Antropologija bududnosti Emil Heršak e-pošta:
[email protected] /
[email protected], tel: 098 1777-880 Maja Adžija e-pošta:
[email protected], tel: 091 7232-655
Uvod Gle, dolazi s oblacima i gledat de ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat de nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen. Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar (Otkrivenje, 1: 7).
• Simbolički počinjemo našu tematiku odlomkom iz Otkrivenja, djela koje je negdje prije 100. n.e. napisao kršdanin Ivan (prema klasičnoj tradiciji sv. Ivan apostol), dok se nalazio u prognanstvu na otoku Patmosu, na sjeveru skupine Dodekaneza u istočnom dijelu Egejskom moru.
• Ivan je opisao viziju koju je imao o kraju svijeta, ili bolje rečeno o konačnoj sudbini čovječanstva, i nastupu Božjeg kraljevstva.
• "Otkrivenje" je više-manje doslovni prijevod grč. imenice ἀποκάλσυις, koja je u antici označavala čin uklanjanja skrivenosti (καλυψισ), pogotovo razotkrivanje lica (skidanja vela, koprene) ili drugih dijelova tijela, koji se iz kulturnih, vjerskih ili čak praktičnih razloga u pravilu nisu pokazivali u javnosti.
• U tom smislu, mogli bismo govoriti i o razgolidenju neke stvarnosti, koja postoji, doista, ali koju mi ne možemo vidjeti.
• Stvarnost, u Ivanovom Otkrivenju, dakako nije fizička stvarnost koju u ovo vrijeme možemo vidjeti oko sebe, i koja se može i fizički razotkriti ako nije odmah vidljiva, nego je to mnogo dublja stvarnost postojanja.
• Sadašnja fizička stvarnost koju vidimo, prema ovom kršdanskom shvadanju, samo je mutni odraz ili pak "zagonetka" prave stvarnosti bitka, koja de nam se pokazati tek kada ovaj život prestane, kao što je još i prije Ivana istaknuo sv. Pavao: "Sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice!" (Kor. I 13: 12).
• Preteče te Pavlove misli možemo nadi i mnogo prije, recimo u Platonovoj alegoriji o spilji (Država, knj. VII), i isto tako izričite ili barem implicitne vizije o bududnosti, koje se mogu uspoređivati s Ivanovim Otkrivenjem možemo pronadi u različitim vremenima i u različitim kulturama, filozofijama i vjerskim sustavima diljem svijeta
• Ali ne mislimo tu o njihovim konkretnim sadržajima, koji mogu biti različiti, nego o potrebi da se nešto odredi u odnosu na cilj prema kojemu idemo.
• Vjerske vizije o bududnosti, razumije se, imaju modan zahvat nad onima koji ih prihvadaju, jer često određuju smjernice života do kraja egzistencije svijeta.
• Mogli bismo pretpostaviti da su znanstvene vizije drukčije – iako se razlika između znanosti i vjere uspostavljala postupno kroz ljudsku prošlost, i čak danas kada se jedna i druga sfera dogurne do krajnosti, bit de područja u kojima se na stanovite načine opet približuju (barem u tematikama).
• Napokon, postoje i vrlo prizemne, svakodnevne vizije o bududnosti, utemeljene na običnim ekstapolacijama ritma života, i koje se vrte oko pitanje "Što de biti sutra?"
• Što de biti sutra? Upravo nas to pitanje potiče na oblikovanje najprizemnije vizije o bududnosti.
• I to ključno polazište obično se može dalje razraditi: kada demo se uopde ustati i započeti taj sutrašnji dan, što moramo napraviti sutra (htjeli to ili ne), što de se možda dogoditi izvan naše kontrole (u dobrom ili lošem smislu, i možemo li se za to pripremiti), i napokon što bismo htjeli da se dogodi.
Gramatika bududnosti Misli u odnosu na sutrašnje događaje – dakle "kada", "što moramo", "što želim", itd. – izravno su odredili način kako govorimo o bududnosti, ili točnije glagolsku konjugaciju bududega vremena. U nekim jezicima ne postoji posebna konjugacija, nego se u sintagmu tek stavlja neka oznaka tempiranja vremenskoga određenja, koja daje na znanje "kada" de se nešto dogoditi ("sutra", "poslije", "onda", "idude godine", "napokon", itd.). Katkad se u takvom ili sličnom sklopu prvo koristi glagol koji prenosi značenje "početi", nakon kojega slijedi drugi glagol koji određuje radnju koja de početi (primjerice, "počinjem raditi" sutra). Iz takvih konstrukcija mogu se poslije oblikovati pomodni glagoli. Njemački werden "postati", koji se koristi upravo kao pomodni glagol, može se djelomično uvrstiti u tu kategoriju, međutim "postajanje" upuduje i na osobitu inačicu "bivanja". S tim u vezi, možemo razmotriti razvitak u latinskom jeziku. Latinski je stvarao temeljni oblik bududeg vremena, futur prvi (futūrum exāctum), s pomodu umetaka bō, bi, bu, a i ē, podrijetlom od ie. korijena *bhū- (< *bhū-ti-s), koji je jasno uočljiv i u hrv. i opdem slav. glagolu biti (< praslav. i stclav. byti). Ako uzmemo jedan od najčešdih primjera iz prve konjugacije, amāre "voljeti", na taj način dobivamo: amābo, amābis, amābit, amābimus, amābitis, amābunt. Dakako, i sam lat. pojam futūrus nastao je od istoga korijena (*bhū- > *fū-), kao i hrv. apstraktum "bududnost", koji je u drugom dijelu 19. stoljeda Bogoslav Šulek (1816–1896) označio kao istoznačnicu za njem. Zukunft i tal. avvenire (u jednom i drugom slučaju, "to što de dodi”). I što je taj korijen, koji se odnosi izravno na našu tematiku, zapravo označavao? Prema Petru Skoku (1881–1956) izvorno značenje bilo je "rasti", pa smo zato od iste osnove dobili i "biljku" i "bujnost". Ako bismo tu semantiku dalje uopdili najvjerojatnije bismo dobili ideju o kontinuitetu, o nastavku života, ili o drvu života, koji raste i raste. U nordijskoj mitologiji, svjetsko drvo Yggdrasil živi i raste, i ostat de i dalje živo i nakon "sumraka bogova" (Ragnarǫk). Sve nas to upuduje na neko opde shvadanje, koje seže daleko u prošlost. Iako možda izgleda tako, isti korijen nije dao oblike "buditi (se), buđenje", no ipak možemo se tu vratiti i na razmišljanje o sutrašnjemu danu. I kako je bilo rečeno, kada se probudimo, vrlo često moramo pomisliti i na to što moramo napraviti? Latinski je poslije, u vremenu prijelaza na pučke inačice, polazio, čini se, od te potrebe. Tako je nastala formula u kojoj se bududnost označuje s pomodu glagola habere, "imati", koji de poslije dati vedinu romanskih tvorbi za budude vrijeme. Umjesto prijašnjeg amābo, pučki latinski koristit de amare habeo, što bi prenosilo značenje"imam voljeti", u smislu "trebam voljeti", što de se poslije sažeti u jedno i dati tal. amerò (< amare + ho), fr. aimerai (< aimer + ai), španj. amaré (< amar + he), i port. amarei (amar + hei). U pučkom latinskom i poslije u romanskim jezicima koji su od njega nastali postojali su i drugi načini označavanja bududeg vremena. 2
Na zapadu bila je česta konstrukcija tipa "idem to napraviti", koja je prisutna i u germanskim jezicima (usp. fr. je vais manger i engl. I am going to eat), dok su na istoku, u rumunjskom i u arumanjskim ili "vlaškim" govorima, prevagnule tvorbe uz pomod glagola "htjeti", rum. vrea (npr. voi iubi, "voljet du, ljubit du"). Engleski pomodni glagol will i srodni germ. oblici (norv. i dan. vil) ulaze u tu istu kategoriju (stengl. *willan, stgerm. *welljam, "htjeti, željeti"), pa tako svjedoče o motivu želje u određivanju bududnosti. Dakako, rumunjski je iz naše perspektive zacijelo zanimljiviji, jer govori o razvitku koji je utjecao i na hrvatska štokavska narječja. Kada su se slavenski jezici raširili po jugoistočnoj Europi, zapravo nisu imali neki posebni način označavanja bududeg vremena. Jedan razlog bio je i osobita struktura glagola, koju je svojedobno francuski slavist André Vaillant (1890–1977) nazvao "revolucionarnim". Mislio je na paralelnu shemu svršenih i nesvršenih vidova. U starocrkvenoslavenskom, konjugacija prezenta označava sadašnje vrijeme ako je glagol nevršen, i budude vrijeme ako je svršen: primjerice, stcslav. творитъ (tvoritъ) "čini", сътворитъ (sъtvoritъ) "činit de", što se i danas zadržalo u mnogim slav. jezicima, i djelomično u hrvatskom. No slav. jezici razvili su i pomodne konstrukcije – gotovo svuda na osnovi glagola "biti" o kojem smo ved govorili, katkad koristedi glagol начѧти (načęti), "početi", a u jugozapadnoj Europi preuzeli su istu strukturu kao i rumunjski. Zapravo se tu radi o jednom od crta "balkanske jezične zajednice" (njem. Balkan sprachbund), koja obuhvada (više-manje) rumunjski, grčki, albanski, makedonski, bugarski i srpski. Hrvatski je tu na granici – kajkavska i čakavska narječja slijede širi i stariji slavenski obrazac, dok su štokavska narječja (kao i književni jezik koji na njima utemeljen) preuzeli balkanski model. Zapravo, nije riječ sasvim o balkanizmu, jer smo vidjeli da je isti model prisutan i u germanskim jezicima – i štoviše, možemo ga nadi, primjerice, i u kineskom jeziku. Kineski koristi priloge jiāng (将 ), yào (要) i slične tvorbe, koje imaju opde značenje "htjeti", za određivanje bududeg vremena: primjerice Tā yào huí kèluódeyà (他 要 回 克罗地亚), "On de idi u Hrvatsku" (dosl. "On hotedi idi Hrvatska"). U svakom slučaju, bududnost određena prema "htijenju" vrlo je zanimljiva misao, i zato smo iznijeli ove kratke crte o "gramatici bududnosti". Polazište je bilo, da ponovimo, prizemna svakodnevna vizija o bududnosti: što de biti sutra, što moram, što želim, dok nas ie. korijen pojma (*bheuH-, *bhū-ti-s) upuduje, vjerojatno, na dublju i širu viziju o životu.
Antropologija i bududnost Antropologija je znanost koja holistički proučava čovjeka, dakle u svim mogudim izrazima njegova postojanja: pojedinačnim i skupnim, iz perspektive njegova tijela ili njegove kulture, društva, vjerovanja, itd., i to u prošlosti (natrag sve do prvih hominida), sadašnjosti i – dakako – bududnosti. Bududnost je nešto što još ne postoji, ali ima nevjerojatno jak utjecaj na razvitak čovjeka i ljudskih zajednica. Kako smo pokušali implicitno naznačiti u prethodnim komentarima, čovjek se nosi s problemom bududnosti gotovo uvijek kada razmišlja o svom životu – i bitak i bududnost, kako smo spomenuli, također su povezani u etimološkim korijenima. Vizija o onomu što de se dogoditi odredit de i naše ponašanje danas, pa de zato imati utjecaj na posljedice našega ponašanja i tako djelovati na daljnje procese koje de odrediti bududnost
3
Primjerice, kršdanski vjernici koji prihvadaju viziju iz Ivanovog Otkrivenja ponašat de se u skladu s načelima svoje vjere da bi svoj bitak ostvarili na Sudnjem danu.
Druga je stvar to da je Otkrivenje prepuno metafora, koja se mogu protumačiti na različite načine, kao što se često radilo (čak je bilo fanatičkih povezivanja nekih zvijeri iz Ivanovog teksta s modernim političkim silima, Rusijom, Kinom, itd.).
Sličan utjecaj mogu imati i znanstvene vizije o bududnosti, ako im ljudi vjeruju. Jedan granični slučaj vrlo je indikativ an u tom smislu – tzv. "znanstveni socijalizam", koji je Karl Marx (1818– 1883) pokrenuo sredinom 19. stoljeda. Misli nalik na neke socijalističke ili komunističke ideje nastale su ved mnogo prije u povijesti, barem od antike, ali su često proizlazile iz vjerskih načela. Marx je pokušao ukloniti sva ta načela i dokazati ispravnost svojih viđenja na temelju znanstvene analize razvitka društva, i pritom se poslužio i podacima od kojih bi se neki danas mogli uvrstiti u povijest antropologije. Zajedno s Friedrichom Engelsom (1820–1895) proučavao je različite stvari, sve od tadašnjih shvadanja o prapovijesti i drevnom društvu, do zbivanja u njegovom dobu (pariške komune i slično). Međutim, je li Marx donio pravi zaključak o smjeru razvitka društva? Nakon boljševičke revolucije u Rusiji 1917. godine, "znanstveni socijalizam" sve se više pretvorio u nešto nalik na religiju, bez obzira na ateističku filozofiju, a vjernici te religije imali su vrlo jak utjecaj na događaje u 20. stoljedu. Ali onda se prije dvadesetak godina taj marksistički idejni okvir gotovo sasvim slomio, pogotovo u Europi. Pokazalo se da Marx nije točno predvidio bududnost, i tu nisu mnogo pomogli ni razni pokušaji redigiranja njegovih misli. No njegova vizija i naputci koje je dao za ostvarivanje velikih ciljeva – zato što su dugo vremena bili prihvadeni u nekim važnim sredinama, doveli su do posljedica i reakcija koje i danas određuju naš svijet. Možemo to ovako sažeti: način kako vidimo bududnost, odredit de naše planove danas, i ako slijedimo te planove, ako u njih vjerujemo, to de utjecati na daljnji razvitak, iako nede nužno dovesti do rezultata koje smo predvidjeli. Zapravo, gotovo u svemu, čovjek razmišlja o bududnosti. Bududnost je važna kada mislimo o svojim odlukama za sutra ili prekosutra, o svom bududem izgledu ili zdravlju, o svom društvenom probitku, o svom potomstvu i o prijenosu svoje genetike na idude naraštaje, o perspektivama svoje zajednice, o opasnostima na koje bismo mogao naidi, o načinu kako demo biti ocijenjeni zbog svojih odluka i napokon o ostvarivanju smisla svoga života. Odnos prema bududnosti ključan je dio čovjekove biti, i stoga predstavlja izrazitu antropološku problematiku.
Istaživanja i studiji u svijetu Ako potražimo tematiku preko Interneta nadi demo tu i tamo članke ili osvrte u kojima se pojavljuje izraz "antropologija bududnosti". Međutim, teško se može nadi primjer u kojem je ova tematika obrađena iz svih antropoloških perspektiva. Iako je tematika po svemu sudedi izrazito antropološka, i kako smo naglasili vrlo holistička, način kako se zasad istraživala bio je vrlo specijaliziran. Jedna knjiga škotskog geologa Dougala Dixona (1946–), "Čovjek poslije čovjeka", doista nosi (barem) podnaslov "antropologija bududnosti" (Man after Man: An Anthropology of the Future, 1990). Trebat demo je obraditi i u ovom kolegiju – ali riječ je ponajprije o bududoj fizičkoj evoluciji čovjeka, što je samo jedna naša podtema.
4
Što se tiče studija, nakon više pretraživanja, čini se da je antropologija bududnosti zasad zastupljena jedino u studijskom programu na Kalifornijskom sveučilištu u Berkleyju, gdje seminar o toj temi vodi profesorica Aihwa Ong. Seminar na Berkeleyju fokusiran je na aspekte kulturne antropologije i etnologije (kulturne dezorijentacije u doba nagle ekspanzije tehnologije i inovacija, učinke urbanih i klimatsko-ekoloških promjena na kulturu i društvo, itd.). Postojao je još jedan zanimljiv pokušaj prije desetak godina. Smithsonijski institut u Washingtonu organizirao je 2002. pokretnu izložbu o tzv. "postkulturi" u Sjevernoj Americi. Tematika se odnosi na mogudnosti razvitka u slučaju sloma današnje sjeverno-američke kulture, zbog globalnog zatopljenja ili drugih kriznih pojava; ilustracije motiva iz postkulture priredio je Michael Green (1943 –)
Načelo brzinomjera Model brzinomjera odnosi se na kratkoročna i dugoročna predviđanja bududeg razvitka. Kao i brzinomjer, predviđanja bududih razvojnih mogudnosti izvode se iz trenutnih okolnosti – ako vozimo malo preko 110 km/h točno jedan sat, to de se ostvariti, tj. predi demo tu udaljenost od malo preko 110 km u vremenu od jednog sata. Ali to je i apstrakcija – ako se bilo koja okolnost tijekom vožnje promjeni, nede se dogoditi to što brzinomjer u jednom trenutku previđa.
Michio Kaku Michio Kaku (1947–) je iznio svoje teze u djelu: Fizika bududnosti – bududnost znanosti i svakodnevnog života (Zagreb: MATE, 2011) Ključ za razumijevanje bududnosti je shvadanje temeljnih zakona prirode i njihova primjena u izumima, strojevima i terapijama koje de redefinirati našu civilizaciju duboko u bududnost Polazi se i od pitanje: Kamo vodi tehnološki napredak? i obrađuje se: 1) bududnost računala, 2) bududnost umjetne inteligencije; 3) bududnost medicine i 4) bududnost energije.
Vjerovanja, kultura i zamisli o bududnosti Šišmiši i kozmologija U južnom Brazilu – u dijelovima pokrajina Mato Grosso, Paraná i São Paulo – živi narod Apapokúva, koji govori jezikom iz tupi-gvaranijske skupine. Danas ih ima svega oko 500 pojedinaca. Nama de kao polazište za idude teme poslužiti njihov mit o nastanku svijeta. U početku, kažu, svuda je bio mrak i u tom mraku se stvorila golema masa šišmiša koji su se međusobno borili. Ovaj je primjer osobit po svom sadržaju, ali nismo ga naveli tek zbog tog sadržaja. Tu je bitno redi da načini kako ljudi zamišljaju nastanak svijeta, ili točnije strukture njihovih shvadanja kozmogonije, često sadrže i najave o bududem vremenu. Apapokuve su vjerovali da se daleka prošlost može ponoviti, i da to što je bilo nekada, može se ponovno dogoditi. 5
Je li vrijeme, dakle, ciklično? Ne nužno u ovom primjeru – jer je ponavljanje tek mogude i ne mora se ostvariti, bez obzira na to što postoji strah od povratka u iskonsko vrijeme. S druge strane, znanje o tomu što je bilo nekada služi kao naputak za znanje o tomu što de dogoditi. Naše planiranje bududnosti često se temelji upravo na takvim prošlim iskustvima, i ako imamo čvrsto znanje o prijašnjim događajima ili stanjima, onda naša svijest može pokušati stvarati sliku o bududnosti. To radimo redovito u mnogim modernim znanostima – skupljamo informacije o događajima i o uzrocima i posljedicama, i zatim te informacije pokušamo prenijeti na budude događaje. Sličnu metodu, utemeljenu u logici razvitka, rabimo i u fikcijskim prikazima. Ali prije nego što pređemo na problem takvih prognoza, razmotrit demo nekoliko tema o sustavima vjerovanja, koji u različitim kulturama mogu odrediti kako ljudi razmišljaju o bududnosti.
Postoji li uopde bududnost? Australski urođenici kažu da je svijet bio stvoren u "vremenu sna" ili "snoviđenja" (razni nazivi u australskim jezicima: malchera, alcheringa, mura-mura, tjukurrpa, itd., zapravo su imena za vrhovnog boga neba koji vodi "snoviđenje", iako se često prenose na engleski kao dreamtime, ili the dreaming). To vrijeme u biti je osobita struktura, koja obuhvada i prošlost, i sadašnjost i isto tako i bududnost. Priče o "vremenu sna" opdenito govore o nastanku svemira, Zemlje i živih bida (životinja, biljaka i ljudi), o oblikovanju krajoliku, i vrlo često o tome kako su preci urođenika stigli u Australiji – primjerice, prema jednoj su stigli na kontinent iz neke zemlje na sjeverozapadu, u bijegu pred vatrenim mravima. U njima se mogu nadi objašnjenja za to zašto stvari i živa bida izgledaju i/ili djeluju onako kao što je to u prirodi; mogu se doznati podaci o mjestima gdje žive bogovi ili duhovi, i također se dobivaju informacije o načinu kako se ljudi trebaju ponašati prema zemlji i prema životinjama. Kako je jedna autorica istaknula, "Vrijeme sna je kozmička knjižnica koja je toliko obuhvatna da može predvidjeti bududnost našeg planeta" (v. Carole A. Travis-Henikoff, Dinner with a canibal, Santa Monica, 2009, str. 183). Preci iz "vremena sna" postali su duhovi, koji i dalje žive svuda naokolo. No jesu li to preci iz davne prošlosti (recimo iz prapovijesti) – koji su se pretvorili u duhove tek nakon što se "vrijeme sna" dovršilo? Ovo je pitanje problematično. "Vrijeme sna" je prema australskom shvadanju trajno vrijeme, jer kako smo rekli ono obuhvada prošlost, sadašnjost i bududnost, ali danas Australci imaju različita gledišta o njegovom bitku. Neki smatraju da se doista završilo u prošlosti, i da dalje traje tek u duhovnom obliku (sve od trenutka kada su se preci naroda pretvorili u duhove). Moglo bi se pretpostaviti da je na takvo shvadanje utjecala koncepcija o linearnosti vremenu koju su u Australiji raširili bijeli doseljenici, koji su svojom prevlašdu ipak snažno utjecali na urođeničke tradicije. S druge strane, neke skupine urođenika vjeruju da se "vrijeme sna" i dalje događa ili odvija simultano sa sadašnjošdu, i da se takva struktura nastavlja i u bududnosti, jer zapravo nema linijskog pomaka. Snovi mogu biti načini ulaska, "kanali" ili "prozori" u taj vječiti bezvremenski svijet, i u njima, razumije se, bududnost ved postoji, kao što postoji prošlost i sadašnjost. Na razne načine, ne samo u fizičkom snu, australski urođenici uspostavljaju vezu s "vremenom sna": obredi su tu važni, dodiri s petroglifima, intonacije glazbala, i sl.
6
Primjerice, kao dio "obreda prolaza" (rites de passage), mladi urođenici odlaze na lutanja po divljini (engl. jedn. walkabout), koja traju i pola godine – tijekom kojih oni slijede "tragove sna" svojih predaka, ponavljajudi riječi iz njihovih pjesmi, tražedi prikaze na kamenu i obilazedi sveta mjesta u krajoliku. Sve ih to povezuje s tim bezvremenim svijetom, i pruža im uvid u to što de se dogoditi. Moglo bi se pretpostaviti da je australsko urođeničko shvadanje vremena kakav ostatak iz razdoblja prije nastanka prvih civilizacija – ali to se pitanje ne može tako pojednostaviti. Postoji više primjera, iz raznih kultura, u kojima je bududnost nešto ved određeno, i nešto što je podjednako dio naše prošlosti. Prema jednoj opasci, u odnosu na vjerovanja Inka i andskih zajednica, bududnost dolazi iza nas, kao da gledamo nizvodno tečenje rijeke: "Bududnost ne leži pred nama, nego iza naših leđa. Ona se uzdiže oko naših nogu; hvata nas iznenada kao vjetar koji puše iza nas" (Catherine J. Allen, The Hold Life Has: Coca and Cultural Identity in an Andean Community. Washington: Smithsonian, 1998, str. 195). Prošlost se tako pojavljuje u bududnosti – možda baš u takvom obliku u kakvom je nekada i bila, a to je razlog zašto se Apapokuve boje povratka šišmiša. I usput rečeno, nakon poraza od Španjolaca dio Inka se navodno povukao u grad u džungli Amazonije (legendarni Paititi); i nastala je predaja da de se oni vratiti i opet ujediniti svoje potomke, ali samo one koji su zadržali tradicionalnu odjedu i dalje govorili kečuanski, ne španjolski. Što je bilo bit de opet – i zato je bududnost odavno poznata, ili barem određena. Zanimljiva je u tom smislu zadnja rečenica iz majanskog korpusa mita, Popol Vuh (u rukopisu iz 1558. godine): ta rečenica kaže da je to djelo trebalo nadoknaditi jednu nestalu knjigu, koja opisuje svu prošlost i bududnost. Dalje na sjeveru Amerike, Navahoi su isto vjerovali u povezanost između prošlosti i bududnosti – i to u smislu da sve što se dogodilo moglo bi imati posljedice bilo kada u bududnosti. Zato bi u svojim obredima liječenja ponavljali priče o podrijetlu naroda. Dakako, možemo redi: ali bududi događaji, po logici povijesnog kauzaliteta, uvijek imaju uzroke u prijašnjem vremenima, Ali u ovom slučaju bilo kada ne podrazumijeva takvu povijesnu vrstu kauzaliteta, nego spojenost vremena. U ovakvim shemama, sve je stopljeno: nastanak naroda ili svijeta ili ljudi i isto sve što de se dogoditi. U australskom "vremenu sna" sav narod to može doživjeti – ali drugdje je takvo bezvremensko ili vremenski stopljeno stanje osobita domena božanstava. U drevnom Egiptu sve događaje iz vremena, bilo kada, poznavao je bog sunca Ra, koji je poslije dao tu sposobnost Horu, sinu Osirisa i Izide U Grčkoj je isto bog sunca, Zeusov sin Apolon, znao zbivanja iz svih vremena, iako su i drugi bogovi mogli imati takve sposobnosti. Zacijelo najpoznatiji primjer iz rimske mitologije (ili religije) bio je Janus, bog vrata i vremena, koji je prikazan s dva lica, jedno koje gleda u prošlost i jedno koje je paralelno okrenuto prema bududnosti. U Indiji je bog Šiva – koji uništava i opet stvara – znao i prošlost i bududnost. I u abrahamističkim tradicijama Bog poznaje sve sudbine, i nalazi se sasvim izvan vremena. Jedna židovska predaja kaže da se nad Božjim prijestoljem nalazi veo, pargod, na kojem su bile zabilježene sve prošle i budude sudbine (u kabalističkom rječniku to je "zastor duša). Jedan drugi izvor iz židovskog misticizma kaže da je Bog u početku, preko svojih poslanika arhanđela Raziela, Hadraniela i Rafaela pokazao Adamu svu bududnost ("Knjigu neba" ili "Knjigu Raziela").
7
Dakako, i u mlađim abrahamističkim religijama, u kršdanstvu i u islamu, Bog uvijek poznaje sve što je bilo i što de biti – i katkad prenosi neke djelide tih informacija ljudima, ili izvorno preko vizija, ili preko posrednika (najčešde anđela). Vjera i približavanje Bogu stoga može biti način da se upozna bududnost. Ali je li ta bududnost predodređena? Katkad razotkrivljivija, ali ne promjenljiva? U kršdanstvu je taj problem bio vrlo izražen za vrijeme protestantske reformacije, kada su neke nove kršdanske struje zastupale mišljenje da su ljudske sudbine ved unaprijed određene, neovisno o tome što su ljudi činili u životu. To podsjeda pomalo na zamisao o pargod-u, koju smo naznačili, a stanovite ideje koje više-manje podsjedaju na takvu predodređenost možemo nadi drugdje. I u islamu su postojale katkad zamisli koje donekle podsjedaju na nekakvu vrstu predodređenosti (u smislu da ako Bog nešto ne spriječi, onda je predodređeno, pa onda je sve što se događa zapravo bilo predodređeno). No možemo s tim u vezi spomenuti i jednu mlađu interpretaciju iz svahilijske islamske tradicije. Kaže se da je treda stvar koju je Bog stvorio bila tableta na kojoj su bili ispisani svi njegovi planovi za vječnost – ali Bog može promijeniti svoje planove! Kao još jedan primjer, vrijedi se osvrnuti na kult Izide, koji se na početku naše ere širio diljem Rimskoga carstva, baš u doba kada se i kršdanstvo afirmiralo. U jednom od posljednjih Izidinih hramova, u gradu Saisu u Nilskoj delti, koji je bio oko 500 n.e. napokon zatvoren, stoji natpis: "Ja sam Izida, koja je bila, koja jest i koja de biti, i nijedan smrtnik mi nikada nije skinuo veo".
Tehnike predviđanja bududnosti Jedno je pak kako se bududnost zamišlja – je li vrijeme jedinstveno, ili različito, a drugo je svakodnevna praktika. Uostalom i australski urođenici su obavljali različite radnje kako bi se povezali s "vremenom sna" i tako doznali što trebaju činiti, ili kako se trebaju ponašati u svakodnevnom životu. Kako smo rekli, Egipdani i Grci vjerovali su da bogovi sunca poznaju sve što de se dogoditi, ali u svakodnevnom životu – dok fizičko sunce redovito zalazi i opet izlazi – i obični smrtnici su na različite načine pokušavali razotkriti bududnost, kako bi planirali svoja ponašanja. To se odnosi i na kratkoročno i na dugoročno predviđanja.
Gatanje Gatanje se odnosi, rekli bismo, na kratkoročnija predviđanja, iako se može rabiti i za otkrivanje osobnih sudbina. Danas je ova metoda svuda prisutna, bez obzira koliko ljudi u nju vjeruju. U modernom svijetu, horoskopi, čitanje dlanova ili šalica kave, vrlo često su tek oblici zabave, iako na stanovit način golicaju ljudsku podsvijest. Češki pisac Milan Kundera (1929–) spomenuo je u svojoj Knjizi smijeha i zaborava kako je pisanje horoskopa moglo utjecati na ponašanje komunističkih čelnika. U Africi, dakako, gatanje je i danas rašireno u mnogim tradicionalnim sredinama, i vrlo se ozbiljno shvada i u selima i u gradovima. Možda je najpoznatiji oblik sustav ifa koji je razvio narod Joruba. Prema mitu, ifu je ljudima dao bog Ešu, donositelj poruka od vrhovnog božanstva Oloruna; Ešu je zamišljen kao šaljivac (engl. trickster) i kao bog slučajnosti i nepredvidivosti, ali je ipak za ljude izumio ifu da bi mogli predvidjeti bududnost. 8
Ifa se izvodi tako da gatatelj na tacu baca 16 kauri školi i palminih oraha, i tako nastaju 256 mogudih obrazaca pada, koji mu otkrivaju bududnost. Za vrijeme tog postupka gatatelj također rabi razne mitske i povijesne reference, koje upotpunjuju njegovo predviđenje. Kauri školjke, koje se rabe u ifi, imaju osobito simboličko značenje. U mnogim sredinama, uglavnom u Africi i Aziji, te su školjke služile kao novac, i prema njihovom obliku prenosile su također žensku simboliku. I dakako, iako su gatatelji u Africi bili često i muškog spola, znakovito je da su žene ponegdje imali glavnu ulogu u gatanju. Recimo u mnogim sredinama u Kongu, smatralo se da jedino žene mogu gatati, jer se samo one mogu ubaciti u stanje transa, koji je potreban da se doznaje bududnosti, i samo one mogu koristiti više jezika prilikom gatanja, od kojih su neki bili obični zemaljski jezici, a neki tzv. "nebeski jezici". Štoviše, u narodu Ejagham ili Ekoi u Nigeriji i Kamerunu, žene, koje su se bavile gatanjem, stvorile su i posebne asocijacije Obrede povezane i s čitanjem bududnosti obavile bi po nodi, plešudi gole, i uz isključivanje muške prisutnosti. Kaže se da su te žene koristile svoje modi u borbi protiv patrijarhalno-usmjerenih kolonista i kršdanskih ustanova, u Ustanku Anlua (1958–1959) u Kamerunu i u tzv. Ženskom ratu u Nigerije 1929. Dakako, u drugim sredinama u Africi, gatanjem de se baviti i muškarci, ali inače ovakva ženska sklonost prema gledanju u bududnost bila je prisutna u različitim sredinama, pa tako među grčkim i rimskim prorokinjama, u starih Kelta, Germana, Slavena i napokon među "vješticama" iz europskog srednjovjekovlja, kojima se između ostaloga pripisivalo i mod gledanja u bududnost. Možemo tu još dodati da je u istočnih Slavena, osobita uloga u gatanju imala božanstvo poznato kao "Majka zemlja" (rus. Мать Сыра-Земля), čiji se kult u smislu proricanja bududnosti zadržalo uz rijeku Don sve do početka 20. stoljeda. Doduše, do tog vremena, "Majka zemlja" bila je u Rusiji ved povezana također s kršdanskom bogorodicom. Postoji i jedan zanimljiv primjer iz Kine. Navodno je bezumni car Jié (桀), posljednji iz (mitske) dinastije Xià (夏), koji je vladao, prema tradicionalnom datiranju između 1728. i 1675. prije Kr., imao omiljenu ljubavnicu koja se mogla pretvoriti u ženski zmaj i predviđati bududnost. Jié ju je obožavao – i hranio ju je svakim danom ljudskim tijelima. Dakako, njegova zla vlast i zloraba modi donijele su do sloma dinastije, nakon koje je slijedilo razdoblje prve povijesne dinastije Shāng (商). I pod Šangovcima gatanje je postao važan zadatak prije vojnih zahvata, i u tu svrhu koristili su se oklopi kornjača i pledke životinja. Gatateljski natpisi iz doba Shanga zapravo su označili i početak kineske pismenosti. I ne samo to – pretpostavlja se da su šangovski gatateljski običaji bili preteče kasnijeg sustava opisanoga u djelu Yì Jīng (易經), "Knjizi promjena", najstarijem od kineskih klasika, koji je bio dovršen u doba dinastije Zhōu (周). Međutim, prema kineskoj predaji, podrijetlo tog običaja seže još dalje u prošlost i od šangovskih natpisa. Kaže se da je car Fúxī (伏羲), koji je prema trad. datiranju vladao između 2800. i 2737. pr. Kr., nakon jedne božanske vizije, izumio prvih osam "trigrama", koji su se poslije razvile u 64 heksagrama na kojima se temelji sustav "Knjige promjena". Fuxi je navodno vidio kornjaču kako izlazi iz vode, na njezinom oklopu prepoznao motiv trigrama – što svakako sugerira i točniju svezu sa šangovskom metodom. 9
Način gatanja iz "Knjige promjene" katkad se uspoređuje s jorubskim ifom, iako nam je takva usporedba upitna. Sve u svemu, u raznim kulturama diljem svijeta, u prošlosti i sadašnjosti, gatalo se različitim školjkama, kamenčidima, vodom, vatrom ili životinjama, dijelovima tijela životinja i ljudi, kao i zvijezdama i predmetima poput zrcala, itd. Među poznatijim takvim primjeri možemo spomenuti rimske augure, koji su čitali znakove iz leta ptica (ex avibus). Ovaj je običaj bio dobro poznat od prije u Grka i drugih naroda. I uostalom i u slavenskim jezicima riječ "kob" – koja je povezana sa sudbinom i bududnosti – u vezi je s imenom ptice, "kobac" (praslav. *kobьcь, u prasrodstvu također sa stnord. haukr, i engl. hawk). No rimski kontekst zacijelo je najbolje poznat, jer su Rimljani razradili promatranje ptica vrlo opsežno – i to je uključivalo i promatranje "svetih kokoši" koje su nosili sa sobom na vojnim pohodima. Štoviše jedan od prvih takvih (mitskih) augurskih slučajeva dogodio se prilikom gradnje Rima, kada se Romul i Rem nisu mogli dogovoriti treba li se grad nalaziti na palatinskom brdu, kako je prvi brat htio, ili na aventinskom, kako je drugi htio – i onda je Rem (prema Plutarhu) vidio šest lešinara, i Romul dvadeset, što je potvrdilo da je on bio u pravu. Rimljani su preuzeli i tehnike gatanje od njihovih susjeda, Etruščana, koji su koristili za to i crijeva i jetra žrtvovanih životinjska, uglavnom ovaca i peradi. Uz gatanje prema žrtvovanih životinja, u nekim sredinama – u drevnosti u Kelti i u starih Germana – ljudske žrtve su se također rabili. I smatralo se da ljudska smrt dodatno pomaže u viđenju bududnosti, jer se osoba koja umire nalazi u nekom srednjem položaju bivanja. Kelti su, primjerice, da osječena glava može, dok osoba umire, jedno vrijeme ispričati mnogo o bududim događajima. Što se tiče čitanja bududnosti iz zvijezda, ne treba mnogo redi, jer je "astrologija" bez sumnje jedna od najpoznatijih ovakvih primjera, koji ima potvrde ved u izvorima iz najstarijih civilizacija. Zrcala su tu možda zanimljivija, jer nas podsjedaju i na riječi sv. Pavla o mutnom zrcalu ovoga svijeta. Osim toga, još od antike zrcala su bila viđena i kao vrata za duhove, dakle za prizivanja duhova, koji bi pričali o bududnosti – i ali su isto mogla značiti i "krađu dušu". Taj je motiv, čini se, bio daleko proširen, pa je i ime kneza podzemlja u Asteka, Tezcatlipoca, značilo "zrcalo koje dimi".
Vizije i snovi O snovima smo ved govorili u australskom kontekstu, no snovi su služili kao načini upoznavanja bududnosti u vrlo mnogo kultura. U mnogim tim slučajevima ne možemo zapravo govoriti o nečemu slično tehnici gatanja, jer se vizije ili snovi često pojavljuje neočekivano, i upravo se tako daje neko božansko "otkrivenje". Ivanovu viziju na Patmosu ved smo ukratko spomenuli – u Bibliji ima još više takvih primjera, osobito u Starom zavjetu (vjerojatno je Danielov san najizrazitiji). No katkad se ipak može govoriti o tehnikama. Čitanja snova je tehnika, koja se nauči, i isto tako i prisilno izazivanja vizija i snova. Josipovo tumačenje sna farona u Starom zavjetu možda nije posve neka tehnika, jer se može pretpostaviti, prema tekstu, da je i to znanje dar Božji.
10
Ali ved i u drevnosti su postojale "sanjarice", koje su sasvim određeno govorile što bi nešto trebalo znači. Egipatska "Knjiga sna", nastala za vrijeme 19. dinastije, tj. negdje u 13. stoljedu pr. Kr. daje izrazite upute o značenju snova. Evo nekih primjera: Ubiti vola. Dobro. To znači premjestiti neprijatelja sanjara iz njegove prisutnosti Pisati na paleti. Dobro. To znači da je status sanjara dobro uspostavljen. Pijenje krvi. Dobro. To znači dokrajčiti neprijatelja. Berba datulja. Dobro. To znači dobiti hranu od boga. Vidjeti veliku mačku. Dobro. To znači veliku žetvu za sanjara. Opditi sa svinjom. Loše. To znači izgubiti imovinu. Razotkriti stražnjicu. Loše. To znači da de sanjar poslije postati siroče. Penjati se na jarbol. Dobro. To znači da ga drži u visini bog. Piti vino. Dobro. To znači živjeti u pravednosti. Gledati lica u obliku leoparda. Dobro. To znači stedi autoritet nad mještanima. Zarobiti robinju. Dobro. To znači dobiti nešto što de dati zadovoljstvo. I postojali su i načini kako Egipdani može sanjati o nečemu što želi doznati. Ako želi doista nešto dobro sanjati, onda je najbolje da pokuša spavati i sanjati u nekom hramu. Važnija tehnika za vizije ili vizijske u snovima, bile su "vizijska putovanja" (vision quests) osobito u sjevernoameričkim Indijancima. Na tim putovanjima, koji su često imali slične "prijelazne" funkcije kao i australska "lutanja", osoba bi se podvrgnula raznim stresovima (umoru, gladi, itd.) Takav stres doveo mijenjao bi normalno stanje tijela i po mogudnosti doveo bi do vizije, i to ili u budnom stanju ili u snu. I te vizije govorile bi o bududnosti ili o sudbini osobe, u biti bi odredili njegov bududi identitet. S tim u vezi, neki autori navode da "iskustva na rubu smrti" (engl. NDE, near death experiences) također katkad dovode do vizija o bududnosti, i to se isto može dogoditi u situacijama koje su samo po sebi krajnje naporna ili opasna. Recimo, Charles Lindbergh (1902–1974) se nalazio u izvanredno stresnom stanju kada je 1927. izveo svoj povijesni let preko Atlantika od New Yorka do Pariza. Taj let bi se mogao usporediti s amerindskim "vizijskim putovanjima", i doista u svojim kasnijim radovima, Lindbergh je napisao da je tijekom vidio uz sebe neka čudna bida, nalik na ljude, ali transparentne i bez težine – uz to je dodao da se odjednom osjedao kao da živi u prošlosti, sadašnjosti i bududnosti… Lindbergh nije to priznao odmah – jer se zacijelo osjedao neugodno, pa je stoga izostavio to iskustvo iz svoje prve knjige "Mi, pilot i avion" (We, Pilot and Plane, 1927), ali ga je poslije opisao u knjizi "Duh St. Louisa" (Spirit of St. Louis, 1953). Jedna poprilično ilustrativna priča o "vizijskim putovanjima" sjevernoameričkih Indijanaca opisuju život i smrt vođe i proroka po imenu Motse'eoeve (engl. Sweet Medicine, dosl. "Slatki Lijek") iz naroda Šajena (priču je 1967. u rezervatu "Hromi jelen" /= Lame Deer/ u Montani snimio na magnetofonu Richard Erdoes). Motse'eoeve je kao mladid krenuo na put po prerijama kako bi spoznao svoju sudbinu; stigao je do Svetog brda i tu je vidio golem tipi, i u njemu su sjedili mnogi stari muškarci i žene – bili su to zapravo duhovi. Duhovi su ga naučili mnoge stvari i dali mu četiri svete strelice koje su trebale služiti za obrede, i rekli su mu da mora stvoriti vijede od 44 poglavica koje bi upravljalo narodom; naučili su ga isto kako treba poštivati žene i dali su mu slatku travu da sebe očisti
11
Motse'eoeve prenio je što je naučio svom narodu, i tako mu je pomogao da se organizira Mnogo godina poslije, na kraju života – prije nego što je umro, zatražio je da ga narod opet odvede do Svetog brda i da napravi sklonište (grob) za njega. I onda im je ispričao što de se dogoditi u bududnosti Rekao im da de dodi konji i bijeli ljudi, da de nestati bizoni i da de nastati druge čudne stvari koje de promijeniti način na koji ljudi žive. Kontekst vremena je tu protopovijesni, i neki detalji (primjerice o načinu kada treba poštivati žena) svjedoče o promjenama koje su duhovi (iz prošlosti) uočili.
Vidovnjaci – božanstva i šamani Možemo ukratko označiti i neke poznatije "vidovnjake", tj. bida ili osobe, koji su prema pojedinim vjerovanjima (ili mitovima) imali mod vidjeti bududnosti. Kako smo rekli, u Egiptu i Grčkoj to su u prvom redu bili božanstva sunca, Ra i Apolon. U egipatskom kontekstu, tu su sposobnost stekli ili imali još i Hor, Tot(h) i Anubis, uz neka druga božanstva, i u nešto drukčijem smislu Izida. U Grka titan Prometej je imao tu mod, i vrlo poznat je i rimski primjer Janusa. Usput smo spomenuli i istočnoslavensko vjerovanje u proročanska sposobnosti Majke Zemlje, što ima paralelu u Grka, koji su i Geji (= Zemlji) pripisati stanovitu mod viđenja bududnosti. Zatim, prema Heziodu, grčke Muze gotovo su po definiciji vidjeli "prošlost, sadašnjost i bududnost (τά τ' ἐόντα τά τ' ἐςςόμενα πρότ ἐόντα). Istu su sposobnost imali i Nereide, dok su Erinije imali zadatak spriječiti da ljudi doznaju previše o bududnosti. U germanskoj tradiciji proročansku mod imale su norne i völve, koje bismo mogli usporediti sa ženskim gatateljicama u drugim kulturama. Bududnost su mogli vidjeli i razni anđeli i demoni, pri čemu je izvorni grčki pojam "demon" (δαίμων) bio različit u Grka, nego poslije u abrahamističkoj tradiciji. U Grka je demon bio osobni duh i izvor nadahnuda (zamisao je vjerojatno stigla s Istoka). U tom smislu, Sokratov demon, prema Platonu, bio je "dobar duh". Poslije se razvila ideja o zaštitniku koji posreduje između duhovnog svijeta i ljudi, i donose ljudima snove i uvide u bududnost, što ved uvelike odgovara pojmu anđela u abrahamističkom okviru. Treba spomenuti tu još jedno božanstvo ili sveto bide, koje na stanovit način iskače iz ovog kalupa. Riječ je o Odinu (Óðinn). Prema nordijskoj mitologiji Odin je žrtvovao svoje desno oko u zamjenu za dopuštenje da popije vodu iz zdenca Mimir, koja teče iz golemih korijena Yggdrasila; tako je stekao mod da vidi bududnost – i isto se objesio na Yggdrasil, i dobio znanje o runama, koje su se koristili za previđanje bududnosti. I Odin je drukčiji od drugih božanstva spomenutih, jer nije besmrtan – umrijeti de u posljednjem boju kada dođe kraj ovoga svijeta, Ragnarǫk. Zapravo, u mnogim pogledima Odin je mnogo više nalik na vrlo modnog šamana, nego na božanstva. I šamanima je u pravilu viđenje bududnosti bio jedan od ključnih zadataka. Riječ "šaman" je tunguška, ali prema jednom tumačenju potekla je od kineskoga naziva za budističkog redovnika (shāmén 沙門 ili sāngmén, 桑門, 喪門), koji je bio u krajnjoj liniji izveden od sanskrtskog śramaṇa, "asket, redovnik".
