BEREND - R A N K I
E V R O P SK A | PERIFERIJA : I IN D U S T R IJA L IZ A C IJA 1780-1914
Ivfin T. Bereod - Gydfgy Rdnki EVROPSKA PERIFERIJA IINDUSTRUALIZACUA 1780- 1914.
POVIJEST & HISTORIJA Izdaje NAKLADA »NAPRIJED« Direktor ZDENKO LJEVAK Glavni urednik MILAN MIRIĆ
Urednici | IGOR KARAM AN | DRAGO ROKSANDIĆ
Iv£n T. Berend - Gydrgy Ranki
EVROPSKA PERIFERIJA I INDUSTRIJALIZACIJA 1780 - 1914.
Prijevod s engleskog Lelija Sočanac
© Bereod T. Ivin i Rinki Gyorgynć, 1978. Izvomo objavljeno: K5zgazdas£gi ćs Jogi Kbnyvkiadd, Budapest, 1978.
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK 330.341.424 (4) (091) BEREND, Ivan T. Evropska periferija i industrijalizacija : 1780-1914. / IvanT. Berend, Gyorgy Ranki; prijevod s engleskog Lelija Sočanac. - Zagreb : Naprijed, 1996. - 241 str.: ilustr.; 21 cm. - (Povijest & historija) Bibliografija: str. 219-234 i uz tekst. Kazalo.
ISBN 953-178-047-1 1. Ranki, Gyorgy 960508012
Ova knjiga je objavljena uz financijsku potporu Instituta Otvoreno društvo - Hrvatska.
PISCI I NJIHOVA DJELA Igor Karaman Medu piscima koji su tijekom posljednjih deseljeća (nakon Drugog svjetskog rata) bitno utjecali na razvoj suvremene povi jesne znanosti u susjednoj Mađarskoj, iznimno važno mjesto nedvojbeno zauzimaju dvojica istraživača svjetskog ugleda: Ivđn T. BEREND i Gyorgy RANKI. Premda je svaki od njih zasebno objavio mnoge vrijedne, zanimljive radove - najveću su pozornost u Mađarskoj, Evropi i svijetu privukla ona djela što su ih susljedno ostvarivali kao plodove zajedničkih povjesničarskih spoznaja. I.T. Berend i Gy. Rlnki pripadali su istom naraštaju suv remenih mađarskih znanstvenika, podjednako po osobnim sud binskim životnim značajkama i po svjetonazomim /društvenonazomim opredjeljenjima.1 Obojica su rođena 1930. god. Zbog svog porijekla iz židov skog segmenta mađarskog društva, oni su već tijekom dječačke dobi u predratnoj i ratnoj hortijevskoj Mađarskoj stekli neka bolna ali važna životna iskustva. No, u budimpeštanskoj židovskoj sredini proveli su zatim također zajedničko školovanje. Pri tome je od srednjoškolskih do studentskih godina na njihovo duhovno izrastanje utjecao profesor Zsigmond Pžil PACH - koji će kao ugledni sveučilišni profesor (utemeljitelj nastave gos podarske povijesti na Ekonomskom sveučilištu u Budimpešti) i potom akademik (ravnatelj Historijskog instituta MAN u Bu dimpešti) trajno ostati prisutan u tokovima naučnog/profesional nog afirmiranja I. T. Berenda i Gy. R&nkija. Tako su se osobni i znanstveni razvojni putovi ove dvojice mađarskih povjesničara usko međusobno isprepletali tijekom pola stoljeća, sve do časa kad je 1988. god. iznenadna prerana smrt Gydrgya Rdnkija osamila njegova sudruga I. T. Berenda. 1. Zahvaljujemo kolegici prof. Suzani Leček na pomoći pri upoznavanju bio-bibliografsldh podataka za I. T. Berenda i Gy. Rinkija.
5
Valja istaknuti kako se već od vremena studija kod njih obo jice očituje izazita sklonost prema interdisciplinarnom ovla davanju podjedno historiografskom i poliekonomskom naučnom metodologijom, što će im biti temeljnim polazištem za vlastita znanstvena istraživačka postignuća. Stoga su (nakon pohađanja židovske gimnazije u Budimpešti) završili u mađarskoj metropoli studije na Ekonomskom sveučilištu Karla Marksa i na Filo zofskom fakultetu sveučilišta Lor&nda Eotvbsa. No, zatim se u njihovoj profesionalnoj karijeri javlja ipak izvjesne znakovite osobenosti koje će ih trajno obilježavati: dok je I. T. Berend krenuo putovima sveučilišnog nastavnika (od asistenta do redovnog profesora) kao suradnik i potom nasljednik Zs. P. Pacha na Odjelu za gospodarsku povijest Ekonomskog sveučilišta, usmjeruje se Gy. RAnki prema zvanju znanstvenog istraživača (od asistenta do ravnatelja) također kao suradnik i potom nasljednik Zs. P. Pacha na Historijskom institutu Mađarske akademije nauka. Tijekom 1970-ih izabrani su obojica za članove Mađarske akademije nauka, a I. T. Berend bio je 1985-1989. i njezinim predsjednikom. Zahvaljujući visokom ugledu što su ga širom Evrope i svijeta zasluženo postigli svojim djelima, obnašali su također istaknute dužnosti u mnogim međunarodnim (ili ino zemnim) znanstvenim ustanovama i udruženjima. Tijekom 1980-ih godina proširuju obojica svoja područja djelovanja, pri čemu dolaze do izražaja ranije spomenute iz vjesne osobenosti njihovih usmjerenja. Pošto je I. T. Berend kao nastavnik budimpeštanskog Eko nomskog sveučilišta bio najuže povezan s tematikom/proble matikom suvremenoga gospodarskog razvoja, uključuje se postupno u sastav odgovarajućih državnih (vladinih ili partijskih) tijela. No, 1989. god. on napušta Mađarsku i postaje profesorom na Kalifomijskom sveučilištu (Los Angeles). Nastavnim radom bavio se već od 1964. god. i Gy. RAnki, kao gostujući profesor mađarske povijesti na Sveučilištu u Debrecinu. Bogato istraživačko i nastavničko iskustvo ugradio je zatim tijekom 1981-1986. god. u zamašni međunarodni projekt utemeljivanja modernih hungarološkib studija pri sveučilištu u Đloomingtonu (Indiana, SAD). Nakon povratka u domovinu, preuzevši funkciju ravnatelja akademskog Historijskog insti tuta, želio je i ovdje usmjeriti mađarsku povijesnu znanost prema novim istraživačkim zadacima - ali ga je smitnonosna bolest u tome spriječila. 6
Na komemorativnom skupu u počast Gyorgya Ržnkija 27. VI. 1988., opraštajući se od svog učenika i nasljednika istak nuo je Zsigmond Pžil Pach2 naročito riječi kojima je (u poruci sućuti) glasoviti francuski znanstvenik Jacques le Goff ocrtao lik preminulog: excellent historien, homme charmant et bon ami - izvrstan povjesničar, šarmantan čovjek i dobar prijatelj... *
*
*
Prvo svoje opsežnije zajedničko djelo objavili su I. T. Berend i Gy. Rinki već ubrzo nakon završetka studja, pod naslovom: Tvornička industrija mađarske u doba imperijalizma prije Prvog svjetskog rata, 1900-1914. god. (Budimpešta, 1955)} Ova knjiga tvori početnu sastavnicu niza njihovih susljednih priloga o srod noj tematici/problematici glede kasnijih razdoblja, u kojima su suštinski osvijetlili razvojni put modeme kapitalističke privrede na širem mađarskom prostoru (u nekadašnjoj Ugarskoj do Prvog svjetskog rata, a potom u samostalnoj Mađarskoj). Uz mnoge veće ili manje rasprave, o tome su zajednički pripremili još slje deća važnija djela: Tvornička industrija Mađarske prije drugog svjetskog rata i tijekom rata, 1933-1944. god. (Budimpešta, 1958);4 Oblikovanje i vladavina monopolnog kapitalizma u Mađarskoj, 1900-1944. god. (Budimpešta, 1958);5Privreda Ma đarske poslije prvog svjetskog rata, 1919 -1929. god. (Budim pešta, 1966).6Istraživačka postignuća sadržana u ovim knjigama već su ubrzo bila predstavljena, u sklopu relevantne serije publikacije MAN, također inozemnoj znanstvenoj javnosti na engleskom jeziku: "The development of the manufacturing in dustry in Hungary, 1900-1944" (Studia Historica 19, Bu dimpešta, 1960). 2. Zsigmond Pil Pach. Hommage i Gydrgy Rinki (In memoriam Gy'drgy Rdnld - Acta Historica 34/4, Budimpešta 1988, str. 353) 3. Ivin T. Berend - Gydrgy Rinki, Magyarorszdg gydripara az itnperializmus elsSvildghdboru eldtti iddszakdban, 1900-1914 (Budapest. 1995) 4. Ivin T. Berend - Gydrgy Rinki, Magyarvrszdg gydripara a mdsodik vildghdboru el&ti is a hdboni iddszakdban. 1933-1944 (Budapest, 1958) 5. Ivin T. Berend - Gydrgy Rinki, A monopolkapitalizmus kialakuldsa is uralma Magyarorszdgon. 1900-1944 (Budapest. 1958) 6. Ivin T. Berend - Gydrgy Ranki, Magyarorszdg gazdasdga az elsd vildghdboru utdn, 1919-1929 (Budapest, 1966)
7
I ' K U l U j t t i t j U U Y l i u U U J fU lU U g U & p u u a iS K C UM 1UVC r a / . v i i K a (
sastava i značajki građanskog društva na tlu Mađarske od Četrdesetosmaške revolucije do Drugog svjetskog rata (1848-1944), pripremili su zatim Berend i Ranki preglednu studiju pod naslovom: Stotinu godina mađarske privrede (Budimpešta, 1972).7 Ovaj je njihov rad uskoro bio podjedno objavljen na engleskom jeziku: Hungari - a century o f economic develop ment (New York, 1974). No, u međuvremenu dvojica mađarskih znanstvenika znat no proširuju svoje zajedničko istraživačko obzorje, obraćajući pozornost osobito makroregionalnoj cjelini Srednjoistočne Evrope - koju smatraju bitnom odrednicom sudbine mađarskog naroda, njegovog državno-političkog, ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvoja na podunavskom prostoru. Temeljni do prinos Berenda i Ršnkija navedenoj tematici/problematici predstavlja opsežna knjiga pod naslovom: Privredni razvitak srednjoisločne Evrope u 19-20. st. (Budimpešta, 1989).8 Pre rađeno i prošireno drugo izdanje na mađarskom jeziku pripre mili su 1976. god.; nešto ranije objavljenje bio engleski pri jevod: Economic development in East-Central-Europe in the 19th and 20th centuries (London - New York, 1974; potom slijedi drugo izdanje 1976. god.). Iznimno bogato i dragocjeno povjesničarsko iskustvo ste čeno tijekom višedeseljetnih sustavnih, opsežnih i raznovrsnih znanstvenih istraživanja ugradili su I. T. Berend i Gy. Ranki najzad u svoje posljedne veliko zajedničko djelo danas naj glasovitije, pod naslovom: Evropska periferija i industri jalizacija 1780-1914. Taje njihova knjiga prvi put objavljena u Budimpešti 1982. god. na engleskom jeziku;9 ali istodobno (u sklopu međunarodnog izdavačkog programa) i u mnogim drugim svjetskim znanstvenim središtima. Pisci su ovdje predstavili bitne tokove gospodarskog - i ujedno društvenog - razvoja evropskih zemalja tijekom tzv.
7. Ivin T. Berend - Gydrgy Rinki, A magyar gazdasdg szđz eve (Budapest 1972) 8. Ivin T. Berend - Gydrgy Rinld; Kozep-Kelet-Eurćpa gazdasđgifejlddese a 19-20. szdzadban (Budapest 1972) 9. Ivin T. Berend - Gyorgy Rinki, The European Periphery and Industriali zation 1780-1914 (Budapest 1982)
dugog devetnaestog stoljeća, od vremena dvojne revolucije (industrijske revolucije u Engleskoj i buržoaske revolucije u Francuskoj) do izbijanja Prvog svjetskog rata. Pritom su znalački iskoristili sve istraživačke i spoznajne vrijednosti koje pruža poredbeni način razmatranja dugotrajnih ili složenih povijesnih zbivanja. Polazeći od nekih temeljnih teorijskih - konceptulnih i metodoloških - postignuća što su ih suvremenoj povjesnoj znanosti dali F. Braudel, E. J. Hobsbawm, I. Wallers tein i drugi, u ovoj studiji poglavito su osvijetljeni međuodnosi centra i periferije s gledišta neravnomjernog ostvarivanja protomodemizacijskih i modemizacijskih procesa na du evropskog konti nenta: uzroci podjele na razvijene i nerazvijene (zaostale, polurazvijene) zemlje, države ili regije; uloga i utjecaj raznovrsnih sastavnica tzv. infrastrukture, kao i socijalno-političkih, kulturnih i drugih faktora, itd. Stoga ovo djelo tvori važan doprinos ra zumijevanju bitnih odrednica društvenopovijesnog razvoja (ne samo u Europi, nego općenito u svijetu) podjednako za ranija razdoblja, kao i za suvremena doba. Premda se knjige Berenda i Ršnkija, o evropskoj periferiji u tokovima prošlostoljetne industrijalizacije, pojavljuje pre vedena na hrvatski jezik s desetak godina zakašnjenja - valja napomenuti da je kod nas na vrijednost i značenje tog djela bilo upozoreno odmah nakon njegovog objavljivanja. Uradila je to Miijana Gross (1983.god.) iscrpnim i veoma korisnim osvrtom: " Jezgra i periferija - nova teorija industrijske re volucije u Europi ”, što ga također donosimo u ovom izdanju.10 Osim prikazanih važnijih studija koje su mađarski znan stvenici Berend i R&nki tijekom više desetljeća pripremali pu tem zajedničkih istraživanja, istodobno je svaki od njih također samostalno objavljivao brojne druge članke, rasprave ili knjige. Kao što je već spomenuto, Ivšn T. Berend bavio seje (nakon završetka studija) nastavnim radom iz gospodarske povijesti na Ekonomskom sveučilištu u Budimpešti. S tim u vezi priredio je zajedno s nastavničkim suradnikom M.Szuhayem - vrijedan sveučilišni priručnik pod naslovom: Povijest kapitalističke privrede u Mađarskoj, 1848-1944. god. (Budimpešta, 1973).11 10. Miijaaa Gross, Jezgra i periferija - nova teorija industrijske revolucije u Evropi (Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 16, Zagreb 1983, str. 247-253) 11. Iv in T. Berend -M iklćs Szuhay, A t'ćkis gazdasdg td rtin e te Magyarvrszdgon, 1848-1944 (Budapest, 1973)
9
Među samostalnim djelima I.T.Berenda vrijedi ovdje naročito istaknuti njegovu monografiju pod naslovom: U pot razi za gospodarskim usmjerenjem, 1956-1965.god. (Budim pešta, 1983).'2 Riječ je o dubokim, dugotrajnim i dalekosež nim sukobljavanjima između nosilaca etatističkih/birokratskih i nosilaca reformnih koncepcija privredne politike u Mađar skoj, tijekom prvih desetak godina nakon sloma "mađarskog proljeća" (ustanka 1956.god.). Naime, prigodom obilježavanja 25. godišnjice nastupa kompromisnog režima Jšnosa K£dšra bilo je 1981 .god. od Đerenda zatraženo da prikaže ekonomsku politiku režima; on je izazov prihvatio, pod uvjetom da dobije uvid u svu relevantnu dokumentaciju mađarskih državnih ili partijskih centralnih organa. Koristeći se takvom iznimno zanimljivom izvornom gradom, usmjerio je svoju pozornost osobito na ono prijelomno desetljeće tijekom kojeg su najbolji mađarski ekonomisti Sizifovom upornošću (unatoč mnogim uzastopnim porazima) postupno ipak slamali otpor partijskih birokrata. Sam je pisac svoje djelo u podnaslovu skromno označio kao "prilog povijesti mađarskog modela socijalističke privrede". Ali ono doista sadrži uzbudljivo znanstveno osvjetljenje prototipa mehanizma, prema kojemu su se općenito pod komunističkim (totalitarnim) režimima vodile i pod sadašnjim tzv. postkomunističkim (neototalitamim) režimima se još uvijek vode sve sud binske bitke za društveni napredak. Zbog vlastitih raznih sveučilišnih, znanstvenih ili društvenih obveza, zanimao se je I. T. Berend u znatnoj mjeri za pitanja iz užeg područja suvremenoga gospodarskog sustava u Mađarskoj. Ipak je pritom uvijek obraćao pozornost također ulozi obrazovanja (te uopće duhovnih kretanja), i to u oba smjera: s obzirom na važnost povijesnih spoznaja pri oblikovanju društvene svijesti današnjih mladih naraštaja, kao i s obzirom na utjecaj obrazovanja širokih narodnih/radnih slojeva u tokovima privrednog i društvenog razvoja. Ovu tematiku/problematiku razmatrao je, medu ostalim, u zbirci članaka pod naslovom: Pet predavanja o gospodarstvu i obrazovanju (Budimpešta, 1978).13 Odgovarajući na trajni izazov povjesničaru da uznastoji glede određenog prostora i vremena - jasno predstaviti medu-
12. Ivin T. Berend, Gasdasđgi utkeresis 1956-1965 (Budapest, 1983) 13. Ivin T. Berend. Ot eldadis gazdasšgrćl ćs oktatisrćl (Budapest. 1978)
10
sobno isprepletanje raznovrsnih sastavnica života, rada i stva ralaštva ljudi unutar složene cjeline društvenopovijesnog raz voja, priredio je I. T. Berend prije desetak godina samostalno veoma zanimljivu monografiju pod naslovom: Krizna desetljeća - Srednja i Istočna Evropa između dva svjetska rata. (Budimpešta, 1982).14Ovdje je pisac težio svoj zadatak ispuniti i cilj postići primjenom poredbenog povjesničarskog pristupa, pa je stoga spomenuto djelo podjedno vrijedan prilog problematici historijske regionalizacije na prostoru Srednjoistočne Evrope između Njemačke, Rusije i Balkana. Dok se je tako I. T. Berend (polazeći od zajedničkih ekonomskohistorijskih studija) postupno sve više usmjeravao prema analizi zbivanja u suvremenom svijetu, poglavito glede gos podarskih odnosa - njegov sudrug Gyorgy Ranki u svojim je samostalnim redovima osobitu pozornost obraćao međuna rodnim političkim odnosima, naročito glede uloge nacističke Njemačke i njezinog utjecaja na sudbinu naroda/zemalja Sred njoistočne Evrope (uključujući, dakako, Mađarsku). O tome je objavio brojne članke, rasprave i knjige. Ipak, valja ovdje također istaknuti trajno zanimanje koje je Rinki iskazivao prema teorijskoj (konceptualnoj, metodološkoj) tematici i problematici kod raznovrsnih sastavnica društvenopovijesnih znanosti, napose na polju ekonomske ili socijalne historije i s obzirom na važnost komparativnog pristupa u historiografskim analizama. Takva veoma vrijedna i poučna razmatranja objavio je prim jerice u radu pod naslovom Ekonomska historija na raspuću između gospodarstva i povjesnice (Budimpešta, 1977),15 koji sadrži pregledni osvrt na postupno oblikovanje ekonomske historije kao zasebne, samostalne naučne discipline tijekom 19. i 20. st. Ovaj je tekst potom uključio u uvodni teorijski dio (uz desetak rasprava o konkretnim temama iz ekonomske, socijalne ili političke historije) svoje opsežne knjige pod naslovom: Prostori djelatnosti, putovi nužnosti - odabrane studije (Bu
14. Ivin T. Berend, Vdlsđgos ivtizedek: Kozip - es Kelet-Eurćpa a ket vildghćboru kozott (Budapest 1982) 15. Gyttrgy Rinki, Kdzgazdasđg is tbrtenelem - a gazdasdgt&rtinet vdlaszutjai (Budapest, 1977)
11
dimpešta, 1983).,6Tom prigodom naročito se založio za neop hodnu uspostavu socijalne historije kao samostalne naučne dis cipline, u sklopu temeljnog i sveobuhvatnog društvenopovijesnog pristupa pri historiografskim studijama. Također je za sebno analizirao problematiku komparativne historije, kao bit nog metodološkog instrumenta pri osvjetljavanju složenih po vijesnih pojava ili dugotrajnih razvojnih tokova. *
*
*
U već spomenutom komemorativnom govoru za Gy. RAnkija (27. VI. 1988), istaknuo je akademik Zs. P. Pach sljedeće značajke njegova znanstvenog opusa: "Na svoj je posao krenuo istražujući gospodarsku povijest Mađarske početkom 20. stoljeća - da bi ga potom produbio u vremenu, obuhvaćajući posljednjih dvije stotine godina; proširio ga je u prostoru, uključujući najprije regiju Srednjoistočne Evrope (kojoj pripada i naša zemlja) a zatim praktički čitav evropski kontinent; sadržaji istraživanja postojali su sve širima, zahvaćajući ključna pitanja politike, diplomacije i historije ideja. Njegove spoznaje bivale su sve dubljima i bogatijima - pošto se je podjedno trudio povezati različita složena područja povijesnog života, shvatiti i osmisliti složene međuodnose, te dohvatiti svu punoću povijesne stvarnosti."17 S obzirom na prikazanu iznimno usku povezanost, ispre pletenost životnih i radnih postignuća obojice naših pisaca, može se doista reći kako je ovom ocjenom njihova mentora ujedno suštinski ocrtan ukupni doprinos koji su tijekom poslijednjih desetljeća (bilo u zajedničkim ili samostalnim djelima) Gyorgy RANKI i Ivan T. BEREND dali mađarskoj, evropskoj i svjetskoj društvenopovijesnoj znanosti.
16. Gydrgy Rinki, Mozgdsterek, kinyszerpdlydk - vdlogatott tanulmdnyok (Budapest, 1975) 17. Zsigmood Pil Pach, n.dj., str. 353
12
“JEZGRA” I “PERIFERIJA” - NOVA TEORUA INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE U EVROPI Mirjana Gross
Očigledno je danas prevladano mišljenje da se industrijske revolucije javljaju jedna za drugom ili jedna uz drugu, s istim obilježjima uz nebitne razlike, kao kopije britanske industrijske revolucije. Mnogi znanstveni rezultati pokazuju da ne postoji standardni uzorak za istraživanje industrijske revolucije na svim područjima gdje se ona pojavila, nego da se pokretačke sile industrijalizacije u pojedinim zemljama bitno razlikuju. Okvir tim novim iskustvima pokušava dati teorija o jezgri i periferiji industrijske revolucije u Evropi što su je formulirali poznati mađarski ekonomski historičari Berend i Rinki, koncentrirajući se pritom na zemlje evropske periferije. Nekim problemima u vezi s tom teorijom oni su se već bavili u jednoj drugoj knjizi, kojoj se sadržaj odnosi samo na Srednjoistočnu Evropu (Economic Development in East-Central Europe in the 19th and 20th Centuries, New Yoik-London 1974.). Sada pokušavaju formulirati teoriju koja se može provjeravati na privrednom razvoju svih ekonomski zaostalih evropskih zemalja u 19. stoljeću. “Dugo” 19. stoljeće od 1780-ih godina do 1917. naziva se razdobljem industrijske revolucije, iako ona svugdje nije obuhvaćala cijelo to vrijeme. Engleska industrijska revolucija trajala je oko 40 godina i završila je o. 1820. To je evropska revolucija po tome što je stvorila privrednu podlogu za društvene i političke preobrazbe, pa je postala izazov svim evropskim društvima koja su prije ili kasnije krenula putem industrijalizacije. Odgovori su dakako bih različiti. Zemlje zapadnoevropske jezgre odgovorile su na taj izazov u prvim desetljećima, a Njemačka sredinom 19. stoljeća. Zaostalije evropske zemlje javile su se polaganijim tempom, s prilično nepotpunim odgovorima, u posljednja 3 ih 4 desetljeća 19. stoljeća. Spomenuti nerazmjer uz ostalo je i posljedica toga što je Zapadna Evropa središte svjetske privrede od 16. stoljeća, dok se 13
na evropskoj periferiji krajem 18. stoljeća još nisu stvorili uvjeti za kapitalističku preobrazbu. Zemlje prstena oko jezgre (Skandinavija, Iberijski poluotok, talijanske države, Balkan, istočna područja Habsburške monarhije i Rusija) bile su relativno zaostale i nisu raspolagale unutarnjim snagama sposobnim za usmjerenje prema “dvojnoj” revoluciji, tj. industrijskoj i političkoj. Dok se u zemljama Zapadne Evrope između 16. i 19. stoljeća razvila građanska klasna struktura koja je odgovarala budućoj jezgri svjetske kapitalističke privrede, dode su Latinska Amerika i Istočna Evropa okoštale u feudalizmu s ulogom dobavljača hrane i sirovina za jezgru. Postale su dakle periferija te svjetske privrede, a neke velike kolonijalne države kao Španjolska i Portugal poluperiferija. Većina Azije, Afrike i Rusko Carstvo ostali su u tom razdoblju potpuno izvan svjetskog kapitalističkog sustava. Đerend i Ršnki ne shvaćaju razvijenost i nerazvijenost kao dvije odijeljene povijesne činjenice, jer su određene zemlje postale razvijene unutar istoga spleta uvjetovanosti unutar kojega su druge zemlje pale u nerazvijenost. Zato su jezgra i periferija povijesne činjenice koje se mijenjaju i nisu sinonim za pojmove razvijenoindustrijsko i nerazvijeno-neindustrijalizirano područje. Neke periferne zemlje dostižu jezgru, dok dijelovi same jezgre gube svoj središnji značaj. Periferija bi dakle bila područje ovisno o jezgri, gdje se privreda razvija pod neposrednim utjecajem zemalja jezgre i biva im podređena. Jezgra često može uništiti periferiju, ali je pod određenim uvjetima i lišava perifernog položaja. Odlučno je pitanje: u kojem se razdoblju javlja splet uzročnosti koje oblikuje jezgru i periferiju. Oni koji smatraju daje prekretnica u 15. i 16. stoljeću, ističu bitne razlike privrednog i društvenog razvoja Zapada i Istoka, tj. rastvaranje feudalizma na Zapadu a njegovo jačanje na Istoku. Drugi opet smatraju da su korijeni tih razlika još u prethodnim stoljećima, u bogatoj raznolikosti evropskog feudalizma. U tom pogledu Berend i R£nki iznose dva zaključka. Smatraju da se društveni razvoj naroda evropske periferije razlikovao od zapadnog uzorka po nekoj vrsti “barbarskog feudalizma” i time što je bio prožet istočnim i azijskim elem entim a. No, s druge strane, sigurno je zapadnoevropski feudalizam sve više utjecao na društvene i ekonomske sustave perifernih zemalja. Trend je dakle bio usmjeren prema izravnanju razvojnih razlika uz prevladavanje klasičnog zapadnoevropskog uzorka. Modema je kapitalistička svjetska privreda izrasla na tim razlikama, produbila ih i stvorila 14
nove. Prema autorima, razdoblje od 16-18. stoljeća početna je fazadihotomije razvijenosti i nerazvijenosti u Evropi industrijske revolucije. Pri opravdanju svoje teorije, Berend i Rinki najprije govore o nedostatku ekonomskog zamaha na evropskoj periferiji: jer u zemljama od Skandinavije do Sredozemlja i Istočne Evrope nisu u prvoj polovici 19. stoljeća mogle početi kapitalističke, industrijske preobrazbe, dok su zemlje Zapadne Evrope do oko 1860. već dovršile industrijsku revoluciju i doživjele goleme preobrazbe. Zato su između 1800. i 1860. znamo porasle razlike u razini razvijenosti evropskih zemalja. Put modernizacije Zapadne Evrope uvjetovan “dvojnom” revolucijom, nije mogao biti isti kao put evropske periferije u drugoj polovici 19. stoljeća Da bi to objasnili, autori se vraćaju na procese koji su bili u toku od 17. i 18. stoljeća ističući da periferija u prvoj polovici 19. stoljeća doduše nije krenula u industrijalizaciju, ali nije bila ni u stanju stagnacije. Usprkos tome što su tadašnji režimi nastojali zadržati status quo i Što su snage gospodarskih i društvenih promjena bile slabe, zaostale evropske regije ipak su došle u dodir sa svjetskom privredom u nastajanju. Posljedica je bila u podjeli rada, koja je zapravo učvrstila nerazvijenost tih područja ali je omogućila veze s jezgrom koje su donekle poticale kapitalističku preobrazbu. U tom kontekstu autori objašnjavaju proturječnost refeudalizacije Srednjoistočne Evrope. To “drugo kmetstvo” bilo je sastavni dio prilagođavanja gospoŠtija sustavnoj proizvodnji za tržište (Gutsherrschaft). Pre ma tome nije riječ o umjetnom uskrsnuću ranih feudalnih odnosa, nego o obliku prilagođavanja kapitalističkoj evropskoj svjetskoj privredi s robnom proizvodnjom. Evropska periferija nije dakle imala uvjeta da sudjeluje u “dvojnoj” (britanskoj industrijskoj i francuskoj) revoluciji, ali je na njih ipak reagirala. Pitanje dakle nije samo u tome zašto periferija nije slijedila Zapadnu Evropu; nego i u tome zašto je ipak, iako kasno, odgovorila na izazov tržišta Zapadne Evrope. Olakšavaj uče okolnosti bile su u sličnoj religijskoj i kulturnoj okolini i geografskoj blizini, ali prije svega u ubrzanom rastu potrebajezgre za uvozom hrane i sirovina u toku njene industrijske revolucije. U međunarodnoj trgovini hranom i sirovinama, 2/3 prometa svjetske trgovine otpadalo je na međusobnu trgovinu evropskih zemalja. Industrijalizirana jezgra najjače je privlačila evropsku periferiju? Zato su mogućnosti izvoza zaostalih 15
evropskih zemalja koje su proizvodile hranu i sirovine ubrzano rasle. Bio je to intenzivniji oblik tradicionalne podjele rada, koji je pružao izbor između dviju mogućnosti: deformaciju i pretva ranje periferije u isključivo dodatnu privrednu rezervu jezgre odnosno ekonomski uspon usmjeren prema izvozu. Dakako da je tradicionalno društveno uređenje periferije (kmetstvo, nedostatak kredita i modernog školstva te jedinstvenog tržišta, destimulativni porezni sistem itd.) bilo golema kočnica ekonomskom rastu. Da bi se mogao postići privredni uspon na temelju međunarodne trgovine, trebalo je srušiti stari sustav, otvoriti vrata kapitalizmu, što je u nekim zemljama uradila sama vladajuća elita zemljoposjednika. Autori imaju na umu daje od govor na izazov Zapada bio kod nekih država i nacija uvjet za njihov opstanak. Zato ističu isprepletenost procesa kapitalističke preobrazbe i borbe za državnu samostalnost i nacionalnu nezavisnost. Upozoravaju da primjena zapadnih modela nikada nije bila potpuna jer su se mnogi elementi staroga sustava održali i postali dijelovi izgradnje novoga kapitalističkoga društva, jer je institucionalni okvir bio nepotpun. Dok je u Zapadnoj Evropi integracija dviju revolucija definirala povijesni tok, u zaostalim dijelovima Evrope nije bilo ni jedne ni druge revolucije; nego su vladajuće klase feudalizma uglavnom same odstranile zapreke kapitalizmu kako bi se održale. Prema autorima, društveno-politički uvjeti za kapitalistički razvoj periferije počeli su se oblikovati između 1820-ih i 1870-ih godina, a na Balkanu i u Istočnoj Evropi i na početku 20. stoljeća. Oblikovanje kapitalističkih odnosa u pojedinim zemljama pokazuje brojne raznolikosti. U svakom slučaju, u posljednjoj trećini 19. stoljeća institucionalne zapreke odgovoru na izazov privlačne snage industrijaliziranog Zapada većim su dijelom nestale. Bez obzira na sva ograničenja i proturječnosti, nastao je splet uvjeta koji su omogućili modemi privredni razvoj. Berend i Rđnki smatraju da sastavni dio industrijske revolucije čini demografska revolucija, tj. ubrzani rast stanovništva u Evropi u 19. stoljeću što se više nije ponovilo u 20. stoljeću. Taj ljudski činitelj imao je odlučujući utjecaj na ekonomski razvoj. Promjene u privredi i stanovništvu međusobno su se uvjetovale. Autori smatraju, da tek u posljednjoj trećini 19. stoljeća dolazi na periferiji do prom jena koje se doista mogu nazvati industrijskom revolucijom. Međutim, demografska kretanja utjecala su na periferiju i prije toga. Zato je riječ o industrijskoj i demografskoj 16
revoluciji kao o dva kronološki zasebna procesa, jer nije bilo revolucionarnih preobrazbi u privredi koje bi mogle utjecati na ubrzane demografske promjene kao u jezgri. Tek u drugoj polovici 19. stoljeća rast se stanovništva do te mjere ubrzao, daje dostigao stope tipične za društva u toku industrijske revolucije. Autori također raspravljaju o problemu korelacije između školstva (prosvjete) i gospodarskoga napretka. Samo naobrazbom što većega broja stanovništva, zemlje periferije mogle su odgovoriti na veliki privredni izazov 19. stoljeća. Školstvo je zato jedan od ključnih uvjeta za kapitalističku preobrazbu, ali postaje efikasno s velikim zakašnjenjem prema zemljama jezgre. Berend i Rinki zatim raspravljaju o ulozi države u kapi talističkoj preobrazbi, jer ona stvara institucionalni okvir kapi talizmu i snosi troškove za neophodne infrastrukture. Odbacujući pojednostavljene interpretacije klasične ekonomske škole i dogmatskog marksizma, autori ističu da su za nacionalnu državu ekonomski i politički, ciljevi nerazdvojni. Prema njima, država nije samo izraz uskih interesa vladajućih klasa, nego kapitalistička snaga s politički dobro definiranom nacionalnom i inter nacionalnom ulogom. Moderna nacionalna država nije samo proizvod društvenih snaga koje se bore za središnju političku moć, sposobnu da odgovori na izazove modernog ekonomskog razvoja u jednoj zemlji, nego i tvorevina evropskog društva kao cjeline. Upozoravajući na korisnost teorije A. Gerschenkrona o ulozi države u industrijalizaciji zaostalih područja koja ne raspolažu nužnim uvjetima za industrijsku revoluciju, autori kritiziraju njegovo pojednostavljenje uloge države; a prije svega pretpostavku, daje ekonomska zaostalost u korelaciji s državnom intervencijom. Smatraju da se uloga države ne iscrpljuje u nadomještavanju velike zaostalosti i slabosti unutarnjih snaga: jer ona ne može zamijeniti bitne faktore industrijske revolucije, kao što su određena razvijenost tržišta, strana potražnja i uvoz kapitala. Zadaća države nije samo u tome da popravlja nedostatke izvora ekonomskog rasta. Ona prije svega mora stvarati uvjete za alternativna iješenja. Berend i R£nki govore o problemima integracije periferije u svjetsko tržište; posebno s obzirom na izvoz kapitala iz zapadnih zemalja, koji je u zemljama periferije financirao prije svega izgradnju komunikacijskog sistema te proizvodnju sirovina, ali i druge vrsti industrije. O ulozi izvoza kapitala u zaostale zemlje postoje različita mišljenja, pogotovu danas s obzirom na Treći 17
svijet, i zato autori ne pokušavaju uzdići postojeća istraživačka iskustva na teoretsku razinu. Kada je riječ o transportu kao sredstvu integracije periferije u svjetsko tržište, modemi sistem komunikacije nužno je preduvjet za razvoj poljoprivrede i sirovinske industrije. Privlačnost tržišta jezgre mogla je biti efikasna samo uz izgradnju međunarodnog prometnog sustava. Što se tiče međunarodne trgovine i financija, Berend i Ršnki smatraju da su rezultati slobodne trgovine bili različiti, ali su uvijek davali zamah privrednom razvoju na pe riferiji. Iako su državne ekonomije bile jedinice kapitalističkog razvoja, kapitalizam 19. stoljeća može se shvatiti samo kao jedin stveni svjetski sustav. Primjenjujući Marxovu tezu o proširenoj reprodukciji kao osnovnom zakonu kapitalističke djelatnosti i na zaostale evropske zemlje, autori smatraju da je glavno pitanje: kako se svjetski kapitalizam proširio na to područje, koji su putovi bili mogući za njihovu integraciju u taj svjetski sustav i što je ta integracija značila za te zemlje. Zato se bave i pitanjem vanjske trgovine, razvojem grana izvoza i posljedicama toga razvoja. Razumljivi prvi korak svjetske ekspanzije kapitala bilo je širenje uvjeta i posljedica industrijske revolucije na zemlje evropske periferije koje su postale tržište zapadnih industrijskih proizvoda i opskrbljivači Zapada poljoprivrednim proizvodima i sirovinama. Razvijene zemlje morale su pomagati orijentaciju zemalja koje su dotada same zadovoljavale svoje potrebe prema izvozu. Pitanje je dakako u kojoj su mjeri zaostale zemlje mogle ponuditi robu potrebnu razvijenom Zapadu. U svakom slučaju, poljoprivredni su proizvodi postali glavna izvozna grana perifernih zemalja. Akumulacija kapitala i investicije nisu rasle u istoj mjeri kao izvoz, jer je u mnogim zemljama periferije kapitalistička preobrazba ostala nepotpuna. Zato je bilo moguće da se prihodi od izvoza usredotoče u rukama neznatnog dijela stanovništva, tj. starih vladajućih klasa. Bez obzira na strukturu izvoza, ubrzano pojačanje izvoza ne dovoljno je za kapitalističku preobrazbu. Jedino “lančana reakcija”, tj. niz dinamičnih promjena uz nicanje novih industri jskih grana, mogla je proizvesti transformaciju cijele ekonomske strukture određene zemlje. No, potrebe jezgre utjecale su na ograničenja i deformacije privrednog rasta: forsirale su one proizvodne grane koje su zadovoljavale industrijske potrebe jezgre i uvjetovale su na taj način zaostalost proizvodne strukture pojedine zemlje, iako su ponekad bile jedini stimulans indus 18
trijalizacije dok su unutarnji činitelji još bili preslabi. Iako su dakle strane investicije pomagale ekonomskom rastu periferije, one nisu bile nadomjestak za nisku razinu proizvodnje i investicija, niti za konkurenciju industrijskih proizvoda jezgre mladim industrijama periferije. Masivni su zajmovi doduše poticali proces privrednog rasta, ali nisu omogućavali da se kreće sam od sebe i da stvara modeme privredne strukture. Spomenuti su problemi prije svega bili akutni na periferiji balkanskog tipa. Ugarska je bila jedina evropska zemlja gdje je dio izvoza žita pretvoren u izvoz prehrambenih proizvoda, pa je mađarska mlinska industrija postala izvoznik svjetskih razmjera. Mađarski je kapital izašao iz skupine perifernih zemalja, kod kojih je privlačnost tržišta jezgre omogućila samo proizvodne grane za zadovoljavanje inozemnih potreba. Dakako da ni to nije bilo dovoljno za temeljitu preobrazbu ekonomske strukture. Različiti tipovi susreta dominantnih ekonomija i onih koje im se moraju prilagoditi ne omogućavaju lake generalizacije, kažu autori. Ni u slučaju najzaostalije zemlje ne može se doduše govoriti o tome da strani kapital izaziva u njoj potpunu stagnaciju; no uspješni privredni rast ili njegova nemogućnost uvijek je rezultat susreta, i sukoba i interakcija domaćih snaga i svjetskoga kapitalizma. Na kraju autori raspravljaju o odnosu industrijalizacije i razine privrednog razvoja. U perifernim zemljama došlo je posvuda do stanovitog stupnja industrijalizacije, koja je bila u korelaciji s urbanizacijom i rastom privatnog i nacionalnog dohotka. Industrijalizacija je određivala razvojnu razinu neke periferne zemlje i njezino mjesto u novoj podjeli rada. Pitanje je uvijek bilo: hoće li pojedina zemlja ostati samo na prvim stepenicama industrijalizacije a time ujedno i na periferiji, te snositi posljedice sve većeg jaza između razvijenih i nerazvijenih - ih će postići ekonomski rast, dostići razvijene i postati dio jezgre. Dok su zemlje evropske periferije na početku 19. stoljeća pokazivale prilično jednostranu sliku svojih privrednih struktura u usporedbi s jezgrom, te su sličnosti nestale na kraju 19. stoljeća. Skandinavske zemlje uključile su se u jezgru; Italija, Ugarska i dijelom Rusija krenule su putem temeljitih ekonomskih promjena, dok su druge zemlje Južne i Jugoistočne Evrope jedva počele usmjeravanje prema industrijalizaciji. Berend i R£nki nisu formulirali neku jednostranu shemu; ali su upozorili u kojoj je mjeri evropska industrijalizacija u 19. sto19
Ijeću bila homogeni proces, a u kojoj mjeri sustav odnosa u kojem su prednosti bile samo na strani jezgre. Iako je proces integracije zemalja periferije u svjetsku privredu bio susret nejednakih partnera, postojala je ipak mogućnost isto tako nejednakog rasta, u toku kojeg su i oni najzaostaliji morali razviti svoje ekonomije kao sastavne dijelove svjetske ekonomije. Svaka teorija i njena ilustracija pojednim primjerima može izazvati prigovore historičara s različitim istraživačkim iskus tvima. U ovom je času sigurno da teorija o jezgri i periferiji može biti vrlo plodna, radi svoje slojevitosti i odsustva shematskog pojednostavljenja (što je bio slučaj kod dosadašnjih poznatih teorija industrijske revolucije). Zato vrijedi ispitati njenu valjanost i na primjeni industrijske revolucije u hrvatskim zemljama u 19. stoljeću, kao periferiji određenog tipa.
20
Ivdn T. Berend - Gyorgy R&nki
EVROPSKA PERIFERIJA I INDUSTRIJALIZACIJA 1780 - 1914.
Zaostalost Evrope i izazov industrijske revolucije
Povijesni okvir Razdoblje koje ćemo istraživati je dugo devetnaesto stoljeće”,1, doba što nastaje kao rezultat dvojne revolucije2 i sa svojstvenim širenjem kapitalizma (čija su protuslovlja postajala sve teža). Dvije revolucije na kraju osamnaestog stoljeća najavile su to doba: bila je to Engleska industrijska revolucija započeta oko 1780. i Francuska revolucija 1789. Njihove su se posljedice i odjeci međusobno pojačavali, te su izravno ili neizravno uskoro preobrazili ne samo čitavu Evropu, već i cijeli svijet. Prvu polovicu ere koja je tada započela potresale su uzastopne revolucije, ratovi duž čitavog kontinenta, te korjenite preobrazbe. Druga polovica bilo je razdoblje trajnog mira, i vladavine “reda” - bilo je to vrijeme mime evolucije, velike izgradnje i izrazitih socijalno-ekonomskih razlika. Bogati i siromašni - pojedinci, klase i čitave zemlje, postali su razdvojeni ogromnim jazom u nemilosrdnom svjetskom poretku kojega je stvorio kapitalizam. Teški unutarnji sukobi tog poretka doveli su do Prvog svjetskog rata, otvarajući novo razdoblje revolucija dvadesetog stoljeća. U tom smislu “dugo devetnaesto stoljeće”, što se proteže od 1780. do 1917., možemo nazvati vremenom industrijske revo lucije. Ne želimo time reći kako je sama industrijska revolucija trajala toliko dugo - većina se znanstvenika slaže da se Engleska industrijska revolucija odigrala u razdoblju od četiri desetljeća, te daje uglavnom dovršena oko 1820. godine. No, taje industrijska revolucija postavila gospodarske temelje kako novim mo 1. Ovaj nam se izraz čini jednako opravdanim kao i F. Braudelovo “dugo Šesnaesto stoljeće” kojim opisuje razdoblje od sredine petnaestog do sredine sedamnaestog stoljeća (F. Braudel. La longue durće. u Ecrits sur l ’histoire, Paris. 1969. str. 53). 2. Za pojam “dvojne revolucije”, vidi E.J. Hobsbawm, The Age o f Revolu tion - Europe 1789-1848, London, 1962, str. 1-4.
gućnostima, tako i novim zahtjevima za društvenim ili političkim promjenama. U tom je smislu Engleska industrijska revolucija bila evropski, pa i svjetski fenomen, predstavljajući izazov s kojim se svako društvo moralo suočiti. Možemo se, prema tome, složiti sA.S. Milwardom i S.B. Saulom u njihovoj tvrdnji daje “ogromno povećanje proizvodnih mogućnosti u Britaniji moralo izazvati, makar samo zbog razloga političke moći, sličan odgovor na kontinentu”. Sile koje su, oslobođene u Engleskoj, preplavile Evropu i ”... industrijska revolucija... podrazumijevale su ništa manje nego rušenje starog društvenog i političkog poretka”.3 U toku dugog devetnaestog stoljeća narodi Evrope nastojali su pronaći odgovor na izazov koji im je uputila Engleska. Zemlje zapadnoevropske jezgre učinile su to prilično brzo i sveobuhvatno još u prvim desetljećima devetnaestog stoljeća, a Njemačka sredinom stoljeća. Zaostalije evropske regije odgovorile su sporije, pa i kada su to učinile, u zadnja tri ili četiri desedjeća devetnaestog stoljeća, odgovori su im bili nepotpuniji. To nas ne bi trebalo iznenaditi, budući da se dvojna revolucija (koja je taj izazov stvorila) odigrala u Zapadnoj Evropi, u području što je i ranije bilo na čelu kapitalističkih preobražaja - kao središte kapitalističke svjetske privrede, počevši od šesnaestog stoljeća. Nasuprot tome, krajem osamnaestog stoljeća evropska je “pe riferija” i dalje bila daleko od puta kapitalističke preobrazbe. Zemlje koje su okruživale evropsku jezgru - Skandinavija, zemlje Pirinejskog poluotoka, talijanske države, Balkan, istočni dijelovi Habsburške monarhije i Rusko carstvo - bile su razmjerno zaostale, bez spontanih vlastitih snaga da bi ih osposobile za preobrazbu u duhu dvojne revolucije. Razloge za to ne možemo tražiti samo u neskladu u institucijama, društvenoj strukturi i ekonomskim uvjetima zemalja o kojima je riječ u to doba. I nakon što smo nanizali činjenice o tim ekonomskim i društvenim razlikama, i dalje smo suočeni s pitanjem: “Zašto?” Za potpun odgovor trebalo bi pružiti davnu povijest onoga što je tim zbivanjima prethodilo, za što nam ovo uvodno poglavlje svakako ne bi bilo dovoljno. Ovdje možemo samo ukazati na neke međusobne odnose što se čine znakovitima i primijetiti da znanstvenici (baveći se ovim područjem) još nisu postigli suglasnost. 3. A.S. Milward i S.B. Saul, The Economic Development o f Continental Eu rope 1780-1870, London, 1973. str. 28-9.
24
Znanstvenici koji se bave pitanjem zaostalosti obično poklanjaju posebnu pažnju razdoblju između šesnaestog i devetnaestog stoljeća, kada je moderni kapitalizam počeo poprimati svoj oblik. U to se doba u zemljama Zapadne Evrope razvila građanska klasna struktura koja im je omogućila da postanu jezgrom svjetske privrede; pri čemu su Latinska Amerika i Istočna Evropa, sa svojim okoštalim feudalizmom, svedene na ulogu proizvođača hrane i sirovina, a time smještene na “periferiju” svjetske ekonomije. Neki od važnijih kolonijalnih naroda, kao što su na primjer Španjolska i Portugal, postali su “polu-perifemi”. Najveći dio Azije, Afrike i Ruskog Carstva ostali su potpuno izvan svjetskog kapitalističkog sustava u tom razdoblju.4 Kasnije, u vrijeme kada se modemi kapitalizam ne samo geografski proširio, već je razvio i međunarodnu podjelu rada, Azija i Afrika postale su također perifernima, dok je evropska periferija bivala takvom u sve manjoj mjeri. Prema ovom tumačenju3, razvijenost i nerazvijenost nisu dvije različite pojave, nego dva vida istog procesa, budući da su prema tome razvijeni narodi postali “razvijeni” iz istih razloga zbog kojih su drugi zaostali u razvoju. Brojni pak autori Često jednostrano smatraju da je podjela rada u modernoj trgovini - koja uistinu znači nejednakost - jedan od najvažnijih faktora Što odreduje bogatstvo jedne ili zaostalost druge zemlje, i razmatraju sustave kolonijalne ovisnosti kakvi su se razvili kao najjače izražena institucionalizacija i otežavanje tih trendova.6 “Jezgra” i “periferija” zapravo su povijesne kategorije, a od nose se na područja koja se neprestano mijenjaju. Tako neka 4 .Za sveobuhvatnu i dobro promišljenu obradu ovog pitanja, vidi I. Wallerstein, The Modem World-System: Capitalist Agriculture and the Origins o f the European World-Economy in the Sixteenth Century, New York, San Fran cisco, London, 1974. S obzirom na prirodu ove studije, teško da možemo dati kriti&u analizuWallerstei nove knjige. Mnogo je hvaljena i kritizirana s različitih stajališta. Naše navođenje Wallersteina na ovom mjestu i kasnije ne znači da se slažemo sa svim njegovim zaključcima. 5. Može se naići i u najboljoj mađarskoj literaturi o toj temi, u kojoj se daje i opširna analiza njezina nastanka. Npr. Tamis Szentes, Az elmaradottsdg is fejlettsig dialektikđja a (6kis vildggazdasđgban (Dijalektika nerazvijenosti i razvoja u kapitalističkoj svjetskoj privredi), Budimpešta, 1976. 6. Za energičan i oštar prikaz ovog gledišta, vidi A. Gunder Frank, posebno "Multilateral Merchandise TYade Imbalances and Uneven Economic Develop ment”. i "Trade Balances and the Third World; a Commentary on Paul Bairoch” u The Journal o f Eurvpeam Economic History, Vol. 5, No. 2,1976.
25
periferna područja mogu sustići ona razvijenija, dok se neki di jelovi jezgre otkidaju i gube svoj “središnji” značaj. Mi, prema tome, pod “periferijom” razumijemo područje koje ovisi o “jezgri”. U perifernim su zemljama gospodarstvo, vanjska tr govina, platna bilanca i proizvodnja, vezani uz zemlje jezgre - o njima su ovisni i njima su podređeni. Odnos je u osnovi nerav nopravan i na korist je jezgri. Vrlo je često razoran za periferiju; no može poslužiti i kao poticaj razvoju, što će pod odgovarajućim okolnostima izdići određeno područje s njegova perifernog položaja. Kao što je vjerojatno jasno iz onoga što smo do sada rekli, nećemo koristiti nazive “jezgra” i “periferija” samo kao sinonime za “ekonomski razvijeno, industrijalizirano područje” odnosno za ono koje je “zaostalo i neindustrijalizirano”. Takav pristup bio bi samo stilski doprinos rječniku teorije rasta. Važno je također naglasiti da se nazivi “jezgra” i “periferija” obično koriste prven stveno kako bi označi li suvremenu dihotomiju između “razvijenih - industrijaliziranih privreda” sjedne, i “nerazvijenih vanevropskih (afričkih, azijskih i južnoameričkih) privreda” s druge strane. Većina autora baveći se zaostalošću ne razmatra procese prije šesnaestog stoljeća, a rijetki se bave i tim razdobljem. “Optičke varke” do kakvih to može dovesti uskoro će postati očigledne. Potpuno je primjereno, naime, postaviti pitanje zašto je neka zemlja postala kolonija, dakle ovisno, periferno područje, kao i zašto je neka druga zemlje postala kolonijalna sila i središte svjetske privrede. Zašto se nije zbilo suprotno; koje su opcije bile otvorene zaostalim evropskim regijama u procesu razvoja do kojega je došlo? Objašnjavanje razvijenosti i zaostalosti u međusobnom odnosu bez sumnje je informativno, no ostaje nedovoljno ako se ne pokuša odgovoriti na navedena pitanja. Za smjer kojim nas mogu odvesti odgovori na ta pitanja značajna su istraživanja što analiziraju posljedice promjena u svjetskoj privredi početkom šesnaestog stoljeća, što pokazuju da su razvojna kretanja prisutna u nekim evropskim regijama, kao npr. u Istočnoj Evropi, bila naglo prekinuta pojavom novih kretanja, posve različitih od onih koja su karakterizirala usporedni razvoj Zapadne Evrope. Oni što petnaesto ili šesnaesto stoljeće smatraju prekretnicom, s naglaskom na već spomenutom odvajanju od zapadnog razvojnog modela, obično se usredotočuju na korjenitu različitost u poljoprivrednom i društvenom razvoju Zapada i Istoka počevši 26
od tog vremena, s nestajanjem feudalnih odnosa sjedne, i njihovim jačanjem s druge strane. Oni tu pojavu povezuju s usporednim promjenama puteva “svjetske trgovine”: naime, levantski su trgovački putevi, protežući se od Bliskog istoka preko Mediterana do srca Evrope, postali beznačajni sporedni putevi kada se svjetska trgovina najvećim dijelom premjestila na Atlantik. Tako su se zemlje pripadajuće regiji Atlantika mogle prilagoditi novoj vrsti trgovine proizvodima široke potrošnje. Njihov je razvoj bio brz, dok je regija koja je postala perifernom ušla u razdoblje opadanja.7 Drugi povjesničari smatraju da su začeci tog “odvajanja” od zapadnog modela već bili duboko usađeni tijekom prethodnih stoljeća. Čak i prije razvoja modeme kapitalističke svjetske trgovine, u doba kad su izolirane ekonomije i društva jedva imala ikakva međusobna utjecaja, u Evropi koja nije još ništa znala o svjetskoj trgovini i njezinim prednostima ili nedostacima - već su postojala velika protuslovlja među društvima na kontinentu, protuslovlja što su im, tako reći, “urođena”. Zagovornici ove te orije ukazuju na neobičnu raznolikost evropskog feudalizma. Djelomično na temelju istraživanja M. Blocha, polaze od tvrdnje daje klasični feudalizam bio rezultat ravnomjernog uravnoteženog miješanja socijalnih ili institucionalnih sustava antike (Rimljani) i barbara (germanska plemena). Tamo gdje to miješanje nije bilo ravnomjerno, te je (premda samo izuzetno) prevladao rimski ili (što je bilo češće) barbarski element, razvila se osobena, zaostalija vrsta feudalizma.8Prema tom bi tumačenju klasični rimski utjecaji od početka bili slabiji (ili uopće ne bi postojali) u područjima koja će postati perifernima, te u tom području zaostaliji barbarski feudalni sustav (koji je ipak nalikovao u nekim preuzetim institucijama sustavima jezgre) nije postao iznimka, već pravilo. U nekim područjima feudalne periferije nailazimo na još osobenije miješanje kultura koje su pridonijele zaostajanju određene regije, 7. Vidi: Zsigmond Pšl Pach, Nyugat-eurdpai is magyarorszdgi agrđrfejVddis a 15-17. szdzadban (Zapadnoevropski i mađarski poljoprivredni razvoj od petnaestog do sedamnaestog stoljeća), Budimpešta, 1973; “The Shifting of Inter national Trade Routes in the 15th-17th Centuries",/leta Historica, No. 14,1968; “The Role of East-Central Europe in International Trade (15th to 17th Centuries), Etudes Historique, 1970; “The Diminishing Share of East-Central Europe in 17th Century International Trade”, Acta Historica, No. 16.1970. 8. Vidi M. Bloch, La s o c iiti fio d a le, Paris, 1970; i L iszlć Makkai, “Feudalizmus ćs az eredeti jellegzetessćgek Eurćp&ban” (Feudalizam i izvorne razlike u Evropi), Tortinelmi Szemle (Povijesni časopis), br. 1-2,1976.
27
i “izvornoj zaostalosti” stoje od samog početka ometala narode koji su tu živjeli i njihova društva. Skupno bismo te utjecaje mogli opisati kao varijantu tzv. “azijskog” načina proizvodnje. Jer, kao što je Marx naglasio u dugo vremena zanemarenom odlomku u Grundrisse, jedna je varijanta ranih društvenih formacija izrasla iz primitivnih komunalnih sustava - od kakvih je jedan bio azijski način proizvodnje, premda nije bio ograničen na Aziju.9 Bila je to društvena formacija u kojoj je moć snažno centralizirana; privatni zakup zemlje je nepoznat, privatnih zemljoposjednika nije bilo, najveći dio stanovništva su robovi (ili kmetovi) države. Bio je to sustav u kojem su prevladavale seoske zajednice zadovoljavajući same svoje potrebe. Azijski način proizvodnje nije ostavljao prostora za razvoj bilo kakve klasne strukture, i pogodovao je statičnim, nepokretnim društvima. To se odražavalo i u ekonomskoj sferi: vanjska tigovina ostajala je državni monopol, seljaštvo se nikada nije razvilo, i tako dalje. Tamo gdje je postojao, njegova su golema carstva, bez obzira na stupanj civilizacije, imala, prema Hegelu, samo “ahistorijsku povijest”. U nedostatku pravih promjena mijenjali su se samo njihovi međusobni odnosi. Azijski je način proizvodnje, kroz stoljeća nepromjenjivosti, centralizacije, “državnog kmetstva” i osobite tvrdokornosti komunalnog posjedovanja zemlje, vršio znatan utjecaj i na neke narode na periferiji Evrope. Vidjet ćemo njegove tragove u po vijesti Ruskog carstva, kao i u osobitom obliku feudalizma koji je postojao u Otomanskom carstvu, što je vladalo Balkanom tije kom četiri stoljeća. Postoje slična mišljenja i o obrascu razvoja Mediterana. Prema tom gledištu, grčki, južnotalijanski, španjolski i portugalski modeli razvoja nisu zakašnjele verzije zapadnoevropskog modela, već su od njega u temelju različiti. Tijekom posljednjih stotinu godina svog postojanja, Rimsko je carstvo bilo izloženo snažnim
9. Vidi Karl Marx. Pre-Capitalist Economic Formations (izd. E.J. Hobsbawm), London. 1964, sir. 36-7. Ferenc Ttflcei, Az izsiai termelćsi m6d kćrdćsćhez (O azijskom načinu proizvodnje), Budimpešta, 1965, i A tđrsadalmi formđk elmiletehez (O teoriji društvenih formacija), Budimpešta, 1968. Peter Gunst smatra da su odredene osobine azijskog načina proizvodnje karakterizirale društveno-ekonomske odnose na pravoslavnim područjima prije osamnaestog stoljeća: Peter Gunst. “Kelet-Eurćpa gazdas&gi-tčrtćnelmi fejlbdćsćnek nćhiny problćmija” (Neki problemi istočnoevropskog gospodarskog i povijesnog razvoja). Val6s£g (Stvarnost), sv. 3, 1973.
28
utjecajima Istoka; geimanski je utjecaj bio mnogo manji. Sve nam to daje ključ za razvoj Italije koji ni u kojem slučaju nije trivijalan. Ujužnoj su Evropi, s druge strane, turski i arapski osvajači učvrstili i sačuvali još daljih tisuću godina “azijske” elem ente karakteristične za te feudalne sustave, elemente što su imali znatan utjecaj na koijenito različit sustav zakupa zemlje, na društvenu i ekonomsku težinu izuzetno jake centralne vlasti, kao i na ograničenu prirodu podjele rada.10 Vidimo da se u Turskoj, Španjolskoj i Portugalu vrlo rano pojavila centralizirana državna vlast predana politici osvajanja, kolonizacije i svjetske dominacije; no kao što je to Marx primijetio, ona je samo površno nalikovala evropskim apsolutističkim monarhijama, te je u temelju bila sličnija azijskim oblicima vladavine.11 Bez obzira na svoje početke, negdje oko sedamnaestog stoljeća ove su zemlje počele gubiti u odnosu prema modernim, energičnim zapadnoevropskim silama u borbi za svjetsku dominaciju upravo zbog svoje unutarnje stagnacije. Medu najvažnijim otkrićima vezanim uz zaostalost u predkapitalističkoj Evropi, o čemu smo mogli pružiti samo površan pregled, postoje dva glavna zaključka koja moramo imati na umu. Prvi je činjenica da se društveni razvoj naroda na evropskoj periferiji razlikovao od samog početka od zapadnog obrasca, budući daje bio prožet bilo istočnjačkim ili azijskim elementima ili nekom vrstom barbarskog feudalizma. S druge pak strane, nema sumnje daje u četrnaestom i petnaestom stoljeću zapadnoevropski feudalizam imao još većeg utjecaja na društvene i ekonomske sustave zemalja što su kasnile u razvoju; postojao je, dakle trend ka poravnavanju razlika u razvoju i prevlasti klasičnog zapadnog feudalnog modela. Samo ako imamo na umu sva ranija zbivanja možemo ocijeniti na odgovarajući način prekretnicu početkom moderne kapitalističke svjetske privrede. Bila je to promjena što je ne samo otežala ranije razlike u razvoju, već je donijela i one kvalitativno nove i to ne samo za velike kolonijalne sile, već i za ovisne, os vojene zemlje. 10. Vidi: Bćla Kždžr, “A dćl-eurćpai orszžgok fejltfdćsćnek saj&tossigai” (Osobine razvoja u Južnoj Evropi), Gazdasđg (Gospodarstvo), br. 2,1976. 11.K. Marx, HA forradalmi Spanyolorszdg” (Revolucionarna Španjolska), Marx-Engelt ttttzes mUvei (Mara-Bngels, Sabrana djela), sv. 10, 1949, str. 727.
29
Povijesni procesi kakvi su se razvijali od šesnaestog do osamnaestog stoljeća, početna su faza dihotomije između razvijenosti i nerazvijenosti u Evropi u vrijeme Industrijske revolucije.
Pomanjkanje gospodarskih poticaja na evropskoj periferiji Nakon ovog površnog pregleda povijesne pozadine, vratimo se devetnaestom stoljeću, razdoblju kada su se unutar zapadnoevropske jezgre razvili novi modeli razvoja što ih je pokrenula dvojna revolucija. Tijekom nekoliko desetljeća određeni broj tih zemalja dostigao je ekonomsku zrelost: ponajprije Engleska, a za njom su, nešto kasnije i na manje spektakularan način, krenule Francuska, Holandija, Belgija i Švicarska, a kasnije i Njemačka. Privrede tih zemalja korjenito su izmijenjene napretkom industrijalizacije, izgradnjom željeznica i urba nizacijom. Stoljetni su običaji izbrisani nastankom novih struktura naselja, novih navika potrošnje i stilova života. Nove su institucije i nove političke strukture zamijenile stare. Zemlje jezgre postale su industrijalizirane demokracije; zemaljama na periferiji, čija je ranija povijest bila drugačija, nedostajali su dovoljno jaki unutarnji poticaji za takvu preobrazbu. Pokušat ćemo kvantitativno opisati tu povijesnu fazu, uspoređivanjem dvaju nizova pokazatelja za različite zemlje; bruto nacionalnih proizvoda po stanovniku, i strukture različitih privreda. U usporedbi pokazatelja brutto nacionalnog proizvoda oslonit ćemo se na temeljite proračune P. Bairocha.12 Koristeći te brojke usporedit ćemo brutto nacionalni proizvod zemalja centra s onim zemalja na periferiji za dvije posebno značajne godine: 1800. i 1860. Na ovom nam se mjestu čini neophodnim izvršiti kratku me todološku digresiju. Kao prvo, primijetili bismo da smo u pot punosti svjesni problema vezanih uz korištenje brojki za brutto nacionalni proizvod, te smatramo da nije potrebno ulaziti u različite metodološke rasprave o tom predmetu. Postoji, ipak, jedan vid kojega bismo trebah spomenuti, upravo zbog toga što 12. P. Bairoch, “Europe’s Gross National Product: 1800-1975", The Journal o f European Economic History, sv. 5, br. 2,1976.
30
se služimo brojkama zbog usporedbe; a taj se očigledni nedostatak sastoji u tome što pokazatelj brutto nacionalnog proizvoda ne uzima u obzir rad u domaćinstvu kao doprinos nacionalnom proizvodu.13 To ne samo da vodi do pogrešnih predodžbi, već pridonosi i kumulativnom iskrivljavanju kada uspoređujemo razvijene s manje razvijenim privredama. U razvijenim zemljama, naime, sve više poslova koji su se ranije vršili kod kuće postaje javnom djelatnošću unutar neke od uslužnih grana, postajući tako u statističkom pogledu “doprinos nacionalnom dohotku”. U razvijenim zemljama, dakle, brutto se nacionalni proizvod povećava zahvaljujući uslužnom sektoru. S druge pak strane, u zaostalim se zemljama iste (ili, da budemo točniji, slične) usluge i dalje obavljaju kao dio kućnih poslova; prema tome, gledano sa stajališta pokazatelja brutto nacionalnog proizvoda, one ne postoje. Očigledno je iskrivljenje do kakvog ovdje dolazi, budući da se ne radi o tome da se takve usluge ne bi vršile u manje razvijenim zemljama. U zaostaloj zemlji, kruh što se peče u seoskom domu, večere što se spremaju i haljine što se šiju, rublje što se pere i žito što se uzgaja u obitelji ne računaju se kao ele ment koji ‘"povećava” brutto nacionalni proizvod; dok, s druge strane, posao pekara, restorana, građevne i tekstilne industrije razvijene nacije računaju kao sastavni dio brutto nacionalnog proizvoda. Korištenje pokazatelja brutto nacionalnog proizvoda pri uspoređivanju razvijenih i nerazvijenih zemalja, prema tome, uvijek može dovesti do iskrivljavanja i netočnosti; a to se posebno odnosi na razdoblje kada je sistematsko prikupljanje statističkih podataka još uvijek bilo stvar budućnosti. Znanstvenici većinom nemaju drugog izbora već da vrše približne procjene čak i za Zapadnu Evropu za razdoblje oko 1800; što se tiče privreda zaostalih zemalja, mogu davati samo približne proračune na temelju kasnijih podataka. Zbog nedostatka sustavnih i opsežnijih podataka, ne preostaje im drugo već da, počevši od kasnijih razina brutto nacionalnog proizvoda i koristeći ključ hipotetiČke predindustrijske stope rasta, izvedu zaključke o tome kako je taj ključ mogao izgledati ranije. Očigledno je da, koliko god ta metoda mogla biti korisna, ona ipak neizbježno postaje izvorom daljnjih pogrešaka i iskrivljavanja. 13. Vidi G. Myrdal, "Growdi” and' “Development” u Against the Stream. Critical Essays on Economics, New York, 1973, str. 184-5.
31
Zbog svih tih razloga, moramo biti kritični u pristupu poda cima o brutto nacionalnom proizvodu. No ipak, sa svim svojim nedostacima, pokazatelj brutto nacionalnog proizvoda ipak je izvanredno pogodan za pružanja predodžbe o glavnim privrednim kretanjima; a za prikazivanje promjena s obzirom na redove veličina, za sada još ne raspolažemo boljom metodom.14 Pogledajmo sada procijenjeni brutto nacionalni proizvod po stanovniku za 1800., što će nam poslužiti kao polazište u analizi koja će uslijediti. TABELA 1.1. BRUTO NACIONALNI PROIZVOD PO STANOVNIKU U 1800.'5
Regija
Velika Britanija
U američkim dolarima (vrijednost iz 1960) 343
Velika Britanija = 100
Evropski prosjek = 100
100
172 107 97
Najranije industrijalizirane zemlje Zapadne Evrope
211
61
Skandinavija
193
Mediteranske zemlje Istočna Evropa
203 170 190 199
56 59 49
Austro-Ugarska Evropski prosjek
55 58
102 85 95 100
14. Način na koji koristimo pokazatelje bruto nacionalnog proizvoda, kao što smo već pokušali objasniti navođenjem povijesnih antecedenata. nipošto ne znači da i mi promatramo zaostalost samo s obzirom na niži nacionalni proizvod. Kao što je Tamls Szentes primijetio, najmanje može zadovoljiti pristup prema kojemu bi zaostalost bila neka vrst kvantitativnog problema, čiji bi se stupanj moglo izraziti uz pomoć bruto nacionalnog proizvoda po stanovniku. Jedna od predloženih alternativa takvom pristupu bila bi da možemo govoriti o zaostalosti tamo gdje bruto nacionalni proizvod po stanovniku jedne zemlje ne dostiže četvrtinu bruto nacionalnog proizvoda po stanovniku u SAD. Tikva su i tumačenja prema kojima je niži bruto nacionalni proizvod neizbježna faza u razvoju gospodarstva; zaostalost u nekom razdoblju nužni je korak ka razvijenijoj fazi koja će uslijediti. (Vidi Tamis Szentes, op.cit.) 15. Na temelju P. Bairocha, op.cit., str. 279. Brojke za 1800. zasnivaju se na godišnjem prosjeku. Pod “najranije industrijaliziranim zapadnoevropskim
32
Zaključci što se mogu izvesti iz Tabele 1.1. su očigledni. Usred britanske industrijske revolucije, u vrijeme kada su i najrazvijenije zemlje na kontinentu bile tek na pragu industrijalizacije, najveće su razlike postojale između Britanije i ostalog dijela Evrope. U isto vrijeme možemo vidjeti da su najrazvijenije evropske zemlje imale neke prednosti. Brojke prvenstveno ukazuju na ubrzanje ekonomskih dinamizama u osamnaestom stoljeću, razdoblju kada je posvuda došlo do zbiljskog napretka, pri čemu su se privrede izdigle iz svog ranijeg mrtvila. Razvoj industrijalizacije, teh nologije, znanosti i komunikacija, bio je najspektakularniji u Engleskoj, Francuskoj i drugim zapadnoevropskim zemljama; dok su presudno važna dostignuća Industrijske revolucije što je započela u Engleskoj u osamdesetim godinama osamnaestog stoljeća, samo ojačala to kretanje. Početkom devetnaestog stoljeća, dakle, kvalitativne razlike između različitih naroda s obzirom na društvenu organizaciju i institucije sve više su se mogle izraziti odgovarajućim kvantitativnim razlikama njihova brutto naci onalnog proizvoda, pri Čemu su zaostalije evropske regije imale oko polovicu britanske razine brutto nacionalnog proizvoda. Bairoch je proračunao da se od šesnaestog do kraja osamna estog stoljeća dohodak po stanovniku povećavao samo za 0,2 0,3 posto godišnje, te da se brutto nacionalni proizvod od 190 200 američkih dolara godišnje može smatrati tipičnim za pre dindustrijsku Evropu osamnaestog stoljeća. Jedini izuzetak, kao što možemo vidjeti iz Tabele 1.2., bila je Britanija, pred kojom teško da su bile i najrazvijenije zemlje Zapadne Evrope.16
zemljama” Bairoch podrazumijeva Njemačku, Francusku, švicarsku i Belgiju; Grčka, Italija, Poitugal, Španjolska i Srbija bile bi “mediteranske zemlje”; na “Istočnu Evropu” odnose se podaci za Rusiju, Rumunjsku i Bugarsku; “Skandi navija” uključuje Dansku, švedsku, NorveSku i Finsku. 16. Kao usporedbu, Bairoch primjećuje da je prosječan bruto nacionalni proizvod po stanovniku u zemljama Azije i Afrike 1950. iznosio oko 150 dolara. Stoje za 30 posto niže od evropskog prosjeka za 1800. Bairoch smatra daje bruto nacionalni proizvod po stanovniku u manje razvijenim evropskim regijama iznosio otprilike između 160 i 180 dolara. No, taj proračun nije u potpunosti uvjerljiv, i ne odražava promjene do kojih je doSlo između Šesnaestog i osamnaestog stoljeća. Jednako je neprihvatljiva i tvrdnja Milwarda i Saula da “Britanija u 18. stoljeću nije u dniStvenom kao niti političkom pogledu bila bitno različita od ostalih evropskih zemalja promatranih zajedno." (A.S. Milward i S.B. Saul, The Eco nomic Development o f Continental Europe 1780 -1870, London. 1973, str. 30).
33
Velika Britanija Zapadna Evropa Skandinavske zemlje Mediteranske zemlje Austro - Ugarska Istočna Evropa
u US dolarima po vrijednosti 1960.
evropski prosjek 1800. (199 $) evropski prosjek 1860. (310 $) Brutto nacionalni proizvod po stanovniku u 1800. i 1860.
Podaci za 1860. pokazuju mnogo izraženije razlike između različitih regija. Šezdesete godine prošlog stoljeća osobito su poučne s obzirom na naša istraživanja, budući daje do tog vremena većina zemalja Zapadne Evrope iskusila industrijsku revoluciju, a za mnoge zemlje na periferiji bilo je to desetljeće u kojemu je ona napokon započela. Drugim riječima, razlike što ih vidimo u 1860. dobar su pokazatelj činjenice da u prvoj polovici devetnaestog stoljeća zemlje periferije - od Skandinavije do Mediterana i Istočne Evrope - nisu bile u stanju vlastitim snagama krenuti putem prema kapitalističkoj preobrazbi i industrijskom razvoju. 34
TABELA 1.2. BRUTTO NACIONALNI PROIZVOD PO STANOVNIKU U I860.17
Regija
Velika Britanija Prve industrija lizirane zemlje Zapadne Evrope
Prve industri jalizirane zemlje
Velika Britanija = 100
Evropski prosjek = 100
558
123
100
180
U američkim dolarima (vrijednost iz 1960.)
