Filozofija Jezika - Suvremeni Uvod

Filozofija jezika (prema: Lycan, William G.)

26.2. Page | 1 Značenjske činjenice i tradicionalne teorije značenja 



1. poglavlje – Značenje i referencija bilo koju smislenu rečenicu mi savršeno razumijemo  ljudi imaju sposobnost proizvođenja i razumijevanja govora; no, mnoge rečenice su nizovi oznaka pa se razlikuju – povremeno riječi nisu međusobno povezane tako da čine rečenicu, pa zajedno ništa ne znače! određeni nizovi zvukova imaju odliku da nešto znače i svaki od nizova imaju određenije svojstvo da znače nešto konkretno

REFERENCIJSKA TEORIJA – jezični izrazi imaju upravo značenja koja imaju jer predstavljaju stvari, izrazi znače ono što predstavljaju; riječi = etikete, simboli koji reprezentiraju/imenuju/denotiraju/referiraju na predmete u svijetu ''pas'' – pas / chien / Hund rečenice su stanja stvari koja opisuju i počinju značiti stvari; većim dijelom su riječi proizvoljno povezane sa stvarima koje referiraju (pas je moglo biti bilo koja stvar na ovom svijetu!)  PRIGOVORI NA REFERENCIJSKU TEORIJU: 1.  svaka riječ ne imenuje neki stvarni predmet: postoje imena nekih nepostojećih predmeta (Pegaz, Uskršnji zec – ne postoje u stvarnosti)  kvantifikacijske zamjenice (vidio sam nikoga); Ralph je debeo – što zapravo imenuje izraz ''debeo''? Zasigurno ne neku pojedinačnu stvar. Možemo reći da imenuje nešto apstraktno, imenuje debelost u apstraktnom smislu (Platon kaže debelo sâmo); debeo – ''ima debelost'', no da to pokušamo rastumačiti, trebali bi neki drugi apstraktni pojam = beskonačni regres! riječi koje su gramatički gledano imenice, no ne imenuju ni pojedinačne stvari ni vrste stvari – ''sake'', ''behalf'', ''dint'' – ne posjeduju značenja time što referiraju na konkretne vrste predmeta, imaju značenje samo zato jer se pojavljuju u dužim konstrukcijama ''vrlo'', ''i'', ''pa'', ''hej''... 2. po referencijskoj teoriji, rečenica je niz imena; puki niz imena ništa ne znači (Fred Martha Irving Phyllis) 3. postoje specifične jezične pojave koje pokazuju da je značenje više od referencije – dva termina mogu dijeliti svog referenta, no razlikovati se u značenju – ''Joseph Ratzinger'' i ''Papa'' 





5. poglavlje – Tradicionalne teorije značenja bilo koja teorija značenja mora objasniti ''značenjske činjenice'' – činjenice da su neki fizički predmeti smisleni, da različiti izrazi mogu imati isto značenje, da jedan izraz može imati više od jednog značenja, da značenje jednog izraza može biti sadržano u značenju drugog itd. značenja trebaju biti tipovi ideje koja bi se mogla pojaviti u nečijem umu; apstraktna stvar po sebi – ''propozicija''; Snijeg je bijel izdražava propoziciju da je snijeg bijel




neki Page su | 2 nizovi oznaka ili zvukova samo nizovi znakova ili zvukova u zraku, dok su drugi smisleni (poput rečenica) – u čemu je razlika?; neki su izrazi sinonimni; jedan izraz može biti višeznačan; ponekad je značenje jednog izraza sadržano u značenju drugog izraza (ženka, srndać = srna)...

IDEACIJSKE TEORIJE  John Locke; značenja su jezični izrazi ideje u umu; da niz oznaka i zvukova bude smislen, taj niz mora izražavati ili korespondirati s mentalnim stanjem koje ima sadržaj, a u kojem se nalazi govornik; dotična mentalna stanja su stvarna stanja konkretnih ljudi u konkretnim trenutcima  kako bi dva izraza bila sinonimna, moraju izražavati istu ideju  kako bi neki izraz bio višeznačan, mora postojati više od jedne ideje koju bi on mogao izražavati  odgovor na fenomen pukog neverbalnog neslaganja – obje strane imaju istu misao, no zbunjujuće je sriču različitim riječima koje ne zvuče kompatibilno PRIGOVORI NA IDEACIJSKE TEORIJE:  da ideacijska teorija bude dovoljno precizna, mora pomno odrediti kakve je vrste mentalnog entiteta neka ''ideja'' i tu zapada u nepriliku – mentalne slike neće zadovoljiti jer su slike detaljnije od značenja (slika psa nije samo slika psa, već psa određenog oblika i veličine, te određene pasmine; slika trokuta je slika konkretnog tipa trokuta); bolji kandidat bi bio apstraktniji mentalni ''pojam'', no to bi bio cirkularan prijedlog dok nam netko ne bi uspio reći što je to pojam; ako se uzme misao u apstraktnom smislu, onda govorimo o različitoj vrsti teorije  previše riječi za koje nema konkretnih mentalnih slika i sadržaja – ''jest'', ''i'', ''od''...; ako su slike ono što se nudi, postoje riječi koje ne mogu imati sa sobom povezane slike – ''tisućukutnik'', ''ne-entitet'', a čak i kada riječ ima sa sobom povezanu sliku (''crveno''), u svakodnevnom razumijevanju riječi ne prizivamo u sjećanje uvijek tu sliku kada ta riječ naiđe  ideje, slike i osjećaji u umu su subjektivni i nalaze se u umovima pojedinačnih osoba, e se razlikuju od osobe od osobe ovisno o nečijem potpunom mentalnom stanju i porijeklu; značenja nisu ideje u umu  postoje smislene rečenice koje ne izražavaju stvarnu ideju, misao ili mentalno stanje; postoje složene i dugačke rečenice koje nisu nikada bile izrečene; postoje rečenice koje jesu ili bi bile savršeno smislene, no čije sadržaje nikada nitko nije mislio niti ih se nitko nije sjetio PROPOZICIJSKA TEORIJA  vodeća entitetska teorija značenja, teži objasniti značenjske činjenice (značenja su entiteti, pojedinačne stvari); čini to tako da postulira određeni raspon entiteta – tako objašnjavamo stvari, pogotovo u znanosti (postulacija subatomskih čestica koje su neopažljivi entiteti određenog raspona i vrste da objasnimo ponašanje opažljivih kemijskih supstanci i omjera)  apstraktni elementi su nezavisni od jezika jer nisu vezani ni za jedan konkretni prirodni jezik, nezavisni su i od ljudi; mentalni entiteti ovise o umovima u kojima su sadržani


 



 











propozicije su općenite i vječne Page | 3 odgovor na četvrti prigovor ideacijskoj teoriji – ne trebamo se ograničiti na stvarne ideje, možemo se pozvati na moguće ideje koje bi netko mogao imati/imao ih je; to bi značilo postulirati apstraktne sadržaje koji su mogući sadržaji misli, no nisu povezani ni s čijim stvarnim mislima – teoretičar propozicija tu uskače i predlaže da se takve predmete mišljenja nazove propozicijama (svođenje ideacijskog gledišta na propozicijsku teoriju!) pretpostavimo da imamo niz riječi, S, koji je smislen i niz riječi, g, koji se svodi na trabunjanje – razlika (Russell, Moore): postoji apstraktni sadržaj/propozicija, P, s kojom S stoji u specifičnoj relaciji; S – rečenica konkretnog jezika; g ne stoji u relaciji ni s kakvim predmetom; relacija o kojoj se govori – izražavanje (rečenice izražavaju propozicije); S je smisleno na temelju izražavanja konkretne propozicije P; g ne izražava prepoziciju da rečenice S1 i S2 budu sinonimne, trebaju izražavati istu prepoziciju; one su različiti jezični izrazi, no zajedničko im je samo to da stoje u relaciji izražavanja s istom prepozicijom višeznačnost – rečenica S je višeznačna ako postoje dvije različite propozicije P1 i P2, a jedan jedini izraz S koji stoji u relaciji izražavanja i s P1 i s P2 – ako se radi o verbalnom neslaganju, možemo reći da nije istina da se suprotstavljene strane ne slažu, već upotrebljavaju različite oblike riječi da izraze istu prepoziciju propozicije se mogu identificirati uz pomoć ''da''-fraza: govorimo o prepoziciji da je snijeg bijel – ''Snijeg je bijel'' i ''Der Schnee ist weiss'' su sinonimi jer svaka od njih izražava propoziciju da je snijeg bijel – funkcija izraza ''da'' (stvara neizravan govor) je da oslobodi referenciju na dotičnu propoziciju od njezina konkretnog izraza propozicije su predmeti mentalnih stanja – ljudi diljem svijeta mogu vjerovati/dvojiti/nadati se/bojati se da su azijska tržišta u kolapsu – ''da'' služi da se ukloni implikacija da svi oni misle tu misao na hrvatskom jeziku, mogu je misliti na bilo kojem jeziku i još bi uvijek bilo istinito propozicije su osnovni nosioci istinitosti i neistinitosti – kad je neka rečenica istinita/neistinita, ona je takva jer je propozicija koja ju izražava istinita/neistinita; rečenica s vremena na vrijeme i od konteksta do konteksta mijenja istinitosnu vrijednost: Sadašnja engleska kraljica je ćelava. Vjerujemo da je rečenica neistinita uz pretpostavku da Elizabeta Windsor nosi periku; no, što je s drugim kraljicama koje su mogle biti ili bi mogle biti ćelave? Ako je tvrdnja izrečena za vrijeme ćelave kraljice, bila bi istinita, no ako će biti izrečena za vrijeme vladavine kraljice koja nije ćelava, ne bi bila istinita – rečenica je istinita ili neistinita ovisno o tome kada je izrečena, ono što neki izričaj čini istinitim ili neistinitim je propozicija koja se izražava u prigodi propozicije imaju unutarnju strukturu – sastavljene su od apstraktnih pojmovnih dijelova; riječ ''snijeg'' je smislen izraz, no nije smislen na temelju toga što izražava propoziciju jer sama po sebi ne izražava punu prepoziciju – samo rečenica izražava potpunu misao, riječ sama po sebi izražava dio mnogih misli, neki pojam/tip/''ideju'' u apstraktnom smislu, ne mentalnom; ''pojam'' – termin u značenju podjednako apstraktne sastavnice veće apstraktne propozicije ''značenjske činjenice'' o sastavnim rečenicama – za riječi koje su sinonimne s riječi ''snijeg'' može se reći da izražavaju isti pojam; ako je








riječ višeznačna, višeznačna je na temelju toga što izražava različite Page | 4 pojmove (snijeg je ponekad hladna bijela masa koja pada s neba, a ponekad je kontrolirana supstanca) propozicijska teorija izbjegava sva četiri prigovora ideacijskim teorijama; prvi prigovor izbjegava jer propozicije i pojmovi nisu mentalni entiteti; treći prigovor izbjegava jer su propozicije i pojmovi intersubjektivni i nezavisni od konkretnih ljudi/jezika/kultura; jedva izbjegava drugi prigovor – propozicijski teoretičar može ustrajati na tome da riječi poput ''je'', ''i'', ''od'', ''tisućukutnik'' itd. izražavaju pojmove, no želi li se izbjeći da tp zvuči prazno i cirkularno, mora nam se dati neka dodatna karakterizacija relevantnih pojmova prvi problem stvara vrsta značenjske činjenice – mi razumijemo rečenicu S neposredno, dok niz riječi koje predstavljaju trabunjanja ne razumijemo; neki su nizovi riječi pojmljivi, a drugi nisu – donosi uvjet u relaciju: mora pustiti u teoriju i ljude – što je potrebno da se neka osoba razumije u rečenicu S? Mooreovski odgovor je da ta osoba mora biti u određenoj relaciji spram propozicije i mora znati da S izražava tu propoziciju – ta relacija se naziva shvaćanje (poimanje) = razumijeti S znači shvatiti neku propoziciju P i znati da S izražava P propozicijska teorija u skladu je sa zdravim razumom – slažemo se da određene rečenice u brojnim jezicima imaju nešto zajedničko (značenje!), sadržaj neovisan od jezika i da je lako taj sadržaj nazvati ''propozicijom koju izražavaju'' brojne različite rečenice: propozicijska teorija je također korisno oruđe za opisivanje i raspravljanje o drugim vrstama ''značenjskih fenomena'' koje smo spomenuli; podesna je za elegantnu matematičku obradu u rukama semantike zasnovane na ''mogućim svjetovima'' i intenzionalnih logičara

