Antun Branko Šimić – analiza pjesama Hrvatski ekspresionizam -
razdoblje hrvatskog ekspresionizma traje od 1914. – 1928.
-
godine omeđuju ga dva važna povijesna događaja: početak Prvoga svjetskog rata (1914.) i atentat na hrvatske poslanike u beogradskoj
-
Narodnoj skupštini (1928.) razdoblje od kraja moderne i pojave prvih Krležinih djela do početka drugoga razdoblja hrvatske književnosti (u kojem prevladava socijalna literatura)
Hrvatska mlada lirika -
pjesnička zbirka koju je objavilo Društvo hrvatskih književnika
-
1914. godine pjesnici mlađe generacije, rođeni krajem 19. stoljeća poezija je pisana u duhu hrvatske moderne – lirski pejsaž, kult
-
forme uzori: Antun Gustav Matoš, Vladimir Vidrić lirika je u suprotnosti s društvenom stvarnošću – novo vrijeme
-
traži drukčiju umjetnost pojava ekspresionističkih djela koja odražavaju duh ratne stvarnosti, tjeskobe, straha i pobune
Ekspresionistički časopisi -
Ulderiko Donadini 1916. pokreće časopis Kokot (kokot -> hrabra i borbena ptica, koja nagoviješta novi dan) – objavljuje polemičke
-
članke u kojima se zalaže za aktualnost tematike i pobunu Antun Branko Šimić – Vijavica (1917., traži potpuni prekid s
-
tradicijom), Juriš (1919.) Miroslav Krleža – Plamen (1919. s Augustom Cesarcem)
Predstavnici -
Ivo Andrić Miroslav Krleža Tin Ujević Antun Branko Šimić – najznačajniji predstavnik hrvatskog ekspresionizma
Antun Branko Šimić Biografija -
rođen je u Drinovcima kod Gruda u Hercegovini, 18. studenog
-
1898. godine, u obitelji Vide i Martina Šimića u Grudama pohađa pučku školu tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom
-
Brijegu kratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje završava
-
četvrti i peti razred gimnazije školovanje nastavlja u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji i u jeku rata 1917. pokreće časopis Vijavica, ali zbog propisa koji
-
učenicima brane pokretanje novina, prekida školovanje 1924. obolio je od tuberkuloze i u nadi izlječenja otputovao u
-
Dubrovnik stanje mu se naglo pogoršava i vraća se u Zagreb, gdje je preminuo, u 27. godini života
Stvaralaštvo -
pjesnik, esejist, kritičar, prozaik, prevoditelj najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma djela: brojni eseji, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, kraća prozna djela, dnevnik, autobiografija, započeo
-
pisati roman Dvostruko lice, zbirka pjesama Preobraženja časopisi: Vijavica (1917.), Juriš (1919., pod utjecajem
-
ekspresionističkog časopisa Der Sturm), Književnik (1924.) zaslužan za popularizaciju slobodnog stiha i novih kompozicijskih
-
načela te integraciju hrvatskog pjesništva u europsku književnost mnogobrojni članci dokazuju Šimićevo intenzivno praćenje
-
europskih umjetničkih zbivanja kao kritičar piše vrlo oštro o domaćim autorima (Naš najpopularniji pjesnik, Prazna retorika Miroslava Krleže, Pravdanje
-
o Vidriću) piše o svim važnijim njemačkim i austrijskim pjesnicima iz razdoblja ekspresionizma, dobro je upućen u francusku pa čak i
-
skandinavsku književnost 1923. – prijevod romana Knuta Hamsuna Blagoslov zemlje prevodi i djela Marcela Prousta, Rose Luxemburg i Alfreda Ehrensteina
Obilježja Šimićevog ekspresionizma -
škrtost izraza racionalizacija riječi odbacivanje deskriptivnog dojam krika, napetosti, unutrašnje dinamike i pokreta – ostvaruje se naglašenom uporabom glagola, rečeničnog niza, eliptičnog
-
izraza slobodan stih, nema interpunkcije, grafička forma pjesme postaje
-
sadržajno važna kolorističnost – jake i jarke boje, boje svjetlosti, kontrasti, boje dobivaju vrijednost simbola (žuta – zemaljska boja, toplina, tjelesnost, otpornost, ekscentričnost; plava – nebeska boja,
-
hladnoća, duhovnost, pomirenje) sinestezija, hiperbola, metafora ekspresionistički i egzistencijalni motivi temeljni motivi: strah, nemir, bol duše ekspresionistička poezija – mračna i pesimistična podvojenost između želje za vjernošću i mračnog doživljaja
Šimićeva matoševska faza -
14. – 17. godine života prigušene boje težnja za savršenstvom forme larpulatizam krik unutar sebe
Poetika (umjetnički stav i program): -
umjetnost je subjektivna stvarateljeva istina, duboki unutarnji doživljaj života i svijeta
-
„Stvarati – to je u najvišem i najponosnijem smislu MIJENJATI!“
-
pojmovno pjesništvo, ne slikovno (više je misaono nego emocionalno)
-
poezija ne traži apstraktnu ljepotu, ona traži bit čovjeka i svijeta, dublji smisao čovjekova postojanja
-
„Trebamo jednom baciti sa sebe sve što je retorika i ljepota, sve suvišno i govoriti ISTINU.“
-
Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u
-
socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira
-
nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. U Preobraženjima (1920.) raznovrsnim koloritom ilustrira vjeru u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.