454
100
81
146
Skandinavija Mediteranske zemlje Istočna Evropa
273
60
49
88
309 180
68 40
55 32
Austro-Ugarska Mađarska
288 230
63 51
51 41
100 58 93 74
Evropski prosjek
310
68
55
100
Šest desetljeća, koliko je prošlo, dovelo je do izvanredno velikih razlika medu različitim regijama. Možemo vidjeti da je Zapadna Evropa već na dobrom putu da sustigne Britaniju, dok su ostale regije još više zaostale negoli na početku stoljeća; pri čemu najzaostalija regija, Istočna Evropa, nije dostigla niti trećinu razine Velike Britanije. Do tog su vremena ne samo Britanija, već i još nekoliko zapadnoevropskih zemalja koje su je pomalo sustizale, ostvarile puni procvat industrijske revolucije. Čak i evropski prosjek dostiže samo 70 posto brutto nacionalnog proizvoda vodećih zemalja; razina evropskih naroda otprilike je jednaka ovome prosjeku, dok je razina Skandinavije samo 60 posto. Vidimo da Austro-Ugarska prednjači samo malo, dok mađarska razina od 50 posto ukazuje daje njezin istočni dio znamo zaostao. Najniži je brutto nacionalni proizvod u zemljama Istočne Evrope, čija 17. P. Bairoch, Europe's Gross National Product, str. 279. Podaci za 1860. zasnivaju se na trogodišnjem prosjeku. Procjene za Mađarsku su naše.
35
razina brutto nacionalnog proizvoda iznosi samo 40 posto razine najnaprednijih evropskih naroda. Između 1800. i 1860. godine, dakle, razlike u razinama razvoja evropskih zemalja znatno su povećane. U tom su razdoblju najrazvijeniji narodi i više negoli udvostručili nacionalni dohodi po stanovniku: zemlje na periferiji, s druge strane, nisu mogle s njima ići ukorak. U Skandinaviji, mediteranskim zemljama i Austro ugarskoj, brutto nacionalni proizvod po stanovniku porastao je 40 posto; u zemljama Istočne Evrope, rast je bio manji od 10 posto. Te su zemlje oko 1860. još uvijek imale brutto nacionalni proizvod tipičan za pred-industrijsku Evropu, pri čemu je samo Mađarska bila ponešto naprednija. S druge strane, većina skandinavskih i mediteranskih zemalja, bilaje već na posve različitom stupnju razvoja Drugi pokazatelj razvoja periferije, koji omogućuje kvantifikaciju je struktura privrede u različitim zemljama Do posljednje trećine devetnaestog stoljeća, prve su industri jalizirane zemlje već prešle velik dio puta prema potpuno transformiranoj privrednoj strukturi. Uloga poljoprivrede bitno je smanjena, dok se uloga industrije naglo povećala. Najtipičniji je u tom pogledu primjer Engleske, gdje je još 1841, doprinos poljoprivrede brutto nacionalnom proizvodu iznosio samo 22%, doprinos industrije bio već 34%, dok je doprinos uslužnog sektora (uključujući prijevoz i prometne veze) iznosio 44%. Raspodjela zaposlenosti stanovništva bila je uglavnom ravnomjerna. Samo je 22 posto stanovništva bilo zaposleno u poljoprivredi (u odnosu prema 1801. kada je ta brojka iznosila 36%), dok je 41% stanovništva bilo zaposleno u industriji (1801. bilo ih je 30%). Trgovina i prijevoz osiguravali su posao za 14% stanovništva. U šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća nailazimo na slična kretanja u privredama većine zemalja sjeverozapadne Evrope, u velikoj opreci prema privredi u zemljama periferije u kojima se tradicionalni omjeri medu sektorima nisu mijenjali. E. Heckscher, poznati švedski povjesničar ekonomije, pri mijetio je da raspodjela stanovništva u Švedskoj 1870. ukazuje na “praktički potpuno poljoprivredni karakter švedskog društva”, dok je za Finsku rekao da je, s obzirom na pretežno poljoprivrednisa stav stanovništva, “imala možda čak i arhaičniju društvenu strukturu od Švedske”.18 18. E. Heckscher, An Economic History o f Sweden, Cambridge, Mass., 1954, str. 142.143.
36
TABELA 1.3 RASPODJELA STANOVNIŠTVA I DOPRINOS BRUTTO NAĆIONALNOM PROIZVODU, PREMA SEKTORIMA" Poljoprivreda
Industrija
Zemlie Radna snaga. kao % stanovništva s plaćenim namještenjem
Danska Švedska Norveška Finska Portugal Španjolska Italija Grčka Mađarska Rusija Rumunjska Srbija
55 72 60 75 73 71 53 88 75 89 81 84
Bugarska
82
Doprinos nacionalnom proizvodu (dohotku) u %
Radna snaga, kao % stanovništva plaćenim namještenjem
48 39 45 65
23 15 16 7 12 17 29 9 5 7 7 7
-
55 75 70 71 -
7
Doprinos nacionalproizvodu (dohotku) u%
26 19 18 13 -
20 13 15 13 -
Mogli bismo dodati da bi se njegove primjedbe mogle pri mijeniti na čitavo područje što se proteže od Skandinavije, preko 19. Danska: raspodjela stanovništva za 1860, raspodjela bruto nacionalnog proizvoda za 1870; švedska: raspodjela stanovništva za 1870, prosjek raspodjele bruto nacionalnog proizvoda za 1866*70; Norveška: raspodjela stanovništva za 1865, bruto nacionalni proizvod za 1865; Finska: raspodjela stanovništva za 1880, raspodjela bruto nacionalnog proizvoda oko 1860; Portugal: raspodjela stanovništva za 1864; Španjolska: raspodjela stanovništva za 1910; Italija: prosjek raspodjele bruto nacionalnog proizvoda za 1861-65; Grčka: raspodjela stanovništva za 1870, raspodjela bruto nacionalnog proizvoda za 1860; Mađarska: raspodjela stanovništva za 1865, raspodjela bruto nacionalnog proizvoda za 1867; Rusija: raspodjela stanovništva za 1861, bruto nacionalni proizvod za 1880; Rumunjska: raspodjela stanovništva za 1870; Srbija: raspodjela stanovništva za 1900; Bugarska: raspodjela stanovništva za 1905.
37
Mediterana do Istočne Evrope, gdje je u posljednjoj trećini de vetnaestog stoljeća (u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, pa čak i 1900.) 70 do 90 posto stanovništva radilo u poljoprivredi, dok je samo 7 do 15 posto bilo zaposleno u in dustriji. Možemo dakle reći da je od polovice devetnaestog stoljeća nadalje Evropa bila podijeljena u mnogo većoj mjeri negoli ranije, budući da su razlike vezane uz razvoj jednih i zaostalost dragih postale mnogo izraženije. Jasno je da put što gaje otvorila dvojna revolucija, put prema modernizaciji kojim je krenula Zapadna Evropa, nije bio otvoren zemljama periferije u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Što je navelo zemlje na periferiji da se promijene? Koji ih je poticaj doveo na put prema industrijalizaciji? Prije negoli po kušamo odgovoriti na ova pitanja bacit ćemo letimičan pogled na neke procese što su se odvijali od sedamnaestog i osamnaestog stoljeća dalje, i nastavili ispod površine u godinama evropskih revolucija. Ono što smo dosada rekli ne znači da su zemlje pe riferije stagnirale sve do sredine devetnaestog stoljeća. Ne smijemo zaboraviti, premda to pitanje nećemo moći opširno razmotriti, da su i zaostalije evropske regije, usprkos privrženosti ancien regimea statusu quo, i usprkos slabosti društvenih i ekonomskih snaga promjene, također došle u dodir sa svjetskom kapitalističkom ekonomijom koja se upravo razvijala. Posljedica toga nije bila samo podjela rada koja je utvrđivala te zemlje u podređenom položaju zbog njihove ekonomske zaostalosti, već i razvoj privrednih veza koje su nužno pokrenule procese koji su promicali kapitalističku preobrazbu. U tom kontekstu treba promatrati prilično protuslovnu situaciju “ponovne feuda lizacije” istoka Srednje Evrope, kao i razvoj “dragog kruga kmet stva” kao dijela izgradnje vlastelinstava s robnom proizvodnjom (Gutsherrschaft) tog razdoblja. Umjetno uskrsavanje ranih feudalnih odnosa nipošto nije bila feudalna reakcija, već oblik prilagodavanja kapitalističkoj evropskoj svjetskoj privredi, sredstvo robne proizvodnje. To bi se isto moglo reći i o pojavama u Istočnoj Evropi o kakvima se govorilo kao o “ponovnom uvođenju feudalnog kmetstva”. Zapravo je to “drugo kmetstvo” osamnaestog stoljeća uvedeno u neke zemlje tog područja koje nikada nisu niti imale pravog feudalnog prethodnika. Jedan je od velikih povijesnih 38
paradoksa, bez sumnje, činjenica da su u osvit Francuske re volucije, kada je kmetstvo kao institucija revolucionarno privedeno kraju, dok su velike mase plemstva koje je posjedovalo kmetove fizički uništene - feudalna davanja i kmetstvo uvedeni u rumunjska vojvodstva. Godine 1770., na primjer, uvedene su desetine kao obavezna davanja zemljoposjednicima. U Rusiji nije samo rasprostranjenost barščine ukazivala na odvijanje istih procesa; i u novopripojenim krajevima, kao što su na primjer regija oko Crnog mora (oduzeta Turcima u posljednjoj trećini osamnaestog stoljeća) ili Kavkaz (ranije područje slobodnih zakupnika zemlje), kmetstvo je ponovo uvedeno 1796.20 Znakove polaganog napredovanja prema kapitalizmu možemo vidjeti, tijekom osamnaestog stoljeća, čak i u prividno nepo kretnom Turskom carstvu; odnosno, da budemo točniji, u prik ljučenim mediteranskim i istočnoevropskim balkanskim regi jama.21 Napredak urbanizacije kao jedan od elemenata kapita lističkog razvoja na koji su novija istraživanja privukla pažnju22, kao i zamjenjivanje spahijskog sistema posjedovanja zemlje početkom devetnaestog stoljeća izravnim sizerenstvom sultana ukazivali su na promjene. Drugom navedenom mjerom, naime, seljaci su morali plaćati svoje pristojbe izravno državi, Što je plaćanje feudalnih pristojbi učinilo sličnim plaćanju poreza. S druge pak strane, istina je da su te pristojbe bile toliko opterećenje seljacima da su postale glavnom preprekom razvoju seoske eko nomije; no ipak, od ranog devetnaestog stoljeća nadalje, feu dalizam počinje slabiti. Bilo je to najočiglednije u slučaju Srbije, gdje su 1839. dekretom (Gulhani-hatti-humayouni) koji je štitio kršćansku imovinu, sultanove zemlje izričito predane seljacima. Bugarska je na takav korak još morala čekati, no seljaštvo se posvuda osamostaljivalo. 20. Zs. P. Pach, Die ungarische Agrarentwicklung im 16.-17.Jh. Abbiegung vom westeuropSischen Entwicklungsgang, u Studia Historica, Budimpešta, 54, 1964, str. 34-5. M. Constantinescu. C. Daicoviciu, i S. Pascu, Histoire de la Roumanie des origines č nos jours., Pariz, 1970, str. 214-5. Povijest SSSR-a (na niskom), Moskva, 1967, str. 428,433,649. F. Coquin u Inertieet revolutions 17301840, ured. L. Bergeron, Pariz, 1978, str. 49-50. Histoire iconomique et sociale du monde, ured. P. Ldon, sv. 3, Pariz, 1978. 21. Bugarska, kratka povijest (na bugarskom), Sofija, 1966. B.H. Schlicher van Bath, u: The Cambridge Economic History o f Europe, sv. V, ured. E E . Rich i C.H. Wilson, Cambridge, 1977, str. 128. 22. N. Todorov, La ville balkanique XV-XDC' ss., Sofija, 1970.
39
Pojava što je bila mnogo jasnija od izvanredno polagane i protuslovne unutarnje preobrazbe u Istočnoj Evropi i Balkanu, bio je napredak tijekom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća u najrazvijenijem području na periferiji - u Skandinaviji. Prijenos kraljevskih zemljišnih posjeda i zakupnina u sedamnaestom stoljeću ojačao je položaj jake zemljoposjedničke aristokracije; zemlja u posjedu aristokracije dva i po puta se udvostručila te je sredinom stoljeća obuhvaćala 72 posto svih imanja (prema samo 22 posto u šesnaestom stoljeću). Taj je proces došao u vezu s nastankom plemićkih posjeda koji su proizvodili za tržište; stoje bilo u većoj mjeri značajka baltičkih i livonijskih teritorija pod švedskom krunom negoli same Švedske, gdje je postojao jači trend seljačkih zemljišnih posjeda. Povratak zemljišta i zakupnina u posjed krune proveden za vladavine Karla XI (1660-97), poznat kao reduktionen smanjio je plemićke posjede na 33 posto, a uvećao kraljevsku imovinu na 36 posto svih zemljišnih posjeda. Marx je 0 tom procesu rekao sljedeće: “Engleska je buržoazija radila u vlastitom interesu jednako mudro kao i švedska buržoazija, koja je preokrenuvši taj proces, zajedno sa svojim ekonomskim saveznicim a, seljacim a, pomogla kraljevima u nasilnom preuzimanju od oligarhije zemalja koje su pripadale posjedu krune. To se dogodilo poslije 1604. i zatim za vladavine Karla X 1 Karla XI.”23 Promjene u Švedskoj tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća ojačale su kretanje prema kapitalističkoj poljoprivredi. Značajni su za to bili tzv. zakoni o “ograđivanju” iz 1803. i 1807., kojima se htjelo racionalizirati poljoprivredu, no u isto su vrijeme razbijali seoske zajednice. Velika dioba seoskih posjeda kao posljedica naglog porasta stanovništva u osamnaestom stoljeću, preobrazba zakupničkih odnosa prema kruni u odnose vlasništva i kraljevskih zastupnika u vlasnike (otkupom pristojbi), postupno smanjivanje plemićkih povlastica i njihovo uikidanje ustavom iz 1810. - pridonijeli su stalnom jačanju seljaštva. Na 87 posto kraljevskih zemljišnih posjeda i 80 posto svih plemićkih zemljoposjeda, dakle na ukupno 90 posto svih zemljišnih posjeda, radili su slobodni zakupnici. (U Finskoj, gdje je u čitavom Srednjem vijeku prevladavala seljačka ekonomija, taj je omjer bio 96 posto.) Usporedo s time razvijala se švedska industrija 23. Karl Marx, Capital, sv. I, Progress Publishers, Moskva, 1977. str. 677.
40
željeza, a pratio ju je rastući utjecaj nove, bogate industrijske buržoazije. Švedska industrija naglo je rasla i proizvodila u osamnaestom stoljeću 30-40 posto evropske mjedi i željeza; premda to nije bilo dovoljno za preobrazbu njezine ekonomske strukture, sigurno je ojačalo kretanje prema kapitalizmu. U društvenoj su sferi promjene do kojih je došlo u osamnaestom stoljeću postupno transformirale švedsku feudalnu društvenu organizaciju u buržoasko klasno društvo.24 Kao što smo mogli pokazati kratkim pregledom primjera krajnosti u doba ancien rigimea, snage promjene bile su na djelu još u sedamnaestom stoljeću, dok su punu snagu zadobile tijekom stoljeća što je uslijedilo. Bio je to bez sumnje jedan od razloga sposobnosti evropske periferije da barem reagira na promjene kakve su u Evropi započele s britanskom industrijskom revolucijom i francuskom revolucijom - ako ne i da u njima sudjeluje. Razmatrajući pojavu evropske zaostalosti trebali bismo, dakle, ne samo postaviti pitanje zašto te regije nisu slijedile Zapadnu Evropu putem koji je otvorila dvojna revolucija, već i zašto one jesu odgovorile izazovu Zapadne Evrope, premda sa zakašnjenjem i (s izuzetkom Amerike i Japana) na način što se prilično razlikovao od većine zemalja u ostatku svijeta. Pogledajmo sada kako su se i u kojoj mjeri zaostalije evropske zemlje uspjele izdići iznad niske točke na kojoj su bile sredinom devetnaestog stoljeća.
Gospodarski poticaj Zapadne Evrope Što je praktički značio ekonomski izazov Zapada zaostalim zemljama? Bila je to izvanredno složena društveno-ekonomska i politička pojava; u isto vrijeme prijetila je političkom sistemu, vojnoj moći i društveno-ekonomskoj strukturi zaostalih naroda. Pod osobitim su pritiskom bile zemlje koje nisu mogle ići u korak s novim zbivanjima, što su im donosila samo alternativne izglede za najrazličitije vrste podjarmljenja. No, ono što je bilo izvor opasnosti, pružalo je također izazove i nove mogućnosti. Tehnološke pobjede 24. K. Samuelsson, From Great Power to Welfare State. 300 Years o f Swed ish Social Development, London, 1968, Poglavlje 4.
41
vodećih zemalja, širenje tehničkih vještina koje su stekle, i presađivanje njihovih institucija moglo je biti i izvor napretka. Jasno je da se to teško moglo ostvariti u zabačenim kolonijama; ali na periferiji Evrope, temeljna sličnost vjerskih i kulturnih sredina, kao i zemljopisna blizina olakšavali su širenje pozitivnih utjecaja. Na taj skup međusobnih odnosa u Evropi najizravniji eko nomski utjecaj izvršili su snažni poticaji jezgre u fazi nagle industrijalizacije, čije su potrebe za uvozom hrane i sirovina stalno rasle. Taj je poticaj uvijek aktivirao privrede zaostalijih zemalja; premda su zbog industrijske i gospodarske nadmoći, rastuće mogućnosti izvoza, te potreba razvijenih zemalja, privrede zaostalijih zemalja bile suočene sa znatnom opasnošću da se razviju kao iskrivljene i jednostrane dopunske ekonomije. Važan faktor u tom odnosu privlačnosti, ali i represije, bila je među narodna trgovina. Prema nekim proračunima, u razdoblju između 1820. i 1880. kada su prvi industrijaliziram narodi prošli fazu industrijskih revolucija i dostigli razdoblje “trajnog samostalnog rasta”, svjetska se trgovina povećala čak devet puta. No, ta su desetljeća bila samo dio dužeg razdoblja izvanredno brzog širenja svjetske trgovine što se između 1750. i 1913. povećala pedeset puta.25Došlo je do ogromnog rasta trgovine pamuka, vune, željeza, metala i hrane. Uvoz Velike Britanije naglo se povećao tijekom devetnaestog stoljeća. Vrijednost njezina uvoza u 1800. bila je 118 milijuna dolara; do 1913. povećala se do 3.767 milijuna dolara, što je gotovo trideset i dva puta više. U osamnaestom je stoljeću Engleska sama proizvodila sve važne industrijske sirovine; na pragu Prvog svjetskog rata bila joj je dovoljna samo vlastita proizvodnja ugljena, dok je sve ostalo morala uvoziti. Možemo primijetiti daje Engleska do šezdesetih godina prošlog stoljeća proizvodila dovoljno hrane za vlastite potrebe, i to osobito pšenicu i meso, što potvrđuje važnost tog desetljeća za zemlje na periferiji Evrope. Uslijed brze urbanizacije, rasta stanovništva i industrijskog razvoja, krajem stoljeća uvozila je čak 80 posto (!) 25. W. Woodruff, “The Emergence of an International Economy 1700-1914” u: The Fontana Economic History o f Europe, sv. 4, dio 2, The Emergence o f In dustrial Societies, London, Glasgow, 1973. Ovoj ćemo se studiji često vraćati. Velik dio ovog poglavlja zasniva se na 5. poglavlju knjige A.G. Kenwooda i A.L. Lougheeda The Growth o f the International Economy 1820-1960, London, Syd ney, 1971, “Foreign TVade in the Nineteenth Century”, str. 90-104.
42
pšenice i oko 40 posto mesa. Najbolji je pokazatelj razvoja engleske vanjske trgovine činjenica da je u prvoj polovici osamnaestog stoljeća godišnji rast opsega vanjske trgovine bio 1 posto, da bi do 1770. narastao do nešto više od 2 posto, dok je od početka Industrijske revolucije do 1800. godišnja stopa rasta bila skoro 5 posto. Ista se stopa rasta zadržala uglavnom u prve dvije trećine devetnaestog stoljeća, posebno u desetljećima između 1841. i 1870. Vrhunac je dostignut između 1880. i 1884. kada je vrijednost uvoza, za razliku od brojke od 21 posto na kraju osamnaestog stoljeća, iznosila 36 posto britanskog nacionalnog dohotka.26 Uvoz se u ostalom dijelu Zapadne Evrope razvijao na sličan, premda nešto manje spektakularan način. Uvoz se u Francuskoj, na primjer, između 1830. i 1913. povećao sedamnaest puta, dok se u Njemačkoj između 1800. i 1913. povećao četiri puta. No, Čak niti u najrazvijenijoj zemlji na kontinentu, poljoprivreda nije u tolikoj mjeri potisnuta u drugi plan kao u Engleskoj, te je prema tome uvoz hrane posvuda bio mnogo manjih razmjera. Unatoč tome, zapadnoevropske zemlje, koje su uvozile hranu još u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću (iako su praktički kroz čitavo predindustrijsko razdoblje sve do sredine devetnaestog stoljeća proizvodile dovoljno hrane za svoje potrebe), dolaskom Industrijske revolucije počinju postavljati ogromne zahtjeve s obzirom na uvoz hrane i sirovina, i to posebno u posljednjoj polovici stoljeća. Ako imamo u vidu da su upravo ovi proizvodi doveli do izvanrednog porasta svjetske trgovine, struktura je robe u svjetskoj trgovini ostala začuđujuće stabilna unatoč daleko sežnim strukturalnim promjenama u svjetskoj trgovini. Udio si rovina i hrane u njoj gotovo da se i nije mijenjao kroz čitavo stoljeće; prema proračunima S. Kuznetsa, 1876-80. iznosio je 64 posto, a neposredno prije Prvog svjetskog rata 63 posto.27 Ogroman rast svjetske trgovine značio je ujedno i ogroman porast potražnje za hranom i sirovinama. Središte svjetske trgovine doslovce je privuklo svu hranu i sirovine koje je svijet mogao proizvesti. Između 1876. i 1880. Engleska i Zapadna Evropa uvozile su 69 posto svih proizvoda te vrste. Do 1913. taj je omjer 26. P. Deane i W.A. Cole, British Economic Growth 1688-1959, Cambridge, 1967, str. 309-11. 27. S. Kiiznets. “Quantitative Aspects of the Economic Growth of Nations: X-Levels and Structure of Foreign Trade: Long-Term Trends", Economic Develo pment and Cultural Change II. dio, 1967, str. 33.
43
pao na 62%; no uključimo li Sjevernu Ameriku, vidjet ćemo da su najrazvijenije zemlje uvozile 76, odnosno 73 posto cjelokupnog svjetskog uvoza hrane i sirovina u razdobljima o kojima smo go vorili.28 Ove su činjenice same po sebi dovoljne da pokažu ekonomski poticaj kojega su davale industrijalizirane zemlje jezgre. Pitanje odakle su industrijalizirane zemlje nabavljale sirovine, jednako je važno zbog njegova učinka na periferiju. Za nas je od presudne važnosti činjenica da su ne samo struktura robe u svjetskoj trgovini, već i regionalna raspodjela bili izuzetno postojani tijekom čitavog devetnaestog stoljeća. Između 1876. i 1880., 67% svjetske trgovine odvijalo se medu evropskim zemljama. U desetljećima između 1820. i sredine devedesetih godina prošlog stoljeća, trgovina proizvodima tropske hrane rasla je sporije od trgovine hranom koja se proizvodila u umjerenijoj klimi. (Trgovina afričkim, azijskim i južnoameričkim proizvodima značajno se povećala tek nakon prijelaza stoljeća.) Očigledno je da je “dugo devetnaesto stoljeće” bilo vrijeme kada su odnosi između jezgre i periferije redefinirani, vrijeme kada su Azija i Afrika počele nalaziti svoje mjesto u svjetskoj trgovini. Usprkos svemu tome, trgovina s kolonijama i zaostalim zemljama na ova dva kontinenta nije rasla ništa brže od svjetske trgovine općenito; njihov se udio u njoj, prema tome, praktički nije mijenjao. U kas nim sedamdesetim godinama devetnaestog stoljeća Azija, Afrika, Južna Amerika i Indija sudjelovale su u svjetskoj trgovini s 24 posto, a 1913. s 25 posto. Nije, prema tome, čudno daje udio Evrope u svjetskoj trgovini ostao prilično postojan, teje uoči Prvog svjetskog rata iznosio 62%. (Do pada od 5% došlo je zbog rastuće uloge Sjedinjenih Država i Kanade u svjetskoj trgovini. Vrijednost pšenice koju su SAD izvozile između 1850. i 1910. povećala se dvadeset puta u prvoj polovici tog razdoblja. Američki se izvoz mesa povećao od 50 tona godišnje u 1870. do 65000 tona godišnje na prijelazu stoljeća. Poslije toga su Argentina, Australija i Novi Zeland postupno preuzimali vodstvo u izvozu mesa.29 Regionalna raspodjela svjetske trgovine hranom i sirovinama (drugim riječima: proizvodima koje je uvozila industrijska jezgra), 28. P. Lamartin Yates. Forty Years o f Foreign Trade, London, 1959, str. 47 ff. 29. W. Woodruff, The Impact o f Western Man. A Study o f Europe's Role in the World Economy 1750-1960, London. New York, 1966, VII. poglavlje: i F. Hilgerdt. Industrialization and Foreign Trade, Genova, 1945.
44
kao i ograničeni potencijali evropske periferije, mogu se dobro ilustrirati podacima o engleskom uvozu: 1831. godine 86% najvažnijeg uvoznog artikla - pšenice, dolazilo je iz Evrope; 1913. odade je stizalo samo 5% tog artikla, dok je većina dolazila iz Sjeverne Amerike, Indije i Argentine. Na kraju je istog razdoblja vuna, što se prije uvozila gotovo isključivo iz Evrope, dolazila dijelom iz Australije i Južne Afrike. Sličan je trend prisutan i u Belgiji: dok je 1880. godine 76% njezina uvoza dolazilo iz Evrope, 1913. je odade stizalo samo 66%. U holandskom uvozu došlo je i do većih promjena: udio Evrope, koji je 1880. iznosio 78%, pao je na 38% do 1913. Glavni trgovački partneri Belgije postali su Argentina, Indija i Australija, dok su proizvodi iz Azije, Sjeverne i Južne Amerike obuhvaćali sve veći dio holandskog uvoza. Udio je Evrope u njemačkom uvozu opao zbog veće količine pre komorske hrane, a uvozila se australska i argentinska vuna. 92% francuskog uvoza vune dolazilo je 1830. iz Evrope; dok je taj postotak do 1913. pao na 26%, pri čemu je 66% dolazilo iz Aus tralije i Južne Afrike.30 Sve ove promjene ukazuju na rastuću važnost Afrike, Amerike, Azije i Australije kao dobavljače hrane i sirovina za evropsku jezgru. (Najvažnije su bile veze s kolonijama i bivšim kolonijama: Sjevernom Amerikom, Australijom, Novim Zelandom i Južnom Afrikom.) U isto vrijeme, mogućnosti trgovine nisu nipošto bile ogra ničene za evropsku periferiju, na što ukazuje čitav niz trendova koji pokazuju upravo suprotno. Godine 1831., na primjer, 76% britanskog uvoza šećera dolazilo je iz britanskih Kariba; što se do 1913. svelo na samo 3%, dok je 56% dolazilo iz Evrope. Bri tanija je 1870. uvozila osamdeset i šest posto mesa iz Sjedinjenih Država; dok je do 1913. ta brojka pala na 17%, a evropski se doprinos povećao praktički od nule do 23%. U istom je razdoblju udio američkog drveta u engleskom uvozu pao sa 66% na 13%, dok se doprinos Skandinavije povećao na 83%.31 Navedene činjenice o svjetskoj trgovini mogle bi se sažeti u dvije točke: hrana i sirovine i dalje su bili glavni artikli u znamo 30. W. A. Lewis, World Production, Prices and Trade, Manchester School of Economic and Social Studies, 1952. A. Maizels, Industrial Growth and World Trade, Cambridge, 1965. 31. W. Schlote, British Overseas Tradefrom 1700 to the 1930s, Oxford, 1952.
45
proširenoj svjetskoj trgovini; a dvije su se trećine te trgovine odvijale medu evropskim zemljama. Očit je zaključak kojeg iz toga treba izvesti: do kraja devetnaestog stoljeća, poticaji industrijalizirane jezgre bili su najjači u Evropi i najviše su utjecali na evropsku periferiju. To znači da su mogućnosti izvoza za zaostalije evropske zemlje, proizvođače hrane i sirovina, naglo rasle, usprkos rastućoj konkurenciji vanevropskih zemalja i strukturalnim promjenama koje su uslijedile. Uporedo s time se, jasno, odvijao i sve veći izvoz industrijskih proizvoda zapadnih zemalja na periferiju. U kasnim 1870-im go dinama 88% engleskog izvoza sačinjavali su tvornički proizvodi, dok je u drugim razvijenim zemljama taj omjer bio preko 56%. Te su brojke 1913. bile 70% za Englesku, i 52% za ostale razvijene zemlje. U strukturi vanjske trgovine zaostalih zemalja teško daje bilo i malo mjesta za promjene: u kasnim 1870-im godinama siro vine su obuhvaćale 78% njihova uvoza, dok je taj omjer 1913. još uvijek bio 76%. Između 1876. i 1880. više od 20% svjetskog izvoza hrane i sirovina dolazilo je s evropske periferije. Taj je omjer krajem sto ljeća pao na 18%, a neposredno pred Prvi svjetski rat na jedva 15%. “Poticaj” industrijalizirane Zapadne Evrope, koji se sastojao od ogromnih mogućnosti izvoza, zaostalim je zemljama otvorio put uključivanja u svjetsku trgovinu izvozom sve više i više sirovina. Bio je to pojačani oblik tradicionalne “podjele rada”, i kao takav ostavljao je prostora za suprotne alternative: iskrivljenja i podređivanje čiste dopunske ekonomije - ili ekonomski procvat kao rezultat izvoza. Stari društveno-ekonomski uvjeti, te politički i institucionalni okvir tipičan za nedovoljno razvijene krajeve predstavljali su temeljne prepreke razvitku. Zemlje periferije (s radnom snagom koja se sastojala od kmetova i napoličara, bez modernog kreditnog ili obrazovnog sustava, bez jedinstvenog nacionalnog tržišta - dok je tržište koje su imale bilo ometano lokalnim porezima i tisućom drugih zapreka koje je ancien rćgime postavio na put kapitalističkog razvoja) nisu, pod takvim uvjetima, nikako mogle odgovoriti izazovu Zapada. Zbog toga je ancien rćgime trebalo srušiti i preuzeti kapitalizam zemalja jezgre. Iskušenje da se to učini bilo je ogromno. Osobitost je te situacije, daje upravo vladajuća elita ancien rćgimea - sastavljena od velikih zemljoposjednika - morala sudjelovati u odgovoru koji će se pružiti ekonomskom izazovu. 46
Nisu samo povjesničari, sa svim prednostima koje im pruža mogućnost pogleda unatrag, uvidjeli d aje tako. 1 u to vrijeme, najbolji vode u borbi za preobrazbu vidjeli su to vrlo jasno; kao što dobro pokazuju sljedeće riječi koje je C. Cavour napisao 1845.: ‘Trgovačka revolucija što se upravo zbiva u Engleskoj... imat će velik utjecaj na Kontinentu. Otvarajući najbogatije svjetsko tržište prehrambenim proizvodima, potaknut će njihovu proizvodnju, što je glavni cilj poljoprivredne industrije koja je posvuda najvažnija. Potreba zadovoljavanja inozemne potražnje probudit će energiju u tim poljoprivrednim industrijama.. Tada će trgovina postati bitnim elementom napretka poljoprivrednih slojeva, koji će prirodno biti naklonjeni onima koji podržavaju liberalni sistem. Tako će se proizvođači primarnih proizvoda naći u istom položaju u odnosu prema našim monopolističkim tvomičarima, kao i engleske industrijske klase u odnosu prema zemljoposjednicima”32 Moramo svakako dodati da to nije pitanje koje se prvenstveno odnosi na ekonomske predmete, tržišta i modernizaciju pro izvodnje. Izazov Zapada, o kojemu smo govorili, bio je od pre sudne važnosti i sa stanovišta vojne i političke moći. Neuspjeh pri pokušaju odgovora na taj izazov nije značio samo propuštenu ekonomsku priliku, već bi doveo u pitanje i samu egzistenciju jednog naroda. U Španjolskoj i Portugalu doveden je u opasnost njihov položaj velikih sila, gospodara čitavog imperija; dok je u Rusiji u pitanje doveden njezin status velike sile, kao i novostečeni teritoriji. U kojoj je mjeri priklonjenost zapadnim utjecajima bila pitanje života i smrti, može se vrlo dobro pokazati na primjeru prvih reformatora Turskoga Carstva. Veliki vezir Hodža Jusuf Paša u pismu Sultanu Selimu m preporučuje 1791. reorganizaciju turske vojske prema evropskom modelu; 1830. Halil Paša, zet Mahmuda II i vrhovni zapovjednik vojske zalagao se za to u još većoj mjeri: ‘‘Ako se ne prilagodimo evropskim običajima, nećemo imati drugog izbora već da se vratimo u Aziju”. Bio je to logičan zaključak misli što ih je slijedio Mustafa Rešid Paša kada je 1837. pisao Sultanu: “Samo reformama koje će Tursku približiti Evropi možemo prevladati dugotrajnu političku i ekonomsku krizu.”33 32. Citira G. Mori, "The Genesis of Italian Industrialization”, The Journal of European Economic History, sv. 4, hr. 7,1975, str. 91-2. 33.1. Petroszjan, “Die Ideen 'der Europ&isiening’ in dem sozialpolitischen Leben des osmamschen Reiches in der Neuzeit (Ende des 18.. Anfang des 20. Jahihundeits)”, La revolution industrielledans le sud-est Europe en XIX j., Sofija, 1977, str. 63-5.
47
Ovakvi su stavovi naveli tursku vladajuću elitu da uvede tzv. tanzimat - ogroman plan reformi objavljen kao Gulhane-hattihumayouni tanzimat o kojemu smo već govorili. Čak niti Otomansko Carstvo, od svih najmanje sklono promjenama, nije moglo zanemariti izazov dvojne revolucije upućen njegovoj vojnoj i političkoj moći.34 Za brojne je zemlje to bila prijetnja samom opstanku u statusu nezavisnih zemalja. U zemljama evropske periferije taj je izazov bio manje izražen, negoli u Japanu, gdje primjer susjednih zemalja i pokušaji Zapada da ugrozi njegovu autonomiju nisu ostavljah mjesta dvoumljenju - između kolo nijalnog statusa ih nacionalne i ekonomske obnove. Te su alter native ipak bile u pozadini za sve nedovoljno razvijene narode. Izazov je Zapada bio, prema tome, izazov samom opstanku jednog naroda - što bi se moglo činiti udaljenim od ekonomskih procesa koji su mu stajali u pozadini. Krajem devetnaestog stoljeća romantični je nacionalizam postavio “glavno” pitanje toga doba u okvirima udaljenima od same ekonomije: bio je to izbor između propasti jednoga naroda ili njegova herojskog samoostvarenja, i prevladavanja svih zapreka na putu napretka. Te su uporedne struje suhoparnih ekonomskih interesa i politike moći sjedne strane, a uzvišenih, apstraktnih ideala što su težih osiguranju nacionalne budućnosti s druge, odredih doba u kojemu su zemlje periferije odgovorile izazovu Zapada. Bilo je to doba bogato ljudima koji su predlagali alternativna rješenja: urotnicima odanim jakobinskom primjeru (od ruskih dekabrista, do Mađara IgnjataMartinovicsa); ih prosvijećenim reformatorima punima oduševljenja onim što su vidjeli u Engleskoj (te su objavljivali, a i provodili u djelo, žrtve koje je trebalo učiniti u interesu naroda), ljudima kao što su švedski zemljoposjednik škotskog porijekla, Rutger Maclean i mađarski aristokrat, Istvšn Szćchenyi. Bilo je to doba masovnih pokreta i preuranjenih revolucija, poput onih u Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj i kasnije u Mađarskoj; i radikalnih reformi, što su težile ka modernizaciji
34. J. Petroszjan. op.ciL TVeba primijetiti da su i u Osmanskom Carstvu pokušaji uvođenja zapadnjačkih običaja i shvaćanja bili izravno vezani uz osobna iskustva vladajućih slojeva. M. Todorova je pokazala kako je tijekom 52 godine, od 1826. do 1878. od 95 ljudi na vodećim vojnim i administrativnim položajima Carstva, 21 osoba studirala u Zapadnoj Evropi ili je tamo boravila. Vidi studiju M. Ibdorove u gore navedenom svesku, pod naslovom “The Europeanization of the Ruling Elite of the Ottoman Empire during the Period of Reforms”, str. 107-9.
48
prema modelu reformi Steina i Hardenberga u Pruskoj - reformi što su, poput onih u Rusiji, bile po svom nadahnuću reakcionarne: bili su to pokušaji da se spasi ancien rćgime. Veća produktivnost, kao i niz pokušaja modernizacije, karakteriziraju dug put kojim je evropska periferija krenula nakon dvojne revolucije, i kojim je, do zadnje trećine devetnaestog stoljeća, dostigla točku kada se mogla razviti modema kapitalistička proizvodnja.
Društveno-politički preduvjeti promjena
Otprilike između 1820. i 1870. zaostalije su evropske zemlje dale društveno-gospodarskom izazovu dvojne revolucije onakav odgovor za kojega su svojim unutrašnjim uređenjem bile opremljene; temelji modernih kapitalističkih proizvodnih odnosa stvoreni su na periferiji. No, ovdje moramo dodati i tri ograničenja. Kao prvo, moramo primijetiti da su kapitalistička preobrazba, suverenost i nacionalna nezavisnost, međusobno povezana pitanja u velikom broju perifernih zemalja. Sigurnost nezavisne nacionalne države bila je, naravno, nužan element buržoaske preobrazbe. Kao što smo već primijetili, taj se problem pojavio u zemljama periferije u osobito zaoštrenom obliku, jer je izazov Zapada sam po sebi isticao njihovu ranjivost. U nekim je slučajevima opasnost prijetila ranijem položaju zemlje kao velike sile, dok je u drugima bila u pitanju i sama nacionalna nezavisnost. U brojnim je slučajevima prekid postojećih odnosa ovisnosti izgledao kao jedini moguć put prema modernizaciji i ekonomskom blagostanju. U većini je slučajeva, prema tome, prvi i osnovni korak ka uspostavljanju društveno-političkih preduvjeta za preobrazbu bila borba za suverenost. Druga točka o kojoj ćemo govoriti predstavlja ograničenje u najstrožem smislu. Iako s punim opravdanjem možemo govoriti o uspostavljanju kapitalističkih proizvodnih odnosa, moramo naglasiti da to preuzimanje u većini slučajeva nije bilo temeljito niti radikalno. Stari su se feudalni odnosi mogli ukloniti samo djelomično, polako i po cijenu oštrih društvenih sukoba; mnogi su se elementi starog sistema sačuvali i postali elementima za izgradnju novog kapitalističkog društva. Novi kapitalistički institucionalni okvir često je bio nepotpun. Sve je to bilo velikim dijelom funkcija povijesne pozadine i uvjeta preobrazbi u toku. U brojnim je zemljama na periferiji stara feudalna vladajuća klasa
preuzela vodstvo u prijelazu na kapitalističke uvjete. Najčešće su upravo oni započinjali reforme “odozgo” koje su zamijenile radikalne revolucije. Dok je u Zapadnoj Evropi povezivanje dviju revolucija prirodno odredilo tok povijesti od kraja osamnaestog stoljeća, u zaostalijim dijelovima Evrope činjenica da se zapravo revolucija nije niti zbila karakterizirala je sredinu devetnaestog stoljeća. Društveno-politički pritisci, kao i gospodarski poticaji Zapada bili su toliko jaki da su sami uživaoci pogodnosti ancien rćgimea morali otvoriti brane kako se nasipi ne bi sami provalili. U većini se slučajeva rizik isplatio - uspjeli su zadržati revo lucionarnu plimu. To se može reći čak i za one južnoevropske i mediteranske zemlje kao i za Mađarsku u kojima je došlo do revolucija. Naime, tok je tih revolucija bio u jednakoj mjeri od ređen dništveno-ekonomskim zbivanjima koja su im prethodila (slabošću nove buržoazije, snagom stare vladajuće klase), kao štoje bila i nemogućnost bilo kakve revolucije u drugim zemljama periferije. Revolucije na periferiji - od kojih su mnoge bile ne potpune, mnoge poražene i ponovo započinjane, da bi im uslijedilo uspostavljanje prijašnjeg stanja, često predvođene nižim plem stvom stare vladajuće klase i većinom zaokružene reformama - u mnogim su vidovima nalikovale reformama odozgo koje su ka rakterizirale ovu regiju u cjelini. Treće se ograničenje odnosi na datume koji označavaju razdoblje preobrazbe. Preduvjeti kapitalističkog razvoja u osnovi su uspostavljeni između 1820 i 1870., premda je u nekim slu čajevima, posebno u skandinavskim zemljama, proces preobrazbe započeo ranije; ili se pak, što je češće, posebno u Istočnoj Evropi i na Balkanu, produžio do posljednjih desetljeća, pa čak, kako nam pokazuju Stolipinove poljoprivredne reforme (1906. i 1910.) i u dvadeseto stoljeće. U praksi dakle, preobrazba društvenog, političkog i institucionalnog okvira nije bila samo predigra, preduvjet industrijskog razvoja, već i njegova istodobna i stalna dopuna. Jasno je da ovdje ne možemo pružiti iscrpan pregled raz doblja od preko pedeset godina društvene preobrazbe u više od deset zemalja. Ovdje možemo pružiti samo ono što je apsolutno potrebno za razumijevanje našeg predmeta - kratak pregled glavnih načina kako je ancien rćgime zamijenjen kapitalističkim odnosima koji su se razvili u različitim područjima evropske periferije. 51
Osobit, i u mnogočemu potpuno različit od puta kojega su prihvatile druge periferne regije, bio je put ka uspostavljanju pre duvjeta za preobrazbu u skandinavskim zemljama. Krajem “dugog devetnaestog stoljeća” Danska i Švedska izgubile su raniji položaj velikih sila, i odustajale su od pretenzija na moć u Evropi. U novom sukobu s Ruskim Carstvom Švedska je izgubila i Finsku; dok je Danska izgubila Norvešku nakon go tovo tristogodišnje vladavine. Tijekom velikih promjena na zemljopisnoj karti nakon Napoleonskih ratova, Finska je postala dio Ruskog Carstva. Norveška je uspjela otkloniti švedske po kušaje pripojenja, no nije uspjela ostvariti potpunu nezavisnost, da bi na kraju postala 1905. nezavisna monarhija.1 Za razliku od velikog dijela Zapadne i Srednje Evrope, u svim se tim zemljama tradicionalni feudalni ekonomski i društveni poredak raspao tijekom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. U Švedskoj su, istovremeno s uspješnim ratom za nezavisnost protiv Danske i prihvaćanjem luteranizma kao državne religije, crkveni zemljišni posjedi prešli u vlasništvo kralja u prvoj polovici šesnaestog stoljeća. Premda je ta mjera donijeta kako bi se učvrstila kraljeva apsolutna moć - crkva je u ratu podržavala Dansku - njezine su dugoročne posljedice bile jednako važne za budućnost društvenog razvoja, kao što su bile i posljedice beskrajnih borbi za vlast u sedamnaestom stoljeću. Naime, tzv. Doba carstva (Stormakstiden), koje se protezalo od 1600. do 1720. i uključivalo 75 godina ratovanja, bilo je ujedno i razdoblje u kojemu je započeo proces zahvaljujući kojemu će seljaci postati slobodni zakupnici. Uz desetljeća ratovanja bio je vezan i izvanredan razvoj željezne industrije - proizvodnja željeza u tom se razdoblju povećala peterostruko - što je također u zemlju uveo kapitalistički 1. Za vrijeme msko-finskih ratova, ruske su trupe zauzele Finsku 1808; mirov ni ugovor potpisan u ruj nu u Fredrikshavnu potvrdio je status quo. Poslije sporazuma kojije sklopljen s carem 1812, ponovo je došlo do sukoba između švedske i Danske koji je završio Kielskim sporazumom u siječnju 1814. Tim je ugovorom Danska, koja je od 1536. imala vlast nad Norveškom, priznala uniju švedske i Kraljevine Norveške. Svi norveški pokušaji stjecanja nezavisnosti: proglašenje nezavisnosu po Stortingu u svibnju 1814. s prihvaćanjem ustava i izborom kralja, potpuno su izbrisani, te je Norveška morala priznati švedskog kralja (4. studenog 1814). U ovom ćemo poglavlju dati kratak pregled najvažnijih društveno-političkih zbivanja do kojih je došlo tijekom preobrazbe u devetnaestom stoljeću. Poglavlje ne zahtijeva osobite bibliografske navode. U bilješkama ćemo navesti samo nekoliko temeljnih djela publiciranih na engleskom, francuskom ili njemačkom.
52
način proizvodnje; uslijed čega su utjecajni vlasnici talionica že ljeza postali dio vladajuće klase. Ova su dva faktora - preobrazba seljaka u slobodne zakupnike, te rast društvenog statusa vlasnika talionica željeza - postali os novom daljih društvenih promjena u osamnaestom stoljeću. Uvod je, dakle, bila politika prosvijećenog apsolutizma kojom se plemstvo držalo pod kontrolom, a buržoazija poticala u razvoju. No, uistinu novo poglavlje u društvenom razvoju započelo je kada je apsolutizam, u liku Karla XII, poražen kod Poltave. Parlament je u razdoblju od 1719. do 1722. (1720. donesen je ustav) započeo niz reformi, tako daje velik dio osamnaestog stoljeća poznat kao Doba slobode u Švedskoj. Reforme koje je donio Zakon o konsolidaciji zemljišta 1749. i Zakon o nadgledanju iz 1783, kao i odredbe o ograđivanju zemljišta iz 1803. i 1807., te naposlijetku Zakon o preraspodjeli iz 1827. - već su početkom devetnaestog stoljeća potpuno pro mijenili položaj seljaštva. Zajednički seoski posjedi, općinske zemlje, te raštrkane parcele zemljišta bile su stvar prošlosti. “Ograđivanje” (koje je zapravo imalo malo zajedničkog s is toimenim engleskim pokretom) imalo je za rezultat male parcele nezavisnih posjeda (hemmansklyning) što je omogućilo napredak sloju slobodnih zakupnika. U posljednjem desetljeću osam naestog stoljeća ponovo su oživjeli zakoni iz 1719. i 1723. (pri čemu je zakon iz 1723. odredio da najniža cijena otkupa treba iznositi šesterostruku vrijednost godišnjeg poreza), čemu je uslijedio proces otkupljivanja. Između 1700. i 1815. broj nezavisnih seljačkih posjeda narastao je od 21.000 na 35.000 i odgovarao je zemljišnom prostoru što se povećao od 31,5% na 52,6% sve obradive zemlje. Seljaštvo je, prema tome, postajalo sve važniji ekonomski i politički faktor, pri čemu je ovaj drugi vid postao osobito jasnim u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Usporedno s time, u Doba slobode došlo je do postupnog uvođenja građanskih institucija. Važno je primijetiti daje sloboda štampe bila zakonom zajamčena 1776; u desetljećima koja su uslijedila bilo je godina kada bi se svaki peti dan pojavljivao po jedan pamflet o ekonomiji. Uveden je nov krivični zakon koji je zabranjivao mučenje. Našu pažnju, usprkos tome, ne bi trebale privlačiti samo državne odredbe, već i društveno-ekonomska praksa kakva je u manjoj ili većoj mjeri utrla put socijalnom za konodavstvu. U najrazvijenijoj švedskoj industriji - industriji 53
željeza, na primjer, već su 1766. postojali penzioni programi; dok su sindikati nalik cehovima uspijevali organizirati programe zdravstvene zaštite i pomoći nezaposlenima, kojima su poslodavci davali svoj doprinos. Tipičan, premda ponešto paradoksalan trenutak švedskog puta prema buržoaskoj preobrazbi u osamnaestom stoljeću bio je Zakon o jedinstvu i sigurnosti kojega je Riksdag donio 1789. Te presudne godine kada je došlo do Francuske revolucije, u Švedskoj je potvrđen kraljevski apsolutizam (samo je kralj mogao odlučivati o pitanjima rata i mira), no i parlament je dobio potvrdu svoje zakonodavne moći. Dalji korak prema otklanjanju povlastica plemstva bio je onaj kojim su i oni koji nisu pripadali plemstvu dobili pravo na državne službe; dok je korak prema jednakosti bilo ukidanje brojnih ograničenja što su se odnosila na seljaštvo (i oni su sada stekli pravo na lov i ribolov, kao i na držanje posluge). Posljednji val u nizu reformi stigao je sredinom devetnaestog stoljeća. Trgovina je postupno liberalizirana; postupno je ukinut Zakon o švedskoj plovidbi, Produktplakat (koji je ograničavao slobodu stranih brodova u švedskim lukama): ukinut je najprije za brodove nekih zemalja, a onda i za druge; naposlijetku, tijekom pedesetih i šezdesetih godina devetnaestog stoljeća, pristojbe su smanjene i uvedena je slobodna trgovina. (Slobodna se trgovina zadržala do vremena kada je američka konkurencija u trgovini žitom prisilila i Švedsku na protekcionizam.) Odluka Riksdaga od 1823. kojom su državne šume prešle u ruke privatnika bila je velik poticaj privatnoj inicijativi. Obrtnički cehovi, što su u male gradove stigli tek sredinom osamnaestog stoljeća, ukinuti su 1846; pri čemu je njihov posljednji ostatak obaveza proizvođenja majstorskog primjerka, nestala 1864. Liberalnom zakonu o siromašnima uslijedio je niz reformi tijekom šezdesetih godina: ravnopravnost žena (1860); jačanje lokalne samouprave (1862); zakoni o slobodnoj trgovini (1864); i novi krivični zakon (1864). Vrhunac je dostigao ustavnom reformom iz 1865. kojaje staru skupštinu, od četiri politička tijela, zamijenila modernim dvodomnim parlamentom. Posljedica svega toga bio je potpuni nestanak ancien rigimea u Švedskoj: zamijenila gaje modema, kapitalistička građanska demokracija. Osobitosti skandinavskog razvojnog modela mogu se naći i u slučaju Danske, gdje je apsolutistička vlast Kristijana V. skršila moć aristokracije i veleposjednika još u zadnjoj trećini sedamna estog stoljeća. 54
Medu koracima koje je poduzeo prosvijećeni apsolutizam kasnog osamnaestog stoljeća bilo je odlučno ukidanje kmetstva 1788, neposredno uoči Francuske revolucije. U izradi i provođenju reformi odlučnu je ulogu imao grof Reventlow, zadužen 1784. za unutrašnje poslove i poljoprivredu; bio je pokretačka sila iza Velike seoske komisije, osnovane kako bi pronašla načine i sredstva za provođenje reforme. Odlučeno je da se u čitavoj zemlji kmetstvo postupno ukine. Seljaci su 1788. plaćali feudalne pristojbe na 100.000 hektara zemlje; 1807. na 45.000 hektara, a do 1861. na 6000 hektara. (U SchleswigHolsteinu kmetstvo je ukinuto 1805.) Stapanje seoskih imanja, ukidanje zajedničkih seoskih posjeda i razvoj nezavisnih seoskih imanja tekli su polako, ali sigurno. Otkupljivanje je omogućeno na temelju zakona iz 1781., no do 1802. samo je polovica poljodjelaca zakupnika postalo vlasnicima zemlje. Do 1830. to su postali praktički svi, dok su ostali napustili zemlju. Vlada je brojnim mjerama poticala velike zemljoposjednike da prodaju zemlju: 1807., na primjer, zajamčeno im je stalno oslobođenje od poreza ako prodaju zemlju svojim zakupnicima. Do 1860. pet šestina seljaštva došlo je u posjed zemlje. No, tek je Lipanjski ustav iz 1849., donesen nakon novog vala evropskih revolucija, dao institucionalni pečat desetljećima razvoja u kojima je feudalna društvena struktura postupno zamijenjena građanskom. U Norveškoj, u kojoj feudalizam prethodno nije praktički niti postojao, modemi se kapitalizam razvio čak i postupnije, gotovo neprimjetno. Zahvaljujući zajedničkom posjedovanju zemlje, pri čemu se rad pretežno vršio zajednički, pod rukovodstvom moć noga konge kojega je birala zajednica, dok su svi imali pravo ribolova i lova, autarkične seoske zajednice ostale su osnovnim jedinicama društva sve do devetnaestog stoljeća. Pravom prvorodstva određivalo se nasljeđivanje zemlje, tako da su postupno brojni seoski stanovnici ostali bez zemlje. (Između 1801. i 1885. broj bezemljaša se utrostručio). Prodajom kraljevske zemlje, s druge strane, broj zemljoposjednika znamo se povećao do sredine devetnaestog stoljeća. Godine 1825. registrirano je 59.000 obitelji u posjedu zemlje, a 30.900 obitelji bili su zakupnici. No, premda su postojali seljaci koji su posjedovali zemlju, a nije bilo bogatog zemljoposjedničkog plemstva, norveško je društvo u mnogim svojim vidovima nalikovalo srednjovjekovnim feudalnim društvima. Monopol gradskog stanovništva nad trgovinom i 55
industrijom postao je još više meta napada seoskog stanovništva; no, tijekom devetnaestog stoljeća ukinuta je većina feudalnih trgovinskih povlastica. Premda je zakonom zajamčena slobodna inicijativa bila 11 godina onemogućavana zbog kraljevskog veta, zakon što je težio postupnom ukidanju cehova donesen je još 1839. (Nisu se smjeli osnivati novi cehovi, niti uzimati novi članovi, čak niti kao zamjena za majstore koji su penzionirani ili umrli). Nova je odredba 1866. osiguravala ukidanje svih postojećih cehova u roku od 3 godine. Seoski su predstavnici u parlamentu 1842. izglasali ukidanje različitih gradskih trgovinskih povlastica i uveli slobodnu trgovinu za seljake. Tako je, do druge polovice devetnaestog stoljeća, norveško društvo otklonilo srednjovjekovne zapreke kapitalističkom razvoju2 Postupno ukidanje ostataka srednjovjekovlja, bez pobuna ili revolucija, i njihovo nadomještanje čvrstim institucionalnim sustavom zasnovanim na modernim kapitalističkim i građanskodemokratskim odnosima, uz utvrđivanje nastale građevine odlučnom ustavnom reformom na kraju dužeg razdoblja reformi - otvorilo je put prema modernoj kapitalističkoj preobrazbi kojim su kretale skandinavske zemlje negdje između sedamnaestog i devetnaestog stoljeća. Počevši od 1850-ih i 1860-ih godina taj se put pokazao izvanredno pogodnom okosnicom razvoja. Razvoj Skandinavije nije se kretao prema obrascu koji bi bio općenito primjenjiv za zemlje na periferiji. Treba posebno naglasiti daje on imao malo toga zajedničkog s pitanjem nacionalne neza visnosti. To je svakako u vezi s poviješću Skandinavije u srednjem vijeku.3Premda može izgledati i suprotno, buižoaska preobrazba, kapitalistički ekonomski rast i nacionalna nezavisnost ipak su i u 2. U ovom smo se kratkom pregledu najviše oslanjali na sljedeća djela: B.J. Hovde. The Scandinavian Countries 1720-1865, Ithaca. 1948; A. Nielsen, DSnische Wirtschaftsgeschichte, Jena, 1933: A. Holmsen, “The Old Norwegian Peasant Community”. The Scandinavian Economic History Review, sv. 4, br. 1, 1956: I. Semmingsen, “The Dissolution of Estate Society in Norway". The Scandinavian Economic History Review, sv. 3, br. 2,1954; E. Heckscher, An Eco nomic History o f Sweden, Cambridge, Mass., 1954; S. Lieberman, The Industri alization o f Norway 1800-1920, Oslo, Bergen, TfcomsO, 1970; K. Samuelsson, From Great Power to Welfare State. 300 Years o f Swedish Social Development, London, 1968. 3. U vezi s time zanimljivo je razmotriti osobitu povijest zemalja u kojima je rano došlo do buržoaske revolucije. Crouzet, na primjer, govoreći o engleskim i holandskim rješenjima zemljišnog problema (koji je često bio prepreka razvoju)
56
skandinavskoj povijesti bili međusobno povezani. Istina je daje ta povezanost bila ponešto osebujna. Naime, poslije stoljetnih neuspješnih i beznadnih boibi protiv Rusa, Poljaka, Nijemaca, Engleza, Francuza - Švedska i Danska počele su konkurirati velikim silama svojim unutrašnjim ekonomskim i društvenim na pretkom, a ne na vojnom planu; u novoj međunarodnoj situaciji u kojoj su se našle, činilo se da je postizanje veće društvene kohezije otklanjanjem unutarnjih zapreka jedinstvenom frontu jedini jamac položaja obaju naroda. Na tipičnije “periferan” način stvoreni su društveno-politički preduvjeti za preobrazbu u mediteranskim zemljama. Praktički je nemoguće govoriti o “mediteranskom obrascu” preobrazbe. Uopćavanje je otežano ne samo ogromnim razlikama medu raz ličitim zemljama i dominacijom nacionalnih osobitosti, već i činje nicom daje broj varijacija čak i veći od broja uključenih zemalja. Talijanski poluotok, na primjer, i danas pruža primjere triju različitih tipova razvojnih obrazaca, dok u Portugalu postoje velike razlike između sjevera i juga: tako bismo mogli nabrajati i dalje. Na temelju čega, onda, možemo govoriti o mediteranskom obrascu građanske preobrazbe? To je moguće zahvaljujući velikim sličnostima koje se bez sumnje mogu naći, usprkos svim razlikama. Sve zemlje tog područja, naime, usprkos svoje razmjerne zaostalosti, i dalje su nosile znakove ranije veličine. Stoljetna je trgovina na Mediteranu stvorila bogatu građansku klasu čak i u najzaostalijoj od tih zemalja - u Grčkoj. Procvat industrije u sjevernoj Italiji stvorio je čak i povoljnije uvjete za takav razvoj. Španjolski i portugalski imperiji nisu samo podržavali parazitsku feudalnu vladajuću klasu, već su i otvorili prostor buržoaskoj inicijativi. Istovremeno su snaga i moć ancien rigimea u tim zemljama bile zaista posebne. Vlast je bila u rukama utjecajne zemljoposjedničke aristokracije. Za razliku od Skandinavije, podjarmljene i osiromašene seljačke mase nisu mogle podići svoj glas. Unu dolazi do zaključka, da su u tim zemljama postojala “dva uzastopna ancienrigimea” što je pogodovalo mirnim i postupnim promjenama; za razliku od brutalnog, korjenitog uništenja starog poretka koje je bilo osobina francuskog razvojnog obrasca. Vidi F. Crouzet, u; L ’abolition de la “fiodalite " dans le monde occidental, Ćditions du Centre National de la Recherche Scientifique. Paris, 1971, itr. 654; knjiga studija predstavljenih na međunarodnoj konferenciji o toj temi, održanoj u Toulousu u studenom 1968.
57
trašnja društvena napetost posebno je zaoštrena zbog ustrajavanja stare vladajuće klase na tradicionalnoj vlasti i dništveno-političkim strukturama. Krutost je bila tolika da su se čak i mlađi članovi grupa na vlasti još odlučnije okrenuli protiv svega što je bilo staro. Mladi intelektualci plemićkog porijekla, oficiri, kao i plemići koji su izgubili svoj status, zajedno sa znatnom građanskom klasom koja je u kapitalističkoj preobrazbi imala vlastite interese, postali su zagovornici promjena. Bez mogućnosti oduška društvene napetosti, bila je to uistinu eksplozivna situacija, tim više što su mase građana i seljaka bile spremne da podrže svaki napad na stari poredak. Sve je te zemlje ponio prvi val revolucija koje su izbile u Evropi u dvadesetim godinama devetnaestog stoljeća. Nikakav poraz nije mogao stišati revolucionarnu bujicu, što je s borbama za nacionalnu nezavisnost i nacionalno jedinstvo sačinjavala jedinstvenu cjelinu. Zanimljivo je primijetiti da su zapadni izazov, u ovom slučaju, bili Napole onski ratovi. U većini mediteranskih zemalja prvi odlučan napad, u najstrožem smislu riječi, na ancien regime izvršili su Napoleon i francuska vojska. U neke je zemlje Napoleonov brat Joseph, najprije proglašen za kralja Napulja, a onda Španjolske, želio prenijeti “francuska dostignuća”. Paradoksalno je upravo da su ratovi za nezavisnost od Francuza, koji su bili posrednici u prenošenju buržoaske revolucije, postali odskočna daska u borbi mediteranskih zemalja za vlastitu buržoasku preobrazbu. (U Grčkoj je slika jednostavnija - tu su ratovi za nezavisnost protiv srednjovjekovnog Turskog carstva išli pod ruku s borbom za buržoasku preobrazbu). Posvuda je ancien regime, sa svojim jakim feudalnim institucijama, dugo odolijevao revolucionarnim napadima. Poslije svakog poraza, njegove bi se snage ponovo prikupile, preokrećući tok dogadaja: bilo u obliku spektakularnih obnova vlasti, ili u obliku sprečavanja dosljednog raskida s prošlošću. Pratit ćemo taj proces na primjeru španjolskog puta prema buržoaskoj preobrazbi. Prvi udarac španjolskom feudalizmu nanio je 1807. Napo leon. Francuska okupacija 1808. i Josephovo ustoličenje išli su ruku pod ruku s uvođenjem Code Napolćon. Madridski ustanak protiv Francuza u svibnju 1808., kao i rat za nezavisnost koji je, uz stranu pomoć završio pobjedom 1813. doveli su do građanske revolucije. Cortes, sazvan 1810, dao je španjolskoj njezin prvi građanski rustav iz 1812., prije no što su Francuzi bili potpuno istjerani iz zemlje. Novim ustavom ukinute su sve unutrašnje 58
pristojbe kao i crkvene desetine; nestale su i gotovo sve plemićke povlastice. Ukidanjem Inkvizicije znatno je smanjena dominantna uloga Crkve u zemlji. No, feudalna reakcija, utjelovljena u re stauraciji Bourbona, uskoro je poništila sve ove mjere. Revolucija koju je 1820. predvodio pukovnik Riego, uz podršku visokih oficira i plemstva, prisilila je Ferdinanda VII da vrati ustav iz 1812. Cortes koji se sastao u srpnju bio je još radi kalniji od svog prethodnika: ukinuti su cehovi, konfiscirane sa mostanske zemlje i vraćene demokratske građanske slobode. No, bile su to godine kada su Sveta alijansa država ancien regimea i velike kapitalističke sile stražarile nad Evropom, odane provođenju načela quieta non movere. Povijest je tijekom tih godina pokazala istančan smisao za ironiju: 1823. francuske su trupe porazile drugu španjolsku revoluciju i ukinule ustav iz 1812. (Izniman je u tom smislu bio stav prema Grčkoj, čiji su rat za nezavisnost od Turske - kao i prateću građansku revoluciju - velike sile podržavale u takmičenju za utjecaj na Balkanu. Kučuk Kainardžijskim mirom 1774. sultan je na zadovoljstvo Rusije morao priznati protektorat cara nad kršćanskim podanicima Otomanskog carstva, s određenim pravom posredovanja u njihovu korist. Tako se revolucija u Grčkoj 1821. činila dobrom prilikom da se moć Rusije poveća na račun njezina turskog suparnika. S druge pak strane, Engleska i Francuska poprijeko su gledale na rastući utjecaj Rusije; njihovo miješanje dovelo je do zajedničke akcije svih triju flota kod Navarina. Pobjeda na moru, kao i uspješan niski kopneni vojni pohod doveli su do priznanja nezavisne Grčke 1829. Tri velike sile, koje su ljubomorno pazile da koja od njih ne bi stekla veći utjecaj, zajednički su zajamčile nezavisnost i granice Grčke u veljači 1830. No, postojala je i cijena za tu podršku. Umjerene feudalne snage unutar zemlje nadglasale su radikalnije društvene snage ujedinjene u Philikć Hetairia, što je odredilo ritam promjena. Zemljišno pitanje nije riješeno još mnogo godina, jer je Otto Bavarski postavljen na prijestolje da bi jamčio “red” koji je, kako se tvrdilo, najbolje mogla čuvati ap solutna monarhija). Zahvaljujući trećoj španjolskoj revoluciji 1834. građanski us tav je ponovo vraćen; no pobjeda je i ovoga puta bila kratkotrajna. Niti četvrta revolucija iz 1854-56. nije donijela veći uspjeh. Tijekom šezdesetih godina devetnaestog stoljeća, u desetljeću koje je bilo od presudne važnosti za periferiju, sreća se napokon okrenula: revolucije u Cadizu i Madridu 1868. dovele su u 59
listopadu na vlast privremenu vladu Liberalne unije - koaliciju “građanskih” plemića i novih, građanskih zemljoposjednika. Ustavotvorni Cortes sastao se sljedeće veljače i vratio građanske slobode, zajamčio slobodu vjeroispovijesti i slobodu štampe, te uveo civilne brakove i porotu u sudskim postupcima. Ukinut je isusovački red i raspušteni su samostani osnovani poslije 1837. Uklonivši glavne prepreke kapitalističkoj preobrazbi, ustanovljena je nasljedna monarhija i dvodomni parlament. No, revolucionarne su snage željele poći i dalje. U 1873., nakon drugog karlističkog rata, proglašena je republika, a zakupnici su dobili pravo djelomičnog otkupa zemlje. Dalji je napredak osuje ćen restauracijom Bourbona 1874.; no, bilo je prekasno da se ka zaljke sata okrenu unatrag u pogledu dostignutih građanskih prava. Pet španjolskih revolucija, koje su uvijek završavale porazom, a protezale su se kroz razdoblje od preko šest desetljeća, nisu se mogle mjeriti s jedinstvenim radikalizmom Francuske revolucije. Možemo to najjasnije vidjeti u njihovu neuspjehu da riješe pitanje koje je bilo od središnje važnosti za proces građanske preobrazbe: zemljišno pitanje. Španjolske revolucije, ili da budemo točniji, reforme koje su ih pratile, nisu dodimule velike plemićke latifundije na jugu zemlje. Nije bilo pokušaja da se razriješe ozbiljn a društveno-ekonom ska protuslovlja sadržana u koegzistenciji tih velikih južnih posjeda, koje su crkva, plemstvo i gradovi stekli tijekom reconquiste - u velikoj opreci prema kraljevima na sjeveru, gdje je posjedovanje zemlje zapadnog stila bilo uobičajeno, s velikim masama seljaka bezemljaša. Istina, državno otuđivanje velikih površina crkvene zemlje, kao i svega vlasništva “mrtve ruke”, uključivalo je znatnu površinu obradive zemlje u Španjolskoj. Financijske poteškoće nagnale su vlade da poduzmu taj korak. No, tek između 1835. i 1837. napokon je proveden zakon (iz 1820.) o konfiskaciji zemlje koja je ranije bila neotuđiva. Konfiskacija je postala uistinu djelotvornom tek 1855., kada su otuđeni zemljišni posjedi prodani. No, budući da se konfiskacija odnosila i na općinske pašnjake, ona je nanijela udarac i seljacima, a ne samo zemljoposjedničkoj klasi. Njezin je učinak dalje pogoršan činjenicom da zemlje stavljene na prodaju nisu bile usitnjene; tako da su samo oni koji su imali dovoljno kapitala da kupe čitav posjed, a to su većinom bili građanski po duzetnici, mogli biti na dobitku u toj transakciji. Gore opisana pojava bila je tipična za Pirinejski poluotok u cjelini. U Portugalu su feudalni nameti ukinuti 1820., a 1831-34. 60
ukinute su sve feudalne institucije: ukinuta su sva ograničenja na kupnju i prodaju zemlje, zajamčena je sigurnost privatnog vlasništva; svi su feudalni nameti i porezi izbrisani iz knjiga, kao i povlastice plemstva, a uvedeno je opće, izravno plaćanje poreza. Rješenje zemljišnog pitanja ipak je bilo jednako nedosljedno u odnosu prema navedenim mjerama, kao i ono stvoreno u Špa njolskoj. Konfiscirani cikveni zemljišni posjedi, kao i posjedi dviju kraljevskih kuća, stavljeni su na tržište - no bez parceliranja, tako da je obično po jedan kupac kupio pojedino imanje. Na taj su način nastale velike građanske latifundije na jugu. Preraspodjela zemljišnih posjeda u mediteranskim zemljama dovela je do nastanka nove građanske zemljoposjedničke klase; no tradicionalne društvene vrijednosti i vladajuće etičke norme, navele su nove zemljoposjednike da se poistovjećuju sa zem ljoposjednikom aristokracijom, tako da se proces “feudalizacije” činio prirodnim. No, premda su novi građanski zemljoposjednici rado oponašah svoje prethodnike plemiće, preostali plemićizemljoposjednici krenuh su putem prihvaćanja građanskih vrijednosti. Stari nedirnuti feudalni posjedi također su prolazili kapitalističku preobrazbu sa zakonima iz 1811., 1823. i 1837., koji su ukinuli plemićke povlastice, dajući prijašnjim feudalnim posjedima status građanskog privatnog vlasništva. No, oslobođeni su kmetovi postali zakupnici ih siromasi bez zemlje. Drugo važno pitanje građanske preobrazbe u Španjolskoj bio je problem vlasništva nad rudnicima. Prvi korak ka njegovu iješenju bila je ponovna potvrda zakona Fihpa II iz 1825. prema kojemu su sva podzemna ležišta vlasništvo krune. Novim rudarskim zakonima iz 1849. i potom 1859. ukinuto je kraljevsko vlasništvo; time su, barem u teoriji, rudnici postali nacionalnim vlasništvom, s izuzetkom rudnika koji su već bih u zakupu. Prihčno mlake i djelomične promjene feudalnih zakona o rudnicima napokon su se počele provoditi nakon prave promjene do koje je došlo 1868. Tada su rudnici što su teoretski bih nacionalno vlasništvo stavljeni na tržište; pri čemu su se, prema Zakonu Riotinto (1870), mogh prodavati samo najavim dražbama. Takozvano “pravo denuncijacije” također je ukinuto; više nije bilo moguće zahtijevati povratak rudnika, pri Čemu su njihova “davanja” po svojoj prirodi bih porezi. Sigurnost vlasništva nad rudnicima tako je osigurana; to je bio korak bez kojega ne bi došlo do pravog procvata rudarstva što će karakterizirati slijedeća desetljeća u razvoju Španjolske. 61
Talijanske revolucionarne borbe i reforme u mnogočemu su slične španjolskom obrascu građanske preobrazbe. I ovdje je Napoleonova pobjeda skršila ancien rigime, pri čemu su sve osnovne feudalne institucije 1812. formalno ukinute. U godinama između 1820. i 1861. ovdje je također došlo do niza revolucionarnih ustanaka i nacionalnih borbi: vojna pobuna u Napuljskom kraljevstvu, s ciljem uvođenja španjolskog ustava iz 1812; piemontska revolucija u proljeće 1821.; val revolucija koji je preplavio Italiju 1848. (pri čemu je u Palermu, kao i u Veneciji i Milanu u pitanju bilo ukidanje feudalnog apsolutizma - a u potonja dva slučaju ujedno habsburške vladavine), te osnivanje ujedinjene Italije. Svi su ti pokreti doživjeli poraz pred reakcionarnim snagama Svete alijanse: austrijske su trupe porazile napuljske revolucionare 1821., Austrijanci su vratili “mir'’ u Pijemontu, a 1848. austrijski su vojnici porazili pobunjenike u sjevernoj Italiji. No ta su desetljeća poraza i ponovnih pokušaja dovela, počet kom “začaranog desetljeća” periferije, do pobjede talijanskog jedinstva. Sve su strane intervencije uspješno odbijene, i 1861. devet se talijanskih državica ujedinilo u Talijansko kraljevstvo okosnicu modeme, nezavisne talijanske države. No, i ovdje je zemljišno pitanje ostalo neriješeno. Kao i u Španjolskoj, u Italiji su postojale ogromne razlike između Sjevera, gdje je vlasništvo nad zemljom u mnogo većoj mjeri slijedilo zapadni obrazac, i Juga s ogromnim crkvenim ili sekularnim posjedima i s milijunima seljaka bez zemlje. U Napuljskom kraljevstvu dvije trećine zemlje bile su crkveno vlasništvo u osamnaestom stoljeću. Građanska preobrazba zaobišla je te velike latifundije; na Siciliji, na krajnjem jugu (ili “talijanskoj Irskoj”, kako su je neki zvali) činilo se daje čak i ukidanje feudalnih odnosa bilo samo zakonska formalnost. Feudalni i polufeudalni elementi prožimali su privredu tog područja i dništvene odnose, te su se pokazali vrlo dvosmislenom osnovom za kapitalističku preobrazbu.4 4. Postojale su velike nejednakosti u raspodjeli zemlje: 1859. godine 0.1 posto svih zemljoposjednika držalo je 28 posto zemlje: 39 posto bile su parcele čija je veličina iznosila najviše 1,4 hektara, a bila je u rukama 94 posto svih zemljoposjednika. Napoličarstvo u svim oblicima bilo je vrlo rasprostranjeno; 1865. jedan od glavnih oblika napoliČarstva bio je onaj koji je poljodjelcu zakupniku davao pravo vlasništva nakon što je obrađivao zemlju u razdoblju od 30 godina. Davanja napoličara iznosila su često čak 25 posto njegove bruto proizvodnje. Vidi J.K. Siegenthaler. “Sicilian Economic Oumge since 1860”, The Journal o f European Economic History, sv. 2, br.2,1973.
