SOCIJALNI RAD S GRUPOM ''M. Ajduković – Grupni pristup u psihosocijalnom radu'' + dodatak s predavanja (u kućicama)
1. ODREĐENJE GRUPNOG RADA GRUPA je određen broj ljudi koji su u uzajamnom odnosu. (Vernelle, 1994.) Grupa - označavaju je 2 ili više osoba koje imaju neki eksplicitan psihološki odnos jedna prema drugoj(Krechor, Crutchfield) RAZLOZI ZNAČAJA GRUPE U ŽIVOTU POJEDINCA (NAGONSKI, DRUŠTVENO?) ČOPOR: sigurnost, preživljavanje, zadovoljenje potreba, komunikacija, učenje, pripadnost – GRUPA: pripadnost, prihvaćenost, zadovoljavanje potreba, socijalizacija, spoznaja, zabava, motivacija - sloboda izbora je jedina razlika SLIKA O SEBI- ono što ja vidim + ono što drugi misle o meni 1) grupno iskustvo je temeljno ljudsko iskustvo – obitelj, identitet, utjecaj 2) grupa pruža predvidljivost i stabilnost, okružje, procesi socijalizacije 3) grupa je prirodna i organska tvorevina – potrebe, nije zbroj već interakcija 4) grupno iskustvo je višedimenzionalno – fizičko, emocionalno, učenje, komunikativno (prostor) 5) grupa pruža osjećaj stvarnosti – slika o sebi, autentičnost GRUPA je skupina više osoba čiji odnosi imaju sljedeća obilježja:(B.Petz, 1992) 1) među članovima postoji interakcija 2) sustav međusobnih odnosa i položaja 3) norme i standardi određuju ponašanje 4) sami sebe smatraju pripadnicima grupe (grupna pripadnost) 5) doživljavaju grupu kao cjelinu 6) teže da ih socijalna okolina doživljava kao grupu
1
POVIJESNI RAZVOJ GRUPNOG PRISTUPA U SOCIJALNOM RADU 1861 – Young Man's Christian Association (SAD) – nudi u okviru svojih aktivnosti pružanja podrške brojnim doseljenicima ''grupne usluge'' s ciljem da se ''unaprijedi mentalno i socijalno i tjelesno stanje svih mladih ljudi dobrog karaktera'' U početku je grupni socijalni rad vezan s razvojem pojma zajednice (u lokalnoj zajednici s ciljem olakšavanja prilagodbe doseljenicima, rješavanje socijalnih problema) 1920 g. – Mary Richmond – značenje psiholoških mladih grupa u praksi socijalnog rada 1927 g. – kolegij Grupni rad na sveučilištu Western Reserve i pojam grupni rad se koristi kao oznaka specijalne metode socijalnog rada U sljedećih 10 god. – poučava se u velikom broju škola za socijalni rad, tiska se niz knjiga 1936. g. – Osniva se Nacionalno udruženje za proučavanje grupnog rada. Nakon II. Svj. Rata - Nagli razvoj grupnog rada i njegovo širenje u brojna područja rada s ljudima GRUPNI RAD je grupni tretman ili pristup, proces u grupama u kojima članovi sudjeluju radi stručne pomoći i podrške u rješavanju određenih osobnih i socijalnih problema, radi uspješnijeg suočavanja sa životnim poteškoćama te razvijenja znanja i vještina važnih za razumjevanje sebe, drugih i zajednice. GRUPNI RAD određuje razborita upotreba grupnih procesa i intervencija da bi se postigli skupni i pojedinačni ciljevi koji su u skladu s vrijednostima i etičkim načelima pomažućih profesija (Toseland, Rivas, 1984.) NAČELA GRUPNOG RADA: A. grupni rad kao pomažući proces odnosi se na namjerno formirane grupe B. grupni rad kao pomažući proces odnosi se na aktivnosti koje se odvijaju u malim grupama (ograničen broj članova, uzajamno opažanje članova, neposredna interakcija članova, uzajamna ovisnost i utjecaj) C. u grupnom radu voditelj ima specifičnu ulogu D. voditelj je istodobno usmjeren na pojedine članove, grupu kao cjelinu i okruženje grupe E. grupni rad je usmjeren na »ovdje i sada« F. rad se temelji na teorijskim znanjima o grupnoj dinamici i strukturi malih grupa G. u radu se koriste specifične vještine ili tehnike H. grupni rad njeguje temeljne humanističke vrijednosti i počiva na njima I. u grupnom radu teži se osnaživanju članova J. svaka grupa je jedinstvena
2
Polazeći od 10 načela grupni rad možemo odrediti: GRUPNI RAD je cilju usmjerena aktivnost male skupine ljudi čija je svrha zadovoljavanje različitih potreba članova rješavanje problema i osnaživanje za djelotvornije suočavanje sa životnim poteškoćama i izazovima. Aktivnosti voditelja usmjerene su prema pojedinim članovima grupe kao sustavu uzajamne podrške i pomoći članova te grupi u socijalnom okruženju. Neposredni rad temelji se na teorijskim znanjima psihologije male grupe, specifičnim vještinama vođenja i humanističkim vrijednostima. Temeljno je načelo grupnog rada da članovi grupe mogu pomoći jedni drugima tako da izmjenjuju osjećaje, informacije daju sugestije, ideje i rješenje problema te se podupiru uz pretpostavku da je grupni proces glavni izvor promjene i razvoja pojedinih članova grupe. ODREĐENJA CILJA GRUPNOG RADA: CILJ: unaprijeđenje socijalne funkcije pojedinca kroz ciljana grupna iskustva. Rad grupe je osnovni pokretač tretmana. Grupa nije samo okruženje već način postizanja promjene. SUSTAV HUMANISTIČKIH VRIJEDNOSTI 1) Svi ljudi imaju urođene ljudske vrijednosti i potencijale bez obzira na rasu, nacionalnost, klasu, socijalni status, dob, spol, fizičke i psihološke osobine 2) Svi su ljudi odgovorni jedni za druge i jedni prema drugima jer je život u društvu prirodna i nužna ljudska osobina 3) Svi ljudi imaju pravo pripadati grupnoj zajednici, biti uključeni i prihvaćeni 4) Svi ljudi posjeduju emocionalne i intelektualne osobine bitne za njihovo postojanje te imaju pravo izraziti se i biti saslušani 5) Svi ljudi imaju pravo na slobodu govora i slobodu izražavanja 6) Različitosti među članovima pridonose uzajamnom unaprjeđenju odnosa 7) Svi ljudi imaju pravo na slobodu izbora kako bi odredili svoju vlastitu sudbinu 8) Svi ljudi imaju pravo preispitivati stručnjake i ustanove koji mogu utjecati na njihove živote i njima upravljati PSIHOSOCIJALNA POMOĆ je proces psihičkog, socijalnog istraživanja svakog pojedinca, njegove obitelji i socijalnog okruženja, kako bi u sebi i u svojoj neposrednoj okolini pronašao ili stekao snage i načine za uspješno suočavanje sa stresom i prevladavanje krize, postupnu izgradnju normalnog, psih. zdravog i puno vrijednog načina života, bez štetnih posljedica po sebe ili druge. PSIHOSOCIJALNI RAD je rad na socijalnim odnosima koji su važni za psihičku dobrobit čovjeka i njegov osobni razvoj. PSIHOTERAPIJA je metoda rada s pacijentima ili klijentima sa ciljem da im se pomogne promijeniti ili smanjiti djelovanje činitelja koji ometaju kvalitetno življenje GRUPNA PSIHOTERAPIJA je primjena psihoterapijski načela u grupi.
