Valter Hugo Mãe - Dehumanizacija

Trusted by over 1 million members

Try Scribd FREE for 30 days to access over 125 million titles without ads or interruptions! Start Free Trial Cancel Anytime.



























od istog autora

stroj za pravljenje š panjolaca apokalipsa radnika



























valter hugo mãe

DEHUMANIZACIJA s portugalskoga prevela tanja tarbuk

VUKOVIĆ

RUNJIĆ



























Vuković & Runjić 10 090 Zagreb, Dudovec 32 a www.dzepna.com A Desumanização Copyright © 2013, Valter Hugo Mãe e Porto Editora, Lda. All rights reserved Prijevod © Tatjana Tarbuk, 2016. Sva prava pridržana. Urednica Milana Vuković Runjić Lektura Mirjana Paić Jurinić Paić Jurinić Korektura Ana Runjić Dizajn Boris Runjić Tisak i uvez Kerschoffset

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000946329

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.



























Mojem bratu Casimiru Hilmaru Örnu Hilmarssonu

„Čovjek je neovisan jedino ako ima hrabrosti biti sam. “ HALLDÓR LAXNESS, Neovisni ljudi



























PRVI DIO





























Došli su mi reći da će je posaditi. Da će se ponovo roditi, poput sjemenke bačene na onaj dobro čuvani komad zemlje. Takva je dječja smrt, rekla je majka. Otac je ozlojeđeno mislio kako bi bilo bolje da su je bacili u božja usta. Kada je počelo kišiti a naši se ljudi stisnuli sa svake strane, uspjela sam još vidjeti kako je ondje ostao sam. Mislila sam da će vlastitim rukama sve ponovo raskopati i, noseći ugašeno tijelo moje sestre, uspeti se planinom do strašnoga grotla. Bile smo blizanke. Zrcalna djeca. S njezinom smrću sve se oko mene prepolovilo. Legavši te večeri u krevet, osjećala sam pomalo mravce na koži zbog zemlje i vlage koja sve prožima. Čula sam prigušen topot ovčjih koraka. Prestrašena, tako sam to sebi objasnila. Rekli su mi da mrtvo dijete možda i dalje traje u mojem tijelu. Na neki način nastavlja živjeti. A ja sam prostodušno vjerovala da su ga uistinu posadili kako bi ponovo proklijalo. Možda bi za naš napušteni kutak među fjordovima moglo proklijati neko rijetko drvo. Možda bi moglo procvjetati. Donijeti plodove. Majka mi je, potresena i stalno bolesna, dodirnula ruku i rekla: Imaš dvije duše da ih uzneseš na nebo. Prestrašila sam se, a ujedno prema njoj osjetila nježnost. Majka mi ne bi oprostila





























za to. Trebala sam provjeriti je li ponijela neki pokrivač, je li ga povukla do brade, jesu li joj stavili jastuke ili je ono bila samo tkanina na tvrdim daskama. Zatim sam postala sigurna da mi je sestra bačena u zemlju kao kakav otpad. Ljudi su taj dio zemlje već počeli nazivati posađenim djetetom. Tako su govorili. Posađeno dijete. Djelomično je izgledalo i kao da se rugaju jer je vrijeme prolazilo a ništa nije klijalo, nitko nije klijao. Bio je to smiješan nasad. Samo nešto za utjehu bolnoj glavi obitelji. Nije imalo namjenu. A mene su pitali: Je li istina da blizanci poslije imaju dvije duše? Kao da sam se osjećala debelom ili teškom, kao da mi je neka promjena u tijelu ili u sjaju u očima potvrđivala obavezu da živim svoju sestru. Duh si iznutra, tvrdio je Einar. Uvijek sam bila mršava. Samo skica ljudskog bića. Gotovo nisam ni postojala. Nisam smatrala da sam se udebljala i jedva sam nalazila mjesta i za onu dušu koja mi je dotad bila određena. Moja je sestra voljela slatkiše, ja sam ih mrzila. Možda će se sada ljudi truditi da me nagovore da jedem slatkiše kako bih utješila njezinu dušu. Možda bih mogla zavoljeti snudure ako je Sigridur uistinu stavljena u mene. Kad sam ih kušala, bili su mi jednako mrski, a sestrina sestrin a se odsutnost samo povećala. Rekla sam da za mene šećer na jeziku ima okus krvi. Samo sam predosjećajući mogla osjećati zemlju i vodu. Neko će je vrijeme, shvatila sam, kutija u koju su je zakucali štititi, čistu, sve dok se na kraju sve ne izmiješa, u truleži, u nestajanju. Usprkos tomu lijegala sam u krevet sa smrću. Čak sam ruke stavljala na prsa kao što su ih stavili Sigriduri, vrlo ukočenoj, nepomičnoj, i zamišljala sve i svašta umjesto da zaspim. Zamišljati je bilo kao umirati. Nakon nekoliko noći, osjetila sam kako me nekakva životinja bode. Zubati crv koji je očito izjedao dio mojega tijela. Prestrašena, ustala sam. Vatra je tinjala, kuća se hladila. Nisam je pojačala. Samo sam je pogledala kao da očekujem da se iz plamena rodi sunce. Možda dan nastaje iz neke male vatre koja je dobra prijateljica sunca ili koja je odjednom doznala kako se leti.





























Crvi, užurbani i puni raznih strategija, žvakali su Sigridur kako bi ostala zatvorena sjemenka, sprečavajući je da naraste toliko da nikne iz zemlje, da nam izađe pred oči, dahne malo na vjetru, sama pogleda more. Izjedali su je kako bi joj koža ostala neplodna, i samo se sušila, trula, kao što se morski psi suše u velikim barakama. Posađeno se dijete ne može vratiti, razmišljala sam užasnuta. Zemlja je zagađena ubojitim, zavidnim bićima, pohlepnima za tuđom srećom. Jedu mu sreću. Mislila sam kako sestra svakim časom sve više i više umire. Ona je dijete bonsai. Objasnio mi je otac. Ono drveće, rekla sam. Bonsai, odgovorio je. Stvaraju rahitične vrtove. Japanci izgleda više vole da sve stvari na svijetu budu vrlo male. Patuljaste. Ili je to pak zato da bi ljudi mogli biti poput ptica. Složila sam se. Prolazili bi između malih stabala s osjećajem da su ptice koje lete. Voljela bih da i ja mogu podrezivati svoje tijelo. Snagom volje ostati zauvijek dijete, čak i ako bi na tome trebalo mnogo raditi. Ostati uvijek ovakva, ista kao što je bila moja sestra. Jedini način da ostanemo blizanke. Znaš, oče, ako ja narastem a Sigridur ne naraste, postat ćemo neznanke. Pretvori me u bonsai. Molim te. Reži moje tijelo, spriječi ga da se mijenja. Tuci ga, plaši ga, natjeraj ga da ne bude ništa drugo nego kristalizirana slika moje sestre. Hodat ću pogrbljeno, spavati stisnuta, jesti manje. Sanjat ću sve isto ili ću sanjati manje. Željeti jedno te isto cijeli život ili željeti manje. Željeti ono što je i ona željela. Ako joj crvi koji žive u zemlji ne daju da naraste, ako je istina da će je uzeti svu, neka barem ja ostanem ista, za nas obje, kako ne bismo umrle. Trebali smo je pokopati s gomilom cvijeća. Koje bi procvjetalo. Jer sada ne može vidjeti ništa osim crva i prljave zemlje. Nismo išli brati cvijeće, bili smo vrlo sebični. A bilo ga je toliko na vrištini. Neko je čak lijepo mirisalo. U snovima sam zamišljala dječje vrtove. Niska tijela drveća razgovaraju, igraju se rukama, a ptice im slijeću među listove. Iz ruku raste lišće, nose gnijezda, i djeca su uvijek malena, živahna u prostodušnosti, zahvalna za život jer ne poznaju ništa drugo





























su ljudi ovdje preostali u dvadesetak nastanjenih kuća, računajući crkvu i malu sobu u kojoj je spavao nepodnošljivi Einar. Nije više bilo djece. Sve je bilo staro. Ljudi, snovi, strahovi i planine. Možda sam sada još mršavija jer sam se ispraznila za ono nekoliko grama koliko je težila duša. Majka me nazivala glupačom. Pitala sam je kakav smisao nalazi u životu. t o pokušavamo otkriti. Ali ona to nikada neće znati. Začudila ju je dubina moga Što to pitanja. Bio je to instinktivan način da joj naudim kako me ne bi više vrijeđala neprekidnim i nepromišljenim odbijanjem. Vrijeđale smo se, vjerovala sam, zbog nježnosti. Kao da je zahtijevamo dok je zauvijek gubimo. Poslije sam čula kako upozorava oca. U nekim slučajevima smrti jednog blizanca, onaj koji nadživi polako umire nekom vrstom samoubojstva. Odustane od svake kretnje. Želi umrijeti. Tako je rekla. Kada sam shvatila da smo sami, umirila sam oca. Nisam željela umrijeti. Nalazila sam se između ubijanja i umiranja, ali nisam željela ni jedno ni drugo. Htjela sam ostati nepomična. Ponovila sam: Smrt pretjeruje. Previše oduzima. Vrlo malo ostavlja. Počeli su nas nazivati mrtvim sestrama. Govorili su: Više mrtva i manje mrtva sestra. Prisiljena da budem ispunjena dušama, bila sam utvara. Einar je imao pravo. Naši ljudi gledali su me ne znajući hoću li postati svetica ili đavao. Sveci se pojavljuju, đavoli straše.





























