Dan Burstein-Tajne Marije Magdalene
Predgovor Ona je Marija s mnogo lica: ponizna svetica, grešnica pokajnica, prva medu svim apostolima, ucenica, egzorcist, pomazanica, kršćanski idealista, matrijarh svete krvne loze, božica u svetom savezu, korisnica Isusova egzorcizma, samostalna i bogata žena, uzor, model umjetniku, muza, feministicka ikona, revolucionarka užitka, utjelovljenje feministicke duhovnosti, žrtva religije kojom dominiraju muškarci, Isusova supruga, svjetovni kontrapunkt Djevici Mariji i još mnogo toga. "Ni jedna biblijska figura — ukljucujudi cak i Judu, a možda i samoga Isusa — nije imala tako živopisan i bizaran postbiblijski život u ljudskoj mašti", kaže Jane Schaberg, jedna od naših suradnica. Niti je ijedna povijesna figura izazivala više kontroverzi. Danas znamo da je velik dio njezina imidža iskrivljen, a njezina snaga kao duhovne figure odbacena. "Prava" Marija Magdalena cuvana je kao tajna, u stvari, od strane crkvene tradicije i crkvenih vlasti koje su je protjerale te zatocile teološki zbog njezina spola. Za neke je ona od samoga pocetka bila neprikladna žena. Rimljani su smatrali da su sve žene nepouzdane i nedostojne povjerenja; ucenici su to samo oponašali. "Reci Mariji da nas napusti", kaže Petar Isusu u Tominu Evandelju, "jer žene ne
zaslužuju živjeti". Kako se razvijala prva Crkva, mnogi crkveni oci poceli su propovijedati da je Isus umro kako bi odriješio svijet Adamova grijeha. Izvor tog grijeha, naravno, bila je Eva. U 3. je stoljedu Tertulijan, plodni branitelj pravovjerne Crkve, zapisao: "Na racun *žena+... cak je i Sin Božji morao umrijeti". Sljedeći okretaj zavrtnja dogodio se jesenske nedjelje godine 591. kada je papa Grgur Veliki iznio okupljenima daje Marija Magdalena bila kurva prije nego što ju je Krist iskupio. Kršdanska pastva brzo je prihvatila tu lažnu, ali vjerski instruktivnu sliku svete grešnice. Unatoc njezinu navodno grešnom položaju — ili upravo zbog njega — ta verzija Marije Magdalene postat de nova junakinja za mnoge dok de se oblikovati u figuru popularne kulture u trinaestostoljetnoj Francuskoj, hranjena pricama o njezinu dolasku u Provansu u camcu bez kormila i "otkridem" njezinih kostiju. Tijekom renesanse umjetnicima je bila muza velike raznolikosti — mogla je biti jedra i raskošna (Tizian) ili divlja i asketska (Donatello). Marija Magdalena postala je cak i svojevrsna pobožna pinup djevojka, kao što se može vidjeti iz slike nedavno pripisane Leonardu da Vinciju a Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE koja krasi korice ove knjige. Velike društvene promjene što ih je donijela industrijska revolucija bile su svjedokom da crkve prizivaju njezino ime u pokušaju zauzdavanja neposluha. Opatice su osnivale Magdalenine kude u nadi da de spasiti izgubljene. Do kraja devetnaestog stoljeda VVagner, Rilke i nekolicina drugih kulturnih figura poceli su oživljavati pristup prema kojemu je Marija bila Isusova ljubavna partnerica. Do kraja dvadesetog postala je feministicka ikona, uzor ženama unutar Crkve i duhovni voda za sljedbenike New Age pokreta. Vatikan je, pokorivši se godine 1969. novom ucenju koje je izviralo iz same njezine unutrašnjosti, poništio presudu koja je vrijedila tisudu i cetiri stotine godina nalažudi da od tada nadalje Magdalenu treba odredivati njezinom ulogom svjedokinje Uskrsnuda a ne grešne žene iz Lukinog Evandelja. No, jedan aspekt njezine stare slike ostaje — cak i rehabilitirana Marija i dalje je bila odredena svojim spolom. Ne treba tražiti dalje od fenomena Da Vincijevog koda ili onoga
što jedna suradnica ove knjige, pop pjevacica Tori Amos, naziva privlacnom kvalitetom "sinsuality" (grešne osjedajnosti) Marije Magdalene. Pravo znacenje Marije Magdalene, cini se, cesto je i dalje odraz zrcala koje držimo sebi samima. Za neke znanstvenike i vjerske figure, glavna prica je primljena Rijec Božja i ona mora ostati nepromijenjena, cak iako, kako se ispostavlja, ono što su nas ucili o Mariji Magdaleni dolazi iz filozofije mracnog vijeka, a ne iz usta Isusovih. Mnogi su drugi prihvatili kršdanstvo rodeno iz raznolikosti, obilježeno jednakošdu i tolerancijom. Ipak, za druge, Marija Magdalena je samo beznacajna figura u prici o kršdanstvu. Ako znamo koliko su blisko kršdanstvo i Zapadnjacka civilizacija bili isprepleteni proteklih dvije tisude godina, njezina mitska evolucija zapravo je meta-komentar nacina na koji kultura shvada ulogu žena. Ova je knjiga napisana da pomogne tebi, citaoce, da sastružeš okorjele slojeve znacenja koji zamagljuju temeljnu svjetovnu i religioznu važnost Marije Magdalene, te dodeš do svojih vlastitih zakljucaka o jednoj od najvažnijih i najfascinantnijih žena u povijesti. Kao i u prethodnim knjigama iz serije Tajni — Tajne Da Vincijeva koda i Tajne Andela i Demona — okupili smo skupinu slavnih teologa, znanstvenika i ostalih strucnjaka u našoj intelektualnoj gozbi perspektiva i iskustava velike raznolikosti. S vama demo podijeliti ideje onih koji vjeruju da sve što trebamo znati o Mariji Magdaleni možemo nadi u Novom Zavjetu, baš kao i mišljenja onih koji alternativna evandelja — s njihovim vedim naglaskom na njezinoj vodedoj ulozi kao ucenice i bliske prijateljice Isusove — smatraju najboljim nacinom da je se protumaci. Donosimo vam takoder i glasove onih koji je povezuju s antickim figurama božica i svetom ženstvenošdu. Ali i mišljenja onih tredih za koje je Marija Magdalena najbolja inspiracija za kreativnost ili duhovno zajedništvo. Upudujemo vas izravno na poglavlje 5, u kojemu se šest vodedih svjetskih strucnjaka za Mariju Magdalenu upuštaju u zapanjujudu raspravu prigodom okruglog stola o kljucnim temama i kontroverzama koje je okružuju a unutar konteksta studija o Mariji Magdaleni u dvadeset i prvom stoljedu. Sve su mnogo objavljivale i govorile o Mariji Magdaleni i s njom povezanim temama: povijesnom Isusu, ranokršdanskom pokretu, gnosticizmu i ostalim alternativnim smjerovima unutar kršdanstva, ulozi žena u ranoj Crkvi, religioznoj umjetnosti, arheologiji i kulturi od biblijskog doba do današnjih dana te mnogim drugim temama unutar jezgre spola/duhovnosti/religije/mita/arhetipa. Njihov inovativni rad otkrio je nove ideje o dogadajima od prije dvije tisude godina i što one znace za naše doba. Kratko o našem urednickom pristupu. Upustili smo se u opsežan posao da bismo izdvojili najzanimljivije i najprovokativnije ideje i strucnjake, te da bismo pronašli pravu ravnotežu elemenata — izvorne eseje, intervjue i izvatke iz ved objavljenog materijala. Sav originalni materijal izvora naveden je a pobrinuli smo se da budemo jasni kada iznosimo izvorni materijal a kada govorimo u svoje vlastito urednicko ime. Na primjer, kratki dijelovi koji predstavljaju strucnjake, intervjue i izvorne eseje tiskani su upadljivo drukcijom vrstom otisnutih slova. Materijali ved objavljeni drugdje a
koji se ovdje pojavljuje uz dozvolu oznaceni su kao prilozi u knjizi i/ili copyrightom te napomenama o dopuštenju za objavljivanje. Nastojali smo urediti konvencije pisanja naziva i imena u našem radu istodobno ostavljajudi izvorni nacin pisanja i konvencija u isjeccima. Varijacije u stilu kao stoje pisanje "Magdalene" i "Magdalen" su neizbježne i molimo vas za razumijevanje. Kratke biografske bilješke
sadržane su u sklopu vedine uvoda. Za detaljnije biografske bilješke pogledajte odlomak suradnika na kraju knjige. Takoder vas poticemo da istražite cjelovite opuse svakog od naših suradnika. Prica o Mariji Magdaleni na neki je nacin i prica o tome kako mi kao društvo tumacimo mitove, legende i nepoznato kada se preklapaju sa "stvarnim svijetom". Može takoder poslužiti i da nas podsjeti na kljucnu vrijednost suosjedanja, otvorenosti, tolerancije i poštovanja prema pojedincima koje sežu onkraj uskih granica necijeg spola, necije vjerske skupine ili necijeg naroda. Pozivamo vas da s nama istražite te teme. Dan Burstein Arne }. de Keijzer kolovoz 2006. Uvod ELAINE PAGELS Tko je bila ta neuhvatljiva — i fascinantna — žena u krugu oko Isusa iz Nazareta? Gotovo dvije tisude godine Marija Magdalena živjela je u mašti kršdana kao zavodljiva prostitutka; u naše vrijeme suvremena fikcija oslikava je kao Isusovu ljubavnicu i suprugu, majku njegove djece. A ipak najstariji izvori koji govore o Mariji Magdaleni — i u sklopu Novog Zavjeta i izvan njega — ne opisuju ni te seksualizirane uloge ukazujudi da je sama žena, i nacin kako smo je naucili promatrati, složenija nego što je itko od nas ikada zamišljao. Je li ona, dakle, bila jedna od Isusovih sljedbenika cije je bogatstvo potpomoglo uzdržavati ga, kako kaže najstarije evandelje Novog Zavjeta, Evandelje po Marku? Ludakinja opsjednuta sa sedam vragova, kako kaže Luka? Ili Isusu najbliža od svih ucenika, ona koju je volio više nego bilo kojeg drugog, kako nam kaže Evandelje po Mariji Magdaleni? Ili, rijecima Dijaloga Spasitelja, "žena koja je razumjela sve stvari?". Kada proucavamo najstarije dostupne arhive nalazimo sve te medusobno konfliktne slike, pa i više. Ono što otkrivamo, takoder, jest da koji odgovor pronalazimo ovisi o tome kamo gledamo. Ono što je vjerojatno najstarija prica dolazi iz novozavjetnog Evandelja po Marku, napisanom otprilike cetrdeset godina nakon Isusove smrti. Marko nam kaže da je, dok su rimski vojnici razapinjali Isusa na križ, Marija Magdalena stajala medu skupinom žena promatrajudi pogubljenje, tugujudi, iako su muški ucenici pobjegli u strahu za svoje život. Stojedi sa Salomom i još jednom ženom po imenu Marija (majkom Jakova i Josipa) Marija Magdalena nastavila je bdjeti dok Isus nije konacno preminuo. A kasnije je zajedno sa svojom pratnjom vidjela njegovo tijelo pomno omotano lanenim trakama, zakopano u grobnicu i zapecadeno u špilju isklesano u stijeni. Marko objašnjava da su Marija, Saloma i "druga Marija" bile medu onima koji su "slijedili Isusa i skrbili za njega" — vjerojatno se brinudi za obroke i smještaj, možda i za novac potreban za najnužnije stvari — dok je bio u Galileji. Jutro nakon sabata žene su došle ponuditi svom ucitelju posljednju uslugu, donosedi mirisne mirodije kako bi dovršile njegov pokop. No, Markov izvještaj završava
napomenom zbunjenosti i šoka: pronalaženje otvorene grobnice, tijelo nestalo, žene, vijest da Isus "nije ovdje, ustao je", bijeg, drhtavica od užasnutosti "jer su se drhtanje i zapanjenost spustili na njih i nisu rekli ništa nikome jer su Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE bili užasnuti".
Matej, koji je svoju verziju napisao s Markovim izvještajem pred sobom, ponavlja istu pricu, ali mijenja uznemiravajudi završetak. Umjesto toga Matej kaže da su Marija i njezina pratnja zaista brzo napustili grob, ali su to ucinili "s velikim strahom i s velikom radošdu". I umjesto namjere da ne kažu ništa, odmah su potrcali "redi njegovim ucenicima". A zatim, dok su bili na putu, sam uskrsli Isus ih je presreo i obratio im se. Luka, poput Matej a, ima Markovu pricu pred sobom, ali ima na umu nešto drugo kada prepravlja Marka. Da bi jasno pokazao citatelju da žene — bilo koja žena, a ponajmanje Marija Magdalena — ne može biti medu Isusovim ucenicima Luka za pocetak izostavlja Markov komentar da su Marija, Saloma i druga Marija "slijedile Isusa" (jer bi to moglo biti shvadeno kao da ih smješta medu ucenike). Onda Luka namjerno stavlja nasuprot "dvanaestorici" — muškarcima za koje kaže da ih je Isus imenovao ucenicima — one što ih naziva "ženama" a koje svrstava medu potrebite, bolesne i izludene pripadnike gomila koje su se gurale oko Isusa i njegovih ucenika. Tako Luka, za razliku od Marka, kaže da je Marija došla Isusu potaknuta demonskim duhovima i kao jedina medu "nekim ženama koje su bile izlijecene od zlih duhova i od bolesti". Luka te žene odreduje kao "Mariju, zvanu Magdalena, iz koje je izašlo sedam demona, i Ivanu ... i Suzanu te mnoge druge" koje su, dopušta on, "skrbile za [Isusa i njegove ucenike] iz svojih izvora". Kada Luka pripovijeda pricu o Isusovu razapinjanju na križ i njegovoj smrti, on mijenja tri odlomka u kojima je Marko imenovao Mariju Magdalenu ostavljajudi je bezimenom u svakoj od tih prica, kako stoji medu anonimnom skupinom koju on naziva "ženama". Tek nakon što anonimne žene, u prvom trenutku užasnute time što su Isusov grob pronašle prazan, svjedoce o tome što su vidjele "jedanaestorici" (uži krug koji je Luka nazvao "dvanaestoricom" dok ih Juda Iškariot, koji je Isusa izdao, nije napustio) Luka imenuje žene. Jer ocito da su u tom trenutku one kao svjedoci važne da potvrde svjedocenje pa on sada navodi imena triju žena koje smatra najistaknutijima: Mariju Magdalenu, Mariju, majku Jakova i Josipa, i Ivanu. Iako Luka, kao i Ivan, ponekad o "ženama" govori pozitivno, možemo se samo pitati zašto u drugim prilikama ocrnjuje Mariju i umanjuje njezinu ulogu. Danas, zahvaljujudi nedavnom otkridu ostalih drevnih evandelja — evandelja koja nisu ukljucena u Novi Zavjet i koja su ostala nepoznata gotovo dvije tisude godina — možemo shvatiti što je Luka imao na umu. Ta su evandelja, pronadena prevedena na koptski u Egiptu, izvorno napisana ranije, na grckom jeziku, poput evandelja iz Novog Zavjeta. Znanstvenici raspravljaju o tome kada su napisana, ali se uglavnom slažu oko toga da vedina istih potjece iz prva dva stoljeda UVOD -
postojanja kršdanskog pokreta. Ono što nalazimo u tim otkridima je iznenadujude: svaki od, u novije vrijeme, otkrivenih izvora koji spominju Mariju Magdalenu — izvora koji ukljucuju Evandelje po Mariji Magdaleni, Evandelje po Tomi, Evandelje po Filipu, Vjera Mudrost i Dijalog Spasitelja — bez iznimke opisuju Mariju kao jednu od osoba od najvedeg povjerenja medu Isusovim ucenicima. Neka je cak štuju kao prvu medu njegovim ucenicima, kao Isusovu najbližu pouzdanicu jer je shvatio da je ona sposobna razumjeti njegove najdublje tajne. Možemo vidjeti da Luka ocito nije želio priznati da su neke od onih koje je jednostavno nazivao "ženama" prije toga zapravo smatrane samim ucenicama. Iako u ovom uvodu ne možemo detaljno raspravljati o tim izvanrednim tekstovima, dopustite nam da nakratko pogledamo svaki od njih.
Prvo, Evandelje po Mariji Magdaleni oslikava Mariju kako preuzima vodedu ulogu medu ucenicima. Našavši muške ucenike previše užasnute da bi propovijedali Evandelje nakon Isusove smrti jer su se bojali da de i oni biti uhapšeni i ubijeni, Marija ustaje da progovori i ohrabri ih, "pretvarajudi njihova srca u dobrotu". Kada Petar, priznajudi da "je tebe Gospodin volio više od drugih žena" traži od Marije "reci nam ono što je rekao tebi" potajno, Marija pristaje. Nakon što završi, Petar, bijesan, pita: "Zar je on zaista govorio nasamo sa ženom a ne otvoreno pred nama? Zar bismo se trebali preokrenuti i svi slušati nju? Zar je nju volio više od nas?" Uznemirena njegovim bijesom, Marija odgovara "Moj brate Petre, što ti misliš? Zar misliš da sam to smislila u svom srcu ili da lažem o Spasitelju?" Levi u tom trenutku upada da bi posredovao u raspri: "Petre, oduvijek si bio nagao. Sada te vidim kako osuduješ žene poput *naših+ neprijatelja. No, ako je nju Spasitelj ucinio dostojnom, tko si ti da je odbacuješ? Zasigurno ju je Gospodin poznavao vrlo dobro; upravo ju je zato volio više no nas." Evandelje po Mariji završava kako se ostali slažu da prihvate Marijino ucenje, a ucenici, ukljucujudi i Mariju, izlaze da bi proglašavali Evandelje. Poput Evandelja po Mariji, Evandelje po Tomi opisuje Mariju kao jednu od Isusovih ucenika. Iznenadujude je da ono spominje poimence samo šest ucenika, a ne dvanaest, a medu njima su dvije žene — Marija Magdalena i Saloma, jedna od Marijinih prijateljica. Ipak, poput rasprave izmedu Petra i Marije u Evandelju po Mariji Magdaleni, nekoliko odlomaka u Evandelju po Tomi ukazuje na to da je u vrijeme kada je napisano, vjerojatno oko 90.—100. godine, pitanje mogu li žene biti ucenice ved izazivalo žucnu kontroverzu. U izreci 61, na primjer, Saloma traži od Isusa da joj kaže tko je: "Tko si ti, covjece, da si došao u moju kociju i jeo s moga stola?" Isus odgovara "Ja dolazim od onoga što nije podijeljeno"; to jest, od božanskog koje nadilazi spol. On, dakle, odbacuje ono što njezino pitanje podrazumijeva — da njegov identitet Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE ukljucuje njegovo prvenstveno kao muškarca, kao što njezin znaci nju kao ženu. Saloma, odmah shvativši što on misli, prepoznaje da se isto odnosi na nju i odmah odgovara "Ja sam tvoja ucenica". Medutim, ovdje takoder, kao i u Evandelju po Mariji, Petar osporava i suprotstavlja se prisutnosti žena medu ucenicima. Prema izreci 114 u Evandelju po Tomi, Petar kaže Isusu "Reci Mariji da nas ostavi, jer žene nisu dostojne *duhovnog+ života". No, umjesto da otpravi Mariju, kako Petar insistira, Isus prekorava Petra i objavljuje "Ucinit du Mariju živim duhom", tako da ona — ili bilo koja žena — može postati jednako sposobna za duhovni život kao što je bilo koji muškarac bio u prvostoljetnoj judaistickoj tradiciji. Nalazimo još jedan izvještaj o raspravi u kojoj Petar osporava Marijino pravo da govori medu ucenicima u dijalogu nazvanom Mudrost vjere. Ovdje, nakon što Marija postavi Isusu nekoliko pitanja, Petar upada, žaledi se Isusu da Marija previše govori i tako oduzima Petru i njegovoj bradi
prioritet koji im pravedno pripada. No, i ovdje, baš kao u Evandelju po Mariji Magdaleni i Evandelju po Tomi, Petrov pokušaj da utiša Mariju pribavlja mu ukor, ovoga puta samog Isusa. Medutim, kasnije Marija priznaje Isusu da se jedva usuduje razgovarati s njime otvoreno zato što zbog "Petra oklijevam, bojim ga se jer on mrzi ženski rod". Isus odgovara da onaj koga Duh nadahne, tko god to bio, jest božanski odreden da govori, bio muškarac ili žena. Ta tema sukoba izmedu Marije i Petra koju nalazimo u toliko mnogo izvora — sukob koji ukljucuje Petrovo odbijanje da prizna Mariju kao ucenicu, a kamoli kao vodu medu ucenicima — možda isto
tako odražava ono što su ljudi znali i pricali o stvarnom sukobu izmedu njih dvoje. Znamo takoder da su, s obzirom da su se žene cesto identificirale s Marijom Magdalenom, neki ljudi u pokretu pricali takve price o njoj — ili protiv nje — što je bio nacin dokazivanja trebaju li, ili kako, žene sudjelovati u njihovim krugovima. Upravo su, primjerice, pisci koji prikazuju Petra kao ucenika kojega Isus priznaje kao njihovog prvog vodu — poimence, autori Evandelja po Marku, Mateju i Luki — isti oni koji oslikavaju Mariju kao nekoga tko uopde nije ucenik/ca, nego samo jedna od "žena" ili, još gore, u slucaju Luke, netko tko je bio opsjednut od strane demona. Ono što njihove iskaze cini povijesno važnim, naravno, jest to što su ovo tri od evandelja koja su bila ukljucena u kanon Novog Zavjeta — cesto spominjana, cak i danas, kao "dokaz" da žene ne mogu zauzimati položaje u vlasti u kršdanskim Crkvama. Imajmo, takoder, na umu kako to funkcionira obrnuto: svaki od izvora koji spominju Mariju kao vodu medu apostolima bili su iskljuceni iz kanona Novoga Zavjeta. Kada su ti tekstovi iskljuceni — medu njima Evandelje po Mariji Magdaleni, Evandelje po Tomi, Evandelje po Filipu, UVOD Mudrost vjere i Dijalog Spasitelja — mnogi su kršdani isto tako iskljucili uvjerenje da žene mogu —i trebaju — sudjelovati u vodenju Crkvi. Dijalog Spasitelja, još jedan drevni tekst otkriven s tim drugim evandeljima, tvrdi da prepricava dijaloge izmedu uskrsnulog Isusa i tri ucenika koje je odabrao kao primatelje posebnoga otkrivenja — Mateja, Tomu i Mariju. Ipak, ovdje, nakon što se svako od njih troje upušta u razgovor s Isusom, Dijalog izdvaja Mariju koja dobiva najvedu pohvalu: "To je govorila kao žena koja razumije sve stvari". I na kraju, prije nego se okrenemo fascinantnim studijama koje se nalaze u ovoj knjizi, pogledajmo jedan od najintrigantnijih medu izvorima: Evandelje po Filipu. To evandelje pokazuje koliko je mnogo ranih kršdana vidjelo Mariju Magdalenu — kao stalnu Isusovu pratiteljicu. Neki suvremeni citatelji shvatili su da to doslovno znaci da je bila Isusova ljubavnica i supruga. Istina je da nju Evandelje po Filipu prikazuje kao Isusovu najintimniju družicu i da grcka rijec syzygos (pratilac, drug) može ukazivati na seksualnu intimnost. Plus, poput ostalih izvora koje smo proucavali, Evandelje po Filipu potvrduje suparništvo izmedu Marije Magdalene i muških ucenika: Pratiteljica Spasitelja je Marija Magdalena. *No Krist je volio+ nju više od *svih+ ostalih ucenika i obicavao je ljubiti je cesto [u usta]. Ostali ucenici time su bili uvrijedeni. Govorili su mu "Zašto voliš nju više od nas?". Spasitelj je odgovarao rekavši im "Zašto ne volim vas onoliko koliko volim nju?"
Ta izjava, u kojoj Evandelje po Filipu prikazuje Mariju kao Isusovu pratiteljicu, a možda cak i njegovu partnericu, inspirirala je jednu od najkontroverznijih tocaka zapleta Da Vincijevog koda Dana Browna. U svrhu svoje fikcije Brovvn je sklon te izjave uzeti doslovno. No, da je nastavio i procitao ostatak Evandelja po Filipu, vidio bi da njegov autor vidi Mariju Magdalenu kao snažnu duhovnu prisutnost, kao nekoga tko manifestira božansko kakvo se pojavljuje u ženskom obliku — iznad svega kao božansku Mudrost i Duh Sveti. Kada su izraelski proroci i pjesnici govorili o božanskom duhu i mudrosti, oni su prepoznavali ženski rod hebrejskih rijeci. Biblijska Knjiga izreka govori o mudrosti kao ženskoj duhovnoj prisutnosti koja je s Bogom podijelila djelo stvaranja svijeta:
Gospodin me stvorio na pocetku svog djela ... prije postanka zemlje; kada nije bilo dubokih voda, nastala sam ... prije nego što su oblikovane planine, bila sam tamo ... kada je oznacavao temelje zemlje, tada sam bila uz njega, poput predradnika; i svakodnevno sam bila njegovo veselje, radujudi se pred njim uvijek, radujudi se Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE u njegovu naseljenu svijetu i uživajudi u ljudskom rodu. Tako Evandelje po Filipu vidi Mariju kao manifestaciju božanske mudrosti — hokhmah na hebrejskom, sophia na grckom, oba su pojma ženskog roda — na svijetu. Židovska misticna tradicija cesto govori o Božjoj prisutnosti u svijetu samo kao o mudrosti, ali takoder i kao o shenkina, kao njegovoj prisutnosti. Više od tisudu godina nakon što je napisano Evandelje po Filipu kabalisticka tradicija, koristedi jezik mistika iz cijeloga svijeta, slavit de taj ženski aspekt Boga kao njegovu božansku nevjestu. U isto vrijeme, Evandelje po Filipu slavi Mariju Magdalenu kao onu koja ispoljava božanski duh, a što Evandelje naziva "djevicom koja je sišla" s nebesa. Kada su kršdani govorili o Isusu "rodenom od Djevice", ovaj se autor slaže — ali, odbija to shvatiti doslovno. Pa neki ljudi, kaže on, to shvadaju doslovno i misle da znaci da je Isusova majka zatrudnjela bez ikakvog muškarca, bez spolnog odnosa. No, to je, kaže on, "vjerovanje budalastih" koji ne uspijevaju shvatiti duhovne stvari (iako se, napominjemo, to može vidjeti u pricama o rodenju ponudenim u novo-zavjetnim Evandelju po Matej u i Evandelju po Luki). Umjesto toga, nastavlja Evandelje po Filipu, Isus je roden fizicki, baš kao i sva ljudska bida, kao sin bioloških roditelja. Razlika je, kaže autor ovog evandelja, u tome što je on takoder "ponovno roden" pri krštenju — roden duhovno da bi postao sin Oca nebeskog, i božanske Majke, Svetog Duha. Mnogi drugi tekstovi nadeni s Evandeljem po Filipu ponavljaju isto. Evandelje po Istini isto objavljuje da nas milost vrada našem duhovnom izvoru, uvodedi nas "u Oca, u Majku, Isusa beskrajne miline". Tajna knjiga Ivanova tvrdi da je ucenik Ivan, tugujudi nakon Isusova raspeda, otišao u pustinju, ispunjen sumnjom i strahom dok se odjednom nije "citav svijet zatresao i ugledao sam ... nezemaljsko svjetlo, i u svjetlu tri oblicja". Dok je zapanjen promatrao, Ivan je zacuo Isusov glas kako dolazi iz svjetla, obradajudi mu se: "Ivane, Ivane, zašto sumnjaš i zašto se bojiš? Ja sam onaj koji je s tobom uvijek; ja sam Otac; ja sam Majka; i ja sam Sin". Kolikogod se ovo može ciniti iznenadujudim na prvi pogled, koga bismo drugog ocekivali pronadi s Ocem i Sinom ako ne božansku Majku, Svetoga Duha? No, ta rana formulacija Trojstva ocito je odraz hebrejskog pojma za duh, Ruah, kao ženskog bida — znacenje izgubljeno kada je pojam duh preveden na jezik Novog Zavjeta, grcki, u kojemu je ta rijec srednjeg roda. Cak i ovaj kratki prikaz ukazuje na širok raspon karakterizaci-ja i bogatstvo znacenja koje su prvi
kršdani povezivali s Marijom Magdalenom, a mnoge istražuju i proširuju eseji u ovoj knjizi. Od prvog stoljeda pa sve do našeg vremena, pjesnici, umjetnici i mistici UVOD
voljeli su slaviti tu izvanrednu ženu koju Dijalog Spasitelja slavi kao onu "koja razumije sve stvari". Dakle, kroz istraživanja iznesena ovdje i kroz rasprave možda otkrijemo nove aspekte Marije Magdalene — i, u tom procesu, nas samih. Princeton, NJ svibanj 2006 KNJIŽNICA ZELINA 1. MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA lako pedanterija porice, Jasno je da Bibilija znaci Da je Solomon postao mudar Razgovarajudi sa svojim kraljicama. — W. B. YEATS Marija Magdalena je osoba, te reprezentativna i simbolicka osoba, koja je bila dio tradicije od samoga pocetka. To je kao da imate fotografiju na kojoj je jedan od kljucnih likova izbrisan i sada vidimo da je lik tamo bio od pocetka, te pripada tradiciji koju poznajemo kao njezin dio. — ELAINE PAGELS Sinulo mi je, dakle, da moramo pomno ispitati besmislice i neprijateljstvo koji obilježavaju razmišljanje i zapise o Mariji, da bismo pronašli neke slike, krhotine i fragmente što svjetlucaju medu neobradenim kamenjem. — MARY GORDON NAŠA OPCINJENOST MARIJOM MAGDALENOM Ispovijesti obožavatelja Da Vincijevog koda DAN BURSTEIN Bilo je gotovo dva sata poslije ponodi te tople nodi 2003. godine. Uzeo sam u ruke Da Vincijev kod ranije te veceri i brzinski citao njegova napeta poglavlja ved nekoliko sati. Bio sam potpuno oduševljen tim romanom koji se pokazivao kao intrigantna zagonetka o ubojstvima te, u isto vrijeme, pravi lov na blago kroz mitove, legende i simbole tisuda godina Zapadne civilizacije. Kada sam došao do prizora smještenog u knjižnicu Leigha Teabinga, u kojoj taj fikcionalni lik objašnjava svoju tezu da žena sjedi s desne strane Isusu na Leonardovoj Posljednjoj veceri — a ta žena bi trebala navodno biti Marija Magdalena koja bi, dakle, trebala biti partnerica i supruga Isusova, da ne spominjemo majka njegova djeteta a time i utjelovljenje Svetog Grala — nisam mogao
odoljeti da ne odem u svoju knjižnicu i još jednom ponovno promotrim Posljednju veceru. Tiho, usred nodi, spustio sam preveliku knjigu, velicine stolida za kavu, Leonardovih radova koja je u mojoj obitelji desetljedima. Novim sam ocima promatrao poznato remek-djelo. Na mutnom svjetlu, pod utjecajem carolije Brownovih konspirativnih fikcija iz Da Vincijeva koda, na svoje poprilicno iznenadenje otkrio sam da je ono što sam oduvijek smatrao Ivanovim likom zaista izgledalo kao žena. Taj se trenutak pokazao kao pocetak mojega putovanja s ciljem razdvajanja cinjenica od fikcije u Da Vincijevu kodu i istraživanjem saznanja, arheoloških nalaza i suvremenog razmišljanje o tome kako tumaciti dogadaje i likove iz biblijskog doba. Kada sam sljededeg jutra otišao u lokalnu knjižaru Barnes & Noble, prva stvar koju sam otkrio bilo je obilje novijih knjiga o Mariji Magdaleni. Osim toga, pronašao sam citav svijet knjiga o mnogim temama u kojima se istice pojava Marije Magdalene i to na iznenadujude nacine: prodavana Gnosticka Evandelja Elaine Pagels kao i djela Karen King, Margaret Starbird, Sušan Haskins, Lynn Picknett i Tim Freke. I deseci drugih naslova od Knjižnice u Nag Hamadiju i Sveta krv, Sveti Gral, koji privlace pozornost u proteklih tri desetljeda. Tamo su bili i djelo Roberta Gravesa o bijeloj božici, djelo Riane Eisler o simbolima kaleža i krvi te MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA roman Nikosa Kazantzakisa koji opisuje Isusov san o Mariji Magdaleni dok je umirao na križu. Kako du uskoro saznati, u mjuziklu iz sedamdesetih, Isus Krist Suverstar, lik Marije Magdalene pjeva hit pjesmu I Don't Know How to Love Him/Ne znam kako da ga volim. Odetta je izvela odlicnu verziju stare narodne pjesme, John Henry, u kojoj stihovi pripovijedaju da je junacki lik Johna Henrvja bio oženjen Marijom Magdalenom. Sredinom devedesetih godina, saznao sam, bilo je svega šacica dogadanja koji su slavili službeni blagdan Marije Magdalene kao svetice (22. srpnja) u SAD-u. Do prošle godine (2006. — op. prev.) taj je broj narastao na više od tri stotine. Ukratko, ljudi su razmišljali o alternativnim tumacenjima price o Mariji Magdaleni mnogo prije Da Vincijeva koda. Medutim, vedina nas nije bila svjesna da prica o Mariji Magdaleni doživljava novo i drukcije tumacenje dok Da Vincijev kod nije postao globalni fenomen. Kupilo ga je kao knjigu više od šezdeset milijuna ljudi tijekom proteklih nekoliko godina, a gledalo kao film nekoliko stotina milijuna više. Kakvogod bilo mišljenje kritike o Da Vincijevu kodu, to je djelo postalo jedno od odrednica u kulturi prvih godina tredega tisudljeda. Od prvog trenutka onoga što je uskoro postalo fascinantno putovanje — te nodi, dok sam citao roman, i dok sam pogledavao unatrag kroz pet stotina godina povijesti umjetnosti na Leonardovo remek-djelo — do nastanka Tajni Da Vincijeva koda, našeg medunarodnog vodica kroz pitanja koja je postavio Da Vincijev kod, jedna mi je stvar postala savršeno jasna: Marija Magdalena je zvijezda
predstave. Brownov roman postao je tako popularan i tako kontroverzan iz više razloga. No, kada bih morao navesti samo jedan razlog koji objašnjava fenomen Da Vincijeva koda, rekao bih da leži u provokativnim tvrdnjama o Mariji Magdaleni (kolikogod one bile nagadanje ili fikcija) i dubokom, odjekujudem akordu koji te ideje pogadaju u ovom trenutku u globalnoj kulturi. Dan Brown nije izmislio ni jednu od tvrdnji ili teza o Mariji Magdaleni koje su važne za Da Vincijev kod nego je u stvaranju svoje pop kulturno/intelektualne mješavine umiješao dijelove i djelide ideja i tvrdnji što potjecu iz djela onih koji su proteklih nekoliko desetljeda proveli radedi na biografijama i novim idejama o Mariji Magdaleni. Njegovi se izvori kredu u rasponu od okultnog pa sve do znanstvenika iz Ivy Lige; od mitskog folklora do arheoloških nalaza, pa cak i do otvorenih prijevara i obmana. On sintetizira i sažima te price. Rastegnuo ih je i krenuo da odgovaraju njegovu privlacnom zapletu. Cinedi to, pomogao je uciniti Mariju Magdalenu novom "hit" djevojkom za dvadeset i prvo
stoljede. Igrom slucaja pritom je takoder laserskom zrakom osvijetlio natrag u vremenu njezinu ulogu kao "hit" djevojke i za prvo stoljede. Iako je Da Vincijev kod u osnovi "samo pop roman" ispunjen cinjeniNAŠA OPCINJENOST MARIJOM MAGDALENOM Ispovijesti obožavatelja Da Vincijevog koda DAN BURSTEIN Bilo je gotovo dva sata poslije ponodi te tople nodi 2003. godine. Uzeo sam u ruke Da Vincijev kod ranije te veceri i brzinski citao njegova napeta poglavlja ved nekoliko sati. Bio sam potpuno oduševljen tim romanom koji se pokazivao kao intrigantna zagonetka o ubojstvima te, u isto vrijeme, pravi lov na blago kroz mitove, legende i simbole tisuda godina Zapadne civilizacije. Kada sam došao do prizora smještenog u knjižnicu Leigha Teabinga, u kojoj taj fikcionalni lik objašnjava svoju tezu da žena sjedi s desne strane Isusu na Leonardovoj Posljednjoj veceri — a ta žena bi trebala navodno biti Marija Magdalena koja bi, dakle, trebala biti partnerica i supruga Isusova, da ne spominjemo majka njegova djeteta a time i utjelovljenje Svetog Grala — nisam mogao odoljeti da ne odem u svoju knjižnicu i još jednom ponovno promotrim Posljednju veceru. Tiho, usred nodi, spustio sam preveliku knjigu, velicine stolida za kavu, Leonardovih radova koja je u mojoj obitelji desetljedima. Novim sam ocima promatrao poznato remek-djelo. Na mutnom svjetlu, pod utjecajem carolije Brovvnovih konspirativnih fikcija iz Da Vincijeva koda, na svoje poprilicno iznenadenje otkrio sam da je ono što sam oduvijek smatrao Ivanovim likom zaista izgledalo kao žena. Taj se trenutak pokazao kao pocetak mojega putovanja s ciljem razdvajanja cinjenica od fikcije u Da Vincijevu kodu i istraživanjem saznanja, arheoloških nalaza i suvremenog razmišljanje o tome kako tumaciti dogadaje i likove iz biblijskog doba. Kada sam sljededeg jutra otišao u lokalnu knjižaru Barnes & Noble, prva stvar koju sam otkrio bilo je obilje novijih knjiga o Mariji Magdaleni. Osim toga, pronašao sam citav svijet knjiga o mnogim temama u kojima se istice pojava Marije Magdalene i to na iznenadujude nacine: prodavana Gnosticka Evandelja Elaine Pagels kao i djela Karen King, Margaret Starbird, Sušan Haskins, Lynn Picknett i Tim Freke. I deseci drugih naslova od Knjižnice u Nag Hamadiju i Sveta krv, Sveti Gral, koji privlace pozornost u proteklih tri desetljeda. Tamo su bili i djelo Roberta Gravesa o bijeloj božici, djelo Riane Eisler o simbolima kaleža i krvi te MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA. roman Nikosa Kazantzakisa koji opisuje Isusov san o Mariji Magdaleni dok je umirao na križu.
Kako du uskoro saznati, u mjuziklu iz sedamdesetih, Isus Krist Superstar, lik Marije Magdalene pjeva hit pjesmu I Don't Know How to Love Him/Ne znam kako da ga volim. Odetta je izvela odlicnu verziju stare narodne pjesme, John Henry, u kojoj stihovi pripovijedaju da je junacki lik Johna Henrvja bio oženjen Marijom Magdalenom. Sredinom devedesetih godina, saznao sam, bilo je svega šacica dogadanja koji su slavili službeni blagdan Marije Magdalene kao svetice (22. srpnja) u SAD-u. Do prošle godine (2006. — op. prev.) taj je broj narastao na više od tri stotine. Ukratko, ljudi su razmišljali o alternativnim tumacenjima price o Mariji Magdaleni mnogo prije Da Vincijeva koda.
Medutim, vedina nas nije bila svjesna da prica o Mariji Magdaleni doživljava novo i drukcije tumacenje dok Da Vincijev kod nije postao globalni fenomen. Kupilo ga je kao knjigu više od šezdeset milijuna ljudi tijekom proteklih nekoliko godina, a gledalo kao film nekoliko stotina milijuna više. Kakvogod bilo mišljenje kritike o Da Vincijevu kodu, to je djelo postalo jedno od odrednica u kulturi prvih godina tredega tisudljeda. Od prvog trenutka onoga što je uskoro postalo fascinantno putovanje — te nodi, dok sam citao roman, i dok sam pogledavao unatrag kroz pet stotina godina povijesti umjetnosti na Leonardovo remek-djelo — do nastanka Tajni Da Vincijeva koda, našeg medunarodnog vodica kroz pitanja koja je postavio Da Vincijev kod, jedna mi je stvar postala savršeno jasna: Marija Magdalena je zvijezda predstave. Brownov roman postao je tako popularan i tako kontroverzan iz više razloga. No, kada bih morao navesti samo jedan razlog koji objašnjava fenomen Da Vincijeva koda, rekao bih da leži u provokativnim tvrdnjama o Mariji Magdaleni (kolikogod one bile nagadanje ili fikcija) i dubokom, odjekujudem akordu koji te ideje pogadaju u ovom trenutku u globalnoj kulturi. Dan Brown nije izmislio ni jednu od tvrdnji ili teza o Mariji Magdaleni koje su važne za Da Vincijev kod nego je u stvaranju svoje pop kulturno/intelektualne mješavine umiješao dijelove i djelide ideja i tvrdnji što potjecu iz djela onih koji su proteklih nekoliko desetljeda proveli radedi na biografijama i novim idejama o Mariji Magdaleni. Njegovi se izvori kredu u rasponu od okultnog pa sve do znanstvenika iz Ivy Lige; od mitskog folklora do arheoloških nalaza, pa cak i do otvorenih prijevara i obmana. On sintetizira i sažima te price. Rastegnuo ih je i krenuo da odgovaraju njegovu privlacnom zapletu. Cinedi to, pomogao je uciniti Mariju Magdalenu novom "hit" djevojkom za dvadeset i prvo stoljede. Igrom slucaja pritom je takoder laserskom zrakom osvijetlio natrag u vremenu njezinu ulogu kao "hit" djevojke i za prvo stoljede. Iako je Da Vincijev kod u osnovi "samo pop roman" ispunjen cinjeniDan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE cama i fikcijom, nagadanjem i pripovijedanjem, ipak je postao novo središte pozornosti popularnog znanja i vrelo današnjih rasprava o povijesnom Isusu, znacenju alternativnih evandelja, ulozi žena u Crkvi, gnosticizmu i razlicitim trendovima u filozofije u ranom kršdanskom pokretu. Cak i vodedi znanstvenici na tom podrucju koje razdražuju pogreške i zablude u Da Vincijevom kodu osjedaju se potaknutima pozabaviti se argumentima u romanu — zato što znaju da je roman, a ne ozbiljan znanstveni rad, ono što je privuklo zanimanje i zapalilo maštu milijuna i milijuna ljudi. I zaista, Da Vincijev kod se uplide u fizicki oblik knjige stotina smjerova ideja i argumenata koji je povezuju u ponovno duhovno budenje što se pojavljuje na pocetku ovog novog tisudljeda. U ova vremena velike nesigurnosti novi vjerski i duhovni vjetrovi pušu snažno po cijelome svijetu. Iskustvo života u dvadeset i prvom stoljedu jest takvo koje naglašava za mnoge ljude ocitu odsutnost pravednog i brižnog Boga. S jedne strane, živimo u svijetu u kojemu se dogadaju užasne stvari —
od Ruande do Darfura, od tsunamija do Katrine, a naš je svijet — svijet posvuda raširenog politickog nasilja, velikih prirodnih katastrofa, neocekivanih epidemija bolesti, netolerancije i pokvarenosti. Seksualno zlostavljanje i nasilje i dalje izbijaju unutar obitelji, zajednica pa cak i Crkve. U isto vrijeme naš je svijet proizveo zapanjujude materijalno bogatstvo. Dao je golema i važna znanstvena otkrida. I srušio je gotovo svaku prepreku i svaki tabu. U procesu izgradnje tog novog svjetskog poretka i oslobodenja postmodernih globalnih gradana od ogranicenja i zamjerki religije, mnogi ljudi udaljili su
se od svojih tradicionalnih korijena i vjerovanja. Naša kultura, ma koliko bila bogata, produktivna i ugodna, sve je vulgarnija, pretjerano komercijalna i otudujuda. Pred licem ovih kontradikcija pojavile su se mnoge razlicite religiozne i duhovne reakcije. Tradicionalno religiozno vjerovanje doživljava pravo oživljavanje, bez obzira na oblik — od islamskog fundamentalizma, ortodoksnog judaizma i organizacije Opus Dei sve do ponovno rodenog protestantizma. No, dok pravovjerje stjece pristalice, i nove religije i novi duhovni smjerovi pokazali su se privlacnima. Procjenjuje se da oko dvije stotine novih religija nastaje u Americi svake godine. U našoj popularnoj kulturi ta nova religioznost odražava se u kontinuumu djela koja se kredu u rasponu od Pasije Mela Gibsona do Da Vincijevog koda Dana Brovvna. U Pasiji, receno nam je, u stvari ovo: upravo je ovako bilo prije dvije tisude godina. Znamo što se dogodilo. To se dogodilo upravo onako kako tradicionalni spisi kažu da se dogodilo, i upotrijebit demo modna sredstva modernog holivudskog filma da i vi osjetite da ste takoder bili svjedokom tih apokalipticnih dogadaja. Iz kina dete izadi s novom predanošdu tradicionalnom vjerovanju u Isusa i tradicionalnom shvadanju kršdanske poruke. Na drugoj strani kontinuuma, kaže Da Vincijev kod, ide ovako: Sve što MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA vam je receno o tome što se dogodilo prije dvije tisude godina je najvjerojatnije laž. Nikada vam nisu rekli za neke od najvažnijih stvari, poput tko je zapravo bila Marija Magdalena. Morate sve dovoditi u pitanje jer su se modni pojedinci urotili da bi sakrili pravu povijest. Oni nazivani hereticima su pravi, istinski vjernici, a oni koji druge nazivaju hereticima su lažni proroci. U tumacenju Da Vincijeva koda, poganski rimski carevi, Isusovi neprijatelji, kasnije su preoteli njegov pokret, sasvim iskrivili njegovu filozofiju i prepravili kršdanstvo u hijerarhijsku, patrijarhalnu, imperijalisticku državnu religiju njihova carstva. Usput su izmijenili i uredili ulogu žena kao svedenica baš kao i zajednicu dvojnosti muškog i ženskog koja je bila tako važna za neke religiozne kultove u Egiptu, Grckoj i drugdje po istocnom Sredozemlju. Rimljani su odbacili Isusov revolucionarni antimaterijalizam da bi kršdanstvo iskoristili za opravdavanje gomilanja modi i bogatstva. Umjesto poticanja samo-ostvarenja ugradenog u dokumente kao što su Gnosticko Evandelje po Tomi i Evandelje po Mariji Magdaleni, iskoristili su svoja odobrena i prihvadena Evandelja da bi svoje robove, svoje sluge i vojnike držali na njihovu mjestu. Izbrisali su potragu za samospoznajom i mogudnost da se Bogu pristupi pojedinacno, nametnuv-ši jednostavnoj, neposredovanoj vjeri u Isusa infrastrukturu svedenika i papa, crkava, ispovjednika, katedrala i križarskih ratova. Prokazali su kao herezu tajanstvene tradicije i gnosticke prakse potraga za uvijek dubljom spoznajom o svetome iz nutrine. A zamijenili su i ono što je bio raznolik vjerski pokret u razvoju dogmom o manjkavim i kontradiktornim izvještajima iz Evandelja koja su proglasili pravom rijeci Božjom.
Kako nam kaže Da Vincijev kod, Marija Magdalena simbolizira sve ono stoje istrgnuto iz srca Isusove revolucionarne vizije. Ona utjelovljuje svu mudrost i spoznaju tragicno izgubljene za budude generacije. U romanu cuvanje tajne o tome da je Marija živa takoder simbolizira potencijal da se kršdansku vjeru vrati njezinim istinskim duhovnim nacelima. Nije iznenadenje to što su neki ljudi shvatili Da Vincijev kod daleko ozbiljnije nego što bi akcijsko-avanturisticka knjiga za plažu trebala biti. Roman je strukturiran kao romanticna potraga za Gralom prema narudžbi u stilu Josepha
Campbella "junakova putovanja" s ciljem da pronade ono što je izgubljeno, da pobije demone i zmajeve suparnicke strane, te da ponovno sazna pravi identitet junakinje i ponovno je postavi na njezino pravedno zasluženo mjesto. Poput arhetipskog ženskog duha anime Karla Junga, Marija Magdalena oživljava roman. Bez obzira je li ili nije Marija Magdalena na Posljednjoj veceri, te bez obzira je li je ili nije Leonardo da Vinci smatrao Svetim Gralom, ona je definitivno Sveti Gral Da Vincijeva koda. Mnogo se govorilo i pisalo o površnim povijesnim pogreškama u Da Vincijevu kodu, o nacinu na koji autor igra toplo-hladno s pitanjima Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE vjere, teologije i vjerskih praksi te o njegovoj navodnoj nesposobnosti da razluci ono što je za vedinu intelektualaca jasno uocljiva linija koja dijeli cinjenice od fikcije. Iako sve te kritike stoje do jedne mjere ili druge, one ipak promašuju smisao. Kao prvo, teško je uznemiriti se zbog kritike da je Da Vincijev kod bezbožna smjesa cinjenica i fikcije kada takva kritika dolazi od onih koji nisu uspjeli prepoznati da je isti problem svojstven vjerskim spisima — gnostickim, židovskim, kršdanskim ili nekim drugim. Za mene ispreplitanje cinjenica i fikcije sve dok nisu neprepoznatljivi ne predstavlja ni manji ni vedi logicki problem u odredivanju kako reagirati na pricu ispricanu u Da Vincijevu kodu nego što je to slucaj s odredivanjem kako reagirati na price ispricane u Bibliji. No, možda je za nas ovdje važnija vrijednost, pa cak i valjanost, nepobitnost Da Vincijeva koda na odredenoj razini apstrakcije. Ako se pomaknete korak unazad, i na trenutak zanemarite pogrešne detalje, plošne likove, ponekad smiješne dijaloge i pretjerane elemente zapleta, a usredotocite se na širi kontekst, pocinjete uocavati da je Da Vincijev kod obavio prilicno dobar posao u iznošenju barem nekih od velikih ideja o Mariji Magdaleni koje pioniri/ke medu znanstvenicima, teolozima i feministicama iznose posljednjih nekoliko desetljeda. U Da Vincijevu kodu kao najvažnije saznajemo što Marija Magdalena nije bila: nije bila prostitutka, ni pokajnica niti išta slicno. Cak i samozvani cuvari religiozne cistode — oni koji su napadali brojne otvorene uvrede za teologiju i povijest što ih vide u Da Vincijevu kodu — uglavnom nisu napadali "šokantnu" pretpostavku Dana Browna da Marija Magdalena nije bila prostitutka pokajnica kakvom ju je Rimokatolicka crkva opisivala od vremena pape Grgura Velikog 591. godine pa sve do 1969. godine. Tek usred nemirnih šezdesetih godina i svih ostalih dubokih promjena u politici Crkve koje je proveo sam Vatikan, mala skupina promjena u nekim dokumentima i preporucena citanja Biblije za dan kada se ona slavi kao svetica, udaljila je Mariju Magdalenu od slike bludnice koja je dominirala službenom crkvenom pricom od vremena pape Grgura I. Naravno, ako provedete 1378 godina institucionalizirani u Zapadnj ackom kanonu kao prostitutka, to mora imati neke otežavajude posljedice. Moja osobna iskustva na katolickim propovijedima su ogranicena, ali sam nedavno, sredinom devedesetih, slušao svedenika koji je propovijedao o znacenju Isusova opraštanja grijeha Mariji Magdaleni, prostitutki. To je bilo gotovo tri desetljeda nakon što je
Crkva navodno ispravila zapise. Vizija Marije Magdalene iz Da Vincijeva koda, kolikogod radikalna bila za javnu kulturu u cjelini, ved je bila opde mjesto za studente u vodedim americkim bogoslovnim školama tijekom sedamdesetih i osamdesetih, gdje su alternativni spisi pronadeni u Nag Hammadi u Egiptu 1945. godine bili
predmetom žucnih rasprava i izvanrednih doktorskih disertacija. Oni koji su citali prijelomnu knjigu Elaine Pagels, Gnosticka evandelja, MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA i ostale slicne revolucionarne izvještaje o Mariji Magdaleni, povijesnom Isusu i gnostickom pokretu, prosvijetljeni su na slican nacin. Ipak, medu milijardom kršdana u svijetu 2003., prema statistickim podacima vrlo ih je malo bilo svjesno da biografija Marije Magdalene više ne ukljucuje ogranicenje ulicarke. Nesvjesni, to jest, dok nisu iste godine naišli na Da Vincijev kod. Smatram daje više nego ironicno daje nepoznati romanopisac iz malog grada u New Hampshireu, danas redovito napadan kao heretik pa i sam bogohulnik, odgovoran za informiranje daleko vedeg broja ljudi o nastojanjima Crkve da ispravi svjedocanstvo o Mariji Magdaleni od samoga Vatikana. Portret Sv. Marije iz Magdale, djelo pape Grgura, kao grešnice koja se pokajala temeljio se na odluci da spoji tri razlicita ženska lika u jedan što se spominju unutar istog odlomka evandelja — Mariju Magdalenu, Mariju iz Betanije i neimenovanu ženu poznatu samo kao "grešnica iz grada" — i objavi da su one jedna osoba: Marija Magdalena. Cinedi to, namjerno ili ne, on je promijenio stav kršdanskog (za koji bi se moglo redi i: Zapadnog) svijeta prema Mariji Magdaleni, ženama i seksualnosti za stoljeda koju su tek dolazila. Je li Grgurovo spajanje triju žena u jednu bilo jednostavno pogreška u prijepisu iz Mracnog vijeka, napravljena u pokušaju da se pojednostavi pricu za nepismenu publiku i standardizira službeni kanon? Ili je to bio svjesni pokušaj da se okalja ugled Marije Magdalene i time izbriše povijest o ženskim prorocicama i vodama unutar Crkve? Je li to bio dio filozofskog argumenta da se seksualnost prikaže kao moralni porok, sa ženama kao zavodnicama i prostitutkama, a slijedom toga i izvorima grijeha? Ili je to bio nacin da se ukaže na univerzalnost i potpunost Isusove sposobnosti da prašta, takve da je cak i bivša prostitutka — ako se pokajala — mogla postati pripadnicom užeg kruga oko sina Božjega? Na kraju su, naravno, odgovori na ta i mnoga druga pitanja koja danas postavljaju znanstvenici, samo nagadanja. Osim za Dana Brovvna koji pretpostavlja da zna istinu. Da Vincijev kod tvrdi daje postojala namjerna, svrhovita urota u tijeku. U scenariju romana, papa Grgur bio je otvoreni protivnik nasljeda Marije Magdalene i nasljednik muške tradicije koja je zapocela sa sv. Petrom i nastavila se dalje preko Konstantina i prvih crkvenih otaca kao što su Irenej, Tertulijan i Origen. Svi su ti ljudi bili svjesno i svojevoljno orude crkvene urote koja je trebala ocrniti Mariju, izbrisati njezinu središnju ulogu iz price o Isusu te ocistiti kršdanstvo od drevnih utjecaja svete ženstvenosti koju je ona predstavljala. U tom kontekstu sveta ženstvenost znaci sve od svetosti spolnosti i snazi seksa da daje život, plodnosti i rodenja pa do osobite prirode ženske intuicije i superiornog pristupa božanskoj spoznaji žena. Kredudi se od svetog ka profanom, Da Vincijev kod ide dalje dajudi naslutiti da Marija završava
svoju ulogu kao najpoznatija prostitutka u Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE povijesti a ne kao najpoznatija supruga i majka u povijesti, a kako bi se prikrili svi tragovi onoga što je preraslo u politicki državni udar: Petar, sam zahtijevajudi kontrolu nad pokretom, odbio je dopustiti vodstvo žene. Taj udar, prema romanu, objašnjava Petrove prijetede pokrete i oštar nož uperen prema liku "Marije" na Posljednjoj veceri. Može takoder objasniti zašto Evandelje po Mateju sadrži
prilicno neobicnu Isusovu izjavu, koja zvuci izvan konteksta, a iz koje Petar izvodi svoje zakonito pravo: "Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit du Crkvu svoju". Neki znanstvenici smatraju da ta recenica iskace poput necega što tu ne pripada te da je mnogo kasniji dodatak koji treba poduprijeti Petrovo pravo da bude nositelj standarda Isusova pokreta, nasuprot Mariji, ali i na njezinu mjestu. Zatim putujemo od profanog natrag do svetoga: Da Vincijev kod dalje kaže da, bojedi se Petrovih prijetnji koliko i rimskih vojnika, Marija — žena koju je Isus obicavao "ljubiti cesto u [usta]" prema primamljivim rijecima Evandelja po Filipu, žena kojoj je Isus povjeravao svoje najdublje spoznaje i svoje najoštroumnije vizije — bježi u Francusku. Trudna je, ocekuje njegovo dijete kada napušta metež Svete Zemlje poslije Kristova raspeda. To dijete iz njezina braka s Isusom je prava sveta krv koju ona nosi u svojoj utrobi, pretvarajudi je u najvredniji tjelesni kalež — Sveti Gral. Brojne francuske legende, osobito popularne tijekom srednjovjekovnog doba zaista pripovijedaju price o Mariji Magdaleni i djetetu, ili djeci, koji stižu na francusku obalu u malenom camcu bez jedra i bez vesala. Marija proživljava svoje dane na razlicitim lokacijama na jugu Francuske, od kojih neke tvrde da cuvaju relikvije njezinih kostiju i pramenove njezine slavne crvene kose. U rasponu od uzvišenog do gotovo definitivno smiješnog, Da Vincijev kod zatim se vrti oko legendarne price o potomstvu Isusovu i Marijinu koje zapocinje kraljevsku krvnu lozu, a njihova se djeca žene onima koji de postati merovinški kraljevi Francuske, i ta se krvna loza nastavlja do današnjih dana. Za svu tu izrazito uzbudljivu i napetu povijest kaže se da su je otkrili Vitezovi Templari tijekom zauzimanja ruševina Solomonova hrama u nekoliko godina u doba Križarskih ratova. No, pape i carevi potaknuli su masakr i progon Templara na petak trinaesti u listopadu 1307. godine jer su ti srednjovjekovni vitezovi spoznali i shvadali snažnu pricu o Mariji Magdaleni i njezinoj krvnoj lozi, pa su, dakle, morali biti ubijeni iz straha da de tajna biti otkrivena. Medutim, tajnu i dalje dokumentiraju i održavaju takozvani veliki meštri Sionskog priorata, medu cijim redovima je, kaže se, bila i skupina najvedih i najuglednijih europskih genija. Ti muškarci — a gotovo su svi muškarci, što pomalo iznenaduje za navodno feministicki-nastrojen kult — znaju pravu istinu o Mariji Magdaleni, obožavaju je i štuju kao boginju pa cak se upuštaju i u drevni grcki tajni obred hieros gamos (sveti seks) da bi svoju predanost svetoj ženstvenosti održali živom. Od Leonarda, cija Posljednja vecera navodno MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA prikazuje Mariju Magdalenu kao Sveti Gral, pa sve do Disnevjeve Male sirene (Ariel ima sliku Marije Magdalene na svom podvodnom ormaru), Da Vincijev kod tvrdi da postoji citav svijet koji zna za tajnu o Mariji Magdaleni i cuva je na upadljivom mjestu u nadi da ce nas ostale potaknuti da je uocimo. Nakon tri godine proucavanja materijala izvora za Da Vincijev kod, kao i kontroverzi i nagadanja koje je knjiga izazvala, prilicno sam siguran u sljedede postavke: jedan: Kako sam ved spomenuo, kada Dan Brown ustraje na tome da Marija Magdalena nije prostitutka te da u najranijim spisima o kršdanskom pokretu nema naznaka koje bi poduprle
tumacenje Marije kao prostitutke koja se pokajala, on je povijesno tocan i to je mainstream najboljeg i najvažnijeg znanstvenog rada obavljenog o toj temi u proteklih pola stoljeda. Dva: Jednako sam siguran da gotovo sve u Da Vincijevu kodu povezano s Marijom Magdalenom kao Svetim Gralom ili kaležom odgovornim za majcinstvo krvne loze kojoj se još uvijek mogu pratiti
tragovi unatrag dvije tisude godina, jednako kao i gotovo sve što ima veze s namjernom urotom Crkve da sve to sakrije i zataška, i/ili trajno višestoljetno nastojanje navodnog Sionskog priorata da održi istinu o Mariji Magdaleni živom — sve je to daleko više fantasticno nego cinjenicno. Iako uspjeh romana pokazuje da ti elementi cine pripovijest koja je zanimljiva i ostaje u sjedanju, teško mi je pripisati ikakav povijesni kredibilitet tim dijelovima Da Vincijeva koda. Prilicno sam siguran da je Sionski priorat, na primjer, obmana koju su u Francuskoj polovicom dvadesetog stoljeda "zakuhali" Pierre Plantard i njegovi nostalgicni, desno orijentirani prijatelji rojalisti. Isto sam tako duboko uvjeren da Leonardo da Vinci nije bio veliki meštar nicega osim umjetnosti i renesansnih ideja. Dramaticne teorije o uroti i okultnim natopljeni dijelovi Da Vincijeva koda iznimno su zanimljivi na razini mita i metafore, arhetipa i simbolike. No, treba dodati da ti dijelovi price — a posebice ta verzija o tome tko je bila Marija Magdalena — ne proizlaze iz cinjenica, povijesnih dokaza pa cak niti iz ozbiljnih znanstvenih pretpostavki. Tri: Složeniji, suptilniji i detaljniji dijelovi Da Vincijeva koda ne bave se ni prostitutkom koja Marija Magdalena nije bila a niti žrtvom pos-tmoderne urote kakvom je za neke postala. Mnogo zanimljivija pitanja o Mariji Magdaleni ticu se toga tko je ona zapravo bila (ili barem tko je zaista mogla biti) i uloge koju je zaista možda imala u životu i vremenu Isusovu, ulogu koju su joj pripisale u ranoj povijesti kršdanstva neke gno-sticke skupine te razloga zbog kojih se danas pojavljuje kao vrlo važna za tolike aspekte novog duhovnog razmišljanja. Baš kao što je Da Vincijev kod bio izvorom iz kojega su mnogi citatelji po prvi puta culi za postojanje alternativnih evandelja i spisa osim Mateja, Marka, Luke i Ivana i ostalih Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE priznatih knjiga iz Novog Zavjeta. Važnost tih alternativnih tekstova je, dijelom, i u tome što Mariji Magdaleni daju više prostora od priznatih evandelja. Zapravo, u alternativnim tekstovima ona ima svoje "vlastito" Evandelje po Mariji (po mojem mišljenju, nije ga napisala sama Marija Magdalena nego je djelo kasnijih gnostickih mislioca koji su nastojali prikazati njezin duh, mudrost i pricu). A zasigurno je važno da se nju u alternativnim tekstovima naziva "družicom" Isusovom (što dolazi od starogrcke rijeci koje se ponekad koristila i u znacenju "supružnika/ce") te se spominje da ju je on "cesto" ljubio, bilo to u usta bilo drugdje. No, za mene najveda vrijednost veze izmedu Gnostickih evandelja i Marije Magdalene možda leži u važnosti te vrste duhovnosti za naše vrijeme. Cini se da za današnji, slobodni, neognosticki pokret ima više dublje, Zen-filozofiji slicne i produhovljenije mudrosti u Gnostickim evandeljima nego u tradicionalnoj kršdanskoj teologiji. Mnogo je više potrage za razumijevanjem tajni i cuda života, više osjedaja svetoga. Gnostici su isticali procese samo-otkrivenja i samo-ostvarenja kao ono stoje u srcu moralnosti i religije. A iako su krajnje kontradiktorne stvari izrecene o ženama u gnostickim tekstovima, barem se cini da je snažan pro-ženski trend jedna od niti što se provlace kroz te dokumente. U tom kontekstu zanimljivo je spomenuti i "revoluciju unutar revolucije" koja se danas dogada u istraživanjima posvedenim Mariji Magdaleni. Bududi da je tek nedavno rehabilitirana nakon
cetrnaest stoljeda krade identiteta, koji bi identitet Marija danas trebala uzeti? Ima onih koji misle da nije dovoljno samo uciniti je opet važnom figurom u Isusovu pokretu — "prvom medu apostolima", kako ju se ponekad spominje u tradicionalnom kršdanskom govoru. Drugi smatraju da bi je trebalo gledati
kao boginju ili barem da price o njoj treba tumaciti kao mitsko predstavljanje duha boginje u kulturi istocnog Sredozemlja. Ima i onih koji misle da je pogled Dana Browna na Mariju kao udatu za Isusa i majku njegova djeteta pretjerano ogranicena uloga (to jest, uloga "Isusove gospode") za tu duboko produhovljenu, samostalnu ženu koja je utjelovljenje biti svetog nacela ženstvenosti. Neki kažu da bi je trebalo promatrati kao potpuno jednaku s Isusom u izazivanju kršdanske revolucije. Drugi smatraju da nije dovoljno egzoticno gledati na nju kao na bogatu židovsku ženu iz ribarskog sela Magdale na Galilejskom moru (nazivalo se još Galilejskim, Tiberijadskim i Genezaretskim jezerom, a današnji mu je službeni naziv Kinaret — op. prev.), nego tvrde da je bila crnkinja iz grada takoder zvanog Magdala, ali u Etiopiji — možda objašnjavajudi kult crne Madone, koji je osobito snažan u onim dijelovima Francuske u kojima je, legenda kaže, Marija Magdalena živjela nakon Isusove smrti. Nekoliko strucnjaka koji proucavaju Mariju Magdalenu cak je nezadovoljno idejom da joj se oduzme uloga prostitutke. Postoje neki dokazi da MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA su takozvane prostitutke u hramu naseljavale odredena mjesta religioznog štovanja u Egiptu, Grckoj, Izraelu i drugdje po istocnom Sredozemlju. Te prostitutke u hramovima izvodile su obrede svetog seksa s kraljevima, princevima, ratnicima i vjerskim poglavarima, blagoslivljajudi muškarce svojim modima nalik božanskima kroz te obrede hieros gamos. Darivajudi svoje ženske darove, te su prostitutke iz hramova donosile muškarcima uspjeh u lovu i u borbi, u dozivanju kiše za usjeve ili u predvidanju bududnosti. Povezivanje Marije Magdalene s prostitucijom, tvrdi nekolicina feministickih znanstvenica, iskrivljena je aluzija na tu sjajnu povijest nalik božanskoj, povijest snažnih, modnih žena u antickom svijetu. Kako sam otkrio lutajudi medu brojnim Barnes & Noble naslovima tog jutra 2003. godine — i kako sam nastavio otkrivati citajudi mnoge od stotina novih knjiga i clanaka o Mariji Magdaleni objavljene u proteklih nekoliko godina — Marija Magdalena je poput dvadesetiprvostoljetnog Rorschacova testa za stavove o ženama, spolu, seksualnosti, religiji, kršdanstvu, povijesnom Isusu, duhovnosti, spoznaji, samo-otkrivenju, intuiciji i onome što je stvarno sveto a što profano u našem svijetu. Stvarnost je da je Marija Magdalena — poput Isusa, Mojsija, Bude, Konfucija i doslovno svih popularnih ikona religioznog vjerovanja i vjere — postala tkogod želimo da bude. TKO JE BILA MARIJA MAGDALENA? JAMES CARROLL* "Citava povijest zapadne civilizacije utjelovljena je u kultu Marije Magdalene", pocinje James Carroll u
ovom provokativnom eseju. Carroll je bivši svedenik, autor deset romana, kolumnist Boston Globea te autor djela Constantine's Sword i drugih nefikcionalnih naslova. Njegova teza ovdje jest da je, od izvornih dokumenata koji su postali Novi Zavjet sve do snimanja filma Da Vincijev kod, slika o Mariji Magdaleni opetovano bila prisilno novacena, iskrivljavana i osporavana. No, kroz sve to, kaže on, kljucno pitanje ostalo je uglavnom zanemareno: tko je bila Marija Magdalena? Carrollov esej nastoji ponuditi odgovor primjedbom da zabune što
* Copvright © 2006 James Carroll. Ovaj je tekst prvi puta objavljen u casopisu Smithsonian i prenesen je uz dopuštenje autora. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE su se vrtjele oko Marije Magdalene pocinju ved sa samim Evandeljima. Ona su, podsjeda on citatelje, izrasla iz "onoga što znanstvenici obicno nazivaju 'igrom gluhog telefona' kao karakteristikom oralne tradicije" što znaci da, iako se pisci tih Evandelja možda slažu oko toga da se ona pojavljivala prilikom kljucnih dogadaja, kao što su Raspede i Uskrsnude, razlikuju se u tome što se dogadalo — osobito u naknadnom prepricavanju. Na primjer, kada u vrtu u blizini praznog groba, uskrsnuli Isus susrede Mariju Magdalenu i kaže joj "Ne dodiruj me.", to je, kaže Carroll, fraza koja zvuci tocno za Isusa koji je u vedini biblijskih zapisa "zapamden da se prema ženama ponašao s poštovanjem i kao prema jednakima u njegovom krugu ". No, ta se interpretacija uskoro pocela malo po malo mijenjati, kaže Carroll, a, kao i sa svakom pricom povezanom s Marijom Magdalenom, erotski detalji dobivali su sve vedu važnost. Tako nastaje Marija Magdalena kao prostitutka koja se pokajala — manipulacija, kaže on, koju su proveli muškarci, za muškarce: "Vizija celibata docarane za neženje". No, kako su se elementi tog vjerskog pokreta mijenjali od osporavanja mizoginije do potvrde iste, jedna od posljedica bile su znatne izmjene u prici o Mariji Magdaleni. Marija je, kaže Carroll, "prošla put od važne ucenice ciji je položaj ovisio o povjerenju koje joj je ukazao sam Isus, do kurve pokajnice ciji je status ovisio o erotskom naboju njezine prošlosti i bijedi njezine poremedene svijesti". U ovom radu bivši svedenik spaja svoje znanje o biblijskom razmišljanju sa svojim novinarskim okom za detalje kako bi oslikao realniju inacicu Marijine povijesti. Citava povijest zapadne civilizacije utjelovljena je u kultu Marije Magdalene. Mnogo stoljeda najopsesivnije štovana medu svecima, ta je žena postala utjelovljenje kršdanske odanosti koja je definirana kao kajanje. A ipak je samo neuhvatljivo spomenuta u Bibliji i kao takva poslužila je kao platno na koje je projiciran niz fantazija. Sa svakim novim razdobljem koje bi nastupilo u povijesti, njezina se slika mijenjala, od prostitutke i prorocice preko mistika i casne sestre u celibatu, pasivne pomagacice, feministicke ikone sve do matrijarha tajne dinastije božanstva. Kako je prošlost zapamdena, kako je ukrodena seksualna žudnja, kako muškarci i žene prilagodavaju i uskladuju svoje zasebne nagone, kako mod neizbježno traži posvedenje, kako tradicija postaje autoritativna, kako se prihvadaju revolucije, kako se prihvada pogrešivost i kako se može natjerati odanost da služi nasilnoj dominaciji — sva ta kulturalna pitanja pridonijela su oblikovanju price o ženi koja je prijateljevala s Isusom iz Nazareta. Tko je bila? Na temelju Novog Zavjeta moglo bi se zakljuciti da je Marija iz Magdale (njezino rodno mjesto, selo na obali Galilejskog mora) bila vodeda figura medu onima koje je Isus privukao i okupio
oko sebe. MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA ¦ Kada su ga muškarci iz tog društva napustili u trenutku smrtne opasnosti, Marija iz Magdale bila je jedna od žena koje su ostale uz njega, cak i do Raspeda. Bila je prisutna kod groba, prva osoba pred kojom se Isus pojavio nakon Uskrsnuda i prva koja je propovijedala "Radosnu vijest" o tom cudu. Ovo su neke od nekoliko specificnih tvrdnji o Mariji Magdaleni u Evandeljima. Iz drugih tekstova iz ranokršdanskog doba cini se da se njezin status "apostolice" u godinama nakon Isusove smrti mogao
mjeriti cak i s Petrovim. Taj je ugled proizašao iz intimnosti njezina odnosa s Isusom, koji je, prema nekim izvještajima, imao i fizicki aspekt koji je ukljucivao poljupce. Pocevši s nitima ovih nekoliko izjava u najstarijim kršdanskim spisima koji datiraju od prvog do tredeg stoljeda, satkana je raskošna tapiserija koja vodi do prikaza sv. Marije Magdalene u kojemu je najdosljednija opaska — ona da je bila prostitutka koja se pokajala — gotovo sigurno netocna. O toj krivoj opasci ovisi dvojna upotreba kojoj njezina legenda otada služi: diskreditiranje spolnosti opdenito i oduzimanje modi ženama osobito. Zabune vezane uz lik Marije Magdalene sastavljene su tijekom vremena kako je njezina slika bila upisana u borbu za mod nakon neke druge, i u skladu s time iskrivljena. U sukobima koji su definirali kršdansku Crkvu — oko stavova prema materijalnom svijetu, usredotocenom na seksualnost; oko autoriteta iskljucivo muškog svedenstva; uvodenja celibata; obilježavanja teološke raznolikosti kao hereze; oplemenjivanja udvorne ljubavi; razbuktavanja "viteškog" nasilja; marketinga svetosti, bilo u vrijeme Konstantina, protureformacije, razdoblja romantizma bilo u industrijsko doba — kroz sve to, preoblikovanja Marije Magdalene odigrala su svoju ulogu. No, zapravo, zabune pocinju ved sa samim Evandeljima. U Evandeljima u pricu o Isusu ulazi nekoliko žena goleme energije, ukljucujudi i erotsku energiju. Ima nekoliko Marija — a posljednja medu njima zasigurno nije Marija, Isusova majka. No, tu je i Marija iz Betanije, sestra Marte i Lazara. Postoji Marija, majka Jakova i Josipa, te Marija, supruga Klopasova. Jednako važne, tamo su i tri žene koje su brzo obilježene kao seksualne grešnice — žena na "lošem glasu" koja briše Isusova stopala pomasti u znak pokajanja, Samaritanka koju Isus srede na bunaru i preljubnica koju farizeji dovlace pred Isusa da bi vidjeli hode li je osuditi. Prvo što treba napraviti u razotkrivanju tapiserije o Mariji Magdaleni je rašcešljati niti koje zaista pripadaju tim drugim ženama. Neke od tih niti i same su prilicno zapetljane. Bit de korisno prisjetiti se kako je prica koja ih ukljucuje uopde napisana. Cetiri Evandelja nisu ispovijesti svjedoka dogadaja. Napisana su 35 do 65 godina nakon Isusove smrti, kao zgušnjavanje zasebnih oralnih tradicija koje su nastale u raspršenim kršdanskim zajednicama. Isus je Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE su se vrtjele oko Marije Magdalene pocinju ved sa samim Evandeljima. Ona su, podsjeda on citatelje, izrasla iz "onoga što znanstvenici obicno nazivaju 'igrom gluhog telefona' kao karakteristikom oralne tradicije" što znaci da, iako se pisci tih Evandelja možda slažu oko toga da se ona pojavljivala prilikom kljucnih dogadaja, kao što su Raspede i Uskrsnude, razlikuju se u tome što se dogadalo — osobito u naknadnom prepricavanju. Na primjer, kada u vrtu u blizini praznog groba, uskrsnuli Isus susrede Mariju Magdalenu i kaže joj "Ne dodiruj me.", to je, kaže Carroll, fraza koja zvuci tocno za Isusa
koji je u vedini biblijskih zapisa "zapamden da se prema ženama ponašao s poštovanjem i kao prema jednakima u njegovom krugu". No, ta se interpretacija uskoro pocela malo po malo mijenjati, kaže Carroll, a, kao i sa svakom pricom povezanom s Marijom Magdalenom, erotski detalji dobivali su sve vedu važnost. Tako nastaje Marija Magdalena kao prostitutka koja se pokajala — manipulacija, kaže on, koju su proveli muškarci, za muškarce: "Vizija celibata docarane za neženje ". No, kako su se elementi tog vjerskog pokreta mijenjali od osporavanja mizoginije do potvrde iste, jedna od posljedica bile su znatne izmjene u prici o Mariji Magdaleni. Marija je, kaže Carroll, "prošla put od
važne ucenice ciji je položaj ovisio o povjerenju koje joj je ukazao sam Isus, do kurve pokajnice ciji je status ovisio o erotskom naboju njezine prošlosti i bijedi njezine poremedene svijesti". U ovom radu bivši svedenik spaja svoje znanje o biblijskom razmišljanju sa svojim novinarskim okom za detalje kako bi oslikao realniju inacicu Marijine povijesti. /-»«? Citava povijest zapadne civilizacije utjelovljena je u kultu Marije Magdalene. Mnogo stoljeda najopsesivnije štovana medu svecima, ta je žena postala utjelovljenje kršdanske odanosti koja je definirana kao kajanje. A ipak je samo neuhvatljivo spomenuta u Bibliji i kao takva poslužila je kao platno na koje je projiciran niz fantazija. Sa svakim novim razdobljem koje bi nastupilo u povijesti, njezina se slika mijenjala, od prostitutke i prorocice preko mistika i casne sestre u celibatu, pasivne pomagacice, feministicke ikone sve do matrijarha tajne dinastije božanstva. Kako je prošlost zapamdena, kako je ukrodena seksualna žudnja, kako muškarci i žene prilagodavaju i uskladuju svoje zasebne nagone, kako mod neizbježno traži posvedenje, kako tradicija postaje autoritativna, kako se prihvadaju revolucije, kako se prihvada pogrešivost i kako se može natjerati odanost da služi nasilnoj dominaciji — sva ta kulturalna pitanja pridonijela su oblikovanju price o ženi koja je prijateljevala s Isusom iz Nazareta. Tko je bila? Na temelju Novog Zavjeta moglo bi se zakljuciti da je Marija iz Magdale (njezino rodno mjesto, selo na obali Galilejskog mora) bila vodeda figura medu onima koje je Isus privukao i okupio oko sebe. MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA' Kada su ga muškarci iz tog društva napustili u trenutku smrtne opasnosti, Marija iz Magdale bila je jedna od žena koje su ostale uz njega, cak i do Raspeda. Bila je prisutna kod groba, prva osoba pred kojom se Isus pojavio nakon Uskrsnuda i prva koja je propovijedala "Radosnu vijest" o tom cudu. Ovo su neke od nekoliko specificnih tvrdnji o Mariji Magdaleni u Evandeljima. Iz drugih tekstova iz ranokršdanskog doba cini se da se njezin status "apostolice" u godinama nakon Isusove smrti mogao mjeriti cak i s Petrovim. Taj je ugled proizašao iz intimnosti njezina odnosa s Isusom, koji je, prema nekim izvještajima, imao i fizicki aspekt koji je ukljucivao poljupce. Pocevši s nitima ovih nekoliko izjava u najstarijim kršdanskim spisima koji datiraju od prvog do tredeg stoljeda, satkana je raskošna tapiserija koja vodi do prikaza sv. Marije Magdalene u kojemu je najdosljednija opaska — ona da je bila prostitutka koja se pokajala — gotovo sigurno netocna. O toj krivoj opasci ovisi dvojna upotreba kojoj njezina legenda otada služi: diskreditiranje spolnosti opdenito i oduzimanje modi ženama osobito. Zabune vezane uz lik Marije Magdalene sastavljene su tijekom vremena kako je njezina slika bila upisana u borbu za mod nakon neke druge, i u skladu s time iskrivljena. U sukobima koji su
definirali kršdansku Crkvu — oko stavova prema materijalnom svijetu, usredotocenom na seksualnost; oko autoriteta iskljucivo muškog svedenstva; uvodenja celibata; obilježavanja teološke raznolikosti kao hereze; oplemenjivanja udvorne ljubavi; razbuktavanja "viteškog" nasilja; marketinga svetosti, bilo u vrijeme Konstantina, protureformacije, razdoblja romantizma bilo u industrijsko doba — kroz sve to, preoblikovanja Marije Magdalene odigrala su svoju ulogu. No, zapravo, zabune pocinju ved sa samim Evandeljima.
U Evandeljima u pricu o Isusu ulazi nekoliko žena goleme energije, ukljucujudi i erotsku energiju. Ima nekoliko Marija — a posljednja medu njima zasigurno nije Marija, Isusova majka. No, tu je i Marija iz Betanije, sestra Marte i Lazara. Postoji Marija, majka Jakova i Josipa, te Marija, supruga Klopasova. Jednako važne, tamo su i tri žene koje su brzo obilježene kao seksualne grešnice — žena na "lošem glasu" koja briše Isusova stopala pomasti u znak pokajanja, Samaritanka koju Isus srede na bunaru i preljubnica koju farizeji dovlace pred Isusa da bi vidjeli hode li je osuditi. Prvo što treba napraviti u razotkrivanju tapiserije o Mariji Magdaleni je rašcešljati niti koje zaista pripadaju tim drugim ženama. Neke od tih niti i same su prilicno zapetljane. Bit de korisno prisjetiti se kako je prica koja ih ukljucuje uopde napisana. Cetiri Evandelja nisu ispovijesti svjedoka dogadaja. Napisana su 35 do 65 godina nakon Isusove smrti, kao zgušnjavanje zasebnih oralnih tradicija koje su nastale u raspršenim kršdanskim zajednicama. Isus je Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE umro otprilike 30. godine naše ere. Evandelja po Marku, Mateju i Luki datiraju oko 65. do 85. godine te imaju zajednicke izvore i teme. Evandelje po Ivanu sastavljeno je izmedu 90. i 95. godine i drukcije je. Dakle, kada citamo o Mariji Magdaleni u svakom od Evandelja, kao i kada citamo o Isusu, ono što dobivamo nije povijest nego sjedanje — sjedanje oblikovano vremenom, nijansama naglašavanja i nastojanjima da se istakne izraziti teološki zakljucak. A ved tada, cak i u tom ranom razdoblju — kao što je ocito kada usporedujemo razlicite iskaze — sjedanje je maglovito. Kada je rijec o Mariji iz Magdale, zabuna pocinje u osmom poglavlju Luke: Tada je nakon ovoga [Isus] prolazio kroz gradove i sela propovijedajudi i objavljujudi Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem. S njime su išla Dvanaestorica, baš kao i neke žene koje su bile izlijecene od zlih duhova i slabosti: Marija s nadimkom Magdalena, iz koje je izašlo sedam demona, Ivana, supruga Herodova sluge Chuza, Suzana i nekoliko drugih koje su skrbile za njih svojim vlastitim sredstvima. Dvije važne stvari nasluduju se u ovom odlomku. Prvo, te žene "skrbile su za" Isusa i Dvanaestoricu što ukazuje da su žene bile dobrostojede, ugledne figure. (Mogude da je ovo pripisivano, do Isusovog vremena, ulozi kakvu su bogate žene odigrale nekoliko godina kasnije.) Drugo, sve su one izlijecene od necega, ukljucujudi i Mariju Magdalenu. "Sedam demona", koji se spominju za nju, ukazuje na bolest (ne nužno opsjednutost) odredene ozbiljnosti. Vrlo brzo, kako se zamagljivanje sjedanja nastavljalo, a zatim, kako su pisano Evandelje citali nežidovi neupoznati s takvim kodiranim jezikom, ti "demoni" bit de shvadeni kao znak moralne slabosti.
Ova inace bezazlena referencija na Mariju Magdalenu dobiva neku vrstu radioaktivne narativne energije zbog onoga što joj neposredno prethodi na kraju sedmog poglavlja, u anegdoti izvanredne i goleme snage: Jedan od Farizeja pozvao je [Isusa] na objed. Kada je stigao do Farizejeve kude i zauzeo mjesto za njegovim stolom, ušla je žena koja je u gradu bila na lošem glasu. Cula je da on jede s Farizejom i donijela je sa sobom alabastrenu posudu pomasti. Cekala je iza njega kod njegovih nogu, jecajudi a njezine su suze padale po njegovim nogama i ona ih je brisala svojom kosom; zatim je njegove noge prekrila poljupcima i namazala ih pomasti.
Kada je Farizej koji ga je pozvao to vidio, rekao je sam sebi "Da je ovaj covjek prorok, znao bi tko je ova žena koja ga dodiruje i na kakvu je lošem glasu." MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA No, Isus odbija osuditi je pa cak i otkloniti njezinu gestu. On je zapravo prepoznaje kao znak "da su joj njezini brojni grijesi sigurno oprošteni jer inace ne bi mogla iskazati tako veliku ljubav". "Vjera te tvoja spasila", kaže joj Isus. "Idi u miru." Ova prica o ženi na lošem glasu, alabastrenoj posudi, raspuštenoj kosi, "brojnim grijesima", oboljeloj svijesti, pomasti, pranju i ljubljenju nogu, tijekom vremena postali su dramaticni vrhunac price o Mariji Magdaleni. Ta ce scena biti eksplicitno povezana s njom te ponovljena iznova i iznova od strane velikih kršdanskih umjetnika. Cak i ležerno citanje ovog teksta, kolikogod napunilo njegovu jukstapoziciju stihovima koji slijede, ukazuje da te dvije žene nemaju nikakve veze jedna s drugom — da uplakana pokajnica nema veze s Marijom iz Magdale ništa više nego što ima s Ivanom ili Suzanom. Ostali stihovi u drugim Evandeljima samo pridonose složenosti. Matej, na primjer, donosi pricu o istom dogadaju, ali, da bi iznio drukciji zakljucak i s pridodanim kljucnim detaljem: Isus je bio u Betaniji u kudi Šimuna gubavca kada mu je prišla žena s alabastrenom posudom punom najskuplje pomasti i izlila je na njegovu glavu dok je sjedio za stolom. Kada su to vidjeli, ucenici su bili ogorceni. "Zašto takvo rasipanje?" rekli su. "Ovo je moglo biti prodano po visokoj cijeni a novac dan siromašnima." Isusu je to zamijetio. "Zašto uznemirujete ženu?" rekao im je... "Kada je izlila ovu pomast na moje tijelo, ucinila je to da me pripremi za pokop. Zaista, kažem vam, gdjegod po cijelom svijetu ova Radosna vijest bude objavljena, to što je ona ucinila takoder de biti ispricano, u sjedanje na nju." Ovaj ulomak pokazuje ono što znanstvenici koji se bave Biblijom obicno smatraju svojstvom usmene tradicije iz koje je Evandelje izraslo. Umjesto Lukina Farizeja cije je ime Šimun, kod Mateja nalazimo "Šimuna gubavca". To pomazivanje posebice se odnosi na tradicionalno premazivanje mrtvaca uljem, tako da funkcionira kao eksplicitan nagovještaj Isusove smrti. Kod Mateja, a i kod Marka, prica o neimenovanoj ženi stavlja njezino prihvadanje Isusove smrti u veliki kontrast odbijanju (muških) ucenika da Isusova predvidanja o vlastitoj smrti shvate ozbiljno. No, u drugim ulomcima Marija Magdalena povezuje se po imenu s Isusovim pokopom, što objašnjava zašto je bilo lako pomiješati tu anonimnu ženu s njom.
U stvari, s ovim dogadajem i Matejeva i Markova prica pocinju se kretati prema vrhuncu Raspeda, jer jedan od ucenika — "covjek zvan Juda" — odlazi, u sljededoj recenici, glavnom svedeniku da izda Isusa. U ulomcima o pomazanjima, žena je prepoznata po "alabastrenoj Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE posudi", ali su kod Luke, koji ne spominje pogrebni obred, uocljivi i jasni erotski tonovi: covjek toga vremena trebao bi vidjeti raspuštenu ženinu kosu samo u intimnosti spavade sobe. Uvreda koju su osjetili svjedoci kod Luke tice se seksa, dok se kod Mateja i Marka tice novca. I, kod Luke, ženine suze, zajedno s Isusovim rijecima, definiraju susret kao pokajanje bijednice.
No, komplikacije se gomilaju. Matej i Marko kažu da se dogadaj s pomazanjem dogodio u Betaniji, što je detalj s odjekom u Evandelju po Ivanu koje sadrži još jednu Mariju, sestru Marte i Lazara, ali i još jednu pricu o dogadaju pomazanja: Šest dana prije Pashe Isus je otišao u Betaniju, gdje je bio Lazar, kojega je uskrsnuo iz mrtvih. Tamo su mu priredili veceru; Marta ga je posluživala a Lazar je bio medu onima za stolom. Marija je donijela funtu vrlo skupe pomasti, cistoga narda, i njome je pomazala noge Isusove, brišudi ih svojom kosom. Juda prigovara u ime siromašnih i još jednom se pokazuje da Isus brani ženu. "Pusti je na miru; morala je sacuvati tu pomast za dan mojega pokopa", kaže on. "Imat deš siromašne uz sebe uvijek, ali nedeš uvijek imati mene". Kao i prije, pomazanje nagoviješta Raspede. Tu su još i nezadovoljstvo i ljutnja zbog rasipanja luksuzne robe, pa smrt i novac odreduju sadržaj susreta. No, raspuštena kosa isto tako naznacuje erotsko. Isusova smrt na Golgoti, gdje je Marija Magdalena brzo prepoznata kao jedna od žena koje su odbile napustiti ga, vodi do onoga što je daleko najvažnija potvrda o njoj. Sva cetiri Evandelja (i još jedan rani kršdanski tekst, Evandelje po Petru) eksplicitno ju imenuju kao prisutnu kod groba, a kod Ivana ona je prva svjedokom Isusovog Uskrsnuda. To je — a ne pokajanje, niti odricanje od seksa — ono na što ona najviše polaže pravo. Za razliku od muškaraca koji su se razbježali i pobjegli, koji su izgubili vjeru, koji su izdali Isusa, žena je ostala. (Iako pamdenje kršdana slavi taj cin odanosti, njegov povijesni kontekst vjerojatno je bio manje plemenit: bilo je mnogo vjerojatnije da de muškarci iz Isusova društva biti uhapšeni nego žene.) A glavna medu njima je Marija Magdalena. Evandelje po Ivanu pricu iznosi žestoko: Bilo je vrlo rano prvoga dana u tjednu i još uvijek mracno kada je Marija iz Magdale došla do groba. Vidjela je da je kamen pomaknut s groba i otrcala je Šimunu Petru i još jednom uceniku, kojega je Isus volio. "Odnijeli su Gospodina iz groba" rekla je "i ne znamo kamo su ga stavili". Petar i ostali požure do groba da vide i sami, a zatim se ponovno razilaze. MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA U meduvremenu je Marija stajala ispred groba, placudi. A zatim se, još uvijek placudi, sagnula da pogleda unutra i ugledala dvojicu andela u bijelom kako sjede tamo gdje je prije bilo Isusovo tijelo, jedan kod glave a drugi kod nogu. Rekli su "Ženo, zašto placeš?" "Odnijeli su mog Gospodina", odgovorila je ona "i ne znam kamo su ga stavili". Dok je to govorila, okrenula se i vidjela Isusa kako
stoji ondje, iako ga nije prepoznala. Isus je progovorio: "Ženo, zašto placeš? Koga tražiš?" Pretpostavljajudi da je on vrtlar, ona je odgovorila "Gospodine, ako ste ga vi odnijeli, recite mi kamo ste ga stavili a ja du idi ukloniti ga ". Isus je zazvao "Marijo!" Ona ga je tada prepoznala i kazala mu na hebrejskom "Rabbuni!" — što znaci Gospodar. Isus joj je rekao "Nemoj se držati mene jer se nisam još uzdigao do ... mojega Oca i tvojega Oca, do mojeg Boga i tvojeg Boga". Pa je Marija iz Magdale otišla i ispricala ucenicima da je vidjela Gospodina i da joj je rekao to. Prica o Isusu pripovijedana je i pripovijedana ponovno u tim prvim desetljedima, pripovjedne prilagodbe u dogadaju i karakteru bile su neizbježne, a zamjena jedne drugom bila je oznaka nacina na koji su Evandelja prenošena. Vedina je kršdana bila nepismena; svoje su tradicije usvajali kroz
složeno djelovanje sjedanja i interpretacije, a ne uz pomod povijesti, što je tek u konacnici vodilo do tekstova. Jednom kada su sveti tekstovi bili autoritativno uspostavljeni, egzegeti koji su ih tumacili mogli su napraviti pažljive razlike, cuvajudi popis žena odvojenim, ali obicni propovjednici bili su manje oprezni. Prepricavanje anegdota za njih je bilo kljucno, pa je bilo sigurno da de do izmjena dodi. Višestrukost Marija sama po sebi bila je dovoljna da pomiješa stvari — kao što su bili i razliciti iskazi o pomazanju, što je na jednom mjestu djelo prostitutke raspuštene kose, na drugom skromne nepoznate žene koja Isusa priprema za grob, a na tredem voljene prijateljice imenom Marija. Žene koje placu, iako u rasponu okolnosti, pojavljuju se kao motiv. Kao i kod svake price, erotski detalji dobivaju na važnosti, osobito zato što je Isusov stav prema ženama sa seksualnom prošlosti bila jedna od stvari koja ga je razlikovala od ostalih ucitelja tog vremena. Ne samo da je Isus zapamden po tome što se prema ženama ponašao s poštovanjem, kao prema jednakima u svom krugu; ne samo da je odbio svesti ih na njihovu seksualnost, nego je Isus bio izricito prikazan kao covjek koji je volio žene, i kojega su žene voljele. Vrhunac tih tema dogada se u vrtu s grobom, s tom jednom rijecju obradanja "Marijo!" To je bilo dovoljno da ga ona prepozna i njezina je reakcija jasna iz onoga što on sljedede izgovara "Nemoj se držati mene". Štogod bilo prije, govor tijela izmedu Isusa i Marije iz Magdale sada mora biti drukciji. Od ovih razlicitih, odvojenih niti — razne ženske figure, pomast, Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE kosa, plac, nevidena intimnost kod groba — stvoren je novi lik Marije Magdalene. Od niti je, to jest, satkana tapiserija — jedna pripovjedna linija. Kroz vrijeme ta je Marija prošla put od važne ucenice ciji je superioran status ovisio o povjerenju što joj ga je sam Isus poklonio do kurve pokajnice ciji je status ovisio o erotskom naboju njezine prošlosti i nesredi njezine oboljele svijesti. Dijelom je takav razvoj proizašao iz prirodnog poriva da se fragmenti Biblije vide kao cjeline, da se razdvojena prica složi, a zasebne odluke i posljedice stope u jednu dramu. To je kao da je Aristotelovo nacelo jedinstva, navedeno u Poetici, nametnuto cinjenici tekstova koji su temelj kršdanstva. Tako bi, na primjer, iz diskretne epizode u pricama iz Evandelja neki citatelji cak stvorili daleko jedinstveniju — mnogo uvjerljiviju i mnogo više zadovoljavajudu — legendu prema kojoj je Marija iz Magdale bila neimenovana žena udata na svadbenoj svecanosti u Kani, gdje je Isus pretvorio vodu u vino. Njezin je suprug, u toj prici, bio Ivan kojega je Isus odmah unovacio da bude jedan od Dvanaestorice. Kada je Ivan otišao iz Kane s Gospodinom, ostavljajudi za sobom svoju novu suprugu, ona se onesvijestila u napadu usamljenosti i ljubomore te se pocela prodavati drugim muškarcima. Opet se pojavljuje u prici kao do tada ozloglašena preljubnica koju Farizeji dovlace pred Isusa. Kada Isus odbija osuditi je, ona uvida strahotu svojeg ponašanja. Nakon toga je otišla i donijela svoju dragocjenu pomast te je nanijela na njegove noge, placudi od tuge. Otada ga je slijedila, uz cistodu i predanost, a njezina je ljubav ostala nekonzu-mirana — "Ne dodiruj me!" — i to snažnija upravo
zbog toga. Takva žena živi dalje kao Marija Magdalena u Zapadnjackom kršdanstvu i u svjetovnoj Zapadnjackoj imaginaciji, sve do, recimo, rock-opere Isus Krist Superstar u kojemu Marija Magdalena pjeva "Ne znam kako da ga volim ... On je samo covjek, a imala sam toliko mnogo muškaraca prije ... toliko ga
želim. Toliko ga volim". Prica ima bezvremensku privlacnost, kao prvo, zato što pitanje "kako" — treba li ljubav biti eros ili agape; senzualna ili spiritualna; pitanje žudnje ili konzumacije — definira ljudsko stanje. Ono što cini sukob univerzalnim jest dvojno iskustvo seksa: kao nužnog sredstva reprodukcije i kao ludila strastvenog susreta. Za žene, majcinsko može biti u suprotnosti s erotskim, napetošdu koja kod muškaraca može biti svedena na dobro poznate suprotstavljene fantazije o Madoni i kurvi. Ovo pišem kao muškarac, a ipak mi se cini da je kod žena ta napetost izražena u stavovima ne prema muškarcima, nego prema samoj ženskosti. Slika Marije Magdalene izražava takve napetosti i iz njih izvlaci snagu, osobito kada joj je par slika one druge Marije, Isusove majke. Kršdani mogu štovati Blaženu Djevicu, no Magdalena je ta s kojom se identificiraju. Ono što je cini privlacnom jest to što nije samo kurva nasuprot Madoni koja je Isusova majka, nego to što u sebi sjedinjuje oba MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA lika. Cista zahvaljujudi svom pokajanju, ipak ostaje žena s prošlošdu. Njezino preobradenje samo povedava njezinu erotsku privlacnost, umjesto da je ukloni. Jad samo-optuživanja, poznat na ovaj ili onaj nacin svakom ljudskom bidu, nalazi olakšanje u figuri cije je ponizno pokajanje je uvjet oporavka. To što je žali zbog izopacenog života seksualnog objekta koji je vodila cini je samo još ucinkovitijom kao nekoga koga bismo mogli nazvati pokajnickim objektom. Stvaranje lika Marije Magdalene kao prostitutke pokajnice možemo promatrati kao posljedicu pritisaka svojstvenih pripovjednoj formi i pra-iskonskom porivu da izrazimo neizbježne napetosti seksualnog nemira. No, ništa od toga nije bilo glavni cimbenik u preobrazbi slike Marije Magdalene, od one koja je osporavala mizogine pretpostavke muškaraca do one koja ih je potvrdivala. Najvažniji cimbenik u toj preobrazbi bila je, u stvari, manipulacija njezinom slikom od strane baš tih muškaraca. Promjeni je trebalo dugo vremena da se ostvari — punih prvih 600 godina kršdanske ere. Ponavljam, korisno je na umu imati kronologiju, s pozornošdu usmjerenom na položaj žena u Isusovu pokretu. Prva je faza vrijeme samog Isusa i mnogo je razloga da vjerujemo kako su, prema njegovu ucenju i u njegovu krugu, žene zato imale prava kao potpuno jednake. U drugoj fazi, kada su norme i pretpostavke Isusove zajednice zapisane, jednakost žena odražava se u pismima sv. Pavla (oko 50. — 60.), koji imenuje žene kao prave partnere -— svoje partnere — u kršdanskom pokretu, i u izvješdima iz Evandelja koja pružaju dokaze o Isusovim stavovima te isticu žene cija hrabrost i vjernost stoje kao vidljiva suprotnost kukavicluku muškaraca. No, do trede faze — nakon što su Evandelja napisana, ali prije nego što je Novi Zavjet definiran kao takav — Isusovo odbacivanje prevladavajude muške dominacije u kršdanskoj je zajednici potkopavano. Sama Evandelja, pisana u onih nekoliko desetljeda nakon Isusa, mogu se citati kao naznaka tog potkopavanja zbog isticanja autoriteta "Dvanaestorice", koji su svi muškarci. (Potpunoiskljucivo muški sastav "Dvanaestorice" izricito iskorištava Vatikan danas da iskljuci žene iz
zaredivanja.) No, u novozavjetnim knjigama, rasprava medu kršdanima oko položaja žena u zajednici je implicitna, a postaje prilicno eksplicitna u ostalim svetim tekstovima iz tog ranog razdoblja. Možda nije iznenadenje da figura koja najviše utjelovljuje imaginativni i teološki sukob oko položaja žena u "Crkvi", kako se sama pocela nazivati, jest Marija Magdalena.
Ovdje je korisno prisjetiti se ne samo kako su sastavljeni tekstovi Novog Zavjeta, nego i kako su odabrani kao sveta književnost. Popularna pretpostavka je da su Poslanice Pavla i Jakova i cetiri Evandelja, zajedno s Djelima Apostolskim i Knjigom Otkrivenja, bili otprilike ono što je zajednica ranih kršdana imala kao temeljne spise. Smatra se da ti tekstovi, Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE za koje se vjerovalo da su "inspirirani Duhom Svetim", sadrže nešto što je Bog prenio Crkvi, te su pridruženi prethodno "inspiriranim" i odabranim knjigama Starog Zavjeta da bi tvorili "Bibliju". No, kršdanske svete knjige (poput svetih knjiga judaizma, kada smo ved kod toga) nastale su procesom daleko složenijim (i ljudskijim) od toga. Naglo širenje Radosne vijesti o Isusu po mediteranskom svijetu znacilo je da su udaljene kršdanske zajednice nastajale posvuda. Postojala je živa raznolikost vjerovanja i praksi, koja se odražavala u oralnim tradicijama a, kasnije, i u tekstovima što su ih te zajednice koristile. Drugim rijecima, bilo je mnogo drugih tekstova koji su mogli biti ukljuceni u "kanon" (ili popis), ali nisu. Tek do cetvrtog stoljeda uspostavljen je popis kanoniziranih knjiga koje danas poznajemo kao Novi Zavjet. To je znacilo prekretnicu na putu prema samoodredenju Crkve upravo nasuprot judaizmu. U isto vrijeme, a nešto suptilnije, Crkva je bila na putu prema poimanju same sebe u suprotnosti sa ženama. Kada je Crkva pocela ojacavati "pravovjerje" onoga što je smatrala Svetom knjigom i njezinim doktrinom odredenim kredom, odbaceni tekstovi — a ponekad i ljudi koji su ih cijenili, poznati i kao heretici — bili su uništeni. To je djelomicno bilo pitanje teološke rasprave — Ako je Isus bio božanstvo, na koji nacin je to bio? — a djelomicno povlacenja granica protiv judaizma. No, na djelu je takoder bila i izrazito filozofska istraga, jer su kršdani, poput svojih poganskih suvremenika, nastojali definirati odnos izmedu duha i tvari. Medu kršdanima ta de se rasprava uskoro usredotociti na seksualnost — a njezino de bojno polje biti egzistencijalna napetost izmedu muškarca i žene. Kada su svete knjige kanonizirane, koji su tekstovi iskljuceni i zašto? To je dug put, ali vradamo se natrag našem predmetu jer je jedan od najvažnijih kršdanskih tekstova koji se može nadi izvan Novog Zavjeta takozvano Evandelje po Mariji, prepricavanje price o Isusovom pokretu u kojemu se Marija Magdalena (koja bez sumnje nije žena s alabastrenom posudom) pojavljuje kao jedna od najmodnijih voda. Baš kao što su se "kanonska" Evandelja pojavila iz zajednica koje su same sebe povezivale s "Evandelistima" koji možda nisu zaista "napisali" te tekstove, ovo je nazvano po Mariji ne zato što ga je ona "napisala", nego zato što se pojavilo iz zajednice koja je priznavala njezin autoritet. Bilo uz pomod represije bilo zanemarivanjem, Evandelje po Mariji izgubljeno je u ranom razdoblju — baš kao što je stvarna Marija Magdalena pocela nestajati u previjajudoj muci kurve pokajnice i baš kao što su žene nestajale iz užeg kruga Crkve. Ponovno se pojavilo 1896. godine, kada se dobro ocuvana, iako nepotpuna petostoljetna kopija dokumenta datiranog u drugo stoljede pojavila ponudena na prodaju u Kairu. Na kraju su pronadeni i ostali fragmenti tog teksta. Tek polagano kroz 20. stoljede znanstvenici su poceli cijeniti ono što je ponovno otkriveno
MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA Evandelje otkrivalo, u procesu koji je kulminirao 2003. godine objavljivanjem knjige Evandelje po Mariji iz Magdale: Isus i prva žena Apostol Karen L. King.
Iako je Isus odbacivao mušku dominaciju, što simbolizira njegovo davanje ovlasti Mariji Magdaleni za širenje Radosne vijesti o Uskrsnudu, muška dominacija postepeno je ostvarila modan povratak unutar Isusova pokreta. No, da bi se to dogodilo, davanje ovlasti Mariji Magdaleni moralo je biti preoblikovano. Možemo vidjeti da se upravo tako nešto dogada u Evandelju po Mariji. Na primjer, Petrova nadmodnost je drugdje uzeta zdravo za gotovo (kod Mateja Isus kaže "Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit du Crkvu svoju"). Ovdje se on klanja njoj: Petar je rekao Mariji "Sestro, znamo da te Spasitelj volio više od svih ostalih žena. Kazuj nam rijeci Spasitelja koje pamtiš, stvari za koje znaš da ih mi ne znamo jer ih nismo culi." Marija je odgovorila "Poducit du vas onome što je skriveno od vas". I pocela im je govoriti te rijeci. Marija se prisjeda svoje vizije, neke vrste ezotericnog opisa uspona duše. Ucenici Petar i Andrija su uznemireni — ne onim što ona govori, nego time kako to zna. I sada se ljubomorni Petar žali svojim drugovima "Zar ju je *Isus+ odabrao radije nego nas?" To izaziva oštar ukor jednog drugog apostola, Levija, koji kaže "Ako je Spasitelj nju ucinio vrijednom, tko si onda ti da je odbacuješ sa svoje strane?" To je bilo pitanje ne samo o Mariji Magdaleni, nego o ženama opdenito. Ne bi trebalo biti iznenadenje, imajudi na umu kako je uspješno iskljucujuda dominacija muškaraca uspostavljena u Crkvi "Otaca", što je Evandelje po Mariji bilo jedan od tekstova ostavljenih po strani u cetvrtom stoljedu. Kao što taj tekst pokazuje, rana slika o Mariji kao Isusovu apostolu od povjerenja, koja ima svoj odraz cak i u kanonskim tekstovima Evandelja, pokazala se kljucnom preprekom za uspostavu te muške dominacije, što je razlog zbog kojega je, bez obzira kakve "hereticke" probleme to evandelje postavljalo, ta slika morala biti izmijenjena u sliku podložnosti. Istodobno je naglašavanje seksualnosti kao korijena svih zala služilo za potlacivanjem svih žena. Anticki je rimski svijet bio prepun duhovnosti koje su mrzile tjelesno — stoicizam, manihejstvo, neoplatonizam — a one su utjecale na kršdansku misao baš dok se zgušnjavala u "doktrinu". Tako se potreba da se liku Marije Magdalene oduzme mod zato da se njezine sestre nasljednice u Crkvi ne bi s muškarcima borile za mod, miješala s porivom da se diskreditira žene opdenito. To je najucinkovitije napravljeno svodenjem žena na njihovu seksualnost, cak iako je i sama Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE seksualnost bila svedena na podrucje iskušenja, sam izvor ljudske nedo-stojnosti. Sve to — od pripisivanja seksualnosti Mariji Magdaleni preko naglašenog štovanja Marije, Isusove majke, do prihvadanja celibata kao svedenickog ideala, marginaliziranja ženske odanosti, promjene ljubavi i poštovanja kao samoodricanja, osobito kroz pokajnicke kultove — krajem šestog stoljeda došlo je do
neke vrste definirajudeg vrhunca. Upravo su tada svi filozofski, teološki i svedenicki porivi zaokrenuli natrag prema Svetoj knjizi, u potrazi za konacnim odobrenjem za tisak onoga što je do tada postalo cvrsta kulturna predrasuda. Tada je položena pruga kojom de Crkva — i Zapadnjacka imaginacija — krenuti odredenim putem. Papa Grgur I. (oko 540. — 604.) roden je kao plemid i bio je prefekt grada Rima. Nakon oceve smrti, odrekao se citave svoje imovine i pretvorio je svoju palacu u Rimu koja mu je bila dom, u samostan u kojemu je postao skromni redovnik. Bilo je to doba kuge, i prethodni je papa, Pelagije II., preminuo od iste. Kada je sveti Grgur izabran da ga naslijedi, odmah je istaknuo pokajnicke oblike štovanja kao
nacin zaštite od te bolesti. Njegov je pontifikat obilježen ucvršdivanjem discipline i misli, istodobno razdoblje reforme i osmišljavanja. No, sve se to dogadalo s kugom kao pozadinom, u pesimisticnom stanju u kojemu je prezrena pokajnica Marija Magdalena, štitedi od duhovne kuge prokletstva i osude, mogla dodi na svoje. Uz Grgurovu pomod, uspjela je. Poznat još i kao Grgur Veliki, on ostaje jedna od najutjecajnijih figura od svih papa, a u slavnom nizu propovijedi o Mariji Magdaleni, održanima u Rimu otprilike oko godine 591., stavio je pecat na ono što je dotada bilo uobicajeno ali neposvedeno citanje njezine price. Time je proturjecna Marijina slika bila, rijecima Sušan Haskins, autorice knjige Mary Magdalene: Myth and Metaphor, "konacno ucvršdena ... za gotovo cetiri stotine godina". Sve se vratilo na one tekstove iz Evandelja. Prolazedi kroz pomna išci-tavanja kod egzegeta — razlicite Marije, grešne žene — koja su hrabri spoj likova ucinila teško održivim, Grgur je, sa svog položaja autoriteta, ponudio vlastito dešifriranje važnih tekstova iz Evandelja. Uspostavio je kontekst unutar kojega se od tada nadalje mjerilo njihovo znacenje: Ona koju Luka naziva grešnom ženom, koju Ivan zove Marijom, vjerujemo da je to Marija iz koje je istjerano sedam vragova prema Marku. A što tih sedam vragova predstavljaju ako ne sedam grijeha? Ondje je bila — žena s "alabastrenom posudom" koju je sam Papa imenovao kao Mariju iz Magdale. Oslikao ju je: Jasno je, brado, da je žena prethodno koristila pomast da namiMARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA riše svoje tijelo u zabranjenim djelima. Ono što je ondje besramno pokazivala sada je nudila Bogu na hvale vrjedniji nacin. Žudjela je zemaljskim ocima, ali su sada uz pomod pokajanja izjedene suzama. Pokazala je svoju kosu da istakne svoje lice, ali sada njezina kosa suši njezine suze. Svojim je usnama izgovarale ohole stvari, ali je, ljubedi Gospodinovih nogu, svoje usne položila na noge Iskupitelja. Dakle, za svaki užitak koji je imala u sebi, sada je sebe prinosila kao žrtvu. Pretvorila je masu svojih zlodjela u vrline kako bi služila Gospodinu potpuno u pokajanju. Papino obradanje "bradi" je kljuc. Kroz srednji vijek i razdoblje pro-tureformacije do modernog doba i prosvjetiteljstva, redovnici i svedenici citali bi Grgurove rijeci i kroz njih su citali same tekstove Evandelja. Plemeniti vitezovi, redovnice koje su osnivale kude za neudane majke, udvorni ljubavnici, ocajni grešnici, razocarani neženje i beskrajna povorka propovjednika smatrala je Grgurovo citanje doslovnom istinom Evandelja. Sveti spis, izmijenivši ono što se stvarno dogodilo za Isusova života, i sam je bio izmijenjen.