3
2 vrste: 1. klasična psihoterapija 2. novi pravci UTJECAJ RAZLIČITIH PSIHOTERAPIJSKIH PRISTUPA NA GRUPNI RAD -
naglasak je na preventivnom značenju psihoterapije u cilju očuvanja mentalnog zdravlja. Spoznaje, vještine i tehnike iz različitih psihoterapijskih pristupa u grupnom radu se koriste s ciljem određenim definicijom grupnog rada. Prisan odnos psihoterapeuta i klijenta Međusobni utjecaj svih psihoterapijskih pristupa (vođenje grupe i praćenje grupne dinamike)
3 GLAVNE SKUPINE POMAGAČA: a) profesionalni pomagači (pomagači stručnjaci – obrazovani za to (terapeut)) b) paraprofesionalni pomagači (priučeni pomagači (studenti)) c) pomagači nestručnjaci (spontani, nemaju obrazovanja) 1) PSIHOANALIZA Sigmund Freud, 19/20 st - pojam svijest, podsvjest, nesvjesno - pojam ego (realnost), superego (moral, norme, osjećaj krivnje), id (nagoni, nasljeđeno) 4 prepoznatljiva pravca u grupnom radu su: a) psihoanaliza u grupi - Wolf, Schwartz, 20. st. – članovi grupe, promatrači b) grupna analitička psihodrama - Moreno – uvod i pojam grupna psihoterapija c) grupna analiza - Faulkes – psihosomatski bolesnici, tjelesno bolesni, vojnici, trajanje grupe 2-3 god. d) analiza grupe - W. Bion – neautoritarna pozicija voditelja terapeuta 2) BIHEVIORALNA TERAPIJA – sva su nepoželjna ponašanja naučena i mogu se izmjeniti novim učenjem. Voditelj je zato učitelj ili trener,a načelo bihevioralne terapije u grupnom radu se mogu najbolje iskoristiti u definiranju problema i načina rada na njegovom rješavanju. Kombinacija je eksperimentalno i kliničkog pristupa
4
3) KOGNITIVNA TERAPIJA - temeljna postavka je da u održavanju nekog psihičkog problema, bez obzira na to kako je taj nestao, značajnu ulogu imaju kognitivni procesi (misli, uvjerenja, interpretacije). Težište je na rješavanju problema u sadašnjosti. Pogodan za terapijske intervencije. Kognitvna terapija je strukturirani, usmjereni pristup koji pomaže pojedincu da promjenama u mišljenu i percepciji svlada emocionalne probleme i promijeni ponašanje. Krajnji je cilj da klijent promijeni način na koji razmišlja o sebi i nauči vještine za suočavanje s problemom. 4) GESTALTSKA TERAPIJA – spada u humanističke pristupe čiji je cilj i razvoj pojedinca. Za grupni je rad naročito značajan pojam svjesnosti, kontakta i eksperimenta. Cilj terapije je da ljudi ostvare kontakt s samim sobom i drugim ljudima « ovdje i sada ». Ne zašto?,već što? I kako? (-, +,+). Kreativne tehnike: - vođene fantazije - igranje uloga - ''dvije stolice'' - ekspresivne tehnike 5) TRANSAKCIJSKA ANALIZA - bitna SVJESNOST (o vanjskom svijestu, o unutarnjem svijetu i o fantaziji) – temeljne pretpostavke su: - ja sam ok, ti si ok, ljudi su rođeni ok (stav prema ljudima) - svi trebaju sudjelovati u procesu rješavanja problema u svom životu - sve se društvene i emocionalne poteškoće mogu riješiti ako im se pristupi na pravilan način - za grupni rad je važno zbog naglašavanja vlastite odgovornosti, a može se koristiti pri procjenjivanju transakcija među članovima i između članova i voditelja, a i u razotkrivanju samoporuke. 6) REALITETNA TERAPIJA – usmjerena je na zadovoljavanje potreba, riješavanje problema i suočavanje s zahtjevima stvarnosti te, poduzimanje bolje kontrole nad vlastitim životom. Voditelj vodi članove pitanjima da utvrde što žele. U središtu je zadovoljavanje potreba kroz ponašanje a ne samouvid ŠTO JE ''TERAPIJSKO'' U GRUPNOJ TERAPIJI? ''TERAPIJSKO'' - terapijske promjene u 2 kategorije: liječenje – ublažavanje ili nestajanje simptoma, smanjivanje patnje, uspostavljanje kontrole preobrazba – unaprijeđenje kvalitete života tehnike i pristupi ovise o različitim školama
5
ODGOVORNOST KLIJENTA – temelj i ishod novih pravaca. Želja za promjenom. Dovodi do postizanja cilja terapije. Novi pravci tvrde da je odgovornost na psihoterapeutu. Yalom (1975.) – lijekoviti i terapijski činitelji posredno liječe i nalaze se u svim tipovima psihoterapije TERAPIJISKI ČINITELJ – je element grupne terapije koji pridonosi poboljšanju individualne situacije a rezultat je aktivnost grupnog terapeuta, ostalih članova grupe i samog pojedinca. Teorijski su neutralni i jednoznačni, prisutni uvijek u grupnom radu neovisno o orjentaciji voditelja 10 terapijskih činitelja (Bloch i Crouch): 1. pobuđivanje nade 2. univerzalnost 3. usmjeravanje
1. pojava optimizma 2. članovi imaju iste teškoće, smanjuje napetost 3. dostupnost različitim informacijama koje dolaze 4. altruizam 4. doživljaj davanja i pomaganja drugim članovima 5. učenje iz međuljudskih odnosa 5. oponašajući i reagirajući na druge mjenja svoje ponašanje 6. učenje imitacijom 6. učenje novog ponašanja imitacijom 7. uvid 7. situacija gdje član uči nešto značajno o sebi 8. prihvaćanje 8. osjećaj vrijednosti koju pripisuje grupa, pozitivna povezanost 9. katarza 9. emocionalno rasterećenje javnim iznošenjem osjećaja u grupi 10. samootkrivanje 10. kada iznosi nešto osobno o sebi – povjerenje u grupi, samorazumijevanje i svijest o tome 10 terapijskih činitelja (Yalom) 1. probuđivanje nade 2. univerzalnost 3. davanje informacije 4. altruizam 5. korektivna rekapitulacija primarne obiteljske grupe 6. razvoj socijalnih vještina 7. interpersonalno učenje s naglaskom na transfer i uvid 8. grupna kohezija 9. katarza 10. samootkrivanje
6
ODNOS GRUPNOG RADA I GRUPNE PSIHOTERAPIJE Grupni je rad usmjeren na rješavanje konkretnog problema a psihoterapija na značajnu promjenu pojedinca. Grupna psihoterapija ima za cilj liječenje psihoza, psihoneuroza i kroničnih neuroza. No, jedna od glavnih razlika između njih jest u tome: dok su pojedini pravci grupne psihoterapije privrženi određenom teorijskom okviru tehnikama i postupcima rada vezanim uz određenu školu (koristi se samo jednom tehnikom uglavnom na onom na kojem je i osnovana) u grupnom pristupu u psihosocijalnom radu postoji veća sloboda u korištenju tehnika i vještina koje dolaze iz različitih škola ovisno o potrebama klijenata pod uvjetom da su suklčadne humanistuičkom pristupu. Voditelj u grupnoj psihoterapiji mora imati znanja (službeno obrazovanje) iz određenog pravca, terapijskog pristupa, a grupni rad mogu voditi pripadnici različith struka (psiholog, soc radnik..) - dok se grupni rad provodi u mnogim okruženjima, psihoterapija je u bolnicama i udrugama, nije vezana za institucije CILJ GRUPNOG RADA: zadovoljavanje potreba i osnaživanje za djelotvornije rješenje problema i suočavanje sa životnim teškoćama. Pragmatičniji je od cilja psihoterapije ČLANOVI : a) Grupnog rada: mentalno zdravlje je očuvano, imaju teškoće u donošenju odluka jer su u teškim životnim razdobljima (razvoj socijalnih vještina). b) Psihoterapije: mentalno zdravlje je oštećeno i mora se poboljšaTI
Klasična grupna psihoterapija (psihoanaliza)
Novi pravci grupnog psihoterapije (Specifične terapijske škole
Grupni rad (psihologija male grupe)
PREDNOSTI GRUPNOG PRISTUPA PREMA INDIVIDULANOM: Sudjelujući u grupama pojedinci spoznaju da nisu jedini koji imaju određeni problem, mogu se emocionalno rasteretiti i podjeliti svoje brige, uče jedni od drugih i tako lakše usvajaju nova znanja i vještine, podupiru se i potiču u rješavanju problema, zadovoljavanju potreba za pripadanjem i prihvaćanjem.
PREDNOSTI: 7
omogućava članovima spoznaju da nisu jedini koji imaju određeni problem omogučava članovima da pruže podršku razumjevanje, ideje i povratnu informaciju jedni drugima olakšava učenje kroz imitaciju i razmjenu znanja i iskustava grupno odlučivanje – dopunjavaju se i povezuju znanja i sposobnosti većeg broja članova povećana je motivacija pojedinca za rješavanje problema nezamjenjiv je kada je središnji problem odnos s drugim ljudima, grupa je ogledalo svakog člana, uči se o sebi kroz interakciju s drugima posebno pogodan za socijalno povučene pojedinca jer im omogućava da se okušaju u provjeravanju stvarnosti (grupa je ''mikrokozmos'' u kojem članovi u sigurnom okružju iznose svoje probleme a igranjem uloga modeliranjem i provjeravanjem novih vještina razvijaju se nova ponašanja veća vremenska ekonomičnost koja proizlazi iz istovremenog rada s većim brojem klijenata
2. VRSTE GRUPA U PSIHOSOCIJALNOM RADU Klasifikacija grupa u psihosocijalnom radu: A) TRETMANSKE GRUPE - to su grupe za osobnu promjenu klijenata 1) STRUČNO VOĐENE GRUPE – možemo razlikovati s obzirom na svrhu koja se u njima želi postići. Središnju ulogu ima stručni voditelj, rukovodeći se načelima osnaživanja klijenata. SVRHA GRUPE – uočljivi razlog zbog kojeg je grupa počela sa radom, to su opći ciljevi, vide se u nazivu grupe -
obrazovne grupe (obrazovanje) – za učenje socijalnih vještina, najvažniji je sadržaj koji se uči grupe za osobni rast i razvoj (rast i razvoj)- za sudjelovanje u upravljanju institucijama, sredstvo razvoja sposobnosti razvoja grupe za osobnu promjenu u užem smislu (promjena nefunkcionalnog ponašanja)npr. grupa agresivne djece. socijalizacijske grupe (socijalizacija i razvoj socijalnih vještina). Tri osnovna oblika (za učenje soc vještina, za sudjelovanje u upravljanju institucijama, za slobodno vrijeme i rekreaciju (Toseland, Rivas) grupe za podršku (psihosocijalna podrška). U kriznim razdobljima života – razvijanje načina uspješnog suočavanja sa stresom
SOCIJALNA MREŽA – bliske osobe od pomoći u rješavanju različitih problema 8
