Biblioteka »Suvremena misao«
Joseph Ben-David
Uloga znanstvenika u društvu
Prevela
Branka Žodan Predgovor
Ivan Cifrić
Školska knjiga
Zagreb, 1986
Naslov originala Joseph Ben-David
The Scientist's Role in Society: A Comparative
Joseph Ben-David Uloga znanstvenika u društvu Uređivački odbor
Branko Brajenović Adolf Adolf Dragicevic Rade Kalanj, zamjenik predsjednika Vjekoslav Vjekoslav Mikecin Vladimir Stokalo Maja Uzelac Antun Zibar Josip Županov, predsjednik Urednici
Vjekoslav Vjekoslav Mikecin Blagota Draskovic Recenzenti
Ivan Cifrić Dušan Žubrinić Tisak
»Ognjen Prica« — Zagreb
Katalogizacija u publikaciji — CIP Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb
UDK 001-05:316.3 BEN David, Joseph Uloga znanstvenika u društvu / Joseph Ben-David ; prevela Branka Zodan ; predgovor Ivan Cifrić. — Zagreb : Škols ka knjiga, 1986. — 249 str. : graf. prikazi : 24 cm. — (Biblioteka Suvremena misao) Prijevod djela: The scientist's role in society : a comparative study. — Znanstvenici i društvo : (uz Ben-Davido va shvać anja uloge znan stv eni ka u druš t vu) : st r. 5—16. 5—16. — Bibl iog raf ske bil ješ ke uz tekst. — Imensko kazalo.
Znanstvenici i društvo (uz Ben-Davidova shvaćanja uloge
znanstvenika u društvu)
Dvadeseto se stoljeće smatra stoljećem znanosti. Znanost kao predmet društvenog interesa, ali i kao predmet same znanosti, ne silazi sa scene suvremene tematike različitih intelektualnih razmišljanja i socijalno-političkih diskursa. Općenito je prihvaćena teza da je znanost postala proiz vodna snaga u razvijenim industrijski industr ijski m zemljama i da tome teže i manje razvijene zemlje. Pri tome se, naravno, najčešće ima na umu činjenica da su znanstvena dostignuća u industrij skom društvu postala ekonomski visoko potentna za proizvodnju viška vrijedn osti. Ponekad se i zaboravlja na distinkciju u upo trebi termina »proizvodna snaga«. Naime, u suvremenoj upotrebi tog pojma gotovo se bez pogovora podrazumijeva da se radi o znanosti kao »proizvodnoj snazi kapitala«. O tome je jos davno1 u svojim ekonomskim i sociološkim analizama govorio i K. Marx. Znanost, poticana interesima kapitala, razvija danas svoje spoz najne i metodologijske efekte gotovo eksponencijalnim trendom. Pri tome se i sama ne pita za posljedice upotrebe proizvedenog vlastitog znanja — znanja u službi kapital a, znanja kao kapitala kapit ala i kapitala kao znanja. I u našim se shvaćanjima taj pristup ce sto nekritički prihvaća. Nasuprot takvom shvaćanju znanosti i njene uloge, može se istaći stajalište o znanosti kao »proizvodnoj snazi rada«. Ta dva shvaćanja znanosti izražavaju ujedno i dva shvaćanja ekonomsko-socijalne uloge znanosti i položaja znan stvenih radnika u društvu. Oba imaju svoje klasno i socijalno utemeljenje: jedno polazi od teze o kapitalu kao osnovnom po kretaču društvenih i historijskih promjena, a drugo polazi od karaktera, smisla i uloge čovjekova rada. Osnovna je teza dru gog polazišta da znanost kao proizvod čovjekova rada, prije sve ga njegova društvenog rada, predstavlja ujedno i sama rad Kao takav Ona stoga mora »služi »služiti« ti« interesi ma oslobođenja rada, a ne reprodukcije kapitala. Na žalost, razvoj znanosti u današnje vrijeme bitno bitn o je određen sposobnostima kapitala kapit ala da je usmje1 Marx, Rezultati neposrednog procesa proizvodnje (rukopis neobjavljene prve knjige Kapitala), Komunist, Beograd, 1977, str. 50.
VI
glave 5
Naslov originala Joseph Ben-David
The Scientist's Role in Society: A Comparative
Joseph Ben-David Uloga znanstvenika u društvu Uređivački odbor
Branko Brajenović Adolf Adolf Dragicevic Rade Kalanj, zamjenik predsjednika Vjekoslav Vjekoslav Mikecin Vladimir Stokalo Maja Uzelac Antun Zibar Josip Županov, predsjednik Urednici
Vjekoslav Vjekoslav Mikecin Blagota Draskovic Recenzenti
Ivan Cifrić Dušan Žubrinić Tisak
»Ognjen Prica« — Zagreb
Katalogizacija u publikaciji — CIP Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb
UDK 001-05:316.3 BEN David, Joseph Uloga znanstvenika u društvu / Joseph Ben-David ; prevela Branka Zodan ; predgovor Ivan Cifrić. — Zagreb : Škols ka knjiga, 1986. — 249 str. : graf. prikazi : 24 cm. — (Biblioteka Suvremena misao) Prijevod djela: The scientist's role in society : a comparative study. — Znanstvenici i društvo : (uz Ben-Davido va shvać anja uloge znan stv eni ka u druš t vu) : st r. 5—16. 5—16. — Bibl iog raf ske bil ješ ke uz tekst. — Imensko kazalo.
Znanstvenici i društvo (uz Ben-Davidova shvaćanja uloge
znanstvenika u društvu)
Dvadeseto se stoljeće smatra stoljećem znanosti. Znanost kao predmet društvenog interesa, ali i kao predmet same znanosti, ne silazi sa scene suvremene tematike različitih intelektualnih razmišljanja i socijalno-političkih diskursa. Općenito je prihvaćena teza da je znanost postala proiz vodna snaga u razvijenim industrijski industr ijski m zemljama i da tome teže i manje razvijene zemlje. Pri tome se, naravno, najčešće ima na umu činjenica da su znanstvena dostignuća u industrij skom društvu postala ekonomski visoko potentna za proizvodnju viška vrijedn osti. Ponekad se i zaboravlja na distinkciju u upo trebi termina »proizvodna snaga«. Naime, u suvremenoj upotrebi tog pojma gotovo se bez pogovora podrazumijeva da se radi o znanosti kao »proizvodnoj snazi kapitala«. O tome je jos davno1 u svojim ekonomskim i sociološkim analizama govorio i K. Marx. Znanost, poticana interesima kapitala, razvija danas svoje spoz najne i metodologijske efekte gotovo eksponencijalnim trendom. Pri tome se i sama ne pita za posljedice upotrebe proizvedenog vlastitog znanja — znanja u službi kapital a, znanja kao kapitala kapit ala i kapitala kao znanja. I u našim se shvaćanjima taj pristup ce sto nekritički prihvaća. Nasuprot takvom shvaćanju znanosti i njene uloge, može se istaći stajalište o znanosti kao »proizvodnoj snazi rada«. Ta dva shvaćanja znanosti izražavaju ujedno i dva shvaćanja ekonomsko-socijalne uloge znanosti i položaja znan stvenih radnika u društvu. Oba imaju svoje klasno i socijalno utemeljenje: jedno polazi od teze o kapitalu kao osnovnom po kretaču društvenih i historijskih promjena, a drugo polazi od karaktera, smisla i uloge čovjekova rada. Osnovna je teza dru gog polazišta da znanost kao proizvod čovjekova rada, prije sve ga njegova društvenog rada, predstavlja ujedno i sama rad Kao takav Ona stoga mora »služi »služiti« ti« interesi ma oslobođenja rada, a ne reprodukcije kapitala. Na žalost, razvoj znanosti u današnje vrijeme bitno bitn o je određen sposobnostima kapitala kapit ala da je usmje1 Marx, Rezultati neposrednog procesa proizvodnje (rukopis neobjavljene prve knjige Kapitala), Komunist, Beograd, 1977, str. 50.
VI
glave 5
rava i gotovo bezgranično potiče na nove spoznaje, a ne intere sima kvalitativnih promjena uvjeta čovjekova života i njegovim potrebama. U ovoj knjizi, iako to nije eksplicitan predmet nje zina bavljenja, nalazimo implicirano prvo gledište o razvoju i odnosu znanosti i društva, kod kojega konkurentske sposobnosti organizirane znanosti predstavljaju bitnu polugu njena ne samo dosadašnjeg već i daljnjeg razvoja. Autor u svojim razmišljanji ma ostaje u granicama diskusija o razvoju znanosti u kontekstu sposobnosti organiziranja znanstvenih radnika u takmičarske je dinke kojih je cilj što brža i veća znanstvena produkcija. Ekspe rimentalni duh istraživača i institucija za njega je bitan okvir znanstvenih usmjeravanja. Bili bismo nepravedni kada ne bismo istakli da autor u granicama zahtjeva općih tržišnih i konkurent skih sposobnosti znanstvenih organizacija i znanstvenika ne za govara i slobodu odabira sadržaja znanstvenog bavljenja. Već u pr vo m pog lav lju svoj e knj ige au to r up uć uj e na činje nicu da suvremeno društvo pridaje znanosti određene vrijedno sti i da se u tom društvenom ophođenju sa znanošću pojavljuje niz socioloških aspekata i fenomena koje posebno proučava so ciologija znanosti. Po autorovu su mišljenju moguća četiri pri stupa sociologiji znanosti: »proučavanje znanstvene djelatnosti, kao i pojmovne i logičke strukture znanosti na interakcijskoj osnovi, te proučavanje tih istih dvaju aspekata na institucional noj osnovi«. U svojoj se analizi i pristupu Ben-David opredje ljuje za sociologiju institucionalne znanstvene djelatnosti. Bu dući da ga zanimaju okolnosti koje su dovele do organizacije i strukture suvremene znanosti — tj. posebno uloga znanstvenika, društvenih i historijskih uvjeta itd. — autor poseže za sociološ kom analizom historije znanosti, njezinih oblika organiziranja i društvenog vrednovanja. Istraživati historiju znanosti znači opredijeliti se za neki od pristupa u tom poslu. Prije svega, moguća su dva osnovna shvaćanja historije znanosti: postojanje kontinuiteta_ u znanstve nom razvit ku ili evolucionistički pr ist up, ili pak stajalište diskontinuiteta, tj. mogućnosti iscrpljivanja znanstvenih epistemoloških paradigmi i revolucionarnih promjena. Auto r re sp ek ti ra nek e nav ede ne el eme nt e u soci ologi ji zna nosti i polazi u svojim razmišljanjima od epistemološkog reza, od kopernikanskog obrata u utemeljenju organizacije znanosti koju analizira sve do danas. Taj epistemologijski efekt pokazuje se i kao tendencijski početak relativne autonomije znanosti. U tom se smislu može i historija znanosti promatrati ne samo kao historija ideja, kao historija pojedinih znanosti, već i kao historija koju ispisuju obrazovani pojedinci — sloj obrazovanih odnosno elita, 2 koja »preuzima duhovnu odgovornost za smisao života svih ljudi« u evropskoj povijesti. 3 Uloga znanstvenika u društvu, danas vrlo aktualna tema, nije produkt isključivo suvremene civilizacije. Ona je, naime — pod razumijevajući pod pojmom »znanstvenik« u slobodnijoj inter pretaciji u historiji širi profil najobrazovanijih ljudi, tj. obrazo van u eli tu — st ar a kol iko i kl as no dr uš tv o. Za ob ra zo va nu el it u 2 Michel Fichant, Michel Pecheux, Überlegungen zur Wissenschaftsgeschichte, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1977, Str. 44. i dalje. 3 Eugen Fink, Zur Bildungstheorie der technischen Bildung, u: Bildungs theorien. Probleme und Positionen, Herder, Freiburg — Basel — Wien, 1978, str. 45.
6
vez ana je i soc ija lna i po li tič ka te ma ti ka . Tak o, na pr im je r, Platon smatra da oni najobrazovaniji, tj. filozofi, trebaju uprav ljati u društvu, a Wright Mills, 4 recimo, ističe tri različite pozi cije i uloge obrazovanih: »kraljev savjetnik«, tj. obrazovani »bi rokrat«, »filozof vladar« i »kritički intelektualac«. Ova se tema može, na primjer, elaborirati i na način da se upitamo o odnosu politike i inteligencije 5 : da li politika u službi nauke ili nauka u službi politike ili pak znanstvena politika? Upravo je potčinjenost znanosti interesima krupnog kapi tala, politici itd. snažno razvijala vlastite znanstvene potencije, ne pitajući se o ciljevima svog istraživačkog duha i njegovim rezultatima, tj. o upotrebi znanstvenih spoznaja. Znanost se tako vrl o čes to svod i na pr ob le me teh nol ogi je, tj . na za htj ev za odgo vo ri ma »kako«, pri čemu se zaboravlja pitanje »što«. Ako zna nost kao »opći rad« ne odlučuje o ciljevima (tj. o tome »što« činiti, već uglavnom o tome »kako« činiti), onda se takve odluke prepuštaju — svjesno ili nesvjesno — nekome drugome. Otuda se onda i formuliraju zahtjevi za razlikovanje »inteligencije« od »intelektualaca«, 6 pri čemu intelektualci imaju ponajprije taj za datak da preispituju osnovne ciljeve i smisao društvenog, pa i znanstvenog (shvaćenog u pozitivnom smislu riječi znanosti) dje lovanja, tj. da ugrađuju stanovite etičke nazore i principe u društvenu akciju za razliku od »stručnjaka« specijalista i znan stvenika. Oni po tom stajalištu imaju ulogu vrijednosne valori zacije etički neutralnih rezultata pozitivnih znanosti. Smisao je obrazovanja, po tom stajalištu, u duhovnom preovladavanju zna nosti. Otuda može biti sasvim logično pitanje Schelskoga: imaju li znanstvenici danas obrazovnu vrijednost? Tema društvena ulo ga znanstvenika upozorava na jednu važnu dilemu suvremenog svijeta. Scientizacija života općenito, a posebno misli i duha, započeta prije nekoliko stoljeća, brzo kroći u ideji napretka, eksperimentalnog duha i si. Pri tome se ona konfrontira s kul turnim i općenito utopijskim načinom mišljenja, posebno izra ženog u tradiciji. Ideja napretka, međutim, ne nudi olako alter native čovjekove egzistencije. Ona više nastoji negirati dosadaš nju tradiciju inzistiranjem na ispravnosti znanstvenog iskaza neovisno o ljudskim vrijednostima. Ipak, znanost lišena vrijed nosnog suda postaje sve više sredstvo u rukama vrijednosnog suda često sumnjive moralne utemeljenosti. Ta dijakronija iz među vrijednosnoga i znanstvenoga izaziva moralne krize koje se reflektiraju i u nosiocima znanstvenog rada. Otuda i nije čudo da danas često samoj znanosti postaje njezina vlastita his torija suštinski problem samopotvrđivanja. Čini se prihvatljivim autorov stav da ta moralna kriza nije posljedica znanosti, ali ba š za to valj a na po me nu ti da on a mo že bi ti re zu lt at od re đe ne društvene upotrebe znanosti. Na autonomiju znanosti, tj. znanosti kao različitih podsistema u društvenom sistemu, i na njen ubrzaniji razvoj utjecale su duboke socijalne promjene u tradicionalnom feudalnom druš tvu i ekonomske promjene (industrija). 4
C. W. Mills, Sociološka imaginacija, Savremena škola, Beograd, 1964. Rudi Supek, Humanistička inteligencija i politika, SC, Zagreb, 1971. Alvin Gouldner, Die Intelligenz als neue Klasse, Campus, New York/Frank furt, 1980, Str. 88. 5
6
7
Razvojem trgovačkih i obrtničkih gradova u srednjem vijeku razvijala se i nova socijalna7 klasa — prvi začeci građanske kla se. Prva sveučilišta nastaju upravo u tim sredinama (iako neki nazivaju grčke akademije sveučilištem). Prva sveučilišta se orga niziraju kao znanstvene zajednice studenata i učitelja, kao stje cišta produkcije i reprodukcije znanja. Ona po svojem habitusu ne pripadaju feudalnom društvu, već su od početka zajedno s društvenim poticajem njihova razvoja, unutrašnjim odnosima i namjeni praprethodnica građanskog društva i u odnosu prema feudalnom sistemu imaju autonomiju. Oni su pripadali budućem društvu koje će svoje korijene duboko pustiti tek nakon poli tičke i ekonomske revolucije građanske klase. Političke slobode omogućavat će »masovniji« pristup srednjih slojeva na sveuči lište, a potrebe industrije poticat će znanstveni rad na sveuči lištu i izvan sveučilišta. Znanost kao organizirani oblik duhovne proizvodnje moguć je u razvijenijoj društvenoj podjeli rada. Ona se u biti materi jalno zasniva na višku rada, socijalno na diferenci ranosti druš tva na klase i slojeve i profesionalno na potrebama društva za određenim intelektualnim uslugama. Tako je znanost u kontekstu podjele rada klasno obilježena već po položaju njezinih nosilaca u društvenoj podjeli rada, tj. po stanovitoj autonomiji u odnosu prema materijalnoj proizvodnji. Kao što se njezin razvoj zasniva na višku rada, tako je i primjena njenih rezultata ovisna o viš ku rada, ali je i preobražaj društva ovisan od njenih rezultata. Tako je karakter društvenih odnosa (građansko društvo) presud no utjecao na stvaranje i upotrebu znanstvenih rezultata. Oso bito je tu važnu ulogu imala industri ja. Zbog prakti čnosti pri mjene njezinih rezultata znanost postaje sve potrebnija društvu i industriji, ali time i sve zavisnija od društva i industrije. Oso bito je tvornički sistem, tj . tehnička podjela rada pridonijela povezivanju znanosti i proizvodnje. Industrija nakon prve indu strijske revolucije, a osobito danas, postaje sve više znanstvena, ali i znanost postaje sve više industrijska. Materijalna i znan stvena proizvodnja razvijaju se ruku pod ruku vođene društvenim interesima, tj. interesima kapitala. Tako Engels povezuje razvoj8 znanosti u kapitalizmu s usponom i rastom građanske klase. Znanost u kapitalizmu postaje stalni kapital, čime se stavlja nasuprot živom radu, a time i nasuprot znanstvenom radniku u društvenim odnosima konkurencije, o kojima kao pozitivnoj pred nosti njena razvoja govori i Ben-David. Međutim, bilo bi neoprav dano ne istaći i činjenicu da je u tom procesu sam kapitalizam otvorio neslućene granice razvoja znanosti i da je tek u epohi ka pitalizma proizvodnja poprimila znanstveni karakter, a znanost svojstva proizvodnje. Taj odnos ne ostaje na mehaničkoj razini, već postaje posredovan njegovim vlastitim rezultatom: inteligent nim strojevima.' Time se u kontekstu diskusije o razvoju i ulozi znanosti otvara i antropološka dimenzija problema.
8
Autor smatra da se »drevna« znanost nije znatnije razvila zato što su se pojedinci koji su se bavili znanošću smatrali filo zofima, liječnicima, astrolozima i sl., tj. nisu percipirani kao znanstveni radnici (niti su se sami tako nazivali). Znanost je u tradicionalnim društvima u okvirima ili podređena filozofiji ili pak mističko-magijskom shvaćanju. Pri tome on naglašava poje dinca kao odgovornog subjekta — osobito filozofa. Filozofi su se više bavili moralnim problemima nego pružali odgovore na praktička pitanja. Nasuprot tome, magija i misticizam nastoje biti i sasvim konkretni u objašnjavanju odnosa čovjeka i priro de. Otuda David smatra da je stvaralački um znanstvenika bio više privučen mističko-magijskom tradicijom nego racionalno-logičkim objašnjenjima i modelima, pa su s obzirom na ciljeve znanstvenici bili bliže filozofima prirode, mističnosti, kao i pitagorejskom učenju. On smatra da zaostajanje razvoja znanosti nije uvjetovano »unutarnjim nedostacima same znanosti«, već vanjskim faktorima. Očito je autor ovdje, svjesno ili nesvjesno, zanemario činjenicu da se znanost kao specifičan oblik društvene svijesti oblikuje i razvija u kontekstu (društvene) podjele rada. Stupanj razvoja društvene podjele rada uvjetuje i određeni stu panj diferencijacije ne samo na materijalnu i duhovnu proiz vodnju već i na diobu unu tar njih samih. Stoga je tek mnogo kasnije došlo do razvoja pojedinih znanosti i njihovih disciplina. Drugi bitan moment koji Ben-David previđa jest uloga same zna nosti u »drevnim« društvima, na primjer staroj Grčkoj, za raz liku od njezine uloge u modernim društvima novoga vijeka. Grčka znanost nije bila pragmatička. Rezultati do kojih su grčki filozofi došli nisu istovremeno bili uvjetovani potrebama pro izvodnje niti su istraživali da bi svoja znanja neposredno kori stili gotovo isključivo u praktične svrhe. Za njih nije vrijedila deviza: »Sve što znamo i možemo trebamo primijeniti.« Znanost je sa stajališta poticaja proizvodnje bila »pasivna«, ali sa staja lišta čovjeka »produhovljavanje« života. Ona je za znanstvenike i filozofe značila istovremeno način života, a ne način upotrebe. Nasuprot tome, za moderno društvo bi se moglo reći da vrijedi mišljenje: »Sve što znamo i možemo trebamo ostvariti i primi jeniti.« Novovjekovna znanost nije dokolica, ona je rad. Autor početke razvoja znanosti vidi u tren utku njezine sta novite autonomizacije, tj. oblikovanja znanosti kao nekog podsistema u društvu. On tu implicite polazi od onih shvaćanja koja se baziraju na epistemologijskom lomu, a koja u tome vide ishodište razvoja novovjeke znanosti. Pri tome, naravno, imaju na umu i sasvim drugačiji karakter uloge znanosti u društvu, a ne samo njezine epistemološke osnove. Ovdje nam se čini uput nim upozoriti na dva momenta: prvo, na tezu da je znanost mo gla postati nezavisan podsistem društva onda kada je »uloga znanstvenika bila uspostavljena«; drugo, da je stanovita auto nomija znanosti postojala od osnivanja sveučilišta. Po našem mišljenju, znanost se razvija i oblikuje u pod sistem u društvu na osnovi određenih društvenih uvjeta stvara nja jednoga takvog podsistema koji može imati svoje opravdano mjesto u društvu, a ne na osnovi prethodno uspostavljene uloge znanstvenika. Dapače, uloga znanstvenika, njezino valoriziranje ovisi o društvenom valoriziranju i potrebama za znanošću. Autor smatra da su pojedinci svojim doprinosima s jedne strane i per9
cepcija njihove uloge s druge strane osnova društvenosti znan stvenog sistema, što bi značilo da pojedinac, znanstveni radnik, svojim rezultatima nameće društvu potrebu ovakvog ili onakvog korištenja znanosti. Svakako je zanimljiva autorova teza, koja se u toku čitave analize implicitno pa i eksplicitno proteže, da je zn an os t i zn an st ve nik po st ao su bj ek t dr uš tv en ih i hi st or ij sk ih promjena: historijski tok novovjekovnog razvoja društva vezan je za ulo gu zn an os ti , a ona za ulo gu zn ans tve ni ka . Što se tiče stjecanja autonomije znanosti, njene pojedine oblike treba tražiti mnogo ranije od 17. stoljeća. U stvari, pitanje je da li je zn an os t, raz vij ena na sve uči liš tu, a kas nij e i izv an sveučilišta, svojim načinom mišljenja i istraživanjima uopće hi storijski pripadala epohi u kojoj je egzistirala, tj. da li su sveu čilišta u pojedinim samostalnim gradovima (pa i tamo gdje je postojala od početka jaka centralna vlast kao u Francuskoj) pripadala feudalnom društvu ili su zajedno s novim društvenim slojevima i društvenim i ekonomskim funkcijama razvijenim u to vrijeme u trgovačkim gradovima bila oaza nove buduće civi lizacije. Koliko je god u cjelini način mišljenja do kopernikanskog obrata dominantno skolastički, ipak su određene nauke ima le svoj tok razvoja i razvijale autonomne klice kasnije uloge znanosti. Universitas je konačno predstavljao specifičnu zajed nicu, bolje reći zajednice — znanstvene zajednice. Naime, ne može se negirati postojanje različitih znanosti, makar u začecima, i prije nego je, kako autor kaže, bila priznata uloga znanstvenika u društvu (od 15. do 17. St.). Znanja u prvim sveučilištima dola zila su u Evropu kao kulturni utjecaj iz antičke Grčke, Aleksandrije itd. Aut or za zn an os t nal azi u st ar oj Gr čko i st an ovi te pa ra di gm e na koje se nastavlja kontinuitet novovjekovne znanosti. On ih vidi i u »dec entr aliz aci ji« gr čk e zn ano st i, tj . u nje zi nu po st oj an ju u različitim državicama (gradovima). Iz toga se, naravno, postavlja pitanje ne bi li se moglo jed nako tako govoriti o »decentraliziranosti« znanosti, odnosno sveu čilišta u srednjem vijeku. Naime, sveučilišta su, na primjer u Italiji, bila vezana uglavnom za gradsku upravu. Mnogi talijan ski gradovi, npr. Bologna i drugi, imali su svoju samostalnost i lokalnu samoupravu kojoj su bila podređena i sveučilišta. Slično je i u Nje mač koj — tr ad ic io na ln o ra sc je pk an oj feu dal noj zeml ji — u kojoj sveučilišta također nisu ovisila o centralnoj vlasti iako je su gla sn ost za ot va ra nj e sve uči liš ta dav ao duh ovn i vl ad ar (pa pa), a stvarne uvjete osiguravao feudalac. Postojalo je čak i takmičenje između feudalaca u otvaranju sveučilišta na svojem teritoriju radi prestiža. Očito je slaba strana objašnjenja »fun damenta« razvoja znanosti u srednjem vijeku isključivo s aspek ta pluralizma koji omogućuje konkurenciju, a zanemarivanje re cimo podjele rada i u tom kontekstu profesionalne uloge znan stvenika kao »proizvođača«. Autor stoga možda neopravdano »preskače« čitavo jedno razdoblje razvoja znanosti (koja je tada bi la vez ana ugl avn om za sve uči liš ta) od na st an ka evr op sk ih sveu čilišta u Bologni, Parizu i Napulju do novovjeke znanosti. Centralno pitanje ove knjige jest problem razvoja znanosti, njezine strukturiranosti i tokova sve do suvremene strukture. Aut or po se za nj em u hi st or ij u na st oj i odg ovo ri ti na pi ta nj e suš10
tine potencija znanstvenog razvitka, osobito danas (što nije neu običajeno u sociološkim analizama), s obzirom na dosadašnje historijske tokove strukturiranja organizacije znanstvenog rada. Da bi se, naime, odgovorilo na pitanje kakve će strukturne pro mjene ta organizacija ubuduće doživjeti i u kojem će se smjeru njezina organizacija kretati, a to znači utvrditi njezinu i soci ja ln u i hi st ori js ku lok aci ju od no sn o na jo pt im al ni je re zu lt at e zna nosti, za autora je nezaobilazna historijska dimenzija. Očito, pred njim je otvoren problem kako odgovoriti na pitanje o uzrocima suvremene efikasnosti organizacije znanosti i njezine današnje ovisnosti o nekim eksternim ili internim faktorima. Polazeći upravo od organizacionih principa znanstvenog rada u napretku znanosti, autor taj napredak ne izvodi iz potencija same znano sti kao takve, već uzroke vidi u društvenim vrijednostima i per cepciji znanstvenog rada i priznavanja društvene uloge znanstve nika te u samoj organizaciji znanosti. Prvo objašnjenje za njega je re le va nt no u ra zd ob lj u od 15. do 17. sto ljeć a, a dr ug o u kas nijem historijskom razvoju u kojemu se znanost oblikuje u auto nomni društveni podsistem. Za njega je on presudan. Međutim, njegova efikasnost u smislu znanstvene polucije ovisi o društve nim odnosima u kojima se sama organizacija znanstvenog rada nalazi. Bitni su elementi tog odnosa pluralizam decentraliziranih znanstvenih jedinica i međusobna konkurentnost na tržištu zna nja. Iako eksplicitno ne objašnjava o kakvom bi tu društvu bilo riječi, a koje može karakterom svojih društvenih odnosa garan tirati postojanje i održavanje tih načela socijalne komunikacije znanosti i društva, očito je da je to građansko društvo i tržišna privreda. U stvari, njegova analiza historijskog toka organizacije znanstvenog rada, kao fokusa istraživanja razvoja svjetske zna nosti, locirana je u kontekst historijskog razvoja građanskog društva počev od Engleske, Francuske, Njemačke do SAD. Pri tome su za njega u prijašnjoj epohi prihvatljivi oni elementi koji se uklapaju u takvu analizu (na primjer orijentacija na istraživanje prirode, decentraliziranost grčkih kulturnih centara, profesionalni aspekti uloge znanstvenika i sveučilišta uopće i sl.). U takvom pristupu njegova je analiza uglavnom znanstveno ko rektna, ali u nekim aspektima manjkava. Ta bi se manjkavost mogla možda i ideološki tumačiti, što nam nije namjera. Danas je sa svi m evi den tno da i u ce nt ra li zi ra no m si st emu zna nos t, od nosno pojedine znanosti mogu postići vrhunske rezultate. Ti isti rezultati mogu se isto tako efikasno praktički primijeniti kao i u decentraliziranim sistemima, i to bez obzira na to da li je riječ o rezultatima koji su na dobrobit ili na štetu čovječanstva. Riječ je naime o njegovu odricanju sposobnosti sovjetske zna nosti. Tako Ben-David kaže: »Da je decentralizirani sistem djelo tvorniji u proizvodnji i odabiranju novih tipova uloga i orga nizacija od centralnog, ne treba posebno naglašavati. Perspek tive znanosti neprekidno su se mijenjale, pa tako i organizacija rada, kako bi bila što prikladnija za istraživanje. Ako je sve drugo jednako, vjerojatnije je da će decentralizirani sistem dati više raz lič iti h ide ja i ek sp er im en at a neg o ce nt ra li zi ra ni si st em. Zbog brojnih i nepredvidivih načina na koje znanost možemo prihvatiti i primijeniti, vjerojatno će mnoštvo eksperimenata što ih provode sudionici tog takmičenja dovesti do veće potražnje za znanošću, a time i do većih ulaganja u znanost nego što bi
11
svojim odlukama postigla nekolicina pametnih ljudi u centrali ziranom sistemu« (290). Ovdje su autorove kondicije upotrebe i tretiranja znanosti vrlo jasne: znanost — znanstvenici, kao i re zultati znanosti roba su na tržištu kao i svaka druga roba. Zna nost se može razvijati u poželjnom smjeru (tj. u smislu njezine sve veće upotrebljivosti radi napretka društva) samo onda ako je podložna tržišnim zakonitostima. Kritiku sovjetske znanosti autor argumentira neslobodom alternativa i strogošću režima (koji uspoređuje s napoleonovskim režimom), pa se sovjetska znanost uglavnom razvija u oblasti prirodnih znanosti. »Odušev ljenje za prirodne znanosti javlja se možda zato što je to jedino područje kulturnih nastojanja gdje se spontano može izraziti vjera u slobodu, napredak i stvaralaštvo« (304). Svakako je Ben-David (ali ne samo on) dobrim dijelom u pravu kada upozorava na slabosti u oblasti društvenih znanosti. Međutim, i u oblasti ocjene karaktera i znanstvenog nivoa sveučilišta izraženi su po nekad ideološki pristupi i pretjerivanja kada se sveučilišta u SSSR-u smatraju masovnima, a masovnost poistovjećuje s niskom kvalitetnom razinom za razliku, recimo, od one u nekim zapad nim zemljama.10 Promjenu organizacionih oblika znanstvenog rada, odnosno određenog tipa uloge i organizacije znanosti, autor veže za ino vacijske sposobnosti u društvu. Tamo gdje su bile najveće ino vacijske sposobnosti u primjeni znanosti i njezinoj organizaciji selila se i »svjetska znanost«. Time je napredovala ujedno i zna nost u svim zemljama. Male zemlje, unatoč potencijalnim spo sobnostima znanosti, uglavnom »uvoze« znanost iz razvijenijih zemalja, odnosno iz onih čijim jezikom govori veći dio stanov ništva. »Tako je razvoj znanstvene djelatnosti — koji je odre đivao brzinu iskorištavanja imanentnih mogućnosti znanosti — bio određen nizom novosti na društvenom planu u primjeni i organizaciji znanosti koje su se javile u različitim zemljama i zatim ih je svjetska znanstvena zajednica prihvatila kao najbolja postojeća rješenja« (289). Naime, autor u analizi »premještanja« centara svjetske znanosti i njezina najvećeg rezultata polazi od njene neposredne primjene u praksi. To znači da su se organi zacioni oblici znanstvenog rada unutar sveučilišta i izvan sveuči lišta prilagođavali toj »proizvodnoj« ulozi znanosti u društvu, koja je, iako to autor ne argumentira i ne analizira, ovisila o općem ekonomskom razvoju i industrijalizaciji pojedinih zema lja. S procesom industrijalizacije mogu se u građanskom društvu pratiti i tendencije razvoja znanosti. Na te tendencije nije utje cala samo ekonomska snaga pojedinih zemalja već, na primjer, i politička situacija. Tako Njemačka, koja je do 20-ih godina ovoga stoljeća bila vodeća industrijska zemlja, prepušta znan stveno vodstvo SAD. Međutim, ovdje valja napomenuti da razlog tome nije isključivo ekonomska prednost kao takva, decentrali zacija i razgranatost tržišta u SAD i si., već i činjenica da je Njemačka, kao uostalom i Evropa uopće, bila u posve drukčijoj socijalnoj i političkoj, a ne samo ekonomskoj, situaciji: Evropa je završila svoj mračn i uzajamni pokolj — prvi svjetski rat . 10 Janina Markiewicz-Lagneau, Schule und Hochschule im Sozialismus, Focus-Verlag, Wiesbaden, 1973.
12
S historijskog gledišta postavlja se pitanje perspektiva svjet ske znanosti. Iako autor eksplicitno ne definira pojam »svjetska znanost«, on zapravo pod njom razumijeva najviši intelektualni nivo znanstvenih dostignuća, s čime se možemo djelomično slo žiti. Naime, primjerenije bi bilo govoriti o »znanostima«, a ne o »znanosti«, jer su sasvim evidentne razlike recimo između druš tvenih znanosti. U teorijskim i ideologijskim pozicijama one se ne mogu jednostavno komparirati jer imaju drugačiji karakter. Bilo bi besmisleno, na primjer, postaviti tvrdnju da je, shodno autorovu razmišljanju, Marxovo shvaćanje budućeg društva na nižem intelektualnom nivou od Parsonsova poimanja društva, jer to nije stvar isključivo pozitivne znanosti, već teorijskog i vrijednosnog i ideologijskog opredjeljenja. Ovdje nije riječ samo o epistemološkim osnovama znanosti već o autorovoj konzekventnoj socijalnoj tezi koja podrazumi jeva samo jedan jedinstven historijski razvoj društva, i to gra đanskog društva s robnom proizvodnjom, koje u sebi nosi klicu i razvoj znanosti. Zapravo, izvan tog građanskog svijeta za auto ra gotovo da i ne postoje znanstveno relevantne socijalne sre dine koje bi mogle pridonijeti razvoju znanosti. Taj isključivo građanski centralizam kao njegova stanovita redukcija za autora je jedina historijska linija društvenog razvoja, a time i moguć nost razvoja jedne, tj. građanski konstituirane znanosti. Pragmatički pristup razvoju znanosti u tržišnim uvjetima takmičenja pretpostavlja spiralni razvoj motivacije i znanstve nog istraživanja koji nas ne može ostaviti ravnodušnim, kao što nije ni sam autor potpuno ravnodušan. Štoviše, on je pomalo zabrinut za sljedeću stepenicu razvoja znanosti i njeno moguće »preseljavanje«. U analizi stanja u SAD Ben-David upozorava da su prevelika državna ulaganja na neki način ugrozila samostalne i zdrave konkurentske inicijative znanstvenih organizacija i sveu čilišta, da će možda doći do negativnih posljedica, među kojima on vidi nezaposlenost i politizaciju sveučilišta. Međutim, on politizaciju vidi samo s jedne strane, tj. kao suprotnost vlastitoj koncepciji, kao povećani angažman studenata sličan nekadašnjem u Evropi. Isto tako, ali mnogo jasnije i određenije, mogao bi izraziti ne samo politizaciju nego i ograničenja koja znanosti nameću veliki vojni istraživački programi. Takva kritika danas je već dobro poznata,11 kao i način upotrebe znanstvenih rezul tata, usprkos postojanju decentralizacije političkog i ekonomskog života. Autor se pita neće li postojeće stanje sveučilišta dovesti do »politizacije i intelektualnog pada sveučilišta«. Autor je u pravu kada zahtijeva povezivanje nastave i istra živanje s jedne strane i potreba društva s druge strane. Nije li, pita se, već inflacijska situacija oslabila regenarativne mogućnosti sveučilišta da njegovim »članovima vrati smisao za znan stveni cilj i da ponovno uspostavi ravnotežu između istraživanja i nastave kao sveučilišnih funkcija i potreba društva« (276). Dis kutabilno može u tome biti vrednovanje »društvenih potreba«. Ono, naime, pretpostavlja sasvim određene vrijednosne i kultur ne okvire u društvu. Studentski zahtjevi za reformom sveučili šta sigurno se ne suprotstavljaju povezivanju nastave i istraži vanja, ali su vjerojatno protiv primjene kulturnih obrazaca koji 11
Noam Chomsky,
Aus
Staatsraison,
Suhrkamp, Frankfurt/M., 1974.
osiguravaju i motiviraju upotrebu rezultata znanosti. Kritika studentske politizacije nije dovoljno relevantna kao nadomjestak za kritiku nekih vrijednosti građanskog društva kao civilizacij skih vrijednosti, jer i studentska reakcija na sveučilištu pretpo stavlja politizaciju mladih na novim društvenim vrijednostima. Polazeći od ame ričk e situacije, aut or iznosi zanimljivu tezu o postojećoj krizi i njenim izlazima. On kaže: »Teško je pred vidj eti ka ka v će bi ti ko na ča n is ho d te nei zvj esn e sit uac ije . Sis tem može ponovno ojačati ili može postati žrtva politizacije. Njegova sadašnja kriza proširila se na mnoge druge zemlje, ali ne na sve, i nemoguće je proreći da li to znači početak svjetske krize u znanstvenoj kulturi kakva se javila u sedamnaestom stoljeću ili samo novo premještanje centra znanstvene djelat nosti« (277). Kao što se ekonomska kriza malih i nerazvijenih zemalja izražava kao posljedica krize velikih i moćnih zemalja, tako se ona može reflektirati i u drugim oblastima, pa i u oblasti znanosti. Tu je ovisnost malih od velikih, nerazvijenih od razvijenih očita. Međutim, pitanje je možemo li prihvatiti — ne sa činjenič nog, već s historijskog stajališta — ocjenu o svjetskoj krizi u znan stvenoj kulturi. Pitanje je umjesno ako imamo na umu da se radi o građ ansk oj kultu ri, koja se ovdje očito smat ra jedin om kul turnom alternativom. Nije li možda riječ o krizi građanske kul ture, pa u tom kontekstu i znanstvene kulture? Mehanizam aso cijacija upuć uje nas na neke već davno obznanjen e krit ike gra đanskog društva, a u jednoj se kaže: »Kao što za buržuja ukida nje klasnog vlasništva znači prestanak same proizvodnje, tako je za nje ga pr es ta na k kla sn12og ob ra zov anj a id en ti ča n s pr es ta n kom obrazovanosti uopće.« Iako nije jednostavno dati meri toran sud o tome kuda po autoru, vodi »postojeća situacija«, valja imati na umu brojne postojeće kritike građanske civilizacije, njezina znanstvenog antihumanizma, koji se vrlo često u samoj primjeni znanstvenih dostignuća i rezultata pokazuje kao zaista ba rb ar sk i. U to m smi sl u su, re ci mo, vrl o in sp ir at ivn a13 Adorno va raz mi šl ja nja o dok id an ju ba rb ar sk e ku lt ur e pu te m »odgo ja za odraslost«, tj. za odgovornost i demokraciju. Ben-Davidova knjiga bavi se odnosom organizacije znanosti i društvenih sposobnosti njezina optimalnog valoriziranja. On ne ulazi dublje u tematiku sociologije znanja odnosno epistemologije, tj. ne pita se uopće o mogućnosti znanja u društva — društvenoj uvjetovanosti ideja, već se eksplicitno kreće u do meni sociologije znanosti, pri čemu je u obradi teme historijski pristup dominantan. Autor je u svojoj ideji analize društvenih uzroka »premještanja« vodećeg centra znanosti iz jedne zemlje u drugu, kao i po kontekstu u kojemu se sve to zbiva, tj. u pro cesu oblikovanja kapitalističkog društva, konzekventan. Polazi implicite od stajališta »kopernikanskog obrata«, čija je osnovna teza da su ne samo zablude, neznanje itd. društveno uvjetovani, već da su dr uš tv en o uv je to va na " sp ozn aja i nov a zna nja . U to m smislu on svojim analizama zadire neposredno i u oblast socio logije znanja, kao i u epistemološke aspekte razmatranja ove teme. 12 13
K. Marx — F. Engels, Manifest Komunističke partije. Theodor W. Adorno, Erziehung zur Mündigkeit, Suhrkamp, Frankfurt/M..
1970. 14 Robert K. Merton, Entwicklung und Wandel, von Forschungsint eressen. Aufsätz e zur Wissenschaftssoziologie, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1985.
Anal izi raj ući hi st or ij sk o kr et an je pr oc es a au to no mi je znan stvene organizacije i elastičnosti društva da prihvati rezultate znanosti, autor se ipak na kraju suočava s problemom histo rijske ograničenosti društvenih uvjeta u kojima se razvija zna nost. Problem sljedećeg koraka »premještanja« znanstvenog cen tra nije jednostavno rješiv. S jedne strane, principi koji su od početka liberalnog kapitalizma djelovali stimulativno danas su kočnica razvoja. S druge strane, autor negira principe društva centralizma kao povoljne mogućnosti. Očito bi u traženju rješe nja za brže poticanje znanstvenog razvitka bilo korisno suoča vanj e i s ne ki m ši ri m dr uš tv en im vr ij ed no st im a koj e mog u otvarati nove perspektive. Ali bez kritičkog sučeljavanja s pro bl em om odn os a izn ova def ini ra nih dr uš tv en ih po tr eb a i ideolo gije rasta, koje postojeće društvene osnove znanosti posreduju, teško je spekulirati o alternativama. Čitanje Ben-Davidove knjige 15 nesumnjivo nas navodi na sas vim ak tu al no pi ta nj e ka kvo je st an je kod na s, kak ve su per spektive razvoja znanosti i njena uključivanja u »svjetsku znan stvenu zajednicu«. O tome su u posljednjih nekoliko godina u nas ponovno oživjele diskusije, koje, u kontekstu naših uvjeta, društvenih odnosa i međunarodnog položaja privrede, znanosti i društva općenito zaista upućuju na bitne probleme i negativne tendencije. Pri tome je vrlo značajna činjenica da samoupravlja nje kao društveni odnos i sistem nije glavni »krivac«, već da su krive njegove deformacije. Ako bi sm o up it al i je li pos toj eć e st an je dr uš tv en o uvjeto van o, sva ki bi ma rk si st i ne ma rk si st poz it ivn o odg ovo rio , ali bi i ukratko eksplicirao što pod »društveno« podrazumijeva. Jedno je od os nov nih nač ela zn ans tve nog ra da da je zn an os t univer zalna i da njene spoznaje moraju biti dostupne i drugima kako bi se sp ozn ajn i to k mo ga o na st av it i. Za ta j pr oc es vrl o su važ ni oblici organizacije znanosti koje se razvijaju na snažnijem ra zvoju same spoznaje i okupljaju znanstvene potencijale. Organi zaciona krutost može dovesti do rapidne destimulacije znan stvenog interesa. Zatvaranje i izoliranje od spoznajne »špice« vod i sa mo je dn om cilj u — ri gid nos ti . S dru ge pa k st ra ne , zna nost u današnje vrijeme treba biti praktički upotrebljiva, tj. tre ba da odg ovo ri na po tr eb e i zah tj eve pr oiz vod nje i opć eni to društvene potrebe. Međutim, ako se njezina upotrebljivost redu cira na dislocirani i sitni pragmatizam, tada su temeljne potrebe znanstvenih istraživanja u fundamentalnim znanostima dovede ne u pitanje. Za fundamentalne znanosti i njihov razvoj potre ba n je i velik ka pi ta l, koj i ne mo gu os ig ur at i ma li su bj ek ti u privredi svojim »potrošnim« potrebama. Tu stimulacija prag matizma, ni pod parolom »potreba udruženog rada«, ne može osigurati prosperitet ni fetišiziranjem SIZ-ovskih mehanizama. U tim mehanizmima i pragmatizmima znanstveni se radnik danas mora gotovo mnogo više baviti dokazivanjem opravdanosti po treba istraživanja nego dokazivanjem svojih znanstvenih re zultata. 15
Vidjeti
i
vrlo
instruktivan
rad
Vojina
Milica,
saznajnih delatnosti, »Soc iolo ški preg led« 1—2 i 3—4/1983.
Društvena organizacija
U tom kontekstu Ben-Davidova kritika neinventivnosti od nosi se i na naše društvo. Primijenjena znanost se temelji na re zultatima fundamentalnih istraživanja koja su moguća na dru štvenom osiguravanju njihovih pretpostavki kako materijalnih, tako i kadrovskih (strože selekcije i većeg protoka kadrova), ali i na društvenom tretmanu znanosti kao cjeline. Taj problem se iskazuje i kao pitanje stvaranja znanosti kao društvenog podsistema koji ima odgovarajući društveni tretman. Danas se može slobodno reći da je sa stajališta društvenog razvoja znanost i obrazovanje gotovo na posljednjem mjestu po stvarnim mate rijalnim društvenim interesima. Oni su, naime, prvi »žrtvovani«, u situacijama rješavanja materijalnih problema društva, iako po stoje ozbiljna znanstvena upozorenja da bez znanosti nema na pretka. Suvremeno društvo, pa time i naše samoupravno, može se mnogih stvari odreći, ali se ne može odreći znanosti, pa ni na način da živi pretežno od uvezene znanosti. Opravdana kritika ekstenzivnog razvoja s investicijama kao prioritetnim ciljevima postavlja također i pitanje može li jedna od »velikih« trajnih i permanentnih investicija biti investicija u znanost i ob razovanje. Za odgovor na to pitanje nije potreban naučni elaborat. Ivan Cifrić
Predgovor U ovoj knjizi pokušao sam opisati po javu i razvoj društvene uloge znanstvenika i organizacije znan stvenog rada. Predmet mog razmatranja nije sociologija znan stvene spoznaje, već društveni uvjeti i, donekle, posljedice znan stvene djelatnosti. Teme su ove: 1. Društvena uloga ljudi koji su stvarali i širili znanost u sta rom i srednjem vijeku. 2. Zašto proučavanje e mpiričkih pri rodni h znanosti nije u to doba smatrano izrazitom intelektualnom djelatnošću koja bi, po svom utjecaju i dostojanstvu, bila jednaka djelatnosti etičara, metafizičara, pravnika i teologa. 3. Uvjeti koji su potaknuli odvajanje uloge znanstvenika od drugih intelektualnih djelatnosti u Evropi u 17. stoljeću i pro fesionalizaciju znanosti u 19. i 20. stoljeću. 4. Glavni stadiji u razvoju i organizaciji znanstvenog rada, kao što su znanstvene akademije 17. i 18. stoljeća, znanstvena sveučilišta 19. i 20. stoljeća te istraživački instituti i industrijski istraživački laboratoriji u posljednjim desetljećima 19. stoljeća. Predmet sam razmotrio s povijesnog i komparativnog sta jališta. Naglasak je stavljen na tumačenje promjena i prekretnica, a ne toliko na nepovoljne uvjete u kojima se odvijao znanstveni rad. Zato se teme kao što su neformalna struktura znanstvene zajednice, mehanizmi znanstvene komunikacije i evolucije, socio logija sveučilišta, znanstvenog laboratorija i znanstvenih timova, ne obrađuju u posebnim poglavljima, već samo u povijesnom kontekstu kao uvjet ili rezultat promjene. Promijenjena uloga znanstvenika i znanstvene organizacije vezana je za institucio nalni i makrosociološki okvir. Pri tome mislim na društvenu diferencijaciju i obrazovni, politički, vjerski i ekonomski sistem različitih društava. Iako je glavna svrha knjige da istraži učinak tih uvjeta na razvoj znanstvene djelatnosti, pokušao sam ipak nešto reći o posljedicama pojave znanosti i širenja znanstvene djelatnosti u modernim društvima. 2 Uloga znanstvenika u društvu
17
Zahvalan sam Bernardu Barberu, R. Bellahu, Terry N. Clarku, Y. Elkanu, S. N. Eisenstadt i N. Smelseru za mnoge korisne primjedbe i sugestije. Vrlo mi je koristila suradnja s L. Aranom, R. Collinsom, S. Franklinom i A. Zlochowerom, ali i pomoć D. Franklina i K. Feinsteina prilikom istraživanja nekih pitanja o kojima je riječ u ovoj knjizi. Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu, u Izraelu, Centar za proučavanje društvenih organizacija u Chicagu i Institut za proučavanje međunarodnih odnosa Kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyu podržali su i omogućili rad na kojem se zasniva ova knjiga. Ranije verzije 4. i 6. poglavlja i dijelovi 8. poglavlja objavljeni su u »Minervi«. Želio bih izraziti svoju duboku zahvalnost Edwardu Shilsu, uredniku »Minerve«, za oštru kritiku i dragocjene sugestije. Na kraju bih želio zahva liti Alexu Inkelesu, uredniku ove biblioteke, na njegovoj pomoći i strpljivosti. Joseph Ben-David
1
Sociologija znanosti Pristup proučavanju sociologije znanosti
•••••x
ü b '
Sociolozi proučavaju strukture i pro cese društvenog ponašanja. Znanost, međutim, nije ponaša nje, već znanje koje se može zapisati, zaboraviti i ponovo naučiti, a da njegov oblik ili sadržaj ostanu nepromijenjeni. Osim toga, znanstvenici se bave otkrivanjem »prirodnih za kona« koje ljudsko djelovanje ne može izmijeniti. Zato se oni ne susreću samo s imanentnom logikom svojih vlastitih sistema mišljenja (kao u matematici) već prihvaćaju i ogra ničenje da ti sistemi moraju biti u skladu sa strukturom prirodnih događaja. U načelu to vrijedi i za one koji se bave društvenim znanostima ili kulturom. Oni proučavaju ljudsko ponašanje i postanak čovjeka kao objektivne stvari s odre đenim pravilnostima koje se mogu otkriti. Budući da je priroda predmet proučavanja znanosti, a sistemi mišljenja su oruđe znanosti, njezin se razvoj obično zamišlja kao povijest ideja. Na njega se gleda kao na niz pokušaja da se protumači djelovanje prirode pomoću logički koherentnih modela. Slijed ideja objašnjava se kao rezultat otkrića logičkih pukotina u modelima ili neskladom između modela i prirodnih zbivanja koje je trebalo objasniti. S takvoga sasvim pojmovnog stajališta 1 zanimanje za društvene oblike znanstvenog rada bilo bi vrlo malo. Ima, 1 Sažeta rasprava u prilog povijesti znanstvenih ideja, a protiv sociologije znanosti može se naći u A. Rupert Hall, Merton Revisited, or Science and So ciety in the Seventeenth Century, History of Science (1963), sv. II, str. 1—15.
18
19
međutim, značajnih primjera razvoja znanosti koji se mogu sistematski objasniti jedino društvenim varijablama. Vrijed nost što je društvo pridaje znanosti, zanimanje za nova ot krića nasuprot težnji za očuvanjem staroga, prijenos i šire nje znanosti, organizacija istraživačkog rada, te korist koju pruža znanost ili znanstvena djelatnost općenito — sve su to poglavito sociološki fenomeni. Ta razmatranja sugeriraju osnovni kriterij za klasifika ciju literature s područja sociologije znanosti, tj. prema tome tvrdi li se da društveni uvjeti utječu samo na ponašanje znanstvenika i znanstvenu djelatnost ili djeluju i na osnovne ideje i logičku strukturu znanosti. Kao drugi kriterij za kla sifikaciju literature predlažem upotrebu neke vrste varijabla za koje razni autori vezuju znanost, tj. prema tome jesu li vari jabl e prete žno int era kci jsk e ili su više insti tuc ion alne. Oni koji se služe interakcijskim pristupom promatraju me đusobno ponašanje znanstvenika (npr. podjelu i koordina ciju rada u laboratorijima, citiranje u znanstvenoj literaturi, običaj da se traži i daje savjet). Institucionalni pristup ve zuje znanost za varijable koje su, sa stajališta pojedinih znanstvenika, zadane. Primjer tih varijabla je definicija uloge znanstvenika u raznim zemljama, veličina i struktura znan stvenih organizacija i različiti oblici ekonomskog i političkog sistema, zatim vjere i ideologije. Ta se dva pristupa, shvat ljivo, velikim dijelom preklapaju. Pitanje da li društveni uvjeti utječu samo na ponašanje znanstvenika ili oblikuju i njihove ideje od osnovne je teorijske važnosti; izbor između interakcijskog i institucionalnog pristupa ovisi o problemu koji se istražuje. Zato, u skladu s našim izlaganjem, ističu se četiri pri stupa sociologiji znanosti: proučavanje znanstvene djelatno sti i pojmovne i logičke strukture znanosti na interakcijskoj osnovi, te proučavanje tih dvaju aspekata na institucionalnoj osnovi. 2
2 Moguća je i daljnja podjela. Sustavni pregled mogućnosti s obzirom na sociologiju znanja općenito daje Robert K. Merton, The Sociology of Knowledge, Social Theory and Social Structure, New York: The Free Press of Glencoe, 1957, str. 456-488.
20
Interakcijski pristup Osim novije znanstvene reforme, koja pokušava definirati znanost samo kao konsenzus 3 grupa istra živača, nije bilo pokušaja da se proučavaju pojmovni i teo rijski sadržaji znanosti na interakcijskoj osnovi, što se tiče tri ostala pristupa, najsustavniji i najkoncentriraniji istra živački napor u današnjoj sociologiji znanosti usmjeren je prema proučavanju znanstvene zajednice na interakcijskoj osnovi ili, točnije, proučavanju komunikacijske mreže i druš tvenih odnosa među znanstvenicima na sasvim određenom ili na svim područjima. 4 Taj se pristup prvi put susreće u analizi produktivnosti istraživačkih grupa u laboratorijima. 5 Pojava gledišta da je znanost rad zajednice u sociološkom smislu, utjecala je da se u novije doba više pažnje posveti 3 John Ziman, Public Knowledge: The S ocial Dimensions of Science (New York: Camb ridg e Univ ersi ty Pre ss , 1968), nar oči to str . 1—12; »(kon senzus ) je osnovno načelo na kojem se zasniva znanost. To nije sporedna posljedica 'znan stvene metode'. To je sama znanstvena metoda«, str. 9; oštar prigovor na prav ljenje razlike između »znanosti kao znanja, znanosti kao nečeg čim se bave znanstvenici i znanosti kao društvene ustanove«, str. 11. 4 Stephen Cole and Jonathan Cole, Scientific Output and Recognition. A Study in the Operation of the Reward System in Science, American Sociological Review, lipanj 1967, 32, 377—390; Diana Crone, Social Structure in a Group of Scientists: A Test of the »Invisible College* Hypothesis, American Sociological Review, li panj 1969, 34, 335—352; Warr en H. Hag str om, The Scientific Community, New York, Basic Books, Inc., Publishers, 1965; Herbert Menzel, Review of Stu dies in t he Flow of Information among Scientists, New York, Columbia Univer sity Bureau of Applied Research, 1958, 2 sveska (mimeografirano); Robert K. Merton, Priorites in Scientifi c Discovery, American Sociological Review, prosinac 1954, 22, 635—659; Ro be rt K. Me rt on , Singletons and Multiples in Scientific Dis covery, Proceedings of the American Philosophical Society, listopad 1961, 105, 470— —486; Robert K. Merton, The Ambivalence of Scientists, Bulletin of the Johns Hopkins Hospital, 1963, 112, 77—97; Robert K. Merton, Resistance to the Syste matic Study of Multiple Discoveries in Science, European Journal of Sociology, 1963, 4, 237—282; Nicholas C. Mullins, The Distribution of Social and Cultural Properties
in
Informal
Communications
Networks
among
Biological
Scientists,
Amer ican Sociol ogical Revie w, lis top ad 1968, 3, 786—797; Har ri et Zuc ker man , The sociology of the Nobel Prizes, Scientific American, studeni 1967, 217, 25—33. 5
Louis B. Barnes, Organizational Systems and Engineering Groups: A Com Study Two Technical Groups in Industry, Cambridge, Harvard Univer sity School of Business, 1960; Paula Brown, Bureaucracy in a Goverment Labo ratory, Socia l Forc es, 1954, 32, 259—268; Ba rey G. Gla ser, Differential Association and the Instituti onal Motivation of Scientists, Administrative Science Quarterly, lipanj 1965, 10, 82—97; Barney G. Glaser, Organizational Scientists: Their Pro fessional Careers, Indianapolis, The Bobbs-Merill Company, Inc., 1964; Norman Kaplan, Professional Scientists on Industry: An Essay Review, Social Problems, ljeto 1965, 13, 88—97; Norman Kaplan, The Relation of Creativity to Sociological Variables i n Research Organization, u C. W. Taylor i F. Barron (urednici), Scien tific Creativity: Its Recognition and Development, New York, John Wiley and Sons, Inc., 1963; Norman Kaplan, The Role of the Research Administrator, Ad ministrative Science Quarterly, 1959, 4, 20—42; William Kornhauser, Scientists in Industry, Berkeley, Calif., University of California Press, 1962; Simon Marcson, parative
The Scientists in American Industry: Some Organizational Determinants in Man power Utilization, Princeton, Princeton University Press, 1960; Donald C. Pelz, G. D. Mellinger i R. C. Davis, Human Relations in a Research Organization, Ann
Arbor , Mich. , The Univ ersi ty of Michi gan Pre ss, 1953, 2 sv. (mime ogra fira no); Donald C. Pelz i Frank M. Andrews, Scientists in Organizations, New York, John Wiley and Son s, In c., 1966; Her ber t A. She par d, Basic Research in the Social System of Pure Science, Philosophy of Science, siječanj 1956, 23, 48—57.
komunikacijskim mrežama i društvenim odnosima koji obu hvaćaju određena područja istraživanja nego u laboratorij skim radnim ekipama. 6 To gledište, koje je prvi formulirao Michael Polany 1942, razradio je nedavno Thomas Kuhn. 7 Po Kuhnovu mišljenju, znanstvenici koji se bave stanovitim područjima čine zatvo renu zajednicu.8 Oni istražuju točno određen skup problema metodama i alatom posebno prilagođenim tom zadatku. Nji hova definicija tih problema i metode istraživanja proizlaze iz tradicionalnih teorija, tehnika i vještina. One su stečene dugom naobrazbom koja, zapravo, ako ne i u načelu, sadrži i nešto doktrinarstva. Pravila znanstvene metode, kako su ih postavili logičari znanosti, prema Kuhnovu mišljenju, ne opisuju prikladno što znanstvenici rade. Znanstvenici nisu zaokupljeni provjeravanjem i odbacivanjem postojećih hipo teza kako bi postavili nove i, u općenitom smislu, vrednije. Oni, kao i ljudi koji se bave drugim zanimanjima, smatraju postojeće teorije i metode valjanima i koriste se njima u svoje profesionalne svrhe, što obično nije otkriće novih teo rija, nego rješavanje konkretnih problema, npr. mjerenje konstante, analiza ili sinteza spoja, ili tumačenje rada nekog dijela živog organizma. Tražeći rješenje istraživač kao svoj model ili paradigmu prihvaća istraživačku tradiciju svog po dručja. On drži da je njegov problem rješiv i zato na njega gleda kao na »zagonetku«. To, između ostaloga, znači da je znanost izolirana od izvanjskoga društvenog utjecaja, jer ono što znanstvenici smatraju problemima i način na koji im prilaze uvjetovano je njihovom vla sti tom tra dic ijo m. Ona odr eđu je koja se pi tanja mogu postaviti, a koja valja isključiti; ona sugerira norme ponašanja i mjerila procjene. Mlađi znanstvenici joj se prilagođavaju, a stariji je podržavaju i prenose sljedećoj generaciji. Prihvaćajući tu tradiciju postaje se član zajed6 Vidi Michael Polanyi, The Logic of Liberty (London: Routledge and Kegan Paul, Ltd., 1951), str. 53—57. Tim djelom se 1950. koristio Edward A. Shils, Scientific Community: Thoughts after Hamburg, Bulletin of the Atomic Scientists, sviba nj 1954, X, 151—155, i ono je post al o ključn i poj am u sociolo giji znan ost i šezdesetih godina. Vidi o tome Gerald Holton, Scientific Research and Scholar ship, Daedalus, proljeće 1962, 91, 362—399. i Derek J. de Solla Price, Little Science, Big Science, New York, Columbia University Press, 1963. 7 Vidi Polany, cit. djelo i Thomas S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago, The University of Chicago Press, 1962 (T. S. Kun, Struk tura naučnih revolucija, Nolit, Beograd 1974). 8 Riječju zajednica ne pravi se razlika između različith vrsta društvenih veza. Her ma n Sch mal enb ach pok uša o je već pri je nač init i tu razl iku i odr ed iti vezu svoj stve nu vje rsk im i dru štv eni m gru pa ma, koje se drže zaje dno na sliča n način kao i znanstvena zajednica; Herman Schmalenbach, Die soziologische Ka tegorie des Bundes, Dioskuren, 1922, 1, 35—105. Općenito o tom pitanju u novije vrij eme piše Edw ar d Shil s, Primordial, Personal, Sacred and Civil Ties, British Journal of Sociology, 1957, 8, 132—134.
nice koja, poput svih zajednica, razvija kod svojih pripad nika osjetljivost jednih na druge i čini ih neosjetljivima pre ma onima izvana. Moderna je fizika npr. jednaka u SSSR-u i drugdje usprkos totalitarnim stavovima. Čak ni poznati su kob oko genetike nije imao za posljedicu stvarno nametanje neznanstvenih kriterija znanstvenoj zajednici. Prije bi se moglo reći da je pod utjecajem šarlatana autokratski režim nasilno potiskivao znanstvenu zajednicu. Zato, iako se zna nost zamišlja kao djelatnost ljudske grupe (tj. »znanstvene zajednice« ili, bolje rečeno, »zajednica« specijaliziranih za određena područja), ta je grupa toliko izdvojena od izvanj skog svijeta da se obilježja različitih društava u kojima znan stvenici žive i rade uglavnom mogu zanemariti. Budući da norme i ciljeve znanstvenih zajednica odre đuje stanje znanosti, njihova je sociologija relativno jedno stavna. To ih, naravno, ne čini manje zanimljivima. Te za jednic e mogu posl užiti kao pr imj er djelot vorne dr uštve ne kontrole uz minimalni broj neformalnih sankcija. One su zanimljiv slučaj, jer grupa ljudi tu ostaje na okupu zbog zajedničkih ciljeva i normi i nema potrebe da se ona učvrsti obiteljskim, ili političkim vezama. Međutim, ti odnosi što ih Kuhn naziva »normalnom zna nosti« ne objašnjavaju, po njegovu mišljenju, promjenu u znanosti, a to je ono što on želi protumačiti. On zamišlja promjenu u znanosti kao niz »revolucija«. Svaka paradigma prije ili poslije dosegne točku intelektualne iscrpljenosti. Neke zagonetke ostaju bez rješenja, pa se nakon stanovitog vre men a pojavljuje uvjerenje da se one ne mogu rij ešit i na osnovi postojećih teorija i postupaka. Tad u znanstvenoj zajednici nastupa kriza kao i u bilo kojoj zajednici kad ciljevi koji je nadahnjuju postanu nedostižni. To je stanje koje sociolozi nazivaju anomija (stanje bez normi) i koje se proučavalo kao podloga za društvenu devijaciju i promjenu. 9 Prema Kuhnu, u takvim razdobljima krize ruše se gra nice između znanosti i širih intelektualnih struja. Tražeći u osnovi novi smjer, znanstvenici nekog područja koje je u krizi počinju se zanimati za razne filozofske ideje i teorije što nisu u domeni njihove specijalnosti. Nema više konsen zusa u pogledu ispravnog pristupa problemima i nemoguće je proreci koji će mis aoni mod el i kak va por ije kla posl užiti kao polazna točka za novu paradigmu. 8 Emile Durkheim, Suicide, New York, The Free Press of Glencoe, 1952, 241—276; Robert K. Merton, Social Structure and Anomie, Social Theory and Social Structure, 2. izdanje, str. 131—194; Talcott Parsons, The Social System, New York, The Free Press of Glencoe, 1951, str. 256—267, 321—325. str.
