Kolegij: Poslovno odlučivanje PREDMETNI NASTAVNIK: DOC. DR. FAHRUDIN FEHRIĆ
Silabus predmeta 1. Pojam i definisanje odlučivanja 2. Stilovi odlučivanja 3. Menadžerske funkcije i poslovno odlučivanje 4. Uloga informacija i informacionih sistema u poslovnom odlučivanju 5. Teorije odlučivanja
6. Faktori odlučivanja 7. Faze u procesu odlučivanja 8. Načini odlučivanja 9. Poslovni ambijent i odlučivanje
10. Modeli i tehnike odlučivanja 11. Savremeni trendovi u menadžerskom odlučivanju 12. Barijere u primjeni menadžment odluka
Literatura Obavezna: 1. Fahrudin Fehrić, Miroslav Puljić; Osnove poslovnog odlučivanja - Priručnik, Travnik, 2011. Dopunska: 1. J. Frank Yates, Menadžment odlučivana, prevod “Mate” Zagreb, 2008. 2. P. Sikavica i dr., Poslovno odlučivanje, Zagreb, Informator, 1999.
Poslovno odlučivanje “Odlučivanje je samo jedan od zadataka menadžera. Obično obuhvaća samo mali dio njegova vremena. No, donositi VAŽNE ODLUKE je zadatak koji pripada samo menadžmentu.” Drucker
Pojam i definisanje odlučivanja Pojam odlučivanja Definisanje odlučivanja Razlike izmeĎu poslovnog i privatnog odlučivanja
Odlučivanje kao proces Problemi u odlučivanju Odlučivanje u turbulentnom okruženju
Pojam i definisanje odlučivanja Greške u odlučivanju
Odlučivanje u različitim situacijama
Definisanje odluke i vrste odluka Definisanje odluke Svaka odluka trebala bi sadržavati: subjekt, objekt, strukturu ili sistem na koji se odluka odnosi i koji odluku treba realizirati, aktivnosti koje treba izvršiti radi realizacije odluke, organizaciju ciljeva koje treba ostvariti kroz realizaciju odluke, sistem ograničenja ili limitirajućih faktora, termine i rokove te prostorne, vremenske kao i druge resurse i sistem materijalno-tehničkog, finansijskog i drugog osiguranja realizacije odluke.
Definisanje odluke i vrste odluka Vrste odluka
Programirane - neprogramirane Rutinske - nerutinske Adaptivne – inovativne Institucijske – organizacijske – operativne Strukturirane – nestrukturirane
Definisanje odluke i vrste odluka U tom smislu moguće je razlikovati odluke:
s obzirom na njihovu važnost odnosno značenje, s obzirom na nosioce - subjekte odlučivanja i s obzirom na nivoe odlučivanja koji donose pojedine vrste odluka. U tom pogledu više će pažnje trebati posvetiti sljedećim odlukama: odlukama s većim troškovima, odlukama s važnijim programima, odlukama koje se naknadno ne mogu mijenjati, odlukama koje se donose u sigurnim uvjetima, odlukama koje su ovisne o mjerljivim faktorima i odlukama koje su donesene u situacijama gdje su važna mišljenja uposlenih.
Definisanje odluke i vrste odluka Odnos pojedinih nivoa menadžmenta i vrste odluka koje se donose
Rutinske odluke
Nerutinske odluke
Najniži nivo
Srednji nivo
Najviši nivo
menadžmenta
menadžmenta
menadžmenta
Stilovi odlučivanja Autokratski stil odlučivanja Demokratski stil odlučivanja
Stvarni demokratski stil odlučivanja podrazumijeva: postojanje više nivoa odlučivanja u poduzeću; stvarnu moć u odlučivanju nižih nivoa menadžmenta; poštivanje hijerarhije odlučivanja; jasno razgraničavanje odluka po vrstama na više i niže nivoe menadžmenta i slično.
