Drski Gad NSK

Naš svet knjiga

DRSKI GAD 0

Naš svet knjiga

DRSKI GAD

Prevod i obrada Naš svet knjiga

1

Naš svet knjiga

1 DIO

1 POGLAVLJE Pitam se da li bi osjećaj vibracije bio dobar među mojim nogama. Par mjesta dalje na parkingu, sunce je obasjalo metal Harlija Davidsona, koji sjaji na vrelom podnevnom suncu. Sačekala sam dok su na radiju prestali svirati Marun Fajv, pa sam posegla u torbicu tražeći mobilni telefon, dok sam zurila u tu dvotočkašku igračku za muškarce. Motor je jednostavan - crni visoki sjaj sa srebrenim linijama, a istrošene kožne bisage vise sa strane sa isklesanom lubanjom ispod koje se nalaze inicijali Č.B. Da li bi bio dobar osjećaj na njemu? Vjetar bi mrsio moju dugu kosu, a moje ruke bi bile obmotane oko muškarca koji ima neki sirovi nadimak, dok bi motor strujio pod mojim bedrima. Hors (konj)? Drifter (skitnica)? Gans (puška)? Čekaj. Ne. Pres (stisak). Moj imaginarni bajker bi se definitivno zvao Pres. I izgledao bi baš kao Čarli Hanman. Pogledam u svoj iPhone i vidim da mi je stiglo puno poruka od Harisona. Nasmijuljim se u sebi. Zasigurno ne postoji ni jedan Harison koji bi ikada vozio Harlija. Bacim telefon natrag u torbicu, ugasim motor mog pretrpanog BMW-a, i pogledam na zadnje sjedište. Zbog prepunih kutija poredanih do plafona moga auta, počinjem da se osjećam pomalo klaustrofobično. Autobus pun putnika ulazi na odmaralište. Odlično. Bolje bi bilo da izađem po svoj ručak ili nikad neću uspjeti doći na red. Vozila sam nekih deset sati od Čikaga, sada sam negdje u sred Nebraske i potrebno bi mi bilo još nekih dvadesetak sati da bih stigla do Temekule u Kaliforniji. Nakon što sam petnaest minuta čekala na Pepsi i prženu piletinu, koju sam planirala da jedem u autu, svratila sam u malu prodavnicu suvenira. Bila sam tako umorna i nisam htjela da vozim dodatnih pet sati da bih pronašla neko mjesto za spavanje. Bjesomučno zijevam. Odlučila sam da malo stanem i da razgledam par minuta. Razgledala sam neke tričarije i došla do figurice glave Baraka Obame, udarim je nekoliko puta, a ona se nezaustavljivo tetura i veliki osmijeh na figuri poskače gore, dole.

2

Naš svet knjiga “Uzmi ga. Znaš da ga želiš,” čujem duboki, hrapavi glas iza leđa. Trznem se i zbog iznenadne reakcije figurica mi ispadne na pod. Glava sa figurice se otkine, a opruga iskoči iz vrata. Žena sa kase vikne, “Žao mi je, gospođo. Ali morat ćete to platiti. Dvadeset dolara.” “Dođavola,” ispljunem, dok gledam glavu kako se kotrlja. Sagnem se da je uzmem i ponovo čujem onaj glas iza sebe. “A zamisli, neki ljudi kažu da on drži glavu čvrsto na ramenima.” Izgleda kao da ima australijski akcenat. “Misliš li da je smiješno, seronjo?” Pitam prije nego što se okrenem i pogledam muškarca koji se krije iza tog glasa. Zaledila sam se. Oh. Sranje. “Nema potrebe da budeš jebena kučka zbog toga.” Usne su mu zakrivljene u nevaljali smiješak, dok mi pruža donji dio Obame. “I samo da se zna, bilo mi je smiješno.” Progutala sam knedlu i izgleda kao da sam izgubila sposobnost da pričam dok gledam u Adonisa kako stoji ispred mene. Želim da mu skinem taj drski osmijeh sa lica, zapravo, sa njegovog predivnog, isklesanog, surovog lica, koje je okruženo bakreno – smeđom kosom. Jebote. Ovaj muškarac je suludo zgodan, zasigurno ne neko koga sam očekivala da će mi prići. Ovo je negdje u sredini ničega u Sjedinjenim Američkim Državama, a ne neka Australijska okolica, za ime božije. Pročistila sam svoje grlo. “Pa, meni nije bilo smiješno, uopće.” “Onda moraš da izvučeš taj kolac iz guzice i da se malo razvedriš.” Pružio mi je svoju ruku. “Daj mi to, princezo. Ja ću platiti tu prokletu stvar.” Prije nego sam uspjela i odgovoriti, istrgnuo mi je dva slomljena komada, i opsovala sam zbog jeze koja mi je prošla kroz kičmu od samog dodira njegove ruke. Naravno da je kao šlag na torti, morao i da miriše tako dobro. Pratila sam ga do kase, dok sam kopala po svojoj neurednoj torbici tražeći novac, ali on je bio prebrz i već je sve platio. Pružio mi je vrećicu u kojoj se nalazila slomljena figurica. “U kesici je i kusur, kupi sebi malo smisla za humor.” Ah taj akcenat. Otvorim vilicu, a on izađe iz radnje. Koja guzica. I jeste. Ali ona dobra. Čvrsta, sočna, okrugla guzica, smještena čvrsto u njegovom džinsu. Bože, stvarno mi je potreban seks, jer izgleda da nije 3

Naš svet knjiga bitno to što me je tip upravo uvrijedio u lice; moje gaćice su već praktično vlažne. Nakon što par minuta zurim u police sa majicama, udarim se mentalno po stražnjici. Moja reakcija na ovaj incident dokazuje to koliko me je zapravo umor savladao; nisam obično tako razdražljiva. Vrijeme je da zaboravim na ovaj bizarni susret i da nastavim dalje. Stomak mi krči i stvarno se radujem prženoj piletini u koju ću da se zakopam kada nastavim sa vožnjom. Izvadim komadić piletine iz kese dok izlazim iz radnje. Prestanem da žvačem kada ugledam njega, udaljenog dva parking mjesta od mog auta - kako sjedi na motoru o kojem sam fantazirala ranije. Prilazim polako i nadam se da me neće primjetiti. Ali nisam te sreće. Kada me ugleda preuveličano se nasmiješi mahne mi. Mahnito krenem da tražim ključeve i prevrnem očima pa promrmljam, “Opet ti.” On se zakikoće. “Jesi li uspjela da kupiš smisao za humor?” “Ne, tvoj kusur sam iskoristila i kupila sam malo kulture.” Nasmije se i odmahne glavom. Provuče prste kroz kosu i stavi sjajnu crnu kacigu na glavu pa upali Harlija. Od tutnjave se naježim. Uđem u auto i zalupim vratima, ne mogu sebi pomoći, bacim još jedan pogled, jer znam da ga više nikada u životu neću sresti. Namigne mi kroz staklo kacige, a moje patetično srce zatreperi. Gledam ga kroz retrovizor kako izlazi sa parking mjesta. Očekujem da sada pojuri kao đavo, ali nakon što se malo pomakne, on naglo stane. Pokušava da daje gas da bi pokrenuo motor, ali ništa se ne dešava. Naposlijetku, ugasi motor, skine kacigu i ponovo provuče prstima kroz kosu, ovaj put frustrirano, pa siđe sa motora. Trebala bih samo da odem, ali jednostavno nisam mogla da skinem oči sa njega dok se on borio da pokrene motor. Čovječe, to je sranje. Umočim jedan komadić piletine u umak od senfa i meda i stavim ga u usta, nastavljajući da gledam još par minuta kao neki sportski sudija. U jednom trenutku, on uzima svoj telefon i obavlja poziv dok korača naprijed, nazad. Skloni telefon sa uha i pogleda u mom smjeru. Uhvati me da ga posmatram, i ja se nervozno nasmijem. Ne mislim da je situacija smiješna, ali tako je ispalo. On podigne svoju obrvu i zbog toga se nasmijem još jače. Polako krene ka meni, držeći kacigu sa strane. Pokuca na moj prozor i ja ga spustim. “Princezo, misliš li da je ovo smiješno?” “Ne baš... možda.” Frknem. 4

Naš svet knjiga “Pa, drago mi je što si konačno uspjela da pronađeš smisao za humor.” Bože, njegov akcent je tako seksi. Iskrivi vrat i pogleda na zadnje sjedište kada primjeti sve ove kutije. “Ti si beskućnik ili šta? Živiš u svom autu?” “Ne. Upravo putujem do svog odredišta.” “Gdje ideš?” “U Temekulu.” “Kalifornija.” Klimne glavom. “I ja, također.” Pogledam prema njegovom Harliju. “Pa, izgleda da ti barem neko vrijeme nećeš moći nigdje. Pretpostavljam da ti je to kazna, jer si me nazvao kučkom.” “Izgleda da je to u pitanju.” “Da je u pitanju kazna?” “Ne, nego to da si ti kučka.” “Veoma smiješno.” “A znaš šta je još bolje od kazne?” Kaže naslanjajući se na prozor, a njegova kolonjska voda me opija. “Šta?” Pomjeri obrve. “Karma.” “O čemu pričaš?” “Izađi i pogledaj svoj auto.” Izađem i obiđem oko auta i vidim da mi je zadnja guma potpuno ispuhana. Šta? Ovo se ne dešava. Sa rukom na čelu, pogledam u njegov samozadovoljan izraz lica. “Da li se šališ sa mnom? Jesi li sve ovo vrijeme znao da mi je guma ispuhana?” “Primjetio sam baš kada sam te uhvatio kako mi se smiješ i kako jedeš svoju piletinu. I da, bilo mi je zaista teško da se suzdržim sve do sada.” Ne znam promijeniti gumu ni kad bi mi život bio u pitanju. Ne mogu da vjerujem da ću ga ovo pitati. “Da li ti znaš promijeniti gumu?” “Naravno da znam. Kakav bih ja to bio muškarac kada ne bih znao zamjeniti gumu?” “Hoćeš li mi pomoći? Znam da nemaš baš razloga da mi pomogneš nakon naše prepirke, ali ozbiljno sam očajna. Ne želim da zaglavim ovdje potpuno sama po noći.” “Dozvoli da ti postavim jedno pitanje.” “Okej...” 5

Naš svet knjiga Protrlja rukom bradu. “Koliko jako želiš da ti se guma zamjeni?” Odmaknem se od njega. “Na šta zapravo ciljaš?” “Dušo, nisi moj tip. Jebeno ti se ne nudim, ako je to ono na šta misliš.” “A kakav je tačno tvoj tip?” “Obično mi se sviđaju žene koje nemaju osobnosti brave sa vrata.” “Hvala.” “Bilo mi je zadovoljstvo.” “Pa, kakvi su tvoji uslovi?” “Pa, kao što si mogla da se uvjeriš, moj Harli trenutno doživljava tehnički kvar. Potreban mu je jedan dio koji ja nemam. Upravo sam zvao šlep - službu. Ali imam krajnji rok i kao i ti, moram da stignem u Kaliforniju.” “Ne predlažeš valjda...” “Da. Da, predlažem. Ako ti zamijenim gumu, dopustit ćeš mi da se vozim sa tobom.” “Da se vozim sa tobom?” “Da me voziš, da.” “Šta si upravo rekao?” “Učinilo ti se.” Potresem glavom da bih izbrisala slike koje mi se pojavljuju. Da li je moj umorni um zamislio da mi je upravo to rekao, ili se on samo zeza sa mnom? “Ne mogu da se vozim stotine milja sa potpunim strancem,” kažem. “Puno je jebeno sigurnije nego da se voziš sama.” “Ne ako si serijski ubojica!” “Gle ko mi kaže. Ti si ta koja je obezglavila predsjednika SAD-a.” Ne mogu da se suzdržim i nasmijem se. Ova situacija je ozbiljno suluda. “Sranje, princezo, jesam li to upravo vidio da se smiješ na svoj račun?” “Mislim da zbog tebe postajem luda.” Ispružim ruku. “Pristaješ?” Prekrižim ruke i odbijajući da je prihvatim. “Kakav drugi izbor imam?” “Pa, uvijek bi mogla da njega zamoliš da ti zamijeni gumu.” Pokaže na ogromnog, strašnog tipa muškarca koji stoji i posmatra nas. Tip izgleda kao pljunuti Herman Munster. Udahnem duboko. “Pristajem. Pristajem! Samo me vodi odavde.” “I mislio sam da ćeš to reći. Molim te, reci mi da imaš rezervnu gumu?” 6

Naš svet knjiga “Imam. Ali moram pomjeriti kutije da bi mogao doći do nje.” Počne da se smije kada uvidi kakva je situacija u mom gepeku. “Prokletstvo, kakvo je ovo sranje?” Pogledam ga u oči i iskreno odgovorim. “Moj cijeli život.” Izvadim kutije iz gepeka na trotoar. On uzme rezervnu gumu i krene da je mijenja. Dok mijenja gumu, njegova bijela majica se podigne, otkrivajući njegove preplanule, čvrste kao kamen stomačne mišiće, i tanku liniju dlačica koje se protežu u njegovo donje rublje. Neželjena napetost se pojavi među mojim nogama. Potrebno mi je nešto da mi odvuče pažnju, i tako odem do njegovog motora i sjednem na njega, stegnem mu ručke zamišljajući kako bi izgledalo da se odvezem u vjetar. Ali sve što sada mogu da zamislim, jeste njega ispred sebe i to mi nimalo ne pomaže. Izvuče tijelo ispod mog auta. “Budi pažljiva, malena djevojčice. To nije igračka.” Siđem sa motora i povučem prstima po uklesanim inicijalima na bisagama. “Šta znači Č.B.? “To su moji inicijali.” “Dozvoli mi da pogodim... Čangrizava baraba?” “Vidiš... rekao bih ti svoje ime, ali pošto si tako pametna, pustit ću te da pogađaš.” “Kako god, Čangrizavi.” Legne nazad na pod. “Samo još da stegnem ove navtnje (nuts - jaja) i spremni smo da krenemo.” “Navrtnje?” “Matice... na točku, prljava djevojko.” “Oh.” Ustane i podigne majicu da bi obrisao čelo. “Gotovo.” Prokletstvo. “To je bilo brzo. Jesi li siguran da je sve u redu?” “Opustio sam par šarafa, dušo u što ćeš se uskoro uvjeriti, ali ni jedan od tih nije na tvom točku.” Namigne mi i po prvi put primijetim jamice na njegovim obrazima. “Trebali bismo sutra da se zaustavimo negdje i da nabavimo novu gumu. Ova rezervna nije predviđena za duže korištenje.” Sutra. Wow. Ovo se zaista dešava. “Trebali bi da krenemo.” Kažem. “Ja vozim. Potrebno mi je da imam kontrolu nad ovom situacijom.” “Kako god želiš,” kaže. 7

Naš svet knjiga Mogu da osjetim pritisak na vratu dok izlazim sa parking mjesta. Ove će da bude veoma interesantno. Ne troši vrijeme i zarovi se u moju prženu piletinu. Zaigrano ga udarim po ruci. “Hej, odmakni se od moje hrane.” “Senf sa medom? Ja više volim roštilj.” Lizne palac i opsujem samu sebe, jer me je to napalilo. Ovo će da bude duga vožnja. Nasmiješi se i podigne vrećicu iz prodavnice suvenira. “Jesi li ga uopšte i otvorila?” “Ne. Zašto bih. To je samo slomljena figurica.” Pruži mi je i pita, “Je li?” Sa jednom rukom za volanom, izvadim figuricu koja je... u jednom komadu. “Šta... Kako si ovo uspio?” “Izgledalo je kao da ti se sviđa, tako da sam platio onu i kupio ti drugu. Bila si previše zauzeta gledanjem u svoju torbu da bi to primjetila.” Ne mogu da se suzdržim, a da se ne nasmijem pa odmahnem glavom. “Pa, ko bi rekao, iskreni osmijeh.” Ispruži ruku. “Daj mi...” Kada mu je predam, odlijepi foliju sa donjeg dijela i zalijepi figuricu na kontrolnu ploču. Obamina glava sada skače gore - dole na svaki pokret auta. Počnem da se jako smijem zbog ove smiješne stvarčice, ali ne mogu da ne primijetim osjećaj toplote koji me preplavljuje zbog ove slatke geste. Možda i nije takva baraba nakon svega. Neko vrijeme smo tihi i on nasloni glavu na sjedište i zatvori oči. Negdje na magistrali I-76, kada sunce zasjaji u svijetlom narandžastom sjaju na horizontu, on se okrene prema meni. Glas mu je pospan. “Ja sam Čens.” Nakon par trenutaka kažem, “Obri.” “Obri,” ponovi šapatom, kao da razmišlja o mom imenu, pa zatvori oči i okrene glavu. Čens.

8

Naš svet knjiga

2 POGLAVLJE “Samo ćeš puštati ove pozive da ti idu u govornu poštu?” Suzi oči dok gleda u moj telefon koji vibrira na ploči. Prokleta stvar zuji svako pola sata, ali sada se razmak između poziva skratio na deset minuta. “Aha.” Telefon je prestao da pleše uokolo i ja ne želim više da objašnjavam. I pomislila sam da će preći preko toga. Ali naravno da neće. Pet minuta poslije, telefon opet zavibrira i Čens ga uzme prije nego i shvatim šta radi. “Hari zove.” Drži moj telefon među prstima, zamahujući s njim u lijevo pa u desno dok mu ga ne otmem iz ruke. “To je Harison, i to se tebe ne tiče.” “Ovo je duga vožnja, princezo. Naposlijetku, znaš da će i to doći na red.” “Vjeruj mi, neće.” “Vidjećemo.” Nakon samo par minuta, moj telefon ponovo zavibrira. Prije nego što uspijem da ga zaustavim, on ga je opet zgrabio u svoju ruku. Samo što je ovoga puta kliznuo prstom po ekranu i stavio ga na uho. “Alo.” Oči mi iskaču iz moje glave. Skoro da skrenem sa puta, ali ostanem da sjedim kao mutirana. “Hari. Šta ima, druže?” Nagovještaj australijskog akcenta koji mu se provlačio kroz riječi, sada je jak i jasan. Harisonov glas se prodere kroz zvučnik, iako da ne mogu da razaznam riječi koje izgovara. Pogledam na Čensovo drsko lice. Slegne ramenima, nasmiješi mi se i nasloni se nazad u svoje sjedište, poprilično uživajući u sebi. I u tom trenutku odlučim da je naše kratko putovanje završeno. Čim stignemo do slijedećeg izlaza, njegova guzica će biti izbačena na put. Što se mene tiče, ta savršena, okrugla masa mišića, može i da hoda kroz ovu vukojebinu Nebraske. “Da, naravno. Ona je ovdje. Ali smo sada pomalo zauzeti.” 9

Naš svet knjiga Slijedeće pitanje čujem jasno i glasno. Čens je odmakao zvučnik dalje od svog uha, dok Harison grmi sa druge strane, “Ko je, jebote, to?” “Zovem se Čens. Čens Bejtman. Neki moji prijatelji me zovu i Čangrizavi,” izgovori to sa savršenim tonom zbog kojeg zamišljam venu na Harisonovom grlu kako postaje tamno purpurna. “Daj. Mi. Obri. Na. Jebeni. Telefon.” Svaka riječ je bila striktno odvojena jedna od druge i puna ljutnje. Odjednom, više nisam toliko ljuta na Čensa, jer se javio na moj telefon. Osjećam da sam pobjesnjela, jer Harison ima smjelosti da bude ljut zbog toga šta ja radim. “Ne mogu ti pomoći, Hari. Trenutno je... indisponirana.” Još jedan niz psovki se prolomi kroz telefon. “Slušaj Hari. Ovo ću ti reči kao muškarac muškarcu, jer mi zvučiš kao dobar momak. Obri je izbjegavala tvoje pozive da bi bila učtiva. Istina je da ona ne želi razgovarati sa tobom.” Ljutnja mi brzinom munje skače između ove dvojice muškaraca. Ali opet... OH-BRI... Bože taj naglasak. Želim da zadavim Čensa, ali u isto vrijeme želim da opet izgovori moje ime. Šta dođavola nije u redu sa mnom? Propustila sam Harisonov odgovor, bila sam zauzeta ponavljanjem svog imena u glavi sa australijskim naglaskom. Način na koje se moje ime kovitla po jeziku tog drskog gada, čini da mi stomak treperi. Možda imam trenutni zastoj razuma, jer ne mogu da prestanem da zamišljam kako bi to zvučalo kada bi mi na uho šaptao svojim grlenim, dubokim glasom, OH-BRI. Zatrepćem brzo par puta da bih se vratila u stvarnost, a Čens izdahne glasno u telefon. “U redu, Hari. Ali mislim da moraš da prestaneš. Trenutno smo na jednom dugom putovanju, a konstantna vibracija našu djevojku čini poprilično nervoznom. Zato budi dobar drug i prestani da nas ometaš neko vrijeme. Može?” Naša djevojka. Mislim da će ona vena na Harisonovom vratu eksplodirati. Čens nije sačekao odgovor i odmah je prekinuo vezu. Punih pet minuta nijedno od nas dvoje nije progovorilo ni riječ. Vjerovatno je sada očekivao tiradu sa moje strane. “Nećeš me napasti zbog mog čavrljanja sa Harijem?” Moji zaglavci pobijele dok stežem volan. “Još prerađujem.” “Prerađuješ?” Glas mu zvuči skoro zadivljeno. “Da. Prerađujem.” “Šta dođavola to znači?”

10

Naš svet knjiga “To znači da neću da kažem prvu stvar koja mi je na umu. Za razliku od nekih ljudi ja razmislim o onome šta osjećam i zatim pokušam na pravi način da to verbalizujem.” “To je sranje.” “Nije.” “Jeste. Ako si ljuta, reci to. Vrišti ako baš moraš. I budi kučka jednom i završi s tim, ali prestani da budeš kučka sve vrijeme.” Cesta je poprilično pusta, pa mi nije bio neki problem da stisnem kočnicu i pomjerim se na stranu. Prešla sam tri trake i zaustavila se. Mračno je, jedino svjetlo koje postoji jesu moja svjetla, i poneka od nekog auta koje povremeno naiđe. Izađem iz auta i obiđem ga pa dođem do suvozačeve strane, i sačekam njega da mi se pridruži. Ruke sam stavila na kukove. “Stvarno imaš dosta petlje. Spasila sam ti guzicu na odmaralištu, ti si ušao u moje auto, pojeo pola moje hrane, promijenio mi radio stanicu i na kraju si se javio na moj telefon.” On prekriži ruke preko svojih prsa. “Ti nisi spasila moju guzicu, pojeo sam samo jedan zalogaj, a tvoj muzički ukus je očajan, a uštogljeni Hari te je uznemiravao.” Zurim u njega. On zuri u mene. O moj bože. Svjetlo od auta koji prolazi osvijetli njegovo lice i eto ga. Broj trinaest. Njegove ljutite oči su iste nijanse kao broj trinaest. Nekada davno sam imala paletu boja koja je sadržavala šezdeset četiri nijanse. Voljela sam je tako puno, a pogotovo nijansu trinaest. To nije bila samo boja kojom bih obojila nebo. Cijelu jednu godinu, sva lica u mojim sveskama za bojenje su bila prelijepe plave boje sa misterioznom naznakom sive. Nikada tu boju nisam vidjela u stvarnom životu na bilo čemu, a posebno ne na očima. Pola mene je već izgubljeno. A onda je on uzeo i drugu polovicu. “Obri.” Krene prema meni. OH-BRI. Proklet da je. Nisam izgovorila ni jednu riječ. Bila sam zauzeta... prerađivanjem. “Pokušavao sam da pomognem. Hariju je to trebalo. Ne znam ko je on tebi, ali ko god da je, očigledno ti je nešto uradio. I ti više ne želiš da slušaš njegove isprike. Te isprike su sranja i ti to znaš. Pusti ga da se kuha sa misli da ti putuješ negdje sa drugim muškarcem. Trebalo bi da zna da će muškarci da opsjedaju ženu kao što si ti. Nije mu trebao podsjetnik za to.” Žena kao ja? 11

Naš svet knjiga Pokušavam da zadržim ljutiti izraz lica, ali jednostavno se tako više ne osjećam. “Pa, nemoj više da diraš moj telefon.” “Da, gospođo.” Klimnem glavom, jer mi je potreban neki osjećaj pobjede. Ne bih trebala da prestanem da se ljutim, jer on ima seksi glas i oči boje nijanse trinaest. Zar ne? “Šta misliš da neko vrijeme ja vozim?” Moj noćni vid i nije tako sjajan, i oči mi postaju pomalo zamagljene. “U redu.” Otvorio je suvozačeva vrata i čeka da ja uđem, potom ih je zatvorio i otrčao na drugu stranu. Prije nego što je ušao u auto, sageo se i uzeo nešto sa ceste, pa to nešto stavio u torbu na zadnjem sjedištu, a onda je krenuo da namješta sjedište kako njemu odgovara. “Šta si to našao?” “Ništa.” Sasiječe mi pitanje. “Vozači biraju muziku.” I počne da vozi. “Mijenjao si stanice svakih pet minuta dok sam ja vozila.” Slegne ramenima i nasmiješi se. “Novo pravilo.” To što sjedim na suvozačevom mjestu daje mi priliku da ga posmatram. Bože, te jamice su tako duboke. A nagovještaj brade po njegovoj vilici nekako čudno djeluje na mene. Stvarno djeluje. Postoji velika šansa da će on još dugo, dugo da vozi. *** Nakon tri sata vožnje, skoro je ponoć i odlučili smo da je dosta za danas. Stigli smo baš kao što smo i planirali, bez obzira što smo potrošili par sati dok smo našli novu gumu. Žena na recepciji hotela je zauzeta sa igranjem igrica na svom telefonu, i jedva da je uspjela da nas pogleda dok joj prilazimo. “Trebala bi nam soba za večeras, molim vas?” Čens kaže. “Dvije sobe, molim vas.” Potvrdim. “Šta? Htio sam da nam uzmem jednu sa dva kreveta.” “Neću da dijelim sobu sa tobom.” Slegne ramenima. “Kako god hoćeš.” Pa se okrene ka ženi za stolom. “Boji se ako budemo dijelili sobu, da neće uspjeti skinuti ruke sa mene.” Namigne joj. Ona ima tamnu kožu, ali uprskos tome i dalje mogu da vidim da se zarumenila. Prevrnem očima, previše umorna za svađu i obratim se gospođi. “Možete li mi dati sobu okrenutu ka zapadu, da nije u prizemlju i da je parni broj, ako nije problem?” 12

Naš svet knjiga “A ja bih želio sobu sa krevetom, kupatilom i televizorom, ako nije problem.” Naceri mi se. “Mogu da vam dam sobe 217 i 218. Odmah su jedna do druge.” “Savršeno. Ona voli da je blizu mene.” Nisam sigurna da li mi se počeo sviđati njegov egoistički smisao za humor, ili sam samo ošamućena zbog toliko sati provedenih u autu, ali ipak se nasmijem malo. Izgleda zadovoljan zbog toga. Dobili smo ključeve soba zajedno sa toplim čokoladnim kolačićem. Na putu do lifta, ponudim mu i svoj. “Želiš li moj kolačić? Ja ga neću pojesti.” “Naravno, poješću te.” “Šta kažeš?” “Kažem, poješću ga.” Stvarno mi je potrebno malo sna. A možda i hladan tuš. Nosi obje naše torbe sa osnovnim stvarima za spavanje, a nije mi promaklo ni to što me je pustio da prva izađem iz lifta. Drski gad ima manire koji idu uz njegovu aroganciju. “Noć, princezo.” “Noć, čangrizavi.” Drago mi je što nije izgovorio moje ime. Dovoljno mi smeta to što spavam ovako blizu njega. Nakon petnaest minuta, završila sam sve svoje rituale za spavanje i uvukla se u krevet. Duboko sam udahnula i izdahnula i prepustila se mekoći madraca. Od zvuka kucanja na vratima poskočim. Ljutito ustanem iz kreveta, dođem do vrata i popnem se na prste da bih pogledala kroz špijunku. Zašto su uvijek ove stvari postavljene tako visoko na vrata? Iznenađena sam kada vidim da niko ne stoji sa druge strane. Možda sam to zamislila. Još jedno kucanje. Upalim svjetla. Zvuk ne dolazi sa ulaznih vrata. Dolazi sa međusobnih vrata koja do sada nisam ni primjetila. Čensovih vrata. Otključam vrata i otvorim ih samo mrvicu da bih vidjela šta želi. I tada ga vidim. Bez majice. Nosi samo tamno - sive bokserice koje mu prijanjaju kao druga koža. Potrebna mi je minuta da shvatim šta želi, iako drži u podignutoj ruci četkicu za zube. 13

Naš svet knjiga “Mislim da samo do sada razjasnili da ja nisam serijski ubica.” Otvorim vrata šire. On se nasmije. O bože. Prekini. Sada. “Mora da sam ostavio pastu za zube u mojim bisagama u autu.” Progutam teško. “Aha.” Nagne glavu na stranu i njegove obrve se izviju. “Mogu li posuditi tvoju?” “Oh, da. Naravno.” Prođe pored mene i ode u kupatilo. Ja čekam pored vrata. “Imaš ovdje baš puno djevojačkih sranja kad je u pitanju samo jedna noć,” kaže mrmljajući punih usta paste za zube. “Privatna kolekcija Tuberoz Gardenia.” Čita natpis sa mog Ester Lauder parfema. Slušam ga kako ispire usta i pljuje. Zatim čujem zvuk grgljanja. Uzeo je i moju vodicu za usta. Naravno, posluži se. Izađe iz kupatila i ugasi svjetlo. “Je li tuberoza ruža?” Klimnem glavom, još uvijek zbunjena zbog cijele ove situacije. “A zato onda,” promrmlja. “Šta zato onda?” “Nisam mogao cijeli dan da dokučim na šta mirišeš. Nisam siguran da sam ikada prije pomirisao tuberozu.” Slegne ramenima i krene ka svojoj sobi, ali zastane na trenutak. “Čak i ono malo, crno, čipkano donje rublje miriše na tuberozu.” Iskolačim oči. Skinula sam svoj grudnjak i gaćice i ostavila sam ih na ormariću u kupatilu. “Ti... Ti...” “Opusti se. Samo te zezam. Da li ti izgledam kao neko ko bi mirisao donje rublje?” Da. Ne. Možda? “Noć, Obri.” Počastio me je jamicama i nestao. OH-BRI... Proklet da je. Zaključam vrata i dva puta provjerim, ne znam tačno da li zbog svoje sigurnosti ili njegove. Njegov glas koji ponavlja moje ime je kao navijen u mojoj glavi, postaje sve nježniji i nježniji kao lagana uspavanka i svakim dahom sve dalje uplovljavam u zemlju snova. Sve dok ponovo ne čujem kucanje. 14

Naš svet knjiga Mislim da sam uspjela zaspati čak tri sekunde. Ustanem da otvorim vrata. Opet. “Želiš li da gledamo film?” Soba mi je u mrklom mraku, dok je njegova sva osvjetljenja. Potrebno mi je par trenutaka da prilagodim oči. A kada sam uspjela, one su se fokusirale na njegovo donje rublje. Umjesto da kažem Ne, i da zalupim vrata, krenem da se prepirem s njim. Opet. “Neću da gledam film sa tobom dok si u donjem rublju.” Pogleda u sebe pa ponovo u mene. “Šta? Nije da sad imam erekciju.” Iskolačim oči zbog neprimjerenosti njegovog komentara, a zatim počnem da ga zamišljam u suludo uskim boksericama sa erekcijom. Odjednom, ne znam više gdje da pogledam. Ako pogledam dole, vidjet ću njegov paket. A ako ga pogledam u lice, definitivno će znati o čemu razmišljam. Nasmiješi se. “Obući ću šorc.” Nemam pojma uopšte ni zašto sam pregovarala s njim kada zaista nemam nimalo želje da gledam film. On nestane i vrati se za trenutak obučen u šorc koji mu nisko visi na kukovima. Još uvijek mogu da vidim rub njegovih Kelvin Klajn bokserica. I sada kada više nema uskog donjeg rublja na koji bih se mogla fokusirati, shvatim da mu je šorc još gori. Visi mu na kukovima, a linije slova V na njegovom stomaku nestaju pod njim. Pošto je prekrio bedra ostalo mi je sada da obratim malo veću pažnju na njegova prsa. I njegove sulude trbušne mišiće. “Ti si sada na redu,” kaže. Pogledam ga upitno. “Ako ja ne mogu da budem samo u svom donjem rublju, ti moraš da presvućeš tu spavaćicu.” “Šta nije u redu sa mojom majicom?” Pitam odbrambenim glasom. Oči mu se spuste na moje grudi i kutovi usana mu se izviju u sočni nevaljali smiješak. “Baš ništa. Kad malo bolje razmislim, ostavi je.” Pogledam niz sebe, zaboravila sam da sam obukla tanku bijelu majicu, bez grudnjaka. Bradavice su mi potpuno ispupčene, kao da pokušavaju da probuše tkaninu. Raspravljali smo se koji film ćemo izabrati preko dvadeset minuta, na kraju je odluka pala na horor koji uopšte nisam željela da gledam. Pet minuta poslije, pošto sam obukla duksericu preko svoje “spavaćice”, zaspala sam na krevetu sa Čensom pored sebe. Slijedećeg jutra kada sam se probudila, on se vratio u svoju sobu, a međusobna vrata su ostala otvorena. Načula sam ga kako priča na telefon o dnevnom planu. Ono što je pričao je bila laž, jer očigledno, čisto 15

Naš svet knjiga sumnjam da će svoje današnje aktivnosti obavljati u okrugu Los Anđelesa.

3 POGLAVLJE Odlučili smo da se zaustavimo u zalogajnicu pored puta da bismo doručkovali. Prvo poručim piće. “Molim vas, nemasni makijato od vanilije, sa malo pjene i da bude ekstra vruć.” Čens zaškilji ka meni pa se okrene konobarici. “Jeste li zapamtili sve to? Ona će vreli kapućino sa ekstra kremom.” Berta, sudeći po imenu na pločici, ne izgleda ni malo zadivljeno. “Imamo samo kafu. Bez kofeina ili običnu,” kaže monotono držeći u ruci bokal. “Ja ću onda crnu kafu.” “Dvije,” on doda. Nasula je kafe u naše šolje. “Vratit ću se da uzmem vašu porudžbinu.” Čens mi se smije dok trese kesice sa šećerom. Prekrižim ruke preko prsa. “Šta je toliko smiješno?” “Ti.” “Zašto ja?” “Da li si stvarno mislila da možeš to svoje fru - fru piće naručiti na ovakvom mjestu?” “Ko još nema makijato? Čak ga i MekDonalds ima!” “Onda ćemo ti nabaviti makijato i Happy Meal za večeru, još sa malom igračkom unutra. Da li bi te to učinilo sretnom?” Protresem glavom i fokusiram se na jelovnik. Ovdje nema ništa što bih ja mogla da jedem. “Sve je tako masno.” “Mmm, slanina. Malo masnoće sa vremena na vrijeme te neće ubiti.” “Već sam iskoristila mjesečno sljedovanje masti... piletina od jučer.” “Mjesečno sljedovanje?”

16

Naš svet knjiga “Da. Jedan džank obrok mjesečno.” Uzdahnem. “Ovdje nema ni jedna zdrava stvar. Zaista ne znam šta da naručim.” “Bez brige. Ja ću naručiti za tebe.” “Šta? Ne.” Čens podigne prst. “Berta, dušo? Spremni smo da naručimo.” Bože, čak ima tu sposobnost da zarumeni i ovu drsku konobaricu. “Šta želite?” Pokaže na jelovnik. “Ja ću jelo koje se zove 'Srčani udar na tanjiru'. Ona će samo obični suhi tost bez putera.” “Dolazi odmah.” “Sve što ću dobiti jeste suhi tost?” “Ne. Jest ćeš iz mog tanjira dok trepneš. Samo što to još uvijek ne shvataš. Tost je samo moj način da ti pokažem da ustvari ne želiš stvari za koje govoriš da želiš. A puno stvari za koje smatraš da su vrlo loše, ustvari, iz dubine duše, želiš najviše.” “Oh, stvarno...” “Vidim kroz tebe. Što više pokušavaš da budeš dobra, više žudiš da budeš loša. Ne samo da ćeš pojesti moju masnu hranu, već ćeš sve to da pojedeš sa mojim kurčevim sosom i uživat ćeš u tome.” “Izvini, molim te. Tvojim šta?” Čens zabaci glavu unazad i počne da se smije, zatim otkopča džep na jakni i izvadi malu plastičnu flašicu na sto. Na naljepnici je naslikan pijetao. “Kurčev sos. Također poznat i kao Srirača - Tajlandski čili sos. Nikada nigdje ne putujem bez njega.” Berta nam je donijela ovalni tanjir pretrpan kajganom, domaćim pomfritom, kobasicama, slaninom, Kanadskom šunkom i usoljenim goveđim paprikašom. Stavila je oval pred Čensa, a meni je dodala mali tanjirić sa tostom. Čens ne gubi vrijeme, odmah otvara sos i posipa ga po vrhu. Krene da jede i pogleda me, a ja ne skidam pogled sa njega. Zureći u njega, zagrizem tost i počnem da žvačem, odlučna da odolim bilo čemu sa njegovog tanjira. Doduše, veoma sam gladna. Da bih spriječila sebe da gledam u njegov tanjir, preusmjerim oči naviše, fokusirajući se na njegovu bejzbolsku kapu. Kupio je u hotelskom gift šopu i nosi je naopako. Stvarno dobro izgleda, taj izgled mu baš stoji, jer mu kosa štrči sa strana. Zraka sunca se probila do našeg separea naglašavajući ponovo broj trinaest. Prokletstvo. Njegov glas me prene iz misli. “Znaš da to želiš, Obri.” 17

Naš svet knjiga Ha? Da li me je uhvatio da ga odmjeravam ili samo priča o hrani? Prereže kobasicu na pola i krene da me hrani svojom viljuškom sa seksi smiješkom. “Hajde. Samo jedan zalogaj.” Miris je pikantan... i slastan. Ne mogu da odolim, otvorim usta i dopustim mu da me nahrani. “Mmm,” kažem dok polako žvaćem sočnu kobasicu, zatvorim oči i upijam svaki okus. Kada otvorim oči, Čensov pogled je fiksiran na moje usne. “Želiš li još?” Hrapavo prošapće. Pljuvačka se skupila u mojim ustima. “Da.” Ovog puta podigne zalogaj slanine i stavi mi ga u usta. Mrzim što moram priznati, ali bio je u pravu oko sosa. Tako daje dobar šmek svemu. “Još?” Liznem usne. “Da.” Čens mi pruži još tri zalogaja. Kada zastenjem on ispusti viljušku sa glasnim udarcem. “Isuse Kriste. Hrana je dobra. Ali nije baš tako dobra.” Usta su mi odvratno puna. “Kako misliš?” “Kada si zadnji put bila dobro izjebana?” “Molim?” “Kada si zadnji put bila propisno izjebana, princezo?” “Kakve to veze ima sa bilo čim?” “Nema teoretske šanse da bi mogla tako da reaguješ na hranu osim ako nisi potpuno napaljena.” Izvije obrve. “Princ Hari nije obavljao dobro posao, zar ne?” “To nije tvoja stvar.” Ton mu postaje još uporniji. “Koliko... dugo... je prošlo?” “Koledž,” doslovno ispljunem. Šta sam dođavola upravo priznala? “Ne mogu da vjerujem da sam ti to rekla. Sada sam posramljena.” Ispusti dubok dah. “Nemoj da budeš. Ali neću da lažem. Potpuno sam šokiran. Žena kao što si ti bi trebala da bude sa muškarcem koji zna šta radi.” “Šta se to tebe tiče? Uvijek govoriš to: žena kao ja. Nisam ni pomislila da ti se toliko sviđam.” Čens se nasloni na sjedište i pogleda kroz prozor, zatim me pogleda direktno u oči. “Koliko god da me nerviraš... sviđaš mi se Obri. Smiješna si. Ne sad smiješna ha - ha... ali smiješna. Osjetljiva si. Oštroumna. Pametna. Tako prokleto si slatka...” Spusti pogled kao da želi da se spriječi da ne nastavlja dalje. “Uostalom, šta se dogodilo?” “Sa čim?” 18

Naš svet knjiga “Zašto bježiš od Harisona?” Kada vidi da oklijevam, mahne Berti. “Ljepotice, da li bismo mogli da dobijemo još kafe?” Ne znam šta mi je došlo. Možda je ovo zbog ljutog sosa. Dio mene želi da mu se otvorim. I nakon što nam je Berta natočila svježe kafe, ja krenem da mu se otvaram. “Harison je partner u advokatskoj firmi u kojoj sam radila u Čikagu. Ja sam bila asistent. Radili smo u odjelu za pravo o patentu i zaštitnom znaku. Bili smo par malo više od godinu dana. Živjeli smo zajedno. Prije dva mjeseca otkrila sam da me vara sa stažistkinjom. Tako da...” “Znači, iselila si se?” “Da. Također sam i napustila svoj posao. Harison me je svakoga dana proteklih sedmica uvjeravao da pravim grešku, da bezveze odbacujem karijeru, jer je on planirao da me postavi za partnera prije nego što bih to uspjela sama. Ostavila sam sve iza sebe, prihvatila prvi posao koji sam dobila, a to je u jednoj novopečenoj firmi u Temekuli. Preplašena sam. Nemam nikoga na zapadu, i nisam sigurna da li sam donijela pravu odluku. Nisam sada sigurna ni da li želim više da budem advokat. Osjećam se veoma izgubljeno.” Nakon što priznam ovaj zadnji dio, oči mi zasuze. Čensov pogled je intenzivan, kao nikada do sada. “Šta je tvoja strast, princezo?” Razmišljam na trenutak, i samo jedna stvar mi pada na pamet. Nervozno se nasmijem. “Ne puno toga... samo životinje. Volim sve u vezi njih. Željela sam da budem veterinar, ali moj otac je bio advokat, i vršio je pritisak na mene da krenem njegovim stopama.” “Vjerovatno se osjećaš da si više povezana s njima nego sa ljudima, zar ne?” “Da, ponekad se osjećam tako.” Počeše se po bradi i nasmiješi se. “Pronaći ćeš svoj put. Hoćeš. Sranje koje se desilo u Čikagu je još uvijek svježe, da bi ti mogla ispravno razmišljati. Kada stigneš u Kaliforniju, promjena okoline će ti koristiti. Uzmi vremena, shvati šta želiš u dubini sebe i odluči šta zaista želiš raditi, zatim napravi plan da stigneš do toga. Ti kontroliraš svoju sudbinu - osim u narednih dvadeset četiri sata. Za sada si pod mojom kontrolom.” Namigne i zločesto se nasmiješi. “Zaglavila si sa mnom, svidjelo se to tebi ili ne.” “Izgleda da jesam.” Nasmijem se. Ovaj tip počinje da mi prirasta srcu, i to me poprilično uznemiruje. Ne znam ništa u vezi njega. “Tvoj red. Ko si ti, Čense Bejtman? Koliko si već u SAD-u?” 19

Naš svet knjiga “Zapravo, rođen sam ovdje. Preselio sam se u Australiju kada sam imao pet godina. Otac mi je regrutovan da igra u profesionalnom fudbalu, a poslije i da trenira. Odrastao sam u tom svijetu.” “To je baš super.” “Bilo je... neko vrijeme.” Proguta pljuvačku, izraz lica mu postaje pomalo sumoran. “Kako misliš?” “To je pomalo duga priča.” Telefon mi zazvoni i prekine razgovor. Harison je. Sranje, sranje, sranje. Okrenem ga prema Čensu i pokažem mu ko zove. Uzme telefon iz moje ruke i javi se. “Hari, masturbatoru!” Harisonov glas je prigušen. “Daj mi Obri na telefon.” “Obri i ja baš razgovaramo o tebi! Upravo smo na doručku, i ona je uzela jednu malu kobasicu i kaže, 'Vidiš ovo? E ovakav je i Harijev'.” Zvuči bijesno kroz telefon. “Jebeni seronjo. Prenesi Obri da ako ima nešto sa smećem kao što si ti...” Čens prekine vezu. “Jesi li spremna da krenemo?” “To je bilo sjajno.” Podigne ruku i ja mu nabacim peticu. “Da, spremna sam.” “Ćao, Berta!” Čens namigne našoj konobarici. “Ćao, frajeru.” Prevrnem očima i zabacim glavu od smijeha dok pratim njegovu zgodnu guzu kroz vrata. *** Prelijepo je i čisto poslijepodne. Rekla sam Čensu da ja sada želim malo da vozim. Da budem iskrena, treba mi pauza na neko vrijeme od buljenja u njegove oči i njegovu bradu. Zbog neželjene privlačnosti koju osjećam prema njemu počinjem da se osjećam nelagodno. A imam još jedan plus što vozim, a to je što sada ja preuzimam radio stanice. “Majkl Bolton? Stvarno, princezo? Natjerati ćeš me da sjedim i da slušam ovo?” “Šta? On je baš dobar! Njegov glas je... srčan... snažan!” Čens počne da pjeva glasno pjesmu 'Kad muškarac voli ženu'. Zvuči užasno. Čensov i Majklov duet je bio dovoljan razlog da prebacim na drugu pjesmu. Ubrzo poslije toga, zaustavili smo se da natočimo gorivo. Nakon što je to obavio, Čens je otišao u mini market da bi nam kupio grickalice. 20

Naš svet knjiga Kada se vratio u auto sa ogromnom papirnom kesom, pogledala sam ga i istog trena se zaledila. Ima bijeli prah ispod nosa. Sranje! Da li je na kokainu? Da li je otišao u toalet da bi ga ušmrkao? “Imaš li namjeru da upališ auto ovih dana?” Zagunđa. Disanje mi postaje otežano, jer se spremam na veliko razočarenje. “Reci mi iskreno...” “U redu...” “Da li si se drogirao u toaletu?” Oči mu potamne. “Šta, jebo te?” Ljut je. “Zašto bi me pitala tako nešto?” “Imaš prah pod nosem!” Zatvori oči i odjednom počne da se smije, i smije se tako najmanje minutu. Otkako ga znam nikada se nije ovako jako smijao. Pokušava da dođe do riječi, ali bezuspješno, rukom se hvata za grudi. Pogleda se na retrovizoru i prstom obriše nausnicu. Skoro da gurne taj prst u moja usta, i kaže, “Probaj.” Odguram ga. “Ne!” “Probaj!” Neodlučno vrhom jezika pređem po njegovom prstu. Ima okus grožđa ili tako nečega. “Slatko je.” Otvori papirnu kesu i izvadi slatki Piksi štapić prekriven šećerom u prahu i pruži mi ga. “Vaš kokain, damo.” Olakšanje me preplavi. Osjećam se i pomalo glupo. “Piksi štapići? To ti se sviđa?” “Zapravo ih volim.” “To je čisti šećer. Nisam pojela ni jedan od kako sam bila dijete.” Pogleda na pod. “Ne mogu da vjerujem da si pomislila da sam šmrkao kokain. Da se razumijemo, nisam savršen, ali nikada u svom životu nisam koristio droge.” Izgleda ozbiljno povrijeđen zbog moje pretpostavke. Još uvijek nisam upalila auto. “Žao mi je što sam prebrzo donijela zaključak. Samo... Ja te još uvijek ne znam.” “Pa upoznaj me,” kaže nježno. Tihi smo nekoliko trenutaka i ja progovorim, “Zašto ideš u Kaliforniju?” “Živim tamo.” Znam šta zaista želim da ga pitam, ali nisam sigurna zašto mi je to toliko bitno. Srce počne da mi lupa. “S kim si jutros pričao na telefon?” 21

Naš svet knjiga Izgleda iznenađeno zbog mog pitanja. “Molim?” “Načula sam tvoj razgovor iz sobe. Pričao si nekome o planovima za danas. Slagao si i rekao si da si u Los Anđelesu.” Šuti neko vrijeme, pa odgovori, “Komplikovano je, Obri.” A potom se isključi i okrene se ka prozoru. “Pa, ovo je bio dobar razgovor. Drago mi je što sam pitala,” kažem ogorčeno, upalim auto i uključim se na autoput. Sjedimo u tišini duže vremena. Čens izgleda napet i samo siše Piksi štapiće jedan za drugim. Nakon nekih pola sata, odlučim da razbijem led. “Kako uspijevaš da imaš takvo tijelo, a da jedeš tako kako jedeš?” “Da li je to tvoj način da kažeš da ti se sviđa moje tijelo? Sviđa ti se to što vidiš?” “Nisam rekla baš tako.” “Nisi rekla, ali si implicirala na to.” “Seronjo.” “Puno i puno seksa, Obri. Tako uspijevam.” “Stvarno? Samo to?” “Ne. Samo sam želio da vidim kako ti lice poprimi lijepu ružičastu nijansu kada se posramiš.” Zakikoće se. “Odgovor na tvoje pitanje je da ja radim jako puno, i ne jedem ovako svaki dan. Ali na putovanjima, sva dijetalna pravila iskaču kroz prozor. Moraš da jedeš ono što želiš da bi ostao razuman.” “Pa, sudeći po onom što ja vidim, ti si poprilično lud, tako da ti to pravilo ne uspjeva.” Nasmiješi mi se i ja mu uzvratim smiješak. Posljedice naše napete konverzacije od ranije čini se da isparuju. “Dodaj mi jedno pakovanje pereca, molim te.” Izvadi jedno i pruži mi ga, a zatim pogleda preko svog ramena na moje prenatrpano zadnje sjedište. “Šta uostalom, imaš u svim ovim torbama pozadi?” “Nemoj da diraš moje stvari.” “Kladim se da je tu neko blago koje bi mi reklo sve što treba da znam o tebi.” Krene naslijepo da vadi stvari iz mojih torbi. “Oh, knjiga! 'Sretna kučka: Vodič za djevojke, kako da ostave sav prtljag iza sebe i da nađu zabavu'.” “Vrati to nazad i nemoj više da diraš moje torbe!” “U redu. Ali šta tačno kriješ tamo, a da je tako loše da ne smijem da znam?” Sranje. 22

Naš svet knjiga Čens nastavlja da kopa. “A šta nam je ovo?” Oh ne! Izvuče moj vjerni vibrator boje mesa. “Princezo... Da li je silikonski kurac u ovoj kutiji? Sada shvatam zašto ti nije bilo bitno to što te Hari ne zadovoljava. Preuzela si stvar u svoje ruke i u svoju...” “Daj mi to!” Izvadi ga iz kutije. “Oh... ova stvar je patetična. Mogli bismo da uradimo mnogo bolje od ovoga.” “Čens... najozbiljnije, ne šalim se. Daj mi to... odmah!” “Ne treba da se stidiš. Svi se mi samozadovoljavamo.” Slijedeća stvar koja se desila bila je urnebesna. On je mlatarao sa dildom oko nas, a ja sam pokušavala da ga uhvatim. Vozač kamiona koji je naišao pored nas počeo je da nam svira. Auto je krivudalo. I tada sam ga ugledala. Stajao je na sredini ceste sa preplašenim očima, zaleđen kao jelen kada ga zaslijepe svijetla. Istog momenta sam smotala na desno, vozeći se uz nasip, ne znajući da li sam ga ubila.

23

Naš svet knjiga

4 POGLAVLJE “Da li diše?” Držim dah naginjući se preko Čensa sve dok ne vidim kako mu se mali stomak diže i spušta. Ima čupavu dugu kosu, oči su mu iskolačene kao kod žabe. To je koza. Jadna koza je samo mala beba. Ona koju sam upravo pregazila autom dok sam se borila za prokleti vibrator. Isprva nisam baš mislila da sam ga udarila. Ali onda sam vidjela kao u hororu kako pada sa svim četiri nogama u zraku. Sada oboje stojimo iznad njega, čekamo da se nešto desi, nijedno od nas nije sigurno šta da radi. Bez ikakvog upozorenja, koza se okrene i skoči na noge. Zaprepašteni, oboje odskočimo unazad. Čens raširi ruke kao da želi da me zaštiti od ubojite zvjeri. Mala koza napravi nekoliko opreznih koraka, zatim krene direktno prema BMW-u, kao da ta masa željeza od dvije tone uopšte i nije tu. “O moj bože. Mora da sam mu povrijedila glavu. Pogledaj koliko je jadničak zbunjen.” Posegnem da bih dodirnula ranjenu životinju, a Čens me uhvati za ruku zaustavljajući me. “Šta to radiš?” “Hoću da ga uzmem. Pogledaj ga. Povrijeđen je. Pregazila sam ga.” Zaobiđem Čensa i spustim se na jedno koljeno, pružajući jednu ruku prema maloj slatkoj kozi. “I sve je to tvoja krivica.” “Moja krivica?” “Da, tvoja krivica. Da me nisi ometao, obratila bih pažnju na cestu i ovo se ne bi desilo.” Koza se priljubi uz moju ruku. “O bože. Pogledaj kako je samo sladak.” Potapšem ga po glavi, a on se priljubi još više. “To nije moja krivica. Da nisi tako napeta zbog svoje seksualnosti bila bi potpuno mirna kada sam pronašao tvoj magični štapić.” Prestanem da mazim kozu po glavi. “Ja nisam napeta zbog svoje seksualnosti.”