Glavna svrha pojma znanstvene revolucije je filozofska: valja pokaza ti da razvoj zna nos ti nije kum ula tiv an, kao što se obično smatra, već da se sastoji od više određenih i ne povezanih početaka, razvitaka i propadanja, nešto poput raz voja i pr opasti civilizacija. Dovedeno do kra jno sti , to bi sta jal išt e np r. negira lo kon tinuitet izme đu idej a i st an da rd ni h rješenja prihvaćenih u klasičnoj i suvremenoj fizici — a to je gledište teško pri hvatit i. 10 Sa sociološkog stajališta, tvrditi da se revolucije isklju čivo i redovito pojavljuju nakon što su paradigme iscrpene i da su potpuno različite od drugih tipova promjene i nisu s njima ni u kakvoj vezi, značilo bi smatrati znanstvenu za jedni cu dr ušt ven om ano mal ijo m. To eks tremi stičk o shvaća nje revolucije postaje nuždan postulat ako se pretpostavi da znanstvenici normalno rade u okviru postojećih paradig mi. Zato do napuštanja paradigme i stvaranja nove dolazi samo tamo gdje je ona uistinu zakazala. Iskustvo, međutim, pokazuje da ima razlika: a) pojedinci i grupe mogu različito shvaćati taj slom ili (iscrpljenost) paradigme zbog različitih mjesta koja zauzimaju u znanstvenoj zajednici ili zbog nji hove različite osjetljivosti; b) znanstvene zajednice mogu u različitom opsegu biti zatvorene, tj. neke nemaju nikakve veze s drugi m zna nst venim zajednicama, a dru ge će u sta novitoj mjeri međusobno dijeliti interese i kadrove. Zbog toga je moguće da normativna varijacija dovede do tako bi tn e pr omj ene ka o što je revolucija, i to kao posl jedica frustracije što je osjeća dio znanstvene zajednice i njihove težnje za novim. 11 To, prirodno, također znači da je ponaša nje u skladu s paradigmom ograničeno stanje kojem se znan stvene zajednice žele približiti, ali koje nikad uistinu ne dostignu. Idealni tipični opis toga ograničenog stanja pokazao se, ipak, vrlo korisnim pri stvaranju predodžbe o znanstvenoj zajednici; ona se može smatrati grupom koja se nastoji pona šati tako kao da slijedi općenito utvrđenu i stalnu paradigmu. Iako se zapravo sadržaj znanosti stalno mijenja, pretpostav ka da postoje paradigme pomaže da se odrede granice zajed10 Dudley Shapere, The Structure of Scientific Revolutions, Philosophical Review, srpanj 1964, LXXIII, 383—394. Izmijenjena verzija Kuhnove teorije koja se pojavila nakon završetka ovog rukopisa uklanja tu teškoću, a i neke o kojima je rije č u slj edeć em ulo mku ; Tho mas S. Kuh n, The Structure of Scientific Re volutions, drugo izdanje, Chicago, University of Chicago Press, 1970, str. 176—207. Ta izmijenjena verzija u skladu je sa sociološkim tumačenjima što ih iznosimo na ovim stranicama. (T. S. Kun, Struktura naučnih revolucija, Nolit, Beograd 1974) 11 Više o ovome može se naći u Joseph Ben-David, Scientific Growth: A Sociological View, Minerva, ljeto 1964, 3, 471—475, i Hagstrom, cit. djelo, str. 159—243.
nice, kao što pretpostavka o postojanju drugih vrsta zajed ničkih tradicija određuje granice nacionalnih, vjerskih i ostalih prostorno neodređenih grupa. U svakom slučaju, bilo da se istražuje statika ili dina mika tako zamišljene znanstvene zajednice, istraživanje se, kao što smo već rekli, zasniva samo na interakcijskom pri stupu. Razvoj znanosti i promjene znanstvenog interesa u vezi su s dje latnost ima mreže zna nst ven ika koji ra de na nekom području. Koordinirani napredak na zajedničkom po lju vezan je za pravu razmjenu informacija i nagrada, o čemu svjedoči kratko razdoblje između objavljivanja znan stvenog rada i citiranja u znanstvenoj literaturi te davanja priznanja i počasti, što je čvrsto povezano s objektivnim pokaza telji ma zasluga. Pr omje ne inter esa i ciljeva cijele znanstvene zajednice ili samo jednoga njezina dijela vezani su za narušavanje interakcije i komunikacije. Uzrok tim slo movima je više okolnosti, od jednostavne preopterećenosti mreže, kad se preraste određena veličina, pa do bitnih ino vacija što nas taj u ka d postojeće tra dic ije više nisu u skl adu s ciljevima dijela zajednice ili nje u cjelini.
Institucionalni pristup Dok se interakcijski pristup bavi tuma čenjem ponašanja i djelatnosti znanstvenika, institucionalni uglavnom polazi od sadržaja znanosti. Jedno tumačenje sadr žaja znanosti u okviru institucionalnog pristupa izravno je vezano s pojmom zna nst ven e revolucije. Sadrža j je zna nos ti, naravno, određen postojećom znanstvenom tradicijom, ali kad dolazi do bitne promjene u znanosti, tradicija se djelo mično odbacuje. Zatvorenost i osobitost discipline prestaje, i znanstvena se zajednica otvara prema izvanjskim utjeca jim a. Oni, opet, mogu pot jec ati od zna nos ti. Prili kom istra živanja nekih problema, postojeće tradicije jednog područja mogu se znatno izmijeniti pod utjecajem tradicije drugog područja. Na primjer, metode što ih je razvila fizika dadu se primijeniti na kemijsku analizu, a kemijske metode poslu žit će u tumačenju fizioloških procesa. Utvrđeno je, međutim, da su ideje koje vode do osnov nih promjena u znanosti često proizišle iz neznanstvenih metafizičkih spekulacija. Tako se prijelaz s aristotelovske fizike na nevvtonovsku i s klasične newtonovske na modernu fiziku ne može objasniti imanentnom logikom znanstvene
\
misli i empiričkom provjerom. Nove teorije nisu se nazirale u starima. Naprotiv, preduvjet za razvoj nove fizike u oba je slučaja bilo: a) napuštanje postojećeg shvaćanja prirode uz porast zanimanja na mnoštvo osnovnih filozofskih pitanja; b) razvoj novo g pogl eda na zna nos t (ili na njezin odr eđeni dio) te upotreba novih pojmova i metoda. U takvim situaci jama, bitn e promjene u zna nos ti ukl juč uju znano st u šir a intelektualna strujanja. Najistaknutiji predstavnik takvih shvaćanja bio je Alex andre Koyre, koji je istražio utjecaj platonovske filozofije na osnove klasične (newtonovske) fizike. Prema njegovu tu mačenju razvoj druge od spomenutih bio je bitni element protuaristotelovskog pokreta u filozofiji.12 Slično se tumačio i razvoj moderne fizike, elektromagnetske teorije i termodi namike. Neki smatraju da su Faraday i Oersted došli na ideju o strukturi elektromagnetskih polja pod utjecajem holističkih shvaćanja filozofije prirode i da je na Helmholtzovu formulaciju pojma energije utjecao Kant. 13 U svemu tome ne podrazumijeva se vanjski utjecaj na znanost. Od 17. stoljeća filozofija je nastojala istražiti logiku na kojoj počiva znanost, primijeniti znanstvena načela na moralne probleme ili odrediti područja za koja vrijedi znan stvena logika. Budući da znanost stalno utječe na filozofiju i osporava neke postavke, neizbježno je da utjecaj katkad bu de obratan. 14 Ima, međutim, područje sociologije, tzv. sociologija zna nja, u kojem se tvrdi da su pravilni odnosi između stavova i motiva društvene grupe, s jedne, i filozofskih, pravnih i vjersk ih (ili ideoloških) sus tava mišljenja , s druge st ra ne. Iako se smatra da prirodnu znanost, koja se ne bavi društve nim zbivanjima i ljudskim iskustvom, ne određuju izravno društvena stajališta i motivi, ona može biti neizravno određena latentnim neizrečenim filozofskim premisama o znanosti. 15 U skladu s tim, društvena određenost znanosti ovisi o: a) po stojanju sustavnog odnosa između pojmovne strukture filo zofija koje u tom času prevladavaju i varijabli društvene 12 Alexandre Koyre, From the Closed World to the Infinite Universe, Ne w York, 13Har pe r and Row, Pub lic her s, In cor por at ed, 1958. Pierce Williams, Michael Faraday, London, Champan and Hall, Ltd., 1963, str. 60—89. O termodinamici vidi Yehuda Elkana, The Emergence of the Energy Concept, doktorska disertacija, Brandeis University, Ann Arbor, Mich. University Microfilms, Inc., 1968, br. 68—12, 434. 14 O sustavnom istraživanju tih međusobnih utjecaja u 19. stoljeću vidi Stephen Brush, Thermodynamics and History, The Graduate Journal, 7:2, pro ljeće 1967, str. 477—565. 15 Taj pristup prihvatili su neki ruski filozofi i znanstvenici dvadesetih godina; David Joravsky, Soviet Marxism and Natural Science, 1917—1932, London, Routledge and Kegan Paul, Ltd., 1961.
26
situacije; b) sustavnom odnosu između tih filozofija i zna nosti. Treba istaknuti da oba odnosa moraju biti sustavna, tj. pravilna i predvidiva. Povremeni utjecaji mogu biti pred met povijesnih istraživanja, ali ne i predmet sociologije znanosti. Pokazuje se, međutim, da nijedan od tih odnosa nije sustavan. Razmotrimo jednu od najpoznatijih i, očito, jednu od najsuvislijih hipoteza o odnosu između sadržaja filozo fije i društvene strukture, tj. da je liberalizam kao društvena filozofija vezan za postojanje moćne trgovačke klase (bur žoazije). Uobičajeni oblik u kojem se ta hipoteza iznosi tako je općenit da je bez znač enja . Pr ema definiciji, bur žoazija uključuje liberalizam (buržoaski liberalizam) tako da posto janje odn osa postaj e nem ino van zaključa k. 16 Ali iz te gene ralizacije dadu se izdvojiti posebni odnosi, koji se mogu provjeriti. Jedan od njih pokazuje da se individualizam i racionalizam liberalističke filozofije pojavljuju kao posljedi ca zanimanja trgovaca za proračune i za određivanje ljud skih odnosa u okviru trgovačkih transakcija. Zato je kapi talistička ekonomija preduvjet da se na društvo gleda atomistički, kao na skup pojedinaca što djeluju odvagujući sred stva i ciljeve, a ne kao na jednu organsku cjelinu prožetu tradicijom i praiskonskim iskustvom grupe, koja prethodi pojedincu i koje je pojedinac samo dio. 17 Ako je ta hipote za toč na, ind ivid ual ist ička filozofija (ili bilo koja druga filozofija) bil a bi nak lonje na ili ba re m spo jiva s pol iti kom koj a pot pom aže int erese trgovaca, a oni bi zagovarali tu filozofiju. Ali to nije tako. Jedan od prvih i najpoznatijih individualističkih filozofa, Thomas Hobbes, za govarao je apsolutističku monarhiju. S druge strane, Adam Smith, najvažniji ekonomist 18. stoljeća i, svakako, individualistički filozof, uvijek je sumnjičio trgovce da zahtijevaju monopolističke povlastice. To je dovoljno da dovede u oz biljnu sum nju tvr dnju kak o kla sne pr edr asud e, na bil o koji način, djeluju na stajališta filozofa. Nema, također, dokaza da su trgovci bili stalno naklonjeni individualističkoj (ili bilo kojoj drugoj) filozofiji. Njih je zani mao do bit ak i bili su spremni podržati bilo koju politiku koja bi omogućila da 16 Karl Mannheim, Ideology and Utopia, London, Routledge and Kegan Paul, Ltd., 1946, str. 108—110. (Karl Manhajm, Ideologija i utopija, Nolit, Beograd, 1978) 17 Najutjecajniji predstavnik takvih shvaćanja je Karl Marx. Vidi Karl Marx i Friedrich Engels, The Communist Manifesto (Harold J. Laski, urednik), Lon don, George Allen and Unwin, Ltd., 1954 (Karl Marx i Friedrich Engels, Komu nistički Manifest, Naprije d, Zagreb, 1973, op. prev.). Marksisti čko gledište detaljno je iznio György Lnkä cs, Geschichte und Klassenbewusstsein, Berlin, Der Malik Verla g, 1923, st r. 102—103, 144—145, 148—149 (György Luka cs, Povijest i klasna svijest, Studija o marksističkoj dijalektici, Naprijed, Zagreb, 1970, op. prev.).
27
ga povećaju. Ta se podrška obično zasnivala na razmišlja njima kratkog dometa, a ne na filozofiji. Gotovo je jednako tako teško dovesti u vezu moderne kolektivističke filozofije i klasne interese ili stavove. Te filo zofije potječu uglavnom od Rousseaua, čiji je intelektualni utjecaj na francusku buržoasku revoluciju bio velik. Zatim se kolektivizam pojavio u konzervativnoj Hegelovoj misli u Njemačkoj, te kod Bonalda i De Maistrea u Francuskoj i nanovo se susreće jednu generaciju nakon toga u »progre sivnim« filozofijama A. Comtea i K. Marxa. Zaključak bi bio, dakle, da nema nikakva odnosa između klasnih interesa, s je dne strane , i filozofskih pojmova i metoda, s druge, čak ni na takozvanom ideološkom polju, gdje se takva veza čini vrlo prihvatljivom. Vjerojatno ima nekog odnosa između stvarnih društvenih ili kulturnih pro ble ma, koj ima filozofi poklan jaj u pažn ju, i društ vene stvar nosti što ih okružuje, ali, u tom slučaju, taj je odnos ne bitan . Osim u po tp uno deduk tivnim podru čjima mat em atik e, ljudi teoretiziraju o onome što opažaju. Ali kad je riječ o društvu, ono što se donedavna moglo opažati bila je samo neposredna okolina. Danas je čak i to ograničenje znatno smanjeno utjecajem glasačkih tehnika, sistematske kompi lacije u statistici i brojnih mogućnosti da se promatraju društvene situacije strane iskustvu promatrača. To ne znači da na filozofe povremeno ne utječu njihove društvene sklonosti. Ali to su obično samo primjeri loše filozofije, često neka vrsta obiter dicta,* koji imaju malo veze s teo rijsk im dije lom filozofskih sustav a inače dob ri h filozofa. To pokazuju neki primjeri. Hobbesov atomistički model bio je pok uša j da se utvr di dru štvena i pol iti čka dezinte gracija primjenom modela posuđenoga iz prirodne filozofije. Njegovo rješenje možda je odrazilo njegove sklonosti, ali osoba sa sasvim različitim sklonostima, kao što je John Locke, mogla je primijeniti u osnovi isti filozofski model da predoči potpuno različito političko društvo. Ideja nije bila nova i vje roj atno se sus tavno pri mje nji vala pod utj ecajem teo rija u fizici, općenito prihvaćenih u to doba, a i zbog toga što se pokazala korisnom u analizi ekonomskih i političkih pro cesa u društvima gdje porodica i vjera nisu imale bitnu ulogu. Evo još jednog primjera. Marxova 18 filozofija može se možda najbolje objasniti kao pokušaj hegelijanskog filozofa * Lat. slučajne primjedbe, op. prev. U svojim povijesnim djelima Marx je bio svjestan činjenice da se ljudi zapravo ne ponašaju u skladu s njegovim teorijama. On je pokušao zaobiči tu 18
(koji nikad nije mogao zaboraviti filozofiju učenu u školi) da stopi tu filozofiju s potpuno različitom vrstom intelek tualne tradicije (engleskom ekonomijom). Poznajući Marxovo intelektualno zaleđe, uočava se da je za njega to bio važan i životni problem, i tražeći rješenje iskoristio je on sva opa žanja kojima je raspolagao. U tim opažanjima, a i u eko nomskim teorijama kojima se bavio, primarno mjesto zau zima problem radništva. Marxov osobni put bio je na kraju čvrsto vezan za socijalistički pokret, razvoju kojega je pret hodila njegova filozofija. Ali, je li njegova filozofija pred stavljala stvarne interese radničke klase, to je u najmanju ruku sporno pitanje. I sasvim sigurno nema dokaza ili imalo razloga da povjerujemo kako bi se išta slično marksističkoj filozofiji pojavilo u Engleskoj ili Francuskoj, gdje je bila snažna industrijska radnička klasa i socijalistički pokreti. Zbog toga nema sumnje da su hegelijanska filozofija i en gleska ekonomija bile nužni preduvjeti marksističke filozo fije i da je ekonomska situacija industrijskih radnika bila je dno od oni h opažanja koj ima se ta filozofija bavila. Ali nemoguće je dokazati kako su bilo koji važni klasni ili poli tički interesi imali veze s nastankom njezinih osnovnih poj mova, metoda ili teorija. Ako je ta tvr dnj a toč na, br oj mogu ćih odn osa između društvene strukture i filozofije znatno je smanjen. Oni se mogu sastojati od primjene postojećih teorija na akutne pro bleme u nekom dru štv u. Ili, ako je u pit anj u više teor ija , u odnosu će se naći one koje su važnije za te probleme. I na kraju, odnos se može sastojati od modificiranih teorija ili teorijskih inovacija nastalih kao pokušaj da se protumači situacija za koju postojeći pojmovi nisu bili prikladni. Zato, ako bi se i moglo dokazati da spekulativni filozofski sustavi sistematski utječu na znanost, većinom to ne bi značilo da postoji ikakav sustavni društveni utjecaj na znanost. Druš tveni uvjeti odražavaju se u bitnim sadržajima filozofskih rasprava, ali samo rijetko u pojmovima i teorijama razli čitih filozofija (a i tad to mogu biti društveni uvjeti iz bliske prošlosti). Ono što, međutim, može utjecati na znanost jest pojmovna i teorijska struktura, a ne sadržaj. Osim toga, ako je ovaj zaključak netočan i filozofije su odrazi društvenih uvjeta, još uvijek je tu sumnja u siste matski utjecaj filozofije na znanost. To pokazuje primjer teškoću izjavivši da filozofski predstavnici interesa neke klase ne pripadaju nužno toj klasi; oni samo izražavaju poglede koji odražavaju dje atnosti određene klase. To njegovu tvrdnju o klasnoj određenosti filozofije (ideologije) lišava sva koga teorijskog značaja; Merton, The Sociology of Knowledge, cit. djelo, str. 463-164.
29
prirodne filozofije, koju smo već spomenuli. Možda je ta filozofija uistinu utjecala na neke znanstvene teorije, ali to što su neki znanstvenici baš nju odabrali i što je ona utje cala na njihov rad ne može se pripisati nekim sustavnim faktorima. Ako se prirodna filozofija pokazala korisnom u fizici, to je zato što je u to vrijeme stanje fizike slučajno bilo takvo da su nek i holist ički pr istu pi mogli posl užiti u rješavanju stanovitih problema. Ali to ne znači da je pri rodna filozofija dala stvarne pojmove ili metode. 19 Faraday i Oersted koristili su se filozofskim idejama samo da bi uklo nili prepreku daljnjem napretku što ju je činila postojeća fizikalna teorija, koja se smatrala gotovo dovršenom i savr šenom. Da su pokušali uspostaviti neko sustavno jedinstvo između fizike i prirodne filozofije, doživjeli bi oni potpuni neuspjeh kao i svi oni koji su to učinili. Upravo je pokušaj sustavnog korištenja tom filozofijom bio uzrokom proma šaju njemačke biologije (njezin je razvoj tokom dva deset ljeća ozbiljno sprečavala prirodna filozofija), a mjestimice je nan ese na šteta i kemiji. 20 Do napretka na oba područja došlo je tek onda kad su znanstvenici odbacili prirodnu filozofiju. U Darwinovoj teoriji evolucije, najvažnijoj novosti u bio logiji sredinom 19. stoljeća i jednoj od onih teorija koje nedvojbeno odražavaju utjecaj društvene misli, dobro su iskorištene ideje o takmičenju i selekciji koje su zastupali ekonomisti, a posebno Malthus.21 Te su ideje potjecale od individualističkog modela društva vezanoga za analitičke atomističke filozofije 17. i 18. stoljeća. I tako, u doba kad je fizika nalazila nadahnuće u holističkoj filozofiji, biologija i kemija inspirirale su se atomističkom filozofijom, i to s ve ćim učinkom. Prema tome, je li neka filozofija koristila znan stvenom razvoju ili nije, ovisilo je o: a) stanju u određenoj znanosti, a ne o nekim općim društvenim prilikama i o du hovnoj kulturi; b) oštroumnosti znanstvenika u primjeni filo zofskih ideja na probleme svojstvene njihovim specijalno stima. 19 Kantova filozofija vjerojatno nije sadržavala korisne pojmove, ali oni su bili izravno izvedeni iz prirodne znanosti i s njom u vezi. Zato se oni ne mogu smatrati vanjskim utjecajem na znanost. Vidi o tome Elkana, cit. djelo. 20 Richard Harrison Shryock, The Development of Modern Medicine: an Interpretation of the Social and Scientific Factors Involved, London, Victor Gollancz, Ltd., 1948, str. 192—201; Wilhelm Prandtl, Humphrey Davy — Jons Jacob Berzelius Zwei Chemiker, Stuttgart, Wissenschaftliche Verlagsgesellschaft M. B. H., 1948, str. 117—253. 21 Vidi Gertrude Himmelfarb, Darwin and the Darwinian Revolution, Gar den City, N. Y., Doubleday and Company, Inc., Anchor Books, 1962, 159—167, zbog ograničenja u vezi s tim utjecajem.
Možemo zbog toga zaključiti da iako su sklonosti za neke ideologije (bile one društveno određene ili ne) mogle imati stanovitog utjecaja kad bi se znanost našla u krizi, filozof ske pretpostavke koje su postale dio žive znanstvene tradi cije odabirali su znanstvenici iz cijelog niza filozofskih teo rija. Odabirali su ih oni zato što su one mogle poslužiti u rješavanju pojedinih znanstvenih problema, a ne zbog nekih stavova ili motiva koje ih je odredilo društvo. Znanstvenici su od filozofija posuđivali gledišta ili neke pretpostavke kako bi problem raz mot rili iz novog ugla, ali nis u prihvaćal i filo zofske sisteme. I na kraju, moguće je da društvene situacije utječu na tok znanosti (i na tok društvene misli) tako da skrenu paž nju na neka pitanja. Politički i ekonomski pritisci svakako su upozorili znanstvenika na neke važne praktične proble me, ali učinak je bio mnogo manji nego što se obično vjeruje. Možda najbolji primjer pruža SSSR, koji proteklih pedeset godina čini goleme napore da usmjeri znanost. Školovan je velik br oj znanst venika, što je imalo za posl jedi cu opć eni to viši nivo znanst vene dje lat nos ti u toj zemlji. Ali ništ a ne pokazuje da se selektivnim razvijanjem nekih područja stvo rila znanost drukčija od onih u drugim zemljama. Mogli bis mo spome nuti na pr edak sovjetske fizike kao doka z o us pješnom usmjeravanju pažnje na područje od vojnog zna čaja. Sovjetska se fizika, međutim, ipak ne razlikuje od dru gih fizika, i podrška vlade potaknula je samo relativno djelo tvorno iskorištavanje mogućnosti koje pruža ova disciplina. Na područjima kao što je genetika biljaka, gdje znanost nije mogla doći do željenih rješenja, ili kao što je ekonomija, gdje su rješenja bila nespojiva s političkim ciljevima, prisi ljavanje znanstvenika da dođu do rezultata dovelo je do pro padanja znanosti ili do stagnacije. 22 Zbog toga, iako društva mogu ubrzati ili usporiti razvoj znanosti pružajući ili uskra ćujući svoju podršku, ona mogu relativno malo učiniti da bi usm jer ila njezin tok . On je odre đen ide jama koj e vladaju u znanosti i individualnim stvaralaštvom, a oni slijede svoje vlastite zakone i ne oba zir u se ni na zapovijedi ni na sti mulaciju. Druga struja u sociologiji znanja nastoji uspostaviti od nos između ekonomije i znanosti uz pomoć posebnih tehno logija. Prema tom gledištu, privreda postavlja zadatak teh nologiji, a tehnologija, opet, postavlja probleme ili predlaže 22 David Joravsky, The Lysenko Affair, Scientific American, studeni 1962, CCIX, 41 - 19.
rješenja znanosti. 23 Na primjer, veze između revolucije u astronomiji tokom 16. i 17. stoljeća i zanimanja za probleme navigacije u to doba vjerojatno ima, kao što je očita veza između oružanih sukoba i hladnih ratova tokom posljednjih desetljeća i razvoja nuklearne fizike i svemirskih istraživa nja. Ipak, iako su okolnosti dovele do porasta broja znan stvenika i tako ubrzale razvoj srodnih područja, nema doka za da su te okolnosti znatno utjecale na sadržaj znanstvenih ideja. Čak ima stanovitih sumnja u jednostavnost veze izme đu potražnje za izvjesnim znanjima potrebnima u praksi i opsega odgovarajuće znanstvene djelatnosti. Na primjer, Špa njolci i Portugalci, jedni od najvećih moreplovaca u doba nove astronomije, pridonijeli su malo njezinu napretku, dok su Poljaci i Nijemci, samo malim dijelom pomorci, imali tu glavnu ulogu, jer su Kopernikove i Keplerove ideje dale osnovu za znanstvenu revoluciju. Jednako tako, razvoj nuklearnih istraživanja nije bio od govor na tehnološke zahtjeve. Nuklearna istraživanja u Nje mačkoj za vrijeme drugoga svjetskog rata zaostajala su jed nim dijelom iz sličnih razloga kao i španjolsko-portugalska astronomija. U oba se primjera znanstvene inovacije nisu mogle dalje razvijati jer te zemlje nisu pružile znanstveni cima uvjete za slobodni rad. Tehnološki zahtjev za inovaci ja ma nije bio dovolj na osnova da bi se one pojavile . U sva kom slučaju, napredak na području nuklearne fizike, nuždan za proizvodnju atomske bombe, prethodio je planovima za njezinu stvarnu proizvodnju. Tridesetih godina osnovana je čak istraživačka organizacija za to područje. (Radove je za počeo Lawrence u Berkeleyu.) Istina je da se od drugoga svjetskog rata daju znatna financijska sredstva za istraživanje subatomskih čestica zbog već ostvarene praktične primjene atomskih istraživanja. Ali rezultati tih skupih pothvata ne prenose se u praksu, i to pokazuje kako je tanana veza iz među praktične svrhe i znanstvene teorije. Za razliku od odnosa između znanosti i filozofije, odnos između znanosti i tehnologije je recipročan. Utjecaj tehnološ kih zahtjeva na znanstvenu misao nije ni pravilan ni pred vidiv kao što to nije ni utjecaj zna nos ti na tehnologiju. 24 To samo u prvi mah iznenađuje jer, na kraju, tehnološka pri23 Boris M. Hessen, The Social and Economic Roots of Newton's Principia, u George Basalla (urednik), The Rise of Modern Science, Boston, D. C. Heath an d Compa ny, 1968, str . 31—38; Ed ga r Zilsel , The Sociological Roots of Science, American Jo urn al of Sociology, siječa nj 1942, XLVII ; 544—562; J. D. Ber nal , The Social Functions of Science, London, Routledge and Sons, 1939. 24 Jacob Schmookler, Invention and Economic Growth, Cambridge, Mass., Harvard University Press, 1966.
mjena ovisi o dobiti. Stvaranje primjenjivog znanja nije, zato, dovoljan uvjet za njegovo tehnološko iskorištavanje. Ono tek daje mogućnost za takvo iskorištavanje, ali ne može odrediti kad (osim donje vremenske granice) ni gdje će se to događati. Osim toga, znatan se dio tehnoloških izuma ne zasniva na znanosti, već na intuiciji i praktičnom iskustvu. Tehnologija svojim izumima i proizvodnjom instrume nata pruža također mogućnost znanosti. Za znanstvena istra živanja potreban je alat kao i za industrijsku proizvodnju. A alat nač inj en za in dus trij sku pro izv odnju može ta kođe r služiti u znanstvene svrhe, i obratno. Osim toga, neke alate potrebne znanosti proizvest će samo napredna industrija. Razvijenoj znanosti potrebna su sredstva što ih samo jaka privreda može dati. Ti su odnosi očiti, a ni u jednome od njih se ne podrazumijeva da ekonomski interesi određuju znanstvene ideje, bilo izravno, bilo uz pomoć tehnologije.
Zaključak Vidjeli smo da ima mog ućn ost i za in terakcijsku sociologiju znanstvene djelatnosti, no mogućnost za interakcijsku ili institucionalnu sociologiju pojmovnih i teorijskih sadržaja znanosti vrlo je ograničena. Pristup koji preostaje je institucionalna sociologija znanstvene djelatno sti, i to je polazište na kojem se zasniva ova knjiga. 25 Ispitat ćemo uvjete koji su odredili razinu znanstvene djelatnosti i odlučili o ulogama i putovima razvoja znanstvenika i znan stvenih organizacija u različitim zemljama i u raznim raz dobljima. 25 O tom aspektu govori također Bernard Barber, Science and the Social Order, New York, The Free Press of Glencoe, 1952; Joseph Ben-David, Funda mental Research and the Universities, Paris OECD, 1968; Diana Crane, Scientists at Major and Minor Universities: A Study of Productivit y and Recognition, Americ an Sociolo gical Review, 1965, 30, 699—714; Rene e C Fox, Medical Scientists in a Chateau, Science, studeni 5, 1962, 136, 476—483; Renee C. Fox, An American Sociologist i n the Land of Belgian Medical Research, u P. E. Hammond (ured nik), Sociologist at Work, Basic Books, Inc., Publichers, 1964, str. 345—391; Robert Gilpin, France in the Age of the Scientific State, Princeton, N. Y., Princeton University Press, 1968; Norman Kaplan, The Western European Scientific Esta blishment in Transition, The American Behavioral Scientist, 1962, 6, 17—21; Robert K. Merton, Science, Technol ogy and Society in Seventeenth Centry England, Osi
ris , 1938, IV, 360—632; Pa rso ns, ci t. djel o, st r. 335—348; Don K. Pric e, Govern ment and Science: Their Dynamic Relation in American Democracy, New York, New York University Press, 1954; Don K. Price, The Scientific Estate, Cambrid ge, Mass., Harvard University Press, 1965; Derek J. de Solla Price, Little Science, Big Science, New York, Columbia University Press, 1963; Norman W. Storer, The Social System of Science, New York, Holt Rinehart and Winston, Inc., 1966; Alvin M. Wenber g, Reflections on Big Science, Cambridge, Mass., M.I.T. Press, 1967.
Znanost i ekonomski faktori Prije nego što krenemo dalje, valja reći kako se ta institucionalna sociologija odnosi prema eko nomskim uvjetima. Na kraju krajeva, takve stvari kao što su »razina znanstvene djelatnosti« i važni aspekti razvitka i organizacije, neizbježno zahtijevaju financijska sredstva. To, dakle, znači da bi se u bilo kakva sociološka istraživanja tih problema morali uključiti i ekonomski uvjeti. Međutim, najveći dio našeg istraživanja pretpostavlja prisutnost eko nomskih uvjeta. Za to ima nekoliko razloga. Da bismo o nekoj djelatnosti — u ovom slučaju je to znanost — mogli raspravljati u smislu ekonomske razmjene, potrebno je razlučiti ponudu i potražnju. Ali znanost je prije 17. stoljeća bila vrlo slabo razvijena djelatnost. Gotovo bismo je mogli svesti na pojedince koji su pov rem eno pr omat ra li nebo da bi tumačili kretanje zvijezda i neformalno razmje njivali mišljenja s prijateljima koji su imali slične interese ili su se bavili sličnim amaterskim djelatnostima na nekim drugim područjima. Zato bi istraživanje ekonomskih uvjeta u tom razdoblju bilo jednako tako korisno kao i pokušaj ekonomske analize nečije molitve ili susjedskog čavrljanja. Tek se u drugoj polovini 17. stoljeća opaža potražnja za znanošću. Od tog doba ekonomska ulaganja u znanost ne prekidno rastu i ona je općenito postala dio nacionalne pri vrede. Zbog toga se zna nstvena djelatno st odvija u ekonom ski razvijenim zemljama. Izvjesna razina blagostanja bila je nuždan, ali ne i dovoljan uvjet da bi se ona pojavila. Osim toga, nakon pojave moderne znanosti, razlike u bogatstvu (iznad izvjesne razine) ne objašnjavaju razlike u znanstve nom doprinosu različitih zemalja. Iako je nemoguće na zadovoljavajući način izmjeriti znanstvene doprinose, dade se nazrijeti gdje se moderna zna nost razvijala od njezinih prvih koraka u 16. stoljeću. Iz zapisa o znanosti i iz putopisa naprednih učenjaka i istra živača zaključujemo kako je već od početka znanstvena dje latnost pokazivala sklonost da se neravnomjerno rasporedi na nekom području. Do sredine 17. stoljeća centar svih istra živanja bila je Italija, 26 ali u drugo j polovici stoljeća premješta se centar u Englesku, gdje je situacija pogo dovala znanosti.27 Ali, budući' da je uskoro došlo do razvoja 26 Harcourt Brown, Scientific Organization in Seventeenth Century France (1620—1680), Baltimore, The Williams and Wilkins Company, 1934, str. 3—6. 27
Isto, str. 119—128, 145—147, 216—217. Te stranice sadrže opis francuskih pamfleta iz 17. stoljeća koji su propagirali javno priznanje i podršku znanosti. U svim pamfletima spominje se Engleska kao model. 34
znanosti u Francuskoj, Pariz postaje neosporni znanstveni centar oko 1800. godine. Nijedan znanstvenik u to vrijeme nije sebi mogao dopustiti da ne zna čitati i govoriti fran cuski, i svi su išli u Pariz studirati, istraživati ili da bi se susreli s najslavnijim znanstvenicima, četrdeset godina na kon toga svi znanstvenici svijeta susretali su se i usavršavali u Njemačkoj, koja je zadržala taj položaj do dvadesetih go dina tog stoljeća. 28 Tad su Sjedinjene Države postale znan stveni centar, a Britanija je došla na drugo mjesto. 29 Te činjenice nije moguće na zadovoljavajući način potvr diti brojevima, iako bi vrijeme koje su znanstvenici proveli izvan svoje zemlje vjerojatno odrazilo ta kretanja s priličnom točnošću. U ovom stoljeću, dodjeljivanje Nobelove nagrade također pokazuje gdje je centar istraživanja. Za ranija raz doblja ima drugih pokazatelja koji odražavaju te promjene, kao npr. broj publikacija, otkrića i znanstvenika (vidi Do datak). Usporedimo li premještanje središta znanstvene djelat nosti s povijesnim podacima o bogatstvu različitih zemalja, ništa ne pokazuje da je znanstveni razvoj bio rezultat eko nomskog napretka. Možda je to premještanje iz Italije u Englesku vezano za njezino ekonomsko jačanje i slabljenje Italije. Ali ni u Španjolskoj ni u Portugalu tokom 16. i 17. stoljeća nije bilo nikakva odnosa između njihova ekonom skog položaja i znanosti. Nadmoć francuske znanosti počet kom 19. stoljeća i njemačke sredinom istog stoljeća nije bila rezultat njihovih ekonomskih položaja, a moralo je proći sedamdeset godina prije nego se položaj Sjedinjenih Država u svjetskoj znanosti izjednačio s njezinim položajem u svjet skoj privredi. 30 28 H. I. Pledge, Science Since 1500, London, H. M. Stationery Office, 1947, str. 149—151; Donald Stephen Lowell Cardwell, The Organization of Science in England: A Retrospect, London, William Heinemann, Ltd., 1957, str. 50, 106, 134—136. 29 Charles Weiner, A New Site for the Seminar: T he Refugees and Ameri can Physics in the Thirties, Perspectives in American History, sv. II, 1968, str. 190—223; Ben-David, Fundamental Research and the Universi ties. 30 W. A. Cole, The Growth of Nationale Incomes, u H. J. Habakkuk i M. Postan (urednici), the Cambridge Economic History o f Europe, New York, Cam bri dge Univ ersi ty Pre ss, 1966, sv. VI, st r. 1—55; Dere k J. de Solla Pric e u Mea suring the Size of Science (neobjavljeno predavanje održano u Izraelskoj aka demiji znanosti 2. studenog 1969) iznosi neka otkrića o vezi između udjela razli čitih zemalja u svjetskoj privredi i broja znanstvenih rasprava i aktivnih znan stvenika u tim državama. No, to se još uvijek ne može smatrati dokazom o uz ročnoj vezi. Ta otkrića mogu upućivati na uzročnu vezu između znanosti i pri vre de, ali ona ta kođ er mogu bit i rez ult at šire nja oni h uzo ra koji prev lad ava ju u znanstvenom središtu. Pod utjecajem društvenih uvjeta, u središtu se pojavljuju izvjesna razina i oblici znanstvene djelatnosti, a budući da ono utječe na znan stvenike cijelog svijeta, oni se njime koriste kao modelom za organizaciju zna nosti u svojoj vlastitoj zemlji. Međutim, oni će uspješno oponašati središte samo u granicama što ih određuje bogatstvo vlastite zemlje jer je teško uvjeriti vladu da potroš i relati vno znat no više na znano st nego što to čini zemlja koja se želi oponašati. Zbog toga će novac koji se troši na znanost u svakoj zemlji
To premještanje središta znanstvene djelatnosti navodi na pomisao da vjerojatno ima neke veze između ekonomskog i znanstvenog razvoja, ali to nije izravna veza. Vjerojatnije je da ih povezuje jed na zaje dnička ne tako očit a kar akt e ristika, kao što je talent, društvena motiviranost za napre dak, ili nešto slično. Financijska su sredstva, naravno, nužna za znanstvena istraživanja. Ali do pedesetih godina ovog sto ljeća svote koje su se trošile na istraživanja bile su tako mali dio u privredi bilo koje zemlje da su se sve bogatije države mogle u tome takmičiti (vidi Dodatak). Kao što prikazuje tablica 8. u Dodatku, još i danas ima neke sumnje u odnos između ulaganja i rezultata znanosti, osobito kad je riječ o znatnijim rezultatima. To, naravno, ne iznenađuje jer je to područje gdje kvaliteta i školovanje radnika imaju odlučujuću ulogu.
Općenito o knjizi Ta razmatranja vode nas do pitanja o kojima raspravlja ovo djelo. Poglavlja 2, 3. i 4. iznose zašto znanost nije mogla postati društveno cijenjena djelatnost u svim oblicima ljudskog društva nego samo u jednome, koje se pojavljuje prilično kasno, i prikazuju uvjete koji su omo gućili nastanak znanosti u tom društvu.31 Glavni sociološki pojam koji se susreće u tim poglavlji ma je »uloga«. To je splet ponašanja, osjećaja i motiva koji se uzima kao jedinica društvene interakcije sa stanovitom vla sti tom funk cijom i sm at ra se prikla dnim u određenim situacijama. Tim pojmom podrazumijeva se da ljudi shva ćaju svrhu neke uloge i da su u stanju da na tu ulogu rea giraju i ocijene je. Da li će se neka društvena djelatnost nastavljati tokom dužih vremenskih razdoblja, bez obzira na to tko je obavlja, ovisi o pojavi uloga i o razumijevanju i pozitivnoj ocjeni društvene grupe. 32 U nedostatku takvih opće priznatih uloga mala je vjerojatnost da će se znanje, vje biti pri lič no uje dna čen pos tot ak njez ina uku pno g naci ona lno g pro izvo da, ne zato što ekonomska djelatnost određuje znanost ili obratno, već zbog načina na koji sve zemlje oponašaju jednu. 31 Sociološke oblike tog problema prvi je sustavno proučio Merton, cit. djelo, 1938. Povijesna literatura o tom predmetu je golema. Noviji sažet prikaz daje Marie Boas, The Scientific Renaissance: 1450—1650, New York, William Collins Sons and Co., Ltd., 1962) i Rupert Hall, From Gallileo to Newton, 16 30—172 0, New York, William Collins Sons and Co., Ltd., 1963. 32 Ralph H. Turner, Role: Sociological Aspects, International Encyclopedia of the Social Sciences, sv. 13, New York, MacMillan and The Free Press of Glencoe, 1968, str. 552—557.
ština i motivacija vezani za određenu djelatnost prenositi, širiti i kristalizirati u tradiciju. Za nastanak znanstvene tradicije nisu bili dovoljni samo ljudi koje zanima pravilnost nebeskih pojava, osobitosti bi ljaka i životinja ili neko drugo pitanje što ga danas sma tramo znanstvenim. Tamo gdje se ti interesi nisu smatrali sastavnim dijelom neke uloge teško da je došlo do stva ranja bilo kakve tradicije. Tradicije su se razvile tamo gdje se takvo znanje shvaćalo dijelom različitih uloga. Astro nomija se smatrala dijelom svećeničke uloge, poznavanje bi ljaka držalo se prikladnim za ratara, poznavanje životinja korisnim za lovce i pastire. To se znanje nije nastojalo obu hvatiti apstraktnim zakonima, pa čak ni bilo kakvim zako nima; takvi tehnički podaci nisu se smatrali predmetom od intelektualnog interesa. Rasprava u četvrtom poglavlju će, zato, pokazati kako se iz nastojanja da se razumiju prirodni događaji i iz raznih djelatnosti u vezi s tim razvila opće priznata uloga znan stvenika. Do pojave nove društvene uloge dolazi u mnogo slože nijoj društvenoj situaciji. Prema definiciji koju smo dali, sama njezina pojava podrazumijeva promjenu društvenih vrijedn osti . Kad je rije č o ulozi zna nos ti, ta pr omjena vri jed nosti značila je prihv atiti tra ženje ist ine pu te m logike i eksperimenta kao vrijedno intelektualno zanimanje. Ta je promjena utjecala na filozofske i crkvene stavove, donijela je ugled teh nol ošk om znanju, stvorila nove predo džb e i nor me o intelektualnoj slobodi općenito i imala je dalekosežni učinak na sve tradicionalne društvene poretke. Pojava uloge znanosti bila je, zbog toga, vezana za promjene normativnih odnosa (»ustanove«), koji su upravljali kulturnim djelatno stima i također (poslije i na neizravan način) drugim vrsta ma društvene djelatnosti. O toj institucionalnoj promjeni i o pojavi nove društvene uloge, što se najprije susreće u Engleskoj, bit će riječi u petom poglavlju. Svi ti događaji pridonijeli su razvoju organizacije zna nosti i znanstvene zajednice. 0 evoluciji te organizacije, od akademija u 17. i 18. stoljeću do sveučilišta i istraživačkih instituta u 19. i 20. stoljeću, kao i o evoluciji znanstvene zajednice, od malih grupa i pojedinih međusobno povezanih intelektualaca do velikih i moćnih zajednica profesionalnih znanstvenika, riječ je u šestom, sedmom i osmom poglavlju. O ovom posljednjem predmetu raspravljat ćemo na te melju razvoja znanstvene organizacije u Francuskoj, Njemač koj i Sjedinjenim Državama. Ta poglavlja redom tumače 37
kako nakon V. Britanije znanstveno središte postaje Fran cuska, a zatim Njemačka, pa Sjedinjene Države. (O premje štanju znanstvenog središta iz Italije u Englesku raspravlja se u poglavlju koje zahvaća pojavu moderne znanosti.) Tom procesu poklanjamo posebno mnogo pažnje. Poka zuje se, naime, da vrlo rijetko količina i vrste znanstvenog istraživanja u nekoj zemlji ovise izravno o društvenim cilje vima koje bi tr eb alo ost var iti istraž ivač kim ra do m. Tome je uzrok što se još ni danas ne zna točno kakav je odnos iz među opsega i vrsta istraživačke djelatnosti (za razliku od znanstvenog razvitka) i ostvarenja različitih društvenih cilje va, kao što je na pr ed ak tehnolog ije, privred e i vojn ih snag a, za koje se smatra da su rezultati znanosti. 33 Nije sasvim poznat ni odnos između izbora društvene strukture za znan stveni rad (vrsta karijere, definicija uloga, organizacija labo ratorija, odsjeka, sveučilišta i istraživačkih ustanova, sistemi obrazovanja i istraživačkog rada) i različitog opsega i vrste istraživanja. Promjena razine i oblika znanstvene djelatnosti u vre menu i prostoru odvijala se, dakle, nekom vrstom prirodne selekcije. Usprkos nedavnim pokušajima da se državnom po litikom usmjeri znanost, stvarni je razvoj dosad bio rezultat nepovezanih inicijativa i planova znanstvenika i intelektuala ca koje zanima znanost (bilo da surađuju sa znanstvenicima ili se s njima natječu) i onih koji financiraju znanost za vlasti ti ili opći inter es. Te gr upe imaj u pogl avito zna nst vene ili neke šire intelektualne ciljeve. Koliko im se oni mogu približiti, ovisi, međutim, o njihovoj ekonomskoj situaciji te o političkim, vjerskim i drugim ograničenjima. Ta ogra ničenja određuju društvene strukture, kao što je definicija uloge znanosti i vrste znanstvenih organizacija što ih te grupe mogu osnovati da bi ostvarile svoje znanstvene ciljeve. One obično biraju strukture između već postojećih modela i rijet ko uvode nove; stvaraju planove za uspostavljanje tih druš tvenih struktura vodeći računa o konstelaciji snaga u društvu. 34 Takav proces može svakog časa poteći pogrešnim putem. Ekonomski interes, druga ograničenja ili loši modeli spojeni s nemaštovitošću ponekad će dati prednost strukturama ne33 0 ovom problemu piše Derek J. de Solla Price, Is Technology Historically Independent of Science?, Technology and Culture, jesen 1965, VI, 553—568; Schmookler, cit. djelo; Ben-David, Fundamental Research and the Universities,
str. 55—61. 34 O sociologiji intelektualaca raspravlja Theodor Geiger, Aufgaben und Stellung der Intelligenz in der Gesellschaft, Stuttgard, F. Enke, 1949; Logan Wilson, The Academic Man, a Study in t he Sociology of a Profession, Fair Lawn, N. J., Oxford University Press, 1942; Florian Zaniecki, Social Role of the Man of Knowledge, New York, Columbia University Press, 1940. 38
prikladnima za znanstveno istraživanje. Čak i ako su one dobro odabrane, plan ne mora uspjeti iz bilo kojeg razloga. Strukture koje opstanu čine to na način koji podsjeća na evoluciju. Tamo gdje struktura i okolina pogoduju jedna drugoj, struktura će uspijevati i nametnuti se. 35 Taj proces mora dati više alternativnih društvenih struk tura za znanstvenu djelatnost. Ali naša evolucijska analogija ima svoje granice. Iako se uloga znanosti presađuje iz jedne zemlje u drugu, ona ne gubi vezu s mjestom svog porijekla. Znanost šire i predaju intelektualci koji služe kao model uloge, a oni koji prenose znanost na udaljena mjesta opo našaju taj model. Tako se veze s mjestom porijekla ne gube. Znanost koja se prenosi na udaljena područja čini se peri fernom s obzirom na onu u centru. Daljnji razvoj te prene sene znanosti ne određuje samo neposredna okolina nego i prostor međunarodne zajednice nastao kao rezultat procesa širenja. Zbog toga se evolucijski model mora preinačiti. U sva kom razdoblju ima razlika između sociologije znanstvenog rada u zemlji (ili zemljama) koja je privremeno središte znanosti i sociologije znanosti u drugim sredinama. Druš tvene strukture znanosti razvijale su se u središtima (En gleska za vrijeme druge polovice 17. stoljeća. Francuska u 18. stoljeću, Njemačka tokom 19. stoljeća i danas Sjedinjene Države) po uzoru na prethodno središte uz uvođenje novosti koje su zahtijevali uvjeti u novom centru. U drugim je zem ljama, međutim, mnogo toga što se događalo bilo oponaša nje, otpor ili takmičenje sa središtem. Zbog jedinstva svjet skih znanstvenih zajednica znanstvenici perifernih zemalja redovito su uspoređivali stanje u središtima sa svojim vla stitim uvjetima rada. Takvo gledanje na sociologiju intelektualne djelatnosti osnovno je načelo u proučavanju razvoja uloge i organizacije znanosti kao procesa širenja i presađivanja modela iz jedne zemlje u druge. Ono također objašnjava zašto je naglasak stavljen upravo na promjenu središta, a ne na sustavnu uspredbu stanja znanosti u svim zemljama. 36 35
Tumačenje i primjer tog pristupa daje Sir Arie Ashby and Mary Anderson,
Universities: British, Indian, African, A Study in the Ecology of Higher Education,
London, Weidenfeld and Nicolson, 1966. 36 O pojmu središta piše Edward Shils, Centar and Periphery, The Logic of Personal Knowledge, Essays Presented to Michael Polanyi on His Seventieth Birthday, March U, 1861, London, Routledge and Kegan Paul, Ltd., 1961, str. 117—130; Edward Shils, The Implantation of Universities: Reflections on a Theme of Ashby, Universities Quarterly, ožujak 1968, str. 142—166.
39
Kao što smo već spomenuli, tu promjenu središta valja proučavati s dva različita stajališta. Jedno je npr. razina podrške koja se pruža znanosti. Ona može odražavati uspjeh znanstvenika i njihovih pobornika (ili samo ovih drugih) i potaknuti zanimanje za znanost u širim slojevima stanovniš tva. Takvo zanimanje ponekad će povećati motiviranost mla dih ljudi za studij znanosti i navest će bogatije klase da dio svoga slobodnog vremena posvete znanosti. Do 1830. go dine izravno zanimanje bilo je dovoljno za tumačenje širenja znanstvene djelatnosti. Stvaranje središta najprije u Engles koj, a zatim u Francuskoj bio je izravni rezultat spontanoga istraživačkog rada (5. i 6. poglavlje). Znanstvena središta mogu se proučavati i sa stajališta prikladnosti organizacija i sustava istraživanja. Za znanstve nu djelatnost to je postao važan činilac od sredine 19. sto ljeća. Dio problema pripada sociologiji organizacija i o tome ćemo samo letimice nešto reći. Glavna tema u raspravi o središtima u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama (7. i 8. po glavlje) bit će institucionalna pitanja, kao što su planovi koji vode stvaranju ili izboru sustava, organizacijske forme i definicija uloga u različitim društvima. Bit će riječi i o djelovanju sustava, i o njegovu učinku (za razliku od javnog interesa) na razinu znanstvene djelatnosti, s jedne, i na po dršku znanosti, s druge strane.
2
Znanost s komparativnog stajališta Do 17. stoljeća nema stalnoga znanstvenog razvoja Brze akumulacije znanja svojstvene razvoju znanosti od 17. stoljeća nije bilo do tog doba. Nova vrs ta zna nst vene djelatno sti pojav ila se sam o u nekim zem ljama zapadne Evrope i bila je ograničena na to malo po- • dručje dvije stotine godina. Od 19. stoljeća znanost je pri hvatio cijeli svijet. Do toga, međutim, nije došlo uvođenjem znanosti u kulturu i institucije raznih društava, već šire njem struktura znanstvene djelatnosti i uloga znanosti iz zapadne Evrope u druge dijelove svijeta. Društvena uloga znanstvenika (bilo da je riječ o sveučilišnom profesoru ili istraživaču u industrijskom ili državnom laboratoriju) i or ganizirana sredina u kojoj se odvija njegov rad, bilo to u Indiji, Japanu, Izraelu ili Sovjetskom Savezu, samo su va rijante društvenih oblika koji potječu iz Zapadne Evrope. Nisu to bile, dakle, modifikacije tradicionalnih oblika inte lektualnog rada koji su u tim društvima postojali prije pri hvaćanja zapadne znanosti. Zašto je razvoj znanosti, osim onih rudimentarnih začetaka, bio ograničen na tako mali dio ljudskog društva, to je pitanje o kojem se raspravlja u ovom poglavlju.
i
40
41
Prijenos i širenje znanosti u tradicionalnim društvima Nepostojanje znanstvenog razvoja i snažne znanstvene djelatnosti u velikim društvima ne može se objasniti odsutnošću predodžbe o znanosti ili talenta. Mno ga su društva, a možda čak sva, imala prilično jasnu sliku o postojanju nužnih odnosa između nekih prirodnih doga đaja i bila su u stanju da razlikuju taj tip logičkog odnosa od drugih tipova kao što su magija i čuda. Ta su društva stvorila neka znanja koja bismo mogli smatrati znanošću. 1 I sudeći po današnjim dostignućima kineskih, indijskih, ja panskih i drugih znanstvenika, veliki znanstveni talent im nije nedostajao. Štoviše, u nekim su dijelovima svijeta, npr. u drevnoj Mezopotamiji, Grčkoj i Kini, ta dostignuća bila upravo impresivna. Karakteristični razvoj znanstvene tradicije u svim druš tvima prije 17. stoljeća potvrđuje dojam da su zakašnjenje uvjetovali društveni, a ne nasljedni činioci ili odsutnost lo gičkih predodžaba. Nakon relativno kratkih razdoblja pro cvata uslijedilo bi vrijeme stagnacije ili nazadovanja, kad bi prijetila opasnost da znanstvena tradicija nestane. Tu pojavu stagnacije što se uvijek ponavljala treba zato pripisati ne dostacima u načinu prenošenja i širenja znanosti. Oni postaju očiti kad uspredimo kako se znanost prenosi danas i kako je to bilo nekad. Danas su tu časopisi, studije, razni pisani materijali i razne mogućnosti daljnjeg usavrša vanja, a nek ad se znan je pre nos ilo kao dio tehnol ošk e, vjer ske ili filozofske tradicije. Tako je većina onoga što znamo o drevnom Egiptu nađena u vjerskim ili tehničkim zapisima. 2 Isto možemo reći i za svu indijsku tradiciju. U kineskoj znanstvenoj tradiciji ima izvjestan broj tehničkih raspr ava s opisima i klasifikacijama, ali teorijski su radovi i tamo bili dio filozofskih i vjerskih zapisa. 3 U Babiloniji je bila neka vrsta pos ebn ih tek sto va za učenje matemati ke. U neš to na1 Bronislaw Malinowski, Magic, Science and Religion, u svojo] zbirci eseja sličnog naslova Magic Science and Religion; and Other Essays, Garden City, N. Y., Doubleday, 1954, str. 17—90. 2 D. Guthrie, A History of Medicine, Philadelphia, J. B. Pippincott, 1946, str. 23; O. Neugebauer, The Exact Sciences in the Antiquity, drugo izdanje, New York, Har per Torc h Book s, 1957, st r. 91. 3 W. Brennand, Hindu Astronomy, London, C. Straker, 1896, str. 133—134, 160; A. Rey, La Science Orientale avant les Grecs — La Science dans V Antiquite, Paris, La Renaissance du Livre, 1930, str. 407; Rene Taton (urednik). Ancient and Medieval Science, London, Thames and Hudson, 1963, str. 133—154; J. Needham, Poverties and Triumphs of the Chinese Sci entific T radition, A. C. Crombie (urednik), Scientific Change, London, Heinemann Educational Books, 1963, str. 124—125.
42
prednijem obliku to susrećemo i u Grčkoj, kojoj su poznati i teorijski zapisi s drugih područja. 4 Ali tu je znanstvena tradicija bila tek kratko vrijeme nezavisna od vjere i meta fizike, i to samo donekle. Najbolji primjer štetnog spajanja znanstvene s drugim tradicijama je astronomija, neusporedivo najrazvijenija zna nost srednjeg vijeka. Od svojih začetaka ta je tradicija sa državala izrazite elemente astrologije. Znanje se, međutim, zasnivalo na promatranju nebeskih pojava uglavnom iz prak tičnih razloga, kao što je umetanje dana ili mjeseci u lunarni kalendar. Oko 2. stoljeća pr. n. e. u središte pažnje dolazi astrologija i do 17. stoljeća astronomi se njom najviše bave. 5 Čak i na području gdje je bilo izrazito racionalne znan stvene literature moglo je doći do iskrivljavanja znanstvenih sadržaja kad bi se pojavilo zanimanje za ono što se nije zasnivalo na znanosti.6 Teškoće pri čuvanju zapisa, greške u prepisivanju rukopisa, posebno kad bi nestalo živo zani manje za neki predme t, također su bile uzrokom mnogih gubitaka. Razdoblja znanstvene stagnacije, do pojave nekog pre poroda nalik renesansi, bila su obično mnogo duža od pe rioda znanstvenog procvata. Tad, međutim, nije bilo moguće uspostaviti kontinuitet jer se staro znanje obično zaborav ljalo. Razvoj je trebalo nanovo započeti, i to često s niže razine od one koja je već bila dostignuta. Jedan takav pri mjer dobro nam je poznat i gotovo ga i ne treba spominjati. Grčka znanstvena tradicija samo je djelomice ponovo otkri vena za vrijeme evrops ke renes ans e. Slično se doga đalo i u Kini. Drevne kineske knjige bile su uništene krajem 3. sto ljeća pr. n. e. na zapovijed cara Shi Huang Tija. To je bio jed an od pokušaja da se preki ne sa star im feudalnim tradi cijama, koje je poslije dinastija Han nastojala nanovo uspo staviti. U Indiji je budizam prekinuo staru astronomsku tra diciju, koja je opet oživjela oko 200. godine pr. n. e., kad je oslabio budistički utjecaj. Takav razvoj znanosti navodi na zaključak da je stvara lački znanstveni rad u raznim društvima započinjao i neko liko puta. Redovito, međutim, ti počeci nisu prešli u nepre4
Neugebauer, cit. djelo, str. 97—190. Isto, str. 168—171. Ondje gdje je znanost bila dio vjerske predaje gubitak nekih znanja mogao je biti posljedica promjena u obredima. Tako je najstarija matematička tradicija Indije zabilježena u vedskim Sulva sütrama. Ta tradicija nije utjecala na razvoj geometrije i nijedne od geometrijskih konstrukcija koje su bile važne za stari vedski obred nema u kasnijim indijskim djelima. Obred je nestao, a s njime i matematička tradicija; vidi W. S. Clark u G. T. Garret (urednik), The Legacy of India, Oxford, Clarendon Press, 1937, str. 340—342. 5
6
43
kinutu znanstvenu djelatnost i nisu doveli do akumulacije znanja. Prije ili poslije znanost je bila podređena nekim dru gim interesima i gubila je vitalnost. Zašto je znanost bila podređena? Da bismo mogli odgo vor iti na to pit anj e, valja ust ano vit i tk o su bili ti pojedinci koji su se bavili znanošću u nekadašnjim društvima. Raz matrat ćemo koje su bile njihove namjere u pogledu znanosti i zašto nisu imali interesa ili nisu bili u stanju da je još viš e raz vij u.