Majka si je oštricom izrezala grudi. Ocrtala je nepravilan krug s bradavicom u sredini, kao da je iz kože htjela izvaditi jaje. Izgledao je kao runa u obliku srca. No mogla se pročitati samo očajna tuga i nagovještaj ružnih stvari. Otac nas je podučavao da više ne štujemo stare bogove jer ne znamo što su nam dali i jer zatvaramo oči pred dokazima njihova postojanja. Govorio je da je majka neznalica i da njezin ritual ničemu ne služi. je dana po cijeloj vrištini Očaj je suprotan svemu onome što bismo trebali znati. Idućeg je bilo razasuto tijelo ovce. Gonjena bijesom, majka je, u luđačkom ispaštanju boli, komadala životinje. Nikakve posebne koristi od toga. Zbunjena kršćanskim načelima, pjevala je posmrtnu himnu Hallgrímura Péturssona i sve mrljala krvlju. Pila je. Opila bi se i miješala stihove i poslove koje je trebalo obaviti. Zvala me je, već ispružena na krevetu, ali nije mogla ustati i ostvariti ono što je zamislila. Ovca je ostala razbacana kao da je s kišom pala s neba. U paklu su kišila rastrgana tijela dok su oblaci bili bunari krvi koji su se praznili, kao lonci koji vriju i iz kojih se prelijevaju mrtvaci. Majka je govorila da treba moliti za oprost. Bježala sam od nje. Započinjala sam poslove ne prilazeći joj suviše blizu.































Te se noći otac ukrcao na brodicu. Otišle smo na mjesto polaska da se pozdravimo. Nikada to nismo činile. Bile smo smiješne. Nikamo on nije odlazio, samo je išao raditi. Poslije me posjela na klupicu. Držala je naoštren nož u ruci. Mislila sam da će me ubiti i razbacati kao što je i ovcu. Govorila je kako je moj san o oblikovanju djece u sjemenke bio vrlo točan. Željela je iz moje kože izvaditi jaje. Željela je da mi se, kao i na njenim prsima, vidi srce. Ništa više nije učinila. Ostavila me da spavam u prestrašenosti. Zgnječena od tolike tuge i tolika straha. Pakao nisu drugi ljudi, Hallice. Oni su raj, jer čovjek koji je sâm samo je životinja. Čovječanstvo počinje u onima koji te okružuju, a ne upravo u tebi. Biti čovjek obuhvaća tvoju majku, naše ljude, nekog neznanca ili njegovo očekivanje. Ako nema nikoga ni u sadašnjosti ni u budućnosti, čovjek razmišlja bezrazumski kao što razmišljaju ribe. To traje koliko i njegova domišljatost i nestaje kao nerazdvojivo svojstvo planeta. Nestaje kao bilo koja druga stvar. Oslikavali smo namještaj tamnim cvjetovima. Mnogo nam je vremena trebalo i kuća je mirisala na loše, jeftine boje koje su se sporo sušile. Otac me racionalno sprečavao da plačem. Naučiti samoću ne znači ništa drugo nego uvjeriti se u ono što značimo među ljudima. Možda ne značimo ništa, ali to mi se čini nemogućim. Bilo kakav da je trag koji ostavljamo u pustinjačkoj ćeliji, on znači razgovor s ljudima koji će, pet minuta ili pet tisuća godina poslije, otkriti našu prisutnost. Teško je zamisliti čovjeka koji ne bi bio motiviran da ostavi trag i na taj način razgovara. Čak i kad bi takav pustinjak































Koje li divote, praćke vulkana koje dišu i čekaju. Koje li divote, masivnost planina čija podnožja sežu podno voda i čekaju. Tako su govorili starci bremeniti beskorisnim idejama. Dubokoumni starci. Istrošene hrabrosti, narasle nepovjerljivosti. Ja prolazim, a oni stalno nešto uzvikuju. Dobacivanja o tome kakav bi trebao biti svaki pokret, svaki osjećaj, svaki san o budućnosti. Kao da je budućnost spremna biti ista kao prošlost, kao dani koji su se potrošili. Kao da ja još imam vremena biti ista kao oni. Starica okrenuta samoj sebi koja bez ispovijedi kuje urote protiv svih i protiv svega. Onaj tko ima djecu, treba budućnost. Čula sam ih da tako govore. Motrili su vode da shvate ima li sumnjivih pokreta. Gotovo su svi željeli vidjeti čudovišta. Nitko se nije dao uvjeriti da su mora samo za životinje jasnih nauka. Neki su se kleli da su vidjeli podignute glave, s deset očiju i s ustima od tisuću zuba. Oceanska čudovišta. Vidjeli su ocean kao kristalnu krv. Zibao se pred nama valovit, prelijep, ali je gomilao opasnosti i sanjario da nas sve utopi. Ocean je iscurio iz čistih vena boga. Rekao je jedan starac. U čistim božjim venama žive nametnici koji su čudovišta.































Tada sam, u dobi od jedanaest godina, dobila cvijeće krvi. U snu, dok sam buncala o božjim ustima, da su od vjetra, da lete, beskrajna, čista, kao da je dan kada su otvorena, a noć kada su zatvorena. Kao da spavamo u njima. Zvali smo ih božja usta jer ih nismo poznavali. Bog je ono što ne poznajemo. Svaka pojedina stvar koja bi nam na m se otkrila, postajala bi ljudskom. Bog je mogao biti samo ono što nas nadilazi. Ta nas je duboka rupa u stijenama, potpuno beskrajna i završna, nadilazila. Otac je preporučivao: Ljubi Hekla jer ga ne razumiješ, ali on zna što radi. Ljubi Myvatna jer ga ne razumiješ, ali on zna što radi. Ljubi Vatnajökulla jer ga ne razumiješ, ali on zna što radi. Uvijek ljubi božja usta. Ne očekuj da budu ljubazni s































izmišljaju, čak i ljubav ocjenjuju praktičnom stranom ljepote, pa uvijek više vole one koje su im podobnije, kao da traže sluškinje umjesto žena, kao da bi radije pokazivali vlastite nedostatke nego slobodne vrline žena. Procijenila sam oca i zaključila da bih ga prihvatila za muža. Ako bi neki mladić ušao u mene, ostavio bi mi djecu. Bila bi to moja djeca. Kao da su iz vreće u kojoj su dotad čuvana. Čudom sam se čudila gledajući svoje gole noge. Gornji dio otvoren kao da je pokvaren. Truo. Istrunuo kao i moja mrtva sestra. sestra . Kapalo je i boljelo. Smrdjelo. Krv je bila čudna. Rekla sam: Menstruacija je krv koja rastužuje. Mislila sam da u mojem tijelu postoje vrata i stube kuda bi mladići ulazili. I soba u kojoj bi ležala djeca, u čistim krevetima, kako bi mladići mogli doći i odabrati ih kao svoju. Mislila sam kako je ideja da mladići ulaze u djevojčice osvajačka, čudna, vrlo animalna. Zamišljanje tijela kao pospremljene kuće olakšavalo je kontrolu straha, kako bi se omogućio duhovni odgoj materije. Paziti. Kako ne bi boljelo. Od tog trenutka znala sam da tako ne može biti. Tijelo djevojčica nije bilo dovoljno veliko da bude udobno. Mladići su uvijek bili veći i grublji, da bi stali u djevojčicu morali bi ulaziti u dijelovima, bolno, slično smrti koja sve uništava. Ako je tijelo žene kuća, zamišljala sam, onda možda postoji neki prozor kroz koji djeca mogu viriti dok čekaju. Ako zadignem majice i izložim kožu svjetlu, možda bi ona mogla vidjeti fjordove. U snovima sam ponekad samu sebe bacala niz padinu. Stajala sam na vrhu planine, padine vrletne i okomite. Letjela sam jer sam bila vrlo lagana, bez težine i nosila dvije duše. Duše su sačinjene od zraka. Dijete s dvije duše, tako mršavo, letjelo bi s lakoćom,































riječima govorit će mi o tuzi ili o sreći koju bismo trebale gajiti. Kako god bilo, mrtve sestre bile su gotovo jednake. Stavila sam kosu iza ušiju. Neko vrijeme sam gledala u vrištinu. Trebalo je oprati vedra i još štošta obaviti. Mogla sam se malo više prepustiti razmišljanju zato što je otac naredio da mi na neko vrijeme smanje količinu posla. No dok sam se bavila vedrima, vidjela sam kako tijelo moje sestre pripremaju za pokop. Dok sam se bavila ribom, vidjela sam kako tijelo moje sestre gubi dah. Dok sam se bavila zemljom, vidjela sam kako tijelo moje sestre klija. Malenu ručicu, mali prst koji me traži. Pokušaj da se polagano pridigne iz dubine u koju su je stavili. Gledajući vrištinu, nepomična, s morem pred sobom, čekala sam spas. Dolazak herojã. Besmisleni povratak Sigridurin.

































