Praktikum Anorganske Kemije II

PRAKTIKUM ANORGANSKE KEMIJE 2 (SKRIPTA ZA INTERNU UPOTREBU) Prof. dr. sc. Marina Cindrić dipl. ing. Mirta Rubčić 2008/2009

1

SADRŽAJ: 1. Svrha rada

3

2. Osnovna pravila ponašanja i rada u laboratoriju

3

3. Osnovne mjere opreza pri radu

5

Vježbe: 1. Sinteza željezova(III) klorida, FeCl3

6

2. Sinteza kompleksa tetrakis(µ-acetato)diakvadibakra(II), [Cu(OOCCH3)2(H2O)]2

9

3. Sinteza kompleksa oksobis(2,4-pentandionato)vanadija(IV), [VO(C5H7O2)2]

12

3.1. Identifikacija kompleksa [VO(C5H7O2)2] (odreñivanje sadržaja vanadija)

4. Sinteza kompleksa tris(2,4-pentandionato)mangana(III), [Mn(C5H7O2)3]

16

4.1. Identifikacija kompleksa [Mn(C5H7O2)2]3 (karakterizacija na osnovi podataka iz infracrvenog spektra)

5. Sinteza kompleksa kalijeva tris(oksalato)kromata(III) trihidrata, K3[Cr(C2O4)3]·3H2O

23

5.1 Identifikacija kompleksa K3[Cr(C2O4)3]·3H2O (odreñivanje sadržaja oksalata)

6. Sinteza kompleksa heksaamminniklova(II) klorida, [Ni(NH3)6]Cl2

26

6.1. Identifikacija kompleksa [Ni(NH3)6]Cl2 (odreñivanje sadržaja amonijaka)

7. Sinteza kompleksa kalijeva tetraperoksokromata(V), K3[Cr(O2)4]

30

7.1. Identifikacija kompleksa K3[Cr(O2)4] (odreñivanje sadržaja kalija)

8. Sinteza kompleksa tris(tiourea)bakrova(I) sulfata monohidrata, [Cu{SC(NH2)2}3]2·SO4·H2O

34

9. Sinteza kompleksa tetrakis(µ-acetato)diakvakroma(II), [Cr(OOCCH3)2(OH2)]2

37

DODATAK Sinteza Cl2, SO2, HCl, CO2

40

Rashladne smjese i sušenje plinova

42

Trovanje kemikalijama, simptomi, način pružanja prve pomoći

44

2

SVRHA RADA Izvoñenjem eksperimenta, provjeravanjem već utvrñenih činjenica, sintezom i analizom dobivenih produkata kemijskih reakcija, kao i zapažanjem nastalih promjena student vježba, provjerava i utvrñuje svoje znanje stečeno na predavanjima. Nadalje, upoznaje laboratorijsku opremu i tehnike rada, neposredno upoznaje tvari i njihova svojstva i razvija sposobnosti u zapažanju razlika. Osim savladavanja eksperimentalnih tehnika u sintezi anorganskih spojeva, student upoznaje metodiku eksperimentalnog rada te na taj način stječe samostalnost i razvija sposobnost osmišljavanja novih eksperimenata. Za uspješnost rada neophodno je odreñeno teorijsko predznanje koje omogućuje bolje razumijevanje promjena do kojih dolazi tijekom eksperimenta. Takoñer rad u laboratoriju zahtjeva preciznost, urednost i disciplinu, a što se prije svega odnosi na pridržavanje osnovnih pravila rada u laboratoriju.

OSNOVNA PRAVILA PONAŠANJA I RADA U LABORATORIJU 1. Obavezno je nošenje kute i zaštitnih naočala. Student ne smije pristupiti izvoñenju eksperimenta bez navedene zaštite. 2. Prije početka rada student se mora pripremiti za izvoñenje eksperimenta. To podrazumijeva da je upoznat na koji će način izvesti eksperiment tj. kakva mu je aparatura potrebna za izvoñenje eksperimenta, koje tvari koristi (svojstva, količine) te do kojih kemijskih reakcija dolazi. 3. Veličina čaša, tikvica, menzura tj. svog pribora koji je potreban u radu treba biti usklañena prema količinama tvari potrebnih za eksperiment. 4. Gumene ili staklene cijevi koje se koriste za povezivanje pojedinih dijelova aparatura trebaju biti što kraće. 5. Prije početka rada treba pozvati asistenta, koji će provjeriti je li aparatura ispravno složena. Krute tvari se uzimaju pomoću čiste plastične žličice ili spatule, a tekućine pomoću menzure ili kapalice. Kapalica se nikada ne unosi u bocu, već se manji volumen tekućine izlije iz boce u čistu čašu iz koje se potom pomoću kapalice uzima tekućina.

3

6. Višak tekućine koji ostane u čaši ne vraća se u bocu već ostavlja za drugi eksperiment ili vraća tehničaru. 7. Tijekom rada potrebno je pridržavati se svih mjera predostrožnosti: pažljivo raditi sa zapaljivim, korozivnim i otrovnim kemikalijama; obratiti pažnju pri radu s aparaturama pri sniženom tlaku. 8. Reakcije u kojima dolazi do razvijanja plinovitih produkata (Cl2, HCl, SO2) potrebno je izvoditi u digestoru, kao i uparavanja tekućina. Svo suñe korišteno u eksperimentu pere se u digestoru. 9. Ukoliko tijekom eksperimenta doñe do prosipanja tekućine ili krutine po radnom stolu ili podu potrebno ju je ukloniti. 10. Radno mjesto mora biti uredno, bez suvišnih stvari poput knjiga, bilježnica, papira i sl. 11. Tijekom izrade vježbe student vodi laboratorijski dnevnik u koji unosi sve podatke o eksperimentu kojeg izvodi i to na sljedeći način: -Naziv vježbe -Datum -Jednadžbe reakcija -Tvari i njihove količine upotrijebljene u eksperimentu -Skicu aparature -Rezultat: mase dobivenih produkata -Ukoliko uz vježbu postoje dodatni eksperimenti navode se opažanja Po završetku vježbe voditelj praktikuma potpisuje laboratorijski dnevnik čime se potvrñuje da je vježba završena. Da bi student mogao dobiti konačnu ocjenu Praktikuma anorganske kemije 1 sve vježbe moraju biti ovjerene potpisom. 12. Student kod kuće piše izvještaj o izvršenom eksperimentu. Izvještaj mora sadržavati sljedeće dijelove, a ne preporuča se više od 3 stranice: -Naziv vježbe -Datum

4

-Kratak teorijski uvod (o prireñenom spoju, svojstva, graña, druge metode dobivanja, upotreba) -Opis eksperimenta s računom iskorištenja, jednadžbama reakcija do kojih dolazi, opažanja nakon provedenih eksperimenata -Zaključak -Odgovori na pitanja koja se nalaze nakon svake vježbe -Literatura: Navesti literaturu koja je korištena pri pisanju izvještaja

OSNOVNE MJERE OPREZA PRI RADU 1. Prije početka rada student se mora upoznati sa svojstvima tvari s kojima radi tj. s njihovom reaktivnošću, otrovnošću, eksplozivnošću, zapaljivošću i sl. 2. Paziti da kemikalije ne doñu u dodir s kožom, odjećom, očima. 3. U laboratoriju požar mogu izazvati: -

Koncentrirane kiseline kao što su HNO3 ili H2SO4 ukoliko padnu na papir ili odjeću.

-

Aktivni ugljen ukoliko se miješa s tvarima koje lako otpuštaju kisik (nitrati, klorati, perklorati)

-

Vruće otopine kiselina pomiješane s bazama (jer može doći do naglog vrenja i prskanja tekućine zbog izrazito egzotermnih reakcija).

-

Zapaljive tekućine ne smiju se zagrijavati na otvorenom plamenu (u otvorenim posudama na pr. čašama), već grijaćim kapama ili na vodenoj kupelji. Lako zapaljiva otapala uklanjaju se destilacijom, a ne isparavanjem (posebno ako se radi o većem volumenu otapala). Isparavanje manjeg volumena hlapljive tekućine dozvoljeno je samo u digestoru i bez prisutnosti otvorenog plamena. Takva uparavanja najbolje je provoditi zagrijavanjem na vodenoj kupelji (zagrijavanje grijaćim kapama tj. električnim putem).

5

1. SINTEZA ŽELJEZOVOG(III) KLORIDA, FeCl3

H2 O

Željezov(III) klorid je krutina koja se na zraku raspada uz izlaženje klorovodika. U prisutnosti vlage iz zraka prelazi u žutosmeñi tetraakvadikloro ion [FeCl2(H2O)4]+. Boja bezvodnog željezovog(III) klorida je ljubičastocrvena ili temnozelena ovisno o tome je li se radi o propuštenom ili reflektiranom zračenju. Vodena otopina FeCl3 je smeñe obojena, korozivna tekućina. Sama reakcija otapanja u vodi odvija se uz oslobañanje velike količine topline. Bezvodni željezov(III) klorid je Lewisova kiselina i koristi se kao katalizator u organskoj sintezi, na primjer u reakciji dobivanja 1,2-dikloretana ili reakcijama kloriranja aromatskih spojeva. Reagira s Lewisovim bazama poput trifenilfosfinoksida dajući [FeCl3(OPPh3)2]. Sa solima klorida daje žuti tetredarski FeCl4- ion. FeCl3 je srednje jak oksidans koji može oksidirati CuCl u CuCl2 te iz vodenih otopina koje sadrže I- ion izlučiti elementarni jod. 2Fe3+(aq) + 2I-(aq)
2Fe2+(aq) + I2(aq) Ako se u vodenu otopinu FeCl3 dodaju SCN- ioni dolazi do nastanka tamnocrveno obojene otopine, a što je posljedica nastanka ionskih vrsta poput [Fe(SCN)6]3- ili [Fe(SCN)(H2O)5]2+, Bezvodni željezov(III) klorid može se prirediti direktno iz elemenata uz zagrijavanje, 2Fe(s) + 3Cl2(g)
2FeCl3(s) Druga metoda dobivanja bazira se na oksidaciji FeCl2 pomoću SO2 4FeCl2(s) + SO2(g) + 4HCl(g)
4FeCl3(s) + 1/8S8(s) + 2H2O(g) Hidratizirani željezov(III) klorid može se prevesti u bezvodni zagrijavanjem s tionilovim kloridom. FeCl3(s) grañen je od Fe3+ iona koordiniranih sa šest Cl- iona. U plinovitom stanju egzistira kao dimerna molekula, Fe2Cl6, koja pri visokim temperaturama disocira u monomer.