12
I znakovito je da su u nekim sredinama, pogotovo u Japanu, budistički redovnici doista provodili postupke za prognosticiranje bududnosti. No šamanski model, kako postoji danas u etnologiji, bio je razrađen ponajprije na osnovi obrazaca "komunikacija s duhovnog svijetom" u naroda Sibira i susjednih područja sjeverne Euroazije. Poslije je bio prenijet na amerindske primjere, poglavito na "vizijska putovanja", i na "animističke" običaje u Africi i Australiji, ali može se redi da postoje i sličnosti s raznim obredima u pretkršdanskoj sjevernoj Europi, i također u antičkom svijetu. Konkretno, prorokinje u grčkim svetištima u Delfima, Dodoni i drugdje, kao i Sibile diljem antičkoga svijeta, imale su stanovite osobine koje bismo mogli odrediti kao šamanske. Sibila iz Kume, primjerice, odvela je Eneju u podzemlje, gdje mu je pokojni otac Anhiz razotkrio slavnu bududnost Rima. Šamanski model, dakako, najčešde ne stoji kada je riječ o običnim smrtnicima, spomenutim u antičkim i drugim izvorima, koji su u pravilu nenadano stekli mod viđenje bududnosti – ali ova je tema složenija. Zacijelo nema šamanstva u mitu o Kasandri, kderi trojanskog kralja Prijama. Apolon joj je podario vidovnjačke modi, zbog toga da bi je privolio na spolni odnos. Kada ga je ona odbila u toj nakani, on joj nije oduzeo tu sposobnost, nego, prema mitu, pljunuo je u njezina usta, što je osiguralo da nitko nede vjerovati njezinim proročanstvima. I nitko joj nije vjerovao kada je pokušala upozoriti Trojance da de Parisovi postupci dovesti do propasti Troje (inače, danas se naziv "kasandrin kompleks" rabi za situacije u kojima ljudi ne vjeruju na upozorenje o opasnosti). Tiresije iz Tebe, drugi važan vidovnjak u grčkim mitovima (i isto jedan od najčešde spomenutih), malo je drukčiji primjer. I on je dobio pročansku mod nehotično; bio je sin nimfe, ali ipak običan smrtnik, i doživio je nezgodu – bio je oslijepljen, nakon čega su mu bogovi, kao nadoknadu, podarili vidovnjaštvo. Postoje razne verzije priče o oslijepljenju Tiresije. Premda jednoj, ugledao je golu Atenu, koja ga je kaznila; prema drugoj, ugledavši spolno opdenje zmija pretvorio se prvo u ženu i zatim nakon sedam godina opet natrag u muškarca, što ga je učinilo slavnim stručnjakom za spolne odnose, do te mjere da su ga Zeus i Hera, prilikom jedne njihove svađe, zapitali za savjet; Heri se nije sviđao njegov odgovor (da od deset udjela, žene uzimaju 9 od 10 u užitku u seksu), pa ga je oslijepila, što je Zeus ispravio proročanskim darom. Vjerojatno je najpoznatnija zgoda u vezi s Tiresijem iz Odiseje. Na savjet Kirke, Odisej je pošao u had da bi upitao Tiresija o svojoj sudbini. Priče o Tiresiji imaju neke bitne sadržaje, koji se mogu protumačiti višeslojno. Prvo, ovozemaljska sljepoda može biti simbol vidovnjaštva: tko ne vidi u ovom svijetu, vidi nešto više, kao što je Homer bio slijep pjesnik, i kao što je sv. Pavao govorio o mutnom zrcalo u ovom svijetu. Drugo, dvospolnost Tiresija posjeda na spolnu neodređenost u nekih šamana, na "meke muškarce" u Skita o kojima je pisao Herodot (484– 425 pr. Kr.), i na slične pojave u katkad u euroazijskim šamanskim krugovima. Vidovnjaštvo se jako cijenilo u šamanskim sredinama, kao i u grčkorimsoj antici. Ali katkad se nije smatralo da je ljudima dobro znati što de se dogoditi. Stoga je u grčkom mitološkom okviru, Prometej, koji je bio prijatelj ljudi, oduzeo ljudima mod viđenja bududnosti. Iako im je dao tehnologiju (vatru, metal), Prometej je zaključio da je za ljude bolje da ne vide što stoji pred njima. U abrahamističkom okviru, razotkrivanje bududnosti ovisilo je uvijek isključivo o Božjoj volji, i proroci su redovito došli do svojih saznanja o bududim događajima bez svijesne potrage, ili metologije proricanja. 13
Svakako, sve što je zapisano o prorocima u židovskim, kršdanskim i muslimanskim svetim knjigama, imalo je bitan utjecaj na shvadanja vjernika o bududnosti, ali sve se to događalo nenadano, i često su proroci isticali svoju skromnost i sklonost da ne vode ljude prema prikazanom cilju. Od starozavjetnih proroka, u ovom pogledu ističu se Isaija, Ezekiel i Daniel. I pogotovo je Danielov san o četiri nemani koje izlaze iz more često bila uzeta kao preskazivanje o razvitku događaja na svijetu: Nodu u viđenju pogledah, kad eno: četiri vjetra nebeska uzbibaše veliko more. Četiri goleme nemani iziđoše iz mora, svaka drukčija. Prva bijaše kao lav, a krila joj orlovska. Dok je promatrah, krila joj se iščupaše, diže se ona sa zemlje i uspravi na noge kao čovjek, i bijaše joj dano srce čovječje. Kad eno druga neman: gle, sasvim drukčija: kao medvjed, s jedne strane uspravljena, tri joj rebra u raljama, među zubima. I bijaše joj rečeno: "Ustani, nažderi se mesa!" Gledah dalje, i evo: treda neman kao leopard, na leđima joj četiri ptičja krila: imaše četiri glave, i dana joj je mod. Zatim, u nodnim viđenjima, pogledah, kad eno: četvrta neman, strahovita, užasna, izvanredno snažna: imaše velike gvozdene zube; ona žderaše, mrvljaše, a što preostade, gazila je nogama. Razlikovala se od prijašnjih nemani i imaše deset rogova. Promatrah joj rogove, i gle: među njima poraste jedan mali rog; i pred tim se rogom iščupaše tri prijašnja roga. I gle, na tome rogu oči kao oči čovječje i usta koja govorahu velike hule (Dan 7: 2–8). Tumačenje Danielovog sna su kroz stoljeda bila drukčija, ali najčešde se zaključivalo da te nemani predstavljaju babilonsko, medijsko, perijsko i "grčko" carstvo. Vizije o bududnosti čovječanstva pojavit de se i u Novom zavjetu – neke de dati sam Krist, ali najpotpuniji je opis dat de sv. Ivan u Otkrivenju. S druge strane, rano kršdanstvo bilo je na oprezu prema uvježbanim vidovnjacima ili gatateljima, o čemu najbolje svjedoči jedan zgoda sv. Pavla opisana u Djelima apostola: Jednom nas na putu u bogomolju sretne neka ropkinja koja je imala duha vračarskoga i gatajudi donosila veliku dobit svojim gospodarima. Pošla je za Pavlom i za nama te vikala: "Ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega; navješduju vam put spasenja." To je činila mnogo dana. Pavlu to napokon dodija pa se okrenu i reče duhu: "Zapovijedam ti u ime Isusa Krista: iziđi iz nje!" I iziđe toga časa. Kad njezini gospodari vidješe da im nesta nade u dobit, pograbiše Pavla i Silu te ih odvukoše na trg pred glavare. (Dj 16: 16–19).
Ciklično vrijeme Kada je shvadanje o vremenu ciklično, predviđanje bududnost vjerojatno je lakše, jer, bez obzira na mogude razlike u nijansama iz epohe u epohe, bududnost se u biti vrada na prošlost, i kozmogonije se ponavljaju Drugim riječima, šišmiši opet lete. Od takvih shema, spomenut demo tri: hindusku (i budističku), astečku i nordijsku.
Hinduski (i budistički) ciklus vremena U hinduskom vjerovanju, jedna kalpa (skr. कल्प), tj. dugo vremensko razdoblje ili "dan u životu Brahme", traje 8,64 milijardi godina, i Brahma živi ukupno 311 trilijuna i 40 milijardi godina. Kad se vijek Brahme završi, svijet odnosno svemir suziti de se u jedinstvenu točku, nakon koje de se roditi novi svemir. Tijekom svake kalpe, svijet se prolazi kroz četiri epohe, svaka pod nazivom yuga (युग "jaram"), od kojih se prva zove satya (सत्य "prava") i tad su ljudi najsavršeniji, a posljednja je kaliyuga (कलऱयग ु ) kada vrline iznosi svega jednu četvrinu njihove početne vrijednosti.
14
Mi se danas, prema ovoj shemi, nalazimo ved u kalyugi, kada preostale pozitivne odlike života održava deseti avatar (od skr. avatāra अवतार, "silazak"), boga Višnua. I kada ova yuga završi, bog Šiva uništit de svijet i pokrenuti novu kalpu. Budističko viđenje preuzelo je mnogo iz hinduskih temelja na kojima je nastalo, i isto tako i shemu o postupnom propadanju u bududnosti. No ciklusi u budizma označeni su prema pojavljivanju pojedinih buddha, od kojih je posljednji Siddartha Gautama (563–483. pr. Kr.) bio 28. po redu (što odgovara indijskom shvadanju da trenutno živimo u 28. kaliyugi). Pet tisuda godina nakon posljednjeg buddhe, on de biti zaboravljen i svijet de utonuti u bijedu. Zatim de se pojaviti novi buddha, imenom Maitreye, koji de izvršiti obnoviteljsku (mesijansku) ulogu. Štoviše, jedan kineski apokrifski tekst iz doba "srednjovjekovne" kineske dinastije Táng (唐) kaže da de se Maitreye roditi kao žena. Na kraju, ipak, ovaj de svijet nestati – sveopdim prelaskom u nirvana, ali onda de se ciklus ponoviti, nakon što jedan duša, svojom žudnjom, zaželi vradanje svijeta.
Astečki sunčani ciklusi Za razliku od vrlo dugih indijskih epoha, astečka su bila neobično kratka, svega 52 godina – i na kraju svakog ciklusa, Asteci su se bojali da de svijet propasti. Ti su cikluse bili vezani za različita sunca, i nakon propasti svakoga slijedila bi svjetska katastrofa Naime, Asteci i drugi nauanski narodi (ime nahua, od kojih dolazi njihov etnonim zapravo znači "sunce"), vjerovati su da je današnje sunce peto po redu. Prvo su četiri Tezcatlipoca (izg. teskatlipoka) – sinovi dvospolnog (i uopde dvonoga) prabožanstva Ometeotla – stvorili zemlju, boga kiše i plodnosti Tlaloka, zatim božicu svih voda Chalchiuhtlicue, i napokon prve ljude, koji su bili divovi. Crni Tezcatlipoca, vladar sjevera i bog osude, nodi, prevare, itd. postao je prvo sunce; no on nije uspio održati se u toj ulozi, ili zato što je slomio nogu ili zato što je bio preslab; iz neba ga je kamenom toljagom izbacio Bijeli Tezcatlipoca, poznat i kao Quetzalcoatl; zavladao je mrak – i tada je Crni Tezcatlopoca poslao jaguare da pojedu sve prve ljude. Bijeli Tezcatlopoca ili Quetzalcoatl, vladar istoka, milosti i vjetra, itd., postao je drugo sunce; međutim, novi ljudi na zemlji postali su sve više divlji i nisu poštivali bogove, pa ih je Crni Tezcatlopoca pretvorio u majmune; Quetzalcoalt postao je uzrujan i poslao je uragane da uništi ljude-majmune. Tlaloc je postao trede sunce, ali ga je obuzela tuga kada mu je Crni Tezcatlopoca ukrao ženu; prestala je kiša; kada su ga ljudi molili da im je pošalje, u bijesu je poslao vatrenu kišu i sažgao zemlju; bogovi su zatim stvorili nove ljude iz pepela. Chalchiuhtlicue bila je četvrto sunce; voljela je ljude, ali Crni Tezcatlopoco govorio je da laže, što ju je rastužilo; plakala je krv 52 godina i svijet i ljudi su nestali u velikom potopu; Quetzalcoatla je pošao u podzemlje i uzeo kosti ljudi, koje je umodio u svoju krv i oživio. Plavi Tezcatlopoca, poznat kao Huitzilopochtli, bog rata i juga, postao je današnje peto sunce. Ali Asteci su smatrali da i peto sunce može nestati, i bududi da je Huitzilopochtli bio bog rata, redovito su mu prinosili krvave žrtve.
Ragnarǫk O ovom posljednjem boju bogova u nordijskoj mitologiji ved je bilo riječi.
15
Opis tog kraja svijeta nalazi se u stihovima 40–58 iz Starije Edde (u rukopisu iz 12-13. stoljede), poznatima kao "Vǫluspá", "proročanstvo vidovnjakinje". U njima vǫlva prvo kaže Odinu: Siti se krvlju životnom osuđenih ljudi, ocrveni domove modi s grimiznom bojom krvi. Crne postaju sunčeve zrake u ljetima koja slijede, sva vremena opasna. I dalje želiš znati? I što?
Fylliz fiǫrvi feigra manna, rýðr ragna siǫt rauðom dreyra. Svǫrt verða sólskin of sumor eptir, veðr ǫll válynd Vitoð ér enn, eða hvat?
Brada de se boriti i ubijati se međusobno, djeca sestara okalit de rodstvo. Surovo je u svijetu, kurvanje rašireno — doba sjekira, doba mača — štitovi su raskalani — doba vjetra, vučje doba — prije nego svijet pođe naglavce. Nijedan čovjek nede imati milost prema dugom.
Brœðr muno beriaz ok at bǫnom verða[z] muno systrungar sifiom spilla. Hart er í heimi, hórdómr mikill —skeggǫld, skálmǫld —skildir ro klofnir— vindǫld, vargǫld— áðr verǫld steypiz. Mun engi maðr ǫðrom þyrma.
I zatim nastavlja –
U velikom boju na kraju vremena, umrijet de bogovi, među njima Odin, Tor (Þórr), Freyr, Heimdall, i bog ili div (jǫtunn ) Loki… Dodi de do prirodnih katastrofa i do potapanja zemlje; Vuk Fenrir progutat de i sunce i samo de Yggdrasil, drvo života preživjeti taj slom. AIi onda de se svijet obnoviti, kako je prorekla vǫlva, i nova de se zemlja iz mora uzdidi u prekrasnom zelenilo – na slapom de letjeti orao i loviti ribe. Tada de dvoje ljudi, muškarac Líf ("Život") i žena Lífthrasir ("Pršteda životom"), koji su se spasiti od propasti – držedi se za grane Yggdrasila i oko zdenca Mimir – ponovo naseliti svijet. Ovaj mit tumačio se na različite načine. Neki su u toj cikličnosti obnove vidjeli tragove indoeuropskoga nasljeđa, koje bi bilo prisutno (iako u drukčijem simboličkim obliku) također u staroindijskim izvorima. Prema drugim tumačenjima, novi svijet poslije Ragnarǫk-a početak je kršdanske epohe.
Eshatologija Novotvorenica "eshalologija" izvedena je od grč. ἔστατος "zadnji", i po prvi put se pojavila kao filozofski pojam u Europi vjerojatno u 16. ili 17. stoljedu. Neki izvori tvrde da je nastala u engleskom protestantsko-puritanskom okruženju negdje oko sredine 16. stoljedu, drugi da su je izumili luteranski teolozi, ili Philipp Heinrich Friedlieg (1603–1663) u svojoj Dogmatici (1644), ili Abraham Calov(ius) (1612–1684), koji ju je koristio u naslovu svoga djela Eschatologia sacra (1677).
16
Ali bez obzira na to kada se prvi put pojavio moderni pojam, korijeni eshatološke misli ipak sežu poprilično dalje u prošlost. U židovskoj i u kršdanskoj tradiciji, ključni su odlomci iz knjige proroka Daniela, u kojima se spominje "vrijeme svršetka" (Dan 11: 40, 12: 4). Hebrejski izvornik bio je ʾaḥarit ha-jamim (" )אחרית הימיםsvršetak dana *množ.+", tj. vrijeme kada svi dani prestaju. Knjiga Daniela obično se datira u 2. stoljede pr. Kr., no u Ponovljenom zakonu, koji se smatra pet stoljeda starijim, isti izraz ima samo značenje "u posljednje vrijeme" (Pnz 4: 30), ili "u bududim vremenima" (Pnz 31: 29), i u knjizi proroka Jeremije, koja također ulazi u starije spise, ʾaḥarit znači samo "bududnost" (Jer 29: 11). I tu je zanimljivo da hebrejski oblik ima bliski akadski kognat (ina aḥriāt ūmī > ina aḥrât [ūmī+), koji isto znače "u bududnosti", ili katkad "za *svu+ bududnost". Prema ovim primjerima, moglo bi se redi da se opda ideja o bududnosti postupno iskristalizirala u zamisao o kraju vremenu – i to je upravo tema eshatologije. Dakako, za razliku od cikličnih kozmoloških shema poput onih koje smo naznačili, eshatološka pojmanja ističu neponovljivosti i linearnosti ovosvjetske egzistencije, i (u pravilu) zamišljavaju neki konačan svršetak. I bududi da je eshatologija okrenuta prema konačnom cilju postojanja, razumljivo je da se često smatrala isključivo religijskom područjem razmišljanja. Ipak, to nije sasvim točno. Pogotovo u novije vrijeme i svjetovne znanosti ulaze u eshatološke tematike, i sve češde postavljaju pitanja o konačnoj sudbini svijeta, čovječanstva i svemira. S druge strane, religijske eshatologije ne opisuju samo kraj svega postojega, nego i put prema tom kraju, ili posljednje događaje prije tog kraja, i u tom smislu nude također futurološke sadržaje. Za vjernike ti sadržaji mogu biti važni putokazi prema bududnosti, i bitno utjecati na njihovo ponašanje, kao što i neka čak vrlo dugoročna znanstvena predviđenja mogu pokrenuti prikladne pripremne akcije. Napokon, pregledom nekih eshatoloških pojmanja dobivamo i opdi antropološko-povijesni uvid u kulturološka shvadanja bududnosti. Ali opdenito, osobitost vedine eshatoloških modela, za razliku od cikličnih shema, je njihovo zalaganje za konačnu pobjedu same svrhe života.
Mazdaizam (zoroastrizam) Čini se da se eshatologija prvo razvila u mazdaizmu, u staroj iranskoj religiji, koju je pokrenuo Zaratuštra (avest. Zaraκuštra , grč. Ζωροάςτρθσ). Točno kada i gdje je Zaratuštra živio ostaje upitno, iako je najčešdi zaključak danas da je to bilo u 11-10. stoljedu pr. Kr., negdje u istočnom dijelu iranske visoravni. I smatra se da su i "Gate" (avest. gāθå "himne"), najstariji tekstovi iz svete knjige mazdaizma, Aveste, također nastale u to vrijeme – i da ih napisao sam Zaratuštra). Iako se u "Gatama" mogu nadi tek vrlo kratke naznake eshatoloških misli, ipak se spominje "konačan kraj", kao i "sud" koji de dobri bog Ahura Mazda provesti nad grešnicima (usp. Ahunuvaiti Gaθa, Yas. 32, 7–8), i pobjedu istine (Ahure Mazde) nad neistinom (tj. dobra nad zlom) (Spentamad Gaθa, Yas. 48, 1). Treba dodati da je Ahura Mazda (svjetlost / gospodar mudrosti, istine i dobrote) uvijek bez takmaca u najstarijem dijelu Avesti; slika njegovoga glavnog protivnika, zloduha nazvanog Angra Mainyu, razradit de se tek u mlađim dijelovima.
17
Važno je redi i to da su u ahemenidskom, i poslije u helenističkom i rimskom dobu, misli i motivi koji su potekli iz ove staroiranske tradicije najvjerojatnije utjecali na oblikovanje nekih židovskih i kršdanskih shvadanja o kraju vremenu i o konačnom božanskom sudu (iste de se ideje poslije preuzeti i razviti i islam). Međutim, mazdaistička vizija o kraju svijetu bit de prvi put sustavno izložena, tek u radu zapisanom u 6. stoljeda n.e., u sasanidskom dobu, i napokon u jednom djelu iz 9. stoljeda. Prvi je taj izvor Bahman jašt, tj. "Bahmanov spjev", napisan na srednjoperzijskom jeziku, i bolje poznat kao Zandi Vohûman jašt ("Tumačenje Bahmanova spjeva"), što implicira da je izvozni spis nastao prije (i da je bio izgubljen). Bahman ili Vahman (sr. perz. Vohūman < avest. Vohmu mani "dobar um"), bio je polumitski kralj Irana koji je spomenuti u Avesti, i o kojem je poslije pisao pjesnik Firdusi (935–1025) u Šahnami ("Knjizi kraljeva"). Neki osvrti na Bahmana ukazuju na ahemenidsko vrijeme, što bi bilo znakovito, u smislu kronologije razvitka mazdaističkih koncepcija. Tekst počinje obradanjem Zardušta (= Zaratuštre) bogu Ohrmazdu (= Ahuri Mazdi) s molbom da mu dodijeli besmrtnost; Ohrmazd mu objašnjava zašto to ne može (jer tada nede biti mogude konačno uskrsnude, itd.), ali mu podari san (viziju) koja traje sedam dana, tijekom kojih Zardušt vidi sav razvitak i bududnost svijeta. Vrlo su zanimljiva početak, u kojem prorok vidi stablo drveta, s granama od raznih metala, koje predstavljaju vjekove čovječanstva. Nema dvojbe da se tu radi o drvetu života – dok je simbolika vjekova i metala isto tako važna, s obzirom na paralele u indijskoj tradiciji, četiri yuge, i mogudnosti da je ta shema vrlo rano stigla preko Irana do Grčke, gdje je od vremena Hezioda (8.-7. stoljede pr. Kr.) doživjela razne grčkorimske razrade. Ali u "Bahmanov spjevu" postoji proturječje – u prvom poglavlju stablo ima četiri grana: zlatnu, srebrenu, čeličnu i mješovitu željezno; u tredem ima sedam: zlatnu, srebrenu, mjedenu, bakrenu, olovnu, čeličnu i mješovitu željeznu. Očito je došlo do stapanja različitih redakcija, i čak bi i razvitak metalurgije mogao objasniti tu nedosljednost, ali je ključni razlog, čini se, povijesna nadopuna. Zlatni vijek (grana) vrijeme je vladavine Vištāspa, prijatelja Zardušta (Zaratuštre), koji je uspostavio svjetlu religiju i tada su demoni i Ahriman (= Angra Mainyu) pohrlili natrag u mrak; zatim srebreni vijek pokrede Ardašir, "zvan Volumen" (to bi bio Bahman) dok de čelični vijek početi vladavinom sasanidskog šaha Hozroja I. Anuširvana (531–579). Zlatni, srebreni i čelični vijek opisani su pojednako i u prvom i tredem poglavlju, ali u tredem poglavlju dodani su drugi metali i drugi vladari: nakon srebra slijede mjed, vladavina Ardašira I. i Šapur I. (prva dva sasanidska kralja), poslije bakar, vrijeme Valaha kralja Aškana (Araksida), i olovo, vrijeme šaha Vahrāma – i onda se popis vrada na čelik i na šaha Hozroja Anuširvana, u 6. stoljedu n.e. Dakle, može se redi da je "Zarduština vizija" bududnosti bila dopunjena političko-povijesnim detaljima do 6. stoljeda n.e., do vremena kada je "Bahmanov spjev" bio redaktiran i zapisan. Zbog slabljenja vrijednosti metala, jasno je da povijest nazaduje (kao i u indijskom krugu yuga), ali svaki spomenut vladar vrada nešto pozitivno. Ali na kraju tih era, u doba "mješovitog željeza", vlast preuzimaju zli dusi (dēvān) s razbarušenom kosom, potomci demon bijesa Ešma (avest. nom. Aēšma) i završit de Zardoštov milenij (deset stoljeda). Kao i u Indiji (i donekle Grčkoj), u tom željeznom dobu počinje propadanje ljudi. Opisano je više nevolja iz te epohe propadanja: 1.
Zli dusi de paliti i uništavati: velika zemlja svest de se na grad i velik grad postat de selo; ta bida razbarušene kose bit de varalice i imat de nevaljalu vjeru.
2.
Sunce de slabiti i skrivati se; usjevi de propadati; nestat de biljke, drvede i grmlje i ljudi de postati zakržljali. 18
3.
Ptica de se više poštivati od pobožnog Iranca; ljudi de (u zemlju) pokopavati svoje mrtve; zlo de prevladati: grijeh, škrtost, ljutnja i pohlepa.
4.
Najniži robovi osvajat de iranska sela; bogatstvo i poštovanje idi de onima strane vjere i usmjerenja; niži slojevi uzet de kderi plemida i mudraca; sve de ljudi slijediti lažnu pohlepu i lažnu vjeru.
5.
Vrudi i hladni vjetrovi odnijet de usjeve; nede biti kiše nego de kišiti gadna bida; voda u rijekama i jezerima de se smanjiti; stoka de zakržljati, dat de malo mlijeka i sala.
6.
Djeca de se bojati; nede se igrati i veseliti.
7.
Zavladat de stranci: Turci, Gorštaci, Kinezi, Sodaci – i oni s kožnatim pojasima, Arapi i Rimljani, koji de dodi zajedno; nod de ojačati, i godine, mjeseci i dani smanjiti de se za tredinu; zemlja de se naduti i patnja, smrt i uvredljivost bit de svuda po svijetu.
Kada sunce pokaže tužni znak i mjesec mijenja boje, tuga, tama i turobnost bit de na zemlji, i tad de drugi strani neprijatelji, pod crvenim zastavom (druži, "lažljivci", čini se da je riječ o kršdani), prodrijeti u iranska sela i poraziti prijašnje zle duge. Ohrmazd, u viziji tad kaže Zarduštu da de slijediti tri velike bitke – ali da se Zardušt ne treba bojati, jer kada završi zadnji dan desetoga stoljeda njegova milenija, nijedan zao čovjek nede prodi u novi milenij. Ta tri velika boja, dijele milenije koje de voditi tri spasitelja: Hūšēdar, Hūšēdarmāh i Sōšjant, i pobjede de izvršiti trojica junaka: Vāhrām Vargāvandac iz kraljevskoga roda Kaja, Pēšjōtanū, besmrtni sin Vištāspa i Keresāsp Sāmānac Milenij Hūšēdara počinje nakon prvoga boja, u kojem Vāhrām uništava zlikavce u velikom boju, nakon kojeg de ostati samo jedan muškarac na svakih tisudu žena. Na kraju toga doba, opet se širi zlo i demonstvo, i Ohrmazd pozove Pēšjōtanūa, koji de pomodi drugom spasitelju, Hūšēdarmāhu da svlada zmaja po imenom Aži Dahāka, dosl. "zmaj razornik" (usp. sr. perz. aždahā, "zmaj"). Zmaj je svladan i zatvoren u goru Damāvand u planinskom lancu Alborz, južno od Kaspije (najvedi vrh u Iranu i najvedi vulkan u Aziji). Hūšēdarmāh ima zadatak da razvija ljudi, i u njegovom mileniju ljudi pronalaze i nove lijekove, tako da postaju gotovo besmrtni. Ali Hūšēdarmāh je previše trpeljiv: zlo opet raste, krivovjerje se trpi, i Aži Dahāka se oslobodi iz gore. Tada slijedi tredi i zadnji sukob: Ohrmazd probudi Keresāspa, koji svojom toljagom ubije zmaja. Stiže tad Sōšjant, zadnji spasitelj, koji očisti sva stvorenja, i zatim slijedi uskrsnude i početak nove bududnosti (ili vječnosti). Treba dodati da su poslije nastali i razne druge verzije "Bahmanovog spjeva", od kojih neki sadrže detalje koji možda potječu iz izgubljenih dijelova izvornika. No što se tiče opisa mazdaističke eshatologije, ključno je i drugo djelo, Bundahisn, koje je bilo zapisano vjerojatno u 9. stoljedu. Naslov znači dosl. "Prvo stvaranje", što potvrđuje da je riječ o kozmogoniji, ali tu de se isto opisati frašagird (avest. frašō.kərəti, "učiniti divnim, odličnim", što se odnosi na konačnu obnovu svijetu na kraju vremena. Kraj svijeta dodi de nakon tri epoha (vremena stvaranja, miješanja i razdvajanja), i tada de u velikom boju sile dobra (jazata) pobijediti sile zla (dēvān). Spasitelj Sōšjant uskrsnuti de mrtve, i slijedit de posljednji sud, koji de se izvršiti velikom probom: yajate Airjaman i Ātar ("vatra") rastopit de sve kovine u brdima, i po svijetu de se razliti tekuda goruda rijeka, koji de pravednici osjedati tek kao toplo mlijeko, dok de grešnici izgorjeti. Rijeka de se onda spustiti u pakao i rastopiti Ahrimana (Angru Mainyua) i okončati svo zlo. 19
I ljudi de tada postati kao anđeli, bez potrebe za hranom i pidem, bez oružja; tijela im nede više bacati sjene i svi de govoriti jedan jezik i živjeti u jednom narodu bez granice – svi de imati isti cilj i slaviti uzvišenost Boga. Nema sugestije pritom da de se ljudi opet pretopiti u iskonsku biljku (drvo života), ili da de se vratiti u božansko bide iz kojeg su nastali. Inače u mlađim predajama o Sudnjem danu nastala je jedno zanimljivo tumačenje, koja mijenja i sudbinu grešnici – i oni de preživjeti; njihova kazna i muka trajat de samo tri dana, i onda de svaka osoba upoznati Boga.
Abrahamističke religije Iz sažetka koji je smo iznijeli o mazdaističkoj eshatologiji, može se zaključiti da je tumačenje koje je pokrenuo Zaratuštra stvorilo sadržaje koje su bile prenijete i u abrahamistički okvir. U svakom slučaju, znakovito je da je knjiga proroka Daniela, u kojem se po prvi pojam bududnosti pretvara u "svršetak vremena", nastala u razdoblju nakon što su potomci dijela izraelitskih plemena koji de postati Židovi bili izloženi jakom ahemenidskom utjecaju. I kako smo ved naznačili, taj su utjecaj poslije naslijedili kršdane i muslimane, i to vjerojatno uz druge naknadno preuzete sadržaje. U kršdanstvu, priča o dolasku tri kralja da se poklone tek rođenom Isusu, i njihovo pradenje nove nebeske zvijezde do mjesta rođenja, može simbolizirati taj dodir, dok je islam, nakon što se proširio u Iranu, imao izravnije mogudnost za usvajanje nekih sadržaja.
Židovstvo (judaizam) U židovstvu je, dakako, ključan element u odnosu na kraj vremena postala vjera u dolazak mesije, Božjeg "pomazanika" (heb. ָשי ַח ִׁ מmašíaḥ), što donekle odgovara mazdaističkim vizijama o spasitelju. Zanimljivo je u tom pogledu da se ahemenidski vladar Kir Veliki (Kuruš, vl. 559–530. pr. Kr.), u knjizi proroka Izaije (45: 1) označuje kao "pomazanik *Jahve+". I uloga Kira u židovskoj povijesti bila je ključna, jer je on ne samo oslobodio Židove od babilonskog sužanjstva, nego je omogudio i izgradnju hrama u Jeruzalemu. U židovskoj tradiciji, dakako, mesijanstvo je tjesno vezano za oslobođenje i uspon "izabranog naroda", i nije dakle samo religijski, nego vjersko-etničko-politički čimbenik. Židovsko shvadanje mesije nije stoga uključivalo zamisao o božanskom spasitelju, nego o vođi naroda koji de ga uvesti uvesti u sretno razdoblje – i razumije se da je u teškim povijesnim prilikama želja za takvim vođom redovito rasla. Međutim, u kasnijim razradama, vizija o mesiji povezivat de se isto s eshatološkim modelom, koji se izvodio iz židovskog kalendara. Prema tom tumačenje, svijet je trebao udi u završni sretni milenij 6000 godina nakon što ga je Bog stvorio – i ako bismo preračunali konačnu razradu židovskoga kalendara koji je učinio Majmonid (1135–1204), Bog je stvorio Adama i Eve točno 7. ožujka 3761. pr. Kr., pa bi taj milenij trebao početi 2239. godine! Tada bi se trebao pojaviti i konačni mesija. Kabalisti su usporedili tu shemu s danima u tjedno, pa bi taj sedmni milenij, bio tisudljetni Šabat, tisudljetno vrijeme odmora i srede, nakon koje bi ovaj svijet prestao postojati. Ali što bi slijedilo poslije, ostaje upitno – postoje opisi o uskrsnuda svih mrtvih, o skupljanju svih potomaka djece Izraela, i svakako o pravdi i opdem mira, itd. Opis koji se najčešde spominje u dolasku mesije i miru u sretnom mileniju, dolaze iz knjige proroka Izaije (prema njegovoj viziji):
20
Dogodit de se na kraju dana: Gora Doma Jahvina bit de postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj de se stjecati svi narodi, nagrnut de mnoga plemena i redi: "Hajde, uziđimo na Goru Jahvinu, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On de nas naučiti svojim putovima, hodit demo stazama njegovim. Jer de iz Siona Zakon dodi, iz Jeruzalema riječ Jahvina." On de biti sudac narodima, mnogim de sudit' plemenima, koji de mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Nede više narod dizat' mača protiv naroda nit' se više učit' ratovanju. (Iz 2: 2-4) On de pravdom opasati bedra, a vjernošdu bokove. Vuk de prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlidem, tele i lavid zajedno de pasti, a djetešce njih de vodit'. Krava i medvjedica zajedno de pasti, a mladunčad njihova skupa de ležati, lav de jesti slamu k'o govedo. Nad rupom gujinom igrat de se dojenče, sisanče de ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više nede činiti, nede se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja de se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora. (Iz 11: 5-9) Ovi odlomci, i drugi detalji iz Izaijine knjige bili su preuzeti u kršdanstvu.
Kršdanstvo Židovska zamisao o mesiji bila je temeljna za sam nastanak kršdanstva, koje je i nazvanom prema grčkoj riječi χριςτόσ "pomazanik", dosl. prijevod hebr. mašíaḥ. I dakako, prihvadanje Isusa iz Nazareta kao mesiju, u biti bi trebalo odrediti doba kršdanstva po sebi kao sretni milenij. Ali situacija je bila složenija od toga. Uzevši u obzire sve poteškode koje su postojale ved u ranom kršdanstvu (i koji su očito ukazivali na to da nije još mogude pomisliti na vuka i janjeta kako "prebivaju zajedno") kršdani su usmjerili svoje pogleda prema drugom dolasku Isusa Krista, koji bi bio isto tako povezan s krajem svijeta. I predložak se mogao nadi u knjizi proroka Daniela. Daniel je u svom snu, nakon prizora nemani koji izlazi iz mora, ugledao Prijestolje, na kojem sjedi Pradavni, "Sud sjede, knjige se otvoriše", i četvrta, najstrašnija, neman bude ubijena i raskomadana; druge nemani gube vlast, i tada: … na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada nede prodi, kraljevstvo njegovo nede propasti. (Dan. 7: 13-14) Daniel de opisati i i razne nevoljne koje de zahvatiti ljudi tada kada dođe "svršetak vremena". I Kršdanstvo de prezuzeti njegovu viziju: Izdisat de ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile de se nebeske poljuljati. Tada de ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom modi i slavom. (Lk 21: 26-27) Međutim, kršdanstvo de nadograđivati polazišta iz svetih knjiga Židova, dodavati vlastita tumačenja i preuzimati nove sadržaje i/ili simbole, pa tako i neke koje nas podsjedaju na mazdaističke. Ivanovo Otkrivenje isto se ističe u povezivanju staroiranski utecaja. Razumije se, u tom su spisu jako pristupni starozavjetni motivi (silazak iz oblaka, otvaranje knjige, možda simbolika broja sedam za pečate, trube i čaše gnjeva, imena Gog i Magog i Harmagedona, itd.) Isto tako, neki motivi upuduju na helenističke utjecaje (Alfa i Omega) Međutim patnje na početku svršetka vremena – također i četiri "jahača apokalipse" (antikrist, rat, glad, smrt) – razne prirodne nevolje, bitke, bacanje Zmaja/Sotonu u bezdan na tisudu godina (milenij), zatim izlazak Sotone iz zatvora i veliki boj prije konačnog Suda – sugeriraju prožimanje s tradicijama koje dovele i do Bahman jašt-a.
21
Opći komentar o Ivanovom Okrivenju Otkrivenje zatvara Bibliju vizijom novog svijeta, "novog neba i nove zemlje", i tijekom stoljeda tekst je bio različito tumačeno. Početkom 4. st. prvi je to učinio sv. Viktorin Ptujski (250–303), biskup i mučenik, koji je otkrio da se piščeva misao ne odvija jednolinijski, nego spiralno – u koncentričnim krugovima; najprije nešto navijesti pa to onda u drugoj slici razvije, u tredoj popuni, pa se onda vrati na početak i isto pod drugim vidom nastavi. Kao što je tipično za apokaliptička djela, uvelike se koristi simbolika brojeva: 3 je Božji broj; 4 je broj svijeta (4 strane svijeta, 4 vjetra); 7 (3+4) je broj savršenstva; 8 (7+1) je broj dovršenosti, vječnog blaženstva; broj 1000 označuje neizmjernost; broj 12 je broj Izraela (izabranoga naroda) i zato broj Crkve – broj savršen. Ključ odgonetke znamenitog broja 666 (Okt 13: 18) je u tom da je 6 dvostruko nesavršen broj: 7-1, kao i pola od 12; broj 666 označuje potpunu bespomodnost "druge Zvijeri." Ivan inače neprekidno mijenja prespektivu: prošlošdu rasvjetljuje sadašnjost, a sadašnjost je perspektiva za bududnost. Glavno lik Ivanova Otkrivenja jest Jaganjac – Krist, "Alfa i Omega", "početak i svršetak." Temeljni zakon koji rukovodi ostvarenjem "novog neba i nove zemlje" jest borba koju vode tri velike sile u povijesti svijeta: Žena (Crkva), Dijete (Krist), Zmaj (Antikrist). Sažetak sadržaja:
Treba dodati da su ranom u kršdanstvu nastala i druga eshatološka djela, od kojih mnoge ulaze u kategoriju apokrifa, i u kojima možemo pronadi drukčije detalje, i to katkad slikovitije od onih u Ivanom Otkrivenju.
22
Jedno takvo djelo, koje je nastalo oko 380. n.e., "Proročanstvo Tiburtinske Sibile" (lat. Sibylla Tiburtina, prema gradu Tiburu, današnjem Tivoliju u Laciju), također se smatra apokrifom, iako je postalo vrlo popularno poslije u srednjem vijeku. Na početku teksta August zapita Sibilu hode li on postati bogom, na što mu ona odgovori da de se u Grka pojaviti vladar, po imenu Konstant, koji de zavladati nad Rimljanima i Grcima; vladat de 112 godina i raširiti kršdanstvo po svijetu (također mačem); na kraju njegove vladavine Židovi de se preobratiti, ali tada de se pojaviti Antikrist, iz redova plemena Dana, koji de varati ljude čarobnjaštom i prizivanjem vatre iz neba; godine de postati mjeseci i mjeseci dani; i sa sjevera de izbiti nečisti narodi, Gog i Magog, koje je Aleksandar "kralj Indije" (= Aleksandar Makedonski) nekada zatvorio iza zida; rimski vladar de ih poraziti i predati carstvo Bogu i Kristu; i tada kada se Rimsko carstvo okonča, razotkrit de se i Antikrist; Ilija i Henok (koji odgovaraju dvojici svjedoka iz Ivanovog opisa, Okt. 11: 1–13) najavit de dolazak Gospodina, ali de ih Antikrist ubiti i nasilje de se proširiti po svuda; na kraju de Bog, da bi zaštitio pravednike, poslati arhanđela Mihaela da ubije Antikrista na Maslinovoj gori. U priči se vidi kako su naknadni događaji (iz doba Konstantina) ušli u tumačenja, dok se kraj svijeta izjednačuje s krajem Rimskoga carstva. Dakako, u tekst proročanstva Tibertinske Sibile ušli su i sadržaji iz kasnoantičkih predaja, pa je stoga Aleksandar usput spomenut kao vladar koji je zatvorio Goga i Magoga iza zida. Ta je legenda nastala po svoj prilici u 2-3. stoljedu n.e., kada su se antičke i rane kršdanske tradicije spajale, i poslije je bilo dorađena u Romanu o Aleksandru, koji potječe iz stoljeda na prijelazu u srednji vijek. Imena Gog i Magog dolaze iz starozavjetne tradicije, no njihovo značenje nije bilo posve dorađeno: Magog je spomenut u "Tablici naroda" samo kao sin Jafeta (Post 10:2; 1 Ljet 1: 5); Gog se javlja prvo kao osobno ime u Prvoj knjizi Ljetopisa (5: 4), zatim u Knjizi proroka Ezekiela kao vladar "u zemlji Magogu" (Ezek 38: 1). Ezekielov opis je ključan, jer se tu kaže da de Jahva potaknuti Goga da sa svojim konjanicima i vojskom, s krajnjeg sjevera, navali na Izrael, kada je mir u zemlji, i to "kao oblik koji pokrije zemlju"– govori se i o silnom potresu, rušenju planina, o borbi brata protiv brata, kugi, pljusku, kamenju s neba i ognju i sumporu, koji de napokon uništiti Goga i njegove čete, pa de poslije ptice i zvijeri jesti meso junaka, piti krv kneževa… jesti konja i konjanika, junaka i ratnika (v. Ezek 38: 1-20). Taj napad prešao je u Ivanovo Otkivenju, ali tu su Gog i Magog dva naroda koji de krenuti u rat na koncu vremena. Taj je događaj bio ključan u "Proročanstvu Tiburtinske Sibile", koje je vjerojatno utjecalo i na važno apokrifsko Otkrivenje Pseudo-Metodija iz 7. stoljeda Ali Pseudo-Metodije spominje i ljudožderstvo (kanibalizam), kao i druge užase: Jer ljudi, izišli sa sjevera, počet de jesti ljudsko meso i piti krv *ljudi+ kao vodu. I svi počinju jesti nečiste i gnusne zmije i škorpione i druge gmazove i zvijeri svakakve... U svakom slučaju, strahovit prizor o napadu Goga i Magoga, katkad nadopunjen, postat de važan detalj u kršdanskim i poslije islamskim tumačenjima – uz druge ključne događaje: četiri jahača apokalipse, prirodne katastrofe, Harmagedon, i propast Velike bludnice babilonske koja sjedi na Zvijeri sa sedam glava. Međutim, kada se kršdanstvo počelo dijeliti na segmente, isto se tako naglasak na eshatologiju (i/ili njezino tumačenje) različito profilirao. Pa ipak, do početka modernog doba, glavne struje kršdanstva na Istoku i Zapadu, bez obzir na "veliki raskol" 1054. godine, nisu se bitno udaljile u svojim gledištima prema svršetku vremenu. Grčkoistočno kršdanstvo, odnosno pravoslavlje, i (zapadno) katoličanstvo svakako su prihvadali Ivanovo Otkrivenje, ali oprezno. Pravoslavlje zato i danas izbjegava čitanje odlomaka iz Otkrivanja za vrijeme misa, i tvrdi da ne možemo znati kada de nastupiti Sudni dan. 23
Slično tome katoličanstvo je polazilo od Kristove riječi u Evanđelju po Mateju: "A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli, ni Sin, nego samo Otac." (Mt 23: 36), i isto od komentara sv. Pavla: "Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u nodi." (1 Sol 5: 2). Rezultat je bio da se nisu osobito tražili znakovi o nadolasku Sudnjega dana. S druge strane, nakon rascjepa Zapadne crkve, nove protestantske konfesije, koje su upravo i uvele sam pojam eshatologije, češde su ulagali napore da prepoznaju znakove o približavanju toj bududnosti. Protestantizam je i nastao u kriznom razdoblju prijelazu: nakon renesanse koja je prošla stoljeda odbacila kao vrijeme barbarstva, i nakon otkrida "Novoga svijeta", koje je temeljito izmijenilo idejne poglede na kršdanski ekumen, kao i društvene, ekonomske i političke strukture u Europe. U tom kontekstu protestantski je pokret u mnogome vidio sebe kao pomak prema bududnosti, tj. prema svršetku vremena i ostvarivanju Božjega plana. I kao drugi dodatak tom gledištu, svoga neprijatelja, Katoličku crkvu, nerijetko je poistovjedivao s Babilonskom bludnicom. U angloameričkom području, zamisao o brzom dolasku kraja potaknuo je razvitka pojam "ushita" (engl. rapture), koji se polazio od objašnjenja sv. Pavla: Jer sam de Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sidi s neba. I najprije de uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim demo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak (1 Sol 16-17). Protestantizam je, doduše, poprilično složena shema, u koju je i teško uvrstiti sve novonastale konfesije na kršdanskom Zapadu, ali se opdenito može redi da su te nove konfesije stavljale vedi naglasak na biblijske tekstove – koje su i provodili na narodne jezike, u pravilu mnogo žustrije od katolika. To je dovelo katkad do "demokratskih" ili doslovnih tumačenja, ili do "natezanja metafora", kako bi se povijesni događaji uklopili u biblijski okvir. U svakom slučaju, protestanti su – barem relativno gledano – pozornije očekivali znakove Sudnjega dana, što neke fundamentalističke skupine čine i danas. Kao vrlo očiti (krajnji) primjer, jedna je takva sekta u novijoj povijesti tvrdila da su uspostava Izraela 1948. i bitke na Bliskom istoka (tj. sedmodnevni rat 1967. i jomkipurski rat 1973.) povezani s Armagedonom, i da uspostava EEZ-e Rimskim dogovorom odgovara povratku Rimskog carstva i sedmoglavnom zvijeri iz Ivanova Otkrivenja, na kojoj de jahati Velika bludnica babilonska.
