Prot. Aleksandar Šmeman
GRČKI RELIGIOZNI NACIONALIZAM http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Dijaspora/Smeman/Lat_grckinacionalizam.htm Izvod (separat) iz: U traganju za korijenjem američke bure (A Meaningful Storm)
Ranije ili kasnije, svima će postati jasno, da Pravoslavlje nećemo sačuvati sabiranjem napora za očuvanje "jelinizma", ili "rusizma", ili "srbizma". Eklisiološka formula: postoji Konstantinopolj, kome je Crkva povjerila vaseljensko prvjenstvo, postaje: neophodno je da postoji Konstantinopolj! No tragična dvosmislenst te postavke nalazi se u tome što Patrijarh, čija je funkcija da svjedoči o vaseljenskosti Crkve, da bude čuvar hrišćanskog jelinizma koji sprečava svaku pojedinu Crkvu da se potpuno poistovjeti s nacionalizmom, - istovremeno je za jednu posebnu naciju nosilac i simvol upravo njenog nacionalizma. Vaseljensko prvjenstvo postaje prvjenstvo Grka. Vrlo je karakteristično da čak i grčki jerarsi, kad govore o "jelinizmu", imaju u vidu ne toliko "hrišćanski jelinizam" Vizantije koliko "drevno-helensku kulturu" Platona i Pitagore, Homera i "Atinsku demokratiju" - kao da biti Grk znači biti skoro isključivi "naslednik" i "nosilac" toga "jelinizma".
***
Ja lično sam posvetio prilično veliki deo moga bogoslovskog života na "zaštitu" vaseljenskog prvjenstva Konstantinopoljskog Patrijarha da bi neko mogao da me okrivi za "anti-konstantinopolitanstvo". To prvjenstvo, njegovu neophodnost za Crkvu, njegov ogromni potencijalni značaj za Pravoslavlje, ja još jednom svečano ispovijedam i potvrđujem. Međutim, da bi to prvjenstvo ponovo postalo ono što ono jeste, treba da se očisti od svih dvosmislenosti, od svih nebitnih konteksta, od svih nacionalnih zaključaka, od zavisnosti od bilo čega prošlog, sadašnjeg ili budućeg, svega što ne predstavlja Crkvu, i samo Crkvu. Možda je, u sadašnjem momentu najnasušniji zadatak za vaseljensko prvjenstvo: da nas oslobodi od jeretičkih i mnogobožačkih nacionalizama koji guše vaseljensko i spasiteljno prizvanje Pravoslavne Crkve. Treba već jednom da prestanemo da govorimo o našim "slavnim danima i vremenima". Zato što slava, u autentičnom predanju Crkve, pripada samo Bogu, a Crkva je i osnovana za proslavljanje Boga a ne samo sebe. Kada to shvatimo, ono što je za čoveka nemoguće, postaće moguće za Boga.
***
Nesumnjivo da je centralni i odlučujući fakt posle-vizantijske religiozne istorije upravo podsvjesno, no ipak očevidno, pretvaranje Vizantije u stalnu, osnovnu i normativnu dimenziju ili oznaku (nota) samog Pravoslavlja, pretvaranje "imperijalnog" sloja u suštinski sloj pravoslavnog predanja. Uzroci tog paradoksalnog procesa i suviše su mnogobrojni i složeni da ih je ovde nemoguće čak i nabrojati. Neki od njih imaju korijenje u samoj Vizantiji, neki u dugom turskom ropstvu, neki u novijim slojevima grčke istorije. No fakat je tu: predanje uslovljeno istoričnošću Crkve, tj. "primanjem" prolaznih i relativnih "svjetova" sa kojima je ona bila svezana u toku svog zemaljskog stranstvovanja, odvelo je Crkvu svojoj suprotnosti: anti-istorijskom i neistorijskom karakteru grčkog shvatanja stvari: Vizantija za Grke nije jedno od poglavlja - pa makar bilo i od centralne važnosti i u mnogo čemu odlučujuće - u istoriji neprestanog "stranstvovanja" Crkve, nego je to cela istorija, njen stalni terminus ad quem posle koga se ne može "zbiti" više ništa značajno, i koga je kao takvog moguće samo čuvati. Realnost tog izuzetnog i vrhunskog "svijeta" ne zavisi od istorije. Istorijski pad Carstva 1453. godine ne samo što ga nije razorio, nego, naprotiv, oslobodio ga je od svega često "istorijskog", tj. prolaznog i privremenog, pretvorio ga u autentičnu nad-istorijsku realnost, "suštinu" koja više ne Podleže istorijskim prevratima. Istorijski carski grad