SOCIJALNA PODRŠKA – izvor snage u suočavanju s problemima koji zahtijevaju prilagodbu i izmjenu ponašanja. 2) SAMOUSMJERAVAJUĆE GRUPE – u razdoblju planiranja i strukturiranja rada središnju ulogu imaju članovi, iako postoji stručno vodstvo. Planiranje grupa je otvoreno, ne postoji ugovor, a voditelj je samo promatrač 3) GRUPA ZA SAMOPOMOĆ I UZAJAMNU PODRŠKU –u njima voditelji nisu stručnjaci (npr. Grupa za samopomoć ženama kojima je amputirana dojka) Grupe u pomažućim profesijama: Grupe u kojima članovi sudjeluju radi dobivanja stručne pomoći i podrške u rješavanju određenih osobnih i socijalnih problema radi uspješnijeg suočavanja sa životnim poteškoćama te razvijanja znanja i vještina važnih za bolje razumjevanje samih sebe, drugih ljudi i zajednice u kojoj žive a. GRUPE ZA RJEŠAVANJE ZADATAKA 2 vrste: 1. grupe za zadovoljavanje potreba organizacije koja pruža psihosocijalnu pomoć (odbori, radni savjeti.) 2. grupa za zadovoljavanje potreba klijenata. 4) STRUČNI TIM – skupina stručnjaka od kojih svaki ima određena specifična znanja, vještine ili uloge. Razlikuju se s obzirom na zanimanje članova, trajnost, zatim način djelovanja članova te orjentaciju i uzajamno odnose članova (npr. Tim za brak i obitelj pri CZSS) 5) TRETMANSKA KONFERENCIJA – grupa ljudi koja se okuplja sa svrhom da pronađe najbolji način zadovoljavanja specifičnih potreba klijenata (npr. Grupa pomagača koji rade s prognanim adolescentom koji je pokušao izvršiti samuobojstvo) 6) GRUPE ZA SOCIJALNU AKCIJU – osnivaju se da bi se koordinirali napori različitih ljudi na mijenjanje nekih aspekata socijalne ili fizičke okoline. Oni služe zajedničkom dobru. (npr. Grupa građana koji traže podršku za izgradnju igrališta) 7) RAZLIČITE KONZULTATIVNE GRUPE - dogovaraju se o određenom području rada ili rješavanju radnih problema uz uključenje različitih profila stručnjaka (npr. Grupa stručnjaka koja analizira mogućnosti unaprijeđenja grupnog tretmana malodobnih počinitelja kaznenih djela u Centru za odgoj djece i maldeži)
9
a. GRUPE ZA PROFESIONALNU POMOĆ POMAGAČIMA 8) OBRAZOVNE GRUPE –uključujući psihoterapijsko obrazovanje 9) SUPERVIZIJSKE GRUPE - supervizija u »vršnjačkoj« skupini - timska supervizija Supervizija je: - metoda podrške pomagačima - suradnja pomagača - osnovni način dobivanja podrške stručnjaku u vezi nečega - utječe na osobni i profesionalni razvoj stručnjaka 10) GRUPE ZA SAŽETO PSIHOLOŠKO INTEGRIRANJE TRAUMATSKIH ISKUSTAVA VEZANIH UZ OBAVLJANJE POMAGAČKE ULOGE– jednokratni grupni susreti neposredno nakon kritičnog događaja s ciljem prevencije emocionalnih poteškoća i zaštita mentalnog zdravlja svih pomagača. DEBRIEFING – želi se postići integracija traumatičnih događaja u dosadašnjem iskustvu pojedinca pomoću odgovarajuće interpretacije onoga što se zbilo (tri ili više osoba) (24-72h nakon događaja) 2 osnovna oblika: 1. debriefing za pomagače uključene u događaje 2. sažeta integracija visko stresnih iskustava rada s ljudima u kriznim situacijama za profesionalce u području mentalnog zdravlja TERAPIJSKA ZAJEDNICA – je oblik psihijatrijskog liječenja. To je smišljeno stvaralačko i trajno traženje načina za sudjelovanje u izvršavanju zadataka i poteškoća koje proistječu iz svakodnevnog zajedničkog života članova neke zajednice. CILJ: – usklađivanje ponašanja članova sa životom zajednice – organiziranje zajedničkog života – razvoj socijalnih vještina (verbalno izražavanje, pregovaranje u rješavanju sukoba)
3.
FAZE RAZVOJA GRUPNOG RADA 1) 2) 3) 4)
FAZA PLANIRANJA POČETNA FAZA SREDIŠNJA FAZA ZAVRŠNA FAZA
10
1) PLANIRANJE Označava početna nastojanja voditelja da osnuje grupu. Voditelj se usmjerava na moguće članove, odabire tijek grupnog pristupa i okruženje. Procjenjuje potrebe i motivaciju članova, te svrhu grupe i strukturu grupe, a i kako će šira okolina reagirati na osnivanje grupe. Ostvaruje prvi kontakt sa mogućim članovima i značajnim pojedincima, službama, institucijama u okruženju u kojem će djelovati grupa. 2) POČETNA FAZA Grupa započinje sa radom i počinju se javljati grupni osjećaji. Članovi pokazuju spremnost na uključivanje u rad ali i potrebu zadržavanja izvjesnog odmaka iz svoje samostalnosti. Članovi procjenjuju moguće koristi od sudjelovanja u grupi. 3) SREDIŠJA FAZA To je razdoblje napetosti, ali i uspostavljanja djelotvornog rada grupe. Sukobi se odvijaju oko uloga i statusa svakog pojedinog člana, uključujući i voditelja. Istodobno se predubljuju odnosi članova i razvija se grupna kohezija. Nakon toga se grupa bavi ostvarivanjem ciljeva. 4) ZAVRŠNA FAZA Vrši se vrednovanje i procjenjivanje učinaka grupnog rada. Članovi se suočavaju sa nizom emocionalnih reakcija vezanih uz završetak rada grupe.
4.
PLANIRANJE GRUPNOG RADA
Odnosi se na 2 temeljne aktivnosti: a) planiranje grupno rada kao jedinstvenog procesa postizanja individualnih i grupnih ciljeva b) planiranje grupnih susreta i strukturiranje svakog susreta FAZE PLANIRANJA GRUPNOG RADA KAO PROCESA: 1) UTVRĐIVANJE POTREBA Početak planiranja grupnog rada podrazumijeva identificiranje određenih zajedničkih potreba neke skupine ljudi i procjenu mogućnosti da se te potrebe mogu zadovoljiti kroz grupni rad. 2) DEFINIRANJE SVRHE I OPĆIH CILJEVA GRUPE
11
SVRHA se odnosi na ono što se općenito želi postići grupnim radom (najčešće se odražava u nazivu grupe) CILJEVI su mnogo konkretniji, jasniji, uvjerljiviji. Oni su odgovor na pitanje kako će se svrha postići. Postoje i prije formiranja grupe pa oni ne moraju biti opće prihvaćeni od članova grupe. 3) UTVRĐIVANJE ORGANIZACIJSKOG DRUŽENJA Odnosi se na odabir službe, ustanove ili institucije pri kojoj će se grupa osnovati ali i gdje će se okupljati i uz čiju financijsku potporu (možda je financijski podupiru sami članovi – načelo samofinanciranja). 4) ODABIR GRUPNOG PRISTUPA I NAČINA RADA Opredjeljuje se za način rada koji najbolje odgovara članovima, te se određuje veličina grupe, zatvorenost – otvorenost, dobrovoljnost članova, vrijeme koje grupi stoji na raspolaganju, sustav uloga članova, način vodstva i dr. VELIČINA GRUPE: ovisi o: grupnim ciljevima, obilježjima članova, tipu vodstva
Grupe za rješavanje zadataka; 4-6 čl. Tretmanske grupe; 6-10 čl. Obrazovne grupe 6-20 čl.
Grupa treba biti dovoljno mala da omogući da se njena svrha u potpunosti ostvari, a dovoljno velika da omogući članovima zadovoljavajuću razmjenu iskustava. OTVORENOST ILI ZATVORENOST GRUPE ovisi o svrsi grupe i okruženju u kojem se grupa nalazi 5) IDENTIFIKACIJA POTENCIJALNIH ČLANOVA Najpoželjniji način je dobro poznavanje populacije kojoj će se grupa ponuditi. To se može postići: - uvidom u postojeću dokumentaciju - prikupljanjem podataka u nekoj sredini - razgovorom sa kolegama - individualiziranim kontaktom sa potencijalnim korisnicima 6) STUPANJE U KONTAKT I POČETNO OKUPLJANJE ČLANOVA Načini: - osobnim kontaktom - pismenim pozivom - obaviješću u obliku plakata - letkom - kroz medije
12
Važno je navesti: - svrhu grupe - predviđeno trajanje i čestinu susreta - mjesto i vrijeme održavanja prvog susreta - ostale usluge (prijevoz, čuvanje djece…) - način prijavljivanja, plaćanja i sl. 7) SASTAVLJANJE CJELINE Voditelj definira kriterije odabira članova i vodi brigu o tome da uskladi njihove potrebe sa zahtjevima grupe kao cjeline. Dva načela: 1. homogenost s obzirom na cilj sudjelovanja i određena opisna obilježja članova 2. heterogenost s obzirom na životno iskustvo i vještine suočavanja s problemima OBILJEŽJA = dob, spol, bračni status, broj djece… OBILJEŽJA PONAŠANJA = način na koji pojedinac reagira u određenim situacijama, npr. agresivan, povučen, govorljiv, osjećajan i sl. 8) MOTIVIRANJE ČLANOVA ZA SUDJELOVANJE U GRUPI I PREDUGOVARANJE MOTIVIRANJE – treba biti takvo da član ima sve informacije i slobodu odlučivanja o svom sudjelovanju ili nesudjelovanju. Kada sudjelovanje članova nije dobrovoljno (npr. penalne institucije) voditelj zapravo ne motivira članove da se odluče na sudjelovanje u radu grupe već ih motivira da u grupi aktivno sudjeluju. Tijekom prvog razgovora voditelj treba dati jasne poruke vezane uz sam sadržaj i način rada grupe a da proces razgovora ne teče na način da mišljenje, nevoljkost i eventualno nepovjerenje eventualnih članova bude prihvaćeno. Sastavni dio procesa motivacije je dovođenje u vezu grupnih ciljeva s individualnim. PREDUGOVARANJE – se odnosi na sklapanje dogovora vezanog uz ciljeve i način rada u grupi. Voditelj predlaže ciljeve kao nešto o čemu pregovara sa članovima jedna od glavnih svrha predugovaranja je poticanje članova da aktivno sudjeluju u cijelom procesu grupnog rada, tj. od samog početka i formiranja ciljeva. Uz to predugovaranje pridonosi i smanjivanju tjeskobe članova jer se traži njihova aktivnost u određivanju - načina rada - osobnih odnosa članova 9) PRIPREMANJE OKOLINE GRUPE Tri skupine činitelja:
13
-
-
-
1. Socijalno okruženje Djelotvornost grupnog rada ovisi o stavovima i suradnji s ljudima koji nisu članovi grupe (npr. članovi obitelji, vršnjaci, učitelji…) 2. Fizičko okruženje Niz obilježja prostora u kojem se odvija grupa utječe na ponašanje članova pa tako i na efikasnost grupe. Važna je veličina prostorije koja ovisi o cilju i aktivnostima. Važno je da se grupa odvija u istoj prostoriji. 3. Neke specifične usluge prijevoz, čuvanje djece… 10) PLANIRANJE EVALUACIJE UČINKA GRUPNOG RADA
Praćenje učinka (evaluacija) planira se unaprijed i provodi tijekom cijelog grupnog procesa. I sam postupak planiranja može biti podvrgnut izvanjskoj evaluaciji. IZRADA PRIJEDLOGA ZA OSNIVANJE GRUPE - vrlo korisno je postupak planiranja zaokružiti pisanjem pisanog prijedloga. - Može u obliku predloška ili u slobodnoj formi - On je početna točka praćenja i vrednovanja učinka grupnog rada, pomoć voditelju i grupi radi dobivanja financijske potpore ili dozvole za osnivanje grupe od određene organizacije - Sastavni dio prijedloga bi trebao biti i okvirni program rada grupe - 10 koraka (svrha, cilj, identifikacija potencijalnih članova, grupni pristup, način rada, sastavljanje grupe i kriteriji, okupljanje i motiviranje članova, predugovaranje, priprema okoline grupe, evaluacija)
5.