62
Za razliku od niza reformi koje su postupno dovele do evolucijske ali koijenite i dosljednje preobrazbe u Skandinaviji, u južnoj je Evropi niz uzastopnih revolucija potresao masivnu strukturu ancien rigimea. Čitav niz poraza i polovičnih mjera doveo je tako do umjerene i nedosljedne politike, - tako da re formatori kad je do konačne pobjede napokon došlo - nisu mogli sravniti sa zemljom zastarjelu strukturu i početi graditi novu od početka. Umjesto toga, napola razrušena zgrada bila je tek temeljito pregrađivana i modernizirana, pri čemu su ostajali brojni stari zidovi koji su određivali moguć oblik nove strukture.3 Različit podjedno od skandinavskih i mediteranskih perifernih regija, bio je obrazac preobrazbe u Srednjoj i Istočnoj Evropi. U ovoj su regiji generalizacije moguće još u mnogo manjoj mjeri negoli u mediteranskom području. Ovdje kao da postoje tri različita obrasca građanske preobrazbe: prusko-ruski i poljski put reformi odozgo; Mađarska revolucija i rat za nezavisnost 184849.; te obrazac kojega nalazimo u Srbiji i Bugarskoj nakon oslo bođenja od otomanske vlasti, kao i u Rumunjskim vojvodstvima. Premda su razlike medu tim putevima - pa Čak i zemljama unutar svake grupe - velike, i ovdje možemo naći osobine koje su zajedničke za razvoj sviju. Medu njima je glavna činjenica što je do reformi dolazilo bez revolucija, budući da su ih donosile vladajuće klase; prema tome, feudalni su odnosi otklonjeni samo djelomično, a mlaka rješenja bila su puna proturječja. Druga crta koja je svima zajednička bio je neuspjeh u rješavanju zemljišnog pitanja i problema seljaštva, kao i sporost razvoja građanskih demokratskih institucija. Teško da je Čak i Mađarska bila iznimkom u tom smislu. Preobrazba je ovdje doista započela revolucijom (koja nije bila bez unutarnjih protuslovlja, pri čemu je niže plemstvo odigralo ulogu građanske klase); no poraz u ratu za nezavisnost presjekao je taj proces, sve do faute de mieux reforme što je bio austro-ugarski kompromis, koji gaje napokon (1867.) zaokružio. S. Glavni izvori za ovaj kratak pregled su slijedeći: W. Atkinson, A History ofSpain and Portugal* London, 1960; R. C m , History o f Spain, Oxford, 1966; S. Madariaga, Spain. A Modem History, London 1961; LI. Majskij, Ispanja, Moskva, 1957; G.E. Hildebrand, Growth and Structure in the Economy o f Modem Italy, Cambridge, 1965; G. Procacci, Storia degli Italiani, Bari, 1968; D. Mac Smith, Storia d ’Italia dal 1861 al f9S8\ A. Omodeo. L ’etd del Risorgimento Italiano, Napulj, s.a.; A. Gramsd, n.Risorgimento, Torino. 1950.
63
Nacionalizam je, u različitim oblicima, također odigrao važnu ulogu u građanskoj preobrazbi istočne Evrope. U Piuskoj i Rusiji, modernizacija je bila vezana uz prijetnju koju je izazov Zapada predstavljao za status tih zemalja kao velikih sila; u Poljskom kraljevstvu uz stjecanje nezavisnosti od Austrije; dok je na Balkanu pitanje modernizacije bilo dio borbe za oslobađanje od otomanske vlasti. Pogledajmo sada put prema preobrazbi na primjeru najtipičnijeg slučaja reforme odozgo: Rusije. Izravan izazov sadržan u Napoleonovoj invaziji nije uspio uzdrmati ruski feudalizam. Čini se da su vojni uspjesi Rusije otklonili paniku, do kakve je došlo u Pruskoj 1806. - kada su se, nakon teškog vojnog poraza, vladajuće klase opredijelile za temeljitu socijalno-ekonomsku reformu, ukidajući kmetstvo 1807. i omogućavajući otkup fe udalnih davanja 1811. Taj je udarac osjećaju sigurnosti kod prus ke vladajuće klase, dakle, nadahnuo mjere kojima su uspostavljene kapitalističke institucije. No, Rusko carstvo izišlo je kao pobjednik iz napoleonskih ratova, te je bilo važan potporanj Svete alijanse odane statusu quo; očigledno moćnije negoli ikad, doprinijelo je porazu mađarskog rata za nezavisnost. Usprkos vanjskom izgledu, to je veliko Carstvo (čiji su se teritoriji širili) ušlo ipak u razdoblje unutarnjeg propadanja i sve većeg slabljenja. Borbe za premoć u koje je bilo upleteno, posebno Krimski rat pedesetih godina prošlog stoljeća, uskoro su razotkrile njegovu slabost. Reforme su morale započeti, nije bilo vremena za gubljenje. Car je 29. veljače 1861. - ponovo šezdesete godine! - izdao proglas kojim su oslobođeni kmetovi u većini evropskih dijelova Carstva, u Velikoj Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji i Litvi, te kojim je zajamčio građansku slobodu, sigurnost vlasništva, pravo na javne službe, slobodu trgovine i prometa. Ukinuta je upravna vlast zemljo posjednika, te je zamijenjena građanskom upravnom jedinicom (volost). Građanski društveni sustav kojeg je uvela Careva reforma bio je, međutim, opterećen tisućama ostataka feudalne prošlosti. Najveća mu je slabost bilo neriješeno zemljišno pitanje i prob lem seljaštva. Za razliku od regija o kojima smo do sada govorili, oslobođeni ruski seljaci nastavili su obrađivati zemlju svojih ranijih gospodara, zadržali seoske općinske pašnjake, te nastavili plaćati zemljoposjednicima najamninu za zemlju koja je sada bila njihova - pri čemu je čitava zajednica bila jamac tih plaćanja. 64
Seljaci su imali mogućnost otkupa zemlje, s tim što je pret postavljeni vlasnik bio onaj čije se ime 1858. pojavilo u zem ljišnom registru. Do otkupljivanja je zapravo trebalo doći poslije dvije godine; no utvrđeni je iznos bio viši od tržišne vrijednosti zemlje, a seljak je zemljoposjedniku morao odmah platiti 20 do 25 posto ukupne vrijednosti. Ostatak je trebala isplatiti država, dok bi seljak sljedećih 49 godina morao otplaćivati. U praksi, čak 30 godina poslije oslobođenja trećina svih seljaka-posjednika i dalje je imala “privremenu obvezu” pružanja feudalnih usluga svojim gospodarima. Dvije trećine svega zemljišta ostalo je u vlasništvu zemljoposjednika. Reforma je stvarno provedena tek 1906., kadaje Stolipinskim proglasima dopuštena dioba općinskih zemljišta i time uspostavljeno privatno seljačko vlasništvo u Rusiji. Pa ipak, do 1917. samo je petina svih članova odabrala privatno vlasništvo nad svojim dijelom općinskih zemljišta. Postupnost i nedovršenost koji su karakterizirali zemljišnu reformu bili su tipični za mjere kakve su donesene i u drugim područjima. Desetljeće između 1864. i 1874. bilo je puno djelomičnih reformi. Upravnom reformom iz 1864. uvedena su okružna i pokrajinska zemstva, čime su uspostavljena izabrana lokalna upravna tijela; ustanovljen je državni obrazovni sustav i sustav javnog zdravstva, predviđene liječničke i veterinarske službe. Zakonskom reformom iste godine formalno je objavljena jednakost sviju pred zakonom, a feudalni sudovi zamijenjeni su jedinstvenim pravosudnim sustavom. U roku od deset godina, proglasom iz 1865. ukinutaje cenzura; dok je gradskom reformom iz 1870. uveden sustav samouprave u skladu s kapitalističkim vrijednostima - bile su to gradske dume, birane na temelju imovinske sposobnosti. Vojnom reformom iz 1874. zamijenjen je zastaijeli “plemićki” vojni sustav modernijim, koji se zasnivao na obveznoj vojnoj službi u skraćenom roku od S-7 godina. Carska Rusije, dakle, postupno doživljava preobrazbu; to premda je postala modernizirana država, s osnovnim kapita lističkim institucijama, sve do Prvog svjetskog rata nije se uspjela riješiti brojnih feudalnih osobina. Činjenicu daje u velikom dijelu Istočne Evrope pitanje naci onalne nezavisnosti bilo isprepleteno s dvosmislenom kapiI lalističkom preobrazbom putem reformi, možemo dobro pokazati | te primjerima Poljske i Rumunjske. “Poljsko kraljevstvo” pod ruskom vlašću nije bilo medu onim 1područjima na koja se reformski proglas iz 1861. odnosio. 65
Karakteristično je svakako, da je preobrazba započela velikim ratom za nezavisnost u 1863. što je (s obzirom podjedno na vodstvo, kao i na vojnike) započeo kao pobuna plemstva. No, iz te je pobune izrastao Dekret od 22. siječnja 1863., najradikalniji dokument svoje vrste. Njime su seljaci trebali postati vlasnicima sve zemlje, pri čemu bi sve njihove ranije službe gospodaru prestale, dok je zemljoposjednicima nadoknadu trebala osigurati država. Reforma nikada nije stvarno provedena - za to su se pobrinule ruske trupe, ugušivši poljski ustanak. Godinu dana kasnije, proglasom samoga Cara feudalizam je ipak ukinut u Poljskom kraljevstvu. Bez sumnje pod pritiskom prijašnjih zbivanja, reforma je bila radikalnija od Objave o ukidanju kmetstva u Rusiji 1861. S namjerom da se pridobiju poljski seljaci i oslabi poljsko plemstvo, seljacima su dana vlasnička prava na sve zemlje koje koriste; a čak su i oni koji su ranije bili bez zemlje dobili svoje parcele, nakon diobe kraljevskih zemljišnih posjeda ili zemalja što još nisu bile obrađivane. Otplaćivanje zajma trebala je preuzeti država. Ne treba posebno objašnjavati razloge, zbog kojih je Car tako gorljivo ukinuo feudalne povlastice poljskog plemstva. Premda s poticajima različitima od prusko-rusko-poljskih reformi (iako im je u mnogočemu nalikovao), započeo je proces preobrazbe u Rumunjskim vojvodstvima kojeg je izravno pokrenuo izazov Zapada. Kao duž najvećega dijela Balkana, i ovdje je ukidanje feudalizma bilo dio borbe protiv Turaka; započela je u ranim 1820im godinama ustankom što gaje predvodio Tudor Vladimirescu, no uspješno je završila tek kad su se velike sile ujedinile protiv Otomanskog carstva. Na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1856. (koju je sazvalo sedam sila potpisnica Turskog mirovnog ugovora iste godine), dogovoreno je da se dvije dunavske vojvodine Moldavska i Vlaška ujedine, te dobiju zajednički tarifni, mone tarni, poštanski i zakonski sustav, kao i zajedničku vojsku. Kada su 1859. obje kneževine izabrale generala Cuzu za cara, otvoren je put za provedbu člana 46. Pariške konvencije koji je određivao ukidanje kmetstva u novoj državi Rumunjskoj. U malo zemalja, dakle, bilo je ukidanje feudalnih institucija prvenstveno kmetstva, tako izravna posljedica zapadnih utjecaja - kao u Rumunjskoj. Šezdesete su godine i ovdje bile godine promjene; Rumunjska, službeno osnovana 1861., ne samo što je uvela tipične institucije građanske države - parlament biran na 66
temelju općeg prava glasa za muškarce - već je donijela i temeljite zemljišne reforme. Samostanski zemljišni posjedi sekularizirani su 1863., čime je država dobila kontrolu nad jednom petinom svih zemljišnih posjeda; agrarnom reformom iz 1864. ukinute su sve feudalne službe, a seljaci su postali vlasnicima zemlje koju su obrađivah (pod uvjetom prihvaćanja tridesetgodišnjeg razdoblja neotuđivosti, te otkupne cijene u vrijednosti od 15 godišnjih renti i usluga). No, praktično provođenje zakona bilo je takvo, daje sa 60 posto zemljišnih posjeda zapravo ostalo u rukama zemljo posjednika.6 Do posljednje trećine devetnaestog stoljeća, feudalne su ins titucije dakle ukinute i neka od najvažnijih dostignuća modernog građanskog društva uvedena u sve zaostale zemlje na evropskoj periferiji; bilo dugim nizom reformi ih nizom revolucionarnih pokušaja promjene (naposlijetku također dopunjenima reformama). Proces preobrazbe ovdjeje znamo zaostajao za evropskomjezgrom, dostigavši odlučnu prekretnicu u šezdesetim godinama Švedski ustav iz 1866., španjolski ustavotvorni Cortes iz 1869., proglašenje jedinstvenog Talijanskog kraljevstva u 1861., ruske reforme iz 1861., poljske reforme iz 1864., osnivanje ujedinjene Rumunjske u 1861., Austro-ugarska nagodba 1867. (kojom je završena društveno-politička preobrazba Mađarske), te konačno oslobođenje Srbije od sultanove vlasti 1867. očigledno su događaji od središnje važnosti i povijesne prekretnice u tom procesu. Do posljednje trećine devetnaestog stoljeća prema tome, institucionalne zapreke za odgovor na izazov Zapada za odgovor na “poticaj” industrijalizacije, velikim su dijelom nestale.
6. Gore navedeno oslanja se uglavnom na slijedeće izvore: Endre Aratć, Kelet- Eurćpa tčrtćnete a 19. szđzad els'ćfeliben (Povijest Istočne Evrope u prvoj polovici devetnaestog stoljeća), Budimpešta, 1971; Emil Nitdeihzusei.Ajobbdgyfelszabadltds Kelet-Eurćp4ban (Oslobođenje kmetova u Istočnoj Evropi), Budimpešta, 1962; L.S. Stavrianos, The Balkans since 1453, New York, 1958; Qtaries i Barbara Jelavich (ured.). The Balkans in Transition. Essays on the De velopment o f Balkan Life and Politics Since the Eighteenth Century, Berkley, Los Angeles, 1963; Charles i Barbara Jelavich. The Establishment o f the Balkan Na tional States 1804-1920, Seattle, London, 1977; C.A. Macartney i A.W. Palmer, Independent Eastern Europe. A History, London, Melbourne, Toronto, New York, 1966; C.A. Macartney, The Habsburg Empire 1790-1918, London, 1969; Hugh Seton-Watson, The Russian Empire 1801-1917, Oxford, 1967; Istorija SSSR v dvenadcati totmkh, sv. IV-VL Moskva, 1967-68; History o f Poland, Varšava, 1968; E.S. Foster, A Short History of idodem Greece 1821-1856, New York, 1958.
67
Stvorena je slobodna radna snaga, zajamčeno je slobodno poduzetništvo u trgovini, poljodjelstvu i industriji, kao i sigurnost privatne svojine. A sve su to bili preduvjeti za kredite i ulaganja, te razvoj proizvodnje. Usprkos svim ograničenjim a i protuslovljima, preobrazba do koje je došlo uspostavila je niz uvjeta za početak modernog ekonomskog razvoja. Dugo devetnaesto stoljeće nije donijelo samo preobrazbu socijalno-ekonomskih institucija, već i “ljudskog faktora” modernoga kapitalističkog razvoja. Bila je to okolnost što igra važnu ulogu pri određivanju sposobnosti periferije za odgovor na izazov evropske jezgre.
68
Ljudski faktori gospodarskog razvoja
Središnja osobina kapitalističke preobrazbe u rano indu strijaliziranim zemljama Zapadne Evrope bila je korjenita promjena radne snage, faktora ekonomskog rasta. Kao popratni i sastavni dio industrijske revolucije, ta je promjena često opisivana pojmom demografske revolucije. Činjenice same za sebe dovoljno govore. One ukazuju na brzu i koijenitu promjenu u demografiji Evrope poslije dugog razdoblja razmjerne stag nacije. Nagli pad mortaliteta doveo je do ubrzanog porasta stanovništva, premda je u isto vrijeme došlo do nešto skromnijeg pada nataliteta. Devetnaesto je stoljeće, prema tome, postalo stoljeće u kojemu se broj stanovnika povećao više negoli ikada ranije; u Britaniji, na primjer, stanovništvo se učetverostručilo. Prosječan se životni vijek udvostručio, što je dovelo do temeljne promjene dobne strukture stanovništva. Taj velik kvantitativni rast i kvalitativni razvoj “ljudskog faktora”, kao glavne proiz vodne snage, medu najupadljivijim je osobinama industrijske revolucije, te je bez sumnje odigrao odlučujuću ulogu u ekonom skom razvoju tog doba.1 Predmetom žestokih rasprava postalo je pitanje točnog odnosa demografske revolucije prema ekonomskom rastu. Što je prije nastalo, kokoš ili jaje? Da li je demografska revolucija bila rezultat ili uzrok industrijske revolucije? Bilo bi suvišno nabrajati sve argumente koji se tu zastupaju; kao što ne bi niti imalo smisla ulaziti u iscrpnu raspravu o kompromisnom rješenju što se obično prihvaća, da su ekonomske i populacijske promjene međusobno utjecale jedne na druge. To je, uostalom, pitanje koje pripada 1 BevOlkerungsgeschichte, ured. W. Kolman i D. Marshak, K6ln, 1977; Economic Factors in Population Growth, izd. A.J. Coole. London, 1976; Populatin and Social Change, ured. E.V. Glass i R. Revelle, London, 1972; E.A. Wrigley, Population in History, London, 1969.
povijesti razvoja industrijske jezgre u osamnaestom i de vetnaestom stoljeću. Pitanje zakašnjele ekonomske preobrazbe u zaostaloj evropskoj periferiji i tek poslije demografske revolucije, trebalo bi postaviti drugačije. Koju je ulogu “ljudski faktor” odigrao u gospodarskom razvoju? Kao što smo vidjeli, na periferiji je tek u posljednjoj trećini devetnaestog stoljeća utjecaj naprednih zemalja doveo do otklanjanja najvećih zapreka ekonomskom razvoju. Tek od tog vremena možemo govoriti o temeljitim ekonomskim promjenama, koje s pravom možemo nazvati industrijskom revolucijom. Ipak, demografske promjene tijekom čitavog devetnaestog stoljeća podjedno su imale utjecaja na periferiju i na razvijene zemlje jezgre, dovodeći do sličnog porasta stanovništva. Pitanja do kojih ovdje dolazimo jednako su složena, poput onih koja se odnose na jezgru: sada smo suočeni s demografskom i industrijskom revolucijom kao s dva vremenski odvojena pro cesa. Jedna je od zemalja za koje bi to naizgled moglo biti točno - Španjolska. No, istaknuti povjesničar ekonomije J. Nadal uspoređujući Španjolsku s Britanijom i Francuskom zaključuje kako ovi prividno identični demografski procesi zapravo imaju koijenito različite uzroke. Porast stanovništva u Britaniji neodvojivo je vezan uz istovremenu modernizaciju privrede; dok je ista stopa rasta u Španjolskoj rezultat povijesnih slučajnosti: radilo se, naime, o završetku dugih, teških ratova što su desetkovali stanovništvo. U slučaju Španjolske, prema tome, Nadal govori o “demografskoj pseudo-revoluciji”2umjesto prave demografske revolucije. U skladu s time mogli bismo, očito, raspravljati da li je i u drugim perifernim zemljama došlo do pravili demografskih revolucija. Pogled na unutrašnje procese u pojedinim zemljama, čini se, potvrđuje Nadalov pristup. Sigurno je, svakako, da interakcija kakvu između ekonomskog rasta i porasta broja stanovnika nalazimo u zemljama jezgre, nije bila moguća na periferiji. U privredama tih zemalja nije bilo revolucionarnih promjena što bi mogle dovesti do korjenitih promjena u demografskim kretanjima. Zar nam, onda, zaista ne preostaje ništa drugo osim osebujnih podudaranja povijesnih “slučajnosti”? Da li bismo prema tome trebali govoriti samo o nizu demografskih “pseudo-revolucija”? 2. Cf. Jordi Nadal, “Spain 1830-1914" u: The Fontana Economic History of Europe. The Emergence o f Industrial Societies, ured. C.M. Cipolla, sv. 4, dio 2, str. 533-9; J.Nadal, La Poblacićn Espahola Siglos XVI a XX, Barcelona, 1966.
70
Brojke nedvojbeno pokazuju (premda je demografski rast na periferiji Evrope bio ponešto sporiji), da je trend s kojim se susrećemo velikim dijelom isti kao i u zemljama jezgre. Na periferiji se stanovništvo utrostručilo između 1800. i 1910, dok se stanovništvo u zemljama jezgre povećalo nešto više od tri i pol puta u odnosu na početnu razinu; stopa rasta na periferiji, prema tome, bila je samo ponešto niža. Kao što možemo vidjeti u tabeli, porast stanovništva varirao je od dvostrukog do četverostrukog u različitim regijama. Najsporiju stopu rasta nalazimo u Južnoj Evropi i u Austro ugarskoj, a najvišu u Poljskoj, Finskoj i Rusiji. Ove su razlike posljedica različitih lokalnih faktora, koji se ne mogu općenito objasniti. Slične, ako ne i veće, razlike nalazimo u slučaju najnaprednijih zemalja jezgre: dok se stanovništvo Francuske povećalo 150 posto, stanovništvo se Holandije udvostručilo, a Britanije učetverostručilo. No, ono što uistinu razlikuje de mografske procese u Zapadnoj Evropi od onih u zaostalim zem ljama znamo je veći porast stanovništva Zapadne Evrope u prvoj, negoli u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Za prvih pedeset godina stoljeća porast stanovništva bio je nešto manji od 40 posto na periferiji, dok je u zemljama industrijske jezgre dostigao 100 posto. No, u predratnim godinama, porast je u zemljama jezgre bio samo 62 posto (1850=100), za razliku od 116 posto na periferiji; a to se možda može povezati sa zakašnjelim počecima modernizacije u zaostalijoj regiji. TABELA 3.1 STANOVNIŠTVO ZEMALJA EVROPSKE PERIFERIJE OD 1800. DO 1910., GRANICE IZ 1914. OSIM TAMO GDJE JE NAVEDENO DRUGAČIJE (U MILIJUNIMA)3 Zemlja
Danska švedska
1800.
1850.
0,9 2.4
1,4 3,5
1850. 1880. (1800=100) 155,6 145.8
2,0 4,6
1910.
2,7 5,5
1910. (1800=100) 300,0 229,2
j 3. Proračuni se zasnivaju na Statističkom dodatku, Tabela 1, u: The Fontana ' Economic History c f Europe, The Emergence o f lndustriql Societies, ured. C.M. i Cipolla, sv. 4, dio 2, str. 747-8. Podatak o stanovništvu zemalja jezgre za 1800. i i
71
Zemlja
1800.
1850.
1850.
1880.
1910.
(1800=100)
1910. (1800=100)
Norveška* Finska Ukupne brojke za Skandinaviju
0,9 0,8
1,4 1.6
155,6 200,0
2,0 2,1
2.4 3,1
266,7 387.5
5,0
7.9
158,0
10,7
13,7
274,0
španjolska* Portugal Italija Ukupne brojke za Južnu Evropu
10,4 2,9 17,2
15.7 3,5 24,4
i5 i;o 120,7 141,9
16,6 42 28,5
19.6 5,5 34.4
188,5 189,7 200,0
30,5
43,6
143,0
49.3
59,5
195,1
9,3 9.0 35,5
13,8
148,4
-
-
68.5
193,0
15,7 16,9 97,71
53,8
82,3
153,0
Mađarska* Poljskab Rusija Ukupne brojke za Srednjoi stočnu Evropu
.
.
20,9 29,0 60,7
130,3
210,6 2.8 7.0 2.9 4,3
1.0 3.7 0,9 -
-
2.0 4.6 1.7 2.8
-
*
11,1
224,7 322,2 452.7
391,4 280,0d 189,2d 322,2d 153,6*
Grčka6 Rumunjska Srbija6 Bugarska Ukupne brojke za Balkan
8,5
Ukupne brojke za zemlje na periferiji
97,8
139,4
142,5
201,4
300.8
307,6' (215,8)
Ukupne brojke za zemlje jezgre
45.1
100,4
222,6
124,7
162,4
360.1
-
-
17,0
200,0
a) Za Španjolsku su brojke u prva dva stupca za 1787. i 1860; za Mađarsku je brojka u prvom stupcu za 1787; za Norvešku je brojka u trećem stupcu za 1890. b) Za teritorij Poljske poslije Prvog svjetskog rata.
72
c) Granice iz tog vremena, tamo gdje se razlikuju od granica iz 1914. Brojka za Grčku je 4,8 milijuna za 1913. d) 1910. (1850=100). e) 1910. (1880=100). 0 Brojka u zagradama je za 1910. (1850=100). g) Ukupne brojke za Britaniju, Belgiju, Nizozemsku, Francusku, Njemačku i Švicarsku.
Međutim, niti statistički izvori nisu u potpunosti lišeni dvosmislenosti; kako bismo bili sigurni, usporedit ćemo naše brojke s drugim nizom proračuna. To će nam biti korisno, budući da su godišnji prosjeci porasta stanovništva u Tabeli 3.2. zasnovani na 1830. godini - koja pada između prijašnje dvije skupine podataka za 1800. i 1850, te može pružiti viši stupanj pouzdanosti u statističkom smislu. Vidjet ćemo da te brojke potvrđuju naše zaključke. TABELA 3.2 GODIŠNJA STOPA - RASTA STANOVNIŠTVA U %* Zemlja Danska Švedska Norveška Finska Španjolska Portugal Italija Austro-Ugarska
1830-1910 1,01 0,82 0,94 1,03 0,43 0,67 0,62 0,72
Zemlja 1830-1910 Rusija Grčka Rumunjska* Srbija* Bugarska* Velika Britanija Evropa
1,13 1,30 1,02 1,08 1,87 0,80 0,82
*= 1860-1910
ispravljen je brojem stanovništva Njemačke i Švicarske preuzetim iz The Cam bridge Economic History o f Europe, sv. VI, The Industrial Revolutions and After, I dio, Cambridge, 1965, str. 61. 4. P. Bairochovi proračuni, uključivSi teritorijalne promjene. “Europe’s Gross National Product: 1800-1975", The Journal o f European Economic History, sv 5, br. 2,1976, str. 283.
73
Tabela 3.2. pokazuje, d a je samo u malom broju perifernih zemalja prosječna stopa rasta bila niža od evropskog ili britanskog prosjeka između 1830. i 1910. Samo je Španjolska znatno zaos tajala; stopa rasta stanovništva u Španjolskoj jedva je iznosila polovicu evropskog prosjeka. Vidimo, dakle, kako ovi vrlo općeniti demografski podaci ne pokazuju nikakvu značajniju razliku između najnaprednijih i najzaostalijih evropskih regija. No, to su tek najgrublji obrisi najopćenitijih kretanja - potpuno izostavljajući detaljne demografske studije, koje pokazuju da su postojale uistinu značajne razlike. Brojni su radovi te vrste što se bave Italijom i Španjolskom;5 no ovdje ćemo pobliže razmotriti neke mađarske studije, koje su dovele u pitanje mnoge ranije ideje o rastu stanovništva. Neki su znanstvenici, na primjer, procijenili u Mađarskoj stope rasta stanovništva i nataliteta višima u osamnaestom stoljeću, negoli u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. Prema tom viđenju, rast se u ovim područjima dovoljno ubrzao (da bi dostigao stopu tipičnu za društva u vrijeme industrijske revolucije) tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća.6 Mogli bismo dodati: čak i tamo gdje se glavni poka zatelji razvoja podudaraju, postoje bitne razlike s obzirom na bračne običaje, plodnost, odnos nataliteta i mortaliteta - a da i ne spominjemo znatne regionalne razlike unutar svake pojedinačne zemlje.7 5. Vidi na primjer M. Livi-Bacci, “Fertility and Nuptiality Changes in Spain from the Late 18th to the Early 20th Century”, Population Studies. Journal of Demography, sv. 22. br. 1, 1968; The Cambridge Economic History o f Europe, sv. VI, ured. H. Habakkuk i M. Postan, Cambridge, 1965. 6. Za kratak pregled tog pitanja, kao i demografsku literaturu, vidi Rudolf Andorka, "Az ormžnsšgi sziiletćskorlštozšs tčrtćnete” (Povijest kontrole rađanja u Orminsšgu) u Valćsdg (Stvarnost). 1975. br. 6. Ova inače dobro utemeljena rasprava sadrži i element začuđujuće nesigurnosti u rasponu od gotovo 100 posto koji se dopušta u početnim procjenama za 1720; to očito ostavlja dovolj no prostora za slično široko područje pogrešaka u proračunima za rast stanovništva lijekom osamnaestog stoljeća. Prihvatimo li višu procjenu, vidjet ćemo d aje stopa rasta stanovništva tijekom osamnaestog stoljeća bila uglavnom slična onoj u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, a da je do ubrzanja došlo u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. 7. Spomenut ćemo samo najopsežnija djela o toj temi; I. Hajnal, “European Marriage Patterns in Perspective”, u: Population in History, ured. D.V. Glass i D.E.C. Eversley, London, 1965; Kdlmdn Tekse, “A termćkenysćg nćh4ny
74
Usprkos svemu, opću sličnost glavnih populacijskih trendova u zemljama jezgre i periferije podržavaju također dnigi važni fak tori. Medu njima je najvažniji faktor migracije, što tvori značajnu osobinu samoga razdoblja.8 Konačne brojke glede stanovništva nastale su dijelom kao rezultat useljavanja u odgovarajuće zemlje, no čak i više uslijed velikih valova iseljavanja. Iseljavanje je bilo jedna od najupadljivijih osobina evropskog devetnaestog stoljeća. Veliki valovi započeli su sa sjeverozapada. Više nego tri četvrtine od 3,4 miliona ljudi koji su u prvoj polovici stoljeća napustili Evropu, bili su britanskog porijekla; 17 posto iselilo je iz njemačkih državica, a ostatak također iz sjeveroza padne Evrope. Tijekom druge polovice stoljeća val iseljavanja se postupno premjestio u periferna područja, koja su krajem stoljeća postala glavnim izvorom iseljavanja. Premda je između 1851. i 1880. od 8,1 milijuna iseljenika 82 posto bilo britanskog i njemačkog porijekla, val iseljavanja je dostigao i skandinavske zemlje. Tada je 6 posto svih evropskih iseljenika dolazilo iz Skandinavije. Četiri posto onih koji su napuštali Evropu bilo je s Pirinejskog poluotoka; 2,5 posto iz talijanskih državica, i daljih 2,5 posto iz Habsburške monarhije. U tim je desetljećima broj iseljenika iz Ruskog carstva i s Balkana još uvijek bio prilično nizak. Počevši od 1880. nadalje, razmjer iseljenika s periferije neprestano je rastao. U osamdesetim godinama, 45 posto svih evropskih iseljenika dolazilo je s periferije; u devedesetim godinama taj se broj povećao na 72 posto; a početkom dvadesetog stoljeća čak je 80 posto onih koji su napuštali Evropu dolazilo iz zemalja periferije. Ako pogledamo čitavo razdoblje između 1881. i 1914, vidjet ćemo: daje 6 posto
jellemzbje K3zćp-ćs Dćl-Eurćpšban az els8 vil4gh4bonj elbtt” (Neke osobine plodnosti u Srednjoj i Južnoj Evropi prije Prvog svjetskog rata), Demogrdfia (Demografija), br. 12, 1969; Deszb Dšnyi, “Region&lis fertilit&si sćm&k Magyarorszigon a 19. szizad vćgćn” (Regionalni obrasci plodnosti u Mađarskoj krajem devetnaestog stoljeća), Demogrdfia (Demografija), br. 1,1977. 8. Osnovne knjige koje se bave ovim pitanjem su sljedeće: J. Ferenczi i W.F. Willcox, International Migration, sv. 2, New York, 1929-31; C. Cipolla, The Eco nomic History o f World Population, London, 1962; W.S. Wojtinsky i E.S. Wojtinsky, World Population and Production, New York, 1953. Za najnovija istraživanja o iseljavanju iz Mađarske, vidi Julia Puskžs, Emigration from Hun gary to the U.S. before 1914, u Studia Historica, 113, BudimpeSta 1975.
75
svih evropskih iseljenika iz Skandinavije, 24 posto bili su Talijani, 13 posto Španjolci i Portugalci, 13 posto ih je iz Austro-Ugarske, 9 posto iz Rusije, a samo vrlo mah broj s Balkana. Možemo dakle vidjeti, da su zemlje periferije bile uistinu značajni izvori iseljavanja u devetnaestom stoljeću. Od 43,6 milijuna Evropljana koji su se iselili između 1800. i početka Prvog svjetskog rata, 48 posto bili su Britanci i Nijemci, dok ih je 44 posto dolazilo iz Južne i Istočne Evrope (pri čemu ih je iz Južne Evrope 29 posto, a iz Austro-Ugarske 10 posto). Može mo prema tome zaključiti kako su jezgra i periferija približno jednaki izvori evropskih migracija u devetnaestom stoljeću. Ubrzane migracije siguran su pokazatelj društvenih promjena. Simptomatično je da su migracije u najnerazvijenijim područjima bile minimalne. Balkan jedva da je imao ikakva udjela u migracijama; a mase iseljenika iz Ruskog carstva sastojale su se najvećim dijelom od nacionalnih manjina (u doba kada je val migracija dostigao vriiunac, između 1899. i 1913,29 posto iselje nika bih su Poljaci, 9 posto Litvanci, 7 posto Finci i 6 posto Ni jemci). Još jedna važna skupina iseljenika iz carske Rusije bih su Zidovi, koji su bježali pred velikim pogromima ranog dvadesetog stoljeća (41 posto svih iseljenika iz Rusije bih su Židovi). U nekim je zemljama donekle postojala ravnoteža između ise ljavanja i useljavanja. Osim Grčke, gdje je došlo do velikog useljavanja Grka iz Male Azije, jedina periferna zemlja u kojoj je došlo do značajnog useljavanja bilo je Rusko carstvo. Između 1860. i 1880. značajan se broj njemačkih ili austrijskih doseljenika nastanio u Rusiji, a počevši od 1890. bilo je također i doseljenika iz Perzije, Kine i Turske. Ukupni broj doseljenika koji su se nastanili u Rusiji između 1828. i 1915. iznosio je 4,2 milijuna, od čega su dvije trećine dolazile iz Evrope. Usporedo s time, došlo je i do “interkontinentalnih” migracija unutar samoga Carstva; čak je 7 milijuna ljudi transmigriralo iz evropskih područja u Sibir i južnu Aziju, djelomično na područja nedavno pripojena Carstvu. Proces kojega je Lenjin nazvao “unutrašnjom kolonizacijom”, bio je prvenstveno migracija masa seljaka kolonista - skupine koja je činila dvije trećine svih transmigranata. Činjenica da su seljaci bezemljaši iz evropskog dijela Rusije mogli doći do zemlje u novopripojenim teritorijima, očito je bila uzrok manjeg iseljavanja iz Ruskog carstva. Drugi vid unutrašnjih migracija bio je progon 76
ljudi u Sibir, česta praksa u osamnaestom i devetnaestom stoljeću; uslijed toga je potkraj devetnaestog stoljeća u ovom području naseljeno 1,3 milijuna ljudi.9 Čini se da ovaj kratak pregled potvrđuje naš prijašnji zaključak: razlike u demografskoj povijesti između zemalja jezgre i periferije zaista su male, izuzevši polustoljetno kašnjenje (koje nikako nije beznačajno). Podaci nagomilani na ovaj način mogu varati. Pogledajmo zbog toga pobliže različite faktore porasta stanovništva, koji nam otkrivaju razlike što su izuzetno značajne. Poznata je činjenica da do porasta stanovništva nije došlo zbog porasta stope na taliteta, koja se zapravo čak i smanjila. S druge strane, pak, opa danje stope mortaliteta bilo je mnogo brže negoli pad stope na taliteta. Prema tome, razlika između pada stopa nataliteta i mor taliteta dovela je do naglog ubrzanja porasta stanovništva u de vetnaestom stoljeću. U Britaniji, Francuskoj i Nizozemskoj tijekom posljednjih de setljeća osamnaestog stoljeća na tisuću ljudi dolazilo je 37-38 umr lih, što je prosjek za razvijene evropske zemlje. Do dvadesetog stoljeća taj je broj pao na 14-20. U ranijem je razdoblju na tisuću ljudi dolazilo 30-36 rođenja; do predratnih godina taj je broj pao na 23-30. TABELA 3.3. POPULACIJSKE PROMJENE NA PERIFERIJI 1901-1910,10 (na 1000 stanovnika) Zemlja
Natalitet
Danska švedska Norveška Finska
28,7 25,8 27,5 31,2
španjolska
34.4
Mortalitet 14,2 14,9 14,2 18,0 25,2
Zemlja
Natalitet
Italija Mađarska Rusija Rumunjska Bugarska
32,7 37,0 46,4 40,2 41,4
Mortalitet 21,6 25,7 30,0 26,0 23,2
9. W. Woodruff, The Impact o f Western Man. A Study o f Europe's Role in the World Economy 1750-1960. London, New York, 1966, III. poglavlje. 10. Podaci se zasnivaju na: A.S. MS ward i S.B. Saul, The Economic Develop ment o f Continental Europe 1780-1870, London, 1973, str. 132.
77
S druge strane, pak, stope nataliteta i mortaliteta na periferiji uvelike su varirale od jedne zemlje do druge; osim u Skandinaviji, gdje su brojke za sve zemlje bile vrlo slične. Iz tabele 3.3 možemo vidjeti da su, osim u Finskoj, stope mor taliteta i nataliteta u čitavoj Skandinaviji pale na zapadnoevropsku razinu. Mortalitet je ostao znamo viši u Južnoj i Istočnoj Evropi (22-30%). No, činjenica daje i takav mortalitet mnogo niži od evropskog prosjeka krajem osamnaestog stoljeća (skoro 40%) sama je po sebi izuzetna. (Prema rezultatima najnovijih istraži vanja, na primjer, mortalitet je u dvadesetim godinama devet naestog stoljeća u mađarskom gradu Egeru bio 46,2 na tisuću, a u Županiji Csongršd iznosio je 34,6 na tisuću." Danska
I ^ ^ ^ ^ I E ^ Z U i i Z Z Z ] 28,7
Švedska
■
H
M
E
I U
454
Norveška Finska
27.5 —
—
I'
|H
Španjolska Italija
34.4 ■
■
H
E
J L
D
Mađarska
32.7 37,0
Rumunjska
40.4
Bugarska
18.2
Rusija
U 41,4 46.4
100
200
300
400
500
stopa nataliteta stopa mortaliteta stopa prirodnog prirasta Demografski odnosi u zemljama periferije početkom 20. st. (1901-1910.) 11. Agnes B. Lukics, “Eger demografi ai viszonyai az 1820-as ćvekben”. Az 1977. ćvi statisztikatOrtćneti všndorgytilćs elSadisa. (Demografska situacija u Egeru u dvadesetim godinama devetnaestog stoljeća. Predavanje održano 1977. na konferenciji o statističkoj povijesti. Rukopis.)
78
S druge strane, pak, pad nataliteta bio je znatno manji u zaos talim zemljama - te je oscilirao oko zapadnoevropskog prosjeka osamnaestog stoljeća, koji je iznosio 35-40 na tisuću! (Natalitet je u Egeru u dvadesetim godinama devetnaestog stoljeća 48,2 na tisuću, a u Županiji Csongrđd 53,7 na tisuću). Faktori koji su pri donosili rastu stanovništva u zaostalim zemljama bili su, prema tome, odraz njihove društvene i gospodarske nerazvijenosti. Periferija nije mogla ići ukorak sa Zapadnom Evropom niti s obzirom na prosječnu živomu dob. Prosječni životni vijek u Evropi koji je u ranom devetnaestom stoljeću iznosio 25 godina, do dvadesetog stoljeća naglo se produžio na48-54 godine u zemljama jezgre. Do 1910. najduži životni vijek u Evropi dostignut je u skandinavskim zemljama: s prosjekom od 55 godina, nadmašile su čak Britaniju i Francusku. Očito je prosječni životni vijek u zemljama periferije početkom devetnaestog stoljeća bio niži. Tako je, na primjer, u Egeru (Mađarska) prosječni životni vijek bio 20,7 godina; u Županiji Csongršd bio je 16,6 godina, računajući i visoku stopu mortaliteta male djece.12 Produžavanje životnog vijeka do kojega je došlo tijekom devetnaestog stoljeća trebalo bi, prema tome, vezati uz brojku nižu od 20 godina - a ne uz onu višu od 25 godina. Uz tako nisko polazište još je značajnija činjenica, što je u ranom dvadesetom stoljeću prosječni životni vijek u Španjolskoj dosegao 46 godina, kao i u Italiji, u Mađarskoj 39 godina, u Rusiji 31 godinu; a u čitavoj Istočnoj Evropi između 30 i 40 godina. No sve je to još uvijek bilo 10-20 godina manje od prosjeka u razvi jenim regijama. Da li to onda znači, da se zapravo radi o “pseudo-revoluciji”? Naš je odgovor zasigurno: “Ne”. Ne možemo se složiti niti s tim, da su ove demografske promjene (do kojih je došlo u svim nedo voljno razvijenim evropskim zemljama) samo rezultat povijesnih slučajnosti. Ah kako je onda moguće dati sustavno objašnjenje tih pro mjena? Razmjerno visoke stope mortaliteta i nataliteta, što su odraz kašnjenja od nekoliko desetljeća između naprednih i za 12. Prema proračunima A.B. Lukics i knjigama umrlih koje smo ispitali. 34.4 posto stanovnika Županije Csongrld umiralo je u dobi od ispod jedne godine, a daljih 28 posto u dobi od jedne do četiri godine starosti; te su brojke u Egeru 24,1 i 29,5 posto, što znači daje 62-63 posto stanovništva umiralo u dobi ispod pet godina.
79
ostalih regija, nedvosmisleno pokazuju kako na periferiji nije došlo do gospodarskih preobrazbi koje bi adekvatno mogle objasniti navedene demografske promjene. U Španjolskoj, zemlji s najnepovoljnijim indeksnim brojkama, učestale teške nestašice hrane (1857,1868,1879. i 1898.) dokaz su da tu još nije došlo do poljo privredne revolucije. Da bismo razumjeli kako su te gladi bile pogubne, sjetimo se gladi 1868. u Finskoj do koje je došlo zbog loše žetve prethodne godine; tada je u nekim područjima od gladi umirala po jedna od pet osoba, pri čemu je čitava zemlja izgubila 8 posto stanovništva. Poljoprivreda je uistinu bila nazadna, a urbanizacija ili druge društvene promjene nisu obećavale skora poboljšanja. No, općenito se može reći da su demografski procesi, premda samo “izdaleka”, ipak slijedili zapadnoevropska kretanja. Premda je periferija bila zaostala, ipak je došlo vrijeme kada je mortalitet počeo opadati više od nataliteta.13Ne bismo trebah pretpostaviti daje porast stanovništva na periferiji prije posljednjih desetljeća devetnaestog stoljeća (kada se, kao što smo vidjeh, rast sta novništva uistinu ubrzao) rezultat prvenstveno unutrašnjih druš tveno gospodarskih preobrazbi. To nas ne treba iznenaditi, ako se prisjetimo da je demografska revolucija - kao uostalom i in dustrijska revolucija - bila sveevropski proces, a ne plod procesa unutar bilo koje pojedinačne zemlje. Kada su ove revolucije za počele u zemljama jezgre, neizbježno su morale utjecati i na pe riferiju. Zbog toga je pitanje vremenskih i uzročnih prioriteta krivo postavljeno ako se primjenjuje na periferiju; demografska revolucija na periferiji bila je rezultat dvojne revolucije u zemljama jezgre, kao i socijalno-ekonomskih preobrazbi u naprednim ze mljama. Upravo je ta dvojna revolucija pripremila teren za ostvarivanje one razine društveno-gospodarskog razvoja, na kojoj se napokon moglo izaći na kraj s epidemijama što su bile uzrok masovnih stradanja u srednjem vijeku. Taj je razvoj doveo do epohalnih otkrića, kao što je cjepivo protiv malih boginja 1789. Teorijska 13. U nedavnoj studiji (vidi bilješku 7), Desz'6 Dinyi došao je do sljedećeg zaključka: “Nasuprot toj teoriji, godine prije prvog svjetskog rata, razdoblje najjače mađarske industrijalizacije, nisu bile razdoblje stagnacije niti rasta plodnosti usprkos sve nižem mortalitetu” (op.cit.. str. 57). Autor u isto vrijeme primjećuje, da su regionalne razlike bile takve daje ponegdje bilo opadanja plodnosti, dok je drugdje plodnost rasla.
tkrića iz šezdesetih godina devetnaestog stoljeća, zajedno s letodama što su razrađene u osamdesetima, napokon su dovela 3 mogućnosti kontrole nad kolerom - od koje je još 1830. umrla Sovica zaraženih tom bolešću. Dio tog razvoja bila su Pasteurova Kochova otkrića (1870. i 1880.), kao i osnivanje sustava javne lravstvene zaštite. Treba reći da su zdravstvene mjere bile prvi azov modernog kapitalizma, kojemu su nerazvijene zemlje igovorile. Znakovito je da istovremeno s objavom građanskog ikonika, Napoleon naređuje i prisilno cijepljenje protiv malih Dginja u svim osvojenim zemljama. Zdravstvena dostignuća ijrazvijenijih zemalja postupno su se uvodila u zemlje periferije, ;gdje između kasnog osamnaestog i kraja devetnaestog stoljeća, rvi važan korak prema državnom sustavu zdravstvene zaštite u absburškom carstvu bio je Normativum Sanitatis, koji je izdala larija Terezija. No trebalo je proći još čitavo stoljeće, da bi se izvio moderan zdravstveni sustav. U Mađarskoj je Zakon o ivnom zdravlju iz 1876. (Zakon 14) uveo moderan sustav javnog iravstva, koji se može usporediti s onima u razvijenim zemljama, ustav zasnovan tim zakonom svjedoci o najvećoj važnosti što se ridavala prihvaćanju modernih zdravstvenih mjera. Pogledajmo jegove najvažnije osobine. Osnovan je sustav obaveznog ilježenja svih smrtnih slučajeva, te istraživanja njihovih uzroka, revencija postaje dužnošću vlasti, koja se morala brinuti za analizaciju. Određene su sanitarne norme za stambene i školske grade, za održavanje dućana ili drugih zavoda. Regulirana je ječnička praksa i započeli tečajevi za babice širom čitave zemlje, slijed čega je porod postao sigurniji. Trebalo je izgraditi nove olnice; uvedeno je obavezno cijepljenje, i to ne samo za ljude, eć i za životinje. Lijekovi su morali biti pod državnim nadzorom. Osigurana je izolacija epidemija, uveden državni nadzor hrane, rganizirane ambulante i služba hitne pomoći, i tako dalje.14
14. Cf. Magyarorszdg kdzgazdasđgi es kozmtivel'ćdisi đllapota ezer eves 'nndlldsakor is az 1896. ivi ezredives kiđllitčs eredminye (Stanje mađarskog ospodarstva i kulture tijekom milenija njezina postojanja, te rezultati milenijske Jožbe 1896), ured. Sindor Matlekovits, Budimpešta, 1898, sv. IX., str. 1-58. Za nomenalan procvat u osamdesetim godinama dobar je pokazatelj činjenica, da i u desetljeću između 1885. i 1895. u Mađarskoj izgrađene 44 bolnice - čime se oj bolničkih kreveta u zemlji povećao za jednu trećinu. U Budimpešti je 1887. ipočela raditi služba hitne pomoći.
81
Te su mjere konačno uvedene u svim evropskim zemljama najprije u najrazvijenijima, a onda (s razvojem izvan jezgre mo dernih država) i u zemljama periferije. Očigledno je i to odigralo značajnu ulogu u kasnijem opadanju mortaliteta. Ali to nisu bili jedini uzroci demografskih promjena, o kojima je riječ. Druga skupina faktora vezana je uz razvoj poljoprivrede i prometa, do čega djelomično dolazi preuzimanjem i instituci onalizacijom inovacija iz zemalja jezgre. U nerazvijenim se ze mljama, prema tome, suočavamo s učincima demografske revo lucije koja je išla ruku pod ruku s industrijskom revolucijom. Jas no, univerzalnost tog procesa velikim je dijelom rezultat stoljetnih političkih, kulturnih i intelektualnih veza što su plodonosno povezivale različite evropske regije. Te veze dakako, nisu posvuda bile jednako snažne. Zapadna Evropa bila je mnogo bliža Španjolskoj i Portugalu, ili Skandinaviji i Italiji, ili habsburškim zemljama - negoli izoliranijoj Rusiji i Turskom carstvu. Vjerske razlike još su pojačavale postojeću zemljopisnu razdvojenost. Usprkos svim tim razlikama, prijemljivost svih zaostalih evropskih regija za poticaj Zapadne Evrope bila je kvalitativno drugačija od one u izvanevropskim područjima; uključujući čak i kolonije naseljene bijelcima, koje su bile najbolje opremljene da mu odgovore upravo u tom povijesnom razdoblju. Osim demografskih promjena, drugi su ljudski faktori također pospješili socijalno-ekonomsku preobrazbu. U zemljama što su prve iskusile industrijske i demografske revolucije, korjenite promjene u populacijskim trendovima išle su ruku pod ruku s jednako tako temeljitim promjenama u standardima odgoja i obrazovanja stanovništva Rasprava o općim korelacijama između ekonomije i edukacije prelazila bi okvir ove studije; svakako je jasno, da do modeme ekonomske preobrazbe ne može doći bez određenog minimalnog standarda općeg obrazovanja - ne ophodnog da bi se zadovolji Uzahtjevi modeme industrije za kva lificiranom radnom snagom, te da bi se osigurala potrebna struč nost u proizvodnji i u modernoj državnoj upravi. Ipak, treba naglasiti kako razvoj obrazovanja nije bio samo puki “odgovor” na ekonomski izazov industrijske revolucije. Uz rok masovnom obrazovanju nisu bili zahtjevi za kvalificiranijom radnom snagom, koja bi odgovarala dobu strojeva. U Engleskoj, na primjer, do prave obrazovne revolucije došlo je znatno prije industrijske revolucije: između sredine šesnaestog i sredine sedamnaestog stoljeća. Neki smatraju daje već do šezdesetih godi* 82
na sedamnaestog stoljeća polovica mladih ljudi u Engleskoj bila pismena, a nešto između desetine i osmine onih u odgovarajućoj dobi pohađalo je srednje škole. Dva i po posto pripadnika rele vantne dobne gmpe pohađalo je sveučilišta.15U brojnim zemljama evropske periferije taj je obrazovni standard dostignut tek nakon pedesetih godina ovoga stoljeća. Slučaj Njemačke nalikuje engleskom: širenje luteranstva, te njegovo prihvaćanje u svojstvu državne religije tijekom sedamnaestog stoljeća omogućilo je ostvarenje Lutherovih obrazovnih ciljeva. Kao rezultat toga, za konom o javnom obrazovanju iz 1763. uvedeno je javno osnovno obrazovanje - mnogo prije početka industrijske revolucije u Pruskoj. I u najrazvijenim zemljama, dakle, veza između razvoja obrazovanja i industrijske revolucije nipošto nije bila izravna. U nerazvijenim zemljama situacija je velikim dijelom jednaka. Primjer Japana uvjerljivo dokazuje da je tako bilo čak i izvan Evrope. Polovicom devetnaestog stoljeća japanski obrazovni sustav već je dostigao standarde najrazvijenijih evropskih zemalja. Isti nedostatak korelacija možemo primijetiti na evropskoj periferiji. U Danskoj, na primjer, već je krajem osamnaestog sto ljeća osnovno obrazovanje postalo obavezno. Obavezno osnovno obrazovanje uvedeno je 1827. u Norveškoj: u zemlji koja je bila ne samo manje razvijena od Danske, već i dugo vremena tek siromašna danska pokrajina. U Švedskoj su osnovne škole postale 1842. obavezne. Najbolji dokaz o naprednosti skandinavskih obrazovnih sustava primjer je Finske. Finska, koja je od ranog devetnaestog stoljeća bila dio Ruskog carstva, uvodi tek 1866. obavezno osnovno obrazovanje. No, unatoč tome, potpunim pro vođenjem zakona o obrazovanju i ovdje je početkom dvadesetog stoljeća nepismenost u potpunosti otklonjena. Možemo prema tome vidjeti kako su sjeverne zemlje, premda bez sumnje zaostale u ekonomskom pogledu (budući da su indu strijalizirane tek krajem devetnaestog stoljeća ili Čak i kasnije) ipak dostigle tako izuzetne rezultate na polju obrazovanja - da ih čak i neke od najrazvijenijih zemalja jezgre nisu mogle sustići. Premda skromnije dosegom, obrazovanje je i u Habsburškoj monaihiji dalo vrijedne rezultate. U ovom se području slijedilo
i
15. R. Freeman Butts. “The Relation of Higher Education to Society: Two | Historical Examples.” Higher Education: Crisis and Support, International Coun cil for Educational Development, Conference Papers, hr. 1, New York, 1974, str. 4-5. U novije se vrijeme ove brojke smatraju pretjeranima.
83
pruski uzor. Odredbom koju je Marija Terezija izdala u prosincu 1774. (Ratio Educationis) obavezno su se osnivale škole u svakom selu ili župi. Time je dat poticaj razvoju modernog obrazovnog sistema u čitavom Carstvu, uključujući zaostalije regije i Ma đarsku. Dalji korak u tom smislu poduzet je 1868. (Zakon 4,1868), kada je Zakonom o školstvu - kojega je uveo Jćzsef Eotvos omogućeno ustrojstvo besplatnog obaveznog osnovnog obra zovanja, što se moglo usporediti s najboljim evropskim dostig nućima. Zakon je uistinu bio od presudne važnosti za nestajanje nepismenosti; određeni su u njemu i praktični koraci, od izgradnje školskih zgrada do obrazovanja nastavnika. Provođenje tog zakona nedvojbeno je već sastavni dio kapitalističke preobrazbe, prih vaćanja građanskog institucionalnog sustava. No, moramo imati na umu da ni u većini zemalja jezgre u tom razdoblju nije postojao takav školski sistem.16 Ovdje treba naglasiti kako poboljšanje obrazovnih standarda (kao vrlo važan “ljudski faktori’ekonomske preobrazbe) nije samo dio cjelovitog procesa razvoja, koji je otvorio put nastanku modeme Evrope. Korelacija između unapređenja obrazovanja i ekonomskog napretka nipošto nije linearna; kao što niti poboljšanja na periferiji nisu bila jednostavno presađivanje inovacija iz industrijske jezgre. Da bismo mogli objasniti ogromne razlike u fazama razvoja obrazovnih sustava u različitim zemljama periferije, moramo raz motriti zamršene i problematične odnose između obrazovnih stan darda i društvenog razvoja. Složenost tog problema posebno dolazi do izražaja ako razmislimo o “jednolikosti” demografskih promje na u svim zemljama o kojima smo govorili, te o sličnostima medu razinama njihova ekonomskog razvoja početkom i sredinom de vetnaestog stoljeća, s obzirom na nacionalni dohodak po stanovniku. U Skandinaviji je sredinom devetnaestog stoljeća broj nepismenih odraslih osoba iznosio tek oko 30 posto; dok su u Norveškoj svi stanovnici ispod pedeset godina mogli čitati i pisati. (U Engleskoj je broj nepismenih iznosio 33 posto, a u Francuskoj 40-45 posto.) Situacija u Južnoj Evropi potpuno je drugačija. U Španjolskoj je broj nepismenih iznosio 75 posto, a u Italiji 75-80 posto. 1 6 .1.T. Berend i G. Ržnki, Economic Development in East-Central Europe in the 19th and 20th Centuries, New York, London, 1974.
84
Mađarska je bila na približno istoj razini. Na čitavom teritoriju habsburških zemalja bilo je 40-45 posto nepismenih; no u Ma đarskoj je (u godini kada je uveden Eotvosov zakon o obrazovanju) 68 posto stanovništva još uvijek nepismeno. Prilike na Balkanu i u Ruskom carstvu bile su čak zaostalije. U Bugarskoj, na primjer, prva javna osnovna škola evropskog stila otvorila je u siječnju 1835. svoja vrata za 120 učenika. Deset godina kasnije postojale su 53 javne škole. Unatoč tome, nepismenost je na Balkanu bila gotovo totalna, budući da 95 posto stanovništva nije znalo čitati niti pisati. Niti Grčka nije bila iz nimka u tom pogledu: ovdje je 1870. broj nepismenih odraslih osoba iznosio 83 posto.17 Možemo dakle reći, daje sredinom devetnaestog stoljeća (kada postupno ukidanje feudalnih institucija i širenje plodova dvojne revolucije omogućava periferiji da odgovori izazovu modernog doba) nepismenost već nestajala u Skandinaviji, dok je u Južnoj Evropi i Mađarskoj tek tipjela prve udarce; a na Balkanu i u Rusiji nadalje je nesmetano vladala. U drugoj polovici stoljeća, ipak, do obrazovne revolucije napokon dolazi i u zaostalim zemljama Evrope. Premda su po stojale velike razlike u vrstama uvedenog obaveznog besplatnog javnog obrazovanja, taje promjena sama po sebi posvuda bila značajna. Čak i potpuno jednake odredbe mogu se u praksi realizirati na vrlo različite načine, što možemo vidjeti na primjeru Austro-Ugarske. Na području Austrije i Češke obavezno javno školovanje uvedeno je do 1880, te je 95-99 posto djece školske dobi pohađalo škole. U Mađarskoj je provođenje bilo slabije, što je dalo i odgovarajuće rezultate: na prijelazu stoljeća samo je 82 posto djece odgovarajuće dobi pohađalo školu. Na jugoistočnim granicama monarhije, u Dalmaciji, školu je pohađalo samo 67 posto djece; dok je na sjeveroistoku, u Bukovini, ta brojka iznosila 36 posto. U Bosni i Hercegovini škole su mogle primiti samo 15 posto djece školskog uzrasta. No, unatoč velikim razlikama u širenju javnog obrazovanja, borba protiv nepismenosti posvuda je bivala sve jačom. U Skan dinaviji, koja je u prvim redovima evropskog obrazovanja, nepismenost je u potpunosti nestala do predratnih godina. U zemljama u kojima se nepismenost počela povlačiti sre dinom devetnaestog stoljeća, starija generacija ostaje nepismena 17. C. Cipolla, Literacy and Development in the West, Harmondsworth, 1969.
85
i u dvadesetom stoljeću; dok je također prilično velik postotak mladih - premda razmjerno manji negoli ranije - bio nepismen. U Mađarskoj je broj nepismenih odraslih osoba do 1910. pao na 33 posto, dok samo nešto više od 10 posto djece školskog uzrasta nije išlo u školu. Brojke za Južnu Evropu manje su povoljne. U Italiji, na primjer, svaka peta osoba još je uvijek potpisivala svoj vjenčani list križićem (u usporedbi s 40 posto na prijelazu stoljeća). U Grčkoj je nepismenost bila nalik onoj na Balkanu sredinom devetnaestog stoljeća, no do 1907. omjer je pao na 66 posto, dok se do 1920. spustio na 47 posto. Prema tome, možemo procijeniti daje omjer nepismenosti u Južnoj Evropi iznosio oko 40-45 posto. Situacija je bila lošija na Balkanu i u Ruskom carstvu. U tim je područjima na prijelazu stoljeća omjer nepismenosti iznosio čak 70-80 posto. No, u predratnim godinama došlo je do jasnih zna kova poboljšanja. U Bugarskoj, na primjer, omjer je nepismenosti odraslih u desetljeću između 1900. i 1910. pao sa 72 na 66 posto. Dalji znak promjene mogao se primijetiti u Rusiji na prijelazu stoljeća: dok je 1896. od svih novaka 60 posto bilo nepismeno, 1907. taje brojka iznosila 40 posto. No, budući daje omjer nepis menosti bio mnogo viši kod djevojaka, a i starija je generacija najvećim dijelom ostala nepismena - nećemo biti daleko od istine procijenimo li da je dvije trećine stanovništva nepismeno.18 Zaslugom javnih osnovnih škola, najvažnijeg obrazovnog dostignuća predratnog razdoblja, opći standard obrazovanja čitavog stanovništva skandinavskih zemalja bio je potpuno suv remen; u južnim i istočnim dijelovima Srednje Evrope moglo se to reći samo za 50-66 posto stanovništva, a na Balkanu i u Rusiji samo za jednu trećinu. S izuzetkom Skandinavije, periferija je zaostajala u pogledu osnovnog obrazovanja i pismenosti - koji su preduvjet bilo kakvog daljeg napretka. Brojka od 60 posto nepis menih početkom devetnaestog stoljeća u zemljama industrijske jezgre, pala je tijekom jednog stoljeća na jedan ili dva posto, s tendencijom kretanja prema nuli. Neka su periferna područja, prema tome, za jezgrom kasnila stotinu godina.19
18. L.S. Stavrianos, The Balkans since 1453, New York, 1958; V. Georgescu. Le processus de modernisation pendant les XVIII et XIX siicles dans les socićtes de TEurope de I ’Est, San Francisco. 1975. 19. C.M. Cipolla, Literacy and Development in the West, Harmondsworth. 1969.
86
Jasno je kako sve zemlje jezgre nisu bile na razini najvišeg standarda toga doba. Na prijelazu stoljeća, 17 posto stanovništva Francuske bilo je nepismeno; brojka za Belgiju iznosila je 20 posto, gdje se 1904. od 100 mladih novaka njih 10 nije znalo potpisati. Možemo vidjeti da je razvoj obrazovanja kojemu smo svjedoci na periferiji uistinu bio odlučan vid njezine (zakašnjele) ekonomske preobrazbe. Uloga obrazovanja toliko je važna, jer omogućava tim zemljama da svoju privredu prilagode modernim zahtjevima. Velikim dijelom uz pomoć obrazovanja, ove su se zemlje mogle nadati da će s uspjehom odgovoriti velikom eko nomskom izazovu devetnaestog stoljeća; drugim riječima, obra zovanje je presudan kriterij djelotvornosti njihove kapitalističke preobrazbe. Rezimirajući možemo zaključiti, kako su “ljudski faktori” velike društveno gospodarske preobrazbe bih doista prisutni u nerazvijenim zemljama Evrope. Društvo se oblikovalo za nadolazeće velike promjene putem koijenitih izmjena glede populacijskih kretanja; svjesno se za njih pripremalo, polažući temelje modemom obrazovanju i prihvaćajući opće osnovno obrazovanje. No, treba primijetiti da su ta razvojna zbivanja bila zakašnjela i tek djelomična u većini zemalja periferije.
87
4.
Uloga države
Na ovoj točci istraživanja društvenog i institucionalnog konteksta razvoja modernog kapitalizma, neizbježno dolazimo do pitanja uloge koju je država odigrala u tom procesu. Pitanja društveno-političkih preduvjeta preobrazbe, kao i “ljudskih faktora” koji su tu uključeni, nužno zahtijevaju razmatranja o mo dernoj ustavnoj građanskoj državi. Naime, kao stoje i temeljna Marxova analiza pokazala, važan element i faktor kapitalističke preobrazbe bila je sama buržoaska država. U koju je vrstu ekonomskih djelatnosti uključena država tijekom kapitalističke preobrazbe? U najnovijoj studiji o tom predmetu1B. Supple spominje dvije bitne sfere: (1.) Država stvara “institucionalni” okvir koji pogoduje rastu; ukida tradicionalne feudalne institucije (feudalni zemljišni posjed, na primjer) i uspostavlja zakonske i institucionalne preduvjete kapitalizma. (2) Država provodi one ekonomske djelatnosti što su nužne za razvoj modeme privrede - ali će ih slobodno ulaganje kapitala vjerojatno izbjegavati, zbog razmjerno niskih profita. Bez državnog sub vencioniranja razmjernih gubitaka u takvim poslovima - ulaganja u željeznice, kanale, ceste, komunalne usluge, škole i zdravstvo, teško da bi bila dovoljna. U povijesnom je smislu, dakle, stvaranje kapitalističkog ambijenta, kao i institucija koje odgovaraju kapitalističkim druš tvenim odnosima, najvažnije polje djelovanja države; sve njezine 1. B. Supple, “The State and the Industrial Revolution” u The Fontana Eco nomic History o f Europe, sv. 3, The Industrial Revolution 1700-1914, London. Glasgow, 1976, str. 302-3. Mnogo ranije djelo, A. Ecksteinov “Individualism and the Role of the State in Economic Growth" u Economic Development and Cul tural Change, 1958, izražava isti pristup, razlikujući četiri vrste državne intervencije: stvaranje društvene infrastrukture; razvoj izravnih oblika rukovođenja i kontrole, uključujući carinski sustav i različite koncesije; stvaranje državnih poduzeća; i centralno planiranje.
88
ostale aktivnosti možemo smatrati sekundarnima. Moramo se čuvati preuskog polja njezine ekonomske, društvene i političke aktivnosti. Ako ih promatramo u svoj njihovoj složenosti, dobit ćemo jasnu sliku onoga što čini ekonomsku aktivnost države. Supple navodi ni glavne povijesne okolnosti u kojima djelovanje države ima neposrednu ekonomsku važnost. Prva se odnosi na temeljnu zadaću stvaranja nove nacije; prem da pritom politički cilj ima neposrednu prednost, njegove će posljedice vrlo vjerojatno potaknuti privredni rast. Druga je, kada nova i razmjerno slaba vodeća skupina nastoji učvrstiti svoju vlast - povećavajući državnu moć i njezin me đunarodni značaj. U devetnaestom stoljeću takve su mjere “re aktivnog nacionalizma” uvijek uključivale i velik dio ekonomske aktivnosti. Treća su vrsta izravne akcije, da bi se svladala zaostalost: tada država koristi sredstva koja samo ona ima na raspolaganju, kako bi nadoknadila nedostatke tržišnih snaga ili potakla njihovo djelovanje2 Prema toj analizi, vremenski faktor industrijalizacije dobiva dvostruku važnost Zemlje koje su se prve industrijalizirale svaka ko su i na samom početku bile manje zaostale; no, ekonomski razvoj i tehnološke promjene donijeli su i nove potrebe. Veća specijalizacija, kao i složenija ekonomija, nužno zahtijevaju veće miješanje države; pri čemu rastu i očekivanja od središnjih organa na unutrašnjem i vanjskom planu. Navedeno tumačenje uloge države dovodi u pitanje dva druga, vrlo različita viđenja. Povjesničari ekonomije pristaše klasične ili neoklasične škole, dugo su vremena bili spremni manje ili više doslovno prihvatiti dogmu devetnaestog stoljeća 0 slobodnoj konkurenciji - koja nije ostavljala mjesta za druge inicijative osim unutrašnjih ekonomskih zakona kretanja, te je ulogu države shva ćala kao ulogu čuvara (da upotrijebimo poznatu analogiju Ferdi nanda Lasallea).3 2. B. Supple, op.cit., str. 309-10. 3. Prema neoklasičnom razvojnom modelu, svjetsko gospodarstvo nije bilo toliko ukupnost svih nacionalnih gospodarstava, već područje potpuno slobodne konkurencije racionalnih gospodarskih entiteta, područje na Čiju stabilnost nisu mogli utjecati vanjski gospodarski faktori kao ni društvene ili tehnološke zapreke, i u kojem je optimalno korištenje gospodarskih resursa bilo zajamčeno. Bila je to teorija savršene ravnoteže, koja je pretpostavljala izvanredno kratka razdoblja
89
Jasno je da marksistički povjesničari ekonomije nisu mogli prihvatiti tako idiličnu i skladnu sliku, te su se usredotočili u svojim analizama na unutrašnje suprotnosti kapitalističke privrede. Pritom su proizvodne odnose - kao kontekst pro izvodnje - smatrali odlučnim faktorom razvoja, dok su evoluciju buržoaske države vidjeli kao bitan uvjet buržoaske revolucije; tako da su i buržoasku državu podvrgli kritičkoj analizi. Ipak je velik broj m arksističkih povjesničara ekonomije bio pod utjecajem liberalne dogme: premda su državu vidjeli kao sred stvo opresije u rukama vladajuće klase, smatrali su kako je prim jer razvijenih zemalja to pokazao prvenstveno na društvenom i političkom polju. Nalazili su daje barem tijekom devetnaestog stoljeća, dok je kapitalizam bio u fazi uspona, tržište funkcioniralo spontano kako bi reproduciralo kapitalističke odnose; država se, prema tome, nije trebala izravno miješati u ekonomiju. (Za razliku od kasnijeg razdoblja opadanja kapi talizma, kada su proturječnosti postale tako zaoštrene - da spontani ekonomski procesi nisu više bili dovoljno jamstvo, te je intervencija države postala nužna. Ti su povjesničari eko nomije, dakle, državu smatrali faktorom vrijednim razmatranja ne toliko u kapitalizmu slobodne konkurencije devetnaestog sto ljeća - koliko u monopolističkom kapitalizmu dvadesetog stoljeća, i to posebno kada je prerastao u državne monopole). U marksističkoj historiografiji ponekad nailazimo na još jednu simplifikaciju, prema kojoj je država toliko duboko ukorjenjena u društvu da nema vlastitu autonomiju. Time je zanemaren suprasocijalni karakter države: država se u pretjeranoj mjeri smatrala odrazom interesa određene klase - a gubila se iz vida važna činjenica (koju je isticao Engels) da je funkcija države također osiguravanje društvenog i gospodarskog kontinuiteta, pa i dje lomično pomirivanje klasnih antagonizama. Takvom je simplifikacijom industrijalizam poistovjećen s interesima buržoazije a prethodno poljoprivredna revolucija s interesima polukapitalističkih krupnih zemljoposjednika, pri čemu su potpuno prilagodbe, poklanjala malo pažnje promjenama, i smatrala d aje i opseg jednog gospodarstva također zanemariv faktor. (J. Spengler, u “The Role of the State”. The Journal o f Economic History. 1947, navodi činjenicu da je od svih ekonomista devetnaestog stoljeća jedino Mili pridavao važnost ulozi države. Sšm Spengler je državu smatrao samo faktorom raspodjele.)
90
zanemarivana iskustva vanjskih ekonomskih odnosa. Ovi povjes ničari ekonomije nisu poklanjali dovoljnu pažnju činjenici da se kapitalistička država devetnaestog stoljeća, ili država koja je upra vo prelazila na kapitalizam (bez obzira na unutrašnje odnose klasne vlasti) u suštini samo prilagođavala kapitalističkoj svjetskoj privredi i odgovarala na pritiske kojima je bila izložena. Za naci onalne države tog razdoblja ekonomski su ciljevi bih neodvojivi od političkih, dakle: od potrebe stvaranja državnog sustava političkih institucija. Zbog toga su se buržoazija, polukapitalistički krupni zemljoposjednici i svi drugi koji su pripadali tradicionalnim vodećim slojevima zalagali za ostvarenje istog cilja - čak kada je to bilo izvan njihovih neposrednih interesa. Modema nacionalna država nije samo proizvod unutrašnjeg razvoja svake pojedinačne zemlje, već i razvoja evropskog društva u cjelini; zbog toga je međunarodni ekonomski i politički poredak imao velikog utjecaja na ciljeve, aktivnosti ili sredstva koja su prihvaćana u svakom pojedinom narodu.4 No, postoji i novije, potpuno drugačije viđenje uloge države, koje je jednako neprihvatljivo kao i ranija tendencija da se njezina uloga zanemari ili omalovaži. Uloga socijalističke države u “stvaranju privrede” i u industrijalizaciji, promjena građanske ekonomske politike u keynesianskom duhu nakon velike ekonomske krize i Drugog svjetskog rata, kao i najzad ekonomsko iskustvo zemalja Trećeg svijeta gdje se (jednostavno rečeno) država ne zasniva na ekonomiji već je mora stvoriti - doveli su do novih uvida. Stara slika u kojoj nije bilo mjesta za državu unutar liberalne ekonomije devetnaestog stoljeća, danas pripada prošlosti. Novija su istraživanja dokazala, da je (unatoč teoriji slobodne konkurencije) država također imala važnu ulogu u ekonomskom razvoju zemalja Zapadne Evrope.5 Danas već klasično djelo A. Gerschenkrona Economic Back wardness in Historical Perspective, prvo je na drugačiji način teorijski rasvijetlilo pitanje državne intervencije. Gerschenkronove teorijske i povijesne analize različitih vrsta industrijalizacije
4. Za ovu važnu tvrdnju, vidi Barry Supple, op.cit., str. 346. 5. Wolfram Fischer, Government Activity and Industrialization in Germany, Kdln, 1965; W.W. Rostow, The Economics o f Takeoff into Sustained Growth, London, 1963; Arthur Taylor, Laissez Faire and State Intervention in Nineteenth Century Britain, London, 1972.
