DRUGI SVJETSKI RAT Drugi svjetski rat počeo je u Evropi napadom nacističke Njemačke na Poljsku 1.septembra 1939. godine, a završio je na Dalekom istoku kapitulacijom Japana 2.septembra 1945. godine. Trajao je tačno šest godina. Zaraćena je bila 61 država, s milijardom i sedam stotina miliona stanovnika i površinom od 131.5 miliona km2, odnosno 96% Zemljine površine. Razdoblje između dva svjetska rata U godinama između dva svjetska rata bitno se promijenila politička slika svijeta u odnosu prema predratnoj. Prije Prvog svjetskog rata postojao je samo kapitalistički režim, a u ratu su se borile kapitalističke zemlje protiv drugih zbog nove podjele svijeta i interesnih sfera. Nakon Prvog svjetskog rata u Rusiji je pobijedila oktobarska revolucija i uveden je socijalistički sistem. Poslije dugotrajnih pregovora, uvjeravanja i prijetnji, mirovni ugovor s Njemačkom potpisan je u Versaillesu 28.juna 1919. Nakon toga uslijedio je niz potpisivanja mirovnih ugovora sa pobijeđenim državama koje su pripadale Centralnim silama. Svi ti mirovni pregovori doveli su do nove borbe za nove interesne sfere, tržišta, izvore sirovina i strateške vojne baze. Stvoreno je nekoliko novih država u Evropi, kao što su Kraljevina SHS, Čehoslovačka, Poljska, ali je ostalo i niz neriješenih etičkih, ekonomskih i političkih problema. Francuska je izvukla najveću korist. Osim teritorijalnih dobitaka u Evropi, Aziji i Africi, uspjela je osigurati svoj ekonomski i politički uticaj na novostvorene države na istoku i jugoistoku Evrope. I Velika Britanija je dobila znatan dio kolonija i posjeda. Ove dvije zemlje nastojale su sačuvati stečene pozicije. Prihvatile su prijedlog američkog predsjednika Wilsona da se organizira Liga naroda. Na mirovnoj konferenciji 28.aprila 1919. usvojen je prijedlog statuta Lige naroda. SAD, međutim, nisu postale članicom Lige naroda, jer je američki kongres odbio Wilsonov prijedlog. Tako su Engleska i Francuska dobile glavnu ulogu. Sovjetski Savez i Njemačka nisu u početku bile članice Lige naroda , pa nisu ni sudjelovale u rješavanju svjetskih problema. Zbog takva sastava i uloge, Liga naroda nije mogla rješavati međunarodne sukobe i uspješno se boriti za očuvanje mira u svijetu, nego je postala instrument francuske i britanske politike. Naslijeđene i novostvorene protivrječnosti kapitalističkog svijeta sve su se više zaoštravale. Britanija, Francuska i SAD nastojale su zadržati i proširiti stečena prava. Italija i Japan nisu bili zadovoljni rezultatom mirovnih konferencija i očekivali su povoljnu priliku da napuste Ligu naroda i da poduzmu potrebne ekonomske, političke i vojne mjere kako bi zadovoljili svoje imperijalističke ciljeve. Njemačka, Austrija, Bugarska, Mađarska i Turska, kao pobijeđene države također nisu bile zadovoljne nametnutim mirovnim ugovorima. Vrlo brzo počele su izigravati njihove odredbe, odlagati reparaciona plaćanja i međusobno se povezivati radi organizacije zajedničke borbe za reviziju ili izmjenu međunarodnih ugovora. Sovjetski Savez nije ni pozvan na mirovnu konferenciju u Pariz, nije primljen u Ligu naroda, a neka njegova područja mirovnim ugovorima i nagodbama anglo-francuske buržoazije priključena su drugim državama. Zato je opravdano mišljenje da versajski i ostali mirovni ugovori nisu učinili kraj ratu, nego su produbili i proširili postojeće protivrječnosti u svijetu. Da bi oslabile Sovjetski Savez i ugušile antikolonijalni i međunarodni radnički pokret Francuska, Engleska i SAD prešutno su prelazile preko agresivnih planova Njemačke, Italije i Japana. Ustvari oni su Weimarsku republiku usmjerili kao branu protiv jačanja revolucionarnog pokreta. 1924. godine Velika Britanija se zauzela za obnovu ekonomskog i finansijskog potencijala Njemačke i predložila smanjenje njezinih reparacija. Krupnim zajmovima Njemačka je ubrzo izašla iz teškoća ratnih posljedica i svrstala se u red država značajne ekonomske snage. Ugovorom u Lucernu 1925. zajamčen je integritet njemačkim granicama, a godinu dana kasnije Njemačka je primljena u Ligu naroda. Italiju je poslije rata zahvatio snažni revolucionarni val, koji je doveo do oružanog sukoba između radnika i fašista, a njih su podupirali industrijski magnati i poljoprivredni veleposjednici. Fašisti su naoružali i opremili 60.000 ljudi i u oktobru 1922. kerenuli na Rim. Talijanski kralj Vittorio Emanuele povjerio je mandat za sastav nove vlade fašističkom vođi Benitu Mussoliniju. Tako je u Italiji nastupilo razdoblje fašističke vladavine. Novi režim je počeo otvoreno zahtijevati reviziju mirovnih ugovora i izražavati pretenzije na formiranje novog velikog rimskog carstva. Neposredni ciljevi fašističke Italije bili su premoć na Balkanu, Sredozemnom moru i sticanje novih kolonija. Tamo gdje neposredno nisu bile ugrožene Britanija i Francuska podržavale su Mussolinijeve zahtjeve. Italija je 1924. pripojila Rijeku, a prije toga je otela Albaniji otok Sazan Vlore., naoružavala je i provodila sistematsku vojnu obuku, tako da je ubrzo postala veliki vojni logor i divovski ratni arsenal. 1935.godine Italija je izvršila agresiju na Etiopiju i osvojila je sljedeće godine. U početku je Liga naroda osudila ovu agresiju i odredila ekonomske sankcije, ali je zbog popustljivosti Francuske i Velike Britanije 1938. ipak priznata italijanska aneksija Etiopije.
1
Sovjetski savez je primljen u Ligu naroda 1934. godine. S jačanjem fašizma u Evropi raslo je i antifašističko raspoloženje. Na VII kongresu Komiterne 1935. svim komunističkim partijama preporučeno je da se najenergičnije zauzmu za osnivanje narodnih fronta zbog odbrane od sve jače fašističke agresije. U Španiji je 1936. godine došlo do pobjede Narodne fronte. Ali reakcionarne snage u Španiji, u prvom redu u vojnim krugovima, bile su još jake, a mlada je republika još nedovoljno konsolidovana. Fašističku pobunu pod rukovodstvom generala Franca počele su jedinice stacionirane u Španjolskom Maroku 17.jula 1936. godine. Već narednog dana pobuna se prenijala u Španiju. Francu su odmah u pomoć pritekle fašistička Italija i nacistička Njemačka. Velika Britanija i Francuska nisu poduzele nikakve korake protiv te fašističke intervencije. 1939. Franco je uspostavio fašistički režim u Španiji. Sredinom 1937. militaristički Japan je prešao u opću ofanzivu u Kini i za godinu dana osvojio najbogatije oblasti. Liga naroda je ponovo pokušala intervenirati protiv japanske agresije u Kini, ali je sve ostalo na preporuci da Japan potraži mirno rješenje za sporna pitanja, znači bez rezultata. Ohrabreni militaristički krugovi pokušali su prodrijeti i dalje na teritoriju Sovjetskog Saveza i u Mongoliju, ali su ih sovjetske trupe sredinom 1938. porazile u rejonu jezera Hasan. Nakon poraza Japan se više nije ohrabrio da napada sovjetske i mongolske prostore. Njemačka je znala iskoristiti popustljivost zapadnih velikih sila i antisovjetsko raspoloženje njihovih vladajućih krugova pa se užurbano naoružavala i pripremala za oružani sukob. Bila je već izgradila moderne oružane snage u jačini od 36 divizija i stvarala je snažno zrakoplovstvo i najsavremeniju ratnu mornaricu. Liga naroda samo je konstantirala da je Njemačka povrijedila odredbe Versajskog ugovora. Ništa se nije poduzelo ni kad je njemačka vojska remilitarizirala Rajnsku oblast u martu 1936. Nijemci su na granici prema Francuskoj gradili utvrđenu Siegfriedovu liniju. Još u oktobru 1936. u njemačkom general-štabu izrađen je plan za okupaciju Austrije. U februaru 1938. Hitler je u Reichstagu patetično izjavio da ne može biti ravnodušan prema sudbini deset miliona Nijemaca u Austriji i Čehoslovačkoj. Iako je prilikom potpisivanja njemačko-austrijskog ugovora 1936. Hitler svečano obećao da se neće miješati u unutrašnje stvari Austrije, on je u februaru 1938. u Berchtesgadenu primorao austrijskog kancelara Schuschnigga da za ministra unutrašnjih poslova postavi Seyss-Inquarta, vođu austrijskih nacista. Bojeći se plebiscita, koji je za 13.mart zakazao Schuschnigg, Hitler je dva dana prije tog datuma ultimativno zahtijevao postavljanje Seyss-Inquarta za austrijskog kancelara. Novi kancelar sastavio je vladu Austrije i pozvao njemačke trupe da dođu u Austriju. Hitler i Seyss-Inquart su 13.marta 1938. objavili pripojenje (Anschluss) Austrije Trećem Reichu. Tzv.“Oktobarskim protokolom“ o vojnoj i političkoj saradnji, u oktobru 1936. godine, Njemačka i Italija su stvorile osovinu Rim-Berlin. Mjesec dana kasnije Njemačka i Italija zaključile su pakt Antikominterna, kojem je godinu dana kasnije pristupila i Italija, a 1939. godine Mađarska i Španija. Antikominterna je okupljala fašističke države za borbu protiv međunarodnog radničkog pokreta i svih drugih naprednih snaga. Paktu je priključen specijalni tajni protokol, koji je predviđao zajedničke mjere za borbu protiv Sovjetskog Saveza i obavezivao ugovorne strane da s njim ne potpisuju političke ugovore. Taj je pakt formalno prestao vrijediti zaključenjem sovjetsko-njemačkog ugovora o nenapadanju, 23.augusta 1939. Mjesec dana nakon toga, Njemačka, Italija i Japan zaključile su Trojni pakt, kojem je osnovni cilj bio ostvarenje svjetske dominacije fašističkih sila. Nakon Austrije na redu je bila Čehoslovačka. Nahuškani iz Berlina, Nijemci u Čehoslovačkoj, osobito oni u Sudetima, počeli su u proljeće 1938. voditi otvorenu propagandu za samoupravu, a zatim i za pripojenje Njemačkoj. Odgovarajući na prijeteće njemačke provokacije, Čehoslovačka je u maju 1938. naredila mobilizaciju nekih klasa rezervista. Ali u Berlinu je već bila razrađena direktiva „Grun“ za napad na Čehoslovačku najkasnije do 1.oktobra 1938. Na velikom mitingu u Nirnbergu 12.septembra Hitler je grubo napao Čehoslovačku. Ostajući i ovaj put dosljedna politici popuštanja, britanska vlada premijera Chamberlaina kontaktirala je s nacističkom Njemačkom i nudila pomirljive prijedloge za rješenje sudetske krize. Vidjevši slabost i popustljivost Velike Britanije i Francuske, Hitler je postao još bezobzirniji, ucjenjivao je i napokon primorao Chamberlaina i francuskog premijera Daladiera da dođu u Munchen i prihvate gotovu stvar. 30.septembra 1938. potpisan je Munchenski sporazum, kojim su zapadne sile žrtvovale Čehoslovačku. Da bi pridobile Horthijevu Mađarsku za svoje dalje osvajačke planove, Njemačka i Italija su tzv. Prvom bečkom arbitražom primorale Čehoslovačku da ustipu Mađarskoj dio Slovačke i Potkarpatske Rusije. U maru 1939. njemačke trupe su okupirale Češku i Moravsku, a od Slovače stvorile marionetsku tvorevinu fašista Tisa. Paralelno s tim Njemačka je poslala ultimatum Litvi i natjerala je da joj 22.marta 1939. ustupi Memelsku oblast. 7.aprila 1939. Italija je iznenada napala Albaniju i pripojila je talijanskoj kruni. Krajem marta 1939. Njemačka je postavila zahtjev Poljskoj da joj vrati Danzig (Gdanjs) i da joj dopusti uspostavljanje slobodnog prolaza preko poljskog koridora s istočnom Prusijom. Poljska je energično odbila taj zahtjev. Tek tada su Velika Britanija i Francuska konačno uvidjele da ih agresija fašističkih
2
sila neposredno ugrožava. Velika Britanija je, da bi pokazala Njemačkoj kako više nije spremna mirno gledati njezina osvajanja, jamčila integritet poljskih granica i sklopila s Poljskom sporazum o uzajamnoj pomoći. Francuska je potvrdila otprije potpisani francusko-poljski savez. Na to je Njemačka, 29.aprila 1939., odbacila njemačko-poljski ugovor o nenapadanju iz 1934. i njemačko-britanski pomorski ugovor iz 1935. Bilo je jasno, Evropa se nalazi na samom rubu velikog ratnog ponora. Britanija i Francuska su sada ponudile Moskvi zaključenje političkih ugovora i odbrambenih saveza, ali do sporazuma ipak nije došlo. S godinama se nagomilalo previše nepovjerenja između kapitalističkih velesila na jednoj strani i jedne socijalističke zemlje na drugoj strani, a osim toga, Sovjetski Savez još nije bio spreman za ratovanje. Htio je dobiti na vremenu. To je osigurao sklapanjem ugovora o nenapadanju s Njemačkom, koji je potpisan u Moskvi 23.augusta 1939. godine. 1.septembra 1939. nacistička je Njemačka napala Poljsku. Velika Britanija i Francuska su 3.septembra objavile rat Njemačkoj, jer se Berlin nije odazvao njihovu ultimatumu da obustavi rat u Poljskoj. Narednih su dana britanski dominioni – Australija, Južnoafrička Unija i Kanada – također objavili rat Njemačkoj. Počeo je drugi svjetski rat. Rat u Poljskoj Poljaci su prvi narod koji je u noći između četvrtka 31.augusta i petka 1.septembra 1939. iskusio šta znači Blitzkrieg – munjeviti rat. Poljaci su već mjesecima predosjećali rat, ali nisu čekali njemački napad dršćući od straha. Visoki vojni krugovi nisu shvaćali bit modernog rata i računali su s klasičnim načinom vođenja borbe: rat će početi graničnim čarkama, da bi nakon tjedana i mjeseci te čarke prerasle u operacije i bitke. Zato se vojni krugovi u Poljskoj nisu mnogo uzbuđivali što 31.augusta 1939, kad se rat više nije mogao izbjeći mobilizacija nije bila završena. Smatrali su da će u prvim tjednima rata još imati vremena za to. Poljsko vojno rukovodstvo čak je izradilo plan po kojem je namjeravalo iznenaditi Nijemce: kad bi započele granične borbe, nekoliko konjaničkih brigada s najboljim poljskim konjanicima probilo bi se do Berlina, koji je od poljske zapadne granice bio udaljen samo sto kilometara. Očekujući da će se ostvariti ti veliki planovi, krajem augusta poljske snage zauzele su položaje, ali ne one koje su im savjetovali britanski i francuski vojni stručnjaci, iza prirodne odbrambene linije rijeke Njemen, Narev, Visla i San, nego duž granica prema Slovačkoj, Njemačkoj i Istočnoj Pruskoj. Poljaci su se pripremali za borbu artiljerijom, konjicom i pješadijom. U petak 1.septembra Nijemci su, međutim, došli s tenkovima, oklopnim kolima, avionima i padobrancima. Iznenađenje i brzina bili su bitni elementi njihova napada, koji je bio sve prije nego stari način ratovanja iz I svjetskog rata što su ga provodili Poljaci. S različitih strana – sa sjevera (Istočna Pruska), sa zapada (Pomorje i Šleska) i s juga (Slovačka) – trebalo je da motorirane snage prethodnice koncentrično upadnu u Poljsku. Pet armija, ukupno 56 divizija, trebalo je da na nekoliko mjesta probiju poljsku odbranu i da kroz otvor brzo prodru u unutrašnjost da bi se ondje, daleko iza poljskih linija, susrele. Tako bi čitava poljska vojska bila opkoljena prije nego što bi uopće imala priliku da sudjeluje u ozbiljnim borbama, koje bi je angažirale u cjelini.
3
Munjeviti, koncentrični prodori izvedeni su uspješno zahvaljujući masovnoj upotrebi tenkova i aviona. Formacije tenkova i oklopnih kola koje su operirale samostalno davale su njemačkoj vojsci veliku pokretljivost i snažnu prodornu moć. Potpuna nadmoć u zraku upotpunjavala je uvjete za munjeviti rat, novu vrstu ratovanja kakvu je Hitler 1939. primijenio u agresivnom ratu protiv Poljske. Tod prvog septembra zaprepašteni su Poljaci već poslije nekoliko sati uvidjeli da taj rat ni po čemu neće biti nalik na ono što su učili u svojim vojnim školama. Dok je na nekoliko mjesta masa njemačkih tenkova probijala graničnu odbranu, te ne nailazeći na ozbiljan otpor prodrla u nebranjenu pozadinu, eskadrile njemačkog vazduhoplovstva bombardirale su trupe na fronti, linije snadbijevanja i pozadinu. Nisu samo sijale smrt među civilnim stanovništvom, nego su uništavale željezničke mreže, aerodrome i prometnice. Poljska mobilizacija, koja je bila u punom toku, bila je potpuno dezorganizirana. Opskrba fronte oružjem, municijom i hranom već je prvog dana potpuno zatajila. Poljska avijacija sa 500 zastarjelih aviona, nije bila dorasla tri puta jačem i modernijem njemačkom vazduhoplovsvtu. Neutralizirana je već na aerodromima. Pojava njemačkih padobranaca izazvala je zabunu iza fronte, a dobro pripremljena „peta kolona“ potkopavala je moral Poljaka.
4
Njemačke su prethodnice prvog dana prodrle u poljski teritorij stotinjak kilometara, ali poslije kako su se produžavali napadni klinovi, one su postale ranjivije, pa su operacije nešto usporile. Iza modernih oklopnih jedinica kretala se pješadija sa mnoštvom konjske zaprege za sve vrste transporta. U očekivanju obećane britanske i francuske pomoći poljske trupe su i dalje pružali žestok otpor, uglavnom nesvjesne divovskog obruča kojim su ih Nijemci stezali. Jahači na konjima borili su se protiv čelika oklopnih kola i tenkova i ti su bezumni napadi završavali potpunim pokoljem. Njemački bojni brod „Schleswig-Holstein“ uplovio je 25.augusta u luku Danziga. Bilo je, doduše, više posjeta Kriegsmarine (ratne mornarice) Danzigu. Ali nijedan brod nije dobio preciznija naređenja od ovoga. U operativnom naređenju je stajalo da jedan sat poslije početka napada na Poljsku otvori vatru na poljske položaje na otoku Westerplatte. I u samom Danzigu su u međuvremenu poduzete potrebne mjere da se grad pri izbijanju neprijateljstva što brže preda u njemačke ruke. Vođa nacionalsocijalističke sekcije u Danzigu je bio Albert Forster. Od izbora 1938. skoro sva mjesta u senatu Danziga bila su u rukama nacista. Forsterove trupe, SS-Heimwehr, od 18.augusta su naoružane i uniformirane stupale kroz grad pod vlastitom zastavom. Sada se samo još čekao početak napada na Poljsku. Bitka za Danzig počela je 1.septembra u 4.45 sati bombardiranjem Westerplatte s broda „SchleswigHolstein“. U samom gradu su SS-Heimwehr i policija savladali malobrojno poljsko osoblje radiostanice i zauzeli zgradu poljskog predstavništa u gradu. Kada su 4.septembra prve njemačke jedinice 207. pješadijske divizije ušle u grad, cijelo područje Danziga, osim Westerplatte, bilo je u rukama nacista. Sam Westerplatte je zauzet 7.septembra. 1.septembra Forster je ukinuo državni ustav, a grad je proglašen dijelom njemačkog Reicha. 19.septembra Hitler je posjetio Danzig. Već nakon prvog dana, borba u Koridoru je već odlučena. Iz POmeranije je IV njemačka armija presjekla put poljskoj vezi sa Baltikom. Za nekoliko dana težište se borbi pomaklo u smjeru Varšave. S triju strana su nadirale njemačke armije da bi opkolile poljski glavni grad. Poslije osam dana prvi su njemački tenkovi stigli u predgrađa. Naređenje da se poljske trupe povuku iza Wisle došlo je tek 5.septembra – četiri dana prekasno. U okolici Poznana 9.septembra poljske su konjičke brigade prešle u protunapad. Na trenutak se činilo da će neustrašivost poljskih konjanika pobijediti tehničku prednost Nijemaca i da će se probiti na istok. Međutim, neke motorizovane njemačke jedinice izvele su zaobilaženje, pa je na hiljade poljskih konjanika upalo u obruč u kojem su izginuli. Njihova akcija bila je dio bitke na Bzuri, jedne od tzv. Bitaka u kotlu, kakve će Nijemci sve češće primjenjivati. Na tom dijelu predalo se 13.septembra 170.000 Poljaka. U međuvremenu je poljska vlada dobila naređenje da napusti ugroženi glavni grad, u nadi da će se moći skloniti iza Wisle, u jugoistočnoj Poljskoj. Nijemci su, međutim, ubrzo prešli i Wislu, a njemačke oklopne jedinice napredovale su prema Lublinu. Poljskim vođama ostao je još samo jedan izlaz: rumunska granica. Nagli nestanak organa vlasti imao je nekoliko tragičnih posljedica, pogotovo za pripadnike njemačke narodnosti. Događala su se neodgovorna pogubljenja Nijemaca (tužnu slavu stekla je tzv. Bromberška nedjelja od 3.septembra). Takve žrtve pružile su Hitleru propagandno opravdanje za njegove ionako nemilosrdne postupke u okupiranoj Poljskoj. U rano nedjeljno jutro 17.septembra 1939. Crvena je armija širokom frontom prešla istočnu granicu Poljske. Naišla je samo na razvučene slabe granične trupe i stražarske jedinice, koje su na nekim mjestima pružile otpor, ali nisu mogle spriječiti da sovjetske jedinice sutradan ne stignu do BrestLitovska i da se ne susretnu sa Nijemcima. 21.septembra sovjetske su jedinice stajale na Narevu, Wisli i Sanu, a njemačke trupe povukle su se iza demarkacijske linije. Ribentrop i Molotov su 28.septembra u ime svojih vlada potpisali sporazum o prijateljstvu. Varšava je 24.septembra bila opkoljena, ali su poljske oružane snage odbijale da se predaju. Tada su Nijemci primijenili novu metodu borbe: terorističko bombardovanje. U Varšavi je bilo tada oko milion i po Poljaka. Bombardiranje je trajalo puna tri dana. Varšava je 27.septembra bila masovna grobnica i zgarište koje se dimilo. 27. i 28. septembra poljski komandanti su ocijenili da je nastavak borbe besmislen i da grad treba predati. Time je rat, koji je trajao četiri tjedna, bio završen, iako je prošlo još tjedan dana prije nego što su se sve poljske utvrde i raštrkane jedinice predale. Nijemci su imali oko 10.000 poginulih, oko 30.000 ranjenih i gotovo 3.500 nestalih. Na poljskoj strani kada ke završen rat, oko 700.000 poljskih vojnika dospjelo je u njemačko zarobljeništvo, oko 100.000 ih se povuklo preko rumunske granice. Lutajući ponekad mjesecima po Balkanu, hiljade njih je na
5
kraju stiglo na Zapad. U Parizu je 30.septembra obrazovana poljska vlada u izgnanstvu pod generalom Sikorskim. Ta vlada koju su priznale Britanija, Francuska i SAD, počela je odmah skupljati i organizirati prebjegle poljske vojnike koji su se na strani zapadnih saveznika željeli boriti protiv Nijemaca. Na svoje razočarenje, Poljaci su primijetili da u Francuskoj gotovo niko nije bio oduševljen njihovim dolaskom. Vladalo je jako prtiratno raspoloženje i Poljaci su nailazili na različito primanje. Govorilo se čak: „Da nije bilo Poljaka, ne bi bilo rata“. Cijela zapadna Evropa je u jesen 1939. propustila jedinstvenu priliku da nauči nešto od poljske drame. Vojni eksperti zapada još uvijek nisu htjeli povjerovati da Blitzkrieg moguć i na zapadnoj fronti. Uostalom, zašto bi Hitler želio započeti ofanzivu na zapadu. On je 6.oktobra držao u Reichstagu hvalisav govor u kojem je poslije hvalospjeva njemačkim vojnim operacijama u Poljskoj izjavio da se nada skorom miru sa Britanijom i Francuskom. Vojne snage na zapadu Nakon što su Francuska i Engleska 3.septembra 1939. objavile Njemačkoj rat, duž francuskonjemačke granice odmah je došlo do onog čudnog stanja koje je nazvano „lažni rat“. Neobičan rat u iščekivanju, u kojem obje strane mjesecima nisu vodile ni jednu spomena vrijednu borbu. Belgija i Nizozemska još su bile neutralne. Njemačka je poslije pohoda na Poljsku sav svoj potencijal mogla usmjeriti protiv Zapada. U Francusku su stigle i britanske trupe. Sama Francuska mobilizirala je sve borbene snage, ali su joj nedostajale sve vrste borbenih sredstava. Edouard Daladier, francuski premijer od aprila 1938. do marta 1940, i general Maurice-Gustave Gamelin, francuski vrhovni zapovjednik, bili su odgovorni za francusku politiku, francusku strategiju i taktiku. Poslije marta 1940. vladao je Daladierov nasljednik Paul Reynaud. Jedino je Maginot-linija bila gotovo spremna. Posada joj se sastojala iz brojnih elitnih trupa. Još ranije, prije nego što je inžinjer Andre Maginot, vodnik u Prvom svjetskom ratu, a u godinama 1929/30. i 1931/32. francuski ministar rata, stavio na raspolaganje prvih 2900 miliona franaka za izgradnju utvrđenja u jednom dijelu pograničnih oblasti, francuska se vojna uprava dogovorila da zemlju osigura izgradnjom jednog neosvojivog zida. Prostirao se od švicarske granice do Ardena, a sastojao se od niza utvrda na području francusko-njemačke granice, koja su predstavljala kombinaciju utvrda i podzemnih odbrambenih sistema. Francuska je na to utrošila oko 100 milijardi franaka, a dio te svote poticao je iz ratne štete koju su Nijemci plaćali Francuzima. Izgradnja je ostvarena između 1930. i 1934. godine. Maginot-linija nije bila izgrađena do mora. Tadašnji vrhovni zapovjednik, maršal Henri Philippe Petain, bio je protiv izgradnje sistema utvrda u francusko-belgijskoj industrijskoj oblasti. Po njemu, produženje Maginot-linije prema Belgiji značilo bi predavanje Belgije Njemačkoj. Petain i njegovi sljedbenici bili su pristaše pokretnog rata na sjeveru; u slučaju njemačke prijetnje, francuske bi trupe smjesta marale ući u Belgiju. Petain je ardensku frontu smatrao potpuno bezopasnom. Između 1935. i 1939. izgrađeno je nekoliko poljskih utvrda na sjeveru i istoku. Ali jedno je područje namjerno bilo ostavljeno potpuno nezaštićeno: predio zapadno od Montmedyja, oko Sedana, do Oise. Maja 1940. ondje su bili generali Huntziger i Corap, prvi sa drugom, a drugi sa devetom francuskom armijom. Pogotovo su Corapa u svakom pogledu loše tretirali, jer se smatralo da je njegova armija uvijek sigurna iza planinskog vijenca Ardena, koji onemogućuje tenkovske upade. Francuska je u rat ušla s dobro branjenom Maginot-linijom i ratnim planom za sjever i istok, koji se temeljio na brzom prelaženju belgijske granice. Da je, međutim, za takav brzi marš potrebno raspolagati avionima, oklopnim i motorizovanim jedinicama, to su odgovorni predvidjeli. Od obale La Manchea do švicarske granice bile su raspodijeljene 103 divizije, uključujući i 10 britanskih divizija generala Gorta. Od toga su 62 divizije bile osuđene na neaktivnost, na položajima Maginot-linije, dok se upravo na sjevernim područjima rješavala sudbina Francuske. Kada je slomljena Poljska, njemačko vojno rukovodstvo imalo je slobodne ruke za nastupanje na zapadu. U mjesecima nakon poraza Poljske u njemačkom generalštabu kopnene vojske radilo se na dovršavanju tzv Zapadnog bedema. Zapadni dio tzv. Hindenburg-linije iz Prvog svjetskog rata sada je pripadao Siegfriedovoj liniji. Ona se prostirala od Rijassela do Chermin-des-Damesa. Ta linija je predstavljala sistem utvrda koje su Nijemci počeli graditi već 1934., uprkos zabranama Versajskog mira. Taj se bedem prostirao prvobitno od švicarske granice do blizine Aachena. Kasnije će se produžiti do Emmericha. Počelo je zatvaranjem prolaza kod Huningena, na sjevernoj strani Švicarske. Poslije toga su zaštićena područja gdje se ulijevaju Neckar i Majna u Rajnu, kod Mannheima, odnosno Mainza. Nakon što su i u međuprostorima izgradili niz utvrda, Nijemci su imali čitav sistem utvrda duž istočne obale Rajne, koji se prostirao od švicarskih planina do sjevernog ruba gorja Taunus. Potom su utvrdili i svoje granice prema Francuskoj, Luksemburgu i Belgiji do Aachena. Duž nizozemske granice
6
nikle su utvrde od Aachena do Emmericha. Da bi se sasvim zatvorio lanac utvrda produžen je od Mainza do nizozemske granice duž istočne obale Rajne. O uzrocima zbog kojih se nije prešlo u napad se može nagađati. Jesu li se britanska i francuska vlada bojale da će ako potuku Nijemce, uništiti snažan bedem protiv Sovjetskog Saveza. Strah zapada pred boljševizmom bio je svakako važan faktor koji se ne smije omalovažiti. Ili su francuski i engleski diplomati smatrali da će Hitler biti osjetljiv na obične diplomatske i vojne prijetnje te da neće riskirati svjetski rat kada Pariz i London pokažu svoju odlučnost. Činjenica je, međutim, da se saveznici nisu usuđivali napasti, jer su pogrešno mislili da je njemačka vojska na zapadu prejaka. Mjesecima su Nijemci i Francuzi s Britancima stajali u svojim utvrdama jedni nasuprot drugima. Napad na Hitlera u minhenskoj pivnici Svake godine 8.novembra Burgerbrautkeller u Munchenu pun je članova nacističke partije. Oni slave uspomenu na puč 1923. kada je Hitler sa svojim udarnim trupama upao u golemu pivnicu u Rosenheimerstrasse da bi na političkom zasjedanju objavio nacionalnu revoluciju. Vrhunac godišnje proslave bio je uvijek dugi govor, najčešće jednoiposatni Furerov govor, u kojem je imao običaj spominjati slavnu prošlost stranke te predviđati blagodati koje će nacionalsocijalizam donijeti Njemačkoj i svijetu. Prema uobičajenom obredu trebalo je da počne sa govorom u 20.30 i da govori do 22 sata. Međutim, ovaj put se pojavio tačno u 20.00 sati i nije govorio ni puni sat. Brzo je okončao svoj govor i okružen tjelesnom stražom napustio dvoranu. Požurio je na kolodvor da stigne na vlak koji je u 21.30 polazio u Berlin. Nakon njegova odlaska u 21.20 minuta eksplodirala je bomba odmah iza podija za govornike gdje je stajao Hitler. Poginulo je sedam nacističkih veterana, a desetine su ranjene. Bilo je više nego jasno da je Hitler bio meta te eksplozije. U trenutku kad je Hitler ušao u minhensku pivnicu, jedan neupadljivo odjeven čovjek stajao je pokraj pogranične straže Kreuzlinger Tor u Konstanzu i promatrao kako se smjenjuje straža. Malo se šunjao okolo, pa se približio granici. Kad je negdje s radija čuo Hitlerov govor, stao je za trenutak i oslušnuo. Postajao je sve nervozniji. Carinski službenici su ga primijetili i pregledali mu isprave. Pred njima je stajao, blijed kao krpa, tridesetogodišnji Georg Elser, po zanimanju stolar. Prilikom pretresa našli su razne sumnjive predmete: eksploziv za bombu, značku komunističke organizacije, papire sa imenima tvrtki za prodaju oružja i municije te razglednicu Burgerbraukellera iz Munchena. U trenutku kad je bomba eksplodirala, graničari su u Konstanzu uhapsili čovjeka koji ju je podmetnuo. Prebacili su ga u Munchen, gdje je Gestapu priznao, ali je ostao pri izjavi da je samo on odgovoran za atentat. Umro je u jkoncentracionom logoru Dachau 9.aprila 1945. Nacisti su namjeravali da održe suđenje u kojem bi optužili britansku obavještajnu službu za organizovanje atentata ali sve pripreme za suđenje bile su uzaludne.