Stilovi odlučivanja Faktori od kojih zavisi izbor stila odlučivanja
Stilovi odlučivanja
odlučan stil fleksibilan stil hijerarhijski stil integrativni stil sistemski stil
Stilovi odlučivanja Model stilova odlučivanja
Menadžerske funkcije i poslovno odlučivanje Odnos funkcija menadžmenta i odlučivanja, mogli
bismo prikazati kao na slici: Osnovne funkcije menadžera
Planiranje i odlučivanje
Organiziranje
Vođenje
Controlling
vode do…
INTERPERSONALNE ULOGE Pojavljivanja ključnih menadžerskih uloga
Predstavlja Vodi Povezuje
INFORMACIJSKE ULOGE
Nadzire Širi Glasnogovornik
ULOGE ODLUČIVANJA
Poduzetnik Uklanja smetnje Alocira resurse Pregovarač
Menadžerske funkcije i poslovno odlučivanje Planiranje Proces planiranja se sastoji od pet faza:
definiranje ciljeva poduzeća, odreĎivanje stvarnog položaja poduzeća u odnosu na postavljene ciljeve, predviĎanje budućih dogaĎaja, izrada planova za ostvarivanje ciljeva i implementacija plana i ostvarivanje rezultata
Menadžerske funkcije i poslovno odlučivanje Organiziranje Funkcija organiziranja ima zadatak:
uspostaviti i klasificirati sve potrebne aktivnosti u poduzeću; grupirati aktivnosti na jednom od principa izgradnje organizacijske strukture; dodjeljivati aktivnosti pojedinim organizacijskim jedinicama, menadžerima i zaposlenima; odrediti uloge ljudima koji rade zajedno u poduzećima i osigurati koordinaciju u organizacijskoj strukturi poduzeća.
Menadžerske funkcije i poslovno odlučivanje Upravljanje ljudskim potencijalima Temeljni zadatak funkcije upravljanja ljudskim potencijalima svodi se
na: popunjavanje radnih mjesta u organizaciji, zadržavanje i motiviranje kvalitetnih djelatnika i stalno učenje, usavršavanje i razvoj zaposlenih. Sistem upravljanja ljudskim potencijalima u širem smislu obuhvaća: istraživanje ljudskih resursa, zapošljavanje, razvoj ljudskih resursa, nagraĎivanje, brigu o zdravlju i životu zaposlenih i odnose sa zaposlenima i sindikatom.
Menadžerske funkcije i poslovno odlučivanje VoĎenje Kontrola
Proces kontrole uključuje tri koraka: prvi korak predstavlja odreĎivanje standarda, kao referentne veličine za usporedbu ostvarenog s planiranim, drugi korak je mjerenje ostvarenih rezultata u odnosu na plan, treći korak je otklanjanje odstupanja od standarda i plana.
ULOGA INFORMACIJA I INFORMACIONIH SISTEMA U POSLOVNOM ODLUČIVANJU
Menadžer i informacije
ULOGA INFORMACIJA I INFORMACIONIH SISTEMA U POSLOVNOM ODLUČIVANJU Vrste informacionih sistema Postoji veći broj tipova kompjuterskih informacionih
sistema u koje ubrajamo sljedeće: sistemi elektroničke ili transakcijske obrade podataka, sistemi za automatizaciju uredskog poslovanja, upravljački informacijski sistemi i menadžerski sistemi podrške
ULOGA INFORMACIJA I INFORMACIONIH SISTEMA U POSLOVNOM ODLUČIVANJU
Vrste informacionih sistema Termin na engleskom jeziku
Skraćenica
Potpora poslovnom odlučivanju
Transaction Processing Systems
TPS
Indirektna
2. Sistemi za automatizaciju uredskog poslovanja
Office Automation System
OAS
Indirektna
3. Upravljački informacioni sistemi
Management Information Systems
MIS
Direktna
4. Menadžerski sistemi za podršku:
Managerial Support System
MSS
4.1.Sistemi za podršku odlučivanju
Decision Support Systems
DSS
Direktna
Group Decision Support Systems
GDSS
Direktna
Expert Systems
ES
Direktna
Excutive Support Systems
ESS
Direktna
Informacijski sistemi 1.Sistemi za transakcijsku obradu podataka
4.2.Sistemi za podršku grupnom odlučivanju 4.3. Ekspertnt sistemi 4.4.Sistemi za podršku vrhovnom rukovodstvu
ULOGA INFORMACIJA I INFORMACIONIH SISTEMA U POSLOVNOM ODLUČIVANJU
Sistem za podršku odlučivanju
TEORIJE ODLUČIVANJA Klasifikacija teorija odlučivanja: Klasične teorije odlučivanja
Predpostavke klasične teorije odlučivanja su: U bilo kojoj situaciji odlučivanja postoji samo jedna objektivno tačna
odluka Vrijednosne i činjenične odluke su jedinstvene Posredne i neposredne odluke nisu organizacijski diferencirane Za bilo koju odluku postoji objektivno pravilno vrijeme obrade i realizacije
Neoklasične teorije odlučivanja Pretpostavke neoklasične teorije odlučivanja su:
paralelno postojanje više potencijalno tačnih odluka; postojanje ograničenog broja tačnih odluka po kriteriju vrste ili faze; postojanje ograničenog broja tačnih odluka po kriteriju razine i postojanje jedne tačne odluke po objedinjenim subjektivnim i objektivnim kriterijima.