6

Oprez! Vježba se izvodi u digestoru! Konc. H2SO4 ostavlja opekline na koži!

Kemikalije (izdaju se na traženje): Spoj Fe (prah)

masa / g 1,0

množina / mmol 17,9

Pribor: Erlenmeyerova tikvica (300 mL), lijevak za dokapavanje, ispiralice, reakcijska cijev, staklene cijevi i gumene cijevi za spajanje aparature, probušeni gumeni čepovi, porculanska lañica, 5 epruveta Vrijeme trajanja eksperimenta: 3 sata Postupak: Kao generator klora koristi se Erlenmeyerova tikvica s lijevkom za dokapavanje. U tikvicu se stavi kalijev permanganat (oko 15 g), a u lijevak za dokapavanje konc. tehnička klorovodična kiselina (50 mL). U ispiralicu (A) se ulije konc. p.a. sumporna kiselina. Izmeñu ispiralice A i reakcijske cijevi (C) postavi se jedna prazna ispiralica (B). U horizontalno položenu reakcijsku cijev (C) stavi se lañica s uzorkom osušenog elementarnog željeza. Na kraj reakcijske cijevi priključi se teflonska (ili gumena) cijev (D) kroz koju će izlaziti suvišak neizreagiranog klora u tikvicu s otopinom NaOH. Prije kloriranja uzorak željeza (1 g) se u porculanskoj lañici suši u sušioniku pri 110 °C oko 15 minuta, ohladi u eksikatoru i na kraju brzo stavi u lijevi dio reakcijske cijevi. Klor se pusti prolaziti kroz aparaturu oko 5 minuta bez zagrijavanja (da se istjera sav zrak iz cijevi; cijev se oboji od klora). Zatim se lagano grije dio u kojem se nalazi lañica sa željezom. Reakcija započinje ubrzo nakon početka zagrijavanja i FeCl3 sublimira u reakcijskoj cijevi. Nastali željezov(III) klorid hladi se u laganoj struji klora. Potom se prekine protok klora, reakcijska cijev odvoji od aparature, lañica ukloni, a dobiveni produkt brzo istrese u suhu, prethodno izvaganu epruvetu i začepi gumenim čepom.

tikvica s vodenom otopinom KOH

7

Dobiveni produkt se izvaže, izračuna iskorištenje, te preda u epruveti začepljenoj gumenim čepom s propisanim podatcima. Prije nego što se uzorak preda naprave se slijedeći pokusi, te zabilježe opažanja: Pokus Pripremi se 5 epruveta s vodenom otopinom FeCl3 (volumen otopine ~ 5 mL; FeCl3 na vrhu spatule) a) U prvu epruvetu doda se malo otopine 2 mol dm-3 HCl. b) U drugu epruvetu doda se malo koncentrirane HCl c) U treću epruvetu doda se na vrhu spatule krutog KSCN d) U četvrtu epruvetu doda se 1 ml otopine KI (na vrhu spatule kruti KI otopljen u malo vode) e) U petu epruvetu dodaje se otopina 2 mol dm-3 NH3 (sve dok se ne osjeti miris po amonijaku) U svim navedenim pokusima doći će do promjena boje otopina. Obrazložite navedene promjene i prikažite ih odgovarajućim jednadžbama reakcija. Primjer:

Pitanja: 1. Navedite karakteristična fizička svojstva bezvodnog željezova(III) klorida. 2. Navedite najvažnije metode dobivanja bezvodnih halogenida metala. Napišite odgovarajuće jednadžbe reakcija. 3. Zašto željezov(III) jodid ne nastaje zagrijavanjem smjese elementarnog željeza i joda? Literatura: 1. F. A. Cotton, G. Wilkinson, P. L. Gaus, Basic Inorganic Chemistry, 3rd. ed., John Wiley & Sons., New York, 1995. 2. G. Marr and B. W. Rockett, Practical Inorganic Chemistry, Van Nostrand Reinhold Company, London, New York, 1972, str. 327. 3. A. F. Wells, Structural Inorganic Chemistry, 4th edn., Clarendon Press, Oxford, 1975.

8

2. SINTEZA TETRAKIS (µ µ-ACETATO)DIAKVADIBAKRA(II) [Cu(OCOCH3)2(H2O)]2

[Cu(OCOCH3)2(H2O)]2 je plavozelena kristalna supstancija koja se koristila kao pigment, a s arsenovim(III) oksidom daje bakrov(II) acetoarsenit, vrlo snažan insekticid i fungicid. Bakrov(II) acetat koristi se kao katalizator ili oksidirajuće sredstvo u organskim sintezama. Može se prirediti reakcijom bakrova(II) hidroksida i octene kiseline: CuSO4(aq) + 2NaOH(aq) → Cu(OH)2(s) + Na2SO4(aq) 2Cu(OH)2(s) + 4CH3COOH(aq) → [Cu(OCOCH3)2(H2O)]2(s) + 2H2O Zagrijavanjem [Cu(OCOCH3)2(H2O)]2 na 100 °C u vakuumu dobiva se bezvodni tamnozeleni bakrov(II) acetat, [Cu(OOCCH3)2]2. Osim “normalnog” acetata kod bakra(II) susrećemo se i s bazičnim acetatima i to plavim bazičnim acetatom, Cu2O(CH3COO)2 i zelenim bazičnim acetatom, CuO·2Cu(CH3COO)2. [Cu(OCOCH3)2(H2O)]2 kristalizira u monoklinskom sustavu. Koordinacijski broj iona bakra je 5, a udaljenost izmeñu Cu2+···Cu2+ iznosi 2,65 Å što je slično udaljenosti izmeñu atoma u metalu. Interakcija ovih metalnih centara rezultira u smanjenju vrijednosti magnetskog momenta tako da je kod 90 K [Cu(OCOCH3)2(H2O)]2 dijamagnetičan.

9

Kemikalije (izdaju se na traženje): Spoj CuSO4·5H2O

masa / g 2,5

množina / mmol 10,00

Pribor: Erlenmeyerova tikvica (250 mL), Büchnerov lijevak, boca za odsisavanje, čaša (250 mL), termometar, menzura, 5 epruveta. Vrijeme trajanja eksperimenta: 4 sata Postupak: Bakrov(II) sulfat pentahidrat, (2,5 g) se otopi u vodi (7,5 mL) i otopina zagrije na vodenoj kupelji do 70 °C. Ukoliko je potrebno otopina se profiltrira, a u topli filtrat se polako dodaje (uz stalno miješanje) 10% otopina amonijaka sve dok se ne dobije bistra otopina intenzivno plave boje. Nakon toga se doda 10% otopina natrijevog hidroksida (7,5 mL). Nakon što se nastali plavi bakrov(II) hidroksid istaloži, otfiltrira se i dobro ispere vodom. Hidroksid se zatim otopi u toploj 10% otopini octene kiseline (15 mL).* Dobivena bistra otopina se hladi u ledenoj kupelji pri čemu taloži plavozelena kristalna supstancija. Ukoliko hlañenjem ne doñe do kristalizacije ili nastane vrlo malo supstancije otopina se zagrijava na vodenoj kupelji do početka kristalizacije, a zatim se ponovo hladi u ledu. Produkt se otfiltrira i bez ispiranja osuši na zraku. *

Octena kiselina doda se u malom suvišku.

Dobiveni produkt se izvaže, izračuna iskorištenje, te preda u epruveti s propisanim podatcima. Prije nego što se uzorak preda naprave se slijedeći pokusi, te zabilježe opažanja: Pokus 1. U epruveti se otopi 0,2 g CuSO4·5H2O i doda se otopina NaOH (5 mL, 2 mol dm-3). Nastaje plavi želatinozni talog. Smjesa se promućka i podijeli u dvije epruvete. U jednu se doda suvišak lužine i kada se sadržaj ove epruvete slegne nastaje tamnoplavi talog. Drugu epruvetu se zagrije da sadržaj provrije. Talog postepeno tamni. Napišite jednadžbe reakcija! Što su talozi koji nastaju? Pokus 2. Pripreme se dvije epruvete s otopinama CuSO4·5H2O (u svakoj oko 0,1 g u 5 mL vode). U jednu epruvetu doda se 10 % otopina sode, a u drugu otopina 2 mol dm-3 amonijaka (sve dok ne doñe do otapanja taloga, bakrova(II) hidroksida, koji se u početku stvorio. U prvoj epruveti nastaje zeleni bazični karbonat bakra(II), [Cu2(OH)2(CO3)], a u drugoj se pojavljuje intenzivno plavo obojenje. Napišite jedndžbe reakcija! NH3 suvišak

NH3

[Cu(H2O)6]2+

talog Cu(OH)2 10

[Cu(NH3)4(H2O)2]2+

Pitanja: 1. Zašto se pri otapanju Cu(OH)2 u octenoj kiselini mora dodati suvišak kiseline? 2. Napišite molekulske formule plavog i zelenog „bazičnog” karbonata bakra(II). 3. Nacrtajte strukturnu formulu [Cu(OCOCH3)2(H2O)]2 i objasnite zašto ne nastaje veza Cu-Cu u kompleksu. Literatura: 1. F. A. Cotton, G. Wilkinson, P. L. Gaus, Basic Inorganic Chemistry, 3rd. ed., John Wiley & Sons. New York, 1995.