PROCJENJIVANJE U TRETMANSKIM GRUPAMA
Procjenjivanje voditelj započinje u razdoblju planiranja ali ga nastavlja tijekom cijelog rada grupe. Provodi se zbog nekoliko razloga. 1) utvrđivanje potreba, poteškoća, slabosti, jakih strana pojedinog člana i grupe u cjelini 2) planiranje i pripremanje pojedinih grupnih susreta i grupnog procesa u cjelini 3) kao dio postupka evaluacije tj. praćenja napretka pojedinih članova i grupa u ostvarivanju ciljeva PROCJENJIVANJE KAO POJAM: OSNOVNA OBILJEŽJA PROCJENE: - neutralan, odnosi se na procjenu potreba i mogućnosti
14
-
usmjerena na potrebe i poteškoće, snage i mogućnosti klijenta, okoline – pridonosi visokoj individualizaciji procjene komplementarnost uloga stručnjaka i klijenta – klijent „zna“, a stručnjak vodi do znanja sastavni dio pomažućeg procesa, a ne zasebna faza – sredstvo valjanog planiranja tretmana i temelj njegove evaluacije
Specifičnost procjenjivanja u grupnom radu je u tome što voditelj u svim fazama razvoja grupe sustavno procjenjuje sljedeće 3 razine: 1. pojedine članove grupe 2. grupu kao cjelinu 3. okolinu grupe i. RAZINA PROCJENJIVANJA POJEDINOG ČLANA Cilj je utvrditi: - specifičan doprinos članova grupi - specifične potrebe koje član donosi u grupu - najdjelotvorniji pristup rješavanju problema PODRUČJA PROCJENJIVANJA – psihičko funkcioniranje – ponašanje i socijalni odnosi – motivacija za rješavanje problema – okolinski činitelji koji mogu pomoći NAČIN PRIKUPLJANJA PODATAKA – - samoopažanje - opažanje voditelja i drugih kompetentnih osoba - primjena standardiziranih psihologijskih mjernih instrumenata ii. RAZINA GRUPE KAO CJELINE Cilj je utvrditi: - osobine grupe - grupne procese PODRUČJA PROCJENJIVANJA: - način komuniciranja i interakcije među članovima - uzajamna privlačnost - socijalna kontrola - kultura grupe NAČIN PRIKUPLJANJA PODATAKA: - sustavno i strukturirano opažanje voditelja
15
-
sociometrijsko ispitivanje samoiskaz članova primjena skala i upitnika iii. OKRUŽENJE
Cilj je utvrditi : - utjecaj iz šireg okruženja na grupne procese, razvoj grupe i postizanje grupnih ciljeva PODRUČJE PROCJENJIVANJA: - služba ili organizacija pri kojoj se odvija grupa - odnosi unutar mreže službi i organizacija značajnih za ostvarivanje grupnih ciljeva - karakteristika lokalne zajednice NAČIN PRIKUPLJANJA PODATAKA: - samoopažanje - opažanje - anketno ispitivanje KOLIKO PODATAKA PRIKUPITI PRI PROCJENJIVANJU? Nužno je da voditelj postigne ravnotežu između potrebe za prikupljanjem podataka i potrebe za akcijom koja vodi rješavanju problema. IZVORI ZA PRIKUPLJANJE PODATAKA : - postojeća dokumentacija o osobi - verbalno izvješće pojedinca - opažanje neverbalnog ponašanja pojedinca - opažanje ponašanja pojedinca u odnosima s drugim ljudima - verbalno izvješće bliskih osoba - psihološki mjerni instrumenti UPUTE ZA ODABIR IZVORA PODATAKA ZA PROCJENU KLIJENATA: - koristi se više od jednog izvora kada god je moguće - razlikovati simptome od problema i poteškoća pojedinca - provjeriti valjanost podataka prikupljenih od različitih izvora - provesti postupak tako da se glavni podaci mogu prikupiti brzo i efikasno - biti svjestan da je postupak procjenjivanja subjektivan. PROCJENJIVANJE KAO PROCES U pojedinim fazama grupnog razvoja pažnja voditelja usmjerena je na različite aspekte procjenjivanja 1) PLANIRANJE
16
-
procjenjuje se sukladnost individualnih ciljeva i potreba članova sa svrhom grupe. Procjenjivanje je važno pri odabiru članova grupe. 2) POČETNA FAZA
-
opaža se razvoj odnosa u grupi i ponašanje članova. Procjenjuju se individualni ciljevi i mogućnosti članova i njihova okruženja. Procjenjivanje je važno u definiranju problema i plana rada i odabira intervencije. 3) SREDIŠNJA FAZA
-
provjerava se valjanost početnih procjena, prilagođavaju se i mijenjaju planovi rada na temelju iskustva s prvih susreta 4) ZAVRŠNA FAZA
-
procjenjuje se ukupni učinak grupe odn. napredak pojedinih članova
PRVOBITNO VODITELJEVO RAZUMJEVANJE GRUPE NA POČETKU RADA (PLANIRANJE) OVISI O: a) općem profesionalnom znanju b) specifičnom znanju o grupi koju vodi c) emocionalnom razumijevanju poteškoća i problema grupe VODITELJEVO RAZUMIJEVANJE GRUPE U KASNIJIM RAZDOBLJIMA OVISI O: a)+ b) + c) (gore ) d) grupnoj strukturi e) razvojnoj fazi grupe f) grupnim normama g) načinu komuniciranja među članovima h) napretku u postizanju ciljeva Dakle dok je u razdoblju planiranja grupnog rada težište na procjenjivanju individualnih članova, u kasnijim razdobljima težište je na procjenjivanju grupnih procesa. PROCJENJIVANJE KAO ISHODIŠTE PLANIRANJA GRUPNIH INTERVENCIJA Procjenjivanje ima posebnu važnost u fazi planiranja. U tom razdoblju voditelj integrira sve podatke koje je prikupio i zajedno s članovima grupe odabire i planira tretman. Procjenjivanje je u punom smislu riječi prvi korak i sastavni dio tretmana.
6. POČETNA FAZA GRUPNOG RADA
17
Članovi u grupi se međusobno procjenjuju odmah na početku. Oni dolaze sa određenim očekivanjima o grupi koje nisu uvijek u skladu sa planiranom svrhom i ciljevima. Uočljivo je i da članovi žele biti u kontaktu jedni s drugima, ali istodobno izbjegavaju preveliku prisnost jer se boje da ne budu povrijeđeni. Da bi olakšao tu podvojenost članova i usaglašavanje njihovih očekivanja sa svrhom i ciljevima grupe, voditelj se u početnoj fazi treba usmjeravati na sljedeće zadatke: 1. upoznavanje i predstavljanje članova grupe 2. navođenje svrhe i načina rada u grupi 3. članovi daju informacije o usklađenosti svojih potreba i ciljeva s ciljevima grupe 4. definiranje ciljeva grupnog rada 5. ugovaranje i usklađivanje pravila 6. poticanje i motiviranje članova za rad u grupi 7. uspostavljanje ravnoteže između usmjerenosti na zadatke i socioemocionalne odnose. ŠTO JE „HALO – EFEKT“ To je pojava da poznavajući samo jednu osobinu čovjeka zaključujemo općenito o njemu. 1) UPOZNAVANJE I PREDSTAVLJANJE ČLANOVA GRUPE Okolnosti koje mogu utjecati na odluku voditelja kako da započne rad: - članovi se poznaju od prije - članovi ne sudjeluju dobrovoljno u grupi - voditelj dolazi u već formiranu grupu 2) NAVOĐENJE SVRHE I NAČINA RADA U GRUPI Svrha grupe treba biti pozitivno prezentirana, a pogodno je navesti i karakteristike službe ili organizacije pri kojoj grupe radi. Dobro je navesti i ograničenja grupe da bi se izbjegla nerealna očekivanja. Treba popričati sa članovima i o povjerljivosti onog što se u grupi iznosi. 3) POVRATNA INFORMACIJA O SVRSI I CILJEVIMA GRUPE Članovi moraju imati priliku izraziti svoje mišljenje i dati primjedbe u vezi sa svrhom i ciljevima grupe. Nakon toga voditelj potiče članove na iskazivanje njihovih osobnih ciljeva. Voditelj mora ozbiljno i s uvažavanjem prihvatiti mišljenje članova i naglasiti koliko je značajno za budući rad grupe da su iskazali svoje stajališta i osjećaje 4) DEFINIRANJE CILJEVA GRUPNOG RADA U tom zajednički sudjeluju članovi i voditelj. Na odabir grupnih ciljeva kod voditelja utječu njegove profesionalne vrednote i etika, ciljevi i ograničenja službe ili institucija u kojoj radi, njegova uvjerenja o mogućnostima i dometima određene grupe
18
Na odabir grupnih ciljeva kod članova utječu samoprocjena osobnih potreba njihovi pokušaji da postignu iste ciljeve, zahtjevi šire okoline, obitelji ili radnog okruženja, samoprocjena sposobnosti i mogućnosti, njihov utisak o načinu rada službe ili organizacije koja osniva grupu. TRI RAZINE CILJEVA: 1. ciljevi usmjereni na grupu 2. zajednički ciljeva članova 3. individualni ciljevi – odražavaju specifične potrebe člana Usvajanje grupnih ciljeva olakšava: o ako ih voditelj jednostavno i jasno iznese o postojanje suglasja između individualnih i grupnih ciljeva o sudjelovanje članova u njihovu formiranju o određivanje kratkoročnih ciljeva ako je dugoročan cilj grupe složen 5) UGOVARANJE I USKLAĐIVANJE PRAVILA ''UGOVOR'' = uzajamni dogovor koji određuje očekivanja, prava i obveze članova i voditelja. Najčešće se formulira u obliku grupnih pravila. Može biti između: a) grupe i službe, institucije gdje je osnovana b) grupe i voditelja c) pojedinog člana i voditelja d) članova međusobno e) pojedinog člana i grupe Za grupna pravila je važno da se predstavljaju na pozitivan način, a da bi bila djelotvorna važno je navesti posljedice koje će uslijediti ako se prekrše. Pri postavljanju pravila važno je: - Da svi sudjeluju u njihovu donošenju jer su tada pravila zajednička. - Da se odnose na konkretno ponašanje i da su pozitivno formulirana - Da su podložna promjenama i izmjenama - Da budu napisana i koriste se kao podsjetnik u kasnijem radu grupe 6) POTICANJE I MOTIVIRANJE ČLANOVA ZA RAD U GRUPI Motivacija članova ključ je uspjeha grupe, a ovisi o očekivanjima: - članova o ulozi voditelja - članova o uzajamnim odnosima i razvoju grupe - članova što se može postići sudjelovanjem u grupi Dobro je da voditelj na početku rada grupe pita članove o njihovim očekivanjima u vezi s ostvarivanjem grupnih ciljeva i načina rada u grupi.