Esej „O muzici forme“ (Vijavica, 1918.) -
čovjek je praktičnom uporabom ubio pravu formu stvari
-
pjesnik treba „odstvariti stvari“
-
umjetnik je taj koji čuje njihov unutarnji glas, on će ih dići u jedan viši svijet
-
umjetnik „uskrsuje stvari“
-
razlikuju se forma prirode i forma umjetnosti
-
njegov program/stav sadržan je u prvoj pjesmi zbirke, „Pjesnici“ („Pjesnici su čuđenje u svijetu/…“), ars poetici cjelokupnoga Šimićeva stvaralaštva: još je u Platona i Aristotela „čuđenje“ (odstvarenje stvari) osnovni poticaj u kojem se otvara bitak svijeta
Esej „Tehnika pjesme“ (Suvremenik, 1923.) -
jedno je od najstarijih poetičkih pravila da važne riječi dolaze na ono mjesto u stihu gdje je ritmički udar najjači, a to je početak i kraj stiha te iza cezure (stanke, obično u sredini stiha)
-
Šimić drži da je „za ekspresivan ritam najpriličniji slobodni stih“ jer „nije isti ritam valcera i valjanja kamena, čemu onda glatkoća ondje gdje trebaš hrapavost, lakoća gdje baš treba težina?“
-
ne treba rimovati sve, tema nameće rimu
-
što je rima rjeđa, jače će djelovati i bit će vrjednija
Pjesnička zbirka „Preobraženja“ -
objavljena 1920. g. u Šimićevoj 22. godini života
-
prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti
-
kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva
-
48 pjesama
-
stihovi su puni boje, ritma i zvuka, originalni i svježi
-
slobodni stih bez interpunkcije -> omogućena je vizualna snaga, puna izražajnih lirskih motiva
-
stihovi su minimalistički kratki – izražava svoj doživljaj svijeta (odlika modernizma)
-
pjesme su misaone, a ne emocionalne
-
traženje smisla ljudskog postojanja – mukotrpno, bolno iskustvo (naglašava se u stihovima)
-
teme ljubavi i smrti (egzistencijalna motiviranost)
-
prve pjesme u zbirci su programatske pjesme Pjesnici i Moja preobraženja
-
u središnjem dijelu obrađene su teme ljubavi, smrti, tijela, pjesništva, odnosa prema Bogu
-
zbirka završava pjesmom Budući, svevremenskom porukom imaginarnom čitatelju
Pjesnici Pjesnici su čuđenje u svijetu Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči pjesnici su vječno treptanje u svijetu
-
programatska, misaona pjesma –u duhu kozmičkog ekspresionizma
-
(pjesnik-prorok) tema: odnos pjesnika i svijeta kružna kompozicija pjesme - ponavljanje prvog stiha s varijacijom na kraju pjesme
-
tri strofe - monostih, distih i tercet (svaka rečenica istovremeno je i jedna strofa)
-
izmjenjuje šest stihova nejednake duljine (šesterac, jedanaesterac, dvanaesterac, trinaesterac)
-
slobodan stih
-
temeljni motivi (pjesnici, oči, stvari, uho, ćutanje, treptanje) izražavaju pjesnikovo viđenje odnosa pjesnika i svijeta
- motivi: 1. strofa (pjesnici, čuđenje), 2. strofa (zemlja, oči, stvari), 3. strofa (uho, ćutanje, pjesnici, treptanje)
-
razlikuju se forma prirode i forma umjetnosti; ars poetica cjelokupnoga Šimićeva stvaralaštva
-
pjesniči jezik jedonstavan
-
pjesnički ritam polagan
PJESNIČKE SLIKE: -
vizualne: „Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari…“
-
auditivne: „Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči…“
STILSKA SREDSTVA: 1) metafore „Pjesnici su čuđenje u svijetu“ - otvoren pristup svijetu, bez onoga što nam je nametnula navika - čuđenje kao „odstvarivanje stvari“ - pjesnik treba „odstvariti stvari“, on je taj koji čuje njihov unutarnji glas i on će ih dignuti u jedan viši svijet – pjesnik „uskrsuje stvari“ - pjesnici/ umjetnici su „čuđenje u svijetu“, njihove oči nisu mrtve (poput prirode, svemira), one „rastu pored stvari“, reagiraju, čude se, odstvaruju stvari - oživljavaju mrtvilo - oko pjesnika je vječna ravnodušnost prirode, kozmička tišina „pjesnici su vječno treptanje u svijetu“ - treptanje = živost, poput vječnog treperenja zvijezda na nebu, života u mraku, astralni ugođaj 2) personifikacija: „…i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari…“
3) epiteti: „velike i nijeme oči“ „vječno treptanje“ 4) asonanca: „Oni idu zemljom i njihove oči…“