24

Naš svet knjiga Čens prekriži ruke preko svojih prsa. “Onda priznaj da se samozadovoljavaš. Želim da čuješ kako to izgovaraš.” “Ne pada mi na pamet.” “Napeta.” “Perverznjaku.” “Perverznjak je neko čije je seksualno ponašanje pogrešno i neprihvaćeno. To je tvoj problem. Ti misliš da je pogrešno to što samu sebe zadovoljavaš. Meni je to savršeno normalno. Zapravo, sviđa mi se pomisao na tebe kako koristiš svoj magični štapić.” Poprilično sam sigurna da sada ličim na jadnu kozu, oči mi iskaču iz glave. I u tom trenutku, kamion prostruji pored nas. U pitanju je kamion sa duplim prikolicama, pored kojih sam uvijek nervozno vozila. Vjetar iza njega me je podsjetio koliko smo ustvari blizu ceste. “Hajdemo. Ovdje je opasno,” Čens kaže. “Šta ćemo da radimo sa Esmeraldom?” “Sa kim?” “Sa njim.” Počeškam noktima kozu iza uha, i on ispusti neki mrmljajući zvuk kao da kaže “mmmmm.” “Pusti ga.” Čens mahne rukom prema šumi iza nas. “Neka ide odakle je i došao. Dobro je on.” “Nije dobro.” “Meni izgleda dobro.” “Mislim da ima povredu glave.” Čens potrese glavom. “Dobro je. Gledaj.” Počne da tapše rukama i krene da ispušta neke zvukove poljubaca kao da zove psa. “Dođi druže. Hajde, ovim putem.” Esmeralda se i ne pomakne, poprilično je zadovoljno naslonjen glavom uz moja prsa, dok mu je ostatak tijela uglavljen među moje noge. “Moraš da ga pustiš.” “Ja ga ne držim.” “Ne fizički. Ali njegova glava je u tvom dekolteu, a tijelo mu je među tvojim bedrima. Nijedan muškarac nebi voljno otišao od toga.” “Vidiš. Rekla sam ti. Perverznjak.” Još jedan kamion projuri pored nas. Ovog puta vozač je sjeo na sirenu, i od buke ja iz čučećeg položaja padnem na guzicu. Koza... pa koza se opet prevrnula, sa svim četiri nogama u zraku. Ne mogu da vjerujem kako sam povrijedila ovu dražesnu malenu kozicu. “Vidiš. Povrijeđen je. Ne možemo ga ostaviti ovdje.” “Šta očekuješ da možemo uraditi za njega? Zavezati ga na zadnje sjedište i odvesti ga veterinaru?” 25

Naš svet knjiga *** Dva sata kasnije, konačno izlazimo sa autoputa u Sterlingu, Kolorado, da bismo odveli našeg saputnika u Bolnicu Za Životinje Sterling. Čensu je bilo potrebno skoro pola sata da bi raspakovao i prepakovao auto da bi napravio mjesta. Nije bio sretan u vezi toga. “Pahuljica?” “Ne.” “Ali to je iz dječije knjige...” “Hajdi. Da. Znam.” “Znaš?” “Šta? Pretpostavljaš da sam neobrazovan, jer se ne šetkam okolo uštogljeno kao tvoj Harison?” “Nisam na to ni pomislila.” “A jel? A zašto si pretpostavila da ne znam klasičnu literarnu priču?” “Ne znam. Samo mi ne izgledaš kao takav tip.” “Pa možda bi trebala prestati da tipuješ ljude. Ne uklapaju se svi u male kalupe, znaš.” Oboje smo neko vrijeme tihi, samo ponekad nam se ubaci ženski glas sa navigacije govoreći nam gdje treba da skrenemo. “Muton (mutton - ovčetina).” “Izvini?” “Ime. Za kozu.” “Nećemo ga nazvati Muton! To je baš sadistički.” Raspravljamo se oko imena za kozu skoro sat vremena. Meni se sviđaju imena iz Grčke mitologije i klasične literature, dok Čens želi da ga nazove po jednim od mnogih jela koje bi jadna kozica mogla postati. Stignemo u bolnicu za životinje, zaustavimo se na parking mjesto odmah pored ulaza. Natjerala sam Čensa da nosi malog momka, čak iako su vrata udaljena samo na par koraka. Dok nosi Esmeraldu Pahuljicu izgleda tako... seksi. Da li sam toliko poludila? Jer sam pomislila da je još više seksi dok nosi kozu. Kada smo ušli, žene za recepcijom su mi dokazale da ne mislim samo ja tako. Oči im vršljaju po njegovim bicepsima dok unosi povrijeđenog saputnika i stavlja ga na sto. Prizor je poprilično dobar. Počnem da se smiješim. Sve dok on ne progovori. “Moja prijateljica je udarila BMW-om ovog malog momka, dok je pokušavala da uhvati svoj vibrator.” 26

Naš svet knjiga Nasmiješi mi se i namigne recepcionarki. Ona pocrveni. A ja želim da ga udarim. “Željela bih da ga pregledate. Mislim da ga nisam udarila, ali on je nekakav... izgubljen.” Čens se zakikoće i promrmlja u bradu, “Nije jedini.” Nakon petnaest minuta, konačno dođe doktor. Pregleda kozu kao da mu je to svakidašnji događaj. Jednom rukom ga drži pritisnutog na stolu, a drugom mu pritišće mali stomak, pregleda mu oči i prepipa sve četiri noge. Za mene je to temeljiti fizički pregled. “Sve mu je baš kako treba. Ima uobičajene kongenijalne miotonične simptome i vjerovatno je u jednom trenutku patio od nedostatka vitamina. Ali to stanje nije posljedica saobraćajne nezgode. Zapravo, ne vidim ni jedan znak da je ovaj momak udaren. Najvjerovatnije se samo onesvijestio.” “Onesvijestio?” Doktor se nasmije tiho. “Ovo je općenito poznata koza koja pada u nesvijest. To je genetski poremećaj. Poprilično popularan u ovim dijelovima. Neki farmeri ih čak i šalju na izložbe. Kada su nervozni one se onesvijeste. Svi mišići u njihovim tijelima se zalede i doslovno se samo prevrnu. To traje samo par sekundi. To nije bolno, ali je neobično kada to vidite prvi put.” “Ali... on je također i zbunjen. Kada je ustao išao je pravo na moje auto. I tokom vožnje do ovdje, stalno je udarao glavom u stvari.” “E to je jer je i slijep također.” “Slijep?” “Pretpostavljam zbog nedostatka vitamina. Nažalost, to postaje veoma učestao problem. Zbog nepravilnog hranjenja koje podrazumjeva više žitarica, a premalo krmnog bilja. Pohlepni farmeri pokušavaju da udebljaju jadne životinje što brže. Jedna od nuspojava zbog tog nedostatka je sljepilo.” “Da se razumijemo,” Čens kaže skeptičnim tonom. “Nismo udarili kozu, nego se on onesvijesti kada je nervozan, a i slijep je.” “Tako je.” Čens počne da se smije. Ovo je drugi put u zadnja dvadeset četiri sata da ga vidim da ovako izgubi kontrolu od smijeha. Prsa mu se nadimaju, a duboki grleni zvuk odjekuje prostorijom. Ne mogu si pomoći. Uhvatilo je i mene. Slijedeće što znam je da se i ja histerično smijem. Smijemo se tako jako, suze nam se slijevaju niz lica. “Šta bismo trebali sada da radimo s njim?” Čens se zagrcne dok pita doktora. 27

Naš svet knjiga “Pretpostavljam, šta god da želite.” “Gdje da ga odvedemo?” “Odvedete?” “Da li postoji ovdje neko sklonište za životinje gdje bismo ga mogli odvesti?” “Za koze? Koliko znam ne postoji. Iako postoji par farmera u blizini. Mogli bi ste ga vjerovatno odvesti jednom da ga stavi u svoje stado.” “Istoj vrsti farmera koji ga je pokušao udebljati da bi zaradio brze pare i koji je oslijepio jadnička?” Pitam. “Pa, uvijek postoje dobri i loši farmeri. Kao i sve ostalo.” “A kako možemo razlikovati koji su dobri, a koji loši'“ Doktor slegne ramenima. “Ne možete.” *** Već smo skoro deset sati u autu. Čens vozi, a naš novi saputnik čvrsto spava na zadnjem sjedištu i hrče. Nisam znala da čak i koze hrču. “Trebali bismo se zaustaviti uskoro. Možda će nam trebati duže vremena da nađemo hotel koji dopušta ljubimce.” Čensove obrve se podignu. “Ljubimce? Misliš li da ćemo uspjeti naći hotel u sredini ničega koji dozvoljava koze?” “Kakav drugi izbor imamo?” “On večeras ostaje u autu, Obri.” “Naravno da neće.” Prekrižim ruke preko prsa. “Ne može cijelu noć ostati zaključan u autu.” “Zašto ne?” “Zato što...” Ljuta sam, jer je tako lako odlučio da koza ostane u autu. “Šta ako se preplaši?” “Onda će se onesvijestiti.” Čens se nasmije. “To nije smiješno.” “Naravno da jeste. Daj, Obri. Oraspoloži se malo. Tvoja napetost nas je i dovela u ovu situaciju.” Nemam pojma odakle je slijedeća izjava došla; priznanje je gotovo samo od sebe izletilo kroz moja usta. “Samozadovoljavam se. U redu? Da li si sada sretan?” Čens se iskezi. “Zapravo jesam.” Slegne ramenima. 'I ja se samozadovoljavam, Obri. Zapravo, slijedeći put kada ga budem trljao, zamišljat ću tebe.”

28

Naš svet knjiga Nije upravo ovo izgovorio? Zaprepašten sam. Ali na neki način sam i napaljena. Otvorim usta da bih mu nešto odgovorila, ali ih zatvorim. Onda ih ponovo otvorim. Čens pogleda u mene pa vrati pogled na cestu. “Hm hm hm. Obri, dušo. Šta znaš. I ti zamišljaš mene dok se zadovoljavaš.” “Ne zamišljam.” “Zamišljaš.” “Ne zamišljam.” Totalno zamišljam. Začudo, Čens popusti. Isključi se sa ceste i uđe na parking nekog centra koji izgleda kao ljepša verzija Wal Mart-a. Izgleda kao ogromno skladište, samo prednja strana objekta je oblijepljena kamenom fasadom. “Zašto se ovdje zaustavljamo?” “Zalihe.” Parkira auto. “Vraćam se za deset minuta. Ti ostani sa Bilijem Kidom, tako da nam ga neko ne ukrade.” Izašla sam ispred auta i počela da se istežem kada se Čens vratio. Obje ruke su mu bile pune vrećica. Savila sam se u struku, završavajući rotaciju istezanja, i naslonim se na desnu stranu pa mu se javim. “Šta si to kupio?” Ne odgovara cijelu minutu. Počela sam da poskakujem gore i dole, savila sam se opet, a onda sam ga pogledala u lice i shvatila zašto je tako tih. Gledao je u moju košulju. Nije njegova greška; doslovno sam mu to poturila pred oči. Košulja mi se raskopčala sa prednje strane pružajući mu dobar pogled na moj dekolte. Prestanem da skačem. Naposlijetku, podigao je pogled do mog. Znam taj pogled. Vidjela sam ga i ranije. U ogledalu nakon što sam vidjela njegovu guzu. Protresao je glavom i zatrepta par puta. “Opremu.” “Kakvu opremu?” “Šator, lampu, drvo za potpalu, vreće za spavanje.” Slegne ramenima. “Osnovna oprema za kampovanje.” “Za šta?” “Kampovanje.” “Ići ćeš na kampovanje?” Klimne glavom i ugura vrećice gdje god nalazi slobodnog mjesta. Kada sam krenula na putovanje, gepek i zadnje sjedište su mi bili puni kao šibica. A sada imam dodatnog saputnika, kozu... i očigledno opremu za kampovanje. “Mi idemo na kampovanje.” “Hmmm, ja ne kampujem.” “Onda će ovaj Kari,” pokaže na zadnje sjedište, “spavati u autu.” Čens zatvori gepek, i stavi ruke na kukove. “Šta si odlučila, Obri? Kampovanje ili on spava sam u autu?” 29

Naš svet knjiga Očito idem na kampovanje. Za sve postoji prvi put.

30

Naš svet knjiga

5 POGLAVLJE “Koliko vidim i prije si ovo radio?” Kampiramo već pola sata, a Čens je već zapalio logorsku vatru i skoro je završio sa postavljanjem prvog šatora. “Svakog ljeta sa svojom porodicom. Tata je vodio sestru i mene svake godine na kampiranje u Outbaku. Najljepše uspomene mog života. To nije bilo neko lažno kampiranje, kao što je ovo naše.” “Lažno?” “Kampovi nisu bili označeni brojem. Nismo imali kupatila niti nadglednike. Bili smo na stvarnom kampovanju. Šta je sa tobom? Zašto ti je kampiranje odbojno?” “Nije ništa. Samo nikada prije to nisam radila.” Čens je završio sa postavljanjem prvog šatora i pomakao se unazad, diveći se svom radu. “Taj šator je ogroman.” “Nije mi prvi put da sam to čuo,” nasmije se. Potresem glavom. “Zašto si kupio tako velike šatore?” “Dođavola!” Čens poviče i pljesne komarca na svom licu. Iznenadni vrisak je preplašio jadnu Pahuljicu Esmeraldu, i on se zamrzne u mjestu i nastavi sa onesvještavanjem i bacanjem na leđa. Dobro smo se nasmijali zbog toga. Čens baci još malo drva na vatru i sjedne. “Šta je sa drugim šatorom?” Pitam, posmatrajući ga preko vatre. Stvarno se nadam da ne očekuje od mene da ga sastavim sama. “Koji drugi šator?” “Samo si kupio jedan?” Izvuče Piksi štapić iz zadnjeg džepa i nagne glavu, istresajući šećer u prahu u usta. “Ovaj šator ima dvije sobe. Postoji pregrada. Ti i tvoj sin možete da spavati na jednoj strani. A ja ću na drugoj.” Nemam pravo da se žalim pošto je sve sam odradio i kupio sve o svom trošku. I za promjenu, ništa mu ne prigovorim. Pojeli smo ono što bi uobičajeno bila moja mjesečna zaliha ugljikohidrata i sjeli smo pored vatre. Čens je ogulio drveni štap džepnim nožem i nabio na njega sljezov kolač prije nego što mi ga je ponudio. Stvarno je dobar sa ovakvim stvarima. “I tako, večeras sa tobom dijelim šator, zajedno smo usvojili ljubimca, a ni ne znam čime se baviš u životu?” 31

Naš svet knjiga “Pretpostavljam da bi se moglo reći da sam se penzionisao.” “Penzionisao? U kojoj? Dvadeset šestoj, dvadeset sedmoj?” “U dvadeset osmoj,” ispravi me. “Eh, to je puno bolje.” Mračno je, čak i pored svjetla koji pruža vatra. Podignem pečeni sljezov kolačić da ga provjerim. Sa jedne strane je dobio finu smeđu boju, dok je sa druge još uvijek bijel. “Pa, od čega si se penzionisao?” “Od fudbala.” “Igrao si profesionalno?” “Da. U Australiji. Ali to nije trajalo dugo.” “Šta se desilo?” “Puknuće ligamenata.” “Nije moglo da se popravi?” “Imao sam par operacija. Ali, popucali su opet.” “Žao mi je. Koliko dugo si igrao?” “Jednu utakmicu.” “Jednu utakmicu? Želiš reći da si se povrijedio u svojoj prvoj profesionalnoj utakmici?” “Da. Prva i posljednja profesionalna utakmica u jednom danu.” “Prije koliko se to desilo?” “Ostao sam na popisu igrača tri godine zbog ugovora. Imao sam nekoliko operacija... ali se nikada baš nisam mogao vratiti do nivoa koji je bio potreban. Penzionisao sam se u dvadeset četvrtoj.” “Joj. To je sranje.” Nasmiješi se. “Ali šta radiš sada?” “Još uvijek primam naknade, tako da ne moram da radim od devet do pet ili slično. Ali dane provodim praveći bezvrijednu umjetnost.” “Bezvrijednu umjetnost?” “Neki ljudi to nazivaju i recikliranom umjetnošću.” “Išla sam na izložbu, kao onu u Gugenhajmu. Svidjelo mi se. Voljela bih nekada da vidim i tvoje radove.” Kimnuo je glavom, poprilično suzdržano. “Mogu li da budem radoznala?” “Misliš, još više radoznala?” “Ti si mi prvi predložio da te upoznam. Prije nego što sam zbog tebe udarila jadnu Pahuljicu Esmeraldu.” “Nisi čak ni udarila u tu stvar. I njegovo ime nije Pahuljica Esmeralda.” 32

Naš svet knjiga Moj sljezov kolačić se zapalio. Puhnula sam u njega, skinula ga sa štapa i zagrizla. Bio je skoro otopljen. “Mmmm.” Primjetila sam da me Čens pozorno posmatra. “Želiš li griz?” Polako je odmahnuo glavom. “Zašto ne? Ti si ovisan o šećeru?” “Više uživam gledajući tebe kako jedeš.” Proguta pljuvačku. Od prizora njegovog grla se zagrijem, a to nema nikakve veze sa vatrom. “Kako god. Uostalom, kako primaš još uvijek naknade ako je tvoj ugovor bio samo na tri godine?” Pogleda na stranu. “Posteri i ostalo.” “Posteri? Misliš tvoji?” “Nismo li dovoljno pričali o meni? Hari nam je tih danas, zar ne?” “Nema šanse, Drski. Već si me jednom otkačio i ja sam popustila.” Ispostavilo se da nisam jednina koja misli da je Čens Bejtman suludo zgodan. Čak i godinama nakon povlačenja iz profesionalnog sporta, legije žena iz Australije su još uvijek kupovale njegove dresove i postere, što mu je dovoljno da od toga živi. Nešto u vezi njega je veoma neodoljivo, jer mu je čitava ova stvar neprijatna. Nakon što smo nekoliko sati sjedili pored logorske vatre, odlučili smo da je vrijeme za spavanje. Čens mi je pripremio vreću za spavanje, a zatim povukao zatvarač na pregradi našeg dvosobnog šatora. Ostavio je kod mene fenjer kako bih se mogla prva presvući. Sva odjeća mi miriše na logorsku vatru, tako da sam svukla sve sa sebe. Bilo je nečeg uzbudljivog u činjenici što stojim potpuno gola dok nas dijeli samo tanka najlonska pregrada. Možda sam se minutu duže šepurila tako prije nego sam obukla grudnjak i gaćice. Kada sam završila otkopčala sam zatvarač u uglu šatora i predala fenjer Čensu. Nasmiješio mi se lukavo i povukao zatvarač. Sada je moja strana šatora bila u potpunom mraku, ali kada sam se uvukla u vreću za spavanje, shvatila sam da sada mogu da vidim sve što se dešava na njegovoj strani. Jeste da je bila sjenka, ali veoma detaljna sjenka. Okrenuo se prema meni i stoji mirno. Nisam sigurna, ali osjećam kao da gleda pravo u mene. Znam da je nemoguće da me vidi kroz pregradu, ali svejedno sam osjećala njegove oči na sebi. Posegao je za rubom svoje majice i polako je povukao preko glave. Sjena njegovog tijela ocrtavala je široka ramena, ali se sužavala kod njegovog uskog struka. Iako nisam mogla da vidim detalje, zamišljala sam ono što sam znala da je tamo. Konture njegovog mišićavog stomaka, tvrde pločice izvajane u obliku slova V. Usta su mi se odjednom osušila. 33

Naš svet knjiga Opet je zastao na jedan dugi trenutak pa zatim svukao i hlače. Od zvuka laganog povlačenja rajsferšlusa na njegovim pantalonama, podigla mi se kosa na zatiljku. Bedra su mu bila čvrsta i mišićava, bokserice su mu prijanjale uz tijelo kao ruga koža. Zadržala sam dah kada su se njegovi palčevi uvukli pod rub bokserica i kada je počeo da ih svlači. Sageo se da ih skine, a onda se uspravio. Sveta majko svih drskih gadova. Bio je ogroman. Ona stvar mu je visila više od pola puta do njegovih koljena. Udahnula sam oštro, a potom sam shvatila da sam bila dovoljno glasna da me čuje, pa sam brzinski stavila ruku na usta. Držala sam je tako sve dok se nije potpuno obukao, bojeći se da ponovo ne ispustim uzdah. Nakon što je konačno završio, gledam ga kako ulazi u vreću za spavanje. Okrenuo se na stranu gledajući u mom pravcu. Pitam se da li gleda u mene? A zatim je ugasio svjetlo. “Noć, Obri.” OH-BRII. Možda to samo zamišljam, ali glas mu zvuči tako duboko i puno potrebe, baš onako kako se ja osjećam. “Noć, Čens.” Udahnula sam duboko i sklopila oči, pokušavam da povratim barem malo razuma. Tada mi je sinulo po prvi put... da li je gledao mene dok sam mu pružala isti šou pa mi je samo vratio uslugu? *** Gdje se nalazim? To je prva stvara koja mi je pala na pamet kada sam se probudila. Nakon par sekundi sam se sjetila. Sunčeva svjetlost pokušava da se probije kroz šator. Lagano potapšem pored sebe i kada moja ruka dodirne pod počnem mahnito da tražim. Gdje je koza? Iskočim iz vreće za spavanje. “Čens!” “Hmm,” on hrapavo promrmlja iza pregrade. “Koza! Nestao je.” Napad panike prođe kroz mene. “Nestao je!” Prije nego i shvatim šta radim otkopčam zatvarač. “Smiri se. On je ovdje sa mnom.” “Beee.” Koza se oglasi kao da bi mi dala do znanja da pretjerujem. Stavim ruku preko srca i osjetim kako mi se puls polako smiruje. “Oh, hvala bogu.”

34

Naš svet knjiga Čens se uspravi i sjedne i provuče ruku kroz svoju raštrkanu kosu. Zatrepće kada me pogleda, a zatim izgleda kao da se zaledio. “Isuse Kriste. Da li to pokušavaš da me ubiješ?” Pogledam niz sebe i prekrižim ruke preko prsa. Potrčala sam tako brzo prema Čensu da nisam razmislila o činjenici kako ja uvijek spavam u grudnjaku i gaćicama. “Sranje. Izvini. Tako sam se prepala. Nisam razmišljala i nisam stavila ništa na sebe.” Krajnje neugodno, vratim se na svoju stranu šatora i obratim mu se kroz pregradu dok krenem da se oblačim. “A kako je završio tamo sa tobom?” “Zaspala si brzinom svjetlosti. Počeo je šuškati okolo pokušavajući da se probije na moju stranu. Nije se htio smiriti sve dok ga nisam pustio ovamo. I tako je ostatak noći spavao pored mene. Ima najgori jebeni dah koji sam u životu osjetio.” Nisam mogla izdržati, a da se ne nasmijem na to. “Princezo, misliš li da je to smiješno?” “Da.” Nakon što se potpuno obučem, ponovo otkopčam zatvarač. Čens stoji ispred mene polu - gol, obučen samo u uske bokserice. Zuri u mene. “Mogu li dobiti malo privatnosti? Šta da sam ja tebi tako ušao prije par sekundi?” Nikada nije izgledao tako seksi, sa tom razbarušenom kosom iz kreveta ima skoro taj pomalo ljutiti izgled. Oči mi besramno kliznu niz njegov torzo, pa niz tanku liniju dlačica koja nestaje pod njegovim boksericama i zaustave se na njegovoj... ogromnoj erekciji. Oh, bože. Sada mi je jasno zašto je odjednom toliko skroman. Pročistim grlo i kažem, “Ti... ti si...” “Tvrd.” “Da.” “To se zove jutarnja erekcija. Ne preuzimam odgovornost za to kakav sam kada se probudim... a posebno ne kada sam u ovakvim uslovima.” “Kada spavaš pored koze. Da li te je to napalilo?” Nasmijem se. “To se odnosilo na tvoj iznenadni striptiz od maloprije. A onda si uletila ovdje prije nego sam imao vremena da se jebeno smirim.” “Oh.” “Nisam baš od kamena.” Kaže i navuče pantalone. Pogled mu prži moj. Izgleda još više seksi sada kada se uzbuđenje propinje kroz njegove pantalone. Koliko god da se osjećam neugodno, jer sam ga dovela do te situacije, ipak mi se sviđa ta činjenica da je zbog mene takav. Zapravo, moja sposobnost da stavljam pod kontrolu ovu 35

Naš svet knjiga privlačnost koju osjećam prema njemu, poprilično iščezava. Svakom sekundom, mišići među mojim nogama se sve više i više stežu od samo njegovog pogleda. Ovo je jedno od onih trenutaka kada sam zahvalna što sam žena, jer se barem moje uzbuđenje sada ne može vidjeti. Ipak, ovo je poprilično neugodna situacija. Moram nekako da razbijem led. Pročistim grlo. “Kakvi su nam planovi za danas?” Navuče majicu. “Moramo da jedemo.” “Aha, znači idemo na doručak?” Pitam glupo. “Da, doručak. Šta bih drugo mogao jesti?” Uh. Zagrcenem se zbog svojih riječi i kažem, “Ne. Mislim na doručak. Gladna sam. Jesi li ti?” “Umirem od gladi.” Pogled u njegovim očima mi implicira na to da ne govori samo o hrani. I ja umirem također. “U redu onda,” kažem i krenem ka svom dijelu šatora da se malo ohladim. *** Bio nam je potreban skoro sat da sklopimo šator i spakujemo sve pa utrpamo u auto. Odlučili smo se da uzmemo jelo za ponijeti u fast food-u koji se nalazi odmah pored rampe za uključenje na autoput. Čens je ušao unutra da bi nam uzeo buritose i kafu. Iskoristila sam priliku i uzela sam telefon da bih ga potražila preko gugla. Brzinski sam ukucala: Čens Bejtman Australija. I evo ga tu. Iskočilo mi je mnoštvo slika. Pojavi mi se jedna specifična, u kojoj mu je bijela majica samo prebačena preko ramena, i mogao si da vidiš samo naglasak njegove sočne seksi guze. Na slici se vidi i njegov seksi smiješak zbog kojeg se promeškoljim u svom sjedištu. Taj drski smiješak. Prokletstvo, stvarno je zgodan. Čini se da se ta slika najviše pojavljuje. I ista ta slika je prodata kao poster za simboličnih 19.99 dolara plus prevoz i dostava. Pronašla sam sliku na kojoj se pojavljuje jedna djevojka pored njegovog postera i pretvara se da ga grize za guzu. Pretpostavljam da postoji više ljudi koji rade neke uvrnute stvari sa njegovim posterima. Znajući da bi se mogao vratiti svake minute, čitam stare članke i oglasne ploče toliko brzo da me oči bole. Definitivno je očigledno da je Čens poznat po svojoj ozljedi na prvoj utakmici i zbog svog izgleda, više 36

Naš svet knjiga od bilo čega drugog. Ne mogu si pomoći, ali osjećam se pomalo ponosno na njega, jer je uspio da limunove pretvori u limunadu. Skrolajući na dole, naletim na neke njegove slike sa raznih događaja, i uvijek se sa njim pojavljuje ista atraktivna plavuša. Pajper Remsi. Mrvica, pa dobro, gromada osjećaja ljubomore počinje da se razvija u dnu moga stomaka. Prepadne me kucanje po prozoru. Bacim telefon na stranu i on padne na vozačevo sjedište. Pa više je ispalo kao da sam ga bacila tamo. “Otvori da ti dam kafu,” čujem ga kako mi govori kroz prozor. Uzmem od njega šoljicu i on krene da obiđe auto da bi sjeo za volan. “Šta si gledala?” “Uh, ništa. Samo sam...” Sranje. Prije nego sam dobila priliku da objasnim, on podigne telefon, i krene palcem da prelazi po slikama. Zatim ostavi telefon na kontrolnu ploču. “Pa, sada si vidjela sve. Zar ne?” “Da i poprilično su nevjerovatne.” Ljutito se nasmije. “Nevjerovatne, ha?” “Da!” “Onda mi reci, Obri, šta je toliko nevjerovatno zbog činjenice da radiš praktično cijeli svoj život za jedan trenutak i onda gledaš kako to sve nestaje u samo jednom pokušaju? Šta je toliko nevjerovatno oko toga da si više poznat zbog svog neuspjeha, nego zbog svog uspjeha? Znaš li šta je bilo dobro u vezi ovog putovanja sa tobom, sve do ovog trenutka? Nisi me znala kao tog momka za kojeg svi misle da ga znaju, a sada znaš.” Sranje. Zaista sam ga uznemirila. “Žao mi je, ali nisam uopšte mislila o tim stvarima.” “A šta si onda mislila?” “Mislila sam o tome kako je predivno to što si ponosno stao pred sve te nevolje, i opet si uspio da stvoriš neku sliku o sebi. I ako baš želiš da znaš, također sam mislila o tome koliko si samo upečatljiv. I pitala sam se ko je ta Pajper. Bila sam znatiželjna oko svega, ali ne u lošem kontekstu. Ni na jedan trenutak nisam pomislila nešto negativno.” Čens ispusti dugi, duboki dah i promrmlja. “Hajde samo da krenemo.” Osjećam se toliko užasno, jer sam ga uznemirila i iako je internet javan, osjećam se kao da sam narušila njegovu privatnost. Više od bilo čega, osjetila sam da sam ga povrijedila, a to je također povrijedilo i mene, jer željela ja da priznam ili ne, u grudima sam osjećala neželjenu bol. Mogu da osjetim kako se zaljubljujem u njega i to me plaši. 37

Naš svet knjiga Neugodna tišina kruži zrakom skoro sat vremena. Jedini momenat kada je pomjerio svoju ruku sa volana jeste kada je nahranio Pahuljicu Esmeraldu, dajući mu mješavinu smeđih kolača umočenih u kurčev sos. Čak i kozi se sviđa kurčev sos. U jednom trenutku me konačno pogleda. “Žao mi je što sam se istresao na tebe.” “U redu je. Meni je žao što sam učinila da se osjećaš nelagodno.” “Vjerovatno bih i ja to isto uradio da si ti u pitanju. Samo... sve te stvari koje su online... to je sve sranje. To nije način na koji bi me trebala upoznati. Ako želiš nešto da znaš, jednostavno me pitaj. Ti ljudi koji postavljaju ta sranja me uopšte ne poznaju.” “Stvarno osjećam kao da poznajem pravog tebe.” “Vjerovatno znaš više od većine ljudi. Od trenutka kada smo se upoznali, nisam bio ništa drugo osim sebe. Iako si zbog mene prošla kroz neka sranja, osjećam se udobno pored tebe, a to je rijetkost za mene.” Ponovo se pojavio onaj osjećaj u mojim grudima. “I ja osjećam isto u vezi tebe, i to nikako ne mogu da razumijem. Jedino što znam je da mi je drago što su nam se putevi ukrstili.” Potapše figuricu Baraka Obame. “Zamisli samo... da nisi uzela gospodina Obamu, ko zna gdje bi sada bilo ijedno od nas dvoje?” Pokaže rukom na zadnje sjedište. “Gdje li bi sada bila ova zvijer?” “Najvjerovatnije bi bio negdje onesviješten pored puta.” Čens pogleda u kozu. “I umjesto toga, on jede našu hranu i spava sa nama. Ne zahvaljujući meni. To je sve zbog tebe.” Pogleda me seksi pogledom i trzne me kada stavi svoju ruku na moje koljeno, izazivajući iznenadnu navalu strasti. “Ti si slatka. Imaš dobro srce. Tom seronji Harisonu, će biti žao jednog dana.” Kada skloni svoju ruku, počnem da čeznem da je vrati. To što je rekao također pokrene trnce u mom tijelu. Neopisiv osjećaj me preplavi. Ne znam šta bih mu odgovorila, tako da posegnem ka radiju i upalim ga. Dobre Vibracije od Bič Bojsa krenu da sviraju. Čens pojača zvuk. “Pogledaj ti to! Princezo, oni pjevaju o tebi i o tvom magičnom štapiću.” Prekrijem usta rukom i oboje počnemo da se smijemo. Konačno smo razbili prijašnju tenziju, i to mi je pružilo osjećaj olakšanja. Nakon što smo se zaustavili da ručamo, i nakon što smo vozili nekoliko sati poslije ručka, Čens se okrenuo ka meni. “Da li ti se žuri da stigneš u Temekulu u određeno vrijeme?” “Tek slijedeće sedmice počinjem da radim, a kuća koju sam iznajmila je potpuno opremljena, tako da i ne žurim. A zašto?” 38

Naš svet knjiga “Šta misliš da malo skrenemo sa puta prije nego se smrači?” “Može. Sviđa mi se ideja. Šta imaš na umu?” “Nešto kameno, tvrdo i duboko.” Namigne mi. Pa, to definitivno pobuđuje moju radoznalost.

39

Naš svet knjiga

6 POGLAVLJE Parkirali smo auto na mjesto sa savršenim pogledom na strme zidine Velikog Kanjona. Ljepota je nevjerovatna. “Oh moj bože, Čense. Ne mogu da vjerujem da se sama nisam sjetila da posjetim ovo. Oduvjek sam željela da ga vidim lično. Nisam ni shvatila da nam je to bilo usput. Ova ljepota oduzima dah.” Pogledam ga i vidim da on gleda u mene umjesto u ove impozantne vrhove. “Da. Zaista je prelijepo,” kaže dubokim glasom. “Moramo ovo da uslikamo.” Sa Kanjonom u pozadini, Čens nas uslika sa svojim telefonom. Zatim pošalje selfi i meni da ga i ja imam. Slika je odlična. Sunce se obasjava u njegovim plavim očima, i oboje izgledamo tako sretni i tako spokojni. Zbog toga sam poželjela da ovaj trenutak traje vječno i da nikada ne napustimo ovo mjesto. Dok sjedimo i gledamo u izljeve crvene boje, sa suncem iznad krajolika, Čens odjednom kaže, “Pričaj mi o svojoj porodici.” “Moja majka živi u Čikagu. Nije bila baš sretna što sam odlučila da se preselim. Ja sam njeno jedino dijete. Ali otkako se preudala, uvijek sam osjećala da joj i nisam više toliko potrebna. Moj otac je umro godinu dana nakon što sam diplomirala pravo, tako da je barem uspio da vidi kako živim njegov san, a to je da postanem advokat kao što je i on sam bio.” “To je bio njegov san, ali ne tvoj...” kaže sa puno razumjevanja. “Ne. To i nije bilo baš nešto što sam željela.” “Koji je tvoj san?” “Samo želim da budem sretna i ispunjena, ali nemam ideje šta to više uopšte znači, ili kako da stignem do toga. Sada mi je to nekako u zraku. Osjećam se kao da sam na raskrsnici života.” “To nije najgora stvar u životu. Zvuči kao prava prilika da opet pronađeš sebe, posebno sada kada te niko ne sputava.” “Da, pretpostavljam da je tako.” “Kada smo kod toga, mislim da smo definitivno preplašili jajatog Harija za sva vremena.” Naš smijeh zbog njegovog komentara prouzrokovao je eho. Istegnem ruke i pogledam u nebo. “Znaš šta? Zaista sam sretna sada. Ovo... ova naša mala avantura... je dobro došla za moju dušu.” 40

Naš svet knjiga Nasmiješi se iskreno. “Imaš dobru dušu. To sam odmah vidio, uprkos tvojoj maloj kučkastoj fasadi. A znaš li zašto si sretna?” “Zašto?” “Zato jer se konačno opuštaš.” “Pretpostavljam da si mi izvukao štap iz guzice dok sam spavala prošle noći u šatoru.” “Jesam. I spalio ga na logorskoj vatri.” Cimne me ramenom. Nasmiješim se i skrenem temu sa mene. “Šta je sa tvojom porodicom? Gdje su oni?” Čens zastane i počeše se po bradi. “Kao i ti, i ja sam također izgubio svog oca. Umro je od raka pankreasa par godina nakon moje povrede.” “Tako mi je žao.” “Imam samo jednu sestru, Adel. Mlađa je od mene dvije godine. Kada je tata umro, ona i sestra su odlučile da se vrate u Ujedinjene Države, ali ja sam ostao u Melburnu. Nikada nisam planirao da se preselim ovdje kod njih, ali Adel je upala u neko stvarno loše sranje. Bio sam joj potreban. Nisam imao drugog izbora osim da ostavim sve iza sebe i da dođem ovdje.” “Šta se desilo?” “Duga je to priča, u najkraćim crtama, spetljala se sa nekim dilerom droge, a također je počela i koristiti. To je bila jebena noćna mora.” “Bože, to je strašno.” “Osjećao sam veliku krivicu zbog toga, jer kada je tata umro ja sam trebao da budem glava obitelji, i da pazim na nju. Bio sam toliko zauzet sa svojim stvarima u Melburnu da nisam znao kako stvari stoje loše sa Adel.” “A gdje je ona sada?” “Na Hermosa plaži, živi blizu mene.” “Je li dobro?” “Sredila se dosta, iako još uvijek radi na tome. Više nije sa onom kretenčinom. To je najbitnije.” “A tvoja mama?” “Zapravo, vraćao sam se od nje kada sam naletio na tebe. Trenutno živi u Ajovi, da bi bila bliže svojoj majci. Moja baka je na samrti. Ali naša majka je također živjela blizu nas u Kaliforniji prije nego se baka razboljela.” “Žao mi je zbog tvoje bake.” “Hvala.” “Mislim da je veoma nesebično od tebe to što si ostavio sve iza sebe i doselio se ovdje da budeš sa svojom sestrom.” 41

Naš svet knjiga “Pa, do toga, jedino sam i bio sebičan. Nikada ništa ne treba da bude preče od porodice. Naučio sam to na teži način. Adel i moja mama mi znače sve na svijetu.” “Sretne su što te imaju. Ja bih voljela da imam veću porodicu.” “Jednog dana imat ćeš svoju.” “Voljela bih to, samo ne znam da li mi je to suđeno. Nikada nisam imala sreće sa muškarcima.” “Samo mi nemoj reći da je bilo i većih seronja od Harija?” Zakikoćem se. “Sve je to bilo u par deka.” “Da pogodim; nakon što raskineš, kladim se da ti svi trče nazad. Jesam li u pravu?” Zastanem na trenutak, pa kažem, “Sada kada razmišljam o tome... da. Samo sam imala par ozbiljnih veza, ali svi su se oni u jednom momentu vraćali i tražili drugu šansu. Kako si to shvatio?” “Divlje pogađanje.” “Ne razumijem.” “Djevojke kao što si ti je teško naći.” “Djevojke kao ja? Objasni.” “U redu. Nije teško naći lijepu djevojku, zar ne? Nije teško naći ni pametnu djevojku. A postoje također i žene sa dobrim srcem. Ali iz svog iskustva, prava je rijetkost naći sve to u jednom paketu.” “Nemoj ni da pokušaš da kažeš da je tebi problem da nađeš djevojku, Čense Bejtmanu. Možeš da imaš koga god poželiš.” Stisne oči prema meni. “To je ono što misliš?” “Da li griješim? Nisi magnet za djevojke?” “Možda magnet za neke lude psihotične kučke.” “Nikada nisi pronašao cijeli paket?” “Jednog puta sam mislio da jesam, i ispostavilo se da sam pogriješio. Mislio sam da je to ljubav, ali je to u stvari bila samo zaljubljenost.” “Misliš li na Pajper?” Izraz lica mu je postao mrzovoljan i pogledao je u pod. “Da.” “Šta se desilo?” “Pajper je bila moja vjerenica.” “Vau. Htio si da je oženiš?” “Da. Zaprosio sam je tri mjeseca nakon što smo se počeli zabavljati. Nisam baš pametno postupio.” “Ona je predivna.” “Ti si ljepša,” kaže bez imalo dvojbe. “A ti si jebeni lažov.” 42

Naš svet knjiga “Nemam razloga da lažem. Vidio sam je bez šminke. A vidio sam tebe bez šminke. I kažem ti da si ti ljepša.” Iz slika koje sam vidjela Pajper je plavuša, mršava i konvencionalno lijepa. Sa mojim nemirnim kestenjastim pramenovima i oblinama, ne izgledam ni blizu lijepo kao ona. “Kako možeš to da kažeš? Ona je jebeni supermodel? Kako bih se mogla takmičiti sa tim?” “Tvoja ljepota je prirodna. Tebi nije potrebna kap šminke. Tvoja kosa je nestašna i divlja. Seksi. Pjegice rasute po tvome nosu daju ti karakter. U glavi se uvijek igram sa njima i spajam ih. Kada se pomjeraš i tvoje sise se pomjeraju sa tobom, jer nisu lažne. A nemoj da počnem o tvojoj guzi. Da nastavim?” Odjednom se osjećam postiđeno, nasmiješim se nervozno i nakratko pogledam u stranu prije nego ga pitam, “Šta se desilo sa njom?” “Pa, kao što znaš iz tvog uhođenja, Pajper je također i sama pomalo poznata. Upoznao sam je u noćnom klubu baš kada sam prvi put potpisao za tim. Bila je uz mene još neko vrijeme nakon povrede. Zaista je uživala u slavi i pažnji koja je došla sa mojom iznenadnom i neobičnom slavom. Ali, nakon izvjesnog vremena, njeno uzbuđenje je počelo da splašnjava. Više joj nisam bio dovoljan. Pomalo sam pao u depresiju, i prestao sam da izlazim van. Ona je nastavila sa izlascima, i naposlijetku se spetljala sa mojim timskim kolegom iza mojih leđa. Sada je udata za njega i imaju dvoje djece.” “Vau. Koja pička.” Čens zabaci glavu unazad od smijeha. “Princezo, da li si to upravo izgovorila riječ na P?” “Da. Prvi put u mom životu, ali vrijedilo je.” “Nisam znao da imaš tako prljava usta.” “Nisam ni ja, ali prokletstvo, dobar je osjećaj.” “Sviđalo mi se kako to zvuči sa tvojih usta. Mislim da bi to trebala viknuti u ovaj ogromni kanjon.” “Misliš?” “Da. Hajde. Hajde! Viči.” “Pička!” “Kaži opet, samo glasnije.” “Pička,” glas mi odzvanja. “Ponovo.” “PIČKA!” Povičem iz dubine pluća.

43

Naš svet knjiga Čujemo udarac o prozor koji dolazi od auta parkiranog iza nas. Čens poskoči da bi provjerio šta je. “A sranje. Preplašila si Mutona. Onesvijestio se.” “O ne.” “I to nije sve.” “Šta je bilo?” Ustanem i potrčim prema njemu. “Kada sam rekao da si ga preplašila... mislim baš preplašila. Momak je uneredio svo zadnje sjedište.” “Šta?” Nakon što je Čens dao sve od sebe i očistio nered vlažnim maramicama, naše raspoloženje zbog ekskurzije u Grand Kanjonu je zvanično uništeno. A i smračuje se pa svakako ne bismo mogli uživati. “Imaš li nešto protiv da ne kampiramo večeras?” Pitam ga. “Voljela bih da se istuširam i da spavam u krevetu.” “Šta kažeš na to da pronađemo neki hotel u blizini, da lijepo večeramo, istuširamo se i završimo za danas. I ja bih volio da spavam u tvom krevetu, također.” “Šta si upravo rekao?” “Rekao sam da bih i ja volio da spavam u krevetu, također.” “Oh.” “A šta ako ne nađemo hotel koji će nam dopustiti da i njega uvedemo?” “Nećemo sigurno. Onda ćemo ga morati ušunjati.” Čens se zaustavio u prodavnici na putu za hotel, dok sam ja čekala u autu. Kada se vratio, pružio mi je plastičnu vrećicu u kojoj su se nalazile flaše vode, grickalice, ljepljiva traka i... pelene. “Kupio si pelene?” “Da. Morat ćemo da razmislimo kako da mu stavimo jednu, i onda ga vodimo u neki lijepi hotel.” “Ne mogu da vjerujem da nisam prije razmišljala o tom problemu. Zar sve ovo vrijeme nije išao u toalet?” Čens pokaže prstom iza nas. “Jesi li vidjela koliko se samo istresao sada? Danima je to držao u sebi!” Počeli smo histerično da se smijemo, oboje brišemo suze iz uglova očiju. Kada smo se konačno smirili, Čens je upalio auto i krenuo ka autoputu. Negdje u sredini Arizone, Čens se parkirao pred hotelom. Nakon što sam uzela naše ključeve, smislili smo plan gdje bih ja odvraćala pažnju recepcionaru dok bi Čens provlačio kozu unutra. Umotao ga je u jedan od mojih prekrivača i ubrzao pored recepcije pa utrčao u lift. 44

Naš svet knjiga Čens je otvorio međusobna vrata u našim sobama kada sam stigla. Uspio je već da stavi dvoje pelene Pahuljici Esmeraldi, i zalijepio je ljepilom rubove da bi ih učvrstio. Čens me nije primjetio, pa ja gledam kako mu je koza skočila u ruke i liznula ga po licu. “U redu, druže. Smiri se. Dobar si ti momak, znaš li to? Dobar momak.” “Tako si sladak prema njemu.” Čens okrene glavu prema meni, iznenađen što me vidi kako stojim tu. “Momak mi prirasta srcu.” “Znam taj osjećaj.” Jer ti prirastaš meni. “Razmišljao sam da izađem i da nam nađem nešto fino za jelo. Sviđa li ti se vino?” “Da. Zapravo umirem za jednom čašom.” “Kakvu vrstu voliš?” “Bilo koju od bijelog.” “Ja volim crveno. Kupit ću nam oboje.” “Zvuči odlično.” Nasmiješim se. “Znaš li gdje ćeš ići?” “Sudeći po ovoj mapi, linija restorana i prodavnica pića su nekih dvije milje niz put.” “U redu. Mislim da ću se istuširati dok se ne vratiš.” “U redu. Imaš li nekih posebnih zahtjeva za večeru?” “Iznenadi me.” On je otišao, a ja sam se uputila ka luksuznom kupatilu. Dok se vruća voda slijevala niz mene, sve emocije s kojima sam se borila proteklih par dana sada me susreću. Shvatim da smo skoro na završetku našeg putovanja. Još uvijek ne znam da li ćemo se Čens i ja jednostavno razići i krenuti svako svojim putem ili je on zainteresovan za nešto više. Računajući na telefonski poziv koji sam načula, očito, postoji nešto što mi nije rekao. Nikada se nisam usudila da ga pitam da li trenutno postoji neko u njegovom životu, ne nakon što je priznao da je to komplikovana situacija. Čak iako znam da postoji ta mogućnost, ne mogu da zadržim svoje osjećaje. Čens je jedina stvar koja se čini pravom u ovome trenutku. Jedina stvar koja mi izgleda kao dom i ne mogu da se sjetim da sam ikada tako mislila za bilo koga. Obukla sam neku majicu zajedno sa pamučnim šorcem, i pokušavam da gledam malo HBO dok čekam Čensa. Pahuljica Esmeralda je uskočila pored mene na krevet. Nakon sat vremena, Čens se još uvijek nije vratio. Sa svakom minutom, u meni raste nelagodan osjećaj. Šta ako se nikada ne vrati? 45

Naš svet knjiga To je budalasta misao. Nije mi dao nikakav razlog da bih vjerovala u to. Opet, moja reakcija je blagi napad panike. Možda sam samo iscrpljena zbog putovanja, pomalo ošamućena. Nakon što je prošlo još pola sata, pozovem ga na mobitel. Ne javlja se. Svakom minutom, panika raste i moje oči počinju da otiču. Ne mogu si pomoći. Znam da vjerovatno pretjerujem, ali skoro sam izgubila kontrolu nad emocijama pod tušem, a njegovo nevraćanje samo dodaje benzin na vatru. Vrata se odjednom otvore, i ja požurim da obrišem suze. “Moj bože, to je bilo jedno veliko sranje,” promrmlja. Čens drži dvije vrećice i spušta ih na sto u mojoj sobi kada me pogleda i primjeti kako mahnito brišem oči. “Obri, je li ti to plačeš? Da li se nešto dogodilo?” “Ne. Ne, dobro sam. Nije ništa.” Krene prema meni. “Ne izgleda mi kao ništa. Šta se dođavola dešava?” “Nisi se dugo vraćao. Zvala sam te na telefon ali se nisi javio. Počela sam da mislim da možda...” Sranje. On uzastopno trepće očima. “Pomislila si da se ne vraćam nazad?” “Ta misao mi je samo naletila. U dubini sam znala da je to smiješno, ali nisam mogla si pomoći. Ovo je bio dug put, i mislim da sam samo umorna.” Čens nježno obriše palcem suze sa mog lica. “Žao mi je što si se preplašila.” Uhvatio me je rukom za bradu i pogledao pravo u oči. “Nikada ti ne bih to uradio.” Srce počne da mi ubrzano lupa kada me privuče sebi. Tijelo mi se topi uz njegovo čvrsto i toplo. Srce mu lupa uz moje, dok me on grli snažno. Ne želim da me nikada pusti. Nemoj da me pustiš. Kada se povuče unazad, hladni zrak zamijeni toplinu njegovog tijela. “Molim te možemo li ovo izbrisati iz sjećanja?” Pitam ga. “Bio je to trenutak slabosti.” Obrišem ostatak svojih suza i šmrcnem. “Zašto si se, uostalom, tako dugo zadržao?” Ne odgovara. Još uvijek me gleda ozbiljnim izrazom dok proučava moje lice. Izgleda kao da razmišlja o nečemu. Ne sjećam se da je ikada izgledao tako ozbiljan. Konačno kaže, “Morao sam da idem u dva različita restorana. U prvom su mi rekli da moram čekati oko sat vremena, a ni u drugom nije bilo bolje.” Izvuče telefon iz džepa i spoji ga na punjač. “Istrošila mi se baterija. Zato me nisi mogla dobiti.” 46

Naš svet knjiga Klimnem glavom, mrmljajući samoj sebi, osjećam se tako glupom zbog pretjerane reakcije. Pruži mi šoljicu. “Hajde da zaboravimo na ovo i da lijepo večeramo, može?” Pokušavam svom snagom da se nasmiješim, pa kažem, “To mi zvuči dobro.” Sjednemo jedno preko puta drugog za mali sto u mojoj sobi i jedemo u tišini. Čens je donio tri predjela iz talijanskog restorana: lazanje od patliđana, pileći permezan i pastu primaveru. Natočio je vino u dvije papirne šoljice. “Znam da je ovo puno hrane, ali pomislio sam da bi i on htio da jede,” kaže, postavljajući tanjur sa hranom na pod za Pahuljicu Esmeraldu. Tenzija u zraku je bila tokom cijele večere. Ja sam samo nastavljala da točim sebi Šardoneja da bih otupila osjećaje. Nakon što smo sve počistili, Čens je otišao pravo u svoju sobu. To me je ostavilo sa osjećajem praznine i zbunjenosti, pitajući se da li sam ga možda izbezumila sa svojom epizodom plakanja. Zbog previše vina, legnem na krevet i okrenem se ka plafonu, koji se lagano vrti. Piće mi je pružilo lažnu hrabrost, i skočim i otvorim međusobna vrata. Čuje se tuš, dok koza čeka ispred zatvorenih vrata kupatila. Legnem na Čensov krevet i smotam njegov peperjasti jastuk pod glavom. Kada izađe iz kupatila, zastane nadomak kreveta. Umotan je samo u bijeli peškir. Njegova kosa je mokra i zalizana unazad. Kapljice vode lagano klize niz njegova prsa. Preplavljena željom, liznem svoje usne. Srce mi iskače iz grudi. “Šta radiš ovdje, Obri?” Odjednom se ispravim u sjedeći položaj. “Ne želiš me ovdje?” Nakratko zatvori oči pa kaže, “Kasno je. Mislim da je bolje da se vratiš u svoju sobu.” Ovo uopšte nije nalik njemu. Stomak mi potone. Poniženje ne može ni približno da opiše to kako se sada osjećam, pa kažem, “Oh, da. U pravu si. Nisam ni shvatila koliko je kasno.” Samo stoji tu i steže šake dok prolazim pored njega. Vratila sam se u svoju sobu sama, razmišljajući iznova i iznova zašto je odjednom postao tako hladan. Danas mi je poslao toliko mnogo signala da me želi. Otvorili smo se jedno drugom. Smijali smo se. Rekao mi je da sam lijepa. Možda sam sve pogrešno shvatila. Možda je samo bio fin. Možda ga privlačim, ali ne toliko da me želi za sebe. Možda ga je 47

Naš svet knjiga plakanje izbezumilo. Zbunjenija sam nego ikada. Jedina stvar koja se čini sigurnom jeste da do kraja ovog putovanja, ja ću biti povrijeđena.

48

Naš svet knjiga

7 POGLAVLJE Jutros je čudna situacija, ali ne ona vrsta uzbuđene situacije s kojom smo se susreli jučer ujutro u šatoru. Spavala sam očajno, a odbijanje koje sam dobila prošle noći je iz tuge preraslo u ljutnju. Sjedimo u Kući vafli, zajedno sa kamiondžijama i penzionerima. Promiješam svoju kafu i glasno spustim kašičicu na sto. “Sve u redu, Princezo?” “Da, u redu je.” Izbjegavam njegov pogled i gledam kroz prozor dok pijem kafu. Gorka je... baš kao što sam ja. Čens se nasloni na sjedište, i spusti ruke cijelom dužinom naslonjača. “Možda nisam ekspert za žene, ali znam dovoljno da kada kažu da su u redu, da to znači da definitivno nisu jebeno u redu.” “Pa, očito ne poznaješ mene. Jer meni u redu - znači tačno to, da sam u redu.” Ignoriše me i nastavlja sa analizom te riječi. “A brzina kojom je “u redu” izgovoreno je direktno proporcionalna visini razljućenosti.” Popije svoju kafu i gurne šoljicu prema meni. “A tvoje “u redu” je izgovoreno prokleto brzo.” Konobarica nas prekine dok mi zurimo jedno u drugo. “Je li sve u redu ovdje?” “U redu je,” ispalim. Odgovor mi je izletio tako brzo i oštro, da se konobarica lecnula. “Izvinite. Sada joj je ono vrijeme u mjesecu i zato je takva.” Slegne ramenima, a konobarica ga pogleda ispričavajućim pogledom. Mislim da se čak i sažalila nad njim. Sačekam dok se odmakne. “Možeš li da ne radiš to?” “Šta?” “Da izmišljaš priče vezane za mene.” “Nisam siguran da li je ovo samo izmišljena priča. Poprilično si prava jebena kučka ovog jutra. Možda je to problem. Da li je ovo tvoje vrijeme u mjesecu, Obri? Da li je to ono što te muči?” “Ja nisam kučka, i ne... to me ne muči.” “Znači, onda priznaješ da te nešto muči?” “Šta je ovo, svjedočenje? Da li si ti sada advokat? Mislila sam da si model za guzice.” Čens me značajno pogleda i ja gledam u njega. Barem se nadam da ću ga naljutiti dovoljno da se ušuti do kraja našeg jela. Jedemo u ne toliko 49

Naš svet knjiga dragoj tišini, a zatim Čens izvede kozu u šetnju dok se nismo vratili na cestu. Dok on vozi, pet minuta nakon što smo krenuli, telefon mi zavibrira. Harisonovo ime zasvijetli ekranom. “Zar nećeš da razgovaraš sa ljubavnikom?” Pita šaljivo, ali ja odgovorim iskreno. “Ne. Samo jednom sam od sebe napravila idiota. Svojim djelima mi je pokazao ko je zapravo. Tako da nije bitno koje će sada riječi da upotrijebi.” Oči mu skoče na moje, pa se ponovo vrate na cestu. Nakon toga, još sat vremena smo tihi. “Šta kažeš na još jedno skretanje sa puta? U grad grijeha na noć ili dvije?” Rastuži me to što ću mu odgovoriti, ali još dvije noći s njim nisu pametna ideja. Već osjećam nešto što on ne osjeća. Stavljajući malo distance među nas dvoje je ispravna stvar. “Mislim da bih trebala samo stići u Kaliforniju.” On, zapravo, izgleda tužno zbog mog odgovora, što me još više zbunjuje. “U redu. Ako je to ono što želiš.” Satima poslije, znajući da nam je ovo posljednji dan koji smo proveli zajedno, osjećaj melanholije raste u meni sve više i više. Zaustavili smo se da bismo natočili gorivo, i kao i obično Čens je sisao Piksi štapić kada se vratio u autu. “Želiš li jedan da sišeš?” Izvuče punu šaku ljubičastih štapića iz zadnjeg džepa. “Ne, hvala.” “Jesi li sigurna? Izgledaš kao da bi ti godilo da posišeš jedan.” Namigne mi. “Zašto to radiš?” “Jedem šećer?” Ušli smo u auto. Čens opet vozi. “Ne. Izgovaraš šale sa seksualnom konotacijom svaki put.” “Pretpostavljam, jer mi je glava uvijek u oblacima kada sam blizu tebe.” Udaljavamo se od pumpe i od parking mjesta. “Osim prošle noći.” Promrmljam ispod daha, očito glasnije nego što sam očekivala. “Šta bi to trebalo da znači?” “Možemo li da se ne prisjećamo prošle noći? Dovoljno sam se osjećala kao idiot. Nema potrebe danas da se pretvaraš da sam ti privlačna samo da bih se ja osjećala bolje. Ja sam velika djevojka.” “Šta?” Obrve mu se spoje. “To je ono što misliš? Da me ne privlačiš?” Slegnem ramenima i okrenem očima. 50

Naš svet knjiga Čens promrmlja niz psovki i siđe sa ceste. Nismo uspjeli da se udaljimo ni jednu milju od benzinske pumpe. Po ovom tempu nikada se neću moći odmaći od njega. Parkira auto na parking mjesto i izađe, lupajući snažno vratima iza sebe. Cijelo auto se zaljulja od jačine njegovog bijesa. Gledam iz auta kako hoda uokolo. Drži se za kosu dok hoda naprijed i nazad po prašini, mrmljajući nešto sam sebi. Ne mogu baš da razumijem šta govori, ali ne treba mi puno da shvatim da uzastopno ponavlja onih šest slova. Kojeg đavola je on ljut? Zato jer sam shvatila šta radi? Jer sam ga natjerala da se osjeća loše zbog odbijanja? Drago mi je što je ljut... jer sam i ja. Poslije par minuta, i ja izađem iz auta. “Znaš šta, pređi preko toga. Neko je konačno shvatio te tvoje male igrice koje igraš. Biti odbijen je sranje,” iskezim se. “Iako, mislim da ti ne znaš kakav je to osjećaj.” Čens prestane da korača i pogleda me. Mišići na njegovoj vilici su stegnuti i izgleda kao da će mu uskoro buknuti para iz ušiju. To bih voljela da vidim. “A znaš šta još? Masa muškaraca me smatra privlačnom. Uopšte me ne zanima što ti ne misliš tako. Nisi nimalo drugačiji od Harisona. Govoriš jednu stvar, a radiš drugačije.” To je to. Eksplodirao je. Iako, nije ona vrsta eksplozije kojoj sam se nadala. Čens krene ka meni. Izgleda tako ljutito. Krenem unazad sve dok ne osjetim auto pod leđima, i više ne mogu nigdje da se pomjerim. Zatim on zaposjedne moj privatni prostor. Objema rukama me okruži sa strana, zatvarajući me između njega i auta. Spusti lice do mog i progovori dok su nam nosevi samo par milimetara razdvojeni. “U pravu si oko jedne stvari, Princezo. Ti mene ne privlačiš.” Odbijam da mu pružim to zadovoljstvo da mi vidi suze, iako se moje srce polako slama. Zatim on nastavi. “Privlačnost je ono što sam osjetio kada sam te vidio onog prvog dana u prodavnici. Kako se igraš sa onom figuricom. Pomislio sam kako si prelijepa. Čak i predivna. Ali sada, sada me više ne privlačiš. Sada kada sam te upoznao, to više nije privlačnost.” Želim da mu kažem da se jebe. Ali čak i dok mi govori užasne stvari, ja sam hipnotizirana njim. Načinom na koji se njegove oči promjene kada je ljut iz plave boje sa naznakom sive u sivu sa naznakom plave. Načinom na koji se njegove grudi podižu gore - dole i prokletstvo, kako samo miriše dobro. Stojim tu i čekam ostatak njegovih uvreda. Zato jer, budimo realni, nisam u sposobna da ništa drugo uradim. 51

Naš svet knjiga “Sada kada zaista vidim šta je iza te kučkaste fasade - žena koja je jako povrijeđena, a koja ipak želi da izloži sebe, jer je u dubini duše romantična - privlačnost nije ni blizu onome što osjećam kada te pogledam. Želiš li stvarno da znaš šta osjećam sada dok te gledam?” Nekako uspijem da klimnem glavom. “Privlačnost je puno pitomija stvar od one koja se meni dešava dok te gledam. Želim da te jebeno osvojim. Da gledam tvoje prelijepo lice dok zaranjam duboko u tebe i tako jako da se to graniči sa bolom. Želim da se zakopam u tebe tako duboko da nećeš moći hodati danima. Jedina stvar koja bi bila još ljepša od tvog lica dok mi se smiješiš je tvoje lice kada sam ja u tebi.” Zatvori oči i nasloni čelo na moje. “Tako da, u pravu si. Ti mene ne privlačiš. Očaran sam tobom.” Sigurna sam da mora da je osjetio moje srce kako lupa u mojim grudima, čak iako se naša prsa ne dodiruju. “Onda ne razumijem.” Čens podigne jednu ruku do mog lica i dodirne mi obraz. Mazi mi lice nježno prije nego povuče ruku na moje grlo. Dugi trenutak tišine se provuče. Moj puls je pod njegovim palcem kada progovori, “Volio bih da su stvari drugačije.” Slijedećih nekoliko sati vožnje, moje misli su potpuno nemirne. Oboje smo tihi, iako više nema one ljutite tenzije u zraku. Blago rečeno sam zbunjena. Kada smo počeli da prolazimo pored znakova za Las Vegas, jedina stvar koja je bila jasna u mojoj zbrkanoj glavi jeste da nisam spremna da se ovo putovanje završi. “Ako je ponuda još uvijek otvorena, voljela bih da idemo u obilazak.” Glas mi je tih, skoro neodlučan. Čens me pogleda, na licu mu se prvo prikaže iznenađenje, a zatim mu se lagani smiješak raširi preko cijelog lica. “Želiš da griješiš sa mnom, Princezo?” Kada nisam. *** Ne mogu da vjerujem da smo naišli na sklonište za životinje koje je prihvatilo kozu. Žena za recepcijom nije ni trepnula kada smo je pitali da li bi mogli da ugoste našeg saputnika na noć ili dvije. Nešto mi kaže da su oni vidjeli masu čudnih stvari, ovdje u Vegasu. Parkirali smo se i odlučili da prošetamo duž bulevara, sve dok ne nađemo hotel koji nam odgovara. Sunce prži dok hodamo trotoarom duž cijelog šetališta. Skinula sam bijelu majicu i ostala samo u uskom bež 52