TEORIJE ODLUČIVANJA Segmentiranje odluka Segmentiranje po vrsti upućuje na odluke koje se, na
primjer, tiču:
socioloških, tehnoloških, ekoloških i finansijskih aspekata.
TEORIJE ODLUČIVANJA Strukturiranje odluka Te su cjeline istovremeno i četiri nivoa odlučivanja i
to:
strateški nivo - odluke »šta« i »ko«, taktički nivo - odluke »kako« i »kada«, logistički nivo - odluke »kojim putem« i »gdje« operativni nivo - odluke »s kim« i »s čim«.
FAKTORI ODLUČIVANJA Odlučivanje se odvija pod utjecajem brojnih
faktora od kojih zavisi kvaliteta odlučivanja (Sikavica, 1999):
ograničenja u odlučivanju, okolina odlučivanja, tehnologija odlučivanja, meĎusobni odnos različitih odluka, menadžerova lična sposobnost za odlučivanje subjektivni faktori odlučivanja.
1. OGRANIČENJA U ODLUČIVANJU
6. SUBJEKTIVNI FAKTORI U ODLUČIVANJU
5. SPOSOBNOST MENADŽERA
2. OKOLINA U KOJOJ SE ODLUČUJE
3. TEHNOLOGIJA I METODE ODLUČIVANJA
4. MEĐUSOBNA POVEZANOST ODLUKA
1. Ograničenja u odlučivanju
Tri su temeljnja ograničenja u procesu odlučivanja:
Raspoloživa sredstva - problem raspoloživih sredstava koja nam stoje na raspolaganju za rješavanje problema Dostupne informacije - odluka uglavnom odnosi na situaciju u kojoj se vrši izbor izmeĎu budućih alternativa čiji je ishod neizvjestan, uloga informacija je upravo u tome da smanji stepen neizvjesnosti Raspoloživo vrijeme – zašto nam je bitno vrijeme?
Tri su, osnovna razloga zašto vremenu, kao ograničavajućem faktoru odlučivanja, treba posvetiti odgovarajuću pažnju:
jedan se tiče činjenice što su neki procesi prirodno vremenski limitirani i pojedine odluke odnosno poslove u vezi s tim odlukama treba obaviti na vrijeme, drugi razlog jeste taj što ponekad neku odluku trebamo donijeti iznenada, neočekivano i u vremenskoj oskudici, kad nemamo mogućnosti ni za prikupljanje potrebnih informacija niti vrjednovanje većeg broja alternativa rješenja problema, treći je razlog zbog kojeg vremenu u kojem se odluka donosi treba posvetiti izuzetnu pažnju tj. što podaci na osnovu kojih se odlučuje zastarijevaju s vremenom.
2. Okolina u kojoj se odlučuje Okolina organizacije može biti: stabilna i
nestabilna. U uslovima stabilne okoline promjene su spore i slabe pa će i odlučivanje biti lakše, a dominirat će centralizirani način odlučivanja, nasuprot odlučivanju u uslovima nestabilne okoline u kojem su promjene brze pa će biti potrebno decentralizovano odlučivanje. U zavisnosti od stabilnosti ovise i prioriteti u odlučivanju, koji se mijenjaju kao u osobnom životu, tako isto i u poslovnom odlučivanju.
3.Tehnologija odlučivanja TEHNOLOGIJA ODLUČIVANJA je najčešće
propisana procedura donošenja odluka. Ona je kod pojedinih vrsta odluka jako duga, neracionalna i skupa. Na dužinu procesa odlučivanja, utiče više faktora od kojih su najznačajniji : (1) dubina organizacijske strukture; (2) znanje i sposobnost donosioca odluka i (3) vrijeme koje donosiocu odluka stoji na raspolaganju.
4. MeĎusobna povezanost odluka Kada govorimo o meĎusobnoj povezanosti odluka
kao faktoru odlučivanja , tad naravno mislimo na horizontalnu i vertikalnu povezanost odluka u preduzeću. Pod horizontalnom povezanošću odluka podrazumijevamo odluke koje se donose na istoj razini menadžmenta, a meĎusobno su uslovljene. Pod vertikalnom povezanošću odluka mislimo na odluke koje se donose na višim i nižim nivoima menadžmenta.