PRIGOVORI PROPOZICIJSKOJ TEORIJI:  prvi prigovor – rečeno je da su propozicije apstraktni entiteti, premda se za rečenice kaže da ih ''izražavaju'', a ne da ih imenuju kao u referencijskoj teoriji; kao entiteti, ti apstraktni predmeti su čudni – nisu smješteni u prostoru, ne mogu biti stvoreni ili uništeni, vremenski su vječni i uvijek traju, postojali su prije ijednog bića, no njihov sadržaj se tiče krajnje specifičnih stanja ljudskih odnosa; nemaju uzročna svojstva, dakle ne utječu da se nešto dogodi; odgovor: ispravno je biti oprezan pri pretpostavljanju čudnih entiteta, no to je možda izravno pozivanje na Occamovu britvu – ne umnažajmo pretpostavljene entitete više nego što je to nužno za objašnjenje; propozicije nisu nužne za objašnjenje ako bi imali alternativnu teoriju značenja koja je podjednako dobro objasnila značenjske fenomene bez uplitanja propozicija  drugi prigovor – ''propozicije'' su u nekom smislu nepoznate i strane našem iskustvu, čujem i vidim riječi i razumijem ih, no to nije primjer ''shvaćanja'' koje me dovodi u doticaj s nevremenskim, neuništivim, vječnim predmetom Mooreov odgovor: kada razumijemo značenje rečenice, još e nešto događa u našem umu osim puke činjenice da čujemo riječi od kojih je rečenica sastavljena; u to se možemo uvjeriti kada usporedimo ono što se događa kada čujemo rečenicu koju stvarno razumijemo s onim što se događa kada čujemo rečenicu koju ne razumijemo; javlja se drugi čin svijesti – poimanje njihova značenja, ta poimanja se


razlikuju u rečenicama koje imaju značenje i koje ga nemaju – sigurno postoje stvari poput dva različita poimanja značenja drugi odgovor: ako se prihvati premisa o postojanju prepozicija, netko bi mogao istaknuti da je uobičajeno vrlo poznate fenomene objasniti uz pomoć nekih nepoznatih i misterioznih fenomena – ništa novo treći prigovor – autor je Gilbert Harman; propozicijska teorija ne objašnjava ništa, ona ponavlja podatke otmjenijim žargonom; zvuči kao da je fraza ''izražava propoziciju'' otmjeniji način da se kaže ''to je smisleno'', bar dok se ne pokaže nezavisni način razumijevanja govora o propozicijama... odgovor: kada se propozicijska teorija pomnije obradi i dotjera i kada se upotpuni s idejom da osoba ''shvaća'' propoziciju, kao i s idejom da rečenica izražava propoziciju, taj aparat ima bar dio moći predviđanja i dio moći objašnjavanja četvrti prigovor: značenje mora imati neku uzročnu moć, nešo što će pogurnuti i povući; propozicije nemaju uzročne moći, one sjede izvan prostora i vremena i ne rade ništa, teško je vidjeti kako bi se one mogle uklopiti u objašnjenje jezičnog ponašanja ljudi ili kako bi mogle pomoći u objašnjenju dinamičke društvene uloge značenja, pa se ipak čine nepotrebnim pretpostavkama; mi značenje trebamo razumijeti pomoću jezične upotrebe! odgovor: čak i da propozicije ne pomažu u objašnjenju ljudskog ponašanja, to ponašanje nije jedina stvar koja se mora objasniti, same su ''značenjske činjenice'' naši primarni podatci, a propozicije i dalje pomažu objasniti te činjenice

Page | 5





5.3. Fregeovski deskriptivizam 3. poglavlje – Vlastita imena: opisna teorija Russell opovrgava referencijsku teoriju značenja za određene opise jer opisi nisu pravi singularni termini; opisi su složeni izrazi po tome što imaju nezavisne smislene dijelove; prirodno bi se moglo nastaviti smatrati da su obična vlastita imena pravi singularni termini  četiri zagonetke (ono što ne postoji, negativni egzistencijalni iskazi, supstitutivnost i dr.) iskrsavaju za vlastita imena kao što iskrsavaju i za opise  Frege nudi rješenja za zagonetke predlažući da ime uz referenta ima i smisao; smisao = način danosti refrenta termina – daje premalo o tome što su ''smislovi'' i kako oni funkcioniraju, tu Russell uskače sa tezom da su obična vlastita imena zapravo prikriveni određeni opisi – tvrdnja da su vlastita imena semantički ekvivalentna opisima se suočava s ozbiljnim prigovorima: teško je naći konkretan opis kojemu je dotično ime ekevivalentno, ljudi kojima isto ime izražava različite opise ne bi razumjeli u razgovoru kada bi pokušavali razgovarati o istoj osobi ili


stvari – John Searle predlaže opisnu teoriju vlastitih imena zasnovanu na ''grozdovima'', Saul Kripke i drugi daju drugi prigovore Frege i zagonetke  imena su samo imena, značenja imaju označavajući konkretne stvari koje označavaju i uvodeći označene stvari u govor (''millovsko ime'' – John Stuart Mill branio gledište da su vlastita imena tek etikete za pojedinačne osobe ili predmete, značenju ne pridonose ništa doli samih pojedinačnih stvari)  prividna referencija na nepostojeće (1) James Moriarty je ćelav. rečenica je smislena zato što ime ''James Moriarty'' ima ''smisao'' povrh svog navodnog referenta, čak i ako nema referenta – ni na šta se referira, tj. ništa se ne denotira tim imenom, već je njime smisao ''izražen'' (''smisao'' je konkretni ''način danosti'' navodnog referentna termina; apstraktni entitet, smisao odražava nečiju koncepciju referenta ili način razmišljanja o referentu; smisao imena ''Aristotel'' – ''Platonov učenik i učitelj Aleksandra Velikog''. ''stagirski učitelj Aleksandra''; smisao određuje jedinstvenog referenta, ali više smislova može odrediti istog referenta!)  negativni egzistencijski iskaz (2) Pegaz nikad nije postojao. čini se da je rečenica istinita i čini se da je o Pegazu; ako je rečenica istinita, ne može biti o Pegazu – rečenica (1) je smislena unatoč nepostojanju Jamesa Moriartyja, rečenica (2) nije samo smislena unatog Pegazovu nepostojanju, već je stvarno i u bitnome istinita; zamisao o smislovima kao o konkretnim načinima danosti pruža Fregeu barem dojam rješenja problema negativnih egzistencijskih iskaza; (2) ugrubo znači da smisao imena ''Pegaz'' (koncepcija krilatog konja kojega je jahao Belerofon) ne uspijeva pronaći referenta, čak ni onog ''nepostojećeg''; ta zamisao nije izravno rješenje jer za Fregea ime samo ''izražava'', a ne denotira svoj vlastiti smisao, stoga (2) nije doslovce o smislu imena ''Pegaz'', te ne kaže izravno za taj smisao da mu manjka referent  Fregeova zagonetka (3) Mark Twain je Samuel Langhorne Clemens sadrži dva imena od kojih oba dva izdvajaju ili deonitraju istu osobu ili stvar, iako su ta imena millovska dotična rečenica treba biti trivijalno istinita; ona se doima i informativnom i kontingentnom (''Superman je Clark Kent''); premda dva imena izdvajaju zajedničkog referenta, oni različito ''daju'' tu pojedinačnu stvar; imaju bitno različite smislove; ono što Frege naziva ''spoznajnom vrijednošću'' ide uz smisao, a ne uz referenciju – ''a=a'' i ''b=b'' imaju različite spoznajne vrijednosti, za svrhu spoznaje smisao rečenice (misao izražena njome) nije ništa manje relevantan od njezine referencije; ako je a=b, onda je doista referencija od ''b'' ista kao i ona od ''a'', pa je istinitosna vrijednost od ''a=b'' ista kao i ona od ''a=a''; smisao od ''b'' može se razlikovati od smisla od ''a'', pa se time misao izražena u ''a=b'' razlikuje od one u ''a=a'', i tada te dvije rečenice nemaju istu spoznajnu vrijednost – nije nam rečeno kako to da ''a=b'' može biti kontingentno!  supstitutivnost (4) Albert vjeruje da je Samuel Langhorne Clemens visok manje od metra i pol. supstitucijska imena stvaraju neistinitost;mjesto singularnog termina kojim upravlja fraza ''vjeruje da'' referencijski je neprozirno; kada bi imena bila millovska i kada ona ne bi pridonosila značenju doli uvođenja referenata u

Page | 6


govor, supstitucija baš ništa ne bi trebala mijenjati, a mjesto imena bilo bi Page | 7 prozirno; Frege pretpostavlja da su smislovi, a ne tek referenti izraza oni koji određuju istinitosnu vrijednost rečenice o vjerovanju; predlaže da operator vjerovanja prije svega čini to da pomiče referenciju imena; unutar ''vjeruje da'' ime ne referira kao obično na osobu Clemensa/Twaina, već na vlastiti smisao; rezultat supstituiranja imena ''Mark Twain'' ima drugačiju istinitosnu vrijednost; ''Mark Twain'' referira na svoj smisao koji se razlikuje od smisla imena ''Samuel L. Clemens''; razlikovanje između referencije i ''smisla''  razlikovanje između referencije i ''smisla'' omogućuje Fregeu da se pozabavi sa svakom zagonetkom, njegova rješenja sama po sebi zvuče ispravno – imena pridonose neku vrstu značenja porvh svojih referenata i to čini razliku ondje gdje razliku vidimo; no ta rješenja zvuče točno vjerojatno zbog svoje shematske prirode Russellova tvrdnja o imenima  nova teza, svakodnevna vlastita imena zapravo nisu imena, barem ne prava millovska imena; izgledaju kao imena i zvuče kao imena kada ih izgovaramo naglas, no ona nisu imena na razini logičkog oblika gdje su logička svojstva izraza dana ogoljena; ona su zapravo ekvivalentna određenim opisima, ona skraćuju opise i čini se da Russell to misli doslovno  uvođenje drugog semantičkog razlikovanja izgleda i stvarnosti; obična vlastita imena su singularna samo u smislu površinske gramatike – rješenje za četiri zagonetske se može poopćiti, jer imena samo zamjenjujemo određenim opisima koja ta imena izražavaju; imena posjeduju ''smislove'' koji se mogu razlikovati unatoč tome što je riječ o istom referentu – Russell daje njihovu analizu  tvrdnja o imenima je nezavisna od same teorije opisa  prvi izravni argument: rečenica koja sadrži određeni opis intuitivno povlači svaku od triju podrečenica koje sačinjavaju njegovu analizu dotične rečenice, a te tri podrečenice povlače tu rečenicu; to je istinito i za rečenice koje sadrže vlastita imena – rečenica (2) stvarno je istinita, ona ne izdvaja postojeću stvar te neistinito tvrdi da ta stvar ne postoji, ne izdvaja meinongovski entitet niječući mu postojanje, ona nas uvjerava da zapravo nije bilo takvog krilatog konja; ''Sherlock Holmes nikada nije postojao'' – nikada stvarno nije bilo legendarnog engleskog detektiva koji je živio u Bakerovoj ulici na broju 221B itd.  drugi izravni argument: čujemo da netko upotrebljava ime, pr. ''Lili Bourlanger'', a ne znamo o kome govornik priča; pitat ćemo ga tko je to, a govornik odgovara da je to prva žena koja je ikada osvojila Prix de Rome 1913. sa svojom kantatom Faust et Hélene – prikladan odgovor! Zapravo ćemo pitanje upustiti jer nismo razumijeli ime koje smo čuli, a čak i da ga razumijemo, moramo postaviti ''tko/što pitanje'', a odgovor mora biti neki opis; možemo tko/što pitanje upotrijebiti kao test nasumične provjere: upotrijebili smo ime 'Wilfreid Sellars' i vi ste pitali tko je to  sve što možemo odgovoriti je da je to slavni filozof iz Pittsburgha koji je napisao bogate knjige i sl. – kada se nekoga pita na koga ili što se misli nakon što je on upotrijebio ime, ta osoba će istog časa ponuditi opis kao primjer onoga što je mislio!  John Searle se slično poziva na učenje i poučavanje = imena skraćuju opise, imena su tek kratice za opise, kao što je SAD kratica za Sjedinjene Američke Države Prigovori:




prvi Searle; prigovara ako su vlastita imena ekvivalentna s Pageprigovor: |8 opisima, onda za svako ime mora postojati konkretni opis s kojim je ono ekvivalentno (5) Wilfrid Sellars je bio častan čovjek. što govorim? Nekoliko potencijalnih tipova opisa – ime W. Sellars je za mene ekvivalentno opisu ''Jedna jedina stvar x takva da je x F i da je x G i...'' gdje su F, G i ostali predikati koje bih primjenio na čovjeka o kojem je riječ  to ima posljedica da (5) povlači (6) Postoji barem jedan filozof s kojim sam vodio poprilično žustru raspravu u dnevnoj sobi Georgea Pappasa 1979. godine.

dok (5) ne povlači (6) za mene ili bilo koga drugog!  test nasumične provjere treba pribaviti više lokalni odgovor za svaku upotrebu imena; prihvatljivo je smatrati da govornik može ponuditi vrlo specifičan opis kada ga se na to potakne  nije uvijek slučaj, jer je riječ o opisu koji je govornik već imao na umu; može se dati brojan niz odgovora ovisno o tome koju informaciju mislim da želite znati o njemu!  prvi prigovor nije samo cilj dokazati da bi bilo teško otkriti koji je opis govornik imao na umu, već i da u mnogo slučajeva nema jednog određenog opisa kojeg govornik ima na umu  drugi prigovor: opisi s kojima bi imena trebala biti sinonimna se nalaze u umovima govornika (potvrđuje test nasumične provjere), iz Russellove tvrdnje o imenima će slijediti da će isto ime za različite ljude imati različite smislove, svako je ime višeznačno; ako su imena ekvivalentna s određenim opisima, ekvivalentna su s različitim određenim opisima u ustima različitih ljudi; no, postaje i gore  pretpostavimo da autor o Sellarsu misli kao o ''autoru članka tog i tog'', a da mi o Sellarsu mislimo kao o ''najpoznatijem filozofu iz Pittsburgha'' – tada se nismo u stanju neusuglasiti o Sellarsu, ne proturječimo si. Searleova teorija grozda  profinjena verzija opisne teorije  ime je povezano s nejasnim grozdom opisa; snaga iskaza ''Ovo je N'' (N – ime) je u tome što tvrdi da je dostatan, no neodređen broj ''uobičajenih identifikacijskih iskaza'' (DNNINB) povezanih s tim imenom je istinit za predmet na koji se pokazuje demonstrativom ''ovo'' = ime referira na bilo koji predmet koji zadovoljava dostatan, no nejadan i neodređen broj opisa povezanih s njim  to svojstvo nejasnosti razlikuje imena od opisa i ono je razlog zašto imamo i upotrebljavamo imena umjesto opisa; ime funkcionira kao kuka na koju se vješaju opisi, a to nam omogućava da postignemo jezično hvatanje za svijet  izbjegavanje dva prigovora za Russellova gledišta; prvi prigovor je dvojben jer Searle napušta obvezu da svako ime mora imati konkretan opis; ime je semantički vezano za labav grozd opisa; drugi prigovor je oslabljen činjenicom da različiti ljudi na umu mogu imati različite podgrozdove opisne građe, ali zbog identifikacijskih opisa uspijevaju referirati na istu pojedinačnu stvar Kripkeova kritika  treći prigovor: pretpostavimo da je ime Richard Nixon = ''pobjednik predsjedničkih izbora SAD-a 1968. godine''  je li Nixon mogao izgubiti na