19
7) USPOSTAVLJANJE RAVNOTEŽE IZMEĐU USMJERENOSTI NA ZADATKE I SOCIOEMOCIONALNE ODNOSE. - prevelika usmjerenost na zadatak ili na socioemocionalne odnose i podršku dovodi do nepostizanja cilja i nezadovoljstva članova grupe. Grupe za rješavanjem zadataka = 2/3 interakcija između članova usmjereno je na zadatak Grupe za osobnu promjenu = 2/3 interakcija između članova usmjereno na socioemocionalne odnose i uzajamnu podršku U početnoj fazi zadatak je voditelja da pomogne članovima da pronađu uzajamnu sličnost, da procjene korist od sudjelovanja u grupi te da postignu temeljni dogovor oko grupnih ciljeva i načina rada. SPECIFIČNOSTI GRUPNOG RADA S NEDOBROVOLJNIM KLIJENTIMA Svim nedobrovoljnim klijentima zajednički je OTPOR koji se očituje kao nedostatak motivacije da se surađujući i djelotvorno uključe u rad grupe. Otpor može biti i individualan i grupni. OTPOR SE OČITUJE KROZ: - ljutnju na službu koja je nametnula grupni tretman - poricanje intenziteta problema - šutnju - eksternaliziranje problema – npr. „društvo ne poduzima dovoljno....“ - obezvrjeđivanje voditelja – npr. „kako vi možete znati....“ - promjena teme OTPOR PROIZLAZI IZ: - osjećaja prisile da se promjene - različitog doživljaja problema i poželjne promjene - sumnje da je promjena moguća NAČELA RADA S NEDOBROVOLJNIM KLIJENTIMA 2. Središnji je problem nedostatak njihove motivacije 3. praktični cilj rada je pomak k dobrovoljnom sudjelovanju (remotivaciji) 4. remotivacije podrazumijeva pomoć klijentu da se suoči s izvorima otpora 5. najčešći izvor otpora su doživljaj prisile nametanja ciljeva koji su njima nebitni ili ne zadovoljavaju njihove potrebe, doživljaj da je poželjna promjena nedostižna pogotovo kroz ponuđeni oblik pomoći. NAČINI SUOČAVANJA KLIJENTA S IZVORIMA OTPORA 1. izražavanje osjećaja 2. izražavanje značenja otpora 3. uzimanje u obzir okruženja 4. započinjanje odatle gdje klijent želi 5. sukladno definiranje ciljeva
20
6. konfrontacija ZA OLAKŠAVANJE RADA S NEDOBROVOLJNIM KLIJENTIMA 1. svrha – jednostavna i razumljiva 2. treba naglasiti razliku voditelj – stručnjak koji ga je uputio u grupu 3. voditelj mora biti neposredan – razumijevanje i poštovanje prema članu 4. poželjna su dva suvoditelja (radi otpora i nevoljkosti članova) 5. treba omogućiti doživljaj zadovoljstva sudjelovanjem u grupi 6. treba se služiti metaforama i pričanjem priča
7. GRUPNOG RADA
SREDIŠNJA FAZA
FAZE: - voditelj treba biti usmjeren na 4 procesa; Strukturiranje rada u grupi Podupiranje članova u postizanju individualnih ciljeva Kreiranje grupne strukture i procesa koji pomaže u ostvarivanju ciljeva Praćenje i vrednovanje učinaka intervencije 1. GRUPI
STRUKTURIRANJE RADA U
Strukturiranje se odnosi na razinu u kojoj su unaprijed određene aktivnosti koje će se u grupi odvijati. Ono uključuje sve aktivnosti voditelja usmjerene na: 7. ocjenjivanje programa rada tj. što se u grupi radi 8. određivanje načina rada tj. Kako se u grupi radi 9. razvijanje odgovarajućih obrazaca komuniciranja 1) PROGRAMIRANJE RADA= konkretiziraju se aktivnosti i sadržaji rada koji će se provoditi radi ostvarivanja individualnih i grupnih ciljeva. Što je grupa vremenski ograničenija to je potrebnije detaljnije pripremiti program rada planiranih susreta. Voditelj treba pažljivo procijeniti individualne probleme i ciljeve prije nego što odluči u kojem će stupnju strukturirati određenu grupu. 2) STRUKTURIRANJE NAČINA RADA= Osnovno je da susreti počinju i završavaju na vrijeme. Neke pravilnosti u odvijanju susreta pridonose strukturiranju reda, a isto tako i brige za odsutne članove. Strukturiranje se odnosi i na pravilo da se pri kraju susreta ne započinje nova tema (jedino ako se radi o nekoj kriznoj situaciji koja zahtjeva neposrednu intervenciju). 3) RAZVIJANJE OBRAZACA KOMUNIKACIJE= Razgovor kao osnovni oblik komunikacije, temelji se na slušanju, govorenju, ali i opažanju. 7 vrsta NESLUŠANJA: 1. pseudoslušanje
21
2. jednoslojno slušanje 3. selektivno slušanje 4. selektivno odbacivanje 5. otimanje riječi 6. obrambeno ili defenzivno slušanje 7. slušanje u zasjedi - Slušanje – PRAVO SLUŠANJE: ima za cilj da zaista razumijemo što sugovornik želi reći. Pri tome slušatelj može aktivno reagirati da bi što bolje razumio sugovornika. Takvo slušanje zove se aktivno slušanje i temelj je uspješnog komunikacijskog procesa. Aktivno slušanje se odnosi na nastojanje slušatelja da sebi, a i (su)govorniku pomogne u razrješavanju primljenih poruka. Osnove aktivnog slušanja su potpitanja i to prije svega tzv. Neizravna potpitanja, parafraziranje, ili sažimanje. Parafraziranje je ''odražavanje unazad'' onoga što je rečeno onome tko govori. - Govorenje – JA poruke = u njima navodimo: 1. konkretno ponašanje koje nas ometa ili na bilo koji način ugrožava 2. posljedice tog ponašanja 3. osjete koje je izazvalo to ponašanje - Opažanje – znatan dio komunikacije odvija se neverbalnim sredstvima i zato je važno da budemo i dobri opažači ako želimo razviti uspješne komunikacijske odnose, a i prepoznati potrebe i poteškoće članova i provesti djelotvornu intervenciju u grupi. POVRATNA INFORMACIJA u grupnom radu je jedan od temelja i često pokretač promjene u članova. Povratna informacija (feedback) jest informacija koju jedan član (davatelj) iskazuje drugom članu (primatelj) u vezi s nekim njegovim ponašanjem. JA poruke trebaju biti neposredno opisne. Poželjno je da budu:
Opisne Konkretne Konstruktivne i odmjerene Upotrebljive
Pravodobne Željene Povjerene
CILJ povratne informacije = nije mijenjati drugu osobu, nego joj ''predati'' svoj doživljaj te je vještina primanja i davanja povratnih informacija ključna u grupnom radu. Može biti: a. potvrđujuća b. Korektivna 22
Korektivna – treba biti: a) dana u duhu brige i skrbi za člana b) povezana s potvrđujućom povratnom informacijom c) kratka i usmjerena d) usmjerena na ponašanje a ne na ličnost pojedinca e) treba omogućiti članu da da komentar na nju f) potaknuti otkrivanje alternativnih načina postizanja cilja B) PODUPIRANJE ČLANOVA U POSTIZANJU INDIVIDUALNIH CILJEVA To se postiže: 1. jasnim definiranjem ciljeva 2. razvojem plana ostvarivanja ciljeva 3. poticanje članova da počnu raditi na ostvarivanju individualnog plana 4. usmjeravanje članova na ciljeve i održavanjem njihove svijesti o problemu zbog kojeg su u grupi 5. praćenjem rada na ostvarivanju individualnih programa 1. JASNO DEFINIRANJE CILJEVA A) B) C) D) E) F) G)
ciljevi su važni članu i pripadaju mu mali su konkretni realistični član doživljava da njihovo ostvarivanje zahtjeva napor u ciljevima je naglašeno ono što član čini, želi uključuju početak a ne kraj
2. RAZVIJANJE PLANA OSTVARIVANJA INDIVIDUALNIH CILJEVA Trebaju sudjelovati svi članovi i podržavati člana u izradi njegovoj individualnog plana promjene: 1) istraživanje problema 2) treba ga (plan) razdijeliti u male korake 3) tzv. Analiza sile u polju = što može omesti ostvarivanje plana 3. POTICANJE ČLANOVA DA POČNU RADITI NA OSTVARIVANJU SVOJIH INDIVIDUALNIJ PLANOVA Iskustvo pokazuje da se članovi rijetko kad žele promijeniti, jer svaka promjena narušava neku ravnotežu u životu što može dovesti do napetosti i straha od neizvjesnosti! ''NE Zašto?, nego Kako?, i Što?''. Poteškoće u ostvarivanju ciljeva mogu biti rezultat i lošeg definiranja ciljeva, pa ih treba redefinirati i restrukturirati. Treba da se član usmjeri samo na jedan zadatak, a ne na više istodobno (strategija ''malih pobjeda''). 4. USMJERAVANJE ČLANA NA CILJEVE
23
CILJ ne smije biti: - preopćenit - pretežak - predugotrajan (konačan, predalek) - nerazumljiv - neprecizna procjena situacije - problem se promijenio Svrha: Daje im do znanja da i dalje imate interes za taj problem Pokazuje im da vas zanima njihov napredak Osigurava kontinuirano provjeravanje jesu li grupa, voditelj i član usmjereni na isti problem. 1. PRAĆENJE RADA NA OSTVARIVANJU INDIVIDUALNOG PROGRAMA To je ujedno i povratna informacije članovima i voditelji treba li što promijeniti, prilagoditi, kako se naziva rad. Često je sastavni dio praćenja vrednovanjem koliko su članovi zadovoljni sudjelovanjem u grupi i svojim postignućem na kraju svakog susreta.