Naš svet knjiga topiću. Nije mi običaj da hodam tako razgoličena, ali znoj curi niz moja leđa. Nasmiješim se i stavim majicu oko vrata pa prođem pored Čensa i pogledam ga preko ramena. “Podsjeća li te ovo na nešto?” Zadirkujem ga, i napravim pozu istu onakvu kakvu je on imao na posteru koji sam pronašla na internetu. “Slatko.” Nasmiješi se i klimne glavom. Raspoloženje mi raste dok šetamo. Mimičar na ulici me iznenadi dok prolazimo i uhvati me za ruku. Izvuče cvjetić iz rukava i pruži mi ga, pa privuče moju ruku usnama da bi je poljubio. Čens me uhvati za ruku i odvuče me prije nego su njegove usne uspjele dohvatiti moju kožu. “Hej. Zašto si to uradio?” “U Vegasu smo, a ne u Kanzasu. Ovdje ne možeš da dozvoliš da neki stranac spušta svoje usne na tebe.” Na prvi momenat to me je iživciralo. A zatim sam shvatila da me Čens još uvijek drži za ruku. Šetamo spojenih ruku i kad malo bolje razmislim, zašto bih se svađala ako mi se sviđa krajnji rezultat. U Miradžu smo posjetili bijele tigrove. U Belagiju smo gledali fontanu kako pleše uz muziku. Hodali smo tako, rekla bih jednu milju na vrelom suncu, sve dok nismo zastali pred Monte Karlom. Ogromni znak za Pab u Monte Karlu je visio sa visokog hotela. Drski gad. To je pivo, a mi smo vrući i žedni. Koji drugi znak nam je trebao da shvatimo gdje ćemo odsjesti? Kada smo ušli u Pab, dočekao nas je hladni zrak iz klima uređaja zbog kojih se moja koža odmah naježila. Nisam morala da pogledam niz sebe da bih vidjela da mi se nisu samo ruke i noge naježile. Čensove oči su na trenutak pogledale moje ispupčene bradavice, a zatim su se podigle do mojih očiju. Samo sam podigla obrvu, ali nisam ništa rekla. “Možeš li nekako skloniti te stvari?” Protrese glavom i natjera svoje oči da gledaju u barski meni. “Ne mogu si pomoći. One rade po svom. Iskoče kad god im je volja.” “Znam taj osjećaj,” promrmlja dok se namješta na stolici. “Šta da vam donesem?” Pita oskudno odjevena konobarica. Čens je nije ni pogledao već je odmah odgovorio. “Molim vas, dva drska gada.” Sviđa mi se to što uopšte nije ni primjetio konobaricu. “Pa, šta želiš da radimo večeras?” “Uobičajeno. Blekdžek, sise i cuga.” 53

Naš svet knjiga “Molim?” “Kada dođeš u Vegas, dolaziš zbog tri stvari: da igraš karti, polu gole žene i partijanje kao rok zvijezda.” Mlađi momčić koji briše stolove nam je donio posuđe i nasmiješio mi se. Čens je to primjetio. “Već imamo polu - golu ženu,” promrmlja. “Znači, da raščistimo, sviđaju ti se polu - gole žene, samo ne kada sam ja jedna od njih?” Konobarica nam donese naša piva, a Čens u jednom gutljaju ispije pola krigle. Bože, šta se to dešava sa mnom i sa Adamovom jabučicom? Dok je gledam, osjetim trnce u stomaku. “Sviđaš mi se kada si polu - gola. Samo... u autu, ili u zatvorenom šatoru. Ali ne da se šepuriš takva po gradu da bi te svi drugi vidjeli.” “Da li si se ti zabavljao sa Pajper kada su se počeli prodavati tvoji posteri?” Zaškilji očima. “To je drugačije.” “A je li? Kako?” “To što sam ja bio go do struka, ne može se porediti sa tobom koja hodaš okolo sa tim topićem boje kože, dok tvoje velike sise poskakuju gore, dole.” Popijem malo piva. “Želiš li da se kladiš?” Čensove obrve se podignu. “Princezo, da li si to opet hrabra?” “Sviđa li ti se kada sam hrabra?” Pitam sa zlokobnim smiješkom. Nasmije se i klimne glavom. “Pokušavaš da me ubiješ. Znao sam.” Oboje pojedemo presmiješno ogromne hamburgere i zalijemo ih sa još većim kriglama piva. Nakon ovog putovanja, bit će mi potreban jedan mjesec za detoksikaciju. “Pa, šta želiš da radimo večeras?” Čens me pita dok idemo ka lobiju i recepciji da uzmemo sobe. “Šta god ti želiš.” Zastane nakratko. “Princezo, to je opasna ponuda. Možda ćeš željeti da promijeniš svoj odgovor prije nego prihvatim tu ponudu.” Zbog njegovog jutrošnjeg priznanja i piva, osjećam se pomalo ošamućeno i hrabro. Priđem mu toliko blizu i nasmiješim se. “Šta god poželiš. Večeras sam tvoja i radi sa mnom šta ti je volja.” On zastenje, a ja se pretvaram da nisam vidjela kako namješta šorc već nekoliko puta. *** 54

Naš svet knjiga Trebalo mi je manje vremena da se spremim za matursko veče nego što mi treba sada da se spremim za izlazak. Normalno, pokušavam da obuzdam moju prirodno talasastu kosu, ali umjesto toga, ona je još više podivljala. Smokey oči i sjaj na usnama sam spojila sa seksi štiklama, a jednostavna crna haljina ističe moju figuru na svim pravim mjestima. Ovaj izgled nije ono što sam zapravo ja, i definitivno nije ono kako bih normalno izašla van. Ali kada je Čens pokucao i kada sam otvorila vrata, svako strahovanje koje sam osjećala pitajući se da li ću mu se svidjeti, pada u vodu. “Jebo te.” Provuče prste kroz kosu. U sebi, sva paunova pera mi se rasprše. “Moram samo da uzmem tašnu. Uđi.” “Ne, hvala. Sačekat ću ovdje.” Ako već ne mogu da ga imam, prokleto ću se potruditi da mu trljam po licu sve što će propustiti. Grupica mladića koji izgledaju kao da slave momačku večer, iskoče iz lifta dok mi čekamo. Svidjelo mi se to što je Čens posesivno stavio ruku na dno mojih leđa. A stvarno mi se svidjelo što je nije sklonio ni kada smo izašli na ulicu. “Gdje idemo?” Čens zaustavi taksi i otvori vrata za mene. Odgovori mi, obraćajući se vozaču. “Spermint Rino, molim vas.” Nakon pet minuta, zaustavljamo se na parking. Neonski znak svijetli Spermint Rino. Ali ispod se nalazi veće objašnjenje. Klub za džentlmene. “Idemo u striptiz klub?” “Da. Rekla si mi da ovu noć ja odlučujem.” Namigne mi. Čudno, iako nikada nisam bila u jednom, ne osjećam nikakvu odbojnost, dapače, više sam zaintrigirana. Unutrašnjost je onakva kakvu nikad nisam zamišljala. Pretpostavljam da sam očekivala mrak i ljepljive podove. Ali umjesto toga, iznenađena sam, jer vidim dva sprata, veliku scenu i bogat dekor. Na prvu, izgleda mi kao otmjeni noćni klub, a ne mjesto na kojem žene svlače svoju odjeću. Oko glavne scene su postavljene stolice, a također ima i odjeljak sa većim sofama za veća društva. Drugi dijelovi su podijeljeni zastorima zbog privatnosti. Neki zastori su zatvoreni, a ostali su otvoreni i predstavljeni očima javnosti. Gledam dok dvije atraktivne djevojke vode nekog muškarca za ruku u privatni dio sa vratima. Oči mi upijaju svo okruženje, ali kada pogledam u Čensa, on gleda samo u mene. “Da li si bio ovdje nekada?” 55

Naš svet knjiga Klimne glavom. “Prošle godine na momačkoj večeri jednog prijatelja.” “Hoćeš da kažeš da ne obilaziš ovakva mjesta sa svojim pratiljama?” Čens se nasmiješi i uzme me za ruku. “Samo ti, dušo. Još uvijek misliš da sam ženskaroš, zar ne?” Pustim ga da me povede u separe u uglu. Tu je mirno, skoro privatno, ali ne zadugo. Plesačica, koja nosi samo tange i sa tijelom o kojem bih ja samo mogla sanjati, prilazi i nasmiješi se. “Da li tvoja pratilja želi ples?” On pogleda u mene, ugleda moje iskolačene oči i pristojno odbije. “Ne još. Mislim da ćemo prvo popiti piće.” Preusmjeri pažnju na mene. “Još uvijek si za to da ja biram šta ćemo raditi večeras?” Prihvatim izazov. “Naravno.” Popijemo bocu vina koja je ogromno precijenjena i zapravo, zaboravim uopšte gdje se nalazimo. Pogledam oko sebe i uzdahnem. “Gdje li samo pronađu sve ove savršene žene?” Čens isprazni svoju čašu. “Ja jedino vidim jednu.” “To je slatko. Ali ja ne mogu da dignem nogu na rame kao što to može ona,” pokažem na ženu koja mora da je sastavljena iz dva dijela. “Tako da ona definitivno vodi.” “Hvala bogu.” “Hvala bogu što ona vodi?” “Ne. Hvala bogu što ne možeš podići nogu na rame. Čovjek može podnijeti puno toga prije nego se slomi. A meni još malo treba.” Od njegovog intenzivnog pogleda osjetim da ako gurnem malo jače, mogla bih ga slomiti. Samo što ja ne želim da ga slomim. Ja ga želim cijelog. “Pa, jesam li položila tvoj test? Ili moramo platiti sto dolara za još jednu bocu vina, koja zapravo košta devet dolara?” “Samo još jedna stvar. A onda možemo ići.” Gotovo se bojim da pitam. “Koja stvar?” “Platit ću za tebe ples u krilu.” “I to će ti dokazati jednom za uvijek da nisam uštogljena?” “Ne. Ali definitivno će mi popraviti večer.” Ples u krilu nije uopšte kako sam očekivala. Pomalo me je... napalilo, i ne znam kako da se nosim sa tim. Volim muškarce. Nikada me ni malo nisu zanimale žene, pa na putu do hotela, sam pomalo zbunjena. “Šta se dešava u tvojoj glavi, Obri?” Bulevar je krcat kao da je devet ujutro u centru grada na Menhetnu, iako je sada skoro pola jedan ujutro u Las Vegasu. Popila sam malo više seruma istine... mislim vina. Naslonila sam glavu na Čensovo rame dok 56

Naš svet knjiga se vraćamo u taksiju, i glasno uzdahnula. “Izgovori opet moje ime, Drski?” “Princezo.” “Ne. Moje pravo ime.” “Oh. Uštogljena Princezo.” Ubodem ga u prsa laktom i nasmijem se. “Ne, ozbiljno. Sviđa mi se način na koji izgovoriš Obri.” “Stvarno?” “Da.” “U redu, Obri.” Obmota ruku oko mog ramena i privuče me bliže. OH-BRII. Stisnuta čvrsto uz Čensa, zadrijemam par minuta u taksiju. Njegov hrapavi glas sa tim akcentom, zagrije me potpuno. Čini se tako ispravnim, i skoro me zaboli kada pomislim da uskoro više nećemo moći biti jedno uz drugo.

57

Naš svet knjiga

8 POGLAVLJE U osam ujutro, začulo se kucanje na mojim vratima. Budna sam već, ali ne toliko budna da bih išla u teretanu. Šta li sam uopšte mislila kada sam pristala na to? Bila sam veoma popustljiva prošle noći. Alkohol je privremeno poljuljao moje granice, ali ovog jutra opet sam namrgođena. “Prerano je,” promrmljam nakon što ugledam Čensa već spremnog u opremi za vježbanje. Izgleda seksi kao sam đavo u tom šorcu, spuštenim nisko na kukovima i patikama, ali čak ni to nije dovoljno da pomjerim svoju guzicu. Stao je na vratima a ja sam se vratila u krevet i uvukla pod pokrivač. Čens svuče topli pokrivač sa mene. “Šta kog đavola?” “Ustaj, Princezo.” “Ne ustaje mi se.” “Osjećati ćeš se bolje nakon što to odradimo.” Podignem obrvu, a on se nasmije. “Ahh. Mislim da sam te pokvario. Ko je sada perverzan?” “Pervezna osoba je osoba koja čije je seksualno ponašanje neprihvaćeno ili pogrešno.” Riječ po riječ izdiktiram definiciju koju mi je on rekao kada smo se prepirali oko mog masturbiranja. Počne da se smije. Ali me također uhvati i podigne pa ponese ka kupatilu. “Jesi li vidjela veličinu hamburgera koji si pojela jučer? Ja moram u teretanu i ti ideš sa mnom.” Napućim usne. “Da li to hoćeš da kažeš da sam debela?” “Uopšte ne. Govorim ti kako volim gledati u tu oblu guzu i da sam sebičan. Želim da tako i ostane.” Prevrnem očima i uđem u kupatilo. Kada izađem, Čens leži u mom krevetu, sa rukama pod glavom, dok gleda Evropske fudbalske utakmice. “Da li ti nedostaje igranje?” Pitam. To je glupo pitanje. Požalim to čim sam izgovorila. “Da.” “Možeš li se nekako vratiti? Ne mislim na igranje. Možda trener ili menadžer tima ili tako nešto?” “Razmišljao sam o tome.” “I...” 58

Naš svet knjiga “Nikada zapravo nisam završio školovanje. Ušao sam u profesionalnu ligu kada sam bio druga godina koledža. Većina univerziteta i srednjih škola zahtjeva da treneri budu edukovani. Da bi bio uzor za učenike.” “Pa vrati se u školu.” “Pretpostavljam da bih mogao. Možda zbog toga budem zauzet naredne dvije godine ili više.” Pođem ka svom koferu i izvadim maleni topić za vježbanje i odgovarajuće helanke. “Vraćam se za minutu. Moram se presvući.” U kupatilu, zavežem kosu i obučem u odjeću za vježbanje. Povičem Čensu kroz vrata dok perem zube, “Šta ćemo raditi? Ja volim jogu.” “Joga nije prava vježba. Obično dižem tegove i trčim na pokretnoj traci nekih četrdeset pet minuta.” “U redu, možda ćemo u teretani imati obje opcije, i onda možemo da se podijelimo.” Otvorim vrata kupatila i izađem, spremna da krenemo. “To si obukla za teretanu?” Pogledam niz sebe. Stomak mi je otkriven, ali ne mislim da izgledam nametljivo ili čudno. “Šta nije u redu sa ovim?” “Ništa.” Ugasi TV i uhvati me za ruku na putu ka vratima. “Izgleda da je i meni joga na današnjem dnevnom redu.” Što se tiče teretane, sklopili smo dogovor. On je sa mnom išao na jogu, a poslije smo jedno pored drugog trčali na pokretnoj traci pola sata. Nakon toga, oboje smo izgladnjeli. Prošle noći pričali smo o tome da ostanemo ovdje još jednu noć, tako da sam na putu prema bifeu ponovo načela tu temu. “Jesi li bio ozbiljan o tome da želiš da ostanemo ovdje još jednu noć?” “Da mogu, ostao bih ovdje zauvijek.” Te male riječi koje je izgovorio mi daju nadu, iako samo što mi još nije napisao na čelu “nikada se neće dogoditi”. “Onda, večeras je moja noć. Ti si sinoć birao šta ćemo raditi. Sada je na mene red.” Čens stisne oči i gleda me u oči za momenat predugo. “U igri sam.” “Odlično.” Nasmiješim se. “Želim ovog jutra da posjetim Pahuljicu Esmeraldu. Vjerovatno je preplašena.” “Plaćamo osamdeset dolara po danu za njegov smještaj. Ima tri obroka, i spava u prostoriji sa klimom, a uobičajena nastamba mu je napolju pored jurećih BMW-ova. A ti si zabrinuta da li je jutros preplašen?” “Danas je moj dan. Da li sam se ja žalila kada si ti pravio planove sinoć?” 59

Naš svet knjiga “Ja sam samo dobio noć. Kako to da si ti dobila i cijeli dan i noć?” “Zato.” Nasmije se. “Dobar odgovor, Savjetniče. Da li si tako vješta i u sudnici?” “Začepi. Ja sam dobila cijeli dan i noć, jer si me natjerao da idem u striptiz bar i platio mi ples u krilu.” “Sto za dvoje,” Čens se obrati domaćici u bifeu. Potom pažnju ponovo prebaci na mene. “Znam da ti se svidjelo. Mislim da si se čak i pomalo napalila.” “Nisam.” Lice mi porumeni. Čens se obrati domaćici dok nas smješta za sto. Žena je vjerovatno u kasnim šezdesetim, ali to njega ne zanima. “Sinoć je dobila ples u krilu i neće da prizna da joj se svidjelo.” Žena se nasmijala i klimnula glavom. Progovorila je dubokim Jamajkanskim akcentom, “Ovdje nema srama, dušice. Šta se desi u Vegasu, ostaje u Vegasu. Uživaj u drmuskanju ako to želiš. Svojoj konzervativnost se vrati u ponedjeljak. Donijet ću vam kafu, a vi se možete poslužiti bifeom kada god poželite.” Kaže i ode. “Hajde. Priznaj. Svidjelo ti se. Kako je ona žena trljala svoju guzu uz tebe.” Slegne ramenima. “Znam da se meni svidjelo.” “Zašto uživaš u tome da priznam stvari zbog kojih se osjećam nelagodno?” Već sam priznala jednu nelagodu stvar, nemam namjeru da to uradim ponovo. “Misliš na ono kada si priznala da se samozadovoljavaš?” Osjetim porast temperature na mom licu. Ustanem da pođem ka bifeu, iako sam prije minutu sjela. Ali Čens me uhvati za zglob i zaustavi me. “Nemoj nikada da se stidiš činjenice da se samozadovoljavaš ili da uživaš u plesu u krilu. To je prelijepo, baš kao što si i ti.” *** Upravo smo se vratili iz posjete kozi, pa sada rano poslijepodne provodimo u šetnji. Slatki dječačić je bio baš uzbuđen, skakao je po Čensu kada smo došli i lizao ga je po licu. Jadničak je vjerovatno mislio da se više nikada nećemo vratiti. “Pahuljica Esmeralda je bila tako slatka kada te je vidjela.” “Lice mi je još uvijek ljepljivo od tog napada.” “Znam da je i on tebi nedostajao.” Nasmijem se. “Šta ćemo da radimo sa tom stvari, uostalom?” 60

Naš svet knjiga “Tom stvari? Nemoj tako da ga oslovljavaš. On je kao naše usvojeno dijete.” Čens se zaustavi, pogleda u nebo i pita, “Naše dijete?” “Da, on nema nikoga osim nas, na cijelom svijetu.” “Ozbiljno, Obri. Nakon što oboje krenemo svako svojim putem, šta ćeš da radiš s njim? Ne možeš ga zadržati.” Srce mi odjednom potone. Nakon što oboje krenemo svako svojim putem. Moje misli pokušavaju da se pomire sa činjenicom da implicira na to da je ovo putovanje sve što ćemo imati nas dvoje. To je tipični Čensov način, baš kada mi je dao malo nade da se nešto ipak razvija među nama, on to tako brzo uništi. Dugo sam već tiha, a onda natjeram sebe da progovorim. “Pokušat ću da nađem farmera kojem vjerujem. Nekako ću ga držati uz sebe neko vrijeme, sve dok ne pronađem pravo rješenje.” “Pošteno. Sretan je što te ima.” Gleda me, pokušava da pročita moj tužni izraz lica. “Jesi li razmišljala o tome šta želiš da radimo ostatak poslijepodneva?” “Znaš šta? Stvarno mi nije bitno. Ti odluči.” Čens ponovo zastane i okrene se ka meni. “Čekaj. Želiš da se odrekneš prava da biraš šta god poželiš. Zašto bi, za ime boga, to uradila?” Zato jer si doslovno upravo priznao da ti ne značim ništa, i zaista trenutno ne želim da budem blizu tebe. “Nisam baš raspoložena za razmišljanje.” “Princezo, ponovo je nad nama tamni oblak. Ne znam šta sam uradio ili rekao ovoga puta, ali osjećam kao da te sada znam dovoljno dobro i znam da te je nešto iznerviralo.” “Čense, neću da pričam o tome, u redu? Nije nam ostalo još puno vremena. Ne troši ga pokušavajući da me pročitaš. Ponekad ljudi jednostavno upadnu u loše raspoloženje. Kraj priče. Samo izaberi šta god želiš.” Lice mu postaje ozbiljno. “Da li si dobro?” “Da. Obećavam.” “Znam da sam se šalio oko ovoga ranije... ali da li je sada ono vrijeme u mjesecu?” “Ne!” Počeše se po bradi dok stojimo tako okrenuti jedno prema drugom, na prepunom šetalištu. “Mislim da sam upravo dobio ideju o tome šta ti 61

Naš svet knjiga treba, nešto što će te osloboditi tenzije koja se stvarala u tebi tijekom posljednjih dana.” “Oh, stvarno?” Izvije obrve. “O da, čekaj ovdje.” Odmakne se od mene da bi obavio telefonski poziv. Dok stojim na ovoj vrelini, zakunem se sama sebi da ću se potruditi da raspoloženje vratim na pravi pravac. Moram prihvatiti ovu situaciju onakva kakva jeste - samo putovanje, ništa više, ništa manje. Potrebno mi je da uživam sa njim tokom ovih zadnjih sati i da prestanem da pretjerujem. Kada mi Čens ponovo priđe, usta su mu raširena u ogromni smiješak. Bože, te jamice. Dobar podsjetnik da moja odluka nimalo neće biti lagana. Uhvati me za ruku i kaže, “Hajde.” Nemam pojma gdje me vodi. Što se mene tiče može da me vodi i na sladoled, a i u svoju sobu. Nakon pet minuta šetnje, završili smo nazad u hotelu. Pratim ga ka liftu i primijetim da je pritisnuo dugme koje ne vodi do našeg sprata. “Šta je na trećem spratu?” Namigne mi. “Vidjet ćeš.” Kada se vrata lifta otvore, ugledam znak: Spa Mirne Vode. “Idemo u spa?” “Pa, moramo te istrljati.” Prije nego ga stignem pitati da objasni, on priđe recepciji. “Rezervacija na ime Bejtman za masažu za parove.” Ne mogu si pomoći, a da se ne nasmijem i klimnem glavom. “Masaža za parove?” “Da. Idemo zajedno. I ja meni je također potrebno da se oslobodim malo tenzije.” Atraktivna žena nam priđe i zatrepće trepavicama Čensu. “Ovim putem.” Kučka. Pratimo je niz dugi hodnik, u sobu sa prigušenim svjetlima. “Skinite sve sa sebe, osim donjeg rublja i umotajte se u ove peškire,” kaže. “Vaši maseri dolaze uskoro.” Potpuna je tišina, osim što lagano svira instrumentalna muzika. Soba miriše na mentu, a svijetleće električne svjećice su raštrkane svuda okolo. Da je normalna situacija, ovo bi trebao da bude baš opuštajući trenutak... “Čula si je. Skini svoju odjeću,” Čens kaže drsko. Jeza prođe kroz mene kada čujem njegov dominantni glas. 62

Naš svet knjiga “Da li zaista misliš da ću sada pred tobom da svučem sve?” Umjesto da odgovori na moje pitanje, uhvati rub svoje majice. Gledam svaki pokret njegovih trbušnih mišića dok polako skida majicu. Da je taj pokret neki klip na yutubu, ponavljala bih ga iznova i iznova. Otkopča svoje pantalone, svuče ih, pa ih stavi na stolicu. Stoji ispred mene samo u boksericama i napadno zuri u moje grudi. “Tvoj red.” “Onda se okreni,” kažem nježno. “Moram li?” Našali se i iskezi, pa se okrene ka zidu. Dok skidam top, gledam u njegove definirane mišiće na leđima, a potom spustim pogled na njegovu guzu. Stoji tačno ispod rasvjete. Osvijetljen je kao reflektor. Ima najfenomenalniju guzu. Poželim da ga gricnem. Kada otkopčam grudnjak i odbacim ga na stolicu preko pantalona, njegov dah ubrza. Obmotam se u plišani bijeli peškir i legnem na sto na stomak. Ovo bi trebalo da bude relaksirajuće iskustvo, ali ja se definitivno osjećam pomalo nervozno. “Možeš da se okreneš.” “Nisi ni malo zabavna,” kaže dok poliježe na sto pored mene. “Šta si očekivao, da stojim pred tobom gola?” “Čovjek može da sanja.” Oboje ležimo na stomacima sa glavama okrenutim jedno prema drugim. Njegove oči povremeno prelete po mom tijelu. Šapne, “Jesi li dobro, Princezo?” Nešto u vezi tona kojim je postavio to pitanje, potegne moja najdublja osjećanja. Istog momenta ih mentalno odsiječem imaginarnim makazama. Držat ću se svoga obećanja da zaustavim svoje osjećaje, makar me to ubilo. “Da, dobro sam.” Kada skeptično podigne obrvu, ja se nasmijem. “Stvarno, jesam. Ovo je bila dobra ideja. Hvala ti.” “Drago mi je da si zadovoljna.” Nakon deset minuta čekanja, počinjem da se pitam da li su zaboravili na nas, a onda se vrata polako otvore. Sitna Azijatkinja, koja se zove Ana priđe Čensu. Sa moje lijeve strane priđe mišićavi muškarac koji me pomalo podsjeća na glumca Džoa Manganiela. Čensove oči potamne, i on se okrene prema ženi. “On će nju da odradi?” “Barem će me neko odraditi,” promrmljam ispod glasa. “Da. Smatramo da to ima najbolji učinak. Muškarci se više opuste uz ženske maserke, a naše klijentice zaista uživaju u Džejmsu. Da li postoji neki problem?” 63

Naš svet knjiga Čens samo gleda u mene otvorenih usta. “Ne. Uopšte nema problema,” odgovorim, gledajući Čensa pravo u oči. “Ja preferiram muškarce.” Džejmsov glas je nizak i dubok. “Molim vas, odmotajte peškir i spustite ga sa strane. Možete ostati na svom stomaku.” Ovo je predobro da bi bilo istinito. Drskom se plan sam sveti. Čensov pogled je zalijepljen za svaki moj pokret dok pomičem peškir ispod sebe. Potom se njegov pogled prebaci na moje gole grudi koje su pritisnute o sto. Ana istisne vruće ulje po Čensovim leđima. Trebao bi da zatvori oči i da uživa. Ali umjesto toga, on gleda samo u Džejmsa, i kako on istiska isto ulje po mojim leđima. Mogu da vidim njegova leđa kako se podižu i spuštaju dok mu se disanje ubrzava. Džejms počinje da utrljava ulje u moju kožu. U jednom trenutku, njegove ruke su bile nisko na mojim leđima, i praktično su miješale vrh moje guze. Čensov pogled je tada postao smrtni pogled. Ozbiljno je ljut, a ja se osjećam sretno zbog toga. Dok gledam kako žena dodiruje Čensa na isti način, i meni pritisak polako raste, ali previše sam usredotočena na to kako on mene posmatra, tako da ne znam da li sam ljubomorna ili napaljena. Vjerovatno oboje. Nakon što nekoliko minuta gledam kako Čens posmatra svaki Džejmsov pokret ruku, ne mogu izdržati, a da ga ne pitam, “Jesi li dobro?” Glas mu je promukao. “Nisam.” Ozbiljno izgara od ljubomore. Ne mogu da ga shvatim. Kad bi samo znao da svo ovo vrijeme zamišljam da me on dodiruje. Želim to više nego bilo šta. “Koliko još?” Čens pita ženu. “Pokušajte se opustiti, gospodine. Vrlo ste napeti.” Nakon četrdeset minuta, maseri su završili sa masažama. Čens nije maknuo pogled sa Džejmsovih ruku sve vrijeme. Znam to, jer ja nisam skinula pogled sa njega. Pošto su nas Džejms i Ana ostavili da se obučemo, situacija je veoma tiha i napeta. Čensova leđa su okrenuta prema meni kada ga pitam, “Kako se osjećaš?” “Napetije nego kada sam došao ovdje.” “Zašto?” “Zato što sam upravo platio 350 dolara da gledam sat vremena kako te drugi muškarac dodiruje.” 64

Naš svet knjiga “U redu je da tebe žena dodiruje, ali nije u redu da mene dodiruje muškarac?” On se odjednom okrene prema meni, prije nego sam se uspjela obući. Pa brzo podignem majicu da bih prekrila grudi. “Nije u redu da tebe neki muškarac dodiruje, posebno kada ja jebeno ne mogu,” ispljune i ponovo se okrene, puštajući me da se obučem. Nakon nekoliko sekundi tišine, konačno kaže, “Žao mi je, Princezo. Ponašao sam se kao jebeni seronja.” Stvarno mi se sviđa njegova ljubomora. “Tvoja sreća što mene privlače seronje. Drski gadovi, također.” Provučem ruke kroz košulju i kažem, “Okreni se, seronjo.” “Volio bih da ti izabereš šta ćemo raditi ostatak dana.” “U redu. Mislim da oboje treba da se ohladimo. Plus, oboje smo ljepljivi od ulja. Šta misliš da odemo na bazen?” “Može. Sviđa mi se ideja.” “Čekaj, nemamo kupaće kostime.” “Kupit ćemo ih u hostelskoj prodavnici. Ja častim ako mogu da izaberem tvoj.” Namigne mi. “Dogovoreno.” “Stvarno?” Izgleda iznenađeno. “Vjeruješ mi?” “Da.” Nasmijem se. “Vjerujem ti.” Ovo je nova Obri. Bezbrižna. Ne želim više da ga napadam. Želim da se opustim i da se zabavim s njim. “Dobro.” Čens me je iznenadio sa izborom bikinija. Bilo je bikinija zaista oskudnih, sa minijaturnim vrpcama, ali on je izabrao jedan sa jednostavnim sportskim topićem, a dok donji dio prekriva većinu moje guze. Bijele je boje sa malim crnim tufnama i ima mali volančić po rubu donjeg dijela. Također je i za sebe kupio kupaće gaće koje mu prelijepo obavijaju guzu. Pronašli smo dvije stolice za sunčanje, jednu pored druge, i ponijeli smo grickalice i časopise. Kasno je poslijepodne, tako da bazen nije pretrpan. Oboje smo se zajedno umočili u vodu, pa izašli i vratili se na naša mjesta. Do sada, ovo bi mogao da mi bude najdraži dio ovog putovanja. “Šta želiš da piješ?” Pita. “Nešto ledeno i voćno.” Čens ustane i krene ka baru. Par djevojaka ga je šmekalo dok se šetao prema drugoj strani bazena. Čini mi se, da ne primjećuje koliko ga često ljudi odmjeravaju. Možda i primjeti, ali to ga ne dotiče. 65

Naš svet knjiga Kada se vrati sa dva daikirija, popijemo ih u tišini. Igrajući se sa papirnim kišobrančićem iz svog pića, pogledam ga i kažem, “Ovo je lijepo.” Nasmije se. “Da mogu da izaberem sada da radim bilo šta na ovom svijetu, poprilično sam siguran da bih izabrao ovo.” “Ovaj bazen je prelijep.” “Nije u pitanju samo mjesto. U pitanju je i društvo.” Kada me pogleda na trenutak, njegove oči mi pričaju priču. Govore mi da zaista misle ono što govori. Vjerujem u to da me Čens želi, da želi da bude sa mnom, ali da iskreno ne može. Šta god da je što ga drži suzdržanog, vjerujem da je nešto što on ne može kontrolisati. Ti dosadni osjećaji koje želim da spriječim, ponovo počinju da se uvlače, i jedino što mogu da uradim jeste da zabijem lice u časopis. Čens siše crveni Piksi štapić i ja osjetim nedostatak šećera, pa ga pitam, “Imaš li još tih štapića?” “Možda imam,” kaže i namigne mi dok uvlači ruku u plastičnu vrećicu i doda mi jedan. Počnem da ga sišem i jedva nešto da izađe. Pogledam dole i vidim rupicu na dnu štapića. Narandžasti prah se prosuo po mom stomaku. Čens se nasmije. “Neuredna djevojčice.” “Imaš li maramicu?” “Nema potrebe,” kaže. “Dopusti meni.” Nisam uspjela ni da trepnem, Čens se nagne preko mene i spusti glavu na moj stomak. Polako pređe jezikom preko mog pupka, ližući naviše samo par milimetara dalje od mojih grudi. Zgrčim se pod njim, osjećajući potpuni gubitak kontrole dok on liže sav prah sa mene. “Mmm,” zastenje i usisa posljednji trag šećera sa moje kože, zatim poliže svoje usne. Disanje mi je hrapavo kada se on odmakne i vrati se na svoju stolicu. Ostavio me je da sjedim tu potpuno uzbuđena, ali u šoku. Nismo pričali o tome šta je uradio. U jednom trenutku je rekao da mora u toalet i nestao je nakratko. I samo tako, sva odlučnost koju sam danas gradila je uništena.

66

Naš svet knjiga

9 POGLAVLJE Pošto je odluka o današnjim aktivnostima još uvijek moja, odlučila sam da izaberem neki fini restoran za večeru. Završili smo u Fondejšn Rumu, koji ima ubitačni pogled na bulevar sa šezdeset trećeg sprata. Ambijent restorana je sav rustičan sa prijatnom atmosferom. Nakon što smo pojeli za predjelo kolač od kraba, Čens je naručio odrezak, a ja škarpinu. Dajem sve od sebe da ne mislim na to kakav je bio osjećaj kada je ranije polizao šećer sa mene, ali trud mi je neuspješan. Svaki put kada pogledam u njegove usne, mogu da ih osjetim na sebi. Naručili smo dvije flaše vina, koje izgleda da teku beskonačno, zajedno sa našim razgovorom. Pričali smo najmanje dva sata. Čens mi je pričao o svom odrastanju u Australiji, i pričao mi je o svom dugogodišnjem treniranju za fudbalsku karijeru, koja se nikada nije dogodila. Razmjenjivali smo priče o borbi naših očeva sa rakom. Objelodanila sam dosta detalja o mom raskidu sa Harisonom. Sada se osjećam još bliže Čensu. Do kraja noći, imam osjećaj kao da sada znam sve o njemu, osim toga kakav mu je sada život. Ta se tema čini kao velika crna rupa. Dodatni plus mojoj tjeskobi i sumnji je bio kada je dobio telefonski poziv u sred večere, i kada je zbog toga ustao i otišao od stola. Poprilično sam sigurna da ko god je bio na vezi, ima nešto u vezi toga zbog čega se on suzdržava. Kada se vratio na svoje mjesto, moje srce je luđački lupalo, pa sam ga pitala, “Ko je to bio?” Pogledao me je ozbiljnim pogledom u oči i odgovorio još ozbiljnijim tonom, “Niko bitan, Obri.” Umjesto da ga ispitujem, natočila sam sebi još vina. Sa svakim gutljajem, osjećaj sreće je naglašavao moju nesigurnost. Postajala sam sve sretnija i sretnija. Kada smo izašli iz restorana, Čens je obmotao ruku oko mene samo da bi me zadržao u ravnoteži. Ne mogu da kažem da sam se baš napila, ali sam definitivno ošamućena. Kao i Čens. Smijemo se oko ničega. U jednom trenutku, našli smo se ispred kapele. Ispred nje je stajao znak “Ako želite lažno vjenčanje, uradite to ovdje!” 67

Naš svet knjiga Čens me zaustavi na sred trotoara. Isparenja alkohola u njegovom dahu prodire u moje nozdrve dok mi priča u lice. “Princezo, udaj se za mene.” “Šta?” “Ilegalno smo zadržali kozu, znači imamo lažno dijete zajedno.” Nasmije se. “Fer bi bilo i kada bismo se i lažno vjenčali, jer moramo od tebe da napravimo poštenu ženu.” “Ti si lud!” “Sranje, mogli bismo Hariju poslati sliku porukom. To bi bilo jebeno sjajno!” Njegov drski osmijeh pošalje drhtaje želje kroz mene. “Hajde. Bit će zabavno.” Uzme me pod ruku i povede prema maloj bijeloj kapelici. Ogromni čovjek obučen u Elvisa stoji sam na ulazu. “Dobra je noć za vjenčanje,” monotono nas pozdravi. “Da li je potrebna rezervacija?” Čens pita. “Večeras nemamo puno posla. Možemo vas primiti sada, ako želite.” Čens me pogleda, njegove polu - pijane oči su staklaste. “Šta kažeš?” Slegnem ramenima. “Nećemo dobiti potvrdu. Nije stvarno. I neće biti nikakve štete, je li tako?” Oboje potpunimo formulare sa osnovnim podacima. Za simboličnih 199 dolara, uzeli smo puno vjenčanje, koje uključuje ceremoniju, pet digitalnih slika, suvenirske prstenove, svileni buket i vjenčanicu po mom izboru. Prije nego što sam postala svjesna dešavanja, crvenokosa žena po imenu Zelda me je odvukla u izdvojenu sobu. U toj sobi su poredane različite haljine, sortirane po veličinama i oblicima. Natjerala me je da probam par različitih, i na kraju sam izabrala čipkanu haljinu bez tregera u sirena stilu, koja mi je pomalo predugačka. Sise su mi se također prelijevale preko ruba. Ova haljina mi se baš svidjela. Zelda mi je pomogla da podignem kosu, i izvukla par pramenčića koji mi okružuju lice. Nemam pojma šta me čeka kada izađem odavde. Muzika krene da svira. “Da li počinjemo?” Pitam. “Tvoj dečko je najvjerovatnije izabrao pjesmu, tako da pretpostavljam da počinjemo.” “Trebali smo da izaberemo pjesmu?” “Imamo veliki spisak pjesama, i obično pustimo mladoženju da izabere pjesmu dok se mlada sprema. Tako najbolje iskoristimo vrijeme.” Prepoznam pjesmu. U pitanju je “Udaj se za mene“ od Trejna. Iako je cijeli ovaj scenario namješten, ne mogu da spriječim leptiriće u mom stomaku dok svira pjesma. Koliko kod da sam svjesna da je ovo sve lažno, moji nervi se ponašaju kao da je ovo pravo vjenčanje. Ovo je smiješno! Zašto sam toliko nervozna? 68

Naš svet knjiga Zelda mi je dodala mali buketić svilenih kala. “Spremna?” Duboki uzdah mi pobjegne sa usana. “Naravno.” Odjednom osjećam kako se otreznjujem. I ovo nije baš pravo vrijeme da izgubim uticaj alkohola. Kada sam stigla na dovratnik iza kojeg je prolaz, vidjela sam Čensa kako stoji i čeka sa skupljenim rukama. Još uvijek nosi crnu košulju koju je imao kada smo bili na večeri, samo što sada ima maleni cvjetić zakačen na prednjoj strani košulje. Izgleda tako zgodno i... nervozno. Ovo je najčudnije iskustvo. Dok muzika svira, krenem laganim koracima ka njemu. Srce mi udara ispod čipkane haljine koja leži na mojim grudima. Na pola puta, zapnem o haljinu i zamalo da je poderem. Čens počne da se smije i ja počnem sa njim. To mi je definitivno popravilo raspoloženje za ostatak puta. Zelda mi klimne glavom ka buketu dok staje pored mene. Očito je ona moja djeveruša. Elvis počne sa govorom. “Okupili smo se ovdje da bismo svjedočili spajanju Čensa Engelberta Bejtmana i Obri Elizabet Blum u svetom braku...” “Engelbert?” Namigne mi i šapne, “Ne baš.” Elvis nastavlja, “koji je časno stanje i u koji ne treba da se ulazi nepromišljeno i olako, već pobožno i trezveno.” “Ne baš trezveno,” Čens izvali. “Ako neko zna neki razlog zašto oni ne trebaju zakonski da se spoje, neka sada kaže ili neka zauvijek šuti.” Oboje pogledamo iza nas u prazna sjedišta. Mrtva je tišina. “Ko predaje ovu ženu ovom muškarcu?” Zelda progovori iza mene, “Ja.” “Da li ćete koristiti standardne zavjete ili imate vaše vlastite?” Oboje odgovorimo u isto vrijeme. Ja kažem, “Standardne,” dok Čens u isto vrijeme govori, “Ja imam svoje.” “Imaš svoje?” Prošapćem. “Aha.” Nasmiješi se. “Onda počinjemo sa mladom.” Elvis izrecituje standardne zavjete, i ja ponovim za njim riječ po riječ. I sada je vrijeme za Čensov govor. Zastane, zatvori oči nakratko, pa me pogleda u oči dok mi uzima ruku u svoju. “Obri, od trenutka kada si otvorila svoja pametna usta i nazvala me seronjom prve sekunde kada smo se upoznali, znao sam da si vrlo energična osoba. Napočetku, mislio sam da si samo uštogljena. 69

Naš svet knjiga Kasnije sam shvatio da je to samo odbrambeni mehanizam. Bila si povrijeđena i nisi dopuštala nikome da ti se približi. Nekada su oni koji podižu najveće štitove, upravo oni koji štite najveća srca. Moja baka je uvijek govorila, ako želiš da znaš veličinu srca neke osobe, pogledaj kako se ophodi prema životinjama, ili prema onima koji ne mogu da uzvrate ničim. Iz nekog razloga, odlučila si da vjeruješ nekom slučajnom čovjeku što je bilo dovoljno za mene da saznam da imaš najveće srce. Jednako si prelijepa i iznutra kao i izvana. Okrenula si putovanje koje je trebalo da bude očajno u avanturu koja će se pamtiti cijelog života. Ne možeš nikada shvatiti koliko mi znači ovo vrijeme provedeno sa tobom. Molim te, zapamti da ti zaslužuješ da budeš sretna.” Suze počinju da me peku u očima. O. Moj. Bože. Sa ovim govorom me je uhvatio tako nespremnu, da sam ostala bez teksta. Tako je zvučao prelijepo, ali također je i izgledalo kao jedno ogromno zbogom. U njegovom izrazu nema ni trunke humora. Tako znam da misli svaku riječ. Više ništa nisam čula šta Elvis priča, sve do dijela, “Po ovlasti stečenoj od strane države Nevade, možete sada poljubiti mladu.” Više ne gledam u Čensa. Samo uzastopno odmahujem glavom dajući Elvisu do znanja da preskoči taj dio. “Nećemo se poljubiti.” Slijedeće što vidim su Čensove velike, tople ruke kako uzimaju moje lice i njega kako se naginje reži nad mojim usnama, “Jebeno hoćemo.” U jednoj sekundi njegove usne gutaju moje. Noge mi postanu potpuno klimave. Srce mi luđački počne da lupa kada pritisne svoje tijelo uz moje. Jezikom prodre u moja usta u potrazi za mojim. Zbog nemogućnosti da osjetim dovoljno slatkoće u njegovom dahu, šire otvorim usta dopuštajući mu da uđe. On zastenje u moja usta i ja pomjerim svoje ruke na njegovu svilenkastu kosu. Zaustavi se sa poljupcima i ugrize me za donju usnu. Ponovo počne da me ljubi, ali sada još gladnije. Nemam pojma koliko ovo traje, jer osjećaj za vrijeme za mene više ne postoji. Elvis se nakašlje. “U redu. To je lijepo. A sada imamo još jedan par koji čeka da se spoji.” Čens se odmakne. Pogledam ga potpuno ošamućena. Kosa mu je sva raštrkana zbog mojih prstiju. Pogled mu je probojan, dok izgleda zbunjeno baš kao ja. Šta se jebote upravo dogodilo? 70

Naš svet knjiga *** Raspoloženje nam se promijeni kada izađemo iz kapele i ugledamo dva para koji čekaju ispred. Prvi par izgleda kao da su spremni odmah preskočiti vjenčanje i otići pravo na medeni mjesec, upravo ovdje u predvorju. Mladoženja je obukao odijelo sa motivima američke zastave, pantalone su potpuno crvene, a sako je plavi sa zvjezdicama, dok je košulja bijela sa crveno - bijelom prugastoj kravatom. Kada je prestao da usisava usta buduće mlade, okrenuo je u svojim rukama, i sada mogu da vidim da je i ona u odgovarajućoj opremi, samo što je ona u bikiniju sa motivima američke zastave. “Da li govorite Ruski?” pita Elvisa, koji je sa Zeldom došao za nama u predvorje. Elvis odmahne glavom. “Dvojezične usluge se ekstra plaćaju. Morate da zakažete termin.” “Koliko je to ekstra?” “Sto pedeset dolara. Jer moramo da platimo prevodioca.” Patriotski mladoženja posegne za džepom i izvadi mali svežanj novčanica. Namršti se, a njegova lažna mlada krene da viče jezikom koji mogu samo pretpostaviti da je Ruski. Udari stopalom o pod i prekriži ljutito ruke. Čens se zakikoće i nagne se ka meni. “A ja sam mislio da si ti kučka.” “Hej.” Udarim ga lagano u stomak. Nasmiješi se, a ja sam razdvojena između osjećaja da budem tužna, jer naša seksualna tenzija jenjava i između osjećaja olakšanja, jer se izgleda vraćamo u našu normalu. Čens ispruži ruku prema meni. “Gospođo Bejtman?” Sranje. Sviđa mi se kako to zvuči. Puno. Stavim ruku u njegove i Zelda nam priđe. “Želite li da obavimo fotografiranje unutra ili vani? Imamo prelijep šadrvan i malo jezero u dvorištu. Čak imamo i labuda na jezero. Krilo joj je povrijeđeno, ali izgleda prelijepo u pozadini na fotografijama.” “Slikati ćemo se unutra,” Čens brzo odgovori. “Ali ta ideja sa labudom se čini baš lijepo.” “Nemamo prostora za još jednog ljubimca. Ne mogu ti dozvoliti ni da se približiš toj stvari.” Prevrnem očima. “Možemo i preskočiti slikanje.” “Nema šanse, Princezo. Moramo poslati jednu Hariju.” Zločest smiješak mu se pojavi u uglu usana dok mu oči lete na moja prsa. Grudi mi se ozbiljno prelijevaju preko ruba haljine. “Još, ti u toj haljini...” 71

Naš svet knjiga “Perverznjaku.” Poziramo za četiri fotografije koje podsjećaju na mrtvu prirodu. Na zadnjoj fotografiji, Zelda predloži prijedlog. “Šta mislite da sad ova bude malo romantična?” Nagnem glavu i sa osmijehom izazovem Čensa, “Vidjeli smo te kakav si na riječima, da vidim sada kako si romantičan?” Zelda mijenja pozadinu ispred koje stojimo. Više ne stojimo ispred poznatog, starog neonskog znaka Las Vegasa. Sada smo se teleportirali u apartman za mladence. U pozadini je veliki krevet prekriven ružinim laticama dok su svijeće raštrkane svuda po sobi. Tako je presmiješno nakinđurena scena, da ne mogu, a da se ne nasmijem. “Hajde. Ovo je naša prva lažna bračna noć. Ovo je naš krevet. Zar nemaš nešto romantično za reći? Čens pogleda u pozadinu, pa vrati pogled na mene. “Nisam baš romantični tip.” “Koje iznenađenje.” Čens podigne obrve i gleda u mene nekoliko trenutaka pa se nagne i šapne mi na uho, “Šta misliš o ovoj romantici za prvu noć? Da je to naš krevet, i da sam ja toliko sretan da ti budeš moja žena...” zastane i udahne, izdišući topli zrak po mom vratu, “da sam toliko sretan da te imam, posjedovao bih svaki inč tvog tijela. Po prvi put u svom životu, odrekla bi se te kontrole za koju se držiš tako čvrsto. Zahtijevao bih to, a ti bi mi to voljno prepustila.” Bukvalno, ostatak izgovori kroz režanje. “Na tom krevetu... Izjebao bih te romantično.” Odmakne glavu i pogleda me. Nosevi nam se dodiruju, ali nijedno od nas se ne naginje da bi ostvarili kontakt. To nam nije potrebno. Zelda prekine trenutak. “Prelijepo. Mislim da sam uhvatila trenutak. Izgleda da ste ipak romantični, gospodine Bejtman.” Čens se drsko nasmiješi. Stojim u mjestu, nemoćna da se pomjerim. “Srećom, izgleda da se mojoj mladoj sviđa moja romantika.”

72

Naš svet knjiga

10 POGLAVLJE Kada smo se vratili u hotel, oboje smo se već poprilično otrijeznili, iako je još uvijek dobar dio mene pomalo ošamućen. Ja sam pijana, doduše, ne više od alkohola. Oboje još uvijek nosimo jeftine metalne burme kao uspomene na naše lažno vjenčanje. Kada smo stigli pred moja vrata, Čens me je podigao u naručje. “Moram prenijeti svoju mladu preko praga.” Obmotam ruke oko njegovog vrata i priljubim se uz njegova prsa, dok on otključava vrata jednom rukom. “Pitam se koja je historijska pozadina ove priče. Da bi muškarac pokazao svoju snagu?” “Mislim da je to počelo zbog toga što su supruge bile nervozne zbog gubitka nevinosti.” Nasmijem se. “Barem se ne moramo brinuti o tome.” Čensove oči zure u moje. Čak ne pokušava niti da prikrije ljubomoru. I to mi da ideju. “Želiš li nekada da se oženiš?” Pitam ga. “Nekada? Zar se upravo nisam oženio?” Spusti me na pod u mojoj sobi. “Mislim za stvarno. Pitam se ko li će da me prenese preko praga na mom pravom vjenčanju.” Čensove oči su ozbiljne. “Ne želim da razmišljam o tome.” Nastavim sa pritiskom. “Možda ću zbog svoje nove odlučnosti imati veliki izbor mladoženja koji ispunjavaju moje uslove.” “Misliš na mladoženje kao što je Harison?” Slegnem ramenima i sjednem da skinem svoje štikle. “Odlučila sam da mu više neću dozvoliti da me steže. Cmizdrim već dva mjeseca. Kada se smjestim u Kaliforniji, vratit ću se u formu.” Pogledam ga i nasmiješim se. Čens još uvijek stoji pored vrata. “Šta, nema više prljavih komentara o načinu na koji ću se vratiti u formu? Omekšao si, Drski.” Vilica mu se stegne. “Možda bi opet trebala da se držiš svog magičnog štapića, radije to, nego da srljaš u neke stvari.” Ustanem i krenem ka njemu, okrenem mu leđa i pomaknem kosu u stranu. “Možeš li da me otkopčaš?” Tišina se razlila po sobi par trenutaka, i naposlijetku sam osjetila Čensove ruke kako me dodiruju. Jedna me je čvrsto uhvatila za kuk, skoro kao da mora da se drži za mene da ne bi ispao iz ravnoteže. Drugom rukom je posegnuo za rajsferšlusom. Zvuk koji pravi dok me polako odvezuje je potpuno erotičan. 73

Naš svet knjiga Ozbiljno, šta nije u redu sa mnom? Nijedno od nas se ne pomjera. Stojimo tu sa čvrstom tenzijom koja se obavija oko nas. “Čens?” Zadihano izgovorim. Ne mogu da prepoznam sopstveni glas. Tako je dubok i hrapav. Prsti mu se zakopaju dublje u meso na mom kuku. Skoro da je bolan osjećaj, ali me i napaljuje u isto vrijeme. Čekam da izgovori nešto. Bilo šta. Nastavim da čekam. Nijedno od nas se ne pomjera. Još uvijek ništa. “Čens?” Pokušam da se okrenem i da ga pogledam, ali njegove ruke me drže čvrsto u mjestu. “Nemoj. Obri, moram da idem.” Zastane i ispusti dubok izdah. “Momak koji dobije priliku da te prenese preko praga će biti jedan sretni gad.” Nisam se okrenula sve dok nisam čula vrata kako se zatvaraju iza njega. Nisam željela da mu dopustim da vidi moje suze. *** Dobra dva sata su mu trebala da se vrati u svoju sobu. Međusobna vrata su malo otvorena, tako da mogu da čujem njegovo kretanje. Glava me boli, a od pomisli da ga nakon sutra više nikada neću vidjeti imam muku u stomaku. Sa Harisonom sam bila više od godine dana, i onaj dan kada sam se odselila od njega nisam osjećala ni približnu bol kakvu sada osjećam. Izluđuje me činjenica da ležim u svom krevetu i da znam da mi je Čens tako fizički blizu, ali opet ne mogu da ga imam. Ponavljam njegove riječi u svojoj glavi iznova i iznova, pokušavam da se sjetim svakog razgovora koji smo imali. Rekao mi je da sam lijepa. Živopisno mi je opisao detalje o kojim fantazira šta bi mi radio. Rekao mi je da je momak s kojim ću završiti sretnik. Njegove riječi mi govore da me žele. Oči mu govore da me žele. Njegovo tijelo, njegovo disanje, način na koji zuri u moje tijelo, izgleda kao da se hvata za posljednje trunčicu kontrole. Definitivno sam sigurna da me želi i to sam prihvatila. On samo... ne može. Te riječi “ne mogu” je često koristio. Kao da je to između nas pogrešno i da on to ne može da dozvoli sebi. Znam da pokušava da me zaštiti od nečega što ga drži. Ali više ne želim da me štiti. Ono što ja želim jeste da budem izjebana do zaborava. I vrijeme je da ja sada situaciju uzmem pod svoju kontrolu. Prokletstvo, ja sam žena. Slušajte kako ričem. 74

Naš svet knjiga Dok adrenalin kola mojim venama, odem u kupatilo, umijem se i otpustim rep. Preko glave skinem svoju spavaćicu i pogledam se u ogledalo. Donji veš na meni je sladak - blijedo ružičasti čipkani grudnjak sa boksericama u paru. Ali dosta sam se suzdržavala. Svučem gaćice, otkopčam grudnjak i pogledam opet svoj odraz. Grrr. Obrazi su mi rumeni, tijelo mi je preplanulo, i po prvi put u dugo vremena, sviđa mi se ono što vidim. Nemam više vremena za bacanje. Moram da to učinim sada, prije nego se obeshrabrim. Sa svakim uzdahom, moja hrabrost blijedi. Pogledam se posljednji put, duboko udahnem i krenem ka vratima koja nas dijele. Lavica je na putu. Kada uđem u njegovu sobu, Čens izlazi iz kupatila. Na sebi nema ništa osim pamučnog peškira obmotanog oko kukova. U sobi je mračno, ali Vegaška rasvijeta spolja ubacuje dovoljno svjetlosti u sobu tako da sve mogu da vidim. Kapljice vode se sjaje na njegovim grudima. Doslovno mi oduzima dah, jer moje srce luđački lupa u mojim grudima, i imam osjećaj kako da je sav zrak iz mojih pluća nestao kada me je pogledao. Bez ikakvih riječi zurimo oboje jedno u drugo par trenutaka. Stisak njegove vilice dok pokušava da drži pogled samo na mojim očima je dovoljan dokaz koliko jako se trudi da odoli. Ali gubi svoju unutrašnju bitku kada mu se oči spuste na moje tijelo. Gledam ga kako me posmatra. Isprva, pogled mu je na mojim dojkama, na ispupčenim bradavicama koje su napete i koje ga čekaju. Prsa mu se teško podižu i spuštaju. Osjetim nježnost njegovog dodira na sebi, dok njegove oči nastavljaju da me miluju. Uzme si vremena da dobro osmotri moj uski struk, oblinu mojih kukova i moj ravni stomak. Oboje dišemo površno i brzo dok se njegove oči spuštaju niže. Moje međunožje je natopljeno, a još uvijek me nije ni dotakao. Gotovo da se izgubim kada vidim kako liže usne. “Obri,” zareži sa upozorenjem. Zvuči kao da zapravo osjeća fizičku bol. “Ja...” Ponovo će me odbiti, i nema šanse da to ponovo mogu podnijeti. Želim ga očajno - iako znam da bih mogla dobiti samo djelić njega. Stavim prst na njegove usne da bih ga ušutkala. Šok se pojavi na njegovom licu kada mu drugom rukom uhvatim peškir, i odmotam ga. Podignem peškir da ga on vidi i ceremonijalno ga ispustim. Čens je slavno čvrst, i želim ga više nego što sam ikada željela bilo šta u životu. “Moramo da konzumiramo naš brak.”