Društvene uloge onih koji su pridonosili razvoju znanosti u tradicionalnim društvima U tradicionalnim društvima obično su tehnolozi (uključujući i liječnike) i filozofi bili oni koji su imali znanje i stvarali znanost. Da bi se shvatio prijenos i razvoj znanosti, potrebno je znati koji su bili interesi raznih profesionalnih i intelektualnih grupa što su stvarale tu snaž nu i neiskorjenjivu znanstvenu tradiciju. U ovom poglavlju pokušat ćemo reći nešto o tome. Inženjeri i drugi izrađivači alata i pribora bili su obično skromni ljudi. Njihova imena sačuvana su jedino kad su osim svojih tehnoloških dostignuća bili još i važne političke ili vjerske ličnosti. Među onima koji su se bavili tehnologi jom ili pri mij enj eno m zna noš ću jed ino su astr onomi , liječ nici, arhitekti i građevinari bili ugledni i imali su profesio nalni status nalik današnjemu. Na tim područjima mogla se, dakle, razviti snažna intelektualna tradicija s nešto znanstve nog sadržaja. No pojava znanstvene tradicije nije značila i početak neprekinute znanstvene djelatnosti, i to iz ovih razloga: a) U tehnološkoj tradiciji vladao je nesklad između ogra ničenih mogućnosti teorije i mnoštva praktičnih zadataka. Najbolji su primjer možda astronomija i astrologija, koje smo već spomenuli. Astronomija 7 je mogla riješiti ograničen br oj prak tičn ih zad ata ka, ka o što je uvođenj e kal end ara , utvrđivanje datuma godišnjih svetkovina i predviđanje ne bes kih pojava (np r. pomrčina), koje su, kako se mislilo, nagovještale događaje na Zemlji. Svi ti zadaci bili su na više7 A. Pannekoek, A History of Astronomy, London, George Allen and Unwin, Ltd., 1961, str. 87; Bemnand, cit. djelo, str. 140—142.
44
-manje zadovoljavajući način riješeni u Babilonu, Egiptu, Grčkoj, Indiji i Meksiku već odavno. Što se tiče neposrednih praktičnih potreba, nije, dakle, bilo poticaja za daljnje ino vacije. 8 Astrologija je, međutim, postavila nebrojene zadatke zvjezdoznancima, ali oni se nisu mogli rješavati na znanstve noj osnovi. Zbog toga na tom području nije bilo znanstvenog stvaralaštva. U razdobljima kad su pred astronomima astro lozima bili praktični zadaci što ih je znanost mogla rješa vati (kao što je uvođenje i podešav anje kal end ara , navigacija i dr.), tad se znanstveno stvaralaštvo razvijalo. Jednom kad su ti zadaci bili riješeni , nije više bilo društven og potic aja na stvaralački rad. S druge strane, varalice astrolozi uvijek su bili bogato nagrađivani. I tako, dok se poticaj za istinsko znanstveno istraživanje pojavljivao samo od vremena na vri jeme, za ast rološ kim spekul aci jama vladal a je sta lna potr až nja. To objašnjava činjenicu zašto u ulozi astronoma astro loga nije prevladao znanstveni element. b) Nesk lad između ograničenog znan ja i bes kon ačn og niza praktičnih zadataka također je odgovor na pitanje zašto medicina nije utjecala na unapređenje znanstvene tradicije. Za razliku od astronoma, koji su trebali dati odgovor na nekoliko razboritih i relativno lakih pitanja (i na bezbroj pitanja na koja nije bilo valjana odgovora), liječnici su se našli pred razboritim pitanjima na koje nije bilo lako odgo voriti. U načelu ta situac ija nije bil a nepovoljna za razvoj kumulativne tradicije empirijskog i racionalnog istraživanja. Ali pon aša nje liječnika nis u odr edile zna nst ven e mog ućn ost i vezane za njihovu praksu , već zahtjevi liječ enja i po tr eb a da se ljudi uvjere kako liječnik može pomoći. Obavljajući svoj praktični zadatak — liječenje — neki liječnici postajali su dobri promatrači i racionalni empiričari. Ali osjećajući potrebu da uvjere ljude (i sebe) u dje lotvornost i pouzdanost svoje pomoći, prihvaćali su općenita naučavanja i određeni način ponašanja koji bi im ulio samo pouzdanje, a pacijentima povjerenje. 9 Zato su se liječnici 8 Neugebauer, cit. djelo, str. 71—72; Pannekoek, cit. djelo, str. 87—90; J. H. Breasted, A History of Egypt, London , Hodde r and Stoughton , 1906, str. 100; Taton, cit. djelo, str. 25—26; Brennand, cit. djelo, str. 25—26; J. E. S. Thompson, Rise and Fall of Mava Civilization, Oklahoma, University of Oklahoma Press, 1954, str. 160—164. 9 Tako se u Indiji susreće sustav »medicinske etike«; vidi J. Jolly, Indian Medicine, Poona, G. G. Kashika, 1951, str. 32. Asirski su liječnici u 7. stoljeću pr. n. e. upotrebljavali sumerski u receptima kao što su se poslije evropski liječnici služili latinskim. Razlog je bio isti. Budući da je sumerski jezik bio otmjeniji i poznavala ga je samo elita, liječnik je time povećao svoj ugled; vidi G. Šarton, A Historv of Science, sv. 1, Ancient Science Throught the Golden Age of Greece, Cambridge, Mass., Havard University Press, 1952, str. 89. O tradicio nalizmu egipatskih liječnika piše G. Foucart, Disease and Medicine, Egypt, En cyclopaedia of Religion and Ethics, sv. IV, str. 751—752.
kolebali između trezvenog empirizma i neosnovanog teoreti ziranja. 10 Rezultat tog procesa bio je paradoks. Liječnici su bili glavni nosi oci tradi cij e empiri čko g istraživan ja i zani manja za prirodne znanosti do 17, a donekle i do 19. stoljeća. Ali njihovi dop rinos i zna nos ti mal o su utjecal i na medici n sku praksu i teoriju. Medicinska tradicija bila je konzerva tivna i doktrinarna, i ta profesija se u cjelini pokazala vrlo opreznom i skeptičnom prema novostima i čuvala je i bra nila neke besmislene tradicije. 11 Dakle, iako su se medicinom bavili mnogi koji su imal i skl onosti za zna nstveni ra d, liječ nička zajednica nije stvorila društvene uvjete za nastanak znanstvene tradicije koja bi se sustavno razvijala. c) Najmanje problematična od svih tradicija bila je ona arhitekata i građevinara. Njihovi su zadaci bili jednako tako empirički kao i zadaci liječnika, ali su bili ograničeni i toč nije određeni. Magija i sugestija malo su značili na tim područjima. To je jedina tradicija na polju tehnologije koja je ost ala po tp un o racio nal na i na visokoj int ele ktu alnoj ra zini u drevnim i srednjovjekovnim civilizacijama. Ali raciona lnost nije bil a dovol jna za razvoj zna nos ti. Arhit ekt ura i građevin ars tvo mno go su man je pri donijel i znanstvenom razvoju nego astronomija ili medicina, koje su se, kako se činilo, beznadno zaplele u teologiju i magiju, s jed ne, i lažne dok trine, s dru ge stra ne. Možda je taj dopr i nos bio relativno slab jer tu tradiciju nije trebalo prenositi u pismenom obliku ili na bilo koji drugi apstraktni način što je zahtijevao upotrebu simbola. Medicina i astronomija bavile su se poj avama uglavnom nepristu pač nima eksperi mentu i neposrednom opažanju. Važni dijelovi modela koji ma bi se predočili i razjasnili funkcija ljudskog organizma i kretanje nebeskih tijela bili su zato plod nagađanja, ali ta su nagađanja morala biti logično dosljedna. Vladala je, dakle, potreba za nekom vrstom teorije. 10 A. Castiglioni, A History of Medicine, New York, Alfred A. Knopf, 1947, str. 89, 94—95; opisuje indijski empirizam i teorije magije. Vidi također njegovu raspravu o kineskoj medicini i neobičnim teorijama. O neosnovanim teorijama o srcu i vrlo razvijenim empiričkim načinima liječenja u Egiptu piše J. Pirenne, Histoire de la Civilisation de l'Egypt Ancienne, Paris, Editions, A. Michel, 1961, str. 198—204. 11 Razlog tom tradicionalizmu bila je uvelike bojazan liječnika da će biti optužen za zloupotrebu. Castiglioni citira grčkog povjesničara Diodora Sicilskog: »Liječnici imaju podršku zajednice i vrše svoje usluge u skladu s pisanim zako nima što su ih sastavili mnogi slavni liječnici drevnih vremena. Ako pacijentu ne mogu pomoći, iako su postupili u skladu sa zakonima zapisanima u svetim knji gama, oslobođeni su svake optužbe. Postupe li suprotno onome što je zapisano, čeka ih smrtna kazna, jer zakonodavac smatra da je malo ljudi koji bi mogli poznavati bolje metode liječenja od onih što su ih mnoštvo godina poštovali i propisivali najbolji stručnjaci.« (Castiglioni, cit. djelo, str. 60). I danas se u rje šavanju tužbe zbog zloupotrebe odlučuje u skladu s tim pravnim načelom.
S druge strane, arhitekti i inženjeri mogli su vidjeti što rade i mogli su raspolagati materijalom, čak i kad su crtali, prikazivali su stvarne predmete ili vrlo jednostavne apstrak cije, kao što je oblik i udaljenost, a ne spekulativne modele. Na taj se način nastavljala njihova djelatnost, nastajale su zgrade ili strojevi, koji su bili točniji i složeniji nego što se iz teorije moglo zaključiti. Teorija im nije bila potrebna da bi stekli slavu. Dovoljne su bile impozantne građevine što su nosile njihovo ime. 12 d) Zajedničk o obilježje svih tehnol ogija nije stv aran je općih zakona, već nastojanje da se postigne neki cilj, kon kretni rezultat. No, takav cilj ne daje poticaj za akumulaciju i unapređenje znanja, koje nastaje logičnim razvijanjem ono ga što je poznato bez obzira na neposredni problem. Taj logički razvoj otvara put u nova istraživanja, dovodi do ot krića suprotnosti između činjenica i teorije te, na kraju, do otkrića nove teorije. Ako je cilj znanju određena praktična svrha, cijeli taj proces izostaje. e) Pojedinačni interesi tehnologa i ostalih korisnika zna nja mogu ne samo prekinuti daljnje znanstveno istraživanje već i pos tati pr epre ka bil o kakvim istraž ivan jima . Budući da pružaju izvjesnu vrstu usluga, njihov stav prema inova cijama odredit će neki izvanjski činioci. Svećenik koji se služi astronomijom da bi ustanovio datume različitih godiš njih svetkovina, protivi se standardnom kalendaru ne samo zato što on ugrožava njegov posao već i zbog toga što sma tra da će sveti obredi time izgubiti svoje značenje. S vjer skog stajališta takva razmišljanja su, naravno, opravdana. Jednako tako se liječnici, zadatak kojih je da liječe ljude, mogu s etičkog gledišta suprotstaviti bilo kakvu radu na unapređenju znanja ako to nije u izravnoj vezi s liječenjem bol esni ka. f) I na kraju, u nastojanju da se postigne stanoviti teh nološki cilj zaboravlja se znanstvena osnova tehnologije čak i onda kad je znanstvena teorija imala svog udjela u samom otkriću. Na primjer, ako se neka tehnologija nadomjesti dru gom, ljudi mogu izgubiti interes za još uvijek valjanu znan stvenu osnovu one prijašnje tehnologije. 13 Ili, evo jednoga drugog primjera — tehnologija se može usavršavati do takve razine da u praksi više nije potrebno poznavati znanstveno 12 O relativnom nepostojanju veze između tehnike i znanosti piše Neuge bau er, cit. djelo , str . 71—72. 13 Vidi primjer spomenut u napomeni broj 6, gdje se opisuje kako je s Prestankom vjerskih obreda u kojima se koristilo određenim znanjem iz mate matike to znanje palo u zaborav.
načelo na kojem se ona zasniva (npr. uvođenje kalendara). To se svakodnevno događa kad se tehnološki proces zasno van na zna nos ti »razvija« dalj e zbog zahtjev a pro izvodnj e. U tom stadiju, ljudi koji su potpuno nesposobni da shvate znanstvenu osnovu tog procesa vladaju jednako dobro, ako ne i bolje od znanstvenika svim njegovim pojedinostima. Znanost utkana u tehnologiju zaboravlja se, dakle, na putu od stvaraoca do korisnika.
Doprinos filozofa ranoj znanosti Drugu društvenu skupinu čine filozofi, koje je uz tehnologe opravdano smatrati stvaraocima rane znanosti. Tradicionalna uloga filozofa je, po svojim ciljevima i interesima, najbliža modernim učenjacima i znanstvenici ma. Sve njih nisu zanimale fizičke pojave, no među njima su se vrlo često mogli sresti ljudi koji su žarko željeli shva titi prirodu. Samo mali broj tradicionalnih društava priznavao je filozofima njihovu ulogu. Obično su se filozofskim istraži vanjem bavili reli giozni mudrac i, za koje filozofija nije sa ma po sebi bila svrha, već sredstvo da se pronađe put do spa senja. Ako je među njima i bilo ljudi kojih su osobni razlozi bili samo intelektu aln e pr ir ode, društ vo takv e razl oge nij e ni shvaćalo ni prihvaćalo. Da bi opstala, filozofija se morala zaogrnuti moralno-vjerskom tradicijom. Mudrac je morao biti učitelj i primjer uzornog života koji je otkrio svojom filo zofijom. Zapravo, uloga filozofa bila je više primijenjene nego sasvim intelektualne prirode. Dobar primjer pruža priča o stvaranju svijeta u Knjizi postanka. Njome se očito želi reći da je bog sve stvorio, da je čovjek vr huna c stv ara nja i da je stv ore n po božj em ob ličju. Ali za to bi bila dovoljna i jednostavnija priča i čovjek se pita nije li svrha priče prikaz stvaranja na način koji ima nekoga logičkog smisla. Neki znakovi govore o teškoćama; očito je bilo teško zamisliti stanje prije stvaranja. Može se naslutiti i pokušaj da se ustanove prvotni elementi iz kojih je nasta la tv ar i život, da se stvori sud o geološkoj i bio loškoj evoluciji. Ali u obliku u kojem se priča sačuvala to je obj ašnjenje , ak o je to ui stin u tr ebal o da bu de obj ašnjen je,
prikrito i zasjenjeno moralnim i vjerskim pobudama. Iden titet i način razmišljanja filozofa prirode, koji je možda tvorac te priče, potpuno se izgubio. Slična sudbina zatekla je kinesku i grčku prirodnu filo zofiju. One su konačno postale filozofske sekte sklone magiji i misticizmu. 14 Prirodna je filozofija tako prestala biti po dručje sustavnog istraživanja. 15 Prirodna filozofija opstala je kao intelektualna preoku pacija podložna zakonima logike samo u onih nekoliko tra dicionalnih društava gdje se razvila društvena uloga filozofa i etičara. Aristotel je bio istaknuta ličnost i izraziti primjer takve uloge u Evropi i na Bliskom istoku tokom dvije tisuće godina. Učeni konfucijevac 16 mu je po tome vrlo blizak, a i drugdje je bilo nerazvijenih varijana ta takve uloge. Dru štvena uloga filozofa pojavljuje se u povijesti nakon dru štvene uloge tehnologa. Jedino u Grčkoj i Kini ta je uloga bila svjetovna, a sam o u helen ist ičkom svij etu odvoje na je od praktične uloge pravnika i činovnika. Društvena zadaća filozofa bila je da razmišljanjem pronađe put koji vodi do osobnog i društvenog savršenstva. Glavni naglasak bio je na metafizici i filozofiji morala, politike i prava (ta razmišljanja često je pratila stvarna praksa). Položaj Zemlje u svemiru i položaj čovjeka u prirodi bio je sporedan predmet u filo zofskim razmišljanjima. 17 Budući da se filozof obično smatra izravnim prethodni kom znanstvenika, važno je razmotriti u čemu je sličnost ili razlika tih dviju uloga. Tradicionalni filozof, kao i znanstve nik, želi pomoću logičkih modela shvatiti neku vrstu »stvar nosti«. Paradigmatska je stvarnost za tradicionalnog filozofa bil a čovjek i bog ili sam o bog. Zbivanja u pr ir odi nis u bila važn a kao ljudsk i poslovi i vje rska pitan ja, i smat ra lo se da ih ljudski um ne može shvatiti ni na njih utjecati. Ra14 Taoizam kao znanstveno usmjerena prirodna filozofija nije ispunio obe ćanje zbog svoje veze s misticizmom i zbog zaokupljenosti svakodnevnom etikom, tj. dje'ovanjem u skladu s »pravim putem«, tao; vidi J. Needham, Science and Civilization in China, sv. 2, Cambridge, The University Press, 1954, str. 33—164. 15 Ludwig Edelstein, Motives and Incentives for Science in Antiquity , u Crombie (urednik), cit. djelo, str. 31; S. Sambursky, Conceptual Developments and Modes of Explanation i n Later Greek Scientifi c Thought, isto, str. 62—64; G. E. M. de Ste. Croix, Commentary, isto, str. 82—84. 16 J. Needham, Science and Civilisation in China, sv. 3, str. 196—197; piše o kritici što je taoisti upućuju konfucijevcima zbog »iskrivljavanja činjenica i djelovanja protiv prirode«. To isto se u 17. stoljeću zamjeralo skolastičkoj filozofiji u Evropi. 17 J. M. Keynes, Newton, the Man, u J. R. Newman, The World of Mathe matics, sv. 1, New York, Simon and Schuster, 1956, str. 277—285; L. Thorndike, A History of Magic and Experimental Science, sv. 7, New York, Columbia Univer sity Pre ss, 1958, str. 11—32; is to, sv . 8, str . 588—604; A. Koes tle r, The Sleep walkers, New York, The Macmillan Company 1959, str. 261—267 (o Kepleru) i str. 26—41 (o Pitagori).
49
zum se prije svega morao baviti moralnim problemima, koje je mogao shvati ti i usp ješ no riješiti . Ako uloge podi jelimo pr em a sre dst vim a i ciljevima, tad se uočava znatna sličnost između sredstava tradicionalnog filozofa i modernog znanstvenika: oba vjeruju u logiku i utje ču se empiričkim dokazima. Ali ciljevi tih dviju uloga su različiti: filozof želi shvatiti čovjeka intuitivno da bi na njega mogao utjecati, a znanstvenik pokušava analitički objasniti prirodu kako bi mogao predvidjeti zbivanja u njoj. Sa sta jal išt a cilja, zna nst venik je, dakl e, bliži filozofu pr ir od e (čak ako je on vrač ili mistik) nego filozofu općeni to. Očito je, dakle, da je društvena uloga tradicionalnog filozofa dala malo poticaja znanstvenim stremljenjima i znan stvenom stvaralaštvu. No, ona je ipak pružila najbolji okvir za očuvanje i povremeno širenje znanstvene tradicije, pa i za (u određenim uvjetima) stvarni znanstveni rad. Razlog je jas an. Opća filozofija, koja se pogla vito bavil a čovjekom i društvom, bila je racionalna i, prema tome, manje podložna utjecaju magije i misticizma nego filozofije prirode, koja je željela prodrijeti u tajne svemira. Zdrav razum i praktično poznavanje ljudskih poslova nisu dopuštali zamah mašti svoj stven spekulacijama o životu i smrti, o suncu, mjesecu, zvi jez dama, mun ji i gro mu. Zbog toga je znanje koje je pos tal o dio opće filozofske tradicije obično bilo izneseno u obliku logičkih sudova za razliku od onoga što ga je prenosila tradi cija filozofije prirode. Osim toga, filozofi su bili školovani ljudi, razvijene duhovne discipline i često su bili vrlo znati željni, ponekad kao pravi znanstvenici. Uglavnom su oni imali više slobodnog vreme na od drugih, pa je i vjeroj atn ost da će povremeno pridonijeti znanosti bila veća. I na kraju, kao što smo već rekli, filozofija je ljudima mogla pružiti sustav nu spoznajnu orijentaciju, a taj je cilj, u načelu, uključivao i tumačenje pri rodn ih pojava koje su zbunjivale i zabrinja vale ljude svih vre men a (život, smr t, neb o itd.). Obično je uključivanje znanstvenih elemenata u filozof ske sustave dovodilo do falsifikacije znanosti stavljajući je na silu u okvire teorije koja joj nije odgovarala. Ali povre meno, kad bi se pojavili novi filozofski sustavi i kad bi filo zofska misao bila otvorenija i raznolikija, filozofi skloni zna nosti imali su priliku pokazati svoje zanimanje za prirodne pojave i posvetiti im sustavnu pažnju. Valja, međutim, istak nut i da se u okviru prihvać ene druš tven e definicije uloge filozofa taj interes nije mogao razviti u stalni znanstveni 50
rad. Na kraju krajeva, filozof je pred sobom imao moralni i društveni cilj. Zato je samo one sustave koji su nudili do sljedno rješenje moralnih i društvenih problema mogla pri hvatiti većina filozofske zajednice. Bilo je malo vjerojatno da bi sustavno proučavanje prirode postalo sastavnim dije lom takvih sistema. Tako su velika pitanja o kretanjima zvijezda i porijeklu svemira te osjećaj opčinjenosti pravilnostima u prirodi što ga susrećemo kod filozofa prirode, ostali sačuvani u tradi ciji mistike i magije, a logički formulirane znanstvene teorije postale su sastavni dio racionalnih sustava koji su se bavili metafizikom i moralnom filozofijom. Stalni prijenos teorij skog znanja mogao se očekivati samo u okviru te opće filo zofije. Ali ta racionalnost nije imala znanstvenu svrhu i u njoj nije bilo gotovo ničega što bi potaknulo na znanstveno stvaralaštvo. Stvaralački znanstveni um prije je mogla prilovući mistično-magijska tradicija nego racionalna opća filozofija. Bez obzira na to kako bili pogrešni njezini odgo vori, ona je čuvala i pre nos ila upr avo ona pit anja što pot iču na istraživanje prirode. Sa stajališta filozofa morala ili prav nog stručnjaka baviti se takvim pitanjima, bilo je beskorisno i ludo zanimanje. Taj stav objašnjava neočekivanu vezu između magije i misticizma, s jedne, i egzaktne prirodne znanosti, s druge strane, koja je zapažena u nekoliko primjera. Neoplatonizam je np r. bio vrl o ra šire n međ u zna nst venici ma u 16. i 17. sto ljeću. Kepler pa čak (na neki način) i Newton bili su mistici kao i stari pitagorejci, čuvari jedne od najstarijih znanstve nih tradicija. U novije vrijeme govorilo se da je na Faradaya 18 i Oersteda utjecao romantizam svojom filozofijom prirode. Znanstvena tradicija je, dakle, na prvi pogled, opstala u obliku neplodnih, ali logički dokazivanih teorija, ili u teh ničkim raspravama praktičara školovanih u duhu racionalne filozofije, koje su bile zanimljive, ali bez teorijske podloge. Postojala je, međutim jedna skrivena veza između znanosti, magije i misticizma, koja se očitovala u neočekivanim pro val ama zna nstveno g stvaral aštva. 19
1963.
18
Vidi Pierce Williams, Michael Faraday, London, Chapman and Hall, Ltd.,
19
The Legacy of China,
O tome piše J. Needham u R. Dawson (urednik). Oxford, The Clarendon Press 1964, str. 305—306.
Zaključak Polagani, ali nepravilni tok znanstve nog razvoja opisan na početku ovog poglavlja, može se objas niti odsutnošću posebne uloge znanstvenika i činjenicom da znanost, sama po sebi, nije bila prihvaćena kao društveni cilj. Uloge stvaraju ljudi koji se žele izraziti na stanovit na čin. Ali da bi uloge bile prihvaćene i ovjekovječene, ljudi treba da obavljaju priznatu društvenu djelatnost. Tehnolo gija je društvena djelatnost koja je svugdje prijeko potreb na. Ali, kao što smo već pokazali, samo u posebnim okol nostima tehnolozi pokazuju nešto više od površnog zanimanja za znanost. Jednako vrijedi i za filozofe. Iako je bitni dio njihove uloge traženje istine, u prošlosti je glavna svrha te duhovne uloge bila pomoć ljudima da svladaju svoju silnu tjeskobu, obuzdaju strasti i svoju energiju upotrijebe u prak tične svrhe, kao što su opstanak, stvaranje boljeg čovjeka i društva. Za filozofe je tražiti »istinu« značilo tražiti duhovnu i moralnu, a ne neku znanstvenu istinu. Prije nego je znanost mogla postati društvena ustanova, moralo je postojati shvaćanje da je kao takva dobra za društvo, kao što je nekad bila filozofija morala. Neki filo zofi prirode sigurno su došli na tu ideju. Ali da bi druge u to uvjerili, morali su dokazati kako je njihova spoznaja važn a s mor aln oga , vje rskog i magi jskog gledišta. I tak o je znanstveni sadržaj prirodne filozofije nestao ili su ga prikrila praznovjerja i obredi ezoteričnih kultova. To objašnjava zašto u većini civilizacija nije bilo znat nijeg razvoja znanosti. Znanost je, za razliku od tehnologije, moralne filozofije i vjere, bila nešto što nije bilo potrebno. Čak se i sasvim intelektualni interes za čovjeka i njegovo mjesto u prirodi mogao zadovoljiti filozofijom; nije bilo potrebe za egzaktnim istraživanjima. I to je odgovor na pitanje zašto se znanost nije brže razvijala i zašto nije prije i na više mjesta izazvala propa danje tradicionalnih društava. Zapravo, pitanje valja druk čije postaviti. Ono što treba objasniti jest sama pojava zna nosti. Poznavaoci tradicionalnih društava tvrde da ima ne čega patološkoga u brzom napretku znanosti do kojega je došlo na Zapadu. Oni smatraju da se onaj spori i isprekidani razvoj svojstven tradicionalnim društvima i čvrsto povezan s tehnologijom i etikom, zapravo, odlikuje većom društve nom i kulturn om ravnotežom. 52
3
Sociologija grčke znanosti Grčka znanost kao preteča moderne znanosti U prošlom smo poglavlju zaključili da pojava posebne uloge znanosti i stalna znanstvena djelatnost ovise o stanovitim društvenim uvjetima kojih nije bilo ni u je dnome od tradi ci ona lnih društ ava. Jedini pr im je r koji je u očitoj suprotnosti s tim stajalištem je grčka znanost, koja se, s obzirom na njezinu logičku strukturu, može smatrati pravim pretečom moderne znanosti. Prije nego što budemo mogli odrediti društvene uvjete koji su doveli do pojave moderne znanosti, moramo, dakle, ustanoviti koliko je i u kojem pogledu grčku znanost opravdano smatrati istinskim prethodnikom moderne znanosti u sociološkom smislu. Ako je njezin razvoj ui stin u bi o tak av da se pojava mode rn e znano sti u 17. stoljeću dade shvatiti kao puki nastavak grčkoga razvojnog slijeda (što ga je privremeno prekinulo kršćanstvo i najezde barbara), tad je naš prikaz osnovnog načela tra dicionalne znanosti bio pogrešan. U tom slučaju ne valja tražiti društvene uvjete koji su pogodovali pojavi moderne znanosti u 16. i 17. stoljeću, već one koji su pogodovali nas tanku društvene uloge znanosti u drevnoj Grčkoj. Da bismo razmotrili to pitanje, potrebni su ovi podaci: 1. Kakva je bila društvena uloga ljudi koji su pridonijeli grčkoj znanosti? Jesu li oni bili priznati i poštovani kao znanstvenici ili im je znanost bila samo dodatna djelatnost? Da li je znanost smatrana sama po sebi važnom ili zbog svoga šireg filozofskog ili mističnog značenja; ili možda zbog teh53
nološke primjene? Ako se one koji su pridonijeli znanosti smatralo, prije svega, znanstvenicima, je li definicija te uloge bila slična dan ašn joj , tj . je li to bila oso ba koja se ozbiljn o bavila pro šir ivanje m znanja na znanst venoj osnovi. Ili je to možda bila jedna od onih sporednih, samo napola ustanov ljenih uloga kojih svuda ima, kao što je npr. uloga pozna vaoca nek e rij etk e i mal o tra žen e vještine, šahovskog maj stora ili osobe s neobičnim pamćenjem ili s izuzetnom spo sobnošću računanja, i tome slično, kojima se ljudi dive ili o kojima barem govore, kao što je to uvijek s neobičnim bić ima. 2. Kako se znanošću koristilo? Je li se ona sustavno po dučavala kao važan dio kulture? Ili su je smatrali samo po moćnim predmetom, uz filozofiju, obrede i tehnologiju, ili možda tek običnom duhovnom razonodom? 3. Na koji se način prenosila znanost? Je li bilo ustanova koje su morale unapređivati znanje i širiti ga među školo vani m sta novniš tvom? Da li se zna nos t pre nosil a kao taj no učenje o nekom kultu ili kao tajne zanata što ih majstor predaje svom učeniku? Je li se, možda, ona prenosila na razne načine, igrom slučaja, kao što se obično prenose zna nja koja nisu posebno važna i za koja samo povremeno vlada zanimanje? 4. Kako je tekao znanstveni razvoj ? Je li bio kumulativan ili neujednačen, s razdobljima stagnacije i procvata? I na kraju, jesu li uspone i padove znanstvene djelatnosti odre đivale promjene u samoj znanosti ili su oni ovisili o tome kako se znanost primjenjivala i kako se mijenjalo njezino značenje u raznim kontekstima izvan nje? Odgovori na prvi i na drugi niz pitanja međusobno su povezani. Definicija uloge znanstvenika ovisi o tome kako se znanstvenici i ostali ljudi koriste znanošću. Također, čvrsta je veza izme đu način a na koji se zna nos t preno si u vreme nu i prostoru i toka njezina razvoja. Zato nećemo odgovarati posebno na svako pitanje, nego ćemo sve te podatke iznijeti kronološkim redom.
Društvena uloga prvih
filozofa prirode Društvena uloga grčkih predsokratika bila je slična onoj ista knut ih int ele ktu alaca u drugim tra dicionalnim društvima. Neki su rani filozofi, poput Pitagore i Empedokla, bili osnivači vjerskih kultova. Držani su svetim ljudima i za života su poštovani kao proroci. Njihove su biografije nal ik mit ovi ma i pods jećaju na Buddhu i Zoroastera ili na židovske proroke. Giorgio de Santillana uspo redio je priču prema kojoj je Pitagora ležao mjesec dana u pećini na Kreti kao dio svoje inicijacije sa sličnom pričom o Ezekijelu, kojega je bog kaznio da leži ispružen 390 dana. 1 Druga moguća usporedba je uzašašće Ilijino u ognjenim ko lima s Empedoklovim krajem (još jedan slavni iscjelitelj) u vulkanu Etne i s pit ago rejsk om idejom o uzl ask u duš e na nebo. Drugi mislioci (koje bismo također mogli uspore diti sa starim Židovima i mnogim drugim plemenima, čak i u moderno doba) bili su propovjednici koji su osuđivali ne moralne običaje bogatih, obredne tradicije i svećenički sta lež u ime istinskoga, racionalnijeg morala. U svim tim pri mjerima, grupe učitelja i učenika odvajale su se na kraju od ostatka društva i njegovale svoje vlastite vjerske i mo ralne običaje. S vremenom su od toga nastala vjerska brat stva odana nekom kultu; tako su pitagorejci štovali muze i obožavali Pitagoru kao boga. Osim samog Pitagore mnogi rani filozofi bili su vođe i zakonodavci u grčkim kolonijama, koje su se stalno borile za opstanak, što opet podsjeća na likove Mojsija i Ezre. 2 Vjer ojat no je bilo i izuzetaka koji se ne uklapaj u u ovu tipologiju. Čini se da su Anaksagora i, možda, još jedan ili dvojica bili u modernom smislu više svjetovni i specijalizi rani filozofi.3 Ali bez obzira na to vara li taj utisak, ostaje činjenica da su stalna djelatnost i tradicija, tamo gdje ih je bilo, imal i oblik kul ta vezanoga za znanje i ist inu u on ome konačnom vjerskom smislu i za njihov izraz kao način živo ta. Posebna uloga filozofa prirode u Grčkoj bila je, dakle, slična takvim ulogama u drugim drevnim civilizacijama. Je dino su, kako se čini, u Grčkoj bolje čuvali ličnosti i učenja 1 Giorgio de Santillana, Origins of Scientific Thought, New York, Mentor Books,2 1961, str. 55. Isto, str. 54—57; Edward Zeller, Autlines of the History of Greek Philosophy, Cambridge University Press, 1957, str. 216—217. 3 Daniel E. Gershenson and Daniel Greenberg, Anaxagoras and the Birth of Physics, New York, Blaisdell, 1964; Zeller, cit. djelo, str. 76—80.
54
55
tih mislilaca, uključujući i one kojih je učenje bilo izrazito heretično. To se možda dade tumačiti boljom kvalitetom ljudi i njihova razmišljanja, posebnim uvjetima ili, najvjerojatnije, jednim i dru gim . Bolji ljudi, nai me, odlaze ta mo gdje su uvjeti za određenu djelatnost povoljniji. Kod starih Grka tih je uvjeta očito bilo . Oni su bili vrlo ra sprš ena i politički decentralizirana nacija sa zajedničkom kulturom i vjerskim centrom. Mogli bismo je usporediti, iako je ta paralela ne potpuna, s narodima engleskoga govornog područja u današ nje doba ili njemačkoga govornog područja u prvoj polovini 19. stoljeća. U centraliziranim homogenim kulturama nije bil o mje sta za raz na proročanstva ili kultove koji bi mogli bit i opa sni za religiju. Razlike su dovod ile do suk oba i je dn a je str uja mor ala nad vla dat i. Kod Grka je, međ utim, moglo bit i raznol iko sti. Što je bil o opa sn o u Ateni ili Sparti, bil o je dopustivo u Miletu ili Sirakuz i. »Granica« je pos toj ala u sociološkom smislu. Grupe avanturista i odmetnika mogle su otići i eksperimentirati s novim političkim i vjerskim ide ja ma u mal im sredi nam a, a da se pr i tome ne suk obe s vla dom i službenom religijom, i da ne budu odsječeni od na roda i njegove kulture. Ta granica omogućivala je mnogo smjeliji zamah mašti i eksperimentiranje idejama koje su s vjerskog i političkog stajališta bile manjkave ili, čak, opas ne. Takva situacija omogućila je pojavu, u znanstvenom smi slu, modernih i, gotovo bismo mogli reći, posebnih svjetov nih ideja, kakvih ima malo u drugim tradicionalnim civili zacijama. 4 Neke od tih ideja navode na pomisao da je do znanosti nedostajao još samo jedan korak, i čovjek se pita zašto do njega nije došlo. Ako se, međutim, stanje razmotri sa sociološkoga gledišta, postaje jasno da ta intelektualna djelatnost nije bila početak društveno prihvaćene uloge zna nosti. Bez obzira na to kakve su mogle biti pobude nekih pojedinaca, stvarni društveni cilj predsokratika bio je pro naći put do skladnog života, bilo shvaćanjem prirode na poseban način (što je uglavnom odgovaralo jedino ezoterič nim sektama), bilo okupljanjem ljudi različitih zanata i inte resa u udruženjima sličnima cehovima.
4
O pojmu »granice« u značenju kojim se služimo ovdje vidi C E. Ayres,
Theory of Economic Progress, Chapel Hill, N. C, University of North Carolina Press, 1944, str. 132—137.
56
Znanost u velikim atenskim filozofskim školama Ta se situacija izmijenila u razdoblju nakon perzijskih ratova. Grčka je postajala ujedinjena država. Nezavisne gradove države, kao zatvorene vjerske zajednice, zamijenili su savezi, gdje pojedini gradovi države imaju pre vlast, a zat im dolazi ujed injenje pod Mak edo nskim Carstvom. Zbog veće društvene pokretljivosti i složenije strukture druš tvenih klasa i političkih snaga, pojavili su se problemi up rave, te javnog i osobnog morala, gdje tradicionalna rješenja više nis u zadovoljavala. Tako je nastala potreba za dvjema posebnim intelektual nim ulogama, kakve se mogu naći u svim tradicionalnim društvima. Jedno je bila uloga koja je sjedinjavala djelatnost pravnika, činovnika i političara, a drugo je bila uloga filo zofa religije i morala. 5 Ta je potreba uvjetovala potražnju za podukom iz filo zofije i drugih intelektualnih vještina. Društvo je trebalo ljude koji će obavljati te zadatke, a to je bila prilika za osobe žive inteligencije i za obrazovane sljedbenike filozof skih kultova. U novonastalim uvjetima njima je vjerojatno bilo je dn ak o teško ost ati ezoter ičn im i uzvi šeni m kao što je i pu ri tans ki m zan atl ija ma i mali m trgovci ma 17. i 18. sto ljeća bilo teško ostati siromašnima i ne iskoristiti moguć nosti da se prošire poslovanje i proizvodnja. Potreba za školovanim ljudima potakla je brz razvoj škola gdje su se stjecale vještine potrebne za vođenje jav nih poslova, vještine kao što su dokazivanje, logično zaklju čivanje i govorništvo. Pojavile su se i uloge govornika i pravnika. 6 Za našu raspravu zanimljivija je, međutim, uloga filo zofa. U školama govorništva, koje su bile praktičnog znača ja, kor ist ilo se mno gim int ele ktu alnim me to dama što su ih razvili filozofi, uključujući i neke znanstvene metode. Ali njihova praktična svrha nije mogla zadovoljiti filozofe željne pravog znanja. Moć govorništva i uvjerljivost dokazivanja nisu mogle riješiti moralne i političke probleme grčkog druš tva, koje se brzo mijenjalo. U tim okolnostima pojavio se i interes za filozofiju i znanost. Javno naučavanje filozofije i upotreba intelektual5
Zeller, cit. djelo, str. 112—114. H. I. Marrou, A History of Education in Antiquity, and Ward, 1956, str. 189—312. 6
New
York,
Sheed 57
nih vještina navela je sljedbenike filozofsko-znanstvenih sek ta da iziđu iz svoje osame. Njihova ezoterična naučavanja uspoređivana su s drugim naučavanjima i otvoreno se raz matralo koliko su ona korisna za tumačenje stvari i priklad\ na da vode ljuds ko djelovanje. Intelektualne rasprave što su ih vodili sljedbenici škola i doktrina utjecale su na način razmišljanja. Za generacije poslije Sokrata, koji označuje početak novoga filozofskog istraživanja bez sekta, filozofija je apstraktna i postala je profesionalna djelatnost. Naglasak je bio na moralno-religijskim problemima, kojih je bilo najviše, i na metafizici. Vla dao je očiti nesklad ili, čak, sukob između filozofskog cilja, tj. pronalaženja opće valjanog pristupa znanju koje bi nado mjestilo učenje filozofskih sekta, i društvenog cilja, tj. stva ranja novih osnova morala, religije i politike. Bilo je prijeko potrebno riješiti sukob tih dvaju ciljeva jer su se tradicio nalne vrijednosti brzo gubile. S filozofskog stajališta, najveći su izazov bila dostignuća prirodnih filozofa u logici i znanosti. Ali logika i zna nos t bile su naj man je važne za rješ avanje moralno-religijskih i političkih problema. Najvažnije je pi tanje bilo kako učiniti ljude i vlast boljima u doba kad je tradicionalni moral prestao biti oslonac u privatnom i poli tičkom životu. Posljedica te napetosti jesu pokušaji da se filozofiji pri rode dade novo tumačenje u okviru novoga metafizičkog sustava. Do toga je došlo tokom stvarnih susreta i rasprava između predstavnika novih škola i pripadnika znanstvenih sekta i gilda. Platon je bio u prijateljskim odnosima s Eudoksom iz Kizika, kojeg su veoma zanimale filozofske rasprave u Akademiji. Na svojim putovanjima Platon se također su sreo s pitagorejcima u Tarentumu i posjetio je Filistionovu medicinsku školu na Siciliji.7 U Likeju, školi koju je osnovao Aristotel, te su se veze pretvorile u stvarnu suradnju. Teofrast, Eudem i Menon imali su zadatak da napisu povijesti različitih disciplina. Vladala je čvr sta veza između peripatetičke škole i knidske liječnič ke škole gdje su se vodila prava znanstvena istraživanja na području zoologije i anatomije. 8 Te su veze drukčije utjecale na Platonovu filozofiju nego na Aristotelovu. Obojica su bila izravno vezana za staru filo zofiju prirode i zaključila su kako su njihovi pokušaji da 7 Werner Jaeger, Aristotle: Fundamentals of the History of His Development, Oxford, Clarendon Press, 1948, str. 17—18. 8 Isto, str. 335—337.
58
protumače fizički svijet, takav kakav je, bili suviše kruti i, sa stajališta logike, nezadovoljavajući. Tu teškoću riješili su tako da su s fizičkih problema naglasak premjestili na ljud ske. Platon je odbacio promatranje i priklonio se svijetu ideja. Promatranje zvijezda i geometrijski prikaz njihovih kretanja bila je važna djelatnost u platonističkoj filozofiji. Cilj joj je bio da navede »um da teži gore... prema uzviše nim stvarima« (Glaukon). Pri tome bismo mogli zajedno sa Sokratom zaključiti da je prirođena inteligencija duše ko načni izvor višeg znanja i da, prema tome, zvjezdano nebo možemo ostaviti na miru. S tog su stajališta pitagorejski eks perimenti sa žicama i tonovima bili potpuno nekorisni. 9 Za Aristotela je matematika bila manje važan predmet nego empirička znanost. Veći dio njegova rada, pa i većina radova njegovih sljedbenika, odnosi se na empiričke proble me fizike, astronomije, zoologije i botanike. 10 Ali tradicija koju je zapo čeo svojim ra do m izgubila je na kon dvije generacije svoj naučni značaj i postala je dogmatski sustav u kojem je filozofija obu hvaćal a sva znanja, a osn ovno je nač elo bio antropomorfni pojam »svrhe«. Atomistička se škola počinje bavit i etikom, a ne više pr ir od no m filozofijom. Epik ur je morao birati između vjere u slobodu ljudske volje i Leukipova i Demokritova zakona nužde. Odabrao je slobodu volje i tako prekinuo istraživanja o prirodnim zakonima koja bi se možda dalje razvijala. 11 Krajnji rezultat tih raznih putova razvoja kao da je so ciološka paralela onome što se dogodilo u Kini. Konfucijanska filozofija također je težila tome da svrsta sva znanja u okvir filozofije politike i morala, kao što su to učinile poslije filozofske škole u Grčkoj. I u Grčkoj i u Kini pojavila se uloga filozofa koji je trebao voditi političara ili, u idealnome, sam biti političar. 12 Razlike su bile varijacije u okviru iste vrste društvene uloge, ako vrstu uloge definiramo njezinim ciljem i sredstvi ma kojima se taj cilj postiže: svrha je filozofije da stvori,, dobro društvo gdje vladaju mudri. Općenito se pretpostav lja da veliki filozof može naći način kako da se postigne savršeno društvo i da ga je on, zapravo, već i otkrio. Do željenog cilja se zato može doći istinskim proučavanjem filo 9 S. Sambursky, Physical World of the Greeks, London, Routledge and Kegan Paul, Ltd., str. 54. O načinu na koji se Platon koristio različitim znanostima u svoje filozofske svrhe piše Jaeger, cit. djelo, str. 17—18. 10 Jaeger, cit. djelo, str. 404. 11 Sambursky, cit. djelo, str. 109, 161—165. 12 Marrou, cit. djelo, str. 47—54, 63—65, 85—86.
59
zofskih načela i prikladnim djelovanjem, što posebno vrijedi za one koji su predodređeni da vode društvo. Kinezi su s više uspjeha pri lagodili idea l društva filozofskim nač eli ma koja su, donekle, stvarali sami filozofi. U objema su civili zacijama nastale stanovite razlike između onih što su nau čavali filozofiju i onih koji su se njome služili u politici. 13 U istom razdoblju pojavili su se intelektualci kao Aristarh, Eratosten, Hiparh, Euklid, Arhimed i Apolonije, čiji se rad na određenim područjima može smatrati posebnom i profesionalnom znanošću. Takav tok događaja nije imao svoju paralelu u drugim društvima. Možemo se, prema tome, zapitati koliko je taj razvoj bio prva pojava društveno priz nate uloge znanosti.
Odvajanje znanosti od filozofije u doba helenizma Kako bismo mogli odbaciti pretpostav ku da je riječ o ulozi znanosti u modernom smislu, moramo prihvatiti tumačenje koje, više od drugih, želi ovom razvitku pripisati moderna obilježja.14 Prema tom tumačenju, Aristo tel je važna prekretnica. Njegov je sustav — kakav je bio u njegovo vrijeme, a ne kako su ga tumačili peripatetici — bio relat ivn o otv ore n. Ia ko mu je krajn ja svr ha bil a metafizičko-religijska (dokazati da postoji nadnaravna realnost), to je umnogome bila metoda istraživanja koja je posebnim disciplinama dopuštala znatnu nezavisnost. Zbog toga se u Likeju susreće prava podjela rada među specijalistima koji su se bavili različitim područjima, a ujedinjavao ih je zajed nički filozofski cilj. Da je taj filozofski cilj bio prihvaćen kao društvena vrijednost i da je bio spojiv sa slobodnim razvojem disciplina, bila bi se razvila znanos t kao društve no priznata funkcija. Ali dogo dilo se da filozofija nije po tp un o zadovoljila ni školovane ljude općenito ni one koji su se njome bavili. Prvi su tražili nazor na svijet vezan za njihove vjerske i moralne 13
Tilemann Grimm, Erziehung und Politik i m konfuzianischen China der Hamburg, Mitteilungen der Gesellschaft für Natur and Völ ker kun de Ost asi ens (OAG), Ban d XXXV B, 1960, Kom mis sio nsv erl ag Ott o Harrassowitz, Wiesbaden, str. 33—35, 108—111, 120—121, 129—130, 159. 14 To je Jaegerovo tumačenje, cit. djelo, str. 335—341. Ming Zeit (1368 —1644),
60
probleme i empirička znanost ih nije zanimala. Onima koji su se bavili znanošću smetala je krajnja metafizička svrha. Osobito fizičari i matematičari nisu mogli uklopiti svoje metode u teleološki okvir aristotelovske metafizike. Zbog tak vog sta nja znanost je postala sporedno zan ima nje u filozof skim školama i njome se bavilo samo u posebnim krugo vima.15 Iako se možda čini da je taj razvoj bio početak uloge znanosti s društveno priznatom svrhom i vlastitim dostojan stvom, to je zapravo bio znak neuspjeha. Uloga koja je tek nastala nije nikad stekla dostojanstvo koje bi se moglo uspo rediti s onim što je ima uloga etičara. Odvajanjem od filo zofije znanstvenikov je ugled pao, a ne porastao. U doba kad su Platon i Aristotel pokušavali postaviti nove moralne i vjerske osnove grčkog društva i intelektualne osnove grčke misli, znanost je bila u središtu pažnje. Matematika i fizika, čak i ako su bile pogrešno prikazane, imale su isto moralno značenje kao etika u Platonovu idealu spekulativnog života. 15 Kod Aristotela je to donekle bilo još više istaknuto. 17 Ali početkom 3. stoljeća nekoliko astronoma, matematičara, pri rodoslovaca i geografa, koji su uglavnom djelovali u Aleksandriji, bilo je potpuno po strani od bilo kakvih općih in telektualnih ili prosvjetnih strujanja. To su bili vojni savjet nici (Arhimed), astrolozi ili su jednostavno pripadali dvor skoj sviti. Zato je bilo sve teže održavati postulirano jedin stvo i etičko značenje svih znanstvenih i filozofskih nasto janj a. Tak o da je za generacije na ko n Aristotela, Dik ear h iz Messine, jedan od sljedbenika peripatetičke škole, izjavio da je čista teorija nevažna za etiku i praktični život. U skladu s tim nazorom, posebna znanost (koja je uklju čivala i metafiziku) izgubila je svoje moralno značenje. Čak i u kasnijoj filozofiji, kad se nanovo pojavila ideja da je spekulativni život jedini put do najvišeg dobra, to se nije odnosilo na znanost, već na vjerska razmišljanja i metafiziku. 15
Isto, str. 404. 16 O. Neueebauer, The Exact Sciences in the Antiquity, 2. izdanje, New York Har pe r to rc h Boo ks, 1957, st r. 152; G. E. M. de Ste . Groix u A. C. Crombie (urednik), Scientific Change, London, William Heinemann Ltd., 1963, str. 82—83. 17 Prikaz tih promjena u moralnom odgoju spekulativnog života od Platona do Dikearha zasniva se na Jaeger ,, cit. djelo, str. 426—461. Vidi tak ođe r Zel'er, cit. dielo, str. 136—137; R. Taton (urednik), History of Science, sv. /, Ancient and Medieval Science from the Beginning to 1450, New York, Basic Books, Inc., 1963, poglavlje 5, str. 248, 262—265; Paul Fridlander, Plato: An Introduction, New York, Harper and Row, 1958, str. 85—107; A. E. Tavlor, Aristotle, London, T. C. and E. Jack, 1919, str. 14—35; G. Sarton, A History of Science, sv. I, Ancient Science Through the Golden Age of Greece, Cambridge, Mass., Havard University Press, 1952, str. 331—347.
Grčka znanost kao poseban primjer u tradicionalnoj društvenoj strukturi Stvari, dakle, drukčije izgledaju ako se pažnja usmjeri na ulogu znanosti i znanstvenu djelatnost nego kad se razvoj znanosti promatra nezavisno. U tom slu čaju razvitak se može lako pričiniti linearnim i kumulativnim: nesređene teorije prirodne filozofije 6. i 5. stoljeća pr. n. e. postaju sustavne i logične tokom 4. stoljeća, a u 3. sto ljeću su se počele odnositi na određena područja i struke. Sa stajališta razvoja uloge znanosti i znanstvene djelat nosti, taj proces izgleda sasvim drukčije. Začeci znanstvenog razvoja, koji se pojavljuje u grupama na rubu grčkog druš tva preneseni su u 4. stoljeću u njegovo kulturno i političko središte kao dio općega filozofskog programa, koji je imao svoju moralnu i religijsku svrhu. Tako dugo dok taj program nije bio potpuno jasno određen, dok je njegova teorijska struktura bila nedovršena i njegov intelektualni i praktični domet neistražen, znanost se držala njegovim sastavnim di jel om. Taj je pr ogra m pot ica o znano st, utj eca o je na njezin tok i pružao joj je moralno dostojanstvo koje prije nije imala. Ali kad se taj program ustalio, znanosti je ostala tek vrlo spo red na uloga . U to m se tr en ut ku ona odvojila od filozofije. Nova nezavisnost nije, međutim, donijela znanstve nicima veće dostojanstvo. Naprotiv, tek je tad postalo očito koliko je njihova djelatnost sporedna. Zbog toga se uloga znanosti nije dalje razvijala i od 2. stoljeća pr. n. e. njezina je djelat nost sve više slabila. 18 Glavni je dokaz u prilog tom tumačenju relativno kratko razdoblje stvaralaštva grčke znanosti, koje se drukčije ne može protumačiti. U medicini i astronomiji, koje su bile primijenjene djelatnosti, stvaralačko razdoblje trajalo je do kraja 2. stoljeća. Ali u čistim znanostima, kao što su mate matika i fizika, stvaralački je rad prestao oko 200. godine pr. n. e. Da je odvajanjem posebnih znanosti od filozofije uloga znanosti dobila dostojanstvo i poticaj za istraživačku djelat nost, vjerojatno bi u 2. stoljeću pr. n. e. nastao porast znan stvenog stvaralaštva. U to doba nastupa konačni raskid iz među znanosti i filozofije, koje su se za Aristotela našle uje18 S. Sambursky, Conceptual Developments and Modes of Explanation in Later Greek Scientific Thought, u A. C. Crombie (urednik), cit. djelo, str. 61—63.
dinjene, što je bila posljedica pojave filozofsko-religijskih sustava (posebno stoičkih) i promjena u peripatetičkoj školi. 19 Daljnji dokaz je odnos stanovišta prema moralnom zna čenju spekulativnog života, o kojem je već bilo riječi. Da je odvajanje znanosti bilo korak bliže priznavanju te uloge, bila bi vjeroj atn o nastala ideologija koja bi tvr dil a da pos ebn e znanosti imaju pravo na jednako dostojanstvo kao i filozo fija, ali neovisno o njoj. Bila bi se pojavila neka vrsta ideo logije o specifičnosti i superiornosti znanosti nad filozofijom kao načinom stjecanja znanja. Takve ideologije nastale su u doba moderne znanosti, u 17. stoljeću i nanovo, poslije 1830. godine kad su se njemačke prirodne znanosti odvojile od filozofije. Ništa slično se, međutim, nije dogodilo u Grč koj. O intelektualnom dostojanstvu svog zanimanja najviše su se brinuli pripadnici filozofskih škola i liječničkih brat stava, ali nigdje se nije spominjalo posebno dostojanstvo znanstvenika. Naprotiv, naglasak je bio na filozofskom je dinstvu svih intelektualnih nastojanja. 20 Kao što smo već na pomenuli (str. 60—62), znanstvenicima je bilo uskraćeno važ no mjesto u filozofskom sustavu kad je Aristotelov pothvat počeo gubiti svoj zamah. Zato počeci posebnih znanosti u aleksandrijskom razdoblju nisu značili pojavu društvene ulo ge znanosti ni porast znanstvene djelatnosti. Utjecaj znanosti u prosvjeti i u javnosti, općenito, bio je vrlo ograničen tokom cijeloga helenističkog perioda. Glavne filozofske škole hinile su naklonost prema znanosti ili su otvoreno izražavale svoje neprijateljstvo. Znanosti praktički nije bilo u programima govorničkih škola, koje su, najčešće, prosvjetne ustanove. 21
Zaključak Dakle, ako možemo dokazati da je ne koliko pojedinaca stvorilo predodžbu o sebi koja se može usporediti s predodžbom o modernom znanstveniku (što je malo vjerojatno), to još uvijek ne dokazuje da se tamo poja vila dru štven o pr iznata uloga »znanstvenika« , drukč ija nego u ostalim tradicionalnim društvima. Zanemarimo li naklo nosti prema pojedincima, možemo reći da je grčka javnost 19 Ludwig Edelstein, Motives and Incentives for Science in Antiquity u Crombie (urednik), cit. djelo, str. 25—37. i Recent Trends in the Interpretation of Ancient Science, Journal of History of Ideas, listopad 1952, XIII, 573—604. 20 Edelstein, cit. djelo, str. 33—604. 21 Marrou, cit. djelo, str. 170, 189—191; Edelstein, cit. djelo, str. 31—32.
gledala na znanstvenika kao na filozofa. Ili, ako se bavio nekim posebnim područjem, kao na osobu neobičnih interesa koji nemaju većega društvenog značenja. Znanstveno stvaralaštvo imalo je sličan ritam kao i u drugim tradicionalnim društvima. Razdoblja procvata trajala su relativno kratko. Kao što smo već istaknuli, najveća do stignuća nastaju u razdoblju od gotovo dvije stotine godina, između 4. i 2. stoljeća pr. n. e. To je bilo doba filozofskog preobražaja, kad je trebalo stvoriti novi nazor na svijet, kad je sva zna nja valjalo ispit ati i sustavno sre dit i. Jav nost je općenito smatrala da je znanost samo sredstvo kako bi se došlo do cilja, tj. do sistematizacije. Jednom kad je to bilo učinjeno, ponovno je prevladalo zanimanje za praktične i društveno korisne oblike filozofije. Znanost je tad dobila neko prikladno mjesto u ovome ili onom sustavu. Takav raz voj događaja svojs tven je svim tradi ciona lnim dru štv ima . Nagli porast znanstvenog stvaralaštva bio je posljedica iz van jskih utjeca ja (pojava novi h filozofskih pogleda na svijet), a ne zbivanja u samoj znanosti, kao što su npr. velika otkri ća koja potiču na daljnji razvoj. Kad su se vanjski uvjeti izmijenili, uslijedila je stagnacija. Čim se znanost našla odvo jena od moraln ih pit anj a, kojima se bavil a filozofija, znan stveni problemi nisu bili dovoljan poticaj znanstvenoj zajed nici niti je ona mogla uvjeriti društvo da je njezina djelat nost važna. Razvoj ptolemejske astronomije krajem 2. stoljeća nije u suprotnosti s ovim tumačenjem. Kao što smo već spome nuli, u astronomiji-astrologiji i medicini razdoblje stagnacije nastupilo je tek nakon 2. stoljeća, kad su počeli stvarni napadi na znanost. Ta praktična znanja njegovala su se u svim tradicionalnim društvima, pa njihov razvoj nije toliko ovisio o njihovu odnosu s filozofijom. Jedini bitni teorijski napredak na tim područjima bila je ptolemejska astronomija, a ona nije rezultat intelektualnog napretka astronoma, već spoja babilonske astronomije s grčkom. 22 A zanimanje za pri mijenjene znanosti i napredak teorije na tim poljima (ne kao plod istraživanja, već kao rezultat dodira kultura) oso bin e su tradi ciona lne zna nos ti. Sta lna istr aživanja u medi cin i i astronomiji i ptolemejska revolucija nisu, zato, u suprot nosti s tumačenjem da je oko 200. godine pr. n. e. grčka znanost nanovo poprimila svoj tradicionalni oblik, već ga, naprotiv, potvrđuju.
Na kraju valjalo bi istaknuti da, ubrojimo li grčku zna nost među »tradicionalne« po društvenoj strukturi, dobiva mo odgovor na pitanje: a) zašto u Grčkoj nije bilo društveno priznate i poštovane uloge znanstvenika i b) zašto nije bilo znanstvene zajednice koja je mogla postaviti svoje vlastite ciljeve relativno neovisno o vanjskim zbivanjima. Protumačili smo razvoj grčke znanosti koji se odvijao slično kao i u drugim tradicionalnim društvima, iako je ona dostigla znat no viši stupanj. Razdoblje inkubacije prethodilo je kratkom vreme nu pro cvata, a zat im je slijedila poduža stagna cija i, konačno, propadanje. Ovaj općeniti pregled ne poriče genijalnost grčkih do stignuća. Nešto od toga valja pripisati i društvenim uvjetima. Kao što smo već razjasnili, Grčka je u doba kad je znanost prolazila kroz period inkubacije imala svoje »granice« u sociološkom smislu (koje nisu potpuno nestale ni u helenističkome, ni u rimskom razdoblju). To je stvorilo povoljne okolnosti za svjetovne nazore, dodire kultura i kulturni plu ralizam. Takva granica omogućila je razvoj ranovrsnijih i oštroumnijih teorija prirodne filozofije, ali i veću diferenci jaciju int ele ktu aln ih ulog a nego što je to bilo u dru gim sre dinama. U Grčkoj se velika važnost pridavala matematici, što je druga jedinstvena osobina grčke znanosti. To nije uobičajena pojava u tradicionalnoj znanosti, ali nije ni proturječna. Nije poznato zašto je matematika postala važna. Vjerojatno je tome bio uzrok veza između matematike i muzike. Muzika je bila važni ele men t drevn e grčke ku lt ur e i obr azovan ja (kao i u nekim drugim društvima). 23 Pitagora je otkrio odnos suzvučnih tonova, što je bilo genijalno dostignuće, ali takvih je otk rića bilo i u dru gim sre din ama .24 Veza između tog otkrića i harmoničnosti svemira bila je predmet spekulacija bez znanstvene podlo ge, kakve su bil e svojs tvene prir odn oj filozofiji u raznim dijelovima svijeta. Ali sve te kombinacije, koje nisu premašivale okvire stare znanstvene tradicije, utje cale su na to da matematika prilično dugo bude dio glavnih tokova grčke misli. Zbog egzaktne prirode matematike bilo je u Grčkoj teže nego drugdje uklopiti znanstvene elemente u filozofske i re ligijske svjetonazorne i tehnološke tradicije. Nesklad između metafizičkih i moralnih elemenata, s jedne, i znanosti, s druge strane, nije nestao ni u aristotelovskoj tradiciji, a bio
22 Derek J. de Solla Price, Science Since Babylon, New Havan, Yale Uni vers ity Pre ss, st r. 14—17.
65
je ba re m la tent no pr is ut an i u pla tonizmu. 25 Taj se nesklad zadržao i u srednjem vijeku i bio je očit u 16. i 17. stoljeću u doba razvoja moderne znanosti. Rasprave što tad nastaju mogu se izravno dovesti u vezu s grčkom tradicijom, koja je u tom pogledu bila od jed ins tve ne važn osti za razvoj mo derne znanosti. Ali ne valja zaboraviti da taj intelektualni nesklad u grčkoj tradiciji, kao bilo koji kulturni nesklad, nije stvorio niti je mogao stvoriti povoljno tlo za društveno priznanje, sredstva i motivaciju, prijeko potrebne za pojavu stalne znanstvene djelatnosti. Za to su trebali širi društveni interesi. Pojava njihova u 17. stoljeću predmet je bavljenja u idućem poglavlju.