91
otklonile su simplizam “sljedbeničkih” teorija, navodeći na zak ljučak da bi se obrazac evropske industrijalizacije mogao opisati prema tri “tipa”: engleskom; kontinentalnom zapadnoevropskom; te istočno-jugoistočno evropskom, ili “ruskom” tipu.6 Ne može se dovesti u pitanje plodnost Gerschenkronove te orije. Moramo se složiti i s onim stoje rekao u pregledu objav ljenom nekoliko godina kasnije, u kojem kaže: ukoliko se za polazište uzmu razlike u preduvjetima i potreba da se te razlike kompenziraju7, samim time se već razmatra pitanje ekonomskog razvoja zaostalih regija ili zemalja u kontekstu evropske ekonom ske povijesti u cjelini; a time se, ukratko, ono razmatra u svjetlu međusobnih veza unutrašnjih i vanjskih faktora. No, Gerschenkronova je postavka već bila izložena brojnim kritikama. I mi sami smo postavili pitanje utemeljenosti njegovih tipova. Ne bismo se mogli složiti sa zanemarivanjem uloge države u Zapadnoj Evropi, kao niti s prenaglašavanjem državne inter 6. Gerschenkron - zanemarajući kolonijalnu eksploataciju i svjetsku trgovinu kao izvore akumulacije - smatra daje industrijalizacija u Engleskoj bila potpuno spontan proces uslijed visoke razine akumulacije kapitala i razvoja u toj zemlji, te da nije ovisila o vanjskim faktorima. Razlikovno obilježje razvoja drugih zapadnih zemalja kao i brojnih srednjoevropskih zemalja vidi u sistemu bankarstva i bankovnog financiranja. “Kontinentalna praksa industrijskih investicija putem bankarstva bila je posebno sredstvo industrijalizacije u nerazvijenim zemljama.” (A. Gerschenkron, Economic Backwardness in Historical Perspective, Cambridge, Mass. 1962, str. 14). Smatra da su zemlje Zapadne Evrope, kao što su Francuska, Njemačka, Švicarska. Italija i zapadni dijelovi Austro-Ugarske, bili nerazvijeni u odnosu prema Engleskoj. Dok je u Engleskoj razina akumulacije kapitala bila dovoljno visoka da omogući spontan industrijski preobražaj, to nije bio slučaj u drugim zapadnim zemljama. Bankarski sustav bio je sredstvo prikupljanja kapitala u tim gospodarstvima; poticao je modernizaciju gospodarstva, te posebno brzu industrijalizaciju. Do trećeg tipa preobražaja došlo je u zaostalijim zemljama Istočne i Jugoistočne Evrope - Rusiji. Bugarskoj i istočnim dijelovima AustroUgarske, uključujući Mađarsku. Ovdje ne bi bilo dovoljno prikupiti i ulagati postojeći kapital, pa se trebalo poslužiti vangospodarskim sredstvima. Glavna razlikovna osobina “niskog tipa industrijalizacije” bila je, tako, izrazito uplitanje države; “Uloga koju je država odigrala u ruskoj industrijalizaciji jasno razlikuje laj proces od analognih procesa u Njemačkoj ili Austriji (A. Gerschenkron. op.cit., str. 19). 7. “Problem je bio u tome da li će Jugoistočna Evropa moči pronaći djelotvorne i dovoljne zamjene za preduvjete koje nije imala, koji će odgovarati stupnju zaostalosti Uh zemalja”, napisao je Gerschenkron u recenziji knjige Doreen Waniner (ured.); Contrasts in Emerging Societies, Readings in the Social and Economic History o f South-Eastern Europe in the Nineteenth Century, London. 1964, objavljenoj u The Economic History Review, 1966, str. 219.
92
vencije u Istočnoj Evropi.8 Pri iscrpnim analizama Gerschenkronovih pogleda u kontekstu razvoja ekonomske teorije tijekom devetnaestog stoljeća s pravom je naglašeno, daje njegova teorija pogrešna i zbog toga što zaostalost smatra odlučnim kriterijem državne intervencije. Jednako kao razina zaostalosti, važni su faktori također, borba za nacionalnu državnosti nacionalno samoodređenje; prethodne političke prilike; ili politička snaga (vlast) nove građanske klase.9 Prema takvom tumačenju postaje očigledno da glavna uloga države leži upravo u stvaranju preduvjeta za preobrazbu10; njezina se uloga kao faktora industrijalizacije nipošto ne iscrpljuje u ekonomskim djelatnostima u najužem smislu, već je treba tražiti i u društvenim, političkim i ideološkim sferama. Takvo gledanje može poslužiti i kao korektiv protiv pretjeranih pojednostavljenja glede funkcije države; država nije samo izraz uskih klasnih interesa, nego djeluje prvenstveno kao kapitalistička sila koja treba odigrati politički točno određenu ulogu na nacionalnom i internacionalnom planu. U zaostalijim zemljama, gdje su prijašnji feudalni činioci postali predvodnicima kapitalističke preobrazbe, nalazimo tako državu što se bori i za učvršćenje elemenata unu trašnjeg ili međunarodnog položaja nacionalne države - koji ne vode samo prema kapitalističkom razvoju ekonomije, već i jačanju državne političke moći. U ekonomskoj povijesti već je postala uobičajena tvrdnja, da je uloga države u gospodarskom razvoju bila znamo važnija u Istočnoj Evropi negoli na Zapadu; no, povijesna analiza njezine uloge nije izvršena za druga zaostala evropska područja sredinom devetnaestog stoljeća. Taj je nedostatak teško objasniti kada se radi o Južnoj Evropi. Istina, Vives primjećuje: “Početkom devet naestog stoljeća, građanski sloj uopće nije postojao; zbog toga je država preuzela upravljanje privredom”.11No, niti on nije uistinu ispitao taj problem; a nije mu niti pristupio s namjerom da donese teorijske zaključke. 8. I.T. Berend i G. Rinki, Economic Development in East-Central Europe in the 19th and 20th Centuries, New York, London, 1974,4. poglavlje. 9 . B. Supple, op. cit., sir. 352-3. 10. Smatramo da je i u ovome vidu Gerscfaenkronov pristup manjkav, te smo naglasili ulogu države u stvaranju preduvjeta zapadne industrijalizacije tijekom osamnaestog stoljeća, ( a . I.T. Berend i G. Rdnlci, op. cit., 1974. str. 83) U . J. Vincent Vives, TheEconomic History o f Spain, Princeton, 1969, str. 525.
93
Uvijek se smatralo kako je razvoj skandinavske ekonomije bio manje ili više autonoman - uz minimalnu intervenciju drža ve, samo unutar granica koje je dopuštao liberalizam devetna estog stoljeća. Skandinavija se obično ubrajala medu klasične liberalne zemlje, gdje nije bila potrebna intervencija države da bi se započelo s industrijalizacijom. Čak i oni koji nisu smatrali da je razvoj Skandinavije bio tako spontan, vidjeli su u njemu teorijski srednji put između “spontanog” i “induciranog” modela razvoja.12 L. Jorberg i drugi smatraju kako je uloga države - osim stvaranja institucionalnog okvira - najviše bila izražena pri nekim ulaganjima u infrastrukturu. Nadalje smatraju, daje napuštanje propisa i ograničenja preostalih iz srednjovjekovnih vremena ili iz dana merkantilizma, te provođenje načela slobodne trgovine dominantan trend u skandinavskoj ekonomskoj politici. Na glašavaju, daje sistem zaštitnih carina (vrlo čest čak i u razvijenim zemljama krajem devetnaestog stoljeća) u Skandinaviji korišten vrlo rijetko. Slijedimo li Gerschenkronovo tumačenje, trebali bismo se zapitati - budući da je izravna državna intervencija bila tako minimalna - da li doista skandinavske zemlje nisu bile toliko zaostale za vodećim industrijaliziranim narodima, da bi im trebao poseban poticaj za ubrzanje njihovog gospodarskog razvoja. S druge strane, ako uvažimo činjenicu njihove zaostalosti kao neospornu, tada bi ovaj povijesni primjer mogao dovesti u sumnju nepobitnost Gerschenkronove pretpostavke o korelativnosti gospodarske zaostalosti i državne intervencije. Premda je prema kvantitativnim pokazateljima Skandinavija u svom gospodarskom razvoju zaostajala za Zapadnom Evropom, te je ubrzanje njezina
12. Bert H oselitz uveo je pojmove “autonom nog” i “induciranog” gospodarskog razvoja. Vidi: B. Hoselitz, “Economic Policy and Economic De velopment” u H. Aitken (ured.). The State and Economic Growth, New York, 1959. On skandinavski obrazac razvoja smješta negdje između engleskog i njemačkog modela. Naime, suprotno engleskom liberalizmu, za Njemačku nailazimo na slijedeću tvrdnju: “Njemačka nikada nije svjesno i namjerno prihvatila laissezfaire kojega se propovijedalo u Engleskoj... vlada je neprestano donosila mjere koje su uvelike utjecale na razvoj industrije” (J.G.N. Pounds, “Eco nomic Growth in Germany” u H. Aitken (ured.) op.cit. Vidi također David Landes. “Japan and Europe : Contrasts in Industrialization”, u The State and Economic Enterprise in Japan, Princeton. 1965.
94
gospodarskog razvoja kasnilo - Gerschenkron bi ipak mogao ubrojiti skandinavske zemlje medu primjere drugoga tipa, naime onoga u kojemu banke daju poticaj industrijalizaciji. Međutim, promatramo li državnu intervenciju u kontekstu međusobno povezanih promjena u privredi, društvu, unutrašnjoj i vanjskoj politici, postat će jasno kako i u slučaju Skandinavije nije samo niža razina razvoja odredila sredstva koja su napokon prihvaćena da bi se pospješio gospodarski rast; premda je i ona, svakako, odigrala određenu ulogu. Skandinavske zemlje, osim Finske, postale su nacionalne države u ranom devetnaestom stoljeću; nije im prijetila opasnost strane intervencije. Uskoro su razvile kapitalistički institucionalni sustav, nimalo ometan ostacima srednjovjekovlja. Privreda je postala razmjerno autonomnom mnogo lakše i brže, negoli na Pirinejskom poluotoku ili na Balkanu. Prema tome, bilo je to društvo koje je nedvosmisleno građansko - s obzirom na društvene odnose, status nacionalne države i institucionalni sustav; znatnija mu državna intervencija nije bila potrebna u prevladavanju razmjerne gospodarske zaostalosti, budući da su međunarodni gospodarski faktori već djelovali u tom smjeru. Šveđani, Danci, pa čak i Norvežani, nisu trebali ekonomsku politiku koja bi im pružala kompenzacije zbog nepovoljna položaja u vanjskoj trgovini, budući d aje vanjska trgovina, kao što ćemo vidjeti, za njih bila faktor rasta. Počevši od sredine devetnaestog stoljeća pa do Prvog svjetskog rata, brojne su im povoljne okolnosti omogućile da iskoriste komparativne prednosti kako bi mak simalno povećali svoje prihode; štoviše, specijalizirana vanjska trgovina postala je važan faktor cjelokupnog industrijskog i ekonomskog rasta.13 Zbog toga se državna intervencija mogla ograničiti na izgradnju infrastrukture, te olakšanje uvoza potrebnog stranog kapitala. Milward i Saul tvrde kako su u devetnaestom stoljeću druš tvene i institucionalne prepreke ekonomskom razvoju nestale u Španjolskoj i Italiji jednako temeljito, kao i u Njemačkoj.14Teško bismo mogli prihvatiti tu tvrdnju. Bilo bi, bez sumnje, pogrešno
13. Kao opće razmatranje tog pitanja vidi A.D. Gould, Economic Growth in History, London, 1972, str. 242. 14. A .S. Milward i S.B. Saul, The Development o f the Economies o f Conti nental Europe, 1850-1914, London, 1977, str. 218.
95
poistovjetiti ove dvije zemlje ranog modernoga kapitalizma sa zemljama Istočne Evrope, glede njihove ekonomske ili društvene zrelosti za kapitalistički razvoj. U isto vrijeme, ipak, ne možemo zanemariti feudalne osobine španjolskog zemljoposjedničkog sustava, kao niti dugo razdoblje tijekom kojega Italija nije bila nacionalna država. Ovdje se upravo stvaranje ujedinjene države smatralo najvažnijim korakom u ekonomskom razvoju zemlje. Često ponavljane i nikada potpuno uspješne revolucije, bile su odraz napora društvenih snaga u borbi za uspostavu središnje političke vlasti - koja bi mogla odgovoriti izazovima modernog ekonomskog razvoja. Španjolska država, uz djelomičnu izgradnju tzv.“društvene in frastrukture”, pokušala je pribaviti strani kapital kako bi mogla započeti polagati temelje privredne infrastrukture. Građanska klasa uporno je zahtijevala ekonomsku politiku koja bi bila u potpunom skladu s liberalnim načelima slobodne trgovine. Tek je nakon prijelaza u dvadeseto stoljeće ojačana građanska klasa počela zagovarati, a onda i provoditi, protekcionizam. Teško bismo to mogli smatrati primjerom državne intervencije. Dok su u Skandinaviji, kao što smo vidjeli, unutrašnji i vanjski faktori učinili takvo miješanje nepotrebnim - moramo primijetiti kako su u Španjolskoj obje ove vrste faktora govorile u prilog djelotvornijoj državnoj intervenciji. Zastoje onda intervencija bilo tako malo? I zašto se intervencija pokazala tako jalovom? Bilo je to zato, što je građanstvo u svojoj dugoj - a na kraju i uspješnoj - borbi protiv stare feudalne vladajuće klase uzelo Englesku za primjer; te je, usredotočujući se prvenstveno na ukidanje starih ograničenja i prepreka, vidjelo u liberalizmu onu ekonomsku politiku koja će najviše odgovarati njegovim interesima. U drugim zemljama, na primjer u Portugalu, nalazimo vrlo rane primjere protekcionizma. No, niti takva politika, niti eko nomski liberalizam nisu mogli znatnije ubrzati ekonomski razvoj. U Portugalu, kao i u Španjolskoj, moć je građanstva veća i starija negoli u bilo kojoj istočnoevropskoj zemlji; mogli bismo se dakle s pravom zapitati, zašto onda ono nije moglo razraditi politiku koja bi pospješila ekonomski razvoj. Da li bismo trebali biti doktrinarni i reći, kako je ekonomska politika što su je prihvati U bila u potpunosti pogrešna? Da li bismo trebah reći, kako je politika slobodne trgovine nužno izuzetno koristila Engleskoj - dok je morala škoditi slabijim industrijama na Pirinejskom poluotoku? No, niti protekcionizam im nije mnogo 96
pomogao! Radilo se zapravo o tome, da nisu postojali povoljni uvjeti (niti međunarodni, niti domaći) koji bi državnu intervenciju učinili ili nepotrebnom ili uspješnom. Ne smijemo, naime, misliti da je uloga države u potpunosti autonomna. Ona može odigrati djelotvornu ulogu samo ukoliko jedno društvo ili gospodarstvo imaju na raspolaganju unutrašnje snage i međunarodne veze, koje će država koristiti da bi ubrzala ekonomski razvoj. No, dok državna intervencija može ubrzati ili ojačati djelotvornost tih snaga i veza, ona ih nikako ne može za mijeniti. Prema tome, ako u Italiji (gdje se općenito smatra kako eko nomski razvoj nije bio pod velikim utjecajem državne inter vencije)15 nailazimo, da je zakašnjeli zalet gospodarskog rasta vezan uz prijelaz ka protekcionizmu i promišljenom razvoju teške industrije - moramo odmah dodati kako su pri ubrzanju talijanskog industrijskog razvoja krajem devetnaestog stoljeća sudjelovali i drugi bitni faktori. Uloga talijanske države nije nipošto zanemariva u izgradnji željeznica, a nakon nacionalizacije 1905. i u njihovom upravljanju. U to su doba državne narudžbe za željeznice i brodogradilišta dale značajan poticaj talijanskoj teškoj industriji, ranije vrlo slaboj. Osnivanje nekoliko velikih državnih industrija (npr. čeličane u Temiju) primjer je izravne državne ekonomske akcije.16 No, izravne državne akcije i investicije bile su zaista vrlo rijetke. 15. Treba naglasiti da teško možemo govoriti o suglasnosti u pogledu uloge države u talijanskom gospodarskom razvoju. Za razliku od Gerschenkrona, koji državnu intervenciju u Italiji suprotstavlja onoj u Rusiji i Mađarskoj, zaključujući daje ona u prvom slučaju bila potpuno nedjelotvorna • brojni drugi autori daju mnogo pozitivniju ocjenu o ulozi talijanske države. (Cf. A. Gerschenkron, Eco nomic Backwardness in Historical Perspective, Cambridge, Mass. 1962, str. 83; A. Gerschenkron, Continuity in History, Cambridge, Mass., 1968, str. 98ff; i Rosario Romeo, “Lo stato e l’impresa privata nello sviluppo economico italiano” u: G. Mori (ured.), L ’industrializzazione in Italia 1861-1900, Bologna, 1977.) Potvrdniji je novi članak G. Morija, “The Process of Industrialization in General « d the Process of Industrialization in Italy", Journal o f European Economic History, br. 3,1979. VOlker Sell in tvrdi da u Italiji “Der Staat bewusst in den Dienst des bkonomischen Fortschritts gestellt wurde”. “Kapitalismus und Organisation. Beobachtungen an der Industrialisierung Italiens” u Organisierter Kapitalismus, Yomussetzungen undAnfang, (ured.) Heinrich August Winkler, Gttttingen, 1974, !tr. 88). Pozitivnu sliku na sličan način dobivamo i od B. Supplea i A. Milwarda. 16. Kao dobar sažetak, vidi poglavlje “L ’intervento dello stato” u V. Castranovo, La storia economicq. Storia d ’ltalia 4/1, Torino, 1975.
97
Općenito se smatra kako je Rusija klasičan model “ekonom skog razvoja putem državne intervencije”. Gerschenkron tvrdi da do industrijalizacije nije moglo doći sredstvima koja su pri mijenjena u zapadnoj polovici kontinenta, zbog razmjerne za ostalosti Rusije. U prilog ovoj tezi često se navodi memoran dum ministra financija Wittea, u kojemu ističe da bi ruska država trebala slijediti ekonomsku politiku industrijalizacije. Vladinom intervencijom ne samo stoje provedena poljoprivredna reforma, te uspostavljen institucionalni i zakonski okvir prikladan ka pitalističkim proizvodnim odnosima - već je i izgradnja željeznica u početku bila vladin projekt, koji je dao značajan poticaj stvaranju modeme teške industrije. Od 1891. nadalje, industrija je u cjelini primala vladinu potporu putem novog protekcionističkog carinskog bedema i drugih poticaja. Teza o osobitoj ulozi ruske države kao oruđu ekonomskog razvoja, zasniva se na tim okol nostima.17 Sovjetska ekonomska historiografija, koja je s pravom naglašavala ekonomsku i socijalnu zaostalost predrevolucioname Rusije, ranije nije obraćala veću pozornost pitanju središnje uloge države.18Smatrajući državu u prvom redu predstavnicom interesa carističke zemljoposjedničke klase, sovjetski povjesničari prvenstveno su naglašavali da je država u osnovi bila zapreka širenju kapitalizma. Tvrdili su d a je država zastupala interese buržoazije samo ukoliko je to trebalo, kako bi se potisnula radnička klasa; njihova pažnja bila je mnogo više usmjerena na njezine slabosti, negoli na bilo kakve pozitivne osobine koje je mogla imati. Takvo gledanje naginje pojednostavljivanju slike, zanemarujući druge prioritete što ih je država (unatoč političkom vodstvu zemljoposjednika) morala imati kao kapitalistička zemlja
17. U vezi s time. vidi između ostalog i Gerschenkronov i Suppleov pristup tom predmetu. Vidi također M.E. Falkus, The Beginnings o f Industrial Growth in Russia and Japan, Oxford, 1968. 18. Nema ocjene uloge države čak niti u dva temeljna teksta: P. Liašenko, Gospodarska povijest Sovjetskog Saveza (na ruskom) i P. Hromov, Gospodarski razvoj Rusije u devetnaestom i dvadesetom stoljeću (na ruskom), oba izdana u Moskvi, 1950. premda Liašenko posvećuje tom pitanju čitavo poglavlje na opisnoj razini. O zanemarivanju tog predmeta vidi P.G. Rydzyansky, Einige Probleme der sozialOkonomischen Entwicklung Russlands in der zweiten Hfilfte des 19. Jahrhunderts” u P. Hoffman i H. Lemke (ured.). Genesis und Entwicklung des Kapitalismus in Russland, Berlin, 1973.
98
s težnjom ka učvršćenju unutrašnje vojne moći, prioriteta koje je i sve snažnija buržoazija morala podržati. U novije su se vrijeme sovjetski povjesničari više bavili tim problemom; te se uglavnom slažu kako “se ne može sumnjati da je nakon refonne (tj. oslobođenja kmetova) ekonomski rast bio uvelike unaprijeđen podrškom što ju je kapitalizam dobivao odozgo”} 9Oni naglašavaju ulogu države, jer je preuzela na sebe ulaganja koja nisu bila unosna privatnim kapitalistima kao i promicala kapitalistički razvoj uz pomoć državnih zajmova ili javnog financiranja. Postupno je država uzimala za sebe sve veći dio viška vrijednosti, na račun zemljoposjednika.20 Gindin je pokazao, da već u devetnaestom stoljeću država ima posebnu ulogu u ruskoj ekonomiji. Bovikinova studija predstavlja složeniji pristup problemu, te navodi različita gledanja na osobitu ulogu ruske države. Đovikin naglašava protuslovlja carističke ekonomske politike. On dopušta da je njezina uloga bila bitna za razvoj privrede (željeznice, industrijalizacija); no, istovremeno naglašava da je ta politika pokušavala usporiti “ukidanje feudalnih odnosa i spontanost procesć koji su promicali uspostavljanje kapitalizma - upravljajući tim procesima i nastojeći ih zadržati unutar određenih okvira”. U tom kontekstu on prvenstveno naglašava mjere koje su donesene kako hi zemljoposjednički sustav ostao netaknut, kao i društvene, ekonomske ili političke povlastice koje je uživala zemljoposjedničkaklasa. Na kraju zaključuje, da su “mjere poduzete za forsiranje razvoja bile samo jedan dio carističke ekonomske politike - čiji je cilj zapravo bilo usporavanje procesa razvoja”.21 S druge strane, pak, Rydzyansky naglašava da je država, premda je imala konzervativne ciljeve i željela zadržati povlašten položaj plemstva, ipak vodila “buržoasku” politiku: “jer važni su prvenstveno objektivni učinci”.22
19. P.G.Rydzyansky, op.cit., str. 261. 20. IP. Gindin, Državna banka i gospodarska politika carističke vlade (na ruskom), Moskva, 1964, str. 34. Od djell koja se bave ulogom države, vidi G.M. j Gorfan, Iz povijesti Ministarstva trgovine i industrije. Podaci o ekonomskoj Ipovijesti i klasnim odnosima u Rusiji (na ruskom), Moskva. 1964. 21. Vidi V.I. Bovikin, "Oroszorszkg ipari fejlšdćsćnek tirsadalmigazdasžgi i oroblćmdT (Dmfitveno-gospodarski problemi industrijskog razvoja Rusije), r&tćnelmi Szemle (Povijesni časopis), br. 1-2,1973, str. 30-48. 22. P.G. Rydzyansky, op.ciL, str. 261.
99
No, premda Bovikin s pravom kritizira one koji bi državu željeli odvojiti od njezinih klasnih temelja i društvene strukture, ne obraća ipak dovoljnu pažnju dijalektici razvoja društvenopolitičkog sistema i ekonomskih snaga. Prenaglašavanjem pro izvodnih odnosa, on precjenjuje razvojne mogućnosti spontanih kapitalističkih snaga i ne posvećuje dovoljnu pažnju njihovoj ovisnosti o gospodarskoj razini razvoja. Time ne želimo reći da teza o posebnoj ulozi države ne za dovoljava samo glede zanemarivanja društvenog konteksta. Možemo prići tom pitanju i s druge strane, sa stanovišta po tražnje. Možemo vidjeti kako ovdje država pokušava osnažiti slabo domaće tržište i umjetno proširiti nisku razinu potražnje. No, da li takve mjere mogu u daljoj perspektivi biti odgovarajuća kompenzacija za nerazvijenost domaćeg tržišta? Jer, odakle je dolazio novac za plaćanje vladinih narudžbi? Očigledno, bilo iz viših poreza ih iz drugih vladinih prihoda. Ti nameti (kao i ogroman vojni budžet Rusije) bih su vrlo teško opterećenje domaćem tržištu.23 Između 1860. i 1900. neizravni porezi povećani su četiri i po puta. Neki proračuni vezani uz učinke protekcionizma na unutrašnjem planu pokazuju, da su cijene narasle 20-25 posto ah da se unutrašnje tržište zapravo smanjilo. Tako su “dugoročni ekonomski gubici bih veći od kratkoročnih dobitaka u državnoj blagajni”.24 Druga je mogućnost bila: pokrivanje vladinih troškova stranim zajmovima. No, za to je potrebna stabilnost rublje, kao i uravnoteženi budžet. A takav budžet podrazumijevao je stroga financijska ograničenja za industrijalizaciju što ju je poticala vlada.25 Dublja analiza društvene zbilje u ruskoj državi i klasne struk ture snaga na vodećim položajima, višestrano istraživanje gospo darske uloge države, te temeljitije istraživanje posljedica zaostalosti - pružit će nam jasniju sliku. Možda će nas dovesti do zaključka kako u težim slučajevima zaostalosti niti državna intervencija nije od pomoći. Država je, zapravo, mogla mobilizirati
23. T. von Laue, “The Witte System in Russia”, The Journal o f Economic History, 1953, str. 195, i Sergei Witte and the Industrialization o f Russia, New York, 1967. 24 A . Kahan, “Government Policies and the Industrialization of Russia”. The Journal o f Economic History, 1967, str. 473. 25. Idem.
100
raspoloživi kapital i pronaći nove izvore; not znatniji su izvori kapitala mogli doći samo iz inozemstva.26 Uloga države, naime, ne sastoji se samo u kompenzacijama cod nedostatka kapitala ili slabosti autonomnih snaga rasta27; jjezino je djelovanje vrlo složen sustav. A glavni su parametri u činjenici, da državna aktivnost sama po sebi ne može zamijeniti jruge faktore. Ona može biti uspješna samo u povoljnim domaćim i/ili međunarodnim okolnostima: ne previsok stupanj zaostalosti, određene tržišne snage, određena gospodarska djelatnost i faktori rasta, kao i prilagodljiv društveni okvir sjedne strane; te vanjska potražnja i uvoz kapitala (možda potaknut i usmjeravan od strane iržave), s druge. Ruska država svakako je bila suverena vlast u ekonomskom pogledu, te je mogla koristiti prednosti uvoza kapitala i strane potražnje kako bi ubrzala gospodarski razvoj Rusije. No, uloga ruske države nije bila određena samo njezinom političkom i ekonomskom suverenošću, već i položajem velike sile. Odlučnost ia zadrži položaj velike sile u novom, industrijskom svijetu sjedne strane, kao i ekonomske, političke ili vojne potrebe koje su proizlazile iz njezina položaja velike sile s druge strane - jasno su prevladale u oblikovanju ekonomske uloge ruske države, i to ne samo kao težnje, nego i kao činioci koji su odredili krajnje rezultate. Na kraju, moramo se sjetiti d aje Rusija krenula putem indu strijalizacije u vrijeme kada su promjene u tehnologiji i rasponu proizvodnih kapaciteta, složenija privreda i veća specijalizacija, nužno zahtijevale jaču centralnu upravu, a time i veću djelatnost države.28Bilo je to također doba imperijalističke trke u naoružanju, kada su ulaganja u ratnu opremu i njezini troškovi narasli do ranije nezapamćenih visina. U devedesetim godinama devetnaestog stoljeća Rusija je uložila 1.691 milijun rubalja u željeznice, ili 25 posto nacionalnog prihoda fiskalne 1900. godine; između 1908. i 1913. potrošila je 4.184 milijuna rubalja na naoružanje, što je dostiglo 35 posto nacionalnog dohotka za 1912. godinu.29 To su
2 6 .1.T. Berend i G. Rinki, Economic Development in East-Central Europe in the 19th and 20th Centuries, New York, London, 1974. 27. Vidi E. Falkus, op.cit. 28. S. Kuznets, Population, Capital and Growth, New York, 1973, str. 33. 29. C. Trebilcock, “British Armaments and European Industrialization 18901914”, Economic History Review, Br. 2,1973, str. 270.
101
upravo još dodatni razlozi, zbog kojih aktivnost ruske države ne smatramo samo funkcijom zaostalosti. U Mađarskoj, unatoč političkoj prevlasti zemljoposjednike klase, država je koristila sva sredstva koja su joj u to doba bila na raspolaganju - osim protekcionizma - da ojača ekonomski razvoj.30 No, Mađarska nije bila velika sila. (Jasno je, da se ne može zanemariti položaj Habsburške monarhije kao velike sile; no, njezini su učinci bili prilično dvojbeni. Ne možemo ispustiti iz vida niti učinke ograničenog suvereniteta zemlje.) Nikome ne bi moglo pasti na pamet da državi pripiše vodeću ulogu u ekonomskom razvoju Mađarske; no, nema sumnje da je država bila jedan od faktora putem kojega su se strani utjecaji srazili u zemlji. Država je imala značajnu ulogu u procesu putem kojeg su takvi učinci proželi čitavu privredu, kao i u fleksibilnim i nimalo ekstrovertnim reakcijama koje su je karakterizirale. No, ona je svoju ulogu mogla odigrati samo u odgovarajućem povoljnom društvenom i političkom, domaćem i međunarodnom kontekstu. Ruski - ih mađarski - tip državne intervencije karakterističan je i za balkanske zemlje. No ipak, sic duo facient idem, non est idem. Kada dvojica čine isto, to nije više isto. S obzirom da djelotvornost državne intervencije ovisi o složenim domaćim i vanjskim faktorima, te da državna aktivnost sama po sebi ne može ubrzati ekonomski rast zaostale zemlje - ne treba nas čuditi što je državna intervencija u privredi balkanskih zemalja bila velikim dijelom nedjelotvorna. Očigledno je kako su te zemlje (budući da se velikim dijelom radilo o novim državama, što su pretrpjele ne samo narodnooslobodilačke ratove nego i tutorstvo velikih sila) bile suočene s različitim dodatnim ekonomskim ih političkim ograničenjima. Nejednaki uvjeti vanjskotrgovinske razmjene koje su morale prihvatiti, nisu bih posljedica samo njihove ekonomske slabosti već i cijelog niza međunarodnih ugovora, te povlastica velikih sila. Kada su, poput Rusa i Mađara, tražile strane zajmove, mo rale su prihvaćati ponižavajuće uvjete i izuzetno visoke kamatne stope. Kada bi pokušale uvesti protekcionizam da bi pomogle industriji - odmah bi postajala očita slabost malog i siromašnog 30. L. Katus, Economic Growth in Hungary during the Age o f Dualism, u Studia Historica, 62, Budimpešta. 1970.
102
unutrašnjeg tržišta, oskudnost potražnje, kvalificiranih radnika, pa čak i sirovina potrebnih za industrijalizaciju. Državnom intervencijom su se sve te okolnosti teško mogle kompenzirati. Nacionalizam, koji je u privredi nalazio izraz u visokim zaštitnim carinama, pokazao se nedjelotvornim. U većini tih zemalja malobrojne državne željeznice nisu osiguravale bazu za tešku industriju, čak niti u ruskim ili mađarskim razmjerima. (Da ne govorimo o činjenici kako je domaće tržište bilo premalo razvijeno, a da bi se željeznice mogle u potpunosti koristiti; tako da su ne samo troškovi izgradnje, nego i održavanja padali na teret države.) Te su se zemlje našle u začaranom krugu: visoki su porezi odnosili sve veći dio plaća što su i sćme bile veoma niske; u daljoj perspektivi, državna intervencija nije dovodila do povećanja realnih dohodaka, a fondovi za državna ulaganja dolazili su iz potencijalne potrošačke potražnje. Lampe je došao do sljedećeg zaključka: “Država je zapravo iz produktivnog ulaganja više ljudskih i fiskalnih resursa, izvlačila no što mu je sćma pridonosila”.31 Balkansko društvo i privreda, opterećeni ostacima prošlosti, nisu se mogli fleksibilno prilagoditi zahtjevima tržišta ili ulaganja u bilo kakav razvoj - bez obzira na profit. Budući laje produktivnost bila niska a tržište nestabilno, izvozni sektori nisu (s izuzetkom Rumunjske) mogli dovesti do onog stupnja gospodarskih promjena koje bi se mogle odraziti na privredu u :jelini. Nacionalni dohodak je ipak rastao (premda ni izdaleka Dnoliko koliko je trebao); ali taj je rast najvećim dijelom potraćen na “simboličku modernizaciju”32. Balkan nije mogao izaći iz začaranog kruga. Govoreći o Bugarskoj,33 Gerschenkron se pitao: kako je noguće da “uza sve preduvjete” modernizacija nije uspjela. Da aismo došli do odgovora, pitanje bi trebalo postaviti drugačije. Zapravo, svi preduvjeti nisu bili dani; bilo je vrlo malo uvjeta za ndustrijalizaciju. Pošto su vanjski poticaji bili tako slabi i )rotivurječni, a unutrašnji faktori i prihodi neodgovarajući 31. J. Lampe, “Varieties of Unsuccessful Industrialization: The Balkan States before 1914”, The Journal o f Economic History, 1975. br. 1, str. 83. 32. O terminu, vidi J.K. Galbraith, Economic Development, Boston, Mass. 1964, str. 5. 33. A. Gerschenkron. Economic Backwardness in Historical Perspective, Cambridge, Mass. 1962, str. 198.
103
državna je intervencija nužno djelovala u vakuumu, osuđena na nedjelotvornost. Zbog toga, državna akcija nije mogla postati poticajem ekonomskom rastu; zbog toga, Baikan nije još niti započeo svoj put prema industrijalizaciji.
104
.
5
Uključivanje periferije u svjetsko tržište
Izvoz kapitala Ukratko ćemo ponoviti ono što smo rekli o raznovrsnim ulogama države u ekonomskom razvoju: državna je intervencija bila od posebne važnosti u zaostalijim zemljama, gdje su se zbog oskudnosti resursa morali pronaći izvori razvoja koji bi ih mogli zamijeniti. Kao što smo naglasili, uloga države nije bila u tome da pribavi izvore koji su nedostajali, već u tome da stvori uvjete u kojima bi se mogla pronaći alternativna rješenja. Na koncu su mjere koje je država poduzela kako bi pomogla moderniziranje institucionalnog sistema, te društvene i ekonomske infrastrukture, kao i njezina izravna intervencija, u garantiranju profita - znamo pridonijele dotoku stranog kapitala u zemlje periferije. Često je upravo državna intervencija bila najvažniji faktor u mobilizaciji pomoćnih stranih izvora kapitala. Interesne grupe u različitim perifernim zemljama međusobno su se nadmetale u ponudama primamljivih državnih koncesija ili jamstava, kako bi privukle strani kapital; a kojega obično nisu uspijevale dobiti onoliko koliko su smatrale poželjnim. Usprkos svemu, ta su se službena i privatna nastojanja zaostalijih evropskih zemalja uglavnom podudarala s potrebom većine razvijenih zemalja da ulažu u inozemstvu. Želja za izvozom ka pitala i potreba njegova uvoza vremenski su se također podudarile. Takva je potreba bila najveća tijekom posljednje trećine stoljeća - kada su na periferiji bili uspostavljeni preduvjeti za promjene, te je preobrazba ekonomije mogla započeti. Tijekom tih desetljeća kapitalistički je razvoj u zemljama centra dostigao stupanj, na kojemu je izvoz kapitala počeo dobivati sve veću važnost. Jasno je da su ulaganja kapitala u inozemstvu, kao i zajmovi u obliku što gaje određivao stari kreditni sistem, i ranije bili dosta uobičajeni. Izuzev nekolicine posebnih zajmova koji su davani kraljevskim kućama, bili su to većinom kratkoročni krediti 105
potrebni za održavanje neprekidnog toka trgovine. Da bi došlo do izvoza kapitala u modemom smislu, morale su sazrijevati unutrašnje prilike u rano industrijaliziranim zemljama. Ne samo što je morao postojati višak akumuliranog kapitala, već je trebalo razviti i način da se on izvozi - odgovarajući monetarni i kreditni sistem. Istraživanje kako je do toga došlo prelazi okvire ove studije. Ta se pojava teorijski objašnjava pomoću nejednake raspodjele dohotka, opadanja profitne stope ili viška nacionalnog proizvoda,' pri čemu se kao polazište uzima velika raspoloživost kapitala u razvijenim zemljama. Kapitala je bilo toliko, da ga se nije moglo rentabilno ulagati u zemlji; ulagalo se, prema tome, tamo gdje je organski sastav kapitala bio niži, gdje je radna snaga bila jeftinija: ukratko, tamo gdje su se profiti mogli ostvariti s većom vje rojatnošću. Nemarksistički povjesničari često naglašavaju faktore
ostale zemlje
Raspodjela izvoza kapitala prema zemljama u 1914.
1. C. Hobson, Imperialism, London, 1961; V. Lenin, Imperialism, the High est Stage o f Capitalism, Moskva. 1974; L.R. Hilferding, Das Finanzkapital, Beč.
106
“izvlačenja kapitala”2 i usredotočuju se na drugi vid problema: naime, na veliku potražnju za kapitalom u zaostalim zemljama. Razvijene su industrijske zemlje započele s izvozom kapitala poslije 1815. Strana su seulaganjado 1850. popela na dvije mili jarde dolara. Do 1870. ta se svota trostruko povećala; do 1900. uvećana se svota učetverostručila, a do 1913. brojka za 1900. ponovo se gotovo udvostručila. TABELA 5.1 OPSEG IZVOZA KAPITALA3
Godina
Milijuni dolara
1870=100
1850 1870
2000 6 000
1900 1913
24 000 46000
33 100 400 767
1900; R. Luxemburg, The Accumulation o f Capital, London, 1951; o obradi tog predmeta, kao i o teorijama dvojice važnih američkih marksističkih ekonomista, Paul Baran, Paul Sweezy, Monopoly Capital, London, 1920. Kao drugačije gledište vidi H. Radaht, “Zum Kapitalexport der imperialistischen Hauptlander bis 1945”, JahrbuchfitrWirtschaftsgeschichte, IV, Berlin, 1971. Vrlo sveobuhvatan pristup dan je u svesku sakupljenom na temelju konferencije ekonomista i povjesničara ekonomije; Capital Movements and Economic Development (ured. J.H. Adler), London, New York, 1967; dobni analizu faktora rasta izvoza kapitala, kao i strukture investicija možemo naći u J.H. Dunning, Studies in International In vestment, London, 1970. 2. Posebno A.K. Caimcross, Home and Foreign Investment 1870-1913, Lon don, 1955. 3. S. Kuznets, Modem Economic Growth, New Haven, London. 1966. str. 324.1drugi izvori uglavnom daju slične brojčane podatke. U novijem članku C. Platt je doveo u pitanje prihvaćenu količinu izvoza kapitala. Prema njegovim proračunima, koji su u osnovi vezani uz razdoblje između 1850. i 1890., brojke su velikim dijelom pretjerane, te bi ih trebalo sniziti za oko 30% (C. Platt, “Over seas Investment”, Economic History Review, 1980, veljača). Vrlo smo zahvalni prof. Plaitu. koji je bio toliko dobar da nam dade na raspolaganje rukopis knjige koja je u pripremi. No. grada koja će se izdati poslije 1978. uzimala se u obzir samo u bilješkama.
107
TABELA 5.2 RASPODJELA IZVOZA KAPITALA PREMA ZEMLJAMA U 1914/
Zemlja
Uloženi iznos (kumuativna ukupna svota u
Postotak ukupne svote
milijunima dolara) Velika Britanija
19 500
43
Francuska Njemačka
9 000 5 800
Sjedinjene Države Belgija, Nizozemska,
3 500
20 13 7
5 500
12
Švicarska Druge zemlje*
2 200
5
Ukupna svota
45 500
100
* “Druge zemlje” uključuju i zemlje na periferiji. Rusija, Italija, švedska i Portugal također su bile izvoznice kapitala; pa čak je i Mađarska imala nešto beznačajnih ulaganja u inozemstvu, u iznosu od oko 40 milijuna dolara, ili 0.01 posto od gore navedene ukupne svote.3 TABELA 5.3 RAZDIOBA IZVOZA KAPITALA PREMA PODRUČJIMA U KOJA SE ULAGALO4 Kontinent 1 Evropa Južna Amerika Australija
Kumulativna ukupna svota (u milijunima dolara) 2 12 000 8 900 2 300
Postotak 3 26 20 5
4. W. Woodruff, “The Emergence of an International Economy 1700-1914”, u The Fontana Economic History o f Europe, sv. 4, 2. dio, London i Glasgow. 1973, str. 707. 5 .0 ruskim ulaganjima u inozemstvu, vidi članak B.V. Ananiča u The His tory o f Imperialism in Russia pod naslovom “Organizacija monopola i strani kapital u Rusiji” (na ruskom), Lenjingrad, 1959; te A.L. Vainstein, Nacionalno bogatstvo i nacionalna akumulacija u Rusiji prije Revolucije (na ruskom), Moskva, 1960. 6. A.G. Kenwood A.L. Lougheed, The Growth o f the International Economy 1820-1960, London, Sydney, 1971. str. 43.
108
2
3
7100 4100
16 9
Sjeverna Amerika
11 100
24
Ukupna svota .
45 500
100
1 Azija Afrika
Medu zemljama izvoznicama kapitala Velika Britanija, kako vidimo, bila je daleko najznačajnija.7 Afrika
Raspodjela uvoza kapitala prema područjima u 1914. 7. Britanski izvoz kapitala: Godina 1830. 1850. 1870. 1900. 1913.
Milijuni dolara 550 1050 5 300 12000 19 500
1870.=100 10 20 100 226 368
109
Premda je britanski izvoz kapitala počeo opadati kada je od prijašnje svjetske radionice postala svjetski bankar, do Prvog svjetskog rata Velika Britanija izvozila je gotovo jednako toliko kapitala kao sve ostale zemlje svijeta zajedno. Važan pokazatelj raspona britanskog izvoza kapitala bila je činjenica, daje između 1875. i 1914. uloženo u inozemstvu 40 posto akumulacije kapitala zemlje; te daje u prvom desetljeću dvadesetog stoljeća 7-8 posto britanskog nacionalnog dohotka (koji je velikim dijelom bio re zultat ranijih ulaganja u inozemstvu) ponovo ulagano izvan zemlje. Promatrajući područja u koja je Britanija ulagala, vidimo da su do 1913. prevladavali zajmovi zemljama Imperija i “nefor malnog imperija”8; dok su krediti dani Evropi ili, bolje rečeno, evropskoj periferiji bili beznačajni. Zapravo je uloga Engleske kao evropskog kreditora bila od neke važnosti samo tijekom prve polovice devetnaestog stoljeća. Razmjerno mala početna važnost Britanskog imperija kao područja britanskih ulaganja kapitala podržava ono gledanje, koje se može najjezgrovitije izraziti nazivom “imperijalizam slobodne trgovine”;9opisom prednosti, što su je zapadne zemlje imale u dodirima s manje razvijenim zemljama zahvaljujući svojoj ekonomskoj i tehnološkoj superiornosti. No, teško možemo odvojiti imperijalizam slobodne trgovine od impe Tabela utemeljena na P. Mathias. The First Industriat Nation. An Economic History o f Britain 1700-1914. London. New York, 1969, sir. 305. 8. E.J. Hobsbawm. Industry and Empire, London, 1968, str. 152. “Neformalno carstvo” označava zemlje koje su bile u gospodarskoj interesnoj sferi vodećih kapitalističkih nacija; koje su, premda uz formalno zadržavanje političke nezavisnosti, bile velikim dijelom ovisne u pogledu trgovine, financija i prometa robom o velikim silama. Dobru definiciju “neformalnog imperija” možemo naći kod W. Mommsena. “EuropSischer Finanzimperialismus vor 1914. Ein Beitrag zu einer pluralistischen Theorie des Imperiaiismus”, Historische Zeitschrift, br. 224, sv. 1. 1977, str. 20-1: “Von 'informellem Imperiaiismus’ wirtschaftlicher Art solite man vielmehr nur dann sprechen, wenn erstens ein erhebliches Ungleichgewicht des bkonomischen Potentials zwichen Metropole und Peripherie bestand und zweitens politische Randbedingungen vorhanden waren, die Nutzung bkonomischer Chancen in dem betreffenden Land zu ungleich gtlnstigeren Konditionen ermoglichten, als sie auf dem ffeien Weltmarkt bei formal gleichen Chancen vorhanden gewesen waren”. 9. Taj su pojam uveli R. Robinson i J. Gallagher u “The Imperialism of Free Trade", Economic History Review, 1952. Vidi D.K. Fieldhouse, The Theory o f Capitalist Imperialism, London, 1967.
110
rijalizma kapitala10- posebno u slučaju evropskih zemalja, gdje su britanska ulaganja kapitala tada često bila u obliku izgradnje željeznica ili primame proizvodnje, drugim riječima: u obliku obrtnog kapitala. TABELA 5.4 RASPODJELA BRITANSKIH ULAGANJA, U POSTOTKU11
Godina
Evropa
S.A.D.
Latinska Amerika
Britanski imperij
1830. 1857. 1870.
64 55 25
9 29 27
23 11 11
5 34*
1914.
5
21
18
46*
4
* Gdje je ukupni zbroj manji od 100 posto, ostala ulaganja odnose se na pod ručja koja nisu obuhvaćena u tabeli.
Francuski su izvoznici kapitala postali značajniji nešto kasnije, uglavnom tijekom posljednje trećine stoljeća. Strana su ulaganja tada dostigla čak trećinu francuske akumulacije kapitala. Francuska su se ulaganja razlikovala od engleskih i s obzirom na geografsku raspodijeljenost, budući daje evropska periferija bila mnogo važnije područje francuskih ulaganja. U početku su talijanske i španjolske željeznice, te druge mogućnosti ulaganja na tom području najviše privlačile Francuze. Kasnije, do 1890,
10. Vidi W. Mommsen, “Europ&scher Finanzimperialismus vor 1914”, kojega Sto se tiče brojnih ostalih vidova smatramo izvrsnom studijom; Historische Zeitschrift, 1977, veljača. 11. H.L.K. Jenks, The Migration o f British Capital to 1875, London. 1938; A.H. Imlah. Economic Elements in the "Pax Britaruiica", London, 1958. Prema .podacima koji govore o zemljopisnoj i političkoj raspodjeli svih britanskih ulaganja kapitala između 1865. i 1914., udio Evrope bio bi 13 posto. Sjeverne Amerike 34 posto. Južne Amerike 17 posto, Afrike 11 posto, te Azije i Australije po 11 posto. Četrdeset ijedan posto svih ulaganja investirano je u zemlje koje su bile dio Britanskog imperija, a 59 posto u politički nezavisne države. Vidi Mat thew Simon, “The Pattern of New British Portfolio Foreign Investment 18651914.” u A.R. Hall (ured.). The Export o f Capital from Britain, London, 1968.
I ll
TABELA 5.5 FRANCUSKA ULAGANJA KAPITALA U INOZEMSTVU12 Godina
Milijuni dolara
1870.=100
1830. 1850.
100 500
8 39
1870. 1902.
1 300 5 800
1913.
9000
100 446 692
područje u koje se najviše ulagalo bila je Austro-Ugarska; dok su počevši od posljednjeg desetljeća devetnaestog stoljeća Balkan i napose Rusko carstvo privlačili francuske investitore. TABELA 5.6 REGIONALNA RASPODIJELJENOST FRANCUSKIH ULAGANJA KAPITALA, U POSTOCIMA1J Zemlje
1851.
1881.
62 21
36 10 14
1902
1014.
18 7
8 10
12
5 6 27 10 12
Španjolska, Italija, Portugal Zapadna Evropa Austro-Ugarska Balkan Rusija Kolonije Egipat, Turska Prekomorske zemlje Ostali
10 3 4
1 7 4
3 24
23 5
5 12 16
-
3
16 6
12. R. Cameron, France and the Economic Development of Europe 18001914, Chicago, 1961, str. 61. Vrlo važne nove proračune pruža nam M. LevyLeboyer u svom članku “La balance des paiements et l ’exportation des capitaux ftanfais” u La position intemationale de la France, Pariz, 1977. Njegove su brojke (u milijunima dolara) za francuski izvoz kapitala uglavnom niže: 1850. 150 1900. 4.500 1870. 1 600 1913. 7.700 13. R. Cameron, op.cit., str. 65, 67, 294; i J. Bouvier i R. Girault. L 'impirialisme fran^aisd'avant 1914, Pariz, 1976.
112
Njemačkaje počela izvoziti kapital nešto kasnije od Francuske, ali taj se izvoz također brzo povećavao. TABELA 5.7 NJEMAČKA ULAGANJA KAPITALA14 Godina
Milijuni dolara
1880.=100
1880. 1900.
1200 4 000
1913.
5 800
100 333 483
Budući da su mogućnosti ulaganja u kolonije bile ograničene, najveći se dio kapitala (preko 50 posto) ulagao u Evropi. Najprivlačnije zemlje za njemačke investitore bile su Austro-Ugarska, Rusija, Turska i Balkan; a od prekomorskih područja Južna Amerika i Sjedinjene Dižave. Sjedinjene Države, koje su također mogle izvoziti kapital, nisu još u značajnijoj mjeri ulagale u Evropi. S druge strane, švicarska, holandska i belgijska ulaganja bila su koncentrirana velikim dijelom na periferiji. Austrijski su kapitalisti najviše ulagali u Ma đarskoj, a u manjoj mjeri na Balkanu. (Portugalski i talijanski iz voz kapitala, gotovo zanemariv, odlazio je u njihove kolonije.) Različiti oblici izvoza kapitala bili su trovrsni: (1) državni zaj movi i drugi dugoročni zajmovi, uključujući bankovne predujmove ili zajmove bez roka (kako bi se premostile moguće poteškoće pri otplati); (2) kratkoročni zajmovi plasirani na međunarodnom monetarnom tržištu; i (3) ulaganja obilnog kapitala. TABELA 5.8 RASPODIJELJENOST IZVOZA NJEMAČKOG KAPITALA U EVROPU, PREMA ZEMLJAMA U KOJE SE ULAGALO" Zemlja Austro-Ugarska Rusija
Milijuni dolara 700 450
Postotak 22,6 14,5
14. H. Feis, Europe, the World’s Banker, New York, 1965, str. 71; i W. Mommsen, Das ZeitaUerdes Imperialismus, Frankfurt, 1976, str. 63; i K. Nehls, ‘Zur Bewegung der Kapitalexpone des deutschen Imperialismus”, Jahrbuchfllr Wirtschqftsgeschichte, sv. I, br. 4,1963. 15. P. Hartner, Das deutscheAuslandskapital und das Problem der deutschen Zahlungsbilanz 1914-1925, Wttrabuig. 1980.
113
Zemlja
Milijuni dolara
Postotak
Balkan Turska
450 450
14,5 14,5
Španjolska i Portugal Francuska i Engleska
450
Druge evropske zemlje
300
14.5 9.7 9,7
3 100
100,0
Ukupno
300
Mnogo se već pisalo o ulozi i značenju izvoza kapitala. U svojoj klasičnoj obradi tog predmeta, Lenjin je naglašavao međusobnu ovisnost izvoza robe i kapitala; primjećujući pritom da je izvoz kapitala sve više dobivao na važnosti u razdoblju imperijalizma.16 S obzirom da su barem dvije trećine ukupnog kapitala uloženog u inozemstvu do 1914. bile uložene prije prijelaza stoljeća, nema sumnje kako je potreba proširivanja tržišta (tj. izvoza roba) bila najvažniji poticaj za ulaganja. Tu činjenicu ne osporava niti vrlo umjesna primjedba, da se izvoz kapitala ne može objasniti samo ekonomskim promjenama u razvijenim industrijskim zemljama. Ponuda sama po sebi nije dovoljna: morala je postojati i potražnja; tim više, što naši podaci pokazuju kako su ulaganja u kolonije bila razmjerno mala uoči Prvog svjetskog rata, unatoč činjenici da su nakon prijelaza stoljeća brzo rasla. Vrlo važno područje ulaganja - koje je moglo zadovoljiti i druge dvije bitne svrhe izvoza kapitala: eksploataciju prirodnih resursa i političke ciljeve investitora - bih su zajmovi za željeznice i državni zajmovi.17 Četrdeset posto svih engleskih investicija uloženo je u željeznice; 12 posto je uloženo u primame/ekstraktivne grane, uključujući rudnike i plantaže, a njihov su izbor određivale prvenstveno potrebe za sirovinama kod zemlje investitora. Samo je 4 posto ulaganja bilo u obliku industrijske radne (obrtne) glavnice.18
16. V.I. Lenjin, Imperialism, the Highest Stage o f Capitalism. A Popular Outline, Collected Works, sv. 22, Moskva, 1974, str. 187-304. 17. A . Hansen, Fiscal Policy and Business Cycles, New York, 1941. 18. A.R. Hall, The Export of Capitalfrom Britain, London, 1968, str. 2. Vidi također H.S. Harvey i S. Matthew, “British Foreign Capital Issues”. The Journal of Economic History, 1961. U drugoj se studiji ispituje britanski godišnji izvoz
114
Raspodjela francuskih ulaganja nije u osnovi bila drugačija. Ovdje su državni, općinski i javni zajmovi, od kojih su neki ulagani u izgradnju željeznica, iznosili 50 posto francuskog izvoza kapi tala. Petnaest posto svih ulaganja bila su izravna ulaganja u želje znice, dok su ulaganja u primarnu/ekstraktivnu i prerađivačku industriju zajedno iznosila manje od 10 posto.19 Ti su se omjeri vrlo malo izmijenili tijekom čitavog razdoblja o kojemu govorimo. 1 njemačka su ulaganja najvećim dijelom u obliku državnih zajmova ili željezničkih akcija, premda je ovdje ulaganje u in dustriju bilo veće. “Razvila se jasna veza između izvoza kapitala i rastućeg omjera metalne robe ih strojnih proizvoda u britanskoj vanjskoj trgovini, posebno u ranim desetljećima”, primjećuje P. Mathias. “Posljedice stranih zajmova bile su još jasnije kada je u pitanju uvoz. Izgradnja željeznica u zemljama kao što su Sje dinjene Države, Australija, Kanada, Južna Afrika i Argentina pri donijela je otvaranju tih ogromnih prostranstava i razvijanju izvoza primarnih proizvoda (kao što su hrana, koža, vuna, metal) za Britaniju”.20 Kasnije, veza između izvoza robe i kapitala nije ni iz daleka više bila tako bliska. U slučaju Francuske, na primjer, utvrđeno je da njezini najvažniji trgovački partneri nisu bile zemlje u koje je ulagala.21 Ispitujući ekonomske veze između razvijenih i nerazvijenih zemalja, ne može se dovoljno naglasiti važnost oblika u kojemu se ulaganje kapitala javlja: obrtni kapital, na primjer, u isto je vrijeme najizravniji doprinos proizvodnim snagama zemlje što ga prima - ah i najizravnije sredstvo putem kojega kapitalistička sila može dobiti odlučan glas u ekonomiji te zemlje, pa je onda može oblikovati ih iskrivljavati kako bi zadovoljila vlastite potrebe. Takav je učinak bio osobito porazan u slučaju kolonijalnih kapitala između 1865. i 1894. Autori nalaze daje 60 posto emisije bilo ulagano u tansport, a daje izvoz radnog kapitala postao značajan tek sredinom osamdesetih {Odina. Prema J.H. Dunningu (Studies in International Investment, London 1970), prije 1944. ulaganja vrijednosnih papira koje su izdavale strane banke bila su uglavnom odgovor na diferencijale kamatnih stopa, i nisu bila vezana uz izravnu kontrolu ustanova koje su ih izdale. 19. R. Cameron, France and the Economic Development o f Europe 1800>914, Chicago, 1961, str. 294. 20. P. Mathias, The First Industrial Nation. An Economic History o f Britain *700-1914. London, New York, 1969. sir. 326-9. 21. J. Bouvier i R. Girault, L 'impirialisme frangais d ’avant 1914, Pariz, 1976, sir. 308.
115
i polukolonijalnih zemalja izvan Evrope; one obično nisu imale potrebu za kapitalom kakva je postojala na evropskoj periferiji, tako da su na tom području ulaganja kapitala bila pitanje čiste ekonomske invazije. Na evropskoj periferiji samo dio uloženog kapitala bio je izravni obrtni kapital, stoje najvećim dijelom ulazio u zemlju posredstvom njezine vlade ili vodećih financijskih grupa. Jasno je da to nije moglo spriječiti strane investitore u stjecanju utjecajnih položaja, kao što nije niti štitilo privredu od stranih pritisaka; no ipak, ova se situacija u potpunosti razlikovala od one u vanevropskim kolonijama. Izvoznici kapitala nisu imali apsolutnu vlast nad privredama zemalja koje su ga uvozile te ih nisu mogli jednostavno oblikovati prema svojim ekonomskim interesima. Zbog zemljopisne blizine i raspoloživosti sirovina, britanski i francuski kapitalisti najranije su ulagali u zemlje Pirinejskog poluotoka. Londonska i pariška burza izdavale su jedan španjolski državni zajam za drugim. Podaci J. Nadala22 pokazuju, daje iz među 1816. i 1851. francusko tržište burzovnih papira preuzelo španjolske vladine obveznice u vrijednosti od preko 755 milijuna franaka (155 milijuna dolara), što je iznosilo gotovo 30 posto ukupnih francuskih ulaganja kapitala. Između 1869. i 1873. londonska burza vrijednosnih papira preuzela je španjolske vladine obveznice u vrijednosti od preko 175 milijuna dolara, što je bila četvrtina svih kredita koje je dala Evropi. Nakon što su španjolskim Zakonom o željeznicama iz 1855. stranim ulagačima kapitala ponuđene različite privlačne povlas tice, velike su se francuske bankarske grupe i kapitalisti među sobno takmičili kako bi pribavili koncesije koje su mnogo obeća vale. Čitavo desetljeće francuski novac preplavljivao je Španjol sku, a izgradnja željeznica je evala. Šezdeset posto investicija u željeznice poslije 1866. uložile su grupe francuskih financijera. Kada je prvi veliki val izgradnje željeznica opao, novi Zakon o rudnicima iz 1868. otvorio je put stranim ulaganjima i u špa njolske rudnike. Do 1875. dvadeset dvije britanske rudarske kom panije vrlo su jeftino iskorištavale područje Vizcaya bogato že ljezom; uskoro se 4 milijuna tona godišnje otpremalo brodovima 22. Vidi J. Nadal, “Spain 1830-1914" u The Fontana Economic History cf Europe, The Emergence o f Industrial Societies, ured. C.M. Gpolla, sv. 4,2. dio, 1977, str. 532-627. O količini stranog kapitala u Španjolskoj pisao je D. Platt, “Overseas Investment”, Economic History Review, i980, veljača.
116
0 Britaniju. Do 1913. bilo je u Španjolskoj već preko 150 stranih rudarskih kompanija, koje su držale više od 50 posto čitavog ka pitala uloženoga u rudarstvo. Proizvodnja je dostigla 9-10 mili juna tona godišnje, od čega se 90 posto izvozilo. Sve veće količine dobivenog olova, cinka, žive i drugih metala (koji ne sadrže že ljezo) također su se najvećim dijelom izvozile. U Portugalu nailazimo na sličan proces, premda u manjim razmjerima - zbog veličine zemlje i raspoloživosti sirovina. Portu gal, u čijoj državnoj blagajni od sredine stoljeća nadalje nikad nije bilo dovoljno novca, također je očekivao pomoć od londonske 1pariške burze vrijednosnih papira. S rastućim nacionalnim dugom i nepovoljnom trgovinskom bilancom, koji su otežavah plaćanje željezničke izgradnje - Portugal od 1890.više nije mogao otplaćivati bilo kamate ih glavnicu nenamirenog nacionalnog duga u iznosu od 700 milijuna dolara. Prijetio je nacionalni bankrot. Portugalske željeznice stavljene su pod strani nadzor. Od tada više nisu bih raspoloživi državni zajmovi iz inozemstva, a nova su ulaganja stranog kapitala dolazila u zemlju isključivo u obliku obrtnog kapitala.23 Poshje prijelaza stoljeća, više se nije ulagalo u Španjolsku ih Portugal. Oko 1900. zajam koji su dah francuski kapitalisti iznosio je 800 milijuna dolara; do 1913. taj je iznos pao na 350 milijuna dolara. Britanska su se ulaganja u to područje popela na približno 140 milijuna dolara. Njemački financijeri ponovo su pokazivah živo zanimanje za Pirinejski poluotok, te su njihova ulaganja uoči Prvog svjetskog rata iznosila oko 400 milijuna dolara.24 Ukupan iznos stranog kapitala uložen u Pirinejski poluotok dosegao je oko 1,5 milijardi dolara, ih 3-4 posto od ukupnog 23. H. Feis, Europe, The World's Banker 1870-1914, New York, 1965, str. 23,51,74; također J. Bouvier i R. Girault, op. cit., str. 9; i R. Cameron, op. cit., str. 294. Podaci za Francusku su protuiječni. Prema Feisu, francuske su kamate 1914. iznosile 3,9 bilijuna franaka, prema Cameronu bile su više od 4 bilijuna franaka, dok ih Bouvier i Girault procjenjuju na 1,6 bilijuna franaka. O ulaganjima u Portugalu; M. Villaverde-Cabral, O desenvolvimentodo capitalismo em Portugal no seculo XIX, Oporto, 1976, str. 279. 24. A. Broder, “Les investissements ćtrangers en Espagne au XIX sičcle. Methodologie et quantification”. Revue d ’Histoire Žconomique et Sociale br. 1, 1976. Procjenjuje daje količina stranog kapitala uložena u španjolske željeznice iekstrakiivnu industriju između 1851. i 1913. bila 650 milijuna dolara, pri čemu ni državni zajmovi iznosili do 350 milijuna dolara.'
117
kapitala uloženog u inozemstvu (u čitavom svijetu). S obzirom na razinu razvoja i tadašnje gospodarske potrebe tih zemalja, mo žemo zaključiti da su u njih pritjecale ogromne svote u obliku stranih investicija. S izuzetkom Grčke, koja je iz političkih razloga primala vladine zajmove iz Zapadne Evrope čak i u prvoj polovici stoljeća, Balkan je počeo uvoziti kapital uglavnom u posljednjem desetljeću. Britanska su ulaganja u tom području (i to najviše u Grčkoj) iznosila 100 milijuna dolara; francuska ulaganja 540 m ilijuna dolara (samo u 1900. iznosila su 180 milijuna); njemačka ulaganja kapitala iznosila su oko 400 milijuna dolara; a svemu su tome pridonosili različiti iznosi švicarskih, belgijskih, holandskih, austrijskih, pa čak i mađarskih ulaganja - koja su zajedno iznosila oko 200 milijuna dolara. Sve u svemu, vri jednost kapitala izvezenog na Balkan bila je oko 1250 milijuna dolara, što je dovoljno značajna svota da proizvede određeni ekonomski učinak. Nasuprot tome, obrtni kapital kojega su na Balkanu uložile strane financijerske grupe bio je beznačajan, te nije učinio praktički ništa za poticanje industrijskog razvoja. Obrtni kapital uložen u Srbiju, na primjer, iznosio je samo 3-5 posto svote uložene u obliku vladinih zajmova. No, 5-6 milijuna dolara uloženo je u neke rudnike bakra i željezne rođače, te u drvnu i kemijsku industriju. U Bugarskoj je situacija slična, osim što su ovdje čak i interesi za rudarstvo bih mah - te su stranci ulagali uglavnom u električne centrale. Rumunjska nafma industrija bila je mnogo privlačnija stranim investitorima. Oko 80 milijuna dolara uloženo je u rumunjsku naftu lijekom razdoblja od 15 godina, što je imalo kao rezultat godišnji rast proizvodnje za 19 posto. I rumunjska je indu strijalizacija (djelomično zahvaljujući prihodima od izvoza žita) također bila brža nego u drugim balkanskim zemljama.25 Praktički čitava (95 posto) rumunjska nafma industrija bila je pod dominacijom stranog kapitala. Šezdeset posto svih investicija u industriji uloženo je u naftu. No, strani su investitori imah lavlji udio u čitavoj rumunjskoj industriji: 80 posto svih industrijskih dionica bilo je u rukama stranaca. Stranci su imah 75 posto
25. I.T. Berend i G. RAnki, Economic Development in East-Central Europe in the 19th and 20th Centuries, New York, London. 1974.
118
bankarskog kapitala. Polovica dobivenih zajmova koristila se za izgradnju željeznica* a 20 posto za vojne svrbe. Unatoč tome* Rumunjska je bila jedina balkanska zemlja koja je izbjegla nelikvidnost i strani financijski nadzor* stoje uslijedio 1895. u Srbiji* a 1901. u Bugarskoj zbog pretjeranih i neotplativih zajmova. (Između 1887. i 1914. bugarski se nacionalni dug pove ćao od 26 na 850 milijuna franaka* od čega se 40 posto koristilo za financiranje deficita i za naoružanje. Budući daje samo 5 posto svih zajmova korišteno za proširivanje proizvodnih kapaciteta, vjerojatnost ekonomskog rasta - i sposobnosti Bugarske da otplati zajmove - bila je uistinu minimalna). Na Balkanu* pa čak i u Grčkoj* predratna je ekonomska politika industrijaliziranih sila uistinu odgovarala jezgrovitom opisu H. Feisa: “Svaka nezavisna država može kupiti dovoljno konopca na koji će se objesiti, ako je za to spremna dovoljno platiti”.26 Dobar je pokazatelj do koje su mjere balkanske zemlje zadu žene podatak, daje prije rata njihov nacionalni dug po stanovniku bio između 150 i 330 francuskih franaka (30-65 dolara)27: Grčka - 328 franaka; Rumunjska - 299,6 franaka; Srbija - 238,8 franaka; i Bugarska -149,2 franka. Invazija stranog kapitala u Italiji je najvećim dijelom bila vezana uz izgradnju željeznica. Izgradnja željezničke mreže bila je od ogromne važnosti - kako za administrativno, političko i eko nomsko jedinstvo zemlje, tako i za stvaranje širokog i prijemljivog domaćeg tržišta. Počevši od pedesetih godina devetnaestog sto ljeća bilo je dovoljno francuskog kapitala za talijanske željeznice, pri čemu su velike francuske bankarske kuće vodile prave ratove za ovu ih onu željezničku koncesiju. Procjenjuje se da su krajem pedesetih godina francuska ulaganja iznosila oko 300 milijuna franaka (60 milijuna dolara); a nakon ujedinjenja Italije izgrađen je priličan broj novih željezničkih linija uz pomoć francuskog kapitala.28 Do 1900. francuska su se ulaganja u Italiji popela na 350 milijuna dolara, a do 1914. iznosila su 500 milijuna dolara.29 26. H. Feis, Europe, the World's Banker 1870-1914, New York, 1964, str. 263. 27. K. Popov, La Bulgarie Economique 1879-1911, Sofija, 1920, str. 497-8. 28. G. Luzatto, “The Italian Economy after Unification" u Essays in Euro pean Economic History, London, 1965. 29. Vidi B. Gille, “Les investissements fran$ais en Italie”, i P. Milsa, “Les relations financielles franco-italiennes au dćbut du XXe sifccle” u La position
119
Engleska su se ulaganja javila također rano u nacionalnoj povijesti Italije, a uglavnom su bila koncentrirana na izgradnju željeznica i rudarstvo. No, opseg engleskih ulaganja nikada se nije izjednačio s francuskim, te čak ni 1913. nije iznosio više od 100 milijuna dolara. Od devedesetih godina njemački je kapital bio aktivniji u Italiji. Nije se ulagalo toliko u željeznice, koliko u industriju i bankarstvo; no ukupan iznos i u tom slučaju nije bio veći od 100 milijuna dolara. Njemački su investitori uglavnom bili zainteresirani za modeme grane ekonomije: osnivanje takozvanog “miješanog” tipa investicionih banaka, izgradnju elektrocentrala, kemijskih postrojenja i tvornica strojeva. Nijemci su, dakle, ulagali u one grane koje su pokretači naglog industrijskog procvata i temeljne strukturalne preobrazbe što je u Italiji započela na prijelazu stoljeća. No, ne možemo smatrati da su strana ulaganja u tome odigrala odlučujuću ulo gu.30 Ipak, treba spomenuti dvije stvari vezane uz učinak stranih ulaganja u talijanskoj privredi. Kao prvo, važnost željeznica izgrađenih uz pomoć stranog kapitala (premda neki znanstvenici misle d a je njihov učinak na privredu iznevjerio očekivanja)31, ne može se mjeriti samo s obzirom na smanjene troškove transporta, već se mora uzeti u obzir i njihov doprinos stvaranju jedinstvenog domaćeg tržišta. Talijanska željeznička mreža izgrađena je uz stranu pomoć u vrijeme kada kapital akumuliran u zemlji nikako nije bio dovoljan za takav poduhvat. Čak i u desetljeću nakon ujedinjenja, domaća je akumulacija bila samo dvostruka od one svote što je ulazila u zemlju iz inozemstva u vidu stranih zajmova ili ulaganja. Drugo se odnosi na “miješani” ili njemački tip banaka, koje su počele djelovati u kasnim devedesetim godinama. Upravo su ove banke pribavile dovoljne količine njemačkog kapitala, potrebnog za razvoj ključnih
intemationale de la Fmnce, ured. M. Levy-Leboyer, Pariz, 1977. Prema lim nalazima, Italijaje primala 30 posto izvezenog francuskog kapitala u sedamdesetim godinama, a samo 5 posto neposredno pred rat. 30. Početkom stoljeća pomoć u pogledu deficita platne bilance pružale su mase iseljenika, tako d aje Italija Čak i izvozila kapital u svoje afričke kolonije. 31. Vidi A. Milward i S.B. Saul, The Development o f the Economies o f Con tinental Europe 1850-1914, London, 1977.
120
industrija što su stajale iza velikog talijanskog industrijskog procvata.32 U Rusiji, kao i u Mađarskoj, važnost stranih ulaganja bila je neusporedivo veća nego u Italiji. S obzirom na ogromnu površinu zemlje i velik broj stanovnika, ne treba nas čuditi činjenica da je Rusija bila najveći uvoznik kapitala u Evropi. I ovdje se najprije pojavio britanski kapital; no u sedam desetim i osamdesetim godinama devetnaestog stoljeća odnosi između dviju zemalja postali su tako zategnuti - da je do značajnijih britanskih ulaganja ponovo došlo tek poslije 1907., a i to uglavnom u vidu vladinih zajmova. Francuska je više negoli nadoknadila mrtvilo proteklih desetljeća: od devedesetih godina nadalje, jedva da je postojala obveznica, vladin zajam, željeznička obveznica ih gradska obveznica porijeklom iz Rusije koja se nije mogla prodati na francuskom tržištu33; i to ne samo iz političkih razloga. Njemački kapitalisti također su uskoro pokazivali živ interes, ponajprije za niske željezničke i vladine obveznice - djelomično u nastojanju da održe protutežu francuskom utjecaju. Nakon prijelaza stoljeća, njemačkim su se kapitalistima pridružili belgijski i holandski: u eksploataciji ruskih prirodnih bogatstava i u brzoj izgradnji talioničke industrije. U 1914. bilo je u stranim rukama34 47 posto svih ruskih vladinih obveznica, 74 posto svih ruskih gradskih obveznica i 40 posto svih drugih vrsta obveznica. Engleska je dala Rusiji zajam u vrijednosti od 600 milijuna dolara; Francuska joj je krajem stoljeća pružila zajam od 1,4 milijarde dolara, a više od 2,4 milijarde do Prvog svjetskog rata. Njemačka su ulaganja iznosila 32. G. Mori, 11 capitalismo industriale in Italia, Rim, 1977; i R. Webster, L ’imperialismo industriale italiano 1908-1915, Torino, 1974. Gerschenkron opisuje kako su se upravitelji velikih banaka osnovanih uz pomoć njemačkog kapitala uključili u talijansko društvo, tako da su uoči rata štitili interese talijanskog kapitala od matičnih njemačkih banaka. 33. Vidi B.V. Ananič, “Ruski imperijalizam i strani zajmovi 1898-1902", u Povijest imperijalizma u Rusiji (na ruskom), Moskva, Lenjingrad, 1959. 34. Za podatke vidi V.I. Bovikin, “OroszorszAg ipari feilbdćsćnek tirsadalmigazdasšgi problćmši” (Društveno-gospodarski problemi ruskog industrijskog razvoja), TOrtinelmi Szemle (Povijesni časopis) 1973, br. 1-2, str. 30-49. No, drugi su podaci, kao na primjer oni koje Liašenko navodi u svom standardnom djelu, ponešto drugačiji.
121
još 400 milijuna dolara.35 Uzmemo li u obzir i druga strana ulaganja, vidjet ćemo daje 25-30 posto kapitala što su ga vodeće industrijske nacije izvozile u Evropu - stizalo u Rusiju. Strana su ulaganja u Rusiji imala odlučnu ulogu ne samo u izgradnji željeznica (od ukupnog novca uložena u željeznice 1881. bilo je stranog porijekla 94 posto, 1900. bilo je 85 posto, a 1914. bilo je 74 posto) nego i u industriji, koja je ubrzano rasla počevši od devedesetih godina.36 Predstavka što ju je 1900. Nikolaju II. napisao njegov glasoviti tvorac ekonomske politike ministar financija Witte, dobro pokazuje daje postojala smišljena politika uvoza kapitala za industrijski razvoj: “Naša je zemlja, nažalost, siromašna upravo kapitalom pri kupljenim putem štednje... Ako zemlja nema dovoljno vlastitog kapitala, koji je potreban državi i industriji, nema drugog izbora već da uveze kapital iz inozemstva. Imajući u vidu činjenicu da je naša zemlja siromašna kapitalom, kao i činjenicu da se znatan dio nacionalnog dohotka mora trošiti za državne potrebe, jedini način da razvijemo našu izvanredno zaostalu industriju je izravna suradnja stranog kapitala”.37
35. U novije su vrijeme podaci koje je naveo V. Olj u knjizi Strani kapital u R usiji (na ruskom ). Petrograd, 1922, ponešto modificirani. Vidi V.I. Bovikin. op. cit., i V.I. Bovikin. “Neka pitanja u vezi s izučavanjem stranog kapitala u Rusiji” u knjizi Osobine imperijalizma u Rusiji (na ruskom), M oskva. 1963; V.I. Bovikin. “ Probleme der industriellen Entwicklung Russlands” u Deutschland und Russland im Zeitalterdes Kapitalismus 18611914. W iesbaden. 1977. Prema mišljenju J.P. McKaya {Pioneers fo r Profit. Foreign Enterpreneurship and Russian Industrialization 1885-1913. Chi cago. 1973). Olj - kao član grupe Witteovih protivnika - namjerno je suviše naglašavao ulogu stranog kapitala u razvoju ruskog gospodarstva. No, čak i prema njegovim procjenama. 41 % ukupnog kapitala uloženo je u zajednička dionička, društva; dok su 47% kapitala uloženog u zajednička industrijska dioničarska društva kontrolirali stranci. Zaključio je d a je najoriginalniji vid ruskog plana “gospodarskog razvoja u osamdesetim godinama i kasnije bio naglasak na izravnim stranim ulaganjima”, str. 379. 36. Procjenjuje se da je vrijednost dionica u poduzećima pod izravnim stranim nadzorom iznosila oko 500 milijuna rubalja. Vidi: K.F. Sepeliev. “Statistike zajedničkih dioničkih društava u predrevolucionarnoj Rusiji" u Organizacija monopola i strani kapital u Rusiji (na ruskom), Moskva, 1962. 37. Na engleskom, prijevod T. von Laue, Sergei Witte and the Industrializa tion o f Russia, New York, 1967.