11

3. SINTEZA OKSOBIS(2,4-PENTANDIONATO)VANADIJA(IV) [VO(C5H7O2)2]

VO(acac)2 je kompleksni spoj u kojem je vanadij koordiniran okso kisikovim atomom i kisikovim atomima acetilacetonatnog liganda. Koordinacijski poliedar je kvadratna piramida s koordinacijskim brojem vanadija 5. Koristi se u organskoj kemiji kao reagens u reakcijama epoksidacije alilnih alkohola u kombinaciji s terc-butilhidroperoksidom. Prireñuje se redukcijom spojeva vanadija(V), a jedan od postupaka se sastoji u redukciji vanadijevog(V) oksida etanolom u sumporno kiseloj otopini. V2O5(s) + C2H5OH(l) + 2H2SO4(konc) → 2VOSO4(aq) + 3H2O + CH3CHO(l) VOSO4(aq) + 2C5H8O2(l) + Na2CO3(aq) → [VO(C5H7O2)2](s) + Na2SO4(aq) + H2O + CO2(g) Reakcijska smjesa mijenja boju od narančaste (V2O5) u zelenu što upućuje na prisutnost vanadan iona, VO2+, u otopini. Pojava intenzivne plave boje posljedica je redukcije vanadija(V) u vanadij(IV) i prisutnosti vanadil iona, VO2+, u otopini. U prisutnosti jačeg redukcijskog sredstva od etanola, kao što je na pr. Zn, redukcija može ići do vanadija(III) (zeleno obojena otopina) odnosno vanadija(II) (ljubičasto obojena otopina). Za redukciju otopina vanadija vrlo često koristi se amalgamirani cink. Acetilaceton, 2,4-pentandion, se javlja u dvije tautomerne forme koje koegzistiraju u otopini. C5H7O2- anion je konjugirana baza acetilacetona i radi kompleksne spojeve s mnogim ionima prijelaznih metala vežući se preko oba kisikova atoma na metal i stvarajući šesteročlani kelatni prsten.

U nekim slučajevima acetilaceton veže se na metal preko centralnog ugljikovog atoma i to uglavnom s metalima 3. prijelazne serije poput Pt(II) i Ir(III).

12

Oprez! Konc. H2SO4 ostavlja opekline na koži!

Kemikalije (izdaju se na traženje): Spoj masa / g množina / mmol 0,5 2,75 V2O5 1,5 mL 14,53 C5H8O2* *C5H8O2 = ACETILACETON, 2,4-PENTANDION

Pribor: tikvica s okruglim dnom, (100 mL), Liebigovo hladilo, menzura, čaša (200 mL), boca za odsisavanje, Büchnerov lijevak, Erlenmeyerova tikvica (100 mL), satno staklo, kapalica, stakleni štapić, 3 epruvete. Vrijeme trajanja eksperimenta: 4 sata Postupak: U okrugloj tikvici oprezno se pomiješaju konc. p.a. sumporna kiselina (1 mL) i voda (1 mL). Zatim se u tu otopinu doda etanol (3,5 mL) i vanadijev(V) oksid (0,5 g). Tako prireñena smjesa se grije u okrugloj tikvici uz povratno hladilo 1 do 2 sata, sve dok se boja otopine ne promijeni iz zelene u modru. Sadržaj tikvice se ohladi, otopina oddekantira u čašu i tome se doda acetilaceton (1,5 mL). Reakcijska smjesa koja pokazuje kiselu reakciju, neutralizira se opreznim dodavanjem 10% otopine natrijeva karbonata uz miješanje. Potrebno je oko 20 mL otopine natrijeva karbonata. Nastali produkt se otfiltrira preko Büchnerovog lijevka, ispere s malo hladne vode i osuši na zraku.

Dobiveni produkt se izvaže, izračuna iskorištenje, te preda u epruveti s propisanim podatcima. Prije nego što se uzorak preda naprave se slijedeći pokusi, te zabilježe opažanja: Pokus 1. U epruvetu se stavi 0,05 g V2O5, zakiseli s 2 mol dm-3 otopinom HCl i doda komadić cinka. Otopina se prvo oboji plavo, zatim zeleno i konačno sivoljubičasto. Napišite odgovarajuće jednadžbe reakcija za svaki oksido-redukcijski proces.

13

Pokus 2. U epruvetu se stavi 0,02 g V2O5 i zakiseli s konc. H2SO4. Otopina se podijeli u dvije epruvete i u jednu doda malo otopine neke soli Fe2+, a u drugu otopine I- iona. Jednadžbama reakcije prikažite što nastaje otapanjem vanadijeva(V) oksida u kiselini, a što dodatkom Fe2+ odnosno I- iona. Pitanja: 1. Nacrtajte strukturne formule kompleksa: [VO(acac)2] i [VO(acac)2(py)] (py = piridin, C5H5N). 2. Koja je uloga etanola pri dobivanju acetilacetonatnog kompleksa vanadija(IV)? Literatura: 1. T. Moeller, Inorg. Synth., 5 (1957) 113. 2. F. A. Cotton, G. Wilkinson, P. L. Gaus, Basic Inorganic Chemistry, 3rd. ed., John Wiley & Sons., New York, 1995.

14

3.1.

ODREðIVANJE

SADRŽAJA

VANADIJA

U

KOMPLEKSU

OKSOBIS(2,4-

PENTANDIONATO)VANADIJA(IV), [VO(C5H7O2)2] Sadržaj metala u kompleksnim spojevima može se odrediti različitim analitičkim postupcima, koji se baziraju na taložnim, kompleksometrijskim ili oksido-redukcijskim reakcijama. Jedan od načina odreñivanja sadržaja metala sastoji se u spaljivanju uzorka kompleksa u struji kisika i prevoñenju u odgovarajući stabilni oksid. Ta metoda poznata je kao termogravimetrijska analiza koja omogućuje odreñivanje stabilnosti kompleksa i praćenje njegovog raspada u odreñenom temperaturnom intervalu, te odreñivanje masenog udjela ostalih komponenata koje ulaze u sastav kao što su otapalo i ligandi. Meñutim primjena navedene metode nije moguća u slučajevima kada kompleks sublimira pri povišenoj temperaturi. U laboratoriju spaljivanje uzorka kompleksa do stabilnog oksida metala može se provesti i u pećima pri povišenoj temperaturi. Ovaj način odreñivanja sadržaja vanadija u kompleksu [VO(C5H7O2)2] ima prednost s obzirom da su istraživanja pokazala da navedeni kompleks sublimira pri povišenoj temperaturi. Iz tog razloga termogravimetrijska analiza koja se bazira na spaljivanju uzorka u struji kisika nije pogodna. Na slijedećoj slici dan je termogram [VO(C5H7O2)2 snimljen u struji dušika:

5 mg

0

5

10

15

20

25

30

35

40

45

50

55

min

S TAR TAR e S W 9.01

Lab: METTLER

Pribor: porculanski lončić, kapalica, pinceta, glineni trokut Kemikalije: konc. p.a. dušična kiselina, [VO(acac)2] Vrijeme trajanja eksperimenta: 1 sat priprema uzorka za analizu (+ 2 sata samo spaljivanje); Uzorak se nakon spaljivanja hladi 12 sati. Postupak: Na analitičkoj vagi izvaže se prazan porculanski lončić, a zatim porculanski lončić s uzorkom kompleksa [VO(C5H7O2)2] (oko 0,2 g). Lončić s uzorkom prenese se u digestor i na uzorak se pažljivo doda kapalicom 5 kapi vode i 3 kapi koncentrirane p.a. dušične kiseline. Lončić sa smjesom se pažljivo postavi na glineni trokut smješten na metalnom tronogu i blago se zagrije plamenikom. Prilikom zagrijavanja treba paziti da ne doñe do prskanja uzorka iz lončića. Nakon što se lončić s uzorkom ohladi prenese se u peć za žarenje i zagrijava na 480 °C oko sat vremena. Ohlañeni lončić s uzorkom (idući dan) izvaže se na analitičkoj vagi i izračuna maseni udio vanadija u kompleksu. Nakon što je izračunat udio vanadija u kompleksu i dobiveni rezultat provjeren od strane asistenta, ostatak nakon spaljivana istrese se u za to predviñenu posudu.