4
Pojava društvene uloge znanosti Prema zaključcima iz 3. poglavlja, drev na znanost nije se razvila zato jer oni koji su se njome bavili nisu sebe smatrali znanstvenicima, već najčešće filozofima, liječnicima ili astrolozima. Nije, dakle, bilo riječi o nekim unutrašnjim nedostacima same znanosti. Dobar dio grčke tradicije je, doduše, uništen tokom srednjeg vijeka u rato vima i raz ara nji ma, ali stagnac ija i nazadov anje započ eli su već pri je. Osim toga, da je međ u kršća nima, mus li manima ili Zidovima bila neka grupa ljudi koji su naslijedili grčku tradiciju i smatrali sebe znanstvenicima, dostignuća bi sta rih Grka možda ponovno bila oživljena u srednjem vijeku. Ona bi u tom slučaju bila mnogo bolje iskorištena nego u 15. stoljeću, kad su nanovo otkrivena. 1 Pitanje je, dakle, što je potaklo neke ljude u Evropi u 17. stoljeću da prvi put u povijesti počnu sebe smatrati znan stvenicima i da na ulogu znanosti gledaju kao na društvenu ulogu s jedinstvenim i posebnim obavezama i mogućnostima. Što je tu ulogu učinilo društveno prihvatljivom i cijenjenom? Tumačenje će biti evolucionog karaktera: nova uloga poja vila se kao rez ultat neza visnih razvojn ih nizova koji su na kraju oblikovali ulogu znanstvenika.
25 Znatno se manje osjećao u stoicizmu i neoplatonizmu, najpopularnijim filozofskim pravcima starog vijeka. Vidi o tome de Ste. Croix, cit. djelo, str. 81; Samburskv, u Crombie (urednik) cit. djelo, str. 64; Edelstein, u Crombie (ured nik), cit. djelo, str. 31—32; Marrou, cit. djelo, str. 120, 189—191.
66
1 George Sarton, The Appreciation of Ancient and Medieval Science Baring the Renaissance, Bloomington, The University of Indiana Press, 1957.
Pojava profesionalnoga sveučilišnog nastavnika na srednjovjekovnom sveučilištu U tradicionalnim društvima učitelj ok ružen svojim učenicima bio je tipičan oblik visokog školstva. Neki su učenici mogli postati slavni učenjaci za života svog učitelja, ali je samo jedan nasljeđivao njegov položaj. Drugi su mogli osnovati vlastite škole i nastaviti tradiciju svog učitelja ili naslijediti položaj učitelja neke druge škole ako on nije imao dovoljno vrijednog i sposobnog učenika za nasljednika. Vladari, bogataši ili zajednica obično su potpo magali takvu školu dajući povlastice učenjacima, održavajući đačke domove i predavaonice, plaćajući ili darujući učitelje i osnivajući zadužbine. Učitelji i učeni ljudi mogli su biti motivirani istinskom željom za spoznajom svetih istina ili čežnjom za slavom, ili nečim drugim. Zvanično se, međutim, učenje smatralo valja nim jer je bilo »praktično«. Pripremalo je đaka za »praksu«. To je očito kad je riječ o pravu i medicini, ali u izvjesnom smislu to se odnosi i na čisto vjersku naobrazbu. Prouča vanje svetih tek stova smatra lo se požel jnim sam o ak o je pojedinac tu stečenu mudrost utjelovljavao u svakodnevnom životu. Osim toga, očekivalo se da ljudi koji su učenjem ste kli mudrost zauzmu važne položaje u društvu, da postanu istaknuti članovi zajednice, visoki državni službenici, crkveni dostojanstvenici, suci. Skromni učenjaci koji su težili samo za znanjem bili su izuzeci, ali ni oni nisu poštovani samo zbog svoje učenosti. Ako istodobno nisu bili krijeposni ljudi kojih je privatni život bio uzoran, nisu bili cijenjeni. I tu je znanje bilo sredstvo za post izavanje prakt ičnog cilja, uzor nog načina života. Znanje samo po sebi nije bilo svrha. Po dučavanje je zato bilo više amaterska nego profesionalna dje latnost i kao takvo uživalo je veći ugled. Vjerska i druga za društvo važna znanja nisu se smatrala robom koja se može prodati i kupiti na tržištu. To se, naravno, nije odno silo na studij medicine ili drugih svjetovnih predmeta kao što je govorništvo, ili pravo, gdje je plaćanje bilo općenito prihvaćeno. Ali i na tim područjima ideal nije bio profesio nalni učitelj, već dobar stručnjak što podučava nekoliko oda br anih učenik a, koji su ujedno i njegovi pomo ćnici. 2 2
Louis Ginzberg, Students, Sch olars and Saints, New York, Meridian Books, 1958, str. 25—58; Tielemann Grimm, Erziehung und Politik im Konfuzi anischen China der Ming Zeit (1368 —1644), Mitteilungen d. deutschen Gesellschaft f. Natur u. Völkerunde Ostasiens, 1960, sv. XXXV; B. Jacob Katz, Tradition und Crisis:
Ti odnosi objašnjavaju slabo razvijenu organizaciju obra zovanja u tradicionalnim društvima. Tako dugo dok je uči telj prije svega bio praktičar ili se aktivno bavio svojom stru kom, on nije mogao post ati dio složene obrazo vne orga nizacije (što je i danas tamo gdje se medicina podučava na klinikama). Ta je organizacija bila djelotvorna i prikladna za podučavanje prava, etike i teologije, ili čak medicine i tehnologije, i to na prilično visokom stupnju. Ljudi koji su se bavili praktičnom djelatnošću obično nisu bili skloni da je zamijene poduča van jem. Zbog toga su oni što su se pri premali za praktično zvanje ili za život kreposti i mudrosti radije bili šegrti i učenici prvoklasnog stručnjaka nego đaci drugorazrednog učitelja, kojem je to bio poziv. Ali izuzetan i nadaren učitelj ili mislilac mogao je steći ugled. Takvo stanje stvari spriječilo je izrazitiju specijalizaciju, posebno na polju teorije. Do nje nije moglo doći tamo gdje je jeda n učit elj davao preg led cijelog pod ručja , ukl juč ujući teoriju i praksu, i jedva je mogao nešto više reći o predmetu što ga je neposredno zanimao. Osim toga, tako dugo dok su cijenjeni učitelji bili oni koji su se aktivno bavili svojom strukom, a društveni je položaj profesionalnih učitelja bio nizak, praktični je pristup prevladavao nad teorijskim. Teo retičar je, kao osoba koja se bavi znanjem kao takvim, zau zimao sporedni položaj u društvu, a to je vrijedilo i za teo riju. Tako su prirodopis, matematika, pa čak i filozofija, bili sporedni predmeti. U drevnoj Grčkoj i u helenističkom svi jet u, gdje je filozofija ima la viši stat us i veću neza visn ost nego drugdje, njezin je glavni cilj također bio praktičan i etički. U takvim okolnostima nije bilo sigurno da će školovanje teći bez prekida. Budući da je organizacija nastave bila sas vim neslužbena, čak su i poz nat a pro svj etn a sre diš ta mogla brz o izgubiti svoje značenj e ili potp un o nestati bez većih bor bi ili suk oba . Evropsko sveučilište nije se u početku razlikovalo od organizacije visokog obrazovanja u drugim tradicionalnim društvima kao što su drevna Indija, Kina ili islamski svijet. Studenti su izdaleka dolazili u Bolognu, Pariz, Montpellier i Oxford da bi studirali pravo, teologiju ili medicinu kod slavnih učitelja, kao što bi to činili u Indiji ili u Egiptu. 3 Jewish Society at the End of the Middle Ages,
Glencoe,
New York, The Free Press of
1961, str. 183—198; Jacques Waardenburg, Some Institutional Aspects of Muslim3 Education and Their Relation to Islam, Numen, travanj, 1965, XII, 96—138. Glavni izvor podataka o srednjovjekovnim sveučilištima je Hastings Rashdall, The Universities of Europe in the Middle Ages, novo izdanje u redakciji
69
Bila je tu, međutim, jedna bitna razlika. Gradovi gdje su boravil i poz nat i učitelji imal i su auton omi ju i strani đaci nisu bili pod kraljevom zaštitom. Gradsko stanovništvo i sveučilišni ljudi bili su često u zavadi. Povijest prvih sveu čilišta, do 14. stoljeća, puna je priča o nimalo dostojanstve nim tučnjavama, ubojstvima, neredima i pijankama. Osim nedjelotvornih zakona tu je bio i problem odvajanja crkve od države. Crkva je polagala pravo na sva duhovna pitanja uključujući i obrazovanje i nije priznavala svjetovnu vlast nad školama i učenjacima. Taj je raskol ostavio sveučilišta bez čvr sti h propisa. Da bi se nemirn e mas e sveu čil ištara ca dovele u red i odredio njihov odnos prema društvu, osnovana su udruženja studenata i učenjaka koja je potvrdila crkva i svjetovni vladar. Odnosi između tog udruženja i gradskog stanovništva, mjesnih crkvenih vlasti i kralja bili su točno ustanovljeni i utvrđeni svečanim zakletvama. 4 Takvo uređenje, koje nije bilo svojstveno samo Evropi, ali nigdje drugdje nije imalo takvo značenje, omogućilo je da se nastava na višem stupnju ne odvija više u zatvorenim krugovima učitelja i njihovih studenata. Nastavnici i studenti ili samo nastavnici ili studenti činili su tad zajednicu. Evrop ski student u 13. stoljeću nije više studirao kod određenog učitelja, već na stanovitom sveučilištu. 5 Sveučilište se sasto jal o od nekoli ko tisuća st udenata (6 000 u Parizu 1300. godi ne) i, povremeno, od stotina nastavnika koji su živjeli u auto nomnim intelektualnim zajednicama uz stalni dohodak i po vlastice. 6 Ta intelektualna zajednica bila je znatno manje ovisna o pritisku društva, kao cjeline, od pojedinih intelek tualaca u službi države ili crkve (ili učenih pojedinaca što su radili kao učitelji). Učitelj koji bi na zahtjev nekolicine očeva ili vjerske zajednice podučavao nekoliko studenata rijetko je uživao veliki ugled. Ali je taj isti učitelj poduča vajući stude nte na sveučilištu, gdje ih je bilo nekoli ko tisuća, mogao postati slavan i cijenjen, naravno, kad je imao us pjeha. Ako je sveučilište bilo veliko, bogato, moćno i slavno, njegov položaj u široj društvenoj zajednici bio je također vrlo visok. Tako je nas tala uloga sveučilišn og nas tav nik a koja F. M. Powicke i A. B. Emden, Oxford University Press, 1936, 3 sveska. O socio loškom aspektu govori F. M. Powicke, Bologna, Paris, Oxford: Th ree Studia Generalia, str. 149—179, Some Problems in the History of Medieval University, str. 180—197, The Medieval University in Church and Society, str. 198—212, Oxford, str. 213—229, u svom djelu Ways of Medieval Life and Thought, London, Oldhams Press, Ltd., 1950. Vidi također Jacques Le Goff, Les intellectuels au moyen age, Paris, Seuil, 1957. 4 Rashdall, cit. djelo, sv. I, str. 1—24, 43—73. 5 Powicke, cit. djelo, str. 149—179. 6 Rashdall, cit. djelo, sv. III, str. 355. 70
je stekla veliki ugled. Bud ući da je položaj uče nja ka ovisio o njihovim intelektualnim i pedagoškim dostignućima u okvi ru sveučilišta, a ne o praktičnim uslugama koje bi pružili laicima, mogli su se oni znatno specijalizirati za predmete koji su samo njih zanimali. Da bi zadržalo svoj status, sveučilište je kao cjelina mo ralo isticati one predmete koji su bili važni za društvo (kao što su pravo, teologija i medicina). Ali jednom kad su ti predmeti bili vezani za jednu ustanovu, na njih se gledalo na drugi način. Proces se odvijao otprilike ovako. U početku su se sveu čilišta bavila samo jednim područjem. Pravo se studiralo u Bologni, teologija i filozofija u Parizu i Oxfordu, medicina u Salernu, pravo i medicina u Montpellieru. 7 Tako dugo dok je učitelj okr uže n svojim učenic ima bio opće pri hvaćen ob lik visokog obrazovanja, slavni doktor mogao je živjeti na jed nom mjes tu, a veliki pra vni k na dru gome. Čak i ako su živjeli u istom mjestu (npr. u glavnom gradu), nisu morali imati ništa zajedničkoga. Sveučilišta su, međutim, kad su osnovana, obično obuhvaćala sve teorijske i praktične pred mete. Bilo je jednostavnije dodati još jedan fakultet već po stojećem udruženju i bilo je korisnije to učiniti tamo gdje već ima studenata. Te oko lno sti bile su zvani čna po dr šk a filo zofskom stajalištu o jedinstvenom i sveobuhvatnom skupu znanja kojem apstraktna teorija daje pravi smisao. I tako je filozofija pos tala središn ji predmet , iako su, pr ema pro cjeni laika u sveučilišnoj zajednici, pravo, medicina, a po sebno teologija, i dalje bila najvažnija područja znanja. Ona je bila osnova duhovne kult ur e svih onih koji su se školo vali na sveučilištu. 8 I tako je studij na fakultetu za umjetnost, što je uglav nom bio samo studij skolastičke filozofije, postao po mnogo čemu najvažniji dio sveučilišta. Tako je barem bilo u Parizu i Oxfordu, iako je zvanično studij umjetnosti bio samo pri prema za viši studij teologije, prava i medicine. Istodobno je filozofija sve više postajala pos ebn o područ je, i to vrl o cijenjeno. U 12. i početkom 13. stoljeća još je uvijek ona bila čvr sto vezana za teologiju, ali su se uskoro pojavile filo zofske škole koje su se sve teže uklapale u okvire tradicio nalne teologije. Dobar su primjer za to nesuglasice oko raz ličitih tumačenja Aristotela. Izvjesno nepodudaranje tih tu7 Rashdall, cit. djelo, sv. I, str. 75-77 (Salerno), str. 109-125 (Bologna), str 271—278 (Paris ), sv. III, str. 115—139 (Montpellier) 8 Le Goff, cit. djelo, str. 97—100, 108—133.
71
mačenja s religijskim dogmama uočeno je u 12. stoljeću i izazvalo je negodovanje teologa. Sukob je na kraju riješio Toma Akvinski svojom sintezom, ali on je nanovo izbio u mnogo grubljem obliku kad je averoistički utjecaj počeo prodirati na sveučilišta. Pojavila se sumnja u besmrtnost duše (i u neke druge doktrine), tako da su pariški biskup Tempier (1270. i 1277) i oxfordski nadbiskup Kilvardby (1277) oštro reagirali i zabranili te teorije. Averoistička doktrina izazvala je ista reagiranja u islamskom svijetu i kod Židova. Tu je teološka reakcija uspjela spriječiti samostalni razvoj filozofije, što se u kršćanskoj Evropi nije dogodilo. Sveučili šta su bila jaka i filozofski je fakultet bio najveći i najpopu larniji. Sveučilišta su se, kao zajednice stručnjaka, mogla suprotstaviti autoritetu drugih stručnjaka. Na kraju su Siger od Brabanta i William od Ockhama racionalno postupili i opravdali razliku između filozofske i religijske misli: filo zofija ima svoju vlastitu logiku koja neizbježno vodi odre đenim zaključcima. Religijska otkrivenja ne pobijaju filozof ske tvrdnje iako im proturječe; ona samo pokazuju da ima viš ih istina , iznad lju dsk og ra zuma. Te poznate činjenice pokazuju važnost diferencijacije i specijalizacije na sveučilištima. Filozofija je postala nezavis na, ne zato što je Ockham našao način da tu nezavisnost ne kako uskladi s »totalitarističkim« svjetonazorom crkve, već zato što su filozofi postali određena i samosvjesna grupa. Ta je grupa postala dovoljno velika i cijenjena da se mogla bra ni ti i bil o je pri jek o po tr eb no nać i ko mp ro mi sn o rješe nje. A bila je velika i cijenjena jer su sveučilišta bila važni i moćni centri intelektualne djelatnosti i njihova unutrašnja mjerila vrijednosti nisu se mogla lako zanemariti. Značaj tog koraka je u činjenici koja se obično najmanje ističe, tj. da je to prije svega bila čisto intelektualna revolu cija. Za razliku od filozofskih škola u Grčkoj i Kini, ta filo zofija nije nikad nadomjestila (niti je to ikad pokušala) tra dicionalnu vjersku doktrinu. Ona je samo ostvarila izvjesnu slobodu i jednakost na profesionalnom planu za novu grupu sveučilišnih intelektualaca koje je zanimao predmet što nije bi o ni pr akti ča n, ni u skl adu s religijom. Što se tič e bo rb e za slobodu misli i istinske vrijednosti te filozofije koja je po stala nezavisna, taj se napredak možda čini nevažnim. Ali za razvoj znanosti i stvaranje uvjeta za slobodu misli upravo je taj naoko nebitan korak važan. Potpuna pobjeda bila bi uvje tovala novi totalitaristički svjetonazor koji bi se natjecao s religijskim za svjetovnu moć i utjecaj. Takva filozofija us72
postavljala bi se ili suzbijala krvavim revolucijama. Budući da do toga nije došlo, učinjen je prvi korak prema odvajanju intelektualnih od političko-religijskih revolucija. To odvajanje bilo je po tr eb ni predu vje t za pojavu znano sti kao nezavisn og područja intelektualne djelatnosti.
Znanost kao sporedno područje na srednjovjekovnom
sveučilištu
Podjela intelektualnog rada, nastala kao posljedica nastave različitih predmeta u okviru jedne sveučilišne organizacije, potakla je daljnju diferencijaciju, tako da su prirodne znanosti dobile svoje mjesto na sveuči lištima.9 One nisu bile sastavni dio nastavnog programa i to znanje nije bilo uvjet ni za jedan akademski stupanj. Ali među tolikim učenjacima i studentima, koji su proučavali razne predmete, neizbježno je bilo onih koje su zanimali znan stveni problemi. Logičari su se počeli baviti matematičkim i fizikalnim, a liječnici biološkim problemima. Pojavile su se neformalne grupe kojima je omogućeno da se pozabave tim predmetima izvan redovnoga nastavnog programa ili za vri jeme prazn ika . 10 Iako te djelatnosti nisu bile zvaničnog ka raktera zbog veličine i unutrašnje podjele sveučilišta, uvijek se našao dovoljan broj zainteresiranih. Na takvome velikom akademskom »tržištu« »potražnja« je bila dovoljno velika da se održi čak i neko sporedno područje intelektualne djelat nosti. U manjem krugu ljudi vjerojatnost da se nađe netko koga to zanima bila bi neznatna, pa bi i radoznalost i stalni interes bili razmjerno manji. U svim tim procesima decentralizacija je imala važnu ulogu. Autonomija sveučilišta nije uvijek bila dovoljna da zaštiti filozofe od napada crkvenih vlasti. A nije se ni znan stvena djelatnost uvijek mogla razvijati neometano od rata, kuge i političkih sukoba. Ali tokom 13. stoljeća, kad se mo9 A. C. Crombie, The Signif icance of Medieval Discussion of Scientific Method to the Scientific Revolution u Marshall Clagett (urednik). Critical Problems in the History of Science, Medison, University of Wisconsin Press, 1958, str. 78—101; Le Goff, cit. djelo, str. 121—129; Guy Beaujouan, Motives and Opportunities for Science in the Medieval Universities, u A. C. Crombie (urednik), cit. djelo, str.
219—236. 10 Beaujouan, cit. djelo, str. 220—224, 233—236.
73
gućnost kretanja smanjila zbog jače kraljevske vlasti (osobi to u Parizu), pojedinci su još uvijek mogli otići u druge zem lje, kao što su to radili Englezi i Nijemci, pa i neki drugi uče njaci (npr. Marsilije iz Padove i Ivan Jandunski) koji su na pustili Pariz i otišli na engleska i njemačka sveučilišta. 11 Kad je u 15. i 16. stol jeću filozofija u Fra ncusk oj i Engl eskoj po čela slabiti, Italija je postala novo filozofsko središte. Dife rencijacija se intelektualne djelatnosti nastavila i talijanski humanisti 15. stoljeća i neoaristotelovci 16. stoljeća bili su već po tp un o svjetovni filozofi koji su ras pra vlj ali o odr eđe nim problemima.12 Budući da su se geometrijom i dinamikom do 16. stolje ća uglavnom bavili filozofi, sudbina tih dvaju područja bila je općenito vezana za studij filozofije. Tradiciju srednjovjekov nog prirodopisa započeli su u Oxfordu učenjaci Merton Callegea. Odatle se ta tradicija proširila na Pariz, koji je imao najčvršće intelektualne veze s Oxfordom. Kad je u 14. sto ljeću ta tradicija u Oxfordu i Parizu oslabila, kao i filozo fija, centar je postala Italija, osobito Padova, i novi njemački i nizozemski univerziteti. 13 Pošto su osnovane posebne ka tedre na sveučilištima, ta je tradicija u 14. i 15. stoljeću, vje rojatno pod utjecajem unutrašnjih promjena na medicin skom fakultetu, dala poticaj za osnutak profesura iz mate matike, astronomije i više drugih predmeta, kao što je filozo fija prirode, aristotelovska fizika i drugi, i to najprije u Ita liji, a zatim drugdje u Evropi. Te znanstvene katedre imale su sporedno značenje i postati profesorom filozofije ili, još bo lje, teologije, prava ili medicine značilo je napredak. U sva kom slučaju, bilo je potrebno završiti studij tih predmeta da bi se mogla dobiti katedra. Sve u svemu, u to doba su se prirodne znanosti podučavale uglavnom redovito, iako kat kad na vrlo skromnoj razini, i profesori su bili za to pla ćeni 14 (vidi tabl. 4 —1). Taj proces diferencijacije ustalio se negdje u 16. stolje ću (ovisno o pojedinoj zemlji). Dotad su već sveučilišta bila uvela studij klasične književnosti i temeljila su svoj plan nastave umjetnosti na novom nizu posebnih disciplina koje su zagovarali humanisti. Povećan je i broj profesora iz mate11 Richard Scholz (urednik), Marsilius von Padua, Defensor Pads, Hannover, Hahnsche Buchhandlung, 1932, str. lvii—lxi. 12 John H. Randall (prevodilac), The School of Padua and the Emergence od Modern Science, Padua, Edifice Antenore, 1961, str. 21—26. 13 Le Goff, cit. djelo, str. 156—162, 167—176. 14 Albano Sorbelli, Storia delta Uni versita di Bologna, Bologna, Nicola Zanichelli, 1940, sv. I, II Medievo, Secc. XI—XV, str. 122—126, 252—254; A. R. Hall, The Scholar and the Craftsman in the Scientific Revolution, u Clagett (urednik), cit. djelo, str. 3—23; H. Helbig, Universitaet Leipzig, Frankfurt a. M., Weidlich, 1961.
74
matike, astronomije i prirodopisa. Došlo je i do stanovite specijalizacije na medicinskom fakultetu. Astronomija je ta kođer bila posebno znanstveno područje i prihvaćena je ide ja o osnovnim medici nsk im zna nos tima. Ta sku pin a pred meta uglavnom se nije bitno mijenjala sve do kraja 18. sto ljeća. Za znanost je još samo važna diferencijacija kemije na medicinskom fakultetu, koja postaje relativno bitno i posebno područje tokom 18. stoljeća. Matematika i prirodnoznanstvene discipline i dalje su imale nizak status, mno go niži od humanističkih predmeta, a da se i ne govori o statusu predmeta na fakultetima za praktična zanimanja. 15 Ta je okolnost poprilično ograničila predodžbu znanstvenika o sebi. Da bi predavao matematiku na sveučilištu, učenjak je Ta bl ic a
a b c d e
4-1.
Astrologija, filozofija prirode, fizika Aritmetika i geometrija, astronomija Matematika Filozofija prirode, geometrija, astronomija Aritmetika i astrologija; fizika i filozofija prirode
Izvor: Sorbelli i L. Simeoni, Storia della Universita di Bologna, Bologna, Univer sita di Bologna, 1944; A. Lefranc, Histoire du College de France, Paris, Hachette, A History of the University of Oxford, New York, Longmans, 1924; H. Helbig, 1983; J. Bonnerot, La Sorbonne, Paris, Presses Universitäres, 1927; C. E. Mallet, A History of the University of Oxford, New York, Longmans, 1924; H. Helbig Universität Leipzig, Frankfurt a. M., 1961. 15 Nicholas Hans, New Trends in Education i n the Eighteenth Century, London, Routledge and Kegan Paul, Ltd., str. 47—54; Stephen d'Irsay, Historie des Universitis francaises et etrangeres, Paris, Auguste Picard, 1933—1935, sv. II, str. 108—118.
75
osim znanja iz matematike morao imati diplomu iz medicine (kao npr. Cardan), teologije (npr. Luca Pacioli) ili prava. Njegovo napredovanje i uspjeh nisu ovisili samo o znanju iz matematike već i o poznavanju klasika. Takve okolnosti nisu poticale učenjaka da se posveti znanstvenim predmeti ma. On se unatoč tome mogao odlučiti za znanost, ali bu dući da za to nije bilo zvanične osnove, time se nije morao bavi ti i njegov naslje dnik. Slično je stanje bilo i u medicini, iako je taj fakultet uživao veći ugled od fakulteta umjetnosti. Anatomija se sma trala sastavnim dijelom medicine, a kemija farmacije, koja je bil a u nad ležnos ti medici nsk og fakult eta. I tu je ta kođer važnu ulog u imal a med ici nska teorija i praksa, a zna nst veni je asp ekt bio man je važan. Anatom koji nije bio liječ nik, a bilo je tak vih vještaka, nije bio cijenjen. Kemija, u dru goj polovini 18. stoljeća razvijenija znanost od bilo koje grane medicine ili biologije, nije uživala takav ugled i nije smatra na tako važnom kao ta dva druga predmeta. Imala je jed nako nizak status kao i farmacija. To objašnjava zašto je na medicinskim fakultetima bilo vrlo malo stalne znanstve ne djelatnosti. Taj kontinuitet je, zapravo, ovisio o slučaj nom zanimanju pojedinaca. Velikog anatoma filozofa mogao je naslij edit i liječ nik koji nije imao nikakva zna nst venog in teresa. Osim toga, nivo podučavanja kemije bio je vrlo razli čit, jer se s akademskog stajališta tehnički oblik predmeta općenito smatrao nevažnim. (To objašnjava zašto u 18. stolje ću znanstveni uspjeh na tom polju na njemačkim, nizozem skim, švedskim, škotskim i švicarskim sveučilištima nije ujed no značio i uspjeh na drugim područjima, niti je dugo po trajao.) 16 Te okolnosti u razvoju znanosti na sveučilištima tumače se na razne načine. U drugoj polovini 14. stoljeća utjecaj Pa riza i Oxforda opada , što se objašnjava kugom i stogodiš njim ratom. Tokom 16. i 17. stoljeća njemačka i engleska sve učilišta bila su poprište vjerskih čistki. To su, međutim, bile lokalne i povremene pojave i one su u tim zemljama do druge polovice 17. stoljeća izgubile svoje značenje. U drugim zemljama, kao što je Francuska, vjerske čistke prestale su već u 15. stoljeću. Ostaj e ipak činjenica da su od tog sto ljeća dalje u Evropi (uključujući Italiju sa svim njezinim sveučilištima) najveći doprinosi znanosti (osim u medicini) učinjeni izvan sveučilišta. 16 Leonardo Olschki, Geschichte der Neusprachlichen wissenschaftlichen Li teratur (Leipzig, Firenze, Roma, Geneve, Leo Olschki, 1919), str. 414—451; (Halle
and der Saale, Max Niemeyer, 1927) sv. III, str. 95—96, 105—107; Joseph Ben-David, Scientific Growth: A Sociological View, Minerva, ljeto 1964, II, 464.
76
Razlog tom zastoju u razvoju znanosti na evropskim sveučilištima valja, dakle, tražiti u nečemu što je bilo zajed ničko cijelom sistemu. Zajednički faktor ne može biti neka opća stagnacija i pad sveučilišnog nivoa jer su na nekim pod ručjima, kao što je npr. pravo, sveučilišta i dalje bila centri stvaralaštva. Čak je i u znanosti bilo nekih izuzetaka. Me dicina i njezine osnovne znanosti bolje su napredovale na sve učilištima nego fizika i matematika. Smanjena uloga sveučilišta u razvoju znanosti može se, izgleda, protumačiti općenitim ograničenjima što ih je na metao sam položaj sveučilišta u društvu. Pojava novih funk cija u organizaciji zahtijeva integraciju novih dijelova. U načelu se ta integracija izvršava stvaranjem hijerarhije funk cija, gdje je jedna podređena drugoj prema nekome vanjskom kriteriju ili koordiniranjem novih i starih funkcija. Da li će se odabrati jedna ili druga alternativa, ovisi o tome kakva je dru štv ena svrha tih djelatno sti . Budući da je svrha sveučilišta bila da obrazuju pravnike, državne činovnike, svećenike i doktore, odluke o pitanjima organizacije bile su uvijek u skladu s gledištem da znanost mora biti podređena filozofiji, klasičnoj filologiji i stručnim predmetima. Filozofija i klasična filologija mogli su steći gotovo jednaki status kao i stručni predmeti jer su se one smatrale pripremnim studijem za te predmete. Ako su i bile glavni dio studija na nekim sveučilištima, to je samo značilo da se daje prednost metodama i sredstvima, a ne biti struke. Netko tko je dobro znao latinski i poznavao zakone logike lako se mogao snaći u pravnim i teološkim priručnicima i mogao je naučiti pravila svoje struke bez većih teškoća. Čak se smatralo kako je za studente medicine važnije da mogu čitati Galena nego da proučavaju anatomiju i fizio logiju. Svladati latinski i grčki, skolastičku i klasičnu filozo fiju bio je bez sumnje veći pothvat nego naučiti par stvari koje su se u to doba znale o osnovama medicinske znanosti. Kad se ima u vidu funkcija sveučilišta do kraja 18. stoljeća, jasno je zašto ono nije moglo dati znanosti više od sporedne uloge. Do kraja tog stoljeća nije bilo pravog raz loga za širenje znanosti na sveučilištima sa stajališta općeg ni stručnog obrazovanja. Nastava znanosti na sveučilištima nije zato imala zadatak da potiče znanstvenike ili da pridonosi stvaranju novog pogleda na svijet, prema kojem bi pri rodna znanost bila paradigma svega filozofskog znanja. Bu dući da je na sveučilištima bila posebni filozofski pravac, društvena osnova za potpunu autonomiju znanosti/morala
se tražiti negdje drugdje. Ti povoljniji uvjeti za ostvarenje samostalnosti pojavili su se izvan sveučilišta.
Umjetnici i znanstvenici u Italiji: počeci društvene uloge znanosti Prvi znakovi promjene u vrednovanju znanosti pojavili su se u umjetničkim krugovima i među in ženjerima. Dotad su se umjetnici smatrali pukim obrtnici ma, ali budući da su opći uvjeti omogućivali nekim gradskim grupama stanovitu samostalnost, njihova je situacija u 15. stoljeću povoljnija. 17 To poboljšanje statusa pripisuje se novom interesu za umjetnost, ali ono je možda još čvršće vezano za činjenicu da su se, vrlo često, uloge umjetnika, arhitekta, graditelja utvrda i stručnjaka za balistiku našle sjedinjene u istoj oso bi. Umje tnik je u Ital iji u 15. stoljeću bio sve strano obrazo van. Kao nau čnik u maj sto rskoj radion ici okušao se on u slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi i zlatarstvu prije nego se specijalizirao za neko područje. Ako je pokazao nadarenost, mogao je biti primljen u gradsku službu ili u službu nekog plemića ili crkvenog velikodostojnika gdje je bio odgovoran za arhitekturu i za javne umjetničke i inženjerske radove. Verrocchi o, Mantegna , Leonardo da Vinci i Fr a Giocondo sa mo su neki od tih svestranih umjetnika inženjera. Oni su imali veliko i svestrano tehničko obrazovanje koje je bilo izrazito praktične prirode. Formalno obrazovanje umjetnika bilo je vrl o slabo. Obično nis u znali lat ins ki; nešto knji škog znanja što su imali stekli su iz popularnih priručnika na pu čkom jeziku gdje su na nekritički način bila obuhvaćena sva dostupna znanja. Veza između učenjaka i arhitekata bila je već pri je 15. stolj eća, kad je, zbog starih teh noloških ruko pisa, arhitektima bila potrebna pomoć učenjaka. Ali od po četka 15. stoljeća, s pojavom škole Filippa Brunelleschija, kojoj su pripadali Luča della Robbia, Donatello i Ghiberti, ta veza izm eđu uče nja ka i arhi te ka ta pos taj e sta lna i uobiča jena. Brunelleschi jevoj školi prip ada o je i Leone Bat ti sta Ghiberti, bogat i učen čovjek koji je postao teoretičar arhi tekture i savjetnik grupe. 18 17
Olschki, cit. djelo, sv. I, str. 21—44. i sv. III, str. 414—451. Olschki, cit. djelo, sv. I, str. 33—36, 46—88; Giorgio Santillana, The Role of Art in the Scientific Revolution, Clagett (urednik), cit. djelo, str. 33—65. 18
Odnosi između umjetnika i učenih ljudi s univerzitet skom izobrazbom djelomice su se zasnivale na zajedničkom interesu za tehniku. Umjetnike i arhitekte zanimali su proble mi perspektive, a inženjere statika i dinamika. Njima su bili potrebni učeni ljudi koji su poznavali klasičnu literaturu jer su oni jasnim načeli ma znali izraziti ono što umjetn ici nisu mogli. Učenjaci su istodobno imali koristi od umjetnika je r im je njihovo pr akti čno isk ustv o poma gal o da shva te sadržaj starih tekstova. Grčka geometrija i znanost postali su razumljiviji kad su se prouč avali kao dio nacrta , kon strukcije ili balistike, a ne samo kao knjiško znanje. Zani manje slikara za anatomiju i botaniku bila je velika pomoć anatomima i prirodoslovcima. Umjetnicima i znanstvenicima bili su zajednički izvjesni problemi statusa. Umjetnici i tehnolozi imali su dotad rela tivno nizak položaj u društvu. Da bi svom pozivu pribavili društveni ugled i pokazali duhovnu vrijednost onoga što se tradicionalno smatralo manje vrijednim manualnim umijećem, morali su oni dokazati vezu između svog rada i priznatih intelektualnih djelatnosti. Njih, međutim, nisu za nimali klasični jezici i oni nisu imali smisla za filozofske spekulacije. Samo su se učenjaci koji su se bavili znanošću podudarali s njihovim interesima. 19 To je uvjetovalo novu predodžbu o učenjaku koji je sklon znanosti. Društveni njegov položaj dotad je potpuno ovisio o sveučilišnoj zajednici, gdje se zanimanje za znanost smatralo nečim sporednim. Ako je želio steći priznanje, mo rao se on dokazati na važnijim područjima djelatnosti. Po četkom 15. stoljeća sve se više razvija jedno drugo zanima nje. To su umjetnici, koji filozofiju smatraju uglavnom zna nošću. Gledajući sebe očima toga novog mnoštva koje je znalo cijeniti ono što su ti znanstvenici učenjaci bili spremni dati, njihovo samopouzdanje je poraslo. Stvorena je osnova za novi odnos prema znanosti i matematici kao prema jez gru nove filozofije koja je tek trebalo da nastane. Tako se između znanstvenika i umjetnika razvila stalna suradnja koja je trajala tokom cijelog 15. stoljeća. 20 Pri19 Paolo Rossi, filosofi e le macchine (1400—1700), Milano, Feltrinelli, 1962, str. 11—12, 21—31, 40-42. 20 Da bih izbjegao ponešto nezgrapan izraz »učenjaci koji su se bavili zna nošću ili su pokazivali zanimanje za znanost«, upotrijebit ću naziv »znanstvenik«. Važno je, međutim, imati na umu da znanstvenika kao društvene i intelektualne kategorije, za razliku od učenjaka, nije bilo prije 17. stoljeća. Ljudi o kojima govorimo bili su učenjaci koji su sve izrazitije osjećali da se njihovi znanstveni interesi ne uklapaju u postojeće intelektualne obrasce. S vremenom su oni po stali svjesni činjenice da bi sebe mogli promatrati u drugom svjetlu, ne više kao učenjake. To što su predavali na sveučilištima, ne treba smatrati dokazom q novoj profesiji ili, čak, o identitetu »znanstvenika«. Te katedre i ti učenjaci
mjer što su ga pružili Alberti i Brunelleschi, koji su od um jetn osti i ar hi te kt ur e pok uša li stv ori ti zna nos t, slijedili su mnogi umjetnici, kao Ghiberti, Antonio Averlino Filarete, Francesco di Giorgio Martini, Piero della Francesca, Leonar do da Vinci i Dürer. Još više od njih razvoju znanosti prido nijeli su učeni pojedinci u dodiru s umjetnicima. Paolo dal Pozzo Toscanelli, Luča Pacioli, Carden, Bernardino Balbi, Tartaglia, Peuerbach i Regiomontanus družili su se s umjetnici ma ili su se barem koristili njihovim radom. Ta je veza bila još čvrš ća u ana tom iji i bot anici. 21 Često se raspravlja o značenju umjetničkog i obrtničkog iskustva za razvoj znanstvenih ideja. Neki im povjesničari pridaju veliku važnost, a drugi ističu da su do svih odluču jućih otkr ića od N. Kop ernika do J. Newton a došli ljudi sa sveučilišnom izobrazbom, i da su sva ta otkrića izvedena iz postojećih intelektualnih tradicija srednjeg vijeka (npr. teo rija o poticaju) i nanovo otkrivenih djela klasika. 22 Bez obzi ra na valjanost tih tvrdnji nema sumnje da su te veze bile važne u stv ara nju društ ven e pre dod žbe o zna nst venici ma za razliku od drugih učenjaka, a jednako tako i za znanstvenu djelatnost i njezin društveni status . U krugovima umjetn ika i inženjera koji su se krajem 15. stoljeća okupili na dvoru vojvode Fre der ica Urbinskog i Lodovica Sforze u Milanu (tu je sre dišn ja ličnost bio Leo nardo da Vinci) pojavila se ideja o genijalnom pojedincu čije znanje nije stečeno iz knjiga, već je int uit ivn o i pro ist ječe iz dod ira s pr irodom. Fede ric o Urbinski bio je jedan od velikih renesansnih prinčeva s ve likom knjižnicom i širokim područjem interesa. Na dvoru Lodovica Sforze u Milanu okupila se skupina ljudi (nazivali su je katkad akademijom) kojoj su pripadali Leonardo da Vinci, pa Gomet io, teolog, Dome nico Ponz one, pro povjed nik i nadstojnik samostana, Ambrogia da Rosate, astrolog i dvor ski liječnik, Alvise Mailiani, sveučilišni profesor u Paviji, matematičar, teolog i pjesnik, Gabriele Priovano, rektor sve učilišta u Paviji, te Niccolo Cusano, Andrea Novarese, Galeazzo di Sanseverino, kondotjer i vojni inženjer, pa Luča Pacioli, matematičar. (Posljednji od njih otišao je u Firencu i tamo ostao s Leonardom da Vincijem nakon pada Lodovica Sfor ze.23) U krugovima tih priznatih i cijenjenih intelektualaca, koji su se okupljali na dva važna dvora tog vremena, umjetsmatrani su stručnjacima za neku filozofsku ili medicinsku podspecijalnost, a ne stručnjacima za neki samostalni i poštovanja dostojni predmet. 21 Olschki, cit. djelo, sv. I, str. 109—127, 151, 159—161, 199—200, 414-451. 22 A. C. Keller, Zilsel, the Artisans and the Idea of Progress in the Renais sance, Journal of the Historv of Ideas, 1950, XI, 235—240; Alexander Koyre, Galileo and Plato, isto, 1943, IV, 400-^*28. 23 Olschki, cit. djelo, sv. I, str. 156—161, 239—251.
nici, inženjeri i znanstvenici smatrali su se ravnima učenja cima i teolozima. To je značilo da je znanstvena djelatnost stekla ugled i da se držalo vrijednim posvetiti se znanstvenom radu. Te su grupe imale odlučujuću ulogu u dramatičnim do gađajima stoljeća kad je Galileo zahtijevao da znanstvena djelatnost bude priznata kao središnji element uloge filozofa, i to filozofa kakav bi morao biti. Galileo je smatrao da je uloga novog filozofa po definiciji i dostojanstvu jednaka općenito priznatim intelektualnim ulogama, kao što su uloge pravnika, teologa, liječnika ili humanista. Ta su nastojanja ba re m u Ita lij i završila s neusp jeh om. Iako ne možemo rekonstruirati cijeli slijed događaja, imamo dovoljno podataka da se stvore neki zaključci. Ta dvostruka uloga umjetnika i znanstvenika bila je prolazna pojava. Početkom 16. stoljeća slikari i arhitekti već su bili naučili sve iz geometrije i optike što im je moglo biti od ko risti, a to nije bilo mnogo. Za Michelangela pojavili su se glasovi protiv miješanja umjetno sti sa znanošću.24 Znan stvenici su još uvijek imali koristi od inženjera (i od zanatli ja kao što su br usači leća i izra đivači in stru menata ). Ali to su bile posebne tehničke vještine koje znanstvenicima ni su mogle otkriti ništa novo. Nije se više moglo očekivati otkrivenje kakvo su u 15. stoljeću doživjeli Euklidovi i Arhimedovi proučavatelji spoznavši da u djelima umjetnika i inženjera geometrija i mehanika dobivaju novu dimenziju i vit aln ost kakvu nikad nemaju u učeni m ra spra vam a njiho vih kolega. Te nove vještine nis u se mogle uspor edi ti s otk ri ćima anatoma, koji su prvi podučili umjetnike da crtaju ljudsko tijelo onako kako ono zaista izgleda. Do sredine 16. stoljeća odnos se između znanosti i umjetnosti promijenio i te dvije djelatnosti išle su opet svojim odvojenim putovima i tek povremeno bi došlo do kojega značajnijeg susreta. Ako je i bilo nek e veze, on a nije unosil a niš ta novo u post ojeću situaciju. Ono što je nekad bilo otkrivanje pretvorilo se u običnu rutinu. U međuvremenu se oko 1530. godine u sjevernoevropskim zemljama pojavila struja koja je veličala umjetnost, obrt i poznavanje prirode. Ona je niknula u djelima Ludovica Vivesa, Erazm a, Montaign ea, i F. Rabel aisa, a jed na ko tako nalazimo je i kod Palissyja i u Baconovoj novoj filozofiji. 25 Ta intelektualna struja pratila je uspon novih društvenih 24 25
Isto, sv. I, str. 255-259. Rossi, cit. djelo, str. 11—12.
6 Uloga znanstvenika u društvu
81
klasa koje nisu bile naklonjene ni skolastičkim ni humanisti čkim zvaničnim krugovima. U Italiji, s druge strane, umjetni ci i tehnolozi nisu mogli skršiti moć cehova usprkos mno gim nastojanjima. Znanstvenici i mali broj istaknutih um jetnika kreta li su se ta d u sasvim dru kči joj , aka dem sko j sredini 26 i družili se s humanistima i pripadnicima viših društvenih klasa. Ta sredina prihvatila je i one trgovce koji su se stopili s talijanskim plemstvom. Razlog takvu razvoju događaja je djelomice sama priroda demokracije u talijan skim gradovima državama, a dijelom i činjenica da tu, za raz liku od sjeverne Evrope, nije bilo protestanata, koji bi imali veliki utjecaj u vodećim dru štv eni m slojevima i dru kči ja shvaćanja, što bi, možda, bolje pogodovala znanosti. U doba kad je klasna struktura u sjevernoj Evropi sve otvorenija i kad je srednja klasa postajala brojčano moćna, samosvjes na i samodostatna, talijanska se klasna struktura pretvarala u nešto veoma nalik svom prijašnjem obliku. 27
Neznanstvena kultura u Italiji opet pobjeđuje znanost Tvrdnju da je talijanski klasni sistem postajao sve zatvoreniji dok je onaj u sjevernoj Evropi sve otvoreniji ne treba shvatiti suviše doslovno. Jednako tako ne valja sasvim doslovno uzeti izjavu da se talijanska zna nost bližila stagnaciji dok se sjevrnoevropska snažno razvi jal a. Gledaju ći unatrag, sa stajališta dru ge polovine 17. sto ljeća, ta se izjava čini točnom, ali promatramo li situaciju s gledišta 16. i početka 17. stoljeća, u to više nismo tako si gurni. Ulazak trgovaca u redove talijanskog plemstva može se odraziti znakom otvorenosti prema trgovačkim zanimanji ma, koju većina sjevernoevropskih zemalja nije poznavala prije 19. stoljeća. Sudjelovanje gilda u gradskoj upravi osi guralo im je veća građanska prava nego igdje drugdje. Zani manje za znanost, za umjetnosti, pa i za razna druga znanja, bilo je rašir eni je u Ita liji nego u ijednoj drugoj zemlji. Ko liko je onda opravdano smatrati kako je priklanjanje znan26 Nikolaus Pevsner, Academics of Art: P ast and Present, Cambridge, Cam bri dge Univ ersit y Pre ss, 1940, str . 50—66. 27 C M. CipoIIa, The Italian and Iberian Peninsulas, u The Cambridge Eco nomic History of Europe, sv. Ill, New Xork, Cambridge University Press, 1966, str. 397—430.
82
stvenika akademijama i višim društvenim slojevima znak pro padanja? Ne bi li bilo ispravnije to protumačiti na drugi način i uzeti kao dokaz da jedan dio talijanske vladajuće klase prvi u Evropi prihvaća novu znanstvenu kulturu? (To će se poslije dogoditi i u drugim zemljama.) Važno je tu ista knuti da je u dru gim dijelovima Evr ope znanost uživala podršku one klase kojoj su promjene u društvenom poretku mogle koristiti. Nasuprot tome, u 16. stoljeću u Italiji znanošću se bavio mali broj pripadnika jedne klas e koja je post igl a što je željela pa joj je bila po trebna stabilnost. Nakon razdoblja suradnje s umjetnicima, talijanski znan stvenici počeli su se osjećati dovoljno jakima da traže priz nanje zvanične intelektualne zajednice. To priznanje uskra tile su im crkvene i državne vlasti, a i zvanični intelektual ni krugovi. U tom pokušaju približavanja što je završio ne uspjehom i tako je važan za razumijevanje stagnacije u tali jan skoj znanos ti, tal ija nsk e aka demije imal e su važnu ulogu. Akademije su se razvile iz grupa int ele ktu alaca koji su se oko 1440. godine okupljali oko slavnih humanista, poput Rinuccinija i Ficinoa u Firenci i Pomponija Letoa i kardi nala Bessariona u Rimu. Prvo su to bile sasvim neobavezne grupe gdje se raspravl jalo o Platonov oj filozofiji, koja je nanovo postala predmet interesa, i o cijelom mnoštvu hu manističkih disciplina, o znanosti, pučkoj književnosti i um jet nosti . U poč etku nije svaka grupa imala svoje pos ebn o područje interesa, a što se tiče njihova tipična oblika, obično je to bio učitelj okružen učenic ima ili sku pin a intelekt u alaca pod zaštitom nekog velmože ili princa. Izraz »akade mija« bio je programski: on je izražavao namjeru osnivača Platonove akademije u Firenci (1454) da se suprotstave sta roj aristotelovskoj tradiciji koju su njegovala sveučilišta i koju su oni smatrali neprikladnom. Oni koji su se suprot stavili nisu bili intelektualci na rubu društvenih zbivanja, već filozofi sa sveuč iliš nom izobrazbo m (neke od nji h zani mala je znanost), klasičari, pravnici, liječnici, koji su poka zivali veliko zanimanje za predmete na fakultetima za umjet nost. Kretali su se oni u crkvenim ili dvorskim krugovima, a mnogi od njih bili su i sami bogati i moćni ljudi. 28 Kad su vladari u talijanskim gradovima stekli vlast nad gildama i mogli su ih kontrolirati i kad se pojavio viši dru štveni sloj bogatih bankara i trgovaca, intelektualci koji su 28 Martha Ornestein, The Role of Scientific Societies in the Seventeenth Century, Chicago, The University of Chicago Press, 1928, str. 73—90; Pevsner, cit.
djelo , st r. 1—24; D 'Ir say, ci t. djel o, sv. I, str. 226. i sv. II , str. 45—128.
6*
83
bili nezadovol jni sa sta nje m na sveuč ilištu (koje je u po četku odbijalo nova znanja) mogli su osnovati vlastite grupe i takmičiti se sa sveučilišnim organizacijama. Stvaranje gru pa intelektualaca izvan sveučilišta bio je samo nastavak ono ga što je počelo na sveučilištima, tj. aktivnog traganja za klasičnim naslijeđem i daljnja specijalizacija u okviru posto jeć e tra dicije. Platonis tič ka revol ucija 15. stolj eća nije se mnogo razlikovala od averoističke revolucije u 13. stoljeću. Obje su započeli intelektualci iz, poglavito, intelektualnih po buda. Razlikovale su se one po svome ins tit uci ona lnom obli ku, po svom žarištu i odnosu prema vlasti. U 13. stoljeću do revolucije je moglo doći samo na sveučilištima. Ali u 15. stoljeću bilo je moguće povući se sa sveučilišta i djelo vati u kru gu kolega, uče nik a i pokrovitelja kak o bi se izbje gao izravan sukob s već ustaljenim običajima na sveučilišti ma. Učiteljima i učenicima više nije bila potrebna zaštita vlas tito g ceha i zato je miješan je ceha u njihove dje lat nos ti izgubilo logičku osnovu. Više oni nisu bili ovisni ni o crkve nim nadarbinama, ni o svećeničkim ili kvazisvećeničkim po vlasticama. Još veću ili bare m jednaku zaš tit u i pom oć mogli su im pružiti prinčevi, plemići ili, čak, gradska uprava. Po stalo je lakše okružiti se intelektualnim društvom sebi rav nih i onda kad se nije pripadalo nekome svećeničkom redu. U izvjesnom smislu, riječ je bila samo o stvaranju krugova dvorskih intelektualaca na dvorovima bogatih sjevernotali janskih grad ova, kao što je to nek ad bilo na Istoku ili u Španjolskoj. Razlika je, međutim, bila u tome što je evrop ska akademija bila neka vrst udruženja sa stanovitom auto nomijom i sa samo intelektualnim interesima. Ona se nije sastojala od pojedinih učenjaka kojima je bila potrebna za štita ili patronat kralja, već od grupa jednakih koji su tra žili prikladno mjesto za intelektualne rasprave (iako im je i dalje bilo potrebno pokroviteljstvo nekog aristokrata). Prvo stoljeće rada akademija moglo bi se opisati uglav nom kao pokušaj pojedinaca, od kojih bi mnogi inače bili prisiljeni da na uobičajeni način rade na fakultetima za um jet nost, da stvo re jed nu, s int ele ktu aln og staj ališta, priklad niju ustanovu nego što je sveučilište. To su postigli na osno vi novih izvora bog ats tva i zaš tit e što su im je pru žal i cen tri kao Firenca, Rim, Napulj i, poslije Pariz i London. 29 Broj ljudi s takvim interesima bio je sve veći. Mnogi od njih nisu morali podučavanjem zarađivati za život. Oni su nastojali
obogatiti svoje znanje i dolazili su da bi raspravljali o pred metima od zajedničkog interesa. Do sredine 16. stoljeća akademije se nisu zanimale za znanost ništa više od sveučilišta. One grupe koje su se bavile znanošću (grupe umjetnika i znanstvenika koje su cvale u Urbinu i Milanu na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće) obično nisu bile smat ra ne aka demija ma. Bez obzi ra na to kaka v je bio stvaran status umjetnika, grupe što su ih oni činili nisu mo gle polagati pravo na ugledni naziv »akademija«. Tokom prvog stoljeća svog postojanja akademije su obuhvaćale gotovo sve intelektualne djelatnosti. Nakon sre dine 16. stoljeća rjeđe su osnivane akademije koje su se bavile razl ičit im pod ručjima . Pojavile su se one specijalizi rane od kojih se polovina ili više od toga bavilo književnošću, a ostatak su bile kazališne, pravne, teološke, znanstvene i umjetničke akademije (vidi tabl. 4-2). T a b l i c a 4-2.
Sve akademije koje su obuhvaćale više nego jedno područje. Polovica od te kategorije bavila se nekim znanstvenim područjima.
29 Zaštitnici ambicioznijih i važnijih grupa bili su Cosimo i Lorenzo di Medici, Alfonso I Aragonski, Ludovico Sforza i drugi. Neki od intelektualaca bili su i modne ličnosti, kao npr. kardinal Bessarion i grof Česi (Pevsner, cit. djelo).
84
85
Došlo je također do bitne promjene u društvenoj struk turi. Akademije, koje su nekad bile relativno neobavezne grupe, postale su formalne ustanove i svojim su članovima dodjeljivale javno priznate počasti. Između ostaloga to se očitovalo i u sastavu članstva, gdje su amateri iz redova plemstva brojem nadmašivali one što su se profesionalno bavili int elekt ual nom djelatnoš ću. Ta skl ono st pr ema forma lizmu pojavila se sredinom i krajem 16. stoljeća u literarnim akademijama i akademijama koje su obuhvaćale više razli čitih područja, a u znanstvenima se to očituje tek krajem 17. i u 18. stoljeću (vidi tabl. 4—3). Te promjene upućuju na uspjeh pokreta za osnivanje akademija, koji je započeo u 15. stoljeću. Humanističke pred mete što su ih razvijale akademije preuzela su sveučilišta. Tablica 4-3. BROJ VIŠENAMJENSKIH I ZNANSTVENIH AKADEMIJA U ITALIJI
IZMEĐU 1430. i 1799. GODINE SVRSTANIH PREMA STRUKTU RI Viš enam jens ke" h i n a v o o n n s p o u o k v o U n
1430-1479. 1480—1529. 1530—1579. 1580—1629. 1630—1679. 1680—1729. 1730—1779. 1780—1799.
6 6 23 14 6 10 13 12
Ukupno
90
e n e b ž u l s e N 3 4 6 5
Znanstvene
e n e b ž u l S
h i n a v o n o s n o p o u k v o U n
3
e n e b ž u l s e N
e n e b ž u l S
—
—
2
15 7 5 8 11 10
9 6 14 17 8 5
6 2 10 5 3
1
3 2 3 11 4 3
24
60
59
27
26
2
1
1
•obuhvaćale Uključuju i seznanost. samo one višenamjenske akademije koje su uz ostala područja Izvor: Maylender, cit. djelo, sv. I—V. »Neslužbene« akademije uključuju zaštit nika okružena grupom intelektualaca, slavnog intelektualca sa skupinom učenika ili grupu intelektualaca okupljenih radi zajedničkih neformalnih rasprava. »Služ bene« su akademije bile ove vrste: organizirano stručno udruženje, grupa plemića koji održavaju redovite sastanke gdje intelektualci što ih štite drže predavanja ili demonstracije, ili počasna grupa plemića i intelektualaca. Posljednje tri vrste obično su imale pomno smišljene službe, pravila, pečat, moto, akademske naslove za članove i drugo. Razlika između ukupnog broja osnovanih akademija i zbroja dvaju strukturalnih tipova pojavljuje se zbog malog broja akademija koje se ne mogu svrstati (njih šest među višenamjenskim akademijama i šest među znan stvenim akademijama).
Tamo gdje je fakultet to odbio, osnovane su nove ustanove, kao College des Lecteurs Royaux (poslije College de France) u Parizu.30 Osnivanje akademije koje su obuhvaćale više područja prestalo je kad akademija više nije bila pribježište intelektualaca nezadovoljnih uskom skolastičkom atmosfe rom sveučilišta. Akademije su se nastavile baviti onim što sveučilišta nisu prihvatila, tj. proučavanjem i razvijanjem pučkog jezika i književnosti. Takav studij budio je nacio nalni ponos, a vladari su poticali taj osjećaj iz političkih raz loga. Ti predmeti se, naime, još uvijek nisu smatrali do voljno ozbi ljni ma da bi postal i sastavni dio strogoga sve učilišnog školovanja gdje se oblikovao način mišljenja i ukus, niti su mogli nadomjestiti latinski kao jezik teologije, pra va, medi cin e i filozofije. I tak o, umj est o da postan u važan dio nastavnog programa, pučki jezik i književnost bili su pre pušteni akademijama. Piscima su dodjeljivani počasni na slovi, o vrijednosti kojih svjedoči veliko zanimanje što ga je ple mstvo za njih poka zivalo. Akademije su bil e prikla dno mje sto za izražavanje kul turnih interesa različitih skupina intelektualaca kad se ti interesi nisu mogli zadovoljiti preko postojećih institucija. Osnivanje takvih institucija u Italiji u namjeri da se zado volje novonasta li inter esi kao da svjedoči o relati vnoj otvo renosti talijanske društvene strukture u usporedbi s osta lom Evropom, gdje su akademije osnivane po uzoru na Italiju. Zapravo, ono što izgleda kao otvorenost može se bolje protumačiti kao znak krutosti. To relativno lako stapanje utjecajnih trgovaca s plemstvom i relativna lakoća s kojom su novi kulturni interesi našli svoje mjesto u akademijama, a akademije u službenoj hijerarhiji kulturnih institucija, sve je to imal o svoju cijen u. Nači n mišl jenja, stavovi i stil viso kih društvenih slojeva prihvaćeni su do tih razmjera da je inovatorski duh na kraju iščezao. Svi praktični ciljevi znanosti napušteni su, što je bila sa mo jedna od posljedica. Dok se u Engleskoj i u Francuskoj zahtjev za službenim priznavanjem znanosti opravdavao njezi nom korisnom upotrebom u tehnologiji i proizvodnji, u Ita liji su takvi zahtjevi bili popraćeni argumentima iz platonističke filozofije ili neoplatonističkog misticizma. U sjevernoj Evropi su taj zahtjev podržale ne samo neke grupe intelek30
86
D'Irsay, cit. djelo, sv. I, str. 270—274.
tualaca iz viših društvenih slojeva, koji su se zapravo bavili znanošću, već i priličan broj trgovaca, zanatlija i moreplo vaca. U Italij i su zna nos t pod upirali sam o usk i intelektual ni krugovi iz viših društvenih slojeva koji su pokušavali istis nuti oficijelne sveučilišne filozofe i modernizirati intelek tualni svjetonazor katoličke crkve. 31 Kopernikova astronomija bila je ono sporno pitanje oko kojeg se iskristalizirao sukob između opozicije i zvaničnih in telektualnih krugova. To je pitanje očito imalo svoj dublji filozofski smisao koji je išao u prilog opoziciji i ona se, na kraju, sukobila s crkvom. Ta je opozicija bila konspira tivne i ezoterične naravi, o čemu svjedoče imena akademija u 16. stoljeću: Incogniti (Napulj, 1546—1548), Segreti (Napulj, 1560), (Vicenza, 1570), (Siena, 1580), Animosi (Bologna, 1562), (Padova, 1573), Affidati (Bologna, 1548).* Pojava istih imena na raznim mjestima upućuje možda na vezu između nekih grupa. Nijedno od tih imena ne pojavljuje se u idućim sto ljećima, kad je pokret postao javan i odbacio svoj stav opo zicije. Prva važnija grupa možda je bila kratkotrajna grupa Affidati u Padovi. Osnovao ju je 1573. godine opat Ascanio
Martinengo, a okupljala je sveučilišne profesore, visoki kler, plemiće i učenjake svjetskoga glasa. Ona je bila kratka vije ka, ali neki od njezinih članova otišli su u Rim, gdje su se dvadeset godina nakon toga pojavili kao članovi jedne od naj poznatijih akademija, Accademie dei Lincei. Osnovao ju je 1603. godine markiz Česi, kojem se 1610. pridružio napuljski fizičar Giambattista della Porta kad je Rimska kurija sprije čila djelovanje njegove akademije u Napulju. Godine 1611. toj akademiji pridružio se Gallileo nakon što je napustio svoju katedru u Padovi, s kojom nije bio zadovoljan. Može se smatrati da je to prva grupa koja je otvoreno i na rela tivno temeljit način pokušala stvoriti ustanovu po statusu je dn ak u ost ali m obr azovni m ins tituc ijama . Članovi te aka demije pokušali su ogranizirati nastavu iz prirodnih znano sti, filozofije i prava; objavili su knjige s područja znanosti, uključujući i dvije G. Galileia. 32 31 Ovdje je izraz »viši društveni slojevi« upotrijebljen u širem smislu. Bri tanski i nizozemski trgovci i moreplovci bili su često iz viših društvenih slojeva, a neki od znanstvenika to nisu bili. Ali kao društvena kategorija trgovci nisu bili viši društveni sloj na Zapadu, a službene su akademije bile ustanove viših društvenih slojeva. U Italiji su veliki trgovci također pripadali višim društvenim krugovima. 32 Ornstein, cit. djelo, str. 74—76. * Tal. Incogniti — Nepoznati, Segreti — Tajni, Nimosi — Hrabri, Affidati — Povjerljivi prim. prev.