122
TABELA 5.9 STRANA ULAGANJA U RUSKU INDUSTRIJU
Godina
U milijunima rubalja
Indeks
1890. 1900.
207,8 886,7
100 427
1913.
2 092,1
1007
Između 1861. i 1914. strana su se ulaganja u Rusiji povećala od 0,5 milijardi na 7,6 milijardi rubalja. U doba velikog eko nomskog procvata Rusije, između 1892. i 1908, 60 posto svih investicija dolazilo je iz stranih izvora kapitala. Više od polovice ruskih vladinih vrijednosnih papira bilo je plasirano 1907. u inozemstvu, 93 posto svih ulaganja u privatne željeznice prije Prvog svjetskog rata dolazilo je od stranog kapitala; polovica svih investicija u ruskoj industriji, te gotovo 88 posto svih dionica u rudnicima ili talionicama bilo je u rukama stranaca.38 Inozemni gospodarski poticaji u Mađarskoj bili su manje intenzivni, ali učinak im je bio isti. No, dolazili su ne toliko od klasičnih “industrijskih" nacija, koliko iz zapadne polovice Austro-Ugarske. Austrijska i češka potražnja poticale su izvoz poljoprivrednih proizvoda, te ubrzale razvoj primame ekstraktivne industrije - ugljenokopnog rudarstva i proizvodnje željeza. Grupe austrijskih financijera započele su izgradnju željeznica u Mađarskoj; pribavile su 65-70 posto od ukupno 1,3 milijarde dolara (djelomično izvorno njemačkog kapitala) što je uloženo u Mađarsku iz stranih izvora između 1867. i
38. V.I. Bovikin, Rađanje financijskog kapitala u Rusiji, Moskva. 1967; i “Neka pitanja u vezi s izučavanjem stranog kapitala u Rusiji”, u knjizi Osobine imperijalizma u Rusiji (naruskom), Moskva 1963. U istoj studiji daje i metodološki pregled rasprave medu sovjetskim povjesničarima o rasponu i ulozi stranih ulaganja. Naš je pogled blizak Bovikinovu i I.F. Grindinu, Ruske komercijalne banke (na niskom), Moskva, 1948, kao i H. Sidorovu, Gospodarska situacija u Rusiji tijekom prvog svjetskog rata (na ruskom), Moskva, 1973, kojega sve više Prihvaćaju sovjetski povjesničari ekonomije. Može se procijeniti daje strani kapital u Rusiji iznosio 20-33% formacije kapitala u datom razdoblju: M. Falkus, “As pects of Foreign Investment* in Tsarist Russia”, The Journal o f European Eco nomic History, 1979, proljeće.
123
1914.39 Strana su ulaganja iznosila čak 40 posto svih investicija u drugoj polovici stoljeća. Uvoz kapitala ubrzao je i domaću akumulaciju. Na samom početku, poslije Nagodbe iz 1867, 75 posto svih ulaganja u Mađarskoj bile su investicije austrijskih ili drugih financijera. Poslije prijelaza stoljeća njihov je udio pao na 25 posto. U Skandinaviji su ulaganja stranog kapitala bila značajna uglavnom u početnim fazama privrednog razvoja; u vrijeme kada su zemlje tog područja ušle u razdoblje “autonomnog” gos podarskog rasta, razvoj se najvećim dijelom temeljio na domaćim izvorima kapitala - dok je strani kapital potisnut u pozadinu. Nove industrije (nastale kao posljedica ulančavanja) što ih je pokrenuo izvozni sektor, započele su proces unutrašnje akumulacije koji je sve više bio u stanju zadovoljiti potrebe privrede za kapitalom. U početku je danski strani dug bio vrlo malen; tek u devedesetim godinama počeo se povećavati, tako da je vrijednost od 100 milijuna kruna u 1891. narasla do 1900. na 300 milijuna. Uoči Prvog svjetskog rata strana su dugovanja Danske iznosila samo 1 milijardu kruna (200 milijuna dolara), uključujući vladine obveznice, gradske obveznice i poslovne zajmove. Računa se kako je strani kapital sudjelovao s 20 posto u svim ulaganjima u danskoj privredi, uključujući britanska i njemačka ulaganja u industriju. Premda je zemlja stalno imala poteškoća s plamom bilancom, s obzirom na visok nacionalni dohodak i bizu preobrazbu ekonomije jedva bismo njezine dugove mogli smatrati teškim.40 U Švedskoj su strani zajmovi prvenstveno korišteni za iz gradnju željeznica. Brojni su gradovi također ugovarali inozemne zajmove, posebno za financiranje stambene izgradnje. Velike kompanije za izvoz drveta također su se djelomično oslanjale na francuski i britanski kapital, kako bi izgradile drvnu industriju.41 Još oko 1860. nije bilo više od 30 milijuna dolara vrijednosti stranih ulaganja u zemlji. U brojne željeznice uložen je velik dio 39. I.T. Berend i G. Rinki. Hungary, a Century o f Economic Development, Newton Abbot. New York. 1974, str. 70-2. 40. Vidi L. Jorberg, “The Nordic Countries 1850-1914”. The Fontana Eco nomic History o f Europe, The Emergence o f Industrial Societies, ured. C.M. Cipolla, sv. 4,2. dio, str. 375-486; K. Bjeerke. The National Product o f Denmark: Income and Wealth, London, 1955; S.A. Hansen, Early Industrialization in Den mark. Kopenhagen. 1970. 41. K. Samuelsson.Fro/n Great Power to Welfare State. 300Years ofSwedish Social Development, London. 1968. str. 170.
124
domaćeg kapitala; industrija se također zasnivala na ulaganjima domaćih trgovaca, a širila se ponovnim ulaganjima kapitala koji su prikupile sćme kompanije. Pojava nekolicine vodećih fran cuskih banaka - Banque de Paris et des Pay Bas, Crćdit Lyonnais - uvelike je ojačala hipotekame banke; a velik dio novog kapitala postao je raspoloživ za švedsku državu u tradicionalnom obliku vladinih zajmova.42 Do prijelaza stoljeća, a i malo kasnije, Šved ska je ostala uvoznik kapitala, uglavnom u obliku dugoročnih zajmova potrebnih za ulaganje u infrastrukturu. Vladini zajmovi ugovoreni u inozemstvu 1880. iznosili su 50 milijuna dolara; do 1900. ta se brojka povećala na 80, a do 1910. na 150 milijuna. Drugi zajmovi što ih treba spomenuti bili su: 65 milijuna dolara koje su ugovorile hipotekame banke; 50 milijuna dolara gradskih zajmova; kao i “ostali” zajmovi u vrijednosti od 20 milijuna dolara43 Neki računaju da su dugovi Švedske u inozemstvu iznosili 1,5 milijuna kruna, ili 400 milijuna dolara. Smatra se da su od toga 10 posto izravni industrijski zajmovi raznim kompanijama, dok su ostalo većinom općinski zajmovi (uglavnom za ulaganja u infrastrukturu). Samo je 5 posto švedskih industrijskih dionica bilo plasirano u inozemstvu. Glavni kreditor zemlje je Francuska, koja je osiguravala 60-65 posto svih stranih investicija.44 Budući daje Švedska imala vrlo visoku kreditnu sposobnost, mogla je ugovarati zajmove uz niske 3-4 postotne kamate. U početku je strani kapital dao velik poticaj akumulaciji kapitala. Prema proračunima nekih znanstvenika, u osamdesetim je godinama uvoz kapitala iznosio čak 45 posto brutto domaće akumulacije kapitala; no, u desetljeću između 1900. i 1910. taj je omjer bio samo 16 posto.45 Ovaj omjer također pokazuje kako su i u Švedskoj strana ulaganja znatno ubrzala proces domaće akumulacije kapitala, koja je onda bila dovoljna da održi visoku razinu nezavisnog privrednog razvoja. Ipak, budući da je sta 42. R. Cameron, France and the Economic Development o f Europe 18001914, Chicago, 1961. sir. 296-7. 43.1. Sundban, “Sweden’s Capital Import from France” u M. Levy-Leboyer, La position international de la France, Paris, 1977. 44. Vidi L. JOrberg, op. cit., i Sundbanove proračune. 45. A .S. Milward i S.B. Saul, The Development o f the Economies o f Conti nental Europe. 1850-1914, London. 1977, str. 501.
125
novništvo Švedske malobrojno, nacionalni dug po stanovniku bio je znatan. Možemo prema tome vidjeti daje čak i u Švedskoj, u kojoj je postojala razmjerno visoka razina domaće akumulacije, strani kapital odigrao važnu ulogu u privrednom razvoju zemlje u de vetnaestom stoljeću. Eli Heckscher išao je tako daleko da je zaključio sljedeće: “Izravno ili neizravno, ulazak stranog kapitala bio je jedan od glavnih preduvjeta za rast švedske privrede tijekom praktično čitavog razdoblja koje je završilo izbijanjem Prvog svjetskog rata”.46 Strani je kapital odigrao još značajniju ulogu u Norveškoj, gdje je industrijalizacija (posebno otvaranje rudnika i izgradnja električnih centrala) bila kapitalno veoma intenzivna, kao što su i neke od novih grana - npr. kemijska i aluminijska industrija. Računa se da je 39 posto čitavog industrijskog kapitala bilo u vlasništvu stranaca; taj je omjer u slučaju rudarstva i kemijske industrije dostizao 80 posto, a u električnoj industriji 50 posto. Poslije 1906. donesena je vladina naredba, kojom se izričito za branjivalo strano vlasništvo nad električnim centralama.47Između 1894. i 1914. strana su ulaganja iznosila trećinu domaće aku mulacije kapitala, što je 5 posto norveškog brutto nacionalnog proizvoda. No, moramo primijetiti da su ovdje, za razliku od Ru sije ih Mađarske, više kapitala imala takozvana “privatna po duzeća” nego dionička društva; a “strani” je kapital često zapravo bio švedski kapital. Ulaganje stranog kapitala, dakle, karakteristična je osobina razvoja svih perifernih zemalja tijekom industrijske revolucije. Čak i letimičan pogled na važnije elemente te djelatnosti jasno će pokazati, da su strana ulaganja bila od posebne važnosti za financiranje ogromnih troškova uspostavljanja sistema prometnih veza i primame/ekstraktivne industrije, a (u različitim stupnje vima) i prerađivačke industrije. Pogled na glavna područja ulaganja kod periferije ukazuje također na činjenicu, da su financijerske grupe razvijenih zemalja 46. E. Heckscher, op. cit., str. 247-8. 47. Vidi L. Jorberg, op. cit., R. Cameron, op. cit., str. 501; A.S. Milward i S.B. Saul, op. cit., 1977, str. 528; i F. Honde. The Economic History o f Norway, Bergen, 1975.
126
bile uistinu zainteresirane za grane čiji je razvoj služio njihovim interesima; te su se nadale iskoristiti ekonomske veze kako bi slabije privrede prisilile da prihvate dopunsku ulogu. Važno je također primijetiti: postoje potražnja za kapitalom često bila veća od ponude, monopol koji su imale velike sile obećavao je ogromne profite za vodeće kapitabstičke i bankarske grupe nacija-kneditora; one su, osim visokih kamatnih stopa i mnoštva nameta na posredovanje ih usluge, imale i mogućnost izvlačenja koristi iz transakcija na burzovnom tržištu. Kakve je to posljedice imalo za razvoj zaostalih regija? Da li je to unaprijedilo njihov prijelaz na kapitalizam; da li je davalo poticaja promjenama? Ih je srozalo zemlje periferije na ulogu ovisnih, komplementarnih privreda? Ta su pitanja desetljećima izazivala brojne rasprave, pri čemu su se na obje strane koristili ekonomski, politički i povijesni argumenti. Još uvijek s vremena na vrijeme nailazimo na apologete stranog kapitala, koji hvale blagodati što ih je on donio. No, povjesničari ekonomije radije traže odgovore u točnom i složenom ispitivanju iskustvenih podataka. R. Cameron, u knjizi o izvozu francuskog kapitala, razlikuje brojne jasne odnose - usprkos složenosti, uzrokovane različitim početnim prilikama i različitim reakcijama u raznim zemljama4® Prema Cameronovu mišljenju, učinak ulaganja stranog kapi tala u zemlji koja je taj kapital uvozila bio je određen unutrašnjom situacijom u doba ulaganja: vrstom zakonskog i institucionalnog okvira kojega je imala - ih pitanjem: da h je provedeno uvođenje francuskih zakonika i shčnih zakonskih sustava koji su podržavah snage tržišta; ih je prisutno zadržavanje tradicionalnog, te okratskog okvira koji je zapreka kapitalističkoj ekonomskoj djelatnosti. Jednako je važna bila i poljoprivredna struktura zemlje, te pitanje: u kojoj su mjeri feudalni ih polufeudalni elementi djelovali protiv racionalizacije, u kojoj je mjeri reforma otvorila put k tome. Od shčne važnosti bila je također sposobnost zemlje da prihvati nove tehnike. I na kraju, sa svim time je povezan faktor razine opće kulture i obrazovanja. Prema ovom tumačenju, ulaganja stranog kapitala bitan su poticaj ekonomskim promjenama - tamo gdje su ulaganja kapitala
48. R. Cameron, op. cit., str. 505.
127
popraćena prihvaćanjem nove tehnologije, gdje mobilna društvena struktura i visoka kulturna razina stvaraju atmosferu koja pogoduje promjeni. Slabost je ovog, bez sumnje plodnog pristupa u tome, što pret postavlja d aje ulaganje kapitala sćmo po sebi pozitivan faktor i poticaj ekonomskim promjenama; pri čemu pitanje da li do prom jene uistinu dolazi ih ne, isključivo ovisi o razini unutrašnjeg struk turalnog razvoja sredine koja taj kapital prima. No, time se nedo voljno uzima u obzir način na koji se sćma ta sredina mijenja činom prodiranja stranog kapitala. Tom se tumačenju suprotstavlja gledište koje je sve češće, posebno s obzirom na razvoj Trećeg svijeta, a koje se formulira na različite načine. Svi oni pripisuju učinke ulaganja kapitala isključivo ili prvenstveno vanjskim okolnostima: kao što su pokušaji kolonizacije, otvoreno i tzv. “strukturalno nasilje” koje vrše industrijalizirane sile, očita nejednakost svakog odnosa koji se može razviti između razvijene i zaostale zemlje, te nužna pod ređenost ove posljednje.49 Teško je postići ravnotežu između ova dva viđenja na teorij skom planu i osigurati općenitu valjanost. U svakom slučaju, me đunarodni kapitalizam i imperijalizam s jedne strane, te stanje i proces unutrašnjeg razvoja različitih zemalja s druge, usko su vezani pojmovi - koji izražavaju mnoštvo varijacija i mogućnosti. Da bismo u svakom slučaju dobili valjanu sliku moramo najprije detaljnije ispitati učinak djelovanja stranog kapitala, pogledati kako su bili izgrađeni transportni sistemi i grane vanjske trgovine, te proučiti ulogu koju su odigrali vanjskotrgovinski odnosi. Samo ispitivanjem svih ovih faktora možemo doći do nekog zaključka.
Transport Kao što smo vidjeli, izvoz kapitala bio je od živome važnosti za povezivanje evropskih zemalja u jedan međunarodni ekonomski sistem. U tom je pogledu posebno važna bila izgradnja transportne mreže, kao glavno područje stranih ulaganja koje zaslužuje posebnu pažnju.
49. Postoji velik broj protuiječnih izraza tog općeg gledišta, i ne možemo ih ovdje vrednovati. Za kritički prikaz tih pristupa, vidi Tkmis Szentes, op. ciLi no, Szentes se ne bavi pitanjem evropske zaostalosti.
128
Zemljama izvoznicama kapitala bio je potreban jedinstven transevropski sistem željeznica; i to ne samo za političke ili vojne svrhe, već i za neposrednije ekonomske ciljeve: zbog prijevoza velikih količina uvezene i izvezene robe. Zaostalijim je zemljama nedostajao kapital potreban za tako velika ulaganja. Tako su, zapravo, razvijene velike sile preuzele zadatak iz gradnje željeznica u zemljama periferije, što je uskoro postao posao - i špekulacija - koji je u to doba najviše obećavao. Do devetnaestog stoljeća ljudi su u osnovi koristili transportne sisteme ranijih razdoblja. Brzina kopnenog prijevoza izmijenila se vrlo malo kroz tisuće godina; pa čak se i u okviru projekata cestovne izgradnje u razvijenim zemljama osamnaestog stoljeća mogla dostići najviše brzina od 30 kilometara na sat.50 Moderna privreda, zasnovna na masovnoj proizvodnji i masovnom transportu, teško bi se mogla razviti bez nove vrste masovnih prijevoznih sredstava. Kopneni je prijevoz bio skup i polagan. U Rusiji, na primjer, gdje ceste praktički nisu postojale a vremenske su prilike kroz najveći dio godine sprečavale bilo kakav promet, željezna je rudača kopnenim i riječnim putovima dvije godine putovala od Urala do Petrograda. U Švedskoj, Norveškoj i Finskoj teža se roba prevozila samo zimi, kad se u sve dijelove zemlje moglo stići saonicama. Neki znanstvenici procjenjuju, daje prijevoz od 30-40 kilometara kopnenim putem udvostmčavao cijenu jeftinih masovnih proizvoda. Zbog toga je moglo doći do paradoksalne situacije: britanski ugljen dovezen morskim putem, bio je Španjolcima toliko jeftiniji od domaćeg ugljena (koji se kopao 100 kilometara dalje u unutrašnjosti) da mu ovaj uopće nije mogao konkurirati. Zapadna tržišta, pa čak i domaća tržišta u većim zemljama, bila su nedostupna unutrašnjim dobavljačima putem tradicionalnih prijevoznih sredstava. (Između 1847. i 1853. prosječna je cijena žita u Petrogradu bila pet puta viša od cijene u Orenburgu, kotaru u kojemu se ta pšenica proizvodila). Posvuda je moderni transportni sistem morao prethoditi industrijskoj revoluciji. Jedine iznimke bile su zemlje čija je topografija omogućavala prirodni
50. The Cambridge Economic History o f Europe, svezak VI. The Industrial Revolutions and After, ured. H .J. Habakkuk i M. Postan, Cambridge. 1965. IV. Poglavlje.
129
sistem transporta, čak i prije doba željeznica.51To možemo vidjeti u slučaju Engleske: obalna trgovina, razmjerno velik broj plovnih rijeka, kao i rano razvijen i razgranat sistem kanala, pružali si jedinstven i razmjerno napredan transportni sistem; a to se može reći i za mreže kanala u Holandiji, pa čak i u Belgiji. Teško se uopće može dovesti u pitanje činjenica, da su - od različitih faktora koji su pogodovali industrijalizaciji - upravo jeftina masovna prijevozna sredstva bila od središnje važnosti za englesku, holandsku i belgijsku industrijsku revoluciju. (U Holandiji je mreža plovnih prirodnih vodenih puteva i kanala bila tako gusta daje na svakih 7 kvadratnih kilometara kopnenog prostora dolazic 1 kilometar vodenih puteva - što je bila gustoća kakvu nisu mogle dostići niti kasnije željeznice; u Belgiji je na 14 kvadratnih kilo metara kopna dolazio 1 kilometar vodenih puteva, a u Engleskoj na svaka 33 kvadratna kilometra.52To je značilo da se roba mogle prevesti do vodenih puteva - uz minimalan put kopnom iz bile kojeg dijela tih zemalja; i onda dalje, vodenim putevima, do glavnih oceanskih puteva svjetske trgovine). U zemljama jezgre na kontinentu, industrijska se revolucija podudarala s vremenom željeznica: izgradnja modernih željezničkih mreža bila je organski dio preobrazbe njihove privrede. U zemljama periferije situacija je bila ponešto drugačija. Masovni prijevoz robe kojega je omogućavao modemi prometni sustav, bio je praktički preduvjet bilo kakve preobrazbe - budući da su tu strana tržišta imala izuzetno važnu ulogu; a zemlje jezgre nisu mogle vršiti svoj utjecaj bez mogućnosti koje je otvorio međunarodni prijevozni sistem. Upravo je modemi masovni trans port omogućio da poticaji jezgre stignu do periferije. Prema tome, u zemljama periferije izgradnja novog transpor tnog sistema nije mogla slijediti ih pratiti preobrazbu drugih priv rednih grana; ona im je zapravo prethodila, te dala odlučan po ticaj ne samo razvoju poljoprivrede i grana primame/ekstraktivne industrije, već i nekim drugim industrijskim granama. Budući daje uključenje periferije u svjetsku trgovinu od velike važnosti za vodeće kapitalističke sile, njihova su ulaganja kapitala 51. H.J. Dyos i A.H. Aldcroft, British Transport. An Economic S u r v e y from the Seventeenth Century to the Twentieth, London, 1974, poglavlje 1. 52. F. Hertz, Die Pnoduktionsgrundlagen der dsterreichischen Industrie vor und nach dem Krieg, Beč, 1917, str. 58.
130
namjerno usmjeravana na izgradnju jedinstvene evropske tran sportne mreže. Stoga u drugoj polovici devetnaestog stoljeća vidimo kako su se modemi prometni sustavi brzo razvijali, što je u brojnim zemljama označilo početak temeljnih ekonomskih promjena. Nećemo se iznenaditi, što je izgradnja vodenih putova sastavni dio razvoja transporta u čitavom razdoblju. Bilo je to doba velikih projekata regulacije iječnih tokova i izgradnje kanala. Revo lucionarni zanos i podizanje zemljanih nasipa izrastali su iz istog uvjerenja, a rijetko su kada bili tako usko povezani kao u tim desetljećima. Sjetimo li se samo doba mađarske reforme i re volucije, začudit ćemo se kako je veliki reformator Istvšn Szćchenyi bio duboko zainteresiran za regulaciju tječnih putova i osiguravanje plovnosti Dunava ili Tise. Njegov je zemljak Istvšn Tiin-, heroj mađarske revolucije i rata za nezavisnost, kasnije obilježio evropsku povijest svojom ulogom u izgradnji Korintskog kanala (1893.).53 Veliki vodeni putovi izgrađeni između otvaranja Sueskog kanala 1869. i Panamskog kanala 1915. - kanal koji je povezivao Rotter dam sa Sjevernim morem (sagrađen 1872), Manchesterski kanal za brodsku plovidbu (1894) i Kielski kanal (1895) - samo su najvažniji u nizu izuzetno raznovrsnih vodenih puteva, koji su građeni tijekom tih desetljeća u svim zemljama. U Ruskom car stvu, veliki radovi započeti u vrijeme Petra Velikog, dobili su nov poticaj u ranom devetnaestom stoljeću. Povezivanjem Volge s Baltičkim morem otvorenje vodeni put u dužini od 1450 kilometara. Volga je povezana s Bijelim morem 1820, a kasnije je i Dnjepar povezan s glavnim vodenim putovima. Zahvaljujući vodenim putovima koji su povezali Baltik s Crnim morem, Rusija je postala zemlja s jednim od najrazgranatijih sistema riječnih putova u svijetu. No, za tako veliku zemlju to nije bilo dovoljno. U evropskom dijelu Rusije 1913. na 88 kvadratnih kilometara kopna dolazio je jedan kilometar vodenih putova. Medu velikim projektima koji su započeti krajem osamnaestog stoljeća, mogli bismo spomenuti kanale koji su povezivali Odru i Elbu, te Odru i Vistulu. Od kanala sagrađenih &apoljskom teritoriju, Oginski je kanal povezao Dnjepar i Njemen, i Kraljevski kanal Dnjepar i Vistulu. Ebra u Španjolskoj bila je samo jedna od važnijih rijeka koje su postale plovne. Do Prvog svjetskog rata brojne su periferne zemlje izgradile impresivne 5 3 .1.T. Berend i G. RAnki, Hungary, a Century o f Economic Development, Newton Abbot, New York, 1974, str. 35.
131
sisteme iječnog transporta, premda su i zbog geografskog smještaja bile u nepovoljnom položaju prema zemljama jezgre. U Švedskoj je na 66 kvadratnih kilometara kopna dolazio 1 kilometar vodenih puteva, u Rusiji na svakih 97, a u Mađarskoj na svakih 105 kvad ratnih kilometara.34 No, trgovina koja se odvijala morem uz pomoć parnih brodovn - bila je još mnogo važnija od vodenih prometnih puteva na kopnu. Za zemlje što su srećom imale pristup moru, revolucija u transportu značila je prvenstveno razvoj oceanskih flota. Od perifernih ze malja to se odnosilo prvenstveno na Norvešku i Grčku, premda je razvoj danskog i švedskog morskog prometa također bio značajan. Svjetska tonaža robe prevezene morem narasla je od 4 milijuna tona u 1800, na 9 milijuna u 1840. Razvoj je u drugoj polovici sto ljeća uistinu bio brz; 1860. parni brod krenuo je na svoj nezaustavljivi put. Tek je 1893. nosivost parnih brodova nadmašila nosivost jedrenjaka, ali neposredno pred rat mnogostruko ju je premašila. Oko 1873. parni su brodovi prevozili 27 milijuna tona robe godišnje, a na prijelazu stoljeća, prevozili su 63 milijuna tona; pri tome je omjer robe koja se prevozila parnim brodovima narastao od 12 do 66 posto sve prevezene robe. TABELA 5.10 RAZVOJ TRGOVAČKE MORNARICE«
Godina
1840. 1860. 1880. 1900. 1914.
Nosivost u tisućama tona Parni i Jedrenjaci motorni brodovi 368 1 710 5 880 13 857 28 254
9 012 14 890 14 400 6 674 3 686
Nosivost parnih brodova kao % nosivosti jedrenjaka 4,1 11,5 40,8 207,6 766,5
Posebno je spektakularan razvoj norveške trgovačke mor narice. Njezina je jedrenjačka flota 1850. imala nosivost od 300.000 tona; do 1880. imala je na raspolaganju 1,5 milijuna tona 5A.The Cambrigde Economic History o f Europe, svezak, VI, IV. poglavlje. Cambridge, 1965. 55. P. Bairoch, Revolution industrielle et sous-dćveloppement. Pariz. 1974, str. 176.193.
132
nosivosti - kao treća po veličini trgovačka mornarica na svijetu, veća od francuske, njemačke ili holandske. Do 1914. norveška je flota narasla do 1,8 milijuna tona nosivosti, od čega su dvije trećine parni brodovi. Jednako izuzetan je i rast grčke trgovačke mor narice. Njezina je nosivost sredinom stoljeća bila jedva nešto više od 100.000 tona, pa čak je i 1895. iznosila samo oko 400.000; no, do Prvog svjetskog rata narasla je na preko 1 milijun tona. Švedska trgovačka mornarica (80 posto koje su sačinjavali parni brodovi) gotovoje dostigla tu veličinu, s nosivošću od 900.000 tona. Danska i Finska imale su znatne trgovačke mornarice, svaka s nosivošću od pola milijuna tona.56 JEDRENJACI
PARNI I STROJNI BRODOVI
Promjena sustava trgovačkog brodarstva 1840- 19 14.
56 Jtirberg, op. cit.
133
Druge periferne zemlje koje su imale jednako povoljar. zemljopisni položaj, ipak nisu mogle ići u korak s ovim razvojem To je posebno došlo do izražaja u Portugalu, gdje je brodsk prijevoz robe praktički bio monopol engleske trgovačke mornarice. Španjolski je brodski prijevoz robe također postao beznačajan. Premda je bilo prirodno što se pokušalo zadovoljiti transpor tne potrebe novog doba modernizacijom tradicionalnih sredstava transporta na vodenim tokovima - te su potrebe tako naglo rasle da vodeni putovi više nisu bih dovoljni čak niti u optimalnim uvjetima. U doba industrijske revolucije pravu je revoluciju u transportu izvršila željeznica, novo kopneno prijevozno sred stvo.57 Kako bismo razumjeli izvanrednu vitalnost te promjene, mora mo biti svjesni činjenice da su željeznice mogle zadovoljiti najrazličitije interese. Imperijalistički snovi o ekspanziji koje je pratila potreba za brzim transkontinentalnim pokretima trupa, kao i želja kapitalista za lakim pristupom sirovinama i za jeftinim prijevozom izvezene robe - bih su izvor sklonosti prema izgradnji željeznica; podjedno kao i patriotski snovi o nacionalnom napretku, te općem ekonomskom dinamizmu. Željeznice su uskoro postale simboli čiji je smisao daleko nadmašivao puki privredni značaj: simboli moderne tehnologije i modeme industrije, no također simboli napretka, brzine - modernog svijeta. Svaki reformski usmjeren državnik bio je također i zagovornik željeznice. Talijan Cavour, Šveđanin Nils Ericson, kao i Mađari Szćchenyi i Kossuth imah su planove za izgradnju željeznica; kao i oni glavari država što su htjeh monopolizirati “napredak”, te su gradili skupe male željeznice kao nov statusni simbol. Na taj su način izgrađene prve dvije talijanske željezničke pruge, između Napulja i Porticia 1830. i između Milana i Monze 1832., koje su povezivale grad s kraljevskom palačom. Na sličan je način prva ruska željeznička pruga, izgrađena 1837, povezivala Petrograd s ljetnom palačom cara Nikolaja.58 Premda su ove željezničke pruge bile kratke i beznačajne, ipak zapanjuje činjenica da su završene tako rano. Samo nekohko 57. Vidi The Cambridge Economic History o f Europe, sv. VI, IV. poglavlje, Cambridge, 1965. 58. Ib id ., sir. 241.
134
godina nakon završetka izgradnje prve željezničke pruge uopće, na liniji Stockton - Darlington (1825), već su postojali vlakovi u dva praktički statična društva: u Napulju i u Ruskom carstvu. No, toje bila tipič a pojava! Izgradnja željeznica započela je razmjerno rano u zaostalijim evropskim zemljama, a općenito je nastavljena punom životnom snagom - tako da su prometne veze uskoro postale jedan od najrazvijenijih privrednih sektora. Pogledajmo sada pomnije kako se to zbilo u Španjolskoj i Mađarskoj. Izgradnja prvih željezničkih linija započela je ot prilike u isto vrijeme u obje zemlje: u Mađarskoj je prva etapa linije prema Beču, linija Pešta-Všc otvorena 1846; u Španjolskoj je prva linija koja je vodila od Barcelone do Matara završena 1848. Između 1855. i 1868. španjolske su željezničke pruge narasle do ukupne dužine od 5.000 kilometara, od čega je velik dio izgrađen u razdoblju osobitog procvata u ranim šezdesetim godinama. Linijom Madrid - Pariz, Španjolska je 1864. povezana s Francuskom. Španjolska se 1866. povezala i s Portugalom, linijom Santander. U Španjolskoj je 1885. bilo 8.900 kilometara željezničkih pruga, do 1910. taj se opseg povećao na 14.700 kilometara. Nije se radilo o pretjeranoj izgradnji; to je, zapravo, značilo da su na svakih sto tisuća stanovnika Španjolske (čija je populacija 20 milijuna) dolazila 74 kilometra željezničkih linija - ili je to značilo gustoću od jednog kilometra željezničkih pruga na 34,1 kvadratnih kilometara zemlje. Time je Španjolska došla na trinaesto mjesto (medu 19 evropskih zemalja) s obzirom na dužinu željezničkih pruga u odnosu prema prostranstvu zemlje, a na deveto mjesto s obzirom na dužinu željezničkih linija po jedinici stanovništva. No, ipak moramo španjolska dostignuća smatrati vrlo impresivnima, jer je na osnovi dužine željezničkih linija po stanovniku bila ispred Engleske ili Belgije. Nema sumnje daje privredni razvoj Španjolske u devetnaestom stoljeću bio gotovo isključivo usmjeren prema željeznicama. Tijekom prvog željezničkog procvata sredinom šezdesetih godina, ul oženo je gotovo šesnaest puta više novca u španjolske željez nice negoli u industriju te zemlje. Neki povjesničari ekonomije, kao G. Tortella (rođen u Španjolskoj), idu tako daleko da pripisuju neuspjeh industrijalizacije baš toj Činjenici. Tortella tvrdi, d aje prevlast neproduktivnih ulaganja u željeznice nad potencijalno produktivnim granama nužno doveo do neuspjeha. 135
On smatra kako je izgradnja željeznica odnijela kapital iz industrije.59 Izgradnja željeznica u Mađarskoj u mnogo je vidova bila slična. Dvadeset godina poslije završetka prve linije, duljine 46 kilometara, uoči austro-ugarske Nagodbe (1867), zemlja je imala 2.200 kilometara željezničkih pruga. Tijekom sljedećih sedam godina procvata, taj je opseg narastao do 6.300 km. Izgradnja se potom samo privremeno usporila; od kraja sedamdesetih godina brzo je nastavljena; tako je do 1900. Mađarska imala 17.000 km željezničkih pruga, a do 1913. već 22.000 km. S obzirom na veličinu zemlje i na broj stanovnika, gustoća željezničke mreže bila je veća negoli u Španjolskoj: sa 110 kilometara pruge na 100.000 stanovnika Mađarska je bila šesta u Evropi (ispred Bri tanije, Francuske, Njemačke, pa čak i Holandije); a bila je šesta (od 19 evropskih zemalja) također i s obzirom na gustoću željez ničke mreže prema prostranstvu zemlje, budući daje po kilometru željezničkih tračnica imala tek nešto više od trećine područja ko jega je imala Španjolska. Mađarska se glede gustoće željezničkih pruga mogla mjeriti sa zemljama industrijske jezgre.60 Ova dva primjera pokazuju koliko su nerazvijene evropske zemlje bolje napredovale s obzirom na željezničke i prometne veze - negoli s obzirom na ukupan privredni razvoj, a posebno na industrijsku proizvodnju. Očito je razvoj transporta (do kojega je došlo zahvaljujući ogromnim, uglavnom stranim ulaganjima) prethodio općem privrednom razvoju. Koliko je to točno, dobro ilustrira razvoj transporta na Balkanu. Ovdje je izgradnja željeznica bila sasvim odvojena od ekonomskih potreba lih zemalja - budući da su je započeli naročito Nijemci kako bi ostvarili svoje ekonomske i strateške 59. G. Tortella, “Spain 1829-1874”, u R. Cameron (ured.), Banking and Eco nomic Development, London, 1972; i G. Tortella, Los origenes del capitalismo Espanol, Madrid, 1973. Za gledište suprotno Tortellinom vidi J. Nadal. u The Fontana Economic History o f Europe, sv. 4, su-. 150-80; D. Ring rose, Transpor tation and Economic Stagnation in Spain 1750-1850, Durian, 1970; i J.R. Hamson, An Economic History o f Modem Spain, Manchester, 1978. Još su novija dva impresivna sveska koja je izdao Banco de Espain, Los Ferro-carriles en Espana 1844-1943, Madrid, 1978. 60. L. Katus, Economic Growth in Hungary during the Age o f Dualism, u Studia Historica. 62, Budimpešta, 1970; i I.T. Berend i G. Rlnki, Hungary, a Century o f Economic Development, Newton Abbot, New York, 1974.
136
ciljeve, te je služila neposrednim interesima velikih sila. Jezgra srpskih i bugarskih željeznica bila je glasovita linija Berlin Bagdad. O njoj se (kao dijelu Orientalische Eisenbahnen, koje su predviđene Berlinskim sporazumom) raspravljalo na Bečkoj konferenciji 1883., gdje su sve zainteresirane zemlje preuzele obavezu da dovrše svoje dijelove pruge do 15. listopada 1886.61 U duhu međunarodnog sporazuma bugarski parlament donio je zakon o bugarskom dijelu željezničke pruge.62 Prije Prvog svjetskog rata, 697 kilometara u sastavu Orientalische Eisenbahn sačinjavalo je okosnicu bugarskih željezničkih pruga - čija je dužina ukupno iznosila 1.900 km. Za Srbiju, u kojoj ukupna dužina svih željezničkih linija nije bila niti 1.000 km, važnost je ove međunarodne Unije još veća. Izravnom intervencijom razvijenih evropskih naroda, željez nice su razmjerno rano stigle u periferne zemlje neovisno o njiho voj općoj zaostalosti; gustoća željezničkih pruga koja je na kraju postignuta u potpunom je neskladu s razinom njihova općeg privrednog razvoja. Kao što smo vidjeU, do intenzivne izgradnje željeznica došlo je tek u šezdesetim godinama. U nekim je zemljama to bilo prvo desetljeće izgradnje željeznica: u Grčkoj je prva Unija završena 1867., u Rumunskoj 1869. Čak i tamo gdje su prve Unije izgrađene mnogo ranije, kao na primjer u Italiji, izgradnja na širokoj osnovi tek je tada započela: naime, od završetka prve kratke Unije 1830. pa sve do 1860. izgrađeno je samo 1.800 km pruge (od čega trećina u Cavourovu Piemontu, te manje od 100 km južno od Rima). No, između 1861. i 1876. svake se godine izgradilo u prosjeku 376 km željezničkih pruga. Do 1880. ukupna je duljina talijanskih željezničkih prugaiznosila9.300 km; ado 1913. dostigla je 18.900 kilometara. U Rusiji, gdje je prva Unija izgrađena u tridesetim godinama, dok je Unija Petrograd - Moskva u duljini od 650 km proradila 1852. - izgrađeno je do 1860. ukupno samo 1.600 km željezničkih pmga. Od tog je vremena slučajna izgradnja ustupila 61. Dio od Budimpešte do srbijanske granice; linija Beograd-Niš, linija NišPirot-Caribrod do bugarske granice; linija od Vranja do turske granice; dio od Caribroda preko Sofije do turske grani«*; dio od Belova do bugarske granice; i dio od Soluna preko Mitrovice do srbijanske granice. 62. Vidi W.K. Weiss-Bartenstein, Bulgariens volkswirtschaftliche Entwicklung bis zum Balkankriege, Berlin, 1913, str. 66.
137
mjesto nizu linija, koje su se sve širile iz Moskve i išle prema Kursku, Voronježu i Nižnjem Novgorodu. Počevši od osamdesetih godina željezničke su pruge vodile prema velikim industrijskim i rudarskim središtima: Donjeckom ugljenom bazenu, Krivoj-Rogu i Uralu. U desetljeću nakon 1865, godišnje se gradilo u prosjeku 1.500 km željezničkih linija; do devedesetih godina, taj se opseg povećao na 2.500 km godišnje. Rusija je 1913. već imala više od 70.000 km željezničkih pruga.63 U Portugalu je prva željeznica izgrađena 1853. Na poljskim teritorijima prva je Unija završena 1847. i vodila je od Wroclawa do Myslowica. Taje Unija postojala već dvije godine, kada je u Vamlandu 1849. završena prva švedska željeznica s konjskom zapregom. Neće nas, prema tome, čuditi što je u Švedskoj 1860. bilo samo 527 km željezničkih pruga. Dva desetljeća kasnije, švedske su željezničke Unije dostigle ukupnu duljinu od 5.900 km, dok su 1913. iznosile 14.400 km. Dobni predodžbu, o brzini razvoja transportne mreže na evropskoj periferiji možemo dobiU iz tabele 5.11 Zem lje europske jezgre
\\\\\\\N
zemlje jezgre
Zemlje europske pen fen je
zemlje penferije
lo*a Rusija
Duljina željezničkih praga u zemljama europske jezgre i perflfenje 1860-1914.
63. The Cambridge Economic History o f Europe, sv. VI, Str. 228-43.
138
TABELA 5.11 d u l j in a ž e l j e z n i č k i h p r u g a ,
1870.
1880.
1890.
1900.
1914.
švedska Danska Norveška Finska Španjolska Portugal Italija Grčka Mađarska Rusija Rumunjska Srbija Bugarska
0,5 0,1 0,1 1.9 2,4 1.6 1,6 02
1.7 0.8 0,4 0,5 5.4 0,7 6,4 3,5 10,7 02 02
5,9 2,6 1,1 0,9 7,5 1.1 9,3 0,2 7,1 22.9 U 0.3 0,5
8.0 02 U 1.9 10,0 2,1 13,6 0,7 112 30,6 2,5 02 0,8
11,3 2.9 2,9 2,9 13,2 2,4 16,4 1,0 17,1 53,2 3,1 0.6 12
14,4 3,7* 3,1* 3.4* 14,8* 3,1 18,9 1,6 22,0 70,2 3,5 1,0 2,1
Periferija, ukupno
8,4
30,6
60.7
83,6
128,2
161,8
38,0
61,7
90,5
114,4
131,1
146,5**
Zemlja
Evropskajezgra. ukupno
I860.
U TISUĆAMA KILOMETARA44
• znači ili da nije bilo željeznica, ili da je njihova duljina ukupno iznosila manje od 100 km. * Podaci za 1910. ** Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Belgija, Nizozemska i Švicarska zajedno.
Do 1860. u zemljama industrijske jezgre bilo je ukupno 38.000 km željezničkih pruga, dok su željezničke linije u zemljama periferije iznosile manje od jedne četvrtine ove dužine. Do kraja stoljeća duljina željezničkih pruga u oba područja izjednačila se; a neposredno pred Prvi svjetski rat periferija je nadmašila jezgru za 10 posto. Ovi podaci jasno pokazuju brzinu razvoja do kojega je došlo nakon početnog kašnjenja: između 1860. i 1880. željezničke su se Unije na periferiji ušesterostruČile, da bi do 1914. narasle za još 175 posto. To je rezultiralo 64. W.A. Vojtinski. Die Welt in Zahlen, Berlin, 1927, sv. 5, str. 34-5.
139
povezivanjem svih evropskih željeznica u jedinstvenu že ljezničku mrežu. Svaka je zemlja imala željezničke veze ne samo sa svojim susjedima, već i sa svim ostalim evropskim zemljama; a uz to je, nezavisno o svom zemljopisnom smještaju, dobila pristup moru. Izuzetnu brzinu kojom je ta mreža rasla dobro ilustrira Tabela 5.12. TABELA 5.12 RAST EVROPSKE ŽELJEZNIČKE MREŽE65 Godina 1830. 1840. 1850. 1870. 1890. 1900. 1910.
Kilometri 175 2 930 23 500 104 900 225 300 292 400 362 700
1850.=100 0.7 12,5 100,0 446,4 958,7 1244,2 1543.4
No, da bismo dobi U bolju sliku o razmjernoj razini razvoja željeznica u zemljama jezgre i zemljama periferije, usporeditćemo njihovu gustoću i nosivost u godinama koje su neposredno prethodile Prvom svjetskom ratu (vidi Tabelu 5.13). Zaključci koje treba izvesti iz naših podataka izvanredno su zanimljivi. Na periferiji je nosivost željeznica - s obzirom na omjer dužine željezničkih pruga i kopnene površine - bila 37 posto nosivosti u zemljama jezgre (izostavimo li ogromna prostranstva Ruskog carstva). Da budemo točniji, nosivost željeznica u Srednjoj i Istočnoj Evropi bila je upola manja nego u zemljama jezgre, u Južnoj Evropi bila je nešto manja, dok je u Skandinaviji iznosila samo njezinu petinu. Nosivost željeznica u nekim zemljama peri ferije (kao što su Danska, Italija i Mađarska) mogla se usporediti sa zemljama jezgre. Promatramo li razvoj željeznica s obzirom na omjer duljine linija i broj stanovnika, vidjet ćemo d a je periferija još manje zaostajala: taj je omjer za periferiju u cjelini iznosio tri četvrtine 65 . Ibid.
140
prema jezgri; za rijetko naseljene skandinavske zemlje bio je dva puta viši negoli u Zapadnoj Evropi, pa čak je i u Mađarskoj taj omjer bio viši nego u zemljama jezgre. Ono što smo do sada rekli, konkretan je dokaz činjenice da su zemlje periferije s obzirom na nosivost željeznica bile mnogo razvijenije, nego što bismo mogli očekivati s obzirom na njihove proizvodne snage i nacionalni dohodak po stanovniku. Ovdje imamo kvantitativne dokaze za tvrdnju daje transport (posebno razvoj željeznica) u perifernim zemljama bio napredniji od preobrazbe na drugim područjima privrede - upravo zbog njihova perifernog položaja. Da je razina razvoja željeznica, što je dostignuta potpuno nezavisno o domaćim snagama, bila nespojiva s transportnim potrebama privrede i stanovništva - to možemo dobro vidjeti iz Tabele 5.13. S nosivošću koja je dosizala između 40 i 66 posto nosivosti u zemljama jezgre, željeznice su na periferiji prevozile samo petinu robe koja se prevozila u Zapadnoj Evropi i imale samo deseti dio putnika. (S obzirom na to, samo je Skandinavija dostigla razinu koja se mogla usporediti sa Zapadom: pedeset posto više prevezene robe i putnika). TABELA 5.13 RAZINA ŽELJEZNIČKOG RAZVOJA U 1911“
Zemlja
Zemljišna površina po 1 km željez nica^ km2)
Težina Duljina željezničkih prevozne pruga na robe po stanovniku 100000 stanovnika (u 100000 tona godišnje)
Jezgra, ukupno Velika Britanija Njemačka Francuska Belgija
10,14
90,2
9,70 8,72 13,20 6,30
71,3 95.5 103,7
Nizozemska Švicarska
10,34 9,12
63,0 54,5 120,8
8.18 11,62 9,50 3,09 10.89 2,63 4,84
Broj putovanja željeznicom po stanov niku (godišnje) 21,9 28,6 25,3 12.6 26,8 7,7 31,0
66. Naši se proračuni zasnivaju na različitim nacionalnim statistikama.
141
1 Skandinavija Švedska Danska Norveška Finska Južna Evropa Španjolska Portugal Italija Grčka Srednja i Istočna
48,55 32,32
2 180,9 252,5
10.37 105,44
133,9
109,21 25,14
16,2
129,0
3 4,09 6,89 2,66 2,42
8.8 10,9 11,0 6,0
1,52 1,37
5,1 3.3
1,46 0,81
2,5 2,5 3,8 3,5
34,14
61,0 74,2
31,16
48,1
15,69 41,74
53,1
U9
59.8
0,28
236,26 (20,49*)
4
50,4
1,59
1,7
15.73 324.17
110,0 42.3
3,00 1,47
5.6 1.3
37.66 51,21
34,3 32,6
1,30
Srbija
026
1,6 0,3
Bugarska
49,98
44,6
0,53
0.8
157.66
59,4
1,66
2,5
Evropa Mađarska Rusija Rumunjska
Periferija, ukupno
(27.53*) Razina razvoja periferije kao % razvoja jezgre
15.6
65,9
20,3
11,4
(36.8*) * Podaci za Rusiju isključeni
Usprkos svemu tome, bilo bi pogrešno govoriti o prevelikoj prometnoj mreži perifernih zemalja, ili o razvoju transporta na račun drugih grana. Zapravo su zemlje periferije putem željeznica došle u dodir s evropskom ekonomijom; posredstvom željeznica stigli su najvažniji poticaji za promjene, za proizvodnju nami jenjenu svjetskom tržištu - a to su bili prvi koraci prema modernoj privredi. Prema tome, jedva se može prenaglasiti važnost trans porta, posebno željeznica, za ekonomsku preobrazbu evropske periferije.
142
Međunarodna trgovina i financije Dosadašnje razmatranje izvoza kapitala i evolucije sistema evropskih prometnih veza bilo je pogled na dva vrlo važna faktora “internacionalizacije” evropskih privreda, koji su životno važan dio razvoja svjetske privrede u devetnaestom stoljeću. Takav, sve više međunarodni karakter ekonomskog razvoja bio je, naravno, usko povezan s ranije nezamislivim povećanjem trgovine. Izvoz kapitala i izgradnja željeznica dio su tog procesa; pri čemu je prvi poticao proizvodnju (ili primarnu proizvodnju) putem ulaganja, dok su željeznice osiguravale jeftin masovni prijevoz. Ono što smo do sada vidjeli ukazuje na to, da je evropska privreda uistinu počela bivati u većoj mjeri internacionalnom po čevši od šezdesetih godina devetnaestog stoljeća. U tom desetljeću međunarodni ekonomski odnosi također su po prvi put dobili institucionalne garancije. Čitav niz međunarodnih ugovora ukazuje na promjene koje su se zbivale: 1865. ustanovljena je Međunarodna telegrafska unija; 1868. Rajna je proglašena međunarodnim riječnim putom, a slični su ugovori regulirali korištenje Labe, Pada i Dunava. Me đunarodno poštansko udruženje osnovano je 1875, a iste su godine prihvaćeni i metrički standardi. Tijekom osamdesetih godina sve je više zemalja prihvaćalo međunarodne zakone o patentima i autorskim pravima.67 Nećemo ovdje nabrajati izvanredno velik broj tih međuna rodnih ugovora. Usredotočit ćemo se na dva skupa konvencija koje su imale najveći utjecaj na periferne privrede, a to su: sistem slobodne trgovine, koji je bio glavni pokretač međunarodne trgovine; i međunarodni zlatni standard, koji ne samo što je olak šao trgovinu već i međunarodni tok kapitala. Obje su konvencije prihvaćene na poticaj Britanije i bile su prvenstveno u britanskom interesu - premda su se o tome već duže od jednog stoljeća vodile rasprave. U Britaniji, prvoj in dustrijskoj zemlji koja je dugo vremena držala industrijski monopol, činilo se da slobodna trgovina pripada “prirodnom” poretku stvari kao nešto što je u interesu čitavog čovječanstva. Između 1776. i 1848., Smith, Ricardo i Mill razradili su prividno 67. S. Pollard, European-Economic Integration 1815-1970, London, 1974.
143
neoborivu teoriju slobodne trgovine - koja nije ostavljena da skupljala bi prašinu na policama zajedno s drugim knjigama o ekonomskoj teoriji, nego je postala bitnim dijelom arsenala liberalizma u borbi protiv feudalnih ograničenja i povlastica, kao i u borbi za ljudska prava. No, prošlo je mnogo godina do trenutka kada je britansko pristajanje uz industrijsku slobodnu trgovinu počelo davati prve rezultate. A to se odvijalo u dvije etape: jednostranim britanskim carinskim reformama iz četrdesetih godina, te međunarodnim trgovačkim ugovorima iz šezdesetih godina. Ukidanje izvoznih carina na industrijsku robu i drastična carinska smanjenja za 750 uvezenih proizvoda 1842, čemu je 1845. uslijedilo ukidanje izvoznih carina na sirovine i smanjenja carina za daljih 520 uvoznih artikala - bili su prvi u nizu koraka koji su doveli do mjere što je od svih najvažnija, a to je ukidanje Zakona o žitaricama.68Time je uvoz hrane oslobođen carine; a kada su Zakoni o plovidbi (kojima se stranim brodovima uskraćivalo pravo ulaska u britanske luke) također ukinuti iste 1846. godine učinjen je divovski korak prema slobodnoj trgovini. No, tek kada su 1860. Gladstoneovim budžetom pronađeni alternativni izvori prihoda da bi nadoknadili izgubljene dohotke od pristojbi i carina što su sačinjavale 20-25 posto britanskog nacionalnog dohotka), u potpunosti su ukinute sve zaštitne carine i Britanija je postala zemlja slobodne trgovine. Premda je došla kao rezultat desetljetnog razvoja, slobodna trgovina se kao međunarodni sistem uglavnom datira od 1860. - godine, kada je došlo do ugovora Cobden-Chevalier između Britanije i Francuske (iza kojega su stajali jaki politički motivi).69 Bio je to prvi trgovački ugovor sklopljen u duhu slobodne trgovine. Taj je ugovor uveo i klauzulu najpovlaštenije nacije - prema kojoj 68 .N. McCord, Free Trade: Theory and Practicefrom Adam Smith to Keynes, Newton Abbot, 1970. J.B. Williams, British Commercial Policy and Trade Ex pansion 1750-1850, Oxford. 1972. Lucy Brown, The Board o f Tirade and Free Trade Movement, Oxford, 1958. 69. Izrazito - a možda i isključivo - politička motivacija Napoleona III. za prihvaćanje sporazuma, te moralni i politički motivi koji su Engleza Cobdenai Francuza Chevaliera naveli da ga iniciraju, u zadnje se vrijeme osobito naglaSavaju. Vidi B.M. Ratcliffe, “Napoleon III and the Anglo-French Commercial TYeaty of 1860: A Reconsideration”, The Journal o f European Economic History, sv. 2, br. 3,1973; u istom je duhu C. Kindleberger, “The Rise of Free Trade”, The Journal o f Economic History, 1977.
144
se komercijalne koncesije osigurane jednoj zemlji automatski proširuju i na sve druge ugovorne sudionike, čime se dalo poticaja razvoju multilateralnog sistema bgovine. TVgovački ugovori što su ih od tada sklapale vodeće evropske sile - Francuska je 1862. sklopila sličan ugovor s Belgijom i njemačkim Zollvereinom, 1864. sa Švicarskom, te slijedeće go dine s Holandijom, a Britanija je takav ugovor sklopile s Belgijom i Zollvereinom - ne samo da su učvrstili ekonomske veze između zemaljajezgre, već su i periferiju uvukli u sistem slobodne trgovine. Postoje trgovački sporazumi između Francuske i Italije (1863.); francuske i Švedske, Francuske i Norveške, Francuske i Španjolske (svi 1865.); Francuske i Austrije, te Francuske i Portugala (oba 1867.); Britanije i Italije (1863); te Britanije i Austrije (1865).70 Time je Evropa ušla u eru slobodne trgovine, ili barem niskih carina. Moramo odmah dodati kako su velike sile praktički prisilile neke periferne zemlje, da se pridruže slobodnoj trgovini potpuno protiv njihove volje. To je bio slučaj na Balkanu. Još u osamdese tim godinama devetnaestog stoljeća Srbiju je obavezivala odredba Požanevačkog mirovnog ugovora iz 1718. između Habsburškog i Thrskog carstva, koja je određivala da carina na uvoz iz Hab sburškog carstva može biti najviše 3 posto. Austro-Ugarska je koristila ogroman politički pritisak, te je čak pribjegla i carin skom ratu kako bi suzbila svaki pokušaj da se to izmijeni. No, ta je odredba stavljala Srbiju u vrlo nepovoljan položaj, budući da je 88 posto njezina izvoza i 57 posto uvoza krajem stoljeća do lazilo iz Austro-Ugarske. Bugarska je morala prihvatiti slobodnu trgovinu, jer je tako određivao 8. paragraf Berlinskog ugovora iz 1878. proglasivši da je i nova država vezana tridesetgodišnjim ugovorom, sklopljenim s Visokom portom 1860-62, kojim se utvrđivala najviša carina od 8 posto na sav uvoz. Bez pristanka velikih sila potpisnica, Bugar ska nije mogla izmijeniti ovu situaciju. Mogla je jedino formulirati carinsku politiku u odnosu prema zemljama koje nisu spomenute u članu 5. Berlinskog ugovora; u skladu s time, uvela je 1883. posebne zaštitne carine protiv Srbije, Rumunjske i Turske. Bu garskaje sve do 1894.71morala Čekati na mogućnost za prvu uisti nu nezavisnu trgovačku politiku. 70. W.O, Henderson, The Zollverein. London. 1959. 71.1.T. Berend i G. Rdnld. Economic Development in East-Central Europe i* the 19th and 20th Centuries*New York, London, 1974.
145
Različita su carstva brzo uvodila slobodnu trgovinu unutar svoga teritorija. U Habsburškom carstvu, na primjer, carinski beiemi između Mađarske i nasljednih zemalja (koji su potjecali jos z vremena Marije Terezije) ukinuti su 1850-51. Ruski Car je 1859. smanjio carinski zid koji je odvajao Rusiju xl Kraljevine Finske (što je od 1809. bila dio Carstva), te je xlredio višu maksimalnu vrijednost za robu koju je Rusija mogla jvesti bez carine. Time su finski proizvodi dobili povlašteno mje sto na ruskom tržištu. Poljsko kraljevstvo uživalo je posebne trgo vačke odnose s Rusijom, budući da je izuzeto čak i od zaštitnih :arina što su uvedene 1877. Finska je zadržala svoj poseban sta;us do 1900.72 U slobodnu je trgovinu tako uključena i većina zemalja jeriferije - upravo u vrijeme, kada su u njima započinjale modeme ekonomske promjene. Važan faktor u razvoju trgovinskih odnosa bilo je i drugo važne sredstvo internacionalizacije evropskih privreda: jedinstveni nonetami sistem, nastao prihvaćanjem zlatnog standarda.73 Različite nacionalne valute, te istovremeno korištenje srebrnog zlatnog standarda komplicirali su međunarodnu trgovinu i daćanja. Engleska je praktički prešla na zlatni standard još 1774; ;a završetkom Napoleonskih ratova, između 1816. i 1821, brojni ;u zakoni legalizirali tu praksu. No, većina evropskih zemalja još e u šezdesetim godinama koristila srebrni standard ili nekon vertibilnu papirnu valutu. Od tada je sve više zemalja prelazilo la zlatni standard. Njemačka je bila medu prvima koje su slijedile jrimjer Engleske (1873.), pošto je 1867. u Parizu Međunarodni nonetami kongres zauzeo za prihvaćanje zlatnog standarda, -lolandija je prihvatila zlatni standard 1877, a za njom su slijedile Norveška, Švedska i Danska. Latinska unija (Francuska, Belgija, švicarska i Italija) također je prihvatila zlatni standard 1878. Slijedila je Austro-Ugarska 1892. i Rusija 1897. 72. The Cambridge Economic History o f Europe, sv. VI, IX. poglavlje. Str. 116 .
73. Cf. R. Tuffin, “Our International Monetary System", Yesterday, Today \nd Tomorrow, New York, 1968; R.G. Hawtrey, The Gold Standard in Theory nd Practice, London, 1927; A.I. Bloomfield, Monetary Policy under the Intirational Gold Standard 1880-1914, New York, 1959. A.G. Ford, The Gold Standrd 1880-1914, New York, 1912. Za najnoviju literaturu, posebno o poteškoćama ri postizavanju učinkovitosti sustava, vidi F. de Cecco, Money and Empire. The ntemational Gold Standard 1890-1913, Oxford. 1974.
46
Od sedamdesetih godina, dakle, zlatni standard bio je u sve većoj upotrebi u čitavoj Evropi; dok je engleska funta, koju su iz među 1821. i 1914. podržavali resursi Imperija i njegova nepokolebljiva stabilnost, praktički bilajednako vrijedna kao i zlato. Kao takva, postala je zajedničkom valutom međunarodnog ban karstva i trgovine. Sve je to, naravno, donijelo ogromne ekonomske prednosti Engleskoj, kao i svim vodećim industrijskim zemljama pri čemu je ekonomska moć davala težinu njihovom monetarnom položaju. Razmjerna jačina različitih valuta ovisila je o sadržaju zlata, a vrijednost im je fluktuirala ovisno o zakonima ponude i potražnje. Devizni tečaj tijekom čitavog razdoblja ostaje stabilan, stoje uvelike olakšavalo multilateralno obračunavanje.74 Zlatni standard, koji je do Prvog svjetskog rata bio stabilan sistem, fiskalno je podupirao sistem slobodne trgovine i uvelike pridonio razvoju međunarodnih ekonomskih odnosa. No, drugo je pitanje: možemo li smatrati daje slobodna trgo vina, zasnovana na zlatnom standardu, pridonijela razvoju zaostalijih zemalja. Rasprave o tom pitanju stare su koliko i sama slobodna tigovina. Na primjer, desetak godina nakon Smithova zalaganja za slobodnu trgovinu, Alexander Hamilton dao je svoj poznati izvještaj o proizvodnji, naglašavajući potrebu carinske zaštite ne ovisne industrije. Tek je Millovim Principima političke ekonomije iz 1848. slobodna trgovina postala zrelom ekonomskom teorijom;.s druge pak strane, steoriju industrijskog protek cionizma popularizirao je Friedrich List, energičnom optužbom klasične slobodne trgovine u djelu Nacionalni sistem političke ekonomije (koje se pojavilo 1841). Prema Listu, slobodna je trgovina značila prednost samo onima koji su se rano počeli razvijati i koji su bili u uznapredovalim fazama gospodrskog razvoja; dok su oni koji su s industrijalizacijom počeli kasno, morali štititi svoje tek rađajuće industrije od konkurencije razvijenijih ekonomija.73 Protekcionizam se razvijao paralelno sa slobodnom trgo vinom ne samo u teoriji, već i u praksi; pri Čemu su Sjedinjene 74. A.G. Kenwood i A.L. I .mighp/>H, The Growth o f the International Economy 1920-1960, London, Sydney. 1971. 75. F. List, Predgovor G. Mori, II sistema nazionale di economia politico, Milano, 1972.
147
Države bile na čelu prvog, a Britanija predvodnik druge. Američke carine iz 1816. uvele su eru protekcionizma. Stupanj zaštite velikim je dijelom varirao: carine uvedene 1833. bile su znatno niže, da bi opet narasle šezdesetih godina. Protekcionizam se u svom najodlučnijem obliku pojavio tek u vrijeme kontroverznih McKinleyevih carina iz 1890, kojima su uvozne carine dostigle u prosjeku 50 posto (Dinglyjeva carina iz 1897. iznosila je 57 posto). Druga zemlja koja je uvelike koristila protekcionizam kako bi zaštitila svoju još krhku industriju, bila je Njemačka. Prva takva mjera je pristojba iz 1879. Brojne modifikacije, kao i djelomična povećanja, dovela su do novog carinskog zakona iz 1902. Taj je donio specijalizirane i detaljne odredbe o uvozu, prema različitim kategorijama: finalni industrijski proizvodi nisu bili jako zaštićeni (kao niti neki poljoprivredni proizvodi); za polu-finalizirane proizvode plaćala se samo niska carina; dok je uvoz sirovina bio oslobođen carine.76 Protekcionizam je dobio velik poticaj ozbiljnom žitnom krizom, do koje je došlo u kasnim sedamdesetim godinama kada je jeftino prekomorsko ili rusko žito preplavilo evropska tržišta. U tom su se trenutku prilično nemoćnim industrijskim interesima zaostalijih zemalja pridružili (do tada čak neprijateljski) agrarni interesi, u zahtjevu za protekcionizmom. Cak su se i brojne zemlje jezgre - koje su ranije podržavale englesku politiku slobodne trgovine - postupno sada okretale prema pro tekcionizmu. To je prva učinila Njemačka; zatim Francuska, Mćlineovom carinom iz 1892. i carinskim zakonom iz 1910; Švicarska se rastućim carinama iz 1884,1891. i 1906. pridružila redovima protekcionističkih naroda. Neće nas čuditi što su zaostalije zemlje još brže podizale carinske zidove. Medu prvima koje su to učinile, bile su Španjolska i Rusko carstvo. Španjolska je od 1820. imala strog poljoprivredni protekcionizam; a 1834. ponovo je povisila carine, pa čak i zabranila uvoz nekih vrsta roba. Liberalni režim uspostavljen nakon ustava iz 1868, prešao je na slobodnu trgovinu. No, obnova prijašnje vlasti donijela je 1873. i povratak protekcionizma. Grčka je u Čitavom tom razdoblju imala visoke carine: od 1830. uvozna carina bila je 10 76. 100- 8 .
148
H.U. Wehler, Bismarck und der Imperialismus, Milnchen, 1976, str.
posto, a izvozna 6 posto; sve dok 1884. nije prihvatila francuski carinski sistem. Rusko carstvo prihvatilo je protekcionizam 1868. Carine su povišene 1891,1893. i onda opet 1900; tako daje prema nekim proračunima ruska privreda bila najzaštićenija na svijetu. Više su carine uvedene i u Italiji 1878, te posebno 1887. Austro-Ugarska je postala izričito protekcionističkom zemljom carinama iz 1906. Prve bugarske carine određene su 1894.: iznosile su 8 posto na uvoz, što je 1897. povišeno na 25 posto. Rumunjska je pokušala povisiti carine 1886, a Srbija 1906; u oba slučaja to je dovelo do carinskih ratova s Austro-Ugarskom 77 Zaštitne carine u siromašnijim evropskim zemljama nisu bile samo stvar trgovinske politike, već su često bile i jedini izvor vladinih prihoda. Kao što smo vidjeh, i u Engleskoj su se morah pronaći alternativni izvori prihoda prije nego što su carine mogle biti ukinute u korist slobodne trgovine. Takav se budžet nije mogao stvoriti u Španjolskoj. Premda je prihod od carina iznosio samo 10 posto državnog prihoda, Španjolska bez njega nije mogla s obzirom na budžetske probleme. U Grčkoj su između 1851. i 1884. (kada je u najvećem dijelu ostale Evrope bila prihvaćena slobodna trgovina) prihodi od carina šesterostruko narasli. Zadržavanje protekcionizma ih njegovo ponovno pri hvaćanje u nekoj zemlji ovisih su u velikoj mjeri o prijekim potrebama budžeta. Do Prvog svjetskog rata ostaju Britanija, Holandija i Danska još jedine zemlje odane praksi slobodne trgovine. No, za većinu zemalja nekohko posljednjih desetljeća prošlog stoljeća bilo je prijelazno razdoblje od slobodne trgovine prema protekci onizmu; on je postao uistinu potpun tek početkom dvadesetog stoljeća. Sukob između protekcionizma i slobodne trgovine bio je ekonomska zbilja devetnaestog stoljeća, a nastavljen je do današnjih dana u obliku različitih sukobljenih ocjena o njihovoj vrijednosti. Čak i danas nailazimo na nekvalificirane, opće sudove prema kojima je slobodna trgovina bila summum bonum - ih opet one prema kojima je to bio protekcionizam. I u mađarskoj histo 77. P. Bairoch, Commerce extirieur et dćveloppement iconomique de l'Europe, Parig, 1976, str. 60..
149
riografiji postoji tradicionalna teza, daje glavni uzrok zaostalosti Mađarske što nije postojao carinski zid protiv austrijske strane u Monarhiji, koja je (kao razvijenija polovica) jednostrano uživala sve prednosti ekonomske unije.78 Privredni neuspjesi periferije, njezina nesposobnost da se industrijalizira, često se pripisuju neograničenom monopolu tržišta koji je Britanija imala zahvaljujući slobodnoj trgovini; ih ne jednakim trgovačkim mogućnostima koje su pripale zaostalijim zemljama u međunarodnoj podjeli rada, te nepovoljnoj bilanci robne razmjene što je tome uslijedila. Ukoliko je to točno, morali bismo slobodnu trgovinu smatrati preprekom - a ne poticajem pri ekonomskoj preobrazbi u zemljama periferije.79
78 Jedan je trend u mađarskoj historiografiji prije 1945. bio onaj, prema kojemu je raniji položaj Mađarske unutar Habsburške monarhije bio u potpunosti kolonijalan (Cf. Ferenc E ckhart, A becsi udvar gazdasagpolitikdja Magyarorszdgon 1780-1815 (Gospodarska politika bečkoga Dvora u Mađarskoj 1780-1815) Budimpešta. 1958. U marksističkoj se historiografiji u pedesetim godinama koristio termin “polukolonijalan” da bi se opisao položaj Mađarske poslije Nagodbe, a i mi smo taj naziv koristili u našem prvom radu Magyarorszdg gydripara 1900-1914 (Mađarska industrija 1900-1914), Budimpešta, 1955. Istraživanja vršena tijekom šezdesetih godina, studija Liszla Katu sa i Pćtera Hanika, kao i naši radovi, pružili su raznovrsniju sliku odnosa između dviju polovica Monarhije, te učinaka zajedničkog tržišta (L. Katus, op. cit.; P. Hanšk, Magyarorszdg a Monarchidban. Tanulmdnyok (Mađarska unutar Monarhije. Studije). Budimpešta, 1975; I.T. Berend i Gy. Ršnki, Gazdas&g ćs tirsadalom (Privreda i društvo), Budimpešta. 1974; i I.T. Berend, “Az iperfejlbdćs ćs az ugynevezett paras zt ipar kćrdćsćhez” (Industrijski razvoj i pitanje tzv. seljačke industrije), Tortćnelmi Szemle, br. 2-3,1965. Raspravljajući o onome što je gore navedeno. Gyorgy Tolnai je pripisao gospodarsku zaostalost zemlje nepostojanju zaštitnih carina. G. Tolnai, “Az onćllć t6kćs fejlćđćs ćs a nacionalizmus megftćlćse a mai magyar gazdasAgtbrtćneifr&sban” (Ocjena nezavisnog kapitalističkog razvoja i nacionalizma u suvremenoj mađarskoj ekonomskoj historiografiji), Tortenelmi Szemle, br. 1, 1966. 79. U najnovijoj, inače izvrsnoj knjizi. P. Bairoch zaključuje da je stopa industrijskog rasta u svim zemljama bila brža u doba protekcionizma negoli u razdoblju slobodne trgovine. No. Bairoch zanemaruje razvojne cikluse i i različite faktore procvata. Poznata je činjenica daje poslije krize iz 1893. uslijedilo dugo razdoblje ekonomske krize i polaganog rasta; i tek je u devedesetim godinama započelo novo razdoblje procvata. Na te je procese također utjecao i izvanredno važan tehnološki razvoj. Ne možemo, dakle, prihvatiti Bairochovo pripisivanje svih razlika u rastu isključivo različitim ekonomskim politikama.
150
No Šire empirijsko istraživanje ukazuje daje slobodna trgovina (kao i većina faktora što su oblikovali Evropu u devetnaestom stoljeću) imala učinke koji su bili kontradiktorni i raznovrsni. Pogledajmo, najprije, kako je slobodna trgovina funkcionirala u velikim carstvima; učinit će se, na prvi pogled, daje bez sumnje služila jedino interesima snažnije polovice. No, u praksi vidimo daje situacija bila mnogo složenija - kao što to, na primjer, po kazuju istraživanja o mađarskom ekonomskom razvoju. Bez ulaženja u pojedinosti, razmotrit ćemo zaključke o učincima slobodne trgovine u okvirima Austro-Ugarske. Slobodna trgovina u Monarhiji, premda je bez sumnje izložila mađarsku industriju austrijskoj ili češkoj konkurenciji i time usporila njezin razvoj, u isto vrijeme je unaprijedila industrijalizaciju u nekim granama (prvenstveno u industriji hrane) zahvaljujući ponuđenim tržištima za te proizvode. Štoviše, područje slobodne trgovine pružalo je velik poticaj brzom razvoju poljoprivrede i transporta; a uklanjajući uobičajene vanjskotrgovinske teškoće s mijenjanjem valute, imalo je pozitivan učinak na financiranje privrede.80 Finska i Poljska našle su se u neobičnom položaju unutar Ruskog carstva. Ovdje se nije radilo o zaostalijim područjima, proizvođačima poljoprivrednih proizvoda ili sirovina, koja bi bila politički podređena razvijenijoj industrijskoj naciji. Naime, premda su i Finska i Poljsko kraljevstvo pretežno još poljopriv rednog karaktera - među najrazvijenijim su područjima Carstva. Zajedničko imperijalno tržište je, dakle, moglo unaprijediti njihov industrijski razvoj. Između 1860. i 1885, dok je Carstvo još bilo područje slobodne trgovine, finska pamučna industrija počela je proizvoditi za izvoz. Dvije trećine pamučnog proizvoda izvozilo se u Rusiju. Finska željezna industrija razvijala se na isti način; s time što je njezin izvoz nakon razdoblja slobodne trgovine (1885.) pao na polovicu vrijednosti koju je imao u prijašnjim desetljećima. Godine protekcionizma počevši od 1885, donijele su najveće koristi finskoj industriji strojeva - jer je i dalje imala posebne povlastice na carskom tržištu. Finski industrijski razvoj velikim je dijelom rezultat izvoznih mo gućnosti. Poznati je švedski ekonomist tako zaključio: “Uza 80. Kao najnoviji kratak pregled tog pitanja, vidi I.T. Berend i Gy. Rinki, Kčzip-Kelet-Eurćpa gazdasdgifejl'ćdise a 19-20. szđzadban (Gospodarski razvoj Srednjoistočne Evrope u devetnaestom i dvadesetom stoljeću), 2. prošireno izdanje, Budimpešta. 1976, str. 175-176.