Bitka za Antlantik Britanska mornarica je 1939. godine počela borbu na tradicionalan način. Kad god je bila suočena s nekim protivnikom u Evropi, uvijek se u posljednjim stoljećima služila moćnim oružjem blokade. To je primijenila i sada. Doš mnogo prije izbijanja neprijateljstava sastavljeni su popisi robe koju je u slučaju rata trebalo smatrati zabranjenom i transporti koji se nisu smjeli propustiti na neprijateljsko područje. Kontrolne stanice su se nalazile u Weymouthu i Ramsgateu na sjevernom izlazu iz La Manchea, a između ostalog i u Gibraltaru i Suezu. Težište blokade je bilo u graničnom području Sjevernog mora i sjevernog Atlantika. Kao i u prvom svjetskom ratu, Sjeverna patrola izvršavala je svoj zadatak pod zaštitom ratne flote, baza koja je bila u Scapa Flowu kod Orkneyskih otoka. Njemačka je mornarica još prije početka rata odlučila da svoje teške brodove upotrijebi u prvom redu u ofanzivi protiv neprijateljske trgovačke mornarice. Radijus kretanja bio im je velik: tri bojna broda mogla su bez uzimanja goriva prevaliti udaljenost od najviše 20.000 morskih milja. Tako su mogli operirati u prostranstvima triju oceana, što je vrlo otežavalo traganje za njima. Nijemci su, inače, imali u planu da se što više orijentiraju na „trgovački rat“. Namjeravali su upotrijebiti i što više podmornica u borbi protiv trgovačke flote. Tako je već nekoliko mjeseci nakon objave rata počeo neograničeni podmornički rat. Protiv ove ofanzive saveznici su uveli sistem konvoja. Najveći problem je bio nedostatak eskortnih brodova. Prilikom izbijanja rata, britanska kraljevska mornarica raspolagala je s nešto manje od 200 brodova, koji su bili opremljeni sistemom ASDIC. Tj. posjedovali su djelotvorna sredstva za
7
pronalaženje položaja podmornica ispod vode. Zato se već prije juna počelo graditi dvadeset brodova za blisku pratnju i pedeset brodova tipa kitolovac, kasnije nazvani korvete. Vrlo se brzo odustalo od upotrebe određenog tipa lovačkih grupa i vrlo dragocjenih nosača aviona kraljevske mornarice. Već 17.septembra 1939. H.M.S. „Courageous“ je postao žrtva dvaju torpeda ispaljenih sa U-29. poslije toga obustavljena je upotreba nosača za protupodmorničke patrole. No intenzivno se nastavilo sa korištenjem aviona stacioniranih na obali za zaštitu trgovačke mornarice. Time su se služile i podmornice i Luftwaffe, koja je osobito ometala pomorski promet duž britanske obale. I prilikom upotrebe aviona dolazilo je u početku do ozbiljnih problema. Tako je britanska prtupodmornička bomba bila djelotvorna samo protiv podmornica na maloj dubini. Tek mnogo kasnije ušla je upotrebu dubinska bomba, koja je bila pogodna za bacanje iz aviona. Kad je 16.septembra 1939. brod „City of Paris“ bio oštećen podvodnom eksplozijom potvrđeno je da se Nijemci služe magnetskim minama. Time se, međutim, još nije otkrilo djelovanje tih mina i nije se mogla razviti metoda kojom bi se one učinile bezopasnima. To se moglo tek nakon 22.novembra, kada je kod Shoeburynessa, na ušću Temze, primijećen njemački avion koji je izbacio predmet za koji se odmah pretpostavilo da je magnetska mina, a koji je pao na suho mjesto za oseke, tako da su ga mogli ispitati. Tada se moglo preći na konstrukciju djelotvornog protusredstva i na demagnetizaciju brodova. Oko brodskog trupa stavljao se kabel koji je bio pod stalnim električnim naponom. Time, doduše, nije bila potpuno uklonjena opasnost ali je znatno smanjena. O njemačkim površinskim brodovima može se reći da su između septembra 1939. i juna 1940. više smetali nego zadavali brige. Bojni brod „Admiral Graf Spee“ potopio je prilikom svog prvog (i posljednjeg) pohoda devet brodova; njegov brat blizanac „Deutschland“, koji je također isplovio prije izbijanja neprijateljstva, uništio je samo dva. Teške bojne krstarice „Scharnhorst“ i „Gneisenau“ probile su se krajem novembra 1939. u sjeverni dio Atlantskog okeana. „Scharnhorst“ se 23.novembra susreo s pomoćnom krstaricom „Rawalpindi“ iz Sjeverne patrole, koju je potopio. Uskoro je krstarica „Newcastle“ došla u kontakt sa ta dva neprijateljska broda, ali su oni, zahvaljujući slaboj vidljivosti, uspjeli pobjeći i stići u Wilhelmshaven. Od njemačkih pomoćnih krstarica prva je grupa, njih pet, uspjela između marta i juna 1940. napustiti Njemačku i izbiti na otvoreni ocean. One su savezničkoj trgovačkoj mornarici zadale znatnu štetu. Poslije juna 1940. situacija se mijenja u korist Njemačke. Zahvaljujući uspjesima na kopnu, potapanju francuske mornarice, zapadna obala Evrope došla je pod njemačku vlast, sa svim lukama i aerodromima. Sovjetsko-finski rat Aprila 1938. godine u Finskoj je bio na vlasti lijevo-liberalni Sajanderov kabinet. U vanjskoj politici htio je nastaviti finsku tradiciju neutralnosti prema velikim silama. Međutim, Sovjetski Savez se bojao da Njemačka ne povrijedi njegove zapadne granice i htio je naći rješenje za taj problem. Dva puta – u proljeće 1938. i 1939. – dolazili su ruski diplomati u najvećoj tajnosti u Helsinki da bi ondje sklopili sporazum protiv Njemačke. Posebno zanimanje pokazivali su za Alandske otoke: bili su vrlo zainteresovani za remilitarizaciju grupe otoka na ulaz u Botnički zaliv, kao i za otok Hogland usred Finskog zaliva, gdje su željeli smjestiti avionsku i pomorsku bazu. Međutim, odgovor Finske bio je ne, jer finskoj neutralnosti nije odgovarao takav antinjemački kurs. Kada je nacistička Njemačka okupirala Čehoslovačku međunarodna se situacija bitno promijenila. Britanija i Francuska su tražile saveznika na istoku zbog svoje sada oštre antinjemačke politike. Sovjetski Savez, donedavno ignoriran na pregovorima u Munchenu,postao je tražen partner za koaliciju. Njegovi su zahtjevi da istočna Evropa, od Finske do Crnog mora, bezuvjetno uđe u njegovu sferu uticaja. Mjesecima su se odugovlačili sporazumi ali do saglasnoti nije došlo. U međuvremnu, Staljin i Hitler potpisuju njemačko-sovjetski sporazum o nenapadanju. U Finskoj su prve reakcije nasporazum bile pozitivne, jer je riječ o sporazumu o nenapadanju, a Finska se uvijek bojala rata između tih dviju zemalja koji bi doveo do povrde njezina teritorija i gubitka neutralnosti. Sudbina baltičkih zemalja uskoro je postala jasna: septembra-oktobra 1939. sve tri su potpisale sporazume sa Sovjetskim Savezom, koji je time dobio pravo na kopnene, zračne i pomorske vojne baze.5.oktobra, na dan kada je potpisan sporazum s Estonijom, pozvao je Molotov finskog poslanika u Moskvu na razgovor. U povodu pregovora između Estonije i Moskve, ministar vanjskih poslova Erkko, izjavio je da Finska nikad neće prihvatiti „baltičko rješenje“, što znači koncesije bez pogovora. Hitler je također želio da zadrži Sovjetski Savez kao prijatelja dok mu bude odgovaralo, te je zbog toga svjesno žrtvovao tradicionalan njemački uticaj u baltičkom području. Ujutro 30.novembra 1939. sovjetske trupe su prešle karelijski granicu, a sovjetski avioni bacili su prve bombe na Helsinki. Velika sovjetska armija krenula je preko Karelijske prevlake i dugačke granice
8
sjeverno od Ladoškog jezera pa do Sjevernog ledenog mora. Zimski rat je suočio obje strane sa nezamislivim teškoćama, kao: dužina fronte od preko hiljadu kilometara, većinom vrlo teško pristupačno područje, niske temperature. Komadant finskih snaga bio je maršal Mannerheim, a njegov protivnik bio je maršal S.K.Timošenko. devet finskih divizija po 14.200 vojnika moralo se braniti od nadmoći 500.000 ruskih vojnika. Četiri sovjetske armije dobile su zadatak da savladaju finske snage. Trebalo je da 7.sovjetska armija prodre do grada Viipurija preko Karelijske prevlake i da produži dalje na zapad. Osma armija je trebala zaobići preko sjevernog dijela Ladoškog jezera i napasti zaštitnicu finske vojske na Karelijskoj prevlaci. Deveta armija je imala zadatak ići ravno kroz Finsku do Botničkog zaliva da bi rascijepila Finsku popola i otežala komunikaciju sa Švedskom. U polarnom području trebalo je da sovjetska 14.armija krene preko luke Petsamo na jug i zaposjedne Laponiju. Bio je to ambiciozan plan, ali samo su u polarnom području sovjetske snage uspjele ostvariti prodor od neke važnosti, dok su Finci sredinom decembra 1939. uspjeli zaustaviti tu ofanzivu. 13.februara sovjetske snage sjeverno od sela Sume probile su finsku odbranu i njihov se prodor više nije mogao zaustaviti. Sporo ali nezadrživo sovjetske snage su se približavale Viipuriju. Finska vojska još nije bila totalno uništena, ali joj je prijetio neizbježan slom. 13.marta 1940. završio je zimski rat. Finski gubici su 32.839 mrvih i nestalih, 43.557 ranjenih, dok su sovjetski gubici bili 48.744 mrtva i 58.863 ranjena.
9
Njemački planovi za zapad Poslije pohoda na Poljsku Hitler je svoj pogled usmjerio prema zapadu. Njegov prvi plan je predviđao proboj kroz Belgiju i djelimično kroz južnu Nizozemsku u oktobru. Plan napada na Zapad dobio je tajno ime „Slučaj Gelb“. Nijemci su očekivali da će težište borbe biti na belgijskom teritoriju, tj. da će francuske i britanske snage ući u Belgiju s juga čim njemačke trupe pređu belgijsku granicu. Što se tiče Nizozemske, taj je plan predviđao proboj do linije Grebbe, te zeuzimanje Amsterdama i Groningena. 29.oktobra 1939. došla je nova promjena zapovijedi za izvršenje „Slučaja Gelb“, u kojoj kao bojište nije bila predviđena samo Belgija nego i sjeverna Francuska. Cilj je bio da se isključi što više savezničkih snaga sjeverno od rijeke Some, kako bi se stvorili dobri uslovi da se borba protiv Francuske i Britanije nastavi na kopnu i zraku. Zato je trebalo da se grupa armija B zajedno sa 6.armijom probije preko Venloa kroz LImburg i dio sjevernog Brabanta do Antwerpena, a zatim do Bruxellesa. Izostao je napad koji je trebala izvesti armijska grupa „Sjever“. Hitler se nije bojao nizozemskog napada na sjeverno krilo, jer nije baš cijenio snagu i moral nizozemske vojske. Noću između 5. i 6. novembra 1939. njemačke divizije su krenule da duž nizozemske i belgijske granice zauzmu polazne položaje, ali vrijeme je bilo nepovoljno pa je napad odgođen. Taj je napad odgađan osmanaest puta sve do 10.maja 1940. Hitler je odredio bio napad za 10.januar, ali jedan je mali njemački avion prinudno sletio na belgijski teritorij. U njemu se nalazio jedan njemački major koji je krenuo na savjetovanje generalštaba u Koelnu; uza se je nosio dokumente „Slučaja Gelb“. Pokušao je spaliti papire, ali mu je to samo djelimično uspjelo, iz ostataka se mogao rekonstruisati plan napada. Hitler je zato odložio provedbu „Slučaja Gelb“, htio je planu dati novi oblik. Tako je 30.januara odlučio da cijelu Nizozemsku zauzme u jednom dahu. Plan koji je donesen po toj odluci izveden je 10.maja 1940.
10
Napad na Dansku Tri miliona tona željezne rude, koliko se godišnje prevozilo vlakom od švedske baltičke luke Lulee do norveškog Narvika, a odande brodom duž norveške obale za Njemačku, bilo je Britancima trn u oku. Čim je izbio drugi svjetski rat, norveške luke i fjordovi, strateški od izuzetnog značaja, nisu za Britance bili nimalo neprivlačni nego za Njemačku. Napad na Norvešku izvršili su ipak Nijemci, a njihov napad na Dansku je bio, zapravo, samo dio napada na Norvešku. General von Falkenhorst već 29.februara 1940. izlaže Hitleru definitivan plan osvajanja Danske i Norveške. Plan je odobren. Napad na Norvešku nazvan je „Weserubung Nord“, a na Dansku „Wesserubung Sud“. Plan operacije „Weserubung Sud“ izgledao je ovako: na prepad zauzeti jitland i Fyn, a zatim Sjaelland. Zbog toga je bilo potrebno da se, dok se osiguravaju najvažnije tačke, što prije probije do Skagena na sjeveru i istočne obale Fyna. U Sjaellandu se moraju zauzeti uporišta koja će biti polazne tačke za kasnija osvajanja. Mornarica će osiguravati snage da bi se utvrdila veza Nyborg-Korsor i da bi se brzo zauzeo most preko Malog Belta, a po potrebi i da se iskrcaju na kopno. Mornarica će osim toga pripremati odbranu obale. Avijacija daje avione koji će obavljati demonstrativne letove i bacati letke. Trupe ne smiju znati prave ciljeve prije nego što isplove. Hitler je naredio invaziju za 9.april 1940. godine. Naredio je i Keitelu da obavijesti von Ribbentropa koji još uvijek nije ništa znao, te da mu stavi u zadatak da smisli diplomatske note koje će u trenutku napada oredati svojim danskim i norveškim kolegama. Vrhovna komanda je nekoliko specijalnih zadataka dala i generalu Kaupischu: Šefu države (kralju Kristijanu) treba, ako to njegovo držanje prema okupaciji dopušta, i dalje iskazivati uobičajene počasti. Počasnu stražu treba po mogućnosti prepustiti Dancima. Njemačka vojska mora se suzdržati od istupanja protiv poslanstava neprijateljskih država u Kopenhagenu. Njihove konzulate treba zauzeti, prekinuti telefonske linije, spriječiti uništavanje ili sakrivanje dokumenata itd., konzula i njegovo osoblje ne treba uhapsiti, zabranjeno je da trgovački brodovi, osim brodova SAD, isplove u inozemstvo, zabranjeno je polijetanje aviona. Himer je 7.aprila stigao u Kopenhagen u civilu. Sljedećeg dana, Himer, načelnik štaba generala Kapuischa, saopćio je njemačkom poslaniku da će za nekoliko sati započeti napad na Dansku. Von Renthe-Fink je bio zapanjen, a iz instrukcija svog ministra von Ribbentropa saznao je da sutradan u 5.20 sati treba da uruči memorandum ministru vanjskih poslova.
11
Napad na Norvešku Oslo, 9.aprila 1940. ubrzo nakon ponoći zaurlale su sirene. S mora su se čuli prigušeni odjeci topovske paljbe. Na 90 km dugačkom Oslofjordom ležala je gusta magla. Prethodnog dana novine su objavile izjave njemačkih vojnika, koje su spasili norveški ribari pošto im je brod bio torpediran. Po njihovu tvrđenju, bili su na putu za Bergen da bi taj lučki grad „zaštitili od Engleza“. U Oslu, međutim, nitko u to nije vjerovao. U jednoj strogo tajnoj zapovijedi Hitler je naredio svim ratnim i transportnim brodovima da se izdaju za britanske brodove. Praćeni bojnim brodom „Gneisenau“, jedanaest brodova je oko ponoći s prigušenim svjetlima došlo pred ulaz u fjord. Brodovi su prošli kraj otočića Bolaernea i Rauera, ali nisu ostali neprimijećeni. Uprkos slaboj vidljivosti, posada Bolaernea je potopila jednu podmornicu. Borba je alarmirala četiri norveška ratna broda, koja su se nalazila 30 km prema kopnu u luci Hortenu. Nešto kasnije straža je javila da njemački brodovi ulaze u fjord i da plove prema Oslu. To je Hitleru pokvarilo računicu. Norveški brodovi su potopili jedan razarač i nekoliko brodova za opskrbu, natjerali krstaricu „Blucher“, „Emdem i bojni brod „Lutzow“ da se povuku, te spriječili iskrcavanje njemačkih trupa u Oslu. Tačno u 5.20 predan je ultimatum norveškom ministru vanjskih poslova Halvdenu Kohtu: „Namjera Njemačke nije da svojim mjerama povrijedi sada ili u budućnosti teritorijalni integritet i političku nezavisnost Norveške“. Hitler je zato izrazio očekivanje da se vlada i narod neće suprostaviti okupaciji. Međutim, vladu i narod nije toliko šokirala agresija koliko podlost Njemače. Ispalo je da je ta sila godinama izjavljivala prijateljstvo, smrti neprijatelj. Kralj Haakon VII, armija i narod odlučili su da se brane protiv okupacije njemačkih snaga. Parlament je na brzu ruku opunomoćio kralja i vladu „da poduzmu sve što je potrebno da bi se osigurali interesi nacije“. Jedan od tih interesa bio je da se spase rezerve zlata i tajni arhiv ministarstva vanjskih poslova. Sa dvadeset kamiona odvezli su 1500 sanduka iz Osla i privremeno ih sakrili na sjeveru zemlje. Dok se šačica Norvežana borila na aerodromu Fornebo da Luftwaffe nije mogla iskrcati trupe prije osam ujutro, kralj Haakon, kraljevska obitelj, ministri, članovi parlamenta napustili su Oslo specijalnim vlakom za Hamar, 120km sjeverno od Osla. U međuvremenu, Vidkun Quinsling je sebe 9.aprila proglasio premijerom, a kralj je stavljen izvan zakona. Nijemci su tada držali u svojim rukama norvešku obalu u cijeloj njezinoj dužini (2400km). Negdje do podne 9.aprila 1940. zauzeli su sve važnije priobalne gradove i najveći aerodrom u zemlji, Solu. Narvik je pao zbog lukavstva i izdaje. Kvinslinški pukovnik Konrad Sundlo ne samo da nije pružio nikakav otpor nego je čak pustio da njemački vojnici uđu u Narvik kao zaštitnici. U Trondheimu je nekoliko utvrđenja izdržalo nekoliko sati, a kod Bergena su Nijemci profitirali od zla koje je karakteristično za sve britanske protuakcije: neodlučnost. Kad su četiri britanske krstarice i sedam razarača i korveta htjeli uploviti u luku, dobili su od admiraliteta naređenje da se vrate. Bojali su se mina i zračnih napada. Ispred Kristiansanda norveške su priobalne baterije izdržale do podne. S izuzetkom krajnjeg sjevera, Luftwaffe je neosporno vladala zračnim prostorom. Njezin radijus akcije sezao je do britanskih pomorskih baza na sjeveru Velike Britanije. U dolini Gudbrand je pukovnik Otto Ruge, kojeg je kralj imenovao vrhovnim zapovjednikom svih norveških borbenih snaga, improvizirao je odbrambenu liniju. Htio se tu braniti dok ne dođu saveznici. Britanska mornarica je zato već tjednima držala u pripravnosti malu ekspedicionu vojsku, ali je 8.aprila odustala od te misije. Njezini planovi su propali kada se njemačka flota pojavila pred norveškom obalom. Ujutro, 8.aprila potonuo je „Glowworm“. Taj britanski brod štitio je odstupnicu „Operacije Wilfred“, poduhvata po kojem su se norveške vode trebale minama zatvoriti za njemački transport rude iz Narvika. „Glowworna“ je pogodio njemački torpedni lovac „Admiral Hipper“. 9.aprila „Renown“ se upustio u borbu s „Gneisenauom“ i „Scharnhorstom“. Bitka je završila neriješeno. Ovo iskustvo upozorilo je amdiralitet da je potreban oprez, tako da nisu svojim brodovima ispred Bergena dopustili da se dalje probiju do grada iako su to mogli izvesti. I kod Narvika je to natezanje imalo kobne posljedice. Prva bitka za luku bila je smion pokušaj. Kada su Nijemci, ubrzo nakon što su se iskrcali, demoralizirani, pobjegli u brda, viceadmiral W.J.Whiteworth, koji je imao komandu nad pet britanskih razarača želio je što brže zauzeti grad. Prilikom prvog napada Britanci su potopili jedan razarač i zapovjednički brod, a prilikom drugog napada još uništena su još dva broda. Neprijateljska je artiljerija ušutkana i poslije sata borbe nijedan njemački brod iz zaljeva nije krenuo na Britance. Napadači, međutim, nisu računali na pet njemačkih razarača, koji su se nalazili u fjordovima Ballangena. Kada je poručnik Wartbuton-Lee poslije trećeg napada napustio luku, Nijemci su iskrsli ravno pred njega. U toj bitci Nijemci su potopili „Hunter“, a oštetili „Hotspur“ i „Hostile“. Ali pola sata kasnije, nakon što su oba broda zajedno s „Havockom“ isplovila na pučinu, ugledali su njemački transportni brod „Rauenfels“, koji je nosio rezervnu municiju. „Havock“ ga je pogodio i potopio. Pod vodstvom bojnog broda „Warspite“ Britanci su 13.aprila još jednom uplovili u Narvik. Viceadmiral Whitworth uništio je posljednje njemačke brodove i prokrčio put za iskrcavanje britanske pješadije. Ali sada je komadant jedinica kopnene vojske, koji je došao kasnije
12
sa tri bataljona, odbio da stupi u akciju. Iskrcao je svoje trupe 50 km sjevernije u Harstadu. Poslije Bergena bila je to druga propuštena prilika. KIralj Haakon i njegovi ministri ukrcali su se 29.aprila kod Moldea na britansku krstaricu „Glasgow“. Prvog maja izabrali su Tromso, daleko iznad Narvika, za privremeno sjedište vlade. Otprilike u isto vrijeme evakuirane su britanske trupe iz Andalsnesa i Namsosa, koje su ranije bile iskrcane. Sve savezničke trupe, ukupno 24.000 ljudi ukrcale su se 8.juna 1940. Narvik u četiri konvoja. Četiri dana kasnije general Ruge predao je norveške trupe. Posljednji dio norveškog teritorija, uprkos hrabrog otpora pao je u njemačke ruke sredinom juna. Od tog trenutka u norveškim su fjordovima, sve do polarnog kruga bili, njemački vojnici. Zapadna fronta Njemačka ofanziva na zapadu počela je 10.maja 1940. godine. 18.armija (Kuhler) imala je zadatak da zauzme Nizozemsku i time tokloni opasnost od bočnog napada i eventualne okupacije koji bi provele savezničke snage. Da bi se ta akcija osigurala, spušteni su 10.maja padobranci kod Moerdijka, Rotterdama i Haaga. Oni su imali zadatak da, do dolaska oklopnih jedinica s fronte, zauzmu najvažnije mostove preko Massa i Waala i da pokušaju uhvatiti nizozemsku vladu. Ovo posljednje im nije uspjelo ali su padobranci zauzeli mostove. Bez mnogo teškoća 9.oklopna divizija je u podne 12.maja uspostavila kontakt sa padobrancima kod mosta u Moerdijku. Predvečer je nizozemska vojska bila opkoljena u rejonu Holland. Koncentrični napadi s juga i istoka na utvrdu Holland počeli su 13.maja. dok su dijelovi njemačke armije zauzeli južne dijelove Rotterdama, propali su svi pokušaji da se zauzme Grebbel-linija. Tek rano ujutro 14.maja Nizozemci su napustili odbrambeni položaj. Kasno popodne kapitulirao je grad Utrecht. U međuvremenu je razoren Rotterdam i u beznadnoj situaciji general Winkelman je zatražio prekid vatre. Kapitulacija je potpisana 15.maja 1940. godine. U isto vrijeme uspješno su protekle i operacije 6.armije u srednjoj Belgiji i grupe armija A južno od fronte Liege-namur. Jedinice 7.zrakoplovne divizije i 151. pješadijskog puka zauzele su modernu belgijsku utvrdu Eben-Emael u okolici Maastrichta. Već 11.maja bio je gotov prvi pontonski most kod Maastrichta, tako da je Hoepnerov oklopni korpus kod Gemblouxa mogao napasti neprijatelja s boka tako prije Francuza stići do Dijle-linije, a Belgijancima koji su se povlačili iz Liega presjeći odstupnicu. 12.maja došlo je do prvih borbi sa isturenim dijelovima francuskih oklopnih jedinica. Vrhovna komanda njemačke armije uočila je 13.maja ovakvu situaciju: iz područja Lille-Maubeuge i iz rejona sjeveroistočno od Pariza nailazio je neprekidan vojni transport prema području BruwellesAntwerpen. To je upućivalo na to da su britanske ekspedicione snage i 1.francuska armija kretale prema Belgiji pod zaštitom 7.armije. u tom slučaju se moglo očekivati da će se 40 do 45 divizija suprostaviti napredovanju 21 njemačke divizije armije B. Saveznici su, međutim, kako su Nijemci i očekivali, upali u klopku; svojim sjeverozapadnim, lijevim krilom napravili su željeni zaokret udesno i tako ispunili osnovni uslov za ostvarenje plana „Sichelschnitt“ (zamah srpom). Već prvi dan njemačke ofanzive stavili su saveznike pred nekoliko teških odluka. Većina njihovih proračuna nije se ostvarila: nije više bilo vremena da se nastavi napredovanje prema liniji Dijle, a njemačkim napadima kod Gemblouxa više se nisu mogli djelotvorno suprostavljati. Belgijanci su morali žrtvovati svoje isturene položaje mnogo ranije nego se to očekivalo; žestoki njemački napadi potisnuli su ih prema liniji Dijle. Saveznička vojska ni sada nije znala gdje je stvarno težište njemačke ofanzive. Tek su 15.maja uvidjeli smrtnu opasnost koja im je prijetila zapadno od fronte na rijeci Maas.tada su prve jedinice oklopnog armijskog korpusa, koje su kod Sedana i Dinanta prešle Maas, već počele velikom brzinom prodirati k ušću Some. Armija A, ne nailazeći na značajniji otpor, mogla je već 13.maja uspostaviti mostobrane preko rijeke Maas, kako kod Sedana, tako i kod Houxa. Ti su uspjesi naveli generala von Blocka da kaže:“Francuzima mora da se pomutio um, inače su ovo mogli i morali spriječiti“: Saveznička zračna flota pretrpjela je teške gubitke jer nije raspolagala s dovoljno lovačkih aviona. Iz svega je izlazilo da su već tada njemački kombinirani zračni i tenkovski napadi zadali saveznicima snažne udarce. Od 16.maja počelo je opkoljavanje francuske 1.armije, britanskih ekspedicionih snaga i belgijske vojske. Francuska komanda više nije mogla ubaciti strateške rezerve u odlučujući protunapad. Čerčil, koji je 10.maja postao britanski premijer, stigao je 16.maja u Pariz, gdje je na svoje zaprepašćenje došao do zaključka da Francuzi poslije proboja Nijemaca preko Maasa gotovo i nisu više imali rezervi. Kada su operacije 24.maja dostigle vrhunac, Hitler i general von Rundstedt naredili su oklopnim divizijama, koje su još nadirale duž Kanala (od Lensa do Gravelinesa), da se zaustave iza leđa protivnika, kako bi ih poštedjeli za drugu etapu ofanzive. Likvidaciju opkoljenih trupa trebalo je u prvom redu prepustiti avijaciji. Uzalud su komandanti prosvjedovali protiv toga naređenja. Tek 26.maja došlo je naređenje da se napad obnovi. Naređenje kojim su zaustavljene njemačke oklopne trupe uveliko su
13
pomogle saveznicima da prebace 350.000 u Englesku. Uz to se pokazalo da avijacija nije mogla uništiti savezničke snage kod Dunkerquea. U drugoj fazi rata – od 15-juna do 24.juna – njemačke trupe jurnut će kroz prorijeđene i demoralisane savezničke snage koje su ostale u Francuskoj najprije na jug i jugozapad, pa na istok prema vlastitoj utvrđenoj granici, lomeći sve pred sobom. Petainova vlada, koja je 17.juna preuzela vlast, nije na kraju vidjela nikakav drugi izlaz osim obustave otpora.
„Predugo ste sjedili za ono malo što radite. Idite, kažem vam i neka među nama bude kraj. Zaboga, idite“. Jednom je Cromwell izgovorio te riječi, a tačno iste čule su se 8.maja u Donjem domu. Na meti je bio Chamberlain, a razlog je sve veće nezadovoljstvo vojnim vođom koji to nije bio. Nakon toga Chamberlain je podnio ostavku na položaj predsjednika vlade. 10.maja Churchill je preuzeo Chamberlainove dužnosti. Nasalomljivi borac došao je 13.maja u Donji dom da traži povjerenje u nacionalnu koalicionu vladu. Čerčil je bez mnogo uvijanja rekao:“Ne mogu vam ništa ponuditi osim krvi, muka, znoja i suza“. Prva katastrofa zbila se na belgijsko-francuskom ratištu. Kroz Ardene prošlo je 1400 njemačkih tenkova. Rano ujutro Reynaud je pozvao Churchilla i javio mu da je fronta probijena, što je bio razlog za njegov odlazak u Pariz. Bio je to proboj u širini 80-100km, a Francuzi nisu imali rezerve vojske da se pošalju na ugrožena mjesta. U međuvremenu su Nijemci dalje napredovali i odsjekli belgijsko bojište od francuskog: Francuzi, Britanci i Belgijanci su upali i klopku. Gamelin je 19.maja naredio da se armije sa sjevera moraju probiti na jug. To je bilo pravilno, ali je tu naredbu trebao izdati četiri dana ranije. Ali Weygand, koji je 19.maja naslijedio Gamelina, povukao je to naređenje. 10.maja komandant britanskih ekspedicionih snaga lord Gort je već počeo proučavati mogućnost povlačenja prema Dunjerqueu. Britanske ekspedicione snage ušle su u Belgiju 10.maja i zauzele položaj na Dijleu od Louvaina do Warvea. Zbog njemačkog oklopnog koridora, vojska je bila odsječena od svojih baza za opskrbljivanje. Sada su postojale samo dvije mogućnosti: probiti se na jug ili povući prema moru. U Doveru su 20.maja počeli prvi dogovori o evakuaciji borbenih snaga. Weygandov zakašnjeli i sada nestvarni plan o proboju odsječenih armija na sjeveru u smjeru juga nije se mogao ostvariti jer su Nijemci neprekidno imali operativnu inicijativu, a među saveznicima je vladala zbrka u izdavanju naređenja i nije bilo nikakve dobre veze među visokim komandama.