Sunce je sijalo, išle smo bacati boce u more. Pisale smo poruke neznancima, tražile sreću i poklone, tražile da nam dođu u posjet. Pisale smo budalaste priče i povjeravale

































Preplašene i ogorčene, trčale smo da se požalimo, da tražimo pomoć od naših ljudi. Ako bi tko putem naišao, Einar bi prestao. Saslušao bi ukor i vratio se u crkvu, gdje ga je Steindór već godinama pokušavao ukrotiti. Nije bio mlad, možda je bio star koliko i sam Steindór, možda koliko i moj otac. Nisam znala. Ali je rastao polako. Otac je govorio da će odrasti kad bude imao dvije stotine godina. Dotad će biti samo odbačeni blesan. Mislila sam da otac objašnjava da će dotad Einar biti dijete, kao i mi. Kao da smo i mi blesave. Stavljao nam je ruku na guzice. Govorio da su lijepe. To je bilo najgadnije od svega što je radio. Širio je ruke da postane divovski velik, širom otvarao oči i obrušavao se na nas. Mislio je da nas tako zadivljuje. Ništa nije znao o djevojčicama. Pročitale smo priču o ptici čiji mužjak, zato što je potpuno smućen, radi sve i sva kako bi privukao ženku, ali, kako mu ni oči ni glava nisu u redu, zna se dogoditi da, putem, provede beskonačno mnogo vremena zavodeći kravlju balegu. Nije nimalo pohvalno brkati brka ti ženke s kravljom balegom. Einar je isto tako vrlo često znao brkati stvari. Hvalisao se, ustima trulima kao u staroga medvjeda, brbljao, ali je u biti imao malošto

































samih. Sestra je govorila: Jesu. Neki ljudi jesu daljina. Kada odrastem želim biti daljina. A ja sam odgovarala: Mislim da želim biti učiteljica. Pažljivo smo dezinficirale koljena koja su pekla jer smo uvijek padale dok smo trčale. Uvijek bismo mahnito gulile koljena i ruke dok smo bježale od Einara. Uspoređivale smo rane. Željele smo imati jednake rane. Gotovo smo bile sretne kada su nam rane bile jednake. Kao da nam je Einar učinio isto zlo. Kao da je za obje predstavljao isto razočaranje. Jedne noći, dok smo dijelile tajne, rekla sam: Mislim da će nas dopasti Einar. Nema nikoga drugoga. Sigridur se rasplakala. Bio je samo taj jedan. Blesan. Živina otopina bojila nam je kožu, a mi smo željele da i veličina mrlje bude ista. Kao da smo bojile koljena zbog taštine slične onoj zbog koje žene šminkaju usta. Bilo nam je bitno da budemo još više blizanke. Da se to vidi. Da imamo zajedničku sudbinu, zajedničku sreću, zajedničko poštovanje, da uvijek budemo zajedno. Plaši me zabavljanje s momcima, objasnila sam. Jer ćemo se zabavljati same.

































Kada je shvatila da je nepopravljivo bolesna, možda vrlo blizu smrti, Sigridur me upitala: Misliš li da to Island traži od mene. Bilo bi točnije pitati je li to božja volja, no

































uzalud potratio moju sestru. Čak ni tada nisam vjerovala da će umrijeti. Stalno sam se nadala da će joj medvjeđe meso dati snage. Najbolja riba koju smo imali kod kuće. Ovčetina. Najdeblja vuna za džempere koje smo zajedno plele i koje je ona ponosno nosila. Mi, ponosne. Lijepo odjevene. Ovratnik izvezen snježnim vrhovima planina. Tako si lijepa, Sigridur, ništa ti se neće dogoditi. Oporavit ćeš se i izrasti u ljepoticu, naći posao u Reykjaviku, a onda ćemo posjetiti Ameriku. Pitala je: Sjećaš li se kako je mama svirala glasovir. Imale smo pokrivače napravljene od najboljeg pačjeg paperja. Skupile smo beskrajno mnogo vreća. Obišle smo gnijezda u golemom Arnarfjorduru. Zaslužile smo toplinu i zdravlje. Bit ćemo dobro. Prinosila je ruke mojima, kao starica, i molila me: Pomozi ocu, nemoj prestati prest ati jesti, čitaj knjige o putovanjima, zabavljaj se s čistim muškarcem, moli se za mene Islandu, moli se bogu, reci mu da popravi crkvene orgulje, mazi patke, nemoj im razbijati jaja, uvijek slavi naš rođendan, čak i ako budeš sama, bez ikoga, nauči u školi sve ono što ja neću naučiti, brini se o odgovorima na moje poruke, bježi od Einara, to već znaš, nauči se kajanju, smij se puno. Ako se neka od mojih boca vrati, baci je opet. Nitko ne treba



































Dobro sam se sjećala kako je majka svirala. Dugo je svirala na starim crkvenim orguljama, prije nego što su se pokvarile i prestale proizvoditi proizvo diti zvuk. Steindór ih je silno želio popraviti, ali nitko ih nije mogao dignuti s poda. Bilo je teško vjerovati kako ih je netko donio onamo. Jednoga dana, obećavao je, doći će s dovoljno muškaraca da dignu tu težinu i odnesu je do broda. Otkako su se orgulje pokvarile, ulazili smo u crkvu i, koliko god pričali i pjevali, osjećali smo se uvijek gluhi. Mislile smo da je Einar iščupao tipke. Čuo bi se nepravilan zvuk kada se prolazilo



































Pitala sam ga da li izgovarati Sigridurino ime znači održavati joj ljepotu, nešto kao održavati joj život. Odgovorio je da je tako. Upravo to. Poželjela sam glasno izreći ime svoje sestre. Sestra je bila vrlo lijepa. Imala je najzvučnije ime, te nam je mogla dočarati uspomenu na najnježniju plavost očiju i najpametniji način da se bude dijete. Bila je, odjednom, živa. Usprkos tome što su riječi mršavi predmeti, još mršaviji od mene. Bilo je to kao da nam se sestra pojavljivala na ustima. Gotovo cijela. Otvarali smo usta i ona je bila prisutna. Posvuda prisutna. Prolazna laž. Laž, oče. To je laž.





































































kako je naša želja da govorimo tek neki slabije razvijen način sučeljavanja s očitošću postojanja. Otac je izjavio: Island razmišlja. Island je temperamentan, nezreo kao djeca, razmažen. Ima dječju geološku dob. U izračunu svijeta još je dojenče. Budući da proživljava djetinjstvo, donosi mnogo pogrešnih odluka, silovito i obilato. Nemoj se previše približavati vodama, mogu imati ruke koje će te povući pa ćeš se utopiti. Nemoj se previsoko penjati, mogu s vjetrom doći noge koje će te poželjeti



































se kleo: Čudna je ta mržnja koju vatra sadrži. Mora da dolazi od onih koji nisu do kraja umrli. Od ljutitih. Vatra mrzi. Insistirao je. Bitno je da je tako. Ali vruće bi noge vraga isušile more. Ja sam držala da je velik otisak na planini ostao od božje guzice. Jer je more i dalje bilo svježe i bezbrižno. Vrlo duboko. More je bilo tekući dijamant. Odgovarala sam: More isto razmišlja. Otac se smiješio. Ribe plivaju u dijamantu. U kristalnoj krvi.











