15

4. SINTEZA TRIS(2,4-PENTANDIONATO)MANGANA(III), [Mn(C5H7O2)3]

Kompleks tris(acetilacetonato)mangan(III) je kristalna tamnosmeña, gotovo crna supstancija. Raspada se iznad 150 °C, a otapa u benzenu, kloroformu i etilacetatu. Može se prirediti iz manganova(II) klorida tetrahidrata uz dodatak natrijeva acetata i kalijeva permanganata kao oksidansa. Da bi se osigurala uspješnost provedbe eksperimenta potrebno je osigurati suvišak reagensa (C5H8O2, NaOAc), temperaturu reakcije oko 60 ºC i pH malo iznad 7. U prvom koraku, prije dodatka kalijeva permanganata nastaje acetilacetonatni kompleks mangana(II) koji je trimerna molekula. 3MnCl2(aq) + 6NaOCOCH3(aq)+ 6C5H8O2(l)→ [Mn(C5H7O2)2]3(aq) + 6NaCl(aq) + 6CH3COOH(aq)

4[Mn(C5H7O2)2]3(aq) + 3KMnO4(aq) + 21C5H8O2(l) + 3CH3COOH(aq) → 15[Mn(C5H7O2)3](s) + 3KOCOCH3(aq) + 12H2O Najčešća i najstabilnija oksidacijska stanja mangana su +2, +4 i +7. Oksidacija Mn(II) u Mn(III) nije spontana i vodene otopine koje sadrže Mn(III) podložne su oksido-redukcijskim reakcijama, tj. dolazi do disproporcioniranja Mn(III) i oksidacije vode, a što se može pokazati jednadžbom reakcije: 4Mn3+(aq) + 3H2O → 3Mn2+(aq) + MnO2(s) + 1/2O2(g) + 6H+(aq) Vodena otopina Mn(III) može se stabilizirati u kiselom porastom koncentracije Mn(II) ili nastankom kompleksnog spoja koordiniranog didentatnim ligandom (na pr. oksalat, acetilacetonat). Oksidacija Mn(II) u Mn(III) može se odvijati u prisutnosti MnO4- pri čemu se mangan(VII) iz permanganatnog iona reducira do Mn(III): 16

MnO4-(aq) + 8H+(aq) + 4e- → Mn3+(aq) + 4H2O

Eº = 1,51 V

(1)

Standardni redoks potencijal ove reakcije identičan je standardnom redoks poencijalu reakcije Mn3+(aq) + e- → Mn2+(aq)

(2)

Kombinacija jednadžbi reakcija (1) i (2) daje MnO4-(aq) + 4Mn2+(aq) + 8H+(aq) → 5Mn3+(aq) + 4H2O Kompleksi opće formule M(acac)3 su kiralne molekule kod kojih dolazi do pojave izomerije i to optičke izomerije.

[Mn(acac)3] je oktaedarski kompleks u kojem su na metalni centar vezana tri didentatna liganda što čini ovaj kompleks optički aktivnim. Razlikujemo Λ- i ∆-izomere (enantiomere) ovisno o zakretanju ravnine polarizirane svjetlosti (∆-desno; Λ-lijevo). Većina kompleksa mangana(III) su oktaedarski, visokospinski (d4) kompleksi i kod kojih susrećemo Jahn-Tellerovu deformaciju. Tako i kod tris(acetilacetonato)mangana(III) nalazimo na spomenutu deformaciju. Kompleks mangana(III) je strukturno interesantan, jer su ustanovljene dvije kristalne forme: jedna s izduženom (2Mn-O veze 2,12 Å, 4 Mn-O veze 1,93 Å), a druga sa spljoštenom (2Mn-O veze 1,95 Å, 4Mn-O veze 2,00 Å) oktaedarskom koordinacijskom sferom.

17

Kemikalije (izdaju se na traženje): Spoj masa / g množina / mmol 1,0 5,05 MnCl2·4H2O 4,2 mL 40,70 C5H8O2* *C5H8O2 = ACETILACETON, 2,4-PENTANDION

Pribor: Erlenmeyerove tikvice (200 mL, 100 mL), termometar, Büchnerov lijevak, boca za odsisavanje, kapalica, stakleni štapić. Vrijeme trajanja eksperimenta: 2 sata Postupak: Manganov(II) klorid tetrahidrat (1 g) i natrijev acetat trihidrat (3 g) se otope u vodi (40 mL). U tu se otopinu uz neprekidno miješanje polagano dodaje acetilaceton (4,2 mL). Reakcijska smjesa sastavljena od dva sloja obradi se otopinom kalijeva permanganata (0,2 g KMnO4 u 10,4 mL vode). Nakon toga u malim obrocima i uz miješanje dodaje se vodena otpina natrijeva acetata trihidrata* (3 g u 10,4 mL vode). Otopina se zagrijava pri temperaturi od 60 °C oko 10 minuta, potom ohladi u smjesi leda i vode, a istaloženi produkt otfiltrira preko Büchnerovog lijevka uz vakuum vodene sisaljke. Produkt se ispire malim volumenom u ledu ohlañene vode i acetonom**. * Tijekom dodavanja natrijeva acetata otopina se dosta pjeni.

** Produkt se otapa u vodi. Dobiveni produkt se izvaže, izračuna iskorištenje, te preda u epruveti s propisanim podatcima. Prije nego što se uzorak preda naprave se slijedeći pokusi, te zabilježe opažanja: Pokus 1 Otopi se malo kompleksa u vodi i ostavi stajati nekoliko minuta. Pokus 2 Otopi se malo kompleksa u smjesi vode i acetilacetona. U tu se otopinu doda par kapi 4 mol dm-3 otopine sumporne kiseline, a zatim par kapi 4 mol dm-3 otopine natrijeva hidroksida. Napišite odgovarajuće jednadžbe reakcija! Pitanja: 1. Nacrtajte strukturnu formulu kompleksa. 2. Kakva magnetska svojstva očekujete kod kompleksa? Objasnite odgovor. Literatura: 1. G. Pass and H. Sutcliffe, Practical Inorganic Chemistry, Chapman and Hall Ltd., London,

1968, str. 51.

18

2. J. Kleinberg, Inorg. Synth., 7 (1963) 183.

19

4.1. IDENTIFIKACIJA KOMPLEKSA TRIS(2,4-PENTANDIONATO)MANGANA(III), [Mn(C5H7O2)3] NA OSNOVI PODATAKA IZ INFRACRVENOG SPEKTRA Jedna od instrumentnih metoda koja svoju primjenu nalazi u kvalitativnoj identifikaciji kompleksnih spojeva prijelaznih metala je infracrvena spektroskopija. Apsorpcijom infracrvenog zračenja (valni broj od 10-13000 cm-1) dolazi do vibracija i rotacija molekula. Spektralno područje od 4000 do 400 cm-1 naziva se srednje infracrveno područje (MIR) i u tom području se snimaju isključivo vibracijski prijelazi molekula s time da je područje od 4000 do 1000 cm-1 područje funkcionalnih skupina, a ispod 1000 cm-1 nalazi se područje otiska prsta karakteristično za pojedinu molekulu. Da bi molekula bila aktivna u tom području tj. apsorbirala zračenje, potrebno je da tijekom vibracije dolazi do promjene dipolnog momenta molekule. Izvor zračenja je najčešće Nernstov štapić (sastoji se od oksida cirkonija, cerija i torija i zagrijava na oko 180 °C), CO2 laser, živin luk, Globarov izvor, a kao detektori najčešće se koriste termočlanak, piroelektrični članak i dr. Uzorak za snimanje se može prirediti na više načina: a) uzorak se izmiješa s KBr, KI, AgCl ili dr. i preša u pločice b) uzorak se otopi u organskom otapalu i stavlja u ćelije izrañene iz kristala NaCl ili nekog drugog materijala koji ne apsorbira IR zračenje c) uzorak se izmiješa s parafinskim uljem, suspenzija se nanese u tankom sloju na pločicu NaCl U slučaju kada u molekuli imamo prisutne organske dijelove, poput liganada u kompleksnim spojevima tada je najpogodnije uzorak prirediti miješanjem s KBr i prešanjem pločica. Na taj način izbjegavamo preklapanje apsorpcijskih maksimuma liganda s onima iz organskog otapala (ako prireñujemo otopinu) ili parafinskog ulja. Na slijedećoj slici dan je infracrveni spektar acetilacetona, T%

a u tablici koja slijedi karakteristični apsorpcijski maksimumi koje nalazimo u samom acetilacetonu, te kompleksima opće formule M(acac)3. Opaženi apsorpcijski maksimumi u IR spektrima M(acac)3 kompleksa gdje je M= Cr(III) i Fe(III)

20

)) νδ((C  C )+δ(C  C H 3) 1109255 1110292706 1112475827(((sm C  H )))+ν(C 3H 97384 98300 91105(1w ,m 9)6)(m )νρν(((C C  O  C H 3) C  H ) 7672 7603 780(w ) νe(C H )tena+ν(M f. PC rsH  O 665089 65549 D δΠ (C   O )) 3)+ν(M 549549 544394 Π ν ( M  O ) 416 41 Π sitno-tjvenrvpzrictpaectaja(skm te)inn,ztw rleoakj)a;kiongteinztientzivtrepace(:všetroyjestvreoćnag)v,rim dinsjiej(a% koT g) je-dnvorsptcarsnrem laoebgdijiuengm eit-nevzraiptec(tastrloanbgo)g,ivnst-envzriptecta(vw

Cr(acac)3

Fe(acac)3

AcacH

ν /cm-1

ν /cm-1

ν /cm-1

1575

1572

1710(s)

ν(CC)

1524

1526

1622(vs)

ν(CC)

1427

1425

1422(s)

ν(CO) + δ(CH)

1385

1390

1361(s)

δ(CH3)

1370

1365

1306(s)

δ(CH3)

21

Na sljedećoj slici dan je spektar Cr(acac)3 kompleksa:

valni broj /cm-1

U okviru ove vježbe snimi se infracrveni spektar prireñenog [Mn(acac)3] kompleksa i identificiraju se karakteristični apsorpcijski maksimumi prisutnih funkcionalnih skupina. Uzorak kompleksa za snimanje priredi se miješanjem s KBr i prešanjem pastila. Vrijeme trajanja eksperimenta: 2 sata

22

5. SINTEZA KALIJEVA TRIS(OKSALATO)KROMATA(III) TRIHIDRATA, K3[Cr(C2O4)3]⋅3H2O Kemijom kompleksnih spojeva kroma(III) dominiraju mononuklearni oktaedarski kompleksi, koji su općenito kinetički inertni. Radi se o kompleksima s monodentatnim ligandima poput NH3, H2O, SCN- ili didentatnim poput C2O42- ili C5H7O2-.Vodene otopine soli kroma(III) sadrže sivoljubičasti [Cr(H2O)6]3+ ion. Ako otopine koje sadže heksaakva ion Cr(III) i kloridne ione zagrijavamo boja otopine se mijenja u svjetlozelenu zbog zamjene jedne molekule vode Cl- ionom [Cr(H2O)6]3+(aq) + Cl-(aq)
[Cr(H2O)5Cl]2+(aq) + H2O daljnjim zagrijavanjem i koncentriranjem otopine moguća je zamjena još jedne molekule vode kloridnim ionom, a što se primjećuje po promjeni boje u tamnozelenu [Cr(H2O)5Cl]2+ + Cl-(aq)
[Cr(H2O)4Cl2 ] +(aq) + H2O Navedene rekcije primjer su hidratne izomerije koju susrećemo u kemiji kompleksnih spojeva prijelaznih metala. Jedan od primjera kompleksa s didentatnim ligandom je kalijev tris(oksalato)kromat(III) trihidrat, koji nastaje dodatkom kalijeva oksalata otopini dobivenoj redukcijom kalijeva dikromata oksalnom kiselinom: K2Cr2O7(s) + 7H2C2O4(aq) + 2K2C2O4(s) → 2K3[Cr(C2O4)3]⋅3H2O(s) + 6CO2(g) Kod kalijeva tris(oksalato)kromata(III) trihidrata možemo govoriti o optičkoj izomeriji tj. o ∆ i Λ- K3[Cr(C2O4)3]·3H2O izomerima koji se razlikuju s obzirom na zakretanje ravnine polariziranog svjetla.