tim izborima? Nedvojbeno ''da'', pod pretpostavkom da izraz ''mogao'' Page | 9 izražava teorijsku, logičku ili metafizičku mogućnost, a ne nešto o tome što znamo!; po opisnoj teoriji, naše pitanje znači isto što i (9) Je li moguće da: jedna i samo jedna je osoba pobijedila na izborima 1968. godine i tko je god pobijedio na izborima 1968. godine, izgubio je na izborima 1968. godine. odgovor na to je ''ne''. Može nam se činiti da Searleova teorija nudi poboljšanje, no Kripke kaže da ljudska mogućnost se proteže dalje od toga; Nixon nije morao učiniti ni jednu od stvari koja se povezuje s njim, on je mogao postati šegrt i praviti sandale do kraja života; nije moguće da osoba koja zadovoljava DNNINB opisa u grozdu povezanih s imenom R.N. ne zadovoljava ni jedan od opisa u grozdu – osoba koja se odlučila za pravljenje sandala ne bi bila referent imena R.N. i ne bi bila R.N., no to se čini pogrešnim; Michael Dummet je prosvjedovao da treći prigovor ovako formuliran nije valjan jer počiva na skrivenoj neistinitoj pretpostavci, dovoljno je samo pokrutiti opise da se izbjegne ovaj prigovor – tipa R.N. je stvarni pobjednik izbora 1968. godine. četvrti prigovor: Kripke nudi još jedan izmišljeni primjer koji se tiče Gödelova teorema nepotpunosti – u fikciji, teorem je dokazao čovjek po imenu Schmidt koji je preminuo ne objavivši ga, naišao je Gödel, prisvojio je taj rukopis i objavio ga pod svojim imenom; tako, kada netko kaže Gödelov teorem, ne referiraju na Schmidta, nego na Gödela – prigovor protiv teorije grozda i protiv klasičnog russellovskog gledišta; pretpostavimo da nitko nije dokazao teorem nepotpunosti, Schmidtov dokaz sadrži nepopravljivu pogrešku ili nije bilo Schmidta, već se taj dokaz samo materijalizirao nasumičnom raspodjelom atoma na komadu papira... peti prigovor: (12) Neki ljudi nisu svjesni da Ciceron jest Tulije. rečenica je naoko istinita, no ako je Russellova tvrdnja o imenima tolna, tečko je tumačiti rečenicu jer ne postoji propozicija denotirana ''da''-frazom koju zajednica govornika hrvatskog jezika izražava za ovu rečenicu; ''Ciceron'' i ''Tulije'' su za različite ljude ekvivalentni različitim opisima, ne postoji činjenica za koju se kaže da nisu svjesni; budući da znam da je Ciceron Tulije, isti skup opisa povezujem s istim imenima šesti prigovor: ako je Russelova tvrdnja o imenima istinita, svako ime ima podršku opisa koji se jedinstveno primjenjuje na referenta tog imena; većina ljudi povezuje Cicerona sa ''neki rimski govornik'' ili nekim drugim neodređenim opisom; ti ljudi ne uspijevaju samo upotrijebiti ta imena ispravno već i referirati na Cicerona kad ih upotrijebe; dva imena iste osobe poput Ciceron i Tulije kao podršku mogu imati isti neodređeni opis, a kad ga imaju, nikakva russellovska teorija ne može objasniti neuspjeh supstituiranja u kontekstu vjerovanja; = ne treba puno da bi uspjelo referiranje na osobu; Keith Donnellan i primjer djeteta koje je otišlo spavati u krevet pa su ga probudili roditelji – roditelji ga upoznaju s Tomom i ujutro se dijete budi s nejasnim sjećanjem da je Tom simpatičan, no nema opisnu građu koja je povezana sa tom osobom, no to ga ne sprječava na referiranje na Toma! sedmi prigovor: Russell je želio da se primjenjuju njegove teorije na fikcijska imena poput Hamlet, Sherlock, besplatni ručak itd.; ako je njegova tvrdnja o imenima točna, svaka rečenica koja sadrži neko fikcijsko ime na primarnom mjestu će se pokazati neistinita (pr. tvrdnja da je Sherlock živio u Bakerovoj ulici bi trebala biti ekvivalentna da je on bio osoba koja je bila poznati detektiv koji je...itd., no to nije istina, jer nije postojao!); neki ljudi


tvrde da su fikcijske rečenice doslovce bez istinite vrijednosti, a ne Page | 10 neistinite – to zastupaju kripkeovci

12.3. Russellov deskriptivizam  





2. poglavlje - Određeni opisi1 Frege + Russell – određeni opisi ne znače ono što znače time što denotiraju ono što denotiraju Russell: Žena koja živi ovdje je biokemičarka. sastoji se od subjekta i predikata na prvi pogled, a zapravo je logički trojac generalizacija, ekvivalentna je rečenici: Barem jedna žena živi ondje i najviše jedna žena živi ondje i tko god živi ondje je biokemičar.  pruža rješenje za svaku od četiri zagonetke! Strawson iznosi prigovor da nije u skladu s uobičajenim jezičnim navikama Sadašnji francuski kralj. Postoji barem jedan fra. kralj; nije neistinita zbog izostanka kralja, već se ne može upotrijebiti da bi se napravio pravi iskaz i nema istinitu vrijednost; Russellova teorija također zanemaruje činjenicu da je većina opisa vezana uz kontekst, pa denotiraju samo unutar ograničenog lokalnog okvira; prigovor da Russell uzima rečenice i svojstva preapstraktno, lišeni su pravog sadržaja Donnallan: čak i ako je Russell u pravu po pitanju upotrebe opisa, zanemario je čest slučaj u kojemu opis jest upotrijebljen referencijski (da se naznači osoba/stvar, a da se ne uzimaju u obzir atributi referenta)

Singularni termini  izrazi čiji je smisao denotirati/označavati konkretne pojedinačne ljude/mjesta/predmete (suprotni su općim terminima, poput ''pas'', koje primjenjujemo na više od jedne stvari)  uključuju vlastita imena, određene opise (engleska kraljica, mačka na prostirki, singularne osobne zamjenice itd.)  Frege i Russell pokazuju da referencijska teorija nije istinita za određene opise: Četiri zagonetke o singularnim terminima Problem prividne referencije na nepostojeće (1) James Moriarty je ćelav.

1 uz ovo gradivo ide i 3. poglavlje, koje je obuhvaćeno u tematskoj cjelini ''Fregeovski deskriptivizam''


Slijedeći skup iskaza nije konzistentan (pod prijetnjom logičkog proturječja Page | 11 svi iskazi ne mogu biti istiniti): J1 Rečenica (1) smislena je (nešto znači, nije besmislena). J2 (1) je rečenica sastavljena od subjekta i predikata. J3 Smislena rečenica sastavljena od subjekta i predikata smislena je (samo) time što izdvaja neku pojedinačnu stvar te pripisuje neko svojstvo toj stvari. J4 Gramatički subjekt u (1) ne uspijeva izdvojiti ili denotirati nešto postojeće. J5 Ako je rečenica (1) smislena samo na temelju toga što izdvaja neku stvar te pripisuje toj stvari neko svojstvo (J1, J2, J3) i ako subjektni izraz u (1) ne uspijeva izdvojiti nešto postojeće (J4), onda naposljetku ili (1) ipak nije smislena rečenica (suprotno J1) ili ona izdvaja stvar koja ne postoji. No: J6 Ne postoji tako nešto kao ''nepostojeća stvar''. Neprilika je u tome što se svaki od iskaza J1-J6 čini istinitim.

Problem negativnih egzistencijskih iskaza (2) Pegaz nikad nije postojao. Čini se da je (2) istinita i da govori o Belerofonovu konju, Pegazu; ako je istinita, ne može govoriti o Pegazu jer nema takvog entiteta; ako (2) je o Pegazu, neistinita je jer Pegaz mora u nekom smislu postojati.; iskaz J1 je neprijeporan, J2 je očit, J4 je činjenica, J5 trivijalno je istinit; Meinong se upušta u poricanje J6 inzistirajući da bilo koji mogući predmet mišljenja (čak i onaj proturječan) nekako biva; Moriarty tako biva i na njega se može referirati, premda nema svojstva postojanja; Meinong se pozabavio negativnim egzistencijalnim iskazima, neki takav iskaz kaže za entitet koji biva da mu manjka postojanje; Secretariat, Seabiscuit i Smarty Jones bili su konji koji su postojali, no manjkala su im krila; Pegaz je imao krila, ali nije postojao; Frege se pozabavio prividnom referencijom na nepostojeće i odbacio J3 – postulirao je apstraktne entitete (''smislovi''), singularni termin je smislen na temelju posjedovanja smisla povh samog referentnog termina/samog referenta  budući da singularni termin izražava smisao, on je smislen bilo da referira stvarno ili ne Fregeova zagonetka o istovjetnosti (3) Mark Twain je Samuel Langhorne Clemens Ovo je iskaz istovjetnosti i sadrži dva singularna termina od kojih oba (u slučaju da je iskaz istinit) izdvajaju/denotiraju istu osobu/stvar; iskaz jednostavno govori da je ta osoba istovjetna s tom osobom (samom sobom) = trivijalan iskaz; (3) ne govori ništa više od toga da je Mark Twain – Mark Twain; no, ne čini se trivijalnim – prvo, iskaz je informativan jer netko može nešto novo naučiti dok ga čita (primjerice, Twainov stvarni identitet); drugo, iskaz je kontingentan – činjenica koju iskazuje je mogla biti drugačija, stvarnost je mogla biti drugačija – bar jedan od singularnih termina mora posjedovati neko značenje povrh referenta Problem supstitutivnosti: funkcija singularnog termina je izdvojiti pojedinačnu stvar i uvesti je u govor; upravo na temelju denotirajuće uloge su singularni termini smisleni – iz toga bi očekivali da su bilo koja dva singularna termina koji denotiraju istu stvar semantički ekvivalentni – mogli bi uzeti bilo koju rečenicu s tim terminom i supstituirati ih, a da ne promijenimo značenje


(4) Albert vjeruje da je Samuel Langhorne Clemens visok manje od 1,5 m. Pretpostavimo da je rečenica istinita, Albert nije svjestan da je Clemens pisao romane pod pseudonimom ''Twain''; ne možemo supstituirati termine, a da ne promijenimo istinitosnu vrijednost; rezultat je neistinita rečenica jer je Albert (recimo) vidio fotografiju Twaina i vjeruje da je on bio normalne visine; Quineova terminologija – rečenično mjesto koje u (4) zauzima ime je neprozirno (= suptitucija nekog drugog singularnog termina na to mjesto može promijeniti istinitosnu vrijednost rečenice koja ga sadrži), nasuprot referencijski prozirnome; neprozirnost uzrokuje konstrukcija ''vjeruje da'' jer je rečenica ''SLC je visok manje od 1,5 m.'' zasebno prozirna!

Page | 12

Russellova teorija opisa  Russell iznosi zagonetke pomoću opisa, ne vlastitih imena, jer ga zanima logika određenih opisa  na temelju zagonetki argumentirao je kako određeni opisi imaju i pridonose značenja koja postoje povrh samih referenata tih opisa  teorija opisa poprima oblik kontekstualne definicije određenog opisa  umjesto da je određeni opis definirao eksplicitno, on nudi upute za parafraziranje uobičajenih tipova cijelih rečenica koje sadrže određene opise (neizravno pokazuje ulogu određenih opisa i razotkriva ''logičke oblike'' rečenica)  kontekstualna definicija određenog opisa, pr. ''F je G'' – F je određeni opis (5) Autor Waverleyja bio je Škot. (5) izgleda kao jednostavna rečenica sastavljena od subjekta i predikata koje referiraju na pojedinačnu stvar (Sir Waltera Scotta) i pririču joj nešto (škotsko) – Russell kaže da izgled zavodi; navodni singularni termin ''autor Waverleyja'' je određeni opis koji se sastoji od predikatnih izraza, značenje predikatnog izraza igra ključnu ulogu u sposobnosti prepoznavanja/izdvajanja referenta običnog opisa; da nađemo referenta, moramo potražiti nekoga tko je napisao Waverley; Russell je predložio da opis skraćuje složeniju konstrukciju koja uključuje kvantifikatore (riječi koje kvantificiraju opće termine – ''svi tinejdžeri'', ''neke banane'', ''šest gusaka''...); smatra da (5) skraćuje konjunkciju triju kvantificiranih općih iskaza od kojih ni jedan ne referira posebno na Scotta: (5a) Barem je jedna osoba napisala Waverley. (5b) Najviše je jedna osoba napisala Waverley. (5c) Tko je god napisao Waverley, bio je Škot. Svaki od navedenih iskaza je intuitivno nužan za istinitost (5); ako je bilo više od jednog autora, ''autor W.'' nije mogao biti upotrijebljen kao određeni opis; ako je autor bio Škot, trivijalno slijedi (5c); čini se da imamo skup pojedinačno nužnih i zajedno dostatnih uvjeta za (5) i to je moćan argument za Russellovu analizu ˇ W – predikat ''...je napisao Waverley'' S – predikat ''...je bio Škot.'' tri Russellova uvjete su po tome: (a) (∃x) Wx (b) (x) (Wx → y=x)) (c) (x) Wx → Sx)