5) alegorija: „Naslonivši uho na ćutanje…“
Provlači se misao da je svijet prirode i stvari bez čuđenja zapravo nijem i neljudski. Izraz “čuđenje” označava i propitivanje, proučavanje, razmatranje iz različitih kuteva, na neke nove načine. Ono znači novi pogled na uobičajene stvari koje sačinjavaju svijet; jednu novu perspektivu. Prvi stih: “Pjesnici su čuđenje u svijetu”, izdvojen je kao zasebna ritmička cjelina i odaje dojam da pjesma govori o tome da se ljudi čude pjesnicima jer ih ne razumiju. No zapravo govori o tome da se pjesnici čude svijetu i gledaju ga drugačijim očima nego “obični ljudi”. Oni imaju dar vidjeti i ono što je naizgled nevidljivo. Možda je bolje reći da puno više osjećaju nego što vide i upravo im to osjećanje daje širu perspektivu, koju kasnije u svojim radovima mogu predočiti i onima koji nisu svjesni širine života koji ih okružuje. Oči pjesnika nisu mrtve, one su savjest svijeta, oči koje vide dalje od onih ostalih ljudi. Stih “njihove oči rastu pored stvari” znači da se oduševljavaju stvarima koje ostale ljude ostavljaju ravnodušnima. Oni vide ljepotu tamo gdje nije očigledna, gdje je skrivena te treba imati posebnog talenta za otkriti je. Da nema očiju pjesnika, cijeli svijet bi bio dosadan, nehuman… Ne bi bio do kraja otkriven. Njegova čuda ostala bi zakopana ispod svakodnevice i površnih slojeva običnog življenja. Pjesnici prate što se događa oko njih, osluškuju. Ne dozvoljavaju da stvari prođu neopaženo. To bi možda dozvolili obični ljudi, koji sve prihvaćaju ravnodušno, stoički, ali pjesnici se tome opiru. Izazivaju “treptanje u svijetu”, dižu valove. Umjetnik je taj koji čuje njihov unutarnji glas, on će ih dignuti u jedan viši svijet. Umjetnici, pa tako i pjesnici, su ti koji se bore za pomicanje i širenje svijesti društva. Oni su su odgovorni za moralni i društveni rast civilizacije, jer bez umjetnosti nema kulture, a bez kulture nema civilizacije. Bez kulture ljudski rod je jednak bilo kojoj drugoj životinjskoj vrsti.
Moja preobraženja Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro i s pogledima plivam preko polja livada i voda Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta i bezbroj puta uskrsnem O Bože daj me umorna od mijena preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati u crne muke noćnih očajnika -
programatska pjesma, religiozna lirska pjesma
-
tema: razdrtost između bolnog življenja i umiranja (sukob duhovnog i materijalnog
-
kompozicija: tri strofe nejednake duljine (tercet, distih, katrena), izmjenjuju se stihovi nejednakih duljina (osmerac, jedanaesterac, dvanaesterac, šesnaesterac, sedamnaesterac)
-
slobodan stih
-
motivi: 1. strofa (noć, lice, jutro, pogledi, polja, livade, vode), 2. strofa (dan, put), 3. strofa (Bog, mijene, zvijezda, nebo, muke, očajnici)
PJESNIČKE SLIKE: -
vizualne: „iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro i pogledima plivam preko polja livada i voda“
STILSKA SREDSTVA: 1) epiteti: „crne beznadne i mučne noći“ „bijedo meko lice“ „kristalno jutro“ „svijetla nepromjenjiva i vječna zvijezda“ „daleko nebo“
„crne muke“ „noćni očajnici“ 2) asonanca: „preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu“ 3) kontrast: „Ja pjevam sebe koji umirem na dan bezbroj puta i bezbroj puta uskrsnem…“ „što s dalekog će neba noću sjati -
-
u crne muke noćnih očajnika“ pjesnički jezik: jednostavan pjesnički ritam: snažan, ekspresivan i sugestivan preobraženje čovjeka u humanu zvijezdu koja „s dalekog će neba“ sjati nesretnim ljudima kao smisao, nada i utjeha (taman kolorit: „u crne
-
muke noćnih očajnika“) smisao boli i patnje, „umrem na dan bezbroj puta“ preobražavanje u stvaranju za Šimića nije bijeg od čovjeka nego povratak čovjeku u najhumanijem smislu; razdrtost između bolnog
-
življenja i umiranja smisao je pjesničkoga poziva „pjevati sebe“ (dvije strofe započinju sa
-