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































Bijela šalica, u međuvremenu prazna, obasjala mi je lice kao da se iz nje rodio snop svjetlosti. Vani se pomaljalo sunce. Kroz prozorčić smo primijetili kako je jutro grijalo ono malo što mu je bilo dopušteno. Steindór je obilazio oko mene, poslužujući još poslužujući još čaja i razmišljajući. Smatrao je od temeljna značenja spasiti me. Djeca su, govorio je, poput nasumično bačenih mreža. Roditelji su jamstva. Ako izgubim dijete, uvijek će postojati mogućnost da ponovo pokušam. Da pokušam dobiti drugo dijete. Nisam se osjećala kao jamstvo ičega. Šalica se ponovo napunila. Njezina toplina nakratko me ponovo okrijepila. Steindórova nemogućnost da donese odluku bila je frustrirajuća, ali i dovoljno razumljiva. Nije znao kako otpraviti moj problem izvan granica našeg naselja. naselja. Da me odvedu u gradić, počeli bi postavljati pitanja. Majčinstvo u mojoj dobi bilo je znak zločina. Trudno dijete, kako su to govorili u našem kraju, bilo je plod gotovo uvijek zamišljenih nastranosti na fjordovima. Nisam smjela biti previše izložena, o meni se nije smjelo previše govoriti. Bilo bi dobro da budem mirna neko vrijeme, sve do punoljetnosti. A vrijeme je ovdje brzo prolazilo za sve, svima je starost puhala za vrat na mjestu na kojem se moglo činiti vrlo malo toga, osim starjeti i raditi. Rekla sam: Ova riba je plamena buktinja u vodi. Vrlo je lijepa. Komadić vatre koji pliva. Na trenutak se naš fjord pretvorio u stakleno zvono. Cijeli jedan svijet koji je, sa svojim užasnim prazninama, određivao sve. Ponovo sam promotrila kuću. Svaki njezin nagizdani detalj. Ponovo sam promotrila domaćina. Zračio je blagošću. Postajao je trbušast. Pričalo se kako bi ga nesanica budila u zoru, a nestrpljivost tjerala da tijekom dana samo jede i pije. Govorilo se da su to poroci župnika, kao da je on bio nalik na druge župnike. Ali nije bio. Steindór je bio muževniji. Nakon što je ostao udovac, odrekao se ljubavi. Ali bio je praktičan čovjek. Nije služio samo za razgovore i očigledne tjelesne ciljeve. I moj je sin bio tjelesni cilj. Najvažniji od svih. Trebala sam stići do njegova tijela. Steindór je živio u okićenoj kući zato što je posvuda išao s čekićem i čavlima. Izmišljao je ispomoći. Male tvorevine koje su služile za odlaganje predmeta ili čuvanje hrane i vune. Imao je ormar za razvrstavanje mesa. Nešto slično komodi s ladicama po kojima je razdvajao dijelove životinja. Meni je to bilo nalik na groblje na povišenom mjestu, sačinjenom od drva i smještenom u jednom kutu. Na groblje raskomadanih životinja. U svakoj ladici bio je blok soli. A unutar svakog bloka soli, debeo poput ledene opeke, komad životinje. U našoj kući meso je bilo u škrinji. U škrinji u kojoj se obično držalo meso i riba za prehranu, ni po čemu posebnoj. S druge strane, poput mojeg oca, Steindór je pleo izokrenute planine na puloverima. Njegovi puloveri bili su besprijekorni i čak je obećao isplesti jedan za mojega sina čim naraste dovoljno da ga može nositi. Uz cijeli jedan zid iz malih kocaka izlazile su niti lijepih šarenih klupka.



























Potom je upitao: I što još. što još. A ja sam odgovorila: Moja majka poslala je po moju tetu. Pisala joj je ima već tjednima. Čovjek se zamislio. Primijetio je rijetku ribu u akvariju. Nestao je iz našeg razgovora. razgovora. Nije izgubio ništa od svoje profinjenosti. Samo je malo dublje razmišljao. Bez riječi. O iznenađenju. Nemiran. Zamišljala sam da Steindór plete ribe i da je riba u akvariju od vune. I da zato ima tako živahnu, neočekivanu boju. Zamišljala sam da je Steindór pleo ribu za ribom, dovoljno za cijelo jedno more. Ljepše, manje opasno more koje nastanjuju životinje bez potrebe za hranom. Bez potrebe da proždiru jedna drugu. Možda je to zato što me moj sin nagonski pokušavao proždrijeti. Da je moj sin od vune, ne bi me mogao povrijediti. Pomislila sam kako nema nikakva smisla u tome da djeca vrijeđaju roditelje, majke. Pomislila sam kako k ako bi djeca od vune bila nježna, duboko očaravajuća i dobra. Einar je zamolio: Blagoslovite mi djevojčicu, molim vas. Blagoslovite mi sina. Steindór je reagirao na to. Osmjehnuo se i otpratio nas do vrata. Mene blagoslovljenu, bolnu. Iako nije bio župnik, podignuo je ruku kao da posvećuje sve ono pred nama. Kao da navješćuje čudo. Sreću. Jednoga dana Einar je stavio ribu u čašu brennivina. Riba je natekla i počela se izvijati, poput krpe koju netko žmiče. Možda zbog te ribe plaća time što će dobiti sina. Tako sam rekla. Poslije sam se pokajala. Einar to nije zaslužio. Nas dvoje hrabro smo preuzeli odgovornost pred ljudima, zatražili pomoć i voljeli se zato što smo, više nego ikada, imali razloga voljeti se. Nije zaslužio da ga krivim. Krivnja je bila ružna pomisao koju nismo mogli razumjeti. Bilo je pravednije da ne padnemo u iskušenje njezina prizivanja.



























Danima poslije, ponovo sam se probudila u grčevima. Svojim nožicama tresla sam poplun. Majka me šutke promatrala. Dugo sam bila nemirna. Patila sam jer me tijelo boljelo. Stenjala sam. Govorila isprekidane riječi. Molila za sebe i za svojega sina. Majka je odjednom naredila: Nećeš izgubiti svoje mladunče. Ako ga izgubiš, neću ti oprostiti. Bilo je to zato što je mislila da ću biti majka-djevica i vratiti Sigridur u život. Ljudi su dolazili vidjeti što se događa, a ja sam bila u krevetu, previjajući se od bolova. Bila sam razmazala zemlju po sebi da se smirim i svi su komentirali kako sam u bunilu i kako mi se privida da se okrećem u lijesu nekoliko pedalja ispod zemlje. Jamčila sam da će moj sin proklijati. Nisam rekla roditi se. Moj sin čudno se micao. Pokušavao je izdubiti rupu kojom bi pobjegao kroz gadarije u mojem tijelu. Pomicao mi je kosti kao da su zatvorske rešetke. Razmicao ih je. Stezao ih. Pritiskao me. Majka je sve strogo pratila, šutke, s neutješnom hladnoćom u očima. Moj otac, nepotrebno hodajući amo-tamo, odgovarao je tek uzdasima na značajna pitanja zaprepaštenih ljudi. Morala sam roditi. Ako se razbila ljuska jajeta, dijete je moralo izaći iz djeteta. Neke žene uzimale su krpe kako bi mi očistile zemlju s kože. Osjećala sam kao da me režu. Izgledalo mi je kao da sam izložena naopačke, s rastvorenim kostima i mesom u kojima je bjesnjelo neko neodređeno stvorenje. Nisam shvaćala zašto me ne maknu, povuku odozgo, iznutra, zašto me ponovo ne zatvore, zašto mi ne pomognu. Da se vratim u djetinjstvo. U beznačajnosti djetinjstva. Nakon nekoliko sati izudarala sam trbuh kao da mi je neprijatelj. U mojem bunilu Sigridur je govorila: Rodit će se čudovište tuge. Rodit će se čudovište tuge. A ja to nisam htjela. Htjela sam sina s nogama i rukama, plavim očima, svijetlom kosom, osmijehom, kristalom u glavi. Zamišljala sam klupko bijelih dlaka u sebi, tanak i dugačak nos iz



