8. RAZINE INTERVENCIJE U TRETMANSKIM GRUPAMA 1) Usmjerene prema pojedinom članu grupe 2) Usmjerene prema grupi kao cjelini 3) Usmjerene prema okruženju u kojem se grupa nalazi 1. INTERVENCIJE USMJERENE PREMA POJEDINOM ČLANU GRUPE Proces uključuje: - utvrđivanje i razlikovanje između misli, osjećaja i ponašanja - prepoznavanje povezanosti misli, osjećaja i ponašanja - analiza logičke povezanosti mišljenja i uvjerenja - izmjena iracionalnih i iskrivljenih misli i uvjerenja 1) INTRAPERSONALNE INTERVENCIJE –
usmjerene su na misli, osjećanje, uvjerenja, vrijednosti pojedinog člana posebno kad isti pridonose nefunkcionalnom ponašanju ili neracionalnom sustavu mišljenja, a jedan je od ciljeva člana da ih izmjeni.
Kognitivno rekonstruiranje = postupci kojima se klijentu pomaže da stekne uvid u nelogičnosti svoga razmišljanja te da te nelogične obrasce mišljenja zamjeni sa logički utemeljenjima.
24
Kognitivne samoupute = poticanje klijenata da koriste svoj unutarnji dijalog i prikrivene samopanike u suočavanju sa životnim poteškoćama i problemima. Alternative ili druga strana medalje = kognitivna tehnika koja se koristi kako bi članovi vidjeli problem s ''druge'' strane. Temelji se na stvaranju drugačijeg misaonog ili emocionalnog pogleda na situaciju. Progresivno mišićna relaksacija = kombinacija kognitivnih uputa s mišićnim aktivnostima. Opuštanje mišića se može generalizirati i na psihološko opuštanje ''iznutra''. Odnosi se na sve mišićne skupine kojima se svjesno upravlja, a koristi se kod smanjivanja učinaka stresa ili kad je napetost i tjeskoba klijenta prepreka za ostvarivanje individualnih ciljeva. Tehnika rješavanja problema = može se koristiti u radu s klijentima s dva cilja: 1) da mu se pomogne pri rješavanju nekog konkretnog problema 2) da nauči sam proces te da se ubuduće može tom tehnikom koristiti u nizu situacija svakodnevnog života. Proces rješavanja problema uključuje: I. utvrđivanje problema II. analiziranje problema – važno je da član izdvoji problematično ponašanje i izrazi svoje osjećaje III. osmišljavanje mogućih rješenja problema – postupkom „Oluje ideja“ IV. vrednovanje mogućih rješenja i odabir najboljeg V. primjena odabranog rješenja VI. vrednovanje ishoda „OLUJA IDEJA“ – „BRAIN STORMING“ – postupak poticanja kreativnog mišljenja u grupi 2) INTERPERSONALNE INTERVENCIJE Socijalne vještine mogu se učiti na 3 načina: 1. posredno, slušanjem drugih koji opisuju kako se treba ponašati u nekoj situaciji. 2. posredno, promatranjem drugih kako se ponašaju u nekoj situaciji 3. neposredno ponavljanjem i vježbanjem novog ponašanja dok se ne nauči Učenje po zasnovano je na opažanju ponašanja druge osobe – modela i posljedica koje je model svojim ponašanjem izazvao. Učenje po modelu (Toseland i Rivas): MODELIRANO PONAŠANJE PAŽNJA OPAŽAČA
25
PAMĆENJE OPAŽAČA MOTIVACIJA MOGUĆNOST OPONAŠANJA OPAŽAČA STVARNO PONAŠANJE OPAŽAČA Koraci: I: modelirano ponašanje II: pozornost opažača III: pamćenje opažača IV: sposobnost oponašanja opažača V: motivacija Igranje uloga je realistično prikazivanje socijalne uloge u imaginarnoj zamišljenoj situaciji. Moguće ga je koristiti na dva osnovna načina: strukturiran način ( po određenom scenariju ) nestrukturiran (članovi sami razvijaju situaciju ) 5 ciljeva zbog kojih se koristi igranje uloga u grupi (Toseland i Rivas) 1. procjenjivanje 2. poticanje 3. razumijevanje 4. odlučivanje 5. promjena ponašanja Najpogodnije ga voditelj može koristiti kad: - član ima poteškoća u opisivanju problema i osoba - kad pojašnjava odnos s osobom - postoji interpersonalni problem u grupi - kad članovi trebaju vježbati neke vještine kao pripremu za određene situacije (stres) Igranje uloga sastoji se od: 1. primarnog postupka – odnosi se na tip uloge 2. sekundarnog postupka – odnosi se na intervenciju voditelja PRIMARNI POSTUPAK – TIP ULOGE vlastita uloga izmijenjena uloga autodrama, monodrama, ''stolice'' oblikovanje i koreografija SEKUNDARNI POSTUPAK – INTERVENCIJA VODITELJA intervju trenutka
26
monolog udvajanje zrcaljenje davanje povratne informacije
KORISNOST IGRANJA ULOGA U GRUPI - potiče uključivanje i uvodi kreativnu igru kao alternativni način istraživanja problema - potiče neposrednost - proširuje svijest o sebi i razumijevanje drugih - olakšava rješavanje problema - produbljuje grupnu koheziju i uzajmnost te unosi dodatnu energiju u rad grupe Kreativne tehnike u grupnom radu: igranje uloga izražavanje kroz umjetnost (crtanje, modeliranje) fantazijska putovanja igre i različite vježbe rad na tijelu kreativno pisanje Značenje kreativnih tehnika (Benson): Kreativna tehnika kao - metafora - način iskustvenog učenja - način uključivanja cijele osobe u grupu iskustvo - način motiviranja članova 3) INTERVENCIJE U OKOLINI Najčešće se njima podrazumijeva: Pomoć članu da osigura potrebna materijalna sredstva Širenje socijalne mreže Priprema odgovarajućih reakcija i podrške okoline na promjene u ponašanju članova KADA SE KORISTE INTERVENCIJE USMJERENE PREMA POJEDINIM ČLANOVIMA? To ovisi o ciljevima grupe i o duljini trajanja grupnog rada. Ta odluka voditelja ovisi o pažljivoj procjeni situacije.
27
9. SPECIFIČNOSTI GRUPNE STRUKTURE I PROCESA A) SPECIFIČNE ULOGE ČLANOVA Struktura grupe je sastav relativno trajnih uloga i odnosa koji se uspostavljaju među članovima u procesu nastajanja, formiranja i djelovanja grupe Uloga je sklop svojstvenih oblika ponašanja, doživljavanja i djelovanja koji se očekuju od osobe i koje pojedinac ostvaruje na određenom položaju u socijalnoj strukturi grupe, ali i prava, obaveza i dužnosti koje osoba ima i obavlja s obzirom na svoj. Status.
Žrtveno janje je onaj član na kojeg grupa projicira osjećaje ili stavove koje smatra neprihvatljivima. To je osoba ''kriva'' za sve loše što se događa u grupi. Dugoročno gledano – loš za grupu.
Neprilagođena je ona osoba koja uvijek dovodi u pitanje temeljne postavke, ne ponaša se u skladu s grupnim normama te općenito potiče druge članove da razmišljaju o svom konformizmu u grupi. On može pridonijeti radu grupe.
Dominantni je onaj koji dominira u grupi i natječe se sa drugima ili sa voditeljem.
Neformalni voditelj predstavlja osjećaje i stavove grupe, pomaže razvoj grupnog procesa k ostvarivanju ciljeva. On zadovoljava one potrebe grupe koje formalni voditelj slabije ili nedovoljno zadovoljava. Ima značajan utjecaj na članove.
Šutljivac je član koji je nakon početnog razdoblja rada tih i šutljiv u grupi. Može izazvati probleme i napetost u grupi.