„Ja pjevam sebe…“); pjesničke slike, a osobito boje, simboliziraju te stalne mijene, preobrazbe čovjekova duha: na početku kaže da su njegove noći „crne bezdane i mučne“ (zaokruženo i povezano s posljednjim stihom i crnim mukama „noćnih očajnika“), kao kontrast se u drugom stihu pojavljuje pjesnikovo „blijedo meko lice u kristalno jutro“, sve je puno svjetla, u
-
trećem stihu već pliva pogledima „preko polja livada i voda“ moli Boga da ga,„umorna od mijena“, jednom zauvijek preobrazi u „svijetlu“, „nepromjenjivu“ i „vječnu“ zvijezdu koja će poput dobroga
-
duha tješiti nevoljnike ritam je snažan, ekspresivan i sugestivan, podsjeća na biblijski psalam
U pjesmi “Preobraženja” Šimić je opisao život kao mučan i težak. U toj pjesmi život je za njega prokletstvo koje traje i kojemu nema kraja sve do smrti. On umire svaki dan i traži od Boga da ga spasti te muke. Ta muka posljedica je njegove pjesničke duše, koja vidi i osjeća više od obična čovjeka. Zato su i njegove patnje čine težima i puno nesnosnijima za
izdržati. Stihom “umrem na dan sto puta”, pjesnik nam daje do znanja kako pati i kako ga boli. Umoran je od života i od mijena koje se u njemu događaju. Te mijene mogu značiti dobra i loša razdoblja njegova života, možda njegovih misli ili osjećanja, koja se mogu vrlo brzo promijeniti iz dobrih u loše. Mijene su uzastopni osjećaji umiranja i ponovnog rađanja. Umiranja u trenucima boli i beznađa, a rađanja kada negativnosti popuste pa se opet osjeća dovoljno jakim za život. Motiv “zvijezda” također može imati različita značenja. Ona može značiti nebesko tijelo koje sja, a isto tako može biti i osoba koja se po nečemu posebno ističe pa se i može okarakterizirati kao zvijezda. Ona u oba slučaja znači stalnost, konstantu, neko čvrsto stanje jakosti i ljepote. Hercegovina Ja koračam livadama plav od sutona Na rubu livada je kuća parnog mlina Iz daljine to je krvlju namrljana uglasta i gruba slikarija na nebu I štogod bliže stižem sve glasnije viču nebrojene užarene opeke Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu Ispod brežuljaka crni vlak se vuče odmjereno udara i vrišti svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici Noć i ja na brdu Poda mnom načas izrone iz mraka kuće stabla dvorišta i njive I opet utonu u mraku ko u svijesti
Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora: ko nekoliko bijelih svečanih časova iz crnog života ljudi -
pejzažno-refleksivna pjesma
-
tema: prikaz svijesti lirskog subjekta (njegov unutarnji krajolik)
-
kompozicija: sedam strofa različite duljine (dva monostiha, dva terceta i tri katrene), dvadeset i jedan stih različite duljine (četverac, peterac, šesterac, sedmerac, osmerac, deveterac, deseterac, jedanaesterac, dvanaesterac, trinaesterac, četrnaesterac, sedamnaesterac, dvadeseterac)
-
slobodan stih
-
motivi: livade, suton, kuće, mlin, daljina, krv, slikarija, nebo, opeke, seljaci,slava, brežuljci, vlak, dolaz, stanica, noć, brdo, mrak, stabla, dvorišta, njive, svijest, tama, prozori, časovi, život, ljudi
PJESNIČKE SLIKE: -
vizualne: „Na rubu livada je kuća parnog mlina Iz daljine to je krvlju namrljana uglasta i gruba slikarija na nebu“
-
auditivne: „Ispod brežuljaka crni vlak se vuče odmjereno udara i vrišti…“
STILSKA SREDSTVA: 1 epiteti: „parni mlin“, „namrljana uglasta i gruba slikarija“, „nebrojene užarene opeke“, „crni vlak“, „daleka nevidljiva stanica“, „svijetli bijeli prozori“, „bijeli svečani časovi“, „crni život ljudi“ 2 asonanca: „Ja koračam livadama plav od sutona“
3 personifikacija, kontrast i inverzija: „Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora...“ 4 usporedba: „I opet utonu u mraku ko u svijesti“ 5 asindeton: „ko nekoliko bijelih svečanih časova iz crnog života ljudi“ 6 simbol: „… crni vlak se vuče odmjereno udara i vrišti…“ -
-
pjesnički jezik: jednostavan pjesnički ritam: polagan personificirani krajolik, odnos sreće i nesreće u čovjekovu životu, sudaranje svijeta stvarnosti i svijeta sjećanja, vizija, snova krajolik pjesnikova zavičaja postupno se pretvara u univerzalni duhovni krajolik ljudskog proživljavanja; posljednje dvije strofe i oblikom sugeriraju sužavanje ljudske svijesti