mogao se više od petsto godina nazivati Stambolom, - za Grke on jeste Konstantinopolj, Novi Rim, srce, centar i simvol "realnosti" koja stoji van svake istorije. No stvarno paradoksalni karakter te "realnosti" sastoji se u tome što nju uopšte nije teško poistovjetiti sa bilo kakvom "formom" ili "sadržajem". Tu se naravno ne radi o Vizantijskoj Imperiji kao takvoj, o političkoj "mašti" (maštanju) njenog mogućeg istorijskog obnovljenja. Grci su i suviše realisti da ne bi mogli shvatiti iluzornost takve mašte. "Sadržaj" te realnosti nije ni osobita vjernost ili interes k doktrinalnom, bogoslovskom, duhovnom i kulturnom predanju Vizantije, tj. onaj "pravoslavni vizantinizam" koji predstavlja suštinski deo pravoslavnog Predanja. Taj "vizantijski svijet", koji je sam po sebi osnovno "mjerilo" - svjesno ili glavnim dijelom podsvjesno - grčkog religioznog nastrojenja uma, nije ni istorijska Vizantija, ni duhovna Vizantija. No tada, šta je on? Odgovor je od odlučujućeg značaja za pojimanje grčkog religioznog i eklisiološkog pojimanja stvari: Vizantija kao istovremeni temelj i opravdanje grčkog religioznog nacionalizma. To paradoksalno sjedinjenje dva različita, ako ne i protivrečna, sloja istorijskog razvoja pravoslavnog svijeta stoji u samom centru ogromnog i tragičnog nesporazuma, koji je po mnogo čemu roditelj naše sadašnje krize. Nazvah to sjedinjenje paradoksalnim zato što je, kao što sam već rekao, sama "suština" vizantijskog "imperijalnog" predanja bila ne nacionalna, već univerzalna. I sama tauniverzalnost - ma koliko da je ona bila teorijska i nesavršena - dozvolila je Crkvi da primi Imperiju i da učini od nje svoje zemaljsko "obitavalište". Borba između "grčkog" i "hrišćanskog" čini sami sadržaj velike i za svagda normativne patrističke epohe, njenu autentičnu "temu". I upravo "grčki" preporod, rađanje grčkog nacionalizma, autonomnog u odnosu na hrišćanski jelinizam, bilo je, poslednjih godina Vizantije, jedan od osnovnih faktora Florentinske tragedije. Ono što se odigralo s grčkim nastrojenjem uma bilo je, na taj način, rezultat ne evolucije i razvoja, već prevrata. Tragični događaji u istoriji Imperije, gorki opit turskog ropstva, borba za očuvanje života i za oslobođenje, - sve je to izmjenilo izgled vizantijskog "imperijalnog" predanja i dalo mu smisao potpuno suprotan onome kakav je ono imalo u početku i koji je dao mogućnost Crkvi da ga usvoji. Univerzalno je zamijenjeno "nacionalnim"; "hrišćanski jelinizam" - "jelinizmom"; Vizantija - Grčkom. Jedinstvena i univerzalna hrišćanska vrednost Vizantije bila je prenijeta samo na Grke, na grčku naciju koja je sada dobila, iz razloga isključive identifikacije sa "jelinizmom", novu specifičnu boju. Vrlo je karakteristično da čak i grčki jerarsi, kad govore o "jelinizmu", imaju u vidu ne toliko "hrišćanski jelinizam" Vizantije koliko "drevno-helensku kulturu" Platona i Pitagore, Homera i "Atinsku demokratiju", kao da biti Grk znači biti skoro isključivi "naslednik" i "nosilac" toga "jelinizma".