151
jamna slobodna trgovina išla je možda i više u korist Finskoj, negoli Rusiji”.81 Na sličan način, potpora prodaji koju je pružalo veliko rusko tržište pomogla je razvoju poljske tekstilne industrije. Dobar je pokazatelj rasta tekstilne industrije slijedeća činjenica: dok je 1891. u Lodzu radilo 473.000 tkalačkih strojeva, do 1904. bilo ih je ukupno 1,2 milijuna s gotovo dvostrukim brojem radnika Krajem stoljeća, dio Poljske pod ruskom vlašću postao je jednim od najnaprednijih industrijskih središta Carstva u njemu se 1896. proizvodilo 18 posto industrijskih proizvoda u Carstvu prvenstveno pamuka vune, i drugih tkanina. U tom pogledu nije bilo velikih promjena do Prvog svjetskog rata. U 1913. tako je43 posto vunene robe proizvedene u Ruskom carstvu, 13 posto pa m uka 12 posto proizvodnje svile i šećera te 10 posto proizvodnje željeza i čelika, dolazilo s poljskih teritorija. Kao što možemo vidjeti, čak i unutar velikih carstava bilo bi prenagljeno tvrditi d aje politički slabija ili podređena polovica time automatski spriječena u modernizaciji privrede. Učinci slobodne trgovine, koji su u najgorem slučaju bili podvojeni, uvijek su davali poticaja razvoju. Mogli bismo čak reći daje ova osobina slobodne trgovine više dolazila do izražaja. Naime, bilo uz razvoj slobodne trgovine ili protekcionizma - devetnaesto je stoljeće razdoblje rastuće vanjske trgovine; a internacionalizacija evropske privrede nepovratno je tekla. Prema tome, iako su nacionalne privrede osnovne jedinice kapitalističkog razvoja, da bismo razumjeli kapitalizam devetnaestog stoljeća moramo ga promatrati kao jedinstven i sveobuhvatan svjetski sustav. Novija su istraživanja potvrdila Marxovu tezu, daje proširena reprodukcija temeljni zakon kapitalističkog poslovanja; razvoj zaostalijih evropskih regija, prema tome, treba također gledati u okvirima tog ekonomskog sustava. Povijesno i logički gledano, pitanje je: kako se sistem svjetskog kapitalizma proširio na ta područja, kao i kakvi su alternativni putovi postojali za uključi vanje u taj svjetski sustav. Ono što moramo vidjeti to je razmjerna uloga koju su u tom procesu odigrale vanjske ili unutrašnje snage kao i priroda njihove interakcije u različitim fazama razvoja. I na kraju, želimo otkriti što je uključivanje u kapitalističku svjetsku privredu značilo za te zemlje ili regije. 81. Vidi L. JOrberg, op. cit.
152
Iz svega što je dosada rečeno bit će jasno, da ne možemo ra zumjeti kako su zaostale regije napustile svoje tradicionalno stanje - bez razumijevanja procesa koji je doveo do novog svjetskog ekonomskog sustava. No, od čega se takvo kretanje sastojalo i koji su ga faktori olakšali, možemo doznati samo detaljnijom ana lizom vanjskotrgovinskih odnosa. Upravo će nas to dovesti do pitanja o početku ekonomskog razvoja evropske periferije, njezinih ekonomskih odgovora na izazov industrijske jezgre, kao i odgovora na poticaj zapadnih tržišta. Naime, istraživanje načina kako je vanjska trgovina uključila periferiju u svjetsku ekonomiju, neodvojivo je od pitanja razvoja izvoznih grana tih zemalja.
153
.
6
Vanjska trgovina, razvoj izvoznih grana i njihovi odjeci
Analiza vanjske trgovine, te posebno uloge izvoznih grana, ne samo što će pokazati kako su i u kojoj mjeri zaostalije regije postale dijelom svjetske privrede, već će nam omogućiti i da steknemo određenu predodžbu o prirodi tog procesa. Naime, kao što je Marx primijetio, “Modema povijest kapitala potječe od vre mena stvaranja ... svjetske trgovine i svjetskog tržišta”.1Na isti načinje teorija razmjerne prednosti i međunarodne specijalizacije (kao osnovno načelo liberalne ekonomije devetnaestog stoljeća, koje je i danas vrlo prisutno u različitim oblicima) smatrala vanjsku trgovinu jamcem skladnog razvoja. No, marksistička ekonomska teorija (premda je osobitu važnost davala prednostima specijalizacije i potrebi i korisnosti vanjske trgovine)2 odbacila je teoriju o skladu interesa, te je umjesto toga naglašavala protivurječnosti svojstvene jedinstvenom svjetskom kapitalističkom ekonomskom sistemu, kao i nesklad između stupnjeva stvarne - i moguće - integracije unutar tog sistema. U novije su vrijeme ekonomisti “nove ljevice”, baveći se problemima Trećeg svijeta, odbacili podjednako liberalnu eko nomiju kao i marksističko tumačenje - dokazujući da pojava zaos tale zemlje na svjetskom tržištu ne znači ništa drugo, već činjenicu da ona time postaje jedno od perifernih područja svjetske priv rede. Razvoj bi, prema tome, bio jednostrano promicanje svjetske akumulacije, pri čemu bi vanjska trgovina imala ulogu eksplo atacije i podjarmljivanja zaostalih naroda koji kasne u razvoju.3
1. Karl Marx, Capital, sv. I, Moskva, 1977, str. 145. 2. “Nemoguće je zamisliti kapitalističku naciju bez vanjske trgovine”. V.I. Lenjin, Sabrana djela, sv. 3, Moskva, 1972, str. 65. 3. Vidi, između ostalog, Samir Amin, L ’accumulation d l ’ichelle mondiale, Pariz, 1970; A.G. Frank, “Multilateral Merchandise Trade Imbalances and Un even Economic Development”, The Journal o f European Economic History, sv. 5 ,b r .2 ,1976.
154
Pogled na zaostale evropske regije u devetnaestom stoljeću, posebno je koristan kao provjera stupnja u kojemu se te teorije podudaraju s povijesnim činjenicama. Evropska periferija, naime, jedno je od malobrojnih područja gdje se okolnosti i način na koji je jedno nerazvijeno područje ušlo na svjetsko tržište mogu ispitati kao udaljeni povijesni fait accompli. Ovdje možemo naj prije vidjeti kakve je učinke razvijena kapitalistička svjetska ekonomija imala na zaostalu regiju i tako ispitati ove povijesne procese u dužem vremenskom razdoblju. Premda se vanjska trgovina zemalja o kojima smo govorili razlikovala po opsegu, značaju i sastavu, nema sumnje da su sve te zemlje imale zajedničku osobinu koja je svojstvena trgovinskim odnosima nerazvijenih s razvijenim zemljama. U svim tim zem ljama izvezeni proizodi ih su prvenstveno primarna roba, sirovine i/ih poljoprivredni proizvodi. Uvoz im se, naprotiv, daleko naj većim dijelom sastojao od industrijskih proizvoda. Kakav je bio učinak ovoga tipa vanjske trgovine na zaostahja područja? U nastojanju da odgovorimo na to pitanje, ponajprije se moramo prisjetiti: ekonomske promjene i rastuća podjela rada - kako na domaćem, tako i na međunarodnom području - tijekom devetnaestog stoljeća doveh su do vanjske trgovine, čija je stopa rasta nadaleko premašivala stopu industrijske proizvodnje i nacionalnog dohotka. Najnoviji proračuni Paula Bairocha pružaju nam slijedeću sliku: Evropski izvoz kao postotak brutto nacionalnog proizvoda 1830. 4.0 1860. 9,4 1890. 12,6 1913. 14.0 To znači daje vrijednost izvoza - proračunata prema tadašnjim cijenama - skočila od 645 milijuna dolara na 10.550 milijuna dolara; a to znači da se povećala šesnaest puta. Sami ti podaci pokazuju, da je vanjska trgovina bila jednim od najvažnijih sredstava i glavnih pokazatelja razvoja kapitalističke svjetske privrede. Promatrajući brojke vezane uz vanjsku trgovinu, mogli bismo s pravom smatrati kako je privredni razvoj zemalja evropske periferije primjer rasta orijentiranog prema potražnji - stoje čak i Adam Smith smatrao važnim faktorom privrednog rasta. Značajan broj ekonomista smatra kako je privredni razvoj čak i 155
vodećih industrijskih naroda bio prvenstveno rezultat brzog rasta međunarodne trgovine. Oni to gledište podupiru podacima koji pokazuju, da je i u Engleskoj rast proizvodnje bio najbrži u tzv. izvoznim granama.4 Većina povjesničara što se bave tim predmetom smatra rast domaćeg tržišta od odlučujuće važnosti, da bi industrija jednog naroda dobila vodeću ulogu; tim više što je vanjska trgovina, budući ovisi o određenim prirodnim preduvjetima, u funkciji specifične razine društvene proizvodnje. Teško bismo, naime, mogli objasniti podudaranje između potražnje i ponude ako ne bismo uzeli u obzir i druge trendove faktora proizvodnje - kao što su, na primjer, kretanje kapitala i radne snage. Unatoč svemu tome, prvo pitanje kojim se moramo pozabaviti pri ispitivanju pristupa zemalja evropske periferije onima što su se našle u prvom valu industrijalizacije, glasi: kako su uspjele ući u bujicu međunarodne trgovine, bujicu koja je narasla zahvaljujući industrijskoj revoluciji? Niti jednoj perifernoj zemlji nije evropska trgovina bila strana. Talijanski gradovi-državice bili su središte svjetske trgovine u srednjem vijeku; Španjolska i Portugal imale su prevlast u šesnaestom stoljeću. S druge strane, balkanske zemlje bile su samo marginalno uključene u svjetsku trgovinu, no ipak su bile uključene i to posebno između šesnaestog i osamnaestog stoljeća. Opseg te tigovine bio je razmjerno malen; i to ne samo zato što je opseg svjetske tigovine tijekom tog razdoblja bio malen, već i zbog toga što su balkanske zemlje imale nisku produktivnost, minimalne viškove i nikakvu specijalizaciju. Roba koja se izvozila bila je tipična za periferne zemlje tijekom šesnaestog stoljeće i kasnije - dakle u vrijeme kada je započela trgovina poljopriv rednim proizvodima u zamjenu za masovne industrijske proiz vode, kao i razmjerno velik izvoz nekih industrijskih sirovina. Zemlje evropske periferije o kojima smo govorili, najvećim su dijelom izvozile poljoprivredne proizvode u Zapadnu Evropu. Švedska i Rusija također su izvozile značajne količine bronce, željeza i drveta. Ipak, prije devetnaestog stoljeća njihova se trgovina ne može smatrati primjerom međunarodne specija lizacije; s obzirom na njezinu važnost za domaću privredu, vanjska je trgovina bila samo dopuna a ne odrednica privrednog razvoja.
4 Vidi M.R. Hartwell, “The Causes of the Industrial Revolution”, The Eco nomic History Review, 1969.
156
Nepotpuni i nedovoljno pouzdani podaci koji nam stoje na raspolaganju pokazuju, daje u tridesetim godinama devetnaestog stoljeća udio Rusije u evropskoj trgovini bio razmjerno značajan: iznosio je gotovo 8 posto, lijekom istog razdoblja, udio Hab sburške monarhije bio je gotovo 5 posto, Španjolske više od 2 posto, Portugala 1,5 posto, i Švedske više od 1 posto. Portugal je u to vrijeme predvodio evropske zemlje u pogledu opsega vanjske trgovine po stanovniku; stoje vjerojatno bilo posljedica intenzivne trgovine s kolonijama, kao i posebnih trgovačkih odnosa s Britanijom.5 Engleska industrijska revolucija proširila se čitavom zapadnom polovicom kontinenta, te je stvorila nove uvjete za evropsku trgovinu. Manje razvijene zemlje što su imale uske ekonomske, političke i kulturne veze sa Zapadnom Evropom došle su pod utjecaj novih okolnosti - premda se način na koji se to odvijalo razlikovao od zemlje do zemlje, kao i njegove posljedice. No, posvuda se otvarao put za širenje kapitalizma i za ekonomsku specijalizaciju. To će uvelike odrediti razvitak vanjske trgovine tijekom čitavog devetnaestog stoljeća. Taj je razvoj imao dvije glavne osobine. Prva je bila rast trgovine između razvijenih zemalja (premda je Engleska zadržala vodstvo nad ostalima), potaknut rastućom specijalizacijom: do nje je došlo uslijed razvijenije proizvodnje, kao i korištenjem prednosti koje je svaka pojedinačna zemlja imala zahvaljujući svojim posebnim pro izvodnim faktorima. Druga osobina evropske trgovine u de vetnaestom stoljeću bila je činjenica, daje trgovina između raz vijenih i nerazvijenih naroda rasla silnom brzinom. Poticaj za to dala je gotovo neutaživa potreba razvijenih zemalja za poljo privrednim proizvodima i sirovinama; a uz to je trgovina s naj bližim nerazvijenim poljoprivrednim narodima (Evrope) najpri rodniji način da se te potrebe zadovolje. Bilo je, prema tome, prirodno što se (kao prvi korak u svjet skom Širenju kapitalizma) plodovi i zahtjevi industrijske revolucije prenose na evropsku periferiju. Zemlje tog područja bile su ne 5. Sredinom osamnaestog stoljeća, 15 posto engleskog izvoza prodavano je na portugalskom tržištu. Bairoch procjenjuje daje oko 1800. Portugal sudjelovao s 5-7 posto u ukupnom evropskom izvozu - brojka koja nam se čini pretjeranom. Vidi P. Bairoch, Commerce extirieur et diveloppement iconomique de l 'Europe, Paris. 1976, str. 266.
157
samo zemljopisno lako dostupne, već su i same željele uspostaviti dodire s industrijaliziranim narodima; a uz društveno-političke promjene koje su se odvijale, kao i razvojem modernih instituci onalnih sistema, postajale su za to i posebno prikladne. Željeznice, izgrađene uz pomoć stranih ulaganja, pružile su tehničke preduvjete za sudjelovanje u svjetskoj trgovini. Tako su zaostale evropske zemlje postale podjedno tržištem za rastuće zalihe industrijskih proizvoda iz Zapadne Eviope, kao i dobavljačima koji su zadovoljavali njezine pouebe za hranom i sirovinama. U vrijeme kada su se ostali kontinenti tek počinjali uključivati u novi sistem svjetske trgovine što ga je pokrenula industrijska revolucija (s izuzetkom nekolicine posebnih tropskih proizvoda), najviše je Jugoistočna Evropa, te u nekoj mjeri i Sjeverna Evropa, djelovala kao periferno područje u odnosu prema evropskoj industrijskoj jezgri.6 Prema tome, nema sumnje da su potrebe razvijenih industri jaliziranih zemalja poticale orijentaciju prema izvozu kod privreda koje su ranije bile autarhične. Raspon i posljedice te promjene su funkcije u kombinaciji vanjskih i unutrašnjih faktora. Zemljopisna blizina evropske periferije sama po sebi je prednost (premda za hvaljujući revoluciji transporta u devetnaestom stoljeću, te izgradnji željezničke mreže koja je imala za posljedicu pad tran sportnih troškova - to postaje sekundarnim pitanjem). No, doseg i učinci vanjske trgovine prvenstveno su ovisU o stupnju 11a kojemu se potražnja za uvozom kod razvijenih zemalja podudarala s onim što su zaostale zemlje mogle ponuditi. Izvoznici presudno važnih sirovina visoke tržišne elastičnosti imali su, u danoj fazi razvoja, prednost pred izvoznicima poljoprivrednih proizvoda, čija je tržišna elastičnost bila niža. Domaće reperkusije vanjske trgovine bile su jednako važne. Razvoj kojim je kapitalizam uvlačio sve više novih područja u međunarodnu privredu, val koji je dostigao Skandinaviju prije negoli Balkan, može se zasigurno smatrati 6. Ne smatramo daje naša dužnost pružili detaljnu analizu rastuće literature koja se bavi odnosom između jezgre i periferije. No, htjeli bismo ipak primijetili daje tu jedna od najslabijih točaka nemogućnost primjerenog objašnjenja odnosa između razvijenih i nerazvijenih dijelova Evrope. Većini je autora dovoljno da nerazvijene dijelove promatraju kao “polu-periferiju” ili kao dodatke jezgri koji kasne u razvoju, izbjegavajući pri tome pitanje zašto su kasnije ta polu-periferna područja uspjela postati dio jezgre.
158
jedinstvenim procesom,7 ipak, teško bismo odnos prvih in dustrijaliziranih zemalja i onih zemalja koje su ih slijedile mogli promatrati samo s obzirom na vremensko zaostajanje, kao što ne bismo mogli promatrati njihove funkcionalne odnose samo kao primjere prirodne specijalizacije zasnovane na komparativnim troškovima proizvodnje. Kao što smo već spomenuli govoreći o poticaju jezgre, industrijska revolucija dovela je do izvanrednog rasta uvoznih potreba. Novi strojevi bih su nezasitni u trošenju pamuka, vune, ugljena i metala; dok domaća poljoprivredna proizvodnja nije mogla zadovoljiti potrebe sve veće industrijske populacije, premda životni standard u to doba nije bio osobito visok. Industrijalizacija jezgre značila je, dakle, izvanredne mogućnosti za zaostalije evropske zemlje da povećaju izvoz poljoprivrednih proizvoda i sirovina. U skladu s time, poljoprivreda je postala glavnom i najuobičajenijom izvoznom granom u zemljama periferije, pod najizravnijim utjecajem sve većeg uvoza hrane u Zapadnu Evropu. Računajući prema stalnim cijenama iz 1913., uvoz hrane po stanovniku u Zapadnoj Evropi povećao se od 6,00 dolara gedišnje u 1872. na 12,20 dolara u 1900., te na 13,90 dolara do 1913.8 Na evropskoj periferiji nailazimona odgovarajući porast izvoza: od Skandinavije do Italije, od Grčke do Španjolske, sve su se veće količine hrane i sirovina otpremale u Englesku, Njemačku ih Austriju. Prvi zaključak koji možemo donijeti na temelju Ihbele 6.1 glasi, da je u većini uključenih zemalja izvozna stopa rasta bila brža od evropskog prosjeka. Zemlje u kojima je izvoz najbrže rastao su Finska i Danska, čija je godišnja stopa rasta viša od 5 posto.9Druga
' 7. Cf. S. Pollard, “Industrialization and the European Economy” , Economic History Review, br. 4,1973; i S. Pollard, European Economic Integration 18151970, London, 1974; “Proces kao što je izgradnja željeznica ili elektrifikacija nadilazi granice pojedinačnih zemalja, tako da bismo ga točnije mogli opisati kao svjetski proces negoli kao zbroj odvojenih nacionalnih procesa. I s&tn je kapitalizam, u gospodarskom i sociološkom pogledu, u osnovi jedinstven proces, čija je pozornica čitav svijet", J. Schumpeter, Business Cycles. New York, Lon don, 1939. str. 666. 8. C.P. Kindleberger, Foreign Trade and National Economy, New Haven, London, 1962; “Sve veća tržišta su se nudila luskom i mađarskom žitu i drugim proizvodima periferije, pružala su izravan poticaj i nove resurse za unapređenje poljoprivrede”, S. Pollard, European Economic Integration 1815-1970, str. 25. 9. U slučaju Bugarske podaci se odnose samo na prosjek za posljednjih trideset godina, a brojke za 1880-9Q. čine se prilično nepouzdanima.
159
su krajnost zemlje Pirinejskog poluotoka i Italija, čija je izvozna stopa rasta niža od evropskog prosjeka; te se zemlje nisu mogle u potpunosti uključiti u procvat izvoza što gaje izazvala Zapadna Evropa. Vrijednost izvoza perifernih zemalja (Tabela 6.2) drugi je pokazatelj uloge koju su ove zemlje imale u evropskoj trgovini. TABELA 6.1 STOPA RASTA IZVOZA, GODIŠNJI PROSJEK U POSTOCIM A10 Zemlja
1860.-80.
Mađarska Bugarska Grčka
2.1
1880.-90.
1890.-1910.
1860.-1910.
3.6
2.7*
6,7
3,3 2,9
5.3 3.3
1,5 9,4
Rumunjska
-
Srbija
-
2,1 1.9
3.9 4.2
3.3* 3.4*
Rusija švedska
4,1 4,9
3,5 3.7
3.6 3.2
Norveška
3.3 6.6
1.8 1.6
3,8 5,5
3.8 4,0 3,2
7,2 3.4 4.4
1.8 2,0 2.9 0.5 1.3
4.8 4,2 0,9 2.1 3.2
Finska Danska Italija Španjolska Portugal Evropski prosjek
2,0 3.2
5.1 5.1 2,6 2,7 1.7 2.8
* 1880.-1910.
10. Proračuni se zasnivaju na P. Bairoch. “European Foreign Trade in the 19th Century: The Development of the Value and Volume of Exports”, The Jour nal o f European Economic History, 1973. Za brojke za Mađarsku, vidi Scott Eddie, “The Terms and Patterns of Hungarian Foreign Trade 1882-1913”, The Journal o f Economic History br. 2, 1977.
160
TABELA 6.2 DOPRINOS PER IFERIJE EVROPSKOJ TRGOVINI, VRIJEDNOST IZVOZA, PO STOCI"
Zemlja
1860.
1890.
1910.
Mađarska
_•
4,1
3,0
Bugarska
-
0,1
0,3
Grčka
02
0,3
Rumunjska
• -
1.1
03 1.3
Srbija
5.6
02 8,3
1.0 0,7
1.8 0.7
0,8
0,4
0,6
Italija
02 03 5.1
1,0 3,8
1.5 4,5
španjolska Portugal
2.3 0.7
3.4
2,2 0,4
Rusija švedska Norveška Finska Danska
0.5
02 8.9 1.8
I ovdje je očigledan trend rasta - premda je, kako ćemo vidjeti, u mnogim slučajevima opseg trgovine bio tako malen, da čak ni brža stopa rasta nije dovela do bitnih promjena u omjerima ukupne trgovine. I u ovom slučaju zemlje Južne Evrope pokazuju opa dajući trend. Doprinos Portugala bio je čak manji. U Španjolskoj nailazimo na znakove procvata izvoza između 1860. i 1890., ali 20 sljedećih godina mnogo je manje povoljno. S druge pak strane, za Italiju je razdoblje između 1860. i 1890. bilo nepovoljno, dok su devedesete godine i prvo desetljeće dvadesetog stoljeća donijele postupni uspon.
11. Bairoch u svoje proračune nije uključio Mađarsku; te je čak i kada je procjenjivao ukupan opseg evropske vanjske trgovine, uključio brojke koje su se odnosile na Monarhiju u cjelini. Uzmemo li u obzir trgovinu između dviju polovica Monarhije, dobit ćemo znatno veće brojke za udio Monarhije u evropskoj trgovini od onih koje je on dao. Naravno, računali smo čitavu mađarsku vanjsku trgovinu, uključujući izvoz u austrijski dio Monarhije.
161
1860.
1910.
Mediteranske zemlje
mrrm
Skandinavske zemlje
11 1 1 1 1 1 1 Rusija KVVH
Balkan
I
1
I
I Ostale evropske zemlje
Ugarska
Udio zem alja periferije u europskoj Dgovini, po vrijednosti izvoza 1860. i 191Q.
Sve ovo ukazuje na činjenicu, da je to razdoblje u cjelini ka rakterizirao brz rast izvoza, prateći odgovarajući porast potražnje za uvezenom robom. To ubrzava razvoj ekonomije, kao i njezinu kapitalističku preobrazbu. No, utvrditi činjenicu rasta izvoza i vanjske trgovine - nije isto što utvrditi stupanj u kojemu je ona pridonijela ekonomskom razvoju u cjelini, u kojemu je dovela do povećanja štednje i ulaganja. Društvena razgranatost tih pitanja teško se, ipak, može dovesti u sumnju. U svezi s tim samo ćemo spomenuti, daje u to vrijeme kapitalistička preobrazba u mnogim zemljama bila još uvijek nepotpuna, u procesu razvoja; u mnogim zemljama i dalje je prisutna vlast starih vladajućih klasa, kao i feudalni sistem velikih posjeda. Sve je to pridonijelo da se velik dio prihoda od izvoza našao u rukama nesrazmjerno malog dijela stanovništva, koji uz to nije bio potpuno predan promicanju kapitalističkih vrijednosti. 162
No, vratimo se ekonomskim vidovima uloge vanjske trgovine, kako bismo ponajprije ispitali “aksiom” prema kojemu je struktura vanjske trgovine zasnovana na izvozu sirovina, u neku ruku znak zaostalosti.12 Jednako često polazište je i pretpostavka, da su u svakoj razmjeni hrane ili sirovina za industrijske proizvode oni koji prodaju ove prve nužno u nepovoljnijem položaju - dok oni koji prodaju industrijske proizvode nužno imaju od toga koristi. Uz uvjete trgovinske razmjene što su povoljni za prodavače industrijske robe (dakle za zemlje industrijalizirane jezgre), bogati su morali postati još bogatijima, dok su zaostali morali još više zaostati. Nema sumnje kako je trgovina poljoprivrednim pro izvodima (i sirovinama) u zamjenu za industrijske proizvode po tvrđivala ovu pretpostavljenu zakonitost. Na primjer, cijena strojnih proizvoda na svjetskom tržištu bila je 1900. u prosjeku 16 posto viša negoli 1872., dok se do 1913. povećala za daljih 31 posto. Istovremeno su cijene žita koje su u trećoj četvrtini devetnaestog stoljeća rasle, u zadnjoj četvrtini drastično pale. Između 1855-64. i 1885-94. cijena pšenice na kopenhaškom tržištu pala je za trećinu, cijena raži gotovo za četvrtinu, cijena zobi za 10 posto, dok su cijene ječma manje-više stagnirale. Između 1872. i 1913. cijena drveta pala je za šestinu, kao i cijene ugljena ih koksa. Općenito su cijene sirovina u prosjeku pale za jednu trećinu između 1872. i 1900. (No, moramo primijetiti kako bi bilo pogrešno sma trati daje to neizbježan rezultat nekog čvrstog “zakona”. Kao što smo vidjeli, cijene žita su ipak neko vrijeme rasle, a cijene živo tinjskih proizvoda rasle su tijekom čitavog razdoblja). Postoje dokazi kako nije bila općenita činjenica, da uvjeti trgovinske razmjene idu u prilog zemalja jezgre a na štetu zemalja periferije. Najveća je dobit uvijek u kombiniranoj funkciji dane robe koja se uvozila ili izvozila, te trendova cijena na svjetskom tržištu. Ipak, nema sumnje da su se između 1860. i 1914., dakle u razdoblju koje je odigralo odlučujuću ulogu s gledišta evropske periferije, za Britaniju uvjeti trgovinske razmjene poboljšali 20 posto; što znači, da je za isti opseg izvoza Britanija krajem tog razdoblja dobivala petinu više uvoza negoli pedeset godina ranije. Druga zemlja jezgre Čijaje trgovina slijedila slične trendove, bila je Belgija. (No čak i ovdje bismo trebali primijetiti: u prethodnih četrdeset godina, između 1820. i I860., kada je britanski in
12 Vidi Samir Amin, op.dt., str. 472.
163
dustrijski monopol bio mnogo određeniji - njezini uvjeti tr govinske razmjene slijedili su nepovoljan trend; tako daje 1860. Britanija morala izvoziti 50 posto više, za istu količinu uvezene robe).13Za Francusku i Njemačku predratna su desetljeća donijela loše uvjete trgovinske razmjene. Između 1880. i 1913. na primjer, njemački su se uvjeti trgovinske razmjene pogoršali čak 20 posto. (S tim u svezi je očito okolnost što su cijene kemijskih proizvoda 1900. iznosile samo 25 posto njihove cijene iz 1872., a 1913. samo 45 posto cijena iz 1900.). Tijekom istoga razdoblja uvjeti trgovinske razmjene za Švedsku, izvoznicu hrane i sirovina, poboljšani su 50 posto, a za Dansku su postali povoljniji; no, uvjeti trgovinske razmjene za Norvešku pretipjeli su štetu, zbog izgubljenih prihoda uslijed pada cijena brodskog prometa. Prema proračunima koje je Lđszlć Katus izvršio za Mađarsku, protekcionistička poljoprivredna politika Monarhije poslije prijelaza stoljeća također je na sličan način promijenila uvjete trgovinske razmjene.14No, situacija je potpuno drugačija u slučaju zemalja na Pirinejskom poluotoku. Usprkos nekim općim kretanjima, profiti ih gubici neke zemlje u vanjskoj trgovini bili su funkcija njezinih okolnosti. Zemlja koja je izvozila pšenicu očito je u lošijem položaju kada je prodavala po cijenama na svjetskom tržištu, od zemlje koja je izvozila meso i druge stočne proizvode (pri tome je Mađarska, koja je prodavala pšenicu Monarhiji, poseban slučaj); a ipak, obje su “izvoznice poljoprivrednih proizvoda” . Na isti su način izvoznici strojeva u prednosti prema izvoznicima kemijskih proizvoda, za koje su uv jeti trgovinske razmjene bili uistinu nepovoljni - premda su podjedno “izvoznici industrijske robe”. Sve to pokazuje kako gubici ili dobici u trgovini nisu proizlazili jednostavno iz pripadnosti neke zemlje jezgri ih periferiji, već su posljedica konkretne proizvodne i izvozne djelatnosti određene 13. A. Mitchell i P. Deane, British Historical Statistics, Cambridge, 1952, str. 331-2. Izvrsni kratki pregledi kretanja cijena mogu se naći u W.A. Lewis, Growth and Fluctuations 1870-1913, London, 1978. str. 278-81; i C.P. Kindleberger, The Terms o f Trade. European Case Study, Cambridge. New York, 1956. 14. J. Pedersen i O. Pedersen, An Analysis o f Price Behaviour, Kopenhagen, 1938; W. Hoffman, Das Wachstumderdeutschen Wirtschaft seit der Mirte des 19. Jahrhunderts, Berlin, 1965; C.P. Kindleberger, op.cit., L. Katus. poglavlje o gospodarskom razvoju u Magyarorszdg Tortinete (Povijest Mađarske), sv. VII. Budimpešta, 1978; Scott Eddie, “The Terms and Patterns of Hungarian Foreign Trade 1882-1913”, The Journal o f Economic History, br. 2,1977.
164
zemlje. Oni su velikim dijelom određeni sposobnošću - ili nesposobnošću - zemlje da se prilagodi zahtjevima tržišta. Upravo je element fleksibilnosti bio presudan faktor koji je određivao da li će vanjska trgovina postati sredstvom podređivanja jedne zemlje razvijenijoj privredi ili će postati opticajem da sama zemlja razvije napredniju privrednu strukturu. Sto je od toga vrijedilo za neku određenu zemlju, može se utvrditi samo uz pomoć složene analize svih faktora međunarodnog i unutrašnjeg privrednog sistema.15U tom se pogledu moramo složiti s H. Myintom: “Tradicionalni po jam uvjeta trgovinske razmjene nije odgovarajuće mjerilo prednosti u međunarodnoj trgovini, a niti raspodjela dohotka koja iz njih proizlazi. Moramo također uzeti u obzir rast privredne djelatnosti, promjene u zapošljavanju i razini tehničkih vještina (do kojih dolazi uslijed izvedenih ulaganja), kao i sve druge dinamične poticaje koji proizlaze iz rasta opsega trgovine jedne zemlje”.16 To potvrđuje i činjenica što je velik broj razvijenih zemalja u početnoj fazi razvoja - a često i mnogo kasnije - izvozio hranu ili sirovine, u nastojanju da ubrza akumulaciju kapitala. U brojnim zemljama, prema tome, razvoj izvoznih grana zasnovanih na si
15. Zbog toga nalazimo da je pojam “ovisnosti”, na način kako se koristi u brojnim radovima o odnosu između jezgre i periferije, previše općenit. D. Senghaas smatra da su faktori koji pogoduju ovisnosti sljedeći: (a) nejednakosti već na samom početku; (b) nejednakosti u strukturi (sirovinama, industriji, trgovini), te da li je struktura izvoza jednostrana ili raznovrsna; (c) jednostrani učinak financijskih uspjeha; (d) nejednake m ogućnosti razvoja (D. Senghaas, Imperialismus und strukturelle Gewalt. Analysen iiber abhdngige Repnoduktion, Frankfurt, 1972, str. 23). H.W. Singer u svome slavnom članku (“The Distribu tion of Gains between Investing and Borrowing Countries”, American Economic Review, 1950.) bio je skromniji i bliži srcu problema: “Ne bi li se moglo reći dau mnogim slučajevima proizvodna postrojenja za izvoz iz nerazvijenih zemalja, koja su velikim dijelom bila rezultat stranih ulaganja, nikada nisu postala dijelom gospodarske strukture tih nerazvijenih zemalja - osim u puko zemljopisnom ili fizičkom značenju?” 16. H. Myint, “An Interpretation of Economic Backwardness” u The Eco nomics c f Underdevelopment, ured. Agarwala Singh, New York, 1963; H. Myint, International Trade and the Developing Countries, International Economic Re lations, London, 1969. S. Kuznets (Modem Economic Growth, New Haven, Lon don, 1966, str. 302) dodaje da je ovisnost u vanjskoj trgovini funkcija ne samo odnosa vanjske trgovine prema nacionalnom dohotku, već i razmjerne težine ključnih sektora; ili bolje rečeno, stupnja raznolikosti vanjske trgovine. Prednosti koje donosi vanjska trgovina velikim dijelom ovise o tome kolike se alternative mogu pronaći za uvezenu robu, te o mobilnosti proizvodnih faktora investiranih u izvoz roba.
165
rovinama položio je temelje za strukturalnu preobrazbu industrije i za opći privredni procvat.17Pitanje, dakle, nije: da li izvoz hrane i sirovina sam po sebi dovodi do povoljnih ili nepovoljnih uvjeta trgovinske razmjene za određeno područje već da li će zemlje jednog područja biti zarobljene u ulozi izvoznika sirovina ili će biti u stanju, polazeći odatle, izgraditi prikladno razvijenu priv rednu strukturu. Sposobnost izgradnje takve razvijene industrijske strukture, odgovora na poticaj Zapada, kao i uspješne konkurencije razvije nijim zemljama - bila je, naravno, rezultat složene interakcije brojnih faktora. Bogatstvo prirodnih i zemljopisnih resursa zemlje, njezina pristupačnost, prometna mreža, ono što je prethodilo njezinoj prvobitnoj industrijalizaciji, mogućnosti akumulacije kapitala i preuzimanja strane tehnologije, te vladina politika bili su odlučni faktori koji su određivali njezin odgovor Zapadu.18 Ipak, unutar vrlo općenite kategorije hrane i sirovina moramo pažljivo razlikovati one proizvode što su pridonosili razvoju industrijalizacije, od onih što su u manjoj mjeri (ili nikako) vodili do tehnoloških poboljšanja.19 Smatramo vrlo važnim d aje ova posljednja skupina izvoznih proizvoda prevladavala u izvozu
17. Poučno je u tom pogledu vidjeti izvoznu strukturu Kanade i Sjedinjenih Država:
Godina 1868.-70. 1896.-1900. 1914. 1926.-29. 1936.-39.
Sirovine 95 92 87 47 32
Polufinalna roba 5 8 13 23 28
Finalna roba
30 40
U C. Kindleberger, Foreign Trade and National Economy, New Haven, Lon don. 1962, str. 41,43. 18.0 tome kao o faktoru evropske industrijalizacije, vidi S. Pollard, “Indus trialization and the European Economy", Economic History Review, br. 4,1973. 19. Tako, primarni proizvodi imaju drugačiji učinak na gospodarski rast kao rezultat razlika u onome što se u njih ulaže i raspodjeli dohotka koja iz toga proizlazi, u sociološkim aspektima i tehničkim zahtjevima. Vidi C. Kindleberger. op.cit., str. 201.
166
zemalja s izvoznom stopom rasta koja je bila niža, ili tek jedva jednaka, prema prosječnoj. U Grčkoj, na primjer, poljoprivredni su proizvodi bili glavni izvozni artikli. U 1887. tvorili su 75 posto grčkog izvoza primami poljoprivredni proizvodi. Do 1912. promijenilo se vrlo malo, te su poljoprivredni proizvodi iznosili 78 posto ukupnog izvoza. No, o kojim se poljoprivrednim proizvodima radilo? Tri najvažnija izvozna proizvoda 1887. su grožđice (koje sačinjavaju 65,5 posto ukupnog izvoza), vino (5,9 posto), te masline i maslinovo ulje (4,5 posto). Do 1912. izvoz grožđicajepao na 28,8 posto ukupnog izvoza, duhan je sačinjavao 14,1 posto, masline i maslinovo ulje 14,9 posto, te vino 11,8 posto. No, niti jedan od tih proizvoda, premda im je bila potrebna minimalna prerada prije izvoza (duhan se morao sušiti i klasi ficirati, ulje se moralo istisnuti iz maslina, grožđe se moralo sušiti da bi se dobile grožđice, itd.), nije zahtijevao razvoj prave preh rambene industrije. Tehnologija za preradu duhana, na primjer, bila je minimalna: tvornice duhana u to vrijeme bliže su tradi cionalnim “manufakturama”, negoli modernim industrijskim po strojenjima. Isto tako niti proizvodnja grožđica, ulja ili vina nije postavljala nove proizvodne zadatke. U slučaju Grčke, prema tome, glavne izvozne grane nisu bile organski vezane uz prve moguće korake prema industrijalizaciji. No, nije to bila jedina prepreka da grčki izvoz postane pola zištem privrednog blagostanja i industrijske preobrazbe. Ne manje važna je činjenica, da glavni grčki izvoz nije bio vezan niti uz jednu ključnu granu zapadnoevropskog privrednog razvoja. Grož đice, ulje i duhan imali su nisku elastičnost cijena u potražnji, i kretanja cijena bila su vrlo nepovoljna. Nepostojanje privrednih poticaja odražavalo se i u uvoznim kretanjima, koja je otežavala činjenica da je Grčka morala uvozili i hranu. Žito je 1887. sačinjavalo 38 posto njezina uvoza, a 1912. sačinjavalo je 19 posto; šećer je iznosio daljih 5 posto. I ugljen je bio uvozni proizvod, koji je bio odgovoran za 12 posto grčkog uvoza tijekom čitavog razdoblja. Razmjerno malen opseg industrijskog uvoza također je u skladu s konvencionalnom slikom zaostale privrede: najvažniji industrijski uvoz je tekstil za masovnu potrošnju; strojevi i investicijska roba iznosili su tek 1,5 posto čitavog uvoza. U slučaju Grčke, prema tome, godišnji rast izvoza od 3 posto i orijentacija Grčke prema izvozu (vanjska trgovina pridonosila je 25 posto nacionalnom dohotku) zadržavali su postojeću privrednu strukturu - umjesto da je obnavljaju ili mijenjaju. Postojala je, zapravo, 167
samo jedna industrija koja je izravno vezana uz vanjsku trgovinu: brodogradnja. Tijekom tih desetljeća kapacitet brodova se desetostruko povećao; no, zbog nedostatka kapitala, tehnologije i kvalificirane radne snage, najveći i najmoderniji brodovi nisu se gradili u Grčkoj.20 Tijekom tih godina u Portugalu je slika još žalosnija. Genera cijama je Portugal bio jedan od glavnih britanskih trgovačkih partnera; Methuenskim sporazumom iz 1703. Portugal je postao područje slobodne trgovine za engleski tekstil, u zamjenu za slične carinske olakšice portugalskom vinu u britanskim lukama. Ova trgovina britanskim tekstilom u zamjenu za portugalsko vino, bila je veliki primjer zastupnika teorije slobodne trgovine i kom parativnih troškova - od Ricarda nadalje. Ovdje nećemo kritizirati teoriju komparativnih troškova; no, evropsko (i posebno: portugalsko) iskustvo učinilo je mnogo, da se ta teorija pobije. Naime, rast potražnje za vinom nije nikako išao ukorak s rastom potražnje za važnijim sirovinama ili proizvodima široke potrošnje u tom razdoblju. Bairoch pripisuje stagnaciju portugalskog izvoznog sektora trima faktorima: (1) gubitku brazilskog trgovačkog monopola; (2) stagnaciji izvoza vina; (3) neobičnom nedostatku raznolikosti u portugalskom izvozu (do 1890. vino je činilo oko 50 posto njegove izvozne trgovine) 21 Polagani rast portugalske vanjske trgovine ponajprije ukazuje na činjenicu, da ono što je zemlja nudila nije dovoljno privlačilo novo, dinamično svjetsko tržište. (No, izvoz srdela naglo se
20. Za podatke, vidi B. Sterios, “Industrijska revolucija u Grčkoj" (na ma đarskom) u Ivin Berend i Gyorgy Rinki. Gazdasigi elmaradottsdg (Gospodarska nerazvijenost). Budimpešta. 1979. 21. P. Bairoch, Commerce exterieur et diveloppement economique de I ’Europe, Pariz, 1976, str. 267. Izvoz je vina 1800. iznosio 200 tisuća hektolitara, i do 1870. se nije povećavao. Izvoz se vina znatno povećao između 1870. i 1885.. da bi zatim opet opao zbog filoksere. U međuvremenu je izvoz portugalskog vina pao sa 72 posto ukupnog izvoza vina na 23 posto. Vjerojatno je orijentacija prema izvozu jeftinijih vina imala važnu ulogu u povećanju opsega izvoza, no u isto se vrijeme prihod od izvoza povećao samo 50 posto - unatoč porastu opsega izvoza koji je iznosio 400 posto. M. Villaverde-Cabral, O desenvolvimentodocapitalismo em Portugal no seculo XIX, Oporto, 1976, str. 312-30. Vrlo nepovoljni uvjeti trgovinske razmjene znatno su doprinijeli portugalskom trgovinskom deficitu. Vidi Sandro Sideri, Trade and Power. Informal Colonialism inAnglo-Portuguese Relations, Rotterdam. 1970.
168
povećao poslije prijelaza stoljeća).22Zbog toga je Portugal imao stalan deficit platne bilance. Njegove izvozne industrije, premda bi se teško mogle nazvati kolonijalnima, bile su u granama koje su minimalno poticale unutrašnju privrednu preobrazbu. Nisu uspjele čak niti pridonijeti makar djelomičnoj modernizaciji poljoprivrede, ili barem privremeno postati vodećim privrednim sektorom. Kada su poslije prijelaza stoljeća tekstilna industrija i izvoz tekstila počeli pokazivati uzlazni trend, to je bilo velikim dijelom zahvaljujući korisnom utjecaju portugalskog kolonijalnog tržišta. S. Kuznets i W. Rostow23 u potpunosti su u pravu kada kažu, kako stopa rasta koja je viša od prosječne nipošto nije sama po sebi dovoljna da bi jedna grana postala “vodećim sektorom". Možemo govoriti o korjenitoj preobrazbi samo onda kada se javi privredni sektor koji je dovoljno široko i duboko usađen u nacionalnu privredu u cjelini - da može stvarati masovnu potražnju radne snage, sirovina i drugih industrijskih dobara, te poticati stvaranje drugih industrija (bilo formiranjem veza s drugim industrijama, ili smanjivanjem investicijskih troškova). Ukratko, kriterij bi bio: pokretanje opće lančane reakcije. Nije dovoljno da se izvozne industrije počnu razvijati ili da izvozna proizvodnja počne rasti - pa da se time potakne kapitalistička preobrazba privrede. Potreban je čitav niz dinamičkih promjena, kroz koje će osnivanje novih zamjenskih ili dopunskih industrija voditi do preobrazbe cjelokupne privredne strukture zemlje.24 Zbog toga nas ne treba čuditi što ogromni strani krediti nisu uspjeli stimulirati portugalsku privredu. Naime, uz znatan višak uvoza, postala je otplata kamata i glavnica stranih kredita još veći, čak nepremostiv teret za portugalsku privredu.23Osim toga, strana su ulaganja bila prvenstveno u sektorima s minimalnim učinkom ulančavanja: oni nisu proizvodili višak vrijednosti koji bi mogao izdržavati novu, razvijeniju privrednu strukturu što bi bila u stanju preokrenuti postojeću bilancu aktive i pasive, usmjerenu u korist
22. A. Castro, A revalucao industrial em Portugal no seculo XIX, Lisabon, 1972, str. 73. 23. W.W. Rostow, “The Leading Sectors and the Takeoff’, u The Economics o f Takeoff into Sustained Growth, London, 1963. 24. Cf. A. Hirschmann, Strategy o f Economic Development, New Haven, 1958. 25. A. Castro, op. cit., str. 146. Između 1898. i 1910. vrijednost uvoza bila je dvostruko viša od vrijednosti izvoza.
169
ove druge. Prema tome, iako su strana ulaganja ubrzala privredni razvoj i proširila domaće tržište, učinila su to vrlo malo i do stupnja koji nije bio dovoljan za industrijalizaciju. Portugal je imao najveći dug po stanovniku u Evropi, vrlo nisku razinu nacionalnog dohotka, kao i privrednu strukturu koja se vrlo sporo mijenjala. Budući d aje bio uhvaćen u klopku na samom početku razvoja, njegova je ovisnost o razvijenim industrijskim zemljama (posebno 0 Britaniji) slijedila gotovo klasični uzorak. Uz usporavanje onih vanjskih poticaja koji bi vodili promjenama, sve više su dolazili do izražaja takvi iskrivljujući i sputavajući utjecaji. Ovdje imamo tipičnu i nipošto ne jedinstvenu situaciju u kojoj se našla jedna zemlja evropske periferije: strani su utjecaji mogli ubrzati, ali ne 1 riješiti, pitanje privrednog razvoja. U slučaju Portugala, preduvjeti što su odredili smjer i djelotvornost stranih ulaganja ili međunarodnih trgovačkih odnosa, bili su najvećim dijelom vrlo nepovoljni. Niti područja u koja se ulagalo, kao niti njihov učinak na nacionalni dohodak nisu vodili ka preobrazbi privrede; a privredna struktura zemlje koja je određivala ulaganja i mo gućnosti izvoza, činila je to još i manje. To je točno, usprkos ne sumnjivom rastu opsega portugalskog izvoza - djelomično zbog niske produktivnosti u izvoznom sektoru zemlje. Rast izvoza, kao i strana ulaganja, poticali su trgovinu više negoli industriju, te su imali samo minimalni učinak na ubrzavanje i multipliciranje pro izvodnje. Nije bilo značajnijeg porasta domaće potražnje, investicije su ostale raspršene, dobit se često odlijevala iz zemlje; dok se na duži rok pokazalo, daje poticaj koji je privreda dobila bio ozbiljno ograničen.26 Čini se očiglednim kako su izvozni sektori balkanskih zemalja - koji su se počeli razvijati mnogo kasnije od tih sektora u Grčkoj i Portugalu, te pokazivali izvanredan dinamizam (između 1850. i 1913. izvoz Srbije povećao se od 4,7 milijuna na 23,4 milijuna dolara, a Rumunjske od 9,4 milijuna na 135,9 milijuna dolara;
26. Kao teorijsku obradu tog predmeta, vidi G.M. Meyer, “The Problem of Limited Economic Development", u Agarwala Singh (ured.). The Economics of Underdevelopment, New York. 1963. U nedavno objavljenoj knjizi M. VillaverdeCabral tvrdi daje poslije 1890. uniji gospodarski rast, koji se zasnivao na izvozu vina, stao zbog opadanja izvodi vina. Da bi se to nadoknadilo, bilo je pokušaja što su se zasnivali na industrijalizaciji koja je trebala zamijeniti uvoz. M. VillaverdeCabral, Portugal no alvariarlo do seculo XX. Forcas sociales porter politico e crescimento economico de 1890 a 1914, Lisabon, 1979.
170
kod Bugarske od 4,4 milijuna dolara 1870. na 36,9 milijuna 1913.) - slijedili razvojnu liniju sličnu onoj u Grčkoj i Portugalu. Pet vodećih izvoznih artikala (od kojih su svi bili poljoprivredni proizvodi) sačinjavali su između tri četvrtine i četiri petine bal kanskog izvoza tijekom čitavog razdoblja. Dohodak od izvoza jedva je bio dovoljan za mala povećanja poljoprivredne proiz vodnje i za početak izgradnje modernije infrastrukture. Premda je određeni broj balkanskih zemalja, posebno Rumunjska, nudio također proizvode namijenjene izvozu za kojima je postojala stalna potražnja na evropskom tržištu i to po cijenama daleko od nepovoljnih - i ovdje možemo vidjeti samo prve korake prema kapitalizmu tijekom ovoga razdoblja. U svakom slučaju, potreba industrijske jezgre za izvozom potalda je ranije zaostale privrede, te ubrzala njihov razvoj. No, nije došlo do korjenite strukturalne preobrazbe, niti do rasta privredne razine; premda je jezgra poticala privrede perifernih zemalja, protuslovlja inherentna toj vrsti ekonomskih odnosa bila su posebno zaoštrena u slučaju Balkana. Naime, u brojnim slučajevima poticaj jezgre nije djelovao jednostavno putem automatskih mehanizama svjetskog tržišta. Nerijetko je bila potrebna administrativna i politička intervencija velikih industrijskih sila, kako bi se otklonile zakonske ili institucionalne zapreke što ih je tradicija postavila na putu prema napretku. Domaći preduvjeti su ostali toliko rudimentarni, daje bila potrebna strana pomoć kako bi se izgradila makar mi nimalna infrastruktura. U takvim okolnostima, ograničenja i iskrivljenja obrasca privrednog rasta koji je potakla jezgra - bila su naročito očigledna. Ne samo što su razvijene zemlje inzistirale na izvozu hrane i sirovina, već su i preplavile nerazvijena balkanska tržišta svojim masovno proizvedenim industrijskim proizvodima. Mali lokalni obrti (koji su ranije bih uspješni) uskoro su uništeni zbog ovakve konkurencije, a nije ih zamijenio pravi veliki industrijski razvoj. Vanjska trgovina pokazala se također tek ograničenim poticajem razvoju u to vrijeme; premda je došlo do rasta primarnih grana, te do industrijske prerade nekih vrsta hrane. Početak urbanizacije i izgradnja privredne podloge modernog transportnog sustava, bile su još dvije posljedice vanjske trgovine. Poticaj jezgre poslužio je samo za uključivanje tih zemalja u svjetski privredni sistem, ali tako da su ostale jednako nerazvijene i strukturalno zaostale kao i ranije. Vanjske su snage u tolikoj mjeri dominirale već na samome početku modernizacije ovih zemalja, da su čak uspjele 171
oblikovati unutrašnje snage prema svojim potrebama. Nema sumnje kako vanjske snage ne bi mogle imati tako velik utjecaj da su unutrašnje snage bile jače, te da su domaći preduvjeti bili prikladniji za privredni rast. No, ta regija još nikako nije bila zrela za industrijalizaciju. Premda ne bi bilo pravo reći kako je slobodna trgovina spriječila industrijalizaciju - istina je, da je slobodna trgovina još više naglasila privredne nedostatke tog područja i stvorila nove prepreke razvoju. Istovremeno je ipak pružila ograničen i jednostran poticaj rastu u onim granama koje su bile optimalne zbog dostupnosti sirovina i zbog uvjeta poljoprivredne proizvodnje, a koje su najbolje odgovarale industrijskim po trebama jezgre. Prevlast ovih grana dovela je do zaostalosti pro izvodne strukture; budući da su domaći poticaji industrijalizaciji toliko slabi, bili su to gotovo jedini faktori koji su ubrzavali privredni rast. Ipak, Balkan nije bio u stanju oponašati razvojni obrazac vodećih industrijskih naroda; stoga ovdje nailazimo na malo primjera “imitativnog” privrednog razvoja. U slučaju manjih balkanskih naroda prije bi se moglo reći kako se radilo o razvoju privreda koje su služile kao “dopuna” privredama napredne jezgre, tamo gdje su im domaći preduvjeti i sposobnost odgovora na za htjeve međunarodnog tržišta to omogućavali.27 Ne raspolažemo potpuno pouzdanim podacima za kretanje uvjeta trgovinske razmjene u tom razdoblju; općenito uzevši, ne bi se moglo reći da je to bilo loše vrijeme za izvoznike poljo privrednih proizvoda i sirovina.28No, to nije srž problema. Važno je naglasiti da je tim zemljama uključivanje u kapitalističko svjetsko tržište samo značilo stjecanje veće i bolje verzije one privredne strukture, koju su i ranije imale. Praktično govoreći, došlo je samo do iskorištavanja pomoćnih faktora proizvodnje (zemlje i radne snage) kako bi se povećala proizvodnja; ali to
27 .I.T. Berend i G. Ršnki, Economic Development in East-Central Europe in the 19th and 20th Centuries, New York, 1974. 28. Budući da se cijena pšenice i kukuruza, kao najvažnijih izvoznih proizvoda, na svjetskom tržištu povećala, nema razloga da mislimo kako su izvoznici poljoprivrednih proizvoda trpjeli zbog lošijih uvjeta trgovinske razmjene. Vidi J. Lampe. “Varieties of Unsuccessful Industrialization. The Balkan States before 1914”, The Journal o f Economic History, br. 1,1975, str. 65. Teoriju o nejednakim uvjetima trgovinske razmjene koju predlaže Arghiri Emmanuel (L’ćchange inćgal. Pariz, 1969.) ne smatramo uvjerljivom, niti primjenjivom.
172
nije dovelo do restrukturiranja ili djelotvornijeg korištenja proizvodnih faktora - drugim riječima, nije dovelo do početka industrijalizacije. Velik dio povećanog dohotka od izvoza rasipao se na uvoz, na neproduktivne stavke u budžetu, ili se jednostavno potratio na luksuzne predmete za vladajuću klasu i gornje slojeve društva. Ogromna proizvodnja i superiornost kapitala u razvijenim zemljama, kao i trgovačka politika koju su provodile balkanske vlade samo su povećali nepovoljne učinke tih kretanja. U tim zemljama, dakle, jedva možemo govoriti o povoljnim učincima ulančavanja koji bi pratili razvoj. Kako su razvijene zemlje ostvarile velik društveni i privredni napredak zahvaljujući ubrzanom industrijskom rastu, u međunarodnoj su se trgovini kao partneri našle zemlje čiji je položaj bio izrazito nejednak. S jedne strane: privredno jaka, tehnološki i strukturalno razvijena jezgra; a s druge: slaba, strukturalno zaostala periferija, čiju su privredu određivali strani utjecaji. Sve to nije automatski jamac nadmoći jezgre nad periferijom; ali to je svakako bila prilika da razvijenija regija oblikuje - ili deformira - onu manje naprednu, kako bi zadovoljila vlastite potrebe.29 Premda su tako strana ulaganja poticala privredni rast, to ipak nije moglo kompenzirati izvanredno nisku razinu produktivnih ulaganja. A niti katastrofalnu kon kurenciju koju su industrijski proizvodi (uvezeni istovremeno s uvozom kapitala) značili za domaću industriju nerazvijenih zemalja. Veliki zajmovi doveli su do zaduženosti što je kasnije rezultirala ograničavanjem ekonomskog suvereniteta tih zemalja; oni su pokrenuli neke procese privredne preobrazbe, ali ne i samostalni privredni rast, niti razvoj modeme privredne strukture. Promjena je bila u tome Što su se te privrede, učvršćene u vlastitoj zaostalosti, prilagodile potrebama razvijenih privreda. Jezgra se tako pokazala vrlo tendencioznim potičajem razvoju. Naime, kako to pokazuju naši podaci u poglavlju o Balkanu, brojni su se zajmovi koristili za izgradnju nove vojske i državnog aparata. Ta (uvelike ne produktivna) ulaganja bila su velik teret privredi, a nisu donosila 29. Kao opće razmatranje o ovom problemu, vidi D. Senghaas, op.cit., i J. Galtung, “Eine stmkturelle Thecrie des Imperialismus”, u D. Senghaas (ured.), Kritische Friedensforschung, Frankfurt, 1971. Jasno, ne možemo prihvatiti gledište prema kojemu se zaostalost balkanskih zemalja tumači isključivo, ili prvenstveno, u okviru njihova odnosa prema razvijenim zemljama.
173
nikakve izravne profite.30Štoviše, budući da nisu donosila nikakve prihode, jedini način da se otplate dugovi bili su porezi. Koliko je ovo točno, možemo vidjeti po rastućoj važnosti poreza u nacionalnom budžetu: 50 posto rumunjskih državnih prihoda i 42 posto bugarskih dolazilo je iz tog izvora. Bugarski seljaci plaćali su poreze u visini od 20 posto njihovih prihoda31 Naravno, sve je to dalje slabilo ionako slabo domaće tržište; a time smanjivala vjerojatnost, da bi oni sektori što su imali koristi od stranih ulaganja - mogli poticati stvaranje industrije kao posljedicu ulančavanja.32 Zanemarimo li (uglavnom neproduktivno uložene) vladine zajmove i tehnologiju posuđenu od jezgre, vidjet ćemo kako se pozitivan utjecaj razvijenih zemalja uglavnom sastojao u poticanju izvoza poljoprivrednih proizvoda, u pomoći pri izgradnji balkanskih željezničkih mreža, te u kapitalnim ulaganjima u nekim primamim ekstraktivnim industrijama. (Uz izuzetak rumunjske nafte nakon prijelaza stoljeća, izvoz balkanskog rudnog bogatstva bio je u to vrijeme zanemariv). U odsutnosti učinaka ulančavanja i s malim udjelom u svjet skom tržištu, balkanski izvoz poljoprivrednih proizvoda nije mo gao postati osnovom općeg privrednog prosperiteta. (Rumunjska je bila iznimka u tom pogledu, budući daje sudjelovala s 8 posto u svjetskom izvozu pšenice). Balkanska željeznička mreža - premda mnogo manje raz granala od željeznica Zapadne Evrope, pa čak i Italije ili Mađarske - ipak je dovela do jedinstva nacionalnog tržišta i povezala ga s mrežom međunarodne trgovine. No, za razliku od Zapadne Ev rope, Italije ili Mađarske (pa čak i Rusije gdje su gospodarski procesi što ih je potakla izgradnja željeznica postali osnovom trajnog privrednog prosperiteta) - u tim zemljama nije postala glavnim pokretačem privrednog rasta. 30. J.K. Galbraith takva ulaganja novih nezavisnih zemalja prikladno naziva “simboličkom modernizacijom”: “No jasno je da se gospodarsko blagostanje ljudi ne unapređuje mnogo simboličkom modernizacijom” (J.K. Galbraith, Economic Development, Boston, 1964, str. 5). 31. A.S. Milward i S.B. Saul, The Development o f the Economies o f Conti nental Europe 1850-1914, London, 1977, str. 461. 32. Kamate su također bile prilično visoke. Rumunjska je morala plaćati kamatnu stopu od 5,1/2 - 5,3/4 posto. Srbija i Bugarska plaćale su kamatnu stopu od 6,1/2 posto početkom stoljeća, a 5,1/2 posto neposredno prije rata. J. Lampe, op.cit., str. 76.
174
Strani ulagači koji su najviše sudjelovali u izgradnji željeznica, željeli su da se najprije završe međunarodne linije. Nije bilo političkih ili strateških razloga zbog kojih bi se izgradila mreža što bi povezivala različita područja domaćeg tržišta; a to nije obećavalo niti osobitu dobit. Privredni učinci stranih ulaganja u željeznice bili su, prema tome, dosta jednostrani: željeznice su u osnovi postale faktorom u međunarodnoj podjeli rada, a kao takve zadržavale su ovo područje u stanju zaostalosti.33 Čak se i Rumunjska kao izvoznica nafte suočavala sa svim nedostacima, tipičnim za one privrede usmjerene prema izvozu koje su se u početku razvijale uz pomoć stranih ulaganja. Brz rast nekih industrija imao je razmjerno mali učinak na razvoj i pre obrazbu privrede u cjelini. Premda su primame ekstraktivne in dustrije napredovale, jedva daje to imalo ikakva utjecaja na pre rađivačke industrije. Sastav industrije prema sektorima bio je jed nostran; investicijska roba i dalje se uvelike uvozila, pa se čak i sirova nafta prerađivala u inozemstvu. Pred rat, Rumunjska je još uvijek uvozila rafiniranu naftu. Za razliku od nekih drugih ze malja, u Rumunjskoj nafta nije dovela do razvoja industrije. Struktura njezinih industrijskih grana samo je minimalno mo dificirana povećenom proizvodnjom nafte, jer se dobit ulagala u primami ekstraktivni sektor ili se izvozila. Ulaganje stranog kapitala ubrzalo je proces kojim su razvije nije metode proizvodnje stigli na Balkan; povećalo je produktiv nost i proširilo tržište, pomoglo pri osnivanju tehnološki napred nijih tvornica, pa čak i nekih novih industrija. No, s obzirom na sistem međunarodne specijalizacije i odsutnost domaćih poticaja, to nije bilo dovoljno za pravi prodor. Tim manje, što su postojali neki vidovi stranih ulaganja s tendencijom održavanja strukturalne zaostalosti privreda tih zemalja. Izvozni sektori tvorili su izolirane “enklave" unutar privrede u cjelini.34 Doveli su do podvojenosti
3 3 .1.T. Berend i G. Ržnki, Economic Development in East-Central Europe, 1974; “Studi sulla rivoluzione industriale”, Studi Storici, 1961/2; V. Georgescu. Le processus de modernisation pendant les XVIHe et XIXe siicles dans les socićtis de TEurope de I’Est, San Francisco, 1975. 34. Za “enklavski” lip izvoznih sektora općenito, vidi Tamis Szentes, Az elmaradottsdg is afejlettsig dialektikđja a t'ćkis vildggazdasđgban (Dijalektika nerazvijenosti i razvoja u kapitalističkoj svjetskoj privredi), Budimpešta, 1976, str. 360 ff; i G. Levin, Export Economies, Cambridge, 1966. H.W. Singer govori
175
koja je, premda različita od klasičnog kolonijalnog modela (gdje su se industrije osnovane uz pomoć stranih ulaganja toliko razlikovale od zaostalog, tradicionalnog sektora daje to izazivalo sukobe), ipak bila znak da su balkanske privrede također “dvojne”. Primjer Španjolske vrlo je sličan grčkom, portugalskom ili balkanskom obrascu razvoja, o kojem smo govorili. Rast španjolskog izvoza nipošto nije bio brz; bio je nešto ispod evropskog prosjeka, pa je čak (što je osobito zanimljivo) pokazivao silazni trend. Dok je između 1860. i 1880. rast izvoza bio 4,4 posto godišnje, u osamdesetim godinama je samo 2,9 posto, dok je između 1890. i 1910. pao na svega 0,9 posto. Taj pad u rastu izvoza vezan je uz promjene u strukturi španjolskog izvoza, do kojih je došlo između 1850. i kraja stoljeća. U 1850. vino i konjak sačinjavali su 28 posto španjolskog izvoza. Od deset vodećih izvoznih artikala, devet su bili poljoprivredni proizvodi; dok je olovo jedina industrijska sirovina. U to je vrijeme Španjolska izvozila čak i pšenicu.35U početku je u Španjolskoj, kao i drugdje, trgovina s industrijaliziranim narodima značila rast poljoprivredne proizvodnje. No, za rastuću zapadnoevropsku industrijalizaciju bilo je potrebno sve više metala i ruda. Od sedamdesetih godina nadalje, Zapad je svoje potrebe za sirovinama nastojao zadovoljiti uz pomoć onih zemalja evropske periferije s kojima je već bio u trgovačkim odnosima. Strani kapital stizao je na periferiju upravo zbog eksploatacije njezinih rudnih bogatstava. Ne treba nas, dakle, čuditi da su 1913. metali (a ne vino) na vrhu liste španjolskog izvoza, u kojem su sudjelovali s 12 posto. Na drugom je mjestu bilo vino. Medu deset vodećih izvoznih artikala, sada je bio i tekstil. Opadanje izvoza žita karakteristično je za promjene u izvoznoj strukturi. U Četvrtini stoljeća prije Prvog svjetskog rata, postojala je čak veća vjerojatnost da bi Španjolska uvozila žito. U isto je vrijeme svježe voće postalo četvrti po redu medu najvažnijim o tim enklavama kao o “stražamicama privreda razvijenijih zemalja investitora." “The Distribution of Gains between Investing and Borrowing Countries”, Ameri can Economic Review, 1950; i International Development, Growth and Change, New York, 1964. 35.0 pitanju španjolskog izvoza žita u devetnaestom stoljeću, vidi N. SlnchezAlbornoz, Las crises de substancias de Espaha en el siglo XIX, Rosario, 1963; i Espaha hace un siglo una economla dual, Barcelona, 1968. J. Harrison, An Eco nomic History o f Modem Spain, Manchester, 1978.
176
izvoznim artiklima (8,4 posto), a velikim je dijelom dolazilo iz bogatih plantaža limuna u Valenciji. Prema tome, ulaganja stranog kapitala u Španjolsku bila su manje raspršena, budući da su usredotočena na proizvodnju za svjetsko tržište; zbog toga su pogodovala u određenoj mjeri i autonomnim ulaganjima. Španjolski dohodak od izvoza znamo je veći od portugalskog. Velik dio stranih ulaganja koristio se za željeznice i rudarstvo, što je imalo kao rezultat razvijenu infrastrukturu. Tako su položeni temelji željezopreradivačkoj industriji.. Uz pomoć autonomnih ulaganja rastuće je domaće tržište, s tradicijom tekstilne proizvodnje, pridonijelo stvaranju jake i modeme tekstilne industrije u Kataloniji.36 Usprkos tome, ulaganja stranog kapitala nisu niti u Španjolskoj funkcionirala prvenstveno kao poticaj privredi. Strana ulaganja nisu dovela do samostalnog privrednog rasta, premda je bilo nekih znakova da bi do toga moglo doći. U duljem vremenskom razdoblju, strukturalne promjene do kojih je došlo nisu proizvele pravu preobrazbu - tako daje ovisnost postala glavna osobina privrede. Španjolsko uključivanje u svjetsko tržište, premda je imalo mnogo zajedničkoga s analognim pokušajima drugih nerazvijenih zemalja o kojima smo govorili, bilo je proces u znamo većoj mjeri opterećen proturječjim a. Š panjolska nije samo prim jer kvantitativnog razvoja unutar okvira stare privredne strukture, već i primjer istinske promjene faktora koji su omogućavali i održavali privredni razvoj. Privredni razvoj započeo je kao odgovor na poticaje izvana, ali je stekao i elemente što su ukazivali na autonomni rast. Stara privredna struktura pretrpjela je neke promjene - ali nije došlo do korjenite preobrazbe. Sukobljavajuće sile stagnacije i promjene vodile su žestok rat, kako bi odredile privredu. Do sličnog je procesa došlo u Italiji i Mađarskoj, no promjene do kojih je došlo bile su određenije i dalekosežnije. I ovdje je strana potražnja dala odlučan poticaj promjenama, pri čemu su izvozne grane mnogo pridonijele ubrzavanju privrednog razvoja i uvođenju kapitalističke privrede.
36. H. Vasquez de Roda, “El processo de rindustrializarion en Espafla” u L ’industrialisation en Europe, Lyon, 1974. J. Nadal, Elfracasso de la Revolucion Industrial en Espafia 1800-1923, Barcelona, 1975.
177
Između 1850. i 1913. vrijednost mađarskog izvoza skoči la je sa 30 na 368 mi lijuna dolara. Tijekom svega 40 godina prije Prvog svjetskog rata, izvoz se povećao više nego trostruko; a to je značilo godišnji rast od preko 3 posto. Glavni izvozni artikl je žito, koje je činilo 50 posto ukupnog izvoza. Smatralo se daje žito u svakome pogledu povoljan izvozni artikl, sve do kraja stoljeća. Potražnja za njim stalno je rasla kako su se zapadni dijelovi Austro-Ugarske sve više industrijalizirali, te se potrošnja po stanovniku povećavala. Cijene su pokazivale trend rasta; dugo su bile povoljne unutar carinskog zida koji je štitio Monarhiju, sve dok nisu pale zbog poplave američkog žita u Evropi. Mađarska je, prvenstveno zbog položaja što gaje zauzimala unutar Habsburške monarhije, osjetila poticaj zapadnih zemalja mnogo ranije od svojih susjeda - a i mogla je na taj poticaj reagirati oko tri desetljeća prije njih.37 Naravno, brzina reakcije uvelike je vezana uz snagu domaćih faktora razvoja. Taj raniji početak ujedno znači, daje Mađarska bila razmjerno manje zaostala i da je pred sobom imala više različitih opcija u pogledu oblika sudjelovanja u svjetskoj trgovini. Ogroman opseg mađarskog izvoza žita doveo je do izvanredno brze stope rasta u poljoprivrednoj proizvodnji, koja je u prosjeku iznosila godišnje 2 posto tijekom pola stoljeća postojanja AustroUgarske. No, nije se radilo samo o korištenju novih proizvodnih m etoda kako bi se povećala produktivnost. Još u kasnim šezdesetim godinama, Mađarska je počela koristiti industrijski potencijal koji je imala kao izvoznica žita. Za razliku od mnogih poljoprivrednih proizvoda, žito je izvanredno prikladno za industrijsku preradu; štoviše, uvjeti njegove proizvodnje, kao i potreba za tehnologijom i radnom snagom mogli su utjecati na ekonomsku strukturu zemlje u cjelini. Potrebe mlinske industrije za radnom snagom dosta su ograničene. Bila je to industrija koja je zahtijevala velika ulaganja u tehnologiju, mnogo kapitala, te kvalificiranu - ali ne i brojnu - radnu snagu. Premda su mlinske industrije postojale u svim evropskim zemljama, jedino je
3 7 .1.T. Berend i G. Rinki, Hungary, a Century o f Economic Development. 1974. L. Katus, Economic Growth in Hungary during the Age o f Dualism, u Studia Historica, 62, Budimpešta, 1970, str. 52. Usprkos razlikama, cf. Harold A. Innis, Problems o f Staple Production in Canada, Toronto, 1933; The Fur Trade in Canada, New Haven, 1930.
178
Mađarskoj pošlo za rukom da transformira dio izvoza u izvoz prehrambenih proizvoda. Sve to ukazuje na snažnu ekonomsku aktivnost i na spremnost da se odgovori izazovu zapadne indu strijalizacije; a pokazuje također daje u gospodarstvu zemlje došlo do nekih strukturalnih promjena. Mađarska mlinska industrija uskoro je postala svjetskim izvoznikom. Kapacitet prerade žita u Budimpešti bio je jednak onome u Minneapolisu, SAD. Kako da objasnimo taj izvanredni procvat? Prvenstveno činjenicom stoje Mađarska imala prednost komparativnih troškova u proizvodnji žita, kao i u mlinskoj industriji: ne samo zbog jeftinijih sirovina, već i zbog bolje tehnologije i veće produktivnosti. Premda su strojevi u mlinovima bili dijelom uvezeni, u presudnoj je £azi procvata mađarski izum - mlin na valjke - osigurao tehnološku nadmoć mlinske industrije ove zemlje, njezino vodstvo u kvaliteti i produktivnosti.38 Ovdje imamo slučaj gospodarstva, koje je bilo bolje pri premljeno odgovoriti na vanjske poticaje. Da Mađarska nije već imala određena tehnološka znanja, teško bi postigla tako nadmoćnu produktivnost; također, nema sumnje kako je već postojala znatna akumulacija domaćeg kapitala kao i potreban kapitalistički sloj - budući je mađarska mlinska industrija gotovo u potpunosti proizvod domaćih ulaganja. To je imalo za posljedicu, daje nakon prijelaza stoljeća omjer žita i brašna u mađarskom izvozu bio 33:67; dok je taj omjer u Rumunjskoj iznosio 92:8, a u Rusiji 98:2.39 No, Mađarska se nije razlikovala od zemalja koje smo ranije spomenuli samo po tome, što je postala izvozni com prehrambenih prerađevina (a ne tek neprerađenih poljoprivrednih proizvoda). Kao što su u početku profiti od izvoza prehrambenih proizvoda ulagani u mlinsku industriju, tako je kasnija akumulacija kapitala (koju je poticala mlinska industrija) postala izvorom dalje industrijalizacije i djelomične probrazbe gospodarske strukture zemlje. To se odražavalo i u promjenama strukture mađarskog izvoza: neposredno prije Prvog svjetskog rata poljoprivredni
38. U jednom povijesnom opisu kanadske mlinarske industrije naišli smo na sljedeće: “Sljedeći korak u napretku bio je preuzimanje metoda mađarskih mlinara” . D j\. MacGibbon, The Canadian Grain Trade, Toronto, 1932, str. 403. 3 9 .1.T. Berend i G. Rinki, Magyarorszdg gydripam 1900-1914 (Mađarska industrija 1900-1914), Budimpešta, 1955, str. 190.
179
proizvodi nisu više činili 76-80 posto ukupnog izvoza kao ranije (i kao što je nadalje bio slučaj u mnogim susjednim zemljama), već samo polovicu. Učinci početne faze industrijalizacije odražavali su se i u strukturi uvoza: možemo, naime, primijetiti da kod izvoznih artikala pažnju zaslužuju hrana i dmgi industrijski proizvodi, dok se unutar uvoza počinje investicijska roba takmičiti s najvećom uvoznom kategorijom - industrijskim proizvodima široke potrošnje. U Španjolskoj je, na primjer, 1850. više novca potrošeno na uvoz cimeta negoli na uvoz strojeva; a još 1913. strojevi su činili tek 8,7 posto ukupnog uvoza. S druge pak strane, u Mađarskoj su strojevi zauzimali 12 posto ukupnog uvoza u predratnim godinama procvata.40 Prijelaz od izvoza pšenice na izvoz brašna, kao i njegove posljedice za akumulaciju kapitala, industrijski i tehnološki razvoj - udaljili su Mađarsku od redova onih perifernih zemalja, u kojima je poticaj jezgre izazvao samo ubrzani razvoj sektora što su zadovoljavali strane potrebe. No, to ipak, nije bilo dovoljno za korjenitu preobrazbu gospodarske strukture. Moramo ispitati i osobitosti stranih ulaganja u Mađarskoj, kako bismo je mogli smjestiti unutar složenog sustava međusobnih odnosa koji su povezivali industrijsku jezgru sa zemljama evropske periferije. Imali smo već prilike uočiti potencijale gradnje željeznica (koja je činila barem polovicu svih stranih ulaganja) za poticanje autonomnog razvoja. Primijetili smo da su njezini učinci ulan čavanja za potražnju i ponudu bili znatni - premda po razmjerima ne kao u Zapadnoj Evropi - što je u nekoj mjeri djelovalo kao multiplikator. Već u devedesetim godinama možemo vidjeti znakove učinka stranih produktivnih ulaganja. U tom je trenutku uistinu započela intenzivna strukturalna preobrazba mađarske privrede, njezina industrijalizacija; pri čemu su ulaganja stranog kapitala i dalje imala važnu ulogu: prije Prvog svjetskog rata oko trećina svih industrijskih akcija u rukama je stranih kapitalističkih grupa. I u Mađarskoj su ulaganja stranog kapitala značila eksplo ataciju nacionalnog dohotka, te vodila do neuravnoteženosti i iskrivljenja privredne strukture što se tada razvijala. No, u Mađarskoj veće značenje treba pridati poticaju kojega su strana ulaganja dala privrednom razvoju: prekinuta je privredna stagnacija i započelo 4 0 .1.T. Berend i G. Rinki, Economic Development in East-Central Europe in the 19th and 20th Centuries, New York, 1974.