14
Tek je 12.maja general Billotte imenovan da koordinira njihove zajedničke akcije, ali to je već bilo kasno. Kada je 21.maja Billotte poginuo u automobilu, Weygand je tri dana čekao na imenovanje njegova nasljednika. Nasljednik Blanchard nije imao potrebnog autoriteta da naredbe pretvori u akcije. Postavljen između Belgijanaca i francuza, o kojima ponekad danima ništa nije čuo, Gort je sve više shvaćao u kakvom se metežu nalazi. Poslije nekoliko neuspješnih pokušaja probijanja na jug, odlučio je da se britanske ekspedicione snage povuku prema Dunkerquea i ondje ukrcaju na brodove za Englesku. Od 26.maja, kada je dat znak za početak akcije „Dinamo“, prebačeno je u Englesku više vojnika nego što je to optimist mogao zamisliti. Spašeno je ukupno do 4.juna 1940. godine 338.226 britanskih i francuskih vojnika. Do kapitulacije Belgije došlo je 28.maja 1940. Kralj Leopold se odlučio za zarobljeništvo i riješio je da se ne bavi nikakvim političkim djelatnostima. Nijemci su mu kao boravište odredili dvorac u Laekenu. Francuski vrhovni komandant Weygand odlučio je krajem maja da rijeke Somme i Aisne budu linije od koje saveznici ne smiju odstupiti. Francuzi su spremno dočekali prvi njemački napad, gdje je Rommel vodio Nijemce na dužini fronte od 125km. Zaustavili su čak i tenkove koji su se probili, ali nakon što su Nijemci dovezli rezerve, Rommel je kod Amiensa probio francusku liniju i udario na nezaštićenu pozadinu, te za tri dana stigao do Seine kod Elboeufa.. Britanci koji su branili Rouen, uplašili su se poslije pada grada da će njihove trupe u sjeverozapadnoj Francuskoj biti odsječene, pa su svojim jedinicama naredili da se ukrcaju u La Havreu. Poslije Romelova proboja na zapadu, Guderian je 9.juna počeo nadiranje sa svojim tenkovima istočno od Pariza, te se kod Soissonsa i Rethela uspio probiti pa su i njegove trupe stigle do Seine. 11.juna zauzeo je Reims, a dan kasnije Chalons-sur-Marne. Vrhovna komanda i vlada napustile su Pariz 10.juna. Vrhovna komanda se smjestila u Briareu, a vlada u Toursu. Šezdesetdevetogodišnji predsjednik vlade želio je nastaviti borbu, donekle ga je podržavao predsjednik Albert Lebrun. Charlesu de Gaulleu, novoimenovanom zamjeniku državnog sekretara za rat nikada nije padala na pamet predaja. Međutim, ministar odbrane Petain, želio je okončati borbu, a u tome ga je podržavao komandant Weygand, koji se brinuo samo o tome da spasi „čast vojske“. 14.juna Francuzi su predali bez borbe generalu Kuchleru. Dok su Nijemci ulazili u Pariz, Rommel je zauzeo La Havre, a na istoku su njemačke trupe probile liniju Maginot kod Saarbruckena. Francuska se vlada iz Toursa preselila u Bordeauxu. Na svim frontama, kako političkim tako i vojnim, prijetio je neminovni poraz. U Bordou je ministar Chautemps izložio prijedlog da pitaju Nijemce ua uvjete mira. Čerčil je odmah uvidio opasnost ako Nijemci postave imalo prihvatljive uslove, Francuzi će istupiti iz rata. Ni u kom slučaju nije htio da francuska flota, moćan adut u pregovorima, padne u ruke Nijemcima. Saopćio je da se Britanija slaže sa mirovnim pregovorima, ako francuska flota ode u Sjevernu Afriku ili Englesku. Osim toga Čerčil je poslao britanskog ambasadora da francuskoj vladi ponudi brodove za evakuaciju. 16.juna 1940. njemačka ofanziva je nastavljena probojem preko Dijona i Besancona. Zauzet je i Pontarlier na švicarskjoj granici. Nijemci su opkolili 400.000 francuskih vojnika. Na zapadu je Rommel sa svojim trupama kod Orleansa stigao do Loire, a u sredini su Nijemci potisnuli Francuze preko Seine do Alencona. Prije podne je Reynaud, koga je podržavao predsjednik senata, tražio od vlade da pobjegne u Sjevernu Afriku, na što je Petain zaprijetio da će podnijeti ostavku. U pet sati popodne de Gaulle se telefonom javio iz Engleske: Engleska nudi Francuskoj akt jedinstva; obje zemlje više neće biti dvije posebne nacije, nego će stvoriti britansko-francusku uniju, postojaće zajednički organi za odbranu, vanjske poslove, finansije i privredu. Za trajanja rata postojaće samo jedna ratna vlada. Međutim, francuski ministri sa Petainom smatrali su da je za Francusku bolje da bude nacistička pokrajina nego britanski domion. Nakon toga Reynaud je dao ostavku. Petain je još iste večeri dobio zadatak da sastavi novu vladu; Weygand je postao ministar odbrane, Chautemps potpredsjednik vlade. Zatim je Petain pozvao španjolskog ambasadora da njegovim posredovanjem pita Njemačku za uvjete mira. Nekoliko sati kasnije de Gaulle, koji se upravo vratio iz Engleske, avionom sa aerodroma Merignac, odletio ponovo u Englesku. 20.juna general Huntzinger je samo s dva aduta i svojim štabom morao otići u Compiegne, u mjesto gdje je prije gotovo prije 22 godine prihvaćen njemački poraz. Huntzinger se mogao braniti samo francuskom flotom i francuskim kolonijama; u samoj Francuskoj Nijemci su tada već bili gospodari. Po dolasku u London de Gaulle je odmah razvio veliku aktivnost. Iste večeri se obratio Francuzima preko radija i uvjeravao ih da jedna izgubljena bitka ne znači izgubljeni rat, i zamolio sve francuske oficire i vojnike, inžinjere i vojne stručnjake, koji se nalaze u Britaniji da se povežu s njim. U Francuskoj je Petain proglasio de Gaulla izdajicom i kasnije ga osudio na smrt. Iako ga zbog toga ni jedna zemlja, osim Britanije, nije priznala vođom slobodne Francuske, de Gaulle je u Londonu počeo stvarati francusku vojsku. Juna 1940. još se pokušalo sastaviti francusku vladu u inozemstvu. Na poziv admirala Darlana, Georges Mandel je sa dvadeset i tri druga političara izbjegao brodom u Sjevernu Afriku. U Casablanki
15
je pokušao sastaviti vladu, što je Petainu javio lokalni guverner. Mandela su uhapsili i poslije zapletene pravne procedure prebacili u Francusku kao zarobljenika. Četiri godine kasnije Mandela je na zahtjev Njemačke ubila Petainova vlada. Njemačka i francuska delegacija krenule su 21.juna 1940. oko 13 sati u mjesto gdje je trebalo zaključiti primirje između dvije zemlje. U 15.15 stala je dugačka povorka njemačkih kola na jednom proplanku u šumi kod Compiegnea gdje je 11.novembra 1918. Njemačka prihvatila svoj poraz u željezničkom vagonu koji je tada služio kao komandno mjesto vrhovnog savezničkog zapovjednika Focha. Taj je vagon opet stajao ondje. Nijemci su ga prethodne noći izvukli iz muzeja i prebacili na mjesto. Hitlerov auto stao je pred slzaško-lorenskim spomenikom pruskim orlom probodenim mačem. Spomenik je bio prekriven zastavom s kukastim križem. U pratnji Goeringa, Hessa, Raedera, keitela i Ribbentropa, Hitler se uputio prema ploči. Drugi spomenik nije bio pokriven. Hitler se popeo na njega i pogledao tekst:“Ovdje je 11. novembra posustao zločinački ponos njemačkog Reicha, koji su potuki slobodni narodi koje je on htio porobiti“. Goerin je predlagao da se natpis promijeni, ali Hitler nije reagovao. Onda je prišao vagonu i sjeo na mjesto gdje je 1918. sjedio Foch. Bilo je 15.30 sati. Francuska delegacija stigla je na proplanak. Na mjestu gdje je Francuska slavila svoju najveću pobjedu sada je trebalo priznati svoj poraz. Prije nego što su ih pustili u vagon, general Huntzinger (vođa delegacije), zrakoplovni general Bergeret, admiral Leluc, general Parisot i diplomat Noel morali su obići počasnu stražu SS-a. Nakon što su ušli u vagon, prvo su saslušali Keitelov govor u kojem je on objašnjavao zašto je Njemačka bila prinuđena na rat. Kada je Keitel završio, Hitler je Huntzinger pružio tekst uvjeta za prekid vatre. Zatim je ustao i otišao s većim dijelom pratnje. Ostali su samo Keitel i Jodl. Vani su svirali „Deutschland uber alles“ (Njemačka iznad svega). Kada je muzika prestala Keitel je rekao kako očekuje da Francuzi imaju bjanko-punomoć. Mogli su, dakle, samo reći da ili ne, nije se imalo o čemu pregovarati. Sutradan su Francuzi u 18.50 po nalogu svoje vlade potpisali sporazum poslije su Francuzi pošli preko Pariza u Rim. Nakon toga je slijedilo Hitlerovo naređenje: historijski vagon, spomen-ploču i spomenik francuskoj pobjedi treba prenijeti u Berlin, donji dio vagona, tračnice i kamenje koje mu uokviruju mjesto treba uništiti, ne dirati spomenik maršalu Fochu. 25.juna 1940. u 0.35 stupio je na snagu prekid vatre. Francuska je kapitulirala u općoj zbrci i pometnji. Bitka za Britaniju Kako se pokazalo da Engleska nije bila spremna za mir, koji joj je nudio Hitler, Hitleru su ostale samo dvije mogućnosti: ekonomska bokada i stvarna invazija. Iako je Luftwaffe već krajem juna bila vrlo aktivna, većina historičara smatra 10.juli 1940. početkom bitke za Britaniju. Englezi nisu mogli znati da je 10.juli bio samo skroman uvod u mnogo veće akcije. Za Nijemce je to bio dio priprema za divovski poduhvat koji je Hitler bio smislio: Operaciju „Seelowe“ (morski lav) – invaziju na Britaniju. Feldmaršal von Brauchitsch rasporedio je duž sjevernofrancuske obale trinaest divizija. Trebalo je da te divizije, od kojih je svaka imala 19.000 ljudi, čine prethodnicu od ukupno 39 divizija predviđenih za invaziju. Njemačka ratna mornarica nije bila spremna za sukob sa mnogo jačom britanskom mornaricom. Zato je u ovom stadiju priprema za invaziju njemačka vrhovna komanda smatrala da treba onemogućiti britansku avijaciju prije nego što se pokuša prelaz preko La Manša, ako se želi postići uspjeh. Zbog toga je u tom trenutku glavnu riječ imala avijacija, pa je rajhmaršal Hermann Gorering došao na francusku obalu da bi izvršio inspekciju njemačkih aerodroma. Goering je svoju avijaciju podijelio na pet tzv.zrakoplovnih armija. Prva i četvrta zrakoplovna armija, koje su raspolagale s malo aviona nalazile su se u Poljskoj i Njemačkoj. Peta zrakoplovna armija, koja se sastojala od bombardera imala je svoje baze u Norveškoj i Danskoj. Veliki adut Goeringovih zrakoplovnih snaga bile su 2. i 3. armija koje su raspoređene u Nizozemskoj, Belgiji i Francuskoj. U drugoj polovini jula te jedinice su imale na raspolaganju 750 bombardera, 250 štuka i više od 800 lovačkih aviona spremnih na borbu. Trebalo je da one budu nositelj velike akcije koja bi dostigla vrhunac u onome što je Goering nazvao „napad orla“, a čime bi zauvijek zbrisao britansku avijaciju. Kada bi osigurala premoć u zraku, Luftwaffe bi mogla držati britansku flotu na distanci i tako oslobodila prolaz za sljedeću fazu njemačkog plana: okupaciju Britanije. S druge strane Kanala bili su uvjereni da je brz sistem otkrivanja neprijatelja najbitniji u djelotvornoj odbrani britanskih otoka. Već u ljeto 1940. postavljen je čitav niz radarskih stanica i radio-stanica duž britanske obale. Za odbranu britanskog zračnog prostora bio je maršal zrakoplovstva Hugh Dowding. Njegov osnovni cilj u prvoj fazi bitke za Britaniju bio je da dobije na vremenu, kako bi proveo što bolje pripreme za bitku koja se nije mogla izbjeći. Time je britanskoj avionskoj industriji pružio priliku da danonoćnim radom nadoknadi zaostatak. U tome su mu Hitler i njegovi najbliži saradnici i nehotice pomogli. Da su Nijemci napali Britaniju odmah poslije Dunkerquea, njihove šanse bi bile velike, jer britanska odbrana ne bi tada mogla
16
zaustaviti takvu invaziju. Međutim, Hitler nije mogao niti znati da će Britanci poslije pada Francuske nastaviti boriti se sami. Još uvijek se nadao da će biti spremni na pregovore. Taj dobitak na vremenu, diplomatski dobijen zahvaljujući Hitlerovoj kolebljivosti i nedoumici, pružio je Britaniji – kako se kasnije pokazalo – šest ili sedam najvrijednijih tjedana u njezinoj povijesti. U to vrijeme poduzete su sve moguće vojne mjere. Na početku augusta Dowding je imao na raspolaganju otprilike 700 aviona. Po naoružanju i njegovoj snazi, nijedan se njemački lovac nije bio mgao nositi sa „Spitfireom“, a i sporiji „Hurrican“ zadavao je njemačkom zrakoplovstvu teške gubitke. Nijemci su prije svega gubili bombardere, što znači da su upravo gubili onu udarnu moć kojoj su u tim odlučujućim tjednima svoje ofanzive pridavali toliku važnost. Uprkos činjenici da je Luftwaffe izvela gotovo 1500 letova, šteta nanesena britanskoj obalnoj zaštiti nije bila baš velika, a pogođeno je vrlo malo značajnih ciljeva. Goeringove nade da britansku zračnu odbranu uništi jednim udarcem pale su u vodu. Njemačka vrhovna komanda je 12.oktobra izdala naredbu da su operacija „Seelowe“ odlaže na neodređeno vrijeme. Noću između 24. i 25. augusta dogodilo se nešto, što je po mišljenju historičara, bilo presudno za ishod bitke za Britaniju. Oko stotinjak njemačkih bombardera rpibližavalo se Londonu. Sam London nije bio cilj tog napada. Noćni lovci britanskog zrakoplovstva počeli su protunapad. U zabuni, koja je tada nastala, nekoliko njemačkih aviona skrenulo je sa kursa i zalutalo iznad grada, gdje su ispustili teret. Bio je to prvi prepad koji je London doživio od 1918. Šteta je bila velika, bilo je mnogo žrtava među civilnim stanovništvom. Sutradan je Čerčil naredio da se bombardira Berlin. Za takvu akciju, Britanci jedva da su imali avione. Ali u noći 25. i 26. augusta osamdeset i jedan britanski bombarder izvršio je napad na njemački glavni grad. Šteta je, kao što se moglo i očekivati bila mala, ali je psihološki efekat bio velik. Jer Hitler je svojem narodu obećao da se tako nešto neće dogoditi. Sada, na vrhuncu svoje moći, njemački Reich je bio pogođen u srce. Nastalo je novo razdoblje stalnih zračnih udara, koji su 15.septembra dostigli vrhunac. Tog dana je Luftwaffe u neprekidnim valovima slala stotine aviona nad Britaniju. Nijemci su taj dan u borbama izgubili pedeset i šest aviona. Bitka za Britaniju je bila izgubljena, uprkos očitoj njemačkoj premoći u materijalu i ljudstvu. Nijemci su od jula do oktobra 1940. izgubili 1733 aviona, a Britanci 915. imajući u vidu njemačku premoć, Britanci su se nalazili u vrlo nepovoljnom položaju. Ukupno je 451 britanski pilot iz toga razdoblja preživio bitku za Britaniju, a samo 217 cijeli rat. Mussolinijeve aspiracije u Sredozemlju Mussolini je 11.marta 1940 obavijestio njemačkog ministra vanjskih poslova von Ribbentropa prilikom njegova posjeta Rimu o svojoj načelnoj odluci da sudjeluje u ratu. Za Italiju je Sredozemno more značilo doslovno tamnicu čija su vrata bila Suez, Gibraltar i Dardanele. Sredozemnim morem vladale su Britanija i Francuska, a ono je opet trebalo postati „mare nostro“ (naše more), kao što je bilo za vrijeme drevnih Rimljana. Duce je 10.aprila 1940 s balkona Palače Venezia u Rimu objavio da će Italija sutradan biti u ratu sa svoja dva suparnika na Sredozemlju. Poslije kapitulacije Francuske Mussolini je računao s time da će se s Britancima u Sredozemnom moru moći sam obračunati, pogotovo zato što su oni u svojoj zemlji imali pune ruke posla s Nijemcima. U Aleksandriji je admiral Andrw Cunningham, komadant britanske Sredozemne flote imao i nosač aviona „Eagle“, na kojem se nalazilo dvadeset, starih ali pouzdanih, torpednih aviona i četiri lovca. Zatim je raspolagao sa tri renovirana bojna broda. Iz Gibraltara je operirala tzv. Force H, pod admiralom Sommervilleom. Kontrola Sredozemnog mora postala je neophodna, a pogotovo prolaženje kroz Sicilski kanal. Između talijanskog otoka Pantellerije i tuniske obale Talijani su postavili hiljade milja u nadi da će tako uspjeti stati na put savezničkim konvojima. 8.jula blizu kalabrijske obale, jaka talijanska flota je pripriječila put britanskim brodovima, ali su obje strane oprezno prihvatile borbu. Otvarana je vatra s velike udaljenosti i čim je situacija postala opasnija, brodovi su se okrenuli. Talijani su Britancima mogli zadati dobar udarac, da je njihova avijacija bolje sarađivala sa mornaricom. Talijani koji su u to vrijeme raspolagali dvjema krstaricama ugledali su 19.jula tri britanska razarača sjeveroistočno od Krete. Britanci su potopili jednu krstaricu, a i drugu teško oštetili. Bijesan zbog ovog poraza, Mussolini je naredio totalnu blokadu svih britanskih uporišta na Sredozemnom moru. 28.oktobra Mussolini je napao Grčku. U međuvremenu su Britanci namjeravali da napadnu talijanske brodove u Tarantskom zalivu. Akcija je izvedena 11.novembra 1940. Napad je za Talijane bio potpuno iznenađenje i britanski torpedni avioni uništili su talijanske brodove. To je za Talijane bio težak udarac. Sada je Hitler odlučio da pomogne Duceu. Luftwaffe je poslala u Italiju gotovo pet stotina aviona. Ovi piloti su bili veoma iskusni, nisko i iznenadno napadali su i bombardirali britanske brodove, luke i
17
odbrambene položaje. Britanci su preživljavali teške trenutke. Na Malti više nije bilo dovoljno dokova da bi se mogla popraviti sva veće oštećenja na britanskim ratnim brodovima. Kod rta Matapan, kod južne obale Grčke došlo je do velike btike između talijanske i britanske mornarice. Talijanski brodovi upali su u klopku i pretrpjeli su velike gubitke; potopljeno je pet velikih talijanskih brodova sa oko 2400 mornara. Hitlerov kontinentalni blok Poslije neuspješnog zračnog rata protiv Britanije Hitler se počeo zanimati za područja oko Sredozemnog mora, koje je bio ostavio Mussoliniju. Smatrao je da je našao teren na kojem će pomoću skupa političkih kombinacija (politika Kontinentalnog bloka) i dobro proračunatim udarcima ipak natjerati Britaniju na mir. Zbog toga je interes Italije, Francuske i Španije morao uskladiti s vlastitim interesom u cilju efikasnog koalicionog rata protiv Britanije. U tu svrhu nije bilo značajno zauzeti samo Gibraltar i Suez. Čvrsta pozicija u Egiptu značila bi jamstvo italijanskih posjeda u istočnoj Africi. Time bi talijanska flota dobila više mogućnosti da se suprostavi Britancima, čak i u Perzijsom zalivu i Indijskom okeanu. Najvažnija strateška tačka Hitlerove vizije bila je, međutim, osvajanje sjeverozapadne Afrike. Predviđao je da Britanija, zajedno sa de Gaullom i uz pomoć SAD, želi ondje osnovati operativnu bazu da bi istjerala Italiju iz Afrike i istovremeno spriječila Njemačku da osnuje novo kolonijalno carstvo. Nijemci su zbog takve strategije bili primorani da zauzmu uporišta u Atlantskom okeanu, i to Kapverdske otoke, Kanarske i Azorske otoke. To obrazloženje dao je admiral Raeder nekoliko dana nakon akcije generala de Gaulle u Dakaru. Ta je akcija u Francuskoj uveliko pojačala antibritansko raspoloženje. Franco, je kao i Mussolini, sa zadovoljstvom promatrao toliko povoljan tok rata za Hitlera. 19.juna ponudio je Hitleru da objavi rat Francuskoj i Britaniji, ali njegova cijena je bila previsoka tako da Hitler nije mogao pristati na tu ponudu. Franco je, naime, zahtijevao ništa manje nego Gibraltar, područje oko Orana, ujedinjenje Maroka pod španjolskim protektoratom i proširenje saharskog područja od ušća Nigera do Rta Lopes. Zatim je trebalo da Njemačka opskrbi španjolske snage sa svim ratnim materijalom, te benzinom i hranom. Njemački Abwehr (vojna obavještajna služba) ispitivao je da li se Britaniji može lako oduzeti Gibraltar. Odgovor je bio potvrdan, ali španjolsko sudjelovanje u ratu radi zauzimanja Gibraltara ne bi se Njemačkoj isplatilo ni politički, ni vojno, ni ekonomski. Španjolskoj je nedostajalo mnogo toga i ona bi Njemačkoj postalo neposredno i veliko opterećenje. Franco i Hitler su se susreli 23.oktobra 1940. na špansko-francuskoj granici ali do dogovora nije došlo. Sutradan je Hitler u Montoireu sreo maršala Petaina. Maršal je bio za aktivno sudjelovanje u ratu protiv Britanije na području oko Sredozemnog mora i Atlantika, ali je i težio za održavanje statusa quo u svim francuskim kolonijama. Nakon toga 4.oktobra preko poslanika iznio je Mussoliniju svoju namjeru da stvori antibritansku koaliciju. Mussolini se složio sa tom namjerom i sa planom da se pošalju njemačke trupe u Libiju, kako bi se vodile zajedničke akcije u Egiptu. Italija, u međuvremenu, jedva da je postigla ondje neke rezultate. Duce je svu svoju pažnju upravio na predstojeći napad na Grčku, o čemu Hitleru nije ništa rekao. To se Hitleru kada je saznao nije svidjelo, jer je zbog opskrbe nafte iz Rumunije želio mir na Balkanu. Njemačka je sada morala pružati pomoć Italiji, koja se za tu akciju pripremila podjednako loše kao i za onu u Libiji, a uz to je sada operirala u onom dijelu Sredozemlja u kojem su Britanci zbog talijanskog neuspjeha preuzeli inicijativu Italija napada Grčku Odluka o napadu na Grčku donesena je 8.oktobra 1940. Talijanski napad počeo je 28.oktobra. U tri sata ujutro grčkom diktatoru Metaxasu uručen je talijanski ultimatum za predajom. Zahvaljujući prije svega svojoj avijaciji, koja je u odnosu prema grčkoj bila šest puta jača, Talijani su prvih dana postizali uspjehe. S jednom oklopnom divizijom i dvjema ojačanim pješadijskim divizijama napali su sa jugozapada. Na sjeveroistoku su se nalazile tri ojačane talijanske pješadijske divizije. Glavni napad u Epiru potpomagao je napad u centru fronte. Tamo se jedna divizija alpinaca pokušavala probiti kroz planine Pinda da bi stigla do mjesta Metosovom. Odatle su vodili prohodni putevi na kojima su mogli upotrijebiti svoje tenkove. Tamo su se talijanski alpinci našli pred pukom euzona, elitnih jedinica grčke vojske, koji su ih natjerali na povlačenje. Ostavljajući ranjenike i puno ratnog materijala, ostatak talijanske divizije morao se povući u Albaniju. Talijanski napad na zapadu morao se zaustaviti zbog poraza divizije „Julia“. 14.novembra Grci su otpočeli protunapad. Zabrinut napredovanjem Grka, Hitler je 18.novembra naredio svom generalštabu da izradi operativni plan za napad na sjevernu Grčku i eventualno cijelu zemlju. To je kasnije dopunjeno operacijom „Marita“ – planom za osvajanjem Grčke.
18
Na albanskoj fronti se u međuvremenu grčki napad razvijao sporije. Trupe su se našle predaleko od svojih baza, tako da je opskrbljivanje postajalo sve teže. Grci su bili iscrpljeni, dok su na talijanskoj strani ulazile u borbu stalno nove jedinice. Borbe u Sjevernoj Africi Objavom rata, Mussolini je svojih 220.000 vojnika u Etiopiji i Eritreji doveo do toga da su bile odsječene od domovine. Zauzeli su, doduše, Britansku Somaliju i u Sudanu Kassalu i Gallabat, ali se nisu usuđivali odatle prodrijeti kroz Sudan u Libiju, što bi moglo dovesti Egipat u ozbiljnu situaciju. Poslije pobjede kod Sidi Barranija u Egiptu (od 9-12.decembra 1940), Britanci su vidjeli šansu da preuzmu inicijativu. General Wavell poslao je 4.indijsku diviziju u borbe u Sudan da bi zajedno s 5.indijskom divizijom koja se ondje nalazila, napala Talijane u Etiopiji. Trupama u Keniji dodana je jedna južnoafrička divizija. Pukovnik A.G.Cunningham, prodro je 10.februara 1941 iz Kenije u Talijansku Somaliju na njezinoj najjužnijoj tački. Sjeverno od grada Kismajua 14.februara potučene su talijanske snage. Talijani su izgubili oko 30.000 ljudi. Deset dana kasnije Britanci su bili u Mogadišu, a 17.marta pala je Jijige, kamo su se Talijani povukli. Poslije Haraa zauzeli su Diredawu, na željezničkoj pruzi Addis Abeba – Djibouti. 1942. godine Francuska Somalija prešla je na stranu Slobodne Francuske i napustila Petainov režim. 6.aprila britanske snage ušle su u Addis Abebu, glavni grad Etiopije i time su završene borbe u Adenskom zalivu i Crvenom moru. 12.februara 1941. Erwin Rommel je na čelu njemačkih jedinica došao u Tripoli kao pomoć Talijanima na sjevernoafričkom bojištu. Rommel je krenuo pustinjskim putem s velikim brojem tenkova, koje je podržavala avijacija. Borba kod El Agheile počela je 31.marta. Ni britanska avijacija ni britanski tenkovi nisu se mogli uspješno suprostaviti. Nakon uspješnog napredovanja Rommel je ugrozio Tobruk, a britanskoj drugoj diviziji koja je držala Benghazi prijetilo je da bude odsječena. Nijemci su zaobišli Tobruk i zauzeli Mechili, i prošavši Bardiju, njihovi tenkovi su stigli do Saluma. Na zaprepaštenje britanske komande, njemačka patrola iznenadila je i zarobila istaknute engleske generale O Connora i Neamea u njihovim kolima. U Kairu je sada vladala zabrinutost. Admiral flote Cunningham dobio je naređenje da što više ometa plovidbu između Italije i Afrike, kako bi spriječio dovod pojačanja. Pet najbržih teretnih brodova natovarenih tenkovima je preko Malte uplovilo u Aleksandriju, ali i na njemačkoj strani oprema i ljudstvo 15.divizije avionima je iskrcano. 17.juna 1941. počeo je britanski protunapad kod Saluma. Sudar dviju vojski pružao je strašnu sliku, ali Britanci nisu izdržali. Izgubili su gotovo stotinu tenkova i mnogo ljudstva tako da su se morali povući. Britanski tenkovi nisu bili otporni na granate 88 mm. Rat na Balkanu u proljeće 1941. U Rumuniji je nakon aneksije Besarabije od strane sovjetskih trupa (28.juna 1940) i nakon odluke Druge bečke arbitraže od 30.augusta 1940, kada su Njemačka i Italija prisilile Rumuniju da ustupi Mađarskoj veći dio Trancilvanije, vladalo veliko nezadovoljstvo. U zemlji je došlo do velikih demonstracija što su iskoristili rumunski fašisti (Željezna garda). 5.septembra doveli su na vlast maršala Antonescua. Istog dana raspušten je parlament i ukinut ustav, a sutradan je kralj Karol morao abdicirati u korist svoga sina Mihaila. U Rumuniji je uvedena vojno-fašistička diktatura, a zemlja je potpuno potčinjena nacističkoj Njemačkoj. Već u oktobru iste godine stigle su u Rumuniju prve nacističke jedinice, te zaposjele važne strateške objekte, prije svega, naftne izvore. Fašizacija Bugarske počela je već u martu 1938. kada je potpisan tajni bugarsko-njemački protokol o isporučivanju njemačkog oružja, a 1.marta 1941. u Bugarsku je ušla njemačka vojska. Aprila 1939. talijanske snage su okupirale Albaniju, a albanski kralj Ahmet Zogu, bježi u Tursku. Tako su svi jugoslavenski susjedi bili uvučeni u fašistički blok, a njihovi teritoriji poslužili su za napad na Jugoslaviju 6.aprila 1941. 5.februara 1941. u Berlinu je njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop postavio zahtjev tajnom izaslaniku vlade Kraljevine Jugoslavije Danilu Gregoriću da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Nakon toga knez-namjesnik Pavle Karađorđević, ministar vojske general Petar Pešić i ostali članovi vlade složili su se da Kraljevina Jugoslavija pristupi Trojnom paktu, na sjednici Krunskog savjeta 20.marta. Pet dana kasnije predsjednik vlade Cvetković-Maček, Dragiša Cvetković, potpisao je u dvorcu Belvedere u Beču pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu. Koliko je taj čin bio u suprotnosti s raspoloženjem naroda, pokazat će protestne demonstracije u mnogim gradovima Jugoslavije. To je iskoristila grupa probritanski orijentiranih oficira na čelu sa generalom Dušanom Simovićem, koja je 27.marta izvršila puč kojim je oborena vlada. Narod je zahtijevao da se hitno poduzmu mjere za
19
odbranu zemlje. U proglasu od 30.marta CK KPJ je iznio niz prijedloga mjera za odbranu zemlje. Ali vlada generala Simovića je iznevjerila očekivanja i povjerenje naroda. Izjavila je da ostaje obavezna svim međunarodnim ugovorima, pa i Trojnom paktu. Nije naredila ni opću mobilizaciju, nego tajno aktiviranje, koje je trebalo početi 3.aprila, tako da do početka rata nije ni završila mobilizaciju. Njemačka je napad na Jugoslaviju i Grčku izvela napad, u nedjelju 6.aprila, dok je Mussolini naredio da talijanske trupe pređu granicu tek 11.aprila. Njemačka avijacija izvela je napad na jugoslovenske vojne aerodrome. Zahvaljujući izdajnicima Nijemci su imali tačne podatke o rasporedu jugoslavenske avijacije. Nakon toga izvršen je vazdušni napad na Beograd, a grad je pretvoren u ruševine. Uspješno podržane svojom avijacijom i potpomognute petom kolonom, prva i druga grupa njemačke 12.armije prešla je jugoslovensku i grčku granicu i munjevito napredovale prema Skopju i Strumici. One su 7.aprila osvojile Skoplje, a tri dana kasnije i cijelu Makedoniju. Nakon tih uspjeha treća grupa 12.divizije 9.aprila zauzela je Niš. U međuvremenu je 2.armija zauzela od 6-10.aprila niz važnih objekata u Hrvatskoj i Sloveniji, a 10.aprila Nijemci ulaze u Zagreb. Istog dana, grupa ustaša, po njemačkom odobrenju proglasila je stvaranje Nezavisne države Hrvatske. Stanje jugoslovenske vojske navečer 10.aprila bilo je kritično. Trupe 3.armijske oblasti u Makedoniji i 4.armije u Hrvatskoj gotovo nisu postojale. Druga armija u Slavoniji i Bačkoj, 7.armija u Sloveniji i trupe Primorske armijske oblasti bile su u raspadu. Peta armija u Srbiji bila je dijelom okružena. Jedino je 3.armija još uvijek uspješno napadala u Albaniji, ali je postigla malo uspjeha. Dana 11.aprila, kada su u ofanzivu prešle talijanske, mađarske i njemačke jedinice iz rumunjskog Banata, ubrzan je proces raspadanja jugoslovenskih jedinica. Nijemci su 12.aprila bez otpora zauzeli Beograd, čime je prekinuta svaka veza između jugoslovenskih jedinica. Smatrajući da ni na koji način više ne može uticati na promjenu situacije, jugoslovenska vlada i kralj su preko Grčke napustili zemlju i pobjegli u Jeruzalem, a zatim se prebacili u London. 17.aprila delegati jugoslavenske vlade i vrhovna komanda u Beogradu potpisali su bezuvjetnu kapitulaciju. Prema Hitlerovom naređenju teritorij Jugoslavije je podijeljen: Nijemci su pripojili sjeverni dio Slovenije, Mađarska je pripojila Prekomurje, Baranju i Bačku, te okupirala Međimurje; Bugarska je pripojila veći dio Makedonije, dio Kosova, vranjski i pirotski okrug; Talijani su okupirali najveći dio Slovenije, obrazovali Ljubljansku provinciju, pripojili Dalmaciju od Zadra do Splita, Boku Kotorsku i sve dalmatinske otoke. Tzv. Velikoj Albaniji priključili su Metohiju i dio Kosova, zapadni dio Makedonije, nekoliko mjesta u Crnoj Gori i dio Sandžaka. Od ostataka Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srijema Nijemci su napravili Nezavisnu državu Hrvatsku. U Crnoj Gori Talijani su uveli svoju vojnu upravu, a na teritoriji Srbije Nijemci su stvorili okupaciono područje pod svojom vojnom upravom, kojem su neposredno priključili novostvoreni kosovski okrug. Poraz grčke vojske Istodobno sa napadom na Jugoslaviju, Nijemci su 6.aprila prešli bugarsko-grčku granicu i napali Metaxasovu utvrđenu liniju. Grčke posade su dva dana odolijevale njemačkim napadima ali su Nijemci obišli liniju odbrane kod Dorjanskog jezera. 9.aprila Nijemci su zauzeli Solun. Budući da je time odsječena istočnomakedonska armija, njezin komandant bio je primoran da potpiše kapitulaciju svojih snaga istočno od Vardara i da naredi obustavu vatre i na utvrđenim Metaxasovim linijama. Stoga je vrhovna grčka komanda naredila povlačenje preostalih snaga na položaje južnije od albanske granice i Olimpa. Uz snažnu podršku avijacije, njemačke su snage nastavile brzo nadiranje. 17.aprila slomile su otpor grčkih jedinica kod Olimpa, a zatim prešle u ravnice Tesalije. Da bi epirskoj i zapadnomakedonskoj armiji presjekli odstupnicu na jug, Nijemci su uputili motorizovane snage u zapadne oblasti Grčke, što je 21.aprila izazvalo kapitulaciju epirske armije. Kralj i vlada su 23.aprila pobjegli iz zemlje. 21-23.aprila Nijemci su razbili britanske snage kod Termopila i nastavili napredovanje prema Ateni koju su zauzeli 27.aprila. Na Korintski zaliv 26.aprila Nijemci su izveli padobranski desant. Poslije zauzimanja Korinta, 29.aprila izbili su na južnu obalu Peloponeza. Uprkos velikoj protivničkoj nadmoći u zraku, britanski ekspedicioni korpus uspio je da do 1.maja evakuira 53.000 vojnika i da ih prebaci u Egipat i na Kretu. Njemački desant na Kretu počeo je 20.maja, a otok su uspjeli zauzeti 1.juna i zarobili su oko 5000 britanskih i 10000 grčkih vojnika. Tako su grčke snage bile primorane da kapituliraju nakon sedam mjeseci (od oktobra 1940. do juna 1941) teških borbi. Obračun sa francuskom flotom Poslije pada Francuske, Britanija je ostala potpuno sama da se suprostavi mnogo moćnijem neprijatelju. Samo, britanska flota je bila jača od kombinirane njemačko-talijanske mornarice. Ako je
20
Britanija htjela zadržati tu nadmoć, morala je pošto-poto spriječiti da moderna francuska flota ne padne u ruke neprijatelja. Ma koliko se francuski admiralitet i francuska vlada zaklinjali da ratni brodovi nikad neće pasti u ruke neprijatelja, Britanci nisu htjeli riskirati. London je stoga odlučio da pripremi operaciju „Katapult“. Ta je operacija obuhvaćala istodobno preuzimanje i stavljanje pod nadzor Britanaca francuske flote. Operacija je počela 3.jula i rano ujutro su razoružane posade francuskih brodova u Plymouthu i Portsmouthu. Ti su brodovi činili otprilike 10% ukupne francuske flote. Ni s francuskom eskadrom, koja je bila usidrena u Aleksandriji, pod komandom admirala Godefroya, Britanci nisu imali teškoća. On se složio da se odvoje brodovi za prevoz nafte, a da se sa svih ratnih brodova topovi prenesu na kopno. Velika drama odigrala se 3.jula u francuskoj pomorskoj bazi Mers el Kebiru blizu alžirskog grada Orana. Ondje je bio usidren najjači dio francuske flote. Sve zahtjeve Britanaca za predajom odbio je francuski admiral Gensoul. Došlo je do borbe u kojoj su neki francuski brodovi potopljeni, a neki teško oštećeni. Događaji u Iraku i Siriji Nakon završetka Prvog svjetskog rata francuska pozicija na Bliskom istoku dobiva značajno mjesto. Liga naroda je osmanska područja na Bliskom istoku povjerila Francuskoj, tako da je ona upravljala Sirijom i Libanonom. U Prvom razdoblju drugog svjetskog rata na Levantu je komesar bio Gabriel Puaux, profesionalni diplomat. Na De Gaullov zahtjev da zauzme mjesto u izvršnom organu Slobodne Francuske nije pozitivno reagirao. Stoga su se Churchil i De Gaulle složili da treba poduzeti sve kako bi se Sirija i Libanon priključili Slobodnoj Francuskoj. Na Srednji istok je poslan general Catroux, bivši guverner Indokine i De Gaullov pristaša. On je pokušao s britanskog mandatnog područja Palestine uticati na francusku vrhovnu komandu na Levantu, ali su njegovi pokušaji propali. U isto vrijeme i Nijemci su htjeli da zauzmu područje Srednjeg istoka, jer bi tada veze Britanije sa Indijom bile dovedene u pitanje, a i Turska bi bila odsječena od Palestine i Egipta, zrakoplovstvo bi moglo napadati naftna područja na Srednjem istoku. U martu 1941. u Iraku je Rašid Ali al Gailani izvršio državni udar. On je zajedno sa Emin Huseinom, muftijom jeruzalemskim podržavao nacističku Njemačku. To je dovelo do sukoba sa britanskom vojskom. Nijemci su podržavali to antibritansko raspoloženje. Dogovoreno je s Francuzima da se iz Sirije isporučuje municija i oružje Rašidu Aliju te da se Luftwaffe smije služiti aerodromom u Siriji. Međutim, vrlo brzo Britanci su ugušili irački ustanak. Međutim, to je ubrzalo odluku da se počne akcija protiv francuskih mandatnih područja.8.juna 1941. britanske i francuske snage lojalne de Gaullu napale su francuske snage odane Vichyu. Nakon žestokih borbi britanske snage zauzele su Damask. Nalazeći se u bezizlaznoj situaciji kapitulirale su 14.jula vichyjevske snage u Siriji. Plan „Barbarossa“ – napad na Sovjetski savez U nedjelju 22.juna 1941., na dan kada su Napoleonove trupe u pohodu na Moslvu prešle rijeku Njemen, na dan kada je Francuska 1940. potpisala kapitulaciju, Hitlerova armija i avijacija prekinule su mir na zapadnoj granici Sovjetskog saveza i otpočele operaciju „Barbarossa“. Većina mostova preko graničnih rijeka odmah je pala neoštećena u njemačke ruke, stotine sovjetskih aviona uništeno je na zemlji i na sovjetskoj strani vladala je opće pometnja. Gotovo je potpuno izostala koordinacija odbrane. Sovjeti nisu bili spremni da ratuju na svojoj teritoriji, jer se uvijek polazilo od toga da će Crvena armija djelovati brzo prilikom neprijateljskog napada, da bi rješenje rata palo na teritorij protivnika. Rat je počeo svom silinom, ali je Moskva jedva u to povjerovala. Tek nakon nekoliko sati sovjetski je generalštab naredio da se neprijateljske jedinice napadnu. Nakon zauzimanja Minska glavnina njemačkih trupa je nastavila prema Smolensku. Feldmaršal von Leeb je sa svojom grupom armija „Sjever“ uspio da se iz istočne Pruske probije u Litvu. Osamnaesta njemačka armija je za deset dana zauzela luke Liepaju, Ventspils i Rigu i time oduzela sovjetskoj baltičkoj floti luke na Baltiku, ali se veliki dio te flote ipak uspio povući prema Lenjingradu. Na južnom dijelu fronte gdje su bile rumunske i mađarske snage napredovanje je usporeno. Uz pomoć snažnog udara iz zraka, Nijemci su uspjeli odbiti gotovo sve sovjetske protunapade, ali su njihovi gubici bili veliki. Međutim, krajem juna počeo je slabiti sovjetski otpor na jugu. Nijemci su zauzeli Kovel, Rovno i Lavov.