Islam Kao i kršdanstvo, islamska eshatologija slijedi dobar dio prijašnjih abrahamističkih tradicija, kao i vlastita tumačenja i proširenja. Ukratko, shema bi trebala biti ovako: 1. 2. 3. 4. 5. 6.
Ljudi počinju prelaziti u Božju vjeru u skupovina. Zatim de se negdje između Iraka i Irana pojaviti al-Masīḥ ad-Dadžāl ()المسيح الدجّال, zadnji od trideset varalica (nešto nalik na antikrista u kršdanstvu). Protiv Dadžala borit de se Mahdī ()مهدي, dosl. "vođeni" i tada de se usred borbe s neba spustiti Isus (= ʿĪsā, )عيسىi pomodi Mahdiju da svlada velikog varalicu. Mahdī de pobjediti, i vladati od 7 do 19 godina prije Sudnjega dana; svi "ljudi knjige" postat de tad muslimani. Poslije Mahdijeve smrti, Isus de vladati svijetom četrdeset godina – i bit de to doba mira i pravde; Gog i Magog (Jādžūdž wa-Mādžūdž ) َيأْجُىج وَ َمأْجُىجbit de oslobođeni, ali na Isusovoj molbi Bog de ih uništiti. Međutim, dolazak Mahdija i Isusa isto je i najava Sudnjega dana (za sve ljude i džinove); nitko, osim Boga, nede znati kada de se dogoditi, ali pojavit de se znakovi: potresi de se širiti s istoka i zapada, jedan iz 24
Arapskog poluotoka (govori se i o tri velika potresa), vatra de buktati iz Jemena; past de brda; unutrašnjost zemlje de se slomiti i raširiti, i pojaviti de se "životinja iz zemlje" (Kur'an, 27: 82), dabbetul-erd ()الدابة. 7. Zasvirat de truba (Sur) (Kur'an 39: 68); s neba de se spustiti dim (Kur'an 44: 10), koji de donijeti bolesti; ali vjernici de se tek malo oboljeti i Bog de zatim poslati hladan vjetar koji de im blago oduzeti život, dok de nevjernike ostaviti da prožive Sud. Ima i u ovoj shemi kraja svijeta postoje različite inačice – i to osobito između sunitske i šijitske verzije. Međutim, ako se zadržimo prve, vrlo su zanimljive naznake o Sudnjem danu, koji su razradili učenjaci hadisa ()حديث, tumačenja riječi Muhameda. Te de se naznake pokazati u nekoliko područja: 1) Ljudsko znanje: Nestanak znanja i pojava ignorancije. Pisat de se mnoge knjige, ali vjersko znanje bit de slabo. 2) Moral: Širit de se korištenje opojnih sredstava. Ubijanje, ubijanje, ubijanje. Ljudi de druge tuči, repovima od volova (trgovina robljem). Posljedni u ummi (= vjerskoj zajednici), počet de kleti prve. Ljudi de tvrditi da slijede Kur'an, ali odbacit de hadisu i sunet. Ljudi de vjerovati u zvijezde (= praznovjerje). Bit de manja dobra djela. Godine obmane, u kojima se nede vjerovati istinitom čovjeku i vjerovati de se lažljivcu. Lažno svjedočenje bit de rašireno. Arogancije de se povedati. Ljudi de poštivati druge zbog straha koje mogu učiniti. 3) Spolni (rodni) odnosi i – i bududnost žena: Preljub i blud prevladaju (i s tim u vezi nove bolesti). Blud prevagne među vođama. Preljub i blud vršit de se javno. Ljudi de hodati po tržnicama, s bedrima otkrivenima. Muškarci de početi nostiti svilu. Muškarci de spavati s drugim muškarcima i žene sa ženama. Muškarci de početi izgledati kao žene i žene kao muškarci. Žene de nadvladati muškarce 50:1. Žene de se urotiti. Čovjek de slušati svoju ženu, ne majku; bit de dobar prema prijatelju i izbjegavati oca. Žene de biti gole, iako su odjevene i te de žene biti zavedene i druge de zavesti. Trgovina de se toliko raširiti da de žene morati pomagati svojim. Pjevačice i glazbala postat de popularni. Mnoge žene u plodnoj dobi nede htjeti roditi djecu. 4) Obitelj i djeca: Djeca de biti puna bijede. Djeca de biti nečista (iz bluda). Nevolja udi de u svačiji dom. Obiteljske veze de se rezati.
25
5) Ekonomija: Povjerenje postoje nadi ostvarivanje dobiti. Dobitke de dijeliti samo bogati, bez koristi za siromahe. Pladanje zakata postat de teret; škrtost bit de raširena i milodari dat de se nevoljko. U srca ljudi udi de škrtost. Ljudi de i dalje baviti svojom poslom, ali de biti malo ljudi u koje se može vjerovati. Bogatsvo de se toliko povedati, da ako čovjek dobije 10.000 nede mu biti dovoljno. Trgovina bit de toliko raširene da de žene morati pomodi svojim muževima u poslovima. Žene de udi u radnu snagu zbog ljubavi prema ovom svijetu. 6) Priroda: Kiša de biti kisela ili goruda. Smog de se pojaviti nad gradovima zbog zla koji čine. Povedat de se broj potresa. Bit de pokušaja učiniti pustinju zelenom. Divlje životinje modi de govoriti ljudima. 7) Drugo: Česti bit de slučajevi nagle smrti. Ljudi de skakati između oblaka i zemlje. Vrijeme de brzo prolaziti. Ljudi de se početi takmičiti s drugima u izgradnji viših zgrada. 8) Islam / Povijest: Vođe naroda bit de najgori među njima. Pojava lažnih glasonoša (30 džalala). Muslimani de osvojiti Konstantinopol. Muslimani de osvojiti Indiju, prije povratka Isusa, sina Marije. Eufrat de dati otkriti blago. Svjetske nacije udružit de se protiv muslimana, kada de muslimani postati brojni kao "morska pijena". Ljudi Iraka nede dobiti hranu niti novca zato što ih podređuju Rimljani. Dvije velike skupine iz iste vjere borit de se uz velike gubitke
Ahmedije ( )احمدیہ Riječ je o sekti nastaloj u okviru islama (iako je vedi dio muslimana u svijetu ne prihvada kao islamsku), koju je britanskoj Indiji 1889. osnovao Mīrzā Ghulām Aḥmad (1835–1908). Za ahmedijci je Mahija označavao mesiju, i povezali su ga s Isusom, točnije s Isusovim duhom koji se tobože ponovno pojavio u osobi njihove vođe. Sam je Admad tvrdio da je Isus na kraju života pošao u Indiju, gdje je umro prirodnom smrdu U tom smislu poruka o Isusovom drugom dolazaku bi bilat ek alegorija za povratak njegovoga duha. U ahmedijstvu se prorečena bududnost zapravo upravo ostvaruje, što je znakovito s obzirom na promjene koje su se događale na prijelazu iz 19. u 20. stoljede, kada je tzv. "prva globalizacija" (europski imperijalizam) bila na pomolu sloma.
Znanstvena eshatologija Na kraju možemo spomenuti isto i neke zamisli, koje ulazile u to što bismo moglo nazvati "znanstvenom eshatologijom". 26
To de ideje biti često implicitan i u idudima tematikama u ovom kolegiju. Prvo treba redi da postoji hipoteze da čovjek (H. sapiens) de bududi tokovi dovesti do toga više nede biti dominantni oblik života na Zemlji. S jedne strane, takve misle zagovara filozofija "transhumanizam" (skr. H+), koja se pojavljuje i kao međunarodni intelektualni i kulturni pokret koji smatra da de biti mogude promijeniti ljudsko stanje i razviti tehnologije za uklananje staranje i jačanje ljudskih intelektualnih, fizičkih i psiholoških osobina. S druge strane, znanstvenici i popularizatori njihovih ideja ističu razne presudne čimbenike koji mogu dovesti do izumiranja ljudi: raspad okoliša, globalno zatopljenje (i ledena doba), pandemije, demografska propast, razvitak nove vrste ljudi, dugotrajne promjene Zemlje (kometi, magnetizam), svemirski sudari ili crne rupe, invazije vanzemaljaca, sunčane zrake. Najdalje vremenske analize ved su eshatološke u pravom smislu kraja postojanja. U odnosu na Zemlju, hipoteza da de se Sunce pretvoriti u veliki crveni div za oko 5 milijardi godina, jedna je takva pretpostavka. Takva viđenja, ili hipoteze o znatno kradoj bududnosti Zemlje (zbog udara komete, itd.), poticala su neke znanstvenike da zagovaraju nužnost odlaska u svemir. Jedan od takvih znanstvenika je i je Stephen Hawking (1942–). Međutim, postoji i znanstvene eshatološke teorije o samom kraju svemira To su, zasad, teza o stalnoj ekspanziji i "velikom zamrzavanju" (big freeze), teza o tamnoj energiji u svemiru, koja de napokon dovesti do "velikog razderanja" (big rip), zamisao da de se sila teža zaokrenuti i dovesti do "velikog sužavanja" (big crunch), i napokon dopunska zamisao o "veliko odskakanja" (big bounce), tj. da de se nakon sužavanja, ponoviti opet "veliki prasak" (big bang). Ova potonja hipoteza, opdenito, nalikuje na neke religijske eshatologije, osobito na indijske primjere.
Zamisli o ulasku u bududnost Kornjače nas vode u bududnost Jednog dana u proljedu, u sumaglici blagoj, Pošao sam do obale suminojske, i dok sam gledao ribarske brodice , kako se na moru ljuljaju nježno, Sjetio sam se jedne priče iz davnine. Man'jōšū (万葉集 ) Stihovi s pomodu kojih prelazimo u ovaj dio naše tematike potječu iz japanske knjige Man'jōšū, "Zbirke stotinu tisuda pjesama", sastavljene u drugom dijelu 8. stoljedu, kada se prijestolnica Japana nalazila u mjestu Heidžōkjō (平城京), tj. u današnjem gradu Nara (奈良), prema kojemu je ovo povijesno doba i nazvano (710–795. n.e.). Autor je bio pjesnik Takahaši Mušimaro (高橋虫麻呂), koji je, između ostaloga, bio dužnosnik u vladi u Nari, i živio do negdje oko 730. n.e. Obala suminojska (住吉) koju spominje, je ime za jednu četvrt u gradu Osaki, na jugu otoka Honšu; u razdoblju Nare tu se nalazila najveda luka u Japanu. I drevna priča koju se prisjetio, bila je predaja o mladom ribaru Urašimi (浦島), čije ime na japanskom znači "morska sreda".
27
Njegova priča bila je zapisana također u starijim japanskim ljetopisima s početka 8. stoljeda, i prema tim izvorima započela je nekoliko stoljeda prije. Nalazimo je u "Zapisu o okrugu Tango" (Tango no kuni fudoki, 丹後国風土記), i u "Kistom ispisanom ljetopisu Japana", Nihonšoki (日本書紀), koji je poznatom i pod imenom Nihonǵi (日本紀). U prvom izvoru, priča je opsežnija: U zemlji Tango, u okrugu Josa… postoji selo Cucugaha, gdje je živio lijep mladid Šimako ili Urašimako; u danima cara Asakure (Jurjaku, 457-459. n.e.) pošao je ribariti usred mora… nije ništa ulovio, nego petobojnu kornjaču; položio ju je na dno čamca i zaspao; kad se probudio ugledao je prelijepu djevojku; tko je ona, pitao je, i rekla mu je da ga je vidjela samog na moru i stigla mu preko vjetra i oblaka – bila je besmrtnica; mladid se uplašio, ali mu je rekla da mu želi biti supruga, "sve dok de nebo i zemlja i sunce i mjesec postojati"; odvela ga je do zemlje vječnosti usreda mora; njezin rod proslavio je njegov doček na gozbi, deset tisuda puta radosnije nego među smrtnim ljudima… Šimako je zaboravio svoju prošlost i uživao, ali nakon tri godine, tuga ga je obuzela; na upit žene zašto mu se lice izmijenilo, odgovorio je: "kako kažu stari, običan čovjek želi vidjeti svoje selo, kao što lisica na samrti želi položiti glavu na zemlju"; hodali su skupa tužno, i ona mu je dala dragocjenu kutiju; rekla da ako ponovo želi vidjeti svoju ženu, mora kutiju čuvati, ali nikada ne otvoriti; Šimako se vratio u svoje selo i vidio ljudi i stvari koje nije poznavao; upitao je jednoga čovjeka, gdje je kuda u kojoj je Urašima živio, i ovaj mu je rekao da je čuo od ljudi da je netko tim imenom pošao na plavo more, ali se nikada nije vratio… bilo je to prije tri stotine godine; nitko iz njegova roda nije bio živ; deset dana mladid je lutao po zavičaju, i zaboravivši riječi svoje drage otvorio je kutiju – vjetar i oblaci su se uzvili u zrak, i u tuzi se okrenuo prema besmrtnoj zemlji; plakao je dok se bijeli oblak širio; izgovarajudi svoje posljednje riječi – čuo je tihi glas svoje žene preko vjetre; pjevao je da je čeka na pragu, sve dok valovi zapljuskuju obalu Sretne zemlje. Britanski orijentalist Frederick Victor Dickins (1838–1915), koji je prenio jednu od prvih širih prijevoda ove priče, smatrao je da je nastala pod kineskim utjecajem, iako je po svojoj stilistici ipak izrazito japanska (v. Primitive & Mediaeval Japanese Texts. Oxford, 1906). Znakovito je, kako je bilo rečeno, da se usput spominje također i u Nihonšokiju, vrlo važnom povijesnom izvoru: [478. n.e. = rekonstrukcija] U jeseni u osmom mjeseci, jedan čovjek iz *sela+ Cucukahe u okrugu Josa, u pokrajini Tamba (丹波), Urašimako iz Mizunoje, otišao je ribariti u čamcu. Napokon je uhvatio kornjaču, koja se odmah pretvorila u ženu. Zatim se mladi Urašima zaljubio u nju, i oženio je. Zajedno su pošli na more i stigli do Hōrai Sana (鳳来寺山, dosl. "brda ljepote"), gdje su vidjeli besmrtnike. Mušimarina pjesma – s kojom smo počeli – isto je znatno skratila, ali i izmijenila detalje iz "Zapisa o okrugu Tango": Mladi Urašima iz sela Mizunoje lovi ribu sedam dana na moru – kada se iznenada pred njim pojavi "kdi morskih dubina"; porazgovaraju, zaljube se, i ona ga povede u oblast vječnosti, u dvorac gdje živi bog mora; tu su mogli živjeti zauzvijek "u prekrasnim dvoranama", bez starosti i smrti – ali Urašima želi se nakratko vratiti u svoje selo, i redi roditeljima što se dogodilo; žena mu daje kutiju, koju mora nositi sa sobom, ali ne smije je otvoriti; Urašima se vrati doma, ali ne nađe ni svoju kudu, ni selo, ni plot – pomisili da su možda u kutiji; otvori kutiju i iz nje iziđe bijeli oblak; bore mu prekriju lice i kosa mu odjednom osijedi, dah mu nestaje i mladid umre. Pjesnik je na kraju zaključio da je Urašima trebao ostati u svijetu besmrtnosti, i da je bio bedak što se opde vratio u svoje selo. Događaji iz priče su se tijekom idudih vjekova i dalje razrađivali. Glavni junak, koji je u starijim verzijama nazvan Urašimako (浦島子), ili skradeno Šimako, što bi značilo samo "mladid/dijete Urašima", do 16. stoljeda bit de poznat kao Urašima Tarō (浦島 太郎), "Urašima veliki mladid", dok de princeza-kornjača (kame hime, 亀姫) postati božica Orohime (乙姫), kdi zmajskog bog mora Rjūdžina (龍 神), koji živi u velebnom dvorcu na dnu mora. I kutija koju de Orohime dati Urašimi nazvat de se tamatebako (玉手箱), "kutija s blagom". Način susreta s princezom također de se promijeniti. 28
U mlađim verzijama, Urašima blizu obale ugleda djecu kako muče malu kornjaču; on joj spasi život, i idudi dan dođe po njega velika kornjača koja mu daje čarobne škrge i odvede ga u podmorski dvorac, gdje sretne Orohime, koja mu se predstavi kao kornjačica koju je spasio – i oni žive zajedno, i promatraju godišnja doba kako prolaze u vječnosti, što traje sve dok Urašima ne zaželi vratiti se u svoje selo. Kraj ostaje više-manje isti kao i prije Nakon povratka u sela, Urašima nikoga ne prepozna; svi su umrli; u očaju otvori kutiju koju mu je dala Orohime i tada ga prekrije oblak bijelog dima i ubrzo ostari 300 godina i umre. Takva verzija priče prikazana je i u ilustriranom japanskom svitu, nastalom između 1590. i 1620. godine, koji se čuva u Bodleyjevoj knjižnici (Bodlean) na Sveučilištu u Oxfordu (primjeri u nastavku). Vrlo je zanimljivo koliko je dugo predaja o Urašimi zadržala svoju popularnost. U Japanu su nastali i hramovi posvedeni tom junaku – koji je ponegdje poprimio i božanske odlike. Ved odavno su se izvodili igrokazi o sudbini Urašime, nastala su i brojna umjetnička djela, lutkarske predstave, glazbene djela, u novije vrijeme i jedna opera i jedan od prvih japanskih animiranih filmova (iz 1918. godine). Danas se motivi iz priče koriste i u japanskim kompjuterskim igrama. Ali zašto nam je ova priča toliko važna? Prema jednom zaključku, riječ je o jednom od prvih opisa pomaka u bududnost. Doduše, u povijesti se mogu nadi i stariji primjeri. Recimo, spomenuti autor Frederick Dickins ukazao je na sličnost priče o Urašimi s kineskom bajkom o dvojici putnika, po imenu Ruăn Zhào (阮肇) i Liú Chén (劉晨), koji su za vladavinu cara Mínga (明 58–75. n.e.) stigli do brda Tiāntái (天台) u Zheijiangu, gdje su ih dvije prekrasne djevojke dozvale, nahranile sjemenjem od konoplja i povele u svoje krevete – i kada su se poslije vratili svojim kudama prošlo je ved sedam naraštaja. Riječ je tu o budističkom djelu Yōumínglù (幽明錄), "Zapisu o tami i svjetlu", što bi značilo "o skrivenom i vidljivom"), koje je nastalo u 5. stoljedu i govori o slučajnom prodoru putnika u rajski prostor. Ta budistička veza vodi nas, dakako, do Indije, i također do predbudisičkih epohe, kad je motiv pomaka u vremenu opisan u staroindijskom epu Mahābhārata U Mahābhārata, kralj Raivata ( = Kukudmi), vladar zemlje Kuśasthalī usred mora, odlazi sa svojom kderi Revatī u posjetu stvoritelju Brahmi, da upita božanstva za koga treba udati svoju kder; Brahmā se nasmija – i odgovori mu da su nestali svi njegovi mogudi zetovi i sav njegov rod, jer je za to malo nebesko vrijeme dok je kralj bio s njim, na zemlji ved prošlo 27 ciklusa od četiri yuga, pa je najbolje da Raivata pokloni svoju kder gospodaru Baladevi (= Balarami, starijem bratu Krišne), koji je i dalje na nebu (v. Śrīmad Bhāgavatam 9. 3.27–36). I u europskim, tj. kršdanskim, tradicijama možemo nadi primjere u kojima kratki dodiri s božanskim svijetom ili s rajom dovode do pomaka u bududnost. Među njima jedna od najpoznatijih je srednjovjekovna priča o redovniku i ptici, koja se raširila diljem Europe i na Zapadu služila kao pouka barem od 13. stoljeda. U tom stoljedu Alfonso X. Mudri, kralj Kastilije i Léona (r. 1221, vl. 1252–1273) uključio je jednu takvu priču u svoj zbornik "Pjesme sv. Mariji" (Cántigas de Santa Maria). Točnije, u Pjesmi 103. jedan redovnik moli se sv. Mariji – i ona ga uvede, u vrt u koji je često zalazio, ali sada tu teče izvor, čist i prekrasan; redovnik opere svoje ruke i zaželi vidjeti raj, barem nakratko, i onda slijedi čudo: Odmah kada završi / redovnik moltivu Usliša pticu malenu / kako pjeva tako lijepo I ostade tamo / gledajudi je stalno Takav velik mu bi užitak / u toj pjesmi lijepoj Da dugih tri stotina ljeta / ostane tamo, ili više Vjerujudi da je bio / samo kratko s njome
Tan toste que acabada / ouv’ o mong’ a oraçon, oyu hũa passarinna / cantar log’ en tan bon son, que sse escaeceu seendo / e catando sempr’ alá. Atan gran sabor avia / daquel cant’ e daquel lais, que grandes trezentos ano / estevo assi, ou mays, cuidando que no estevera / senon pouco, con’ está 29
Nakon slušanja pjesme rajske ptice, redovnik se vrati u svoj samostan, ali opat na vratima ga ne prepoznaje; sva subrada iz vremena kada je redovnika ušao u vrt ved su davno umrla; kad su to doznali, nova brada su se unemirili, misledi da im je poslan zlokobni znak – ipak, ubrzo su shvatili da je tim čudesnim događajem Bog nagradio čovjeka koji se molio sv. Mariji. Ova je priča zacijelo zasnovana ponajprije na predaji o redovniku Virilu iz Tiermasa (sv. Virilu), koji je bio opat u benediktinskom samostanu Sv. Spasitelja u Leyri na sjeveru Navare (= San Salvador de Leyre), u prvog dijelu 10. stoljeda. Virila, ili Viril, rodio se oko 870. i jedan sačuvani dokument potvrđuje da je doista bio opat u tom samostanu 928. godine. Međutim, za njega se govorilo da je sumnjao u postojanje života poslije smrti, ili da se užasavao pri pomisli o vječnosti provedenoj u dosadi, sve dok nije jednom začuo nebesku pjesmu slavuja. Prema jednom izvoru, Virila je ovako opisao taj doživljaj. U to vrijeme, mučila me je dilema oko vječnosti, i sumnja me neprekidno opsjedala. Molio sam se Bogu, Gospodinu našemu, da me prosvijetli o tom otajstvu i dovede svjetlo u moje srce. Jedno proljede poslijepodne, kao što sam obično činio, pošao sam u šetnju kroz lisnato drvede po Lejrskim brdima. Umoran, sjeo sam da se odmorim uz izvor, i tu sam ostao opčinjen, zamišljen, slušajudi prekrasnu pjesmu slavuja. Nekoliko sati poslije vratio sam se u samostan, svoj dom. Nakon što sam ušao kroz vrata, nijedan brat redovnik nije mi izgledao poznat. Lutao sam kroz razne prostorije, iznenađen svim pojedinostima, i shvatio sam da se nešto neobično događa. Shvativši da me nitko ne proznaje, otišao sam opatu, koji je zapanjen pažljivo slušao moju priču. Otišli smo u knjižnici da pokušamo odgonetnuti enigmu. Pregledali smo stare spise i utvrdili da "prije tri stotine godina, sveti redovnik po imenu Virila, vladao je u samostanu i pojela ga je zvijer za vrijeme jedne od njegovih proljetnih šetnji." Sa suzama u očima, shvatio sam da sam ja bio taj redovnik i da je Bog na kraju uslišao moje molitve. To mu je vratilo vjeru, pa zato sve do danas njegov samostan ima grb na kojem je prikazan na lijevoj strani slavuj i na desnoj biskupski štap. Dakako, neki današnji komentatori ponudili su i "ovozemaljsko" tumačenje: Virila je pošao na hodočašde u Svetu Zemlju, i kad se vratio u svoj samostan poslije četiri godine – sav sijed, stariji i drukčiji, njegova subrada ga nisu prepoznala, što je postao jedan od motiva u priči. I nije isključeno da se tako nešto možda dogodilo – međutim, ta pretpostavka nije osobito zanimljiva, niti bitna za našu tematiku. Važnije je da se uz Virila, nakon epizode s pticom, vezivalo još i dvadesetak drugih priča o čudesima, što dodatno potvrđuje do koje je mjere taj (alegorijski) "dodir s rajom" bio viđen kao znakovit. Možemo dodati da u nekim verzijama priče, Virila zapravo spava tri stotine godina dok sluša pjesmu pticu. Priča o redovniku i ptici poslužila je kao odlična exempla za srednjovjekovne ljude, koji su prolazili kroz krize u vjerovanju, pa stoga, kako je bilo naznačeno, možemo nadi slične ili čak gotovo istovjetne primjere diljem Europe. U jednoj se govori o redovniku Bernardu iz samostana negdje na Rajni: Bernard je bio najumniji među svojom subradom, ali se brinuo za stanje svoje duše i bojao se da de mu raj biti jednoličan; molio se Boga za čudo i našao se u nepoznatom dijelu okolne šume; pošao je do čistine i gledao kako je sunce osvjetljava iglice jelke na tlu; udisao je miris ljepote, i mala ptica na grani iznad njega počela je pjevati – osjetio je divotu; kada se vratio u svoj samostan, nitko ga nije prepoznao; pitao je: "Zna li tko za brata Bernarda?" – redovnici su pogledali u ljetopise, i rekli mu da je brat Bernard živio prije tisudu godina, da je otišao u šumu i nikada se nije vratio. (v. Lilian Gask, Folk Tales from Many Lands. New York, 1910., str. 170-174). Pripovijest o bratu Bernardu, osim u smještaju događaja uz Rajnu i u broju godina koje su proletjele dok je redovnik slušao pticu – tisudu umjesto tri stotine, sasvim odgovora priči o Virilu. 30
Međutim, broj godina tu je usklađen sa stihom iz Psalma 90 u Starom zavjetu: Prije nego se rodiše bregovi, prije nego postade kopno i krug zemaljski, od vijeka do vijeka, Bože, ti jesi! Smrtnike u prah vradaš i veliš: "Vratite se, sinovi ljudski!" Jer je tisudu godina u očima tvojim k'o jučerašnji dan koji je minuo i kao straža nodna (Ps 90: 2-4). U biblijskom okviru, broj tisudu često simbolizira samo velik broj, pa ne moramo tu mnogo razmisliti o matematici. Ako bi gledali to matematički, jedan Božji dan prema Starom zavjetu svakako bi ispao mnogo kradi od, recimo, jedan dan Brahme u indijskoj tradiciji (koji iznosi ukupno 1022 ljudskih godina, pa je zato prošlo toliko mnogo vijekova za nekoliko božanskih minuta dok je kralj Raivata razgovarao s Brahmom). Ali broj godina u priči o bratu Bernardu ipak je bitan, jer nam sugerira da se priča dorađivala prema biblijskim izvorima. Dakako, čini se da su i drugi izvori ili preteče utjecale na oblikovanje opde predaje. Usput smo spomenuli da jedna inačica kaže da je Virila slušao pjesmu rajske pticu dok je kraj izvora spavao tri stotine godina. I bududi da najstarija osnova za tu priču nije utvrđena – bez obzira na to što je bila povezana s povijesnim opatom Virilom, ili pak s nepoznatim bratom Bernardom – postoji mišljenje da je na nju utjecala ranokršdanska legenda o Sedmorici spavača iz Efeza, koji su isto prospavali oko tri stoljeda. Sedmorica spavača, prema legendi, bili su kršdanski mladidi iz efeškoga plemstva, i isto rimski vojnici, koji su živjeli u 3. stoljedu u doba vladavine cara Decija (249–251); car je 250. n.e. izdao ukaz o suzbijanju kršdanstva i poslije jednom prilikom posjetio Efez; mladidima je oduzeo vojna odličja – i oni su se zatim povukli u spilju izvan grada, gdje su se posvetili molitvi i pripremili se za mučeništvo; kad je Decije drugi put stigao u Efez dao je zatvoriti ulaz u spilju, očeujudi da de mladidi umrijeti od gladi i žeđi; no Bog ih je uspavao i probudio za vladavine Teodozija II. (408–450) ili alt. ved za Teodozija I. Velikog (379–393), kada je carstvo bilo kršdansko. Razlog za buđenja bila je navodno jedna kršdanska hereza koja je izbila u to vrijeme, i koja je nijekala mogudnost uskrsnuda tijela; kada je nakon buđenja, jedan mladid ušao u Efez da kupi kruh s novcem iz vremena Decija, to je na stanovit način potvrđivalo opstojnost tijela. Kršdani su dolazili do spilje da vide svete mladide, i došao je sam car, ali spavači su onda položili svoje glave na zemlju i opet usnuli – kaže se da de spavati sve do sveopdeg uskrsnuda čovječanstva. Ova je priča, u nešto drukčijoj verziji, ušla i u Kur'an, u 19. poglavlje, pod imenom "Spilja" (Kehf, ;)الكهفgdje se spominju različiti brojevi spavača (neki kažu tri… četiri … pet … šest… "Sedam ih je, a osmi je njihov pas" 19: 23), i to da su ostali u spilji "tri stotine godina i povedali su devet (godina)" (19: 25). Postoje više primjera o raznim spavačima koji su prospali više godina ili stoljeda i na kraju se probudili u bududnosti – u srednjem vijeku i u ranom modernom dobu osobito su bili popularne priče o kraljevima ili junacima koji spavaju u brdima, ili u nekim drugim zaštidenim mjestima, i koji de se jednoga dana probuditi. Najpoznatije su takve predaje vezane za kralja Artura, za Fridrika I. Crvenobradog (Barbarossa, 1122–1190), i u našem području za "kralja Matijaša". Inače u novijoj književnosti zacijelo je najpoznatiji takav lik Rip Van Winkle, glavni junak romana koji je 1819. objavio američki pisac Washington Irving (1783–1859). Rip Van Winkle je Amerikanac nizozemskoga podrijetla, koji na početku romana, u godinama prije američkoga rata za neovisnost, živi u mirnom selu u njujorškim brdima Catskill; dobročudan je i vole ga ljudi u mjestu (često daje poklone djeci i voli pričati priče); ima ženu, kder i sina – ali bududi da ga žena neprestano gnjavi i ističe njegovu lijenost, često odlazi sam u brda; jednoga dana dok je tako lutao po brdima sa svojim psom Wolfom, dozvao ga je neki čovjek odjeven u nizozemskoj kolonijalnoj odjedi; zajedno su pošli do mjesta, gdje su se drugi takvi ljudi kuglali; popio je neko pide i zaspao; kada se probudio, vidio je da mu je puška zarđala, brada mu je postala golema i psa nije bilo nigdje; vratio se u selu i nije nikoga prepoznao; doznao je da mu je žena umrla, da 31
su mu djeca odrasla i skoro je upao u nevolju kada je izjavio da je vjeran podanik Đure III. – što se dogodilo? – Amerika se ved osamostalila u ratu, i ljudi koji je sreo bili su duhovi poginulih nizozemskih mornara, koji su želili spasiti Ripa od nemogude žene i od teškoda rata. U ovom primjeru, kao i u legendi o Sedmorici spavača, prelazak u bududnost služi kao način zaštite od nevolja sadašnjosti. I u oba ova primjera, politička situacija se bitno promijenila: Rimsko carstvo je ved kršdansko kada se Sedmorica spavača probude, i Amerika je samostalna kada se Rip Van Winkle probudi. U romanu Rip Van Winkle ističe se barem još i razlika u odjedi preko vremena, iako u odnosu na prošlost, ne bududnost, ali to je ved jedna osobitost. U vedini ovih primjera ne postoji nikakva velika razlika opdenito u načinu života između sadašnjosti i bududnosti, osim u tomu da su neki predmeti nestali ili na drukčijim mjestima, ili da su ljudi koje su glavni likovi poznavali ved umrli. Urašima nije poslije 300 godina provedenih u zemlji vječnosti našao svoju kudu kada se vratio u svoje selo, ali nije rečeno da je uočio neke nove običaje, ili neke drukčije vrste zgrada – sve je bilo isto kao i prije, iako više nitko nije bio živ iz njegovoga roda. Isto se može redi za epizode iz kineskog Youminglua i indijske Mahābhārate. Dok je Raivata razgovarao s Brahmom prošlo je 27 ciklusa yuga – dakle ukupno 115.830.000 godina! – ali osim što je izumrlo sav rod kralja, nema spomena o nekoj promjeni opdenito na svijetu, koji je stalno prolazio kroz iste krugove. I još je indikativnije ako razmotrimo priče o redovniku i ptici – tu nakon 300 ili 1000 godina, redovnik nalazi isti samostan; brada su druga, i stvari su na drugim mjestima, ali sve je zapravo isto u obliku kako je bilo. To je vrlo jasno, ako pogledamo još jednu ilustraciju iz rukopisa pjesmarice kralja Alfonsa. Redovnik se vrada kroz ista vrata koja je prije poznavao (kako bi ih inače našao), i brada u samostanu su druga, ali su odjeveni isto, i ponašaju se u biti isto kao prije tri stoljeda! Neki zamisao o opdem svjetovnom progresu i/ili promjeni u načinu života tu ne postoji. Vrijeme možda dovodi do potvrđivanja vjeri, ali fizički život je i dalje onakav kakav je bio. Međutim, jedan drukčiji fizički detalj vidimo u legendi o Urašimi, iako se ni taj ne odnosi na promjene u ovosvjetskom životu. Kada Urašima otvori kutiju, iz nje iziđe bijeli dim! Dim je u ovom slučaju fizički simbol vremena, a ta simbolika nam može zasad poslužiti kao uvod u idudu podtemu – fiziku putovanja u bududnost. Znanstveni su jednu teoriju o tome, tzv. dilataciju vremena (koja obuhvada i poznatu Einsteinovu teoriju relativnosti), nazvali "učinkom Urašime" (engl. Urashima effect).
Fizika i putovanje u vremenu U nastavku demo prvo iznijeti neke postavke o putovanju u vremenu.
Vrijeme Kako znamo da vrijeme nije tek ljudska izmišljotina? Što je to vrijeme? Vrijeme možemo rastumačiti kao način na koji odjeljujemo događaje jedan od drugog. Čak i ako ne razmišljamo o vremenu, primjedujemo da se stvari oko nas mijenjaju, godišnja doba se izmjenjuju, ljudi stare. 32
Činjenica da se svijet mijenja je intrinsično obilježje fizičkog svijeta, a vrijeme je neovisno imali mi naziv za njega ili ne.
Za fizičare vrijeme je ono što se mjeri satom. Mijenjajudi kazaljke na satu, upravljamo vremenom prema ovoj definiciji. Einstein je pokazao da kretanje utječe na vrijeme, a njegove su teorije potvrđene eksperimentom u kojem je usporedio vrijeme u atomskom satu u avionu na mlazni pogon. Vrijeme je prolazilo sporije nego vrijeme na zemaljskom satu. Iako je, nakon slijetanja, sat iz mlažnjaka, počeo normalno otkucavati vrijeme, više nije mogao sustidi zemaljski sat, što bi značilo da je vremenski putnik ved među nama, iako misli da je u bududnosti.
Kakuova interpretacija Prema njemu, fizičari su se oduvijek skanjivali nad idejom putovanja kroz vrijeme držedi je, s pravom, šarlatanskom i neozbiljnom. Međutim, nova saznanja o kvantnoj gravitaciji ponovo oživljavaju ovu teoriju. Problem s koji se susredu fizičari, a vezano za putovanje kroz vrijeme što se namede mnoštvo paradoksa. Paradoks 1. (čovjek bez roditelja) Što bi se zbilo da otputujemo natrag kroz vrijeme i ubijemo svoje roditelje prije nego što smo se rodili? Pitanje je: ako su nam roditelji umrli prije nego li smo se rodili, kako smo se onda mogli roditi i prethodno ih ubiti? Paradoks 2. (čovjek bez prošlosti) Recimo, mladi pronalazač uzaludno pokušava sagraditi vremenski stroj u svojoj garaži. Odjednom, stariji se čovjek pojavljuje niotkuda i odaje mladidu tajnu vremenskog stroja. Mladid se tada nevjerojatno obogati na burzovnom mešetarenju, konjičkim trkama i sportskim događajima, jer je imao saznanja o bududnosti. Tada, kao starac, odlučuje zadnji puta vratiti se u povijest i odati tajnu putovanja kroz vrijeme svome mladome ja. Pitanje: Odakle je potekla ideja o vremenskom stroju? Paradoks 3. (paradoks o čovjeku čija je majka "Jane" ostavljena u sirotištu) Kad je "Jane" kročila u pubertet, zaljubila se u lutalicu koji je napušta, ali ostavlja u drugom stanju; i tada se događa katastrofa: gotovo umire pri porodu, rađajudi djevojčicu koju netko otima. Liječnici otkrivaju da Jane jako krvari, ali da začudo ima oba spolna organa, tako su je iz "Jane", ne bi li je spasili, pretvorili u "Jima". "Jim" naravno postaje teški pijanac, sve dok ne upoznaje prijateljski nastrojenog vlasnika kafida (zapravo prerušenog vremenskog putnika) koji povlači "Jima" natrag u prošlost. Tada "Jim" susrede prekrasnu mladu djevojku koja slučajno zatrudni i rađa djevojčicu. Iz osjedaja krivnje otima novorođenče i ostavlja je u sirotištu.
Kasnije se "Jim" pridružuje vremenskom vodu, vodi uzoran život i ima samo jedan san: da se preruši u vlasnika kafida i sretne u prošlosti izvjesnog pijanca imenom "Jim".
Pitanje: tko je "Janeina" majka, otac, brat, sestra, djed, majka i unuče? Naravno da je putovanje kroz vrijeme uvijek činilo nemogudim. Na kraju krajeva, Newton je vjerovao da je vrijeme poput strijele; jednom kad je ispalimo, leti u ravnoj liniji i ne skrede. 33
Jedna sekunda na zemlji je jedna sekunda na Marsu. Sat bilo gdje u svemiru otkucava isto vrijeme. Einstein je to prispodobio još radikalnije; prema njemu, vrijeme je više nalik na rijeku što vijuga oko zvijezda i galaksija, ubrzava i usporava ovisno o masi tijela pored kojih prolazi. Jedna sekunda na zemlji nije jedna sekunda na Marsu, satovi raštrkani po svemiru udaraju na posebnu sekundu na Marsu. Satovi diljem svemira otkucavaju u ritmu vlastitog bubnjara. Prije nego li je umro, Einstein se susreo s neugodnim problemom. Njegov susjed na Princetonu, Kurt Goedel, jedan od, možda, najvedih matematičkih logičara u posljednjih 500 godina, pronašao je novo rješenje Einsteinove jednadžbe koja bi omogudila putovanje kroz vrijeme. "Vremenska rijeka" sad je dobila vrtlog u koji se vrijeme moglo zaviti u krug. Goedelov rješenje bilo je poprilično genijalno: zamislio je svemir prepun rotirajudeg fluida. Tko god bi koračao u smjeru rotacije, našao bi se ponovo na polaznoj točki, ali u prošlosti! U svojim sjedanjima, Einstein je zapisao kako je ostao zaprepašten što je njegova jednadžba vodila k rješenju koje bi omogudilo putovanje kroz vrijeme. Ali je naposljetku zaključio: svemir se ne okrede, on se širi (kao što se govori i u teoriji o Velikom prasku) i tako se Goedelovo rješenje može odbaciti iz "fizikalnih razloga" (naravno kada bi se Veliki prasak okretao, onda bi putovanje kroz vrijeme bilo mogude!). Roy Kerr (1934–), matematičar s Novog Zelanda, je 1963. pronašao rješenje Einsteinove jednadžbe za rotirajudu crnu rupu, koja je imala neobična svojstva. Crna rupa, kao što se ranije mislilo, ne bi propala u točku, ved na rotirajudi prsten (neutrona). Prsten bi se okretao tako brzo da bi centrifugalna sila sprječavala da propadne pod silom teže. Najjednostavnije je zamisliti Kerrovu crvotočinu kao zrcalo Alise u zemlji čudesa. Tko bi prošao kroz Kerrov prsten našao bi se na drugoj strani Svemira ili u prošlosti. Poput sijamskih blizanaca spojenih na boku, imamo dva svemira povezana zrcalom. Otada, stotine drugih "crvotočinskih" rješenja je pronađeno za Einsteinovu jednadžbu. Ove crvotočine ne povezuju samo dva dijela (sloja) svemira (otuda i ime) ved i dva dijela (sloja) vremena – zapravo se mogu koristiti kao vremenski strojevi. U novije vrijeme pokušaji da se kvantna teorija spoji s gravitacijskom (pa je tako stvorena "teorija svega") daju nam uvid u problem paradoksa. U kvantnoj teoriji , moguda su višestruka stanja bilo kojeg predmeta. Primjerice, elektron može postojati istovremeno u različitim orbitama (činjenica koja nam daje kemijske zakone). Shodno tomu, Schrödingerova slavna mačka može istovremeno postojati u dva moguda stanja: živo i mrtvo. Vradajudi se kroz vrijeme i mijenjajudi povijest, stvaramo paralelni svemir. Mijenjamo i tuđu povijest, ako primjerice spasimo Abrahama Lincolna od atentata u kazalištu Ford, ali naš je Lincoln i dalje mrtav. Vremenska se rijeka, gledajudi tako, račva u dvije odvojene rijeke. Ali znači li to da demo modi uskočiti u stroj kako ga je zamislio autor H.G. Wells, pokrenuti polugu i odjuriti stotine tisude godina u bududnost Engleske? Ne baš, previše je prepreka koje treba svladati. Prvi je problem energije. Jednako kao što automobil treba gorivo, vremenskom je stroju potrebno nevjerovatno mnogo energije.
34
Za to je potrebno iskoristiti ili pogonsku snagu zvijezde ili pronadi nešto što se naziva "egzotična" tvar (koja odlazi prema gore, a ne pada) ili pronadi izvor negativne energije (fizičari su nekod mislili da je negativna energija nemoguda. Ali malena količina je eksperimentalno dokazana u nečemu što se naziva Casimirov učinak, nazvan prema nizozemskom fizičaru Hendriku Casimiru (1909–2000). Kazimirov učinak se javlja između dva vrlo bliska objekta. Nije ni gravitacijska sila niti je električne prirode. Predmeti na maloj udaljenosti počinju utjecati jedan na drugi. Ako bi se stvorilo dovoljno te negativne energije, bilo bi mogude povedati crvotočinu. Iznimno ih je teško zadržati u velikim količinama, barem još nekoliko stoljeda! Nadalje, postoji problem stabilnosti. Kerrova crna rupa može biti nestabilna ukoliko netko kroz nju propadne. Kvantni učinak može povedati i uništiti crvotočinu prije nego što se u nju zakorači. Nažalost naša matematika nije u stanju odgovoriti na pitanje stabilnosti jer joj je potrebna "teorija svega" koja ujedinjuje kvantne zakone i gravitaciju.