75

Naš svet knjiga Zatvori oči, i čekam ga par očajnih sekunda. Kada ponovo otvori oči, sve je drugačije. Zjenice su mu proširene, divlje i lude, ispunjene željom i sirovom potrebom. Osjećaj je kao da gledam u ogledalo. “Sjedni na sto.” Bradom klimne od poda ka krovnim prozorima. Dugački sto je postavljen tako da kada sjedneš za njega možeš da gledaš na bulevar dok radiš. U njegovom glavu se osjeća nota oštrine, zahtjevni ton koji nikada prije nisam čula. Zbog toga, koljena mi oslabe, i pređem sobu i postavim se onako kako je zahtjevao. “Fantaziram o tebi svaku noć kada legnem u krevet, i svako jutro se budim sa tvojom slikom u glavi i sa erekcijom.” Znala sam da ga privlačim. Ali njegovo priznavanje reflektuje nivo posesivnih misli koje i ja gajim prema njemu. I to me učini hrabrom ponovo. “Pokaži mi. Pokaži mi kako nas vidiš u svojim fantazijama. Želim da tvoje snove pretvorim u stvarnost.” Oči mu se zacakle, a usne izviju u nevaljali smiješak. “U mojim snovima nema duge i golubova. U mojim snovima sam ja, koji držim tvoju kosu dok te jebem na tom stolu. Želiš li da ostvariš moj san, Princezo?” Pođe prema meni i stane tačno ispred. Progutam snažno i klimnem glavom. Jamice na njegovom licu se pojave. “Raširi noge.” Zbog načina na koji me gleda, sve moje nesigurnosti blijede. “Imaš najsavršenije sise koje sam ikada vidio u svom životu. A ta pička... bolja je nego što sam je zamišljao.” Naježim se. “Imaš prljava usta.” Spusti usta do mojih grudi i pogleda me. Plava boja trinaest, plane. “Nakon večeras, moja drska usta će ti se sviđati još više.” Zatvorim oči kada on uvuče moju desnu bradavicu u usta. Jezik mu se uvija dok liže i siše bradavicu, a onda je uhvati među zube i povuče jako pa pređe na lijevu. Nježni uzdah pobjegne sa mojih usana, i natjeram svoje oči da se otvore da bih ga mogla gledati. Proždire me svojim grješnim ustima. Stvarnost je čak i bolja od fantaziranja koja su se odigravala u mojoj glavi iznova i iznova u protekloj sedmici. Nakon što je završio sa mojim grudima, jezikom krene linijom od mog dekoltea do pupka. Zatim se spusti na koljena. Rukama raširi moja bedra. “Šire.” Bože, želim njegova usta na sebi. Stegnem rubove stola tako jako da mi zaglavci pobijele. Dobro me pogleda. Sjedim pred njim tako gola, tako izložena, i odjednom osjetim snažnu potrebu da skupim noge i da se sakrijem od 76

Naš svet knjiga njega. Ali zatim, on ponovo lizne svoje usne. Izgleda kao da zapravo jedva čeka da me kuša. To je najerotičnija stvar koju sam vidjela u životu. Primakne se bliže i puhne zrak cijelom dužinom mog organa. Spajanje hladnog zraka sa mojom vlažnošću je ubitačno po moje nerve. Disanje mi je potpuno nepravilno od samog naslućivanja šta me čeka. Mislim da neću biti sposobna uopšte da dišem kada se njegova usta spuste na mene. Pogleda me u oči i naši pogledi se spoje. “Gledaj me, Obri. Želim da me gledaš dok pijem svaku kap sa ove slatke pičke.” Ne mogu da odgovorim; sve što bi izašlo iz mojih usta bilo bi potpuno nerazgovijetno. Ali on svakako nije ni čekao odgovor. Povuče mi guzu bliže rubu, i zakopa svoje lice među moje noge. Pustoši me, liže me i sisa, navodi moje tijelo na ivicu orgazma, a zatim se povlači, uspori sa sisanjem i smanji tempo. Ne dopušta mi da svršim. Svaki put kada se moje disanje izjednači on nastavi opet. Nemilosrdan je i jako uzbudljiv, i ja počinjem da se osjećam očajno. Trećeg puta kada krene da usporava dok sam blizu orgazma, uhvatim ga za kosu. Prsti mi se stegnu u gustu, vlažnu grivu pa ga povučem da ga natjeram da nastavi. “Čens... moram da...” “Ne još.” Dio mene želi da ga ubije, ali taj dio je nadglasan onim dijelom koji želi da nađe olakšanje. “Molim te. Moram da...” “Ne...” Nije stigao da završi. Stegnem ga jako za kosu i nabijem mu lice na mene. Čujem ga kako se cereka, ali to je upalilo. Nakon mog poteza, on zaroni snažno u mene, liže me, gricka, prodire jezikom u mene sve dok me ponovo nije doveo do ivice. I tada snažno krene da sisa moj klitoris i baci me u orgazam. Stenjem njegovo ime dok me vrhunac obuzima. Ne prestaje sve dok moje tijelo ne postaje potpuno labavo, i postalo mi je teško da održim tijelo u sljedećoj pozi. Čens me podigne sa stola i ponese ka krevetu, nježno me spuštajući, samo minutu prije, osjećala sam se istrošeno, ali kad ga vidim golog kako stoji ovdje, moja energija se ponovo napuni. Čujem kako šušti omot kondoma, a potom ga gledam kako ga stavlja na sebe. Šaka mu kliže niz čvrsti kurac, i moje tijelo oživi ponovo. Prelijep je, od glave do pete. Kada je završio sa stavljanjem kondoma, posegnula sam i preplela prste sa njegovim. Popeo se na krevet i podigao naše zapetljane ruke iznad moje glave. Nagne se nad mene, i glavić njegovog kurca se smjesti uz moj otvor. Gleda me u lice, skoro kao da ga istražuje, i naši pogledi se zaključaju. Potom me slatko poljubi dok nježno prodire u mene. Lagano 77

Naš svet knjiga ga pomalo gurne, pa ga izvadi, sve dok ne zaroni duboko. Tako duboko usađen u meni, on zareži, i na trenutak se zaustavi. Njegovo lice mi govori da mu je osjećaj što je duboko u meni tako dobar, i da ne želi da pomjeri ni jedan mišić. Obmotam noge oko njegovih leđa, i nova poza mu dopusti da još dublje penetrira u mene. “Jebo te.” Sklopi oči i zabaci glavu unatrag. Volim to što ga gledam kako se bori sa kontrolom. Lagano pronađemo zajednički ritam, i pomjeramo se u strastvenom ritmu. Tijela su nam ljepljiva od znoja, klizimo jedno uz drugo, gore, dole, kukovi nam kruže, sve dok oboje ne počnemo da drhtimo. Zastenjem kada osjetim da će brzo svršiti. On ubrza tempo, i zaranja u mene još dublje i oboje svršimo zajedno dok se gledamo u oči. Satima poslije, nakon što me je iscrpilo još puno orgazama, konačno sam zaspala. Ispunjena novim obećanjem i nadom, zadnja stvar koje se sjećam prije nego što sam uplovila u zemlju snova, jeste da jedva čekam da se probudim i da ponovo budem sa Čensom. *** Sunce progrijava kroz visoke prozore i zagrijava moje tijelo. Nemam pojma koliko je sati, ali sam sigurna da je rano poslijepodne. Podignem ruke iznad glave i istegnem se. Mišići su mi bolni, iako je to slatki bol. Imala sam i prije dečke, i zdrav seksualni život. Sve do prošle noći bih rekla da su moja prijašnja iskustva bila poprilično zadovoljavajuća. Ali ono što se desilo između Čensa i mene je bacilo u sjenu sve ono što sam ikada prije doživjela. Nasmiješim se na tu pomisao, i posegnem rukom iza sebe po krevetu, nervozno pokušavajući da ponovo uspostavim s njim fizički kontakt. Nakon što dohvatim prazninu na Čensovoj strani, okrenem se i pokušavam da oslušnem zvukove u sobi. Mukla je tišina, i minutu poslije dobijem svoj odgovor nakon što čujem kucanje na vratima. Obmotam plahtu oko tijela i krenem ka vratima. Žena obučena u odoru čistačice stoji ispred sa kolicima kada ih otvorim. A ja sam očekivala da ću vidjeti Čensa ispred. “Hmmm.” Stegnem čvršće plahtu oko tijela. “Možete li se vratiti malo kasnije? Poslije ćemo se odjaviti iz hotela.” Žena pogleda prvo u sat pa onda u mene. “Petnaest minuta.” Nemam volje da žurim i da se spremam u žurbi, ali svejedno klimnem glavom. Nakon što zatvorim vrata, pregledam obje sobe, iako znam da sam potpuno sama. Osjećam muku u dnu stomaka, nikada 78

Naš svet knjiga nisam željela da se ovo putovanje završi. Čens mi nikada nije dao razlog da vjerujem da će se stvari među nama nastaviti, jednom kada stignemo u Kaliforniju. Zapravo, bio je poprilično jasan sa tim da je ovo putovanje naš početak i kraj. Ali zar prošla noć nije barem nešto promijenila? Željela sam da vjerujem da jeste, ali taj osjećaj u stomaku me razuvjerava. Pod tušem, zatvorim oči i osjetim Čensa kako se pomjera iznad mene, u ranim jutarnjim satima. To je bila naša treća runda, i potpuno različita od prethodne dvije. Naša očajna, mahnita trka da budemo jedno s drugim je bila iza nas, i mi smo lagano točili emocije u svaki prelijepi trenutak. I prije sam imala seks, ali do tog trenutka, shvatila sam da nikada prije nisam zaista vodila ljubav. Topla voda se slijevala po mojoj koži, a ja sam u glavi ponavljala naše posljednje trenutke iznova i iznova. “Ti si predivna žena.” Rekao je. “Hvala ti što si ostvarila moju fantaziju. Nadam se da će se svi tvoji snovi ostvariti. Ti zaslužuješ to, Obri.” U tom trenutku sam mislila da je to samo jedna lijepa izjava. Sada, iznenadna želja da povratim mi se stvorila u stomaku i moje oči se širom otvore. Govorio mi je zbogom.

79

Naš svet knjiga

11 POGLAVLJE Odjavila sam obje naše sobe i sjedila u predvorju šest sati. To što radim je smiješno. Sva njegova odjeća je nestala. Očigledno nije imao namjeru da se vrati kada se izvukao iz sobe dok sam spavala. Ali opet, iz nekog razloga sam odbijala da odem. Sjedim na kožnom kauču u velikom atrijumu prepunom užurbanih ljudi, i gledam u ulazna vrata hotela. Možda promijeni mišljenje? Možda je uskočio u bus i negdje na pola puta do Kalifornije je zažalio što je otišao? Šta ako se trčeći vrati nazad, a ja ne budem ovdje? A onda se sjetim da on ima broj mog telefona i da me nije nazvao. Stvarnost se uvlači još dublje u mene. Kroz ulazna vrata uđe par, držeći se ruku pod ruku. Ona nosi usku bijelu haljinu i dugi veo na glavi, dok joj je u ruci okrugli buket crvenih ruža. On nosi odijelo sa opuštenom kravatom koja nemarno visi oko njegovog vrata, i ružom za reverom. Gledam dok je privlači sebi i ljubi je strastveno i dugo, pa zatim krene ka recepciji smiješeći se. Suze klize niz moje obraze. I to nije prvi put danas. “Upravo ste se vjenčali?” Starija žena sjedne preko puta mene. Ima bijelu kosu smotanu u veliku punđu na vrhu glave koja izgleda kao da bi podnijela i tajfun. Blijedi izraz mog lica je davao jasnu poruku da su moje misli negdje drugo. “Izvinite?” Pogled joj padne na moju ruku. Odsutno sam okretala prsten na svom prstu. Moj vjenčani prsten. “Oh ne. Nije burma sa stvarnog vjenčanja. To je bilo... zezanje.” Na moj račun. Klimne glavom. “Ja bih slijedeće sedmice proslavljala pedesetu godišnjicu braka.” Pretpostavim da je izgubila svog supruga. “Žao mi je.” “Zbog čega?” “Rekli ste da biste. Da li je vaš suprug umro?” “Dođavola, ne. Nisam baš toliko sretna. Ispostavilo se da je đubre lažljivac, prevarant i kockar.” “Pa šta ste uradili?” “Navukla gaćice velike djevojke, izbacila ga i razvela se od seronje prije skoro četrdeset godina.” Nasmijem se. Po prvi put nakon jutrošnjeg tuša. 80

Naš svet knjiga “E tako treba. Tako lijepoj djevojci kao što si ti, osmijeh ne treba da silazi sa lica.” “Hvala vam.” “Pa šta je đubre uradilo?” Ime kojim je opisala muškarca koji me je povrijedio nije prošlo neopaženo. Odmahnem glavom. “Otišao je bez pozdrava.” “Zvuči kao da ja kukavica.” Slomljena sam i osjećam se kao budala. Ali ona je u pravu, a ja sam samo pogoršavala situaciju time što sjedim ovdje i čekam ga. Jer znam da se neće vratiti po mene. Mrzim što to moram priznati, ali Čens je jedna kukavica. Sebični seronja koji nije imao muda čak ni da se pozdravi. Frustrirano uzdahnem i ustanem. “Hvala vam.” “Zbog čega?” “Zato što ste me podsjetili da treba da obučem gaćice velike djevojke.” *** Vlasnik azila za životinje me je dočekao sa osmijehom. “Općenito je bio veoma dobar. Preplašio nas je kada se u jednom trenutku prevrnuo na pod. Ali onda smo se sjetili šta ste nam rekli o povremenom onesvjesćivanju. Okupali smo ga, tako da bi trebao da bude čist i da miriše na vašem povratku.” Pahuljica Esmeralda je uskočila u moje naručje prije nego što je par puta optrčala oko mene. Izgleda uzbuđeno. Uzmem ga za povodac i krenem sa njim ka parkiranom autu. Ovo mi je posljednje stajanje prije nego napustim Vegas. Hodam okolo kao ošamućena. Ništa od ovoga mi ne izgleda stvarno. U svakom trenutku još uvijek pomalo očekujem da čujem njegov glas iza sebe. OH-BRII. “Zar si stvarno pomislila da bih te ostavio, Princezo?” Grudi su mi pune, osjećam kao da bih mogla eksplodirati svakog momenta, ali šok je sprječavao da tugu i očaj zadržim duboko u sebi. Pustim Esmeraldu na zadnje sjedište, i sjednem na vozačevo mjesto, nesposobna da skupim energiju i da upalim auto. Pogledam iza sebe i kažem, “To je to. Sada smo samo mi. Jesi li spreman?” Koza me iznenadi kada preskoči sjedište i skoči na prednje. Gledam ga tok uzastopno njuši suvozačevo sjedište i ispušta sumanute “beee” zvukove. Izgleda kao da pokušava da komunicira sa mnom. 81

Naš svet knjiga Pitam se da li osjeća da se Čens neće vratiti. Životinje su čudne po tom pitanju. “Otišao je. Nema više Čensa,” kažem milujući ga nježno po krznu na glavi, i gutajući bol zbog mojih riječi. Ponovim u šapatu, “Otišao je.” Životinja počne da kruži po sjedištu sve dok se konačno ne smiri, legne i spusti glavu. Ništa me nije moglo pripremiti na ono što slijedi. Koza ispusti zvuk kao jecaj. Nemoguće je da plače. Pošto se zvuk sve više i više pojačava, došla sam do zaključka da je vrlo moguće. Ova slatka životinja želi Čensa, i ili me je razumjela ili ima šesto čulo o tome šta se dešava. Kada me pogleda sa tugom u očima, to je bio trenutak u kojem sam se slomila. Sva osjećanja koja sam suzbijala su konačno isplivala, kada sam naslonila čelo na volan i počela da jecam. U samo malo više od sedam dana sam pronašla svoju najveću sreću i pretrpila najteži raskid u životu. Čini mi se kao da sam ponovo rođena samo da bih bila uništena od strane onog ko mi je udahnuo život. Uprkos činjenici da smo spavali zajedno prije manje od dvadeset četiri sata, Čens mi se sada čini tako dalekim, kao da je sve to bio samo san. Osjetljivost među mojim nogama nakon naše zajedničke noći - prve i posljednje, je bila jedini dokaz da je to sve stvarno. Obrišem oči. Gaćice velike djevojke. Gaćice velike djevojke. Gaćice velike djevojke. Kada sam konačno skupila hrabrost da krenem, shvatim da sam dobila novog suvozača. Esmeralda je ostala skupljena na sjedištu pored mene. Kada smo prošli pored znaka “Napuštate Las Vegas“, poželim da je istina ono što kažu, da sve što se desi u Vegasu - ostane u Vegasu. Ali znam da to kod mene neće biti tako. Ono što se meni desilo u Vegasu, će biti nešto što će me pratiti još dugo vremena.

82

Naš svet knjiga

12 POGLAVLJE Nakon dva mjeseca poslije, i nakon što dajem sve od sebe da se smjestim u iznajmljeni bungalov, došla sam do zaključka da je osjećaj gubitka Čensa vrlo sličan smrti. Ne samo to, bukvalno sam doživjela svih pet faza žalosti: Poricanje, Bijes, Pregovaranje, Depresija i Prihvaćanje. Kada sam bila u Vegasu, prvi put kada sam shvatila da je otišao bila sam u poricanju. U ostatku vožnje ka Kaliforniji, bijes se gnijezdio u meni sve više i više dok sam se sve manje fokusirala na ideju da je otišao, a sve više na to da me je odbacio. Faza pregovaranja me je sustigla neposredno nakon što sam stigla u Temekulu i nakon što je prošla jedna sedmica. “Da se barem nisam bacila na njega.” “Da sam mu barem rekla koliko mi znači.” Krivila sam sebe zbog njegovog napuštanja. Četvrtoj fazi nije trebalo dugo da nadjača ostale tri. Depresija je bila najgora. Izvukla je sve najbolje iz mene za najmanje mjesec i po. Osim posla, nisam radila ništa drugo, samo sam dolazila kući i samosažalijevala se u činjenici da nikada više neću sresti nikoga ko će učiniti da se osjećam onako kako je Čens učinio. Uprkos tome kako su se stvari završile, najiskrenije sam se osjećala kao da me je uništio za sve ostale muškarce. Budila bih se u sred noći preznojena, bolno svjesna živopisnim snova, koji se iznova ponavljaju, jebao bi me snažno, i govorio neprekidno koliko mu je žao, koliko me voli i da je pogriješio. Potom bih se uspavljivala u suzama. Dok depresija nikada potpuno nije nestala, svakim danom koji je prolazio bez riječi od njega, došla je na red i peta faza žalosti: prihvaćanje. Koliko god da je teško, konačno sam stigla do tačke gdje sam morala da prihvatim činjenicu da se nikada neće vratiti po mene. Nemam izbora nego da nastavim sa svojim životom. A to znači i uzimanje u obzir vraćanja sastancima sa muškarcima, pa makar me to ubilo. Jedna stvar je sigurna. Nema šanse da ću uspjeti da ga prebolim ležeći u krevetu noćima i proživljavajući osjećaj njega u meni. Još uvijek čeznem za njim. Taj osjećaj najvjerovatnije nikada neće nestati. Da postoji i šesta faza, trebala bi biti nazvana kao: Čišćenje sranja. Odlučila sam da je previše bolno vrijeme koje provedem u autu. Više od pola našeg odnosa se desio u tom BMW-u. Svaki put kada pogledam na 83

Naš svet knjiga desnu stranu, čujem njegov smijeh ili ga vidim kako siše Piksi štapić. Zaklela bih se da ponekad i osjetim njegov miris. Čensov duh će uvijek biti živ u ovom autu. Jednog sunčanog subotnjeg popodneva sam otišla u trgovinu automobilima da bih ga zamijenila. Osjećala sam se veoma emocionalno. Odabrala sam Audi S3. Kada sam krenula ka svom novom autu, prodavačica je viknula za mnom. “Gospođo!” Okrenula sam se i ugledala je kako drži figuricu Baraka Obame u ruci. Grudi su mi se stegle. “Zaboravili ste nešto. Upravo sam ga izvadila iz vašeg starog automobila. Ostalo je malo ljepila na ploči, ali ćemo ga ukloniti. Pomislila sam da biste to željeli.” Skoro da sam uzela figuricu od nje. Skoro. Boreći se sa suzama koje su krenule da me peku u očima, podigla sam dlan. “Zadržite je.” *** U mjesecima koji su uslijedili nakon Čensa, puštanje novih stvari u moj život izgleda kao veći izazov nego izbacivanje starih iz njega. Džeremi Longtorp je CEO tehnološke tvrtke, a također je i moj klijent. Proveli smo bezbroj sati zajedno radeći na patentu aplikacije za jednu od njegovih skorašnjih inovacija. Iako mi je jasno dao do znanja da je zainteresovan za mene, pokušavam da se pretvaram da ne primjećujem nagovještaje kojim me bombarduje. Stvarno je sladak, i izgleda veoma dobro, na štreberski sa naočalima način. Izlazak sa njim bi mogao da bude sukob interesa, iako tvrtka nema napisano pravilo protiv izlazaka sa klijentima. A istina je da se samo ne osjećam spremno. Um mi je još poprilično preokupiran sjećanjima na Čensa. Koliko god da se trudim da se riješim fizičkih dokaza njega, ono što je ostalo poslije njega se ne može uništiti tako lako bez obzira koliko ja to pokušavala. Iako me je povrijedio, Čens još uvijek boravi u mojoj glavi i u mom slomljenom srcu. Provođenje dodatnog vremena sa Džeremijem je na kraju krajeva dobra distrakcija. U petak večer smo se trebali naći u uredu, zbog kasnog sastanka. Nazvao me je u putu da mi kaže da će malo kasniti i da me pita šta želim da mi donese za večeru. Odgovorila sam, “Nešto što je brzinsko i nešto što je baš loše za mene. Danas mi je takav dan.” “Jasno,” rekao je. Tako je fin. 84

Naš svet knjiga Miris nečeg prženoga dopreo je do mene prije nego sam primjetila njega kako mi prilazi kroz lavirint ureda pa sve do mog uredu u uglu. Džeremi nosi dvije pune vrećice masne hrane. “Pošto nisi rekla ništa određeno, donio sam nekoliko vrsta loše hrane.” “Hvala ti. Pregladnjela sam.” Pomjerio je neke papire na stranu da bi napravio mjesta. “Zašto prvo ne bismo uživali u našoj večeri pa poslije da se bacimo na posao?” “Okej,” kažem preturajući po kesama. Donio je hranu iz Tako Bell-a, Pica Hat-a i Popaja. Popaj. Jednostavno nije moglo da mi promakne. Čens je svugdje. Uzmem prženu piletinu i krenem da jedem kada Džeremi posegne da uzme malo. “Hej, ne diraj moju hranu,” našalim se. Sjećam se da sam nešto slično rekla i Čensu prvog dana kada smo se upoznali. Mali podsjetnici koji tako dolaze u talasima neočekivano vraćaju bol punom snagom. Odjednom prestanem da jedem. Džeremi spusti svoj sendvič. Punih usta me pita, “Jesi li dobro?” “Jesam. Dobro sam.” “Jesi li ljuta, jer sam ti uzeo zalogaj piletine?” Nasmiješim se polu - smiješkom. “Ne, ne. Ne radi se uopšte o tome.” Nagne se. “A o čemu se radi?” Pogledam u pod i kažem, “Ni o čemu.” “Obri, očito je da jeste nešto. Jela si kao mašina, i onda si odjednom prestala. Šta se dogodilo?” Izraz na mome licu me je vjerovatno odao. “Znaš, možeš da pričaš sa mnom,” kaže. Želim da ispričam nekome. Nikome nisam rekla. Ni jedna jedina osoba ne zna šta mi se dogodilo. “Stvarno želiš da znaš?” “Da, želim.” U slijedeći sat vremena, ispričam Džeremiju sve što se desilo između mene i Čensa. Sluša me pažljivo bez donošenja prijevremene presude, i tako je dobar osjećaj što sam sve to ispustila iz sebe. Džeremi klima glavom lagano sa rukama prekriženih preko grudi, a usne su mu iskrivljene u saosjećajan smiješak. “Pa, ovo objašnjava puno toga.” “Na šta misliš?” “Zašto se isključiš svaki put kada insinuiram da izađemo.” “Primjetio si to, zar ne?” 85

Naš svet knjiga “Da. Primjećujem sve u vezi tebe.” Spusti pogled, kao da je posramljen, jer je priznao svoja osjećanja. Kada podigne pogled kaže, “Obri, stvarno mi se sviđaš.” “I ti se meni sviđaš. Ne želim da misliš da moje oklijevanje ima bilo šta sa tobom.” Stavi dlan na moju ruku. “Gledaj... sada kada znam razlog zbog čega si tako zatvorena, mislim da je sada još bitnije da nas dvoje izađemo zajedno. Obećavam ti da neću očekivati ništa. Dopusti mi da samo budem tvoj prijatelj. A ako se stvari okrenu na nešto više, onda je dobro. A ako ne, što je najgori mogući scenario, barem smo proveli dobro vrijeme zajedno.” Nasmiješim se. “Znači, ovog puta me pozivaš van baš direktno?” “Da. Pitam te da mi pužiš šansu. Izađi sa mnom.” Da pružim šansu (Čens-šansa). Nisam mu spomenula Čensovo ime dok sam mu pričala našu priču. Pa smatram Džeremijev izbor riječi vrlo ironičnim. “Da pružim šansu?” “Da.” “U redu, Džeremi. Hoću.”

86

Naš svet knjiga

2 DIO

13 POGLAVLJE DVIJE GODINE POSLIJE ČENS Ruke su mi stegnute u pesnice dok sjedim na krevetu i nervozno mrdam nogom gore - dole. Strepio sam od ovog dana koliko god sam ga priželjkivao. Što sam mu se više približavao, strahovanje zbog napuštanja ovog mjesta je sve više rasla. Pogledam u Spartanske sive zidove, i jedva mogu da povjerujem da je to to. Danas je taj dan. Istegnem prste i ustanem pa krenem da koračam. “Šta, dođavola, nije u redu sa tobom, čovječe?” Moj cimer iz ćelije Edi, kaže. “Ovo si čekao.” “Vidjet ćeš kakav je osjećaj kada dođe tvoje vrijeme.” “Da. Osjećam se jebeno presretno. Želiš li da se zamijenimo? Dao bih sada svoje desno jaje samo da budem u tvojoj koži.” “Znam da bi. Nije da sam sada nezahvalan. Samo... ništa više nije isto kao kada sam ovdje došao. Ovo mjesto... je postala moja normalnost. Izlaženje odavde je kao da idem u veliku crnu rupu. Ovdje barem znam šta da očekujem.” “U pitanju su bile dvije godine. Ne četrdeset.” “Dosta toga se može desiti u dvije godine, druže. Naučio sam to vrlo dobro.” Kada te riječi izađu iz mojih usta, osjećam da mi srce postane puno teže. Prije dvije godine sam imao majku. Sada nemam. Mama mi je mrtva. Bože, tako je bolno kada samo pomislim da nje više nema. To mi je dovoljan razlog da poželim da ostanem ovdje i da se sakrijem od stvarnosti. Mama je patila od aneurizma prije godinu dana. Činjenica da sam bio zaključan ovdje i da nisam mogao da joj kažem zbogom dok se borila za život u bolnici, je nešto što nikada sebi neću moći oprostiti. Postoji puno stvari koje sebi ne mogu oprostiti. 87

Naš svet knjiga Edijevo slijedeće pitanje me izbaci iz kolosjeka. “Hoćeš li pokušati da je pronađeš?” “Koga?” Znam koga. “Znaš koga.” Frustrirano provučem prste kroz kosu. Zašto je morao spomenuti? “Ne.” Kažem odlučno. “Ne?” Odgovorim nepopustljivim tonom. “Ne.” “Zašto ne?” “Zato što su prošle dvije jebene godine. Vjerovatno se do sada i udala, možda čak i ima bebu. Oh, a tu je i sitni detaljčić, što me mrzi iz dna duše i što želi da sam mrtav, jer sam joj slomio jebeno srce.” Nikada nisam namjeravao da ispričam Ediju o Obri. Nikada nisam namjeravao da ispričam bilo kome u vezi nje, posebno ne detalje o tome kako sam je napustio. Jedne noći sam očito pričao u snu, i izgovarao stvari kao, “Obri, žao mi je. Tako mi je jebeno žao.” Probudio sam Edija, i on je sve izvukao iz mene. Ti snovi su se često vraćali, ponavljali su se do te mjere da ih je Edi nazvao “Obri.” “Opet si sinoć imao Obri,” rekao bi. “Ne znaš sa sigurnošću da ti ona želi zlo.” “To ne mijenja ništa, Edi. Čak i da nije udata, moj cilj i jeste bio da se izvučem tog jutra da bi me zamrzila, tako da nastavi sa svojim životom, a ne da čeka dvije godine na mene, dok sam ja zaglavljen u ovom paklu. Zašto bih joj, jebo te, namjerno slomio srce samo da bih se poslije opet vratio i pokušao da budem sa njom ponovo?” “Zar nisi čak ni znatiželjan šta se desilo sa njom?” Jebi ga. Naravno da jesam. Slegnem ramenima i izdahnem, pa sjednem nazad na krevet, zureći u zid. “Nadam se da je sretna i da je nastavila dalje. Stvarno se nadam. Ali potpuno sam siguran da ne želim sebe stavljati u tu situaciju da se u to sam uvjeravam.” “Pa, to je tvoja odluka. Samo ne želim da to požališ poslije. Iz onoga što mogu da vidim, to sranje je ostavilo na tebi velike posljedice.” “Oh, sada si i psihijatar Ed?” “Ne moram da budem profesionalac da bih to vidio. Gledaj, ti si dobar momak. Bila bi ponosna na tebe da to vidi onako kako te ja vidim. Iskoristio si ovdje svoje vrijeme bolje nego ikad iko koga sam ja vidio ovdje.” 88

Naš svet knjiga Prokleto sam se trudio. Uzimao sam neke časove da bih što prije diplomirao, čak sam i organizirao fudbalske utakmice za zatvorenike. Bio sam odlučan da ne dozvolim da mi ove dvije godine propadnu, i htio sam da napravim nešto dobro. Ako je to što sam ovdje značilo da moram svega da se odreknem, barem sam se potrudio da to ne bude za ništa. Nema sumnje da napuštam zatvor kao druga osoba, doduše, ne sretnija, nego jača. Edi mi prekine misli. “Dozvoli mi da te pitam nešto. Šta ako otkriješ da je ta cura negdje tamo, i da je još uvijek slobodna? Zar ne misliš da je ono što ste imali vrijedno da rizikuješ? Možda se i razočaraš, ali možda uspiješ da dobiješ drugu šansu.” Prije nego uspijem da odgovorim, glasna škripa ćelijskih vrata odjekne među zidovima. Pogledam u Edija. “Pretpostavljam da je to to.” Zagrli me, tapšući me po leđima. “Kada počneš da se osjećaš loše, razmisli o ovome. Ako ništa drugo, Čensi dečko, još uvijek si jedan od najljepših likova ikada koji su napustili zatvor sa netaknutom stražnjicom.” Odvalim se smijati gotovo histerično. Definitivno će mi nedostajati. “Ti si dobar momak. Uvijek si imao tu sposobnost da mi pokažeš ljepšu stranu stvari.” “Drago mi je što sam mogao to uraditi za tebe.” “Ostat ćemo u kontaktu, zar ne?” Kažem dok izlazim iz ćelije. Duboko izdahnem dok pratim stražara, i slušam svoje kolege zatvorenike kako psuju i aplaudiraju. Odveo me je u sobu gdje sam potpisao papire za oslobađanje. Osjećaj je nestvaran. Definitivno sam očekivao da ću se osjećati sretnije, jer odlazim odavde. Umjesto toga, činjenica da ću postati slobodan čovjek me čini iznenađujuće tupim. Čekam stražara koji se vraća sa plastičnom vrećicom u kojoj se nalaze moje stvari. Otvaranje vrećice se čini kao otvaranje vremenske kapsule jednog napuštenog života. Tu su moje farmerke i dukserica koju sam nosio na sebi kada sam se prijavio, zajedno sa mojim novčanikom, telefonom i satom. Moj iPhone je mrtav, pa sam pitao stražara da li bi mi mogao naći punjač. Pošto je u pitanju stariji telefon, niko nije imao takav punjač. Apple je izgleda izbacio dvije nove serije telefona otkako je počela moja zatvorska kazna. Zamislite. Stražar je konačno pronašao nekoga u uredima sa punjačem koji mi odgovara. “Možeš napuniti telefon ovdje, obuci se, a zatim si slobodan da ideš.” 89

Naš svet knjiga Klimnem glavom. “Hvala, gospodine.” Uključim punjač u utičnicu i krenem da se oblačim. Nakon par minuta, svjetlo na mom telefonu zasvijetli i uređaj se upali. Sačekam još par trenutaka da se baterija dovoljno napuni, i onda mogu da pođem da iznenadim svoju sestru. Ona je trebala da me pokupi kada izađem odavde, ali odlučio sam da joj ne kažem tačno vrijeme. Došlo je vrijeme da krenem. Osjećam se kao riba na suhom. Koračam usporenim koracima. Sjajno sunce izvan kapije je šok za moj organizam. Stojim tu ispred zgrade zatvora, nosim odjeću koju sam nosio prije dvije godine, i nemam pojma šta da radim sa sobom. Osjećaj mi je kao da sam se jučer prijavio, ali i kao da je od tada prošao cijeli vijek. Kako da se ponovo upoznam sa svojim sopstvenim životom? Osjećam se kao da sam sebe pitam, “Gdje smo ostavili stvari?” Pogledam oko sebe. Trebalo bi da postoji vodič o tome šta da jebeno radiš sa sobom nakon što izađeš iz zatvora. Kada si zaključan, čini ti se kao da ti je život pauziran. Izađeš i očekuješ da će sve biti isto, ali vrlo dobro znaš da nije. Sve što sam jebeno želio je da se vratim tačno tamo gdje sam prekinuo svoj život. Ona je ondje gdje sam prekinuo svoj život. Šta bih samo dao da mogu puknuti prstima i da je stvorim ovdje na prilazu u zatvor, u njenom BMW-u, sa onom smrdljivom životinjom na zadnjem sjedištu. Eh, čovjek može sanjati. Misli mi lete ka opasnoj teritoriji. Odmahnem glavom i izvadim telefon da potražim broj auto servisa. Čudesno, internet izgleda da radi. Sa sestrom sam se dogovorio da mi plaća račune za telefon, tako da je sada u funkciji. Umjesto da uzmem taksi, odlučim da prošetam do najbliže željezničke stanice. Prije nego krenem, slučajno kliknem na galeriju slika. Ogromna. Jebena. Greška. Otvori mi se zadnja slika. Obrina slika. I evo je tu. Oh. Bože. Srce mi iznenada oživi nakon dvogodišnje praznine. Princeza. Odjednom, emocije koje sam pokušavao da ugušim se pojave u svoj svojoj slavi, potpuno prevladavajući tupost koju sam osjećao samo par minuta ranije. Skoro da sam zaboravio koliko je samo prelijepa. Obri nikada nije saznala da sam je ovako uslikao. Uslikao sam je kada je mirno spavala u 90

Naš svet knjiga hotelskoj sobi trenutak prije nego sam otišao. Želio sam da se uvijek sjećam tog momenta. Naša jebena prva bračna noć. Trebalo je da bude lažna, ali je izgledala previše stvarno. Nikada ništa nije bilo stvarnije u cijelom mom životu. Sada psujem sebe, jer sam mislio da je ta slika dobra ideja. Trebao sam da izbrišem svaku njenu sliku, tako da nikad ne budem u mogućnosti da pogledam šta sam izgubio - srce za koje vrlo dobro znam da sam slomio na milion komadića. U to vrijeme sam zaista mislio da to što je napuštam je za njeno dobro. Znao sam kakva je Obri osoba. Čekala bi me svaki dan u ove dvije godine. To nije bilo fer. Nakon svega što je prošla, zaslužila je svoj novi početak. Novi grad, novi život... konačno je mogla početi da živi život kakav ona želi. Nisam mogao da je povučem sa sobom, nisam mogao dozvoliti da provede još dvije godine sama i usamljena. Zasluživala je bolje. Jebanje nje definitivno nije bilo dio plana. Nekoliko puta tokom našeg putovanja, gotovo da sam izgubio kontrolu, ali ta zadnja noć u Vegasu je bila zadnja kap. Trudio sam se svom silom da joj odolim. Ali nisam bio dovoljno jak. Puknuo sam kada je došla u moju sobu. Nikada ni sa kim u svom životu nisam vodio ljubav kao tada sa njom, i do današnjeg dana, nikada to nisam zažalio. Ta noć provedena sa njom mi je značila sve. Prstom milujem fotografiju. Ne mogu da se natjeram da listam druge slike. Ali također znam da ih neću izbrisati sve dok sam živ. Vratim telefon u džep, i prsti mi dotaknu nešto metalno. Izvadim to. Na sunčevoj svjetlosti blješti lažna zlatna burma koju nisam skinuo sve do dana kada sam došao ovdje. Dok je vrtim između palca i srednjeg prsta, ljutnja počinje da raste u meni. Stojim tu, zurim u prsten i pokušavam da shvatim zašto sam tako odjednom ljut. Shvatim da je to zbog toga, jer počinjem da sumnjam da li sam donio ispravnu odluku. Edijevo pitanje od maloprije - ono na koje mu nisam odgovorio - se ponavlja u mojoj glavi. “Dozvoli mi da te pitam nešto. Šta ako otkriješ da je ta cura negdje tamo, i da je još uvijek slobodna? Zar ne misliš da je ono što ste imali vrijedno da rizikuješ? Možda se i razočaraš, ali možda uspiješ da dobiješ drugu šansu.” Navučem prsten na svoj prst, i odgovorim na pitanje, “Jebeno da, vrijedno je toga.” Ponovo izvadim telefon iz džepa. Srce mi lupa u prsima dok tipkam u pretraživač: Obri Blum Temekula. 91

Naš svet knjiga

14 POGLAVLJE 92

Naš svet knjiga PRIJE DVIJE GODINE I DVIJE SEDMICE “Optuženi, molimo Vas ustanite!” Ustanem. Moj advokat ustane zajedno sa mnom. “Gospodine Bejtman, da li Vam je branilac objasnio optužnicu zbog kojih se danas okrivljujete?” “Da, Vaša Visosti.” “Prije nego prihvatim Vaše priznanje krivice, moram biti siguran da razumijete optužnicu koja je podignuta protiv Vas, koje su posljedice Vašeg priznanja, kao i to da imate pravo na suđenje. Danas provodimo saslušanje. Postavit ću Vam seriju pitanja, a poslije ćete imati mogućnost da se izjasnite prije donošenja presude. Imate li pitanja vezanih za proceduru?” “Ne, Vaša Visosti.” “Optuženi ste za nasilje po zakonu Kalifornije, po kodu 242 - Zločin nad žrtvom sa ozbiljnim tjelesnim povredama. Da li Vam je Vaš advokat objasnio elemente optužnice?” “Da, Vaša Visosti. Jeste.” “I da li razumijete da imate pravo na suđenje, a da prihvatanjem krivice odbacujete to pravo?” “Razumijem.” “Možete li, molim Vas, Vašim rječima objasniti elemente optužnice koja je podignuta protiv Vas?” “Optužen sam zbog nanošenja fizičkih povreda žrtvi, a koje su uzrokovale ozbiljne tjelesne povrede.” “U redu, gospodine Bejtman. Sud prihvata da razumijete prirodu zločina zbog kojeg ste optuženi, kao i posljedice kojim ćete se suočiti prilikom priznanja krivnje. Okružni tužitelj i Vaš branilac podigli su molbu Sudu za pogodbu. Jedan od uslova Suda, da bi se molba uzela u razmatranje, jeste da nam ispričate eksplicitne detalje zločina koji ste počinili kao i razlog za počinjene tog zločina. Ta izjava će otkloniti svaku sumnju u Vašu nevinost. Jeste li spremni da ispunite uslove Suda sa Vašom izjavom?” Okrenem glavu i pogledam u skoro praznu sudnicu. Sudski izvršitelj čačka prljavštinu ispod noktiju. Nekoliko muškaraca u sivim odjelima sjede spuštenih glava i gledaju u svoje telefone. Čini se kao da se ništa bitno ne dešava i da je ovo svakodnevna pojava. Samo jedno lice izgleda slomljeno i sjedi u galeriji. Dao sam sve od sebe da ne dođe danas - ali ona je insistirala. U trećem redu sudnice, na drvenoj klupi, sjedi potpuno 93

Naš svet knjiga sama moja sestra Adel. Nos joj je crven, a suze joj tiho liju niz lice. Mrzim to što će morati još jednom da čuje sve detalje. Vratim pažnju na Sudiju koji me čeka, klimnem glavom i tiho izgovorim, “Da, Vaša Visosti. Spreman sam.” “U redu. Izvolite, gospodine Bejtman. Recite sudu šta se desilo u noći desetog jula.” Progutam pljuvačku. “U noći desetog jula, otišao sam u kuću dilera droge i prijetio mu...” Sudija me prekine i obrati se mom advokatu. “U pitanju je navodni diler droge, tačno? Žrtva nije osuđivana za nikakav zločin?” Moj advokat odgovori, “Da, Vaša Visosti. Žrtva nije osuđivana ni za kakve zločine.” Zar to nije jedno veliko sranje? Ja ću biti osuđen, a pravi kriminalci hodaju slobodno. Sudija se potom obrati meni. “Gospodine Bejtman, žrtvu možete osloviti kao žrtva, navodni diler droge ili samo njegovim imenom. Drugi nazivi neće biti tolerisani. Da li to razumijete?” Stegnem vilicu tako jako da pomislim da ću sve zube polomiti, ali klimnem glavom. Nema jebene šanse da ću tog seronju nazvati žrtvom. U cijeloj toj tragediji, Adel je jedina žrtva. “Nastavite.” “Kao što sam rekao, otišao sam u kuću navodnog dilera droge, Dariusa Maršala i zaprijetio mu. Navodni diler droge je bio dečko moje sestre. Po mom saznanju, bio je u svađi sa drugim navodnim dilerom droge. Zaprijetio sam Dariusu da mi kaže gdje se nalazi taj drugi diler. Policija je tražila drugog navodnog dilera droge dvije sedmice, i nisu imali nikakvog pomaka u slučaju. Želio sam da pomognem. Darius je odbio da mi kaže gdje se drugi diler nalazi.” “A zašto je policija tražila tog drugog navodnog dilera droge?” Pogledam na klupu iza sebe i u moju sestru. Izgleda slomljeno. Udahnem duboko i nastavim, “On je silovao moju sestru, da bi se osvetio Dariusu. I prije nego je ostavio pretučenu i preplašenu, rekao joj je da će se vratiti.” Po prvi put danas, lice sudije se raznježilo. “I šta ste Vi uradili kada Vam je Darius Maršal odbio pružiti informacije koje ste željeli da čujete?” Dobio sam malu pobjedu, jer je sudija konačno prestao nazivati Dariusa Maršala žrtvom. “Napao sam ga.” “Da li je oružje bilo uključeno u tom napadu?” Pogledam u svog advokata, pa vratim pogled na sudiju. “Ne vjerujem da jeste, Vaša Visosti.” 94

Naš svet knjiga “Ne vjerujete? To znači da niste sigurni?” “Pa... nijedno oružje nije bilo pronađeno na mjestu zločina, a ja se ne sjećam da sam imao bilo šta. Ali ne, ne mogu da budem siguran.” “A zašto, gospodine Bejtman?” “Zato što se ne sjećam većine tog napada.” “Vidim. Koja je zadnja stvar koje se sjećate?” Sjećam se vrlo dobro te stvari. Ali sam prokleto siguran da to ne želim izgovoriti na glas. Ona je već toliko ranjiva. Advokat mi šapne, “Čense, moraš to uraditi.” Pročistim grlo. “Darius mi je nešto rekao. I to je zadnja stvar koje se sjećam.” “Šta je on rekao, gospodine Bejtman?” Advokat me je upozorio da ne pokazujem bijes. Upotrijebio sam svu snagu volje da opustim pesnice i da nastavim da pričam. “Rekao je... da je moja sestra kurva ovisna o kraku, i što se njega tiče može već naredne sedmice pušiti kurac u zamjenu za dozu.” Sudija je momentalno postao pun saosjećanja. “A da li znate kakve je ozljede Darius pretrpio?” “Koliko se sjećam, rekli su mi da mu je bio slomljen nos, dobio je frakturu očne jabučice, potres mozga i par slomljenih rebara.” “I ne sjećate se šta ste radili i kako ste prouzrokovali te povrede?” “Ne, Vaša Visosti. Ne sjećam. Sjećam se samo onoga što sam Vam rekao, i slijedeći momenat kojeg se sjećam je kako on govori na telefon: 1925 Ulica Harmon.” “U redu, gospodine Bejtman. Skoro smo završili. Imam par dodatnih pitanja prije pauze, a zatim ćemo nastaviti poslijepodne radi izricanja presude.” Klimnem glavom. “Da li se kajete zbog Vaših dijela, gospodine Bejtman?” Zbog ovog posljednjeg pitanja sam se prepirao sa advokatom. Nije mi doslovno rekao da lažem, ali sam sposoban da čitam između redova. Ali kad sam već stigao do ovdje, nastavit ću da stojim uspravno i ponosno. Tri sata nakon što su hitna kola odvukla Dariusa, diler koji je napao Adel je bio uhapšen. Pogledam pravo sudiju u oči, i kažem istinu u ime boga. “Ne. Ne kajem se zbog mojih dijela.” *** Skoro je bilo četiri sata poslijepodne kada su nas pozvali da se vratimo u sudnicu. Sudija skine naočale i protrlja prstima oči pa kaže, 95

Naš svet knjiga “Gospodine Bejtman, razumijete li da priznavanjem krivice možete izgubiti određena ljudska prava, kao što je pravo na glasanje, pravo da otvorite javni ured, pravo da služite pravdi i pravo da posjedujete vatreno oružje?” Čak i nakon što sam imao dva mjeseca vremena da razmišljam o svom djelu, nije mi bitno šta mogu da izgubim. Samo mi je bitno da Adel može da spava u noći. “Razumijem, Vaša Visosti.” “U redu onda. Gospodine Bejtman, Vaša molba za pogodbu sa okružnim tužiteljem da služite dvije godine je prihvaćena, i Sud smatra da je ta kazna adekvatna. Dok Sud suosjeća sa nevoljama kroz koje ste prošli Vi i Vaša porodica, naš pravni sustav mora pouzdano služiti ono za što je namijenjen. Ne možemo dozvoliti da uzimate zakon u svoje ruke i da radite nezakonite radnje po svom nahođenju. Vaš zahtjev da dobijete na vremenu da biste riješili svoje poslove je odobren, pod uslovom da predate pasoš i da ne smijete napustiti državu Kaliforniju. Određeno Vam je da se predate okrugu Los Anđeles u roku od četrnaest dana.” Sudija udari čekićem i samo tako, postao sam osuđeni kriminalac.

96

Naš svet knjiga

15 POGLAVLJE Iako mi je gajba blokovima udaljena od plaže, miris okeana se prožima zrakom. Udahnem duboko i ispunim pluća slobodom. Prokletstvo, miriše tako dobro. Posljednja stvar koju sam uradio prije nego sam se predao u dvogodišnji pakao, jeste da sam upisao sestru u rehabilitacioni centar. Znao sam da joj ide dobro; vidio sam to na njenom licu svake druge subote kada mi je dolazila u posjetu. Ali opet, iz nekog razloga, postao sam odjednom nervozan zbog toga što ću joj se nenajavljeno pojaviti na vratima. Pošto sam otključao teška metalna vrata, pop muzika odjekuje kroz potkrovlje stana koji nazivam domom. Nasmiješim se kada to čujem, iako me njezin muzički ukus izluđuje. “Adel?” Živim u renoviranom skladištu. Zvuk sa potkrovlja je u normalnim okolnostima zagušen, ali Tejlor Svift se prolama kroz zvučnike. “Adel?” Pozovem je glasnije. Nakon svega kroz šta je prošla, ne želim da je preplašim. Ne znam da li je još uvijek plašljiva kao prije. Nakon napada, skakala bi svaki put kada bi neko ušao u sobu, iako bi znala da je taj neko tu u sobi. Ispustim ključ u zdjelu na stolu pored vrata i krenem ka kuhinji. Muškarac obučen u košulju i bokserice stoji za kuhinjom i pegla na mojoj granitnoj ploči. Ugledali smo jedan drugog u isti trenutak. Podigne peglu kao da je neko oružje, a ja podignem svoje ruke u odbrani. “Da li je Adel ovdje?” “Ko si ti?” “Opušteno, druže,” kažem mirno, i nastavim da držim ruke u zraku da bi ih on mogao vidjeti. Ako sam i jednu dobru stvar u zatvoru naučio, to je kako da ublažim nasilnu situaciju. “Ja sam Adelin brat. Živim ovdje.” Bokseru oči blijesnu. “Čens?” Pa, barem jedan od nas je obaviješten. “Taj sam.” “Sranje. Izvini. Mislio sam da izlaziš slijedeće sedmice.” “Pretrpani su.” Izbeči oči na peglu koju još uvijek drži podignutu i spremnu na napad. “Možeš li spustiti tu stvar dole?” “Da. Naravno. Izvini.” Odloži peglu na ploči i krene ka meni, pružajući ruku. “Hari. Hari Bekam. Čuo sam tako puno stvari o tebi.” 97

Naš svet knjiga Mora da se šališ? Hari? “Volio bih da i ja mogu da kažem isto.” “Misliš li da bismo se mogli zaustaviti kod...” Glas moje sestre se odjednom prekine kada uđe u kuhinju. “O moj bože!” Skoro da me obori kada uleti u moje ruke. “Ovdje si! Vratio si se kući!” “Jesam.” Adel me drži u mrtvačkom stisku. Plače, ali za razliku od prošlog puta ovo su suze sreće. Zagrlim je. Povučem se da bih dobro pogledao u svoju malu sestru. Viđao sam je svako drugu sedmicu, ali uvijek sam mogao da vidim samo djeliće nje koje je ona sam željela da mi pokaže. Sada ima dvadeset osam godina, obukla je suknju i neku djevojačku bluzu, a kosa joj je zavezana na vrhu glave. Dosta liči na mamu. “Izgledaš... drugačije. Odraslo.” Obriše suze i poravna suknju. “Ovako se oblačim za posao. Rekla sam ti. Sada sam sekretarica.” Hari pročisti grlo. Lik još uvijek stoji tu u svojim boksericama. “Kasnim. Trebao bih krenuti. Čense, drago mi je što sam te konačno upoznao.” Pogledam ga. “Nadam se da ćeš prvo obući neke pantalone.” Lagano stavi ruku na Adelino rame, i kaže joj nježno, “Uzmi slobodno jutro. Vidjet ćemo se poslijepodne.” Adel mu se nasmiješi, zatim pogleda mene dok grize donju usnu. “Izvini. Nisam znala... Harold je jedan od partnera u računovodstvenoj tvrtki u kojoj radim.” “Računovođa?” “Da.” Moja sestra se nasmiješi. “Nije tipični tip muškarca, zar ne?” Uvijek je imala poseban talenat da pronalazi gubitnika za gubitnikom. Ljudi sa kojima je prije visila i nisu bili baš pogodno društvo za računovođe. “Dokle god je on dobar prema tebi.” Nisam mogao da se suzdržim. “I molio bih te, kada sam ja u blizini, da oblačiš pantalone.” Adel i ja smo proveli cijelo jutro razgovarajući. Pričanje o mami je bio najteži dio. Stvari koje su se desile prije dvije godine mogle su uzrokovati drugačiji ishod po pitanju Adelinog oporavka. Zbog mamine smrti mogla je krenuti drugom stranom. Oduševljen sam što je uspjela svoj život da potpuno okrene. Na kraju se isplatilo sve kroz šta sam prošao. Izgleda... sretna. “Pa.” Adel pokupi šolje iz kojih smo pili i stavi ih na sudoper. Nasloni se na kuhinju i prekriži ruke preko prsa. “Da li ćeš ići da je vidiš?” “Koga?” Zašto ponovno igram ovu igru? Znam vrlo dobro na koga misli. 98

Naš svet knjiga “Tvoju ženu.” Očima pokaže na prsten koji sam već i zaboravio da nosim. Stavim ruku u džep. “Ona nije moja žena.” Adel prevrne očima. “Tvoja lažna žena. Kako god. Da li ćeš ići da je vidiš?” “Ne počinji, Adel.” Prilikom jedne posjete, bio sam usamljen, pa sam se pretvorio u curicu i izbrbljao sestri sve što se dogodilo sa Obri. Istog trenutka sam to požalio. Naredna dvadeset tri mjeseca je provela uvjeravajući me da pišem Obri i da joj kažem gdje se nalazim. Čak je i predlagala da ona posjeti Obri i razgovara sa njom da bi nadu održala živom. “Jesi li je već potražio?” “Na slobodi sam tek tri sata.” Moja sestra zaskiči. “To je da - zar ne?” Odmahnem glavom, ne odgovorim, ali znam da ona zna odgovor. “Idem pod jedan dugi, vreli tuš. Prošlo je već dugo vremena.” Nada na licu moje sestre se ugasi. Priđem joj i uzmem je za bradu pa joj podignem lice da nam se oči sretnu. “Hej. Ponosan sam na tebe. Nemoj da se više prisjećamo starih stvari. Sada sam slobodan. Ti nosiš prokletu punđu i izlaziš sa momkom koji misli da je kašika izumljena samo da bi se sa njom miješalo. Sve je na kraju ispalo dobro, rekao bih.” Oči joj se ispune suzama i zagrli me još jednom. Moja sestra je dobra osoba. Večeras ću konačno moći mirno da spavam. To će mi biti prvi put nakon što sam one noći ostavio Obri u Las Vegasu dok je spavala. Na tu pomisao, protrljam grudi da bih malo olakšao bol. “Hoćeš li biti ovdje kada se vratim večeras?” “Zapravo sam razmišljao da krenem ka sjeveru. Da vidim neke ponude vezane za posao.” Lažem. Odjednom sam raspoložen za još jedno putovanje. *** Nervoza mi raste dok silazim sa autoputa Rute 91 i ulazim na 115, i kada vidim znakove za Temekulu. Nemam pojma gdje idem, ili šta ću da jebeno radim kada stignem tamo, ali moram da vidim da li je dobro. Zaustavim se na benzinskoj pumpi, i nakupujem grickalice za tipičnog stalkera. Prodavač me gleda kao da sam pedofil koji u kombiju vreba djecu. “Jede mi se nešto slatko,” kažem i slegnem ramenima. Izgleda da ga to nimalo ne zanima. 99

Naš svet knjiga U ovom dijelu Kalifornije, od 365 dana sunčano je 330, ali sada kada uvlačim džip u Džeferson Aveniju u Temekuli, počne kiša. Skoro je pet sati. Ljudi obučeni u odjela počinju da izlaze iz ureda u zgradama. Pronađem visoku zgradu označenu sa 4452, i parkiram se u blizini, pa se uvučem u svoje sjedište i čekam. Sa tihom muzikom i vrećicom punom slatkiša mogao bih sjediti ovdje pola noći. Ko bi rekao da bih ja mogao biti profesionalni stalker? Nakon dva sata je ugledam. Izašla je ispred zgrade i stala pod nadstrešicu dok se kiša pred njom slijeva. Ne želeći da me vidi, uvučem se još više u sjedište i posmatram je samo preko volana. Izgleda prelijepo. Njena kestenjasta kosa sada je duža, lokne su joj opuštenije, i padaju joj do pola leđa. Smaragdno zelena svilena košulja još više ističe njen blijedi ten. Crna suknja joj grli kukove i iako ne mogu da joj vidim pozadinu, zamišljam kako joj oblikuje okruglu stražnjicu. Predivna je. Prošle su dvije godine, a opet, ono što sam osjećao prema njoj nije izblijedilo nimalo. I kada ugledam mušku ruku na njenom uskom struku moji zaglavci pobijele dok stežem volan. Jebote. Nisam očekivao da će biti sama, ali nisam pripremljen za ovo što vidim. Neki seronja u tamno plavom odjelu i sa naočalama, koji izgleda baš kao Klark Kent, raširi kišobran i privuče Obri bliže sebi. Moja Obri. Ne mogu da dišem kada je on povede na parkiralište u ulici dok je štiti od kiše, pa nestanu iz vida. Par minuta poslije, auto izađe na ulicu. Siguran sam da su oni i prije nego sam im vidio nasmiješena lica u autu. Crni prokleti BMW. Vjerovatno se zove Bifi. Nastavio sam da sjedim u svom džipu još dva sata, radije to, nego da ih pratim. Ako me je slomilo to što sam samo vidio da hoda sa nekim tipom, nisam spreman za nešto više. Ali također nisam spreman ni da odem. *** Nije mi bila namjera da budem ljut, a niti da se napijem. Ali opet, do prije par sati nisam namjeravao ni da je pratim. Čekirao sam se u motel samo par blokova dalje od Obrinog ureda, i prošetao sam do nekog bara prije nego sam otišao i da vidim sobu. Sada, nakon tri sata, sam potpuno naljoskan. Šankerica Karla i ja, smo se odmah pronašli. “Australijanac, želiš li još jedno?” Podignem čašu i zazveckam ledom. “Nastavi da donosiš, Karla dušo.” Priđe, suhoparno se nasmiješi i naspe mi čašu. Ova žena je ozbiljno seksi. Izgleda kao pinup model iz 1940-ih. Kosa joj je skupljena u 100

Naš svet knjiga vintidž fazonu. Od vrata na gore izgleda kao Američka djevojka iz susjedstva. Ali ruke su joj prekrivene raznobojnim tetovažama. Džesika Rabit u modernijem izdanju. Obično pijem lagana pića, pivo ili vino, nikada nisam volio teške stvari, a i prošlo je dvije godine otkako sam u sebe ubrizgavao ikakav otrov. Poslije četvrtog ruma sa kolom, shvatim da sam pijaniji više nego što mislim, i moje riječi postaju nerazgovjetne. I... pričam svoje probleme šankerici koju nikada prije nisam sreo. U manje od dva sata sam svu svoju životnu priču ispričao Karli. “Pa, čega se plašiš?” Pita naslanjajući se rukama na šank. “Ne želim da je povrijedim.” “Meni se čini da već jesi.” U pravu je. “Želiš li da čuješ moje mišljenje?” “Zbog kojeg drugog razloga bih bio ovdje ove večeri?” Karla se zahihoće. “Mislim da se bojiš da ti ne ostaneš povrijeđen.” *** Narednog jutra sam se probudi mahmuran. Iako imam užasnu glavobolju, a osjećaj u ustima mi je kao da sam opustošena pustinja, natjerao sam se da izvučem guzicu iz kreveta. Obri je otišla sa tipom u odjelu, izgledala je previše blisko s njim za moj ukus. Moram da vidim i da li zajedno dolaze. Starbaks je blizu njenog ureda, i pomislio sam da postoji mogućnost da će se zaustaviti tu prije posla. Pa sam pronašao dobro mjesto za parking, gdje mogu da vidim cijeli blok, i zauzeo sam poziciju. Prošla su tri sata. Očajno mi je potrebna još jedna šolja kafe, a od Obri nema nikakvog znaka. Posegnem u kasetu i izvadim kačket, pa stavim sunčane naočale. Nije baš neko prerušavanje, ali moram se pripremiti u slučaju da naletim na nju. U trenutku kada su moja stopala dotakla pločnik, ugledao sam je kako skreće iza ugla. Jebi ga. Zaledio sam se na momenat, a poslije mi je srećom, instinkt proradio. Uskočio sam ponovo u džip i povukao se nisko. Ona je zauzeta pisanjem poruka na svom telefonu, i nije podigla pogled sve dok nije došla do vrata Starbaksa. Huh to je bilo blizu. Nakon par minuta, izašla je sa papirnom šoljicom u rukama i nikad nije pogledala u mom pravcu. Prokletstvo. Izgleda predobro. I sama je. 101

Naš svet knjiga Istu stvar sam uradio i ovog poslijepodneva. Pet minuta nje što je vidim je dovoljno da cijeli se dan čekanja isplati. Pa sam uradio isto i slijedećeg dana... i dana nakon toga. Obri ima određenu rutinu. To me nije iznenadilo. Stiže u jutro u pola deset, a odlazi navečer u sedam. Dvije noći od tri, koliko je pratim, seronja je bio sa njom kada je završila sa poslom. I ja sam se također uklopio u rutinu. Redovno sam se javljao jutrom na praćenje, i vraćao se na večernji termin. Ostatak dana sam odmarao i provodio u teretani. A večerima sam utapao tugu sa Karlom. Ovog jutra, hotel nije na vrijeme dostavio kafu, a ja sam već trebao da krenem, a tijelo mi je žudilo za kofeinom. Pošto sam već upoznat sa Obrinom rutinom, izvukao sam se iz džipa i krenuo u njen Starbaks. Čim sam ušao unutra, osjetio sam uzbuđenje, iako sam siguran da ona stiže tek nakon par sati. Naručim običnu crnu kafu, i mlada djevojka za šankom mi se nasmiješi. “Želite li još nešto?” “Ne. To je sve. Hvala.” Potom mi odjednom padne na pamet jedna ideja. “Zapravo, da li poznajete ženu koja dolazi ovdje svakog jutra oko pola deset? Kosa boje kestena, vjerovatno naručuje nemasni makijato od vanilije, sa malo pjene i ekstra vruć?” “Naravno. Obri.” Izvučem dvadeseticu iz džepa i pružim je djevojci. “Stavi njenu kafu na moj račun danas.” Izgleda zbunjeno. “Zadrži kusur. I nemoj da joj daš opis momka koji joj je platio kafu, u redu?” Slegne ramenima i ubaci pare u prednji džep pantalona. “Naravno.” Nakon par sati, gledam Obri kako ulazi u Starbaks, tačno po rasporedu. Tipkala je po telefonu kada je ušla unutra. Ali kada je izašla sa ogromnim osmijehom dok nosi nemasni makijato od vanilije, sa malo pjene koji je ekstra vruć, znao sam da želim još puno puta da joj ga stavim na lice.