5. Sposobnost menadžera Sposobnost donosioca odluke da donosi kvalitetne
odluke Vještine i lične karakteristike koje moraju posjedovati menadžeri možemo podijeliti na analitičke sposobnosti i sposobnosti za rješavanje zadatka i lične karakteristike koje se traže od menadžera. Kada je riječ o iskustvu postavlja se pitanje:
“Imaš li 20 godina iskustva ili 1 godinu iskustva dvadeset puta?”
6. Subjektivni faktori odlučivanja
Kvalitet donesenih odluka, zavisi i o nekim subjektivnim faktorima kao što su:
dobra i objektivna informiranost donosilaca odluka, obrazovanost uopšte, motiviranost, odgovornost, te adekvatna raspodjela moći uticaja u preduzeću
FAZE PROCESA POSLOVNOG ODLUČIVANJA Shvaćanje procesa poslovnog odlučivanja u širem
smislu:
Pripremna faza odlučivanja Faza donošenja odluke Faza realizacije odluke (provođenje odluke), kontrola provođenja odluke
FAZE PROCESA POSLOVNOG ODLUČIVANJA FAZA PRIPREME ODLUKE definiranje problema analiza problema sastavljanje mogućnosti rješenja problema FAZA DONOŠENJA ODLUKE izbor najboljeg rješenja FAZA PROVOĐENJA ODLUKE pretvaranje odluke u efikasnu akciju
P. Drucker
FAZE PROCESA POSLOVNOG ODLUČIVANJA FAZA PRIPREME ODLUKE
svijest o problemu i dijagnoza postavljanje ciljeva traženje mogućnosti rješenja komparacija i evaluacija rješenja FAZA DONOŠENJA ODLUKE izbor između mogućnosti rješenja FAZA PROVOĐENJA ODLUKE implementacija izabranog rješenja FAZA KONTROLE praćenje i kontrola
J. W. Slocum
FAZE PROCESA POSLOVNOG ODLUČIVANJA Shvaćanje procesa poslovnog odlučivanja u užem
smislu:
Faze pripreme odluke (početna faza) Faze donošenja odluke (završna faza)
Simon, Koontz, Weihrich, Thomas…
FAZE PROCESA POSLOVNOG ODLUČIVANJA Faza pripreme odluke: identifikacija problema definiranje zadatka, snimanje i analiza postojećeg stanja, traženje mogućnosti rješenja problema, vrednovanje svih mogućnosti rješenja problema
FAZE PROCESA POSLOVNOG ODLUČIVANJA Faza donošenja odluke: faza odabira najpovoljnije mogućnosti ostvarivanje najboljih rezultata Simon: potreba zadovoljavanja i sa zadovoljavajućim rješenjem pogreška u odabiru povećava se pod vremenskim pritiskom i u kriznim situacijama
FAZE PROCESA POSLOVNOG ODLUČIVANJA Faza provoĎenja odluke: implementacija donesene odluke kvalitetno provođenje odluke: diferencira uspješnog menadžera od neuspješnog hijerarhijsko odlučivanje: potreba usklađivanja odluka donesenih na različitim organizacijskim razinama
FAZE PROCESA POSLOVNOG ODLUČIVANJA Faze kontrole provoĎenja odluke: verifikacija svih faza u procesu odlučivanja sastanci menadžmenta: učestali oblik kontrole provođenja odluka (strategijskih i operativnih) potreba provođenja kontrole po određenoj vremenskoj dinamici (dnevno, tjedno…)
FAZE PROCESA POSLOVNOG ODLUČIVANJA Završavajući ovo poglavlje o fazama procesa
odlučivanja, a imajući u vidu sve prethodno navedeno, možemo reći kako se svaki proces odlučivanja sastoji od četiri osnovne faze i to:
priprema odluke s pod fazama: identifikacija problema, definisanje zadatka, snimanje i analiza postojećeg stanja, traženje alternativnih rješenja problema i vrednovanje svih alternativa rješenja; donošenje odluke; provođenje odluke odnosno implementacija najboljeg rješenja i kontrola provođenja odluke.
FAZE PROCESA POSLOVNOG ODLUČIVANJA Ograničenja u poslovnom odlučivanju mogu biti: nepotpunost informacija donosioca odluka; vremensko ograničenje unutar kojeg treba donijeti odluku; nejasne okolnosti odlučivanja; vlastita ograničenja donosioca odluka (stil odlučivanja, radni pritisak, želja za prestižem, osjećaj nesigurnosti) i nedovoljna sredstva za ostvarenje cilja.