Teorija svega – hiperprostor Postoje li više dimenzije? Iako su više dimenzije bile uglavnom predmet istraživanja mistika, šarlatana i pisaca znanstvene fantastike, mnogi fizičari danas tvrde da više dimenzije ne samo da postoje, ved da pomodu njih možemo otkriti i tajne prirode. Ne postoji još dokaz, ali pomodu otkrida viših dimenzija, konačno bismo mogli ujediniti sva znanja fizike. Primjer šarana u jezeru: Šarani bezbrižno plivaju u vodi jezera ispod vodenih ljiljana. Kako šaran doživljava svijet oko sebe? Provodi čitav život na dnu jezera, mogao bi pomisliti da se njegov "svemir" sastoji od vode i ljiljana. Ni ne pomišlja da izvan jezera postoji sasvim drugačiji svijet. Naš svijet ne mogu ni pojmiti. Sjededi na rubu jezera u svom svijetu, između nas i svijeta šarana postoji ogromni jaz. Kada bi među šaranima postojao "znanstvenik" koji bi nasludivao postojanje paralelnog svemira, zasigurno bi bio ismijan. Svijet kojeg nitko nije vidio izvan jezera nema znanstvenu podlogu i samim tim nema smisla. Što bi se dogodilo primjerice da zgrabimo šarana "znanstvenika" i izvadimo ga iz jezera? Što bi u tom trenutku pomislio šaran? Preplašeni šaran "znanstvenik" ispričao bi zadivljujudu priču kako ga je netko podigao iz njegovom svemira (jezera) i prinio ga bliže nekom tajanstvenom svijetu, u kojem blješti svjetlo i pojavljuju se predmeti čudnoga oblika kakve nikada prije nije vidio. A najčudnije od svega bilo je bide koje ga je podiglo i uopde nije nalikovalo na ribu. Zastrašujude, ali nikakvih peraja nije imalo to bide, a svejedno se i bez njih moglo kretati. Očito je da poznati zakoni fizike se više nisu mogli primijeniti na ovaj šaranu novi i neobični svijet. Teorija o hiperprostoru je teorija o više dimenzija Fizičari danas tvrde da živimo u 10-dimenzijskom prostoru. Mi doživljavamo samo četverodimenzijski svemir (duljinu, širinu, visinu i vrijeme). Ostalih šest dimenzija nam je neosjetljivo. Einstein je pokušavao napisati teoriju koja bi objasnila četiri sile koje vladaju Svemirom. Teorija svega je teško dokučiva jer ujedinjuje dvije posve oprečne teorije; teoriju relativnosti i kvantnu teoriju. Teorija relativnosti je teorija velikih stvari: galaksije, kvazari, crne rupe i veliki prasak. Kvantna teorija je teorija o malim stvarima: subatomske čestice. Temeljena je na malim količinama energije. Razvoj četiriju dimenzija najuočljiviji je kroz razvoj umjetnosti.
35
Umjetnost srednjega vijeka izdvaja se po tome što joj namjerno nedostaje perspektive. Svi nacrtani likovi su plošni. Bududi da su svi jednaki, svijet je bio prikazivan u dvije dimenzije. Za vrijeme renesanse nastaje pobuna protiv takvog viđenje svijeta u kojem je Bog središte i svi likovi poprimaju tredu dimenziju, onako kako ih ljudsko oko vidi. Nakon toga slijedi kubizam koji se na neki način bori protiv perspektive i pokušava vidjeti tredu dimenziju iz svih mogudih perspektiva. Picasso slikarstvo jasno pokazuje odbacivanje triju dimenzija perspektive. Primjer ženina lica koje istovremeno gledamo iz više uglova. Umjesto samo jednog očišta pokazuje nam mnoštvo perspektiva, kao da nam pokazuje bide iz četvrte dimenzije koje može promatrati sve perspektive istovremeno. Jedina teorija koja bi mogla razriješiti problem 10 dimenzija je teorija o poljama struna u kojoj se tvrdi da je svemir sačinjen od sidušnih struna. Na početku vremena Svemir je imao deset dimenzija, ali je bio nestabilan te se poput mjehura od sapunice podijelio na četverodimenzijski i šesterodimenzijski "mjehur". Taj šesterodimenzijski svemir je kolabirao, što je dovelo do širenja četverodimenzijskog svemira što danas poznajemo pod imenom Veliki prasak. Naš se Svemir širi na osnovu šesterodimenzijskog svemira koji je svuda oko nas, ali premali da bismo u njega kročili. Taj se šesteroznamenkasti svemir skupio na veličinu mnogo manju od atoma i nemogude ga je analizirati. * * * Stephen Hawking, zanimljivo, opirao se nekod ideji putovanja kroz vrijeme; čak je tvrdio da ima i "empirijske" dokaze koji mu se protive. Kad bi postojalo putovanje kroz vrijeme, tvrdio je, tada bi nas posjedivali mnogi turisti iz bududnosti; a kako oko sebe ne vidimo turiste iz bududnosti dolazimo do zaključka da putovanje kroz vrijeme nije mogude. Ali kako su u zadnjih 5 ili više godina mnogobrojni fizičari na ovom problemu radili , Hawking je otada promijenio mišljenje i sad vjeruje da je putovanje kroz vrijeme mogude (ali ne nužno i praktično).
Doduše, možda samo nismo zainteresirani za te turiste iz bududnosti.
Tko god je u stanju iskoristiti pogonsku snagu zvijezde, smatrao bi nas vrlo primitivnim. Zamislite prijatelje koji hodaju preko mravinjaka. Bi li se sagnuli i dali mravima knjige, lijekove, sitnice ili energiju? Ili bi neki od vaših prijatelja osjetili snažan poriv da stanu na kojeg od njih? Ali napokon, kaže Kaku u ovom svom opisu: Ako vam jednog dana netko pokuca na vrata i tvrdi da je on vaš bududi prapraprapraunuk, nemojte ga otjerati – jer je možda u pravu. Današnjica kao prag bududnosti Započeli smo ovaj dio naše tematike pričom o kornjači, koja je isključila japanskog junaka Urašime iz vremena i poslije ga pustila da se "vrati" u bududnost. I nastavili smo kratkim pregledom nekih današnjih teorija o stvarnim mogudnosti putovanja u vremenu, u čemu nam je kao oslonac poslužio ponajprije sažetak koji je pripremio Michio Kaku, podrijetlom iz Urašimine zemlje. Treba redi da je Kako, za razliku od vedine fizičara dopustio mogudnosti ne samo putovanja u bududnost – što se lako moglo izvesti iz Einsteinovih teorija – nego i u prošlost (prizor dolaska "praprapraunuka" na vrata). Tu drugu mogudnost vedina fizičara i srodnih znanstvenika (uključujudi Hawkinga) danas u pravilu ne prihvada, i to ne samo jer nemamo nikakvih naznaka o dolasku turista iz bududnosti u našu današnjicu, nego i zato što bi to moglo poremetiti ved ostvarenu prošlost.
36
S tim u vezi, postoji jedan zgodna kratka priča, "Zvuk grmljavine" ("The Sound of Thunder"), koju je 1952. napisao američki književnik Ray Bradbury (1920–2012), zacijelo najpoznatiji kao autor distopijskog romana Fahrenheit 451 (1953). Preko agencije "Vremenski safariji" glavni junak odlazi s prijateljem u prošlost u lov na tiranosaura; agencija je našla životinja koja de ionako umrijeti, i položila je na zemlju posebnu stazu s koje lovci nisu smijeli sidi; ali susret s životinjom bio je vrlo traumatičan i sišli su sa staze: kada su se vratili u agenciju nešto se promijenilo. Bradbury opisuje kako je glavni junak, nakon povratka, osjetio neku blagu kemijsku primjesu u zraku; sve je bilo slično, ali i drukčije; agencija je i dalje postojala, ali su riječi na njezinom reklamnom natpisu bili napisane drukčije; i onda je pogledao blato na svojim čizmama – i vidio u blatu mrtvog leptira iz prošlosti. Fizika de možda jednoga dana utvrditi da je i sadašnjost zapravo varka, i da se sve, i prošlost i sadašnjost i bududnost, uvijek mijenja ili se vrada, pa bi i Bradburyjev leptir napokon bio i živ i mrtav poput Schrödingerove mačke. Međutim, kao smo rekli, vedina fizičara koji danas prihvada teorijsku mogudnost putovanja u vremenu, zamišlja to samo u smjeru prema bududnosti – i ne samo to: vedina fizičara i drugih analitičara obično zamišlja bududnost kao gomilanje ili nastavak stečevina iz prošlosti ili iz današnjosti. Današnjica postaje prag za bududnost – stojedi na tom pragu, gledamo svijet oko nas i promatrajudi načine kako se krede i miče, pokušavamo nekako odgonetnuti kamo ide, prema našim današnjim znanjima i kriterijima. Ako smo poprilično zadovoljni na tom pragu, i osjedamo da nam je svakim danim život sve lijepši, možda de nas obuhvatiti vizija o sretnoj bududnosti. S druge strane, ako nam prag puca pod nogama i preplašimo se da de se možda slomiti, prizor se može mijenjati – i možemo pomisliti da de se stečevine prije ili poslije narušiti ili izgubiti i da ulazimo u neko "mračno doba". Možda ved sada vidimo pojave oko nas koje nas muče, koje predstavljaju prijetnje ili izazove za vrijednosti koje smo prihvatili kao pozitivne. Dakako, brzina, smjer i opseg promjena oko našeg sadašnjeg vremenskog praga često de odrediti ne samo naše pozitivne ili negativne vizije o bududnosti, nego uopde naše zanimanje za bududnost (tj. koliko nas bududnost uopde zanima). Primjeri koje smo naveli u kojima se sadržaji bududnosti ne mijenjaju mnogo u odnosu na sadašnjost odražavaju drukčija vremenska pragova od našega. U povijesti su postojala razdoblja kada su promjene bile spore, ili jedva primjetne, i u takvim razdobljima ljudi su mislili uglavnom o tome da de s vremenom nestati samo osobe koje poznaju, kao što de svi smrtnici s vremenom umrijeti. Međutim, bilo je i epoha radikalnih lomova, ili promjena koje su bitno utjecale na svjetonazore – nasilne propasti društava ili država, velike epidemije ili prirodne nepogode, otkrida novih prostranstva, masovna preseljenja, i na kraju tehnološke novine koje su utjecale na svakodnevicu. Tijekom posljednjih stoljeda europske i uopde zapadne povijesti takva su razdoblja postajala sve češde: sredina 14. stoljeda (učinci "crne smrti"), prijelaz iz 15. u 16. stoljede (otkride tzv. "novoga svijeta" i protestanska reformacija); 17. stoljede (jaka europska kolonizacija i tehnološki napredak), prijelaz iz 18. u 19. stoljede (učinci američke i francuske revolucije), 19. stoljede (temeljni znanstveni pomaci), 20. stoljeda (slom europskih carstava, dva svjetska rata, atomsko oružje, epoha komunizma, uspon SAD-a), prijelaz iz 20. u 21. stoljeda (informatička revolucija). To što je ključno u ovoj shemi, bez obzira na "užase u hodu", je da je u europskom kontekstu nastala ideja o progresu, koja se redovito prenosila na bududnost.
37
Bududnost kao zapadni model U svojoj knjizi "Sve kulture sutrašnjice" (= All Tomorrow's Cultures. New York, 2008.), američki antropolog Samuel Gerald Collins (1968–) istaknuo je upravo zapadnocentričku viziju progresa kao bitan problem u odnosu antropologa prema bududnosti. Prema njegovom mišljenju, ta je vizija nastala u kasnoj renesansi i tijekom prosvjetiteljstva, i na ovaj ili onaj način bila je prisutna u vedini antropoloških interpretacija bududnosti sve do nedavno. U odnosu na knjigu H.G. Wellsa, Collins je zaključio da je Wells jednostavno svojim vremenskim strojem projektirao viktorijansku sadašnjost u bududnost. Koliko je to točno, ostaje upitno – no svakako su zanimljivi komentari koji je iznio o stavovima nekih znamenitih antropologa u vezi s našim tematikom. Zapadno- ili europcentričnu sliku prepoznao je u modelima Lewisa Henryja Morgan (1818–1881) i Edward Burnett Tylor (1832–1917). Kako znamo, Morganova shema o razvitku društva od divljaštva preko barbarstva do razine civilizacije bila je vrlo utjecajna u doba stvaranja temelja moderne antropologiji (i zbog marksističkih prihvata poslije je dugo ostala u opticaju u SSSR-u i u zemljama Istočne Europe). Isto tako Tylorove misli o primitivnom društvu i o razvitku religije imale su bitan utjecaj. Ukratko, stvorila se shema u kojoj su različita nezapadna društva na stanovite načine odgovarala stanju u kojem se Zapad nekada nalazio, pa bi bududi razvitak slijedio opdi put po kojem se krede Zapad. Od vodedih američkih antropologa, Collins je iz te perspektive donekle izuzeo Franza Boasa (1858–1942) koji je bio skeptičan prema "predativnih" mogudnosti" antropologije, sve dok antropologija ne razvije prikladne metode za to. S druge strane, istaknuo je da su Ruth Benedict (1887–1948) i njezina studentica Margaret Mead (1901–1978) smatrale da se kulture mogu preoblikovati prema vrijednostima američkoga društva, koje su za njih označavale put u bududnost, ili višu (progresivniju) kulturnu razinu. Knjiga Benedictove, "Krizantema i mač" (= The Chrysanthemum and the Sword, 1946), prema Collinsu, zagovarala je promjenu japanskoga društva iz gledišta američkih osvajača poslije drugoga svjetskog rata, i potrebu da se Japan izvude iz prošlosti i pridruži "vremenu" Zapada, koje je ujedno i vrijeme SAD-a. Kulturni inženjering u sličnom smjeru navodno je zagovarala i Margaret Mead, ali je neke svoje terenske nalaze rabila i za preporuka u vezi s razvitkom američkoga društva – primjerice neki zaključci iz njezine najpoznatije knjige "Sazrijevanje na Samoi" (Coming of Age in Samoa, 1928) koristila je u davanju savjeta američkim roditeljima za odgoj njihove djece. Collins je zatim iznio važan – i bitno drukčiji – primjer Symmesa Chadwicka Olivera (1928–1993), koji je bio ujedno i antropolog i pisac znanstvene fantastike. Oliver je pokušavao razdvojiti te svoje dvije profesije, i stoga je rabio razne inačice svoga imena u objavljivanju antropoloških radova (potpisanih imenom Symmes C. Olivers) i znanstvenofantastičkih djela (koja je potpisivao kao Chad Oliver). Pa ipak, ta područja su mu se često prožimala jer je koristio znanstvenu fantastiku kao način osmišljavanja alternativnih struktura modi i kulture, dok je antropološki terenski rad (u Africi) doprinio njegovom književnom stvaralaštvu. Od primjera koje je Collins spomenuo, najzanimljiviji se odnosi na Oliverov roman "Nezemaljski susjedi" (Unearthly neighbors), prvi put objavljenu 1960. i zatim, uz novi predgovor 1984. godine. U romanu jedan se antropolog susrede s izvanzemaljcima, Merdosima, koji nemaju ni oruđe, ni domove, ni odjedu, pa odmah zaključuje da se nalaze na primitivnom stupnju razvitka – ali poslije doznaje da imaju vrlo jake
38
umne sposobnosti, toliko iznad umnih sposobnosti ljudi u SAD-u koliko su SAD u svojoj tehnologiji iznad primitivnih naroda. Collins je u svom pregledu obradio i odnos antropologa prema pitanju o dodiru s izvanzemljcima, i pritom istaknuo radove, rađene u suradnji s znanstvencima povezanim s američkim svemirskim programom, poput publikacije "Kulture izvan Zemlje: uloga antropologije u svemiru" (Cultures Beyond the Earth: the role of Anthropology in Outer Space), objavljene 1970. godine. Dakako, kritike koje je iznosio imale su svrhu udaljiti razmišljanje o bududnosti od progresističkih, tehnoloških i također globalističkih koncepcija koje su dominirale u zapadnim krugovima, i koje su isto, prema njemu, bile povezane s usponom (i dominacijom) američke kulture, politike i ekonomije. Može se redi da je i kapitalizam vidio kao temelj za zapadna viđenja o bududnosti. Jedna njegova kritika bila je usmjerena i na studente: "Studentske bududnosti postojano uključuju niz svjetskih ratova, ekoloških katastrofa, izuma zaraženih znanstvenog fanstastikom: ukratko smede (= dreck) od desetljeda holivudske znanstvene fantastike" (89). U nastavku, Collins navodi i jedan citat iz knjige Neuromancer (1984) pisca Williama Gibsona (1948–), u kojem se kaže da je današnji Tokio zapravo ved Tokio bududnosti. Collins se s time ne slaže, i dodaje da se nalazi upravo u Seulu "dok ovo piše", gradu prepunim tehnologije, ali tu su i stari odnosi (radnički pokret, daljnja kolonijalna dominacija SAD-a, podjela korejskoga poluotoka), pa niti to nije neka slika bududnosti. I kakav je njegov konačni zaključak – iz samoga naslova Collinsove knjige postaje jasno da on smatra da bududnost mora uključivati sve kulture, i ne samo linearni smjer zapadne kulture (ili civilizacije). U zadnjem odlomku u svojoj knjizi, i to opet u odnosu na Wellsov vremenski stroj Collins tvrdi da možemo "graditi protuvremenski stroj" ne samo ako se prestanimo pomicati kroz vrijeme po linearnim prostorima, nego i ako "urušimo sadašnjost, prošlost i bududnost u palimpsest (= autohtoni sediment) virtualnosti". Tu se stječe dojam o virtualostima, možda iz vremena sna australskih urođenika. Nije sasvim jasno "što je pjesnik htio redi", iako de neki elementi iz njegova djela biti korisni u daljnjem razmišljanju. Zgodan je njegov komentar da bismo trebali razmotriti i bududnost šamanizma, i ne samo tehnologije (što podsjeda donekle na izložbu iz Smithsonijskog instituta o poslijekulturi o kojoj je bilo riječi). Međutim, u idudim predavanjima ipak demo razmotriti djela zapadnih autora, pa i Wellsa, koji su oblikovali viđenja o bududnosti koja je Collins tako kritizirao. Uostalom i zapadni ili industrijski/postindustrijski svijet predmet je antropologije, premda je sklonost klasične (anglo)američke antropologije često bilo da takve "razvijene" sredine, najčešde isključi iz promatranja – i reklo bi se da je i Collins, protiv vlastite nakane, upao u tu šablonu.
Književni i srodni primjeri Pojam utopije (riječ iz 16. stoljeda) Uvod – od Dilmuna do Hiperboreje U primjerima koje smo razmotrili u prijašnjoj podtemi, naglasak je bio na pomaku u vremenu, najčešde na putovanje u bududnost.
39
Međutim, moglo se primijetiti, u pričama koje smo saželi, da se to obično zbiva u iznimnim prostorima – u zemlji usred ili ispod mora, na čarobnom brdu ili u vrtu nalik na raj, u samom raju, u spilji ili šumi koja je neki način osobita. Štoviše, i u pregledu znanstvenih teorija o mogudnosti stvarnih fizičkih pomaka u vremenu, mogli smo uvidjeti da se današnje hipoteze također odnose na osobite prostore – vrijeme i prostor su isprepleteni u Einsteinovoj teoriji o relativnosti (uz dodatni čimbenik brzine promjene prostora), i crvotočine itsl. također su prostori kroz koje bi se moglo prodi u bududnost (ili možda u prošlost). Fizičari su nastojali te prostore znanstveno utvrditi, s pomodu logike, matematike i istraživanja, tj. misaonih i empirijskih pokusa, dok su priče i legende – nadahnute vjerovanjima ili maštom, polazile od metafora da bi odredili prostore iznimnosti. U ovoj podtemi polazit demo prvo od pojma utopije. Utopije su književne i/ili filozofske konstrukcije, koje se odnose na osobita mjesta ili zajednice, u prostoru mašte, i u pravilu služe kao primjeri za razvitak društva (i u tom smislu, nerijetko i kao metode društvene kritike). Utopije su zanimljive za nas, jer mogu ukazivati na shvadanja o bududem razvitku, premda su tek od 17. stoljeda autori počeli smještavati utopijske vizije (pozitivne ili negativne) u bududnost. Ali opda zamisao o utopiji, kao mjestu u kojem ljudi žive na drukčiji i najčešde bolji način, postoji sve od vremena prvih pisanih izvora. Pomislimo na sumerske tekstove o Dilmunu, prvi put spomenutom u klinopisnoj ploči s kraja 4. tisudljeda pr. Kr., nađenoj u hramu božice Inane u Uruku. U tom prvom osvrtu nije još dodana čestica ki koja označuje mjesto, dilmunki, ali je Dilmun poslije bio opisan kao "čista zemlja", u kojoj "gavran ne kriči… lav ne ubija… starica ne govori 'ja sam starica', starac ne kaže 'ja sam starac'… i pjevač ne pjeva žalopojke" – postojao je tu, doduše, nekada problem nedovoljne slatke vode, ali je bog Enki popravio to stanje. Bilo je pokušaja da se Dilmun poveže s pradomovinom samih Sumerana, i u tom smislu s nekom stvarnom zemljom – najčešde s otokom Bahreinom u Perzijskom zaljevu, gdje postoje bogati arheološki tragovi, iako najstariji datiraju tek od 2300. pr. Kr., što je prekasno u odnosu na prve sumerske izvore. Uzevši to u obzir, neki su istraživači predložili da se Dilmun nalazio drugdje u širem prostoru od doline rijeke Ind do obale Arapskog poluotoka, i također postoji teza o smještaju na dnu Perzijskoga zaljeva u doba kada je razina mora bila niža. Bez obzira na to je li Dilmun doista bila neka realna zemlja (što je mogude), za nas je važno da su ga Sumerani opisali kao mjesto u kojima ljudi žive sretno, što znači da se može uzeti kao prototip neke pozitivne utopije. Treba redi da se ovaj primjer isto dovodio u vezu s rajskim vrtom, starozavjetnim Edenom () ֵעדֶן, "mjestu srede, užitaka", i s Elizejskim poljima (Ἠλφςιον πεδίον) ili otocima/otokom srede odnosno blaženih (Νιςοι των Μακάρων, Μακάρων Νῆςοι) u grčkim izvorima od vremena Homera i Hezioda (8. stoljede pr. Kr.). I drevni Egipdani zamislili su takvu zemlju – ali na krajnjem Istoku, gdje se sunce diže, ili u pustinjskim oazama, dok su Kelti, kao i Grci, smjestili je na Zapadu, gdje de prema srednjovjekovnoj priči sv. Brendan Moreplovac (Bréanainn iz Clonferta, 484–577) otkriti zemaljski raj, i ranjeni kralj Artur bit de odveden na otok Avalon (lat. Insula Avallonis, "otok jabuka" u djelu Galfrida iz Monmoutha iz 12. stoljeda). Sve de to djelovati na uokvirenje pojmova o utopiji, i isto de tako utopiju evocirati opisi Herodota (484–425. pr. Kr.), Pindara (552–443), Hekateja iz Abdere (4-3. stoljede pr. Kr.) i mnogih drugih antičkih autora o Hiperborejcima (Ὑπερβόρειοι), narodu koji živi iznad sjevernoga vjetra. Prema raznim autorima, Hiperborejci su bili lijepi, i živjeli tisudu godina, bez rada i ratovanja, u potpunoj sredi (prema kasnijim izvorima nisu ni nosili odjedu).
40
Pindar ih je opjevao u svojoj desetoj Pitijskoj odi: Muze im nisu strane U životima njihovim: posvuda ples djevojaka, Zvon lira i krik frula sredu se kod njih. Zladanim lovorom rese kose i vesele se. Ni bolesti ni strašna starost ne pohode Taj sveti rod; bez muka i bojeva Žive oni izmičudi se Strogoj Nemezi.
Μοῖςα δ᾽ οὐκ ἀποδαμεῖ τρόποισ ἐπὶ ςφετζροιςι: παντᾷ, δὲ χοροὶ παρκζνων λυρᾶν τε βοαὶ καναχαί τ᾽ αὐλῶν δονζονται: δάφνᾳ τε χρυςζᾳ κόμασ ἀναδιςαντεσ εἰλαπινάηοιςιν εὐφρόνωσ. νόςοι δ᾽ οὔτε γῆρασ οὐλόμενον κζκραται ἱερᾷ γενεᾷ: πόνων δὲ καὶ μαχᾶν ἄτερ οἰκζοιςι φυγόντεσ ὑπζρδικον Νζμεςιν
Ali prije toga Pindar je naglasio da "Ni lađama ni pješice hoded' nedeš nadi / Čudesan put do borilišta Hiperborejaca" (ναυςὶ δ᾽ οὔτε πεηὸσ ἰϊν κεν εὕροισ / ἐσ Ὑπερβορζων ἀγῶνα καυματὰν ὁδόν). Razumije se, ovaj stih označuje Hiperboreju zapravo kao nestvarnu – kao zemlju iz mašte ili mitski prostor, iako su mnogi antički autori doista smatrali da ta zemlja negdje postoji (donekle Herodot i svakako Hekatej iz Abdere).
Platon (Država i Atlantida) Ipak, unatoč ovim primjerima, ključnu ulogu u razvitku pojma utopije imao je Platon (428—427. pr. Kr.) Njegovo djelo Država (Πολιτεία = lat. Res publica), koje je sastavio oko 380. pr. Kr., opisuje "idealno uređeno društvo", i to u mjestu koje je nazvao Kalipol (Καλλιπόλισ, dosl. "Lijep grad", 527c). U tom društvu postoje tri klase: "filozofi" (φιλόςοφοι) koji vladaju državom, "čuvari" (φφλακεσ), ili ratnici, koji je brane i "proizvoditelji" (δθμιουργοί), tj. različiti radnici i obrtnici. Filozofi su najsposobniji za vladanje jer nemaju poroke, i umjesto o vlastitim interesima misle sam o opdem dobru, dok čuvari, uz vrlinu hrabrosti mogu imati porok častoljublja, i proizvoditelji, uz vrlinu umjerenosti, mogu imati porok gramzljivosti. U toj državi nema robova – i sva dobra, žene i djeca zajednički su svima; rodbinstvo je stoga opde, što potiče složnost u državi; žene i muškarci mogu se školovati za iste poslove; umjesto obitelji, država odgaja djecu, itd. Koliko je Platon vjerovao u takav ideal ostaje do danas upitno – i štoviše postoji i mišljenje da Sokrat (glavni govornik u Državi) zapravo nikada ne bi želio živjeti u takvoj zajednici, pa da je tekst neka vrsta parodije. S tim u vezi, nije sasvim izvjesno je li opisana zajednica trebala poslužiti kao realni model za uređenje društva, ili kao neostvariva slika. Međutim, neovisno o tome, Platonov opis ipak se najčešde smatra idealnim, i u tom smislu utopističkim. Još su u antici nastale kritike i alternative, poput Države Zenona iz Kitiona (336–264. pr. Kr.), koji je stavio navodno naglasak na državno ukidanje ustanova (na anarhiju) i na spolnu slobodu, i isto smatrao da ne treba kovati novac (doduše, taj je rad poznat samo iz komentara drugih pisaca). No Platonu dugujemo i jedan drugi utopijski primjer. Riječ je o Atlantidi, ili točnije Atlantovom otoku (Ἀτλαντὶς νῆσος), povijest koje je iznio u svojim dijalozima, Kritiji i Timeju, oko 260. pr. Kr. U tim spisima (osobito u prvom) Platon priča kako je Atlantida bila nastanjena, kako je izgledala i zašto je na kraju propala. O povijesti Atlantide doznao je navodno Solon (640–560. pr. Kr.), za vrijeme posjete Egiptu, gdje mu je egipatski svedenik u gradu Saisu ispričao tu pripovijest. Kada su bogovi ždrijebom podijelili sva područja Zemlje među sobom, Posejdon je dobio Atlantidu.
41
Bila je velika kao Libija i Azija zajedno i nalazila se u oceanu iza Heraklovih stupova; od obale do središta otoka pružala se prostrana ravnici i u sredini je bilo brdo, na kojem je živio autohtoni čovjek Euenor i njegova supruga Leukipa; rodili su kder Klejtu, u koju se Posejdon zaljubio Iz njihove veze rodit de se ljudi Atlantide; među djecom bilo je pet parova muških blizanaca, pa de se zemlja podijeliti na deset okruga, i najstariji od tih blizanaca, Atlant, postat de prvim kraljem i stoga i rodonačelnikom kraljevskoga roda. Atlantida je prerasla u golemu silu, koja je proširila svoje područje sve do Tirenije i Egipta, i trgovala s čitavim svijetom. Otok je bio i vrlo plodan, prepun pitomih i divljih životinja (pogotovo slonova), i mnogih jezera, močvara i rijeka Ljudi su sagradili kamene domove, palače, svetišta (od kojih je Posejdonovo bilo najvažnije), zidine prekrivene mjedom ili kositrom, visoke tornjeve, vrtove, luke, mostove, kanale, cisterne i vodovode, pa i natkrivene kupke za vladare i obične ljude, posebne i za žene, konje i goveda. Vladari deset okruga sastajali bi se svake pete ili pak šeste godine da odrede zajedničke poslove i također utvrde je li tko prekršio zakon – i ako jest, kako ga treba kazniti; najvažniji zakon bio je da ne smije biti međusobnih ratova, i da svi moraju štititi kralja ako bi tko pokušavao srušiti njegovu vlast. I na kraju sastanaka, vladari bi ostali u Posejdonovom svetištu oko kojega su šetali bikovi – i zamolili bi boga za izabere žrtvu koju bi lovili bez oružja. No prije 9.000 godina, Atena je porazila Atlantidu za vrijeme ekspanzije te države, i poslije su slijedili potresi i poplave, i otok je utonuo u ocean. Prema Platonu, to se zbilo, jer su se Atlantiđani promijenili: u njima su sve više prevladavali ljudski poroci, kako je slabila njihova božanska narav (naslijeđena od Posejdona). To je izričito opisano na kraju Kritije: Tijekom mnogih pokoljenja, sve dok je u njima prevagu imala božanska narav, poštivali su zakone i bili dobrodušno naklonjeni srodnom božanskom načelu; imali su ispravne i u svakom pogledu i uzvišene nakane; u međusobnim odnosima i u svim iznenadnim sredama ponašali su se strpljivo i razumno; bududi da su jedino cijenili vrlinu, nisu pridavali veliku važnost bogatstvu oko sebe, i bez naprezanja su podnosili toliki teret zlata i ostalog blaga. Uza sve to, nisu se naslađivali raskošnim životom, a ubijali su one među sobom koji su zbog bogatstva postali slabidi. Kao trezveni ljudi, oštroumno su opažali da se sva dobra uvedavaju zajedničkom ljubavlju i marljivošdu, a da težnja tim dobrima i njihovo uvažavanje uništava dobra, a s dobrima i njih same. Zahvaljujudi takvom razmišljanju i očuvanju božanske naravi, njihova mod postala je golema… Kada je božanski udio izgubio snagu, zbog čestog miješanja s modnim ljudskim dijelom, pobijedila je ljudska dud, i ved tada nisu bili kadri podnositi postojede okolnosti te su se ponašali nedolično. Kada su uništili najuzvišenije među najvrjednijim osobinama, mudracu su izgledali sramotno, a ljudi nesposobni da shvate što je istinski sretan život, smatrali su ih tada osobito lijepim i blaženim, iako su bili prepuni nečasne pohlepe i snage. Na kraju Kritije, Platon kaže da je Zeus, "bog nad bogovima, koji upravlja u skladu sa zakonima", pozvao sve bogove u svoj presvijetli dom, da bi pronašli način kako bi mogli ukoriti Atlantiđane i vratiti ih umjerenošdu Međutim, tekst tu završava bez spomena odluke bogova, iako se može zaključiti iz drugih mjesta u Kritiji i Timeju da su potresi, poplave i potapanje Atlantide mogli biti božja kazna. U svakom slučaju, Atlantida se može shvatiti kao propala utopija; način života u njezinom idealnom (božanskom) dobu podsjeda na neke detalje iz Države, s time da je i "tehnološka" uspješnost istaknuta. Nekoliko stoljeda poslije Platona nastale su i drukčije priče, koje govore o nekim različitim svjetovima, pa i o odlascima ljudi na Mjesec.
42
O naseljivosti Mjeseca raspravljalo je i Plutarh (46–120 n.e.) u djelu O moralnoj vrlini (Ἠθικά), i poslije je Antonije Diogen (1-2 stoljede), u Nevjerojatnim zgodama s onu stranu Tule (Tὰ ύπὲρ Θoύλην ἄπιστα) opisao odlazak putnika prema sjeveru, sve dok ne stigne do Mjeseca, koji je nalik na golemu sjajnu zemlju. Tu je temu zatim preuzeo i Lukijan (120–180 n.e.) u svom Istinitom pripovijedanju (Ἀληθῆ διθγιματα), u kojem de pijavica povudi Odiseja na Mjesec, gdje de sresti psoglave ljude, koji jašu na krilatim žirovima, i gdje se upravo odvija rat između kralja Mjeseca i kralja Sunca oko kolonizacije zvijezde Danice. Lukijanov rad je, dakako, parodija, i ne ulazi baš u tematiku utopije, ali je ipak neka vrsta opisa alternativnog svijeta, koja ima i teološku stranu.
Thomas More (roman Utopija) Riječ "utopija" napokon de u kasnoj renesansi iskovati Thomas More (1478–1535), koju ju je rabio u naslovu svoje knjige iz 1516. "O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji" (De optimo reipublicae statu deque nova insula Utopia). U tom naslovu svoje knjige i izričito u samom tekstu, More je ukazao na vezu s Platonovom Državom – a to da je Utopiju zamislio kao otok, isto tako podsjeda na Atlantidu. Osim toga, katkad se tvrdi da je na Morea utjecao i djelo O državi Božjoj (De civitate dei) sv. Augustina (= Aurelije Augustin, 354–430. pr. Kr.), o kojem je More svojedobno održavao i predavanja. U knjizi "Utopija" je toponim, dakle ime otoka na kojem More smješta idealno društvo. Ali postojala je tu i igra riječi, i to prema engleskom izgovoru, iako je knjiga bila prevedena na engleski tek 1551. godine. Kovanica je izvedena od grč. οὐ "ne" + τόποσ, "mjesto", što bi značilo u biti "nigdje", ali se ved tada u engleskom prva čestica izgovorala kao i grč. εὐ- "dobro", što je impliciralo oblik Eutopija ("sretno mjesto"). To je More istaknuo u dodatku ispred teksta: "Nekada sam se zvala Utopija, sada sam kao Platonov grad… zaslužujem da se zovem Eutopija" (Vtopia priscis dicta… Nunc ciuitatis aemula Platonicae… Eutopia merito vocanda nomine). Međutim, u tom dodatku More prenosi tekst na utopijskom jeziku i pismu, koji je sastavio njegov prijatelj Peter Giles (1486–533) i u prijevodi glasi ovako: Utopus knez iz neotoka me pretvorio u otok, Jedina na čitavom svijetu bila sam bez filozofije, Filozofski grad izrazila sam za smrtnike, Slobodno dijelim svoje koristi, ne nevoljno prihvadam bolje. Prema ovomu, dakle, ime je od kneza Utopa, što i nije osobito logično prema grčkoj etimologiji (poslije de se u tekstu redi da se otok prije zvao Abraxa). More je napisao vedi dio Utopije dok je bio na diplomatskoj misiji u Antwerpenu 1515. godine – i tu je susreo Petera Gilesa, koji de biti i jedan od likova u knjizi. Treba uzeti u obzir i činjenicu da je tek dvadesetak godina prije (1492) Kristofor Kolumbo (1451–1506) otkrio Novi svijet, koji de dobiti ime po drugom talijanskom moreplovcu u službi Španjolske, istraživaču i kartografu Amerigu Vespucciju (1451–1512). Na početku svoje knjige More kaže da je jednog dana dok se u Antwerpenu vradao kudi nakon mise slučajno sreo Gilesa, koji je razgovorao sa strancem koji nije više bio mlad – i izgledao kao mornar, ali Giles mu je rekao da nije mornar, nego putnik i filozof Raphael Hythlodaeus, rodom Portugalac, koji je sudjelovao u tri od četiri Vespuccijevih putovanja. Kada se Vespucci vratio *u Španjolsku+, ostao je sa skupinom ljudi u Novoj Kastiliji, i postupno se sprijateljio s narodom te zemlje – i onda je krenuo na istraživanje ispod ekvatora: prvo kroz goleme pustinje pod žegom 43
sunca, gdje je zemlja bila nenaseljena i puna divljih zvijeri, ali zatim kako je putovao dalje na jug, klima je postala blaža, životinje manje divlje, i na kraju je stigao do naroda i gradova, koji su trgovali s dalekim mjestima. I tako je došao napokon do Utopije, gdje je živio pet godina. Otok je navodno širok dvije stotina milja, i oblikovan kao polumjesec; na jednoj se strani nalazi opasna uvala, s kamenom obalom i plidacima, a na drugoj strani ima mnogo luka; ukupno na otoku ima 54 grada. Glavni grad otoka nazvan je Amaurot (Amaurotum), i tu jednom godišnje sastaju se senatori da bi se dogovorili oko zajedničkih poslova; grad se nalazi na padini brda i gotovo je kvadratastog oblika; na jednoj strani teče rijeka Anyder ("bez vode") i na tri strane je opasan debelim zidom; ljudi žive u trokatnim domovima, koje međusobno zamjenjuju na kraju svake desete godine. Na Utopiji vlada doživotni knez, kojeg smijenjuju samo ako pokuša porobiti narod. Gotovo se svi ljudi bave zemljoradnjom – i svaki čovjek razvije i neki obrt; uvijek nose isto odjede, koje ih razlikuje samo po spolu i bračnom stanju; vanjski ogrtači su od vune (i u prirodnoj boji vune), no uglavnom nose lanenu odjedu. Žene, kada su udane, odlaze muževima, ali svi muškarci uvijek žive u istom domu; obitelji imaju najmanje deset i najviše šesnaest pripadnika, i ukoliko im se rodi manje ili više djece, djeca se razmjenjuju s drugim obiteljima da bi se postigao taj brojni okvir. Najstariji muškarac je glava obitelji – i starcima se iskazuje osobito poštovanje. Kada ljudi izlaze iz svojih gradova, moraju nositi putovnice, koje im izdaje knez i određuju dokad se moraju vratiti; ako izlaze iz grada bez putovnica strogo su kažnjeni kao bjegunci. Na otoku ne postoje krčme, pivnice i slična mjesta gdje se ljudi mogu korumpirati; ljudi objeduju zajedno u opdim blagovaonicama, uvijek uz glazbu. Svu robu imaju u dovoljnim količinama, ali i kada imaju višak u žitu, medu, vuni, itd. onda ga izvoze, i jednu sedminu robe daju besplatno siromašnim narodima. Ljudi Utopije ne cijene srebro i zlato, i nemaju potrebu za novcem u međusobnim odnosima, nego koriste svoje blago samo kada to trebaju u ratovanju; čudno im je što je zlato, koje smatraju bezvrijednim, na cijeni u drugih naroda. Na radu provedu šest sati na dan, dok velik dio slobodnoga vremena koriste za čitanje; tema koja ih najviše zanima je ljudska sreda – oni smatraju da je duša čovjeka besmrtna, i da je Bog je stvorio da bi ljudi bili sretni; vrlinu određuju kao život u skladu s prirodom. Ne mogu shvatiti zašto ljudi mogu provesti slobodno vrijeme u lovu – i užasavaju se pri pomisli na prizora pasa koji ubijaju zeca; lov, kao i klanje životinja za hranu prepuštaju robovima, jer smatraju da prolijevanje krvi, čak i životinja, korumpira um; od svih užitaka najviše cijene te koje su povezane s umom. Oni imaju i robove, ali ne prave robove od ratnih zarobljenika ili od djece robova, nego je ropstvo kod njih način kažnjavanja za zločine; katkad njihovi trgovci otkupljuju od drugih naroda kažnjenika na smrt – i katkad siromašni ljudi sami dođu na Utopiju da bi prihvatili ropstvo (i prema njima se postupa bolje nego prema domadim robovima). Vrlo je zanimljiv opis bračnih odnosa: žene se ne udaju prije 18 godina, muškarci ne prije 22 godine; prije braka bududa nevjesta je prikazana gola bududem mužu, i isto tako bududi muž je prikazan gol ženi, jer smatraju da ako u nekim zemljama ljudi koji kupuju konja pregledavaju svaki njegov dio, da je još važnije za bududu sredu da čovjek pregleda svoju ženu prije braka. Razvodi se mogu dobiti samo uz pristanak senata, i preljub se teško kažnjava; ako su preljubnici u braku, onda se brakovi razvode i njihovi prijašnji supružnici mogu sklopiti druge brakove, dok su krivci kažnjeni ropstvom; ako suprug ili supruga oprosti preljubniku (-nici), onda mora s njim ili njom raditi kao rob, sve dok ih knez ne pomiluje, i ako se grijeh ponovi, onda je kazna smrtna. 44
Ne postoje određene kazne za druge zločine, nego senat treba odlučiti kako ih rješavati, i muževi imaju vlast ispravljati svoje žene, i roditelji mogu kažnjavati svoju djecu. Što se tiče rata, ljudi Utopije mrze rat, ali se i muškarci i žene vježbaju za ratovanje; svoje neprijatelje pokušavaju na razne načine potkupiti, i isto unajmljuju strane ratnike, uglavnom iz redova žestokog i divljeg naroda Zapoleta, koji živi u šumi i na kamenju, u žegi, zimi i trudu, ne bave zemljoradnjom, nego samo govedarstvom, lovom i krađom, i koji je stvoren za ratovanje. U Utopiji postoje različite vrste religije svuda po otoku i u svakom gradu; i ljudi štuju Sunce, Mjesec ili neki planet, ali svi vjeruju u jedno vječito, nevidljivo, beskrajno i shvatljivo božanstvo… u jedno Vrhovno bide, koje nazivaju imenom Mitra (Mithras); oni vjeruju i da životinje imaju besmrtne duše, ali da ipak imaju mnogo manje dostojanstvo od ljudske duše. Napokon, svatko u Utopiji ima pravo na sve; svi ljudi znaju da ako se vodi računa o tome da javne zalihe budu pune, nijednoj osobi nede ništa nedostajati, sve de se jednako podijeliti tako da nitko nede biti siromašan ili se nadi u nuždi. Na kraju knjige, More kaže da je Raphael izgledao iscrpljen nakon što je dovršio svoju priču, i da su mu neke stvari koje je kazao izgledale apsurdne, ali je na kraju ipak zaželio, više nego što bi se mogao nadati, da bi "naši gradovi" slijedili primjer Utopije (… permulta esse in Vtopiensium republica, quae in nostris ciuitatibus optarim uerius quam sperarim). Inače More nije imao nakanu, uz opis sretne zajednice, ponuditi i program kako je stvoriti, ved je, krijudi se iza (katkad) satirične fantazije, želio pružiti temeljitu kritiku suvremenog engleskoga društva koje nije podnosilo kritiku. Svoje nakane je sugerirao prije spomenutom dvoznačnošdu riječi "utopija" (dobro, krasno mjesto, ali i mjesto kojega nema, nepostojede). Dakle, Moreova utopija postaje mjesto ugodnog življenja kojega zapravo nema, ne postoji, a postojanje nije niti predviđeno. Njegova utopijska vizija konstruirana je radi sadašnjosti i kao takva ne predstavlja zamišljaj bududnosti. U osnovi, utopijski način mišljenja povezuje se sa zapadnom kulturom i antičkim i kršdanskim korijenima čiji su pripadnici često zamišljali svoje oblike zlatnoga doba ili raja gdje de ljudi biti oslobođeni patnje, boli, nepravde, neimaštine, i uživati u beskonačnoj sredi i blagostanju. Pa ipak, povezivanje glavnoga pripovjedača o Utopiji, Raphaela Hythlodaeusa, s istraživanjima Ameriga Vespuccija, vrlo je znakovito – jer je Novi svijet poticao razmišljanje o alternativnim svijetovima. Uostalom, sam Kolumbo je malo prije svoje smrti (tek desetak godine prije nego što je More napisao Utopiju) zaključio da se zemaljski raj zacijelo nalazi tek malo dalje od zemalja koje je otkrio. Vrijeme velikih otkrida bilo je osobito pogodno za lansiranje teorija o utopijskim društvima – jer bez obzira na stvarne (kritičke) nakane autora takvih teorija, bilo je tada lako poticati maštu čitatelja uz pomod vizija o drukčijim svjetovima. I ta de se shema razmjerno brzo proširiti također izvan Zemlje. Nakon što je 1543. Nikola Kopernik (1473–1543) objavio svoju slavnu raspravu "O kruženju nebeskih sfera" (De revolutionibus orbium coelestium), Giordano Bruno (= Filippo Bruno, 1548–1600) zaključit de da je sunce zvijezda, i da svaka zvijezda u svemiru predstavlja još jedno sunce, okruženo drukčijim svjetovima, na kojima žive umna bida (v. De l'infinito universo et mondi, 1584). Vidjeli smo da su zamisli o životu izvan Zemlje postojali još u antici, ali se Bruno svakako udaljio od tih fantazija, pogotovo od Lukijanovih parodija, i na kraju je za svoje viđenje pluralnosti svjetova platio životom (bila je to jedna od optužbi koja ga je dovela na lomaču).