Muškarci u Crkvi koji su imali koristi od toga, zauvijek poštedeni prisutnosti žena u svojim svetištima, nisu mogli znati da se dogodilo baš to. Stvorivši mit, nisu pamtili daje bio izmišljen. Njihova Marija Magdalena — ni fikcija, ni spoj a ni izdaja nekada poštovane žene — postala je jedina Marija Magdalena koja je ikada postojala.
To zatiranje tekstualnih razlika služilo je za docaravanje ideala vrline koji je svoj žar izvlacio iz toga što je bio vizija neženje, propisana za neženje. Pretjerano zanimanje Grgura Velikog za prošlost posrnule žene — za što je ulje korišteno, kako je kosa prikazana, usta — dovela je u središte crkvenog štovanja neodredenu izazovnu energiju koja de cvasti pod patronatom jednog od najpoštovanijih papa reformista u Crkvi. Na kraju je, Magdalena, kao ogoljeli predmet slikarske preokupacije renesanse i baroka, postala figura ništa manje nego svete pornografije, jamcedi uvijek požudnoj bludnici — cak i ako je to sada požuda za ekstazom svetosti — stalno mjesto u katolickoj imaginaciji. Tako je Marija iz Magdale koja je najprije bila snažna žena uz Isusa, "postala", u sažetku Haskinsove, "iskupljena kurva i kršdanski model pokajanja, figura jednostavna za rukovanje i kontrolu, te ucinkovito oružje i instrument propagande protiv njezina spola". Bilo je razloga narativne forme zbog kojih se to dogodilo. Bilo je zauzdavanja seksualnog nemira u toj slici. Bilo je i ljudskog razumijevanja u prici koja je isticala mogudnost oproštaja i iskupljenja. No, ono što je najviše poticalo antiseksualnu seksualizaciju Marije Magdalene bila je muška potreba za dominacijom nad ženama. U Katolickoj crkvi, kao i drugdje, taje potreba još uvijek zadovoljena. POBOŽNA GRESNICA Dvije tisude godina opsjednutosti Marijom Magdalenom JOAN ACOCELLA* Ako je nekome potrebno više dokaza o ulozi Marije Magdalene kao "hit" djevojke za pocetak dvadeset i prvog stoljeda — više, to jest, od njezine uloge zvijezde romana i filma Da Vincijev kod, najprodavanije knjige i filma našega vremena — nego koja bolja glazura na torti od imati njezin vlastiti podulji clanak u pomodnom, otmjenom casopisu New Yorker? Clanak Joan Acocella u Neu> Yorkeru, objavljen pocetkom 2006. godine, jedan je od najboljih uvoda u golemi materijal raspri i rasprava o Mariji Magdaleni ikada napisan zbog cega smo ga ovdje ukljucili. Redoviti posao Acocelle je plesna kritika — u stvari, široko je prepoznata kao dio šacice ljudi koji su uspostavili plesnu kritiku kao zasebnu modernu umjetnicku formu. Možda ju je upravo ta izloženost plesu i njegovoj snažnoj, prai-skonskoj, ponekad svetoj, ponekad ekstaticnoj, ponekad erotskoj, ponekad u funkciji zamjenjivanja rodnih uloga u ljudskoj povijesti, ucinila posebice osjetljivom za neke od nijansi u raspravi o Mariji Magdaleni. U svakom slucaju, Joan Acocella izvanredno piše o plesu, ali i o drugim temama od važnosti za raspravu o Mariji Magdaleni. U svojoj prijelomnoj knjizi o americkoj spisateljici s pocetka
dvadesetog stoljeda, Willi Cather, Acocella se morala pozabaviti ženskom figurom kojoj su pripisivane mnoge razlicite, medusobno suprotstavljene uloge — populisticke Ijevicarke, konzervativne hraniteljice nestale romanticne ere, klasicne kršdanske idealistice, osnažene, samostalne žene i seksom opsjednute lezbijke, da spomenemo samo nekoliko, lako je bila više nego sposobna dešifrirati simboliku u djelu Catherove, Acocella je takoder odbila pretjerano tumacenje simbolicnog sadržaja, dodajudi da za neke kriticare "Nijedno drvo ne može izrasti, nijedna rijeka tedi u krajolicima Catherove a da to nisu penis ili menstruacija". U suvremenoj raspravi o Mariji Magdaleni naidi de na
nešto što bi moglo biti slican trend pretjeranog posezanja za tumacenjem simbolicnog sadržaja u tekstovima i umjetnickim djelima. ' Copyright © Joan Acocella. Tekst je objavljen u casopisu New Yorker i prenesen je uz dopuštenja autorice. MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICAAcocella je takoder mnogo pisala o psihologiji, ukljucujudi i rad velicine knjige posveden posebice ženama i poremedaju višestruke osobnosti. Njezina kritika lakode s kojom se složeni psihološki sindromi obilježavaju i pogrešno shvadaju osobito kod žena možda joj je isto tako pružila poseban uvid u one biblijske referencije na Isusovo istjerivanje "sedam demona" iz Marije Magdalene. Mnogi od strucnjaka na koje se pozivamo za Tajne Marije Magdalene citirani su i kod Acocelle u njezinu eseju. Medu njima su Bruce Chilton, Sušan Haskins, Katherine Jansen, Marvin Meyer, Elaine Pagels, Jane Schaberg i Margaret Stabird, izmedu ostalih. Stavovi svakog od spomenutih strucnjaka dobro su zastupljeni drugdje u Tajnama Marije Magdalene, pa naši citatelji moraju samo pogledati naš sadržaj da bi pronašli njihova stajališta razradena detaljnije. Katolicka crkva u ovom trenutku vjerojatno ima dovoljno svog posla i bez briga oko popularne fikcije, no, Rim nije mogao ne primijetiti da je Da Vincijev kod Dana Brovvna, roman koji tvrdi da je Isus bio oženjen, na Timesovu popisu bestselera ved gotovo tri godine. (Poruka romana uskoro de biti prenesena još šire: izdanje mekog uveza treba izadi sljededeg mjeseca, a filmska verzija pocet de se prikazivati u kinima u svibnju.) Brovvn zasigurno nije prvi koji je ustvrdio da je Isus imao spolni život — to je izjavio Martin Luther — ali, najzloglasnija objava te teorije bila je knjiga iz 1982. godine, Sveta krv, Sveti Gral Michaela Baigenta, Richarda Leigha i Henrvja Lincolna. Sveta krv, koja je bila i jedan od glavnih izvora za Da Vincijev kod, kaže daje nakon Raspeda Isusova supruga, s barem jednim od njihove djece pobjegla u Francusku, gdje su se njihovi potomci oženili u dinastiju Merovinga a ima ih i danas. No, nitko nije znao za to jer, prema autorovu zapletu, tu tajnu ved tisudu godina dobro cuva tajno društvo nazvano Sionski priorat. Knjiga donosi fantasticno razradenu teoriju urote — koja ukljucuje Leonarda da Vincija, Isaaca Newtona, Victora Hugoa i Jeana Cocteaua (svi su "veliki meštri" Sionskog priora-ta), plus Emmu Calve i razne druge ljude — koju je nemogude ukratko sažeti, ali konacni je zakljucak da je Priorat sada spreman objaviti svoju pricu. Autori upozoravaju da organizacija namjerava uspostaviti teokratske Ujedinjene Europske države, s Isusovim potomkom kao svedenikom-kraljem, no u kojima bi stvarni posao vladanja vodila jedna druga strana — Sionski priorat, na primjer. A tko je žena koja je izazvala sve te probleme? Tko je žena koja se vjencala s Isusom i rodila njegovo potomstvo te time položila temelje za rušenje kulture post-prosvjetiteljstva? Marija Magdalena.
Marija Magdalena spominje se samo cetrnaest puta u Novom Zavjetu. Luka i Marko opisuju je kao subjekt jednog od Isusovih egzorcizama Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE — istjerao je "sedam vragova" iz nje — i kao jednu od nekolicine žena koje su ga slijedile. U sva cetiri Evandelja ona je prisutna kod Raspeda. A ipak njezina uloga ostaje beznacajna sve dok odjednom,
nakon Kristove smrti, postaje silno uvelicana. Svako od Evandelja pripovijeda pricu malo drukcije, ali, u osnovi, Magdalena, bilo sama bilo s drugim ženama, odlazi na grob tredeg dana da bi pomazala Isusovo tijelo, i upravo njoj (ili njima) andeo ili sam Krist objavljuje da je ustao iz mrtvih i upuduje je da to prenese njegovim ucenicima. Ta je uputa dala Magdaleni potpuno novi položaj. Uskrsnude je dokaz istinitosti kršdanske vjere. Kao prva osoba koja ga objavljuje Marija Magdalena postala je, kako je kasnije opisana, "prva medu apostolima". No, to je bio problem. Zašto ona? Zašto osoba koja se prije spominje samo u prolazu? Iznad svega, zašto žena? Cinjenica da sva cetiri Evandelja navode da je Magdalena bila ta uvjerljivo pokazuje da je to stvarno ono što su ljudi pripovijedali da se dogodilo. No, ako je ved tako, morala je biti poboljšana. A to je bar bilo lako. Danas, uz tolike strucnjake za tumacenje Biblije, moramo se uzrujavati oko toga što Biblija zapravo kaže, no u prvim stoljedima nakon Kristove smrti takva su pitanja bila manje važna jer ljudi nisu znali citati. Cetiri su Evandelja, najvedim dijelom, zbirke oralnih tradicija. Kada su zapisane služile su kao vodic za propovijedanje, ali samo kao vodic. Propovjednici su ih uljepšavali slobodno, a umjetnici — u stvari, svi — napravili su svoje prilagodbe. Engleska znanstvenica Marina VVarner dokazuje to u svojoj knjizi o Djevici Mariji, "Alone of Ali Her Sex" (1976.). Kako pokazuje VVarnerova, mnogih detalja rodenja Kristova koji su nam tako poznati sa slika, iz himni i školskih priredaba — "sijeno i snijeg i miris toplih životinjskih tijela" — u Novom Zavjetu nema. Ljudi su ih izmislili jer su željeli bolju pricu. Slicno su tako izmislili i bolju Mariju Magdalenu. Isus je, za svoje doba i okruženje, bio izraziti neseksist. U Samariji, kada je razgovarao sa ženom na bunaru — to je najdulji osobni razgovor koji vodi u cijeloj Bibliji — njegovi su se ucenici "cudili", jer židovski muškarac nije u javnosti razgovarao sa ženom koja mu nije bila u rodu. U jednoj drugoj epizodi, kod Luke, Isus vecera sa Šimunom Farizejem kada "žena u gradu", "grešnica" — vjerojatno prostitutka — ulazi u kudu, pere Isusove noge svojim suzama, suši ih svojom kosom, ljubi ih a zatim ih maže balzamom iz posude. Šimun kaže Isusu da on sigurno nije prorok ako može prihvatiti pocast takve osobe. Krist odgovara da mu je "grešnica" iskazala više ljubavi nego što je to ucinio Šimun. Prema nekim znanstvenicima Kristova ravnodušnost po pitanju spola bila je štovana u nekim ranokršdanskim zajednicama u kojima su žene bile i vode. No, do drugog stoljeda, kada se takozvana "ortodoksna ili pravovjerna Crkva" ucvrstila, žene su bile gurnute u stranu, zajedno s onim što se smatralo da predstavljaju: seksom. Sve do dvanaestog stoljeda MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA
nisu svi svedenici Rimokatolicke crkve bili apsolutno obavezni živjeti u celibatu, ali poziv na celibat poceo se javljati mnogo ranije, a spisi crkvenih otaca bili su vrlo strogi prema seksu. Do cetvrtoga stoljeda Kristova je majka bila proglašena djevicom. Cistoda je postala idealom, a žene, kao poticaj na necistodu, bile su stigmatizirane. Kako je, dakle, objava o Uskrsnudu mogla biti upudena jednoj od te strane? U onome što se doima, u retrospektivi gledano, genijalnim rješenjem, Lukina "grešnica" navedena je kao Magdalena. To je imalo nekog smisla. Luka najprije predstavlja Magdalenu imenom samo dva retka nakon price o "grešnici". Onda je tu bilo "sedam vragova" koje je Krist istjerao iz Magdalene. Kakve bi vragove žena imala osim požude? I, konacno, za razliku od mnogih drugih žena u Evandeljima — Marije, majke
Jakovove, Marije, supruge Kleopasove itd. — Marija Magdalena, koja je spomenuta imenom, opisana je ne odnosom s muškarcem, nego prema gradu iz kojega dolazi, Magdali, bogatom ribarskom naselju na Galilejskom moru. Dakle, Magdalena je vjerojatno bila žena koja je živjela sama, što je bila rijetka i sumnjiva stvar u židovskom društvu toga vremena. Dodajte tome cinjenicu da je Magdala imala reputaciju razvratnoga grada te da je Magdalena ocito imala novca (Luka kaže da se brinula za Isusove potrebe od svoga "imetka") i dolazimo do zakljucka: Marija Magdalena je bila grešnica koja je oprala Isusove noge svojim suzama. Covjek se prvo zapita kako pomaže novoj kampanji cistode u Crkvi da je prvi svjedok Uskrsnuda prostitutka. No, kako je ved spomenuto, Crkva je uglavnom zapela s Marijom Magdalenom. Štoviše, kljucni ton Isusove službe bio je poniznost. Bog koji je odabrao roditi se u staji može isto tako odluciti svoje Uskrsnude objaviti prostitutki. A Lukina grešnica nije bila samo prostitutka, bila je prostitutka koja se pokajala, lijudi suze tako obilne da su bile dostatne da operu noge covjeka koji je upravo hodao prašnjavom cestom do Farizejeve kude. No, kljucni dobitak usadivanja te žene u Mariju Magdalenu bio je u tome što je to Magdaleni davalo neku punodu kao liku dok je istodobno umanjivalo njezin položaj. Spajanje je ved bilo obavljeno do tredeg ili cetvrtog stoljeda, a u šestom ga je stoljedu u propovijedi potvrdio papa Grgur Veliki. Marija Magdalena, jedna od rijetkih samostalnih žena u Novom Zavjetu, postala je kurva. I kao takva, bila je izvanredan uspjeh. Europa, preobradena na kršdanstvo, nije bila zadovoljna time da svi ti sveti ljudi u Bibliji ogranicavaju njihove aktivnosti — ili, što je još važnije, njihove relikvije — na Bliski Istok. I tako je Magdalena, medu ostalima, poslana na zapad. Nakon Raspeda, kaže se, nevjernici su je smjestili u camac bez vesala i gurnuli ga u more, sasvim sigurni da de se camac prevrnuti. No, upravljan Božjom rukom, Magdalenin je camac stigao u Marseille, gdje je provela život u neumornom propovijedanju i preobratila južnu Galiju. Medutim, Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE na kraju se umorna od propovijedanja povukla u špilju na planinskom podrucju Marseillea, gdje je oplakivala svoju ludu mladost i kajala se. Nije nosila odjedu, bila je pokrivena samo svojom dugom kosom (ili, na nekim slikama, odvratnom vrstom krzna). Nije uzimala nikakvu hranu. Jednom na dan andeli bi se spustili da je ponesu na Nebesa gdje bi primila "nebesku hranu" a zatim bi odletjela natrag u svoju špilju. To je trajalo trideset godina a onda ju je jednoga dana njezin prijatelj Maksimin, biskup iz Aixa, pronašao u svojoj crkvi kako lebdi dva lakta iznad tla okružena zborom andela. Smjesta je nestala. Ovo je sažetak raznih prica, a vedinu njih mogude je pronadi u "Zlatnoj legendi", zbirci životopisa svetaca što ju je u trinaestom stoljedu napisao dominikanac Jacobus de Voraigne koji je kasnije
postao nadbiskup Genove. Kaže se da je "Zlatna legenda", poslije Biblije bio najcitaniji tekst iz Srednjega vijeka. Na temelju njega sastavljane su propovijedi, napisane drame, oslikani oltarni ukrasi, pripovijedane price iz dubine srca. Magdalena je, prema nekim izvorima, u Francuskoj postala najomiljenija svetica nakon Djevice Marije. U jedanaestom stoljedu razvio se posebice gorljiv kult Magdalene u burgundskom gradu Vezelavu, cija je crkva tvrdila da ima njezine relikvije — to je tvrdnja na koju je nesumnjivo utjecala cinjenica da je Vezelav na jednoj od glavnih ruta do Santiaga de Compostele u Španjolskoj, tredem najvažnijem odredištu hodocašda kršdana (poslije Jeruzalema i Rima). Vezelav je uskoro postao još jedno važno mjesto hodocašda, što je znatno koristilo lokalnoj
ekonomiji. Godine 1267. redovnici iz Vezelava dali su iskopati relikvije Marije Magdalene ispod crkve — a tom je dogadaju prisustvovao kralj. Neki su se ljudi ipak pitali kako je tijelo Marije Magdalene došlo do Burgundije, jer je, prema legendi, preminula u Provansi. Provansalski princ Karlo od Salerna, pobožan covjek, bio je osobito povrijeden tim preseljenjem. I tako je 1279., samo dvanaest godina nakon ekshumacije u Vezelavu, otkrivena nova garnitura Magdaleninih relikvija u kripti sv. Maksimina, u blizini Aix-en-Provence. Sv. Maksimin postao je popularno mjesto hodocašda. Kako je vrijeme prolazilo, pet citavih Magdaleninih tijela pronadeno je, zajedno s rezervnim dijelovima, na razlicitim mjestima. Njoj posveden dan, 22. srpnja, postao je veliki blagdan. U Viviersu je, prica se, seljaka koji se usudio orati svoja polja na taj dan, pogodila munja. Brojna zanimanja — vinogradari, vrtlari, mornari, bacvari, tkalci — prihvatili su je kao svoju sveticu zaštitnicu. Crkva za crkvom nazivana je po njoj, baš kao i mnoge djevojcice. Kako je postala tako omiljenom? Posljednjih godina radeno je niz takozvanih "studije recepcije" Marije Magdalene, to jest, povijesti promjena njezine slike tijekom vremena. Dva dobra primjera su "Mary Magdalene: Myth and Metaphor" (1993.) Sušan Haskins i "The Making of the Magdalen: Preaching and Popular Devotion in the Later Middle MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA Ages" (2001.) Katherine Jansen. Prema tim autoricama, Magdalena, ta dobro poznata kurva, postala je u to vrijeme vrlo istaknuta djelomicno zato što je urbanizacija u dvanaestom stoljedu izazvala širenje prostitucije. Propovjednici su isticali — zapravo, izmišljali — njezinu nemoralnu prošlost. Bila je prekrasna, govorili bi, s valovima crvenkasto-zlatne kose, a bila je i nasljednica; živjela je u dvorcu. No, nije imala muškog rodaka koji bi ugovorio odgovarajudi brak za nju i zbog toga se prepustila luxuria, ili požudi. Dan za danom, sjedala bi pred zrcalo, nanosedi kozmetiku i parfeme, da bi uspješnije zavodila nevine mladide. Uskoro je, prema srednjovjekovnim propovjednicima (koji su ocito smatrali da bogatstvo ne odvrada od prostitucije), pocela prodavati svoje tijelo — to je lekcija, objavili su, za sve mlade žene koje u iskušenje dovodi luxuria. Jansenova citira fratra iz trinaestog stoljeda koji sebe stavlja u glavu takve djevojke što sjedi pred svojim zrcalom: "Ona povlaci svoju haljinu na jednu stranu da bi otkrila golu kožu, olabavljuje svoju vrpcu oko ramena da bi razotkrila svoj dekolte. Njezino je tijelo još uvijek kod kude, ali u Božjim ocima ona je ved u bordelu". Propovijedanje je bilo samo dio kampanje. Po citavoj su Europi za prostitutke spremne da okaju svoja djela osnivane institucije pod pokroviteljstvom Marije Magdalene. Medutim, kako je smatrana upozorenjem, isto je tako mlada Magdalena bila i predmet obožavanja. Odabrana je svetica zaštitnica ne samo bacvara i vrtlara, nego i kitnicara, proizvodaca parfema i frizera — drugim rijecima, dobavljaca svih onih ukrasa koji su je i doveli do njezina pada. (Postala je i
zaštitnicom prostitutki. U Beaucaireu su na njezin dan kurve trcale utrku u njezinu cast.) Osim ljepote ljude je privlacila i njezina poznata osjedajnost. U srednjovjekovnim prikazima Raspeda i Skidanja s križa Magdalena se obicno pojavljuje poludjela od tuge. Njezina su usta cesto otvorena; ona vrišti. Njezina kosa leprša, a njezin plašt se vijori. Ljubi Kristove okrvavljene noge. Ona zna da je i zbog njezinih grijeha Krist umro. U usporedbi s njom, Djevica je obicno daleko smirenija. Razdoblje izmedu jedanaestog i trinaestog stoljeda bilo je doba velikog širenja štovanja Djevice Marije. Prema Marini VVarner, sve ljudske mane koje su odstranjene s Djevice izmještene su na Magdalenu, i tako se razvijao svaki od ta dva kulta. No, kada je rijec o krivnji koju covjek nadilazi, Magdalena, a ne besprijekorna Djevica, bila je svetica koju su ljudi trebali. Kako to kaže Haskinsova, bila je "uzor za
obicne smrtnike koji su mogli griješiti i ponovno griješiti, a ipak se uz pomod pokajanja nadati da de dodi u nebo". Ta promjenjiva Magdalenina slika — ponekad djevojke s plakata, ponekad propovjednice — ustalila se u renesansi. Kako kaže veliki znanstvenik Mario Praz, postala je "Venera u pokajnickoj kostrijeti". Na Tizianovoj slici iz razdoblja izmedu 1530. i 1535. godine, vidimo je u njezinoj špilji Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE kako gleda u Nebesa. U isto vrijeme, izmedu pramenova njezine kose koja leprša, vidimo grudi poput bisera koje su u njezinu životu — kao i u svim životima, kaže Tizian urotnicki — bile izvor grijeha. No, ta se ravnoteža održala tek kratko. U šesnaestom stoljedu pojavio se protestantski izazov sakramentu pokajanja koji je, uz pomod prodaje oprosta, Crkva toliko zloupotrebljavala. Protureformacija je, dakle, snažan naglasak stavljala na pokajanje, pa kao dio kampanje ocišdenja dobivamo izrazito krijeposne slike Magdalene, poput onih iz slavne serije Georgesa de La Toura, s pobožnom sveticom sada potpuno odjevenom i s lubanjom pored sebe — podsjetnikom na to kako ljepota završava. Magdalena se takoder mnogo pojavljivala u nabožnoj poeziji sedamnaestog stoljeda u Engleskoj. "Saint Mary Magdalene, or The VVeeper" (1646.) Richarda Crashavva oslikava Krista kojega "slijede dvije vjerne fontane" — dva Magdalenina oka — "dvije kupke koje hodaju; dva pokreta koja placu; / Prijenosna i sažeta oceana". Ova je pjesma, zajedno s ostalim slicnim prikazima, bila dovoljna da uvede pojam "maudlin", koji dolazi od imena Magdalena u engleskom jeziku, a sa znacenjem "sladunjavo placljivoga". S pojavom prosvjetiteljstva Marija Magdalena je, poput ostalih svetih stvari, pretrpjela odredeno zanemarivanje. No, u devetnaestostoljetnoj Engleskoj ponovno su je prizvali reformisti, jer je prostitucija u viktori-janskom Londonu poprimila razmjere epidemije. Osnovano je još samostana za prostitutke spašene u Magdalenino ime. (U stvari, kako objašnjava Haskinsova, to su bile prolazne kude u kojima su djevojke vezle cekajudi na skromnu udaju ili posao u trgovini.) Sama rijec "magdalen" široko je korištena u znacenju "posrnule žene". Krajem stoljeda veliki val razvrata provalio je u europsku umjetnost, a i u tome je Magdalena imala svoje mjesto, i to ne pod nabožnom krinkom. Na nekim slikama pojavljuje se sasvim naga — cijeloga tijela obnaženog, prikazanog od naprijed — cak i bez lažnog pokrivala njezine kose. Svidala se i "crnom simbolizmu" tog vremena. U bakrorezu belgijskog simbolista Feliciena Ropsa iz 1888. godine ona se savija, bez ijedne krpice na sebi, oko podnožja Križa, grledi Kristove noge. U dvadesetom stoljedu Magdalena je dobila nešto uzvišenije atribute. Rainer Maria Rilke, Marina Tsvetaeva i Boris Pasternak posvetili su joj predivnu poeziju. To su ljubavne pjesme o njezinu odnosu s Kristom, ali ozbiljne i mracne. Popularni prikazi Magdalene u naše vrijeme manje su suptilni.
Mjuzikl Tima Ricea i Andrewa Lloyda VVebbera iz 1971. godine "Isus Krist Superstar" otvoreno ju je prikazao kao kurvu, zaljubljenu u Isusa. U televizijskom filmu "Isus iz Nazareta", redatelja Franca Zeffirellija iz 1977., najprije vidimo Magdalenu kako završava posao s mušterijom. U "Posljednjem Kristovu iskušenju" Martina Scorsesea iz 1988. koji se temelji na romanu Nikosa Kazantzakisa, Magdalena postaje prostitutka samo zato što ju je Isus, njezin prijatelj iz djetinjstva, odbio u MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA
seksualnom smislu. Iako to nije želio. Kasnije, na Križu, spopada ga fantazija (živopisno snimljena) o tome da s njom spava i zacne dijete. Ocito je to previše za nju, pa ona umire. Isto se, nakon te fantazije, dogada i Isusu. "Pasija" Mela Gibsona Magdalenu koristi tek kao narikacu kod Raspeda, ali to je rijedak slucaj. U stvari, Gibsonov film je jedini na popisu koji potvrduje trenutacnu doktrinu Crkve. Šezdesetih godina dvadesetog stoljeda Crkva je konacno uhvatila korak s nekima od fantasticnijih medu životima svetaca, a 1969. pregledan je i ispravljen liturgijski kalendar. Niz dugo štovanih dana svetaca ispušten je iz njega i to zbog nedostatka dokaza da je svetac u pitanju uopde postojao. (To je ukljucilo i sv. Kristofera, na žaljenje mnogih ljudi koji još uvijek nose njegov medaljon.) Za druge su svece promijenjeni zabilježeni podaci, a medu takvima je bila i Magdalena. Više nije bila prostitutka, rekla je Crkva, a Pjesma nad Pjesmama, ta seksi poema, više nije bila propisana za citanje na njezin dan. Kako pokazuje snimljeni film, neki ljudi nikako nisu željeli tu ocišdenu Mariju Magdalenu. Drugi su se poceli pitati kako je uopde došlo do toga da je tako okaljana. Kljucni pomak u proucavanjima Magdalene bilo je otkride knjižnice u Nag Hamadiju. Biblijski strucnjaci ved dugo znaju da je pravovjerna Crkva bila samo jedan segment Crkve koji je nadvladao konkurentske kršdanske sekte, osobito takozvanih gnostika. No, osim onoga što se moglo zakljuciti iz prokazivanja tih navodnih heretika od strane crkvenih otaca, znanstvenici koji se bave ranim kršdanstvom o njima su znali malo. A onda je jednog dana u prosincu 1945. godine arapski seljak imenom Muhamed Ali al-Samman potjerao svoju devu do podnožja brežuljka u blizini grada Nag Hamadija, u gornjem Egiptu, da bi sakupio gnoj za svoja polja, i dok je kopao, izvadio je glinenu posudu visoku otprilike 90 cm. Nadajudi se da bi mogla sadržavati blago, otvorio ju je i, na svoje razocaranje, pronašao samo hrpu knjiga od papirusa, uvezenih u kožu. Knjige je odnio kudi i bacio ih u dvorište u kojemu je držao životinje. U tjednima koji su uslijedili njegova je majka iskoristila neke od stranica iz knjiga za potpaljivanje štednjaka, a druge su stranice razmijenjene za cigarete i vode. No, na kraju je, nakon dugog putovanja kroz ruke trgovaca starinama, po crnim tržištima, kroz ruke krijumcara i znanstvenika, Sammanovo otkride prepoznato kao neprocjenjiva knjižnica gnostickih spisa — trinaest rukopisa koji su sadržavali pedeset i dva teksta — zabilježenih na koptskom (ranom obliku egipatskog) u cetvrtom stoljedu a prevedenih s grckih originala koji su nastali izmedu drugog i cetvrtog stoljeda. S vremenom je knjige konfiscirala egipatska vlada i premjestila ih u Koptski muzej u Kairu, gdje se nalaze i danas. (Objavljene su u razdoblju od 1972. do 1977.) U stvari i nisu bile prvi otkriveni gnosticki tekstovi. Ostali su ugledali svjetlo dana krajem osamnaestog i u devetnaDan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE estom stoljedu, ali ih vedina nije objavljena sve do vremena nakon otkrida iz Nag Hammadija.
Svatko tko želi upoznati cjeloviti, iznenadujudi sadržaj Gnostickih evandelja — s Demijurgom (a ne Bogom) koji stvara svijet i pricom o Padu ispricanom sa stajališta zmije, prijateljice ljudskoga roda — trebao bi procitati klasik Elaine Pagels "Gnosticka evandelja" (1979.) ili knjigu Marvina Mevera "The Gnostic Discoveries: The Impact of the Nag Hammadi Librarv" (Harper,SanFrancisco), koja je objavljena u jesen 2006. godine. Meyer je deskriptivniji, a Pagelsova analiticnija. Važno je za pricu da je Marija Magdalena središnja figura u Gnostickim evandeljima i, u usporedbi s europskom legendom o njoj, sasvim novi i drukciji lik. Ne samo da nije prostitutka; ona je evandeoska junakinja i Kristova miljenica medu ucenicima.
Kljucni tekst je Evandelje po Mariji. Kako rasprava pocinje Uskrsli Krist propovijeda svojim ucenicima. Ne postoji ništa takvo kao što je grijeh, kaže on. Ucenici takoder, u svojoj potrazi za božanskim, ne bi trebali slijediti nikakve autoritete, ne bi se trebali obazirati ni na kakva pravila, nego bi jednostavno trebali tražiti u sebi. Prenijevši te pouke, Isus odlazi, ostavljajudi ucenike koji su drhtali od straha. Nema grijeha? Nema pravila? Ako budu poducavali te doktrine, mogli bi završiti mrtvi, poput njega. U tom trenutku, inicijativu preuzima Marija Magdalena. "Ne pla-cite, ne tugujte, ne sumnjajte", kaže ona ostalima. (Ovaj i ostali citati iz Gnostickih evandelja koji slijede su Meverovi prijevodi.) Petar zatim kaže Magdaleni da oni svi znaju da ju je Isus volio više od bilo koje druge žene, i pita je ima li nešto što je samo ona naucila od Spasitelja dok su bili sami. Magdalena odgovara opisom vizije koju je imala a o usponu duše do istine — to je prica koju je dijelila s Isusom. (Ona sama dodaje ovaj komentar.) Iz ovoga ulomka nedostaju cetiri stranice, no, nekim citateljima možda i nede biti žao zbog toga. Izvještaji o gnostickim vizijama ponekad su poput opisa necijih snova: bizarni, a ipak dosadni — i dugi. I Magdalenina se prica cinila takvom njezinoj publici. "Zar je [Isus] zaista govorio sa ženom na samo, bez našega znanja?" Petar sada pita svoju bradu. "Trebamo li se svi okrenuti i slušati je? Zar ju je volio više od nas?" Marija brižne u plac i upita Petra misli li da ona laže. Drugi ucenik, Levi, prekida ih: "Petre, ti si uvijek srdit... Ako ju je Spasitelj ucinio vrijednom, tko si ti da je odbacuješ?" Ovaj tekst je primjer nacela po kojemu je gnosticizam dobio ime. Na grckom gnosis znaci "znanje, spoznaju". Za gnosticke zajednice to je znacilo neku vrstu duhovnog razumijevanja — što je cilj svih vjernika — koje je ostvareno samo kroz intenzivno samopropitivanje, obicno popradeno vizijama. Evandelje po Mariji Magdalenu prikazuje kao strucnjaka u toj praksi. Takoder je predstavlja kao vodu, punu samopouzdanja i žara. Jedan drugi gnosticki tekst, Pistis Sophia ("Vjera-Mudrost") ima formu MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA dijaloga izmedu Isusa i ucenika. Od cetrdeset i šest pitanja postavljenih Isusu, trideset i devet ih je došlo od Marije Magdalene. Petar se konacno požali da nitko drugi nema prilike govoriti. Dakle, još jedno obilježje gnostickog portreta Magdalene je svada izmedu nje i Petra. Isus je opetovano brani, i to je konacna, kljucna tocka o gnostickoj Magdaleni: Isusova naklonost prema njoj. U jednom drugom Evandelju ona se spominje kao njegova "družica" koju je cesto ljubio. Neki su citatelji smatrali da to znaci da je bila njegova ljubavnica ili supruga, no ljubljenje je bilo uobicajeno medu ljudima na Bliskom Istoku u to vrijeme, a njihovo druženje kao da se temeljilo na Isusovu uvjerenju u njezin superiorni razum. Kada ga ucenici pitaju "Zašto nju voliš više od sviju nas?", on odgovara, bez utjehe za njih, "Ako se slijepac i covjek koji vidi nadu u mraku, jednaki su. No, kada dode svjetlost, onaj koji vidi ugledat de svjetlost, a slijepac de ostati u mraku".
Dakle, dok je pravovjerna Crkva bila zauzeta uklanjanjem žena s položaja modi, gnosticke su sekte, cini se, slijedile drukciji put. Jedan od njihovih tekstova kaže da je medu Isusovim ucenicima bilo sedam žena kao i dvanaest muškaraca. Gnosticki panteon ukljucuje i ženska božanstva. No, kljucni dokaz je sama Magdalena: njezino vodstvo i Kristova potpora istoga. To ne znaci da Gnosticka evandelja prikazuju rodno slijepu zajednicu. U jednom drugom odlomku u kojemu se Petar žali na Magdalenu — "Marija bi nas trebala napustiti", kaže on, "jer žene nisu vrijedne života" — a Isus odgovara "Gledaj, vodit du je da bih je ucinio nalik muškarcu, tako da i ona može postati živudi duh koji nalikuje vama muškarcima. Jer de svaka žena koja sebe ucini muškarcem udi u kraljevsko nebesko". Tu su izjavu, razocaravajudu za mnoge obožavatelje gnosticizma, znanstvenici objasnili kao
odraz drevnog vjerovanja, koje su prihvadali i gnostici naprednih stavova, prema kojem je žena predstavljala zemaljske stvari, dok su muškarci više bili u dodiru s božanskim. Isus kaže da de njegove ženske ucenice, unatoc svom spolu, postati duhovne. Petar se ocito ne slaže. Tako je autoritet žena bio predmetom sukoba i medu gnosticima. Znamo kako je pravovjerna Crkva — koja je, ne slucajno, svoju apostolsku misiju svojatala od Petra — riješila taj problem, a cinjenica da su ga gnosticke zajednice rješavale drukcije bila je jedan od razloga zbog kojih su ih smatrali hereticima. U svakom slucaju, u cetvrtom stoljedu, u trenutku kada je pravovjerna Crkva, nakon stoljeda progona, konacno ostvarivala neku stabilnost, vode gnosticke zajednice u blizini Nag Hammadija, ocito smatrajudi da su sada u ozbiljnoj opasnosti, stavili su svoje najvrednije knjige u posudu i zakopali ih na padini brežuljka. No, žene nisu bile njihov jedini problem. Kako objašnjava Elaine Pagels, sva nastojanja Crkve u to doba bila su usmjerena na stvaranje institucije, a odredena gnosticka nacela — prije svega, odbacivanje pravila Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE i hijerarhije — bila su sasvim suprotna i nespojiva s institucionalizacijom. Pagelsova takoder istice da je gnosticizam, zbog svojeg egalitarizma, bio i elitisticki. Da biste se dokazali kao gnostik, morali ste se odluciti na pronalaženje božanskoga u sebi tijekom dugotrajnog ucenja. To nije bilo za svakoga, a pravovjerna je Crkva željela sve ljude. Prema tome, Crkva nije tražila od ljudi da u sebi traže božansko — njihovi de im svedenici redi što je božansko — a to im je osiguravalo da, sve dok priznaju odredene propisane nauke vjere i prate neke jednostavne rituale, i oni, takoder, mogu udi u Kraljevstvo nebesko. Bez tih razumnih pravila koje je jednostavno slijediti, piše Pagelsova, "jedva je mogude i zamisliti kako bi kršdanska vjera uopde mogla preživjeti". Drugi su pisci pokazali manje razumijevanja. Feministicka biblijska znanost pojavila se pocetkom devetnaestog stoljeda i razvijala se tiho do šezdesetih godina dvadesetog stoljeda, kada je dobila novu snagu a što je bilo posljedica Drugog vatikanskog koncila. Ubrzo nakon toga došlo je objavljivanje knjižnice iz Nag Hammadija. Feministice su dugo sumnjale da je Novi Zavjet, zajedno sa svojim komentatorima, umanjivao doprinos žena u utemeljenju kršdanstva. Ovo je bio dokaz. Tekstova o Mariji Magdaleni odjednom je, poslije 1975. godine, bilo sve više. To se dogodilo u isto vrijeme kao i uspon postmodernisticke književne teorije, koja je smatrala da su svi ti tekstovi nesigurni i porozni, obilježeni "rupama" koje je citatelj sam trebao popuniti. Ona više nije bila prostitutka, ali, što je, onda, bila? Mladi su znanstvenici pokušali otkriti što se dogodilo s pricom o njoj. Da spomenemo samo dva novija izdanja: Ann Graham Brock u "Mary Magdalene, the First Apostle: The Struggle for Authority" (2003.) i Holly E. Hearon u "The Mary Magdalene Tradition: VVitness and Counter-VVitness in Early Christian Communities" (2004.) obrušile su se na Evandelja iz Novoga Zavjeta, dokazujudi da su potiskivala usmene tradicije koje su potjecale od Marije Magdalene
u korist tradicija što su dolazile od Petrove svedenicke službe. No, najtemeljitija i najgorljivije pobijana u ovoj kategoriji jest knjiga "The Resurrection of Mary Magdalene: Legends, Apocrypha, and the New Testament" (2002.) Jane Schaberg, profesorice na Sveucilištu Detriot Mercy. Detaljno, kao pincetom, Schabergova prolazi kroz Novi Zavjet, Gnosticka evandelja i kasnije tekstove da bi u njima pronašla i iz njih izvukla strategije uz pomod kojih je, prema njezinim rijecima, pravovjerna Crkva Magdalenu "zamijenila, prisvojila i ostavila". Izmedu prvog i
cetvrtog stoljeda, smatra ona, kršdanstvo je sraslo u nekoliko širokih tradicija. Jedna je bila magdalensko kršdanstvo ciji je cilj bio stati na kraj potlacivanju bespomodnih na svijetu. Magdalensko kršdanstvo bilo je egalitaristicko po svojoj organizaciji, poput Isusova pokreta u kojemu je i poteklo. U toj kampanji, kaže Schabergova, Isus nije "bio junak, voda ni Bog" nego samo brat svojim drugovimareformatorima. Tek nakon MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA njegove smrti i navodnog uskrsnuda središte pozornosti prebaceno je sa skupine na njega samoga, i on je postao božanstvo. Medutim, važno je da ga Schabergova vidi kao nekoga tko je imao poseban autoritet unutar pokreta, jer kaže da je odabrao Magdalenu za svoju nasljednicu. To je, tvrdi ona, najvažnije za objavu uskrsnuda. Uskrsnude je za Isusa znacilo eticku obnovu svijeta, i u objavi uskrsnuda Magdaleni, on je svoju misiju prenosio na nju. No, dok su Magdalena i zajednice koje je inspirirala ispunjavale taj zadatak, druge tradicije, posebice one koje su proizašle od Petra i Pavla, granale su se u manje egalitaristickim smjerovima. To su bile tradicije koje su pobijedile i, da se nitko ne bi sjedao žene koja je željela stvoriti drukciju vrstu Crkve, "ubili" su sjedanje na nju, pretvorivši je u bludnicu. Schabergova kaže da je sve to samo nagadanje. I to je, smatra, u redu. Od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeda na djelu je istinska promjena paradigme u proucavanju Biblije. Prije su ljudi smatrali da je kršdanstvo istina, a cak su i reformatori željeli tek modifikaciju te istine. No, objavljivanjem Gnostickih evandelja, poduprtih postmodernistickom teorijom, niz mladih znanstvenika poceo je rano kršdanstvo promatrati sasvim drukcije — kao proces, kao golemu, stoljedima dugu raspru izmedu konkurentskih sekti tijekom koje su donesene i neke odluke. I, kako su ti autori zakljucili, odluke se još uvijek donose, što je znacilo da novi prijedlozi, kolikogod problematicni bili, nisu bili samo korisni nego i od kljucne važnosti. Ljudi ne moraju brinuti o kontradikcijama u Novom Zavjetu, kaže Jane Schaberg. Taj je dokument bio samo nacrt: "kolaž fragmenata, nerazradenih zamisli, gubitaka pamdenja, praznina, uputa, verbalnih eksperimenata, crckarija, tocaka". Stariji pisci takoder su rekli da su kršdani morali stvoriti svoje vlastito kršdanstvo — i da ono treba biti politicko. Rijecima harvardske teologinje Elisabeth Schussler Fiorenza, feministicke su interpretacije bile dobra stvar, nacin da se "razvije i osudi naše vlastito kristološko stvaranje znacenja licem u lice s nasiljem i ubijanjem današnjice". Njezine stavove, bliske "oslobodilackoj teologiji" (ona Magdalenu naziva jednom od "nestalih"), prihvatili su mnogi mladi znanstvenici koji se bave proucavanjem Biblije. Schabergova sebe opisuje kao "gerilskog tumaca Biblije". Nisu svi reformatori pokazali zube. U studenom 2006. izdavac Doubledav objavio je knjigu "Mary Magdalene: A Biography", djelo Brucea Chiltona, episkopskog svedenika i profesora religije na Bard College. Prema Chiltonu, Marija Magdalena bila je jedna od "formativnih snaga kršdanstva". Osobito je važno, po njegovu mišljenju, bilo njezino vizionarsko iskustvo, i u Gnostickim evandeljima i u objavi
uskrsnuda, što smatra subjektivnim, a ne objektivnim dogadajem. Chilton je, dakle, jedan od onih koji vjeruju da mogu potaknuti modernije, prihvatljivije Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE kršdanstvo propitivanjem postojanja cuda. Mnogi katolicki reformatori, poput Fiorenze i Schabergove, cini se da su prošli tu fazu. Oni pripadaju Crkvi koja stvarno vjeruje u cuda, i cini se da je sav skepticizam koji su osjedali kada je rijec o tim fantasticnim dogadajima iscrpljen prije mnogo
godina. Schabergova, suocena s pitanjem je li Krist prošao tjelesno uskrsnude, odbija odluciti. "Tko zna?" kaže ona "I kome je to uopde važno?" Chiltonu jest. Za njega su ocito, kao i za velik dio starijeg liberalnog svedenstva, cuda isprazna brbljanja koja vjernike udaljavaju od pravog znacenje Svete Knjige. Pa tako, prema njegovu mišljenju, Lazar nije uskr-snut iz mrtvih. Vjerojatno je greškom živ zakopan — a Isus ga je spasio. Slicno tome, samo oni koji vjeruju u doslovno oživljavanje, vjeruju i da je Krist zaista prošao tjelesno uskrsnude. Ako je grob bio prazan, možda je netko ukrao tijelo. Krist je bio muškarac s idejom o ljubavi i pravdi te bismo trebali slijediti njegov put bez uznemiravanja oko tih starih prica. Medutim, do sada se sama takva rasprava cini starom pricom ogranicene koristi. Mnogi, vjerojatno i vedina, od dvije milijarde kršdana zaista vjeruju u cuda, a i žele to. To život cini zanimljivijim i ozbiljnijim. Zapoceti reformu osporavanja cuda cini se uzaludnim pa i — kolikogod neduhovito ovo bilo — i ružnim. Katolicki reformatori, koliko mogu redi, nisu samo radikalniji. Doimaju se i sklonijima raspršivanju u frakcije kao što je "štovanje boginje". Godine 1993. Margaret Starbird, dobra katolkinja koja nikada ništa ne objavljuje prije nego što to najprije procita njezin pastor, objavila je "The VVoman with the Alabaster Jar: Marv Magdalene and the Holy Grad". Starbirdova kaže da je, citajudi "Svetu krv, Sveti Gral" bila "uzdrmana" tvrdnjom da je Isus bio oženjen. No, nije to odmah i bez razmišljanja odbacila. Sedam je godina istraživala te zakljucila da je "Sveta krv, Sveti Gral" u pravu: Isus je bio oženjen Marijom Magdalenom. Ne samo to, nego je potiskivanje te tajne — i "zaboravljene ženstvenosti" opdenito — donijelo strašne probleme u svijetu: zagadenje okoliša, zlostavljanje djece, ratove. No, sada je božanstvenoj boginji bilo dosta. Kipovi Djevice Marije "videni su kako liju suze u crkvama širom svijeta... Cak i kamen place!" Kao i Disnevjevi filmovi. U "Maloj sireni" Arielin pravi identitet je "Izgubljena mlada", Magdalena. Zaboravljena ženstvenost vrada se u velikom stilu. Starbirdova ide i dalje od te analize, pa ispisuje ljubavnu pricu. Isus je bio visok, zgodan momak, Magdalena je bila stidljiva židovska djevojka, navikla na sjedenje u svom vrtu i promatranje malih ptica. Jednog dana su ih upoznali. "Njegove su je tamne oci milovale." Ali, vodi nas i kroz njihovu prvu bracnu nod. Ubrzo nakon toga Isus kaže Magdaleni, koja je sada trudna, da mora krenuti u opasnu misiju a da ona ostaje. "Zakopala je svoje suze u toplinu njegova ramena." Feministicki znanstvenici imaju vrlo malo strpljenja sa zapletom Isus-je-oženio-Magdalenu. Kako to vidi MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA Schabergova, te price ne govore o Magdaleni. One govore o Isusu; one su nastojanje da se od njega napravi "stvarnog covjeka", i to ne samo iz humanistickih, Krist-je-tvoj-prijatelj razloga. (U šezdesetima je bilo nekih zlocestih prijedloga da je Isus bio homoseksualac.) Što se tice ljubavnog zapleta povezanog s Magdalenom, piše Schabergova, to je ponovno ponižavanje, pokušaj da se tu samostalnu ženu pretvori u "obicno" žensko. Knjiga Starbirdove potvrduje tu teoriju. Ona nije jedina koja je pribjegla fikciji. Objavljeno je više romana o Magdaleni u proteklih nekoliko
desetljeda i mnogi od njih, prema Sušan Haskins, oklijevaju odbaciti Magdaleninu reputaciju prostitutke. Trend je slaviti je kao seksualno oslobodenu ženu. Iza toga, naravno, stoji feminizam drugog stupnja, no, mislim da tu postoji još jedan motiv — nastojanje da se malo životnosti prokrijumcari natrag u pricu o Magdaleni. Problem za Magdalenin revival, ili barem za teologe, jest to što je morao izvlaciti svoju preoblikovanu junakinju iz krute filozofije gnosticizma. Religija, da bi imala uspjeha, mora ponuditi i malo zabave:
price, simbole, obrede. Katolicki sveci, kolikogod pogrešno utemeljene njihove biografije bile, živopisna su skupina, svaki sa svojom, drukcijom, kosom i posebnim šeširom, te praden lavom, zmajem ili necim drugim zanimljivim. Oni su poput zbirke lutaka, super-junaka ili poput hinduistickog panteona — puni boja i razlika. Novi Zavjet najvedim dijelom ne daje Magdaleni stvaran, konkretni život. Srednjovjekovna je legenda ispunila tu prazninu, dala joj je camac, špilju i neke prijatelje. Oduzmite te stvari, i opet ste na nuli. Gnosticka evandelja ne pružaju mnogo osobnosti za nju a ono što i daju nije osobito ljupko. Gnosticka je Magdalena razmetljiva vizionarka. U jednom trenutku ona reagira na nešto što je Isus rekao buljenjem u prazno pred sobom. Ona je isto tako i štreberica, najbolja ucenica u razredu, ona koja stalno diže ruku. Na Petrovu mjesto, i ja bih se žalio. Feministi/ce su naravno u pravu što ukazuju na njezine gnosticke vrline — vizionarski dar, vjerski zanos — kao odgovor na njezinu degradaciju od strane Crkve, kao i svih žena. Ipak, nedostaju nam crven-kastozlatna kosa i posuda za pomast. Medutim, u jednom trenutku bezlicna Magdalena dobiva ne samo lice, nego i veliku, strastvenu osobnu dramu. To nije zapisano u Gnostickim evandeljima nego u Novom Zavjetu, u Ivanovoj prici o objavi Uskrsnuda. Ondje Magdalena dolazi na grob, prije zore, i dolazi sama. Osjedamo njezinu žurbu i osjedamo da nasluduje opasnost. Na njezino zaprepaštenje, kamen s groba je odmaknut. Ona žuri natrag do ucenika i kaže im "Odnijeli su Gospodina iz groba, i ne znamo gdje su ga položili". Petar i još jedan ucenik preuzimaju vodstvo. Žure do groba; u stvari, utrkuju se da vide tko de do tamo stidi prvi. (To tipicno muško natjecanje postaje omiljeni prizor u srednjovjekovnim moralistickim dramama. U Ivanovu Evandelju, to unosi dozu komedije u inace mracnu pricu.) Kada stignu, Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE vide da je Magdalena bila u pravu: tijelo je nestalo. Vradaju se kudi, vjerojatno zbunjeni, no Magdalena ostaje na grobu, uplakana. Ponovno pogleda u grob i sada vidi dva andela odjevena u bijelo. Upitaju je zašto place a ona ponavlja svoju jednostavnu pritužbu: "Odnijeli su mog Gospodina i ne znam gdje su ga položili". Cak i s andelima, ona još uvijek traži njegovo tijelo. No, zatim se okrene i ugleda još jednu osobu koja joj kaže "Zašto placeš? Koga tražiš?" Grob je u vrtu i Magdalena misli da je taj covjek sigurno vrtlar. Tredi puta — poput pjesme — ona ponavlja svoju pritužbu "Gospodine, ako ste ga vi odnijeli odavde, recite mi gdje ste ga položili". Sada dolazi udarac nožem u srce. "Marijo", kaže joj "vrtlar", i u tom trenutku ona — zna. "Rabi" (otprilike, "moj dragi rabine"), odgovara ona, i ocito pruža ruke prema njemu, jer on kaže, "Ne dodiruj me". (To je poznata fraza iz Biblije na latinskom jeziku "Noli me tangere".) "Ali", kaže joj on, "podi do moje brade i kaži im da sam uskrsnuo svome Ocu". Zatim nestaje i ona ostaje sama. Taj prizor u najdojmljivijoj novozavjetnoj prici svjedoci o suocavanju sa smrdu, o gubitku stvari koju volite zauvijek. Okruženje je prekrasno: zeleni vrt, jutarnja svjetlost, andeli. Zatim cujemo okrutne rijeci: "Ne dodiruj me". On je bio ondje; izgovorio je njezino ime; ona je pružila ruke prema njemu
da ga zagrli. No, mora odstupiti, pustiti ga i sama nastaviti svoj put. Mladi znanstvenici koji se bave Biblijom trebali bi imati svu našu potporu, i trebali bismo se složiti s njima daje energicna, dalekovidna Magdalena iz Gnostickih evandelja dovoljan dokaz da bi Crkva trebala zaredivati žene za svedenice. No, to nije dokaz Magdalenina autoriteta u pitanjima duše. Dokaz je Ivanova prica. KAKO SU SE MIJENJALE NAŠE PERCEPCIJE MARIJE MAGDALENE INTERVJU S BRUCEOM CHILTONOM
Bruce Chilton, zaredeni episkopski svedenik, i Bernard Iddings Bell, profesor religije na Bard College, žele da se stvari rašciste: Marija Magdalena nije drugorazredna osoba o kakvoj je vedina od nas ucila nego jedna od tvoraca kršdanstva. Ona je "ucenica koja je najviše cijenila Isusovo vizionarsko ucenje o Uskrsnudu", smatra Chilton. "Bez nje bi kršdanstvo bilo sasvim drukcije. Nije jasno cak ni bi li se njegova bitna vjera u Isusovu pobjedu nad smrdu uopde pojavila da nije bilo Marije". U ovom intervjuu Chilton tvrdi da, kako bismo uopde poceli ispravno shvadati važnu ulogu Marije Magdalene, nju moramo promatrati u kontekstu židovske tradicije onoga vremena — vremena u kojemu žene jesu imale svoje mjesto. Marija je, poput žena drugdje po bliskoistocnom svijetu, bila vizionarka koja je prakticirala sveti obred pomazivanja te je, kao i Isus, protjerivala zle duhove ili zlodudne sile uz pomod obreda egzorcizma. Chilton, cija je najnovija knjiga Mary Magdalene: A Biography ,za sažetak vidi stranicu stranicu 96.) zakljucena njegovim razmišljanjima o važnosti vizije Marije Magdalene i o tome kako njezina mudrost obilježava kršdansku tradiciju kao i njegovo prakticiranje istoga. Biografija je rekonstrukcija, nastojanje koje postaje osobito teško kada, kao u slucaju Marije Magdalene, nema onodobnih suvremenih dokaza, a u obzir treba uzeti i citav niz slojeva kontroverznih "obnavljanja". Ipak, u svojoj knjizi Marija Magdalena: A Biography pokušavate uciniti upravo to. Kako ste se odlucili na to? Mislim da možemo uzeti podatke koji zaista postoje o Mariji Magdaleni u sklopu Evandelja, i povezati ih s kontekstom života u ranom judaizmu njezinoga doba. Tri aktivnosti koje se povezuju s Marijom Magdalenom u Evandeljima su egzorcizam, pomazivanje i vizija. Te su price vrlo cvrsto povezane s njom, pa predstavljaju najbolje podatke o Mariji Magdaleni koji su nam na raspolaganju. Zatim moramo uzeti u obzir te prakse i povezati ih s onim što se dogadalo medu ostalim židovskim duhovnim iscjeliteljima toga vremena. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE Svaku sam pricu o egzorcizmu, na primjer, usporedio s ostalim pricama o egzorcizmu u židovskoj književnosti, a i drugdje u bliskoistocnom svijetu. Primijenio sam slicnu metodu za razumijevanje pomazivanja koje je bilo raširena praksa u sklopu vjerske prakse na Bliskom Istoku, kao i na viziju. I otkrio sam da su sva ta tri postupka bila posebice povezana sa ženama u sklopu ranog judaizma toga vremena. Ideja koju su iznijeli neki moderni znanstvenici da žene nisu imale svoje mjesto u religioznom životu judaizma jednostavno je neistinita. Mogao sam dokumentirati slucajeve drugih žena koje su sudjelovale u svijetu vizija, koje su prakticirale pomazivanje i koje su se bavile egzorcizmom. A usporedbom njihovih postupaka s Marijinim, možemo vidjeti što je kod nje bilo neobicno i kako su te prakse pridonijele usponu kršdanstva. Ako je zabluda da žene uglavnom nisu imale mjesto u religioznom životu toga vremena, postoje li
stvari o Mariji Magdaleni koje su možda bile isto tako zanemarene ili izmijenjene da bi odgovarale našim percepcijama? Marija Magdalena opisana je kao "hit" djevojka moderne teologije a s time prirodno dolazi citav niz projekcija koje nastoje iskriviti njezin pravi doprinos Novom Zavjetu. Obicno ju se spominje kao
prostitutku ili cak onu koja je s Isusom imala spolni odnos. No, postoji i druga strana: zahtjev da na nju gledamo kao na onu koja je, od trenutka svog preobradenja, živjela potpuno u celibatu. Ono što je jasno i ocito u oba slucaja jest naša trajna opsjednutost pitanjem seksualnosti Marije Magdalene. Od srednjeg vijeka pitamo se, u ovom ili onom obliku: je li to radila ili nije? To, nažalost, znaci da je njezin stvarni doprinos bio u potpunosti zanemaren. Ono što možemo tvrditi na temelju tradicije Evandelja, i to prilicno kategoricki, jest da je Marija Magdalena bila prva osoba koja je imala viziju Isusa uskrsnulog od mrtvih nakon što je razapet na križu, da je Marija Magdalena bila pionirka u pomazivanju koje je sam Isus odobrio, a isto tako i da je Marija Magdalena najbolje znala kako se Isus suocavao sa zlim nagonima u ljudskoj prirodi i kako je to znanje prenosio ostalima. To znaci daje Marija prakticirala tri sakramenta: egzorcizam, pomazivanje i viziju, koji su bili temeljni za rano kršdanstvo. A ipak su danas uglavnom prikriveni zbog nacina na koji smo opsjednuti onim što su ipak, u konacnici, sporedna pitanja o njezinu životu. MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA' Cetiri Marije u Novom Zavjetu Marija, majka Isusova. Ona je najvažnija Marija u kanonskom tekstu. Njezino djevicanstvo simbolizira njezino služenje Bogu i ispunjava drevno prorocanstvo da de bududeg mesiju roditi djevica. Njezina prisutnost kod Raspeda uvjerljivo pokazuje spremnost da se podvrgne volji svojeg svetog Oca. Marija Magdalena. Njezina slika "grešnice koja se pokajala" dobro je poslužila kao kontrapunkt Djevici Mariji, svetoj Majci. Vrlo je brzo degradirana sa svoje najranije uloge kao primarne snage u tumacenju Isusova ucenja i "apostolice medu apostolima". Do kraja prvog stoljeda bila je obilježena kao Petrova suparnica, a zatim odbacena kao žena koja nije mogla biti ni zamišljena kao voda u antickom rimskom svijetu te je, konacno, do šestog stoljeda, pretvorena u bludnicu. Pogreškom je nosila tu etiketu sve do 1969. godine, kada je Vatikan konacno izmijenio prikaz njezine uloge. Marija iz Betanije. Sestra Marte i Lazara. Nakon što je Isus uskrsnuo Lazara iz mrtvih, Evandelje po Ivanu kaže da je ova Marija velikodušno pomazala Isusove noge skupom pomasti i osušila ih svojom kosom. Njezin je identitet spojio s onim Marije Magdalene i onim neimenovane "grešnice" iz grada papa Grgur "Veliki" godine 591. naše ere. "Žena iz grada". Podrazumijeva se da je prostitutka, a ona je bezimena osoba u Luki 7:36-50 koja takoder pomazuje Isusa. A tek u sljededem poglavlju Luka spominje Mariju Magdalenu po imenu. No, papa Grgur ipak je zakljucio da su grešnica i Magdalena ista osoba. Crkveni oci, teolozi, umjetnici i godišnje citanje iz Luke, osuda grešnice na dan Marije Magdalene hranili su sliku o prostitutki Mariji Magdaleni sve do 20. stoljeda. Molim vas, recite nam nešto više o ta tri najvažnija vjerska i simbolicna cina pocevši s obredom
pomazanja. Za nju se kaže da je pomazala Isusa dva puta, jednom dok je bio živ ijednom nakon što to više nije bio. Recite nam nešto o tom procesu, i kao cinu i kao simbolu. Pomazivanje su u antickom svijetu obicno izvodile žene u kudanstvima, ili u slucaju Isusova pokreta, u skupini povezanih ucenika. Marija Magdalena ne jednom je imenovana kao glavna pomazivacica, i zbog toga se cini da je medu ženama koje su slijedile Isusa kao ucenice ona
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE bila najpoznatija po izvodenju pomazivanja. Pomazivanje je znacilo nanošenje maslinovog ulja na necije tijelo ili glavu. Pomazivanje Isusove glave spomenuto je u jednom slucaju, gdje Marija dolazi i uzima ulje koje je namirisano i izlijeva ga na Isusovo tijelo. To je prekrasan, nostalgican prizor jer u Evandelju po Marku identitet te žene najprije nije naveden. Ne znamo tko je ona. No, nakon što je nanijela sve skupocjeno ulje na Isusovo tijelo, a ucenici se žale zbog njegove skupode, Isus kaže "Ona je unaprijed pomazala moje tijelo za pokop. I gdjegod ova poruka bude objavljena, ono što je ona ucinila bit de spomenuto u sjedanje na nju". Ovo nam daje kljuc za identitet te žene, jer je upravo Marija Magdalena ta koja kasnije u Markovu evandelju odlazi na grob da bi pomazala Isusovo tijelo. U svojoj knjizi naglašavate cinjenicu da je egzorcizam bio osnovni dio Isusova propovijedanja. Te, kada Marija Magdalena postaje ucenicom i apostolom, i ona takoder, kažete, postaje poznata po svom egzorcizmu. Naravno, kljucna veza je ovdje Isusovo protjerivanje demona iz Marije Magdalene — demona koji su posvuda bili interpretirani kao povezani s njezinim seksualnim životom. Lukino evandelje spominje da je bilo sedam demona koji su izašli iz Marije Magdalene. Ne odreduje preciznije koji su to demoni bili. Mislim da su pokušaji da se to ucini danas još neuvjerljiviji od pokušaja da se primijeni psihologija na ovakvoj vremenskoj udaljenosti. Najvažnije što Luka želi redi u ovom ulomku Evandelja jest da je, prije svega, nesreda Marije Magdalene bila duboka. To je bila serijska opsjednutost s kojom se Isus morao suociti ustrajnim egzorcizmom. Luka takoder ukazuje na to da je Marija Magdalena razvila vrlo blizak odnos s Isusom jer ju je morao lijeciti višekratno. Marija je bila primatelj Isusova egzorcizma sa znanjem insajdera o cemu je rijec. A to objašnjava zašto u Evandeljima imamo neke vrlo detaljne price vezane ne samo uz Isusov egzorcizam, nego i uz nacin na koji je razmišljao o egzorcizmu. Te najbolje price pripisane su Mariji Magdaleni, jedinoj osobi medu ucenicima koja je shvadala njegove postupke bolje od ikog drugog. Neupitno je da su se ucitelji u Crkvi, kako su stoljeda prolazila a oni navodili primjere onoga što necisti duh ili demon može uciniti, cesto više držali seksualnih grijeha od bilo kojih drugih. I tako je podatak da je Marija Magdalena imala sedam demona doveo do primisli da je i ona takoder bila prostitutka. No, u stvari, u Isusovo vrijeme poimanje necistih duhova nije bilo ograniceno na seksualnost. Necisti je duh bio shvaden kao bilo koji od onih poriva u nama koji nas, kada nad nama preuzmu kontrolu, mogu nagnati da sami sebe ozlijedimo, da ozlijedimo druge, da djelujemo na nacin koji je svjesno zlonamjeran. MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA '
Drugim rijecima, nauka egzorcizma u starom svijetu, kakvu su prakticirali Isus i ostali, bila je usmjerena na pitanje kako se suociti sa zlom u ljudskom srcu koje cesto rezultira nasilnim i poremedenim ponašanjem. Dakle, kada Luka spominje sedam demona, želi redi da je Marija imala niz tih "nesreda", slicno kao što bi danas mogli opisati razlicite vrste prisilnih radnji ili ovisnosti s kojima se treba suociti kao s cjelinom ako ih želimo lijeciti. / na kraju, recite nam nešto više o važnosti vizije Marije Magdalene jer se to povezuje s njezinom vizijom uskrsnulog Isusa. Neki su išli tako daleko da tvrde da je to zapravo bio dio njezine demonologije — rijecju, halucinacija, a ne simbolicka i spiritualna.
Poznavanje biblijske povijesti i vjera u Boga su dvije razlicite stvari, a ipak su isto tako vrlo povezane jedna s drugom. Dolaze zajedno u razumijevanju osobite vrste ljudskoga iskustva — duhovne vizije koja je jasan središnji aspekt religioznog iskustva u antickom svijetu, ali je prigušen i marginaliziran u prakticiranju vjere danas. Na primjer, u slucaju kada Marija Magdalena ima viziju uskrsnulog Isusa, mi u modernom svijetu mogli bismo biti skloni izjednaciti tu upotrebu rijeci vizija s nekim oblikom histerije. No, boljim upoznavanjem s antickom literaturom možemo uvidjeti da je prakticiranje vizije bilo osmišljeno da dovede one koji su bili posvedeni Bogu do mjesta gdje de spoznati Boga kao temelj stvarnosti. Vizija nam takoder može omoguditi da vidimo materijalni svijet oko sebe ne kao najvišu, konacnu istinu, nego tek kao nešto što nas do te istine vodi. Anticki je svijet ispunjen svojom vlastitom vrstom mudrosti. Nekad otkrivamo oblike mudrosti koji nam se cine toliko snažnima i toliko modnima da ih i prisvajamo za sebe. To sam sigurno ucinio u slucaju sakramenata Marije Magdalene, a razumijevanje nje produbilo je moju svijest ne samo o tome kako je kršdanstvo nastalo, nego i o tome kako ga mogu prakticirati u dvadeset i prvom stoljedu. DUGO POGREŠNO ODREÐIVANA OTPADNICA RICHARD COVINGTON Gledano iz današnje perspektive, to je sigurno jedna od najzloglasni-jih propovijedi u povijesti Katolicke crkve. Dana 14. rujna 591. godine papa Grgur spojio je Mariju Magdalenu sa sedam demona s Marijom iz Betanije koja pomazuje Isusa i neimenovanom grešnicom koja je svojom kosom osušila Isusove noge. Odjednom je Marija Magdalena pretvorena u "grešnu ženu" koja je pomast koristila da bi "namirisala svoje tijelo u zabranjenim djelima". U tom poznatom slucaju krivice po asocijaciji postala je poznata kao grešna prostitutka koja se pokajala. Naravno, Isus joj je oprostio grijehe i postala je pokajnica — uzor koji su župljani lako mogli oponašati. To je bilo iskrivljavanje koje se održalo gotovo cetrnaest stotina godina. Neki teolozi i znanstvenici smatraju da je to bilo nesretno pojednostavljivanje u nemirnim vremenima u kojima su ljudi željeli sigurnost. "Možda je to bilo zbog lakšeg pripovijedanja, zbog lakšeg pamdenja... *ili+ zbog lakšeg pradenja šireg shvadanja putova tih Marija kako su ljudi slijedili Isusa", kaže otac Jean-Pierre Ruiz iz New Yorka. Ilije to možda bila urota, "nasljede kampanje ocrnjivanja što ju je vodila rana Crkva", kako tvrdi fikcionalni lik Leigh Teabing u svojim raspravama s Robertom Langdonom i Sophie Neveu u Da Vincijevom kodu. Kojagod bila motivacija, gotovo svi znanstvenici, teolozi i strucnjaci unutar i izvan Katolicke crkve danas se uglavnom slažu da je Marija Magdalena kroz stoljeda bila ocrnjivana. Richard Covington, je,
pišudi u posebnom izdanju U.S. News & VVorld Report tekst "Women of the Bible" sažeo široki raspon utjecaja koje je ta "pogreška" imala tijekom tisudljeda i pol koliko je predstavljala službeni stav Vatikana. Malo je likova u Novom Zavjetu koji su tako pogrešno opisani i odredeni kao što je to Marija Magdalena cija je reputacija posrnule žene potekla ne u Bibliji nego u šestostoljetnoj propovijedi pape Grgura Velikog. Ne samo da ona nije grešna prostitutka iz legende, koja meditira i levitira u špilji, nego nije nužno bila ni poznata grešnica: to stoje bila opsjednuta sa "sedam demona" koje je Isus istjerao cini je više žrtvom nego greš-
MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA nicom. A ideja koju je popularizirao Da Vincijev kod, da je Marija bila Isusova žena i da je rodila njegovo dijete, iako nije potpuno dokaziva kao neispravna, ipak je teza koju de biti jako teško dokazati. No, rasprave o tome je li Marija bila Isusova žena, preobradena bludnica ili preljubnica koju je Isus spasio od kamenovanja blijede u usporedbi s najogorcenije osporavanim aspektom njezina nasljeda — onim što je tocno vidjela kod Isusova uskrsnuda. U novoj biografiji Marije Magdalene Bruce Chilton tvrdi da Marija nije svjedocila Uskrsnudu Isusa od krvi i mesa nego njegovoj spiritualnoj vizitaciji. To je jedan od glavnih razloga zbog kojih je zaobidena u Novom Zavjetu, kaže Chilton... *koji takoder tvrdi da je] Marijina nematerijalna interpretacija uskrsnuda u konacnici bila potisnuta jer se neugodno približila stajalištu gnostika, hereticke kršdanske sekte koja je evala u drugom i tredem stoljedu. No, to je izašlo na svjetlo dana 1896. godine kada je njemacki znanstvenik došao do Evandelja po Mariji, nastalog u drugom stoljedu. U tom fragmentarnom tekstu od osam stranica papirusa, pisanom na koptskom jeziku, Marija ima viziju u kojoj joj Isus kaže da je vidjela njegovu ponovno rodenu sliku svojim "umom". ... Ona zatim potice apostole da slijede Isusove upute i šire njegovo ucenje medu nevjernicima. Kada se Petar ljutito izruguje ideji da bi Isus povjerio tako važnu viziju ženi, jedan drugi ucenik, Levi, ukori ga zbog njegove "nagle naravi". No, danas, nakon više stoljeda zanemarivanja, neobicnih iskrivljavanja i otvorenih muških fantazija, Marija Magdalena pocinje zauzimati svoje mjesto kao... jedan od najvažnijih katalizatora i sila koje su oblikovale kršdanstvo. Katolicke skupine po cijeloj zemlji slave 22. srpnja, godišnjicu njezine smrti, kao blagdan Marije Magdalene, koristedi tu priliku da se suprotstave mitovima koji je okružuju te da promicu zaredivanje žena za svedenice. "Pokušavamo ispraviti dvije tisude godina staru nepravdu", rekla je za casopis U.S. Catholic Christine Schenk, izvršna direktorica Future Church, organizacije sa sjedištem u Clevelandu koja stoji iza tog pokreta. Marija se prvi puta pojavljuje u Bibliji oko 25. godine naše ere u Kafarnaumu, ribarskom naselju na Galilejskom moru gdje je Isus ubrzano stjecao reputaciju iscjelitelja. Toj neudanoj ženi, koju muci sedam demona, vjerojatno je 25 ili 26 godina. Nekoliko je godina starija od Isusa i takoder Židovka, a došla je iz Magdale (porijeklo njezina imena Magdalena), napucenog, smrdljivog naselja smještenog 11 kilometara prema jugozapadu, u kojemu se preraduje riba, a naseljeno je ljutitim, siromašnim seljacima,. Nije teško zamisliti Mariju kako u ocaju bježi iz te rupe, puna zahvalnosti jer je pronašla nekoga tko bi je mogao spasiti od njezinih demona... Iako Luka govori o Mariji kao jednoj od žena koje skrbe za Isusa "od svojih sredstava", Evandelje ne kaže da je bogata, poput Ivane, još jedne
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE Isusove sljedbenice, koja je udata za slugu kralja Heroda. A nije lako ni zamisliti da bi itko bogat mogao dodi iz mjesta kao što je Magdala. No, renesansni slikari poput Caravaggia i drugih prikazivali su bogatu, posrnulu Mariju kao crvenokosu sirenu ogrnutu hermelinom, svilom i biserjem. U tim maštanjima dokona bogatašica
okrenula se prostituciji ne radi novca nego zbog taštine, zbog cega su njezino pokajanje i oproštaj bili tim sladi. Nakon što ju je Isus izlijecio Marija postaje najutjecajnija žena u njegovu pokretu, usmeni izvor prica o ostalim egzorcizmima u Novom Zavjetu. ... Marija se isto tako istice u obredima iscjeljivanja i pomaziva-nja, postupcima koji bi trebali prizvati Duha Svetoga. ... [I ona] je neupitno medu Isusovim najvjernijim sljedbenicima, svjedocedi Raspedu s njegovom majkom Marijom, dok su se muški apostoli razbježali da bi izbjegli hapšenje. U sva cetiri Evandelja Novoga zavjeta, Marija Magdalena je prva (bilo sama bilo sa skupinom žena) koja stiže do Isusova groba, gdje susrede andela (ili par andela) koji je upuduje da ode i kaže ucenicima da je Isus uskrsnuo... Nije slucajnost da je Marija Magdalena bila medu prvima koji su saznali za Isusovo ponovno rodenje. Sigurno je božanski prorok koji je predvidio svoje razapinjanje na križ predvidio i svjedoke svog Uskrsnuda. Na neki nacin, Isus je odabrao Mariju Magdalenu za vjesnicu svog povratka. Zbog svoje presudne uloge u Uskrsnudu postala je poznata kao "apostolica medu apostolima", figura dovoljno snažna da može izgrditi apostole da bi poslušali Isusovu zapovijed i propovijedali nevjernicima, unatoc opasnostima. U pravoslavnoj tradiciji Marija Magdalena putuje u Rim, gdje propovijeda Tiberiju, a zatim seli u Efez, na sjeverozapadu Turske, s Marijom, Isusovom majkom, i apostolom Ivanom. Ostali izvori smještaju je na jug Francuske ili cak u Indiju s apostolom Tomom. Prema Chiltonu, ona se vrada u Magdalu gdje nastavlja propovijedati, iscjeljivati i pomazivati. Godine 67. naše ere postaje jedna od tisudu žrtava koje su Rimljani masa-krirali u odmazdi zbog oružane pobune. Ubrzo nakon toga, prvi vode Crkve u nastajanju, ukljucujudi i autore novozavjetnih Evandelja, pisanih izmedu 70. i 95. godine naše ere, nastavili su proces brisanja Marije Magdalene i ostalih žena iz Isusovih sljedbenika, koji je zapoceo s Petrom i ostalim ucenicima. U jednom tekstu, heretickom Gnostickom evandelju po Tomi, sam Isus ima zapanjujudu izjavu da Marija, pa onda i sve žene, ne mogu udi u Kraljevstvo nebesko ako ne postanu muškarci. Da bi ponudila moralnu alternativu dekadentnoj rimskoj religiji, novonastala je Crkva velicala tradicionalne obiteljske vrijednosti u kojima su muškarci bili dominantni. "To je omogudilo kršdanstvu da se ubrzano širi grcko-rimskim svijetom, ali uz golemu cijenu zaboravljanja najutjecajniMARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA jih žena u pokretu", kaže Chilton. U šestom stoljedu papa Grgur Veliki odlucno je vratio Mariju u sliku — ali ne onakvu kakva je bila, nego onakvu kakvu je Crkva željela da bude. Pretjeranim pojednostavljivanjem od kojega zastaje
dah, Grgur je spojio Mariju Magdalenu sa sedam demona s neimenovanom "grešni-com" koja je oprala Isusove noge svojom kosom iz Luke (pobliže citanje Luke 7 i 8 pokazuje da to nije bila ista žena), ali i s Marijom iz Betanije, koja pomazuje Isusa nardom kod Ivana. Grgur je smatrao da, ako je ženi poput Marije, koja je pala tako nisko, moglo biti oprošteno kroz vjeru i Crkvu, a njezina tjelesnost preobra-žena je u duhovnost, i najgori se grešnici mogu nadati spasenju. Marija Magdalena izbrisala je Evin Istocni grijeh. "U raju je žena za muškarca bila uzrokom smrti, no,
dolazedi iz groba, žena je objavila život za muškarce", proglasio je Grgur u svojoj slavnoj propovijedi 591. godine. Medutim, Pravoslavna crkva nikada nije prihvatila Grgurovo spajanje triju žena. Vrlo su brzo Mariju Magdalenu poceli izjednacavati s preljubnicom koju je Isus spasio od kamenovanja u Ivanu i s još jednom ženom koja u Novom Zavjetu nije ni spomenuta — Marijom iz Egipta, prostitutkom iz cetvrtog stoljeda koja se preobratila na kršdanstvo i ostatak svoga života proživjela u špilji. Povjesnicarka Jane Schaberg skovala je termin "bludnizacija" (engl. "harlotization" — op. prev.) da bi opisala negativnu promjenu Marijine slike, proces koji je oduzeo mod jednoj od snažnih vjerskih voda. Prica o pustinjakinji Mariji koja noktima razdire prsa i cupa kosu u okajavanju svojih grijeha bilo je u izobilju, a inspirirale su i nastanak redova flagelantskih redovnika. Crkve koje su tvrdile da imaju njezine tjelesne ostatke množile su se, a do kraja 13. stoljeda gotovo ih se 200 ponosilo nekim dijelom te svetice. U Saint-Maximinu na jugu Francuske, dominikanci još uvijek imaju izloženu njezinu lubanju s cudesno sacuvanim komadidem kože gdje je Isus dodirnuo njezino celo nakon Uskrsnuda. Slikari poput trinaestostoljetnog talijanskog majstora Magdalene, Hansa Holbeina i VVilliama Blakea svoju su pozornost usmjerili na njezinu ulogu u Uskrsnudu, dok su umjetnici poput Tiziana prikazivali sveticu u ekstazi, jedva pokrivenog obnaženog tijela s dugom crvenkasto-smedom kosom. Viktorijanski fotografi snimali su polugole djevojke adolescentske dobi, od kojih su mnoge živjele u dobrotvornim školskim ustanovama, kao "Magdalene", u izazovnim kontradiktornim porukama što su održavale sliku svetice kao goropadne Lady Godive kršdanstva. Konacno, 1969. godine, 1378 godina nakon što je Grgur spojio tri žene iz Novoga Zavjeta u Mariju Magdalenu — i više od 450 godina otkako su znanstvenici odbacili tu zabunu — Crkva je službeno ispravila Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE svoju grešku. No, unatoc tome, legenda o grešnoj prostitutki još uvijek ima žilav utjecaj na javnu imaginaciju. Redatelji kao Martin Scorsese u Posljednjem Kristovom iskušenju iz 1998. i Mel Gibson u Pasiji iz 2004. održavaju tu fikciju na životu. Seksi, reformirana Marija Magdalena je simbol kojega je, kako se pokazalo, bilo teško napustiti. No, Marija vizionarka, puna vjere u podnožju križa i vjesnica uskrsnuda, ucenica u koju je Isus imao povjerenja za posebnu misiju širenja Božje rijeci, nosi veliki prsten istine. 2.
PRIHVADANJE TRADICIJA O ŽENAMA I SVETOME Ja sam Priroda, sveopda Majka, gospodarica svih elemenata, praiskonsko dijete vremena, vladarka svega duhovnog, kraljica mrtvih, kraljica i besmrtnika, jedina manifestacija svih bogova i božica. Moja volja vlada sjajnim visinama Nebesa, svim morskim povjetarcima, tužnim tišinama svijeta ispod. Iako sam štovana u mnogim aspektima, poznata po nebrojenim imenima a nastoje me odobrovoljiti svim nacinima raznovrsnih obreda, ipak me cijela okrugla Zemlja obožava. — APULEJ, Zlatni magarac
Mitovi o Velikoj Boginji sva živa bida uce suosjedanju. Tamo dolaziš da bi cijenio pravu svetost same Zemlje, jer je ona tijelo Boginje. — JOSEPH CAMPBELL Pošalji je iz svetih nebesa, i s prijestolja tvog velicanstva, da može biti sa mnom, i da može raditi sa mnom, da mogu znati što je tebi prihvatljivo. Jer ona poznaje i razumije sve stvari, vodit de me trezveno u svim mojim djelima, i cuvat de me svojom snagom. — SALOMONOVA KNJIGA MUDRIH IZREKA Smatram da je najstarija kršdanska hereza bilo osporavanje Nevjeste. — MARGARET STARBIRD KADA JE BOG BIO ŽENA Price Evinih kderi MERLIN STONE * Mogli bismo se nadi u situaciji da se zapitamo do koje je mjere potiskivanje ženskih rituala zapravo bilo potiskivanje ženskih prava. — MERLIN STONE Najdublje zanimanje Merlin Stone za ulogu Boginje u našim najstarijim društvima bilo je potaknuto umjetnošdu: ona je poznata kiparica koja mnogo izlaže te profesorica umjetnosti i povijesti umjetnosti. Desetljede njezinih istraživanja rezultiralo je knjigom koja se smatra klasikom, When God Was a VVoman, objavljenom 1976. godine. Polazište ove knjige je pretpostavka da su društva vrlo rano, ved u paleolitiku, štovala žene kao "stvarateljice" života. Zapravo su se sve drevne religije zasnivale na ženskome, kaže Stoneova, i tek kada su Indoeuropska plemena sa svojim, na muškosti utemeljenim vjerovanjima, osvojila vedi dio biblijskih zemalja, pocelo je potiskivanje tradicija boginje. Konacni udarac u tome, tvrdi Stoneova, zadali su Leviti, dominantna grana hebrejskih proroka i svedenika. Njihova sklonost prema religiji s muškarcem u središtu nastavila se i u doba Marije Magdalene i u prvim danima kršdanstva gdje je, kaže ona, ostala i do danas. Teorijama Merlin Stone ne manjka kontroverze jer su u izravnoj suprotnosti s prevladavajudom znanosti pokazujudi da, iako su figure boginja bile važne za vjerske obrede mnogih drevnih kultura, nema dokaza da je ijedna od njih bila dominantna figura niti da je ikada bilo jasne linije koja dijeli razdoblje boginje i razdoblje boga. Ipak, stajališta Stoneove u novije su vrijeme stekla znatan broj pristaša, a široki raspon filozofa i pisaca povezuje njezine ideje o prethistoriji s temama o Mariji Magdaleni i ranokršdanskom pokretu. Iako živimo medu visokim celicnim zgradama, plastificiranim radnim površinama i elektronickim televizijskim ekranima, u svima nama, u
* Iz knjige Merlin Stone, VVhen God Was a VVoman Copyright © 1976 Merlin Stone. Objavljeno uz dopuštenje Doubledava, ogranka izdavacke kude Random House, Inc. PRIHVADANJE TRADICIJA O ŽENAMA I SVETOME ženama jednako kao i u muškarcima, postoji nešto što nas cini duboko povezanima s prošlošdu... Za ljude odgojene i programirane prema patrijarhalnim religijama današnjice, religijama koje utjecu na nas cak i u najsvjetovnijim aspektima našega društva, možda ipak preostaje zaostalo, gotovo urodeno sjedanje na vjerska svetišta i hramove što su ih opsluživale svedenice, služedi religiji izvornog vrhovnog božanstva. U pocetku su se ljudi molili Stvarateljici života, Gospodarici Nebesa. U samu zoru religije, Bog je bio žena. Sjedate li se?... Arheološki artefakti ukazuju na to da je u svim neolitskim i rano-broncanim društvima Božanska Pretkinja, koju vedina autora spominje kao Majku Boginju, bila štovana kao vrhovno božanstvo. Ona je davala ne samo ljudski život nego i zalihe hrane kojima je bilo mogude upravljati... [Strucnjak za religiju+ VVerner Schmidt o tim ranim kulturama kaže: "Ovdje su žene bile te koje su se pokazale glavnima; nisu bile samo one koje su radale djecu, nego i glavne proizvodacice hrane. Shvadajudi da je mogude uzgajati, jednako kao i sakupljati hranu, zemlju su ucinile vrijednom i, slijedom toga, postale njezine posjednice. Tako su osvojile i ekonomsku i društvenu mod i ugled...". Iako se cini daje u pocetku Boginja vladala sama, u nekoj još nepoznatoj tocki u vremenu Ona dobiva sina ili brata (ovisno o zemljopisnom položaju) koji je takoder bio i Njezin ljubavnik i suprug. ... Profesor E. O. James piše: "Bez obzira odražava li to ili ne primitivni sustav matri-jarhalne društvene organizacije, što nikako nije nevjerojatno, ostaje cinjenica da je Boginja u pocetku imala prednost nad Mladim-bogom s kojim se povezuje kao sa sinom, suprugom ili ljubavnikom." Upravo je taj mladid bio simboliziran muškom ulogom u svetom godišnjem seksualnom sjedinjavanju s Boginjom... Poznat na razlicitim jezicima kao Damuzi, Tammuz, Attis, Adonis, Osiris ili Baal, taj je suprug u mladosti preminuo, donosedi godišnje razdoblje tugovanja i žalovanja medu onima koji su Boginji iskazivali poštovanje... Taj odnos Boginje i Njezina sina, ili na odredenim mjestima zgodnog mladida koji je simbolizirao sina, bio je poznat u Egiptu još 3000. godina prije naše ere; pojavljuje se u najstarijoj sumerskoj književnosti, kasnije u Babilonu, Anatoliji i Kanaanu, opstao je u klasicnoj grckoj legendi o Afroditi i Adonisu, a bio je poznat cak i u pretkršdanskom Rimu u obredima Kibele i Attisa, ondje možda i utjecudi na simbolizam i obrede ranoga kršdanstva... No, baš kao što su možda ljudi iz ranih neolitskih kultura došli iz Europe, tako su se kasniji valovi još
sjevernijih naroda spustili na Bliski Istok... a njihov dolazak nije bio postepena asimilacija u tom podrucju, kao što se cini da je bila ona Boginjinih naroda, nego niz agresivnih invazija koje s rezultirale osvajanjem, podrucja po podrucja, Boginjina naroda. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE INDOEUROPLJANI POCINJU DOMINIRATI BABILONOM, ASIRIJOM I OSTALIM REGIJAMA Ti osvajaci sa sjevera, poznati kao Indoeuropljani, donijeli su sa sobom svoju religiju, obožavanje mladog ratnickog boga i/ili vrhovnog boga oca. Njihov dolazak je arheološki i povijesno potvrden 2400. godine prije naše ere... *a+ obrazac koji se pojavio nakon osvajanja bilo je stapanje dviju teologija, sa snagom jedne ili druge koja se cesto zamjetno razlikovala od grada do grada. Dok su
osvajaci stjecali sve više teritorija i postajali sve modniji tijekom sljedede dvije tisude godina, ta sintetizirana religija cesto je postavljala jedno uz drugo ženska i muška božanstva, ne kao jednake, nego s muškim bogom kao dominantnim suprugom ili cak Njezinim ubojicom. No, ipak mitovi, kipovi i provjereni dokazi otkrivaju stalnu prisutnost Boginje i opstanak obicaja i rituala povezanih s njezinom religijom, unatoc nastojanjima osvajaca da unište ili omalovaže drevno štovanje... Dolazak Indo-Arijskih plemena [u valu 16. stoljeda prije naše ere i zatim ponovno u tredem i drugom stoljedu prije naše ere+, predstavljanje njihovih muških božanstava kao superiornih u odnosu na ženska božanstva domadih populacija zemalja koje su osvojili, te posljedicno složeno prožimanje dvaju teoloških koncepata zabilježeno je u mitologiji svake kulture. Upravo u tim mitovima možemo pronadi stavove koji vode do potiskivanja štovanja Boginje. Kako piše Sheila Collins, "Teologija je u konacnici politicka. Nacin na koji ljudske zajednice obožavaju uzvišeno i odreduju kategorije dobra i zla ima više veze s dinamikom modi društvenih sustava koji stvaraju teologije nego sa spontanim otkrivanjem istine s drugog mjesta". ... Indoeuropsko muško božanstvo, za razliku od sina/ljubavnika iz religije Boginje, najcešde je prikazivano kao bog oluje koji visoko na planini, plamti sa svjetlošdu vatre ili munje. Taj simbolizam koji se ponavlja ukazuje na to da su ti sjeverni narodi možda jednom štovali vulkane kao manifestacije svojeg boga... Na nekim podrucjima taj je bog pripojen Boginji kao suprug, kao što su bog oluje Taru i Boginja Sunca Arinna ili Zeus i Hera. U nekim legendama pojavljuje se kao mladi pobunjenik koji junacki pobjeduje i zatire starije žensko božanstvo, a ponekad na prethodno osiguranom obedanju o prevlasti u božanskoj hijerarhiji. U mnogima od tih mitova žensko božanstvo simbolizira zmija ili zmaj, što je najcešde povezivano s tamom i zlom. ... No, tek je posljednjim napadajima Hebreja, a u konacnici i kršdana prvog stoljeda naše ere, religija Boginje konacno potisnuta i gotovo zaboravljena. U tim pricama o Indoeuropljanima možemo pronadi porijeklo mnogih ideja starih Hebreja. Koncept boga na planini koji plamti svjetlošdu, dvojnost izmedu svjetla i tame kao simbol dobra i zla, mit o tome kako muško božanstvo porazi zmiju jednako kao i vodstvo vrhovne PRIHVADANJE TRADICIJA O ŽENAMA I SVETOME vladajude klase, svi tako rašireni u indoeuropskoj religiji i društvu nalaze se isto tako i u hebrejskim vjerskim i politickim konceptima. Taj utjecaj ili moguda veza s indoeuropskim narodima mogu ponuditi objašnjenje za ekstremno patrijarhalne stavove Hebreja... "UNIŠTIT DEŠ NJIHOVE OLTARE I POLOMITI NJIHOVE SLIKE"
Tako su neprijateljski bili nastrojeni levitski svedenici prema religiji Boginje u Kanaanu... da su napisani zakoni koji su zabranjivali štovanje tih "drugih bogova". Zakoni su bili tako strogi da su propisivali pripadnicima hebrejske vjere da ubiju cak i vlastitu djecu ako ne štuju Jahvu. Levitski zakonik iz Biblije odredivao je: "Ako tvoj brat ili sin ili kdi ili žena ili prijatelj predlože služenje drugim bogovima, moraš ga ubiti, tvoja se ruka mora prva podidi na njega i svi de te ljudi slijediti" (Ponovljeni zakon 13:6)... Leviti... su zahtijevali da sve žene moraju biti obilježene kao privatno vlasništvo nekog muškarca, oca ili muža. Tako su razvili i institucionalizirali koncept seksualnog morala — za žene... Pa su predbracno
djevican-stvo i bracnu vjernost levitski zakoni proglasili nebeskim uvjetom za sve hebrejske žene, a što je bila antiteza stavovima prema ženskoj seksualnosti u religiji Boginje. A ipak su utjecaj i ugled drevne religije uvijek bili prisutni. Kako smo vidjeli, stalno se pojavljuju biblijska izvješda o "poganstvu" u svim razdobljima; ono se namede kao stalni problem, opisano kroz cijeli Stari Zavjet. Proroci-svedenici Jahve su prijetili. Grdili su. Levitski pisci opisivali su sve seksualno samostalne žene, ukljucujudi i svete žene iz hramova, kao kurve i bludnice te su zahtijevali jacanje svojih patrijarhalnih stavova koji su se odnosili na seksualno vlasništvo nad ženama. Kada su osmislili taj koncept "morala", optuživali su za "nemoral" žene cije je ponašanje, u skladu s njihovim vlastitim najdrevnijim vjerovanjima, bilo najviše i najsvetije prirode. Još više otkriva simbolicka analogija koju su povlacili izmedu svih žena koje bi odbile živjeti prema zakonima novog morala — stalno spominjanih kao bludnica i preljubnica — te tvrdoglavost i mane citavog hebrejskog naroda u njihovom stalnom manjku vjernosti Jahvi. Korištenje ženske seksualne nevjere kao najgoreg grijeha — tako ozbiljnog da se smatralo jednakim izdaji Jahve — nudi odredeni uvid u stav Levita prema seksualno nezavisnim ženama. ZAKLJUCAK Odredbe o uništenju religije Boginje bile su ugradene u same kanone i zakone muških religija koje su je zamijenile. Jasno je da drevno štovaDan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE nje ženskoga božanstva nije jednostavno slucaj za optužbu nego da je nestajanje istoga provedeno postepeno, najprije od strane indoeuropskih osvajaca, kasnije od strane Hebreja, a na kraju od strane kršdana, pa cak i kasnije od strane muslimana. Zajedno s konacnim prihvadanjem muških religija po vedem dijelu svijeta, propisi o seksualnom "moralu", to jest, predbracnom djevicanstvu i bracnoj vjernosti za žene bili su ugradeni u stavove i zakone društava koja su ih prihvatila... Možda, dakle, nije pretjerano nagadanje redi daje mit o Adamu i Evi... možda bio namjerno napisan i ukljucen u pricu o stvaranju svijeta u Bibliji kao još jedan napad na religiju Boginje. U legendu o stvaranju svega što postoji kao i života od strane Jahve, mogla je biti umetnuta i prica koja navodno objašnjava što se dogodilo na samom pocetku vremena, slika žene kao opasno zavodljive napasnice koja je uzrokovala pad citavog covjecanstva. Znajudi sve ono što znamo o svetim seksualnim obicajima u religiji Boginje, stalnoj prisutnosti tih obicaja medu Hebrejima cak i u Jeruzalemu, primjeni mitova o zmaju ili zmiji, cesto pridodanih pricama o stvaranju svijeta, od strane Indoeuropljana, te tragovima mita o Levijatanu u Starom Zavjetu možemo dobiti najjasniji i najinformativniji uvid u simbolizam i poruku što ih sadrži biblijski mit o Adamu i Evi. Možda demo shvatiti da je naizgled nevini mit o Raju i o tome kako je svijet nastao zapravo pomno konstruiran i
promican da bi "žene držao na njihovu mjestu", mjestu koje im odreduje pleme Levita iz biblijskog Kanaana... Vrijeme je da rasvijetlimo cinjenice o ranim ženskim religijama. I predugo su bile dobro sakrivene... S tim demo cinjenicama modi razjasniti stoljeda zabune, nerazumijevanja i prikrivanja podataka da bismo mogli zauzeti povoljan položaj nužan za proucavanje slike, položaja i uloge koje se još uvijek pripisuju ženama, cak i danas. S tim demo cinjenicama dobiti povijesnu i politicku perspektivu koja de
nam omoguditi da kao zablude pobijemo ideje o "prirodnim ili božanski dosudenim ulogama", u konacnici otvarajudi put za realnije prepoznavanje mogudnosti i potencijala djece i roditelja, bili ženski bili muški, kao individualnih ljudskih bida. Kada bolje shvatimo drevne izvore rodnih stereotipa današnjice, mit o Rajskom vrtu više nas nede modi proganjati. Ubojstvo izazovnog bracnog druga nije bilo odgovor, kao što to nije bilo ni utišavanje niti oslabljivanje žena u ekonomskom smislu. Možda demo, kada žene i muškarci zagrizu tu jabuku — ili smokvu — u isto vrijeme, kada nauce razmatrati ideje i mišljenja onog drugog s poštovanjem i kada budu promatrali svijet i njegova bogatstva kao mjesto koje pripada svim živim bidima na njemu, tada demo modi poceti govoriti da smo postali zaista civilizirana vrsta. SEKS U HRAMU Tradicija svete prostitutke INTERVJU S NANCY CjUALLS-CORBETT Ženska duhovnost proizlazi iz spajanja tjelesnog, putenog sa svetim, tvrdi Nancy Qualls-Corbett, jungijanska analiticarka i autoritet za odnos seksualnosti i duhovnosti. Naša potraga za duhovnim znacenjem, dakle, nije samo putovanje prema religiji, nego i prema psihologiji, tvrdi ona, pozivajudi se na Carla funga, pionirskog švicarskog psihologa koji je isticao da bi psihu bilo najbolje razumjeti proucavanjem svijeta snova, umjetnosti, mitologije, svijeta religije i filozofije. }ung je bio klinicki psiholog, ali je bio zadubljen i u podrucja istocnjacke filozofije, alkemije, astrologije, umjetnosti, književnosti, simbolizma i arhetipova. Naglašavao je da se moderni covjek previše oslanja na znanost i logiku te da bi imao koristi od integriranja duhovnosti i poštivanja nesvjesnoga u svakodnevnom životu. Jungijanski utjecaj na Dana Brouma i na njegovog glavnog lika, harvardskog simbologa Roberta Langdona, nesumnjivo je snažan. Takav je, isto tako, i jungijanski utjecaj na mnoge New Age pisce koji proucavaju teme što ukljucuju gnosticizam, neopoganstvo i metaforicke interpretacije iskustva Marije Magdalene. -ung je bio poznat i po isticanju muških i ženskih arhetipova, jednako kao po naglašavanju važnosti uspostave ravnoteže njihovih uloga u dvojnoj zajednici. Za Nancy Qualls-Corbett ta je ravnoteža izgubljena u kršdanskoj dogmi koja je iskljucila "sve žensko iz svoje slike Boga, uvelike na psihicku štetu vjere". Ona nastavlja: "Bez ikakve ženske osnove imamo crkve koje su razvile jednostrane ili neuroticne strukture", zahvaljujudi nacinu na koji su "Mariju Magdalenu unizili i marginalizirali muškarci koji su imali mod u ranoj patrijarhalnoj Crkvi i temeljno iskrivili njezino nastajanje". Cak i danas, dokazuje ona, nismo skloni povezivati išta ili ikoga tko je posveden Bogu i tko je postao svetim s onim što se smatra osjetilnim i tjelesnim. Ipak, kada je "naš svijet bio mlad... nije bilo sukoba izmedu necije ljudske seksualne prirode i njegove vjerske ili duhovne prirode. Svaka je od njih davala život i smisao onoj drugoj i osiguravala važnu ravnotežu u svijetu starine: zajednicu božanskog i smrtnog".
Razgovarali smo s Nancy Qualls-Corbett o njezinoj knjizi The Sacred Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
Prostitute da bismo bolje razumjeli kako su se takve teme manifestirale u anticka vremena. Njezini odgovori, koje mnogi citatelji mogu smatrati u najboljem slucaju kontroverznima, rasvjetljuju nacine na koje te tradicije i dalje imaju utjecaja i isto tako otkrivaju neka iznenadujuda zajednicka obilježja izmedu Marije Magdalene i vizije "svete prostitutke" Qualls-Corbettove. Nemali broj znanstvenika i ostalih strucnjaka približio nam je pojmove kao što su sveta zajednica i sveta bracna zajednica. Ali, sveta prostitucija? Iskopani iz ruševina najstarijih civilizacija Babilona i Sumera, prastare glinene plocice, slikarije na vazama i mali kipovi koji su nastali otprilike 18.000 godina prije Krista opisuju ili prikazuju žene koje izvode ljubavni cin u Hramu ljubavi. To je bio cin obožavanja a svedenica, odnosno boginja ljubavi bila je sveta prostitutka. Ona je docekivala od života umorne strance u privatnosti tog posvedenog mjesta i nudila im se pod pokroviteljstvom božice. U prisutnosti svete boginje taj je obred donosio preobrazbu. Sveta prostitutka, možda inicirana, mogla je doživjeti punodu ženskosti a njezina se ženska priroda budila i vradala u život. Element božanske ljubavi sada je prebivao u njoj. I stranac bi isto tako proživljavao misterije seksa i vjere koje su pratile duhovnu obnovu. Taj sveti seksualni cin smatran je obredom hieros gamos ili svetim brakom jer je predstavljao duhovnu zajednicu božanskog i smrtnog. Na drugim drevnim mjestima obred svetog braka proživljavan je na nešto drukciji nacin. Na proslavi Nove godine, nazvanoj "Sredivanje sudbine" ljudi su pjevali himne boginji: "Kralj uzdignute glave prilazi svetom krugu; On koraca uzdignute glave do svetog kruga Inanne". Inanna se odnosi na sumersku božicu ljubavi i plodnosti, koja je osiguravala plodnost zemlje i ljudskoga života svojim blagoslovom ljubavi i umijeda vodenja ljubavi. Kralj, koji predstavlja boga, i odabrana sveta prostitutka, koja predstavlja boginju, odvodeni su do zigurata gdje je njihovo združivanje osiguravalo plodnost zemlje. Njezini ljudski osjedaji i kreativne, tjelesne energije ujedinjavale su osobno i nadosobno. Ona je dodirivala osnovne regenerativne snage i, slijedom toga, kao utjelovljenje boginje, osiguravala kontinuitet života i ljubavi. Sveta prostitutka bila je ljudska posuda u kojoj su bile ujedinjene zemaljske i duhovne snage. Obred svetog braka, kako je prikazano nedavno u Da Vincijevom kodu i u Kubrickovu filmu Oci širom zatvorene odraz je tog senzibiliteta. U kasnijim civilizacijama Inanna, a i druge božice, postale su nešto diferenciranije; jedna je božica identificirana s plodnošdu ili Majka Boginja, dok je druga bila štovana zbog svoje ženstvene seksualne ljePRIHVADANJE TRADICIJA O ŽENAMA I SVETOME ' pote. Grci su, na primjer, prvu poznavali kao Demetru, dok je Afrodita bila obožavana radi svoje velicanstvene fizicke ljepote, ljubavi, strasti i užitka. Boginja ljubavi i boginja plodnosti štovane su božanske ženstvenosti.
Zašto je nastao koncept svete prostitutke? Kako se to prevodi u stvarnost vremena? Smatralo se da su žene koje su obavljale poslove sluškinja u hramovima u bliskim odnosima s boginjom te time stjecu pravo da i one dodjeljuju blagoslove. Takoder se smatra da je taj ritual trag starijih primitivnih ceremonija u kojima bi voda plemena oduzeo nevinost djevici prije braka. Još je jedna hipoteza da, dok su boginja i njezin suprug zemlji davali plodnosti, taj cin trebaju oponašati žene koje traže njezin blagoslov.
U razlicitim kulturama u razlicitim vremenskim razdobljima žene su postajale svete prostitutke. To nije bila sramota nego cast. Smatrali su ih "suprugama boga". Na nekim su mjestima u tome mogle sudjelovati samo žene plemenita porijekla. U Tebi je supruga visokog svedenika nosila naslov "vrhovne konkubine". U tredem stoljedu prija naše ere grcki povjesnicar Herodot je napisao: "Babilonski obicaj... obavezuje svaku ženu u zemlji da jednom u svom životu sjedne u hram ljubavi i ima snošaj s nekim strancem". U hramovima Afrodite u Eriksu, Korintu i Komanasu, prema Strabonu, grckom geografu, filozofu i povjesnicaru iz petog stoljeda, svetih je prostitutki bilo na tisude. Imale / su odreden socijalni status u društvu i bile su obrazovane. U nekim slucajevima, ostale su politicki i pravno jednake muškarcima po svojem pravu da nasljeduju zemlju. Vjerovalo se da, dok boginja donosi svoje darove ljubavi — umijede vodenja ljubavi, strast i radost — iz svog nebeskog carstva smrtnicima dolje, sveta je prostitutka, kao svedenica boginje, prenosila taj blagoslov ljudskom rodu. Kako se u sve to uklapa Marija Magdalena? Iako je zamagljena zbrkom biblijskog teksta, mislim i osjedam da je Marija Magdalena bila obdarena istim onim atributima kao i sveta prostitutka. Na mnogo je nacina slijedila svoje srce, iako je taj put morao biti mucan. Mogu samo zamisliti kakvu je hrabrost i unutarnju snagu imala da bi se suprotstavila odredujudoj ulozi ženskog roda toga vremena. Luka je opisuje, kao i druge sljedbenice, kao "bogatu", što se obicno tumaci tako da je bila financijska potpora pokretu. A ipak rijec ima i dodatno znacenje, poput "važne" i "nužne". Nije li to više u održavanju njezine uloge? Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE Svoju ste analizu temeljili na arhetipovima Carla junga. Što je arhetip? Kakvu ulogu imaju arhetipovi u ljudskom razmišljanju i ponašanju? Dr. Jung je govorio o dubljim slojevima psihe kao kolektivnom nesvjesnom, razlikujudi ga od osobnog nesvjesnog koje sadrži materijal potisnut iz osobnog iskustva pojedinca. Kolektivno nesvjesno sadrži psihicke komponente — arhetipove — koji su sveprisutni, nepromjenjivi i zajednicki svim ljudima. Poput instinkata, oni su naslijedeni. Kao psihicka energija, imaju sposobnost da reguliraju i modificiraju svijest te da oboje doživljaj svijeta. Dakle, mogu se smatrati obrascima ponašanja. Junak ili vještica, na primjer, je arhetipska slika koja izrasta spontano iz snova i mitova. Te su slike proizvodi nesvjesnoga koji se u svjesnome manifestiraju kao simboli. Iza vidljivog i objektivnog znacenja simbola je nevidljivo i mnogo dublje znacenje: što je junakova ili vješticina "energija" u meni i kako me potice na djelovanje? Možemo u stvari redi da ne "posjedujemo" mi arhetipove, nego arhetipovi "posjeduju" nas. Kada govorimo o boginji ljubavi, govorimo o arhetipskoj slici. Kada se zaljubimo, osjedamo se ekstaticno puni energije kada se aktivira taj osobiti arhetip. Homerova oda Afroditi opisuje ju kao prekrasnu, kao onu koja zraci energijom i kao ljubavnicu smijeha. Osjedamo isti obrazac. Šaljemo svojoj voljenoj crvene ruže, simbol ljubavi, zato što je to Afroditin cvijet. Kako se koncept arhetipa primjenjuje na figuru boginje — pa onda i na
Mariju Magdalenu? U svjetskim mitologijama nalazimo dva razlicita aspekta arhetipa ženstvenosti: staticki ili majcinski, te dinamicki ili erotski. Arhetipske slike majke i putene žene takoder su istaknute u kršdanskoj mitologiji,
ali te su slike izmijenjene svjesnim vjerovanjima. Majcinska arhetipska slika, Marija, štuje se kao djevicanska, aseksualna — ona nije odraz punih grudi i širokih bokova, odraz plodnosti kako je u drevnim danima bila shvadena majka boginja. Erotska ženstvena arhetipska slika, Marija Magdalena, unižena je, nazvana prostitutkom i osudena zbog svoje seksualnosti koja je identificirana kao iskušenje i trapljenje tijela. Vidim da se taj stav mijenja, kako je naznaceno, trenutacnim snažnim zanimanjem za Mariju Magdalenu zajedno sa svjesnim izazovom zastarjelih vjerovanja koja ponižavaju ili iskrivljavaju žensku prirodu. Arhetipska slika erotske ženstvenosti, kakvu simbolizira Marija Magdalena, žena koja je ljudsko bide, iznova nas povezuje s aspektom božanske ženstvenosti u našem najdubljem unutarnjem bidu, kao što je cinila sveta prostitutka. PRIHVADANJE TRADICIJA O ŽENAMA I SVETOME Rekli ste da je gubitkom ženstvenog oblika iz svoje slike Boga, kršdanska Crkva postala "neuroticna struktura". Kako je i kada boginja postala, kako ste to takoder rekli, "neutjelovljena"? I kakve to posljedice ima? Tijekom stoljeda prevladavajudi matrijarhalni sustav razvio se u onaj patrijarhalni. Nekada su poljoprivreda i religija bile najvažnija jezgra života, a kasnije su središte pozornosti postali trgovina, rat i kontrola što vedih površina zemlje. Cinovi radanja i održavanja života više nisu bili toliko štovani kao junacki ostvarena djela. Postepeno, kroz tisudljeda, do otprilike 5000. godina prije naše ere, žene su postale podredene jer njihove uloge više nisu bile važne u kontekstu tih novih vrijednosti. U prolaženju stoljeda panteon bogova i boginja se raspao dok je priznat jedan jedini Vrhovni Bog. Hram ljubavi prepustio je mjesto Kudi Gospodnjoj. Seksualni užitak i duhovne vrijednosti više nisu mogle opstati zajedno; životne radosti na zemlji bile su potisnute dok su muškarci tražili vjecni život. Boginja i njezino zagovaranje ponovnog oživljavanja duše kroz seksualno izražavanje sada je bilo osramodeno i videno kao zlo. Bilo je, naravno, malo tragova božanske ženstvenosti u novouteme-ljenoj kršdanskoj Crkvi i njezinoj hijerarhijskoj strukturi papa, biskupa i svedenika. Do najmanje mjere bila je inkorporirana u pravoslavlje kao Teotokos i Sofia, a kasnije su atributi svete ženstvenosti bili pripojeni i ukljuceni u sliku Blažene Djevice Majke, osobito u katolickim zemljama. Crkva je proglasila kršdansku pastvu nevjestom Boga, Krista i Ecclesije kao sponsus i sponsa. S prekrasnim osjedajem, to je prilicno ezotericna i apstraktna slika, vizija koju je teško povezati s osjedajno-šdu. Velika je dihotomija doživljena u srednjem vijeku kada su se gnosticke katedrale uzdigle do nebeskih visina u štovanju Marije, a žene su spaljivane kao vještice. "Dezutjelovljavanje ili oduzimanje tijela boginji znacilo je regresivne stavove prema plodnosti prirode, ženskim vrijednostima povezanosti i duhovnoj komponenti svojstvenoj vodenju ljubavi. Što potiskivanje ženstvenoga cini svima nama, kao pojedincima i unutar društva? Kako se možemo obnoviti, "regenerirati"?