Taj "jelinizam" je ustvari, grčki izraz svjetskog nacionalizma koji je novijeg datuma i ima svoje korijene u Francuskoj Revoluciji 1789. godine i u evropskom romantizmu. Kao i svaki drugi nacionalizam takvog tipa, on je postrojen na mitoligiji, dijelom "svjetovnoj" a dijelom "religioznoj". Na svjetovnom planu to je mit o isključivom odnosu Grka s "jelinizmom" - koji je zajednički izvor i temelj sve zapadne kulture. Na religioznom planu to je mit o isključivom odnosu s Vizantijom, hrišćanskom "ikumenom" - zajedničkim temeljem svih Pravoslavnih Crkava. I upravo ta dvojna mitologija, ili bolje - pritisak koji ona vrši na grčko crkveno mišljenje, otežava tako silno eklisiloški dijalog sa Grcima. Prva teškoća se nalazi u različitom pojimanju mjesta i uloge Vaseljenskog Patrijarha u Pravoslavnoj Crkvi. Sve Pravoslavne Crkve bez izuzetka priznaju njegovo prvjenstvo. Postoji, međutim, bitna razlika u shvatanju toga prvjenstva imeđu grčkih Crkava i svih drugih. Osnovno mjerilo njegovog prvjenstva za negrčke Crkve je suštinska eklisiologija koja je odvajkada priznavala vaseljenski centar saglasnosti i jedinstvo, odnosno taksis, poredak starješinstva i časti među Crkvama. Otuda je vaseljensko prvjenstvo istovremeno i suštinsko, u tom smislu što ono postoji vazda u Crkvi, i istorijsko, u tom smislu što se njegova "pripadnost" može mijenjati, kao što se ustvari i mijenjala, budući da zavisi od istorijskog položaja Crkve u određenom vremenu. Prvjenstvo Konstantinopolja je bilo ustanovljeno od strane Vaseljenskih Sabora, saglasnošću svi Crkava. To ga i čini "suštinskim", jer je ono stvarno izraz saglasnosti Crkava, njihovog jedinstva. No, s druge strane, isto tako je tačno i to da je ono bilo ustanovljeno u određenom istorijskom kontekstu kao eklisiološki odgovor na određeno stanje: nastanak vaseljenske hrišćanske Imperije. I premda danas u cijeloj Pravoslavnoj Crkvi niko ne osjeća i ne izražava neophodnost bilo kakve izmjene "poretka" Crkava, takve izmjene su se ranije događale i, bar teoretski, mogu se dogoditi i u budućnosti. Tako, na primjer, u slučaju "obraćenja" Rimokatoličke crkve, "vaseljensko prvjenstvo" se može vratiti - kao što se može i nevratiti - prvome Rimu. Takav je u svojoj najprostijoj formi eklisiološki stav ovih negrčkih Pravoslavnih Crkava. Od svih primljeno prvjenstvo Carigradskog Patrijarha nema ovdje nikakvo "nacionalno" tumačenje i ne sadrži nikakav božanski odnosno vječni taksis, poredak Crkava. U nuždi, saglasnošću Crkava izraženom preko Vaseljenskog Sabora, postojeći poredak može biti izmijenjen, kao što se i ranije mkjenjao u slučajevima: Antiohije, Jerusalima, Efesa i Kipra, i samog Carigrada. Ovakva teorija, međutim, za Grke je "anatema", tako da upravo tu izlazi na vidjelo dvosmislenost savremene pravoslavne eklisiologije. Za Grke "mjerilo" prvjenstva Vaseljenskog prestola nalazi se ne u nekom određenom eklisiološkom predanju, bilo ono "suštinsko" ili "imperijalno", nego u izuzetnom položaju koga ima Vaseljenski Patrijarh unutar tog "jelinizma", koji, kao što smo vidjeli, čini "suštinu" njihovog religioznog shvatanja. Jer ako se svjetovni centar tog "jelinizma" nalazi u Atini, njegovo religiozno ognjište i simvol, besumnje, nalazi se u Konstantinopolju. U toku mnogih vjekova turskog ropstva Patrijarh je bio religiozni etnarh grčke nacije,