NAČINI ODLUČIVANJA S obzirom na probleme o kojima se odlučuje:
- programirano i neprogramirano odlučivanje S obzirom na subjekte odlučivanja: - pojedinačno i skupno odlučivanje S obzirom na načine odlučivanja: - intuitivno, odlučivanje na temelju prosuđivanja, racionalno odlučivanje
PROGRAMIRANO ODLUČIVANJE Za rješavanje poznatih, svakodnevnih, rutinskih
problema koji se ponavljaju Ima poznatu proceduru, tj. korake u odlučivanju Koristi se na svim razinama menadžmenta (dominantnije na nižim razinama) U pravilu odvija se u uvjetima sigurnosti, za rješavanje strukturiranih problema
KARAKTERISTIKE PROGRAMIRANOG ODLUČIVANJA Dobro strukturirani problemi koje treba riješiti Jasni kriteriji provođenja procesa odlučivanja Primjerena dostupnost informacija potrebnih za
odlučivanje Lako određivanje mogućnosti za rješavanje problema Postojanje relativne sigurnosti kako će izabrana mogućnost biti uspješna
NEPROGRAMIRANO ODLUČIVANJE Primjenjuje se u situacijama koje nisu redovite i
koje se ne ponavljaju, odnosno koje se javljaju prvi puta Nema poznatih postupaka, procedura i modela odlučivanja Koristi se za rješavanje nesigurnih situacija koje često zahtijevaju subjektivno odlučivanje Najčešći oblik odlučivanja na višim razinama menadžmenta (top menadžment)
KARAKTERISTIKE NEPROGRAMIRANOG ODLUČIVANJA Slabo definiranje problema o kojem se odlučuje Primjena samo u izvanrednim situacijama Primjena u novim situacijama koje se ne ponavljaju
Generiranje malog broja mogućosti za rješenje
problema, a najčešće samo jedne mogućnosti
Karakteristike programiranih i neprogramiranih odluka Karakteristike
Programirane odluke
Neprogramirane odluke
Vrsta odluke
Dobro strukturirane
Loše strukturirane
Učestalost
Stalno se ponavljaju; rutinske
Nove i neuobičajene
Ciljevi
Jasni, specifični
Nejasni
Informacije
Lako dostupne
Nedostupne, nejasni kanali
Posljedice
Manje
Vede
Organizacijski nivo
Niži nivoi
Viš nivoi
Vrijeme potrebno za rješenje
Kratko
Relativno dugo
Temelj rješenja
Pravila odlučivanja, dogovoreni postupci
Procjena i kreativnost .
POJEDINAČNO ODLUČIVANJE Odluke donosi pojedinac Brže je i jednostavnije, ali ne i uvijek lakše s
obzirom na odgovornost za pogrešne odluke Brzina odlučivanja ovisi o znanjima osobe koja odlučuje, ali i o značajkama pojedinca koji donosi odluke; - ljudi s čvrstim karakterom – odlučuju brzo i sigurno - nestrpljivi ljudi – brzo, ali s malo informacija - mirni ljudi – najprikladniji za dugoročno odlučivanje
POJEDINAČNO ODLUČIVANJE S pozicije menadžera koji odlučuje pojedinačno odlučivanje opisuje se na 2 načina: kao racionalan pristup – sugerira način na koji bi menadžeri trebali donositi odluke kao ograničena racionalna perspektva – opisuje donošenje odluke u kratkom vremenu uz ograničena sredstva
R.L. Daft
POJEDINAČNO ODLUČIVANJE Četiri tipa donositelja pojedinačnih odluka: Iracionalna osoba – predlaže odluku unatoč strahovima Kreativna osoba – odluke su vođene željama za vlastiti razvoj Klasični (ekonomski) tip – potpuno informirane osobe Administrativni (bihevioristički) tip – donosi odluku u uvjetima ograničene racionalnosti
PREDNOSTI I NEDOSTACI POJEDINAČNOG ODLUČIVANJA PREDNOSTI: brži proces odlučivanja
(pojedinac je brži od grupe), kod važnih odluka se preferira mišljenje pojedinca (stručnjaka), izbjegavaju se problemi skupnog odlučivanja (skupno mišljenje) NEDOSTACI: pojedinac generira manji broj ideja, kao i manji broj mogućnosti za rješenje problema (skupina u pravilu zna više nego pojedinac)
GRUPNO ODLUČIVANJE Način poslovnog odlučivanja u kojem odluke donose
skupine ljudi strukturirane po različitim osnovama Osnove za strukturiranje su: vlasništvo, menadžerske funkcije, zajednički rad na nekom poslu i sl. Skupno odlučivanje: odlučivanje skupštine dioničara, nadzornog odbora..