88
Čini se da dramatični događaji u vezi s Galileiem i nje gova osuda nisu sami po sebi imali dalekosežne posljedice. Ogorčenje izazvano postupkom crkve vjerojatno je pove ćalo popularnost znanosti. Uistinu, nema znaka da je nakon osude Galileia znanstvena aktivnost prestala. Djelatnost je Accademie dei Lincei naravno bila ograničena nakon prvog pokušaja Kurije da spriječi Galileia. Ali neki od njezinih članova i Galileievi učenici nastavili su djelovati tokom prve polovine stoljeća i sudjelovali su u osnivanju druge poznate talijanske akademije 17. stoljeća Cimento (1657—1667). Na kon što je njezin zaštitnik Leopold de Medici izabran za kardinala, njezini članovi, zbog osobne netrpeljivosti, nisu nastavili s radom. 33 Nije, dakle, tu bilo riječi o pokretu koji je imao sve veću i širu po dršku, a onda je bio nas ilno poti snut, već pri je o jednoj epizodi u okviru postojećega intelektualnog brat stva koje je propadalo. Do kraja 17. stoljeća znanstvene su akademije postale blijede kopije književnih akademija; okup ljale su lokalne amatere i uglednike i nisu imale nikakva značenja u međunarodnoj znanosti. Italija je, međutim, os tala središte medicinske znanosti sve do kraja 17. stoljeća poglavito zbog odličnih fakulteta nekih sveučilišta. Središta drugih znanosti premjestila su se u Englesku i Francusku. Ista sudbina koja je zadesila engleska i francuska sveučili šta na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće, kad su izgubila vodeće mjesto u znanosti, snašla je talijanske akademije. Znanost i znanstvenici i dalje su bili ovisni o uskom krugu ljudi iz gornjih društvenih slojeva koji su upravljali državom i crk vom te se zanimali za razna znanja . Te je krugov e valjalo uvjeriti kako su prirodne znanosti važne i dovoljno vrijedne da im se dodijeli javno priznanje i sloboda djelovanja bez obzira na velike teškoće doktrinarne prirode koje takvo pri znanje može izazvati. To im, međutim, nije pošlo za rukom. Drukčije, uistinu, i nije moglo biti u doba kad dokazi u prilog Kopernikove teorije nisu bili uvjerljivi i kad je zna nost mogla ponuditi samo komadiće intelektualno zanim ljivih teorija s područja astronomije i mehanike te bezgra nično pouzdanje u Galileiev proročanski genij. Nasuprot pri rodnoj znanosti, suvremeni humanizam i teologija utjelov ljivali su široko znanje, mudrost i ljepotu. Tako dugo dok su ljudi koje je trebalo uvjeriti u važnost znanosti vjerovali u tradicionalne izvore znanja, znanost je bila osuđena na neuspjeh. Za utjecajne ljude iz viših društvenih slojeva (koji 33
A. Rupert Hall, From Galileo to Newton, London, Collins, 1963, str. 135.
su nešto značili) i vjerojatno za većinu onih što nisu imali nikakvu važniju ulogu, znanost je bila s intelektualnog i estetskog stajališta drugorazredna djelatnost, a s gledišta morala i etike također potencijalno opasna djelatnost. Ako se njome bavio takav genije kao Galileo, koji je mogao pisati o njoj savršenim književnim stilom, tad je ona zaslužila svu pažnju kao veliko književno djelo. A ako je osim toga znan stvenik bio čovjek koji se razumio u inženjerske radove i arhitekturu te je mogao svoju oštroumnost pokazati na dru ge ozbiljne ili zabavne načine, tad je bio poštovan kao čov jek izuze tna tale nt a i maštov itost i. Izra z »virtuoso« na pravi način odražava taj stav i pokazuje kako se na znanost gle dalo u talijanskom društvu 17. stoljeća. 34 Takav stav prema znanosti nije bio svojstven samo Ita liji. Da je sudbina znanosti u cijeloj Evropi ovisila o istoj školovanoj i »odgovornoj« vladajućoj klasi kao što je to bilo u Italiji, pojava znanstvenika kao ponosne i samosvjesne zajednice bila bi odgođena na neodređeno vrijeme, tko zna dokad. Ali društvena je struktura u sjevernoj Evropi bila drukčija, što je sreća za razvoj znanosti. Kao što smo već rekli, tu je bila pokretljiva klasa koja je, zbog svojih težnji, vjerovanja i in tere sa, kako intel ekt ual nih, ta ko ekono msk ih i društvenih, podržavala utopijske zahtjeve što ih je isticala znanost. Osim toga, jedan dio te klase prihvatio je znanost kao mnogo prihvatljivije intelektualno zanimanje od tradi cionalne filozofije. Zbog toga, kad je znanost, koja se poput oseke povlačila iz talijanskih znanstvenih krugova i akade mija, doprla do Francuske i Engleske, tok događaja se iz mijenio. Ona se tu pretvorila u plimni val koji se još uvijek nije zaustavio.
34 Ludovico Geymonat, Galileo Galilei, New York, McGraw Hill, 1965, str. 136—155; Olschki, cit. djelo, sv. III, str. 118; Giorgio de Santillana, The Crime of Galileo, Chicago, University of Chicago Press, 1955, str. 104—106.
U sjevernoj Evropi znanost se više cijeni Znanost u sjevernoj Evropi konačno postaje glavni element u novonastaloj predodžbi o napretku, što je najočitiji dokaz preobražaja u znanstvenom pokretu. Takva ocjena nije, međutim, odmah stvorena i u početku je taj pokret u mnogo čemu bio samo reprodukcija talijanskoga. U Italiji su se u 15. stoljeću zbližili umjetnici i ljudi koji su se bavili raznim praktičnim djelatnostima, s jedne, i uče njaci skloni znanosti, s druge strane, što se u drugim dije lovima Evrope pojavilo u 16. stoljeću. Najpoznatija imena su Vesalius, Dürer i Christopher Wren. Christophera Wrena, jed noga od najv ećih arhi te kata 17. stoljeć a opra vdano je smatrati kasnijom i savršenijom verzijom L. B. Albertija. i F. Brunelleschija, njegovih prethodnika iz 15. stoljeća. Na sličan su način sjevernoevropske znanstvene akademije svoje nadahnuće dugovale Italiji. Peiresc, začetnik neformalnih grupa iz kojih se poslije razvila Academie des Sciences bio je stude nt u Padov i, dopi sivao se s Leona rdo m i bio je uče nik della Porte (koji je osnovao jednu od prvih talijanskih znanstvenih akademija u Napulju). Postao je ugledna ličnost, vodio je opši rnu kor esp ond enc iju s uče nja cim a i pr im ao brojn e pos jet e. Izr avn a je veza između te gru pe i oni h koji su zagovarali osnivanje Royal Society i Academie des Scien ces. Ali Peiresc je samo nastavio ono što je bilo započeto s Galileiem, koji je također bio ugledna ličnost i vodio je veliku kor espon den ciju i ima o broj ne posj ete. 35 Ali već poč etk om 16. stoljeća razl ike između sjever ne Evrope i talijanskih uzora počele su se očitovati na razne načine. U Engleskoj i Nizozemskoj najvažnija je bila ona grupa znanstvenika i praktičara koja se bavila navigacijom. U Engleskoj su joj pripadali Robert Recorde (1510—1558) i John Dee (1527—1606), obojica savjetnici velikih trgovačkih kompanija. Dee je također bio savjetnik slavnim moreplov cima kao što su Martin Frobisher, Sir Humphrey Gilbert, John Davis i Sir Walter Raleigh. Astronom Thomas Digges, koji je dalje razvio Kopernikove ideje, proveo je neko vri jeme na mor u i zan ima o se za navigaciju. Henry Biggs (1561—1630), prvi profesor matematike u Gresham College u Londonu, bio je član Londonske kompanije (poslije Virdžinijske kompanije), grupe pionira koja je otplovila u Novi 35 Da su Galileo i Italija zauzimali središnje mjesto, pokazuje činjenica da su mu Peiresc i drugi zapadni učenjaci pisali na talijanskome; vidi Olschki, cit. djelo, sv. III, str. 440—445.
svijet. Gilbert se u svojoj slavnoj raspravi o magnetizmu koristio promatranjima moreplovaca Roberta Normana i Williama Bor oug ha. U 17. stoljeć u se Villiam Wat ts iz Cam bri dgea, Aris totelov pro tivnik , kor ist io opserva cij ama Thomasa Jamesa, jednoga drugog moreplovca. Londonski mate matičar Richard Norwood izveo je geodetska mjerenja Ber muda za Bermudsku kompaniju. 36 Veze između zna nst ven ika i pr ak ti ča ra nis u se zasnival e samo onda kad su to bila pitanja navigacije. Već smo spo menuli veze s umjetnicima i inženjerima, a poraslo je i za nimanje za strojeve, rudarstvo, brušenje leća, te za izradu satova i drugih instrumenata. Za razliku od stanja u Italiji, znanstvenici i praktičari nisu se više toliko zanimali za umjet nost, građevinarstvo i vojnu inženjeriju, čime se uglavnom bavila vladajuća kla sa i ari sto kra cij a, već za navigacij u i izradu instrumenata. 0 tim područjima ovisio je posao i imetak nove, sve brojnije i samosvjesnije klase moreplova ca, trgovaca i zanatlija. Neki od tih obrtnika također su veći nom ovisili o pomor skoj trgovini. 37 U usporedbi s onim društvenim vezama koje je znanost zasnovala u 16. stoljeću u Italiji, ove su djelovale relativno skromno. Društveni polo žaj i utjecaj trgovaca i obrtnika je rastao, ali su oni još uvijek bili daleko od vrha društvene ljestvice. 38 Njihov status mogao bi se usporediti s onim talijanskih umjetnika inže njera u 15. stoljeću, koji su se u to doba družili sa znan stvenicima. Takva društvena situacija bila je mnogo povoljnija za razvoj znanosti od one u Italiji. Talijanski umjetnici inže njeri bili su materijalno ovisni o vladajućim krugovima, koji su bili korisnici njihovih proizvoda i usluga, a činili su malu i zatvorenu grupu ljudi. Promjena, kad su velike trgovačke porodice postale dio vladajuće klase, nije bila dovoljna da izmijeni njezin aristokratski značaj, kao ni hijerarhijsko obi lježje društva kao cjeline. Gradovi su i dalje bili male i za tvorene političke jedinice sa strogo odvojenim cehovima, koji su se razlikovali po pravnim povlasticama i svojim tra36 Richard Foster Jones, Ancient and Moderns, Berkeley and Los Angeles, University of California Press, 1965, str. 75—77; Christopher Hill, Intellectual Orgins of the English Revolution, Oxford, Clarendon Press, 1965, str. 14—130; Rossi, cit. djelo, str. 13—14, 18—19. 37 Nema dokaza o čvršćoj vezi između znanstvenika i te nove klase u Fran cuskoj, ali ta klasa je postojala, jačala i bogatila se. Italija je u to doba naglo gubila svoj utjecaj u trgovini na moru; vidi F. L. Carsten, The Age of Louis XIV, u New Cambridge Modem History, sv. V, Cambridge, Cambridge University Press, 1958, st r. 27—30; C M. Cipoll a, cit . djelo; F. C Spooner, The Reformation in Difficulties: France, 1519—1559, u New Cambridge Modern History, sv. II, str. 210—226. 38 Lawrence Stone, The Crisis of the English Aristocracy, 1558—1641, Oxford, Clarendon Press, 1965, str. 21—53.
dicionalnim vrijednostima. Na vrhu tih političkih jedinica stajala je vladajuća klasa, većih prava i povlastica od poje dinog ceha. Odnos grada prema bližoj i daljoj okolici tako đer se nije promijenio. Kao područja s posebnim privilegijama i tradicijama, gradovi su se takmičili za vlast nad okolnim poljoprivrednim stanovništvom, kako bi ga mogli eksploatirati, a i za trgovačku prevlast na Sredozemlju. 39 Znanstvenici su, poput umjetnika inženjera, morali naći svoje mjesto u toj hijerarhiji. Bez toga se nije moglo na prijed. Jedina šansa da steknu utjecaj i ugled bila je da se približe aristokraciji. U Zapadnoj Evropi bilo je drukčije. Trgovina se razvi jal a pr eko svih zami šlj enih granica, pa su stanovnici gra dova, trgovački i obrtnički slojevi prerasli granice cehova. 40 To, međutim, nije mijenjalo ni strukturu ni koncepciju klas nog sistema do sredine 17. stoljeća. Aristokracija je i dalje bila klasa s najvećim utj eca jem i ugledom. 41 Ali znatan dio te klase sudjelovao je u trgovini. Shvatili su, naime, da privred ni razvoj otvara nove vidike i vodi otvorenijem klasnom sis temu, s manje krutim i promjenjivim načinom života. Fran cuska aristokracija nije sudjelovala u tim novim zbivanjima, ali ona nisu promakla pažnji kralja i njegovih savjetnika. No, iako je opće stanje bilo takvo, ne bi trebalo zaklju čiti da je vladajuća klasa, ili ljudi općenito, bila naprednija na Zapadu nego u Italiji. Znanost, koja je bila potencijalna opasnost za crkvenu vlast i nije bila posebno važna za tehnolo giju, posvuda je imala relativno nizak status, i oni koji su bili odgovorni za red i zakon mogli su joj dat i tek ogra niče no i uvjetno priznanje. Zato, u 16. ili 17. stoljeću nije moglo biti govora o nekom službenom ili općenitom prihvaćanju filozo fije u središtu koje bi bila znanost. Ako su se takve ideje uopće pojavile, najvjerojatnije je do njih došlo u Italiji, gdje je sloj ljudi s viso kom izobra zbom bio veći nego u drugi m zemljama. Razvoj znanosti povezan je sa spremnošću manjine koja je u nju vjerovala da se otv ore no bori za njezino opć e prizna nje i da otvoreno izražava i potiče zanimanje u javnim raspravama i udruženjima. U 16. i većem dijelu 17. stoljeća razvoj je znanosti ovisio, dakle, o izvjesnom pluralizmu kul turnih interesa i o društvenoj ocjeni. Koliko su ti interesi bili 39
Cipolla. cit. djelo, str. 397—430. 40 Pieter Geyl, Revolt of the Netherlands, 1555—1609, London, Williams, and Norgate Ltd., 1945, str. 38—44; H. Hoenigsberger, The Empire of Charles V in Europe, New Cambridge Modern History, sv. II, str. 301—334; G. Spini, Italy After the 30-years War, New Cambridge Modern History, sv. V, str. 458^-473. 41 Stone, cit. djelo, str. 39—44.
93
dopušteni i kako je visoka bila ta ocjena, ovisilo je o otvo renosti ili, prema mjerilima tog vremena, o nedostacima klas nog sistema. Tamo gdje je bilo pojedinaca i grupa koji su stekli imetak otkrićem novih zemalja i putova, novih trži šta i novih vrsta roba, vladala je i veća spremnost da se zna nost prihvati kao vrijedniji put do istine od tradicionalne filozofije. Znanost je djelomice bila priznata možda i zato jer su njezini zahtjevi bili u skladu s novim vidicima koji su se otvorili pred svijetom što se mijenjao u društvenom i ma terijalnom pogledu. Iako priznanje nije bilo potpuno, bilo je ono to odlučni je, što su se inter esi tih gru pa sukobljavali s ugnjetavačkim zahtjevima temeljenima na tradicionalnim povlasticama.
Utjecaj religije i pojava znanstvene utopije Na Zapadu je još jedna okolnost išla u prilog priznavanju nezavisnoga znanstvenog svjetonazora. To je bila vjerska situacija, različita od one u Italiji. Čo vjek ne živi sam o o kruhu, a to je bilo pos ebn o izraženo u 17. stoljeću. U Evropi su gotovo svi bili religiozni, bili to kršćani ili Židovi. Crkva se uspjela nagoditi s filozofijama koje su se suprotstavljale njezinu učenju na direktniji način nego znanost. Ali bilo je lakše dopustiti slobodne spekulacije o apstraktnim stvarima, kao što je besmrtnost duše, nego tako konkretna pitanja kao što je priroda Mjeseca prepu stiti ispitivanju teleskopom. Spekulacije ljudskog uma o vjer skim pitanjima ne mogu nikad biti konačne. Tamo gdje je spek ula cija sm at ra na pravo m met odom, bila je rije č o bo žjoj moći nasuprot ljudskom umu. Božja moć bila je iznad moći ljudskog uma i gdje god su se ta dva pojma suprot stavljala, nije bilo teško »uvidjeti« konačnu istinu. Ali empirička znanost, jednom kad se dotakla bitnih teoloških pita nja, nije dopuštala okolišanje. Ona je sa stajališta empi rije promatrala prirodu onakvu kakvu je bog stvorio (u to doba gotovo svi su bili tog uvjerenja) i uspređivala je sa zapi sima službeno prihvaćenima kao njegove vlastite riječi ili izravno nadahnute njima. Raskorak između empiričkih pro matranja i službenih zapisa postajao je sve očitiji. Posljedica toga bila je da je stav katoličkih, protestantskih i židovskih crkvenih vlasti prema empiričkoj znanosti varirao od nepri jat elj stva do kra jnjeg opreza. 94
Između glavnih evropskih religija bila je jedna važna razlika. Protestantizam nije ustanovio svoju vrhovnu crkve nu vlast i dopuštao je svakome pojedinom vjerniku da sam tumači Bibliju i traž i vlast ito vjersko prosvjećenje. Kato lik ih Židov morao je potisnuti svoje eventualno uvjerenje da će se znanost na kraju pokazati kao novi put do boga, jer je njegova religija tum ači la Bibl iju sam o na jedan određen način. Protestant koji je osjećao da su znanstvena otkrića u skladu s božjom voljom mogao je biti mirne sa vjesti ako je živio u kra ju gdje je crk vena vlast bila nesi gurna ili slaba. (Tamo gdje je vlast svećenstva bila jaka, prevladavala su njihova tumačenja, obično suprotna zna nosti.) Tako je ideja da bi znanost i tehnologija (»praktična umijeća«) mogle pružiti bolji način školovanja i napred niju intelektualnu i moralnu kulturu, bila u skladu s intere sima i shvaćanjima pokretljive srednje klase. Ali samo neke protestantske sljedbe mogle su znanost (ili filozofiju koja je takvom znanju omogućivala po tp un u nezavisnost) prihva titi kao sastavni dio svoga religijskog uvjerenja. Jedino su oni nadvladali otpor što ga je religijsko uvjerenje moglo stvoriti. Protestantizam je, dakle, proglasio pravovaljanim novi utopijski pogled na svijet gdje bi znanost, eksperiment i iskustvo bili srž nove kulture, iako je logički odnos između njih možda bio pogrešno protumačen. Začeci ideja koje povezuju znanost, praktična umijeća i stalno poboljšanje ljudskih uvjeta pojavljuje se tridesetih godina 16. stoljeća. Ludovico Vives, španjolski učenjak, pro testant i učitelj na engleskom dvoru, među prvima je veličao obrazovnu i intelektualnu vrijednost obrtničkog iskustva. 42 Međutim, od sredine 16. stoljeća te su ideje preuzeli pro testantski filozofi i pedagozi te ih pretvorili u ono što je Karl Manheim nazvao »utopija«. Začetnici te struje bili su Peter Ramus i Bernard Palissy, a slijedili su ih Francis Ba con, Komensky, Samuel Hartlib i nekolicina drugih. Zani malo ih je svestrano obrazovanje i suradnja znanosti i teh42 Ostali koji su bili istog mišljenja, kao Rabelais, Montaigne i Erasmus, bili su kato lic i. Rabe lais je vje roj atn o ima o pre d očima tal ija nsk e uzo re. Gargantuino školovanje, koje odražava njegove ideje o tome, sveučilišno je obrazo vanj e spo jen o s tip ičn im nau kov anj em tal ija nsk og umj etn ika 15. stol jeća . Albe rti je pro šao takv o škol ovan je, a izob raz ba kakv u je posli je pruž ala Acca demia del Disegno (osnovana 1563) bila je, ako ne baš istih razmjera, ali svakako slična onoj koja se spominje u Gargantui. (Jedan od učitelja te akademije, Ostillio Ricci bio je Galilei ev pri vat ni učit elj u Firen ci.) O šire nju tih idej a Evr opo m tok om 16. stoljeća i o raznim eksperimentima na području obrazovanja što su ih te ideje potakle govori Rossi, cit. djelo, str. 15—16. Klasična studija o odnosima protestantizma i znanosti je R. R. Merton, Science, Technology and Society in Seventeenth Century England, Osiris (1938), IV, 360—632.
95
nologije, koja će imati dalekosežni učinak i omogućiti, kako su se nadali, pobjedu nad prirodom i stvaranje nove civili zacije. Vjerovali su da će znan ost i tehnolog ija te njihova djelotvorna podrška i organizacija dovesti do iskupljenja svijeta. 43 Osim možda Bacona, nijedan od tih ljudi nije bio važan znanstvenik, pa čak ni poznat filozof. To su bili publicisti koje su zanimali praktični rezultati. Oni su na programski način izražavali gledišta znanstvenika i drugih koji su sura đivali u rješavanju praktičnih problema. U Italiji ta surad nja nije nikad stvorila pogled na svijet prema kojem je prvenstveni praktični cilj bila društvena reforma. Jedini po kušaj koji je mogao imati šire posljedice učinio je Galileo, ali u tome nije uspio. No, ni tada nije bila riječ o društvenoj reformi. Galileo je nastojao uvjeriti crkvu u istinitost tvrd nji o svemiru i unijeti nov duh u intelektualni život Italije. Činjenica da je znanost u sjevernoj Evropi uvjetovala na stanak jednoga tako praktičnog pogleda na svijet upućuje na početak otvorenoga klasnog sistema. Taj svjetonazor pri hvatili su intelektualci i razvili ideologiju koja je bila po tencijalna opasnost za tradicionalne autoritete, a to je bilo moguće upravo zbog otvorenosti protestantskih doktrina.
Stav protestanata prema znanosti Nisu sve protestantske sljedbe prihvatile taj novi stav prema znanosti, niti su to učinile neo visn o o mje stu svog djelovanja. U mal im, zat vor eni m protestantskim zajednicama poput onih u Ženevi i Škotskoj i u većem dijelu Njemačke, i poslije, krajem 17. stoljeća, u Nizozemskoj, znanost je bila u nepovoljnijem položaju nego u velikim katoličkim središtima Italije, Francuske i centralne Evrope. Te protestantske zajednice bile su male i čvrsto povezane, a budući da su bile relativno neraslojene, osim svećenstva u njima nije bilo sloja intelektualaca vrijednoga pažnje. 44 Kao ni slično organizirane židovske zajednice, one nisu dopuštale ništa što je podsjećalo na herezu. Katolička crkva, s druge strane, sa svojom tradicionalnom učenošću 43 Jones, cit. djelo, str. 62—180. Histoire des Sciences et des Savants, 2. izdanje, Geneva, 43 A. de Condolle, H. Georg, 1885, str. 335—336.
96
i svojim specijaliziranim intelektualcima u prosvjetiteljskim redovima, obično je imala više razumijevanja za posebne svjetovne intelektualne interese. Protestanti, međutim, u većini primjera nisu mogli stvo riti zatvorene vjerske zajednice. S jedne strane, bili su u sva đi s katolicima, a, s druge strane, razne su se protestantske sljedbe prepirale međusobno. Nije bilo nikakve djelotvorne crkvene vlasti koja bi ujednačila doktrine i praksu. Vlasti su na tim područjima mogle slobodnije nego drugdje zauze ti blagonakloni stav pre ma znanosti i scijentističkoj utopi ji. Oni koji su vjerovali u uto pij u mogli su slob odni je šir iti svoje nazore, a vlasti su prema tome imale pragmatički stav. Zbog toga su viši protestantski crkveni krugovi u nekoliko navrata podržali znanost i konačno su u Engleskoj gotovo prihvatili scijentističku utopiju kao osnovu za svoju službe nu prosvjetnu politiku. Progon G. Galileia bio je za protestante prva značajna prilika da pokažu svoj izrazito pozitivan stav prema znano sti. Svaki tiranski čin katoličke crkve, koja je bila njihov najveći protivnik u borbi za prevlast, odmah je iskorišten u propagandne svrhe. Galileiev slučaj bio je opće poznat. Odmah nakon njegove osude grupa protestantskih učenjakao u Parizu, Strasbourgu, Heidelbergu i Tiibingenu odlučila je pre vesti Galileievo djelo na lat ins ki. U tome su ih podr žale i one protestantske zajednice koje inače nisu bile poz nate po svojoj naklonosti prema Kopernikovim idejama. Kopije originalnog djela dobivene su preko Ženeve, pozna te po doktrinarnoj krutosti. Jedan član grupe bio je sa sve učilišta u Tiibingenu, gdje su nešto prije uskratili Kepleru diplomu iz teologije zbog njegove naklonosti prema Kopernikovu učenju. Nizozemska vlada također je iskoristila Galileieve neda će i pozvala ga, preko Grotiusa, da je savjetuje u mjerenju geografske dužine. Iako nije prihvatila Galileiev savjet, uka zala mu je službene počasti. Tu vezu s nizozemskom vladom prekinula je Kurija, koja je vjerojatno ispravno zaključila kako se njome prot esta nti koriste u propa gandn e svrhe.45 Za protestantske učenjake sklone znanosti Galileiev pro gon bio je prilika da borbu za dobrobit protestantizma spoje s borbom za službenu podršku znanosti. Njihova zajednička akcija bila je možda prvi istup aktivnih zagovornika znano sti u protestantskoj Evropi. Barem je nekolicina tih intelek45
Olschki, cit. djelo, sv. III, str. 401—403, 440—443.
7 Uloga znanstvenika u društvu
97
tualaca koji su sudjelovali istupala u ime napretka znanosti, a ne samo u ime vjere i prosvjete općenito. Teško je zaključiti kako dugo je Galileiev slučaj služio kako bi se znanost vezala s protestantizmom. Svakako, to nije bio glavni činilac u prihvaćanju znanosti. U Engleskoj se ona vezala za protestantsku politiku na nov i značajniji način. Prije Komonvelta i za njegovo vrijeme sve je teže bilo po stići jednodušnost javnog mišljenja o svemu što je moglo bit i važno za religiju zbog brojnih teoloških razmi ric a s po litičkim implikacijama. Jedna od često spominjanih zanim ljivosti vezana za doba prije nastanka Royal Societyja (Kra ljevsko društvo) jest da su čalnovi grupe iz koje će nastati to udruženje odlučili da ne raspravljaju o vjeri i politici i da se ograniče na neutralno područje znanosti. 46 Iz sličnih su razloga, čini se, Baconova filozofija i njegov stav prema zna nosti postali dio službene politike Komonvelta. John Durie, jedan od engl eski h pub lic ist a koji se bavio pit anj ima škol stva i znanosti, proveo je dosta vremena u sjevernoj Evropi radeći na ujedinjenju svih evangelističkih crkava. Hartlib, koji je podržavao Duriea, i Haak, drugi član grupe znanstve nika i političara koji su zagovarali znanost, vjerojatno su slično bili motivirani svojim osobnim iskustvom o vjerskim sukobima u Evropi. Oni su utjecali na stvaranje prosvjetne politike Komenvelta i njihove su ideje službeno prihvaće ne. Iznenadni porast popularnosti Baconovih nazora krajem 40-ih godina 17. stoljeća i činjenica da su Wilkins, Wallis, Petty i Goddard imenovani sveučilišnim profesorima svjedo če o uspjehu novih ideja. 47 Osim što je odgovarala klasnim interesima obrtnika, trgovaca i drugih pripadnika te pokret ljive klase koja je bila oslonac režima, Baconova je zna nost bila nešto s čime su se mogli složiti i prosvjećeniji pu ritanc i. Znanstvenu djelatnost pozdravili su oni koji su že ljeli da obrazovanje bude svjetovnije i kojima je bilo mrsko sve što ih je podsjećalo na stari režim. Ona je također bila prihvatljiva i za puritanske fanatike, koji su držali da osim proučavanja Biblije nije potrebno drugo školovanje i čak su željeli ukinuti sveučilište; znanost im se činila manjim zlom od paganskoga humanističkog učenja. Znanost je, dakle, kao takva bila prihvaćena, no to nije bilo zato što joj je nekom određenom doktrinom protestantske teologije pružena po drška, već zbog toga što je ona uglavnom bila izvan teoloških 46 T. Sprat, History of the Royal Society of London, London, J. R. for J, Martyn, 1667. 47 Jones, cit. djelo, str. 109, 117.
98
i filozofskih razmirica koje su vladale na Kontinentu i uno sile su razdor i u englesko društvo. 48 Te okolnosti presudne su za razumijevanje razvoja mo derne znanosti. Scijentistički pogled na svijet, za razliku od stvarne znanosti, nije bio prihvaćen, ali ne zato što nije ponudio bolju filozofiju ili bolja tumačenja važnih prirodnih pojava od prijašnjih filozofskih i religijskih učenja. Oni koji su bili zadovoljni svijetom takvim kakav jest nisu izmijenili svoju ljestvicu duhovn ih vrijednos ti zbog boljih rješenja nekih zagonetki prirode. Ali za one koji su željeli promijeniti svijet empirička je znanost bila istinsko proročanstvo. Ona je nud ila nove pronalask e koji su utjelovljavali svoje vla sti te neosporive dokaze i činili filozofske sporove suvišnima. No, ona nije bila samo put do novih pronalazaka već i put do mira jer je omogućila dogovor o istraživačkom postupku u rješavanju određenih problema, a da pri tome nije bio potre ba n nik aka v drugi dogovor. To također objašnjava inače zbunjujući osjećaj pošto vanja što ga je engl eska zna nos t u 17. stoljeću pokazivala prema Baconovu eksperimentalizmu. Bacon je bio loš znan stvenik, a po mnogo čemu nije bio ni dobar filozof. Bilo je malo veze između razvoja nove astronomije i matematičke fizike i Baconovih principa. Eksperimentiranje bez teorije i prikupljanje iskustvenog znanja dalo je malo znanstvenih rezultata. Da eksperimentalna metoda nije bila prihvaćena, ne bi se bila razvila nezavisna znanstvena zajednica. Da je znanost bil a preds tav lje na kao nadmoć nij a, ali logički zat vorena i dosljedna filozofija, postala bi ona samo jedan od filozof skih sustava oko kojih su vođene prepirke, a ne neutralno područje gdje je dogovor bio moguć. Da ju je, nekom igrom slučaja, neki vladar proglasio službenom filozofijom, brzo bi se bila pretvorila u opsežan i rasplinut filozofski sustav. To se zapravo dogodilo kartezijanizmu. U 18. stoljeću bila je prilično izražena sklonost da se Newton glorificira i progla si stožerom nove opsežne i, u biti, statične filozofije. Znan stvenici se uglavnom nisu suprotstavljali tim nastojanjima. Bili su skloni da ih podrže, kao što je to učinio Leibniz ili Christian Wolf.49 48 Iako za to nema dokaza, možda je Boyleovo i Newtonovo uvjerenje da bi znan ost mogla biti novi pu t do boga bil o u vezi s osje ćajem da je ona izna d teoloških i filozofskih rasprava, koje su zbog vjerskih sukoba izgubile ugled. 49 Vidi studiju o Baconu kao strategu empiričke znanosti: Margery Purver, The Royal Society: Concept and Creation, London, Routledge and Kegan Paul, 1967, str. 20—100. Čini se da autorica razumijeva kako je to tumačenje nespojivo s naglašavanjem odnosa između znanstvenika i scijentističkog pokreta.
Baconova filozofija suprotstavila se takvom zatvaranju znanstvenog pogleda na svijet, stvorivši predodžbu o znan stvenoj zajednici koja se neprekidno širi, mijenja i djeluje bez zast oja. Učenje o ekspe rimentu nije bilo nek a teor ija, već valjan pr is tu p zna nst venom istraživanju. Za one koji su ga prihvatili postao je on sredstvo nedvosmislenog sporazu mijevanja, način da se nešto razmotri i odbaci u okviru ograničenog područja koje se istražuje. Pridržavajući se empirički provjerenih činjenica (kontrolirani eksperiment) ko risnici te metode osjećali su se kao članovi iste »zajednice« iako nije bilo neke općenito prihvaćene teorije. Znanstvenici su mogli imati različito mišljenje o nekom predmetu, a opet imati osjećaj da zajednički idu naprijed i, na kraju, postići suglasnost. Više nije bilo potrebno stvarati stranke i voditi sve opsežnije i rasplinutije rasprave kao što se to događalo u filozofskim prepirkama. U doba ideološkog zastoja u Egleskoj oko 1640. godine znanstvenici su se našli u situaciji u kojoj je bilo vrlo ko risno prihvatiti baconovska shvaćanja kao način da se opsta ne u znanosti i izvan nje. Prirodna znanost postala je para digma za filozofiju otvorenog i pluralističkog društva. U to presudno doba između »puritanske revolucije« i »slavne re volucije« služi la je ona kao simb ol neu tralnog pod ručja gdje je bilo moguće spo razumno djelovati na ost var enj u zajedni čkih intelektualnih ciljeva. Metoda probe i pogreške (ili po stavljanja hipoteza i njihova odbacivanja) uvela je vremen ski aspekt što je omogućilo prihvaćanje nepotpu nih znanja bez konsenzusa , a zaht ijeva lo je konsen zus sam o u pogl edu postupka. Znanost koju su smatrali baconovskom bila je do kaz da će konsenzus o postupku na kraju donijeti i valjane rezultate. 50 Prihvaćanje baconovskih shvaćanja objašnjava zašto je scijentistickom pokretu na Zapadu pružena veća društvena podrška nego u Italiji, koja je u kulturnom pogledu bila nad moćnija tokom 16. i većeg dijela 17. stoljeća. To također pojašnjava zašto je od svih zapadnih zemalja upravo revolu cionarna Engleska postala središte pokreta sredinom 17. sto ljeća i kako to da su prirodoslovci, koji su već od 15. stolje ća činili zasebnu grupu u filozofiji, postali upravo u Engle skoj posebna, autonomna i ugledna zajednica.
5
Institucionalizacija znanosti u Engleskoj u 17. stoljeću Između znanosti u Engleskoj i u dru gim zemljama bila je bitna razlika: ona je u Engleskoj bila ins tit uci ona lizir ana . Budući da se riječi »institucija« i »institucionalizacija« upotrebljavaju na razne načine, potreb no ih je pobliže odrediti. Institucionalizacija ovdje znači: 1. da društvo prihvaća neku djelatnost kao važnu društvenu funkciju vrijednu samu po sebi, 2. da postoje norme koji ma se određuje ponašanje na nekom području djelatnosti na način koji je u skladu s ostvarenjem ciljeva i autonomi jom te djelat not si i, na kra ju, 3. da su društ ven e no rm e na drugim poljima djelatnosti donekle prilagođene njihovim normama. Društvena institucija je djelatnost koja je, na taj način, institucionalizirana.1 Kad je riječ o znanosti, pod institucionalizacijom razu mijeva se priznavanje egzaktnog i empiričkog istraživanja kao metode koja vodi do otkrića važnih novih znanja. Takvo se znanje razlikuje i ne ovisi o drugim načinima stjecanja znanja kao što je tradicija, spekulacija ili otkrovenje. Ono nameće stanovite moralne obaveze onima koji se njime bave: sveobu hvatnu procjenu dop rinos a, obavezu da otk riće 1
Ta definicija riječi »institucija« slična je definiciji S. N. Eisenstadta u Institutions, International Encyclopedia of Social Science, sv. 14, str. 409—410. Razlikuje se od nje po tome što ne uključuje stvarnu organizaciju znanstvene djelatnosti na određenom području. Nezavisnost sadržaja i normu svake društvene institucije naglašava Norman W. Storer u The Social System of Science, New York, Rinehart and Winston, Inc., 1966, str. 39, 55—56( on upotreb ljava izraz »društv eni sistem« da bi opisa o ono što ja nazivam instituc ijom) . Social
50
Da su znanstvenu metodu uistinu smatrali paradigmom u postizavanju suglasnosti na objektivan i nepristran način, dokazuje njezina primjena u eko nomskoj i političkoj teoriji; vidi Villiam Letwin, The Origins of Scientific Eco nomics, Garden City Anchor Books, Doubleday, 1965, str. 131—138. 100
To ne znači da je znanost uistinu oslabila. Prije bi se moglo reći da je ona postal a rasp ršen a i nije više imala svoje središte. No i to je samo djelomice točno jer su u dru goj polovini 18. stoljeća škotska sveučilišta postala novi cen tar znanosti. Ima također nekih dokaza da je u Engleskoj jav ni interes za zna nos t bio velik. 8 Utjecaj znanstvene misli ili barem prirodne znanosti kao modela ispravnog mišljenja o političkim, ekonomskim i tehnološkim pitanjima bio je tu mnogo jači nego drugdje. Unatoč tome, tokom 18. stoljeća Francuska je postala središte svjetske znanosti. U posljednjem desetljeću tog sto ljeća francuska je znanost nadmašila englesku na svim po dručjima. Academie des sciences postala je najuglednija znanstvena organizacija na svijetu. Znanstvenici i studenti iz svih evropskih zemalja išli su u Pariz da se upoznaju s pos ljednjim dostignućima znanosti i francuski je postao jezi k znanstvenika i znanstvenih organizacija cijele Evrope. 9 Čini se paradoksalnim da upravo kad se znanost u En gleskoj institucionalizira, vodstvo preuzima Francuska, gdje je dru štv o mno go više prože to tra dicijom . Da bismo pr ot u mačili takav razvoj događaja, moramo razjasniti odnos iz među scijentističkog pokreta i institucionalazirane znanosti. Ni scijentistički pokret ni institucionalizacija znanosti nisu vezani za prave zna nstvenik e i pr avu znans tvenu djelatnost, već za odn os ljudi pr em a zna nos ti opć eni to. Sci jenti sti čki pokret čini grupa ljudi koji vjeruju da je znanost (iako mož da za njih nerazumljiva) pravi put do istine, da se pomoću nje može ovladati prirodom i riješiti probleme pojedinca i društva. Empirička i matematička znanost je prema töme model za rješavanje problema općenito i simbol beskonačne usavršivosti svijeta. 10 Pod riječju »pokret« razumijeva se da grupa nastoji širiti svoje ideje i učiniti ih prihvatljivima društvu kao cjelini. Kad pokret postigne svoj cilj i društvo uistinu prihvati njegove ideje, slijedi institucionalizacija. Upravo u toj razlici između pokreta i institucionalnog stadija znanosti leži objašnjenje za relativno zaostajanje zna nosti u Engleskoj u 18. stoljeću i za relativno nagli razvoj znanosti u Francuskoj. Moja je hipoteza da se u onom sta8 Nicholas Hans, New Trends of Education in the ISth Century London Routledge and Kegan Paul, 1951, str. 155—158. 9 Merz, cit. djelo, na navedenom mjestu. 10 Izraz »scijentistički pokret« činio se prikladnijim od izraza »znanstveni pokret« koji upotrebljava Jones, cit. djelo, za opis razvoja baconovskih shva ćanja, zato što je važno razlikovati znanstvenike od pokreta s kojim su oni povezani. Baconova filozofija i eksperimentalna znanost bile su za pokret opća načela koja treba primijeniti na sve ljudske i društvene probleme. O razvoju tog pokreta u razdoblju nakon I. Newtona i J. Lockea i o njegovim vezama s francuskim prosvjetiteljstvom piše Gillispie u cit. djelu, str. 151—178.
104
diju kad nastaje pokr et pojavljuje i dodatna društvena mo tivacija, koja se za stadija institucionalizacije rasplinjava i tako gubi svoj intenzitet. Sredinom 17. stoljeća znanost je postala važan i, možda, središnji simbol otvorenoga i na prednog društva, a to je bio ideal snažnih društvenih grupa u Engleskoj. Te su grupe, međutim, još uvijek bile u manjini i sukobljavale su se s pretežno tradicionalnim »službenim« društvom. Njihova uvjerenja i njihove interese nije podr žavala većina, ili barem ne većina, onih koji su nešto značili. Zato je mogućnost da u stvarnosti provjere svoje ideje bila mala, barem što se tiče društvenih ili političkih reforma. Tako dugo dok je vladalo takvo stanje, zanimanje za znanost naglo je raslo. Za nekolicinu nadarenih ona je bila ono utočište gdje je vladala sloboda misli, govora i stvara nja u jednom društvu u kojem se sloboda gušila ili je gubila svoj smisao zbog vjerskih i političkih neslaganja. Za je dnu mno go veću gr upu (za intel ekt ual ce u sci jenti sti čkom pokretu koji su prihvatili Baconovu filozofiju i njihove sljed benike iz svih klasa) emp ir ička je znano st simbolizi rala cilj kojemu su težili: stvaranje novoga društvenog poretka gdje bi se stvari mogle mij enj ati i unap re đivati ra zumnim i ob jekti vni m pu tem, bez sta lni h silovitih suk oba . Nakon »slavne revolucije« situacija se izmijenila. Raz borite rasprave o važnim pi tan ji ma eti ke, pol iti ke i ekono mije mogle su i morale su započeti. Budući da je utopija o otvorenom i pluralističkom društvu bila djelomice ostvare na (barem u toj mjeri da se nijedna važnija grupa nije osje ćala isključenom ili ugroženom), bilo je vrijeme da se poku šaju ostvariti baconovska obećanja o »napretku«. Ljudi su se, dakle, morali okrenuti filozofiji društva i tehnologiji. To su i učinili služeći se pri tome prirodnom znanošću i eksperimentom. Ali prirodna znanost mogla je dati samo neke općenite smjernice za stvaranje nove filozo fije društva i za rješenje tehnoloških problema. Zbog toga su filozofi, ekonomisti, tehnolozi i liječnici morali rješavati svoje probleme pretežno na empirički način. Pokušaji da se tome pristupi sustavnije, uz pomoć teorije, kao što je bio napor da se stvori medicinska fizika (ijatrofizika), završili su neuspjehom. 11 Taj neuspjeh objašnjava se novim intere som za ta praktična područja i očitim gubitkom zanimanja za znanost. 11 Richard Harrison Shryock, The Development of Modern Medicine: An Interpretation of the Social and Scientific Factors Involved, London, Victor Gol-
lancz, Ltd., 1948, str. 20—40.
Valja, međ uti m, is tak nuti da je to opa dan je int ere sa bilo više pri vidno neg o stv arn o. Razočaravajuća jal ovos t teo rijske znanosti u Engleskoj u 18. stoljeću nije smanjila čo vjekovu vjeru u ekspe ri men tal nu met odu , koja bi mu omo gućila da shvati svoju fizičku i društvenu okolinu i da nji ma ovlada. To uvjerenje bilo je osnova većine filozofskih i tehnoloških pothvata. Prošlo je doba kad se od znanosti oče kivalo i nemoguće. Nadareni pojedinci stvaralačkog duha imali su sada mnogo više mogućnosti da pokažu svoju krea tivnost. 0 politici, ekonomiji i filozofiji moglo se raspravlja ti bez sraha od oštrih sukoba i dalo se utjecati na prilično veliko pod ruč je druš tve nog života. Došlo je vrijeme da se u stvarnosti provjere scijentistička obećanja o tehnološkom na pretku. Započeli su eksperimenti s lokomotivama, tekstilnim strojevima, a pojavljuju se i drugi tehnološki projekti uz snažni poticaj privrede, koja je evala pod okriljem politike nad kojom su bdjeli ekonomisti i utjecali na njezine pro mjene. To eksperimentiranje bilo je dio institucionalizacije znanosti: pokušaj da se uz probe i pogreške ustanove grani ce do kojih se mogu primijeniti znanstvena načela i da se društvene ustanove promijene u skladu s tim načelima. Ali u svim se tim promj enama podrazu mij evalo: a) ka ko je bila manja vjerojatnost da će društvo motivirati i usmjeriti stvaralački talent prema prirodnim znanostima i b) da nap re dak na podru čj u čiste znanost i nije ima o više ist u važno st u javni m rasprav ama o poli tičkoj ref ormi i ekonom skom napretku. 12 Osnovne reforme bile su provedene i pro blem je bio empiričk e, a ne retor ičke prir ode . Znanst ven a dostignuća bila su vrijednost samo za one koji su se bavili znanošću i za amatere što su u tome nalazili zadovoljstvo. U stadiju »pokreta« njihova je dodatna vrijednost u tome što su bili jedino područje slobodnog stvaralaštva i najjači argument u prilog liberalizmu u osnovnoj ideološkoj raspra vi. Ukr atk o reč eno, u stad iju pokret a veliki dio inte lekt ual nog i društvenog interesa na drugim područjima djelatnosti (religija, ekonomija, politika i dr.) okrenuo se znanosti. S druge strane, u stadiju institucionalizacije taj duhovni poti caj što ga je dala znanost raspršio se na više djelatnosti gdje se znanost primjenjivala. Zato je možda nastao relativni pad zanimanja za znanost, no to je, s druge strane, bilo više nego nadoknađeno primjenom znanstvenog pristupa na razne dje latnosti. 12 S gubitkom dodatne, simboličke vrijednosti slabi i nastojanje da se znanstveni utjecaj proširi na književnost i humanističko obrazovanje. O tome na nešto drukčiji način govori Jones u cit. djelu, str. 271—272.
Scijentizam i znanost u Francuskoj 17. stoljeća Izloženo objašnjenje vrijedi i za situa ciju u Francuskoj. Osnivanje Academie des sciences u Parizu 1666. godine, iako potaknuto britanskim primjerom, nije bilo samo oponašanje. Neslužbene grupe i akademije kojih je u Francuskoj bilo prije Akademije znanosti i koje su zagovarale njezino osnivanje bile su slične onima u Engleskoj. Zapravo, te su neslužbene grupe održavale vezu s onima u Engleskoj i Italiji. 13 Tridesetih godina 17. stoljeća središnja ličnost bio je Marin Mersenne, koji se dopisivao sa svim poznatim znan stvenicima Evrope i u njegovoj su se kući okupljali vodeći francuski znanstvenici tog vremena: Descartes, Desargues, Gassendi, braća Pascal i Roberval. Mersenne i Theophraste Renaudot održavali su veze s Haakom i Hartlibom u Engle skoj i podržavali su njihove ideje i ideje Komenskoga o prosvjetnoj reformi. Renaudot je bio protestantskog porije kla (preša o je na katolicizam nakon pad a La Rochelle 1629), a Mersenne, iako svećenik, bio je sumnjičen za reformator ske ideje. No među znanstvenicima oko Mersennea nije bilo ni jednog protestanta. 14 Od svih pobornika znanosti aktivnih u političkim salo nima (uključuju se tu Montmor, Auzout, Hedelin, Thevenot i Sorbiere) samo je Sorbiere bio protestantskog porijekla. Na sve njih je uvelike utjecao primjer Engleske i Baconova filozofija. Prvi urednik Journal des savants (Znanstvene no vine) otp ušt en je, pod pritiskom crkv e, zbog svojih galikan13 O raznim grupama prije osnutka Academie des sciences vidi Harcourt Brown, Scientific Organizations in Seventeenth Century France (1620 —1680), Balti more, The Williams and Wilkins Company, 1934, str. 2—7, 18—27, 32, 62—66, 75—76, 117—127, 195—199. 14 O vjerskoj pripadnosti i stavovima nekih pripadnika francuskog pokreta vidi ist o, str . 36, gdje se u je dn om pis mu u koj em se spo minj e Mers enne ova smrt na njega alud ira ka o na »redovnika-hug enota«. Pisac dalje kaže : ». . . il ne crovoit pas toute sa Religion . . . et il n'oisoit dir e souvent son Breviaire , de peu r de gater son bon Latin. (». . . on nij e pot puno vjerovao u svoju vjeru . . . i nije se usuđivao često govoriti svoj brevijar da ne bi pokvario svoj dobar latin ski.«) Pisac tog pisma, Andre Pineau, bio je protestant. O vezama francuskih grupa s Haakom u Engleskoj vidi str. 43—47. O engleskim vezama i protestantskom rukovodstvu grupe u Caenu 1620. godine vidi str. 216—217. O galikanskim i jansenističkim strujanjima vidi Journal des savants, str. 193—197, pod de Salio. Još jedna važna ličnost scijentističkog pokreta je Henry Justel, također protes tant, koji se istaknuo poslije 1660. godine (vidi str. 180). O Renaudotu govori R. Dunlantier: »la vie tourmentee et laborieuse de Theophraste Renaudot«, Bul letin de la Societe des Antiquair es de l'Ouest (Poitiers), XIV, treća serija, 1947, treći i četvrti trimestar, str. 292—331. O Sorbiereu vidi Biographie Universelle, Ancienne et Moderne, sv. 43, Paris, Chez L. G. Michaud, 1825, Str. 123. i A
Voyage to England Containing Many Things Relating to the State of Learning, Religion and Other Curiosities of the Kingdom gospodina Sorbierea, pa i Obser vations on the Same Voyage koje je napisao dr Thomas Sprat, član Roval So-
cietyja, a sadašnji biskup od Rochestera, s pismom od gospodina Sorbierea u vezi s rat om izme đu Eng les ke i Nizoze mske 1652. godi ne. Tome je dod an a nje gova biografija, koju je napisao M. Graverol, London, T. Woodward, 1709.
skih i jansenističkih ideja. (Oba pokreta kritiziraju crkve i neka njezina učenja.) Na kraljevskom dvoru značajnu je po dršku tim grupama pružao Richelieu i, poslije, Colbert. 15 Tako su protestanti, galikanci i jansenisti imali važnu ulogu u onim krugovima koji su se zalagali za aktivnu podršku znanosti i za prihvaćanje nove filozofije znanosti u Francu skoj. I oni su se, kao i pobornici znanosti u protestantskom Londonu, našli u okolnostima gdje nije bilo jedne priznate crkvene vlasti. Njima je bilo posebno stalo da znanost bude priznata kao nezavisno i s teološkog stajališta neutralno po dručje intelektualne djelatnosti, jer bi takvo priznanje zna čilo korak naprijed u borbi za vjerski pluralizam o kojem je ovisio opstanak tih grupa. Ali društ ve na st ru kt ur a u Francuskoj bil a je dru kči ja od one u Engleskoj. Tu je, doduše, postojala srednja klasa koja je imala slične izvore prihoda kao i ona engleska, i ši rila se i razvijala. Ali klasne razlike u Francuskoj bile su oštrije i kraljev je utjecaj veći nego u Engleskoj. Zato pro svjetna i društvena reforma kakvu je zagovarao Renaudot nije naišla na podršku važnijih pariških znanstvenih krugo va i bog ati h amater a. (U Renau dot ovu rodn om gradu , Loudunu, djelovala je grupa koju je zanimala znanost i dru štvena reforma, a članovi su bili protestanti i katolici.) 16 Grupa koja je neposredno prethodila Academie des sciences, takozvana Montmorova akademija, bila je više nalik aristo kratskom salonu nego ona iz koje se razvila engleska aka demija znanosti, Royal Society. U Parizu je bilo teže nego u Londonu prevladati otpor tradicionalnih interesnih grupa kao što su medicinski fakultet, Sorbona, jezuiti i drugi. 17 Zbog toga pripadnici scijentističkog pokreta, tj. ona gru pa za koju je znanost imala šire društveno i tehnološko zna čenje, nisu imali svojih predstavnika u Academie des scien ces kad je ona konačno osnovana 1666. godine. Engleska je akademija bila nezavisna organizacija, s mješovitim član stvom koje je uključivalo amatere, pobornike znanosti i znan stvenike izuzetnih sposobnosti. Francuska je akademija bila neka vrsta uzvišene znanstvene državne službe i sastojala se od malo uglednih znanstvenika. Na taj način znanost se mogla kontrolirati i njezin se utjecaj ograničavao samo na ona područja gdje se to sma tralo poželjnim. Kraljevska vlast priznala je egzaktnu i em15 O otpuštanju Denisa de Salloa vidi Harcourt Brown, cit. djelo, str. 188—195. 16 Duplantier, cit. djelo 17 Brown, cit. djelo, str. 142—148. o utjecaju društvene krutosti i interesa vladajućih slojeva na razvoj scijentističkog pokreta u Francuskoj.
108
piričku znanost, pa i tehnologiju, pod uvjetom da se empiričkim i eksperimentalnim znanstvenim pristupom ne koristi u politici i da se načela znanstvenog univerzalizma ne primje njuju na vjerska pitanja i na društvene staleže. 18 Ta ograničenja vladala su i u Engleskoj za vrijeme re stauracije, sve do »Slavne revolucije«. O tome svjedoči pro gram što ga biskup Sprat donosi u svom djelu Povijest Royal Societyja, naglašavajući vrijednost neutralne znanosti. Ali društveni sastav Royal Societyja i djelatnost nekih njegovih članova upućuje na čvrstu vezu sa scijentističkim po kretom.19 Zbog toga, dok je u Engleskoj osnivanje Royal Societyja bio odl uča n korak pr em a ins tituci onaliz aciji zna nos ti, u Fran cuskoj osnivanje akademije nije imalo isto značenje. Osni vanje Royal Societyja bilo je dio procesa koji je doveo do priznavanja vjerskog pluralizma i društvene promjene. Zna nost je priznata kao djelatnost koja je sama po sebi vrijed na, ali smatralo se da je time donekle priznat i scijentistički pokre t i učinjen korak dalje pre ma liberl anom društvu. Za vrijeme Res tau rac ije to, doduše , nije bil o službe no prihva ćeno, ali je i tad bilo prilično očito. U Francuskoj je međutim, način na koji je osnovana Akademija zna nos ti pokazi vao da se nasto ji pr ek in ut i veza između znanosti i tehnologije, s jedne, i scijentističkog po kreta, s druge strane. To je bio pokušaj da se znanost izo lira od drugih društvenih institucija. Znanost je imala po dršku samo ako se bavila svojim vlastitim problemima. Osim toga, ona je morala služiti ekonomskim i vojnim ciljevima apsolutističke monarhije, ali se nije smjela uplitati u šira društvena kretanja. Zato je scijentistički pokret u Francuskoj i dalje posto ja o i imao je vrl o velik utj ecaj u 18. stoljeću , u dob a pro svjetiteljstva. Previranja su tad nalikovala situaciji u En gleskoj u doba Restauracije. Scijentistički pokret i grupe koje su ga podržavale bili su bez političkog utjecaja i sukob ljavali su se s vjerskim tradicionalizmom. Kralj je priznao znanost uz ivjesna ograničenja i to je priznanje bilo sim bol pr ogresa u je dnom šir em smislu za sci jen tis tič ki pokr et , koji je naglo jačao. Tako je znanost u Francuskoj zadržala stanovitu simbo ličku važnost za scijentistički pokret i svoj povlašteni položaj kao jedino područje gdje je moguća slobodna i svtralačka 18 19
Isto, str. 117—118, 147—148, 160, 200. Purver, cit. djelo, str. 34—36, 111.
109
intelektualna djelanost. Academie i njezine brojne pokrajin ske kopije imale su čak pravo da objavljuju svoje izvještaje, a da ih prethodno nisu morale podvrgnuti cenzuri. 20 Iako je apsolutistička vlada podržavala znanost, to nije smanjilo nje zino značenje za scijentistički pokret. Uostalom, ta podrška se mogla protumačiti kao dokaz o neizbježnosti napretka. Tako ono što smo rekli o razvoju i relativnom opadanju znanstvene djelatnosti u Engleskoj također objašnjava pre mještanje središta svjetske znanosti u Francusku u 18. sto ljeću. U Engleskoj znanost je u to vrijeme već bila institu cionalizirana i izgubila je simboličko značenje koje joj je pridavao scijentistički pokret dok se još borio za ostvarenje svojih ciljeva. U Francuskoj je, međutim, potpuna institu cionalizacija znanosti bila spriječena. Sve jači scijentistički pokret dao joj je onu dodatnu simboličku vrijednost koju je ona izgubila u Eng lesko j.
Znanost u Engleskoj i Francuskoj u 18. stoljeću Osnovna sličnost između događaja u Engleskoj i Francuskoj odražava se u sličnim društvenim karakteristikama i funkcijama znanstvenika u usporedbi s drugim intelektualcima u tim dvjema zemljama. Iako je Academie postala središte znanstvenog istraživanja i iako je u Francuskoj bilo još par državnih ustanova gdje su znan stvenici radili prije buržoaske revolucije (u Engleskoj nije bil o ni jedne ), posao u takv oj ust ano vi smat ra o se eli tni m položajem, a ne samo običnom karijerom. Glavnina znan stvenika u obje zemlje bili su amateri iz redova aristokra cije i krupne buržoazije, koji su mogli vrijeme i novac tro šiti na istraživanje. 21 Njihov službeni položaj bio je neka vr20 D. Kronick, A History of Scientific and Technical Periodicals, New York, Scarecrow Press, 1962, str. 132—133. Ta se knjiga bavi povlasticama Academie des belles-lettres, sciences, et art u Rouenu koje je ona imala po uzoru na Acadimie des Sciences i Academie des inscriptions et belles-lettres u Parizu. Povlastice su očito prvi put spomenute u statutu akademije u Caenu; isto, str. 139—140. U Engleskoj, gdje službena cenzura nije bila stroga, znanstvena su udruženja stra hovala samo od nesmiljene kritike novinstva; vidi isto, str. 140—141. 21 O situaciji u Engleskoj vidi Stimson, cit. djelo, str. 140, 212—213. Vidi također Annan, The Intellectual Aristocracy u J. H. Plumb (urednik), Studies in Social History, 1955, str. 243—287. Tu je uglavnom riječ o 19. stoljeću i ističe se kako se situacija u 18. stoljeću vjerojatno nije razlikovala. O stanju u Fran cuskoj vidi Rene Taton (urednik), Enseignement et diffusion des sciences en France au XVIII' Steele, Paris, Hermann, 1964, šesti dio, Cabinets scientifiques et observatoires (članci Jeana Torlaisa, Charlesa Bedela, Rogera Hahna i Yvesa
110
sta nagrade istaknutim pojedincima, posebno ako oni nisu pripadali bogatim društvenim slojevima. Nije dakle, tu bilo riječi o pokušaju da se znanost pretvori u redovno zani manje. Znanost je imala istu definiciju i jednake funkcije u obje zemlje, a to je značilo da je svrha empiričke prirodne zna nosti i funkcija znanstvenika da istražuje i dolazi do novih otkrića. To je bilo ono po čemu se znanstvenik razlikovao od učenjaka, koji je obnavljao, čuvao i prenosio književnu tradiciju. U obje zemlje od znanosti su se očekivale iste stvari. Prije svega bila je to njena korisna primjena u tehno logiji, a to je bio razlog, kao što smo već istaknul i, da zna nost prihva te i konzervativne grupe. Osim toga, u obje zemlje bilo je grupa intelektualaca, takozvanih filozofa. Njih su podržavali bogati društveni slojevi, kojima su znanost i matematika služili kao modeli isrpavnog mišljenja i kao pa radigma za rješavanje društvenih problema. U Engleskoj su ti slojevi izravno sudjelovali u državnoj upravi. U Francu skoj su mogli utjecati samo posredno, preko nekih državnih službenika, ali uglavnom je vlada to nastojala osujetiti. U obje zemlje vladala je neslužbena i čvrsta veza između znan stvenika i filozofa. Jedna ko je tako u njima bilo razlika između znanstvenika i filozofa; u Francuskoj se to očitova lo u nekim formalnim obilježjima, a u V. Britaniji se povre meno gubilo. Znanstvenici i filozofi dviju zemalja bili su vrlo povezani i ideje i otkrića (matema tika je bila izuzetak) brzo su se pre nosili iz je dne zemlje u dru gu pi smi ma ili susretima. 22 Engleski intelektualci koji su sudjelovali u toj razmjeni smatrali su sebe članovima nezavisnog znanstvenog intelektualnog središta. Prednost Pariza bilo je očita i po tome što su znanstvenici i intelektualci iz drugih evropskih zemalja smatrali Francusku, a ne Englesku, središtem i uzo rom. Zbog toga se za daljnje usavršavanje išlo češće u Pariz nego u London i francuski je postao jezik evropskih inte lektualaca. Laissusa), str. 617—712. Tu se daje predodžba o tome kako i tko je vodio istra živanja. Yaacob Nahon s Odsjeka za sociologiju Hebrejskog sveučilišta u Jeru zalemu pokušao je ustanoviti društveno porijeklo četrdeset i pet znanstvenika navedenih u Maurice Daumas (urednik), Histoire des sciences, Paris, Encyclo pedie de la pleiade, i pronašao je da je barem šezdeset posto onih čije je po rijeklo mogao ustanoviti bilo iz obitelji s vlastitim izvorom prihoda. U svakom slučaju, u Francuskoj su postojale neke mogućnosti da se zaradi za život podu čavajući prirodne znanosti ili baveći se znanstvenim istraživanjem, čega u Enđeskoj nije bilo. Čini se također da je relativno više francuskih nego engleskih znanstvenika bilo iz obitelji doktora, pravnika, inženjera i državnih službenika. U Engleskoj su, s druge strane, mnogi potjecali iz svećeničkih obitelji što, na ravno,23 u Francuskoj nije bilo tako . Preserved Smith, A History of Modern Culture, sv. II, The Enlightenment, 1687—1776, New York Collier Books, 1962, str. 331—333, 339—347.