180
razdoblje trajnog privrednog rasta.41 Početkom ovog stoljeća - a bila je to jedna od najvažnijih faza mađarskog privrednog razvoja i industrijalizacije - tri četvrtine potreba za kapitalom zadovoljavalo se iz domaćih izvora; što jasno pokazuje kako su autonomne privredne snage u Mađarskoj bile takve, da su isključivale mogućnost ovisnosti njezine privrede o vanjskim faktorima. Zapravo su domaće snage omogućile ostvarenje učinaka ulančavanja, do kojih je došlo uslijed vanjskih utjecaja. Zbog toga su ovi utjecaji ojačali različite, prilično slabe, domaće razvojne trendove. Mađarska je tako imala jedinstven srednji položaj; kao zemlja koja je - odgovarajući izvozu zapadnoevropske industri jalizacije - uspjela prihvatiti procese što su započeti indu strijalizacijom i u njima sudjelovati, a da sama nije bila izložena korjenitoj privrednoj preobrazbi. Ona je dugo vremena ostala zemlja s komplementarnom privredom, što se u privredu kojom su dominirale razvijene zemlje (prvenstveno zapadni dio Monarhije) uključila kao ovisno područje. Razvoj Italije u mnogim je vidovima sličan. U početku je svila bila prvi talijanski izvozni artikl, te su tradicionalni proizvođači svile iz sjeverne Italije proizvodili trećinu talijanske robe namijenjene izvozu u kasnim šezdesetim godinama devetnaestog stoljeća. Sumpor i mramor sa Sicilije bili su na drugom i trećem mjestu liste izvoznih artikala. Za njima su slijedile rude (posebno željezna rudača, te poljoprivredni proizvodi - kao npr. vino, maslinovo ulje, voće)42Kao i u Grčkoj, Španjolskoj ili Portugalu, talijanski izvoz poljoprivrednih proizvoda nije uspio potaknuti razvoj srodnih industrija koje bi nastale kao posljedica ulančavanja. Uz vino i maslinovo ulje, tropsko je voće u toj grupi bilo najvažniji artikl. (1862. izvezeno je 454 kvintala tropskog voća; 1900. dva milijuna kvintala, a 1913. čak 4,3 milijuna kvintala)43 No, teh-
41. Vidi L. Katus, "A kelet-eurćpai iparosodšs ćs az ’čnillć tfikćs fejlSdćs’ hćrdćsćhez" ( 0 pitanjima istočnoevropske industrijalizacije i "nezavisnog kapitalističkog razvoja") Tčrtćnelmi Szemle (Povijesni časopis) br. 1,1976; i Eco nomic Growth in Hungary during the Age o f Dualism, Studio Historica, 62, Budimpešta. 1970, str. 52. . 42. G. Luzzatto, L ’economia Italiana dal 1861 al 1914, sv. 1, Milano, 1963, str. 193-4. 43. FJ. Coppa, “Hie Italian Tariff and the Conflict between Agriculture and Industry: The Commercial Policy of Liberal Italy”, The Journal o f Economic History, br. 4,1970, str. 755,764.
181
nologija toga doba nije omogućavala industrijsku preradu ovih proizvoda i razvoj prehrambene industrije. Potpuno je drugačija situacija u industriji svile, koja se razvila na temelju postojeće domaće radinosti i malih tvornica. Značajan stupanj domaće akumulacije kapitala, urbanizacije, te razvijenije trgovine i proizvodnje - postali su temeljem promjena, do kojih je došlo u talijanskoj vanjskoj trgovini uslijed dodira s razvijenim industrijskim zemljama. Premda je u desetljećima poslije ujedinjenja privredni razvoj bio vrlo polagan, uskoro je postalo očito da se Italija pridružila svjetskom tržištu: ne samo što dolazi do povećanja izvoza sirovina, nego su i drugi faktori, uz aktivniju i unosniju vanjsku trgovinu44, djelovali kao poticaj privredi. Zapravo se strukturalna preobrazba privrede podudarila s rastom vanjske trgovine i dobiti koju je ona donosila. Već krajem stoljeća možemo vidjeti znakove što ukazuju na to: svilene tkanine sve su više zamjenjivale sirovu svilu u izvozu (1913. svilene tkanine činile su 17 posto ukupnog izvoza); izvoz pamučne prede desetostruko se povećao, a izvoz vunenih tkanina dvadeset puta. Italija je tako vrlo brzo prestala ovisiti o uvoznom tekstilu (koji je u ovom razdoblju bio nedvojbeni znak zaostalosti privrede) i sćma je postala izvoznicom tekstila. Sve više uvezenih strojeva unaprijedilo je talijansku tekstilnu industriju, posebno u godinama procvata talijanske teške industrije od početka stoljeća.45Vanjska trgovina bila je razmjerno manje važan faktor u talijanskoj privredi, negoli je to slučaj u većini zaostalijih privreda; tako da je samo 11 posto talijanskog nacionalnog dohotka dolazilo od izvoza.46Možemo vidjeti daje uistinu tako, ispitujući ulogu stranih ulaganja u talijanskoj privredi. Strana ulaganja nisu bila niti osobito velika, niti dugotrajna. Ipak, strani kapital pridonio je talijanskom privrednom razvoju u presudnim razdobljima i u
44. Ovu važnu primjedbu dao je J. Viener (“The Economics of Develop ment” u The Economics o f Underdevelopment, New York, 1963). Premda bi se o mnogim njegovim zaključcima moglo raspravljati, u potpunosti se možemo složiti s njegovom tvrdnjom da pitanje korisnosti vanjske trgovine nije samo stvar deviznih tečajeva. 45. L. Cafagna. “Italy 1830-1914", The Fontana Economic History o f Eu rope, sv. 4,1. dio. London i Glasgow, 1973, str. 300 ff. 46. A. Maddison, Economic Growth in the West, London, New York, 1964. str. 67.
182
presudno važnim područjima, te joj je u kritičnim trenucima dao potreban poticaj. Činjenica što talijanska privreda, koja je brzo rasla, nije.ostala orijentirana prema izvozu, niti ovisna o stranom kapitalu - rezultat je njezina unutrašnjeg razvoja i sposobnosti da prihvaća vanjske utjecaje. U ovom slučaju, učinci ulančavanja uslijed stranih ulaganja nisu se zadržali samo u primarnoj ekstraktivnoj industriji orijen tiranoj prema izvozu; već su, uz povoljne unutrašnje uvjete, ojačali unutrašnje snage koje su promicale opći razvoj svih grana privrede. U tim su okolnostima više do izražaja došli pozitivni, negoli negativni učinci stranih ulaganja Jasno je kako do toga nije moglo doći u tradicionalnim privredama balkanskog tipa Teško bismo mogli razumjeti razvoj Italije u devetnaestom stoljeću, kad se ne bismo prisjetili daje do šesnaestog stoljeća Italija bila na čelu evropskog društvenog i privrednog razvoja. Njezina razgranala trgovina procvat obrta te uznapredovala urbanizacija daleko su nadilazili ostalu Evropu. Iako je kasnije u svemu tome zaostala i ušla u razdoblje opadanja zamijenivši svoje vodeće mjesto “polu-perifemim”, ipak je u doba industrijske revolucije (posebno na sjeveru) imala domaćih preduvjeta što su pridonosili razvoju - mnogo više nego bilo koja od ostalih promatranih zemalja. Naravno, uloga i učinak vanjskih faktora nigdje nisu bili ogra ničeni samo na vanjsku trgovinu. Kao što smo vidjeli, ulaganja stranog kapitala posvuda su bila usko vezana uz izvozne grane koje su se razvile. A to u najvećeoj mjeri vrijedi za Rusiju. Jedan od glavnih faktora velikog privrednog procvata do kojeg je došlo u carskoj Rusiji na kraju prošlog stoljeća, bio je uglavnom stalan razvoj vanjske trgovine: ona je između 1860. i 1910. godišnje rasla 3,8 posto, dakle stopom višom od evropskog prosjeka. Ogromna prostranstva te zemlje, broj stanovništva i raznovrsnost rudnog bogatstva razlog su Što je Rusija - premda privredno nerazvijena mogla odigrati važnu ulogu u evropskoj trgovini. U to je vrijeme Rusija bila velik svjetski izvoznik žita, te je osiguravala 25-33 posto svjetskog izvoza pšenice. Izvoz željeza, ruda i pamuka također su bili znatni, a krajem stoljeća se i nafta pronađena na Kavkazu našla medu njezinim proizvodima namijenjenim izvozu.47
47. P. Hromov, Ruska privreda u doba industrijskog kapitalizma (na ruskom), Moskva, 1963.
183
Ruska izvozna struktura bila je ona tipična za sve nerazvijene zemlje. Usprkos promjenama u omjerima, općenito prevladavanje poljoprivrednih proizvoda, ruda i industrijskih sirovina u ruskom izvozu gotovo se i nije mijenjalo. Nema sumnje da je taj izvoz, kao i poticaji promjena koji su odatli proizašli, bio važnim faktorom u pokretanju razvoja. Rast opsega vanjske trgovine posebno u početnoj fazi - ne samo stoje poticaj za kapitalizaciju, već i sredstvo da bi se to postiglo. Dobit od izvoza pokrivala je sve veći uvoz industrijskih proizvoda, kao i državni doprinos iz gradnji infrastrukture. Višak prihoda od izvoza čak je pomagao da se pokrije težak deficit platne bilance, te doprinosio otplaćivanju kamata i glavnica ogromnih stranih kredita što su se ulijevali u zemlju. Prema tome, ne možemo smatrati rusku vanjsku trgovinu privrednim faktorom koji se pasivno prilagođavao potrebama industrijaliziranih naroda; ih sredstvom za stavljanje zemlje u ulogu dobavljača sirovina, kao što dolikuje nerazvijenim pod ručjima u međunarodnoj podjeli rada. Složeni privredni procesi bih bi potpuno krivo shvaćeni, kad se ne bi uzelo u obzir da su upravo privredni, društveni i politički faktori učinili izvoz pokre tačem dinamičnog rasta privrede i omogućili početak teškog pro cesa ruske privredne preobrazbe, iako samo uz veliku stranu po moć. Politička važnost Rusije na međunarodnoj sceni, njezina veličina, jedinstveno bogatstvo njezinih privrednih resursa, osobito pogodni uvjeti za industrijalizaciju (zahvaljujući velikim ležištima željeza i ugljena), kao i ogromno, premda nerazvijeno domaće tržište - omogućili su joj pronaći sferu međunarodne specijalizacije koja je aktivirala njezinu privredu u cjelini, a da nisu pritom ogra ničili onaj razvoj njezinih izvoznih grana što su ga u određenoj mjeri diktirala strana tržišta. Prihodi od izvoza, povoljno kretanje cijena i povoljni devizni tečaj omogućili su da se prihod iz izvoznog sektora ulaže i u druge privredne sfere - što je imalo za posljedicu širenje domaćeg tržišta.48 Zahvaljujući izgradnji željezničke mreže, razvoj domaćeg tržišta postao je sastavnim dijelom procesa uključivanja zemlje u međunarodnu trgovinu. U vrijeme najvećeg industrijskog proc vata, 47 posto svih stranih ulaganja odlazilo je za razvoj auto nomne privrede i za izgradnju tehnološki napredne teške industrije. 48. P. Lyaschenko, History o f the National Economy o f Russia to the 1917 Revolution, New York, 1948, str. 191 ff; i P. Bairoch, op.cit., str. 254.
184
Teško bismo sve to mogli razumjeti, kad se ne bismo prisjetili da je Rusija - za razliku od ostalih privredno zaostalih zemalja - bila velika sila čiji je potencijal potpuno drugačiji od njihova. Sama veličina carstva, njegova moćna birokracija i vojna sila, faktori su koji su služili poticanju privrednog razvoja zemlje. Nema sumnje da je Rusija početkom stoljeća (premda zaostala, i uglavnom poljoprivredna zemlja, ovisna o stranom kapitalu) ipak krenula putem ka preobrazbi struktura svoje privrede i ušla u doba industrijalizacije.49 Južnoevropski, mađarski ili ruski razvojni procesi o kojima smo do sada govorili, premda različiti, slijede dva karakteristična i u osnovi različita obrasca. Na Balkanu i na Pirinejskom polu otoku došlo je do značajnog rasta vanjske trgovine i strana ulaganja unijela su nove elemente u privredu, ah ipak nije došlo do istinskog privrednog rasta ih do preobražaja privrede. Dodir s razvijenim zemljama jezgre tako je zapravo učvršćivao domaće društvenoekonomske uvjete, te je usporio i izobličio razvoj tih zemalja. U slučaju Italije, Mađarske i Rusije (usprkos kvantitativnim i kvalitativnim razlikama u njihovu razvoju) nije samo vanjska trgovina dala poticaj privredi, nego su i strana ulaganja bila do voljno velika da ubrzaju privredni razvoj do stupnja povoljnog za nezavisne unutarnje snage promjene. U Švedskoj, proizvodnja od 40.000 do 45.000 tona željeza godišnje omogućila je već od osamnaestog stoljeća važno sudje lovanje u svjetskoj trgovini.50 Nije to bilo samo pitanje opsega švedskog izvoza, već i njegovih dugoročnih (ih kratkoročnih) privrednih i društvenih posljedica. Premda su tehnološki napredak u vrijeme industrijske revolucije i dolazak talionica koksa umanji h ulogu švedskog že ljeza na svjetskom tržištu - trgovina i proizvodnja, trgovci i obr tnici, igrah su mnogo važniju ulogu u skandinavskoj privredi i skandinavskom društvu negoh je to bio slučaj u drugim perifernim zemljama. Poshje 1850. britanska i zapadnoevropska ulaganja, kao i nova politika slobodne trgovine dah su prvi poticaj Švedskoj da postane velika izvoznica drveta. Tijekom 20 godina švedski izvoz drveta
49. J. McKay, Pioneers fo r Profit, Chicago, 1973, str. 379. 50. K. Samuelsson, From Great Power to Walfare State. 300 Years o f Swed ish Social Development, London, 1968.
185
povećao se od 0,4 milijuna kubičnih metara na 1,8 milijuna kubičnih metara. U pedesetim godinama prošlog stoljeća, 34 posto švedskog izvoza činilo je drvo i drvni proizvodi; do šezdesetih godina omjer je 44 posto, i nije se mnogo mijenjao sve do kraja stoljeća.51 No, uskoro su se javili poticaji za dalji razvoj. Švedska se mogla ponovo nadati da će postati izvoznicom željeza, u mjeri u kojoj je švedska željezarska industrija mogla prihvatiti novu bri tansku tehnologiju - i u mjeri, u kojoj britanski ili zapadnoevropski proizvođači željeza nisu mogli zadovoljiti rastuće potrebe za željezom u transportu i industriji. Željezo je, naime, postalo drugi najvažniji poticaj privrednom rastu Švedske. Do osamdesetih godina željezni su proizvodi sudjelovali u švedskom izvozu sa 16 posto. No, izvozna je struktura u ranim osamdesetim godinama ipak još bila vrlo bliska tradicionalnom obrascu: dvadeset četiri posto ukupnog izvoza čini hrana, a četrdeset tri posto sirovine. Bio bi velik propust zaboraviti daje vanjska trgovina zasnovana na izvozu željeza i drveta mogla uvelike ubrzati švedsku aku mulaciju kapitala, a time i opći preobražaj njezine gospodarske strukture. U ovom je slučaju rast opsega izvoza morao imati veće posljedice, negoli je to bilo uobičajeno u perifernim privredama. Naime, dok je izvoz vina i tropskog voća, bez obzira na količine, teško mogao dovesti do privrednog preobražaja (ovdje su kvalitativne reperkusije kvantitativnog rasta bile zanemarive), a izvoz pšenice u najboljim uvjetima mogao dovesti do učinka ulančavanja - izvoz drveta i željeza imao je i neposredne i dugoročne posljedice u industriji, koje su brže došle do izražaja. Prvo, čak i izvoz nepreradenoga drva ili željezne rude zahtijeva industrijsku aktivnost sa znatnom radnom snagom. Drugo, sam proces ekstrakcije, posebno u zemlji s industrijskim tradicijama kakve je imala Švedska, brzo je doveo do razvoja primame prerade. Zahvaljujući povoljnim domaćim preduvjetima, procvat svjetskog tržišta uskoro je pokrenuo proces industrijskog razvoja: u njemu je prerada drveta, zajedno s počecima kemijske industrije, stvorila industriju papira i celuloze - koje će postati važne izvozne
51. F. Fridlizius. “Sweden’s Export 1850-1960", Economy and History, 1963; i E. F. Soderlund. “Short-Term Economic Fluctuation and the Swedish Timber Industry", The Journal o f Economic History, 1953. M. Flinn, “British Steel and Spanish Ore”, The Economic History Review, 1958, str. 8.
186
grane. Izvoz celuloze se povećao sa prosječnih 7.300 tona godišnje između 1876. i 1880., na 90.000 tona godišnje između 1891. i 1895; do 1911-15. taj se opseg povećao na 800.000 tona i uklju čivao je tri četvrtine ukupno proizvedene celuloze. Do 1911-13. drvo je u čitavom izvozu sudjelovalo samo sa 26 posto, dok su papir i celuloza dostigli 17,6 posto. Sudeći prema strukturi izvoza, Švedska je početkom dvade setog stoljeća dostigla razinu razvijenih industrijskih zemalja. Dok je u rudimentamijoj talijanskoj, mađarskoj, pa čak i ruskoj struk turi vanjske trgovine rastuća važnost strojeva bila jedan od poka zatelja njihove sposobnosti da odgovore poticajima jezgre, kao i određenog stupnja gospodarskih promjena - Švedska je stigla mnogo dalje, tako da je njezina specijalizirana industrija električnih strojeva proizvodila dovoljno čak i za izvoz velikih razmjera. Uoči Prvog svjetskog rata, industrija strojeva proizvodila je 10 posto švedskog izvoza.52 Razvoj Danske bio je još karakterističniji za komplementarnu privredu. Njezina izvozna struktura u devetnaestom stoljeću mnogo je tradicionalnija, što je ostala i do prvog svjetskog rata. Danska nije imala veće zalihe rudnog blaga, niti industrijske tra dicije koje bi se mogle usporediti s onima u Švedskoj. Prvi po ticaj danskom izvozu dala je potreba za hranom susjednih zemalja; a od četrdesetih godina devetnaestog stoljeća nadalje, nije bilo danskog prehrambenog proizvoda što se ne bi mogao prodati na susjednim tržištima. Danska poljoprivredna proizvodnja povećala se za 80 posto u razdoblju o kojemu govorimo, velikim dijelom kao odgovor na izvoznu potražnju. U to su vrijeme poljoprivredni proizvodi sudjelovali sa 80 posto u danskom izvozu, u kojemu su žito, meso i mliječni proizvodi glavni artikli. Kada je američko žito preplavilo evropska tržišta, Danska je toliko smanjila svoju proizvodnju žita da gaje uskoro počela uvo ziti. Umjesto toga, brzo i koijenito okrenula se proizvodnji stočnih proizvoda. U početku je prodaja živih svinja nanjemačkom tržištu
52. švedskoj za to nisu bile potrebne zaštitne carine; kroz čitavo je razdoblje slijedila put slobodne trgovine, te prvenstveno komplementarnog razvoja u preobrazbi svoje gospodarske strukture. Za podatke vidi L. Jčrberg u The Fontana Economic History o f Europe, sv. 4, “The Nordic Countries 1850-1914”, i K.G. Hildebrand, “Les traits caractćristiques del’industrialisation des pays scandinaves” u L ’industrialisation en Europe, Lyon, 1973.
187
bila glavno uporište te industrije; kasnije, kada se Njemačka povukla iza carinskog zida. Danska je razvila impresivnu indus triju za preradu mesa i hrane - pri čemu su izumi, kao na primjer mehanički separator, odigrali ključnu ulogu. Krajem stoljeća, više od 90 posto izvoza činili su poljopri vredni proizvodi i hrana. Maslac je sudjelovao s 47 posto u dan skom izvozu, slanina i šunka s 26 posto, a jaja s 8 posto. Izvan redno intenzivna izvozna aktivnost, usmjerena prvenstveno prema engleskom tržištu (50 do 60 posto tog izvoza završavalo je na engleskim stolovima), osigurala je Danskoj povoljne uvjete trgo vinske razmjene kroz čitavo to vrijeme, kao i znatne prihode od izvoza. U tom se razdoblju nacionalni dohodak po stanovniku udvostručio, što ukazuje na značajno širenje domaćeg tržišta. Nacionalni dohodak povećavao se 3,3 posto godišnje (najviše zahvaljujući godišnjem rastu izvoza od 4,5 posto), što je omogućilo započinjanje procesa industrijalizacije koja će zamijeniti uvoz.53 Taje industrijalizacija služila isključivo domaćem tržištu. Još neposredno prije Prvog svjetskog rata, inustrijski su proizvodi sudjelovali samo sa 6-9 posto u čitavom danskom izvozu. Ali, većina potrebne robe široke potrošnje proizvodila se u Danskoj. S druge strane, investicijska roba i dalje se uvozila. Danska, koja je u vrijeme kada je krenula putem industrijalizacije bila razmjerno zaostala poljoprivredna zemlja, do Prvog svjetskog rata postala je zem lja s visokim nacionalnim dohotkom - isključivo zahvaljujući izvozu prerađenih poljoprivrednih proizvoda. Ovdje imamo poseban slučaj prilagodavanja svjetskoj kapitalističkoj privredi kojemu su pogodovali već opisani unutarnji uvjeti, te društvena i obrazovna struktura. Primjer Danske također pokazuje kako (uz prilagodljivost fluktuacijama poslovnog ciklusa, izvoznu elastičnost, dovoljno visoku elastičnost potražnje, te razvoj učinaka ulančavanja) odnos jezgre prema zemljama periferije sredinom devetnaestog stoljeća nipošto nije bio zatvoren, statičan sustav. Kretanje koje je prevladalo između sukobljenih poticaja razvoju i njegovih ograničenja, obuhvaćajući utjecaj jezgre ne periferiju, bilo je i funkcija unutrašnjih snaga određene periferne zemlje. Tako su, na primjer, djelotvornost vanjskih faktora, kao i
53.
188
S.A. Hansen, Okonomisk vaekst in Danmark, Kopenhagen, 1974.
utjecaj procvata međunarodnog tržišta, bili pod utjecajem fleksibilnosti kojom je neka periferna zemlja koristila vlastite prirodne resurse ili zemljopisni položaj. Danska je imala posebno istančan osjećaj za vanjsku tigovinu. Izvoz je donosio četvrtinu njezina nacionalnog dohotka. U doba kada je s obzirom na svoje vanjskotrgovinske odnose još djelovala kao razvijenija periferna zemlja, na domaćoj su sceni već pre vladavali trendovi urbanizacije i industrijalizacije. Ovdje vanjska trgovina nipošto nije osujetila preobražaj privredne strukture, već gaje ubrzala. Situacija u Norveškoj bila je približno slična, premda je opći razvoj te zemlje ponešto skromniji. Norveški je izvoz uglavnom vezan uz šumarstvo i ribolov; no njezini su najveći prihodi od izvoza rezultat dominantne uloge prijevoznika u međunarodnoj trgovini.34 Čini se kako su skandinavske zemlje jasno potvrdile klasičnu tezu, prema kojoj neizravni učinci rasta potražnje uključuju i promjene starih stavova, uklanjanje društvenih prepreka razvoju, i prevladavanje svega što je sprečavalo privredni napredak.35 I ovdje je poticaj međunarodne potražnje privredi putem vanjske trgovine, bio usko vezan uz ulaganja stranog kapitala. Premda u različitoj mjeri, strani kapital - kao što smo vidjeli - odigrao je važnu ulogu u privredama svih skandinavskih zemalja; a pritom nije iskrivio njihov razvoj, niti je u tom razvoju bio glavni faktor. Umjesto toga, imao je dopunsku ulogu nužnog početnog poticaja. Dugoročno gledano, strana ulaganja općenito su imala pozitivan učinak na raspodjelu investicija, privrednu strukturu, vanjskotr govinske odnose i plamu bilancu. Gospodarski razvoj Skandinavije započeo je prilagođavanjem potrebama izvoznog tržišta. I ovdje se najprije razvila komple mentarna privreda. No, u slučaju skandinavskih zemalja, ovisnost i podređenost zemalja sljedbenica gospodarskim potrebamajezgre nisu postale čvrstim obrascem; umjesto toga, prevladale su snage nezavisnosti, brzog i višestranog razvoja, te preobražaja gospo darske strukture. Utjecaj izvana nije zadržao te zemlje u položaju eksploatirane periferije, već je pomogao pri njihovu uključivanju medu razvijene zemlje jezgre. 54. J.Bjeerke, Trends in the Norwegian Economy 1865-1960, Oslo, 1966. 55. A. Cainuxoss, Factors in Economic Development, London, 1962, 13. poglavlje.
189
Ono što smo do sada rekli pokazuje, kako su odnosi koji su povezivali evropsku industrijsku jezgru sa zemljama evropske periferije u devetnaestom stoljeću sadržavali elemente što su vrlo kontradiktorni - ostavljajući istovremeno dovoljno prostora za potencijalni razvoj. Bilo bi pogrešno smatrati da su ti odnosi usporedivi s odnosima razvijenih zemalja u dvadesetom stoljeću s Trećim svijetom. Industrijska revolucija i svjetski gospodarski sustav što gaje proizvela, imali su važnu ulogu pri poticanju raz voja u svim zaostalim regijama Evrope. Jasno je, s druge strane, kako poticaji razvoju nisu posvuda bili jednako snažni, a razlike su još veće u pogledu sposobnosti nekog područja da odgovori na primljene poticaje. Prvu skupinu faktora koji su određivali tu sposobnost, tvorila je razmjerna oskudica ili bogatstvo prirodnih resursa pojedine regije; kao i razmjerna lakoća kojom su njezin zemljopisni položaj i topografska konfiguracija omogućavali izgradnju transportnog sistema, potrebnog za ulazak na svjetsko tržište. Sposobnost prihvaćanja strane tehnologije, postojanje izvoznih mogućnosti, snaga tradicija međunarodne trgovine, te fleksibilnost kojom se gospodarstvo moglo prilagoditi novim zahtjevima - tvorili su ostale faktore, što su određivali sposobnost jedne regije da odgo vori poticajima jezgre. Osim toga, i drugi domaći faktori (djelujući unutar konteksta faktora koje smo već spomenuli) određivah su mogućnost, stupanj i vrstu odgovora vanjskim poticajima: razina razvoja ih stupanj zaostalosti privrede; društvena struktura zemlje, njezin obrazovni sustav, ideologija i sustav vrijednosti; njezin međunarodni politički status; i na kraju, vladina politika upravljanja nezavisnom drža vom. Trenutak kada je došlo do vanjskih poticaja, nikako nije skladan susret vanjskih i unutrašnjih snaga; ono što vidimo više je nalikovalo borbi, no bilo je prostora i za nezavisno djelovanje. Reakcije različitih regija evropske periferije na izazov industrijske revolucije mogu se - da se poslužimo H. Leibensteinovom terminologijom - smjestiti duž kontinuuma, čiji je raspon od “nultog zbroja” (u slučaju zemalja nesposobnih za promjenu, ih sposobnih samo za položaj ovisnih kolonijalnih privreda) do “pozitivna zbroja” (u slučaju privreda u kojima je promjena dovela do rasta proizvodnih grana i rasta nacionalnog dohotka).56 No, 56. H. Leibenstein, Economic Backwardness and Economic Growth, New York, 1957, sir. 188-9.
190
izazov koji je industrijalizacija značila evropskoj periferiji, ne samo što se zbio ranije - već je bio i potpuno drugačiji od njezina izazova Africi ili Aziji. U Evropi, razvoj obično nije kočila, iskrivljavala izravna vojna i politička moć; postojale su prilike za vlastito donošenje odluka, premda samo unutar granica određenih “strukturalnom silom”57 ona je, naravno u slučaju potrebe dobivala veću težinu zahvaljujući odgovarajućem političkom pritisku razvijene jezgre. Zaključci koje možemo izvesti iz povijesti evropske periferije ne dopuštaju olake generalizacije. Čak i u najgorim slučajevima, kao što smo vidjeli, ne možemo zaključiti kako je strani kapital doveo samo do stagnacije realnih nadnica, izvlačenja velikog di jela nacionalnog dohotka, konzervacije domaće štednje, te zaos talog domaćeg tržišta. S druge pak strane, u slučaju Pirinejskog poluotoka i Balkana nailazimo na situaciju tipičniju za kolonijalne narode58 naime, da je strana potražnja poticala ulaganja prven stveno u izvoznim sektorima, a da je novac za ulaganja (zbog nedostatka domaće akumulacije) dolazio uglavnom od uvezenog kapitala. Nema sumnje niti d aje izvozna specijalizacija, tamo gdje se razvila, dovodila i do jake ovisnosti o stranom kapitalu; čemu se nije suprotstavio nikakav trend koji bi pokušao ograničiti stranu gospodarsku vlast.59 Cak i u slučajevima gdje je strani utjecaj dao pozitivnije rezul tate (kao na primjer u Italiji, Mađarskoj, Rusiji), ili tamo gdje je strani utjecaj po svome učinku bio nedvosmisleno pozitivan (kao na primjer u Skandinaviji) - to nije bila jednostavno stvar kompa rativne prednosti koju bi neka zemlja uživala u međunarodnoj trgovini. Sudjelovanje u međunarodnoj trgovini svakako je pogodovalo specijalizaciji; bio je to poticaj ekonomičnijem korištenju proizvodnih faktora, pomažući pri maksimiranju dohotka. No, ne možemo zanemariti niti posljedice takve nerav nopravne poslovne suradnje. Radilo se o dominantnoj privredi i 57. Johan Galtung koristi se izrazom “strukturalna snaga” (u Kritische Friedensforschung, ured. D. Senghaas, Frankfurt, 1971) da bi opisao privredne odnose između razvijenih i manje razvijenih naroda. Naše prihvaćanje ovog termina ne treba razumjeti kao potpuno slaganje s Galtungovom teorijom. 58. Vidi Tamis Szentes, op. cit., (1976), str. 145. Szentes rezimira gledišta G. Meyera i R. Baldwina. 59. Vidi ibid., str. 146-7.
191
0 onoj koja joj se prilagođavala - čak i tamo, gdje je upravo takva prilagodba omogućila ovoj drugoj brz razvoj u određenoj fazi njezine povijesti; kao stoje to u slučaju odnosa između Britanije 1 Danske. Pogoršanje uvjeta trgovinske razmjene u to vrijeme nije bilo neizbježno za periferne zemlje; u Skandinaviji je došlo do sigurnog napretka, tako da niti u tom obliku nije bilo odlijevanja dohotka iz ovoga područja. Ne može se reći da je poticaj razvijenog Zapada doveo do uravnoteženog, općeg privrednog razvoja u brojnim perifernim zemljama. Ali, jednako je tako poticaj Zapada u drugim zemljama, posebno u Skandinaviji, doista doveo do pozitivnih rezultata koji su se osjećali u čitavoj privredi. Kao što G. Myrdal primjećuje: “Što je viša dostignuta razina privrednog razvoja neke zemlje, jači će biti i učinci širenja. Naime, visoku prosječnu razinu razvoja prate bolji transport i veze, viša razina obrazovanja, te dinamičnija zajednica ideja i vrijednosti - koji jačaju snage centrifugalnog širenja privredne ekspanzije, ili uklanjaju zapreke njegovu djelovanju.”60Myrdal tako smatra da učinci ulančavanja nisu samo funkcija razine razvoja jedne zemlje, već i nešto što se može unaprijediti državnom intervencijom. Premda su priroda i po tencijali vanjske trgovine, te količina i korištenje uvoza stranog kapitala, bili važni za razvoj evropske periferije - ipak moramo ključ za sposobnost neke zemlje da odgovori izazovu industri jaliziranog Zapada tražiti u politici njezine vlade. Gospodarski rast u obliku diferencijacije, supstitucije i apsolutne dobiti61 mo gao je postati kumulativan proces samo u slučajevima, gdje su postojale unutrašnja struktura, institucije i prilagodljivost da bi ih kanalizirale u smjeru koji je najbolje služio interesima zemlje. Tako je uspjeh ili neuspjeh neke zemlje podjedno bio rezultat susreta, borbe i interakcije domaćih snaga sa snagama svjetskog kapitalizma.
60. G. Myrdal, Economic Theory and Underdeveloped Regions, London, 1957, str. 34. 61. Anna Gelei, Novekedisi trendek a gazdasdgban (TTendovi privrednog rasta), Budimpešta, 1971, str. 24 ff.
192
7.
Industrijalizacija i razina gospodarskog razvoja
Stalan gospodarski rast mogao je hiti rezultat povećanja po ljoprivredne proizvodnje i razvoja izvoznog sektora, posebno primame ekstraktivne industrije - što su plodovi fleksibilnog odgovora pojedine periferne zemlje na poticaj jezgre - samo tamo, gdje je (uporedo s tim procesima, ili u “drugoj fazi”) došlo do kretanja piema industrijalizaciji. Naravno, posvuda je postojao određeni stupanj industrijalizacije. Kapitalistički preobražaj poljoprivrede dovodi do temeljitije podjele rada, a razvoj transportnog sistema i urbanizacija također su doveli do toga da su brojni poslovi, koji su ranije pripadali zemljoradnji ili kućnoj radinosti, postali područjima samostalne specijalizacije. Trans port i industrijalizacija stvorili su potražnju što se teško mogla zadovoljiti samo uvozom. U zemljama gdje je izvozni sektor zasnovan na rudarstvu, neke su grane primame ekstraktivne in dustrije automatski nastale. Sve je to, zajedno sa stalnim porastom broja stanovnika, dovelo do proširenja postojećih tržišta i stvorilo nova. U svim zemljama evropske periferije industrijsko se stanovništvo povećalo, male su radionice proširivale svoju djelatnost, a osnivane su nove tvornice i nove industrijske grane. Zajedno s time, pojavila se i roba široke potrošnje karakteristična za industrijska društva; sve su se češće pojavljivali specijalizirani poljoprivredni alati, pa čak i poljoprivredni strojevi; željezničke pruge, strojevi i vlakovi koji su se u početku uvozili iz inozemstva, oprana za industrijsku proizvodnju i investicijska roba - postali su dio gospodarske scene perifernih zemalja. Nije se radilo samo o kvantitativnoj razlici. Postojala je jasna korelacija između napretka industrijalizacije i urbanizacije, te rasta privatnog i nacionalnog dohotka.1 Bio je to logičan zaključak gospodarskih procesa što su započeti s industrijskom revolucijom;
1. S. Kuznete, Toward a Theory o f Economic Growth, New York, 1968, str. 95.
193
pri čemu je stupanj i intenzitet industrijalizacije odlučujući za razvojnu razinu određene periferne zemlje, određujući i njezin po ložaj u novoj podjeli rada do koje dolazi uslijed industrijske re volucije. Bilo je to pitanje ostajanja “na periferiji” (sa svim poslje dicama sve dubljeg jaza koji je odvajao razvijene od nerazvijenih zemalja), ili sustizanja razvijenih naroda i priključivanja jezgri. Nije to bio lak zadatak. Naime, sjedne strane, industrijalizacija je u razvijenim zemljama postala kumulativan proces što - usprkos cikličkim fluktuacijama - općenito održava stalnu i brzu stopu rasta, stopu koja je svakako brža od one u zaostalim zemljama. S druge pak strane, utjecaj razvijenih zemalja ne periferiju nije značio samo poticaje razvoju (kao stoje to, na primjer, mogućnost prihvaćanja modeme tehnologije koju su one uvele), već i ograničenja - budući daje, s gledišta zemalja jezgre, uloga periferije u svjetskoj trgovini prvenstveno proširenje tržišta za njihovu industrijsku robu. Konkurencija do koje to dovodi bila je u slabim ili početnim domaćim industrijama na periferiji često uistinu razorna. Proračuni (u statističkom pogledu razmjerno slabi) što ih imamo za sredinu devetnaestog stoljeća, u dva su svoja vida ipak potpuno nedvosmisleni. Kao prvo, dokazuju da je poslije industrijske revolucije došlo do stalnog rasta industrijske proizvodnje. Kao drugo, pokazuju daje industrijski rast u Evropi bio brz, te je iznosio u prosjeku 3 posto godišnje. Premda su, u usporedbi s prethodna tri desetljeća, godine između 1860. i 1890. TABELA 7.1 INDEKS EVROPSKE INDUSTRIJSKE PROIZVODNJE2 Godina
1900=100
1830.
20
1850. 1870. 1890. 1900. 1913.
33 51 77 100 157
2 .Tabela se zasniva na P. Bairoch. “Europe’s Gross National Product: 18001975", The Journal o f European Economic History, sv. 5, br. 2,1976.
194
razdoblje ponešto sporijeg rasta - tijekom četvrt stoljeća prije Prvog svjetskog rata stopa rasta ponovo se povećala, što pokazuje, daje do usporenja došlo zbog cikličkih a ne strukturalnih utjecaja. Bairochovi podaci, koji su ponešto skromniji od većine drugih proračuna, pokazuju godišnji rast industrijske proizvodnje od 2,7 posto od sredine stoljeća do 1913. Najdinamičnije je bilo razdoblje od 1880. dorata, sa stopom rasta od 3,1 posto (a bez Engleske 3,6 posto). Zemlje koje su željele sustići jezgru, morale su se suočiti s tri ozbiljna problema: (a) Nisu imale prijelaznu fazu od kućne radinosti do prave industrije, što znači da su se morale boriti s posljedicama neodgovarajuće “protoindustrijalizacije”. (b) Morale su nadoknaditi vlastito zakašnjenje. Godišnja stopa rasta od 3 posto, naime, značila je da se proizvodnjajedne zemlje udvostručava svaka dva desedjeća Prema tome, zemlje čiji je stalan industrijski rast započeo 1830. bile su u dvostrukoj prednosti pred onima, koje su započele 1860. Daljnja zakašnjenja od 20-30 godina dovodila su do trostrukih i četverostrukih razlika. U većini perifernih zemalja, pa čak i tamo gdje je industrijski razvoj započeo ranije, do stalnog rasta nije uistinu došlo sve do devedesetih godina. Balkanske zemlje kasnile su još daljnjih 20 godina (c) Na kraju, suočavale su se s posebnim problemima porasta stanovništva. U zaostalijim zemljama natalitet je dugo vremena ostao visok i u vrijeme kada su bolji zdravstveni i medicinski standardi (koji su dolazili sa Zapada) doveli do opadanja mortaliteta. Uz veći porast stanovništva, bilo je izuzetno teško održati barem stalnu razinu industrijske proizvodnje po stanovniku. Kao što se može vidjeti iz tabele, razvijenije skandinavske zemlje bile su krajem stoljeća vrlo blizu evropskog prosjeka, ili su ga već dostigle. Ipak je njihova industrijska proizvodnja po stanovniku iznosila samo 40 posto britanske, nešto više od pola njemačke, i tri četvrtine francuske industrijske proizvodnje. Prosjek za Austro ugarsku uključuje područje Austrije i Češke, čija je industrijska razina bila iznad prosječne; kao i podatke za Mađarsku, čija je industrijska proizvodnja iznosila oko dvije trećine prosječne evropske razine. Mađarska je, prema tome, samo malo zaostajala za Italijom. Balkan i Rusija su industrijski najzostalije evropske regije. U Švedskoj su izvozni sektori (ili da budemo precizniji: učinci ulančavanja uslijed prihoda od izvoza) bili osnova za industrija lizaciju. Najvažniji pokretači su šumarstvo i drvna industrija. 195
“Izvozna industrija dominirala je u sektoru investicijske robe, dok su pilane i željezare davale veći dio proizvodne vrijednosti tog sektora. Zahvaljujući učinku umnožavanja, taj je rast doveo do Širenja industrije robe Široke potrošnje”.4 TABELA 7.2 INDUSTRIJSKA PROIZVODNJA PO STANOVNIKU U 1900.J Evropa=100 Zemlja
Indeks
Zemlja
Indeks
Velika Britanija Belgija
254
Austro-Ugarska Italija
82 71 52
Njemačka Švicarska Francuska Nizozemska Švedska Norveška Danska Finska
230 177 150 140 97 104 93 85 82
španjolska Grčka Portugal Srbija Rusija Bugarska Rumunjska
48 46 39 34 33 33
Višak dohotka do kojega je došlo zahvaljujući izvanredno povoljnim tržišnim odnosima u Švedskoj donosio je sve veće profite, koji su najvećim dijelom investirani. Počevši od sedam desetih godina nadalje, postali su rudarstvo, te industrija željeza i Čelika vodeći sektori; posebno poslije uvođenja SiemensMartinova procesa, dobro prilagođena rafiniranju švedske željezne rudače koja sadrži visok postotak ugljika. Početkom stoljeća industrija strojeva zauzela je treće mjesto, poslije željeza i čelika. Prerada drveta prerasla je u industrijsku preradu celuloze i papira, pri čemu se razvila i kemijska industrija kao dio tog procesa. Sve su to vrijeme izvozni sektori i dalje bili vodeće grane. Četvrtina ukupne proizvodnje dolazila je iz industrije za preradu željeza ili drveta. Najdinamičnija je bila industrija papira i celuloze, gdje 3. P. Bairoch, Commerce exterieure et diveloppement iconomique de l ’Europe, Pariz, 1976, str. 137-8. 4. L. Jčrberg, “The Nordic Countries 1850-1914”, The Fontana Economic History o f Europe, sv. 4, dio 2, str. 375-486.
196
godišnja stopa rasta iznosi 11 posto. Već početkom dvadesetog stoljeća izvozne su grane djelovale u razvijenom industrijskom
(evropski prosjek = 100) 260 » 254 Velika Britanija
250 240 230
» 230 Belgija
220 210 200 190 180
> 177 Njemačka
170 160 150
►150 švicarska
140
►140 Francuska
130
120 110 100«
> 104 Švedska » 97 Nizozemska
90 82 Anstro-Ugaiskaa
80
71 Italija
70 60
52 Španjolska
50
34 Rnsija 30 - f -
20 10
- -
0 Industrijska proizvodnja evropskih zemalja u
1 9 0 0 ..
po jednom stanovniku
197
kontekstu. Nove grane koje nastaju bile su na neki način vezane uz tradicionalnu izvoznu industriju, ili su i same proizvodile za izvoz. Kod industrijske proizvodnje strojeva 13 posto je namijenjeno izvozu. Rast unutrašnjeg tržišta potakao je razmjerno brz razvoj industrije roba široke potrošnje. Između 1861-69. i 1892-95. grane (uglavnom usmjerene prema izvozu) koje su proizvodile investicijsku robu, povećavale su proizvodnju za 5,2 posto godišnje. Industrija roba široke potrošnje za domaće tržište imala je godišnju stopu rasta od samo 3,3 posto. No, između 1892. i 1913. proizvodnja lake, kao i teške industrije, godišnje se pove ćavala za 6 posto.5 Jedinstveno brz rast švedskog domaćeg tržišta može se vidjeti iz podataka o dohotku. Unutar manje od pedeset godina, bruto nacionalni dohodak po stanovniku u Švedskoj povećao se 176 posto. Stopa porasta u Evropi kao cjelini u istom je razdoblju iznosila jedva 50 posto. Švedske razine dohotka, koje su 1870. bile za trećinu ispod evropskog prosjeka - uoči rata su za trećinu više. Da bi se postigla takva stopa rasta, 10-15 posto brutto nacionalnog proizvoda pretvaralo se svake godine u investicije. TABELA 7.3 RAST BRUTO NACIONALNOG PROIZVODA PO STANOVNIKU U ŠVEDSKOJ6 Godina
dolari SAD (vrijednost iz 1960.)
Indeks
1890. 1900.
246 356 454
100 147
1913.
680
276
1870.
185
Nema sumnje da bi sve ovo bilo nezamislivo bez razmjerno visoke obrazovne razine, modernih institucija, te društveno5. A. Milward i S.B. Saul, The Development o f the Economies o f Continental Europe 1850-1914, London, 1977. 6. P. Bairoch, “Europe’s Gross National Product: 1800-1975", str. 286. Vrijednosti su izražene u dolarima iz 1960.
198
političkih dostignuća koja su karakterizirala švedsko društvo dajući mu izvanrednu fleksibilnost pri prilagođavanju pravilima konkurencije na svjetskom tržištu.7 Sva švedska industrija bila je kapitalno intenzivna, s visokom tehnologijom i visokom produktivnošću. Između 1870. i 1913. produktivnost svakog radnog sata u švedskoj industriji više se nego udvostručila.8 (Koliko znamo, bila je to najbiža stopa rasta produktivnosti u čitavoj Evropi). Rast industrijske proizvodnje bio je 15-25 posto svakih deset godina, s najvećim dosegom od 35 posto tijekom posljednjeg desedjeća devetnaestog stoljeća.9 Privredni razvitak Danske također se zasnivao na izvoznom sektoru,10a bio je sličan švedskom s obzirom na stopu rasta i na uspjeh. No, tu se radilo o drugačijem izvoznom sektoru, što je značilo i drugačiju vrstu industrijalizacije. Prije 1890. Danska uopće nije izvozila industrijsku robu. Kao što smo vidjeli, ovdje je proizvodnja hrane bila jedini izvozni sektor, kao i jedini fi nancijer danskog gospodarskog razvoja i preobražaja. “In dustrijski rast u Danskoj bio je funkcija povećanog dohotka, te je stoga ovisio isključivo o novoj potražnji i o supstituciji uvoza”.11 7. R. Cameron objašnjava švedski uspjeh i španjolski neuspjeh prvenstveno razlikama u njihovim obrazovnim sustavima. Vidi R. Cameronov prilog u P. Lćon (ured.), L ’industrialisation en Europe, Lyon, 1972. 8. A. Maddison, Economic Growth in the West, New York, 1964, str. 232. 9. L. Jdrberg, Growth and Fluctuation o f Swedish Industry, Stockholm, 1961, str. 23. K.G. Hildebrand, “Les traits caractćristiques de 1’industrialisation des pays scandinaves”, L ’industrialisation en Europe, Lyon, 1973. 10. Proizvodnja glavnih poljoprivrednih proizvoda namijenjenih izvozu rasla je na slijedeći način: Godina 1875.-1879. 1890.-1894. 1900.-1904. 1910.-1914.
Mlječni proizvodi 100 156 225 264
Govedina 100 124 151 210
Svinjetina 100 169 232 333
Podaci su izS A . Hansen, Early Industrialization in Denmark, Kopenhagen, 1970, str. 225. 11. S.A. Hansen, Early Industrialization in Denmark, Kopenhagen, 1970. str. 224.
199
U skladu s time, industrijalizacija je započela s industrijom roba široke potrošnje. Danska nije imala industrijske sirovine potrebne za tešku industriju, karakterističnu za industrijsku revoluciju. Rastuća izvozna orijentacija poljoprivrednog sektora imala je dvije važne posljedice. Dovela je, naime, do temeljitije društvene podjele rada; i pokrenula je prvo malu industriju (1890. mala industrija proizvodila je dvostruko više od velike industrije) a potom manufakturnu industriju. (Do 1913. velika je industrija proizvodila 25 posto više od male). Nadalje, dohoci su se povećali, što je pridonijelo rastućoj potrošnji industrijskih proizvoda. Tekstilna industrija i industrija građevnog materijala (koje nisu imale stranu konkurenciju), te prehrambena industrija - prve su imale koristi od povećane potrošnje. Malo kasnije razvile su se kemijska industrija (proizvodnja umjetnih gnojiva) i druge industrije; tako d a je do 1913. zemlja proizvodila 70 posto potrebne industrijske robe. Brutto industrijska proizvodnja imala je ovakav trend:
Godina
Milijuna kruna
1855. 1890.
18 62
1913.
240
Prehrambena industrija Čini trećinu ukupne proizvodnje, tekstilna industrija 16 posto, a industrije željeza i strojeva 20 posto.12 Danska je uglavnom imala malu privredu, tako da još 1914. čak 48 posto radnika radi u poduzećima koja su zapošljavala manje od 5 ljudi - u usporedbi s 24 posto u švedskoj u istom razdoblju. Urbanizacija se također brzo razvijala. Zahvaljujući moder nizaciji poljoprivrednih sektora orijentiranih prema izvozu, dohoci su vrlo brzo rasli: između 1870. i 1913. brutto nacionalni proizvod po stanovniku povećao se 153 posto.
12. S.A. Hansen, čkonomisk vaekst in Danmark. Kopenhagen, 1974, str. 18.
200
TABELA 7.4 RAST BRUTTO NACIONALNOG PROIZVODA PO STANOVNIKU U DANSKOJ Godina
dolari SAD
Indeks
(vrijednost iz 1960.)
1890.
1870.
340 502
148
1900.
739
217
1913.
862
253
100
Prije rata, Danska je bila četvrta po redu u čitavoj Evropi s obzirom na dohodovnu razinu. Ispred nje su bile samo tri klasične zemlje industrijske revolucije: Engleska, Belgija i Švicarska; dok su njemački, holandski i francuski nacionalni proizvodi po stanovniku zaostajali. Prosječna dohodovna razina u Danskoj bila je 60 posto viša od evropskog prosjeka.13 Čak i u relativnim odnosima, godišnja brutto ulaganja od 12-15 posto bila su vrlo visoka.14Produktivnost je brzo rasla u industrijskom sektoru, gdje se proizvodnja po jednom radniku udvostručila. Stopa indus trijskog rasta bila je 4-5 posto godišnje, što samo po sebi nije izuzetno ostvarenje; ali s obzirom na brz rast nacionalnog dohotka i industriju orijentiranu isključivo prema domaćem tržištu, nije niti zanemarivo. Danska je praktički jedini primjer postupne industrijalizacije zasnovane na razvijenoj poljoprivredi i na značajnom izvozu poljoprivrednih proizvoda. Nema sumnje da su vanjske okolnosti (koje su pridonijele njezinom visokom dohotku) i ovdje bile ojačane unutrašnjim gospodarskim, tehnološkim i društvenim raz vojem, stoje odgovarao takvom rastu. 13. P. Bairoch, Commerce extirieur et diveloppement iconomique de l’Europe, Paris, 1976. str. 155. 14. K. Bjeerke, The National Product o f Denmark; Income and Wealth, Lon don, 1955, str. 131; te S A . Hansen, Okonomisk vaekst in Danmark, Kopenhagen, 1974.0 problemu finskog gospodarskog rasta, koji je bio mnogo postupniji, vidi proračune Riita Hjerppea i Erkki Pihkala, “Bruttovan santnote Suomessa 18601913” u KansarfaloudetlinSn aikakauskiija. 1977,3, str. 46.
201
U Italiji, Mađarskoj ili Rusiji, premda u manjoj mjeri, došlo je do gospodarskog razvoja koji je bio dovoljan za početak strukturalnog preobražaja i industrijalizacije. No, usprkos tome, nisu se razvile uistinu djelotvorne izvozne industrije, niti je došlo do izvoznih prihoda što bi dali industrijalizaciji poticaj sličan onome u skandinavskim zemljama. U Mađarskoj mlinarstvo je bila jedina industrija uistinu orijentirana prema izvozu; dok je to u Italiji bila industrija svile, a kasnije tekstilna industrija. Mađarsko mlinarstvo zasnivalo se na velikim količinama žita izvrsne kvalitete; to je, u sprezi s mlinom na valjke kao tehnološkom inovacijom, dovelo do izvanredne ekspanzije u kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim godinama. Tako je između 1866. i 1873. godišnji rast proizvodnje iznosio u prosjeku 18 posto. To je velikim dijelom rezultat izvanredno visokog postotka (čak 50 posto) reinvestiranja profita. U toj ranoj fazi, u Mađarskoj su se razvijale one industrije koje su bile potrebne za izgradnju željeznica i za urbanizaciju, kao i neke industrije koje su trebale zamijeniti uvoz: ugljenokopi, industrija željeza, proizvodnja vagona i lokomotiva. Počevši od devedesetih godina, u Mađarskoj su ulaganja stranog kapitala i ulaganja profita akumuliranih u izvoznom sektoru (najčešće putem banaka) pokrenula novi, širi industrijski razvoj. Došlo je, dakle, do učinaka ulančavanja; a razmjerno niski15 dohoci (koji su ipak stalno rasli, tako da su između 1867. i 1913. udvostručeni) pridonijeli su stabilizaciji tog procesa. Domaća industrija počela je polako preuzimati domaće tržište strojeva, tekstila, papira i kože, kojim su ranije dominirali austrijski i češki proizvodi. U početku se time samo htjelo popuniti potrebe sve šireg tržišta, koje je presporo popunjavano uvoznom robom; no uskoro je domaća industrija zadovoljavala sve više unutrašnjih potreba. Ova zamjena uvoza nije bila od presudne važnosti za industrijalizaciju. Radilo se, zapravo, o sljedećem: “Povećanje dohotka u poljoprivredi, veliko ulaženje posuđenog kapitala ili drugih produktivnih faktora u zaostalu ali prijemljivu mađarsku privredu, izgrađivanje ukupnog društvenog kapitala - ubrzali su
15. Udvostručeni nacionalni dohodak po stanovniku iznosio je samo 322 krune. Vidi L. Katus, Economic Growth in Hungary during the Age o f Dualism, u Studia Historica, Budimpešta, 1970. str. 100.
202
razvoj domaćih proizvodnih faktora, te stvorili domaće tržište koje je bilo dovoljno veliko da podrži sve širu industrijsku osnovu” 16 Razvoj ove “industrijske osnove” išao je ukorak s brzim in dustrijskim rastom (tijekom devedesetih godina prosječan godišnji rast iznosio je 6 posto, a početkom ovog stoljeća 5 posto), te s razvojem grana velike industrije i u područjima izvan onih koja su bila vezana uz izvozne sektore ili ekspanziju infrastrukture. U toj su fazi počele rasti također one grane, koje je ranije one mogućavala austrijska konkurencija. Razvoj tehnologije donio je komparativnu prednost mladoj mađarskoj elektronskoj industriji, tako da se razvila u izvoznika, premda opseg njezine proizvodnje nije bio osobito velik. Do Prvog svjetskog rata, dakle, Mađarska je krenula putem prema industrijalizaciji. Industrija je sudjelovala u brutto nacionalnom dohotku s 27-30 posto, pri čemu se njezin doprinos udvostručio u samo nekoliko desetljeća.17 Talijanska industrija svile nije imala dinamizam mađarske mlinske industrije, a i razina izvoza poljoprivrednih proizvoda nije osiguravala osnovu za rast. S obzirom na te nedostatke, te imajući u vidu oskudnost stranih investicijskih izvora, neće nas iznenaditi nedostatak faktora rasta koji bi vodili prema in dustrijalizaciji sve do sredine devedesetih godina Proračuni koji se odnose na industrijski rast u Italiji uvelike se razilaze. No, svi ukazuju na to da je do sredine devedesetih godina razvoj bio vrlo spor. Neki znanstvenici smatraju da rast proizvodnje između 1861. i 1897. nije bio veći od 0,7 posto godišnje; tek početkom ovoga stoljeća stopa rasta dostigla je 3 posto.18 Budući da se ubrzanje talijanskog industrijskog razvoja podudarilo s poletom po ljoprivredne proizvodnje (između 1871. i 1897. rast je iznosio 0,4 posto godišnje, a između 1897. i 1914.2 posto), kao i rastućom in vesticijskom stopom (u tom je pogledu od pomoći bio rast državnih ulaganja) - mogli bismo zaključiti kako se industrijalizacija uglavnom zasnivala na domaćem tržištu. Ono je pružilo poticaje, 16. Ibid., str. 62-4. 17.1.T. Berend i G. Ržnki, The Development o f the Manufacturing Industry in Hungary, u Studia Historica, Budimpešta, 1960. i I.T. Berend i G. Rinki, Hun gary, a Century o f Economic Development, Newton Abbot, New York, 1974; u novije vrijeme, L. Katus u Magyarorszdg Tortinete (Povijest Mađarske), sv. 7, Budimpešta, 1978. 18. A. Maddison, op.cit., i L. de Rcjsa, La rivoluzione industrial in Italia del Mezzogiomo, Bari, 1973. Str. 21.
203
ali i postavilo ograničenja talijanskoj industrijalizaciji. To možemo dobro vidjeti u slučaju tekstilne industrije, gdje se proizvodnja toliko povećala daje potisnula strane pamučne i vunene proizvode s domaćeg tržišta. U sedamdesetim godinama, godišnja potrošnja pam učne robe po stanovniku iznosila je 1 kg; početkom dvadesetog stoljeća, dostigla je 5 kg. Industrija svile u Italiji do živjela je osobit procvat, te je sudjelovala u ukupnom izvozu sa 25-30 posto; tekstilna industrija, i to posebno pamučna, slijedila je odmah iza nje. Kroz dva desetljeća proizvodnja je toliko porasla daje mogla zadovoljiti domaću potražnju; a u godinama tik pred rat, 10 posto talijanske tekstilne proizvodnje se izvozilo.19 Izgradnja željeznica i brodogradnja primale su državnu potporu u obliku zaštitnih carina, pa čak i osnivanja državnih tvornica; a to ne samo što je dovelo do ekspanzije talijanske metalurgije, već i do proširenja domaćeg tržišta industrijskih proizvoda. U devedesetim godinama, proizvodnja željeza po stanovniku bila je samo 7 kg godišnje; neposredno pred rat, iznosila je 12 kg. Korištenje električne energije pomoglo je savladati smetnju inustrijalizaciji, koja je ležala u pomanjkanju ugljena u Italiji. Jeftini izvori vodene energije značili su komparativnu prednost za Italiju: od sredine devedesetih godina, električna energija i proizvodnja električnih strojeva postali su ona talijanska industrija koja se najbrže razvijala; te joj je godišnja stopa rasta iznosila 13 posto. TABELA 7.5 PROIZVODNJA ELEKTRIČNE ENERG IJE U ITALIJI U M ILIJU NIM A KILOVATA
Godina
Milijuni kw
1900. 1906.
160 700
1913.
2 200
Prema nekim proračunima, rast talijanske industrijske pro izvodnje se udvostručio; dok drugi smatraju da se povećao dva i
19. L. Cafagna, op.cit., str. 307.
204
po puta. U svakom slučaju, prosječna stopa rasta industrijske pro izvodnje u dva desedjeća prije rata bila je 5,4 posto godišnje.20 Brutto nacionalni proizvod udvostručio se između 1870. i 1913.; to je stopa rasta upola manja od skandinavske, a takav je i talijanski rast produktivnosti. S obzirom na razmjerno brzi porast stanov ništva brutto nacionalni proizvod po stanovniku povećavao se samo 0,7 posto godišnje, za razliku od preko 2 posto godišnje u Švedskoj ili Danskoj.21 Glavni razlog za skromniji prosječni rast bila je virtualna stagnacija nacionalnog proizvoda po stanovniku između 1860. i 1890. Rast je započeo tek u devedesetim godinama; što je imalo kao rezultat rast nacionalnog proizvoda od 20 posto do 1910., te daljnjih 25 posto do 1913. No, bez dinamičnog izvoznog sektora (a takvima ne bismo mogli smatrati čak niti rastuću tekstilnu, strojnu ili automobilsku industriju početkom stoljeća), te uz ograničeno domaće tržište Italijaje u osnovi ostala poljoprivredna zemlja. Doprinos industrije brutto nacionalnom proizvodu se povećao, ali samo sa 21 na 28 posto.22 Samo četvrtina radno sposobnog stanovništva bila je zaposlena u industriji. Ogromne regionalne razlike - strašna za ostalost Juga, gdje su dohoci iznosili manje od polovice nacionalnog prosjeka - jasni su pokazatelji slabosti talijanskog industrijskog preobražaja. Ipak, talijansko gospodarstvo počelo je rasti, a taj se rast ubrzavao. Početkom dvadesetog stoljeća nailazimo i na osobine karakteristične za napredne industrijske nacije. Tako G. Mori zaključuje: “S obzirom na apsolutnu vrijednost proizvodnje, Italija je bila medu prvih osam svjetskih proizvođača Čelika, cementa, električne energije, automobila, ugljičnog dioksida, umjetnih gnojiva i sintetičkih vlakana uoči Prvog svjetskog rata” 23 Ta lijanski brutto nacionalni proizvod po stanovniku 1913. iznosio je 80 posto evropskog prosjeka. Premda se nije mogla pohvaliti
20. A. Gerschenkron, “Notes on the Rate of Industrial Growth in Italy” u Eco nomic Backwardness in Historical Perspective, Cambridge, Mass., 1962, str. 73. 21. A. Maddison, op.cit., str. 201 fif. 22. R. Romeo, Breve Storia delta grande industria in Italia, Bologna, 1973; i G. Ftia, Formazione, distribuzione e impiego del reddito dal 1860. Sintesi statistici, 1972. 23. G. Mori, II capitalismo industrial in Italia, Rim, 1977, str. 26. U novijem članku. Mori naglašava svoje gledanje u vezi s razmjernim industrijskim razvojem Italije: “Proces industrijalizacije općenito...” The Journal o f European Economic History, i m .
205
spektakularnim uspjesima na polju modernizacije privrede, Italija je izbjegla sudbinu naroda koji se nisu uspjeli indu strijalizirati. U Rusiji su društveni i gospodarski uvjeti bili mnogo zaostaliji, negoli u Italiji ili Mađarskoj. Gospodarski rast uglavnom se zasnivao na izvozu pšenice i općenito žita, što je bilo moguće zahvaljujući porastu proizvodnje pšenice (70 posto) od Reforme (1861.) do kraja stoljeća. Izvoz pšenice povećao se od prosječnih 1,6 milijuna tona u sedamdesetim godinama, do 2,3 milijuna tona koliki je bio prosjek za 1899-1902.; da bi se ponovo povećao tijekom slijedećeg desetljeća na 4,2 milijuna tona koliki je bio prosjek za 1910-13. Ukupan izvoz žita narastao je od 1,8 milijuna na 5 milijuna tona u istom razdoblju, te na 8 milijuna tona tik pred rat.24 S obzirom na ogroman gospodarski potencijal Rusije, poticaji gospodarskom rastu koji su postojali unutar izvoznih sektora i iz stranih ulaganja - morali su imati odjeke također izvan poljopriv rede ili primame ekstraktivne industrije. Počevši od devedesetih godina, proces industrijalizacije bivao je sve brži i sveobuhvatniji. TABELA 7.6 INDEKS RUSKE INDUSTRIJSKE PROIZVODNJE25 1900=100 Godina
Indeks
1860.
14
1890.
51 100
1900. 1913.
163
Ovaj razmjerno brz industrijski rast (koji je iznosio možda čak i 5 posto godišnje) treba pobliže objasniti: budući da se brutto
24. P.A. Hromov, Rusko gospodarstvo u razdoblju industrijskog kapitalizma (na ruskom). Moskva 1963, str. 59 i 207. 25. Na temelju R. Goldsmith, “Economic Growth in Tsarist Russia 18601913” Economic Development and Cultural Change, 1961, travanj; V.I. Bovikin, “Probleme der industriellen Entwicklung Russlands” u Deutschland und Russland im Zeitalter des Kapitalismus 1861-1914, Wiesbaden, 1974. Vidi također The Industry o f the Soviet Union, Moskva, 1964, str. 112-6; P. Lyaschenko, History of the National Economy o f Russia to the 1917 Revolution, New York, 1948.
206
nacionalni proizvod po stanovniku gotovo i nije povećavao tijekom tih desetljeća,26 a nije bilo niti značajnijeg izvoza. Dostignuti industrijski rast očito je uvelike u vezi s činjenicom, da se indu strijalizacija usredotočila na tešku industriju. Rusijaje bila osobito prikladna za takav razvoj. Malo je evropskih zemalja raspolagalo tako ogromnim količinama dvaju materijala koji su bili osnova industrijske revolucije: ugljena i željeza, te nije slučajno stoje 50 posto stranih ulaganja u carskoj Rusiji namijenjeno rudarstvu i metalurgiji. Velika izgradnja željeznica nije mogla mnogo pri donijeti brutto naconalnom proizvodu po stanovniku. Domaće je tržište, naravno, znamo prošireno zahvaljujući željezničkim mre žama koje su povezale ogromne ruske prostore. Istovremeno, u šezdesetim i sedamdesetim godinama, domaća je proizvodnja za dovoljavala samo 40 posto ruske potrošnje željeza i čelika; a to je imalo za posljedicu neizbježne deficite platne bilance.27 Na kraju se još moramo prisjetiti daje broj stanovnika Rusije rastao do tada neviđenom brzinom, tako da se tijekom nekoliko desetljeća učetverostručio.28 Taj porast stanovništva od gotovo 90 milijuna otprilike je jednak istovremenom porastu stanovništva u čitavoj Evropi. Premda su Rusi većinom i dalje bili poljoprivrednici koji su proizvodili za vlastite potrebe, poljoprivredni sektor ipak je postao rastuće tržište za industriju, posebno poslije Stolypinovih reformi. Tekstilna industrija, a u manjoj mjeri i industrija strojeva, imale su koristi od ovog brzog širenja tržišta. Jatsunskij zbog toga zaključuje kako je domaće tržište bilo vrlo važno tržište za rusku industriju tijekom čitavog procesa industrijalizacije, pa čak i kasnije; premda je imalo malo sličnosti s domaćim tržištima vodećih zapadnih industrijskih naroda u devetnaestom stoljeću29 Čim je Rusija krenula putem gospodarskog rasta, njezini su prirodni resursi, veličina i stanovništvo osigurali tako veliko 26. Prema Bairochu, uzmemo li d aje razina nacionalnog dohotka iz 1870. bila 100, indeks za 1913. bit će 125. To je znatno niže od evropskog prosjeka, i u potpinoj je suprotnosti sa skandinavskim modelom razvoja. I razina je nacionalnog dohotka ostala vrlo niska; tako daje 1870. dostigla 65 posto evropskog prosjeka, a 1913. iznosila je samo 55 posto. 27.0 . G isp, “The Pattern of Russian Industrialization” u P. Lćon i F. Crouzet (ured.). Industrialisation en Europe en XIXe siicle, Lyon, 1973. 28. A.G. Rasin, Stotinu godina ruskog stanovništva (na ruskom), Moskva, 1956, str. 26 ff; i Grossman. “Russia and the Soviet Union”, u: The Fontana Eco nomic History o f Europe, sv. 4,2. dio, London, Glasgow, 1973. 29. V.K. Jatsunskij, “The industrial revolution in Russia”. Voprosi Istorii, 1952, br. 12, str. 65.
207
domaće tržište - daje to moralo dovesti i do razvoja nekih učinaka ulančavanja. Do 1913. ruska industrija pridonosila je 25 posto nacionalnom dohotku. Može se reći kako je apsolutna vrijednost ruskog bnitto nacionalnog proizvoda bila najviša u čitavoj Evropi. Rusija je proizvodila 12 posto ukupnog željeza i 9 posto ugljena proizvedenog u Evropi, kao i 20 posto pamuka koji se koristio u Evropi. Usprkos brzoj industrijalizaciji, relativni položaj Rusije kao industrijske sile nije se mnogo promijenio.30 Rezultati koje je postigla svojom industrijalizacijom nisu se mogli suprotstaviti njezinoj zaostalosti. Učinci ulančavanja, koliko ih je bilo, uistinu su slabi. “S obzirom na proizvodnju po stanovniku, Rusija je i dalje bila izjednačena sa Španjolskom. Stopa industrijskog razvoja koju možemo primijetiti između 1900. i 1913., nije bila dovoljna čak niti da bi se prebrodio jaz između Rusije i vodećih industrijskih zemalja u doba njezina gospodarskog skoka; a da ne kažemo ništa 0 zaostajanju u godinama koje su uslijedile”31 - kaže Bovikin. No, premda je sve to točno, Rusija je ipak uspjela prihvatiti brojne elemente industrijske revolucije. Ne može se, prema tome, reći da nije bila sposobna za promjenu. Premda je njezin napredak bio spor i nesavršen, ipak je uspjela napustiti svoj periferni položaj 1 ući u moderno industrijsko doba. Za dalji napredak bile su po trebne korjenite društvene i političke promjene. O perifernim zemljama koje smo razmatrali, D.S. Landes kaže: “Bok uz bok s razvijenim gospodarstvima, brojni narodi koje danas nazivamo nerazvijenima krenuli su ka vlastitoj industrijskoj revoluciji u godinama tehnološkog prijelaza. U nekima, kao Švedskoj i Danskoj, do promjena je došlo lako: uz brzi rast produktivnosti i realnog dohotka po stanovniku. Druge, poput Italije, Mađarske i Rusije, asimilirale su samo neke dijelove modeme tehnologije: napredak do kojega je došlo u nekim go spodarskim područjima, vrlo je sporo kidao žilavu zaostalost
30. Od novijih rasprava o tom predmetu, vidi Pitanja opovijesti kapitalizma u Rusiji (na ruskom), Sverdlovsk, 1972; Podrijetlo kapitalizma u industriji i poljoprivredi (na niskom), Moskva, 1969.; R.W. Goldsmith, “Economic Growth in Tsarist Russia 1860-1913”, Economic Development and Cultural Change, travanj 1961. 31. Vidi V.I. Bovikin, “Orsoszorszig ipari fejltidćsćnek tArsadalmi-gazdasšgi problćmaT (DruStveno-gospodarski problemi niskog industrijskog razvoja). Tortđnelmi Szemle (Povijesni časopis), 1973, br. 1-2, str. 44.
208
većine grana gospodarske djelatnosti; nadalje, u tim je zemljama industrija sudjelovala s tako malim djelićem u nacionalnom bo gatstvu i dohotku, da su čak i brzi dobici u tom sektoru u početku vrlo malo djelovali na ukupni rezultat ili životni standard”32 No, Pirinejski poluotok i Balkan bili su u mnogo gorem polo žaju. Ovdje nije bilo preobražaja nacionalne privrede vrijedna spomena, a niti važnijeg industrijskog rasta. Nakon što je Špa njolska izgubila svoje kolonije, nije mogla ići u korak s rastućim nacionalnim dohotkom industrijaliziranih zemalja. Početkom devetnaestog stoljeća, Španjolska je bila jedna od bogatijih evropskih zemalja; do 1870. njezin je relativni položaj oslabio, no nacionalni joj je proizvod iznosio 90 posto evropskog prosjeka. Ali do 1910. nacionalni proizvod pao je na samo 70 posto evropskog prosjeka (nacionalni proizvod po stanovniku tijekom 40 godina narastao je samo 12 posto) i iznosio je samo polovicu nacionalnog proizvoda razvijenih evropskih zemalja. Vodeća španjolska industrija bila je tradicionalna tekstilna in dustrija, uglavnom smještena u Kataloniji. Ovdje je mehanizacija započela još u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, i to posebno u predionicama. Potrošnja pamuka se povećala od 20.000 tona godišnje I860., do 90.000 tona 1900.; no, potrošnja po stanovniku nije bila visoka: 1860. iznosila je 1 kg, a krajem stoljeća 4 kg. Domaće je tržište bilo primarno za španjolsku tekstilnu industriju - premda su neke kolonije (posebno Kuba) također predstavlja važna tržišta, dok su još postojale kao takve. Sredinom devedesetih godina izvozilo se sedamnaest posto proizvoda tekstilne industrije, premda je taj omjer znatno pao s gubitkom kolonija - Kube, Filipina i Puerto-Ricoa.33 Drugi potencijalni izvor španjolskog industrijskog razvojabila su ogromna ležišta željezne rudače i neobojenih metala, čije je potencijalno korištenje bilo ograničeno oskudicom ugljena. Od razmjerno male količine ugljena koji se koristio polovica se morala
32. D.S. Landes, The Unbound Prometheus. Technological Change and In dustrial Development in Western Europe from 1750 to the Present, Cambridge, 1972, str. 236. 33. Za podatke, vidi J. Nadal, “Spain 1830-1914”, The Fontana Economic History o f Europe, sv. 4,2. dio, London, Glasgow, 1973, str. 532-626. Vrijednost izvoza na Kubu, Puerto Rico i Filipine udvostručila se tijekom devedesetih godina. J.R. Harrison, “Catalan Business and the Loss of Cuba 1898-1914”, The Eco nomic History Review, 1974rbr. 3, str. 431.