ognjište i simvol produžetka njenog postojanja i njenog autentičnog lica. Otuda Vaseljenski presto ostaje za Grke i do dana današnjeg - stvarnost jednoga reda, ne toliko eklisiološkog i kanonskog, koliko prvjenstveno duhovnog i psihološkog. "Kanonski", Grci mogu da pripadaju ili ne pripadaju Patrijarhatu. Tako, dok je Jeladska Crkva nezavisna od Patrijarhata, dotle svaki Grk koji živi u Australiji ili Latinskoj Americi nalazi se u njegovoj "jurisdikciji". No bilo kakav da je njihov "jurisdikcioni" status, svi su oni pod Konstantinopoljem. Ovdje je važan ne Konstantinopolj kao vaseljenski centar jedinstva i saglasnosti, no Konstantinopolj kao takav, Vaseljenski presto kao nosilac i čuvar "jelinizma". Njegovo prvjenstvo se sada pripisuje samoj suštini (esse) Crkve, postaje samo po sebi nota Ecclesiae. Eklisiološka formula: postoji Konstantinopolj, kome je Crkva povjerila vaseljensko prvjenstvo, postaje: "neophodno je da postoji Konstantinopolj". No tragična dvosmislenst te postavke nalazi se u tome što Patrijarh, čija je funkcija da svjedoči o vaseljenskosti Crkve, da bude čuvar "hrišćanskog jelinizma" koji sprečava svaku pojedinu Crkvu da se potpuno poistovjeti s "nacionalizmom", - istovremeno je za jednu posebnu naciju nosilac i simvol upravo njenog "nacionalizma". Vaseljensko prvjenstvo postaje prvjenstvo Grka. Za Grke, koji su se postepeno našli u plijenu poistovjećenja "vizantijskog" sa "grčkim", s nacionalnom i čak etničkom ulogom vizantinizma, svaki pokušaj ustanovljenja političke i crkvene nezavisnosti od Imperije od strane Slovena, ili Arapa, ili Rumuna, - značio je skoro automatski opasnost za "jelinizam", pokušaj uništenja Grka i njihovog prvorodstva unutar Pravoslavlja. Oni nikad nijesu uspjeli da shvate da suštinsko jedinstvo pravo slavnog svijeta nije ni nacionalno, ni političko, čak ni jurisdikciono, nego upravo jedinstvo "hrišćanskog jelinizma", pravoslavnog ovaploćenja prvobitnog hrišćanskog predanja. Oni to nijesu shvatili zato što su poistovjetili "hrišćanski jelinizam" s "jelinizmom", tj. sa grčkom nacionalnom i etničkom "ličnošću". Razne "autokefalije" darovane u toku i posle vizantijskog perioda bile su "ustupci" i "prilagođavanja" a ne priznanje nečeg normalnog, nečega što "odgovara" novom stanju, slično tome kao što je priznanje "imperijalne Crkve" "odgovaralo" prethodećem stanju - hrišćanskoj Imperiji. Budući da u grčkom religioznom nastrojenju uma nije bilo mjesta za to novo stanje, onda je ono u stvarnosti posmatrano kao nešto slučajno i privremeno. To je bio razlog da ni jedna "autokefalija" nije bila data slobodno, već je uvijek bila rezultat borbi i "pregovora". Takođe iz istog razloga princip "autokefalnosti", koji pretstavlja osnovni princip sadašnjeg ustrojstva Crkve, još ni dan-danas nije potpuno shvaćen od strane grčkih "oficijalnih" crkvenih krugova, kako u njegovom "početnom stadiju" ("pravo davanja autokefalnosti") tako i u njegovoj modalnosti (posledice koje iz njega proizilaze za međucrkvene odnose). Jedno je jasno, a ono je istovremeno možda i najveći paradoks sveg tog razvoja: na hoteći priznati princip autokefalije de facto, grčki "zvanični" crkveni krugovi kao da ga pravdaju istom onom logikom koja je natjerala Grke da ga odbace i da se bore protiv njega, tj. idejom o suštinskoj razlici između jelinskog i raznih nejelinskih