Kada je žensko nacelo Erosa potisnuto, nema povezanosti s unutarnjim bidem, s ljudskom prirodom i s prirodom. Bez posrednicke kvalitete povezanosti, snaga podiže svoju modnu ruku. Osjedaj modi stvara oholost ili napuhnuti ego, što zauzvrat zagaduje srce i covjeka cini otvrdnulim i cinicnim. Ti se stavovi odražavaju i u društvu. Razmišljanje se cijeni više od osjedaja, a znanost više od umjetnosti.
Nema ravnoteže. Socijalne vrijednosti postaju okrutno realisticne dok su militarizam, konzumerizam i politika iznimno cijenjeni. A ljudski osjedaji ljubavi i prirode pretvaraju se u prašinu. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE Bez elementa božanske ljubavi koja posreduje u seksualnom iskustvu, zadovoljenje je kratkoga vijeka. Gubimo poštovanje za obilje u prirodi kao i za sva živa bida. Srce nije dirnuto, duša nije nahranjena a duhovna dimenzija nije ostvarena. Muškarci gube doživljaj intimnosti ne samo s "vanjskom" ženom, nego i sa svojom vlastitom nesvjesnom ženskom prirodom, animom. Slicno tome, žene, bez zamjedivanja blagoslovljenih darova ženske prirode, preziru ili zloupotrebljavaju svoje tijelo, ili ga koriste na sramotne nacine da bi zadovoljile potrebe vlastitog ega. Drevni mit o Afroditi pripovijeda o ženama koje su je docekale s prezirom, ismijevale i izrugivale su joj se. Pretvorila ih je u kamen. Dokaz je toga da žene danas nisu otporne na to te mogu postati otvrdnule i kamene kada se božanska ženstvenost ne cijeni. Bojim se da ne postoji carobni eliksir za obnovu. Pocetni koraci za muškarce kao i za žene mogli bi biti jednostavni, kao što je nastojanje da se divimo boginjinu mjesecu ili delikatnoj crvenoj ruži. Možemo djelovati tako da pokažemo istinsku brigu za covjecanstvo i svoj planet. Ne možemo rekonstruirati Hram ljubavi u našem vanjskom svijetu, ali ga možemo sagraditi unutra. Možemo se prisjetiti blagoslova boginje i, poput svete prostitutke, svijetu donijeti njezine darove. Koja je prava, istinska snaga božanske ženstvenosti? Kako se ona odražava u žena danas? Snaga koju žene posjeduju u svim vremenima manifestira se u unutarnjoj povezanosti sa ženskom prirodom. Njezino bide nije ovisno o reakcijama drugih. Ona cini ono što cini zato što je to u skladu s unutarnjim istraživanjima svog jedinstvenog sebstva — apsolutna antiteza ulozi "seksi žene". Kada radi i živi u patrijarhalnom sustavu, možda nede biti u mogudnosti da taj sustav promijeni, ali niti ne dopušta da sustav promijeni nju. Ženu koja je odana i privržena svojoj ženskoj prirodi možda nede smatrati prekrasnom, seksi ili izazovnom prema današnjim standardima; prije de biti prepoznata po svom duševnom miru: toplom sjaju sposobnom da prima a koji zraci iz nje. Postoji definitivna kvaliteta u njezinoj prisutnosti koja gotovo da se opire definiciji. Takva žena drži blagoslov božanske ženstvenosti ne radi uzdizanja svog osobnog ega, nego s poštovanjem, da bi ga nosila dalje u svijet. MARIJA MAGDALENA I SVETA ZAJEDNICA INTERVJU S MARGARET STARBIRD Margaret Starbird je neumorna i uvjerljiva zagovornica obnove koncepta "svete zajednice" u srcu kršdanstva — srcu za koje vjeruje da je izgubljeno u utrci prema pravovjerju i uspostavi stroge i krute
patrijarhalne doktrine. Predana katolkinja koja je prije mnogo godina odlucila raskrinkati tezu o "kraljevskoj krvi" iz knjige Sveta krv, Sveti Gral a umjesto toga završila uvjerena u njezinu vjerodostojnost, napisala je i sama nekoliko knjiga o svetoj ženstvenosti i njezinoj središnjoj važnosti za istinsko kršdanstvo. Medu najpoznatijima su The VVoman with the Alabaster Jar: Mary Magdalen and the Holy Grail i The Godess in the Gospels: Reclaiming the Sacred Feminine. Margaret Starbird dokazuje da su Marija Magdalena i Isus sklopili "sveti, dinasticki brak". Odvajanje Marije od Isusa, a što je, kako kaže, ucinila Crkva, predstavlja "iskrivljavanje najosnovnijeg modela života na našem planetu — 'svete zajednice' privrženih partnera".
Iako mnogi u znanstvenom mainstreamu smatraju da previše nagada, brojni se drugi slažu s vedinom onoga što Starbirdova kaže. Svi de vrlo vjerojatno priznati da su njezine knjige važne za razumijevanje moderne opcinjenosti Marijom Magdalenom i njezinom novom mitologijom. Dan Broivn posebice citira njezino djelo kao kljucni utjecaj koji obilježava pricu u Da Vincijevom kodu. Margaret Starbird je vrlo tražena kao predavac i kao voditeljica radionica i slicno, što je oblik javnih nastupa kojem daje prednost. Ved smo je prije intervjuirali za Tajne Da Vincijeva koda. Pocnimo s donekle osobnim pitanjem: rekli ste da vas je putovanje što ste ga poduzeli u proteklih dvadeset godina promijenilo na brojne nacine i dalo vam novi osjedaj vaše vlastite duhovnosti. Možete li to razjasniti? Kamo vas je to putovanje odvelo i što vama znaci Marija Magdalena na osobnoj razini? Krenula sam u potragu za Izgubljenom Nevjestom kao odana rimokatolkinja i pripadnica male karizmatske molitvene zajednice. Sredinom sedamdesetih godina, uocili smo da nešto kljucno nedostaje Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE iz temelja kršdanstva, a s katastrofalnim posljedicama. Postepeno smo shvatili da taj gubitak ukljucuje oskrvnude ženstvenosti. U to smo doba obnovili svoje zavjete Djevici Mariji, no, nakon citanja knjige Sveta krv, Sveti Gral 1985. godine osjetila sam da je potpuno otkrivenje svete ženstvenosti bilo utjelovljeno u Mariji Magdaleni. Razotkrivanje istine o statusu Marije Magdalene omogudilo mi je da stvorim sliku božanskoga kao intimnoga partnerstva te da svjesno uklopim to razumijevanje u svoju vlastitu vjeru i iskustvo. Koncept svete ženstvenosti, naravno, sja kroz sva vaša djela. Molimo vas, pratite ga nešto dalje u kontekstu vašeg vjerskog obrazovanja. U sedamdesetima mnoge su žene krenule u potragu za tradicijama izgubljene Boginje, no, ja nisam bila jedna od njih. Bila sam vjerna kdi svoje Rimokatolicke crkve i cvrsto ukorijenjena u njezine tradicije. Godine 1988., proucavala sam Marka 14, pomazanje Isusa od strane žene s alabastrenom posudom dragocjenog narda, za predavanje na Vanderbilt Divinitv School. U proucavanju ulomaka o pomazivanju u Evandeljima, naišla sam na njihovu povezanost s liturgijama "svetog braka" urodenih kultovima plodnosti drevnog Bliskog Istoka, a opisanim u nedavno prevedenoj liturgijskoj poeziji iz Sumera, Babilona, Kanaana i Egipta. Zbog toga što je moj magistarski rad bio iz komparativne književnosti, ne razmatram i tabu drevnih poganskih obreda. Oni su književnost. Otkrila sam da je pomazanje Svetog Kralja bilo povlastica Nevjeste koja kasnije upoznaje svog žrtvovanog Mladoženju uskrsnulog u Vrtu. Kako možemo propustiti uociti slicnosti tih drevnih obreda s pricama o Muci iz kršdanskih Evandelja u kojima "Nevjesta" ima istu ulogu? Ako je "sveto partnerstvo" bilo kamen temeljac ranog kršdanstva, ne bismo li trebali barem pokušati obnoviti ga? Ohrabrena sam kada vidim iznenadujude brojke ljudi koji prihvadaju "svetu zajednicu".
Ukljucujudi, naravno, i Dana Broivna u njegovu fenomenalno uspješnom Da Vincijevom kodu. Mnoge od ideja što ih je iznio ondje imaju osnovu u vašem radu; u stvari, on vašu knjigu The VVoman with the Alabaster lar stavlja na istaknuto mjesto na polici s knjigama Leigha Teabinga. Iz takve perspektive, što mislite da je Dan Brovon postavio ispravno, a što je pogrešno?
Dan Brown je uspio uvesti pricu o Mariji Magdaleni u mainstream, osiguravši da dospije do svakog kutka planeta. On je shvadao da važnost price nije bila elitisticko polaganje prava na posebnu krvnu lozu, nego prije na "svetu zajednicu" u srcu kršdanskog evandelja. PRIHVADANJE TRADICIJA O ŽENAMA I SVETOME Marija Magdalena i slika Boginje Vizualni prikazi Marije Magdalene cesto se povezuju s figurama boginje iz mitova, folklora i legendi. Nemamo njezinih onodobnih slika, pa nikada ne možemo ukazati na samo jednu sliku, u jednom odredenom razdoblju u povijesti, i redi "To je stvarno ona, kakva je zaista bila". Upravo zato, kada govorimo o Mariji Magdaleni u umjetnosti, u stvari, govorimo o slojevima prožetoga znacenja. Dakle, stapanje i imenovane i anonimne biblijske žene koju sv. Grgur Veliki odreduje kao Mariju Magdalenu ja prepoznajem kao "Mozaik Magdalena". Marija Magdalena, jednako kao i Marija iz Nazareta, mnogo je puta povezivana s atributima i karakteristikama prijašnjih boginja, osobito od strane umjetnika u nekim dijelovima Francuske, Njemacke, Italije i Španjolske. Prema nekim drevnim egipatskim tekstovima, boginja Izida žena je boga Ozirisa. Kada je on ubijen, a njegovo tijelo raskomadaju neprijatelji, Izida i njezina sestra Neptis traže sve te dijelove, sastavljaju ih, pomazuju njegovo tijelo i žaluju pored njega sljededa tri dana. Tredega dana on se vrada iz mrtvih. Dakle, ideja pomazivanja, cekanja tri dana pored grobnice ili života koji se vrada nije nepoznata veza izmedu predkršdanskih tradicija boginje i Marije Magdalene. Slicno tome, Marija Magdalena ima veza i s Inannom, Astarte, Afroditom, Venerom i ostalim slicnim boginjama. Što sve one predstavljaju? Ljubav, strast i ženstvenu senzualnost jednako kao i vještine vodenja kudanstva preko kojih je Marija Magdalena povezana tijekom odredenih razdoblja u kršdanskoj povijesti. Mnogo puta je povezano s vjernošdu jednoj osobi na nacin na koji je Magdalena vjerna od tocke njezina preobradenja za koje je zaslužan Isus pa sve do poslije njegova Uskrsnuda. — DIANE APOSTOLOS-CAPPADONA Što je sva ta pozornost znacila vama osobno? Za mene "sveta zajednica" predstavlja pomak prema radikalnoj spolnoj jednakosti i ukljucenosti. To je najvažnija kulturna promjena našega vremena. Roman Dana Browna pomogao je u promicanju te ideje. Moj rad dopire do sve šire i sve oduševljenije publike, a primam i sve vedi broj poziva za održavanjem predavanja i seminara o Izgubljenoj Nevjesti. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE Kao posljedica vaših rasprava po zemlji u protekle dvije godine, jeste li culi neke stvari, ili ih pronašli, koje su promijenile vaše shvadanje nekih koncepata ili su izmijenili vaše stavove? Ako da, na koji
nacin? Neprestano dobivam nove podatke i potvrde o "svetoj zajednici" koji se skrivaju iza lica stvarnosti. Uocavam vece razumijevanje arhetipa utjelovljenog u Mariji Magdaleni: nacelo Sofia/Mudrost drevnih vremena kako je izraženo i u hebrejskoj Bibliji — "U pocetku" ne bijaše samo Logos, nego i Sofia.
Vratimo se osnovama. Za citatelje koji možda nisu upoznati s njom, što je sveta ženstvenost? I što je uzrokovalo njezin gubitak? Sveta ženstvenost je nacin objavljivanja da Bog nije iskljucivo muškost, kako je naslikan na stropu Sikstinske kapele, nego ima i ženske atribute. To je jasno iz prekrasnih ulomaka iz hebrejske Biblije i iz Evandelja koja o Bogu govore u ženskim metaforama: "Može li majka zaboraviti svoje dijete, ili žena dijete u svojoj utrobi?" (Izaija 49:15). Osobito sam zahvalna na tekstovima Petera Kingslevja kada je rijec o gubitku "Sofije" u Zapadnjackoj civilizaciji. "Ona" koja je nazvana "Zrcalom Božje božanske prirode" i "Užitak" ocito je napuštena od strane Platona i kasnijih grckih mislioca koji su nastavili sebe nazivati "filozofima" ("ljubiteljima Sofije") iako su, u stvari, promijenili paradigmu da bi postali "ljubiteljima Logosa" (logicnih, racionalnih modova razmišljanja i postojanja lijeve strane mozga). Znamo da je bilo štovanja i obožavanja svete ženstvenosti u egipatskoj, grckoj i ostalim tradicijama. Ipak, opdenito govoredi, ne cini se da su te kulture tretirale žene osobito dobro na svakodnevnoj razini — barem ne prema suvremenim standardima. Ne bismo li mogli tvrditi daje ista, iako je možda predstavljala mudrost, bilo samo za užitak patrijarhata? U Egiptu su se faraoni ženili svojim sestrama, stoje odraz odnosa koji daje život, odnosa njihova para bog-boginja, Ozirisa i Izide. I u hebrejskoj Bibliji nalazimo predivne price o vrlo snažnim junakinjama — Debori, Juditi i Esteri, zajedno s brojnim prorocicama. "Platonicka promjena" u muške modove došla je kasnije, a zatim je grcka civilizacija istisnula drevne obicaje nakon Aleksandrovih osvajanja svijeta. No, za svetu ženstvenost nisu važna samo "ženska prava". Ženstvenost ukljucuje modove razmišljanja desne strane mozga, postojanje i povezivanje sa stvarnošdu uz pomod unutarnje mudrosti; to jest, intuiciju, iskustvenu, sa središtem u tijelu — a ne u mozgu — ili mudrost. Da su ljudi u Jugozapadnoj Aziji koji su vidjeli val tsunamija otrcali na povišene položaje kao što su to cinili slonovi i majmuni, ne bi poginuli na plažama. Zapadni su turisti bili toliko izmješteni iz svojih "korijena" da nisu mogli osjetiti opasnost. PRIHVADANJE TRADICIJA O ŽENAMA I SVETOME "Sofia" predstavlja ne samo tu povezanost s našom "zemaljskom" i "instinktivnom" tjelesnom mudrošdu, nego i s odnosima u zajednici, ukljucujudi i dugotrajnu brigu za pravdu, milosrde i dobrobit "malenih" — "sve do sedme generacije", kako to izražavaju indijanske bake. Osvještavanjem te vrijednosti, možemo pomiriti i mušku i žensku energiju — pomažudi iscijeliti pustinju. Simbolizam, hebrejska numerologija/gematria, sveti brojevi — posvetili ste velik dio svoga vremena i energije istraživanju istih. Rezultati su zapanjujudi. No, ostaje pitanje: jesu li ih prepisivaci onoga vremena namjeravali prenijeti kao takve ili gledamo u bunar samo da bismo u njemu vidjeli svoj vlastiti odraz? Neki od tih nalaza — mislimo na Biblijski Kodeks, na primjer — kao povijesni
dokumenti nisu uvjerljivi. Drugim rijecima, kakvu sigurnost imamo da su ta skrivena znacenja stavljena u njih namjerno? Nema ništa njuejdžovski u hebrejskoj numerologiji. Hebrejska je numerologija aspekt spisa što su ih biblijski znanstvenici dugo zanemarivali. To je drevni književni postupak koji se može nadi u djelima Platona i drugih filozofa, jednako kao i u hebrejskoj Bibliji. Umjesto postavljanja kljucnih fraza u glazbi, postavlja ih brojevima. I grcka i hebrejska slova imaju numericke vrijednosti te su korišteni i kao brojke. Neki važni naslovi i fraze u Bibliji stvaraju brojcane sume koje su odraz kozmickih nacela
što ih možemo nadi u geometriji svete arhitekture — od piramida i Stonehengea do "svetog grada" opisanog u knjizi Otkrivenja. Znanstvenici su proucavali taj predmet, ukljucujudi i Johna Michella (The City of Revelation i The Dimensions of Paradise) i Davida Fidelera (Jesus Christ, Son of God). Dokaz da su autori Novoga Zavjeta namjerno iskovali imena, naslove i fraze tako da ih povezu sa svetim kozmickim nacelima, po mom je mišljenju izvan svake sumnje. Okredudi se evoluciji pravovjernog kršdanstva, možete li nam iznijeti svoju perspektivu o tome zašto je Crkva iskrivila uloge i Marije Magdalene i Isusa? Moje osobno mišljenje jest da je rana Crkva zatajila Mariju Magdalenu zato što su se njezini prijatelji i obitelj toliko trudili zaštititi je od uocenih prijetnji što su ih upudivale rimske vlasti i nasljednici kralja Heroda "Koljaca". Marija Magdalena doslovce nestaje. Pavlova je pisma uopde ne spominju, kao ni Djela apostolska. Sto se dogodilo? Od ugledne sljedbenice i vjernice, ona je izbrisana iz zapisa i svjedocanstava. "Pravovjerna" je Crkva u konacnici marginalizirala one frakcije koje su podupirale Isusove obiteljske veze (Nazaredana i Ebonita) jednako kao i gnosticka ucenja koja su Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE uzdizala položaj Marije Magdalene. Ocito su crkveni oci, na koje su uvelike utjecali Irenej i Tertulijan, do kraja drugog stoljeda ocrnili važnu ulogu žena i egalitaristicku prirodu najstarijih kršdanskih zajednica. U osporavanju uloge Svete nevjeste, crkveni su nam oci zapravo dali iskrivljenu sliku o Isusu. Pocelo ga se zamišljati kao neoženjenog boga, kako sjedi na nebeskom prijestolju — neoženjeni sin Djevice Majke. "Mandala" svetog partnerstva ucinkovito je uništena. Koja je osnova za mišljenje da je Marija Magdalena uopde otišla u Francusku? Nije li se ta zamisao prvi puta pojavila u Zlatnoj legendi ciji je autor biskup koji je sam priznao da je njegov rad uljepšavan? Biskup Jacobus de Voragine nije izmislio pricu o Mariji Magdaleni i njezinoj bradi i sestrama u Francuskoj. On je samo napisao fikcio-nalnu verziju o njezinu životu utemeljenu na legendama svojstvenima njegovoj zemlji. Do vremena kada je objavljena Zlatna legenda [oko 1267.] Inkvizicija je ved bila u punom zamahu. No, stariji izvori, ukljucujudi propovijedi i molitve iz starih brevijara svjedoce o prisutnosti Marije, Marte i Lazara u dolini rijeke Rhone. Legende karakteristicne za pokrajinu ugradene su u bogatu usmenu tradiciju 0 kojoj svjedoce razni srednjovjekovni kronicari. Gervais de Tilburv pisao je 1212. godine o sedamdeset i dva Isusova ucenika koji su protjerani iz Judeje i prepušteni moru u camcima bez vesala. Poimence spominje Lazara, Martu, Mariju Magdalenu, Maksimina i druge iz ranokršdanske zajednice.
Sire de Joinville pripovijeda kako su on 1 kralj Louis IX, na svom putovanju kudi iz Križarskog rata 1254. godine, stali da posjete sv. Maksimina i sv. Baumea, "duboku špilju u stijeni za koju se prica da je u njoj prebivala Marija Magdalena". Izvornik rukopisa nazvanog Život svete Marije Magdalene i njezine sestre Marte vjerojatno potjece s kraja dvanaestoga stoljeda i cjelina je utemeljena na starijim izvorima koji vjerojatno ukljucuju propovijedi Rabanusa Maurusa, devetostoljetnog biskupa u Mainzu. Godine 1040., Benedikt IX izjavio je da se relikvije sv. Lazara cuvaju kao svetinja u samostanu sv. Viktora u Marseilleu. I u povijesti
kraljevstva Arlesa nalazimo referencije na VVilliama Gerarda, sina talijanskoga kralja koji je 935. godine krenuo na hodocašde u sv. Baume, "gdje je Magdalena živjela i umrla". Osim toga, za merovinškog kralja Klodovika kaže se da je bio na hodocašdu na grob sv. Marte u Tarasconu, što bi datiralo vjerovanje u to mjesto sve do 500. godine naše ere. Price o obitelji iz Betanije, koja ukljucuje i Mariju zvanu "Magdalena", dobro su potvrdene po citavoj pokrajini stoljedima prije nego što je biskup de Voraigne uopde napisao svoju izrazito maštovitu verziju legende o njoj. PRIHVADANJE TRADICIJA O ŽENAMA I SVETOME Skocivši od srednjeg vijeka do današnjih dana, vjerujete li da smo usred dugotrajnog oživljavanja zanimanja za "svetu zajednicu" kakvu predstavlja Marija Magdalena koju se naziva "hit" djevojkom naših dana? I u drugim razdobljima u povijesti neki su pokreti pokušavali ponovno uspostaviti štovanje Nevjeste: trubaduri u južnoj Francuskoj velicali su vrline svoje "Dompnae" a prerafaeliti u Engleskoj u devetnaestom su stoljedu slikali velicanstvene slike i pisali poeme u njezinu slavu. Moderni pokret ima prednost VVorld Wide VVeba u širenju informacija u sve kutove planeta u nanosekundi. Nikakva Inkvizicija ne može ušutkati rastudi entuzijazam za ponovnom uspostavom Nevjeste; on se širi spontanim samozapaljenjem! Što biste preporucili ženama koje se nadaju da de obnoviti izgubljenu Boginju u svojim životima? Neki ljudi promicu krivu pretpostavku da ja preporucam i zagovaram štovanje Boginje. Zapravo, ja zagovaram to da ponovno uspostavimo ravnotežu u kršdanstvu ponovnim postavljanjem voljene Isusove supruge u njezinu pravu ulogu. Mnogi znanstvenici koji se bave Biblijom i kršdansko svedenstvo javno izjavljuju da oženjeni Isus nije kontradiktoran doktrini, bududi da doktrina ustraje u tome \ da je Isus bio covjek. Kršdanstvo je dugo priznavalo Isusa kao Svetog ! Mladoženju. Kako to da ne priznaju njegovu Nevjestu? Postoji li još nešto na što ste nedavno naišli u svojim istraživanjima o Mariji Magdaleni o cemu biste voljeli raspravljati? Uvjerena sam da Marija Magdalena nije bila "iz Magdale". Grad zvan Magdala u biblijska je vremena bio nazivan Taricheae ili Tarichess. Josip, Židov koji je napisao svoj prvi nacrt Židovskog rata na aramejskom jeziku, taj grad naziva Taricheae, kao i svaki drugi pisani izvor iz razdoblja prije 70. godine naše ere. Taricheae je uništen 67. godine naše ere, a grad koji je ponovno izgraden na starome mjestu na obalama Galilejskog mora nazvan je Magdala Nunnavah (aramejski za "Grad riba"). No, do tada je Marija Magdalena ved odavno nestala. Mislim da je prorocanski ulomak iz Hebrejske Bibilije, Mihej 4:8—11 najvjerojatniji izvor za naziv "Magdalena": Tebi de, O Magdal-eno, Kulo stražaro Jata, vlast biti vradena". Ulomak se nastavlja prorocanstvom o njezinom progonstvu i, na kraju, spasenju. "Narodi de te ocrnjivati" (Mihej 4:11). Citav ulomak nabraja nesrede ucviljene Nevjeste, koja place nad preminulim kraljem, poslane u progonstvo, ocrnjene i okaljane. Smatram da su mnogi biblijski znanstvenici propustili prepoznati ovaj ulomak kao izvor naziva "h Magdalhnh" samo zato što odbijaju razmotriti ideju da
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
je ona bila ožalošdena Nevjesta poslana u progonstvo u tudinu. "Kdi Siona" u ulomku iz Miheja nalazi svoj posebni smisao u prici o Mariji Magdaleni, baš kao što "Sluga patnik" u prorocanstvima Izaijinim ima svoje posebno tumacenje u Isusu. Takoder smatram vrlo važnim medaljon s "ribama" pronaden nedavno u podnom mozaiku iz trede ili cetvrtostoljetne kršdanske gradevine u Megidi u Izraelu. To otkride potvrduje da su prvi kršdani štovali simbol zodijaka za Ribe mnogo prije nego što su odabrali identificirati se s križem. Isus, njihov ICHTHYS, bio je prikazan kao "Avatar" ili "Gospodar" (Kyrios) Doba ribe koje je tek pocinjalo. Simbol tog novog doba nije bila samo jedna riba, nego dvije. Dugo sam dokazivala da je Marija Magdalena predstavljala tu "drugu ribu" iz zodijackog znaka, koji je bio shvadan kao znak "partnerskog odnosa", koji se manifestira u egalitaristickoj prirodi najstarijih kršdanskih zajednica. Na kraju je ona "utopljena" u moru, i u dubinama našeg kolektivnog nesvjesnog a njezin je glas utihnuo kada je obilježena kao prostitutka. Moramo ponovno uspostaviti "sveto partnerstvo" koje je nekada bilo u srcu kršdanskog "Obicaja". ŽENE OKO ISUSA I NJIHOVA ULOGA U NASTANKU KRŠDANSTVA INTERVJU S MARY ROSE D'ANGELO Biblijski i drugi drevni tekstovi donose tek nekoliko detalja o životu žena u Isusovo vrijeme. Znamo da su neke žene imale uloge voda u razlicitim religijama toga vremena, ukljucujudi i istaknute položaje u židovskim sinagogama te u nekima od "poganskih " religija. Biblija nam kaže da su upravo žene skrbile za Isusa i ucenike "iz svojih sredstava". Kada su oni i ostali sljedbenici krenuli putem koji se odvajao od onoga židovske zajednice, cinili su to u "kudnim crkvama". No, koje su bile kulturne pretpostavke toga vremena? Što je moglo te žene privudi Isusu i njegovom ucenju? Je li netocno ili neutemeljeno pretpostaviti, što se cesto i cini, da žene nisu imale nimalo ili su imale vrlo malo prava, pa niti mogudnost da budu nezavisne? Da bismo odgovorili na to pitanje, razgovarali smo s Mary Rose D'Angelo, profesoricom teologije na Notre PRIHVADANJE TRADICIJA O ŽENAMA I SVETOME Darne i autoricom brojnih clanaka o ženama i porijeklu kršdanstva. Argument D'Angelove, iznesen u uvodu knjige koju je uredila, VVomen & Christian Origins, u osnovi je taj da, iako kulturne norme i politicku dominaciju Rimljana moramo uzeti u obzir pri proucavanju uloge žena u ranom kršdanstvu, ne bismo trebali pretpostaviti da su uloge žena uvijek bile ogranicene i slabe, lako ih uglavnom opisujemo prema modernim standardima, žene onog vremena, ukljucujudi i Mariju Magdalenu, ipak su imale neku mod. Isto su tako imale vjerske i politicke ženske uzore u
koje su se mogle ugledati kao inspiraciju i vodstvo. Poznato je da je Isus imao ženske jednako kao i muške sljedbenike, što je prkosilo uspostavljenom patrijarhatu toga doba. Tko su bile žene oko Isusa i što znamo o njima? Ne znamo mnogo o ženama, pa ni o muškarcima, oko Isusa osim imena nekolicine njih — a to su bila vrlo cesta imena. Imena žena su sva hebrejska ili aramejska; neki od muškaraca imaju grcka imena ali je isto tako vjerojatno da su muškarci bili Zidovi. Marko spominje poimence tri žene: Marija Magdalenu, Mariju, majku Jakova i Jude Tadeja, i Salomu kao one koje su "slijedile" Isusa od Galileje i
"brinule se o njegovim potrebama" ondje. Dvije Marije predstavljene su kao svjedokinje praznog groba i vizije andela. Matej i Luka daju ispravljenu verziju Marka. Kod Luke žene kao da su degradirane od aktivnih sudionika u pokretu na "zbrinjavanje/ skrbljenje za njih [Isusa i dvanaestoricu] iz svojih vlastitih sredstava". Matej predstavlja Mariju i "drugu Mariju" kao svjedokinje uz grob i prve koje su vidjele uskrsnulog Isusa. Evandelje po Ivanu vidi Mariju Magdalenu ne samo kao svjedokinju Isusove smrti i praznog groba, nego i kao prvu vizionarku — prva koja je vidjela uskrsnulog Isusa — i šalje je s porukom koja razjašnjava Isusovu sudbinu. Jedini spomen Marije prije nego što se ona pojavi kod križa u kanonskim evandeljima jest onaj kod Luke 8:1—3, koji opisuje da je iz nje Isus istjerao sedam demona. To može biti autorova izmišljotina i možda je to bio pokušaj da se nju unizi. No, nemogude je to sigurno znati. Evandelje po Tomi takoder opisuje Mariju i Salomu kao Isusove ucenice, a Evandelje po Mariji predstavlja je kao vizionarku i vodu ucenika. Ima li dokaza koji pokazuju je li Isus ili nije žene oko sebe tretirao prema nacelu jednakosti spolova? Mislim da nema mnogo dokaza za potpunu spolnu jednakost u vedini okruženja prvog stoljeda, i evandelja rijetko postavljaju pitanje položaja žena (Evandelje po Tomi 114 i Evandelje po Mariji su Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE iznimke). A što nam tekstovi daju kao dokaz da su žene bile medu sudionicima pokreta vladavineBoga o kojemu je Isus propovijedao, jednako kao i u ranokršdanskoj misiji koja je propovijedala o njegovoj smrti i Uskrsnudu. Kako stvari u tekstovima stoje, možemo pretpostaviti vede sudjelovanje žena nego što se cini na prvo citanje. Zašto bi se Isus i njegovo ucenje svidali ženama, ili muškarcima, kad smo ved kod toga? Što bi ih nagnalo da ostave svoje domove i, pretpostavljamo, svoj "ugled" da bi slijedili putujudeg propovjednika od grada do grada? Ljudi oko Isusa odazivali su se na obedanje da de Bog djelovati u njihovu korist. Uvjeti pod kojima su to shvadali bili bi židovski. Možemo zakljuciti da su bili potaknuti idejom da Bog ispunjava obedanja dana Izraelu: pravda za siromašne, kraj potlacenosti, patnje i stranih dominacija — vjerojatno, da de dodi do radikalne promjene, da de se Bog na neki nacin riješiti Rimljana tako da bogoštovlje u Izraelu više ne bude pod njihovim nadzorom. Ti sljedbenici ili pratioci Isusovi išli su s njim od jednog mjesta do drugog propovijedajudi. Tek ih se nekolicina spominje imenom i nemogude je redi koliko ih je u tome sudjelovalo. Vedinom su to muškarci, ali navedene su i žene kao one koje su putovale do Galileje i Jeruzalema s njim.
Ostaviti kudu ili dom bio je odaziv na sam poziv; pitanje pridruživanja necemu nije podrazumijevalo da je to nešto stalno. Teško je redi koja su oni ocekivanja imali ili kako su ostali reagirali na pokret; razliciti ljudi reagiraju na razlicite nacine, kao što ljudi danas razlicito reagiraju na razlicite pokrete. Mogude je da su neki od njihovih suvremenika vidjeli žene koje su krenule na put s pokretom
vladavine-Boga kao žene na lošem glasu, ali ako je tako i bilo, evandelja ne pružaju nikakve jasne dokaze o njihovim pogledima. Bilo je i drugih pokreta koji su se pojavili da bi ispunili Božju volju u ime Izraela. Na primjer, Josip nam pripovijeda o novom egzodusu ili novom ulasku, pokretu oko petnaest godina nakon Isusove smrti, kojega je vodio prorok imenom Teuda. Oni su krenuli preko rijeke Jordan da bi cekali Boga koji de ih povesti natrag da bi ponovno stekli zemlju. Bududi da se kaže kako su otišli sa svom svojom imovinom, taj je pokret vjerojatno ukljucivao i žene, možda i citave obitelji. Poklali su ih Rimljani. Kako su žene mogle biti ukljucene u Isusovo djelovanje? Kakve su uloge mogle igrati? Ako pogledamo Evandelje po Marku, autor kaže da su žene krenule na put, ali poklanja toj cinjenici malo pozornosti. Autor prelazi PRIHVADANJE TRADICIJA O ŽENAMA I SVETOME i preko pitanja zastoje tim ženama bilo važno da budu pored križa. U Evandelju po Luki, pisac rano predstavlja žene i naznacuje da su neke od njih iz više klase — Ivana je, na primjer, supruga Herodova sluge. I Luka isto navodi da su te žene slijedile Isusa i brinule se za njega i ostale od vlastitih imovina. Možda Luka pokušava braniti žene iz pokreta predstavljajudi ih kao poštovane žene s odredenim prihodima. Kod Luke, te žene rade nešto drukcije od onoga što rade ucenici, brinudi se za njihove potrebe od svoje imovine, ali kod Marka nema te razlike. Ako su žene zaista putovale s Isusom, ne cini se vjerojatnom da su imale neku posebnu, drukciju ulogu od ucenika. Razlika koju istice Luka vjerojatno služi specificnoj svrsi — cini se da je postojala zabrinutost vezana uz mogudnost da one budu videne kao bogate, poštovane žene. Jedna od stvari koje moramo zapamtiti jest da ne znamo gotovo ništa pojedinacno o tim ljudima. Iz povijesti znamo da je bilo žena koje su bile vlasnice nekretnina i koje su vodile poslove. Udovice su imale miraz — novac koji je suprug mogao koristiti za trajanja braka ali koji se vradao ženi i njezinoj obitelji ako bi muškarac preminuo. Bi li udane žene bile u mogudnosti sudjelovati u Isusovu pokretu bez pristanka njihovih supruga? Na pitanja poput , toga nikada ne možemo odgovarati uopdeno. Cak su i tada žene I govorile ne supruzima i donosile odluke koje se njihovim bracnim/ drugovima nisu svidale. I tijekom i poslije Isusova vremena, vjerojatno je da su žene bile aktivne u propovijedanju kraljevstvaBožjeg na nacine koji su bili mogudi židovskim i rimskim ženama, ali vjerojatno ne uobicajene za njih, ili za kršdanske žene. Na primjer, bilo je žena prorocica, kao što je neimenovana žena kod Marka i žene u Korindanima 11:4—5 u ranom kršdanstvu, kao što ih je bilo u židovskim i rimskim sredinama. Žene su imale odredenu financijsku nezavisnost i mogle su putovati, nuditi i prihvadati gostoprimstvo, voditi poslove i slicno. Koga su te žene mogle smatrati uzorima? Je li bilo njima suvremenih ili povijesnih žena u koje su
se mogle ugledati radi duhovne inspiracije? Bilo je takvih žena. Knjiga o Juditi napisana je otprilike u to vrijeme, na primjer, a Estera i Ruta takoder su važne. Bilo je prica o ženama ratnicama. Tu je prica o Deborah u kojoj se Deborah pojavljuje kao sudac i kao ratna junakinja, ali takoder i kao mudra žena i prorocica. Miriam i Huldah takoder su bile prorocice, a Rahab (Rava), koja je sakrila špijune u drugoj Knjizi o Jošui, doima se kao uzor u starim židovskim i kršdanskim tekstovima. Žene bi u ta vremena citale te price — one koje su to mogle — a ostalima su bile citane ili prepricane. Uloge žena u starom judaizmu i ranom kršdanstvu dugo su bile
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE zanemarivane ili zaboravljene, ali je takoder bilo i namjernog zataškavanja. U Rimljanima 16, Pavao pozdravlja skupinu ljudi u koju su ukljucena i ženska imena. Jedno takvo ime je "Junia"; ona i jedan muškarac su pozdravljeni zajedno kao "slavni medu apostolima". Cini se da Djela apostolska 1:16 —26 ogranicavaju "apostole" na dvanaest imenovanih muškaraca, a evandelja koja se obicno citaju u svjetlu su tog poglavlja. Medutim, ovdje se pojam upotrebljava za ženu. Pavao kaže da je ona bila zatocenica zajedno s njim; bila je prije njega u Kristu. On je naziva svojom "obitelji". Njezine ime je rimsko, pa je vjerojatno da je bila slobodna žena ili klijent rimskog gradana. Ime muškarca koji je njezin partner je grcko. To je u osnovi sve što znamo o njoj. Njezino je ime bilo prepoznato kao žensko ime sve do kasnog srednjeg vijeka. No, tijekom reformacije i renesanse ucvrstila se zamisao da žena nije mogla biti nazvana apostolom. S promjenom jednog znaka za naglasak, urednici i prepisivaci poceli su mijenjati ime Junia u muško ime, Junanije, unatoc cinjenici da nije poznato da je takvo muško ime bilo u upotrebi u prvom stoljedu. Danas, u svjetlu novijih istraživanja, grcki tekstovi i znanstveni prijevodi kao što je Nova revidirana standardna verzija ponovno ga prepoznaju kao žensko ime. Znanstvenici kao što su Wayne Meeks, Elisabeth Schussler Fiorenza i Peter Lampe iskoristili su Poslanicu Rimljanima 16 kao izvor socioloških podataka o ranoj kršdanskoj misiji. Lampe tvrdi da su žene možda bile aktivnije u prvoj kršdanskoj zajednici od muškaraca, isticudi da se više pojmova "radnika" ili "rada" veže uz ženska imena. Nisam sigurna možemo li to zaista zakljuciti, ali vjerujem da su žene jednako kao i muškarci bile aktivni zacetnici/e kršdanstva. Na neki nacin, to je razlog zbog kojega Marija Magdalena dobiva — a i zaslužuje — posebnu pozornost. Ona je nositeljica i tumac poruke da je Isus uskrsnuo, a to je temeljna poruka kršdanstva. 3. KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA Družica *Spasitelja+ je Marija Magdalena. *Spasitelj ju je* volio više nego [sve ostale] ucenike [i on je] ljubio cesto nju [u usta]. Ostali su ucenici bili uvrijedeni time, pokazivali su neodobravanje. Ostali [ucenici+ ... rekli su mu "Zašto nju voliš više nego sve nas?". Spasitelj je odgovorio i rekao im "Zašto ne volim vas kao nju? Ako su slijepa osoba i ona koja vidi obje u mraku, jednake su. Kada dode svjetlo, ona koja vidi vidjet de svjetlo, a slijepa de osoba ostati u mraku". — EVANÐELJE PO FILIPU Onda je Marija zaplakala i rekla Petru "Moj brate Petre, što ti zamišljaš? Zar misliš da sam smislila ove
stvari sama u svom srcu ili da govorim laži o Spasitelju?" Levi je odgovorio, govoredi Petru, "Petre, uvijek si bio gnjevna osoba. Sada vidim da istupaš protiv žene kao protiv Sotone. Jer, ako ju je Spasitelj ucinio vrijednom, tko si onda ti da je sa svoje strane odbacuješ? Sigurno je Spasiteljevo znanje o njoj potpuno pouzdano. Upravo ju je zato volio više nego nas". — EVANÐELJE PO MARIJI
Blagoslovljena Marijo, ti s kojom du dovršiti sve misterije na visini, govori otvoreno, jer ti si ona cije se srce odlucilo za nebesko kraljevstvo više od ostale tvoje brade. — PISTIS SOPHIA Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE BIOGRAFSKI BLJESKOVI O MARIJI MAGDALENI BRUCE CHILTON Jedine mrvice podataka koje nam Novi Zavjet daje o Mariji Magdaleni s vremenom su se pretvorile u golemi rog obilja mitova, legendi, rasprava, izmišljotina, znanstvenih tomova, kulturnog revizionizma i fikcio-nalne uspješnice. Postoji tek desetak spomena Marije Magdalene u Novom Zavjetu, a svega nekoliko ih nudi više od nagovještaja i implikacija o cinjenicama i dogadajima iz njezina života. A cetiri prihvadena evandelja kao da ne mogu pisati o njoj s imalo dosljednosti. Na primjer, Matej, Marko i Ivan spominju da je ona bila prisutna kod Razapinjanja Isusa na križ — ali Luka nije eksplicitan po tom pitanju. Njezina prisutnost kod Uskrsnuda spomenuta je kod Marka, Luke i Ivana, ali ne i kod Mateja. Ivan spominje da je ona "vidjela kamen ved odmaknut s groba i zatim je otišla redi ucenicima da je vidjela Gospodina". Marko kaže: "On se najprije pojavio pred Magdalenom" i ostaje na tome. Luka daje najdetaljniji opis Uskrsnuda ali kaže da, kada su Marija i ostale žene "objavile sve te stvari jedanaestorici i prenijele im da kažu svima ostalima... njihova se prica cinila poput besmislice i [ucenici] im nisu vjerovali". Nekoliko strucnjaka koji pišu u Tajnama Marije Magdalene jasno kažu da nam Gnosticka evandelja govore mnogo više o Marijinu razumijevanju Isusova ucenja i njezinu statusu Isusove družice, ali ne baš mnogo više o Mariji Magdaleni kao osobi. Znanstvenici su pažljivo radili na tome da izvuku povijest Marije Magdalene iz djelida informacija koji se pojavljuju u prihvadenim jednako kao i u alternativnim svetim knjigama: mjesto njezina rodenja, politicki i socijalni milje toga vremena, njezini prvi susreti s radikalnim rabinom imenom Isus. Bio je izazov pokušati i poštovati onu tanku liniju koja razdvaja dobro pripremljeni znanstveni rad i osjetljivi zakljucak od pukih nagadanja i mašte pripovjedaca, umjetnika, vjerskih voda i romanopisaca. Bruce Chilton, znanstvenik kojeg smo predstavili u prvom poglavlju, uspješan je u izvlacenju što je više mogude važnih podataka bez prelaženje te linije, posebice u svom dobro prihvadenom djelu Mary Magdalene:
KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA A Biographv, izvoru za ovaj sažetak. U toj knjizi Chilton izlaže teoriju da klasicni izvori vjerskog iskustva prikazuju Boga kako utjece na živote ljudi otklanjanjem zla (egzorcizam), lijecenjem bolesti (iscjeljivanje) i nudedi znakove božanskoga (vizije). Chilton kaže: "Marija Magdalena bavila se tim praksama s Isusom i ucinila ih je profinjenijima". Marija se prvi puta pojavljuje u kronologiji Isusova života u ovom kratkom ulomku iz Lukina evandelja:
A ima i nekih žena koje su bile izlijecene od zlih duhova i bolesti — Marija koju su zvali Magdalena, iz koje je izašlo sedam demona, i Ivana, Khuzina supruga *Herodov povjerenik+, i Suzana i mnoge druge koje su skrbile za njih od svoje imovine. (8:2—3) Luka naznacuje kada je ušla u Isusov život i zašto ga je uopde potražila. Isusova reputacija mora da ju je privukla šesnaest dalekih kilometara od njezina doma u Magdali u Kafarnaum, gdje je on živio od 24. do pocetka 27. godine pr. Kr. Vjerojatno je k njemu došla sama, pješice, po kamenim cestama i neprohodnim stazama, opsjednuta demonima, s odjedom u dronjcima. Po mojoj procjeni, ona ga je potražila 25. godine pr. Kr., nakon što je Isus postao poznat u Galileji kao rabin koji je raširio ruke i za one ljude što su ih smatrali grešnima i koji se borio s demonima koji su ih napali... Luka ne prikazuje Mariju kao bogatu, elegantnu zavodnicu iz srednjovjekovnih legendi i moderne mašte... Luka *isto tako+ ne kazuje koliko je Marija imala godina kad je upoznala Isusa, ali je najvjerojatnije bila u dvadesetim godinama, malo starija od njega, dovoljno zrela da razvije složeni slucaj opsjednutosti (naznacen spominjanjem "sedam demona"). Evandelja ne kažu ništa o njezinoj obitelji. Ocito je bila neudana u dobi za koju se ocekuje da bi se žena u njoj trebala smiriti i radati djecu. Uzevši u obzir Marijinu opsjednutost od strane demona, ostaje malo tajni o tome je li bila neudana. Opsjednutost je nosila stigmu necistode, ne poput prirodne necistode rodenja djeteta (na primjer), nego zaraženost necistog duha. Ona je, bez sumnje, bila izopdena u Magdali radi svojih brojnih demona. Zidovi iz Galileje odredivali su same sebe, nasuprot nevjernicima oko njih, svojom predanošdu utvrdenom strogim zakonima o cistodi koje je zapovijedala Tora, Mojsijev zakonik napisan na hebrejskom i prenošen u usmenom obliku na aramejskom jeziku. Sto su jeli, s kim su mogli jesti i družiti se, kako su obradivali zemlju, koga su mogli a koga nisu mogli dodirnuti, ljudi s kojima su se mogli ženiti, kakvu su vrstu seksa upražnjavali i kada su ga upražnjavali — sve to i još više bilo je propisano u Tori. Galilejcima je cistoda bila njihov identitet, u njihovim Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE glavama dragocjenija i ljepša od blagostanja pod vlašdu Rimljana pa cak i od samog opstanka. Sporadicno su pribjegavali nasilnom otporu tijekom prvog stoljeda kako bi se riješili necistode što su je Rimljani donijeli njihovoj zemlji, cak i kada se otpor pokazao suicidalnim. "Necisti duhovi", kako su Isus i njegovi sljedbenici cesto nazivali demone, nastavali su Mariju. Ti su demoni smatrani zaraznima, prenosedi se s osobe na osobu i s mjesta na mjesto, a prenosili su ih ljudi poput Marije koji su bili poznati kao opsjednuti. U helenistickom svijetu nevidljiva zaraza te vrste nazivala se daimon, što je porijeklo rijeci demon. No, daimon u izvorima grcko-rimske misli nije morao biti štetan. Daimoni su lebdjeli prostorom izmedu ovozemaljskoga svijeta i carstva bogova. Kada su Sokrata pitali kako je znao kako djelovati suocen s etickom dilemom, rekao je da je slušao svog daimonion ti, ili u prijevodu "malenog daimo-na" koji ga je vodio...
Kako bilo da bilo, Marija je došla po svojoj daimonia te je u društvu židovske Galileje smatrana necistom. Vjerojatno je bila jako usamljena kada je stigla u Kafarnaum... [bududi da su+ neudane žene koje su prošle dob djevica imale granicni, nekontrolirani status, jednako problematican za njihove obitelji koje ih nisu uspjele udati kao i za same žene...
Je li Marija postala prostitutka prije nego je upozala Isusa? Je li bila silovana ili iskorištena tijekom svog putovanja iz Magdale? To su dobra pitanja, iako ni jedan tekst niti razborit zakljucak na temelju tekstova ne odgovara na njih. Nastojanje da potvrdimo ili osporimo te mogudnosti odvodi nas dalje od dokaza što su nam na raspolaganju. No, možemo redi da su u vremenu i prostoru Marije Magdalene — baš kao što je i u našem — vjerojatne žrtve grijeha cesto bile prikazivane i same grešnima... Marija Magdalena prišla je pravom rabinu kada je tražila Isusa. On je uživao u reputaciji da se družio s navodno raspuštenim ženama (rijec raspuštena bila je primjenjiva na svaku ženu koja nije nosila ime svog supruga ili oca, ili neki drugi znak muške zaštite). Bilo je mnogo "nevezanih" žena medu Isusovim ucenicima; kad su ga ljudi nazivali "prijateljem carinika i grešnika" (Matej 11:19), to nije bio kompliment, a Isusovi kriticari svrstavali su te ženske ucenike medu "grešnike"... Postojana reputacija Marije Magdalene kao promiskuitetne u srednjovjekovnoj legendi i u brojnim modernim romanima pociva na pogrešnoj pretpostavci da su žene opsjednute demonima nužno bile promiskuitetne. Egzorcizam u antickom svijetu nije bio povezan samo sa seksom, iako znanstvenici ponekad pretpostavljaju da je opisivanje osobe kao opsjednute unižavalo tu osobu, cak i nakon izljecenja. To nije tako: anticki su mudraci znali kako razlikovati osobu od njegovih ili njezinih bolesti na nacin od kojega bi njihovi moderni kolege mogli štogod i nauciti... Ljudi su voljeli slušati Isusovu viziju o novom dobu, potpunoj preobrazbi svijeta koji su poznavali. I sami su se osjedali preobraženima KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA brojnim parabolama koje je istkao kako bi ih uveo u svijet u kojemu de božanska pravednost i milost nadmodno vladati i preobraziti citavo covjecanstvo. U svojim egzorcizmima i iscjeljivanjima Isus provodi tu viziju Kraljevstva preobrazbe u djelo. Marija se pridružila tim okupljanjima i sudjelovala je u praznicnim gozbama u kudama u i oko Kafarnauma, gdje je Isus govorio o izvanrednoj Božjoj tajni zvanoj malkhuta. Rabin Isus morao je biti posebice rjecit dok je pio vino i jeo meso ovce i koze te svježe povrde što su ih donosili susretljivi domadini, pratedi vizije o tome kako de Bog uskoro promijeniti sve a Izraeliti koji su jeli zajedno blagovat de na gozbi s Abrahamom, Izakom i Jakovom, koji de ustati iz mrtvih. Ako ste znali daje Kraljevstvo nadomak ruke, mogli ste slaviti njegov dolazak, ležedi na ledima na ležalj-ci od slame (ili na pravoj pocivaljci, ako je vaš domadin bio bogat), cak iako je Cezar još uvijek bio na vlasti. Lako je zamisliti da se Marija, autsajderica koja je i sama bila marginalizirana i izopdena, bez svoga mjesta u društvenoj mreži Galileje, mogla odazvati na te parabole o osveti i istrebljenju tlacitelja Izraela. Možda je morala gurati se kroz gomilu da bi pronašla put da vidi Isusa, no, kada je konacno uspjela privudi njegovu pozornost, on joj se posvetio, kako je iz Lukina evandelja ocito. Ne znamo kako je izgledao njihov prvi susret, ali se pokazao obedavajudim, i za rabina i za opsjednutu ženu u
dronjcima, zaista vrlo usamljenu, kojoj je bilo sudeno da postane jednom od najvažnijih medu njegovim ucenicima. Cinjenica da je Marija nosila ime "Magdalene" medu Isusovim sljedbenicima podupire dojam da je postala dio njegovog uskog kruga u Kafarnaumu. Takva je imena davao svojim najbližim ucenicima, nakon što ih je poznavao dulje vremena... Opisno " Magdalena" razlikuje Mariju od drugih Marija koji
su bile nekako povezane s Isusom. Nekoliko je žena imenom Miriam, što je semitsko ime prevedeno u Marija (engl. Mary — op. prev.), bilo blisko Isusu, ukljucujudi i njegovu majku i majku ucenika Jakova i Jude Tadejskog (Marko 15:40). Mojsijeva se sestra zvala Miriam, pa su Židovi u Galileji i drugdje ponosno prihvatili to ime za svoje kderi. No, jedina Miriam u Isusovoj skupini prepoznata je kao ona koja dolazi iz grada zvanog Magdala na aramejskom jeziku koji se ondje govorio. Magdala je bila važna i prakticno i simbolicki za Isusa i njegove ucenike. Naziv Magdala dolazi od rijeci migdal, niske utvrdene gradevine za cuvanje ribe... Galilejska papalina bila je omiljena namirnica rabina Isusa, kao što je to bila i brojnim njegovim sunarodnjacima. Sušena je riba bila isto tako omiljena medu njegovim sljedbenicima još dugo nakon njegove smrti cak i daleko od Galileje, zato što su Židovi i ne-Židovi u Isusovom pokretu mogli zajedno jesti ribu bez da se postavi pitanje je li košer, a što je uvijek prilicno važno u slucajevima u kojima je bilo ukljuceno meso. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE U stvari, riba je kršdanima postala simbol tijekom drugog stoljeda: slova rijeci riba na grckom jeziku bila su akronim za "Isus Krist, sin Božji, Spasitelj" i predstavljala su Krista. Riba je znacila vrijednost, trgovinu i blagostanje za Židove iz Magdale. Njihova se sušena i usoljena riba prodavala u unutrašnjosti Galileje i preko mora u samoupravnoj nevjernickoj pokrajini Decapolis (od grcke rijeci decapolis — znaci deset gradova; podrucje na istocnoj strani Galilejskog jezera koje je nekod imalo deset gradova, op. prev.)... No, što je najvažnije, Magdala je snabdijevala Tiberiju, veliki, *obližnji+ grad koji se... pokazao iznimno važnim za identitet Marije Magdalene citavog njezinog života... Grad je bio sagraden u rimskom stilu, s akveduktima, hramovima, kupkama, kazalištima i stadionom. Reakcije pobožnih Židova na taj spomenik rimskim vrijednostima koji se dizao medu njima bile su, najblaže receno, negativne. Hramovi idola kao što su Mars, Apolon i Dijana bili su sami po sebi dovoljno grozni. Kipovi Venere u kupkama ucinile su iste sastajalištima ljubavnika i bududih ljubavnika svih vrsta ukusa, sramotno gnjusan primjer upravo onakve vrste kakve se Tora gnušala... Židovski povjesnicar iz prvog stoljeda, Josip, kaže da su Židovi koji su se odselili u grad bili otpad Galileje, smede izbaceno na obalu... *i+ sa stajališta standardne prakse judaizma ti su doseljenici u grad, postali orude necistode... po citavoj pokrajini Galileji. Blizina Tiberije i ekonomska prevlast Magdale podvrgnule su Marijin grad necistim silama. Tiberija je donosila zarazu, i ta je zaraza ono što Marija nosi u svom tijelu. Osim ocite asocijacije s ribom, to je ono što je prezime "Magdalena" znacilo Marijinim suvremenicima.
Marijin nadimak "Magdalena" isto je tako odjek imena dodijeljenog Isusu, povezujudi njih dvoje u najvažnijim tekstovima evandelja verbalnom jekom. Isus "Nazaredanin" (Nazarenos na grckom) je gramaticki ekvivalent "Magdalene" (takoder predstavlja grcku upotrebu), što omogudava zamjenu spola... Engleski izgovor skriva rimu koja bi zapela za uho bilo kojem govorniku grckog ili aramejskog jezika koji bi cuo ta imena izgovorena na glas: tekstovi odjekuju implicitnom vezom izmedu Isusa i Marije. Nazivanje Isusa "Nazaredaninom" prirodno podsjeda na Nazaret kao njegovo rodno mjesto, baš kao što opis "Magdalena" podsjeda na Magdalu na Galilejskom moru. Verbalni odjek izmedu imena odraz je zemljopisne blizine izmedu dva naselja i njihovih medusobnih kontakata... Upotreba imena
"Nazaredanin" takoder je odjek tradicionalne upotrebe rijeci "Nazaret" [Naziv na hebrejskom jeziku), što znaci "posveden". Naziv Nazaredanin, zajedno s opisom "onaj koji je posveden od Boga" podsjeda na Isusovo posvedenje i ojacava njegovu duhovnu prijetnju za svijet demona u dramaticnom uvodnom egzorcizmu u Markovom evandelju KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA (1:23—27): / odjednom je u njihovoj sinagogi bila osoba s necistim duhom. On je povikao i rekao, Nemamo ništa za tebe, Nazaredanine Isuse! Jesi li nas došao uništiti? Znam tko si ti — onaj koji je posveden od Boga! Isus ga je izgrdio i rekao: Zašuti i izlazi iz njega! Necisti ga je duh zgrcio, oglasio se jakim zvukom i izišao iz njega. I svi su bili zapanjeni. Epitet "Nazaredanin", ponovljen u Markovom evandelju i s odjekom u imenu "Magdalena" stalni je podsjetnik na neobicnu cistodu koja osporava citavo carstvo necistih duhova i u isto vrijeme otkriva Isusov identitet. Baš kao što su Isusovi suvremenici "zapanjeni" kada u Kafarnaumu demoni drhte u prisutnosti njegove cistode, Magdalena i njezini suputnici su "potpuno zapanjeni" vizijom mladog covjeka koji im kaže da je Isus "Nazaredanin" ustao iz mrtvih (Marko 16:1—8). Ovdje, takoder, otkride zbunjuje i dovodi u nedoumicu one kojima je namijenjeno, i taj nemir odjekuje imenima Nazaredanin i Magdalena. U Isusovoj glavi Marija je bila Magdalena, žena koja je bila utjelovljenje necistode kojoj je Herod podvrgnuo Magdalu. Za Mariju je Isus bio Nazaredanin, snaga galilejske seoske cistode koja je mogla uništiti njezine demone. Zajedno, ta imena podsjedaju na to kako su Isus i Marija imali trajnu vezu, ali i na uznemirujudu misao da snaga svetosti ne može biti sadržana u uobicajenim konvencijama ovoga svijeta. EVANÐELJE PO MARIJI KAREN L. KTNG "Svega nekolicina ljudi upoznata je s Evandeljem po Mariji", kaže Karen King, "a ipak te rijetke stranice pružaju intrigantan pogled u onu vrstu kršdanstva koje je izgubljeno ved gotovo pet stotina godina". Kingova, koja je profesorica eklezijasticne povijesti na Divinitv School pri harvardskom sveucilištu i jedna od vodedih svjetskih znanstvenica koja se bavi ranim kršdanstvom, autorica je prijelomne knjige Evandelje po Mariji Magdaleni: Isus i prva žena apostol/The Gospel of Mary of Magdala: Jesus and the First VVoman Apostle iz 2003. godine. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
Jedna jedina, fragmentarna, kopija Evandelja po Mariji Magdaleni na koptskom jeziku pronadena je 1896. godine — pedeset godina prije slavnog nalaza iz Nag Hammadija koji je znanstvenicima dao citavo blago novih alternativnih evandelja za proucavanje. (Vidi tablu 1.) Dva dodatna fragmenta na grckom jeziku otada su došla na svjetlo, ali to je ukupno svega otprilike polovica cjelovitog teksta. Osam stranica koje postoje nude radikalno drukciji pogled na rano kršdanstvo — tako radikalno da
nije iznenadenje da ga je "pravovjerno" kršdanstvo obilježilo kao herezu i pokušalo marginalizirati njegove vjernike. Preciznije receno, kaže Kingova, ta "iznenadujude kratka pripovijest" dokazuje da je Isus poucavao da put u vjecni život leži ne u patnji i smrti — kako je to prikazano u kartonskim evandeljima — nego kroz put unutarnje duhovne spoznaje. Najradikalnije od svih njezinih otkrida jest ono o ulozi Marije Magdalene i drugih žena u ranom kršdanstvu. Karen King tvrdi da Evandelje po Mariji "razotkriva pogrešno gledište daje Marija iz Magdale bila prostitutka kao ono što i jest — dio teološke fikcije, predstavlja najizravniji i najuvjerljiviji argument u bilo kojem od ranokršdanskih tekstova za zakonitost ženskog vodstva, daje oštru kritiku nezakonite modi i utopijsku viziju duhovnog savršenstva, potkopava naše prilicno romanticne stavove o skladu i jedinstvu prvih kršdana i traži od nas da iznova promišljamo osnovu autoriteta Crkve. A sve u ime žene". Ovdje donosimo sažetak saznanja Karen King, pokazujudi citateljima zašto stara prica o kršdanskim korijenima — da je Isus prenosio jedno jedino "istinito" ucenje svom "muškom" klubu ucenika — prepušta mjesto nizu novih tumacenja izvorne kršdanske poruke, u isto vrijeme bogatije u svom znacenju, vjerniju onome što danas znamo o ranokršdanskom pokretu (to jest, vjerojatnu raznolikost vjerovanja) i zasigurno dojmljivije za moderno iskustvo. Kada je Isus preminuo, za sobom nije ostavio uredenu Crkvu s jasnom organizacijskom strukturom. Patrijarhalno i hijerarhijsko vodstvo Crkve razvijalo se polagano tijekom vremena i to iz velike raznolikosti mogudnosti. Prvi kršdani eksperimentirali su s raznim formalnim uredenjima, od relativno nestrukturiranih karizmaticnih organizacija do strože uredenih hijerarhijskih poredaka. U nekim kongregacijama, vodstvo je bilo podijeljeno izmedu muškaraca i žena u skladu s kretanjem Duha u inspiriranju darova proricanja, poucavanja, iscjeliteljstva, upravljanja i usluga. Ostalima su na celu bili starješine, biskupi, dakoni i udovice. Neki su imali formalne urede, drugima su dužnosti rasporedivane prema mogudnostima i sklonostima u sljedbi jednakih. U mnogima su žene i robovi bili istaknuti vode, a ostale su se odupirale toj promjeni dominantnog KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA' društvenog poretka i radile na tome da ih iskljuce. Evandelje po Mariji napisano je u vrijeme kada još nije bilo jasno u kojem de smjeru krenuti crkvena organizacija. Barem od vremena Pavla, kršdanske su crkve isticale prisutnost Duha unutar crkvi i pojavljivanja duhovnih darova medu vjernicima. Pretpostavljali su da je Isus namjeravao stvoriti pokret koji bi njegovo ucenje širio na sve narode. Evandelje po Mariji prati svoje duhovno nasljede do ranokršdanske tradicije po kojoj je Isus naložio svojim ucenicima da propovijedaju evandelje. Dijalozi izmedu ucenika uokvireni su kako bismo proucavali znacenje/smisao Isusova naloga da se propovijeda evandelje. Koji je sadržaj tog evandelja? Tko ga je razumio i tko je dao odobrenje da ga propovijedaju? Što osigurava poucavanje pravog puta do spasenja? Evandelje po Mariji zauzima
vrlo jasan stav o svakom od ovih pitanja, ali kontroverza koja izbija medu ucenicima isto tako pokazuje i da je autor Evandelja po Mariji bio u potpunosti svjestan da se ne slažu svi kršdani s njegovim stajalištima. Plima de se sve više okretati prema prepuštanju prednosti patrijarhalnoj, hijerarhijskoj vlasti. To je bio prevladavajudi oblik provedbe vlasti u rimskom svijetu, i još je jednom omogudio stabilnost i više
poštovanja od karizmaticno organiziranih skupina koje je kruti senzibilitet Rimljana ocito smatrao radikalnima i nedopuštenima. Pocetkom cetvrtog stoljeda kada je rimski car Konstantin prvi ozakonio kršdanstvo izdavanjem edikta 0 toleranciji, on je priznao skupinu muških biskupa kao uredeno vodstvo Crkve, i time je potvrdio strukturu modi koja de upravljati kršdanstvom u nadolazedim stoljedima. No, Konstantin je samo dao sustavni poredak 1 carsko odobrenje onome što je ved uglavnom postojalo. Jer su ved do drugog stoljeda biskupi poceli svoje pravo da budu zakoniti vode Crkve temeljiti na nasljedivanju apostola, tvrdedi da svoj autoritet nasljeduju po izravnoj liniji od neposrednih Isusovih sljedbenika koji su bili nazvani velikim apostolskim utemeljiteljima kršdanstva. To nasljedivanje prethodnih svjedoka, tvrdilo se, osiguravalo je istinitost ucenja Crkve i vjernicima je jamcilo spasenje. Evandelje po Mariji otvoreno osporava valjanost takvih tvrdnji, a umjesto njih nudi viziju kršdanske zajednice u kojoj se autoritet temelji ne iskljucivo niti cak prvenstveno na nasljedivanju prijašnjih svjedoka, nego na razumijevanju i poštivanju evandelja. Autoritet je dan ne samo muškoj hijerarhiji, nego vodstvu muškaraca i žena koji su postigli snagu karaktera i duhovne zrelosti. Prorocanski govori i vizije dobivaju prednost kao manifestacija duhovnog razumijevanja i izvor cvrstog ucenja. Kršdanska je zajednica izgradila novu humanost, u slici istinskog Covjeka, u kojoj površne razlike tijela nemaju nikakvu duhovnu važnost. Žene su jednako kao i muškarci mogle ocekivati uloge voda na temelju svog duhovnog razvoja. Evandelje po Mariji odbacuje svaki pogled na Boga kao Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE na božanskog vladara i suca a time odbacuje i one o ispravnim ulogama za kršdansko vodstvo. Pravi uzor vodstva je Spasitelj, ucitelj i posrednik božanske mudrosti i spasenja koji upozorava svoje ucenike da ne postavljaju cvrste zakone i pravila koji de ih zarobiti. Prema prevladavajudoj prici o korijenima kršdanstva, Isus je prenio pravo, istinsko ucenje svojim muškim ucenicima tijekom svoga života. Njima je, kao svjedocima Uskrsnuda, naloženo da idu i šire njegovo ucenje do rubova zemlje; tek kasnije je to apostolsko ucenje iskvario Sotona, koji je posijao sjeme hereze u apostolsko polje. Medutim, prema Evandelju po Mariji, to su sjeme posijali sami apostoli. Muškarci poput Petra i Andrije krivo su shvatili Spasiteljevo ucenje i unijeli su neslogu u zajednicu. Prema važedoj prici, citavu kršdansku doktrinu cvrsto je odredio Isus i prenio je na doktrine Crkve. No, Evandelje po Mariji pokazuje da je prica iz evandelja nedovršena. Kršdanska doktrina i praksa nisu nepromjenjive dogme koje covjek može samo prihvatiti ili odbaciti, nego se od kršdana traži da zakorace u pricu i suraduju kako bi uoblicili smisao evandelja u svom vlastitom vremenu. Zbog toga što ljudske strasti i ljubav prema svjetovnome cine ljudima sklonima grijehu,
prepoznavanje istine zahtijeva trud, evandelje ustraje u tome da zajednice vjere preuzmu odgovornost za to kako štuju tradiciju u svijetu u kojem i precesto vladaju snage nepravde i nadmodi. Stoljedima je osnovna prica oblikovala maštu ljudi o prvim stoljedima kršdanstva; osigurala je mit o porijeklu koji ranu Crkvu prikazuje kao mjesto gdje je istinsko, jedinstveno i nepatvoreno kršdanstvo pobijedilo. Ta je prica stalno iznova potpirivala vatre reformatora koji su je pozivali da ozakoni promjene u kršdanstvu kako je ono nailazilo na vrlo raznolike uvjete i kulturne okoline po svijetu. Medutim, povjesnicari su sve bolje shvadali prikaz iz Evandelja po Magdaleni — unatoc njegovim
maštovitim opisima — kao, po nizu aspekata povijesno tocnijim od ved prihvadene price. Najstariji kršdanski tekstovi koje imamo ne prikazuju skladnu i jedinstvenu Crkvu duhovnog savršenstva, nego zajednice koje su promišljale pitanja što su bila uzrokom sukoba i razlicitosti. Evandelje po Mariji takoder jasno pokazuje daje pozivanje na odredenu vrstu apostolske vlasti teološko stajalište, a ne povijesni sud. Nije osobito vjerojatno da je dvanaest muških ucenika, svaki s istim shvadanjem Isusova ucenja krenuo u svijet i zaceo pokrete koji de u konacnici postati kršdanska religija. Znamo i previše o utjecajima drugih osoba, medu kojima su Pavao, Isusov brat Jakov i Marija Magdalena, da bismo to mislili. Drevni tekstovi iz Egipta pokazuju da prvi kršdani nisu bili istog mišljenja u svemu — cak ni oko neceg tako važnog kao što je pitanje jesu li križ i fizicko uskrsnude Isusa važni za spasenje ili ne. Evandelje po Mariji i ostala djela odlucno tvrde da usvajanje Isusova ucenja pokazuje put prema istinskom sljedbeništvu i spasenju. KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA Povijesna važnost Evandelja po Mariji leži u dopuštanju da uocimo obrise nekih kljucnih rasprava o autoritetu apostolske tradicije, prorockom iskustvu i ženskom vodstvu. U boljem smo položaju da sudimo što je bilo na kocki na putu koji je kršdanstvo slijedilo ako prošedemo jednim od putova koji je bio slabo utaban. TRADICIJA ALTERNATIVNOG EVANÐELJA INTERVJU S MARTINOM MEYEROM Otkride rukopisa u Nag Hammadiju 1945. godine jedno je od najvažnijih nalaza u povijesti religije. Iskopao ih je egipatski seljak i te su fragmentarne kožom uvezene knjižice pronadene u velikoj posudi koja je ocito bila pohranjena u pustinji od otprilike 400. godine naše ere. Zajedno su ti dokumenti postali poznati kao Gnosticka evandelja, što je pojam koji cilja na osobitu unutarnju spoznaju koju je tražilo niz vjerskih pokreta cija je filozofija bila utjecajna u judaizmu, grcko-rimskim religijama i onome što smo do sada spoznali kao vrlo razlicite inacice kršdanstva. Gledano zajednicki, ti dokumenti, poznati i kao knjižnica Nag Hammadi, pružili su fascinantnu alternativnu perspektivu Isusa — jednako kao i Marije Magdalene i mnogih od njegovih prvih sljedbenika — i filozofske ideje o kojima se raspravljalo u antickom svijetu. Od tog otkrida, znanstvenici su proucavali mnoge nacine na koje se ta alternativna evandelja razlikuju od onih u Novom Zavjetu, baš kao i metoda kojima su ih neke snage u ranokršdanskom pokretu izostavljale kao herezu. Medu takvim razlikama su i nacin na koji je prikazana Marija Magdalena u nekoliko njih te naglasak na spasenju koje dolazi iz unutarnje spoznaje, nasuprot štovanju Boga preko njegova sina Isusa o kojemu citamo u Novom Zavjetu. Isto tako, u tim alternativnim evandeljima Isus ne ustaje iz groba, niti umire zbog ljudskih grijeha. Izneseni su znatno drukciji stavovi o grijehu, istini,
moralu, samospoznaji i ostalim temama. Medutim, znanstvenik Martin Meyer u razgovoru koji slijedi objašnjava daje popularna predodžba o tim školama misli kao takvima koje su se kretale potpuno zasebnim i suprotnim stazama —jedna kao prihvadena Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
prevladavajuda prica, a druga kao hereza — pretjerano pojednostavljena. Meyer, profesor Biblije i kršdanskih studija na Sveucilištu Chapman, ukazuje na neke temeljne slicnosti izmedu izvještaja Gnostickih i tradicionalnih evandelja. Obje skupine su monoteisticke i slijede predodžbu da je ljudski rod stvoren na Božju sliku i priliku, kaže on, i oba vide Isusa kao figuru koja otkriva Boga ljudskom rodu. To navodi Meyera, zajedno s drugim znanstvenicima, na oprez usmjeren protiv stavljanja bilo kanonskih evandelja bilo tih alternativnih evandelja u kalup. Ona predstavljaju raznolikost pogleda na zajednicku temu, kaže Meyer. "Omogudavaju nam da vidimo kršdanski pokret kao definiran velikom raznolikošdu ljudi i razlicitih skupina koje su svaki u svojoj vlastitoj potrazi za onim što znaci slijediti Isusa". Ipak, najvažnija razlika izmedu pravovjernih evandelja i tih nekanon-skih tekstova jest nacin na koji prikazuju ulogu Marije Magdalene, kako smo vidjeli u prethodnom poglavlju cija je autorica Karen King. Dok se opdenito može redi da ta alternativna evandelja tretiraju muškarce i žene s više jednakosti od tradicionalnih evandelja, u njima je duhovni razvoj shvaden kao mnogo važniji od spola, s velikom iznimkom Evandelja po Tomi. Ovdje, govoredi o Mariji, Isus nam kaže "žene nisu vrijedne života" i "ja sam cuje voditi kako bih je ucinio muškarcem". Lako je zamisliti da ni jedan drugi ulomak u evandeljima nije izazvao toliko bijesa kao ovaj, i Meyer posveduje dio vremena u ovom intervjuu objašnjavanju tog zagonetnog ulomka. Zakljucuje citatima nekih svojih omiljenih ulomaka o Mariji Magdaleni iz Gnostickih evandelja. Meyer je autor knjiga Gnosticka otkrida/The Gnostic Discoveries, Gnosticka evandelja o Isusu/The Gnostic Gospels of Jesus, The Unkovvn Savings of Jesus i The Gospels of Mary. Njegova knjiga The Gospel of Thomas: The Hidden Savings of Jesus uvrštena je na popis sto najboljih duhovnih knjiga dvadesetog stoljeda. Nedavno je dr. Meyer uredio i preveo najvažnije dijelove alternativnih dokumenata tipa evandelja koji su ugledali svjetlo dana od otkrida u Nag Hammadiju, Evandelje po Judi. Otkride Gnostickih evandelja 1945. godine i detaljna proucavanja istih koja su slijedila naveli su znanstvenike i teologe da rekonstruiraju podlogu ranog kršdanstva. Gotovo je dio naše religiozne DNK to što se kršdanstvo razvilo u izravnoj progresiji: Isus je širio poruku, Petar je izgradio Crkvu, Nicejski je koncil ucvrstio doktrinu i to je to. Danas, odjednom, postajemo svjesni da je bilo više kršdanstava te da su se razliciti pokreti natjecali za doktrinalno pravovjerje. Kako vi gledate na to? Moj nacin rekonstrukcije povijesti Crkve pocinje ovim nacelom: u pocetku bijaše raznolikost. E sad, to ne znaci da su se ljudi borili poput psa i macke citavo vrijeme, ali znaci da su postojali razliciti KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMAnacini razumijevanja toga što Radosna vijest o Isusu zaista donosi i što je znacilo slijediti Isusa.
Neke od tih razlika pretvorile su se u polemike — to nije uvijek bilo dobra i nježna stvar. Ova vrsta argumentacije javlja se u izvještajima o Mariji gdje padaju teške rijeci izmedu Marije i Petra. "Petrovi ljudi" i "Marijini ljudi" jednostavno se ne slažu pretjerano dobro i u konacnici Petrovi ljudi odnose pobjedu: TU ES PETRUS ET SUPER HANC PETRAM AED1F1CABO ECCLESIAM MEAM uklesano je u Bazilici sv. Petra u Vatikanu. "Ti si Petre stijena, i na toj stijeni sagradit du Crkvu svoju". To je linearno gledište na povijest Crkve, i to je loša povijest. Ona upuduje na to da postoji samo jedan nacin razmišljanja o tome kako je Bog djelovao kada, u pocetku, bijaše raznolikost, a
raznolikost nije bila specificno ispravno mišljenje niti pogrešno mišljenje, pravovjerno ili hereticko. Nije bilo pravovjerja ili hereze samih po sebi. To su politicki pojmovi. A tko je bio glasniji, tko je imao glasove, tko je na kraju odnio pobjedu, tko se smio nazivati pravovjernim? Heretici su bili oni koji jednostavno nisu imali brojke na svojoj strani: obilježeni su kao bezbožni ljudi i zli muškarci i žene, vjerojatno potaknuti od strane vraga. Oni postaju "autsajderi" a ne legitimni dio pokreta — u rangu sa svojim ocem, vragom. Što nas vodi ravno do Gnostickog pokreta. Da. Do drugog stoljeda rastuda kolicina raznolikosti stvorila je mislioce koji su tragali za gnosis (unutarnjom spoznajom) a što je procvalo u ono što danas nazivamo gnostickom religijom. Mnogi su ljudi u to vrijeme poceli gravitirati prema konceptu unutarnje spoznaje umjesto prema onome što de postati prevladavajudom predodžbom da spasenje pociva u štovanju necega izvan samoga sebe. Cini se da je to bio nacin razmišljanja s kojim se moderni muškarci i žene mogu identificirati, taj koncept da istina pociva unutra. A bio je popularan i tada. Zašto onda nije prevladao? Poteškoda s gnosticima bila je u tome što se oni nikada nisu okupili kako bi se organizirali i postali politicki. Dok su gnostici meditirali i tražili Boga u sebi, sljedbenici Petrova puta cvrsto su stajali na zemlji. Pokosili su travnjake i obojili crkve — i sastavili kanon te uskocili u krevet s Konstantinom. Što cini gnosticki nacin razmišljanja toliko drukcijim od onog u Novom Zavjetu? Tri su kljucne razlike izmedu Novoga Zavjeta i alternativnih evandelja. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE Prvo, Uskrsnude. Citavo moderno kršdanstvo izgradeno je na konceptu Novog Zavjeta. A ipak Evandelje po Mariji i Evandelje po Filipu, i ostala za koje danas znamo i nazivamo bilo Gnostickim evandeljima bilo misticnim evandeljima, ne sadrže ni razapinjanje na križ, ni muke i smrt Isusovu a niti Uskrsnude, barem ne u doslovnom smislu. No, ako vjerujete da je najvrednija pouka price o Uskrsnudu pojava života i svjetla kao pobjednika u ljudskom iskustvu, tada u tim evandeljima imate mnogo toga — ukljucujudi i nedavno otkriveno Evandelje po Judi. U stvari, Evandelje po Judi dobar je primjer mog zakljucka. Postoji golema kolicina života i svjetla na kraju tog teksta, ali nije shvadeno kao prazan grob, andeli ili mladid u grobu. Shvadeno je kao duhovno bide koje dolazi do izražaja, unutarnje bide koje konacno oživljava. Dakle, to je svakako vrlo razlicita vizija, ali ne i sasvim strana. Drugo — i ono što nam je postalo tako dobro poznato uslijed fenomena Da Vincijeva koda, jednako
kao i uslijed popularizacije feministickih znanosti utemeljenih na tim alternativnim evandeljima — jest tretman Marije Magdalene. Po mom mišljenju, prica o Mariji Magdaleni u Novom Zavjetu je prica svedena na epizodni zaplet. To ne znaci da isti nije važan. U stvari, od svih žena koje su tamo spomenute, s mogudom iznimkom Marije, Isusove majke, ona je istaknutija od vedine, i obicno se
spominje prva kod nabrajanja svih žena. Ona je ta koja je spomenuta po imenu kao ocišdena od demona i ona cija su sredstva pomagala u potpori pokreta. I, naravno, ona je u samom središtu price o Uskrsnudu. Ipak, prica o Mariji Magdaleni ostaje epizodni zaplet. Ocito je da u tim drugim evandeljima vidimo Mariju Magdalenu koja je mnogo nezavisnija osoba, a njezina prica uopde nije samo epizoda. U nekim slucajevima možemo ju vidjeti u vrlo dinamicnoj ulozi. Ona je ta koju je Isus cijenio i ona je ta koja ga zaista razumije. Dakle, sa stajališta pripovjedaca, razlika je izmedu sporednog lika u epizodi i protagonista u glavnom zapletu. A trede? Trede je uloga grijeha. Vjerujem da medu gnosticima grijeh nije bio osnovni ljudski problem, ali neznanje jest. Kada bismo samo mogli dosegnuti spoznaju — kada bismo mogli iskorijeniti tamu, neznanje, manjak spoznaje — dobro bismo prošli. Shvatili bismo što je za nas najvažnije. Vjerovanje u Kristovu muku i smrt, vjerovanje da je Isus umro za vaše grijehe nije odgovor nego je odgovor vjerojatnije i prije stidi do spoznaje — shvadanje da de vam, ako ste KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA kršdanin, Isus pomodi da se probudite. On vam može donijeti stvari koje de vas dovesti do spoznaje o tome tko je on i tko ste vi. I tada dete pronadi onu iskru božanskoga, ono božje svjetlo, onaj duh Boga u vama — i bit dete spašeni. Izlaz iz ljudskih problema nede biti vjera, vjerovanje u nekoga, a ni necija žrtva da bismo umirili ljutitog Boga. Možete uvidjeti da to gnosticima ne bi imalo nikakvog smisla. Cak i danas, mislim da ovdje ima nekih važnih pitanja. Mislim, zar pristojni kršdani koji su upravo prošli kroz Veliki tjedan stvarno misle da je Bog ljutiti, gnjevni Bog? I da je jedini nacin da se tog bijesa riješimo prinijeti neku vrstu žrtve? Da se mora proliti necija krv, i to ne samo životinjska nego ljudska? I ne samo ljudska, nego krv samog sina Božjeg? Drugim rijecima, prema Gnostickim evandeljima, nešto možete nazvati grijehom, ali zaista, u stvarnosti, u shemi stvari ne postoji nikakva konacna stvar na svijetu zvana grijeh. Medutim, ako se zbunite s necim što vodi do neznanja i zabune, tada to nazivate grijehom. Pravi problem nije to što je Bog nekako ljutit na vas zato što ste zgriješili. Pravi je problem sabrati se, shvatiti da pripadate strani svjetla. Znate tko ste, dolazite do spoznaje, i pronadi dete svoje spasenje u tome. Dakle, grijeh nije visoko na popisu problema koji zaokupljaju i kojima se bave gnosticki tekstovi. A što je s konceptom zla? Kako su se gnostici nosili s tim? Bilo je mnogo zanimanja za zlo u sklopu gnostickog pokreta. U stvari, sv. Augustin (354. — 430.) i ostali smatrali su da su gnostici bili pretjerano zaokupljeni zlom — djelovati kao da je zlo bilo je nešto
stvarno i opipljivo. Gnostici su vjerovali da je stvoritelj ili demijurg bio prilicno gadan tip, i davali su mu stroga imena kao što je Yaldabaot (Dijete kaosa), Samael (Slijepi Bog) i Sakla (Luda) kako bi pokazali da je on odgovoran za vedinu neznanja, zla i smrti u svijetu. To je bilo u suprotnosti više s platonskom idejom (što ju je usvojio sv. Augustin) koja kaže da je sve što postoji dobro, a u mjeri u kojoj nešto ne postoji to je zlo — zlo je, dakle, konacna odsutnost dobra. Takav stav prkosio je
gnostickom vjerovanju da moramo biti svjesni da je zlo oko nas kao i natprirodne modi koje nas potlacuju ako se želimo osloboditi istih. Drugim rijecima, gnostici su platonistima odgovarali govoredi "Pa, znate da je problem ovdje to što postoje neke snažne natprirodne sile oko nas, i bez obzira zvali ih sotonskim figurama ili ne, to je gomila zloduha. A dio stvarnosti života jest da morate nauciti suociti se s razlicitim zlima. Ne možete samo poželjeti da nestanu na filozofski nacin, pretvarati se da ne postoje, a i dalje u potpunosti sudjelovati u bidu". Njihovo je stajalište bilo da je mogude osjetiti zlo Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE u svom tijelu kao bolest ili ga vidjeti u tiraniji modi. To su stvarnosti života s kojima se moramo suociti. Upravo uz pomod meditacije i samospoznaje možemo se konacno suociti sa stvarnošdu zla i prevladati ga, te nauciti kako živjeti u blagoslovu kroz sve to, unatoc svemu tome. Zatim je tu cjelokupno pitanje uloge žena. Moj je dojam da je uloga žena u kanonskim evandeljima važna, a ipak ogranicena. No, to nije tako u gnostickim tekstovima gdje su žene videne prvenstveno kao one koje imaju viši položaj — što je bilo dijelom rasprave izmedu Marije Magdalene i Šimuna Petra. U gnostickim tekstovima Marija Magdalena je ona koja uvijek kaže "Zaboravimo na spol. Govorimo o tome da smo stvoreni istinskim ljudima. Ne govorimo o tome hode li muškarci ili žene biti pobjednici u bici spolova". Petar je za borbu izmedu spolova dok se Marija izdiže iznad takve vrste stvari i govori o tome što znaci biti istinski covjekom. Smatram to vrlo oslobadajudim i zaista prediv-nim. To je toliko drukcije od onoga što nam pada na um kada razmišljamo o prevladavajudem kršdanstvu da se pitam treba li zaista gnostike smatrati kršdanima. Vaš je zakljucak zanimljiv. Neki bi znanstvenici rekli, na primjer, da Evandelje po Judi nije kršdansko evandelje jer u njemu, kao ni u mnogim Gnostickim evandeljima, Isus ne umire za necije grijehe. Ne ustaje fizicki iz mrtvih niti ostavlja prazan grob. Po mom mišljenju, to jednostavno pokazuje razliciti pristup onome što je Isus bio i u cemu je bila njegova vrijednost. Kršdanski je pokret bio odreden velikom raznolikošdu razlicitih ljudi i raznih skupina koji su svi bili u vlastitoj potrazi za onim što je znacilo slijediti Isusa, hodati uz Isusa, vjerovati u Isusa i vjerovati u Boga. Na neki nacin stavljam tu raznolikost u kontekst jednog pokreta. Evandelje po Judi jest kršdansko evandelje. Evandelje po Mariji jest kršdansko evandelje. Evandelje po Filipu jest kršdansko evandelje. Sve je to dio kršdanstva — kao nasuprot, mislim, onome što se dogada u pravovjernom nacinu gledanja na stvari, a koje kaže da "ti ljudi" ne mogu biti dio užeg kruga. Iskljuciti te vjernike znaci držati ih izvan istoga. Tada su oni "drugi".
Istaknuli ste raznolikost ranokršdanske misli, cak i medu razlicitim Gnostickim evandeljima. Mnogi ljudi vole citirati Evandelje po Filipu gdje se kaže daje Isus "volio nju više od *svih+ ucenika ]i obicavao je] ljubiti ju ]cesto] u ]¦¦¦]"¦ Vedina znanstvenika zakljucuje daje ova posljednja KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA
rijec "usta", nagovještavajudi time neku vrstu erotske veze. No, tu je i još jedna implikacija, možda još važnija. To je dojam da Isus ne radi razlike izmedu sposobnosti žena da dostignu duboku duhovnu spoznaju i sposobnosti muškaraca za to. No, tu opet imamo Evandelje po Tomi. Ovdje se takoder cini da Isus podupire ujednacenu, cjelovitu ravnotežu izmedu muškog i ženskog. U izreci 22 Isus kaže da za ulazak u kraljevstvo nebesko "ucini ono unutra poput onoga vani, ono gore poput donjeg, i kada uciniš muško i žensko jednim i istim, tako da muško nije muško niti je žensko žensko...". No, evandelje završava šokom. Izreka 114 pocinje s prijedlogom Šimuna Petra da Marija napusti njihov krug "jer žene nisu vrijedne života". Na što Isus odgovara necim što bismo danas smatrali oštrom anti-feministickom retorikom: "Sam du je voditi kako bih je pretvorio u muškarca, tako da i ona može postati živi duh nalik vama muškarcima. Jer de svaka žena koja od sebe ucini muškarca udi u kraljevstvo nebesko". Mnogo ste proucavali ovo evandelje. Možete li nam iznijeti svoje tumacenje onoga što se cini da je Isusov anti-feministicki stav? Pa, mislim da, kako godine prolaze, stjecem malo bolji uvid u Evandelje po Tomi i sada se osjedam prilicno blisko tom tekstu. Ne znam baš tocno kako bih ga klasificirao: nisam zadovoljan time da ga se klasificira kao Gnosticko evandelje. Ipak, smatram da u konacnici Evandelje po Tomi odražava epistemologiju povezanu s odredenim pristupom mudrosti. Zapravo ga smatram evandeljem mudrosti u kojemu Isus koristi tehniku — videnu i u kanonskim evandeljima — ne ogranicavanja svega nego ostavljanja prica nedovršenima ili s pitanjem koje ostaje visjeti u zraku. Takav pristup cini Tomino evandelje interaktivnim, dijalogom osmišljenim da docara misao, i otvorenim širem tumacenju. Dakle, postoji li posebna poruka ugradena u posljednju izreku Evandelja po Tomi? Ili bismo trebali pretpostaviti da je to polemicko djelo koje ponavlja vedinu onoga što nalazimo u literaturi vezano uz Petra kao vrlo strogog prema spolnim kategorijama i s Marijom kao onom koja je cesto kritizirana? Moja je pretpostavka da je rijec o ovom potonjem, tumacenom na razlicite nacine kako su se s time susretali razliciti ljudi. I smatram da ako je u stvari grupa redovnika bila ta koja je prepisivala Evandelje po Tomi, i ako je redovnik u svojoj sobi to uzeo u ruke i procitao posljednju izreku, možda nije imao prosvijetljeni misticni stav o tome ili simbolicki pogled. Siguran sam da je mislio na prekrasnu ženu koja je prošla pored njega — u stvari koja ga je dovodila u iskušenje i tjerala da ima zle misli o seksu — e Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE pa, i ona se može spasiti, ali de morati odbaciti svoju ženstvenost i svoju seksualnost te postati muško i nalik Bogu.
Kada pogledamo pitanje spolne modifikacije, žene koja postaje muškarcem, o tome postoji mnogo literature. U vedem dijelu literature takva vrsta promjene spola obicno je simbolicna a kategorije metaforicne. U stvari, u dobrom dijelu literature podrazumijeva se da, neovisno o stvarnom fizickom spolu osobe, u svim ljudskim bidima postoji i muška i ženska strana. A muška je strana ono što treba njegovati i hraniti.
Ako vjerujete u takav simbolicki nacin razmišljanja, muška strana povezana je s nebesima i s umom, a ženska strana s majkom Zemljom i vidljivim svijetom — ciklusom života i smrti, osjetom percepcije, svime što je dio fizickog svijeta. I iz takvog svjetonazora, ako žena postane muško, žena je premašila ovaj svijet i postala dio svijeta iznad. Vratimo se suprotnosti izmedu izreka 22 i 114, u kojima možemo vidjeti taj koncept primijenjen u praksi. Izreka 22 ima viziju androginog, muškog i ženskog koji postaju jedno. A onda imamo tu provokativnu izreku na kraju, toliko provokativnu da neki ljudi misle kako je istu vjerojatno dodao redovnik koji je mrzio žene. No, u stvarnosti onoga vremena to su bile tek dvije strane istog novcida u antickom svijetu. Postoje price koje kažu da u pocetku bijaše androgino, a onda je androgino prerezano na pola. Platon u Gozbi donosi pogled na covjecanstvo što njemu znaci da mogu postojati muškarci, žene i androgina bida. Možemo, dakle, redi da su i muško i žensko nekada bili u raju, i na pocetku bijasmo jedno, a sada smo dvoje. A jednoga demo dana ponovno biti jedno u blaženom postojanju. To je jedan nacin gledanja na to. No, postoji i drugi nacin gledanja na spol i to je jednos-polni pristup. To je samo spol: ako samo oduzmete muške spolne organe, penis od muškarca, imate žensko. Ili, ako imate žensko bide koje dovršava samo sebe ili ga dopunjavaju bogovi i boginje, tada tom ženskom bidu mogu izrasti muški spolni organi. U dijelu mitološke literature, žene pokušavaju pobjedi od ogranicenja braka ili ogranicenja života žene, pa se mole bogovima da ih pretvori u muško, i odjednom osjedaju pritisak u trbuh te od tamo izlaze muški spolni organi. Razvijaju se u falus. Gledano na taj nacin, mogu se smatrati androginim bidima jer su žene kojima je izrastao penis. I tako su postali potpunim bidima. Spoznali su potpunost jednoga spola. Ja mislim da su u Evandelju po Tomi, u izrekama 22 i 114 predstavljene dvije razlicite slike androginosti. Stajalište koje danas KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA smatramo privlacnim jest da se jednina, odnosno potpunost postiže kroz zajednicu. Drugo odbacujemo kao neprikladno, neodgovarajude — da bi žensko moglo postati muško. No, ipak vjerujem da je izreka 114 tretirana više simbolicki u gnostickoj i misticnoj literaturi. Ondje prevladava tendencija ne upuštanja u takve igre s izniklim falusima, nego se nastoji govoriti metaforicki o životu na ovom svijetu kao ženskog stvorenja, i životu u svijetu iznad — životu s Bogom, životu uma — kao muškog bida. Nakon što je to receno, treba dodati da to ne znaci da de ijedno biti vrlo ocito i opipljivo. Još uvijek
mislim da se osjedamo kao da imamo nešto medu zubima kada pogledamo izreku 114. I dalje nas razdražuje, a možda tako i treba biti. Takav spolni simbolizam kakav nalazimo u izreci 114 možda je odgovarao antickom svijetu, no u našem se doima zaista zastarjelim. Koji su dijelovi Gnostickih evandelja vama pomogli da osobno razumijete Mariju Magdalenu? Ima li u njima anegdota koja vam se posebno dopadaju ?
Mislim da bi moj omiljeni ulomak bio iz Evandelja po Mariji kada ona, nakon razapinjanja Isusa na križ, dok su ucenici sasvim izvan sebe, tješi rijecima: "Ne placite, ne tugujte niti budite u sumnji, jer de njegova milost biti sa svima vama i zaštitit de vas. Radije hvalimo njegovu velicinu jer nas je pripravio i ucinio nas istinski ljudskima". To je zaista snažan i dojmljiv nacin razmišljanja. U takvom nacinu shvadanja Radosne vijesti o Isusu, slijediti Isusa znaci shvatiti naše pravo mjesto kao ljudskih bida, te otkriti da se najdublje iskustvo spasenja dogada dok stjecemo istinsku humanost. To je predivna humanisticka poruka. Još jedan meni jako drag ulomak jest onaj iz Pistis Sophiaje. Isus daje upute ucenicima, ukljucujudi i Mariju Magdalenu, te završava rijecima: "Tkogod ima uši da cuje trebao bi cuti". A zatim slijedi živa slika: "To se dogodilo kada je Marija cula te rijeci dok je Spasitelj govorio, zagledala se u zrak na jedan sat i rekla 'Gospodaru, zapovijedi mi da govorim otvoreno'". Suosjedajni Isus odgovara "Blagoslovljena Marijo, ti s kojom du dovršiti sve tajne na visini, govori otvoreno, jer ti si ona cije je srce željno kraljevstva nebeskog više nego bilo koje od tvoje brade". Ne biste mogli tražiti bolje ohrabrenje njezine duhovne snage od toga. Jeste li zabrinuti što je takva vrsta duhovne vizije izgubljena medu svom reklamom? Da de nas sve te kontroverze — jesu li Marija Magdalena i Isus imali spolne odnose, je li ona završila u Francuskoj i utemeljila krvnu lozu itd. — natjerati da propustimo smisao njezine Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE price, baš kao što nam pozornost odvradaju primjedbe pape Grgura o njoj ili francuske srednjovjekovne legende o Magdaleni? Da, cvrsto vjerujem u to. Postoje kontradiktorni dokazi koji podupiru te kontroverze, a nema nacina da se to razriješi. Argumenti iz tišine, cesto takvi kojima se ljudi utjecu i koje najglasnije izvikuju, opde je poznato, samo su nagadanja. Prepiranje oko mogudnosti jesu li Isus i Marija Magdalena bili spolni partneri, ili oženjeni, može biti još jedan nacin da ju se marginalizira, pa i mi možemo upasti u isti zamku. Luka je napisao da je bila histericna. Papa Grgur Veliki rekao je da je bila kurva. Mi bismo mogli redi: "Oh, bila je samo seksualna partnerica stvarno važnog decka". I tako bi nam promaklo ono što tekstovi pokušavaju naglasiti — da je bila inteligentna, nezavisna žena kao i duhovni voda. NAJVEDE PRETJERIVANJE IKADA ISPRICANO Kritika "novih" tumacenja Gnostickih evandelja INTERVJU S PHILIPOM JENKINSOM
Otkride Knjižnice iz Nag Hammadija — popularno poznato pod nazivom Gnosticka evandelja — donijelo je revoluciju u našem razumijevanju ranog kršdanstva. Ti zapisi koje je predstavila i popularizirala nova skupina feministickih i drugih znanstvenika, podbodeni medijima željnim da potaknu raspravu i debatu na podrucju vjerskog oživljavanja, i katapultirani u popularnu imaginaciju Da Vincijevim kodom, postali su novousvojeno znanje o ulozi Marije Magdalene medu Isusovim ucenicima. Philip Jenkins smatra da se ta nova konvencionalna mudrost pojavila zahvaljujudi ne toliko onome što evandelja zapravo kažu koliko sklonosti da vidimo ono što želimo vidjeti. On tvrdi da je velik dio tih
takozvanih novih otkrida poznat ved barem dvije stotine godina. Štoviše, ta su alternativna evandelja napisana mnogo kasnije od kanonskih evandelja, što ih smješta onako daleko od Isusova vremena koliko smo mi danas u SAD-u udaljeni od vremena Francuskog i Indijanskih ratova. Bududi da nema pisanih onodobnih dokaza o vremenu u kojemu je Isus živio, jenkins postavlja retoricko pitanje, možemo li zaista vjerovati usmenoj povijesti staroj dvije ili tri stotine godina? Nadajmo se, kaže on, da demo, kada se pojavi nova skupina biblijskih tekstova, njih modi "procjenjivati prema njihovim mjerilima, a ne iskljucivo prema njihovoj vrijednosti u kulturnim bitkama". jenkins je profesor povijesti i vjerskih studija na Sveucilištu u Pennsylvaniji a svoja je stajališta detaljno razjasnio u knjizi Hidden Gospels: How the Search for Jesus Lost Its Way. Podnaslov Vaše knjige Hidden Gospels je provokativan: Kako se potraga za Isusom izgubila. Možete li ukratko prepricati što time mislite? I, je li se i potraga za Marijom Magdalenom isto tako "izgubila na putu"? Moj je naslov namjerna igra rijeci s "putom", pojmom koji su najraniji Isusovi sljedbenici koristili za opisivanje nove vjere, cak i prije nego što je ista postala "kršdanstvo". Oni su bili sljedbenici Puta Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE (grcki hodos). Kada to znamo, možemo pronadi rijec razbacanu po citavom Novom Zavjetu. Ustvrdio sam da su brojni moderni znanstvenici iznijeli netocnu sliku o Isusu i tako se izgubili na "putu". Isus kakvoga su oni prikazivali ponajprije se zasnivao na tumacenju dvaju rekonstruiranih dokumenata, izgubljenog evandelja Q i najstarijih slojeva Evandelja po Tomi. Na temelju tih izvora tvrdili su da je "izvorni Isus", koliko možemo zakljuciti, bio ucitelj mudrosti a price s elementima natprirodnog oko njega izrastale su kasnije. Umjesto toga tvrdim da su cuda, iscjeliteljstvo i natprirodno bili u samom središtu najranijeg Isusovog pokreta i da se rekonstruirana "Isusova mudrost" temeljila na pogrešnom razumijevanju tih najranijih tekstova. Isto tako, mislim da je Marija Magdalena fascinantan lik, ali da je velik dio modernih tekstova o njoj izgubio smjer u smislu citanja nje kroz moderne poglede, kao predstavnice feministicke duhovnosti, izgubljene ere vodstva žena u Crkvi, i tako dalje. Albert Scheitzer opisao je potragu za Isusom kao gledanje prema dolje i opisivanje lica koje vidite ondje dolje kao Isusovo lice, iako je to, naravno, samo vaš vlastiti odraz. To se dogadalo s nekim novijim mišljenjima o Mariji Magdaleni. Kako kaže izreka, ne vidimo stvari onakve kakve jesu, nego onakvima kakvi smo mi. Nekada je, pišete, fraza "istina Evandelja" simbolizirala apsolutni standard istine — ali, danas, djelomicno zbog nalaza iz Nag Hammadija, djelomicno zbog citavog fenomena Da Vincijevog koda, znanstvenici i široka javnost kao da su došli do suprotnog zakljucka: da postoji više od jedne istine, da umjesto jednog kršdanstva postoji više njih. A ti alternativni stavovi trebali bi dobiti jednaki
tretman, ako ne i vedu težinu. Jedna od frustrirajudih stvari kod "novog" znanstvenog pristupa ranom kršdanstvu jest da isti stalno iznova izmišlja "toplu vodu". Ako pogledate biblijsku znanost prije stoljeda ili više, to su upravo ideje o kojima su tada ljudi slobodno raspravljali. Godine 1934. VValter Bauer napisao je razornu knjigu naslovljenu Pravovjerje i hereza u ranom kršdanstvu/Orthodoxy and Heresy in Early Christianity, u kojoj je tvrdio da su u drugom i tredem stoljedu razlicite vrste kršdanstva bile pravovjerne u razlicitim dijelovima svijeta, a svaka je od njih imala svoje evandelje. Tek postepeno je jedna od tih škola odnijela pobjedu, proglasila samu sebe pravovjernom i retroaktivno proglasila svoje dokumente "pravim evandeljima". Te ideje nisu ništa novo.
Problem u svemu tome jest da je Bauer uvelike pretjerivao. Evandelja nisu stvorena kao sasvim jednaka. Neka su dosta starija od drugih, bilo u smislu toga kada su napisana bilo kada je rijec o KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA izvorima kojima su imala pristup. Neupitno je da su cetiri kanonska evandelja starija u oba smisla od bilo kojeg "suparnickog", iako bi par fragmenata evandelja iz Egipta moglo sadržavati ostatke nekih starijih tekstova. Razlog zbog kojega crkveni vode ne obradaju pozornost na ostala takozvana evandelja jest taj što je velika vedina tih tekstova tek bila zapoceta u tredem stoljedu. Prevladavajuda struja u Crkvi ne iskljucuje "skrivena evandelja" zato što smatra da nisu pravovjerna, nego zato što zna da su to novije produkcije koje ne zavreduju poštovanje kao povijesni dokumenti. Datiranje je kljucno u odredivanju autoriteta. I upravo nam zato tekst kao što je Evandelje po Mariji može redi mnogo o pocetku tredeg stoljeda, kada je napisan, ali baš ništa o povijesnoj Mariji Magdaleni koja je vjerojatno preminula dvije stotine godina ranije. Vjerujete da je nalaz iz Nag Hammadija obogatio naše razumijevanje ranokršdanskog pokreta — ali smatrate da u njega ucitavamo previše. Zašto? Zar nas ta evandelja nisu prisilila da propitujemo naše shvadanje Marije Magdalene na pozitivan nacin — kao apostolice pa cak i kao uzora? Tekstovi iz Nag Hammadija su iznimno informativni izvori i uce nas mnogo toga o ranokršdanskom svijetu. No, ne kažu nam gotovo ništa o Mariji Magdaleni, bilo kao stvarnoj povijesnoj figuri bilo kao legendarnom vodi ranog kršdanstva. Ved u devetnaestom stoljedu svatko koga je zanimala religija — kršdanstvo, religija New Agea, feministicka duhovnost — okrenuo bi se ravno stranicama Pistis Sophiaje, dugom dijalogu u kojemu su glavni likovi Isus i Marija Magdalena, a ona je opisana kao vodeda ucenica i važna duhovna figura. To nam govori nešto o dubokom poštovanju koje su neki gnostici iskazivali za Mariju, vjerojatno u tredem stoljedu — no, kao što sam ved rekao, ništa o stvarnoj ženi tog imena. A Pistis Sophia je tek jedan izvor koji smo imali mnogo prije Nag Hammadija. Evandelje po Mariji cak i nije otkriveno u Nag Hammadiju, nego ponovno pronadeno 1896. godine. Imamo takoder mnogo kratkih ulomaka dijaloga izmedu Isusa i Marije u fragmentima evandelja koje smo otkrili od najranijih kršdanskih pisaca. Drugim rijecima, vedina onoga za što ljudi tvrde da su bombasticna nova otkrida nije ništa takvo. Neki su znanstvenici pronašli publiku prijemljivu za predodžbu da ta "skrivena evandelja" otkrivaju svijetu slavno "možda-bi-se dogodilo", da upotrijebimo vaše rijeci, samo da ih nije proglasila herezom a zatim namjerno sakrila Petrova Crkva. Što je u takvom mišljenju pogrešno? Dogadaji opisani u vašem pitanju pretpostavljaju kronologiju, Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE odnosno pretpostavljaju da su gnostici postojali ved vrlo rano, a zatim je podla Crkva prikrila istinu
o njima. Crkva u drugom i tredem stoljedu ne skriva evandelja, samo zna da su ona novija, pa prema tome i ne osobito vrijedna. Štoviše, ako Crkva i jest sakrila Gnosticka evandelja, ucinila je to prilicno loše, bududi da su rani crkveni oci sacuvali tako mnogo od njihovih tekstova.
Ali, da, zaista mislim da je glavna privlacnost "skrivenih evandelja" to što ona dopuštaju modernim ljudima da razmisle o putovima kojima se nije krenulo. Uzmimo, na primjer, 1900. godinu; tada su, kao i danas, ljudi gledali prema velikim religijama Azije i osjedali duboko žaljenje zbog toga što se cinilo da kršdanstvo osuduje budizam ili hinduizam. Zar ne bismo mogli uciti iz velikih duhovnih ucenja što dolaze iz Azije? Medutim, Gnosticka evandelja prikazuju Isusa koji je mnogo više u skladu sa svijetom azijskog gurua koji se dopada našim senzibilitetima. Jedna od ranih uspješnica iz moderne fikcije o Isusu bila je djelo Georgea Moorea The Brook Kerith, objavljeno 1916. godine, i ono prikazuje Isusa tocno na nacin budisticke sage, koji je preživio razapinjanje na križ, te se na kraju pridružuje budistickim redovnicima koji se vradaju u Indiju. Kako sam ved rekao, Da Vincijev kod nije prva knjiga koja iznosi radikalne argumente poput ovoga — nije cak ni stota. D. H. Lavvrence se poigravao s idejom o oženjenom Isusu, baš kao i Erank Harris, baš kao i Robert Graves. Mnogi su pisci takoder istraživali ideju o Isusu koji je preživio razapinjanje na križ. Da, i ideja o Isusu koji je oženio Mariju Magdalenu još je jedan vrlo stari orah. Zapravo me iznenaduje što nitko nije "pokupio" ideju Christophera Marlovvea daje Isus obicavao imati spolne odnose s evandelistom Ivanom. Možda netko i radi na takvom romanu upravo u ovom trenutku. Svaka generacija mora rekonstruirati rano kršdanstvo u svojoj vlastitoj slici, pa to i cini. Nije iznenadenje da se "otkride" oženjenog Isusa podudara tocno s mahnitošdu unutar Crkve oko pitanja celibata i zahtjeva žena za sudjelovanjem u vodstvu iste, kao i optužbi za intrige i prikazivanje skandala vezanih uz zlouporabu od strane svedenika. Cini se da upirete prstom i kažete: bez vas, masovnih medija, koji ste svojevoljni sudionici — zato što ste robovi politicke korektnosti i dnevnog socijalnog okruženja "osjedaj se dobro " — taj revizionizam ne bi postao tako popularan kao što mu je uspelo, jer to uopde ne zaslužuje. Možete li to objasniti? Ne bih bio toliko blesav da kritiziram medije zbog pokušaja da obave svoj najvažniji posao, a to je privudi najširu mogudu publiku. No, po KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA ' definiciji, vijesti su uvijek o necem novom. Znanstvenici koji se bave religijom iscrpljeni su kada oko Uskrsa dobiju uobicajeni telefonski poziv — "Dakle, ima li što novo o uskrsnudu?" — i ako nema, novinari pokazuju prirodnu sklonost da objavljuju teorije koje bi mogle biti rubne ili zaista zapetljane. Isto su tako skloni uokvirivati price u smislu uzbudljive pripovijetke, o zapanjujudim otkridima, odvažnim znanstvenicima otpadnicima koji se usuduju uhvatiti se u koštac s ušancenim establišmentima, s novim dokumentima koji de poljuljati svijet znanosti i tako dalje. Problem u svemu tome jest da gubimo perspektivu pamdenja, i da u stvari tako malo onoga što je navodno novo i revolucionarno uopde nije novo, i dobro je poznato znanstvenicima ved doslovce stoljedima. Pripovijetka o izgubljenim misterijima i iznenadnim otkridima ugradena je u uzorak amnezije koja se
stalno vrada. Ako su, kako kažete, "novi znanstveni pristup" i mediji stvorili pretjerano mišljenje o nalazima iz Nag Hammadija i ostalim u novije vrijeme otkrivenim evandeljima, koji je pravi nacin da shvatimo Mariju Magdalenu kao osobu, kao apostolicu, kao duhovnog vodu? I je li citav fenomen Da Vincijevog koda pomogao ili je otežao razumijevanje ranog kršdanstva i uloge Marije Magdalene?