102

Naš svet knjiga

16 POGLAVLJE Nakon par dana, odlučio sam da promijenim maršutu uhođenja. Još uvijek se nisam usudio da je odem do njene kuće. Da odem tamo dok je ona na poslu bi mi možda dalo neke detalje o njenom životu, tačnije, šta ima sa šmokljankim dvojnikom Klarka Kenta. Odlučio sam da mi je potrebno što više informacija prije nego se suočim sa njom, iako bi mi od nekih moglo biti muka. Kada sam stao pred maleni smeđi bungalov, spoljašnji izgled je tipičan kao Obri: zagonetan, pomalo neuredan, ali nekonvencionalno i nevjerovatno prelijep u isto vrijeme. Prva stvar koja mi je zapala za oko je trava oko kuće. Izgleda kao da mjesecima nije pokošena. Kakav bi to jebeni čovjek mogao dopustiti da trava njegove žene naraste skoro do članaka? Seronja. Sa kačketom i sunčanim naočalama, pogledam oko sebe da bih se uvjerio da nema nekih radoznalih komšija. Provirim kroz prozor i vidim da je unutra mnogo urednije nego vani. U dnevnoj sobi joj je namještaj u krem boji, i tu je par svilenih cvjetova na stolu. Ništa nema što bi upućivalo da ovdje živi neki muškarac. Skoro da padnem u grm iza sebe kada ugledam sjenu nečega što se kreće. To ne može biti Obri, jer sam čekao da uđe u zgradu prije nego sam krenuo ovamo. Ko je, jebote, u njenoj kući? Adrenalin prostruji kroz mene. Odlučim da odem do prozora na drugoj strani kuće, gazim preko prerasle trave, psujući ispod daha zbog toga što nije sređena. Skoro da iskočim iz svoje kože kada vidim lice zalijepljeno uz prozorsko okno. Ne bilo koje lice. “Nema jebene šanse!” Viknem. Moj ga je glas očito preplašio, i on se izvrnuo na podu. Muton. Jebote. Muton! Kroz prozor vidim kako koza leži na podu. Onesvijestio se. Naravno da jeste. Sranje. Potapšem po staklu da bih ga probudio. “Hajde, druže. Budi se.” Nakon par minuta se promigolji i ustane. Krene da korača u krug, kao da je zbunjen. Moram da dođem do njega, pa odlučim da provalim 103

Naš svet knjiga prozor. Zamijenit ću ga, ako budem morao. Na moje iznenađenje, podigne se odmah. Je li luda da ostavi otvoren prozor? Vjerovatno i spava sa ovako ostavljenim prozorom, olakšavajući tako luđacima da uđu u njenu spavaću sobu kad god požele. Moram da zapamtim to za ubuduće. Uvukao sam se gornjim dijelom tijela kroz prozor. Mašem rukama slijepoj kozi da mi se približi, pa kažem, “Dođi, druže. To sam ja.” Životinja mi priđe i stavi svoju facu uz moj dlan. Nježno ga češkam po glavi kao nekada. “Ti si dobar momak. Ne mogu da vjerujem da si još uvijek ovdje.” Promrmljam za sebe. “Princezo, ti si luda. Bukvalno luda. Ali drago mi je što si ga zadržala.” Recite da sam lud, ali izgleda da me se sjetio. Ispustio je dugo, “Beeea, Beee.” Mogao bih se zakleti da je izgovorio, “Tata.” “Šta se dešava ovdje, ha? Ti si moj špijun. Je li sretna? Da li me mrzi? Reci mi.” “Beee.” Počešem ga po glavi jače. “Eh, nisi mi nikakva pomoć.” Počne da liže moje lice. “Oh, bože. Nikada ne bih ni pomislio da će tvoj truli dah biti miris za dobrodošlicu.” Muton ne želi da me pusti. Pomislim da bi neko od susjeda možda mogao pomisliti da sam provalnik. Posljednja stvar koja mi sada treba jeste da budem uhapšen. Očima preletim po sobi i ugledam muški sako kako visi na vratima ormara. Srce mi potone. Poljubim ga u čelo. “Moram da idem. Obećavam, vratit ću se ponovo da te vidim.” On zagunđa. “Znam. Više mi ne vjeruješ. Nemaš ni razloga za to. Moram da zaradim to povjerenje.” Po prvi put primijetim bljesak metala kako visi oko njegovog vrata. “Šta je dođavola to? Stavila ti je ogrlicu?” Pogledam pobliže ime. Piksi. Nada ispuni moje srce, koje odjednom krene da lupa brže. Protrljam palcem po ugraviranim slovima. Nakon svega što sam prošao u posljednje dvije godine, ne pitajte me zašto je baš ovaj trenutak bio prvi koji je prouzrokovao da mi se oči navlaže. Ovo mi je bio podsticaj koji mi je trebao da nastavim dalje - mali djelić nade da možda ona ne želi da sam mrtav nakon svega.

104

Naš svet knjiga Trebalo mi je par trenutaka da se odvojim od njega. Pokušava da iskoči kroz prozor da bi krenuo sa mnom. Konačno sam uspio da ga zatvorim. Kada sam se okrenuo, faca koze je zalijepljena uz prozor. Pretpostavljam da sam mogao da uđem u kuću da bih našao još detalja o njenom životu, ali to bi bilo guranje. Kao što sam rekao Mutonu... Piksiju... moram da zaradim svoj povratak u njihove živote, a ne da ga ukradem. Imam još jedan posao koji moram obaviti prije nego se vratim u grad. Sjećam se da sam prošao pored prodavnice sa alatima na putu do ovdje. Nakon što brzo skoknem do prodavnice, vratim se sa jednostavnom Kraftman kosilicom. Trebalo mi je oko četrdeset minuta da pokosim Obrin travnjak. Kada sam došao na travnjak iza kuće, Piksi je još uvijek stajao na istom mjestu. Par susjeda je prošlo pored mene, i mahnuo sam im sa ogromnim osmjehom na licu. Nadam se da će pretpostaviti da je otjerala Bifijevu lijenu guzicu, i zamijenila ga sa pravim muškarcem koji obavlja poslove oko kuće. Ili to, ili će možda samo pomisliti da me je unajmila. Diveći se ravnoj površini travnjaka, obrišem rukom znoj sa čela. Moj posao ovdje je završen, ali pravi posao tek počinje. *** Te večeri sam je nekako izgubio. Ili je otišla ranije sa posla, ili je ostala da radi dokasno. Nakon što sam čekao do pola devet, naposlijetku sam morao da odustanem i krenuo sam do bara. Ogroman osjećaj razočarenja me je preplavio. Kada vidim Obri na kraju dana je uvijek bila moja nagrada, i danas se osjećam kao da sam prevaren. “Karla, dušo, kreni da sipaš,” kažem sjedajući na svoju uobičajenu stolicu. Karla briše šank. “Australijanac! Kasniš večeras. Prekovremeno si uhodio?” “Eh. Danas nije bilo kako treba.” Prestala je da čisti i donijela mi piće. “Šta se desilo?” “Nekako sam se mimoišao sa njom na kraju dana.” “Ispadaš iz fazona,” kaže i lupne čašom sa rumom i kolom dole na drvenu ploču. “Ispada mi nešto... možda moji klikeri.” Karla se nagne i nasloni laktovima o šank, izbacujući svoj veliki dekolte. “Je li se bilo šta dobro desilo danas?” 105

Naš svet knjiga Počnem da se smijem. “Zapravo, nešto se odlično danas desilo. Pronašao sam svoju kozu.” “Tvoj kaput?” (goat-koza; coat-kaput) Zahihoćem se ponovo. “Ne. Svoju kozu.” Raskolači oči. “Molim?” Nastavim da joj pričam priču, sve od kako smo ga Obri i ja pronašli pa sve do sranja, ali bukvalnog, koje se desilo dok smo putovali. “Aaa to je tako slatko. Pa, on je nešto kao vaše dijete.” “To je i Obri prije govorila.” Vjerovatno je primjetila osjećaj tuge koji je preletio mojim licem. “Šta nije u redu?” “Vidio sam muški sako kako visi u njenoj kući. Mislim da on živi sa njom. Mogli bi da budu zaručeni ili vjenčani.” “Pa, ne znaš to, zar ne? Jer još uvijek nisi pričao s njom.” Uzme krpu i šaljivo me udari njom po glavi. “Ovo mora da se odradi pažljivo. Ne želim da nešto sjebem.” “Postoji stvar koja se zove pažljivo odrađivanje, a postoji i izbjegavanje. Koliko dugo namjeravaš ovako da radiš? Čovječe, trebaš to da strgneš kao flaster.” Popijem zadnji gutljaj pa lupim čašom i kažem, “Mrzim kada si u pravu, Karla dušo.” “Onda mora da me mrziš sve vrijeme.” Namigne mi. *** Obri izgleda nevjerovatno prelijepo narednog jutra kada je krenula na posao. Vjetrovito je, što je učinilo njenu kosu posebno nestašnom. Kao i obično, zaustavila se ispred Starbaksa po svoju kafu, prije nego je ušla u zgradu. Bol u grudima mi je veći nego ikad, jer znam da se približava dan D. Iako sam se zakleo da ću u narednim danima “strgnuti flaster”, još uvijek nisam shvatio kako ću joj se približiti. Kada je konačno ušla u zgradu, duboko izdahnem i izađem iz svog džipa pa krenem ka Starbaksu po svoju kafu. Mahmuran i ovog jutra, prespavao sam alarm, i stigao prekasno da platim i njenu kafu. Odlučio sam da danas pokušam nešto novo. Želim da okusim Obri. I umjesto toga, naručio sam fru - fru piće koje ona uvijek naručuje, samo da vidim je li ukusno. “Molim te, nemasni makijato od vanilije, sa malo pjene da bude ekstra vruć.” 106

Naš svet knjiga Lice mlade konobarice, čini mi se, uvijek zasjaji kada me ugleda. “Danas naručuješ njenu kafu... za sebe?” “Malo mijenjam stvari, da.” “Kako se zoveš?” “Zašto ti treba moje ime?” “Takva nam je procedura sa posebnim pićima. Pišemo imena na šalicama.” “Oh... Čens.” Napiše moje ime crnim markerom na šoljici, i ja krenem ka drugom šanku gdje treba da pokupim narudžbu. Gledam baristu kako pravi par kafa prije moje. Kakav samo proces između isparavanja i pjenjenja. Doduše, i treba da je komplikovana za pet dolara po šoljici. Čujem glas konobarice. “Obri. Zašto si se tako brzo vratila.” Oči mi odjednom polete ka njoj, pa istog momenta navučem kačket i okrenem se ka zidu. Srce mi lupa. Grudi mi se grče. Stomak mi se vrti. Osjećam navalu adrenalina. O jebote. Jebi ga. Jebi ga. Jebi ga. Srce mi nije nikada ovako lupalo. Čujem njen glas iza sebe. “Moj dečko je došao u ured da razgovaramo i slučajno je laktom prosuo moju kafu. Razlila se po mom stolu.” Jebeni nespretnjaković. “Žao mi je. Dozvoli da ti napravimo jednu na naš račun.” “Hvala ti puno, Melani. Cijenim to, zaista.” Osjećaj je kao da se zidovi zatvaraju oko mene. Zvuk sipanja mlijeka odjednom se čini zaglušujućim. Pitam se da li bih se mogao izvući sa licem okrenutim ka zidu, pa da je nekako zaobiđem i uputim se vratima. Baš kada sam se pomjerio, dečko koji je pravio moju kafu vikne, “Čens!” “Da li si upravo rekao Čens?” Obri pita. U tom trenutku, stvorio sam se iza nje. Melani, koja je vjerovatno pretpostavila da mi se Obri samo sviđa, odluči da je sada pravo vrijeme za posredovanje. Pokaže na mene. “Čens je momak koji ti je platio kafu neki dan. On je upravo ovdje.” Obri se okrene tako brzo da sruši stalak plastičnih čaša za ledenu kafu, obarajući ih kao domine po podu. Izgleda nesvjesna toga šta je upravo učinila, samo stoji i gleda u mene sa rukom preko prsa, kao da pokušava da uhvati svoje srce. 107

Naš svet knjiga Skinem kačket i prislonim ga uz grudi. Molećljivim očima prošapćem, “Princezo.” Izgleda kao da je upravo vidjela duha, lagano odmahuje glavom kao da govori “ovo se ne dešava”. Primaknem se jedan korak. Ispruži ruku, zaustavljajući me. “Ne! Nemoj da bi se usudio da mi se približiš.” Srce mi se spusti u stomak, i imam osjećaj kao da ga moj stomak steže i uvrće. Ovako nisam zamislio da će se stvari odvijati. Podignem oba dlana u zrak. “Neću. Ali molim te, samo me saslušaj.” “Uhodiš me?” “Ne baš.” Oboje smo tihi par trenutaka. Preplavljen poniženjem, sagnem se i krenem da skupljam šoljice koje je oborila. Obri stoji zaleđena na istom mjestu. Radoznala Melani dobaci iza šanka, “Zašto samo ne saslušaš šta ima da ti kaže?” Obrina prsa se još uvijek vidno podižu i spuštaju. Tada konačno progovori, “Melani, dozvoli da te pitam. Ako te momak navede da mu vjeruješ da mu je stalo do tebe, zatim te pojebe i ostavi ujutro bez ikakve poruke, da li bi ga ti saslušala?” “Najvjerovatnije ne.” Nasmije se pa doda, “Pa, da ima guzu kao Čens, onda bih možda razmislila.” Jedna od konobarica se nasmije. Obri me oštro pogleda, pa nastavi, “U redu... A šta ako ti se ne javi pune dvije godine, a onda odjednom počne da te uhodi po tvom gradu. Da li bi ga tada saslušala?” “Definitivno ne.” Melani odgovori. “To je baš čudno.” “Slučaj riješen.” Obri projuri kraj mene i pođe ka vratima. Odlazi. Osjećam se kao da je upravo raskomadala moje srce i nahranila me njim. Stojim poražen na sred Starbaksa. Nakon što minutu blijedo zurim kroz prozor kafića, začujem glas u svojoj glavi koji strahovito zvuči kao mamin. “Skupi ta jebena jaja i bori se za nju“. I to je označilo kraj moje suptilnosti. Izletim kroz vrata i istrčim niz ulicu, nadajući se da ću je stići prije nego uđe u zgradu.

108

Naš svet knjiga Nigdje nema traga od Obri. Protrčim kroz pokretna vrata i ugledam je kako stoji pred liftom. U momentu kada je ušla u lift, brzo sam proturio ruku da bih zaustavio vrata. Sama je. Suze joj liju niz lice. Plače. Dok se lift penje, pritisnem dugme za zaustavljanje. “Šta to, jebote, radiš?” Vrisne. Zadihano kažem, “Ako je ovo jedini način kojim ću te natjerati da me saslušaš, onda neka bude ovako.” “Možeš me držati zarobljenu ovdje, ne znam, možda DVIJE godine. Ni tada ne bih progovorila s tobom. Možda bi tek tada znao kakav je osjećaj.” Zarobim je rukama uz zid lifta, dok njeno tijelo drhti ispred mene. “Drago mi je što vidim da si tvrdoglava kao i uvijek, Princezo.” Izgleda kao da joj je neprijatno zbog moje blizine, proguta pljuvačku pa odgovori. “Moram se vratiti u ured. Pokreni ovaj lift ili zovem policiju.” “Shvatam da si u šoku. Nisi to trebala otkriti ovako.” “Da li postoji neki bolji način da otkriješ da te osoba, koja ti je slomila srce na komadiće, sada uhodi?” U pravu je. “Vjerovatno ne. Ali mi moraš dopustiti da ti objasnim.” Riječi koje je nakon toga izgovorila sam teško podnio. “Shvataš li koliko mi je dugo trebalo da te prebolim? Moj život se tek sada vraća u normalu. Ne možeš se vratiti nakon dvije godine i očekivati da ću te tek tako prihvatiti, nakon što sam se tako jako borila da te pustim. Konačno sam te pustila. Molim te. Preklinjem te da odeš.” Prsa su mi toliko stegnuta da imam osjećaj da bi mogla eksplodirati. Pustila me je. Pa, jebena šteta. Jer sam se sada vratio. “Idem... za sada. Ali ne napuštam grad dok mi ne dopustiš da ti objasnim. Ako i dalje budeš željela da odem, nakon što me saslušaš, kunem se bogom, Obri, nikad me više nećeš vidjeti dok si živa.” Oči joj se ponovo napune suzama dok gleda u moje. Bez da skinem pogled s nje, pokrenem lift, i pritisnem dugme za naredni sprat. “Odsjedam u Sanrajz motelu, soba broj osam. Još uvijek mi je isti broj mobitela. Pozovi me kada budeš spremna da me saslušaš.” Kada se vrata lifta otvore, izađem, ostavljajući Obri sa loptom u njenom dvorištu. Samo se nadam da ne odabere da je ispuše. 109

Naš svet knjiga

17 POGLAVLJE Da li se uhođenje više podrazumjeva uhođenjem ako je žrtva svjesna prisustva uhodioca? Sada kada Obri zna da sam u gradu, potpuno je drugačije iskustvo, jer rizik da me može uhvatiti je definitivno odbačen. Tokom naredne sedmice, bukvalno sam kampirao u Temekuli nadajući se čudu. Jedina stresna situacija koja postoji jeste što nju čekam da me kontaktira. Neprestano provjeravam telefon, misleći da sam možda propustio poziv. Ali ona nikada nije nazvala. Ne želim da je razljuti više nego što već jesam, pa sam odlučio da uzmem pauzu od svakodnevnog pojavljivanja ispred njenog ureda. Umjesto toga, treniram svo jutro u teretani i tako izbacujem frustraciju iz tijela. Nisam dotakao ženu preko dvije godine, i jedina koju želim je očigledno zauzeta i mrzi me iz dubine duše. Jedino što mogu jeste da sanjam na koje bih sve načine mogao da je uzmem. Poslije teretane, u rana poslijepodneva, nastavio sam da odlazim njenoj kući i da radim poslove oko kuće. Za božije ime, neko mora povesti računa o njenom dvorištu. Okopao sam biljke i posadio dva cvjetna grma princeze. Ko bi znao da postoji nešto kao princezin cvijet? Ispale su kao savršen izbor. Susjedi su navikli da me gledaju dok obavljam poslove. Sa svojim džipom i kosilicom pozadi, pretpostavili su da radim za neku firmu za uređivanje dvorišta. Koža mi je od radova na suncu, za nijansu potamnila. A u zadnje vrijeme sve više mladih majki sa kolicima šeta pored mene. Mašem im sa prašinom na rukama. Čini se da se broj ženskih posmatrača povećavaju iz dana u dan. Najljepši dio mojih poslijepodneva kod Obri je vrijeme provedeno sa kozom. Svaki put me dočeka na prozoru. Piksi. Još uvijek moram da se naviknem da ga zovem tako. Donesem mu ručak. Jedemo zajedno. Neprirodno sam se povezao sa njegovim zadahom iz usta pomiješanim sa svježe pokošenom travom. Smrdljivi momak. Moj noćni raspored je isti kao i uvijek. Odem u bar i ispovjedim sve svoje probleme Karli.

110

Naš svet knjiga Jednog petka uveče, desilo se iznenađenje koje je promijenilo moju rutinu. Sjedio sam na stolici za barom kada me je Karla upitala, “Šta si ono rekao, kako Obri izgleda?” “Zašto?” “Samo mi je opiši.” “Sitna, ali sa oblinama, kovrdžava kestenjasta kosa, velike oči, kremasta koža...” “Znaš li da li slučajno ima kaput sa printom leoparda?” Počešem se po bradi i sjetim se da je jedan takav nosila kada je išla jedno jutro u ured. “Da, da, ima. Zašto?” “Mislim da je ovdje. Neka djevojka koja odgovara tom opisu gleda u nas kroz prednji prozor. Upravo je shvatila da sam je vidjela i otišla je.” Okrenem se. “Šta?” Karla odmahne rukom ka vratima. “Idi za njom.” Bez razmišljanja skočim sa stolice i istrčim van. Zaista, Obrin Audi izlazi sa parkirališta. Srce mi luđački lupa dok ona ubrzava niz cestu. Pošto sam došao pješke u bar, ne mogu čak ni da idem za njom. Moja malena Princeza mi je pobjegla prebrzo. Uzmem telefon i pronađem njen broj, pa joj napišem poruku. Čens: Ko sada uhodi? Nema odgovora. Poslije par minuta dođe poruka. Otkucaji srca mi ubrzaju. Obri: To je bila slučajnost.

Čens: Nemoj da pišeš poruke dok voziš. Obri: Zašto si mi onda odgovorio? I nemoj da mi govoriš šta da radim. Čens: Zaustavi se, Princezo. Obri: Nisam te uhodila. Čens: Nemoj više da mi pišeš dok se ne zaustaviš.

111

Naš svet knjiga Zurim u ekran i stojim na parkiralištu. Poslije par minuta, telefon ponovo zavibrira. Obri: To radiš svake noći? Obilaziš barove po gradu tražeći žene? Čens: Jesi li se parkirala? Obri: Da. Čens: Obilazim barove po gradu tražeći samo jednu ženu. Zbog dotične žene se opijam. U baru. Obri: Voljela bih samo da odeš kući. Prestani da mi pišeš. Čens: Da prestanem da pišem? Koliko znam, ti voliš vibraciju. Nema odgovora. Možda sam otišao malo predaleko. Prerano je da se šalim sa njom kao što sam radio prije. Pošaljem joj još jednu poruku, i dam joj najiskreniji odgovor na njen zahtjev da idem kući. Čens: Moj dom je tamo gdje si ti. Obri: Spalio si naš dom u Vegasu, nakon što si me izjebao pa otišao. Jebeno previše boli kada vidim ove riječi. Gledam u poruku skoro minutu, pa otipkam odgovor. Čens: Postoji razlog zašto sam uradio ono što sam uradio, i moram to da ti objasnim licem u lice. Neću to da radim preko poruka. Obri: Ne postoji opravdanje za ono što si uradio. Čens: Gdje si? Dolazim. Obri: Ne. Molim te, nemoj! Čens: Jednom ćeš morati da me vidiš, ako ikada poželiš da me se riješiš. 112

Naš svet knjiga Obri: Zašto radiš ovo? Zato što te volim. Jebote. Odakle je to došlo? Čens: Molim te vrati se u bar, ili ja mogu prošetati do tebe, gdje god da se nalaziš. Ne mogu da vozim, jer sam pio. Obri: Ne mogu da te vidim večeras. Nisam spremna. Čens: Hoćeš li ikada biti? Obri: Mislim da neću. Čens: Ko je on? Obri: Ko? Čens: Tvoj dečko. Obri: Hoćeš da kažeš da već nisi saznao? Kakva si ti to uhoda? Čens: Reci mi njegovo ime. Obri: Zove se Ričard. Čens: Da li živi sa tobom? Obri: To te se ne tiče. Čens: Vidio sam njegov sako kako visi sa tvog ormara. Obri: Razgledao si po mojoj spavaćoj sobi? Čens: Da. Ali samo kada ti nisi tu. I nikada nisam ušao u tvoju kuću. Ne bih to uradio. Obri: Ipak je i to bolesno. Čens: Uostalom, ne mogu da vjerujem da si ga zadržala. 113

Naš svet knjiga Obri: Ne napuštam stvari za koje tvrdim da mi je stalo. Čens: Ni ja. To je razlog zbog kojeg sam ovdje. Obri: Nakon dvije godine? Čens: Došao sam ovdje prvom prilikom kada sam bio u mogućnosti. Iako je to istina, siguran sam da ju je to zbunilo. Ne odgovara. Pa joj ponovo napišem poruku. Čens: Nazvala si ga Piksi. To je dokaz da me ne mrziš. Obri: Ne mogu više ovo da radim. Ne želim dalje da je uznemiravam. Pa prekinem komunikaciju. Kada sam se vratio u bar, iznenadim se kada mi telefon ponovo zavibrira petnaest minuta poslije. Obri: Kada si mi sređivao dvorište? Čens: Svakim danom dok si na poslu. Obri: Hvala ti. Ako je moguće da se srce nasmiješi, kunem se da je moje upravo to uradilo. Čens: Nema na čemu. Obri: Molim te nemoj više da ga hraniš kukuruzom. Ne pobavlja ga, i to nije uopšte lijep prizor. Nasmijem se. Čens: Ups.

114

Naš svet knjiga To je bio kraj našeg razgovora te noći. I to je puno više nego što sam se ikada nadao. *** Obri je još uvijek izbjegavala da me vidi. Kada je prošla još jedna sedmica, shvatio sam da moj pristup treba da bude još agresivniji. Sa svakim danom koji prolazi, sve više i više mi smeta što ona ne zna razlog mog odlaska. A ja još uvijek odbijam da joj to kažem na bilo kakav drugi način osim lično. Razumijem da je preplašena, ali postaje mi prijeko potrebno da je uhvatim dok je sama, da bismo mogli razgovarati. Jednog četvrtka poslijepodne, dobio sam poziv od mog agenta iz Australije o potencijalnim mogućnostima vezanim za reklame. Tako da sam uradio ono što bi uradio svako ko bi se našao na mom mjestu prije ulaska u neki posao; pronašao sam advokata.

115

Naš svet knjiga

18 POGLAVLJE “Imam zakazan sastanak u jedanaest sati sa gospođom Blum.” Recepcionarka se nasmiješi pa pogleda u registar rezervacija. “Gospodin Bastardo?” (Bastardo-Gad) “Jedan i jedni.” Smiješim se od uha do uha kao neki idiot. Žena vjerovatno misli da sam zbog nje uzbuđen. Lijepa je djevojka. Kladim se da se mnoštvo muškaraca bori za nju. Ali moje uzbuđenje se odnosi samo na jednu ženu. Čak i to što čujem njen glas preko interfona mi ubrza srce. “Da, Keli?” Obri kaže. “Vaš klijent od jedanaest sati je ovdje.” “Hvala. Pošalji ga za pet minuta. Moram da se organizujem.” Zamišljam njen sto prepun neuredno razbacanih papira. Keli pusti dugmić na telefonu i obrati mi se. “Možete sjesti tu. Zapravo ću joj dati deset minuta vremena. Ona je jedan od najboljih advokata, ovdje u firmi, ali na njenom stolu je uvijek katastrofa.” Sjednem u čekaonici, i dok čekam prelistam časopise, ali ne mogu da se koncentrišem. Čekam na ovaj sastanak skoro sedam dana. Jučer sam otišao da pokupim svoje novo odijelo. Univerzalnog je kroja i stoji mi dobro. Kada sam pogledao u ogledalo, možda je to prvi put u dvije godine da ne mrzim ono što vidim. Poravnao sam kravatu i nadao se da je prodavačica koja mi je pomogla da ga odaberem u pravu. Rekla je da mi plava kravata ističe plavetnilo mojih očiju, i da je nemoguće da ne očaram neku ženu. Čudno, njen izbor riječi baš odgovara onome što želim da postignem sa Obri... da je očaram. Po mogućnosti do kraja naših života. Možda sam proveo samo osam dana sa ovom ženom, ali naučili smo jedno o drugom ono što bi neki par saznao nakon šest mjeseci zabavljanja. Dolazak u Temekulu je samo potvrdio ono o čemu sam dvije godine razmišljao. Slab sam na Obri Blum. Keli prođe iza stola. “Gospodine Bastardo? Ako ste spremni, izvolite ući.” Udahnem duboko. “Veoma sam spreman.”

116

Naš svet knjiga Prođemo kroz dva duga hodnika i mimoiđem se sa nekoliko ljudi u odjelima. Ovo prokleto mjesto je prepuno Bifija. Još jedno skretanje, i Keli se zaustavi pred vratima. Ured u uglu. Lijepo, Princezo. Cijenjena je ovdje. Osjetim nalet ponosa. “Ćao, Obri. Ovo je gospodin Bastardo.” “Hvala ti.” Keli se pomakne u stranu da bih ja mogao ući. Moj advokat gleda u papire. Progovori prije nego podigne pogled. “Drago mi je...” Obri se zaledi. Mogu da se zakunem da sam joj u očima vidio bljesak uzbuđenja na trenutak. Ali brzo je ugašen... i zamijenio ga je bijes. Očekivao sam tu reakciju. “Gospodin Bastardo?” Prevrne očima. “Kako li to nisam shvatila?” “Zato što ne pričaš španski.” Nasmijem se, ali mogu da kažem da nije oduševljena. “Čens. Na poslu sam. Ne mogu ovdje da igram tvoje igrice. Moraš da ideš.” Otkopčam sako. “Ovdje sam zbog posla.” “Dobar pokušaj. Ja sam advokat za autorska prava. Ako si uhapšen zbog javnog opijanja i nepristojnog i pohotnog ponašanja, moraš da ideš troja vrata ispod, Selinu i Barnsu.” “Potreban mi je advokat za zaštitu autorskog prava.” “A je l'?” Ne vjeruje mi ni jednu riječ koju izgovorim. “Da.” “Pa u tom slučaju, morat ćeš potražiti drugog advokata.” Izađe iza stola i prekriži ruke preko prsa. Jebi ga, mislim da je ova njena tvrdoglavost najseksipilnija stvar koju sam vidio godinama. “Ne želim drugog advokata.” “To nije moj problem.” Gledamo jedno u drugo par trenutaka. Potom se ona nasmiješi. To nije sretni osmijeh, više je - zabit ću ti nešto u guzicu i uživat ću u tome osmijeh. Nije mi bitno. Kakav god da je, volim što ga vidim. Uzvratim joj osmijeh. Ljutito otpuhne i napusti ured. Nakon par minuta se vrati. Smjestio sam se udobno u stolicu preko puta njenog stola. Ustanem kada uđe. Muškarac uđe odmah za njom. Princezin jebač. Obri izgleda poprilično zadovoljna sama sobom kada progovori. “Ričarde, ovo je gospodin Bejtman. Gospodinu Bejtmanu je potreban advokat za autorska prava, a ja sam prepuna ovog poslijepodneva, pa sam mislila da bi ga ti mogao primiti.” 117

Naš svet knjiga Klark Kent u pokušaju, mi pruži ruku. “Ričard Klin.” Klimnem glavom. “Dik (Uobičajeni nadimak za ime Ričard; Dickkurac). Drago mi je.” Stisak kojim sam ga počastio se graniči sa uvredom. Uhvatim Obri dok steže vilicu. Zatim me ona ispravi. Kroz zube. “Njegovo ime je Ričard.” “U redu je.” Dik joj odmahne. “Navikao sam na to. Ne skraćujem ime obično, ali moj otac je također bio Ričard i svi su ga zvali Dik.” Namiješim se Obri. Ona kipti. “Zašto ne dođeš do mog ureda pa da vidim kako ti mogu pomoći.” “Zapravo, radije bih sačekao gospođu Blum. Posebno su mi nju preporučili.” “Nisam slobodna,” Obri ispljune. Dik se izgleda zaprepasti zbog Obrina ispada. I to me učini pomalo srećnim. Sviđa mi se to što mu ne pokazuje svoju vrckavost. Dušo, sve to čuvaj samo za mene. Želim svu tvoju vrckavost samo za sebe. “Pa,” Dik se okrene ka Obri. “Šta imaš u rasporedu danas? Možda bih mogao preuzeti nekoga od tvojih poslijepodnevnih sastanaka?” “Radije bih da preuzmeš gospodina Bejtmana.” Dik me pogleda sa očima punim izvinjenja, zatim joj se obrati blagim zaštitničkim glasom. “Čini se da gospodin Bejtman želi da lično ti preuzmeš njegove poslove, Obri.” Nasmiješim joj se. “Zaista sam se radovao tvom preuzimanju.” Dik mi pritekne u pomoć. “Zašto ne dođeš u moj ured pa da vidimo kako bismo mogli očistiti tvoj raspored pa da možeš početi sa gospodinom Bejtmanom?” Dik i Obri izađu iz ureda i poslije pet minuta, Obri se vrati sa recepcionarkom Keli. “Izvoli sjesti, Keli.” Dovela je pratnju. Razočaran sam, jer ne mogu sam sa njom provesti vrijeme, ali daleko od toga da sam obeshrabljen. Obri, u drugu ruku, nije baš sretna. Ozlovoljeno izvuče iz ladice žutu fasciklu i baci je na sto. “Koja je priroda pravne usluge koja vam je potrebna, gospodine Bejtman?” Ruka sa olovkom joj je spremna za pisanje, i čak me ni ne pogleda. Keli izgleda zbunjeno zbog scene koja se odigrava pred njom. “Zapravo, imam dva predmeta.” Otvorim folder koji sam ponio sa sobom, otvorim veliku žutu kovertu i gurnem je njoj preko stola. “Primio sam ponudu jedne firme koja bi htjela da iskoristi neke moje fotografije u svojoj kampanji.” Zakikoće se. “Oh. Tako je. Ti si model za guze.” 118

Naš svet knjiga Ignorišem je. “Bilo kako bilo, firma koja želi da iskoristi moje fotografije u svojoj kampanji, želi ekskluzivna prava na njih, a tu je jedna Američka firma koja koristi te iste fotografije na svom web-sajtu, bez dozvole. Moram da im pošaljem pismo da obustave i prestanu da prikazuju moje fotografije, te da ih otklone prije nego potpišem ugovor.” “Dobro.” “I također, želim da pregledam taj ugovor.” “Još nešto?” “Možda da razgovaramo o uvjetima ugovora na večeri?” “Ne bih rekla.” “Na doručku?” “Izlazite, gospodine Bejtman.” Ustanem. Gurao sam poprilično jako, i ne želim da testiram granice. “Znaš kako me možeš dobiti kada budeš imala mogućnosti da pregledaš dokumenta?” “Da.” Konačno me pogleda. “Očigledno, sada si dostupan sve vrijeme.” Ljuta je. Ali nekako, to što je ljuta mi daje nadu. Da joj nije stalo, do sada bi popustila. “Hvala vam na vašem vremenu.” “Keli, molim te pokaži gospodinu Bastardu gdje je izlaz.” *** Tokom slijedeća tri dana, zaglavio sam sa svojom rutinom. Dobro, sa većinom svoje rutine. Stižem u Džeferson Strit u normalno vrijeme, samo što sada uđem u Starbaks ujutro i čitam novine uz svoju jutarnju kafu. Svakog dana platim Obrinu kafu, i dodam još nešto u njenu narudžbu. Jučer je to bio mafin sa bananom i orasima. Danas sam se odlučio za čokoladni kolač. I ja jedem istu tu stvar i pijem istu kafu. To je najbliže doručku sa Obri, koliko sada mogu da dobijem. Melani, moj barista, i ja, brzo sklapamo prijateljstvo. Doda mi moju kafu. “Znaš, nasmije se kada joj kažem da si ti sve platio.” “Stvarno?” Klimne glavom. “Pokuša brzo da to prikrije. Ali ja to vidim.” Nema pojma da mi je upravo popravila dan. “Hvala, Melani.” Nagne se preko šanka kao da mi namjerava ispričati tajnu. “Svi navijamo za tebe.” To je slatko. Ali oni ne znaju šta sam ja uradio Obri.

119

Naš svet knjiga U osam sati, vratio sam se u svoj džip. Želim da budem blizu nje, ali ne i da je razljutim, jer sam joj uvijek ispred lica. Neće da mi daje do znanja da me je primjetila, ali zna da sam tu svakog jutra. Kao alarm, u pola devet, Obri ulazi u Starbaks. Par minuta poslije ponovo izađe. Sa kafom i čokoladnim kolačem u rukama, krene ka svom uredu, zatim se zaustavi i iznenadi me kada krene prema meni. Spustim prozor. “Možeš li, molim te, u buduće da mi kupuješ doručak sa manje masnoće?” Natjeram se da ne izgovorim ono što sam zaista htio reći, da bih joj pravio svakog jutra šta god poželi u njenoj kući. Umjesto toga, nasmiješim se i kažem, “Dogovoreno.” Klimne glavom, okrene se, ali se nakon dva koraka ponovo zaustavi. Nije se ponovo okrenula kada mi se obratila, “Princezini cvjetovi su ovog jutra procvjetali. Prelijepi su.” Potom je opet nestala na deset sati. Otišao sam u teretanu, pa potom proveo par sati u Home Depot-u da bih kupio par stvari koji su mi potrebni za slijedeći poduhvat u Obrinom dvorištu. Kada sam prvi put odlučio da krenem za Temekulu, nisam htio da idem motorom, jer sam mislio da ću sa džipom biti manje neprimjetan. Ispalo je tako da mi je džip od dobre koristi sada. Sparno je vruće ovog poslijepodneva, pa sam skinuo svoju majicu i njome obrisao čelo niz koje lije znoj. Istovario sam osam tura kedara u Obrinom dvorištu na 35 stepeni. Kada sam zatvorio vrata na gepeku, jedna žena koja je s vremena na vrijeme često prolazila ovuda se zaustavila da priča sa mnom. “Zdravo, ja sam Filomena.” Na sebi ima jednu od onih kratkih bijelih suknjica za tenis, gumene čizme za kišu do koljena i uski tanki top. Nebo je plavo i bistro, nije kišilo danima. Oči mi padnu na njen dekolte, ne možeš, a da ne primijetiš. Ima dobre sise. “Čens.” Klimnem glavom. Pokaže rukom, koja joj je u zavoju, niz ulicu. “Živim dole niz ulicu, Čense. Gledam te ovdje kako radiš sedam dana. Pitala sam se da li bi htio da obradiš i kod mene?” Predlaže mi da joj kosim nešto, a to definitivno nije njen travnjak. Prošle su dvije godine, to što je gledam to je normalno, oči su bogom date, ali nemam nimalo interesovanja za nju. Pogledam je u oči. “Hvala ti. Ali ja samo obrađujem Obrino.” “Sretnica. Zaista si dodao malo svježine ovom mjestu.” Pogledam u žućkastosmeđi bungalov. Izgleda sada poprilično dobro. “Hvala. Ovo su princezini cvjetni grmovi.” “Nisam pričala o cvijeću.” 120

Naš svet knjiga Pokušam da promijenim temu. “Nadam se da niste puno povrijedili ruku.” “Spotakla sam se preko moje svinje u sred noći. Samo smo on i ja tu. On je muškarac kuće.” Namigne i krene da ide, pa dobaci preko ramena. “Ako promijeniš mišljenje, broj moje kuće je 41. Svrati. U bilo koje doba.” Kasnije te noći kada sam rekapitulirao svoj dan Karli, moj telefon zavibrira. Dopisivao sam se sa Adel ranije i očekivao sam njenu poruku. Oduševio sam se kada sam vidio da je poruka od Obri. Obri: Tvoja fotografija je uklonjena danas sa web-sajta. Također pregovaram s njima i o pretrpljenoj šteti. Čens: Vau. To je odlično. Dobra si. Obri: Dobra sam u svom poslu. Moraš potpisati izvještaj. Također imam da ti predložim neke promjene vezane za ugovor. Čens: Gdje si sada? Mogao bih da svratim. Obri: Dođi sutra u moj ured u pola 10. Čens: Donijet ću nam naše kafe. Vibracije su prestale i pomislio sam da smo završili sa razgovorom. Minutu poslije, telefon mi je ponovo zaplesao po šanku, a moje srce je zaplesalo zajedno s njim. Poprilično je sjajno šta ti može da da nadu kada očajno tražiš neki znak. Obri: Gradiš li tor za Piksija? Čens: Da. Obri: Obožavati će to. Nakon toga, telefon mi je bio miran, ali mi nije bilo bitno. Imam ujutro sastanak sa Obri.

121

Naš svet knjiga

19 POGLAVLJE Zelena je definitivno moja omiljena boja. Očigledno je da i Obri uživa u njoj, jer je ovo drugi put kako je obukla zelenu košulju otkako sam počeo sa svojom rutinom uhođenja. Tamna boja čini njenu kožu još kremastijom, a zelena boja njenih očiju me podsjeća na peridot - mamin kamen rođenja. Razmišljajući o mami, sjetim se da sam također propustio i dva Obrina rođendana. Pročistim grlo i progovorim. “Izgledaš prelijepo.” “Jesi li čuo i jednu riječ koju sam izgovorila?” Zapravo nisam. Bio sam previše zauzet svlačeći je očima, da bih se koncentrisao. Bože, šta samo želim da joj radim. Zbog stola je bilo nemoguće da se fokusiram. Sjedi iza njega, ali sve što mi je pred očima, jeste njena guza na njemu, i moja glava zakopana među njene noge. Pogledi nam se spoje, i ona je zna o čemu razmišljam. “Nemoj.” Oči su joj molećljive, pa podigne ruku. Ali danas moram da pritiskam više. “Obri moramo razgovarati.” “Ne. Ne moramo. Na poslu sam. I ovo je poslovni sastanak. Zbog toga je i Keli ovdje.” Pokaže na recepcionarku koja sjedi do mene. Ako Obri misli da će me tako spriječiti da pričam, onda nije dobro procijenila moje stanje očajanja. “Onda, nađi se sa mnom poslije posla. Na doručku. U dva u jutro. Nije mi bitno kada i gdje. Samo se nađi sa mnom, Obri. Moramo da razgovaramo. Oboje moramo da riješimo neke stvari.” “Ja sam već sve riješila. I odlučila sam da će naše vrijeme provedeno zajedno biti u okrugu ovog ureda.” Minutu samo zurimo jedno u drugo. Jedino ko se trza je jadna Keli. Migolji se u svojoj stolici kao da mora da ide u toalet. Naposlijetku, razbijem tišinu. “U redu, Obri. Ne ostavljaš mi mnogo izbora.” “O čemu pričaš?” “Razgovarati ćemo upravo sada i upravo ovdje.” Obri ustane i prekriži ruke preko prsa. “Nećemo.” Ustanem i ja i pridružim joj se, ponavljajući njene postupke. “Da. Hoćemo.” Kelin glas zvuči prestrašeno. “Da li želite da odem?”

122

Naš svet knjiga Obri i ja odgovorimo u isto vrijeme. Samo što ja kažem da, a onda vikne ne. Keli ustane, potom se brzo vrati nazad kada je Obri pogleda. “Obri, gdje da počnemo onda? Pošto Keli ne zna cijelu priču, možda bi trebali početi od ondje gdje smo zadnji put bili zajedno, sa stolom u sobi?” Obrine oči plamte. Okrenem se i obratim se Keli. “Jesi li ikada bila u Las Vegasu? Tamo ima jedan hotel...” “Keli, možeš da ideš.” Nije joj trebalo dva puta reći. Keli izleti iz ureda i zatvori vrata za sobom. Moram se sjetiti da kada budem izlazio da joj se zahvalim zbog toga. “Zašto radiš ovo, Čense?” Pokušava da ostane pribrana, ali osjetim kako joj se glas slama. “Potrebno mi je da me samo saslušaš. Ako budeš poslije željela da te ostavim na miru, uradit ću to. Dajem ti svoju riječ.” “Tvoju riječ?” Podrugljivo se nasmiješi. “Petnaest minuta. Toliko mi je potrebno.” “Deset.” Ta tvrdoglavost. Ne mogu si pomoći a da se ne nasmiješim. “U redu. Deset. Možemo li da sjednemo?” Nevoljko sjedne. Čekao sam više od dvije godine na ovaj trenutak, a sada odjednom, ne znam odakle da počnem. Pa počnem od početka priče. “Sjećaš li se kada sam ti pričao o svojoj sestri Adel?” Klimne glavom. “Rekao sam ti da je prošla kroz težak period. Ali izostavio sam koliko su stvari zapravo bile teške.” Lice joj se odjednom raznježi. Ispuhnem zrak i provučem ruke kroz kosu. Neka vrelina struji od mog stomaka do mog grla. Vrijeme nije ublažilo ni sekunde ono što se dogodilo. Isto kao da sada vodim ovaj razgovor sa detektivom prije dvije godine. Riječi jednostavno teško izlaze. “Adel je bila silovana.” Obrina usta se otvore, i ruka joj poleti na grudi. “Nisam bio tu za nju. Upetljala se u loše društvo.” “Žao mi je. Da li je sada dobro?” Nasmiješim se sjećajući se sestre od neki dan, kako nosi prokletu punđu na glavi. “Da, sada je poprilično dobro.” Obri klimne. “I zbog toga si otišao?” “Da. Ali tu ima još nešto.” 123

Naš svet knjiga “Još nešto?” “Duga priča. Ali policija je imala problema da nađe tipa koji joj je to uradio, pa sam ja uzeo stvar u svoje ruke.” “Koje stvari?” Gledam je direktno u oči dok izgovaram slijedeći dio, “Pretukao sam čovjeka sve dok mi nije rekao gdje bih mogao naći tipa koji je napao moju sestru.” Jedan od najvećih strahova koje sam uvijek imao je šta ako je uplašim kada joj to ispričam. Ali Obri se nije ni trznula. To je moja djevojka. Neustrašiva. Njena reakcija mi da hrabrosti da nastavim. “Žestoko sam ga povrijedio. Morao sam da platim zbog toga šta sam učinio. Onog poslijepodneva kada sam te ostavio, počeo sam da služim svoju dvo godišnju kaznu.” Obri zuri u mene. Dam joj minutu da probavi sve ovo što sam joj rekao. Zatim završim ono što sam počeo. “Izašao sam onog dana kada sam se pojavio ovdje u Temekuli. Nisam planirao da te sretnem prije nego završim sve. Dao sam sve od sebe da se udaljim od tebe tokom našeg putovanja. Ali nisam mogao uspjeti.” “Zašto mi nisi rekao?” “Zato što si ti zaslužila bolje. Nisam želio da me čekaš dvije godine. Već si bila otkačila jednog gubitnika, i bila si spremna da nastaviš dalje. Nisam mogao da te natrpam sa još prtljaga.” “Pa si mi umjesto toga, slomio srce?” Nije baš očekivala odgovor. Postavila je ovo pitanje samo da bi donijela zaključak. Klimnem. I svoje, također. Oboje smo tihi već duže vrijeme. Gleda u svoje preklopljene ruke na stolu. Potrebno mi je da joj kažem još jednu stvar, i ona mora da me sasluša. Pomaknem se u stolici i nagnem se naprijed, pa joj prekrijem ruke svojima. “Možeš li da me pogledaš?” Dvoumi se, ali naposlijetku me pogleda. “Žao mi je, princezo. Zbog svega. Zbog toga što sam te povrijedio. Zbog toga što sam te ostavio. Zbog toga što nisam bio tu kada si se probudila. Zbog toga što od onda nisam svaki dan bio sa tobom.” Obri zatvori oči. Na njenom licu vidim bol, i mrzim to što je zbog mene tu. Želim tako jako da obmotam ruke oko nje i da je čvrsto držim, ali ne mogu. Pritisnuo sam je dovoljno, sve više bi bila samo moja sebičnost. Srce mi lupa u prsima kada ona otvori oči, pogleda u naše spojene ruke, prsten je još uvijek na mom prstu. Moja vjenčana burma. Oči joj zasuze. 124

Naš svet knjiga Tišina je mučenje. “Žao mi je što ste ti i Adel morali proći kroz to,” konačno izgovori promuklim glasom. “I meni. Samo želim da to sve stavim iza sebe i da nastavim dalje.” Još jedna tura tišine. “Konačno sam sretna. Ričard me čini sretnom.” To jebeno boli. Nastavi, “Treba mi vremena da razmislim. Provela sam zadnje dvije godine mrzeći te.” “Razumijem.” Princezo, dozvoli mi da se iskupim za to. “Koliko dugo ostaješ u gradu?” Sve dok ponovo ne budeš moja. “Nisam još uvijek ništa planirao. Ali nekako sam u sredini jednog projekta.” To je uzrokovalo da joj se uglovi usana malčice podignu. Iako je brzo nakon toga ponovo postala ozbiljna. “Potrebno mi je neko vrijeme,” ponovi. Prošle su dvije pune godine, ali konačno sam dobio svoj mir. Sada ću da čekam da vidim šta bi moglo vratiti Obri njezin. *** Nisam bio siguran kako ću se tačno osjećati kada ispričam sve Obri, možda sam mislio da ću osjećati olakšanje. Ali stvarnost je da se osjećam još nervoznije nego prije. Prije sam znao da imamo nekih nerazriješenih poslova. Ali sada... šta ako sada, pošto sve zna, mi oprosti, ali ne bude željela da bude sa mnom? Ili ćemo konačno otvoriti nova vrata ili ćemo stara zatvoriti zauvjek. Sjedim u svom džipu, pred njenim uredom, već dva sata, iako sam obećao da ću joj dati prostora. Morao sam samo da se uvjerim da je dobro. Glava mi puca, spustim malo sjedište i skoro da zatvorim oči na par minuta. Ali blijesak zelene boje mi odvrati pažnju prije nego uspijem spustiti kapke. Obri stoji ispred zgrade i nosi svoju aktovku. Stavila je sunčane naočale, i prelazi cestu dok gleda u pod. Za razliku od prije, ne drži telefon u ruci i ne korača brzo. Umjesto toga, njezina pojava izgleda poražena, i korača veoma teško. Odmah nakon što mi je nestala iz vida, i otišla ka parkingu, gledam kako njen Audi izlazi i ide prema kući. Iznenadim čak i sebe, ne krenem da je pratim. Nego odlučim da refokusiram svoju energiju. Biti pripremljen za borbu, znači upoznati svog neprijatelja. Vrijeme je da saznam malo više o Diku. 125

Naš svet knjiga Skoro u sedam sati, pojavi se moj suparnik. Pojuri ka svom BMW-u i krene u suprotnom pravcu od Obrinog doma. Napravim polukružni i krenem za njim. Idem za princezinim jebačem skoro pola sata, kada konačne krene ka izlazu sa autoceste. Nisam upoznat sa ovim dijelom Kalifornije, ali nije potrebno biti neki geografski stručnjak da znaš da je ovo područje suprotno od idiličnog susjedstva. Tu su i jasno vidljivi znaci - zgrade sa slomljenim prozorima, kao i prozori zakucani daskama, grafiti, neuredna dvorišta, stari automobili koji izgledaju napušteno. Par komercijalnih zgrada u čijim prizemljima su prodavnice su okovane rešetkama na vratima i prozorima. Policijsko auto stoji na raskrsnici sa četiri trake. Gdje to, jebote, Dik živi? Pratim ga sa malo većim razmakom, dobro pazim da moj džip ostane neprimjetan. Krivudao je po sporednoj ulici zbog čega poželim da zaključam vrata. Naposlijetku uspori i parkira se uz ivičnjak. Parkiram se na suprotnoj strani ulice, udaljen nekih pet auta, ili više. Ako namjeravam da nastavim sa ovim sranjem, stvarno mi je potreban neki jebeni dvogled. Dik posegne ka zadnjem sjedištu, izvuče torbu, i krene da presvlači svoju odjeću baš tu, na prednjem sjedištu automobila. Šta to, jebote, on radi? Ulica u kojoj smo se parkirali je ograđena trošnim multi-obiteljskim kućama. Par momaka sa maramama oko glave stoje na igralištu u blizini. Poprilično sam siguran da sam par takvih ostavio iza sebe u kaznenom domu. Dik izađe iz auta, pogleda oko sebe čudljivo i uputi se prema jednoj od propalih zgrada. Nestane niz betonske stepenice koje kao da vode do ulaza u podrum. Poslije par minuta, još jedan čovjek krene ka istim vratima. Ovaj tip ima dugu bradu, i nosi vunenu kapu i ogromnu vojnu jaknu, iako je vani blizu 29 stepeni. Također i neprestano češe lice i dok hoda mahnito gleda oko sebe. Dik je otišao u jazbinu za drogu? Dan mi postaje puno interesantniji. Nakon što sam proveo dvije godine u zatvoru punom kriminalaca, jedva sam čekao da pobjegnem odavde prije nego noć padne. Susjedstvo koje se do sada činilo opustošeno, počinje odjednom da oživljava sa ljudima koji ne izlaze van sve dok nemaju priliku da se kriju u sjeni tame. Ali ja čekam. Ako Dik može da bude ovdje, mogu i ja. Prošlo je više od sat vremena kada je princezin jebač istrčao uz stepenice i izašao na cestu. Sa smeđom papirnom vrećicom u ruci nije gubio vrijeme da uskoči 126

Naš svet knjiga u auto. Njegova fensi vozilica se pokrenula prije nego je uspio i zatvoriti vrata. Sada neću da ga pratim. Znatiželja je izvukla ono najbolje iz mene, i prije nego sam shvatio šta radim, zaključao sam svoj džip. Nisam isplanirao šta ću da uradim jednom kada stignem pred vrata - da kupim odvratni krek kao dokaz kojim ću pokazati Obri da je Dik u stvari jedan obični kurac, ali to vjerovatno i nije tako dobra ideja. Morat ću se zadovoljiti tim što ću saznati s čim imam posla, i o toj informaciji ću brinuti poslije. Prolaz za stepenice je uzak, i samo par stepenica vode do zatvorenih vrata. Kada stignem do zadnje, shvatim da su vrata zapravo odškrinuta. Također se čuje i muzika iznutra. Gurnem ih da ih otvorim. Isprva, sasvim lagano. Zatim malo više. Sve dok se vrata širom ne otvore, i skoro da upadnem u prostoriju. Razgledam, očekujući da ću pronaći pištolj uperen u moju glavu, jer sam provalio u jazbinu droge. Ali ono što ugledam je sušta suprotnost. Sveštenik drži vrata otvorenim i pruža ruku iza sebe želeći mi dobrodošlicu. “Uđite. Kutljače Ljubavi su sretne što će vas nahraniti večeras.” Potrebna mi je minuta da shvatim gdje sam upravo došao. Javna kuhinja. Princezin jebač nije kupovao krek; hranio je siromašne. Jebote. Definitivno moram povećati ulog u ovoj igri.