KARAKTERISTIKE GRUPNOG ODLUČIVANJA Osnovna značajka: odluke donosi dvije ili više
osoba, odnosno manja ili veća skupina Skupinu povezuje zajednički interes, članovi moraju međusobno komunicirati, svaka je skupina u pravilu podskupina neke veće skupine, postoje norme ponašanja Čimbenici uspješnog komuniciranja su: sastav skupine koja donosi odluke, veličina, norme ponašanja, te povezanost izmeĎu članova
KARAKTERISTIKE GRUPNOG ODLUČIVANJA Status i moć pojedinih članova utjecat će na
odlučivanje Problem: postojanje dva jaka člana skupine nasuprot ostalim članovima (potreba utvrđivanja statusnog položaja) Prednost: postojanje veće spremnosti za donošenjem rizičnijih odluka, podjela rizika na sve članove skupine
VRSTE SKUPINA U SKUPNOM ODLUČIVANJU Formalne i neformalne Privremene i trajne Homogene i heterogene
Velike i male
FORMALNE I NEFORMALNE SKUPINE Povezane su sa formalnom i neformalnom
organizacijskom strukturom poduzeća Formalne skupine – nositelj su odlučivanja na određenoj razini menadžmenta (nadzorni odbor, uprava poduzeća, kolegij menadžera) Neformalne skupine - postoje unutar svake formalne skupine; dijele se na: Interesne skupine Prijateljske skupine
TRAJNE I PRIVREMENE SKUPINE Povezane su s formalnim i neformalnim
skupinama trajne skupine su formalne, a privremene skupine su najčešće formalne, ali mogu biti i neformalne Trajne skupine – trajno postavljene u organizacijskoj strukturi kao donositelji odluka Privremene skupine – formiraju se po potrebi za realizaciju određenog zadatka Privremenost ili trajnost skupine ovisi o složenosti zadatka
HOMOGENE I HETEROGENE SKUPINE klasifikacija odlučivanja sa stajališta značajki njihovih
članova Homogene skupine – članovi su po svojim značajkama isti ili slični (isti interes, slična znanja i sposobnosti, formalno obrazovanje) - lakše se koordiniraju, bolja komunikacija Heterogene skupine – različiti članovi koji se međusobno razlikuju po interesima, znanjima i sposobnostima) - generiraju veliki broj ideja = kvalitetnije odlučivanje
PROBLEMI SKUPNOG ODLUČIVANJA Polarizacija između članova grupe – podjela između
članova grupe (zastupanje mišljenja) Skupno mišljenje – jedinstveno mišljenje svih članova skupine; javlja se iz međusobne povezanosti članova skupine, zbog optimizma koji vlada među članovima, velikog pritiska na člana koji ima suprotno mišljenje Participacija radnika u procesu odlučivanja – proces odlučivanja se produžava
TEHNIKE SKUPNOG ODLUČIVANJA Najpoznatije su: Brainstorming
(oluja mozgova) Nominal Group Technique (tehnika nominalne skupine) Delphi technique (delphi tehnika)
TEHNIKE SKUPNOG ODLUČIVANJA Oluja mozgova –rasprava između članova koja dovodi do
generiranja mogućnosti rješenja problema; i loše ideje su prihvatljive Tehnika nominalne skupine – pogodna za sve faze odlučivanja; ideje generiraju pojedinci, a skupina pomaže u objašnjavanju prezentiranih ideja, ocjenjuje ih i izabire najbolju ideju Delphi tehnika – postizanje sporazuma između stručnjaka i donositelja odluke uporabom upitnika, članovi se ne susreću na jednom mjestu, a idealno je kad i ne znaju tko je sve u procesu odlučivanja
KORACI U DELPHI TEHNICI
PREDNOSTI I NEDOSTACI SKUPNOG ODLUČIVANJA PREDNOSTI: skupina donosi bolje odluke od
pojedinca, lakše je sprovesti odluku koju je donijela skupina (veći broj članova je prihvaća), složeniji problemi se mogu raščlaniti na pojedince, skupina posjeduje veće znanje – višedimenzionalno mišljenje NEDOSTACI: spori proces, nametanje odluke od strane autoritativnog člana, neslaganje među članovima skupine