Drugi oksalato kompleks kroma(III) je kalijev dioksalatodiakvakromat(III), K[Cr(C2O4)2(H2O)2] kod kojeg takoñer susrećemo izomeriju i govorimo o geometrijskoj izomeriji, tj. postoje cis i trans izomeri. Kod cis izomera (ali ne i trans) takoñer možemo govoriti o postojanju optičke izomerije.

23

Kemikalije (izdaju se na traženje): Spoj K2Cr2O7

masa / g 1,0

množina / mmol 3,40

Pribor: čaša (100 mL), menzura, boca za odsisavanje, Büchnerov lijevak, stakleni štapić. Vrijeme trajanja eksperimenta: 2 sata Postupak: Dihidrat oksalne kiseline se otopi u vrućoj vodi (3 g u 7 mL) te se u tu otopinu dodaje u malim obrocima kalijev dikromat (1,0 g). Kada se burna reakcija stiša dobivena otopina se zagrije do vrenja i u njoj otopi kalijev oksalat monohidrat (1,2 g). Čitav sadržaj se potom ohladi na sobnu temperaturu i u smjesu se dodaje kap po kap etanol (2 do 3 mL) a hlañenje nastavi. Ubrzo dolazi do kristalizacije i iz gotovo crne otopine izdvajaju se modrozeleni kristali. Dobiveni kristali se otfiltriraju pomoću Büchnerovog lijevka, isperu najprije smjesom etanola i vode (1:1), a zatim čistim etanolom.* Dobiveni produkt se izvaže, izračuna iskorištenje, te preda u epruveti s propisanim podatcima. Prije nego što se uzorak preda naprave se slijedeći pokusi, te zabilježe opažanja Pokus 1. U epruvetu se stavi 0,2 g KCr(SO4)2·12H2O i dodaje se otopina 2 mol dm-3 NaOH dok ne nastane sivozeleni talog Cr(OH)3. Talog se podijeli u dvije epruvete. U jednu se doda otopina 2 mol dm-3 HCl, a u drugu suvišak NaOH (dok se talog ne otopi). Napišite jednadžbe reakcija. Pokus 2. U čaši se otopi 1 g K2Cr2O7 u 4 mL vode. U otopinu uz hlañenje oprezno se doda 16 kapi konc. H2SO4. U smjesu se uz stalno miješanje dodaje kap po kap etanol (10 kapi) dok otopina ne postane ljubičasta. Napišite odgovarajuće jednadžbe reakcija.

24

Pitanja: 1. Koja je najčešća koordinacija kroma(III) u njegovim kompleksima i zašto? Navedite bar dva primjera odgovarajućih kompleksa. 2. U skupini oksalatnih kompleksa kroma(III) postoje i dioksalatni kompleksi s anionom [Cr(C2O4)2(H2O)2]-. Odgovorite, koliko izomera može imati ovakav kompleksni anion? Napišite strukturne formule izomera. Literatura: 1. W. G. Palmer, Experimental Inorganic Chemistry, Cambridge University Press., London, 1954, str. 385. 2. G. Marr and B. W. Rockett, Practical Inorganic Chemistry, Van Nostrand Co. London, 1972, str. 249. 3. F. A. Cotton, G. Wilkinson, P. L. Gaus, Basic Inorganic Chemistry, 3rd. ed., John Wiley & Sons., New York, 1995.

25

5.1. Odreñivanje sastava kompleksa K3[Cr(C2O4)3]·3H2O

Sadržaj oksalata Pribor: čaše (100 mL), Erlenmeyerova tikvica (250 mL), menzura, lijevak, termometar, posudica za vaganje. Kemikalije: 4 M otopina kalijevog hidroksida, KOH, 4 M otopina sumporne kiseline, H2SO4, standardizirana otopina 0,02 M kalijevog permanganata, KMnO4. Postupak: Na analitičkoj vagi se izvaže uzorak kompleksa (oko 0,25 g) i otopi u vodi (20 mL). U tu se otopinu doda 4 mol dm-3 otopina kalijevog hidroksida (5 mL) i sadržaj kuha oko 15 minuta. Istaloženi kromov(III) hidroksid se odfiltrira preko lijevka i talog na filter papiru kvantitativno ispere vrućom vodom. U filtrat se doda 4 mol dm-3 sumporna kiselina (50 mL), otopina zagrije do 60 °C i titrira standardiziranom 0,02 mol dm-3 otopinom kalijevog permanganata na način kako to propisuje ova metoda. Talog kromovog(III) hidroksida se ispere još jednom s malo vruće vode, filtrat zakiseli 4 mol dm-3 otopinom sumporne kiseline i s tom otopinom postupi kao što je prethodno opisano. Na taj način se provjerava kvantitativnost ispiranja taloga. Otopina bi se morala i od jedne kapi permanganata obojiti ružičasto. U protivnom, utrošak 0,02 mol dm-3 otopine kalijevog permanganata treba pribrojiti prethodno utrošenom volumenu. Na osnovi dobivenih podataka izračuna se sadržaj oksalata u uzorku kompleksa.

26

6. SINTEZA HEKSAAMMINNIKLOVA(II) KLORIDA, [Ni(NH3)6]Cl2 U kemiji nikla(II) susrećemo se s koordinacijom 4 i 6, s time da su najbrojniji oktaedarski i kvadratni kompleksi. Dok su oktaedarski kompleksi paramagnetični, kvadratni su dijamagnetični. Jedan od primjera oktaedarskih kompleksa je heksaaminniklov(II) klorid. Heksaaminniklov(II) ion, [Ni(NH3)6]2+, stabilan je u vodenoj otopini samo u prisutnosti suviška amonijaka, dok ukoliko nije prisutan suvšak amonijaka u vodenoj otopini egzistiraju različite anionske vrste od kojih je najzastupljenija, [Ni(NH3)4(H2O)2]2+. Dobivanje kompleksa može se prikazati slijedećom jednadžbom reakcije: NiCl2·6H2O(aq) + 6NH3(konc.) → [Ni(NH3)6]Cl2(s) + 2HCl(aq) Od kvadratnih kompleksa nikla(II) kao interesantan primjer može se uzeti bis(dimetilglioksimato)nikal(II), [Ni(Hdmg)2], koji zbog svoje netopljivosti nalazi primjenu kod gravimetrijskog odreñivanja sadržaja nikla. Ni2+ + CH3C(=NOH)C(=NOH)CH3
[Ni(dmg)2] + H+ To je poznata reakcija za odreñivanje nikla po Čugajevu. Slaba topljivost dimetilglioksimatnog kompleksa nikla(II) posljedica je postojanja jake intermolekulske vodikove veze izmeñu molekula liganda, koje izmeñu ostalog igraju važnu ulogu u planarnosti kompleksa. H

O H3C

O

N

C Ni

C H3C

CH3

N

C

C N

N O

H

CH3

O

240 pm

Udaljenost izmeñu iona Ni(II) je relativno kratka i iznosi 325 pm.

Kvadratni kompleksi nikla(II) pripadaju najstabilnijim kompleksnim spojevima ovog oksidacijskog stanja nikla. Takoñer je poznato da neki kruti dijamagnetični kompleksi postaju paramagnetični u vodenim otopinama, a što se može objasniti ravnotežom izmeñu dijamagnetičnog kvadratnog i paramagnetičnog tetraedarskog oblika. Tetraedarski kompleksi nikla(II) nisu brojni. Najbolje istraženi su kompleksi tipa NiL2X2 gdje je L, triarilfosfinski ligand, dok je X halogeni element, te kompleksi koji sadrže [NiCl4]2-, [NiBr4]2- i [Ni(NCS-N)4]2- aniona 27