21
Kada su Nijemci napali Sovjetski Savez, Staljin je boravio u Sočiju na Crnom moru. Stoga nije čudo što su izostale i najosnovnije mjere sigurnosti. Staljin i njegovi saradnici nisu očekivali da ih Hitler želi napasti uprkos raznim upozorenjima. Granične trupe nisu imale dovoljno zaliha, ostale trupe nisu bile prikupljene na pravom mjestu i bile su daleko od granice, nije objavljena opća mobilizacija. Prije njemačkog napada, u Crvenoj armiji nije postojao izvršni organ za koordinaciju djelovanja vojnih okruga na koje je zemlja bila podijeljena. Tek 23.juna 1941 uspostavljen je glavni štab vrhovne komande SSSR-a. Od štabova vojnih okruga formirane su grupe armija („frontovi“) i 30.juna uspostavljena je neka vrsta ratnog kabineta, tzv. Državni komitet odbrane. Tu je osam članova politbiroa zauzelo svoja mjesta: Staljin, Molotov, Vorošilov, Kaganovič, Mikojan, Berija, Maljenkov i Voznesenski. Time je omogućena bolja koordinacija operacija. Cijela fronta bila je podijeljena na četiri sektora. Trupe sjeverozapadnog fronta trebale su zaustaviti prodiranje Nijemaca prema Lenjingradu. Trupe zapadnog fronta prodor prema Moskvi. Trupe jugozapadnog fronta prodor u Ukrajinu i trupe južnog fronta prodiranje prema Crnom moru. Za komandante tih frontova postavljeni su generali Kuznjecov, Pavlov, Kirponos i Tjulenev. Provedena je reorganizacija vrhovnog ratnog rukovodećeg tijela, koje je dobilo novo ime: vrhovni štab, kraće nazvano stavka, u kojem su bili Staljin, Molotov, Vorošilov, Timošenko, Budjoni i Šapošnjikov, te načelnik generalnog štaba Žukov. Naređeno je da se evakuiše što više ljudi i opreme na istok. Milioni ljudi, grla stoke, hiljade tvornica, dececi hiljada radnih timova kolektivnih gazdinstava sa svojom opremom, srednje škole, fakulteti, sve se to kretalo u pravcu istoka. Međutim, kada je pomicanje završeno, proizvodnja je u novim centrima na istoku vrlo brzo rasla. Već u martu 1942. ratna proizvodnja je dostigla razinu sovjetske proizvodnje s početka rata. Drugu mjeru koju je komitet donio kad se pokazalo da se njemački prodor ne može zaustaviti na vrijeme objavio je Staljin 3.jula i odnosila se na to da treba odvoziti sav pokretni željeznički materijal, lokomotive, žito, naftu, stoku, sav vrijedniji imetak ili odnijeti ili uništiti. U krajevima koje je neprijatelj zauzeo treba osnovati neprijateljske odrede i vršiti diverzije. Te su se mjere provodile sa velikom uzurbanošću, što je pridonijello da se uspori tempo njemačkog napredovanja. Prvi tjedan rata protiv Sovjetskog Saveza protekao je vrlo uspješno za Njemačku. Glavni komadant kopnene vojske, von Brauchitsch, podnio je izvještaj da je, do tada od 164 identificirane sovjetske pješadijske divizije, 89 uništeno, a samo još 46 sposobno da se bori. Ipak ni Nijemci nisu prošli bez
22
problema. Kod sve tri grupe armija („Sjever“ u pravcu Illmensko jezero-Lenjingrad, „Centar“ u pravcu Orša-Vitobsk-Smolensk i „Jug“ u pravcu Korostan – Vinica) tenkovske jedinice prodrle su tako daleko da pješadijske više nisu mogle držati korak s njima, prvenstveno zato što je većina pješadijskih jedinica imala konjske zaprege (imali su samo 14 motorizovanih jedinica), te zato što je trebalo eliminirati sovjetske trupe koje su opkolile tenkovske jedinice. Sovjetska 5.armija, koja se nalazila u Pripjatskim močvarama, vršila je jak pritisak na sjeverno krilo 6.armije grupe armija „Jug“. Taj je pritisak bio toliko jak da je sve više njemačkih snaga moralo napustiti svoj prvobitni zadatak, proboj prema Kijevu, da bi se borile sa 5.armijom. dalje na jugu maršal Budjoni je sa svojim trupama jugozapadne fronte izvodio uspješne akcije odugovlačenja napredovanja 11.armije iz sastava grupe armija „Jug“ feldmaršala von Rundstedta. Grupi armije „Centar“ bilo je lakše. Sovjetska vrhovna komanda nadala se da će uspjeti održati Crvenu armiju na liniji Narva-Velikaja-Dnjepar-Herson-Crno more. Ali ona nije predstavljala bitnu prepreku njemačkim tenkovskim formacijama. I sovjetski odbrambeni trokut Orša-Smolensk-Vitebsk probijen je sredinom jula. 16 jula Nijemci su zauzeli Smolensk. Maršal Jerjomenko je nastojao da spriječi dalje napredovanje 35km južno od Smolenska na liniji Jarcevo-Jelna- Desna. Ovdje su Rusi prvi puta upotrijebili „kaćuše“, višecijevne raketne bacače. U bici za Smolensk zarobljeno je 348.000 ljudi, zaplijenjeno 3000 tenkova i 3000 artiljerijskih oruđa, prema njemačkim podacima, a prema sovjetskim nestalo je oko 32.000 nestalih, uz gubitak 685 tenkova i 1176 artiljerijskih oruđa. 19.jula izdana je Direktiva broj 33, koja je objavila dva glavna zadatka: spriječiti da se sovjetske trupe povuku, a zatim ih uništiti. Ti zadaci vrijedili su prije svega za grupu armija „Centar“ i grupu armija „Jug“. Grupa „Centar“ je imala zadatak opkoliti 12. i 6. armiju i uništiti je, a oklopna grupa je trebala spriječiti povlačenje sovjetskih snaga preko Dnjepra. Tada bi grpa „Centar“ nakon uništavanja opkoljenih trupa, nastavila isključivo pješadijskim jedinicama napredovati prema Moskvi. Istureni dijelovi tenkovskih jedinica grupe armija „Sjever“ morali bi pričekati da ih pješadijske jedinice stignu, kako bi onda zajedno napale Lenjingrad. Zbog toga bi treću okopnu iz grupe „Centar“ trebalo prebaciti na „Sjever“. U drugoj polovici jula situacija na fronti je ostala nepromijenjena. Kod Smolenska se nalazila još uvijek opkoljena, ali ne i uništena, jedna sovjetska grupacija; sjeverozapadno od Kijeva 5.armija je pružala žestok otpor; na sjeveru je zabilježen malen dobitak na terenu, ali je pješadija uspjela doći do Pervomajska. Da Nijemcima nije išlo lako očito je i iz podataka o gubicima. Prema njemačkim podacima od 22.juna do 31.augusta 1941. Nijemci su imali 409.998 mrtvih i ranjenih. Ti gubici su bili popunjeni samo sa 217.000 ljudi; od 24 divizije koje su bile u strateškoj rezervi glavne komande kopnene vojske, već je 21 divizija bila ubačena u borbu, tako da su u strateškoj rezervi bile samo još tri divizije. 4.septembra bilo je upotrebljivo samo 47% tenkova, 32% ih je bilo na listi za popravke, a 30% je bilo neupotrebljivo. Grupa armija „Centar“ je morala dio svojih snaga ustupiti armijama „Sjever“ i „Jug“. Ova druga uspjela je u ovom razdoblju opkoliti istočno od Kijeva više sovjetskih armija, među kojima i 5.armiju, koja se povukla na istočnu obalu Dnjepra. Nijemci su, prema njihovim izvorima, nakon nekoliko tjedana borbi zarobili 665.000 sovjetskih vojnika. Tako je bio otvoren put za Harkov. Sasvim na jugu Nijemci su se približavali Krimskoj prevlaci. Na sjeveru je prije polovice septembra zatvoren obruč oko Lenjingrada. Hitler je izričito zabranio da se grad zauzme, zato što je htio izbjeći neizbježne teške gubitke u uličnim borbama i zato što je odbijao da na sebe preuzme odgovornost da ovaj milionski grad opskrbljuje hranom. Finci, koji sebe nisu smatrali njemačkim saveznicima, nisu htjeli preći granicu iz 1939. Ograničili su se na to da zauzmu teritorije koje su morali ustupiti Sovjetskom Savezu nakon zimskog rata. 30.septembra Hitler je svoje snage usmjerio prema Moskvi. Guderian je s juga krenuo prema Moskvi, u pravcu Orel-Mcensk-Tula. Otvarajući drugi dio kliješta. Nijemci su dva dana kasnije krenuli iz Veliža i Roslavla prema Vjazmi. Operacija je uspjela i u „kotlu Vjazme“ bile su zatvorene Jerjomenkove armije, prema njemačkim podacima 650.000 zarobljenika. U Moskvi je 19.oktobra proglašeno vanredno stanje, oko dva miliona ljudi se povlačilo. Vlada i diplomatski zbor preselili su se 20.oktobra u Kujkyšev. Na ulicama su postavljene barikade. Međutim, Hitler nije namjeravao zauzeti Moskvu, nego je htio opkoliti kao i Lenjingrad. Sovjeti su uključili u borbu sve što su imali pred Moskvom, i krajem oktobra uspjeli su zaustaviti njemačku ofanzivu. Grupa armija „Jug“ nije naišla na jak otpor u smjeru Rostova.U isto vrijeme, sasvim na sjeveru, Nijemci su prodrli do Tihvina, 170 km istočno od Lenjingrada. Grupe armija „Sjever“ i „Centar“ sastale su se na izvoru Volge kod Ostaškova. Nova njemačka ofanziva trebala je početi 15.novembra. tada se na jugu 1.oklopna počela približavati Rostovu na ušću rijeke Don, a skoro cijeli Krim bio je očišćen od sovjetskih trupa; samo je još Sevastopolj bio u njihovim rukama, do jula 1942.
23
Grupa armija „Centar“ feldmaršala von Bocka krenula je u novu ofanzivu 15.novembra. na njezinom južnom boku Guderianovi tenkovi nisu nailazili na jak otpor, dok je na sjevernom boku, uprkos jakom otporu Crvene armije, ofanziva tekla povoljno. Nijemci su 22.novembra osvojili Klin i Istra, 22km od Moskve. Međutim, na centralnom sektoru grupe armija Sovjeti su 16 novembra počeli sa protunapadom. Na toj fronti su se odjednom pojavile svježe sovjetske snage. Tek 1.decembra Nijemci su mogli zabilježiti neki napredak, ali su to tek bili lokalni uspjesi. Upravo u to vrijeme kada je opadala napadna moć njemačkih jedinica, mnogo ranije nego što se očekivalo, počela je zima sa vrlo oštrim mrazom. Nijemci nisu imali odjeću za jaku zimu, niti su im vozila bila tome prilagođena, a uz to je otpor Sovjeta postao neočekivano jak. Guderian je još 3.decembra sa svojim tenkoskim trupama sa tri strane opkolio Tulu, ali nisu bile dorasle sovjetskim tenkovima T 34 i morale su se povući. 5.decembra došlo je do preokreta. Toga dana prešle su u protuofanzivu snage kalininske fronte, sutradan trupe zapadne i jugozapadne fronte. Moskva je bila spašena, i bitka koju je ovdje izborila Crvena armija bila je dobivena ne samo za Moskvu nego za cijeli rat. I na južnoj fronti sovjetska armija je uspjela povratiti izgubljeni Rostov, kojeg su Nijemci zauzeli 20.novembra. Nijemci su se povukli iza rijeke Mius, gdje su se jedva suprostavljali napadima Crvene armije. Usljed hladnoće, loše opskrbe, hrane i odjeće, benzina i municije, slabe komunikacije i blata njemačka armija je zaustavila napredovanje. Na fronti grupe armija „Centar“ temperatura se 1.novembra spustila na -25 stepeni. Posljedice su bile hiljade žrtava ozeblina. Većina divizija na fronti imala je do 40% ljudi promrzlih nogu. Ukupni gubici u ljudstvu u pohodu na Sovjetski Savez iznosili su u tom trenutku, usred zime, 750.000 vojnika. Umjesto 70 vlakova, koji su trebali svaki dan pristizati sa municijom, hranom i rezervnim trupama i oružjem, stizalo je samo 23. Kao dopuna na front je upućeno 350.000 vojnika, nedovoljno opremljenih za hladnoću. Dnevno je ugibalo 1100 konja. Kod sovjetskih trupa oružje ne samo da je imalo odgovarajući podmaz otporan na hladnoću i na smrzavanje nego se rezerva čuvala čuvala upakirana u vatiranim futrolama. Vojnici su sa automatima satima mogli ležati u snijegu a da im mraz ne naškodi. A kada su napadali njemački je vojnik imao teškoća oko svoje puške koja se zamrzla. Tada su uslijedili i prvi sovjetski proboji. Morale su se hitno prebacivati rezerve čak iz Francuske. Trebalo im je 14 dana da stignu, da bi se tada bez odgovarajuće odjeće suprostavljali jurišima sibirskih bataljona na skijama. Ali ovakva hladnoća nije vladala posvuda na istočnoj fronti (čak do -42), niti je trajala čitave zime. Njemačka vojska je postepeno opskrbljena zimskom odjećom. Da je bilo drugačije – kada je prvih dana decembra 1941. počela sovjetska ofanziva – cijela grupa armija „Centar“ bila bi uništena. Zima je bila saveznik ruskih snaga, ali ne i odlučujući moment koji je uzrokovao prvi poraz njemačke vojske. Zahvaljujući špijunaži Staljin je saznao da Japan neće napasti Sovjetski Savez. Znajući to, mogao je dobar dio trupa povući sa dalekog istoka na njemačko-sovjetsku frontu. Sjeverozapadno od Moskve počela je prva velika sovjetska ofanziva. Sovjeti su probili linije i odbacili grupu armija „Centar“ stotine kilometara na zapad. Sovjetska protuofanziva postigla je četiri važna rezultata: Nijemci su odustali od daljeg pritiska na Moskvu; moral sovjetskih ljudi znatno je porastao; evakuacija industrije iz oblasti Urala mogla se obustaviti; ratna industrija mogla se vratiti u Moskvu, čime je skraćena i dopremna linija za frontu. Hitler je u međuvremenu izgubio povjerenje u neke svoje generale. Von Rundstedta, Leeba, Guderiana, Hoeppnera i neke druge stavio je na crnu listu. Napad na Pearl Harbor Šest nosača aviona, dva bojna broda, dvije teške krstarice i jedna lakša, devet razarača i tri podmornice isplovili su između 10. i 18.novembra 1941. godine, jedan po jedan ili dva po dva, jedan za drugim iz japanske baze Koere, smještene s unutrašnje strane Japanskog mora. Luku je napustilo i osam tankera za prevoz nafte. Zabranjena je svaka radio-veza, kako bi američki prisluškivači mogli konstantirati potpuni mir nad japanskom bazom. Trideset i jedan brod i tri podmornice susreli su se u zalivu Tankan na najvećem kurilskom otoku Etorofou. Tu je čekalo na hiljade bačava benzina i nafte koje su utovarili na nosače aviona; iz njih će uzimati gorivo ako loše vrijeme onemugući uzimanje goriva iz tankera usidrenih na pučini. Admiral Nagumo i flota plovili su tačno po 43.sjevernoj paraleli, gdje je vrijeme najgore, a šanse za otkrivanje najmanje. Na stotine pilota i hiljade njihovih pomoćnika dobili su naredbu da u more ne bacaju ni najmanje otpatke, jer bi i to neprijatelju moglo poslužiti da ih
24
otkrije. Svaki američki, britanski ili nizozemski brod koji bi slučajno sreli morali bi potopiti. Na brodove neutralnih zemalja postavila bi se naoružana posada i isključila radio-stanica. Jedini brod koji su sreli za tog dvanaestodnevnog putovanja bio je japanski trgovački brod. Na Havajima niko nije bio svjestan opasnosti koja će ih skoro stići. Drugogo decembra admiral Yamamoto signalizirao je radiografski sa svojeg broda u Japanu:“Popni se na brdo Niitaka“, što je bio dogovoreni znak za napad. U Tokiju autobusi puni pomorskih oficira i mornara, koji su došli iz logora Yokosoeka, obilaze turistička mjesta. Time je trebalo pokazati i prijatelju i neprijatelju da najveći dio japanske flote leži u domaćim lukama. U subotu 6.decembra flota je stigla do 158. meridijana, 490 milja sjeverno od havajskog otoka Oahua, na kojem se nalaze Honolulu i Pearl Harbor. Precizno ploveći stigli su do tačke predviđene za uzlijetanje aviona, 275 milja sjeverno od Pearl Harbora. Napad je počeo 7.decembra 1941. godine. 18 američkih brodova je potopljeno ili teško oštećeno. Zauvijek su izgubljeni bojni brod „Oklahoma“, „Arizona“ i stari bojni brod „Utah“, kao i brodovi razarači „Cassin“ i „Downes“. Na aerodromima je uništeno 188 aviona, a 159 je oštećeno. Više od 2000 Amerikanaca je izgubilo živote, a više od 1000 se nalazilo u bolnicama. Od onih nestalih mnogi su još bili živi, zarobljeni u prostorijama potonulih brodova, kao na „West Wirginiji“. Sukob između Japana i SAD je počeo isključivo zbog toga što su Amerikanci iznijeli svoje stavove Japancima kako ne pomišljaju na to da Kinu ostave na cjedilu, a još manje da mirno gledaju japanske pohode u Indokinu. Time su oni stajali na putu imperijalističkim ciljevima Japana i rat je bio neizbježan uprkos raznim pokušajima pregovora. Njemačke pripreme za veliku ljetnu ofanzivu u Rusiji U rano proljeće 1942. završena je sovjetska protuofanziva. Snijeg i led i hladne ruske zime ustupile su mjesto blatu, kroz koje su se jedinice jedva kretale. To je dalo priliku trupama da predahnu i da se pojačaju rezervama, što je bilo neophodno i Sovjetima i Nijemcima. U maju 1942. Hitler je raspolagao na istoku s više od četiri miliona vojnika, 3.000 tenkova i isto toliko aviona. Snage su većim dijelom dopunjena iz savezničkih zemalja. Uprkos velikim gubicima, Staljinu je stajala na raspolaganju vojska koja je imala pet miliona ljudi, 5000 tenkova i 2500 aviona, a sovjetska je ratna industrija radila punom parom. Prema Hitlerovom planu, na sjeveru je trebalo zauzeti Lenjingrad i uspostaviti neposrednu vezu sa Finskom, a na jugu izvršiti proboj do Kavkaza, do naftnih polja i ratne industrije Staljingrada. Moskva je privremeno bila izostavljena iz plana napada. 28.maja 1942. godine Nijemci zauzimaju Harkov. Prema njemačkim podacima, bilo je zarobljeno oko 200.000 vojnika i uništeno 1200 tenkova, te 500 aviona. Nijemci su postigli takve uspjehe ne toliko zahvaljujući snazi svojih trupa koliko greškama sovjetske komande. Brz sovjetski prodor koji je bio izveden 12.maja, izveden je na vrlo uskom području i zato je bio osjetljiv, to više što su mu bokovi ostali potpuno nezaštićeni. Na taj način je Nijemcima bilo olakšano da pripreme i izvedu svoju protuofanzivu, jer je samo trebalo presjeći klin i opkoliti sovjetske jedinice koje su ga sačinjavale. Trećeg jula 1942. pao je Sevastopolj. Borba za njega trajala je osam mjeseci.
25
Ciljevi i taktika japanske vojske Kada je na početku 1940. pred japanske stratege stavljen problem izrade plana za isključenje zapadnih sila s Pacifika, uticaj Japana u jugoistočnoj Aziji se uveliko osjećao. Japan je još od 1895. u svojim rukama držao Taiwan (Formozu). Bila je to značajna osnovica za prodor u jugoistočnu Aziju i zapadni Pacifik. Okupacija otoka Hainan je izvršena 10.februara 1939. čime su stvoreni uslovi za blokadu cijele kineske obale. Godine 1931. Japan je učvrstio svoju vlast u Mandžuriji. Tokio je postepeno spoznavao da SAD sve više ometaju njegove planove. Wachington je svaki put spriječio da se Japanci dokopaju cijelog plijena prilikom vojnih pobjeda ili povoljnih političkih obrata. Ali od maja 1940. SAD su bile zaokupljene njemačkim osvajanjem Evrope, pa nisu posvećivale potrebnu pažnju situaciji na Pacifiku. Spora isporuka vojnog materijala Kini i Britaniji stvarala je dojam da je američka industrija slaba na tom polju. Osim toga, postojala je realna opasnost da će američka vojna sila biti uperena protiv japanskih pozicija, ako bi došlo do njezinog napredovanja u jugoistočnoj Aziji. SAD su imale svoje baze na Havajima, Filipinima i drugim otocima u Tihom okeanu. Činjenica da je prevoženje novih trupa i materijala s američkog kontinenta u te baze zahtijevalo puno vremena zbog velike udaljenosti, značila je za Japance prednost. Takva razmatranja odlučila su da Japan izvrši iznenadni napad na bazu Pearl Harbor na Havajima da bi tamo uništio američku flotu na Pacifiku; istodobno izvest će zauzimanje Luzona i Malaje. Što se tiče nizozemske vojne sile u Nizozemskoj Indiji (danas Indonezija), ona je bila toliko minimalna da uopće nije bilo govora o mogućnosti nekog jačeg otpora koji bi usporio napredovanje Japana. Svoje ratno majstorstvo Japan je pokazao prije svega u kombiniranim zračnim, pomorskim i kopnenim operacijama. Ali napredovanje Japanaca bilo je brzo ne samo zbog tih pozitivnih svojstava njihovih oružanih snaga nego i zbog slabosti protivnika i iznenađenja koje su izazvali ulaskom u rat. Ubrzo nakon ulaska u rat protiv SAD i Britanije, japansko se carstvo prostiralo od KUrila i Mandžurije, preko Koreje i cijele kineske obale, uključujući i otok Hainan, bez portugalskog Makaoa i britanskog Hong Konga, duboko na jug do Nizozemske Indije i britanske Burme. Japan je imao baze i aerodrome u francuskoj Indokini (Vijetnamu) i oko 100.000 domaćih vojnika. Umiješavši se u konflikt između francuske Indokine i Tajlanda u martu 1941. Japan je predao Laos i Kambodžu – Tajlandu. 5.decembra 1941. japanske su se trupe iskrcale u Tajland kod prevlake Kra. Time su stvorili bazu za napad na Burmu i Indiju. Do kraja 1941., u dvadesetak dana, nakon udara na Pearl Harbor, zauzele su sve američke otočne baze na Maršalskim i Marijanskim otocima, te su zauzeli otok Marcus, Wake, Luzon i Mindanao. S baze iz francuske Indokine iskrcali su se na zapadni dio Bornea, na Malaju, u Tajland i Hong Kong. Napadom na Pearl Harbor eliminirana je ameička flota, a nakon toga potopljena su dva britanska ratna broda na Pacifiku, te tako ni oni nisu imali flotu. Time su vrata za osvajanje Nizozemske Indije, Singapura i Burme bila otvorena. 6.maja 1942. završeno je japansko osvajanje Filipina. 15.februara 1942.predao se Singapur, a sa njim i cijela Malaja. Borbe oko Lenjingrada Lenjingrad (Petrograd, Sankt Petersburg) koji su Nijemci počeli opsjedati u jesen 1941. imao je izuzetan položaj i značenje za Sovjete. Grad je bio kolijevka nove sovjetske države, jer je tu izbila 1917. Oktobarska revolucija. Preko Petrograda brodovi su mogli ići na zapad, a i na sjever Rusije, sve do Bijelog mora, tako da je grad bio značajno trgovačko i industrijsko središte. Hitler je držao to područje u okruženju čak 872 dana, i za to vrijeme artiljerija je neprestano gađala grad. Jedina linija opskrbe za grad je išla preko Ladoškog jezera. Poslije stabilizacije fronte nadomak Lenjingrada, ubrzo je glad počela biti najteži problem grada. Krajem septembra u gradu se nalazilo oko 3 miliona ljudi. Hrana dopremana brodovima i avionima nije bila dovoljna. Procjenjuje se da je zimi 1941/42. više od pola miliona Lenjingrađana umrlo od gladi i nedostatka ogreva. Za vrijeme zime Sovjeti su izveli nekoliko napada na fronti oko Lenjingrada. Oslobađanje Tihvina osujetilo je dalje potpuno opkoljavanje grada. Krajem januara, sovjetske snage su napredovale oko 60km, ali nisu uspjele zauzeti Ljuban, važnu kariku u željezničkoj mreži između Lenjingrada i Moskve. Sredinom marta Nijemci su čak uspjeli opkoliti 2.armiju generala Andreja Vlasova, koji se predao u julu 1942. U Lenjingradu se vjerovalo da će blokada prestati u ljeto 1942. Ta nada se nije ostvarila, i vlasti su uviđale da će zima 1942/43. biti veoma teška. Zbog toga je odlučeno da se još 300.000 ljudi evakuira iz grada, tako da je na Novu godinu 1943. u gradu bilo oko 637.000 ljudi, do prvobitnih tri miliona. 12.januara 1943. počelo je provođenje sovjetske operacije „Iskra“ – oslobađanje Lenjingrada. Na fronti od trinaest kilometara trebao je Govorov sa svojom vojskom je preći Nevu između Nevskaje Dubrovke i Schlusselburga. U isto vrijeme trebalo je da Mereckovljeve jedinice napadnu prema Sinjavinu. Polako ali sigurno napredovalo se u oba smjera. 18.januara došlo je do spajanja sovjetskih trupa i probijanja
26
blokade Ljenjingrada. Prolaz je bio uzak samo 15 km i bio je veoma opasan pa je dobio naziv „prolaz smrti“ zbog čestog njemačkog granatiranja, ali je opskrba grada ipak bila poboljšana. Govorov je 9.septembra 1943. izradio plan napada za konačno oslobađanje Lenjingrada. Napad je trebalo izvršiti iz tri smjera: iz rejona Oranienbauma, s brežuljaka Pulkova na lenjingradskoj fronti i s volhovske fronte, odakle su se trupe trebale probiti u Novgorod. 5.novembra 1943. konvoji baltičke flote dovezli su u Oranienbaum 52.000 vojnika, 187 tenkova, više topova, municije i drugog materijala. Sovjeti su na te tri fronte raspolagali sa 1.241.000 vojnika. Nasuprot tome stajala je grupa armija „Sjever“ pod von Kuchlerom, sa 741.000 vojnika, 10.000 topova, 385 tenkova i 370 aviona. Napadi su počeli 14. i 15. januara 1944. Za sat vremena ispaljeno je na njemačke snage oko 100.000 granata ne računajući „kaćuše“ i to samo iz Oranienbauma, a sljedećeg dana oko 200.000 granata sa drugih frontova. 22.januara 1944. Nijemci su se počeli povlačiti u neredu. A 27.januara bili su definitivno potisnuti. Do kraja februara sovjetske jedinice su odbacile njemačke snage 220-280 km od Lenjingrada. Događaji u Sjevernoj Africi krajem 1942. godine Na osnovi sporazuma o prekidu vatre, u junu 1940. godine, francuska vlada u Vichyju zadržala je potpuni suverenitet nad francuskim kolonijama, iako je bila pod kontrolom talijanske, a kasnije talijansko-njemačke komisije. Strateški položaj tzv. Francuske sjeverne Afrike bio je važan za obje zaraćene strane. Kada su Amerikanci počeli pripremati operaciju „Torch“ – što je bila šifra za iskrcavanje u sjevernoj Africi – znali su da, zahvaljujući Vichyju, neće naići na topao doček francuskih trupa. Zato su zaobišli vladu u Vichyju i obratili se nekim kolaboracionistima koji su bili na ključnim položajima. Na temelju izvještaja svojih konzula, Amerikanci su zaključili da bi iskrcavanje uspjelo kada bi se Britanci držali u drugom planu i kada bi se De Gaullov pokret Slobodna Francuska držao izvan operacije. Pristaša De Gaulla u Africi je bilo veoma malo, pa su zati Amerikanci uspostavili kontakz s grupom visokih i vojnih ličnosti, tzv. Grupom „Petorice“, koja je po držanju bila za Vichy, ali je u SAD vidjela vjerovatnog pobjednika u ratu i glavnu branu od komunizma. Radi pregovora o prelazu francuskih trupa na stranu saveznika, Eisenhowerov izaslanik, general Mark Clark, otputovao je u Cherchell da bi se sastao s francuskim generalom Mastom. General Henri Giraud, koji je u aprilu 1942. pobjegao iz njemačkog zarobljeništva priznat je za vođu Petorice. Tako je došlo do vrlo složene desantne operacije, a uz to i do vrlo riskantnog „puča“ u kojem su svi francuski komandanti koji su se neprijateljski držali prema iskrcavanju bili uklonjeni ili smijenjeni. Da su se Amerikanci tog trenutka iskrcali, igra bi bila dobivena. Međutim, zbog kašnjenja iskrcavanja došlo je preokreta. Admiral Darlan, koji je bio odan vladi u Vichyu preuzeo je kontrolu, a urotnici su razoružani. Amerikanci su svuda gdje su se iskrcali – kod Kasablanke, Orana i Alžira – naišli na žestok otpor. Da bi se situacija spasila Amerikanci su sklopili sporazum sa Darlanom o prekidu vatre i političko-vojni sporazum, po kojem mu je osim titule visokog komesara Francuske sjeverne Afrike pripadala i komanda nad francuskim pomorskim snagama. Giraud je postao komandant kopnenih i zrakoplovnih snaga. Tada je situacija postala tragikomična. Dok je Darlan tvrdio da radi u Petainovo ime, Petain je to službeno porekao. Kada su njemačke trupe nekoliko dana kasnije, 11.novembra 1942., ušle u južnu „neokupiranu“ zonu Francuske, Darlanova naredba da flota isplovi iz Toulona u sjevernu Afriku nije izvršena. Komandant u Toulonu, admiral De Laborde, povezao je svoju neposlušnost s petainovim stavom. On nije predao flotu Nijemcima, nego je potopio vlastite brodove, kada su ih Nijemci pokušali oteti. Tako je u vodu pao veliki ratni materijal. Admiral De Laborde je mrzio Engleze tako da mu nije ni palo na pamet da isplovi iz Toulona. Zbog toga se odlučio da izvrši naredbe i potopi flotu otvaranjem ventila. U luci se nalazilo 171 brod, što ratni, što trgovački. Brodovi su potopljeni 27.novembra 1942. Na Petainovu intervenciju oficiri su ipak bili oslobođeni iz ruku Nijemaca. Kada su Nijemci zauzeli ostatak Francuske prestajala je postojati vlada u Vichyu, ali umjesto toga Darlan je u Alžiru zadržao na snazi sve zakone koje je proglasila ta vlada u Vichyu. Tako su Amerikanci u Alžiru pomogli jednom kvislingu, umjesto da se bore protiv Trećeg Reicha i njegovih pomagača. Dovođenje darlana na vlast ogorčilo je Francuze u Londonu i u samoj Francuskoj. Istina je da poklonici Slobodne Francuske nisu baš u Sjevernoj Africi bili baš brojni, ali su ipak oni izveli „puč“ . Za Francuze koji su se borili uz saveznike ovakav razvoj događaja značio je kaznu za njihovo rodoljublje i vjernost. 23.decembra 1942. Darlana je ubio mladi degolist Bonnier de la Chapelle. Darlanovim nestankom nestala je velika prepreka na putu k jedinstvu Francuza. Ipak proći će još mjeseci i doći će do duge borbe za vlast između De Gaulla i Girauda prije nego što zaista dođe do jedinstva. Napokon je 3.juna 1943. osnovan Komitet nacionalnog oslobođenja s De Gaullom i Giraudom kao ravnopravnim predsjednicima (Giraud se povukao s tog položaja u proljeće 1944. godine).