Za mene susreti poslije uskrsnuda izmedu Isusa i Marije Magdalene nisu samo velicanstveni kao književnost, nego su medu najdirljivijim ulomcima svih religijskih zapisa bilo koje vrste. Doslovce me prolaze trnci kada ih citam. Nije nikakvo iznenadenje da je tako mnogo umjetnika i pisaca koristilo i citiralo te prizore. Dopustite mi da iskoristim ovu mogudnost da spomenem velicanstvenu pricu Rudvarda Kiplinga "Vrtlar", upotrebu susreta Isusa i Marije Magdalene u modernom okruženju (da budemo pošteni, Kipling miješa tu Mariju s Isusovom majkom). Detaljno sam objasnio zašto ne vjerujem da nam Gnosticka evandelja kažu išta vrijedno o pravoj, stvarnoj Mariji Magdaleni, pa mi dopustite da nastavim i kažem da nju i sama kanonska evandelja cine fascinantnom figurom. Osobno ne sumnjam daje ona bila presudna osoba u najstarijoj kršdanskoj zajednici, i bez problema vjerujem da je nosila naslov apostolice. Moramo se isti tako suociti sa stvarnom misterij om nacina na koji evandelja obraduju dojam koji je Isus ostavio na Mariju i što se dogodilo s tom idejom u prvoj Crkvi. U prvim, najstarijim iskazima o uskrsnudu, što ih je napisao Pavao pedesetih godina prvoga stoljeda, Marija se uopde ne spominje a Petar je taj koji prima prve vijesti o uskrsnudu. A ipak evandelja prikazuju Mariju kao zvijezdu citave pripovijetke. Markov je iskaz nedovršen, ali nema nikakve sumnje da ga je mislio završiti prikazanjem ženi. Dakle, ili Pavao (a) nije Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE poznavao tradiciju o Mariji Magdaleni? ili (b) nije vjerovao u isti? ili ju je (c) smatrao nedovoljno vrijednom da bi je uvrstio zato što je Marija bila žena? Ako je (a) tocno, kada je i kako zapocela ta ocito rana tradicija? Bilo bi lako povjerovati da je prva prica ispricana o uskrsnudu Mariji, koja je bila dvostruko upitna kao žena koja je imala poremedaj osobnosti — što je naša moderna terminologija za sedam demona što su iz nje istjerani. U tom slucaju, vrlo brzo nakon toga Crkva bi nastojala ocistiti pripisujudi prvu vijest o uskrsnudu Petru, kao što bi pokušala i sasvim pokopati pricu o Mariji. Poganski kriticar Celzus svakako je smatrao Mariju nevrijednim svjedokom. No, zapravo je sasvim suprotno! Price o Mariji razvijaju se odvojeno od petrijanske doktrine, iako je iz današnje situacije teško redi jesu li one nastale prije, kasnije ili usporedo. Znanstvenici u devetnaestom stoljedu, poput Renana i Straussa, pronašli su korijene ideje o uskrsnudu u "subjektivnoj viziji najprije žena kod groba, a zatim i ostalih ucenika koji su bili pod utjecajem svoje velike ljubavi prema Kristu, kao i pod utjecajem svog uzbudenog mentalnog stanja". Ukratko, zašto je Marija Magdalena uopde tamo, osim ako nije postojala rana i prilicno nesavladiva tradicija koja je njoj dala prednost u citavoj prici o Uskrsu? No, ako je bilo tako, zašto je nema kod Pavla? Jedno pitanje kod toga moglo bi se baviti sukobom — ili barem nedostatkom istoga — izmedu tradicija iz Galileje i onih iz Jeruzalema, ili, drugim rijecima: Petar protiv Marije. Evo jednog prijedloga — možda su ucenici iz Galileje imali svoj vlastiti skup ideja i tradicija, s Petrom kao junakom, i to je
ono što je Pavao zapamtio kada je posjetio Palestinu. No, Crkva na podrucju Jeruzalema zapamtila je Mariju Magdalenu kao junakinju, te se pobrinula da njihove price završe u evandeljima. I, tko zna, ona je takoder možda bila istaknuta osoba u Crkvi na tom prostoru ? Konacno, mislim da su novija maštanja o Mariji Magdaleni zapravo odvratila pozornost od radikalizma ranoga kršdanstva što je imalo svoj utjecaj na spolna pitanja. To je nešto što nama
zapadnjacima promakne, a što citatelji u Africi i Aziji uocavaju, zato što im je poznatiji i bliži tradicionalni društveni poredak. Za mene je jedan od najsnažnijih dijelova Novog Zavjeta prizor u kojemu Isus razgovara sa Samari tankom kod bunara, a cinedi to prevladava bezbrojne tabue i ogranicenja. Razmislite sada o tome iz azijske perspektive. Nije samo u ondašnjoj Palestini Isusova komunikacija sa Samaritankom kod bunara prelazila prihvadena ogranicenja, niti je aktivno sudjelovanje žene u razgovoru ostavljalo dojam izazova. Moramo pogledati dalje od Marije Magdalene i na druge Isusove susrete sa ženama, i to moramo uciniti na osnovi pouzdanih povijesnih materijala, a ne KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA fantazija od nekoliko stoljeda kasnije. Gdje se obrušavate na sve kontroverze što okružuju Dana Broivna i ljude cija mišljenja on uzima kao inspiraciju za svoju knjigu — ljude kao što su Lynn Picknett (Templar Revelation) i Henry Baigent (Sveta krv, Sveti Gral) ? Ljudi kao što su Baigent, Brown i Picknettova su popularni pisci koji nemaju ama baš ništa s ozbiljnim znanstvenim radom, i o njima ne bi ni trebalo raspravljati u istom dahu sa znanstvenicama poput Elaine Pagels ili Karen King. Dan Brown je ponajprije romanopisac i kao takav nema nikakvu obavezu prema povijesnoj istini. Iako osobno ne volim njegov stil pisanja, jasno je da je oduševio milijune ljudi, i u tom mu smislu želim sve najbolje — kao da mu uopde i trebaju moje dobre želje. Moja zabrinutost oko njegova djela jest to što on donosi videnje kršdanstva koje se apsolutno razlikuje, ili je cak u suprotnosti s bilo kojim iole pravovjernim videnjem vjere, a njegovo stajalište o velikoj uroti Crkve uklapa se u prilicno radikalno antikatolicko raspoloženje. Dakle, moj bi odgovor bio zahtjev za dosljednosti. Ako de umjetnicka djela vrijedati ljudi, neka svi ljudi budu jednako podložni tim uvredama. Nemojmo izdvajati ni jednu skupinu — kao što je Katolicka crkva — za napad, dok svi ostali ostaju slobodni. Zaista ne vjerujem u zabranjivanje knjiga, bududi da sam gotovo apsolutist kada je rijec o Prvom amandmanu. No, trebali bismo imati jednake mogudnosti vrijedanja za sve. Dakle, umjesto tih nagadanja o Isusu, Mariji Magdaleni i "revizi-onistickom" kršdanstvu iz Da Vincijeva koda, cemu bi se ljudi trebali okrenuti? Volio bih vidjeti da moderni izdavaci ponovno tiskaju klasicna djela nagadanja o Isusu i prvoj Crkvi što su ih prije stotinu godina napisali George Moore, Frank Harris, Robert Graves i drugi. Knjige i price su u redu same po sebi, i ljudi bi bili iznenadeni koliko malo novih stvari ima pod suncem. A ja bih bio oduševljen da ljudi koji citaju ovaj razgovor požure procitati Kiplingovu pricu "Vrtlar".
MARIJA MAGDALENA Hereticki portret JOHN LAMB LASH U citavoj modernoj znanosti o gnosticizmu na djelu je nezamijedena ironija, piše John Lash u svom eseju što zaista potice na razmišljanje. U svom vremenu i okruženju, gnosticka su ucenja i prakse bili osudivani kao hereticki od strane crkvenih otaca kao što su bili Irenej i Augustin. U stvari, Lash vjeruje
daje gnosticizam predstavljao takvu fundamentalnu prijetnju rimskom kršdanstvu da su prvi crkveni oci ustrajali u protjerivanju gnostickih pisanih djela a da bi mogli nametnuti svoj sustav doktrine bez pitanja, kritike ili opozicije — i u tome su gotovo uspjeli. No, osnovno pitanje je li gnosticizam zaista bio hereza u smislu negativnog i opasnog sustava vjerovanja javlja se tek u naše vrijeme. Ironicno, kaže Lash, znanstvenici su danas skloni gnosticizam smatrati vrijednim samo zbog onoga što otkriva o ranom kršdanstvu, a ne po onome što isti kaže sam po sebi. Vedina onoga što saznajemo o toj drevnoj herezi ide prema objašnjavanju i, u odredenom smislu, osnaživanju sustava vjerovanja koji ju je potiskivao. Lash, autor cetiri knjige te jedan od osnivaca i glavni pisac za web stranicu www.Metahistory.org sebe opisuje kao "nezavisnog eklekticnog znanstvenika". U figuri Marije Magdalene vidi mogudnost otkrivanja izvornih heretickih svojstava gnosticizma. Tvrdi da de njegova sljededa knjiga, Not in His Image: Gnostic Vision, Sacred Ecologv, and the Future of Belief vratiti "sofijansku viziju Misterijima". U onome što bi mogao biti najradikalniji stav u Tajnama Marije Magdalene, Lash izraduje profil Marije kao poganske gnostikos, uciteljice anti-spasiteljskih stavova, što je upadljiv kontrast ucestalom prikazivanju Marije Magdalene kao tek odane sljedbenice Isusove. U ovom se eseju Isusova družica pojavljuje kao heretik, vjerna svojim gnostickim korijenima, a ne kao sudionica u kršdanskoj poruci o spasenju. <—««? Roman Dana Browna Da Vincijev kod izazvao je veliko zanimanje prije za marginalnu, a možda i hereticnu, figuru Marije Magdalene. Pojavljujudi se kroz pukotinu u kolektivnoj psihi, uoblicuje se otkride s Magdalenom kao svojim nemirnim središtem pozornosti. No, otkride KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA cega? Za koga? Iz kojeg razloga? Štogod inace moglo donijeti, ovo rašireno priznanje Magdalene obedava da de promijeniti nacin na koji vidimo Isusa, a možda cak i nacin na koji se dolazi do spasenja. Jednom ukljucena u pricu o Spasitelju, Magdalena istu mijenja. Prisutnost zloglasne bludnice u kolektivnoj slici uocljiva je na tri, stalno sve dublje razine utjecaja: Prva razina, na kojoj se pojavljuje alternativna prica o Isusovu životu. Druga razina, na kojoj se pojavljuje dotada nepoznata povijest Isusova života, ukljucujudi i poganske i nekršdanske cimbenike. Treda razina, na kojoj Kristova Muka postaje muka Ljubavnika, a arhetipovi se sudaraju poput tektonskih ploca. PRVA RAZINA: ALTERNATIVNI ISUSOV ŽIVOT
Na prvoj razini utjecaja Marija Magdalena uvodi alternativnu pricu o Isusovu životu. Kljucni incident je susret u vrtu na uskrsno jutro, kada Magdalena srede Isusa u "uskrsnulom" obliku. Znanstvenici raspravljaju o nekoliko ulomaka u evandeljima koji se mogu, ali i ne moraju odnositi na nju, no, ipak se jednoglasno slažu da se upravo ova epizoda odnosi na nju. Susret je naznaka istinskog sudioništva izmedu Isusa (ili "Krista" u njegovom božanskom, nadljudskom aspektu) i žene koja ga je, kaže nam se, zamijenila s vrtlarom. Gnosticki tekstovi ne opisuju taj susret, ali jasno kažu da je Marija
Magdalena, iako smrtna žena, bila jednaka i partnerica uskrsnulom Gospodinu. U Pistis Sophia gdje Magdalena razgovara s Gospodinom nakon njegova uzašašda, ona je nazvana "ženom koja je sve razumjela". Smatra se da fragmentarno Evandelje po Mariji njezinim rijecima bilježi ucenje o ljudskoj prirodi". U gnostickom smislu (to jest, u heretickom smislu) Magdalena predstavlja božanski element u ljudskome kao i Isus. I ona govori o ljudskoj prirodi iz božanskog nadahnuda cija je vjerodostojnost jednaka njegovoj. Da Vincijev kod ima malo za redi o Magdaleninoj poruci, ali, umjesto toga, igra na kontroverznu tvrdnju da je ona Isusova supruga i, što je još važnije, majka njegove djece. Oni koji odbacuju ovu pricu tvrde da je to iskrivljavanje ili cista laž, ili, pak, da nije u skladu s povijesnim cinjenicama (kao da Novi Zavjet možemo smatrati cinjenicom!), da ona ocrnjuje Isusovu božansku prirodu, itd. Oni koji pricu podupiru tvrde da ista daje humaniji pogled na Isusa, da ukljucuje žene u osnivanju kršdanstva i da nudi rodno/spolno uravnotežen model duhovnosti. Neovisno o argumentima za i protiv, postavljanje Magdalene u sliku mijenja ono što smo voljni vjerovati o glavnom liku price, koji je možda cak i središnja figura ljudske povijesti. Kljucna vjerovanja koja pokredu ljudsko ponašanje rijetko se prenose na izravan nacin, jasnim i otvorenim rijecima. Cešde su šifrirana u priDan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE cama, rukopisima, pripovijetkama. Ucinak koji takva vjerovanja imaju na nas možemo možda najbolje shvatiti kada prepoznamo kako su ista šifrirana u pripovjednom obliku, jer upravo kroz identifikaciju s pricom vjerovanja usvajamo i stapamo ih sa svojim identitetom. U konvencionalnoj prici o Isusu šifrirano je vjerovanje da je seks gadan tjelesni cin kojim se Sin kršdanskog Boga ne bi uprljao. Prema kršdanskom uvjerenju, seksualnost i uzrokuje i karakterizira našu odvojenost od božanstva. To je vjerovanje najprije upisano u pricu o Padu u Starom Zavjetu: nakon što su otkrili svoju seksualnost, Adam i Eva izbaceni su iz Raja (to jest, blaženoga stanja što ga daje, odnosno stvara prisutnost Boga, ono božansko). Novi Zavjet kodira vjerovanje da se Isus, kao božanstvo, ne bi mogao niti htio upuštati u seksualne odnose. Na prvoj razini utjecaja, alternativna prica uzdiže seksualnost covjeka Isusa u veliko olakšanje. Po tom škakljivom pitanju alternativna se prica o Isusu dijeli na dva odvojena i razlicita smjera zapleta. Na jednoj je strani prica o svetoj krvnoj lozi što su je predstavili Baigent, Lincoln i Leigh u knjizi Sveta krv, Sveti Gral a koju je Dan Brown pretvorio u fikciju. Sve strane koje su dio ovog zapleta pretpostavljaju da je Isusova seksualnost imala svoju biološku posljedicu: djecu koju mu je rodila Marija Magdalena. Ovaj zaplet kodira vjerovanje da je Isusova priroda bila posebna, da je bio više od covjeka, ili
možda u potpunosti božansko utjelovljenje, pa zato njegovu genetsku lozu moramo smatrati svetom, posvedenom, božanskom. Prica o sangreal ponavlja drevno vjerovanje u stvaranje covjeka od strane božanske ruke. To je temelj teokracije, to jest, vladavine bogova ili njihovih potomaka. Kodirano u alternativnoj prici o Isusu, to vjerovanje predstavlja osnovu za velicanstvenu teoriju zavjere o tajnom udruženju ciji clanovi namjeravaju ponovno uspostaviti teokraciju u Europi i to otkrivanjem izgubljene krvne loze Isusa i Magdalene.
Sve je to prilicno senzacionalan materijal, cini se. No, nešto još senza-cionalnije tek de biti otkriveno, jer prica o Sangraalu/Sangreal nije jedini zaplet koji proizlazi iz gnostickog materijala o Magdaleni. To cak nije ni najvjerojatniji zaplet. Tvrdedi da je Isus imao spolni odnos sa ženom može se mnogim ljudima ciniti sramotnim, ali ceka nas još veda sramota: tvrdnja da je on to radio ne u svrhu razmnožavanja nego iz pukog užitka u tome. Taj nas prijedlog dovodi do druge razine utjecaja gdje nalazimo pogansku povijest price o Isusu, koja je ispisana iz Novog Zavjeta, a koju uvelike ignoriraju Baigent, Brovvn i ostali. DRUGA RAZINA: PRICA O POGANSKOJ DUHOVNOSTI Stvaranje potomstva spada u objavljeni plan Boga Oca. U Starom Zavjetu, Jahve potice Hebreje da se plode i množe na zemlji. Do današnjeg dana Crkva osuduje kontracepciju zbog dvije stvari: zato što je seksualni KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA odnos radi užitka grijeh i zato što ljudi nemaju pravo miješati se u funkciju radanja koju nam je dao Bog. Mnogo prije nego što je Crkva definirala i nametnula te doktrine, pogani (to jest, ne-kršdani) u klasicnom svijetu prilicno su se dobro zabavljali s pretjeranom seksualnošdu bez osjedaja krivice. Gnostici (gnostokoi, "oni koji poznaju božanske stvari") su imali posebice cvrste stavove po pitanju seksualnog oslobodenja. Ovdje se drugi zaplet, prica rjede ispricana, oštro suprotstavlja zapletu o krvnoj lozi kojega je tako nekriticki usvojio Dan Brovvn, a trenutacno opcinjava cijeli svijet. Povezivanje Isusa s teokratskom urotom može funkcionirati senzacionalno u fikciji, ali, u stvari, tekstualni materijal gnostickog porijekla o Magdaleni i Isusu ne podupire takav razvoj dogadaja, jer su se gnostici protivili kršdanskom stavu o ljudskom božanstvu koje obilježava teokratsku ideju. Drugim rijecima, odbacivanjem ljudskog božanstva (inkarnacije, teološki receno), gnostici su se protivili samom pojmu teokracije. Kako bi se prica o svetoj krvnoj lozi mogla oslanjati na gnosticke izvore ako su gnostici odbacivali sve težnje teokratskog potomstva? Neki tekstovi iz Nag Hammadija jasno odbacuju utjelovljenje i uskrsnude, dva najvažnija obilježja Isusova božanstva. Evandelje po Filipu, koje sadrži poznatu kameju Isusa koji ljubi Magdalenu, kaže da "oni koji govore da de najprije umrijeti a onda ustati griješe" a Druga rasprava 0 Velikom Sethu osuduje utjelovljenje kao prijevaru, "oponašanje pravih prosvijetljenih" koja navodi ljude da prihvate "doktrinu o umrlom covjeku". Za gnostike, ono što je božansko u ljudskoj prirodi nije krv pa cak ni bestjelesni duh nego nous, bogolika inteligencija koja nas povezuje s Božicom Sophijom, cije ime znaci "mudrost". Prema gnostickoj filozofiji mita o stvaranju u Misterijima, Sophia je najprije stvorila ljudski rod (Anthropos) kao djelo svoje mašte (Ennoia), a zatim se pretvorila u planetu Zemlju (Gaia), tako da je sama postala okruženje za ljudski rod da isti razvije svoju bogoliku
prirodu, nous. Covjecanstvo je božansko dobivanjem te prirode, pa ni Isus nije iznimka, iako su ga možda smatrali istaknutim uciteljem Anthroposa, to jest, autenticnog covjecanstva, u gnostickom smislu. (Cak i kada bi bilo tako, gnostickog Isusa ne možemo poistovjetiti s pseudo-povijesnim Isusom iz Novog Zavjeta, zato što rijeci pripisane tom Isusu sadrže dragocjeno malo poruke Anthroposa). Antropska teologija gnostika bila je vrhunac poganske duhovnosti, najsjajniji trenutak drevnog nasljeda koje je daleko starije od kršdanstva. (James Robinson, voda prevoditeljskog tima za Nag
Hammadi, tvrdi daje gnosticizam bio snažan i raširen pokret u poganskom svijetu, a ne samo rubna pojava u sklopu razvoja ranog kršdanstva, te mnogo starija nego što ukazuje starost preživjelih izvora.) Smatrani poganima i hereticima, Isus 1 Magdalena bili bi par iniciranih ucitelja iz Misterija, duhovnih svemira klasicnog svijeta. Kao takvi, poducavali bi božansku sposobnost covjecanDan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE stva, ali nisu prisvajali božansko za same sebe, niti za bilo koga drugoga. Ideolozi rane Crkve koji su mrzili gnostike pogrešno su ih optuživali za prisvajanje božanskog statusa, no, detaljna analiza gnostickih tekstova ako ostavimo po strani argumente crkvenih otaca protiv njih, kaže da je to zlobna dezinformacija. Kako objašnjavam u svojoj knjizi, Ne na njegovu sliku/Not in His Image kljucni zahtjev inicijacije u Misterijima bila je smrt ega i nadilaženje identiteta pojedinacnog sebstva — u stvari, nešto posve drugo od samo-uzdizanja na božansku razinu. Cilj gnosis bio je spoznati kako Bog spoznaje, a ne postati Bogom u ljudskom oblicju, pa cak niti pronadi Boga u svom najdubljem unutarnjem sebstvu. S pozadinom poganske duhovnosti, Magdalena izgleda daleko sramotnije nego kao vjerna Isusova supruga i odana majka njegove djece. Gotovo sve što znamo o njoj dolazi iz gnostickih izvora, iz tekstova koji je prikazuju kao priznatu vidjelicu, iniciranu uciteljicu ili telestes. Vjerojatno je bila prosvijetljena žena koja se suocila sa svijetom u duhovnoj krizi. U zoru Doba ribe (oko 120. g pr. Kr.), pojavili su se neki poganski ucitelji iz kultova Misterija i poduzeli su javnu misiju s ciljem da razriješe prevladavajudu kontroverzu onoga vremena. Potaknuta javnim otkridem predvidanja ravnodnevnice od strane Hiparha oko 150. g. pr. Kr, ta se kontroverza usredotocila na jedno jedino kljucno pitanje: je li ljudska sudbina odredena unaprijed, ili svatko od nas može biti doveden na put u životu prema našem vlastitom izboru? U tom razdoblju golemih preokreta, neka vrsta New Age groznice bjesnila je citavim Rimskim carstvom. Mnogi su ljudi ocekivali da de dodi mesija i donijeti socijalnu pravdu, drugi su, pak, poput Zadikima s Mrtvog mora, ocekivali kraj svijeta i na-pucanje-nalik spasenje od strane izvanzemaljaca u sjajnim kolima. Prikazani kao gnosticki upudeni u tajne (Zidovi ili ne), Isus i Magdalena prihvatili su se zadatka duhovnog vodstva, pomažudi ljudima u svim klasama društva, da pronadu svoj put nasuprot diktatima sudbine. Bio je to trenutak golemog obedanja u kojemu je mogla ponidi velika promjena za covjecanstvo. No, umjesto toga, rimsko je kršdanstvo preuzelo kontrolu nad društvenim i duhovnim životom klasicnog svijeta, a mogudnost da ostvare puni potencijal Anthroposa, nastalog u sofijanskoj viziji gnostika, bila je osporena, pretvorena u herezu i nasilno ugušena. Ubojstvo gnostickog ucitelja Hipatije 415.g. naše
ere obilježava uranjanje Zapadnjackog svijeta u mracni vijek. Poganski profil Isusa i Magdalene, što ga snažno podupiru povijesni i pisani dokazi, potpuno potkopava pricu o svetoj krvnoj lozi. Cak i da su Isus i Magdalena imali spolne odnose, nisu mogli imati djece. Malo je stvari oko kojih se gnosticizam jednoglasno slaže, ali oko ovog se pitanja slažu svi znanstvenici: gnostici su odbacili stvaranje života kao tajni sporazum s Demiurgom, poremedenim pseudo-božanstvom kojega su oni identificirali s Jahvom, ali su prihvatili radosnu, neobuzdanu seksualnost KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA
i kao velicanje ljudske nevinosti i kao oblik duhovne yoge. Evandelje po Filipu opisuje kako se inicirani seksualno sjedinjavaju u nymphionu ("svadbenoj sobi") radi izvodenja svetog obreda koji ih zatvara u sjajnu zaštitnu cahuru. Za gnostike, kao i za njihove Azijske "parove", upudene u Tantru, seksualno otvaranje bilo je božanski izljev što je donosio prosvjetljenje i cinio ih otpornima na negative oblike misli ili nametljive duhovne entitete. Orgijasticki je tekst bio kljucna duhovna praksa kod nekih gnostickih skupina, kao što su Ofiti ili "štovatelji zmije". Ofis, božanska zmija, bila je identicna s Kundalinima u azijskoj tradiciji. Ako su Isus i Magdalena bili poganski posvedenici, kako ukazuju gnosticki dokazi, oni ne bi imali djece ali bi prakticirali tantricki seks. Epifanije iz Salamide, kršdanski obradenik koji se uvukao u gnosticku sektu oko 335. g. naše ere, ostavio je erotski izvještaj o takvim praksama kod Panariona. Cini se da je bilo dosta predigre i radovanja u poganskom obrednom seksu. Epifanije citira izgubljeni ulomak iz Pitanja o Mariji (Panarion, 26.8.2—3) gdje se Isus nalazi s Magdalenom radi ludovanja po obroncima planina i daje joj upute sa suptilnim detaljima o oralnom spolnom odnosu. Profinjeni duhovni hedonizam gnostika bio je, i još je uvijek, daleko veda prijetnja za konvencionalna vjerovanja o Isusu nego što je to bio kudanski profil Magdalene kao supruge i majke. No, do danas je ovaj rizicni aspekt karijere svete bludnice ostao relativno nepoznat, a prica o krvnoj lozi i dalje drži monopol na Magdaleninu ulogu. TREDA RAZINA: PRICA O LJUBAVNICIMA Tajni dosje o Epifaniju prilicno je šokantan, naravno, ali još uvijek nismo došli do najdublje tocke utjecaja koji dolazi od lika Marije Magdalene. Dovedena do trede razine, prica o gnostickim uciteljima pretvara se u jedan od najsnažnijih arhetipova znanih covjecanstvu: ljubavnicima. Baigent, Brovvn i ostali previdaju cinjenicu da gnosticki tekstovi Magdalenu nazivaju družicom (koinonos) Isusovom, a nikada njegovom suprugom. Dakle, gnosticki izvori najvažniji za alternativnu pricu ne mogu se koristiti kao dokaz tvrdnje o braku. Magdalena je bracna družica (paredros) Isusu, usporediva s maithuna ili spolno-duhovnom partnericom u azijskoj Tantri. Izvorno je paredros bila velika svedenica koja je stupala u spolni odnos s pretendentom na mjesto kralja kako bi testirala njegovu prikladnost da vlada s blagošdu i snagom (dvije kljucne osobine dobrog ljubavnika). Ona je kandidata pomazala doslovce svojim seksualnim sokovima. Grcka rijec christos je prijevod hebrejske rijeci mashias, "mesija, pomazanik". U apokrifnom Novom Zavjetu (zbirci tekstova koji nisu iz NagHammadija), Djela Ivanova opisuju misticni ples koji pleše Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE Isus na Posljednjoj veceri. Prema tradicionalnom videnju, Magdalena je žena s alabastrenom posudom koja je pomazala Isusove noge — ne zato da bi on mogao umrijeti na križu nego da bi mogao plesati i slaviti cudo života. "Isusov kružni ples" predstavlja upadljivu suprotnost okrutnoj
melodrami Razapinjanja na križ, što Ivan, bliski svjedok, odbacuje kao sadomazohisticku halucinaciju. To je radikalni gnosticizam, s Magdalenom kao heretickom figurom jednakom Isusu. Djela Ivanova bila su takva prijetnja za rimsku Crkvu da su stoljedima nakon što su Misteriji potisnuti, njegove kopije tražene i spaljivane, zajedno s onima koji su ih posjedovali. Srednjovjekovna legenda kaže daje Marija Magdalena otišla u Provansu na jugu Francuske. Ta legenda nije gnostickog porijekla, ali nije ni dokaz price o svetoj krvnoj lozi. Imajudi na umu hereticki
profil svete bludnice, Magdalenino izgnanstvo moglo bi se zamisliti i prilicno drukcije od istoga u prici o svetoj krvnoj lozi. Njezina je namjera možda bila održavati, ne vezu krvne loze, nego ideal duhovnog jedinstva u tjelesnoj ljubavi, slijedom gnostickih praksi opisanih u Evandelju po Filipu i velicanih u plesu pomazanika iz Djela Ivanovih. Veza strastvene ljubavi, kada ista ukljucuje istinski duhovnu dimenziju, cuva kao svetinju voljenu osobu u srcu ljubavnika/ce i ujedinjuje ih snagom koja nadilazi smrt. Njihova besmrtnost pociva u njihovoj strasti jednog za drugim, te osigurava da de biti ujedinjeni nakon smrti. Jezik možda zvuci ekstravagantno, ali je potpuno u skladu s arhetipom Božanskih ljubavnika, snažnog sklopa mašte što ga nalazimo na tredoj razini Magdalenina utjecaja. U okviru tradicionalnog vjerovanja, Isus Krist prilagodava se arhetipu Spasitelja, božanskog instrumenta iskupljenja, kao uzor i kao jamac vjecnoga života. Spasitelj je žrtveno janje, nevina žrtva koja umire za grijehe drugih. Slijedom toga, Isus utjelovljuje arhetip Božanske žrtve. Vjerovanje u Isusa i pouzdanje u njegovu misiju ovisi o tome prihvadamo li ga kao ljudski odraz arhetipa Žrtve, no, uvodenje Magdalene u pricu o Isusu donosi presudnu mogudnost: zamisliti Isusa kao ljubavnika umjesto kao Žrtvu. Odobren i prihvaden, arhetip Spasitelj-žrtva ima nevjerojatnu mod nad ljudskom maštom, ali Ljubavnici imaju jednaku, ili cak vedu snagu. U ljudskoj psihi ta dva arhetipa sudaraju se poput dvije tektonske ploce od kojih de se jedna sigurno smjestiti na drugu, prije ili kasnije. S predstavljanjem Marije Magdalene kao kljucne figure u Isusovu životu širom svijeta, arhetip Ljubavnika tektonski je podignut. Ako se nastavi dizati, u konacnici de biti iznad druge ploce. U stvari, gledano povijesno, to se ved pocelo dogadati. U dvanaestom stoljedu je jug Francuske, gdje se kaže da je Magdalena pristala na kopno nakon Isusove smrti, proživljavao je procvat bogatog duhovnog, kulturnog i književnog pokreta, kulta ljubavi ili kulta Amora. U središtu tog KAKO JE POSTALA PRVOM MEÐU APOSTOLIMA pokreta bila je trubadurska poezija koja je slavila zagonetnu ženu, Damu koju su nazivali Domna, skradeno od latinske rijeci domina, što je ženski rod od imenice "gospodin, gospodar". Iznenadujudom inverzijom trubaduri su vidjeli "Gospodina" ne u žrtvovanom Spasitelju, nego u zamamno+ ženi cija je ljepota inspirirala neka od najljepših djela književnosti poznata svijetu. U Tristanu koji je napisao Gottfried von Strasbourg oko 1210. godine, pjesnik usporeduje strast Tristana i Izolde sa sakramentom kruha i vina. Njihova je duhovna ljubav tako snažna uživo kao što je i Prisutnost Krista u euharistiji (dogma koju je dokazivao Cetvrti lateran-ski koncil iz 1215. godine). Taj važan preokret iz religiozne u romanticnu vjeru dogodio se zato što je arhetip Ljubavnika prešao preko Spasitelja, zauvijek mijenjajudi ulogu Isusa Krista u ljudskoj imaginaciji. Duboki psiho-duhovni ucinak koji je stvorio kult romanticne ljubavi došao je ne od Isusa, nego od njegove bracne družice i partnerice, Marije Magdalene. Njezina poruka govori o božanskoj prirodi
ljudske strasti i njezinoj snazi da nadvlada smrt. Ta poruka, koju bi se moglo smatrati najvedom herezom, nije preživjela u obliku pisane rijeci, nego kao figura i tajna bludnica i heretika. Da parafraziramo cesto citiranu recenicu iz šezdesetih, Magdalena jest poruka. 4. MARIJA MAGDALENA
MARGINALIZIRANA, PRETVORENA U BLUDNICU I "STAVLJENA NA SVOJE MJESTO Tijekom vremena, Marija je prošla put od istaknute ucenice ciji je superiorni status ovisio o povjerenju koje joj je poklonio sam Isus, do kurve koja se pokajala a ciji je status ovisio o erotskom naboju njezine prošlosti i bijedi njezine poremedene svijesti... od onoga koji je osporavao mizogine pretpostavke muškaraca do takvog koji ih je potvrdivao. — JAMES CARROLL Samo jedan oblik kršdanstva... izašao je kao pobjednik iz sukoba u drugom i tredem stoljedu. Taj jedan oblik kršdanstva odlucio je što je bila "ispravna" kršdanska perspektiva; odlucio je tko može imati vlast nad kršdanskim vjerovanjem i praksom; i odlucio je koji de oblici kršdanstva biti marginalizirani, ostavljeni po strani, uništeni. Isto je tako odlucio koje de knjige uvrstiti kao kanon u Svetu knjigu a koje de knjige izostaviti kao" hereticke", one koje poucavaju pogrešne ideje. — BART EHRMAN Muškarci uživaju veliku prednost u tome što imaju boga koji podupire kod koji ispisuje; a bududi da muškarac ima suverenu vlast nad ženama, osobito je sretna okolnost što mu je ta vlast dana od Vrhovnog Bida. — SIMONE DE BEAUVIOR, Drugi spol APOSTOLICA PONIŽENA Izazov za autoritet Marije Magdalene INTERVJU S ANN GRAHAM BROCK Cini se da je kršdanstvo rodeno ne samo u borbi protiv postojedeg stanja prije tisudu godina, nego i u natjecanju i borbi za vlašdu i kontrolom unutar pokreta, gotovo od njegovih prvih dana. Ta prijepornost kao da je imala manje veze s Isusovim rijecima, nego s bitkom za vlašdu. Nakon Isusovog uznesenja, koji su se izmedu njegovih najbližih sljedbenika mogli nazvati ucenicima? Tko bi bio odreden kao vrijedan da širi Isusovu poruku kao apostol? Po svim pravima, cinilo bi se daje Marija Magdalena bila vodeda kandidatkinja: na kraju krajeva, ona je odabrana da bude glasnica — "apo-stolica" — najvažnije od svih poruka: Uskrsnuda Isusovog. Što se, dakle, dogodilo? Zašto nije dobila naslov Apostolice u Novom Zavjetu? Bila je to politicka odluka, tvrdi znanstvenica Ann Graham Brock, koju su donijeli pisci kanonskih evandelja kako bi poduprli Petrovu ulogu i umanjili onu Marije Magdalene. Brockova, autorica knjige Marija Magdalena, prvi apostol: borba za vlast/Mary Magdalene, the First Apostle: The Struggle for the Authoritv, objašnjava to ovako: "Kriteriji prema kojima su razliciti ranokršdanski autori pripisivali apostolski autoritet odredenim Isusovim sljedbenicima a ne nekima drugima, u ranokršdanskim dokumentima pružaju uvid u politike razlicitih frakcija u prvoj Crkvi".
U ovom razgovoru Ann Graham Brock sažeto govori o svojim otkridima. Cini se da je Marija Magdalena, i prije nego što je pretvorena u bludnicu u šestom stoljedu, bila marginalizirana, unatoc onome za što vedina znanstvenika danas smatra da su bile bliske i intimne veze s Isusom i unatoc njezinoj ulozi svjedokinje Uskrsnuda.
Vrlo se malo toga stvarno pojavljuje u Bibliji što nam govori tko je bila Marija Magdalena, a jedini podaci koje imamo javljaju se u cetiri kanonska evandelja Novoga Zavjeta. Možete li nešto redi o tome kako je opisana u svakom od evandelja? Zašto mislite da izmedu njih ima razlika ? Kada je rijec o Mariji Magdaleni, evandelja iz Novog Zavjeta daju MARIJA MAGDALENA MARGINALIZIRANA nam neke važne slicnosti, ali i neke zanimljive razlike. Sva cetiri spominju Mariju Magdalenu (a to je više nego što možemo redi za neke od ucenika) i, uz samo jednu iznimku, kadgod se u tekstu spominje skupina žena, nju uvijek imenuju prvu. Što je najvažnije, sva cetiri evandelja prikazuju Mariju Magdalenu (zajedno s ostalim ženama u nekim slucajevima) kao odabranu da bude prvim svjedokom Uskrsnuda. Medutim, unatoc svim slicnostima, postoje isto tako i znatne razlike. Opisi Marije Magdalene iz evandelja razlikuju se iz više razloga, djelomicno zato što su razliciti pisci evandelja imali donekle razlicite tradicije što su im prenesene, ali što je još važnije, zato što su imali razlicite interese ili svrhe za zapisivanje. Crkvena je politika takoder imala znatan utjecaj. Na primjer, tri od cetiri evandelja opisuju Mariju Magdalenu samu ili s drugim ženama kako prima naredbu da pode i ostalima prenese Radosnu vijest, ali Luka ne. Umjesto toga, samo Luka spominje pojedinacno ukazanje Uskrsnulog Isusa Šimunu (Petru), uceniku kojega Evandelje po Luki uzdiže do cak i vede istaknutosti od drugih evandelja. Od tih razlicitih opisa, postoji li neki prikaz koji smatrate najtocnijim? Ili najvažnijim? Dva najbolja portreta Marije Magdalene su oni kod Mateja i Ivana. Ono što najviše cijenim kod Evandelja po Mateju jest nacin na koji nam ono donosi jedan od najpotpunijih i najsveobuhvatnijih izvještaja: kadgod ima više tradicija koje se ticu Marije, ono osigurava obje price umjesto odabira jedne tradicije na štetu druge. Na primjer, jedna drevna tradicija koja se prenosila kaže nam da su se nebeska bida pojavila pred Marijom Magdalenom i ženama (zabilježeno u: Marko 16:1—8, Matej 28:1—8 i Luka 24:1—12), dok nam druga pripovijeda da se sam Isus pojavio pred Marijom Magdalenom (zabilježeno u: Matej 28:9—10 i Ivan 20:14—18), no Matej nam donosi ravnotežu bilježenjem obiju ovih tradicija — prve s andelom, a onda i one s Isusom. Medutim, tekst koji je možda najvredniji za studije o Magdaleni, je onaj kod Ivana jer pocinje njoj iskazivati priznanje i ugled koje je njezina osoba stekla povijesno. To se evandelje više usredotocuje iskljucivo na nju kod groba (cak niti ne spominjudi druge žene) i to cini uz najdetaljnije opise uskrsnulih prividenja. Ivan donosi dug opis njezina susreta s uskrsnulim Isusom, u kojemu on Mariju doziva imenom, ona ga prepoznaje a zatim joj on daje upute. Štoviše, ovo evandelje je jedino koje nam kasnije donosi dijalog u kojemu ona pronalazi ostale ucenike i kaže im "Vidjela sam Gospodina". Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE U svojoj knjizi Mary Magdalene, The First Apostle, tvrdite da je Crkva osporavala Mariji njezinu zasluženu titulu. Što je covjeka odredivalo apostolom? Zar Marija Magdalena nije ispunjavala kriterije? Je li bilo nekih drugih razloga zbog kojih je možda "diskvalificirana"?
Nekoliko je definicija "apostola" kružilo po ranokršdanskim crkvama, no, unatoc razlikama u tim definicijama, sve su imale zajednicku nit: to jest, uzajamnu ovisnost izmedu apostola i doživljaja ukazanja Uskrsnuda. U stvari, Pavlove poslanice razjašnjavaju tu vezu kada on obznanjuje svoj apostolat tvrdedi da je od Krista doživio ukazanje Uskrsnuda. Pavao, na primjer, piše: "Zar ja nisam apostol? Zar nisam vidio uskrsnulog Gospodina?" (1 Kor 9:1). Jedino evandelje koje ne prikazuje Mariju Magdalenu kao nekoga tko ima osnova biti apostolom je Evandelje po Luki. U svojoj knjizi objašnjavam zašto izgleda više od slucajnosti to što se opis Marije u tom evandelju doima znatno drukcijim od njezinih opisa u vedini ostalih izvještaja. Samo ovo evandelje predstavlja je kao nekoga tko je bio opsjednut sa sedam demona i tko je, dakle, od Isusa trebao lijecenje. Jedino ovo evandelje umanjuje njezinu ulogu, kao i ulogu drugih žena kod križa i to dodavanjem još znanaca u prizor Razapinjanja na križ pa cak i spominjanjem istih prvo. A kada žene, konacno imenovane, prepricavaju to cudo ucenicima, muški ucenik procjenjuje njihovo svjedocenje kao "budalaste, isprazne price". I, što je najvažnije, Evandelje po Luki uopde ne spominje Isusovo ukazanje kao uskrsnulog Mariji Magdaleni niti opisuje ikakve naredbe bilo od andela bilo od Isusa. Ako pažljivo pogledamo tekst, kod Luke možemo pronadi zamjetnu vezu izmedu nacina na koji autor oblikuje tradiciju da bi povedao Petrov ugled dok istovremeno umanjuje položaj Marije Magdalene. U brojnim tekstovima o Mariji Magdaleni danas cesto vidamo da se nju spominje kao "apostolicom apostola". Zar u tome nema kontradikcije? Kako je ona došla do tog naslova ako nije spomenuta u ovim biblijskim pricama? Iako ne znamo tocno porijeklo, Hipolit, biskup i mucenik Rima, možda je bio taj koji je uspostavio presedan za taj naslov sa sljededim citatom koji se tice Marije Magdalene i ostalih žena: "Da ženski apostoli ne bi sumnjali u andele, sam je Krist došao k njima tako da žene budu apostoli Kristovi i svojom poslušnošdu isprave grijeh drevne Eve... Krist se pokazao (muškim) apostolima i rekao im je: To sam ja koji sam se ukazao tim ženama i ja koji sam želio poslati ih k vama kao apostole'" *De Cantico 24-26, CSCO 264, 43—49). Dakle, Hipolit ovdje potvrduje ulogu žena kao Kristovih apostola, a bududi da je Marija Magdalena bila ta koja je prva doživjela tu cast (a MARIJA MAGDALENA MARGINALIZIRANA' kod Ivana iskljucivo ona), ona na kraju postaje poznata kao apostola apostolorum. Dakle, pošteno je redi daje spol problem koji je u središtu ovih sukoba? Što suparništvo izmedu Petra i Marije znaci u politickom i socijalnom kontekstu? I gdje još vidimo da su žene "napadnute" na ovakav nacin? Zasigurno ne bismo željeli pretjerano pojednostaviti situacije time što demo redi da je spol jedini problem, ali neki dijelovi dijaloga sigurno upuduju na to da je spol bio važan cimbenik. Medutim, moramo biti pažljivi pri zakljuccima koje donosimo na temelju tih sukoba. Možemo, na primjer, pretpostaviti, da su se te kontroverze nužno dogadale povijesno izmedu Petra i Marije, ali postoji velika mogudnost da su oni prvi kršdani koji su se divili Petru i oni koji su se divili Mariji Magdaleni kao autoritetu lako mogli dodi u sukob jedni s drugima. Te price opisuju takve napetosti, pa, iako ne znamo tocan uzrok tih napetosti, one su možda bile povezane s vodstvom žena i
njihovim zasluženim mjestom u pokretu, osobito bududi da pitanje spola iskace u gotovo svakom kontroverznom dijalogu. Na primjer:
(1) Takve referencije možemo pronadi u Evandelju po Tomi, tekstu iz prvog ili drugog stoljeda sa 114 izreka Isusovih koje rijetko izdvajaju ucenike pojedinacno i po imenu (samo sedam Isusovih suvremenika i tek pet od njih imaju pojedinacne govorne uloge u tekstu: Toma, Šimun Petar, Matej, Marija i Saloma). U jednom od tih primjera, Petar se žali osobito na Mariju i ukljucuje žene u proces, govoredi, "Neka nas Marija ostavi jer žene nisu vrijedne života" (Evandelje po Tomi 114). Obratite pozornost na to da on ne proziva izravno Mariju, i ne kaže "Neka nas Marija ostavi jer ona nije vrijedna života" nego tvrdi da žene nisu vrijedne života. (2) U Evandelju po Mariji Petar ima zamjerke na Marijinu viziju i ponovno njegov portret ukljucuje spomen njezina spola: "Je li on *Isus+ zaista govorio sa ženom bez našega znanja (a) ne otvoreno pred nama? Trebamo li se preobraziti i svi slušati nju? (Evandelje po Mariji 16—-20). (Zanimljivo je da se, suprotno tome, Andrijin prigovor u tekstu ne vrti oko Marijine osobe nego se umjesto toga temelji na teološkim argumentima. On kaže: "Jer su takva ucenja svakako neobicne ideje".) (3) Isto tako, u Pistis Sophia I, Petar se žali na Mariju rijecima "Moj Gospodine, ne možemo trpjeti tu ženu koja nam oduzima mogudnost, i ne dopušta nikome od nas da govorimo, iako ona govori mnogo puta (PS, Knjiga 1, pogl. 36) i (4) U Pistis Sophia IV Petar se ponovno žali: "Gospodine, neka žene prestanu zapitivati, tako da i mi možemo postavljati pitanja" Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE (PS, Knjiga 4, pogl. 146). Iako ove price ukazuju na osporavanje Marijina autoriteta, te eksplicitne price o kontroverzama isto tako svjedoce da je Marija imala odredenu potporu medu ostalim ucenicima. Na primjer, Levi brani Mariju nakon što ju je Petar napao rijecima "Zasigurno on *Isus+ nije želio pokazati da je ona vrednija/bolja od nas". Koptska inacica ovog teksta na slican nacin odražava tu vrstu potpore: "Ako ju je Spasitelj ucinio vrijednom, tko si ti da je odbacuješ? Pa, valjda je Spasitelj dobro poznaje. Zato je nju volio više od nas" (Evandelje po Mariji, 18, 10—15). Takva kontroverza oko vodstva žena nastavila se u stoljedima koja de dodi i ostaje vruda tema cak i u današnjim propovijedima. Kakve su bile posljedice borbe za vlašdu izmedu Petra i Marije? Kako je došlo do toga da su žene bile videne kao puni sudionici u vlasti u vrijeme Isusa a zatim su u nekoliko stoljeda bile pod cizmom patrijarhalne Crkve? Nema sumnje da se u prvoj Crkvi odvijala borba za vlast. Cak je i Pavao morao braniti svoje
zasluženo mjesto. Cini se da su u samim pocecima kršdanstva žene uživale vede uloge kao vode, osobito bududi da su se rane crkve cesto sastajale u njihovim domovima. Žene su, prirodno, pomagale u posluživanju agape obroka — uobicajeni obrok za družbu i u dobrotvorne svrhe — ali su isto tako pratile pricest jer se odvijala u njihovim domovima i na "njihovu teritoriju". Takvo sudjelovanje žena u skladu je s prikazom Isusa koji osnažuje ženske figure kroz razlicite price u evandeljima (vidi, na primjer, njegovo ponašanje prema Samari tanki kod bunara u Ivan 4). Meni je zaista zanimljivo da, kada razmotrimo sve pripovijesti i sve izreke u Novom Zavjetu koje imamo vezano za Isusa, nema ni jedne u kojoj on kaže ženama da šute. Njegova sposobnost da daje snagu ženama kao i muškarcima možda je bila dio
onoga što je rano kršdanstvo ucinilo takvom prijetnjom za status auo i patrijarhalno društvo koje su Rimljani njegovali. S vremenom je snažna poruka kršdanstva nastavila dolaziti do sve vedeg broja ljudi, u tolikoj mjeri da su njihova okupljanja na kraju postala tako brojna da su se morali premjestiti u vladine gradevine zvane bazilikama. Upravo u tom trenutku su žene cesto gurnute na margine vlasti pa cak i utišavane. Gubitak sjedanja ili tradicije snažnih ženskih uzora u ranom kršdanstvu nije koristio nikome osim onima koji su se borili za istu vrstu autoriteta ili statusa. No, obilježiti tu borbu za vlašdu kao posvuda raširenu "organiziranu urotu" protiv Marije Magdalene i žena ipak je, po mom mišljenju, zaista pretjerivanje. Sigurna sam da uopde i nije bila tako dobro MARIJA MAGDALENA MARGINALIZIRANA' organizirana, iako jest bila ucinkovita. Umanjivanje statusa Marije Magdalene definitivno je radilo u korist onih koji su željeli da žene budu manje vidljive u njihovom vodstvu zato što je to djelomicno bilo uz pomod njezina primjera da su i druge žene polagale pravo i tražile pravo da propovijedaju i šire Radosnu vijest. Njezino poniža-vanje kao prostitutke, njezin je vodedi položaj ocito postao potkopan i obezvrijeden. U svojoj knjizi donosite detalje o nacinima za koje ste otkrili da je njima Marija Magdalena bila ponižavana: kao svjedokinja, kao aposto-lica i kao uzor. Možete li navesti neke primjere? Brojni su primjeri nacina na koje je ulozi Marije Magdalene nanošena šteta tijekom godina. Ved smo spomenuli kako su pogrešne identifikacije Marije kao prostitutke umanjivale ugled Marije Magdalene kao autoriteta i vodede figure. Još se jedan nacin na koji je njezin položaj umanjivan pojavljuje u nekim prijevodima price o uskrsnudu na sirijskom ili na koptskom jeziku a on zamjenjuje Mariju Magdalenu s Marijom, Isusovom majkom u završnom prizoru u vrtu s uskrsnulim Isusom. Takvo zamjenjivanje ne bi trebalo uzeti olako jer je status prve svjedokinje uskrsnuda sa sobom nosio znatan autoritet. Koptska inacica Grckih djela Filipovih takoder donosi zamjenu, ovoga puta Petra za Mariju kao osobe koja prati Filipa na njegovu misionarskom putovanju. To su samo neki od primjera brojnih nacina na koje je njezina uloga prolazila kroz pogrešna tumacenja, zamjenjivanja ili cak potpuno ispuštanje. Obnoviti njezinu ulogu kao svjedokinje, kao vode i apostolice kljucno je za ostvarivanje vede spolne pravednosti unutar kršdanstva. Kakvo je vaše stajalište u trajnoj raspravi o tome je li Marija Magdalena bila udata za Isusa? I, ma kako to zanimljivo moglo biti, zamagljuje li ta rasprava nešto o Mariji Magdaleni na što bi bilo važnije usredotociti se? Kada bismo imali nepobitan dokaz da je Isus bio oženjen, tada bi Marija Magdalena bila najvjerojatnija kandidatkinja za to. Medutim, takvih dokaza nemamo. Postoje oni koji ved neko vrijeme tvrde da, zato što je bio pobožni Židov, prema svim bi pravilima ljudi od Isusa ocekivali da
se oženi. No, takva bi tvrdnja bila teško uopdavanje zato što, unatoc velikim ocekivanjima od židovskih muškaraca Isusove dobi da se žene, ne moramo idi daleko da bismo pronašli iznimke od tog pravila, ukljucujudi i onu Isusova rodaka, Ivana Krstitelja, jednako kao i Pavla iz Tarsa, kao i brojnih drugih ranokršdanskih voda onoga vremena. Iako je po mnogo cemu Isus najvjerojatnije bio pobožan Židov,
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE s druge je strane, isto tako nalazio slucajeve kod kojih je trebalo iznova, drukcije tumaciti pravila (kao što je iscjelivanje na Sabat) ili u kojima je bilo potrebno odredene prakse dovesti u pitanje (kao što je njegovo cišdenje hrama). Moj prvobitni odgovor na pitanje o njegovu braku s Marijom Magdalenom jest zapitati se zašto je ljudima tako teško zamisliti da je ona možda bila jednostavno izvanredna i važna osoba sama po sebi, zajedno s Petrom, Jakovom i ostalim prvim ucenicima. Najproblematicnijim kod spajanja Marije Magdalene u par s Isusom na taj nacin mi se cini to što je njihova veza tako cesto seksualizi-rana. U prošlosti je Marija Magdalena bila pogrešno prikazivana kao kurva koja se pokajala i sad je, iako su od nje napravili barem "poštenu ženu", ona i dalje spolno bide a ne duhovni voda. Zar nije mogude da je Marija Magdalena bila izvanredna ucenica koja je istinski razumjela ono što je Isus poducavao a da nije nužno imala fizicki odnos s njim? Što bi znacilo za kršdansku povijest i kršdanstvo danas daje prevladalo Marijino tumacenje Isusova ucenja umjesto Petrovoga? Zaista je teško redi koliko od Marijina tumacenja Isusova ucenja i dalje ostaje s nama danas bududi da zapravo ne znamo koje je Marijino tumacenje bilo. Mislim da možemo redi, uz minimalno nagadanje, da bi danas bilo manje kontroverzi koje se ticu zasluženog vodstva žena i doprinosa Crkvi da je uloga Marije Magdalene dobila više priznanja. Rezultat bi možda bila ravnopravnija Crkva koja bi podjednako zaredivala i žene za službu Božju, ali više od toga mislim da je teško redi. No, jedno od najvažnijih pitanja bilo bi pitati zašto ne možemo nadi više opdeg priznavanja medu kršdanima o statusu Marije Magdalene kao rane apostolice. Važno je da proucimo razloge otpora koji postoji cak i danas prema dokazima koje imamo da su žene cesto imale vodede položaje u stvaranju i pocecima kršdanstva. BORBA ZA SVETE SPISE I VJERE KOJE NISMO IMALI PRILIKE UPOZNATI Kada sam krenula na fakultet, zamišljala sam rano kršdanstvo kao Zlatno doba, jedinstveno, jednostavno i cisto. Kao neku vrstu Biblilanda. Rašireno vjerovanje vezano za razvoj kršdanstva jest da je postojao neprekinuti lanac mudrosti koji je pocinjao s Isusom, zatim je prenesen na apostole i zauzvrat je bio prihvaden od strane potomaka apostola u organiziranoj Crkvi — starješina, svedenika, duhovnika i biskupa. Postojala je jedna organizacija, jedna vjera, jedna praksa, a sve je bilo spojeno da bi "jamcilo jedinstvo i jednolikost kršdanskog vjerovanja i prakse", kako to kaže Karen King. To je pravovjerje ratificirano kanonom Novog Zavjeta, Nicejskim koncilom i pomno propisanim crkvenim obredima.
Medutim, u proteklih nekoliko desetljeda široki raspon znanstvenih radova pokazao nam je da je rano kršdanstvo, iako monoteisticka, bilo sve samo ne monolitno. Nema jedne, jedinstvene glavne price. U stvari, prvih nekoliko stoljeda kršdanstva možemo bolje opisati kao veliki vjerski gulaš, s razlicitim usmenim tradicijama, alternativnim svetim spisima, izgubljenim evandeljima, tajanstvenim kultovima i ostalim ucenjima koja su se medusobno natjecala za prihvadanje i prvenstvo.
Medu vodedim osobama koje su se bavile pionirskim radom proucavanja suprotstavljenih tendencija u tom razdoblju je Bart D. Ehrman, procelnik Odsjeka za vjerske studije na Sveucilištu u Sjevernoj Karolini u Chapel Hillu. Ehrman je autoritet za Isusov život kao i za širenje njegovih ucenja u prvim stoljedima nakon njegove smrti. To je i tema jedne od Ehrmanovih ranijih knjiga Izgubljena kršdanstva: Borba za svete spise i vjere koje nikada nismo ni upoznali/The Lost Christianities: the Battle for Scripture and the Faiths We Never Knew i novije Petar, Pavao i Marija Magdalena/Peter, Paul and Mary Magdalene. LI ovom razgovoru Ehrman govori o najvažnijim alternativnim smjerovima onoga što danas nazivamo kršdanstvom (pojam koji nije postojao sve do drugog stoljeda). Tijekom vremena, te su alternativne sekte pocele INTERVJU S BARTOM D. EHRMANOM ELAINE PAGELS Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE biti videne kao prijetnja pravovjerju koje se širilo. Konkurentske su ideje, u stvari, sustavno proglašavane herezama a zatim potiskivane ili marginalizirane od strane pobjednicke Crkve. Ehrman pozdravlja popularno zanimanje za prve dane kršdanstva koje je potaknuo Da Vincijev kod, kojega naziva "neobicno inteligentnim djelom tog žanra". A ipak bi volio da se neke stvari rašciste pa istice da je stvarna povijest ranog kršdanstva ispunjena borbama, osobama, perfid-nošdu i iznenadujudim otkridima poput bilo kojeg suvremenog trilera. Rasvijetlili ste nacine na koje je kršdansko vjerovanje prošlo kroz promjenu po toj novoj teologiji a glavnina njegovih dokumenata prebacena je iz Svete zemlje u Isusovo vrijeme da bi postalo de facto državna religija Rimskog carstva nekoliko stoljeda kasnije. Koje su, u stvari, neke od tih promjena? Koliko su drasticne ili banalne te razlike? Kršdanstvo se pretvorilo iz židovske vjere u drugi svijet, u kojoj je kraj svog vremena blizu i ljudi ne smiju živjeti za vrijednosti njihova društva nego bi trebali zanijekati, odredi se samih sebe u pripremama za dolazak Kraljevstva, u ovosvjetovnu religiju nežidovskih rasa. Potonja nije isticala neminovni kraj svih stvari nego je umjesto toga poucavala da je važno raditi sa svijetom kako bismo isti taj svijet preobratili, tako da ljudi mogu imati život nakon smrti. Neki de ljudi tvrditi da je kršdanstvo koje je na kraju pobijedilo bilo potpuno drukcija religija od one koja je nastala u Jeruzalemu nakon Isusove smrti — da je to zapravo drukcija religija od one samoga Isusa! Prema tom gledištu na stvari, kršdanstvo je manje religija koju je Isus poducavao (religija Isusova) nego religija koja naviješta Isusa (religija o Isusu). Rekao bih da su razlike prilicno velike. Takozvana Gnosticka evandelja, pronadena u blizini egipatskog grada Nag Hammadija, s pravom su dobila veliku pozornost. Što je najvažnija implikacija tog nalaza iz vaše perspektive?
Najvažnije "otkride" modernih vremena bilo je to da je rano kršdanstvo bilo iznimno raznoliko — daleko raznolikije nego što su znanstvenici prije uopde mogli sanjati. Iz Gnostickih smo evandelja naucili da je bilo skupina kršdana koji su vjerovali u ogroman raspon stvari koje vedina ljudi danas ne bi niti nazvali kršdanskima. Na primjer, neki su vjerovali da je svijet kozmicka pogreška, da ga je
stvorilo slabije, niže božanstvo a ne Gospodin Bog svemogudi; da Krist nije stvarno patio na križu; da put u vjecni život ne vodi kroz vjerovanje u Isusovu smrt nego kroz razumijevanje njegovih tajnih ucenja. Takva, kao i mnoga druga vjerovanja, imali su ljudi koji su sebe smatrali kršdanima, koji su tvrdili da slijede ucenja Isusa i njeMARIJA MAGDALENA MARGINALIZIRANAgovih apostola i koji su imali knjige da to i dokažu — knjige koje su navodno napisali sami apostoli. Ako ništa drugo, otkrida iz Nag Hammadija otvorila su nam oci za to koliko su raznoliki prvi kršdani zaista bili. Ljudi koji su citali Gnosticka evandelja u prijevodu na engleski jezik cesto su vrlo zbunjeni. Evandelja su puna ideja koje su prilicno strane prevladavajudem Zapadnjackom religijskom razmišljanju. Bududi da su mnoge razlicite skupine nabacane pod jednu rubriku, onu "gnostika", postoji li neko jedinstveno i dosljedno razmišljanje izraženo u tim dokumentima? Knjige su zbunjujude ne samo u engleskom prijevodu, nego i u koptskim izvornicima! Autori tih knjiga nisu razmišljali nimalo poput vedine nas. Mnogi su od njih bili izrazito metafizicki i mitski usmjereni. Nije ih zanimalo utvrdivanje jednostavnih iznesenih istina, nego ih je zaokupljala poetika postojanja i tajni ovoga svijeta i kako smo ga naselili. Mislim da je korisno redi to jer pomaže konceptualnom razumijevanju onoga što je gnosticki sustav ukljucivao, kao što nastojim izložiti u još jednoj od svojih knjiga koja nosi naslov Izgubljena kršdanstva. Najsažetije receno, gnostici su vjerovali da ovaj svijet nije dobro mjesto, nego posljedica kozmicke katastrofe. Neki od nas ni ne pripadaju ovdje, tvrdili su oni, nego su duhovi iz svijeta iznad a koji su namamljeni prijevarom ili zatoceni u tim materijalnim tijelima. Cilj gnostickih religija jest poduciti nas kako da pobjegnemo. Možemo pobjedi od materijalnih zamki ovoga svijeta tako da stekne-mo tajnu spoznaju (grcki gnosis) o tome tko zapravo jesmo, odakle smo došli, kako smo došli ovdje i kako se možemo vratiti. Spasenje onda dolazi onima koji spoznaju istinu o sebi a te gnosticke knjige — od kojih su, da se razumijemo, mnoge vrlo zbunjujude — su pokušaji da nam pomognu da dodemo do potpunije spoznaje samih sebe. Kada to shvatimo, onda možemo biti oslobodeni. Težnja za potpunijom samospoznajom zasigurno je bezvremenska. Postojala je i prije Isusovog vremena i nastavlja postojati kod duhovnika New Age pokreta. Dakle, što bi ono u što su gnostici vjerovali ucinilo nevažnim? Zašto bi oni — i sve ostale ranokršdanske sekte — izumrli? Iako je bilo raznih povijesnih i kulturnih razloga, vedina tih skupina vjerojatno je izumrla zato što su bili napadnuti — uspješno napadnuti, na teološkim osnovama — i zato što nisu bili ni približno tako ucinkoviti u svojim propagandnim kampanjama. Nisu uspjeli unovaciti nove obradenike dok su pravovjerne skupine stvorile snažnu strukturu te koristile pisane kampanje i ostala sredstva za
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE promicanje svojih ideja — i njihova je retorika uvjeravala ljude. No, ono što je zaista osiguralo pobjedu bilo je preobradenje rimskog cara Konstantina na kršdanstvo. Prirodno, on se preobratio na onu vrstu kršdanstva koja je bila dominantna u njegovo vrijeme. Kada se Konstantin preobratio na pravovjerni oblik kršdanstva, i kada država ima mod, a ta država je kršdanska, tada država pocinje tražiti i braniti svoj utjecaj nad kršdanstvom. Tako je do kraja cetvrtoga
stoljeda ondje zaista postojalo zakonodavstvo protiv heretika. I tako carstvo koje je nekada bilo potpuno anti-kršdansko postaje kršdansko. I ne samo da postaje kršdansko, nego isto tako nastoji diktirati kakvog oblika kršdanstvo treba biti. Posljedice te promjene dogadaja su, naravno, goleme. To je sasvim promijenilo nacin na koji Zapadni svijet shvada sebe, i kako ljudi shvadaju nešto. Prisjetimo se samo koncepta krivice: da je pobijedila neka druga skupina, stvari bi možda bile u potpunosti drukcije. Je li Dan Broivn u pravu kada kaže da bi pravi "heretici" mogli biti upravo Rimljani koji su preobrazili religiju potlacenih — u kojoj su ženama dane istaknute uloge a možemo pratiti i neka zasigurno duboko antimaterijalisticka vjerovanja — u državnu religiju Rimskoga carstva, koju su karakterizirali hijerarhija, patrijarhat i politika? Nije tocno redi da je Konstantin bio taj koji je jednom zauvijek promijenio religiju, pretvarajudi religiju naklonjenu ženama u patrijarhalnu, koji je odlucio da de Isus biti Bog, koji je odabrao koje de knjige biti ukljucene u Novi Zavjet. Ništa od toga nije napravio Konstantin. To je sve ved obavljeno (ili de to biti kasnije, u slucaju stvaranja kanona) desetljedima — u stvari, ved više od stoljeda — prije nego što se Konstantin uopde pojavio. No, te su se promjene sigurno dogodile. Kršdanstvo je na pocetku davalo važnu ulogu i vlast ženama koje su na kraju bile potlacene i ušutkane. Zapocelo je kao religija drugog svijeta a postalo je religija koja je prihvatila i usvojila vrijednosti i norme svijeta. Zapocelo je kao opozicija državi i svemu što je ona predstavljala, a kasnije je i prihvatilo i bilo prihvadeno od strane države. Kršdanstvo krajem cetvrtog stoljeda bilo bi doslovce neprepoznatljivo kršdanima s pocetka prvoga. Neki ugledni religijski znanstvenici smatraju da su žene opdenito, a osobito Marija Magdalena, imale važnu i vrlo vidljivu ulogu medu tim sektama. Postoje li dokazi za to u alternativnim evandeljima? Postoji li prepoznatljiv trend o tome kako su žene u Crkvi tretirane? Pravovjerni kršdani nisu bili jedini koji su ugnjetavali žene, insistirajudi na njihovoj šutnji i podložnosti. Slicne trendove možemo MARIJA MAGDALENA MARGINALIZIRANA. nadi i u drugim oblicima kršdanstva. Upadljivo je da su neke gnosticke skupine bile poznate po isticanju žena i svom stavu da su tajna otkrivenja koja donose spasenje mogle doživljavati žene jednako kao i muškarci. Prisjetimo se Evandelja po Mariji, jedinog evandelja nazvanog po ženi koje je preživjelo do danas, u kojemu je najvažniji smisao to stoje Isus otkrio istinu Mariji Magdaleni, a eksplicitno ne muškim ucenicima!
POKAJANA GREŠNICA, APOSTOLSKA SVETICA Pojava kulta Marije Magdalene KATHERINE LUDVVIG JANSEN Cini mi se da svako razdoblje stvara Mariju Magdalenu koja ispunjava njegove potrebe i želje. Srednjovjekovno je doba stvorilo Mariju Magdalenu koja je bila grešnica, ciji je život bio lekcija iz nade i pokajanja. No, ona je isto tako bila i svetica, ona koja je bila snažna apostolica i propovjednica.
Ti aspekti svetice su odražavali i mijenjali društvene potrebe srednjovjekovnog razdoblja. Ženski pokret koji je iznjedrio žensku povijest, omogudio nam je da ponovno otkrijemo naše povijesne pramajke, medu njima i Mariju Magdalenu. Studiji o duhovnosti — povijesni i ini — omogudili su nam da postavimo pitanja što su nas dovela do boljeg razumijevanja funkcije kulta svetaca u razlicitim povijesnim kontekstima. Studije koje su se usredotocile na Mariju Magdalenu pomogle su nam da vidimo kako se izražava duhovnost kroz vrijeme i prostor. Rodni studiji naveli su nas da se zapitamo je li mogude da žensku duhovnost i religiozne izricaje ogranicavaju njihovi muški partneri. I, konacno, ne smijemo zaboraviti ni vjersku politiku. Suvremeno pitanje zaredivanja žena za svedenice u Katolickoj crkvi zasigurno je oživjelo istraživanja posvedena ulozi Marije Magdalene u ranoj Crkvi. NOVA MAGDALENA PAPE GRGURA Važno je imati na umu da su se prikazi i opisi Marije Magdalene mijenjali kroz vrijeme, vrlo dugo vrijeme, od ranokršdanskog razdoblja do Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE današnjih dana. Oni su proizvod svoga doba i da bismo ih razumjeli u potpunosti moramo razumjeti i kontekst koji ih je stvorio. U razdoblju kasne antike (cetvrto i peto stoljede), u doba crkvenih otaca zasigurno je postojalo zanimanje za Mariju Magdalenu, ali ne vede nego za bilo koju drugu osobu iz Svete knjige — zanimanje je postojalo samo u onoj mjeri u kojoj je pripadalo biblijskim komentarima kojima su se bavili pisci crkveni oci poput Augustina iz Hipona (lat. Hippo, današnji Annabi) i Ambrozija iz Milana. Nije bilo jasnog koncenzusa o identitetu Marije Magdalene a cak je bilo i zbunjenosti dok su se crkveni oci borili da usklade neujednacene, pa i proturjecne izvještaje o njezinu životu iz evandelja. Naše prvo pisano svjedocanstvo u kojemu je Marija Magdalena postala grešnica-svetica, ili, preciznije receno, uspješno kalemljenje Lukine neimenovane grešnice (Luka 7:37—50) na biblijsku figuru Marije iz Magdale, potjece iz ranog srednjeg vijeka, razdoblja koje povjesnicari opdenito opisuju u trajanju od 500. do 1000. godine. Godine 591. papa Grgur I, poznat i kao Grgur Veliki, održao je propovijed u Rimu koja je uspostavila definitivno odredenu magdalensku figuru za nadolazeda stoljeda, one koja je bila i grešnica i svetica. E pa, moramo zapamtiti da je razdoblje u kojemu je Grgur živio bilo vrijeme velike nesigurnosti. Rimsko se carstvo raspalo u stoljedu prije, a s njim je propalo i ucinkovito politicko vodstvo, administracija i socijalne službe. Rim je u Grgurovim danima posrtao od razaranja izazvanih Gotickim ratovima i kugom. Štoviše, Longobardi ili Lombardi, divlje germansko pleme koje je osvojilo vedi dio
sjeverne Italije, i dalje su prijetili vratima Vjecnog grada. U vremenima velike nesigurnosti i izmještanja, Grgur Veliki, uvijek dobar dušobrižnik, nastojao je stvoriti malo sigurnosti za svoje slomljeno stado. Kroz proucavanje Svete knjige pokušavao je nametnuti takvu vrstu reda i stabilnosti u jednom malenom dijelu tog kaoticnog svijeta u raspadanju. "Nova Magdalena" koju je stvorio biskup rimski bila je djelo opkoljenog dušobrižnika koji se brinuo za svoje opkoljeno stado koje je vjerojatno postavilo pitanje magdalenskoga identiteta. Tako je rodena figura grešnice-svetice koju je rano srednjovjekovno doba ostavilo u nasljede kršdanskom svijetu. Grgurov autoritet bio je tako velik u srednjem vijeku i tako neupitan da je njegova složenica od svetice bila uvelike prihvadena na Zapadu. Medutim, uvijek je dobro spomenuti da bizantinska crkva nikada nije prihvatila taj spoj.
OD NABOŽNE FIKCIJE DO ZLATNE LEGENDE: MARIJA MAGDALENA U PROVANSI Sliku Marije Magdalene koja propovijeda po Provansi možemo pratiti do jedanaestostoljetne legende iz Vezelava koja je nastojala pripovijedati MARIJA MAGDALENA MARGINALIZIRANA. o prisutnosti svetice u južnoj Francuskoj. Ta se legenda, danas poznata znanstvenicima kao vita apostolica (Život apostolice), pocela širiti Zapadom. Kako kaže legenda, kada je zapoceo prvi val progona kršdana, Marija Magdalena i skupina ljudi oko nje — ukljucujudi i Martu i Lazara — bili su potjerani iz Jeruzalema. Smjestili su ih u camac bez vesala i pušteni su da plutaju morem. Božanskom providnošdu pristali su na obalu Provanse gdje su se posvetili propovijedanju nove kršdanske vjere. Marija Magdalena propovijedala je i pokrštavala najprije u Marseilleu, zatim u Aix-en-Provance gdje se konacno i smirila da bi proživjela ostatak svoga života kao usamljena pustinjakinja u divljini. Do dvanaestog stoljeda te nabožne fikcije koje su se pojavile ponajprije da bi pridonijele autenticnosti novog hodocasnickog svetišta u Vezelavu, što je nazvano po njoj, danas se smatraju biografskim cinjenicama iz života Marije Magdalene. Do sredine trinaestog stoljeda ta je legenda postala dijelom njezine "službene biografije" u tolikoj mjeri da je bila ukljucena i u najpopularniju knjigu o svecima, Zlatnu legendu Jacobusa de Voraignea, srednjovjekovni "bestseler" s kojim se može usporediti samo Biblija. Ljudi su u srednjem vijeku vjerovali da sada imaju sve potrebne dokaze da vjeruju kako je Marija Magdalena propovijedala i širila kršdansku vjeru po Provansi te da je ondje proživjela posljednjih trideset godina svojega života. To jest, to je bilo svuda oko njih: u propovijedima koje su slušali, u umjetnosti koju su gledali na crkvenim zidovima, u hvalospjevima koje su slušali pjevane iu pobožnim citanjima o svecima koje su citali ili slušali. Ne možemo okrivljavati ljude iz srednjovjekovnog doba zato što su vjerovali u te nabožne fikcije, no, mi moderni ljudi dobro bismo ucinili kada bismo zapamtili da dokazi o apostolskoj karijeri Marije Magdalene u Provansi ne potjecu iz doba prije jedanaestoga stoljeda. "MAGDALENSKO VRENJE" ILI KAKO SE SIJE SJEME POBOŽNOSTI Iako su se u srednjem vijeku u Provansi i Burgundiji nalazila najvažnija hodocasnicka odredišta posvedena Mariji Magdaleni, ne smijemo misliti da je pobožnost povezana s tom sveticom bila ogranicena samo na Francusku. Postoje dokazi da je njezin kult zacet ved u osmom stoljedu u Britaniji: redovnik i povjesnicar Crkve Bede zabilježio je u svom liturgijskom kalendaru napisanom oko 720. godine dan posveden njoj. Ima i drugih zgodnih ali raspršenih svjedoka pobožnosti posvedenih svetici i drugdje u srednjovjekovnom razdoblju, ali upravo je jedanaesto stoljede bilo istinski doba "magdalenskog vrenja", kako je to kasniji francuski povjesnicar Marije Magdalene, Victor Saxer, tako nezaboravno nazvao. Kao što smo vidjeli, to je bilo razdoblje koje je stvorilo kult u Vezelavu i s njim
povezivane legendarne tekstove koji su kružili vezano s pobožnošdu Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE sa središtem ondje. Ipak, ustvrdio bih da je tek u trinaestom stoljedu, u doba prosjackih fratara (franjevackog i dominikanskoga reda) pobožnost Mariji Magdaleni istinski internacionalizirana. Oba spomenuta reda iskazivali su izraženu pobožnost svetici. Sv. Franjo svoju je pobožnost usmjerio prema Kristovoj muci na vjernost Marije Magdalene Gospodinu, što možemo vidjeti u mnogim vizualnim prikazima Franje iz razdoblja u kojemu zamjenjuje Mariju Magdalenu pod križem.
Dominikanski red je, s druge strane, bio tako pobožan kada je bila rijec o toj svetici, a osobito po pitanju njezinog apostolskog aspekta, da su je proglasili sveticom zaštitnicom svoga reda. Fratri su širili svoju pobožnost svetici u svojim propovjednickim kampanjama, a zato što je red osnovan u Italiji, iste su najprije bile usmjerene na velika urbana središta po srednjoj i sjevernoj Italiji. Jasno da njihova Marija Magdalena nije bila samo biblijska Marija iz Magdale, ona je bila pokajana grešnica koju je papa Grgur Veliki stvorio u šestom stoljedu a sada kombinirana sa sveticom iz legende — "apo-stolica Provanse" — koju je konstruirao Vezelav u jedanaestom stoljedu. Osim što su fratrima bile sredstvo potrebno za obavljanje njihova posla, propovijedi su bile masovni mediji onoga vremena. I upravo je preko propovijedanja saznanje o Mariji Magdaleni dolazilo do obicnih ljudi širom Europe. Fratri su imali golem uspjeh u sijanju sjemena magdalenskog kulta po Italiji: crkve, samostani i manastiri širom poluotoka bili su posvedeni toj svetici. Do cetrnaestog stoljeda ime "Maddalena" postalo je omiljeno žensko ime i za religiozne i za više svjetovne žene, osobito u Toskani. I dobrotvori — i religiozni i svjetovni — narucivali su kapele, oltarne slike i druge ukrase u znak sjedanja na svoju pobožnost prema razlicitim aspektima svetice. No, situacija u južnoj Italiji bila je sasvim drukcija. Južnim dijelom poluotoka vladali su stranci od 1266. godine: francuska loza Anžu. Pritom je važno da je to bila ista dinastija koja je vladala Provansom i ciji je nasljednik, Karlo II, ponovno otkrio relikvije Marije Magdalene 1279. godine. I kako su ljudi u južnoj Italiji trpjeli pod vlašdu svojih stranih francuskih vladara, tako su ostali ravnodušni prema Mariji Magdaleni koju su smatrali previše povezanom i bliskom s dinastijom Anžu. Pa iako možemo nadi brojne institucije, samostane, crkve i kapele nazvane po Mariji Magdaleni u južnoj Italiji, posebice u Napulju, glavnom gradu anžuvinske pokrajine, to nisu bili spomenici koje su narucili i platili stanovnici tog dijela. Najvedim su ih dijelom utemeljili pripadnici obitelji Anžu ili njihovi najbliži suradnici. Tako da mislim da na jugu Italije možemo prepoznati politiku pobožnosti u kojoj je kult Magdalene promatran sa sumnjom kao uvezen izvana i previše blizak anžuvinskoj politici da bi pustio korijenje dok je ta obitelj vladala južnim dijelom Apeninskog poluotoka što je bio poznat kao Napuljsko kraljevstvo. MARIJA MAGDALENA MARGINALIZIRANA NJEZINO NASLJEÐE: APOSTOLAROM APOSTOLA Naziv "apostolica apostola" (apostolarom apostola) je pocasni naslov koji je ušao u opdu upotrebu u referencijama na sv. Mariju Magdalenu u dvanaestom stoljedu. Mnogi veliki teolozi iz tog razdoblja — medu kojima su bili i Hugh iz Clunvja, Peter Abelard i Bernard iz Clairvauxa — upotrebljavaju taj naziv kada spominju Mariju Magdalenu. Ta se titula naravno odnosi na privilegirani položaj Marije Magdalene kao one koja je prva vidjela uskrsnuloga Isusa (u tri od cetiri evandelja) a on joj daje u zadatak da prenese Radosnu vijest o njegovu uskrsnudu ostalim ucenicima. Važno je da taj naslov nije bio samo tekstualan nego i vizualan. Slike, a osobito minijature u rukopisima pojavljuju se u tom razdoblju i prikazuju Mariju Magdalenu kako propovijeda ostalim ucenicima. Kao što smo ved vidjeli,
do dvanaestog stoljeda legende koje su povezivale sveticu s apostolskom misijom u Provansi ved su kružile, uspostavljajudi tu sveticu kao apostolicu Provanse. Mogude je da je širenje tih legendi potaknulo nastanak naslova "apostolica apostola". Porijeklo tog naslova vjerojatno de zauvijek ostati nejasno u izmaglici vremena; ono što znamo jest da su pisci i umjetnici i dalje prikazivali Mariju Magdalenu kao "apostolicu apostola" kroz citav srednji vijek. A iako su teolozi i kanonisti zabranjivali ženama da propovijedaju javno, Marija Magdalena uglavnom je bila izuzeta iz te odredbe. Prikazana
je kako propovijeda u propovijedima, nabožnoj književnosti, svetim dramama i na vizualnom materijalu gdje je ne jednom predstavljena kako propovijeda za propovjedaonicom. Naslov i slika preživjeli su kroz srednjovjekovno razdoblje, ali su pali kao žrtva reformi provedenih kao posljedica Tridentskog koncila, crkvenog sabora održanog u trinaestom stoljedu a kojemu je cilj bio da se odgovori na kritike koje su Katolickoj crkvi uputili protestantski reformatori. Jedna od tih kritika bila je uperena prema kultu svetaca, cije su brojne biografije protestantski reformatori ismijavali kao uljepšane legende. Zbog toga su katolicki reformatori reagirali proglašavanjem da književni životi svetaca otada nadalje trebaju biti povijesno tocni koliko je to mogude a legendarne dodatke treba ogoliti. Kao što smo vidjeli ranije, biblijske cinjenice o životu Marije Magdalene uljepšane su legendom, a kada je ta legenda ogoljena, isto se dogodilo i s titulom "apostolica apostola". Cak i da je taj naziv svoju inspiraciju vukao iz Biblije, ni protestantizam ni katolicizam toga razdoblja nisu pozdravili zamisao o religioznoj ženi koja propovijeda muškarcima. Cini mi se da naslov "apostolica apostola" jedno od najvažnijih nasljeda koje nam je srednjovjekovni svijet ostavio kada je rijec o toj svetici. Ono obuhvada golemu važnost cinjenice da je Marija Magdalena, žena, bila izabrana da bude svjedokinjom Isusova uskrsnuda i štoviše, da je upravo njoj Isus dodijelio privilegiju propovijedanja o uskrsnudu, stoje središnja dogma kršdanske vjere. To, po mom mišljenju, predstavlja snažan dokaz, Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE KONTROVERZE OKO MARIJE MAGDALENE ARNE J. DE KEIJZER JE LI BILA "GREŠNA ŽENA"? Mnogi suradnici na knjizi Tajne Marije Magdalene spominju danas zloglasnu propovijed pape Grgura Velikog (540. — 604.) u kojoj je pripojio još dvije žene — Mariju iz Betanije i anonimnu "gradsku ženu, koja je bila grešnica" — Mariji Magdaleni. U jednom napadu 591. godine zadao je ono što mnogi moderni znanstvenici smatraju konacnim udarcem u nizu koji je doveo žene u sve marginalniji položaj zbog njihove pretpostavljene prijetnje za "jedinu istinsku vjeru". Njegova je propovijed dokrajcila trajnu raspravu o identitetu Marije Magdalene u to vrijeme i smjestila njezino dobro ime u kutiju s natpisom "pokajani grešnici". Ta kutija nede biti otvorena još 1378 godina. Postoje brojna moguda objašnjenja za Grgurov postupak. Možda je, kako vjeruju neki znanstvenici, to nesretno stapanje ucinjeno u dobroj vjeri da bi pojednostavilo biblijske elemente u doba teološke i politicke nesigurnosti. Na primjer, neki biskupi u Crkvi mislili su da su razlicita evandelja, zajedno sa širokom raspravom medu uciteljima o onome što poucavaju, stvorila previše zbrke. Ili je to, kako drugi kažu, bilo dio urote crkvenih otaca da iskorijeni ostatke ženske modi. Kakvagod bila
motivacija, ta osuda Marije Magdalene kao prostitutke i pokajnice brzo je postala referencijalna tocka za katolicku ideologiju. Papa Grgur ostvario je to u dva koraka. Prvo, proglašavanjem da de citanje s propovjedaonice o blagdanu Marije Magdalene, 22. srpnja, ubudude biti iz Luke 7: utemeljen na pisanim izvorima i tradiciji, a koji podupire zaredivanje žena za svedenice u Katolickoj crkvi. To je i posljednja tocka u kojoj se suvremene preokupacije preklapaju sa srednjovjekovnim
prikazima svetice: tada, kao i danas, figura Marije Magdalene, apostolice apostola, bila je i jest, simbol velike važnosti, snage i inspiracije. MARIJA MAGDALENA MARGINALIZIRANA ' ... i gle, žena u gradu, koja je bila grešnica, kada je znala da de Isus sjesti za stol u kudi Farizeja, donijela je alabastrenu posudu pomasti, i stajala je do njegovih nogu straga placudi, te je pocela prati njegove noge suzama, a obrisala ih je kosom sa svoje glave, i ljubila je njegove noge, te ih je namazala s pomasti. Kada je Farizej koji ga je pozvao [da jede u njegovoj kudi] to vidio, govoredi sa sobom, rekavši, taj covjek, da je prorok, znao bi tko je i kakva je žena koja ga je dodirivala: jer ona je grešnica (7:36—39). Drugo, održao je Homiliju u kojoj je zadužio vjernike da slijede ovo tumacenje tih redaka: Ona koju Luka naziva grešnicom, koju Ivan naziva Marijom, za koju vjerujemo da je bila Marija iz koje je istjerano sedam vragova prema Marku. A što sedam vragova oznacavaju, ako ne sve poroke?... Jasno je, brado, da je žena prije koristila miomiris da namiriše svoje tijelo u zabranjenim djelima. Ono što je prije pokazivala na sramniji nacin, sada je nudila Bogu na hvalevredniji nacin. Žudjela je zemaljskim ocima, ali su sada iste izjedene suzama. Raspustila je svoju kosu da bi sakrila svoje lice, ali sada njezina kosa suši njezine suze. Izgovarala je ohole rijeci svojim usnama, ali poljubivši noge Gospodinove, priljubljivala je svoje usne stopalima Otkupitelja. Za svaki užitak koji je imala za sebe, sada je, dakle, prinosila žrtvu. Pretvorila je gomilu svojih zlodjela u vrline, kako bi služila Gospodinu potpuno u pokajanju, onoliko dugo koliko je pogrešno prezirala Boga. Velikim dijelom zbog pritiska koji je dolazi od unutra, Vatikan je konacno prevladao to tumacenje o Mariji Magdaleni 1969. godine, ali i bez isprike pa cak i bez službene izjave. Drugi vatikanski koncil jednostavno je promijenio citanje za blagdan kao dio opde reforme crkvenog kalendara koji je propisivao kako se treba prisjedati brojnih svetaca. Rimski misal i rimski kalendar sada su propisivali da citanje iz Luke 7 bude promijenjeno u Evandelje po Ivanu, poglavlje 20, stihovi 1—2 i 11—18: 1. Tredega dana u tjednu dode Marija Magdalena rano, kad je još bio mrak, do groba, i vidje da je s groba odmaknut kamen. 2. Tada je otrcala i dode do Šimuna Petra, a onda i do drugog ucenika, kojega je Isus ljubio, i rece im, Odnijeli su GOSPODINA iz groba i ne znamo gdje su ga položili. 3. Ali, Marija stajaše pred grobom placudi; i dok je plakala, sagnula se i pogledala u grob, 4. I vidje dva andela u bijelom kako sjede, jedan kod glave a drugi kod
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE nogu gdje je Isusovo tijelo bilo položeno. 5. I oni joj rekoše, Ženo, zašto placeš? A ona im je odgovorila, Zato što su odnijeli mog GOSPODINA i ne znam gdje su ga položili. 6. I kad im je to kazala, okrenula se i vidje Isusa kako stoji, i znala je da je to Isus.
7. A Isus joj rece Ženo, zašto placeš? koga tražiš? Ona, misledi da je on vrtlar, rece mu, Gospodine, ako ste ga vi odnijeli, recite mi gdje ste ga položili i ja du ga odnijeti. 8. Na to joj Isus rece, Marijo. Ona se okrenu i obrati mu se rijecju rabboni; što znaci Gospodaru. 9. Isus joj rece, Ne dodiruj me, jer još nisam uskrsnuo svom Ocu, i tvojem Ocu; i mom Bogu i tvojem Bogu. 10. Marij a Magdalena dode i rece ucenicima da j e vidj ela GOSPODINA, i da joj je rekao neke stvari. Time je papa Ivan Pavao II poništio osudu svojeg prethodnika i ponovno pretvorio Mariju Magdalenu iz grešnice koja se pokajala u osobu koja se pojavljuje iz evandelja kao najvažnija u prici o Uskrsnudu — kao i sama po sebi opdenito. JE LI BILA UDATA ZA ISUSA? Pogledajte... najvede prikrivanje u povijesti covjecanstva. Ne samo da je Isus Krist bio oženjen, nego je bio i otac. Draga moja, Marija Magdalena je bila sveta posuda. Ona je bila kalež koji je dao kraljevsku krvnu lozu što potjece od Isusa Krista. Ona je bila maternica koja je zacela rod, i loza iz koje je izniklo sveto vode! — DAN BROWN, Da Vincijev kod Vjerujem da najnovije suvremeno zanimanje da se Mariju Magdalenu pretvori u Isusovu gospodu ili Isusovu ljubavnicu djelomicno ima više veze s Isusom nego s Marijom Magdalenom. Da bi on bio stvaran, mora imati ženu. To je još jedan nacin iskorištavanja žene u razmišljanju o muškarcu. — JANE SCHABERG MARIJA MAGDALENA MARGINALIZIRANA 1 dok je Da Vincijev kod potaknuo opcinjenost bracnim statusom Marije Magdalene, ta uvelike pogrešno shvadena žena iz Novog Zavjeta cinila je mnogo više od toga da bude domadica i da pece kolacide od datuljine palme. — DENISE FLAM Pitanje jesu li Marija i Isus bili oženjeni inspiriralo je mnoge nadahnute (i intrigantne) rasprave, naravno. No, ono cesto prikriva mnogo važnije pitanje, ono koje seže do samog središta kršdanske poruke: Isusova božanstva. Kako je sin Božji prikazan u kanonskim evandeljima, on je božanstvo, a iako je u iskušenju, izdiže se iznad grijeha i mana covjecanstva. U jednoj od knjiga Novoga Zavjeta, Poslanici Hebrejima (4:15),
on je "poput nas u svim stvarima osim grijeha". Cini se da to ukljucuje i seks. No, ako je Isus bio oženjen, opet se pretvara u covjeka, koji je "samo" prorok — premda radikalan i jedinstven. Ili, rijecima jednog od likova iz Da Vincijevog koda, "velik i snažan covjek, ali ipak samo covjek. Smrtnik". (Sigurno je da bi pozitivna strana takve preobrazbe iz Isusa kao Boga u obicnog smrtnika, isto tako dokrajcila zauvijek duboku podvojenost po pitanju spolnosti koju održavaju oni unutar redovnicke kulture.)
Raspon strucnih mišljenja po tom je pitanju širok, najblaže receno. Neki vjeruju da je i samo to pitanje hereza, da nema apsolutno nikakvih dokaza te zajednice u Novom Zavjetu niti u alternativnim evandeljima. Drugi ne iskljucuju tu mogudnost. Tredi smatraju da nije osobito vjerojatna — ali jest moguda. A oni cetvrti misle "naravno da je tako". Što se tice "obicnog, malog covjeka", anketa koju je provela religiozna web stranica, www.Beliefnet.com otkrila je da je na pitanje je li Isus bio oženjen, 41 posto ispitanih odgovorilo "Naravno da nije", 23 posto izjavilo je "Da, bio je oženjen, Marijom Magdalenom", 5 postoje reklo "Da, ali ne znamo s kime" a 31 posto ih je odgovorilo "Nije važno". Naše istraživanje, predstavljeno kao "provokativna misao", daje uzorke mišljenja širokog raspona znanstvenika, teologa i strucnjaka — što je dobra odskocna daska za daljnju intelektualnu istragu. NE, ISUS NIJE BIO OŽENJEN Kao što bi se moglo i ocekivati, najglasniji glasovi koji podupiru ovo stajalište su oni katolika. Greg Jones, katolicki znanstvenik i župnik, kratko kaže: "Nema osnova ni u cinjenicama, ni u povijesti, niti u Bibliji, za tvrdnje da su Marija Magdalena i Isus ikada bili oženjeni, da su zaceli dijete, ljubili se, pa cak i držali se za ruke". Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE Richard P. McBrien, profesor teologije na Sveucilištu Notre Dame, slaže se s Jonesom, navodedi tri razloga: kao prvo, evandelja ne spominju nikakav brak. Drugo, u ranom je kršdanstvu postojala predrasuda usmjerena protiv erotskoga. I trede, "kada se sveti Pavao pozvao na svoje pravo da se oženi, zašto se ne poziva na Isusov brak kao potporu svojem argumentu?" Ipak, kaže McBrien, "Isusovo božanstvo ne bi bilo kompromitirano da je bio oženjen". A puko je nagadanje da ako jest bio oženjen, da bi to bilo s Marijom Magdalenom. Šalite se? pita Kenneth Woodward, urednik u casopisu Newsweek koji cesto piše o religiji. Woodward smatra da je Marija Magdalena žrtva "kulturne prerade", "projekta za neku vrstu ideološki predane feministicke znanosti". Darrell Bock, znanstvenik koji proucava Bibliju pri Dallas Theological Seminarv (Teološko sjemenište u Dallasu), misli da pomisao o braku nije samo potpuno pogrešna, nego je stajalište koje smrdi na urotu. Citava rasprava, kaže Bock, odraz je "pokušaja da se — a upotrijebit du ovaj pojam namjerno — progna kršdanstvo na razinu na kojoj bi bilo poput svih ostalih religija". Brak bi Isusa sveo na "veliku religioznu figuru, jednu od mnogih, a ne bi bio jedinstvena osoba koja je jedinstveno božanska". Možda je iznenadenje što se znanstvenici i teolozi za koje se zna da su iznosili oštre kritike onoga što nazivaju novom "ideološki predanom, revizionistickom feministickom znanošdu" zapravo slažu sa svojim teološkim suparnicima po tom kontroverznom pitanju. Na primjer, ocito je da bi se složili s feministickom znanstvenicom Katherine Ludwig Jansen s Katolickog sveucilišta Amerike, koja je napisala da je "jedini dokaz kojim možemo potvrditi njezino postojanje onaj sadržan u Novom
Zavjetu". I, poput mnogih svojih kolega/ica, Jansenova smatra da o takvoj zajednici u Novom Zavjetu nema ni spomena. Sušan Haskins u svojoj knjizi Mary Magdalen: Myth and Metaphor kaže da je ona bila Isusova družica ali je isto tako bila "najvažnija ucenica, prva apostolica i voljena prijateljica Kristova". Ali, Haskinsova
isto tako vjeruje da sa seksom povezane slike koje donose Biblija i Gnosticka evandelja nisu ništa drugo doli "metafora za zajednicu Krista i Crkve koja se dogada u bracnoj postelji", te "simbolicne za Kristovu ljubav prema Crkvi". Dakle, jesu li bili stvarno oženjeni? Haskinsova odbacuje takav zakljucak kao "bizaran". Ester de Boer, koja je poput mnogih svojih kolega inace izrazito kriticna kada je rijec o patrijarhatu Katolicke crkve, isto tako odbacuje teoriju da izraz "bliska družica" iz Evandelja po Filipu ukazuje na to da su Isus i Marija Magdalena bili oženjeni ili ljubavnici. "Ne smijemo to 'ljubljenje' shvadati u seksualnom smislu, nego u duhovnom smislu", kaže ona. "Milost koju oni što ljube razmjenjuju cini ih ponovno rodenima". MARIJA MAGDALENA MARGINALIZIRANA NE, ALI... Bruce Chilton, koji je nedavno napisao biografiju Marije Magdalene (vidi ulomke, str. 96), kaže da nema naznaka da su bili oženjeni te da nema razloga da se time zabrinjavamo u teološkom smislu cak i da to jest bio slucaj. "Mislim da je savršeno mogude redi da su imali seksualni odnos. Medutim, pri takvoj je tvrdnji isto tako mudro razlikovati to od tvrdnje da su zbog toga bili oženjeni. Nitko od njih nije bio jako dobar kandidat za brak *u svjetlu onodobne židovske obiteljske tradicije+." MOŽDA, CAK I VRLO VJEROJATNO, ALI ZASIGURNO NE DEFINITIVNO John Spong, episkopski biskup u mirovini i autor knjige Born of a Woman/Od žene roden kaže da je brak izmedu Marije Magdalene i Isusa "vjerojatan", što je zakljucak do kojega dolazi na temelju lošeg tretmana žena u kršdanstvu kroz povijest. "Negativnost koja okružuje pomisao da je Isus možda bio oženjen sve je neobicnija u naše vrijeme. Ona je odraz ostatka one duboke kršdanske negativnosti prema ženama koja još uvijek pogada Crkvu". Spong zakljucuje da iako nema dokaza, Biblija predstavlja "ukupni dokaz koji ukazuje na to da je Isus možda stvarno bio oženjen, da je Marija Magdalena, kao najistaknutija žena price iz evandelja, bila Isusova supruga, a to je svjedocanstvo potiskivala, ali ga nije poništila, kršdanska Crkva prije nego što su evandelja napisana". Lynn Picknett i Clive Prince u svojoj knjizi The Templar Revelation (Templarsko otkrivenje), jednom od najvažnijih izvora za Da Vincijev kod Dana Browna, pišu: "Ima dokaza da je Marija Magdalena bila Isusova supruga — ili barem njegova ljubavnica". Lynn Picknett šutnju o toj temi smatra "vrlo neobicnom" bududi da su Zidovi smatrali celibat "neprikladnim" te da su Isus i njegovi ucenici možda "izazvali zabrinutost medu vlastima... zbog straha od homoseksualnosti". No, šutnju evandelja o tom pitanju, misli Picknettova, mogli bismo i drukcije protumaciti. "Možda je imao seksualnog partnera/icu koja mu nije bila supruga ili je to bila u obliku braka koji Zidovi nisu priznavali".
MOŽDA JEST, MOŽDA NIJE, ALI NIJE VAŽNO Jane Schaberg, autorica knjige The Resurrection of Mary Magdalene (Uskrsnude Marije Magdalene), smatra da je nacin na koji Evandelje po Filipu prikazuje odnos izmedu Marije Magdalene i Isusa, iako jest dvosmisleno i zagonetno, iznimno važan i dubok. Takva neodredenost izbjegava dvije alternative koje i prihvadaju patrijarhalne predodžbe o ženskom tijelu: (1) da svaki muško-ženski odnos mora ukljucivati spolne odnose; i (2) da "'sveti' ili 'duhovni' muško-ženski odnos ne smije". Pitanje ženidbe je fiksacija, Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
misli Jane Schaberg, i nije nimalo od pomodi. Gerald O'Collins, profesor teologije na Pontifikalnom gregorijanskom sveucilištu u Rimu, kaže da su te teorije iznesene i istaknute zato što se "dobro prodaju". I dodaje: "To je dobar materijal za romane, i zabavan je, ali ponižava Mariju Magdalenu...". Elizabeth Clare Prophet, autorica djela Mary Magdalene and the Divine Feminine (Marija Magdalena i božanska ženstvenost), sebe opisuje kao pionirku "u prakticnoj duhovnosti, ukljucujudi i upotrebu kreativne snage zvuka za osobni razvoj i za preobrazbu svijeta". Slaže se da rasprava oko njihova braka promašuje smisao. "Štogod se dogodilo izmedu njih možda nije zapisano u povijesnim knjigama, i ne tvrdim da sama znam, ali ne bi mi niti bilo važno. Ne bi ni na koji nacin štetilo Spasitelju da je oženio Mariju Magdalenu i da je imao djece, zato što se njegova snaga i velicina ne temelje na tome kakav je odnos s njom odabrao." NARAVNO DA SU BILI OŽENJENI! Strucnjaci koji se bave životom Marije Magdalene na koje se oslanjao Dan Brovvn da bi razvio svoju teoriju o svetoj krvnoj lozi su, naravno, na strani ovakvog prijedloga. Margaret Starbird, jedan od takvih izvora, vjeruje da Biblija podupire njezinu teoriju da je Isus bio suprug Marije Magdalene, što je teorija koju je prvi puta objavila u svojoj knjizi iz 1993. godine, The Woman ivith the Alabaster Jar (Žena s alabastrenom posudom). Timothv Freke i Peter Gandy, u knjizi Jesus and the Lost Gospels (Isus i izgubljena evandelja) piše: "U Evandelju po Luki Marija svojom kosom briše Isusove noge. Prema židovskom zakonu, samo je suprugu bilo dopušteno vidjeti ženinu kosu raspuštenu a ako je žena raspustila kosu pred nekim drugim muškarcem, bio je to znak neprikladnog ponašanja te temelj za obavezni razvod...". Taj dogadaj, dakle, možemo promatrati kao prikazivanje Isusa i Marije bilo kao supruga i supruge, bilo kao slobodoumne ljubavnike.koji su malo marili za moralne sitnice". Za Laurencea Gardnera, pisca, glazbenika, povjesnicara i viteza templarskog reda, to je pitanje riješeno u kanonskim evandeljima. U djelu The Magdalene Legacy (Magdalensko nasljede) piše: "Evandelja (sva cetiri) zasigurno tvrde da je Isus bio oženjen". Najžešdi zagovornik teorije "da, bili su oženjeni" možda je Barbara Thiering, australska znanstvenica cija su specijalnost Svici s Crnog mora. Theringova je napisala da su se, prema tradicionalnom obicaju Esena, "pocetkom Isusove službe, on i Marija Magdalena podvrgli prvoj ceremoniji pocevši pokusni brak". I to tocno u šest sati poslije podne, u utorak, 6. lipnja, 30. godine naše ere, ni prije ni kasnije. Štoviše, Barbara Thiering tvrdi da je "u godišnje doba u kojemu je Isus razapet na križ Marija bila tri mjeseca trudna te je obavljena konacna ceremonije obvezujudeg braka". MARIJA MAGDALENA MARGINALIZIRANA
NE SAMO OŽENJENI, NEGO S POTOMSTVOM KOJE JE NASTAVILO KRALJEVSKU KRVNU LOZU Zanimljivo je da su autori knjige Sveta krv, Sveti Gral, koji su tužili Dana Brovvna na londonskom sudu zbog plagiranja (i izgubili) smatraju da postoji mnogo dokaza koji potvrduju da je par imao spolne odnose i potomke, no ne idu tako daleko da bi tvrdili da su sigurno bili oženjeni.
Margaret Starbird smatra da je Marija Magdalena bila trudna u vrijeme kad je Isus razapet na križ ali, bududi da je morala bježati od progona, rodila je kdi u Egiptu prije nego što su zajedno otputovale za Francusku. Upravo je kdi bila ta koja je, prema onima koji vjeruju u legendu, bila prva u krvnoj lozi francuskih kraljeva, dinastiji na kojoj Da Vincijev kod i slicne price inzistiraju i dalje do današnjeg dana. Barbara Thiering proširuje svoju "da, bili su oženjeni" teoriju na "cinjenicu" da su oni imali i troje djece: kdi (Tamar), rodenu 33. godine naše ere (nakon Isusova razapinjanja na križ) i dva sina, od kojih je jedan roden 37. godine naše ere (Isus Justus) a drugi 44. godine naše ere (Jakov). Thieringova svoju analizu temelji na onome što naziva pesher Svitaka s Crnog mora — pesher u znacenju "tumacenja" u smislu "rješenja" na hebrejskom jeziku. Razlog zbog kojeg je Isus mogao imati još dvoje djece nakon što je razapet na križ, drži ona, jest zato što je preživio muku pa je, slijedom toga, imao i aktivnu ulogu u osnutku kršdanske Crkve. No, to nije sve: Thieringova je "otkrila" da je nakon šizme rane Crkve 44. godine naše ere, "Marija napustila brak, vjerujudi da je Isus napustio istinske religiozne ideje". Isus se kasnije oženio ženom imenom Lidija 50. godine naše ere, s kojom je imao još dvoje djece. Laurence Gardner zastupa u osnovi istu tezu kao i Thieringova kada je rijec o broju djece, ali dodaje kdi te vidi drukciji ishod za obitelj. "Godine 53. naše ere, Isus mladi je službeno proglašen Krunskim princem u sinagogi u Korintu". Obojica brade završili su u Provansi sa svojom majkom, gdje Isus Justus postaje otac koji je svom sinu dao ime Isus III. Kdi Tamar/a, misli Gardner, udala se za sv. Pavla u Ateni 53. godine naše ere. Dvoje britanskih autora, Tom Kenvon i Judi Sion, navode da, iako je sigurno da je Marija Magdalena otišla u Francusku, isto je tako vjerojatno da je otputovala u Britaniju. Proširujudi tu tezu, Ani VVilliams, New Age pjevacica koja nudi "zvucni lijek" i vodi hodocašda tragom Marije Magdalene tvrdi da je nju na putovanju u Britaniju pratio Josip iz Arimateje koji je sa sobom donio Sveti Gral i zakopao ga u opatiji Glastonburv. To je takoder teza Grahama Phillipsa, "istražitelja povijesnih misterija" u svojoj knjizi The Chalice Magdalene (Kalež Magdalena). Što zakljuciti? Bez pisanih dokaza iz vremena u kojemu su Isus i Magdalena stvarno živjeli, ne može ni biti definitivnog odgovora. Možda je, kao što je slucaj s toliko drugih aspekata price o Mariji Magdaleni, ona postupala onako kako mi želimo da je postupala. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE JE LI BILA I "VOLJENA UCENICA" I PRAVI AUTOR EVANÐELJA PO IVANU? Evandelje po Ivanu prate dvije misterije koje muce znanstvenike od najranijih dana kršdanstva,
jedna je ime osobe koju Ivan spominje samo kao "voljenog ucenika/voljenu ucenicu" (ili, tocnije, "ucenika kojega je Isus ljubio"). Drugo je pitanje tko je zapravo napisao taj tekst jer, za razliku od ostalih evandelja (Matej, Marko, Luka), autor nije identificiran. Tko bi mogao biti Ivan? Neki su iznijeli teoriju da je odgovor na oba pitanja jedna osoba: Marija Magdalena. Nagadanja o autorstvu kredu se u rasponu od ucenika Ivana iz Zebedeje do Ivana Krstitelja i Lazara iz Betanije. Nijedan od njih nije pravi kandidat, kaže Ramon K. Jusino, katolicki znanstvenik, školski ucitelj i autor prilicno citanog eseja "Mary Magdalena: Author of the Fourth Gospel?" ("Marija Magdalena: autorica cetvrtog evandelja?"). On je prilicno uvjeren da je cetvrto evandelje zaista
napisala Marija, te da je upravo ona "voljeni ucenik". I u tome nije usamljen. Ugledna znanstvenica Esther De Boer nazvala je Mariju Magdalenu "ozbiljnim kandidatom" za ucenika kojega je Isus ljubio u Evandelju po Ivanu a, u izrazito detaljnoj argumentaciji, isto tvrdi i biblijska znanstvenica Sandra Schneider. jusino temelji dio svojih tvrdnji na zakljuccima iz Gnostickih evandelja po Mariji i po Filipu. Oba Mariju Magdalenu prikazuju kao (a) ucenicu i (b) ucenicu "koju je Isus ljubio više nego ostale". Nije, dakle, nategnuto zakljuciti da je Ivan govorio o Magdaleni, tvrdi Jusino. On smatra da je ona zapravo bila utemeljiteljica ranokršdanske zajednice i ona koja je zapocela prikupljati ucenja Isusova, što de kasnije biti ukljucena u drugu, znatno izmijenjenu verziju Ivanova evandelja. Nijedan voda ranokršdanske zajednice ne bi mogao odobriti cinjenicu da je Isus možda imao ženu za ucenicu, misli Jusino, pa je rješenje bilo izostavljanje njezina imena, zamjenjujudi ga anonimnim — i muškim — voljenim ucenikom. Što se tice toga da je voljeni ucenika bila Marija, Jusino svoje uvjerenje zasniva na tekstualnoj analizi dvaju prizora: prisutnosti Marije Magdalene pod križem i kod praznog groba. Ta dva prizora, kaže on, bili su i predobro ucvršdeni da bi bili jednostavno izbrisani. A ipak je redaktor želio tvrditi da je (muški) voljeni ucenik bio svjedokom tih dogadaja. Tu MARIJA MAGDALENA MARGINALIZIRANA je dilemu razriješio ukljucivši obje figure, a time je i ojacao ideju da su to bile dvije razlicite osobe. No, Jusino u tekstu uocava nedosljednosti, koje su potvrdili i drugi znanstvenici, za koje kaže da upuduju na redaktorovo umetanje dodatne osobe u prizor. Taje izmijenjena verzija postala kanonski tekst Cetvrtog evandelja, poznatog kao Evandelje po Ivanu. Ann Graham Brock, strucnjakinja za razvoj ranokršdanskog pokreta, sumnjicava je. "Iako sam otvorena za mnoge mogudnosti", kaže Brockova, "i provela sam godine proucavajudi tragove nasljeda Marije Magdalene, moram priznati da do danas nisam uvjerena da je Marija Magdalena autorica Evandelja po Ivanu. Da se razumijemo, to evandelje pokazuje više zanimanja za doprinose žena od bilo kojeg drugog izmedu ostala tri kanonska evandelja... Marija Magdalena je zaista vrlo važna u Evandelju po Ivanu. Ipak, takvo zanimanje nije dovoljan dokaz da bismo mogli tvrditi da je autor Marija Magdalena. Morat du vidjeti više". U zakljucku svojeg kontroverznog a ipak temeljito istraženog clanka, Jusino priznaje da potraga za pravim autorom Cetvrtog evandelja ostaje i dalje dobra detektivska prica. No, tragova i znakova ima posvuda, kaže on, i sigurno je da postoje dokumenti koji tek cekaju da budu otkriveni a koji de potvrditi ono u što on cvrsto vjeruje: da je identitet voljenog ucenika jednako kao i autor Cetvrtog evandelja Marija iz Magdale. MORMONI I MARIJA MAGDALENA
MAXINE HANKS * Mormonstvo je možda jedina kršdanska vjera koja je prihvatila, od svojih korijena, vjerovanje da je Isus bio oženjen i da je imao djecu. Ta ideja nije nova za mormone koji smatraju da je brak nužan za dobrobit ili za najviši "zanos" na nebesima.
Tu je ideju poducavao Joseph Smith, utemeljitelj mormonstva, prema njegovim najbližim suradnicima (zvanim "apostoli") što su prenosili Smithova ucenja nakon njegove smrti. Ocito Smith nikada nije javno poucavao niti je objavio ikakve detalje o Isusovoj ženi ili djeci. A Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana (mormoni) nikada nije službeno * Maxine Hanks je spisateljica, predavacica i feministicka teologinja cija je knjiga VVomen and Authority (Žene i vlast), obnovila feministicku teologiju i povijest u mormonstvu. Bivša mormonka i misionarka Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana postala je gnostik 1996. godine. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE potvrdila vjerovanje u Isusov brak. U stvari, javno je opovrgnula da je isto ikada bilo dio crkvene doktrine. Ipak, ideja o oženjenom Isusu poznata je u mormonstvu, kao dugotrajni, sveti, prikriveni, narodni nauk. Vjerovanje mormona u Isusov brak u stvari kaže malo o Mariji Magdaleni, i tek nešto više o Isusovoj krvnoj lozi. Smith je barem dvije osobe prepoznao kao "izravne potomke Isusa Krista". Smith je takoder i za sebe podrazumijevao isto. Šest mjeseci nakon Smithove smrti, Brigham Young ustvrdio je da Smithova kripticka tvrdnja kako "ni jedan covjek ne zna njegovu povijest" cilja na njegovu svetu krvnu lozu. "Culi ste Josepha da kaže da ga ljudi ne poznaju... Neki su pretpostavili da je mislio na Duh, ali mislio je na krvnu vezu". * Predodžbe o odabranoj krvnoj lozi ili porijeklu snažno se protežu kroz mormonstvo. Smith je 1835. godine zapisao: "Red ovoga svedenstva potvrdeno se prenosi s oca na sina, i s pravom pripada doslovnim potomcima odabranog sjemena, kojima je dano obedanje". (Doctrine and Covenants 107:40). Godine 1858. Brigham Young je rekao "Skrivena u krvi mnogih mormona tece krv Izraela iz brojnih smjerova, ukljucujudi i onaj Spasiteljev. No, upravo kroz božansko krvno pravo Isusa Krista preko Josepha Smitha mladeg svi su pripadnici Crkve zakoniti nasljednici obedanja". Prvi mormoni vjerovali su da se Isus oženio kako bi ocuvao svoju lozu i svedenstvo. Apostol Orson Hyde je rekao "Isus je bio mladoženja na svadbi u Kani Galilejskoj... Kažemo daje Isus Krist bio onaj koji je oženjen, da bi bio uveden u vezu preko koje je mogao zasijati svoje sjeme prije nego je razapet na križ". Smithov nedak, predsjednik Crkve, Joseph F. Smith izjavio je da se Isus oženio kako bi ispunio "citav božanski zakon". Ipak su mormoni u razvoju te ideje otišli još jedan korak dalje, tvrdedi da je Isus bio oženjen s više žena. Smithov je nedak isto tako rekao da su "Marija i Marta pokazivale mnogo bliskiji odnos od pukih vjernica [prema Isusu]". Smithovi apostoli cesto spominju sestre iz Betanije kao Isusove žene, zajedno s Marijom Magdalenom. Orson Hyde je rekao: "Marija, Marta i ostale bile su njegove žene, i... on je zaceo djecu".