Kada združimo ta tri uvjeta, ekvivalentni su: Page | 13 (d) (∃x) (Wx & ((y) Wy → y = x) & Sx)). Po Russellovom stajalištu, (d) ispravno izražava logički oblik rečenice (5), a razlikuje se od njezina površinskog gramatičkog oblika – susreli smo se s tim u prvom poglavlju kod rečenice ''Vidio sam nikoga.'' – površinski, rečenica ima isti oblik kao i rečenica ''Vidio sam Marthu.'' – subjekt + prijelazni glagol + objekt; no, razlikuju se u logičkim svojstvima: jedna rečenica povlači da sam vidio nekoga, a druga da nisam vidio nikoga, ta druga rečenica je stoga ekvivalentna sa ''Nije slučaj da sam vidio bilo koga'' i ''Ima nitko koga sam vidio''. Izraz ''nitko'' nije singularan termin, već kvantifikator - ~(∃x) Ajx (A – vidio, j – ja); prividni singularni termin u (5) uopće nije singularni termin, već praktična skraćenica složenije kvantifikacijske strukture (a – c); prividni singularni termin iščezava pri analizi Russellova rješenja za zagonetke Prividna referencija na nepostojeće (6) Sadašnji francuski kralj je ćelav. Okrećemo se nekonzistentnom skupu iskaza koji odgovaraju J1 – J6, zamijenjujemo (1) sa (6) i povezujemo te iskaze sa ''K'', ne sa ''J'' (iskaz K1 tako glasi – ''Rečenica (6) smislena je (nešto znači, nije besmislena)'', K2 glasi – ''(6) je rečenica sastavljena od subjekta i predikata'' itd.) Sada ćemo parafrazirati rečenicu (6) u skladu sa spomenutom Russellovom metodom: Barem je jedna osoba trenutno francuski kralj, najviše jedna osoba je trenutno francuski kralj, tko je god francuski kralj je ćelav. Ne susrećemo se s problemima, prvi je od tri prethodna konjunkta jednostavno neistinit jer trenutno nitko ne kraljuje Francuskom. Sam primjer (6) po tome ispada neistinit. Russell niječe iskaz K2 jer niječe da određeni opis ''sadašnji francuski kralj'' je singularni termin Negativni egzistencijalni iskazi (7) Sadašnji francuski kralj ne postoji. Postoji russelovska parafraza (7) koja prihvaća izraz ''postojati'' kao običan predikat (poput ''je bio Škot'' i sl.), te prihvaća da izraz ''ne'' modificira ili se primjenjuje na taj predikat: barem je jedna osoba trenutno fra. kralj, najviše jedna osoba je trenutno fra. kralj, tko god je trenutno fra. kralj – ne postoji. Nepravilnost je u tome što prvi konjunkt tvrdi postojanje sadašnjeg kralja, dok treći to niječe; kako bi ova rečenica imala smisla, izraz ''ne'' ne smijemo shvatiti kao da modificira glagol ''postojati'', već kao da se primjenjuje da ostatak (7) kao na cjeline: neistinito je da sadašnji francuski kralj postoji; nakon toga, Russellov obrazac analize primjenjujemo unutar toga ''ne'' ovako: Ne: (Barem je jedna osoba trenutno francuski kralj i najviše je jedna osoba trenutno francuski kralj i tko god je trenutno fra. kralj, postoji).  ~(∃x) (Kx & ((y) Ky → y = x) & Ex)) – E označava izraz ''postojati'', a taj izraz se uzima u logičkoj teoriji kao kvantifikator, pa bi tako konjunkt Ex trebalo zamijeniti sa (∃z) (z =x), što je suvišno; Russellova parafraza ekvivalentna sa ''Nitko jedinstveno nije francuski kralj''; ne izdvajamo ovime pojedinačnu stvar i ne govorimo da ona ne postoji, pa problem negativnih egzistencijalnih iskaza iščezava za slučaj pojedinih opisa; u (7) opis se pojavljuje na mjestu koje Russell naziva sekundarnim, tj.


kvantifikatore ''najmanje'', ''najviše'' i ''tko god'' na kojim se taj pr. temelji Page | 14 analizirali smo da potpadaju unutar izraza ''ne'' – prijašnja parafraza dala je opisu primarno mjesto = razlika u značenju te vrste naziva se razlikom u dosegu Fregeova zagonetka (8) Sadašnja engleska kraljica je [jedna te ista osoba kao i] Elizabeta Windsor. Na lijevoj strani je opis, pa ćemo ga ukloniti parafrazom na Russelov način: barme je jedna osoba trenutno engleska kraljica i najviše je jedna osoba trenutno engleska kraljicca i tko je god trenutno engleska kraljica je [jedno te isto što i] Elizabeta Windsor. Ili simbolima: (∃x) (Qx & ((y) Qy → y = x) & x=e)); iskaz istovjetnosti je kontingentan, netko je drugi mogao biti kraljica, mogla je čak i ne biti kraljica, mogla je pobjeći od kuće i formirati rock bend, a ne biti okrunjena; teorija opisa daje ispravno objašnjenje intuitivnog sadržaja iskaza istovjetnosti – (8) je samo površinski iskaz istovjetnosti, riječ je o iskazu priricanja, a Elizabeti se pririče složeno relacijsko svojstvo; ostavlja nas s problemom kako pravi iskaz istovjetnosti može biti i istinit i informativan Supstitutivnost (9) Albert vjeruje da je autor knjige Ništa i bitak dubokoumni mislilac. Albert nije svjestan da autor knjige u fušu piše jeftinu pornografiju; ne možemo supstituirati termin ''autor knjige Žestoke veterinarke'' sa ''autor knjige Ništa i bitak'' a da joj ne promijenimo istinitosnu vrijednost; rezultat je neistinita rečenica jer Albert smatra da je autor knjige ŽV slinavi kreten, mjesto koje u toj rečenici zauzima određeni opis je neprozirno; russellovsku parafrazu započinjemo s ''Albert vjeruje'' – Albert vjeruje da je barem jedna osoba napisala Ništa i bitak i najviše jedna osoba napisala Ništa i bitak i tko god je napisao Ništa i bitak, dubokoumni je mislilac. To je dobro objašnjenje onoga što Albert vjeruje, te nam je sad jasno zašto ne možemo supstituirati opise – jer prouzročila bi da se Albertu pririče drugačije vjerovanje od onoga što on ima.  = zagonetke su nam pokazale da se određeni opisi ne vežu za svijet tako da izravno imenuju i ništa drugo, a Russell nam je dao pozitivnu teoriju; premda se referenti određenim opisima ne pripisuju onako kako se pripisuju imenima i makar opisi ''stvarno'' nisu singularni termini, trebaju imati pojedinačne stvari koje im odgovaraju – kad opis to ima, tj. kad postoji jedinstveno takvo i takvo, govorimo o semantičkom denotatu/semantičkom referentu opisa

Prigovori Russellovoj teoriji  prvo se treba reći da su Russellove zagonetke zapravo zagonetke o singularnim terminima općenito, ne samo o opisima; Russell želi da se poziva na drugo razlikovanje između površinskog izgleda i prikrivene logičke stvarnosti; vlastita imena su zapravo skraćenice za određene opise; glavni članak ''On denoting''/''O označavanju/denotiranju'' – denotiranje je relacija između izraza uzetog u apstraktnom smislu i stvari koja je referent/denotat izraza










Strawson Page | 15 glavni kritičar, naglašava kako se rečenice upotrebljavaju i kako na njih reagira s ljudske pozicije ; članak ''On referring''/''O referiranju'' – ironično, referiranje ne smatra apstraktnom relacijom između izraza i stvari, već je referiranje čin koji izvodi osoba u nekom trenutku u nekoj situaciji; izrazi uopće ne referiraju, ljudi referiraju upotrebljavajući izraze u te svrhe; ''Ovo je dobro crveno'' – ovo ne referira ni na što sve dok mi ne pokažemo u kontekstu ili uživo na što mislimo prvi prigovor: Russell kaže da je rečenica (6) (Sadašnji fra. kralj je ćelav) neistinita zbog izostanka kralja; Strawson kaže da to nije prihvatljivo, govornik naprosto nije uspio referirati ni na što i nije rekao potpuni iskaz, govornikov izričaj je manjkav, neuspio; govornik bi naprosto rekao da se potkrijepi ta izjava; da riječi problem prividne referencije na nepostojeće, Strawson negira K3/J3 – rečenica (3) smislena je jer ima legitimnu upotrebu u jeziku i mogla bi se upotrijebiti da se kaže (ne)istinite stvari kada bi svijet bio susretljiviji; Russell kaže da je smislena ona rečenica koja ima značenje, tj. ona rečenica koja izražava propoziciju; Strawson - ono što nosi svojstva istinitosti su iskazi učinjeni kada govornik uspije nešto reći drugi prigovor: Strawson kritizira R. tvrdnju da bi dio onoga što bi govornik tvrdio izričući (9) bilo to da je negdje u sadašnjosti postojao jedan i samo jedan kralj – nije prihvatljivo, no Russell to nije tvrdio, nije ništa rekao o činovima tvrđenja treći prigovor: Strawson veli da su mnogi opisi vezani uz kontekst (10) Stol je prekriven knjigama. rečenični subjekt je određeni opis upotrijebljen uobičajeno, a ne drugačije; primjenimo li R. analizu, dobivamo da je barem jedna stvar stol i najviše jedna stvar je stol i bilo koja stvar koja je stol, prekrivena je knjigama: preko drugog konjunkta povlači da postoji najviše jedan stol i to u cijelom univerzumu, a to se ne može ignorirati; Russell ima nekoliko mogućnosti – kada se kaže stol, to može biti jedini stol u sobi, može postojati eliptičnost, da je u kontekstu opisa ''stol'' skraćenica za složeniji opis  gledište koje se poziva na eliptičnost ima neke uznemirujuće implikacije: ako je opis ''stol'' eliptičan, mora postojati odgovor na pitanje koji je materijal elipsiran? Ako kažemo da opis ''stol'' znači stol u sobi, uvodimo pojam ''soba'' i analizirali smo to s predikatom ''soba''; možda je bolji pristup pozivanje na ograničenu kvantifikaciju – ''Svi je vole'' ne znači svaka osoba u svemiru, već svatko u određenom društvenom krugu; ono što logičari nazivaju domenama nad kojima sežu kvantifikatori ne mora biti univerzalno, već su to konkretni razredi grubo pretpostavljeni u kontekstu; uobičajena russellovska analiza počinje kvantifikatorom ''Barem je jedna stvar stol...'', taj kvantifikator je prikladno ograničen itd.; pozivanje na ograničenu kvantifikaciju razlikuje se od hipoteze od eliptičnosti jer ne zahtjeva da u (10) bude potajno spomenut pojmovni materijal, ograničenje kvantifikatora je poput prešućene pokazne zamjenice; i dalje postoji opći problem kako ograničiti kvantifikatore u kontekstu, što određuje domene i kako slušatelji prepoznaju domene bez imalo truda itd.; Lycan tu djelomično osporava Strawsona: ne slaže se u potpunosti s idejom da ljudi referiraju (a ne izrazi) – Nacionalno udruženje za oružje ima slogan ''Ne ubija oružje ljude, ljudi ubijaju ljude.'', odgovor na to je da ljudi ubijaju ljude mnogo lakše uz oružje a i postoji smisao u kojem je oružje doista ubilo čovjeka; onda tako postoji i sekundarni smisao u kojem izrazi doista referiraju, nema pogrešnog kad se kaže da stol referira na istaknuti komad namještaja!; za russellovce je bezopasno dopustiti da određeni opisi doista




referiraju sve dok se ima na umu da opisi to ne čine izravno onako kako Page | 16 bismo mogli smatrati da vlastita imena to čine četvrti prigovor (Donnellanovo razlikovanje): Donnellan skreće pozornost na referencijsku upotrebu određenog opisa (nasuprot atributivnoj upotrebi); najočitiji tip referencijske upotrebe je kad opis stekne velika početna slova i koristi se kao naslov (Sveto Rimsko Carstvo – referent nije ni svet, ni rimski, ni carstvo); Russell bi mogao odgovoriti da se te naslove ne upotrebljava kao opise, već kao stopljene naslove (Labud je ime instrumentalnog glazbenog komada kompozitora Saint-Saënsa, a rečenice koje sadrže naslov se odnose na glazbu, ne na pticu); Donnellan pokazuje da postoje manje formalni slučajevi u kojima opise upotrebljavamo da se usredotočimo na konkretan pojedinačan predmet; (12) Smithov ubojica je lud. Naišli smo na Smithovo tijelo i pomislimo to. Donnellan to isto naziva atributivna upotreba opisa. No zamislimo da nismo vidjeli tijelo i da ne znamo ništa o toj stvari. Jones je uhićen i optužen za zločin, a mi nismo na suđenju. Tužitelj je uspješan i mi pretpostavljamo da je Jones kriv. Jones koluta očima i slini kao što slini ubojica. (12) – u ovom slučaju je to referiranje na osobu koju promatramo ne uzimajući u obzir atribute koje je imao; Donnellanov prigovor je taj da teorija opisa previđa referencijsku upotrebu, i Russell i Strawson su po njemu bili u krivu misleći da određeni opisi uvijek funkcioniraju jednako; D. donosi nekoliko neformalnih karakterizacija nove referencijske upotrebe: upotrebljava se opis da slušateljstvu omogući da se izdvoji ono što se govori, opis je oruđe za izvođenje određenog posla; kod atributivne upotrebe određenog opisa ''¤'' u ''¤ je Y'' ako ništa nije ¤, onda ni za što nije bilo rečeno da je Y, dok u referencijskoj upotrebi činjenica da ništa nije ¤ nema tu posljedicu. ''Njezin muž je ljubazan prema njoj'' Linsky nudi ovaj primjer nekoga tko uočava ženu i njezinog pratioca i to kaže. Donnellan i Linsky se slažu da čak i da žena nije udana, upravo je pratilac taj na koga se referira i da je rečenicom rečeno da je ta osoba ljubazna prema njoj, bez obzira što ta osoba nije njen muž. Pravi referent se razlikuje od onog semantičkog referenta jer u L. primjeru nema semantičkog referenta; Pretpostavimo dalje da u Smithovu slučaju je Jones nevin. Smith je počinio samoubojstvo, no to ne mijenja ono što je rečeno. Istinito je akko je Jones lud, makar nema ubojice. ''Tko je čovjek koji pije martini?'' Donnellan daje ovaj primjer gosta na zabavi koji gleda osobu zanimljiva izgleda i to kaže, čaša zapravo sadrži samo vodu, no pitanje tog gosta se odnosi na čovjeka, a ne na nekog drugog čovjeka u biljarskoj sobi koji jedini na toj zabavi pije martini. Ovakvi primjeri se ponekad nazivaju ''neznatno promašenim'' slučajevima i često su osporavani. Kripke pravi razlikuizmeđu onoga što sam jezični slučaj znači ili na što referira i onoga što govornik misli. ''Albert je elegantan momak.'' Ova rečenica uzeta doslovno znači da je Albert elegantan, no govornik ju može upotrijebiti sarkastično da istakne upravo suprotnost u Albertu. Isto tako, mogu reći ''Smithov ubojica'' i referirati se na Jonesa. Donnallenov gost sa zabave misli na čovjeka zanimljiva izgleda, makar se fraza zbilja odnosi na čovjeka koji pije martini. Govornici u neznatno promašenim slučajevima doista misle ono što misle.