Kemikalije (izdaju se na traženje): Spoj NiCl2·6H2O

masa / g 4,0

množina / mmol 16,88

Pribor: čaša (100 mL), menzura, boca za odsisavanje, Büchnerov lijevak, stakleni štapić. Vrijeme trajanja eksperimenta: 1 sat Postupak: U vruću vodenu otopinu niklova(II) klorida heksahidrata (4 g u 7 mL) polagano se dodaje uz miješanje otopina konc. amonijaka (12 mL). Tijekom dodavanja amonijaka otopi se zeleni talog niklova hidroksida*. Dobivena tamnoplava otopina ostavi se stajati pri sobnoj temperaturi oko 30 minuta, (uz povremeno miješanje), a potom na ledenoj kupelji. Nastala ljubičasta kristalna supstancija se otfiltrira preko Büchnerovog lijevka, ispere konc. amonijakom i acetonom, te osuši na zraku uz vakuum vodene sisaljke**. *Amonijak je potrebno dodavati polagano kako bi reakcija bila potpuna i otopinu grijati na vodenoj kupelji. ** Duljim stajanjem na zraku kompleks gubi amonijak pa ga je potrebno odmah nakon što se osuši pohraniti u epruvetu i začepiti plutenim čepom. Dobiveni produkt se izvaže, izračuna iskorištenje, te preda u epruveti s propisanim podatcima. Prije nego što se uzorak preda naprave se slijedeći pokusi, te zabilježe opažanja. Pokus 1. 0,02 g NiSO4 · 7H2O otopi se u 5 mL vode i u otopinu se dodaje 2 mol dm-3 otopina NaOH, pri čemu nastaje zeleni talog. Nastali zeleni talog se podijeli u dvije epruvete. U jednu epruvetu se doda par mililitara 2 mol dm-3otopine HCl, a u drugu par mililitara 2 mol dm-3otopine NaOH. Pokus 2. 0,02 g NiSO4 · 7H2O otopi se u 5 mL vode i u otopinu se dodaje 2 mol dm-3 otopina NH3 sve dok se u početku nastali talog ne otopi. Pitanja: 1. Kakva magnetska svojstva očekujete kod kompleksa prireñenog u vježbi? Obrazložite odgovor. 2. Nacrtajte strukturnu formulu kompleksa bis(dimetilglioksimato)nikla(II). Da li su moguće intramolekulske vodikove veze u kompleksnom ionu bis(dimetilglioksimato)nikla(II)? Ukoliko jesu označite ih na crtežu strukture kompleksa.

28

Literatura: 1. G. Marr and B. W. Rockett, Practical Inorganic Chemistry, Van Nostrand Reinhold Company, London 1972, str. 270. 2. F. A. Cotton, G. Wilkinson, P. L. Gaus, Basic Inorganic Chemistry, 3rd. ed., John Wiley & Sons., New York, 1995.

29

6.1. ODREðIVANJA SADRŽAJA AMONIJAKAU KOMPLEKSU HEKSAAMINNIKLOV(II) KLORID [Ni(NH3)6]Cl2 Pribor: Erlenmeyerova tikvica (100 mL), posudica za vaganje. Kemikalije: standardizirana 0,5 mol dm-3 otopina klorovodične kiseline, HCl, standardizirana 0,5 mol dm-3 otopina natrijevog hidroksida, NaOH, indikator metilcrveno. Vrijeme trajanja eksperimenta: 4 sata Postupak: Na analitičkoj vagi izvaže se uzorak kompleksa (oko 0,2 g) u Erlenmeyerovu tikvicu od 100 mL i u nju se odmjeri biretom 15 mL standardizirane 0,5 mol dm-3 otopine klorovodične kiseline. Otopina u tikvici se titrira sa standardiziranom 0,5 mol dm-3 otopinom natrijeva hidroksida uz metilcrveno kao indikator. Na osnovi utrošenog volumena otopine natrijeva hidroksida izračuna se sadržaj slobodne klorovodične kiseline u otopini. Na osnovi dobivenih podataka izračuna se sadržaj amonijaka u kompleksu.

30

7. SINTEZA KALIJEVOG TETRAPEROKSOKROMATA(V), K3[Cr(O2)4] Perokso kompleksi kroma(VI), (V) i (IV) su snažni oksidansi pa kao takvi nalaze svoju primjenu u organskoj sintezi. S obzirom na snažno oksidativno djelovanje oni se odlikuju i eksplozivnošću. Kada se u zakiseljenu vodenu otopinu kromata(VI) doda vodikov peroksid otopina poprimi tamnoplavu (ljubičastu) boju, a koja potječe od oksoperokso kompleksa kroma(VI) prisutnog u otopini, [CrO(O2)2]. [CrO4]2-(aq) + 2H+(aq) + 2H2O2(aq)
[CrO(O2)2](aq) + 3H2O Vodena otopina koja sadrži oksoperokso kompleks kroma(VI) izrazito je eksplozivna i dolazi do raspada kompleksa uz redukciju kroma(VI) u krom(III) i oslobañanje kisika. Ako se u vodenu otopinu koja sadrži spomenuti kompleks doda eter, eterski sloj se oboji (plavo), a dodatkom piridina u eterski sloj moguće je izolirati stabilni [Cr(O)(O2)2py].

Reakcijom vodikova peroksida s neutralnom ili slabo kiselom otopinom koja sadrži [Cr2O7]2nastaje dijamagnetična, jako eksplozivna, crvenoljubičasta sol, koja sadrži kompleksni ion, [Cr(O)(O2)2(OH)]-. Perokso kompleks kroma(V) koji sadrži [Cr(O2)4]3- ion može se dobiti reakcijom kromata(VI) i vodikova peroksida u lužnatom. 2K2CrO4(aq) + 2KOH(aq) + 9H2O2(aq)
2K3[Cr(O2)4](s) + 10H2O + O2(g) U [Cr(O2)4]3-ionu koordinacijski broj Cr(III) iona je 8 (dodekaedarska geometrija) i soli su izomorfne s peroksoniobatima i peroksotantalatima.

Perokso kompleksi kroma(V) su takoñer eksplozivni, ali znatno manje od perokso kompleksa kroma(VI). Perokso kompleks kroma(IV), [Cr(O2)2(NH3)3] može se prirediti reakcijom soli dikromata s otopinom amonijaka i vodikova peroksida.

31

Oprez! H2O2 ostavlja opekline na koži!

Kemikalije (izdaju se na traženje): Spoj K2CrO4

masa / g

2,5

množina / mmol 11,37

Pribor: Erlenmeyerova tikvica (100 mL), menzura, stakleni štapić, boca za odsisavanje, Büchnerov lijevak, Vrijeme trajanja eksperimenta: 4 sata Postupak: U Erlenmeyerovu tikvicu od 100 mL uliju se voda (10 mL) i 25% otopina kalijeva hidroksida (10 mL), te se doda fino smrvljeni kalijev kromat (2,5 g). Sadržaj se dobro promiješa, te mu se oprezno kap po kap dodaje 30% otopina vodikova peroksida (6 do 8 mL)*. Otopina koja je u početku žuta postaje tamnosmeña. Nakon stajanja od 1 do 2 sata pri sobnoj temperaturi nastaje kristalni produkt koji se otfiltrira preko Büchnerovog lijevka, ispere etanolom** i do kraja osuši na zraku. *Ukoliko je potrebno (ako je reakcija spora) doda se još 8 mL H2O2. Mora se voditi računa da se smjesa previše ne ohladi, jer može doći do usporavanja reakcije. U tom slučaju smjesu treba ostaviti da se zagrije do sobne temperature i dodati još malo peroksida. **Ukoliko se na filter papiru osim tamnosmeñe supstancije opaze tragovi neizreagiranog kalijeva kromata (koji je žute boje), produkt je potrebno isprati malim volumenom hladne vode, a zatim etanolom. Dobiveni produkt se izvaže, izračuna iskorištenje, te preda u epruveti s propisanim podatcima. Prije nego što se uzorak preda naprave se slijedeći pokusi, te zabilježe opažanja. Pokus 1. U otopinu KCr(SO4)2·12H2O (0,05 g u 3 mL) doda se 2 mol dm-3 NaOH u suvišku sve dok se talog Cr(OH)3 ne otopi i ne prijeñe u kromit ion, a zatim se doda bromna voda. Smjesa se zagrije i promatra promjena boje otopine iz zelene u žutu. Napišite odgovarajuće jednadžbe reakcija. Pokus 2. 0,05 g CrCl3 · 6H2O stavi se u epruvetu i otopi u 5 mL vode i otopina zakiseli sa razrijeñenom sumpornom kiselinom (1:1) i doda komadić cinka. Sve se zagrije. Zelena boja otopine prelazi u plavu. Napišite jednadžbe reakcija.

32

Pitanja: 1. Napišite elektronske konfiguracije Cr(0) i Cr(V), te strukturnu formulu tetraperoksokromat(V) aniona. 2. Ako se zna da kalijev tetraperoksokromat(V) ima jedan nespareni elektron, koju vrijednost magnetskog momenta očekujete po "jedinospinskoj" formuli? 3. Navedite najvažnija oksidacijska stanja kroma i ilustrirajte odgovarajućim primjerom kompleksa. Literatura: 1. F. A. Cotton, G. Wilkinson, P. L. Gaus, Basic Inorganic Chemistry, 3rd. ed., John Wiley & Sons., New York, 1995. 2. R. Scholder, F. Schwochow und H. Schwarz, Z. Anorg. Allg. Chem., 363 (1968) 10.