Odan mesiji s više žena, i sam se Smith oženio s trideset i cetiri žene. Rani mormonski nauk o poligamiji doimao se združenim s idejom da je Isus bio oženjen. Smithovo otkrivenje o poligamiji tumaci se kao nešto što dolazi od Isusa Krista: "la, Gospodin, opravdavam... nacelo i nauk njihovog držanja mnogo žena i konkubina... Otkrivam vam novi i vjecni savez... ako se ne pridržavate mojeg zakona ne možete dodi do te slave... da gdje sam ja i vi dete biti... Primite... zakon mojeg Svetog svedenstva. (1843,
* Svi citati Brighama Younga su iz Dynasty of the Holy Grail: Mormonism's Sacred Bloodline Verna Swansona, 2006. MARIJA MAGDALENA MARGINALIZIRANA Nauk i savezi 132) Cini se da su prvi mormoni vjerovali da je (1) Isus bio oženjen a njegove supruge vjerojatno su bile Magdalena, Marta i Marija iz Betanije; (2) Isusovi potomci ocuvali su njegovu kraljevsku krvnu lozu i svedenicko poslanje; te je (3) joseph Smith bio Isusov potomak, naslijedivši njegovu krvnu lozu i svedenicko poslanje, zajedno s ostalim mormonima. "Kao mormon slušao sam taj nauk mnogo puta. Usmjerenost vjere na genealogiju stvorila je tablice krvne loze poput one koja prikazuje moje obiteljsko stablo koje seže 'unatrag sve do Krista'." Gdje je Joseph Smith doznao sve ovo? Vedina njegova ucenja pripisuje se njegovom prorocanskom poslanju. Isto je tako proucavao razne duhovne tradicije, ukljucujudi židovsku, kršdansku, gnosticku, hermeticku, mistiku, magiju i masonske ideje. Mormonstvo je združilo kršdansku i ezotericnu tradiciju, stvarajudi novu viziju u kojoj su pravovjerje i hereza ponovno ujedinjeni u jednoj jedinoj vjeri. No, Smith i njegovi apostoli nisu koristili ezotericne pojmove kao što je Gral, nego su koristili biblijski jezik. Tako je mormonsko videnje Isusa više biblijsko nego posudeno iz nauka ezoterije. Mormoni su imali potrebu da shvate poligamiju — kao odabrani narod pozvan da obnovi svedenicku krvnu lozu mesije Isusa. Smith je Isusa zamišljao kao uskrsnulog muškog Boga, a poligamiju kao zakon Božji. Smith je isto tako zamišljao mormonstvo kao obnovu "izvornoga kršdanstva" kakvo je živio Isus. Iz toga slijedi da de mormonstvo ponovno uspostaviti Isusove prakse, ukljucujudi i bracne. Mormonstvo je zaista ponovilo neobican obrazac iz ranog kršdanstva: Joseph Smith bio je mucenik vjere, a njegova supruga Emma bila je u vrhu vodstva. A ipak je prvi apostol Brigham Young odnio prevagu i za sobom poveo vedinu vjernika. Slican se obrazac dogadaja pripisuje Isusu, Mariji Magdaleni i Petru — arhetipski obrazac ranjenog ili umirudeg kralja, kojega su nadživjeli tugujuda ili istisnuta družica i nametljivi muški nasljednik koji prema njoj gaji neprijateljstvo. Rani mormonski stavovi spominju Magdalenu i kao svjedokinju i kao suprugu Kristovu, a ipak službeni mormonski nauk kaže malo o njoj ili njezinoj važnosti kao svjedokinje ili kao apostolice. No, mormonstvo ima otvoreni kanon "trajnog otkrivenja" koji potice nova saznanja, inspiraciju i tumacenje. To omogudava prošlim vjerovanjima da se mijenjaju, prepoznajudi ljudsku potrebu za razvojem i božansku odgovornost u poboljšavanju. Nakon 1890. godine mormonska praksa poligamije nestala je, a vode Crkve svetaca posljednjih
dana izmijenili su i svoj nauk. No, ezotericno ucenje nekih o Isusu kao oženjenom nikada nije osporeno. Ono što jest osporavano je da je to ikada bio nauk. Godine 2006. mormoni su objavili Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE ovu izjavu: "Vjerovanje daje Isus Krist bio oženjen nikada nije bilo službeni nauk ove Crkve. Nije ni potvrdeno niti poducavano od strane Crkve. Iako jest tocno da je nekolicina crkvenih voda polovicom
19. stoljeda izražavala svoje mišljenje o tom pitanju, to nije bilo onda, kao što nije niti sada, nauk naše Crkve". OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI Marija Magdalena je uzor za apostolat žena, za žensko vodstvo, hrabrost, vjernost i snagu. — SUŠAN HASKINS Za mene je Marija Magdalena prorocica. A postojanost prorockoga glasa koji je smješta unutar ali ipak malo izvan kršdanske tradicije cini je fascinantnom i enigmatskom figurom. — DEIRDRE GOOD Ona je poveznica izmedu svih dijelova naših života, ... i možda je u svojoj odsutnosti ona prisutnija nego kada se fizicki nalazi pred nama. — DIANE APOSTOLOS-CAPPADONA Meni Marija Magdalena nije boginja. Ona nije figura takve duboke svetosti da je nepristupacna. Više je poput sestre. Imala je dobrih trenutaka i loših trenutaka te je pronašla ono što je tražila. To je moja Marija Magdalena. — LESA BELLEVIE Mislim da Mariju Magdalenu možete smatrati sveticom, možete smatrati njezinu sliku uljepšanom, možete je promatrati ne kao kurvu, ili je možete gledati kao apostolicu apostola. No, ipak dete ju zatvoriti u ladicu ako zanemarite njezin utjecaj i važnost za uloge žena u suvremenim vjerskim praksama ili u širim društvenim pokretima. — JANE SCHABERG OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI Bio je to izvanredan dogadaj. Pocetkom 2006. godine, dok smo sklapali sve razlicite niti urednickog rada za Tajne Marije Magdalene, pozvali smo šestero vodedih svjetskih strucnjaka za Mariju Magdalenu na raspravu oblika okruglog stola o najvažnijim pitanjima, temama, debatama i kontroverzama studija o Mariji Magdaleni u kontekstu dvadeset i prvog stoljeda. Svaki od tih šestero strucnjaka opširno je pisao, govorio i objavljivao djela posvedena Mariji Magdaleni i s njom povezanim temama: povijesnom Isusu, ranokršdanskom pokretu, gnosticizmu i ostalim alternativnim smjerovima unutar kršdanstva, alternativnim svetim spisima, ulozi žena u prvoj Crkvi, umjetnosti, arheologiji, kulturi od biblijskog razdoblja do današnjih dana, te mnogim drugim temama u srcu rodno/ duhovno!religiozno/mitskog!arhetipskog. U prostoriji se osjedao jedinstveni duh dok su se ti strucnjaci, same žene, izvanredne, sve s dubokim saznanjima o drevnim i modernim temama, sve strastvene po pitanju svojih ideja i stajališta, upuštale u zanimljivu, slobodnu raspravu
jedna s drugom. Svaka je od sudionica okruglog stola na svoj nacin prizvala zanimljivu emocionalnu snagu i intelektualnu složenost što su odražavale godine pionirskog rada u pokušaju da shvate Mariju
Magdalenu te da osmisle nove ideje o dogadajima otprije dvije tisude godina i onome što podrazumijevaju pod našom slikom te žene. One koje su se okupile na ovom zanimljivom okruglom stolu bile su: Katherine Kurs, moderatorica, clanica osoblja vjerskih studija na Eugene Lang koledžu pri Sveucilištu New School. Njezina knjiga Searching for Your Soul (U potrazi za svojom dušom) proglašena je jednom od najboljih religijskih!duhovnih knjiga u 1999. godini. Elaine Pagels, profesorica religije na Sveucilištu u Princetonu i autorica nagradivane i odlicno prodavane knjige The Gnostic Gospels, kao i Bevond Belief. Sušan Haskins, povjesnicarka umjetnosti i kulture, autorica uspješ-nice Mary Magdalen: Myth and Metaphor (Marija Magdalena: Mit i metafora), koja je doživjela i drugo izdanje. Lesa Bellevie, utemeljiteljica i ivebmaster internetske stranice www. Magdalene.com te autorica The Complete Idiot's Guide to Mary Magdalene (Vodic do Marije Magdalene za potpune budale). "'1k --.me -•.Hol "i H.r ifl.KAl ili*-' M 1 > ¦ Vi v 13 t t ft š i- 2 Stranica iz izvornog rukopisa Evandelja po Mariji, na koptskom jeziku. Na njoj Magdalena završava svoje prepricavanje Isusovih rijeci koje je izgovorio samo njoj. Andrija izražava nepovjerenje a Petar pita "Zar je govorio sa ženom nasamo a da mi to ne znamo? Trebamo li se promijeniti i slušati ju? Zar je odabrao nju a ne nas?". Marija izravno pita Petra zar misli da ona "govori laži" a stranica završava pitanjem Levija Petru: "...ako ju je Spasitelj ucinio vrijednom, tko si onda ti da je odbacuješ?". Vidi poglavlja 1 i 3 za daljnje rasprave o ovom alternativnom evandelju.
Evandelje po Mariji (Papvrus Berolinensis), peto stoljede prije Krista, kopt-ski rukopis. Bizantski papirus, 13.5 x 10.5 cm. Inv. P 8502, fragment 17. (Bildarchiv Preussischer Kulturbesitz7art Resource, NY. Foto: Joerg P. Anders) Jarlo Crivelli (1425./40. - 1493.), >veta Marija Magdalena, polip-rih, detalj, Montefiore dell'Aso, Italija. (Foto: Scala/Art Resource, MY)
Razapinjanje na križ i Žene pored groba, oko 586. godine, iz Rabulskih evandelja, Zagba na Eufratu, Sirija. MS. Plut. 1,56, f.13., Biblioteca Laurenziana, Firenza. (Foto: Scala/Art Resource, NY) Jean Fouquet, Marija Magdalena na Simunovoj gozbi, oko 1445., iz Les Heures d'Ettienne Chavalier, Mss. Fr. 71, Musee Conde, Chantillv, Francuska. (Foto: Erich Lessing/Art Resource, NY) Marija Magdalena, nepoznati datum, S. Domenico, Pistoia, Italija. (Foto: Scala/Art Resource, NY) Fra Angelico, Noli me Tangere, oko 1440. - 1445., Museo di San Marco, Firenza. (Foto: Scala/Art Resource, NY) Lucas Moser, Oltar Magdalene, zatvorena krila, 1423., župna crkva, Tiefenbronn, Njemacka. (Foto: Erich Lessing/Art Resource, NY) Massacio, Razapinjanje na križ, pocetak petnaestog stoljeda, Museo Nazionale di Capodimonte, Napulj, Italija. (Foto: Scala/Art Resource, NY) Lucas Cranach stariji, Krist i preljubnica, sredina 1540-tih, Metropolitan Museum of Art, New York, Zbirka Jack i Belle Linsky. (1982.6 - .0.35) Arnold Boecklin, Maria Magdalena Beiveint den Toten Christus (Marija Magdalena oplakuje mrtvoga Krista), 1867., Kunstmuseum, Basel, Švicarska. (Foto: Erich Lessing/Art Resource, NY) VVilliam Etty, Gola žena razmišlja o lubanji i raspelu (Studija Magdalene), polovica devetnaestog stoljeda, Victoria and Albert Museum, London. (Foto: Art Resource, NY) Max Beckmann, Krist i žena uhvadena u preljubu, 1917., Muzej sv. Luoisa, St. Louis, zahvaljujudi Curtu Valentinu. Dva fragmenta s Tepiha progonstva, oko 150. - 180. naše ere, mediteransko Reprodukcija Tepiha progonstva kakav bi izgledao u cjelini, podrucje. (Foto: Jeremv Pine) (Foto: Jeremv Pine) tu tomrl .ipbfl traOg ft hrta <• -—-~ tadHronu vftnrare ruoirttf nt Ireni! rta5 fimiflrvrui =} a-P u «Wjuc iniict q'cuvflm ru viur jtnmfr r vmter: ar-? n tihnwJiir,mnir^ Gfftq lumift vcmt m vmaP'vv m tortuuTfjfsauirariHlir '
i^ihcufiuti>ilnn tatrmG; ihr* lunrra <+> Ditor afnnirl ,i ž iff» trat) ru ? no Jhtmttnj ni Gp'Iv insnftmnffinir.nar «j iiiii fet»T-v rnih'iiii«. tpui trn'r ivttur nm C' mVr m&t», non rat ts« no&unafccfli ao pu-; mru Biblija siromašnih (Biblia Pauperum), petnaesto stoljede, kopija izdanja British Library Blockbook, s prijevodom i komentarom Alberta C. Labriole i Johna W. Smeltza.
(Uz dopuštenje British Library - C.9.d.2). Foto: British Librarv, London OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI Deirdre Good, profesorica Novoga Zavjeta na Opdem teološkom sjemeništu u New Yorku, te urednica Mariam, the Magdalen, and the Mother. Diane Apostolos-Cappadona, profesorica umjetnosti i kulture na Sveucilištu u Georgetovonnu, autorica The Dictionarv of Christian Art (Rjecnika kršdanske umjetnosti) i kustosica izložbe "In Search of Mary Magdalene: Images and Tradition" ("U potrazi za Marijom Magdalenom: Slike i tradicija"). Jane Schaberg, profesorica vjerskih studija i ženskih studija na Sveucilištu Detroit Mercy te autorica knjige The Resurrection of Mary Magdalene: Legends, Apocrvpha, and the Christian Testament (Uskrsnude Marije Magdalene: Legende, apokrifi i kršdanski zavjet). KURS: Dobrodošle. Danas imamo predivnu mogudnost razmijeniti ideje i mišljenja o temi za koju mnogi pokazuju strastveno zanimanje: Mariji Magdaleni. U nekim se trenucima cini da je njezina snaga samodostatna a u drugim da je stvorena kroz društvo koje je držala tijekom stoljeda. Sigurno je da je znacila razlicite stvari razlicitim ljudima, ovisno o njihovoj perspektivi. No, dopustite mi da pocnem postavljanjem donekle osobnog pitanja. Tko je za vas Marija Magdalena? PAGELS: Kao povjesnicarka pretpostavljam daje bila sljedbenica Isusova u ranom razdoblju, da je vjerojatno bila ugledna i dobro poznata kao bliska Isusu, da je bila nezavisna žena, ne povezivana s muškim pratiocem osim možda s Isusom, te da je zatim postala simbolicno središte goleme kolicine kontroverze oko sudjelovanja žena, iskljucivanja žena, ukljucivanja spolnosti, iskljucivanja spolnosti i same neobicne konstelacije maštarija koje okružuju te teme posljednjih dvije tisude godina. BELLEVIE: Sklona sam Mariju Magdalenu promatrati onako kako su je prepoznali gnostici u tredem stoljedu, to jest, kao simbolicku nevjestu Kristovu, koja predstavlja ljudsku želju da spoznamo Boga. Takoder smatram inspirativnim to što je tako složena figura. Stvarni ljudi imaju složene živote; i ona je osjedala stvarne ljudske emocije i imala je stvaran ljudski život, pa je prepoznajem kao jednu od nas. To je za mene Marija Magdalena. GOOD: Za mene Marija Magdalena utjelovljuje upornu prisutnost pred licem potpunog i posvemašnjeg ocaja, kada se cini da nema nade, života, bududnosti. Nijemi svjedok Marija Magdalena danas je važna. Živimo u svijetu nakon 11. rujna u kojemu ponekad ne možemo pokopati tijela zato što ih nema. Marija Magdalena nas podsjeda da je, u nedostatku tijela onih koje volimo, naša prisutnost kljucna, i to je Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE jedina prisutnost iz koje se rada nada.
SCHABERG: Moj duhovni život i moj znanstveni život su isprepleteni, pa o Mariji Magdaleni volim misliti kako bi to cinio povjesnicar, kao o stvarnoj osobi koja je živjela i koja je, mislim, imala više prava biti utemeljiteljicom kršdanstva od Pavla, bududi da je bila prvim svjedokom uskrsnuda. No, ne volim o njoj misliti kao o nijemoj. Mislim o njoj kao o ranoj prorocici. Ona jest ušutkana, ali više nije nijema.
APOSTOLOS-CAPPADONA: Na odredeni je nacin moj odgovor usporediv s vašim, Jane, ali je jezik malo drukciji u smislu da svi živimo ili djelujemo na ezoterican, filozofski ili znanstveni nacin, ali takoder i na svakodnevni nacin. I nekako Marija Magdalena povezuje granice ili dijelove tih dvaju podrucja, li njoj možemo pronadi izvor intelektualne potrage, povijesne preokubacije i znanstvenog zanimanja, a u isto vrijeme ona se uvijek iznenada pojavljuje u mom životu — na odmoru sam i odjednom evo nje u nekim umjetnickim djelima za koja nisam znala, ili je nalazim u još jednoj knjizi, tako da ona stalno djeluje izmedu razlicitih podrucja mog života. Na neki nacin, mislim da je to vrlo slicno onome što je Jane govorila o sebi i o Mariji Magdaleni, ali mislim da postoji i osjedaj da moramo o njoj razmišljati na razlicite nacine. Ona je poveznica izmedu svih dijelova naših života, izmedu svih aspe-kata naših bida, i možda je u svojoj odsutnosti ona više prisutna nego kada je fizicki pred nama. HASKINS: Za mene je Marija Magdalena figura u evandeljima koja kao da utjelovljuje sve elemente ženstvenosti koji su bili tako dugo izgubljeni. Ona je snažna, ona je hrabra, ona je neustrašiva i ona je samostalna. Mislim da su to one karakteristike koje bi trebale utjeloviti ženstvenost, ili ono što bi ženstvenost trebala utjeloviti, i tako je ja vidim: kao vrlo snažnu poruku ili simbol za žene. Krajem dvadesetog i u dvadeset i prvom stoljedu, Marija Magdalena postala je dinamicna figura ženstvenosti koja je uzbudljiva, prekrasna, strastvena. Ona nije žena koju smo poznavali kao ljepoticu koja uvijek okajava svoje grijehe, jer sada ustaje u obranu svojih prava. U evandeljima susrede uskrsnulog Krista i na odredeni nacin ona predstavlja snagu i hrabrost i vjernost ženstvenosti te njezine veze s božanskim. Ona je ujedinila sebe s božanskom figurom, i to je možda nešto što bi vedina žena željela da može, doživjeti osjedaj cjeline, stvoren iz te zajednice sebe i Isusa, odnosno ženstvenosti. BELLEVIE: Ona je zaista snažan simbol za individualno u potrazi za jedinstvom s božanstvom, kao simbolicna Kristova nevjesta. A jezik OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI nevjesta-mladoženja primijenjen je i na obje individue te na kršdanstvo kao kolektiv, na skupinu ljudi u potrazi za zajednicom s Bogom. Dakle, nevjerojatno je modan, senzualni jezik što podsjeda na ženu iz Pjesme nad pjesmama koja traži svojeg voljenog. SCHABERG: Marija Magdalena za naše vrijeme je aktivna figura — ona koja predstavlja ukljucivanje, sudjelovanje, pravilno glasanje, obavještavanje same sebe i oslobadanje. Ona predstavlja spajanje erotskog i duhovnog i intelektualnog. Ona je poput Tine Turner ili Dixie Chick — predstavlja ono
što nešto znaci u vremenu u kojemu živite. "HIT" DJEVOJKA NAŠIH VREMENA KURS: Znanstvenici, teolozi, župljani i ostali raspravljaju o ulozi Marije Magdalene ved stoljedima. Radikalna tumacenja nje kao Isusove nevjeste postoje barem stotinu godina. Otkrivanje i prevodenje alternativnih Gnostickih evandelja pronadenih 1945. godine stvorilo je uznemirenost medu strucnjacima, ali, u cjelini gledano, javnost se nije ukljucila u raspravu. Danas je odjednom Marija Magdalena svakodnevno u vijestima, i u propovijedima svih vjera, te u dokumentarnim emisijama na televiziji. Zašto? Što objašnjava to iznenadno bujanje zanimanja za nju? Zasigurno to nije samo Da Vincijev kod, zar ne? PAGELS: Ono što me iznenaduje jest da imamo nove podatke o Mariji Magdaleni iz vrlo starih tekstova kao što su Evandelje po Mariji i Pistis Sophia, odnosno Mudrost vjere te evandelja po Filipu i
Tomi. To prije nikada nismo imali. Neki od materijala su nam na raspolaganju ved neko vrijeme, ali tek sada mnogi cuju za njih. HASKINS: Da, uloga žena u mainstream novozavjetnim evandeljima tradicionalno je bila videna kao zanemariva i nevažna, djelomicno zbog prijevoda tekstova od strane uglavnom muških znanstvenika. Novija feministicka znanost bila je izvanredna u pronalaženju novih uloga na temelju Marije Magdalene, ili možda ne na temelju Marije Magdalene nego na njezinu stapanju s ostalim ženama u evandeljima, što pokazuje dinamicno mjesto za žene i unutar i izvan Crkve danas. Ona je uzor za ženski apostolat, vodstvo, hrabrost, vjernost, snagu — prije dvadeset i pet godina, nikada o Mariji Magdaleni ne biste razmišljali u smislu tih izvanredno važnih uloga. Vrlo je uzbudljivo što to dinamicno stvorenje danas predstavlja te nove uloge ženstvenosti, nasuprot položaju na koji je bila prognana oko dvije tisude godina. BELLEVIE: Taj novi pogled na Mariju Magdalenu kao "dinamicno stvorenje" — kako ste ju baš prikladno opisali, Sušan — takoder nas Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE podsjeda zašto ju nismo promatrali kao takvu do relativno nedavno. Govorim o patrijarhatu tradicionalnog kršdanstva i o pratedem gubitku "poganskog" vjerovanja u svetu ženstvenost. Kršdanstvo zasigurno nije izmislilo patrijarhat, ali negdje oko srednjeg vijeka postojalo je dosta mitologije koja je izrasla oko ideje o izgubljenom ženskom nacelu. Carl Jung je pisao o tome, njegovi ucenici su pisali o tome, Joseph Campbell je to uocio u mitologiji — bilo je mnogo prica koje su kružile tijekom tog ranog razdoblja. Možda su romance o Gralu, kao i dio folklora o izgubljenoj ženstvenosti poput Pepeljuge i njezinih zaista brojnih inacica, govorili o nacelu izgubljene ženstvenosti. Danas se dogada da ljudi tumace te srednjovjekovne price o nacelu izgubljene ženstvenosti kao izraz gubitka Marije Magdalene, osobito kao Isusove nevjeste. Mislim da ono što se pojavljuje u modernoj mitologiji o gubitku Marije Magdalene može biti još jedan izraz tog opdeg gubitka koji osjedamo kada je rijec/o obezvredivanju nacela ženstvenosti. SCHABERG: Slažem se da postoje brojni razlozi za takozvanu maniju Marije Magdalene, od kojih jedan mnogo duguje cinjenici da smo usred nove faze ženskog pokreta, i feministicka je znanost ucinila mnogo na reviziji stavova iz povijesti. Vjerski su studiji jedan važan aspekt te linije znanstvenog rada. Još jedan razlog je znanstvena informacija koja nam kaže da je slika Marije Magdalene kao kurve iskrivljena — ta je ideja ved ušla u popularnu imaginaciju i unosi nova citanja njezine osobe. Nezadovoljstvo politikom Crkve kao i podvale Crkve, kao što je pedofilska kriza, navodi mnoge ljude da budu na oprezu zbog bilo kakve vrste prikrivanja od strane Crkve, a to se uklapa u ideje Dana Browna o tajanstvenim kodovima i tajnim poslovima. Isto tako mislim da je popularna imaginacija vrlo nezadovoljna cinjenicom da religija i spolnost, u kršdanskom smislu, nisu bili dobri partneri, pa
nam je duž tih linija potrebno novo razmišljanje. Crkve, a moglo bi se redi i religija opdenito, potiskivale su sposobnosti žena za vodstvo, povijest žena u vodedim ulogama i ženske metafore za sveto i božansko. To je gruda snijega koja se valja i nede se zaustaviti. A zatim je tu, nažalost, još jedan razlog: njezina je figura postala komercijalna. Na Mariji Magdaleni može se zaraditi novac. Ona je poput male igracke, poput Barbie.
GOOD: No, nemojmo izgubiti iz vida pozitivnu perspektivu. Marija Magdalena bila je uzor mnogim ženama tijekom citave kršdanske tradicije. Nažalost, imamo malo dokaza razmišljanja i molitvi takvih žena, ali imamo molitvenike i liturgijske tekstove koji nam govore nešto o Mariji Magdaleni u molitvenom životu pojedinaca/ke. Mislim da danas OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI" igra vrlo važnu ulogu kao objavljivacica Radosne vijesti. U stvari, za mnoge žene koje de biti zaredene za svedenice u episkopskoj tradiciji ciji sam dio, Marija Magdalena je važan model. BELLEVIE: Da, sve se to dogada u vrijeme društvene klime u kojoj ljudi mogu razmjenjivati ideje što su nekada smatrane heretickima a žene su stekle snagu da osporavaju status quo. Mnogo ljudi prepoznaje da postoji spolna neravnoteža koja je ugradena u strukturu kršdanstva a Marija Magdalena je postala središte te kontroverze. Sljedbenica Isusova, Marija Magdalena možda je imala takav autoritet da poducava Isusove muške sljedbenike, pa ljudi pitaju "Zašto je ta žena iskljucena iz brojnih vodedih položaja u kršdanstvu?" APOSTOLOS-CAPPADO: Opcinjenost javnosti Marijom Magdalenom nije, naravno, nova. Medu zanimljivijim pojavama vezanima uz Magdalenu — a namjerno koristim množinu, pojave — su te provale zanimanja za nju. To je kao da je bila uspavana u odredenim vremenskim razdobljima a onda se odjednom gdjegod pogledate nalaze nove legende i nove slike te svi govore o njoj. Imali smo takvu eksploziju u trinaestom stoljedu u Francuskoj; imali smo takvu eksploziju u talijanskoj umjetnosti tijekom renesanse. Ima razlicitih vremenskih razdoblja kada se to dogada i to se obicno može povezati s nekom vrstom kulturne ili teološke pojave. Jedna takva eksplozija zaista je prethodila i objavljivanju romana Dana Browna Da Vincijev kod. Ako ste tražili materijal o Magdaleni, i magdalenski materijal, kako ga ponekad nazivam, otkrit dete da ga se mnogo pojavljuje negdje oko 2000. godine. Iako poznajem ljude koji tako misle, ja ne smatram da je to imalo ikakve veze s milenijskom groznicom, jer dolazi od zanimanja feministickih znanstvenica za zare-divanje žena za svedenice. U potrazi za potporom ženskom svedenstvu, postavljali su neprolazno pitanje: "Tko je bila Marija Magdalena?" Medutim, pokret za Mariju Magdalenu dobiva, po mom mišljenju, izvanrednu pozornost zbog 11. rujna, iako se ta veza temelji ne na samom teroristickom cinu nego više na njegovim posljedicama. Za one koji su izgubili obitelji ili prijatelje u jednoj od gradevina ili u udarima zrakoplova, strašna stvarnost je bila da možda nede biti tijela za oplakivanje. Možda nede biti tijela koje se može pokopati — nego imate prazan grob. A suoceni s praznim grobom, uvijek se okredete Mariji Magdaleni. Ona je ta koji stoji u podnožju križa, ona je ta koja stoji
pored praznog groba. Ona je ta koja ceka i koja je zatim darivana, ne jednostavno milošdu suza, ne samo svojim preobradenjem, nego prvom vizijom uskrsnulog Krista, potvrdom novoga života. Ta je potvrda novoga života ono najvažnije u vjeri. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE MARIJA MAGDALENA PREMA EVANÐELJIMA KURS: Napravimo korak unatrag. Opisali ste kako je status Marije Magdalene prošao izvanrednu preobrazbu, ali kao temelj za usporedbu, pogledajmo ponovno "izvorne" tekstove. Ondje je Marija Magdalena kakva je opisana u Novom Zavjetu. No, cak i ondje, autori evandelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu pripovijedaju ponešto drukcije price. I sa nedavnim otkridem onoga što je postalo
popularno poznato kao Gnosticka evandelja, razlike su postale još naglašenije. Pomozite nam da izvucemo smisao iz tih razlicitih perspektiva koje su nam na raspolaganju iz prvog, drugog i tredeg stoljeda, i recite nam kako su oblikovale naše moderno gledište. GOOD: Moramo znati da je u Novom Zavjetu svako od evandelja predstavljeno kao "evandelje po". To su evandelja po Mateju, Marku, Luki ili Ivanu. Drugim rijecima, postoji jedno evandelje, ali su ondje cetiri verzije istoga. Ja na to gledam tako da postoji raznovrsnost u srcu evandeoske poruke: nema homogenosti poruke. Kada su ljudi odlucili da je raznolikost cuvana kao svetinja u nacelu evandelja, iako kanon ogranicava evandelja na cetiri, moglo bi se redi da izvan kanona, iz povijesne perspektive, imamo mnogo više od cetiri evandelja. Evandelje po Mariji je jedno od evandelja izvan kanona iz povijesne perspektive; Evandelje po Filipu je još jedno. U cetvrtom stoljedu nastala je Pistis Sophia, još jedan tekst koji je pun materijala o Mariji Magdaleni. Kada uzmemo u obzir sve materijale, gledano iz perspektive povijesti, imamo zaista uzbudljiv raspon tekstova širi od cetiri evandelja Novog Zavjeta. PAGELS: Primjer raznolikosti razlika unutar kanonskih evandelja je to što neki od tekstova kažu da je bila žena koju je Isus izlijecio, da je putovala i daje ocito bila dio kruga Isusovih sljedbenika. Kako ja citam Evandelje po Luki, žene su bile odvojene od ucenika. Marija, dakle, ocito nije bila ucenica. No, postoji dvosmislenost kada je rijec o njoj, zato što je ona opisana u svim evandeljima Novog Zavjeta kao prva, ili jedna od prvih, koji su vidjeli Isusa uskrsnulog od mrtvih, a to je vrlo važno. To bi u nekom drugom kontekstu moglo znaciti da je mogla biti apostol da je bila muškarac. SCHABERG: U Evandelju po Marku, ciji izvornik završava na 16:8, iako postoje i druga citanja koja su se ucvršdivala tijekom stoljeda, Marija ne doživljava viziju nego ona i ostale žene bježe od groba a ne govore ništa nikome zato što se boje. Kraj. U svim evandeljima Marija Magdalena je kod križa. Ona ne doživljava prikazanja kod Luke kao što OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI' ne dobiva ni smjernice za daljnje postupanje. U ostalim evandeljima, po Marku, Ivanu i Mateju, njoj je receno da ode i pripovijeda o svojoj viziji, dok kod Luke toga nema. A kod Luke, kada ona i progovori, njezine se rijeci doživljavaju kao buncanje, kao ludacke, u bunilu, iako citatelj zna da nije tako. KURS: Znamo da je mainstream Crkva u svojoj borbi da definira pravovjerje, Gnosticka evandelja smatrala herezom te ih je pokušala uništiti. Upoznajte nas s tim evandeljima, koja ukljucuju Evandelje
po Mariji, Evandelje po Filipu, Evandelje po Tomi, i mnoga druga. PAGELS: Tekstovi koje nazivamo Gnostickim evandeljima pronadeni su u Gornjem Egiptu 1945. godine, kada je arapski poljoprivrednik kopao u zemlji tražedi gnojivo u stijeni. Pronašao je veliku posudu a u njoj je bilo dvanaest ili trinaest starih knjiga što su sadržavale evandelja, od kojih brojne nikada nismo vidjeli. Znali smo da je u antickom svijetu bilo mnogo evandelja, ali su neka zakopana, uništena ili zapaljena od strane crkvenih voda koji su ih smatrali gnjusnom herezom. Nikada prije nismo znali što su hereticari rekli, samo smo znali da su bili užasni. A onda ih konacno cujemo kako govore vlastitim rijecima. GOOD: Jedno od tih evandelja, Evandelje po Mariji, pripovijetka je o njezinoj viziji uskrsnulog Isusa. Kada ona ucenicima prica o svojoj viziji, neki su od njih uznemireni što su takve stvari mogle biti
izrecene njoj a ne njima, dok ostali izražavaju svoju potporu i žele cuti više o njezinoj viziji. Tom gnostickom tekstu nažalost nedostaje šest stranica, ali, prema onome što možemo zakljuciti na temelju pocetka i kraja jest da Marija tješi ucenike u njihovoj tuzi i hrabri ih rijecima iz vizije. Na kraju teksta ona potice ucenike da izadu i, kako tekst doslovce kaže, "oponašaju savršenog covjeka" te objavljuju Radosnu vijest. Tako završava odredba, s citavim evandeljem objava. PAGELS: Danas ima ljudi koji sebe nazivaju gnostickim kršdanima/ kršdanima gnosticima, djelomicno zato što vole ucenje tih tekstova, što podsjeda na židovska ili budisticka misticna ucenja. Obuhvadaju ideju da možete pronadi božanski izvor ako ga potražite u sebi. Upoznala sam gnostickog biskupa, prekrasnu Kubanku, koja mi je rekla da je inicirana u misterije Marije Magdalene u Francuskoj, gdje se tu tradiciju može pratiti unatrag mnogo stoljeda. Ona vodi Gnosticku crkvu u Kaliforniji. Kršdanski pokret u današnje je vrijeme mnogo širi od onoga što nazivamo pravovjernom tradicijom. Mislili smo da znamo sve o Isusu i ucenicima, a sve u što smo prije vjerovali dolazi od tog saznanja. No, sada vidimo mnogo širu perspektivu. Imamo tekstove Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE kao što je Dijalog Spasitelja, u kojemu je Marija Magdalena, zajedno s Matejem i Tomom, najvažnija ucenica. O njoj se govori kao o ženi koja sve razumije. To razumijevanje nije intelektualni proces, to je mudrost srca i to je ono što ti takozvani gnostici traže. To nije apstrakcija, to je duhovna dubina i božanska mudrost. Taj drugi raspon izvora otvara mnoga pitanja koja crkveni oci nisu željeli da budu postavljena. KURS: Crkveni oci postavljali su pitanja kako ispravno tumaciti tekstove koje su usvojili, to jest, evandelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Kao što svi mi koji se bavimo religijom još uvijek radimo, zato što ona još uvijek sadrže brojne zagonetke. No, pocnimo s onim što bismo mogli smatrati srcem te teme u raspravi o Mariji Magdaleni: njezinom ulogom kod uskrsnuda koja otkriva mnogo o njezinu statusu — ili nepostojanju istoga — medu ucenicima a, slijedom toga, i u razvoju ranog kršdanstva. PAGELS: U Novom Zavjetu postoje samo dvije osobe za koje se kaže da su same vidjele Isusa nakon njegova uskrsnuda. Jedna je Petar a druga je Marija. Dakle, da je ona bila muško, pretpostavili bismo da je bila ucenica ili apostolica, jedna od Isusovih predstavnika. Njezina bi je vizija kvalificirala za to. Važno je primijetiti da je prikazanje Uskrsnuda temelj na kojemu se polaže pravo na autoritet, a upravo je njezin autoritet u pitanju. No, možemo pronadi mnogo toga u Novom Zavjetu što pokušava diskvalificirati Mariju Magdalenu
i pobrinuti se da znate da cak iako je vidjela Isusa i bila jedna od tih nevjerojatno privilegiranih figura — ona i samo Petar — ona nije ucenica. Njezino iskustvo se ne racuna; ona je žena, pa prema židovskom zakonu onoga vremena ne može svjedociti na sudu, te stoga mora otidi do ucenika i oni potvrduju je li Isus zaista uskrsnuo, jer se njezino svjedocenje ne smatra valjanim. BELLEVIE: Postoje neki pomodni tragovi na djelu povezani s pitanjem svjedocanstva Marije Magdalene o uskrsnudu. Mislim da bi slika bila sasvim drukcija da u tu ulogu stavimo muškarca,. Da je muškarac bio prvi svjedok uskrsnuda i daje došao to ispricati ucenicima, vjerojatno bi ga podržali kao prvog i najistaknutijeg apostola. Vjerujem da cinjenica da je to bila žena još uvijek utjece na nacin na koji je vidimo.
PAGELS: Ono što zaista upada u oci je kontrast izmedu tretmana žena u kanonskim i nekanonskim tekstovima, zato što kod Luke i u ostalim evandeljima, postoje žene i postoje ucenici. A žene nisu ucenici i ucenici nisu žene. No, ako pogledate Evandelje po Tomi, Evandelje po Mariji, Evandelje po Filipu i Dijalog Spasitelja, Marija se pojavljuje ne samo OKRUGLI STOL. O MARIJI MAGDALENI kao jedna od ucenika, nego kao najvažnija medu ucenicima. Tradicije koje drže da je Petar najvažniji ucenik obicno ocrnjuju Mariju, a tradicije koje cijene Mariju, Petra obicno vide kao prilicno negativan lik. Cini se, dakle, da je izmedu Petra i Marije bilo izraženo suparništvo oko toga tko je bio Isusov najdraži ili najbliži ucenik i oko toga kome je povjerio svoje otkrivenje. U jednom od tekstova, naslovljenim Mudrost Vjere, Petar se žali Isusu da Marija citavo vrijeme govori. On smatra da bi ona trebala šutjeti i ne govoriti ništa, no u tom je tekstu Isus ohrabruje da govori. Možete vidjeti zašto isti nije dio kanona. To nije dio katolicke tradicije. Ako imate crkve koje tvrde da su samo muškarci odabrani od Isusa da budu svedenici i ucitelji, sigurno ne želite evandelje koje kaže da Marija Magdalena nije bila samo prostitutka nego važna ucenica koju je Isus posebno volio. SCHABERG: Imamo isto tako i prizor u vrtu, kako je isprican u Ivanu 20, sa svojim erotskim elementima. Erotika gotovo nadvladava ideju da je to svjedokinja koja je vidjela uskrsnulog Isusa. PAGELS: Što mislite o tom prizoru? Zato što mene zbunjuje? SCHABERG: Pocela sam uocavati da je Magdalena obicno smještena niže u umjetnosti. Uskrsnuli Isus stoji, a Marija Magdalena ponekad zapravo pruža ruke prema njegovim preponama. Kao što znate, postoji ideja da je ona željela držati tijelo i ne pustiti ga, a to je, mislim, vrlo ozbiljna pogreška u vizualnom citanju. Ne da nema erotskih elemenata u tome, ali to je svedeno na te erotske elemente. PAGELS: Mnogi su ljudi tvrdili da taj prizor pokazuje da je Marija bila neka vrsta svjedokinje ili apostolice, i zapravo mislim da Ivan želi redi suprotno. U Evandelju po Ivanu, Isus se obrada Mariji i odjednom ga ona prepoznaje te kaže "Rabboni", što znaci "moj ucitelju". I u tom trenutku prepoznavanja postoji jedan vrlo nježan trenutak. On kaže: "Ne dodiruj me, jer još nisam uskrsnuo svome Ocu". To je prekrasan prizor i prilicno nezaboravan. I mnoge feministice vole tu pricu te kažu "Gle, Ivan nam je pokazao da Isus daje prednost Mariji Magdaleni i iznimno je cijeni". Mislim da Ivan radi nešto mnogo zeznutije, iako bih željela da su u pravu. Ono što on zapravo kaže jest: znam da je Marija Magdalena bila prvim svjedokom uskrsnuda; zašto, dakle, mislim da nije bila medu ucenicima? Bila bi to prirodno da je muškarac. Odgovor na to jest ono što Isus kaže Mariji u vrtu i to je ono što je Ivan izmislio. Kada Marija vidi Isusa, on kaže, "Ne dodiruj me. Još nisam uskrsnuo na nebesa" a to znaci da nije dobio mod koju de joj ostaviti. Ved u sljededem prizoru, Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
on odlazi na nebesa, dobiva božansku mod od svojega Oca i udahnjuje Duh Sveti svojim ucenicima. Marija Magdalena nije ukljucena u to. Ova prica, dakle, pokazuje suprotno od onoga što bismo neki od nas željeli da pokazuje. Pokazuje da Marija, iako je bila prva koja je vidjela uskrsnulog Isusa, nije njegova ucenica. Zato što nije prisutna kada on predaje mod Duha Svetoga ucenicima i cini ih ucenicima. Mislim da je pogrešno citanje da je Marija tamo slavljena. U stvari, smatram da Ivan istice zašto pravovjerna tradicija ustrajno odbija dopustiti Mariji da bude smatrana ucenicom.
SCHABERG: Ja taj prizor išcitavam drukcije. Pocela sam zamjedivati neke poveznice izmedu tog prizora, u kojemu bi ona trebala otidi i redi da je Isus kazao "Uskrsnuo sam", i iskaza Elije i Elisha u kojemu se Elija sprema na odlazak a Elisha, njegov ucenik, ga zadržava. Zatim Elija kaže Elishu, "Ako me vidiš da uzlazim na nebo, imat deš dvostruki dio moga duha". Dakle, ja to išcitavam na taj nacin. No, mislim da ste u pravu, jer je Ivan 20 napisan tako da sumnjam da je postojao izvor s kojim se poigravalo — ne izgubljen, nego iskvaren. Marija je ucinjena neukom, nasuprot takozvanoj gnostickoj Mariji Magdaleni. U Ivanu Marija ne zna gdje je tijelo, ona ne zna tko je Isus, zapravo ne zna ništa. GOOD: No, u Ivanovu evandelju za Mariju Magdalenu se kaže da je propovjednica, osobito zato što joj je Isus dao u zadatak da ode i kaže bradi "la sam uskrsnuo". To su Isusove rijeci — "Uskrsnuo sam svojem Ocu i tvojem Ocu, mom Bogu i tvojem Bogu" — i tako to postaje njezin apostolski zadatak. Dalje, u ilustriranim verzijama istog dogadaja ona propovijeda zbunjenim ucenicima koji su negdje izvan scene a izgledaju zbunjeno pa cak i vrlo uznemireno. Ona ima ispružen prst i suosjedajno objavljuje Radosnu vijest o Uskrsnudu dok oni izgledaju nepovjerljivo. Ima i drugih nekanonskih tekstova u kojima Isus govori Mariji Magdaleni da ode do Petra i da podsjeti Petra na ono što mu je Isus rekao jer postoji opasnost da to Petar zaboravi. Zato je vrlo zanimljivo to što Marijina uloga nikada nije u sumnji kao propovjednice i kao apostolice od prvoga stoljeda nadalje, barem u tekstovima. APOSTOLOS-CAPPADONA: Za mene je ironija to što pravoslavno kršdanstvo nikada ne vidi Mariju Magdalenu, barem ne kanonski, kao išta drugo osim kao "sveticu-jednaku-apostolima" — ne kao apostolicu, nego kao sveticu jednaku apostolima. Ona je svjedokinja, ona je myrrophore — nositeljica mita — ona koja donosi pomast. Ona zapravo nije posrnula žena, ona nije velika grešnica, ona nije jedno od onih stapanja tako kljucnih za Zapadno kršdanstvo, odnosno katolicanstvo OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI nego umjesto toga, ona odlazi i propovijeda caru u Rimu prije Petra i ostalih propovjednika, prema pravoslavnoj tradiciji. Ona cini sve to, a opet, imamo li žene na položajima crkvenoga autoriteta u Pravoslavnoj crkvi? Možemo li vidjeti žene kao one koje imaju autoritativan glas u Pravoslavnoj crkvi? Ako je ona bila pionirka, ni jedna je žena nije slijedila. Zato je moja zabrinutost to što nastojanje da saznamo tko je bila Marija u Katolickoj crkvi u nadi da de ona tada dati ženama važan crkveni glas ne slijedi nužno danu povijest Pravoslavne crkve. BELLEVIE: Najvažnija lekcija koju mislim da smo naucili od Marije Magdalene jest neizravna: važno je kako razmišljamo o ranom kršdanstvu i kako je ono postalo ono što je danas. Ispostavlja se da je rano kršdanstvo bilo vrlo raznoliko, da je bilo mnogo ideja o kršdanskoj prici i o Mariji Magdaleni koje su kružile. Danas mnogo ljudi cuje razlicita mišljenja o Mariji Magdaleni i pitaju se zašto o tome
nismo culi do sada. Zašto nisam znao/la da postoje ta Gnosticka evandelja što kruže? Zašto nisam cuo/la za te drukcije verzije te price? Ljudi se, dakle, zaista pocinju aktivno baviti svojom vjerom i svojom duhovnošdu, dok su prije bili donekle samozadovoljni. To je velik napredak i iznimna korist trenutacne popularnosti Marije Magdalene. MARIJA MAGDALENA KAO POKAJANA GREŠNICA
KURS: Razgovarajmo o povezivanju Marije Magdalene s prostitucijom. Postoje li za takvo što povijesni dokazi? Odakle uopde dolazi ta ideja? To je vrlo snažna slika koja je opstala. A zasigurno je i slika koja se cesto pojavljuje u vizualnim prikazima jednako kao i u usmenoj tradiciji? PAGELS: Mislim da je važno jasno redi ono što je iz izvora ocito. Znamo da u Novom Zavjetu nema nicega što bi ju odredilo kao prostitutku. Tek kasnije, stoljedima kasnije, neki ljudi unutar tradicije Crkve povezuju Mariju Magdalenu s pricom o prostitutki koja se pokajala i koja briše Isusove noge svojom kosom. A ta je veza gotovo automatska za mnoge ljude koji su odrasli u skladu s kršdanskom tradicijom, ali ista jednostavno ne postoji u Novom Zavjetu. HASKINS: To se iskrivljavanje temelji na prici u Luki prema kojoj je iz Marije Magdalene istjerano sedam vragova. Ne znamo tocno što su bili ti vragovi, no ako pogledate evandelja, demoni istjerani iz muškaraca nisu njihova seksualnost — oni su izopacenost, mentalna bolest i tako dalje, ali nisu seksualnost. No, u slucaju Marije Magdalene, njezini su demoni sedam poroka i Crkva se tome stalno vrada. Ti vragovi, ti demoni, su njezina rastrošnost, njezina taština, njezina požuda. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE Otprilike od sedmoga stoljeda nadalje, Marija Magdalena videna je kao pokajana grešnica u Crkvi koja je od drugog i tredeg stoljeda nadalje postajala muška crkvena hijerarhija. Razvoj ideje o Isusovoj božanskoj osobi, i o njegovu rodenju od strane djevice, pocetak je i razmišljanja o Mariji Magdaleni koja je dotada smatrana samo ucenicom Isusovom. Do kraja šestoga stoljeda, papa Grgur Veliki odlucio je da je njezin grijeh, jer je morala biti pokajnica, bio njezina seksualnost. To je kontrapunkt djevicanstvu Djevice. Da bi žena bila iskupljena, ona se morala odredi svoje seksualnosti. Propovijedi koje citate uvijek govore o ljepoti Marije Magdalene, o njezinoj kosi, koja je mamila muškarce, o njezinim ocima, koje su mamile muškarce, o njezinu tijelu, koje je mamilo muškarce. A sada je kod Kristovih nogu ona bila osoba koja mu je osušila noge svojom kosom, koja je ljubila njegove noge svojim usnama, koja je bila ispružena na podu. Postala je simbol pokajane ženstvenosti. Bio je to u potpunosti negativan stav prema ženama, i to je ono što je Marija Magdalena predstavljala. Ona je bila propaganda Crkve protiv žena. Na jednoj fresci iz cetrnaestog stoljeda Marija stoji u predivnoj haljini, no haljina ima proreze s obje strane; a dominikanski se propovjednik izrugivao da je Krist napravio rez kako bi otvorio put iskupljenju covjecanstva dok je Marija Magdalena otvorila svoje proreze muškim pogledima. Takav voajerski, mizogini pogled na osobu Marije Magdalene bio je vrlo snažna poruka ženama. Ona je korištena u propovijedima kao primjer pokajanja za sve grešnike, ali posebice za žene. GOOD: Ima nekih ljudi, možda i kršdana današnjice, koji misle da je posvetiti pozornost ženi koja je bila prostitutka u kršdanskoj tradiciji gubljenje vremena, i da su mnogi od tekstova koji nam pružaju podatke o Mariji Magdaleni kasni, izvedeni, sekundarni i nekanonski. Zašto se uopde i zamarati njima? Tim bih ljudima jednostavno rekla daje važno zapitati se što je s citavom polovicom
ljudskog roda. Polovica ljudskog roda su žene i moramo obratiti pozornost tome kako su žene prepoznate u kršdanskoj tradiciji te kako imaju važne, pa cak i komplementarne uloge. Marija Magdalena nudi jednu od mogudnosti razumijevanja toga na nacin koji je fizicki, tjelesni, stvaran i opipljiv. Veza Marije Magdalene s prostitucijom i s nesretnim i prezrenim elementima u društvu — osobito žena u prenodištima srednjega vijeka pa cak i u devetnaestom stoljedu i mjestima po Europi danas — odigrala je najvažniju ulogu u podizanju razine brige i gostoljubivosti koje moraju biti ponudene kao
ovlaštenje za kršdane. Dakle, kada razmišljamo o Mariji Magdaleni kao prostitutki, ne bismo trebali tako brzo odbaciti taj aspekt tradicije. Lako je popustiti i redi, u redu, Novi Zavjet ne daje nikakve dokaze o prostituciji Marije Magdalene, pa, slijedom toga ista OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI nema veze s Marijom Magdalenom. U stvari, mnoge žene, i mnogi prezreni ljudi, pronašli su pristup kršdanskoj tradiciji preko Marije Magdalene, odnosno preko njezine veze s "posrnulom" ženom, pa moramo zapamtiti da ne smijemo podcijeniti tu sliku tako olako. SCHABERG: Feministicka shvadanja prostitucije su raznolika. Ima nekih feministickih znanstvenica koje bi vrlo pozitivno gledale na upotrebu vlastite seksualnosti od strane žena i na njihovu zaradu iz svoje seksualnosti, dok je drugi smatraju tragicnim izborom, koji jedva da i jest izbor. No, cinjenica da je Marija Magdalena povezivana s prostitucijom jest nešto što ne smijemo zaboraviti kao feministice, zato što je u interesu žena, pozitivnih aspekata seksualnosti kao i zarade koja je izvucena od žena, iz zloupotrebe žena. MOZAIK MARIJA MAGDALENA KURS: Kroz stoljeda su se predodžbe ljudi o Mariji Magdaleni i tome tko je bila uvelike mijenjale, djelomicno zbog zbrke oko njezina identiteta. To se odražava i u povijesti umjetnosti. Diane, recite nam nešto o raznolikim prikazima Marije Magdalene i o tome što nam oni govore o vjerskim stavovima svoga vremena. APOSTOLOS-CAPPADONA: U razlicitim trenucima povijesti kršdanstva imamo razlicita shvadanja Marije Magdalene — kao posrnule žene, kao apostolice medu apostolima, kao prve svjedokinje Uskrsnuda, ona je na razlicite nacine opisana u liturgijskim dramama — s pokrivenom kosom, s otkrivenom kosom, kao grešnica kod Isusovih nogu, u podnožju križa. Tijekom putovanja kroz povijest možemo uociti ukrašavanje i uvedavanje price o njoj. Magdalenski mozaik za nas je stvorio papa Grgur kada je spojio nekoliko imenovanih i neimenovanih žena iz Bibliji — žena slicnih postupaka kao što je pomazivanje nogu, donošenje pomasti, griješenje — i od njih stvorio jednu. Suvremene feministice mogu redi da se moramo riješiti tih negativnih atributa, da se moramo vratiti cistodi teksta, da moramo odvojiti sve te ostale uloge i dodi do srži onoga što nam Biblija kaže da ona jest. Kada je u prošlosti bilo slicnih pokušaja, vjernici, zajednica kršdana, pobunili su se. Ved smo razgovarali o brojnim nacinima na koje je njezina slika ocrnjivana i to se odražava u stotinama dobro poznatih umjetnickih djela kroz stoljeda. A ipak na neki nacin postoji jednostavan odgovor. Postoji isto tako i složeniji nacin gledanja na to kako je ona bila prikazivana opdenito. Ako smo bili pažljivi u proucavanju povijesti prikaza i prica o Mariji Magdaleni, uocit demo mnoge nacine na koje ona utjelovljuje cjelovitost ljudskoga iskustva: naš proces starenja, naše slabosti, našu Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
dobrotu i naše dobre strane, naše postojanje kao grešnika, kao pokajnika. Ona je ocito bila osoba koja je imala svoje strasti i svoje osjedaje, i osoba koja je ocito voljela. Misterija vezana uz nju jest zašto nije bila udana. U našem gledanju na stvari, udati se i imati djecu je najstrastvenija i najromanticnija stvar koju ljudska bida rade. Dakle, imamo jednu osobu koja na neki nacin utjelovljuje žensku senzualnost, strasti i osjedaje o duhovnosti i predanosti, a ipak se ta zagonetka pojavljuje. Gdje je suprug? Gdje je dijete?
Moramo zastati i zapitati se koje su to razlicite karakteristike ljubavi, koje su to razlicite strasti i kako su definirane u razlicitim razdobljima u povijesti te tko je ta žena koja toliko voli ali ne dodiruje? Tko je ta žena koja toliko utjelovljuje ženstvenost da je zaštitnica proizvodaca mirisa, proizvodaca rukavica, draguljara, modnih dizajnera, svih onih stvari koje cine ženu, a u odredenom smislu, i ženstvenost. Moramo zastati na trenutak i zapitati se o razlicitim konceptima ljubavi. Naš moderni osjedaj strasti je nešto vrlo razlicito od onoga kakav je bio u prvim stoljedima kršdanstva ili u srednjovjekovno doba. Paseo, korijen rijeci passion (engl. strast — op. prev.) znaci "patiti". U našem konceptu ljubavi, najniža razina je ona erotska. Sljededa razina ljubavi ukljucuje brigu za drugu osobu. Najviša razina ljubavi je kada stupite u neku vrstu zajednice s Bogom. Koju razinu ljubavi utjelovljuje Marija Magdalena? Vjerojatne sve njih, ako pogledamo koliko ima Marija Magdalena. No, gdje je dijete? Pa, ne mislim da je takva vrsta veze postojala s osobom koju poznajemo kao povijesnog Isusa iz Nazareta. Oduvijek je bio problem to što je Marija Magdalena bila nezavisna žena, a kao nezavisnoj ženi nije joj bilo potrebno dijete, a nije joj bio potreban ni muž. Bila joj je potrebna njezina strast, njezina ljubav a da bi bila ispunjena na neki drugi nacin. A ona ispunjava te strasti u legendama, pricama i slikama u kojima postaje propovjednica, misionarka, evandelistica, iscjeliteljica, cudotvorka. Ona je žena koja se brine za ostale žene kako bi one mogle imati djecu. To su stvari koje ljude privlace Mariji Magdaleni. HASKINS: Dopustite mi da dodam politicku lentu vremena u negativne promjene slike o Mariji Magdaleni. Marija Magdalena pocela se mijenjati u prostitutku pokajnicu od vrlo ranog razdoblja kršdanstva. Imate sve te crkvene oce koji pokušavaju shvatiti uloge tih razlicitih Marija u evandeljima dok 591. godine naše ere papa Grgur Veliki nije odlucio da je Marija Magdalena, ta hrabra i vjerna svjedokinja uskrsnuda, bila isto tako još dvije žene, sada stopljene u jednu jedinu grešnicu koja se pokajala. Povijest postaje još složenija kada Marija Magdalena postaje povezana s rastudim isticanjem celibata u Crkvi, što 1100. godine postaje doktriOKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI na prema kojoj se svedenici ne smiju ženiti, ali u isto vrijeme i rastuda ideja o djevicanstvu Djevice, važnosti pokajanja te božanskoj prirodi Krista stvorenoj idejom o djevicanstvu njegove majke. Tako Marija Magdalena postaje pustinjacka figura i simbol pokajanja. Godine 1215. uspostavljen je sakrament pokajanja i svi su kršdani morali idi u crkvu da bi se ispovijedali i primili Pricest. Marija Magdalena bila je simbol i pokajanja i Pricesti, ali zatim dobiva sasvim novu osobnost te postaje simbolom požude, a to je ono što žena utjelovljuje. Propovijedi o njoj bile su propovijedi o njezinoj požudi, njezinoj taštini i njezinu svjetovnom životu. MARIJA MAGDALENA: PROSTITUTKA ILI ISUSOVA GOSPOÐA? KURS: Pitanje požude svakako se i dalje vrti oko Marije Magdalene. No, isfo je tako sigurno da je
"uzdignuto" do sfere tradicije svete boginje. Zahvaljujudi Da Vincijevom kodu jednako kao i popularnim djelima pisaca kao što su Margaret Starbird, Merlin Stone i Lynn Picknett, kao i utjecaju popularne kulture i njuejdžovskom nacinu razmišljanja, ponudena nam je perspektiva koja kaže da je Marija Magdalena umjesto "samo" prostitutke simbol svete ženstvenosti — a to je tradicija koja ukljucuje svetu prostitutku, svete spolne obrede i sveti brak. Zašto ne razvrstamo i rašcistimo nešto
od toga, pocevši od pretkršdanske predodžbe o svetom braku, ili hieros gamos na grckom jeziku, a zatim to pokušamo pratiti kroz price u evandeljima? BELLEVIE: U nekim pretkršdanskim religijama podrucja Mezopotamije postojali su kultovi plodnosti s duhovnošdu koja se vrtjela oko zdravlja i dobrobiti zemlje, jednako kao i oko koncepta duše zajednice. Dakle, hieros gamos, ili obred svetog braka, bio je jedan takav kult u kojemu je žena preuzimala identitet boginje a muškarac je možda bio sveti kralj ili je imao simbolicnu ulogu kraljevske vlasti. Oni bi se oženili, simbolicki ili doslovce, a njihova bi zajednica izravno predstavljala korist i dobrobit za zemlju i narod koje su zastupali. Danas u radovima Margaret Starbird, kao i u djelima nekih drugih autora postoji predodžba da su prizori pomazanja u evandeljima, u sva cetiri evandelja, ostatak i podsjetnik na obrede hieros gamos koji su prakticirani u mezopotamskoj regiji, iako nema jasnih dokaza da su se takvi obredi provodili po citavom Rimskom carstvu prvog stoljeda naše ere. Ti autori izjavljuju daje ljudima taj koncept bio dovoljno poznat da bi, kada su citali o prizorima pomazanja s Isusom, oni u njih ucitavali simbolizam hieros gamosa. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE SCHABERG: Ideja koja stoji iza obreda hieros gamos jest da je seks izmedu muškarca i žene odraz seksa izmedu nebeskog kralja i nebeske kraljice u božanskom kraljevstvu. Dakle, u Da Vincijevu kodu, gdje imate djedovu stražnjicu koja se uzdiže u zrak tijekom spolnog odnosa s nekim, a njegova unuka to vidi, ono što oni rade je izvedenica poganskog obreda. Oni prakticiraju sveti seks u smislu koji je navodno odraz božanskog seksa. Ne bi li to bilo lijepo. APOSTOLOS-CAPPADONA: Oni koji vjeruju daje pomazivanje neki oblik hieros gamosa pozivaju se na Luku 7:36—50, koji opisuje ženu stoje klecala kod nogu više osobe, osobe od autoriteta. To izgleda poput nekog postupka koji bi mogla raditi za svog supruga. To je i prizor prikazan u Zeffirelijevom filmu Isus iz Nazareta — Anne Bancroft glumi je s mnogo cviljenja, puzanja, suza i nježnosti. To je prizor zahvalnosti: grešnici je oprošteno, ona je zahvalna i mnogo voljena. To je trenutak kojega se svatko sjeda. PAGELS: U tome je ironija što se to povezuje s kršdanstvom, onda kao i danas. Tradicionalne crkvene slike Marije Magdalene cesto su je prikazivale kao prostitutku, dok je suvremena maštanja prikazuju kao Isusovu suprugu i ljubavnicu. Obje su slike erotizirane, ali na razlicite nacine. To su ili loša ili dobra slika. No, ono što nalazimo u drevnim pricama je prilicno razlicito. Umjesto daje erotizirana u muškoj mašti, ona je videna kao Isusova ucenica, ona koja ima vrlo važnu ulogu. Ona je Isusu vrlo bliska, te ima vizije a tu je i posebno ucenje koje on prenosi samo njoj. Ne samo daje voljena više od ostalih žena, nego je voljena i više od ostalih ucenika. Zamisao da joj je povjereno osobito blisko i duboko ucenje jest ono na što crkve imaju još više zamjerki, rekla bih, nego na ideju da je bila bilo prostitutka bilo ljubavnica.
SCHABERG: Mislim da novije zanimanje za preobrazbu Marije Magdalene u Isusovu gospodu ili Isusovu ljubavnicu ima više veze s Isusom nego što ima s Marijom Magdalenom. Ona postoji da bi rekla nešto o Isusovoj seksualnosti u onim formama interpretacije, u kojih su mnoge u romanima. Da bi on bio stvarni covjek — to jest, ne homoseksualac — mora imati ženu. A to je još jedan nacin iskorištavanja žene za razmišljanje o muškarcu.
KURS: Govoredi o Isusu i njegovoj gospodi, ako pogledamo unatrag na neke od starih tekstova, tekstova koji nisu ukljuceni u Novi Zavjet — Evandelje po Filipu, Evandelje po Tomi, Pistis Sophia — te slike ekstaticne zajednice su ondje. Cini se da su s nama tisudama godina, utjelovljujudi potragu za ujedinjenjem s Bogom. OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI PAGELS: Ponekad je ta želja izražena u seksualnim oblicima. Mislim na ulomak u Evandelju po Tomi u kojemu još jedna žena govori o Isusu i pita ga, prilicno seksualnim jezikom, "Tko si ti, covjece, koji si se pojavio na mojoj postelji i jedeš za mojim stolom?". I cini se da je on izgrdi te kaže "Nedu odgovoriti na to pitanje onako kako ga ti postavljaš. Ja sam onaj koji dolazi iz onoga što je isto". Mislim da on govori o praiskonskom stvaranju, koje je bilo prije muškog i ženskog, i da kaže da dolazi iz onoga stoje prije spola, da njegov identitet nije onaj muškarca, ništa više nego stoje tvoj identitet žene na duhovnoj razini. To ide još dalje do identiteta što ga pronalazimo u Bogu onkraj spola. To je, dakle, drugi nacin zamišljanja neke vrste zajednice. KURS: A one prilicno provokativne izjave o tome kako je Marija Magdalena od Isusa dobivala poljupce u usta? Kako bismo trebali razumjeti njih? PAGELS: To je zapravo u Evandelju po Filipu i naravno da potice lude fikcionalne obrade. Ide ovako: "Družica Gospodinova bila je Marija Magdalena i on ju je volio više od ostalih apostola te ju je ljubio..." a zatim se tekst prekida, a ljudi su dodali "u usta" jer bi koptska rijec odgovarala toj praznini, ali to ne znamo zasigurno. I, u stvari, cini se da dalje u tekstu ima manje seksualnih osjedaja a više neke vrste misticnog jezika kakav možemo pronadi u židovskoj i budistickoj tradiciji. Korištenje seksualnih prikaza govori o poljupcima kao o nacinu na koji oni, inicirani kao kršdani, zacinju i radaju, i to je takozvani poljubac mira; nakon krštenja i primanja Euharistije ljudi su ljubili jedni druge te su na taj nacin radali druge kršdane. To je preobrazba spolnog cina radanja u duhovni cin stvaranja novog života koja se dogada pri krštenju. APOSTOLOS-CAPPADONA: Moramo takoder staviti taj poljubac u kulturni kontekst i zapitati se što ti pojmovi i postupci znace u društvenim stavovima onoga vremena. Kao što ste rekli, to može biti poljubac mira ili može predstavljati razmjenu ideja, uvodedi one koji su inicirani u zajednicu, ili ponovno rodenje. KURS: Tvrdite da poljubac nije onoliko erotiziran kao što mi to danas zakljucujemo? PAGELS: U kontekstu Evandelja po Filipu, erotsko je cesto korišteno kao metafora: seksualni prikaz shvaden je kao nešto što iskazuje duhovnu povezanost. Kada citate Evandelje po Filipu imate osjedaj
da je ljubav Isusa i Marije jednog za drugo u sebi sadržavala i erotske Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE kvalitete — erotska ljubav kao izraz božanske ljubavi važan je dio tih tekstova. Seksualni su prikazi oduvijek bili dio misticne tradicije. Kada ljudi govore o božanskoj ljubavi cesto spominju nevjestu i mladoženju. Mistici Katolicke crkve, poput sv. Ivana od Križa, isto tako govore o tome da su zaljubljeni u Boga. Pjesma nad pjesmama govori o spolnoj ljubavi, ali je ista shvadena kao slika nacina na koji Bog voli ljudska stvorenja. Eroticna i božanska ljubav združene su na nacin koji ne nalazimo u pravovjernoj tradiciji, što ih obicno prilicno oštro razdvaja.
KURS: Meduigra izmedu eroticne i božanske ljubavi zasigurno se i dalje pokazuje u slici Marije Magdalene. U stvari, Sušan, mislim da ste vi skovali prilicno zgodan izraz "pobožne pornografije". Možete li nam redi što to znaci? HASKINS: Pobožna pornografija u osnovi se odnosi na slike koje dobivate o Mariji Magdaleni od oko šesnaestog stoljeda nadalje: od tog trenutka ona je naslikana ili oblikovana kao naga žena. Ta konvencija proizlazi iz legende da je ona otišla na jug Francuske i živjela u špilji, gdje se odrekla odjede i pustila kosu da naraste duž njezina tijela. Molila je i postila, a svakog su dana andeli silazili k njoj i nosili je na nebo po nebeski obrok. Ta je slika tijekom renesanse postala još više usredotocena na njezinu nagost više od bilo cega drugoga, a neke od njih bile su eksplicitno pornografske. Ona je personificirala tjelesnost ili, bolje receno, žensku tjelesnost, cak i kada cita, cak i kada moli. APOSTOLOS-CAPPADONA: Bez obzira je li prikazana kako cita, u vrtu ili ležedi na stijeni, te slike moramo staviti u kulturni kontekst povijesnih razdoblja u kojima su nastale. Cesto, iako ne uvijek, prikazana je na voajerski nacin. Moramo pogledati te prikaze i razgovarati o onome što se u to vrijeme dogadalo. O cemu ljudi razgovaraju, ne samo vezano uz Mariju Magdalenu, nego vezano i uz tjelesnost i ljudskost? Što misle o seksualnosti? Što misle o temelju kršdanstva? Je li to Inkarnacija kao utjelovljenje duha? SCHABERG: Pitanje je što misle o ženskom tijelu? U stvari, rijec je o tome što muškarci misle o ženskom tijelu? KURS: Kakvu je, dakle, ulogu imalo tijelo Marije Magdalene u razlicitim vremenskim razdobljima? APOSTOLOS-CAPPADONA: Mislim da je ono kada su je poceli prikazivati neodjevenu kako cita, isto vrijeme u kojemu je i Jeremija prikazan neodjeven kako cita. To se vjerojatno nalazi po prvi puta u OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI djelu Adriena Isenbranta (oko 1551.). Postoje primjeri za usporedbu ako pogledate povijest ikonografije Jeremije i Magdalene. Kada se Jeremija prvi puta pojavljuje kako cita u divljini, on je odjeven; prva slika Magdalene kako cita u divljini pokazuje ju odjevenu. Zatim Isenbrant polako pocinje skidati njezinu odjedu. Vide se njezine grudi, dok se Jeremiji kod Isenbranta vidi dio njegovih prsa. Na kraju Jeremija na sebi ima samo komad tkanine oko bokova. KURS: Cujem da govorite da cak i s rasponom razlicitih vizualnih prikaza Marije koje imamo kroz vrijeme, isti ipak imaju eroticni prizvuk a još uvijek nam ih donose muškarci. HASKINS: Da, ali ih morate staviti u njihov kontekst. Slike iz šesnaestog stoljeda nastale su kada je žensko tijelo bilo idealno tijelo. Marija Magdalena bila bi opisana kao ideal ljepote. Ona je bila Venera
u dronjcima, što je nacin na koji ju je opisao jedan povjesnicar umjetnosti. Dakle, dok je prikazivana kao slika idealne žene, ona je takoder imala i jednu drugu osobnost koju joj je nametnula Crkva. Nakon raskola s protestantima, Marija Magdalena postala je propagandno oružje za Katolicku crkvu, koja je imala novo središte pozornosti — sakrament pokajanja. Do tog je trenutka ona postala naga osoba koja se pokajala. Prije toga nije bila naga, ali je sada bila i naga i pokajnica. I ta preobrazba povezana je s legendom o njoj kako odlazi na jug Francuske kao i s povezanošdu njezine taštine i odjede i gole istine. Preobrativši se i okrenuvši se Bogu, ona je dobila cistu dušu i cisto tijelo, a njezina je nagost bila simbol istine kojoj se okrenula. Marija Magdalena se preobratila Kristu, ona je ponovno
rodena, ona ja naga, ali tu je isto tako i pitanje motiva svetaca zaštitnika koji su uglavnom bili muškarci i plemidi. Ona je bila djevojka s plakata, da upotrijebimo takav jezik. Imate ljude koji narucuju slike nje potpune nage, tek s kosom kojom se može pokriti. Jedan je slikar naslikao sliku Marije Magdalene koja bi se danas pojavila na tredoj stranici britanskih novina — a treda stranica je ona na koju stavljate sve slike golih žena. Na sebi nema ama baš ništa, samo pramen kose preko grudi. A sljedede je godine taj slikar postao svedenik. Razlika izmedu svetog i profanog, pa, zapravo i nema neke razlike. MARIJA MAGDALENA IZ DA VINCIJEVA KODA KURS: Neizbježno je, pretpostavljam, da ni jedan razgovor o Mariji Magdaleni danas ne može izbjedi Da Vincijev kod. Ljudi žele znati ovo: je li Dan Broivn dobro shvatio? Je li alternativno prepricavanje povijesti tocnije od onoga što je nama prenošeno s propovjedaonica i u ucionicama? Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE GOOD: S jedne smo strane vrlo zahvalni Danu Brovvnu na tome što je Mariju Magdalenu smjestio u tradicije ranoga kršdanstva i zahvalni smo mu jer je potaknuo i ohrabrio ljude da citaju nekanonske tekstove u kojima Marija Magdalena ima važnu ulogu. Medutim, njegova upotreba i primjena tih tekstova je vrlo ogranicena. Brown dopušta Mariji Magdaleni da se pojavljuje samo vezano uz Isusa. Ona nikada nema svoj vlastiti glas, nikada ne cujemo njezino prorocansko svjedocenje o Isusu. SCHABERG: U Da Vincijevu kodu Dan Brown iznosi izvanrednu tvrdnju koja mijenja ono što znamo o tekstovima izvan kanona: on tekstove poput Evandelja po Mariji i Evandelja po Filipu pretvara u povijesne dokumente. Zašto? Zato što sadrže dokaze o braku izmedu Isusa i Marije Magdalene. To u stvari svaki pojedini znanstveni rad u protekle dvije tisude godina okrede naglavce. Do sada smo mislili da su evandelja iz Novog Zavjeta — Matej, Marko, Luka i Ivan — vjerojatno usko povezana s povijesnim tradicijama, a u tim evandeljima ne nalazimo brak izmedu Isusa i Marije Magdalene nego Mariju Magdalenu zajedno s ostalim ucenicima kao Isusovu sljedbenicu. Ona ima posebnu spoznaju, znanje i vjernost u toj ulozi kao ucenica i sljedbenica a zatim, slijedom toga, i apostolica. Pa zašto, dakle, Dan Brown izokrede sve što znamo iz nekanonskih tekstova? Zato što to odgovara njegovoj tvrdnji s fikcionalnog stajališta. On istice samo tekstove u kojima je mogude vidjeti brak izmedu Isusa i Marije Magdalene a ignorira ostale. Ako želite promatrati dva teksta da biste poduprli svoju tvrdnju, možete to uciniti, ali zašto ne bismo pogledali sve tekstove i zapitali se "Što su ukupni dokazi?". MARIJA MAGDALENA KAO NEZAVISNA ŽENA KURS: Dan Broion i ostali zainteresirani za raspravu o Mariji Magdaleni mnogo duguju feministickim znanstvenicama poput vas koje su obavile mnogo posla tijekom proteklih dvadeset do trideset
godina u potrazi, u tekstualnim i vizualnim dokazima, za onime što je postalo poznato kao "iskoristiva povijest". Što bismo trebali nauciti iz price o Mariji Magdaleni u tom kontekstu? Cujem predodžbu o pobožnoj pornografiji o kojoj smo raspravljali prije nekoliko minuta s jedne strane, ali i onu o snažnoj, samostalnoj, produhovljenoj ženi s druge. Je li Marija Magdalena uzor u feminizmu kao i u Crkvi? HASKINS: O njoj razmišljam kao o propagandnom oružju protiv žena, osobito kada je rijec o slikama takozvane prostitutke koja se pokajala. Da bi postala svetom ženom, ona se mora odredi svoje seksualnosti i
OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI' postati aseksualna, što je njezina slika kakvu je stvorila Crkva. SCHABERG: No, smatram da velik dio feministicke misli oklijeva ignorirati cinjenicu da neke prostitutke zaista tvrde da iskorištavaju mogucnosti upotrebe svoje seksualnosti, dok druge feministice prostitutke smatraju žrtvama. Isto je tako zanimljivo i ovo: receno mi je da brojne skupine prostitutki zaista privlaci legenda o Mariji Magdaleni kao prostitutki. APOSTOLOS-CAPPADONA: U njihovim ocima ona je samostalna žena koja se sama snalazi u svijetu, i to svijetu u kojemu su mogudnosti vrlo ogranicene. BELLEVIE: Iako je identitet prostitutke fikcija, i danas je prepoznato da za njega nema temelja u svetim spisima, ako oduzmemo tu snažnu tradiciju o Mariji Magdaleni, oduzimamo i ženu s kojom se neki ljudi mogu identificirati na neke druge vrijedne nacine? Prilicno je zanimljivo to što smo još uvijek voljni promatrati je na taj nacin u odredenim okolnostima. Primjerice, mnoge organizacije koje se bave dobrotvornim radom još su uvijek prepoznate kao organizacije pod pokroviteljstvom Marije Magdalene. To što je Katolicka crkva promijenila svoj raspored na kalendaru nede tako brzo promijeniti tisudu i cetiri stotine godina jednog mišljenja. Ono je i dalje s nama, a mislim da to na neki nacin može biti i zdravo, zato što neki ljudi još uvijek imaju predodžbu o nastojanju da se pokažu vrijednima standarda za koji je Djevica Marija uspostavljena, a nitko ne može ispuniti takvo ocekivanje. Marija Magdalena tradicionalno je figura u koju se žene mogu ugledati i misliti "Pa, ako je Isus volio nju, može voljeti i mene" i takvo se mišljenje pojavljuje još uvijek. Ljudi se još uvijek identificiraju s njom na taj nacin. HASKINS: Moja predodžba o nerekonstruiranoj Mariji Magdaleni jest osoba koju znamo iz evandelja, bez svih dodataka i drugih stopljenih figura kao što su Lukina grešnica i Marija iz Betanije. Nerekonstruirana Marija je dinamicna figura koja je voda ucenika u evandeljima. SCHABERG: Slažem se da je treba promatrati kao dinamicnu figuru, ali iz svoje perspektive ne vidim mnogo koristi u toj ideji o apostolici apostola. To ne vodi nikamo. Izjave Pravoslavne crkve ili Vatikana mogu tvrditi da je važna aspostolica apostola, da, ali je ipak zadržavaju u njezinoj ladici. Njezina važnost kao apostolice apostola ne znaci ništa u smislu mogudnosti vodstva za suvremene žene. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE APOSTOLOS-CAPPADONA: Kako ja rekonstruiram povijesnu osobu Marije Magdalene, ona je prorocki mistik, vrlo važna osoba u najranijim trenucima kršdanstva ili onoga što de postati kršdanstvo. Volim misliti da kao feministicka znanstvenica radim ono što rade druge feministicke znanstvenice na drugim podrucjima. Zanima me rekonstruiranje i ponovno razumijevanje povijesti, ponovni pogled
na prošlost i ispravljanje praznina prošlosti tako da možemo sudjelovati u, po svijetu, raširenom pokretu za društvenom promjenom koja nas pomice prema društvima koja su pravedna prema ženama i djeci, koji cine mnoštvo siromašnih, i prema muškarcima koji nisu pripadnici elite. HASKINS: U dvadesetom stoljedu ljudi, uglavnom žene, gledali su Mariju Magdalenu kao uzor jer je bila snažna i nezavisna. Marija Magdalena radila je ono što je željela, nije bila ni na što prisiljena. Prema evandeljima, ona je slijedila svoje ideje do samoga kraja a za svoju je vjernost nagradena susretom s uskrsnulim Kristom. I sada je možete vidjeti kao neku vrstu svete ženstvenosti koja postoji
u svim ženama, i mnoge žene žele imati tu figuru boginje ili te svete ženstvenosti kao snage koja ih jaca i navodi da cine ono što misle da je dobro i ispravno. SCHABERG: Feministicka tumacenja Marije Magdalene su mnogo više od tumacenja koja bi oduzela tlo pod nogama onima koji se protive zaredivanju žena za svedenice ili vodedim ulogama žena u vjerskim krugovima. Feministicka rekonstrukcija povijesti pokušava raditi na reformi socijalnih struktura po cijelom svijetu. A to je mnogo opasnije od samog zaredivanja. PAGELS: Ono što vidimo je Marija Magdalena koju feministice današnjice nastoje iznadi. To je osoba — predstavnica ili simbolicna osoba — koja je dio tradicije od samoga pocetka. To je kao da imate fotografiju s koje je jedno od glavnih lica "izbrisano" a sada vidimo da je isto bilo ondje od samog pocetka. I vidimo da pripada tradiciji koju poznajemo kao njezin sastavni dio. KURS: Ocito je da Crkva ipak nije mogla zaustaviti Mariju Magdalenu. Njezina prisutnost opstaje. Hvala vam što ste danas došle razgovarati o njoj, razmišljati o njoj i dovesti je medu nas. 6. MOZAIK MARIJA MAGDALENA Ta je osoba imala crvenu kosu u valovima, nježne sklopljene ruke i naznake grudi. Bila je to, bez sumnje ... žena ... Sophie nije moglo odvojiti pogled od žene pored Krista. Na Posljednjoj bi veceri trebalo biti trinaest muškaraca. Tko je ta žena? ... "Svima promakne", rekao je Teabing. "Naša unaprijed donesena mišljenja i predodžbe o ovoj sceni su tako snažni da naš mozak blokira nepodudarnost i vara naše oci". — DAN BROVVN, Da Vincijev kod Ima nešto u Mariji Magdaleni kao prostitutki pokajnici što omogudava slikarima i umjetnicima da zadrže culnost i senzualnost u kršdanskoj tradiciji pretvorivši je u pokajnicu. — KAREN L. KING, The Gospel of Mary of Magdala Duboka podvojenost po pitanju seksualnosti a koju su održavali oni unutar redovnicke kulture nije im ... u potpunosti dopustila da se odreknu razmišljanja o tome koliko je poželjna bila ta bivša prostitutka nakon što se preobratila. Cesto je prikazana naga medu stjenovitim liticama ha SaintBaume. Njezina duga, sjajna kosa što je pokrivala one dijelove tijela za koje skromnost konvencionalno nalaže da budu pokriveni, osnova je njezine ikonografije na Zapadu do današnjih dana, cinedi Mariju Magdalenu Lady Godivom kršdanske duhovnosti. — BRUCE CHILTON, Mary Magdalene: A Biography PONOVNI POSJET "GRIMIZNOM LJILJANU" Marija Magdalena u Zapadnjackoj umjetnosti i kulturi DIANE APOSTOLOS-CAPPADONA *
Smisao njezine price jest da je toliko voljela Krista da je okajala svoju prošlost i prihvatila je smrtnost tijela i besmrtnost duše. A ipak je nacin na koji je slike prikazuju suprotan samoj biti te price. To je
kao da se preobrazba njezina života što ju je donijelo pokajanje uopde nije niti dogodila. Tehnika slikanja nije sposobna uciniti odricanje koje je ona trebala obaviti. Naslikana je kao, prije bilo cega drugoga, dostupna i poželjna žena. Ona je još uvijek pokorni objekt zavodljivosti slikarske metode. — JOHN BERGER, Ways of Seeing Ni jedna ženska figura u povijesti kršdanske umjetnosti nije doživjela toliko vizualnih i interpretativnih preobrazbi kao Marija Magdalena. Njezina slika u kršdanskoj umjetnosti, kao i njezino prikazivanje u kršdanstvu, bilo je oblikovano i stalno preoblikovano od strane kulturnih i teoloških promjena tijekom dvije tisude godina kršdanske povijesti. Kroz proucavanje njezinih višestrukih metamorfoza kao svetice i kao grešnice u kršdanskoj umjetnosti — od njezinih najranijih dana kroz srednji vijek, renesansu, razdoblje reformacije i protureformacije, prosvjetiteljstvo i romantizam sve do doba "tjeskobe" i vodenjaka — možemo vidjeti odraz našeg suvremenog razumijevanja religije i duhovnosti. Osnovna ikonografija Marije Magdalene jest ona prekrasne mlade žene s dugom kosom u valovima koja drži posudu ispunjenu pomašdu s kojom se sprema pomazati Isusove noge u kudi farizejevoj ili njegovo na križ razapeto tijelo (tabla 2). Mnogi popularni prikazi prikazuju je kao * Diane Apostolos-Cappadona je povjesnicarka kulture koja se specijalizirala za religioznu umjetnost i predaje na Sveucilištu u Georgetownu. Njezino prvobitno istraživanje ikonologije Marije Magdalene pocelo je tijekom njenog dodiplomskog studija na Sveucilištu George VVashington gdje je Laurence Pereira Leite, profesor povijesti umjetnosti postao njezin mentor za kršdansku umjetnost i kulturu. Njezin prvi objavljeni tekst o toj intrigantnoj ženi bio je "Images, Interpretations, and Traditions: A Study of the Magdalene" u Interpreting Tradition: The Art of Theological Reflection, ur. Jane Kopaš, Chico, Scholar's Press, 1984.; 109—123. Ovaj esej, potkrijepljen istraživanjima Sušan Haskins, Katherine Ludvvig Jansen i ostalim znanstvenicima koja su slijedila, je ponovni posjet izvornog rukopisa. Prikaz Marije Magdalene kao "grimiznog ljiljana" odnosi se na jedan od maštovitijih biblijskih romana o njoj. MOZAIK MARIJA MAGDALENA' onu koja je duboko u kontemplativnoj pokori, cesto s lubanjom, raspelom ili bicem, simbolima njezina preobradenja iz grešnice u sveticu. Kadgod je naslikana u tihoj meditaciji kako gleda u zrcalo, to nije povratak njezinoj bivšoj narcisoidnosti, nego prije duhovna introspekcija, pogled u vlastitu dušu i njezinu preobrazbu. U kršdanskoj je umjetnosti cesto predstavljena u razlicitim fizickim i emocionalnim stanjima kao što je rašcupana i izmucena zapuštena majka ili kao od boli poludjela starica koja se priprema za vlastitu smrt. Neovisno o temi u umjetnosti, Marija Magdalena obicno je odjevena u halje kod kojih je simbolika boja upadljiva — nijanse narancaste ukazuju na njezino prijašnje svjetovno postojanje, dok ljubicasta oznacava njezino kajanje i tugovanje. Njezin crveni plašt obilježje je ljubavi u svim njezinim razlicitim inacicama, od erosa do agape, od bliske i poznate do osobne, od egocentricne do javne.
Duga, valovita, prekrasna kosa glavni je atribut Marije Magdalene a predstavlja njezinu dvojaku ulogu kao one koja pomazuje Isusa iz Nazareta jednako kao i grešnicu koja se pokajala i preobratila. Kosa ima niz razlicitih simbolickih kvaliteta u kršdanskoj umjetnosti. U klasicnoj, pretkršdanskoj mediteranskoj kulturi kosa boje bakra ili crvena kosa ukazivala je na seksualni karakter — a to ju
vizualno potvrduje kao neimenovanu preljubnicu koja de kasnije biti identificirana kao prostitutka. Kolikogod se to cinilo dvosmisleno, kosa isto tako predstavlja i energiju i plodnost. Gusta i bujna kosa predstavlja elan vital, joie de vivre i duhovnu energiju. U ona je vremena bujna, prekrasna kosa oznacavala individualni duhovni razvoj. Prikazi Marije Magdalene s dugim, valovitim uvojcima bili su potvrda njezinog duhovnog razvoja, osobito nakon njezina iskustva razgovora. Po citavom mediteranskom svijetu, mlade i neudane žene nosile su dugu i bujnu kosu, što je stil koji je postao istoznacnicom za vizualizacije svete ljubavi, dok su kurtizane plele ili vezale svoju kosu podignutu na glavi, oznacavajudi time svjetovnu ljubav. Duga, raspuštena, valovita kosa Marije Magdalene oznacavala je istodobnost tih kulturnih obicaja i tekstova prvih crkvenih otaca, kao i Litanije svetaca u kojima je prikazana kao djevica. Ranokršdanski umjetnici nisu preispitivali pitanja vezana uz identitet Marije Magdalene, ili kako se papinskom objavom skupina biblijskih žena urušila u jednu ženu otada poznatu pod imenom Marija Magdalena, grešnicu i sveticu. Vodeda ideja za te je umjetnike bila izraziti da svetica nije bila važna kao pojedinka nego više kao svjedokinja cudesa ili ostalih epizoda u životu Isusa iz Nazareta. Ranokršdanska je umjetnost bila zaokupljena izražavanjima i ispovijestima vjere ukljucujudi i umjetnikovu želju za spasenjem, a ne umjetnickom kreativnošdu ni teološkim inovacijama. Teško je, ako ne i nemogude, pronadi prepoznatljive prikaze Marije Magdalene u onome što je bilo sljededa faza religiozne umjetnosti: Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE ranokršdanska ili bizantinska umjetnost*. Umjetnici su se više okretali prikazivanjima tih cudesa u kojima je ona sama odigrala ulogu, medu kojima je najistaknutije Uskrsnude, ili onih biblijskih prica koje ukljucuju neimenovane žene, poput Pomazanja u Betaniji i Žene navedene na preljub. Od cetvrtoga stoljeda, sarkofazi iz Milana i Saint Servana, bjelokosne slike iz Milana i Miinchena, drvena vrata Santa Sabine u Rimu te mozaici u San Apollinare Nuovo u Ravenni svjedoce o nekima od ranih umjetnickih interesa za žensku figuru koju bismo mogli prepoznati kao Mariju Magdalenu. Rabula Codex iz šestoga stoljeda ukljucuje nepogrešive prikaze nje u društvu Marije iz Nazareta kod razapinjanja na križ, praznog groba i uznesenja uskrsnuloga Krista (tabla 3). Nakon propovijedi pape Grgura I s kraja šestoga stoljeda koja je Mariju Magdalenu preobrazila u grešnicu pokajnicu, ranosrednjovjekov-na umjetnost zapocinje vizualnu povijest složene Marije Magdalene ili ono što nazivam "magdalenskim mozaikom". Vizualni dokazi pronadeni u razlicitim medijima, u rasponu od mozaika i freski do iluminiranih rukopisa i rezbarija potvrduju ondašnju uobicajenu umjetnicku identifikaciju Marije Magdalene s neimenovanom i preobradenom grešnicom. Prikazivanja razlicitih prizora pomazanja spojene su u jedno kako Marija Magdalena biva identificirana s ostalim anonimnim pomazivacicama. To vizualno uskladivanje Marije Magdalene s pokajanom grešnicom i Marijom iz Betanije, sestrom Lazara i Marte, ucvrstilo je složenu biblijsku sliku što ju je poticao\Grgur. To miješanje biblijskih prica i kršdanskih slika stvorilo je narodno shvadanje tko je Marija Magdalena bila i što je predstavljala kršdanskoj zajednici.
SREDNJI VIJEK U srednjem vijeku Marija Magdalena pocinje svoje vizualno putovanje od "male sporedne uloge" u kršdanskoj drami o svetim ženskim osobama u romanickoj i gotickoj umjetnosti da bi postala kljucna
nezavisna poje-dinka — prava junakinja. Opisi Marije Magdalene postaju prevladavajudi u pripovjednim i liturgijskim ciklusima u srednjovjekovnim katedralama, od rezbarenih ili oslikanih lukova do zidnih freski i skulptura na portalu. Istovremeno s tom umjetnickom preobrazbom Marija Magdalena pocela je stjecati poštovanje kao grešnica pokajnica i spojila se s onom drugom obradenom prostitutkom-koja-je-postala-svetica, Marijom iz Egipta koja je živjela životom pokajnice u egipatskoj pustinji (tabla 4). Srednji je vijek bio razdoblje velike vjere pojedinca i zajednice koja je prepoznavala snagu te nametala pokajanje. Velika kuga u cetrnaestom stoljedu, na primjer, naglašena je svakodnevnom praksom patnje, bijede * Vidi moj esej "On the Visual and the Vision: The Magdalene in Eariy Christian and Bvzantine Art and Culture" u Mariam, The Magdalen, and the Mother, ur. Deirdre Good; Bloomington; Indiana University Pmss Pfirifi : 149. MOZAIK MARIJA MAGDALENA i slabošdu ljudskog života. Kao "velika grešnica" koja je dobila oproštaj, ljubav i doživjela prvu "viziju" uskrsnuda, Marija Magdalena pocela je u svakodnevnom životu simbolizirati ohrabrenje i utjehu njoj slicnim grešnicima (tabla 5). Srednji je vijek bio svjedokom eksplozije kršdanstva obilježenog Križarskim ratovima, hodocašdima, liturgijskim dramama ili dramama o Muci te franjevackom duhovnošdu. Marija Magdalena dobila je veliku važnost u putujudim dramskim komadima, osobito kao središnja i najvažnija glumica u prizorima oplakivanja i Uskrsnuda (tabla 6). Jedna od neposrednih umjetnickih posljedica tih drama bila je promjena u prikazivanju njezine kose — više nije bila pokrivena plaštem ili velom, nego su njezini prekrasni uvojci slobodno padali po njezinim ramenima. Ta kazališna varka humanizacije prijašnje ikonografije svetacke i ugledne Marije Magdalene ucinila ju je vizualno privlacnom za publiku. Legendarni i teološki tekstovi pokazali su se važnim izvorima za te srednjovjekovne preobrazbe slike o Mariji Magdaleni. Ona, na primjer, postaje simbolom ljubavi, poniznosti i pokajanja za franjevacku duhovnu tradiciju koja je tada nastajala. Meditacije o životu Krista blaženog Bonaventure iz Potence sadržavale su brojne važne referencije na Mariju Magdalenu. Nekolicina srednjovjekovnih komentatora potvrdila je legendu koja je otkrivala pravi identitet svadbenog para sa svadbe u Kani: Marija Magdalena i Ivan Krstitelj. Istovremeno su ostali srednjovjekovni pisci, ukljucujudi i Jacobusa de Voraignea, nastojali osporiti to otkrivanje identiteta nevjeste ili bilo kakvo povezivanje istoga s Marijom Magdalenom u Zlatnoj legendi. Propovijedi Bernarda od Clairvauxa o Pjesmi nad pjesmama, posebice Propovijed 57, slijedile su tradiciju što ju je uspostavio Origen u svojim Komentarima o Pjesmi nad pjesmama gdje povezuje nevjestu iz price o svadbi u Kani s Marijom Magdalenom kao
onom koja pomazuje Isusa iz Nazareta. Ubrzo je ugledna figura Magdalene nestala iz kršdanske svijesti kako je ona postala simbolicko stapanje svjetovne ljubavi s onom duhovnom, stapanje erosa i agape. Dakle, srednjovjekovno je kršdanstvo izazvalo preobrazbu Marije Magdalene iz pobožne ugledne gospode u prekrasnu junakinju kršdanske vrline. Medutim, možda su najvažnije srednjovjekovne molitve Mariji Magdaleni bile one nastale u srednjovjekovnoj Francuskoj. Marija Magdalena, ili Marie-Madeleine kako je znana ondje, postala je
kršdanska misionarka Francuske i pokajana grešnica per exellance *. Razradene legende o njezinom propovijedanju i cudima po cijeloj južnoj Francuskoj imale su za posljedicu posebno štovanje njezine osobe (tabla 7). U trinaestom je stoljedu izgradena kapela posvedena Marie-Madeleine na mje" Tradicionalne povijesne izvore kao što su dvotomna studija Marije Magdalene u francuskoj povijesti Victora Saxera, The Digby Magdalene, i Zlatna legenda Jacobusa de Voraignea nadopunila sam svojim terenskim istraživanjem u Camargueu i Provansi u listopadu 2005. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE stu uništenog hrama posvedenog Dijani iz Efeza u Marseilleu. Njezino legendarno putovanje iz Jeruzalema do Provanse datirano je izmedu 34. i 40. godine naše ere. Prema tradiciji, ona je camcem bez jedara i bez vesala putovala Sredozemljem sa svojom sestrom Martom, njezinim bratom Lazarom, Marijom Salomom, Marijom Jakovljevom, biskupom Maksiminom, Egipdankom Šarah i još osamdeset i dva ucenika. Pristali su u Stes.-Maries-de-la-Mer gdje su ostale druge Marije i Šarah, dok je Marta otputovala u Tarascon, Lazar je otišao u Marseille a Marija Magdalena u le Sainte Baume (svetu špilju) nakon pokrštavanja te pokrajine. Ondje je ostala trideset ili trideset i tri godine, ovisno o izvoru legende, a živjela je asketskim životom — u molitvi i svakodnevnom uspinjanju na Mount St. Pilon gdje su joj andeli pjevali nebesku glazbu i donosili joj Euharistiju, odnosno Pricest. Iako je ondje došlo do spora oko toga jesu li njezine "autenticne" relikvije u Vezelavu ili u St. Maximin-la-Sainte Baume, njezine katedrale i špilja postali su mjesta hodocašda za francuske kraljeve i njihove dvorove. Marija Magdalena pocela je usvajati — i ne samo u Francuskoj — karakteristike klasicnih djevicanskih boginja, poput Dijane iz Efeza, koje su bile zaštitnice žena, osobito plodnosti, trudnode i radanja, ali isto tako i male djece. Možda je još važnija francuska legenda koja je osnažila nadomještanje Dijane iz Efeza Marie-Madeleineom ona o cudesnom zacedu i rodenju sina francuskoj kraljici koja je prije toga bila nerotkinja. Ubrzo nakon tog cuda uslijedila je obnova kraljicina života nakon što je umrla bilo pri porodaju bilo utopivši se, ovisno o tome koju ste verziju pobožne legende culi ili citali, kao što su Digbyjeva Magdalene (po Kenelmu Digbvju, 1603. — 1665., engleskom piscu, pomorskom kapetanu i diplomatu — op. prev.) ili Zlatna legenda. Srednjovjekovne oltarne slike i liturgijske drame spajale su se s popularnim legendama da bi potvrdile da Marija Magdalena više nije samo glumica u drami o spasenju — postala je junakinja. Vrlo važan dokaz njezina novog statusa u kasnom srednjem vijeku mogli bismo pronadi doslovce na
stubama katedrala. Te slike Marije Magdalene videne u misterijima o spasenju koje su se prije nalazile na ulaznim portalima uklonjene su i preseljene unutar iste katedrale da bi ukrašavale prozore, zidove i oltarne slike. S tom promjenom oni koji su molili unutar granice crkvene strukture pronašli su novu povezanost s Marijom Magdalenom. RENESANSA Renesansa je, sa svojim kulturnim potvrdama ljudskoga, doživjela umjetnicke prikaze Marije Magdalene na njihovu vrhuncu. Tada je njezina popularnost bila u punom zamahu. Kada više nije bila sputana MOZAIK MARIJA MAGDALENA
narativnim sponama, ikonografija Marije Magdalene proširila se da bi ukljucila vizualne motive grešnice, svjedokinje, pokajnice, tugovateljice, pomazivacice i svetice zaštitnice. Na primjer, od kasnog srednjeg vijeka do u ranu renesansu, Marija Magdalena bila je predstavljana pod križem i u kontekstu tih biblijskih ulomaka povezanih s "posrnulom ženom" koja je pomazala glavu i noge Isusu iz Nazareta. Malo je sumnje da je umjetnik podrazumijevao obje te žene — Mariju iz Magdale i anonimnu pomazivacicu — kao jednu jedinu ženu. Dakle, taj je umjetnicki smjer odražavao i podupirao legendarne asocijacije Marije Magdalene za kršdanske vjernike. Iz umjetnicke te iz duhovne perspektive, takva je identifikacija imala prakticne, iako ne i iskrene, motive — vizualne izraze snage i znacenja pokajnicke smrti Isusa iz Nazareta za posrnulo covjecanstvo. Slijedom toga, pognuti položaj te od boli mahnite "posrnule" žene u podnožju križa osigurao je kršdanima vizualnu asocijaciju obedanja iskupljenja (tabla 8). Takvi prikazi vizualiziraju dvije biblijske slike koje su pocele oznacavati Mariju Magdalenu: prva kao ženu koja kleci kod nogu Isusa iz Nazareta, istih onih nogu koje je prije pomazala i osušila svojom dugom, valovitom kosom, istovremeno je i vizualno poigravanje njezinom "posrnulom" prirodom; i drugo, dok ona koja stoji poput stražara, što je legendarna lingvisticka igra rijecima za migdol, pored tijela Isusa iz Nazareta dok je visio na križu. Ta njezina slika kako kleci pored Isusovih nogu postaje najvažnija umjetnicka konvencija za Mariju Magdalenu, a to je asocijacija zaceta ved u petom stoljedu u Zapadnjackoj umjetnosti. Tijekom srednjeg vijeka tema Noli me tangere (Ne dodiruj me, jer susret neumrle i umrle osobe nije mogud — op. prev.) — prikaz ukazanja uskrsnuloga Krista Mariji Magdaleni nakon uskrsnuda u Ivanu 20:17 — poceo se pojavljivati u umjetnosti a zatim je procvao u renesansi.* Taj de umjetnicki motiv dodatno povedati sve vedu važnost Marije Magdalene (table 4 i 6). Štoviše, kršdanska duhovnost na koju je utjecao Franjo Asiški cvrsto je uspostavila i srednjovjekovnu i teološku simboliku Marije Magdalene kao upravo one žene koja je simbol pokajanja, poniznosti i ljubavi. Njezina je popularnost povedana željama pojedinaca medu kršdanima da razumiju i dozive oprost. Marija Magdalena bila je velika grešnica koja se pokajala i kojoj je oprostio Isus iz Nazareta, da bi zatim postala njegova odana ucenica a u konacnici je bila i prva osoba kojoj se on ukazao nakon uskrsnuda.** Baš kao što su liturgijske drame isticale tu sliku Marije Magdalene, umjetnici poput Duccija, Giotta i fra Angelica * Za uvod u povijest i simboliku tog ikonografskog motiva vidi moj esej "Mary Magdalene: First VVitness" u Sacred History Magazine 2, 3 (May / June 2006.): 30—33. ** Vidi moj esej "'Pray with tears and your request will find a hearing': On the iconology of the Mary Magdalene's Tears" u Holy Tears: VVeeping in the Religious Imagination, ur. Kimberly C. Patton i John Stratton Hawley; Princeton, Princeton University Press, 2005.; 201—228. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE (tabla 6) donose umjetnicki izraz Noli me tangere na svojim freskama i oltarnim slikama.
Uz zanimanje za ljudsko u renesansi, njezina veza s "reformiranom prostitutkom" omogudavala je prikazivanje ženskog tijela, cesto djelomicno ili potpuno nagog. Umjetnickih prikaza prekrasnih Magdalena u kontekstima kršdanske pedagogije bilo je u izobilju, kao i u ucenjima o pokajanju, a cesto se pojavljivala i kao "motiv" za ženske portrete. POST-RENESANSA
Povijesna epoha tradicionalno prepoznata kao reformacija i proture-formacija bila je vrijeme snažne emotivne duhovnosti, osobito na jugu gdje je odanost rimokatolicizmu obnovila privlacnost i popularnost Marije Magdalene. Umjetnosti tog povijesnog razdoblja odredene su stilistickim opisom "baroka", što dolazi od portugalske rijeci barroco koja znaci "nepravilno oblikovan biser", a ovisno o vjerskim podjelama u Europi, a dalje su kategorizirane regionalno, to jest, kao sjeverni barok i južni barok. Umjetnost sjevernog baroka po svojoj se prirodi odvratila od tradicionalne kršdanske umjetnosti koju je odredivala kao "rimokatolicku". Ipak, pedagoške su slike takvih biblijskih slika kao što je Marija Magdalena spadale u ocitu kategoriju moralne protiv nemoralne žene (tabla 9). Medutim, slikari južnog baroka velicali su Mariju Magdalenu koja je, zajedno s Petrom, postala simbolicna hraniteljica sakramenta pokajanja. Taj su sakrament s velikim žarom prokazali reformatori dok su ga teolozi Rimokatolicke crkve branili. Umjetnici južnog baroka popularizirali su motive Magdalene pokajnice u pustinji, Posljednju pricest Marije Magdalene te zamišljenu Magdalenu. Naglašavali su senzualnu i culnu prirodu Magdalene kroz upotrebu boja, prirodnog osvjetljenja, valovite draperije i provokativnih poza. Medutim, za mozak katolika te su slike zadržavale svoj religiozni dojam i duhovnu motivaciju, koje su u stvari ved stvorili. Mnogi umjetnici južnog baroka prikazuju Mariju Magdalenu kao prekrasnu mladu ženu s dugom valovitom kosom koja nosi otvorenu, možda prozirnu halju i koja u suzama razmišlja o svojoj sudbini (tabla 10). Njezina nagost simbolizirala je ne raskalašenost nego nevinost i cistodu ljudskog duha kada konacno doživi pokajanje i oprost. Popularnost Marije Magdalene pojavila se djelomicno zahvaljujudi njezinu položaju hraniteljice vjere, simbolicke križarske ratnice za rimokatolicku tradiciju koja je obedavala spasenje uz pomod misterija sakramenata Crkve. Osamnaestostoljetna Europa proživljavala je uspon znanosti i pada religije u onome što de postati poznato kao doba prosvjetiteljstva. Ta takozvana sekularizacije Zapadnjacke kulture dotakla je sve aspekte života, ukljucujudi i umjetnosti. Prikazivanja Marije Magdalene svjedoce o toj MOZAIK MARIJA MAGDALENA rastudoj povijesti kako ona pocinje živjeti kao kljucna osoba u kršdanskoj duhovnosti s jedne strane, te kao sekularni simbol za reformiranu prostitutku u umjetnosti, književnosti i svakodnevnom govoru s druge. U sedamnaestom i osamnaestom stoljedu njezini umjetnicki potomci cesto zamjenjuju njezinu prijašnju sliku u književnosti i umjetnosti, sada je prikazujudi kao "kurvu (zlatnog srca)" — poštenom ili zlom, dobrom ili lošom, pateticnom ili komicnom. Nekoliko devetnaestostoljetnih umjetnickih pokreta potaknulo je oživljavanje vizualnog zanimanja za Mariju Magdalenu. Prvobitno oživljavanje njezine ikonografije zapocelo je u Francuskoj s obnovom monarhije Burbona i ponovnom uspostavom njezina kulta u Saint Baumeu 1822. godine. U isto vrijeme romanticarski pokret smatrao je fikcionalnu sliku Marije Magdalene kao velike junakinje
price o kršdanstvu posebice privlacnom. Kripto-religiozni umjetnicki pokreti poput prerafaelitskog bratstva i Nazarenaca pokazuju posebnu sklonost prema dramaticnim prikazima složene slike Marije Magdalene (tabla 11). Dok su slikari kao što su Paul Badry, VVilliam Etty i Jean-Jacques Herner preoblikovali ikonografiju "pokajnice Magdalene" u izliku za ženski akt, slike sim-bolista Marije Magdalene naglašavaju važnu umjetnicku preobrazbu njezine slike: ona je sada prikazana kao femme fatale. Preobražena je na nacin slican ostalim ženskim figurama poput Judite, Salome i Kleopatre. Naglasak na raskošno valovitoj kosi, androgino tijelo i napadna seksualnost karakteriziraju osnovnu ikonografiju slike fatalne žene što se razvija u devetnaestom stoljedu (tabla 12).