Govornička referencija – govornički referent opisa u prigodi uporabe je Page | 17 predmet (ako ga ima) na koji je govornik koji je upotrijebio opis namjeravao skrenuti pozornost svog slušatelja; komunikacija se odvija po govorničkom značenju i govorničkoj referenciji; ako mislim na Jonesa kada kažem Smithov ubojica, onda ste me ispravno razumijeli. Tako, po Kripkeu, D. nije uspio pokazati da rečenica koja sadrži određeni opis može biti istinita čak i ako nije semantički referent opisa. Čak i ako je Donnellan u krivu po pitanju značenja i istinitosnih vrijednosti ne znatno promašenih rečenica, to razlikovanje je više nego dovoljno ilustrirano primjerom Smithovog ubojice; to razlikovanje je važno za istinutosnu vrijednost rečenica koje umeću opise unutar određenih vrsta rečeničnih konstrukcija. (13) Znam da je to točno jer sam to čuo od gradske liječnice.'' Istinitosna vrijednost rečenice može ovisiti o tome je li opis ''gradska liječnica'' upotrijebljen atributivno ili referencijski. (14) Želio bih da njezin muž nije njezin muž.'' Prvi dio ćemo vjerojatno shvatiti kao referencijski, a drugi kao atributivni. No, ima još čitanja i značenja. MacKay argumentira da u nekim slučajevima čak i ako netko pogrešno govori, njegov stvarni referent može biti semantički referent, a ne govornički. Na stolu su kamen i knjiga i želim da mi donesete knjigu i nespretno se izrazim ''Donesi mi kamen na stolu.'' – upotrijebivši opis ''kamen'' referencijski i govornički referirajući na knjigu, i dalje sam vas tražio da mi donesete kamen. Govornikove namjere mogu biti proizvoljno sulude. peti prigovor: anafora: anaforički izraz nasljeđuje svoje značenje od drugog izraza, svog antecedenta, koji se obično pojavljuje prije u toj ili prethodnoj rečenici. (15) Čovjek koji je živio iza ugla bio je čudak. On je nekada znao objedovati glave kornjača. ''On'' povratno referira na čovjeka koji je živio iza ugla  Geach takav termin naziva ''zamjenica lijenosti'', predlaže da ona skraćuje vjerno ponavljanje antecedentne fraze. Druga rečenica u (15) je ekvivalentna s ''Čovjek koji je živio iza ugla nekada je objedovao glave kornjača''. Ako je Geach u pravu, (15) ne predstavlja problem za teoriju opisa. Druga rečenica bi bila analizirana uobičajeno. No, Evans ističe kako paralelni postupak ne uspijeva kad je antecedent kvantifikacijska fraza ili neodređeni opis: (16) Samo je jedna kornjača došla ulicom. Ona je trčala kao da je progoni neki manijak. (17) Neki se zec pojavio u našem dvorištu nakon večere. On se doimao bezbrižnim. Druga rečenica u (16) nije ekvivalentna sa ''Samo je jedna kornjača trčala kao da je progoni...'' jer bi to potonje moglo biti neistinito čak i kad je (16) istinito; Druga rečenica u (17) nije ekvivalentna sa ''Neki se zec činio bezbrižnim'' jer ta parafraza ne pogađa činjenicu da je prvotni izraz ''on'' referirao na konkretnog zeca u dvorištu. Russell bi mogao odgovoriti da je ono što je ponudio bila teorija određenog opisa, a ni (16) ni (17) ne sadrže određeni opis. No, ako ''ona'' u (16) i ''on'' u (17) nisu zamjenice lijenosti, zašto bi smatrali da ''on'' u (15) je? (18) Samo je jedna kornjača došla ulicom. Kornjača je trčala kao da je progoni neki manijak.


(19) Neki se zec pojavio u našem dvorištu nakon večere. Zec Page | 18 se doimao bezbrižnim. (18) ne prijeti Russellovoj analizi. No, isto neće biti dostatno za (19). Ako pretpostavimo da određeni opis ''zec'' u drugoj rečenici u (19) skraćuje opis ''zec koji se pojavio u našem dvorištu nakon večere...'' tada bi primjer (19) za sobom povlačio najviše jednog zeca koji se pojavio, no izraz to ne povlači. Taj je primjer logički konzistentan s tim da se više od jednog zeca pojavilo.

26.3. Uzročna teorija i izravna referencija2 4. poglavlje: Vlastita imena: izravna referencija i uzročno-povijesna teorija  Kripke se u argumentu protiv opisnih teorija vlastitih imena poziva na pojam ''mogućeg svijeta'' ili univerzum alternativan našemu; opis ''najbrža žena na svijetu 1998. godine'' referira na Marion Jones, u drugim svijetovima označava različite jedinke jer je Jones mogla biti i sporija u drugim svjetovima; na temelju čega vlastito ime označava svog nositelja? – uzročno-povijesna slika referiranja: upotreba imena ''Marion Jones'' referira na M.J. na temelju uzročnog lanca koji utemeljuje taj događaj u ceremoniji u kojoj je Jones prvi put dano to ime; Kripke i Hilary Putnam proširili su uzročno-povijesno gledište kako bi ono obuhvatilo termine za prirodne vrste (''voda'', ''zlato'', ''tigar''...) kao i vlastita imena Mogući svjetovi  uvod u Kripkeovu temeljnu kritiku opisnih teorija vlastitih imena  ono što je istinito u ovom univerzumu je stvarno istinito, no postoje stvari koje su neistinite a mogle bi biti istinite – stvari su mogle krenuti drugačije, svijet je mogao biti drugačiji, netko je drugi mogao naslijediti Blairea na mjestu premijera; postoji niz načina na koje je svijet mogao biti, postoje alternativni svjetovi koji su mogli biti naši  rečenična istinitost ovisi o svijetu kojeg razmatramo; kao što rečenice mijenjaju svoje istinitosne vrijednosti od svijeta do svijeta i singularni termin može mijenjati svog referenta od svijeta do svijeta  smekšani označitelj = singularni termin koji označava različite stvari u različitim svjetovima – suprotan krutom označitelju (ne mijenja referenta od svijeta do svijeta već denotira jedan te isti predmet u svakom svijetu u kojem taj predmet postoji) Krutost i vlastita imena  određeni opisi one vrste koju je Russell imao na umu su smekšani; Kripke kaže da ipak vlastita imena (obično) tako ne variraju na svoju referenciju kroz svjetove ili hipotetičke situacije; kada zamislim svijet u kojem Aristotel čini nešto, to je svijet u kojem Aristotel čini tu stvar – to ime označava njega ondje, ne nekog drugog; imena su u tom smislu (u pravilu) kruti

2 uz ovo gradivo ide i 3. poglavlje, koje je obuhvaćeno u tematskoj cjelini ''Fregeovski deskriptivizam''








označitelji, sadržavaju istog referenta od svijeta do svijeta i nisu Page | 19 ekvivalentna s russellovskim opisima kvalifikacije u zagradama (obično, u pravilu) su važne – Kripke ne prihvaća strogu univerzalnu tezu o vlastitim imenima, pravi generalizacije o normalnim upotrebama vlastitih imena i kaže da su većinom dijelom takva imena krute uporabe i stoga ne može opovrgnuti nađu li se smekšana imena koja garant postoje – opis je ponekad sredstvo konvencionalnog utvrđivanja značenja, a ne samo identifikacija referenta  Frege nudi poznati primjer: ''Trst nije Beč'', Beč ne funkcionira kao ime grada, već kao nešto što skraćuje niz kulturnih aspekata koje ima Beč Kripke nudi intuitivni test za odlučivanje je li neki termin krut: isprobati termin u rečeničnom okviru ''N je mogao ne biti N''  ako tako testiramo ''predsjednik SAD-a 1970. godine, dobivamo ''Predsjednik SAD-a 1970. godine mogao je ne biti predsjednik SAD-a 1970. godine'' i vidimo da je rečenica istinita, jer se to zbilja moglo dogoditi, opis je smekšan! Ako u taj okvir stavimo vlastito ime ''Nixon'', dobivamo ''Nixon je mogao ne biti Nixon'' – mogao je ne postojati, ne zvati se Nixon, ne imati svojstva kao Nixon kojeg znamo...; kada netko upotrebljava ime ''Nixon'' kako bi referirao na osobu u ovom svijetu i onda počne opisivati alternativne moguće svjetove, on govori o istoj osobi Russellov argument nasumične provjere? Kada odgovaramo na pitanje ''Na što misliš pod imenom 'Lili Boulanger?'' izričemo opis ili grozd opisa, tako je i sa Searleovim pozivanjem na poučavanje i učenje, ta dva postupka se odvijaju izjednačavanjem dotičnog imena s opisom ili grozdom; Russell i Searle su pretpostavili ako ime sa sobom ima povezan opis ili grozd, onda to ime mora dijeliti značenje opisne građe; ta pretpostavka je neopravdana jer postoji slaba relacija u kojoj bi opis stajao s imenom a koja bi objasnila podatke; opis je ono što se upotrebljava da bi se u nekoj prigodi odredilo referenciju imena

Izravna referencija  Russell se koristo zagonetkama i argumentom nasumične provjere da napadne gledište da su obična vlastita imena millovska imena, a u korist opisne teorije; Kripke napada opisnu teoriju u korist tvrdnje da su obična vlastita imena kruti označitelji – no, nisu svi kruti označitelji millovska imena3; da je neki izraz millovski implicira da je krut, no obrnuto ne vrijedi, krutost ne implicira da je neki izraz millovski; i određeni opisi mogu biti kruti  drugi filozofi su pobornici millovske koncepcije (poznata i kao ''izravno referencijska'' teorija imena) – Ruth Marcus, Marcus, Kripke...  izravna referencija se mora suočiti s četiri zagonetke, no pobornik IR-a se ne može složiti s Russellovim rješenjem jer imena semantički ne rade ništa više od predstavljanja svojih nositelja  zagonetka supstitutivnosti: (1) Albert vjeruje da je Samuel Langehorne Clemens visok manje od 1,5m. Rečenica postaje neistinita kad se ime 'Mark Twain' supstituira za ime 'SLC', kako IR može to riješiti? pobornici primjenjuju dvokraku strategiju –

3 millovsko ime – ime koje ništa ne pridonosi prepoziciji doli svog nositelja ili referenta, jedina funkcija je uvesti pojedinačnu stvar u govor, ne daje drugo značenje rečenici kada se pojavi




 





pozitivna i negativna teza. Pozitivna teza: dotična imena se doista Page | 20 supstituiraju, a ne mijenja im se istinitosna vrijednost rečenice koja ih sadrži, po tome je rečenica: (2) Albert vjeruje da je MT visok manje od 1,5 m. istinita, a ne neistinita. Rečenice o vjerovanjima imaju prozirna čitanja prema kojima imena potpadaju unutar dosega izraza ''vjerovati'' i referiraju time na ono što referiraju. No, prirodno nam se rečenica čini neistinitom jer vjerujemo da njena ''da'' fraza reproducira načine kako bi subjekt govorio ili mislio; tvrdim li (2), impliciram da bi Albert pihvatio rečenicu ''MT bio je visok manje od 1,5 m.''; takvi prijedlozi nisu uvijek istiniti. (3) Kolumbo je vjerovao da je Castrov otok bio Kina. Govornik bi pomislio da je kada se Kolumbo približavao Kubi, da je u Istočnoj Indiji i da pristupa Kini, no Kolumbo nije znao ništa o Castru; no, možemo tvrditi (3) a da ne pretpostavimo da je ''da'' fraza u toj rečenici reprezentacija stvari kakve ih je Kolumbo reprezentirao; postoje prozirna mjesta u rečenici o vjerovanjima u kojima referirajući izraz samo referira na svojeg nositelja; singularni termini mogu i jesu shvaćeni prozirno. (4) Neki ljudi dvoje da Tulije jest Tulije. Znači da neki ljudi sumnjaju za Cicerona da je on i Tulije. Premda možemo biti uvjereni da svaka rečenica o vjerovanju doista ima prozirno čitanje, većina nad ostaje uvjerena da svaka rečenica ima i neprozirno čitanje. teško je poreći da je lakše čuti neprozirna nego prozirna čitanja; pobornici IR-a to implicitno i priznaju jer znaju da se moraju potruditi da nas prisile da čujemo prozirna čitanja; moraju ustrajati da rečenice poput (1-4) ne mogu doslovno značiti ono što možemo prihvatiti da znače Fregeova zagonetka je čak i gora za millovca – rečenica poput ''SLC=Mark Twain'' može značiti samo to da je uobičajeni referent, ma kako označen, on sam, no to se nikad ne shvaća u tom značenju problemi prividne referencije na nepostojeće i problemi negativnih egzistencijalnih iskaza su još gori – ako je značenje imena jednostavno to da referira na svog nositelja, što je sa smislenim rečenicama koje nemaju nositelja? dolazimo do gotovo paradoksa i troumice: ili su imena millovska ili imena izravno skraćuju opise ili u nekom labavijem smislu poput Searlova imena imaju neki značajan smisao ili sadržaj, no nijedno gledište nije prihvatljivo; Plantinga i Ackerman se pozivaju na pokrućene određene opise poput ''stvarni pobjednik izbora 1968.'', a ne ''pobjednik izbora 1968.''; prvi opis je krut jer stvarni pobjednik znači pobjednik u našem svijetu i referira na istu osobu u bilo kojem drugom svijetu ne uzimajući u obzir je li ona pobijedila – imena su kruta, no nisu millovska; Devitt nudi radikalnu preinaku Fregeova pojma smisla; Lycan nudi učinkovitiju oslabljenu verziju IR-a na temelju čega je neka stvar referent ili nositelj konkretnog imena? Semantika to ostavlja filozofijskoj analizi – filozofijska teorija referiranja je hipoteza o tome kakva je točno relacija koja povezuje neko ime s njegovim referentom, ona je odgovor na pitanje što je potrebno da bi postojala referencijska veza između izričaja imena i pojedinačne stvari na koju se izričajem referira; Russell – ime dobiva značenje i pridonosi rečeničnom značenju tako što skraćuje neki opis i ono što neku stvar čini nositeljem imena je to što ta stvar jedinstveno zadovoljava dotični opis