209
uvoziti, uglavnom iz Britanije. Znakovito je za odnose dviju zemalja, da je britanski ugljen stizao u Španjolsku na istim brodovima koji su odvozili španjolsku željeznu rudaču u Britaniju. To je jedan od razloga, zašto je cijena proizvodnje španjolskog željeza bila viša od cijene proizvodnje britanskog željeza. Niti britanskom, kao niti francuskom kapitalu nije bio u interesu razvoj španjolskih talionica željeza, budući da su milijuni tona španjolske željezne rudače preplavljivali luke razvijenih zemalja: između 1875. i 1884. prosječno se izvozilo 2,2 milijuna tona godišnje, što je 85 posto ukupne proizvodnje rudače; 1904-13. izvozilo se 90 posto, te je 8,2 milijuna tona godišnje odlazilo iz zemlje u strane topionice. Španjolska prerada željeza započela je tek u osamdesetim godinama, djelomično na temelju dohotka koji je prikupljen od izvoza rudače. Španjolska proizvodnja željeza dostigla je prije rata ukupno samo pola milijuna tona. Prema tome, proizvodnja željeza po stanovniku iznosila je samo 50 posto mađarske proizvodnje. Premda su uvjeti koji su prethodili indu strijalizaciji bili u Španjolskoj bolji od onih u Mađarskoj, zaostala je čak i za Mađarskom u pogledu industrijskog razvoja. Još 1910. više od 70 posto stanovništva još je uvijek zaposleno u poljo privredi. Prihodi od poljoprivrede, kao niti vanjski faktori ulaganja stranog kapitala i izvozne potražnje - nisu bili dovoljni za povećanje španjolskog nacionalnog dohotka, niti za restrukturi ranje tog dohotka radi ciljeva gospodarske modernizacije.34 Ostale periferne zemlje bile su potpuno nesposobne za izlazak iz svog pred-industrijskog položaja. U Grčkoj su poljoprivredni proizvodi namijenjeni izvozu imali najveći proizvodni rast između 1860. i 1907.: proizvodnja grožđica narasla je od 12.000 na 16.800 kvintala; duhana sa 12.000 na 88.000 kvintala; proizvodnja maslina povećala se od 40.000 na 256.000 kvintala. U Rumunjskoj je vrijednost poljoprivredne proizvodnje iznosila oko 2 milijarde leja, dok je vrijednost industrijske robe bila samo 700 milijuna Ieja. U Bugarskoj i Srbiji, omjer vrijednosti poljoprivredne pro izvodnje prema industrijskoj bio je 9:2. No, u sve tri zemlje vrijednost se izvoza trostruko povećala: u Rumunjskoj je pro izvodnja pšenice narasla od 7 milijuna kvintala (1880-84.) na 22,3 milijuna kvintala (prosjek za 1903-12), a proizvodnja kukuruza od 17 na 23 milijuna kvintala; u Srbiji se proizvodnja pšenice povećala od 1,1 na 4 milijuna kvintala u istom razdoblju; a u 34.
210
J.R. Harrison, An Economic History o f M odem Spain, Manchester, 1978.
Bugarskoj od 4 milijuna na 10,6 milijuna kvintala.35U Portugalu se razvila neka vrst tekstilne industrije36 - pri čemu je od pomoći bilo kolonijalno tržište, budući da je petina izvoza odlazila u kolonije; no na Balkanu u najboljem slučaju možemo naći tek prve korake ka industrijalizaciji krajem stoljeća. U Portugalu i Grčkoj apsolutna prevlast poljoprivrednog stanovništva pomalo je ublažena razmjerno velikim brojem zaposlenih u trgovini i brodarstvu; ali na Balkanu poljoprivreda je bila daleko najdominantniji sektor, kako s obzirom na sastav stanovništva, tako i glede raspodjele dohotka. Znakovi rudimentarnog industrijskog razvoja mogli su se vidjeti u nekim granama prehrambene industrije (koja je najvažniji industrijski sektor), u tekstilnoj industriji (koja je vrlo mala i slaba, no ipak sposobna za život - usprkos stranoj konkurenciji), ponešto u primarnoj ekstraktivnoj industriji, te u počecima teške industrije (u oblicima kao što su radionice strojeva). Sve u svemu, oni su više ukazivali na postojanje izvozne potražnje i simbolične modernizacije, negoli na zbiljski gospodarski rast. Industrijski razvoj, koliko ga je uopće bilo, vezan je uz stranu djelatnost i zadovoljavao je potražnju za sirovinama grupa stranih financijera. Industrije koje su proizvodile za domaće tržište, točno su odražavale tešku nerazvijenost i neobično sporu stopu rasta. TABELA 7.7 RAST NACIONALNOG DOHOTKA PO STANOVNIKU U NAJZAOSTALUIM PERIFERNIM ZEMLJAMA (U DOLARIMA SAD IZ I960.)17
Zemlja
1870.
1890.
1910.
Bugarska Grčka Rumunjska Portugal Srbija
220 250 210 270 230
250 290 250 270 250
270 325 307 290 282
Evropski prosjek
359
388
499
35. Cf. I.T. Berend i G. Rinki, Economic Development in East-Centml Eu rope in the 19th and 20th Centuries, New York, 1974. 36. U novije vrijeme, M. Villaverde-Cabral, Portugal na alvariarlo do seculo XX. Forcas sociales porter politico e crescimento economico de 1890 a 1914, Lisabon, 1979, koji naglašava važnost industrijskog razvoja. 37. Na temelju P. Bairoeh, op.cit., (1976), str. 286.
211
Najsporija stopa rastaje u Portugalu. Zemlja, koja je stoljeće ranije bila bogata velesila, usprkos ogromnom imperiju svela se na razinu Balkana početkom dvadesetog stoljeća. Bugarska sa svojih 20 posto između 1890. i 1910., te Srbija i Grčka sa jedva nešto više od 30 posto - također su imale stopu rasta znamo ispod evropskog prosjeka. Samo je Rumunjska, sa svojim naftnim proc vatom, bila bolja. Balkanske su zemlje brzo zaostajale za ostalom Evropom. Ovdje je nacionalni proizvod po stanovniku pao na 5060 posto evropskog prosjeka, a na manje od trećine nacionalnog proizvoda najrazvijenijih zemalja. Danska je imala šest puta više industrijskih radnika od Srbije ili Grčke, pri otprilike jednakom broju stanovnika. S obzirom na industrijsku proizvodnju Balkan je dostigao trećinu evropskog prosjeka, ali tek 10-20 posto industrijske proizvodnje najrazvijenijih naroda. Čak i tako, bugarska industrija zadovoljavala je na primjer 43 posto domaće potražnje.38 Balkan, prema tome, nije stigao dalje od prvih koraka ka industrijalizaciji. Ovdje su snage što ih je pokrenula evropska industrijska revolucija zastajkivale ili potpuno stale. Stupanj društvene i gospodarske zaostalosti jednostavno je bio prevelik, a međunarodni gospodarski kontekst suviše kontradiktoran i pun prepreka napretku. “Sa stajališta Balkana, međunarodna trgovačka i plama mreža Evrope - koja je tako dobro funkcionirala u slučaju razvijenih zemalja poslije razvoja zlatnog standrada - djelovala je čak i neprijateljski u odnosu prema gospodarskom razvoju. Bez boljeg načina pribavljanja kapitala i bez sigurnijih tržišta za primami izvoz, stalan bi rast u poljoprivrednom sektoru bio težak”.39 38. L. Berov, The Economic Development o f Bulgaria through the Centuries, Sofija, 1974, str. 91. Noviji pregled industrijalizacije na Balkanu, koji pruža raz mjerno malo novih informacija; S. Damianov, “Sur dćveloppement industriel Sudest Europćen i la fin du XIXe et au debut du XXe sičcles”, Etudes Balkaniques, 1979, br. 9. 39. A.S. Milward i S.B. Saul, The Development c f the Economies o f Continen tal Europe 1850-1914, London, 1977, str. 463. Smatramo d a je prikaz zaostalih istočnoevropskih zemalja prema Milwardu i Saulu prikladniji, da bi zastupao teoriju kako su se napredne zemlje razvile prvenstveno zahvaljujući eksploataciji nerazvijenih. Između 1886. i 1910. Rumunjska je imala izvozni višak od 80 milijuna; Bugarska i Grčka deficite od 14, odnosno 17 milijuna. Podaci A.G. Franka nisu potpuno točni. Mađarska je jednaki broj godina imala uvozne, kao i izvozne viškove - dok je bugarska trgovinska bilanca uglavnom bila pasivna. Srbijanska se vanjska trgovina uravnotežila u ranom dvadesetom stoljeću, a nakon 1910. samo su Rusija i Rumunjska imale stalne izvozne viškove. Cf. A.G. Frank, “TVade Balances and the Third World: a Commentary on P. Bairoch”, The Journal o f European Eco nomic History, sv. 5, br. 2,1976.
212
Pokušajmo skicirati bilancu gospodarskog razvoja i indu strijalizacije na evropskoj periferiji. Podatke o brutto nacionalnim proizvodima moramo smatrati najboljim pokazateljima koji nam stoje na raspolaganju, premda ni oni nisu potpuno pouzdani - po sebno kada se radi o najzaostalijim perifernim regijama: Balkanu i Pirinejskom poluotoku. Dobivena slika dovoljno je jasna: u skandinavskim zemljama rast je bio izuzetno brz, dok je na Balkanu i na Pirinejskom polu otoku općenito bio spor.40 No, bolje ćemo razumjeti napredak do kojega je došlo, proučimo li brojke za brutto nacionalni dohodak po stanovniku na početku i na kraju promatranog razdoblja. TABELA 7.8 RAST BRUTTO NACIONALNOG PROIZVODA PREMA ZEMLJAMA41 (U DOLARIMA SAD IZ 1960.)
Zemlja Danska Finska švedska
1860. ‘
478
Rumunjska Bugarska Srbija
420 860 642 9996 7466 14400 5400 1100 250 836 588 320
Ukupna svota za Evropu
91078
Norveška Austro-Ugarska Italija Rusija Španjolska Portugal Grčka
1890. 1095 860 1700 1041 15388 9435 21180 5675 1360 640 1350 808 432
1900.
1010.
1544
2031 1395 3261 1601 23970 12598 43830
1110 2358 1286 19400 10820 32000 6500 1550 780 1700 970 560
333 1710 910 2125 1165 700
1860.=100 427 332 379 249 234 168 304 136 155 364 257 198 218
146723 188534 231550 254
40. Čini se daje brzi rast postignut u Grčkoj u neskladu s ovim kretanjem, i to posebno između 1860. i 1890. »tada se nacionalni dohodak povećao više od dva i po puta. No, proračuni za Grčku zasnivaju se na oskudnim podacima, i čini se da nisu sasvim pouzdani; posebno u svjetlu stope rasta od samo oko 50 posto u zemljama sa sličnom gospodarskom strukturom. 41. Na temelju P. Bairoch. op.ciL, str. 281.
213
Usporedba (prema regijama) različitih perifernih područja sa zemljama jezgre, pružit će nam još potpuniju sliku (vidi Tabelu 7.10). TABELA 7.9 RAST BRUTTO NACIONALNOG PROIZVODA PO STANOVNIKU PREMA ZEMLJAMA U DOLARIMA SAD IZ I960.)42
Zemlja
1860.
Danska
294 241
Finska Norveška švedska Mađarska Italija Rusija
401 225 230 301
Evropa= 100
1910.
1860.-100
95
739
78 129 72 74
451 673 593 372*
251 187
366 287
68 263
Evropa=100 148 90 35 119
178
97 57
Španjolska
346
112
370
161 122 161 107
Portugal Grčka
275 230 200
89 74 64
290 325 307
106 141 153
210 220
68 71
270 282
131 128
58 65 61 55 56
310
100
499
165
100
Rumunjska Bugarska Srbija Evropski prosjek
75 73 57 74
•Podaci za 1913. (za madarcki teritorij 1919-38.)
Brza stopa rasta u Skandinaviji od 2 posto godišnje nadmašila je čak i prosječnu stopu rasta u Zapadnoj Evropi, koja je iznosila 1-1,5 posto godišnje. Rusija i Austro-Ugarska postigle su otprilike istu stopu rasta, pri čemu je mađarska stopa rasta nešto viša od evropskog prosjeka. Za razliku od toga, stope rasta u Španjolskoj i Portugalu dosta su spore; dok je rast u balkanskim državama iznosio jedva između 0,4 i 0,6 posto godišnje. (Stopa rasta u Rumunjskoj bila je 0,8 posto). Prema tome, prednost koju su zemlje jezgre imale pred periferijom (zahvaljujući povoljnijoj gospodarskoj prošlosti i ranijoj 42. Podaci o bruto nacionalnom proizvodu po stanovniku zasnivaju se na P. Bairoch. op.cit., (1976). str. 286.
214
industrijalizaciji) sredinom stoljeća - samo se još povećala tijekom slijedećih pedeset godina. Najnerazvijenije zemlje vrlo malo su se promijenile tijekom razdoblja industrijske revolucije; njihova industrijalizacija bila je minimalna, tako da im je gospodarska struktura postala okoštalom na način koji je kor jenito različit od onoga u razvijenijim zemljama. Ostale su, ili su bile tamo gurnute, na periferiji evropske podjele rada. TABELA 7.10 RAST BRUTO NACIONALNOG PROIZVODA PO STANOVNIKU PREMA REGIJAM A U DOLARIMA SAD IZ I960)43
Zemlja
1860. Zapadnoevropski
1910.
Zapdnoevropski prosjek=100
prosjek=100 Zapadna Evropa
384
100
273
60
638 604
100
Skandinavija Mediteranske zemlje Istočna Evropa
309 180
68 40
355 287
55 44
Austro-Ugarska Mađarska
288 230
63 51
469 372*
73 58
95
•Podaci za 1913. za madareld teritorij 1919-38.
Uspjesi i neuspjesi, djelomični uspjesi i malodušni po kušaji, daju nam raznoliku sliku razvoja evropske periferije u doba industrijske revolucije. Dok su se početkom “dugog de vetnaestog stoljeća” ove zemlje javljale kao cjelina - zbog nji hove zaostale i tradicionalne gospodarske strukture u usporedbi s jezgrom (usprkos velikim razlikama glede zemljopisnog položaja, povijesnog razvoja, društvenog sastava i među narodnog položaja), krajem tog razdoblja sličnosti su medu njima uglavnom nestale. Skandinavske zemlje sustigle su evropsku industrijsku jezgru i postale njezin dio; druge zemlje:
43. Na temelju ibid.,$x. 279.
215
Italija i Mađarska, a djelomično i Rusija, krenule su također prema temeljitim gospodarskim promjenama, ali taj put do po četka prvog svjetskog rata (koji je prekinuo razdoblje preob ražaja devetnaestog stoljeća) nisu prešle. p
J
0
55
25
20
Danska
69
16
15
Norveška
72
15
13
Švedska
75
7
18
Finska
75
5
20
Mađarska
71
17
12
Španjolska
72
20
8
Italija
88
9
3
Grčka Srbija
89
7
4
82
7
11
Bugarska
81
7
9
Rumunjska
87
12
1
Rusija
i 0
i
i
10 20
i i
i
30 40 50
i
i i
60 70
i
»-
80 90 100
Sastav privredno aktivnog stanovništva u zemljama evropske periferije 1860.
Ostale, pak, zemlje Južne i Jugoistične Evrope jedva da su i krenule putem prema promjenama, a neke su na sćmome početku zaglibile. Usprkos društveno-političkim i kulturnim razlikama, degradirane su na ulogu sličnu onoj koja je dodijeljena vanevropskim periferijama kapitalističke svjetske privrede tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća.
216
p
J
0
36
29
35
Danska
43
25
32
NorvcSka
49
32
19
Švedska
65
12
23
Finska
64
24
12
Mađarska Španjolska
71
17
12
55
30
15
Italija
64
13
23
Grčka Srbija
82
8
10
75
10
15
Bugarska
75
10
15
Rumunjska
80
19
1
Roaja
0
10 20 30 40 SO 60 70 80 90 100
Sis&v priwed no aktivnog sonovnigtva i zemljama evropske periferije 1910.
Nemamo, prema tome, jedinstveni obrazac. Složena raznoli kost medu društvenim kontekstima, različiti odgovori koji su dani, uspjesi i neuspjesi - pokazuju do kojega je stupnja evropska industrijalizacija devetnaestog stoljeća bila homogen proces, a od kojega je sustav odnosa gdje su sve prednosti na jednoj strani i svi nedostaci na drugoj. Premda je proces uključivanja u svjetsku privredu po sćmoj svojoj prirodi bio nejednak tamo gdje su se sastajali nejednaki partneri, smatramo kako on ipak nije is ključivao mogućnost (nejednakog) razvoja. Uključivanje neke zaostalije zemlje nije nužno i u svakom slučaju vodilo ka njezinoj “periferizaciji”;44, a nije niti nužno bilo prilika za napredovanje. No, u svakom slučaju, zemlje koje su kasnile morale su razviti svoja nacionalna gospodarstva kao organske, premda funkci onalno različite dijelove kapitalističke svjetske privrede. 44. Takvu su teoriju o periferiji u novije vrijeme Huri Islamoglu i Caglar Keyder primijenili na Osmansko carstvo. Vidi Ottoman History, Review, sv. 1. br. 1,1977.
217
TABELA 7.11 PROMJENE POLJOPRIVREDNOG I INDUSTRIJSKOG STANOV NIŠTVA, TE NJIHOVA DOPRINOSA NACIONALNOM DOHOTKU
Poljoprivreda Poljoprivredno stanovništvo. Zemlja
kao % svih zaposlenih 1860.
Danska
Industrija
Doprinos nacionalnom
Industrijsko stanovništvo.
Doprinos nacionalnom
dohotku,
kao % svih zaposlenih
dohotku, u %
u% 1910.
1860.
1910.
1860.
1910.
1860.
1910.
25 32
29
26
19
25
8
33 26
12 24
13 18
25 26
20
30
13 17
19 17 21
20 13
28 20
-
23
-
18 19
55
36
48
30
72
49
39
69
43
45
25 24
75 75
65 64
65 70
15 16 7
Italija
72
Rusija
89
55 71
švedska Norveška Finska Mađarska
španjolska
71
Portugal
73
55 80 71 57
Grčka
88
64
Rumunjska Bugarska Srbija
81 82 89
75 75 82
53 40
-
*
"podaci za 1913.; ""podaci za 1870.
218
47 62* 47
75 70 80 79
5**'
9 10 7 7
. 13 10 10 18
*
15 14
BIBLIOGRAFIJA Adler, J.H. (ured.) Capital Movements and Economic Development, London, New York, 1967. Aitken, H., The State and Economic Growth, N ew York, 1959. Alonso, A.C., Estudio histćrico econćmico de las construcciones ferroviarias espanolas en el siglo XIX, Madrid, 1973. Amin, S., L ’accumulation č l ’echelle mondiale, Pariz, 1970. Ananich, B.V., “Ruski apsolutizam i strani zajmovi od 1898. do 1902.” i Organizacije m onopola i strani kapital u Rusiji, u Povijest imperijalizma u Rusiji (na ruskom), Moskva, Lenjingrad, 1959. Aratć. E., “Kelet-Eurćpa tflrtćnete a 19. sziza d elsć' felćben” (Povijest Istočne Evrope u prvoj polovici devetnaestog stoljeća), Budim pešta, 1971. Atkinson W., A History o f Spain and Portugal, London, 1960. Bairoch, P., “Europe’s Gross National Product: 1800-1975", The Jour nal o f European Economic History, sv. 5, br. 2, 1976. Commerce exterieur el developpement economique de I ’Europe, Paris, 1976. “European Foreign Trade in the 19th Century: The Development o f the Value and Volume o f Exports”, The Journal o f European Economic History, 1973. Revolution industrielle et sous-developpement, Paris, 1974.
El Banco de Espaha una historia economica, Madrid, 1970. Baran, P. i Sweezy, P., Monopoly Capital, London, 1970. Berend, I.T. “A z iparfejlćdćs 6s ugynevezett parasztipar kćrdćsćhez” (Industrijski razvoj i pitanje tzv. seljačke industrije), Tčrtćnelmi Szemle (Povijesni časopis), br. 2 -3 ,1 9 6 5 . Berend, I.T. i Rdnki, G., Economic Development in East-Central Eu rope in the 19th and 20th Centuries, New York, London, 1974. Hungary, a Century o f Economic Development, Newton Abbot, New York, 1974. Gazdasdg it tdrsadalom (Privreda i društvo), Budimpešta, 1974. Magyarorszdg gydripara 1900-1914 (Mađarska industrija 1900.1914.), Budimpešta, 1955.
219
KOzćp-Kelet-Eurćpa gazdasžgi fejlć'dćse a 19-20. szšzadban (Gospodarski razvoj Srednjoistočne Evrope u devetnaestom i dvadesetom stoljeću), 2. izd., Budimpešta, 1976. G a z d a s a g i e lm a r a d o tts a g (G o sp o d a r sk a n e r a z v ije n o st), Budimpešta, 1979. The D evelopm ent o f the M anu fa ctu rin g In dustry in Hungary, Studia H istorica, Budimpešta, 1960. Bergeron, L. (ured.), Inertie et revolutions 1730-1840, Pariz, 1978. Berov, L., The Econom ic D evelopm ent o f Bulgaria through th e Centu ries, Sofia, 1974. Bjeerke, J., Trends in the N orw egian Econom y 1865-1960, Oslo, 1966. Bjeerke, K., The N ational P roduct o f D enm ark: Incom e a n d Wealth, London, 1955. Blaisdell, D.C., European Financial Control in the Ottom an Empire, New York, 1929. Bloch, M ., La societe fe o d a le , Pariz, 1970. Bloom field, A .l. M onetary Policy u nder the In tern a tio n a l G o ld S ta n dard 1880-1914, New York, 1959. Bouvier, J., i Girault, R., L ’im perialism e fra n $ a is d 'a va n t 1914, Pariz, 1976. B ovikin, V.I., “Oroszorsz^g ipari fejlćdćsćnek tšrsadalmi-gazdasđgi problćm #” (Društveno-gospodarski problemi ruskog industrijskog razvoja) Tortenelm i Szem le (Povijesni časopis), br. 1-2, 1973. “Neka pitanja vezana uz izučavanje stranog kapitala u Rusiji” u O sobine im perijalizm a u R usiji (na ruskom), Moskva, 1963. “P ro b lem e der in d u strie lle n E n tw ic k lu n g R u ssla n d s” , u D eutschland und R ussla n d im Zeitalter des K apitalism us 18611914, Wiesbaden, 1977. The Birth o f Finance Capital in Russia, Moskva, 1967. Braudel, F., “La longue durće” u Ecrits su r l ’histoire, Pariz, 1969. Broder, A., “Les investissements ćtrangers en Espagne au XIX* sičcle. M ćthodologie et quantification”, Revue d ’Histoire econom ique et Sociale, br. 1, 1976. Brown, L., The Board o f Trade a n d the Free Trade M ovem ent, Oxford, 1958. Bugarska, kratka povijest, (na bugarskom), Sofija, 1966. Butts, R.F., “The Relation o f Higher Education to Society: Two Histori cal Examples”, H igher Education: Crisis a n d Support, Interna tional Council for Educational Development, Conference Papers, br. 1, New York, 1974. Cafagna L., Italy 1830-1914, The Fontana Econom ic H istory o f E u rope, sv. 4, 1. dio, London, Glasgow, 1973.
220
Caimcross, A.K., Home and Foreign Investment 1870-1913, London, 1955. Factors in Economic Development, London, 1962, 13. poglavlje. The Cambridge Economic History o f Europe, sv. IV, The Economy of Expanding Europe in the Sixteenth and Seventeenth Centuries,
ured. E.E. Rich i C.H. Wilson, Cambridge, 1967. The Cambridge Economic History o f Europe, sv. V, The Economic Or ganization of Early Modem Europe, ured., E.E. Rich i C.H. Wilson,
Cambridge 1977. The Cambridge Economic History o f Europe, sv. VI, The Industrial Revo lutions andAfter: Incomes, Population, andTechnological Change,
ured. H.J. Habakkuk i M. Postan, Cambridge, 1965. The Cambridge Economic History o f Europe, sv. VEL The Industrial Economies: Capital, Labour and Enterprise, ured. P. Mathias i
M.M. Postan, Cambridge, 1978. Cameron, R., France and the Economic Development o f Europe 18001914, Chicago, 1961. Banking and Economic Development, New York, 1972. Banking in the Early Stages of Industrialization, New York, 1970. Campbell, J. i Sherrard, Ph., Modem Greece, London, 1968. Caraciolo, A., La formazione dell'Italia industrial. Carr, R., History o f Spain, Oxford, 1966. Castranovo, V., La storia economica. Storia dTtalia, 4/1. Torino, 1975. Castro, A., A revalucao industrial em Portugal no seculo XIX, Lisabon, 1972. de Cecco, F„ Money and Empire. The International Gold Standard 18901913, Oxford, 1974. Cipolla, C.M., (ured.), The Fontana Economic History o f Europe, The Emergence o f Industrial Societies, sv. 4,2. dio, London, Glasgow, 1973. The Economic History o f World Population, London, 1962. Literacy and Development in the West, Harmondsworth, 1969. Clough, S 3 ., The Economic History o f Modem Italy, New York, 1964. Confalonieri, A., Banca e industria in Italia 1894-1906, Milano, 1974. Constantinescu, M., Daicoviciu, C. i Pascu, S., Histoire de la Roumanie des origines it nos jours, Pariz, 1970. Coole, AJ., (ured.) Economic Factors in Population Growth, London, 1976. Coppa, FJ. “The I talian Tariff and the Conflict between Agriculture and Industry: The Commercial Policy of Liberal Italy”, The Journal o f Economic History, br. 4,1970. 221
Corbino, E., L'Economia Italiana del J860al I960, Bologna, 1962. Crisp, O., ‘T h e Pattern o f Russian Industrialization”, u P. Lćon i F. Crouzet (ured.), Industrialisation en Europe en XIXe siicle , Lyon, 1973. Crouzet, F., Vabolition de la *'feodalite" dans le monde occidental, Edi tions du Centre National de la Recherche Scientifique, Pariz, 1971. Damianov, S., “Sur le dćveloppement industriel Sud-est Europćen & la fin du XIX* et au dćbut du XX* sićcles”, Etudes Balkaniques, br. 9, 1979. Džnyi, D., “Regionžlis fertilitžsi sćm šk Magyarorszšgon a 19. szđzad v ć g ć n ” (R egion alni obrasci fertiliteta u Mađarskoj na kraju devetnaestog stoljeća), Demografa, br. 1 ,1 977. Davidson, R.H., Reform in the Ottoman Empire 1856-1876, Princeton, 1963. Deane, P. i Cole, W.A., British Economic Growth 1688-1959, Cambridge, 1967. Dedijer, V., Božić, I., Čirković, S., i Ekmečić, M., History o f Yugosla via, New York, 1974. Dery, T.K. A History o f Modem Norway 1814-1942, Oxford, 1973. Dunning, J.H., Studies in International Investment, London, 1970. D yos, H.J. i Aldcroft, A.H., British Transport. An Economic Surveyfrom Seventeenth Century to the Twentieth, London, 1974. Easayos, G., Sobre la economia espahola a mediados de siglo XIX, Madrid, 1970. Eckhaus, R.S., The North-South Differential in Italian Econom ic D evel opment, The Journal o f Economic History, 1961, rujan. Eckhart, F., A becsi udvar gazdasdgpolitikdja M agyarorszdgon 17801815. (Gospodarska politika bečkoga Dvora u Mađarskoj 17801815), Budimpešta, 1958. Eckstein, A., “Individualism and the Role o f the State in Economic Growth”, Economic Development and Cultural Change, 1958.
L ’economia italiana dal 1861 al 1911, Milano, 1961. Eddie, S., “The Terms and Patterns o f Hungarian Foreign Trade 18821913”, The Journal o f Economic History, lipanj, br. 2, 1977. Emmanuel, A., L'ichange inegal, Pariz, 1969. Falkus, M.E., The Beginnings o f Industrial Growth in Russia and Japan, Oxford, 1968. “Aspects o f Foreign Investment in Tsarist Russia”, The Journal of European Economic History 1979, proljeće. Feis, H., Europe, the World's Banker, New York, 1965. Ferenczi, J. i W ilcox, W.F., International Migration, sv. 2, New York, 1929-31.
222
Los Ferrocarriles en Espafia 1844-1943, Madrid, 1978. Fieldhouse, D.K., The Theory o f Capitalist Imperialism, London, 1967. Fischer, W., GovernmentActivity and Industrialization in Germany, KOln, 1965. Flinn, M., “British Steel and Spanish Ore”, Economic History Review, 1958. Fontana, J., La luchapor la industrializacićn de Espafia, Madrid, 1955. “Formaci6n del mercado manional y Toma de concienca de la burguesfa, u Cambio econdmico y actitudes politicos en la Espafia del siglo XIX, Barcelona, 1973. Foid, A.G. The Gold Standard 1880-1914, N ew York, 1912. Foster, E.S., A Short History o f Modem Greece 1821-1856, New York, 1958. Frank, A.G. “Multilateral Merchandise Trade Imbalances and Uneven Economic Development", ‘Trade Balances and the Third World; a Commentary on Paul Bairoch”, u The Journal o f European Eco nomic History, sv. 5, br. 2 ,1 9 7 6 . Fridliziuz, F., “Sw eden’s Export 1850-1960", Economy and History, 1963. Fua, G., Formazione, distribuzione e impiego del reddito dal I860, Sintesi statistici. Rim, 1972. Galbraith, J.K. Economic Development, Boston, Mass., 1964. Galtung, J., “Eine stmkturelle Theorie des Imperialismus”, u D. Senghaas, (ured.), Kritische Friedensforschung, Frankfurt, 1971. Gelei, A., Ndvekedćsi trendek a gazdasdgban (Trendovi gospodarskog rasta), Budimpešta, 1971. Georgescu, V., Le processus de modernisation pendant les XVlIIe et XIXe sišcles dans les socićtes de I ’Europe de I ’Est, San Francisco, 1975. Gerschenkron, A., Economic Backwardness in Historical Perspective, Cambridge, Mass., 1962.
Continuity in History, Cambridge, Mass. 1968. G ille, B., “Les investissem ents fran9 ais en Italie” u La position intemationale de la France, ured. M. Levy-Leboyer, Pariz, 1977. Gindin, I.F., Ruske komercijalne banke (na ruskom), Moskva, 1948. Državna banka i gospodarska politika carske vlade (na ruskom), Moskva, 1964. Glass, D.V. i Eversley, (ured.), Population in History, London, 1965. Glass, D.V. i Revelle R. (ured). Population and Social Change, London, 1972. Goldsmith, R.W., ‘T h e Economic Growth in Tsarist Russia 1860-1913”, Economic Development and Cultural Change, 1961, travanj.
223
Gorfan, G.M ., Iz p ovijesti M inistarstva trgovine i industrije. Podaci o gospodarskoj p o vijesti i klasnim odnosim a u R usiji (na ruskom), Moskva, 1964. Gould, A .D ., Econom ic G row th in History, London, 1972. Gramsci, A., II Risorgim ento, Torino, 1950. Grossmann, G., “Russia and the Soviet Union” u The Fontana Economic H istory o f Europe, sv. 4, 2. dio, London, Glasgow, 1973. Gunst, P., “Kelet-Eurćpa gazdasžgi-tOrtćnelmi fejftd ćsćnek nćhžiny problćmšja” (Neki problemi istočnoevropskog gospodarskog i povijesnog razvoja), Valosag, (Stvarnost), sv. 3, 1973. Hajnal, I., “European Marriage Patterns in Perspective” u Population in H istory, ured. D.V. Glass i D.E.C. Eversley, London, 1965. Hall, A.R., The Export o f C apital fro m Britain, London, 1968. Halpem, P.M., Livre cam bio e disenvolvim ento econom ico. Portugal na 2a m etode da seculo X IX , Lisabon, 1971. Hanšk, P., M agyarorszag a M onarchiaban. Tanulm dnyok (Mađarska unutar Monarhije. Studije), Budimpešta, 1975. Hansen, A., Fiscal Policy a n d Business Cycles, New York, 1941. Hansen, S.A ., E arly Industrialization in D enm ark, Kopenhagen, 1970. O konom isk vaekst in D anm ark, Kopenhagen, 1974. Harrison, J.R., “Catalan Business and the Loss o f Cuba 1898-1914”, The E conom ic H istory Review , br. 3, 1974. A n Econom ic H istory o f M odern Spain, Manchester, 1978. Hartner, P., Das deutsche Auslandskapital u n d d a s Problem derdeutschen Z ahlungsbilanz 1914-1925, Wurzburg, 1980. Hartwell, M.R., ‘T h e Causes o f the Industrial Revolution”, The Econo m ic H istory Review , 1969. Harvey, H.S. i Matthew, S., “British Foreign Capital Issues”, The Journal o f Econom ic H istory, 1961. Hawtrey, R.G., The G old Standard in Theory a nd Practice, London, 1927. Heckscher, E , A n Econom ic H istory o f Sweden, Cambridge, Mass., 1954. Henderson, W.O., The Zollverein, London, 1959. Hertz, F., D ie P roduktionsgrundlagen d er dsterreichischen Industrie vor u nd nach dem Krieg, Beč, 1917. Hildebrand, G.E., G rowth a nd Structure in the Econom y o f M odern Italy, Cambridge, 1965. “L es traits caractćristiqu es de 1’industrialisation des pays scandinaves”, u L ’industrialisation en Europe, Lyon, 1973. Hilferding, R., D as Finanzkapital, Beč, 1900. Hilgerdt, F., Industrialization a n d Foreign Trade, Genova, 1945. Hills, G., Spain, London, 1970.
224
HirschmannA., Strategy o f Economic Development, New Haven, 1958. History o f Poland, Varsava, 1968. History o f the USSR, Moskva, 1967. Hjerppe, R. i Pikhala, E., “Bruttovan santnote Suomessa 1860-1913” u Kansarfaloudetlinen aikakauskirja, 1977. Hobsbawm, E.J., The Age o f Revolution - Europe 1789-1848, London, 1962. Industry and Empire, London, 1968. Hobsbawm, E.J. (ured.), K. Marx: Pre-Capitalist Economic Formations, London, 1964. Hobson, C., Imperialism, London, 1961. Hoffmann, W., Das Wachstum der deutschen Wirtschqft seit der Mitte des 19. Jahrhunderts, Berlin, 1965. Holmsen, A., “The Old Norwegian Peasant Community”, The Scandi navian Economic History Review, sv. 4, br. 1, 1956. Hoselitz, B., “Economic Policy and Economic Development” u H. Aitken (ured.), The State and Economic Growth, New York, 1959. Hovde, BJ. The Scandinaavian Countries 1720-1865, Ithaca, 1948. Hromov, P.A. Gospodarski razvoj Rusije u devetnaestom i dvadesetom stoljeću (na ruskom), Moskva, 1950. Rusko gospodarstvo u razdoblju industrijskog kapitalizma (na ruskom), Moskva, 1963. Huimenya, L., Effects of the War on Economic and Social Life in Fin land, New Haven, 1933. Imlah, A.H., Economic Elements in the “Pax Britannica ”, London, 1958. The Industry o f the Soviet Union, Moskva, 1964. Innis, H.R., Problems of Staple Production in Canada, Toronto, 1933. The Fur Trade in Canada, New Haven, 1930. Islamdglu, H. i Keyder C, “Agenda for Ottoman History", Ottoman His tory Review sv. I, br. 1,1977. Issawi, C., (ured.) The Economic History o f the Middle East 1800-1914, Chicago, London, 1966. Istorija SSSR v dvenadcati tomakh, sv. IV-VI, Moskva, 1967-68. Jatsunskij, V.K., “Industrijska revolucija u Rusiji”, Voprosi Istorii, br. 12,1952. (na ruskom). Jelavich B. i Jelavich C., (ured.) The Balkans in Transition. Essays on the Development o f Balkan Life and Politics Since the Eighteenth Century, Berkely, Los Angeles, 1963. The Establishment o f the Balkan National States 1804-1920,
Seattle, London, 1977. Jenks, H.L.K., The Migration o f British Capital to 1875, London, 1938. 225
Johnsen, D.A., N orw egische W irtschaftsgeschichte, Jena, 1973. Jones, E.L. i Wolf, J.S., (ured.), Ag ricolture e sviluppo economico. Gli aspetti storici, Torino, 1973. Jflrberg, L., “The N ordic Countries 1 8 5 0 -1914 ", The Fontana Econom ic H istory o f Europe, The Em ergence o f Industrial Societies, ured. C.M. Cipolla, sv. 4, 2. dio, London, Glasgow, 1973. Grow th a nd Fluctuation o f Sw edish Industry, Stockholm, 1961. Kždšr, B., “A dćl-eurćpai orszšgok fejlđdćsćnek saj& ossšgai” (Osobine razvoja u zemljama Južne Evrope), G azdasđg (Privreda), br. 2, 1976. Kahan, A., “Government Policies and the Industrialization o f Russia”, The Journal o f Econom ic H istory, 1967. Katus, L., “A kelet-eurćpai iparosodds 6s az ’0n£116 tfikćs fejlSdćs’ kćrd ć sć h e z ” (O pitanjim a isto čn o ev ro p sk e industrijalizacije i “n e z a v isn o g k ap ita lističk o g razvoja”), T o r tin e lm i S ze m le (Povijesni časopis), br. 1, 1967. “E conom ic developm ent”, M agyarorszag T o r tin e te , (Povijest Mađarske), sv. VII, Budimpešta, 1978. E conom ic Grow th in H ungary during the A g e o f Dualism , Studia H istorica, 62, Budimpešta, 1970. K enwood, A.G . i Lougheed, A.L., The Grow th o f the International E conom y 1820-1960, London, Sydney, 1971. Kindleberger, C.P., ‘T h e Rise o f Free Trade”, The Journal o f Economic History, 1977. Foreign Trade a n d N ational Econom y, New Haven, London, 1962. The Terms o f Trade. European C ase Study, Cambridge, New York, 1956. Ećonom ic Response. Com parative Studies in Trade Finance and G row th, Cambridge, Mass., 1978. KOllman, W. i Marschak, D., (ured.), Bevčlkerungsgeschichte, KOln, 1977. Krable, L., H istoire de D anem ark des origines J u sq u ’b 1945 , Kopen hagen, Pariz, 1950. Kuznets, S., Population, C apital a n d Growth, N ew York, 1973. “Quantitative Aspects o f the Economic Growth o f Nations: XLevels and Structure o f Foreign Trade: Long-Term Trends”, E co nom ic D evelopm ent a n d Cultural Change, II. dio, 1967. M odern Econom ic Growth, New Haven i London, 1966. Tow ard a Theory o f E conom ic Growth, New York, 1968. Lacomba, J.A., Introducciđn a la historia econdm ica de la Espaha contem pordnea, Madrid, 1969. Lampe, J., “Varieties o f Unsuccessful Industrialization. The Balkan States before 1914”, The Journal o f Econom ic H istory, br. 1, 1975.
226
Landes, D .S., “Japan and Europe: Contrasts in Industrialization”, u The State and Economic Enterprise in Japan, Princeton, 1965.
The Unbound Prometheus. Technological Change and Industrial Development in Western Europe from 1750 to the Present, Cam bridge, 1972. Larsen, K., A History of Norway, N ew York, 1948. von Laue, T. ‘T h e Witte System in Russia”, The Journal o f Economic History, 1953. Sergei Witte and the Industrialization o f Russia, New York, 1967. Leibenstein, H., Economic Backwardness and Economic Growth, New York, 1957. Lenjin, V.I., Collected Works, sv. 3, The Development o f Capitalism in Russia, Moskva, 1972.
Imperialism, the Highest Stage o f Capitalism. A Popular Outline, Collected Works, sv. 22, Moskva, 1974. Lćon, P. (ured.), Vindustrialisation en Europe, Lyon, 1972. Histoire economique et sociale du monde, Pariz, 1978. Levandis, J.A., The Greek Foreign Debt and the Great Powers 18211889. Levin, G., Export Economies, Cambridge, 1966. Levy-Leboyer, M., “La balance des paiements et l'exportation des capitaux fran9 ais”, u La position international de la France, Pariz, 1977. Lewis, B., The Emergence of Modem Turkey, Oxford, 1963. Lewis, W .A., Growth and Fluctuations 1870-1913, London, 1978. “ World Production, Prices and Trade ”, Manchester School o f Economic and Social Studies, 1952. Lieberman, S., The Industrialization of Norway 1800-1920, Oslo, Bergen, TromsO, 1970. Lindahl, E., Dahlgren E., i Kock, K., National Income o f Sweden 18651930, London, 1937. List, F., predgovor napisao G. Mori, 1/ sistema nazionale di economia politico, Milano, 1972. Livermore, H.V., A New History o f Portugal, Cambridge, 1973. Livi-Bacci, M„ “Fertility and Nuptiality Changes in Spain from the Late 18th to the Early 20th Century”. Population Studies, Journal of Demography, sv. 22, br. 1,1968. Lockw ood, W.W., The State and Economic Enterprise in Japan, Princeton, 1965. Lukics, A B ., “Eger demogrđfiai viszonyai az 1820-as ćvekben”, A z 1977. ćvi statistikatbrtćneti vđndrogjfilćs elđdđsa” (Demografska situacija u Egeni u dvadesetim godinama devetnaestog stoljeća. Predavanje održano na konferenciji o statističkoj povijesti 1977. Rukopis.).
227
Luxemburg, R., The Accumulation of Capital, London, 1951. Luzatto, G., ‘T h e Italian Econom y after U nification”, u Essays in Euro pean Economic History, London, 1965.
L ’economia Italiana dal 1861 al 1914, sv. 1, Milano, 1963. Lyaschenko, P., History o f the National Economy o f Russia to the 1917 Revolution, New York, 1948. Gospodarska povijest Sovjetskog Saveza (na ruskom), Moskva, 1950. Macartney, C.A., The Habsburg Empire 1790-1918, London, 1969. Macartney, C.A., i Palmer, A.W., Independent Eastern Europe. A His tory, London, Melbourne, Toronto, N ew York, 1966. MacGibbon, D.A., The Canadian Grain Trade, Toronto, 1932. MacSmith, D„ Storia d ’ltalia dal 1861 al 1958. Madariaga, S., Spain A Modern History. London, 1961. Maddison, A., Economic Growth in the West, London, New York, 1964. M aizels, A., Industrial Growth and World Trade, Cambridge, 1965. Majskij, I.I., Ispanja, Moskva, 1957. Makkai, L., “Feudalizmus ćs az eredeti jellegzetessćgek Eurćpžban” (Feudalizam i prvobitne razlike u Evropi), Tdrtinelmi Szemle (Povijesni časopis), br. 1-2, 1976. Marx, K., “A forradalmi SpanyolorszAg” (Revolucionarna Španjolska), Marx-Engels dsszes miivei (Sabrana djela Marxa i Engelsa), sv. 10, 1949. Capital, sv. I, Moskva, 1977. Mathias, P., The First Industrial Nation. An Economic History o f Britain 1700-1914, London, New York, 1969. Matlekovits, S., Magyarorszdg kčzgazdasđgi is kčzmiivelodisi dllapota
ezer eves fenndlldsakor is az 1896. ivi ezredives kidllltds eredminye (Stanje mađarskog gospodarstva i kulture tijekom tisuć ljeća njezina postojanja, i rezultati tisućljetne izložbe iz 1896.), ured. Stlndor Matlekovits, Budimpešta, 1898, sv. IX. Mauro, F., Etudes iconomiques sur I’expansionportugaise 1500-1900, Pariz, 1970. McCord, N., Free Trade: Theory and Practice from Adam Smith to Keynes, New Abbot, 1970. M cKay J.P., Pioneers for Profit. Foreign Entrepreneurship and Russian Industrialization 1885-1913, Chicago, 1973. Meyer, G.M ., ‘T h e Problem o f Limited Econom ic Development” u The Economics o f Underdevelopment, ured. Agarwala Singh, New York, 1963. Milsa, P., “Les relations financičres franco-italiennes au dćbut du XXe sičcle” u La position internationale de la France, ured. M. LevyLeboyer, Pariz, 1977.
228
Milward, A.S. i Saul, SJB. The Economic Development o f Continental Europe 1780-1870, London, 1973. The Development o f the Economies o f Continental Europe, 18501914, London, 1977. Mitchell, A., i Deane, P., British Historical Statistics, Cambridge, 19S2. Modig, H., Jđmvđgamas efierfragen och den svenska industriin 18601914., Stockholm, 1971. Mommsen, W., “EuropBischer Finanzimperialismus vor 1914. Bin Beitrag zu einer pluralistischen Theorie des Imperialismus”, Historische Zeitschrift, br. 224, sv. 1, 1977. Das Zeitalter des Imperialismus, Frankfurt, 1976. Montgomery, A., The Rise o f Modern Industry in Sweden, Stockholm, 1939. Morandi, R., Storia della grande industria in Italia, Torino, 1954. Mori, G., ‘The Genesis of Italian Industrialization” The Journal o f Euro pean Economic History, sv. 4, br. 7,1975. II capitalismo industrial in Italia, Rim, 1977. ‘The Process of Industrialization in General and the Process of Industrialization in Italy”, The Journal of European Economic History, 1979, br. 3. Myint, H., “An Interpretation of Economic Backwardness” u The Eco nomics of Underdevelopment, ured. Agarwala Singh, 1963, New York. International Trade and the Developing Countries. International Economic Relations, London, 1969. Myrdal, G., “Growth” and “Development”, u Against the Stream. Criti cal Essays on Economics, New York, 1973. Economic Theory and Underdeveloped Regions, London, 1957. Nadal, J., “Spain 1830-1914” u The Fontana Economic History of Eu rope. The Emergence of Industrial Societies, ured. C.M. Cipolla,
sv. 4,2. dio, Glasgow, 1977. Elfracaso de la Revolucićn industrial en Espaha 1800-1913, Bar
celona, 1975. La Poblaciđn Espafiola Siglos XVI a XX, Barcelona 1966. Nehls, K„ “Zur Bewegung der Kapitalexporte des deutschen Impe rialismus”, Jahrbuchfiir V/irtschaftsgeschichte, sv. I, br. 4, 1963. Niederhauser, E.,Ajobbdgy-felszabaditds Kelet-Eurdpdban (Oslobođenje kmetova u Istočnoj Evropi), Budimpešta, 1962. Nielsen, A., Ddnische V/irtschaftsgeschichte, Jena, 1933. Nilson, C.A., Jam och stdlisvensk ekonomi 1885-1912, Lund, 1972. Olj, V., Strani kapital u Rusiji (na ruskom), Petrograd, 1922. Omodeo, A., L ’etd del Risorgimento Italiano, Napulj, s.a.
229
Pach, Z.P., N yugat-eurdpai es m agyarorszdgi agrarfejl'ćdćs a 15-17. szdzadban (Zapadnoevropski i mađarski poljoprivredni razvoj od petnaestog do sedamnaestog stoljeća), Budimpešta, 1973. ‘T h e Shifting o f International Trade Routes in the 15th-17th Cen turies”, A cta H istorica, br. 14, 1968. ‘T h e Role o f East-Central Europe in International Trade (15th to 17th Centuries)”, E tudes H istoriques, 1970. ‘T h e Dim inishing Share o f East-Central Europe in 17th Centuiy International Trade”, A cta H istorica, br. 16, 1970. D ie ungarische Agrarentw icklung in 16-17. Jh. Abbiegung vom w e ste u ro p d isc h e n E n tw ic k lu n g sg a n g . S tu d io H is to r ic a , 54, Budimpešta, 1964. Pedersen, J. i Pedersen, O., A n A nalysis o f Price Behavior, Kopenhagen, 1938. Petroszian, J., “D ie Ideen ’der Europaisierung’ in dem sozialpolitischen Leben des osmanischen Reiches in der Neuzeit (Ende des 18., Anfang des 20. Jahrhunderts), La revolution industrielle dans le sud-est Europe en X IXs, Sofia, 1977. Platt, C., Finance Trade a n d Politics in British Foreign Policy, Oxford, 1968. “Overseas Investment”, The E conom ic H istory Review , 1980, veljača. Pollards, S., “Industrialization and the European Econom y”, The E co nom ic H istory Review , br. 4, 1973. European Econom ic Integration 1815-1970, London, 1974. Popov, K., La Bulgarie Econom ique 1879-1911, Sofija, 1920. Pounds, J.G.N., “Econom ic Growth in Germany” u H. Aitken (ured.), The State a n d Econom ic Growth, New York, 1959. P roblem i storici dell'industrializione e dello sviluppo, Urbino, 1965. Procacci, G., Storia degli Italiani, Bari, 1968. Puskas, J., Em igration fro m H ungary to the U.S. before 1914, Studia H istorica, 113, Budimpešta, 1975. Pitanja o p ovijesti kapitalizm a u R usiji (na ruskom), Sverdlovsk, 1972. Radant, H., “Zum Kapitalexport der imperialistischen HauptlBnder bis 1945”, Jahrbuch f iir W irtschaftsgeschichte, IV, Berlin, 1971. Rasin, A.G., Sto godina ruskog stanovništva (na ruskom), Moskva, 1956. Ratcliffe, B.M ., “Napoleon n i and the Anglo-French Commercial Treaty o f 1860: A Reconsideration”, The Journal o f E uropean Econom ic H istory, sv. 2, br. 3, 1973. Ringrose, D., Transportation and Economic Stagnation in Spain 17501850. Durtan, 1970.
230
Robinson, R. i Gallagher, J., ‘T h e Imperialism o f Free Trade”, The Eco nomic History Review, 1952. de Roda, H.V., “El processo de l ’industrializacion en Espafia” u L ’industrialisation en Europe, P. Lćon (ured.), Lyon, 1974. Romani, M ., Storia economica d ’Italia nel secolo XIX, 1815-1914, Milano, 1976. Romeo, R., “Lo stato e l’impresa privata nello sviluppo econom ico” u G. Mori (ured)., L ’industrializzazione in Italia 1861-1900, B o lo gna, 1977. Breve storia della grande industria in Italia, Bologna, 1973. de Rosa, L., La rivoluzione industrial in Italia del Mezzogiomo, Bari, 1973. La rivoluzione industriale in Italia, Bari, 1980. Rostow, W.W., ‘T h e Leading Sectors and the Takeoff’, u The Economics o f Takeoff into Sustained Growth, London, 1963.
The Stages o f Economic Growth, Cambridge, 1960. Rydzyansky, P.G., “Einige Probleme der sozialdkonomischen Entwicklung Russlands in der zweiten Halfte des 19. Jahrhunderts” u P. Hoffmann i H. Lemke (ured.), Genesis und Entwicklung des Kapitalismus in Russland, Berlin, 1973. Samuelsson, K., From Great Power to Welfare State. 300Years o f Swedish Social Development, London, 1 9 6 8 ,4 . poglavlje. Sđnchez-Albomoz, N., Las crises de substancias de Espafia en el siglo XIX, Rosario, 1963. Jalones en la modemizacićn de Espaha, Barcelona, 1974.
Espafia hace un siglo una economic dual, Barcelona, 1968. Schlote, W., British Overseas Trade from 1700 to the 1930s, Oxford, 1952. Schumpeter, J.A., Business Cycles, New York, London, 1939. Scott, F.D., Sweden: The Nation’s History, Minneapolis, 1970. Segal, H.H. i Simon, M., “British Foreign Capital Issues”, The Journal o f Economic History, 1961. Sellin, V., “Kapitalismus und Organisation. Beobachtungen an der Industrialisierung Italiens" u Organisierter Kapitalismus. Voraussetzungen und Anfang, ured. Heinrich August Winkler, Gottingen, 1974. Semmingsen, L, ‘T h e Dissolution o f Estate Society in Norway”, The Scandinavian Economic History Review, sv. 3, br. 2 ,1 9 5 4 . Senghaas, D., Imperialisms und strukturelle Gewalt. Anatysen Uber abhdngige Reproduktion, Frankfurt, 1972.
Kritische Freidensforschung, Frankfurt 1971.
231
Sepelyev, K.E., “Statistike dioničkih društava u predrevolucionamoj Rusiji” u O rganizacija m onopola i strani ka p ita l u R usiji (na ruskom), Moskva, 1962. Seton-Watson, H., The R ussian Em pire 1801-1917, Oxford, 1967. Shaw, S.J., and Shaw, E.K., H istory o f the O ttom an E m pire a n d M odern Turkey, Cambridge, 1977. Sideri, S., Trade a n d Power, Inform al C olonialism in Anglo-P ortuguese R elations, Rotterdam, 1970. Sidorov, H., E konom ska situacija R usije za prvog svjetskog rata (na ruskom), Moskva, 1973. Siegenthaler, J.K., “Sicilian Econom ic Change since 1860”, The Jour nal o f European Econom ic History, sv. 2, br. 2, 1973. Simon, M„ ‘T h e Pettem o f New British Portfolio Foreign Investment 1865-1914”, u A.R. Hall (ured.). The E xport o f C apital fro m B ritain, London, 1968. Singer, H.W., ‘T h e Distribution o f Gains between Investing and Bor rowing Countries”, A m erican Econom ic Review, 1950. International Developm ent, Growth an d Change, New York, 1964. Singh, A., (ured.). The Econom ics o f Underdevelopment, New York, 1963. Sčderlund, E.F., “Short-Term Economic Fluctuation and the Swedish Timber Industry”, The Journal o f E conom ic History, 1953. Sw edish Tim ber E xports 1850-1950, Stockholm, 1952. Spengler, J., ‘T h e Role o f the State”, The Journal o f Econom ic History, 1947. Stavrianos, L.S., The Balkans since 1453, New York, 1958. Sterios, B., “Industrijska revolucija u Grčkoj” (na mađarskom) u I.T. Berend i Gyflrgy Ršnki, G azdasdgi elm aradottsdg (Gospodarska nerazvijenost), Budimpešta, 1979. “Studi sulla rivoluzione industriale”, S tudi Storici, 1961/2. Šture, M ., J o r d b ru k och e k o n o m isk tillv a x t S v e rig e 1 8 3 0 -1 8 7 0 , Gothenburg, 1970. Sundban, I., “Sw eden’s capital Import from France”, u M. Levy-Leboyer, La position internationale de la France, Paris, 1977. Supple, B., ‘T h e State and the Industrial Revolution”, u The Fontana Econom ic History o f Europe, sv. 3, The Industrial Revolution 17001914, London, Glasgow, 1976. Svoronos, N.G., H istoire de la G ric e M o d em e, Paris, 1953. Szentes, T., A z elm aradottsdg i s a fe jle tts ig dialektikdja a td k is vildggazdasđgban (Dijalektika nerazvijenosti i razvoja u kapitalističkom svjetskom gospodarstvu), Budimpešta, 1976. Tamames, R., Estructura ecćnom ica de Espafia, Madrid.
232
Ity lo r , A., Laissez Faire and State Intervention in Nineteenth Century Britain, London, 1972. Tekse, K., “A termćkenysćg nćhžny jellem zdje KOzćp-es Dćl-Eur6pšban az els<5 vilžgtaboru elStt” (Neke osobine plodnosti u Sred njoj i Južnoj Evropi prije prvog svjetskog rata), Demogrdfia (Demografija, br. 12, 1969.). Todorov, N., La ville balkanique XVe-XIXe ss, Sofija, 1970. Tolnai, GY., “A z 0n£116 £6kćs fejl'ćdćs ćs a nacionalizmus m egftćlćse a mai magyar gazdas4gt0rtćnetfršsban (Ocjena nezavisnog ka pitalističkog razvoja i nacionalizm a u suvremenoj mađarskoj ekonomskoj historiografiji), Tdrtenelmi Szjemle (Povijesni časopis), br. 1,1966. Tfikei, F., Az “dszsiai termelisi mod" kerdesehez (O pitanju “azijskog načina proizvodnje”), Budimpešta, 1965. A tđrsadalmiformak elmiletehez (O teoriji društvenih formacija), Budimpešta, 1968. Tortella, G., “Spain 1829-1874” u R. Cameron (ured.), Banking and Eco nomic Development, London, 1972. La Banco espahola en la Restauracićn, Madrid, 1974.
Los orlgenes del capitalismo Espafiol, Madrid, 1973. “Fenocariles, economia, revolucia”, u C.E. Lida, Imzavala, La revolucićn de 1868 historia pensamiento, literatura. N ew York, 1970. Trebilcock, C., “British Armaments and European Industrialization 18901914”, The Economic History Review, br. 2 ,1 9 7 3 . Tuffin, R., “Our International Monetary System ”, Yesterday, Today and Tomorrow, New York, 1968. Vainstein, A.L., Nacionalno bogatstvo i nacionalna akumulacija u predrevolucionamoj Rusiji, (na ruskom), Moskva, 1960. Viener, J., “The Econom ics o f Development” u The Economics o f Un derdevelopment, ured. A. Singh, New York, 1963. Villaverde-Cabral, M., Portugal no alvariarlo do seculo XX. Forcas sociales porter politico e crescimento economico de 1890 a 1914, Lisabon, 1979.
O desenvolvimento do capitalismo em Portugal no seculo XIX, Oporto, 1976. Vives, J. Vincent, The Economic History of Spain, Princeton, 1969. Wallerstein, I., The Modem World-System: Capitalist Agriculture and
the Origins o f the European World-Economy in the Sixteenth Cen tury, New York, San Francisco, London, 1974. Warriner, D., Contrasts in Emerging Societies, Readings in the Social and Economic History of South-Eastern Europe in the Nineteenth Century, London, 1964.
233
Webster, R., L ’imperialismo industriale italiano 1908-1915. Studio sul prefascismo 1908-1915, Torino, 1974. Wehler, H.U., Bismarck und der Imperialisms, Miinchen, 1976. Weiss-Bartenstein, W.K., Bulgariens volkswirtschaftliche Entwicklung bis zum Balkankriege, Berlin, 1913. Williams, J.B., British Commercial Policy and Trade Expansion 17501850, Oxford, 1972. Wojtinsky, W.S. i E.S„ World Population and Production, New York, 1953. Woodruff, W., ‘The Emergence of an International Economy 1700-1914” u The Fontana Economic History o f Europe, sv. 4, 2. dio, The Emergence of Industrial Societies, London, Glasgow, 1973. The Impact o f Western Man. A Study o f Europe’s Role in the World Economy 1750-1960, London, New York, 1966. Wourinen, J.H., A History o f Finland, New York, 1965. Wrigley, E.A., Population in History, London, 1969. Wright, E.M., Economic Adaptation to a Changing World, Kopenhagen,
1936. Yates, P.L., Forty Years o f Foreign Trade, London, 1959. Zene, G., L ’industrie roumaine au cours de la seconde moitie du XIXe sišcle, Bukurešt, 1973.
234
KAZALO IMENA Adler, J.H., 107(b) Aitken, H. 94(b) Aldcroft, A.H. 130(b) Amin, S., 154(b), 163(b) Ananich, B.V., 108(b), 121(b) Andorka, R., 74(b) Aratd, E., 67(b' Atkinson, W., 63 (b) Bairoch, P., 30,32(b), 33,35, 73(b), 132(b), 149(b), 150(b), 155,157(b), 160(b), 161(b), 168,168(b), 184(b), 194(b), 195, 196(b), 198(b), 201(b), 207(b), 211(b), 212(b), 213(b), 214(b) Baldvin, R., 191(b) Baran, P., 107(b) Berend, TJ. i Rinki, Gy., 5, 6,7, 8,9,10,11,12,13,14,15, 16,17,18,19, 84(b), 93(b), 101(b), 118(b), 124(b), 131(b), 136(b), 145(b), 150(b), 151(b), 168(b), 172(b), 175(b), 178(b), 179(b), 180(b), 203(b), 211(b) Bergeron, L., 39(b) Berov, L., 212(b) Bjeeike, K., 124(b), 189(b), 201(b) Bloch, M., 27 Bloomfield, AJ. 146(b) Đourboni, restauracija u Španjolskoj, 59,60 Bouvier, J., 112(b), 115(b), 117(b) Bovikin, VJ., 99,99(b), 100, 121(b), 122(b), 123(b), 206(b), 208,208(b), Braudel, F., 9 ,23(b)
Broder, A., 117(b) Brown, L., 144(b) Cafogna, L., 182(b). 204(b) Caimcross, A.K., 107(b), 189(b) Cameron, R., 111(b), 112(b), 115(b), 117(b), 125(b), 126(b), 127,127(b), 136(b), 199(b) Cćppa, FJ., 181(b) Carr, R., 63(b) Castro, A., 169(b) Cavour, Camillo Benso, 47,134, 137 de Cecco, F., 146(b) Chevalier, Michel, 144,144(b); Cobden - Chevalier, Michel, ugovor, 144,144(b) Cipolla, C.M., 70(b), 71(b), 75(b), 85(b), 86(b), 116(b), 124(b) Cobden, Richaid, 144,144(b); Cobden - Chevalier, ugovor, 144, 144(b) Cole, W.A., 43(b) Costantinescu, N., 39(b) Coole, A.J., 69(b) Crouzet, F., 56(b), 57(b), 207(b) Cuza, Alexandra Ion, general, 66 Daicoviciu, C., 39(b) Damianov, S., 212(b) Dšnyi, D., 75(b), 80(b) Deane, P., 43(b), 164(b) Dingley, Nelson, 148 Dunning, J.H., 107(b), 115(b) Dyos, J.H., 130(b) Eckart, F., 150(b) Eckstein, A., 88(b) Eddie. S., 160(b), 164(b) 235
Emmanuel, A., 172 Engels, F., 29(b), 90 EOtvOs, J6zsef, Baron, 6, 8 4 ,8 5 Ericson, Nils, 134 Eversley, D.E.C., 74(b) Falkus, M.E., 98(b), 101(b), 123(b) Feis, J., 1 13(b), 117(b), 119, 119(b) Ferdinand VII Burbon, španjolski kralj, 59 Ferenczi, J., 75(b) Fildhouse, D.K., 1 10(b) Filip n Habsburški, španjolski kralj, 61 Fischer, W., 91(b) Flinn, M., 186(b) Ford, A.G ., 146(b) Foster, E.S., 67(b) Frank, A.G ., 25(b), 154(b), 212(b) Freeman Buts, R., 83(b) Fridliziuz, F., 186(b) Fua, G., 205(b) Galbraith, J.K., 103(b), 174(b) Gallagher, J., 110(b) Galtung, J., 173(b), 191(b) G elei, A., 192(b) Georgescu, V., 86(b), 175(b) Gerschenkron, A., 17,9 1 , 92, 92(b), 93, 93(b), 9 4 ,9 5 , 97(b), 98, 98(b), 103, 103(b), 121(b), 205(b) Gindin, I.F., 9 9 , 99(b) G ille, B., 119(b) Girault, R., 112(b), 115(b), 117(b) Gladstone, Wiliam Ewart, 144 G lass, D.V., 69(b), 74(b) Goldsmith, R.W., 206(b), 208(b) Gorfran, G .M ., 99(b) Gould, A .D . 95(b)
236
Gramsci, A., 63(b) Grosmann, G., 207(b) Gunst, P., 28(b) Habbakuk, H., 74(b), 129(b) Hajnal, I., 74., 74(b) Halil - paša, vrhovni zapovjednik, 47 Hall, A.R., 111(b), 114(b) Hamilton, Alexander, 147 Hanšk, P., 150(b) Hansen, A., 114(b) Hansen, S.A ., 124(b), 188(b), 199(b), 200(b), 201b von Hardenberg, Karl August, Fiirst, 49 Harrison, J.R., 136(b), 176(b), 209(b), 210(b) Hartner, P., 113(b) Hartwell, M.R., 156(b) Harvey, H.S. 114(b) Hawtrey, R.G., 146(b) Heckscher, E., 36, 56, 126, 126(b) Hegel, G.W.F., 26 Henderson, W.O., 145(b) Hertz, F., 130(b) Hildebrand, G.E;, 63(b), 187(b), 199(b) Hilferding, L.R., 106(b) Hilgert, F., 44(b) Hirschmann, A., 169(b) Hjerppe, R., 201(b) Hobsbawm, E.J., 9 , 23(b), 28(b), 110(b) Hobson, C., 106(b) Hodža Jusuf Paša, veliki vezir, 47 Hoffmann, W , 98(b), 164(b) Holmsen, A., 56 Hoselitz, B., 94(b) Hovde, B.J., 56 Hromov, P., 98(b), 183(b), 206(b)
Imlah, A.H., 111(b) Innis, H.A., 178(b) Islamoglu, H., 217(b) Jatsunsky, V.K. 207, 207(b) Jelavich, B. i Ch. 67(b) Jenks, H.L.K. 111(b) JOrberg, L., 94, 124(b), 125(b), 126(b), 133(b), 152(b), 187(b), 196(b), 199(b) Joseph, Bonaparte, napuljski kralj, španjolski kralj, 58 K&fcr, B., 29(b) Kahan, A., 100(b) Karlo XI Zweibriicken, švedski kralj, 40 Karlo XU Zweibriicken, švedski kralj. 53 Karlo Gustav X Zweibriicken, švedski kralj, 40 Katus, L., 102(b), 136(b), 150(b), 164, 164(b), 178(b), 181(b), 202(b), 203(b) Kenwood, A.G., 42(b), 108(b), 147 Keyder, C., 217(b) Kindleberger, C., 144(b), 159(b), 164(b), 166(b) Koch, Robert, 81 KOllman, W., 69(b) Krisdjan V, danski kralj, 54 Kuznets, S., 4 3 , 43(b), 101(b), 107(b), 165(b), 1 6 9 ,193(b) Lamartin Yates, P., 44(b) Lampe, J., 1 0 3 ,103(b), 172(b), 174(b) Landes, D.S., 94(b), 2 0 8 ,209(b) Lasalle, F., 89 von Laue, T.H., 100(b), 122(b) Leibenstein, H., 1 9 0 ,190(b) Lenjin, N. (Uljanov, VJ.), 76, 106(b), 114, 114(b), 154(b)
Lćon, P., 39(b), 199(b), 207(b) Levin, G„ 175(b) Levy - Leboyer, M., 111(b), 120(b), 125(b) Lewis, W.A., 45(b), 164(b) Lieberman, S., 56(b) List, Friedrich, 147, 147(b) Livi - Bacci, M. 74(b) Lougheed, A.L. 42(b), 108(b), 147(b) LukAcs. A.B., 78(b), 79(b) Luther, Martin, 83 Luxemburg, R„ 107(b) Luzatto, G., 119(b), 181(b) Lyaschenko, P., 98(b), 121(b), 184(b), 206(b) Macartney, C.A., 67(b) MacGibbon, D.A., 179(b) Maclean, Rutger, 48 MacSmith, D., 63(b) Madriaga, S., 63(b) Maddison, A., 182(b), 199(b), 203(b), 205(b) Mahmud U, sultan otomanskog carstva, 47 M aizels, A., 45(b) Majskij, I.I., 63(b) Makkai, L., 27(b) Marija Terezija, kraljica Mađarske i Češke, 81, 84, 146 Marschak, D., 69(b) Martin, Pierre - Emile, 196, Siemens - Martinov proces, 196 Martinovics, Ignžic, 48 Marx, K., 6, 18, 2 8 ,2 9 ,4 0 , 88, 152, 154, 154(b) Mathias, P., 110(b), 115, 115(b) Matlekovics, S., 81 Matthew, S., 114(b) McCord, N., 144(b) McKay, J.P., 122(b), 185(b)
237
M cKinley, W illiam, carina, 148 M ćline, Fćlix Jules, carina, 148 Meyer, G. M., 170(b), 191(b) M ill, John Stuart, 90(b), 143, 147 M ilsa, P., 119(b) Milward, A.S. i Saul, S.B., 24, 33(b), 77(b), 95, 95(b), 97(b), 120(b), 125(b), 126(b), 174(b), 198(b), 212(b) M itchell, A., 164(b) M ommsen, W., 1 10(b), 111(b), 113(b) Mori, G., 47(b), 97(b), 121(b), 147(b), 205, 205(b) Mustafa Rašid Paša, 47 Myint, H., 165, 165(b) Myrdal, G., 3 1(b), 1 9 2 ,192(b) Nadal, J„ 70, 170(b), 116, 116(b), 136(b), 209(b) N apoleon I Bonaparte, francuski car, 58, 6 4 ,8 1 Napoleon HI (Napoleon Louis Bonaparte), francuski car, 144(b) N els, K„ 113(b) Niederhauser, E., 67(b) N ielsen, A., 56(b) Nikolaj I, Holstein - Gottorp, ruski car, 134 Nikolaj n , Holstein - Gottorp, ruski car, 122 01j,V ., 122(b) O modeo, A., 63(b) Otto Bavarski, (von Wittelsbach), grčki kralj, 59 Pach, Zs. P., 5, 6, 7, 12, 27(b), 39(b) Palmer, A.W., 67(b) Pascu, S., 39(b) Pasteur, Louis, 81
238
Pedersen, J., 164(b) Pedersen, 0 . , 164(b) Petar I (Veliki), Romanov, ruski car, 131 Petroszjan, J., 47(b), 48(b) Pihkala, E., 201(b) Platt, C., 116(b) Pollard, S., 143(b), 159(b), 166(b) Popov, K., 119(b) Postan, M., 74(b), 129(b) Procacci, G., 63(b) Puskas, J., 75(b) Radant, H., 107(b) Rdnky, Gy., vidi: Berend, I.T. & Rinki, Gy. Rasin, A.G., 207(b) Ratcliffe, B.M ., 144(b) Revelle, 69(b) Reventlov, Christian Ditler Frederic, grof, 55 Ricardo, David, 143, 168 Rich, E., E. 39(b) de Riego, Rafael, pukovnik, 59 Ringrose, D., 136(b) Robinson, R., 110(b) Romeo, R., 97(b), 205(b) Rostow.W .W . 91(b), 169, 169(b) Rydzyansky, P.G., 98(b), 99, 99(b) Samuelsson, K., 41(b), 56(b), 124(b), 185(b) S&ichez - Albom oz, N., 176(b) Saul, S.B., vidi: Milward, A.S. & Saul, S.B., 77(b), 9 5 , 95(b), 120(b), 125(b), 126(b), 174(b), 198(b), 212(b) Schlicher van Bath, B.H., 39(b) Schlote, W., 45(b) Schumpeter, J., 159(b) Selim m sultan Osmanskog carstva, 47
Sellin, V., 97(b) Seouningsen, A., 56(b) Senghaas, D., 165(b), 173(b), 191(b) Seton - Watson, H., 67(b) Sideri, S., 168(b) Sidorov, H., 123(b) Siemens, Karl Wilhem von, 196, Siemens - Martinov proces, 196 Singer, H.W., 165(b), 175 Singh, A., 165(b), 170(b) Smith, Adam, 143,147,155 SOderlund, E.F. 186(b) Spengler, J., 90(b) Stavrianos, L.S. 67(b), 86(b) von und zum Stein, Reichsfreiherr Heinrich Fridrich Karl, 49 Sterios, B., 168(b) Stolipin, Pjotr, 51,65, 207 Sundban, I., 125(b) Supple, B., 88,88(b), 89(b), 91(b), 93(b), 97(b), 98(b) Sweezy, P., 107(b) Szćchenyi, Istvšn, grof, 48,131, 134 Szentes, T., 25(b), 32(b), 128(b), 175(b), 191(b)
Villaverde - Cabral, M., 168(b), 170(b), 211(b) Vives, J.V., 93,93(b) Vladimirescu, Tudor, 66 Vojtinsky, W.A., 139(b) Wallerstein, I., 9 ,25(b) Waniner, D., 92(b) Webster, R., 121(b) Wehler, H.V., 148(b) Weiss - Bartenstein, W.K. 137(b) Willcox, W.F., 75(b) Williams, J.B., 144(b) Wilson, C.H., 39(b) Winkler, H.A., 97(b) Witte, Sergei Yulievich, grof, 99, 122, 122(b) Wojtinsky, E.S., 75(b) Wojtinsky, W.S., 75(b) Woodruff, 42(b), 44(b), 77(b), 108(b) Wrigley, E.A., 69(b)
Taylor, A., 91(b) Tekse, K., 74(b) Todorov, N., 39(b) Todorova, M., 48(b) Tfikei, F., 28(b) Tolnai, Gy., 150(b) Tortella, G., 135,136(b) Trebilcock, C., 101(b) Tuffin, R., 146(b) Tiinr, Istv4n, 131 Vainstein, A.L., 108(b) Vasquez de Roda, H., 177(b) Viener, J., 182(b) 239
SADRŽAJ Pisci i njihova djela (Igor Karaman) “Jezgra” i “periferija” - nova teorija industrijske revolucije u Evropi (Mirjana Gross) Ivšn T. Berend - Gydrgy Rinki Evropska periferija i industrijalizacija 1780 -1914. 1. Zaostalost Evrope i izazov industrijske revolucije Povijesni okvir Pomanjkanje gospodarskih poticaja na evropskoj periferiji Gospodarski poticaj Zapadne Evrope 2. Društveno-politički preduvjeti promjena 3. Ljudski faktori gospodarskog razvoja 4. Uloga države 5. Uključivanje periferije u svjetsko tržište Izvoz kapitala Transport Međunarodna trgovina i financije 6. Yaqjska trgovina, razvoj izvoznih grana i njihovi odjeci 7. Industrijalizacija i razina gospodarskog razvoja - Bibliografija - Kazalo imena
5
13
21 23 23 30 41 50 69 88 105 105 128 143 154 193 219 235
241
Berend - Rinki EVROPSKA PERIFERIJA I INDUSTRIJALIZACIJA 1780 - 1914. Izdaje NAKLADA »NAPRIJED« Zagreb, Palmotićeva 30 Za izdavača ZDENKO LJEVAK Likovna oprema RATKO JANJIĆ - JOBO Korektura. NADA BRNARDIĆ Kompjutorska priprema TAMARA ČUBRETOVIĆ Broj MK 1996-6 ISBN 953-178-047-1 Tisak i uvez GRAFPEX Naklada 800
243
P O V IJE S T je p rik u p ljen a eg zisten cija čovjek ova društva. Tražeći odgovor o svome društvenom e oda kle i pitajući o svome društvenom e kam o, povijest je čovjekovo trajno nepristajanje na svijet niodakle, na društvo izm ješteno u nigdje i na čovjekovo obezličeno nizašto. Ona je nepresahla potpora sjećanju i za htjev za ljudskim sm islom u društvenom projektu budućnosti. HISTO RIJA je družbenica Povijesti. Ona joj sabire zbivanja i traga za redom u sjećanju. Historija je pi sm o ljudskog društva koje Povijesti om ogućava da jasn ije oblikuje tem eljna pitanja. Ona čovjeku pou čava u traženju odgovora; ona sjećanje na egzisten ciju čovjekova društva pretvara u znanje o toj egzi stenciji u njezinoj neponovljivosti.