Ill
No iako se Engleska na području čiste znanosti nije isti cala kao Francuska, ona je zadržala svoju duhovnu i znan stvenu nezavisnost. Kao sredina u kojoj je znanstveni pristup bio dub oko uko rij enj en u poli tici , ekon omiji i filozofiji dru štva, Engleska nije nikad postala ovisna o francuskom mo delu, za razliku od onih zemalja kojih su institucije bile ne prijateljski raspoložene prema znanosti.
Zanimanje za znanost širi se Evropom
Osvrnimo se na širenje znanstvene djelatnosti u drugim evropskim zemljama. Možda je u ne kim manjim državama u sjeverozapadnoj Evropi i u sje vernoj Italiji te Švicarskoj bil o slič nih društ ven ih uvjeta za razvoj znanosti kao u Engleskoj i Francuskoj, ali u zem ljama centralne Evrope, u Rusiji, Prusiji i Austriji ili u Špa njolskoj, nije bilo velikih ni poznatih društvenih grupa koje bi se zauzima le za institucionaliz aciju zna nos ti kao vrijedne društvene djelatnosti. O znanstvenom pokretu u tim zemlja ma ne možemo govoriti na jednak način kao o pokretu na Zapadu. Takav pokret, ako ga je uopće bilo, uglavnom je sporednog značaja, puko presađivanje stranih ideja i dru štvenih uloga koje u tim društvima nisu imale većeg odjeka. Svi ti »sporedni« pokreti imali su u početku izvjesnog uspje ha jer su intelektualci koji su ih podržavali bili ugledni, moćni i sposobni ljudi (ostali su imali malo mogućnosti da išta doznaju o stanju znanosti i društva na Zapadu). Imali su oni uspjeha i zbog toga što je mogućnost primjene zna nosti u tehnologiji (uključujući i vojnu tehnologiju) bio važan ar gument za svako g vla dar a. Zato je franc usk a akad e mija služila kao uzor. Ona je bila primjer kako da se insti tucionalizacijom izolira znanost. Svi apsolutistički vladari Evrope željeli su znanost, ali su se bojali društvenih poslje dica. Tako su po cijeloj Evropi nicale akademije i druge znanstvene ustanove (gdje su obično bili pozivani strani znanstvenici), a privatnih je filozofskih grupa nalik onima u Francuskoj bilo malo; one su bile relativno nevažne i često proganjane. 23 23
Odvajanje scijentističkog pokreta od znanstvene zajednice Pojava tih sporednih središta utjeca la je na stvaranje još veće razlike između scijentističkog pokreta i institucionalizirane znanosti, što se najprije osje tilo u Francuskoj. U oba slučaja razlog je bio jednak: tra dicionalističko društvo prihvaćalo je prirodnu znanost zbog njezina neutralnog stava prema religiji i tradicijama kon zervativnih društvenih slojeva, ali scijentističku filozofiju, koja je propagirala društvenu promjenu, nije moglo pri hvatiti. Takva situacija ubrzala je odvajanje znanosti ili znan stvene zajednice od scijentističkog pokreta. Zapravo, stav znanstvenika prema pokretu bio je podvojen već od počet ka. S jedne strane, znanstvenici su bili svjesni podrške koju im taj pokret pruža. Shvaćali su da znanstvena metoda ta kođer utječe na filozofsku misao općenito. Prihvaćeni načini dokazivanja apstraktnom spekulacijom i pozivanjem na tra dicionalni autoritet izgubili su svoju vrijednost, a svim je društvenim pitanjima trebalo prići kao i prirodnoj znano sti, tj. na eksperimentalni način. Zbog tog pristupa znanstve nici su obično bili naklonjeni scijentističkoj filozofiji i sci jen tis tič kome društve nom pokretu. S druge strane, međutim, jedan od najvažnijih oblika eksperimentalne znanosti njezina je točnost i specifičnost. Mjeri se svaka varijabla jer i one razlike koje su tako male da ih je teško i zamisliti mogu odlučiti o tome je li neka teorija ispravna ili nije. U istraživačkom radu nije mjerilo je li neš to od općeg int eresa ili nije, kako su to zamislili fi lozofi, već da li je ono vezano za postojeć e teorije i meto de i može li se pomoću njih riješiti. Velika borba za dostojan stvo moderne prirodne znanosti u 17. stoljeću bila je djelo mice borba za dostojanstvo toga postepenog i djelotvornoga znanstvenog pristupa. Kraljevsko je društvo na početku svog postojanja po sebno naglašavalo upravo taj pristup u svom programu i francuska ga je Akademija znanosti također prihvatila. S tog stajališta, širi intelektualni ciljevi scijentističkog pokre ta nisu bili spojivi sa specifičnošću znanstvenog istraživanja i bili su opasni za njegov integritet i njegovu specifičnost.
Isto, str. 121—133. 8
112
Uloga znanstvenika u društvu
113
Oportunizam je također imao stanovitu ulogu pri isticanju osobitosti i vrijednosti znanosti kao neutralne djelat nosti. Znanost je u Francuskoj i drugdje u Evropi uživala službenu podršku apsolutističkih i konzervativnih vladara. Njezina stroga neutralnost i njezina specifičnost, koje su je činile dostu pnom samo stručnjacima, bile su zbog toga uvjet slobodnome znanstvenom istraživanju i štitile su ga od nepotizma i miješanja države.
6
Ta specifičnost i neutralnost, koje su dio definicije empiričke znanosti, pridonijele su stvaranju međunarodne znan stvene zajednice u Evropi. Društveni uvjeti koji su vladali u Engleskoj i, donekle, u Francuskoj omogućili su pojavu te zajednice. No jednom kad su ti uvjeti uspostavljeni u tim zemljama, specifičnost i neutralnost znanosti nametnule su njezinu izolaciju u okviru institucija, ali i njezin razvoj u cijeloj Evropi. To širenje znanosti u mnogim različitim vrsta ma društava i kultura pridonijelo je još više odvajanju znan stvene zajednice. Veze međ u znans tveni cima u Evrop i sve su se više razvijale i postepeno su amateri i filozofi bili is ključeni. Tim odvajanjem amatera, pripadnika scijentističkog po kreta, od znanstvenika, članova znanstvene zajednice, stva ra se krajem 18. stoljeća nova situacija. S jedne strane, poja vili su se ele menti profesionalizma u zna nos ti, a s dru ge, znanstvenici su zbog svojih akademskih povlastica postali u izvjesnom smislu dio povlaštenih slojeva tradicionalnog društva. O posljedicama takva razvoja događaja bit će riječi u iduća dva poglavlja.
Uspon i pad francuskoga znanstvenog središta u doba centralističkog liberalizma Premještanje znanstvenog središta iz Engleske u Francusku, što se događa u drugoj polovici 18. stoljeća, nije francusku znanost učinilo bitno nadmoćni jom od ostali h. Fran cusk a je bil a sre diš te znanstveno g svi jeta, ali za Englesku je ona sam o nešto uspj ešni ji takmac , samo glavni sudionik u zajedničkome intelektualnom pot hvatu. Tokom prva tri desetljeća nadmoć francuske znano sti postala je, međutim, očitija. 1 Iako je u V. Britaniji dje1 Od dvadeset i šest razdoblja po pet godina između 1771. i 1900. godine V. Britanija je tokom osam njih došla do više otkrića na području topline, svjetlosti, magnetizma i elektriciteta nego Francuska ili Njemačka. Njemačka je imala najviše otkrića tokom jedanaes t razdoblja. Francuska je prednjačila u šest razdoblja, a Engleska i Francuska zajedno su vodile tokom jednog razdoblja. Sedam od tih osam razdoblja tokom kojih je V. Britanija vodila bila su iz među 1851. i 1900. godine, a tad je Njemačka preuzela vodstvo. Francuska je prednjačila između 1815. i 1830. i zatim ponovo između 1841. i 1850. godine. Vidi o tome T. J. Rainoff, Wave-like Fluctuation of Creative Productivity in the
Development of West European Physics in the Eighteenth and Nineteenth Cen turies, Isis, XII, 2, svibanj 1929, str. 311—313, tablice 4—5. Na području fizio
logije, između 1800. i 1924. godine Francuska je vodila po broju doprinosa tokom tri do pet razdoblja do 1824. godine. Nakon toga prednjačila je Njemačka sve do 1924. godine. Otkrića na području medicinskih znanosti između 1800. i 1926, svrstana po desetljećima, pokazuju da je Francuska prednjačila od 1800. do 1929, a Njemačka je vodila do 1910. godine, kad su vodstvo preuzele Sjedinjene Države. Vidi o tome A. Zloczower, Analysis of the Social Conditions of Scientific Pro ductivity in 19th Century Germany, neobjavljena magistarska radnja, Hebrew University of Jerusalem, na temelju K. E. Rothschuh, Entwicklungsgeschichte physiologischer Probleme in Tabellenform, Munich, Urban und Schwarzenberg, 1952; J. Ben-David, Scientific Productivity and Academic Organisation, Ame rican Sociological Review, XXV, 6, prosinac 1960, str. 830. i tablice 1, 2, 5. u Dodatku.
8*
115
lovalo nekoliko sjajnih znanstvenika, kao što su Dalton, Fa raday i Young, ni tu ni igdje drugdje nisu vrsni znanstvenici pokrivali sva tadašnja područja znanosti. Samo u Francu skoj ili, točnije, u Parizu, na svim znanstvenim poljima istra živanja su bila na jednako visokoj razini. 2 Takav sustavni rad u jednom središtu neki tumače kao prvi primjer organizirane znanosti i profesionalizma za raz liku od amaterskog načina u 17. i 18. stoljeću. To mišljenje kao da potvrđuje činjenica da je u Francuskoj bilo nekoliko visokoškolsk ih znanst veni h ust anova koje su bile nap red nij e od onih u drugim zemljama. Ali teško je to tumačenje uskla diti s činjenicom da je između 1830. i 1840. godine Francu ska izgubila vodstvo na području znanosti. Da je to uistinu bio prvi primj er organiz irane znanos ti i profesion aliz ma, tad bi premoć Francuske potrajala duže od tri desetljeća. Profesionalizacija znanosti dovodi do najboljih rezultata u drugoj ili trećoj generaciji. Nagli razvoj francuske znanosti nakon buržoaske re volucije bio je samo neizravn o vezan za nove i visok oškolske ustanove osnovane između 1749. i 1800. godine, i te ustanove nisu značile početak profesionalne organizirane znanosti. Pri je bi se moglo reći da su one bile vrhun ac obli ka znanstve nog rada u 18. stoljeću. Osim toga, taj nagli razvoj za vrije me Napoleona i restauracije bio je odraz ponovne pojave i jač anj a onih snaga koje su poticale razvoj znanosti tok om posljednjih desetljeća starog režima i koje je revolucija sa mo privremeno razbila. Takvo je tumačenje spojivo s traja njem procvata i s početkom neočekivanog pada nakon 1830. godine, kad je liberalni režim konačno omogućio »institucio nalizaciju« znanosti u Francuskoj. U prvom dijelu ovog poglavlja pokušat ćemo potkrije piti to tumačenje, a u drugome ćemo razmotriti strukturu i djelovanje francuske znanosti u 19. stoljeću. Pokušat ćemo objasniti zašto se, usprkos brojnim sličnostima s engleskim sustavom, francuska znanost pokazala re'ativno nedjelotvor nom kad se suočila s organiziranim znanstvenim istraživa njem koje se u Njemačkoj pojavilo sredinom 19. stoljeća, a zatim se dalje razvijalo u Sjedinjenim Državama.
2 Vidi Maurice Crosland, The Society of Arcueil: A View of French Science at the Time of Napoleon, London, Heinemann, 1967, str. 429—467.
116
Važnost scijentizma za napredak znanosti Tokom revolucije osjeća se pritisak filozofa scientista i drugih intelektualaca koji zahtijeva ju da se osnu ju znanstveno-obrazovne ust anove i da se dje latnost znanstvenika, učenjaka i filozofa prizna kao redovno zanimanje. U tim nastojanjima ne sudjeluju toliko znan stvenici, zbog ne sasvim određenog odnosa između scijentističkog pokreta i prave znanosti u njezinu akademskom ob liku, o čemu smo pisali u prethodnom poglavlju. Scientistički se pokret u Francuskoj već od samog po četka sastojao od ljudi koji su imali stanovitih političkih i ekonomskih interesa. Njihova je namjera bila da koristeći se znanošću kao modelom u politici i ekonomiji dođu do objektivnoga »znanstvenog« dokaza o nužnosti promjene ko ju su željeli, ali je nis u mogli ili nis u htje li dok azati tra dicionalnim putem. Bili su oni često nepažljivi i površni u svom razmišljanju. Postojala je prilična zbrka oko značenja znanstvenih zakona primijenjenih na ljudsko djelovanje, a još veća između navo đenj a činjenica i pro suđiva nja vrijed nosti. Ta je zbrka vladala u 18. i 19. stoljeću u većem dijelu filozofskih razmišljanja o čovjeku i društvu. 3 Usprkos tome filozofi su se tek u drugoj polovici 18. stoljeća upitali nema li možda drugih metoda osim empiričke znanosti da se razumom dođe do istine. Prihvatili su, izravno ili neizravno, Newtonovu prirodnu znanost i Baconovu intelektualnu strategiju kao jedinu postojeću metodu, osim otkrovenja, za stjecanje važnoga i objektivno vrijed nog znanja. Cilj im je bio istražiti od čega se sastoji ta metoda i to znanje da bi zaključke do kojih dođu primije nili na moral, politiku i ekonomiju. U 18. stoljeću Engleska je bila jedina velika zemlja gdje su ljudi mogli propagirati promjenu i reformu bez stra ha da će biti progonjeni. Osim toga, intelektualci su tu bili sastavni dio onog dijela društva koji bismo mogli nazvati gornjom srednjom klasom. Često su oni bili bogati i utje cajni i mnogi su imali crkvene ili državne službe ili neko slobodno zanimanje kojim su zarađivali za život. Sami nisu bili političari, ali obično im je bio otvo ren pris tup političkim vođama i čest o su bili njihovi savjet nici. Tako su neposr ed nim putem oni stekli praktično znanje o politici, ekonomiji 3 Charles C Gillispie, The Edge of Objectivity: An Essay in the History of Scientific Ideas, Princeton, Princeton University Press, 1960, str. 151—157.
i zakonodavstvu, i nije čudo što njihovi stavovi nikad nisu bili rev olu cionar ni ili uto pijski . Pokušavali su pri mijeni ti znanost u rješavanju praktičnih društvenih problema kao što su to činili veliki izumitelji tog doba pri izradi strojeva ili u liječenju bolesti. Bili su svjesni složenosti i specifičnosti problema kojima su se bavili i nisu pokušali da iz osnovnih načela stvore zaključke u prilog društvenoj reformi. Čak je i čovjek poput Benthama, koji je po svom temperamentu bio sklo n da dono si zaključ ke na teme lju osno vnih načela, bio prisiljen na razmišljanje. 4 Njemačka je tad bila gotovo na dnu ljestvice. U toj zem lji (ili, točnije, na tom području koje je obuhvaćalo više zemalja) promjena je bila opravdana samo ako ju je zapo čeo vladar, a intelektualci (osim nekolicine stranaca) nisu ima li pristupa politici. Zbog toga nije bilo ni poticaja da se političkim i ekonomskim pitanjima pristupi na jednak na čin kao u Engleskoj i Francuskoj. Francuska je, opet, u tom pogledu bila negdje u sredini. Intelektualci su u francuskom društvu imali sličan položaj kao i u engleskome. Istaknuti intelektualci pripadali su gornjoj srednjoj klasi i imali su odlične odnose s vladajućim krugovima. Istodobno je, među tim, vlada u Francuskoj u mnogo čemu bila sklonija tradi ciji od Pruske ili drugih njemačkih zemalja. Vjerski se plura lizam tu službeno nije tolerirao i dalje je bilo raznih razlika u položaju i rangu, koje su izazvale netrpeljivost i imale su službenu podršku, a pred svakim pokušajem društvene re forme ispriječile bi se neprikosnovene tradicionalne po vlastice.5 Drugi aspekt stanja bio je stupanj društvenog konsen zusa u pogledu opravdanosti promjene. U Engleskoj su dru štvena heterogenost i društvene promjene bile uglavnom prihvaćene; i oni koji to nisu odobravali pomirili su se s time. U Njemačkoj je promjenu i heterogenost mogla prihva titi samo nekolicina, a ona je često imala različit utjecaj u vla dajućim krugovima. U Francuskoj je, međutim, društvo bilo mnogo ravnomjernije podijeljeno na one za promjenu i one proti v nje i omjer tih sna ga bio je osjetljiviji nego igdje drugdje. Budući da je i crkva i gotovo cijeli prosvjetni sistem 4 Letwin, 1965, str.Shirley 176—188.
The
Pursuit
of
Certainty,
Cambridge
University
Press,
5 Preserved Smith, A History of Modern Culture, sv. II, The Enlighten ment, 1687—1776, New York, Collier Books, 1962, str. 483—490. Smith pokazuje da se prusko novinarstvo moglo prilično slobodno izražavati o vjerskim pitanjima, pa čak i ismijavati režim. Ali kritika stvarnih vladinih postupaka nije bila do puštena i mišljenja intelektualaca nisu za vladu imala nikakva značenja.
118
(uz nekoliko izuzetaka kao što je College de France i neke akademije) bio u rukama tradicionalista, između naprednih i tradicionalističkih snaga došlo je do vrlo žestokog sukoba oko pitanja školstva i religije. Utjecaj takvih okolnosti na političku misao u Francu skoj opisao je Tocqueville, koji je vjerovao da se ideje o društvu moraju isprobati kako bi se mogao prosuditi njihov učinak. Ideje su, dakle, postale vrlo apstraktne i doktrinar ne.6 Takav je bio njegov prikaz situacije u Francuskoj u raz doblju prije revolucije. Osim toga, budući da su intelektualci uvidjeli, ili im se barem tako činilo, da ne mogu ništa pro mijeniti, svojim su pisanjem nastojali izazvati snažan dojam i potaknuti ljude na razmišljanje. Vlada je svojim sta vom sam o pri don ijela takvom razvo ju događaja i dala im novi smjer; uzdi zala je znanst venike , a proganjala i prezirala druge intelektualce i pristalice scijentističkog pokreta među trgovcima, tehnolozima i vrhunskim obrtnicima. Zbog toga je stav prema znanosti bio podvojen čak i u onim grupama koje su u početku bile njezini gorljivi zagovornici. S jedne strane, te grupe su i dalje težile stvara nju slobodnijeg društva; ti filozofi, kao i njihova publika naklonjena scijentizmu, još uvijek su željeli promijeniti i poboljšati društvo uz pomoć društvene reforme. Znanost im se činila sastavnim dijelom tih reforma i za njih je dalje bila važan simb ol. S druge strane, željeli su tak vu zna nos t u kojoj bi mogli sudjelovati i koja bi bila u skladu s njihovim težnjama.7 Ta situacija potaknula je pitanja o valjanosti same Newtonove znanosti kao modela za logiku istraživanja. Tad se više pažn je posvećivalo sad rža jima i meto dama spoz naje ko je znanos t, takva kakvom su je u to vrijeme zamišljali, nije mogla prihvatiti. Diderot je npr. kao modelu znanosti dao prednost kemiji i biologiji pred matematikom i fizikom, a Rousseau je isticao neprikladnost znanosti u opisivanju mo ralnog iskustva čovjekova i ponudio je novu intuitivnu kon cepciju prirode kao pravog puta do istinskog razumijevanja. Diderot i Rousseau postavili su prava pitanja koja su proizlazila iz stanja u kojem su se nalazile prirodne i dru štvene znanosti, jednako kao i ona pitanja što su ih postavili Locke i Hume. Ta su pitanja rezultat imanentnoga intelektu alnog razvoja. Uistinu, problem što ga je postavio Diderot, pristup složenim strukturama, bio je glavno dostignuće or6
Alexis de Tocqueville, VAnden Rigime, Str. 147—157. ' Gillispie, cit. djelo, str. 178—201.
Oxford, Basil Blackwell, 1937,
gansk e kemije, biologije i elek trom agne tizma u 19. stoljeću. Nemoć znanosti 18. stoljeća da objasni probleme kojima se uspješno bavila tehnologija ilustrira otkriće parnog stroja. 8 Isto se može reći i za probleme koje je postavio Rous seau. Osnova moralnih vrijednosti u svjetovnim društvima i mjesto stvaralačke intuicije u znanstvenoj metodi osnovna su pitanja kojima se društvene znanosti uvijek otada na novo vraćaju. Razmišljanja o moralnom konsenzusu moder nih društava dovela su na kraju do osnivanja moderne socio logije na čelu s Weberom i Durkheimom. 9 0 ulozi intuicije i metafizike u znanstvenom otkriću filozofi raspravljaju i da nas s nesmanjenim žarom.10 Posljedice tog razvoja bile su vrlo značajne. Usporedo s empiričkim društvenim znanostima, koje su bile sklone odabiranju problema dostupnih empirićkom istraživanju i ostavljale su osnovna metafizička pitanja samo za posebne prilike (kao u Engleskoj), u Francuskoj je nastala tradicija da se postavljaju osnovna filozofska pitanja ne vodeći raču na o praktičnim posljedicama i bez obzira na to može li se do rješenja doći empiričkim putem. Postavljanje osnov nih pitanja, koliko god bila ona u načelu opravdana, rijetko pridonosi znanju i »normalna znanost« to obično izbjegava. 11 Engleski su se filozofi društva u 18. stoljeću ponašali u tom pogledu kao »normalni znanstvenici«. Čak i kad su poput Humea postavljali fundamentalne probleme, nikad ih nisu dovodili do krajnosti i pretvarali ih u apstraktne doktrine koje su dovodile u pitanje ispravnost moralnog poretka i ispravnost racionalnog puta za ostvarivanje društvene refor me. 12 U Francuskoj se u razmišljanjima uvijek išlo do kraj nosti. Čak i ako to nije bila namjera filozofa, njihove su se ideje uvijek mogle lako iskoristiti u političkim ili ideološ kim raspravama da bi se napali temelji političkog i moral nog poretka. 13 Ono što nas ovdje zanima nije ispravnost tih pitanja, nego njihov učinak. Za takav razvoj događaja podrazumijeva 8
Isto, str. 173, 184—192. Talcott Parsons, The Structure o f Social Act ion, New York, McGraw-Hill, 1937, str. 307—324; Raymond Aron, Main Currents in Sociological Thought, sv. I, New York, Basic Books, 1967, str. 11—23. 10 Thomas S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago University Press, 1963, str. 84—90. (T. S. Kun Struktura naučnih revolucija, Beograd, Nolit, 1974) 11 Isto, str. 35—36, 76—79. 12 Elie Halevy, The Growth of Philosophic Radicalism, Boston, The Beacon Press, 1955, str. 11—13. Kao što smo već rekli, to je vrijedilo i za Benthama, najdoktriniranijega britanskog filozofa. 13 Lester G. Crocker, An Age of Crisis: Man and the World in JSth Century French Thought, Baltimore, John Hopkins Press, 1959, str. 9—106, 461-473. 9
se pojava novih intelektualnih pokreta koji su bili svjetovni i neznanstveni (ili čak potencijalno protiv znanosti) i nisu prihvaćali ni disciplinu vjerske ortodoksije ni disciplinu znanstvene metode. Ali to nis u bile nepos redne posl jedice. Did erot i Rous seau pripadali su prosvjetiteljskom pokretu i njihove bi ide je mor ale navesti ljude da s više opt imi zma gledaj u na svoje duhovne i moralne sposobnosti. To se misli na popuštanje discipline i osjećaja odgovornosti u filozofskoj pa čak i u znanstvenoj misli, ali ne i odbacivanje prirodne znanosti kao modela intelektualnog istraživanja, ni odbacivanje politič kih ili prosvjetiteljskih ideala scijentističkog pokreta. Po puštanje intelektualne discipline i prihvaćanje ciljeva scijentizma učinilo je taj pokret masovnim. 14 Tako je sprečavanje političkih i društvenih nastojanja scijentističkog pokreta do velo do toga da se filozof skim tema ma kor ist i samo u književ ne svrhe, a ne za rješavanje praktičnih problema. To je, opet, pridonijelo popularizaciji scijentističkog pokreta i potaklo na intelektualnu djelatnost koja se odrazila u osnivanju lo kalnih akademija, književnih grupa i klubova gdje se gor ljivo raspravljalo o znanosti, društvenim i ekonomskim pro blemi ma i filozofiji. Popularizacija znanstvenih i filozofskih pitanja utjecala je, međ utim, na još veću podj elu izm eđu pra ve zna nos ti i scijentističkog pokreta. U tim popularnim raspravama o zna nosti prevladavalo je mišljenje da ona mora biti vezana za društvo, tehnologiju i politiku. Iako je takav zahtjev nosio u sebi klicu negacije scijentizma i više nego samo klicu nadriznanosti (poznat je Maratov primjer), on također svje doči o osjećaju divljenja i spremnosti da se znanosti pruži podrška i da se njome što više koristi. Intelektualci su se potpuno udaljili od službenog škol stva, posebno od Sorbone, koju je kontrolirala crkva (neki su fakulteti bili pod kontrolom liječničkih i pravničkih udru ženja). Također su se oni redovito suprotstavljali rimokato ličkoj crkvi. Oni koji su pripadali novoj struji intelektualne djelatnosti osjećali su se progonjenima, iako ih službeni in telektualni krugovi nisu sprečavali. Smatrali su da institucije i intelektualci u njima potpuno neopravdano imaju vlast i privilegije. 15 14 Origines Intellectuelles de la D. Mornet, Les 1715—1787, Paris, Armand Colin, 1934, str. 35—95, 125—127. 15
Isto, str. 129—134, 150, 177, 270—281.
Revolution
Francaise
Reforme intelektualnih institucija za revolucije i u doba Napoleona Nakon pustošenja strahovlade stvore na je nova struktura prosvjetne i znanstvene djelatnosti, i svjetovnim je intelektualcima omogućen pristup onim mje stima koja su dotad bila samo u rukama svećenstva. Druš tvene su prilike, a ne unutrašnji zahtjevi znanosti, uvjeto vali nastan ak novih prosv jetni h organizaci ja i državnih služ bi gdje su svje tovni int elekt ual ci, ukl jučuj ući i znanstven ike , našli svoje mjesto. Scijentistički nazori toga intelektualnog pokreta i ugled koji je uživala znanost odredili su struk turu novog sustava. Na vrhu mu je bio izvjesni broj grandes ecoles* (uključujući i neke koje su osnovane za starog reži ma) za obrazovanje kadrova za vladine službe i za ustanove visokog škol stva (i za više stupnj eve sre dnj oškols kih usta nova). Najpoznatije od njih bile su: Ecole polytechnique, za obrazovanje civilnih i vojnih inženjera, Ecole normale, za školovanje novih profesora za visokoškolske ustanove, koje su nakon stanovitog broja promjena, obuhvaćale liceje, ko ledže i fakultete (sveučilišta u uobičajenom smislu te riječi bila su uk in ut a 1793. i samo su nominal no pon ovn o osno vana 1896, ta ko da je svaki fak ult et činio posebnu ust ano vu) i Ecole de sante, poslije Ecole de medecine.** Te su prosvjetne ustanove prema mjerilima tog vreme na imale odlične laboratorije, a osim toga tu su još bili Musee d'histoire naturelle i Opservatoire*** kao isključivo istraži vačk e ust ano ve i Institut kao istraživačka i počasna ustanova. 16 Ali one nisu čini le nikakvu novu koncep cij u ni u pog led u na stave ni u organizaciji istraživanja. Specijaliziranih škola za visoko stručno obrazovanje kojima je »prosvijećeni« apso lutistički režim davao prednost bilo je već prije revolucije (npr. Ecole de ponts et chaussees).**** Čak su i elitne ustano ve ka o College de France i Musee d'histoire naturelle, koje su se bavile čistom znanošću, to istaknuto mjesto zauzimale i * Franc, doslovno velika škola — ustanova visokog školstva. Tako je npr. u Beogradu 1893. osnovana Velika škola, koja je 1905. postala sveučilište (op. prev.). ** Franc. Zdravstvena škola, Medicinska škola, op. prev. *** Franc. Prirodopisni muzej. Opservatorij, op. prev. 16 Charles Newman, The Evolution of Medical Education in the Nine teenth Century, London, Oxford University Press, 1957, str. 48; Maurice Crosland, cit. djelo, str. 190—231. **** Franc, škola za mostove i ceste, op. prev.
prije revolucije.17 College de France postao je još uglednija ustanova s nastavom iz svih područja znanosti i klasičnog obrazovanja na vrlo naprednoj znanstvenoj razini i u duhu akademskih sloboda. Duh slobodnog istraživanja zavladao je i u nekim novim specijaliziranim školama, kao što je Ecole poly technique, koje su bile namijenjene obrazovanju struč njaka.18
Istraživačka djelatnost u novom sustavu institucija Jedino su »centralne škole« za zna nost i književnost bile novi obrazovni eksperiment, kvalita tivno različit od svega što je dotad postojalo. One su morale nadomjestiti koledže, koje je kontrolirala crkva i koji su ukinuti 1793. godine. Iako su bile zamišljene kao ustanove za više stupnjeve srednjeg obrazovanja, one su u mnogo če mu prvi pokušaj osnivanja modernog sveučilišta. 19 Da su se te škole zadržale, možda bi istraživačka djelatnost postala redovno zanimanje i možda bi se razvio neki način organizi ranog istraživanja, kao što se to na kraju dogodilo u Nje mačkoj. Ali eksperiment je uskoro napušten. Specijalizirane škole, iako su bile brojnije i na višoj razini nego prije, za držale su shvaćanja 18. stoljeća o ulozi znanosti i znan stvenom radu. Od nastavnika se očekivalo da podučavaju studente i pripremaju ih za određene ispite i određeno za nimanje ili da drže slobodna predavanja pred mješovitim slušateljstvom. Nijedna od tih djelatnosti nije značila orga nizirani istraživački rad u tim ustanovama ni sudjelovanje studenata u istraživanjima nastavnika. Iako su znanstvenici većinom postaj ali nas tav nic i, istraživanje je i dalj e bil o privatna djelatnost, kao što je bilo i prije revolucije kada su znanstvenici na razne načine zarađivali za život. Nastava je donekl e bil a sine kur a i omogućivala je nas tav ni ku da se bavi istraživačkim radom. Nije se smatralo da nastava mora u bilo kojem pogledu biti vezana za istraživanje. Druge 17 Ernest Lavisse, Histoire de France Illustrie, sv. IX, Paris, Librairie Hachette, 1929, str. 301—304; Rene Taton (urednik), A General History of the Sciences, sv. Ill, Sciences in the 19th Century, London, Thames and Hudson, 1964, str. 259—440, 511—615. 18 Gillispie, cit. djelo, str. 176—178. 19 Louis Liard, L'enseignement supirieur, sv. II, Paris, Armand Colin, 1894, str. 1—18; Georges Lefebvre, The French Revolution: From 1793 to 1799, London, Routledge and Kegan Paul, 1964, str. 290—292.
takve sinekure, npr. stanovite državne službe, bile su pri hvatljive alternative. 20 Dakle, što se tiče istraživanja, još je uvijek prevladavao stari amaterski način. Istraživanje je i dalje ostalo odvojeno od nastave jer nije bilo ni intelektualnog ni ekonomskog poticaja da se taj jaz premosti. Kao što smo već rekli, da su se centralne škole zadržale, možda bi se bila pojavila potreba da se spoji uloga nastavnika i istraživača, ali u okolnostima koje su vladale bilo je čvr stih ar gumena ta pro tiv toga . U Engleskoj i Francuskoj u 17. i 18. stoljeću humani stički predmeti nisu bili obuhvaćeni pojmom znanosti. Pri mjena znanstvene metode na humanističke predmete postala je važn a u tim zeml jama tek tokom 19. stoljeća pod utje cajem Njemačke.21 To ne znači da francuski učenjaci u to doba nisu na tim područjima bili jednako uspješni. U nekim granama, kao npr. orijentalistici, Pariz je bio svjetsko sre dište.22 Ali smatralo se da humanistički predmeti imaju važ ne estetske i moralne aspekte koji ih čine različitim od zna nosti. Važnost tih aspekata za školovanje nije nikad bila poricana. S druge strane, smatralo se da prirodna znanost i scijentističke društvene znanosti imaju praktičnu primjenu u tehnologiji, ekonomiji i državnoj upravi, koju humanistički predmeti nemaju. Tako su se funkcije humanističkih pred meta i novijih znanstvenih područja samo djelomice pokla pale i još nije bilo svijesti o tome da bi se svim tim razli čitim područjima moglo u optimalnim uvjetima baviti u okviru jedne organizacije gdje bi se svi sudionici koristili sličnim metodama istraživanja i podučavanja i smatrali se pripadnicima iste profesije. To objašnjava zašto prodor znanstvenika (a prije na poleonskog carstva i prodor scijentističkih filozofa) u naj više vrho ve pro svj etnog sis tem a i u dijelove drž avne službe nije doveo do potpune »scijentizacije« prosvjetnog sistema, kao što se to dogodilo u Njemačkoj. U toj zemlji čak su se i humanistički predmeti na visokom i na srednjem stup nju obrazovanja podučavali na znanstveni način koji se za snivao na sistematskoj filologiji. Svaki je znanstvenik i filozof u revolucionarnom raz doblju bio uvjeren da je školstvu potrebna temeljita refor20 Cro sla nd, cit . djel o, str . 1—5, 70, 151—179; o zapo sle njim a fran cuskih znanstvenika. Tumačenje da je riječ o nastavku amaterske djelatnosti nije Croslandovo, već moje. 21 Terry N. Clark, Instituti onalization of Innovations in Hi gher Educa tion: Social Research in France, 1850 —1914, neobjavljena doktorska disertacija na fakultetu političkih znanosti, Columbia University, 1966, str. 319—321. 22 Liard, cit. djelo, str. 172—173.
ma, a osobito više znanstvenih sadržaja, no nitko nije držao da bi išta trebali mijenjati na području znanstvenog istra živanja. Francuski su znanstvenici imali više uspjeha od dru gih u okviru tadašnjih individualnih istraživanja u privat nim laboratorijima. Nije bilo ni potrebe ni želje da se to stanje promijeni i da nosioci istraživanja postanu prosvjetne institucije. Dakle, iako revolucionarno razdoblje možemo opravdano smatrati početkom prosvjetne politike na podru čju znanosti, ne možemo ga označavati početkom smišljene znanstvene politike. Razlika između školstva (prožetog znanošću) i istraži vanja očit ovala se i u stavu pr ema akade mskoj slobodi . Ne dostatak te slobode u Francuskoj u 19. stoljeću je očit i često se spominje. Francuski su znanstvenici kao i svi drugi vrlo dobr o shvaćali koliko je važn a slo boda u zna nst ven om istraživanju i nema dokaza da je na tom polju došlo do nekih ograničavanja. Sa školstvom je, međutim, bilo druk čije. Francuski znanstvenici i pobornici scijentizma nasto jali su ukin ut i ko nt ro lu crkve, ali ne i izravnu kontro lu države nad školstvom (koje je moralo odgajati odane gra đane) i nisu željeli propisivati pedagozima na drugim, ne znanstvenim područjima kako da obavljaju svoj posao. Za pravo, oni su strogu kontrolu države nad školstvom smatrali nužnim jamstvom protiv ponovnog jačanja crkvenog utjecaja. Znanstvenici nisu imali razloga da se protive kontroli države i zato što su sami imali istaknute državne službe, posebno u prosvjetnoj administraciji. 23 Prosvjetni reforma tori željeli su stvoriti društvo u kojem će znanost i tehno logija imati vodeću ulogu. Zamišljali su takvu državu gdje će ekonomska proizvodnja i društveno blagostanje dostići dotad nepoznate razmjere upravo na osnovi istraživanja i otkrića sjajnih znanstvenika i tehnologa te rada sretnih i rodoljubivih građana.24 Podučavanje znanosti bilo je zbog toga samo jedan od mnogih zadataka znanstvenika i nije bilo samo njihova dom ena . Ali u svojim privatn im istraži van jima bili su slobodni. A za ta istraživan ja spo sob nom su znanstveniku bila potrebna stanovita privatna sredstva i izvjesne društvene pogodnosti. To se rješavalo na način uobičajen za 18. stoljeće, uz još neke nove mogućnosti.
23 O važnoj ulozi znanstvenika u kasnijemu revolucionarnom razdoblju i za vrij24eme Napo leo na pi še Cr osl and, cit. djel o, str . 1—5, 70, 151—179. John Theodore Merz, A Histor y of European Thought in the Nine teenth Century, sv. I, New York, Dover Publications, 1965, str. 110—111, 146—156.
125
Zašto u prvoj trećini 19. stoljeća francuska znanost doživljava procvat Napoleonova politika još je više učvr stila odnose koji su vladali u 18. stoljeću. Ukidanje central nih škola i pnovno uvođenje tradicionalnih sadržaja u os novno, srednje i dio visokog obrazovanja uništili su jedini potencijalni izvor promjene. Ali Napoleonova politika nije nanijela nikakvu štetu znanosti, niti su usluge znanstvenika tad bile manje tražene. Znanstveni duh prevladavao je u nekim »velikim školama« i fakultetima. 25 Znatno su ojačale veze između istaknut ih zna nst ven ika i viso kih pol itički h kru gova, koje su se tek počele zasnivati tokom posljednjih desetljeća prijašnjeg režima. Znanstvenici kao društveni sloj, a ne samo nekolicina privilegiranih, postali su dio službene elite tokom posljednjih godina revolucije i taj su status za držali i za Napoleona. Berthollet, Cuvier, Laplace i drugi zauzimali su važne položaje u vladi, a neki od njih bili su povjerljivi carevi savjetnici. Sve veća autokracija carstva i reakcionarna politika restauracije možda su smanjili stvarni utjecaj znanstvenika, ali njihov potencijalni utjecaj je bio znatan jer su i dalje pripadali eliti. 26 Znanstvenicima su se otvorile nove mogućnosti, o čemu svjedoči pregled zaposlenja prije i poslije revolucije. Prije 1789. godine znanstvenici su uglavnom bili bogati ljudi (ple mići, liječnici itd.) koji su sami financirali svoj znanstveni rad. Čak je i Lavoisier, koji je u to doba bio najbliži statusu profesionalnog znanstvenika, morao zarađivati za život kao zakupnik poreza i samo jedan dan u tjednu mogao je u cije losti posvetiti znanstvenom radu; ostale dane radio je svoj redovni posao i bavio se istraživanjem. 27 Nakon 1796. francuski su znanstvenici obično zauzimali položaje u visokom školstvu ili u nekoj prosvjetnoj službi (ili im je zbog njihovih zasluga na području znanosti bio dodijeljen neki drugi položaj u državnoj službi). Tako je nestalo nezadovoljstvo zbog monopola što ga je svećenstvo imalo na pod ručju pro svjete i int elekt ual nih djelatnosti općenito. Ta se situacija nije promijenila ni za Napoleona, u doba reakcije protiv revolucionarnih reformi. 25 Liard, cit. djelo, str. 57—124. 26 Crosland, cit. djelo, str. 4—5, 20—26, 42. 27 Gillispie, cit. djelo, str. 215.
126
Znanstvenici se zaista nisu mogli požaliti da ih tradicionalne staleške povlastice ili monopol crkve sprečavaju da upotri jebe svoj talen t i stekn u društ ven o prizna nje. 28 Čak ni moralni problem — mirenje s novom situacijom nije bio tako težak. Društveni uvjeti koji su doveli do reforme školstva u kasnijem revolucionarnom razdoblju više nisu postojali. U zatvorenom klasnom društvu, gdje su moć, čast i ekonomska sredstva bili u rukama organiziranih sta leža, neposredni je cilj »novih« intelektualaca bio istisnuti postojeći stalež intelektualaca (crkva i sveučilišne organiza cije) i zauzeti njihovo mjesto. S ukidanjem staleža cijela se situacija, međutim, izmijenila. Upravo u trenutku kad je scijentistički pokret stekao monopol nad školstvom, za znan stvenike i filozofe taj je monopol izgubio svoju vrijednost kao način da steknu dostojanstvo i financijska sredstva. Sada kad im je cijelo društvo bilo otvoreno školstvo više nije bilo tako važno. Osim toga, nisu samo znanstvenici napustili prosvjeti teljske ideje revolucije. Stišao se i sav onaj intelektualni nemir koji je prije revolucije zavladao širim društvenim Tablica 6-1.
ZANIMANJA FRANCUSKIH ZNANSTVENIKA ROĐENIH U 18. STOLJEĆU Rođeni
Tradicionalno
1745. ili prije 1746—1755. 1756—1769. 1770—1789.
31
14 5 6
Moderno 8 3 5 34
Tradicionalno, pa moderno 10 9 8 2
Nepoznato 0
1 1
2
a
Tradicionalno: svećenici, pravnici, liječnici, industrijalci, inženjeri, posjednici, oficiri i državni službenici kojih je rad bio vezan za prosvjetu Moderno: nastavnici, istraživači i državni službenici povezani s prosvjetom c Tradicionalno, pa moderno: oni koji su tradicionalno zanimanje zamijenili modernim.
b
Izvor: Tablica se zasniva na zbirnom popisu znanstvenika sastavljenome prema različitim knjigama i biografskim zbirkama kako bi se dobio što potpuniji popis.
slojevima. Napoleonova autokratska prosvjetna politika nije vje roj atn o bil a mnogo dru kči ja od one koj a bi vladal a u sistemu ekonomskog liberalizma. Samo što bi u tom slučaju 28
Lefebvre, cit. djelo, str. 306.
127
bilo vjerojatn o više eksper imen ti ranj a i raz nolikosti. Javn osti je bil o dos ta sci jen tiz ma 29u školstvu kao što joj je bil o dost a i revolucionarnih nemira. Nestalo je i oduševljenja za Condorcetovu prosvjetitelj, sku utopiju prema kojoj bi svi oni koji su intelektualno sposobni imali jednake mogućnosti visokog obrazovanja. Nije bil o lak o nać i sposobne pro fesor e i stud en te za central ne škole po cijeloj zemlji. Taj sustav škola trebalo je da svima omogući jednaki društveni položaj, ali izostao je interes i napori da se. taj sustav održi. Nakon ukidanja društvenih staleža bilo je vrlo malo onih koji su željeli daljnje pro mjene klasnog sistema. 30 Krajnji rezultat reforma koje su provedene u doba re volu cije i za Nap ole ona bil o je jačan je oni h koncep cij a i ideja o znanstvenom radu kakve su prevladavale tokom 18. stoljeća. Na vrhu sistema nalazio se Institut i »velike škole« koji su bili predrevolucionarne strukture. Osim toga nove grandes ecoles nisu se više morale sukobljavati s privilegi ranim sveučilištima gdje nije bilo znanosti. Ta su sveučilišta ukinuta, a fakulteti koji su ih zamijenili uživali su manje povlastica od »velikih škola«. Znanost se također predavala na nekim fakultetima, a uvedena je, u ograničenom opsegu, i u srednje obrazovanje. 31 Procvat francuske znanosti između 1800. i 1830. godine nije prema tome bio rezultat novih ideja ili iskustava na području nastave, istraživanja ili primjene znanosti. On je, prije svega, bio odraz sve većeg oduševljenja za znanost i podrške koja joj se u to doba pružala, ali u okviru odnosa u 18. stoljeću. To oduševljenje i ta spremnost na podršku rezultat su istih uvjeta koji su postojali i prije revolucije. Previranja i krajnosti revolucije izazvali su otpor prema političkim i prosvjetnim reformama i ideološkim pitanjima. Istodobno, međutim, ojačali su oni slojevi koji su podrža vali sci jen tis tič ki po kret. Francuske vlade koje se smje njuju, čak i ako su revolucionarne, moraju o njima voditi računa i činiti im ustupke. Takvo je stanje vladalo za restauracije u V. Britaniji i tokom posljednjih desetljeća ancien regimea u Francuskoj, ali prilike su išle u prilog znanosti. To raspoloženje odrazilo se i na sredstvima koja su izdvojena za znanost. Neke grandes ecoles bile su raskošno 29 Paul Gerbod, La Condition Universitaire en France au XIXe Siede, Paris, Presses Universitaires, 1965, Str. 78—81. 30 Lefebvre, cit. djelo, str. 291—309. 31 O stanju u visokom školstvu nakon Napoleonovih reformi piše Liard, cit. djelo, str. 119—124.
128
opremljene. Ta sredstva nisu, međutim, bila dana da bi se stvorili opći uvjeti za sustavno školovanje budućih istraži vača je r školovanje je ima lo odr eđeni pr akti čni cilj i nije uključivalo izradu samostalne naučne radnje. To je prije bio jav ni izraz naklono sti pr em a zna nos ti. Zato i nij e bilo nikakve politike daljnjeg razvoja koja bi vodila računa da uvjeti rada budu u skladu sa zahtjevima suvremene znanosti i u skladu s brojem studenata koje treba školovati. 32 U nekim su primjerima te nove pogodnosti ipak bile djelotvorno iskorištene za školovanje relativno velikog broja studenata i svakako su pružale veće mogućnosti za istra živački rad, pa i za stjecanje znanja, to više što je u to doba vladao veli ki interes za studij zna nos ti i želja da se istakne na tom području. Te su mogućnosti iskoristili stariji znan stvenici koji su preživjeli revoluciju, a i ona generacija koja je odr asl a za revoluc ije . Sus ret tih dviju gen era cij a bio je neobično plodonosan i znanstvena je djelatnost u tom raz doblju bila na vrlo visokoj razini. 33
Stagnacija i pad nakon 1830. godine Nakon razdoblja procvata, u Francus koj je tokom 30-ih i 40-ih godina nastala stagnacija i zatim relativno opadanje znanstvene djelatnosti. U doba Napoleo na položaj znanosti u klasnoj strukturi francuskog društva bio je slič an onome u Engle sko j. Znano st je bil a »inst ituci o nalizirana« i znanstvenici, a nedugo zatim i pobornici scijen tizma, mogli su se natjecati za počasti i položaje za kojima su čeznuli. Znanost se mogla upotrebljavati na svim podru čjima i svaki uspjeh nailazio je na društveno odobravanje. Ali je dnom kad su mog ućn ost i što su ih pru žile jal ove reforme devedesetih godina bile iscrpene, nije više bilo ni kakva poticaja da se promijeni prosvjetni sistem i sistem znanstvene djelatnosti. Nakon Napoleona i restauracije uka zala se prilika da se nastavi s onim što je započeto za revolu cije, tj. s radom na prosvjetnoj reformi. No ti su pokušaji propali jer su politički interesi prevladavali nad interesima znanosti i prosvjete. 34 Kao i u Engleskoj nakon »slavne revolu32
Isto, str. 209—218. 33 Crosland, cit. djelo, str. 97—146; riječ je o životu znanstvenika vezanih za Udruženje iz Arcueila i prikazuje susret tih dviju generacija. 34 Prijedlog da se fakulteti moderniziraju i da im se da autonomija uputili su Guizot i Cousin, ali je on odbačen iz bojaz ni da bi slabiju kontr olu nad 9 Uloga znanstvenika u društvu
129
čije«, u Francuskoj je »institucionalizacija« znanosti također dovela do relativnog opadanja oduševljenja za znanost. Jed nom kad su mogućnosti koje je donijela revolucija bile isko rištene, poraslo je zanimanje za društvenu reformu, za filo zofiju društva (Fourier, Saint-Simon, Comte) i tehnologiju. Tako je nakon 1830. godine znanost izgubila svoj sim bolički sjaj koji je imala u 18. stol jeću i koji je bio još jač i u prv im desetljećima 19. stolj eća. Fr ancusko je dru štv o nudilo mnoge druge privlačne mogućnosti. Mladić kojemu je tal ent omogućiv ao da oda bere zna nos t ili nek o prakt ični je zanimanje, vjerojatno bi se 1780. godine prvo okušao u zna nosti. 35 Godine 1840. njega bi više privukla politika, trgovina, industrija ili, možda, poziv književnika. 36 To mu je omogu ćivalo jednaku slobodu kao i znanost i jednaki, ili možda još veći, pr ihod. Tako je znanstveni razvoj sveden u okvire kakvi su bili i u Engleskoj. Nijedan dio prosvjetnog sistema ili sistema znanstvene djelatnosti nije se bavio školovanjem ili obliko vanj em zna nstven ika , stv ara oca na po dr učju zna nos ti. Ti su pojedinci bili izuzetno nadareni i svjesni svog poziva ili su bili iz obitelji gdje se po tradic iji gajio interes za zna nos t i gdje je taj talent možda bio nasljedan. Sami su tražili svoje učitelje na Sorboni, na College de France, Ecole normale, već pr em a tome gdje su se nalazili. Prema tome, razvoj francuske znanosti do desetljeća iz među 1830. i 1840. godine može se tumačiti kao posljedica institucionalizacije znanstvenih vrijednosti. Vjerovanje u pragmatičan i »progresivni« društveni poredak bilo je predodjelom akademskih naslova mogla iskoristiti crkva kako bi ojačala vlastiti sustav školovanja. Ta bojazan bila je dovoljna da osujeti reforme jer nije bilo izrazitog zanimanja za školovanje znanstvenika i učenjaka. Vidi o tome Liard, cit. djelo, st r. 179—199, 215—217. 35 Primjer pokazuje koliko je znanost mogla biti privlačna za ambiciozna mladića koji se prije revolucije bavio novinarstvom i politikom, Vidi o tome Louis R. Gottschalk, Jean-Paul Marat: A Study in Radicalism, New York, Greenberg, str. 8—31. 36 Vidi Liard, cit. djelo, str. 211—222, gdje je riječ o relativnom po manjkanju intresa za znanost i klasično obrazovanje te o napuštanju sveučilišnih poziva i sve većem zanimanju za politiku tokom 40-ih godina. Nakon Napoleonovih reforma, koje su bile na snazi do 1880. godine, vladao je slab interes za znanost, o čemu svjedoči vrlo malo diploma na francuskim fakultetima. Jedino u desetljeću od 1861. do 1870. dodijeljeno je u prosjeku više od sto diploma na godinu; prije toga prosjek je bio znatno manji. Tako je ukupni broj onih koji su diplomirali znanost na svim francuskim fakultetima bio u tom raz doblju vjerojatno manji od broja onih koji su završili samo jednu tehničku školu, Ecole centrale des arts et manufactures, gdje je diplomiralo 3 000 inže njera od 1832. do 1870, prosječno 75 godišnje. Vidi o tome Antoine Prost, L'Enseignement en France 1800—1967, Paris, Armand Colin, 1968, str. 243, 302. 0 širokoj inicijativi, pretežno priv atnoj, na području tehni čkog' i tehnološkog obrazovanja tokom prve polovice 19. stoljeća u Francuskoj piše F. B. Artz, The Development of Higher Technical Education in France, Cambridge, Mass., The MIT Press, 1966, str. 212—268. 130
sudno za znanost. Tamo gdje to uvjerenje nisu prihvaćale politički i ekonomski važne grupe, znanstvena se djelatnost nije razvijala. Ondje gdje je postojalo to uvjerenje znanost je uživala podršku , i opseg znanst ven e dje lat nos ti var irao je u skl adu s ost var enjem dru štv enih težn ji onih gr upa koj e su potpomagale znanost (npr. scijentističkog pokreta). U En gleskoj kao i u Francuskoj znanosti je pružena najveća po drška (uključujući osobne motive i osnivanje oficijelnih znanstvenih ustanova) tokom zatišja nakon revolucije, prije nego su bile provedene liberalne reforme koje su zahtijevali scijentistički pokreti. Tokom tih prijelaznih razdoblja, nakori nasilja i anarhije revolucija, pokret kao da je zastao u svo jim nas toj anj ima da ost vari šir e ciljeve, a mnog i njegovi pripadnici privremeno su odustali od rješavanja filozofskih (u Engleskoj teoloških) problema, pa i problema školstva, i svu su svoju pažnju posvetili znanosti. Oduševljenje za zna nost u oba slučaja počinje jenjavati s relativno mirnim uspo stavljanjem liberalnog poretka i s pojavom sve većeg zani manja za politiku, ekonomiju i tehnologiju. Sada, kad je na svakom području života promjena bila moguća i oprav dana, znanost više nije bila jedina domena gdje je inven tivni duh i talent mogao doći do izražaja. To objašnjava ono što je naizgled paradoksalno, tj. zašto povratak liberalizmu 1830. godine nije ujedno značio i ponov no oduševljenje za znanost i prosvjetne reforme revolucio narnog razdoblja. Ali to ne objašnjava daljnji tok razvoja francuske znanosti. Sredinom stoljeća uvjeti su se promije nili. Razvitak znanosti nije više ovisio samo o intelektual cima i o onima koji su potpomagali znanost; ovisio je sve više o organizacij i visokog škol stva i znanstven og istraživa nja. To se najprije događa u Njemačkoj, koja počinje ugro žavati prednost Engleske i Francuske na polju znanosti, da kle zemalja sa starijom znanstvenom tradicijom. Teško je protumačiti zašto francuski sistem nije bio u stanju odgo vor iti na taj izazov, koji je pos taj ao sve otvorenij i nakon 1840. godine. U Francuskoj, kao i u Engleskoj, znanost se općenito držala istinski vrijednim zanimanjem i oruđem dru štvenog napretka. Sredstva kojima je tu raspolagala znanost početkom stoljeća bila su veća nego u Engleskoj. Kako onda objasniti zašto se engleska znanost, kad se suočila sa sve razvijenijom njemačkom, a poslije i s američkom, mogla brzo i dje lot vorno pri lag odi ti novi m uvj eti ma i tako zap očeti razdoblje svoga ravnomjernog razvoja, a francuska je zna nost reagirala kasnije i njezin daljnji razvoj nije bio rav nomjeran. 9 * 131
Taj problem ne možemo riješiti analizirajući zbivanja na dosadašnji način. Objašnjenje ne treba tražiti u interesi ma širih društvenih grupa koje su utjecale na znanost ni u scijentističkoj filozofiji (koja je bila slična u Francuskoj i Engleskoj), već u posebnim obilježjima francuske znanstve ne organizacije. Istaknuto obilježje te organizacije, a i francuskog činov ničkog aparata općenito, bila je centralizacija. Bilo zbog du gogodišnje apsolutističke tradicije, bilo zbog stalne podije ljenosti francuskog društva na pristalice i protivnike revo lucije, francuska se državna služba nije nikad odrekla svojih povlastica da nadzire svaki aspekt društvenog života. Ta je kontrola imala više negativnih posljedica. Da bi je mogla pro voditi, vlada je davala pr ed nost osni vanju škola i ustanova s određenom svrhom. Znanost se, međutim, brzo mijenjala tako da je ono što je bilo prikladna organizacija 1820. godine, dvadeset godina nakon toga već vjerojatno bilo zastarjelo. Da bi išla ukorak s novim dostignućima, znan stvena se organizacija morala stalno prilagođavati novim situa cijama. Ali bilo je teško mijenjati organizacije s tako strogo definiranim ciljem bez upotrebe sile. Osim toga, što je veća centralizacija, veća je vjerojatnost da će čak i relativno mala promjena u postojećem sistemu izazvati neočekivane politič ke ili administrativne posljedice. U takvim je okolnostima bil o lakš e osnovati nove ust ano ve nego mij enj ati pos toj eće . Da se ne naškodi interesima vladajućih slojeva, a i zato što je to više odgovaralo birok rac iji, i te su ust ano ve ope t ima le svoju određenu namjenu.
Ecole Pratique des Hautes Etudes Da je taj sistem ograničavao djelotvor nost čak i najmaštovitijih inovacija, pokazuje primjer E cole pratique des hautes etudes* osnovane 1868. godine. Ta se škola može smatrati prvim eksperimentom u postdiplomskom obra zovanju. Ona je imala pozivati istaknute znanstvenike Pariza, bez obzi ra na nji hovu vez anos t za je dan od fak ult eta ili »ve likih škola«, da drže predavanja, seminare i vode laborato rijski rad. Na taj način svi istaknuti znanstveni talenti, koji * Franc, doslovno Praktična škola za visoko obrazovanje, op. prev.
132
su inače djelovali na raznim mjestima i bavili se raznim područjima, bili su okupljeni kako bi prenijeli znanja po trebna za znanstveno istraživanje. Ta zamisao bila je mnogo naprednija od svega u to doba u Njemačkoj ili bilo gdje drugdje jer nigdje nije bilo posebno organizirane nastave za one koji se bave znanstvenim istraživanjem. Nema sumnje da je ta ustanova uvelike pridonijela ško lovanju znanstvenika i učenjaka. No budući da je od samog početka bila zamišljena kao dodatak postojećim ustanovama, mogućnosti za njezin razvoj bile su vrlo ograničene. U doba kad je osnovana, Ecole pratique nije imala pravo dodjelji vanje akade msk ih nasl ova. Kak o je bila je dina ustan ova za obrazovanje znanstvenih radnika na visokom stupnju, taj nedostatak kao da je produžio vijek jednom od najneobičnijih obilježja francuskoga visokog školstva. Kandidat za akademski naslov morao je na kraju studija položiti ispit (agregation), a ne izraditi samostalnu znanstvenu tezu. Ecole pratique je bila u nepovoljnijem položaju i zato što nije imala studenata koji su »pripadali« školi ni nastav nog osoblja koje bi samo ili barem većim dijelom bilo ve zano za školu. Time je bila smanjena mogućnost uvođenja promjena i novosti u njezinu strukturu. To je također sma njivalo mogućnosti za suradnju ili neku veću razmjenu is kustava između nastavnog osoblja.
Krutost kao posljedica centralizacije Ecole pratique dodijeljena je posebna funkcija da dopunjuje rad drugih ustanova, što je također utjecalo na krutost te ustanove. 37 Da je situacija omogućila takmičenje stanovitog broja ustanova, tad bi taj primjer naišao u Francuskoj na veći odaziv. U Sjedinjenim Državama i donekle u Engleskoj svaku je uspješnu inovaciju u visokim školama prihvatilo i kopiralo nekoliko ustanova. Tako je došlo do takmičenja koje je opet potaklo na daljnje pro mjene i inovacije. Centralizirani francuski sistem gdje je svaka ustanova imala posebnu ulogu i strogo ograničenu funkciju imao je upravo suprotni učinak. Smatralo se nepo37 Liard, cit. djelo, str. 294—295, i H. E. Guerlac, Science and French National Strenght u E. M. Earle (urednik). Modem France, Princeton, Princeton
University Press, 1951, str. 86—«8.