- snažan kolorizam - ekspresionističko slikarstvo: plav od sutona (kao „plavi plašt“ od mjesečine u pjesmi „Ljubav“), zelene livade, crvene mrlje, „krvlju namrljana…
-
slikarija“, „viču… užarene opeke“, „crni vlak… vrišti“ pjesnički subjekt uzdiže se, lebdi, levitira (vidi isto iznad i u pjesmi
-
„Mjesečar“): „Noć i ja na brdu…“ više puta završava pjesme crnim, mračnim slikama ljudskih života
Povratak Ti i ne slutiš moj povratak i moju blizinu U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina znaj: ne koraca mjesečina oko tvoje kuće Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne staneš preplašena krikom čudne tice znaj: to krik je moga srca s blizih obala I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče s onu stranu mrke mirne vode znaj: ja koracam uspravan i svečan kao pored tebe -
ljubavna pjesma
-
tema: vječna ljubav i povratak iz smrti
-
kompozicija: četiri strofe različite duljine (jedan distih, jedna katrena i dvije pentine), šesnaest stihova različite duljine
-
slobodan stih
-
motivi: 1. strofa (ti, povratak, blizina), 2. strofa (noć, uho, mjesečina, kuća, staze, vrt), 3. strofa (cesta, svijetlo, krik, tice, srce, obale, 4. strofa (suton, sjenka, strana, voda)
-
ekspresionistički i koloristički motivi: krik, preplašenost, crna sjenka, mrka voda, strah, tjeskoba
PJESNIČKE SLIKE: -
auditivne: „U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina...“ „ to krik je moga srca s blizih obala“
(izražavaju stanje svijesti i emocionalna stanja) -
vizualne: „Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu“ (plava je boja metafizike, a A.B. Šimić je „plavi konjanik hrvatske poezije „I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče…“
(boja smrti)
STILSKA SREDSTVA: 1 opkoračenje: „U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina znaj: ne korača mjesečina oko tvoje kuće Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu“ 2 personifikacija: „ne korača mjesečina oko tvoje kuće…“ 3 epiteti: „tiha mjesečina“, „plave staze“, „mrtvo svijetlo podne“, „čudna tica“, „blize obale“, „crna sjenka“, „mirna voda“ 4 usporedba: „ja koračam uspravan i svečan kao pored tebe“ 5 asonanca: „Ti i ne slutiš…“ 6 kontrasti: „mrtvo svijetlo podne“ -
pjesnički jezik: jednostavan pjesnički ritam: polagan altruistička vječna ljubav lirski subjekt vraća se iz smrti, s druge obale, svojoj dragoj – preko „blizih obala“, „s onu stranu mrke mirne vode“, javlja joj se „krikom čudne tice“), on je uz nju zauvijek, „uspravan i svečan“, na kraju
-
naglašava „kao“ („pored tebe“), kao nekad ekspresionistički motivi: krik („krik moga srca“), preplašenost, crna sjenka, mrka voda, strah, tjeskoba; opkoračenje, prebacivanje (samo
-
jedna riječ u cijelom stihu) koloristički motivi
-
kontrasti: dan je mrak (!), „mrko svijetlo podne“, u sutonu je crna
-
sjenka, a noć je „mjesečina“, plave staze – vrhunac vizualne poezije sinestezija: „šumi u tvom uhu tiha mjesečina“ personifkacije: krik srca, koraca mjesečina
-
riječi koje pojačavaju metafizički doživljaj povratka: blizina, plave staze, čudne tice, krik moga srca
U pjesmi “Povratak”, Šimić je opisao svoju vječnu ljubav. Ljubav koja ga može uzdignuti od smrti. Takva ljubav koju on osjeća je altruistička, on ne očekuje ništa zauzvrat, dovoljno mu je što može pružiti osjećaje ljubavi koji su za njega slatka obveza, nešto što on radi s užitkom ne očekujući ništa. Stihom “kao nekad”, daje naslutiti da je za njega vrijeme stalo i da se vratio u prošlost. Sve je onako kako je bilo. On zauvijek stoji uz nju “uspravan i svečan”, jer je on vječan dokle god je takva i njegova ljubav. Šimić je doista i umro jako mlad, ostavivši za sobom svoju dragu. Čini se da su sve pjesme ove zbirke nadahnute predosjećajem da mu kao čovjeku ne ostaje puno vremena u ovom životu. On ne samo da želi smrt, već je i sluti.