Saboter ima neki svoj ''prikriveni plan'' koji mu je značajniji od opće prihvaćenog cilja grupe. On u svemu pronalazi loše strane, izbjegava svoj dio posla u grupi.
Zabavljač:
28
f) g)
pozitivne strane: olakšava grupnu napetost uz humor i smijeh negativne strane: pomiče usmjerenost grupe sa stvarnih problema Dobri duh uvijek nastoji razumjeti sva zbivanja grupi, pružiti podršku drugima, nesebično pomagati, olakšavati napetost, ali ne i raditi na svojim problemima
B) PODGRUPE Razlozi nastajanja: 1) neslaganje dijela članova sa zadaćom ili načinom rada grupe 2) odraz nezadovoljstva i prikrivenog neprijateljstva prema voditelju 3) odražavanje potrebe članova za podrškom i prihvaćanjem Što je grupa veća to je pojavljivanje podgrupa sigurnije. One mogu pridonijeti razvoju grupne kohezije, ali dovode u pitanje lojalnost članova. Riječ grupna kohezija označava povezanost. Radi se o privlačnosti grupe za njezine članove ili o vezanosti za grupu. Grupna kohezija – složena osobina grupe izražena kao privlačnost grupe za članove i njihova međusobna privlačnost, povezanost grupe i otpornost na razjedinjavanje, odanost i prvrženost članova grue ciljevima i idealnim grupe. (Petz) C) GRUPNI ODNOSI Tišina nije uvijek ugrožavajuća ili pokazatelj otpora, nezainteresiranosti i agresije. Ona može odražavati pozitivan razvoj. Ponekad tišina otkriva nesigurnost u nekim pitanjima značajnim za daljnji rad grupe, ponekad pokazuje beznadnost ili frustraciju, anksioznost ili depresiju. Najveća je opasnost da u takvim situacijama smanjuje svoju nelagodu tako da počne pričati previše. Sukob se najčešće odvija oko neusklađenosti potreba, ciljeva i vrijednosti članova grupe. Često se zbivaju oko položaja i moći u grupi te oko pozornosti voditelja. NAČELA RJEŠAVANJA SUKOBA U GRUPI: 1) Sa sukobima se treba suočiti i rješavati ih. Ne treba ih izbjegavati. 2) Intervencije u situacijama sukoba strukturirane su na način da se potiče i olakšava grupna interakcija. Treba izbjegavati situacije ''pobjednik – gubitnik'' 3) Proces razvoja i učinka sukoba na grupu treba pojasniti. 4) Voditelj treba održavati odnos sa cijelom grupom. 5) Treba uspostaviti detaljna pravila. STRATEGIJE RJEŠAVANJA SUKOBA:
29
1) DOGOVARANJE – je najdjelotvorniji način rješavanja sukoba. Faze: a) faza utvrđivanja osnovnih interesa sukobljenih strana b) faza traženja alternativa i utvrđivanja posljedica za obje strane c) faza utvrđivanja rješenja koje je obostrano prihvatljivo 2) PREGOVARANJE – pretpostavka jest postojanje minimum zajedničkog interesa između strana u sukobu 3) POSREDOVANJE – uključivanje treće strane u ulozi posrednika koja mora omogućiti svakoj strani da iznese povijest sukoba, svoje osjećaje u vezi sa sukobom, zbog čega se tako osjeća i što bi voljela da se sada dogodi. 4)
GLASOVANJE
5) STVARANJE KOALICIJE 6) PRESUĐIVANJE VODITELJA
10. RADU
Dovode do odluke, ali ne i do rješenja sukoba. Posljedice su nezadovoljstvo dijela članova, ljutnja, gubitak povjerenja u grupu, stvaranje podgrupa i sl.
ULOGA VODITELJA U GRUPNOM
VODSTVO – istaknuti i uočljiv utjecaj jednog ili više pojedinaca u grupi na ostale članove (Rot). Vodstvo je skup ponašanja i funkcija pojedinaca koje ima dominantnu socijalnu moć i vrši utjecaj na članove grupe, služi kao simbol grupe s kojima se članovi identificiraju i zastupa grupu u odnosima s drugim skupinama (Petz) ULOGA VODITELJA je usmjeravanje, koordiniranje aktivnostima grupe k zajedničkom cilju. Funkcije voditelja: 1) aktivnosti i ponašanja u kojima dolazi do izražaja brige za socijalno emocionalne potrebe članova 2) aktivnosti koje su usmjerene na izvršavanje zadataka i ostvarivanje grupnih ciljeva MOĆ – je sposobnost pojedinca ili grupe da utječe na ponašanje drugih pojedinaca ili grupa. Tipovi moći su: 1. moć nagrađivanja 2. moć prisile 3. referentna moć 4. stručnjačka moć (počiva na znanju) 5. legitimna moć 6. moć informiranja 30
INTERGRATIVNI MODEL DJELOTVORNOG VODSTVA – ovisi o interakciji 6 skupina činitelja 1) svrha grupe 2) vrsta problema 3) okruženje u kojem grupa djeluje 4) obilježja grupe kao cjeline 5) obilježja članova 6) obilježja voditelja kao osobe STILOVI VOĐENJA: 1) autokratsko vođenje – voditelj sve radi sam 2) demokratsko vođenje – voditelj je prvi među jednakima 3) laisscz-faire vođenje – sustav individualne slobode, svaki član radi samostalno VJEŠTINE VODITELJA: odnose se na njegova specifična ponašanja koja pomažu grupi da ostvari svoju svrhu i ciljeve. Dijele se u 3 veće skupine: 1) olakšavanje i poticanje grupnog procesa 2) prikupljanje podataka i procjenjivanje 3) djelovanje u grupi SPECIFIČNE VJEŠTINE VEZANE UZ ULOGU I FUNKCIJU VODITELJA: 1) vještine značajne za ostvarivanje grupnog zadatka: a) usmjeravanje b) traženje i davanje informacija c) poticanje sudjelovanja članova i uravnoteženje d) sažimanje 2) vještine vezane za održavanje grupe a) osjetljivost i reagiranje na osjećaje b) praćenje i podupiranje EMPATIJA – uživljavanje u emocionalna stanja druge osobe i razumijevanje njenog položaja na temelju zamijećene ili zamišljene situacije u kojoj se ta osoba nalazi. To je kognitivni proces ali popraćen emocijama. SUVODITELJSTVO Pri odabiru načina vođenja dobro je razmotriti: 1) OBILJEŽJA GRUPE (veličina, svrha, kontinuitet, članovi grupe i okruženje) 2) OBILJEŽJA VODITELJA
31
KAD izabrati suvoditeljstvo? =na samom početku rada KAKO izabrati suvoditeljstvo? = da bi dobro zajednički radili voditelji trebaju imati slične profesionalne poglede i vrijednosti slična stajališta prema svrsi i ciljevima pojedine grupe, ali i određene razlike u profesionalnim vještinama, zvanjima i obilježjima ličnosti koje u grupu unose kao dva voditelja. Što se tiče dileme spola voditelja treba vidjeti: a) koji spol voditelja odgovara grupi b) kakav je osobni izbor i sklonost voditelja c) kakve su pripreme potrebne da bi se osiguralo dobro partnerstvo PRIPREMA ZA SUVODITELJSKI RAD RAZNE TEHNIKE: 1) 2) 3) 4) 5)
osobni profil nedovršene rečenice na temu ''moj suvoditelj i ja…'' fantazija ''idealni suvoditelj'' stablo moje organizacije neke druge vježbe usmjeravanja na suradnju voditelja (npr. zamišljena kuća, opisivanje oblika, zrcalo, igra povjerenja)
KADA SUVODITELJSTVO: u većim grupama kada svrha i ciljevi uključuju red u podgrupama i modeliranje socijalno tj. komunikativnih vještina kad je nužan kontinuirani rad ako je obilježje članova da povremeno zahtijevaju individualni rad kad je uvjetovano pravilima službe ili organizacije PREDNOSTI SUVODITELJSTVA: izvor podrške, utjehe, povratne informacije, povećan užitak i zadovoljstvo u radu, podjela odgovornosti način prevladavanja strahova od vlastite nekompetentnosti i nedostatnih vještina povećava slobodu izbora tehnika i stilova, olakšava razvoj komunikacije u grupi, individualni rast i razvoj članova prilika za učenje o samom sebi, svom stilu rada
32
11.
ZAVRŠNA FAZA GRUPNOG RADA
OSNOVNI CILJ završne faze je konsolidiranje grupnog rada. Procjenjuje se u kojoj su mjeri ostvareni individualni i grupni ciljevi. To je vrijeme u kojem se voditelj suočava sa svojim osjećajima koji su vezani uz kraj njegova rada s određenom grupom.
NEPLANIRANI ZAVRŠETAK – Ponekad članovi prestanu dolazit prije planiranog završetka. Okolnosti koje dovode do toga su: 1) vanjski činitelji 2) odstupanje članova od grupe 3) problem u razvoju bliskosti 4) strah od emocionalne preplavljenosti 5) nesposobnost da član dijeli voditelja s drugim članovima 6) nepodudarnost ciljeva grupnog rada s individualnim PLANIRANI ZAVRŠETAK – Kakva će reakcija članova na završetak bit utječe: 1) je li grupa otvorena ili zatvorena 2) je li grupa privlačna za članove 3) radi li se o tretmanskoj grupi ili grupi za rješavanje zadataka NAČELA RADA U ZAVRŠNOJ FAZI 1) 2) 3) 4) 5) 6)
održavanje i generaliziranje promjene postignute kod članova smanjivanje privlačnosti grupe i poticanje neovisnog funkcioniranja članova olakšavanje osjećaja članova vezanih uz završetak planiranje budućnosti ugovaranje drugih oblika rada evaluiranje rada grupe
ZAVRŠETAK VREMENSKI NEOGRANIČENIH GRUPA: 3 preduvjeta da se uspješno okonča rad: 1) približavanje završetka treba biti prepoznato i s njim se treba suočiti 2) treba govoriti o kraju i pomoći članovima da prepoznaju ambivalentne osjećaje vezane uz nju 3) treba napraviti pregled svega što se u grupi postiglo i procijeniti učinke grupe
33
12.