133
trebnim dodijeliti nekoj ustanovi istu funkciju koju već uspješno obavlja druga ustanova. 38 Tako nije bilo moguć nosti da se anomalije u visokom obrazovanju isprave jer je svaka pr omj en a bil a isk lju čena. Naravno, izbjegavanje »nepotrebnih preklapanja« i »dupliranja« i što veće iskorištenje postojećih sredstava i radne snage vrlo su razborita načela administracije. Ali njihova je primjena u Francuskoj dovela visoko školstvo u bezizlazan položaj jer su prve ustanove koje je osnovala prosvijećena administracija imale preuske osnove i suviše strogo odre đena mjesta u cijeloj strukturi da bi mogle utjecati na sis tem ili se prilagoditi novim uvjetima. Čak i one koje su mogle održavati visoku znanstvenu razinu nisu bile sposobne za inicijativu i brzu ekspanziju što je drugdje bilo obilježje takvih ustanova. Izlaz iz takvog stanja bio je možda u privatnoj inicija tivi i osnivanju ustanova koje bi se mogle takmičiti sa služ benima. Pr ivatna inicijativa pokazala se vrl o dje lotvor nom u V. Britaniji, gdje je tokom 19. stoljeća potaknula reforme starih sveučilišta. Ali državni monopol u visokom obrazo vanju i zna nos ti bio je pr ej ak i pre viš e je toga obuhvaćao, tako da je privatnoj inicijativi nedostajao nužni djelokrug za uspješno takmičenje. 39 Takve ustanove kao Ecole centrale des arts et manufactures* (osnovana 1829) ili razne privatne studijske grupe i škole koje su se bavile drugim područjima, uključujući i društvene znanosti, ili čak poznati i vrlo uspje šan Pasteurov institut, i dalje su bila izolirana nastojanja na nekome specijaliziranom području i prije su dopunjavale postojeće strukture nego što su na njih vršile neki pritisak. 40 Takav centralizirani sistem što je sprečavao svaki poku šaj promjene i u kojem je svaka organizacija bila nevažna jedinka , snosi odgovo rno st za tak o čes to kri tiziran i indivi dualizam, rascjepkanost i konzervativnost francuske znano sti. Budući da oni kojih se to neposredno ticalo nisu zajed ničkim nastojanjima ništa mogli promijeniti u sistemu kao cjelini ni u strukturi pojedinih ustanova, najbolje što je svaki pojedini znanstvenik mogao učiniti bilo je da »egois tično« teži k svojem cilju. Svaki od njih je radio za sebe 38 Theodore Zeldin, Hihger Education in France, 1848—1940, Journal of Contemporary History, srpanj 1967, II, 77—78. 39 Centralizirani sistem spriječio je čak i najsposobnije da na stvari gle daju sa stajališta pojedinih ustanova. Cak je i tako istaknuta ličnost kao što je Victor Duruy, koji se bavio pitanjem organizacije znanstvenog rada, bio uvje ren da je sistem kao takav dobar i da treba samo dati veču podršku istraživačkom radu . Vidi o tome Liard, cit. djelo, str. 287—288. * Visoka škola za umjetnost i manufakturu, op. prev. 40 Prost, cit. djelo, str. 302—305, i H. C. Guerlac, cit. djelo, str. 88.
134
i u svom interesu . Taj individualizam fra ncuskih znanstve nika i njihova međusobna nepovezanost te mnoge slične tak ve pojav e u razni m gr an ama djelatn ost i bile su poslje dica francuskoga političkog i birokratskog sistema. 41 To je francuskoj znanosti dalo svojevrsno obilježje. To kom druge polovice 19. stoljeća znanstveni se rad sve više razvijao i sve se više zasnivao na suradnji i podjeli rada. Znanstvenici s različitih područja i iz raznih ustanova počeli su osjećati da pripadaju zajednici profesionalaca koji teže zajedničkom cilju i brane zajedničke interese. U Francuskoj je postoj eća st ru kt ur a spr ečaval a tak av razvoj događaj a. Vje rojatno se to izravno odrazilo na kvalitetu znanstvenog rada. Osim toga, pridonosilo je i relativnoj izoliranosti francuskih znanstvenika od međunarodne znanstvene zajednice koje je Francuska bila središte početkom 19. stoljeća (tad su znan stvenici svuda bili izolirani pojedinci). Drugdje u svijetu znanstvenici su počeli osnivati škole i raditi u grupama. U Francuskoj su, uz nekoliko izuzetaka i dalje oni radili poje dinačno podučavajući svoje buduće nasljednike kao vlastite šegrte, ako su uopće pomišljali na nasljednike.
Uvjeti za reformu u Francuskoj Zbog takvih okolnosti promjene u or ganizaciji francuske znanosti odvijale su se na drukčiji način nego u drugim zemljama. Tamo su one nastale zbog takmi čenja među različitim nezavisnim sveučilištima i drugim ustanovama, ili pod pritiskom vodećih znanstvenika koji su istupali kao predstavnici ili zajednice znanstvenika kao cje line (npr. Royal Society u Engleskoj) ili kao predstavnici for malnih i neformalnih udruženja znanstvenika i znanstvenih ustanova kao u Sjedinjenim Državama. U Francuskoj pro mjene nisu bile rezultat udruživanja pojedinaca i ustanova na horizontalnoj osnovi; one nastaju vertikalnim udruživa njem poduzetnih pojedinaca i znanstvenika — obično s poli tičkim ciljevima — s jedne strane, s pojedinim visokim državnim službenicima i političarima, s druge strane. Victor 41 Michel Crozier, The Bureaucratic Phenomenon, Chicago, University of Chicago Press, 1963, str. 214—220. 0 tome kako se taj problem očitovao na području znanosti, potanko piše Zel din, cit. djelo, str. 67—68. i R. Gilpin, France in the Age of the Scientific State, Princeton, Princeton University Press, 1968, str. 107—108.
135
Duruy osnovao je Ecole pratique des hautes etudes tokom posljednjih godina drugog carstva stjecajem takvih okolno sti. No te situacije su obično prekratko trajale da bi se mogle provesti bitnije reforme. Jedno takvo relativno duže razdoblje bilo je između 1879. i 1902. godine. Grupa istaknutih učenjaka i znanstvenika na čelu s povjesničarom Ernestom Lavisseom i kemičarom Berthelotom (koji je bio mi nistar prosvjete od 1886. do 1887) uz podršku Alfreda Dumonta i Louisa Liarda (prvi je bio načelnik visokog školstva od 1879. do 1884, a drugi od 1884. do 1902) pokušali su refor mirati francuske fakultete po uzoru na njemačka sveučilišta. Iako u tome nisu uspjeli, proširili su znatno cijeli sistem (broj profesora u Francuskoj povećao se s 503 u 1880. na 1 048 u 1909. i ostao gotovo nepromijenjen do 30-ih godina) i podigli ga na višu razinu. 42 Takva se reformirana struktura sveučilišta praktički nije mijenjala do 1968. godine. Od 1879. do 1902. godine, zatim trideset godina nakon toga, za vladavine Narodne fronte i poslije drugoga svjet skog rata (Centre National de la Recherche Scientifique* osnovan je 1936. i poslije je proširen) francuska je znanstve na politika bila slična britanskoj. Njezin duhovni začetnik bila je preds tavni čka znans tve na i int ele ktu aln a elita, a vlada je tu pol iti ku s pu no razumijeva nja provodi la. Ali Fra ncu s ka, za razliku od Engleske, nije za taj pokret imala odgova rajuću infrastrukturu. Utjecajni znanstvenici bili su poje dinci sličnih stavova i razvoju znanosti pogodovala je opća politička situacija u kojoj su prevladavala liberal-socijalistička strujanja prožeta scijentizmom. Ali nije bilo nikakvih centralnih tijela kao što je Royal Society i Athenaeum gdje bi se mogla usk ladit i gledišt a i zauz eti određeni stav, ni sveučilišta što bi kao institucije zasluživala duboku privr ženost. U Francuskoj nije bilo ni nekog tijela kao University Grants Committee** koje bi sjedinjavalo te vodeće grupacije i onda kad političko stanje ne pogoduje razvoju znanosti. U toj zemlji su te vodeće grupe znanstvenika uvijek bile politički obojene. Njihova je međusobna suradnja bila ne stalna i prožeta stanovitom napetošću. Kad politički trenu tak više ne bi bio povoljan, zbog promjene vlade ili samo zbog promjene ministra ili načelnika visokog školstva, pri jet ila je opa sno st da se ta eli tna grupa ra sp adne na politič ke klike koje su se koristile raznim znanstvenim ustanovama 42 Guerlac, cit. djelo, str. 83, 88—105. i Prost, cit. djelo, str. 223—224, 234. * Franc. Nacionalni centar za znanstvena istraživanja, op. prev. ** Engl. Odbor za pomoć sveučilištima, op. prev.
136
za svoje vlastite ciljeve, a ne za dobrobit znanstvene zajed nice kao cjeline. 43 U takvim uvjetima ni znanstvena elita ni nezavisne znan stvene organizacije nisu mogle osigurati neprekinuti razvoj znanosti. Stabilnost sistema, kao i mnogih drugih stvari u Francuskoj, ovisila je uglavnom o centralnome birokratskom aparatu. Između tog aparata i pojedinog znanstvenika nije bilo nikakvih važni jih pos red nič kih orga nizacija, već samo razne nestalne klike. Zbog toga je sistem bio neprikladan za znanstvene pothvate, koji su zahtijevali elastičnost i su radnju. U takvom sistemu jedino je bilo moguće iznaći na čin da se znanstvenicima osigura karijera, ali rijetko i do voljno sre dst ava za istraživan je. To objašnjava zašto francuski sistem, za razliku od bri tanskoga, nije bio u stanju održati korak sa znanstvenim centrima u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. Ali ako se nisu mogli takmičiti s uspjehom, to ne znači kako nisu bili motivirani da se istaknu u domeni znanosti. Ta je motiva cija sastavni dio francuskog društva, koje je dalo sjajne znan stvenike i vodilo maštovitu politiku za unapređenje znanosti. Ali ta politik a, koja je morala unapr ije diti zna nst veno istra živanje i školovanje znanstvenika, nije imala svoj kontinuitet jer je ovisila o prola zni m političkim okolno stima. Osim toga, bez neza visnih zna nst venih organizacija koje bi zahti jeval e odanost znanstvenika i poticale ih na suradnju nisu se raz vijali oni odnosi što dan as vlad aju u zna nst ven om ra du. Zbog centralizirane birokratske organizacije sistem je ostajao krut i vezan za političke promjene.
43 To je očito bila posljedica afere Dreyfus, koja je oštro podijelila poli; tičke strasti; vidi Clark, cit. djelo. 0 općenito nestalnim uvjetima svjedoči Zeldin, cit. djelo, str. 53—80. i Gilpin, cit. djelo, str. 112—123.
137
7
Hegemonija njemačke znanosti i pojava organizirane znanstvene djelatnosti Preobražaj znanstvenog rada u 19. stoljeću U Njemačkoj se između 1825. i 1900. godine promijenio društveni položaj znanosti, koja tad po staje gotovo profesionalna djelatnost, rutinska i organizirana. Do sredine 19. stoljeća praktički su svi znanstvenici u Nje mačkoj bili sveučilišni profesori ili studenti, i rad se odvijao u grupama koje su se sastojale od profesora i nekoliko stu denata. Istraživačka djelatnost postala je uvjet za sveuči lišnu karijeru i držala se jednom od dužnosti profesora (iako nije bila službeno definirana). Znanja potrebna za znanstveno istraživanje prenosila su se u sveučilišnim laboratorijima ili na seminarima, a ne više privatno. Tokom posljednjeg desetljeća 19. stoljeća istraživanja na području eksperimen talnih znanosti počela su se odvijati u takozvanim institu tima, stalnim organizacijama koje su obično bile u sklopu sveučilišta i imale vlastitu opremu te znanstveno i pomoćno osoblje. Sustavno školovanje i podjela rada postali su važni či nioci u razvoju znanosti, uz spontani interes za znanost i podršku javnosti, koji više nisu bili presudni. Zbog toga se položaj znanosti u nekoj zemlji i njezina relativna razvi138
jen ost u odn osu pr em a drugi m sr edi na ma više ni su mogli tumačiti samo snagom scijentističkog pokreta i institucio nalizacijom znanosti. Djelatnost sveučilišta i drugih istraži vačk ih organiz acija i položaj znano sti na su pr ot drugim dis ciplinama na sveučilištu (koji nije uvijek bio isti kao i izvan sveučilišta) postale su nezavisne determinante znanstvenog razvoja. Drugim riječima, zemlja u kojoj je scijentistički pokret bio slab mogla je još uvijek postati vodeća na po dručju znanosti ako je omogućila razvoj relativno nezavis noga i izoliranog sistema školstva i znanstvenog istraživanja. U tom je slučaju takav razvoj bio omogućen, ali ne zbog toga što je postojalo uvjerenje da je znanost kao takva sama po sebi vrijedna djelatnost. Ovo poglavlje treba da objasni kako je nastao taj preobražaj.
Društveni položaj njemačkih intelektualaca Prvi korak prema tom preobražaju bilo je osni vanje nove vrste sveuč iliš ta u Ber lin u 1809. godine. Uskoro se za tim primjerom poveo cijeli sistem njemačkih sveučilišta za studij jezika. 1 Te su promjene, poput onih u Francuskoj oko 1800. godine, uveli intelektualci i u svome prvotnom obliku one su odražavale njihove potrebe i ideje. Razlike između novoga francuskog i novoga njemačkog sis tema uvjetovao je raznolik sastav i značaj intelektualnih slojeva, što je opet bilo posljedica različitih klasnih struk tura dviju zemalja. Prema engleskim i francuskim mjerilima, Pruska je bila zaostala zemlja čak u 18. i početkom 19. stoljeća. Njezina srednja klasa bila je slabo razvijena i nije imala nikakvu političku moć, a mnogi društveni slojevi, uključujući i veći dio buržoazije, bili su odani tradiciji. 2 Vladajući je sloj u tom kraljevstvu s uspjehom organizirao vojsku i državni aparat, koji su bili odgovorni jedino kralju. Taj je sloj poti cao razvoj trgovine, industrije i školstva na svim razinama, i to s priličnim uspjehom, a da se nije odrekao nijedne od 1 Franz Schnabel, Deutsche Geschichte im neunzehnten Jahrhundert, sv. 2, Freiburg, Briesgau: Herder Bücherei, 1964, Str. 205—220. 2 Henri Brunschwig, La crise de l'etat prussten ä la fin du XVIlle siede et la genese de la mentalis romantique, Pariz, Presses Universitaires, 1947, str. 161—186; Werner Sombart, Die deutsche Volkswirtschaft in neun zehnten Jahrhundert, peto izdanje, Berlin Georg Bondi, 1921, Str. 443—448.
139
svojih tradicionalnih povlastica. Tako je nastao sloj mladih ljudi školovanih u skladu s idejama i idealima francuskog prosvjet iteljs tva u zemlji u kojoj su još uvijek vladali feu dalni odnosi i u kojoj nije bilo više društveno-ekonomskih politički važnih grupa. Zapravo, uopće nije bilo grupa koje bi bile toliko bog ate i bi tne da bi mogle pos tati neovisne o kralju i njegovu birokratskom aparatu. Samo se situacija na polju religije mogla usporediti sa stanjem na Zapadu. Mogla se usporediti utoliko što je tu vladao istinski pluralizam, pa stoga i spremnost da se filozofija i umjetnost prihvate kao neutralna područja gdje se ljudi različitih vjerskih uvjerenja mogu baviti pitanjima od zajedničkog interesa. 3 Zbog toga praktični ekonomski i politički problemi, ko jima su se bavili engleski i fra ncu ski filozofi, nis u imal i ist o značenje za njemačke intelektualce, do kojih je tek dopro duh Zapada. Kako nije bilo važnih društvenih grupa koje bi zahtijeva le političku slobodu i društve nu jedna kost, nije bilo ni velikog zan imanja za razl ičit e oblike dru štv a o koj ima su raspravljali engleski i francuski mislioci. Osim toga, još nije bilo sloja moćne buržoazije pa zato ni potreba da se znanstveni modeli primijene u političkoj ekonomiji. Ti mo deli bili su važni za privredu, gdje je odluke donosio veliki br oj pojedinaca, koji su rad ili nezavisno jed an od drug oga, a ne tamo gdje je o svemu odlučivao despotski vladar i tradicija.4 Engleske i francuske ideje bile su prihvatljive za njemačko društvo samo po svome svjetovnom stavu prema vjer skim raz lik ama. Ide ja o svjetovnoj kultur i bil a je pri hvatljiva za Njemačku (kao i za zapadne zemlje) i uživala je podr šk u važn ih dru štv enih grup a. 5 Zbog toga je odnos između znanosti, humanističkih pred meta i filozofije postao u Njemačkoj sasvim drukčiji. Raz mišljanja koja je započeo Rousseau svojom sumnjom u po voljan utjecaj zna nos ti na mor al , što ga je navelo da traži alternativne osnove za razvoj svjetovne filozofije, imala su veće znač enje za situac iju u Njemač koj nego empiri sti čki orijentirana politička znanost i ekonomija. Zato su roman tizam i idealizam, koji su u Francuskoj i Engleskoj ostali povremene i sporedne filozofske struje, u Njemačkoj postali 3 Jacob Katz, Die Entstehung deren Ideologie, Frankfurt a/M., 1935. 4
0
der
Judenassimilation
in
Deutschland
und
njemačke ekonomije vidi H. Dietzel, Volkswirtschaftslehre und Finanzwissenschaft, u W. Lexis (urednik). Die deutschen Universitaeten, für die Universitätsausstellung in Chicago, sv. I, Berlin, A. Ascher, 1893. Tek 1923. poduzete su mjere da se studij ekonomije učini suvremenijim. Vidi o tome Erich Wende, C. H. Becker, Mensch und Politiker, Stuttgart, Deutsche Verlags-Amstalt, 1959, str. 129. 5
zaostalosti
Katz, cit. djelo; Schnabel, cit. djelo, str. 206.
140
glavni filozofski pravci. Iz istog je razloga njemačka filo zofija, a ne engleska i francuska, služila kao glavni uzor filozofima istočnoevropskih zemalja tokom 19. stoljeća. 6 Osim toga, razlika između Francuske i Njemačke bilo je čak i u okviru te nove filozofije koja se nije zasnivala na znanosti. Ideje o općoj volji i nepokvarenoj ljudskoj pri rodi nisu u Njemačkoj bile alternativa za znanstveni model. Te su ideje još uvijek bile vezane za situaciju gdje je druš tvena reforma bila glavna tema javnih rasprava. One su slu žile kao alternativa za filozofiju koja se zasnivala na zna nosti, ali njihov je cilj bila društvena i prosvjetna reforma. Francuska je škola samo djelomice odbacila empirički ok vir. Neki fra ncuski filozofi smatr ali su da newt onovsk i mo del ne vrijedi ni za ljudsko društvo ni za znanost općenito, ali su se još uvijek bavili empiričkim problemima političke promjene i znanstvenog istraživanja. U Njemačkoj je filozofija krenula mnogo apstraktnijim smjerom. Ona se bavila pitanjem estetskog samoizražavanja individue i nacije kroz svoju jedinstvenu kulturu, uspostav ljanjem sustavne teorije o metafizičkom znanju i moralnim vri jednos tima zasnovanima na intu icij i i speku laci ji. Drugi interesi i preokupacije intelektualaca u Njemačkoj pokazuju da oni nisu mogli težiti političkom utjecaju, pa su se usredo točili na duhovna pitanja. Mogli su biti sigurni da će tu naići na odaziv jer, kao što smo već istaknuli, vjerski je plurali zam bio pogodna društvena osnova za traženje svjetovne, duhovne i moralne kulture. Na ta sasvim duhovna pitanja poticao ih je i njihov druš tveni položaj. Za razliku od Francuske, intelektualci u Nje mačkoj obično nisu bili imućni ljudi s vlastitim prihodima, niti su ih velikodušno pomagali bogati zaštitnici. Potjecali su oni iz skromnijih obitelji srednje klase. U prethodnoj ge neraciji takvi bi intelektualci vjerojatno postali svećenici i bavil i bi se propovijedanjem i podučavanjem. Ali poč etk om 19. stoljeća oni više nisu željeli postati svećenici, a podu čavanje nije mnogo obećavalo. Iako su u 18. stoljeću neka njemačka sveučilišta među svojim nastavnim osobljem imala i znanstvenike i učenjake novijih nazora, utjecaj svećenstva još je uvijek bio jak . Stat us sveuč ilišnog nas tav nik a umjet nosti i znanosti bio je, međutim, glavni problem. Ti su na6 U zapadnim zemljama romantizam je imao najviše utjecaja na knji ževnost. Vidi o tome Bertrand Russell, A History of Western Philosophy, New Yor k, Simo n and Schu ste r, 1945, str . 675—752 fB. Ras i, [storija zapadne filo zofije, Kosmos, Beograd 1962). O snažnom utjecaju njemačke filozofije na ™!>ku piše Alexander von Schelting, Russland and Europa im russischen Geschichts denken, Bern; A. Francke, 1948. i Schnabel, cit. djelo, sv. 5, str. 186—194.
141
stavnici obično predavali studentima nižega akademskog stupnja i filozofski je fakultet imao niži status od fakulteta prava, teologije i medicine, pa su i prihodi nastavnika na filozofskom fakultetu bili znatno niži. 7 Nisu samo sveučilišta omalovažavala njemačke intelek tualce, to je činila i vladajuća klasa dajući prednost fran cuskim znanstvenicima i filozofima. Njemačke su akademije u 18. stoljeću pozivale strane učenjake pretpostavljajući ih njemačkima. Maupertius je bio predsjednik berlinske aka demije, a njegov protivnik Voltaire bio je najcjenjeniji filo zof pruskog dvora za vrijeme Fridrika Velikoga. Mogućnost podrške i priznanja izvan sveučilišta, tj. na akademijama i uz pomoć bogatih zaštitnika, bila je mala u usporedbi s En gleskom i Francuskom, a postojala je i diskriminacija prema njemačkim intelektualcima. Početkom 19. stoljeća stanje se nešto poboljšalo, iako je njemački intelektualac još uvijek osjećao da se mora potvrditi pred Francuzima. Tako je kra je m 18. 18. stoljeć stol jećaa nezadovo neza dovoljs ljstvo tvo zbog zao sta los ti sveu čilišt čil ištaa dovelo u Njemačkoj i Francuskoj do različitih reakcija. U Francuskoj su se intelektualci na čelu sa znanstvenicima slo žili s ukidanjem sveučilišta i prihvatili su, kao zamjenu, grand grandes es ecole ecoless i specijalizirane fakultete. U Njemačkoj su se intelektualci na čelu s filozofima i humanistima oduprli reformi visokog školstva po uzoru na Francuze, koju su zagovarali »prosvijećeni« državni činovnici. Bili su složni u tome da sveučilište treba temeljito reformirati, te da bi nji hovo ukidanje i osnivanje specijaliziranih visokih škola ugro zilo egzistenciju i kulturnu misiju njemačkih intelektualaca. Oni su željeli da sveučilišta i filozofski fakulteti u njihovu okviru steknu isti status kao i akademije. 8 To je bio zajednički problem onih znanstvenika i huma nista koji su radili na sveučilištima ili su to željeli. Njemač ke humaniste i znanstvenike još je nešto vezivalo — nasto ja nje nj e da bu du što bliži znano zn ano sti . To je možda mož da potjec pot jec alo otu da što se u Njemačkoj i drugim u kulturnom smislu peri fernim zemljama, kao što su Nizozemska, skandinavske zem lje i Škotska, u 17. stoljeću znanstvenici nisu povukli sa sveučilišta kao u Francuskoj i Engleskoj, koje su tad bile važna važ na sre dišta di šta . U svakom sva kom sluč aju human hu man is ti su se u Nje mačkoj sve više povodili za znanstvenicima. Na kulturne po jav e kao što su povijest povi jest , knjiže knj iže vnost vno st i jezik jez ik gledali gled ali su kao na predmete koji postoje u empiričkom smislu, a filološko 7
Brunschwig, cit. djelo. Schnabel, cit. djelo, sv. 2, str. 182. Rene König, Vom Wessen der der deutschen Universität , Berlin, Die Runde, 1935, str. 20, 49—53; Schnabel, cit. djelo, sv. 2, str. 198—207.
ispitivanje smatrali su metodom empiričkoga znanstvenog istraživanja. Humanistički predmeti nisu se više držali samo dijelom estetskog i moralnog odgoja, koje je trebalo prou čavati kako bi se oblikovala ličnost, stil i misao. To su bili predmeti koji su zahtijevali razumijevanje kao i prirodne pojave, te objektivan pristup bez predrasuda. Humanistički predmeti smatrani su tad empirijskom znanošću, a koji put i modelima empiričkog istraživanja. 9 Naravno, taj pristup kulturi nije bio drugdje nepoznat. Ali raz lika li ka između izm eđu »znanstv enog« i obrazo obr azovno vnogg pr is tu pa hu manističkim predmetima nigdje nije bila tako očita kao u Njemačkoj (i poslije u središnjoj i istočnoj Evropi) i upravo poistovjećivanje studija humanističkih predmeta sa studijem znanosti, kao područja empiričkoga znanstvenog istraživanja, nigdje nije bilo tako izrazito. Takav stav omogućio je znanstvenicima i humanistima da zajednički zahtijevaju izjednačavanje statusa filozofskog fakulteta s onim fakultetima koji su pripremali studente za sasvim određene profesije. Sveučilište je tako, na kraju, pre tvoreno u znanstvenu ustanovu koje su se članovi bavili stvaralačkim i istraživačkim radom. Uspjeh prirodne zna nosti i prednosti egzaktne filologije u usporedbi sa starijim metodama kojima se proučavala Biblija i klasici bili su glavni argument u borbi za reformu sveučilišta, koja se vo dila unutar samog sveučilišta. U stanovitom smislu, to je bil a repr re priz izaa onog suk oba iz 17. 17. i 18. 18. stoljeć stol jeća, a, kad ka d se nova eksperimentalna i empirijska metoda istraživanja suprotsta vila star st ar ome sko lasti la sti čko m pr is tu pu i dre vni m, ali neznan nezn an stvenim tradicijama u nekim profesijama. Ali u sociološkom pogledu bila je tu bitna razlika: budući da su humanisti i znanstvenici zajednički nastojali steći viši status na sveuči lištu, znanstveni karakt er njihove metodologije postao je osnova za definiciju tih dvaju područja. Na taj su način ' oba područja bila odsječena od svoje primjene. Prirodoslovci su se odvojili od tehnologije i praktične filozofije društva, a humanisti su se prestali zanimati za književno stvaralaš tvo i moralni odgoj. Odvajanje znanosti od njezine primjene u tehnologiji, do čega u Francuskoj nije došlo, u Njemačkoj je pos tal o dio pr og ra ma intel in tel ektua ek tua lac a. Usp ore do je pre ki nuta veza između humanističkih predmeta i njihove primje ne u obrazovanju. U 17. i 18. stoljeću neki su znanstvenici očito nastojali istaknuti razliku između uloge znanstvenika i uloge filozofa
8
142 142
9
Schnabel, cit. djelo, sv. 5, str. 46—52.
143 143
koji su se bavili praktičnim problemima društva, kako bi istaknuli neutralnost znanosti. Ali obuhvatiti humaniste, a isključiti tehnologe iz definicije te uloge, imalo je smisla samo u okolnostima koje su vladale na njemačkom sveuči lištu ili na sveučilištima sa sličnom strukturom. Da su znan stvenici bili ugledne ličnosti kao u Engleskoj i Francuskoj, vjeroj vje roj atn o im se ne bi svidjel o da ih pois tovjećuj tovj ećuj u s huma nistima, koji su uglavnom bili nastavnici na višim školama i bavili su se pitanjima kulture nevezanima za znanost. Čak je i u Njemač Nje mačkoj koj jed an dio zna nst ven ika bio sklon skl on da pri hvati englesku i francusku definiciju svoje uloge. Neki od njih bili su naklonjeni francuskom tipu specijaliziranih ško la, ali, u svakom slučaju, među istaknutim ličnostima koje su zagovarale novi tip sveučilišta nije bilo prirodoslovaca. Oni su bili mala grupa u usporedbi s ostalim intelektualci ma, koji su većinom bili nastavnici i podučavali su jezike i humanističke predmete. Cilj im je bio da budu priznati kao znanstvenici jer bi im to omogućilo da se bave svojim po dručjem bez kontrole državnih i crkvenih vlasti. Oni su ta kođer zahtijevali da se apstraktna i neutilitarna znanost (neutilitarna zato što filologija i povijest nisu imale nikakve praktične svrhe) prizna kao dio visokog školstva po statusu jedn je dn ak ono me koji obr azu je stud st uden ente te za učen uč enaa zan ima nja . Sve je to bilo u oštroj suprotnosti s pokretom za reformu u Francuskoj koji su predvodili znanstvenici i scijentisti. 10 Odnos između filozofskog pokreta i znanstvenika i uče njaka u Njemačkoj bio je dvoznačan, kao što je to bio i odnos između scijentizma i znanstvenika i tehnologa u Engleskoj i Francuskoj. To jest, stručnjaci su s priličnom sumnjom gledali na filozofe, koji se nisu bavili ni egzaktnim ni empi rijskim istraživanjima. Ali istodobno su se te dvije grupe bavile bavi le mno štv om ist ih pit anja an ja i na nekim ne kim pod ručj ru čjima ima su 10 Od trideset i jednog čovjeka koje Liard spominje kao začetnike i tvorce reforme francuskoga visokog školstva za vrijeme revolucije, barem dva naest njih bili su poznati znanstvenici, dvojica su bila filozofi znanstvenici, je dan je bio eko nom ist , jed an (Sieves) se može opis ati kao pol iti čar i ideol og, a samo je jedan bio poznati književnik (Auger). Ostali su bili političari i peda gozi. Najutjecajniji mislilac na tom području bio je Condorcet, a najistaknu tiju grupu činili su znanstvenici (Lakanal, Fourcroy, Carnot, Prieur, Guyton de Morveau, Monge, Lamblardie, Berthollet, Hassenfratz, Chaptal i Vauqueiin). Vidi o tom e Louis Liar d, L'Enseignement Supirieur, Pariz, Armand Colin, 1894, sv. I, str. 117—311. Najutjecajnija grupa intelektualaca koja je u Nje mačkoj sudjelovala u tom procesu sastojala se od filozofa (Fichte, Schelling, Schleiermacher) i füologa (Wolf i Humboldt). Njihovi protivnici, koji su davali prednost specijaliziranim ustanovama, bili su pedagozi i državni službenici (vidi König, cit. djelo i Schnabel, cit. djelo, sv. 2, str. 173—221). Nekolicina znanstvenika koja je sudjelovala u raspravama također je davala prednost spe cijaliziranim ustanovama (školama kao sto su medicinska, rudarska itd.), gdje je većin a nji h pre dav ala . Vidi o tom e Hel mut Schel sky Einsamkeit und Freiheit: Idee und Gestalt der deutschen deutschen Universität und ihrer Reformen Reformen (Rein bec k bei Ham bu rg, Rowo hlt , 1963 1963), ), st r. 36—37. 36—37.
144 144
se preklapale. 11 Osim toga, njemački su filozofi postavljali jedn je dnak akoo ta ko opr avd ana pit anja an ja o logici zna nstveno nst veno g pr is tu pa humanističkim predmetima i o posljedicama sistematskog proučavanja umjetnosti, književnosti i povijesti za kulturu, kao što su i engleski i francuski filozofi postavljali pitanja o logičkim osnovama prirodne znanosti i njezinu utjecaju na društvo. U toj novoj filozofskoj koncepciji prirodna znanost nije više služila služi la kao ka o mode l spek ula tivn og istr aživanj aži vanj a. Filozofija je željela stvori stv oriti ti nado na domje mje stak st ak za sveo buhvat buh vatni ni pogl ed na svijet kakav je nudila religija. U toj filozofiji prirodna je znanost imala svoje mjesto kao važni, ali ne i najvažniji dio ljudskog znanja. Ona je zapravo zauzimala tek treće mjesto, poslije spekulativne filozofije i humanističkih predmeta, koji su se, prirodno, bavili u duhovnom smislu mnogo važnijim područjima. Ni prirodne znanosti ni bilo koje drugo znanje koje bi s filozofskog stajališta bilo važno, nije trebalo da bu de kor isn o za pol iti ku ili ekonom eko nom iju ni odma od mah h ni posl ije. Učenje i znanje bili su sami po sebi svrha. Njihov značaj sastojao se u tome što su nalazili duhovno opravdanje za društvo i što su u obrazovnom pogledu utejcali na obliko vanj e mišljenj mišl jenja. a. Takvo shvaćanje filozofije i njezin odnos prema huma nističkim predmetima i prema znanosti — a sve se to sma tralo znanošću — bio je zapravo povratak grčkoj filozofskoj koncepciji. Prema tom shvaćanju uloga prirodoslovaca bila je jedn je dnak ak o ta ko neod ne odre ređe đena na i pot enc ijaln ija lnoo ist o ta ko spored spore d na kao u starom vijeku. Ta promjena gledišta odrazila se u strukturi fakulteta. Znanost i humanistički predmeti postali su dio filozofskog afkulteta, a prema idejama francuske revo lucije filozofija i znanost morale su biti odvojene od huma nističkih predmeta. 12 Tako je nastao potpuni preokret u filozofskoj misli. Me tode stjecanja logički ispravnog i empirički valjanog znanja o prirodi i društvu više nisu bile glavna filozofska tema. Umjesto toga filozofija se prije svega bavila proučavanjem kulture, tj. beskonačnim raznolikostima ljudskog samo očitovanja. Ta promjena interesa dogodila se u okviru onih istih rasprava u kojima se kretala britansko-francuska filozofija. Njezina osnovna pitanja bila su logički vezana za pitanja te filozofije. Prije ili poslije ta vrsta znanja o kulturnom
10 Uloga znanstvenika u društvu
145 145
fenomenu morala je naći mjesto u okviru nove svjetovne filozofije. Ali u V. Britaniji i Francuskoj to se pitanje obično izbjegavalo jer je subjektivnost kulturnih vrijednosti bila prepreka objektivnome filozofskom pristupu. U Njemačkoj je inter in ter es za to pit anje an je bio odr az relati rel ativnog vnog poma po manj nj kanj ka nj a zanimanja za prirodne znanosti i empiričku misao o društvu, ali i rezultat nastojanja da se nađe svjetovni nadomjestak za kvijetističku pobožnost i duhovnu kulturu. Izbor te filo zofske teme razumijevao je prekid sa znanstvenom tradi cijom, koja izbjegava pitanja za koja nema u općenitom smislu valjanih rješenja. Diderot, a možda čak i Rousseau i Kant, koji su također postavljali takva pitanja, još su uvijek vjerovali vjero vali u mogućn mog ućn ost opće valjanih valj anih odgo vora što bi ih potvrdio eksperiment ili iskustvo. Ali Fichte, Schelling, He gel i njihovi suvremenici vjerovali su da je njihova intuicija put do potpunog i konačnog znanja i nisu smatrali da je tom znanju potrebna neka daljnja potvrda. Trebalo je samo, dakle, sve postojeće znanje protumačiti u svjetlu tog novog znanja. Njihov zahtjev za osnivanjem nove vrste sveučilišta koje bi samostalno određivalo svoje ciljeve i bavilo se čistim znanjem temeljio se na tim stavovima. Prema tom shva ćanju filozofija (koja je obuhvaćala sve znanje) bila je važ nija od bilo kojega drugog područja. Sve je bilo podvrgnuto filozofskoj kritici, a filozofija se ničim nije provjeravala. Tako je u Njemačkoj, još više nego u Francuskoj, osni vanje van je novog sis tem a visok og škol stva bil o odr az potr po treb eb a i zahtjeva intelektualaca općenito, a ne toliko samih znan stvenika. Međutim, u Njemačkoj su, za razliku od Francus ke, najutjecajniji među tim intelektualcima bili filozofi, koji se nisu bavili znanošću, a zatim humanisti, koji su se služili znanstvenim pristupom (i vjerojatno su činili većinu). Cijela je ref orm a zato za to proizlaz proi zlazila ila iz konc epcije epci je o znanos zna nosti ti ko ja uključuje spekulativnu i nematematičku filozofiju, pa i kla sične jezike i književnost što su se proučavali u skladu s filološkom metodom. Kao što smo već spomenuli, ta je kon cepcija značila ponovno definiranje društvenih funkcija zna nosti i klasičnog obrazovanja uz još drastičniju reviziju druš tvene funkcije filozofije. Humboldt, najutjecajnija ličnost u osnivanju berlinskog sveučilišta, nije podržavao ekstremne nazore idealističkih i romantičkih filozofa. Tim shvaćanjima također su se suprot stavljali neki humanisti koji su sebe smatrali empiričkim znanstvenicima. Unatoč tome ti su filozofski pravci imali odlučujući utjecaj na sveučilištima. Humanisti empiričari odupirali su se filozofima samo kad je bila riječ o njihovim 146 146
profesionalnim interesima. Oni nisu željeli da ih filozofi, koji su se općenito smatrali mjerodavnima, podučavaju kako da razmišljaju o povijesti ili o pravu. Prešutno su, međutim, prihvatili nazore te filozofije da je proučavanje duhovne kul ture iznad proučavanja prirodnih znanosti i da visoko škol stvo ne treba da bude utilitarno i empirijsko te da zato svako školovanje, uključujući i ono kojemu je cilj određena profesija, mora obuhvatiti i neke kulturne, po mogućnosti humanističke sadržaje. Teolozi bi tako morali studirati he br ejs ku i grč ku filologiju, pravni pra vnici ci povij est i filozofiju pra va, a liječnici prirodnu filozofiju. Tako je atmosfera na novim sveučilištima u početku više podsjećala na oživljavanje onog duha koji je vladao na grčkim filozofskim školama nego na pokušaj da se školstvo zasnuje na modernoj znanosti. 13
Reforma njemačkih sveučilišta Uspjeh tih stavova koji se nisu zasni vali na zna nos ti (a pon ekad ek ad su bili bil i i pro tiv nje) može se tu mačiti samo posebnim okolnostima koje su vladale u Prus koj tokom odlučujućih godina prije osnutka berlinskog sveu čilišta. Vladini krugovi skloni reformi viškog školstva davali su u početku, pod utjecajem francuskih ideja, prednost napo leonskom modelu pred sveučilištem u centru kojega bi bio filozofski fakultet. Do obrata u korist ideja njemačkih filozofa došlo je za vrijeme napoleonskih ratova. Njemačka filozo fija, kojoj viši slojevi nisu dotad pridavali nikakvu važnost, najednom je postala svima prihvatljiva. Prevladavao je osje ćaj da se prava snaga nacije nalazi na području duha. Nakon poraza u napoleonskim ratovima Nijemci su uistinu mogli naći utjehu samo u dotad nepoznatom procvatu nacionalne filozofije i književnosti. Prvi put su njemački filozofi postali važne važn e javne jav ne lič nosti nos ti u vlasti vla stitoj toj zemlji i njihov njih ov se savjet, po sebno u pitanjima školstva, slušao. 14 13 Vidi Schnabel, cit. djelo, sv. 2, str. 219—220, gdje se opisuje kako je Humboldt Humboldt odbio da prihvati znanstvenike znanstvenike u savjetodavn savjetodavnii odbor za znanost pri njegovu ministarstvu. Članovi su bili filozofi, matematičari, filozofi i povjesni čari. On je smatrao da oni zastupaju predmete koji »obuhvaćaju sva priznata područja zna nosti nos ti.. .. bez njih nijedno specijalizira no školovanje (»das einzelne gerichtete Gelehrsamkeit«) ne može postati istinsko intelektualno obrazovanje . . .« O tome kako su se Humboldt i drugi protivili da se na sveučilištu školuju ljudi za bilo kakve praktične svrhe vidi isto, str. 176—179, 205—219. 0 sličnosti nove koncepcije visokog školstva sa starogričkim idejama nalazimo u istom djelu, str. 206-217. 14 Isto, str. 204.
10*
147 147
Dakle, za razliku od stanja u Francuskoj, u Pruskoj nova sveučilišta nisu stekla podršku zbog toga što je vladajuća klasa prihvatila scijentističku filozofiju. Svrha reforme nije bil a stvara nje društva gdje će zna nst veni pr is tu p prevl ada vati u drža vnoj upr avi i pri vre di. Ta podr šk a bila je poslje dica priklanjanja nove spekulativne filozofije, koja je uzdi zala neznanstvenu ideju o nacionalnoj, filozofskoj, književ noj i povijesnoj kulturi kao najvećoj na svijetu. Sveučilištu koje je zastupalo tu filozofiju dana je autonomija. Ali to, međutim, ne znači da je slobodno istraživanje prihvaćeno kao nezavisna i društveno vrijedna zadaća. Prije bi se moglo reći da se već unaprijed naslućivao sklad između nove filo zofije i interesa države kao što se na sličan način pretpo stavljao sklad između crkve i države. Na tim novim sveučilištima prirodne znanosti nisu uži vale podršku, iak o su se tak vu stavu sup rot sta vlj ali nek i humanisti i učenjaci. Mnoga profesorska mjesta zauzimali su pobornici romantičke filozofije prirode koja je odbacivala matematiku i eksperiment. 15 Predodžba o profesoru kao o osobi čiji je zadatak da pruži originalni, potpuni i dorečeni pregled cijele znanstvene discipline više je odgovarala onima što su gradili filozofske sisteme ili proučavali neke određene kulturne sadržaje nego znanstveniku empiričaru koji je ra dio na području što se stalno mijenja. Taj je problem shvatio Humboldt i još neki drugi koji su sudjelovali u stvaranju nove vrste sveučilišta. Tako je nastala uloga privatnog docenta kojom se pokušalo osigurati mjesto i autonomija znanstvenog istraživanja na sveučiliš tima. Ali to nije bilo dovoljno i tokom prvih deset godina svog postojanja njemačko je sveučilište nanijelo više štete nego koristi prirodnoj znanosti (društvene znanosti bile su još duže pot isn ute). Njemač ka su sveuč ilišta između 1810. i 1820. godine odbijala da priznaju ulogu znanstvenika empiričara i matematičara kao zasebnu, koja se bila pojavila u Engleskoj i Francuskoj tokom 17. i 18. stoljeća. Što se tiče širenja znanstvenog pristupa na filozofiju društva i morala, u Njemačkoj je to teklo obrnutim smjerom. U svakom slu čaju, do tridesetih godina okolnosti su se promijenile i na sveučilištima dolazi do procvata prirodnih znanosti i ekspe rimentalnog pristupa.16 U drugoj polovici stoljeća taj se pri stup počeo susretati u proučavanju psihičkih i društvenih fenomena. U daljnjem izlaganju pokazat ćemo kako je do toga došlo. 15 16
148
Isto, sv. 5, str. 207—212, 222—238. Isto, str. 238—276.
Struktura sveučilišne organizacije Zanimljivo je da oni koji su pisali o njemačkim sveučilištima i o znanstvenom životu općenito, nisu uzimali u obzir činjenicu da je neposredni rezultat osni vanj a novoga njemač kog sveučilišt a bilo slabljenje empir ičke prirodne znanosti. Zato je neosnovano pripisivati znan stvenu produktivnost njemačkih sveučilišta filozofskim ide ja ma koje su prevladavale u dobr a reforme. 17 Možda su filo zofski idealizam i romantizam potakli maštu nekolicine znan stvenika, ali samo istraživanje je u toj filozofiji bilo zamiš ljeno uglavnom kao spekulacija. Prvotna struktura uloge znanstvenika bila je loše prilagođena empiričkoj znanosti. Razvoj empiričke znanosti, koji je započeo krajem 20-ih go dina 19. stoljeća (radom pionira znanosti kao što su Liebig, Johannes Müller i njihovi učenici) nije bio rzeultat osnivanja novog sveučilišta, već posljedica svjesne pobune protiv nje gove filozofije i značajne iako ne i namjerne promjene nje gove strukture. 18 Prednost njemačkog sistema pred francuskim sastojala se upravo u njegovoj sposobnosti da se mijenja u skladu s potrebama i mogućnostima znanstvenog istraživanja usprkos pogrešnim idejama (sa stajališta empiričke znanosti) osni vača sveučilišta. Naprot iv, ust ano ve u fra ncu sko m sist emu, iako su prvotno bile dobro zamišljene, nisu bile u stanju da se prilagode promjenama. Ta sposobnost prilagodbe njemačkih sveučilišta može se pripisati njihovoj unutrašnjoj organizaciji, sustavu njemač kih sveučilišta kao cjelini ili jednom i drugom. U literaturi se obično ističe važnost unutrašnje organizacije, koja je odra žavala filozofske ideje. Međutim, ovim izlaganjem pokušat ćemo pokazati da je način na koji je sistem djelovao kao cjelina bio odlučujući uvjet. Dokazi o prednostima unutrašnje organizacije sveučilišta ističu obično dvije činjenice: 1. akademsku slobodu i auto nomiju i 2. definiciju dviju glavnih akademskih uloga, ulogu privatnog docenta i profesora. Prva je, tvrdi se, jamčila da 17 Victor Cousin je vjerojatno bio prvi koji. je isticao s avrse nsno i organizacije njemačkog sveučilišta. Naročito ih je Propagirao Abraham ner u djelu Universities: American, English, German, New York O xt ad vers ity Pre ss, 1930. O nje mačk oj filozofiji kao izvor u nje mačk og »napr etka« Elie Halevy, History of English People (Ep ilo gu e: 1895—1905, Boo k D, mond swor th, Pelican Books, 1939, str. 10—13. 18 Vidi napomenu 16.
ideja wex um piše
149
će odluke o akademskim pitanjima donositi stručnjaci koji se prije svega rukovode znanstvenim interesima i uz pomoć znanja uspješno djeluju. Druga je jamčila da će oni koji su ispunili uvjete za privatnog docenta (iz redova kojih su se obično birali profesori) učiniti znanstveno istraživanje sastav nim dijelom uloge sveučilišta. U našoj ćemo raspravi poka zati koliko zadovoljava takvo tumačenje prilagodljivosti nje mačkih akademskih ustanova. Započnimo s problemom akademske slobode. Znanstve na djelatnost u Francuskoj i Njemačkoj sve je više dobivala profesionalno obilježje i pojavio se problem kako redovno zaposlenje državnog namještenika uskladiti sa slobodom i spontanošću znanstvenog stvaralaštva. Osim toga, u Njemač koj i u većini drugih srednjoevropskih i istočnoevropskih zemalja nametao se još i problem kako osigurati slobodu istraživanja. U 19. stoljeću u Francuskoj ta sloboda, narav no, nije dolazila u pitanje jer je sloboda govora bila dio građanskih prava.19 U Njemačkoj i drugdje nije, međutim, bilo ni slobode govora ni društvene jednakosti, niti su te slobode imale snažniju podršku. Znanost se morala prilagoditi neprijatelj skoj okolini i bilo je potrebno smisliti posebne zaštitne mjere kako bi se sačuvala njezina sloboda. To je učinjeno na ovaj način. Prvo, trebalo je smisliti takvu organizaciju kojoj se mogu dati posebne povlastice i slobode, a da se time ne stvori presedan za demokratske slobode općenito. Drugo, va ljalo je spriječiti da se organizacija pretvori u autokratsku činovničku organizaciju sa svojom hijerarhijom, jedinu koju je Evr opa u to dob a poznavala i koja nipoš to nije odgovar ala zahtjevima znanstvenog istraživanja. Primjeri takvih biro kratskih aparata bili su vojska, državno činovništvo, kato lička i luteranska crkva, i nijedan od njih nije se činio po godnim za znanstvenike. Iskustvo škotske prezbiterijanske crkve, važne nonkonformističke sljedbe, te brojna društva i udruženja u Britaniji koja su imala različitu političku, ad ministrativnu i pravosudnu odgovornost, sve je to na Kon tinentu bilo jedva poznato i nije imalo značenja. 19 To ne znači da nije bilo sukoba zbog političkih i vjerskih stavova fran cuskih akademskih građana. Oni su bili rezultat otvorenog miješanja sveučilišta (koje je obuhvaćalo i srednj e školstvo) u politiku. U takvim uvjetima, kad je cijeli prosvjetni sistem dobivao političko obilježje, represivne mjere (kao otpu štanje) primjenjivane su samo u srednjem školstvu, i to vrlo rijetko, i zatim u nekoliko primjera i u ustanovama visokog školstva. Vidi o tome Paul Gerbod, ha Condition universitaire en France au XIXe siecle. Pariz, Presses Universi tä re s, 1965, s tr. 103—106, 461-^(74, 482—507, 555—563; Alb ert Leon Gue rar d, Lon French Civilization in the Nineteenth Century: A Historical Introduction, don, T. Fisher Unwin, 1914, str. 230—237.
150
Kako uklopiti znanstvenike u državni aparat, bio je pro ble m s kojim su se susreta li svi reformator i visokog škol stva. Rješenje se zasnivalo na tri pretpostavke. Prvo, uzimalo se da znanstvenici rade kao izolirani pojedinci, a ne kao čla novi jedne zajednice. Drugo, njihove su obaveze prema ugo voru bile str ogo ogr ani čen e na poduča vanje i odr žavanj e ispita za određene stupnjeve obrazovanja kojima su se stje cale pune ili djelomične kvalifikacije za slobodna zanimanja, za nastavnička mjesta u srednjim školama ili za činovnička mjesta. Nastavni plan, sadržaj nastave i nastavni sati bili su određeni samo u grubim crtama i pretpostavljalo se da će nastavnik svoje slobodno vrijeme i izvjestan dio nastave posvetiti istraživanju, pisanju i držanju predavanja. Time se podrazumijevalo da će sveučilišni nastavnici biti istak nuti znanstvenici, a to je morao osigurati manje ili više uspje šan postupak odabira i imenovanja. Treće, znanstveno istra živanje nije trebalo da postane zanimanje za koje se školuje redovitim putem, već poziv kojemu se pojedinac posvećuje i za njega se sam priprema. Oni izuzetno sposobni i sretne ruke javno su se nagrađivali položajem koji im je osiguravao prihod. Ali ti položaji smatrani su više počastima nego vr huncem relativno predvidive karijere. Zbog toga znanstvenici koji su imali redovita primanja, kao prosvjetni inspektori u Francuskoj ili sveučilišni profe sori u Njemačkoj, nisu zapravo bili plaćeni za svoja istra živanja, već za neki rad koji se mogao definirati na uobi čajeni činovnički način. Nakon što su stekli neko privlačno mjesto koje nije zahtijevalo veće napore, od njih se očeki valo da se kao dokona gospoda bave znanošću na stari ama terski način. To je, naravno, bilo mnogo lakše u Francuskoj jer su znanstvenici tamo bili zaposleni u raznim svojstvima i usta novama. Budući da neki od tih položaja nisu bili vezani za podučavanje (koje ionako nije bilo shvaćeno suviše ozbiljno), a malo ih je dodijeljeno samo za istraživački rad (neki su bili sam o sin ekure), nije bil o opa sno sti da bi se zna nst veno istraživanje moglo birokratizirati. Ako bi takvi birokratski odnosi zavladali na jednom mjestu, uvijek je bilo drugih mjesta gdje su znanstvenici mogli naći slobodu. Ili, u naj goremu, moglo se zahtijevati osnivanje potpuno nove vrste ustanove.20 Ali u Njemačkoj, gdje su povlastice dane usta20 Maurice Crosland, The Society of Arcueil: A View of French Scien ce at the Time of Napoleon, London, William Heinemann, Ltd., 1967, str. 228—229,
pokazuje da je nastava bila samo način, i to samo znanstvenicima, osigura materijalna osnova.
jedan od načina, da
se
151
novama bile jedina osnova za slobodu znanstvenog istraži vanja i gdje su znanstven ici imali malo utj eca ja na vladu do kraja 19. stoljeća (a ni poslije njihov utjecaj nije bio puno veći), o tom je problemu trebalo dobro razmisliti. Budući da nije bilo bogate i slobodne srednje klase ni ja ke lib era lne stranke, koje bi podup ir ale znanos t i bor ile se protiv despotizma vlade, stara akademska organizacija bil a je jedin i način da se sačuva sloboda zna nos ti. Međ uti m, stavovi su tu bili podvojeni. S jedne strane, »prosvijećeno« jav no mnijenje (in tel ektual ci i vladini krug ovi) smatrali su stare sveučilišne organizacije reakcionarnim tijelima odgo vor nima za pr op ada nj e sveu čili šta. S dru ge strane, novi du h romantizma i neprijateljstva prema Francuzima isticao je prednosti jedne takve organizacije i neospornu sposobnost Nijemaca da sami njome upravljaju. Dilema je riješena tako da je država imala nadzor nad financijskim poslovima sveučilišta i bila odgovorna za dio ispita kojima se stjecalo pravo na vršenje profesionalne prak se i imenovala je profesore. Tu posljednju funkciju zapravo je pre uze la sveučilišn a organizaci ja iak o je drža va zadr žava la svoje pravo da ima završnu riječ. Sveučilišni senat bavio se svim ostalim akademskim poslovima. Tako je reformirana i prosvijećena država trebalo da preuzme odgovornost za unapređenje znanosti i onemogući razvijanje krutih cehov skih odnosa, a sveučilišna je organizacija morala odolijevati despotizmu države i čuvati slobodu istraživanja. 21 Struktura te organizacije nije bila odabrana zbog svoje elastičnosti i djelotvornosti i ona uistinu, kao što ćemo uskoro vidjeti, nije bila ni elastična niti djelotvorna. Zato s razlogom mo žemo sumnjati da je autonomija sveučilišta pridonijela pri lagodljivosti njemačkog sistema u pozitivnom smislu. Prije bismo mogli reć i da je u tome imala neg ati vnu ulogu, lju bo morn o štiteć i pravo svoji h član ova da ra de kako im se svidi, da uvode novotarije i upuštaju se u nove vrste pot hvata u okviru svojih područja uz uvjet da se to ne kosi s interesima drugih. Ta je djelatnost, međutim, potpuno ovi sila o pobudama i sposobnostima članova. Akademska slo boda je dn ako je dob ro zaštićivala zlo upotr ebe poj edi naca kao i interese utjecajnih grupa. Djelotvornost je sistema, dakle, ovisila o: a) sposobnosti članova i b) nepostojanju interesa utjecajnih grupa što bi bili štetni za znanost ili o postojanju nekih snaga koje bi onemogućivale takve sebične interese na sveučilištu. 21
152
Schnabel, cit. djelo, sv. 2, str. 211—215.
O imenovanjima se uistinu odlučivalo vrlo pažljivo. Uvjet je bil a habi litaci ja, tj . zna nst ven i ra d koji se zasniv ao na samostalnom istraživanju. Taj je uvjet bio korak naprijed u usporedbi s Francuskom, gdje je trebalo položiti aggre gation, težak ispit iz odgovarajućeg područja, koji se odr žavao svake godine. Habilitacija je, dakle, bila jamstvo da će za profesora biti imenovani sposobni istraživači vjerni znanosti. Osim toga smišljeni su i načini kako da se stvori dovoljno jaka i nezavisna snaga koja bi bila protuteža sve učilišnim profesorima. Između ostaloga to je bila ustanova privatne docenture (Privatdozentur). Oni koji su habili tirali imali su pravo predavati na sveučilištu, iako nisu imali svoju katedru (nisu imali plaću, već samo prihode od pri stojba što su ih davali studenti koji su izabrali njihove kolegije). Oni koji su se istaknuli u toj zajednici učenjaka i znanstvenika s različitih područja bili su izabrani za pro fesora, a to je značilo posebnu plaću i počasti. Ali izbor za profesora nije trebalo da mijenja njegove uvjete rada niti je profe sor time stj ecao ikak va ovlaštenj a nad pr iv atn im docentima. Svi su i dalje bili slobodni i jednaki kao znan stvenici, odgovorni jedino svojoj savjesti, znanstvenoj zajed nici i studentima. Drugi je način bilo pravo studenta da slobodno bira predavanja, da ih pohađa ali ne i da se premjesti s jednog sveučilišta na drugo. Tako se zapravo trebalo da provodi kontrola i održava ravnoteža. Pretpostavljalo se da će neza visni pr ivatni doc ent i i studenti otk ri vati nedostatke povla štenih profesora i da će svoje nezadovoljstvo pokazati pre seljenjem na drugo sveučilište. Međutim, taj način kontrole i održavanja ravnoteže i nije bio najpovoljniji. Pogreška je bila u tome što se držalo da je sveučilišna zajednica isto što i zajednica znanstvenika. Sveučilišna zajednica sastoji se od stručnjaka za razna pod ručja. Profesori i privatni docenti jednog sveučilišta nisu zbog toga činili djelotvornu zajednicu znanstvenika (ako je definiramo kao grupu koja udruženim sposobnostima istra žuje područja od zajedničkog interesa). Oni su možda svi pred sobom imali iste vrijednosti i krajnje ciljeve, ali vrijednosti i krajnji ciljevi, ako nisu konkretni, ne mogu poslužiti za određivanje mjerila i norma djelovanja. Krajnje vrijednosti ne pomažu da se utvrdi vrijednost doprinosa znanosti ni zasluge onih koji pridonose, a ne mogu poslužiti ni kao prak tični putokaz za organizaciju nastave i istraživačkog rada na nekom polju djelatnosti. 153
Sveučilište kao skup odabranih, koje drže u šahu i po tiču na rad dva niža »staleža«, tj. privatni docenti i studenti, svojim takmičarskim duhom i kritičkim okom, bilo je jedna idealizirana slika. Ali staleže nisu toliko združivala zajed nička nastojanja na polju znanosti koliko zajednički klasni interesi. Svaki je profesor na svom području imao zapravo osobna ovlaštenja nad privatnim docentima ili kandidatima za taj naslov, a takav je bio i odnos između nastavnika i studenata. Što se tiče njihove znanstvene djelatnosti, profe sori, privatni docenti i studenti određenog područja činili su zajednicu. Ali prava i ovlaštenja unosili su razdor u tu zajednicu. Zbog toga su se staleži na sveučilištu zasnivali više na zaje dnič kim pra vim a i ovlaštenjima nego na zajed ničkim nastojanjima u domeni znanosti. Takva struktura nije omogućivala privatnom docentu da se natječe s profe sorom i da pokaže njegovu nesposobnost i ograničenost. Ni drugi profesori ni privatni docenti nisu bili ovlašteni da o tome sude, a ako je došlo do sukoba, moglo se očekivati da će profesori podržati jedan drugoga. 22 Oni su sami dodjelji vali nasl ov pro fes ora i njiho va sku pština , senat, odlučivala je o pro moc ija ma, imenovanj ima i osnivan jima novih kated ra. Zapravo je od samog početka dolazilo do sukoba između privatnih docenata i profesora, kojima su se morali baviti i ministri prosvjete. 23 Oni su se također morali umiješati i prilikom imenovanja i suprotstavljati se odlukama sveučiliš nog senata koje su bile donesene pod utjecajem predrasuda ili interesa utjecajnih grupa. 24 Predviđenim se načinom nije, dakle, mogla provoditi kontrola i održavati ravnoteža. Sve učilišna zajednica nije bila isto što i zajednica sposobnih istraživača na nekom području. Nije bilo nikakve formalne strukture pomoću koje bi takva zajednica znanstvenika (koji su, naravno, bili raspršeni po cijeloj zemlji ili, bolje rečeno, po mnogim zemljama) mogla utjecati na sveučilišta. Prije bi se moglo reć i da je for mal na st ru kt ur a sveuč iliš ta spre čavala stvarni razvoj takvih zajednica stvarajući razdor iz među elitnih znanstvenika i ostalih članova razlikama u ov laštenjima i društvenom položaju. 22
O organizaciji njemačkih sveučilišta u 19. stoljeću piše F. Paulsen, Universities, New York, Longm ans Gree, 1906; Wende, cit. djel o, str. 119, ističe problem habilita cije, koj a je na svakom sveučilišt u zapravo ovisila o pojedinom profesoru, autoritetu za određeno područje, i o pokušaju da se ta situacija promijeni. 23 Alexander Busch, Geschichte des Privatdozenten, Stuttgart, F. Enke 1959, Str. 54—57. 24 Vidi Schn abe l, cit. djelo, sv. 5, str . 171—175, 317—327, gdje piš e o nizu imenovanja do kojih je došlo protiv preporuke fakulteta. The
154
German
Ono što nije omogućivala formalna organizacija pojedi nog sveučilišta pružao je sistem sveučilišta kao cjelina. Na tjecanje između velikog broja sveučilišta na velikome aka demskom tržištu njemačkog govornog područja, koje je bilo politički decentralizirano, sprečavalo je razvoj oligarhijskih težnji sveučilišnih senata. Ono je ujedno sprečavalo razvoj akademske tradicije na pojedinim sveučilištima. Tako dugo dok su vladale takve okolnosti postojala je mogućnost da se djelotvorno koristi sredstvima i da pri tome znanstvena za jedni ca uživa veliku slo bodu. Sveučilišni sistem, koji se širio, i natjecanje među sve učilištima osiguravali su znanstvenicima slobodu i omogu ćivali im da pokrenu i uvedu promjene. Sveučilišta nisu razvijala fiziku, kemiju ili povijest ni udruženim snagama ni pojedinačno. Nije bilo rukovodilaca kojim je zadaća bila da predvide i olakšaju razvoj znanosti. To su zajedničkim naporima činili fizičari, kemičari i povjesničari djelujući na različitim sveučilištima, a povremeno i na drugim mjestima. Katkad su to bili poduzetni pojedinci, a ponekad male grupe koje su obično činili učitelji i njihovi učenici. Sveučilišta su trebala sposobne istraživače i to je njihovu radu davalo poticaj i olakšavalo ga. Tako dugo dok je na tržištu vladala potražnja, uvijek bi se našlo neko sveučilište koje bi pri hvatilo inovaciju. Utjecajni akademski krugovi često su se suprotstavljali novitetima i, kao što smo spomenuli, načelnici odjela za poslove sveučilišta u prosvjetnim ministarstvima prisilili su sveučilišne senate da odluče o mnogim važnim imenovanjima. Ministri su se koristili pravom države da se usprotivi odlukama sveučilišnih tijela. 25 Natjecanje među sveučilištima i pokretljivost koja je odatle proizlazila uvje tovali su nastanak djelotvorne mreže komunikacija na sva kom području i javno mnijenje uvijek u toku događaja, što je pris ilja valo sveučiliš ta da uved u i održavaju visoka mje rila. Nisu službena sveučilišna tijela predstavljala znanstvenu zajednicu, već taj splet komunikacijskih veza među sveuči lištima i javno mnijenje na različitim područjima. Pritisak te neformalne zajednice (koja je nastala i stekla utjecaj kao posljedica decentraliziranog sistema), a ne toliko struktura sveučilišta, jamčio je da će sveučilišna politika biti u skladu s potrebama i mogućnostima stvaralačkog rada. 25 Isto. Sustavnu analizu o utjecaju natjecanja na razvoj fiziologije daje ZIo czow er, Career Opportunities and the Growth of Scientific Discovery in 19th Century Germany, Jeruzalem, The Hebrew University, The Eliezer Kaplan School of Economics and Social Sciences, 1966.