127

Naš svet knjiga

20 POGLAVLJE Čini se da su Obri i Dik jedan par filantropa. Par dana poslije mog otkrića u vezi Dika, sjedim u džipu u Džeferson ulici, otvorim lokalne novine, i na sredini lista o dijelu o zajednici, ugledam Obrin prelijepi osmijeh zajedno sa člankom o novom skloništu za životinje koji se upravo otvorio. “Lokalni advokati, Obri Blum i Ričard Klin iz advokatske tvrtke Šerman, Klin i Lif, prisustvovali su velikom otvaranju Park Stritskloništa za životinje. Klin i Blum, kao članovi upravnog odbora Park Strit-a, pomogli su u prikupljanu preko 500 000 dolara od donatora koji su podržali otvaranje novog skloništa.” Na kraju članka je telefonski broj skloništa. Automatski ga pozovem. Javi se djevojka, “Park Strit, sklonište za životinje?” “Zdravo, pitao sam se da li su vam potrebni volonteri?” “Zapravo jesu, gospodine. Prijeko su nam potrebi šetači pasa. Da li ste možda zainteresirani za to?” “Naravno. Mogao bih svratiti ovog poslijepodneva.” “Dobit ćete par formulara koje ćete morati popuniti zbog procedure, pa najvjerovatnije nećete početi sa zadatkom do kraja sedmice.” “To je u redu. Jedva čekam da vam budem od pomoći.” Eto ti sada, princezin jebaču. *** Uhoda, vrtlar, čoban... i dodati zanimanje šetač pasa, biografiji Čensa Bejtmana tokom njegovog boravka u Temekuli. Dnevna rutina mi je sada podrazumjevala virtualni doručak sa Obri u Starbaksu, teretana, vrtlarenje ili bolje rečeno, Piksijevo vrijeme, i poslijepodneva provedena u šetnji tri do pet pasa odjednom. Za nekoga ko nije zaposlen, prepun sam obaveza i u boljoj sam kondiciji nego ikada u životu. Ovog petka popodne sam u parku sa Velikim Denom, mješancem njemačkog ovčara i hrtom, kada dobijem poruku od Obri. Obri: Danas sam dobila tvoj novi ugovor. Trebaju te da potpišeš ugovor ovog poslijepodneva da bi stigli da ispune rok proizvodnje. 128

Naš svet knjiga Pokušavam da smirim tri psa koji laju sa jednom rukom, pa pokušam glasovnom porukom da joj odgovorim. Čens: U parku sam, izveo sam pse u šetnju. Čim završim doći ću. Obri: Izveo si pse u šetnju? Znao sam da će je to zainteresirati. Zapravo, nadao sam se tome. Ovo je savršen tajming da joj dam do znanja o svom najnovijem poduhvatu. Čens: Volontiram u tvom skloništu. Vidio sam članak. Znam da ti to mjesto znači puno. Želio sam da pomognem. Obri: Jesi li ozbiljan? Čens: Doći ću do ureda oko 5 sati, nakon što ih vratim. Može? Obri: Imam nekih planova večeras, pa sam namjeravala da napustim ured do tada. Šta misliš da sada svratim do parka i da ih odmah brzinski potpišeš? Čens: Gdje ćemo se naći? Obri: Kod štanda na ulazu, oko 4 i 15. Čens: Vidimo se. Savršeno. Da budem potpuno iskren, psi zapravo šetaju mene. Dopustim im da me vode gdje god žele da idu. Pokupim njihove izmete u roze plastične vrećice koje sam dobio od skloništa, i bacim ih u kante za smeće. Šta samo radim zbog tebe, Obri Bum. Došlo je vrijeme da se nađem sa Obri, moram pod hitno da savladam pse. “Hajde, momci. Idemo ovim putem.” Dva veća više izgledaju kao konji nego kao psi. Zaustavim se kada je ugledam. Nije me primjetila odmah. Stoji sama sa žutom kovertom pod rukom, i jede sladoled u kornetu. Usta mi se navlaže dok gledam pokrete njenog jezika kako se kreću po sladoledu. Sunce je obasjalo prirodne pramenove sa nijansama crvene u njenoj kosi. 129

Naš svet knjiga Lagani povjetarac pomalo podiže njenu suknju izazivački. Nedostaju mi te noge. Zapravo, nedostaju mi te noge obmotane oko mojih leđa dok sam ja zakopan duboko u nju. Kurac mi se trzne na tu pomisao. Psi nisu baš sretni zbog naglog zaustavljanja samo da bih je posmatrao. Osvetili su mi se tako što su odjednom pojurili ka mjestu gdje ona stoji, vukući mene za njima. Obri se počne smijati kada me vidi kako se borim da ih smirim. “Pune su ti ruke posla,” nasmiješi se. Sve ovo je vrijedno tog iskrenog osmijeha, koji je u zadnje vrijeme rijetkost na njenom licu. Ima malo sladoleda na donjoj usni, i žudim da ga posišem. Čini se da su i psi, isto kao ja, opčinjeni njome. Den poliže malo njenog sladoleda. Ostao je prekriven pljuvačkom, tako da mu Obri da i ostatak. Svu su pažnju usmjerili na nju, iako je praktično gaze i ližu joj lice. Ovčar izgleda kao da želi da joj zaskoči nogu. Psi bi se izvukli kada bi počinili ubostvo. Nikada do sada nisam poželio da budem pas. Stegnem povodce i kažem, “Smirite se, momci. Dajte Obri malo prostora.” “Gospodine Bastardo, dajete interesantne savjete.” “Ja barem nisam pokušao da te ližem.” Izvijem obrve. “Iako sam razmišljao o tome.” “Jesi, zar ne?” “Da. Sada, zapravo. Ali kada želim, mogu da suzbijem svoje potrebe. To je prednost, je li tako?” Namignem. “Pa, čestitam što se ne ponašaš kao životinja.” “Ponekad nije lako, jer znam šta propuštam. Pošto sam te već okusio.” Odmahne glavom, i kaže, “Odvratan si.” “Ali ti se sviđa.” “Ne, ne sviđa.” Prevrne očima, ali izraz na njenom licu je pun zabavljenosti. Tu je moja prljava djevojka. Otvori folder i izvadi olovku iz tašne. “Trebao bi da potpišeš ugovor. Pažljivo sam ga pregledala. Sadržava sve što smo zahtijevali, nema iznenađena, ali ti slobodno pregledaj prije nego potpišeš.” Našvrljam brzo potpis na dnu stranice, pa joj vratim olovku. “Nema potrebe. Vjerujem ti u potpunosti.” Pogledam je pravo u oči, pa dodam. “Sumnjam da i ti možeš to da kažeš za mene, ali radim na tome.” 130

Naš svet knjiga Postane sjetna. “U pravu si. Ne mogu da kažem isto.” Vrati folder ponovo pod ruku. “Trebalo bi da krenem. Moram negdje da idem.” “Imaš sastanak sa Dikom?” “Prestani više da ga zoveš tako. Posljednji put ti kažem, njegovo ime je Ričard.” Ton mi postane ozbiljan. “Hajde, Princezo. Samo se šalim oko svega... tvog okusa... Dika... svega. Znaš moj smisao za šalu. Prije si ga voljela.” “Stvarno? Jesam? Zanimljivo, jer se baš i ne sjećam događaja koji su se desili prije nego sam se probudila sa osjetljivosti među nogama i kada sam otkrila da si ti otišao.” Jebi ga. Osjećam se kao da me je udarila u stomak. Kada će ovo postati malo lakše? Napravim korak bliže njoj. “Moramo još da razgovaramo o onome što se desilo. Ja...” “Stvarno moram da idem,” Obri kaže, pogleda u sat i krene da ide. Psi postanu razdražljivi i počnu da me vuku u pravcu malih jorkširskih terijera koji trčkaraju okolo sa povodcem na leđima. Viknem na njih. “Sranje! Usporite.” Kada sam uspio da se okrenem, moja djevojka je otišla. *** Nakon tog fijaska, otišao sam pravo u bar i izjadao cijelu priču Karli. Dok mi toči drugo piće, odmahne glavom. “Želiš da znaš šta ja mislim? I ona je jednako loša kao što si i ti.” “Pojasni to.” “Oboje igrate igrice.” Promućkam piće u čaši. “Pa, ako ovo i jeste igra, definitivno više nije toliko zabavno.” “Pretvara se da te ne želi ovdje, a opet, i ona je uhvaćena kako uhodi tebe. Da zaista ne želi da ima išta sa tobom, nikada ne bi prihvatila tvoj slučaj. Rekla bi svom dečku istinu, a on bi te izbacio na ulicu, bio ti klijent ili ne. Krije te od njega, jer još uvijek ima osjećaje prema tebi, i ne želi da on sazna. Australijanac, da li si ti slijep?” Srce počne brže da mi lupa, ispunjeno novom nadom. “Nikada nisam razmišljao na taj način.” “Moraš da zaustaviš ovu igru mačke i miša. Otkrij koje su njene namjere. Ti si dobar momak, Čense. Znam da si je povrijedio poprilično 131

Naš svet knjiga jako, ali i ti si povrijeđen također. Ona to mora da zna. Prestani da se pretvaraš da ti je sve ovo u redu.” “Šta predlažeš?” “Prestani da glumiš heroja. Koliko još možeš posijati grmova, gospodine Zeleni? Vidiš da ti to ne pomaže. Ono što ti zaista treba, jeste da posadiše sebe u njezin grm. Prestani da gubiš vrijeme, i reci joj šta želiš.” Nasmijem se. “Mislim da jedino što imam zeleno je moj utrnjeni kurac.” “Zelena Gromada,” našali se. Dodam, “Šrek.” Oboje se smijemo. Kada smijeh izblijedi, pogledam je, moj glas razuma. Njeno prijateljstvo mi zaista mnogo znači. “Karla dušo, šta bih ja radio bez tebe?” Kao da je porumenila na moj komentar. To mi nije nalik na nju. Pročisti grlo pa nasloni se rukama na šank. “Gledaj, najozbiljnije, večeras moraš da odeš kod nje. I bez ikakvih sranja, reci joj šta osjećaš. Pobrini se da shvati da nećeš zauvjek biti tu negdje. Vrijeme je dragocjeno. Postoji puno drugih žena koje bi voljele da imaju priliku da te usreće ako već to ona ne želi.” U stotinki sekunde, sjaj u njenim očima me je natjerao da se pitam da li se to što je rekla odnosi na nju. *** Uzeo sam pauzu preko vikenda od uhođenja Obri. To je bio prvi put da je cijeli dan prošao, a da nisam vidio ni njenu sjenu. Ali stvarno mi je potrebno malo vremena nasamo da bih mogao da razmislim, a bez njenog prelijepog lica da me ometa, i njene sočne guze. Iako mi je zadnji razgovor sa Karlom podigao samouvjerenje, što više provodim vremena nasamo, sve više se sumnje uvlači u mene. U nedjelju sam većinu dana proveo u vešeraju. Gledajući kako se moja odjeća vrti i vrti u sušilici, pomaže mi da meditiram i da sagledam stvari. Iako sam uvijek govorio da ću se zadržati u gradu koliko god je to potrebno, mislim da ne bih mogao da se držim toga ako me je Obri već otpisala. Ako je namjerava da ostane sa Dikom, onda to moram da znam. Jedna je stvar navesti je da mi oprosti, a sasvim druga je navesti je da mi oprosti i da mi da drugu šansu, i da ostavi čovjeka koji je navodno čini sretnom i koji je bio tu za nju kada ja nisam. 132

Naš svet knjiga Odlučio sam da ću sutra naveče, kada se Obri vrati sa posla, pokušati da dobijem odgovor jednom za svagda.

133

Naš svet knjiga

21 POGLAVLJE Ponedjeljak je jutro, preskočio sam jutrošnju rutinu za doručak u Džeferson ulici i uputio sam se odmah ka Obrinoj kući. Danas bi trebao biti dug dan, završavanje sitnica oko Piksijevog tora, i moram se potruditi da je sve završeno i u redu, u slučaju da se večerašnji događaj ne završi dobro u moju korist. Zaustavio sam se da kupim kozin najdraži buritos, bez kukuruza, i krenuo sam ka prozoru da mu dam ručak. Gledajući ga kako drobi hranu u dva zalogaja, počešem ga po glavi. “Slušaj, moram nešto važno da ti kažem.” Previše je zauzet lizanjem papira, u kojem je bio umotan buritos, da bi me slušao. “Potrebno mi je da znaš, da ako odem, da to nije zbog tebe. U redu?” “Beee.” “Ništa više ne želim od toga da te gledam svaki dan, i da nas troje budemo zajedno. Samo nisam više siguran da li je to moguće. Ako nije, ponovo ću morati da odem. Jer bih bio previše tužan da ostanem.” Pogleda me klonulim očima. Iako je navodno slijep, ponekad bih se mogao zakleti da me vidi. “Ako se to desi, obećavam ti, nikada te neću zaboraviti. U redu?” Piksi stavi svoju bradu u moju ruku, i ja uradim nešto što nikada do sad nisam uradio. Nagnem se i poljubim njegovo čelo. To nije ona vrsta poljupca kojem sam se nadao da ću dobiti, ovdje u Temekuli, ali definitivno je odmah na drugom mjestu. On je maskota vremena provedenog sa Obri, i uvijek je bio u centru dobrih sjećanja koje smo dijelili. Nikada ga neću zaboraviti. Uslikam nas. Sada sa svoje liste zadataka mogu da prekrižim stavku - poljubiti kozu. Ostatak poslijepodneva proveo sam tražeći princezine cvjetove. Nisam želio da ih uberem sa grmova koje sam posadio, tako da moram pronaći cvjećaru koja ih ima. Konačno sam uspio da pronađem jedan buket i odnio sam ga u motel. Istuširao sam se, obukao tamne pantalone i crnu majicu, i stavio sam malo kolonjske. Veoma je važno da izgledam i mirišem dobro večeras. Odlučio sam da se ne javim Obri. Ne želim da me odgovori od dolaska. Tako da, dolazak pred njena vrata bez najave je igra na sreću.

134

Naš svet knjiga Veče je lijepo. Svjetla iz njenog bungalova su osvjetljivala mračnu ulicu. Kod kuće je. Ja sam kod kuće. Dok mi srce luđački lupa, parkiram džip iza ugla i ostanem da sjedim u njemu barem dvadeset minuta, ponavljajući u sebi ono što želim da joj kažem. Neko je izašao iz kuće pred koju sam se parkirao. Žena prilazi džipu vrckajući guzom sa sisama koje kipe preko ruba spavaćice, i sa papučama na nogama. Kada sam joj vidio zavoj na ruci, sjetio sam se da je to Obrina droljasta susjeda, Filomena. A sada vidim da ima zavoj i na nozi. Šta, koji kurac? Ova cura je prava nevolja. “Hej, zgodni. Vidjela sam tvoj džip.” “Izvini, nisam shvatio da živiš ovdje. Nisam se trebao parkirati pred tvoju kuću.” “Šališ se? Sva sam se uzbudila kada sam pomislila da si ipak odlučio da me odradiš nakon svega.” “Ne, nisam došao u kvart zbog posla.” “Možda bi onda samo htio da uđeš i da me pojebeš?” “Vau... pa... hm... iako je to primamljiva ponuda, nisam baš dostupan za to. Ali hvala.” “Zašto onda ne uđeš na piće? Obećavam, ne grizem.” “Ne. Zapravo, krenuo sam kod Obri.” Stavi povrijeđenu ruku na kuk. “Da li si svjestan toga da Obri ima dečka?” “Da, prilično sam svjestan.” “Pa, ako promijeniš mišljenje, znaš gdje ćeš me naći.” Okrene glavu kada vidi neko auto koje prilazi. “Izgleda da je stigao. Ovo će biti zanimljivo.” “Ko je stigao?” “BMW koji je upravo prošao je auto Obrina dečka.” Stomak mi potone. Jebi ga. Nakon što je Filomena konačno otišla u kuću, nastavio sam da sjedim još dugo vremena ne znajući šta da radim. Uzmem cvijeće, i naposlijetku izađem iz džipa, planirajući da ga samo ostavim pred njena vrata. Kada sam se približio, ono što sam vidio kroz prozor skoro da je zaustavilo moje srce. Obri sjedi na kauču pored Ričarda, i naslonila je glavu na njegovo rame. Izgleda zadovoljno. Izgleda mirno. Čini se kao da gledaju film. Koliko god boli to što vidim, ne mogu da skrenem pogled. Ta slika je bila moj san. Ništa na svijetu nema što bih više želio, nego da svaku noć 135

Naš svet knjiga dođem kući njoj i da samo budem s njom. Dok tako tu stojim, iz sekunde u sekundu sumnja raste sve više i više. I odjednom, otkako sam stigao u Temekulu, uprkos svom tom uhođenju, po prvi put se osjećam kao stranac koji gleda sa strane. I to me pogodi. Dok sam bio učahuren u zatvoru, vrijeme je napolju zaista teklo. Obri je nastavila dalje. Nastavila je dalje. Čense, ti jebena budalo. Sjećaš se, upravo zbog toga si uradio ono što si uradio? Ovo je ono što si, navodno, želio za nju. Barem dvadeset minuta je prošlo otkako sam shvatio neke stvari, a ja još uvijek stojim na istom mjestu, na travnjaku kojeg sam doveo do savršenstva. Sada znam zašto se osjećam bolesno. U žalosti sam. Prvi put kada sam otišao od nje je nju uništilo. Drugi put kada odlazim od nje će uništiti mene. Ali ovog puta, ne znam kako da odem. Ne mogu, a da joj ne kažem zbogom. Za sada, samo ću ostaviti cvijeće na pragu, i možda ću joj poslati poruku sutra, ili ću je nazvati da je obavijestim o svojim planovima o povratku na Hermosa plažu. Kada stignem pred njena vrata, kleknem da bih spustio cvijeće na otirač. Neki udarac me trzne. Vjerovatno me je Piksi namirisao. Pojavi se na prozoru trpezarije, koji je sa druge strane blizu prednjih vrata. Počne neprestano da beeaće. “Šššš.” Upozorim ga. Baš kada krenem da odlazim, svjetlo na trijemu se upali i prednja vrata se otvore. Okrenem se. Obri stoji na pragu. “Čense...” Podignem lagano ruku, i kažem, “Hej.” “Šta radiš ovdje?” Pogleda dole i ugleda cvijeće, i sagne se da ga uzme. “Ostavio si ovo na mom otiraču?” “Tako je. Nisam namjeravao da uđem.” Dik se pojavi, i posesivno stavi ruku oko Obrinog uskog struka. Oči mi padnu na njegove pokrete, a zatim ih podignem i ugledam Obrin preplašeni izraz lica. “Gospodine Bejtmane,” kaže. “Kako vam možemo pomoći?” Mi. Jebi se, princezin jebaču. “Samo sam htio da ostavim Obri mali znak pažnje, jer mi je pomogla oko pravnih stvari.” “To je lijepo od tebe, ali trebao si da svratiš u ured umjesto što dolaziš ovdje.” 136

Naš svet knjiga Seronja. “Zapravo, rano ujutro idem. Pa, ovo je bila moja jedina prilika.” Obri gleda u cvijeće. Glava joj se istog trenutka podigne, a njen pogled buši moj. “Napuštaš grad?” “Tako je. Moj posao ovdje je završen.” Nastavim da je gledam u oči, tako da shvati koliko sam ozbiljan. “Nisam namjeravao da odem, a da se ne pozdravim.” Bez teksta je. Piksi stoji odmah pored njene desne noge. Znajući šta želi, sagnem se, zatvorim oči i pustim ga da mi poliže lice po zadnji put. Kada ustanem, Dik, koji se čini da je zbunjen mojom iznenadnom povezanošću sa kozom, pogleda prvo kozu, pa zatim mene. Stegne stisak ruke kojom drži Obri i kaže, “Pa, želimo vam sve najbolje.” “Hvala.” Krenem da idem, i okrenem se zadnji put. Glas mi je zategnut. “Dobro se brini o njoj.” Nije me briga koliko je neprikladan moj zadnji komentar. Ali morao sam to reći. Progutam bol, i krenem preko trave bez da je pogledam. Ne mogu. Nakon što sam zašao iza ugla, ušao sam u auto i odvukao se. *** Otišao sam pravo u svoju motelsku sobu. Želio sam da odem do bara, da bih se oprostio od Karle, ali bojao sam se da ću se napiti do besvijesti. Nekada uskoro, napisat ću joj pismo, i objasniti koliko mi je puno značilo njeno prijateljstvo. Obri me nije ni nazvala, niti poslala poruku. To je samo očvrsnulo moju odluku da je odlazak najbolja stvar koju mogu uraditi. Okrećem se i prevrćem, ali jednostavno ne mogu da zaspem. Ne mogu da se oslobodim fizičke boli koju osjećam zbog spoznaje da je više nikada neću dotaknuti, tako da se pomirim sa insomnijom. Sjednem uz uzglavlje kreveta, frustrirano povučem kosu, pogledam na spakovani kofer pa zatim u svoj telefon, provjerajući ga, čini mi se stoti put. Pogledam na svoju ruku, skinem burmu od bižuterije iz Vegasa, i ljutito je bacim u kantu za smeće. Dok se jedan dio mene nikad nije ni nadao da će me nazvati, veći dio mene je to očekivao. Ali ono što me najviše muči je što uopšte ne mogu da zamislim svoju budućnost bez nje. Prene me kucanje na vratima. 137

Naš svet knjiga Motel i nije baš u idalnom području, tako da prvo provirim na špijunku prije nego otvorim vrata. Vidim iskrivljenu verziju uznemirene Obri. Moje zbunjeno srce ubrza iako je malo ranije, ostalo bez nade. Otvorim vrata i ne kažem ništa. Ona prođe pored mene i sjedne na krevet. Ostanem da stojim preko puta nje. Tišina je zaglušujuća dok samo gledamo jedno u drugo. Potom, ona krene da priča. “Onog dana sam te čekala šest sati u predvorju hotela...” Kada suza sklizne niz njen obraz, uzmem maramicu i pružim joj je, pa sjednem pored nje. Tijelo mi se napne u očekivanju onoga što će slijedeće reći. “Toliko sam bila sigurna da se vraćaš nazad. Nastavljala sam da ponavljam u glavi ono što si mi rekao one noći u Arizoni kada si kasno došao kući nakon što si otišao po večeru. Rekao si: Nikada ti to ne bih uradio. Tako da sam se nadala tome. Osjećala sam se kao budala, jer iako su sve tvoje stvari nestale, još uvijek sam vjerovala da ćeš se vratiti. Znam da smo zajedno proveli samo osam dana, ali osjećala sam se bliže tebi nego ikome u svom životu. Vidjela sam svoju budućnost sa tobom.” Grudi mi se zgrče. “Reci mi šta se desilo kada si stigla u Temekulu. Moram da znam sve, uprkos tome što boli.” “Dugo vremena sam bila u depresiji. Predala sam se novom poslu. Nekoliko mjeseci nakon što sam se preselila, upoznala sam jednog momka. Postao mi je veoma dobar prijatelj. Zove se Džeremi. Bio je tako sladak i tako dobar prema meni. Bili smo prijatelji šest mjeseci, prije nego mi je postao dečko. Znao je sve što se dogodilo između mene i tebe.” Nasmije se malo, i pogleda me po prvi put. “Mrzio te je.” Nasmiješim se iako iznutra pucam od boli. Nastavi, “Podigla sam zidove, nisam mogla da ga pustim unutra. Još uvijek sam bila toliko opsjednuta tobom iako si ti otišao i povrijedio me. Još uvijek si bio sve što sam željela i sve za čim sam žudila. Gdje god da sam otišla, sve me je podsjećalo na tebe. I Džeremi je to znao. Želio je od mene više nego što sam mogla da mu dam. Želio je moje srce, i čak iako si ga slomio, još uvijek je bilo pripadalo tebi.” “Kako si upoznala Ričarda?” “Nakon što su se stvari završile sa Džeremijem, shvatila sam da mi je stvarno potrebna pomoć. Između moje karijere, mojih veza, stvari vezanim za moju porodicu... osjećala sam se zarobljeno. Pošla sam da idem terapeutu. Pomogla mi je da napravim neke promjene, i da prestanem da okrivljujem sebe zbog tvog odlaska. Pomogla mi je da se pomjerim od problema vezanih za napuštanje i povjerenje. Još uvijek radim na tome. Natjerala me je da vidim, da moram da prihvatim da se ti 138

Naš svet knjiga nećeš vratiti. Prije sedam mjeseci, kada je u moj život ušao Ričard, bila sam spremna konačno da nekog pustim unutra. On se zaposlio kao partner u firmi, i tako smo se upoznali.” “Koliko god da se sprdam sa njegovim imenom, on mi se čini kao dobar momak.” “Nikada mu nisam rekla za tebe. I da, on je predivna osoba. On i ja imamo mnogo zajedničkih interesa. Podstiče me da slijedim svoju strast. On je razlog zbog kojeg sam se uključila u poslove skloništa za životinje.” “To je dobra stvar.” “Nije prva osoba koja me je inspirisala na taj način. Čense, to je bila jedina stvar koju si ti uradio za mene. U tako kratkom vremenskom periodu, naučio si me toliko toga o tome kako treba da živim život. Iako si mi slomio srce, nikada nisam požalila što sam te upoznala. Ni sada se ne bih vratila nazad i promijenila stvari. I to je ono što mi se uvijek čini tako sjebano. Dosta onoga što sam ja sada, je zahvaljujući tebi.” “Voliš li ga?” Bez nedoumice kaže, “Da.” Njen odgovor je kao pucanj u moje grudi izbliza. Progutam i kažem, “Dobro...” “Bila sam tako zbunjena. Koliko god da mi je stalo do Ričarda, ipak ne mogu da lažem. Tvoje pojavljivanje je okrenulo moj svijet naopako. Nikada ne bih mogla da pogodim stvarni razlog tvog odlaska. Sve u što sam vjerovala da je istina... nije. Pretpostavljala sam da si me napustio iz drugih razloga.” “Mislio sam da ti činim uslugu.” “Zašto nisi želio da te čekam?” Zvuči bolno, pa doda, “Čekala bih te sve i jedan dan.” Pomilujem je po kosi. Nisam mogao, a da to ne učinim. “Nikada nisam sumnjao u to. Ali mislio sam da bih ti omrzao. Nisam znao kako bi me vrijeme u zatvoru moglo promijeniti, i nisam želio da čekaš muškarca za kojeg nisam znao da li bi uopšte vrijedilo poslije. U stvarnosti, to iskustvo me je učinilo snažnijom osobom, ali tada to nisam mogao da znam. Više od svega, nisi zasluživala da staviš svoj život na čekanje, baš onda kada si trebala da počneš sa svježim početkom.” “Iako sada, kada vidim stvari mnogo jasnijim, tvoj odlazak je još uvijek veoma traumatičan za mene. Čak i da su stvari drugačije sa Ričardom, ne znam da li bih ti ikada mogla u potpunosti vjerovati da me ne bi opet napustio.” 139

Naš svet knjiga To me unervozi. I odlučim da je vrijeme da pitam ono što mi je na srcu. “Samo mi odgovori ovo. Jesam li zaista zakasnio?” Srce mi lupa. Ona se dvoumi, a nešto u njenim očima mi pruži trunčicu nade. Ovaj trenutak je moja zadnja mogućnost, i nisam previše ponosan da bih molio. Još uvijek sjedi na krevetu kada ja kleknem pred nju, i spustim glavu na njen stomak. “Obri, samo mi reci šta da radim.” Ponovim. “Samo mi reci šta je potrebno da uradim da bi mi pružila drugu šansu.” Nisam osjetio ženski dodir dvije godine, i kada ona provuče prste kroz moju kosu, osjećaj je kao da je to nešto najljepše što mi se dogodilo u životu. Dišem hrapavo. Svaki zvuk koji ispusti, direktno djeluje na moj kurac. To što sam joj ovako blizu me učini očajnim u želji da je samo okusim. Ako treba, iskoristit ću to što je seksualno privlačim. Ako moram da igram prljavo, igrat ću. Govoreći polako preko njenog stomaka, kažem, “Dozvoli mi da ti se iskupim. Kunem ti se da ćeš zaboraviti sav bol. Nećeš se sjećati ni kako se zoveš.” “Ne,” zadihano kaže. Spustim usta na kožu ispod njenog pupka. “Da li te zadovoljava? Da li ti daje ono što tebi treba?” Noge joj drhte. “Čense, prestani.” Njena reakcija tijela mi je dovoljan odgovor. Vratio sam se u igru. “Princezo, pogledaj tamo. Kofer mi je spakovan. Spreman sam ujutro da odem. Da li imam razloga da ostanem? Reci mi.” Izmučeni izraz pređe preko njenog lijepog lica. “Ne mogu ništa da ti obećam.” “Nisam tražio obećanje. Tražio sam šansu. Želio bih da počnemo tako što ću ti opet biti samo prijatelj... baš kao što smo prvi put počeli.” Ustane i počne da korača sobom. “Još uvijek sam sa Ričardom. Neću da ga varam.” “To ti nisam tražio.” Polako joj priđem, pokušavajući da se ne ponašam kao lav uprkos svim svojim predatorskim osjećajima. “Pa, opet te pitam. Želiš li da ostanem?” Pogleda me u oči i šapne, “Da.” “Onda, ne idem nigdje.” Odmakne se. “Moram da idem. Rekla sam mu da idem po sladoled, i da natočim gorivo.” “Bolje onda da odeš i da ga kupiš. Budi pažljiva. Kasno je. Kada ću te opet vidjeti?” 140

Naš svet knjiga “Ričard ujutro ima rani sastanak. Nađimo se na doručku u Starbaksu u devet.” “Mi? Zajedno? U Starbaksu?” “Da, samo nemoj da naručuješ iste stvari kao ja. To je jezivo.” Nasmiješim se. Kada se vrata zatvore iza nje, moj suptilni smiješak se pretvori u onaj ogromni. Priđem kanti za smeće, izvadim prsten i ponovo ga stavim na prst. Sporost i smirenost pobjeđuju u utrci.

141

Naš svet knjiga

22 POGLAVLJE Pola noći sam ostao budan pokušavajući da smislim plan kojim ću natjerati da mi ponovo vjeruje. Prošle su dvije godine i jako želim da se vratim, i figurativno i doslovno - osjećam se kao da ću eksplodirati. Ali na kraju krajeva, znam da nikakav plan neće pomoći. To treba da se dogodi na isti način kao što smo se mi dogodili. Treba da mi budemo samo mi, a s vremenom će sve ostalo doći. E sada, to ne znači da neću iskoristiti svaku prednost koja mi dođe pod ruke. To znači da s vremenom te prednosti trebam samo malo istaknuti. Pod tušem razmišljam o stvarima zbog kojih su Obrine oči sijale. Prvi put kada sam vidio sjaj u njenim očima jeste kada smo bili u zalogajnici i kada sam je hranio iz svog tanjira. Masna jaja i kobasice su bile tako sočne sa Šriraka sosem, i sve o čemu sam tada razmišljao bilo je da više nikada neću moći uživati sam da jedem nakon što sam gledao nju kako me jede iz ruke. Poprilično sam bio siguran da je i moj akcent privlači. Sa te dvije male stvarčice u umu, moje tuširanje bi se moglo odužiti i više nego što sam namjeravao. Ali sada sam spreman za sastanak sa doručkom. I prokletstvo koliko sam gladan Obri. Svratio sam u lokalnu prodavnicu delikatesa i kupio par stvari, spreman da pripremim Australski doručak. Krenuo sam rano u Starbaks sa velikom smeđom vrećicom, želeći da postavim doručak sa Melani prije nego Obri stigne. “Kasniš ovog jutra.” Megan izvuče šoljicu i krene markerom da piše po njoj, pripremajući je za baristu. “Možete li napraviti te dvije? Nalazim se s nekim na doručku.” Moj drski osmijeh je bio dovoljan da Melani shvati o kome se radi. Razgorači oči. Iskreno izgleda uzbuđeno zbog mene. “Misliš, ovog jutra ćeš piti sa njom kafu?” “Da.” Zapljeska rukama. “Znala sam! Ričard je super tip, i sve to. Ali nije isto. Ti si nam pokazao Obri kakvu nikad nismo vidjeli.” Nadam se da je ta Obri, ona prava, i da će nastaviti da se krije za mene. Pitam se da li dobri, stari Dik zna da se moja djevojka voli boriti, i da ima prljavu liniju u sebi. Držim se činjenice da on o tome nema

142

Naš svet knjiga jebenog pojma. “Slušaj, Melani. Hoće li ti smetati ako ja donesem doručak ovdje? Kupio sam neke stvari koje bih volio podijeliti sa Obri.” “Naravno da ne. Slobodno. Uradi sve što je potrebno.” “Hvala, Melani.” Odabrao sam najudobnije mjesto. U uglu je, dvije stolice presvučene smeđom kožom sa malim stolićem među njima. Privučem stolice bliže jednu drugoj prije nego postavim doručak. Obri stigne tačno u devet. Ustanem kada priđe stolu. Tu je onaj čudni trenutak isprva. Želim da se nagnem ka njoj i da je poljubim, iako će to biti samo u obraz. Ali njen govor tijela je krut - skoro nervozan. “Jutro.” Klimnem glavom. Bojažljivo se nasmiješi. “Ćao.” Pokažem na sto iza nas. “Već sam nam naručio kafu i izabrao doručak.” Sjedne. “Šta je sve ovo?” “To je Australski doručak.” “Australski doručak? Ovdje u Starbaksu?” “Pa, ovaj, ja sam ga donio. Melani je sve odobrila.” Obri pogleda preko ramena na šank. Melani sa još dvoje konobara nas napadno gledaju sa ogromnim osmijesima na licima. Prevrne očima kada pogleda nazad na mene. “Reci mi čime ćeš me nahraniti?” Nestašno se nasmiješim. Ona se namršti. “Moramo postaviti neka osnovna pravila.” “Hm, znači namještaš mi da ne uspijem?” “O čemu pričaš?” “Pa ako postaviš pravila, neću moći odoliti. I morat ću da ih prekršim.” “Pravilo broj jedan: Nema kršenja pravila.” “To je pomalo ekstremno, zar ne? Ako prekršim pravilo broj četiri, onda sam faktički prekršio dva pravila. Već si pravo teška.” “Mogu da odem.” “Zašto bi to uradila? Najviše mi se sviđaš kada si teška.” “Baš.” “Zašto ne stavimo nešto u tebe? Mislim da si sada ekstra mrzovoljna, jer još uvijek nisi ništa jela.” “Dobro.” Pogleda hranu na stolu pa lizne usne. Jebo te. Ovo će biti teže nego što sam zamislio. Podignem tost i pokažem joj ga. “Ovo je Vegemit. Australcima najdraži.” Sestra i ja smo možda otišli iz Australije, ali postoji par stvari kojih se nismo mogli odreći. “Zvuči... odvratno.” 143

Naš svet knjiga “Ako ga jedeš samog, onda jeste. Ali kada ga namažeš puterom, preodličan je.” Ponudim joj jedan griz. Pokuša da ga uzme iz moje ruke. Odmaknem tost od nje. “Australska tradicija. Jedno drugo hranimo Vegamitom. To je neka vrsta ponude mira među novim prijateljima.” U redu, taj dio sam totalno izmislio. Ali preskočio sam pozdravni poljubac, tako da mi treba bilo šta. Odmahne glavom, ali izgleda oduševljeno. “Dobro.” Obri otvori usta i zatvori oči. Isuse Kriste. Ova žena će biti smrt za mene. Dvije godine. Sada moram da gledam u ženu o kojoj sam sanjao svo to vrijeme, sa tim otvorenim ustima i zatvorenim očima kako čeka na mene. A mislio sam da je zatvor bio test izdržljivosti. Za razliku od mnogih Amerikanaca, Obri se sviđa Vegamit. Iz nekih čudnih razloga, znao sam već da hoće. Zajedno smo proždrijeli sve što sam donio dok smo pričali o svemu, samo ne o onome o čemu bi trebali. Pošto želim da vratim njeno povjerenje, znam da mora da vidi koliko mi Adel znači. Također želim i da se otvorim pred njom. Dr. Fil je jedan od emisija koje su bile dozvoljene u zatvoru. “Kada smo Adel i ja bili djeca, često sam pravio neke smicalice na njen račun. Omotavao bih je providnom folijom dok je spavala. Omotavao sam WC - školjku tako da ona popiški pod. Krio se pod njenim krevetom i čekao je da dođe i da ugasi svjetlo. Potom bih iskakao i strašio je do kosti.” “A ja sam se osjećala usamljeno, jer nisam imala brata ili sestru.” “Da. Pa, jednom mi je vratila.” Ponudim joj zadnji griz tosta, i ona ne oklijeva. Što li volim to što sa Dikom naručuje salate, a meni dopušta da je hranim ugljikohidratima i praznim kalorijama? “Šta je uradila?” “Imala je možda osam ili devet, pa sam ja vjerovatno imao deset, ili skoro jedanaest. U isto vrijeme sam otkrio i fudbal i djevojčice. Bila je jedna djevojčica koju sam primjetio, a i ona je primjetila mene. Zvala se Izi. Jednog dana kada sam trenirao, stajala je na tribinama, a ja sam se folirao... Pimplao sam loptu glavom i koljenom. A Izi je bila oduševljena. Bila je ondje baš gdje sam htio da bude. Sve dok se nisam okrenuo.” “Šta je Adel uradila?” “Umrljala je moj dres na zadnjici Vegamitom. I to nije izgledalo dobro.” Počne da se smije. “Drago mi je što si mi to ispričao nakon jela.” 144

Naš svet knjiga “Izi više nije bila zainteresovana za mene, a ja sam postao Čens prljavi šorc.” Oboje se sada smijemo. “A zamisli, godinama poslije, ta stražnjica je postala poznata.” “Znaš, na tom posteru je i moje lice. Prikazuje se samo dio moje guzice.” “Vjeruj mi. Zbog guzice se prodaje.” “Hoćeš da kažeš da ti se više sviđa moja guzica nego moje lice?” Odmahne glavom i ne odgovori, ali obrazi joj se malo zarumene. “Pa, kako si se osvetio Adel?” “Nisam,” slegnem ramenima. “Zapravo sam bio ponosan na nju.” Pričali smo još dva sata. O ničemu. O svemu. Mogao bih da sjedim tako tri dana. Kada Obrin telefon zavibrira na stolu, pogledi nam se spoje nakon što smo oboje ugledali koje ime blinka. Ričard. Dik. “Trebala bih da idem. Ne mogu da vjerujem da smo sjedili skoro dva i po sata. Nisam čak ni javila u ured da ću kasniti.” Ustane, a ja joj se pridružim. “Kakvi su tvoji planovi danas?” “Moram da prošetam neke džukele, da oplijevim cvjetni krevet za svog advokata. Uobičajeno.” Uvuče ruku u tašnu i izvadi ključeve. Skine jedan ključ sa privjeska, i pruži mi ga. “Uzmi. U slučaju da ti zatreba toalet ili bilo šta dok radiš.” To znači puno više nego samo mjesto na kojem bih se mogao olakšati. Uzmem ključ iz njene ruke, pa zapetljam prste s njenima. “Hvala ti.” Priđem korak bliže. Jebi ga, miriše tako dobro. “Privatna kolekcija ruže tuberoze,” promrmljam. Pavlov, lično, bi zabalavio kada bi znao kako ovaj miris utiče na mene. Vrati me u onu prvu noć koju smo proveli zajedno u hotelskim sobama. Miris se prožimao njenim kupatilom, a onaj crni čipkani veš je stajao na ormariću. Sranje. Samozadovoljavanje nije ni na momenat utalilo žeđ koju sam osjećao prema njoj. Hlače su mi postale tijesne. “Sjećaš se imena mog parfema.” Ovog puta nisam si mogao pomoći. Obmotam ruku oko njenog vrata i čvrsto je privinem uz sebe u zagrljaj. “Sjećam se svega vezanog za tebe,” šapnem joj na uho. Kada se razdvojimo, obrazi su joj rumeni, ali postanu tamno crveni kada spusti pogled da bi izbjegla moj, i ugleda ispupčenje na mojim pantalonama. “Prošlo je više od dvije godine...” objasnim tiho. “Nisi...” 145

Naš svet knjiga “Bio u ženi već dvije godine.” Zatim kažem ono što mi je na umu. “Nisam dotakao drugu ženu otkako sam tebe upoznao. I ne planiram.” Gledam joj grlo dok guta, pa kaže, “Hvala na doručku.” “Princezo, kada ću te ponovo vidjeti?” “Sutra ujutro moram da idem van grada. Vjerovatno na put krećem rano, a vraćam se skroz kasno. Možda ti pišem dan poslije.” Mrzim taj odgovor. Ali ga prihvatim. “Sretan put.” *** Izveo sam pse u šetnju, otišao u teretanu, i odlučio da preskočim za danas Obrino dvorište. Nakon vremena provedenog s njom jutros, nisam želio da pokvarim stvari tako što bih se vrzmao po njenoj kući kada se ona vrati. A nema sumnje, da jednom kada uđem u njenu kuću da ću se baciti u istragu. I umjesto toga, istuširao sam se i krenuo da provedem neko kvalitetno vrijeme sa svojim omiljenim barmenom. U ovo doba, mjesto je prazno. “Danas izgledaš predivno, Karla dušo.” Na sebi ima crvenu košulju sa velikim bijelim tufnama, koja je zavezana tačno ispod njenih sisa., otkrivajući joj kožu. Svoj pinup stil je upotpunila crvenom maramom oko glave. Natočila mi je piće. “Danas si dobro raspoložen. Konačno su ti narasla muda pa si krenuo za tom ženom?” “Radim na tome.” “Radiš na tome već dvije sedmice.” “To je maraton, ne sprint.” Popijem gutljaj pića. “Šta si ti, Dalaj Lama?” “Počinjem da se osjećam kao budistički sveštenik. Ni oni ne upražnjavaju seks, zar ne?” “Dopusti da te pitam nešto. Zašto ne izabereš neku ženu i uradiš sve prljave stvari sa njom? Prošlo je dugo vremena. Samo imaj seks. Znojni, sirovi, beznačajni, prljavi seks. Možda se budeš osjećao bolje.” Iskreno, u zadnje vrijeme sam primjetio par žena. Nisam mrtav. Ali moje tijelo nema nikakve želje ni prema jednoj drugoj. “Osjećao bih se kao da je varam.” “Čak iako se ona ševi sa nekim drugim?” To jebeno boli. “Hvala, Karla.” “Izvini.” Isceri se. “Ali javi mi ako promijeniš mišljenje.” Pogledam u prsten na mom prstu. Možda smo bili pripiti kada smo izrekli naše zavjete pred Elvisom, ali svejedno sam vezan za nju. Pitam 146

Naš svet knjiga se da li se ona sjeća naših zavjeta, sada kada sam se ponovo vratio u njen život.

147

Naš svet knjiga

23 POGLAVLJE Kažu da je stopa povratnika krivičnih dijela porasla za pedeset odsto. Postajem prokleta statistika. Iako imam ključ, i tehnički nisam kriminalac, osjećam se kao zločinac zbog rukavca koje sam obukao da bih se šunjao po njenoj kući. Prvo sam počeo nevino. Otišao sam u kupatilo, zatim je Piksi bio žedan. Pa sam preturio pola kuhinjskih elemenata da bih pronašao zdjelu. Nisam našao ništa inkriminirajuće. Neke fensi čaše za vino, šoljice za kafu sa printom nekoliko advokatskih firmi, začini po konzervama uredno okrenuti ka prednjoj strani. Nasmiješim se kada ugledam dvije flašice crvenog sosa sa pompoznim pijetlom na etiketi. Moja djevojka voli kurčev sos. Odatle sam prešao na mnogo upadljiviju istragu. U kupatilu je samo jedna ružičasta četkica za zube. Ormarić je ispunjen samo sranjima za djevojke. Možda sam otvorio kutijicu kreme i duboko udahnuo miris. Miriše na Obri. Ponovo se smiješim kao neki idiot. Sve dok nisam otvorio ormarić iza ogledala. Tajlenol, dezodorans, britvice, ekstra ovo i ono i... bejbi pilule. Otvorim ovalnu kutijicu i ugledam da su Ponedjeljak, Utorak i Srijeda već iskorišteni za ovu sedmicu. Nagon da mjesečni ostatak bacim u WC - šolju je ogroman. Ali posljedice zbog tog postupka su nešto o čemu uopšte ne mogu ni da razmišljam. Krenuo sam dalje hodnikom. Unutar njene spavaće sobe, otvorim klizna vrata. Jedna od vrata su van šine i skoro da mi padnu na glavu. Vidim, princezin jebač ne popravlja ništa. Nema znakova muške odjeće u ormaru, i malo odahnem, pogotovo nakon pronalaska u kupatilu. Na vrhu ormara nađem par uramljenih fotografija. Na jednoj je, pretpostavljam, Obri i njen otac na dodjeli diploma na pravnom fakultetu. Ona gleda u njega, a on ponosno gleda u kameru. Sjećam se da je i on, također, bio advokat. Tu je još par slika. Jedna sa prijateljicom kada su bile tinejdžerke. Druga sa Obri i starijom ženom. Izgledaju slično, vjerovatno je to njena baka. Posljednja slika je prouzrokovala lom u mojim prsima. Na njoj su ona i Dik... sa Piksijem koji sjedi među njima. Mutone, prokleti izdajniče. Koliko god da boli dok gledam, ne mogu da prestanem cijelih pet minuta. Obri se široko smiješi. Izgleda... sretno. To sam trebao da budem ja. 148

Naš svet knjiga Vidio sam skoro sve što sam mogao da podnesem, i krenuo sam da izađem iz sobe, kada sam se zaustavio kod komode sa ladicama. Oči mi se fiksiraju na prvu ladicu, ona vrsta ladice u kojoj držiš svoje donje rublje. Pošto sam danas već ispunio kvotu seronje, otvorim je. Ispunjena je čipkom. A na vrhu je poruka. Drski - pošto nemaš ništa bolje da radiš, šta misliš da popraviš vrata ormara? Smijem se punih pet minuta. Znamo jedno drugo tako dobro. Potom popravim vrata ormara. *** Nisam se čuo s njom od jučer ujutro. Nadao sam se da će mi možda sutra poslati poruku, i uzbuđen sam kao sam đavo kada mi na telefonu zasvjetli njeno ime u devet uvečer. Obri: Perverznjaku, hvala ti što si mi popravio vrata. Čens: Sve za tebe. Par minuta je prošlo. Nisam siguran da li bih se trebao izvinuti zbog očiglednog njuškanja. Obri: Nisi isprobao ni jedan par, zar ne? Čens: Ja sam tip koji više voli da miriše, nego da isprobava. Plus, više volim tvoju guzu u toj čipki, nego moju. Obri: Veoma smiješno. Čens: Nisam se šalio kada sam rekao da volim tvoju guzu u čipki. Telefon mi je sada tih. Očito sam pomjerio našu konverzaciju iz granica prijateljstva. Pomislim zašto ne bih još malo isprobao svoju sreću. Čens: Nedostaješ mi. Kada te ponovo mogu vidjeti?

149

Naš svet knjiga Obri: Šta kažeš da ti se pridružim u šetnji pasa sutra poslijepodne? Zadnji sastanak u uredu bi se trebao završiti do 4. Čens: Nađimo se u skloništu u pola 5. Obri: Ok. Čens: Laku noć, Princezo. Obri: Noć, Čense. Naredog poslijepodneva smo se sreli u skloništu. Obri je stigla nakon mene, izgleda prelijepo, kao i uvijek, u svom fensi odjelu. Ali kada je otišla u toalet i izašla u džinsu, bijeloj majici, japankama i repom na glavi, izgledala je, jebeno, fenomenalno. Ne mogu prestati da je gledam dok oboje vodimo po dva psa i idemo ka parku. “Šta? Gledaš u mene kao da nešto nije u redu?” “Samo gledam u tebe. Nisam siguran da li je to moguće, ali mislim da si svaki put kada te vidim, sve ljepša i ljepša.” Tiha je dok ulazimo u park. Hodamo neko vrijeme, potom sjednemo na klupu. “Mogu li te pitati nešto?” “Bilo šta.” “Kako je bilo? Mislim, u zatvoru?” Pretpostavljam da ima smisla da je zanima kako sam proveo posljednje dvije godine. Pogotovo, jer sam te dvije godine proveo pitajući se šta ona radi. “Bilo je... ponižavajuće. Prepunjeno, ali opet solidarno.” “Da li te je neko posjećivao?” “Adel je dolazila da me vidi svake druge subote.” “Šta je sa tvojom mamom? Da li još uvijek brine o tvojoj bolesnoj baki?” “Ne, umrla je.” Obri me pogleda. Lice joj se rastuži. “Žao mi je. To nije bilo primjereno. Tvoja baka je bila bolesna. Trebala sam da razmišljam prije nego sam to rekla.” “Nisi mogla da znaš.” Pročistim grlo. “Zapravo su obje preminule. Mama je prve godine kada sam bio u zatvoru umrla od aneurizma.” “O moj bože, Čense. Žao mi je.” “Hvala ti.”

150

Naš svet knjiga Otvorim flaširanu vodu koju nosim sa sobom i ponudim je zadihanim ljubimcima. Kada se boca ispraznila, Obri me još uvijek gleda. Pa joj posvetim punu pažnju i sačekam da mi ispriča o čemu razmišlja. Suza se skotrlja kada progovori. “Izgubio si toliko toga.” Obrišem joj suzu i obuhvatim joj obraz. Ona se uvije u moj dodir. Jedva mogu da dišem sjećajući se šta sam sve izgubio. “Da. Jesam.” Zatvorim nakratko oči da bih došao sebi. Kada ih otvorim, Obri me još uvijek gleda. Pa nastavim, “Ponekad je potrebno da sve izgubiš da bi shvatio šta ti zapravo treba.” Upetlja prste sa mojima i stisne ih. Sjedimo tako na klupi još sat vremena, i onda psi odluče da je vrijeme da se vratimo nazad. Ispričam joj o fudbalskoj sekciji koju sam započeo u zatvoru. Ona meni ispriča sve što je radila da b uspjela otvoriti sklonište za životinje. Firma joj je dozvolila da radi značajan iznos pro bono parnica. I zbog toga je sretna. Zvuči kao da je pronašla balans svojih želja koje je prije dvije godine pokušavala da otkrije. Kada smo vratili pse u sklonište, ja još uvijek nisam spreman da se rastanem s njom. Stojimo ispred skloništa, i to dosta izgleda kao čudni rastanak nakon prvog sastanka. “Možemo li otići nešto da pregrizemo?” Pitam je. Ugrize se za donju usnu. “Imam nekih planova večeras.” Dik. Klimnem glavom i pogledam u pod. “Ali...” Pogledam se pun nade. Mislim da poprilično izgledam kao pas koji tužno moli za nešto. “Nije još ništa sigurno. Tako da bih možda mogla otkazati.” Odgovorim iskreno, “Stvarno bih to volio. Nisam spreman da se rastanem od tebe večeras.” Klimne glavom i izvine se na trenutak, prošeta malo dalje da bi razgovarala na telefon, a da je ja ne čujem. Kada se vrati, ubaci telefon u tašnu. “Za šta si raspoložen? Moram svratiti kući da se presvučem. Zbog pasa sam sva prljava, a ne želim da obučem odijelo koje sam nosila na poslu.” “Šta misliš da nešto naručimo?” Razmišlja o tome par sekundi. “Čense, mislim da to nije dobra ideja.” Podignem tri prsta u zrak. “Ponašati ću se kako trebao. Izviđačko obećanje.” Zaškilji prema meni dok razmatra tu ideju. “Dobro.” Druga ruka mi je iza leđa sa prekriženim prstima. 151

Naš svet knjiga *** Naručili smo karbonara špagete i pileće odreske sa permesanom sosom, iz talijanskog restorana, udaljenog par blokova od njene kuće. Dijelimo jela i oboje zaronimo u njih čim smo stigli. Umoči komadić hljeba u sos nakon što smo sve pojeli. “Vidim da si podigla granicu ugljikohidrata. Sjećam se da si sebi dozvoljavala samo jednom mjesećno da jedeš ovakvu hranu.” “Odlučila sam da previše volim hranu. Tako da u zamjenu za hljeb i tjesteninu striktno vježbam u teretani. Ričard me je navukao na trčanje i shvatila sam da tako mogu spržiti komad čizkejka u pola sata. Totalno dobro iskorištenih pola sata.” Pogledam u stranu. Slušajući je kako priča o njemu, i o svemu dobrom što je učinio za nju, me zbunjuje. Sretan sam što je uživala u nekim stvarima, ali tužan jer joj nisam ja pomogao da nauči kako da uživa u onome što joj život nudi. Ako ćemo iskreno, slušajući njegovo ime kako silazi sa njenih usana me čini ljutim. “Izvini.” Shvati moj izraz i iskreno se izvine. “Ponašam se kao guzica. Drago mi je što jedeš i vježbaš.” Potreban mi je trenutak nasamo, pa ustanem i odnesem tanjire do sudopere. Obri rasčisti sto, a ja napunim mašinu i upalim je. Ovo izgleda tako... domaćinski. Tako ispravno. Pitam se da li se ona ovako osjeća kada je sa njim. Osam je sati, a već smo završili sa večerom. Ne želim da iskorištavam njenu dobrodošlicu, ali ne želim ni da odem. Pogledam na kuhinjski pod. Vidim da se nakupio talog u fugama - novi zadatak za neki drugi dan. “Da li želiš da idem?” Glava mi je još uvijek nagnuta, ali pogledam je očima punim nade. Odmahne glavom i nježno kaže, “Šta misliš da gledamo film?” Piksi nam se pridruži u dnevnom boravku. U minuti kada smo sjeli na kauč, momak je nam se pridružio na dvosjedu. Stavio je glavu na naslonjač pa nas pogledao. “To je njegovo mjesto,” kaže. Raspravljali smo se o tome šta ćemo gledati dok se konačno nismo dogovorili o sezoni serije na Netfliksu o kojoj je Obri brbljala. Serija je o motociklističkoj bandi sa mamom iz stare TV serije, Marion sa djecom. Imali smo TV u zatvoru u dnevnom boravku, ali nema šanse da je serija o bajkerima bila na dozvoljenoj listi. Par godina sam uskraćen za čak i beznačajne televizijske serije. “Znaš, kada sam prvi put vidjela tvoj motor onog dana na odmaralištu, zamišljala sam kako se vozim na njemu sa rukama 152

Naš svet knjiga obmotanim oko tipa koji vozi.” Pokaže na nekog plavog momka na televiziji kako vozi Harlija sa blještavo bijelim tenama. “Pitala sam se kakav je osjećaj.” “Jesi?” Podigne noge na kauč i istegne ih. Koljena su joj savijena, ali stopala joj dodirnu moja bedra. Bez razmišljanja, uzmem joj jedno stopalo u ruku i krenem da ga masiram. Isprva izgleda zamišljeno i suzdržano, ali joj se ramena brzo opuste. “Je li dobro?” “Mmmm... hmmmm.” “Pretpostavljam da idem nazad u Hermosu.” “Zašto?” “Da dovezem motor. Dugujem ti vožnju.” Zatvori oči dok joj gnječim stopalo. “Voljela bih to.” I ja, Princezo. I ja. “Želiš li da znaš šta sam ja pomislio, prvi put kada sam te ugledao?” Nasmije se. “Vjerovatno ne.” “Nisam mogao da skinem oči s tebe. Bila si predivna, ali nešto u vezi načina na koji si se smiješila kada si se igrala sa onom figuricom je čudno djelovao na mene.” “Mislila sam da si me mrzio.” “I ja sam se pitao kakav bi bio osjećaj vožnje. Samo što ja nisam mislio na motoru.” Pogledi nam se spoje, i vidim kako joj se zjenice šire. Jebo te. Uzbuđuje se. Pritisnem joj palčevima taban i ona zatvori oči i ispusti maleni uzdah. “Bože, volim taj zvuk.” Glas mi je težak. A kurac počinje da raste. Dok je trljam, osjetim kako joj se mišići opuštaju. Ali su zamijenjeni drukčijim oblikom tenzije. Sirova seksualna energija puni zrak oko nas. Uživa u mom dodiru, dajući mi do znanja kako se osjeća. Ruke mi se sa njenog stopala podignu do lista. Disanje joj je sve isprekidanije sa svakim mojim pokretom. Bože, nedostajao mi je osjećaj njene kože pod mojim prstima. Toliko jako želim njeno tijelo ispod mene, da je skoro bolno što se suzdržavam od daljeg pritiska. Ruka mi se popenje do njenog koljena, i primaknem se bliže njoj. Tijelo joj tako odgovara mojim dodirima. “Čense,” zastenje zatvorenih očiju. Nagnem se lagano ka njoj. “Ob...” Zvuk zvona na vratima je trznuo tako da kao da je neko bacio na nju kantu punu ledene vode. Oči joj se otvore, i skoro da joj iskoče iz glave, i tijelo joj se svo ukruti. Nije potrebno biti naučnik da skontaš za koga misli da je pred vratima. “Šta ako je... Ričard?” 153

Naš svet knjiga “Pa šta? Nismo uradili ništa loše.” “Ali... nisam mu rekla za nas. Neku noć si se pojavio pred mojim vratima i rekao da napuštaš grad. Poprilično sam sigurna da je mu je to bilo sumnjivo. Ako te pronađe ovdje, pomislit će da se nešto dešava među nama.” Ustanem u odbrambeni stav. “Nešto se i dešava među nama.” “Znaš na šta mislim.” Zvono zazvoni opet. Ništa ne želim više nego da izađem na prednja vrata, otvorim ih i kažem Diku da razguli. Obri je u panici. Provučem prste kroz kosu. “Šta želiš da uradim? Da se iskradem na zadnja vrata?” Sarkastičan sam. A način na koji me je pogledala mi govori da je to ono što želi. “Šališ se?” “Žao mi je. Stvarno jeste. Ja... ja... ne mogu dopustiti da te pronađe ovdje.” Gledamo jedno u drugo duži momenat. Da se iskradem tako, za mene bi značilo veliku stvar. Kao da sam ja drugi muškarac. A ne Dik. Boli kao sam đavo, ali uradim ono što želi. Bez ijedne riječi izađem na zadnja vrata. Čekam na zadnjem prozoru sve dok ga ne vidim da je ušao, potom prođem ka prednjoj strani kuće. Ne mogu ponovo da pogledam unutra. Ubilo bi me. A nema šanse da se zadržim ovdje duže, samo da bih vidio da mu je auto ostalo ovdje cijelu noć. Tako da sam otišao. Možda su na cesti ispred njene kuće ostali tragovi guma - ali sam otišao. Brzinom vjetra sam se uključio na autoput i krenuo ka Hermosa plaži. Bilo je ili to, ili da se samosažalijevam sa Karlom, a i tog trenutka nisam sam sebi vjerovao. Nakon sat vremena vožnje, lampica za gorivo mi se upali. Skrenem na odmaralište sa benzinskom pumpom, parkiram se i naslonim glavu na volan par minuta. Šta ja to radim? Obri je sretna. Barem je bila, prije nego sam se sebično ponovo pojavio u njenom životu. Želio sam tako jako da me uzme nazad, i sada se pitam da li sam vidio nešto čega više tu nema. Satovremena vožnja me je navodila na razmišljanje o tome da li je samo trebala vrijeme da bi naučila kako da mi ponovo vjeruje, ili sam ja radio pogrešnu stvar što sam se držao okolo. Baš kada sam krenuo da izađem iz auta, nebo se otvori. Kiša počne da lije, poskakujući na vrelom Kalifornijskom asfaltu, praveći paru kao suhi led. Izgleda jezivo. Usamljeno. Možda je to znak. Utrčim u odmaralište. Neuspješno izbjegavajući kišu, odjeća mi je natopljena, pa krenem ka toaletu. Umijem lice, pogledam se u ogledalo i pokušam da sam sebi objasnim neke stvari. Ne mogu da uvjerim ni sam 154

Naš svet knjiga sebe da će na kraju sve ispasti kako treba, a pokušavao sam da uvjeravam Obri. Telefon mi zavibrira u džepu, i na seknud, oživi mi nada. Poruka je od mog prijevoznika, koji me obavještava da mi ističe rok za upotrebu alata. E to je prokleti znak. Ističe mi vrijeme. Mrmljajući sam sebi, izađem iz toaleta i odlučim da nešto pregrizem prije nego napunim gorivo i vratim se na cestu. Nasmijem se kada vidim koji mi je izbor. Starbaks ili Popaj piletina. Ironično je, stvarno. Možda bih trebao svratiti i u prodavnicu suvenira i da potražim figuricu sa glavom Baraka Obame. Doslovno se prepirem sam sa sobom, jer se ponašam kao patetični seronja. Jedva čekajući da razgulim odavde, naručim piletinu pa posegnem u džep po karticu da platim. Nešto mi ispadne iz džepa i klepne glasno na pod. To je ključ koji mi je dala Obri. Podignem ga i čvrsto ga stisnem u šaku dok plaćam jelo. I tada me pogodi. Ovdje sam, i tražim neke glupe znakove, kada sam sve ovo vrijeme imao ključ. Dik je pozvonio. Zajedno su sedam mjeseci, a nije dala princezinom jebaču ključ. Ja nisam drugi muškarac. Ona samo to još uvijek nije priznala sebi. E to je nešto što ću joj pomoći da shvati.