45
Moglo bi se redi da njegovo tumačenje, opdenito uzevši, podsjeda na futuristički model "zvjezdanih staza", koji je de se pojaviti u drugom dijelu 20. stoljedu, i koji zapravo ima i utopističke dimenzije. Međutim, u vezi s Moreovom vrstom utopija, treba ukratko razmotriti još dva rada, koja su nastala na početku 17. stoljeda.
Tommaso Campanella (Grad Sunca) Filozof, astronom i dominikanac, rodom iz južne Kalabrije, Tommaso Campanella (= Giovanni Domenico Campanella, 1568–1639) objavio je 1602. na talijanskom jeziku djelo Grad Sunca (La città del Sole), koje je dvadesetak godina poslije bilo prevedeno na latinski (Civitas solis, 1623). Priča je zamišljena kao razgovor između Velikog meštra reda sv. Ivana i jednog genovskog mornara, koji je oplovio svijet. Meštar pita mornara da mu ispriča sve što mu se dogodilo na tom putovanju. Vrlo brzo, Campanella stiže do odredište: mornar kaže meštru da je nakon plovidbe oko svijeta stigao do Taprobane (naziv za neki otok u Indijskom oceanu, vjerojatno Cejlon), ali se zbog bijesa stanovnika morao skloniti u šumu i zatim je preko velikog polja stigao južno od ekvatora. Tu su mornara odjednom zaokružili naoružani muškarci i žene, i odveli ga u grad Sunce. Slijedi opis grada – nalazi se na brdu usred visoke livade i ima oko sebe sedam zidina, koji nose imena sedam planeta; u sredini grada, na vrhu brda, se nalazi svetište, i tu je na oltaru položena samo velika karta svijeta. Grad je imenovan prema Vladaru-svedeniku, koji se zove Sunce, ili "… na našem jeziku Metafizik", i taj vladar ima tri pobočna upravitelja, Pon (= Potestà, "ovlasti, mod"), Sin (= Sapienza, "mudrost") i Mor (= Amore, "ljubav"), koji se u skladu s njihovim imenima brinu za ratovanje, za znanost i za naraštaje, tj. "za povezivanje muškaraca i žena na način da naprave dobru rasu". Ljudi u gradu Sunca navodnu su stigli iz Indije, u bijegu pred tiranima. Sve stvari u gradu su zajedničke, premda ih službenici raspoređuju među ljudima; svi mladi se smatraju bradom; vladarom (Suncem) može postati samo osoba koja poznaje svu povijest naroda, sve obrede i sve znanosti; kuhinje su javne; svi mladi služe starijim od 40 godina; svi se oblače u bijelu boju. Žene se povezuju s muškarcima tek kada navrše 19 godina, i muškarci imaju odnose sa ženama nakon što imaju 21 godinu. Sodomija (= homoseksualnost) se kažnjava najprije tako da krivci moraju dva dana nositi cipelu obješenu oko vrata, kao znak da su izopačili poredak; drugi put kazna je gora, i napokon bude i smrtna. U nastavku Campanellin mornar priča o metodi parenja muškaraca i žena. Muškarci i žene zajedno provode vježbe za ratovanje, i "poput starih Grka", dok to rade i muškarci i žene su goli; za vrijeme tih vježbi obučitelji promatraju tko je među njima "impotentan ili ne za opdenje"; kupaju se i svaki tredi dan opde, s time da se vodi računa da velike i lijepe žene opde s velikim i časnim muškarcima, i da debele žene opde s mršavim muškarcima i obratno. Ovaj opis uzet je kao primjer zagovoranja eugenike, tj. da se nastoji napravi "bolju rasu"; dakako, djeca su opdenito briga grada (= države) i ne njihovih roditelja. Inače, neke stvari koje Campanella navodi preko svog mornara uvelike podsjedaju na Moreovu Utopiju: primjerice – svuda se ističe filozofija ili znanost, novac se koristi samo za vanjsku diplomaciju; roba se ne cijeni, dok je zemljoradnja na visokoj cijeni; vjeruje se u besmrtnost duše; postoji opde vjerovanje u Boga,koji je "otac svega", itd. Ali postoje i razlike – ljudi u gradu Sunca ne drže robove; reklo bi se da nešto više ističu ratne tehnike; u brdima se bave lovom (nekad nisu rado jeli meso životinja, ali sad sve jedu, iako ne vole ubijati goveda i konje);
46
umjereni su u vinu (mladi sve do 19 godina smije ga piti tek u velikoj nuždi, i do 50 godina moraju ga miješati s vodom); imaju zdravstvene tehnike kojima obnavljaju živote svakih sedam godina, itd. Zanimljiva je i opaska da žive barem 100 godina, najviše 170, i nekada (ali rijetko) čak 200 godina. Međutim, Campanella je možda potkraj života opisao i jednu negativnu utopiju.
Francis Bacon (Nova Atlantida) Posljednje važno utopijsko djelo iz ranomodernog doba na koje vrijedi skrenuti pozornost je Nova Atlantida (= New Atlantis, lat. Nova Atlantis), koju je napisao engleski filozof, znanstvenik, političar i književnik Francis Bacon (1561–1626). Rad bio je objavljen 1627. na latinskom (godinu dana poslije autorove smrti) i smatra se da ga je Bacon prvo napisao na engleskom i zatim sam preveo. Nažalost, Bacon nije dovršio rad, koji vrlo naglo završava. Uostalom to je rečeno i u naslovu engleskoga prijevoda Nove Atlantide (New Atlantis. A Worke vnfinished). Na početku svog spisa, Bacon kaže da "smo plovili" od obale Perua prema Kini i Japanu, po Južnom moru, i stigli do neke luke [na otoku]; do njih je doplovio čamac, u kojem je bilo osam ljudi, i jedan od njih predao im je svitak, na kojem je na hebrejskom, grčkom, latinskom i španjolskom pisalo da ne smiju izidi na obalu, da moraju otploviti za 16 dana, ali ako trebaju vodu, hranu ili pomod za bolesne, to de dobiti. Odgovorili su čovjeku na španjolskom – rekavši mu sve što trebaju, nakon čega ih je on upitao, isto na španjskom "jesu li kršdani"; kada su odgovorili da jesu, i dali izjavu da nisu gusari, i da nisu prolili krv posljednjih 40 dana, rekao je da de dobiti dopuštenje boraviti na otoku. Stanovnici otoka, koji se inače zove Bensalem, po vjeri su kršdani – i na kršdanstvo ih je obratio sv. Bartolemej, dvadesetak godina uzašašde Isusa. U nastavku, Bacon prenosi povijesnu pripovijest: jedan od njegovih sugovornika na otoku, kaže mu da je prije tri tisuda godina moreplovstvo bilo mnogo razvijenije nego danas – Feničani, gotovo Tirani, imali su golema brodovlja, Kina također i Velika Atlantida ("koju vi zovete Amerikom") imala je mnoštvo visokih brodova; tada su i brodovi iz Bensalema plovili po Atlantiku do Sredozemlja i po istočnim morima sve do Velike Tatarije. Uz Veliku Atlantidu, postojala su i države Coya (Peru) i Tyrambel (Meksiko), koje su također bile snažna i ponosna kraljevstva, jaka u oružju, u pomorskoj trgovini i s velikim bogatstvima. Brodovi iz Tyrambela prelazili su preko Atlantika do Sredozemlja, i iz Coye preko Južnog mora do Bensalema. Ali onda je uslijedila "božanska osveta", i u stotinu godina, Atlantika je bila sasvim uništena, ne potresima (kako je pisao Platon), nego velikom poplavom; preživjelo je samo malo ljudi koji su se sklonili u brda – i to su ti novi, malobrojni stanovnici Amerike, čija "neciviliziranost i neznanje" iznenađuje Europljane. Zatim Baconov sugovornik kaže da je u Bensalemu prije 1900 godina vladao kralj po imenu Salomon, koji de dati zakone narode, koji je imao dobro srce i smisao za ono što je dobro, i ustanovio je "Red" ili "Društvo" po imenu "Salomonov dom". U nastavku, opisuju zajednicu na otoku, i tu ponavlja neke motive iz Moreove (i Campanelline) Utopije: nema trgovine zbog zlata, srebra, bisera, svile, itd.; ljudi su sretni; nema krčmi, bijedne domove, nema prostitutki; nema ni traga "muške ljubavi"; postoje umni i odlični zakoni o brakovima; nije dopuštena poligamija. Zanimljiva je da Baconov sugovornik mu kaže da je pročitao "knjigu jednog vašeg čovjeka" o nekoj izmišljenoj državi u kojem bududi bračni parovima mogu sebe vidjeti golima prije braka – na što se navodno ne sviđa ljudima na Bensalemu, jer oni imaju "civilniji način": blizu svakoga grada postoji bazeni (nazvani bazeni Adama i Eve) u kojima muškarci i žene mogu vidjeti jedni druge dok su goli. Ovo je najjasniji pokazatelj da je Bacon polazio i od teksta Moreve Utopije.
47
Međutim, u daljnjem nastavku, Baconov rad postaje znatno drukčiji, i uvelike se fokusiraju na znanstvena postignuda. Bensalem je s jedne strane opisan donekle slično kao i Platonova Atlantida: na otoku se nalaze duboki rovovi (rudnici), visoki tornjevi (od kojih najviši dostiže visinu od pola milje); postoje brojni vodeni izvori i bazeni, kojima se liječe razne bolesti, parkovi i vrtovi sa svakakvim vrstama životinja i ptica, itd. Ali Bacon dodaje detalje, koje ističu znanstveni fokus i tehnologiju Životinje i ptice se drže zbog njihove rijetkosti, ali i za seciranje i pokuse; ljudi na Bensalemu prave nove vrste zmija, glista, itd.; u bazenima izvode pokuse na ribama. Imaju i goleme pedi koje oponašaju toplinu sunca i nebeskih tijela; "kude za perspektive" u kojima se istražuje svjetlost i radijacija. Posjeduju i stakla kojima mogu gledati male stvari (dakle mikroskope); imaju "kude za zvuk" u kojima istražuje različite zvuke; imaju i kude za parfeme i za pravljenje strojeva. Mogude im je oponašati let ptica i donekle letjeti; imaju brodove koji plove pod vodom. Također imaju "kudu za matematiku" sa svim vrstama instrumenata. Kako proizlazi iz teksta, sve su te djelatnosti povezane sa "Salomonovim domom". Za svoje obrede, Bensalemci grade velike galerije, gdje izlažu obrasce i svakakve vrste rijetkih i odličnih izuma, kao i kipove izumitelja (imaju i kip Kolumba, jer je otkrije Zapadne Indije). Na kraju Bacon doznaje da ljudi na Bensalemu mogu predvidjeti prirodne pošasti, nestašice, oluje, potrese, poplave, komete, temperature tijekom godine i različite druge stvari. U sažetku može se redi da Baconova Nova Atlantida nije samo obična utopija, nego i jedno od prvih predviđanja tehnološke bududnosti.
Još o definiciji i tipovima Možemo, tu usput još spomenuti i jednu opdu definiciju: "Utopiju odvaja od puke fantazije osebujna logička veza između stvarnih pojava, uzroka, stanja, zakonitosti i njihove hipotetičke nadogradnje. Tako utopijski projekt nije proizvoljna kombinacija iskustva i mašte, ved sustavno uopdavanje danih elemenata čovječje duhovne i društvene zbilje radi oblikovanja i postuliranja nove realnosti" Kroz povijest su se razvile brojne utopije, od antike, srednjovjekovlja pa do modernoga doba, no evo neke koje se često spominju: – Feministička utopija (Charlotte Perkins Gilman. Herland, utopijski roman (1915.) Opis izoliranog društva sačinjenog samo od žena koje se razmnožavaju putem partenogeneze. Rezultat je idelani društveni poredak, bez rata, sukoba i dominacije – Ekološka utopija (Ernest Callenbach. Ekotopija, 1975.) – Tehnološka utopija (Edward Bellamy. "Pogled unatrag" = Looking backward) 1887. – Kurt Vonnegut (Player piano, 1952.) – Religijska utopija (ved od djela Sv. Augustina, De civitate dei 412.) – Komunistička utopija (Ivan Antonovič Jefremov, Andromeda Nebula, 1957.) Snaga utopije oduvijek se nalazila u njenom književnom obliku. Pitanje utopije u 20. stoljedu ovisi o sudbini književne utopije. Potrebno je prisjetiti se što se dogodilo u 19. stoljedu: otpočelo je revolucijom u Francuskoj i idejom da su ljudi sposobni izgraditi valjano društvo, ne samo zamišljeno, ved u stvarnim društvima sa stvarnim ljudima. U tehnološkom zanosu 19. stoljeda književna je utopija privremeno zamrla. Pisani oblik potaknut Moreovom Utopijom bujao je diljem Europe i dosegnuo vrhunac u 18. Stoljedu.
48
U 19. stoljedu utopija se iz književnosti seli u socijalnu teoriju te oživljava u eksperimentalnim utopijskim zajednicama. Kraj 20. stoljeda obilježen je slabljenjem i nestankom dobrog dijela utopijskih teorijskih i praktičnih tvorevina te snažnom anti-utopijskom kritikom. U 21. stoljedu moguda je rehabilitacija u feminističkoj misli i ekološkoj filozofiji.
Negativna utopija Treba dodati da se za negativne utopije, obično se rabi naziv "distopija"(od grč. δυς "loše, abnormalno, teško" + τόποσ "mjesto"). Dakle, pojam distopije odnosi se na zamišljeno društvo koje predstavlja antitezu utopije, represivno društvo često pod krinkom utopije. Riječ distopija – i također "kakotopiju" (grč. κακόσ, "ružan, zao, nesretan” + τόποσ) skovao je 1868. engleski ekonomist i filozof John Stuart Mill (1806–1873), govoredi u Donjem domu britanskoga parlamenta o irskom pitanju. No u književnosti de se pojaviti tek nakon drugog svjetskog rata. Distopijska je književnost zabrinuta za probleme političkog i kulturnog konteksta koji ih proizvodi. Povodi za distopijsku književnosti u 20. stoljedu bili su: – totalitarna društva (nacistička Njemačka, staljinistički Sovjetski savez) – uništenje okoliša (utjecaj industrije) – ubrzani razvoj tehnologije (utjecaj industrijske revolucije, televizija, kompjutori, informacijska tehnologija koja se može upotrijebiti za nadzor ljudi) – nuklearno naoružanje nakon II. svjetskog rata (mogude uništenje ljudskog života i kulture kakvu poznajemo) Tijekom 20. stoljeda tema distopije bit de često i u književnosti i na filmu: – – – – – – – – – – – –
Metropolis (F. Lang, 1927.) Vremenski stroj (H.G. Wells, 1895.) Vrli novi svijet (A. Huxley, 1932.) 1984 (G. Orwell, 1949.) Paklena naranča (roman: A. Burgess, 1962., film: S. Kubrick, 1971.) Planeta majmuna (F. J. Schaffner, 1968.) Loganov bijeg (M. Anderson, 1976.) Blade runner – Istrebljivač (roman: P. K. Dick "Sanjaju li androidi električne ovce", 1968, film: R. Scott, 1982.) Brazil (T. Gilliam, 1985.) Sluškinjina priča (M. Atwood, 1988.) Terminator (J. Cameron, 1984.) Matrix (A. i L. Wachowski, 1999.)
Preokreti i prosvjetiteljstvo (17-18. stoljede) Kontekst Nije lako odrediti točno kada su u Europi nastala prva doista moderna književna djela koja govore o bududem svijetu, ali čini da je to ipak bilo u 17-18- stoljedu. Kao opde granice za tu epohe, mogu poslužiti važni društveni i politički preokreti: na početku engleski građanski ratovi (1642–1651) i tzv. "slavna revolucija" (1688), i na kraju američki rat za samostalnost (1775–1783) i francuska revolucija (1789–1799), kojoj se može dodati i njezin nastavak u vidu napoleonske ere (1799–1815). Između tih događaja nad Europom su vladali iznimni kraljevi ili carevi: primjerice u Francuskoj Luj XIV. "kralj sunca" (1638., vl. 1643–1715), u Rusiji Petar I. Veliki (1672., vl. 1682–1725), u Pruskom kraljevstvu Fridik II. Veliki 49
(1712. vl. 1740–1786), u zemljama Habsburške monarhe Marija Terezija (1717., 1740–1780) i u Rusiji Katarina II. Velika (1729., 1762–1796). Geopolitička slika se mijenjala – isto i u hrvatskim krajevima: nakon oslobođenja Slavonije, Like i Krbave, utvrđeno 1699. karlovačkim mirom, Pavao Ritter Vitezovid (1652–1713.) objavio je svoje djelo "Oživjela Hrvatska" (Croatia rediviva, 1700). Ali stotinjak godina poslije s političke karte Europe iščeznula je i jedna velika država, koja je nekada imala važnu ulogu u europskoj povijesti: na poticaj pruskoga kralja, Prusija, Austrija i Rusija podijelile su zemlje Poljskolitavske unije (1772–1796). Međutim, to razdoblje imalo je i druge odlike. Razmotrimo li razvitak kolonijalizma, do sredine 18. stoljeda Španjolska, Portugal, Francuska, Nizozemska i Velika Britanija (ili njihove kolonijalne kompanie) zadržale su vlast nad svojim prekomorskim posjedima u višemanje sličnim razmjerima kao u prethodnim stoljedima, dok je Rusija dotad stigla preko Sibira do Aljaske. Ekonomske koristi od iskorištavanja kolonija, dotad pretežito u merkantilističkom okviru, bile su osobito naglašene u rubnim dijelovima Europe, pogotovo u Velikoj Britaniji, koja se sredinom 18. stoljeda nalazila pred industrijskom revolucijom. Ali tu je postojala i dodatna komponenta – atlantska trgovina robovima, koja je krenula ved od početka 16. stoljeda, ali je dosegla svoje najvede povijesne omjere u 18. stoljedu – kada su Britanci nadmašili svoje glavne konkurente (Portugalce i Francuze) u prijevozu i prodaji robova. Još jedna bitna odlika ovoga doba bio je sve brži razvitak znanosti i tehnike. Dakako, nove vizije prostora imali su tu važan utjecaj – i spomenuli smo ved kako je otkrida Amerike izmijenilo poglede Europljana na kontinente svijeta, i kako je kopernikanski obrat potaknuo nova shvadanja o sunčanom sustavu i svemiru. Međutim, tek de teleskop koji je Galileo Galilei (1564–1642) izumio 1610. godine, ljudima otkriti kako taj sunčani sustav i svemir stvarno izgledaju. U 17. stoljedu slijedio je polet u prirodnim znanostima, matematici i fizici, koje je vjerojatno najbolje predstavljen kapitalnim dijelom Principa mathematica, koje je 1687. objavio engleski učenjak Isaac Newton (1643–1727). Newtonovo djelo katkad se uzima kao simbol ili najava ulasku u vrijeme kulturne povijesti Europe koje je poznato kao "prosvjetiteljstvo" (od fr. siècle des lumières, njem. Aufklärung). Točno kada je "prosvjetiteljstvo" započelo i kada je završilo ostaje upitno: neki ga datiraju između 1650. i 1750. godine, i neki ga povezuje sasvim s 18. stoljedem. U svakom slučaju, kratki popis imena najpoznatijih ljudi koji su živjeli i/ili djelovali u jednoj ili u drugoj shemi datiranja može biti indikativan: Baruch Spinoza (1632–1677), John Locke (1632–1704), Alexander Pope (1688–1744), Charles-Louis de Secondat Montesquieu (1689–1755), Voltaire (François-Marie Arouet 1694–1778), Benjamin Franklin (1706–1790), Mihail Lomonosov (1711–1765), David Hume (1711–1776), Jean-Jacques Rousseau (1712–1778), Denis Diderot (1713– 1784), Jean le Rond d'Alembert (1717–1883), Adam Smith (1723-1790), Immanuel Kant (1724–1804), Edmund Burke (1729–1797), Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais (1732–1799), James Watt (1736–1819), Thomas Paine (1737–1809), Cesare Beccaria (1738–1794), Thomas Jefferson (1743–1826). Zapravo, ovo je tek skica vremena, jer se u popisu nalaze i filozofi, pisci i pjesnici, pravnici, političari i ekonomisti, pa i tehničari poput škotskoga izumitelja Jamesa Watta, koji je 1766. osmislio prvi učinkovit parni stroj, koji je omogudio da Velika Britanija zakorači u industrijsku revoluciju.
50
Inače naglasak na racionalnost bio je opdi u prosvjetiteljstvu, ali reklo bi se da su mislioci u Velikoj Britaniji najčešde isticali pravila fizike, tehnike i ekonomije, dok su u Francuskoj prevladavali "filozofi" i ideje o prirodnim pravima čovjeka. Nadalje, postojali su u to vrijeme i daljnja vjerska kolebanja. Građanski ratovi u Engleskoj sredinom 17. stoljedu odražavali su, u globalu, sukob između parlamenta i kraljevske vlasti, ali isto i vrlo jako protivljenje puritanskih protestanata prema težnji kralja Karla I. (1600., vl. 1625–1649) da anglikansku crkvu udalji od kalvinstva i približi katoličanstvu. Englezi su Karlu odrubili glavu 30. siječnja 1649. – i zatim u interregnumu do 1660. živjeli su pod vlasti puritanaca i Olivera Cromwella (1599–1658, od 1653. "gospodar zaštitnik"); slijedila je obnova monarhije i sve veda trpeljivost prema katolicima za vladavine Karla II. (1630., vl. 1660–1685) i njegovog brata katolika Jakova II. (1633., vl. 1688), ali je napokon "slavna revolucija" svrgnula Jakova i dovela na prijestolje protestanta Vilima III. Oranskog (1650., vl. 1688–1702) i njegovu ženu, Jakovljevu kder Mariju II. (1662–1694). U Engleskoj, Škotskoj i Irskoj uspostavila se tzv. "protestantska ascendencija", koja je prvo zabranila katolicima pristup državnoj službi – i štoviše, unatoč težnjama iz vremena prosvjetiteljstva, 1730-1760-ih godina protestantski pokret se ojačao. S druge strane, i katolička Europa prolazila je kroz sukobe, primjerice u odnosima prema Družbi Isusove, koju je Ignacije Lojola (1491–1556.) osnovao 1540. godine u predzorju katoličke obnove (ili protureformacije). Do sredine 18. stoljeda Isusovci su bili optuženi za razne makinacije, što je dovelo do njihovog izgona iz glavnih katoličkih zemalja i do toga da je papa Klement XIV. (Giovanni Ganganelli, 1705., papa 1769–1774) ukinuo red 1773. godine. Sve do ponovne papinske legalizacije nakon četrdesetak godina, Družba Isusova preživjet de službeno jedino u Prusiji i u Ruskom carstvu. Inače prijašnji sukobi s Isusovcima u katoličkom svijetu u 18. stoljedu uključivali su i razilaženja s idejama ili pozicijama prosvjetiteljstva. Napokon treba spomenuti još jednu razvojnu pojavu iz istog stoljeda na koji ljudi nisu mogli utjecali – opdu klimatsku situaciju. Godine 1750. tzv. "malo ledeno doba" doseglo je svoj maksimum, i kako proizlazi iz raznih podataka, europska poljoprivreda redovito je podbacivala, što je dovodilo do gladi i pojačavalo epidemije u nekim područjima. Niži slojevi stanovništva, razumije se, najviše su trpjeli te česte nevolje, i štoviše, neki su analitičari to čak povezivali s pritiscima koji su napokon doveli do pojave poput francuske revolucije. Napokon, moramo ukratko sažeti sve te čimbenike koji su djelovali na oblikovanja osobitog "povijesnog praga" s kojega se gledalo prema bududnosti. Recimo, tijekom možda stoljeda i pol, dakle u vremenskom rasponu koji može premostiti pamdenje od nekih djedova do nekih unuka, učeni Europljani barem bi čuli nešto o društvenim i političkim preokretima, geopolitičkim promjenama, o ekonomskoj dobiti od kolonija i od ropstva, o različitim znanstvenim i tehničkim dostignudima – i živjeli bi isto kroz epohu "filozofskih preispitivanja" i vjerskih određenja, i sve to u hladnim i često gladnim godinama, kada je i sudbina puka mogla (ili morala) utjecati na razmišljanje o ljudskoj bududnosti.
Prvo djelo o bududnosti, ili politička propaganda U mnogim komentarima o književnim prikazima bududnosti može se nadi tvrdnja da je prvi takav rad, pod naslovom "Aulicus, njegov san o kraljevom iznenadnom dolasku u London" (= Aulicus, his dream of the Kings sudden comming to London) objavio 15. svibnja 1644. engleski puritanac Francis Cheynell (1608–1665). Cheynell, kako znamo pogotovo iz njegovog životopisa koji je napisao leksikograd i prosvjetitelj Samuel Johnson (1709–1784), rodio se u Oxfordu; tu je bio zaređen kao anglikanski svedenik; ali u početku nije uspio stedi više zvanje u teologiji, jer je zastupao mišljenje o predestinaciji, što ga je dovodilo u sukobe s kraljem Karlom I. 51
Osim toga, Johnson je istaknuo, da je Cheynell po prirodi bio nemiran, tvrdoglav i razdražljiv (i pretpostavlja se da je patio od duševnih smetnji). U svakom slučaju, Cheynell se 1641. deklarirao kao prezbiterijanac, i kad je zatim izbio prvi građanski rat u Engleskoj postao je vojnikom na stranu parlamentaraca, protiv kralja, i poslije doktor teologije i propovjednik u Oxfordu. Njegov rad "Aulicus" nastao je u tim ratnim okolnosti, kao kratak politički pamflet od svega 6 stranica u vremenu kada je vojska parlamenta ved kontrolirala vedi dio Engleske, i London. Cheynellov junak u snu vidi povratak kralja u London, što se tumačilo da vizija o restauraciji kraljevske modi. Drugim riječima, Cheynell je razotkrio bududnost. Karlo I., kako smo ved naznačili, izgubit de glavu u daljnjem sukobu – ali njegov sin Karlo II. doista de se poslije restauracije monarhije 1660. vratiti u London, pa bi to značilo da je Cheynell točno predvidio bududnosti. Prema Johnsonu, neposredno prije restauracije Cheynellu se vratio smiren um, i ostatak života proveo je spokojno na ladanju. Ali je li ovo uopde ima neke veze s opisima bududnosti? Rekli bismo da je riječ tek o primjeru "vizionarstva" (uvjetno rečeno), koji je možda izvirao iz sumnje autora, ili iz njegovih podsvijesnih zamisli o predestinacije, ukoliko nije bio samo pokušaj političke propagande sa svrhom da ojača složnost i borbu parlamentaca protiv rojalističkih snaga.
Povijest bududega stoljeda Mnogo je zanimljivije za našu tematiku, francusko djelo iz 1659. pod nazivom "Epigon, povijest bududeg stoljeda" (= Epigone, histoire du siècle futur). Dugo nije poznato tko ga je napisao. Zbog oznake u samom tekstu da je kralj (Luj XIV.) odobrio stanovitom Jacquesu Guttinu da ga objavi , dugo se smatralo da je Guttin bio i njegov autor. Ali ništa se nije znalo o osobi s takvim imenom. Daniel Maher sa Sveučilišta u Calgaryju i njegovi suradnici poslije su utvrdili da je autor zacijelo bio opet Michel de Pure (1620–1680), pisac firentinskoga podrijetla rođen u Lyonu, koji je svojedobno bio na glasu kao vrstan erudit, prevoditelj i službeni francuski historiograf (od 1653. godine). Maher je to zaključio nakon usporedbe "Epigona" s jednim de Pureovim radom iz 1658. godine, "Preciozna ili tajne puta" (= La Pretieuse ou les mystères de la ruelle), u kojem se kritizira književni pokret u Francuskoj iz 17. stoljeda usmjeren na salone, žensku eleganciju, ispravno ponašanje i platonsku ljubav – koji je i Molière (JeanBaptiste Poquelin 1622–1673) ismijao u svojoj komediji iz 1659. "Kadiperke" ("Les Précieuses ridicules"). Nema sumnje da je de Pure u "Epigonu" iznio društvenu kritiku svoga doba, i to ne samo prema "precioznosti" nego i prema klasičnim viteškim romanima koji su u drugom dijelu 17. stoljedu gubili svoj smisao. Priča je zamišljena zapravo kao distopijska, u jednom i u drugom pogledu, i njezin nastanak u vremenu kada je prijašnji feudalni svijet ved blijedio i novi građanski se još nije digao na noge (kako je zaključio Mahler) poprilično je indikativna. Međutim, de Pure je u toj kritici učinio jednu novinu. Utopije i distopije mogle su redovito poslužiti kao načini za izražavanje društvene kritike, ili za upozorenja na smjer razvitka društva (koliko je društvo bilo daleko od utopije, ili koliko se približavalo distopiji). I u pravilu, takva mjesta su se smještavala u nekom dalekom, egzotičnom, odnosno nedohvatnom mjestu.
52
Uostalom, kako smo vidjeli, Thomasa Morea je izumio sam pojam utopije igrajudi se s engleskim izgovorom grčkih prefiksa, pa je njegova utopija tako postala "sretna zemlja", koja se nije nalazila nigdje (tj. nigdje na dohvatu, recimo). Za razliku od takvih shema, de Pure nije svoj svijet smjestio u nekom dalekom ili nedohvatnom prostoru – nego upravo u bududnosti! U tome je bio originalan, pa je stoga jedan komentator (Ignatius F. Clarke) tvrdio da "Epigon, povijest bududeg stoljeda" predstavlja sam početak, ili slikovito rečeno "paleolitičku eru futurističke fikacije". I doista, osim u samom naslovu, u radu ne postoje mnogo riječi o vremenskom kontekstu – osim nekih implikacija. Knjiga počinje kada brod u kojemu se nalaze glavni junaci – Epigon (Épigone), njegova ljubav, princeza Arescija (Arescie), Epigonov mentor Arikas (Aricas) i sva ostala družina – stiže do obale princezine zemlje Agnotije. Inače, u uvodu je de Pure dao popis značenja imena glavnih likova. Epigon znači "postomstvo ili nasljednik" (postérité ou successeur), Arescija znači "savršenost" (perfection), Arikas "star" (ancien), Agnotija je "nepoznata zemlja" (terre inconnu), itd. Preživjelima prvo stižu neki čudno odjeveni urođenici, i onda ih jedan starac po imenu Sinim (Synime, što znači "pametan") odvede u velebni grad i u hram, gdje je on glavni svedenik – i gdje ispod kristalnog svoda postoji nekakav uređaj za predvođenje. Epigon je iznenađen što čuje kako Sinime govori na njegovom jeziku, tj. na jeziku njegove zemlje Klodovisije (Clodovisie). Slijedi opis priče. Epigon bio je mlađi sin kralja Klodoveja XVIII. (= Clodovée), koji je vladao zemljom Klodovisijom; izabrao je svoje ime da bi napravio vlastitu bududnost – i pošao je u potragu za slavom. Razmjerno lako uspio je osvojiti Aresciju od svojih takmaca, ali je zatim u plovidbi njegov brod zapao u užasnu oluju i bio nasukan u obali zemlje ili zacijelo otoka naroda Mignjona (Mignones) ili Koketa (Coquettes). Prvo je do broda stiglo mnoštvo (bezbroj) malih čamaca, u kojima su bili prekrasni muškarci i žene, koji su svi pjevali, pa je Epigon zaključio da ništa prije vidio tako veselo i galantno (Il n'y eut jamais de plus gay n'y rien de plus galant). Ali situacija je ipak bila opasna. Njihova zemlja bila je zapravo "amazonska", jer je tu "… drugi spol imao prvo mjesto i izvršavao glavni autoritet, to što se drugdje smatra slabošdu u tim krajevima smatra se vrlinom i užitci koje filozofija i razum svuda osuđuju za *te ljude+ bili su najuvjerljiviji i prihvatljiviji motivi…" I onda je slijedila kriza; kraljica zemlje izabrala je Epigona za idudeg kralja, i dobio je naziv Istate (došljak) "jer u zemlji pod vodstvom Koketa uobičajeno je postaviti došljake na prijestolje" – ali nije imao nikakvu autoritet, i štoviše, kraljica je ubrzo postala ljubomorna na Aresciju i odlučila je ubiti, ako je se Epigon ne odrekne. Na kraju Epigon postaje opet junak i spasi Aresciju. U priči ima i mnoge motive koje je de Pure preuzeo iz viteških romana, tj. razne morske i kopnene borbe, otmice i prerušavanja, koje su isto izložene kritici – no ima li nešto doista povezano s vizijom o bududnosti? Tek neki detalji iz opisa Epigonovoga podrijetlu upuduje možda na bududi razvitak, i sugeriraju kada bi se ta bududnost trebala dogoditi. Naime, Epigonova domovina Klodovija zacijelo je oznaka za Francusku – preuzeta od imena franačkog kralja Klodviga (466., vl. 509–511). Osim toga, u tekstu se spominju i preci Epigonova oca Klodoveja XVIII. od kojih bi jedan, nazvan "Klodovej Osvajač", mogao predstavljati upravo Luja XIV. (prema tumačenjima nekih analitičara). 53
I taj Klodovej Osvajač, kako se kaže u tekstu, proširio je Klodoviju sve od Kaspije do afričkih pustinja, i od polarnih regija do ruba američkoga kontinenta. Ukratko, bez obzira na to što je Michel de Pure imao druge motive za pisanje ove knjige, ipak je predvidio i slavnu bududnost za Francusku.
Dvadeseto stoljede – zamišljeno u 18. stoljedu U prvom dijelu 18. stoljedu nastala je jedna knjiga koja je doista, za razliku od de Pureove priče, pokušavalo govoriti o bududnosti. Napisao ju je irski pisac Samuel Madden (1686–1765), koji je vedi dio svoga života proveo u rodnom Dublinu. Madden je bio svedenik Irske protestantske crkve i godine 1732. bio je jedan od osnivača Kraljevskog društva Dublina (Royal Dublin Society), koje je imalo cilj "unaprijediti poljoprivredu, manufakturu i druga korisna umijeda". Poznat je i po tomu što je na protestantskom fakultetu, Trinity College u Dublinu, uveo sustav studentskih stipendija, nazvanih "premijama", po kojima je zatim dobio i nadimak ("Premium" Madden). Madden je 1733. objavio neobično djelo "Memoari dvadesetoga stoljeda" (= Memoirs of the Twentieth Century), koje je svakako pokušalo iznijeti neka gledišta o bududem svijetu. Posvetio ga je prijestolonasljedniku, Fridriku (engl. Frederick Louis, 1707–1751), najstarijem sinu kralja Đure II. iz hanoverske dinastije, i ocu Đure III. 1738., vl. 1761–1820). Ali rad je imao i neke druge nakane, povezane s Maddenovim osobnim problemima u politici. U predgovoru je spomenuo da je kupio sebi mjesto u Parlamentu "za poštenu cijenu, uz veliku količinu govedine i piva za gomilu i okruglu svotu novca za vrijedne izbornik…" ali je zatim u idudim izborima izgubio to svoje mjesto – i postao ogorčen, razočaren i očajan. Na kraju predgovora je napisao, da nije našao bolji način da ocrni mjere *svojih protivnika+, nego da im pokaže kako de u bududnosti postojati uspješniji ministri od njih. Ta izjava – i drugi elementi u knjizi – očito su bili problematični, i zato je Robert Walpole (1676–1745), prvi faktički premijer u povijesti Velike Britanije, nekako zamolio Maddena da povuče knjigu. Prema postojedim informacijama knjiga je ved bila tiskana u oko 1000 primjeraka, i 890 bilo je isporučeno Maddenu, koji je ih vjerojatno uništio. Ostalo je malo primjeraka, pa je zato rad imao neznatni utjecaj na daljnji razvitak književnih opisa bududnosti. Pa ipak, struktura djela poprilično je zanimljiva. Madden kaže da je učio razne znanosti od magije do kabale, do kamena mudrosti i pogotovo astrologiju da bi otkrio povoljne utjecaje Neba. I onda u nodi 20. siječnja 1728. – dok je ležao u krevetu, iznenada su se otvorila zaključena vrata u njegovu sobu i zastori na prozorima su se sami razotkrili; jaka svjetlost ispunila je sobu… i vidio je prekrasno bide, izgledom nalik na anđela. Dok je tiho ležao anđeo ga je podigao rukom i rekao mu da je njegov dobri "genij", i da mu je donio nekoliko velikih svezaka pisama koje je primio, ili napisao njegov praprapraprapraunuk, koji de biti glavni ministar na kraju 20. stoljeda. U prvom pismu u nastavku, kaže se da tada vlada britanski kralj Đuro VI. Kako znamo, u 20. stoljedu u Velikoj Britaniji doista je vladao kralj po imenu Đuro VI. (otac današnje kraljice Elizabete II.), što se može smatrati čudnom slučajnošdu. Međutim, nas ne trebaju zanimati takve slučajnosti, nego rekonstrukcija bududega svijeta koju je Madden napravio.
54
Koliko tu ima točnosti? Koliko je Madden u svom razmišljanju pokušavao predvidjeti bududi razvitak? Ili, je li ovo njegovo djelo, kao i de Pureovo, postavljeno u bududnost uglavnom zbog stilistike? Pisma koja čine glavnu strukturu Maddenovih "Memoara dvadesetoga stoljeda" prikazana su kao dio prepiske između britanskih veleposlanika u Carigradu, Rimu, Moskvi i Parizu i "Visokog gospodara riznice, itd." u Londonu (Lord High Treasurer, &c., što je blisko naslovu koji je od 1721. imao prvi premijer, Robert Walpole). I u tim pismima se opisuju stanje i razvitak u Turskom carstvu, Vatikanu, Rusiji i Francuskom, i položaj Velike Britanije u 20. stoljedu. Tursko carstvo i dalje postoji, ali su se dogodile promjene: osmansku je dinastiju ved zamijenila tatarska dinastija; Turska je izgubila sve svoje posjedi u Perziji i na sjeveru Crnog mora – u Europe se suzila do ruba Hadrianopola i nakon što je 1876. njezina flota doživjela poraz od Velike Britanije sva je turska trgovina pala u ruke Britanaca; u zemlje se sve više napuštao islam, Turci su počeli naveliko piti vino, i širilo se kršdanstvo, što de od 1975/6. poticati vezir otpadnik Ibrahim, koji je uveo i niz reformi: pojačao je hrabrost vojske uz pomod odšteta za ranjenika i naknada za udovice i djecu poginulih vojnika, konjicu je preusmjerio od lijepih i brzih konja na snažnih, zabranio je svim ljudima (izvan vojske) da nose oružje kako bi suzbio razbojstva i ubojanje, uveo je zakon da se svi Turci moraju imati neko zanimanje (da ne bi bilo prosjaka i zgubidana), i postrožio je zakone, jer je slabljenje vjere zahtijevalo da svjetski zakoni budu jači. Veleposlanik u Carigradu preporučio je vladi u Londonu da daje novčanu potporu grčkim svedenicima u Turskom carstvu (koju su oni spremni prihvatiti), jer bududi da su u bijednom stanju mogli bi pasti pod utjecaj Vatikana. Od glavnog ministra u Londona, veleposlanik je zatražio i da pošalje teleskop kao poklon turskom Velikom gospodaru – i ovaj je to učinio, uz komentar da je riječ o najsavršenijem teleskopu, kroz koji je mogude vidjeti ne samo brda, rijeke, doline, šume, nego i prave gradove na Mjesecu; turski vladar bio je jako impresioniran tim darom i veleposlanik mu je pričao o životu na Mjesecu, na Jupiteru, i o tome da je svaka zvijezda ista kao naše sunce i ima planete oko sebe; i na pitanje kakvi su to ljudi na Mjesecu, odgovorio je da su zacijelo isti kao i mi, ali i drukčiji kao što su američki Indijanci drukčiji od Europljana. Veleposlanik izvješduje svoga nadređenog u Londonu da je u Carigrad neki "rabin Soloman" iz Tunisa donio vijest o otkridu deset plemena Izraela u Africi, koji imaju carstvo od 50 milijuna ljudi i među kojima se pojavio Mesija koji je stvorio vojsku od 50.000 hrabrih vojnika – i nadalje da je čuo da se u Perziji pojavio velik prorok po imenu "Mahomet Mahadi". Za razliku od pisma iz veleposlanika u Carigrad, u kojima se ističu zapravo prilike za dobre odnose između Velike Britanije i Turske, izviješde veleposlanika iz Rima, stižu iz neprijateljske sredine. U jednom izviješdu kaže se da je Papa potvrdio da Velika Britanija ima pravo na slobodnu luku u Civitavecchiji (u tekstu Civita Viechia), da de joj se vratiti sve povlastice na Jadranu, i da de se uskoro objaviti papinska bula po kojoj nijedan britanski podanik nede biti podložan postupcima Inkvizicije. Ali unatoč tome, Rim i/ili Vatikan obično su označeni kao neprijateljske sile. Isusovci su navodno preuzeli vlast u Vatikanu i ustoličili papu Pavla IX. – koji je bio iz njihovih redova; Vatikan je zatim proširio svoju vlast gotovo po svim područjima Italije i Isusovci su stvorili za sebe korisnu nadgradnju u bogatstvu, teritorijima i modi; veliki prihodi stizali su iz Afrike, Paragvaja i Kine; s druge strane Isusovci su pokušavali podijeliti i ometati protestantske sile, ili ih korumpirati i izopačiti, i isto su nastojali potkupiti jadne grane grčke i armenske crkve. Tvrdi se da je ukupno u Europi ved bilo 170.000 isusovaca! Međutim, veleposlanik u Rimu naglasio je da se ambicije "Vatikanskog carstva" ipak mogu poraziti; pritom je pohvalio mudrost ministra vlade Velike Britanije u otporu prema papinstvu, kao i njegov "iskren žar kao "Britanac i protestant", uz primjedba da ako ministar izrazi neku goručinu u toj borbi, to je zato što ga muči briga za opdu dobrobit Europe i čast kršdanstva… jer Papa ima nakane postati europskim carem.
55
U prvom diplomatskom opisu Rusije, veleposlanik u Moskvi blizu početka svoga pisma glavnom ministru u Londonu da je prijašnji dan *valjda iz grada+ krenuo veliki karavan u Kinu, u kojem je bilo i 20 britanskih trgovaca kojima je car izdao iste povlastice kao i ruskim podanicima – i malo poslije je izrazio misao da golemo i modno Rusko carstvo, može biti opasno kao neprijatelj i korisno kao prijatelj. No u nastavku veleposlanik je opisao jednu novinu koja je postala vrlo popularna i uvelike se proširila po sjevernim područjima Rusije – laponsku tehniku pravljenja sunčaneve svjetlosti! Sve je navodno počelo 1971. godine kad je neki knez Petar Kikin, koji je živio blizu Novgoroda, unajmio dva brata Laponce kao sluge – i bududi da je volio vrtlarstvo, pozvao je i vrtlara iz Moskve i dao mu jednog Laponca za pomodnika; ali vrtlar je prigovarao da je klima bila prehladna, na što mu je Laponac odgovorio da ako mu plati dovest de još jednog Laponca koji de za njega stvoriti sunčevu svjetlosti. I tako se dogodilo da su Laponci na sjeveru Rusije počeli praviti po tri jutra sunčeve svjetlosti na dan, što je omogudilo da tamo rastu breskve, nektarine, smokve, grožđe, pa i ananas – i to su postizali zvukom bubnjeva, korištenjem mahovine i drugih biljaka i pjevanjem pjesama. No izviješda iz Rusije govorila su također o prodoru Isusovaca u tu zemlju, gdje su uspjeli stedi naklonost cara, patrijarha i drugih crkvenih vođa – na što je utjecao i razvitak medicine koju su Isusovci tamo provodili, jer su preko medicinskih pokusa na kažnjenicima koje im je car odobrio uspjeli otkriti nove lijekove i spasiti živote mnogih tisuda Rusa, i počeli su rabiti i biljke poput "čudesnog kineskog korijena ginsenga"; veleposlanik je pohvalio te napore i postignuda Isusovaca, ali je dodao da su to ipak činili iz krivih nakana, "... da zarobe te koje se prave da služe, i da uspostave Vatikansko carstvo i sve njegove praznovjernosti i zablude". U jednom dopisu, glavni ministar u Londonu odgovorio je veleposlanika u Moskvi da je i kralj obratio pozornost na informacije koje je poslao o djelovanju Isusovaca u Rusiji, i da je osobno uvjeren – prema onom što je velesposlanik napisao – da de ruska crkva u kratko vrijeme postati provincijom Rimske stolice. Što se pak tiče Francuske, iz prvog dopisa (iz Carigradu) doznajemo da su Britanci ved preuzeti sve luke uz La Manche, pa i Dunkirk i Calais; veleposlanik u Parizu poslije de zaključiti da su Francuzi mnogo potrošili na osvajanje u 17-18. stoljedu, ali da je to sve "nestalo u dimu", da "ova nacija nije stvorena za carstvo". Francuski narod opisan je kao bijedan; sve se u zemlji oporezuje; žene se moraju baviti prostitucijom (premda de se spomenuti i uvođenje zakona za zaštitu žena od povreda časti i zavođenja); ali trgovina i proizvodnja propadaju, plemstvu nosi ili koristi sve što je strano, pa je zato bio unijet visok porez; religija propada i šire se razne mode i običaji u višinim slojevima, primjerice držanje nijemih sluga, zbog čega se često maloj djeci režu jezici, kao što u Italiji stvaraju eunusu (vjerojatno se tu misli na praksu stvaranja kastrata za potrebe opere). Mišljenje o Francuzima i Francuskoj opdenito je najnegativnije. S druge strane, zanimljiva je primjedba koji de u jednom od posljednjih dopisa dati glavni ministar vlade u Londonu o ljudima u britanskim kolonijama u Americi. Kolonije donose veliku korist, i ljudi u Americi su snažniji, uzvišeniji i ratoborniji duhom *nego u matičnoj Britaniji+; više su pustolovni, smioni, u najgorem slučaju melankolični, ali i domišljati i inventivni; doduše, ministar dodaje da je mogude prigovoriti protiv "plantaža", koji su nastale od ološa, i zbog čišdenja nacije od zločinaca i lopova – ali zatim dodaje da je i Rim razvio svoju hrabrost i vrline na temeljima koji nisu bili ništa bolji, i da je uvjeren de nove biskupije koje su kraljevi preci i sam kralj stvorili u Americi promijeniti ponašanje i načela u kolonijama. Između upravo sažetih pisama, Madden je u "Memoarima dvadesetoga stoljeda" uključio i drugi predgovor prije drugog dijela knjige i tredi predgovor na samom kraju, jer tredi dio knjige nije bio objavljen. Drugi predgovor nije osobito zanimljiv, jer samo odgovor na tobožnje prigovore od čitatelja da takvi anđeli ili geniji ne postoje, pa zašto je onda napisao da mu je njegov genij donio pisma iz bududnosti.