"Pravoslavlja". Dok su se oni ranije u prošlosti borili protiv "autokefalija" zato što su odbacivali misao da "hrišćanski jelinizam" - kao suština Pravoslavlja - može imati bilo kakav drugi eklisiološki izraz osim "imperijalne Crkve", a ona je grčka, - dotle ih sad oni priznaju zato što, zamjenivši ustvari "hrišćanski jelinizam" "jelinizmom", misle da je neophodno da druga "Pravoslavlja" treba da budu izraz nekih drugih "suština": "rusko Pravoslavlje", "srpsko Pravoslavlje", itd. A pošto se prizvanje grčkog Pravoslavlja sastoji u očuvanju jelinizma, onda se i prizvanje drugih Crkava sastoji da čuvaju svoje sopstvene - dvostruko nacionalne - "suštine". Sastavivši na taj način svoj puni krug, "imperijalno" shvatanje se spojilo sa "nacionalnim". A to je bilo neizbježno ako se sjetimo da se pravi izvor savremenog "nacionalizma" nalazi ne u Hrišćanstvu nego u idejama Francuske Revolucije 1789. godine, stvarne "majke" sitničavih fanatičnih i negativnih "nacionalizama" 19. i 20. stoljeća. Ono čime se ipak razlikuje taj novi grčki (ne vizantijski već savremeni) nacionalizam od drugih pravoslavnih nacionalizama, to je ubjeđenje koje se zadržalo u njemu iz njegove "imperijalne" prošlosti, da među svim pravoslavnim "suštinama grčka "suština" ima prvjenstvo, zauzima iure divino prvo mjesto. Zaboravivši da pravo jedinstvo Pravoslavlja čini ne "jelinizam" kao takav, već "hrišćanski jelinizam" koji stvarno ima "prvjenstvo" nad svim drugim njegovim "izrazima", poistovjetivši taj jelinizam sa samim sobom, Grci pretenduju na "prvjenstvo" koje bi im stvarno moglo i da pripada ali na osnovu sasvim drugih pretpostavki. Eto u tome se sastoji u naše dane osnovna dvosmislenost "vaseljenskog prvjenstva" u Pravoslavnoj Crkvi. Da li ono pripada prvom među episkopima, onome koga "saglasnost" svih Crkava uvažava, voli i poštuje u licu Vaseljenskog Patrijarha, ili ono pripada duhovnoj glavi i nosicu "jelinizma", čija je hrišćanska vrijednost i pripadnost isto toliko sumnjiva koliko i bilo kog drugog savremenog polu-mnogobožačkog nacionalizma? Samo ako smo mi sposobni da naša pitanja postavimo na onoj visini na kojoj je jedino i moguće dati odgovor na njih, tj. na visini suštinske eklisiologije, samo ako smo u stanju da uvidimo i ocijenimo fakte u toj osnovnoj perspektivi, - samo tada će bura koja se podigla biti osmišljena, i samo će tada ona dovesti do zajedničke pobjede. Svima će postati jasno, ranije ili kasnije, da Pravoslavlje nećemo sačuvati sabiranjem napora za očuvanje "jelinizma", ili "rusizma", ili "srbizma". Naprotiv, čuvajući i ispunjavajući zahtjeve Crkve mi ćemo spasti i sve ono što je suštinsko u raznim ovaploćenjima hrišćanske vjere i života. Ako je profesor o. Florovski, ruski bogoslov koji živi i radi "u izgnanstvu", imao hrabrosti da (u svojoj knjizi "Putevi ruskog bogoslovlja") razotkrije i osudi udaljavanje "rusizma" od "hrišćanskog jelinizma" i da tako oslobodi cijelo pokoljenje ruskih bogoslova od poslednjih ostataka psevdo-mesijanskog religioznog nacionalizma, zar onda nije vrijeme i Grcima - pa bilo makar jednome od njih - da učine takvu, istina tešku, no oslobađujuću operaciju, u odnosu na dvosmislenost "jelinizma"?
Prot. Aleksandar Šmeman GRČKI RELIGIOZNI NACIONALIZAM.
ŠTAMPANO IZDANjE Naziv dela: U traganju za korijenjem američke bure Naslov originala: A Meaningful Storm Prevod:jm. dr Amfilohije (Radović) Časopis: Teološki pogledi (br.4) Izdavač: Arhiepiskopija beogradskokarlovačka Izdato: 1974 god. Beograd Štampa: "Sava Mihić" Zemun
INTERNET IZDANjE Objavljeno: 28. januar 2007. Izdaje: © Svetosavlje.org Urednik: prot. Ljubo Milošević Osnovni format: Vladimir Blagojević Dizajn stranice: Branislav Čemerikić Digitalizacija: prot. Srboljub Miletić Korektura: Ivan Tašić