INTUITIVNO ODLUČIVANJE Odlučivanje na temelju intuicije, osjećaja donositelja
odluka Donositelj nije u mogućnosti objasniti zašto je postupio na određeni način Kvaliteta intuitivnog odlučivanja ovisi od: broja mogućnosti za rješavanje problema, vjerojatnosti nastupanja svake od mogućnosti
INTUITIVNO ODLUČIVANJE Dominantan način odlučivanja u privatnom životu U poslovnom odlučivanju – pruža male
mogućnosti za izbor najpovoljnije odluke Psihologija odlučivanja – postoje ljudi sa sposobnošću dobrog intuitivnog odlučivanja Intuitivni mislioci – fleksibilni, spontani, kreativni Koristi se u svim fazama procesa odlučivanja
ODLUČIVANJE NA TEMELJU PROSUĐIVANJA Nalazi se između intuitivnog i racionalnog odlučivanja Jeftino je i brzo - koristi se u situacijama koje se
ponavljaju (programirano odlučivanje) Najčešći način odlučivanja menadžera nižih razina utemeljen na iskustvu (rutinske odluke) Poslovno odlučivanje - temelji na odlučivanju na temelju prosuđivanja, zatim na racionalnom odlučivanju, a najmanje na intuitivnom
RACIONALNO ODLUČIVANJE Utemeljeno na analitičkom postupku – sastoji se
od faza, koristi se u situacijama koje se ponavljaju Simon – prvi je ideju racionalnog odlučivanja primjenio na poslovno odlučivanje Zahtijeva informiranog donositelja odluka Predstavlja onaj dio menadžmenta koji je povezan s znanstvenim metodama odlučivanja Racionalno odlučivanje = znanstveno odlučivanje
FAZE RACIONALNOG ODLUČIVANJA Dijagnosticiranje problema Prepoznavanje ograničenja u odlučivanju Prepoznavanje mogućnosti
Procjena mogućnosti Donošenje najbolje odluke (izbor mogućnosti)
FAZE RACIONALNOG ODLUČIVANJA Definiranje problema
Generiranje i vrednovanje verzija
Selekcioniranje verzija
Primjena selektirane verzije
Nadzor nad rezultatima
POSLOVNI AMBIJENT I ODLUĈIVANJE OKOLNOSTI U KOJIMA SE ODLUČUJE Sigurnosti Rizika Nesigurnosti
Odnos izmeĊu okolnosti u kojima se odluĉuje i vjere u odluku visoka
Vjera u odluku
niska Uvjeti sigurnosti
Uvjeti rizika
Uvjeti nesigurnosti
ODLUČIVANJE U UVJETIMA SIGURNOSTI S obzirom na okolnosti: od potpune sigurnosti do
potpune nesigurnosti Sigurnost: donositelj odluke zna što će se dogoditi s odlukom izabere li bilo koju od mogućnosti Strategijske odluke, više razine menadžmenta – uvjeti odlučivanja su sve nesigurniji
ODLUČIVANJE U UVJETIMA RIZIKA Poznavanje mogućnosti rješavanja problema, ali ne i
posljedica svake od mogućnosti Odlučivanje u okolnostima u kojima rezultati nisu sigurni, ali su poznate vjerojatnosti za različite rezultate Stupanj vjerojatnosti: od 0 do 1 Vjerojatnost utvrđujemo matematičkim modelima i procjenom
ODLUČIVANJE U UVJETIMA NESIGURNOSTI Dva slučaja: 1. Donositelj odluke ne zna sve mogućnosti za rješavanje problema 2. Donositelj odluke zna mogućnosti, ali ne zna vjerojatnosti svake od mogućnosti nesigurnost odlučivanje najveća je u uvjetima
nepostojanja nikakvih informacija o vjerojatnostima mogućnosti rješenja problema
MODELI ODLUČIVANJA Pojam, definicija i uloga modela u donošenju odluka Prednost upravljanja modelom umjesto stvarnim objektom ili procesom očituje se posebno kada je promjena stvarnog sustava ili nemoguća, u astronomiji ili vrlo skupa, kao u složenim industrijskim organizacijama. C. W. Churchman: “Model je reprezentacija (prikaz) sustava koji se istražuje, prikaz koji se daje da bi koristio u predviĎanju efekata do kojeg se dolazi efikasnošću tog sustava uslijed mogućih promjena u njemu samom”.