Do kraja devetnaestog stoljeda njezina je slika postala gromobran za senzualnost i eroticizam kako se pojam Magdalena razvijao u sinonim za prostitutku u viktorijanskoj Engleskoj a njezina prica postaje izrazito seksualizirana o cemu govori popularna francuska drama L'Amante du Christ (1888.). Umjetnicki prikazi kao što su oni Jeana Berauda, Alfreda Stevensa i Jamesa Ensora predstavili su lažnu nevinost "salonskog slikarstva" dok su slikari na kraju devetnaestog i pocetkom dvadesetog stoljeda poput Feliciena Ropsa, Augustea Rodina, Lovisa Corintha i Erica Grilla stvorili slike "dvosmislene nagosti" Magdalene u položajima takve napadne tjelesnosti da je granicila s bogohulnim eroticizmom. Umjetnici 20.stoljeda nastavili su se iskazivati prikazima Marije Magdalene u apstrakciji, fragmentiranju i nostalgicnim figurativnim modovima dok je ona postajala uzor za "obicnu ženu" u vremenima tjeskobe i potištenosti. Poput njihovih ranokršdanskih kolega, moderne umjetnike poput Paula Cezannea, Otta Beckmanna, Rica Lebruna i Pabla Picassa nije zanimalo napraviti razliku izmedu pravog identiteta te žene i biblijskih izvora, nego su nastojali opisati kulturalne vrijednosti i emotivno znacenje koje postoji u njezinoj ulozi reformirane prostitutke koja je postala svetica (tabla 13). Medutim, mlade feministicke umjetnice kao što Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE su Kiki Smith i Marlene Dumas okrenule su se ponovno Magdaleninoj dugoj valovitoj kosi kao vizualnoj poveznici izmedu njezine povijesne osobe i znacenja koje ima za suvremene žene. Serija Dumasove predstavlja spoj svetoga (tradicionalna kršdanska umjetnost) sa svjetovnim (komercijalna ljepota u kasnom dvadesetom stoljedu), dok je djelo Smithove vizualni argument za ženski instinkt za opstankom cak i kada je suocen s ponižavanjem i zatoceništvom. ZAKLJUCNE MISLI Popularnost Marije Magdalene kroz proteklih dvadeset stoljeda temelji se na uspješnim preobrazbama njezine slike što su je oblikovale promjene kršdanske i svjetovne duhovnosti ciji je odraz bila. Te su se reinterpretacije zasnivale na njezinu arhetipskom znacenju i umjetnickim pokušajima da se to znacenje prikaže u jeziku koji se neposredno obrada svakoj novoj generaciji. Ni jedna slika Marije Magdalene ne otkriva niti u cijelosti izražava što je ona bila kršdanskim vjernicima, dok su mnogi magdalenski motivi samostalni ali medusobno ovisni jedan o drugome. Njezina je privlacnost opstala na osobnoj i pobožnoj razini kroz citavu kršdansku eru, ponekad s vrlo izraženim intenzitetom. Ma koliko zagonetna bila njezina slika i ma koliko zainteresirani znanstvenici bili, upravo je njezina trajna popularnost u kršdanskoj zajednici ono što potvrduje njezinu religioznu važnost. Postala je klasicna slika iskupljujude i promjenjive prirode kršdanske ljubavi. Prosjecan kršdanin bliži je prihvadanju stvarnosti inace apstraktnih koncepata grijeha i oprosta kao konkretnih ljudskih iskustava kada slike uz pomod Marije Magdalene predstavljaju ljudsko iskustvo na njezinu
putu od grešnice do svetice. Štoviše, u svom putovanju kroz stoljeda, Marija je Magdalena dobivala mozaik znacenja: bila je štošta: prostitutka, boginja, propovjednica, mistik, filozofkinja, cudotvorka i muza koja je inspirirala umjetnike i pisce jednako kao i kršdanske vjernike. Nekoliko tih slika, osobito slike prostitutke i muze, mogu se na prvi pogled ciniti neprikladnim referenci-jama za pobožnu Mariju Magdalenu. Njezino stapanje s neimenovanom preljubnicom iz Ivana 7:53—8:11 i s anonimnom ženom koja je pomazala
Isusa iz Luke 7:36—50 dovele su do njezine konacne evolucije u prostitutku pokajnicu. Ona simbolizira ljudsku slabost priznavanjem svoje grešnosti a otkupljena je slobodno pruženom ljubavi Isusa iz Nazareta. Na taj nacin ono što bi se inace moglo ciniti svjetovnim postaje metaforom za duhovnu preobrazbu. Slicno tome, Magdalena kao muza koja inspirira umjetnike i pisce može se ciniti prilicno neobicnim nacinom izražavanja duhovnosti — osobito u kontekstu nekih od senzualnijih prikaza. A ipak, takva inspiracija cak i kada stvara svjetovno umjetnicko djelo — ili tako kontroverzne romane kao što su Posljednje Kristovo MOZAIK MARIJA MAGDALENA iskušenje ili Da Vincijev kod — u konacnici rezultira trajnom vidljivošdu i prepoznavanjem religije. Na svoj vlastiti jedinstven nacin Marija Magdalena inkorporira nekoliko paradoksalnih slika i karakteristika "žene" u svjetonazoru kršdanskih tradicija. Na primjer, ona je obilježena kao promiskuitetna, nevina, destruktivna, kreativna, sramežljiva i majcinska figura. Daljnje studije njezine "ženskosti" osvijetlit de naše razumijevanje uloge žena u kršdanskih tradicija i u Zapadnjackoj kulturi jer svaka opsežnija reinterpretacija Marije Magdalene razjašnjava odredeno kulturno shvadanje žene i njezine društvene uloge. Marija Magdalena izdržala je testove vremena i povijesti da bi se pojavila kao središnja figura u dvadeset i prvom stoljedu dok umjetnicke reinterpretacije potvrduju da je simbolizirala grešno covjecanstvo s kojim se lako identificirati ali koje i dalje, nezasluženo, dobiva Božju milost. To je Marija Magdalena koja omogudava da ta milost bude shvatljiva a stvarnost te milosti pristupacna je za prosjecnog vjernika. TUMACENJE TEPIHA PROGONSTVA Umjetnicko djelo govori kroz osamnaest stoljeda JEREMY PINE Jedan od ocitih izazova u nastojanju da razumijemo Mariju Magdalenu kao povijesni lik jest to što postoji tako malo pravih podataka o njoj i njezinu životu koji dolaze iz razdoblja njezinog povijesnog vremena ili bilo što slicno tome. Vrlo velika kolicina legendi i predaja o Mariji Magdaleni doima se kreativnim spisateljskim projektom od srednjovjekovnih vremena. I dok je srednji vijek bio zaista davno, ipak je to bilo prije samo tisudu godina a ne prije dvije tisude. Iako ima mnogo prica, osobito u francuskom folkloru, o Mariji Magdaleni koja bježi u malenom camcu bez vesala iz Svete zemlje do južne Francuske nakon razapinjanja Isusa na križ, a za vedinu tih prica lako je mogude pokazati da imaju tek jedno tisudljede staro porijeklo a ne dva. Ubrzo nakon što su naše Tajne Da Vincijevog koda objavljene 2004. godine, dobili smo email od zanimljivog covjeka koji je tvrdio da je naišao na fragment tepiha koji prikazuje Mariju Magdalenu kako u camcu
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE bježi u Francusku. Rekao nam je da je taj fragment tepiha testiran te da je potvrdena njegova autenticna starost od osamnaest stoljeda. Ako je taj fragment zaista star osamnaest stoljeda i ako
zaista prikazuje Mariju Magdalenu kako bježi u camcu, bio bi to najstariji poznat spomen te price u više od tisudljeda. Prica se cinila više no malo nevjerojatnom. Zvucala je kao da ju je izmislio netko tko je previše vremena proveo citajudi Da Vincijev kod. No, zainteresirala nas je. Provjerili smo neke stvari i otkrili da je taj zanimljivi covjek s fascinantnim fragmentima tepiha poznat nekim vrlo rafiniranim direktorima muzeja kao "vodedi svjetski strucnjak za himalajske tkanine". Otkrili smo da ga kljucni ljudi u Metropolitan Museum of Art u New Yorku iznimno cijene. A onda smo ga osobno upoznali i culi smo još fascinantnije price o ostacima i artefaktima koje je pronašao. Podaci o fragmentu tepiha koje nam je iznio, ako su tocni i ako su autenticni, te ako je njegovo tumacenje tocno, bili su na odredeni nacin jednako važni kao i otkride Gnostickih evandelja ili ostali dokumenti iz antike koji su promijenili razvoj moderne znanosti, jer ono što nam je govorio nije bilo samo da taj fragment tepiha donosi drevnu pricu o bijegu Marije Magdalene u Francusku, nego je predstavljao i najstariji prikaz Krista u nekom umjetnickom djelu. U pripremama knjiga u seriji Tajni, uglavnom ne obavljamo primarna istraživanja. Ne radimo laboratorijske testove, ne sponzoriramo terenski rad ni istraživacke projekte. Želimo pronadi ljude s najzanimljivijim, najinovativnijim i važnim perspektivama te ih poticemo da podijele svoje mišljenje s našim citateljima. S tim na umu, predstavljamo vam Jeremyja Pinea i nevjerojatan doživljaj onoga što on naziva "Tepihom progonstva". Pine je americki antikvar koji je proveo trideset i pet godina u Katmanduu u Nepalu. Specijalizirao se za drevne tkanine te je imao mogudnost proucavati i istraživati tisude starih primjeraka istih, ukljucujudi i vunene, svilene, kao i tepihe. Od 1993. do 1995. godine Pine je bio direktor otpreme za Institut znanosti u Sankt Peterburgu. U tom je svojstvu vodio tri ekspedicije u Tuvu da bi iskopavao drevne grobove za muzej Ermitaž. Posljednje dvije godine proveo je u slabo poznatoj i udaljenoj Dolini Srebrne planine, ili Mongiin Taiga, sjeverno od mongolske granice. Oženjen, s dvoje djece, Pine je odnedavna u mirovini da bi mogao puno radno vrijeme raditi kao kustos za Tepih progonstva i s njime povezana blaga. Pogledaj što je pred tobom i ono što je skriveno bit de otkriveno. — EVANÐELJE PO TOMI MOZAIK MARIJA MAGDALENA" Tepih progonstva je ovalnog oblika, finog tkanja. Sada u dva fragmenta, prvobitno je vjerojatno bio dugacak gotovo 120 centimetara od vrha do dna.* Dva X-a duginih pruga tvore sedam odjeljaka. U gornjem desnom odjeljku nalazi se, okružena aureolom, crvenokosa žena u plavom camcu (svi poznati camci ili prikazi camaca toga razdoblja imaju takav oblik), sa znakom na celu. U gornjem lijevom odjeljku nalazi se slicna figura, ali otprilike upola manja, takoder sa znakom na celu. U donjem lijevom odjeljku nalazi se tamnokosa figura koja nije božanska (nema aureole), ali koja u camcu nosi odredenu "dodatnu prtljagu". Slicna figura nalazi se u donjem desnom odjeljku, osim
što par pataka pliva pored camca. Donja lijeva i donja desna figura takoder imaju znak na celu.
Cetiri lavlje maske ukrašavaju cetiri kuta središnjeg romboidnog odjeljka u kojemu vidimo kosu i dvostruku aureolu glavne figure. ** Iznad i ispod su pupoljci cvijeda. Vanjski rub nalik dugi vjerojatno je okruživao citav tepih. Za tumacenje ukrasa ovog tepiha, najprije je nužno odrediti vremensko razdoblje njegova nastanka. To je ucinjeno metodom datiranja ugljikom C14. Nakon stoje testiran dva puta, možemo biti sigurni daje autentican. Ti nam testovi takoder daju razumnu sigurnost da je izraden u drugoj polovici drugog stoljeda ili možda pocetkom tredeg. Crvenokose figure iskljucuju istocnjacko porijeklo a umjetnicki stil je grcko-egipatski tako da podrucje Sredozemlja brzo pada na um kao mjesto njegova nastanka. Da bismo, dakle, razumjeli tepih, moramo istražiti što se dogadalo u mediteranskom svijetu u drugom stoljedu. U to vrijeme križ nije bio prihvaden kao simbol za Krista, no, slovo X je bilo takav simbol, jer je X prvo slovo rijeci Krist na grckom jeziku. Slovo X u krugu nazivalo se "Kristov monogram". Osnovu ukrasa na tepihu cine dva X-a u ovalu. To, plus cetiri lavlje maske u kutovima romboida ukazuju na to da je središnja figura na Tepihu progonstva Isus Krist, lav Židova (Otkrivenje 5). Iako su preostale samo kosa i aureole, to je najstarija sacuvana slika Isusa Krista. Ako je središnja figura Isus, tko su onda božanske crvenokose gore? Velik dio slika Madone s Djetetom prikazuju jedno od njih ili oboje s crvenom kosom. No, nije vjerojatno da je manja crvenokosa figura Isus kao dijete ako je on prikazan u središnjem odjeljku sa smedom kosom. Jedina preostala istaknuta crvenokosa osoba u prici o Isusu Kristu je, naravno, Marija Magdalena. Postoji takoder i prica o njezinu progonstvu u Galiju u camcu bez vesala, bez kormila i bez jedara, koji propušta. U * Nemogude je zakljuciti na temelju onoga što je od tepiha ostalo, je li Isusov lik u središnjem dijelu tepiha takoder bio u camcu ili na nekom drugom mjestu na tepihu. Tijekom tkanja reprodukcije (vidi tablu 15), smjestili smo ga u camac radi simetrije. Implikacije razlicitih mogudih položaja bogata su tema za neku drugu raspravu. ** Gornja i donja lavlja maska su vidljive. Medutim, uši i oci dviju maski na lijevoj i na desnoj strani preostale su na dnu fragmenta A (vidi tablu 14). Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE brojnim kipovima i na brojnim slikama što još uvijek postoje u crkvama po Europi, Marija Magdalena prikazana je kako stiže na obalu u plavom camcu. Tepih nam ne kaže je li camac propuštao, ali što se tice svega ostalog, isti se uklapa u obrazac legende. U to su doba robovi oznacavani znakom na celu, uvelike nalik žigosa-nju stoke. Medu prvim je
kršdanima postojao obicaj stavljanja znaka na celo, ili na uho, da bi sebe pokazali kao Kristove robove. "Znak Kristov" vidljiv je na celu figure Marije Magdalene jednako kao i kod ostalih. U meduvremenu, zlatna aureola oko njezine glave i camca pokazuje ju kao božanstvo. U gornjem lijevom odjeljku nalazi se još jedna božanska crvenokosa figura. Cini se da je namjerno po velicini otprilike polovica ostale. Bi li to možda moglo znaciti da je to dijete?
Postoje brojne crkve posvedene dolasku Marije Magdalene u Francusku a nekoliko svetišta u Francuskoj polaže pravo na udomljivanje citavih njezinih relikvija do važnih dogadaja iz godina njezina progonstva. Legenda o njezinu progonstvu u Francusku ima brojne inacice a u nekima od njih ona je u pratnji djeteta ili djece, ciji je otac, prema pretpostavci, Isus. To je temelj price o "kraljevskoj krvnoj lozi" Isusa i Marije Magdalene. Cini se da nitko ne osporava cinjenicu da je ona otišla u progonstvo u Francusku. Kontroverza je uvijek bila oko pitanja "tko je otišao s njom?". Skupina kršdana koji su koristili ovaj tepih sigurno su se osjedali vrlo bliskima Svetoj obitelji. Progonstvo Marije Magdalene kao glavna tema kaže nam da su oni imali neku zakonitu vezu s tom pricom. Sredinom drugog stoljeda povijest nam za to nudi barem dvije mogudnosti. Postojali su Desposvni (oni koji pripadaju Gospodinu) i koji su potomci Kristovi. Danas se to tumaci ponajprije objašnjenjem da je to znacilo Isusovi rodaci, polubrada i polusestre te njihovi potomci. Tepih potjece iz vremena više od stotinu godina nakon Isusova razapinjanja na križ, pa bi do toga vremena bilo mnogo grana Desposvnija po Sredozemlju a svaki je pojedinac bio glava svoje sekte. Ako je bilo onih koji su za sebe vjerovali da su potomci Isusa i Marije Magdalene, isti bi se ukljucili u tu skupinu. Tepih progonstva vjerojatno je tkan kao oltar. Nije poznato da su gnosticki kršdani gradili crkve ili u njima štovali Boga. Oni su se sastajali na drugim lokacijama. Vjerojatno je tepih, time što bi bio razmotan, posvedivao mjesto na kojemu se nalazio. Ako su vjernici bili Desposvni, tada bi manja figura u gornjem lijevom odjeljku vrlo lako mogla biti Šarah (cije ime na hebrejskom jeziku znaci "princeza"). U nekim verzijama legende o Mariji Magdaleni, ona dolazi u Galiju zajedno s kderkom cije je ime Šarah. U tom slucaju par patki pri dnu tepiha imao bi vedu važnost, jer su u ono doba patke mogle biti simbol svete zajednice, "vjencani prsten" na prikazu. MOZAIK MARIJA MAGDALENA' U to je vrijeme postojala još jedna zanimljiva sekta kršdana na Sredozemlju, karpokratijanci. Kriticari nazivaju Karpokrata "ocem gnosticizma". Ozloglašeni u drugom stoljedu, Karpokrat i njegovi sljedbenici izazivali su bijes pravovjerne Crkve. Irenej (oko 115. — 202.), biskup Lyona, i Klement iz Aleksandrije (160. — 215.) žalili su se da je Karpokrat, izmedu ostalih zlodjela, zatocio crkvenog starješinu u Aleksandriji kako bi od njega dobio kopiju tajnog Evandelja po Marku. Za Karpokrata se kaže da je propovijedao herezu da je Isus roden od Josipa i da je bio covjek. On je zaredivao i žene za svedenice. U isto vrijeme, karpokratijanci su navodno, prema prici, izradivali slike Krista i ostalih, "neke od njih naslikane, a druge izradene od raznolikih materijala". U stvari, karpokratijanci su jedini kršdani za koje sigurno znamo da su u to vrijeme izradivali slike, jer je takav postupak još uvijek zabranjivala druga Božja zapovijed (Izlazak 20:4). Karpokrat je cak tvrdio da u svom posjedu ima portret Isusa Krista što ga je naslikao sam Poncije Pilat. Štoviše, tvrdio je da on poznaje njegovo osobito ucenje u neprekinutoj liniji od Marije Magdalene, Marte i Salome.
Postoji, dakle, velika mogudnost da je Karpokrat na neki nacin bio povezan s ukrasom na tepihu, ako imamo na umu povijesne dokaze. Kada bi bilo tako, tada bi gornja lijeva figura vrlo lako mogla biti kdi Šarah. Medutim, postoje isto tako mali izgledi da bi to mogle biti Saloma ili Marta *žene koje su, prema nekim izvještajima, pratile Mariju Magdalena u Francusku — op. ur. izvorniku], koju su karpokratijanci dotada ved proglasili sveticom. Cinjenica da na slici postoje dva X-a mogla bi isto tako ukazivati na odredenu dvojnost, uocljivu u gnostickim filozofijama onoga vremena. Jednakost je bila
kljucno pravilo i nauk Karpokrata, jednakost izmedu muškarca i žene, jednakost izmedu bogatih i siromašnih i tako dalje. To bi mogao biti još jedan razlog zašto je tepih ovalnog oblika, jer tako nitko tko stoji ili sjedi oko njega ne bi bio "na celu", što je uvelike nalik istoj namjeri okruglog stola kralja Arthura. Tko su tamnokose, nebožanske osobe u donjem camcu sa znakom Krista na celu? Legenda nam kaže da su neki rodaci pratili Mariju Magdalenu u camcu koji propušta. Možda su te dvije figure Lazar i Josip iz Arimateje koji nose Gral i ostalu "prtljagu", kako kaže legenda. U svim kasnijim umjetnickim radovima te bi figure takoder vjerojatno bile proglašene svecima. Cvjetni pupoljci na vrhu i dnu vjerojatno su ruže. One bi mogle biti simboli za subrosa ili "tajna" za gornji cvijet, i možda superrosa ili "ne tajna" za donji. Mogude znacenje je da su njihova ucenja bila ucenja u dvije vrste: ono tajno i ono javno. U stvari, mnogi suvremeni znanstvenici tumace Novi Zavjet kao javno ucenje kršdanstva, a mnoga od alternativnih ili Gnostickih evandelja tajnim ucenjem. Znacenja ruže su brojna. I na kraju, pruge poput duginih X-a i vanjski dugin rub koji okružuje tepih Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE mogu biti samo simboli nebesa ili Kraljevstva nebeskog. Neovisno o tome je li Tepih progonstva pripadao Desposvnima, kar-pokratijancima ili nekoj drugoj gnostickoj sekti, on pripovijeda pricu o progonstvu Marije Magdalene. Kao umjetnicko djelo, nije uredivan, preveden s jednog jezika na drugi niti je ponovno istkan da bi odgovarao, kao što se može dogoditi s pisanom rijeci. Pojava ovog dokumentarnog dokaza postavlja pitanja na mnogim razinama — povijesnoj, filozofskoj i teološkoj. Ono što saznajemo iz tumacenja ukrasa na tepihu jest da je to najraniji prikaz Isusa Krista. To je isto tako najraniji prikaz Marije Magalene. Kao jedan od prvih šapata kršdanstva, Tepih progonstva nudi nam dokaz jedne stvari. "Legenda" o bijegu i progonstvu Marije Magdalene u Galiju nije romanticni srednjovjekovni mit. Prica je postojala barem tisudu godina ranije, vrlo blizu vremenu u kojem se vjerojatno mogla dogoditi. TAJNA POVIJEST MARIJE MAGDALENE ŠIFRIRANA U EPSKOJ POEMI IZ SEDAMNAESTOG STOLJEDA JOHN M. SAUL Ako mislite da je šifriranje i dešifriranje tajnih poruka o Mariji Magdaleni kao Svetom Gralu podrucje samo suvremenih pisaca, esej Johna M. Saula koji slijedi pokazuje zašto biste trebali razmisliti ponovno. U tom eseju Saul uvodi citatelje u nevjerojatno ezoterican klub — medu šacicu modernih znanstvenika koji poznaju djelo Pierrea de Saint-Louisa, slabo poznatog francuskog pjesnika. U svojoj epskoj poemi iz sedamnaestog stoljeda, djelu o Mariji Magdaleni, Pierre de Saint-Louis donosi akrostihove, dvostruke igre rijecima i prikrivene aluzije za koje Saul smatra da mogu ukazivati na osjedaj pjesnika da je Marija Magdalena bila Isusova nevjesta i majka kraljevske krvne loze.
John Saul ima doktorat iz geologije s MIT-a. Prije više od trideset godina bio je medu onima koji su radili najranije istraživacke studije o pricama i legendama o Mariji Magdaleni u francuskom gradu Rennes-le-Chdteauu. On se tog vremena prisjeda kao vremena kada su mnogi ljudi mislili da de velike "tajne" biti pronadene u nekoj od vapnenackih špilja te pokrajine. "O Mariji Magdaleni malo se raspravljalo 1974. godine i svi su se nadali, a neki su i ocekivali, da de blago iz jeruzalemskog hrama ili blago templara biti pronadeno u jednoj od špilja". Saul je kasnije dao svoj doprinos istraživanju za
prijelomnu knjigu Sveta krv, Sveti Gral, koja je prvi puta objavljena 1982. godine, a koja je izazvala mnogo zanimanja medunarodne javnosti za francuske legende o Mariji Magdaleni kao Isusovoj nevjesti i majci njegova djeteta, o merovinškim kraljevima, vitezovima templarima, Sionskom prioratu itd. Mnoge od tih tema privukle su kasnije veliku pozornost javnosti nakon objavljivanja romana Dana Broivna Da Vincijev kod 2003. godine. Iako je Saul doprinio istraživanju za Svetu krv, Sveti Gral, s njezinim se autorima nije slagao u brojnim stvarima, ukljucujudi i tome treba li se oslanjati na podatke dobivene od Pierrea Plantarda, navodnog velikog meštra dvadesetostoljetne inacice Sionskog priorata. U eseju koji slijedi, Saul donosi svoj osobni pregled tvrdnji iznesenih u knjigama Sveta krv, Sveti Gral i Da Vincijev kod koje se odnose na Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE Mariju Magdalenu i Isusa, a zatim nastavlja raspravom o vrlo neobicnoj Poemi o Magdaleni koju je napisao Pierre de Sai?2t-Louis prije više od tri stoljeda. Kao djeca, a možda i kao odrasli ljudi, mnogi su sanjali o otkrivanju necega o cemu nitko nije ništa znao, o otkrivanju neke vrste velike tajne. U sedamnaestom stoljedu redovnik iz Reda bosih karmelidana ucinio je upravo to. On je otkrio, ili je mislio da je otkrio, zaista veliku tajnu. Medutim, postoje naznake da stvari nakon toga za njega nisu išle osobito dobro. Kada je 1982. godine objavljena knjiga Sveta krv, Sveti Gral, ona je dotakla istu stoljedima staru tajnu o navodnom braku izmedu Isusa i Marije Magdalene. Prema njezinim autorima, iz tog je braka možda rodeno dijete ili djeca, s nastavljenom krvnom lozom koju je štitila tajna skupina "cuvara Grala". Zatim se, dvadeset godina kasnije, junak romana Dana Brovvna Da Vincijev kod, našao na tragu današnjih potomaka upravo takvog braka. No, zašto bi se ti moderni autori usredotocili na Mariju Magdalenu, navodno posrnulu ženu koja je promijenila nacin svoga ponašanja u prisutnosti Isusa? Zašto prizivati tu sveticu cija je ikona poklopljena posuda ili nekakva druga posuda — uobicajeno nazivana "kalež Gral" —- koju sadrži njezina utroba? Koji su bili izvori podataka ili inspiracije tim modernim piscima? Ma koliko se to cinilo neobicno, tek nakon 591. godine, pola tisudljeda nakon smrti Marije Magdalene, ona je definitivno prepoznata kao reformirana prostitutka. Tek je Propovijed 33 pape Grgura Velikog preobrazila njezinu reputaciju. Tako su Marija Magdalena i njezina reputacija pretrpjeli sudbinu možda jedinstvenu u povijesti. Tko bi danas, cak i da jest Papa, mogao uvjerljivo okaljati ugled žene koja je živjela prije pet stotina godina, proglašavajudi je prostitutkom, bila ona reformirana ili ne? Tko bi za to mogao imati razloga? Bilo to tocno ili ne, kome bi to uopde bilo važno toliko vremena kasnije? U novije je vrijeme moguda važnost tog neobicnog dijela povijesti došla na svjetlo dana: njegova je svrha mogla biti oduzimanje zakonitog prava Magdaleninoj djeci. Jer je Marija Magdalena bila Židovka (kao što je to bio i Isus) a, prema židovskom zakonu, djeca prostitutke smatrana su djecom bez oca. Takva djeca i njihovi potomci nikada ne bi mogla biti "Kraljem Židova" niti bilo cijim zakonitim kraljem.
Ta zakonska okolnost mogla bi riješiti veliki potencijalni problem za kraljeve i za pape u samoj kršdanskoj Europi srednjega vijeka. Jer ako je netko negdje, poznat ili ne, bio zakoniti potomak Isusa — prave krvi Kristove — što bi ga sprijecilo da polaže pravo na vlast? I bi li onda Crkva svetog Petra mogla zadržati svoj legitimitet? MOZAIK MARIJA MAGDALENA Prema Da Vincijevom kodu u kojemu središnji ženski lik nazivaju "princezom", postoji tajna skupina nazvana Sionski priorat koja cuva i održava krvnu lozu Marije Magdalene, kraljevsku i zakonitu krvnu lozu Marije Magdalene. Dan Brown tu je skupinu prikazao kao "stvarnu organizaciju". Dvadeset godina prije, autori knjige Sveta krv, Sveti Gral takoder su istraživali Sionski priorat i došli su do istih zakljucaka. Pocetna tocka u istraživanju Sionskog priorata bio je proturjecan tekst registriran u Francuskoj nacionalnoj knjižnici (Bibliotheqaue Nationale) 1967. godine pod naslovom Dossiers Secrets d'Henri Lobineau (oznaka 4°Lm1.249). Njegov sadržaj ukljucuje nekoliko dugih genealogija s mnoštvom imena, i poznatih i onih manje poznatih, kratke referencije na pradavne migracije malo poznatih naroda, grbove, od kojih su neki prilicno ocito nastali za tu prigodu te imena velikih meštara tajnih društava. Dossiers Secrets, koje citiraju autori Svete krvi, Svetog Grala, zapravo ne spominju ni Isusa niti Mariju Magdalenu. Pa ipak, snažno ukazuju na to da su prvi kraljevi Francuske, Merovinzi, opisani kao "naša prva rasa kraljeva", bili biblijskog porijekla. Prema samim Dossiers to je tajna koju je Sionski priorat cuvao tijekom proteklih stoljeda. Da Vincijev kod, koji je roman, ne možemo tretirati kao pouzdan izvor za povijesne studije. Niti to možemo s Dossiers Secrets koje izlažu plan za ocekivani dan kada de Francuska ponovno uspostaviti svoju svetu monarhiju. A ipak Dossiers sadrže mnogo vrijednih podataka, od kojih bi neke bilo iznimno teško iskopati, cak i nadarenom istraživacu koji ima pristup velikoj knjižnici. To predstavlja ogroman problem bilo kome koga zanima Sionski priorat i ostale s njim povezane teme. Jer Pierre Plantard (1920. — 2000.) koji, prema mnoštvu naznaka, mora biti osoba koja stoji iza modernog Sionskog priorata, a isto tako i Dossiers Secrets, nisu bili osobito dobri istraživaci. On je jednostavno bio pretendent na nepostojede prijestolje, neobrazovan covjek koji je prekinuo školovanje i koji je bio sustavno nemaran s cinjenicama te kojega je njegova opda sposobnost ponekad dovodila u zatvor na krada razdoblja. Ukratko, bio je covjek koji se samo pravio važan. No, Plantard, koji se od 1989. godine nazivao Pierre Plantard de Saint-Clair, nekako je došao do povijesnih informacija koje su nama ostalima bile nedostupne. Sveta krv, Sveti Gral razlikuje se i od Da Vincijeva koda i od Dossiers Secrets. To nije roman niti
mu je namjera promicati bilo privatni bilo tajni plan. Njegova je svrha iznijeti povijesne mogudnosti koje se pojavljuju pri citanju Plantardovih izmišljotina zajedno sa shvadanjem da pojam "sveti gral" dolazi od "Sangreal", od rijeci nepoznata porijekla koja, ako je rastavimo nakon slova g, daje sang real što znaci "sveta krv". No, tko je pripadao Svetoj krvnoj lozi o kojoj je rijec? Pierre Plantard? Saint-Clairovi? Nestali kraljevi merovinškog porijekla? Potomci biblijskog plemena Benjaminova, kako kažu Dossiers? Navodna loza koja potjece sa Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
svadbe u Kani, svadbe Marije Magdalene i Isusa? Na kraju autori Svete krvi, Svetog Grala nastoje spojiti sve te krvne loze, odbacujudi samo onu gospodina Plantarda koji se pravio važan. Njihovi su napori rezultirali stajalištem u Zapadnjackoj povijesti u kojoj gotovo svaki dogadaj koji privlaci vedu pozornost može biti provizorno povezan s borbama koje ukljucuju navodne potomke Isusa i Marije Magdalene. Dan Brown, autori knjige Sveta krv, Sveti Gral pa cak i Pierre Plantard (unatoc njegovim tvrdnjama) nisu pratili pravu genealogiju nego su umjesto toga svi proucavali drevnu kraljevsku tradiciju koja je, a u tome se svi slažu, dugo imala te još uvijek zadržava sposobnost da utjece na stvaranje povijesti. Ideje iz tog smjera tradicije kružile su mnogo prije našeg vremena, a u sedamnaestom stoljedu izrazio ih je malo poznati pjesnik Pierre de Saint-Louis u svojem djelu La Magdalena au Desert de la SaintBaume en Provence (Lyon, 1668., 1694., 1700.; Haag, 1714.; i nedatirano izdanje bez mjesta izdavanja). Negdje pri pocetku te pomno sastavljene poetske ekstravagancije na više od dvije stotine stranica, dobivamo "povijesnu lekciju" i "lekciju iz gramatike" u kojima se autorova muza koja je identificirana kao Marija Magdalena, "SPREŽE" s "GLAGOLOM", to jest, s Isusom. Theophile Gauthier (1811. — 1872.), plodan francuski kriticar, pisac i urednik, poemu je opisao kao "na svoj nacin toliko potpunu koliko su to Ilijada ili Odiseja... Cini se nemogudim za bilo koga da svojevoljno sastavi tako cudne stihove... a *autorova+ književna bijeda nije uobicajena bijeda nego ucena, iznimna i svjesna. Ta je poema sa svojim abrakadabra stihovima nešto najekscentricnije što se ikada pojavilo na bilo kojem od svjetskih jezika". Simone de Reyff, suvremena strucnjakinja za sedamna-estostoljetnu francusku književnost, dodaje da je njezina autora pratila reputacija perfekcionista. "Abrakadabra" ili ne, Pierre de Saint-Louis ocito je napisao tocno ono što je namjeravao. Pierre de Saint-Louis rodio se, kako se cini, 5. travnja 1626. godine u Valreasu, kao jedan od barem dvojice sinova Jacquesa Barthelemyja i Anne Canal. Odbacio je svoje svjetovno ime Jean-Louis ("Ludovik") Barthelemy kada je postao pripadnik Reda bosih karmelidana 1651. godine. Prema zapisu u katalogu u knjižnici Viollet le Duc, Pierre de Saint-Louis je živio u Aygaladesu u blizini Marseillea dok nije imenovan upraviteljem College de Saint-Marcelin u Dauphineu. Isti katalog takoder prepricava pricu u kojoj se autor pridružio karmelidanima i napisao poemu nakon smrti zarucnice koja se zvala Madelaine. Tekst Pierrea de Saint-Louisa kružio je u rukopisnom obliku tijekom dugog razdoblja, možda i desetljedima, i barem jedan od sacuvanih rukopisa ocito nije nikada pomno pregledan. (Voltaire spominje Pierrea de Saint-Louisa u svojem Lettre a Thiriot od 7. veljace 1738. godine.) Iz tko zna kojeg razloga, kao godina smrti Pierrea de Saint-Louisa
MOZAIK MARIJA MAGDALENA spominju se razlicite godine: "oko 1670.", 1672., 1673., "1677?" ili, što bi moglo biti vjerojatnije, 1683. ili 1684. godine. Naznaceno je da je preminuo "u nemilosti" u "Pinetu u Švicarskoj", iako bi vjerojatnija pretpostavka kada je rijec o tome koje je mjesto u pitanju bila karmelidanska ustanova u Eyzin-Pinetu, južno od Lyona. Dobivamo dojam da je nešto vezano uz njegovu smrt zataškano te da neki od biografskih detalja koje sam naveo ne bi izdržali pomniju provjeru, kao što je, primjerice, zarucnica Madelaine. Je li ona zaista postojala?
Velik dio onoga što znamo, ili mislimo da znamo, o Pierreu de Saint-Louisu dolazi iz clanka autora "Follarda" objavljenog u srpanjskom broju Mercure de France iz 1750. godine. Ipak je frustrirani povjesnicar, Jean de Servieres napisao u Provincia (Marseille, 1925.): "Nedemo saznati zašto su urednici Mercure de France cekali tako dugo — dvadeset i tri godine! — prije nego što su objavili Follardovo biografsko pismo [o Pierreu de Saint-Louisu] kao niti motive za konacno objavljivanje istog". I tko je tocno bio "Follard" ? Nicolas-Joseph Follard (1664. — oko 1736.), duhovnik iz Nimesa cije je ime do nas došlo pisano s jednim /, cini se jedinim kandidatom za autora, no ni stil a niti izbor teme ne cine se njegovima. Raspravljajudi o La Magdaleine au Desert de la Sainte-Baume en Provence u sažetku opsežnog dvotomnog Monuments inedits sur Sainte-Marie Madeleine en Provence... (Pariz, 1848.), E. M. Faillon nam kaže da je "to djelo, radi kojega je autor platio s pet godina bdijenja, stajalo na polici desetljede, potpuno zanemareno. Nakon autorove smrti, isto je iz prašine izvukao isusovac imenom T. Berthet' (ili 'Nicole') te je odmah rasprodano. Zatim je knjigu trebalo ponovno tiskati..." Pišudi o svojoj odluci da ponovno tiska to izdanje 1714. godine, Servieres je izvijestio da je "beskonacan broj ljudi pisao u Lyon iz raznih krajeva tražedi kopije, ali uzalud. Ved je prošlo mnogo vremena otkada nije bilo ni jedne". Od samog pocetka poema je neobicna, pocinjudi s posvetom "Madame de la Blache, Gabrielle de Levi" cije se ime cini židovsko, ali za koju Perre de Saint-Louis kaže da dolazi iz obitelji potomaka Svete Djevice. Autor upozorava citatelje da de naidi na razlicite vrste igre rijecima i, u stvaranju anagrama, on koristi i "Magdaleine" i "Madelaine". Medu njegovim lakšim anagramima je onaj koji daje ]e mets ici la grande Amante ("Ovdje smještam la grande Amante") a pojam Amante obicno se prevodi kao "Ljubavnik". Zatim, frojdovski ispred svoga vremena, on prikazuje špilju u Sainte Baume u blizini Toulona, za koju se u legendarnim pripovijetkama kaže da je u njoj živjela Marija Magdalena, kao "zastrašujudu špilju". Osim lekcija iz povijesti i gramatike, citatelji La Magdaleine au Desert de la Sainte-Baume en Provence saznaju za odjek koji, na pitanje kako de bududa pokoljenja zapamtiti uplakanu "Mariju", odgovara "marrie", Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE rijecju koja znaci "ucviljena" ali koja u isto vrijeme priziva i znacenje "udana". Zatim u Knjizi IV. jedan stih usporeduje tugujudu Mariju s "une mer" a slicno je u smrti nazvana "La Mer morte" (Knjiga X.), gdje same te rijeci znace "more" i "Mrtvo more", no izgovaraju se isto kao i rijeci "majka" i "preminula majka". Pojedinacno, svaka od tih neobicnih tema može biti razumno odbacena, iako sa sve više poteškoda jer sve više njih postaju ocite a objašnjenja se nadograduju na prijašnja objašnjenja. Ipak, jedan ulomak u Knjizi X. sastavljen je s tako velikim trudom da se cini nemogudim pronadi bilo kakvo objašnjenje koje se ne poziva na tradicije o kraljevskoj krvnoj lozi potekloj od Marije Magdalene.
Nakon iznošenja razlicitih referencija na kraljeve Francuske, autor priziva standardni ikonografski opis Magdalene koja drži "kalež Gral", tajanstveni predmet za koji se kaže da je cuvao krv Isusovu. Pjesnik zatim upuduje:
Touchez cette Urne icy, la morte [Marija Magdalena] vous l'aprete, Que ce beau pot en main, soit votre pot-en-tete. U prijevodu bi to bilo: Dodirni tu urnu što ju je preminula žena pripremila za tebe, Neka ta ljupka posuda u ruci postane tvoja posuda-u-glavi. Zatim, povezujudi Mariju Magdalenu s pticom feniks koja ustaje iz svojega pepela (Knjiga X.) i nazivajudi je "excellente Princesse" (Knjiga XI.) te prolazedi kroz referencije do sedamnaestostoljetnih kraljeva Francuske, imenovane "potentatos" ili "vlastodršcima" (Knjiga X.), Marija — kao "vjerna Ljubavnica... malo poznate kude [maison obscure] (Knjiga XI.) — opisana je kao primateljica koja je [dinasticki?+ služena i sacuvana (Knjiga XI.). Otprilike u tom trenutku citatelju — koji vjerojatno nije odmah povezao "pot-en-tete", bilo na francuskom, bilo u prijevodu — se može ciniti da slicnost izmedu "pot-en-tete" i "potentat" (engl. potentate — vlastodržac, op. prev.) nije nenamjerna. La Magdeleine au desert de la Sainte Baume en Provence, Poeme sprituel & Chretien — ciji se tocan naslov pomalo razlikuje od jednog izdanja do drugog — je knjiga koja zahtijeva više od jednog citanja. Prvo citanje "duhovnog hira" na brojevima neoznacenim uvodnim stranicama, na primjer, ne doima se ni hirovitim, ni duhovnim, ni inspirativnim a niti zanimljivim. (Jedan je komentator te stranice nazvao "prilicno dosadnima".) A ipak, tu i tamo u tom "hiru" od šesnaest stihova nalazimo cetiri rijeci koje su kurzivirane, iako ne iz nekog ocitog razloga: "...brak... ne... tajno... vode...". Tako uobicajeno za dvadesetostoljetne pisce, ali s "osporivošdu" koju od njega zahtijevaju okolnosti, Pierre de SaintLouis MOZAIK MARIJA MAGDALENA ' spominje "vode" nekod poznatog zakonitog braka. Na kraju svojeg djela, Pierre de Saint-Louis oprašta se od Marije Magdalene, svoje "Posude" o kojoj bi se moglo redi još toliko mnogo u prici koja je "ni kraj niti pocetak" te obavještava svoje citatelje da je barem "razotkrio" svoj "sažetak" (l'Extrait). "Sažetak" ovdje možemo citati kao "kratak pregled", no autor je bio puno pretalentiran da bi cudno i besmisleno pisao o "razotkrivanju pregleda Posude" nego se umjesto toga cini da je oprezno prizivao potomstvo Marije Magdalene, "excellen-te Princesse" koja je provela proteklih dvije stotine stranica u Isusovom društvu. Pierre de Saint-Louis je napisao još jedan rukopis duljine knjige cije objavljivanje nisu odobrile crkvene vlasti. Navedeni razlog bio je da bi s dvije knjige istog tog autora "svijet bio prebogat". SLIKA MARIJE MAGDALENE, DANAS PRIPISANA LEONARDU DA VINCIJU
DAN BURSTEIN Od brojnih novih saznanja što ih je o Mariji Magdaleni otkrila ova knjiga, jedna od najzanimljivijih tice se naše naslovnice: slika Marije Magdalene iz renesansnog razdoblja koja je nedavno prikazana javnosti u Italiji po prvi puta u više od pedeset godina. Prije su povjesnicari umjetnosti pripisivali tu
sliku manje važnom renesansnom majstoru koji se zvao Gianpietrino a koji je bio poznat kao ucenik Leonarda da Vincija. Oduvijek se pretpostavljalo da je Leonardo vjerojatno nadgledao slikanje iste. No, onda je Carlo Pedretti, možda najvedi živudi poznavatelj Leonarda objavio, nakon mnogo promišljanja: "Sklon sam vjerovati daje u pitanju mnogo više od majstorova nadgledanja ucenika". Ako je ta Marija Magdalena Leonardova, bilo bi to jedini puta da je Leonardo naslikao Mariju Magdalenu — osim ako prihvatimo tezu iz Da Vincijeva koda da je Marija Magdalena prikazana odmah zdesna Isusu na Leonardovoj Posljednjoj veceri. Vedina školovanih povjesnicara umjetnosti i poznavatelja Leonarda odbacuje ideju o Leonardovoj didakticnoj, šifriranoj poruci na Posljednjoj veceri o Mariji Magdaleni kao Kristovoj Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE nevjesti i kao metaforickom Svetom Gralu. Kada im se postavi pitanje 0 liku ženskastog izgleda pored Isusa, tradicionalni znanstvenici obicno brzo isticu da su slikari talijanske renesanse cesto prikazivali Ivana, Voljenog ucenika, kao jedinog medu apostolima bez brade i koji izgleda vrlo ženskasto a ponekad cak i kako spava, naslonjen na Isusa. To su navodno radili kako bi istaknuli njegovu mladost. Carlo Pedretti je jedan od malobrojnih povjesnicara umjetnosti koji uopde pridaju ikakvu važnost tome koliko ženskasto lik na Posljednjoj veceri izgleda. Tijekom prvog zanimanja za Da Vincijev kod po citavom svijetu tijekom 2003. i 2004. godine, Pedretti je davao intervjue u kojima je više od ostalih ozbiljnih povjesnicara umjetnosti ostavljao vrata otvorena za mogudnost da bi osoba na Posljednjoj veceri mogla biti žena. Nikada nije rekao niti procijenio da je to Marija Magdalena. No, u razmatranju odredene kolicine dvosmislenosti o spolu osobe koja sjedi s Isusove desne strane, govorio je zaista mnogo. Ako je naša naslovnica zaista Leonardo, tada je, a što nije iznenadenje, taj kreativni genij naslikao Mariju Magdalenu kao nitko drugi. Njegova je Marija Magdalena zemaljska i senzualna, no, bez srama, bez pokajanja, bez krivice. Naslikana je onako prekrasnom i onako tajanstvenom kao i Mona Lisa, no, za razliku od Mona Lise, ona komunicira izravno, otvoreno, bez tajnovitosti. Kada bih želio napisati izmišljeni roman o toj slici, poceo bih s pretpostavkom da, bududi da je Leonardo znao i shvadao tako mnogo o bududnosti (na kraju krajeva, izradio je nacrte letedih strojeva, podmornica 1 motornih automobila te je imao rana saznanja o složenosti i o teoriji kaosa), isto je tako znao nešto o drevnoj prošlosti. A ono stoje taj najistaknutiji renesansni humanist nagadao o prošlosti bilo je da su ljudska bida bila smrtna, a ne božanska, te da su Isus i Marija Magdalena bili obicna ljudska bida, možda muž i žena. Štoviše, možda je pretpostavljao da bi naglašavanje privlacne senzualnosti žene — bez kritika biblijskog morala, grijeha, krivice i pokajanja — moglo biti pravi nacin prikazivanja prekrasne žene kao polovice arhetipske muke i ženske holisticke zajednice. Ta je Marija Magdalena
zadivljujuda zbog svoje ljudskosti i humanizma, što uopde nije iznenadujude ako znamo da je Leonardo vjerojatno najvedi humanist proteklog tisudljeda.
Postoji li "misterija" o Leonardu? Je li znao za neku veliku "tajnu"? Je li bio dio velike "zavjere" ? Da je odgovor na sva ta pitanja — ali taj pozitivan odgovor nema baš nikakve veze s takozvanim Sionskim prioratom ili nekom takvom gluposti nego je Leonardova velika tajna — njegova hereza — mogla biti tako nešto jednostavno kao što je shvadanje da biti covjekom znaci biti svetim, da je davati, živjeti i slaviti život najviše poslanje covjecanstva te da u tom procesu žene imaju vrlo posebnu a time i vrlo svetu ulogu koju moraju odigrati. 7. MARIJA MAGDALENA IZ LEGENDE I PREDAJE Ni jedna druga biblijska figura — ukljucujudi judu pa cak i Isusa — nema tako živopisan i tako bizaran život poslije Biblije u ljudskoj imaginaciji, u legendi i u umjetnosti. — JANE SCHABERG, Uskrsnude Marije Magdalene [Nakon pristajanja u Marseilleu,] Kada je blagoslovljena Marija Magdalena vidjela ljude što su se okupili oko svetišta da bi idolima ponudili žrtvu, ona je istupila, mirno i vedra lica, dobro odabranim rijecima pozvala ih je dalje od kulta idola te im je vatreno propovijedala Krista. Svi koji su je culi divili su se njezinoj ljepoti, njezinoj rjecitosti i blagosti njezine poruke... da nije nikakvo cudo da su usta koja su utisnule pobožne i prekrasne poljupce na Spasiteljeve noge trebale mirisati na miris rijeci Božje snažnije od ostalih. — JACOBUS DE VORAGINE, "Citanje o svecima", 13. stoljede MITOLOGIZIRANJE MARIJE MAGDALENE Zlatna legenda JACOBUS DE VORAGINE* Zlatna legenda je jedan od središnjih tekstova srednjeg vijeka. Opisuje živote svetaca u rasponu prica osmišljenih da imaju masovni odaziv — neke naizgled cinjenicne, neke ocito fikcionalne, a neke potpuno senzacionalne. Nakon Biblije, Zlatna legenda smatra se jednom od najraširenije citanih i kopiranih knjiga onog vremena. Do kraja srednjeg vijeka, prevedena je na vedinu svjetskih jezika. U uvodu svog prijevoda, Richard Hamer, predavac srednjovjekovnog engleskog jezika i književnosti pri Kristovoj Crkvi na Oxfordu, piše da "veliki uspjeh knjige o kojemu svjedoci njezina raširenost i upotreba, i njezino 'poražavanje' koje se odnosi na sve mogude suparnike, vjerojatno je zahvaljujudi tome što je pružala pravu vrstu i kolicinu potrebnih informacija". U Zlatnoj legendi ima 182 price, a sve ih je napisao dominikanski redovnik Jacobus de Voragine izmedu 1259. i 1266. godine. Zasigurno nitko nije imao vedi utjecaj na to kako se reputacija sveca
prenesila do modernih vremena od njegova živopisnog izvještaja o životu Marije Magdalene. Kako se može i ocekivati, spajanje Marije Magdalene i Marije iz Betanije — sestre Lazara i Marte — i neimenovane grešnice iz Evandelja po Luki od strane pape Grgura u jednu osobu, je uvršteno u price, ali je prikazano i njezino putovanje u Francusku te njezina prošlost kao bogate, iz ugledne obitelji pa cak i kao "vlasnice" grada Magdale. Isto tako postoji istaknuti spomen i nje kako podliježe "tjelesnim užicima". Ipak je, na kraju, Isus voli, prihvada i brani.
Zlatna legenda nije temelj za pricu o Svetom Gralu, niti za teoriju o Isusu i Mariji Magdaleni kao oženjenima, koja de se pojaviti kasnije, nego je prikazuje kao kreposnu, reformiranu seksualnu prijestupnicu koja se okrenula svetom životu što ju je ucinilo jednom od svetijih i snažnijih Kristovih sljedbenika nakon njegove smrti. " Jacobus de Voragine, Zlatna legenda. © 1993 Princeton University Press, 1995 meki uvez. Pretisak uz dopuštenje Princeton University Press. MARIJA MAGDALENA IZ LEGENDE I PREDAJE SVETICA MARIJA MAGDALENA Marijino prezime "Magdalena" dolazi od Magdaluma, jednog od njezinih baštinjenih posjeda. Rodena je u uglednoj obitelji potomaka kraljevske loze. Ime njezina oca bilo je Syrus, njezina se majka zvala Eucharia. Sa svojim bratom Lazarom i sestrom Martom posjedovala je Magdalum, utvrdeni grad udaljen tri i pol kilometra od Genezareta, zajedno s Betanijom, nedaleko Jeruzalema, te sa znatnim dijelom samog Jeruzalema. No, oni su medu sobom podijelili svoja imanja tako da je Magdalum pripao Mariji (odatle ime Magdalena), Lazar je zadržao imovinu u Jeruzalemu, a Betanija je bila Martina. Magdalena se potpuno predala tjelesnim užicima, Lazar se posvetio vojnickom pozivu, a razborita Marta pomno je pazila na sestrina i bratova imanja te se brinula za potrebe svojih naoružanih ljudi, svojih slugu te i za siromašne. Medutim, nakon Kristova uznesenja svi su prodali svoje posjede i položili su svoj imetak pred noge apostola. Magdalena je, dakle, bila jako bogata, a senzualni užitak pratnja je velikog bogatstva. Kako je bila poznata po svojoj ljepoti i po svom bogatstvu, nije bila ništa manje poznata po tome što je svoje tijelo prepuštala užitku — u tolikoj mjeri da je njezino pravo ime zaboravljeno i posvuda su je zvali "grešnicom". U meduvremenu je Krist propovijedao ovdje i ondje te je ona, vodena božanskom voljom, požurila do kude Šimuna gubavca gdje je on, kako je saznala, bio za stolom. Bududi je bila grešnica nije se usudila miješati s pravednima, nego je ostala iza i oprala je Gospodinove noge suzama, osušila ih svojom kosom a zatim ih je pomazala dragocjenom pomašdu. Zbog iznimne vrudine sunca ljudi u toj pokrajini redovito su se kupali i pomazivali se. Da je Šimun farizej mislio da je taj covjek prorok, on nikada ne bi dopustio grešnoj ženi da ga dodirne, no Gospodin ga je izgrdio zbog njegove ponosne pravednosti i rekao je ženi da su joj svi grijesi oprošteni. To je Magdalena kojoj je Isus dodijelio takvu veliku milost i kojoj je iskazao toliko znakova ljubavi. Istjerao je iz nje sedam vragova, potpuno ju je izbezumio ljubavlju prema njemu, uveo ju je medu svoje najbliže prijatelje, bio je njezin gost, ona se brinula za njega na njegovim putovanjima i ljubazno je stao na njezinu stranu u svim situacijama. Branio ju je kada je farizej rekao da je necista, kada je njezina sestra natuknula da je lijena, kada ju je Juda nazvao rastrošnom. Vidjevši je da place nije mogao zadržati suza. Njoj za ljubav uskrsnuo je njezina brata, nakon što je bio mrtav cetiri dana, njoj za ljubav oslobodio je njezinu sestru Martu od bolesti krvi od koje je patila sedam godina i radi njezinih zasluga dao je Martilli, sestrinoj sluškinji, privilegiju da izgovori te nezaboravne rijeci: "Blagoslovljena utroba koja te rodila".
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
U sljededem sažetku, Marija putuje u Provansu sa svojim bratom i sestrom te ostalim kršdanima, ukljucujudi i Maksimina, koji de kasnije postati biskup u Aixu. Vidimo kako pristaju u Francusku i Marijino pokrštavanje zemlje. Nekih cetrnaest godina nakon Gospodinove muke i uznesenja na nebesa, kada su Židovi ved odavna ubili Stjepana i protjerali ostale ucenike izvan granica Judeje, ucenici su se otputili u zemlje razlicitih naroda i ondje su sijali sjeme rijeci Gospodnje. S apostolima je u to vrijeme bio jedan od sedamdeset i dva Isusova ucenika, blaženi Maksimin, cijoj je brizi blaženi Petar povjerio Mariju Magdalenu. Maksimina, Mariju Magdalenu, njezina brata Lazara, njezinu sestru Martu, Martinu sluškinju Martillu, blaženog Cedonija, koji je roden slijep a izlijecio ga je Gospodin, kao i mnoge druge kršdane nevjernici su satjerali u brodid bez kormilara i bez vesala te ga poslali na more da bi se svi utopili, no Božja je volja bila da svi na kraju pristanu u Marseilleu. Tamo nisu pronašli nikoga tko je bio voljan pružiti im zaklon, pa su izbjegli na trijem svetišta stoje pripadalo ljudima toga podrucja. Kada je blažena Marija Magdalena vidjela ljude koji su se okupljali oko svetišta da bi svojim idolima ponudili žrtvu, istupila je pred njih, smireno i vedra lica te ih je dobro odabranim rijecima pozvala da se odreknu kulta idola te im je gorljivo propovijedala Krista. Svi koji su je culi divili su se njezinoj ljepoti, njezinoj rjecitosti i ljepoti njezine poruke... te nije nikakvo cudo da su usta što su utisnula tako pobožne i tako predivne poljupce na noge Spasitelja mirisala na rijeci Božje više nego što su to mogli drugi. Nakon što je Marija Magdalena pokrstila Francusku, osamila se u divljini da bi se usredotocila na nebesku kontemplaciju. Živjela je ondje trideset godina bez hrane ili vode, preživljavala je na svetoj hrani kojom su je opskrbljivali andeli. U ovom odlomku vidimo je u njezinim posljednjim danima na zemlji uz njezino uznesenje na nebesa. Ondje je bio i svedenik koji je želio živjeti životom usamljenika te je sebi sagradio kolibu nekoliko kilometara od Magdalenine nastambe. Jednoga je dana Gospodin otvorio oci tom svedeniku te je on svojim ocima vidio andele kako silaze na ved spomenuto mjesto gdje je prebivala blažena Marija Magdalena te kako su je podigli u zrak i sat kasnije vratili natrag na njezino mjesto uz hvalospjeve Bogu. Želedi saznati istinu o toj cudesnoj viziji i želedi preporuciti sebe i svoju dušu svojemu Stvoritelju, on je odvažno i predano požurio prema gore spomenutu mjestu... MARIJA MAGDALENA IZ LEGENDE I PREDAJE Zazvao je "Zaklinjem te Gospodinom, da mi, ako si ljudsko bide ili bilo koje stvorenje što živi u toj špilji, odgovoriš i reci mi istinu o sebi!". Kada je to ponovio tri puta, blažena Marija Magdalena mu je odgovorila: "Pridi bliže i saznat deš istinu o cemu god tvoja duša poželi". Drhtedi, prešao je polovicu puta od prostora izmedu njih kada mu je ona rekla: "Sjedaš li se što kažu Evandelja o Mariji, zloglasnoj grešnici koja je oprala noge Spasitelja svojim suzama i osušila ih svojom kosom te time zaradila opro-štenje svih svojih grijeha?". "Sjedam se", odgovorio je svedenik "i otada je prošlo više
od trideset godina. Sveta Crkva takoder vjeruje i propovijeda ono što si rekla o njoj". "Ja sam ta žena", rekla je ona. "U razdoblju od trideset godina živjela sam ovdje nepoznata ikome, i kako ti je dopušteno da vidiš jucer, svaki me dan radaju iznova sedam puta andeoske ruke i smatraju me vrijednom da ušima na svojemu tijelu cujem radosno klicanje nebeskih domadina. Sada, zato što mi je Bog otkrio da du uskoro napustiti ovaj svijet, molim te, otidi do blaženog Maksimina i pobrini se da ga obavijestiš da sljedede godine, na dan uskrsnuda Gospodinova, u vrijeme kada on redovito ustaje za zornice, treba sam podi do svoje crkve i tamo de me nadi prisutnu kako me poslužuju andeli". Svedeniku je glas zvucao poput glasa andela, no nije vidio nikoga".
Dobri je covjek požurio k blaženom Maksiminu i prenio mu je svoju poruku. Sveti Maksimin, ushiden, sretno je zahvalio Spasitelju te je na imenovani dan, u imenovani sat sam otišao u crkvu i vidio blaženu Mariju Magdalenu medu zborom andela koji su je ondje donijeli. Podignuta je na udaljenost od dva lakta iznad zemlje, stojedi medu andelima i podižudi ruke u molitvi Bogu. Kada je blaženi Maksimin oklijevao pristupiti joj, ona se okrenula prema njemu i rekla: "Pridi bliže, oce, i ne bježi od svoje kderi". Kada joj je prišao bliže, kako citamo u knjigama samog blaženog Maksimina, Gospin izraz lica toliko je zracio, zahvaljujudi njezinoj stalnoj i svakodnevnoj viziji andela, da bi covjek lakše gledao izravno u sunce nego u njezino lice. Svo svedenstvo, ukljucujudi ved spomenutog svedenika, onda je pozvano zajedno a blažena Marija Magdalena, lijudi suze radosnice, primila je Tijelo i Krv Gospodnju od biskupa. Ona je legla na tlo svom svojom dužinom ispred stuba oltara a njezina se najsvetija duša preselila Gospodinu. Nakon što je izdahnula, tako snažan miris slatkode ispunio je crkvu da su sedam dana svi koji su ušli unutra to zamijetili. SVETA KRAÐA Nema mira za kosti Marije Magdalene KATHERINE LUDVVIG JANSEN Kult Marije Magdalene koji de poharati Francusku i ostatak Europe u jedanaestom, dvanaestom i trinaestom stoljedu pojavio se u devetom stoljedu, kada izvori pocinju pokazivati zazivanje u posebnim molitvama radi proslave njezina blagdana a u Njemackoj je u njezinu cast posveden oltar. Do jedanaestoga stoljeda brojne su mase bile privržene Mariji Magdaleni i znaci privrženosti njoj mogu se vidjeti posvuda. Nigdje to nije bilo ocitije nego na jugu Francuske, gdje je taj kult doživio procvat sredinom jedanaestoga stoljeda kada je Geoffrey, opat velike romanicke crkve u Vezelayu u Burgundiji ustvrdio da posjeduje relikvije Marije Magdalene. Dok samostanska crkva u St. Maximinu u Provansi nije ustvrdila da ona cuva tijelo Marije Magdalene u kripti 1279. godine, Vezelay je bio važno hodocasnicko odredište — osobito nakon 1050. godine kada je papa Stjepan izdao papinsku Bulu kojom priznaje zahtjeve te crkve. Legenda prema kojoj je Marija Magdalena osobno donijela kršdanstvo u Galiju u prvom stoljedu imala je takvu duboku domoljubnu privlacnost da je ostala tvrdoglavo ucvršdena u francuskom narodnom vjerovanju sve do devetnaestog stoljeda, unatoc velikim naporima povjesnicara da ga ospore. Što je relikvije ucinilo tako važnima za vjernike srednjega vijeka? Zašto su imali tako veliku potrebu da je jedna crkva krala od druge, kršedi time sedmu zapovijed? Kakve je to veze imalo s Marijom Magdalenom i koji su aspekt legende o Mariji Magdaleni ljudi željeli "dodirnuti"? Kako se to razdoblje uklapa u sve rašireniji mozaik slikovnog prikaza Marije Magdalene?
Ta smo pitanja postavili Katherine Ludvoig Jansen koja je velik dio svoje karijere posvetila proucavanju tretmana Marije Magdalene u srednjovjekovnom razdoblju, fansenova je profesorica na Katolickom sveucilištu Amerike i autorica knjige The Making of the Magdalen: Preaching and Popular Devotion in the Latter Middle Ages. "Relikvije možemo promatrati kao prijenosnike izmedu natprirodnog i prirodnog svijeta", piše Jansenova "predstavljajudi konkretan, opipljiv produžetak svetosti na ovom svijetu". Do današnjeg dana tvrdi se da
MARIJA MAGDALENA IZ LEGENDE I PREDAJE postoje relikvije Marije Magdalene i još im se uvijek iskazuje štovanje zato što predstavljaju vezu izmedu podrucja duhovnosti i materijalnog svijeta. Od ranih dana kršdanstva, pobožni su vjernici duboko štovali svete relikvije što je bio i nacin stjecanja pozornosti i zaštite svetaca, pri cemu su tražili zalaganje istih zbog bolesti, siromaštva, neizbježne opasnosti i izazova svakodnevnog života. Relikvije možemo promatrati kao prijenosnike izmedu natprirodnog i prirodnog svijeta, koji predstavljaju konkretni, opipljivi produžetak svetosti na ovome svijetu. Najstariji zapisani dokaz štovanja relikvija opisuje se u Djelima Polikarpa iz Smirne, koji je umro mucenickom smrdu oko godine 156.. Do petog stoljeda, i kosti svetih ljudi koji nisu bili mucenici takoder su bile predmet štovanja posvuda. Do osmog stoljeda, crkveni je koncil odredio da ni jedna crkva ne može biti posvedena bez relikvija. Cetiri stoljeda nakon toga, kanonski je zakon propisivao da svaki oltar mora sadržavati relikvije. Zahvaljujudi njihovim svetim životima, za svece se vjerovalo da su slavljeni na nebesima dok su njihovi fizicki ostaci osiguravali dostupnost njihove zaštite. Štovati relikvije svetaca znacilo je tražiti njihovu zaštitu ili pokroviteljstvo — duhovno ili zemaljsko — toga sveca. A to se pokroviteljstvo iskazivalo najspektakularnije u cudima kao što su izljecenje bolesti, spas od fizicke opasnosti i rješavanje svada. Ljudi su vjerovali da su ta cuda manifestacija Božje modi, koja djeluje preko relikvija svetaca. Logika svetog pokroviteljstva u srednjovjekovnom se razdoblju temeljila na ekonomiji razmjene darova. Živi bi zaslužili pokroviteljstvo svete mrtve osobe ponizno moledi usluge ili darove a zauzvrat su sveci imali dužnosti prema svojim moliteljima. Istaknula bih da ta mreža svetaca i klijenata nije bila mnogo drukcija od odnosa izmedu patrona i klijenta u rimskome svijetu ili odnosa vazala i gospodara u feudalnom svijetu. Primjena relikvija, dakle, odraz je vizije natprirodnog svijeta kao društvene mreže zagovornika koji su povezivali žive kršdane s Bogom. Kao dio duboko ukorijenjene socijalne strukture kasne antike i srednjovjekovnog svijeta, zakonske prisege cešde su polagane nad relikvijama nego nad Biblijom. Relikvije su bile tako važne za srednjovjekovni svijet da je aktivna iako donekle neredovita trgovina njima rasla da bi zadovoljila potrebe ekonomije svetaca. Ta je pojava odlicno objašnjena u knjizi Patricka Gearvja Furta Sacra: Thefts of Relics in the Middle Ages (Furta Sacra: krade relikvija u srednjem vijeku) u kojoj objašnjava logiku kako je ta ekonomija relikvija ukradenih u pobožne svrhe (furta sacra) funkcionirala. Zanimljivo je da je vedina Zapadnog kršdanstva vjerovala da su Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
relikvije Marije Magdalene nekada bile predmet svete krade. U jedanaestom stoljedu, da bi objasnili dolazak relikvija Marije Magdalene u veliku romanicku crkvu opatije u Vezelavu, pocela je kružiti nabožna fikcija koju demo nazvati "vezelajskom legendom". Ta je legenda pripovijedala da je godine 749. za vladavine Louisa Pobožnog, grof Girart, utemeljitelj samostana u Vezelavu zajedno s opatom Heudom, otpravio redovnika u Aix-en-Provance da spasi ugrožene relikvije Isusove voljene ucenice od saracenskih osvajaca. Kada je redovnik po imenu Badilo stigao u Provence posvuda je našao smrt i uništenje — osim, što je bilo cudo, u mauzoleju svete Marije Magdalene. Prepoznavši grob po skulpturalnim reljefima koji su prikazivali dogadaje iz njezina života kako su ispripovijedani u
evandeljima, Badilo je otvorio grob da bi pronašao tijelo svetice što je ležalo netaknuto i neoštedeno, a ruke su joj bile sklopljene na grudima. Kao da to nije bilo dovoljno da ga uvjeri, još je jedan znak potvrdio vjerodostojnost njegova iskopavanja: nezemaljsko slatki miris — miris koji je mogao dolaziti samo od osobe koja je preminula u mirisu svetosti — dolazio je iz groba kada je otvoren. Tjeskoban zbog zadatka koji je bio pred njim, sljedede je nodi Badilo primio još jedan cudesni znamen: viziju žene odjevene u blještavo bijelo koja ga je uvjerila da je njegova misija blagoslovljena od Boga. Osnažen tim tajanstvenim susretom Badilo je ved sljededi dan otpremio kosti Marije Magdalene u Burgundiju gdje su po svojem dolasku docekane s velikom radošdu, molitvama i svecanošdu kakvi pristaju dolasku svetice. Dana 19. ožujka dragocjene su relikvije postavljene u samostansku crkvu u Vezelavu i od toga dana nadalje velicanstveni znakovi i cudesa zbivala su se u svetištu dokazujudi svima da je Gospodin odobravao sveticu i njezin novi kult u Burgundiji. U konacnici se, dakle, vjerovalo da je fur-tum sacrum — sveta krada — bila ono što je dovelo Mariju Magdalenu, sveticu pokajnicu, da pociva u samostanskoj crkvi u Vezelavu. Moderni su znanstvenici zapazili da je vezelajska legenda prožeta zagonetkama u obliku povijesnih anakronizama, medu kojima je i zamjenjivanje i datiranje karolinških vladara, da ne spominjemo datum utemeljenja samog grada Vezelava. No, povijesna tocnost nije ni bila svrha toga. Legenda je nastala da bi slavila sjedanje kao i da bi potvrdila i opravdala tvrdnje Vezelava da posjeduje zemaljske ostatke Marije Magdalene, tvrdnje koje su iznošene od barem 1037. godine, odnosno od datuma koji obilježava postavljanje Geoffreva, velikog štovatelja Magdalene, za opata u Vezelavu. Do 1050. godine, papa Leon IX. izdao je papinsku bulu kojom imenuje Mariju Magdalenu jednom od pocasnih zaštitnika Vezelava, smještajudi je na celo ved poduljeg popisa koji je, izmedu ostalih, ukljucivao Djevicu Mariju te Petra i Pavla. Važno je spomenuti da je to bila tek prva u dugom nizu papinskih bula koje su potvrdivale vezu Marije Magdalene s Vezelavem; sljededa je bila ona iz 1058. godine kojom je MARIJA MAGDALENA IZ LEGENDE I PREDAJE ona potvrdena kao jedina svetica zaštitnica grada. Još je važnije to što je bula potvrdivala poštovanja vrijedne tvrdnje i pravo Vezelava na njezine relikvije. Ubrzo je Vezelav postao mjesto hodocašda i svetište posvedeno toj svetici. Kroz citav srednji vijek odlazak na hodocašde postao je jedan od najpopularnijih nacina iskazivanja vjerske privrženosti u kršdanskom svijetu. Želja da se posjeti i moli na svetim mjestima usko je povezana sa štovanjem svetih relikvija koje su, ako su pravilno štovane, kako se vjerovalo, imale mod da rade cuda. Relikvije Marije Magdalene brzo su stekle reputaciju kao cudotvorne. Njezina prva zabilježena cuda u Vezelavu su ona izvedena u korist zatocenika koji su prizivali sveticu da ih oslobodi iz zatoceništva. Oni koji su vjerovali da su zaista imali koristi od tih zauzimanja na kraju su krenuli na hodocašde
do njezina svetišta u Vezelavu da iskažu svoju zahvalnost za primljenu milost. Sa sobom su ponijeli svoje željezne okove što su ih vezali tijekom njihova zatoceništva i ostavili su ih u svetištu kao ex votos, nijeme svjedoke doživljenih cudesa. Jedan kronicar pripovijeda da su lanci postali tako brojni da je opat Geoffrev od njih napravio ogradu što je okruživala oltar. Ako ostavimo po strani cudesna izbavljenja iz zatvora, ostala cudesa Marije Magdalene u Vezelavu sastojala su se uglavnom od izljecenja. Vrhunac slave Vezelava vjerojatno je bio 1146. godina kada je Bernard iz Clairvauxa ondje propovijedao o Drugom križarskom ratu na Uskrs u prisutnosti kralja
Luoisa VII. i kraljice Eleonore od Akvitanije. Mnoštvo je bilo toliko brojno i toliko gorljivo da se postolje srušilo dok je sveti Bernard dijelio križarske insignije svima koji su se borili da dodirnu križ. Kronicari tog dogadaja pripisivali su zasluge za to što nitko nije nastradao zauzimanju svetice zaštitnice Vezelava. Vezelav je, treba dodati, takoder postao odredište i medunarodnih hodocasnika, djelomicno zato što je bio na dobrom položaju duž jedne od glavnih hodocasnickih ruta koje su vodile kršdanske vjernike od Njemacke i s Istoka do svetišta sv. Jakova u Santiagu de Compostela na sjeveru Španjolske. Nakon zaustavljanja u Vezelavu radi štovanja relikvija svete Marije Magdalene, mogli su nastaviti dalje prema jugu i moliti u svetištu svetog Leonarda prije nastavka puta do Santiaga. Popularna svetišta svetog Martina u Toursu i svetog Foya u Conquesu bili su zgodni usputni izleti s ceste koja je vodila iz Vezelaya do Santiaga de Compostele. U stvari, do sredine jedanaestog stoljeda, hodocasnici su u Conques donijeli kult Marije Magdalene koji su upoznali u Vezelayu. Prisutnost relikvija proslavljenih svetaca davala je hodocasnickim svetištima, gradovima i pokrajinama u kojima su se nalazile snagu i ugled. A i ne toliko drukcije od današnjeg turizma, hodocasnicki je turizam služio isto tako i unapredivanju gospodarske djelatnosti podrucja koje je polagaDan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE lo pravo na odredene cudotvorne relikvije. Vrhunac slave Vezelava bio je relativno kratkotrajan jer je 1279. godine netaknuto i neoštedeno tijelo Marije Magdalene "pronadeno" u kripti sv. Maksimina u Aix-en-Provence. "Pronašao" gaje Karlo II. Anžuvinac, provansalski grof i princ Salerna, koji je želio imati sveticine relikvije pod svojom nadležnošdu. Da bi to dokazao, on i krug ljudi oko njega tvrdili su da se sveta krada što ju je izveo redovnik Badilo dvije stotina godina prije toga zapravo nije nikada ni dogodila. Tvrdili su da je Badilo pogrešno identificirao tijelo, da nije odnio tijelo Marije Magdalene, kako su tvrdili redovnici iz Vezelava, nego da je ukrao ostatke neke svete Sidonije. Relikvije Marije Magdalene, govorili su, ostale su netaknute u kripti. Isto su tako proizveli artefakte kao materijalne dokaze: prastari komad pergamenta pronaden je sa smrtnim ostacima svetice a na njemu su napisane rijeci OVDJE LEŽI TIJELO BLAGOSLOVLJENE MARIJE MAGDALENE. Sve je to bio velik udarac za ugled Vezelava, udarac od kojega se grad nikada nije oporavio. Otada nadalje hodocasnici su svoju odanost (i svoj novac) premjestili u novo svetište u St. Maximin gdje je svetica uskoro pocela raditi cudesa, što ih je zabilježio Jean Gobi stariji, u svom djelu Zbirka cudesa sastavljenom oko 1315. godine. Od kasnog trinaestog stoljeda pa nadalje, pod pokroviteljstvom anžuvinskih grofova Provanse i dominikanskog reda, kult Marije Magdalene cvao je u Aix-enProvence. Tijekom stoljeda, sudbina svetišta Marije Magdalene na jugu Francuske sastojala se od uspona i
padova. No, neovisno o tome, 22. srpnja svake godine hodocasnici, danas uz pratnju turista i njuejdžerskih mislioca putuju do nedovršene bazilike u Aix-en-Provence da bi iskazali svoje duboko štovanje svetici cija je prisutnost tijekom više od devet stotina godina donosila snagu, ugled pa cak i ne malo seksualne privlacnosti toj pokrajini. "NE ZNAM JE LI BILA OVDJE, ALI SADA JEST OVDJE" Hodocašde Mariji Magdaleni u južnu Francusku
ELIZABETH BARD Legenda o životu Marije Magdalene u Francuskoj pustila je korijenje u šestom stoljedu uz pomod tekstova Grgura iz Toursa (oko 538. — 594.), galsko-rimskog povjesnicara i modnog biskupa u Toursu. Obožavatelji Da Vincijevog koda uživat de u saznanju da je Grgurovo najvažnije djelo bila njegova Historia Francorum (Povijest Franaka) u deset svezaka, kljucan onodobni izvor za povijest Merovinga — istih onih Merovinga ciji su kraljevi, prema Brovonovu romanu, prenosili kraljevsku krvnu lozu što je proizašla iz braka Isusa s Marijom Magdalenom. Brojne su inacice price o tome kako je Marija Magdalena završila provodedi svoje posljednje dane u Provansi, no izvorno su vezane s njezinim bijegom iz Jeruzalema zbog straha od progona te dolaskom iz Palestine (ili Egipta) u camcu bez kormila, jedra ili vesala, a u pratnji svoje kderi te još tri do šest suputnika. Povoljni vjetrovi, plime i oseke te, možemo pretpostaviti, božanska intervencija pustili su camac da pluta pored Krete, Grcke, Sicilije, Italije, Malte, Sardinije, Korzike, Maroka i posvuda duž obala Sredozemlja dok nisu pristali u blizini Marseillea na jugu Francuske. Ondje je Marija Magdalena proživjela ostatak svojega života propovijedajudi i meditirajudi u nekoliko odabranih sela. Kasnije su došle relikvije, blagdani, trgovine za turiste, pekarnice koje prodaju navattes i madeleines kao i pansioni i kafidi u kojima su se hodocasnici mogli odmoriti. U eseju koji slijedi, Katherine Jansen pružila je fascinantnu povijest i pozadinu trgovine relikvijama kao i povijest grada Vezelaya. Da bismo dobili strucni obilazak s vodicem onoga što je preostalo od Francuske Marije Magdalene, poslali smo Elizabeth Bard, novinarku, povjesnicarku umjetnosti i osobnog vodica da pronade istaknute tocke obilaska te nas izvijesti o slojevima legende i mita, umjetnickim djelima, relikvijama i trgovini na koja bi hodocasnik dvadeset i prvoga stoljeda mogao naidi. Svako putovanje koje prati tragove Marije Magdalene u Francuskoj pocinje na raskrižjima povijesti i legende. Istaknuta uloga Marije Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE Magdalene u bestseleru Da Vincijev kod teško da je njezin prvi susret s kontroverzom. Natjecanje izmedu Vezelava i Aix-en-Provencea zbog njezinih relikvija jedan je od velikih trikova povijesti i nauka Crkve koji su prepuni opata spletkara, dijelova tijela koja se raspadaju i "svetih krada". To putovanje takoder otkriva mjesta iznimne ljepote i mira — prikladnu duhovnu vezu sa sveticom koja cak i danas ostaje uzor kontemplativnog života. VEZELAY
Grad Vezelav smjestio se medu blagim obroncima zelenih brežuljaka Burgundije. Danas, u šetnji uskom glavnom ulicom do bazilike posvedene Mariji Magdaleni, prolazedi pored butika i gurmanskih restorana koji poslužuju slavna vina te pokrajine, teško je i zamisliti da je prije devet stotina godina ovo bila bucna metropola za deset tisuda ljudi te jedno od najvažnijih mjesta u kršdanskom svijetu. Na vrhuncu svoje slave u jedanaestom i u dvanaestom stoljedu, Vezelav je privlacio desetke tisuda hodocasnika svake godine koji su dolazili vidjeti relikvije Marije Magdalene. Njezina veza s bazilikom, jednako kao i njezina veza s jugom Francuske, uvelike je proizvod srednjovjekovnoga razdoblja — legendi koje su svoje sjene i svoje pretpostavke bacile natrag do
najranijih dana kršdanstva. Postoje kako duhovni tako i cinicni razlozi za taj srednjovjekovni zanos prema Mariji Magdaleni. Povezati svoju crkvu sa sveticom koja je poznavala Isusa za njegova života, bilo je snažna sredonoša. Zdravlje, bogatstvo, pobjeda u borbi i oproštenje svih grijeha moglo se stedi ako ste imali pravog posrednika s božanstvom. Ako se Francuska nije mogla diciti ostacima jednoga od dvanaestorice apostola, poput Santiga de Compostela koji je tvrdio da ima tijelo sv. Jakova, Marija Magdalena, njegova najvažnija ženska sljedbenica, bila je na drugom mjestu. Za neke je odnijela pobjedu nad svima, a kao prva osoba koja je vidjela uskrsnuloga Krista cesto je nazivana "apostolicom apostola". Bilo je i nešto svjetovnijih razmišljanja. Tijekom dvanaestog i trinaestog stoljeda, kada su napisane brojne od vedine preživjelih inacica legendi o Mariji Magdaleni, relikvije i hodocašda što su ih one inspirirale bile su unosan posao. Lubanja ili prst koji je potvrdio papa mogli su privudi mnoštva ljudi u nešto slicno srednjovjekovnom Euro Disnev zabavnom parku. Vjernici su putovali od jednog grada do drugog da bi vidjeli tijela (ili njegove dijelove, manje ili vede) razlicitih svetaca, a sve je njih trebalo nahraniti, dati im smještaj te im osigurati zabavu tijekom boravka. Bazilika u Vezelavu zgodno je smještena na najvažnijoj hodocasnickoj ruti u Europi, koja vodi iz sjeverne i istocne Europe do Santiaga de Compostele u Španjolskoj. Tijekom uspona do bazilike na brdu, mogu se MARIJA MAGDALENA IZ LEGENDE I PREDAJE vidjeti morske školjke, simbol sv. Jakova, ugradene u cestu da bi pokazivale put. U nekoj vrsti modernog, iako svjetovnog, hodocašda, prilazim bazilici uz jednaki omjer skepticizma i uzbudenja. Prvobitna bazilika posvedena Mariji Magdaleni najprije je bila samostan i ženski samostan na imanju le Comte de Rousillona i njegove supruge Berte. Par je izgubio svog sina jedinca i nasljednika te su odlucili svoje bogatstvo ostaviti Crkvi. Godine 863. to je imanje darovano Rimu radi papinske zaštite i oslobodenju od pladanja poreza. Kako više nije bilo pod lokalnom vlašdu, ta je crkva bila u stalnom sukobu s lokalnim plemidima i francuskom krunom. Godine 1120. prvobitna je crkva izgorjela do temelja, ubivši više od tisudu pripadnika pastve koji su bili uhvadeni u zamku pod njezinim drvenim krovom. Bazilika koja je izrasla (oko 1145. godine) iz ruševina tog požara jedno je od cuda romanicke arhitekture — gradevina koja govori kroz stoljeda. Redovnici i casne sestre koji danas žive u Vezelavu vole redi da je gradevina izgradena od kamena i od svjetla. Šetnja kroz opatiju je pravo putovanje, i doslovno i duhovno, iz tmine u svjetlost. Kad udete u opatiju, nadete se u mracnoj, pravokutnoj prostoriji koja se naziva narteks. Na jeziku srednjovjekovne arhitekture, cetiri kuta pravokutnika predstavljaju zemaljske, a time i nesavršene, stvari: cetiri elementa, cetiri tocke na kompasu, cetiri tjelesne tekudine (krv, flegmu te žutu i crnu žuc). To je mjesto na kojemu bi se hodocasnici osvježili nakon putovanja, a zatim bi odspavali i jeli
u galeriji na prvom katu. Na vrhuncu slave te bazilike, oko osam stotina redovnika ondje je poducavalo katekizam, koristedi kip pobjedonosnog Isusa u središnjem timpanonu da bi prosvijetlili svoje ucenike. Ispod timpanona hodocasnike docekuje lik sv. Ivana Krstitelja. Golema vrata što vode u opatiju otvaraju se u drugi svijet. Sada smo u svijetu kruga koji predstavlja duhovno, savršeno — život bez kraja koji je najvažnije obedanje kršdanstva. Sunceva svjetlost preplavljuje središnji brod crkve s njegovim zaobljenim lukovima i naizmjenicnim prugama crnog i
bijelog kamena. Sretnom slucajnošdu u procesu izgradnje, ogradeni prostor pred glavnim oltarom na kraju crkve je kasnija goticka gradnja (oko 1160. godine); vedi prozori i zašiljeni lukovi gotickog stila strateški nas vode prema svjetlu. Arhitekti romanickog i gotickog razdoblja vrlo su voljeli aritmeticki simbolizam koji je ocit po cijeloj bazilici. Na drugoj razini ogradenog oltarnog prostora vidjet dete cetrnaest niša, odvojenih okruglim stupovima što predstavljaju Krista i njegove ucenike na Posljednjoj veceri. (Isus, u središtu, ima dvostruku nišu na cijem je vrhu križ, koji simboliziraju njegovu dvojnu prirodu kao Boga i kao covjeka.) Ako pogledate drugu nišu sa svoje lijeve strane, vidjet dete jedan jedini cetvrtasti stup koji predstavlja Judu, zemaljskog i nesavršenog, medu okruglim stupovima Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE koji predstavljaju njegove prosvjetljenije prijatelje. Osim kršdanskih hodocasnika i znatiželjnih turista, u Vezelavu ima i mnogo "ezotericnih" hodocasnika. Srednjovjekovno je doba doživjelo procvat brojnih tajni ili iniciranja redova, a možda su sacuvani i njihovi obredi. Medu posjetiteljima u Vezelavu sam vidjela dvije mlade žene koje su stajale sa svake strane središnjeg broda i siktale ili puhale zrak jedna prema drugoj. Iako službena knjižara bazilike prodaje samo kršdanske i turisticke materijale, ona pored nudi naslove o aurama, šamanizmu, kabali te uvijek prisutnim vitezovima templarima. Veliki arhitektonski i duhovni projekti izvedeni u Vezelavu ne bi bili ni mogudi niti nužni bez predmeta odanosti hodocasnika: relikvija Marije Magdalene. Da bi opravdao te svoje tvrdnje Vezelav je izveo trik koji je trebao imati znatan utjecaj na blaga bazilike i legende koje su okruživale Mariju Magdalenu. Nakon razdoblja pada pocetkom jedanaestoga stoljeda Vezelav je doživio financijsku i duhovnu renesansu pod opatom Geoffrevem — i njegovom odabranom sveticom zaštitnicom, Marijom Magdalenom. Prije Geoffrevjeva dolaska 1037. godine, nema istaknutog spomena Marije Magdalene vezano uz Vezelav. A ipak je 1058. godine papa Stjepan IX. proglasio Mariju Magdalenu jedinom sveticom zaštitnicom Vezelava te je stavio službeni žig na prisvajanje njezinih relikvija od strane opatije. Cini se da se Geoffrev posvetio i lobiranju kod Njegove Svetosti da bi osigurao tu cast. A da bi poduprla te tvrdnje, proširena je prica o furta sacra ili "svetoj kradi" koja je njezino tijelo donijela u Vezelav. Prema toj prici, u osmom je stoljedu redovnika po imenu Badilon u Provansu poslao Comte de Rousillon da spasi Marijine kosti od saracenskih osvajaca. Cini se da je prica ucinila svoje. Hodocasnicki je posao cvao a vatra je raspirivana pricama o cudesima što ih je izvodila Marija Magdalena kroz štovanje njezinih relikvija. Za sveticu se pricalo da je raskinula lance zatocenika, lijecila bolesne pa cak i oživljavala mrtve. Mjesto je postalo tako važno da je sv. Bernard propovijedao o Drugom križarskom ratu s drvenog podija na obronku brežuljka (jer crkva
nije bila dovoljno velika da primi mnoštvo koje se okupilo). Sve je to obavljeno bez ijedne kosti na vidiku. Vjernici su dolazili vidjeti grob ali nikada nisu vidjeli tijelo. Da bi odgovorio skepticima koji su se pitali kako se njezino tijelo našlo u Burgundiji, Vezelav je nudio ovakav tautološki odgovor: "Bogu, koji radi ono što mu je drago, je sve mogude". Hodocasnici su se, kako se cini, trebali oslanjati samo na vjeru.
Do trinaestog stoljeda, vjera u tom odgovoru ocito je posrtala. Hodocašda su bila rjeda te je Vezelav odlucio iznadi definitivno rješenje. U nodi 4. listopada 1265. godine tijelo Marije Magdalene "iznova je otkriveno" u grobnici u koju je navodno položeno nakon Badilonove "svete MARIJA MAGDALENA 12 LEGENDE I PREDAJE krade". Srednjovjekovni pojam za otkride relikvije jest pronalaženje što u ovom slucaju može biti više no prikladno. Izraden je broncani kovceg koji je sadržavao relikvije pomno umotane u svilu s velikom kolicinom valovite kose da zapecati dogovor. Za daljnju potvrdu vjerodostojnosti relikvija, bazilika je unovacila pomod "sv. Louisa", osobito pobožnoga kralja Louisa IX. Louis je bio oduševljeni zagovornik i Marije Magdalene i Vezelava te je i sam posjedovao zbirku relikvija. Godine 1267. u prisutnosti Louisa i pocasnih gostiju, relikvije su "prebacene", odnosno premještene iz broncanog kovcega u srebrni. Kralj je uzeo znatan dio za svoju zbirku i u zanosu dio podijelio mnoštvu. Vezelavu su ostali ruka svetice, kost vilice i tri zuba. Ti dramaticni dogadaji trebali su zapecatiti pravo Vezelava na relikvije jednom zauvijek, no prica se nije dugo održala. Godine 1279. redovnici iz sv. Maksimina objavili su svoje "ponovno otkride" relikvija Marije Magdalene u Provansi, pobijedivši konacno Vezelav u njegovoj vlastitoj igri. Nažalost, modernom posjetiocu ne ostaje mnogo dokaza o toj intrigi. Godine 1567., tijekom vjerskih ratova, bazilika je opljackana a relikvije je spalila protestantska vojska. Danas se u kripti u Vezelavu nalazi relikvijar što ga visoko u zraku drže tri zlatne figure — redovnik, andeo i kralj — i koji cuva jedno jedino rebro. To rebro, dio tijela što ga je razdijelio Louis 1267. godine, katedrala u Sensu vratila je natrag Vezelavu u devetnaestom stoljedu. Bez privlacnosti "pravih" relikvija, slava opatije je bila sve manja, te je do devetnaestoga stoljeda ista sasvim napuštena, a drvede je raslo iz podova dok je kamenje padalo s njezinih stropova. Crkva se našla u opasnosti da bude sravnjena sa zemljom kada je mladi arhitekt Eugene Viollet-le-Duc dobio zadatak daje obnovi 1835. godine. Nakon uspjeha u Vezelavu obnovit de crkvu Notre Dame u Parizu. Bazilika i okolni brežuljak proglašeni su UNESCO-vim svjetskim nasljedem 1979. godine. MARSEILLE Uz sav uspjeh Marije Magdalene u Vezelavu, njezina legendarna veza s Francuskom ipak pocinje u gradu Marseilleu. Prema legendi, ondje je pristala nakon što je bila prisiljena pobjedi iz Jeruzalema odakle je poslana na more u camcu bez vesala. Ovisno o tome koga citate, taj prilicno krcati camac takoder je sadržavao još citav niz likova iz Novog Zavjeta — Mariju iz Betanije (ciji je identitet cesto uklopljen o onaj Marije Magdalene), Martu, Lazara, Mariju Jakovljevu, Mariju Salomu, sluškinju Saru i sv. Maksimina — od kojih de svi biti na neki nacin nagradeni za pokrštavanje poganske Galije na kršdanstvo.
Kada stignete u moderni Marseille, prva stvar koju zamjedujete jest njegovo oslanjanje na vodu. Gradski spomenici i trgovine slijede obrise Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE luke poput školjaka što se lijepe za dno broda. More ima važnu ulogu u gotovo svim francuskim legendama o Mariji Magdaleni a lokalno stanovništvo koje pored njega živi i radi na moru iskazuje
posebnu sklonost prema svetici koja je doplutala do njihovih obala. Najpoznatija pekarnica u Marseilleu, Le Four de Navettes, utemeljena 1781. godine, specijalizirana je za duga, uska, kruhu nalik peciva sa žlijebom na sredini, zvano navatte, oblikovano tako da nalikuje malim ribarskim camcima koje i danas možete vidjeti u luci. ŠPILJA ST. BAUME Legenda nam kaže da se nakon propovijedanja "Radosne vijesti" po Marseilleu i okolnim zajednicama, Marija Magdalena povukla u udaljenu špilju u obližnjim planinama gdje je živjela kao pustinjakinja trideset godina. Preživjela je bez hrane, vode i odjede — tek joj je zbor nebeskih andela osiguravao duhovnu hranu. Takav model kontemplativnog života bit de vrlo utjecajan za samostanske redove srednjovjekovnog razdoblja i mnoge od slika Marije Magdalene u Zapadnjackoj umjetnosti prikazuju to poglavlje njezine price. Cesto pokrivena samo svojom kosom, poput biblijske Lady Godive, prikazana je duboko zadubljena u misli, ponekad sa svijedom ili zadubljena u misli nad lubanjom, simbolom smrtnosti. Vozedi se planinskom cestom koja izaziva mucninu u današnjim vozilima s pogonom na sva cetiri kotaca, ne možete a da se ne zapitate kako bi se sama žena na magarcu popela do tog mjesta. Špilja je visoko u stijeni a da bismo došli do nje krenuli smo putem kroz šumu: le Chemin des Roys (Putem kraljeva). Louis XIII. koracao je tim putem 1622. godine da bi molio za rodenje sina koji de produljiti kraljevsku lozu. Njegova je želja ispunjena a sin, Louis IV. došao je, zamijenivši se sa svojom majkom, Anom od Austrije, 1660. godine. Sama crkva nije ništa više od prirodne špilje što je sada zatvorena kamenim proceljem. Nakon ulaska u špilju trenutacno osjedate hladnodu kamena i cujete vodu koja kapa sa stropa špilje. Tradicija kaže da je ovdje bilo svetište ved u petom stoljedu, kada je hodocasnike poslao sv. Cassien koji je utemeljio baziliku sv. Viktora u Marseilleu. Kao i sva francuska mjesta povezana s Marijom Magdalenom, nekoliko stoljeda razdvaja "dogadaje" u njezinu životu i prve povijesne tragova kršdanske aktivnosti. Tocna lokacija pustinjacke nastambe Marije Magdalene cini se da je odredena tijekom srednjovjekovlja. Mjesto je posvedeno Djevici Mariji negdje do 1170. godine. No sve to, cini se, nikome ne smeta. Francuska revolucija i "teror" koji je nakon nje uslijedio nisu bili dobri za tradicionalna hodocasnicka odredišta, osobito kada je rijec o kraljevskom pokroviteljstvu istih. U špiljskoj je crkvi preostalo malo toga što MARIJA MAGDALENA IZ LEGENDE I PREDAJE Moje hodocašde u St. Baume
...Put je strm i kamenit ali dobro održavan, a šuma je gusta i tiha. Možemo vidjeti odredište daleko pred nama, kako se pojavljuje, vrtoglavo smješteno u sivoj goloj stijeni... Redovnik koji je na dužnosti pušta nas unutra i kaže nam da ondje živi samo šest redovnika te nas uvodi u špilju. Hladno je. Ispod grubog kamenog oltara leži kamena ženska figura prekrivena od struka nadolje obicnom plasticnom plahtom. Oko nje klece kipovi bez glave, bez ruku, neki i omotani. Tako zamišljam mrtvacnicu ili mjesto zlocina. Ispred grubih zidova s urezima s kojih kaplje voda poslagani
su ili nisu poslagani ostali kipovi iz devetnaestoga stoljeda... ondje ima i elektricnih žica i, što je neobicno, zapaljenih svijeda. Tri upadljiva prozora s vitrajima iz 1978. i osamdesetih godina dvadesetog stoljeda (preobradena grešnica, Isusov objed u Martinoj kudi i noli me tangere) nisu osvijetljeni. Poznajem to mjesto. To je moja nodna mora, strah žene od posvemašnje izolacije. To jest mrtvacnica i mjesto zlocina... — JANE SCHABER, iz The Resurrection of Mary Magdalene (Continuum Books, 2002.) je starije od devetnaestoga stoljeda. Ondje je jedan kip Djevice Marije iz petnaestoga stoljeda, skriven u šupljem deblu koji je sacuvalo lokalno stanovništvo. U pozadini špilje je kamen na cijem se vrhu danas nalazi kip oslonjene Magdalene koji je uvijek suh unatoc vlažnosti špilje. Hodocasnici su taj kamen prepoznali kao Marijin krevet i toliko su voljeli otkidati komadide kao suvenire da je kamen konacno okružen metalnim vratima. Oslikani vitraji na prozorima koji prikazuju život Marije Magdalene su moderni dodatak, što su ga osamdesetih godina dvadesetog stoljeda dovršili Les Compagnons du Devoirs, strukovno udruženje obrtnika i zanatlija. Danas je njihova web stranica puna savjeta za razvoj karijere koji su namijenjeni variocima, pekarima i stolarima, no svoje izvorne legendarne korijene prate do Maitrea Jacquesa, jednog od zidara koji su gradili Solomonov hram. U srednjovjekovnom razdoblju, kao dio modnog sustava gildi njihova se povijest u razlicitim trenucima križa (u legendama i u cinjenicama) s vitezovima templarima i slobodnim zidarima. Skupina još uvijek odlazi na godišnja hodocašda u St. Baume. Danas je špilja crkva koja je još uvijek u upotrebi i u kojoj se svakodDan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE nevno služe mise. Onoga dana kada sam je ja posjetila ondje je skupina tinejdžera koji su se pripremali za krizmu došla poslušati propovijed o Mariji Magdaleni — koja je prikazana kao Isusova odana prijateljica i sljedbenica te uzor kršdanskog života. Dominikanska brada koja održavaju samostan ostaju neodredeni kada je rijec o prisutnosti Marije Magdalene u St. Baume. Jedan je citirao Perea Vavssiere koji je bio gvardijan u St. Baumeu od 1900. do 1932. godine: "je ne sais pas si elle est venu, mais elle est la." ("Ne znam je li bila ovdje, ali ona jest ovdje sada.) BAZILIKA SAINTE-MARIE-MADELEINE, SAINT-MAXIMIN-LA-SAINTE-BAUME Nakon trideset godina izolacije, Marija Magdalena je, kaže prica, umrla na rukama sv. Maksimina
koji je njezino tijelo sahranio u blizini Aix-en-Provence u selu koje de kasnije nositi njezino ime. Danas bazilika sv. Marije Magdalene u St. Maximinu ostavlja dojam župne crkve koja je izrasla u goticki spomenik. Izgradena tijekom razdoblja od dvije stotine godina, od 1295. do 1532. godine, jedini je primjer gradevine velikih razmjera gotickoga stila u Provansi.
Srednjim brodom crkve dominiraju goleme orgulje. Posljednje od onih u nizu koji datira unatrag do 1500. godine a narucene su 1772. od Jean-Esprita Isnarda. Odmah iznad orgulja još uvijek možete vidjeti nacrt za prozorski vitraj. Nije nikada dovršen iz straha da de vlaga naškoditi funkcioniranju glazbenog instrumenta. Orgulje su možda i pomogle u spašavanju bazilike od uništenja tijekom Francuske revolucije. Lokalna tradicija kaže da je crkveni svirac orgulja smirio pokrajinske revolucionarne vlasti (ukljucujudi i Napoleonova brata Luciena) izvedbom živahne verzije "La Marseillase" tijekom njihova službena posjeta. Bazilika još uvijek održava redovite koncerte na orguljama kao i festival orguljaške glazbe svakoga ljeta. Propovjedaonica koja se uzdiže nad baroknom konstrukcijom od drveta, ukrašena je prizorima iz života Marije Magdalene. Sva zbrka koja okružuje njezin identitet može biti sažeta u tih nekoliko ploca. Vidimo Mariju iz Betanije, sestru Lazarovu, kako sjedi na Isusovu koljenu dok njezina sestra Marta priprema veceru. Vidimo anonimnu grešnicu spomenutu u Evandelju po Luki koja pere Isusove noge svojim suzama i suši ih svojom kosom. Vidimo takoder Mariju iz Magdale koja place na grobu, upravo prije nego što de vidjeti uskrsnuloga Krista. Sve su te žene bile spojene u popularnu figuru o kojoj danas razmišljamo kao o Mariji Magdaleni. Na vrhu propovjedaonice je nešto što izgleda poput hrpe tucenog šlaga: figura Marije koju podupiru andeli, a koja se uzdiže iz svoje špilje da bi primila duhovnu hranu. MARIJA MAGDALENA IZ LEGENDE I PREDAJE Unatoc velicanstvenoj okolini, kljucna atrakcija bazilike sv. Maksimina je malena kripta što, prema prici, sadrži "prave" relikvije Marije Magdalene. Godine 1279. Karlo II., vojvoda od Anjoua, možda iz ljubomore na bogatstvo i ugled Vezelava, "ponovno je otkrio" relikvije navodno uklonjene u furta sacra od strane Vezelava. Prema toj novoj prici, sveta krada Vezelava bila je slucaj zamjene identiteta. Badilon je uzeo pogrešno tijelo a Marija Magdalena je netaknuta pocivala u svojem prvobitnom pocivalištu. Kad danas udete u kriptu, prva stvar koju primjedujete je zlatni andeo odjeven u nešto što izgleda poput ronilacke kacige. Ta se neobicna bista sastoji od lubanje i djelida cudesno sacuvane kože što je navodno uzeta s cela Marije Magdalene. Zašto s njezina cela? U Evandelju po Ivanu, kada Marija prvi puta vidi uskrsnulog Krista, ona pruža ruke prema njemu da bi ga zagrlila a on kaže "Ne dodiruj me" (na latinskom "Noli me tangere"). U mnogima od kasnijih prikaza toga prizora Marija kleci pred Isusom a on pruža ruke prema njezinu celu, da bi je u istom trenutku blagoslovio, ali i zadržao podalje. Možete vidjeti baš takvu sliku, iz petnaestoga stoljeda, u kapeli sv. Antoinea na lijevoj strani crkve. Kripta isto tako sadrži nekoliko ranokršdanskih sarkofaga (od cetvrtog do šestog stoljeda naše ere) od kojih se za jedan prica da je sarkofag Marije Magdalene. Znanstvene studije relikvija kažu samo da dijelovi tijela u njemu pripadaju ženi mediteranskog porijekla, sitne grade i stare otprilike pedeset godina. Službena objava Crkve kaže da je šteta što bi datiranje metodom ugljika C14 zahtijevalo da
velik komad bude odnesen na analizu. U prijevodu: treba ocuvati misteriju. Uz bilo kakav izgovor da se nada održi na životu. SAINTES-MARIES-DE-LA-MER
Nastavljajudi dalje duž obalu do Saintes-Maries-de-la-Mer prošli smo kroz zbirku mocvara, pašnjaka, pješcanih nanosa i slanih nizina poznatih pod nazivom Camargue. To je pokrajina koji proizvodi velik dio francuskog poznatog fleur du sel. Planine morske soli bile su nagomilane pored ceste da se suše na suncu a jato ružicastih flaminga stajalo je u plicina-ma. Sam Saintes-Maries-de-la-Mer je miran i dosadan mali obalni grad, ispunjen oznakama što upuduju prema sendvicima, sladoledu i hot-dogu. I isto tako nema gotovo nikakve veze s Marijom Magdalenom. Marije koje gradu daju njegovo ime su Marija Jakovljeva i Marija Saloma, dvije manje poznate Isusove sljedbenice koje su takoder bile prisutne kod razapinjanja Isusa na križ i kod otvaranja Isusova groba. Legenda kaže da su stigle u Provansu camcem zajedno s Marijom Magdalenom, nastanivši se u tom malo selu na obali. Upravo je tim dvjema Marijama, a ne njihovoj Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE slavnijoj vodi bande, posvedena gradska crkva. Jedna legenda pripovijeda kako su 869. godine, kada je sagradena utvrdena crkva, saracenski osvajaci odveli nadbiskupa iz Arlesa koji je bio zadužen na nadgledanje izgradnje. Stanovnici Arlesa brzo su prikupili otkupninu i nadbiskup je vraden i svecano posjednut na svoje prijestolje. Tek nakon što su Saraceni odjurili s novcem, prelat je otkrio da je nadbiskup preminuo tijekom svojeg zatoceništva a Saraceni su, uz veliku pompu i formalnosti, na prijestolje vratili mrtvo tijelo. Unutra je crkva ispunjena zavjetnim darovima, od kojih najstariji potjece iz 1591. godine. Tu su zahvalnice u obliku kamenih plocica, slika ili pisanih poruka što su ih darovali ljudi koji smatraju da su bili izlijeceni ili blagoslovljeni od strane dvije Marije tijekom godina. Jedna slika iz jedanaestoga stoljeda prikazuje par koji se saginje nad kolijevkom. Na nebu iza njih, na oblaku, vidi se camac u kojemu su dvije Marije. Natpis kaže: EX VOTO OD MARIE MARIAVEL, CUDESNO IZLIJECENE, 25. SVIBNJA 1860. godine. Na suprotnom zidu je fotografija muškarca a ispod nje fotografija njegova potpuno uništenog automobila te natpis: TEBI MILOSRDNOJ MARIJI, KOJA SI SPASILA NAŠE ŽIVOTE. Godine 1448. pronadena su dva tijela koja su bila pokopana ispod crkve; brzo su proglašena ostacima Marije Jakovljeve i Marije Salome. Tijela, sada u drvenim sarkofazima, cuvaju se u zatvorenoj gornjoj galeriji a odredenim blagdanima spuštaju se iznad oltara. U kripti crkve nalazi se kip sv. Sare crne boje kože, svetice zaštitnice Cigana. Ni legenda se ne može složiti kada je rijec o njezinu porijeklu. Za neke je ona crna egipatska sluškinja Marije Magdalene i Marije Salome, dok je drugi smatraju lokalnom galskom kraljicom koje se preobratila na kršdanstvo nakon dolaska dviju Marija 42. godine naše ere.
Kip je omotan u svijetle, obojene halje koje su poklonili Cigani iz cijeloga svijeta. Svake godine 24. svibnja tisude Cigana dolazi u Saintes-Maries-de-la-Mer kako bi pratili kip sv. Sare u procesiji do mora. Nakon puta sv. Sare do mora, okrenula sam leda zalogaj ni cama i suvenirnicama. More koje udara u obalu izgleda po mnogocemu otprilike isto kao što je izgledalo prije dvije tisude godina, kada je pocelo legendarno putovanje tih žena. rennes-le-chAteau
Selo Rennes-le-Chateau je poput slike gradida na razglednici koji je smješten visoko u Pirinejima. To je isto tako i mjesto nastanka najbizarnijeg i zavjerom prožetog aspekta legendi o Mariji Magdaleni, koji je nedavno preprican u Da Vincijevu kodu. Godine 1885. novi svedenik u župi po imenu Beranger Sauniere stigao MARIJA MAGDALENA IZ LEGENDE I PREDAJE je u Rennes-le-Chateau. Zgrnuo je veliko bogatstvo u sumnjivo kratkom vremenu i zapoceo opsežnu obnovu izvorne gradske crkve iz jedanaestog stoljeda. Tijekom obnove pronašao je ono za što je tvrdio da su tajni, šifrirani dokumenti skriveni u šupljem stupu oltara. Savjetovali su mu da ih odnese u Pariz radi strucne procjene i mišljenja. Ondje je dospio u društvo varalica, upleo se u okultno a možda se upustio i u ljubavnu vezu sa slavnom opernom pjevacicom Emmom Calve. Nakon povratka, njegovo je bogatstvo nastavilo rasti, izgradio je ljupku vilu za sebe, kao i bizarnu malu kulu za knjižnicu koja gleda na dolinu, a nazvao ju je Tour Magdala. Neki, poput autora knjige Sveta krv, Sveti Gral — na ciju se pricu oslanja Dan Brown — nagadaju da je Saunierovo bogatstvo potjecalo od katara i da je njegov tekst otkrivao brak Marije Magdalene s Isusom te njihovu krvnu vezu s merovinškim kraljevima. Drugi pak nagadaju da je restaurator koji je kasnije donio imovinu, ukrasio pricu zato da bi privukao posjetioce. Svedenici i redovnici s kojima sam razgovarala tijekom svojeg putovanja bili su prilicno jasni kada je rijec o Saunierovu bogatstvu stecenom od zabranjene djelatnosti simonije — prodavanja privatnih misa — a ne od slavnog zakopanog blaga. Sama je crkva zatvorena preko zime, kako je bilo i kada smo ondje stigli, pa je jedan od filmskog osoblja prošetao cestom da bi razgovarao s trenutacnim gradonacelnikom. On je rekao da de biti sretan da nam je otvori — za tisudu eura. Ocito je da poduzetnicki duh Perea Saunierea živi i dalje. GDJE IMA DIMA... Danas mjesta koja se povezuju s Marijom Magdalenom možemo promatrati kao scenografske elemente pažljivo smišljene i pothranjivane legende — odane sljedbenice, pustinjakinje pokajnice, svetice koja radi cuda. No sama ta mjesta, unatoc svojoj maglovitoj prošlosti, zaista nude stvarne trenutke odmora ali i otkrivenja. Mirna šetnja šumovitim putelj-kom, širok pogled koji puca na Provansu, nijema kripta ili prilaz svjetlom preplavljenom oltaru i dalje ohrabruju onu vrstu kontemplacije koja slijedi duh, ako ne i slovo njezine price. Ipak, ostaje pitanje: gdje ima dima, ima li zaista i vatre? Zašto baš ta crkva, zašto baš taj grad, zašto baš ta špilja? Cak i najcinicniji putnik završit de putovanje poput ovoga pitajudi se imaju li legende koje do nas dolaze iz dalekih stoljeda u sebi barem malo tragova necega istinitoga? 8.
NJEZINA PRICA DANAS MARIJA MAGDALENA U POPULARNOJ KULTURI Ne znam kako da ga volim... On je samo covjek, a imala sam toliko mnogo muškaraca... Toliko ga želim. Toliko ga želim.