56
Duhovit je ipak nastavak u kojem Madden navode sve načine gatanja koje je ved naučio: antropomantiju (prema izgledu ljudi), kiatomantiju (iz časa), enomantiju (iz vina), hiromantiju, itd. sve do kopromantije, tj. čitanje bududnosti iz izmeta; tu se zacijelo radi o satiri. Tredi predgovor zapravo je neka vrsta sažetka njegovih misli o povijesti i vremenu. Tu je istaknuo da se ponašanja i običaji nacija mijenjaju iz vijeka u vijeku: Grčka, koja je nekada bila sjedište slobode i znanja, filozofa i patriota, postala je "gnjezdo robova i ignoranata"; i isto je tako nekada slavi Rim prerastao u "majku praznovjerja, kukavštine i okrutnosti. Ali – "… s druge strane, Velika Britanija, nekada toliko prezrena i zanemarena u Europi pretvorila se, pod vodstvom dobrih vladara, u sjedište trgovine i modi, znanja i slave i divljenja od svega svijeta…" Prije nego što komentiramo Maddenovo djelo "Memoari dvadesetoga stoljeda", vrijedi ukratko razmotriti sadržaj još jedne "futurističke" knjige koju je ovaj autor napisao i objavio (anonimno) trideset godina poslije. Riječ je o knjižici pod naslovom "Vladavina Đure VI. 1900–1925. Jedno predviđenje napisano 1763. godine" (The Reign of George VI. 1900-1925 A Forecaste Written in the Year 1763). U toj knjizi sukob s Isusovcima koji je Madden naglasio u prijašnjem radu nije više važan, i glavni neprijatelji Velike Britanije i kralja Đure VI. su Francuska i Rusija. Francuska, i dalje kraljevina, zauzela je još u 19. stoljedu Austrijsku Nizozemsku i Holandiju; Rusija, pod agresivnim carem Petrom IV., osvojila je u 20. stoljedu sve skandinavske zemlje i Poljsku; Španjolska na početku stoljeda i dalje ima veliko prekomorsko carstvo, u koju ulaze i Filipini, i još je osvojila je Portugal i njegove posjede; Italija se ujedinila – ali ne pod Vatikanom ili pod Pijemontom, nego je to izvela Kraljevina dviju Sicilija; jedino je Venecija zadržala samostalnost, i to kao kraljevina; Tursko carstvo se očuvalo; očuvalo se i Njemačko carstvo, no njegovi vladari više nisu Habsburgovci nego carevi iz kude Brandenburga (koji su slabi); Švicarska konfederacija isto se zadržala. Na početku Maddenove povijesti bududnosti, car Petar IV. je u ekspanziji, ali ga Đuro VI. uspije odbiti; Francuska zatim sklapa savez s Rusijom, ali car Petar tada se nađe u ratu s turskim sultanom Bajazidom. Slijedi rat između Francuske i Velike Britanije: Đuro VI. zauzme vedi dio protivničke zemlje, francuski kralj Karlo X. pogine i njegov nasljednik Filip VII. mora se povudi. Nakon toga, sile Đure VI. kredu na Španjolsku i njezinih kolonija: jedan dio njegove mornice otplovi prema španjolskom Meksiku, i drugi dio, pod admiralom Clintona krene prema španjolskim Istočnim Indijama. U nastavku vojne snage Đure VI. osvojit de svu Francusku i velik dio Španjolskoga carstva (španjolsku Ameriku i Filipine); Đuro dobije sva španjolska bogatsva, što de mu pomodi izgraditi novu britansku prijestolnicu Stanley, i na kraju, de na dan 16. studenoga biti okrunjen za kralja Francuske u Reimsu. Što se tiče Britanske Amerike (= SAD i Kanada), Madden kaže da je u 20 stoljedu ved imala 11 milijuna stanovnika, da je Amerika dala velik doprinos manufakturi, i da Amerikanci nikada nisu izrazili želju da odbace vlast Velike Britanije. I tako je započelo "augustovo doba" Velike Britanije – vijek srede i obilja, zlatni vijek, i premda je puk u Francuskoj bio šokiran pojavom brojnih knjiga u kojima se ismijavalo ili kritiziralo rimskokatoličansko, "razumni dio" nacije navodno je bio zadovoljan da može iznositi različite misli, kralj je naredio da se velik broj engleskih knjiga prevede na francuski, i ljude je iznenadilo opadanje korupcije u Francuskoj. Dakako, Madden nije predvidio francusku revoluciju, niti američko odcjepljenje od Velike Britanije, dakle događaje koji de uslijediti tek nekoliko desetljeda nakon što je napisao to svoje druge predviđenje o razvitku događaja u 20. stoljedu. I razumije se uvelike je pogrešio u statističkoj procjeni Britanske Amerike: u SAD-u je ved na kraju 19. stoljeda živjelo 70 milijuna i u Kanadi 5 milijuna ljudi.
57
Isto je tako prije pogrešio u procjeni broja Isusovaca u Europi – nikada ih nije bilo 170.000 (najvedi broj u 20. stoljeda u svemu svijetu bio je malo iznad 35.000), i također nije mogao previdjeti da de upravo katoličke zemlje i Vatikan stanovito vrijeme zabranjivati Družba Isusovu. Ali ovo drugo je indikativno za opde shvadanje barem prve Maddenove knjige, jer su optužbe koje je u njoj iznosio – pogotovo o bogatstvu, kontroli teritorija i modi Isusovaca – bile slične napadima protiv njih diljem Europe, i ne samo u Irskoj ili u Velikoj Britaniji, koje su tada bile pod protestantskom ascendencijom. Što, dakle, redi na kraju o Maddenovom viđenju bududnosti? Točnosti očito ima vrlo malo – osim da je u 20. stoljedu doista kralj po imenu Đuro VI. vladao nad Velikom Britanijom. Zanimljiva je i njegova misao da velika ruska država može biti ili jak protivnik ili koristan prijatelj. Međutim, s druge strane, mora se redi da je Madden ipak pokušavao projicirati neke tendencije iz svoga vremena, barem na način kako ih je vidio, i razumije se da je na njega utjecala njegova ideologija i njegova vezanost za Veliku Britaniju koju je vidio kao svoju domovinu. To da de se njegova rodna Irska boriti za slobodu od Velike Britanije u 20. stoljedu, i da de pravi povijesni kralj Đuro VI. vladati u vremenu kada se Britansko carstvo sve više raspadalo – nije mogao previdjeti. Nije predvidio ni da konjice nede više važne u vojsci, da karavane više nede kretati na duge putove, itd. Ali je u poprilično nezgodnom opisu Francuske vjerojatno osjetio eksplozivnost društvenog razvitka, i isto tako je uočio važnost razvitka novih znanja o svemiru, medicini i slično. Štoviše, čak i opisi Laponaca koji prave sunčevu svjetlosti i omoguduje uzgoj voda i povrda u inače nepovoljnim krajevima sugeiraju tehnologiju staklenika, premda njegov opis odgovara šamanskim obredima! Napokon – Je li njegovo djelo smješteno u bududnost samo zbog stilistike? Može se redi da su neki sadržaji trebali biti kritike ponajprije postojedega stanju u njegovom vremenu, i da je prijenos tema u bududnost jačalo njegove argumente; uostalom, i sam je tvrdio da de vizija boljih načina vladanja u bududnosti ocrniti njegove sadašnje protivnike. Opdenito, Maddenovi opisi mogu nas danas začuditi ili nam se činiti smiješnima, jer znamo što se doista dogodilo u 20. stoljedu, ali nam također mogu poslužiti kao potvrda ved istaknute pretpostavke da ljudi u pravilu stvaraju svoje vizije o bududnosti, "na praga (njihove) današnjosti".
San o 25. stoljedu Jedno drugo djelo predstavlja dobar primjer rane književnosti o bududnosti, pod naslovom "Godina 2440, san ako je ikada postojao" (= L'An 2440, rêve s'il en fut jamais), napisao je 1771. Louis Sébastien Mercier (1740– 1814). Mercier se rodio u obitelji obrtnika – i bio je primio je dobro obrazovanje. Bio je pristaša francuskih enciklopedista, i smatra se da je na njega velik utjecaj izvršio Jean Jacques Rousseaua Drugi njegovi najvažnija radovi bili su: "Esej o dramskoj umjetnosti" (= L'Essai sur l'art dramatique, 1773); "Neologija ili rječnik" (= Néologie ou Vocabulaire, 1801); "Slike Pariza" (= Le Tableau de Paris, 1781–1788); "Novi Pariz" (= Le nouveau Paris, 1799); "Povijest Francuske" (= Histoire de France, 1802) i "Satira protiv Racinea i Boileaua" (= Satire contre Racine et Boileau, 1808). U knjizi Godina 2440. udaljeni otoci srede premještaju se u udaljenu bududnost; tako se utopija i povijest povezuju – utopija više nije nedostižni otok, ved bududnost za koju se tek treba izboriti. Od tada znanstvena fantastika predstavlja znanost, tehniku i planiranje kao instrument umne kontrole nad prirodom i društvom. Opet je uspostavljen horizont nade, očekivanja, usmjeren ka bududnosti u kojoj de biti riješeni svi čovjekovi problemi.
58
Godina 2440. u biti je prva utopija smještena u bududnost (bez obzira što je de Pure tamo smjestio svoju distopiju) i novi obrazac za utopijsku literaturu, ne samo što je radnja smještena u bududnost koja je kronološki povezana s našom prošlošdu i sadašnjošdu, ved što je opisana bududnost napredovala. Radnja romana započinje raspravom između pripovjedača i Engleza koji mu ukazuje na nepravde francuskog društva. Englez mu ukazuje na blještavilo spomenika Louvrea i sve što je iznimno skupo za održavanje i postavlja pitanje čemu to sve zapravo služi?
Pisac nas na početku romana upoznaje s Francuskom i Parizom, a da ne bi bio metom kritika, sve nedostatke izgovara njegov sugovornik Englez. On opisuje Francusku kao dijete s velikom glavom i zakržljalim tijelom (sve se bogatstvo slilo u Pariz, a provincija ostaje u bijedi i siromaštvu). Osvrde se i na mnoštvo zakona koji ljude čine još iskvarenijima i jadnijima.
Kroz tekst se provlače citati Jean-Jacqusa Rousseaua koji je tvrdio da su svi veliki gradovi nalik jedan drugome, pa tako i Pariz i London te da je mir mogude pronadi samo u prirodi. Englez ga potom napušta i pisac utone. Nakon što je pripovjedač u snu preletio 660 godina,i našao se u dalekoj bududnosti i u pravednijem društvu. Probudivši se u 2440., grad je izgledao vedi, ljepši, uredniji, ulice su bile prostrane, nitko nije galamio, što mu je u njegovo vrijeme paralo uši. Vidjevši ga, građani iz 2440. su pomislili da je zakrabuljen, a kad su doznali njegovu dob, udivljeno su mu prilazili, misledi da je otkrio eliksir besmrtnosti ili kamen mudraca. Prišao mu je učen čovjek koji de postati njegov vodič te ga nagovara da kupe novo odijelo, jer mora biti propisno odjeven i osim toga, bududi da je vlada zabranila dvoboje, ne smije nositi sa sobom mač (u Parizu onog doba svaki je muškarac, osim slugu, nosio mač). Prolazedi gradom, promatra jednostavnu odjedu kakvu nose ljudi, primjeduje da nema kurtizana i dandyja (kicoša), nema suvišnog luksuza (štoviše zabranjen je) i svi idu pješice (čak i kralj!). Plemidki se naslovi ne nasljeđuju ved se moraju dokazati. Društveno je uređenje napravljeno po mjeri čovjeka. Vojnici ne smiju bezrazložno ozljeđivati građane. Na mjestu Bastilje (koju pisac naziva smiješnom građevinom i mjestom kraljeve osvete) podignut je hram u ime milosrđa, zbog svih onih građana kojima je suđeno u tajnosti. Vodič objašnjava vremenskome putniku: „Mislili ste da dete iskorijeniti zločin okrutnošdu i nehumanošdu, a zapravo ste bili nesposobni napisati pravedne zakone. Lakše vam je bilo mučiti krivca ili sirotinju, umjesto da ste našli načina da spriječite nered i bijedu. Vaše je barbarsko nasilje samo učinilo tvrdim srca kriminalaca!“ Promijenilo se i obrazovanje. Čemu učiti grčki i latinski, kad su Homer, Platon i Sokrat izvrsno prevedeni? Latinski je umro prirodnom smrdu, zamijenio ga je francuski. Bolnice se nalaze i u predgrađima, mnoge se bolesti sprečavaju cijepljenjem. Liječnici više nisu toliko potrebni, a umjerenost doprinosi zdravlju više od modnih eliksira. Sve su teološke knjige spremljene duboko pod zemljom. Svaki čovjek za sebe izučava pravo i sam se brani pred sudom, a suci ne primaju nikakve darove. Lopove se ne kažnjava smrdu (jer oni isto tako nisku nikoga ubili). Svi zatvorenici kao kaznu dobivaju prisilni rad, u slučaju da ne promijeni svoje navike proganja ga se iz zemlje. Vremenski putnik potom ulazi u crkvu i opaža da na zidovima nema slika, nema skulptura, alegorijskih prikaza, samo se ime Božje na svim jezicima širilo među zidovima crkve. Svi su ukrasi zabranjeni, Bogu je vraden hram.
59
Strop crkve je prekriven staklom, a ne mramorom ili nekim drugim neprozirnim materijalom, jer na taj način čovjek biva svjestan svih životnih mijena. Kiša se izmjenjuje sa suncem. U crkvi se moli jednom dnevno i ukinute su sve svečanosti. Ukoliko se poštuje čista moralnost, oslobođena svih dogmatskih načela, iskorijenit de se ateizam, fanatizam i praznovjerje. Vremenski putnik primjeduje da se i odnos prema ženama promijenio (iako ne previše). Žene u miraz donose samo moralne kvalitete i ljupkost. Pisac se u čudu pita, kako de se udati bez miraza? Tko de ih htjeti? Umjesto glazbe i plesa one izučavaju ekonomiju, ugađanje mužu i obrazovanje djece. Ne postoje više viši i niži društveni slojevi, svi su posve jednaki. Nakon što je obišao cijeli Pariz, putnik se nalazi u Versaillesu koji je sav u ruševinama jer se pod vlastitom težinom urušio i susrede starca koji plače. Starac je Luj XIV i plače zbog osjedaja krivnje. Niotkuda se pojavljuje zmija i ugrize ga i pisac se budi. Mercier je i dalje zamišljao Francusku kao monarhiju, ali je njezin kralj bio odgojen kao obični građanin, a razvijena i čvrsta hijerarhija kakva je postojala u njegovo vrijeme više ne postoji. Kritika kralja za kojeg smatra da se ne bavi dovoljno ljudima, ved samo izvanjskim sjajem palača, domjencima i spomenicima, umjesto da se brine o uvjetima u kojima ljudi žive i o njihovu opismenjivanju. Iz naše perspektive Mercierova utopija čini se pomno napisana, iako nije uspio predvidjeti brze tehnološke promjene koje de se dogoditi u Industrijskoj revoluciji, a nije ni pomislio da bi Bastilja mogla pasti za vrijeme njegova životnoga vijeka. Implicitna kritika postojedega režima i institucija iznesena u knjizi bila je odviše radikalna za cenzore te je proglašena subverzivnom propagandom i promptno zabranjena. Iako ju je i Inkvizicija zabranila, autor je mirno živio i dalje, a zabrana nikako nije utjecala na prodaju djela i smatra se za jedno od najuspješnijih djela 18. stoljeda. Prodana u 60.000 primjeraka. Bila je i prvi utopijski roman objavljen u Sjevernoj Americi (George Washington i Thomas Jefferson posjedovali su primjerke) Roman je kritika nasljednog prava i poslužit de kasnije Mercieru za sljedede važno djelo "Slike Pariza (= Tableau de Paris) nastalo deset godina kasnije, u kojem je opisao sve slojeve pariškog društva. Te njegove pariške slike smatraju se i pretečom feljtona (fr. feuillton), novom vrstom novinarstva koji opisuje kratke crtice iz života grada. Mercier se smatra se pionirom urbane etnografije (sudionik-promatrač koji opisuje društvo oko sebe s istom znatiželjom s kojom onodobni istraživači opisuju urođenike na dalekom pacifičkom otočju).
Prema suvremenosti (iz 19. u 20. stoljeda) Devetnaesto stoljede U mnogim pogledima, 19. stoljede može se smatrati početkom suvremenosti ili dojučerašnje suvremenosti, tj. modernog razdoblja u kojem se ili i dalje nalazilo, ili iz kojega možda tek izlazimo. Napoleonski ratovi na početku stoljeda proširili su ideje francuske revolucije po čitavom kontinentu, i doveli, dakako, poslije do Restauracije prijašnjih monarhija, ali ipak mnogo u društvu nije više bilo isto. U prvom dijelu stoljeda u Americi su se osamostalile španjolske kolonije i Brazil, a ved prije toga su SAD, nakon kupnje Louisiane od Francuske (1803), počele veliko širenje prema zapadu
60
S druge strane, na karti Europe pojavit de se nove ujedinjene ili osamostaljene zemlje: Njemačko carstvo, Talijansko kraljevstvo, balkanske države… i zatim, potkraj stoljeda europske sile krenut de u novo nametanje za vlast nad kolonijama u Starom svijetu (poglavito u Africi). Tehnologija i znanost brzo su napredovali. Ved je 1804. nastala prva lokomotiva na paru (parobrodi su zaplovili u prethodnom desetljedu, i 1829. je nastao prvi električni motor. Od 1830-ih krenula je intenzivna gradnja željezničkih pruga, u Europi, i Americi i u drugim zemljama. Isto tako zračni prijevoz – u balonima – postigao je početni pravi uspjeh ved na prijelazu u 19. stoljede, točnije 1785. kada je francuski "aeronaut" Jean-Pierre Blanchard preletio preko La Manche u balonu. Međutim, ozbiljniji razvitak balonskih "zračnih bordova" krenut de (postupno) tek od sredine 19. stoljeda, i pogotovo od tada zračni prijelaz postat de i vrlo važna tema u književnosti. Što se tiče drugih važnih izuma, Od 1820-ih godina postojale su i koristive tehnike fotografiranja. Godine 1837. Samuel Morse (1791–1872) izumio je prvi sustav telegrafskih signala i 18. srpnja 1866. prvi je telegrafski signal bio poslan preko Atlantika. U idudem desetljedu nastali su i prvi telefoni – tko je točno izumio telefon nije poznato, ali ga je 1876. Alexander Graham Bell (1847–1922) prvi patentirao u SAD-u. Tri godine poslije (1876) Thomas Alva Edison (1847–1931) izradio je svoju prvu žarulju (i 1877. preteču gramofona). Nikola Tesla (1856–1943), koji je neko vrijeme radio za Edisona, demonstirao je 1893. u St. Louisu bežičnu radio komunikaciju – iako de najveda slava za izum radija pripasti Guglielmu Marconiju (1874–1937), koji stekao britanski patent za radio uređaje 1896. godine. U međuvremenu, 3. srpnja 1886. u Mannheimu, Karl Benz (1844–1929) patentirao je prvo vozilo s četverotaktnim motorom i "benzinskim" gorivom. Tijekom stoljeda razvijale su se i različite tehnike pokretnih slika (fantaskopi, kronofotografije, itsl.) i napokon je 1888. Edison patentirao prvi kinematoskop. Napredovala je i medicine – Louis Pasteur (1822–1895) proučio je temelje zaraza i izumio nova cjepiva, sredinom stoljeda (1846) obavila se prva operacija s pomodu opde anestezije, napokon 1896. Wilhelm Conrad Röntgen (1845–1923) objavio je prvi članak o "röntgenskim zrakama", i 1897. njemačka farmaceutska tvrtka Bayer AG izumila je aspirin. Možemo dodati da je iste 1897. godine grof Ferdinand von Zeppelin (1838–1919) otkupio od Melanije, udovice hrvatskog izumitelja Davida Schwarza (1857–1897), muževe nacrte za zračne brodove kao i i prvi prototip . Zeppelin je poslije na temelju tog prototipa izradio prve učinkovite "zepeline". Opdenito, možemo pomisliti kako su svi ti izumi temeljito izmijenili društvo. U svijetu gdje su od drevnosti glavna sredstva za prijevoz bile noge, konji ili jedra, stigli su parobrodi i lokomotive, automobili, zepelini i odmah na početku idudega stoljeda motorni zrakoplovi, o kojima su ljudi prije samo sanjali. I kontakti su se intenzivirali – poruke su se mogle slati preko golemih udaljenosti; telefonski razgovori povezali su ljude neovisno o prostoru; žarulje su nodne djelatnosti učinile znatno intenzivnije – i tako utjecale na ljudski bioritam, i radio bit de preteča bududih masovnih medija. Štoviše, likovna umjetnost se mogla osloboditi od potrebe za praktičnim realizmom, jer su fotografije i kinematografija izmijenili način dokumentiranja života.
61
Sve su te promjene bile toliko značajne i temeljite da je francuski povjesničar Jacques Le Goff (1924–) jednom zaključio da je sve do 19. stoljeda zapravo trajao srednji vijek , i da moderno doba počinje tek od tada (Intervista sulla storia, 1982: 81). Zamisao o progresu je bila svuda prisutna. No postojali su i skeptici, primjerice Thomas Robert Malthus (1766–1834), koji je od 1798. do 1826. objavio šest izdanja svoga glasovitog "Eseja o načelu stanovništva" (= An Essay on the Principle of Population). Taj je rad najpoznatiji po tvrdnji da se čovječanstvo razmnožava u geometrijskoj progresiji, dok se proizvodnja hrane može povedati arimetrijski, što znači da je katastrofa neizbježna u bududnosti, ukoliko se ne pronađe način zaustavljanja porasta stanovništva (Malthus je zagovarao, ponajviše, suzdržljivost u spolnim odnosima). Malthus je napisao svoj rad u vremenu kada je industrijska revolucija ved uvelike povedavala masu "proletarijata", što je nedvojbeno utjecalo na njegove misli, kao i na preteče socijalističkog pokreta. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljede opdenito su se širile ideje o ljudskoj jednakosti, dovodedi i do francuske revolucije. Krilatica "sloboda, jednakost, bratstvo" (liberté, égalité, fraternité), koja je nastala za vrijeme francuske revolucije – u 19. stoljeda uvelike de se proširiti po Europi i zemljama zapadne kulture. S tim u vezi pojačao se pokret za ukidanje ropstva (abolicionizma). Velika Britanija bila je 1833. bila prva (zapadna) zemlja koja je ukinula ropstvo, i Brazil je 1888. bila posljednja. No u SAD-u je borba za ukidanje ropstva potaknula građanski rat (1861–1865), u kojem je zemlja pretrpjele najvedi broj ratnih gubitaka u svojoj povijesti. Štoviše, idudi pomak prema ideji o ljudskom razvitku promijenit de također neka gledišta o ljudskoj jednakosti. Opdenito znanost se u 19. stoljedu uvelike posvetila temeljnim pitanjima o razvitku života i ljudskih vrsta. Znatan pomak u shvadanju prošlosti života bio je rezultat proučavanja fosila. Godine 1842. engleski biolog Richard Owen (1804–1892) prvi je odredio naziv dinosauria za skupinu golemih izumrlih gmazova, koji su dotad bili nepoznati – a tijekom 19. stoljeda znanost je upoznala i prve ljudske fosile. Zacijelo najpoznatiji primjerak među njima, iako ne prvi koji je bio otkriven, bila je kalota lubanje koju je bila nađena 1856. u dolini Neandera blizu Düsseldorfa. Inače, znanost o prapovijesti bitno je napredovao u 19. stoljedu; uostalom, 1833. danski je povjesničar Christian Molbech (1783–1857) prvi put uveo i sam pojam o prapovijesti (točnije pridjev "pretpovijesni", forhistorisk). Pozvanje prapovijesti bilo je ključno za teorijsko određivanje smjera razvitka bududnosti. I ne samo to, istraživačke ekspedicije po različitim kontinentima, često povezane s kolonijalnim pothvatima europskih imperijalnih sila, donosile su nove informacije o drukčijim ljudima, ili "rasama". Razvijali su se i zemljopis i etnologija – pa su tako do sredine 19. stoljeda nastale i prve "rasne karte" svijeta. Tražila su se i čudna bida iz grčkih izvora – gorile (grč. γόριλλαι "dlakave žene" iz opisa Hanona Moreplovca iz 5. stoljeda pr. Kr., i pigmejce, od πυγμαῖοσ, "dužina lakta" , o kojima je pisao još Homer). Do sredine 19. stoljeda Richard Owen i drugi istraživači ved su temeljito opisali čimpanze i orangutane, ali prvu gorilsku lubanju pronašao je tek 1847. u Gabonu američki liječnik i protestantski vjerovjesnik Thomas Staughton Savage (1804–1880), koji je predložio naziv Troglodytes gorilla (prema Hanonovom opisu) Zatim je francusko-američki istraživač, prirodoslovac i antropolog Paul du Chaillu (1885–1903), za vrijeme svoje prve ekspedicije u Gabonu (1856–1859), vidio i lovio žive gorile, i upoznao Europljane i Amerikance s tim novim majmunom. Godine 1863. du Chaillu je tijekom svoje druge ekspedicije otkrio i pigmejce. Istraživački podaci o fosilima, majmunima i neobičnim vrstama ljudi, imat de velik utjecaj na teorije o razvitku čovječanstva. 62
Do sredine 19. stoljeda nastale su prvi zemljovidi ljudskih rasa, primjerice u knjizi američkog prirodoslovca Charlesa Pickeringa (1805–1878), "Rase čovjeka i njihov zemljopisni raspored" (Races of Man and Their Geographical Distribution, 1848). U tom djelu Pickering je zagovarao hipotezu o poligenezi (višestranom podrijetlu) ljudske vrste. Louis Agassiz (1807–1873), švicarski paleontolog i geolog, koji je 1840. utvrdio da je zemlja prošla kroz ledena doba u svojoj prošlosti, također de negdje od 1850-ih prihvatiti takvu misao. Treba i spomenuti da je sredinom stoljeda Arthur de Gobineau napisao svoj "Esej o nejednakosti ljudskih rasa" (Essai sur l'inégalité des races humaines, 1853-54). I napokon, tri godine poslije pronalaska fosila iz Neandertala, Charles Darwin (1809–1882) objavit de svoje glasovito djelo Podrijetlo vrsta (= On the Origin of Species, 1859). Kaže se da je na to bio gotovo prisiljen, jer je njegov glavni znanstveni takmac, Alfred Russel Wallace (1823– 1913), najavio da de uskoro objaviti slično djelo o prirodnoj selekciji vrsta, tj. o evoluciji vrsta. Darwin je 1871. objavio svoje drugo važno djelo Podrijetlo čovjeka i odabir ovisan o spolu (= The Descent of Man and Selection in Relation to Sex). Nakon Darwinova rada o podrijetlu vrsta, Gregor Johann Mendel (1822–1884) predstavio je svoje zakone o genetskom nasljedstvu (1865). I nekoliko godina poslije Darwinov bratid, Francis Galton (1822–1911), napisao je knjigu "Nasljedni genij" (Hereditary Genius, 1869), u kojem je prvi put iznio misli koje de biti temelj moderne prakse eugenike (iako de tek Galton 1881. iskovati engl. riječ eugenics). Bio je to način stvaranja bududega čovjeka, s pomodu selektivnog parenja, koje je zagovarao, kako smo vidjeli, još Tommaso Campanella u svom Gradu Sunca (pa i Platon u Državi). Eugenika de imati snažan utjecaj na predodžbe o razvitku čovjeka u drugom dijelu 19. stoljeda, i u 20. stoljedu sve do kraja drugoga svjetskog rata. Jedan od njezinih pobornika bit de ugledni engleski biolog Thomas Henry Huxley (1825–1895), poznat svojedobno kao "Darwinov bulldog", koji je 1870. objavio i kartu rasa svijeta. Štoviše, uz Gobineauove ideje o rasnoj nejednakosti, eugenika je katkad pomogla u opravdavanju svjetske dominacije bijele rase. Na samom kraju 19. stoljeda, drukčiju vrstu opravdanja iznijet de Rudyard Kipling (1865–1936), u pjesmi "Breme bijeloga čovjeka" ("The White Man's Burden", 1899). Ta epoha imperijalizma bilo je opisana kao vrijeme "prve globalizacije", i bilo je to opdenito doba kada su se zamisli o progresu prenijele od tehnologije na biološke teorije i na društveni razvitak. Paradoksalno, upravo jedan od jakih kritika imperijalizma, Herbert Spencer (1820–1903) zagovarao je tada opdu filozofiju o evolucijskom progresu kao temeljnoj društvenoj zakonitosti (što se poslije nazvalo "socijalnim darvinizmom" (Spencer, a ne Darwin, izumio je frazu "preživljenje najsposobnijih").
Osim toga, na ideju o progresu djelovalo je i Morganovo kapitalno dijelu Drevno društvo (= Ancient Society, 1877), koje je Friedrich Engels (1820–1895) iskoristio kao polazište za svoj rad O podrijetlu obitelji, privatnog vlasništva i države (= Der Ursprung der Familie, des Privateigenthums und des Staats, 1884).
I razumije se, 19. stoljede bilo je i vrijeme novih društvenih pokreta: Marx je razradio svoj "znanstveni socijalizam" i 1848. objavio Komunistički manifest; razvio se i pokret za žensku ravnopravnost (žene su tek na malim otocima, Pitcairnu 1838., Otoku Man 1881., otočju Cook 1893. i iste godine napokon na Novom Zelandu dobile pravo glasa). Isto tako 19. stoljede bilo je doba definiranja modernih nacija, što je bilo povezano s pokretima za samostalnost.
63
Tijekom stoljeda, prirodne znanosti su se povezivale s društvenim i humanističkim, evolucija Zemlje s evolucijom čovjeka i društva, i ujedno su nastale nove znanosti, pa tako i antropologija. Napokon treba spomenuti i utjecaj koje de Sigmund Feud (1856–1939) imati ne samo na disciplinu psihoanalize, nego uopde na shvadanja o ljudskoj spolnosti. Sve de to oblikovati načine kako su ljudi (na Zapadu) počeli gledati na bududnost. U svakom slučaju osoba koja bi živjela u to vrijeme, i koja bi imala ili potreban društveni položaj, interes i/ili potrebnu obrazovnu razinu da uoči dinamiku zbivanja, zacijelo bi osjetila da svijet ulazi u novu epohu, i to je djelovalo također na književne i druge pisane prikaze o bududem vremenu.
Novi Prometej Možemo u biti početi ved od romana Frankenstein, ili novi Prometej (Frankenstein; or, The Modern Prometheus), koju je 1818. objavila Mary Shelley (1797 –1851). Opdenito se Frankenstein uvrstava u tzv. gotičku kategoriju književnosti, ali treba uzeti u obzir podnaslov. Dr. Victor Frankenstein u romanu stvara čudovište iz dijelova mrtvih ljudskih tijela, što unosi element horora u priču, ali riječ je ipak o stvaranju novog čovjeka, a to je na neki način preteče za androide. Mary Shelley je napisala i jednu priču koja izravnu govori o bududnosti, odnosno o kraju vremenu, "Posljednji čovjek" (= The Last Man, 1826), ali po svemu sudedi bila je nadahnuta istoimenim francuskim romanom (Le Dernier Homme) Jean-Baptiste Cousin de Grainville (1746 –1805), koji je bio objavljen 1805., odmah nakon smrti autora. Smatra se da je Grainvilleovo djelo prvi primjer iz moderne književnosti koji govori o kraju svijeta (i takvi de primjeri ponovno postati česti na kraju stoljeda). Međutim, razlog za kraj ljudskog roda kod Grainvillea je opadanje plodnosti (protivno Malthusovim očekivanjima), dok je Shelleyjeva smjestila propast na kraj 21. stoljeda, kada se raširila smrtonosna zaraza, kao i strah od "crnoga sunca". Još jedan djelo s početka 19. stoljeda koje možemo usput spomenuti je "Roman o bududnosti" (Roman d'Avenir, 1834) autora Félixa Bodina (1795–1837). Za nas je važno samo to što je Bodin prvi izumio naziv "futuristička književnost". Zatim na početku drugoga dijela 19. stoljeda, točnije 1863. godine ruski autor Nikolaj Gavrilovič Černiševski (1828–1889) napisao je vrlo utjecajno djelo Što da se radi (= Что дѣлать?), u kojem se nalaze i "Vjeročkini snovi" (tj. snovi Vjere Pavlovne) o bududnosti. Ta je knjiga snažno djelovala na socijaliste, i pogotovo na Lenjina, koji ju je navodno pročitao čak pet puta. Dakako, s obzirom na sve češde tehnološke novine, u drugom dijelu 19. stoljeda (zapadna) književnost o bududnosti počela se sve više fokusirala i na idude mogude izume. Danski pisac Hans Christian Andersen (1805–1875), koji je stekao svjetsku slavu kao sastavljač odličnih bajki ("Snježne kraljice", "Ružnog pačeta", "Male sirene", i drugih) još je 1952. napisao kratak tekst "Za tisudu godina" (0m Aartusinde). Prve rečenice te pričice sažima njezin sadržaj: Da, za tisudu godina ljudi de letjeti parnim krilima po zraku, preko ocean! Mladi žitelji Amerike, postat de posjetitelji stare Europe. Dodi de pogledati spomenike i velike gradove, koje de tada biti u ruševinama, upravo kao što mi pravimo hodočašda da vidimo labave divote južne Azije. I u nastavku Andersen kaže da de mladi Amerikanci kriknuti "Idemo u Europu… u slavnu zemlju naših predaka…" i putovat de zračnim brodom, prepunim putnika, koje de voditi elektromagnetska žica pod oceanom. Sletjet de prvo u Englesku, "u zemlju Shakespeara", politike i strojeva, i onda podi tunelom ispod La Manche u Francusku, "zemlju Karla Velikoga i Napoleon... gdje de biti radosti i prizivanja junaka, pjesnika i znanstvenika… 64
koji de se roditi poslije našega vremena u Parizu, središtu Europe…"; nastavit de u Španjolsku, gdje "Lijepe tamooke žene i dalje žive u bujnim dolinama, i najstarije pjesme pjevaju o Cidu i Alhambri"; stidi de u Italiju, "gdje je nekad ležao vječni Rim", koji je nestao, i vidjet de ruševine Sv. Petra; iz Italije krenut de u Grčku, noditi u Grand hotelu na Olimpu, i nastaviti put do mjesta, gdje je postojao Bizant i "gdje legenda kaže da je stajao harem u doba Turaka"; slijedit de prelet preko gradova uz Dunav, posjeta Njemačkoj i Sjeveru, sve do Norveške, "zemlje starih junaka i mladih Normana"; na putu kudi svratiti de na Island, gdje više nema gejsira i gdje je Hekla ved ugašen vulkan. I na kraju, kaže Andersen, mladi de Amerikanac redi da je ovo odlična ponuda, sve to vidjeti za tjedan dana! Jasno, Andersen je uvelike pogriješio prvo u kronologiji – zračni prijevod počet de za stotinjak, ne tisudu godina, i za tisudu godina godina, ukoliko europska mjesta poput Rima leže u ruševinama, možda de i američki gradovi, Washington ili New York, dotada isto tako propasti. I hode li Amerikanci za tisudu godina zamisliti Europu kao zemlju svojih predaka? Pa ipak, čini se da ima nešto u Andersenovoj priči što doista odgovara motivima u posljednje vrijeme – možemo pomisliti na turizam, ali Andersen je u biti označio kako de dodir s prošlošdu, s podrijetlom, i dalje biti važan u bududnosti.
Jules Verne Jules Gabriel Verne (1828–1905) zacijelo je najpoznatiji pisac "tehološke futuristike" iz 19. stoljeda. Najpoznatija su mu djela Putovanje u središte Zemlje (= Voyage au centre de la Terre, 1864), 20.000 milja pod morem (= Vingt mille lieues sous les mers, 1870.) i Put oko svijeta u 80 dana (= Le Tour du monde en quatrevingts jours, 1873). Napisao je i svemirske priče: Put na Mjesec (= De la Terre à la Lune, 1865), Let oko Mjeseca (= Autour de la Lune, 1870), Putovanje na kometi (= Hector Servadac, 1877) i druge. Verne je odrastao je u gradu Nantesu i provodio je ljeta na obalama rijeke Loire promatrajudi brodove, koji su u mladidu budili želju za putovanjem i istraživanjem. Nastala je i glasina da je vrlo mlad pokušao potajice ukrcati na brod i čak otploviti prema Amerikama, ali je stigao samo do sljedede luke u kojoj ga je čekao otac. Jedan od Verneovih prvih romana bio je izrazito futuristički, ali poprilično drukčiji od svih njegovih ostalih djela. Još 1863. napisao je "Pariz u 20. stoljedu" (= Paris au XXe siècle) o mladidu Michelu Dufrénoyju, koji živi u francuskoj prijestolnici 1960. godine. Grad je prepun staklenih nebodera, brzih vlakova, automobila, računala i s komunikacijskom mrežom koja povezuje cijeli svijet, ali uza sva tehnološka čuda mladid nikako ne može pronadi sredu i nakraju tragično završava (distopično). Svu Europu pogodi strašna zima, poljoprivreda propadne, glad se širi i industrija stane – mladid troši svoje zadnje novce da kupi cvijede za svoju ljubav, no doznaje da je bila izbačena iz svoga stana i ne može je više pronadi; u očaju kruži po gradu i napokon stigne do staroga groblja i sruši se u snijeg. Zbog vrlo pesimističnog tona u tom romanu Verneov izdavač Pierre-Jules Hetzel (1814–1886) mu je svajetovao ga ne objavi odmah, nego da pričeka 20 godina. Verne je rukopis odložio i knjiga je bila napokon objavljena tek 1994. godine. Odmah idude godine napisao je Putovanje u središte Zemlje. U toj knjizi, znanstvenik pronalazi stari zapis u kojem se tvrdi da postoji put do središta Zemlje; vođen znatiželjom i pustolovnim duhom, sa svojim nedakom krede na neizvjesno putovanje, niti ne slutedi što ga na njemu očekuje.