27
Prepad na Tokio U situaciji kada je japanska flota na Pacifiku bila u punom zamahu, bilo je krajnje vrijeme da se savezničkim trupama podigne moral i da se pokuša bar donekle uzvratiti za katastrofu u Pearl Harboru. Tako je u SAD stvoren plan za iznenadno bombardiranje Tokija. U januaru 1942. predsjedniku Ruzveltu je predložen koncept, po kojem bi, prvi puta u historiji zrakoplovstva, avioni kopnene vojske uzletjeli sa nosača aviona čim bi ovaj stigao blizu Japana. Budući da je slijetanje na palubu nosača bilo neizvedivo, avioni se poslije izbacivanja svojeg tereta bombi iznad Japana, ne bi vratili na brod nego bi odletjeli prema Kini. Tamo bi pod komandom generala Josepha Stilwella, načelnika Čang Kaj Šekova štaba i komandanta svih američkih snaga u Kini, ti avioni sudjelovali u daljim borbama na Dalekom istoku. Potpukovnik Jimmy Doolittle, kasnije general James H.Doolittle, koji je trebao rukovoditi operacijom, milsio je da se nosači aviona s bombarderima mogu približiti na 700km do japanske obale. Avioni bi poslije izbacivanja bombi iznad Tokija i drugih japanskih gradova, morali letjeti još nešto više od 1900km do svojih odredišta u Kini. S donjeg dijla trupa bombardera odstranjene su mitraljeske kupole, a umjesto njih svaki avion je dobio dodatne tankove za gorivo. Tako je rezerva goriva povećana na 5200 litara, a time i domet aviona B-25 na 2800km. Doolittle je odabrao 24 posade od petero ljudi, koji su se obučavali na aerodromu Eglin pokraj Penascole. Nakon obuke 24.marta naređeno im je da lete u mornaričku zrakoplovnu bazu Alameda u zalivu San Franciska. Tamo je 16 aviona ukrcano na palubu nosača aviona „Hornet“. Sutradan je Doolittle prvi put službeno saopštio osamdesetorici avijatičara da će bombardirati Tokio, Yokohamu, Osaku, Kobe i Nagoyu. 2.aprila 1942. „Hornet“ je napustio San Francisko i zaplovio prema Japanu. Međutim, Amerikanci nisu uspjeli neprimijećeni prići Japanu, tako da su avioni morali uzletjeti ranije, sa 1300km daljine od cilja, 18 aprila 1942. Uprkos tome što su bili opomenuti, Japanci ipak nisu pretpostavljali da će s tako velike udaljenosti američki avioni poletjeti na Japan. To je bila neočekivana i velika prednost za Amerikance, jer kad su, nisko leteći iznad mora, stigli do Japana, nisu naišli ni na kakav otpor. Bombardiranje gradova je bilo uspješno. Američki bombarderi uspjeli su stići do Istočnog kineskog mora, ali kada su stigli do kineske obale vrijeme se jako pogoršalo. Po mraku usljed pljuska i magle jedan po jedan avion se morao prisilno spustiti. Kinesko stanovništvo i parizani smjestili su avijatičare na sigurno. Jedan avion spustio se u SSSR. Sovjeti su internirali cijelu posadu i tek godinu dana kasnije maerički piloti stigli su u Iran. 71 pilot preživio je ovaj napad. Japanska ofanziva prema Australiji Kada su zauzeli Nizozemsku Istočnu Indiju sljedeći cilj japanskog napada prema jugoistoku bila je Nova Gvineja. U toj oblasti ležao je i Rabaul, sjeveroistočna tačka Nove Britanije, koju su Japanci zauzeli 23.januara 1942., a nakon toga zauzimaju Leae i Salamaue u zalivu Huon. Time su dobili dvije baze na obali sjeveroistočne Nove Gvineje. Nato je uslijedila američka protuakcija. Avioni sa nosača aviona „Lexsington“ pokušali su u februaru napasti Rabaul. Međutim, 20.februara, pokušaj se pretvorio u zračnu borbu, otprilike 300 milja istočno od cilja određenog za napad. Nakon toga Japanci su napali pomorsku-zračnu luku Darwin u Australiji i saveznicima zadali teške gubitke. Sredinom marta 1942. odlučeno je da ratište na području Tihog okeana bude pod američkom komandom. Posljedica te odluke bilo je imenovanje generala MacArthura komandantom jugozapadnog pacifičkog područja 17.marta 1942. U Japanu se razmišljalo o osvajanju Australije ali je prevagnulo mišljenje da za to osvajanje nema dovoljno jedinica, pa je zato odlučeno da ne napadne Australija nego da se odbrambeni obruč Japana proširi s otocima Fiji i Samoa te novom Kaledonijom. Bitka u Koraljnom moru prva je pomorska bitka koja se vodila iza „horizonta“ i u kojoj su se sukobili nosači aviona kao glavni brodovi flote, a zračne borbene grupe zamijenile su artiljeriju dalekog dometa. U toku bitke protivnički brodovi nisu uspostavljali ni optički, ni artiljerijski dodir – stajali su iza “horizonta“. U bici Amerikanci su izgubili flotni nosač „Leksington“, a Japanci laki nosač aviona „Shoho“. Osnovni cilj operacije „Mo“ kako su je Japanci nazvali – desant kod Port Moresbyja – nije izvršen, tako da Nova Gvineja nije zauzeta potpuno. Prvi put od početka rata japanska je ofanziva zaustavljena. Bitka za Midway Japanske operacije za osvajanje Midwaya imale su dvostruki cilj. U prvom redu Japanci su željeli taj koralni greben upotrijebiti kao isturenu zrakoplovnu bazu s koje bi mogli na vrijeme opaziti neprijateljske operativne grupe nosača aviona, koje su iz Pearl Harbora operirale prema zapadu. Drugi cilj je bio da se ostaci američke flote izmame na otvoreno more i tuku u odlučnoj bici. Komandant
28
japanske kombinirane flote, general Yamamoto, smatrao je da je uništenje američkih nosača aviona osnovni preduslov za sigurnost japanskog područja na Pacifiku. 4.juni 1942. ostaće zabilježen kao historijski datum, zapravo prekretnica u ratu na Pacifiku. Američki radari s Midwaya otkrili su japanske avione i na tu vijest uzletjeli su svi američki avioni sa otoka. Na oko 30 milja od Midwaya susreli su se sa neprijateljem, ali je Japancima ipak uspjelo da napadnu otok u više mahova. Kako se činilo da je potreban i drugi napad na Midway, nagumo je naredio da 93 aviona zamijene torpeda bomboma, što ih je zadržalo više od sata. Inače, ti su avioni služili kao rezerva za napad na brodove. Ovaj sat, utrošen za zamjenu torpeda bombama, skupo će stajati Japance. Petnaest minuta kasnije jedan izviđački avion javio je da 10 neprijateljskih američkih brodova udaljenih 240 milja plovi prema Midwayu. Nakon zračnih borbi, Amerikanci su uspjeli da bombarderima potope nosač aviona „Akagi“ sa 40 aviona na palubi, a zatim im je uspjelo potopiti tri od četiri japanska nosača aviona. Američke glavne snage ostale su netaknute, ali su američki gubici u ljudstvu i avionima bili teški. Dakle, 4.juna Amerikanci su uspjeli uništiti udarnu snagu japanske armije. Borbe za Solomonove otoke Poslije bitke kod Midwaya (3-5.juna 1942) Japancima je bilo jasno da su izgubili sve izglede za daljnja osvajanja i da se moraju pripremiti za konsolidaciju svojeg novoosvojenog carstva na Pacifiku. S druge strane, Amerikanci su već pravili planove kako će omesti tu konsolidaciju. Saveznički planovi predviđali su napad na Solomonove otoke, a zatim prodor prema Novoj Britaniji. 10.jula Ghormley je dobio naredbu da zauzme Tulagi i Guadalcanal, jedan od Solomonovi otoka. 7.augusta počela je invazija na Guadalcanal. Amerikancima je trebalo skoro šest mjeseci da zauzmu Solomonove otoke.
U isto vrijeme vodile su se žestoke borbe na Novoj Gvineji i u Solomonskom moru, gdje su Amerikanci potopili jedan japanski konvoj.
29
Bitka za Maltu Šezdeset dana zaredom, počevši od januara 1942., njemačko zrakoplovstvo je sa Sicilije bombardiralo Maltu.Talijanska ratna mornarica blokirala je minskim poljima pomorske puteve do otoka. Rommel je 25.januara zauzeo Benhgazi, i otada su aerodromi Cirenaike, s kojih su Britanci štitili svoje konvoje za Maltu, bili u rukama neprijatelja. Na sastanku u Berchtesgadenu 29.aprila Hitler i Mussolini donijeli su odluku o desantu na Maltu (operacija Hercules). Utvrđeno je da se desant izvrši između 15.jula i 15.augusta. U međuvremenu Britanci su pojačavali odbranu otoka dovoženjem aviona. Nijemci su zauzimanjem Tobruka 21.juna dobili istočnije pristanište, izvan domašaja britanskih lovaca, tako da je Malta za njih postala manje važna. Kada je 23.oktobra započela britanska ofanziva kod El Alameina nastupila je nova ohrabrujuća atmosfera za Maltu. Vodit će se još žestoke borbe, ali je Malta prebrodila najteže dane. Operacije u Sjevernoj Africi (juni 1941 – august 1942) Nakon borbi u maju 1941., na libijskoj fronti nastupilo je razdoblje relativnog zatišja. Nijedna strana nije imala toliko snage da pokrene akciju za novu ofanzivu. Položaj kod El Agheile bio je polazište Rommelove ofanzive u martu 1941. prostirao se u širinu od 80km do Sredozemnog mora. Britanske jedinice bile su oko Benghazija i Antelata. Rommel je 21.januara 1942 zauzeo Benghazij i Derne. 26.maja 1942. Rommel je počeo svoj napad kod El Gazale. Savezničke snage su se tamo održale, jer je to bio njemački manevar zavaravanja. Glavnina osovinskih snaga zaobišla je ojačana uporišta sjeveroistočno od Bir Hakeima i njemačke oklopne snage su stigle čak do Sidi Rezegha. 31.juna Nijemci zauzimaju Topruk. Njemački afrički korpus je bio nadomak egipatske granice. Rommel sa svojim jedinicama izbio je pred britanske položaje kod El-Alameina i bio je oko stotinjak kilometara udaljen od Kaira. Ali tu je, čini se oštrica njemačkog napada otpujela. Mnogi tenkovi su bili oštećeni, nestalo je municije, pa su Britanci mogli zaustaviti prodor. Polako se vraćala čvrstina u savezničke redove i u takvoj situaciji za novog komandanta britanske armije u Africi postavljen je 13.augusta 1942. Bernard Law Montgomery. U međuvremenu su Britanci doveli pojačanja u Afriku. Prevlast koju su saveznici izborili u avijaciji imala je važan uticaj na buduće operacije u Sjevernoj Africi. Malta se ponovo mogla upotrebljavati kao pomorska i zrakoplovna baza, što je otežalo komunikaciju njemačkih snaga u Libiji i njihovu opskrbu. Britanska avijacija iz Egipta uništavala je konvoje, tako da je Rommel uskoro ostao bez zaliha. U noći 23.oktobra 1942., kada je Rommel bio u Njemačkoj u bolnici, počeo je iznenadni saveznički napad kod El-Alameina. Dva dana kasnije Rommel se vraća u Afriku. Bitka se vodila na teškom i gotovo neprohodnom terenu, cesta nije bilo, ali je bilo puno pijeska. Svaka strana očekivala je da će posljednjim rezervama zadati odlučujući udarac onoj drugoj strani. Osobito iscrpljujuća borba vodila se kod grebena Kidney, gdje su 27. i 28.oktobra u borbu bili uključeni svi njemački i talijanski tenkovi. Ali napadi nisu urodili plodom, jer je saveznička avijacija napadala žestoko tenkovske kolone. Gubici su bili veliki: poslije El-Alameina tenkovi Osovine više nisu predstavljali ozbiljniju opasnost. Tempo savezničke ofanzive bio je sve jači. Tobruk je pao 12.novembra, Benghazu 20.novembra, a tri dana kasnije saveznici su bili ispred El Agheile. Marš od 1200km za tri tjedna. Kod El Agheile Montgomery je zastao da bolje organizira i poboljša opskrbu. 13.decembra prešao je u napad i Rommel je napustio položaje kod El Agheile i povukao se još 400km, do Beurata. Bio je udaljen samo 300km od Tripolija. Montgomery se nije zadovoljavao da zauzme samo Tripoli, nego se htio odmah probiti do utvrđene linije Mareth, koja se nalazila iza tuniske granice. Zato je trebalo preći 800km. Položaji kod Beurata napadnuti su 15.januara 1943., a 23.januara Tripoli je pao u ruke Britanaca. 4.februara Britanci su izbili na tunisku granicu, pošto su za tri mjeseca prevalile dvije hiljade kilometara.
30
Iskrcavanje saveznika u Sjevernoj Africi Saveznička operacija koja je u historiji II svjetskog rata ušla pod nazivom „Torch“ (baklja) dobila je ime 24.jul 1942. Da bi se francuske snage pod Petainom nakon iskrcavanja što prije privoljele da pređu na strane saveznika, vrhovnu komandu nad savezničkim snagama dobili su Amerikanci, a ne Britanci. Vrhovni komandant bio je Dwigt Eisenhower, a njegov zamjenik je bio general Mark Clark. Na sve tenkove i oklopna vozila stavljeni su američki znakovi. Predsjednici Čerčil i Ruzvelt su se sastali 28.augusta, a oko 5.septembra postignut je sporazum i odlučeno da se invazija izvrši kod Casablanke, Orana i Alžira, dakle tri iskrcavanja. Napad na Tunis bi se izveo poslije iskrcavanja u Alžiru. 8.novembra 1942. Amerikanci su se iskrcali na tlo Afrike. 11.novembra Amerikancima je pošlo za rukom da zauzmu Oran od Francuza. U Alžiru, francuski vrhovni komandant je bio na strani saveznika, tako je Alžir ubrzo pao u savezničke ruke. 10.novembra francuski general Darlan naredio je svim francuskim jedinicamad da prestanu otvarati vatru na saveznike. Dok su u Maroku i Alžiru borbe obustavljene 12.novemnra, u Tunisu se stvari stajale drugačije. 16.novembra saveznici su prešli alžirsko-tunisku granicu. Na sjeveru Tunisa izvršen je prvi saveznički padobranski napad. Njemačke trupe su dan poslije iskrcavanja dovedene sa Sicilije u Tunis. Španjolski napad na Gibraltar je izostao, jer se diktator Franco nije usudio napasti saveznike. Krajem novembra stabilizirana je fronta u Tunisu, i saveznci dalje nisu mogli. Bitka kod Staljingrada Prvi ozbiljan napad njemačkih trupa na Staljingrad počeo je 18.augusta 1942. Njemačka 6.armija krenula je s Dona prema Volgi. Nekoliko dana kasnije, 23.augusta, 14.oklopni korpus 6.armije došao je do Volge i do sjevernih predgrađa Staljingrada. S juga su se približavali tenkovi uzeti od jedinica sa kavkaza, 4.oklopna armija. Ali prije napada trebala je njemačka avijacija uništiti grad. Bombardiranje je trajalo tri dana od 23-25.augusta 1942. U gradu je hiljade građana poginulo ali su Sovjeti izdržali. U želji da dođu do naftnih polja Kavkaza, Nijemci su morali zauzeti Staljingrad. Borbe su trajale danonoćno ali su se Sovjeti hrabro branili. 19.novembra 1942 krenula je sovjetska protuofanziva. Već 23.novembra zatvorila su se kod Kalača kliješta oko Paulusove 6.armije, jer su Nijemci i njihovi saveznici imali 100.000 poginulih i ranjenih te izgubili 60.000 zarobljenika. Sedam dana kasnije sovjetske trupe su u jurišu probile se do rijeke Čira i linije Verh-Kurmojarskaja-Ketčenjeri, tako da su opkoljeni Nijemci kod Staljingrada bili udaljeni 60-120km od svojih najbližih jedinica. General Paulus tražio je od Hitlera dozvolu za proboj, ali je ovaj odbio čuti za povlačenje. Smatrao je da se njegove jedinice moraju nastaviti boriti oko Staljingrada a avioni bi vršili opskrbu, dok druge jedinice ne dođu da ih oslobode. Njemačke snage na rejonu Kavkaza su trebale dobiti pojačanja od 160 tenkova iz Njemačke ali su sovjetski partizani uništavajući komunikacije znatno usporavili napredovanje tih jedinica. U međuvremenu su Sovjeti i dalje neprestano vršili pritisak na frontu grupe armija „Don“ i frontu kod Staljingrada. Desetog januara Sovjeti su počeli veliku ofanzivu protiv 6.armije. među ruševinama potpuno uništenog grada počela je najkrvavija bitka cijelog drugog svjetskog rata. Sovjetske trupe su 31.januara 1943. definitivno slomile otpor južne grupe i zarobile komandanta 6.njemačke armije, generala Paulusa. Zarobljeno je oko 90.000 Nijemaca, a sahranjeno oko 150.000.
31
Američka strategija „preskakanje otoka“ Linija fronte na Pacifiku išla je od Aleuta na dalekom sjeveru do Australije i Novog Zelanda na krajnjem jugu. Bilo je to veliko morsko prostranstvo s razbacanim skupinama otoka, koje su uglavnom kontrolirali Japanci. S obzirom na to da su Amerikanci držali malo kopna i da nisu imali dovoljno zrakoplovnih baza, morali su se najviše služiti nosačima aviona. To je bila čak vojna prednost, jer su nosači aviona bili pokretne baze koje su se kretale zajedno s pomicanjem linije fronte. Snažan otpor na Solomonovim otocima, gdje su se Japanci ukopali, primorao je komandu američke mornarice da odustane od strategije „kratkih skokova s otoka na otok, odnosno od osvajanja svih otoka koje su držali Japanci. Sredinom 1943. admiral King odlučio je ovladati slabim tačkama japanske odbrane osvajanjem slabije branjenih otoka, a zaobići ona koja se smatraju prejakima. Pri tome bi ta jaka uporišta bila izolirana. Ta nova strategija dobila je naziv „strategija preskakanja“, a vodila je izravno u središte japanskog carstva. Dok su Amerikanci u jesen 1942. imali na raspolaganju samo tri nosača aviona, već krajem 1943. na Pacifiku je plovilo više od 50 takvih brodova, što jasno govori o tome koliko se povećala vojna industrija u SAD-u. Transportni avioni mogli su letjeti i do 10.000km i mogli su osigurati popunu ljudstvom i materijalom na udaljenim područjima. Na taj način su mornarica i zrakoplovstvo sve više preuzimali vodeću ulogu u ratu Na Pacifiku. Američke podmornice 1943. su potopile 284 japanska trgovačka broda, tako da je Japan potpuno natjeran na defanzivu. Na ofanzivni elan Japanaca negativno je uticala i smrt admirala Yamamota, 8.aprila 1943. Osim toga, Japanci su do tada već bili izgubili najbolje pilote i kvalitativno najjači dio flote. Obuka novih pilota tražila je mnogo vremena, a također su Japanci morali držati veliki broj snaga u rezervi za eventualnu odbranu otoka japanskog glavnog grada. Japanska ratna proizvodnja morala se povećati kako bi se popunili gubici, ali su se industrijski potencijali pokazali premalima da bi se nadoknadilo ono što je izgubljeno. Zato je Japan zapadao u sve težu situaciju. Ni gubici u živoj sili nisu se mogli popuniti, posebno ne kvalitetnim kadrovima. U takovoj vojnoj situaciji pojavile su se samoubilačke brigade i piloti „kamikaze“. Japan se orijentirao na totalni rat do krajnjih mogućnosti. General MacArthur odredio je 30.juni 1943. za početak druge etape ofanzive protiv Nove Gvineje i Solomonova arhipelaga.
32
20. i 21. novembra saveznici su napali i zauzeli Gilbertove otoke. Time se otvarala mogućnost napada na Maršalove otoke. U međuvremenu zauzet je središnji dio Solomonovih otoka i vršeni su snažni zračni i pomorski napadi na Novu Gvineju. Invazija na Maršalove otoke počela je 30.januara. Postepeno osvajajući jedan po jedan otok, Amerikanci su uspjeli da zauzmu Marshallove otoke. Nakon toga saveznička ofanziva bila je usmjerena prema Novoj Gvineji. 1.oktobra 1944. Amerikancima je uspjelo da ovladaju većinom Nove Gvineje i dalje operacije čišćenja tih otoka od japanskih snaga Amerikanci su prepustili Australcima. Borbe u Burmi Burma je 1937. pod pritiskom burmanskog narodnooslobodilačkog pokreta odvojena od britanske amdinistracije u Indiji, ali time nije izgubila svoj kolonijalni status. Tražeći u inostranstvu podršku u borbi za nezavisnost i slobodu, burmanske vođe odlaze u Tokio. Međutim, poslije japanske invazije burmanski borci su uvidjeli da su Japanci izigrali težnje burmanskog naroda, te organizuju pokret otpora i prelaze u ilegalnu borbu protiv Japanaca. Burma je bila važna i saveznicima zbog teritorijalne veze sa Kinom. 7.marta Japanci su uspjeli zauzeti Rangoon, a nakon toga tokom 1941-42. godine napredovali su duž rijeke Irrawaddi. Saveznici su poslije pada Toungooa i Promea povukli svoje snage na sjever prema Mandelaya, gdje je počinjoa tzv. Burmanski put, kojim je pritjecala saveznička pomoć Kini. U potpuno izgorjeli Mandalay Japanci su ušli 29.aprila. time je burmanski put prema Kini bio presječen. Genral Alexander je smatrao da je njegov najvažniji zadatak da povuče trupe u Kinu i Indiju i da odbrani Indiju, što je i učinio. Nakon pet i po mjeseci borbe Japanci su uspjeli preći 1600km i zauzeti cijelu Burmu. Time je ugrožena Kina kojoj je ostala samo zračna veza sa Indijom.
33
Rat u Kini od decembra 1941. do juna 1943. godine Ulaskom SAD i Velike Britanije u rat protiv Japana, krajem 1941. Kina se našla u koaliciji antifašističkih snaga. Krajem 1941. Kina je imala pod oružjem gotovo četiri miliona vojnika. Kuomintanška vojska, kojom je zapovijedao Čang Kaj Šek (od januara 1942. načelnik štaba bio mu je američki general Stilwell), vodila je protiv japanskog agresora uglavnom pasivnu borbu. Najznačajnija vojna snaga na kineskom ratištu bila je kineska Crvena armija, kojom je rukovodila Komunistička partija Kine. Treba imati na umu da je Čang Kaj Šek borbu protiv komunizma smatrao primarnom, tako da su se kineski komunisti morali boriti i protiv japanskog agresora ali i protiv vojske generala Čang Kaj Šeka. U Kini je bilo oko milion japanskih vojnika i oni su držali pod okupacijom oko milon kvadratnih kilometara kinsekog teritorija, na kojem je živjelo oko 80 miliona stanovnika. Glavni zadatak japanske armije u Kini bio je eksploatacija zauzetih teritorija i borba protiv kineske Crvene armije, dok su operacije protiv Čang Kaj Šeka imale sporedni značaj i svodile na držanje zauzetih položaja. Tada se u Kini razbuktao građanski rat, što je išlo na ruku Japancima. Protiv jedinica kineske 8.komunističke armije general Čang Kaj Šek angažirao je 80.000 vojnika, a protiv 4.armije 200.000 vojnika. Primjenjujući odgovarajuću partizansku taktiku, jedinice Crvene armije uspjele su, međutim, izbjeći okruženje i uništenje, a nanijele su i Japancima prilične gubitke. U maju 1943. Japanci su poduzeli, prvi veći napad dolinom rijeke Jangce. Njihove namjere su bile da vladu Čang Kaj Šeka prinude na separatni mir i zaplijene rezerve riže i veći dio riječnog brodovlja u toj zoni. Pod pritiskom nadmoćnijeg Japana , kuomintanške jedinice povukle su se u planine na rezervne položaje. Onda je na japansko-kineskoj fronti nastupilo zatišje. Borbu su na kineskom teritoriju nastavile samo kineske oslobodilačke snage. Indijska borba za slobodu Britanci su uoči Drugog svjetskog rata bili, bar na papiru, već poodmakli u prelaženju s imperija na Commnwelth, čime bi kolonije trebale dobiti više samostalnosti, ali bi s metropolom ipak nastavile održavati prisne veze. Commonwelth se trebao sastojati od nekoliko autonomnih dijelova ili domiona koji bi dobrovoljno bili povezani s „britanskom krunom“. Da u praksi sve nije išlo tako lako pokazuje primjer Indije, koja još nije imala status domiona. Britanci su još uvijek čvrsto držali svoju vlast u Indiji, potičući jedna indijska plemena ili narode, političke stranke i grupe protiv drugih služeći se pri tom u punoj mjeri suprotnostima između Hindusa, Sika i muslimana. London je desetljećima namjerno kočio ekonomski, kulturni i politički razvoj Indijem opravdavajući to opasnošću od građanskog rata. A kada više nisu znali šta će, bacili su u zatvor vođe Kongresne stranke Gandhija i Nehrua. Nakon I svjetskog rata značajnu ulogu u političkom životu Indije preuzele su dvije političke stranke, Nacionalni kongres Indije, osnovan 1885. i Muslimanska liga, osnovana 1906. Dominantna ličnost Kongresa i idejni vođa nove politike „Swaraj“ – ostvarenje samouprave nenasiljem, bojkotiranjem kolonijalnih ustanova i organa vlasti – bio je Mahatma Gandhi. Najbliži Gandhijev saradnik i suborac bio je Jawaharlal Nehru. Najmoćnija ličnost u Indiji bio je potkralj, lord Linlithgow. On je 3.septembra 1939. izjavio da se Indija također smatra u ratnom stanju sa Njemačkom. Tako je Indija, kao članica Britanskog imperija, sudjelovala u Drugom svjetskom ratu protiv svoje volje. Kongresna stranka i Muslimanska liga odbile su saradnju s indijskom vladom koju su sastavili Britanci, smatrajući da narod koji se bori za nezavisnost ne može istodobno braniti interese imperija koji gazi njegovu slobodu. Zbog toga su se tokom cijelog rata vodile ogorčene političke borbe, iako je indijska vojska, kao dio britanskih oružanih snaga, djelovala na ratištima Afrike, Azije i Evrope. Razgovori na relaciji Staljin, Čerčil i Ruzvelt U svom govoru 22.juna 1941. Čerčil je izjavio da sebe naziva i dalje protivnikom komunističkog sistema, ali da se Britanija smatra saveznikom napadnutog Sovjetskog Saveza u borbi protiv nacističke Njemačke. Pošto su SAD još uvijek bile neutralne, Britaniji je preostalo jedino da pruža materijalnu pomoć Sovjetima, jer situacija na zapadu nije bila pogodna za izvođenje velikih ratnih akcija. Britanci su znali da bez SSSR-a neće biti lako dobiti rat, ali s obzirom na različite interese obiju zemalja, nova podjela Evrope nakon rata predstavljala bi priličan problem. S druge strane, sovjetski rukovodioci nisu mogli zamisliti da će Britanija, uza sva lijepa obećanja odoliti da ne igra ulogu „trećeg“ koji je u ratu sa strane. Povrh toga, nije se mogla zaboraviti ni antisovjetska i antikomunistička tradicija u britanskoj politici, a Chamberlainova „miroljubiva“ politika u Moskvi bila je shvaćena kao pokušaj da se bez SSSR, sa Hitlerom izgradi novi evropski poredak. U Moskvi se smatralo da će Britanija i SAD pustiti da se nacisti i komunisti međusobno unište, da bi se onda pojavili kao veliki pobjednici.
34
Sjedinjene države bile su formalno neutralne, ali su zbog svog izdašnog slanja oružja u Britaniji u okviru Zakona o zajmu i najmu već stajale na njenoj strani. Iako su mišljenja o pomoći SAD-a Sovjetskom Savezu bila podijeljena, ipa k je Ruzvelt u julu 1941. poslao u Moskvu svog povjerenika Harryja Hopkinsa. Rezultat je bio program pomoći SSSR-u u vrijednosti od milijardu dolara od 1.oktobra 1941. do 1.jula 1942. Međutim, koliko god isporuka oružja bila važna za SSSR, ipak je Staljin jasno pokazao da postoji samo jedan uvjerljiv dokaz bezuvjetne i iskrene pomoći, a to je otvaranje drugog ratišta. U ostalim međusobnim razgovorima uglavnom se pregovaralo o dominaciji u Evropi, i to sovjetskog u istočnoj Evropi, a britanskog u zapadnoj Evropi. Staljin je predlagao da Britanija u zamjenu za sovjetske teritorijalne aspiracije, osvoji u zapadnoj Evropi Rajnsku oblast i Bavarsku. Međutim, takva podjela za britaniju je bila neprihvatljiva, jer bi se time poremetila ravnoteža snaga u Evropi. Čerčil je nekoliko puta obećavao pomoć, ali je znao da Britanija nije sposobna da u kratkom roku otvori drugu frontu u zapadnoj Evropi. Osim toga, Britanci su i izvan Evrope imali dosta problema kojima su morali posvetiti više pažnje i na ta bojišta slati trupe. Njemačke i italijanske operacije u sjevernoj Africi ugrožavale su britanske interese u Sredozemnom moru. Japanski napad na Pearl Harbor 7.decembra 1941. značio je za Čerčila ne samo da je Amerika uključena u rat nego da je pitanje drugog fronta u Evropi dobilo novu dimenziju. Čerčil se slagao sa invazijom samo ako ona pruža jamstvo za brz uspjeh. Nije želio nikakav poraz u pravoj invaziji i nikakav dugotrajni iscrpljujući rat na položajima. Za njega je bilo bitnije da se najprije oslabi njemačka ratna moć. To bi se, između ostalog, postiglo invazijom u Sjevernoj Africi i bombardiranjem Njemačke. Njemačku bi, međutim, najviše trebalo oslabiti ratovanje u SSSR-u, borbu koju treba da potpomognu britansko-američke pošljke oružja i drugog ratnog materijala. Britansko-američka politika odgađanja o otvaranju drugog ratišta jako je poljuljala slogu među saveznicima. 24.januara Čerčil i Ruzvelt sastali su se u Casablanki. Među oficirima bili su generali Eisenhower i Alexander. Razgovaralo se o problemima opskrbljivanja, a i o saradnji među najvišim rukovodiocima. Nakon osvajanja Sjeverne Afrike odlučeno je da se izvrši desant na Siciliju. Time je invazija na Francusku odgođena za sljedeću, 1944.godinu. Kraj rata u Sjevernoj Africi Nakon iskrcavanja saveznika u novembru 1942. Hitlerov ambasador u Italiji Kesselring, dobio je od Mussolinija dopuštenje da s njemačkim trupama napadne Francuski Tunis. Francuska vlada u Vichyju također se složila s tim napadom. Tako su Nijemci i Talijani zauzeli Tunis i tako mogli zaustaviti napredovanje saveznika. Rommel je smatrao da treba napasti na zapadu, tako da se saveznici izbace iz Alžira i Maroka, ali je Hitler izdao direktivu da zaustavi napredovanje Britanaca u Libiji. Posao u Tunisu prepušten je general-pukovniku Jurgenu von Arnimu. Talijanska komanda nije bila zadovoljna Rommelom jer je htio napustiti Libiju, tako da su događaji u Africi bili izvor nepovjerenja između njemačkih i talijanskih trupa. Krajem februara 1943. osovinske snage u Sjevernoj Africi ujedinjene su u grupu armija „Afrika“ pod Rommelovim zapovjedništvom. Trebalo je da se Rommel u roku od dva mjeseca povuče na tzv.Mareth-liniju. U tom razdoblju trebalo je da von Arnim završi formiranje njemačko-talijanskih snaga u Tunisu. Ali Rommel u svom planu nije uspio. On je jedva mjesec dana zadržavao Britance, tako da se povukao iza linije „Mareth“. To nije bilo povoljno za Montgomeryja, jer se u međuvremenu udaljio čitave 2000km od svojih baza u Egiptu. Njegovi problemi prevoza riješeni su tek kada se luka Tripoli ponovo osposobila. Armije Rommela i von Arnima sakupile su se u ravnici između tuniške istočne obale i istočnih grebena Atlasa. Tamo su se bili ugnijezdili Amerikanci, Britanci i Francuzi. Da bi se prešao istočni greben i stiglo u ravnicu koja je bila iza njega, moglo se koristiti pet prelaza. Von Arnimova armija krenula je krajem decembra 1942 prema tim prelazima. Otpor Francuza brzo je oslabio, jer je njihovo naoružanje velikim dijelom poticalo iz I svjetskog rata. Brza intervencija američkih i britanskih tenkovskih jedinica spriječila je da Francuzi ne ostanu potpuno odsječeni. Saveznici nisu mogli slomiti nadmoć Nijemaca, koji su osim iz prolaza Faid i Maizila napredovali i sasvim na jugu kod Gafse. General Anderson je s Eisenhowerovim dopuštenjem izdao naredbu za opće povlačenje s istočnog grebena na zapadni. Kada je dat znak za njemački napad, general von Arnim zapovijedao je jedinicama za prolaz kroz klance Faid i Maizila, dok je Rommel vodio proboj kod Gafse. Rommel je poslije pada Sidi Bau Saida trebao preuzeti od von Arnima 21.oklopnu diviziju, da bi je upotrijebio za proboj prema Tebess, a zatim na sredozemnu obalu. Rezultat ovog manevra trebalo je biti potpuno opkoljavanje savezničkih snaga u Tunisu. Von Arnim je smatrao da je taj plan preambiciozan, tako da je odbio dati Rommelu potrebne jedinice. 13.februara Rommel je krenuo sa slabijim jedinicama na Amerikance, ali nije uspio proći klanac Qaserin 20.februara, kod klanca Qaserin počeo je ponovo njemački napad na savezničke položaje. Na putu za Thali došlo je do tenkovske bitke koja je završila neodlučeno. 21.februara
35
saveznici su dobili nova pojačanja koja su stigla iz Maroka i Alžira. Sljedeći dan saveznici su napali Nijemce. Američko zrakoplovstvo se prvi put nakon dugo vremena pojavilo na ratnoj pozornici. Jedna jedinica britanskih tenkova napala je Nijemce i bila potučena. Ali do njemačkog napada nije nikako dolazilo. Nijemcima je ostalo samo malo benzina za tenkove, njemačko zrakoplovstvo se zbog magle nije pojavljivalo, a borbe na Mareth liniji bile su sve žešće. Britanci koji su se iskrcali u Tripoliju, 20.marta bili su pred Mareth linijom. Borba za Mareth liniju trajala je sedam dana. Rezultat je bio proboj njemačko-talijanske odbrane. Put prema Tunisu i Bizerti bio je otvoren. Na početku aprila Amerikanci su se susreli s Montgomeryjevim trupama, koje su nadirale kroz Gafsu i Gabes. Obruč oko njemačkih i talijanskih jedinica u Tunisu time je bio zatvoren. Njemački i talijanski vojnici bili su u beznadnoj bici. Rommel se u to već ranije uvjerio. 10.marta, u najvećoj tajnosti napustio je Tunis, i preko Rima odletio u Berlin Hitleru da ga uvjeri kako se tuniska obala mora evakuirati. Umjesto toga poslan je na bolovanje. General von Arnim preuzeo je komandu nad grupom armija „Afrika“. 7.maja savezničke snage su ušle u Tunis, i dalje napredovale prema Bizerti. 13.maja 1943. saveznici su porazili Nijemce, Von Arnim je kapitulirao sa njemačkim trupama, a talijanski komandanti su ga slijedili. Zarobljeno je više od 250.000 njemačkih i talijanskih vojnika. Time je završen rat u sjevernoj Africi.