Uzročno-povijesna teorija










Kripke i primjer novorođenčeta: beba dobije ime ''Feynman'' i ta Page | 21 informacija se prepričavanjem lančano širi od čovjeka do čovjeka, na samom kraju lanca čovjek ne zna od kog je to čuo.  ovakva teorija pravi ispravna predviđanja o primjerima poput Donnellanova Toma, referiranje uspijeva jer je govornik uzročno povezan s referentom na prikladan povijesni način Kripke i primjer biblijskog lika Jone: sličan je onome s ''Nixon''; treba razlikovati priče koje su legende i priče koje su prije neistinita objašnjenja o stvarnim ljudima – pretpostavka da povjesničari otkriju da ni jednog proroka nije progutala velika riba i da nije točno ništa drugo što je pripisano Joni; ostaje pitanje je li Jona izmišljen ili je utemeljen na stvarnoj osobi – čini se da danas Biblija govori neistinite stvari o stvarnoj osobi, Joni pomisao da višeznačna imena (imena koja nosi više osoba) predstavljaju problem za uzročno-povijesno gledište, to nije problem za opisne teorije jer u tim teorijama višeznačna imena jednostavno skraćuju različite opise ili ih pak čine mnogostruko višeznačnima dakle, ključna ideja ovog gledišta je prenošenje referencije s jedne osobu na drugu

Problemi za uzročno-povijesnu teoriju  svako prenošenje referencije ne zadovoljava; prvo se mora isključiti fenomen ''imenovanja po uzoru na'' – prijatelj je dobio psa i nazvao ga je Napoleon po uzoru na francuskog cara; ovo je samo jedna vrsta karike koja je pogrešna i kako bi se isključila, Kripke zahtijeva da kad se ime prenosi s karike na kariku onaj tko prima ime mora ga imati namjeru upotrebljavati s istom referencijom kao i čovjek od kojeg ga je čuo  drugo, Kripke navodi primjer imena ''Djed Mraz'' – može postojati uzročni lanac koji od naše upotrebe tog vremena seže sve do nekog povijesnog sveca, stvarne osobe iz istočne Europe prije mnogo stoljeća; no djeca referiraju na izmišljeni božićni lik; sličan je primjer i sa Drakulom – za ove likove znamo da su postojali u drugom obliku nego što mi referiramo danas!  prvi prigovor: kako pobornik ove teorije može prihvatiti prazna imena bez stvarnih nositelja? Čak i prazna imena su uvedena u jezičnu zajednicu u konkretnim vremenskim točkama, bilo namjerno fikcijom ili nekom vrstom pogreške; Devitt i Donnellan ističu da se od takvog uvođenja uzročno-pov. lanci se počinju širiti u budućnost baš kao da je ime nadjenuto stvarnom predmetu; tako se referencija na nepostojeće odvija lancem, to prva je karika samo imenovanje, a ne djelovanje nepostojećeg nositelja  drugi prigovor: Evans govori kako imena mogu promijeniti referenciju bez ičijeg znanja uslijed pogreške i sl. situacije, no uzročno-pov. teorija to ne može dopustiti; ''Madagaskar'' nije imenovao otok, već dio kopna, no ta promjena se može zahvaliti razumijevanju Marka Pola; Devitt predlaže prijelaz na višestruko utemeljivanje – ceremonija imenovanja je samo jedna vrsta prigode koja može utemeljiti prigodan povijesni lanac, umjesto da postoji jedan linearan uzročni lanac koji od nečijeg izričaja ide unatrag do prvotne ceremonije imenovanja, njegova je struktura nalik mangrovu; jednom kad naša upotreba imena Madagaskar ima veći broj utemeljenja u otoku, ono počinje označavati taj otok  treći prigovor: možemo pogrešno identificirati predmet ceremonije imenovanja; pretpostavimo da izaberemo ljubimca iz utočišta za životinje, tijekom slijedeće posjete utočištu odlučimo odabrati ime mački, zaposlenih




iznosi mačku sličnog izgleda i ja vjerujem da je to mačka koju sam odabrao Page | 22 i nadjenemo joj ime 'Liz' po uzoru na skladateljicu Elizabeth Poston, meni nije bilo poznato da je to bila kriva mačka; zaposlenik je uočio pogrešku i uzima pravu mačku bez da mi je to rekao i daje joj injekcije i sl., uzimam je i odvodim kući, nazivajući je odonda 'Liz'. Problem je što to ime nije bilo dano mojoj mački ni u jednoj ceremoniji, sigurno je svejedno da je mačka nositeljica imena ''Liz''. Čini se da strategija višestrukog utemeljenja ovdje ne pomaže. četvrti prigovor: Ljudi mogu biti kategorijski u krivu sa svojim vjerovanjima o referentima – Evans navodi knjigu ''Arthur of Britain'' u kojoj se tvrdi da je kralj Arthur imao sina Anira kojeg je legenda možda pobrkala s mjestom njegova pokopa; govornik bi kao žrtva zabune mogao reći da je Anir zeleno i ljupko mjesto. U-P teorija bi tumačila tu rečenicu kao da je čovjek zamijenjen mjestom; danas se često mijenja Sveučilište sa jednom određenom zgradom, umjesto kao zbira objekata; ili pak, Sveučilištu se to neće svidjeti – nekom stranom govorniku bi se učinilo da je S. zapravo ime; Devitt i Sterelny to nazivaju ''qua-problem'' – osoba zadužena za ceremoniju imenovanja ne smije biti kategorijski u krivu i mora imati namjeru referirati na nešto primjerene kategorije, to je ustupak deskriptivizmu; smatra se da je Kripke pretjerano referirao na deskriptivističku sliku

Termini za prirodne vrste i ''Zemlja Blizanka''  Kripke i Hilary Putnam su se upustili u proširenje i semantičke teorije krutog označavanja i uzročno-povijesne teorije referiranja sa singularnih termina na neke predikate ili opće termine, uglavnom na termine za prirodne vrste4; takvi izrazi nisu singularni termini jer im smisao nije da se primjenjuju samo na jednu stvar; Kripke i Putnam tvrde da su oni sličniji imenima nego pridjevima, semantički gledano su kruti; svaki termin referira na istu prirodnu vrstu u svakom svijetu u kojem ta vrsta ima članstvo  takvo gledište se suprotstavlja deskriptivističkoj teoriji termina za prirodne vrste koja svaki takav termin povezuje s opisnim stereotipom – termin ''voda'' bi bio analiziran kao ''prozirna, pitka tekućina bez mirisa i okusa, koja kao kiša pada s neba te ispunjava jezera i rijeke''; termin ''tigar'' – ''divlja mačka mesožderka iz džungle, žuto-smeđe boje s izraženim crnim prugama''; Kripke i Putnam ističu modalne argumente protiv takvih analiza slične trećem prigovoru; pr. moglo je biti vode čak i ako nije bilo kiše, tigrovi su mogli biti rođeni pitomi itd.  što čini nešto tigrom ili uzorkom vode ako ne zdravorazumski stereotip? Ono što vodu čini vodom je njen kemijski sastav H2O; tigrove čini tigrovima jer imaju posebni genski kod; u svakom mogućem svijetu voda je H2O, u nekim svjetovima ima miris ili okus – moglo bi se prigovoriti da su kemijski sastav vode i genske odlike tigra značajna empirijska otkrića, no oni odgovaraju da je ovdje navodna mogućnost samo stvar znanstvenog neznanja, a ne prava metafizička mogućnost  ako je ovo točno, ima implikaciju koja se tiče veze između jezičnog značenja i uma – implikaciju da značenja ''nisu u glavi''; Putnam zamišlja

4 opće imenice koje referiraju na prirodne supstance ili organizme, poput termina ''zlato'', ''voda'', ''tigar''...








kako u nekoj drugoj galaksiji postoji planet ''Zemlja Blizanka 5'' koja Page | 23 je gotovo pa točna kopija naše Zemlje i paralelno prati našu povijest, ona sadrži Putnama Blizanca, Brooklynski most Blizanca, Lycana Blizanca itd., kada bi netko mogao promatrati oba planeta paralelno, bilo bi to kao gledanje istog televizijskog programa na dva različita ekrana Zemlja Blizanac je ''gotovo'' jednaki dvojnik Zemlje, postoji razlika – ono što izgleda i ponaša se kao voda na ZB nije voda, tj. H2O, veće je drugačija supstancija koju Putnam naziva XYZ; XYZ je bez mirisa i okusa, a ima druga površinska svojstva koja ima i voda, no ona je samo ''lažna voda''; stanovnici ZB koji govore blizanački hrvatski zovu XYZ ''voda'' jer su u svakom drugom pogledu kao i mi; ''voda'' na blizanačkom hrvatskom znači XYZ, a ne vodu, baš kao što termin za vrstu ''chicory'' u britanskom englesku znači drugačiju biljku od one u američkom engleskom rasmotrimo sad par transsvjetskih blizanaca, primjerice Gordon Brown i Gordon Blizanac – nakon prirodne katastrofe Brown naglašava hitnost dopremanja hrane i vode žrtvama, Blizanac u isto vrijeme naglašava hitnost dopremanja hrane i ''vode''; to su istovjetne rečenice kojeznače različite stvari; no, Brown i Blizanac su fizički dvojnici, nisu određeni sveukupnim stanjima njihovih mozgova, pa čak ni sveukupnim stanjima njihovih tijela – njihova su stanja mozga i stanja tijela istovjetna, no značenja izričaja se ipak razlikuju Putnamov primjer pokazuje da jezična značenja rečenica nisu određena čak ni sveukupnošću govornikovih stanja mozga i stanja tijela; svi govornici hrv. jezika i blizanačkog hr. su potpuno jednaki po fizičkom sastavu i u javnom slaganju riječi koje zvuče potpuno jednako

26.3. Uzročna teorija i izravna referencija Poglavlje 4. + članak ''Govorenje ni o čemu'' Donnellana

5 Zemlja Blizanka nijedrugačiji mogući svijet, ona je samo drugi planet unutar istog svijeta kao i Zemlja! Moj blizanac nije ja, on je numerički različita osoba.


09. UVJETNE TEORIJE: DAVIDSONOV PageISTINITOSNO | 24 PROGRAM Davidsonova teorija značenja - Istinitosni uvjet rečenice, uvjet pod kojim rečenica stvarno jest ili bi bila istinita, znati značenje rečenice jest znati uvjete pod kojima je ta rečenica istinita. Sinonimnost rečenica znači da su istinite upravo pod tim uvjetima. Višeznačnost rečenice znači da je i istinita i neistinita u istoj okolnosti ali ne proturječi sama sebi. Povlači li jedna rečenica drugu, nemoguće je da je prva rečenica istinita a druga neistinita. Davidson počinje s dvije povezane ideje: 1. Teorija značenja bi trebala pribaviti upute o tome što određuje značenje neke konkretne rečenice 2. Naša sposobnost da trenutačno razumijemo nove i dugačke rečenice Kako dati teoriju značenja za neki konkretni jezik (hrvatski, njemački, kineski) koja određuje konkretna značenja rečenica tog jezika uzetih jedna po jedna? 

Upotrebljiva teorija mora objasniti značenje svakog izraza na temelju strukturiranog izlaganja konačnog broja odlika



Zadovoljavajuća bi semantika trebala objasniti ono što ponovljive odlike pridonose značenjima rečenica u kojima se one pojavljuju

Tu se poziva na sposobnost razumijevanja novih rečenica te predlaže objašnjenje te sposobnosti: 

Beskonačan broj rečenica nekog jezika, unatoč konačnom rječniku i ograničenom jezičnom iskustvu, razumijemo jer smo ovladali konačnim brojem odlika, malim i svladivim skupom jezičnih izraza koji služe kao značenjski atomi



Ovladali smo i pravilima kompozicije, strukturiranim načinima kombiniranja tih atoma ili semantički jednostavnih izraza koji stvaraju značenja složenijih izraza (pravilima slaganja pojedinačnih riječi i pravila gramatike i sintakse)

Davidsonova teza o kompozicionalnosti - značenje rečenica je funkcija značenja njezinih sastavnica. To je hipoteza za objašnjenje našeg razumijevanja novih i dugačkih rečenica. Primijenjena teorija bi nas trebala voditi u stvaranju rečenica bilo kojeg jezika.