33

7.1. ODREðIVANJE SADRŽAJA KALIJA U KOMPLEKSU KALIJEV TETRAPEROKSOKROMAT(V), K3[Cr(O2)4] Pribor: odmjerna tikvica (100 mL), čaša (150 mL), pipeta (25 mL), porculanski filter-lončić, stakleni lijevak za filter-lončić s pripadajućim gumenim prstenom, eksikator, menzura, stakleni štapić, posudica za vaganje, kapalica. Kemikalije: 1% otopina natrijeva tetrafenilborata, NaB(C6H5)4, konc. p.a. klorovodična kiselina, HCl, zasićena otopina kalijeva tetrafenilborata za ispiranje, KB(C6H5)4. Vrijeme trajanja eksperimenta: 4 sata Postupak: Uzorak kompleksa kalijeva tetraperoksokromata(V)* (oko 0,1 g) odvaže se na analitičkoj vagi u odmjernu tikvicu od 100 mL, doda vode (50 mL) i konc. p.a. klorovodična kiselina (4 mL). Kad se uzorak otopi sadržaj odmjerne tikvice se nadopuni vodom do oznake. Alikvotni dio otopine (25 mL) se otpipetira u čašu i hladi u ledu 10 minuta. Nakon toga se prethodno ohlañena otopina natrijeva tetrafenilborata (25 mL) dodaje polagano pomoću kapalice. Tijekom dodavanja reagensa otopinu s uzorkom potrebno je miješati. Otopina s talogom nastavi se hladiti još 10 minuta. Talog se otfiltrira kroz izvagani porculanski filter lončić i ispere nekoliko puta malim obrocima otopine za ispiranje. Talog se suši jedan sat u sušioniku pri 110 °C, ohladi u eksikatoru i važe. *Ovom se metodom može dovoljno točno odrediti od dva do dvadeset miligrama kalija u volumenu otopine navedenom u gornjem propisu. Ako se u uzorku očekuje veći ili manji sadržaj kalija, volumen otopine treba shodno tome podesiti. Otopina obzirom na kiselinu mora biti oko 0,2 M. Na osnovi dobivenih podataka izračuna se sadržaj kalija u kompleksu. Literatura: 1. F. J. Welcher, Standard Methods of Chemical Analysis, 6th edn., Van Nostrand Company, Princenton, New Jersey, Toronto, London, New York, 1963, str. 1400. 2. R. Scholder, F. Schwochow und H. Schwarz, Z. Anorg. Allg. Chem., 363 (1968) 10.

34

8. SINTEZA TRIS(TIOUREA)BAKROVA(I) SULFATA MONOHIDRATA, [Cu{SC(NH2)2}3]2·SO4·H2O

Bakar(I) radi komplekse s ligandima koji kao donorne atome sadrže sumpor, fosfor, kisik i dušik. Poznat je velik broj kompleksa sa S-donorskim ligandima i uglavnom se radi o policentričnim kompleksima. Najzastupljenija je tetraedarska i trigonska koordinacija oko metalnog centra. Većina spojeva bakra(I) su bezbojne dijamagnetične supstancije osim u slučajevima kada dolazi do prijenosa naboja uslijed apsorpcije svjetlosti. Reakcija 2Cu(OH)(s)
Cu2O(s) + H2O predstavlja osnovu Fehlingove probe za dokazivanje i odreñivanje šećera u krvi. Proba se izvodi tako da se otopini C(II) iona doda tartarat ion, C4H4O62- i otopina zaluži. Kada se doda u otopinu koja se ispituje na šećer i zagrije, ukoliko je prisutan šećer doći će do redukcije Cu(II) u Cu(I). Nastati će žuti talog Cu(OH) koji kuhanjem prelazi u crveni, bakrov(I) oksid. Drugi primjer redukcije Cu(II) iona je reakcija s tioureom, pri čemu se tiourea oksidira i nastaje disulfid. 2CuSO4·5H2O(aq) + 8H2NC(S)NH2(s) + H2O → [Cu{SC(NH2)2}3]2SO4⋅H2O(s) + H2SO4(aq) + [H2N(HN)C(SS)C(NH)NH2](aq) Tiourea je ligand kojeg ubrajamo N,S donorne ligande i egzistira u tionskoj i tiolnoj formi:

35

Kemikalije (izdaju se na traženje): Spoj H2NC(S)NH2 CuSO4⋅5H2O

masa / g 0,5 + 0,3 0,5

množina / mmol 6,57 + 3,94 2,00

Pribor: Erlenmeyerova tikvica (100 mL), menzura, stakleni štapić, boca za odsisavanje, Büchnerov lijevak Vrijeme trajanja eksperimenta: 1 sat Postupak: Prirede se vodene otopine tiouree (0,5 g u 3,5 mL) i bakrova(II) sulfata pentahidrata (0,5 g u 3,5 mL). U otopinu tiouree polagano se dodaje uz neprestano miješanje otopina bakrova(II) sulfata ohlañena u ledenoj kupelji. Reakcijska smjesa se ostavi stajati pri sobnoj temperaturi do pojave bijelog kristalnog produkta ili uljastih kapljica uz stijenke tikvice.* U reakcijsku smjesu doda se uz miješanje još ohlañene otopine tiouree (0,3 g u 2 mL vode). Nakon kraćeg vremena nastaje bijela kristalna supstancija koja se otfiltrira preko Büchnerovog lijevka i ispere smjesom hladne vode i etanola (1:1)**. *Ukoliko hlañenjem ne iskristalizira supstancija, vodeni sloj se odlije od uljastog ostatka na dnu čaše, doda se 2,5 mL destilirane vode i postepeno uz miješanje dodaje etanol do početka taloženja. ** Produkt se može pročistiti prekristalizacijom iz otopine tiouree (0,08 g u 15 mL) koja sadrži nekoliko kapi 1 mol dm-3 sumporne kiseline (temperatura otopine ne smije prijeći 75 °C). Dobiveni produkt se izvaže, izračuna iskorištenje, te preda u epruveti s propisanim podatcima. Prije nego što se uzorak preda naprave se slijedeći pokusi, te zabilježe opažanja. Pokus 1. U epruvetu koja sadrži otopinu CuSO4·5H2O (0,1 g u 5 mL vode) doda se 2 mol dm-3 otopina NaOH i otopina glukoze. Smjesa se dobro promućka i zagrije. U početku nastaje žutonarančasti talog, Cu(OH), koji pri daljnjem zagrijavanju postepeno prelazi u crveni oksid bakra. Napišite jednadžbe reakcija! Pokus 2. U epruvetu koja sadrži otopinu CuSO4·5H2O (0,1 g u 5 mL vode) doda se otopina KI (uzme se na vrhu spatule kruti KI i otopi u malo vode). Pusti da se slegne talog CuI. Odlije se jedan dio otopine u drugu epruvetu i toj otopini se doda voda i malo škroba, otopina poplavi. U epruvetu s preostalom otopinom i talogom doda se otopina natrijeva tiosulfata (uzme se na vrhu spatule kruti Na-tiosulfat i otopi u malo vode) sve dok se ne izgubi smeña boja otopine i talog.

36

Pitanja: 1. Što je u ovoj reakciji reducens? Da li je to uobičajeno za tip spojeva s C=S vezom? Obrazložite odgovor. 2. Nacrtajte strukturnu formulu navedenog kompleksa. Kako je tiourea vezana na bakar? 3. Kako biste dokazali prisutnost sulfatnog aniona u kompleksu? 4. Kakva magnetska svojstva očekujete da ima kompleks? Obrazložite odgovor? Literatura: 1. G. Pass and H. Sutcliffe, Practical Inorganic Chemistry, Chapman and Hall LTD., London, 1968, str. 74. 2. M. Van Mcerssche, R. Kamara, J.P. Declercq and G. Germain, Bull. Soc. Chim. Belg., 91 (1988) 547. 3. F. A. Cotton, G. Wilkinson, P. L. Gaus, Basic Inorganic Chemistry, 3rd. ed., John Wiley & Sons., New York, 1995.

37

9. SINTEZA KOMPLEKSA TETRAKIS (µ-ACETATO)DIAKVADIKROMA(II), [Cr(OOCCH3)2(H2O)]2

Kromov(II) acetat je crvena supstancija koja kristalizira u monoklinskom sustavu, a svaki kromov(II) ion oktaedarski je koordiniran kisikovim atomima didentatno vezanog acetata i molekulom vode. Veza izmeñu Cr(II) iona je četverostruka i nastaje preklapanjem 4d-orbitala metala: dz2-orbitale daju σ-komponentu, dxz i dyz-orbitale daju dvije π-komponente dok dxy ili dx2-y2 orbitala daje δ-komponentu. Duljina veze Cr2+--- Cr2+ iznosi 2,36 Å, a nañeno je da ukoliko se aksijalno vezane molekule vode uklone (bezvodni acetat kroma) ili zamijene izoelektronskim dušikovim ligandima postaje još kraća i iznosi svega 1,84 Å. Kompleks je prvi puta prireñen 1844. godine. Postupak priprave se sastoji u redukciji kroma(III) cinkom i dodatkom natrijeva acetata koji dovodi do momentalnog taloženja crvenog acetata kroma(II). Reakcija se provodi u atmosferi CO2. Zn(s) + 2HCl(aq) → ZnCl2(aq) + H2(g) 2CrCl3(aq) + H2(g) → 2CrCl2(aq) + 2HCl(aq) 2CrCl2(aq) + 4NaOCOCH3(aq) + 2H2O → [Cr(OOCCH3)2(H2O)]2(s) + 4NaCl(aq) Od ostalih kompleksa kroma(II) treba još spomenuti komplekse koji sadrže [CrX3]-, [CrX4]2-, [CrX5]3- i [CrX6]4- anione. U čvrstom stanju u većini slučajeva Cr(II) je oktaedarski koordiniran i radi se o deformiranoj oktaedarskoj koordinaciji kao posljedici Jahn-Tellerovog efekta. Neke od spomenutih kompleksnih soli posjeduju interesantna magnetska svojstva. Tako na pr. [CrCl4]2- je feromagnet pri niskoj temperaturi, a do interakcija dolazi kroz Cr-Cl-Cr mostove.

38

Oprez! Reakcija se izvodi u digestoru! Zbog razvijanja vodika zabranjeno je paliti plamenik u blizini.