Kada je 13.maja 1943. ostatak njemačko-talijanske vojske kapitulirao u Sjevernoj Africi, dvadeset britanskih čistača mina pretraživalo je četiri dana morske tjesnace između Afrike i Sicilije i čistilo ovaj prostor od mina. 15.maja admiral sir Andrew Cunningham javio Londonu, da je prolaz između Sicilije i Tunisa u Sredozemnom moru je slobodan. Dva dana kasnije krenuo je prvi konveoj iz Gibraltara u Aleksandriju. Pomorski put između Londona i Aleksandrije sada je sa 11.500 milja skraćen na 3200 milja.
36
Desant na Siciliju Nakon poraza u Africi, Hitler je poslao nekoliko velikih kontigenata trupa iz Francuske i luka na Jadranskom moru u Grčku. Oklopna divizija poslana je na Sardiniju, obalne baterije u Grčkoj bile su pojačane, a minopolagačima, koji su u to vrijeme postavljali mine pred obalom Sicilije, naređeno je da odu u Grčku. Isto takvo naređenje dobila je većina njemačkih razarača koji su se nalazili u vodama oko Sicilije. Nijemci su smatrali da će saveznici napasti Sardiniju i Korziku, a zatim Grčku. Hitler je bio potpuno uvjeren u ispravnost dokumenata koji su uz španjolsku obalu nađeni kod leša utopljenika „majora Williama Martina“ i na osnovu tih dokumenata smatrao je da će saveznici napasti Sardiniju i Grčku. Međutim, obavještajna služba talijanske mornarice smatrala je da je napad na Grčku isključen i izjavila da ej Sicilija jedini cilj saveznika. Ni feldmaršal Kesselring nije vjerovao dokumentima famoznog majora Martina (čiji su leš saveznici podmetnuli radi zavaravanja Nijemaca). 20.juna poslao je oklopnu diviziju na Siciliju. Zadatak osvajanja Sicilije sadržavao je sljedeće tačke: cilj osvajanja Mesine jest da bi se Sicilija potpuno izolirala; grad se mora osvojiti s kopna, jer je prilaz Siciliji kroz Meseinski zaliv nemoguć a i previše udaljen od savezničkih baza, da bi lovci pružali zaštitu; najmanje dvije sicilijanske luke, Catania i Palermo, treba zauzeti ranije, da bi se moglo dopremiti dovoljno materijalnih sredstava za osvajanje otoka. Kao najpogodniji datum za desant određen je 10.juli. Mjesec dana prije početka desanta neprekidno su bombardovane luke i aerodromi na Siciliji, Sardiniji, Grčkoj i Italiji. Rezultat je bio da je na siciliji na dan iskrcavanja svih dvanaest zrakoplovnih baza, osiguranih protuavionskom odbranom, bilo neupotrebljivo za sile Osovine. 7. i 8.jula saveznička vojska je krenula punom praom iz sjevernoafričkih luka u zone za prikupljanje, južno i zapadno od Malte. Tu je desantna eskadra 9.jula bila na okupu, odakle je krenula prema svom cilju. Ujutro u 4.10 sati, 10.jula, prvi vojnici iskrcali su se na Siciliju. Pružanje otpora nije trajalo dugo. Za 45 minuta većina talijanskih vojnika pobjegla je iz bunkera. Talijani su često bježali a da nisu otvorili vatru. No iskrcavanje nije svuda teklo glatko. Kod Gale je pošlo naopako s pokušajem američke 82. zračnodesantne jedinice da se spusti na sicilijansko tlo. Samo dio jednog bataljona stigao je na odredište; na raskršće koje su blokirali i neko vrijeme branili od njemačkih tenkova, koji su napredovali prema obali. Na tom su sektoru, tenkovi značili veliku opasnost, ali mornarica je vrlo precizno tukla neprijateljske tenkove i jedinice i uspjela ih natjerati u bijeg. 19.jula sastali su se Hitler i Mussolini u sjevernotalijanskom gradu Feltreu. Duce je molio za više oklopnih divizija i 2000 aviona za odbranu Sicilije, što je Hitler odbio, jer je smatrao da pješadija, a ne tenkovi mogu spasiti Siciliju. Duce se vratio u Rim, gdje je 25.jula izgubio vlast. Zamijenio ga je maršal Badoglio i zatvorio ga. U međuvremenu su saveznici krčili put prema Mesini. 3.augusta je počela talijanska evakuacija sa Sicilije, a 10.augusta njemačka evakuacija. Saveznici koji nisu na brzinu uspjeli osvojiti Messinu, sada nisu mogli spriječiti ovu evakuaciju snaga. Za vrijeme evakuacije Sicilije, za šest dana i noći, prebačeno je više od 39.000 Nijemaca i velika količina oružja. Talijani su uspjeli prebaciti na kopno 6200 vojnika. Prve američke jedinice ušle su 17.augusta u napuštenu i razorenu Messinu. Sedam dana kasnije jedinice su se već mogle prebaciti u Calabriju. Sada je general Eisenhower, vrhovni komandant savezničkih snaga u Sredozemlju, odlučio da operacija „Baytown“ otpočne napadom na više mjesta protiv Italije. Odlučeno je da se 9.septembra saveznici iskrcaju kod Salerna, 50km južno od Napulja i Taranta na jugu Italije. Mussolini je smijenjen 25.jula, a nova talijanska vlada pregovarala je sa saveznicima o kapitulaciji. 8.septembra 1943. maršal Badoglio je objavio kapitulaciju svoje zemlje. Sutradan je kraljevska obitelj pobjegla u Brindisi, zajedno sa dijelom vlade. Ostavila je Rim na milost i nemilost i tako potpuno prokockala i ono malo simpatija što je uživala u narodu. 29.septembra Badoglio je otišao na Maltu da potpiše definitivan mir, pri čemu je ponovo pokušao mimoići bezuvjetnu kapitulaciju. Talijani su počeli praviti neprilike zbog svoje flote, koja je još bila upotrebljiva i koja je pobjegla na Maltu. Oni su smatrali da to nije predaja, nego saradnja sa saveznicima. Još jednom im se moralo objasniti da je bezuvjetna kapitulacija neizbježna, posebno zato što je Staljin zahtijevao dio flote kao ratni plijen. Tek je 17.novembra primirje postalo svršen čin. Oslobađanje Mussolinija Kada je 25.jula 1943. vlada maršala Badoglia uhapsila Mussolinija, počeo je da se ruši fašistički režim u Italiji. Mussolini je dva dana živio u uvjerenju da će biti prebačen u svoju kuću u Rocca delle Caminate. Umjesto toga, prebačen je na kažnjenički otok Ponzu u blizini Napulja. 6.augusta je vlada, uplašena da će Nijemci otkriti njegovo prebivalište, naložila da se Mussolini prebaci na otok La Maddalenu kraj Sardinije.
37
Hitler je dao zadatak oficiru SS jedinica Otto Skorzenyju da oslobodi Mussolinija. Još isto veče Skorzeny je telegrafirao tridesetorici svojih ljudi. Do sljedećeg jutra moralo je sve biti spremno za putovanje u Italiju. Oslobađanjem Mussolinija rukovodit će general Student, koji je bio komandant njemačkih padobranaca u blizini Rima. 27.jula Skorzeny je sletio u Rim. Plan oslobođenja Mussolinija nosio je naziv „Eiche“ (hrast). 18.augusta on je saznao gdje se nalazi Mussolini. Na otok La Maddalena poslao je jednog svog oficira prerušenog u ribara, koji je potvrdio da se Mussolini nalazi na otoku. Poduzete su opsežne mjere za akciju oslobađanja, no tada je stigla poruka da je Mussolini prebačen u nepoznatom smjeru. Njemačkom šefu policije u Rimu je pošlo za rukom da dođe do obavijesti da se Mussolini nalazi u Gran Sassu, skijaškoj oblasti u Apeninima. 12.septembra sa dvanaest jedrilica i jednim izviđačkim avionom Nijemci su se spustili na to područje. Bez otpora zauzeli su područje. Kasnije se ispostavilo da su talijanske vlasti naredile karabinjerima da ne pružaju otpor ako Nijemci pokušaju osloboditi Mussolinija. Odatle je Mussolini prebačen u Rim, a zatim preko Beča otputovao je u Munchen, a odatle u Istočnu Prusku u Hitlerov glavni stan. Savezničko napredovanje do decembra 1943. godine Prvog oktobra savezničke snage ušle su u razoreni Napulj. Prije toga su saveznici sve ceste, pruge, mostove i tunele bombardirali da bi spriječili Nijemce da upotrijebe Napulj kao polazište prema Salernu. Poslije toga su Nijemci, prije povlačenja, minirali i uništili luku. U međuvremenu Montgomery je zauzeo aerodrome oko Foggie, jednog od najvećih aerodromskih kompleksa u Italiji. Odatle su ubrzo počeli napadi na strateške ciljeve u sjevernoj Italiji, južnoj Njemačkoj, Austriji i na Balkanu, među kojima i na rumunska naftonosna polja kod Ploestija. U drugoj polovici decembra saveznici su stajali pred linijom „Gustav“ sa snažnim Monte Cassinom, koji je gospodario cijelim masivom. Linija Gustav je bila utvrđena linija dugačka 150km, koju su Nijemci izgradili ljeti 1943. Mussolinijevih 600 dana Iz Munchena sedam dana nakon svog oslobođenja, Duce se obratio talijanskom narodu i u Veroni je proglasio republiku koja se vraća načelima fašizma. Tako je nastala Talijanska Socijalna Republika i neofašizam. U Rimu je u međuvremenu novi sekretar stranke Alessandro Pavolini oformio novu vladu na čijem čelu je ponovo bio Mussolini. To je bila marionetska država, čiji je rukovodilac živio među SSvojnicima, a čije se tlo sve više smanjivalo, zato što su saveznici napredovali s juga, dok su Nijemci prisvojili južni Tirol. U Rimu koji je proglašen slobodnim gradom, nije se smjela smjestiti vlada, tako da se rezidencija 10.oktobra smjestila u Gargnano na jezeru Garda. Među Nijemcima, koji su kontrolirali njegove telefonske razgovore, Mussolini će provesti 600 dana koji ga dijele od njegova pogubljenja. Poslije kapitulacije Italije Nijemci su zarobili oko 70.000 italijanskih vojnika. Sada je general Wolf od ratnih zarobljenika formirao talijanske SS-jedinice, maršal Graziani običnu armiju, a Mussolini je dopustio stvaranje milicije od 15-godišnjih i 17-godišnjih mladića. Sada, kada ga je buržoazija izdala, Mussolini je namjeravao stati na stranu radnika. Krenuo je putem socijalizacije, čak je nekoliko radnika u većim gradovima izabrao za gradonačelnike. Međutim, Nijemci su smatrali da je Mussolini sanjar, jer su se radnici više odazivali ljevičarskim partizanima nego ovom lijevom neofašizmu. Operacije Crvene armije u proljeće 1943. godine Zimi 1942/43. sovjetska vrhovna komanda energično je nastavila uspješnu ofanzivu Crvene armije. Krajem januara 1943. general Malinovski, komadant južne fronte, bio je 50km udaljen od Rostova. Nijemci su morali evakuirati naftonosna polja prije nego što su uspjeli izvući iz zemlje i jednu tonu nafte. Kod Staljingrada se predala njemačka armija 2.februara 1943. Jedinice Sjeverozapadne fronte, pod maršalom Timošenkom napale su kod Demjanska polovinom februara isturene njemačke položaje. Nakon dva tjedna pala je ta isturena linija fronte u ruke Crvenoj armiji, kao i hiljade Nijemaca. Druga isturena linija fronte bila je kod Rževa, 200km južnije. Ovdje su napad izvodile Kalininska fronta generala Konjeva i Zapadna fronta generala Sokolovskog. Napad je počeo 1.marta, a dva dana kasnije Sovjeti su u Rževu uništili stotine tenkova i 1200 željezničkih vagona.. konjev je 11.marta osvojio Vjazmu i time završio likvidaciju te isturene fronte. Za deset dana zaplijenjeno je 500 tenkova i drugog ratnog materijala. Nakon pobjeda nad njemačkim, talijanskim i mađarskim trupama kod Voronježa, Starog i Novog Oskola put prema Kursku je bio otvoren.
38
Kurska bitka Kurska izbočina u obliku luka daleko ispupčenog na zapad, duboko se uvlačila u raspored njemačkih snaga produžujući frontu otprilike za 500km. Na taj način angažirala je znatne njemačke snage koje su morale zatvarati izbočinu sa sjevera, juga i zapada. Zemljište u kurskoj izbočini pružalo je dobre mogućnosti za upotrebu tenkovskih i motorizovanih snaga. Na ovom dijelu njemačka komanda se odlučila za ofanzivu protiv sovjetskih snaga u kurskoj oblasti. U proljetnim mjesecima 1943. na sovjetsko-njemačkom ratištu vladao je relativni mir. Oba su protivnika procjenjivala situacije i svestrano se pripremala za ljetnje operacije.Ocjenujući da su sovjetske snage od početka rata imale velike gubitke i da ih neće moći nadoknaditi, Hitler se nadao da će iznenadnim i munjevitim prodorom poraziti sovjetske armije u kurskoj izbočini i itme stvoriti uslove za prodor prema Moskvi. Plan za ovu ofanzivu nazvan je „Zitadelle“. Iz Zapadne Evrope prebačene su najbolje divizije, ukupno 5 divizija i 5 avionskih grupa. S druge strane, general Žukov je savjetovao svoju komandu i Staljina da Crvena armija ne pređe odmah u napad, nego da pričeka njemački napad. Kada se protivnik bude iscrpio, Crvena armija će uvesti svježe rezerve i prijeći u ofanzivu. Od aprila do juna 1943. na čitavoj kurskoj oblasti Sovjeti su izgradili odbranu dubine i do preko 150km. Izgrađeno je više od 10.000 rovova. U svom sastavu jedinice koje su trebale da odbiju njemački napad imale su oko 1.400.000 ljudi sa 3600 tenkova i preko 20.000 artiljerijskih oruđa. Osim toga u susjednoj Stepskoj fronti, kojom je zapovijedao Konjev, nalazilo se 580.000 ljudi i 1600 tenkova. 3.jula 1943. otpočeo je njemački napad. Rusi su preko zarobljenog njemačkog vojnika čak znali i tačno vrijeme napada, 3 sata ujutro, tako da su 40 minuta ranije artiljerijskom paljbom iznenadili Nijemce na njihovim položajima. Njemačka ofanziva počela je istovremeno na potezu Orel-Kursk. Uprkos snažnom otporu Nijemci pod komandom generala Modela su uspjeli probiti sovjetsku odbranu južno od Orela. Nijemci su se na pojedinim sektorima uspjeli probiti i do 10km, ali to je sve što je Modelova udarna grupa postigla da 11.jula. Na potezu Belgorod-Kursk udarna grupa Hotha je uz teške napore i velike gubitke se probila samo 35km, ali Obojan nisu zauzeli. Nakon toga je general Hoth usmjerio svoje snage u rejon Prohorovke. Tu je došlo do najžešćeg tenkovskog sudara u drugom svjetskom
39
ratu, u kojem je na obje strane sudjelovalo više od 1200 tenkova. Tenkovski poreci su se izmiješali i njemački „Tigrovi“ u bliskoj borbi nisu mogli koristiti svoje prednosti, prije svega sbagu naoružanja, nasuprot sovjetskom T-34, čije su odlike dolazile do izražaja baš u ovakvom načinu borbe u blizini. U toku teških borbi od 5. do 23. jula Nijemci su pretrpjeli velike ljudske i materijalne gubitke, a nisu postigli planirane ciljeve. Crvena je armija u dbrambenim borbama također imala znatnih gubitaka u ljudstvu i materijalu, ali je iznurila protivničke snage i zaustavila njemački napad. Crvena armija je prikupila za protuofanzivu 2.300.000 vojnika, 34.500 artiljerijskih oruđa, 5000 tenkova i 3700 aviona, dok su Nijemci imali na raspolaganju oko 900.000 vojnika, 9.500 artiljerijskih oruđa, te 2100 aviona. 5.augusta sovjetske snage zauzimaju Bolhov, a 18.augusta njemačke snage su izgubile orelsku izbočinu i bile potisnute do ispred Brjanska. Sovjetski plan „Kutuzov“ bio je ostvaren. U vrijeme borbi na oreolskoj izbočini armije u rejonu Harkova i Belgoroda vršile su također vojne operacije. 5.augusta oslobođeni su i Oreol i Belgorod. Prvi put u toku rata Moskva je artiljerijskim plotunima pozdravila oslobađanje ovih dvaju gradova. Sa zidina Kremlja odjeknulo je 12 plotuna iz 120 oruđa. 23.augusta zauzet je Harkov i time su otvorena vrata za prodor sovjetskih snaga u istočnu Ukrajinu. Bitka za Dnjepar Nakon poraza u kurskoj bici, njemačka komanda morala je pronaći način da zaustavi napredovanje u istočnu Ukrajinu i rudama bogati Donbas. Takva nastojanja i želje, međutim, bili su u suprotnosti s realnim mogućnostima njemačkih oružanih snaga. Nakon teških gubitaka kod Kurska, Nijemci su u rezervi imali samo 10 divizija. S druge strane, sovjetske borbene mogućnosti su dovođenjem brojnih rezervnih divizija stalno su rasle. Bitka za oslobađanje Donbasa počela je 13.augusta 1943. Za to vrijeme, od 25.augusta do 30. septembra tri sovjetske fronte – Centralna, Voronješka i Stepska – krenule su od Orela, Kurska i Belgoroda kroz istočnu Ukrajinu i približavale se Dnjepru. Poslije bitke kod Poltave, put sovjetskim trupama prema Dnjepru je bio otvoren. Crvena armija je izbila na Dnjepar u širini od 700km. Sovjetska komanda nije imala namjeru da se zaustavi na Dnjepru, nego je svojim jedinicama naredila da forsiraju iz pokreta. Svako forsiranje iz pokreta predstavlja najdelikatniju i najtežu vojnu operaciju, a ovdje se radilo i o velikoj rijeci i dobro organizovanoj njemačkoj odbrani s druge strane. Forsiranje iz pokreta stvara, međutim, iznenađenje za neprijatelja, što je bilo presudno za odluku sovjetske komande. Presudno je bilo što je sovjetska 13.armija, sjeverno od Kijeva, prva prešla Dnjepar 22.septembra i pošto je odbila njemačke napade, prodrla do 30.septembra u dubinu do 40km, potpuno natkrilivši Kijev sa sjevera. Drugi veliki mostobran bio je kod Dnjepropetrovska, a zatim još na 23 mjesta raspoređena po širini cijele fronte od 700km. 6.novembra sovjetske jedinice ušle su u Kijev. Nakon pada Kijeva njemačke snage su bile u rasulu na ovom području tako da su sovjetske snage zauzelo cijelu Ukrajinu. Na južnom ratištu oslobođena je Odessa 10.aprila. 12.maja oslobođen je Sevastopolj. Čim je Krim prešao u sovjetske ruke. Iskrcavanje saveznika kod Anzija i oslobađanje Rima Ofanziva koju su 12.januara otpočeli saveznici protiv njemačkih snaga na liniji „Gustav“ naišla je na teškoće. Njemačka odbrambena linija, postavljena tačno po sredini talijanske čizme, održala se. Time je operacija desanta kod Anzija zapala u veliku opasnost. Britanci i Amerikanci iskrcali su se noću između 21. i 22. januara na pješčanu obalu Riviera di Levante, između Anzija i Nettuna. Nakon iskrcavanja odlučili su saveznici prvo napraviti mostobran a zatim prijeći u ofanzivu. To je dalo Nijemcima vremena da pojačaju svoje snage. Stisnuti na malom prostoru saveznici su bili izloženi neprekidno bombardiranju njemačkih aviona. Time je brzi proboj prema Rimu bio onemogućen. Njemački protunapadi počeli su 3.februara i borbe su trajale do 12.februara, ali je bitka još bila neriješena. Nakon smjene generala Lucasa, umjesto kojeg je na čelo savezničkih trupa došao general Clark, te nakon pobjede nad Nijemcima 29.februara uloge su se promijenile i saveznici su mogli odahnuti, odbijena je njemačka ofanziva. 2.marta vrijeme se poboljšalo i saveznički avioni bacili su hiljade bombi na njemačke položaje kod Cisterne, Velletrija i Carroceta. Poslije toga fronta se kod Anzija stišala. Sudbina jedinica kod Anzija ovisila je o tome što će se dogoditi kod Cassina. Nakon žestokih borbi saveznici su u noći 17. i 18.maja stupili na ruševine gradića Cassina. Iste noće komadant njemačkih snaga povukao je svoje jedinice na tzv.liniju Adolf Hitler, u dolini rijeke Liri . 23.maj je za Nijemce bio katastrofalan. Kanadski tenkovi i trupe probili su se kroz liniju „Adolf Hitler“, a američki armijski korpus krenuo u napad s mostobrana kod Anzija. Nakon probijanja njemačke linije odbrane „Cezar“ južno od Rima savezničke snage su oslobodile Rim 4.juna 1944. godine.
40
Nova vlada u Italiji 1943-44. godina Iako je Badoglio 25.jula 1943. ukinuo Fašističku stranku, nije istodobno omogućio slobodan razvoj demokratskih stranaka. Njegova je vlada bila vojna diktatura koja se i dalje pridržavala zabrane političkih aktivnosti. Međutim, političari komunisti, socijalisti, socijaldemokrati osnovali su u tajnosti još 1942. Partiju akcije. Liberali i demokrišćani udružili su se 12.septembra 1943. u Komitet za nacionalno oslobođenje. Na jugu, kamo je Viktor Emanuel došao nakon bijega iz Rima, najveći je problem bio vladar. Dok se ovaj tvrdoglavo držao funkcije, bez obzira na činjenicu da je 20 godina sarađivao sa fašizmom, političke stranke su bile još tvrdoglavije u pokušaju da mu oduzmu vlast. Liberali, demokrišćani i socijaldemokrati htjeli su da vlast preuzme prestolonasljednik Umberto, dok su ostale stranke bile za republiku. Tada su saveznici smatrali da su kralj Viktor Emanuel i maršal Badoglio najbolje jamstvo za lojalnost Italije, pogotovo jer je italijanska mornarica koja je prešla na drugu stranu, bila monarhistički nastrojena. Međutim, jedna ekonomska misija pod vođstvom amerikanca Adlaia Stevensona u januaru 1944. izvjestila je da Talijani nisu uz Badogliov kabinet i da pitanje kralja predstavlja prepreku za ekonomski uticaj, počela se i saveznička vojna vlast zauzimati za primanje antifašističkih stranaka u kabinet i za rješavanje kraljevstva. Nezgodnu situaciju prekinuo je Sovjetski Savez u martu 1944. kada je službeno priznao Badoglievu vladu. Saveznici su Badogliev režim ozakonili time što su ga pustili da objavi rat Nijemcima u oktobru 1944. i tako maršalovu državicu prihvatili kao zemlju koja je ratovala na njihovoj strani. Teheranska konferencija Zbog neslaganja oko otvaranja druge fronte u Zapadnoj Evropi, Sovjetski Savez je postojao sve sumnjičaviji, i to nije krio svojim zapadnim saveznicima. London i dalje nije na to reagirao i vješto je, diplomatski, izbjegavao zaoštravanje odnosa. Vašington je bio osjetljiviji na svojetski pritisak, pa je predsjednik Ruzvelt u maju 1943. poslao u Moskvu bivšeg ambasadora J.E.Daviesa za koga se smatralo da je naklonjen Sovjetima, da mu ugovori sastanak sa Staljinom. Ruzvelt se nadao da će u neposrednom razgovoru moći otkloniti najteže smetnje za bolju saradnju. Pod uvjetom da se održe u Moskvi, Staljin se složio s konferencijom ministara vanjskih poslova. Od 15. do 31. oktobra zasjedali su Molotov, Eden i Cordell Hull. Atmosfera je bila povoljna zahvaljujući uspjesima koje su nekako u to vrijeme postizale savezničke vojske. U mnogim pitanjima, kao npr. o poslijeratnoj organizaciji Njemačke i o projektu stvaranja Organizacije ujedinjenih naroda, postignut je vidan napredak, a u raznim tačkama o kojima se postojale razlike u mišljenju došlo je do zbližavanja gledišta. Pod dojmom tih povoljnih rezultata Staljin se pokazao spremnim za skori sastanak sa zapadnim vođama – Ruzveltom i Čerčilom. Ruzvelt i Čerčil doletjeli su u Teheran 27.novembra 1943. u pratnji najbližih političkih, diplomataskih i vojnih saradnika. Doputovali su i članovi obitelji: Čerčilova djeca Sarah i Randolph, Ruzveltov sin Elliot i zet J.Boettinger. U međuvremenu je u Teheran stigao i Staljin sa svojom pratnjom. Kako je tamo bilo stacionirano mnogo sovjetskih vojnika, mogao se osjećati kao u svojoj zemlji. Zbog sigurnosti američki gosti su bili smješteni u sovjetskoj ambasadi, koja je bila nedaleko od britanske u kojoj su odsjeli Čerčil i pratnja. Staljin se zadovoljio manjom zgradom u neposrednoj blizini obje ambasade. Time su njihovi susreti dobijali neformalniji karakter. Prilikom konferencije, koja je trajala od 28.novembra do 1.decembra 1943. održane su četiri plenarne sjednice. Prve tri plenarne sjednice i prateći radni sastanci odnosili su se na vojnu problematiku. Zapadni saveznici su obavijestili svoje sovjetske partnere o pripremama za operaciju „Overlord“, tj. desant u Normandiji, kojom bi se u maju, najkasnije u junu naredne godine otvorila dugo obećavana druga fronta u zapadnoj Evropi. Čerčilovi pokušaji da pridobije prisutne za kompliciranu akciju, tj. da se osim iskrcavanja u sjevernoj Francuskoj izvrši i neka manja invazija na tirenskoj i jadranskoj obali, uglavnom su propali zbog Staljina. On je podržao veliku invaziju u Francuskoj, koja bi mogla olakšati napredovanje Crvene armije. Naglasio je da taj plan mora biti u centru njihovih razgovora. Čerčil je, naravno, bio nezadovoljan takvim tokom razgovora, pa je na konferenciji ostavio neljubazan i prilično iritantan dojam. Tri državnika složila su se da se Turska još prije nove godine mora uključiti u borbu protiv Njemačke, što bi olakšalo pomorske kontakte među saveznicima. Međutim, Staljina je najviše interesovao datum invazije. Tražio je da se odredi komandant za tu operaciju i za tu funkciju predložio američkog generala Eisenhowera. Staljin je ujedno obećao veliku sovjetsku ofanzivu prije početka invazije kako bi jače Nijemce vezao na istoku. O politici se u Teheranu govorilo nesistematski i uglavnom na informativnim sastancima. Ruzvelt je pokušao pridobiti Staljina za svoje planove o međunarodnom poretku posije rata. Organizacija ujedinjenih naroda, koja je trebala zamijeniti Ligu naroda i koja bi raspolagala većim ovlastima, činila se Staljinu prihvatljivom. U svakom slučaju Sovjeti su dali na znanje da budući Ujedinjeni narodu ne bi smjeli svjetskoj sili poput Sovjetskog Saveza krojiti zakone. Razgovaralo se i o poljskom pitanju.
41
Britanska vlada je imala moralnu i političku obavezu prema poljskoj vladi u Londonu. Američki predsjednik je morao povesti računa o predstojećim izborima i o glasovima šest miliona birača poljskog porijekla. Oni su zamislili da se poljska država pomjeri prema zapadu i da tzv. Curzonova linija bude istočna graniča, ali Sovjeti nisu odstupali od svojih teritorijalnih zahtjeva. I dok su se prepirali o istočnoj granici buduće poljske države, zapadne vođe propustile su da osiguraju i njeno buduće demokratsko uređenje, iako se moglo očekivati da će Staljin, koji nije niti pomišljao na neki kompromis sa poljskom vladom u Londonu, pripremiti poljsku vladu i armiju po svom ukusu čim njegove trupe oslobode poljski teritorij. I u drugim pitanjima zemalja istočne Evrope morale su se Velika Britanija i SAD pokoriti Staljinovim pretenzijama o dominaciji Sovjetskog Saveza u tim zemljama poslije protjerivanja Nijemaca. Teheranska konferencija završena je 1.decembra 1943. Iskrcavanje u Normandiji U ponedjeljak, 5.juna 1944. počeo je zračni desant na Normandiju. Zone desanta nalazile su se na oba kraja dijela normandijske obale na kojem će, nekoliko sati nakon njihovog iskrcavanja, otpočeti masovno prebacivanje ljudstva i borbenih sredstava. Američka 101. i 82. zračno-desantna divizija spustiće se zapadno od američkog odsjeka desanta „Gold“ i „Omaha“. Istočno od britanskog odsjeka desanta „Gold“, „Juno“ i „Sword“ spustiće se 6.britanska zračno-desantna divizija pojačana Kanađanima. Zračno-desantne jedinice moraju zaštiti s obiju strana cijelu obalu pomorskog desanta od njemačkih bočnih napada i zauzeti položaje dok ne stignu glavne snage s kopna. Iskrcavanje saveznika počelo je 6.juna 1944. godine.