155

Naš svet knjiga

24 POGLAVLJE Adel sjedi na kauču sa prekriženim nogama. “Pa, vraćaš se večeras?” Klimnem glavom. “Nemam vremena za bacanje. Svaku sekundu koju provedem ovdje, on dobija više od ruke. Samo sam došao da natovarim motor u gepek.” Podignem obrve. “Želi da je odvedem na vožnju.” “Sve je to super. Nadam se samo da ne voza tebe.” “To je nešto čemu se nadam, sestrice.” “Znaš na šta mislim! Činjenica da ima dečka, koji je uz to i dobar momak, čini stvari mnogo komplikovanijim. Neće željeti da ga povrijedi.” “Svjestan sam toga da stvari nisu baš idealne. Ali ovdje je ključ onoga što treba da znam.” Uvučem ruku u zadnji džep i izvadim Obrin ključ. “Upravo ovdje.” “To je bukvalno ključ.” “Upravo tako.” Namignem joj. “On ga nema. A meni ga je dala. Navodno, samo zbog toga da bih mogao koristiti toalet dok joj obrađujem travnjak. Ali šta kažeš na to što njemu nije dala nijedan?” “To nije zbog košenja trave.” Nasmije se. “Vjeruj mi, želim da vjerujem u to da ćeš ti na kraju dobiti djevojku, ali alternativa me čini nervoznom. To je sve. Šta će se desiti u tom slučaju?” “Onda će, tvoj dragi brat slomljenog srca, kampirati na svom kauču i jesti tone sladoleda u svojoj pidžami.” Baci jastuk na mene. “To je ono što me plaši.” “Brineš zbog mene?” Bacim jastuk nazad. “To je slatko, ali nepotrebno.” “Zaista se nadam da si u pravu.” *** Još uvijek sam u Temekuli, motor mi je spreman, i jedva čekam da je vidim. Petak je poslijepodne i još uvijek je na poslu. Ne uspijevajući da zadržim uzbuđenje, pošaljem joj poruku. Čens: Jesi li raspožena da me jašeš? Obri: Molim? 156

Naš svet knjiga Čens: Sviđa mi se tvoj tok misli, prljava djevojko. Povukao sam Harlija iz Hermose. Jesi li spremna da oživiš svoju bajkersku fantaziju? Obri: Želiš da me izvedeš? Čens: Između ostalih stvari, da. Obri: Kada? Čens: Ako si slobodna ovog vikenda. Pomislio sam da bismo mogli na jedno malo putovanje. Obri: Zadnji put kada sam to uradila s tobom, donijelo mi je nevolje. Čens: Hajde, Princezo. Dopustit ću ti da me zoveš Čarli Hamer! Obri: Hanam. LOL. Čarli Hanam. Čens: Više mi se sviđa Hamer (Hummer; čekić, nabijač). Obri: Vjerujem, perverznjaku. Čens: Ko je perverznjak? Ja sam pričao o vozilu. A na šta si ti pomislila? Još bolje... možeš li demonstrirati? Obri: Nevjerovatan si. Čens: Smiješiš li se? Obri: Možda. Čens: Dobro. Pa, šta kažeš? Obri: Ne mogu sutra. Šta kažeš za nedjelju? Razočaram se, jer ne želim da čekam cijeli dan da bih je vidio. Čens: Izgleda da sam slobodan u nedjelju? 157

Naš svet knjiga Obri: Treba li nešto da ponesem? Čens: Pobrinut ću se za sve. Obri: Toga se i plašim. Čens: LOL. I treba da se plašiš. Obri: Vidimo se onda u nedjelju. Čens: Kada da te pokupim? Obri: Podne? Čens: Dogovoreno. Ne odgovori. Ne mogu sebi pomoći, a da ne napišem posljednju poruku. Čens: Jedva čekam. Proveo sam ostatak petka pripremajući se za nedjelju. Prvi zadatak na redu: kupiti Obri kacigu. U prodavnici, skoro da umrem od smijeha kada ugledam jednu koja izgleda kao kora lubenice. Ima čak i dio koji izgleda kao da je odrezana kriška. Ubila bi me da je natjeram da to stavi. Pa uzmem drugu koja je savršena za nju. Nisam navikao da vozim s nekim, tako da sam podesio i zadnje ovjese na motoru da bih ga pripremio za saputnika. Nazad u motelu, potražim onlajn rutu kuda bismo mogli ići, i dobra mjesta koja bismo mogli obići. Pronađem gradić koji se zove Džulian, i koji je udaljen oko dvadeset šest milja. To bi značilo dva sata vožnje. To je brdovito područje, oko sat vremena istočno od San Diega, i izgleda poznato po pitama od jabuka. Pita od jabuka za moju djevojku. Idemo u Džulian. Nastavljam da fantaziram o tome da pronađemo sobu sa doručkom, pa da prenoćimo, ali znam da ona nikada na to ne bi pristala. Tako da naša destinacija mora biti podobna za duplu vožnju, pa da se možemo vratiti u Temekulu u pristojne sate.

158

Naš svet knjiga *** Nedjelja je konačno došla. Pobrinuo sam se da izgledam kao Obrin bajker iz fantazije. Obukao sam smeđu kožnu jaknu, plave džins pantalone i sjajnu crnu kacigu, i spreman sam da utvrdim jedinu ženu koju sam ikada želio na sjedištu iza mene. Čarli Hameru, pripazi se. Umjesto da joj dođem pred vrata, turirao sam motorom pred njenom kućom, izazivajući je da izađe van. Cijelo susjedstvo je sada svjesno mog dolaska. Obri izađe, i bude mi toplo oko srca kada je vidim kako se smiješi. Nosi kratku, usku crnu jaknu koja joj prijanja uz sise. Jebote. Kosa joj je spuštena, a preko pantalona nosi crne kožne čizme. Kada joj pružim kacigu, usta mi se rašire u ogromni osmijeh. “Bože, izgledaš jebeno seksi.” Prekrije rukom smijeh kada ugleda rozu kacigu na kojoj sa strane piše Bajkerova Princeza. “Bajkerova Princeza? Jesi li to naručio?” “Ne. Imali su je u prodavnici. Savršeno, zar ne? To je sudbina.” “Još savršenije bi bilo kada bi na tvojoj pisalo Drski Gad.” Namigne mi. Oduševljen sam kada vidim da se verzija moje vrckave Obri, pojavila danas. Kurac mi je još oduševljeniji. “Spremna da krenemo, Princezo?” “Iskreno, pomalo se plašim. Nikada u životu nisam bila ni na jednom.” “Znaš kakav je osjećaj kada se voziš kabrioletom?” “Da?” “Pa, pomnoži to sa deset. Tako će izgledati. Jebeno odlično, Obri.” Izgleda nervozno. “Bebo, jesi li nervozna?” “Ne mogu si pomoći.” “Nemoj da se plašiš. Samo me ne puštaj. To je osnovna stvar koju moraš zapamtiti.” Molim te, nemoj nikada da me pustiš. “Vjeruj mi, neću.” Kaže. “Je li to obećanje?” Zacrveni se, jer zna na šta sam mislio, i ignoriše moje pitanje. “Znaš i meni je ovo prvi put.” “Kako to misliš? Mnoštvo puta si bio na motoru.” “Da. Ali ti si prva žena koja se ikada vozila iza mene.” “Stvarno?” 159

Naš svet knjiga “Stvarno.” Stavim joj kacigu na glavu. “Da ti pomognem.” Dok vežem kaiševe, pogledam u njene prelijepe oči, i kažem, “A sada, moram da te naučim par stvari prije nego krenemo. Vezanih za sigurnost.” “U redu.” Izgleda preslatko sa tom velikom rozom kacigom na glavi. Sjednem na motor. “Sjedni iza mene.” Uradi kako kažem. “Obmotaj ruke oko mog struka.” Zastanem na trenutak dok upijam osjećaj njenih ruku čvrsto stegnutih oko mog struka. “Vidiš šta radiš sada? Samo nastavi tako. Drži me čvrsto koliko možeš.” “Okej.” Pogledam preko ramena. “Ovo je vrlo važno. Kada krenem da skrećem, opusti svoje tijelo. Nemoj da se naginješ u suprotnu stranu. To ćeš nesvjesno pokušati, ali nemoj. Važi?” “Važi.” “Druga stvar, bit će teško da čujemo jedno drugo, osim da vičemo. Pa ako ne želiš da vrištiš, a želiš da se zaustavim, samo me potapši po ramenu. I to je jedini put kada me smiješ pustiti.” Moja pravila o tako čvrstom držanju je čisto pretjerivanje. Ali iscjedit ću priliku što je blizu mene, bez obzira koliko košta. “Hajde da krenemo. Spremna?” Slegne ramenima. “Spremna koliko mogu da budem.” Upalim motor i vozimo se na nekoliko puteva, prije nego se uključimo na autoput. Obri me nikada nije pustila. Ni jednom. Nikada nisam ni zamišljao kakav je dobar osjećaj kada imaš nekog iza sebe. Pa, pretpostavljam da je to zato što je ona iza mene. Također sam i zaboravio koliko mi je samo nedostajala vožnja, taj osjećaj zvuka zupčanika, vjetra koji me udara u lice, kada su ti sva čula u pripravnosti. Pored seksa, to je najbolji drugi osjećaj na svijetu, osjećaj apsolutne moći. Fokusiranje na cestu i sve oko mene, donosi mi neki čudan osjećaj smiraja. Koliko god da je zabavno, potpuno sam svjestan koliko pažljiv moram da budem, jer držim Obrin život u rukama. Kada si na motoru, previše si svjestan svoje smrtnosti, a posebno kada si na autocesti. Naša ruta će biti djelimično na autoputu i na otvorenim seoskim cestama koje su okružene planinama. Iako je prizor oko nas da ostaneš bez daha, nedostaje mi njeno lijepo lice. Jedva čekam da je vidim, tako sa kosom zamršenom od vjetra. Jedan od najzanimljivijih dijelova vožnje jeste moj pokušaj da komuniciram sa Obri. Ne može da čuje ono što joj pričam. Tako da sam joj govorio sve ono što sam zaista želio da joj kažem. 160

Naš svet knjiga Vozimo se, skoro da smo stigli do naše destinacije, kada joj viknem, “Jedva čekam da sjediš na mom licu.” “Šta kažeš?” “Rekao sam, jedva čekam da ti pokažem to mjesto.” Drugi put sam joj rekao, “Mislim da bismo se trebali vjenčati zastvarno.” “Šta?” “Šta god da se desilo Kapetanu i Tenilu.” Kada stignemo u Džulijan, Obri izgleda tačno onako kako sam i očekivao. Lice joj je crveno od vjetra, a kosa joj je divlja. Upotrijebio sam sav mogući napor da ne zalijepim svoje usne na njene. Otresajući kosu pita, “Šta prvo radimo?” Toliko mi je sva pažnja fiksirana na nju da ni ne znam šta me je pitala. “Ha?” Ponovi, “Šta prvo radimo?” “Načuo sam da je ovo mjesto poznato po njihovim pitama od jabuka. Šta misliš da potražimo neko dobro mjesto sa tim specijalitetom?” Obri se nasmije, “Putovali smo motorom skoro dva sata, zbog pite od jabuka?” “Izgleda da jesmo.” “Samo ti to možeš. To je jedna od stvari koje mi se najviše sviđaju u vezi tebe. Sve nekako izgleda kao avantura. Čak i pita od jabuke.” “Je li to kompliment?” “Jeste.” Nasmiješi se najslađim osmijehom. “I ništa više ne želim od toga da pojedem s tobom pitu od jabuke.” Nešto je definitivno raznježilo. Možda zbog vožnje. To cijelo iskustvo je veoma intimno, posebno za saputnika, jer daje svoj život u tuđe ruke. Pretpostavljam da sam je impresionirao. Pogodak, Bejtmanu. Dik... nula. Prošetamo da kafića Džulijan, gdje poslužuju najbolju pitu od jabuka u gradu. Sjednemo za udobni sto u uglu, smješten odmah pored zida od cigli. Posluže nas izdašnim kriškama tople jabuke, ispečene sa cimetom, u korama premazanim puterom sa sladoledom od vanilije na vrhu. Nisu se šalili; ovo je najbolja pita koju sam ikada probao. Ovaj dan će barem nešto uključivati orgazmičko. Razgovor nam teče lagano. Pričamo o skloništu, njenim planovima da prepravi spavaću sobu u ured, o nekoj novoj vrsti joge koju prakticira. Boga molim da jednog dana vidim učinke te nove joge na svojoj koži. Ispričam joj o svojoj kratkoj posjeti u Hermosi i o svojim planovima da 161

Naš svet knjiga napravim malu šupu u njenom dvorištu da bih imao gdje da skladištim vrtlarsku opremu. Zatim sam nam pokvario raspoloženje. “Pa, šta Dik... uh... Ričard misli, gdje si danas?” “Rekla sam mu da se nalazim sa prijateljem.” Sarkastično se nasmijem. “Okej. Pomalo iskrivljuješ istinu.” “Zašto je to smiješno? Zar ne pokušavamo da budemo prijatelji? To je bila tvoja ideja.” “Ja se veoma opušteno služim terminom prijatelja. Možda si mi, ne znam - djevojka.” “Ja nisam tvoja djevojka.” “Ne, nisi. Ti si moja jebena žena.” “Čense...” “Opušteno. Šalim se.” Ne šalim se. “Gledaj, ciljam na to, ti možeš da sebe ubjeđuješ da je sve ovo za sada nevino, ali sumnjam da bi Dik želio da provodiš vrijeme sa navodnim prijateljem čiji je glavni zadatak da te ukrade njemu. Dotični prijatelj također ima i ključ od tvoje kuće, dok ga on nema. Nemoj da misliš da to nisam shvatio. Obri, nemoj da pogrešno misliš. Da te ukradem njemu, je moj skriveni motiv, u slučaju da ti to nije bilo do sada kristalno jasno. Za sada sam tvoj prijatelj, ali to meni nije dovoljno. Nikada neće ni biti. Želim te ispod sebe svake noći, i preko puta mene svakog jutra za doručkom. Zajebi to, želim tebe za doručak. Neću se zadovoljiti sve dok te ne budem cijelu posjedovao.” Ljut na sebe, jer gubim pribranost kada je ovo trebalo da bude jedenje pite u miru, povučem kosu i pogledam u prazan tanjir. Glas mi se produbi, “Žao mi je. Jednostavno, ne mogu da se jebeno pretvaram.” Zapanjena je i tiha, ali klimne glavom u razumijevanju. “U redu je.” Nakon mog čudnog izljeva emocija, potrebna nam je promjena scenarija. Ustanem sa stolice. “Želiš li da prošetamo, da razgledamo znamenitosti, prije nego se vratimo na cestu?” “Voljela bih to.” Šetamo šetalištem, i skrenemo u malenu knjižaru u kojoj se, također, prodaju i tričarije. Obri gleda narukvicu koja na sebi ima neki Budistički simbol mira. Kada se zadubi u knjigu Dipaka Čopre, uzmem jednu narukvicu, odnesem je na kasu i kupim je. Kada izađemo napolje, pružim joj je. “Izvoli. Želio sam da ti dam nešto tako da se uvijek sjećaš svoje prve vožnje na motoru. Nadam se da nije zadnja“ “Kao da bih ikada mogla zaboraviti ovaj dan,” kaže. “Ali to je zaista lijepo od tebe. Hvala ti. Baš mi se sviđa.” 162

Naš svet knjiga “Znam. Vidio sam kako je gledaš. Ja sam gledao u tebe, jer ne mogu skinuti oči s tebe. Pa...” Stavim ruke u džepove, i razgledam okolo. Stavi je na svoj tanki zglob. “Možda će mi ovo pomoći da kanališem mir, koji mi je tako potreban u životu.” Dok stojimo tako na pločniku, shvatim da je ova situacija jednako teška i za nju. Proveo sam tako puno vremena zadubljen u svoje strahove, pa sam zaboravio šta sve ovo znači za Obri. Što sam joj se vratio praktično iz mrtvih, baš onda kada je konačno svoj život stavljala pod kontrolu. Izvrnuo sam njen svijet naopako. Pun iskušenja da je uzmem za ruku, stisnem zube i suzdržim se. Pa kažem, “Šetalište je baš veliko. Da imamo više vremena, mogli bismo odsjesti u jednoj od kabina, nešto kao produženi vikend. Ali znam da se moraš vratiti.” “Možda neki drugi put,” nasmiješi se. “Da.” Oko sat poslije, ponovo smo na otvorenoj cesti. Mnogo je drugačije vožnja, nego kada smo dolazili. Dok se crvenkasto sunce smješta na horizontu, njen stisak na meni se pomalo opustio. Oboje smo tihi, i negdje na pola puta, Obri nasloni bradu na moja leđa. To je mala gesta, ali je djelovala kao struja kroz moje tijelo. To mi je značilo sve. Svakog vikenda smo mogli ovako krenuti na neko putovanje. Nema boljeg osjećaja nego kada na motoru imaš svoju ženu iza leđa. Ona je moja žena. Pitanje je samo da li sam ja njen muškarac. Kada smo došli pred njen bungalov, zvuk cvrčaka je nadjačao huku motora, pošto sam ga ugasio. Oboje sjedimo u tišini. Ona ne silazi, niti mi pušta struk, pa se ni ja ne pomjeram. Konačno progovori. Glas joj je tih. “Neću te držati u neizvjesnosti zauvjek, Čense. Obećavam. To ne bi bilo fer. Moram ovo da shvatim.” Podignem joj ruke koje su obmotane oko mog struka, i stisnem ih čvrsto uz grudi. “Princezo, nisam planirao nigdje da idem u skorije vrijeme.” Izdahne duboko pa skoči sa motora, dok sam ja ostao da sjedim. Vidim Piksija na prozoru kako nas gleda. Slijepa koza - malo sutra. Koketno je počupam za jaknu. “Kada ću te opet vidjeti?” “Nisam sigurna.” “Razmisli.” “Hvala ti za danas. Nikada to neću zaboraviti.” Njen zadnji komentar mi nije dobro sjeo. Nikada to neću zaboraviti. “Bila si odlična, Princezo. Jedva čekam da ovo ponovimo.” 163

Naš svet knjiga Na putu kući te noći, donesem tešku odluku. Malo ću se odmaknuti, i dati joj prostora. Kažu, ako pustiš nešto i to ti se ne vrati, nikada zapravo i nije bilo tvoje. Ali, s obzirom da sam u ovoj situaciji ja bio koji sam otišao, svi ulozi su isključeni.

164

Naš svet knjiga

25 POGLAVLJE Dva dana poslije, počeo sam da gradim šupu u Obrinom dvorištu. Bit će odlično konačno imati neko mjesto na koje ću moći složiti opremu za vrt, a da je ne vozam tamo i ovamo. Moram da priznam, do ovog trenutka, Obri najvjerovatnije ima najljepše dvorište u Temekuli. Danas je naročito vruće, i pod hitno moram da se osvježim. Počinjem da se osjećam dehidrirano, i razmišljam da završavam sa poslom ovdje. Upotrijebim ključ, uđem u kuću po piće i da odem u toalet prije nego krenem. Piksi je navikao na mene, tako da se i ne trzne kada uđem unutra. Nisam pisao Obri nikako od našeg putovanja, i nemam pojma dokle je stigla u razmišljanju. Imam osjećaj kao da je prošla cijela vječnost od našeg posljednjeg razgovora. Jedini tragovi koje bih možda mogao pronaći su u ovoj kući, ali kada njuškam ne osjećam se dobro. Hvala bogu, nema nekih vidljivih dokaza da je Dik bio ovdje u zadnjih par dana, tako da je to dobro. Kuća je bila potpuno bez Dika, baš onako kako se meni sviđa. Znoj kipi sa mog tijela, a koza me prati u stopu. Pitam se da li bi Obri smetalo kada bih se nabrzinu istuširao. Pošto sam se zarekao da neću da joj se javim, slanje poruke mi nije opcija. Iako ne vidim zašto bi joj to smetalo. “Nećeš reći, zar ne, Mutone?” “Bee.” “Dobar dečko.” Svučem se i gomilu prljave odjeće ostavim ispred kupatila. Pod mlazom vruće vode, moje misli se okrenu ka njoj, naravno. Nasapunjam se njenim voćnim šamponom i sapunom i imam osjećaj kao da se kupam u Obri. Slatko, slatko mučenje. Stegnem kurac i krenem da drkam, ali se zaustavim kad malo bolje razmislim. Iako je nagon intenzivan, nema šanse da ću doći do kraja pod njenim tušem. Kakve sam sreće, slučajno bih ostavio trag sperme iza sebe. To bi joj bila sjajna dobrodošlica kući. Znala bi da sam ja. To mi nikako ne bi moglo pomoći sa mojim slučajem. Napaljen sam kao sam đavo, i definitivno ću morati da ga izdrkam kada se vratim u motel. Kada izađem iz tuš-kabine, kupatilo je puno pare. Obrišem se i pogledam se u ogledalo, u svoje oblikovano tijelo i stegnem mišiće. 165

Naš svet knjiga Sranje, izgledam baš dobro. Zbog svog ovog vremena provedenog na suncu i sa mojim napornim vježbanjem, tijelo mi je oblikovano kao nikada u životu. Što je najtužnije, u ovom momentu nemam nikoga na kome bih ga mogao iskoristiti. Energično trljajući peškirom po mokroj kosi, izađem u Obrinu spavaću sobu. Krajičkom oka uoči sliku na zidu, na kojoj je žena sa isturenim grudima. Zadnji put kada sam bio ovdje, nije bila tu. Mora da je nova. Sranje. Otmjena je, ali to nije ono što očekujem da bi ona imala. Dok gledam u sliku, razmišljam o svim stvarima u vezi nje o kojim nisam imao mogućnosti da naučim. Obri je definitivno jedno seksualno biće, i rastuži me to što nikada nisam imao šansu da otkrijem puno više o toj njenoj strani, da poguram granice sa njom i da je uzmem na sve moguće načine. Sve to smo mogli da uradimo u protekle dvije godine. Jebote. Ponovo mi se diže. Kapljica preejakulata mi se formira na glaviću. Baš sam tvrd. Tijelo mi se trzne na zvuk njenog glasa. Vrisne, “O moj bože!” Okrenem se, otkrivajući svoj kruti kurac u svoj svojoj slavi. “Sranje!” Brzo se obmotam peškirom i prekrijem privatno mjesto. Ne samo da je vidjela moju guzicu kada je ušla, nego je i vidjela svu moju prednjicu kada sam se okrenuo. Zvuči kao da je ostala bez daha. “Šta to radiš?” “Ja... uh... okej... pa, bilo je previše vruće. Morao sam da se rashladim. Istuširao sam se.” Nervozno se nasmijem, “Mislio sam da ti neće smetati.” “Valjda mi ne smeta, ali Isuse, da li obično tako stojiš gol golcat na sredini sobe i buljiš u zid?” “Buljio sam, zapravo, u tvoju dražesnu sliku.” Oči mi kliznu niz njeno tijelo. Nosi odjeću za vježbanje, ljubičasti sportski grudnjak koji stišće njene prelijepe sise i uske helanke. Obučena tako, vjerovatno nije očekivala da će me pronaći ovdje u kasno poslijepodne. Obično, ne ostajem ovdje tako dugo, ali pošto sam pravio šupu, izgubio sam pojam o vremenu. Nikada nije došla sa posla ovako rano. “Zašto si ovdje?” Pitam je. “Zar ne bih trebala ja to tebe da pitam? Ovo je moja kuća.” “Znam, ali obično dolaziš kući tek nekada poslije pet.” “Imala sam zakazano kod doktora, tako da se nisam vratila u ured poslije. Otišla sam u teretanu i vratila sam se kući da se istuširam.” “Samo si mi nedostajala. Mogli smo uraditi to zajedno.” Prevrne očima, ali usne napuči u smiješak. 166

Naš svet knjiga Nema ništa seksipilnije nego gledati Obri prekrivenu znojem. Erekciju mi je sada nemoguće kontrolisati. Kao i moja osjećanja. Dok stojim tu, umotan u peškir, sa kurcem koji se napinje uz njega, polako priđem ka mjestu gdje ona stoji. Tijelo joj se ukruti i prebaci na neki zaštitnički mod. “Nedostaješ mi, Obri. Može se reći da sam pokušavao da ti dam malo prostora.” Prsa joj se podižu. “Znam da jesi. Ali očigledno ne sada.” “Tako je. Ne sada.” Oči joj se spuste do mojih trbušnih mišića, pa se podignu ponovo. Ne gleda me potajno. Sada me napadno odmjerava. Zjenice joj se prošire. Primaknem joj se još bliže. Ne mogu si pomoći, a da ne kažem kako se osjećam. “Želiš li da znaš zašto sam buljio u zid? Znaš li o čemu sam razmišljao kada si ušla?” “Šta?” “Razmišljao sam kako se prikazuješ kao pristojna i ukočena djevojka, ali si zapravo jedna veoma bezobrazna djevojka. Ta slika na zidu to dokazuje. Po prirodi si seksualna, neko ko se nikada neće moći zadovoljiti vanila stvarima. Ti si neko ko - priznala ti to ili ne - želi da proba sve, da gurne granice. Znam da, kada bismo bili zajedno, ti bi mi dopustila da radim sa tvojim tijelom šta želim. A ja bih jebeno uživao u tome.” “Šta bi radio?” Šapne. Njeno pitanje me iznenadi. Dobra djevojka. Nastavi sa igrom, dušo. “Hajde da pričamo o tome šta bih ti radio sada, da mogu. Želim da polako poližem svaku kap slanog znoja sa tvog tijela, počevši od tih prelijepih sisa. Očistio bih te jezikom, i izjebao tako žestoko sve dok snažno ne bi svršila zajedno sa svakom kapi moje sperme unutar tebe, jer tu i pripada.” Krene da se vrpolji. “Šta još?” Pita, dok se odmiče od mene, i ja krenem za njom sve dok nam lica nisu udaljena par milimetara. “Potom bih te ponovo jebao svojim jezikom. Volio bih da pokušam da jedem tvoju pičku dok je moj kurac duboko u tvom grlu. Mislim da bi ti se to svidjelo. Želim da te imam na svaki način - na meni, ispod mene, preko koljena sa ružičastim otiscima moje ruke na toj prelijepoj blijedoj guzi. Jedva čekam da te ponovo pojebem. A kada kažem jebanje, mislim na snažno vođenje ljubavi, jer jedino to može biti kod nas, snažna ljubav i snažno jebanje.” “Oh, bože.” Promrmlja i zatvori oči. 167

Naš svet knjiga Hvatajući se za njenu slabost, pritisnem svoja gladna usta na njena, i besramno uzmem ono za čim sam gladovao već dvije godine. Otvori se za mene, kada joj moj jezik ispuni usta, tražeći njen. Uzdah koji je ispustila, putuje pravo niz moje grlo, pa do mog kurca. Provuče prste kroz moju mokru kosu i ja je naslonim na zid, skoro obarajući lampu sa noćnog stočića. Još uvijek samo u peškiru, znam da se moram povući, ali ne znam kako. Konačno se Obri odvoji od mene. “Molim te. Prestani.” Zadihano viknem, “Zar ne možeš da vidiš kako reaguješ na mene? Zar nije očigledno da pripadamo jedno drugom?” Ode na drugi kraj sobe i počne da korača. “Veze nisu samo u seksualnoj privlačnosti, Čense.” “Sranje. To je vrlo važno. Ne zanima me koliko je Dik fin, ako ne zna kako da iskoristi svoj kurac da bi te zadovoljio, neće te još dugo činiti sretnom. Ali to je skretanje s teme. Ti prokleto dobro znaš da mi imamo hemiju što se tiče svega. Puno više je od fizičkog. Zapravo, ono što te i najviše plaši, jeste emocionalna povezanost među nama. I šta nedostaje ovdje? Povjerenje? Dao bih ovog trenutka lijevu ruku, samo da bih ti dokazao da mi možeš vjerovati.” Podigne ruke i odmahne glavom. “Ovo je previše. Nisam očekivala da ćeš biti ovdje.” “Kada neće biti previše? Da li će ikada biti pravo vrijeme?” Povičem i istog momenta zažalim što sam povisio ton. Piksi ispusti zvuk. Momak je sjedio u uglu i gledao nas kao da gleda film. “Strašiš ga,” kaže. “Ako se nije onesvijestio, dobro je.” Krene ka kupatilu i ja krenem za njom. “Prestani da bježiš od mene onda kada počneš da osjećaš nešto.” Stavim joj ruke na ramena da je zaustavim. “Princezo, pogledaj me.” Okrene se, izgleda kao da će zaplakati. “Šta je?” I eto ga. Znam da je ili sada, ili nikada. Zatvorim oči, pa ih otvorim i udahnem duboko. “Volim te, Obri. Zar to ne vidiš? Preko ušiju sam jebeno zaljubljen u tebe. Volim te više od bilo čega na cijelom svijetu. Kada pogledam u tebe, ne vidim samo tebe, vidim svoju djecu. Dođavola, vidim cijelu farmu djece i gluhe, nijeme i slijepe koze. Vidim cijelu svoju budućnost. Bez tebe, vidim ništa. Ništa! Iako sam bio zaključan ove dvije godine, uspomene na tebe su ono što mi je svaki dan davalo snagu da nastavim dalje. Znam da moraš razriješiti stvari s njim, i ne očekujem da pristaneš sada, dok sam u peškiru. Čekat ću. A u 168

Naš svet knjiga međuvremenu, bit ću ovdje. Imaš me. Pitanje je, da li želiš da me zadržiš, ili ćeš me odbaciti?” Kada otvori usta, ono što izgovori je zadnja stvar koju sam ikada očekivao. “Ričard mi je prije nekog vremena rekao da se firma raspušta i zatvara do kraja godine. Ponudili su mu poziciju partnera u Bostonskoj pravnoj firmi. Jučer sam to saznala. Želi da pokuša da i mene zaposli. Bilo kako bilo, pitao me je da i ja idem s njim.” Adrenalin struji kroz moje tijelo kao da se sprema za borbu. Progutam ogromnu knedlu u grlu. “Kada odlazi?” Suza joj klizne niz obraz. “Za dvije sedmice.”

169

Naš svet knjiga

26 POGLAVLJE Jedva da sam i spavao nakon bombe koju je Obri sinoć bacila na mene. Znam da sam počeo da joj se približavam, iako se još uvijek bori protiv toga. Dvije sedmice nisu puno vremena da bi se uspjelo povratiti povjerenje. Ali u ovom momentu, kakvog izbora imam? Trinaest dana. Podignem telefon i zurim u sat. Proklete minute kao da kucaju brže nego obično. Kada u zatvoru čekaš da prođe dan, čini se kao vječnost. A sada, imam osjećaj da se kazaljke na satu vrte brzinom svjetlosti. Odem do Starbaksa, uzmem kafu i platim Obrinu. Također naručim krofnu od jabuke i kažem Melani da je prvo zagrije za moju djevojku, pa onda da joj je da. Nadam se da će je to podsjetiti na našu ekskurziju motorom i pitu od jabuka. Mozak mi je još uvijek iscrpljen, i moram se otresti ovog osjećaja frustriranosti, tako da krenem ka teretani. Skoro je podne kada se konačno moji mišići zapale i skrenu mi misli sa trinaest dana. Ne znajući šta više da radim sa sobom, krenem ka Obrinoj kući sa par gajbi punih cvijeća. Naporno sam radio, i za samo dvije sedmice, možda će neko drugi uživati u prelijepom vrtu. Ali ne mogu da dozvolim sebi da sada mislim o tome. Idem od zadnjeg dvorišta ka prednjem sa punim kolicima zemlje, kada ugledam Dika kako prilazi kući. Gleda pravo u mene, i ja nemam želje da se više krijem. Možda me princezin jebač neće prepoznati ovakvog bez majice, i znojnog. Nastavim da idem prilazom dok se on parkira. “Gospodine Bejtmen?” Zaškilji, očito zbunjen zbog mog prisustva. “Taj sam. Šta mogu uraditi za vas?” “Šta radite ovdje?” Pogledam u kolica pa ponovo u Dika, pogledom koji govori 'zar ne možeš da pretpostaviš'. “Sadim cvijeće,” slegnem ramenima. “To vidim. Ali zašto ovdje sadite cvijeće?” “Pretpostavljam zato što Obri voli cvijeće.” Nešto što ti očito ne znaš, niti te je briga, sudeći po tome kako je izgledalo ovo mjesto kada sam stigao. Dik prekriži ruke preko prsa. “Mislio sam da ste se vratili u Australiju?” 170

Naš svet knjiga Vilica mi se stegne. Razdvojen sam između želje da mu nagovorim svašta, jer se nije brinuo o Obrinom dvorištu i želje da ga opalim i lice, jer pokušava da mi odvede ženu koju volim. I u tom trenutku, Obrino auto skrene iza ugla. Bez obzira koliko jako želim da uništim stvari, to joj ne mogu uraditi. “Ohhh.” Odmahnem glavom kao da sam se upravo sjetio nešto. “Vjerovatno mislite da sam ja moj brat. Čens.” “Izvinite?” “Čens. Zasigurno, on je onaj ljepši brat. Ali mi smo jednojajčani blizanci. Ja sam Hari.” Pružim mu ruku. Skeptičan je na trenutak, ali glupi idiot padne na moja sranja vrlo lako. Ruka mi je vrela, mokra i prljava. Snob u odjelu izgleda kao da želi da nađe nešto da bi se obrisao nakon što smo se pozdravili. Nisi navikao na ruke muškarca, zar ne Dik? “Pa to onda objašnjava dosta toga. Vaš brat je bio Obrin klijent. Upoznao sam ga u uredu.” “Da. Ja sam mu preporučio Obri. Ne postoji neko drugi kojem bi braća Bejtmen dozvolila da dodirne njihove pimpeke.” “Molim?” “Papire. Sva naša papirologija je u njenim rukama.” Klimne glavom i pogleda ka Obri koja se parkirava uz ivičnjak. Glupa budala. Napuši mi se pimpeka. Pošto navodno ne znam ko je on, mogu da ga zajebavam. “I šta misliš o dvorištu? Baš dolazi do izražaja, zar ne? Mjesto je bilo u potpunom neredu kada sam ja stigao. Iznenađen sam, jer Obri nema muškarca koji bi vodio računa o njenom imanju.” Dik pročisti grlo. “Ima. Samo ne onog koji ima vremena i sklonosti za tu vrstu posla.” “To je šteta. Obri bi mogla da ima muškarca koji bi se pobrinuo za sve njene potrebe.” Dik iskolači oči na mene, a Obri izjuri iz auta. Izgleda blijedo i izmučeno. “Nisi mi rekla da je brat gospodina Bejtmena tvoj vrtlar?” Dik se obrati Obri. “Brat?” Obri me pogleda i ja se iskezim. “Pomislio sam od Harija da je Čens kada sam stigao.” Potom idiot nastavi, “Naravno, sada mogu da vidim razliku. Blizanci uvijek izgledaju drugačije u području oko očiju.” “Hari?” Obrino panično lice izmigolji maleni smiješak. 171

Naš svet knjiga Obratim se Diku. “Obri me zove Harison. Voli da cjepidlači oko pravih imena, zar ne?” Ignoriše moj komentar. Imam osjećaj da ova budala ignoriše bilo koga ko ne nosi odijelo. Pa se obrati njoj, “Upravo sam htio da kažem Hariju da ti njegove usluge neće više biti potrebne. Pošto se uskoro selimo za Boston.” Obri tiho kaže, “To još nije odlučeno.” “Rekao sam ti. To je samo formalnost. Već sam razgovarao sa partnerima. Žele te.” Dik spusti ruku na Obrina leđa. Jedva sam uspio da se zaustavim od nagona da mu je fizički odmaknem. “Drago mi je što smo se upoznali, gospodine Bejtmen.” Nije se trudio ni da me pogleda. “Dušo, bolje da uzmemo onaj fajl. Ili ćemo zakasniti na svjedočenje.” Obri klimne glavom. Pogleda preko ramena dva puta, prije nego nestane u kuću. Par minuta poslije, izađu zajedno. Dik mi klimne glavom, a Obri pogleda u pod, dok prolaze pored mene. Kada su ušli u kuću, počeo sam da kopam rupu za cvijet, ali sam zaboravio da se zaustavim. Sada sam napravio rupu do struka. Ne mogu da se natjeram da pogledam na ivičnjak dok oni ulaze u auta. Suzdržavanje mi visi na koncu. Jedno auto krene. Pošto ne čujem da se drugo upalilo, naposlijetku pogledam na cestu. Dik je otišao, ali Obri još uvijek sjedi u autu. Glava joj je naslonjena na volan. Priđem joj i sjednem na suvozačevo mjesto. Cijelu minutu nijedno od nas ne progovara. “Šta bi trebalo da radim?” Prošapće. Otpuhnem. “Radi ono što ti srce kaže, Obri. Ako ti kaže da ne treba da budeš sa mnom, to će boljeti, neću da lažem. Ali želim da budeš sretna. Zato sam siguran da sam zaljubljen u tebe. Ako je izbor između mene i tvoje sreće... onda tu nema izbora. Ti si na prvom mjestu.” Odmahne glavom. “Vjerujem ti, znaš.” Uzmem njenu ruku sa volana i podignem je do usana, ljubeći joj vrhove prstiju. “I treba. Jer sam ozbiljan. Ne postoji ništa što ne bih uradio za tebe, Princezo.” Nasmiješi se. To je korak ka pravom smjeru. Vjeruje mi. “Bolje da idem. Imamo svjedočenje za petnaest minuta na drugom kraju grada, i toliko sam bila zaokupljena da sam zaboravila sam fajl ostavila kod kuće.” Otvorim vrata auta. Da imamo više vremena, vjerovatno bih ostavio stvari kakve jesu za danas. Ali, trinaest dana. Moram da je pitam. “Pođi kući sa mnom ovog vikenda?” 172

Naš svet knjiga “Čense...” “Znam. Ali više nemam luksuz vremena. Ti moraš da odlučiš. A Dik dobija svo vrijeme. Želim da te odvedem kući. Da ti pokažem kakav bi nam život mogao biti. Bez ludih putovanja. Bez prekidanja. Samo ti i ja. Kad već moraš da izabereš, daj i meni poštenu priliku.” “Rekla sam ti već. Ne mogu da budem s tobom na taj način. Ričard je dobar čovjek. Ne bi bilo fer da ga varam. Dovoljno loša stvar je bila onaj naš poljubac od neku noć.” “Loše? Mislio sam da je bilo jebeno fenomenalno.” “Na to nisam mislila, i ti to znaš.” “U redu. Neću te ni dodirnuti. Mislim, na seksualni način. Neću.” Pogleda u mene kao da ne vjeruje da su mi namjere iskrene. “Vjeruj mi. Imaš moju riječ. Neću te dotaći ni prstom na seksualni način.” Izgleda kao da razmišlja o tome. Vjerovatno sam trebao da držim jezik za zubima. Ali da jesam, to ne bih bio ja. “A kada ti nasrneš na mene, ja ću tebe odbiti.” Obrve joj se izviju. “Kada?” “Tako je. Kada.” “Poprilično si siguran u sebe, zar ne, Drski?” Nema pojma kakav uticaj ima na mene kada me oslovi tako. “Jesam. Jedino ovdje ko izgleda da ne može da se kontroliše, si ti.” “Apsolutno se mogu kontrolisati kada sam u tvojoj blizini.” Nagnem se ka njoj. “Onda pođi sa mnom. Daj mi samo jedan vikend prije nego doneseš odluku. Molim te.” Izgleda izmučeno. “Dopusti mi da razmislim o tome.” To je bolje od negativnog odgovora. “U redu.” “Stvarno bih trebala sada da krenem.” Izađem iz auta i sačekam pored dok ona upali motor. Prije nego što krene, spusti prozor. “Usput, lijepo ime.” Potom nestane. *** Prekjučer sam zadnji put razgovarao sa Obri u njenom prednjem dvorištu, i još uvijek se nisam čuo s njom. Jedanaest dana. Vrijeme prolazi, a meni su svezane ruke i ne mogu ništa da uradim. Osim da se napijem. Vrlo je vjerovatno više pio u ovih petnaest dana u baru preko puta motela, nego u zadnjih pet godina života. “Karla, dušo. Sipaj.” “Zar ne misliš da ti je dovoljno, frajeru?” 173

Naš svet knjiga Mozak mi još uvijek radi. “Ne. Ni blizu.” Podignem čašu i zazveketam ledom. Uzme čašu, napuni je nečim što sumnjam da je čista gazirana voda, zatim prođe iza šanka i sjedne pored mene. Skoro da je vrijeme zatvaranja, i već šest sati sjedim na ovoj stolici. Ostali smo još samo nas dvoje. Karla sačeka sve dok je ne pogledam u oči, pa kaže, “Ona je idiot. Ti si super momak. Ne moram ni da znam Dika da bih rekla da pravi veliku grešku. I to nije samo, jer si zgodan kao sami đavo, i imaš tijelo koje se spaja sa tim savršenim licem. To je zato, jer si odan.” Podrugljivo se nasmiješim. “I treba da budem odan.” “Čense, iskreno to mislim. Da se neki tip za mene potrudi i upola tako kao što ti radiš, ja bih bila impresionirana. Svjesno joj se predaješ iz dana u dan, iako znaš vrlo dobro da bi mogla da ti zgazi srce.” “Hvala, Karla dušo.” “Nema na čemu. To je istina. Plus... gledala sam mnoštvo žena kako pokušavaju da te pokupe, a ti nikada nisi čak ni razmišljao o tome. Uzimajući u obzir da ništa nisi povalio više od dvije godine, to je veliki podvig.” “Jedanaest dana. Pretpostavljam da bih trebao da razmišljam o tome kako da se vratim u igru ako stvari ne uspiju.” “Znaš šta. Kada prođe jedanaest dana, i ako se stvari ne završe dobro, nađimo se ovdje. Bit ću počastvovana da ti pomognem. Bez priče. Bez obaveza. Samo ćemo otići do tvoje sobe, i pustit ću te da izjašeš svu frustraciju kroz mene, kauboju.” “Uradila bi to za mene, Karla dušo?” “Za tebe? Razmišljam o tome da to uradim tebi od kada si ušao ovdje prvi put.” I brzo mi spusti poljubac na usne.

174

Naš svet knjiga

27 POGLAVLJE Narednog jutra sam prespavao, pa sam morao da jurim u Starbaks. Skoro je devet kada sam stigao, a red je duži nego obično. Nisam provjeravao telefon, pa ga uključim dok čekam u redu za narudžbu. Prokleta stvar počne da vibrira u mojoj ruci. Uzbudim se kada ugledam da stiže nova poruka. Obri: Ok. Petak u 18h. Tvoja sam preko vikenda. Duboko uzdahnem. Čini se kao da sam zadržavao dah danima. Melani me zovne, a ja ne mogu da prestanem da gledam u telefon. “Dvije kafe?” Ne mogu se prestati smješkati. “Naravno.” “A šta će Obri doručkovati ovog jutra?” Nagnem se da pogledam u izlog. “Uzet ću dva čokoladna mafina, ledeni kolač od limuna, tri slane karamel kocke sa orasima, keks sa zobenim pahuljicama i taj jedan fensi kremasti jogurt u čaši što imate“ Melani me gleda kao da sam poludio. U tom trenutku bi se i moglo reći da sam poprilično skrenuo sa uma, tako da nije puno daleko od istine. “Želiš li da ti se sve to stavi u kutiju? Sve je to za Obri?” “Da.” Platim i još jednom bacim pogled ka telefonu. Obično ne dolazi prije pola deset. “Mel, čuvaj mi kafu. Brzo se vraćam, važi?” Nabrzinu istrčim do obližnje cvjećare, i vratim se sa ogromnim buketom; koji se graničio sa ludosti. Ali me nije briga. Obri će biti moja za vikend. To je veliki razlog za proslavu. Melani mi se smiješi od uha do uha. Mogu da joj vidim sve zube - i gornje i donje. “Možeš li joj ovo dati zajedno sa doručkom?” “Naravno.” Parkiram džip iza ugla, pa izađem i dođem do ulaza u jednu radnju malo udaljenu od Starbaksa. Da nisam ovoliko uzbuđen, možda bih pomislio da mi je ova nova tehnika uhođenja pomalo jeziva. Tačno u pola deset, Obri izađe iz Starbaksa sa kutijom i buketom cvijeća. Također nosi i najveći osmijeh. Stojim tu još desetak minuta, kada mi stigne još jedna poruka. Obri: Jesam li to nešto posebno gladna jutros? 175

Naš svet knjiga Čens: Izvini. Malo sam se zanio. Proslavljamo. Obri: Šta proslavljamo? Čens: Tebe. To što ideš sa mnom kući za vikend. Telefon mi utihne. Par minuta poslije, ponovo zavibrira. Obri: Nervozna sam. Nisam sigurna je li to dobra ideja. I ja sam, ali neću to da priznam. Posljedice toga bi bile nešto što neću uopšte ni da razmatram. Čens: Vjeruj mi. Molim te. Nakon par minuta, stigne i zadnja poruka. Obri: Ok. *** Stigao sam kod nje u petak u 18 sati, spreman za naš vikend. Pokucam, a ona izađe izgledajući kao fantazija o kojoj sam maštao zadnje dvije godine. Nosi uski bijeli top, kratki bijeli šorc, a na nogama joj je par srebrenih sandala. Danas je poprilično vlažan zrak, pa joj je kosa spuštena i nestašnija nego obično. 'Vjeruj mi'? To sam joj obećao?? Jebote. “Šta nije u redu?” Vidi brigu na mom licu. “Da li idemo motorom? Treba li da se presvučem?” “Ne. Da. Ne.” Namršti obrve, pa joj objasnim. “Ne. Ne idemo motorom. Da. Moraš se presvući.” Pogleda u svoju odjeću. “Šta nije u redu sa ovim što je na meni?” “Apsolutno ništa. Savršeno je.” “Ali...” Provučem prste kroz kosu. “Osim što ja imam tu neku fantaziju tebe obučenu u bijelo.” “To je slatko. Misliš, kao da sam anđeo?” Usne mi se iskrive u nevaljali smiješak. “Ne baš.” Obrazi joj porumene. “Oh.” 176

Naš svet knjiga Zahihoćem se. “Ne moraš se presvući. Ali treba da znaš, ako budem tih tokom vožnje mojoj kući, to će biti, jer ponavljam u glavi tu fantaziju iznova i iznova.” Namignem joj. Pored vrata stoji crveni kofer, pa ga uzmem. “Moram samo da odem po tašnu.” Muton mi se trlja uz nogu, tražeći pažnju. “I ponesi Mutonov povodac. Ja nemam veliko dvorište kao ti. Morat ćemo ga izvoditi u šetnje.” Obri se okrene. “Želiš da povedeš i Piksija?” “Naravno. Mi smo porodica.” Kao da prokleta koza razumije o čemu pričamo. Priljubi mi se uz ruke i ispusti blago, “Bee.” “Tako je, druže. Bit ćemo samo ti, ja i mama.” Počeškam ga po glavi. “Sviđa ti se to, zar ne?” “Sve gotovo.” Obri se vrati sa svojom tašnom i povodcem. “Samo moram da svratim do Filomene i da joj kažem da ne treba da čuva Piksija.” “Filomene?” “Moja susjeda. Brine o Piksiju nekada kada ja radim do kasno. Jučer, kada sam otišla do nje da je pitam da mi čuva Piksija, brbljala je o mom dvorištu. Kaže da bi voljela da te ukrade od mene. Potom je počela tiradu o poštaru koji joj je isporučio četiri magična Nutri-buleta, koje ona nije naručila, pa je insistirala da i ja jedan ponesem kući.” Obri pokaže na neraspakovanu kutiju na kuhinji. “Pomalo je čudna, ali je mnogo dobra.” “Magični Nutri-bulet? To je nešto kao tvoj magični štapić? Još uvijek se igraš s njim?” “Ne! To je blender... za smutije.” Obično trebaju dva sata da bi se stiglo iz Temekule do Hermosa plaže, ali zbog gužve u saobraćaju trebalo nam je skoro duplo vremena. Nije mi to smetalo. Sunce sija, slobodan sam, i moja djevojka ide sa mnom mojoj kući za vikend. Pošto ne mogu da radim ono što zaista želim da radim s njom, odlučio sam da joj pokažem kako bi nam izgledao normalan vikend. Oboje znamo da između nas postoji hemija, ali nešto mi govori da se zbog još jedne stvari ne može opustiti, pored povjerenja, ona jednostavno nije uvjerena da mi imamo još nešto više od hemije. Adel je još uvijek u kući kada stignemo. Pretvara se kao da kasni, ali znam da je samo htjela upoznati Obri. “Izvinite. Planirala sam već biti kod Harija kada vi stignete. Izgubila sam se u vremenu dok sam malo čistila.” 177

Naš svet knjiga Obri me pogleda nepovjerljivo, “Hari?” “Ne zajebavam te. Prvog dana kada sam izašao iz zatvora, došao sam kući i našao lika u boksericama kako pegla stvari na mojoj kuhinjskoj ploči. Rekao mi je da se zove Hari.” Obri i ja se počnemo smijati. Adel nije shvatila šalu, ali svejedno se smije od uha do uha. Sestra pruži ruku, “Tako mi je drago što sam te upoznala, Obri. Toliko toga sam čula o tebi.” Obri i Adel gledaju jedna u drugu dugi momenat. Nemam pojma šta se dešava, ali definitivno je nešto čudno. Potom su se bukvalno sudarile, obmotavajući jedna drugu rukama u zagrljaj. Izgledaju kao prijateljice koje se dugo nisu srele. Dugo vremena je prošlo kada su se konačno odmaknule jedna od druge. Dok sam ih gledao imao sam osjećaj da se pomalo gušim. Obje imaju suze u očima. Čujem sestru kako šapuće, “Obje smo izgubile mnogo toga. Ja tražim svoj put natrag. Nadam se da ćeš i ti.” Pročistim grlo i zagrlim sestru da je pozdravim. Nosi torbu sa stvarima, jer će provesti vikend kod Harija. “Napunila sam kuhinju tvojim stvarima.” “Kobasicama, čokoladicama i piksi štapićima?” “Naravno. Također sam kupila neke grickalice i za ovog ovdje momka.” Dobro protrlja Piksija prije nego ode. Kada smo ostali samo nas dvoje, provedem Obri kroz kuću. Moje mjesto je staro, pregrađeno skladište. Ima visoke plafone i širom otvoreni tlocrt. Tu su bila tri kupatila, ali sam jedno pretvorio u art studio. Sestra koristi drugo otkad se uselila kod mene. Kada sam joj rekao da će Obri odsjesti u gostinjskoj sobi, zvučala je kao da mi ne vjeruje, ali bez obzira, pripremila je gostinjsku sobu. Zastanem prvo ispred svoje sobe. “Ovo je naša spavaća soba.” “Čense...” “Znam. Ne večeras. Ali ako odlučimo da živimo ovdje pored plaže, ovo će biti naša soba.” Najsjebanija stvar je da je zaista smatram našom sobom. “Veoma je lijepa. Je li to Klimtova slika?” Nasmiješim se. Volim svoju prljavu djevojku. “Jeste. Zove se - Tri doba žene. Vidiš, imamo dosta toga zajedničkog. Oboje volimo ženske grudi na slikama. Ali kada budemo ovdje, sve što ću ja da primjećujem su te bebe.” Očima pokažem na njen ogromni dekolte. “Ti si perverznjak.” “I tebi se to sviđa.” 178

Naš svet knjiga Provedem je kroz ostatak kuće, sa žaljenjem ostavljajući njenu torbu u sobu za goste. Zadnja soba koju se spremam da joj pokažem je moj art studio. Već dugo, dugo vremena nisam ništa napravio. Većina projekata na kojim sam radio, prije nego mi je život otišao dođavola, je prekrivena čaršafima. Upalim svjetlo i nemam namjeru da se zadržavam, ali Obri se provuče unutra. “Je si li ti to napravio?” Pokaže na ogromni motor, napravljen od recikliranih dijelova. Bio je na par umjetničkih izložbi, a sada ga cenat prašine prekriva. “Jesam.” “Vau... Nevjerovatan je. Prođe okolo, pažljivo ga promatrajući. “Sve ovdje je smeće?” “Ne koristim kupljene materijale. Samo reciklirane predmete koje nalazim.” “Stvarno si dobar. Nisam sigurna šta sam očekivala. Ali ovo se čini kao da priča svoju priču.” Nasmiješim se. Naravno da je to ona potpuno razumila. Uvijek sam osjećao da svaki individualni predmet koji nađem može da ispriča svoju priču. Način na koji se ti komadi pomiješaju zajedno, za mene je kao da čitam knjigu. Prođem sa druge strane motora, i pokažem joj na par različitih stvari, govoreći odakle je svaki komadić stigao. Ako je ikako moguće, mislim da sam se sada još više zaljubio u nju. Te smo noći naručili Kinesku hranu i jeli pravo iz kartona. Obri je zaspala sa glavom na mom krilu dok smo gledali film. Držeći se svoje riječi, pokrio sam je ćebetom, i otišao u svoj krevet da spavam. Narednog jutra je još uvijek spavala kada sam se izvukao i izveo Piksija u šetnju. Ali se probudila kada sam se vratio noseći dvije kafe i asortiman precijenjenog sranja iz Starbaksa. “Jutro.” Sjedne na kauč i protegne ruke preko glave. Majica joj se podigne, otkrivajući prelijepu nježnu kožu. Želim jebeno da je zagrizem. Moram da se okrenem na drugu stranu. “Dobijaš neke čudne poglede kada šetaš kozu.” Obri se zahihoće. “Da. Znam.” Dođe u kuhinju i sjedne na stolicu sa druge strane šanka. “Hoću da te pitam nešto. Ono obećanje koje sam glupo dao, samo uključuje dodire. Mogu da kažem šta god želim, zar ne?” Pijucnu kafu. “Bojim se da kažem da. Ali... da. Pretpostavljam da su riječi bez limita.” 179