Kemikalije (izdaju se na traženje): Spoj CrCl3⋅6H2O Zn, granule

masa / g

2,5 2,5

Množina / mmol 1,88 38,23

Pribor: menzura (100 mL), Büchnerov lijevak, boca za odsisavanje, generator CO2, okrugla tikvica (100 mL), lijevak za dokapavanje, Erlenmeyerove tikvice (100 mL, 200 mL), savinute staklene cijevi. Vrijeme trajanja eksperimenta: 4 sata Postupak: Aparatura se složi kako to prikazuje slika 1. U okrugloj tikvici se otopi kromov(III) klorid heksahidrat (2,5 g) u vodi (3 mL) i p.a. konc. klorovodičnoj kiselini (7 mL). U Erlenmeyerovoj tikvici širokog grla (100 mL) priredi se otopina natrijeva acetata trihidrata (5 g) otopljenog u prokuhanoj i ohlañenoj destiliranoj vodi (6 mL), koja se zakiseli s 1 kapi ledene octene kiseline. Kao generator za ugljikov dioksid upotrijebi se Erlenmeyerova tikvica s lijevkom za dokapavanje (ili Kippov aparat s kalcijevim karbonatom i klorovodičnom kiselinom). U ispiralicu se ulije destilirana voda. Kroz aparaturu se propušta CO2 da se u potpunosti istisne zrak (5 - 10 minuta). Nakon toga se pipci 1 i 3 zatvore i generator CO2 s ispiralicom odvoji od ostatka aparature. Okrugla tikvica se brzo otčepi i u nju ubace usitnjene granule cinka (2,5 g)*. Poslije kraćeg vremena kada se tikvica zasiti vodikom (2 min) zatvori se središnji pipac 2 i reakcija nastavi sve dok otopina ne postane svjetloplave boje. Nakon toga cijev (4) se uroni do dna okrugle tikvice i otvori se pipac 2. Zbog tlaka uzrokovanog nastalim vodikom dolazi do prelaska otopine u Erlenmeyerovu tikvicu s acetatom. Momentalno nastaje crveni talog, koji se profiltrira preko Büchnerovog lijevka uz odsisavanje u atmosferi CO2 (slika 2), ispere s malo hladne vode zasićene s CO2**, potom acetonom te osuši uz vakuum vodene sisaljke.

Slika 1.

Slika 2.

39

*Ukoliko je reakcija preburna tikvica se može ohladiti uranjanjem u ledenu kupelj. ** Voda zasićena s CO2 priredi se tako da se struja plina propušta kroz ispiralicu s vodom (da bi se uklonili tragovi HCl) i potom uvodi u Erlenmeyerovu tikvicu s vodom (5 mL). Dobiveni produkt se izvaže, izračuna iskorištenje, te preda u epruveti s propisanim podatcima. Pitanja: 1. Napišite strukturnu formulu dobivenog kompleksa. 2. Kakva magnetska svojstva očekujete kod dobivenog kompleksa? Obrazložite odgovor? 3. Da li kod ostalih elemenata 6. skupine susrećemo ovaj tip spojeva? Da li i u njihov sastav ulazi voda? Obrazložite odgovor? 4. Da li je kod oktaedarskih kompleksa kroma(II) opažena tetragonska distorzija? Objasnite odgovor? Pod kojim nazivom je poznata navedena pojava distorzije? Literatura: 1. G. G. Schlessinger, Inorganic Laboratory Preparations, Chemical Publishing Company, Inc., New York, 1962, str. 42. 2. F. A. Cotton, G. Wilkinson, P. L. Gaus, Basic Inorganic Chemistry, 3rd. ed., John Wiley & Sons., New York, 1995.

40

DODATAK

41

DOBIVANJE Cl2, HCl i SO2 a) DOBIVANJE KLORA Klor se u laboratoriju obično dobiva oksidacijom klorovodične kiseline pri čemu se kao oksidacijaska sredstva najčešće upotrebljavaju kalijev permanganat ili manganov(IV) oksid. Prednost dobivanja klora oksidacijom s KMnO4 je u činjenici da se reakcija odvija pri sobnoj temperaturi, dok u reakciji s MnO2 imamo najprije redukciju Mn(IV) u Mn(III) pri sniženoj temeperaturi, a potom tek pri zagrijavanju MnCl3 prelazi u MnCl2 uz oslobañanje klora. 2KMnO4 + 16HCl
2KCl + MnCl2 + 5Cl2 + 8H2O Postupak: U Erlnemayerovu tikvicu stavi se 5 g KMnO4, a u lijevak za dokapavanje 40 mL koncentrirane klorovodične kiseline. Aparatura se složi kao što je prikazano na slici. Osloboñeni klor provodi se kroz ispiralicu napunjenu vodom da se uklone tragovi plinovitog HCl, a zatim se suši prolaskom kroz ispiralicu s koncentriranom sumpornom kiselinom (par mililitara, tj. samo vrh cijevčice mora biti uronjen u kiselinu). Ukoliko nije potrebno uklanjati plinoviti HCl tada se aparatura slaže tako da se ispred ispiralice s kiselinom stavi prazna ispiralica. Klor se može sušiti i prevoñenjem kroz U-cijev napunjenom CaCl2.

b) DOBIVANJE HCl Plinoviti HCl se u laboratoriju obično dobiva djelovanjem koncentrirane sumporne kiseline i natrijeva klorida: NaCl + H2SO4
NaHSO4 + HCl

Postupak: Složi se aparatura kao za dobivanje klora. U Erlnemayerovu tikvicu od 250 mL stavi se 10 g NaCl, a u lijevak za dokapavanje 10 mL koncentrirane sumporne kiseline, H2SO4. Plinoviti HCl suši se provoñenjem kroz ispiralicu s koncentriranom sumpornom kiselinom.

c) DOBIVANJE SO2 Sumporov(IV) oksid u laboratoriju se prireñuje reakcijom koncentrirane klorovodične kiseline i natrijeva sulfita, Na2SO3 ili natrijeva disulfita Na2S2O5. Postupak: Složi se aparatura kao za dobivanje klora U Erlenmayerovu tikvicu od 250 mL stavi se oko 5 g Na2SO3 (ili Na2S2O5), a u lijevak za dokapavanje 15 mL koncentrirane klorovodične kiseline. Plinoviti SO2 pere se prolaskom kroz ispiralicu s vodom, a suši provoñenjem kroz ispiralicu s koncentriranom sumpornom kiselinom.

42

d) DOBIVANJE CO2 Ugljikov(IV) oksid u laboratoriju se dobiva reakcijom kalcijeva karbonata i vodena otopina klorovodične kiseline (1:1). Plinoviti CO2 pročišćava se prolaskom kroz ispiralicu ispunjenu s vodom (uklanjaju se tragovi HCl), a suši se prolaskom kroz ispiralicu s konc. H2SO4 ili Ucijev ispunjenu s P2O5.

43

RASHLADNE SMJESE Smjesa NaCl i led: usitnjeni led (77%) i tehnički natrijev klorid(23%). Temperatura: -22,4 °C. Smjesa NH4Cl i led: usitnjeni led (81%) i amonijev klorid (21%). Temperatura: -15,8°C Smjesa CaCl2·6H2O: usitnjeni led (41%) i kalcije klorid heksahidrat (59%). Temperatura: 54,9°C «Suhi led»: dodavanjem krutog CO2 (suhi led) u metanol ili aceton u Dewarovoj posudi mogu se postići temperature do -72°C odnosno -85°C. Tekući dušik: ukoliko su potrebne niže temperture do -196°C tada se kao rashladno sredstvo koristi tekući dušik.

44

Najčešća sredstva za sušenje krutina i plinova koja se koriste u eksikatorima, ispiralicama i U-cijevima Sredstvo za sušenje P2O5 H2SO4 NaOH, KOH CaCl2 Na2SO4, MgSO4 Silikagel

Primjenjuje se kao sredstvo za sušenje Neutralni i kiseli plinovi, CS2, ugljikovodici, otopine kiselina Neutralni i kiseli plinovi Amonijak, amini, eteri, ugljikovodici Ugljikovodici, aceton, eter, neutralni plinovi, HCl Esteri

Ne može se upotrijebiti kao sredstvo za sušenje Bazične supstancije, alkoholi, eteri, HCl, HF Nezasićeni spojevi, alkoholi, ketoni, bazične supstancije, H2S, HI Aldehidi, ketoni, kiseli spojevi Alkoholi, amonijak, amini HF

45

TROVANJA KEMIJSKIM SUPSTANCIJAMA, NAČIN PRUŽANJA POMOĆI, SIMPTOMI

UZROČNIK KISELINE

BAZE

HCl, Cl2, Br2 (plinovi) CO, CO2 NH3

POSTUPAK PRUŽANJA POMOĆI, PROTUOTROVI UDISANO, OČI KOŽA PROGUTANO Ispirati vodom, a potom 3% otopinom NaHCO3, svježi zrak Ispirati vodom, a potom 3% otopinom H3BO3, svježi zrak Ispirati vodom, a potom 3% otopinom NaHCO3, svježi zrak Ispirati vodom, svježi zrak

Ispirati vodom, a potom zasićenom otopinom NaHCO3 Ispirati vodom, a potom zasićenom otopinom H3BO3

Ispirati vodom, a potom 3% otopinom H3BO3, svježi zrak

Ispirati vodom

Ispirati vodom, a potom zasićenom otopinom NaHCO3

Hg i Pb - spojevi Zn-spojevi

46

SIMPTOMI

Piti vodu s MgO ili CaCO3 mlijeko. Ne izazivati povraćanje

Nenormalan puls, mučnina, modre usnice

Piti CH3COOH (5%) ili limunov sok, mlijeko. Ne izazivati povraćanje Svjež zrak, udisati pare NH3, ispirati grlo i nos 3% otopinom NaHCO3 Svjež zrak, O2

Nenormalan puls, suha usta, mučnina

Svjež zrak, udisati pare CH3COOH, piti 1% otopinu CH3COOH Sredstvo za povraćnje, mlijeko, MgO s vodom Sredstvo za povraćnje, mlijeko

Otežano disanje, nol u plućima, mučnina, pečenje u ustima Otežano disanje, mučnina, vrtoglavica Otežano disanje, bol u plućima Metalan okus, suha usta, mučnina Bol u želucu