MODELI ODLUČIVANJA
Uloga modela u donošenju odluka Z. Baraĉkai (www.odluka.com) na pitanje: “Zašto su nam potrebni modeli?” odgovara: Pomoću njih možemo unaprijed sagledati većinu relevantnih elemenata problema i da bismo otkrili njihove bitne međuzavisnosti; Možemo eksperimentirati na modelu, što je mnogo jeftinije i brže od eksperimenata u stvarnosti; U dinamičnom svijetu u kojem se ograničenja i okolnosti stalno mijenjaju možemo efikasno i brzo reagirati njihovim ugrađivanjem u model;
MODELI ODLUČIVANJA Model odlučivanja je izražen u uvjetima
performanci, ograniĉenja i varijabli odluĉivanja. Svrha takvog modela je pronalaženje optimalnih ili zadovoljavajućih vrijednosti varijabli odlučivanja, koje poboljšavaju performance sustava unutar primjenjivih ograničenja. Takvi modeli mogu onda pomoći u usmjeravanju menadžmenta kod donošenja odluka.
MODELI ODLUČIVANJA Identifikacijom alternativnih rješenja (varijanti) i
njihovim testiranjem te izborom najboljeg rješenja, kao i njegovom implementacijom, model zauzima nezamjenjivo mjesto i ulogu u procesu donošenja odluka, odnosno u decision making menadžmentu.
MODELI ODLUČIVANJA Tipovi modela odlučivanja Prema vrsti, odnosno načinu prikazivanja problema
razlikujemo:
Fizičke modele Analogne modele Simbolične (matematičke) modele
FIZIČKI MODELI ima izgled onoga što i predstavlja; primjeri: automobil-igračka kao model stvarnog automobila globus kao model zemlje makete zgrada i aviona NASA satelitski simulator koji nikada ne napušta zemlju Mackintoshev model kompjutora itd.
FIZIČKI MODELI Kod fizičkih modela predstavljanje stvarnih
objekata je takvo da on treba sadržavati sve karakteristike koje ima sam objekt. Te karakteristike su obično podložne metričkoj transformaciji tj. one su u određenom omjeru uvećane ili umanjene. Primjer: globus = promjer Zemlje je razmjerno umanjen model atoma = razmjerno uvećan kako bi bio vidljiv golim okom
FIZIČKI MODELI Fizički modeli su posebno prikladni za
reprezentiranje statiĉkih situacija u specifičnom trenutku vremena
npr. “slika” fabrike.
Teško su primjenjivi za prikaz dinamičkih situacija npr. rad tvornice. Upotrebljavaju se pretežito u prirodnim
znanostima i tehnici, dok su za teoriju i praksu u ekonomiji od manjeg značaja.
ANALOGNI MODELI Analogija = sličnost Analogni model je takav model koji koristi slična
svojstva objekta istraživanja kako bi prikazao realni sustav. Uspješan je za prikazivanje dinamiĉnih situacija u procesima i sustavima. Mogu se konstruirati naprave čiji su postupci analogni onima na proizvodnoj liniji u tvornici → To bi bilo teško postići ako bi se koristio fizički model kao umanjeni model proizvodne radionice.
ANALOGNI MODELI U konstruiranju modela nije uvijek pogodno
reproducirati sve osobine → npr. mi ne možemo prikladno reproducirati geološku strukturu tla na globusu, ali možemo lako prikazati različite tipove geoloških formacija pomoću različitih boja. Model je analogan do te mjere da predstavlja jedan skup karakteristika drugim skupom.
ANALOGNI MODELI Grafovi (crteži, grafikoni) su vrlo jednostavne
analogije pa u njima koristimo udaljenosti kako bismo predočili takve karakteristike kao što su: vrijeme, broj, postotak, težina... Grafovi nam omogućavaju predviđanje kako će promjene u jednoj karakteristici utjecati na drugu.
SIMBOLIČNI (MATEMATIČKI) MODELI U simboličnom modelu su komponente i njihovi
meĎusobni odnosi dani pomoću simbola. Primjer: note na glazbenoj skali su simbolični model tonova koji se stvaraju kada se svira po tim notama. Prema M. P. Wahlu simboliĉne modele možemo podijeliti na:
verbalne modele matematičke modele
SIMBOLIČNI (MATEMATIČKI) MODELI Kod verbalnih modela upotrebljava se običan
svakodnevni govor = nedovoljnost, pa se razvio stručni jezik s vlastitom terminologijom (emotivni dijelovi još sadržani). Većina simboličnih modela koristi matematičke simbole = npr. matematička jednadžba je simbolični model, dok je njezin korespondirajući graf analogni model.
SIMBOLIČNI (MATEMATIČKI) MODELI U većini slučajeva analog je glomazan (nespretan) pa
bi istraživanje zahtijevalo mnogo vremena. Ako sustav može biti prikazan matematičkom jednadžbom, efekt promjena može se dobiti kroz nekoliko koraka matematičke indukcije.