drugi mogao isplakati toliko vode. I tko je plakao u meni. Tko je isplakao svu tu vodu u mojem trbuhu u kojoj se moj sin sada utapa. Bio je to moj sin, oče. Ako vatra mrzi, zašto se onda vatra rađa u meni, unutar vode. Možda su one najtužnije ptice odnijele jezera na najnepristupačnije vrhove planina. Samo su ptice mogle propatiti toliko na tako visokim i dalekim mjestima. Sigridur je govorila: Ne plači. Čudovište tuge jede suze. Trebaju mu za život. Ubij ga, Halla, ubij ga. I moja ruka ponovo je počela udarati. Zatim je strka oko mojeg kreveta prestala jer više ništa nisam čula. Sigridur je govorila: Morski psi pojeli su kitove i došli su proždrijeti i nas. Počinju iznutra, od kostiju. Znaju kako zariti zube u kosti. I došli su nas proždrijeti. Kao da smo divovska, ukusna i dragocjena hrana. Moje kosti, debele lukovice, izobličuju mi noge, ruke, koljena i laktove. Morski psi pojeli su kitove, njihove kosti, velike kosti kitovih glava, i njihova golema srca, zakrvavivši mora. Srca nimalo nasilnih kitova. Mrlja na trbuhu, tamni biljeg na koži, kao da je bila od gnjilog voća. Voća koje je netko dirao. Poput sina koji nije bio ubran na vrijeme. vr ijeme. Podbacio je u svemu. Položili su ga na krevet poput voća. Držala sam ga čvrsto ne vjerujući da sam bila dovoljno luda da mu naudim. Jaje se razbilo. Kažu da je to bilo zmijsko jaje. Otvorit će se da se iz njega pojave zvijeri. Okrenut će na zlo. Iz mene je izašla smrdljiva tekućina. Iscurila je zgrušana, kao da se nije dobro skuhala. U njoj je bilo krvi i zgrušane krvi. Klupka crva kratkih niti nalik na srčane anemone. Meduze. Čudovišta srca. Izgubila sam svijest. Kad su mi položili mirnog sina u ruke, učinilo mi se kao da u naručju držim vlastito tijelo. Učinilo mi se kao da moje ruke drže same sebe. Mirno, još nedovršeno tijelo mojega sina. Sićušno. Naborano. Nekoliko grama koji se nisu održali. Nalazili su se na krpi kao da su ondje odloženi neobjašnjivom brzinom. Bio je to sin koji je došao na brzinu. Moja majka je rekla: Sve radiš tako, prokletnice, poput životinje. Bit će mi drago vidjeti te mrtvu poput životinje. Odgovorila sam: I ja tebi želim da umreš, majko. Einar je stigao pred našu kuću vičući poput luđaka. Svi su doznali kako držim smrt u naručju. Svi su doznali kako je plakao i razbjesnio se. Shrvan, moj otac je zagrlio luđaka. Pustio ga je unutra. Rekla sam mu: Mrtav je. Sada je i on jedna od božjih stvari. Čudovišta koja su proždirala djecu iz majčinih utroba nehajno su upravljala



























strah u mnogo pogleda. Davala smisao životu. Čudovišta u majčinim utrobama prerušavala bi se u djecu i proždirala ih, kao kod onih bolesti pačjih jaja u kojima se ne bi razvio zametak jer bi u njih prodrli kojekakvi kojekakv i crvi. Crvi su ušli u moje i u Sigridurino tijelo, u naše tijelo. Pustile smo crve da uđu u ljubav. Koža se na mojem trbuhu opustila. Bilo je to puno kože za ništa koje je bilo unutra. Bila je suha. Dodirivala sam je, bez djeteta unutra, osjećala sam da se moje tijelo otuđuje od mene, kao nešto vrlo različito od mene. Kao da me odbacuje. Opljačkana kuća. Nije to bio netko. Bila je to opljačkana kuća. Mjesto koje se iznenada ispraznilo. Mjesto koje je netko odbacio.





























Svojega sina bacila sam u božja usta. Poletio je omotan u bijelu krpu, poput lastavice koja će ondje unutra ugasiti tminu. Krpena lastavica. Hladna i gotovo nimalo teška. Možda će poput slabe svjetiljke svijetliti na svojem beskonačnom putu, u svojem beskonačnom padu. Možda će, poput anđela, i moj sin plamteći pasti u Islandovo unutarnje tijelo. Sve do slobode u božjem želucu. Vidjela sam kako se razmotala bijela krpa, poput latica koje se otvaraju, cvjetnog vjenčića koji obasjava blijedi svijet fjordova. Bio je bijeli cvijet peludi od mesa. Sišao je. Potamnio je u božjim ustima. Ušao je u potpuno tihu stranu spjeva. Na površini je ostao samo vjetar. I mi. Ja i Einar. Ono što bi onamo palo, odlazilo bi iz svijeta. Bespovratno. Moj sin poput lastavice koja pada. Božja usta poput neba koje se spušta. Lastavica svjetla. Koja leti mrtva. Kao da se prevarila. Nazvala sam ga Hilmar, sin Einara i Halldore, i tako sam ga otpravila s ovoga svijeta. Bespovratno. Sjela sam ondje, bez suza, odmarajući ruke od tužne kolijevke koju su napravili. Nosila sam dječaka u svojoj vuni poput ovce još uvijek debela trbuha, pažljivo polagala šape po tlu pazeći na njegovo tjelešce, toliko beznačajno i bespomoćno.





























mojega sina kao nekoga tko se odlučio roditi na drugoj strani. Na strani smrti, gdje će mu se izravno udovoljiti u božjem svijetu. To ga je na neko vrijeme smirilo. Činilo se srećom da je rođenje bilo isto što i ulazak u smrt, pri čemu je bio pošteđen postupnih patnji prouzročenih životnim gorčinama. Čitala sam jer sam se i ja htjela zavarati. Za to vrijeme vjetar je gurao suhe, dokone predmete u božja usta i svi su oni jednako zauvijek padali onamo, prema tom misteriju. Pomislila sam kako će moj sin letjeti među dobrim i među lošim stvarima. Palo mi je na pamet da u onu dolje tminu ne pada samo cvijeće. Možda za mojega sina postoji neka prljava staza. Okomita rijeka koju bih onamo ispustila ne bi sa sigurnošću očistila njegov padajući put. Možda sam zato sagu o svetoj Margariti pročitala s drugim žarom. Jer su mi trebali sveci. Najljudskiji božji junaci. Rekla sam mu da više ne prihvaćam biti djetetom. Djeca ne pokapaju vlastitu djecu. Tko pokopa sina, nema vlastite dobi. On je onkraj dobi, onkraj vremena, posjeduje svijet neovisno o svim ograničenjima. Tko pokopa sina ima snagu sličnu početnim i završnim silama. Može sve učiniti i sve uništiti. S pravom mu je dana moralna moć da sve započne ili završi. Einar se pobojao da želim skočiti. Da ću skočiti jer i ja želim umrijeti. Rekla sam mu da nije tako. Da sam prije sposobna ubiti nego umrijeti. Imali smo vode, nešto mesa morskog psa i ovčetine. Zastali smo na trenutak u nedoumici hoće li božja usta progovoriti ili su i nas otpravila u vječnu tajnu. Pili smo, jeli, očiju poput keramičkih kamena, obraćajući pozornost prema unutrašnjosti glave, prema unutrašnjosti slika, prema jednoj još ispraznijoj strani stvari, prema mjestu na kojem se nalazio naš sin, praznoj strani stvari, poput riječi koja je izgubila smisao. Ostalo je samo da bude izrečena, ali potpuno nesposobna da dođe do odredišta. Izgovorit ćemo njegovo ime i on nas nikada neće čuti, nikada nam neće odgovoriti. Izgovorit ćemo njegovo ime tek toliko da nam usta budu puna njegova nj egova imena. Ali nikad ga više nećemo poljubiti našim ustima. Popili smo i pojeli malo, a onda smo se u tišini vratili, prešutno odlučivši da ćemo preživjeti. Einar mi je rekao: Možda ga tvoja sestra susretne. Sigurno će ga susresti i imati





























Neka ovca je pala. Planina ju je isplakala poput bijele, debele suze koja se nije mogla skla du s tugom raspršiti u moru. Bila je to stara, gusta suza, u skladu s tugom planine, u skladu onoga tko ju je vidio kako pada. Bila je rijetkost da se ovca izgubi na tolikoj visini. Da se uspne stijenom sve dok ne počne blejati od očaja jer više ne zna pronaći put natrag. Izgubljene ovce, spazivši kuće u dnu padine, skakale su uvjerene kako će ih sudbina spasiti. Željele su sletjeti onamo jer je to bio jedini način da pobjegnu od zime i vrate se kolotečini ljudi koji će ih čuvati u oborima sve dok ne zatopli. Einar i ja upravo smo dolazili. Stali smo ispred crkve i ja sam rekla da želim ući, ali on me zamolio da razgovaram s roditeljima. Razgovarat ćemo s njima tek da im iskažemo onoliko poštovanja koliko je to moguće. Rekla sam: S mojim ocem. On je uključio i moju majku. Ovca je na strmini padine, na nagibu, prešla okomitu crtu obzora koja je disciplinirala naše poglede, dijelila veličine napola, utjerivala strah u kosti. Vrletno lice planine. Nije se čulo drugog zvuka. Možda je u padu zanijemjela od straha. Bila je tek tijelo podčinjeno pokretu. Poput zvijezda padalica koje, kad ih ugledamo, ispunjavaju želje. Einar je ponovio: Razgovaraj s roditeljima kako bi se time zadovoljili. Potom ćemo živjeti ovdje. Uredit ću sobu, napravit ću mjesta, a ne treba nam ga previše. Najviše što ćemo zauzeti jest međusobna patnja.





