Analogno Pagenašoj | 25 sposobnosti da razumijemo nove i dugačke rečenice, imamo i sposobnost odrediti istinitosne vrijednosti rečenica. Primjer rečenice: "Znam da X sadrži S, P, Z da bi sugerirala H" Znam da je rečenica istinita ako znam da X sadrži S, P, Z da bi sugerirala H. Kada bi nakon toga susreli rečenicu "X sadrži S, P, Z da bi sugerirala R", trenutačno bi znali kako je neistinita. Čini se kako istinitosne uvjete novih rečenica shvaćamo i razumijemo smjesta. Kako je to moguće? Davidson daje isti odgovor kompozicionalnost. 

Istinitosni uvjeti dugačkih rečenica određeni su istinitosnim uvjetima kraćih rečenica od kojih su sastavljene a sintaktički procesi koji stvaraju duže rečenice prenose semantička svojstva vezana s istinitošću zajedno s njima, sastavljajući time jednostavna svojstva vezana s istinitošću u ona složenija

Ako prihvaćamo istinitosno uvjetnu teoriju, dijelom proučavamo jezične konstrukcije onako kako je to radio Russell s opisima; nižemo značenjske činjenice o nekoj konkretnoj vrsti ili grupi rečenica za koje se interesiramo nižemo činjenice o relacijama sinonimnosti, povlačenja, višeznačnostima te pokušavamo objasniti te činjenice pomoću istinitosnih uvjeta. Istinitosno uvjetna teorija vidi značenje kao reprezentaciju i tako se zapravo vraća referencijskoj teoriji i njezinoj ideji značenja kao odražavanja ili korespondencije između rečenica i stvarnih ili mogućih stanja stvari. Definiranje istinitosti za prirodne jezike: Davidsonova paradigma: može se samo pogledati rečenicu nekog jezika (blesavskoga) te, s definicijom istinitosti pri ruci, proći kroz kompozicijsku strukturu rečenice i i izračunati njezin istinitosni uvjet. ALI, potpuno je druga stvar otkriti pravila istinitosti koja podupiru prirodan jezik poput hrvatskoga. Prirodni jezici ne otkrivaju jasno svoje istinitosne uvjete jer se njihovi površinski gramatički oblici nepredvidljivo razlikuju od njihovih logičkih oblika. Istinitosno uvjetni teoretičar kaže da ne sasvim nepredvidljivo - tu nastupa sintaksa. Sintaksa ili gramatika je sredstvo za razvrstavanje dobro oblikovanih ili gramatičkih rečenica među svim nizovima sastavljenih od riječi tog jezika.


npr.: dječak udari onu šarenu loptu" Page |"Ovaj 26 Čvorišta u takvom fraznom markeru označena su po gramatičkoj kategoriji, a najniža počinju nalikovati dijelovima govora dotičnog jezika: imenici, pridjevu itd. Viša čvorišta odgovaraju složenijim gramatičkim strukturama poput imenskih fraza.


12. Page | 27 GOVORNI ČINOVI I ILOKUCIJSKA SNAGA Performativni izričaj- izričaj izjavne rečenice kojim se izvodi konvencionalni govorni čin, no kojim se ništa ne navodi ili opisuje. Takvi izričaji su pr. „Ispričavam se.“ Ili „Udvostručujem.“ (u bridžu). Vrste činova koje se mogu tako izvoditi se nazivaju „govornim činovima“. Svakim tipom govornog čina upravljaju dvije vrste pravila: konstitutivna i regulativna. ALI, Austin je uvidio da nema načelne razlike između performativnih izričaja i izričaja običnih izjavnih rečenica, tj SVAKI izričaj ima performativni aspekt ili ilokucijsku snagu te gotovo svaki izričaj ima i opisni ili propozicijski sadržaj te mnogi izričaji imaju odlike koje utjelovljuju njihove posebne učinke na mentalna stanja slušatelja-perlokucijske odlike. PERFORMATIVI 1 „Obećavam da ću ti platiti pelene.“ 2 „Proglašavam vas mužem i ženom.“ 3 „Krstim ovaj brod imenom L.W.“ 4 „Ispričavam se.“ 5 „Udvostručujem.„ 6 „Dižem za pet.“ 7 „Protiv. Austin je rečenice poput (1)-(7) zvao performativimanjihovim izricanjem ništa se ne opisuje , niti se navodi činjenica, već se izvodi neki društveni čin. Austin je takva društvena djelovanja nazvao „govornim činovima“. Performative rezlikuje od konstativaobična vrsta opisnih, istinitih ili neistinitih rečenica koje navode činjenice. 3 ASPEKTA GOVORNOG ČINA KOD AUSTINA-ILOKUCIJA, LOKUCIJA I PERLOKUCIJA Austin je tražio test za provjeru performativnosti, zadovoljio se „ovime“ kriterijemizričaj se smatra performativom, ako se s pravom može umetnuti riječ „ovime“ prije glavnog glagola. Pr. u rečenici „Ovime obećavam....“ izraz „ovime“ naglašava da je čin o kojem je riječ, u ovom slučaju, davanje obećanja, konstituiran samim govornikovim izričajem. Taj kriterij odvaja performative od konstativa. NO, Austin je uočio jedan razred nezgodnih konstativa koji su prejednostavni da bi prošli „ovime“ test. Primjerice „Protiv.“ Neprihvatljivo bi bilo „Ovime protiv.“ Ali ako je „Protiv.“ samo kraći oblik rečenice “Glasam protiv.“ Onda zadovoljava „ovime“ test. No, što je s „Hura.“, „Sramota.“ – njih je teže čuti kao kraće oblike za izjavne rečenice koje sadrže performativne glagole. Austin je postao još više nezadovoljan razlikovanjem između performativa i konstativa kad je uočio još jedan tip rečenice. (8) Navodim da nikada nisam putovao u komunističku zemlju. Taj primjer rečenice prolazi „ovime“ test pa bi ga se trebalo smatrati performativom, no navodi činjenicu i opisuje tako da se čini da je (8) i performativ i konstativ ili nijedno od toga. Takvi su primjeri doveli Austina do uvida da jedan jedini izričaj može imati i performativni dio ili aspekt i konstativni dio ili aspekt. Tj. gotovo svaki izričaj to ima, čak i ako nema izričit performativni početak (početak rečenica od (1) do (8)). Kad god napravim neku tvrdnju-tj izričaj koji ima snagu tvrdnje, ja izvodim ČIN tvrđenja. Izjavne se rečenice mogu izreći i s nekom drugom snagom, pr. snagom suda, izvještaja, savjeta, upozorenja...  taj tip odlike je


ILOKUCIJSKA Page | 28 SNAGAperformativni aspekt koji određuje tip izvedenog govornog čina. Suprotstavio ju je lokucijskom sadržaju. LOKUCIJSKI SADRŽAJopisni ili propozicijski sadržaj. U različitim kontekstima iste izjavne rečenice mogu imati različite ilokucijske snage. Rečenica „Onaj rotvajler gladuje već tri dana i razdražljiv je.“ Može imati snagu prijetnje ili upozorenja ili bi mogla biti tek opažanje. Kod neizjavnih rečenica su očitije raznolikosti u snazi.  Tako se Austinovo prvotno razlikovanje između performativnih i konstativnih izričaja pretvorilo u razlikovanje između snage i sadržaja kao aspekta jednog te istog izričaja. Austin je izradio opsežan popis različitih ilokucijskih snaga i čimbenika koji ih razlikuju, pr. priznavanje, čestitanje, definiranje, dopuštanje, ispričavanje....Austin je pored ilokucijske snage i lokucijskog sadržaja uveo i 3. odliku izričaja-PERLOKUCIJSKI UČINAKglagoli „uplašiti“ i „uvjeriti“ ne prolaze „ovime“ test jer jeste li uplašeni ili uvjereni dijelom ovisi ovama i nikako nije zajamčeno samim govornikovim izričajem. Činove plašenja i uvjeravanja Austin naziva perlokucijskim činovima. Još neki pr. perlokucijskih činova: dosađivanje, impresioniranje, obavješćivanje, ohrabrivanje, ometanje.... Verifikacijska ili istinitosno uvjetna teorija poistovjećuju značenja rečenica s njezinim propozicijskim ili lokucijskim sadržajem. NO, nisu li izostavili ilokucijsku snagu? Jer ne razumijemo li razlike snage, postoji važan aspekt jezika kojim nismo ovladali. NEPRIKLADNOST I KONSTITUTIVNA PRAVILA Searle dijeli pravila govornih činova na konstitutivna i regulativna. REGULATIVNA pravila reguliraju prethodno ili nezavisno postojeće oblik ponašanja. Pr. pravila pristojnosti reguliraju djelatnosti koje postoje nezavisno od tih pravila, tipa „Nikad ne žvači otvorenih usta.“. KONSTITUTIVNA pravila stvaraju ili određuju nove oblike ponašanja. Pr. šahovska pravila ili pravila američkog nogometa stvarno određuju dotičnu igru te igra kao takva ne bi postojala bez tih pravila. Konstitutivno pravilo je u jakom smislu ono pravilo čije kršenje prekida navodni govorni čin. Pretpostavimo da izreknem rečenicu s namjerom izvođenja određenog tipa govornog čina A. Prekršim li konstitutivno pravilo (pr. s ceste viknem slučajnom mladom paru: „Proglašavam vas mužem i ženom!“) slijedi da nisam uspio izvesti čin tpa A. Kršenje samo običnog regulativnog pravila manje je ozbiljno. Prekršim li to pravilo, slijedi da ću izvesti čin tipa A manjkavo ili neprikladno (pr. ako svećenik prilikom obreda vjenčanja neprestano podriguje). COHENOV PROBLEM Problem koji se tiče rečenica poput (8). To je problem o istinitosnim uvjetima rečenica koje sadrže izričite performativne početke. Koji je istinitosni uvjet od (8)? Cohen: „Isprva je primamljivo pretpostaviti da se po Austinovu gledištu značenje našeg izričaja može u potpunosti pronaći u onom dijelu rečenice koja slijedi za performativnim početkom.“ Supstituiranje izraza „istinitosni uvjet“ za izraz „značenje“ je primamljivo te tako iščitati istinitosni uvjet iz


onoga Page što| 29stoji iza performativnog početka (lokucijski sadržaj), a performativni početak čini snagu izričitom. Cohen je iznio ozbiljan prigovor tom primamljivom gledištu. Performativni početak nije tek privjesak ili zastavica koja bi trbala signalizirati snagu, zašto bismo se onda pretvarali da ti djelovi rečenica ne postoje i iščitavali lokucijsko značenje iz onoga što slijedi iza njih. Ali i ne samo to, performativni početci mogu imati pozamašnu strukturu, pr. sadržavati priloške oznake, biti cijela zavisna rečenica tako da ostaje to da priznamo kako lokucijski sadržaji rečenica uključuju i njihove performativne početke. ILOKUCIJSKE TEORIJE ZNAČENJA William Alston poistovjećuje značenje rečenice s „potencijalom ilokucijskih činova“ te rečenice, tj. s dosegom ilokucijskih činova koje bi dotična rečenica mogla izvoditi. Ako ste sposobni upotrebljavati rečenicu na svaki ilokucijski način koji ona omogućuje, vi znate njezino značenje. I to je sve od rečeničnog značenja. PROPOZICIJE I NJIHOVI SUSJEDI - filozofi realističke sklonosti su tvrdili da postoje i propozicije -

propozicije = apstraktni entiteti nezavisni od jezika i uma koji fungiraju kao predmeti čina

tvrđenja/nijekanja te čina mišljenja - referenti da-rečenica - primarni su nositelji istinitosnih vrijednosti - drugi entitei koje su realisti postulirali: činjenice, stanja, stvari i događaji Činjenice su one stvari u svijetu korespondencija s kojima čini propoziciju istinitom Stanja stvari su situacije koje bitno imaju svojstva da su uspostavljene ili ne uspostavljene Stanja stvari koja su uspostavljena kažemo da su činjenice. Događaji su stvari u svijetu koje se zbivaju ili događaju. Tradicionalna teorija propozicija -

uz svojstva, vrste, relacije, propozicije su još jedna vrsta apstraktnih entiteta

-

uvjerenje da postoje propozicije je novija pojava (19. i 20.st. metafizičkog mišljenja)

-

začetnici obrane propozicija: Bernard Bolzan, Gottlob Frege, G. E. Moore, Russell

-

jedan put objašnjenja propozicija – jezična aktivnost iznošenja iskaza

-

govornik izriče (ili zapisuje) stanovite riječi

-

izrečene riječi sastavljaju rečenicu u pojedinom jeziku (1) Sokrat je hrabar.

-

realist će reći da tijekom izricanja rečenice (1) govornik izdvaja stanovitu konkretnu pojedinačnost, Sokrata, i stanovitu univerzaliju, svojstvo hrabrosti

-

realist inzistira na tome da govornik čini više od pukog izricanja rečenice i izvođenja referirajućih čina


-

govornik iznosi iskaz, iznosi tvrdnju; a govornik to ne može činiti ne Page ustvrđuje, | 30 ustvrđujući, iskazujući ili tvrdeći nešto

-

prema realistima postoji nešto što naš govornik ustvrđuje, iskazuje ili tvrdi

-

realist niječe da je stvar koju on ustvrđuje, iskazuje ili tvrdi rečenica koju govornik izriče ili predmeti na koje on referira

-

ne možemo identificirati stvar koju govornik tvrdi ili iskazuje rečenicom koju izriče pri njezinu tvrđenju ili iskazivanju jer govornik bi mogao istu stvar trvditi rečenicom na francuskom, njemačko m ili mandarinskom jeziku

-

različiti izričaji jedne te iste rečenice mogu imati učinak ustvrđivanja, iskazivanja ili tvrđenja različitih stvari

-

npr. (2) Idem u trgovinu.