Ljubav Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela Vani šume oblaci i stabla Vani lete bijela teška krila Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu Moje ruke svijaju se žude mole Draga, neka tvoje teške kose kroz noć zavijore, zavijore Kroz noć kose moje drage duboko šumore kao more -
ljubavna pjesma tema: ljubav prema voljenoj ženi kompozicija: šest strofa različite duljine (tri monostiha, jedan distih, dva
-
terceta), jedanaest stihova slobodan stih motivi: lampa, plašt, šuma, krila, noge, ruke, kose, noć, more PJESNIČKE SLIKE: -
auditivne: „Vani šume oblaci i stabla“
-
vizualne: „Zgasnuli smo žutu lampu“
STILSKA SREDSTVA: 1) epiteti: „žuta lampa“, „plavi plašt“, „bijela teška krila“, „teške kose“ 2) metafora: „Vani lete bijela teška krila“ 3) usporedba: „Kroz noć kose moje drage duboko šumore kao more“
4) opkoračenje: „Draga, neka tvoje teške kose kroz noć zavijore, zavijore“
pjesnički ritam – neujednačen interpunkcijski znakovi – dva zareza Opomena Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde! -
refleksivna pjesma
-
tema: prolaznost i smrtnost
-
kompozicija: četiri terceta (četiri rečenice), 12 stihova različite duljine
-
slobodan stih
-
motivi: 1. strofa: čovjek, zvijezde; 2. strofa: svjetlost, zvijezde; 3. strofa: pogled, zvijezde; 4. strofa: konac, mjesto, zvijezde PJESNIČKE SLIKE:
-
vizualne: „...kad se budeš zadnjim pogledima / rastajo od zvijezda!“ STILSKA SREDSTVA 1) epiteti: „blaga svjetlost“, „zadnjim pogledima“ 2) metonimija i alegorija: „Na svom koncu / mjesto u prah / prijeđi sav u zvijezde!“ 3) asonanca: „prijeđi sav u zvijezde" 4) opkoračenje: „Pusti / da cijelog tebe prođe / blaga svjetlost zvijezda!“
-
5) kontrast: „prah“ (smrtnost) i „zvijezde“ (vječnost) čovjekovi ideali, odnos čovjeka i neba; u stihovima bez interpunkcije ponekad iznimka, grafostilem: na kraju
-
svake rečenice uskličnik, poput opomene i treptaja zvijezde; gramatička odstupanja: rastajo (rastajao); prve dvije strofe započinju imperativima („pazi“ i „Pusti“); opominje čovjeka da ne smije biti malen, običan i ništavan, treba ga prožeti „blaga svjetlost zvijezda“ (duhovnost, vječnost), perifraze:
„ideš ispod zvijezda“ (živiš), „zadnjim pogledima rastajo od
-
zvijezda“ (kad budeš umirao); kontrast: „prah“ i „zvijezde“ pjesnički jezik: jednostavan pjesnički ritam: neujednačen (zbog različite duljine stihova)
Motivom zvijezde pjesnik nam poručuje da kraj života donosi sa sobom onaj bezvremenski, nadstvaran dio, te se čak i smisao riječi „zvijezde“ mijenja kroz pjesmu. U prvoj strofi govore o nečemu uzvišenom, nedostižnom, ali ipak vidljivom. To je nešto čemu težimo i što bismo svakako trebali pokušati doseći, a ne bojati se i odustajati čak i prije nego smo probali. U drugoj strofi zvijezde označavaju duhovnost, nešto nematerijalno, ali ipak izrazito vrijedno, nešto poput ljubavi, sreće ili ispunjenja, bez kojeg ne vrijedi živjeti. Zvijezde označavaju one sitnice koje znače ljepotu života i njegov pravi smisao. Treća strofa govori nam o zvijezdama kao o nečemu što napuštamo na kraju života, ali samo nakratko. U ovom slučaju zvijezde su upravo nebeska tijela koja gledamo na noćnom nebu za vrijeme svog zemaljskog života. Jednom kad umremo, više ih nećemo moći gledati, bar ne ljudskim očima. Napustit ćemo ih, ali samo iz ove zemaljske perspektive. Nakon smrti, postat ćemo dio njih, ako to zaslužimo. Metaforička riječ “prah” dolazi još iz Biblije i ona nam govori da pripazimo kako ćemo se vladati za vrijeme zemaljskog života jer naš život bi se mogao pretvoriti u prah ako ćemo biti isključivo materijalni i ako nećemo njegovati i onaj unutarnji, duhovni dio. Glavna poruka pisca je da ostanemo maleni, da ne gledamo samo na materijalne stvari, da naš život ima i duhovni smisao. Daje nam savjete kako bi naš život bio ispunjen ljubavlju, dobrim djelima, istinom i dobrotom jer jedino je to bitno na kraju zemaljskog života. Ako ćemo živjeti u skladu s time nećemo žaliti za ničim. Svrha našeg života je taj duhovni
nadzemaljski život kojemu moramo težiti i radi kojeg moramo postojati i živjeti.