— TIM RICE, Isus Krist Superstar Bliski smo onoliko koliko su to nevjesta i mladoženja I Zajedno smo blagovali i pili vino I Svi su se dobro zabavljali I Osim tebe /Ti si govorio o kraju svijeta. — U2, "Until the End of the World" Isus je imao sina s Marijom Magdalenom i on je jahao zemljom poput muškarca što je došao pred Isusa koji ga je odgojio da se istice, majka Marija odgojila ga je da bude ponosan te je pronašao ljude koji su predali njegova oca. — JEFFERSON AIRPLANE, "Isus je imao sina" Sretna, Marija Magdalena zagrlila je covjeka *i+ držala je njegovo tijelo pripijeno uz svoje... "Voljena ženo, nikada nisam znao da je svijet tako lijep ili da je tijelo tako sveto. I ono je kdi Božja, ljupka sestra duše. Nikada nisam znao da radosti tijela nisu grešne". — NIKOS KAZANTAKIS, Posljednje Kristovo iskušenje SVETICA KAO VAMP Marija Magdalena na filmskom platnu DIANE APOSTOLOS-CAPPADONA* Mel Gibson je, promovirajudi svoj novi film Pasija, objasnio televizijskim gledateljima sljedede: "Bacio sam blato na nju, a onda još blata. Što sam više blata bacao na nju, to je ljepšom ona postajala". Govorio je o Monici Bellucci, glumici koja je docarala Mariju Magdalenu u njegovom izrazito osobnom filmu o Isusovim posljednjim danima. Medutim, stvarnost je takva da ako zaista shvatimo i zaista vidimo znacenje Gibsonove izjave, prepoznajemo da njegov komentar možemo promatrati u širem smislu, i s referencijom na Mariju Magdalenu opdenito i referencijom na njezinu prisutnost u filmskoj povijesti. U preobrazbama u kršdanskoj umjetnosti i teologiji, Marija je Magdalene pretvorena iz majcinske svetice u grešnicu te iz grešnice u prostitutku. Njezino je poštenje dovedeno u pitanje i okaljano, a ipak, kako dvadeset i prvo stoljede proživljava svoje prvo desetljede, Marija Magdalena vratila se u središte pozornosti rasprava, kontroverzi te kulturnih i teoloških ispitivanja. Da parafraziramo Gibsona, prepoznali smo da Magdalenina unutrašnja ljepota sja kroz sve optužbe, pogrešna citanja i blato baceno na nju. Ako pogledamo povijest filma, možemo vidjeti preobrazbu Marije Magdalene iz svete majcinske figure u zavodljivu vamp ženu i natrag. Pocevši s kratkom raspravom o onome što nazivam vizualnim analogijama i o nacinu na koji funkcioniraju u religioznom filmu, pratit demo razvoj slike Marije Magdalene u raznim filmskim kategorijama, ukljucujudi i biblijsku epiku, moralisticke pripovijetke i price s vjerskim porukama. Taj kratki pregled povijesti Marije Magdalene na filmskom platnu pružit
de nam uvid u snagu slika i utjecaj umjetnosti na naše svakodnevne živote. * Diane Apostolos-Cappadona je pridružena profesorica religiozne umjetnosti i kulturne povijesti u Centru Prince Alwaleed bin Talal for Muslim-Christian Understanding te pridružena profesorica umjetnosti i kulture na Liberal Studies Program pri Sveucilištu u Georgetownu. Ved dugo se bavi
proucavanjem nacina na koji se religiozne slike prenose u masovnim medijima te posebice u slucaju Marije Magdalene. NJEZINA PRICA DANAS VIZUALNE ANALOGIJE I RELIGIOZNI FILM* Film se, neovisno o njegovoj temi ili nacinu prikazivanja (animacija, akcija itd.) sastoji od niza medusobno povezanih filmskih slika, "pokretnih slika" koje stvaraju trajanje prepoznatljivih slika i pripadajude price. Filmska prica, kroz dijalog i slike, pripovijeda nešto o dogadaju, mjestu ili osobi (ili osobama) a istodobno slike i simboli projicirani na platnu prenose i otvorene i prikrivene poruke. Dok filmske slike i pricu konstruira redatelj, gledanje je cin interpretacije od strane svakog pojedinacnog gledatelja: svatko od nas drukcije vidi neki dugometražni igrani film ili odredeno umjetnicko djelo. Naše individualno gledanje ovisi o našim svjetovima — kulturnim, vjerskim, društvenim, politickim i gospodarskim — u kojima smo socijalizirani i u kojima živimo. Gledanje nije pasivno: to je aktivno sudjelovanje ljudskih osjetila zajedno s intelektom i vidom. Gledanje nas ukljucuje u aktivnost prijenosa znanja. Znanje je mod. Slike imaju mod a kljucni dio te modi jest njihova sposobnost da prenose i priopdavaju autoritet i stvarnost. One su utjelovljenja zajednickog pamdenja koje oblikuje osnovu društvenog i politickog identiteta vjerske zajednice kao i za inicijaciju pojedinca za clana te zajednice. U mediju filma, vizualna je analogija najvažniji izvor modi koju slike imaju. Svaki gledatelj ima povijest sa slikama što ih on ili ona vide, a asocijacije su osobito duboke kada su u pitanju vjerske slike. To su slike s kojima smo socijalizirani kao djeca: to su ilustracije iz naše Biblije, umjetnost na našim božicnim i uskršnjim cestitkama, grafike koje smo vidjeli u brošurama na vjeronauku i uzorci na prozorskim vitrajima po našim crkvama. Mnoge od tih slika proizašle su iz klasicnih djela kršdanske umjetnosti, dok su ostale — ukljucujudi biblijske ilustracije s kraja devetnaestog i pocetka dvadesetog stoljeda — stvorili umjetnici upravo u svrhe religiozne pedagogije. Tradicionalna kršdanska umjetnost razvila je svoje prikaze biblijskih figura kao što je Marija Magdalena jednako kao i biblijskih dogadaja kao stoje razapinjanje na križ uz pomod niza poznatih, bliskih simbola, kostima, scenografije, okoline pa cak i prepoznatljivih karakterizacija što ih stvaraju izrazi lica i pokreti. Tijekom vremena, kroz umjetnicku kreativnost, razvijeni su prepoznatljivi kodovi: Djevica Marija nosi plavo, Juda ima crvenu kosu, Isus se pojavljuje na središnjem * Moja prvobitna rasprava o konceptu vizualne analogije kada je rijec o odnosu izmedu klasicnog slikarstva i filma mogu se nadi u "The Art of 'Seeing': Classical Paintings and Ben-Hur" ("Umjetnost 'gledanja': klasicno slikarstvo i film Ben Hur" u Image and Likeness: Religious Visions in American Film Classics (Slika i slicnost: religiozne vizije u americkim filmskim klasicima), ur. John R. May, New
York i Mahvvah, Paulist, 1992.: 104—116. Kasnija rasprava o vizualnoj analogiji s razvojem slika žena u religioznim filmovima objavljena je u "From Eve to Virgin and Back Again: The Image of VVomen in Contemporarv (Religious) Film" ("Od Eve do Djevice i natrag: prikaz žena u suvremenom (religioznom) filmu) u New Image of Religious Film {Novi izgled religioznog filma), ur. John R. May, St. Louis, Sheed and VVard. 1997.; 111—127. Moja pažljiva upotreba pojma gledanja kroz cijeli ovaj tekst još jednom potvrduje moju odanost jednakosti slike i teksta kao i strastvenom zahtjevu moje bivše studentice Lucinde Ebersole na 7. Cavalletti konferenciji o teologiji i filmu da je film vizualni medij. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
mjestu na Posljednjoj veceri a Marija Magdalena je uvijek zavodljivo prekrasna. Ti su vizualni elementi prenošeni, manje ili više svjesno, od klasicne kršdanske umjetnosti na film, gdje su poznati kostimi i scenografska rješenja, prikazi likova i sveukupna vizualna atmosfera prevedeni iz jednog medija u drugi te osiguravaju ozracje povijesne vjerodostojnosti. Prepoznatljive vizualne referencije ugraduju u religiozne filmove povijest zajednickog kulturnog pamdenja i vjerskog identiteta, navodedi gledatelja da prihvati slike što ih je redatelj stvorio. Dakle, ocjenjujemo Gibsonov ili Cecil B. Millov prikaz Krista ili Marije Magdalene kao "stvarne" zato što njihove slike potvrduju naše ved postojede ideje o likovima kakve poznajemo iz naše Biblije iz djetinjstva i brošura s vjeronauka. Cesto nam bilješke redatelja i producenta — a u slucaju DeMillea isto tako i promotivne fotografije i intervjui — kažu koji su umjetnici svojim radom utjecali na razvoj odredenih filmskih biblijskih prica ili figura. Znamo, na primjer, da su snažni realizam i dramaticno osvjetljenje te kompozicija južnobaroknog slikara Caravaggia utjecali na Gibsona i njegovog snimatelja u "prikazivanju" Pasije* Danas razumijemo, na temelju onoga što se ponekad naziva teorijom reakcije, kako su i zašto odredene slike percipirane kao stvarne dok su ostale odbacene. Prema teoriji reakcije, te religiozne slike i simboli koji odražavaju pamdenje zajednice i utjelovljuju društveni i politicki identitet vjerske zajednice imaju jedinstvenu mod u oblikovanju naših "ociju", to jest, pogleda prema kojemu procjenjujemo ono što vidimo. Cinjenica je da ne postoji "nevino oko". Svi smo mi od djetinjstva obucavani da raspoznajemo istinu od fikcije, stvarnost od fantazije a naše je ucenje o tome što je istina a što nije osobito utjecajno kada je rijec o pitanjima vezanim uz vjeru. Kada, dakle, možemo imenovati likove prema njihovim kostimima i mjestima u njihovu krajoliku, mislimo da prepoznajemo granicnu crtu izmedu stvarne price i holivudske izmišljotine. Kada je kostimografija i scenografija u sukobu s onim što prepoznajemo kao "pravu pricu" pohranjenu iz našeg izlaganja kršdanskoj umjetnosti, uvjeravamo sami sebe da je ono što vidimo na platnu cinjenica. Tako uloga vizualne analogije potvrduje naše kulturno vrednovanje klasicnog kršdanskog slikarstva, cak i ako ta umjetnicka djela pomažu u konstruiranju podsvjesnog i svjesnog procesa gledanja vjernika. * Vidi moj esej "On Seeing The Passion: Is There a Painting in This Film? Or Is This Film Painting?" u Re-Viewing "The Passion": Mel Gibson's Film and Its Critics, ur. S. Brent Plate, New York, Palgrave Macmillan, 2004.: 97—108. Za raspravu posebice o utjecaju Carravagiove umjetnosti na Gibsona i njegovog snimatelja Caleba Deschanela vidi "A Savior's Pain: Caleb Deschanel", intervju Johna Bailevja, ASC, i Stephena Pizzella, ur. Stephen Pizzello i Rachel K. Boslev u American Cinematographer, March 2004.), dostupno online na http://www.theasc.com/magazine/index. htm?mar04/cover/index.html-main. NJEZINA PRICA DANAS MARIJA MAGDALENA IDE U KINO
Postoji barem trideset važnih dugometražnih filmova koji su kategorizirani kao biblijski epovi ili moralisticke price a u kojima se pojavljuje Marija Magdalena, ali njezinu prisutnost možemo zapaziti i u drugim filmovima kroz razne ženske motive, osobito onaj "posrnule žene" ili prostitutke zlatnog srca. Grofica Olenska u filmu Martina Scorcesea Doba nevinosti* je jedan takav primjer žene koja živi suprotno od seksualnih obicaja svoga vremena, iako se pojavljuje u svjetovnoj prici s tek prikrivenim ili implicitnim vjerskim referencijama. Ovdje sam odlucila nakratko pogledati sliku Marije Magdalene
u poznatijim biblijskim epovima a osobito utjecaje na DeMillea i utjecaje DeMilleova prikaza Magdalene u njegovu životnom djelu Kralju kraljeva iz 1927. godine. U uvodnoj studiji Marije Magdalene u biblijskim epovima moramo prepoznati dvije središnje konvencije: nju mora igrati glumica koja je prekrasna a obicno je stopljena u jedno s anonimnom "ženom uhvadenom u preljubu" iz Evandelja po Ivanu. Iako su filmske inacice Marije Magdalene nastale nakon pocetka moderne znanosti posvedene proucavanju Biblije, koja je djelomicno obilježena kontroverznim teorijama Josepha Ernesta Renana** i takozvanom protestantskom "potragom za povijesnim Isusom", bilo bi malo dramaticnosti u razvoju figure Magdalene kako je jasno odredena od strane izvora u svetim spisima. Više od trideset važnih biblijskih epskih djela u kojima mogu prepoznati Mariju Magdalena prvenstveno je prikazuju kao ono što nazivam magdalenskim mozaikom, spojem nekoliko biblijskih žena zajedno s razlicitim karakterizacijama izvucenim iz odredenog broja povijesnih izvora. Samo tri filma — DeMilleov Kralj kraljeva iz 1927. godine, Najvede price ikada ispricane (The Greatest Story Ever Told) Georgea Stevensa iz 1965. godine i Isusa iz Nazareta Franca Zeffirellija iz 1977. godine — donose verziju Marije Magdalene u kojoj je ona odvojena od preljubnice iz Ivana. U vedini biblijskih filmova otkrivamo da je Marija Magdalena prije svega zavodljivo stvorenje cija je najvažnija uloga zavodnice i grešnice; * Ostale tipicne "posrnule žene" zlatnog srca ukljucuju devetnaestotoljetne figure Camille i Violetta, i dvadesetostoljetne karakterizacije djevojaka zlatnog zapada poput "Miss Kitty" i Stelle Dallas. Za istraživanje posvedeno toj ikonografije vidi Linda Nochlin "Lost and Found: Once More the Fallen VVoman" u njezinoj Women, Art, and Power and Other Essays, New York, Harper and Row, 1988.: 57—85. Kada bih ukljucila te sekularizirane figure Magdalene u filmovima iz tog eseja, tekst bi se i udaljio od središnjeg argumenta o tome kako takve važne interpretacije kakva je ona DeMilleova nastala a bio bi takoder i preopsežan, jer bi obuhvadao raspon od Zgodne žene Julie Roberts do Camille Grete Garbo. ** Joseph Ernest Renan (1832. — 1892.), francuski orijentalist i esejist skandalizirao je Pariz kada je kao profesor hebrejskog jezika na College de France poducavao da je Isus bio "neusporediv covjek". Njegovo istraživanje i proucavanje hebrejskih tekstova dovelo ga je do naglašavanja Isusove ljudske prirode u njegovoj najpoznatijoj knjizi, Vie de Jesus (Život Isusov). Njegove kontroverzne objave bile su u skladu s —uglavnom protestantskom — "potragom za povijesnim Isusom koja se tada pocela pojavljivati. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE primjeri takvih filmova kredu se u rasponu od malo poznatih epskih filmova La Spada e Le Croce (1959.), u kojemu Yvonne De Carlo igra našu prekrasnu zavodnicu, preko Scorseseovog kontroverznog Posljednjeg Kristovog iskušenja iz 1988. godine u kojemu tetovaže i napudene usne Barbare Hershev postavljaju novi standard za senzualno prikazivanje Marije Magdalene, do
Gibsonove Pasije (2004.) s blatom nabacenom na Monicu Bellucci. Možda je najbolji primjer magdalenskog mozaika docaran u filmu Samueal Bronstona i Nicholasa Raya iz 1961. Kralj kraljeva (njihov remake DeMilleova filma) u kojemu Carmen Sevilla igra Mariju Magdalenu. Prizor u kojemu gomila koja je želi kamenovati proganja Sevillu niz ulicu sve dok nježni Isus Jeffrevja Huntera ne istupi
u njezinu zaštitu donosi nam prekrasnu zavodnicu kojoj pomno nabrana haljina i predivan nakit isticu njezinu tjelesnost. Neki od vrlo ranih filmova o Magdaleni — Julia Swayne Gordon u filmu Though Your Sins Be as Scarlet (1911.), Maxine Elliott u The Eternal Magdalene (1919.) i Asta Nielsen u I.N.R.I/Croivn of Thorns (1923.) — isto tako oduzimaju dah svojim ekstravagantnim kostimima iz onoga razdoblja i zamamnim stavovima. Medutim, cak i kada postoji tocnost u odnosu na svete spise a u odvajanju Marije Magdalene od neimenovane "žene uhvadene u preljubu" — kakva se pojavljuje s Joannom Dunham i Shelley VVinters u Najvedoj prici ikada ispricanoj (1965.) ili s Anne Bancroft i Claudijom Cardinale u Isusu iz Nazareta (1377.) —još uvijek je naglasak stavljen na figuru Magdalene kao prekrasne ali pokajane "posrnule žene". Posrnule gdje i kako možda nikada nedemo saznati, ali ona jest posrnula. Bez obzira prikazuje li film složenu figuru ili biblijski vjerodostojnu Mariju Magdalenu, svaka od tih filmskih verzija oslanja se na klasicna djela kršdanske umjetnosti, posudujudi autenticnost repliciranjem njezine cesto drasticno minijaturne haljine, njezina raskošna nakita i frizure, njezina držanja i kretnji. Filmovi se isto tako mogu oslanjati na tradicije u kojima je Marija pokajnica zatim preobražena u svoju osobu/osobe, a koja je opet potvrdena jednostavnošdu njezine odjede, nedostatkom nakita, šminke i frizure te tihim emocijama njezina držanja dok pomazuje Isusove noge (ovdje su Dunham i Bancroft najbolji primjeri) ili njezinim suzama umrljanim licem kod Raspeda (Belluci i Sevilla). Bez sumnje, najveda od svih filmskih Magdalena bila je i jest Jacqueline Logan koja je, kako demo vidjeti, postavila nepobjedivi standard u film Cecila DeMillea Kralj kraljeva. MARIJA MAGDALENA KAO VAMP I KAO SVETICA Nema odrpane bludnice za velikog šoumena Cecila B. DeMillea. Njegov odabir Jacqueline Logan za ulogu Marije Magdalene stvorio je i glamuroznu kurtizanu na platnu i vrhunski primjer dijaloške vizualne analoNJEZINA PRICA DANAS gije u religioznom filmu. Prva scena DeMilleova epskoga djela postavlja pozornicu za njegovu zavodnicu i njezinu pratnju prekrasnih robinja (medu kojima je i Sally Rand, sa svojom slavnom lepezom), dok nudi mnoštvu gledatelja filma standardnu definiciju Marije Magdalene — klasicna umjetnost ispunjava prikaz DeMilleove Magdalene te DeMilleova Magdalena slijedom toga ucvršduje identitet Marije Magdalene u svijesti njegovih gledatelja. DeMilleova Marija Magdalena je najprije bogata i putena s raskošnom odjedom i nakitom. Razdražena time što je neki Isus iz Nazareta utjecao na Judu Iškariota, njezinu omiljenu mušteriju do te mjere da je više nije redovito posjedivao, oskudno odjevena Jacqueline Logan nareduje da joj njezin rob Nubijac dovede kociju, ukrašenu perjem i iscrtanu poput zebre, da bi mogla otidi upoznati
Isusa. Najprije smo, naravno, prepušteni nizu nezaboravnih slika Marije Magdalene u sugestivnim pozama s rimskim vojnikom i na njezinu trijemu dok se ona prisjeda svojih susreta s Judom. Namjerava se sukobiti s Isusom kako bi ponovno zavela "svoga Judu", no, umjesto toga Isus je potice da se pokaje za svoje grijehe. U trenutku izvanredne dramaticnosti DeMilleov Isus obavlja možda i najplemenitiji egzorcizam Marije Magdalene osim srednjovjekovnih produkcija Digbujeve Magdalene. Ona je bacana gore, dolje i naokolo po tlu u razlicitim pozama dok "sedam smrtnih grijeha" izlazi iz nje u vrtlogu energije i gromoglasne zvukove. Iskustvena drama tog prizora razgovora nadvladava inace melodramaticnu ljubavnu pricu izmedu Marije Magdalene i Jude. Ona odbacuje svoj život
grešnice simbolickim odbacivanjem svojih dragulja i svojih zavodljivih kostima koje mijenja za aseksualnu vredu. DeMilleova formula da iskupljenje ima dramsku vrijednost samo ako znamo zašto grešnik treba biti iskupljen zadovoljena je dok promatramo tu preobrazbu Marije Magdalene iz socnog vampa u sveticu zaštitnicu. Iz fotografija što dokumentiraju snimanje Kralja kraljeva te iz DeMilleovih radnih dnevnika, pisama i autobiografskih zapisa znamo da su na njega snažno utjecale slike koje je kao dijete vidio u obiteljskom izdanju Biblije što ju je ilustrirao James Tissot (1836. — 1902.) jednako kao i biblijske ilustracije Gustavea Dorea (1832. — 1883.). Tissotove ilustracije ostale su nevjerojatno popularne u SAD-u sve do pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeda, a pomni pregled istih nagovi-ješta filmsku biblijsku epiku cak i do Gibsonove Pasije.* Ironicno je to kako DeMilleova Magdalena prikuplja svoju vjerodostojnost uz pomod vizualne analogije koja se oslanja na Tissotove i Doreove ilustracije, ona * Razgovor s Judith F. Dolkart, kustosicom na Odsjeku za europsko slikarstvo i kiparstvo u Brooklvn Museum of Art od 21. srpnja 2005. godine. Dolkartova priprema izložbu Tissotovih originalnih gvaševa njegovih ilustracija Novoga Zavjeta James Tissot: The Life of Christ (od 14. rujna 2007. do 13. sijecnja 2008.). Kompletnu seriju od više od cetiri stotine radova na papiru kupio je na javnom upisu za Brooklvn Museum of Art 1900. godine nakon medunarodne turneje tih iznimno popularnih slika. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE ruši slike Marije Magdalene u glavama DeMilleove publike. Što time mislim? Jednostavno to da je Kralj kraljeva bio jedan od najpopularnijih i najutjecajnijih filmova što su ikada snimljeni, ne samo u smislu zarade od prodaje ulaznica nego i po svojoj trajnoj prisutnosti tijekom godina u prikazivanjima po kampusima koledža, crkvama i dvoranama širom svijeta. U svoje vrijeme hvaljen kao tocan prikaz Kristova života, gledanje tog filma imalo je neizbrisiv utjecaj na stavove tisuda mladih ljudi koji su ga gledali tijekom dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeda. Zamolite ih da opišu Mariju Magdalenu i budite sigurni da dete prepoznati Jacqueline Logan — lošu djevojku koja je postala svetica! Na kraju krajeva, vidjeti znaci vjerovati! SVETICA KAO POP ZVIJEZDA Utjecaj Marije Magdalene na popularnu kulturu LESA BELLEVIE Neupitna je privlacnost Marije Magdalene za mase u naše medijsko doba. Ona je bila, a i dalje jest, istaknuti lik u romanima, pjesmama, filmovima, pop artu, televizijskim dokumentarnim dramama pa cak i stripovima. Oni koji je zamišljaju cesto to cine divlje, bez granica — kao modernu akcijsku junakinju, kao djevojku s plakata punu senzualnosti ili cak kao palog andela što se pretvorio u
vampira. Zašto je, dakle, Marija Magdalena postala figura popularne fascina-cije iako vedina religioznih ili povijesnih figure nije? Je li fleksibilnost njezina lika ono što je cini tako punom kreativnog potencijala? Ili drama svojstvena konceptu (prekrasne) prostitutke koja se pokajala? Ili pak shvadanje da je tako dugo bila ocrnjivana i pogrešno tumacena? Te, na kraju, što to tražimo u njoj?
Lesa Bellevie, autorica The Complete Idiot's Guide to Mary Magdalene i utemeljiteljica zveb stranice www.Magdalena.org, odvažila se na neke odgovore. Kako ona razjašnjava, protekle dvije tisude godina opcinjenosti omiljenom sveticom u našoj kulturi nastavljaju se i to neumanjeno, kroz sve širi spektar medija i dosežudi do sve šire publike po cijelom svijetu. Marijo, Bog te docekao nebeskim utjecajem! On ti je poslao milost nebeskim znamenjem. NJEZINA PRICA DANAS Bit deš pocašdena radošdu i poštovanjem, Uzdignuta na nebesima nad svim djevicama! — DIGBY DRAMA, Marija Magdalena, petnaesto stoljede Možda je najnoviji važan izvor groznice oko Magdalene (ili zanosa) hit bestseler Dana Brovvna Da Vincijev kod. No, iako se tom romanu pripisuju zasluge za dovodenje Marije Magdalene u središte pozornosti u novije vrijeme, Marija Magdalena nije novost za popularnu kulturu. Ona je važna figura u popularnoj imaginaciji ved više od osam stoljeda a od trinaestog stoljeda nadalje bila je toliko obožavana da su u njezinu cast cesto pisane složene drame. Gore spomenuti naslov Digby je dobar primjer. Napisan krajem petnaestog stoljeda na dijalektu Istocnog Midlanda srednjovjekovnog engleskog jezika, uklapa se u žanr srednjovjekovnih drama o svecima i savršeno prikazuje Mariju Magdalenu koju prica o iskušenju, padu u grijeh i konacnoj svetosti, nju cini dojmljivom figurom iskupljenja. Opsežna drama koja se sastoji od više od 2100 stihova te zahtijeva brojni glumacki sastav, nekoliko scenografija, pozornica i rekvizita, sigurno je bila golema i skupa produkcija. Marija Magdalena je, sa svim svojim posjedenim predavanjima, ocito bila vrijedna tog truda. Danas, baš kao i u srednjem vijeku, i dalje nastavljamo ulagati umjetnicku energiju u zamišljanje tko je mogla biti Marija Magdalena. U mnogim slucajevima, naši bi razlozi mogli biti isti kakvi su bili i u trinaestom stoljedu: nadahnuti, baš kao i zabaviti, te iznijeti pitanja religije bez zahtjeva prema publici da ude u mjesto bogoštovlja. Drame o Mariji Magdaleni, onda kao i danas, ucinkoviti su nacini rasprava o najzabra-njenijim temama svoga vremena ali i nacin promicanja ideala oprosta, ljubavi, pokajanja i vjere. Onda, kao i danas, Marija Magdalena stoji kao figura na koju se gotovo svatko može osloniti; kao netko koga njegova ljudskost cini duboko privlacnom — i svevremenskom. MARIJA, ZAMIŠLJENA Brojni su umjetnici istraživali zamisao o odnosu izmedu Isusa i Marije Magdalene u svjetovnom kontekstu. Pjevacica Tori Amos u svojoj knjizi objavljenoj 2005. godine, Piece by Piece, raspravlja o svojem vjerovanju da su Isus i Marija Magdalena bili par. Pjesma "Marys of the Sea" na njezinu albumu The Beekeeper zasniva se na srednjovjekovnim legendama o putovanju Marije Magdalene u Francusku — što ih cesto citiraju zagovornici braka izmedu Isusa i Marije Magdalene — te pokazuje njezinu uvjerenost da je prica istinita. Ovdje navodimo njezino spominjanje mjesta na kojemu je
Marija Magdalena pristala: Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE Marys of the Se a, The lost bride iveeps,
Les Saint Marie de la Mer... Rock opera Isus Krist Superstar Tima Ricea i Andrevva Llovda VVebbera nacela je tu temu tijekom razdoblja društvenih i politickih previranja. Marija Magdalena, nakon još jednog "preuredenja" da bi odražavala promjene perspektiva Zapadnjacke kulture u odnosu na žene, doima se kao borbena a ipak brižna družica Spasitelja. Najprije objavljen kao ploca 1971. godine a zatim produciran na Broadwayu, do trenutka kada je stigao u kino dvorane dvije godine kasnije, Isus Krist Superstar ved je imao zaista brojne poklonike. Yvonne Elliman ponudila je izvanserijsko glumacko ostvarenje kao Marija Magdalena u sva tri oblika, pretvorivši pjesmu "I Don't Know How to Love Him" u najprodavaniji singl. Iako je ta pjesma cesto tumacena kao odraz iskljucivo fizicke strasti, isto je tako možemo promatrati kao reprezentativnu za složenu mješavinu osjedaja s kojima se bori lik Marije Magdalene. Ona je potaknula publiku da zamisli Isusa kao covjeka jednako kao i mesiju. Godine 1972. bend Jefferson Airplane došli su do zakljucka o zemaljskoj, bucnoj obitelji iz ideje da su Isus i Marija Magdalena možda bili oženjeni. Pjesma "Jesus Had a Son" ("Isus je imao sina") s njihova albuma Long John Silver, preskace pitanje zajednice i pocinje s postojanjem sina. Pjesma nam kaže da ga je "Isus odgojio da bude glasan" a "Marija ga je odgojila da bude ponosan". Dolazedi do prave svrhe lirske price, zatim saznajemo da je osobna misija Isusova sina bila da osveti smrt svoga oca. U romanu Posljednje Kristovo iskušenje Nikosa Kazantzakisa Isus je u iskušenju radi onoga što bi mogao imati — život obicnog smrtnika — dok umirudi visi na križu. Od najvede je važnosti prisutnost Marije Magdalene kojom se u svojoj halucinaciji oženio prije nego se odupro iskušenju i proveo svoju misiju žrtvovanja. Kazantzakis opisuje Isusov prvi zamišljeni susret s Marijom Magdalenom: Uzela ga je za ruku. Njezin vatreno crveni veo napinjao se dok je brzo hodala ispod stabala limuna u cvatu što su uskoro trebala roditi plodove. Njezini su prsti na rukama bili isprepleteni s prstima muškarca i gorjeli su a njezine su usne mirisale na lišde limuna. Bez daha, zastala je na trenutak i pogledala Isusa. On je zadrhtao, jer je vidio njezino oko kako poigrava zavodljivo, lukavo, poput oka andela. No, ona mu se smiješila. Godine 1988. Kazantzakisovu je knjigu pretvorio u film redatelj Martin Scorsese te se suocio s protestima u rasponu od mirnih prosvjeda do Molotovljevih koktela od posjetitelja kino dvorana u SAD-u i Europi. NJEZINA PRICA DANAS Mnogi su ljudi ocijenili prikaz Isusa kao obicnog covjeka, punog ljubavi kao što bi bio svaki covjek, koji se oženio i bio otac, uvredljivim. Film je osudivan kao bogohulan od strane kršdana svih krajeva a neke su ga kino dvorane cak i odbile prikazivati.
POMAK DO BOŽANSTVA Gotovo dvadeset godina kasnije, izrazito pristupacna forma Da Vincijevog koda i konspirativni kut gledanja uzdigli su pitanje na drugu razina, možda cak i kontroverzniju. Dok je Kazantzakisov Isus samo doveden u iskušenje brakom s Marijom Magdalenom, Isus Dana Brovvna se stvarno i ženi njome. Štoviše, Marija Magdalena u Brovvnovu romanu je više od supruge i majke; ona je jednaka
Isusu kao ženska manifestacija Boga. Zanimljivo je da dok Isus postaje ljudskiji svojom ženidbom, Marija Magdalena je uzdignuta u sveticu. Iako možda ulazimo u novo razdoblje društvene i vjerske reforme, "deifikacija" Marije Magdalene nije pocela s Danom Brownom; to je pokret koji je polagano dobivao zamah, s ili bez pretpostavljenog partnerstva s Isusom. Autorica Marjorie Malvern navela je u svojoj knjizi iz 1977. godine, Venus in Sackcloth, da umjetnicki opisi Marije Magdalene kroz povijest imaju mnogo zajednickog s onima figura boginje kao što su Pandora i Venera. Godine 1983. The VVoman's Encyclopedia of Myths and Secrets Barbare VValker radikalno je revidirala povijest koju poznajemo, prikazujudi Mariju Magdalenu kao svedenicu u hramu boginje imenom Mari. Margaret Starbird odvela je tu ideju još jedan korak dalje, tvrdedi da bi Mariju Magdalenu trebalo prepoznati kao boginju samu po sebi. Cinedi to Starbirdova je iznijela kršdansku mitologiju utemeljenu na pomirenju muškosti i ženstvenosti unutar Boga. U njezinoj viziji Isusova je misija bila "obnoviti ženstvenost", a što je ideja za koju ona vjeruje da je bila sustavno potiskivana od strane urotnicke crkve. Ukljucujudi ideje Starbirdove zajedno s drugima, Dan Brovvn je, cini se, pogodio žicu koja ima odjeka medu citatelja. To je za mnoge krug istine, cak i kada su suoceni s gomilom dokaza da je njegova povijest manjkava. Taj neuhvatljivi osjedaj autenticnosti možda je najvede ostvarenje knjige, više od nepoznavanja koje pozdravlja društvenu klimu vrijednu proucavanja. Cini se da postoji snažnije zanimanje za knjigu od same ljubavi prema uroti, više od nepoznavanja ili cak poticaja za njuejdžovsku duhovnost. Da Vincijev kod može biti sjeme što je palo na plodno tlo a rastude štovanje Marije Magdalene kao novonastalog božanstva samo je jedan od njegovih plodova. Kao što je bilo tako u prošlosti, Marija Magdalena i dalje služi kao predvodnica popularne kulture, kako provjerena tako i zanemarena. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE njezina loša reputacija i dalje živi Postoji, naravno, još mnogo više u prisutnosti Marije Magdalene u popularnoj kulturi od naše kolektivne znatiželje za njezin odnos s Isusom. Tradicionalno smatrana reformiranom prostitutkom koja je ostvarila spasenje, identitet Marije Magdalene kao "loše djevojke" još se uvijek pojavljuje s velikom ucestalošdu u pop kulturi. Odavno je priznato da nema ništa u svetim spisima vezano uz reputaciju Marije Magdalene kao bludnice, ali Rimokatolicka crkva nije službeno promijenila svoje stajalište o tome sve do 1969. godine. Do tog trenutka, ta je greška bila tako cvrsto ukorijenjena u Zapadnjackoj misli da se cini ne osobito vjerojatnim da de ikada biti oslobodena od mrlje seksualne nedolicnosti. Osobito je popularna glazba uvelike upotrebljavala sliku prostitutke pokajnice, a sve preko minimalne kolicinu rijeci — savršeno za medij sažet kao moderna pop pjesma. In a harlot's dress you wear the smile of a child ivith the faith of Marije Magdalene Yet you loash the feet of unworthy men
— ME'SHELL NDEGEOCELLO, "Marija Magdalena", Peace Beyond Passion, 1996. No, daleko od ogranicenosti samo na pop, Marija Magdalena, grimizna žena, je trajnost u stihovima pjesama citavoga žanra. Rock, R & B (Rvtham & Blues), rap, countrv, jazz pa cak i klasicna glazba
iskorištavaju njezin pogrešni identitet. Lenny Kravitz, Linda Daviš, Patty Larki, australski bend Redrum, škotski bend Franz Ferdinand te americki metal bend Perfect Circle spominju Mariju Magdalenu kao grešnicu, bilo izravno bilo referiranjem na lik istoga imena. A u pjesmi "The Girl You Think You See" s njezina neuspješna albuma Anticipation, Carly Simon nudi se da zadovolji nekoga, vjerojatno ljubavnika, time što de biti " Marija Magdalena". djevojke na filmu Medij filma omogudava umjetniku više vremena za karakterizaciju i nudi razloge za prodornu patinu. Jedan od razloga možemo pronadi u Ivanu 8. U toj prici iz evandelja, žena uhvadena u preljubnickom cinu dovedena je pred Isusa. Nadajudi se da de ga uhvatiti u kontradikciji, vlasti pitaju Isusa što da rade s njom bududi da zakon propisuje da zbog svog zlocina mora biti pogubljena. Isusov slavni odgovor da onaj, tko je bez grijeha baci prvi kamen, toj ženi spašava život. Kako nije ostao nitko tko bi je optužio, Isus kaže ženi da joj je oprošteno te da više ne griješi. NJEZINA PRICA DANAS Žena u tom prizoru nikada nije imenovana, ali je cesto povezuju s Marijom Magdalenom. Posljednje Kristovo iskušenje Martina Scorcesea prikazalo je Mariju Magdalenu (koju glumi Barbara Hershev) skrivajudi se u barbarskoj gomili prije nego što je stigao Isus. Cak i hit film Mela Gibsona iz 2004. godina, Pasija, poznat po svojoj biblijskoj tocnosti, prikazao je Mariju Magdalenu (Monica Belluci) kao ženu uhvadenu u preljubu. Potištenost P. J. Harvev, urbanog magdalenskog lika u filmu Hala Hartlevja iz 1998. godine, Book of Life (Knjiga o životu), opisuje olakšanje što ga je osjetila kada je Isus sprijecio njezino sigurno pogubljenje. Još je cešdi slucaj da je Marija Magdalena "prisiljena" preuzeti ulogu anonimne grešnice u Luki 7. Dok Isus objeduje s farizejem, žena upada i pocinje plakati nad njegovim nogama. Zatim ih suši svojom kosom i pomazuje ih skupom pomasti. Uvrijeden, farizej izjavljuje da ako je Isus zaista prorok, ne bi dopustio da ga takva žena — grešnica — dodiruje. No, Isus objavljuje da je ta žena pokazala vedu ljubav prema njemu od njegova domadina te proglašava da su njoj grijesi oprošteni "zato što je jako volje-la".Taj je dramatican prizor ponovljen, s varijacijama, u sva cetiri evandelja a ni u jednom od njih nije Marija Magdalena imenovana kao žena koja pomazuje Isusa. Ipak je cinjenica da je povezivana s ženom koja pomazuje Isusa, slucaj zamjene identiteta, koji je prati više od tisudu godina. Ta greška razjašnjava dramatiku filma. U mini-seriji Franca Zeffirellija Isus iz Nazareta iz 1977. godine, gruba Marija Magdalena Anne Bancroft uznemirila je publiku blagom vjerodostojnošdu što ju je unijela u prizor pomazanja. U novije je vrijeme Maria Grazia Cucinotta pokazala snažan dokaz
preobrazbe lika tijekom istog prizora u talijanskom filmu snimljenom za televiziju, Maria Magdalena (2002.). Obje su glumice prolile obilje suza što je još jedna popularna asocijacija na Mariju Magdalenu koja nam dolazi još iz srednjega vijeka. No, kako to da toliko mnogo umjetnika i pisaca još uvijek ignorira mogudnost da Marija Magdalena nije stvarno bila "posrnula žena"? Je li to zato što nisu niti culi za nešto drugo? Poput same Marije, tu je malo više vjerojatnosti nego što se vidi na prvi pogled. U gotovo cetrnaest stotina godina Marija Magdalena slavljena je kao pokajnica, kao žena koja je predstavljala otudenje i pomirenje s Bogom jer je odbacila svoj (pretpostavljeni) prošli život da bi slijedila Isusa. I još je uvijek važno shvadati spasenje kao dostižno za svakoga, bez obzira kako ozbiljan bio neciji grijeh. Mnogi ljudi gledaju na
legendarnu Mariju Magdalenu kao na jednu od nekolicine ljudi u evandeljima koji se doimaju istinski ljudskima. Ona je osoba s kojom se mnogi mogu identificirati: osoba koja je radila greške ali je na kraju dovela sebe na pravi put. Možda zbog tih razloga, unatoc teološkoj odluci da službeno (ali potiho) promijeni njezin identitet, njezina tradicionalna reputacija ostaje uvjerljiva ali i složena tema od interesa u popularnoj kulturi. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE MARIJA, PONOVNO IZMIŠLJENA U odredenim hibridnim perspektivama Marija Magdalena postaje nešto daleko vede a povremeno i daleko neobicnije. Godine 1999. pisac i redatelj Chris Carter (Dosjei X) uvukao je Mariju Magdalenu u svoju mracnu kriminalisticku dramu o natprirodnom, Millenium (Tisudljede). U epizodi naslovljenoj "Anamnesis" djevojka ima vizije o Djevici Mariji. Na kraju djevojka saznaje da je žena iz njezinih vizija zapravo Marija Magdalena te da je ona sama pripadnica drevne krvne loze potomaka Isusa i Marije Magdalene. Obdarena natprirodnim modima što je posljedica njezina osobita porijekla, ona otkriva da svakim njezinim korakom potajno upravljaju tajanstveni zaštitnici. Pisac horora (i bivši sjemeništarac) David Niall VVilson u svojoj knjizi iz 1999. godine This is My Blood (Ovo je moja krv) istražuje složene teme iskupljenja, dobra i zla i to smještanje Marije Magdalene, palog andela koji se pretvorio u vampira, u izmijenjenu pripovijetku o Isusovu životu. Ma koliko se to cinilo neobicnim, to nije jedini puta da se Marija Magdalena pojavljuje u kontekstu vampirizma. Nedavno objavljeni strip nazvan Magdalena što ga je izdao izdavac stripova Top Crow, ima ženske potomke Marije Magdalene koje ispunjavaju posebnu ulogu za Vatikan: ulogu natprirodne ratnice. U svakoj je generaciji djevojka iz te obitelji nazvana "Magdalena" i bori se protiv zala, ukljucujudi i vampire. Ta je serija tako popularna da se priprema i film Magdalena. I konacno, u kultnom komicnom filmu Jesus Christ, Vampire Hunter (Isus Krist, lovac na vampire), Marija Magdalena pojavljuje se kao strucnjakinja za borilacke vještine imenom Marija Magnum koja kasnije i sama postaje vampirica. Koliko duboko trebamo išcitavati iz pojavljivanja Marije Magdalene u fikciji povezanoj s vampirima? Možda ne trebamo gledati dalje od njezina nedavno priznatog statusa kao ocrnjene žene. U njezinu je pricu ugraden kao obilježje snažan osjedaj tragedije svojstvene njezinoj prici, shvadanje da je njezin status kao "posrnule" potpuno pogrešan. Imajudi na umu da je jedna od popularnijih tema u vampirskoj fikciji predodžba o "prokletom", nije potreban veliki intuitivni skok da se razumije zašto bi se Marija Magdalena, u ovom trenutku u povijesti, mogla pojaviti kao prva kandidatkinja za takvo prikazivanje. Umjesto da klone pod teretom takve klevete što je na nju nabacena, ona se pojavljuje u popularnoj kulturi s nadzemaljskom snagom a ponekad i s pravednickim gnjevom.
Kao takva, Marija Magdalena se sve cešde pojavljuje — s ili bez vampira — kao superjunakinja borilackih vještina. U velikom hitu iz 1999. godine, filmu Matrica, glavni ženski lik, Trinitv (koju glumi Carrie Ann Moss), ocito je inspiriran legendarnim identitetom Marije Magdalene kao Isusove ljubavne pažnje. Protkana u citavom svom opsegu kršdanskim, NJEZINA PRICA DANAS gnostickim i mitološkim referencijama, trilogija Matrica udovoljava želji da zapamtimo Mariju Magdalenu, kroz lik Trinitv, na onaj nacin na koji bismo voljeli razmišljati o samima sebi: nezavisnoj,
otpornoj, snažnoj i sposobnoj da vjeruje. Ne samo da njezina prisutnost filmu daje emocionalnu vjerodostojnost, nego Trinitv isto tako stavlja tamne naocale i probija se kroz loše decke zajedno sa spasiteljskom figurom u filmu, Neom. U stvari, u verziji uskrsnuda koju donosi Matrica, spasitelj nije sposoban prevariti smrt sam, nego ga snaga Trinitvne ljubavi, kao i njezina vjera u njega vradaju natrag u život. Preokredudi svaku bajku naglavce, ovoga je puta princeza ta koja princa budi svojim poljupcem. Ta najnovija prikazivanja Marije Magdalene možda najviše govore o našoj modernoj preokupaciji njome. Njezina sposobnost da inspirira ne završava s njezinom ulogom u evandeljima pa cak ni popularnim ponovnim pojavljivanjem legendi o njezinu vjencanju s Isusom. Ona je zamišljana na nacine potpuno nepovezane s njezinim tradicionalnim identitetima i uklopljena u nekonvencionalne umjetnosti. Više nije uplakana pokajnica ili predmet zadovoljenja seksualne želje; ona je snažna, razumna i samostalna žena. Sposobna je prinijeti svoju vlastitu žrtvu za dobrobit ostalih. Je li mogude da opcinjenost njezinim seksualnim nedjelima konacno slabi? Sljededa generacija umjetnika kao da priznaje da, poput Marije Magdalene, svatko ima svoje skrivene tajne. Cak i ako smo prisiljeni vidjeti daljnje referencije na egzoticnu prošlost Marije Magdalene, ipak se, u konacnici, postavlja druga vrsta pitanja. Neovisno o tome kakva je osoba bila, pitanje je kakva je osoba postala? Odgovori su iznenadujudi. DIO PO DIO Kako su Marija Magdalena, patrijarhat i grešna senzualnost utjecali na moj život i karijeru TORI AMOS* Tori Amos je medunarodno poznata pijanistica i kantautorica na koju su uvelike utjecale mitologija i religija. Ona je pohlepna ucenica Gnostickih evandelja a svoje je citanje istih upotrijebila da nadahne svoj hit album iz 2005. godine The Beekeeper. (Pcelarstvo je, kaže ona, izvor ženske inspiracije i osnaženja.) U središtu njezina vjerovanja i inspiracije stoji figura Marije Magdalene. Za Tori Amos, ona je muza, uciteljica, Izgubljena nevjesta, sveta prostitutka, simbol borbe protiv patrijarhata i u religiji i u politici te poticaj u njezinoj potrazi za "nacinom da dosegnemo orgazam te zadržimo svoju duhovnost netaknutom". Taj pokušaj ujedinjenja grijeha (engl. sinj i senzualnosti (engl. sensualitvj bio je i jest velik dio njezinog javnog imidža. Njezina je svjetska turneja s albumom The Beekeeper, na primjer, nazvana Original Sinsuality Tour (i preimenovana u Summer of Sin Tour u SAD-u). Isto je tako vezano s CD-om The Beekeeper objavila autobiografiju Tori Amos: Piece by Piece koju je jedan kriticar opisao kao "ne samo memoare zvijezde... više je poput duhovnog zemljovida napredovanja Amosove od pop djevojcure do poetske provokatorice". Sve to i više navedeno je u ovim ulomcima iz poglavlja u
njezinoj knjizi naslovljenog "Marija Magdalena: The Erotic Muse". "Isus je bio feminist, dušo." S devetnaest sam godina pogledala u svoju majku i razdraženo rekla, "Mama, nemam problema s Isusom, u redu? Uvijek sam voljela tog frajera — i još uvijek ga volim. Zar zaista misliš da bi Marija Magdalena podržavala zamisao o njima kao paru da nije bio za ženska prava i jednakost na radnom mjestu?"
"Da, dušo, shvadam sve to, dušo, no, cini se da zaista nosiš mnogo agresije kada je rijec o Crkvi?" "Prokleto si u pravu, mama." * Iz Tori Amos: Piece by Piece Tori Amos i Ann Powers, copyright © 2005. Objavljeno uz dopuštenje izdavaca Broadway Books, odjel Random House, Inc. NJEZINA PRICA DANAS "Molim te, ne koristi rijec prokleto, dušo." "U redu, mama. K vragu, jesam. No, gajim puno j—nog bijesa prema onim pasivno-agresivnim manipulatorima na vlasti koji sacinjavaju patrijarhat." "Tako je bolje, dušo. Artikuliraj pucanje brane, slamanje emocionalnih okova koji su sputavali žene stoljedima — iz svoje mlade feministicke perspektive. Iskoristi svoju glazbu da se pozabaviš slabostima patrijarhalne strukture koja u svom temelju ima zlodudne moralne mane." "A... ? Mama, je li ti dobro?" "Je li mi dobro? O, dušo, nisam se osjedala tako živom godinama. Hvala bogu da je tvoja generacija dorasla izazovu i da odgovara na njega." Na trenutak se cinilo da de moja majka zapjevati pjesmu "Sister, Suffragette" iz filma Mary Poppins. Krenulo joj je. "Kod moje vlastite kderi, kod kderi drugih majki po cijeloj zemlji, javit de se glad za znanjem. Da, to je nacin na koji demo poljuljati temelje patrijarhalne segregacije. Njihova segregacija srca od uma, djela od posljedica, muškarca od žene, snage od mašte i strasti od suosjedanja." "Stvarno, mama, nisam znala. Nisam imala pojma da je to još uvijek u tebi." I ona je okrenula glavu. Kada se ponovno okrenula prema meni, uhvatila me za ruku i prošaptala, "Svi to imamo u sebi, ali ti se glasovi mogu izgubiti i biti zakopani. Te misli što si ih upravo cula samo su bile uspavane u meni. I, dušo, spavaju u svima. Nemoj dopustiti nikome da ti kaže da su te misli mrtve. No, u dubokom su snu. Tvoja strast prema Magdaleni je elektricna. Zato te ne želim obeshrabriti kada kažem da vedina ljudi u Americi nije sasvim spremna otvoriti se Mariji Magdaleni onako kako si ti ucinila. No, budi oprezna." "Zašto? Što želiš redi?" "Budi oprezna. Budi spremna na opasnosti. Budi spremna na Magdalenine zlocince, budi spremna na njezine podle izdajnike. I, dušo, u vedini slucajeva... nede ni znati tko je ona ili što je ona. Neki hode,
ali mnogi nede." "Bilo to dobro ili zlo", držao bi mi propovijed moj otac, "ti si kdi kršdanske Crkve". I, znate što? To je vjerojatno najtocnija stvar koju je moj otac izgovorio u smislu tko sam kao njegova kdi i u smislu moga odnosa s kršdanskom Crkvom. Sjedam se razlicitih biskupa iz Metodisticke crkve, koji su dolazila na nedjeljne vecere moje majke i razglabali o Isusu. Slicno Pavlu, poznatom kao sv. Pavao, ti su biskupi propovijedali svoju vlastitu teologiju, u Isusovo ime. Oni su, sa svojim diplomama iz teologije, bili
ondje s mojim ocem — koji de kasnije obraniti svoj doktorat na Sveucilištu u Bostonu. Da, imali smo prilicno dobru skupinu koja je za stolom raspravljala o evandelja. Jesu li propovijedali Isusovu poruku o Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE spolnoj jednakosti? Ne. No, vjerojatno je najocitiji propust za mene bio kada su o Isusu govorili kao o Mladoženji. Dakle, ostanite sa mnom još trenutak. Budite sa mnom na nedjeljnoj veceri što se dogodila tada, davno, te poslušajte razmišljanje koje sam slušala. "O Isusu razmišljamo kao o Pastiru, a mi smo ovce." "O Isusu mislimo kao o Vinu, a mi smo loze." I svi — tuš, molim. Bilo mi je oko osam godini 1970. godine, dok je ovu posljednju izjavu izgovorio biskup — koji nije bio loš covjek, da napomenem: vrlo, vrlo dobar i ljubazan covjek. No, to što je bio dobar covjek ne znaci da je imao ikakvog pojma o cemu govori. Tako je objavio konacnu "istinu" u svojoj trilogiji: "I konacno, razmišljamo o Isusu kao o Mladoženji a o kršdanskoj Crkvi kao 0 nevjesti". Gut, hmm, hmm, gut. Tako su otišli moji slatki krumpiri, koje sam povratila s gorcinom. "Oprostite mi, gospodine". Uz gutljaje vode i snagom koja me poticala iznutra, pronašla sam svoj glas, pogledala tog vrlo religioznog covjeka 1 rekla, "Oprostite, ali što ste rekli kime se Isus oženio?". A biskup je pomalo izbezumljeno pogledao prema mom ocu a moj se otac ubacio u razgovor i odgovorio... moram redi ne toliko pokroviteljski, nego s onim staklenim pogledom "poznajem osobu svojega Isusa". Odgovorio je "Isusa vidimo kao Mladoženju koji je bio oženjen Crkvom", a i on i biskup kimali su glavama s poštovanjem. O, da, rekla sam, "ali, tko je bila Isusova nevjesta?". A moj je otac odgovorio "Vjerujemo da je kršdanska Crkva njegova nevjesta". "Dobro, a što je s Marijom Magdalenom?". Crkveni je voda izgledao kao da mu je pomalo neugodno, i ja sam znala da izazivam — no, nisam mogla stati. On i moj otac upustili su se u govor o tome kako je Marija Magdalena bila grešna žena, žena na zlu glasu koju je bog spasio i koju je blagoslovio naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist. Zatim je izblijedjela na pozadini kao da je bila samo jedna od brojnih Isusovih sljedbenika. Ono što su govorili pomalo me podsjetilo na sliku mlade žene koja pada u nesvijest zbog muških rock zvijezda što sam je vidjela. I zamrznutu sliku. Slikaj taj prizor. U tom sam trenutku shvatila da je moju Mariju umanjivao Patrijarhat. Shvatila sam da znam da je ona zaista bila izgubljena Nevjesta. A oni
su radili na tome, stvarno se trudedi, da me uvjere u drugo... Ma što sam shvatila te okrutne nedjelje davne 1970. godine, takoder sam spoznala da sam dio malobrojne manjine koja je vjerovala da je Magdalena bila sveti i važan dio emancipacije kršdanki. Rodena sam kao feministica, no toga sam dana znala da moram napraviti sljededi korak. Danas znam da je moje utjelovljenje citavo vrijeme bilo bliže Lisi Simpson nego bilo kome drugom. Odjednom sam shvatila da moram napraviti golemi korak dok sam u ustima imala okus ispovradanih, gorkih slatkih krumpira. Razumijem da je Magdalena još uvijek bila uglavnom u progonstvu — cak i dok su žene spaljivale svoje grudnjake po cijeloj NJEZINA PRICA DANAS zemlji, ja sam zapekla zamisao u svojoj glavi...
Što je sveta prostitutka? Što je senzualni duh? Misteriji žena su drevni i prethode Magdaleni za mnogo godina. Ona je bila netko tko je hodao i tko je uklopio svoja ucenja u svoje Bide... Kako ja to vidim, mnoga od Isusovih kljucnih ucenja što su otkrivena u mnogim svetim spisima pronadenim u Nag Hammadiju u središtu su imala ponovno ujedinjavanje aspekata ženstvenosti — mudrosti i svjesnosti, Sophije i Achamotha — u jedno na "Križu Svjetla". U tradicionalnom kršdanstvu lažne podjele daju nam dva lika: Djevicu Mariju i Magdalenu. Naravno, unutar psihe oni moraju biti spojeni a ne polarizirani da bi se kršdanka osjedala potpunom. Djevica Marija je ogoljena od svoje seksualnosti ali je zadržala svoju duhovnost; Magdalena je ogoljena od svoje duhovnosti ali je zadržala svoju seksualnost. Svaka mora imati svoju cjelovitost. To nazivam "ženidbom dviju Marija". Toliko je mnogo ljudi koji dolaze na moje nastupe s tom podjelom u sebi. Cini se da se o nekome ne može razmišljati kao o tipu Božanske majke te stedi poštovanje onih okolo ako ta osoba nije istodobno sveta prostitutka. Dijelimo i vladamo na najdubljim razinama, odstranjujudi svoje vlastito duhovno Bide od našeg fizickog Bida. Nije li to bolno? I sama sam to proživljavala u jednom trenutku. Da bih imala spolni odnos, morala sam preuzeti lik, jer nisam mogla biti ja koju poznajem i pogledati u zrcalo te izraziti sve razlicite stvari koje sam željela izraziti. U osnovi nisam znala kako "uciniti ono što sam upravo ucinila ispod pokrivaca" a zatim se okrenuti na drugu stranu, uzeti svoje naocale i knjige te otidi u knjižnicu kao ista osoba. Ja sam oba ta stvorenja; ona su jedna osoba, ali pokazalo se teškim sakupiti sve te dijelove i natjerati ih da žive zajedno kao jedno cjelovito Bide. I, naravno, vidim to stalno po svijetu — muškarci odlaze ljubavnici a zatim k ženi. A žena postaje kivna zato što njoj nije dopušteno da doživi ili izrazi tu ocito seksualnu stranu sebe, a onda i ljubavnica postaje osvetoljubiva zato što nema svoje Božice i Uskrse. Klavir je most koji razrješava te elemente. Glazba ima alkemijsku kvalitetu. A na klaviru postoji više od jednoga glasa. Imate dvije ruke. Jedna može svirati nebesku melodiju dok druga radi sasvim suprotno. Spajanje profanog i svetog, ili strastvenog i suosjedajnog, dogada se upravo ondje na tipkama. To ponovno spaja vezu prekinutu prije mnogo vremena. Toliko je srama oko unutarnje gladi strasti koja ponekad može biti osudena kao profana, no glazba može pridi njezinoj stvarnosti, onoj koja je sveta ali nije prekinuta ni odvojena. To je ono što svete prostitutke znace. Nazvane Hierodulae, te su svedenice boginje ljubavi — bilo da je zovemo Innana ili Ashera ili kako ved — te svete žene znale su kako preobraziti seksualno profano. Znam li kako su to cinile? Ne. No, ucili su me da te svete prostitutke nisu mogle Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
preobraziti ništa da su "uzele" ili postale seksualne projekcije muškarca u cijem su društvu bile. To bi znacilo da su imale gnosis kako uspostaviti ravnotežu svetog i profanog. Imale su razumijevanje seksualnosti koja živi u nesvjesnom, koje de, ako nije podrezano i hranjeno možda preuzeti vrt osobe te zagušiti svo raslinje. Pustoš. Igra gotova. Sljededi igrac. Ponekad, cini se, tražimo nešto izvan samih sebe zato što postoji odbacivanje dijela naše svjesnosti. Kod poduzimanja te podjele mogude su pogreške. Mnogo de ljudi redi da kanaliziraju Magdalenu, ali onda odvode sveto u podrucje profanog i ostave ga ondje. Ucili su me da kada radimo s arhetipovima moramo zapamtiti da se povezujete s biti mnogo starijom od nas, ciji karakter moramo poštivati. Mi
nismo ta stvorenja. Svatko od nas ima obrazac unutra. Možete vidjeti kada Afrodita radi kroz odredene ljude. Afrodizijak je ved sama cinjenica da udu u prostoriju. Osjedate taj miris u njima. A to nije nešto što možete nauciti. To je srž, to je unutra. I ne možete to razložiti niti prouciti uzorak krvi. No, ako to koristite a ne uklopite njegove pouke i ne preobrazite sebe onako kako to izvorni mitovi opisuju, to može postati prilicno destruktivna situacija. Glad strasti može postati prilicno ovisnicka i zloupotrebljiva. Trebalo mi je mnogo godina da to naucim. Ako krenete tim putem, morate definirati ulogu svete prostitutke. Ulazite u arenu u kojoj žene ne uzimaju projicirane slike što ih o njima imaju muškarci tijekom seksa. Tkogod muškarac želio misliti da žena jest, to uopde nije ono tko je sveta prostitutka ni za sekundu. One znaju tko su. I uklopile su to i posjeduju taj koncept u svojim tijelima, bez hipoteke koju treba platiti. One su vlasnice. One su morale obaviti posao da bi došle do tog vlasništva. Znam da danas ima žena koju su uzele naslove svete prostitutke te pokušavaju idi tim putem. No, ono o cemu govorimo pojavilo se u vrijeme kada te žene nisu nazivane prostitutkama: to su bile Hierodulae ili Svete žene. Njihova je uloga bila poštovana a one su za nju ucile cijeloga života. Bile su inicirane. Bilo je i ima mnogih drugih izvodacica koje su odgojili vrlo religiozni roditelji a onda kada mogu posjedovati tu bit i staviti je u svoju glazbu, njihova senzualno-seksualna osobina koju nisu mogle priznati i sudjelovati u stvarnom životu zapravo se materijalizira u glazbi. Kada bi itko znao da svjesno sudjelujete u senzualno-seksualnoj osobini, bili biste izopdeni. Smatrali bi vas grešnima. Elvis je proživio nešto poput toga, ako malo razmislimo. Pratite korijene americke pop kulture i prica je ondje. S Little Earthquakes pocela sam se suocavati i sukobljavati s podjelom izmedu Marija, i osobno i u širem smislu. Nastavila sam to proucavati tijekom Under the Pink phase. Mislim da je preuzimanje uloge gospode Boga ili ljubavnice Boga u pjesmi koju sam napisala a zove se "God" NJEZINA PRICA DANAS (engl. Bog — op. prev.) s Under the Pink phase bilo veliki korak za mene osobno u ponovnom ujedinjenju dviju Marija u mom Bidu. Pocela sam shvadati da su mi potrebni glasovi obje Marije da bih zadržala sidro za arhetip Božje gospode na mjestu a koji sam željela utjeloviti da bih mogla pjevati tu pjesmu. Postavit du sama sebi pitanje što su mi ga postavljali ostali ljudi tijekom godina: "Definiraj koji Bog, Tori? Koji je to Bog onaj Bog iz pjesme 'Bog'? Misliš li Bog, Bog? A moj je odgovor "Ovisi što pod Bog, Bog mislite?". U Gnostickim evandeljima Elaine Pagels piše, Prema Hipostazu iz Arhona, pronadenom u Nag Hammadiju, i majka i njezina kdi bunile su se kada je postao "bezobrazan, govoredi 'Ja sam onaj koji je Bog, i nema drugoga osim mene'... I glas je došao
odozgo iznad carstva apsolutne modi, izgovorivši 'Nisu u pravu, Samael' *što znaci "bog slijepih"]. I on je rekao 'Ako ijedna druga stvar postoji prije mene, neka se pojavi preda mnom!'. I odmah je Sophia ("Mudrost") ispružila svoj prst te u tu stvar unijela svjetlo te ju je slijedila dolje u podrucje kaosa... A on je ponovno rekao svojim potomcima 'Ja sam onaj koji je Bog svega'. A Život, kdi Mudrosti, povikala je obrativši mu se 'Ti si pogrešni Saklas!'"
Dakle, da odgovorim na vaše pitanje, to je Bog kojega spominjem u pjesmi "God". Ne mislim na Isusovog Božanskoga Oca nazvanog i "svetim Roditeljem, potpuno savršenim Predumišljajem, slikom Nevidljivoga, to jest, Ocem svega, kroz kojega je sve postalo, prvim Ljudskim bidem", ponovno citat iz Meyersa/ove?. U tom prijevodu Isus cesto spominje samoga sebe kao "Dijete ljudskog roda" Pcelinja je košnica, oblikovana od šesterokuta, bila temelj za vizualni dio The Beekepera. Kada je bilo jasno da radimo unutar strukture koja je napravljena od šest stranica, pocela sam dalje dijeliti album na šest segmenata. Širi podtekst The Beekeepera je vrt, iako se naša vizija "vrta Istocnog grijeha" preobrazila u "vrt Istocne Grešne senzualnosti". Naš je vrt sacinjen od "arhetipskih simbola za muško i za žensko, V kaležom i (oštricom)" (kako to spominje Starbirdova u svojoj knjizi Magdalene's Lost Legacy/Magdalenino Izgubljeno nasljede). Ona dalje kaže "To povezivanje ženstvenosti s pcelama bilo je poznato i štovano u davnim vremenima: svedenice boginje Artemide nazivane su melissae, a Demetra je nazivana "cistom Maticom". Na hebrejskom jeziku ime Deborah, jedne od velikih junakinja Starog Zavjeta, znaci 'matica'." Naš zvucni vrt za album The Beekeeper sastoji se od pustinjskog vrta, kamenitog vrta, vodnjaka, staklenika, eliksira i ljekovitih biljaka te ruža i trnja. Ondje se odvija prica o istocnoj grešnoj senzualnosti izmedu muškarca i žene. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE "Marvs of the Sea" ("Marije od mora") takoder je inspirirana Evandeljem po Mariji Magdaleni koje je prevedeno s koptskog s komentarom Jean-Yvesa Leloupa. To evandelje baca mnogo svjetla na odnose izmedu ucenika. Petrova zavist prema Mariji Magdaleni je ocita kada u tom evandelju Marija prepricava što ju je Isus (Ucitelj) naucio nasamo. Kada je završila, nakon što je Andrija (Petrov brat) izjavio da ne vjeruje kako je Ucitelj izgovorio te misli, " ...Petar je dodao: 'Kako je mogude da je Ucitelj govorio sa ženom na taj nacin, o tajnama za koje ni mi sami ne znamo? Moramo li promijeniti svoje obicaje i slušati tu ženu? Zar je zaista odabrao nju i nju pretpostavio nama?'" Nakon objašnjenja ovog citata Jean-Yvesa Leloupa, koje je proširilo moju percepciju istoga, Evandelje po Mariji nastavlja "Tada je Marija zaplakala i odgovorila mu: 'Brate Petre, kako to možeš pomisliti? Zar vjeruješ da je to samo moja mašta, da sam izmislila tu viziju? Ili zar vjeruješ da bih lagala o našem Ucitelju?'" U tom trenutku postaje savršeno jasno da je to žena koja jednostavno ne može pobijediti. Ne može pobijediti u povijesti jer je protjerana na svoj položaj prostitutke. Ne može pobijediti svoje suvremenike, od kojih su mnogi ucenici zato što su ispunjeni ljubomorom na njezinu intimnost s Ješuom ili Isusom (Uciteljem).
Odabrala sam istaknuti intimnost Isusa i Marije Magdalene u pjesmi "Marvs of the Sea". Bila sam djelomicno inspirirana da to ucinim citatom iz Evandelja po Filipu (59.9) koji navodim ovdje iz Leloupova uvoda u Evandelje po Mariji Magdaleni: "Kada je rijec o jedinstvenoj i osobitoj prirodi njegova odnosa s Marijom Magdalenom, Evandelje po Filipu insistira, na primjer, da je Marija osobita družica Isusova (koinonos)... "Gospodin je volio Mariju više od svih ostalih ucenika i cesto ju je ljubio u usta. Kada su ostali vidjeli koliko je volio Mariju, kazali su "Zašto nju voliš više nego što voliš nas?"' A Spasitelj je odgovorio ovako: "Kako je mogude da ne volim vas onoliko koliko volim nju?"
Odmah sam znala da je Marija Magdalena bila moja uciteljica. No, nisam mogla dodi do informacija niti sam poznavala put. Nisam znala kako da to ucinim. Pa onda bacate svoja pitanja u ono što se cini mirnim morem bez vizija i znate da ste glupi zato što more ne može biti bez vizije. Citavo vrijeme tražite znakove... ali, kako oni izgledaju? Pa ste opet ondje, izgovarajudi svoj tekst, tražedi sitne znakove. No, je li vam potreban rendgentski vid da biste ih uopde vidjeli? Pa, kao prvo, morala sam ponovno definirati klišejizirani oblik slobode za žene. Cula sam da žene koje snimaju pornografske filmove kažu da su oslobodene. To je njihovo pravo. Na neki nacin, to nije drukcije od nacina na koji sam pristupala seksualnosti na pocetku svoje karijere. No, kada je žena procišdena emocionalno ili fizicki, tada smo do grla u Profanom, a Svetoga nema nigdje NJEZINA PRICA DANAS u blizini. Cijela je senzualnost nestala. To je okrutnost modi u svom najokrutnijem obliku. Promaklo nam je ono što je najvažnije, sam smisao, koji je ekstaza, postajanje zajedno. Seks ili spolni odnos postaje nešto o jednoj osobi koja je subjektom modi neke druge osobe, a to je ono što je cesto i smisao religije. Nikada nisam sasvim shvatila je li seks u haremu religije ili je religija u haremu seksa. Zapitala sam se Postoji li nacin da doživim orgazam i zadržim svoju duhovnost netaknutom? Za mene je to orgazam svih orgazama, a to je, mislim, ono što proživljavam za vrijeme nastupa. Ne doslovce, nego u umjetnickom smislu. A ono što u konacnici želite jest doživjeti to kada se sjedinjujete sa svojim muškarcem ili svojim fizickim parom. Danas se osjedam kao da krocim stopama Mamice i Svete prostitutke. Cud no je to — zbog toga gdje živim, [moja kdi] Tash pohada kršdansku školu. Kudi dolazi s odredenim idejama o Bogu. Baš mi je neki dan rekla "Mamice, vjeruješ li ti u Boga?". A moj je odgovor bio pitanje koje sam joj postavila: "Misliš li na Boga onkraj Boga?". I znate li što sam ucinila? Rekla sam sama sebi "Pa, T, povuci se, ima samo tri i pol godine. To je tvoje stajalište, a ne nužno i njezino". Ona kaže da se želi moliti. I kada vidim da ono što Tash zaista želi raditi jest tek držati se za ruke i izraziti zahvalnost, kažem "Hajde, blagoslovimo sve". Pa to i cinimo. Ona se moli za apsolutno sve — pse, djecu, sirene, Boga, njegovu gospodu — doslovce za sve. Isto tako uplidemo i dragu Majku Zemlju; ona se moli i njoj. Ona shvada dijete Isusa i razumije da postoji Bog, ali shvada isto tako i da postoji Majka, koja de za nju, nadajmo se, biti dvije Marije ujedinjene. Bududi da dvije Marije nikada nisu bile podcinjene niti podijeljene u Tashinu bidu, onda ima smisla da su dvije Marije rodene udane u Tashinu malenom svijetu. Majka Zemlja je vladarica. Majka Zemlja je probudila svoje kderi. ŽELJENA TAJNA Kl LONGFELLOVV Marija Magdalena djeluje na ljude na svim krajevima kreativnoga spektra. Umjetnici je slikaju,
pjevaci pjevaju o njezinoj vjeri, njezinoj velikoj strasti, o njezinu okaljanu ugledu. I, naravno, pisci pišu o njoj. Samo je po sebi razumljivo da ona cini dobru fikcionalnu književnost. No, više od samog lika ili cak i muze, Marija Magdalena mnogima se cini nacinom da "stignu kudi". Ona je sredstvo ujedinjavanja kreativnog i duhovnog tako da zadovoljava oboje — za tvorca jednako kao i za njegovu ili njezinu ciljanu publiku. Ki Longfelloiv je jedna od takvih autora, cije iznimno detaljno istraživano i pripremljeno djelo, The Secret Magdalene (Tajna Magdalena), zamišlja Mariju kao stvarnu ženu, sa svim radostima i
žudenjima, ženu iznimne inteligencije pa cak i sa smislom za humor. Osim što je stvarna žena, Ki Longfellow iznosi hipotezu da je "Mariamme Magdale-eder" bila filozofkinja, uciteljica, prorocica i još više: ona je "shvadala sve", a to je spoznaja koja je u središtu gnostickoga ucenja. Spisateljica cijelog svog života, Ki Longfelloiv smatra da je tek kada je pocela pisati o Mariji Magdaleni zaista u potpunosti shvatila svoju umjetnost i sve njezine implikacije. Poput mnogih koji Magdalenu ugraduju u svoje kreativne projekte, postala je potpuno zaokupljena njome i od strane nje, osjedajudi njezine osjedaje i uživajudi u njezinoj mudrosti i rjecitosti dok je pisala. Kako nam ovdje sama kaže, njezino je iskustvo pisanja The Secret Magdalene postalo mnogo više od vježbe iz kreativne fikcije. Na mnogo joj je nacina osiguralo njezinu osobnu gnosis. Svoju sam prvu "knjigu" napisala u dobi od cetiri godine — citavih osam stranica i to ilustriranih. Dakle, mislim da mogu redi da sam provela citav svoj život brusedi svoj zanat. I, ozbiljno govoredi, isto tako mislim da sam se citav svoj život pripremala za pisanje The Secret Magdalene. Prije Magdalene, moji su romani bili strelice usmjerene na uobicajene mete: okus književnog uspjeha, možda i neka manja financijska dobit... barem dovoljna da zaradujem za život talentom što ga posjedujem. No, iako su me price što sam ih iznosila zanimale — cesto su me zabavljale, a ponekad bi me cak i uzbudivale — nisu mi bile drage. Tek kada sam otkrila, tajanstveno i neobjašnjivo, želju da osmislim svoju vlastitu verNJEZINA PRICA DANAS ziju o ženi zvanoj Marija Magdalena, prica je istinski proklijala iz dubine moga srca. A opet, nisam cak niti sigurna da sam napisala The Secret Magdalene. Ne sasvim. Glas Marije Magdalene (koju moje romaneskno ja naziva "Mariamme Magdal-eder") jest njezin. Naravno, svi romanopisci shvate da likovi o kojima pišu postepeno sami oživljavaju, djelujudi i govoredi onako kako možda njihov autor nije izvorno namjeravao. U The Secret Magdalene ipak se cinilo da su stvari otišle još malo dalje. Kroz mene kao da je protjecao neki osjedaj Magdalene, što se oblikovala na stranicama potpuno odjevena u caroliju, dostojanstvo i mudrost. Dan za danom, slušajudi njezin jedinstveni glas koji mi je mirno govorio u mojoj glavi kako, knjiga je oživljavala. Pocela sam se radovati našoj dnevnoj "konverzaciji". Pocela me iznenadivati. Pocela je govoriti neocekivane stvari tako prekrasno i tako jednostavno, da sam cesto zastajala s pisanjem samo da bih okusila ono što je nastajalo na mom platnu. Postala je više od zamisli što je dobila svoj glas: osjedala sam ju. Osjedala sam sanjarenje kad i ona, doživljavala vrtoglavicu kad i ona, gorjela sam od znatiželje zajedno s njom, strahovala kad i ona. Pocela sam joj se diviti. Postala je moja muza. Njezin duh, njezina inteligencija,
njezino opsežno ucenje, njezin izniman manjak taštine, njezina blesavost ponekad, njezin ocaj i njezino beznade, i konacno, njezina velika srcanost dok je živjela životom kakav bi malo ljudi moglo izdržati. U jednom trenutku, nisam sigurna kada, shvatila sam da me odabrala, jer ja to zasigurno nisam stvorila. Nikada nisam osjedala da je dajem kao poklon svijetu, nego više kao da je ona sebe davala kao poklon meni. Danas zaista mislim da sve što sam ikada napravila — svi tekstovi, sva putovanja, duge godine ucenja, svi važni ljudi u mom životu — cini carobne komponente krajnjeg razloga mojeg umjetnickog postojanja kao Ki Longfellovv: napisati The Secret Magdalene.
Dopustite mi da objasnim što mislim pod "dubinom svoga srca". Kao mlada djevojka doživjela sam trenutak gnosisa. Spontan, naizgled netra-žen... ali, dogodio se. Toliko mnogo stvari može izazvati iznenadni slom. U mojem je slucaju to bila ljepota, osjedaj ljepote što je projurio mojim mislima i svim mojim osjetilima, otvarajudi me blaženstvu savršenog, sigurnog i sasvim brižnog kozmosa. I nikada se nisam "oporavila". Prije tog trenutka, imala sam najave i shvadala sam Tennvsonov više nego uzbudljiv stih "...but trailing clouds of glory do ive come". Plovila sam u malenim arkama strahopoštovanja. Nakon tog trenutka više nisam bila ista kao prije. Ne kažem da sam izgubila razum ili da sam izgubila svoj osjedaj same sebe. A sasvim sigurno ne tvrdim da sam postala savršena, pa cak ni bolja. Samo tvrdim da sam dobila duhovnu perspektivu koja mi omogudava do današnjeg dana da pronalazim veselje, pa cak i utjehu, u onome što se cini da jest, ali nije obicna "stvarnost". U stvarnosti nema Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE ništa obicno. Gnosis je nazivana mnogim nazivima: tihim opijanjem, kozmickom svijesti, božjim vidom. William Blake nazvao ju je "Jeruzalemom". Walt VVhitman "tijelom elektricnim". Prema Emily Dickenson nazivana je... pa, prema Emily, onoliko naziva koliko je pjesama napisala, ali, uglavnom, mislim "vjecnošdu". A kada je rijec o Isusu, on ju je nazivao "Kraljevstvom božjim". Nitko nije izgubljen i nitko nema potrebe da bude naden. Upravo je gnosis ono što je izgubljeno i ono što treba biti pronadeno. Ja sam pripovjedacica koja je do odredene mjere usavršila svoje umijede. Kao pripovjedacica nisam mogla niti zamisliti bolji nacin ponovnog otkrivanja "Jeruzalema" nego kroz Mariju Magdalenu, onu koju Gnosticka evandelja nazivaju "Ženom koja je sve shvadala". No, najprije sam je morala pronadi te ukloniti pobožnu boju od sedam stotina godina s njezina tužna lica. To je trajalo sedam godina. Magdalenina je prica stara, ona koju su prepricavali prvi gnostici, a prije njih Egipdani a još prije njih Sumerani. Poput svih velikih prica, i ova postavlja vjecna pitanja. "Tko smo?", "Zašto smo ovdje?", "Gdje je ovdje?" i "Što se s nama dogada nakon smrti?". To su zasigurno prva pitanja što su ih postavljali upravo prvi ljudi gledajudi u drevne zvijezde. Zato što je Magdalenina prica univerzalna prica o usmjeravajudim mitovima o našim životima, satkala sam pricu o Sophiji, koja je Mudrost, iz i u pricama Sinoptickog evandelja, uvijek tražedi nacin da dopusti mojoj Mariamne da govori. A iznad i ispod iste svuda oko Magdalenina glasa ispricana je i moja prica. U mladoj Mariamne ima i velik dio mene, mojega mladenackog zanosa za filozofiju i misterije. Kada Mariamne i njezina prijateljica iz djetinjstva Saloma iznenade same sebe stvarnom carolijom i svojim urodenim psihickim sposobnostima dok se igraju s carolijama i napicima, one
iskazuju dio mojega iskustva te zadovoljavaju moju ljubav prema misteriji i magiji. Kada se utrkuju kroz veliku Aleksandrijsku knjižnicu, i ja trcim s njima. Kada se Mariamne duri zbog sitnica, uživa u nekoj tek naucenoj stvari, kad ocajava nad svrhom, raspravlja o filozofskom konceptu s nekim kao što je Filon, užasnuta je covjekom koji je zaustavio Legije, osjeda ljubomoru kada Isus razgovara s ženom kod bunara, to su isto tako i moji trenuci. Ni jedan pisac ne ostavlja samoga sebe izvan svoga djela. To je nemogude.
A što se tice stvarnog života prave Mariamne, možda je bila i ucinila mnogo više nego što danas možemo i zamisliti. Nisu sve žene bile vezane za muškarce. Nisu sve žene bile siromašne i izrabljivane. Lako je mogude da je Marija Magdalena bila bogata a do svojega je blaga mogla dodi na citav niz nacina. Ako je bila bogata, lako je mogude da je bila nezavisna. Isto tako nije imala potrebe da bude svedenica reda da bi bila obrazovana. NJEZINA PRICA DANAS Knjige u formi svitaka bile su dostupne onima koji su ih mogli kupiti. U njezino je vrijeme bilo mnogo imudnih žena, mnogo žena iznimno inteligentnih a neke od njih odlucile su putovati s prorocima i svetim ljudima i brinuti za njih, baš kao i ostali njihovi sljedbenici. Nije nužno da je Magdalena bila udata za Isusa ako mu je služila u takvoj ulozi. Ali, da, mogla je biti njegova supruga. Ili je možda bila najmudrija od svih njegovih ucenika. Mogla je isto tako biti i njegova uciteljica. Ako kopate dovoljno duboko, bilo je mnogo izvanrednih žena skrivenih iza slavnih muškaraca. Mnogo je razloga zbog kojih sam odabrala Mariju Magdalenu prikazati i kao ženu i kao muškarca u The Secret Magdalene. Ucinila sam isto i sa Salomom. Okolnosti i tajnost zahtijevale su od njih da se pre-rušavaju u muškarce. Tako su se mogle slobodno kretati medu muškim "kolegama" kao jednaki/e protagonisti/ice. Živedi životom muškaraca navelo ih je da shvate što znaci biti drugi spol tako da svaki spol može rasti u emocionalnoj mudrosti. Pretpostavka da uloga muškarca isto tako simbolizira prastaru misao da molitelj mora postati muško da bi cuo ucenje. Dok je muško, Marija Magdalena poznata je pod imenom Ivan. Kada je žena, ona može poducavati Isusa, ili Jošuu kako bi ga nazivali, svoje vlastite emocionalne lekcije. Kada joj je dopušteno da bude žensko, Mariamne Magdal-eder mogla se povezivati s njim na seksualni nacin a u isto vrijeme stajati pred njim kao jednaka nakon što ju je prihvatio kao "muškarca" — što znaci sposobnu razumjeti. Saloma je možda putovala s Ivanom Krstiteljem kao Šimun, a možda je postala i njegovom omiljenom ucenicom. I, konacno, obje su ponekad žene a ponekad muškarci kako bi promicale jednostavnu misao da su svi ljudi i muško i žensko te da ni jedno nema prevlast nad drugim. The Secret Magdalene jest moje videnje midrasha, novog mita dobivenog od staroga ali koji je ipak citav potaknut izvanrednim glasom Magdalene koja je moja Magdalena, a možda uvelike svoja Magdalena, ona koja je otkrivena u nedavno pronadenim drevnim tekstovima. Odustala sam od borbe s tim problemom. Ostavljam ga na ulazu u Kreativnost. Kada prodemo kroz ta vrata, više nije važno tko što kome prica... to je samo prica, to je umjetnost, to je spoznaja. Važno je djelo. Tijekom dugih godina što sam ih provela istražujudi Isusa Krista i Mariju Magdalenu, da ne spominjem njihova vremena (gotovo svi suradnici u knjizi što je sada držite u rukama okretali su se na neki nacin The Secret Magdalene), otkrila sam dojmljive usporedbe izmedu tradicija misterija mnogih drevnih kultura i svog osobnog iskustva gnosis. To je bilo otkride koje me šokiralo i pricu o Magdaleni
pretvorilo u univerzalni mit, simbol potrage za smislom što nam je svima zajednicka. No, kada sam procitala Gnosticka evandelja pronadena u egipatskom selu Nag Hammadi, bila sam potpuno zaprepaštena. Ono što sam nasludivaDan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE la, Marija Magdalena je znala mnogo prije mene. Ono što želim redi u The Secret Magdalene, ona je ved rekla. Upravo sam iz tih tajnih starih rukopisa saznala da su je nazivala "Ženom koja je sve
shvadala". Dok sam sjedila nad svojim knjigama, radovima i kompjuterskim programom za pisanje, pjevušila sam zbog tog otkrida. Marija Magdalena, u nekom obliku, na neki nacin, obradala mi se... kao što se, bez sumnje, obrada svakome tko je voljan poslušati je. Zajedno s tim, nadam se da sam u glasu Marije Magdalene pronašla nacin da pomognem uskrsnuti nacelo ženstvenosti u ljudskom djelovanju, a što je još važnije, u duhovnom smislu, ponovnu uspostavu nacela boginje, kako je obicno bilo shvadeno i prihvadeno u drevnim vremenima. Ponavljam još jednom, susret Mariamne i Isusa u The Secret Magdalene zahtijevao je od nje da preuzme krinku muškarca, Ivana nižeg, ili Ivana, ucenika kojega je Isus volio, zato što se u židovskoj kulturi onoga vremena žena inace nikada ne bi našla u privatnom društvu muškarca s kojim nije u rodbinskim odnosima. U tom smislu, dakle, snaga nacela ženstvenosti morala je Isusu biti otkrivena i to uz pomod Ivana/Mariamne. Slicno tome, moj roman, mislim, služi da bi izmamio naše shvadanje uzajamne povezanosti snaga ženstvenosti i muškosti što se spajaju da bi stvorile cjelovitu istinu. Istinu o Bogu, ili Izvoru, kao našem unutarnjem urodenom pravu, i nacelu ženstvenosti kao izlijevanju izvora u kreativnoj igri prirode. Tijekom mnogih stoljeda Isus je postao Bogom, ali je Magdalena postala "posrnula žena". Kako se približavamo pocetku novoga tisudljeda, ona je postala takoder, i to ne samo u popularnoj fikcionalnoj književnosti, "Sveti Gral". Više od boginje i mudre žene, ona je uzdignuta do razine spasiteljice, jednake Isusu. Pod time mislim da je poput Isusa Marija Magdalena u opasnosti da postane više od ljudskog bida a time i više od svoji vlastitih modi koje može podijeliti u svojem shvadanju što je gnosis ili "spoznavanju Svega". Baš kao što Isusa ne bi smatrali Bogom nego bi nas potaknuo da "spoznamo" boga u nama samima, ona je proživjela citav svoj život ne zato da bi bila nazvana Boginjom, nego zato da bismo mogli ciniti ono stoje ona cinila. Na kraju krajeva, cini se da sam napisala The Secret Magdalene u nastojanju da odvratim tu opasnost. Marija Magdalena spoznaje Sve. Ono što je ona spoznala, možemo spoznati svi. Mora postojati razlog zbog kojega mi se obratila, baš kao što se obrada ovoj ili onoj osobi. U našim razgovorima bilo je zaista jasno da je željela poducavati. Sve što sam ucinila jest da sam pomogla na jedini nacin na koji sam mogla. Poslušala sam je. MARIJA MAGDALENA SUPERZVIJEZDA KATHLEEN MCGOVVAN Prica Kathleen McGoivan ima onu vrstu zakljucka o kojima vedina pisaca može samo sanjati. Nakon više od dva desetljeda koje je provela istražujudi i pišudi svoju trilogiju The Magdalene Line, Kathleen McGozvan pocela je proces potrage za agentom, lako je interesa bilo, nije bilo ugovora o izdavanju na vidiku te je na kraju odlucila sama objavit prvi dio trilogije, The Expected One, u ožujku 2004. godine. Knjiga je gotovo trenutacno privukla pozornost. Završila je u rukama poznatog književnog agenta
što je McGoivanovoj priskrbilo ugovor vrijedan milijun dolara s nakladnikom Simon & Schuster. U meduvremenu, njezina prva verzija knjige koju je izdala u vlastitoj nakladi na eBayu postiže cijenu od 100 dolara. Brojni romani kojima je u središtu vizija Marije Magdalene njihovih autora, objavljeni su u proteklih dvadeset godina. Roman Kathleen McGoivan mogao bi postati najpoznatiji i najcitaniji — djelomicno zbog njezina talenta kao spisateljice, djelomicno zbog njezine osobne price a djelomicno i zahvaljujudi
ovom osobitom trenutku u kojemu ljudi po cijelom svijetu, ljudi razlicitih vjera, pokazuju novo zanimanje za taj povijesni lik o kojemu znamo tako malo a zamišljamo tako mnogo. Za Kathleen McGoivan, koja u svoje slobodno vrijeme radi na filmskoj i televizijskoj verziji svoje knjige i svoje osobne price, sva ta novopro-nadena pozornost samo je vrh ledene sante. Njezin odnos s Marijom Magdalenom, koji je zapoceo kada je imala deset godina, nije samo prica o slavi i bogatstvu. Rijec je o hrabrosti, upornosti, vjeri — i uvodenju osjedaja milosti, ravnoteže i istine u svijet. Njezine su knjige, vjeruje ona, na kraju krajeva, njezin doprinos toj potrazi. U ovom zanimljivom eseju napisanom posebno za ovu knjigu, McGoivanova pripovijeda pricu o tome kako ju je Marija Magdalena "uhvatila" kada je imala deset godina i kako je, nakon što je radila kao novinarka u Belfastu, "slijedila svoje srce" u potrazi za usmenim tradicijama o Mariji Magdaleni u Francuskoj i drugdje po Europi. Krivim Andrevva Llovda VVebbera i Tima Ricea. Oni su sve zapoceli. Kada sam imala deset godina, moja moderna i napredna majka spakirala je moju stariju bradu i mene u karavan Ford Falcon te se uputila da Dan Burstein: TAJNE MARiJE MAGDALENE pogledamo filmsku verziju Isusa Krista Superstara u našem lokalnom kinu. Za sve nas to je bila ljubav na prvi pogled. Na povratku kudi stali smo u trgovini ploca i kupili plocu s glazbom iz filma — skupi dvostruki album koji je u to vrijeme bio malo iznad naše kupovne modi, ali nas troje toliko smo moljakali dok majka konacno nije popustila. Tog ljeta smo doslovce izlizali te ploce puštajudi ih na našem prijenosnom gramofonu. Odigrali smo citavu dramu od pocetka do kraja pjevajudi zajedno s plocama i plešudi na terasi pred kudom. Taj se ritual ponavljao doslovce svakoga dana barem mjesec dana. Decki su podijelili glavne uloge i svadali su se oko toga tko de igrati Isusa i Judu, a zato što sam bila jedina djevojcica a postojao je samo jedan ženski lik, ta je uloga bila iskljucivo moja. Zvali smo to ljetom superstara i svaki sam dan u srpnju provodila u svojoj desetoj godini života odigravajudi odanost Marije Magdalene Isusu omotana u crveni ponco moje majke. Do današnjeg dana odlicno glumim Yvonne Elliman pjevajudi "I Don't Knovv How to Love Him". U toj ranoj dobi, nikako nisam mogla znati kakva se vrsta mentalnog i duhovnog temelja oblikuje u mojoj svijesti tog ljeta superstara. Došavši do kasnih tinejdžerskih godina, razvila sam se iz mlade studentice novinarstva u spisateljicu i aktivisticu punu idealizma. Preselila sam se u Europu i zaronila u nemirnu politiku Sjeverne Irske tijekom osamdesetih godina. Upravo sam tijekom tog razdoblja razvila sve skepticniju perspektivu na zabilježenu, a time i prihvadenu, povijest. Kao svjedokinja dramaticnih a cesto i nasilnih dogadaja,
shvatila sam da u svakoj pojedinoj okolnosti zabilježene verzije nije bilo baš nikakve slicnosti s onim što se dogadalo pred mojim ocima. Prepricavanje tih dogadaja u medijima cesto mi je bilo neprepoznatljivo: te su zabilježene verzije bile napisane kroz slojeve politickih, društvenih i osobnih predrasuda. Moj mladenacki idealizam slomio se dok sam shvadala da je "istina" zauvijek izgubljena. Ili nije bila? Pocela sam osjedati okupirajudu obavezu da propitujem povijest. Sa svime što sam otkrila, shvatila sam da sam sada na rubu oštrice potencijalno radikalne perspektive —¦ da u osnovi ne vjerujem nicemu što je zapisano kao povijesni dokaz!
Kamo me to, dakle, dovelo? Bila sam povjesnicarka koja više nije vjerovala, novinarka koja je vjerovala da nema pouzdanih izvora što su mi bili dostupni u knjižnicama ili na mikrofilmovima. Gdje bih mogla pronadi odgovore koje sam tražile? Obiteljska povijest prepricavanja prica kroz moju irsku lozu po majci dovela me do konacnog odgovora: folklora. To zvuci kao fantastican i nedužan svijet, ali to je modna i izrazito izdržljiva tradicija, stara koliko i samo covjecanstvo. Moje vlastito iskustvo u Irskoj osnažilo je moje izrazito uvjerenje u važnost usmenih i kulturnih tradicija koje sacinjavaju folklor i zašto su tako cesto najbogatiji izvor razumijevanja koje imamo NJEZINA PRICA DANAS o ljudskom iskustvu. Tijekom dana što sam ih provela u Belfastu, intervjuirala sam pripadnike tajnih politickih društava i clanova podzemnih paravojnih skupina. Najvrednija saznanja uvijek su dolazile iz prica koje su bile povezane od strane insajdera, izvještaji iz prve ruke što ukljucuju detalje o dogadajima i tradicijama koje su prenošene s oca na sina, s majke na kdi, sve do kada seže ljudsko sjedanje. Nijedan od tih podataka ne može se pronadi nigdje u tiskanim dokazima. Cuva se iskljucivo u glavama lokalnih stanovnika, iz razloga ne manje velikih od onih života i smrti. Ti lokalizirani dogadaji na ulicama Belfasta postali su moj mikrokoz-mos. Ako su bili stalno preoblikovani i mijenjani u vodedem tisku, što je znacilo kada taj koncept primijenimo na makrokozmos svjetske povijesti? Ne bi li sklonost manipuliranju istinom postajala sve veda i apsolutnija dok gledamo dalje unatrag u povijest, do vremena kada su samo oni vrlo bogati, izrazito obrazovani i politicki pobjednici mogli zabilježiti dogadaKao žena, željela sam tu ideju odvesti još jedan korak dalje. Od osvita pisanih dokaza, golemu vedinu materijala što ih znanstvenici smatraju znanstveno prihvatljivima stvorili su muškarci odredenog društvenog i politickog statusa. Vjerujemo u istinitost dokumenata jednostavno zato što mogu biti "potvrdeni" za odredeno vremensko razdoblje. No, datiranje tinte i papira metodom ugljika ne može nam redi ništa o perspektivi ili potencijalnom planu ljudske ruke koja je te rijeci stavila na papir. Rijetko uzimamo u obzir cinjenicu da su bili zapisani za mracnijih vremena kada su žene imale lošiji status od stoke ili se cak vjerovalo da uopde nemaju dušu! Koliko je velicanstvenih prica za nas izgubljeno zato što žene koje su se u njima pojavljivale nisu smatrane dovoljno važnima, pa cak ni dovoljno ljudskima, da bi zavredivale spomen? Koliko je žena u potpunosti ukonjeno iz povijesti? Zatim postoje i one žene koje su bile toliko modne i važne u svjetskim vladama da ih nije mogude zanemariti. Mnoge koji su pronašle svoje mjesto u povijesnim knjigama zapamdene su kao zloglasne zlocinke — preljubnice, spletkarice, prevarantice, pa cak i ubojice. Jesu li te karakterizacije pravedne ili su koristili politicku propagandu da bi oduzeli vjerodostojnost ženama koje su se usudile pokazati svoju inteligencije i snagu? Naoružana tim pitanjima i svojim rastudim osjedajem nepovjerenja prema onome što je znanstveno prihvadeno kao povijesni dokaz, odlucila sam istražiti i napisati knjigu o
ozloglašenim ženama. Nazvala sam je Maligned and Misunderstood te sam pocela raditi s nekima od naj-zloglasnijih dama u povijesti, ukljucujudi i Mariju Antoanetu i Lucreziju Borgiju. Bila je to tek jedna od vremenskih podudarnosti koja de promijeniti moj život: kada sam 1993. godine napisala knjigu, povratak na scenu rock-opere Isus Krist Superstar stigao je u Los Angeles. Jednostavno
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE sam morala vidjeti tu predstavu osobno, ali u to sam vrijeme vjerovala da je to samo cin tople nostalgije. Kada je glumica koja je glumila Mariju Magdalenu zakoracila na pozornicu i ja sam pjevala rijeci koje sam tako dobro znala iz djetinjstva, shvatila sam da sam na nekoj podsvjesnoj razini bila spremna razumjeti njezinu pricu nekih dvadeset godina ranije. Kao odrasla žena, odjednom sam bila preplavljena snagom i važnošdu Marijina nasljeda. Je li mogude da je zaista bila toliko bliža Isusu, više od bilo kojeg drugog ucenika? A ipak povijest cuva njezino nasljede kao ono prostitutke i posrnule žene? Pocela sam vjerovati u to. Odlucila sam stedi vedu svijest o toj zagonetki Novog Zavjeta u smislu njezine važnosti kao Kristove sljedbenice. Znala sam da su reforme 2. vatikanskog koncila ucinile odredeni napor da isprave nepravdu Magdalenine ocrnjene reputacije kako ju je prvo oblikovao papa Grgur Veliki u šestom stoljedu s onom neimenovane grešnice. To je bila moja polazišna tocka. No, otkrila sam da je objašnjenje Crkve, možda i dobronamjerno, bilo manje ucinkovito od opoziva na dnu stranice trideset i osam za pricu koja je mnogo godina bila na naslovnim stranicama. Moja je namjera postala uklopiti pricu Marije Magdalene kao jednu od mnogih u kontekstu citavog opusa koji ima raspon od dvadeset stoljeda. No, Marija Magdalena imala je za mene drukcije planove, i pocela ih je obznanjivati nezaustavljivom silom. Slijedom toga, proganjao me niz ponovljenih snova u kojima su se pojavljivali isprepleteni životi Marije Magdalene i Isusa. Neobjašnjive i cesto natprirodne pojave dovele su me do istraživackih smjernica što su me odvele na cetiri kontinenta. Dok sam pokazivala svoju marljivost i citala svaki povijesni i znanstveni izvještaj do kojega sam mogla dodi, vedina istih bila je razocaravajuda. Postavljali su više pitanja nego što su davali odgovora te sam samo željela više. Slijedila sam svoje srce i glavu dok sam proucavala druge putove istraživanja koji me nikada nisu iznevjerili — usmenu tradiciju. Moje zanimanje za Marijin folklor pretvorilo se u opsesiju dok sam doživljavala fascinantne kulturne tradicije što su ocuvane s ljubavlju i žestokom strašdu po citavoj zapadnoj Europi. Pozvana sam u unutrašnje svetište tajnih društava i upoznala sam cuvare informacija tako svetih da me i dan danas potpuno iznenaduje da oni, kao i informacije što ih cuvaju, postoje — a to cine ved dvije tisude godine. Folklor i tradicije Europe isto su tako pružale nova saznanja u neke od tajni Marije, one koje nikada nisu razjašnjene ni na koji nacin koji bih smatrala prihvatljivim kroz tradicionalnu znanost. Bogata i prekrasna inacica životne price Marija Magdalene otkrivena mi je, ona koja ju prikazuje ocito i jasno ne kao samo "apostolicu apostola" nego kao ne manje od dinasticke kraljice i zakonite i voljene supruge Isusa Krista. Svim srcem vjerujem da Marija Magdalena nije samo voda rane Crkve, nego osoba kojoj je Isus povjerio svoju svetu misiju. Pripovijedam tu pricu u cjelini, NJEZINA PRICA DANAS
jednako kao i pricu o svom osobnom putovanju do spoznaje u svom na cinjenicama utemeljenom romanu The Expected One. Osim toga, postoji citavo pronadeno blago informacija za onu osobu koja je u potrazi za duhovnim, vedina napisana u razdoblju izmedu drugog i cetvrtog stoljeda, a koje nisu ukljucene u tradicionalni kanon Crkve. Tisude stranica materijala ceka da bude otkriveno: alternativna evandelja, Djela
apostolska i razliciti tekstovi koji otkrivaju detalje i saznanja o životu i vremenu Isusa Krista a koji de biti potpuno novi citateljima što nikada prije nisu pogledali dalje od cetvorice evandelista. Smatram da proucavanje svih tih materijala, ukljucujudi i folklor i tradiciju Europe i Bliskog Istoka, s otvorenim srcem i glavom, mogu sagraditi most svjetla i razumijevanja medu brojnim podjelama kršdanstva pa i šire od toga. Fascinantne detalje o vjerovanju u važnost Marije Magdalene možemo pronadi u velicanstvenoj umjetnosti renesanse i kasnije, jer su je veliki slikari opetovano slikali. Vedina žena na Botticellijevim alegorijskim slikama — poput trudnih božica u središtu Primavere i ljupke žene u školjki iz Rodenja Venere — zapravo su prikazi Marije Magdalene. Ta je Marija muza mnogim drugim umjetnicima, medu kojima su i Ghirlandaio, El Greco, Poussin pa cak i Salvador Dali. Možemo je pronadi u bajkama, djecjim pjesmicama ("Mary had a little lamb... ) i starim trubadurskim pjesmama napisanim u cast toj najkreposnijoj i tužno nedodirljivoj dami. Po mnogim je stvarima moderna rock-opera Isus Krist Superstar nova vrsta usmene tradicije — umjetnicko sredstvo pripovijedanja važne price uz pomod strasti i snage glazbe. U stvari, otada sam upoznala stotine obožavatelja mjuzikla VVebbera i Ricea koji snazi glazbe pripisuju zaslugu za to što ih je pretvorila u pobožne kršdane! I dok prikazi Marije Magdalene u modernim djelima održavaju nesretnu predodžbu o njoj kao o prostitutki, ja ih smatram zaslužnima jer ju prikazuju kao ženu ustrajne vjere i milosti. Ima elemenata price o Mariji Magdaleni kako je ja pripovijedam koji ne mogu biti potvrdeni uz pomod nekih lako prihvatljive znanstvenih izvora. Oni postoje kao usmene tradicije i sacuvani su u iznimno zaštidenim uvjetima od strane onih koji su se stoljedima bojali posljedica. Moje vlastito iskustvo iz godina provedenih u Belfastu pomoglo mi je da shvatim mentalitet kulture koja svoja vjerovanja ne zapisuje jer bi tako nešto samo dovelo do progona, hapšenja pa cak i smrti. Drevni sljedbenici Marije Magdalene, poznati kao katari, živjeli su u strahu od takve odmazde i to s pravom: proganjala ih je srednjovjekovna Crkva, okrutno ih je mucila i ubijala na najstrašnije nacine. Više od milijun ljudi masakrirano je na jugu Francuske zbog svojih "heretickih" vjerovanja u ulogu Marije Magdalene kao Isusove supruge a, slijedom toga, i istinske duhovne utemeljiteljice kršdanstva u Zapadnom svijetu. Katari su na nezamislivo težak nacin naucili da je jedini nacin da opstanu taj da svoje Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE znanje zadrže za sebe a svoje tradicije pomno cuvaju kao zaštidene i tajne. Takve su ostale i do današnjeg dana, kada tajna društva tiho cuvaju cistu vjeru svojih ljudi — Isusova ucenja koja je u Europu donijela njegova duhovna partnerica. Kroz godine koje sam posvetila istraživanju, raspravljala sam, propitivala, dokazivala pa cak i popuštala u mnogim pitanjima sa svedenicima i vjernicima više vjera. Sretna sam što imam prijatelje i suradnike iz mnogih podrucja duhovnosti, ukljucujudi i katolicke svedenike, luteranske
dušobrižnike, gnosticke prakticare i poganske svedenice. U Izraelu sam upoznala židovske znanstvenike i mistike, jednako kao i pravoslavne gvardijane svetih kršdanskih mjesta. Moj je otac baptist, moj je suprug pobožni katolik, a moja majka potomak prastarih irskih tradicija štovanja boginje i prirode. Svi su ovi pojedinci dio mozaika mog sustava vjerovanja. Unatoc tisudama razlika u njihovim filozofijama, svaki od ovih ljudi blagoslovio me istim darom: sposobnošdu da razmjenjujem ideje i ulazim u dijalog slobodno i bez bijesa.
A to je, za mene, bit price o Mariji Magdaleni. Ona me naucila toliko toga o hrabrosti, ustrajnosti i vjeri tijekom godina istraživanja. Saznala sam da je Marijina poruka poruka ljubavi, tolerancije, opraštanja i osobne odgovornosti. To je poruka jedinstva i neosudivanja za sve ljude svih sustava vjerovanja. Moje je veliko veselje to što je svijest o svijetu propitivana i povedana uz pomod ponovnog oživljavanja istinite price o Mariji Magdaleni. Sada je njezino vrijeme da zasja, i to vradajudi nas kao obicne ljude u stanje milosti i ravnoteže uz pomod njezine mudrosti. I ondje dete me nadi ako mi se želite pridružiti kao hodocasnici na putu potrage i spoznaje, kao netko tko ocajnicki želi saznati kako stvoriti nebesa na zemlji onako kako su nas Isus i Marija željeli nauciti. Lako dete me uociti ¦— bit du odjevena u crveno i pjevat du glazbu iz Isusa Krista Superstara. 9 POTPUNO MODERNA MARIJA MAGDALENA ZA DVADESET I PRVO STOLJEDE Ako je Isus mogao povjeriti ženi da objavi najvažniju od svih vijesti, Radosnu vijest, zašto žene ne mogu držati propovijedi u Katolickoj crkvi danas? — BARBARA GRANTS, Future Church Saznala sam da je Marijina poruka ona o ljubavi, toleranciji, opraštanju i osobnoj odgovornosti. To je poruka o jedinstvu i neosudi-vanju za sve ljude svih vjerskih sustava. Najvede mi je veselje što je svijest o svijetu dovedena u pitanje i postavljena uz pomod oživljavanja istinite price Marije Magdalene. Sada je njezino vrijeme da zasja, vradajudi, nas ljude, u stanje milosti i ravnoteže kroz svoju mudrost. — KATHLEEN MCGOVVAN Marija Magdalena za ovo vrijeme je figura koja poziva na djelovanje. Poput Tine Turner ili Dixie Chick, to znaci podidi stražnjicu i glasovati; uciniti nešto u vremenu u kojemu živimo. — JANE SCHABERG DUHOVNA POTRAGA MARIJE MAGDALENE DEIRDRE GOOD Kako razjašnjava ovaj esej, veza Deirdre Good s Marijom Magdalenom je istodobno profesionalna i snažno osobna. Na profesionalnoj razini možemo cuti glas jedne od najmudrijih znanstvenica na svijetu kada je rijec o Mariji Magdaleni i ranokršdanskom vjerovanju i iskustvu/doživljaju. Istraživanja radi na izvornom koptskom, aramejskom i ostalim biblijskim jezicima i profesorica je Novog Zavjeta na Opdem teološkom seminaru. To je navelo Deirdre Good da povjeruje kako duhovna vizija Marije
Magdalene pruža podlogu za intimnu vezu s Isusom, takvu koja nadilazi smrt, vrijeme i prostor. Na osobnoj razini, kaže da za nju Marija Magdalena utjelovljuje utješnu i ohrabrujudu prisutnost suocenu s ocajem, "jedinu prisutnost iz koje izvire nada". Za obje te profesionalne i osobne perspektive, Deirdre Good je vrlo tražena kao uciteljica, predavacica i komentatorica, s brojnim nastupima u medijima koji joj služe na cast. Takoder je uredila
i knjigu Mariam, the Magdalen, and the Mother, koja je sastavljena od eseja što dolaze iz znanstvenih i biblioloških zajednica. Njezina najnovija knjiga je Jesus' Familv Values. Kao suradnica i urednica Tajni Marije Magdalene, Deirdre Good je pridonijela ne samo svojom strucnošdu, nego i ovim esejom koji odražava njezino uvjerenje da citatelji trebaju imati osjedaj o tome što Marija Magdalena predstavlja izvan kontroverza što samo plijene naslove. U središtu price o Mariji Magdaleni jest njezin susret s uskrsnulim Isusom. Kada se sretnu u vrtu, ona postaje svjedokinjom Isusova uskrsnuda. Kao prvi svjedok te dobre vijesti, ona propovijeda apostolima i zaslužuje naslov "apostolice apostola". No, kako i zašto je Isusa srela sama, i što je njihov razgovor znacio i mogao znaciti zaslužuje proucavanje. Malo je onih koji su u anticka vremena, ukljucujudi i Isusove ucenike, smatrali žene sposobnima za percepciju bilo kakve vrste, a kamoli one uskrsnulog od mrtvih. Tako je svjedocenje Marije Magdalene uskrsnudu, o cemu pripovijedaju evandelja, postavilo pitanja o antropologiji i spolu, POTPUNO MODERNA MARIJA ili tocnije, o tome tko spoznaje što i kako to može biti shvadeno? Koji su bili (i jesu) nacini na koje žene i muškarci sudjeluju i prepoznaju uskrsnulog Isusa? I, konacno, istražit du nacin na koji je kršdanska tradicija shvadala susret izmedu Marije i Isusa da bi prenijela središnju ideju o uskrsnudu: Božji dar uskrsnuloga života izražen je u odigravanju veze izmedu ljudi. Da bi uskrsnude bilo stvarno i (ponovno) uspostavilo njihov odnos, Marija Magdalena i Isus moraju pružiti ruke jedan drugome preko smrti i kroz vrijeme i prostor. Za uskrsnude su najvažnije ljudske veze. VIDJETI, SPOZNATI, DODIRNUTI I CUTI Kao prvo, želim istražiti nacine na koje razliciti izvori naglašavaju razlicite percepcije. Kako je Marija Magdalena spoznala uskrsnuloga Isusa? Je li dar percepcije njezin i samo njezin ili su se i drugi natjecali u tome? Ima li ona osobit nacin shvadanja? Pisci evandelja, umjetnici, glazbenici i teolozi kažu da uz pomod vida, percepcije, dodira i sluha Marija Magdalena spoznaje uskrsnuloga Isusa. U novozavjetnom Evandelju po Mateju, dvije žene spoznaju Isusovo uskrsnude uz pomod vida, sluha i dodira. Na putu da objave vijesti o uskrsnudu, Isus ih presrede i pozdravlja. Marija Magdalena i druga Marija zastaju, dodiruju nogu uskrsnuloga Isusa i iskazuju mu svoje štovanje. Receno im je da odu i kažu ostalim ucenicima da de vidjeti Isusa u Galileji. Upravo uz pomod osjetila vida i dodira spoznato je uskrsnude. Vid i dodir vode do štovanja. Evandelje po Ivanu ide još i korak dalje. Veliku važnost pridaje Marijinu prepoznavanju Isusa uz pomod sluha, više nego vida ili dodira. Kada Marija tek ugleda Isusa, misli da je vrtlar i obrada mu se
kao takvom. Vidje varljiv. Tek kada uskrsnuli Isus izgovori njezino ime, ona zaista cuje i shvada prepoznajudi njegov glas. No, ucenicima objavljuje Radosnu vijest rijecima "Vidjela sam Gospodina!". Naravno, "vidjeti" o kojem ona govori moglo bi obuhvadati i percepciju a ukljucivati i sluh. Tako Evandelje po Ivanu opisuje Marijino spoznavanje uskrsnuda sredstvima zvuka i ispravljenoga vida. U istome evandelju Isus de se uskoro pojaviti pred Tomom da bi se posvetio Tominim zahtjevima da ga vidi i dodirne: "Ako ne vidim ožiljke od cavala na njegovim rukama i ne stavim svoj prst u rupe od cavala, a svoju ruku u njegov bok, nedu vjerovati!", izjavljuje on. Pogledaj me i dodirni me, kaže Isus Tomi kada se pojavi pred njim. No, Isus dodaje opomenu: "jesi li povjerovao zato što si me vidio? Blaženi oni koji nisu vidjeli, a ipak vjeruju". Vid i dodir imaju svoje mjesto i svoja ogranicenja,
zakljucuje Isus. U prisutnosti Tome, Isus hvali one cija percepcija uskrsnuda ide dalje od Matejeve preferencije vida i dodira da bi obuhvatio vjeru utemeljenu ne samo na vidu i dodiru, nego takoder i na sluhu. Kasnija umjetnicka i glazbena tumacenja susreta izmedu Marije i Isusa Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE u vrtu pored prazne grobnice naglašavaju i vizualne i slušne aspekte njihova susreta. Takvi tumaci žele umjetnicki prikazati uskrsnude. Na slikama, Marija gleda Isusa. Možda i pruža svoju ruku prema njemu. Njega možemo vidjeti u pogrebnoj odjedi ili kao vrtlara. Jedna ruka može držati vrtlarski alat. Druga može prikazivati rijeci "Ne dodiruj me!". Medutim, blizina tih dviju figura povezuje ih zajedno u neobicnom kontrastu u odnosu na Isusovu zabranu. Dobro poznata pobožna pjesma "In the Garden" taj prizor prikazuje glazbeno. C. Austin Miles, njezin skladatelj, prica o tome kako ju je uopde napisao: Jednoga dana u ožujku 1912. godine, otvorio je Bibliju na Ivanu 20 i kao da je postao dio prizora u kojemu Marija kleci pred Isusom, placudi "Rabboni" u znak prepoznavanja. Dok je svjetlo blijedjelo, cinilo mi se da stojim na ulazu u vrt, gledajudi prema dolje na put koji je blago vijugao, zasjenjen granama maslina. Žena u bijelom, pognute glave, ruku stegnutih oko vrata, kao da želi zagušiti vlastite jecaje, hodala je polagano u sjenu. Bila je to Marija. Kada je došla do groba, na koji je stavila svoju ruku, sagnula se da pogleda u njega i odjurila dalje. Pojavio se Ivan u lepršavom ogrtacu, gledajudi u grob, zatim je stigao Petar koji je ušao u grobnicu, a polagano ga je slijedio Ivan. Dok su odlazili, ponovno se pojavila Marija; naslanjajudi glavu na svoju ruku pored groba, plakala je. Okrenuvši se, vidjela je Isusa kako stoji, kao i ja. Znao sam da je to On. Kleknula je pred Njim, s rukama ispruženim i gledajudi u Njegovo lice uzviknula "Rabboni! "* Miles nastavlja da je pod inspiracijom ove vizije napisao stihove pjesme najbrže što je mogao a zatim kasnije iste veceri i glazbu za pjesmu. U vrtu Dolazim u vrt sam, Dok je rosa još uvijek na ružama; I glas koji cujem, kako se spušta na moje uši, Sina Božjeg odaje. Refren: I On hoda sa mnom
I On hoda sa mnom I kaže mi i ja sam Njegov; I radost koju dijelimo dok se zadržavamo ondje,
Nitko drugi nikada nije upoznao. * Citirano u Simple Gifts: Great Hymns: One Man's Search for Grace, Billa Hendersona. POTPUNO MODERNA MARIJA On govori i zvuk Njegova glasa Je tako sladak da ptice utišavaju svoju pjesmu, I ta melodija koju mi je On dao, Zvoni u mojemu srcu. Refren Ostao bih u vrtu s Njime, Iako je oko mene padala nod, No On mi nareduje da idem; glasom tuge, Njegov me glas doziva. Refren Mnogi ljudi znaju i pjevaju ovu pobožnu pjesmu a da ne shvadaju njezinu povezanost s Marijom Magdalenom. Ona daje kolektivan glas Magdaleni u ulozi svakoga vjernika nakon smrti Isusa, a njezin su jezik i osjedajnost eroticni i snažni. U svojem shvadanju ogranicenja vida i dodira, Evandelje po Ivanu pomaže citateljima da se suoce s fizickom odsutnošdu Isusa za citatelje iz prvog stoljeda. U isto vrijeme, ni vid, ni zvuk niti dodir nisu zanemareni niti umanjeni u evandelju: Mariji Isus govori tako da ga ona može cuti a Tomi se Isus pokazuje tako da ga ovaj može dodirnuti. A ipak Isus na kraju pohvaljuje vjeru koja nije vidjela ali ipak vjeruje. Hvali li one cija je vjera utemeljena na necemu manje cujnom i manje opipljivom? Pojavljujudi se pred Marijom Magdalenom i Tomom, Ivanovo evandelje kao da priznaje da vjera žudi za necim cujnim i opipljivim. Umjetnicki i glazbeni tumaci toga prizora shvadali su tu žudnju. Marijina vizija uskrsnuloga Isusa kako je ispripovijedana u Evandelju po Mariji shvadena je kroz njezin um. Ono što imamo od tog evandelja zapocinje s Marijom koja tješi uznemirene ucenike rijecima utjehe. Ucenici zatim pocinju raspravljati o Spasiteljevim rijecima. Petar pre-klinje Mariju da za ostale ucenike preprica rijeci Spasitelja koje je samo ona cula. Ono što im ona govori je njezina vizija uskrsnuloga Isusa. Taj izvještaj pocinje s njezinim pitanjem Isusu: doživljava li covjek viziju dušom ili duhom? Spasitelj odgovara da ni duša niti duh ne doživljavaju viziju, nego um. Isus joj kaže: "Blažena ti si jer se nisi pokolebala kada si me vidjela jer gdje je um, ondje je blago!". U opisivanju i Isusovim pohvalama Marijinih racionalnih modi shvadanja, Evandelje po Mariji prekoracuje granice. Rijetkost je pronadi ženske modi racionalne percepcije opisane a kamoli hvaljene u bilo kojem tekstu kasne antike. Kršdanski tumaci Ivana 20, vjerojatno nesvjesni Evandelja po Mariji, nastavili su pitati zašto su upravo žene, medu njima i Magdalena, bile one i koje su susrele Isusa. To je pitanje o spolu i nacinima percepcije za koje se
smatralo da su žene sposobne. Teolog Akvinski je, na primjer, ustvrdio da Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE je upravo navodna veda sposobnost žena za voljenje iskazana u njihovoj vjernosti Isusu kod Raspeda i njihova rana prisutnost na Uskršnje jutro ono što de im zajamciti, kaže on, brže sudjelovanje u blaženoj viziji od muškaraca. Akvinski ima bolje mišljenje o ljubavi nego o intelektualnoj spoznaji, a to je drukcija vrijednosna procjena. Možda je Akvinski imao bolje mišljenje o ženama kao sposobnima za vedu ljubav.