Naš svet knjiga “Dobro. Jer moram da ti kažem. Tvoje sise koje me pozdravljaju, su bolje od gledanja izlaska sunca.” Odmahne glavom. “Imate nevaljali jezik, gospodine Bejtmen.” “Oh, kad bih ti samo mogao pokazati koliko je nevaljao, gospođo Bejtmen-Blum.” “Gospođa Bejtmen-Blum, ha?” “Pa, ti jesi moja žena. Pretpostavio sam da bi zadržala svoje ime. Pošto si zaposlena žena i tako te stvari.” “Kada tako izgovoriš, zvuči kao da sam kurva.” “Prostitutka.... odvjetnica.” Iskezim se. “Ista stvar.” “Veoma lijepo. A prije sam mislila da ću se odreći svog prezimena i uzeti samo muževo. Sada više nisam tako sigurna.” “A jel? Uvijek si mi izgledala kao neko ko bi imao sva prezimena.” Povuče vrećicu sa kuhinje bliže sebi, pa se zarovi u nju. “Ma ne. Ne ja. Ja sam ti stara škola. Planiram da sve dam svom mužu.” “Drago mi je što to čujem, gospođo Bejtmen. Jer ja planiram da uzmem sve. Svakodnevno.” *** Želim da joj pokažem mjesto. Sada, kada se njena firma zatvara, možda bismo mogli živjeti u Hermosi. Veoma mi je važno da budem pored vode. Ali bih živio i u pustinji kada bi to značilo da bih bio sa Obri. Poslije ručka, šetamo rivom. Predivan je dan, a ona se nije odmakla kada sam je uzeo za ruku. “Šta kažeš na plivanje?” Drago mi je što sam joj rekao da obuće kupaći kostim prije nego smo krenuli. Vruće je kao u paklu. “Okej.” Prošetamo do ruba vode, i ja skinem majicu. Prateći me, i ona skine svoju, i oči mi skoro iskoče iz glave. Jebote. Možda, ipak, ovo i nije bila tako dobra ideja. Ima na sebi maleni crveni kupaći sa vrpcama, a njene fantastične sise izgledaju kao da bi se najradije prelile. Kada skine i šorc, napadno buljim u nju, i jebe mi se. Ako ne mogu da je dodirnem, definitivno ću nahraniti oči njome. “Skoro da mi te je žao.” “Mene? Zašto?” “Jer kada mi konačno dopustiš da te uzmem...” Preletim pogledom gore-dole po njenom sočnom tijelu. “Bit ću kao divljak koji nadoknađuje izgubljeno vrijeme.” Potrebno mi je da se rashladim, i Obri ide sa mnom. Iznenadim je, uhvatim je i podignem, prebacujući je preko ramena u stilu vatrogasaca, 180

Naš svet knjiga i otrčim s njom u vodu. Vrišti i udara me sve vrijeme, ali po njenom tonu osjetim da se smije. Udarim je po guzi snažno pa nas lansiram direktno u vodu. Zajedno plivamo i šetamo po plaži sve do zalaska sunca. Ne želim da se ovaj dan nikada završi. “Trebali bismo se vratiti,” kaže. “Piksi vjerovatno mora van.” “Djeca. Uvijek upropaste dobro vrijeme,” našalim se. Na povratku nazad, naša konverzacija poprimi ozbiljan ton. “Da li želiš djecu?” Odgovorim iskreno. “Nikada zaista nisam ni razmišljao o tome. Dok nisam sreo tebe. Ali sada. Ne želim ništa više od toga da mi ti izneseš mlade.” Nasmijem se. “Koliko ih želiš?” “Šest,” brzo odgovorim. “Šest?” Zastane. “Nemam pojma zašto. Ali pomisao na tebe trudnu, čudno utiče na mene. Sada mi se diže kad samo pomislim na to.” “Stvarno ti je potrebna pomoć. Mislim da si ovisnik o seksu.” “Bio bih prvi ovisnik koji nije ništa povalio već nekoliko godina.” Pogleda me obzirno. “Žao mi je. To mora da je teško.” “Kada gledam tebe u tom kupaćem kostimu, definitivno jeste.” “Da li... znaš.” “Šta?” “Znaš.” “Ne znam.” Totalno znam. “Znaš. Pobrineš se za sebe?” “Misliš na tuširanje i redovno šišanje? Da. Vodim računa o sebi. Čak i vježbam.” Nasmije se. “Želiš da to izgovorim, zar ne?” “Potpuno bi mi poboljšala dan, Princezo.” Stignemo do mog bloka. Držim je za lijevu ruku, ali ona se okrene i krene da hoda unatrag i uzme me za obje ruke. Nakrivi malo glavu. “Da li masturbiraš, Čense?” Jebote da. Volim kada izgovara te riječi. “Da. Zapravo, u zadnje vrijeme, često. Sve što mi treba je da te pomirišem, i moj kurac se uspravi. Da to ne radim hodao bih uokolo sa plavim jajima.” “Žao mi je.” Privučem je bliže sebi. “Želiš li da znaš još nešto?” Ugrize se za usnu i klimne glavom. 181

Naš svet knjiga “Sve će to biti vrijedno čekanja kada se vratim nazad u tebe, Princezo.” Uđemo u kuću, i ponudim joj da ona prva ode pod tuš. Nakon našeg dana na plaži, imam pjeska na mjestima na kojim ne treba da imam. Dok je ona pod tušem, namjestim muziku, stavim dvije Korone u frižider da se ohlade, i možda zaplešem s kozom. Čujem nerazgovjetan zvuk Obrinog glasa između stihova. “Čense?” Kupaonica je u glavnoj spavaćoj sobi. Javim joj se kroz odškrinuta vrata. “Je li sve u redu?” “Zaboravila sam peškir. Da li ima ijedan ovdje?” Voda u tušu još uvijek teče. “Ne. Ovdje su u ormaru. Uzet ću ti jedan.” Izaberem najmekaniji, najženskastiji peškir koji sam mogao pronaći. Bez razmišljanja otvorim vrata. Tuš ima staklena vrata. Zamagljeni su od pare, ali još uvijek mogu da vidim njenu seksi siluetu. Okrenuta je leđima ka meni, i pruža mi jebeno fantastični pogled na njenu sočnu guzu. Ne mogu da se pomjerim. Moja uzdržanost mi klizi kroz prste. Kada se okrene i uhvati me kako je gledam, ni ne prekrije se. Umjesto toga, podigne ruke i krene da trlja svoje dojke. Jebeno nevjerovatno. Napravim korak ka tušu, ali se zaustavim. Sa vratima otvorenim iza mene, i hladnim zrakom koji ulazi unutra, magla na staklima postaje teža. “Princezo...” Izgovorim kroz jecaj. “Zavjetovao sam se da te neću dodirnuti.” Jedva mogu da je čujem zbog tuša, dok šapuće. “Znam. Pomislila sam da možda... možda bi ti se svidjelo da ja... da ja...” Zastane. Zidovi moje djevojke se ruše. Gura granice. I to je najseksipilnija stvar koju sam vidio u svom životu. Zadnju rečenicu izgovori glasnije i uvjerljivije. “Pomislila sam da bi možda želio da me gledaš i da se dodiruješ.” Evo je. Moja prelijepa, slatka, prljava djevojka. “Oh dušo. Mogao bih oslijepiti nakon što tebe vidim, i nikada se ne bih osjećao da propuštam nešto. Hoćeš li mi pomoći? Govorit ću ti kako da se dodiruješ, i ti to učini za mene. Tako ćemo to raditi zajedno. Je li to u redu?” Klimne glavom. “To je dobro, bebo. Tako jebeno dobro. Želiš li da ga drkam dok te gledam?” “Da.” 182

Naš svet knjiga Skinem šorc i stanem pred nju. Čak iako mi se nije potpuno digao, nakon što me je pogledala odmah se uspravio. Oči su joj zalijepljene na mom kurcu. Gledam ih kako prate moju ruku dok ležerno drkam goredole. “Ovo je ono što mi radiš. Svakog dana. Maštam o tome da sam duboko u tebi. U tvom srcu i u tvom tijelu. Želim da posišem te prelijepe bradavice koje dodiruješ. Da ih zagrizem zubima sve dok slatka bol ne prođe kroz svaki nerv tvog predivnog tijela.” Obrina glava se nagne unatrag dok počinje da se opušta uz moj glas, i uz njene sopstvene dodire. Ruke, koje joj nježno kruže oko bradavica, uspore, i gledam je kako se štipa. “Jače. Uštini se jače.” Uradi to, a usne joj se razdvoje dok osjećaj ide južnije. “Raširi malo noge.” Bez nedoumice, uradi ono što sam tražio. “Želim da te raširim na svom krevetu i da poližem svaki milimetar tebe, sve dok ne budeš mogla da dišeš. Zatim želim da čujem kako preklinješ za kurac. Hoćeš li to uraditi, Obri? Hoćeš li preklinjati za mene?” “Hoću. Molit ću za njega.” “Uradi to. Uradi to sada. Reci mi da želiš moj kurac, i ja ću ti dozvoliti da staviš svoje prste u sebe.” Rukom krene mukotrpno polako niz svoje tijelo. Moram da se napregnem da bih joj čuo glas. “Sanjam o tome da opet budeš u meni. Da se onako zakopaš kao da ne možeš dovoljno duboko da uđeš. Molim te. Nedotaje mi da si u meni.” Glas joj je neujednačen, a ruka joj drhti dok prekriva svoju slatku pičku. “Trljaj prstima klitoris. Ali nemoj još da ih staviš unutra. Reći ću ti kada.” Tijelo joj je preplanulo od dana provedenog na plaži, a obrazi su joj rumeni od uzbuđenja. Slika preda mnom je bolja od bilo čega što bih mogao da zamislim. Agresivnije stegnem kurac i krenem jače i snažnije da ga drkam. Postaje mi teško da pričam. Priđem dva koraka bliže tušu. Potrebna mi je sva snaga volje da ih ne otvorim. Ali moram da budem blizu da čujem jecaje dok diše. “Molim te, Čense.” Podivljam kada znam da me voljno moli. Da me želi u sebi isto onoliko koliko ja čeznem da se zakopam u nju. “Gurni dva prsta u sebe. Zatvori oči i pretvaraj se da ja to radim. Osjeti moj kurac unutar sebe.” Kada joj prsti nestanu, ne mogu više da se suzdržavam. Potrebno je manje od dvije minute - ona prste nabija unutra i van toliko brzo, baš kao što ja trzam kurac. Usta joj se rašire, i znam da počinje. “Čense...” 183

Naš svet knjiga “Svrši, dušo. Zajedno.” Ovo je najspektakularniji prizor na svijetu, dok je gledam kako svršava pred mojim očima. Zvuk uzdisanja mog imena, dok se dovodila do vrhunca, je potpuno erotičan. Dugo vremena nam je trebalo da oboje povratimo kontrolu zbog zadihanog disanja. Naposlijetku, Obrino tijelo je olabavilo, i naslonila se na pločice tuša. Nije otvorila oči kada sam posegao unutra i ugasio vodu. Uzeo sam je u ruke i odnio do svog kreveta. Popnem se iza nje, i uvučem pod plahte, pažljivo se trudeći da se ne prislonim uz nju. To bi prekršilo pravila. A što je još čudnije, za sada sam zadovoljen. Ni petnaest minuta kasnije promrmljala je 'Žao mi je' a zatim sam osjetio da je zaspala. Nedugo poslije nje sam i ja zaspao, osjećajući olakšanje i zadovoljstvo, jer žena koju volim spava pored mene u našem krevetu. Nažalost, taj osjećaj je nestao slijedećeg jutra kada sam se probudio, i nije mi trebalo dugo da shvatim zašto.

184

Naš svet knjiga

28 POGLAVLJE Po prvi put u životu sam shvatio kako se tačno Obri osjećala kada se probudila i otkrila da sam je napustio u hotelu u Vegasu. Otišla je. Kao i Piksi. Jutarnje sunce se probilo u potkrovlje. Srce mi užurbano lupa dok mi pogled uhvati blijesak papira na kuhinjskom elementu. Podignem ga i protrljam svoje ošamućene oči s namjerom da ne izostavim ni jedno slovo. Čense, Jučer je bilo nevjerovatno. Ali sam se zanijela prošle noći. Još jednom sam dokazala da nemam karaktera protiv privlačnosti koju osjećam za tebe. Dokle god da sam sa Ričardom, moje onakvo ponašanje nije fer prema njemu. Nisam željela da rizikujem i da ostanem još jedan dan. Poprilično sam sigurna da ti više fizički nisam u stanju odoliti. Žao mi je. Znam da sam ti obećala cijeli vikend. Samo pokušavam da uradim pravu stvar. Zgužvam pismo i bacim ga preko prostorije. Vrisnem, “Jebi ga.” Glas mi odzvanja u praznoj kuhinji. I, to je to? Jučer je bila moja zadnja šansa da napravim neki dojam prije nego ona donese konačnu odluku, i zadnju stvar koju sam uradio je da sam izdrkao prije nego smo zaspali. Poslije svega, tako će se sve završiti? Dobro odigrano, Bejtmene. Kako je dođavola pronašla tako brzo prevoz do Temekule, i još sa kozom? Mora da je imala već smišljen plan bijega, prije nego je pristala da dođe. Vjerovatno je iznajmila gradski auto i držala ga u pripravnosti. “Čens je izvadio svoj kurac, pa me sada možete pokupiti!” Osjećajući se bespomoćno, naslonim se laktovima na kuhinju i protrljam se po potiljku. Razmišljam da li da je pozovem, ali shvatim da je to loša ideja. Po prvi put otkako sam ponovo ušao u njen život, nemam strategiju. Najiskrenije ne znam šta da radim. Par sati poslije, Adel svrati i ja je obavijestim da je Obri otišla. Koračajući potkrovljem, prođem prstima kroz kosu. “Razmišljam da se vratim u Temekulu večeras.” “Nemoj.” 185

Naš svet knjiga “Nemoj?” “Nemoj.” Stavi dlanove na moje ruke da bi me zaustavila od kruženja uokolo. “Gle, stvarno mi se sviđa. Nadam se da će se sve to riješiti, ali uradio si sve što je moguće da joj pokažeš šta osjećaš. Vrijeme je da odstupiš i pružiš joj prostora koji joj je potreban da dođe do ispravnoga zaključka, a to je da si ti onaj pravi. Mogu da joj vidim u očima koliko joj je stalo do tebe. Plakala je, za ime božije. Jedina stvar koja nju spriječava da se otvori jeste strah da ne bude povrijeđena.” “Šta ako dopusti da taj strah pobjedi i završi sa seronjom?” “Onda ćeš ti morati da nastaviš dalje.” Da li mogu nastaviti? Ne mogu da zamislim da želim tako jako bilo koga drugog na isti način dok sam živ. Ali ako ona odabere njega, znam da bih naposlijetku morao nastaviti sa svojim životom, izlaziti sa drugim ženama i konačno prekinuti dvogodišnji celibat. Otvori nam paketić čokoladica Tim i Tams i natoči nam dvije čaše mlijeka. Pošto taj brend ne možeš pronaći u Americi, Adel ima prijatelja u Melburnu koji joj ih šalje. Potopim jedan keks preliven čokoladom u čašu i zagrizem ga, pa krenem da pričam punih usta. “Kako ću, jebote, izdržati da ostanem ovdje u Hermosi, znajući da je možda više nikada neću vidjeti ako odluči da se odseli s njim? On odlazi za samo par dana?” Adel izgleda zbunjeno. “Za koliko se brzo može preseliti u Boston? Zar ne treba prvo da proda kuću, da se riješi svih stvari?” “Iznajmljuje kuću, i spomenula mi je da je većina namještaja bila tu kada se uselila. Najveći problem će biti prevoz naše koze.” “Shvataš li da si rekao 'naša koza', zar ne? To je kao da je ono i tvoja koza!” “Jebi ga. Mislio sam njena koza.” Adel se nasmiješi puna razumjevanja. “Ne, nisi.” “U pravu si, nisam.” Kasnije te noći, nakon što se Adel vratila Hariju, ljutnja počne da nadvladava sve emocije. Pošaljem Obri poruku. Čens: Jurnjava je završena. Dajem ti prostor koji želiš. Ako me trebaš, znaš gdje ćeš me naći. Pošalje mi jednostavan odgovor. Obri: Hvala ti. 186

Naš svet knjiga *** Poprilično sam ponosan na sebe prvih dana sedmice. Nisam zvao, niti pisao Obri, i okupirao sam se poslovima kod kuće u Hermosa plaži. Radim na jednom projektu sa reciklažom, i pobrinuo sam se za neke dugo zanemarene popravke po kući. Iako sam se zatrpavao poslovima, u dubini duše sam očajan. Teško se boriti protiv toga da joj se ne javim, ali poslušao sam sestrin savjet, održavam razdaljinu u nadi da će Obri sama od sebe donijeti ispravnu odluku. Pošto se približava kraj sedmice, postajem nestrpljiv. Jedne noći, dok sam se bezuspješno pokušavao odvratiti epizodom serije Top Gear, impulsivno prekršim zavjet i pošaljem joj poruku. Čens: Jesi li tu? Obri: Ovdje sam. Čens: Ćao. Obri: Izvini što ti se nisam javljala. Čens: U redu je. Namjerno sam se držao podalje da bi mogla razriješiti stvari u svojoj glavi. Obri: Jesi li se vratio u Temekulu? Čens: Ne. Tamo ja nemam ništa osim tebe, a dajem ti prostora. Moj dom je ovdje. Iako sada, pošto si ti bila ovdje, više mi se ne čini potpunim bez tebe. Obri: Žao mi je što si požalio, jer si me odveo kući. Čens: Jedina stvar zbog koje žalim je što nisam one noći provalio kroz vrata tuša, Princezo. Ne odgovara odmah. Par minuta poslije, telefon mi zavibrira. Obri: Hvala ti što nisi to uradio.

187

Naš svet knjiga Čens: Da jesam, ti bi sada bila ovdje. Obri: Misliš? Čens: Možda bi imala poteškoća sa hodanjem, ali bi bila ovdje. Obri: Vidim. Ništa mi više ne piše, pa ponovo otipkam poruku. Čens: Jesi li dobro? Obri: Da. Ne mogu više da pišem. Obećavam da ću te zvati ovog vikenda. Čens: Da li je on s tobom? Obri: Da. Ljubomora me pogodi kao tona cigli. Ponovo se pojavi onaj glas koji užasno sliči maminom. “Diži tu guzicu i idi po svoju ženu!” Odjednom mi sve klikne. Šta me zadržava ovdje? Ponos? Jebeš ponos. Ona je sve što mi znači. Vraćanje nje je mnogo važnije. Nisam dobro. Ovo nije dobro. Znam u svome srcu da me ona voli. Mogu to da vidim u njenim očima. Samo se boji da ponovo ne ostane povrijeđena. Ako ću je pustiti, dođavola, to neću uraditi bez borbe. Potrebno mi je da budem blizu nje. Promjena planova. Zgrabim ključeve, uđem u džip i krenem autoputem ka Temekuli. Put je čist, pa idem nekih osamdeset pet kilometara na sat. Planiram da ovu noć provedem u motelu, i da rano ujutro budem spreman za sve što mi dan bude spremio. Nisam siguran šta će mi sutra donijeti. Znam samo da ću biti uz nju do kraja, bez obzira na ishod. Princezo, spreman sam i da budem jebeno daleko od tebe. Prebacim na program radija tokom cijele vožnje. Nervi mi ne mogu podnijeti bilo šta drugo. Već je kasno kada sam konačno stigao u motel. Uz neko čudo uspio sam da zaspem. Želim da se čim svane parkiram u Džefersonovoj, da bih joj kupio doručak. Jedva čekam sutra.

188

Naš svet knjiga *** Dan mi krene normalno. Energičnost i žurba pred Obrinoj zgradi je ista kao i obično. Čim sam ušao u Starbaks da bih joj naručio doručak, postalo mi je potpuno jasno da ovo nije uobičajeno jutro. “Jutro, Melani.” “Čense. Mislila sam da si otišao iz grada.” “Vratio sam se.” “Iznenadio si me.” “Zašto?” “Ne znaš?” “Ne znam šta?” “Obri je Jučer bio zadnji radni dan. Došla je ovdje da se oprosti od nas.” Šta? “Ona više nije ovdje?” “Ne. Žao mi je. Mislila sam da ste sada postali prijatelji. Pa sam pretpostavila da si znao da je dala otkaz.” “Prijatelji. Da. Jesmo. Vjerovatno je zaboravila da mi spomene tu novost. Da li je rekla gdje ide?” “Samo je rekla da je dala otkaz, i da nas više neće viđati svako jutro.” Počešem se po bradi i pogledam u pod, pokušavajući da apsorbujem informacije. Melani mi prekine misli. “Mogu li ti donijeti nešto?” Bez i da obratim pažnju, kažem, “Naravno. Nemasni makijato od vanilije, sa malo pjene i ekstra vruć.” “Naručuješ Obrinu kafu?” “Uh... da.” Nisam ni shvatio da sam to naručio. “Zašto ne?” Slegnem ramenima. “Za dobra stara vremena.” Sjednem za sto u uglu i miješam pjenasto mlijeko u šoljici. Pokušavam sebe da uvjerim da to što je napustila posao i što mi ništa nije rekla, ne mora da znači da je odlučila da preseli u Boston sa Dikom. Mogao bih da joj pošaljem poruku, ali jedan dio mene nije spreman za odgovor. Možda je samo odlučila da, da otkaz, pošto se firma svakako gasi. Bilo kako bilo, ovo mi je zadnji podvig u Starbaksu, koji je bio mjesto zločina mog vremena provedenog sa Obri. Neću više provoditi ni jedno jutro uhodeći je u Džefersonovoj ulici, jer ona više ne radi ovdje. Ispraznim novčanik i u teglu za napojnice ubacim preko sto dolara. “Hvala, društvo. Cijenim vašu pomoć svih ovih sedmica.” Melani iskolači oči. “Vau, hvala ti. Nećeš se vratiti?” 189

Naš svet knjiga “Bojim se da neću.” *** Kada sam prišao Obrinoj kući, plavo - bijeli znak na prednjoj strani dvorišta je prva stvar koju sam uočio. Moje srce počne žestoko da lupa. Šta, kojeg đavola? Kada sam se bliže približio, vidim da na njemu piše: Za izdavanje. Srce mi padne u stomak. Izvadim ključ, požurim do vrata i otvorim ih. Mutonova zdjela za vodu još uvijek stoji u kuhinji, ali je prazna. Nigdje nema znaka od koze. Sav namještaj je još uvijek na svom mjestu, ali sve Obrine privatne stvari su nestale. Praktično letim kroz kuću. I spavaća soba također potvrđuje najgore. Svaki komad odjeće u njenom ormaru je nestao. Sjednem na njen krevet i pogledam po sobi, i stvarnost počinje da me dohvata. Adrenalin projuri kroz mene. Čense, smiri se. Ošamućen, istrčim van na blještavo sunce. Otvorim šupu i krenem da pakujem opremu za vrt nazad u svoj džip. I tada čujem zvižduk. Okrenem se, i ugledam Obrinu čudnu susjedu, Filomenu. Stoji ispred kuće i preuzima smeđu kutiju od dostave. Krene ka meni vukući papuče po pločniku. U kosi su joj vikleri, a usne su joj okružene svijetlo rozom olovkom bez karmina. “Hej, zgodni.” Pokušavam da se ponašam prijateljski bez obzira na moje hrđavo raspoloženje, pa kažem, “Drago mi je što te opet vidim, Filomena. Šta si to naručila?” “Ko zna? Naručujem stvari u snu i poslije se uopće ne sjećam da sam to uradila.” Frkne. “Ah, tako je. Četiri magična Nutri-buleta. Dala si Obri jedan.” “Želiš li ti jedan? Poklonit ću ti ga u zamjenu da jašem na tvojoj kosilici.” “U redu je. Danas sam se penzionisao što se tiče vrtlarskih poslova.” “Misliš, sada kada je otišla?” Oči mi polete do njenih. “Znaš gdje je otišla?” “Nisam imala priliku da pričam s njom, vidjela sam je jučer kako odlazi sa svojim dečkom. Bila je u kući i pakovala se. Pitala sam njega šta se dešava, a on mi je rekao da se seli u Boston s njim. Slijedeće što znam, jeste da je ovaj znak osvanuo jutros ovdje.” Uši kao da mi gore. “Stvarno...” “Da.” 190

Naš svet knjiga Ne mogu da se sjetim šta sam rekao Filomeni poslije toga. Ne sjećam se ni vožnje nazad u motel. Očekivao sam da ću se osjećati ljuto ili zbunjeno, ali sada sam samo tup. Držeći telefon u ruci, sjednem na krevet, želim da joj pošaljem poruku, ali kada bolje razmislim to mi i ne izgleda kao dobra ideja. Ako se stvarno seli u Boston, nije se čak potrudila ni da mi javi da je donijela odluku. Da li je već stigla tamo? Da li će me uopšte nazvati ovog vikenda, kao što je obećala? Odjednom, osjećaj tuposti izblijedi, i zamjeni ga osjećaj čistog bijesa. Zgrabim novčanik, i krenem ka baru. Ne želim da osjećam ove emocije zbog njenog gubitka. Večeras ne želim da osjećam ništa. Riječi mi ogorčeno sklize sa jezika. “Toči Karla, dušo.” Karla izgleda potpuno šokirano što me vidi da sjedim na standardnom mjestu. “ Australijanac, mislila sam da te više nikada neću vidjeti.” “Pa, došao sam da se oprostim. Sutra idem iz grada, i više se ne vraćam.” Natoči mi piće brže nego ikada, osjećajući da mi je prijeko potrebno. “Šta se desilo?” Popijem gutljaj i udarim čašom o šank. “Gotovo je.” “To je to? Gotovo? Obri je ostala sa Dikom?” Drago mi je što je i ona prihvatila njegov nadimak. “Da. Otišao sam danas njenoj kući, i sve je bilo raščišćeno. Okačen je i znak za iznajmljivanje ispred kuće. Seronja je rekao susjedi da se Obri seli s njim u Boston.” “Da li se jebeno šališ sa mnom?” “Kraj priče.” “Znači, nije čak imala pristojnosti ni da ti to sama kaže?” “Pristojnosti ili petlje, nisam siguran koji izraz je bolji.” “Kako ste se rastali?” “Bio sam neko vrijeme u Hermosa Plaži. Ona misli da sam još uvijek tamo. Navodno bi trebala da me nazove ovog vikenda. Odlučio sam da se vratim ovdje, bez obzira, i da vidim kako stvari stoje. Sada znam šta planira da mi kaže kada me bude nazvala.” “Tako mi je žao.” “Nije tvoja greška.” “Stvarno sam se nadala da će se stvari okrenuti u tvoju korist. Zaslužuješ da imaš sretan kraj.” “Možemo li više o ovome da ne pričamo? O njoj?” Progutam to sa bolom. 191

Naš svet knjiga “U redu. Kako god ti želiš.” Karla tiho stavlja nova pića pred mene. Zna da nisam raspoložen za priču, pa me je ostavila na miru. U jednom trenutku me je presjekla, neće više da me poslužuje. Spustim glavu na šank dok ona briše stolove. Bar je speman za zatvaranje. Nemam pojma koliko je sati. Zvuk televizora mi je nerazgovjetan. Potapše me po ramenu. “Hajde, veliki dečko. Odvest ću te u motel.” Uđem u Karlin crveni Priust i spustim glavu na sjedište pa zatvorim oči. Još uvijek sam pomalo pijan, ali počinjem da se tijeznim. Vjerovatno bih se napio do smrti, samo da bih dospio u stanje opijenosti koje bi mi bilo dovoljno da zaboravim na ovaj dan. Tako da sam ljut na Karlu, jer je odbila da mi toči još alkohola, ali sam zahvalan jer se brine o meni. Odvede me do sobe i tiho uđe sa mnom. Legnem na krevet, prekrižim ruke i zatvorim oči. Kada ih otvorim, Karle nema. Voda teče i shvatim da je u kupatilu. Ponovo zatvorim oči. Ovog puta, kada ih otvorim, Karla stoji pored kreveta. Raspustila je kosu, koja je obično uvijek bila zavezana u retro stilu. Skinula je teški crveni karmin koji je nosila na usnama. Najviše primjetno je to što je skinula i svu svoju odjeću i ostala samo u crvenom grudnjaku i gaćicama. Grudi joj se prelijevaju preko materijala, a gaćice su jedva prekrile njenu zaobljenu guzu. Glas mi zvuči pospano, “Šta to radiš?” “Sjećaš li se o čemu smo pričali? Ponuda još uvijek stoji. Dozvoli mi da ti pomognem da zaboraviš sve. Bez obaveza, Čense. Samo ti i ja i jedna dobra jebačina.” Kurac mi se trzne, tijelo mi je nesposobno da se kontroliše zbog prirodne reakcije tog prijedloga. “Karla, dušo, znaš da ne moraš to da radiš?” “Želim to. Bože, Čense, želim to tako jako. Nemaš pojma kako utičeš na mene.” Sranje. Prije nego sam uspio da formiram riječi, ona me zajaše preko farmerki, trljajući se uz moj polu-tvrdi kurac. “Mislim da si spreman za mene,” promrmlja preko mojih usana. Poljubi me, i ja joj preko volje uzvratim, nesiguran da li da prihvatim njenu ponudu ili da je odgurnem sa sebe. “Imaš li kondom?” Šapne. “Ne.” “U redu je. Ne moraš da brineš. Na piluli sam i čista sam.” 192

Naš svet knjiga Karla podigne moju majicu preko glave, a ja zatvorim oči. Ljubi me po grudima, a moj opijeni um zamišlja da je to Obri. Obri. Obri. Obri. Karla me nježno gurne na krevet. Krene da mi otkopčava kaiš dok ja nastavljam da ležim. Kada mi se kurac oslobodi i ona počne da ga drka, znam da će ga uskoro staviti u usta. Nešto iz dubine mene vikne, “Nemoj to da radiš!” Povučem se unatrag i navučem donji veš. Ustanem, pa zakopčam pantalone. Provučem prste kroz kosu, pogledam na pod i odmahnem glavom. “Ne mogu to da uradim.” Zgrabim majicu i navučem je preko glave. “Žao mi je.” Sa rukama na kukovima, Karla zagrize donju usnu i klimne glavom sa razumijevanjem. “U redu je, Australijanac.” “Nije do tebe... samo...” “Ona. Znam. Do nje je.” “Samo nisam spreman da...” Progovori glasnije. “Čens, ne moraš da objašnjavaš.” Karla izgleda tužno. Mrzim što sam joj povrijedio osjećanja, ali uopšte mi nije bio ispravan osjećaj da budem s njom na taj način. “Samo da se obučem i idem, važi?” “Ne moraš da ideš.” “Stvarno bih trebala.” Nakon što se obukla, Karla priđe mjestu gdje ja stojim, i nježno me poljubi u obraz. “Jednog dana će se probuditi i zažaliti zbog toga šta je učinila. Nadam se da ćeš do tada ti pronaći onu sa kojom je tebi zaista suđeno. Jer to nije ona.” “Hvala ti Karla, dušo. Hvala ti za sve.” “Molim te, navrati ponekad, kada budeš bolje. Važi, Australijanac? Želim da znam da si sretan.” “Hoću. Obećavam.” I samo tako, Karla se odvezla u noć. Ostavljen sa manjim slučajem plavih jaja, krenem ka tušu. Pustim da se topla voda slijeva niz mene, stavim malo šampona na dlan, uzmem kurac i grubo počnem da drkam. Uprkos najvećim naporima da je blokiram u svojim mislima, sve što mogu da zamišljam dok drkam, jeste Obri. Prizor nje, kako trlja svoj klitoris dok masturbiramo zajedno u mom kupatilu, prodire u moj mozak. Drkam snažnije i zamišljam kako 193

Naš svet knjiga svršavam u nju, a ne u svoju ruku. Pri završetku, misli mi nekontrolisano lete. Naslonim se na zid od pločica, prepunjen emocijama dok me orgazam potresa. Jebi se, Obri. Jebi se. Mrzim te. Volim te. Mrzim te. Volim te. Sranje. Još uvijek te tako jako volim.

194

Naš svet knjiga

29 POGLAVLJE Nedjelja je, vratio sam se u Hermosu, i još uvijek nisam čuo ni riječi od nje. Odbijam da je pozovem prvi, posebno zbog onoga što znam. Ako joj nije stalo ni toliko da me barem nazove i kaže šta se dešava, onda neću joj pružati to zadovoljstvo da je zivkam. Jato galebova me prati dok šetam plažom blizu moje gajbe. Šutam pjesak i pitam se kojim će pravcem sada moj život krenuti, kako ću sada da provodim dane kada se više ne mogu fokusirati na cilj da povratim Obri. Više od svega, pitam se kako li ću se natjerati da je zaboravim dovoljno toliko samo da nastavim dalje. Izaberem mjesto, sjednem i posmatram okean. Voda je nemirna. Lagani povjetarac mi nanosi pjesak u oči. Nekoliko surfera u daljini jašu uzburkane talase. Grupica ljudi na plaži, par koraka od mene, igra odbojku. Jedna djevojka dotrči do mene. “Hej, treba nam još jedan igrač. Želiš li nam se pridružiti?” Zašto dođavola ne bih? Distrakcija mi zasigurno neće naškoditi. “Okej. Može.” Podignem svoje tromo tijelo sa poda, i pridružim se momku i djevojci na jednoj strani mreže. Uzastopno servirajući loptu brzo i na pod protivničke ekipe, držim svoj tim u vodstvu već nekoliko partija. U jednom trenutku, odlučimo da uzmemo pauzu, i tip koji je pored mene, jedini muškarac u timu, ode da nam donese vodu sa štanda. Vrati se, smijući se. “Druže, nikada mi ne bi povjerovao kada bih ti rekao šta sam sada vidio.” “Šta si vidio?” “U redu za vodu je bila jedna djevojka sa kozom na povodcu.” Ispustim loptu. “Možeš li ponoviti?” “Jebena koza na povodcu! Ta zgodna ženska, također. Ona je...” “Gdje?” Pokaže mi ka pravcu odakle je došao. Kada istog momenta krenem, jedna od djevojaka vikne za mnom. “Hej, nemoj da ideš! Počinjemo još jednu utakmicu.” “Igrajte bez mene,” povičem bez da pogledam natrag. Srce mi neprirodno brzo udara.

195

Naš svet knjiga Pošto stignem do štanda, vidim da niko ne stoji u redu. Pogledam mahnito oko sebe, i pitam se da li je moguće da je to samo slučajnost. Koza na povodcu? Nema šanse. Ona je ovdje. A onda je ugledam. Obri. Moj bože. Ona i Muton sjede sami na pjesku. Hrani ga kornetom sladoleda i gleda u vodu. Vjetar razbacuje njenu kosu okolo. Izgleda tako prelijepo, da ti srce stane. Zureći u nju nepovjerljivo, stojim tu na jednom mjestu dugo vremena, ne oglašavajući se. Nekako me je on prvi primjetio. 'Slijepa' koza najednom pojuri prema meni, i skoro da me obori na pod. Obri panično skoči, nesvjesna zašto je koza otišla i vidi da je on u mojim rukama. Ustane i strese pjesak sa svoje blijedo-žute haljine za plažu. “Čense.” “Princezo. Šta radiš ovdje?” “Parkirala sam se pred tvojom kućom. Nisi dobio moju poruku?” Izvadim telefon iz džepa, i vidim da sam propustio njenu poruku. Mora da mi je stigla dok sam igrao odbojku. “Ne, nisam. Ali je sada vidim.” Pokušavajući da se previše ne uzbudim, podsjetim se da je vrlo moguće da je došla samo da mi lično uruči loše vijesti. Uprkos mojoj želji da posegnem za njom i da je dodirnem, tijelo mi se ukruti kao neki samozaštitnički mehanizam. “Možemo li prošetati do tvoje kuće? Ne želim da razgovaramo ovdje.” Ne smiješi se. Njen izraz lica samo potvrđuje moje najgore strahove. Strah zatreperi u dnu mog stomaka. “Naravno.” Proveli smo u tišini kratku šetnju do moje kuće. Kada stignemo, ugledam Obrino auto parkirano pred kućom. Sjednemo na prednje stepenice na trijemu. Muton žvače travu odmah pored nas. Nervozno protrlja dlanovima. “Hajde, Obri. Samo završimo s ovim.” Pogleda me kao da je spremna da zaplače, i njeno pitanje me uhvati nespremnog. “Da li viđaš nekog drugog?” Ton mi je odsječan. “Da li ja viđam nekoga?” “Samo mi odgovori.” “Ne, Obri. Sve što sam radio sedmicama svodilo se na jelo, spavanje i disanje.” Ton mi se graniči sa ljutnjom. “Zašto bi me pitala tako nešto?” 196

Naš svet knjiga “One noći, vratila sam se svojoj kući da uzmem neke stvari koje sam zaboravila pakovanja. Filomena je vidjela moje auto i došla da mi kaže da si bio tamo ranije tog dana. Tako da sam te noći, otišla u tvoj motel. Auto je bilo parkirano ispred. Kada sam provirio kroz prozor, tamo je bila djevojka s tobom, i navlačila je majicu preko glave. Mislim da je to bila ona konobarica.” Jebi ga. Jebi ga. Jebi ga. Da li se to šališ? Jebi ga. “Princezo, saslušaj me.” Stavim ruku pod njenu bradu, i okrenem joj lice prema meni. “Obećavam ti da ti nikada neću lagati. Da li mi vjeruješ?” “Samo mi reci istinu.” “To je bila Karla. Ona mi je prijateljica. U pravu si. Ona je šankerica u baru u koji sam odlazio. Pratila me je u sobu te noći, jer sam previše popio. Skinula je svoju odjeću i sjela na mene, ali sam je zaustavio. Ništa se nije desilo.” “Stvarno?” “Kunem ti se maminim grobom. Karla me je poljubila i počela da me svlači, ali sam joj rekao da ne mogu to da uradim, i da ne želim to da uradim.” Ispusti dubok dah. “O moj bože. Uopšte nisam mogla da spavam. Znam da nemam pravo da budem uznemirena nakon svega što sam ti uradila.” “Rasuđivanje mi je bilo isključeno te noći. Bio sam uništen nakon što sam saznao da si odlučila da se preseliš u Boston. Imao sam osjećaj da je moj život završen.” “Boston? Nikada nisam odlučila da se selim u Boston.” “Šta? Ali sve tvoje stvari su nestale.” “Da. Iselila sam se... ali ne da bih išla za Boston.” “Filomena je pričala sa Dikom dok si se ti pakovala. Rekao joj je da si odlučila da ideš s njim.” “Ne. To nije istina.” “Jebi ga, Princezo. Zato sam se toliko napio te noći. Mislio sam da sam te izgubio.” “Ričard se nadao. Možda je zbog toga rekao Filomeni da se selim s njim. Mislio je da me može uvjeriti, obećavao mi posao i sve to. Sve do 197

Naš svet knjiga slijedećeg dana mu nisam rekla za tebe. Željela sam da spakujem svoje stvari prije nego se stvari pogoršaju.” “Čekaj. Da li mi to govoriš...” “Nikada nisam namjeravala da idem u Boston, Čense. Moj mozak je to shvatio mnogo prije, ali sam se još uvijek plašila da ti se predam potpuno. Strah će uvijek biti prisutan. Uvijek ću se bojati da ću te izgubiti, jer te toliko puno volim. Onaj jedan jedini dan koji smo proveli ovdje zajedno, bio je tako ispravan. Nikada nisam bila sigurnija u životu. Znala sam da moram da se vratim nazad da bih završila sve. Znala sam da sam morala završiti s njim.” “Raskinula si sa Dikom?” “Da. Nije bilo tako lijepo. Rekla sam mu sve. Optužio me je da sam se jebala s tobom i tvojim blizancem Harijem - vrtlarom.” Oboje se počnemo smijati, i prepadnemo kozu koja se za divno čudo nije onesvijestila. “Jesi li mu rekla da ja zapravo nemam blizanca?” “Ne. Kada me je optužio da sam drolja, nije mi bilo bitno da mu objašnjavam.” “Budala.” “On je stvarno bio dobar momak, ali Čense, od trenutka kada si se vratio, moraš da znaš da tu nikada zapravo i nije postojao neki izbor.” Izdahnem sa olakšanjem, a moj um pokušava da pohvata i sklopi sve što se dešavalo. “Dala si otkaz... ne da bi išla u Boston, nego da bi...” “Ionako nisam bila sretna tamo. A još, ako sam namjeravala da se preselim u Hermosu, morala sam...” “Da se preseliš ovdje?” Ogromni osmijeh mi prekrije lice. U tom trenutku, zaškiljim prema Obrinom audiju i po prvi put shvatim da je natrpan do krova sa svim njenim sranjima, baš kao prvog dana kada smo se sreli. Sveti bože. Napravili smo cijeli krug. “Svo tvoje sranje je ovdje?” “Da.” Stavi ruku na moje srce. “Ali meni treba samo ovo.” Nagnem se i poljubim je, i dam joj cijelog sebe tim poljupcem, potom je podignem u naručje. Ljudi pored nas prolaze i sviraju. Kada je spustim, oči su joj pune suza dok stavlja ruke oko mog vrata. “Nadam se da ovaj kvart dozvoljava boravak koza.” “Ako nam neko bude pravio probleme, samo ćemo se preseliti. Svakako razmišljam o tome da će nam trebati druga kuća, gdje ću ti moći napraviti novi vrt.” Disanje mi se ubrza kada shvatim šta se dešava. Postanem preplavljen životinjskim nagonom da utvrdim ono što sada konačno 198

Naš svet knjiga znam, sa potpunom sigurnošću, da je moje. Ne mogu više čekati ni sekund duže da budem u njoj. “Princezo, nadam se da nemaš nikakvih planova u skorije vrijeme.” Podigne obrve. “Zašto?” “Zato što moramo nadoknaditi dvije godine propuštenog jebanja.” Uzmem je za ruku, pa krene za mnom i skoro da posrnemo na vratima. U iščekivanju onoga što će se dogoditi, kurac mi je bolno tvrd. Zgrabim najveću zdjelu koju sam moga pronaći i napunim je vodom, da Piksi ne bi dehidrirao, u slučaju da satima ne izađemo iz sobe. “Momak, idi u grad,” kažem, i stavim zdjelu pred njega. “Tačno to namjeravam da ti uradim mami.” Dok stoji predamnom, osjećam kao da mi je veliki teg skinut s leđa. Ovo je prvi put da mogu da budem sa Obri bez ikakvog straha i nesigurnosti. Povučem se za kosu, gledam je pa odmahnem glavom. “Ne znam ni gdje bih počeo. Ima toliko toga što bih želio da ti uradim.” “Spremna sam za bilo šta.” “Jesi li sigurna.” “Da.” “Onda mislim da te moram izjebati snažno. Jesi li spremna na to?” Odgovori mi tako što skine haljinu preko glave. Skine gaćice i baci ih na pod, i ja svučem svu svoju odjeću. Način na koji gleda u moje tijelo, uzbuđuje me još više. Svo suzdržavanje kojem sam se izložio zadnjih par sedmica, sada je potpuno nestalo. “Dobro bože,” Izdahnem i gledam njeno sasvim golo tijelo na danjskom svijetlu. Obrijala se tako što je ostavila samo tanku liniju dlačica na njenom prelijepom brežuljku. Toliko želim da uživam u njoj, ali ne ovog puta. To ćemo poslije. Sada mi je ona očajno potrebna. Zgrabim je za struk i privučem sebi. Za nekoliko sekundi, njene noge su obmotane oko mene dok je podižem na svoj izgladnjeli kurac. “Aaghhh.” Viknem zbog predobrog osjećaja koji sam osjetio kada sam uronio duboko u nju. Bolji je osjećaj nego bilo šta čega mogu da se sjetim otprije. Nismo se čak ni potrudili da se pomaknemo sa mjesta. Njena leđa su naslonjena na vrata spavaće sobe, a ja se iznova i iznova nabijam u nju, lomeći je dok me ona moli za jače. Nisam siguran da li je to zato, jer sam sa ženom koju volim, ili zato jer je prošlo puno vremena, ali nikada nisam imao pičku koja je bila tako uska oko mog kurca, i koja je tako vrela, vlažna... najsavršenija ili je napravljena samo za mene, za ostatak mog života. 199

Naš svet knjiga Stegnem joj čvrsto guzu, i za par minuta osjetim kako joj se mišići grče oko mene. “Svrši, Obri. Svrši po mom kurcu, Princezo.Pusti se.” “Izgovori moje ime kada svršiš. Volim kada izgovaraš moje ime,” šapne mi na usta. Dok svršavam u nju, mrmljam njeno ime sa svakim prodorom svojih kukova. “Obri... Jebo te... Obri... Bože... Obri... Obri... Obri...” Ostanemo tako spojeni i naslonimo se čelom o čelo. “Volim te, Obri.” “Bio je dug put do ovdje, ali vrijedilo je,” kaže. “Vrijedilo je svake sekunde.” Ostali smo da stojimo držeći jedno drugo, još dugo vremena. Naposlijetku je spustim na pod. “Jesi li gladna?” “Malo.” “Hajde da stavimo nešto u tebe... osim mene. Bit će ti potrebna energija za drugu rundu.” Obučem bokserice i svoju majicu navučem preko njene glave. Volim kada vidim kako joj bradavice strše kroz materijal odjeće. Prati me u kuhinju, i stavi ruku preko usta. “Sveti bože. Nemam posao. Nikada prije nisam bila nezaposlena.” “Imaš sreće, gospođo Bejtmen. Imam otvoreno mjesto za seks roba.” “Nakon onoga što si mi uradio tamo, vrlo rado ću volontirati na toj poziciji, gospodine Bejtmen.” “Pronaći ćemo ti nešto ovdje, da radiš nešto za šta imaš strast,” kažem ozbiljno. “Ti si moja strast, i voljela bih da te odrađujem iznova i iznova.” “Znači seks rob. Dogovoreno onda.” “Ali ozbiljno, ne želim da ovisim ni o kome. Doslovno bi ti opeljušila guzicu.” “Pošto namjeravam da uzmem tvoju guzu poslije, to mi zvuči fer. Guzica za guzicu.”

200

Naš svet knjiga

EPILOG JEDNA GODINA POSLIJE OBRI Čens i ja stojimo na vratima male bijele kapelice, mjesto našeg lažnog vjenčanja od prije skoro tri godine. Naježim se po cijelom tijelu, jer mi se sve čini kao da je bilo jučer. Nostalgična sam zbog toga što smo ovdje, a u isto vrijeme, pomalo sam tužna zbog godina koje smo izgubili između. Sa svojom crvenom kovrčavom kosom, i šarenom radničkom bluzom, Zelda mi izgleda potpuno isto kao što je se sjećam. Zaškilji očima i pogleda pravo u Čensa. “Zar nisi ti prije bio ovdje?” On zasja. Povratak ovdje je bio njegova ideja. “Veoma perceptivno. Ovoga puta smo zakazali termin. Pod imenom Bejtmen. U šest sati.” Čens kaže, i podigne komad papira. “I pravi vjenčani list. Ovoga puta to radimo zaprave.” Pukne prstima. “Tako je. Ti si onaj Australijanac... oni zavjeti... kako bih to mogla zaboraviti? Trebala sam da znam da ste vas dvoje prava stvar. Zapravo ste jedan od parova o kojim sam se pitala poslije. Zašto vam je trebalo tako dugo?” “Eh, naišli smo na par prepreka tokom našeg putovanja. Ali smo se vratili na pravi put, je li tako Princezo?” Slušajući to što govori, u meni stvori osjećaj gorčine. Svaki put kada pomislim na naše dvije godine razdvojenosti, to me učini nevjerovatno tužnom. Pogleda me tim svojim predivnim očima. Bože, kako mi se tako posrećilo da sam pronašla muškarca koji me voli tako jako? “Da li ste spremni da počnemo?” Pita nas. “Da.” Nasmiješim se, još uvijek gledajući u Čensovu nijansu plave, broj trinaest. Adel i njen momak su došli sa nama da nam budu svjedoci. Pošto smo se vozili, poveli smo i Piksija. On nam je počasni kum. Već obučena u haljinu po mom izboru, ovog puta sam došla pripremljena. Čens izgleda nevjerovatno seksi u bijeloj lanenoj košulji sa podignutim rukavima, i pantalonama koje oblažu njegovu predivnu 201

Naš svet knjiga guzu-guza koja nas još uvijek finansira. Odustala sam od svoje pravne karijere, i sada radim puno radno vrijeme u lokalnom skloništu za životinje u Hermosa Plaži. Plata je sranje, ali radujem se kada ustanem i cijeli dan provedem sa životinjama i nikada ne strepim od posla. Čens još uvijek ima primanja od penala njegove fudbalsko - modeling karijere, ali je također otvorio i firmu za poslove vrtlarenja i ima svu opremu i zaposlenike. I još uvijek se sa strane površno bavi recikliranom umjetnošću. Dok idem ka oltaru, pjesma koju je Čens izabrao me uhvati nespremnu: Dug i trnovit put od Bitlsa. To je neuobičajena pjesma za ovu svrhu, ali značenje pjesme nam savršeno odgovara. Pomislili biste da nakon ovoliko vremena neću biti nervozna, ali ruke mi se tresu kada ceremonija počne. Nema razlike od našeg prvog puta ovdje. Elvis progovori, “Ako bilo ko zna neki razlog zašto ovo dvoje zakonski ne bi trebali biti spojeni, neka sada progovori ili neka šuti zauvjek.” Kao po migu, Piksi ispusti dugo, “Beee.” Čens se okrene i našali se, “Sada bi nam zakuhao probleme, zar ne, momče?” “Ko predaje ovu ženu da se vjenča za ovog muškarca?” Adel progovori iza mene, “Ja.” Ona i ja smo postale kao sestre. Zahvalna sam na svojoj novoj porodici. Pogodi me kada mi Čens uzme ruke u njegove pa kaže, “Volio bih da te je mama upoznala.” Elvis prekine naš privatni trenutak. “Da li ćete koristiti standardne zavjete, ili imate svoje?” Oboje odgovorimo u isto vrijeme. Čens kaže, “Standardne,” dok ja kažem, “Ja imam svoje.” Izgleda zapanjeno kada se nagne da mi nešto šapne. “Princezo, napisala si zavjete? Samo sam želio da i službeno budemo vjenčani što je prije moguće. Ovaj put sam ih zaboravio.” Klimnem glavom i kažem, “Sada je moj red. Imam nešto da kažem.” Kada Čens završi ponavljajući za Elvisom, pročistim grlo. Kako je moguće pretočiti u riječi ono što on meni znači? Udahnem duboko, i sredim misli prije nego progovorim. “Čense, kada smo se upoznali, nisam znala šta me je snašlo. Sve što sam znala jeste da sam po prvi put u životu, živjela za trenutak. Naučio si me u malo više od sedam dana, tako puno o tome šta život znači. Naučio si me kako da uživam u životu i da ne shvatam sebe previše ozbiljno. Natjerao 202

Naš svet knjiga si me da se tako ludo zaljubim u tebe, da i kasnije, nakon što sam vjerovala da si me povrijedio, još uvijek nisam mogla da uništim te osjećaje. Samo sam mogla da se pretvaram da mi više nije stalo. Mislila sam tada da te volim. Ali nisam tada znala da naša ljubavna priča nije ni počela. Nikada te nisam voljela više nego kada si se vratio i kada si se borio za mene sa svim što si imao. Dan za danom, odbacivao si svoj ponos, i nikada nisi odustajao od mene, čak iako sam se ja trudila svojski da ti pokažem da stvari među nama neće uspjeti. Zaradio si ponovo moje povjerenje, i više od toga. Rekao si da si želio da me je tvoja majka mogla upoznati. Pa, i ja bih voljela da je ona ovdje, i da mogu da joj se zahvalim jer te je donijela na ovaj svijet. Kada pomislim da sam možda mogla skrenuti ili zastati negdje, možda te nikada ne bih upoznala na onom odmaralištu u Nebraski. Jedna minuta može da promijeni cijeli život. Ali opet, mislim da bismo se mi ipak nekako sreli. Zato što sada znam da si ti moja srodna duša. Put koji nas je doveo do ovdje, nije bio tako lagan, ali nas je učinio jačim, i spremnijim nego ikad za sve što nam život nosi. Jedva čekam našu novu avanturu. Volim te, Čense.” Mislim da nikada nisam vidjela Čensa kako plače, ali oči mu svjetlucaju kada tiho progovori, “Volim te, Princezo.” Elvis nas potakne da razmijenimo prstenove. Čens je uvijek odbijao da skine onaj lažni, iako mu je prst od njega bio zelen. Ovog puta mu stavim novu burmu od platine. Čens me je prije par mjeseci iznenadio sa princezinim dijamantskim prstenom. Pored njega mi sada stavi dijamantsku burmu vječnosti. “Po ovlasti koju mi je dala država Nevada, možete poljubiti mladu.” Čens me podigne u ruke, i poljubi me kao da ne postoji sutra. Njegove tople usne obuhvaćaju moje zajedno sa saznanjem da je sada službeno moj muž, i osjećaj je kao da sam u raju. Piksi postaje nestrpljiv i krene da se oglašava dok Adel i Hari aplaudiraju. Čens me spusti, i Zelda progovori iza nas. “Taj poljubac! E sada se tačno sjećam zašto sam vas zapamtila.” Zelda nas uslika par puta, prvo mene i Čensa same, a potom par slika sa Adel i Piksijem. Iznajmili smo sobu i istom hotelu gdje smo odsjeli prije tri godine, i isplanirali smo da ostanemo u Vegasu na mini-medenom mjesecu. Adel i Hari će vratiti Piksija u njihovom SUV-u. Izgrlili smo se s njima, jer se odmah vraćaju u Hermosa Plažu. Kada smo izašli na suhoparnu vrelinu Vegaškog sunca, spremila sam posebno iznenađenje za Čensa koje ga čeka ispred kapelice. 203

Naš svet knjiga Počeo je da se smije kada je ugledao crnog BMW-a, iste proizvodnje i modela kao sa našeg putovanja. “Iznajmila si Bimera?” BI-MAR. Moja ljubav prema njegovom akcentu nikada nije izblijedila. “Znam da ćemo letjeti nazad kući, ali sam pomislila da će ovo biti lijep detalj.” Adel je okitila auto blještavim znakom odpozadi, na kojem piše: Upravo vjenčani... Ponovo. Najviše me uzbuđuje ono što ću mu pokazati što je unutra. “Savršen je. Da li ja da vozim, gospođo Bejtmen?” “Da. Mislim da ću samo gledati u svog zgodnog muža bez ikakvih smetnji okolo.” Kada uđemo, širok osmijeh se raširi preko njegovog lica čim primjeti figuricu na instrument tabli. “Gospodin Obama! Čuvala si ga sve ove godine?” “Moram da ti ispričam priču. Kada sam prvi put stigla u Temekulu i zamijenila BMW, ostavila sam figuricu u autu. Prodavač u salonu je istrčala za mnom i pitala me da li ga želim. Rekla sam joj da ga zadrži. Pokušavala sam da se riješim svih fizičkih stvari koje su me podsjećale na tebe, jer mi je gubitak tebe bio tako bolan. Još uvijek si bio u mom srcu, i to nisam mogla da odbacim, pa sam uradila ono što sam mogla, a to je da se riješim onoga čega mogu. Par sedmica poslije, parkirala sam se na benzinskoj pumpi. Dječak od oko dvanaest godina, je čekao u autu pored mene da njegov otac izađe iz mini-marketa. Primjetila sam figuricu na njihovoj instrument ploči. Jednostavno nisam mogla da vjerujem. Znala sam da je to naša. Pitala sam ga gdje ju je pronašao. Rekao mi je da mu je to dao njegov otac. Ispalo je, da mu je otac radio u salonu. Nisam znala šta to znači, ali sam nekako osjetila kao da je to bio znak da ne bih trebala da te pustim. Pitala sam ga za koliko novca bih ga mogla otkupiti. Naplatio mi je deset dolara, ali ja bih platila koliko god da je tražio. Tog dana sam bila sva u jecajućem neredu. Iako sam se natjerala da nastavim dalje, kada si se pojavio, sjetila sam se figurice i znala sam da mi je univerzum pokušavao reći da te čekam, da ne odustajem od tebe.” Suze krenu da liju iz mojih očiju kad pomislim koliko sam samo sretna, jer sam uspjela da ga vratim i još mnogo više. “Ta priča je divna, Princezo.” Čens obriše prstima suze sa mojih obraza i kaže, “Hvala ti jer si mi dala tu drugu šansu.” Nagne se i poljubi me trudni, peto-mjesečni stomak, rastegnut pod čipkom moje strukirane haljine. Dječačić kojeg očekujemo će biti nazvan po svom tati. Moja druga šansa (Čens). 204

Naš svet knjiga Čens ostavi ruku preko mog stomaka. Prođem prstima kroz njegovu kosu i kažem, “To je jedino fer. Ja sam tebi dala tvoju drugu šansu, a ti sada meni daješ moju.”

Voli vas Naš svet knjiga

205