65
Pratedi upute iz zapisa, dolaze na Island i u pratnji iskusnog vodiča kredu na opasan put kroz grotlo ugaslog vulkana – i doista, nakon niza nevolja dolaze do goleme podzemne dvorane, ali pustolovina tu tek započinje. U nastavku de se spustiti 100 milja u unutrašnjost Zemlje, udi u prekrasne spilje, pune dišivog zraka, stidi do podzemnih oceana, susresti morske nemani, naidi na goleme gljive, ostatke pretpovijesnih života, pa i na krokodile-morske pse koji žive izvan vode i na gorile visoke preko četiri metra. Premda, za razliku od drugih Verneovih radova, njegov opis unutrašnjosti Zemlje gotovo ni u čemu ne odgovara našim današnjim spoznajima, Verne je ipak sažeo neke misli iz različitih područja tadašnjih znanosti, i pretpostavljao je da de ljudi jednom otkriti svašta u dubini Zemlje. Verne je nastavio sa svojim prvim "svemirskim" romanom, Put na Mjesec, u kojem je dočarao neku vrstu raketne tehnike (ispaljivanje projektila iz velike puške), ali o sudbini ljudi poslanih na Mjesec pisat de tek nakon pet godina, u nastavku Let oko Mjeseca. Smatra se da je u tim djelima predvidio neka rješenja, koja de se doista rabiti ili uzeti u obzir u svemirskim programima (raketne projektile, prizemljenje u ocean, svemirske brodove koje pokrede svjetlost). U romanu 20.000 milja pod morem, Verne je također uvelike previdio bududnost, u opisu podmorskih putovanja, korištenja električne energije, i također u osvrtu na vrstu pištolja koji zadaje strujni udarac (nalik na današnje tazere). Knjiga opisuje kapetana Nema (kneza Dakkara, sina indijskog radža) i njegovu podmornicu, "Nautilus", kroz lik pripovjedača profesora Pierra Aronnaxa. Verne je preuzeo ime podmorice od istoimenoga podvodnog plovila, koje je 1800. testirao Robert Fulton (1765– 1815), u vremenu dok je živio u Francuskoj. Radnja Verneova romana započinje 1867. kada ekspedicija krede u potragu za morskim čudovištem; podmornica plovi morima i na tom putu prolazi i kraj Atlantide; "Nautilus" svoje putovanje završava pred obalama Norveške gdje nestaje u vrtlogu. Što se tiče djela Put oko svijeta u 80 dana, može se redi da nam je danas možda zanimljivo iz drugih razloga nego u Verneovo vrijeme – danas možemo prodi oko svijeta u gotovo 24 sati, dok je 19. stoljedu ipak trebalo po nekoliko mjeseci. Ali Verne je zapravo istaknuo nešto što je bilo u velikom napretku u njegovo doba: razvitak brzog prijevoda – željeznicom i parobrodovima, pa de zato glavni junak romana, Phileas Fogg, modi dobiti svoju okladu i zaokružiti svijet u 80 dana. Jules Vernes je možda iznio najviše predviđenja o bududnosti, u jednoj kratkoj priči, "Dan jednog američkog novinara u godini 2990" (Le journée d'un journaliste américain en l'an 2889), objavljena prvi put 1889. u engleskom prijevodu, u američkom časopisu The Forum. Tekst je najvjerojatnije redigirao njegov sin, Michel Verne (1861–1925). U toj pričici spominju se "pneumatske cijevi" ispod oceana koje prevoze putnike brzinom od 1500 km/s, "telefoti" (nešto nalik na današnje videokonferencije), produženje prosječnoga životnog vijeka na 68 godina, korištenje antiseptika u pripremi hrane, oglasi na nebu, "fotobrzojavi" od žitelja Marsa, Merkura i Venere, rješenje matematičkih jednadžbi, prostor s 24 dimenzije, teleskopi s promjerom od 3 km, proučavanje tvari iz drugih planeta, vojne granate koje putuju 100 km, električne iskre duge 20 milja, bakterijsko ratovanje, kontrola nataliteta u Kina, zračni automobili koji putuju brzinom od 600 km/s, krionika, čudesni računalni strojevi ili kalkulatori. Pretpostavlja se da je Verne razrađivao te ideje možda za budude romane, pa to da je tekst objavljen prvi put samo u prijevodu možda znači da nije bio spreman predstaviti ga svom glavnom čitateljstvu. Francusko izdanje bilo je objavljeno 1910., pet godina poslije autorove smrti. * * * 66
Sada se moramo usmjeriti fokus na jednog od vrlo utjecajnih futurističkih autora, koga smo ved par puta i spomenuli
Herbert George Wells H. G. Wells se rodio 1866. godine u grofoviji Kent u Engleskoj. Bilo je to ved gotovo tridesetak godina nakon ustoličenja britanske kraljice Viktorije (1819., vl. 1937–1901), i u idudim desetljedima britanski imperij bit de na vrhuncu modi kako kod kude tako i u brojnim prekomorskim krajevima. No ubrzo de imperijalna snaga Engleske početi opadati, industrijsku de prevlast preuzeti Sjedinjene države, Irska de pokazivati sve vedu želju za samostalnošdu, a i Njemačka postaje konkurentna. Radnička se klasa štrajkovima ujedinjuje i osvještava svoj položaj; u vrijeme kada Wells objavljuje svoja prva djela, u umjetnosti vlada tzv. larpurlartizam. Novo nadolazede stoljede izazivalo je osjedaj osamljenosti, beznađa i otuđenja. Wells pak, s druge strane, nije pripadao krugu umjetnika koje obuzima očaj pred novim stoljedem i koji su najavljivali krizu suvremenosti i čovječanstva. Otac mu je bio sitni trgovac i odmalena je osjetio nepravde izazvane društvenim raslojavanjem; majka mu je povremeno radila kao sluškinja na imanju i on bi potajno odlazio u knjižnicu, čitao i zavolio književnost. Posebice ga je zanimala znanost što nije za čuditi bududi da je to vrijeme (kako smo naznačili) obilovalo tehnološkim novostima: električnim žaruljama, telefoni, gramofoni, počeci automobilizma. Nakon što je dobio stipendiju za "Normalnu znanstvenu školu" (Normal School of Science, danas dio Imperial College-a) u Londonu, počeo je studirati biologiju (mentor mu je bio Thomas Huxley), ali nakon nekog vremena izgubio je interes i napustio studij prije diplome. Izdržavao se poučavanjem, i počeo je pisati književne tekstove. Danas se Wellsa, uz Julesa Verna i Huga Gernsbacka (1884–1967), često smatra utemeljiteljem ili čak "ocem" znanstvene fantastike. Najpoznatija su mu djela, njegov prvi, a neki de redi i najbolji roman Vremenski stroj (= Time machine, 1895.); slavu je postigao i kasnijim romanima Nevidljivi čovjek (= The Invisible Man, 1897.), koji je mnogo puta ekraniziran i Rat svjetova (= The War of the Worlds, 1898.). Bio je iznimno plodan pisac, napisao je preko stotinu knjiga, od čega je pedeset romana; napisao je i "Pregled povijesti" (= An Outline of History, 1920) i popularnu inačicu, "Kratku povijest svijeta" (= A Short History of the World, 1922), no u djelima nastalim 1920-ih i dalje se, doduše s manjim uspjehom, bavio znanstveno fantastičnim temama, a poslije se usredotočio na društvene komedije. Jedno od zanimljivijih djela iz te kasnije faze je roman Obrisi bududnosti (= The Shape of things to come, 1933.), koji je 1936. poslužio i kao motiv za film, za koji je sam Wells napisao scenarij. U romanu se predviđa događanja od 1933. do 2106. dodine – i tu prevladava Wellsova ideja o uspostavi svjetske vlade kao rješenje za probleme čovječanstva. Tvrdio je da su to zapisi diplomata dr. Philipa Ravena i njegovih vizija bududnosti; Wells je predvidio drugi svjetski rat sukobom kod Danziga (polj. Gdaoska) između Poljske i Njemačke; u njegovim predviđanjima rat je trajao deset godina, Francuska i Sovjetski savez su samo djelomično sudjelovali, a Velika Britanija je bila neutralna. Rat je završio potpunim iscrpljenjem i sve zemlje osjedaju posljedice ekonomske krize; gotovo sve vlade su uništene, a kuga je odnijela veliki dio čovječanstva. Predvidio je potom vladavinu diktature koja promiče znanost, namede engleski kao jezik sporazumijevanja, iskorjenjuje religiju; stvara preduvjete za stvaranje utopijskog društva. 67
Spisateljski rad završio je u pesimističnom tonu, djelom Ljudski um na kraju svojih snaga (= The mind at the end of its Tether, 1945), godinu prije smrti. Wells je bio veoma popularan i utjecajan, politički su mu nazori bili ljevičarski (iako je bio zagovornik prvoga svjetskog rata). Živio je nekonvencionalno te je uz dva braka imao i nekoliko izvanbračnih veza. Odmalena je osjedao nepravdu klasnog društva i u svojim se djelima zalaže za bolji život tzv. "malog čovjeka"; vjerovao je u znanost i tehnološki napredak te mu je bilo veoma stalo do promicanja znanstvenih ideja i ideja opdenito, često nauštrb umjetničkog dotjerivanja djela. Roman Vremenski stroj, najprije se 1894. objavljivao u nastavcima da bi se godinu dana kasnije pojavio kao knjiga. Djelo odražava Wellsova ljevičarska politička uvjerenja, njegov stav prema životu i obilju. Na početku, skupina prijatelja razgovara nakon večere; domadin, naznačen samo kao "Vremenski putnik" (Wells u knjizi ne navodi njegovo ime) objašnjava pojam četvrte dimenzije, tj. vremena. Vremenski putnik pokazuje prijateljima stroj za koji tvrdi da je mogude putovati u bududnost i prošlost (Wells je vjerojatno bio upoznat s paradoksima putovanja kroz vrijeme te se uvijek vradao samo do vremenske točke iz koje je i krenuo). Nakon što su se gosti povukli pripovjedač nam govori o tome kako je Vremenski putnik otišao u daleku bududnost, u 802.703. godinu. Tamo se zaustavlja i susrede sidušan i nježan narod, Eloi, koji su zasigurno daleki potomci engleske visoke klase. Za razliku od Wellsovog romana, u filmu iz 1960. zasnovanom na tom djelu, koji je režirao George Pal (= György Pál Marczincsak 1908–1980), prije susreta s Eloima Vremenski putnik (sada pod imenom "George") najprije prolazi kroz 20. stoljede. Pal je u filmu uključio dva svjetska rata i nuklearni napad – što je znakovito, jer je film bio snimljen tek dvije godine prije nego što je kubanska raketna kriza dovela svijet vrlo blizu takvom ratu. Međutim, najnoviji film "Vremenski stroj" iz 2002., koji je režirio čak H.G. Wellsov unuk, Simon Wells (1961–), mnogo se više udaljio od izvornika. U romanu, kada Vremenski putnik sretne Eloie, oni se hrane isključivo vodem, jer mesa, primjerice više nema – oni ne rade apsolutno ništa, i posve su djetinjasti. Putnik odnosno narator to primjeduje ved pri prvom susretu s Eloima: U tim je lijepim i sitnim ljudima bilo naprotiv nešto što je stvaralo povjerenje – bila je to nekakva graciozna nježnost, nekakva djetinja ležernost. A osim toga su izgledali tako krhko da sam glatko mogao zamisliti sebe kako ih razbacujem na tucete kao čunjeve… Pokazao sam na Vremenski stroj pa na sebe. Onda sam, ne znajudi na trenutak kako da izrazim vrijeme pokazao na Sunce. Bajkovito lijepa spodobica u kariranom purpurno – bijelom ruhu ponovila je moju gestu, pa me iznenadila oponašanjem grmljavine. Na trenutak sam bio zapanjen, iako mi je značenje te geste bilo sasvim jasno. Smjesta mi se u glavi stvorilo pitanje: Jesu li ta stvorenja glupava? Teško dete i shvatiti koliko me to pogodilo. Shvadate, uvijek sam pretpostavljao da de ljudi iz godine osamsto dvije tisude i neke biti od nas nevjerojatno napredniji znanjem, umjetničkim sposobnostima, svime. A onda mi je jedan od njih najednom postavio pitanje koje je pokazalo da je na intelektualnom nivou našega petogodišnjeg djeteta – upitao me, zapravo, jesam li sa Sunca došao s gromovima i olujom! Kasnije de svojim prijateljima Vremenski putnik objasniti da je ljudski rod degradirao do te mjere upravo zbog nedostatka poteškoda i promjena. U svijetu u kojem se ništa ne mijenja i postignut je sklad nema potrebe za intelektualnim naporom koji čovjeka čini otpornim i omoguduje mu da preživi; u dalekoj bududnosti ljudi su tjelesno slabi i intelektualno nemodni; u
68
ovakvom zamišljaju bududnosti zamjetan je utjecaj Darwinove (točnije Spencerove) teze da samo najjači preživljavaju, a ujedno je to i kritika dekadentnog visokog društva. Vremenski se putnik sprijatelji s pripadnicom naroda Eloi, Weenom i spoznaje da postoji još jedan narod koji živi u podzemlju, također degeneriran, Morlocki. Morlocki se hrane mesom Eloia, koji ih se boje. Ovim je opisom Wells samo želio na radikalan način prikazati koliko duboke mogu biti razlike u društvenim slojevima. Za razliku od marksista koji su idealizirali radničku klasu, Wells o njima nije imao tako dobro mišljenje i u romanu upravo su od "plavih ovratnika" (engl. blue-collar workers) evoluirali Morlocki, radnici, a otuda i boja njihove kože. Vizija ovih degeneriranih vrsta bila je povezana s tadašnjim Wellsovim viđenjima eugenike. Nakon što se jedva spasio od njihovih krvoločnih zubi odlučio je, otidi još dalje u bududnosti, do kraja Zemlje: Najednom sam opazio da se kružni obris Sunca na zapadu promijenio; da se na njegovoj krivulji pojavila konkavnost, udubljenje. Vidio sam kako se povedava. Možda sam tako čitavu minutu zurio u tu crninu što je puzala preko dana, i tada sam shvatio da je to početak pomrčine. Preko Sunčeve je ploče prelazio ili Mjesec ili planet Merkur. Naravno da sam u prvi čas pomislio da je to Mjesec, ali me mnogo toga navodi na uvjerenje da sam zapravo vidio tranzit nekog unutrašnjeg planeta koji je prošao vrlo blizu Zemlje. Mrak se spuštao naočigled, s istoka je zapuhao studeni vjetar u svježim zapusima, a umnožile su se i bijele pahulje što su pljuštile s neba. S ruba je mora dolazilo mreškanje i šapat. Zanemarimo li te beživotne zvukove, svijet je bio nijem. Nijem? Teško bi mi bilo prenijeti vam njegovu tišinu. Svi zvukovi što ih stvara čovjek, blejanje ovaca, krikovi ptica, zujanje kukaca, sve to micanje što tvori pozadinu našeg života – sa svim je tim bilo gotovo. A kako se tama produbljivala, lelujave su pahulje postajale sve obilnije, plešudi mi pred očima; a i studen je zraka bila baš žestoka. A onda, jedan po jedan, brzo, jedan za drugim, bijeli su vrhunci dalekih brda nestali u tami. Povjetarac je prerastao u zavijanje vjetra. Vidio sam kako mi se crna središnja sjena pomrčine u zamahu primiče. U sljededem su se trenutku vidjele još samo blijede zvijezde. Sve ostalo je bila tama bez zračka svjetlosti. Nebo je bilo apsolutno crno. Na mene se spustila jeza te silne tame. Studen, što me je tukla do srži kostiju, i bol što sam ga osjedao pri disanju, nadvladali su moje snage. Stresao sam se i obuzela me smrtna mučnina. A onda se na nebu, poput crveno usijanog lûka, pokazao Sunčev rub. Sišao sam sa stroja da se malo oporavim. Vrtjelo mi se u glavi i nisam se bio sposoban suočiti s putom povratka. Dok sam tako stajao, zbunjen i obuzet mučninom, opet sam ugledao ono nešto što se micalo u plidaku – sad više nije moglo biti dvojbe da je riječ o nečemu što se miče – na pozadini crvene morske vode. Bilo je to nešto okruglo, veliko možda kao nogometna lopta, ili možda malo vede, a iza toga su se vukli pipci; izgledalo je crno, onako na pozadini valnog mlata krvavocrvene vode, i sad je prpošno skakutalo. A onda sam osjetio da gubim svijest. Ipak me održao jeziv strah da bih mogao ostati ležati tako, bespomodan u tom dalekom i strašnom sumraku, tako da sam se uspio uspeti u sedlo. Drugi poznati Wellsov roman je Otok dr. Moreaua (= The Island of Dr. Moreau, 1886) o ludom znanstveniku koji transplantacijama i kirurškim zahvatima stvara poluljudska i poluživotinjska bida; roman Nevidljivi čovjek (= The Invisible Man, 1897.) također je priča o znanstveniku koji postaje zločinac nakon što je pronašao načina biti nevidljiv. U Ratu svjetova (= The War of the World, 1898.) riječ je također o zločinu i invaziji Marsijanaca na Zemlju; klima na Marsu je postala sve hladnija i morali su pronadi ugodnije mjesto za život; nakon što gotovo unište život na Zemlji, unište ih zemaljske bakterije na koje nisu bili otporn. Roman je adaptirao i pretvorio u radijsku dramu čovjek koji je imao prezime sličnim autoru, američki glumac i režiser Orson Welles (1915–1985), i kada ju je izveo na "dan vještica" (Halloween) 1938. godine, uslijedila je panika.
69
Wells je isto tako iskoristio ved poznatu temu o spavanju do bududnosti u romanu "Kad se spavač probudi" (= When the Sleeper Awakes, 1898-99) o čovjeku s kraja 19. stoljeda koji zbog nesanice uzme lijek i probudi se nakon 203 godina i tada doznaje da je nasljednik golemog imetka kojim se izgradilo veliko svesvjetsko političko i ekonomsko carstvo. Isto tako u poznate teme ulazi i Wellsov roman "Prvi ljudi na mjesecu" (= The First Men in the Moon, 1901), o dvojici Engleza, poslovnog čovjeka i znanstvenika, koji u kuglastom svemirskom brodu stignu na Mjesec, gdje de otkriti civilizaciju bida nalik na kukce ("Selenita"). Wells je 1905. napisao i fikcijsko djelo "Moderna utopija" (= A Modern Utopija), u kojem je, primjerice, zagovarao stvaranje svjetske države, koja bi počivala na kompromisima interesa, zalagao se za pladanje u zlatu, za žensku ravnopravnost, pa i za životinjska prava (prestanak konzumiranja mesa). U "Modernoj utopiji" Wells izražava želju za društvom u kojem vladaju humani i dobro obrazovani ljudi, i ovdje, kao i na više mjesta bio je veoma kritičan prema privilegijama i nasljednom faktoru u kapitalističkom društvu; u njegovoj utopiji ljudi dobivaju mod zbog inteligencije i obrazovanja. Tada je Wells bio član fabijanskog društva (Fabian Society), britanske reformističko-socijalističke organizacije osnovane 1983/84. nazvane prema rimskom vojskovođi iz 3. stoljeda pr. Kr., Kvintu Fabiju Maksimu (s nadimkom Cunctator, "Oklijevalo"), koji je taktiku iščekivanja i odugovlačenja nastojao iscrpiti Hanibala. Fabijansko društvo tvorili su poglavito intelektualci, pisci i znanstvenici – i svoja su politička motrišta izlagali u nizu posebnih publikacija (Fabian Tracts); zastupali su teoriju o mirnom, evolutivnom preobražaju kapitalističkog društva u socijalističko putem postupnih reformi. Tijekom 1900–06. fabijanci su ušli kao autonomna organizacija u sastav britanske Laborističke stranke, i znatano su utjecali na njezino kasnije političko djelovanje. Zbog svojih radova o politici, tehnologiji i bududnosti, Wells je bio pozvan da se priključi ovom društvu, čije su vođe i utemeljitelji bili George Bernard Shaw (1856–1950), Sidney Webb (1859–1947) i Beatrice Webb (1858– 1943). Wells se pridružio, ali je odmah pokušao mijenjati društvo – od malenog društva u kojem su intelektualci raspravljali o socijalističkim reformama, želio stvoriti veliku grupu, koja bi pritiscima izvojevala promjene. Vodstvo se opiralo toj ideji i Wells je htio preuzeti kontrolu nad organizacijom, što mu je i pošlo za rukom (i svejedno je imao premalu podršku članova da bi sproveo svoj naum). Udruženje je napustio 1908., ali je i dalje gorljivo zagovarao socijalizam. Spomenuli smo u uvodnom komentarima o antropologiji bududnosti da se 1920. sastao s Lenjinom u Moskvi. Posjetio je Sovjetski savez i 1934. i sastao se u Moskvi sa Staljinom. Govorio je, između ostalog, i o potrebi za stvaranjem svjetske države. Staljin je bio skeptičan prema toj ideji i nije prihvadao Wellsov stav da američki predsjednik (F.D. Roosevelt) također na izvjestan način ima socijalističke ideje. Taj razgovor nije bio uspješan, ali je Wells bio uvelike oduševlje SSSR-om. Ipak, za razliku od Staljina, Wells nije smatrao da nad svjetskom državom treba vladati partija, nego znanstvenici – i ta ga je misao državala do kraja života. Isto tako je izričito osuđivao ratničke gospodare ("war-lords"), poput Hitlera, što se moglo uočiti i u filmu "Obrisi bududnosti" za koji je, kako smo rekli, napisao scenarij 1936. godine. Međutim, postojala je i problematičnost u Wellsovoj viziji o razumnosti. George Orwell (= Eric Arthur Blair 1903–1950) pokušao je to objasniti 1941. u eseju "Wells, Hitler i svjetska država": Rani boljševici možda su bili anđeli, ili demoni, kako ih tko želi smatrati, ali u svakom slučaju nisu bili razumni 70
ljudi. Oni nisu uvodili Wellsovsku Utopiju nego Vladavinu svetaca, koja je kao i engleska Vladavina svetaca, bila vojno despotstvo oživljena sudovima protiv vještica. Ista zabluda opet se pojavila u izvrnutom obliku u Wellsovom odnosu prema nacistima. Hitler predstavlja sve ratne gospodare i vračare zamotane u jedno. Dakle, tvrdi Wells, on je apsurdnost, duh prošlosti, stvorenje osuđeno da nestaje gotovo odmah. Ali nažalost, poistovjedivanje zdravoga razuma i znanosti zapravo ne stoji. Zrakoplov, koji je bio iščekivan kao civilizatorski utjecaj, ali koji se u praksi rijetko koristio osim za bacanje bombi, simbol je te činjenice. Moderna Njemačka daleko je znanstvenija od Engleske, i daleko više barbarski. Mnogo toga što je Wells zamislio i za što je radio fizički postoji tamo u nacističkoj Njemačkoj. Poredak, planiranje, državno poticanje znanosti, čelik, beton, zrakoplovi, svi su tamo, ali svi su u službi ideja prikladnih za kameno doba. Znanost se bori na strani praznovjerja. Ali to je za Wells očito nemogude prihvatiti (Wells, Hitler and the World State", Horizont, London, kolovoz 1941) Orwell je, dakako, naglasio Wellsov golem utjecaj na mlade ljude na početku 20. stoljeda ("Umovi svih nas, i dakle fizički svijet, bio bi zamjetno drukčiji ako Wells ne bi nikada postojao"), da je do 1914. bio "pravi prorok" i da su fizički detalji njegove vizije svijeta bile ispunjeni u iznenađujudem omjeru. Ali za Orwella "Wells ima prerazuman um da bi shvatio moderni svijet". Pa ipak, u jednoj stvari Wells je potkraj života bitno promijenio svoju poziciju. Kako smo naznačili, njegov opis Eloia i Morlocka iz Vremenskog stroja potjecao je također od njegovih ideja o eugenici (obje te ljudske vrste bile su degenirane). I upravo s tim u vezi, američki ekonomist Irving Fisher (1867–1947) rekao je 1912. u govoru pred Udrugom za eugenička istraživanja (SAD-a) da de nordijska rasa *bez eugeničkih mjera+ propasti i postati hranom za još više generirane životinje. Poput mnogih mislilaca svoga doba, Wells je vjerovao da se mogu poduzeti koraci za poboljšavanje ljudskoga roda. Nadalje, kao bivši student Thomasa Huxleyja podržavao je "etičku evoluciju", koja je imala više socialni, nego rasni naglasak. Pa ipak, katkad je dao i neke rastističke komentare (možda u satiričkom smislu); tako je u "Modernoj Utopiji" napisao da: "Postoji samo jedna razumna i logična stvar koja se može učiniti s doista inferiornom rason, i to je da se uništi". Inače Wells nije podržavao "pozitivnu eugeniku" (birano parenje), ali je do pred kraj života smatrao da u znanstveno uređenom društvu stanovitu korisnu ulogu može imati "negativna eugenika" (sprječavanje razmnožavanje urođenih invalida i kriminalnih tipova, i eutanazija deformirane novorođenčadi). Potkraj života, pod utjecajem događaja iz nacističke Njemačke, Wells je odbacio eugeniku – u jednom članku iz serija "Prava čovjeka" objavljene u The Times-u 1939. (čak prije Orwellova eseja), napisao je da "… nijedan čovjek ne smije biti podvrgnut bilo kojoj vrsti unakaženja ili sterilizacije, osim ako ne daje svjestan pristanak…" (v. The Rights of Man or what are we fighting for, Penguin, 1940). Napokon Wells je 1944. u svojoj "Tezi o kvaliteti iluzije…" izričito osudio Francisa Galtona, napisavši da je imao "umnu sklonost fašista i bio sve za führere i ducee" (A Thesis on the Quality of Illusion in the Continuity of the Individual Life in the Higher Metazoa, with Particular Reference to the Species Homo Sapiens. London: Scientia, 1944, str. 183). U posljednjim godinama, Wells je načelo razvitka bolje vrste čovjeka u bududnosti, sve više prebacivao s eugenike na obrazovanje. Šest godina nakon Wellsove smrti, Bertrand Russell (1872–1970) osvrnuo se na znanost, eugeniku, i na ljude bududnosti, te iznio neke misli koje podsjedaju na podjelu ljudske vrste koju je u Vremenskom stroju označio Wells: Znanstvena društva još su u djetinjstvu… Za očekivati je da de napreci u psihologiji i psihologiji koji de dati vladama mnogo više kontrole nad pojedinim umovima nego što imaju čak u totalitarnim zemljama. Fitche je 71
ustvrdio da obrazovanje mora težiti prema uništavanju slobodne volje, tako da de učenici, nakon što napuste škole, biti nesposobni, sav ostali život, misliti ili djelovati drukčije nego što su njihovi učitelji htjeli…. Prehrana, injekcije i naredbe de se spojiti, od rane dobi, da bi stvorili vrstu karaktera i vrstu vjerovanja koju vlasti smatraju poželjnim, i svaka ozbiljna kritika vlasti postat de psihološki nemoguda... Postupno, selektivnim parenjem, urođene razlike između vladara i vladanih de se povedati sve dok postanu različite vrste. I pobuna plebejaca bit de toliko zamislivi kao i organizirani ustanak ovaca protiv prakse jedenja ovčetine ("Učinak znanosti na društvo" / The Impact of Science on Society, 1953, 49-50).
Neke razlike između Julesa Vernea i H.G. Wellsa I Verne i Wells bili su plodni pisci i obojicu se često nazivaju "očevima znanstvene fantastike". Dakako, Verne je bio 38 godina stariji od Wellsa i vjerojatno je da ga je Wells čitao kao dijete. Od svemirskih romana Verne je napisao Put na Mjesec (i nastavke toga dijela) i Wells je objavio knjigu Prvi ljudi na Mjesecu; obojica su pisala o letjelicama prije nego li je let bio mogud. Međutim, uz mnoge podudarnosti i sličnosti ova se dvojica autora u mnogočemu razlikuju. Wells je primjerice koristio neimenovanog pripovjedača koji govori, i tu je metodu koristio u svojim najpoznatijim romanima, Vremenski stroj i Rat svjetova; Verne pak pripovijeda kroz prizmu promatrača. Dok kod Wellsa stječemo dojam da nam se izravno obrada, Vernov nas pripovjedač provodi kroz nizove događaja. Vedina Wellsovih romana smještena je u Englesku (ili se iz nje putuje), dok Verne ne piše o Francuskoj (radnja njegovih djela na smještena je na Island, na Antarktici, u Afriku). Još važnije, njihova gledanja na znanost i tehnologiju jako se razlikuju – Verne je skloniji tehnoloških detaljima od Wellsa. U svim romanima Verne redovito koristi tehnologiju kako bi se protagonisti spasili iz bezizlaznih situacija (u Putovanju u središte Zemlje i Putu na Mjesec znanstvenici su ujedno i glavni likovi romana). S druge strane, Wells na tehnologiju ne gleda uvijek tako blagonaklono. U njegovim knjigama mnoštvo je ludih znanstvenika koji vrše pokuse na ljudima i životinjama – niti u jednom Wellsovom romanu tehnologija se ne koristi za opde dobro (iako je vjerovao u razumnosti znanosti). Oba autora imaju svoje viđenje znanstvene fantastike: Verne se više služi znanošdu nego fantastikom, dok je Wells više koristio fantastiku, manje znanost. U Verneovim su djelima potanko opisani dijelovi strojeva (recimo tehnički detalji podmornice u 20.000 milja pod morem). Najveda razlika u njihovim opisima je na primjeru putovanja u svemir. Verne u Putu na Mjesec posveduje pažnju tehničkim pojedinostima, gravitacijskoj snazi, mehanizmima ispaljivanja, dok Wells u Prvim ljudima na Mjesecu zamišlja tvar koja poništava učinak gravitacije i omoguduje putovanje kroz svemir, ali nam ne daje nikakve detalje od čega se ta tvar sastoji, i kako djeluje. Iako se obojica smatraju očevima znanstvene fantastike, a Wellsa je Oscar Wilde (1854–1900) čak zvao "engleskim Verneom" razlika među njima je više nego što bi se u prvi mah i pomislilo. Sam Verne je tvrdio da Wellsova djela nemaju nikakvog znanstvenog utemeljenja ("Ja se služim fizičkim zakonima. On izmišlja" rekao je). Iako je sam Wells jednom prigodom izjavio da je "još mnogo toga na svijetu neotkriveno", njegova je namjera bila odgonetnuti čovjekovo mjesto u svemiru i u bududnosti, a tehnologija mu je poslužila kao sredstvo pomodu kojeg to istražuje.
72
Njegovo otkride vremenskog stroja poslužilo mu je ne da bi dokazao kako čovjek može izmisliti takav stroj, ved da bi sam sebi priskrbio uređaj koji de mu poslužiti kao sredstvo za istraživanje bududnosti, tj onoga što de uslijediti. U svojim djelima u kojima govori o biološkim i fizičkim znanostima, romanu Otok dr. Moreaua ili kratkoj priči "Hrana bogova" (= Food of the Gods, 1904), u kojoj razmatra mogudnost poticanja rasta usjeva pomodu kemikalija, njegova primarna zabrinutost ide u pravcu zlorabe znanosti u sebične svrhe. Verne se koristio onodobnim dostignudima znanosti, dok je Wells želio naglasiti vrijednosti koje bi znanost mogla donijeti čovjeku u obliku spoznaja i svrhu obrazovanja. Dobar dio Verneovih predviđanja se ostvario, put u svemir, put pod more, pa tako i vedina ideja u "Godini 2990". Za Wellsov zamišljaj putovanja kroz vrijeme još nemamo pokrida u stvarnosti. Iako je u romanu Kad se spavač probudi predvidio kako de se avioni koristiti kao vojno oružje, u kasnijim romanima je predvidio premod kemijskog naoružanja (i zapravo je u scenarij za film "Obrise bududnosti" iz 1936. dao pilotima osobito ulogu u mirotvorstvu). U priči "Oslobođeni svijet" (= The world set free, 1914) Wells je predvidio otkride nuklearnog naoružavanja i precizno je pogodio godinu u kojoj se to i dogodilo. Doduše, imao je prednost nad Verneom zato što je bio tek u tridesetim godinama kada se radioaktivnost otkrila, dok je Verne tada bio starac. Prvu nuklearnu fisiju, bombardiranjem urana neutronima, izveo je 1934. talijanski fizičar Enrico Fermi (1901– 1954) i opisao u radu "Radioaktivnost dobivena bombardiranjem neutronima" (Radioattività provocata da bombardamento di neutroni). Fermi je za to otkride 1938. primio nobelovu nagradu, i u Chicagu je 1942. pod njegovim vodstvo bio izgrađen prvi nuklearni reaktor. Wells je, dakle, mogao predvidjeti i oslobađanje atomske energije koja bi se rabila i u industrijske svrhe, i za razvoj atomske bombe i za svjetski rat. Međutim, u njegovim djelima rat bi otpočeo 1956. – iako je u stvarnosti do tada ved dva grada bilo razoreno atomskom bombom. Protagonisti iz Wellsovih djela, posebice Moreau i Griffin (iz Nevidljivog čovjeka), predstavljaju opdenitu ljudsku težnju za prevlašdu – i u povijesti demo pronadi mnoštvo primjera. Njihove eksperimente koje je Wells opisivao svoju su potvrdu doživjeli u brojnim koncentracijskim logorima u 20. stoljedu. U nekim romanima i likovima (primjerice Ostrog u romanu Kad se spavač probudi) Wells je predvidio dolazak na scenu europskih fašističkih vođa. Napokon, Wellsovi romani, za razliku od Verneovih, puni su arhetipskih predodžbi. Primjerice u Vremenskom stroju jasna podjela na božanski i demonski imaginarij simbolizira sudar svjesnog i prijetedeg nesvjesnog, čije de tumačenje dati Freud i kasnije Jung svojim analizama. I lik dr. Moreaua je primjer manifestacija "super ega" kojeg de na kraju progutati mračne i primitivne sile koje je on pokušao kontrolirati i suspregnuti. Napokon, Wells je živio u vremenu koji je bio politički i društveno dinamičniji i u mnogim pogledima teži od doba Julesa Vernea – Verne se rodio više godina kraja Napoleonove epohe, i umro je prije velikih kriza i prevrata u 20. stoljeda (desetak godina prije prvoga svjetskog rata i ruske revolucije, i znatno prije uspona fašizma-nacizma i drugoga svjetskog rata). Zato je Verne mogao ostati na razini tehnoloških vizija 19. stoljeda, dok se Wells morao suočiti s ozbiljnjim društvenim lomovim u svijetu koji je poznavao.
73
Svakodnevica i slike bududnosti – Albert Robida Iako je kao dijete bio kratkovidan, mnogo je crtao i roditelji su mu, nakon što su prepoznali njegov talent, dopustili da se iz Compiègnea preseli u Pariz, u dobi od devetnaest godina. U Parizu je započeo karijeru karikaturiste u mnogobrojnim časopisima, kao što su La Chronique illustrée i Le Polichinelle. Robida je putovao Europom kao slobodni novinar – dopisnik i bilježio je slovima i crtežom Francusko-pruski sukob 1870. i sukobe za vrijeme Pariške komune. Tijekom života najpoznatiji je bio po svojim ilustracijama za raskošna izdanja Françoisa Rabelaisa, Charlesa Perraulta, Honoré de Balzaca, Miguela de Cervantesa, Williama Shakespeara i mnoge druge. Ilustrirao je i knjige o francuskoj urbanoj arhitekturi i povijesti. Kad se sve zbroji, tijekom života je napravio oko 60.000 crteža i ilustrirao više od 200 knjiga. Iako je nakon prvoga svjetskog rata Robida pao u zaborav, zahvaljujudi futurističkoj trilogiji zanimanje za njega je ponovo naraslo i danas je nezaobilazan u svim pregledima povijesti i korijenima futurističkog romana. Ta trilogija uključuje tri djela: "Dvadeseto stoljede" (= Le vingtième siècle, 1883), "Rat u dvadesetom stoljedu" (= La guerre au vingtième siècle, 1887) i "Dvadeseto stoljede. Električni život" (= Le vingtième siècle. La vie électrique, 1890). Naglasak na elektrika u tom tredem djelu, podsjeda na Julesa Vernea. Dakako, usporedba s Julesom Vernom namede se sama od sebe, ali Robida, za razliku od Vernea sve tehnološke inovacije uključuje u svakodnevni život i niti ih ne opisuje kao kreacije ludih znanstvenika. Značajan je zbog svojih, poprilično preciznih, zamišljaja bududeg društva, položaja žena, razvoja turizma i slično. U romanu "Rat u dvadesetom stoljedu", primjerice opisuje moderno ratovanje u kojem se koriste otrovni plinovi i navođeni projektili. U Robidinim su radovima, jedinstvenim za ono doba, futurističke, tehnološke inovacije dijelom životnog stila pa se tako u operu odlazi u "letedem automobilu", na izlet se putuje "željeznicom na mlazni pogon", kude bogatih krase "fotografske slike". Robida koristi ove tehnološke novotarije da bi naglasio hirovito ljudsko ponašanje. Iako je važan za razvoj futurističkog romana, Robidin način pripovijedanja "pogledajmo sami sebe, očima Drugoga" navodi nas da ga usporedimo s njegovim književnim prethodnicima, društvenim satiričarima, Voltaireom i Montesquieom. Ali kada je Robida uvidio kako razorno tehnologija i znanost može djelovati u prvome svjetskome ratu, njegov se odno prema napretku uvelike promijenio. U posljednjim godinama života razvio je zazor prema tehnologiji. "Dvadeseto stoljede. Električni život" opisuje život u Francuskoj 1955. godine. Pratimo život znanstvenika Philoxa Lorrisa, a veliki je naglasak stavljen na činjenicu da je tehnologija promijenila svakodnevni život Francuza. Zaplet priče događa se za vrijeme električne oluje uslijed koje dolazi do prekida napona struje i tom se zgodom upoznaju Georges Lorris i Estelle Lacombe putem "telefonoskopa". Georges je pripadnik francuske vojske zadužen za kemijski inženjering i jedini sin Philoxa Lorrisa, dok je Estelle pripadnica srednjeg staleža. Radnja priče se nastavlja ovako:
‐
Georges i Estelle se odluče vjenčati, ali se njihovom naumu protivi njegov otac koji sina jedinca želi oženiti pripadnicom visokoga društva.
74
‐ ‐ ‐ ‐ ‐ ‐ ‐ ‐ ‐ ‐ ‐ ‐ ‐ ‐ ‐ ‐
Georges ne kani odustati od prvotne ideje i zajedno sa svojom odabranicom odluči podi na putovanje prije vjenčanja, a njegov otac zaduži kolegu Sulfatina da rastavi mladi par. Umjesto obilaska tvornica i laboratorija, kako je to zamislio otac, misledi da de to mladom paru predstavljati napor, Georges odvodi svoju družicu i kolegu Sulfatina u mirno selo, čiji se stanovnici opiru modernoj tehnologiji i žive tradicionalnim životom 19. stoljeda. Na put s njima krede i Sulfatinov štidenik koji pati od iscrpljenosti tijela, uslijed napornog mentalnog rada tijekom života (rekli bismo danas da pati od posljedica stresa). Sulfatin se ne želi uplesti u odnos između Georgesa i Estelle i postaje jasno da mu je želja da znanstvenik Lorris razbaštini svoga sina, što de se dogoditi ukoliko oženi Estelle. Tada bi on bio jedini nasljednik velikog znanstvenika. Kada mu taj plan nije uspio, Philox Lorris šalje svoga sina na vojne vježbe, ali to u njemu samo jača želju da oženi Estelle. Ta to vrijeme Philox Lorris radi na biološkom oružju i na cjepivu koje ima za namjenu ojačati ljudsko zdravlje. Kako bi predstavio svoja nova dostignuda priređuje proslavu u svojoj kudi. Na proslavi je Georges bio zadužen da pusti snimke najvedih pjevača toga vremena, ali otkrivaju da je zvuk veoma loš, svi zvuče kao da su prehlađeni. Otkriva se da je za to kriv Sulfatin koji je ostavio snimke na hladnodi. Čini se da de video koncert morati biti prekinut, ali zabavu spašava Estelle koja je imala primjerke snimki na koje nije utjecao hladan zrak i društvo nastavlja uživati u glazbi. Nakon koncerta znanstvenik Lorris odlučio je predstaviti svoja cjepiva, ali je Sulfatin pomiješao biološko oružje s cjepivom i ono se umjesto cjepiva proširilo sobom s gostima. Nastaje panika i mnogi su otrovani. Nasredu, cjepivo nije smrtonosno, a Lorrisova se kuda pretvara u bolnicu. Novine izvještavaju da su gosti postali mučenici znanosti. Philox Lorris primjenjuje cjepivo na sebi i u potpunosti se oporavlja u dva dana, što potom čini i sa svima ostalima. Brzo ozdravljenje svih oboljelih poslužilo mu je kao reklama i uskoro cjepivo postaje lijek protiv svih bolesti – i zatim roman završava s bezbroj vjenčanja.
Ono zbog čega je Robida važan stoji u činjenici da je vjerojatno prvi znanstveno-fantastični ilustrator i uz tekst nam daje i potpuni vizualnu informaciju pomodu koje nam proširuje pogled na svijet koji opisuje. Robidine knjige su svojedobno bili veoma popularni, ali su ih ipak zasjenili Verneovi romani. Verneovi su romani bili pravi znanstveno – fantastični romani, a znanstvena su mu dostignuda služila da potkrijepi svoje zamisli, ali je s druge strane malo mario za utjecaj na društvo (osim u posljednjem djelu Pariz u 20. stoljedu). Za razliku od njega, Robidino predviđanje sredine 20. stoljeda, zamišljeno iz 1882. potpuno ignorira fiziku i sve se odvija čudesnim djelovanjem električne energije. Njega je više zanimalo kako društvo koristi tehnologiju, i ono što ga razlikuje od Vernea je satira i humor s kojima pristupa opisu društva. Robida je ipak bolje predvidio našu realnost, nego što je to mogao učiniti Verne, vjerojatno jer je uspio dobro procijeniti prirodni razvoj ljudskog društva. Istaknuo je neke nove izume koje su se razvijale u vrijeme kada je pisao svoj rad (1890), primjerice "fonograf", ili uređaj pomodu kojeg ljudi na velikoj udaljenosti mogu razgovarati (dakle telefon), pa i podmornicu (kojoj je Verne posvetio pozornost, i koja je bila poznata od početka stoljeda).
75
No dodao je i druge izume: podzemnu željeznicu (iako u njegovom romanu ona vozi iznad grada), "telefonoskop", uređaj ovalnog oblika s ekranom pomodu kojeg se može prenositi vizualna informacija (i ima svojstva televizora, videorekordera i kamere), pa i helikopter i razne letjelice. Govorio je i o društvenim fenomenima: Predvidio je emancipacija žena i stvaranje ženskih, političkih stranaka. Smatrao je da je biološko oružje humana alternativa tradicionalnom vođenju ratova (ideja da ono ubija slabe i bolesne, a privremeno onesposobljava zdrave graniči s fašizmom). Naglasio je važnost znanstvenog obrazovanja. Govorio je o iscrpljenost uzrokovana mentalnim radom (o "stresu", koji de u biologiji inače tek 1926. definirati Hans Selye). Osvrnuo se također na štetne posljedice znanosti (u romanu: električna oluja kao posljedica neispravnog rukovanja u električnoj stanici i istjecanje biološkog oružja na zabavi). Robida je oslikao i pojave zagađenja, kao i klimatsku kontrolu i pretvaranja Sahare u poljoprivredno područje. Pisao je o bududem napadu Kine na Europu 1941., koju je navodno odbio general po imenu Zagovicz! I kontinente je prikazao kao "slavi Meduze", koje tone i prepune su glavnih ljudi spremnih da se međusobno pojedu, u analogiju na slavu sliku o brodolomcima Théodorea Géricaulta (1791–1824) iz 1818/19. godine. Međutim, jedna od utješnijih scena iz bududnosti bila je njegovih slika o odmoru ispod dolmena – daleka prošlost tako služi kao utočište za bududnost. U desetljedu nakon te idilične prapovijesne slik pod dolmenima, Robida je 1908. izradio 520 ilustracija za seriju pod naslovom"Paklenski rat" (= La guerre infernale), koju je napisao novinar Pierre Giffard (1853–1922). Serija je bila za mlade čitatelje; imala je 30 knjižica, svaka od 32 stranice, i smatra se da je na njezinu temu utjecao rusko-japanski rat (1904–1905), prvi primjer u novijoj povijesti da je jedna izvaneuropska zemlja porazila vodedu europske sile. "Paklenski rat", prema autoru, započet de 1937. godine – prvo između Njemačke i Velike Britanije, Francuske, i SAD, koje de se stati na stranu potonjih; ali de zatim slijediti velik obrat, kada Japan krene u rat. U toj drugoj fazi rata koji su prvi pokrenuli Nijemci, Japanci i Kinezi osvajaju velik dio Europe i SAD-a, i zato se Britanci, Nijemci, Rusi i Amerikanci moraju ujediniti da bi spriječili azijsko osvajanje Protiv azijsko-kineskih metoda mučenja, zapadne sile rabe tehnologiju, ali i to de vrlo užasno povedavati broj mrtvih; Zapad stvar "bijeli zid" prema Istoku, i rat se pretvara u sukob između bijele i žute rase. Od podnaslova knjižica iz serije možemo spomenuti, primjerice, "Planet u požaru" (= La planète en feu", "Vojske zraka" (= Les armées de l'air), "Opsadu Londona" (= Le siège de Londres), "Krv samuraja" (= Les sang des samouraïs), "Znanstveno ubilaštvo" (= La tuerie scientifique), "Bijeli zid" (= La muraille blanche), "Sudar dvije rase" (= Le choc des deux races), "Kineze u Moskvi" (= Les chinois à Moscou) i "Kraj nodne more" (= La fin d'un cauchemar). Nekoliko godina poslije objavljivanja ovoga dijela izbio je prvi svjetski rat; Robida je tada doživio obiteljsku muku – njegova trojica sinova stradali su u rati; jedan je ostao bez noge, drugi je poginuo u boju i tredi je jedva preživio nakon napada od otrovnoga plina u rovovima. To je sve očito imalo jak utjecaj na Robidu, koji je u svojim posljednjim radovima na drukčiji način ocijenio život: u svom djelu "Inženjer von Satanas" (= Ingénieur von Satanas, 1919) osudio je rat, i na kraju je poslije, godine 1922. izrazio idilu u "Ljetnikovcu na zraku" (= Un Chalet dans les airs). Na kraju života Robida se posvetio povijesnim i arhetektonskim motivima, od kojih je zacijelo najpoznat njegov prikaz srednjovjekovnoga grada Carcasssonnea.
76
Druge vizije na prijelazu iz 19.u 20. stoljedu U međuvremenu, dok je Robida izrađivao svoje slike o bududnosti, u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji pojavile su se druge ilustracije bududnosti.
Jean-Marc Côté Po narudžbi jedne duhanske tvrtke, Jean-Marc Côté i njegovi suradnici izradili su od 1899. do 1910. seriju katkad vrlo duhovitih "kartica za cigarete", prikazivajudi Francusku u 2000. godini
Hildebrandova tvornica Vjerojatno pod utjecajem francuskoga primjera, u siječnju 1900. njemačka tvrtka za čokoladu Hildebrand i sinovi (= Hildebrands Deutsche Schokolade) angažirala je umjetnike da naslikaju prizore iz Njemačke također u 2000. godini
Carska Moskva u budućnosti. Napokon, u Rusiji 1914. godini nastala je serija slika Moskve u 23. stoljedu. Slike su, nažalost, sačuvane u vrlo lošem stanju, i njihov autorstvo nije poznato.
Vrli novi svijet (20. stoljede) Jules Verne, Albert Robida, pa i autori slika koje smo prikazali i H.G. Wells preživjeli su prijelaz u novo stoljeda, i svaki je od njih mogao biti svjedokom novih promjena. Dvije godine do svoje smrti, dok još nije navršio 75 godina života, Verne je mogao doznati o letu motornoga zrakoplova brade Wright – i možemo pretpostaviti kako je doživio taj doživljaj. Međutim, ved od početka 20. stoljeda zračni brodovi, dirižabli ili "zepelini", letjeti su svuda: 1910. jedan je preletio Atlantski ocean, i zatim, zajedno s zrakoplovima, bili su korišteni u prvom svjetskom ratu. Robida je to predvidio – i osim toga, u prvom svjetskom ratu, kako je bilo rečeno, njegov tredi sin jedva je preživio kemijski napad (od otrovnoga plina), o čemu je Robida mnogo godina prije pisao. Raspao se stari poredak u Europi, i pojavile su se nove zemlje: uskrsnula Poljska, Austrija i Mađarska (bivše jezgre Austro-Ugarske), Čehoslovačka, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), Finska, baltičke države i prva marksističko-socijalistička zemlja na svijetu, Sovjetski Savez (SSSR). I Wells je prošao kroz isto iskustvo – kao socijalist, radovao se SSSR-u, ali je morao odrediti svoju poziciju prema drugom skretanju povijesti, usponu fašizma u Italiji i nacizma u Njemačkoj, što je dovelo do drugoga svjetskog rata. Kako je George Orwell napisao, Wells je bio prerazuman da bi shvatio taj moderni svijet – umro je malo poslije drugoga svjetskog rata, previdivši ipak neke pojave koje de obilježavati 20. stoljede: mogudnost nuklearnog rata, prije svega. * * * Za sve odrasle ljude danas, 20. stoljede bilo je stoljede našega rođenja – ali što se zapravo dogodilo u tom stoljedu, što možda određuje naše misli o bududnosti? Velik dio ključnih tehnoloških izuma iz 19. stoljeda bio je unaprijeđen: brz prijevoz (brodovi, lokomotive, automobili, zračni prijevoz), bilježenje slika (fotografije do kinematografije), električna energija, komunikacije (telefon, brzojav, radio, itd.). Kakvi su novi važni izumi nastali u 20. stoljedu? Televizija se razvila od kraja 1920-ih, i utjecaj de joj biti golem.