Stigla je moja teta. Spavala je na Sigridurinu mjestu i hrkala poput muškarca, dok joj je noga drhturila od noćnih mora. Došla je čak iz Höfna, s drugog kraja Islanda. Došla je s malo prtljage i ostala nekoliko dana kako bi vidjela Reykjavik, kako bi vidjela Borgarnes, u strahu od oluje, dramatizirajući, neprestano tjeskobna. Bila je još uvijek usidjelica i krupna žena, kao da je sama samcata progutala medvjeda. A hrkala je kao da medvjed u njoj još uvijek gunđa tražeći da ga pusti na slobodu. Bacila sam ga u božja usta, objasnila sam. Nije učinio ništa. Bijela krpa se rastvorila poput cvijeta koji se dobro slaže s tamom. Lastavica. Letio je kroz božja usta, majko. Dječak je otišao daleko. Vrlo sam tužna, stara sam. Moja teta se probudila, gurnula mojeg oca, zauzela mjesto za stolom i upitala: Nemaš li anemiju, upalu pluća, ne nedostaje li ti zraka, nemaš li vrućicu, proljev, krive noge, vrtoglavice, jesi li oglupavjela, nemaš li možda apopleksiju poput tvoje sestre. Izgledaš iznureno, djevojko. A ja sam odgovorila: Ne. Dobro sam. Nemam apopleksiju. Moja majka je rekla: Ona je neodgojena, ne sluša me, izgubila je razum, izašao joj je straga. strag a. A ova je upitala: A ti joj nisi dala po gubici, nisi je poslala da se bavi ribama, stokom, nisi joj naredila da plete, nisi je stavila spavati i probudila rano, zašto je nisi pogodila metlom i istrulila morskim psom. Kog je vraga radila ova djevojka da izgleda ovako istrošeno. Otac je razdraženo prosvjedovao. Želio je da me ostave na miru. Smatrao je da ću ući, zauzeti svoje prazno mjesto na krevetu, krevetu , zaspati kao da time brišem prošlost i idućeg jutra početi sve iznova. Započeti iznova mladost, ovaj put sigurno uobičajenije, zaboravivši na tužne stvari. Drukčije. A ja sam rekla: Odlazim. Ili ću skočiti poput zalutalih ovaca. Nikad neću biti bijela vunena suza bez krivnje. Neću pasti gajeći iluzije o lakoći pamuka. Past ću mršava, poput mršava kamena koji će se razbiti u tisuću komadića. Život me već učinio nesretnom u mnogo pogleda. Oče, moj spjev se jako pokvario. Moja teta pobjegla je odavde prije mnogo godina. Pričalo se da se uspela na planinu s muškarcem za kojeg se trebala udati i da se vratila sama. Nije se znalo je li muškarac otišao ili pao u neku jamu. Vratila se sama, nekoliko dana šutjela i onda kao





























Ušao je Steindór. Ispričao se, želio je razgovarati. Pozdravio je žene, pružio ruku mojem ocu, a zatim i on sjeo. Gledala sam kako je s njega kapalo na pod. S njegovih vrlo velikih stopala, čvrstih poput konstrukcije kakve kuće. Steindór je postajao velik poput građevine. Izgrađene od kamena ili drva za brodove. Kao najuljudniji čovjek na svijetu, smirivao je koga god bi stigao. I dobro da jest. Čak je i žena-medvjed usporila u svojoj žurbi prema mogućoj ljutnji. Veliki tankoćutni muškarac uspio je promijeniti veliku, grubu ženu. Znala sam da je stigao čim je čuo novost o njezinu dolasku. Znala sam. A ona je iskolačila oči i zaprepašteno ga promatrala. Bilo je čudno. Oboje su se istegnuli kao da žele ispasti elegantniji, mlađi. Ona, vrteći kosom, zanesena poput djevojke. On, u svojoj najsjajnijoj odjeći. Došao je u posjet mojim roditeljima kao da je nedjelja. Nešto ga je potaknulo na nedjeljno raspoloženje. Bilo je to vrlo lako primijetiti. Bio je pun kićenih fraza, otezao, prihvatio brennivin, popio ga gotovo kao da je praznik, usprkos žalosti u našoj kući. U njemu je vladalo neobuzdano veselje. Bio je to vrlo osoban osjećaj koji nije mogao opozvati zbog toga što nije imao odobrenje ostalih. Steindóru se sviđala moja teta-medvjed, čudovište, hrkalo, gnjavatorica, teških nožurina kojima je stupala poput zlonamjernog džina. Sviđali su se jedno drugome. drugome. Dobar muškarac i zla žena. Sviđali su se jedno drugome kao da je svetac koji ravna ljubavima izgubio razum. I počeo donositi smiješne odluke. Više nego nevjerojatne, bile su smiješne. A ona je čak rekla: Dođete li poslije, napravit ću snudure, s nadjevom. On se nasmiješio i odgovorio: Bit će mi čast zbog toga prekinuti dijetu. Ali nije bio ni na kakvoj dijeti. Jeo je puno i neprekidno. Bio je izjelica. Dopustio si je laž samo zato da bi bio zabavan. Zatim je objasnio da se Einar zavukao u crkvu kako bi patio u tjeskobi. Zato što mu se sviđa djevojka. Rekao je to upravo tako: Sviđa mu se djevojka. Ona je mlada i on će uvijek biti mlad po tome kako razmišlja, ali je voli i ono što joj je mogao učiniti nažao već joj je učinio, a sada se čini da i djevojka voli njega. Nije to nešto što se može lako prihvatiti, ali u nas neobičnosti i osobenjaštvo nisu novost. Mislim da morate pustiti djevojku u život. Otkad je druga malena umrla, i ova polako umire. Dragi Gudmundure, vaša kći brzo je odrasla.































prstiju zdrobljeno pod njezinom bešćutnom težinom. Na mjesto na kojem smo zajedno snivale svalit će se ta medvjedica. Nakon toga tužnog dopuštenja, tužnog dopuštenja, umjesto da sam molila da mi dopuste otići, osjetila sam da su me otjerali. otjera li. Izbacili na ulicu bez imalo grizodušja. Ugledavši otvorena vrata, učinilo mi se kao da ih vidim zatvorenima za povratak. Nakratko sam zagrlila oca i on mi je u ruku gurnuo pjesmu. Pjesma je bila ispisana na mnogo puta presavijenom, tajnovitom papiru koji kao da je sadržavao mapu skrivenog blaga. Sakrila sam je. Dolazim odrezati ti prste na sitne kovanice i njima platiti srcu za zlo koje si mi učinio. Najgora ljubav je ova, koja je satkana i od mržnje. Najgora ljubav je ova, koja je satkana i od mržnje. Najgora ljubav je ova, koja je satkana i od mržnje. Sa sobom sam uzela sitnice koje su mi pripadale. Uzela sam Sigridurin pulover. Pogledala sam kuću kao da je ostavljam potpuno praznu. Osjetila sam da je Sigridur prošlost. Bila je gurnuta u prošlost kao da me napustila. Naposljetku, pomislila sam, smrt nema dovoljno inteligencije ni da ti dopusti razgovarati sa mnom. Smrt je sebična. Možda te i ne pusti blizu dječaku. Možda ti ne prizna pravo ni na što. Smrt ne daje pravo ni na što. Ona je ukinuće sveg dostojanstva. Uspela sam se sa Steindórom. On je nosio zavežljaj koji sam spremila. Ja sam dopustila da kiši po meni. Jako sam se željela smočiti. Oprati se na ulici. Također sam htjela biti planinska suza, suza zabijeljelih fjordova koja se, naposljetku, umjesto da padne u more i odustane, vraćala u oči, vlažila ih, dajući im život da nastave. Da krenu dalje.































da mu je učinio nažao. Nije se sjetio ničeg novog. novog. Samo je osjetio da će dolazak moje tete biti užasan za nas. Priznala sam da sam mu zahvalila na ljubaznosti. Einar je ustvrdio: Ne. Steindóru ne trebamo zahvaljivati ni na čemu. Mrzit ćemo ga kad doznamo sve. A poslije ćemo željeti da umre. Odvratila sam: Ne govori gluposti, Einare. Nikad više neću željeti ničiju smrt. Prestala sam stiskati novčić kako bih zaspala. Njime sam kupila život. Čista ili prljava, cijela sam pripadala sebi. Možda je zato mržnja prestala imati smisla. Zato što je ono što će se dogoditi ovisilo o mojoj odluci. Osjećaj pristojnosti, sjetila sam se, uključivao je u druge podjele ono što nas frustrira ili razdražuje, ono što nas vrijeđa, pa čak i ono što se s nama može boriti do smrti.