RAZLICITA EVANÐELJA, RAZLICITI SVJEDOCI Izvještaje o susretu izmedu Isusa i Marije Magdalene možemo nadi u duljem završetku kod Marka, u Ivanovu evandelju a isto tako i u Evandelju po Mariji. U Evandelju po Mateju, kako smo vidjeli, dvije žene, od kojih je jedna Marija Magdalena, sredu uskrsnuloga Isusa. Kod Luke nekoliko žena tumaci praznu grobnicu kao nešto što znaci ostvarenje Isusova prorocanstva o razapinjanju na križ i uskrsnudu koje objavljuju apostolima. No, one ne vide uskrsnuloga Isusa. Prema završetku dodanom Marku, najstarijem evandelju, i Ivanu, posljednjem od cetiri novozavjetna evandelja koja su napisana, Isus se pojavio najprije pred Marijom Magdalenom a zatim pred ostalima ukljucujudi jedanaest ucenika. U dodatku Marku, Marija Magdalena je odredena kao ona iz koje Isus istjeruje sedam demona. Njezina je prica docekana s nepovjerenjem. Kod Luke, s druge strane, nekoliko žena ukljucujudi i Mariju Magdalenu donose miomirise do grobnice da bi pomazale Isusovo tijelo. Kod Mateja, Marija Magdalena i druga Marija odlaze pogledati grob. Nema nikakva spomena miomirisa. Andeo Gospodnji susrede ih ondje s viješdu daje Isus uskrsnuo. Na putu da ostalim ucenicima prenesu tu vijest, Isus ih je presreo i obratio im se. One su ga zgrabile za nogu i iskazale mu poštovanje. Isus ih je poslao da kažu "njegovoj bradi" da podu u Galileju gdje de ga vidjeti. U Evandelju po Luki, apostoli kojima donose vijesti o praznom grobu ne vjeruju ženama. Svaka prica iz evandelja o posjetu žena praznom grobu naglašava elemente što su u skladu s odredenim evandeljem. Tišina žena kod praznoga groba u Markovu evandelju: "Nisu rekle ništa nikome jer su bile u strahu" je odgovor svetim što se odražava u Petrovoj reakciji na preobrazbu Isusa u Marko 9:6, "jer su bili u strahu". Tišina kod Marka je odgovor na manifestaciju božanstva, a ne opis nijemih žena koje nisu uspjele objaviti uskrsnude. U Matejevu evandelju, strah od žena je povezan s epifanijom ili manifestacijom božanskoga, kako vidimo u opisu Magova koji traže mjesto nad kojim se zvijezda smirila u 2:10, tocnije, nad mjesto Isusova rodenja: "[Magovi+ su bili preplavljeni radošdu". Radost daje Mariji Magdaleni i drugoj Mariji krila da donesu Radosnu vijest ostalim ucenicima. Sljededi cin obaju žena kod praznog groba i Magova kod Isusova rodenja jest iskaPOTPUNO MODERNA MARIJA zati poštovanje Isusu. Matej opisuje ispravnu ljudsku reakciju na božansko: strah i radost nakon kojih slijedi štovanje. To je preobrazba Markova jednostavna straha. Nije nužno opis onoga što se dogodilo kada su žene otišle do praznoga groba. Središte Lukine price, s druge strane, je na muškarcima koji su culi izvještaj o praznom grobu od strane žena, ali koji nisu vjerovali iskazu žena i nisu mogli konstruirati njegovo znacenje. Isus
kritizira njihovo ograniceno razumijevanje ali mu se posveduje i to pomno: "O budalasti ljudi i polagani na srcu da povjeruju sve ono što su proroci objavili! Nije li bilo nužno da mesija mora pretrpjeti te stvari a zatim se uzdidi u svojoj slavi? Zatim im je, pocevši s Mojsijem i svim ostalim prorocima, tumacio stvari o sebi u svim spisima". Za skupinu prestrašenih ucenika, Isus kao da je bio duh. Posvetivši se njihovim strahovima, Isus ohrabruje ucenike da pogledaju njegove ruke i da ga dodirnu jer, kaže on, duh nema meso i kosti kao što vidite da ja imam. Pogledavši, tekst se nastavlja prepricavanjem da su u svojoj radosti bili nepovjerljivi i još uvijek zacudeni. Zato on jede komad pecene ribe u njihovoj prisutnosti. Lukina usrdotocenost na promjenu od nevjerovanja u iskaz žena do radosnog
nepovjerenja i do vjerovanja ostvarena je kretanjem uz pomod vida do dodira pa do promatranja Isusa kako jede. Naglasak na jedenju u skladu je s evandeljem u kojemu je Isus roden u životinjskoj hranilici ili u "jaslama" i u kojemu Isusa uobicajeno vidimo kako jede sa skupljacima poreza, grešnicima i mnogim drugima tijekom svoje svedenicke službe. To je sredstvo uz ciju je pomod veza sa zemaljskim Isusom ponovno uspostavljena i uz ciju de se pomod prva jeruzalemska zajednica u Djelima apostolskim, drugo poglavlje kod Luke, okupljati u hramu i kudama radi lomljenja kruha i molitve. Zašto Ivan naglašava sluh kao nacin prepoznavanja uskrsnulog Isusa koji se pojavljuje pred Marijom Magdalenom u Ivanu 20? Zašto Ivan omalovažava vid kao nacin prepoznavanja kada Isus kaže Tomi u Ivanu 20:29: "Jesi li povjerovao zato što si me vidio? Blaženi oni koji nisu vidjeli a ipak vjeruju". Vjerovanje nadilazi vid i dodir u Ivanovu evandelju. Uskrsnuli Isus može ponuditi dorucak s ribom i kruhom Šimunu Petru u Ivanu 21, ali on ih sam ne jede. No, sluh nigdje nije prezren. Ivanov naglasak na sluhu kao percepciji i sluhu koji vodi do vida podsjedaju na drevne teorije o vidu nasuprot zvuku. Vid, kako tvrdi Platon na nekoliko mjesta, može biti "najoštriji od naših tjelesnih osjetila" (Fedra 250d) zato što navodno daje najspremniji pristup nematerijalnim idejama uz pomod komparativno cistog medija vatre/svjetla (Timaios 45), no sluh ovisi o potpuno materijalnom mediju, zraku, u koji su i govornik i slušatelj uronjeni. Promatranje cuva odvojenost izmedu objekta vida na strani onoga koji gleda i subjekta koji promatra, dok sluh, s druge strane, dovodi u pitanje razliku izmedu subjekta i objekta. Kada cujemo zvuk, Dan Burstein. TAJNE MARIJE MAGDALENE naši logicki umovi mogu izdvajati odredene zvukove kao dijelove govora i razlikujudi ih jednog od drugog, ali ipak uši cuju raspon zvukova izmedu. U danoj rijeci cujemo mogudnosti drugih rijeci koje su gotovo prisutne u zvukovima te rijeci. Ono što se dogada je, u stvari, jeka koja prati svaku rijec u tekstu i poništava navodnu cvrstodu rijeci koja zvuci. Ivanovo evandelje naravno naglašava zvuk i sluh iz teoloških razloga. Rijeci kojima evandelje zapocinje podsjedaju na Knjigu postanka: U pocetku bijaše rijec, to jest, zvuk. Evandelje opisuje Isusa kao rijec Božju. Da bi objasnili Marijino cujno prepoznavanje Isusa u Ivanu 20, mnogi ljudi citiraju Isusove ranije rijeci u evandelju što opisuju ovcu koja je prepoznavala i reagirala samo na glas pastira: " Kada je (pastir) izveo sve svoje, on hoda pred njima, a ovce ga slijede jer poznaju njegov glas. Stranca nede slijediti, nego de bježati od njega, jer ne poznaju glas stranaca". Isusove rijeci u Ivanu su jasne ali njihovo znacenje nije: cesto su nejasne. Smatram korisnim prisjetiti se podsjetnika Normana Petersona da samo Isus i pripovjedac znaju što se dogada u Ivanovu evandelju. Ponekad pripovjedac stavlja citatelje u sliku. To je slucaj ovdje kada pripovjedac o
susretu izmedu Isusa i Marije u Ivanu 20 otkriva identitet vrtlara citatelju prije nego što vrtlara prepoznaje Marija. Odgovarajudi na pitanja andela "Ženo, zašto placeš?", ona objašnjava, "Zato što su odnijeli moga Gospodina i ne znam kamo su ga položili". (Ivan 20:14). Rekavši to, okrenula se i ugledala Isusa kako stoji, ali nije znala da je to bio Isus. Zahvaljujudi pripovjedacu, citatelj ili slušatelj pripovjedaceve rijeci zna ono što Marija ne zna. No, Marija nije nužno oštedena. To je poput slušanja Isusa u Bachovoj Pasiji sv. Mateja: prije nego što Isus otvori usta, violine stvaraju halo efekt oko svega što on kaže. Štogod je receno, slušatelj zna obratiti pozornost na rijeci zbog violina. Cak ne morate niti cuti
ono što on kaže, jednostavno znate da de Isus progovoriti. Sada kad "vrtlar" progovara, citatelj ili slušatelj Ivanova evandelja je u položaju da predvidi da je dano nešto više od vrtlarskoga savjeta. Ono što demo cuti jest glas Isusov. Znamo i možemo predvidjeti Marijino prepoznavanje Isusa. Isus joj se obrada na grckom: "Ženo, zašto placeš? Koga tražiš?". Na ta pitanja ona odgovara kao da odgovara vrtlaru: "Gospodine, ako ste ga odnijeli nekamo, recite mi gdje ste ga položili i ja du ga odnijeti". Ona ne prepoznaje glas ni rijeci, ali citatelji Ivana ih prepoznaju. Drugo vrtlarevo pitanje, "Koga tražiš?" okruženo je Bachovim violinama. Podsjeda na prve Isusove rijeci u evandelju upudene ucenicima Ivana krstitelja: "Što tražite?". To nije samo ispitivanje. Ono što traže jest u stvari Isus, kojega je prepoznao sam Ivan Krstitelj kao Mesiju. Ivanovi ucenici napuštaju ga i slijede Isusa. Dakle, slušatelji i citatelji Ivana i vrtlar možda komuniciraju ali žena i Isus to ne cine. To je trenutak u kojemu Ivan koristi dijalog da bi potPOTPUNO MODERNA MARIJA pomogao otkride. Ivan je to cinio po cijelom svom evandelju. Najbolji primjer toga je dijalog što ga Isus vodi sa Samaritankom kod bunara u Ivanu 4. Dijalog je u antickom svijetu razmjena u kojoj se odvija postepeno prosvjetljenje. Dijalog kod Ivana, s druge strane, jest sredstvo po kojemu Isus ukljucuje nekoga u konverzaciju o dubljem znacenju obicnih stvari, poput "tko je tvoj suprug" (sa Samaritankom) ili "koga tražiš?" (sa ženom u vrtu). Citatelji znaju da de takva vrsta ivanovskoga dijaloga cijeniti svoju upotrebu ovdje cak i ako to žena u vrtu ne cini. Medutim, bududi da dijalog ne vodi nikamo, Isus pokušava drugim jezikom, tocnije palestinskim aramejskim. On se obrada ženi izravno: "Mariam!". Sada taj jezik ona cuje i razumije: "Okrenuvši se, ta mu osoba (ž.) kaže na hebrejskom 'Rabboni', što znaci 'ucitelju'." Prepoznavanje se dogada kada Isus govori jezikom koji Marija razumije. Ne ono što on kaže, nego kako to kaže, jest ono što donosi prepoznavanje. Cini mi se da su Isusove rijeci iznenadenje cak i za citatelje i za slušatelje Ivanova evandelja. Tvrdim da kada oni konacno komuniciraju, i on i ona govore razlicitim jezicima. Prevoditelji na engleski nastoje razjasniti da je on poziva "Marijo!". To je njihov pokušaj da protumace Isusove rijeci. Ono što on zapravo izvikuje jest njezino ime na palestinskom aramejskom — Mariam! To je danas vrlo poznato ime. Dakle, što želim redi? Slušatelji su iznenadeni Isusovim pozivom unatoc engleskim prijevodima. Ono što se doimalo kao prednost slušatelja bilo je samo privremeno. Sada cujemo njih dvoje kako razgovaraju na razlicitom jeziku koji je ocuvan na grckom u Ivanovu evandelju. Cak i ako znamo tko je "vrtlar" kada se on obrada Mariji, nismo ga culi kako govori aramejski u citavom evandelju. On ne govori aramejski s križa niti ga koristi da bi izvodio cuda ili se molio Bogu kao što to cini kod Marka, na primjer. Razgovor "Mariam!" i "Rabbi!" uzima dvije osobe u vrtu iz našega razumijevanja i ostavlja ih neobicno drugima cak i dok komuniciraju zajedno na svojem jeziku. Medutim, to je potpuno prikladno za evandelje u kojemu je Isusov govor obicno nejasan za slušatelje, cak iako to i jest glas Božji.
Izvještaji o slušnim vizijama Marije Magdalene nastavljaju se u glazbi i u prici: Zlatna legenda, trinaestostoljetnoj zbirci životopisa svetaca koju je napisao talijanski dominikanski redovnik Jacobus de Voragine, koja nam daje, iako legendaran, detaljan opis njezine povijesti i prijašnjeg karaktera: Marija Magdalena nazvana je tako zbog svoje povezanosti s gradom Magdalumom. Rodena je od plemenitih roditelja koji su zapravo bili kraljevske loze. Zajedno sa svojim bratom Lazarom i sestrom
Martom posjedovala je Magdalum, utvrdeni grad dvije milje udaljen od Genezareta u Betaniji, blizu Jeruzalema, i velik dio samoga Jeruzalema... Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE Ona upoznaje Isusa koji "ju je zapalio svojom ljubavlju za njega, ucinio ju jednom od svojih najbližih suradnika i s ljubavlju ju je branio u mnogim prilikama". Nakon Kristova uzašašda, ona putuje u Francusku sa svojom sestrom Martom i bratom Lazarom, gdje se konacno smiruje u životu usamljenice: U meduvremenu se blažena Marija Magdalena, želedi se posvetiti nebeskoj kontemplaciji, povukla u opustošenu divljinu gdje je ostala u anonimnosti trideset godina na mjestu što su ga za nju pripremili nekolicina andela. U toj divljini nije bilo vode, nije bilo drveda ni trave, niti bilo kakve utjehe bilo kakve vrste, tako da je bilo jasno da ju je naš iskupitelj naumio hraniti ne zemaljskom hranom nego samo slatkišima nebeskim. Svakoga dana u sedam kanonskih sati uzdigli bi je u nebesa andeli i stvarno slušali, s njezinim tjelesnim organima sluha *istaknuli urednici+ sjajna blagozvucja nebeskih zborova. Dakle, ispunjavana dan za danom tom izvanrednom nebeskom hranom, ona nije imala ni najmanje potrebe za tjelesnom hranom kada bi bila vradena natrag u svoju špilju. GLAS MLADOŽENJE Drugi nacin na koji je kršdansko tumacenje shvadalo jezgru duhovne vizije Marije Magdalene bilo je shvatiti je kao nevjestu iz Pjesme nad Pjesmama: potraga za njezinim voljenim, slušanje njega, pronalaženje njega, držanje njega i ne puštanje ga da ode. To je u suprotnosti sa zapovijedi "Ne dodiruj me!" što je Isus daje Mariji u evandelju. Vidimo primjere Marije Magdalene kao nevjeste iz Pjesme nad pjesmama koja traži Isusa iz drugog stoljeda do kasnog srednjeg vijeka. To je poseban nacin shvadanja duhovne potrage Marije Magdalene. U drugom stoljedu naše ere, Diril iz Jeruzalema održao je nekoliko krsnih predavanja kandidatima za kršdansko krštenje. U cetrnaesto-stoljetnom krsnom predavanju, Diril jasno shvada Mariju Magdalenu koja prihvada Isusa i zna da kandidati za krštenje trebaju željeti uciniti isto. Diril donosi citate iz Pjesme nad pjesmama u glavi i ustima Marije Magdalene. U Dirilovu izvještaju, žene iz Matejeva evandelja pojavljuju se uz Mariju Magdalenu kod Ivana: Mladoženju i Tješitelja duša tražile su one plemenite i hrabre žene. Došle su, te blagoslovljene žene, do grobnice i tražile su Njega Koji je uskrsnuo, a suze su i dalje kapale iz njihovih ociju, kada su trebale prije plesati od radosti zbog Njega koji je uskrsnuo. Došla je Marija tražedi Ga, prema Evandelju, a nije Ga pronašla: i ubrzo je zacula Andela i poslije toga ugledala je Krista. Jesu li, dakle, i te stvari takoder zapisane? On kaže u Pjesmi nad pjesmama, Na krevetu svom tražila sam Njega kojega je moja duša voljela: Marija je,
POTPUNO MODERNA MARIJA kaže se, došla dok je još bio mrak. Na krevetu svom tražila sam ga po nodi, tražila sam ga, i pronašla sam ga. A u evandeljima Marija kaže, Odnijeli su mojega Gospodina, i ne znam gdje su ga položili. Kada andeli upitaju žene zašto traže živoga medu mrtvima, Diril dodaje:
No, ona nije znala i u njezinoj osobi Pjesma nad pjesmama izrecena je andelima, vidjela je njega kojega je njezina duša voljela? Bilo je tek malo onoga što sam prenijela od njih (to jest, od dva Andela), dok nisam pronašla Onoga koga je moja duša voljela. Držala sam ga i nisam ga željela pustiti. Moj drugi primjer te interpretacije je iz takozvane Biblia Pauperum ili "Biblije za siromašne". Porijeklo te knjige je nepoznato ali do kasnog srednjeg vijeka postojali su mnogi primjeri iste. Odražavajudi opde raširenu metodu tumacenja Biblije uz pomod tipologije, u Bibliji za siromašne, predmeti i epizode iz Staroga Zavjeta bili su videni kao nešto što slikovito predocava aspekte Kristove službe. Knjiga je izdanje sa slikama i tekstom što su ih stvorili dojmovi iz rezbarenih drvenih ploca. Izmedu 1460. i 1490. godine, to je bila tradicionalna forma izdavaštva koja je dovela do tiskanja knjiga pokretnoga tipa. Je li knjiga bila zaista osmišljena da obrazuje siromašne ili je bila namijenjena da poduci svedenstvo u propovijedanju nije sigurno. Medutim, tiskarstvo je pomoglo u širenju knjige. Tri prikaza na jednoj jedinoj stranici opisuju prizore za koje se smatralo da su tipološki medusobno povezani. Na primjeru Plocice 16 vidimo Krista koji se pojavljuje pred Marijom Magdalenom u vrtu na srednjoj plocici. To je tumacenje stiha Ivan 20. Krist drži vrtlarsko orude. Na prikazu slijeva vidimo kralja Babilona kako posjeduje Danijela jutro nakon što je Danijel bacen u lavlji brlog. Otkride da je Danijel živ kralju je donijelo veliku radost. Natpis na latinskom jeziku iznad prikaza nastavlja: "I zaista kralj slikovito predocava Mariju Magdalenu *latinski: Mariam Magdalenam+ kada je otišla do groba. Nakon što je vidjela Gospodina, isto se tako radovala izvanredno zato što je on uskrsnuo od mrtvih". Prikaz na desnoj strani naslovljen je "Kdi Siona otkriva svojeg Bracnog druga". Pokazuje nevjestu i mladoženju kako grle jedno drugo. To je referencija na trede poglavlje Pjesme nad pjesmama. Natpis na latinskom jeziku kaže: "Citamo u Pjesmi nad pjesmama, poglavlje 3, da kada je nevjesta pronašla svoga ljubljenoga, rekla je, 'Pronašla sam onoga kojega moja duša voli; grlit du ga i nedu ga pustiti'. Ta nevjesta slikovito predocava Mariju Magdalenu koja je, vidjevši svojeg bracnog druga, to jest Krista, poželjela dodirnuti ga. Krist je odgovorio: "Ne dodiruj me; još nisam uskrsnuo svojem Ocu'". Natpis pod plocicom kaže: "Ljubljena nevjesta sada uživa u dugo traženom suprugu" i "Pokazujudi se o Kriste Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE utješio si svetu Mariju". Na srednjovjekovnim ilustracijama vidimo opde rašireno shvadanje da nevjesta u Pjesmi nad pjesmama traži i nalazi svojeg ljubljenog, prikazuje Mariju Magdalenu u njezinoj potrazi i pronalaženje Isusa u vrtu. Ono što nevjesta (Marija Magdalena) kaže na latinskom svitku iznad njezine glave (srednjovjekovni ekvivalent oblacidima u stripu) jest "Držim ga i nedu ga pustiti".
Ta dva primjera pokazuju da daleko od potiskivanja shvadanja erotske veze izmedu Isusa i Marije Magdalene, Crkva je nastavila prikazivati istu u poucnim prirucnicima za vjernike i u ilustriranim Biblijama poput Biblije za siromašne. U susretu izmedu Isusa i Marije Magdalene primjer nevjeste koja traži svojeg ljubljenog objašnjava ne samo prisutnost Marije Magdalene na grobu u vrtu nego i upornost njezine potrage i žar njezina stiska. Ono što vidimo u zagrljaju Isusa i Marije Magdalene jest ljubav koja prevladava i nadilazi smrt. Tako, bez obzira vidi li Marija Magdalena oštrijim uvidom, cuje glas, možda glas njezinog ljubljenog, pokušava ili ga zaista dodiruje, kršdanska tradicija prikazuje njezinu potragu za Isusom kao
univerzalnu i takvu koja sadrži duboku spoznaju i ljubav što ponovno stvara kroz prostor i vrijeme pa cak i smrt, vezu izmedu njih. Dan Brovvn je trebao gledati dalje/šire! ODVOJENE, ALI UOPDE NE JEDNAKE* Crkva i njezin problem s boginjom ANNA QUINDLEN Postoji važna politicka dimenzija u ponovnom procjenjivanju Marije Magdalene jednako kao i teološka, društvena i povijesna. Preciznije, to daje dala glas stalno rastudem broju žena koje danas osporavaju hijerarhiju svoje Crkve s ovim pitanjem: ako je Marija Magdalena zaista bila "apostolica apostola", osoba koju je on "volio" više nego ostale ucenike i njegova bliska "družica", zašto su žene i dalje marginalizirane kada je rijec o vodstvu u Crkvi? * Ponovno tiskano uz dopuštenje International Creative Management, Inc. Copvright © 2006 Anna Ouindlen. POTPUNO MODERNA MARIJA Anna Quindlen, dobitnica Pulitzerove nagrade, spisateljica, kolumnistica i rimokatolkinja, pridružuje se eri de coeur. U ovoj kblumni napisanoj za Newsweek, Quindlenova istice da, iako se cini da se Isus upuštao u religiozni diskurs sa ženama tijekom svojega života i nakon svoje smrti — cak i prihvadajudi žene, unatoc vremenima — doktrinalni konzervativci u najrazlicitijim religijama još uvijek odbijaju uciniti isto danas. Bez obzira bilo to uz pomod straha, lažne pobožnosti ili mizogini-je, žene su bile, ai dalje su, izostavljene iz konverzacije u mnogim vjerskim skupinama kojima dominiraju muškarci. (Iskljucivo muški sastav dvanaestorice ucenika još uvijek koristi Vatikan da bi iskljucio žene iz zaredivanja.) Krajnje je vrijeme, kaže ona, da Crkva prihvati modernu jednakost. Quindlenova tvrdi da kuda koja je podijeljena ne može opstati, osim ako se vjerski konzervativci ne pomire s — pa cak i ne cijene — žensku što-vateljicu, te mogu ocekivati da de izgubiti žene kao sljedbenike. Ovdje pocinjemo: s Uskrsom, najsvetijim danom u kršdanskom kalendaru, s posjetom Marije Magdalene grobu u koji je Isus položen nakon razapinjanja na križ. Tijelo je nestalo i ona trci pronadi apostole Petra i Ivana da im to kaže. Oni gledaju, otrce, a ona staje, luda od žalosti i boli. Prilazi joj neki covjek, a ona ga zamjenjuje za vrtlara. On kaže, "Ženo, zašto placeš?" Prva rijec koju Isus izgovara nakon svojega Uskrsnuda je naše ime. I možda to objašnjava zašto rimokatolkinje koje su bile tako slabo zadovoljene od strane naše Crkve odbijaju napustiti istu. Pripadnici hijerarhije ne ukljucuju nas u razgovor, ali njihov utemeljitelj je to cinio.
Potrebno je samo pogledati fotografije pape i njegovih kardinala da bismo uocili kljucni problem. Falanga potpuno istih osoba, a najbliže što dolaze ženama u svakodnevnom kontaktu su opatice koje za njih održavaju domadinstvo. Polovici svijeta je zabranjen pristup. Katolicka crkva nije usamljena u tome. Mnoge su religije pronašle neki nacin da žene ucine i odvojenima i manje vrijednima, bilo pretvarajudi ih u samo prigode za grijeh bilo u andele u kudi. Kada se jedna islamisticka znanstvenica
suprotstavila tradiciji predvodedi skupinu muslimanskih muškaraca i žena u molitvi na svecanosti prošlog mjeseca u New Yorku, neki prosvjednici insistirali su na tome da su ogranicenja ženskih uloga znak poštovanja, dok su muškarci koji su prekinuli taj dogadaj preporucali kamenovanje za one ukljucene. "Postoji osjedaj da je svijet izvan kontrole i kaotican, i da ako možemo kontrolirati naše žene, tada de svijet biti sigurnije mjesto", kaže Randall Balmer, profesor na Barnardu koji je strucnjak za evangelicko kršdanstvo. "To je prava percepcija mnogih religioznih konzervativaca — muslimana, Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE katolika, protestantskih fundamentalista". U godinama kada je vodio Kongregaciju za nauk vjere, današnji papa, tadašnji kardinal Joseph Ratzinger, zahtijevao je da crkveno izdavaštvo uništi kopije knjiga koje promicu zaredivanje žena za svedenice, pozvao je americke biskupe u Rim da se pobrine da njihovo pastoralno pismo o ulozi žena bude u skladu sa stavom Crkve, i bio je iza pokreta kojemu je cilj bio izbacivanje ženskih ministranata. Godine 2004. u pismu biskupima objasnio je da dok su feministice smatrale za potrebno "potaknuti antagonizam", ono što njegovi prijatelji moraju zapamtiti bilo je "genij žene", genij koji se svodio na sve stare stereotipe: osjedajne, brižne, tople. (U životu su ljudi blagoslovljeni individualnošdu; u pravovjerju je ona izbrisana.) Dokazujudi da Bibliju uvijek možemo tumaciti da kaže ono što želimo, citirao je sv. Pavla — "u Kristu nema ni muškoga niti ženskoga" — kao ponovnu afirmaciju razlika izmedu spolova, kada se cini da je upravo suprotno. Kardinal Ratzinger jednom je, kao što je poznato, izjavio da su sve religije isto tako drugorazredne osim njegove vlastite, pa možda uopde ne mari za ostale vjerske zajednice. Anglikanci uspijevaju štovati Boga i s ženama svedenicama i s oženjenim svedenstvom; nadbiskup Canterburvja je jednom doveo svoju suprugu, majku svoje cetvero djece, da upozna Ivana Pavla II. Judaizam se danas razvija pod vodstvom ženskih rabina u onome što je jedan znanstvenik nazvao "najvedom promjenom u židovskom životu od razaranja hrama u prvom stoljedu". Je li mogude da su vode obiju tih skupina toliko u zabludi a da su samo strogo konzervativni mislioci sve dobro i ispravno shvatili? Argument u pravovjerju obicno je da su žene odvojene ali jednake, argument koji je rasnu segregaciju — kao i sramotnu nejednakost — ucinio mogudom mnoge godine u SAD-u. Mod se ne prepušta lako; strah od drugih trajna je poteškoda ljudskog roda. "Pravovjerje je dijelom u strahu", kaže rabin Joy Levitt. "Svijet se mijenja vrlo brzo, i nije sve u tome pozitivno". No, u konacnici, mnoge vjere dolaze do zakljucka da su ogranicenja nametnuta ženama bila proizvod zastarjelih normi i ustaljenih predrasuda, a ne svetih tekstova. Njihovi su vode prihvatili mogudnost da moderna jednakost može potpomodi duhovni razvoj. Rabin Levitt prisjeda se rijeci utemeljitelja rekonstrukcionistickog
pokreta, Mordecaija Kaplana: "Tradicija mora imati pravo glasa, a ne pravo veta". Katolicke žene nisu naivne. Ne ocekuju da de se novi papa probuditi jednoga jutra, zamahnuti carobnim štapidem i omoguditi zaredivanje ženama a seksualnu odgovornost uciniti individualnom. No, bilo bi lijepo da vrhovni svedenik, odnosno papa razmotri ulogu žena u modernoj Crkvi na temelju komunikacije sa samim ženama. Sama cinjenica da bi bilo tko mogao napisati takvu recenicu ilustrira koliko je dubok raskol izmedu crkve ljudi i crkve hijerarhije. POTPUNO MODERNA MARIJA
Za sve one koji pitaju zašto ostajemo, kažem: zato što je to naša Crkva. Oni koji sve shvadaju doslovno vole "guditi" o spolu samoga Isusa. Ono što previdaju jest cinjenica da je u ocitom kršenju normi njegova vlastita vremena, utemeljitelj vjere sebe okružio ženama. U traženju savjeta, mišljenja i savjeta žena katolkinja, Crkvene vode ne bi se prila-godavali modernitetu, nego bi modelirali Krista. Oni tvrde da ne mogu krojiti temelj Crkve tako da odgovara društvenoj modi. A istina je da su oni iskrojili njezine temelje da odgovaraju njihovim mrtvim tockama. "Ženo", mogao bi pitati novi papa, "zašto placeš?". SLIJEDEDI MARIJU Magdalenini štovatelji oblikuju svoje vlastite religijske stvarnosti JENNIFER DOLL* Po citavoj zemlji i po citavom svijetu ljudi otkrivaju Mariju Magdalenu i inspirirani su da pruže ruku ostalima ili da aktivno ucine nešto u svojim vlastitim religijskim životima. Kao da postoji osjedaj slobode koji Marija Magdalena potice kod svojih sljedbenika: sposobnost da odrede što funkcionira a što ne za neciju duhovnost. Marija Magdalena daje štovateljima priliku da vide u njoj ono što im je potrebno, neku vrstu religije "po dizajnu" koja stvara nove pokrete u dobrotvornom radu, umjetnosti, pisanju, obrazovanju, aktivizmu i, naravno, samoj religiji. Robbi Sluder, stara cetrdeset i sedam godina, iz Austina u Texasu, jedna je takva osoba. Suderova je svoje prvo magdalensko iskustvo imala u kudi rodaka svojih supruga vecer uoci Uskrsa 1999. godine. "Imali su DVD Gaither Vocal Banda, skupine pjevaca gospela", kaže ona, "i Sandi Patty, ciji je glas velicanstven poput glasa Celine Dion, je pjevala". Dok je ležala na kaucu slušajudi, Sluderova je shvatila da su rijeci pjevane iz perspektive Marije Magdalene, i postalo joj je jasno da je Marija bila — a ne Petar ili Ivan, ucenici cija je imena opetovano slušala tijekom svog meto-distickog odrastanja — prva osoba koja je vidjela uskrsnuloga Isusa. "Bilo je to kao da mi je skinuta zavjesa", kaže ona. "Pogledala sam prema ormaru gdje sam držala svoju kemijski ocišdenu bijelu uskrsnu * Jennifer Doli je urednica savjetnica, spisateljica i znanstvenica koja je suradivala na knjizi Tajne Da Vincijeva koda i bila izvršna urednica ove knjige. Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE haljinu, i uskrsnu haljinu svoje kderi, i sve uskrsne košare koje sam napravila, razmišljala sam o lijepoj crkvi u koju du idi sutra ujutro, i pocela sam plakati". Slunderova je razmišljala o svom životu.
"Mislila sam, bilo mi je prilicno dobro, ali što je sa svim onim ženama koje su na ulicama i nemaju pojma da ih Bog voli i da su vrijedne? Da sam to mogla uciniti te veceri, otišla bih u VVal-Mart i pokupovala stvari te ih podijelila ljudima na ulicama". Uz ohrabrenje supruga i nekolicine prijatelja, Sluderova je zapocela ostvarivati plan za sljededu godinu. Narucila je uskrsne košare i druge poticajne darove: narukvice Isus te voli, rucne baterijske svjetiljke s natpisom Isus je svjetlo. "Svaka je košara imala pisanicu sa slatkišem i neku vrstu plišane životinje da dirne njihova srca i vrati ih natrag u vrijeme nevinosti". Košare su takoder sadržavale
proizvode za osobnu higijenu u uzorcima ili putnim pakiranjima, broj mobilnog telefona Sluderove i "bilješku Marija" koja je objašnjavala kako je proslavljen prvi Uskrs. S pripremljenim košarama, Slunderova je naišla na prepreku. "Imala sam sve te stvari napravljene a nisam znala kuda krenuti!". Nazvala je Vojsku spasa. Ondje joj je volonter dao podatke o tome gdje bi njezina skupina od tri muškarca i pet žena mogli nadi prostitutke i upute kako da im pristupi i razgovara s njima. Prvi je Uskrs bio uspješan. Sluderova se prisjeda da je držala žene za ruke turobne kišne nodi, pod tamnim svjetlima na parkiralištu, i molila. "Nakon stoje sve bilo gotovo, mislili smo, super. Izašli smo van da bismo blagoslovili, ali mi smo bili oni koji su bili blagoslovljeni. Naša su srca bila promijenjena. Uskrs više nikada nede biti isti". Projekt i skupina volontera nakon toga su se razvili i proširili, a tim Sluderove poceo je posjedivati prijelazne domove, popravno-kaznene ustanove i muške klubove — pružajudi ruku drugima uz pomod Marije Magdalene. Sluderova, koja je uvijek smatrala da je Marija Magdalena bila prostitutka, isto je tako pocela proucavati Bibliju kako bi saznala nešto više 0 njoj. Ono što je saznala iznenadilo ju je. "Svida mi se to što nikada ne navode njezine grijehe. No, ona je zasigurno doživljavala beznadnost, depresiju, odbacivanje, tugu. Tko se od nas ne može uživjeti u to? Pocinjem shvadati da je Isus odabrao nju zbog toga. Ona je netko stvaran 1 svatko tko primi naše darove može se identificirati s njom". Projekt Magdalena (www.themagdaleneprojekt.org) danas je vrlo razvijena neprofitna organizacija koja funkcionira uz potporu privatnih donatora, upravnog odbora direktora i više od tri tisude volontera širom zemlje. Sjedište joj je ured na cetristotinjak kvadratnih metara u Austinu u americkoj državi Texas, kojega vodi zaposleni clan osoblja. Svi volonteri prolaze standardizirani trening a gradovi koji sudjeluju u projektu moraju poštivati pravila i politiku maticne organizacije. Godine 2001. Projekt Magdalena bio je aktivan u deset gradova, a 2006. u njemu je sudjelovalo dvadeset i tri grada. POTPUNO MODERNA MARIJA ŽIVJETI NJEZINU DUHOVNOST KROZ NJEZINU SLUŽBU Pam Stockton, stara pedeset i cetiri godine, iz Houstona u Texasu, došla je u dodir s Marijom Magdalenom tijekom proslave blagdana te svetice održanom 1998. godine u Brigid's Place, neprofitnoj organizaciji za žene povezane s Christ Church Cathedral (www.brigidsplace.org). Njezino je zanimanje raslo, pocela je pohadati predavanja u Perkins School of Theologv (Perkins škola teologije) pri Southern Mehodist Universitv. Stocktonova kaže: "Proucavanje Marije Magdalene bilo je za mene sredstvo preobrazbe. Osjedam da mi se obratila kroz moje studije: tako je zapocela naša veza. No, ona se obrada i drugim ženama, naravno. 'Magdalenski magnetizam' je takav da ona pruža
ruku razlicitim ženama na razlicite nacine". Pam Stockton je diplomirala na Perkinsu 2006. godine a i dalje je ukljucena u blagdanska dogadanja kao organizatorica i sudionica. Pomogla je kod priprema za festival 2004. godine, koji je doveo Karen King s Harvarda da govori pred više od pet stotina ljudi, kao i kod onoga 2005. godine na kojemu je gostujuda govornica bila Jane Schaberg sa Sveucilišta Detroit Mercy. Ovogodišnja govornica je Ann Brock, autorica knjige Mary Magdalene, the First Apostle: The Struggle for Authority. Službe na blagdane su ne-euharistijske a cesto ukljucuju zamišljene dijaloge ili odigrane prizore. "Godine 2004.
odigrali smo Pavlovu zapovijed Korindanki da na sebe stavi veo i bude tiho, a iz pastve su se mogli cuti uzdasi", kaže Pam Stockton. "Šokiramo ljude da bi shvatili što se zaista dogodilo, nacin na koji su ženski glasovi bili ušutkivani. Tako nešto je važno." Kao dodatak proslavi blagdana, Pam Stockton sudjeluje u Magdalenskoj zajednici crkve koju je utemeljila velecasna Betty Adam, duhovna direktorica Brigid's Place i stalna kanonska teologinja u Christ Church Cathedral. "Prije trinaest godina, imala sam ideju o ženskoj svedenickoj službi", kaže Betty Adam. "Smatrala sam da crkva ne obrada pozornost borbama žena i da je potrebno da se pozabavi nekima od tih pitanja. Mi osnažujemo žene govoredi o duhovnosti istih. I dok pokušavamo razviti našu vlastitu duhovnost i nezavisnost, pomažemo i drugima". Medu programima su i Brigid's Hope koja osigurava zatocenim ženama mjesto na kojemu mogu odsjesti kada izadu iz zatvora, te Brigid's Paradigm, koji gradi kude za žene i djecu koristedi reciklirani materijal. (St. Brigid, odnosno sveta Brigita, osnivala je samostane po Irskoj pocetkom šestog stoljeda.) Betty Adam je takoder organizirala suvremenu magdalensku zajednicu koja se sastaje svakog prvog i tredeg petka u mjesecu da bi proucavala djela kao što su Evandelje po Mariji, kao i za nedjeljnu službu u medu-vjerskoj kapelici u Houstonu. U slobodno vrijeme Betty Adam piše knjigu Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE naslovljenu The Magdalene Mystique: Living the Spirituality of Mary Today koja je objavljena u prosincu 2006. godine. "Najvažnija je energija koja okružuje Mariju Magdalenu, nacin na koji se zajednica razvija i što to nama znaci", kaže ona. CUTI NJEZIN GLAS I GOVORITI DRUGIMA Joan Norton, stara pedeset i osam godina, autorica, psihoterapeutkinja i savjetnica Magdalenskog kruga (Magdalene Circle) pri VVomen's Club of Hollywood u Kaliforniji (www.marymagdalenewithin.com) kaže: "Došla je k meni nepozvana. Ne dolazim iz tradicionalne obitelji vjernika, nisam imala price iz djetinjstva niti išta slicno". Medutim, Joan Norton bila je kanalizatorica i poput mnogih od onih koji pronalaze Mariju Magdalenu, nije bila neupoznata s gubitkom (njezina šesnaestogodišnja kdi nastradala je u prometnoj nesredi 1986. godine). Jednoga jutra prije deset godina kada je odlucila pisati, cula je rijeci Marije Magdalene u glavi. "Marija je rekla da bi željela izraziti zahvalnost za svoj odnos s Isusom i da de mi ispricati svoju pricu. Bila je to bezvremenska mudrost koja je silazila na moj um. Obradala mi se svakoga jutra nekoliko tjedana. Tuga je bila snažna, kao i njezini osjedaji ljubavi prema Isusu". Rezultat je bila The Mary Magdalene VVithin i aktivano poslanje. "Mislim da sam izvor obrazovanja za ostale žene kada je rijec o izgubljenoj prici o svetoj ženstvenosti", kaže Nortonova. "Zbog nje se žene osjedaju snažnima i jednakima, ojacane posjedovanjem vlastite kršdanske price". Godine 2005. proslava blagdana Marije Magdalene u VVomen's Club of Hollywood potaknula je pocetno zanimanje i tog je rujna roden magda-lenski krug. Skupina, koja danas broji oko pedeset
žena, sastaje se jedne nedjelje u mjesecu u prostoriji u VVomen's Club koja je ukrašena oltarom, svijedama, cvijedem i umjetnickim djelima, "Tako da imamo osjedaj poput onih dobrih poznatih osjedaja u crkvi", kaže Nortonova. Skupina sjedi u krugu, zapocinjudi s molitvom prije nego što prijede na proucavanje i rasprave o ulomcima iz Evandelja po Mariji. "Imamo meditacije s vodicem koje pricu
uvode u osobne živote svake od žena. To je poput crkvene službe, ali s mnogo razgovora. Žene su gladne takvog materijala". Kada sam razgovarao s Nortonovom, ona je radila na svojem predavanju za nadolazedu nedjelju ali je isto tako i planirala proslavu blagdana Marije Magdalene za tu godinu (na onoj 2005. godine, koja je privukla 150 ljudi, bili su esenski svedenik, trbušni ples, pjevanje, bubnjevi i hrane). Nedavno je govorila na dogadanju posvedenom Mariji Magdaleni sa spisateljicom Margaret Starbird te utemeljiteljicom i ravnateljicom online Esoteric Mystery School, Katiom Romanoff. Razmišlja o svojoj POTPUNO MODERNA MARIJA sve vedoj javnoj ulozi. "Ne osjedam se kao da sam napisala tu knjigu, to se nekako jednostavno dogodilo. To je put koji je za mene odabran". PONOVNO ROÐENJE MAGDALENE KROZ UMJETNOST Sara Taft, stara sedamdeset i jednu godinu, umjetnica je, psihologinja i astrologinja iz Pacific Palisades u Kaliforniji. Za nju je Marija inspiracija i afirmacija, koja pruža usporedbu s uskrsnudem u svojem vlastitom životu. Sara Taft, koja je preživjela transplantaciju jetara prije šest godina nakon što joj je dijagnosticirana po život opasna autoimuna bolest, trenutacno ima izložbu slika i pripovijedaka nazvanu A Legendaru Biography of Mary Magdalene (sarataft.com). Dok se još oporavljala od transplantacije, Sara Taft je otputovala u Francusku da bi saznala nešto više o božanskoj ženstvenosti, a osobito o Mariji Magdaleni. Kako dolazi iz patrijarhalne, metodisticke obitelji, za nju je sve to bilo novo. "Bilo je to poput otkrivenja, razvijanje kršdanske price koju sam vidjela po prvi puta. Pocela sam istraživati i slikati ju, da bih je bolje upoznala, i dok sam je slikala, plakala bih. Nisam bila tužna, ali bih plakala". Slike Sare Taft, koje prikazuju i pripovijedaju dogadaje iz povijesnog i zamišljenog života Marije Magdalene, pojavile su se u galerijama na zapadnoj americkoj obali. Reakcije na njezin rad ispunile su je zadovoljstvom. "Muškarci su govorili, 'Još demo citati o toj ženi'. Katolicke žene su izjavljivale, 'Ucinili ste to za sve nas'. U ocima ljudi bilo je suza, i to ne samo kod žena." MAGDALENA ZA MUŠKARCA: GNOSTICKI PRISTUP Mark VVilliams, star cetrdeset i tri godine, iz Columbusa u americkoj državi Ohio, je gnosticki ucitelj i koordinator Magdalenskog kruga/kružoka (vvww.magdalene-circle.org), umjerene gnosticke skupine koja, kaže on, "Spada negdje izmedu tradicionalnog kršdanstva i gnosticizma, a usredotocuje se na božansku ženstvenost". On je isto tako samohrani otac dvojice tinejdžera a prije je držao i duhovno mjesto pastora za mlade u fundamentalnoj kršdanskoj sekti, gdje se "borio sa stvarima kao što je nemogudnost žena da se zarede". VVilliams se vratio na koledž da bi stekao magisterij iz teologije, i
ondje je otkrio evandelje po Tomi. "Otišao sam na internet i saznao da postoji još gnostika posvuda. Sebe smatram kršdaninom i nisam bio voljan predati se", kaže on. "No, osjedao sam nepovezanost izmedu duboke duhovnosti i stava koji nije osudiva-nje". VVilliams je pronašao vezu koju je tražio u gnosticizmu i u figuri Marije Magdalene za koju vjeruje da snažno govori o ljudskom stanju. Tradicionalne religijske prakse mogu dovesti do neke vrste osjedaja poput
Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE autsajdera, kaže on. "Postoji nejasna poruka o spasenju uz pomod milosti, ali vi svi ipak niste dovoljno dobri. Marija donosi ideju da nije važno to što je ona bila žena; borila se i bila je prihvadena i imala je vjere". Inspiriran onim stoje pronašao na internetu, VVilliams je poceo postavljati letke u lokalnim knjižarama i ostavljati poruke na razlicitim inter-netskim forumima. Žena koja je radila istu stvar obratila mu se i poceli su se sastajati i zajedno uciti. Skupina je otada narasla na više od njih desetak. "Ljudi koji slijede te putove su normalni, svakodnevni ljudi", kaže VVilliams. "U prošlosti su ljudi mislili da morate biti veliki teolog da biste ucinili tako nešto. No, možete biti bilo tko. Možete biti osoba s manama i pronadi duhovnost". Skupina se sastaje subotama u staroj kudi koja je preuredena u Unitaristicku crkvu. Opdenito, fokus je na tome kako su ulomci iz razlicitih Gnostickih evandelja, ukljucujudi i Evandelje po Mariji , povezani s osobnim, duhovnim putovanjem svakog clana. Kada sam s njim razgovarao, VVilliams je istodobno planirao ljetno okupljanje koje se treba dogoditi na tri rali pošumljene nekretnine izvan crkve. Medu sudionicima su trebali biti gnosticka internetska skupina od stotinu ljudi jednako kao i druge vjerske skupine, ukljucujudi budiste, hinduiste i pogane/ateiste. "Bit de kampiranja, krjesova i dugotrajnih predstavljanja raspršenih na dva dana. Naš cilj ovdje je, vratiti natrag ono što nam pripada. "Smatramo da ima mnogo putova", kaže VVilliams, koji planira biti gnosticki svedenik, "Moj je onaj koji je pravi za mene". OBRAZOVANJE KOJE HRANI DUŠU Još jedna zagovornica pronalaženja religije koja odgovara njezinoj osobnosti je Katia Romanoff, stara cetrdeset i jednu godinu, iz Dallas-Ft. VVorth u Texasu. Ona je utemeljiteljica i ravnateljica Esoteric Mystery School, online obrazovne zajednice od otprilike 250 aktivnih clanova koji se bave proucavanjem i dodatnih tisudu ili otprilike toliko onih koji sudjeluju u forumima za rasprave (http://northernway.org/school). Inspirirana knjigama poput The VVoman With Alabaster Jar Margaret Starbird, Katia Romanoff je prvi puta bila online 1999. godine i zapocela je forum za grupnu raspravu o svetoj ženstvenosti i Mariji Magdaleni. Skupina, Boginja kršdanki, još uvijek postoji i danas broji tisudu clanova. "Ljudi su vapili za predavanjima, vodicima za istraživanje, afirmacijama, potvrdama. Sastavila sam nekoliko predavanja i 1999. godine stvorili smo Esoteric Mystery School", prisjeda se Katia Romanoff. Zanimljivo je da je oko 40 posto populacije ucenika u školi muško. Za Katiju Romanoff, vjerska sinteza poput njezine dugo je ocekivana. "Religija mora hraniti dušu", kaže Romanoff. "Marija Magdalena donosi ravnotežu jednostrane vrste Bog-je-samohrani-roditelj tipa. Potrebna
POTPUNO MODERNA MARIJA nam je nebeska majka. Tko je Bogu supruga? Sjedam se da sam to pitala kada mi je bilo šest godina". No, što ako Isus i Marija nikada nisu bili par? "Ako Isus i Marija Magdalena nisu bili oženjeni, trebali su biti", kaže ona, "Zato što to ima odjek, donosi ispunjenje, dopušta nam da koristimo kršdanski svjetonazor u sklopu kojega smo svi odgajani, i na taj nacin možemo se vratiti kudi. Možemo osmisliti svoju vlastitu viziju zato jer je to ono što su svi ostali ucinili". Ta verzija ukljucuje prilagodenu "Zdravo
Marijo" koja pocinje "Zdravo Marijo Magdaleno, Gospodin te oženio". Postoji i Uravnotežena Molitva Gospodinu, Krunica Marije Magdalene i posebna knjiga Reda Marije Magdalene. Esoteric Mystery School je zakonski prijavljena crkva koja može zare-divati clanove kao svedenike nakon završetka odredenog radnog tecaja, i ukljucuje tri glavne dvorane za studije, tri stupnja i dvije do tri stotine sati usredotocenih na djela takvih autora kao što su Starbirdova, Jean-Yves Leloup i Tau Malachi. Studenti pladaju mjesecnu školarinu od 25 dolara za neogranicena predavanja i ulazak u studijske dvorane kojima se pristupa online i putem emaila. Online aspekt stvara virtualnu vjersku zajednicu koja je vrlo novomilenijska: internetski chatovi i okupljanja na "duhovnoj razini" u svitanje, tocno u podne i u sumrak pomažu u povezivanju svih unatoc nedostatku fizickog sastanka. Ta skupina takoder održava godišnje skupštine jednom na godinu, što je prilika da se upoznaju studenti koji su doletjeli iz tako dalekih mjesta kao što su Afrika, Kanada, Kina, Europa, Indonezija, Meksiko, Puerto Rico i SAD. CRKVA ZA BUDUDNOST: MAGDALENSKI AKTIVIZAM Chris Schenk, šezdeset godina stara, izvršna j e direktorica FutureChurch, katolicke crkvene reformisticke zajednice koja je nastala u Clevelandu, u americkoj državi Ohio, 1990. godine s ciljem ocuvanja katolicke euharistije otvaranjem zaredivanja za žene i oženjene (www.futurechurrch. org). Za Schenkovu, još je nešto vede i važnije od Marije Magdalene u opasnosti: bududnost Katolicke crkve. "Nalazimo se na putu sukoba time što nemamo svedenika", kaže ona. "Do 2007. godine imat demo sedamdeset i šest svedenika za 235 župa u Clevelandu". Suprotno tome, ima trideset tisuda redovnika u Americkoj crkvi, od kojih su 82 posto žene. Godine 1997. Schenkovaje razvila projekt VVomen in Church Leadership u partnerstvu s jednom drugom katolickom organizacijom za obnovu, Call to Action. /'Odaslali smo e-mail i poštu ljudima koji su kupili resurse naših žena i rekli, ovoga srpnja bismo željeli napraviti ovo. Nagovorite svog obližnjeg znanstvenika koji se bavi Biblijom da održi predstavljanje o tome tko je bila Marija Magdalena te da ga održi u molitvenoj službi na cijem su celu žene". U prvoj je godini sudjelovalo dvadeset i tri skupine. Danas, kaže Schenkova, brojke se kredu oko tri stotine, sa šezdeset do Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE sedamdeset posto aktivnosti koje se odvijaju na katolickom vlasništvu. Za Schenkovu, javna borba bila je isto tako intenzivna. "Bila sam na misiji da preokrenem pogrešnu predodžbu da je Marija Magdalena bila prostitutka. U stvari, upravo je o njoj ovisila objava Uskrsnuda. Kao katolkinja sve što sam znala bilo je da je bila javna grešnica, a ja sam željela promijeniti to shvadanje". Ove godine, zajedno s dogadajima koji su se poklapali s danima blagdana, Uskrsa, korizme i
Velikog tjedna, FutureChurch je razvila niz resursa koji slave žene kroz povijest Crkve. "Mislili smo da su bile slatke, pametne i poslušne i da su postale svetice", kaže Schenkova, "No, nismo culi koliko su bile snažne ili što su zapravo ucinile. U stvari je bilo žena biskupa i svedenica. Crkva zaista ima tradiciju zaredivanja žena". O Mariji Magdaleni ona kaže: "Ona je vrh ledenog brijega; ona je ikona za potisnute uloge žena u kršdanstvu".
Je li ostvaren napredak u nastojanju da se žene zareduju? Odgovor Chris Schenk je oprezan: "Valjda to ovisi o tome kako to definirate". Na strani "za", žene su obrazovane za svedenstvo u crkvi i kao propovjednice u prije nezamislivim mjerama. "Šezdeset posto od osamnaest tisuda žena koje uce za redovništvo, odnosno laicko svedenstvo — ukljucujudi magisterije božanstvenosti, biblijske studije i slicno — su žene. U usporedbi s tri tisude muškaraca na seminaru. To mijenja sve iznutra", kaže ona. Za tih osam ljudi i još tisudu njih, Marija Magdalena mijenja stvari iznutra i isto tako potice promjenu u vanjskom svijetu. Kako se poruka širi, potpomognuta popularnošdu knjiga kao što je Da Vincijev kod, vidimo ono što bi moglo biti revolucionarno raskrižje za religiju. Postoji novo spajanje izmedu duhovnog i osobnog; sloboda da stvaramo svoj vlastiti put i pronademo svoj nacin. Postoji isto tako i duboka potreba da se ponovno uspostavi ravnoteža izmedu muževnosti i ženstvenosti, da se ponovno zatraži ono što je bilo izgubljeno ili zataškavano tijekom vremena. "Ljudi reagiraju tako pozitivno, upotrebljavajudi rijeci poput ispunjeni, potpuni. Moja je najveda nada da demo nastaviti raditi i uciniti taj alternativni oblik kršdanstva malo više mainstreamom. To se nede dogoditi preko nodi, ali je barem zapocelo", kaže Katia Romanoff. Joan Norton je još sigurnija. Tijekom distribucije knjige The Mary Magdalene VVithin, rekla mi je, Marija je otkrila nešto drugo. "Ona je znala da de biti izostavljena sve do vremena kada budemo dovoljno snažne da to održimo", kaže Nortonova. "Sada je pravi trenutak". ONA SE KREDE NA TAJANSTVENE NACINE Marija Magdalena u doba interneta LESA BELLVIE Price daju smisao sadašnjosti i pomažu nam da zamislimo bududnost — a u slucaju Marije Magdalene, bolju bududnost. Ta je pretpostavka jednako privlacna danas kao što je bila kada su se Isusovo ucenje i price o Mariji Magdaleni tek pocele širiti iz jednog sela do drugoga u biblijska vremena. Naše je selo danas globalno, s elektronickom poštom koja ponekad zamjenjuje usmenu tradiciju, ali same price i dalje su iznenadujude slicne pripovijetkama onih koji su tražili vodstvo ili olakšanje od patnje tijekom srednjega vijeka idudi na hodocašda da bi posjetili relikvije Marije Magdalene na jugu Francuske. Današnje omiljeno mjesto okupljanja za rasprave o tome "što Marija znaci za mene" je internet i, u tom domu, www.Magdalene.org je središte. Pitali smo Lesu Bellevie, utemeljiteljicu stranice i webmastericu, da nam kaže što su njezini citatelji imali za redi o Mariji Magdaleni. Ono što se istice jest nacin na koji Marija, cak i tredem tisudljedu, ulazi u živote mnogih ljudi neocekivano i koliko cesto veza koju osjedaju postaje intenzivno osobna. Dok je prolazila kroz te osobne price i saznavala za nacine na koje žene — i, da, muškarci —- razlicitih vjera i povijesti dijele tu zajednicku vezu, Lesa je takoder pocela istraživati svoje vlastito putovanje.
Godine 1997. sanjala sam Mariju Magdalenu. Iako sam odgojena u kršdanskom kudanstvu, cak i za citanja Biblije vecerima sa svojom obitelji, imala sam uvijek isto nejasno razumijevanje njezina identiteta kao i vedina ljudi: ona je bila prostitutka u evandeljima. San, koji je došao — vedim dijelom — niotkuda, bio je dovoljno cudan i zanimljiv da me potakne da otvorim svoju Bibliju, a to je nešto što nisam ucinila mnogo godina.
Ma koliko pokušavala, nisam mogla pronadi nikakva spomena nedopuštene reputacije Marije Magdalene na stranicama moje Biblije Kralja Jamesa. Pretražila sam podudarnosti, iskušala razlicite naslove, ali nisam imala srede: nisam mogla dodi ni do kakve razumne zamisli zašto bi ljudi mislili o njoj kao o iskupljenoj bludnici. Ono što je pocelo kao jednostavna Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE vježba zamišljena da zadovolji znatiželju postalo je mnogo intrigantnija tajna. Tko je bila Marija Magdalena i kako je postala grešnicom? Jedno od velikih veselja u mom životu je razgledavanje knjižara. Na jednom takvom izletu pocetkom 1998. godine, prijateljica mi je dodala primjerak knjige s naslovom Knjižnica iz Nag Hammadija na engleskom jeziku. Odmah sam pogledala indeks i pronašla, na svoje iznenadenje, pravo blago. Ne samo da je ondje bilo brojnih spomena njezina imena, ondje je bilo cak i Evandelje po Mariji Magdaleni. Otkrila sam gnosticizam, ranu sektu kršdanskog vjerovanja koja je evala u prvih pet stoljeda nakon Krista. Gnostici su vjerovali da je posebno otkrivena spoznaja (gnosis) — a ne Kristova žrtva — tajna spasenja. U nekim gnostickim sektama, Marija Magdalena držana je na položaju visokog štovanja, kao apostolica, kao voda i kao družica Spasitelja. Po zanimanju sam test inženjerka kompjuterskog softvera, i provela sam vedi dio svoje karijere radedi na tehnologijama VVorld Wide VVeba. Tako je moj sljededi korak bio prirodan: na internetu sam potražila što još mogu saznati o Mariji Magdaleni, i iznutra i izvan gnosticizma. Na svoje razocaranje, pronašla sam vrlo malo. Sve više posvedena istraživanju te kršdanske figure svakim danom koji je prolazio, odlucila sam osnovati svoju vlastitu web stranicu o Mariji Magdaleni. Godine 1998., www. Magdalene.org je osnovana. Moj je cilj bio stvoriti spremnik znanja o Mariji Magdaleni koje bi bilo lako dostupno bilo kome tko je razvio opcinjenost "drugom" Marijom. U pocetku sam dobivala komentare o stranici mjesecno, zatim tjedno, a onda gotovo svakodnevno. Emailovi citatelja, uglavnom žena, gotovo uvijek su imali za redi istu stvar: "Mislila sam da samo mene zanima Marija Magdalena!". Ukratko, citav niz ljudi koji su mi se javili okupio se zajedno u maloj online skupini preko mailing liste. Razmjenjivali smo razmišljanja o Mariji Magdaleni, kršdanstvu i razlicitim s tim vezanim pitanjima, stvarajudi prijateljstva i mreže potpore. U to vrijeme se cinilo da je jedina veza medu toliko razlicitim pojedincima — od tinejdžera do baka, od onih koji nisu ni maturirali do ljudi s doktoratom — bila cinjenica da ih je zanimala Marija Magdalena. Kako je vrijeme prolazilo, medutim, pocele su se pojavljivati sklonosti. Mnogi su se zanimali za Mariju Magdalenu jer su po njoj dobili ime ili zato što su odabrali njezino ime na krizmi u Rimokatolickoj crkvi. Neki su, poput mene, jednostavno bili zaintri-girani široko održanim vjerovanjem (unatoc nedostatku dokaza) da je bila prostitutka. Mnogi su osjedali duboki, duhovni poziv prema Mariji Magdaleni koji im je bilo dosta teško artikulirati. Što
sam više znala o Mariji Magdaleni, više sam se osjedala na isti nacin. Imala sam sredu što sam bila u položaju da cujem mnoge price s raskrižja društva. Iako ne dijelim uvijek ista mišljenja o Mariji Magdaleni kao oni koji ostavljaju svoje komentare na web stranici, teško je ne cijeniti POTPUNO MODERNA MARIJA cinjenicu da je ona obogatila duhovne živote tolikih ljudi. U tome oni, ili bi možda bilo bolje da kažem mi, dijelimo zajednicke temelje. TRAŽEDI NOVI PUT jedna od prevladavajudih tema medu ženama koje su se našle privucene Mariji Magdaleni jest osjedaj otudenja od tradicionalnog kršdanstva. To ukljucuje sve grane kršdanstva, a ne samo rimokatolicizam. Nalazedi sebe vrijednima kao vode dobrotvornih akcija, ucitelja vjeronauka i onih koji pohadaju crkvu, ali ne kao starješine, dakoni ili pastori — mnoge su žene pocele osjedati da je, bez obzira na to što vjeruju u Krista, njihova vjera manjkava. Dijelim to iskustvo. Odgojena kao pentakostalka, shvatila sam da je žena bila podredena svom suprugu i njezino je mjesto bilo u kudi. Odrastajudi u kulturi nabijenoj feminizmom, sukob izmedu vjerovanja da žene mogu ostvariti sve i vjerovanja da žene mogu samo radati djecu i održavati kudu urednom bio je previše. Utjehu sam pronašla u slušanju prica ostalih žena u našoj online zajednici: Moja je citava obitelj katolicka, iako su mnogi napustili Crkvu — vedinom žene, iz razlicitih razloga... Prestala sam idi u crkvu jer sam osjedala da njome toliko dominiraju muškarci da nisam mogla ni izmedu redaka cuti ikakav ženstveni aspekt... Osim majke Marije nije bilo snažne ženske prisutnosti. Mi djevojke nismo mogle biti ministrantice — i to mi je uvijek smetalo. — Mary, Northampton, Massachusetts Napustila sam *Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana+ krajem šezdesetih zbog njihova stava prema ženama. Pitanje svedenstva nije bilo toliko važno kao njihovo insistiranje na tome da su žene podredene muškarcima, cak i do te mjere da je ignorirano zlostavljanje u obitelji. — Loretta, Sylmar, Kalifornija Odgojio me luteran, ali sam uvijek imala osjedaj da nešto nedostaje... Problem je bio nacin na koji su žene prikazane u Crkvi. — Elizabeth, Chesterovvn, Maryland Shvatila sam da sam jako nezadovoljna s onime što poucavaju u pen-takostalnoj crkvi. Smatrala sam
daje to na mnogo nacina neprijateljski prema ženama i previše dogmatski. — Carol, Kansas City, Missouri Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE Žene prije svega dijele istu tocku porijekla do jednoga odredišta: odanost Mariji Magdaleni kao nezavisnoj i snažnoj ženskoj ulozi u evandeljima. Marija Magdalena nam pripovijeda da u kršdanstvu nisu važni samo muškarci: dopušteno nam je donositi Radosnu vijest isto tako, i to na nacin drukciji od pobožne poslušnosti. Što sam više spoznavala, postajala sam zainteresiranija. Pocela sam shvadati da hi promjena javne percepcije i o Majci Mariji i o Mariji Magdaleni bila snažan kljuc u napredovanju žena u društvu. Takoder sam pocela istraživati i pisati o tim ženama s takvim ciljem na umu.
— Loretta, Svlmar, Kalifornija [Marija Magdalena+ je pravo obilježje za sve — oznaka rodne jednakosti, odnosa utemeljenih na partnerstvu, uzor za žene (i muškarce) svih duhovnih putova i iskustava. — Denise, VVernon, Connecticut Mislim da je [novija popularnost Marije Magdalene] odlicna, osobito ako se ženama posveti više razmišljanja i autoriteta u Crkvi... Mi smo ostatak populacije i stoga nas treba saslušati. — Carol, Kansas Citv, Missouri SNOVI, SMRT I DA VINCIJEV KOD Pocetkom 2003. godine nitko u našoj malenoj online zajednici Marije Magdalene nije mogao ni pretpostaviti da de biti objavljena knjiga koja de u potpunosti izmijeniti nacin na koji je svijet doživljavao našu pobožnost. Roman Dana Brovvna, Da Vincijev kod, koji je izašao u travnju te godine, brzo je postao bestseler. Nastao na temelju knjige Sveta krv, sveti Gral Michaela Baigenta, Richarda Leigha i Henrvja Lincolna iz 1982. godine, jednako kao i naslovi pripadnice naše zajednice Margaret Starbird, The VVoman VVith The Alabaster Jar i The Goddess in the Gospels, Da Vincijev kod pokrede zamisao da Marija Magdalena nije bila samo kontrapunkt božanske ženstvenosti Isusu, nego takoder i majka njegove djece. To se pokazalo kao privlacna kombinacija za mnoge. Broj ljudi koji su se pridruživali našoj online zajednici poceo je postepeno rasti nakon ljeta 2003. godine i naša "mala" skupina postala je glavna internetska postaja za rasprave o Mariji Magdaleni. (U odnosu na relativno stabilnih stotinu clanova prije objavljivanja Da Vincijevog koda, pri posljednjem prebrojavanju skupina je ukljucivala više od 750 sudionika.) Pojavljivanje medu najnovijim pretplatnicima u skupini bio je novi put do Marije Magdalene: POTPUNO MODERNA MARIJA Nisam imala pojma o cemu je *Da Vincijev kod+ prije nego što sam ga procitala. Samo je zvucalo uzbudljivo. Kada sam otkrila... teorije koje okružuju Magdalenu, bila sam toliko iznenadena da je to promijenilo moje bide. Odjednom, sve je došlo u središte pozornosti — veze, zlostavljanje žena, kvarenje u Crkvi — postalo je jasno. — Elizabeth, Chestertovvn, Maryland Nakon što sam procitala roman Dana Brorvna Da Vincijev kod, željela sam saznati više o Mariji Magdaleni... Pristup Margaret Starbird, sveti brak, cini mi se veoma svježim na nacin na koji tretira seksualnost kao kljucni dio života koji ne može biti iskljucen. — Martina, Berlin, Njemacka Kada citam Da Vincijev kod, bilo je to poput vrata koja su odjednom širom otvorena...
— Kristin, Buffalo, New York Osobito dirljiva prica dolazi od Erin iz Fort Waynea iz države Indiana. Ona objašnjava da se njezino otkrice Da Vincijevog koda i Marije Magdalene pojavilo u trenutku u životu kada je bila ranjiva.
Procitala je knjigu neposredno prije rodenja svoje kderi koje je uslijedilo nakon teškog poroda koji je zaprijetio novorodenom životu. Uz poticaje bolnickog osoblja, pozvala sam svedenika, koji je bio slobodan i gotov sa službom. Bio je prilicno željan što prije otidi, u stvari, pružio mi je vrlo malo utjehe. U ocaju koji su proživjele mnoge nove majke, Erin je obedala Bogu da de voditi duhovniji život ako joj samo pomogne da njezino novorodence preživi. Njezina se kdi oporavila a Erin se posvetila proucavanju nekih od izvora pisca Dana Brovvna. Željela je saznati više o neobicnim idejama sadržanima u njegovu romanu. To ju je dovelo do knjiga Margaret Starbird koje su ostavile duboki dojam: Djelo Margaret Starbird meni je imalo toliko smisla. Imala sam osjedaj kao da se sve spaja u cjelinu po prvi puta. Gledano unatrag, rodenje moje kderi bio je važan dio mojeg duhovnog budenja prema ženstvenosti. Ispunila sam svoje obedanje. Vedini ljudi nije odmah ocito da situacije poput Erinine, sa situacijom na rubu života i smrti, ili tugovanje zbog stvarne smrti, mogu biti katalizatori za otkrivanje Marije Magdalene. No, mnogi dolaze do svojeg iz dubine srca osjedanog poštovanja za nju nakon što prožive gubitak voljeDan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE ne osobe. Kao najvažnija figura povezana s raspedem na križ, pokopavanjem u grob i uskrsnudem Krista, Marija Magdalena predstavlja uzor za tugovanje onako kako to ni jedna druga figura iz evandelja ne cini. MarvEllen, meduvjerska svedenica iz Bucks Countvja u Pennsvlvaniji, kaže da je uznemiravajudi san o Mariji Magdaleni prethodio smrti više clanova njezine obitelji tijekom razdoblja od nekoliko godina. Nakon toga, MarvEllen pocela se prisjedati sna kao posjeta Marije Magdalene u cijoj je prisutnosti, u konacnici, pronalazila utjehu. Držedi se stajališta da su Isus i Marija Magdalena bili u intimnoj vezi, ona kaže: Došla je da zaštiti mene i moju mentalnu stabilnost od dodatnih stresova koji su me cekali. Znala je da du je pronadi jednoga dana. Željela je da budem mentalno spremna prihvatiti skepticne poglede ljudi koji ne žele odustati od svojih ukorijenjenih uvjerenja i pravovjernih struktura. Željela je da budem znatiželjna i u potrazi. Znam da želi da ja, jednako kao i mnogi drugi, njoj pomognemo da ponovno zauzme svoje pravo mjesto, pored svojeg Ljubljenog. San MarvEllen samo je jedan od mnogih o kojima sam slušala tijekom godina. Uvijek zapanjena time što moje iskustvo dijele toliki mnogi drugi, pocela sam gledati na snove s Marijom Magdalenom kao na duboki poticaj prema pomirivanju teških i ocito suprotstavljenih ideja: ženstvenosti suocenoj s vjerskom mizoginijom ili ljubavlju u prisustvu smrti. Iznenadenje je shvatiti da Marija Magdalena
dira živote toliko mnogo ljudi na taj nacin. Slijedi iskustvo Eleonore iz Seattlea u državi VVashington: Mislila sam da je Marija Magdalena bila prostitutka dok nisam sanjala da sam joj napravila svetište. Bilo je tako živo. Kada sam shvatila da u njoj ima mnogo više nego što sam prvobitno mislila, i odlucila sam napraviti malo svetište u stvarnom životu. Nakon što sam to ucinila, pocela sam sanjati o njoj još cešde. Mnogo puta snovi su bili karakterizirani nekim tko je istinski plakao i nevjerojatnim osjedajem
gubitka. U jednome je netko preminuo i cinilo se da oni koji su ostali dozivaju Mariju Magdalenu u svojoj tuzi. U snu je to bila snaga ljubavi Marije Magdalene prema Isusu koja mu je omogudila da se vrati u život. Iako sam dobila dopuštenje da ovdje iznesem samo nekoliko prica, one koje ljudi razmjenjuju privatno su jednako bolne. Barem jedan važna znanstvenica koja se bavi Marijom Magdalenom, i znanstvenim radom, pripisala je snove o Mariji Magdaleni svojoj rastudoj svijesti o važnosti svetice. POTPUNO MODERNA MARIJA MAGDALENINI MUŠKARCI Istina je da vedina ljudi koji izražavaju duboku privrženost jesu žene, ali medu njima ima i muškaraca. Unatoc tome što su u manjini, ti muškarci koji su otkrili vezu s Marijom Magdalenom nisu manje otvoreni. Vrlo cesto, oživljena praksa kršdanskog gnosticizma u središtu je muškog štovanja Marije Magdalene. Neki gnosticki tekstovi napisani prije kraja cetvrtog stoljeda, ukljucujudi i nekoliko onih u Knjižnici iz Nag Hammadija, smještaju Mariju Magdalenu na uzvišen položaj medu njezinim suvremenicima. To navodi mnoge moderne gnostike da cine isto. Moje posebno zanimanje [za Mariju Magdalenu] pojavilo se kroz moje studije gnosticizma. Ona je vrlo važan lik u sklopu gnostickih tekstova; jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji, za Apostole. — Jeremv, Seattle, VVashington Nakon pohadanja koledža zbog magisterija shvatio sam da jednostavno ne mogu ciniti fundamentalisticku kršdansku stvar. Uvijek sam imao problema s osudivanjem i kada sam saznao za povijest Crkve i saznao za alternativne oblike kršdanstva, nisam se mogao vratiti. Poceo me zanimati gnosticizam i saznao sam za sofijsku gnosticku-tradiciju. Sofijski gnostici vrlo su jasni kada je rijec o božanskoj ženstvenosti i smještaju Magdalenu na središnje mjesto. Osjedao sam da je konacno ondje gdje sam oduvijek vjerovao da bi trebala biti. — Mark, Mount Vernon, Ohio Suprotno od popularne pogrešne predodžbe, muškarci isto mogu biti inspirirani duhovnošdu boginje, osobito u svjetlu svog mjesta u romanima kao što je Da Vincijev kod. Jedan je muški novinar s kojim sam razgovarala nekoliko puta izrazio svoju ljubav prema Mariji Magdalena kao boginji u jungijanskom smislu anime, unutrašnje ženstvenosti unutar muškaraca koji utjece na njihove odnose sa ženama. Obeshrabren razvodom, on zahvaljuje prisutnosti Marije Magdalene u svojem duhovnom životu svojim postepenim razumijevanjem toga kako biti boljim suprugom i ocem. NEPOKOLEBLJIVI KRŠDANI
Gdje su svi kršdani koji su odani Mariji Magdaleni? Svida li se ona ljudima koji su napustili Crkvu i otišli u smjeru New Agea? Uopde ne. Medutim, cini se da su ljudi koji ostaju vjerni kršdani mnogo tiši po pitanju svoje odanosti, ne izvikujudi istu s vrhova krovova. Malo je ljudi izrazilo zanimanje za raspravljanje o vlastitim pricama u javnosti. Medu tim Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE
perspektivama koje sam cula od tradicionalnih kršdana, ona koja priznaju Mariju Magdalenu kao "apostolicu apostola" radi njezine uloge kao prve svjedokinje Uskrsnuda je jedna od najcešde citiranih. Zaista mislim da je pogled "apostolica apostola" o Magdaleni važno u pomaganju da se crkva ubrza s modernim razmišljanjem kada je rijec o "mjestu žene". Ne vjerujem ni u što od stvari iz Da Vincijeva koda ili onih o svetoj ženstvenosti koje okružuju Magdalenu, ali ako to pomaže ženama da pronadu jednakije temelje unutar Crkve, ne vidim u tome ništa loše. — Thomas, Bellevue, VVashington Još jedna kljucna perspektiva medu kršdanima je naglasak na bliskom odnosu Marije Magdalene s Isusom. Iako dopuštaju da je bilo odredene intimnosti u njihovu prijateljstvu, ti kršdani ne osjedaju potrebu da ih shvadaju kao oženjene partnere. Za mene sv. Marija Magdalena (smatram je sveticom, jer sam prakticna vjernica Rimokatolicke crkve a ona je priznata kao takva, s postojedim blagdanom) predstavlja ljubav, potpunu i bezuvjetnu; potpuno i konacno predavanje. *Nemaj zemaljskog užitka usporedivog s ekstazom koju je zasigurno osjedala pored Njegovih nogu i pri pogledu na Njega tog uskršnjeg jutra. Za mene je to najvažnije: voljeti Savršenog Muškarca, Savršenog Boga te dobiti Njegovu ljubav zauzvrat. Živjeti u toj ljubavi vjecno — tko bi mogao tražiti išta potpunije od toga? — Helene, Bloomfield, New Jersev Moje vlastito putovanje s Marijom Magdalenom traje. Nakon gotovo desetljeda, ona se uplela u moj život na nedjeljivoj razini; ona je ondje svakoga dana, svakoga sata i svake minute. Negdje izmedu duhovne zagovornice i svijesti cvrcka iz price o Pinokiju, izmedu hobija i predanosti, ona me pokrede to snažnije kada upoznajem druge ljude koji su moji kolege-hodocasnici na tom putu. Bez obzira jesu li to kršdani koji traže ženskog apostola ili njuejdžeri koji razmišljaju o arhetipovima svete zajednice, znanstvenici ili mistici, sve ih je dodirnula svetica. A kako su ljudi od samoga pocetka pisane povijesti imali poteškoda pri opisivanju duhovnih iskustava, mi nastavljamo tražiti jezik kojim bismo izrazili dubinu naših susreta s Marijom Magdalenom, ciji identitet, nakon gotovo dvije tisude godina, ostaje neucvršden. Medutim, cinjenica da nam je ona zajednicka znaci, do odredene mjere, da rijeci nisu potrebne. Poput drevnih gnostika, jednostavno znamo. t I PRILOZI t
POLICA S KNJIGAMA O MARIJI MAGDALENI TIM BIBLIOTEKE TAJNI Projekt velicine i opsega knjige kao što su Tajne Marije Magdalene zahtijeva opsežna istraživanja. Kao rezultat, naša kolektivna knjižnica narasla je na stotine svezaka — od tekstova ozbiljnih znanstvenika koji su svoje karijere posvetili tome da nam predstave prijevode i analize drevnih zapisa do knjiga za
samopo-mod što Mariju Magdalenu "prodaju" kao "revolucionarku ugode". Medu autorima je barem desetak strucnjaka s razlicitim tumacenjima tradicije boginje i nacina na koji je moderno društvo istu potiskivalo, jednako kao i romanopisaca i znanstvenika koji nas svaki na svoj nacin žele uvjeriti da iznose konacno i uvjerljivo znanje o Magdaleninu životu, njezinu odnosu s Isusom, i njezinim putovanjima u južnu Francusku (a možda i Egipat i Veliku Britaniju). Zatim su tu oni koji vjeruju da je ona doslovce Sveti Gral, zacetnica kraljevske krvne loze i junakinja akcijsko-avanturisticke price i antipovijesnog trilera koji pocinje i završava u Louvreu. A ne smijemo zaboraviti ni one koji su promišljeno razmatrali razlicite kontroverze o znacenju njezina života — i religiozne i intelektualne upotrebe i zlostavljanja koje je pretrpjela. Proucavanje svih tih knjiga i stotina web stranica ostavilo nas je najprije s osjedajem divljenja za veliki dio ozbiljnih istraživanja i analiza koja su otišla u "pronalaženje" Marije Magdalene i pradenja iznenadujude dubokog utjecaja što ga je njezina slika imala na razvoj Zapadne civilizacije. Drugo, bili smo iznenadeni dubinom vjerskih i osobnih veza što ih toliki mnogi osjedaju prema Mariji Magdaleni, baš kao i raznolikošdu oblika kojima su isti izraženi. Trede, i posljednje, nismo pronašli nikakve dokaze koji bi opovrgavali ono što su nam mnogi od najoštroumnijih znanstvenika i strucnjaka govorili: ono što ljudi vide u Mariji Magdaleni uvelike je odraz stavova i vjerovanja koje unose u tumacenja te žene. Ne * postoji samo "jedna" Marija Magdalena, a nede je nikada ni biti, zbog cega naša opcinjenost njome najvjerojatnije nikada nede nestati. Svaki popis "najboljih" zasigurno bi sadržavao djela svakoga od autora koje smo intervjuirali, od kojih smo odabrali tekstove da bismo ih uvrstili u ovu knjigu ili pozvali da napisu eseje posebno za nju. Ipak, uz pomod Lese Bellevie s www.Magdalene.org, bacili smo mrežu šire da bismo vam ponudili ono što smatramo najboljim knjigama za sastavljanje osnovne knjižnice o Mariji Magdaleni. Popis odražava samo našu prosudbu, naravno, filtriranu kroz lede što smo ih sami odabrali. Ocekujemo da se mnogi znanstvenici, strucnjaci i laicki citatelji cije prosudbe uvelike poštujemo možda nede slagati s nekima od naših izbora. Poticemo vas da sami procijenite i obznanite nam svoja mišljenja na našoj vveb stranici, www. SecretsOfMaryMagdalene.org. Unutar svake kategorije knjige su navedene prema abecedenom redu imena autora. OPDI UVOD I PREGLED The Complete Idiot's Guide to Mary Magdalene (Vodic do Marije Magdalene za potpune neznalice) Lese Bellevie. Neka vas naslov ne odvrati. Izmedu bezbrižnih ulomaka i izrazito neformalnog stila postoji nevjerojatna kolicina informacija koje su odraz razumnog i opsežnog izbora saznanja o
nasljedu Marije Magdalene, onoga što znamo i onoga što ne znamo o njoj, religioznim i svjetovnim kontroverzama, te njezinu mjestu u našoj povijesti jednako kao i u suvremenoj kulturi. Mary Magdalene: A Biography (Marija Magdalena: Biografija) Brucea Chiltona. Pocevši s pregledom onoga što znamo o njezinoj povijesti, Chilton se usredotocuje na tumacenje njezinih "sedam demona" a ide i dalje da bi pokazao kako je Marija Magdalena pridonijela svojem vlastitom "potpisu" u porijeklu kršdanstva. Citatelji de takoder pronadi neke duhovno okrepljujude primjedbe o sposobnosti Marije Magdalene da inspirira žene u modernom kršdanstvu.
Lost Christianities: The Battles for Scripture and the Faiths We Never Knew (Izgubljena kršdanstva: Borbe za svete tekstove i vjere koje nikada nismo upoznali) Barta Ehrmana. Ehrman objašnjava kako su prvi crkveni oci proglasili cetiri evandelja, pa, Evandeljima — a sve ostale ranokršdanske tekstove herezom. U razmaku od tri stotine godina, kaže nam on, vjerska organizacija i savez s politickom modi prevladali su svu opoziciju njezinom pravovjerju. Ehrmanova posljednja knjiga Peter, Paul, and Mary Magdalene: The Folloivers of Jesus in History and Legend (Petar, Pavao i Marija Magdalena: Sljedbenici Isusa u povijesti i legendi) je, kako podnaslov dobro sažima, djelo o sljedbenicima Isusa i onoga što nam njihove price kažu o Crkvi koja je nastajala. The Gnostic Gospels (Gnosticka evandelja) Elaine Pagels. To je klasik za razumijevanje raspona razlicitih kršdanstava u ranim godinama. Ovdje, u znanstvenom a ipak pristupacnom stilu pisanja koji joj je priskrbio National Book Avvard, Pagelsova "razmotava" niti mita, teologije i politike koji su sacinjavali rano kršdanstvo. Medu njezinim ostalim zapaženim knjigama je i Beyond Belief u kojoj se ona bori sa svojom vlastitom vjerom u kontekstu Evandelja po Tomi te istražuje razloge zbog kojih je kršdanstvo postalo povezano gotovo iskljucivo s relativno uskim idejama u Novom Zavjetu kakav je kodificiran Nicejskim koncilom iz cetrnaestog stoljeda. The VVoman voith the Alabaster Jar: Mary Magdalene and the Holy Grail Margaret Starbird. Starbirdova je gotovo sama odgovorna za populariziranje predodžbe da su Isus i Marija Magdalena bili u središtu teologije o "svetoj zajednici" — za koju vjeruje da je prava osnova kršdanstva, potisnuta od strane novonastalog pravovjerja Crkve. Iako ih mnogi znanstvenici smatraju izrazito obilježenim tek nagadanjima, njoj se mnogi isto tako dive zbog istraživanja koje je obavila i za ponovno uvodenje te "izgubljene" teme u središte pozornosti. Njezinih nekoliko knjiga, ukljucujudi i Mary Magdalene: Bride in Exile važni su naslovi za razumijevanje moderne opcinjenosti Marijom Magdalenom i njezinom novom mitologijom. SURADNICI Dan Burstein (urednik) osnivac je i clan uprave Millennium Technology Ventures Advisors, njujorške investicijske tvrtke koja ulaže u tvrtke koje se bave inovacijama u novim tehnologijama. Takoder je i nagradivani novinar, autor šest knjiga o globalnoj ekonomiji i tehnologiji. Njegova knjiga Yen! iz 1988. godine o usponu japanske financijske modi bila je medunarodni bestseler u više od dvadeset zemalja. Godine 1995. njegova knjiga Cestovni ratnici bila je jedna od prvih koja se bavila utjecajem Interneta i digitalne tehnologije na poslovanje i društvo. Njegova knjiga Veliki zmaj iz 1998. godine (koju je napisao zajedno s Arneom de Keijzerom) iznijela je u glavnim crtama dugorocni pogled na ulogu
Kine u dvadeset i prvom stoljedu. Burstein i de Keijzer su nedavno pokrenuli vlastitu izdavacku kudu, Squibnocket Press, te trenutno rade na serijalu knjiga pod nazivom Najbolje stvari ikad izrecene, koje de uskoro ukljucivati naslove o bududnosti Interneta, blogovima i blogira-nju, te nanotehnologijama. Dok je radio kao slobodni novinar tijekom osamdesetih godina dvadesetog stoljeda, g. Burstein je objavio više od tisudu clanaka u više od dvjesto publikacija, ukljucujudi tu New York Times, Wall Street Journal, Los Angeles Times, Boston Globe, Chicago Tribune, New York Magazine, Rolling Stone te mnoge druge u SAD-u, Europi i Aziji. Radio je i kao savjetnik za ABC News, CBS Nevvs, casopis Time i druge vodede medijske organizacije. Tijekom proteklog desetljeda Burstein je aktivno investirao u nove tvrtke, te sastavio portfelj s više od dvadeset i pet tehnoloških tvrtaka. Od 1988. do 2000. godine bio je viši savjetnik u tvrtki The
Blackstone Group, jednoj od vodedih privatnih trgovackih banaka na VVall Streetu. Takoder je i istaknuti konzultant za korporativnu strategiju, te je radio kao savjetnik glavnim izvršnim direktorima, višim rukovodedim timovima, te globalnim korporacijama kao što su Sony, Toyota, Microsoft, Boardroom Inc. te Sun Microsvstems. Arne J. de Keijzer (surednik) je pisac, bivši poslovni konzultant u Kini, te partner Dana Bursteina u izdavackoj kudi Squibnocket Press. Autor je pet knjiga, ukljucujudi turisticki vodic o Kini, koji je bio bestseler, te dvije knjige s Danom Bursteinom. Uspon, pad i bududnost internetske ekonomije (jedan od naslova iz serije Najbolje stvari ikad izrecene) te Veliki zmaj: bududnost Kine — što ona znaci za poslovanje, ekonomiju i svjetske poredak. Pisao je za publikacije od New York limesa do Poiverboat Reports Jennifer Doli bila je izvršna urednica ove knjige, što je radila i za razlicita druga izdanja. Trenutacno je urednica-savjet-nica za Reader's Digest a isto je tako svojim talentima urednice i spisateljice pridonijela U.S. Neios & World Reportu izdavaca McKinsev & Companv kao i Teaching Commission. Bila je znanstvena i urednicka suradnica za Tajne Da Vincijevog koda. U slobodno vrijeme piše fikciju i radi na svom prvom romanu. Joan Acocella je clanica uredništva u Neiv Yorkeru gdje pokriva ples i knjige. Takoder je pisala za Neiv York Revieiv of Books i Wall Street Journal. Autorica je kriticke biografije Mark Morris i drugih knjiga, medu kojima su Creating Hysteria: VVomen and Multiple Personality Disorder i Willa Cather and the Politics of Criticism. Bila je i urednica neprocišdenog izdanja Diary of Vaslav Nijinsky i su-ured-nica, s Lynn Garafola, Andre Levinson on Dance. Od 1993. do 1994. godine, bila je stipendistica Guggenheima. Joan Acocella trenutacno živi u gradu New Yorku. Tori Amos je pijanistica i kan-tautorica koja je pridonijela redefiniranju uloge žena u pop glazbi u devedesetim godinama. Poznata je po liricno zagonetnim i emocionalno snažnim pjesmama koje se bave širokim rasponom tema, ukljucujudi seksualnost, religiju, patrijarhat i osobne tragedije. Njezin je otac bio svedenik, a svoju je glazbenu karijeru zapocela u dobi od pet godina u svojoj crkvi. Bila je i najmlada osoba koja je ikada pohadala Peabody konzervatorij glazbe, dok ga nije napustila da bi zapocela karijeru u pop glazbi. Objavila je autobiografiju, Piece by Piece, u kojoj prepricava svoj uspon do slave a isto tako istražuje svoju opsjednutost mitologijom i religijom. Jedna je od utemeljiteljica Rape, Abuse, and Incest National Netvvork. Diane Apostolos-Cappadona
je pomodni profesor religijske umjetnosti i povijesti kulture u Centru muslimansko-kršdan-skog razumijevanja, te pomodni profesor i jedna od glavnih clanica profesorskog zbora pri programu umjetnosti i kulture na liberalnim studijima, oboje na sveucilištu Georgetovvn. Dr. ApostolosCappadona bila je gost-kustos i autorica kataloga izložbe U potrazi za Marijom Magdalenom: Slike i tradicija (2002.). Trenutno priprema uvode za novo izdanje knjige Vjerska i svjetovna ljepota: Sveta umjetnost, Gerardusa van der Leeuvva; dva redigirana izdanja, Izvori i dokumenti povijesti kršdanske umjetnosti te Izvori i dokumenti povijesti vjerske umjetnosti u Americi 19. stoljeda; te udžbenik Umjetnost u svjetskim religijama. Neka od njezinih predavanja su Umjetnost, Kreativnost i svetost,
Pravoslavno kršdanstvo, Povijest i teologija, te Srednje vjekovna sinteza: Umjetnost i vjera u Srednjem vijeku. Elizabeth Bard je novinarka i povjesnicarka umjetnosti koja živi u Parizu. Njezine kritike umjetnickih djela i putopisni tekstovi objavljivani su, izmedu ostalog, u Neiv York limesu, International Herald Tribuneu, VVashington Postu, VViredu, Art News i Time Outu. Radi kao urednica za nove medije u Contemporary, londonskom casopisu za umjetnost, od 2002. godine. U proljede 2004. godine pocela je raditi kao vodic za Pariš Muse, tvrtku povjesnicara umjetnosti koja nudi privatne obilaske velikih spomenika u Parizu. Pisala je o vodenju obilaska Louvrea nazvanom Da Vincijev kod za meko izdanje Tajni Da Vincijeva koda. Lesa Bellevie, ciji je "dnevno zanimanje" inženjerka za testiranje softvera, utemeljiteljica je www.magdalene.org i autorica The Complete Idiot's Guide to Mary Magdalene. VVeb stranica, koja je osnovana 1998. godine kao sredstvo prikupljanja svega što je mogla saznati o Mariji Magdaleni, poslužila je kao izvor i forum za povezivanje ljudi širom svijeta. Magdalene.org nedavno je, to jest, 2005. godine obnovljena, s novim izgledom i temeljima novoga projekta nazvanog Enciklopedija Magdalena. Bellevie je cesto davala intervjue za lokalne, nacionalne i medunarodne novine i casopise, radij-ske emisije i televizijske doku-mentarce. Medu njezinim ostalim projektima je i blog nazvan The Magdalene Review www. magdalenereview.org na kojemu prati medijske referencije i najnovija istraživanja vezana uz Mariju Magdalenu. Ann Graham Brock je spisateljica i predavacica medu cijim su posebnim interesima Novi Zavjet i ranokršdanska tradicija, arheologija i rodna pitanja u religiji. Njezina najnovija objavljena knjiga je naslovljena Mary Magdalene, the First Apostle: The Struggle for Authority. Isto je tako su-urednica još pet knjiga a objavljivala je tekstove u enciklopediji te clanke na njemackom, engleskom i francuskom. Poucavala je Novi Zavjet i kolegije svjetske religije na Sveucilištu u Coloradu u Boulderu, na Trinitv Lutheran Seminarv, Cliff School of Theology, Harvard Divinity School i na Sveucilištu Harvard. Gostovala je na History Channelu u njihovu predstavljanju The Tzvelve Apostles te na Discovery Channelu u The Real Da Vinci Code, kao i u nekoliko dokumentaraca na britanskoj televiziji. James Carroll pohadao je Sveucilište u Georgetownu prije nego što je krenuo na St. Paul's College, sjemenište pavlina gdje je stekao svoju diplomu i magisterij. Zareden je za svedenika 1969. godine i bio je katolicki kapelan na Sveucilištu u Bostonu do 1974. godine. Tijekom toga vremena bio je borac za gradanska prava, antiratni aktivist i organizator zajednice, osvojivši Thomas Merton Award. Objavljujudi knjige o vjerskim temama jednako kao i zbirke pjesma, bio je i kolumnist za National Catholic Reporter. Carroll je napustio svedenicku službu 1974. godine da bi postao piscem i 1974. godine bio je pisac-gost na Berkshire Theater Festival. Negdje u to vrijeme poceo je pisati romane, a tijekom godina objavio ih je deset. Rad Jamesa Carrolla ukljucuje House of War: The Pentagon and the Disastrous Rise of American Poiver, Constantine Sword: The Church and the ]ews (prilagoden za
dokumentarni film 2006. godine), An American Reauiem (National Book Award, 1996.), tjedne kolumne u Boston Globeu i niz eseja koji su se pojavili u najuglednijim americkim izdanjima. Bruce Chilton je profesor religije pri Bard College jednako kao i kapelan Bard Collegea i izvršni direktor na Institute of Advanced Theologv. Ima magisterij s General Theologv Seminarv jednako kao
i sa Sveucilišta Columbia, te doktorat sa Sveucilišta Cambridge. Chilton je k tome zaredeni episkopalni svedenik, a služi pri Free Church of Saint John u Barrytownu u državi New York. Medu njegovim knjigama su Rabbi Jesus: An Intimate Biography, God in Strenght, Rabbi Paul: An Intellectual Biography, Judaic Approaches to the Gospels, revelation, Trading Places, Jesus' Prayer and Jesus' Eucharist, Forging a Common Future te Jesus' Baptism and Jesus' Healing. Takoder je i glavni urednik Bulletin for Biblical Research te jedan od urednika osnivaca Journal for the Study of the Neiv Testament. Richard Covington bio je suradnik za posebni izvještaj U.S. News & VVorldReport, "VVomen in the Bible". Mary Rose D'Angelo je profesorica na Odsjeku za teologiju pri Sveucilištu Notre Dame. Predaje kolegij "Novi Zavjet i kršdanski korijeni" te se bavi istraživanjima religije, žena i spola u antickom svijetu. Autorica je knjige Moses in the Letter to the Hebreivs, a bila je jedan od urednika knjige VVomen and Christian Origins i "Crossroads in Christology: Essays in Hnor of Ellen M. Leonard" u Toronto Journal of Theology. Autorica više clanaka o ženama, rodu, imperijalnoj politici, teološkom jeziku i seksualnim praksama na pocetku kršdanstva, trenutacno radi na projektu koji opisuje rimske "obiteljske vrijednosti" u doba carstva i anticke židovske i kršdanske reakcije na iste. Jacobus de Voragine, talijanski redovnik, pridružio se dominikanskom redu 1244. godine, te osim propovijedanja s uspjehom u mnogim dijelovima Italije, predavao je u školama svojega reda. Pohadajudi razlicite koncile, postepeno se uspinjao u hijerarhiji Rimokatolicke crkve te je uzdignut na rang biskupa 1292. godine. Preminuo je oko 1298. godine a beatificirao ga je papa Pio VII. 1816. godine. De Voragine je za sobom ostavio nekoliko svezaka propovijedi, Kroniku Genove i Citanja svetaca. Zbog svoje goleme i trajne popularnosti, ta su Citanja postala poznata kao Zlatna legenda. Bart D. Ehrman uvaženi je profesor vjerskih studija na Sveucilištu Sjeverna Karolina u Chapel Hillu, gdje je predavao od 1988. godine. Autoritet je po pitanju Novog zavjeta i povijesti kršdanstva, pojavljivao se na CNN-u, Historv Channelu, A&E, te drugim televizijskim i radijskim emisijama. Za Teaching Companv snimio je niz popularnih predavanja. Autor je ili urednik trinaest knjiga, ukljucujudi nedavnu Izgubljena kršdanstva: Bitke za Sveto pismo i Vjere za koje nismo znali, te Izgubljena Sveta pisma: Knjige koje nisu uvrštene u Novi zavjet. Deirdre Good je profesorica Novog zavjeta na Opdem teološkom sjemeništu episkopal-ne crkve u New Yorku. Cesto objavljuje materijale i održava predavanja o marijanskoj tradiciji i ženama u koptskim i gnostickim tekstovima. Njezina posljednja knjiga nosi naslov Mariam, Magdala i Majka. Marine Hanks je spisateljica, predavacica i feministicka teo-loginja cija su podrucja istraživanja
ženski studiji u religiji, mormonski studiji i gnosticizam. Bila je stipendistica na Harvard Divinitv School i na Utah Humanities Council. Njezina prva knjiga, VVomen and Authority, obnovila je feministicku teologiju i povijest u mormonstvu. Gostovala je u mnogim izdanjima i televizijskim emisijama a isto tako je bila i gostujuda predavacica na razlicitim školama. Bivša mormonka i misionarska Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, postala je gnostikom 1996. godine i otada aktivno sudjeluje u lokalnim i nacionalnim medu-vjerskim projektima.
Sušan Haskins je spisateljica, urednica, istraživacica i prevoditeljica. Držala je predavanja širom svijeta, pojavljivala se u razlicitim televizijskim emisijama u raspravama o Mariji Magdaleni, a trenutno s talijanskog prevodi i ureduje Tri marijanska teksta (tekstovi o životu Djevice Marija koje su napisale tri talijanske spisateljice iz šesnaestog stoljeda). Autorica je i knjige Marija Magdalena: Mit i metafora, te urednica i prevoditeljica Tri marijanska teksta iz 16. stoljeda. Philip Jenkins školovao se na Sveucilištu Cambridge, gdje je obranio doktorat iz povijesti. Od 1980. godine predaje na Sveucilištu Penn State a trenutacno je pocasni profesor povijesti i religijskih studija. Njegova najnovija knjiga je Decade of Nightmares: The End of the Sixties and the Making of Eighties America. Medu ostalim njegovim djelima su Mystics and Messiah: Cults and Neiv Religions in American History, Hidden Gospels: How the Search for Jesus Lost Us Way i The Next Christendom: The Rise of Global Christianity. Clanci profesora Jenkinsa mogu se pronadi u najrazlicitijim izdanjima i redovito se pojavljuje u medijima. Karen L. King je profesorica ekle-zijasticke povijesti pri Harvard Divinitv School gdje je takoder bila i profesorica novozavjet-nih studija i povijesti antickog kršdanstva. S obrazovanjem iz komparativnih religija i povijesnih studija, bavi se poducavanjem i istraživanjem osobitosti u povijesti kršdanstva i ženskim studijima. Njezine su knjige široko priznate, a najpoznatije medu njima su The Gospel of Mary of Magdala: Jesus and the First VVoman Apostle i VVhat Is Gnosticism?. Njezini posebni teorijski interesi su oblikovanje vjerskog identiteta, diskursi nor-mativnosti (pravovjerje i hereza) te rodni/ženski studiji. Dobitnica je brojnih nagrada za izvrsnost u poucavanju i znanstvenom radu, a medu njima su one dobivene od National Endovvment for the Humanities, Deutsche Akademische Austauschdienst i Graves Foundation. Katherine Kurs je clanica nastavnickog osoblja vjerskih studija na Eugene Lang College pri New School Universitv a isto tako i nastavnickog osoblja General Theological Seminarv. Njezina podrucja specijalizacije ukljucuju suvremenu americku duhovnost, urbanu religioznost, "življenu religiju", vjerski pluralizam i duhovnu autobiografiju. Velecasna dr. Kurs je ekumenska pridružena svedenica u VVest Park prezbiterijanskoj crkvi i ima privatnu praksu. Njezina knjiga Searching for Your Soul proglašena je jednom od najboljih vjerskih/duhovnih knjiga 1999. godine. John Lamb Lash, nezavisni eklekticki znanstvenik i jedan od utemeljitelja i kljucnih pisaca za www.Metahistory.org, autor je nekoliko knjiga medu kojima su i The Seeker's Handbook, Tivins and the Double i The Hero. On u figuri Marije Magdalene vidi mogudnost ponovnog uspostavljanja istinskih junackih obilježja gnosticizma. Njegova najnovija knjiga, Not in His Image: Gnostic Vision, Sacred Ecology, and the Future of Belief, (objavljena krajem 2006. godine — op. prev.) donosi ono što
Lash naziva "sofi-janskom vizijom Misterija". Ki Longfellow je spisateljica romana i scenarija cija je knjiga The Secret Magdalene posvuda hvaljena zbog njezinih istraživanja kao i zbog njezina stila. Pod imenom Pamela Longfellow objavila je dva romana: China Blues (medunarodni bestseler) i Chasing VVomen. Oba su ekranizirana. Takoder je, zajedno sa svojim suprugom, napisala komicnu operu STINKFOOT koja je dva puta postavljena na pozornicu u Londonu sa sjajnim kritikama. Kathleen McGowan je svoju spisateljsku karijeru zapocela kao novinarka još u tinejdžer-
skoj dobi. Tijekom vremena koje je provela u inozemstvu, Kathleen McGowan je proucavala medunarodni folklor, mitologiju i umijede pripovijedanja prica. Bila je ghost ivriterica i urednica opsežnih fikcionalnih i nefikcionalnih djela a pisala je i tekstove iz podrucja ljudskih potencijala, alternativnih terapija, duhovnosti i metafizike. Radila je i za VValt Disney Company u marketingu, kao analiticarka i savjetnica za scenarije, a kao scenaristica i producentica snimila je i svoj vlastiti film, na temelju dvadeset godina istraživanja života Isusa Krista i Marije Magdalene. Marvin Meyer je profesor biblijskih i kršdanskih studija na Sveucilištu Chapman i ravnatelj Instituta Albert Schweitzer pri istom sveucilištu. Takoder je ravnatelj projekta koji proucava koptske magijske tekstove Instituta za antiku i kršdanstvo pri dodiplomskom Sveucilištu Claremont. Dr. Meyer je autor brojnih knjiga i clanaka o grcko-rimskim i kršdanskim religijama u antici i kasnoj antici, kao i o etici poštivanja života Alberta Schweitzera. Medu njegovim najnovijim knjigama su The Gnostic Discoveries, The Gnostic Gospels of Jesus, The Unknoion Sayings of Jesus i The Gospels of Mary. Njegovo djelo The Gospel of Thomas: The Hidden Sayings of Jesus uvršteno je na popis stotinu najboljih duhovnih knjiga dvadesetog stoljeda. Nedavno je dr. Meyer uredio i preveo The Gospel of Judas (Evandelje po Judi), zajedno s Rodolpheom Kasserom i Gregorom VVurstom. Njegove knjige i clanci mnoge se prevode a cesto ga zovu da gostuje u nacionalnim televizijskim i radijskim emisijama. Elaine Pagels autorica je bestselera Gnosticka evandelja, s kojom je osvojila Državnu nagradu kruga kriticara, te Državnu književnu nagradu. Knjiga je trenutno dostupna u novom izdanju. Diplomirala je na povijesti, a magistrirala na klasicnim studijima na sveucilištu Stanford. Doktorat je stekla na sveucilištu Harvard. Profesorica Pagell autorica je još jednog bestselera, knjige Nevjerojatno, kao i Adam, Eva i zmija, te Sotonino porijeklo. Trenutno je predaje religiju na sveucilištu Princeton Jeremy Pine je americki anti-kvar koji živi u Katmanduu u Nepalu trideset i pet godina. Specijaliziravši se za anticke tkanine, imao je priliku pregledati i proucavati tisude starih komada tkanina medu kojima su i vuneni, svileni komadi kao i tepisi. Od 1993. do 1995. godine Pine je bio direktor otpreme na Institutu znanosti u Moskvi i Državnom institutu za povijest materijalne kulture u Sankt Petersburgu. U tom je svojstvu vodio tri ekspedicije u Tuvu radi iskopavanja antickih grobova za Muzej Ermitaž. Posljednje su dvije godine provedene u malo poznatoj, dalekoj Dolini Srebrne planine, ili Mongiin Taiga, sjeverno od mongolske granice. Godine 1995. tim Zlatni grifin iskopavao je rijetki grob u dolini Pazirik, promjera trideset i pet metara, koji su otkrili prethodne godine. Oženjen, otac dvoje djece, Jeremy Pine odnedavno je u mirovini što je odabrao da bi mogao postati kustos Tepiha progonstva i s njim povezanih blaga.
Nancy Qualls-Corbett bavi-se jungijanskom analizom u Birminghamu u americkoj državi Alabami. Diplomatkinja Instituta C. G. Jung u Ziirichu, ona je i viša odgojna analiti-carka u Meduregionalnom društvu jungijanskih analiticara. Nancy je autorica knjiga The Sacred Prostitute: Eternal Aspect of the Feminine i VVomdn's Aivakening: Dreams and Individuation. Svoju ljubav prema putovanjima i mitologiji spaja vodenjem seminara na sveta mjesta u Egiptu, Grckoj, Francuskoj i Italiji. Anna Quindlen je autorica cetiri bestselera (Blessings, Black and Blue, One True Thing i Object Lessons) kao i cetiri nefikcionalne knjige (A Short Guide to Happy Life, Living Out Loud, Thinking Out Loud i How Reading Changed My Life). Napisala je i dvije knjige za djecu (The Tree That Came to Stay i
Happily Ever After). Njezina kolumna u New York Timesu "Public and Private" ("Javno i privatno") osvojila je Pulitzerovu nagradu 1992. godine a sada se njezina kolumna pojavljuje svaka dva tjedna u Newsweeku. John M. Saul, koji ima doktorat iz geologije s MTT-a, udružio je snage s Henrvjem Lincolnom u Rennes-le-Chateau polovicom 1974. godine da bi tragali za "tajnim blagom" Abbea Saunierea za koje se onda pretpostavljalo da je skriveno u jednoj od vapnenackih špilja raspršenih po toj pokrajini. Bilo je potrebno punih pet godina da shvate da bi "blago" moglo biti kodna rijec koja opisuje dijete ili djecu Marije Magdalene. Slijedom toga, Saul je suradivao u istraživanjima u pripremi knjige Sveta krv, sveti Gral, ali se nije slagao sa su-autorima te knjige da bi Pierrea Plantarda trebalo koristiti kao izvor informacija. S Janice A. Glaholm, koja je takoder geo-loginja, sastavio je Rennes-le-Chdteau: A Bibliography, knjigu od pedeset i dvije stranice ciji je uvod sadržavao zemljovid koji je po prvi puta pokazivao pet prirodnih vrhova uzvisina na podrucju Rennes-le-Chateau koji tvore gotovo savršenu zvijezdu petokraku. Jane Schaberg je profesorica vjerskih studija i ženskih studija na Sveucilištu u Detroit Mercy. Autorica je knjige The Ressurection of Mary Magdalene: Legends, Apocrypha, and the Christian Testament, prijelomnog djela u feministickih kulturalnim studijima i studijima kršdanskog zavjeta. Takoder je napisala i The \llegitimacy of jesus: A Feminist Theological Interpretation of the Neiv Testament lnfancy Narrative, a njezina poezi- The Paradise Papers, u SAD-u ja objavljivana je u casopisi- je izdana 1976. godine pod gore ma poput Atlanta Revieio, spomenutim naslovom. Appearences, Pittsburgh Revieiv i Interim. Margaret Starbird je magistrirala na Sveucilištu Marvland. Studirala je na Sveucilištu Christiran Albrechts u Kielu i Vanderbilt Divinitv School. Opsežno je pisala o konceptu svete ženstvenosti. Njezine knjige ukljucuju Magdalenino izgubljeno naslijede: simbolicki brojevi i sveta unija u kršdanstvu; Božica u evandelju; Ponovno prisvajanje svete ženstvenosti; Žensko lice kršdanstva; Žena s alabasterskom posudom: Marija Magdalena i Sveti gral. Merlin Stone, uciteljica umjetnosti i povijesti umjetnosti jednako kao i kiparica koja je mnogo izlagala, zainteresirala se za arheologiju i anticku religiju kroz svoju umjetnost. Napravila je radove o Boginji za radio i za pozornicu. A zamislila je i organizirala Festival boginje u New Yorku i u Torontu. Njezina knjiga When God ivas a VVoman bila je rezultat više od desetljeda istraživanja, a postala je klasik. Izvorno objavljena u Velikoj Britaniji pod naslovom