77
U istom desetljedu nastali su i prvi koristivi strojevi koji su zamijenjivali ljudski rad, i dobili ime "roboti" (prvi je bio Westinghouseov jednostavni robot "Mr. Televox", sagrađen 1927. godine, koji je tek prenosio telefonske signale). Dakako, ime "robot" prvi se put rabio 1920. u igrokazu Karela Čapeka (1890–1938), R.U.R. Rossumovi univerzální roboti, i potječe od riječi u srodstvu s hrv. pojmom "rob" (naziv je predložio autorov brat, umjetnik Jozef Čapek, 1887–1945). Čapek je inače poznavao H.G. Wellsa, s kojim se dopisivao, i kao i Wells polazio je ponajprije od maštovitosti . Ali njegovi roboti nisu bili tek mehanički strojevi, nego barem djelomično biološke imitacije ljudi, sastavljene od kemijske tvari nalik na protoplazmu. U igrokazu, tu je tvar 1932. na jednom tropskom otoku otkrio morski biolog "stari Rossum" (Čapek je možda izveo to ime od korijena koji postoji i u hrv. riječi "razum"), koji je iz nje počeo stvarati životinje; ali poslije je Rossumov nedak, "mladi Rossum", osnovao veliku poslovnu tvrtku, koja de do 1950-60-ih masovno proizvoditi robote – i oni de postati temelj svjetske ekonomije; ali slijedit de pobuna robota i uspostava robotske vlasti nad svijetom; svi de ljudi stradati, osim strojara Alquista, koji de napokon shvatiti da roboti prestavljaju ljude bududnosti., Ova Čašekova priča ne odražava u biti današnji pojam o robotima, nego reklo bi se da polazi od motiva, prisutnih u romanu Mary Shelley Frankenstein, pa isto tako u Wellsovom Otoku dr. Moreaua. Ali na Čapeka je vjerojatno utjecao i židovski mit o Golemu (גולם, možda od hebr. gelem, גלם, "neobrađen" ), čovjekolikom bidu iz nežive tvari, tim više jer je jedna verzija priče povezana s praškim rabinom Jehudom ben Becalelom (1520–1609), koji je navodno stvorio Golema da bi zaštitio židovski geto od napada. Još važnije, na osnovi te predaje, 1914. austrijski pisac Gustav Meyrink (1868–1932) napisao je roman "Golem" (= Der Golem), prema kojemu je njemački režiser Paul Wegener (1874–1948) snimio tri nijema filma; pa tako i njemačke kinematografsku klasiku, "Golem, kako je došao na svijet" (Der Golem, wie er in die Welt kam), i to upravo 1920. kada je Čapek napisao svoje djelo. Ali osim ove vrste inspiracije, u Čapekovom djelu o stvaranju nove vrste možemo prepoznati i utjecaj eugeničkih zamisli, vrlo snažno prisutnih u Europi i Americi u vremenu kada ga je napisao. Uz tehnološki napredak pokušavalo se prekrojiti i ljudsko tijelo, preko selektivnih parenja roditelja, ili uz primjenu negativne eugenike – sterilizacije, eutanazije, itd Kako smo spomenuli, eugenika je dovela do vrlo mučnih posljedica do sredine 20. stoljeda – ali možemo ukazati na dvije stvari koje postale vrlo važne u 20. stoljedu. Opdenito je porastao interes za ljudskim tijelom i njegovom biologijom. Njemački pokret "kulture golotinje" (Nacktkultur) razvio se na početku stoljeda. Možemo pomisliti na to kakav se krupan pomak dogodio tijekom 20. stoljeda od viktorijanskih i srodnih europskih viđenja koji su svojedobno krpicama krili čak i noge namještaja i prvi put u povijesti definirali pojam pornografije, i načine sve slobodnijeg odjevanja u 20. stoljedu (ali, o tome demo poslije govoriti). Ali da ponovimo – usmjerenost na tijelo i na evoluciju čovjeka, sve se više razvila u 20. stoljedu, s jedne strane potaknuta od eugeničkih načela o napretku, koji su završila u užasu, ali s druge strane, ovo stoljede našega rođenja je doista izrazito po naglom pomaku jedne temeljne odrednice – medicine. Dakako, postoji poslovica da liječnici, osobne koje se bave medicinom (zdravljem ljudi), čine jednu od dviju najstarijih profesija na svijetu – i kako znamo i druga se isto tako može povezati s tijelom i biološkim odrednicama čovjeka. U 20. stoljedu medicina je gotovo nevjerojatno u odosu na prošle epohe ljudske povijesti brzo napredovala. Ved 1901. – na početku epohe, austrijski je liječnik Karl Landsteiner (1868–1943) utvrdio da ljudi imaju različite krve skupine (što je osiguralo uspješne tranzfuzije); škotski biolog Alexander Fleming (1881–1955) otkrio je 1928. 78
učinak penicilina, tijekom stoljeda pronašle su se nove anestetičke metode, što je omogudila da se operacije provedu sporije i točnije; postizao se sve sigurniji uspjeh u presađivanju organa, izrađivale su se bolje proteze; od 1960-ih raširila se oralna kontracepcija; na samom kraju (za svrhe liječenja) krenulo se u istraživanje matičnih stanica. Od svih dostignuda 20. stoljeda, napredak medicine bio je ključan. Prosječni ljudski vijek u svemu svijetu produljio se od tek 31 godina na početku 20. stoljeda do oko 67 na kraju (prema procjeni Svjetske banke), što je gotovo dostiglo predviđenja koje je Jules Verne iznio u "Danu jednog novinara u godini 2990". U razvijenijim zemljama svijeta, razumije se, taj je prosjek u naše vrijeme ili iznad 75 godina (primjerice u SAD-u i u našoj Hrvatskoj), ili iznad 80 godina (u Japanu, Njemačkoj, itd.), iako postoje katkad znatne razlike između žena i muškaraca. Statistike su različite, ali zanimljivo je primjetiti da se u Europi, prema najnovijim podacima CIA-e iz 2011. danas najdulje živi u najmanjim zemljama kontinenta, u Monacu, San Marinu i Andori (u prosjeku preko 82 godina), dok se najkrade živi u najvedim zemljama, u Ukrajini i u Rusiji (tek preko 70 godina). Uzevši to u obzir, možemo pomisliti je li ima smisla za ljudski napredak vjerovati u ideju o golemim državama svijeta, o svesvjetskim vladama, itd., o čemu su sanjali autori poput Wellsa. Duži životni vijek je bitan i za razvitak znanja – što smo duže na ovom svijetu, to možemo skupiti više podataka i prenijeti ih na idude naraštaje. Hrvatski znanstvenik Miroslav Radman (1944–) prije par godina zorno je objasnio zašto de biti kritično u bududnosti imati "umnih stogodišnjaka" – to je tako, jer u naše vrijeme informacije se udvostručuju svakih pet godina, pa ili moramo živjeti duže da podatke svladamo, ili moramo stvar prepustiti strojevima, i u potonjem slučaju propast demo kao vrsta. I čak bez medicine, možda zbog misli, ljudi danas fizički stare sporije nego prije. S druge strane, 20. stoljede vidjelo je razvitak atomske fizike, o kojem je bilo riječ, što je dovelo do nuklearnih oružja. Atomske bombe koje su uništile Hirošimu i Nagasaki 6. odnosno 9. kolovoza 1945., ubivši preko 250.000 ljudi, označile su bitnu prekretnicu u ratovanje, i uvele svijet u razdoblje nuklearne opasnosti. Dakako, politika i ideologija isto se bitno mijenjala – 20. stoljeda vidjelo je uspon fašizma i komunizma, kao i razvitak kapitalizma i proširenje demokratskih načela, ženskih prava, itd. Autori s kraja 19. stoljeda, poput Robide, predvidjeli su društveni uspon žena – u to vrijeme žene su u vrlo malom broju zemalja imale, recimo, bitno pravo glasa (najprije 1838. na otoku Pitcairn koji je imao šačicu stanovnika, i prvi put u vedoj sredini na Novom Zelandu 1893. godine). Od početka 20. stoljeda do kraja prvog desetljeda 21. stoljeda žene su stekle pravo glasa u svim zemljama svijetu, osim u Saudijskoj Arabiji, gdje se predviđa da de ga dobiti do 2015. godine). Tijekom 20. stoljeda ne samo u zakonskim pravimo, nego i u zanimanjima, žene su se gotovo poistovjetile s muškarcima, što je bio bitan pomak. Nadalje, u raznim pogledima, drugi svjetski rat, sa svim svojim strahotama, u mnogim je zemljama označio bitnu prekretnicu. Umjesto imperijalizma iz 19. stoljeda, koji se održao i u prvim dijelu 20. stoljeda, nakon drugoga svjetskog rata, svijet je živio u bipolarnom sukobu, izraženom u ideologiji, između kapitalizma i zapadnih načela demokracije s jedne strane, i komunizma s druge, što je bilo i blisko povezano s ekonomskim kretanjima. No s druge strane, 20. stoljede bilo je i vrijeme snažne afirmacije popularne kulture, i to ovisno o mogudnostima. Nakon što je 1908. Henry Ford (1863–1947) proizveo i plasirao na tržištu svoj prvi Model-T, automobili su postali dostupni velikom broju ljudi, što je njihove živote znatno promijenilo – i druga strana medalje bila je uvođenje 79
metode pokretnih traka u industrijama, što je poticalo masovnu proizvodnju, velika tržišta i prijenos dostignuda tehnologija na mnoštva. Sve dostupnije obrazovanje i informiranje preko raznih medija, kao i oglašavanje, utjecalo je na stvaranje masovnih kultura. Osim u ekonomiji, to je potaknulo temeljite promjene, i to ne samo u društvenom i političkom shemama, nego i u svakodnevici i opdem stilu životu, u seksualnosti i spolno-rodovskim i obiteljskim odnosima, u umjetnosti, u popularnoj glazbi, itd. Tek su se promjene intenzivirale gotovo geometrijskom brzinom, nakon prvoga i još više nakon drugoga svjetskog rata – i nove medije, pogotvo televizija, su ih snažno poticale. I to je bilo vrlo važno također za ekonomiju, za stvaranja tržišta, kao i za političke programe – pa su zbog toga tijekom 20. stoljeda ljudi sve više podlegali medijskim i reklamnim utjecajima. I tako de inventivnost – koja je oblikovalo taj novi svijet, ujedno dovesti do novih načina manipuliranja ljudima, do pojave "standardizacije individualnosti", pa čak i u pokretima usmjerenih protiv "uvriježenih" ustanova, koji su postali vrlo vidni u zapadnim zemljami od 1960-ih nadalje. U 20. stoljedu ljudi su i sve više putovali po svijetu – parobrodske linije postale su redovite, željeznice su spajala velika prostranstva, gradile su se moderne ceste za osobna motorna vozila, i prvo zelepini i poslije toga sve više motorni zrakoplovi prevozili su putnike preko tisude i tisude kilometara. Inače, više-manje do sredine stoljeda, gotovo sva su područja na Zemlji ved bila poznata, sjeverni i južni pol, duboke džungle, daleki otoci, visoke planine, itd. Napokom, prema vizijama Vernea, Wellsa i drugih, ljudi su krenuli u svemir. Dana 12. travnja 1961. sovjetski (ruski) pilot Jurij Aleksejevič Gargarin (1934–1968) postao je prvim čovjekom u svemiru, i zatim 16. lipnja 1963. Valentina Vladimirovna Tereškova (1937–), bit de prva žena koja je poletjela u svemir. I tek nekoliko godina poslije, točnije 21. srpnja 1969. američki astronaut Neil Armstrong zakoračio je na Mjesec. Hladni rat između SAD-a i SSSR-a poticao je utrku u svemir, i mnoge druge pojave koje su obilježili razdoblje od kraja drugoga svjetskog rata do sloma komunizma u Sovjetskom Savezu i u istočnoj Europi. U posljednjim desetljeda stoljeda, iz okvira američkih vojnih programa izrastao je Internet, koji danas bitno mijenja naše mogudnosti u svijetu. Isto tako, pojavila se mobilna telefonija – koji je prvi put prodrla u našu zemlju za vrijeme domovinskog rata, u kojem je Hrvatska stekla punu nezavisnost. Od kraja 20. stoljeda ljudi žive sve više u tzv. virtualnom svijetu, sve više u nekom odnosu prema najnovijim rješenjima iz svijeta računala, dok u se u stvarnom svijetu – uz pomod novih računalih tehnike, stvaranja roboti vrlo nalik na ljude.
Fulippo Tomasso Marinetti i futuristički pokret u Italiji Svakako je u kontekstu antropologije bududnosti važno barem naznačiti pokret futurizma, koji se razvio na početku 20. stoljedu. Kako je istaknuo profesor književnosti John (Giovanni) Picchione sa Sveučilišta York u Torontu, u naslovu svoga predavanja na Filozofskom fakultetu, u svibnju 2011., talijanski futurizam izražavao je i estetsku i antropološku revoluciju, u smislu da je pokušavao redefinirati čovjeka. Glavni začetnik talijanskog futurizma bio je Filippo Tommaso Marinetti (1876 – 1944), koji se rodio u Aleksandriji, u Egiptu Marinetti je bio usko vezan za pariški kulturni krug onoga vremena i njegovo je književna aktivnost bilo usmjereno na stvaranju novog oblika kulture. 80
Upravo je u pariškom listu Le Figaro objavio 20. veljače 1909. svoj znameniti Futuristički manifest, čija je objava bila i službeni početak samoga kulturnoga pokreta. U njemu se predlaže radikalno odbacivanje prošlosti; u mnogim je slučajevima izazivao skandal promičudi svoje ideje . Pokret je od samoga početka bio politički aktivan i branio je individualističku i antidemokratsku ideologiju, a mogudu realizaciju takve ideologije vidi u fašističkoj politici. Ipak, književnosti, futurizam daje novi poticaj i zamah. U Tehničkom manifestu futurističke književnosti iz 1912., kritike su okrenute prema tradicionalnim i ustaljenim vrijednostima, prema prevladavajudoj poetici za koju se smatralo da je odved sentimentalna i nostalgična. Za Marinettija novi je temelj književnosti tehnologija i napredak, gradovi i brzina. Manje su poznata, ali podjednako važna još dva manifesta koja je on sam uredio ili na njima surađivao – Plesni manifest i Politički manifest. Zanimljivo je da se Marinetti zanimao i za kulinarsko umijede pa je tako nastalo djelo "Futuristička kuhinja" koje je objavio u talijanskom časopisu Gazzetta del Popolo 1930. u kojem je bio jednako radikalan kao i u ostalim manifestima. Bududi da je, kako on tvrdi, "čovjek ono što jede i pije", između ostaloga, zalaže se za prestanak konzumiranja tjestenine, jer ona navodno uzrokuje pesimizam i nedostatak strasti,a to nije u skladu s revolucionarnim futurističkim načelima. Osim toga htio je uvesti prestanak korištenja noža i vilice, a tehnologija mu je poslužila da primjerice hrana dobije miris ozona ili da ultraljubičastim lampama aktiviraju vitamini. Futuristi su voljeli provocirati i sablažnjavati javnost izmišljanjem neobičnih kulinarskih kombinacija, primjerice mortadela s lješnjacima ili ananas sa srdelama. Marinetti je također želio da Talijani prestanu rabiti strane riječi pa je primjerice za riječ "bar", koju Talijani koriste za "kafid" predložio quisibeve, što doslovno znači ovdje se pije, ili za sendvič je predlagao traidue („između dva“). Jedno od mogudih tumačenja Marinettijeve radikalizacije prehrane bila je i želja da pripremi Talijane za rat, jer je jednom izjavio kako "špageti nisu hrana za borce". Poznat je i njegov koncept da je "rat samo higijena svijeta". Iako je na početku bio oduševljen pojavom Benita Mussolinija i smatrao je da je on "pun futurističkih ideja", ubrzo mijenja mišljenje jer prepoznaje njegovu želju za vlašdu i napoleonski karakter. Unatoč dvojbenim političkim stajalištima, njegov je književni utjecaj na budude generacije spisatelja ogroman pa tako u talijanskoj književnosti treba svakako spomenuti Palazzeschija i Pirandella. Futurističke su ideje doprle i do Rusije u kojioj se u to vrijeme ved javljaju umjetnici poput Vladimira Majakovskoga (1893–1936) i Vasilija Kamenskog (1884 –1961), a sam Marinetti je održao nekoliko predavanja u Moskvi i Sankt Petersburgu. Marinetti je bop ponešto razočaran razvojem futurističkih pravaca u Rusiji, a i oni njega smatraju odved buržujskim. Američki pjesnik Ezra Pound (1885–1972) je njegov utjecaj opisao ovako: "Marinnetti je dao golem poticaj europskoj književnosti. Književni pokret koji smo u Londonu započeli, Joyce, Eliot i ja ne bi postojao bez futurizma." Marinetti je umro 1944. u mjestu Bellagio uz jezero Como.
81
Manifest futurizma 1. Hodemo pjevati o ljubavi prema opasnosti, energiji i užurbanosti. 2. Osnovni elementi naše poetike bit de hrabrost, drskost i pobuna. 3. Književnost je do sada veličala zamišljenu nepokretnost, ekstazu i drijemež. Mi hodemo slaviti agresiju, grozničavu nesanicu, usiljeni marš, rizični skok, pljesak i udar pesnice. 4. Objavljujemo da su divote svijeta obogadene novom ljepotom: ljepotom brzine. Trkadi automobil s poklopcem motora ukrašenim velikim cijevima nalik na zmije s eksplozivnim dahom...urlajude motorno vozilo koje kao da se pokrede vatrom iz mitraljeza ljepše je od Nike sa Samotrake. 5. Hodemo pjevati čovjeku za upravljačem, idealnoj osovini cijele zemlje, dok ona juri svojom orbitom. 6. Pjesnik mora ispuniti sebe toplinom, raskoši i genijalnošdu da bi pojačao žar primordijalnih elemenata. 7. Ljepota postoji samo u borbi. Nema remek-djela čiji karakter nije agresivan. Poezija mora predstavljati nasilni obračun s nepoznatim silama, primoravajudi ih da se potčine čovjeku. 8. Nalazimo se na krajnjem rtu vjekova! Kakva je danas korist od gledanja u prošlost kada moramo otvoriti tajanstvene kapke nemogudeg? Vrijeme i Prostor umrli su jučer. Ved sada živimo u apsolutnom, jer ved smo stvorili vječnu, sveprisutnu brzinu. 9. Hodemo slaviti rat – jedini lijek za svijet – militarizam, patriotizam, destruktivne činove anarhista, divne smrtonosne ideje i prezir prema ženama. 10. Hodemo uništiti muzeje i knjižnice, suprotstaviti se moralu, feminizmu i svakom oportunizmu i utilitarističkom kukavičluku. 11. Pjevat demo o širokim masama zanesenih radom, zadovoljstvom i pobunom; o raznobojnom i polifonom valu revolucija u modernim gradovima; o nodnim vibracijama skladišta oružja i radionicama obasjanima snažnim električnim mjesecima; o proždrljivim željezničkim stanicama koje gutaju pernate zmije; o tvornicama koje su za oblake zakačene nitima dima koji ispuštaju; o mostovima koji su se, poput gimnastičara, pružili preko korita osunčanih rijeka; o avanturistički nastrojenim parnjačama koje njuškaju horizont; o lokomotivima velikih grudi koje, poput ogromnih čeličnih konja s visokim dimnjacima umjesto uzda, pudkaju po šinama i o klizedem letu aviona čiji propeleri zvuče kao lepetanje barjaka i pljesak entuzijastične publike. Ovaj manifest razornog i zapaljivog nasilja sastavljamo u Italiji i time danas osnivamo Futurizam, jer hodemo spasiti Italiju od gangrene profesora, arheologa, turističkih vodiča i antikvara.
Aldous Huxley Aldous Leonard Huxley rodio se 26. srpnja 1894. u engleskom gradu Godalmingu, jugoistočno od Londona. Članovi njegove obitelji pripadali su britanskoj vladajudoj klasi Njegov je djed bio Thomas Huxley, biolog koji je zagovarao Darwinovu teoriju evolucije (i koji je bio, kako je bilo rečeno, i profesor H.G. Wellsa). Aldous je imao više brade i sestara – od kojih de najpoznatiji biti biolog i genetičar Julian Huxley (1887–1975), prvi ravnatelj UNESCO-a, i fiziolog i biofizičar Andrew Huxley (1917–), dobitnik nobelove nagrade za medicinu (fiziologiju) 1963. godine. Dok je Huxley pohađao srednju školu u Etonu (Eton College) dobio je keratiris (bolest očiju), i gotovo je tri godina bio gotovo slijep. Slab vid mu je otežao rad u laboratoriju, pa se zato – za razliku od vedine muških članova obitelji Huxley, posvetio književnosti, umjesto prirodnim znanostima (dakako, majčina strana njegove obitelji dala je mnogo romanopisaca i pjesnika). Također zbog slabosti vida nije bio primljen u britansku vojsku za vrijeme prvoga svjetskog rata. 82
Kada mu se vid popravio diplomirao je književnost na Oxfordu, i jedno je vrijeme predavao francuski jezik na Etonu, gdje mu je tada jedan od učenika bio Eric Blair (bududi George Orwell). Huxley je sa suprugom Marijom Nys (Belgijankom), i mladim sinom Mathewom proputovao svijet – i od 1921. je živio duže vrijeme u Italiji, gdje je i nastala ideja za njegov vjerojatno najvažniji roman, Vrli novi svijet (= Brave New World). Italija je još bila zemlja futurizma – i uskoro je fašistička vlada Benita Mussolinija (1883–1945) počela predvoditi autoritarnu vlast, koja se borila protiv kontrole rađanja, kako bi se stvorilo što više ljudi sposobnih za rat. Huxley je naglasio u jednom intervju iz 1960. da se preselio u Francusku, nakon što su fašisti učinili život u Italiji neugodnim. Za pisanje romana Vrli novi svijet, Huxleyju je trebao samo četiri mjeseca i objavio ga je 1932. – dakle u razdoblju nakon prvog svjetskog rata (1914– 1918), potkraj velike depresije (1929–1933.), i prije dolaska Hitlera i Staljina na vlast. U djelu se problematizira ideološku zabrinutost nad individualnim slobodama i autoritarnošdu države. Prije izbijanja drugoga svjetskog rata, Huxley se preselio u SAD, i živio je u Los Anglesu od 1937. sve do svoje smrti. Treba spomenuti da je 1950-ih, u SAD-u, Huxley došao u doticaj s halucinogenim drogama (LSD), koje su mu bile poticaj da napiše djela Vrata percepcije (= The Doors of Perception, 1954) i Raj i pakao (= Heaven and Hell, 1956). Tijekom života desetak je puta uzeo drogu, a motiv je bio "pobjedi od sebe", što je dosta zanimljivo, jer se ove vrste droga nazivaju i introspektivnima što bi bilo potpuno suprotno od bijega. Posljednje važan Huxleyjev roman, Otok (= Island, 1962) bio je objavljen u godini prije autorove smrti; u tom djelu opisuje se pozitivna utopija, i sam naslov "otok" podsjeda na tipične književne primjere smještavanja utopijskih sredina.
Vrli novi svijet Ovoj knjizi treba posvetiti osobitu pozornost. Da ponovimo, roman je bio objavljen 1932. – i zajedno s djelom Mi (1920-21) Jevgenija Zamjatina (1884–1937); Tminom u podne (1940.) Arthura Koestlera (1905–1985) i Orwellovom 1984, smatra se jednim od najvažnijih futurističkih djela 20. stoljeda. Kada se danas spomene ovaj naslov, asocijacije koje izaziva odnose se na strepnje vezane za ljudsku osobnu slobodu. Radnja u romanu odvija se u 632 FE ("Fordove ere"), upravo toliko godina nakon rođenja Henryja Forda (što bi značilo da se radnja doggađa na kraju 25. stoljeda, točnije 2495. n.e.). O važnosti Forda ne samo za automobilsku industriju, nego opdenito za masovnu proizvodnju (pokretne trake, itd.), ved je bilo riječi. Inspiracija da za vrhovno božanstvo izabere upravo jednoga od ključnih tvoraca moderne američke industrije bila mu je Fordova knjižica "Moj život i rad" (= My Life and Work), koji je čitao prilikom putovanja u SAD. Nakon što se Huxley svojedobno iskrcao iz broda u San Franciscu, činilo mu se da svijet ved živi po Fordovim načelima. U Svjetskoj državi u Huxleyjevom romana, ne samo da se Ford slavi kao božanstvo, nego je stabilnost postignuta i biološkim inženjeringom. Građani su od djetinjstva, hipnopedijom (= učenjem u snu), naučeni na pasivnu poslušnost, bezumni konzumerizam, korištenje droga i promiskuitet. Misao vodilja Svjetske države je "Zajednica, istovjetnost, stabilnost".
83
Svijet se u romanu dijeli na "civilizirano" stanovništvo kojim upravljaju nadzornici i stvaraju ih, te na "necivilizirano" stanovništvo – odnosno "divljake", koji živi u rezervatima. Divljaci žive više-manje na način kako mi danas živimo. Užas totalitarističkog režima postat de vrlo jasan kada de divljak John iz rezervata, tj. "John Savage", biti doveden London. Strepnja o razvoju svijeta u romanu zapravo odražava Huxlejev strah prema širenju "američkog načina života". za koji je smatrao da promiče vrijednosti koji de u konačnici dokinuti slobodan izbor svakog pojedinca. S druge strane, Huxleyja se smatralo i za velikog kritika H.G. Wellsa, koji je često ismijavao Wellsova djela zbog pretjeranog optimizma i utopističkim prikazima bududnosti koju nastanjuju "vrli" građani (primjerice u djelu "Ljudi poput bogova", Men like gods, 1923). No to što je Huxleyju jedno vrijeme bilo zajedničko s Wellsom bila je skeptičnost u odnosu na parlamentarnu demokraciju kao i uvjerenost da se društvo mora preustrojiti u oblik hijerarhijske ljestvice umnih sposobnosti kojom upravlja kasta stručnjaka. Nakana da parodira Wellsa u romanu Vrli novi svijet pretvorila se u izraz njegove istinske zabrinutosti onodobnih zbivanja. Pisanju romana prethodio je slom burze na Wall Streetu 1929. I kriza koja je uslijedila imala je globalni učinak, a posebice na one dijelove svijeta koji su ovisili o sirovinskoj industriji. Na Huxleyjev pesimizam je u znatnoj mjeri utjecala neučinkovitost i nespremnost britanskog parlamenta da nađe rješenje za izlazak iz krize i pomogne područjima masovne nezaposlenosti. Prije nego li je objavljen Vrli novi svijet Huxley je govorio o mogudoj primjeni eugenike kao instrumentu političke kontrole i izrazio spremnost prihvadanja eugeničkih mjera kako bi se spriječilo zastranjivanje zapadnjačkih društava. Zanimanje za eugeniku, koju su u razdoblju između dva velika rata zastupali mnogi intelektualci, u Huxleyja se prvi put pojavljuje u Proper Studies (1927). Iako bio svjestan devijacija koje se mogu iz nje izvesti držao je da je "bilo koji oblik reda bolji od kaosa." Eugenike, kao mogudeg rješenja, odriče se nakon drugog svjetskog rata, nakon Hitlerovog "konačnog rješenja." Kao i Wells, koji u svom Vremenskom stroju nije fokusiran toliko na opis daleke bududnosti, koliko na strepnju nad beznađem i otuđenjem koji je obuhvatio duh vremena na prijelazu stoljeda, Huxley u Vrlom novom svijetu izražava strah od političke nesposobnosti i tromosti, ekonomske krize i društvenih nemira. S tim u vezi, na roman možemo gledati ne samo kao na satiru američkoga života, nego i kao na projekciju opasnosti koje prijete od totalitarizma koji je svojstven za korporacijsku državu. Za Vrli novi svijet važno je istaknuti tri termina: utopiju, totalitarizam i sustav kasti. Inspiraciju za sustav kasti Huxley je pronašao u hinduizmu, s time da treba dodati da su društvene uloge kasta bile ukinute u Indiji tek nakon samostalnosti poslije drugoga svjetskog rata. U romanu pet je glavnih kasti nazvanih prema slovima iz grčkoga pisma (od alfe do epsilona); pripadnici se razlikuju vanjskim izgledom, inteligencijom, i rezultat takvog društva je postizanje stabilnosti i srede. Svjetska država podijeljena je na deset području; postoji samo 10.000 prezimena za ljude; nije dozvoljeno zaljubiti se, ili imati djecu, ali svatko je sretan što pripada vlastitoj kasti i svi rade za svakoga. Glavni su likovi u romanu: 1. Tomas /Tomakin – Upravitelj tvornice za proizvodnju djece, koja su odmalena podvrgnuta hipnopediji i neoPavlovljevom učinku pomodu koji postaju vječno sretna bida s dodijeljenom ulogom u društvu.
84
2. Bernard Marx – Neuobičajeno nizak pripadnik kaste alfe, zbog alkohola u surogatu krvi (nesreda pri njegovom stvaranju); neprilagođen, ne uživa u zajedničkim sportskim aktivnostima, promiskuitetu i zajedničkim druženjima; ne uživa niti u drogi soma i zaljubljen u djevojku Leninu. 3. Lenina Crowne – Mlada, lijepa i seksualno slobodna pripadnica kaste beta; koristi somu da bi potisnula neželjene osjedaje; zaljubit de se u Johna Divljaka, koji bi joj želio uzvratiti osjedaje, ali ga odbija njezina istaknuta seksualnost. 4. Linda – Majka Johna Divljaka koju je Upravitelj Tomakin napustio u rezervatu, nakon što je greškom ostala u drugome stanju; nakon povratka u civilizirani svijet, završava u Bolnici za umiranje Park Lane; njezina smrt, od pretjeranog uzimanja some, potiče Johna da se pobuni protiv te opasne i otrovne droge. 5. John Divljak (= John Savage) – Nezakoniti sin Upravitelja Tomakina i Linde; rođen i odgojen u Rezervatu ("Malpais") nakon što je Lindu napustio njezin ljubavnik; John de biti neprilagođen i u rezervatu, u kojem se divlji urođenici i dalje običavaju ženiti, osnivati obitelj i prakticirati vjeru, a neprilagođen de biti kad dođe i u civilizirani novi svijet, totalitarnu zemlju blagostanja, temeljenu na principima stabilnosti i srede; divljak je jedino u životu pročitao Sabrana djela Williama Shakespeara i neprestance ih navodi; njegov lik je moralan i naivan; nakon majčine smrti, sve se iluzije o utopijskom društvu razbijaju; tehnološka čuda i bezdušni konzumerizam ne mogu zamijeniti osobne slobode, dostojanstvo i čestitost; nakon što ne uspije povesti pobunu među nižim kastama o prestanku uzimanja some povlači se u osamu, ali ne uspijeva izmadi proganjanju te na kraju i sam poklekne pred drogom i ne mogavši izdržati teret osjedaja krivnje, vješa se. 6. Mustafa Mond – On upravlja jednim od ukupno deset područja Svjetske države; brani načela Vrlog novog svijeta "Zajednica, Jednakost, stabilnost"; iako i dalje posjeduje zabranjene knjige, smatra da umjetnost, književnost i znanstvenu slobodnu treba žrtvovati u ime osiguravanja društvene srede; isto tako brani genetski sustav kasti i nedostatak osobnih sloboda što je cijena koja se mora platiti za postizanje stabilnosti. 7. Radnja u romanu počinje tako da Bernard Marx s Leninom Crowne odlaze na put u Novi Meksiku, gdje de susresti Divljaka i njegovu majku. Pobjedonosno se Bernard vrada u Svjetsku državu zajedno s Divljakom, ali njegov je trijumf kratkoga vijeka jer biva izgnan zbog svog nekonformističkog ponašanja.
Nakana je Bernarda bila raskrinkati nedjeloTomas /Tomakin, Upravitelj tvornice koja proizvodi djecu – koja su odmalena pdvrgnuta hipnopediji i neopavlovljevom učinku pomodu koji postaju vječno sretna bida s dodijeljenom ulogom u društvu.
Naime, upravo je njegov položaj bio poljuljan nakon što se otkrilo da je on zapravo Divljakov otac koji je začet na putu u Novi Meksiko. Huxley u romanu upozorava na opasnost od korištenja tehnologije u svrhu kontrole društva i uspostavljanja nadzora pomodu novih i modnih tehnologija. Nadzor se vrši strogom kontrolom reprodukcije tehnološkom i medicinskom intervencijom, uspostavljanjem složenih mehanizama zabave koji služe za opuštanje, ali potiču i potrošnju. Koriste se opojne droge, "some" (Huxley je preuzeo to ime iz sanskrtskih izvora, koji govore o tomu da je bog Indra davao "somu" svojim ratnim sljedbenicima). Inače, u romanu je sve prenaglašeno i djeluje bizarno. Svjetska država je ekstremna, ali razvijena inačica ekonomskih vrijednosti našega društva u kojem se sreda pojedinca označava kao sposobnost zadovoljavanja potreba, a uspjeh društva se mjeri ekonomskim rastom i prosperitetom. Sam naslov za knjigu, Huxley je preuzeo iz Shakespearove Oluje, u kojem Miranda, mlada djevojka koja je živjela osamljena na otoku i poznavala samo svoga oca i duha Ariela, po prvi put vidi druge ljude i kaže: O vrlo novi svijet / koji ima takve ljude u sebi (O brave new world / That has such people in't!
85
Postoje poveznice između Shakespearove Oluje i Huxleyjeva Vrlog novog svijeta. Naime, neki smatraju da je Oluja alegorija imperijalizma, a slijedom toga svjetska država koristi neki oblik britanskog imperijalizma i pokušava "civilizirati divljake". U romanu se nasluduje da je engleski jezik svjetski dominantan, a jezici poput poljskog, njemačkog i francuskog se spominju kao "mrtvi jezici".
Vrli novi svijet ponovno posjećen Huxley je napisao nastavak svom djelu, pod naslovom "Vrli novi svijet ponovno posjeden" (= Brave New World Revisited) tridesetak godina nakon izvornika (1958), i u njemu je razmotrio je li se svijet primakao prema viziji bududnosti koju je imao 30-ih godina 20. stoljeda. U tom nefikcionalnom djelu zaključio je da svijet postaje brže nalik onom iz Vrlog novog svijeta nego što je on to izvorno mislio. Pokušao je analizirati koji bi mogli biti uzroci tomu, kao što je prenapučenost stanovništva kao i sva sredstva kojima bi se ljudi mogli kontrolirati. Ranije je spomenuto da ga je zanimalo djelovanje droga i podsvjesnih sugestija.
Neke razlike između Aldousa Huxleyja i Georgea Orwella Huxleyjevo viđenje bilo je katkad uspoređeno s važnim romanom njegovoga nekadašnjeg učenika Georgea Orwellsa, 1984 (Nineteen Eighty-Four), objavljenoga 1949. godine. Orwell se u svom romanu 1984. bojao da de postojati Odbor za cenzuru koji de zabranjivati knjige, kontrolirati sadržaj na Internetu i da do zabranjenih i nepodudnih knjiga ljudi nede modi dodi. Huxley se, s druge strane, u romanu Vrli novi svijet, bojao da nede biti potrebno zabranjivati knjige, jer ih više nitko nede čitati. Ljude de zanimati posve plitka i bezumna zabava (primjerice "Survivior" na jednoj od komercijalnih televizija, program u kojem ljudi ne pokazuju različite vještine kojima su ovladali, ved pokazuju koliko se mogu poniziti, pa tako u jednoj od igara pobjednik ima pravo dvaput zagristi u hamburger i popiti dva gutljaja vode, ali jasno je da su svi izgladnjeli). Opdenito, popularni su programi u kojima obični ljudi iznose svoju intimu, ostvaruju različite vrste odnosa i samo se oblikom odnosa i bave, bez ikakvoga sadržaja. Orwell se bojao da de postojati sustav koji de nam uskradivati pravo na informacije. Huxley se naprotiv bojao da demo biti obasuti s toliko mnogo informacija što de na kraju rezultirati pasivnošdu, apatijom i samoljubljem. Orwell se bojao da nam nede redi istinu Huxley se bojao da de istina postati nebitna (Danas smo svakodnevno preplavljeni mnogim istinama koje nam na kraju dana ništa ne znače) Orwell se bojao da demo postati zarobljenička kultura Huxley se bojao da demo postati kultura u kojoj caruju trivijalnosti, zadovoljstva koja dobivamo putem interaktivnih video – igara. Kod Orwella ljude se kontrolira nanošenjem boli Kod Huxleyja se ljude kontrolira ugodom i zadovoljstvom Orwell se bojao da de nas uništiti sve ono čega se bojimo Huxley se bojao da de nas uništiti sve ono što volimo
86
Sam Huxley de u Vrlom novom svijetu ponovo posjedenom napisati o tome i osvrnuti se na Orwellov tekst: Društvo opisano u 1984 je društvo koje se u potpunosti kontrolira kažnjavanjem ili strahom od kažnjavanja. U mome zamišljenom svijetu pripovijesti kazne nisu česte i uglavnom su blage. Gotovo savršenu kontrolu vlada postiže sistematskim nametanjem poželjnoga ponašanja, mnogim načinima gotovo pa nenasilne manipulacije, kako fizičkog tako i psihološkog karaktera te genetskom standardizacijom. Dojenčad u bocama i centralizirana kontrola reprodukcije možda nisu nemogudi; ali je posve jasno da demo još dugo ostati vrsta koja rađa svoje mlade nasumice. Genetska se standardizacija iz praktičnih svrha može isključiti. Društva de se i dalje kontrolirati po porođaju - kažnjavanjem, kao i u prošlosti i sve učinkovitijim metodama nagrađivanja i znanstvene manipulacije.
Filmovi Iz pregleda znanstveno-fantastičkih ili futurističkih filmova iz 20. i 21. stoljeda, mogli bismo naznačiti nekoliko opdih tema. Znakovito je da su futuristički filmovi vrlo često isticali odlazak ljudi u svemir. Opisi prvih svemirskih putovanja, točnije prvih odlazaka ljudi na Mjesec, Mars ili na Veneru, bili su u tom smislu uobičajeni sve stvarnoga sletanja čovjeka na Mjesec 1968. godine. Jedan dio tih filmova uključuje i dodir s izvanzemaljskim bidima, ali treba redi da ta tema nije uvijek povezana s futurističkom tematikom znanstvene fantastike. Važan film "Bliski susreti trede vrste" (Close Encounters of the Third Kind, 1977) Stevena Spielberga (1946–), primjerice, nema futurističku osnovu, i niti to nema, recimo, hrvatsko-češka znanstveno-fanatastična komedija Gosti iz galaksije (1981) Dušana Vukotida (1927–1998). Ipak, katkad dodiri s izvanzemaljskim bidima upuduju i na neki mogudi razvitak u bududnosti; tako filmovi "Raketni brod X-M (Rocketship X-M) Kurta Neumanna (1908–1958) i pogotovo "Dan kada je Zemlja stala" (The Day the Earth Stood Still, 1951) Roberta Wisea (1914–2005) prenose upozorenje protiv agresivne uporabe nuklearnog oružja. Od kraja 1960-ih temom veza s izvanzemljskim vrstama bavili su se i antropolozi. Tako je u spomenutom djelu "Kulture izvan Zemlje: uloga antropologije u svemiru" (Cultures Beyond the Earth: the role of Anthropology in Outer Space, 1970), Ashley Montagu (= Israel Ehrenberg, 1905–1999), izjavio da se ved danas moramo spremiti za takve susrete. Filmovi o napadima iz svemira, isto tako ne ulaze uvijek u futuristički okvir; osim toga, katkad su ti napadi imali metaforijsko značenje za sukobe na Zemlje. Vjerojatno je najjasniji takav primjer, "Stvar" (The Thing, 1951) režisera Christiana Nybyja, i u produkciji Howarda Hawks (1896–1977), koji je imao svrhu upozoriti Amerikance na mogude sovjetske napade iz zraka za vrijeme hladnoga rata. Svemirske avanture uglavnom ulaze u shemu futurizma, no tu je zacijelo jedan od ključnih poticaja bila je znamenita serija "Zvjezdane staze" (Star Trek), prema zamisli Genea Roddenberryja (1921–1991), koja je krenula sredinom 1960-ih. Donekle se mogu u tu kategoriju uvrstiti i filmovi o alternativnim svijetovima u svemiru. Dakako, jedna od ključnih futurističkih tematika odnosi se na distopijska ili post-apokaliptička društva u bududnosti. Njemački film Metropolis iz 1927. Fritza Langa (= Friedrich Christian Anton Lang, 1890–1976), prema scenariju koju je napisala režiserova supruga Thea von Harbou (1888–1954) predstavlja u tom smislu preteču distopijskih filmova. 87
Kao i prijašnji sovjetski film "Zraka smrti" (Луч смерти, 1925) Ljeva Kuleševa (1899–1981), Langov film je izniman u tome što ističe klasne odnose, između podređenih radnika i upravitelja svijeta No Metropolis prikazuje i arhitekturu bududih gradova, tehnološke promjene, i tematiku robotistike. Distopijska tematika također je uključila nekoliko ekranizacija Huxleyjevog Vrlog novog svijeta i Orwellovog 1984. Post-apokaliptični filmovi postali su sve češde od 1950-ih, i to u zbog opasnosti od nuklearnog rata između SAD-a i SSSR-a, koja je po svoj prilici postigla vrhunac u doba kubanske raketne krize. Jedan od bitnih motiva iz post-apokaliptičnih filmova odnosi se na nazadovanje civilizacije (katkad do kamenoga doba) Srodna tema je "kraj svijeta" – premda nije bila osobito popularna u američkoj kinematografiji, jer ide protiv filozofije o "sretnom završetku". U hrvatskoj kinematografiji, primjer je film Rat iz 1960. Veljka Bulajida (1928–). Neke znanstveno-fantastički filmovi mogu se opdenito odrediti kao opisi bududeg svijeta, i donekle se u taj okvir mogu uvrstiti i filmovi o "izgubljenim svijetovima", prema to nije uvijek futuristička tematika (često, više je riječ tek o fantastici, i ne o modelima bududnosti). Među naglascima na bitne odrednice bududnosti, mogli bismo zasad izdvojiti tri: prvo tehnologiju, koja je bila istaknuta ved u Metropolisu, i imala je popularnu inačicu u crtanoj seriji (i filmu) o Jetsonima; zatim razvitak računala ili umjetne inteligencije (u filmovima ved iz 1960-ih nadalje), i trede, stvaranje umjetnih ljudi, robota i raznih preinaka DNK. Stvaranje umjetnih ljudi je tematika koja je modernom dobu načela Mary Shelley svojim romanom Frankensteinom – i doista prvi u klasične filmove znanstvene fantastike ulazi ekranizacija romana Shelleyjeve iz 1931. u režiji Jamesa Whalea (1889–1957), s "Borisom Karloffom" (= Williamom Prattom) u glavnoj ulozi. Međutim, u međuvremenu sve se veda pozornost usmjerila na robote (Langov Metropolis, kako je bilo rečeno, predstavlja tu prekretnicu), i zatim se u novije vrijeme sve vedi naglasak stavljao na DNK inženjering. U vezi s tim, nastao je i niz filmova koji govore o antropologiji "vrsta". Napokon, sve je više bilo i filmova o vremenskom putovanju. Utjecaj Julesa Vernea i H.G. Wellsa na futurističke filmove bio je vrlo velik.
Izgled čovjeka bududnosti Bilješke o ovoj temi bit de dostupne nakon posljednjega predavanja NAPOMENA: Ova verzija skripte još je u razradi i zacijelo sadrži još neke pogreške. Za studente koji moraju ili žele prije vremena položiti ispit, pitanja de se oblikovati prema dijelovima skripte u kojima nisu primijedene pogreške. Konačna verzija skripte bit de dostupna nakopon završat de kolegija i sadržat de i ilustracije.
88