-

ono što naš govornik koji se nalazi na Borongaju tvrdi nešto je posve različito od onoga što tvrdi govornik koji se nalazi na Trgu bana jelačića

-

stoga, ono što se tvrdi izricanjem rečenice poput (1) nije sama rečenica, nego nešto drugačije

-

no nisu jednostavno ni predmeti koje izdvajaju izrazi 'Sokrat' ili 'hrabar'

-

kako bismo identificirali ono što govornik tvrdi ili iskazuje, trebamo se pozvati na potpunu rečenicu, postoji više ili manje standardan način na koji to činimo

-

(3) Mary tvrdi da je Sokrat hrabar.

(4) Mary kaže da ide u trgovinu. (5) Tom je iskazao da su dva plus dva jednako četiri. (6) John je ustvrdio da se Engleska nije kvalificirala. - u svakoj od rečenica identificiramo ono što govornik kaže, ustvrđuje, tvrdi ili iskazuej upotrebom da-rečenica - da-rečenice su ono što gramatičari nazivaju poimenačenjem, stavljajući pred reč. riječ 'da' tvorimo izraz koji igra gramatičku ulogu karakterističnu za imenice -

-

u primjerima, sve da-rečenice fungiraju kao direktni objekt glagola, no tak0đer mogu zauzimati položaj subjekta kao npr. (7) To da se Engleska nije kvalificirala jest ono što je John rekao. prema realistu da-rečenice su referirajuća pomagala, izrazi koji nam omogućuju da izdvojimo stvari stanovite vrste – stvari koje govornici tvrde ili iskazuju pri izricanju izjavnih rečenica

-

da-rečenice su imena za predmete čina tvrđenja ili iskazivanja

-

realisti su ponekad te predmete na koje referiraju da-rečenice nazivali iskazima

-

rečenica koju govornik upotrebaljava da bi iznio iskaz izražava taj iskaz

-

dvosmislenost termina iskaz! - može se upotrijebiti za referiranje


Page | 31

1) na stanovitu vrstu čina, čina iskazivanja nečega 2) na ono što biva iskazano govornikovim izvođenjem tog čina - samo u drugom od dvaju smislova prikladno je da-reč. nazvat

iskazima - realisti žele ustvrditi da se ono što oni nazivaju iskazima uvijek da ocijeniti kao istinito ili neistinito (samo zato što mogu biti predmeti čina tvrđenja ili iskazivanja) - Tvrditi nešto jest iznijeti to kao istinito. (moglo bi biti i neistinito) -

Postoji i nijekanja, u kojima nešto iznosimo kao neistinito.

-

stvari koje bivaju iskazane su bitno istinite ili neistinite, one su bitno nositelji ili prijenosnici istinitosnih vrijednosti

-

također su referenti da-rečenica, stvari koje da-rečenice imenuju

-

realistovo razjašnjenje donošenja iskaza: postoji posebna kategorija entiteta koji su 1) predmeti čina tvrđenja i nijekanja (čini iznošenja iskaza) 2) bitni nositelji istinitosnih vrijednosti 3) referetni da-rečenica

-

jedna vrsta entiteta igra sve tri uloge, realisti ističu da iste da-rečenice koje služe kao objekt glagola koji izražava čine tvrđenja i nijekanja fungiraju kao subjekti za predikate 'istinit' i 'neistinit'

-

do sad smo rečenice, kao što su od (3) do (7), nazivali iskazima, gramatičke konstrukcije iste vrste pojavljuju se kao direktni objekti glagola koji ne izražavaju čine tvrđenja, nijekanja, iskazivanja..

-

npr. Joe vjeruje da je netko dokazao Fermatov teorem. Hilary dvoji da će Bill Clinton biti ponovno izabran. u svakoj od rečenica da- rečenica fungira kao direktni objekt glagola koji izražava neku formu mišljenja

-

postoje entiteti koji fungiraju kao predmeti mišljenja

-

predmeti mišljenja se nužno daju ocijeniti kao istiniti ili neistiniti

-

misliti nešto jest misliti da je to slučaj, da je istinito

-

još jednom imamo tvrdnju da postoje entiteti koji su: 1) predmeti čina mišljenja, stvari koje mislitelji misle 2) referenti da rečenica 3) bitno istiniti ili neistiniti = realisti su ih nazvali mislima


-

vjerovanja = sekundarni nositelji istinitosnih vrijednosti Page | 32

-

predmeti iznošenja iskaza istovjetni su s predmetima čina mišljenja

-

činjenica je da su stvari koje tvrdimo ili niječemo potpuno iste kao i stavri koje mislimo

-

iznošenje iskaza jednostavno je iznošenje nečijeg mišljenja u javnost = propozicije – i za iznošenje iskaza i mišljenja

-

one su od jezika nezavisni i od uma nezavisni apstraktni entiteti

-

realisti kažu da su predmeti iznošenja iskaza i mišljenja vječno postojeća nužna bića

-

ona uvijek postoje i nemoguće je da ijedno od njih ne postoji

-

prema realistima, nužna je istina da su propozicije iskazive ili mišljive

-

čak i ako mnoge propozicije ostaju zauvijek nemišljene, one uvijek postoje za to da ih mislitelji misle

-

one postoje jednako za sve mislitelje, intersubjektivno su raspoložive

-

neke propozicije su: nužno istinite (istinite su i ne bi mogle ne biti takve) nužno neistinite (svaka je takva da je za nju nemoguće da bude istinita) kontingentno istinite (one su istinite, no njihova je neistinitost moguća) kontingentno neistinite (one su neistinite, no mogle bi biti istinite)

-

prema realistu bitno je obilježje da propozicija ima jednu od istinitosnih vrijednosti

-

propozicije su primarni nositelji istinitosnih vrijednosti

-

kad kažemo da je neka rečenica istinita ili neistinita, podrazumijevamo da vjerovanje ima predmet, propoziciju, koja ima dotičnu istinitosnu vrijednost

-

da-rečenice uzimaju propozicije kao svoje referente,kako ih oni razumiju da-rečenice su samo složeni singularni termini, izgrađeni od drugih jezičnih izraza

-

ne ponašajus e poput drugih singularnih termina – ako singularni termin u nekoj rečenici zamijenimo drugim terminom, postaju različite propozicije i različita im je istinitosna vrijednost ( najviši čovjek u Indiani... ili Sam Small...)

-

propozicije su reprezentacije svijeta, one reprezentiraju svijet na ovaj ili onaj način

-

istovjetnost propozicije ne ovisi samo o istovjetnosti predmeta o kojima je ona, nego ovisi i o atributima u čijim terminima ona reprezentira te predmete

NOMINALIZAM U POGLEDU PROPOZICIJA


-

tvrdnje o propozicijama samo su prerušeni načini iznošenja metajezičnih tvrdnja, tvrdnja Page | 33 o rečenicama

-

realisti tvrde da rečenice ne mogu biti nositelji istinitosnih vrijednosti

-

Idem tamo gdje si ti upravo bio. – prema realistima, u nekim kontekstima izražava istinu, a u drugima neistinu, tako bi tumačenje rečenice kao prim. nositelja istinitosnih vrijednosti dovelo do nezadovoljavajućeg rezultata istinit i neistinit prema metajezičnim n. - rečenice nemaju istinitosne vrijednosti apsolutno - problem je što reč. sadrži indeksikale (izraze 'ja', 'ti', 'ovdje', 'sada' čija referencija ovisi o okolnostima, tko je govornik, slušatelj...) - uvijek možemo identificirati kontekstualne čimbenike koji fiksiraju referenciju indeksikala u rečenici - kažemo da reč. ima fiksiranu istinitosnu vrijednost u odnosu na

-

kontekst izricanja ako relativiziramo pripisivanja istinitost i neistinitost s obzirom na kontekste izricanja, ne trebamo propozicije koje bi služile kao prijenosnici istinitosti

-

rečenice koje izražavaju razne propozicijske stavove

-

npr. John vjeruje da je dva plus dva jednako četiri. Quine predlaže da uvedemo predikat „vjeruje-istinito“ npr. John vjeruje-istinito 'Dva plus dva jednako je četiri.'

-

takvo rješenje se može generalizirati na sve propozicijske stavove, no problem je u razumijevanju novih predikata, a ako se tu ne vidi poteškoća to je zato jer se rečenica s tim novim predikatom razumije kao „John vjeruje da je rečenica 'Dva plus dva jednako četiri' istinita“

-

svrha uvođenja predikata 'vjeruje-istinito' je eliminacija prividne referencije na propozicije, a zapravo druga rečenica ništa manje ne uključuje prividnu referenciju na propoziciju

-

drugi problem je kad kažu da je tvrdnja da stanovita osoba, John, stoji u stanovitoj relaciji, relaciji vjeruje-istinito, prema stanovitoj rečenici, rečenici „Dva plus dva jednako je četiri.“, stoga i ono o čemu govorimo jest i stanovita hrvatska rečenica

-

ono što mi, govornici hrvatskog jezika, kažemo o nekom, poptuno je drugačije od onoga što kaže govornik francuskog jezika izričući francuski prijevod rečenice

-

kao rješenje tog problema služe se konvencijom točkastog navođenja (Sellars)

-

John kaže da dva plusdva jednako je četiri. čita se kao: John potvrdno izriče jednu ˙*dva plus dva jednkao je ćetiri*. konvencija točkastog navođenja primjenjuje se na mentalne riječi jednako kao na izgovorene ili napisane riječi – taj jezik mišljenja Sellars naziva mentalese, te kaža da


pripisivanje Page | 34propozicisjkih stavova poput vjerovanja jesu tvrdnje o pojedinačnom oprimjerenju mentaleških izraza -

da-rečenice, koje realisti smatraju singularnim terminma koji imenuju od uma i jezika nezavisne apstraktne entitete, u stvari su samo načini izdvajanja naših izjavnih rečenica u terminima funkcijskih klasifikacija koje se prikazuju točkastim navođenjem

-

Arthur Prior – ne slaže se s time da govor o propozicijama treba razumjeti metajezično

-

govor o propozicijama nije govor o rečenicama, on je samo govor o dobro poznatim konkretnim predmetima

-

Prior želi ustvrditi da je osnovni kontekst u kojem se pojavljuje pojam propozicije pripisivanje istinitosti i neistinitosti

-

Prior se poziva na redundancijsku teoriju koju je razvio Frank Ramsey

-

prema toj teoriji pojam istinitosti je redundantan, jer tvrditi da je p istinita znači tvrditi p samu po sebi

-

prema tome pojmovi istinitosti i neistinitosti su eliminabilni iz diskursa, što znači da se se ne bi trebao pojavljivati pojam propozicije

-

svejedno pojavljujus e drugi slučajevi, npr. pripisivanja vjerovanja, koji opet dovode propozicije

-

Prior smatra da realisti krivo razumiju logičku formu rečenice koja propisuje propozicijski stav

-

realisti tvrde da se rečenica raspada na sljedeći način: John/ vjeruje/ da dva plus dva jednako je četiri, pri čemu vjeruje izražava relaciju između osobe i nečega drugoga, a „dva plus dva jednako je četiri“ je singularni termin koji imenuje to nešto drugo

-

Prior preporuča sljedeću formu: John/ vjeruje da/ dva plus dva jednako je četiri., „vjeruje da“ je operator formiranja predikata

-

prema Prioru reći da 'osoba vjeruje...' ne znači tvrditi relaciju između te osobe i nečega, znači samo opisati osobu upotrebom složenog predikata „problem nespecificirane da-rečenice“

-

-

u razjašnjenju koje pruža Prior postoji nedostatak jer bilo da se fokusira na istinitost/neistinitost bilo na propozicijskis tav, razjašnjenje je istinito samo ukoliko imamo potpuno specificiranu da-rečenicu npr. John vjeruje u neke neistine. ne mogu se primijeniti eliminacija prema redund. Teoriji, i iako referira na vjerovanja, ne čini to identificirajući poptune rečenice, u oba slučajeva zaključujemo da ipak postoje propozicije koji su nositelji istinitosnih vrijednosti i predmeti za propozicijske stavove


-

-

kakoPage bi riješio | 35 tu poteškoću, Prior uvodi rečenične varijable (p, q...), prema tom rečenica „John vjeruje u neke neistine“ uključuje kvantificiranje tih varijabli Za neku p, ne-p i John vjeruje da p. osnovna je zamisao primijeniti Priorove tehnike sa bavljenje istinitošću/neistinitošću i propozicijskim stavovima

-

kao što je se tvrdi redundancijskom teorijom, tako se u rečenici pokazuje da pojam neistinitosti iz prve reč. uzmiče pred „ne-p“ koja slijedi iza kvantifikatora za „neke p“ u reč.

-

„vjeruje da p“ „kaže da p“ pokazuju strukturu operator/rečenica (vjeruje da p/ kaže da p), a ne neku relacijsku strukturu

-

u formalnoj logici bi to glasilo: (Egzist.p) (ne-p i (John vjeruje da p))

-

čini se da imamo tvrdnju o postojanju, a predmet čije postojanje tvrdimo nalik je na ono što Prior želi eliminirat tom reformulacijom, - propoziciji

-

u odgovoru na taj prigovor, prior govori kako egzist. Kvantifikator ne moramo razumijeti kao sredstvo tvrđenja postojanja predmeta, već kako riječi koje slijede iza kvantifikatora treba promatrati kao nešto nalik prazninama koje trebaju ispuniti jezični izrazi, pa se kvantificirana rečenica smatra istinitom samo u slučaju u kojem se njezine praznine mogu ispuniti takod a daju istinitu rečenicu

-

prema tome gledištu istinitost rečenice ne ovisi o postojanju ikojih apstraktnih entiteta, ne moramo pretpostaviti da postoji nešto kao što su propozicije (od 161. – 165. str. pročitat priču ako smatrate bitnim)

Filozofija Jezika - Suvremeni Uvod

Recommend Documents