DRUGI DIO































Legla sam uz Einara, on se naslonio i više nije ništa rekao ni učinio. Bio je zid. Naši ljudi su govorili da će mi biti dobro u crkvi, kao da je crkva groblje. Budale ne žive potpuno. Halldora, ona manje mrtva Gudmundurova kći, ne živi potpuno zbog raznoraznih razloga. Postajali smo sve mračniji. Einar i ja. Bili smo odstupanje koje je plašilo svijet, ali opravdala nas je samilost Steindóra, koji je vodio brigu o našem blagostanju u svakom pogledu, bilo ostacima hrane, bilo tako što nas je pretvorio u cilj svojih duhovnih aktivnosti. Bili smo podnošljivi tek zbog duhovne dimenzije patnje. Ono što se očekuje od vjere uvijek je teško.































ribe koje su se ukočile od iznenađenja. Gledano izbliza, more je zaustavilo živote mnogih životinja i neće ih spasiti kad, jednog toplijeg dana, ponovo proteče. Život se ne može odgoditi. Slušala sam začuđene komentare. Ona manje mrtva je bljeđa, ponestat će joj krvi i srušit će se. Ona manje mrtva je deblja, sigurno sig urno ponovo očekuje, koliko je glupa, drugi put će se srušiti. Ona manje mrtva ima natučeno oko, sigurno je tuče ona budala, i neka je tuče, da vidimo hoće li doći pameti kad joj već toliko nedostaje uljudnosti. Srušit će se. Ona više mrtva je napuštena. Stavili su je onamo gore i više ne žele znati za nju. Ona više mrtva, kad je se dočepa s one strane, dat će joj i ona po gubici. Sigurno je mrzi. Ona više mrtva sigurno mrzi sestru i vjerojatno čeka da se ova jednom zauvijek sruši. Te nedjelje bilo je kolača. Thurid je bila nemirna. A kad je bila takva, pripremala bi kolače. Ljudi su razgovarali punih usta. Svijali su riječi kao da im se grče mišići ili su psi koji uče ljudski jezik. Prestala sam ići do posađenog djeteta. djeteta. Čak i za blažeg vremena, vremena, kad je staza bila vidljiva a led se otvarao pred slabim suncem, odustala sam od penjanja onamo. Malo je smisla imalo poticati dalje ljubav prema Sigridur. Ništa se ne događa u odsutnosti boga, koliko god to nečija ljubav zasluživala. Ništa se ne događa u odsutnosti smrti, te tihe figure na svijetu, nijeme sudionice, kretenaste, zločinačke kockarice. Dužnost mi je, shvaćala sam to dobro, bila život. Iako se on pokazivao slabašno, gotovo zlovoljno. Einar, zbunjen između budalastog i zaljubljenog, tvrdio je kako će nas to što se

































pod bi se natopio vodom, nakon čega bi po njemu vukli noge, prezirući moj doprinos i prisiljavajući me da sve počnem ispočetka. Možda je Steindór razumio. Zamolio je sve da se smire kako bi razgovor mogao započeti. Izabirao je tekstove za čitanje. Male priče s poukom. Kratke upute za ponašanje koje je trebalo usaditi u ono malo naroda. Tako malo naroda značilo je i strožu disciplinu. Bilo je nužno nadomjestiti one koji su nam nedostajali. Svjesni kao nitko da su i prirodne sile žive, nismo mogli dopustiti da nas prati samo krajolik. Za hitne potrebe glave glav e i tijela bilo je nužno da postoje ljudi s ušima i rukama. Za samoću, bilo je bitno uvidjeti kako je Island cjelina, biće koje se gleda i o kojemu se razmišlja, koje spokojno planira budućnost, obdareno sjećanjem. Religija je bila oblik tvrdoglavosti. Molitve su nam pomagale da ustrajemo. Vjerovati da će se bog pozabaviti našim sudbinama možda je i bila tvrdoglavost. Težnja da se samom sebi prida važnost. Toliko je malo onih koji su mogli biti veliki velik i u duši. Ali ja nisam ni sam mogla vjerovati u to. Smatrala sam nas tužnima. Smiješnima. Bog bi zacijelo zijevao kad bi prisustvovao malenoj predstavi naših života. Bez sumnje gledao bi na drugu stranu, prema nekom drugom mjestu. Čak i kad je Steindór pjevao ili čitao

































vrijeme kako bi bacio pogled na nas i uvjerio se u to što je stvorio. Stara Thurid nervozno je pritiskala jednu tipku kao da bi ona nekim čudom mogla početi svirati, kao da bi mogla odagnati oluju i donijeti svjetlo nad naše mjesto na tom božanskom i toliko zamišljenom zemljovidu. Nemojte se obeshrabriti, duboko se ispričavam, ja sam ta koja teško postiže nešto čudesno i puna sam sumnji. Vi možete svirati kao Glenn Gould, ili bolje, i to je čudesno. Bit ću ovdje i pozorno vas slušati. Bit ću sretna zbog vas i zbog nas. Stara Thurid je rekla: Operi se, jedi, još bolje razmisli o svojim odlukama, govori manje i ostarjet ćeš poput nas, nije teško, vidjet ćeš. Osmjehnula se. Bila sam joj vrlo zahvalna zbog toga. Bio je tu i električarski par. Šutljiv muškarac i nasmiješena žena koji su imali kuću punu osigurača i rasvjetnih stupova. Običavali smo se šaliti kako je on „ugašen gospodin”, a ona „upaljena gospođa”. Tako su i sjedali. On, odbacujući svijet njegovim dokidanjem, a ona odbacujući ga jer se smatrala boljom, pronicavijom, sretnijom. zlobe , drsko i zajedljivo. Ne želim sjediti kraj vrata, puše. Smiješila se kao iz neke sretne zlobe, Ne želim sjediti kraj prozora, ima previše svjetla. Ne želim sjediti na onim klupama,

































Načinima da dođemo ovamo van. Tek tako stat će se na kraj čovječanstvu daltonističkoga senzibiliteta. Čak i Bach bi priznao koliko je zanemario kromatsku važnost tipaka. I plakao bi, vikala je starica. Udarala je po nijemim tipkama kao da bi buka mrtvih orgulja mogla prizvati sjećanje na istinski zvuk, uravnotežen i skladan. Ali mrtve orgulje zvučale su poput glupe životinje koja se guši. Životinje koja je dobivala udarce po glavi i to joj nimalo nije bilo po volji. Starica ju je tukla, zvuk nije postajao ništa bolji i ljudi su se počeli smijati, razonođeni, a ona, bijesna, smatrala je da trati svoju učenost s hrpom neotesanaca koji nisu imali dovoljno uzvišenosti ni za glazbu ni za duh. Ljudi u kojima nije bilo ljudskoga. Steindór je predložio da otpjevaju još jednu pjesmu. Thurid je pristala. Bilo je to razborito. Šmrcala je, osluškujući i čekajući. Bez sumnje nas je sve vidjela kako gorimo u vatri pakla. Sjela sam straga, u posljednju klupu. Došao je Einar i privio se uz mene. Još uvijek je bio zid. Steindór je istrgnuo stranice iz knjige o Kjarvalu kako bi reprodukcije njegovih slika zalijepio po crkvi. Jednu je mislio nalijepiti Einaru na grudi. Meni bi se to svidjelo. Ljudi su primjećivali kako Kjarvalove slike mijenjaju praznu unutrašnjost

































sve još sporije. Bio je uplašen. Ali ne zbog toga što bi mu netko mogao nauditi. Bio je uvjerenja da je on taj koji mora nauditi drugima. uplašen zbog sve snažnijeg uvjerenja Jednoga dana priznao mi je da će ubiti Steindóra. Odvratila sam: I cijeli život provesti u zatvoru, bez oblaka i kitova, bez cisterna i knjiga s nastanjenim Kjarvalovim slikama. Bez mene. A ti nećeš pobjeći. Nećeš reći da ćeš me ostaviti ovdje samoga. Ubit ću Steindóra i ostati promatrati njegovo mirno tijelo da vidim hoće li ga prijateljstvo sa smrću vratiti u život. Potom ću ga baciti u božja usta. Neće biti od koristi tražiti nekoga tko je onamo pao, ali siguran sam da će biti lijep prizor vidjeti ga kako pada. Ljepota može biti tiranija. Moramo joj dati više slobode. Zatim se prestao znojiti. Svi su išli onamo. Bilo je to kad se crkva jednostavno doimala poput kuće. Poput naše ekscentrične kuće. Ako ne odeš, neću ubiti Steindóra i još ću mu oprostiti. Ako ne odeš, bit ćemo potpuno normalne osobe. Uvijek ćemo biti normalni, Einare, nikad nećemo moći biti

