42
Brodovi koji su krenuli u odsjek „Utah“ nalazili su se u zavjetrini poluotoka Cotentina, dok su floti koja se bližila odsjeku „Omaha“ mnogo više smetali vjetar i uzburkano more. Obala i zemljište iza nje u unutrašnjosti na odsjeku „Utah“ sastojala se od prilično niskih dina iza kojih se prostirala ravnica koju su Nijemci potopili. Međutim, na odsjeku „Omaha“ visoke stijene su dominirale obalom. Obala je dosta visoka, a na njoj su se nalazile njemačke utvrde. Kratko bombardiranje s mora nije mnogo oštetilo te utvrde; bombe savezničkih aviona obično su padale dosta daleko od cilja. Bombardiranje zrakoplovstva i mornarice na njemačke položaje na odsjeku „Utah“ imalo je željeni učinak. Jedino veliko zlo koje je pogodilo jedinice na odsjeku „Utah“ u prvim trenucima desanta bilo je što je nekoliko brodova naletjelo na minsko polje. Situacija na obalama Omahe bila je sasvim drugačija i saveznici su naišli na žestok otpor njemačkih jedinica. Britanska zona desanta prostirala se od Port-en-Bessina do rijeke Orne, dakle na 30km i bila podijeljena na tri sektora: Sword, Juno i Gold. Kod Le Hamela Britanci su dočekani isto kao i Amerikanci na Omahi. Na sreću, Britanci su raspolagali tenkovima. Bez te podrške, na „Goldu“ bi se odigrala ista drama kao na „Omahi“. Odsjek „Juno“ bio je bojno polje Kanađana i postao najkrvaviji na cijeloj obali britanske fronte. U ovoj se zoni nalaze oštre stijene pred obalom, a njemački položaji poslije bombardiranja ostali su uglavnom netaknuti.Na odsjeku „Sword“ iskrcali su se škotski komandosi. Ipak, i ovdje, na pojedinim mjestima, otpor je bio jak. Oko devet sati navečer, poslije jakih borbi Arromanches je zauzet od Nijemaca i narednih dana je služio kao glavna transportna luka za trupe i materijale. Veliki broj jedinica stupio je prvog dana na normandijsko tlo: 75.000 Britanaca, 57.500 Amerikanaca,a osim toga spustilo se 23.000 padobranaca. Tako je više od 165.000 savezničkih vojnika otpočelo oslobađanje zapadne Evrope. Sedam dana poslije invazije svi odsjeci desanta su spojeni u jedinstven mostobran u dužini od 125km. Ofanziva Crvene armije u ljeto 1944. godine Jedinice Crvene armije su 3.jula 1944. stigle do bjeloruskog glavnog grada Minska. Tako je u centralnom dijelu sovjetsko-njemačkog fronta načinjen otvor od oko 400km širine i put prema Litvaniji i Poljskoj je bio otvoren. Poraz Nijemaca u Bjelorusiji mogao je dijelom da se pripiše aktivnosti sovjetskih partizana kojih je u ovom dijelu Sovjetskog Saveza bilo više nego igdje drugdje. Na frontu se i dalje napredovalo brzinom od 15 do 20km na dan. 28.jula oslobođen je Brest-Litovsk. Poslije toga prvom bjeloruskom frontu je naređeno da osvoji varšavsku četvrt Praga na istočnoj obali Visle da bi se uspostavio mostobran na zapadnoj obali južno od Varšave. To je i učinjeno između 5. i 8.augusta.
43
20.augusta otpočela je sovjetska ofanziva u Rumuniji. Prema sovjetskom planu napada, u operaciji Jaši-Kišinjev bila su predviđena dva proboja: lijevo od Jašija i desno od Tirastopolja. U bukureštu je vijest o sovjetskoj ofanzivi bila potpuno iznenađenje. Kada je maršal Antonesku došao u grad 22.augusta nakon obilaženja fronta, ubijeđen da je situacija beznadežna i da Rumunija mora da zatraži primirje, zatražio je da ga primi kralj Mihajlo kako bi ga obavestio o svojoj odluci. Za vrijeme audijencije, maršala Antoneskua uhapsila je dvorska grada. Vlada koju su osnovali zavjerenici koji su sada nastojali da poboljšaju odnose sa saveznicima, preuzela je vlast u gradu. Uveče je počela da se preko radija emituje kraljeva poruka u kojoj poziva rumunske jedinice da prekinu borbu sa Sovjetima. Nova vlada je ponudila njemačkom ambasadoru da njemačke oružane snage dobrovoljno napuste Rumuniju. 24.augusta njemačke jedinice iz Ploeštija su krenule ka Bukureštu, a njemački avioni su počeli da bombarduju vladine zgrade. Za Rumune je to bio dovoljan povod da 25.augusta objave rat Njemačkoj. 31.augusta sovjetske trupe su pobjedonosno ušle u Bukurešt. Već prije toga delegacija za sklapanje primirja pošla u Moskvu gdje je 12.septembra potpisan ugovor. Rumunija se obavezala da će pod savezničkom komandaom da sudjeluje u borbama protiv Mađarske i Njemačke, da će zemlja da plati odštetu od 300 miliona dolara, Besarabija i Sjeverna Bukovina moraju da se vrate Sovjetskom Savezu, ali je mađarska aneksija Sjeverne Transilvanije poništena. Sovjetsko probijanje kroz Rumuniju dovelo je diplomatskih aktivnosti u susjednoj Bugarskoj. 26.augusta vlada Bagrjanova je dala izjavu da je Bugarska neutralna i zatražila od Nijemaca da svoje trupe povuku iz Bugarske. Međutim, u strahu od oružanog sukoba sa Nijemcima Bugari su odlagali odluku da razoružaju Nijemce u svojoj zemlji. 5.septembra je Sovjetski Savez objavio rat Bugarskoj. Tri dana kasnije sovjetske trupe su prešle preko rumunsko-bugarske granice. Bugarska vlada je zatim objavila rat Njemačkoj i naredila armiji da ne pruža otpor Crvenoj armiji. 9.septembra ustanici su uzeli vlast u Sofiji. Partizani i prebjegle jedinice bugarske armije opkolile su vladine zgrade. Vlada Muravjeva je uhapšena, a Georgijev, predsjednik vlade Otečestvenog fronta objavio je preokret. 16.septembra jedinice Crvene armije su trijumfalno ušle u Sofiju. 28.oktobra u Moskvi je potpisan ugovor o primirju. Trebalo je da Bugarska stavi na raspolaganje saveznika određeni broj trupa za borbu sa Nijemcima, a da Jugoslaviji i Grčkoj plati ratnu odštetu koja će se naknadno odrediti. U vrijeme kada je Crvena armija nadirala prema Bugarskoj i Rumuniji, a narodnoosobodilačka vojska Jugoslavije pripremala svoje posljednje ofanzivne operacije, i Albanska narodnooslobodilačka vojska krenula je u konačni obračun sa okupatorskim i kvinslinškim jedinicama na svojoj teritoriji. 21.novembra Nijemci se povlače iz Tirane, a 29.novembra oslobođen je Skadar. Time je cijela Albanija bila oslobođena. Varšavski ustanak U utorak 1.augusta 1944. u Varšavi je otpočeo ustanak. Sa svih strana se pucalo na Nijemce, a tri sata kasnije nad glavnim gradom su se vijorile bijelo-crvene zastave. General Tadeuš grof Komorovski komandant ilegalne Armije krajove ili Otadžbinske armije je iz svog štaba u predgrađu Vola tog dana uputio borcima svoje armije proglas i naredbu za otvoreni napad na njemačke trupe u Varšavi. U Proljeće 1944. ova armija je brojala oko 350.000 boraca. Pri izbijanju ustanka u Varšavi se nalazilo samo 13.000 njemačkih vojnika. 4.augusta Nijemci su u gradu prešli u kontraofanzivu. Himlerove tzv.pomoćne trupe, sakupljene od izdajnika i kriminalaca sa okupiranog područja ušle su u Varšavu. Sljedećeg dana napravile su pokolj među stanovništvom i ubili 15.000 ljudi, žena i djece. Obaviješten o situaciji u gradu, Čerčil je zatražio od Staljina da hitno pomogne ustanicima. Staljin, međutim, nije imao povjerenja u čitavu akciju, tvrdeći da su ustaničke snage nedovoljne da zauzmu grad. Čerčil i Ruzvelt su u još nekoliko pokušaja nastojali nagovoriti Staljina da pomogne ustanicima ili da dozvoli savezničkim avionima da koristeći aerodrome u Rusiji dostave oružje ustanicima. Staljinov odgovor je glasio:“Prije ili poslije svi će da doznaju istinu o grupi zlikovaca koji su počeli varšavsku avanturu da bi došli na vlast. Ova lica su iskoristila povjerenje stanovnika Varšave time što su mnoge, gotovo nenaoružane ljude upotrijebili protiv njemačkih topova, tenkova i aviona“. U Varšavi su Nijemci nastavili borbu, u stvari, uništavanje četvrti, ulica, kuća. Mnoge poljske trupe kojima je poslije borbe preostala samo kapitulacija, pobjegle su kroz kanalizaciju u obližnje blokove kuća, da se tamo dalje bore. 2.oktobra Nijemci su zauzeli i posljednji dio grada, centar grada. Poslije 63 dana borbe Bor-Komorovski i ostatak Otadžbinske armije su kapitulirali. Oko 150.000 Poljaka je izgubilo život u ustanku. Odmah nakon kapitulacije ustanka Himler je naredio da se grad potpuno uništi, a stanovništvo deportuje u radne i koncentracione logore.
44
Sovjetska ofanziva u baltičkim zemljama Poraz njemačkih armija u Bjelorusiji u junu i julu 1944. krajnje je uzdrmao i njemačke pozicije u baltičkim oblastima. U julu su ruske snage prodrle u Litvaniju i južnu Letoniju. U drugoj sedmici septembra Sovjeti su započeli svoju odlučujuću ofanzivu protiv Estonije i Letonije. Sovjetima je trebalo sedam dana da bi stigli do glavnog grada Talina kojeg su i zauzeli 22.septembra. U međuvremenu je počela prva seoba baltičkih izbjeglica. Oko 200.000 bjegunaca iz baltičkih zemalja je preko Švedske pobjeglo u Njemačku. U toku septembra i oktobra 1944. je potpuno slomljen njemački otpor u Estoniji i Letoniji. Riga je zauzeta 14.oktobra 2.septembra 1944. finska vlada je otkazala Njemačkoj saradnju, a parlament je odobrio pregovore s Moskvom. Moskva je zahtijevala poluostrvo Porkalu, nedaleko od Helsinkija i pravo transporta do njega preko finske teritorije. Sovjetski savez je zahtijevao da se zabrane sve antisovjetske i fašističke organizacije i da se sudi ratnim zločincima. Ogovor o miru koji je sadržavao uglavnom iste uslove kao i ugovor o primirju potpisan je tek 1947. u Parizu. Potpisivanje ugovora o primirju značilo je kraj rata ali ne i kraj oružane borbe. Finska je morala da istjera njemačke trupe iz svoje zemlje. Borbe su trajale sve do aprila 1945., dok su i posljednji Nijemci otjerani sa položaja u Finskoj. Atentat na Hitlera 20.juli 1944. Profesionalni oficir njemačke vojske grof Klaus Šenk fon Štaufenberg je pripadao vrsti ljudi koje Hitler inače nije podnosio i u koje nije imao povjerenja. Čudnovato je stoga da baš kod njega nije osjetio opasnost, iako ga je susretao više puta na sastancima na kojima je bila razmatrana vojna situacija. Bile su to pomalo neformalne sjednice koje je Hitler gotovo svakog dana držao sa svojim generalima u svom dobro čuvanom glavnom štabu, tzv. Vučkoj jami kod Restenburga u Istočnoj Pruskoj. Fon Štaufenberg je tada već pripadao grupi koja je planirala atentat na Hitlera. S obzirom da je od čitave grupe jedini on imao pristupa Hitleru, odlučio je da sam izvrši atentat, iako je u Africi izgubio jedno oko, desnu šaku i dva prsta lijeve. Zato je on u prvoj polovini jula u svojoj aktovci ponio bombu na konferenciju u Vrhovnoj komandi. Iskrsle su, međutim, neke neočekivane okolnosti pa je u posljednjem trenutku odustao od aktiviranja bombe. Sljedeća sjednica trebalo je da se održi 20.jula i tada se atentat morao izvesti, jer bi svako odlaganje bilo neodgovorno – smatrali su von Štaufenberg i njegovi zavjerenici,među kojima Gerdeler, feldmaršal von Vicleben i stari načelnik štaba njemačke vojske Bek. Ujutro je tog dana von Štaufenberg odletio u Hitlerov glavni štab. U pola jedan je kliještima, specijalno napravljenim za njegovu osakaćenu ruku, aktivirao satni mehanizam bombe na deset minuta i ubrzo zatim ušao u baraku gdje su se razgovori odvijali. Štaufenberg je sačekao trenutak, a zatim neprimijećen uspio da izađe iz barake. Nešto kasnije čuo je strašnu eksploziju. Prošavši pored stražara otišao je na aerodrom, odakle je odletio za Berlin. Tamo je saznao da je izvjestan broj oficira poginuo ali da većina, među kojom i Hitler, nije bila ozlijeđena. Zavjerenički oficiri su pohapšeni i nad četvoricom njih je izvršena smrtna kazna. Nakon toga je Gestapo izvršio čistku u redovima vojske. Savezničko iskrcavanje na jugu Francuske Kada su francuski partizani, 14.augusta dobili šifrovanu vijest, invaziona vojska pod admiralom Hjuitom krenula je prema Đenovi da bi Nijemce navela na pomisao da je napad usmjeren na neko drugo mjesto. Dok su Nijemci mislili da će saveznici pokušati da sa sjeverozapada Italije osvoje dolinu Poa, partizani u južnoj Francuskoj su već znali da je južna Francuska područje iskrcavanja. 14.augusta je obala između Kana i Ijera, žestokim bombardovanjem očišćena od Nijemaca. Poslije savezničkog iskrcavanja se što je bilo moguće više njemačkih divizija povuklo južno od Loare u pravcu njemačke granice, tako da su Saveznici veoma brzo napredovali. U međuvremenu su pripadnici francuskog pokreta otpora u Tulonu i Marseju oslobodili put za francuske invazione trupe koje su nadirale. Nijemci su tu izdržali do 28. augusta, a onda je saveznicima uspjelo da se dokopaju luka. 24.augusta saveznici su se probili do Grenobla, a francuska vojska je zapadno od Dižona 11.septembra uspostavila kontakt sa prethodnicama američke 2.armije, pod generalom Patonom, koja se iskrcala u Normandiji. Sljedećih osam mjeseci preko Tulona i Marseja iskrcalo se 14 divizija u Francusku. Savezničke jedinice na sjeveru19.augusta stižu do obala Sene. Većina njemačkih jedinica uspjela je da se povuče preko Sene, ali su morali da ostave za sobom skoro svu svoju ratnu opremu. Od 2300 tenkova, koliko se nalazilo u Normandiji, preko Sene nije uspjelo da se vrati više od stotinu. Početkom augusta 1944. za komandanta Pariza Hitler je imenovao generala Ditriha von Holtica. Fon Holstic je bio jedan od zagriženih nacista i istakao se na sovjetskom frontu, a posebno po tome što je
45
vjerno izvršavao Hitlerova naređenja i idući sa zaštitnicom njemačke vojske uništio veliki broj sela i gradova. Hitler je sada od njega očekivao da isto uradi i sa Parizom, kojeg je želio da potpuno razori. 9.augusta von Holtic je stigao u Pariz. Komunisti su u gradu organizovali štrajkove službenika željeznice, policije, pošte, svuda u gradu došlo je do puškaranja između članova pokreta otpora i njemačke vojske. Javne službe su samo djelimično funkcionisale, prestalo je snadbijevanje plinom i strujom, a u nekim dijelovima grada osjećala se nestašica vode. 16.augusta su Gestapo, SS i SD napustili grad što je doprinijelo da se stvore uslovi za opšti ustanak građanstva. U takvoj situaciji i degolisti su nastojali da što prije preuzmu inicijativu od komunista u Parizu. 19.augusta otpočeo je ustanak. Preko švedskog konzula koji je stigao u štab generala Bredlija, saveznici su dobili poruku od von Holtiza. Nijemci neće razoriti Pariz ukoliko savezničke snage dođu do grada prije nego što von Holtic dobije pojačanje od dvije oklopne divizije. Ukoliko pojačanje stigne, onda je dužnost komandanta da ih upotrijebi, i onda će doći do žestokih borbi u gradu. Nakon toga Bredli je odlučio da pošalje 4.američku diviziju na Pariz. U glavnom gradu su skoro završene sve pripreme da se u vazduh dignu sve važnije zgrade. Čekalo se samo na fon Holticovu naredbu. 25.augusta 1944. savezničke snage ušle su u Pariz. Kada su saveznici upali u njemački štab. Fon Holtic je ispalio svega nekoliko metaka tek da bi se spasila čast. Poručniku Henriju Karčeru je pripala čast da zarobi fon Holtica. Nakon toga je odveden u zgradu Prefekture, gdje je pred generalom Leklerkom zvanično potpisao kapitulaciju njemačkih jedinica u Parizu. Desant u Holandiji 17.septembra 1944. počeo je desant savezničkih zračnih snaga na Holandiju. Preko 2000 transportnih aviona i jedrilica prepunih američkih i britanskih padobranaca i njihovog materijala tog jutra uputili su se sa 22 razna aerodroma iz Britanije prema Holandiji. Operacija „market“ je najveća vazdušnodesantna operacija u toku rata. Američka 101. vazdušno-desantna divizija pod generalom Maksvelom Tejlorom spustila se odmah poslije 13 sati na prostoru terena kod Sona, Sint Udenrodea i Fehela. Gubitaka gotovo nisu imali. Njihov zadatak je bio zauzimanje mostova preko vodenih puteva između Ejndhofena i Udena. Uspjeli su da zauzmu mostove kod Sint Udenrodea i Fehela, ali sjeverno od Ejndhofena Nijemci su digli most u zrak. Kod Najmehena su pripadnici 82. vazdušno-desantne divizije generala Gevina također uspješno zauzeli most na Mezi kod Hrafea. U Najmehenu i Hrafeu stanovnici su radosno dočekali saveznike. Sljedećeg dana Amerikanci su zauzeli Ejndhofen. Zbog magle saveznici nisu mogli da dobiju predviđena pojačanja u ljudstvu i ratnom materijalu, a 20.septembra počelo je njemačko artiljerijsko granatiranje oslobođenih gradova. Nakon neuspješnog savezničkog zauzimanja Arnhema i usljed njemačke protuofanzive počelo je povlačenje savezničkih snaga. Saveznici su zauzimanjem mosta u Arnhemu namjeravali da zaobiđu njemačku liniju odbrane Sigfried liniju i time napreduju prema sjeveru Njemačke i Berlinu, ali zbog kašnjenja kopnenih jedinica Nijemci su uspjeli da zarobe veliki broj padobranaca i odbiju napade saveznika. Njemačka ofanziva u Ardenima Plan za ardensku ofanzivu bio je u cjelini Hitlerova zamisao. Još od ljetnjih mjeseci 1944 nosio se mišlju da još jednom pređe u veliku, uspješnu ofanzivu, jer bi jedna ratna pobjeda bila važan uslov za moguće pregovore oko završetka rata. Operacija „Sihelšnit“ (zamah srpom) obuhvatala je prodor oklopnih armija preko teško prohodnih Ardena prema La Manšu i odsijecanje savezničkih snaga u Flandriji. Hitler je smatrao da Saveznici imaju jače ofanzivno krilo na sjeveru nego na jugu, i da je južno krilo na sektoru Ardena bilo samo djelimično zaposjednuto. Uništenjem 20-30 savezničkih divizija (od ukupno 62) cijela situacija na zapadnom frontu bi jednim udarcem mogla da se izmijeni u korist Njemačke. Cilj ofanzive je bio da odsijeku savezničke jedinice sjeverno od linije Bastonj – Brisel – Antverpen i unište ih. Napad je počeo 16.decenbra 1944. Na hiljade njemačkih topova otvorilo je vatru na savezničke položaje između Monšaua i Enternaha. Grupa raketa V-1 na putu za Lijež i Antverpen ostavljala je uz huku vatrene tragove na nebu, a kroz maglu je krenulo 14 njemačkih divizija iz Šne Ajfela ka američkim linijama. Američki komandant general Omar Bredli mogao je tog trenutka da raspolaže 31. divizijom na zapadnoj granici Njemačke. 16 divizija se nalazilo sjeverno od Ardena, a 10 divizija južno od Ardena. Amerikanci su zatečeni potpuno nespremni. Zbog magle savezničke zrakoplovne snage su ostale nemoćne na zemlji. 19.septembra se predalo više od 7.000 savezničkih vojnika. Pometnja iza fronta bila je velika. Zbog nedostatka tačnih informacija, generali su potcjenjivali situaciju. Za nedostatak informacija bili su dijelom krivi Skorcenijevi komandosi koji su se u noći prije napada, u američkim uniformama i džipovima, infiltrirali iza fronta i pokidali veliki broj telefonskih linija.
46
Primarni cilj njemačkih snaga je bio da se dokopaju savezničkih zaliha benzina jer su njihovi tenkovi u tome oskudijevali. 17.decembra su tenkovi 6. SS – oklopne armije već ušli 40km duboko u Belgiju. Uveče su američke 101. i 82. vazdušno-desantne jedinice, koje su se kao rezerve našle kod Remsa prebačene na ardenski front u Bastonj da bi se zaustavio njemački prodor. 20.decembra na sjeveru je njemačka oklopna SS divizija pokušavala da se probije do Meze između Liježa i Oeja, ali još uvijek nije uspjela da osvoji položaje kod Elsenborna i Malmedija i dva velika američka skladišta benzina. Na lijevom krilu 6.oklopne SS armije, Mantojfelova 5.armija još uvijek nije uspjela da osvoji Sen VIt i Bastonj. Od izuzetnog značaja je bilo da Bastonj, najvažnije raskršće puteva u tom području, ostane u rukama Amerikanaca. 21. decembra Nijemci su još jednom pokušali da forsiraju proboj u sektoru Monšau-Bittenbah-Malmedi. Ne vodeći računa o sopstvenim gubicima, napadali su bez prestanka dva dana, ali nisu osvojili nikakav prostor. Poboljšanje vremena donijelo je mnogo promjene na frontu. Na samo što je avijacija mogla da pomaže opkoljenim snagama u Bastonju, bombardirajući njemačke položaje, već su i Mantojfelove jedinice bile stalno bombardovane. Tome je pogodovao i snijeg. Tenkovi i koncentracije pješadije lako su se razaznavali na bijeloj pozadini. Model i Mantojfel su sada shvatili da je nemoguće stići do Antverpena i da postoje slabe šanse da pređu rijeku Mezu. Osim toga njemačko napredovanje je usporavao i ozbiljan nedostatak goriva. Zalihe su se ispraznile, a nisu se više mogli nadati ni tome da će Amerikancima zaplijeniti velike količine goriva. Uzalud su Nijemci pokušavali da zauzmu Bastonj, a 26.decembra Amerikanci su uspjeli da probiju opsadu i spoje sa svojim jedinicama u gradu. Ishod njemačkih operacija od 16-25.decembra 1944. jasno je pokazao da je njemačko vojno rukovodstvo gajilo suviše velike nade. Zbog lošeg stanja puteva, nedovoljne uvježbanosti, sve većeg nedostatka goriva i prije svega zbog masovnih napada savezničke avijacije poslije 23.decembra, a uz i to odlučnog otpora Amerikanaca u sektoru Bastonja, vidjelo se da je prošao vrhunac njemačke ofanzive. Krajem januara su njemačke jedinice povučene do svoje polazne tačke na Zapadnom bedemu. SS oklopni korpus je prebačen za Beč, a zatim i cijela 6.SS oklopna armija prema Budimpešti gdje su nadirali vojnici Crvene armije. Time je Hitler konačno odustao od ofanzivne strategije na zapadu. S obzirom na katastrofalnu situaciju na istoku nikakva drukčija odluka nije bila moguća. Mađarska u jesen 1944. godine 19.marta 1944. Nijemci su zaposjeli Mađarsku. Do tog dana su ljudi u toj zemlji jedva primjećivali da se mađarske trupe bore na sovjetsko-njemačkom frontu i da je svugdje oko njih rat. Mađarska je bila pošteđena ratnih razaranja. Mađarska je pod konzervativno-autoritativnim režimom kraljevskog regenta Hortija živjela u relativnom miru. Njemačka okupacija je tome odjednom učinila kraj. Hortija su Nijemci natjerali da Kalajevu vladu, koja im zbog svojih tolerantnih stavova prema antinacističkim partijama i izbjeglicama nije odgovarala, zamijeni kabinetom Deme Stojaja, dotadašnjeg ambasadora u Berlinu. Ta vlada je bila sastavljena od ljudi koji su uživali povjerenje okupatora. Kada su SS trupe i Gestapo ušli u zemlju, počela su hapšenja. Uhapšene su mnoge ličnosti među kojima bivši ministri Keresteš-Fišer i baron Banfi, grof Šigraj, mnogi antifašisti, izbjeglice i Jevreji. Nijemci su odmah počeli sa antijevrejskim progonima i deportacijama. Kraljevski regent Horti neprestano je pokušavao da se otrese njemačkog tutorstva. Porazi Nijemaca na istoku i zapadu i prije svega predaja Rumunije omogućili su Hortiju da ojača svoj položaj. Stojajovu vladu koja je raspuštena 29.augusta, zamijenila je vlada generala Lakatoša. Stopirane su aktivnosti Gestapa i proganjanje Jevreja i antifašista. Osim toga uspostavljeni su kontakti sa saveznicima. General Nedej je 22.septembra otputovao u Napulj u Vrhovnu komandu saveznika, ali je na svoje razočarenje saznao da treba prvo da se obrati Sovjetskom Savezu. Krajem septembra je delegacija pod vođstvom komandanta žandarmerije generala Faraga otišla u Moskvu da bi pregovarala o prekidu vatre. Tek 11.oktobra došlo je do privremenog sporazuma. Međutim, i Nijemci su reagovali. Horti jw uhapšen i sa svojom porodicom prebačen u Njemačku. Vođa Strelastih krstova Salaši određen je za predsjednika vlade. Na oslobođenom teritoriju Sovjeti su formirali vladu koja je bila njima naklonjena. 23.decembra 1944. u Debrecinu formirana je nova vlada, a komandant mađarske 1.armije, general Dalioki-Miloš postao je predsjednik vlade. Samo dvojica komunista su ušli u njegov kabinet, Inre Nađ i Makaš Rakoši. 20.januara 1945. nova vlada je potpisala prekid vatre sa pobjednicima. Prema odredbama primirja, Mađarska je imala da napusti okupirane teritorije svojih susjeda. Poslije toga je došlo do formiranja Narodne armije Mađarske, a 13.februara jedinice Crvene armije su oslobodile Budimpeštu. Borbe su, međutim, nastavljene na teritoriji Mađarske sve do početka aprila 1945. za to vrijeme postojale su dvije mađarske države – demokratska sa sjedištem, najprije u Debrecinu, a kasnije u Budimpešti, i fašistička na čelu sa Salašijem. Mirovnim ugovorm iz 1947. iz Pariza Mađarska je ostala u granicama iz januara 1938. sa minimalnim korekcijama prema Čehoslovačkoj.
47
Britanska intervencija u Grčkoj 18.oktobra 1944. u Atini je priređen doček skromnom broju britanskih trupa i „vladi Nacionalnog jedinstva“ pod Papandreuom. Šest nedjelja kasnije, u glavnom gradu Grčke, bijesnio je građanski rat. Do prvoh kraha došlo je na polju ekonomije. Trenutna euforija ubrzo se povukla pred saznanjem da se još dugo zemlja neće otarasiti bijede i inflacije. Paralelno sa takvim razvojem događaja, i politika je krenula u pravcu polarizacije i konfrontacije. Ljevičarski pokret otpora EAM kontrolisao je izvan Atine gotovo cijelu zemlju. Britanci su imali svoja uporišta u Solunu i Patrasu. Njih su EAM i njegova vojna organizacija ELAS ostavljali da rade šta žele, iako su ih optuživali da pružaju zaštitu, pa čak i da daju oružje, članovima „Sigurnosnih bataljona“, nekoj vrsti narodne odbrane koju je osnovala posljednja ratna vlada pod Ralisom, a koje je EAM proganjao. Drugi kamen spoticanja postao je povratak 3.grčke brigade, nazvane Rimini brigada (nazvane po gradu koji je osvojila kao dio savezničkih snaga na italijanskom frontu). Trijumfalni ulazak ovog odabranog korpusa u Atinu 10.novembra, svi koji su bili antimonarhistički raspoloženi shvatili su kao provokaciju., jer je ova brigada bila sastavljena od trupa koje su bile vjerne kralju. EAM-ovi ministri, kojih je bilo sedam u vladi, zahtijevali su da se 3.brigada i Sveta legija koja se nalazila na egejskim ostvrima, demobilišu zajedno sa ELAS-m. Papandreu, iako nije bio neki rojalista, želio je da zadrži ove jedinice kao početak nove grčke zvanične vojske. Pošto je EAM krajem novembra odbio kompromisni prijedlog, Grčka je od 1.decembra bila u građanskom ratu. 3.decembra izbile su demonstracije na kojima su policajci pucali na mase naroda. Uveče je ELAS zauzeo većinu policijskih stanica. Do sukoba između ELAS-a i Britanaca koji su podržavali monarhističku vladu došlo je 13.decembra. 5.januara ELAS je odlučio da napusti Atinu. Republikanski general Plastiras je 4.januara je pod pritiskom Britanaca naslijedio Papandreua i pozvao na pomirenje. Do prekida vatre došlo je 11.januara. na konferenciji u Varkizi, ljetovalištu izvan Atine je nakon nedjelju dana pregovora, u noći 12. i 13. februara postignuta saglasnost. Trebalo je da ELAS pod britanskom kontrolom preda oružje. Na referendumu koji je trebao da se održi biće odlučeno o povratku kralja Đorđija II. Stanovnici su se u mnogim dijelovima zemlje, zastrašeni mogućnošću građanskog rata, ali i antikomunističkom propagandom, u septembru izjasnili za povratak kralja. Pod Čerčilovom sugestijom umjesto kralja je izabran regent, arhiepiskop Atine, Damaskinos. Međutim, razlike su bile ipak prevelike što je dovelo do građanskog rata 1947. Konferencija u Jalti 3.februara 1945. predsjednici Ruzvelt i Čerčil avionom su sletjeli na aerodrom Saki na Krimu. Odatle su se uputili za Jaltu koja je bila udaljena 135km. Sljedećeg dana došao je i Staljin. sa Čerčilom je govorio o vojnoj situaciji, a sa svojim američkim gostom i o de Golu i njegovim malo pretjeranim zahtjevima o položaju Francuske. Također se govorilo o užasnim razaranjima koja su Nijemci pričinili u Ukrajini, te o strašnim zločinima koje su počinili. Od 5. do 11.februara radilo se tako da je prijepodne bilo određeno za međusobna savjetovanja i vojna konsultovanja, a popodne od četiri do osam sati su se održavale plenarne sjednice svih delegacija. Odlučeno je da se Njemačka podijeli na više zona. U principu su se složili da Francuzima treba da bude dodijeljena jedna okupaciona zona u području koje budu dobile Amerika i Britanija. Po pitanju ratne odštete Sovjeti su tražili materijale iz njemačkih fabriku za svoju sopstvenu razorenu industriju i uz to još godišnje plaćanje za period od deset godina. Njemačka je trebala da plati odštetu i da se razoruža. Tešku industriju je trebalo smanjiti do 20%. Ratna industrija, kao što su fabrike aviona, naftnih derivata, trebala je potpuno da nestane. Sovjetski Savez bi se zadovoljio sa ukupno deset milijardi dolara odštete. Ruzvelt i Čerčil se nisu protivili ovim zahtjevima. 6.februara su na dnevnom redu bila pitanja organizacije svjetske bezbjednosti i problem Poljske. Dogovoreno je da se Konferencija Ujedinjenih naroda održi 25.aprila u SAD. Stalni članovi Savjeta bezbjednosti u suštini bi imali pravo veta, jer ako između njih ne bi došlo do saglasnosti, onda odluka ne bi smjela da se izvrši. Stalni članovi bi bili osim ove tri zemlje još Francuska i Kina. Po pitanju Poljske dogovoreno je da se istočna granica slaže sa Kerzonovom linijom. Staljin je obećao da će održati slobodne izbore u Poljskoj, te da će u Lublinski komitet ili Varšavsku vladu proširiti drugim poljskim političarima koji su se nalazili u Londonu. Staljin je pristao da stupi u rat protiv Japana nakon kapitulacije Njemačke, u zamjenu za neke teritorijalne ustupke u Aziji. Na ovoj konferenciji raspravljalo se i o pitanju Jugoslavije i odlučeno je da oni članovi Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, birani na posljednjim izborima koji nisu sarađivali sa fašistima budu uključeniu AVNOJ na čelu sa Titom.
48
Bitka za Filipine Pošto je komandant američkih snaga jugozapadnog Pacifika, general mekartur osvojio Novu Gvineju, sljedeći cilj bili su Filipini. Prvo je trebalo osvojiti molučko ostrvo Halmaheru rukovodeći se principom „Pogodi Japance gdje ih nema“, operativci generala Mekartura i admirala Nimica su u julu 1944. Halmaheru zamijenili za sjeverno susjedno ostrvo Morotaj, na kojem je bilo malo Japanaca. 15.septembra Amerikanci su se iskrcali na ostrvo. Ostrvo je pretvoreno u bazu za predstojeći napad na Lejte. Otpor Japanaca je trajao skoro dva mjeseca. Drugo bojište je 25.oktobra bilo na sjeveru ostrva Luzon. Nakon zauzimanja Lejte Amerikanci su se 9.januara 1945. iskrcali na najveće ostvro Luzon. 4.marta je cijela Manila bila oslobođena. Time su ostvareni preduvjeti za invaziju na Japan. Pri napadu na Filipine Amerikanci su se prvi put susreli sa pilotima kamikazama. To su bili japanski piloti koji su se svojim avionima natovarenim eksplozivom obrušavali na američke brodove. Ovakve samoubilačke akcije izazvale su priličnu paniku među brodskim posadama. Zauzimanje Ivo Džime i Okinave Zauzimanje Marijanskih ostrva u ljeto 1944. za Amerikance je značilo obezbijediti baze za ogromne strategijske bombardere B-29. napadi preduzeti na Japan sa tih baza nisu, međutim, doveli do željenih rezultata, a prouzrokovali su mnogo gubitaka na američkoj strani. Zbog toga se javila potreba zauzimanja aerodroma na Ivo Džimi. Ovo ostrvo se nalazi 625 milja sjeverno od Sajpana i 660 milja južno od Tokija. Zbog svog položaja je najpodesnije za prinudno slijetanje. Invaziie je prethodilo žestoko bombardiranje. Deset sedmica od 8.decembra 1944. do 16.februara 1945. gotovo svakodnevno je bombardovano ostrvo. Napad je počeo 19.februara. ostrvo je zauzeto 23.februara 1945.