Budući Budući već su bili i sve je bilo već u prvom času u beskrajnom pogledu Boga ogledano Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krila besprekidno u svjetlost površine stižu budući U bezdanomu Božjem oku ogledaju se mirijade budućih svjetova -
misaona (refleksivna) pjesma tema: vječnost i neuništivost svijeta, nakon čovjeka dolazi netko
-
novi, budući kompozicija: tri strofe (dva terceta, jedan distih), osam stihova
-
različite duljine slobodan stih
PJESNIČKE SLIKE: -
vizualne: „i sve je bilo već u prvom času / u beskrajnom pogledu Boga ogledano“
STILSKA SREDSTVA: 1) epiteti: „beskrajni pogled“, „dubokogo tamno Božje krilo“, „bezdano Božje oko“, „budući svjetovi“ 2) metafora: „besprekidno u svjetlost površine / stižu budući“ 3) opkoračenje: kroz cijelu pjesmu 4) inverzija: „Budući već su bili“ -
ponavlja se riječ bog, tj. pridjev božji nema interpunkcije osim dvotočke pjesma je grafički oblikovana, oblik je u funkciji ritma (osna simetrija, tzv. središnja os)
Pjesma Budući posljednja je u zbirci Preobraženja. Naslovom nagoviješta kraj zbirke, ali i mogući nastanak novih djela, u čemu ga je nažalost spriječila prerana smrt od tuberkuloze. Pjesmom najavljuje i dolazak budućih generacija koje će nas zamijeniti, a time i neprekidnost pjesničkog stvaralaštva. U ovoj pjesmi Šimić čitatelju upućuje svevremensku poruku postojanje pojedinca na ovome svijetu je konačno, a njegov životni vijek je zanemariv u odnosu na svemir koji je vječan. Nas će uvijek naslijediti netko budući. Upozorava nas da ne smijemo sami sebe uzdizati u ovome životu jer postoji velika mogućnost da ćemo kasnije biti zaboravljeni, ali nam daje nadu jer ljudski rod neće izumrijeti.
Smrt i ja Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakom času Jednog dana ja zastanem a ona raste dalje u meni dok me cijelog ne proraste i stigne na rub mene. Moj svršetak njen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama -
misaona (refleksivna) pjesma tema: prolaznost ljudskoga života, smrt je vječni čovjekov pratilac kompozicija: struktura pjesme podređena grafičkoj formi slobodan stih
STILSKA SREDSTVA: 1) epiteti: „najprvog početka“ 2) personifikacija: „Smrt nije izvan mene. Ona je u meni / od najprvog početka: sa mnom raste“ 3) gradacija: sa mnom raste / u svakom času / Jednog dana / ja zastanem / a ona raste dalje / u meni dok me cijelog ne proraste i stigne na rub mene.“
4) metafora: „Smrt nije izvan mene. Ona je u meni“ 5) antiteza: „Moj svršetak / njen pravi je početak: / kad kraljuje dalje sama“ -
interpunkcija nije dosljedno upotrijebljena, na kraju nekih rečenica te
-
na kraju pjesme nema točke pjesma je grafički oblikovana, oblik je u funkciji ritma i zajedno s opkoračenjem izrazito utječe na ritam - pjesmu čini isprekidanom, diskontinuiranom
Pjesma iznosi pjesnikov doživljaj smrti, sa smrti kao glavnim motivom. Pjesnik je svjestan smrti i osjeća da ga smrt čeka. Ona je za njega nešto posve uobičajeno i normalno, ona s čovjekom raste od rođenja. Šimić ne tuguje zbog smrti, on samo shvaća da je smrt neobjašnjiva i beskrajna.