U jednom skrovitom nagibu vrištine, daleko od svih kuća, u tlu su se otvorile jame vruće vode. Vrlo male, veličine lonaca na vatri. Bile su raštrkane kao na nekom prostranom



































trajna zbunjenost između neznanja i dokaza. Einar i ja uvijek smo bili svjesni da znamo malo toga. Bilo tko mogao nas je nadmašiti inteligencijom ili snagom. Ne i snagom, prosvjedovao je on. Smatrao se vrlo hrabrim. Ali luda hrabrost nije odvažnost, već nesvjesnost, neopreznost, samoubilačka sklonost, nedostatak crijepa na građevini glave. Bili smo toliko bespomoćni da je tijelo značilo cijelu kuću, jedinu koja nam je bila zajamčena u ranjivom vremenu koje se o njemu brinulo. Moramo izdržati prosinac. Tako sam govorila. Nedostajalo je malo do kraja godine. To je, u vremenima većih otac. Nakon svake poteškoće



































koje vrebaju u vodi. Neki čovjek uspio je balzamirati cijeloga kita. Objesio mu je svijećnjak na razjapljena usta, donio stolove i stolce i priredio zabavu za ljude koji su se šalili kako ih divovska životinja neće pojesti. Gledali su joj u ždrijelo kao u vrata koja je zatvorila tama. Nešto slično kao božja usta. Koja je također zatvorila tama. I nisu ulazili. Neke ribe nose priljepuše tako brzo da se iznenada nađu u vodama u kojima ne mogu preživjeti jer su preduboke, vruće, slane, premalo slane ili hladne. Jata djece u ustima mogu se smanjiti ako ih majka nepažnjom proguta. Ako ih slučajno pojede. Einar je rekao: Mislim da majke koje pojedu djecu cijeloga života ispaštaju zbog toga.



































pripadne ili bude prisutna. Govorili bismo „sin“ i smijali se u čudnoj euforiji nekoga tko nikada nije mogao u potpunosti izgubiti sina. Dobro sam ga shvaćala. Nikada se potpuno ne može izgubiti sina. On uvijek ostaje kao nešto što imamo bezbroj mogućnosti prizvati. Kad ga prizovemo, on jest. Tako sam rekla. Einar se razveselio. Kod posađenog djeteta. Kad kažemo „sin“, on je uvijek nešto. Nikad se ne vraća u vrijeme kad nije postojao.





































































ubrzanom i higijenskom ponašanju u kući. Možda su to običaji iz Höfna, neka manija i finoća koje se u ovim našim krajevima čine pretjeranim. Moja teta nije samo ispravljala pogreške. Ona je uskratila i identitet, tako da se ne osjeti ništa drugo osim prolaska dana. pragmatičnog prolaska Kad su me ugledali, kad su ugledali Einara koji me kao svoju družicu vodio u ranonedjeljnu šetnju prije uobičajene mise, nastavili su sa svojim poslovima kojima su bili posvećeni automatskim pokretima, po inerciji. Kukavički sam šutjela nakon tog odbijanja, pojedinosti kojima sam odande bila izbrisana. Žaleći





































im se dade da okuse glad i žeđ, da bi im se zatim donosila koka-kola u neviđenom





































Neke se

ogledaju u intimnim dijelovima. Šišaju se kao da uređuju









































































Kada je

ustala je, zahvalila na pljesku i

Pratili smo je dok nije





































More, poput plahte

se trese, naglo se uzdizalo. Neočekivano je poskakivalo.























































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































AUTOROVA BILJEŠKA

Kada sam se rodio, moj brat Casimiro već je bio umro. U djetinjstvu sam ga zamišljao prema svojoj slici, kao dječaka koji raste poput mene, koji može sa mnom razgovarati dijeleći isto zanimanje, ipak, znao sam da leži pod zemljom. Mislio sam i da je riječ srce iz iste porodice kao i riječ sjeme. Mislio sam da iz mrtvih dječaka niču stabla bresaka jer breskve imaju kožu. Prvu sam breskvu pojeo u odrasloj dobi.

Čudesni Hilmar Örn Hilmarsson suzbijao je uvijek moje tuge izbavljujući sve ljepotom. On je kriv što sam sanjao duhovnost Islanda. A također i Theyr, Purrkur Pillnikk, Sugarcubes, božica Bjork, Einar Örn Benediktsson, Megas, Jóhann Jóhannsson, Steindór Andersen i Sigur Rós, i zato što sam pročitao Halldóra Laxnessa, Thora Vilhjálmssona i Sjóna, ili gledao likovne radove Sölvija Helgasona, Jóhannesa Sveinssona Kjarvala, Hjálmara R. Bárdarsona, Erróa, Isleifura Konrádssona, Samuela Jonssona, Jóna Gunnara Árnasona, Magnúsa Tómassona, Fridrika Thora Fridrikssona, Olafura Eliassona, Helgija Thórssona, Helgija Thorgilsa Fridjónssona, Louise Matthíasdóttir, Katrin Sigurdardóttir, Hrafnhildur Arnardóttir, Thórdís Adalsteinsdóttir ili Ragnara Kjartanssona. Zahvaljujem Kjartanu Sveinssonu za sat razgovora u kafiću Nacionalnog muzeja umjetnosti u Ulici Tryggvagata, kolovoza 2011. (naročito zbog zapanjujuće glazbe skladane za projekt S.S. Hangover Ragnara Kjartanssona, u Veneciji, koja mi je dušu potopila u vodu). Zahvaljujem Jónu Thoru Birgissonu na tome što me pozvao plesati u garderobe Amfiteatra u Portu. Zahvaljujem Juliji G. Hjaltadóttir i Manuelu Pereiri na prijateljstvu i velikodušnosti. Zahvaljujem Máriju Azevedu i Olgi Almeidi na



























Zahvaljujem nadasve djevojci u kafiću u Sudureyriju zato što se nije bojala i bila prozirna poput vode. Zahvaljujem izdavačkoj kući Porto Editora, naročito Vascu Teixeiri, Cláudiji Gomes, Mónici Magalhães i Ruiju Couceiru. Znam da je ova knjiga čudna ljubavna izjava, ali ujedno je najiskrenija ljubavna izjava fjordovima na islandskom zapadu.



























O AUTORU

valter hugo mãe je umjetničko ime Valtera Huga Lemosa, rođenog u Saurimu, u Angoli, 1971. Diplomirao je pravo i doktorirao modernu portugalsku književnost. Osim pisanjem, bavi se i vizualnim umjetnostima i glazbom. Živi u gradiću Vila do Conde na sjeveru Portugala. Dosad je objavio više od desetak zbirki poezije, koje su sada objedinjene u jednoj knjizi pod naslovom Contabilidade (Računovodstvo). Godine 1999. dobio je nagradu Almeida Garrett za poeziju. valter je također zapažen pisac za djecu, objavio je nekoliko priča, između ostalih as mais belas coisas do mundo (najljepše stvari na svijetu ), a história do homem calado ( priča priča o šutljivom čovjeku) i vrlu poetsku priču s izražajnim mitskim jezikom a verdadeira história dos pássaros (istinita priča o pticama). U prijevodu na hrvatski objavljena su dva romana tetralogije kojom je autor pokušao obuhvatiti vrijeme ljudskog života. U prvome romanu tetralogije, naše kraljevstvo (o nosso reino, 2004), protagonist ima osam godina; u drugome, kajanje baltazara serapiãoa (o remorso de baltazar serapião , 2006), protagonist je u dobi adolescencije; u romanu apokalipsa radnika (o apocalipse dos trabalhadores , 2008) junakinja ima četrdeset godina, a u stroju za pravljenje š panjolaca (máquina de fazer espanhóis, 2010) glavni junak ima osamdeset četiri godine. Za roman kajanje baltazara serapiãoa valter je dobio nagradu „ José José Saramago” (2007), koju mu je uručio sam Saramago, nazvavši njegovo pisanje pravim „književnim tsunamijem”.



























O PREVODITELJICI

Tanja Tarbuk prevoditeljica je sa španjolskog i portugalskog. Članica je Hrvatskog društva književnih prevodilaca. Godine 2010. nagrađena je godišnjom nagradom HDKP-a za prijevod knjige poezije Antologija portugalskog nadrealizma . Prevela je sedamdesetak knjiga, između ostalog Antologiju portugalske suvremene poezije , Knjigu nemira Fernanda Pessoe, Draženje krokodila Antonija Loba Antunesa, Sjećanje na samostan Joséa Saramaga, Krokodil i druge pripovijesti Felisberta Hernándeza, Tajno oružje Julija Cortázara, Gabrijelu, cimet i klinčić Jorgea Amada i brojne druge važne autore. Objavljuje prijevode i eseje iz portugalske i španjolske književnosti u književnim časopisima i sudjeluje u radioemisijama i televizijskim programima u okviru tema vezanih za Portugal. Organizirala je dolazak i sudjelovanje portugalskih autora na festivalima i sajmovima knjiga u Hrvatskoj.

Valter Hugo Mãe - Dehumanizacija

Recommend Documents