EVALUACIJA U GRUPNOM RADU
Evaluacija podrazumijeva složeni proces prikupljanja informacija o učinku cijelog grupnog iskustva. Riječ evaluacija= određivanje vrijednosti nečega
Postupak evaluacije u grupnom radu uključuje: 1) evaluaciju procesa grupnog rada 2) evaluaciju ishoda 1) praćenje provedbe grupnog rada, procjena pojedinog susreta i načina rada voditelja, zadovoljstvo članova odnosima 2) utjecaj grupnog rada na klijente odn. Na učinkovitost, sustavna praćenja napretka pojedinih članova u postizanju određenih ciljeva. PRAKTIČNE KORISTI: pridonosi smanjivanju neodređenosti i neusmjerenosti u radu grupe i definiranja jasnih i mjerljivih ciljeva, unosi jasnoću i predvidljivost u grupu pridonosi razvoju i ostvarivanju grupnih i individualnih ciljeva. Evaluacija nije samo postupak prije – poslije već je to kontinuirani proces, osigurava feedback rezultati evaluacije mogu unaprijediti provođenje niza praktičnih aspekata grupnog rada. Ukazuje na optimalne kriterije odabira članova, trajanja grupe ili postizanja ciljeva može poboljšati kvalitetu usluga i osigurava da planiranje i provođenje grupnih aktivnosti bude usmjereno svrsishodnim rezultatima Prvi korak u strukturiranom pristupu evaluaciji je izrada nacrta tj. plana. On objedinjuje odgovore na nekoliko pitanje: 1) koja je svrha evaluacije tj. zašto se mjeri 2) koji su kriteriji uspješnosti grupnog rada, tj. što će se mjeriti 3) koji su postupci koji će se koristiti u procjenjivanju uspješnosti tj. kako će se mjeriti 4) koliko često provoditi evaluaciju tj. kada će se mjeriti Postupak evaluacije u grupnom radu uključuje: - evaluaciju pojedinog grupnog susreta - evaluaciju napretka pojedinih članova - evaluaciju napretka grupe u cjelini - evaluaciju načina rada voditelja
34
Imamo razne modele tj. nacrte evaluacije a najčešće se koristi: 1) MODEL ''PRIJE – POSLIJE'' - pomoću njega dobiva se povratna informacija jeli postignut napredak članova i grupe i u kojim područjima. Ipak ne daje odgovor na pitanje o uzročno posljedičnoj povezanosti utvrđenog napretka i sudjelovanja u određenoj grupi. U tu se svrhu koristi kontrolni ili komparativni model -
-
2) KONTROLNI MODEL temelji se na postojanju tzv. Kontrolne (K-skupine) i Eksperimentalne (E-skupine) skupine = eksperimentalni nacrt evaluacije 3) KOMPARATIVNI MODEL za razliku od kontrolnog koji se bavi pitanjem ''jeli tretman djelotvoran'', komparativni treba riješiti dilemu ''koji je tretman bolji''. Dvije ili više grupa podvrgava se različitom tretmanu a njihova djelotvornost procjenjuje se ne temelju promjena u istim kriterijskim varijablama.
PRAĆENJE DUGOROČNIH UČINAKA GRUPNOG RADA Jedan od najvažnijih kriterija djelotvornosti grupnog tretmana je trajnost i generalizacija njegovih učinaka. Trajnost se odnosi na to koliko će dugo trajati pozitivni učinci a generalizacija na to koliko će se uspješno prenositi nova ponašanja u različite životne situacije. Provodi se tzv. Posttretmansko praćenje. KRITERIJ EVALUACIJE: Mogu se koristiti različiti kriteriji uspješnosti koji se mogu svesti u 2 velike skupine: 1) Radni kriterij
- razina ostvarivanja individualnih ciljeva - razina ostvarivanja grupnih ciljeva
2) Socio-emocionalni kriterij
- zadovoljstvo članova sudjelovanjem u grupi - kvaliteta socioemocionalnih odnosa u grupi
Kriteriji uspješnosti se mogu odnositi na: - pojedinca - grupu EVALUACIJSKI POSTUPCI: Bez obzira koji će se izvori i postupci (škole, testovi, upitnici…) koristiti u evaluaciji važno je da oni omogućavaju da tako dobiveni podaci budu objektivni pouzdani, valjani, diskriminativni. POSTUPCI PRIKUPLJANJA PODATAKA SPECIFIČNIH ZA GRUPNO OKRUŽENJE:
35
2 postupka specifična za grupu: 1) BALESOV SUSTAV OPAŽANJA PONAŠANJA U GRUPI Značajan postupak prikupljanja podataka. Bales i sur. (1950.) - Ako grupa želi biti djelotvorna članovi istodobno moraju biti usmjereni na zadatak grupe i na održavanje dobrih socijalno emocionalnih odnosa u grupi. Sustav uključuje 12 kategorija ponašanja koja su podijeljena na 4 područja: 1) pozitivne reakcije 2) negativne reakcije 3) predlaganje rješenja 4) pitanja i poticanje traženja rješenja
socioemocionalno područje područje usmjerena na zadatak
12 KATEGORIJA PONAŠANJA: 1) solidarnost, ugled drugih, nagrađivanje 2) napetost, šala smijeh zadovoljstvo 3) slaganje, pasivno pristajanje 4) predlaganje i upućivanje 5) mišljenje, ocjene, analize 6) orijentira, objašnjava
područje zadataka, predlaganja rješenja
7) orjentacija, obavještavanje, ponavljanje 8) mišljenje, ocjena, analiza 9) prijedlog, uputstva 10) ne slaže se, pasivno odbijanje 11) napetost, povlačenje 12) antagonizam, brani se
pozitivne reakcije, emoc. podrška
područje zadataka, pitanja
emocionalno područje, negativne reakcije
predstavljaju 6 aspekata grupne dinamike – komuniciranje, ocjenjivanje, kontrola, odlučivanje, svladavanje unutargrupne napetosti, integriranje grupno odlučivanje i rješavanje problema: GRUPNO RJ. PROBLEMA: donosi se rješenje o određenoj vrsti zadataka za kojeg je moguće provjeriti da li je rješenje objektivno točno ili netočno 36
GRUPNO ODLUČIVANJE: donošenje zaključaka grupe kao cjeline a čija se ispravnost ne može neposredno verificirati nego će se njegova (ne)korisnost pokazati u toku djelovanja grupe
2) SOCIOMETRIJSKI PRISTUP Je pristup u kojem se temeljem uzajamne privlačnosti i odbojnosti članova grupe može utvrditi struktura grupe i položaj pojedinih članova. Postupak je jednostavan: svaki član grupe treba označiti one članove koje bi birao i one koje ne bi birao za određene odnose ili aktivnosti SOCIOMETRIJA -
Da bismo dobili uvid u strukturu grupe i određene odnose na osnovi simpatije i antipatije članova utvrđuje odnos među članovima i njihovog vrednovanja Tvorac je J. Moreno za utvrditi strukturu grupe kao i poticaj članova u toj grupi.
Potreba ispitivanja u nekoliko situacija: 1) SOCIJALNA PROCJENA – upoznavanje sa grupom i socijalnim statusom pojedinca 2) SOCIJALNA PROCJENA KONFLIKTA – smetnje u odnosima i sukobi 3) EVALUACIJA – utvrđujemo efekte grupnog rada Orijentacija za pristup sociometriskih ispitivanja (Moreno) 1) DEFINICIJA GRUPE – dobro definiranje, odabiranje je ograničeno na članove 2) BIRANJE – odabrati / odbaciti samo 3 – 5 članova 3) DEF. KRITERIJI – dati definitivni cilj u kojem sve zasnivamo 2 nužna kriterija: a) radni – s kim bi / ne bi nešto radio b) emocionalni – koga bi / ne bi zvao na nešto 4) REKONSTRUIRANJE GRUPE – sociometrijske podatke treba odmah upotrijebiti za rekonstrukciju grupe, a članove moramo o tome obavijestiti, ali ne poimenično 5) TAJNOST BIRANJA – odgovori su tajni, zna ih samo voditelj 6) RAZUMLJIVOST ODGOVORA – da ih članovi lako shvate
37
OBRADA PODATAKA: Putem: A) sociometriskih matrica B) sociometriskih indeksa C) sociograma Interpretiraju se: a) individualno (položaj pojedinca u grupi) b) grupno (kohezivnost grupe) SOCIOMETRIJSKI OBLICI: 1) USAMLJENIK
O
2) PAR
O
3) TROKUT
O O
O 4) LANAC
O
O
O
O
O
O 5) ZVIJEZDA
O O
O
O O 6) MREŽA
O O
O O
O O
O O
O
VRSTE OSOBA: 1) POPULARNA – nije utjecajna, oni koji su je birali nisu popularni O
O
O
O O
O
O
2) UTJECAJNA – birana je od osoba koje su birane od drugih što osigurava njen utjecaj
38
O
O
O O
O
O O
O
O
O
O
O
SLABOSTI SOCIOMETRIJSKE METODE: -
interpersonalni odnosi su u anketi drugačiji nego u stvarnosti sociometrijsko istraživanje ne objašnjava zašto su odnosi takvi kakvi jesu potrebno ga je nadopuniti u odnosu na druga mjerenja podatke se ne interpretira posebno svaki za sebe, nego zajedno
HITFO TEHNIKA – (How I feel) Od pojedinca traži da definira svoj odnos prema članovima grupe na principu +, -, 0 (ravnodušni). Računa se sa 0, 1, 2 (-,0,+) boda – SM status (izračunavanje indeksa) Svaki ispitanik može se staviti u 7 kategorija (A – G profili) A= iznadprosječno prihvaćen G= najmanje prihvaćen C= profil ravnodušnosti
39