Smrt I smrt će biti sasma nešto ljudsko Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve i hropti i smalaksava i stenje i onda stane. Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac. I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso i podižu se kao kad se podižu od stola i sluškinje se uprav tad najviše uzrade Mati će živinski kriknuti otac zaćutati i buljiti nijemo cijelog dana. -
-
misaona (refleksivna) pjesma tema: smrt kao sastavni dio života kompozicija: tri strofe (oktava, dva terceta) slobodan stih motivi: smrt, ležaju, tijelo, mašina, ljudi, poso, stola, sluškinje, mati,
otac, dana
PJESNIČKE SLIKE: -
auditivne: „i hropti / i smalaksava i stenje” „Mati će živinski kriknuti“ vizualne: „Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve”
STILSKA SREDSTVA 1) usporedba: „Ko kad mašina stane“ 2) asonanca: „i smalaksava i stenje / i onda stane”, „I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso“ 3) aliteracija: „i smalaksava i stenje”, „Mati će živinski kriknuti“ 4) epiteti: „svršen poso“, „cijeli dan“ 5) personifikacija: „Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve…“ 6) polisindeton, anafora i gradacija: „Na ležaju se tijelo s nečim rve / i nevidljivim hropti / i smalaksava i stenje / i onda stane.“ -
pjesnički jezik: jednostavan
-
pjesnički ritam: umjeren
-
pjesnik doživljava smrt kao nešto mistično: „Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve…“, ali također i kao normalnu pojavu: „I ljudi u to što se zbilo/gledaju ko u neki svršen poso/i podižu se kao kad se podižu od stola/i sluškinje se uprav tad najviše uzrade…”
-
reakcija na smrt: „Mati će živinski kriknuti/otac zaćutati/i buljiti nijemo cijelog dana.“
-
škrtost izraza i racionalizacija riječi: „i hropti…“
-
odbacivanje deskripcije: „i podižu se kao kad se podižu od stola…“
-
veznici utječu na ritam pjesme i na postupan rast napetosti (gradacija)
-
forma je u funkciji ekspresivnosti – tri strofe slobodnog stiha i različite duljine, ne treba rimovati sve, rima nameće temu – važne riječi dolaze na ono mjesto u stihu gdje je ritmički udar najjači
Pjesma prikazuje smrt kao pridrodni dio života. Tijelo se bori protiv smrti, ali smrt je ipak jača. Ostali ljudi nastavljajusa svojim životom "i podižu se ko da se podižu od stola". Otac i majka su tužni zbog gubitka sina "Mati će živinski kriknutiotac zaćutatii buljiti nijemo cijelog dana"
Ručak siromaha
Jedno pred drugim stide se da sjednu za takav ručak
i dokle jedu boje se da ne bi jedno drugom život pojeli.
Kad ustanu od stola, tišina i težina Gađenje pred samim sobom unakazi obadvoma lica
i svako misli da je drugomu ubica i da je krv što teče kroz njegovo tijelo krv drugog (kao da je jedno drugo jelo) -
socijalna pjesma tema: siromaštvo kompozicija: četiri strofe (dva distiha, dvije katrene), dvanaest
-
stihova slobodan stih (rima: lica – ubica, tijelo – jelo)
- motivi: 1. strofa: ručak; 2. strofa: život; 3. strofa: stol, tišina, težina, gađenje, lica; 4. strofa: ubica, krv, tijelo, jelo
PJESNIČKE SLIKE: -
vizualne: „ i dokle jedu boje se…“ „Kad ustanu od stola…“
-
auditivne: „tišina i težina“
STILSKA SREDSTVA: 1 asonanca: „Jedno pred drugim stide se da sjednu“ 2 aliteracija: „…kao da je jedno drugo jelo“ 3 anafora i polisindeton: „i svako misli da je drugomu ubica/i da je krv što teče kroz njegovo tijelo“ 4 ironija: „ručak siromaha“ 5 simbol: jelo, tijelo i krv (simboli životne snage) 6 gradacija kroz cijelu pjesmu 7 nema epiteta, na njihovu mjestu koristi brojeve i zamjenice
-
od prve strofe javlja se napetost, koja stalno sve više raste
-
siromasi se stide sjesti jedno ispred drugog, ne mogu podnijeti poglede, misle da će drugi premjeravati koliko je prvi pojeo, pa se razbjesniti ili da će u sebi kipjeti i misliti koliko je proždrljiv/a
-
u drugoj strofi jedu
-
bitna je druga osoba jer svaki zalogaj znači toliko manje drugome
-
egocentričnost prelazi u brigu za drugoga
-
do treće strofe ručak je već završen i naviru nove misli - gađenje
-
četvrta strofa predstavlja kulminaciju
-
u grotesknoj slici na mjesto jela, snage i energije potrebne za život, lirski subjekt stavlja krv i tijelo, kršćanske simbole
-
svatko smatra da onaj drugi nije dovoljno jeo, da mu se doslovno napio krvi
-
odvratnost tog prizora je OSUDA SIROMAŠTVA
Ciklus Siromasi nastao je u razdoblju od 1920. do 191. godine. Tu fazu pjesnikova stvaralaštva obilježava dominacija socijalnih motiva. Ciklus čini sedam pjesama: -
Siromasi
-
Sunce siromaha
-
Pogled siromaha
-
Ručak siromaha
-
Siromasi koji jedu od podne do podne
-
Siromahu
-
Post scriptum
Socijalna lirska pjesma govori o pjesnikovu doživljaju siromaštva, navodeći motive ručak, život, tišina, krv, tijelo. Siromasi osjećaju stid, strah, osamljenost, podvojenost između vlastita tijela i duha – svoje tijelo doživljava kao tuđe, a vlastitu krv kao jelo. Pjesnik ne analizira i ne istražuje društvene korijene siromaštva, već osjećaje siromašnih i osjećaj krivnje zbog obilježenosti u društvu.