49
26.marta je počelo bombardovanje Okinave, a 1.aprila je počelo iskrcavanja na Okinavu. 27.maja Amerikanci su zauzeli glavni grad Nahua. Bitka je završena osvajanjem kote 89, gdje je bio štab japanske vojske, 20.juna 1945. Američka flota je izgubila 30 brodova, a 368 ih je oštećeno; poginulo je ili nestalo 4900 ljudi. 10.armija je imala oko 7500 mrtvih i 30.000 ranjenih. Japanska strana je izgubila oko 110.000 ljudi. Ukupno u ovoj oblasti izvedeno je 1900 kamikaze-napada. Kada je Okinava postala upotrebljiva za napade na Japan drugi svjetski rat je već bio završio. Borbe u Burmi Na konferenciji u Kvibeku, u septembru 1944, Ruzvelt i Čerčil su odobrili plan za oslobađanje Burme. Prva faza operacije nazvana je „Kapital“, a druga „Drakula“. Prva grupacija, zapadno od rijeke Čindvin, trebala je da napreduje prema Mandeleju u središnji prostor Burme, druga grupacija duž novog ili Stilvelovog puta trebala je sa sjevera da prodre u srce Burme, prema Mandaleju, a treća grupacija sastavljena isključivo od kineskih snaga Čang Kaj Šeka dolazila je sa istoka i trebalo je da se kreće duž starog Burmanskog puta. Zauzimanje sjeverne Burme imalo je za cilj da se obezbijedi uredno snadbijevanje kineske kuomintanške armije i njeno jače angažovanje u ratu protiv Japana. To je do kraja 1944. i učinjeno. Oslobođenje preostalog dijela Burme počelo je u januaru 1945. 3.maja savezničke snage ušle su u Rangun. Porazom glavne grupacije japanskih snaga u jugoistočnoj Aziji stvoreni su povoljni uslovi za ugrožavanje Japanaca u Tajlandu, Malaji, Indokini i Holandskoj Istočnoj Indiji (Indoneziji). Kapitulacijom posljednjih ostataka japanske vojske u Burmi, 15.augusta 1945, borba burmanskog naroda za slobodu i nezavisnost nije prestala. Britanci su poslije Drugog svjetskog rata u Burmi ponovo uspostavili svoju kolonijalnu vlast. Borbe protiv britanskog kolonijalizma nastavljene su sve do 4.januara 1948. kada je proglašena nezavisnost Burme. Borbe u Kini Japancima je, poslije niza poraza na Pacifiku, bili i te koliko stalo da se što duže zadrže na azijskom kontinentu. Zato su vlada i Carski generalštab na sve moguće načine raspirivali građanski rat između Kuomintanga i Komunističke partije Kine. Nadali su se, osim toga, slično Nijemcima, da će u međunarodnim odnosima doći do promjena, što bi ih moglo spasiti od konačnog poraza. Kuomitang je imao početkom 1945. ukupno 5.700.000 vojnika, ali slabo naoružanih. Čang Kaj Šek je odlučio da njegove snage treba da budu u defanzivi, dok se bolje ne naoružaju. Stalno je od Vašingtona tražio vojnu pomoć. Oslobodilačke snage KP Kine u pozadini japanskog fronta uspjele su da krajem 1944. i početkom 1945. prošire slobodnu teritoriju i nanesu ozbiljne gubitke Japancima. Glavni centar oslobođene teritorije bio je Jenan u sjevernoj Kini. U sastavu oslobodilačkih snaga bilo je oko 860.000 vojnika. Pored toga je u partizanima bilo oko 100.000 ljudi, a u narodnoj odbrani preko dva miliona ljudi. Nakon neuspješne japanske ofanzive početkom 1945. odlučeno je da se izvrši povlačenje. Povlačenje japanskih snaga počelo je 11.maja. iz primorskih i drugih oblasti Kine, Japanci su se povukli na sjever Kine, u Mandžuriju. Povlačenje japanskih trupa ubrzao je i napad Crvene armije na japanske jedinice u Mandžuriji početkom augusta 1945. Kako je već 15.augusta došlo do kapitulacije Japana, to je 16.augusta i komanda Ekspedicionih snaga u Kini po carevom naređenju prekinula neprijateljska dejstva. Naknadno je japanskim snagama u Kini naređeno da se predaju samo kuomintanškim jedinicama, a nikako narodnooslobodilačkim snagama. Borbe u Kini su nastavljene između oslobodilačkih snaga i Čang Kaj Šeka, sve do pobjede kineske revolucije 1.augusta 1949. kada je proglašena Narodna republika Kina. Upad u istočnu Prusku Velika sovjetska ofanziva na bjeloruskom frontu dovela je u junu 1944. Crvenu armiju pobjedonosno do granice Istočne Pruske, što znači i do Njemačkog Rajha. 18.oktobra 1944.Hitler je objavio osnivanje „Folksšturma“. Svi muškarci od šesnaest do šezdeset godina bili su pozvani u vojsku. Komesar za odbranu Istočne Pruske Erih Koh, osvjedočeni nacista, također je tu odluku objavio u Istočnoj Pruskoj. Koh se također protivio do posljednjeg trenutka evakuaciji stanovništva iz ugroženih područja. Zato je za vrijeme sovjetske ofanzive u oktobru i novembru 1944. bilo mnogo nepotrebnih žrtava među civilnim stanovništvom. U januaru 1945. kada je Crvena armija definitivno bacila na koljena njemačku armiju u Istočnoj Pruskoj, Kohov otpor prema evakuaciji koštao je još mnogo više žrtava. Sovjetska ofanziva u Istočnoj Pruskoj je zaustavljena 5.novembra usljed lošeg vremena i jakog otpora Nijemaca. Sovjeti su uspjeli da zauzmu teritoriju širine 150km a dubine do 40km. Crvena
50
armija, međutim, nije uspjela da probije treću njemačku odbrambenu liniju. Gubici su s obje strane bili veoma veliki. Sovjetska ofanziva 1944/45.godine U septembru 1944. se sovjetsko-njemački front između Karpata i Baltičkog mora manje ili više stabilizovao. Sovjetske snage su se za vrijeme posljednje ljetnje ofanzive probile duboko u baltičke države, do granica Istočne Pruske, a u Poljskoj do Njemena i Visle. U baltičkom je području Nijemcima bila odsječena kopnena veza sa Istočnom Pruskom. Nova ofanziva sovjetskih snaga počela je 11.januara 1945. Hiler je napustio svoj glavni štab u Rastenburgu u Istočnoj Pruskoj i preselio se u Berlin. Zbog jakog prodora Crvene armije prema Danzigu, prijetila je istočno od ušća Visle opasnost da 4.njemačka armija sa 350.000 vojnika bude odsječena. Na sopstvenu odgovornost je komandant general Hosbah povukao armiju u pravcu zapada. Posljedica ovog bi bila napuštanje Istočne Pruske. Zbog toga je Hitler intervenisao i smijenio generala,a 4.armija je morala da ostane tamo gdje je bila. Sa probojem sovjetskih snaga, ova odluka je značila kraj 4.armije. Nestala je u dugim i teškim borbama, a krajem marta su posljednji preživjeli su prebačeni brodovima. Kenigsberg, uporište Koha, opkoljen je 9.februara. tek negdje polovinom aprila grad se predao. 23.februara opkoljeni Poznanj se također predao nakon četiri sedmice borbe. Krajem marta opkoljen je i Danzig, tako da je čitavo područje istočno od linije Odra-Nisa bilo u rukama Sovjeta. Operacije Crvene armije u 1944. ubrajaju se među najvažnije u cijelom drugom svjetskom ratu. Nijemci više nisu bili u stanju da se suprostave sovjetskim snagama na istoku. Od ukupno 4200km u 1943. sovjetsko-njemački front se suzio na 2200km širine početkom 1945. Sada su počele obimne pripreme za posljednji juriš. Moskva je angažovala 55 pješadijskih, 6 oklopnih i 13 vaduhoplovnih armija. U sastavu frontova nalazilo se oko 500 divizija sa 6.500.000 vojnika na frontu. Sem toga je u rezervi bilo oko pola miliona ljudi. 4.januara 1945. vlada Sovjetskog Saveza priznala je Privremenu vladu Poljske i s njom uspostavila diplomatske odnose čime je zadan udarac reakcionarnim snagama u Poljskoj i poljskim emigrantima na Zapadu. U januaru 1945. Poljska je imala vojsku od 286.000 ljudi koji su sa Crvenom armijom krenuli na oslobađanje dijela Poljske zapadno od Visle. Ofanziva Crvene armije na Visli nije na svim dijelovima počela u isto vrijeme. Najprije je 12.januara u ofanzivu krenuo ukrajinski front maršala Konjeva. Dva dana kasnije. 14.januara u ofanzivu su krenuli jedinice bjeloruskog fronta maršala Žukova, a 15.januara i jedinice ukrajinskog fronta. 17.januara sovjetske jedinice oslobodile su Varšavu. Njemačka odbrana je probijena na frontu širine 500km i u dubinu od oko 150km. Glavne snage njemačke grupe armija A bile su razbijene. Sovjetska ofanziva napredovala je danonoćno, bez zastoja i bez obzira na vremenske prilike i njemački otpor. Crvena armija kretala se u širini od 500km, a nastupala je ponajviše snažnim oklopnim jedinicama, iza kojih su u kolonama nailazile druge jedinice. Nijemci su brzo vidjeli smisao sovjetske taktike gonjenja, pa su cjelokupnu pažnju usredotočili na odbranu velikih gradova i čvorova komunikacija. U tome, međutim, nisu uspjeli, jer su sovjetske tenkovske kolone obilazile gradove i prelazile preko vodenih prepreka koristeći zamrznute površine. Takva taktika je iznenadila Nijemce, jer su oni mislili da će odbranom mostova i gradova u Poljskoj obezbijediti odbranu Berlina. Industrijski grad Lođ oslobođen je 19.januara, a Poznanj se predao 23.februara. 29.januara jedinice bjeloruskog korpusa su prešle njemačko-poljsku granicu i stupile na teritoriju Njemačke. Uveče 3.februara Žukov je izbio na Odru i uspostavio mostobrane kod Kistrina i Frankfurta. Stigao je na 80km do Berlina. Tu je Žukov morao da se zaustavi da bi poboljšao linije snadbijevanja i odmorio ljudstvo. 29.janura oslobođene su Katovice, a deset dana kasnije i Krakov. 3.februara Konjev je izbio na rijeku Nisu, a poslije toga se orijentisao na Donju Šleziju koju je također zauzeo.
51
Borbe u Slovačkoj Slom slovačkog ustanka u jesen 1944. nije značio i kraj oružanog antinjemačkog otpora u brdima i šumama ove zemlje. Poslije poraza operativnih trupa, ustanici su se vratili na partizansko ratovanje od prije augusta 1944. Sovjetski komandant partizana u Slovačkoj, pukovnik Asmolov, uspio je da spasi najveći broj svojih jedinica povukavši ih blagovremeno u teško pristupačno područje Niskih Tatri. Zima koja je bila izuzetno oštra razbila je partizane u manje grupice, koji su se raspršili po cijelom području i čekali bolja vremena. Crvena armija je već u proljeće 1944. stigla do istočne granice Čehoslovačke. Međutim, tek je probijanjem prevoja Dukla u oktobru i drugih karpatskih prevoja omogućeno sistematsko protjerivanje Nijemaca sa čehoslovačke teritorije. Prvo je 4.ukrajinski front pod generalom Petrovom u oktobrunovembru 1944. oslobodio istočni dio Čehoslovačke, Supkarpatsku Ruteniju koju se bili anketirali Mađari. Izbjeglička vlada u Londonu brzo je poslala socijaldemokratskog ministra F.Nemeca, sa grupom vojnih lica i činovnika u Hust da bi tamo kao opunomoćeni predstavnik preuzeo vlast. Uskoro se ispostavilo da Sovjeti, uprkos svim sporazumima, nisu bili spremni da puste Nemeca i njegove saradnike da rade šta hoće. Odmah po svom dolasku oni su internirani u jedan hotel i nisu dobili priliku da stupe u kontakt sa stanovništvom. U međuvremenu je bivši komunistički član praškog parlamenta Turanika, počeo u Ruteniji kampanju pripajanja Ukrajinskoj Sovjetskoj Republici. Na kongresu Nacionalnog komiteta Supkarpatske Rutenije, koji je održan 26.novembra u Mukačevu učesnici su se izjasnili za pripajanje Ukrajini. Za predsjednika Beneša i njegovu vladu u izbjeglištvu ovo je bio težak udarac.Kako čehoslovačka vlada u Londonu pod datim okolnostima nije mogla da rizikuje raskid s Moskovom, ona se saglasila. Od 28.novembra su sovjetske i čehoslovačke jedinice upale sa sjevera i istoka u istočnu Slovačku. Poslije dvije sedmice, područje istočno od Visokih i Niskih Tatri bilo je očišćeno od Nijemaca. Krajem marta 1945. trupe u srednjoj Slovačkoj bile su ponovo u pokretu. 4.aprila 1945., maršal Malinovski je oslobodio Bratislavu. Još prije kraja aprila slovačka teritorija je bila u cijelosti oslobođena. Ofanziva od Budimpešte do Beča Neuspjeh njemačke ofanzive u rejonu Blatnog jezera stvorio je sovjetskim snagama uslove za oslobađanje Mađarske i prodiranje u Austriju. 16.marta 1945. počela je sovjetska posljednja ofanziva na južnom krilu strategijskog fronta, i to prema Bakonjskim šumama i Vespremu. 26.marta sovjetske snage su zauzele Papu i Dečever, značajne čvorove komunikacija i jake otporne tačke njemačke odbrane koje su zatvarale puteve ka granici Austrije. Tolbuhin je manevrom s juga obišao Nežidersko jezero i preko tzv. šopronskih vrata stupio na tlo Austrije. Time je zavarao Nijemce jer su ga oni
52
očekivali uz Dunav. Kada je zauzeta Nađkanjiža, sovjetske divizije su krenule prema Gracu, a Bugari na Čakovec, Ptuj i Maribor. Čakoves su oslobodili bugarski vojnici i tamošnji partizani, a Ptuj i Maribor su oslobodile snage NOV Jugoslavije. Nastupajući bez zadržavanja na frontu od 300km, jedinice ukrajinskog korpusa maršala Malinovskog, iz Slovačke su prešle na teritoriju Austrije. Tako je pobjedama u Mađarskoj i Slovačkoj bila riješena i sudbina Beča. Beč, u stvari, nije imao ko da brani. Elitna njemačka 6.SS oklopna armija pretrpjela je tolike gubitke da nije bila sposobna da preduzme ništa ozbiljnije. Druge njemačke armije bile su u još težoj situaciji. 13.aprila sovjetske jedinice su oslobodile Beč. Nakon zauzimanja Beča sovjetske jedinice su nastavile napredovanje prema zapadnim krajevima Austrije i Čehoslovačke. Po direktivama iz Moskve ukrajinski front je trebao da stigne do gradova Sankt Pelten i Linc, i da tamo stane da bi sačekao zapadne saveznike koji su prodirali kroz Bavarsku.
Oslobađanje Čehoslovačke Od sredine februara do sredine marta na teritoriji Čehoslovačke nije bilo većih operacija. To je vrijeme iskorišteno za pripreme i popunu sovjetskih jedinica. Poslije popune , 4.ukrajinski front imao je 31 diviziju sa 260.000 vojnika, a 2.ukrajinski front 42 divizije sa 350.000 vojnika. Pred njima je stajalo 420.000 njemačkih vojnika iz grupa armija „A“ i „Jug“. Operacije su počele 10.marta 1945. 30.aprila oslobođena je Moravska Ostrova, i ofanziva je krenula prema Pragu. U međuvremenu je čehoslovački 1.korpus Ludviga Svobode zauzeo industrijski grad Žilinu. Sve dublje prodiranje Crvene armije na čehoslovačku teritoriju uznemirilo je čehoslovačku emigrantsku vladu u Londonu. Ona je priželjkivala da Čehoslovačku oslobode britansko-američke snage, ali to se nije desilo. Ipak je došlo do kompromisa. U Moskvi je 19.marta 1945. između predstavnika emigrantske vlade i Komunističke partije prihvaćen prijedlog o obrazovanju Narodnog fronta. Na osnovu tog sporazuma napravljena je prva poslijeratna čehoslovačka vlada, u koju su ušli predstavnisi Komunističke, Socijaldemokratske i Narodne partije. Sovjetska vlada je pristala da da opremu za 10 čehoslovačkih snaga. 5.aprila je nova vlada u Košicama izložila svoj program. Posebni dio ovog programa govorio je o rješenju nacionalnog pitanja, s obzirom na izvjesne stare nesporazume između Čeha i Slovaka. Također je upućen poziv na oružanu borbu za oslobađanje Čehoslovačke.1. i 2. maja došlo je prvih borbi ustanika i Nijemaca u Pragu, a onda i u ostalim gradovima Čehoslovačke. Dok su se u Pragu ustanici borili Crvena armija se približavala gradu. 9.maja 1945. u Prag su ušli sovjetski tenkovi. Njemačka grupa armija „Centar“ bila je okružena istočno od Praga. Samo neke divizije iz grupe armija „Austrija“ probile su se ka Amerikancima. Izgubivši svaku nadu da će se probiti na zapad, okružene njemačke snage počele su da polažu oružje. 11.maja 1945. završene su borbe u Čehoslovačkoj.
53
Završetak rata u Italiji Vrhovni komandant Savezničkih snaga u Sredozemlju, feldmaršal Aleksander, je 30.decembra 1944. izdao naređenje da se prestane sa ofanzivnim operacijama u Italiji. Njegov protivnik, feldmaršal Keselring, je sa zadovoljstvom mogao da zaključi da Saveznici nisu dostigli svoj cilj napada. Nisu uspjeli da probiju zapadnu frontu u Apeninima; na istočnoj strani su uspjeli da dođu do doline Poa, ali plavljenja, minska polja i artiljerijska uporišta onemogućavala su britanskoj 8.armiji dalje napredovanje. Proljetna ofanziva saveznika počela je 9.aprila 1945. Sedamnaestog aprila je osvojena Arđenta i saveznici su stigli do doline Poa. U međuvremenu su u Luganu, u Švicarskoj, vođeni pregovori oko predaje Nijemaca na ovom području, koje je sa saveznicima vodio šef SS jedinica i policije Karl Volf. 29.aprila 1945. Nijemci su u Kazerti potpisali bezuslovnu predaju. Međutim, sa tim se nije slagao Keselring. Volf je naglasio Keselringu da bi kapitulacija eventualno omogućila Amerikancima da zaustave sovjetski proboj. 2.maja 1945. Keselring je zvanično dao svoju saglasnost. Rat u Italiji je bio završen. Nakon neuspjelog pokušaja bijega Musolini je uhapšen u Dongu, na putu prema Švicarskoj. Duče je prebačen u policijsku kasarnu u Germazinu. Samo je mala grupa partizana znala gdje se sada nalaze zarobljenici. 28.aprila, se neki pukovnik Valerio najavio kod grofa Belinija u vijećnici u Dongu. Tvrdio je da je specijalni izaslanik Dobrovoljačke oslobodilačke vojske i da treba da odvede Musolinija u Milano. On je svoj mandat, međutim, dobio od Palmira Toljatija u ime Komunističke partije i trebalo je da Musolinija preda mrtvog u Milanu. Partizanski je vođa predao svoje zarobljenike Valeriju. Musoliniju i Klari Petači je Valerio rekao da je došao da ih oslobodi. Odvezao ih je svojim kolima u seoce Đulino di Mecegra, u blizini Boncaniga. Tamo ih je ispred vile Belmonte ubio. Kasnije se Valerio vratio i po ostale zarobljenike. 29.aprila je sedamnaest leševa istovareno iz jednog kamiona u Milanu kod Pjacale Loreta. Posmrtni ostaci stavljeni su pod nadstrešnicu jedne garaže, na mjesto gdje je devet mjeseci ranije strijeljano petnaest članova pokreta otpora. Uskoro su Milanezi nagrnuli i izgazili leševe a zatim i objesili sa nogama naviše, a glavom nadole. Napredovanje saveznika u proljeće 1945.godine Pošto su odbili ardensku ofanzivu, saveznici su imali još dvije prepreke na svom putu prema Njemačkoj: Zapadni bedem ili Sigfridovu liniju i Rajnu. Krajem januara 1945. pala je odluka. U prvoj fazi Montgomeri je trebao da se probije do Rajne i da zauzme njenu lijevu obalu od holandske granice do Diseldorfa. U drugoj fazi, dok se Montgomeri bude spremao na skok preko Rajne, trebalo je da se Bredli u centru probije do Rajne, zauzme obalu od Dizeldorfa do Koblenca i očisti područje sjeverno od rijeke Mozel. Poslije toga, u trećoj fazi, trebalo je da se Bredli i Devers postaraju da očiste područje južno od Mozela i da postave jedan ili više mostova preko Rajne, kako bi omogućili obuhvatanje Rurske oblasti s juga. Ofanziva je počela 8.februara 1945. Nakon žestokog bombardovanja savezničke snage su počele da napreduju. 11.februara zauzet je Klev, a Rajhsvald 13.februara. Prije prelaska preko rijeke Rura trebalo je da se osvoji brana kod jezera Urft kod Hajmbaha kako bi se spriječilo da Nijemci potope dolinu Rura čim prijeđu rijeku. Međutim, Nijemci su uspjeli da dignu u zrak branu na Ruru, tako da su na tom dijelu Amerikanci morali da čekaju dvije sedmice da se rijeka Rur ponovo vrati u svoje korito. Prelazak, dakle operacija „Grined“ je bila odložena. 23.februara rijeka Rur se vratila u svoje korito. Dan kasnije devetnaest mostova je povezivalo dvije obale Rura, 25.februara savznici su se probili do Hambahvalda, šume iza koje se prostirala ravnica sa mrežom puteva pogodnih za tenkove. 2.marta saveznici su došli do Rajne kod Dizeldorfa. Petnaest njemačkih divizija bilo je u škripcu da budu zarobljeni. Međutim, Hitler je naredio da nema povlačenja. Kada su savezničke prethodnice došle do Rajne svi su mostovi bili dignuti u zrak. Jedini most koji je slučajno ostao bio je most kod Remagena. 26.marta 1945. sve četiri američke armije prešle su posljednju prepreku na putu ka srcu Njemačke.
54
Krajem marta je Ajzenhauer završio svoj plan za posljednju fazu borbe u zapadnoj Evropi: uništenje njemačkih oružanih snaga između Rajne i linije susreta sa Sovjetima na rijeci Elbi. Na taj način bi Njemačka bila podijeljena na dva dijela. Druga polazna tačka bila je potreba da se osvoji područje njemačkih i austrijskih Alpa, gdje su se namjeravale povući elitne SS jedinice i Gestapo. Treća polazna tačka bila je da se zauzmu sjevernonjemačke luke Kil i Libek i na taj način bi njemačka mornarica izgubila svoje baze. Odlučeno je i da Berlin više nije strateški cilj. Poslije opkoljavanja Rurske oblasti, general Paton je sa jedinicama upućen prema Magdeburgu i Lajpcigu. 18.aprila su se predale njemačke jedinice u opkoljenoj rurskoj oblasti, oko 300.000 vojnika. 5.aprila saveznici su se nalazili kod Kasela. 11.aprila saveznici su stigli do Elbe, južno od Magdeburga i tu su se zaustavili. 19.aprila je osvojen Lajpcig. Još 1.aprila Kanađani su kod Emerika ušli u Holandiju. Na sjeveru su Britanci bili oko 100km od Hamburga. 19.aprila i Britanci su izbili na Elbu kod Lauenburga. Na jugu je Devers sa američkim snagama 20.aprila zauzeo Nirnberg. Ubrzo je došlo do predaje. Hitler više nije imao uticaja na vojsku uprkos uvođenju oštrih mjera, kao što je bilo hapšenje porodice komandanta koji bi se predali. Koliko je oslabio Hitlerov uticaj na događaje pokazuje i sudbina njegove zapovijesti „spaljena zemlja“ od 19.marta po kojoj je trebalo da se prilikom približavanja neprijatelja unište sve saobraćajnice, fabrike, mostovi, brane itd. Izvršavanje ove zapovijesti koja bi Njemačku pretvorila u pustinju uspio je da sabotira Šper. 21.aprila Ajzenhauer je obavijestio sovjetsku vrhovnu komandu da će se njegove armije zaustaviti duž opće linije Elba-Mulde i zapadne granice Čehoslovačke. Ajzenhauer je izdao ovo naređenje poštujući dogovor u Jalti o liniji susreta. 25.aprila je došlo do prvog susreta između Sovjeta i jedne američke patrole na Elbi kod Torgaua. Pošto je 26.aprila pao Bremen, Montgomeri je izolovao 2.maja njemačke snage u Danskoj osvojivši Libek. Dan kasnije su pali Hamburg i Vizmar. Na jugu Patonova armija je prešla Dunav i austrijsku granicu i 5.maja zauzela Linc. Njegovo lijevo krilo ušlo je u Čehoslovačku do linije Buđovice-PlzenKarlove Vari i na izričit zahtjev Moskve nisu išli dalje. Berlinska operacija Izbijanjem Crvene armije na Odru i Nisu bili su stvoreni uslovi za početak berlinske operacije. Zonu odbrane između Odre i Berlina njemačka Vrhovna komanda je organizovala u tri velika odbrambena pojasa. Prvi pojas je bio uz zapadnu obalu Odre, drugi na nekih 20km iza prvog na Zelovskim visovima, a treći odbrambeni pojas je na nekih 40km od Odre. Oko samog Berlina išla su tri nova odbrambena pojasa koja su stvarala berlinski utvrđeni rejon. Grad Berlin je bio podijeljen na osam odbrambenih sektora, a deveti sektor je bio prostor Rajhskancelarije i dobio je naziv Citadela.
55
Svi berlinski mostovi, njih 229, bili su pripremljeni za rušenje. Za odbranu grada određena je njemačka grupa armija „Visla“, pod komandom generala Gotharda Hajnricija. Sa rijeke Odre, direktno na Berlin usmjeren je bjeloruski front maršala Žukova. Lijevo od Žukovljevih snaga, južno od Berlina, nastupao je ukrajinski front maršala Konjeva. Ova dva fronta trebalo je da se spoje zapadno od Berlina, blizu Potsdama, a zatim unište branioce Berlina.U ofanzivi na Berlin Sovjeti su imali oko milion i po vojnika, sa dva milona vojnika u rezervi. 16.aprila 1945. otpočeo je prodor prema Berlinu. Na rijeci Odri Nijemci su bili zbunjeni tako da nisu pružili jak otpor. Žešći otpor pružili su na Zelovskim visovima, gdje se nalazilo oko 200 njemačkih topova na jedan kilometar fronta, što je usporavalo sovjetske tenkove. Zelov je zauzet 17.aprila a u zauzimanju je učestvovala i 8.gardijska armija, odnosno 62.armija koja je branila Staljingrad. Od Staljingrada je ona sada stigla do Berlina i njoj će pripasti glavna uloga u samom Berlinu. 21.aprila sovjetske jedinice su ušle u grad. Maršal Konjev je došao na obalu Telt-kanala i sa krova jedne zgrade gledao je grad. Ne samo u Berlinu, već i oko njega odvijale su se žestoke borbe. 25.aprila jedinice Crvene armije okružile su grad. Zauzet je i Brandenburg zapadno od Potsdama. Istovremeno i u rejonu Frankfurta sovjetske jedinice su nadirale prema Elbii i to se 25.aprila sastale sa saveznicima. U Berlinu su se crvenoarmejci, korak po korak, probijali prema centru grada. Prodrli su i u podzemnu željeznicu da bi se braniocima približili s leđa. Hitler je tada naredio da se otvore brane na rijeci Špre, kako bi se podzemna željeznica našla pod vodom. Time je ubio mnogo izbjeglica koje su se tu skrivale. 28.aprila Sovjeti su došli do rijeke Špre, odakle se vidio Rajhstag. U zoru, 30.aprila, počela je odlučujuća borba za Rajhstag. Ujutro, 1.maja 1945. nad Berlinom se zavijorila zastava Pobjede. General Krebs, koji je prije rata bio u Moskvi njemački vojni ataše, tražio je primirje sa Sovjetima. Zvanično je saopštio da je Hitler, prethodnog dana, 30.aprila 1945., u 15 sati izvršio samoubistvo. Nakon što su Gebels i Borman odbili bezuslovnu kapitulaciju borbe su oko 18 sati nastavljene. Sovjeti su zauzimali dio po dio grada. Gebels i njegova žena Magda su u bunkeru popili opilule sa otrovom, a general Krebs je donio odluku da kapitulira i poručio generalu Vajdlingu da o tome obavijesti sovjetsku Vrhovnu komandu. Nakon toga se ubio. 2.maja komandant odbrane Berlina general Vajdling se predao. Na sovjetski zahtjev izdao je svojim jedinicama naređenje o kapitulaciji. Istu naredbu je u ime njemačke vlade izdao Gebelsov zamjenik Friče. Hitlerov leš i leš Eve Braun pronađeni su spaljeni 4.maja. Njemačka kapitulacija Poslije ponoći 9.maja u Sali menze Vojnoinžinjerske akademije nalazili su se maršal Sovjetskog Saveza Georgije Žukov, feldmaršal britanske avijacije Artur Teder, američki admiral Harold Baro, francuski general Žan Latr de Tasinji, članovi sovjetske, američke, britanske i francuske delegacije. Predsjedavajući maršal Žukov obratio se dežurnom oficiru i zamolio ga da pozove u salu njemačku delegaciju. U salu su ušli feldmaršal Kajtel i general-pukovnik Štumf, zatim admiral Frideburg. Feldmaršal Kajtel je potpisao bezuslovnu kapitulaciju 17 minuta nakon ponoći, a nakon njega potpisali su i admiral Frideburg i general Štumf. Nakon toga akt su potpisali i predstavnici sovjetske, američke, britanske i francuske komande. Rat u Evropi je završen. 4.juna 1945. prvi puta su se sastali sovjetski maršal Žukov, američki general Ajzenhauer i britanski feldmaršal Montgomeri. Oni su u Berlinu potpisali Dekleraciju o porazu Njemačke i prenošenju vlasti na predstavnike četiri države – Sovjetski Savez, SAD, Veliku Britaniju i Francusku. Njemačka je podijeljena na četiri okupacione zone. Hirošima i Nagasaki General Lesli R.Grouvs, šef „Projekta Henhetn“ smatrao je u augustu 1944. da je došlo vrijeme da se avijacija priprema za upotrebu atomskih bombi protiv Japana. Tada još uvijek nije postojala za upotrebu spremna atomska bomba i još uvijek se računalo sa invazijom na glavno japansko ostrvo Kjušu, koja je bila određena za 1.oktobar 1945. Smatralo se da je za to bilo potrebno 36 divizija (milion i po vojnika) i da bi gubici bili veoma teški. Augusta 1944. je Grouvs nekim višim oficirima avijacije mogao da saopšti kao strogu tajnu da postoji mogućnost da će prije planiranog dana invazije raspolagati dvjema različitim vrstama atomskih bombi. Očekivalo se da će negdje u januaru 1945. biti gotova plutonijumska bomba, nazvana „Debeli čovjek“. Pripremni radovi za uranijumsku bombu nazvanu „Mršavi čovjek“ bili su gotovo sasvim završeni, ali je trebalo da se sačeka do juna 1945. kako bi se dobilo dovoljno urana za punjenje bombi. Septembra 1944. oformljen je specijalni bombarderski eskadron koji je nazvan 509.mješovita grupa koji je privremeno bio smješten u Vendover Fildu, na granici Utaha i Nevade, u prilično nenastanjenom području. S obzirom da su oblik i težina bombi bili poznati moglo je da se počne sa balističkim
56
probama pomoću bombi za vježbanje. Prepravljen je izvjestan broj bombardera B-29 za transport i bacanje atomskih bombi. Dok je ova obuka bila u punom jeku, drugi su tražili pogodnu bazu za 509.grupu. Izbor je pao na Tinijan, ostrvo u grupi Marijanskih ostrva. Polovinom maja su prve jedinice 509.grupe, koja je brojala 1700 ljudi, stigle na Tinijan i počela je posljednja faza obuke. 26.jula je krstarica Indijanapolis dozvezla atomsku bombu do Tinijana. Avion „Enola Gej“ sa atomskom bombom poletio je 6.augusta 1945. Tačno u 8.16 minuta eksplodirala je atomska bomba u Hirošimi. Za nekoliko sekundi grad je bio zbrisan. Prema japanskim podacima, bilo je oko 71.000 mrtvih i oko 68.000 ranjenih. Napad na Nagasaki izveden je 9.augusta 1945. Uništeno je 44% grada, a prema američkim podacima poginulo je oko 35.000 ljudi, a čak 60.000 je ranjeno. 8.augusta Staljin je objavio rat Japanu i sovjetske trupe su ušle u Mandžuriju. Pošto je bačena atomska bomba na Nagasaki, Japanci su sljedećeg dana izjavili da su spremni da pregovaraju o bezuslovnoj kapitulaciji. Drugog septembra 1945. na brodu Misuri potpisan je sporazum o kapitulaciji. Rat je završen.
57
DRUGI SVJETSKI RAT
58