A.
155
Pojava sveučilišnoga istraživačkog laboratorija Mogućnost uvođenja inovacija dovela je pos tep eno do pojave redovit og školovanja za zna nstveni rad i za posao istraživača. Budući da su u Njemačkoj spo sobni istraživači bili traženi, isplatilo se ulagati u to podru čje. U Engleskoj se tokom prve polovice 19. stoljeća mlad čovjek mogao baviti istraživanjem jedino ako je to sebi mo gao priuštiti kao hobi ili ako je toliko bio sklon znanosti da je bio spre man na svak o odr ica nje . U Franc uskoj je sta nje bilo neš to bolje. Tam o su sposob ni mla di ljudi koji su svla dali prepreku od nekoliko manje ili više teških i nebitnih ispita mogli dobiti posao koji im je omogućivao da dio vre mena posvete istraživanju i mogli su se nadati da će poste peno napredovati do položaja s više slobodnog vremena za istraživanje. Međutim, i u Engleskoj i u Francuskoj sredstva ili polo žaj koji su pojedincu omogućivali da započne istraživanje bili su uvijek rezul tat nek e dru ge djelat nos ti. Jednom kad se ta osoba već bavila istraživanjem i kad je postigla uspjeh, mogla je iskoristiti svoju slavu da stekne daljnja sredstva i olakšice kako bi se posvetila predmetu koji je zanima. Ali u Njemačkoj, gdje je bila stalna potražnja za istraživačima, mogućnosti zapošljavanja bile su uglavnom poznate. Moglo se odmah otići na sveučilište i smatrati četiri ili pet godina provedenih na izradi teze i habilitacijske radnje kao ulog za dobro plaćen i vrlo privlačan položaj. 26 Uz postepeni preobražaj istraživačke djelatnosti u redo vito zanimanje, sveučiliš ta su shvatila kak o bi najb olje bilo da nastavnici budu ujedno i istraživači. Oni koji su se željeli baviti istraživan jem htjeli su se za to škol ovati. Ta je situa cija omogućila nastavniku da se koristi svojom akademskom slobodom i posveti se obrazovanju nekolicine potencijalnih istraživača. On je tad mogao iskoristiti priliku i zbog svojih studenata (koji su mogli otići i preseliti se na bilo koje drugo sveučilište na njemačkome govornom području) zahtijevati laboratorije i druge uvjete za istraživački rad. Od sredine 19. stoljeća laboratoriji na nekim njemač kim sveučilištima postaju tako centri, a ponekad i sjedišta svjetske zajednice znanstvenika stanovitog područja. Možda 26
in
Isto,
Nineteenth
25 : 828—843.
156
i
J.
Century
Ben-David, Medicine,
Scientific
American
Productivity
Sociological
and
Academic
Review,
Organization
prosinac
1960,
su prvi primjeri takva načina rada Liebig u Giessenu i Johan nes Müller u Berlinu, koji su sa svojim učenicima neko vrijeme rad ili na odre đeno m polju i pos tal i prvi u svijet u. Krajem stoljeća, laboratoriji nekih profesora bili su tako slavni da su najsposobniji studenti iz cijelog svijeta odla zili tamo na neko vrijeme. Među studentima što su radili u tim laboratorijima gotovo su sva imena istaknutih znan stvenika iduće generacije. Bilo je malo fiziologa 1900. godine koji nisu bili studenti Carla Ludwiga u Liepzigu. To vrijedi i za psihologe 80-ih godina 19. stoljeća, koji su obavezno odlazili na studij kod Wilhelma Wundta u Leipzig. Taj neplanirani i neočekivani razvoj još je odlučniji ko rak u organizaciji znanosti od reforma s početka 19. sto ljeća. Istraživanje je postalo redovno zanimanje i znanstve nici su se na nekim područjima počeli još više povezivati. Njihove su jezgre bili sveučilišni laboratoriji, gdje se školo vao veliki br oj studenat a i tak o su se zasnivale osobne veze, razvijala sredstva komuniciranja i stvarali začeci svjesne, koncentrirane i koordinirane istraživačke djelatnosti na od ređenim područjima.
Sveučilište prerasta svoju prvotnu funkciju Tako je na njemačkim sveučilištima između 1825. i 1870. godine nastala uloga profesionalnog istraživača i društvena struktura istraživačkog laboratorija. Ta pojava nije bila rezultat potražnje znanstvenih usluga iz van sveučilišnog sust ava, već plod razvoja u sam om sis temu koji zapravo nije ovisio o drugim društvenim sektorima. Eks perimentalna znanost nije morala dokazivati svoju praktičnu vri jednost da bi post igla taj uspjeh. Ona je treba lo da samo na sveučilištima koja su bila osnovana zbog filozofije dokaže svoje prednosti kao metoda stjecanja novoga valjanog zna nja. Ali, budući da su se ta sveučilišta međusobno natjecala priznanje se prije svega dobivalo prema sposobnostima i in telektualnim dostignućima u skladu s univerzalnim mjerili ma. Tako je eksperimentalna znanost stekla prvenstvo na sveučilištima i taj položaj je zadržala bez obzira na općenite kulturne i političke prilike u društvu. 157
Taj je proces bio planiran samo u neznatnoj mjeri. Re formatori njemačkog sveučilišta svjesno su stvorili ulogu profesora istraživača, ali prema prvotnoj zamisli on nije trebalo da bude voditelj laboratorija koji rukovodi radom nekoliko istraživača, već učenjak filozof što radi sam i pre nosi rezultate svojih istraživanja slušateljstvu. Sveučilište je mor alo bit i mje sto gdje dvanae sta k takv ih profe sora podu čava nekoliko stotina odabranih studenata o duhovnim osno vama uče nih prof esij a. Svaki profes or je polazni ke upozna vao s je dno m od nekoli ko tad priz nat ih hum anisti čki h i znan stvenih disciplina, tako da bi oni mogli podučavati učenike srednjih škola ili se dalje usavršavati i jednog dana postati istraživači, ako su bili sposobni i imali za to sklonosti. No neočekivano su se na području empiričkih znanosti pojavile istraživačke organizacije koje su zahtijevale sve veća ulaga nja i stvarale nova znanja što su nadrastala te okvire. 27 Tako je 1820. godine kemiju mogao predavati jedan pro fesor koji se sam bavio istraživanjem u svome privatnom la boratori ju ili mu je u tom e pom aga o slug a ili asi ste nt. Ono što je predavao, uključujući i vlastita otkrića, bilo je upravo toliko koliko je bilo potrebno nastavniku kemije u srednjoj školi i ne mnogo više nego što je zanimalo dobrog studenta medicine. Do 1890. godine, to je područje bilo preveliko i za četiri profesora i većina njihovih istraživanja zanimala je samo druge aktivne ili buduće istraživače. Specijalizacija je bila sve veća i u humanističkim pred metima. Istraživalo se i podučavalo sve više povijesnih raz doblja i kultura. Ali tu se individualni istraživački rad mo gao zadržati. Profesor asirskog jezika nije očekivao više od je dno g ili dva studenta i nije mu bil a po tr eb na pom oć u nje govim istraživanjima. Osim toga, sredstva koja su bila po trebna za osnivanje katedre za to područje bila su relativno skromna i njezino uspostavljanje nije bitno utjecalo na zbiva nja na sveučilištu. Stanje je bilo sasvim drukčije na polju kemije (ili na ne kome drugom području eksperimentalnih prirodnih znano sti). Nedostatak stručnjaka npr. za fizikalnu kemiju održa vao se na nas tav u kemi je opć eni to. Osniv anje tak ve kate dr e zahtijevalo je prilična ulaganja, nametalo je sveučilištu oba vezu da na viso koj razi ni školu je nekoli ko studen ata iz toga novog i specijaliziranog područja. Potražnja je još bila ne poznata, a bilo je jasno da nije vezana za potrebe srednjc27 O neplaniranom i neočekivanom razvoju cit. djelo, sv. 2, str. 209—210, i sv. 5, str. 274—275.
158
događaja
piše
Schnabel
školske nastave ni za opću medicinu, dva glavna zanimanja na koje su obično mislili oni koji su se brinuli za nastavni plan sveučilišta. Sveučilište je tako preraslo zadatke koji su mu počet kom stoljeća bili postavljeni i trebalo je nanovo definirati njegovu funkciju i ulogu istraživača.
Počeci primijenjene znanosti Ponovna definicija funkcije postala je pr obl em koji nij e bio vezan sam o za sveučili šte već i za položaj znanosti u njemačkom društvu općenito. Znanost se tu razvijala kao dio filozofsko-prosvjetne djelatnosti i bez po drške moćnoga scijentističkog pokreta. Njezin razvoj, koji smo opisali, i ekonomsko-politički napredak, koji je Nje mačku usmjerio prema industrijalizaciji, te pojava društve ne strukture s manje izraženim klasnim razlikama, utjecali su da do, otprilike, 1870. godine znanost postane važna za tehnologiju, ali i za ekonomske, političke i društvene pro ble me. Tako je ona dose gnula one grani ce odakle se mogla dalje razvijati kao podsistem odvojen od ostalog društva. Razvoj organiziranoga laboratorijskog istraživanja i po stojanje školovanih istraživača omogućili su počevši od deset ljeća 1860—1870. godine novu vrstu primjenjene djelatnosti. Neka originalna ideja s mogućnošću praktične primjene mo gla se istražiti i primije niti u praksi u krat kome vremen skom razdoblju. Dva istaknuta primjera te vrste su anilinske boje i cjepiva.28 U oba su slučaja osnovani istraživački laboratoriji i zaposleni su profesionalni istraživači koji nisu bili profesori , a ni labor ato riji nisu služili u nas tav ne svrhe. Na tehnološkim institutima također su nastale bitne pro mjene. U Njemačkoj oni po statusu nisu bili jednaki sveuči lištima iako je Eidgenoessische Polytechnik (Savezna poli tehnika) u Zürichu (koji je bio dio sveučilišnog sistema nje mačkoga govornog područja) imao takav status i smatrao se najuglednijom ustanovom. U svakom slučaju, industrijsko istraživanje i tehnološki instituti postali su važni »potroša či«, a zatim i »proizvođači« znanosti na sveučilišnoj razini. 28 O anili nskim boja ma vidi D. S. L. Cardwel l, The Organization of Science in England, London, Heinemann, 1957, str. 134—137, 186—187; David S. Landes, Technological Change and Development in Western Europe, 1750 —1914,
The Cambridge Economic History, sv. VI, dio I, Cambridge University Press, 1966, str. 501—504.
159
Iako su primjeri kad je znanstveno otkriće donijelo više ko risnih izuma bili vrlo rijetki, veza između znanosti i tehnolo gije postajala je sve čvršća zbog školovanja inženjera i zbog industrije, bolnica i vojske, kojima je znanstveno istraživanje i stručni savjet bio sve potrebniji. Tako je brzi razvoj znanosti u Njemačkoj doveo do slič nih rezultata kao prije u Engleskoj i Francuskoj (usprkos različitim okolnostima na početku). Ali budući da ti rezultati u Njemačkoj nisu bili u skladu s proklamiranom funkcijom sveučilišta (koja je bila samo filozofska i znanstvena) ni s položajem znanstvenika u njemačkom društvu (koji nisu pripadali scijentističkom pokretu gornje srednje klase za jed no s pos lovnim ljudima, pol iti čar ima i int ele ktu alc ima), nastao je problem kako uskladiti promjene unutar sveučili šta i izvan njega.
Razvoj društvenih znanosti Razvitak društvenih znanosti tekao je uspor edo . Bu du ći da nije bilo scij entističkog pok reta, u početku, u usporedbi s Engleskom i Francuskom, u Njema čkoj je malo praktičnih razmišljanja o društvu. Ali tokom druge polovice 19. stoljeća počela se pojavljivati eksperimen talna psihologija, sociologija, povijest, ekonomija, a u nekim dijelovima sistema čak i matematička ekonomija, i to na visokoj razi ni. Kao i u prirodnim znanostima, taj razvoj nije nipošto bio odgovor na zahtj eve dru štva, već je samo rez ultat inter esa u okviru sveučilišta. Taj zaključak se sam nameće usporedima li razvoj tih područja u Njemačkoj s ranijim razvitkom u Britaniji i Francuskoj. Eksperimentalna psihologija u Nje mačkoj, kao prije britanske i francuske spekulacije o psihi čkim fenomenima, bila je pokušaj da se ljudsko ponašanje protumači na znanstvenoj osnovi. Taj je pokušaj bio u biti odgovor na razvoj eksperimentalnih znanosti. Ako je znanost mogla objasniti sve prirodne pojave, ljudsko ponašanje nije trebalo da bude izuzetak. S tog su stajališta njemački poku šaji bili samo daljnja karika u lancu što je započinjao s Descartesom i Lockeom. Ali dok je u zapadnim zemljama scijentistička psihologija bila korak naprijed prema stvara nju svjetovne moralne filozofije, u Njemačkoj su psiholozi željeli radikalno izmijeniti filozofiju kao akademsku disciplir 160
nu i steći akademsko priznanje za svoj novi pristup psihi čkim fenomenima.29 Sociologija i ekonomija također su bile vezane za zbiva nja na sveučilištu, a ne za praktične ekonomske i političke probleme. Zato su u Njemačkoj te discipline pokazivale veli ko zanimanje za povijesna, a ne za suvremena pitanja (za razliku od V. Britanije i Francuske). Njemački sociolozi i ekonomisti nisu bili pripadnici politički aktivne gornje sred nje klase, već članovi zatvorene akademske zajednice. I tako, umjesto da se koriste scijentističkim idejama i stvore mode le liberalnog i, u ekonomskom smislu, naprednog društva, oni su pokušali dati novu metodologiju za historiografiju i druge humanističke znanosti. Želeći protumačiti posebna obi lježja modernog društva, Max Weber nastojao je prodrijeti u puritanski duh 17. stoljeća, jer je smatrao da tu leže korijeni kapitalizma. Francuski sociolog Emile Durkheim pokušao je to isto putem teorijskih rasprava o različitim tipovima podje le rada i analizom broja samoubojstava u raznim društvenim sredinama njegova doba. U Engleskoj sjajne misli o društvu, poput onih Comteovih, Marxovih i Spencerovih nisu dovele do razvoja sociologije kao akademske discipline. Društvo su istraživali ljudi koje je zanimala društvena reforma, kao što su Charles Boothe, Beatrice Webb i drugi. 30 Razlika je još očitija u ekonomiji. Britansko-francuska škola bavila se ekonomskim analizama, a njemačka je bila okrenuta povijesti.31 Iako ti akademski počeci nisu bili vezani za promjenu, zanimanje javnosti za ta područja bilo je sve veće. Njemačka je pos tal a djel omič na pa rl am en ta rn a demokr aci ja i suoč ila se sa svim problemima upravljanja koji se nameću u moder nom društvu. Pojavile su se ideologije (marksizam), počeli su se istraživati društveni problemi, a u psihoanalizi se uz velike napore nastojao stvoriti moral na znanstvenoj osnovi. 32 Tako se i na tim područjima znanstveni razvoj približio praktičnim potrebama. Budući da se to dogodilo bez podrške scijentističkog pokreta, koji se temeljio na širokoj društve noj i političkoj osnovi, na polju društvenih znanosti došlo je do još većih problema nego u tehnologiji. 29 Joseph Ben-David i Randall Collins, The Origins of Psychology, American Sociological Review, kolovoz 1966, 3 : 451—456. 30 Max Weber, The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism, London, Allen and Unwin, 1930 (Max Webe r, Protestantska etika i duh kapitalizma, Veselin Ma s'eša , Sarajevo 1968); Emile Durkh eim, The Division of Labor in Society, Glencoe, III, The Free Press, 1947; (E. Durkeim, O podeh dru štvenog rada, Prosveta, Beograd 1972); Suicide: A Sociological Study, Glencoe, 111, The Free Press, 1951; Beatrice Webb, My Apprenticeship, 2 sveska, Har-, mondsworth. Pelican Books, 1938. 31 Vidi napomenu 4. 32 Philip Rieff, Freud, The Mind of a Moralist, New York, Viking Press, 1959.
11 Uloga znanstvenika u druätvu
16 1
Uloga sveučilišta u njemačkom društvu
početkom 20. stoljeća Razmotrit ćemo dva pitanja: 1. kako je sveučil ište reagi ral o na pr omje ne koje su se odvij ale u njegovim granicama, tj. na sve veća područja istraživanja i nastave na visokoj znanstvenoj razini, te na pretvaranje is traživačkog rada na nekim poljima u organiziranu istraživa vačku dje lat nost velikih raz mje ra; 2. buduć i da je sveučilište postajalo sve važnije za tehnologiju i suvremene tokove, ko liko je to utjecalo na promjenu odnosa sveučilišta prema njegovoj okolini. Prvo pitanje detaljno ćemo razmotriti, a drugo samo u općenitim crtama. U kvantitativnom smislu, sveučilište i istraživačka dje latnost na njemu brzo su se širili. Broj sveučilišnih studena ta udvostručio se između 1876. i 1892. godine, od 16 124 na 32 834, a do 1908. godine popeo se na 46 632. U institutima za tehnologiju, koji su stekli sveučilišni status 1899. godine, broj se studenata od 4 000 u 1891. popeo na 10 500 u toj godini. Rast broja nastavnika na sveučilištu bio je nešt o sporiji, ali je započeo pri je (1 313 u 1860, 1 521 u 1870, 1 839 u 1880, 2 275 u 1892, 2 667 1900. i 3 090 u 1909. godini). Ukupni sveučilišni bud žet i Pru ske , Sask e, Bav ars ke i Wür te mbe rg a iznosili su 2 290 000 ma ra ka 1850, 2 961000 ma ra ka 1860, 4 734 000 ma ra ka 1870, 12 076 000 mara ka 1880, 22 985 000 mara k 1900. i 39 622 000 maraka 1914. godine. 33 Ali istod obn o je rasla nape tost na sveu čilištu. Umjesto da izmijeni svoju strukturu i u potpunosti iskoristi sve veće mogućnosti, ono je sprečavalo razvoj novih područja i dife rencijaciju starih. Iako je porastao broj studenata i nastav nika i povećali se troškovi sveučilišta zbog sve opsežnijih is> traživanja, u organizaciji nije došlo ni do kakvih promje na. Ono je službeno i dalje bilo udruženje profesora, iako se znatno promijenio njihov omjer prema drugim akademskim zvanjima, tj. prema izvanrednim profesorima i privatnim 33 W. Lexis (urednik). Die deutschen Universität en: für die Universitasaustellung in Chicago, cit. djelo; vidi sv. I, str. 119. i 146. i za druge zemlje str. 116; W. Lexis (urednik), Das Unterrichtswesen im deutschen Reich, sv. I, Die Universitäten, Berlin, A. A. Ascher, 1904, Str. 652—653; Friedrich Paulsen, Geschichte des gelehrten Unterrischts an den deutschen Schulen und Univer sitäten vom Ausgang des Mittelalters bis zur Gegenwart, treće izdanje, Berlin i
Leipzig, Vereinigung Wissenschaftlicher Verleger, 1921, sv. II, str. 696—697. 0 razvoju znanosti vidi Lexis, Das Unterrichtswesen, str. 250—252; Frank Pfetsch, Beitrage zur Entwicklung der Wissenschaftsp olitik in Deutschland Forschungsbericht, Vorläufige Fassung, Heidelberg, Institut für Systemforschung, 1969 (umnoženo), dio B, Dodatak, tablica IV.
162
docentima, koji su imali stanoviti položaj na sveučilištu, i asistentima u institutima (koji ga službeno nsu imali). Ta je organizacija osobito dolazila do izražaja u eksperimentalnim prirodnim i u društvenim znanostima, koje su imale najveće mogućnosti za razvoj. Napredak prirodnih znanosti bio je vjero jat no posl jedica razv oja ist raž iva čki h in sti tut a, ali ta mo su profesori eksperimentalnih znanosti smatrali područja ko ji ma su se bavi li svoj om osobnom dom enom. Što se tič e društvenih znanosti, bilo je teško provoditi empirijska istra živanja na područjima koja su ideološki bila osjetljiva, a da se pri tome ne dotaknu politički sporna pitanja, i uglavnom je to ome tal o daljnji raz voj . Posljedica takva sta nja bio je osjećaj nemoći i razočaranja sveučilišnom karijerom, što je potaknulo udruživanje nižih sveučilišnih staleža u organiza cije nalik sindikatima. Vereinigung ausserordentilicher Pro fessoren (Udruženje izvanrednih profesora) osnovano je 1909. godine, a Verband deutscher Privatdozenten (Savez njemač kih privatnih docenata) 1910. i dvije godine nakon toga te dvije organizacije spojene su u Kartell deutscher Nichtordinarier (Kartel njemačkih ne redovnih nastavnika). 34 Teškoće s kojima su se susretali ambiciozni znanstvenici i učenjaci bile su uglavnom posljedica konzervativne sveuči lišne organizacije i profesorske oligarhije na njezinu vrhu. Profesori, koji su kao udruženo tijelo predstavljali sveučilište, sprečavali su bilo kakve veće promjene strukture što je raz dvajala »institut«, gdje su se vodila istraživanja, od »katedre«. Katedru je vodio član sveučilišne organizacije i pri tome se odnosio prema institutu kao prema svome vlastitom lenu. Tako je, s jedne strane, pojačana istraživačka djelatnost omogućivala početniku da se neometano razvije u uspješnog stručnjaka na nekom području, a s druge strane, sveučilišna je organizaci ja spr eča val a to nap redov anj e raz likam a u ovla štenjima i statusu između profesora koji je imao katedru i svih drugih što je nisu imali. Konzervativni i privilegirani profesori odbijali su svaku novost bilo praktičnoga, bilo primijenjenog značaja. Ne samo 34 O odnosu broja redovnih profesora i drugih sveučilišnih zvanja vidi Lexis, Die deutschen Universitäten, str. 146. i Das Unterrichtswesen, str. 653. O razlikama među područjima vidi Christian von Weber, Die Entwicklung des Lehrkörpers der deutschen Universitäten und Hochschulen, 18 64 —1954, u H. Plessner (urednik), Untersuchungen zur Lage der deutschen Hochschullehrer, Göttin gen, Vandenhoeck und Ruprecht, 1956, str. 54—61 i 81. O osnivanju različitih udruž enja piše Pa ulsen , cit . djelo, str. 708. Cijeli probl em iznesen je u Alex ande r Bus ch, cit. djel o, i The Vicissitudes of the Privatdozent: Breakdown and Adaptation in the Recruitment of the German Uni versity Teacher, Minerva, I, proljeće 1963, I, 319—341. Teškoće s kojima su se susretale društvene znanosti opisane su u Anthony Oberschall, Empirical Social Research in Germany 1868 —1914, Pariz i Hag, Mouton, 1965, str. 1—15. i 137—145.
11*
163
da nisu željeli uvesti studij tehnike na sveučilište već nisu dopuštali da tehnološki instituti dodjeljuju akademske na slove (što im je car ipak dopustio 1899. godine). Također su odbijali da priznaju realnu gimnaziju kao odgovarajuću pripremu za studij na sveučilištu i mnoge druge prijedloge za reformu. O njihovu otporu prema studiju bakteriologije i psihoanalize bit će riječi drugom prilikom. 35 Osnovna i prije utemeljena područja s izravnom prim je no m i dalj e su se širi la, ali selektivno. Bro j sveučil išnih katedra naglo je porastao samo za matematiku i fiziku. Dru ga priznata područja slabo su se širila. 36 Važne nove domene, kao što su fizikalna kemija, fiziološka kemija i drugo, ne rado su prihvaćena na sveučilištu. 37 Stručnjaci za ta područja dobivali su naslov extraordinarius ili predstojnik instituta, a samo rjeđe Ordinarius, tj. naslov redovnog profesora, koji su jedini bili »pravi« profesori. Ali ni tad naslov ne bi stekli osnivanjem nove katedre , već bi im bila dodijeljena posto jeć a kate dra gdje područj e dje lat nos ti nij e bilo čvr sto defi nirano. Razvoj istraživačke djelatnosti i sve veća specijaliza cija doveli su uglavnom samo do velikog broja asistenata. Sociologija, politička znanost i ekonomija bile su kao samo stalna područja tek na početku svog razvoja. Osnovane su također katedre za kliničku medicinu i za brojne jezike, knji ževnost i povijest, predmete koji su se predavali na fakulte tima humanističkih znanosti. 38 Takav razvoj pokazuje da su oslabili oni mehanizmi što su natječajem osiguravali prednost znanstvenim interesima prilikom osnivanja novih disciplina na sveučilištima. Na teo rijskim područjima (teorijska fizika, matematika, teologija i humanističke znanosti), koja nisu zahtijevala opremljene la bor ato ri je, sve je bil o kao prije. Ali tamo gdje su bili potre b ni laboratoriji, jedino se eksperimentalna fizika i klinička medicina mogu pohvaliti naglim razvojem. 39 To su bila nova područja koja se nisu takmičila ni s jednom postojećom dis35 Joseph Ben-David, Roles and Innovation in Medicine, American Journal of Soci olo gy, m aj 1960, LXV, 557—568. 36 Vidi von Ferber, cit. djelo, str. 71—72, i Zloczower, cit. djelo, str. 101—125. 37 Ist o, str. 114—115 (o fiziološkoj kemiji). Cak i za tako važno teorij sko područje kao što je fizikalna kemija bilo je 1903. samo pet instituta, u Leipzigu, Berlinu, Giessenu, Göttingenu i Freiburgu, i pet odsjeka koje su vodili izvan redni profesori u institutima u Breslau, Bonnu, Heidelbergu, Kielu i Marburgu. To je bilo dvadeset godina nakon što je Ostwald osnovao prvu katedru za to područje u Leipzigu (1887) i više od dvadeset godina poslije objavljivanja nje gova poznatog udžbenika i pokretanja časopisa s tog područja (vidi Lexis, Das Unterrichtswesen, str. 271—273). 38 von Ferber, cit. djelo, str. 54—61. O problemu cjelovitosti vidi L. Burchardt, Wissenschaftspolitik und Reformdiskussion im Wilhelinischen Deut schland, Konstanzer Blätter f. Hochschufragen, maj 1970. sv. VII I:2 , Str. 71—84. 39 Isto, str. 71—72, i Zloczower, cit. djelo, str. 101—125.
164
ciplinom (u fizici su se poznatiji laboratoriji pojavili tek 70-ih godina, a u to vrijeme započela su i klinička istraživanja na specijaliziranim područjima). 40 Na njihov je razvoj možda utjecalo takmičenje između tehnoloških instituta, novih dr žavnih istraživačkih instituta i javnih bolnica gdje su uvjeti za istraživački rad bili povoljni. Ali čak je i tu daljnji na predak bio spriječen. Sveučilišni su se laboratoriji za fiziku 80-ih godina držali neprikladnima, a klinička medicina sma trala se specijalizacijama u okviru priznate medicinske zna nosti. Tim specijalizacijama nije dana samostalnost kao no vim je dinicama za kli nič ka ist raživa nja koja su se kraj em stoljeća počela pojavljivati u Sjedinjenim Državama. 41 Novo stanje bilo je upravo suprotno onome koje je omo gućilo da eksperimentalne znanosti na sveučilištima izbiju u prvi plan. Ta promjena nije bila posljedica izvjesne inte lektualne iscrpljenosti na tim područjima, već, kao što smo rekli, slabljenja natjecateljskog mehanizma. U drugim zem ljama (npr. u Sjedinjenim Državama) znanstveno-nastavni kadar na području eksperimentalnih znanosti povećavao se brž e nego u dru gi m dis cip linama , i čak je u Nje mačkoj br oj studenata prirodnih znanosti dva puta brže rastao od broja studenata na filozofskim fakultetima između 1870. i 1912. godine.42 Djelotvornost takmičenja ovisila je o mogućnosti znanstvenika (obično mlađih), stručnjaka za nove specijal nosti, da steknu ime nezavisno od svojih učitelja i da dobiju posebnu, novu katedru i laboratorij. To im je obično polazilo za rukom na sporednim sveučilištima, a tad bi postignuti uspjeh prisilio druga sveučilišta da učine to isto. S porastom br oj a in stit uta na sta riji m eksper imen tal nim područji ma (ke mija, fiziologija) mladi znanstvenik se više nije mogao doka zati bez pomoći profesora je r nitko više nije mogao voditi veća istraživa nja izvan instit uta . Na taj se nač in pove ćala moć predstojnika instituta, kojemu je bilo u interesu da no ve spe cij alnosti koje su se poja vile na njeg ovu po dr učju ostanu podspecijalnosti u okviru njegova vlastitog institu ta, a ne da se za njih osnivaju posebne katedre koje će zatim zahtijevati nove institute. I tako, dok je na već postojećim područjima izvjesna klasna napetost postajala sve veća, rastao je i otpor prema samostalnom razvijanju novih domena. Ako su ta nova poDas
40 Isto, i Felix Klein, Mathematik, Physik, Astronomie, u Lexis (urednik), Unterrichtswesen, sv. I, str. 250—251.
41 Pfetsch, cit. djelo, Dio B, str. 27—32; Felix Klein, cit. djelo, str. 250—252; A. Fle xne r, Medical Education: A Comparative Study, New York, Macmillan, 1925, str. 221—225. 42 Pfetsch, cit. djelo. Dio B, str. 35.
165
dručja bila interdisciplinarnog karaktera ili je to bila čista znanost, ona su obično našla svoje mjesto u okviru sveučili šta, ali vrlo su često bila podređena starijim disciplinama. Vođene su upor ne, dug otr ajn e i razvuče ne raspr ave o teo rijskoj važnosti novih područja da bi se opravdalo osnivanje neke nove katedre. U tim raspravama, gdje se često govorilo o sposobnostima pojedinih kandidata, nerijetko se gubio iz vida pravi cilj i s mnogo osobne gorčine raspravljalo se o akademskim pitanjima. Da su sveučilišta imala svoje odsje ke, o tim bi se stvarima možda raspravljalo na sasvim ne pristran način. Krutost te organizacije došla je na taj način do punog izražaja. Tako dugo dok je istraživačka djelatnost ovisila o pojedincu i dok su područja bila malobrojna i određena, sis tem nezavisnih katedra odgovarao je prilično dobro zahtje vima istraživan ja. Nove disc ipline nis u zahtijevale promjenu organizacije, već samo novu katedru kao dodatak postoje ćim katedrama, a natjecanje je prisiljavalo sveučilišta da to učine. Jednom kad je istraživanje postalo djelatnost grupe i kad su se granice područja počele sve više gubiti, pojavila se potreba za promjenom organizacije. Ali staro se sveuči lište odupiralo promjeni, a kako nije bilo jake sveučilišne uprave, samo takmičenje nije bilo dovoljno da ga prisili na promjenu. Ono bi i pristalo da osnuje novu katedru ako je bil a riječ o tom e da se pri vuče dob ar stručnjak pos ebn o ako se to pitanje postavilo u trenutku kad je osoba s koje se interesima to moglo sukobiti upravo napustila svoju ka tedru. Ali pokušati pridobiti nekoliko kolega s bliskih po dručja na međusobnu suradnju, ili izraziti svoje mišljenje prigodom svađe između dvaju moćnih instituta oko pitanja nadležnosti (a instituti su se smatrali privatnom domenom profesora) ili u sukobu između predstojnika instituta i nje govih asistenata, to je bilo ono u što se nitko na sveučilištu ne bi upustio. Više im je odgovaralo osnivanje novih istraži vačk ih insti tuta izvan sveuč iliš ta nego promj ena sveučiliš ne strukture. Nova područja znanosti su se zbog toga svojim zahtjevima obraćala vladi. Tako su nastali Physikalisch-Te chnische Reichsanstalt (Fizik alno- tehnič ki državni zavod) 1887. i Kaiser Wilhelm Gesellschaft (Društvo kralja Vilima), sada Max Planck Gesellschaft (Društvo Max-Planck) 1911. godine.43 43 Busch, cit. djelo, str. 63—69. Udio sveučilišta u ukupnim izdacima za znanost smanjio se s 53,l°/o 1850. na 40,4°/o 1914. godine, udio se istraživačkih instituta za prirodne znanosti izvan sveučilišta (ne uključujući medicinu i poljo-
166
Položaj sveučilišta u društvenoj strukturi Njemačke Razmotrit ćemo drugo pitanje: bu dući da je sveučilište postajalo sve važnije za tehnologiju i suvremena zbivanja, koliko je to utjecalo na promjenu od nosa sveučilišta prema njegovoj okolini. Za razliku od kon zervativnih sveučilišta, vlade glavnih njemačkih država bile su relativno velikodušne i dalekovidne. Kao što smo već re kli, tehnološki instituti carskim su ukazom stekli sveučilišni status. Kaiser Wilhelm Gesellschaft, osnivača nekih od naj istaknutijih istraživačkih instituta u Njemačkoj, također je financirala vlada; sveučilišni budžeti naglo su povećani. Čak je i priva tna indus tri ja davala znatna sre dst va za istraživan je. Prema svim podacima o razdoblju prije prvoga svjetskog ra ta (i čak za vrijeme Weimarske republike) istraživačka dje latnost uživala je svesrdnu i sve veću pomoć. 44 Ali ta pom oć nije izmijenila osnovni problem pon ovne de finicije funkcija sveučilišta, zapravo funkcije znanosti u druš tvu. Znanost, pa čak i humanistički predmeti, uživali su podr šku, jer se smatralo da su oni korisni za vojsku, industriju i diplomaciju (npr. proučavanje stranih jezika i kultura). 45 Ta se pomoć nije mnogo razlikovala od one u drugim zemljama i, kao i drugdje, znanstvenici su znali kako da tu pomoć is koriste za svoje vlastite ciljeve. Ono što je bilo drukčije nego u drugim zemljama (kao što su V. Britanija i Sjedinjene Države, ali donekle i Francuska), bio je nedostatak povratne sprege između znanosti i društva. Znanstveno je znanje bilo vrlo cijenjeno i prihvaće no kao sas tavni dio razni h teh nič kih vještina. Ali vrijednos ti zna nos ti kao sast avni dio dru štv ene i ekonomske reforme ili profesionalne etike nisu bile cijenje ne ni prihvaćene. Tu nije bilo onog pokreta koji je na Zapa du nastojao sve veći broj djelatnosti pretvoriti u redovna privredu) povećao s l,4°/o na ll,0°/o, a udio instituta za tehnologiju s 5,3°/o na 13,4°/o. Budući da ti podaci također uključuju humanistička područja, gdje su troškovi sveučilišta porasli u to doba, znanstvena je djelatnost na sveučilištu bil a vjer oja tno slab ija nego što bro jk e pok azu ju. Vidi o tom e Pfet sch, cit. djel o, Dio B, tablica IV, gdje je pregled troškova Pruske, Bavarske, Saske, Badena i Würt tem ber ga . Ta pro mje na govor i u pril og tum ače nju da su sveu čili šta pre st al a biti inic ija tor i na pod ruč ju zna nos ti i da su tu ulog u pre uze li spec ijal izira ni istraživački instituti i instituti za tehnologiju. 44 Pfetsch, cit. djelo, Dio B, str. 4—8, i J. D. Bernal, The Social Function of Science, London, Routledge and Kegan Paul Ltd., 1939, str. 198—201. Kao postotak ukupnoga nacionalnog bruto-proizvoda, izdaci za znanost nisu bitno porasli45 između 1900. i 1920. godine, a vjerojatno ni nakon toga. To se možda ne može zaključiti iz smanjenoga znanstvenog budžeta do djeljivanjem namjenskih sredstava. Ali osnivanje važnih istraživačkih instituta ja sn o svjedo či o ulozi vojs ke i ind ust rij e u fina ncir anj u zna nos ti; vidi Pfet sch, cit. djelo, Dio B, str. 27—32; Dio C, str. 14, 56—59; Busch, cit. djelo, str. 63, 66-69.
167
zanimanja i koji je pokušavao višim obrazovanjem i istraži vanjem dru štv a po takn ut i trgovce, tehnologe, državne službe nike, političare i ljude općenito da prihvate univerzalizam i altruizam znanosti. 46 Ili, ako je on djelomično i postojao, nije imao nikakve veze sa sveučilištem ni s profesionalnom zna nošću. Razlog je tome bio ovaj: spekulativno istraživanje nije se u Njemačkoj razvijalo kao sastavni dio života srednje klase, klase nezavisnih ljudi kojih se društveni položaj ne zasniva na povlasticama, već je stečen radom na različitim područjima. Ono se razvijalo kao cvijet u stakleniku, uglav nom uz podršku nekoliko pripadnika vladajuće klase. Sa stajališta intelektualaca, sveučilišta koja su stvorena u oso bito povoljnim uvj eti ma u dob a borbe pr oti v Napole ona, bila su jedini institucionalni okvir gdje je bila moguća sloboda intelektualne djelatnosti. Svoj položaj i povlastice sveučilište nije steklo razvojem slobodnog poduzetništva, već ih je du govalo vojno-aristokratskim vladajućim slojevima. Taj je po ložaj zbog toga bio nesiguran i zasnivao se na kompromisu. Vladari su smatr ali da sveučil ište i njegov kadar služe za školovanje određenih vrsta stručnjaka, i dopuštali su sveu čilištima da nastavu vrše na svoj način i da svoj položaj iskoriste za proučavanje humanističkih predmeta i za razvoj znanosti. Zato su sveučilišta stalno imala obrambeni stav iz boj azni da ih ne osumnj iče za subverziv nu dje lat nos t i da zbog toga ne izgube svoj elitni položaj koji im je omogući vao slob odu. 47 46 O vezi između scijentističkog pokreta, društvene misije i profesionalne znanosti u V. Britaniji i Sjedinjenim Državama piše Webb, cit. djelo, sv. I, str. 174—197; s v. I I, s tr . 267—270, 300—308; R. H. T awn ey, The Acquisitive Society, New York, Harcourt Brace Jovanovich, 1920, Chap. VII; A. Flexner, Universities: American, English, German, New York, Oxford University Press, 1930, str. 29—30; Armyt age, cit. djel o, i N. Anna n, cit . djel o. Nap rot iv, u Nje mačk oj se o sred stvima za znanost nije raspravljalo javno, čak ni u parlamentu. O njoj se odlu čivalo slično kao i o vojnim poslovima, tj. vlada je postupala prema savjetu ili pod pritiskom malih zatvorenih grupa visokih državnih činovnika, znanstvenika i industrijalaca. Vidi o tome Pfetsch, cit. djelo, Dio C, str. 60—61. O nedostatku prosvjetnih ideala i prakti čne pripre me za buduča zanimanja piše Wende, cit. djelo, str. 126—127. 47 Vidi Ben-David, cit. djelo, i ZIoczower, cit. djelo. To osobito vrijedi kad se gvori o njemačkim sveučilištima. Ona su, očito, bila osnovana s odre đenim moralnim ciljem. Fichte, Humboldt i drugi vjerovali su da će sveučilište stvarati moralno ispravnu elitu s filozofskim obrazovanjem, i što se tiče viso kih državnih činovnika i sveučilišne elite, to je donekle i bilo tako. Ali Fichte i Humboldt nisu računali s mogućnošću da bi između države i sveučilišta mogao izbiti sukob zbog političkih pitanja. Na državu su gledali kao na predstavnika njihove vlastite ideje o kulturi (Bildungsstaat) i smatrali su da između nje i sveučilišta može biti samo podjela rada, ali nikakav sukob interesa oko osnovnih pitanja. Ipak, taj zamišljeni sklad između države i sveučilišta mogao se održati tako dugo dok je: a) vlada bila iznad stranačkih borbi i sukoba raznih ekonom skih interesa i b) dok je sveučilište bilo potpuno po strani od društvenih zbiva nja. Kad je osnovano novo njemačko sveučilište, činilo se da je pruska »državac neovisna o »društvu«. Pošto je takav stav postao neodrživ, sveučilište se našlo pred mogućnošću da postane dio građanskog života kao u Francuskoj i Engleskoj.
168
Razvoj srednje klase i industrijskog radništva krajem 19. stoljeća upriličili su mogućnost za promjenu takva nazora. Sveučilišta, koja su do tog vremena stekla veliki ugled, mo gla su imati važnu ulogu pomažući tim novonastalim dru štvenim elementima da razviju novi društveni etos zasnovan na jednakosti i univerzalizmu, kakav se na Zapadu razvio u scijentističkim liberalnim i kasnijim socijalističkim pokre tima. Umjesto toga, ona su se, kao i ostali povlašteni dijelo vi dru štv a, sup rot sta vila tak vom razvoj u događaj a ili su, u najboljemu, ostala po strani. Osim bojazni da će sve veći egalitarizam dovesti do pada vri jednos ti, što nek i int elekt ual ci uvij ek i svud a ističu, u Njemačkoj je bio još jedan problem. Znanstvenici nisu težili da pri padn u srednjoj klasi i post anu dio buržoazije jer ta buržoazij a nije uživ ala gotovo nikakav službeni ugled, a po kazivala je i vrlo malo samopoštovanja. Njemačka buržoazi ja željela je ući u red ove ari stokra cij e. 48 U Njemačkoj nema onoga vrlo pošto vanog sl oja buržoazij e što su ga činili poslovni ljudi i ljudi uglednih zanimanja, kao što je to bilo u Francuskoj. Za razliku od V. Britanije, tu nije bilo ni onih grupa iz redova gornje ili gornje srednje klase, koje su pri hvatile vrijednosti što ih je proklamirala znanost, a mogle su je i htjele pomagati politički i ekonomski. Visoki državni službenici bili su je di na klasa koj a se po ugledu, shvaćanjima i interesima mogla usporediti s profe sorima. Školovani na sveučilištima, ti su ljudi često bili vrlo obrazovani i obuzeti osjećajem misije. Prihvatili su ideju o Kulturstaatu (državi kulture) i smatrali su svojom dužnošću da zagovaraju visoko obrazovanje i stvaralaštvo, jer su sami bili obr azo van i u to m duhu, a i zat o što su ti me opr avdava li svoje težnje za aristokratskim društvenim položajem i za vlaš ću na d svim dru gi m društ ve nim kla sama. Takvi klasni odnosi objašnjavaju ponašanje njemačkih akademskih građana prema novim društvenim zbivanjima. Mogli su se oni prikloniti intelektualnoj eliti, koja se zala gala za opće dobro, ili sebičnoj, slabo obrazovanoj srednjoj klasi, za koju se čak s pouzdanjem nije moglo reći da će štititi svoje poslovne interese, jer su se pripadnici te klase bil i sp re mni pr idružiti re akcionarnoj ari sto kraci ji kad god Ali taj cilj ono nij e ost var ilo . O sta nju poč etk om 19. stol jeća svje doči König , cit. djelo. O stalnom otporu prema uvođenju novosti prije prvoga svjetskog rata i nakon toga piše Fritz K. Ringer, The Decline of the German Mandarins: The German Academic Community, 1890 —1933. Suvremenije tumačenje daje Schelsky, cit. djelo, str. 131—134. « Sombart, cit. djelo, str. 448—450.
169
im se za to pružila prilika. Radnička klasa nije bila dostojna alternativa prije prvoga svjetskog rata. Poslije je to možda mogla biti, ali većina profesora nije je smatrala privlačnom ni čak mogućom alternativom jer su socijalizam poistovjeći vali s politikom rul je i s ega litar izm om, koji bi bi o pr otiv an stvaralaštvu. 49 Ta stajališta nisu bila svojstvena samo Njemačkoj. Bilo je to mišl jenje mno gi h aka demsk ih gr ađana na Zapadu i drugdje. Ali u V. Britaniji i Sjedinjenim Državama čak su i neki koji su zastupali ta konzervativna aristokratska uvje renja došli do zaključka da im je dužnost pokušati učiniti te nove klase kulturnijima i razviti u njih osjećaj za opće dobro. U Francuskoj su konzervativci, kao ljudi drukčijih po litičkih uvjerenja, mogli zauzeti stav koji se njima osobno činio razumnim, ne obazirući se na postupke ostalih, i mogli su se prepirati s kolegama različitih shvaćanja bez obzira na to gdje su predavali i u kojem svojstvu su djelovali. U Nje mačkoj se, međutim, cijeli problem nastojao zanemariti isti čući neutralnost sveučilišta. Takav stav omogućio je da li berali prihvat e pov lašten položaj sveučili šta, da opr avd aju njegovu strogu hijerarhijsku strukturu i da objasne njegovu neutralnost u društvenim pitanjima koja bi mogla izazvati sukobe.50 U takvim okolnostima, nemiješanje sveučilišta u politiku i suvremena zbivanja, pa čak ni u tehnologiju mogla je lako zloupo tri jeb iti konzervativn a i, obi čno, des na str uja. A buduć i da se sveučili šte, po tradiciji , poistovjećivalo s idealiziranom državom i kako su interesi visokih državnih činovnika i profesora bili povezani, kad je u pitanju bila dr žava, odstupalo se barem djelomice od tog pravila o nemiješanju. Sveučilišta, koja su bila krajnje oprezna kad je bilo ri ječ i o pri znavanju dru štv eni h znanos ti ili bil o čega u vezi sa suvremenim zbivanjima, ipak su dopuštala da se studij po vij esti i knjiženvos ti zloupotre blj ava za nacion ali sti čku i anti semitsku propagandu. 51 Ona nisu smatrala da je otvoreno i službeno sudjelovanje mnogih njihovih članova u vojnim po slovima u suprotnosti s njihovim odbijanjem da uvedu stu49
Ringer, cit. djelo, str. 128—143. Max Weber, The Meaning of »Ethical Neutrality« in Sociology and Eco u njegovu djelu On the Methodology of t he Social Sciences, prijevod i redakcija Edward A. SWls i Henry A. Finch, Glencoe, 111., The Free Press, 1949, str. 1—47. 51 R. H. Samuel i R. Hinton Thomas, Education and Society in Modern Germany, London, Routledge and Kegan Paul, 1949, str. 116—118, i Peter Gay, Weimar Culture: The Outsider as Insider, u Donald Fleming i Bernard Bailyn (urednici), Perspectives in American History, Cambridge, Mass., Charles Warren Center for Studies in American History, Harvard University Press, 1968, str. 47-69. 50
nomics,
170
dij tehnologije.52 Zbog toga je neutralnost bila vrlo dvosmi slena, jer su sveučilišta dopuštala da se njima apsolutistička vlada kor isti za svoje pol iti čke ciljeve i da bu du tr ib in a ta kozvanih istinskih predstavnika tradicionalnog poretka. Teško je sa sigurnošću utvrditi razlog zbog kojeg je tako mnogo »liberalnih« elemenata prihvatilo tu situaciju. Prije prvoga svjetskog rata mogli su oni svoje ponašanje oprav dati time da su poistovjetili Vilimovo carstvo s idejom Bildungsstaata (države obrazovanja), ili čak time da su Njemačku smatrali najnaprednijom zemljom svijeta u društvenom po gledu. Ali još je teže na taj način objasniti zašto su sveučili šta odbila da surađuju prilikom pokušaja reforme što ju je za vrijeme Weimarske republike započeo Becker, i nostalgiju mnogih profesora za starim poretkom i nepriznavanje no voga. U oba pr imje ra nji hova su stajal išt a bila u skl adu s interesima profesora što su se nastojali održati kao povla šteni »stalež« iznad društvenih klasa, koji nikome ne polažu račune, a štiti ga jednako tako povlašteno visoko državno činovništvo s kojim je on spontano povezan. Činilo se bes mislenim zamijeniti takvo stanje nekim drugim gdje će se sveučilište morati suočavati sa svim vrstama političara. 53 Zbog unutrašnjih napetosti uvjetovanih hijerarhijskim odnosima i teškoća oko priznavanja novih područja, sredi šte znanstvene djelatnosti, posebno novijih područja, počeo se premještati u V. Britaniju i u Sjedinjene Države. 54 Poli tička napetost nakon rata i kronična nezaposlenost visoko obrazovanih kadrova sve su više otežavali položaj sveučilišta u društvu. Njemačka je svejedno zadržala vodeći položaj u znanosti djelomice zahvaljujući grupi istaknutih znanstveni ka koji su se razvili prije rata, a dijelom inerciji međuna rodne znanstvene zajednice, koja se i dalje koristila njema čkim sveučilištima za daljnje usavršavanje i sastajanje znan stvenika. Ne osjećajući političke napetosti i nemajući pro bl ema nezapo sle nosti svojih doma ćin a, st rani su znanstvenic i njemačko sveučilište vidjeli u idealnom svjetlu, kao jedinstve no središte čiste znanosti i vrsnih znanstvenika. 55 Uz razboritu 52 Busch, cit. djelo, str. 63. O diskriminiranju tehnologije vidi Wende, cit. djelo, str. 133. 53 Schelsky, cit. djelo, str. 164—171. 54 O prvim uspjesima i premoći Sjedinjenih Država na području astrono mije, citologije, genetike, medicine, industrijskog istraživanja, ponašanja životinja i u nekim granama fizike nalazimo u J. D. Bernal, The Social Functions of Sci ence, London, Routledge and Kegan Paul, 1940, str. 205. O premještanju središta istraživačke djelatnosti na području fiziološke kemije u V. Britaniju vidi Zloczo wer , cit. djel o, str . 117. 55 Charles Weiner, A New Site for the Seminar; The Refugees and Physics in the Thirties, u Donald Fleming i Bernard Bailyn (urednici), Perspectives in American History, sv. 2. Cambridge , Charle s Warren Cente r for Studies in Amer ican His tor y, Har va rd Univ ers ity, 1968, st r. 190—223.
171
pomoć vlade, Njemačkoj je u takvim uvjetima bilo lako saču vat i pr emoć u znanosti. Međ uti m, takv a je situacija mogla trajati samo tako dugo dok je vlada imala interesa da tu pre moć podržava; sveučilišni je sistem, naime, pres tao biti iz vor zna nst vene inicijativ e i zna nst venih pobuda, a nij e bilo nikakva drugog društvenog mehanizma (osim vladinih nasto janja) koji bi ga nad omj est io. Bespredmetno se pitati bi li se stvari drukčije razvi jale da nac ist i nisu došli na vlast je r su sveu čilišta bil a dio sistema koji je omogućio njihov uspon.
8
Profesionalizacija znanstvenog istraživanja u Sjedinjenim Državama Postdiplomski studij u Sjedinjenim Državama Promjene koje su u SAD nastale iz među 1890. godine i prvoga svjetskog rata bile su poneg dje logični nastavak događaja koji su započeli u Njemačkoj. Takav je primjer bio razvoj postdiplomskog studija i orga nizacija znanstvenog istraživanja na sveučilištu. Što se tiče stručnog obrazovanja i nastavnog programa postdiplomskog studija, tu je njemački utjecaj bio prilago đen američkoj ili, bolje rečeno, američko-britanskoj tradiciji. Odlučujući korak u usvajanju evropskog modela bilo je usp osta vlj anj e postd iplomsk og studij a. Iako, pravo govo reći, u Njemačkoj njega nije ni bilo — danas postoji samo u svome osnovnom obliku — začetnici postdiplomskog studija u Sjedinjenim Državama mislili su da vjerno slijede njemački model. 1 Njemačka i druga evropska sveučilišta školovala su svoje studente za jedan jedini akademski stupanj. Kad je uspostav ljen taj sistem, početkom 19. stoljeća, na toj je razini bilo moguće steći cjelovito obrazovanje iz nekog područja pri1 Lawrence R. Veysey, The Emergence of the American University, Chicago, University of Chicago Press, 1965, str. 160—161. i 166. Osobito je znanstveno-nastavni kadar na postdiplomskom studiju želio što vjernije oponašati njemački model. Predsjednici sveučilišta bili su skloniji pragmatizmu.
173
rodnih ili humanističkih znanosti. Uostalom, mnogi istak nuti znanstvenici još su uvijek bili amateri i jedan profesor mogao je lako vladati cijelim područjem. Filozofski fakultet njemačkog sveučilišta (koji je obuhvaćao humanističke i znanstvene predmete) pružao je najviše obrazovanje iz pri rodnih ili humanističkih znanosti. Ali svi koji su diplomirali na tom fakultetu nisu bili osposobljeni za istraživački rad. Početkom 19. stoljeća ideje o profesionalnim, kvalificiranim istraživačima još nigdje nije bilo jer se za istraživanje držalo da je ono karizmatska djelatnost, kojom se mogla baviti sa mo nekolicina nadahnutih. Sveučilište je, međutim, moglo nastojati, i njemačko sveučilište je to i činilo, da se na najvi šoj razini predaje sve što se može predavati u okviru glavnih akademskih disciplina. Krajem stoljeća, međutim, nastavni program s jednim je dinim aka de msk im stupnj em pos tao je ana kro ni zam. Sve učilište je i dalje tvrdilo da je nastava za taj stupanj na najvišoj znanstvenoj razini i dijelom je ona, više-manje, te žila tom idealu. Ali ni u takvim slučajevima nije bilo mo guće u okviru nastavnog programa steći odgovarajuće obra zovanje za samostalni istraživački rad. Oni koji su željeli postati istraživači stjecali su prijeko potrebno znanje i vje štinu neformalnim putem, kao asistenti, radeći za profesore u istraživačkim institutima, obično pripojenima katedri. Tu su oni imali prilike da se bave ozbiljnim istraživačkim radom i da dođu u dodir s izvjesnim brojem već upućenih asistena ta. Nastava na takvoj razini pružala je više nego što je stu dentu koji se nije namjeravao baviti istraživanjem bilo po trebno, a s druge strane, onima koji su se željeli profesional no baviti istraživanjem to nije bilo dovoljno. Njihovo dalj nje školovanje ostalo je i dalje neformalno. Asistent je teško stjecao cjelovito znanje iz svog područja jer je radio samo s je dnim pro fesor om, i to je bio glavni nedosta tak tog sis tem a. Osim toga, tu je bila i ovisnost o profesoru, koji se često po našao krajnje samovoljno i autoritativno, što je stvaralo osjećaj nesigurnosti kod onih koji su se željeli posvetiti istra živačkoj djelatnosti. Tako dugo dok ne bi dobio svoju ka tedru, znanstvenik je u toj birokratskoj strukturi ostajao asistent, a u stručnom pogledu njegov položaj mu je omo gućivao vrlo malo slobode, čak i ako se već dokazao kao znan stveni radnik i ako je vršio važna istraživanja i podučavao početnike. 2 2 Vidi A. Zloczower, Career Opportunities and the Growth of Scientific Dis covery i n 19th Century Germany, Jerusalem, The Hebrew University, The Eliezer
Kaplan School of Economics and Social Sciences, 1966, str. 64—66.
174
Amer ički i engleski (a možda i dru gi str ani ) istraživači koji su odlazili u Njemačku nisu opažali te nedostatke. To su bili odabrani pojedinci koji su osim diplome imali mo žda i neko iskustvo u istraživanju. Problem sveučilišne ka rijere u Njemačkoj nije ih uznemiravao jer njihov životni put nije ovisio o njemačkim profesorima. Činjenica da ško lovanje nije bilo prilagođeno potrebama njemačkih istraživa ča koji su se tek morali upoznati sa svim vještinama, učinila ga je još prikladnijim potrebama stranih znanstvenika, koji su često imali vrlo jasne ideje o tome što žele istraživati i kod koga. Oni očito nisu potpuno bili svjesni problema što su se pojavljivali zbog birokratske podređenosti asistenata predstojniku instituta. Bili su dobrodošli, bez teškoća su ih primali na institute i mogli su se seliti s jednoga na drugi. Po njihovu shvaćanju, instituti su bili sastavni dio sveuči lišta gdje se istraživalo i školovalo za istraživački rad. 3 Posljedica te zablude bila je da su američki i engleski učenjaci nakon povratka u svoju zemlju zagovarali njemački model. Nisu oni pravili nikakve razlike između katedre i in stituta. Iako su znali da su njemački profesori osobno skloni tim hijerarhijskim odnosima, nisu bili svjesni suprotnosti unutar strukture. Nisu uviđali koliko se struktura odsjeka razlikuje od kombinacije katedre i instituta, kojoj su se di vili u Nje mač koj , i bili su uvjere ni da slijede upr avo taj pri mjer na svojim sveučilištima. Struktura odsjeka nije dopu štala da jedan profesor zastupa cijelo područje, a da se dru gim specijalnostima u okviru te domene bave samo članovi istraživačkog instituta koji su samo profesorovi asistenti. Osnivači postdiplomskog studija u Americi imali su na umu znanstvenike kakvi su oni sami bili u Njemačkoj, koji su se nakon diplome željeli baviti istraživanjem. U Njema čkoj istraživanje nije bilo priznato kao profesija; to je bilo nadahnuće, unutrašnji poziv za nekolicinu odabranih kojima nije bilo potrebno formalno školovanje, osim onoga uobi čajenoga za stjecanje diplome. Predodžbe o karijeri koja po stepeno dostiže svoj vrhunac nije bilo. Najviši položaji bili su nagrade za izuzetna dostignuća, a ne normalni vrhunac je dne kar ij ere. U Sje din jenim Drža vama već je od samog početka ideja o sveučilištu, kao o prosvjetnoj ustanovi za3 Zanimljivi prikazi iskustava američkih studenata u Njemačkoj mogu se naći u Ralph Barton Perry, The Thought and Character of William James, sv. I, Boston, Little, Brown and Company, 1935, str. 249—283, zatim u Donald Fleming, William H. Welch and the Rise of Modern Medicine, Boston, Little, Brown and Company, 1954, str. 32—54, 100—105, i u Samuel Rezneck, The European
Edication of an American Chemist and Its Influence in 19th Century America: Eben Norton Horsford, Technology and Culture, srpanj 1970, XI:3, str. 366—388.
175
snovanoj na istraživačkom radu, sadržavala važnu novost. Sta nje znanosti i stvaralačka moć profesora trebalo je da budu jed ini put oka zi u istraživanjima i nas tavi na pos tdi ploms kom studiju. I ta je ideja provedena mnogo temeljitije u Sje dinjenim Državama nego u Njemačkoj. Nepokolebljiv »idea lizam« što ga je takav nazor podrazumijevao potakao je raz voj znatno bolj e organi zirano g sis tema školovanja profesio nalnih znanstvenih radnika. U Njemačkoj se zahtijevalo od studenata prirodnih ili humanističkih znanosti da osobito potanko proučavaju predmete, ne zato što bi im to u životu moglo koristiti (osim onoj manjini koja je željela ostati na sveučilištu i posvetiti se znanosti), već zbog toga što su oni koji su o tome odlučivali smatrali da je to dobro. U Sjedi njenim Državama su samo oni koji su već stekli diplomu iz nekog područja znanosti ili umjetnosti bili pozvani da se bave tom dom enom kao tak vom i za njih je to bila pr ipre ma za životni put istraživača. Ako nisu željeli postati istraživači, mogli su oni svoje školovanje završiti diplomom jednoga od tradicionalnih koledža ili ići na daljnje usavršavanje u stručnu školu.*
Stručna škola Stručna škola bila je još jedna struk tura kojom je američko sveučilište izbjeglo ograničenja na intelektualnom planu što ih je nametao profesorski sis tem u Njemačkoj. U svome dodiplomskom obliku stručna je škol a nasta la u Americi 60-ih godina 19. stoljeća kao pragmatički eksperiment u okviru »land grant« koledža. 4* Ali razvo j pos tdi plo msk og stu dija na toj školi tek ao je uspo redo s razvojem postdiplomskog studija iz znanosti i umjet nosti. Donekle je to bio početak onih strujanja koja su bila svojstvena situaciji u znanosti oko 1900. godine. * U izvorniku professional school — oblik postdiplomskog studija namijenjen usavršavanju pojedinih profesija (pravnika, inženjera, ekonomista i drugih), op. prev. 4 * U izvorniku land grant college — državne visokoškolske ustanove kojima je prv otn o savezn a vla da dodje ljiva la zemlj u uz uvjet da obr azu ju kad rov e za poljoprivredu i industriju. Danas ih financiraju pojedine savezne države uz dodatna sredstva federacije, op. prev. O tradiciji koledža »land grant« piše James Lewis Morril, The Ongoing State University, Minneap olis, The University of Minnesota Press, 1960; ocjenu o njima daje Mary Jean Bowman, The Land Grant Colleges and Universities in Human Resource Development, Journal of Economic History, prosinac 1962,
176
Prema koncepciji koja je prevladavala na njemačkim sveučilištima tokom prve polovice 19. stoljeća, glavno su mjesto zauzimale osnovne znanstvene i humanističke disci pline. One su također imale važnu ulogu u obrazovanju li ječnik a, pra vni ka i svećenika. Taj povl ašteni položaj temeljio se na pretpostavci da nastava na razini sveučilišta mora biti kreativna i zasnivati se na istraživačkom radu. Prosvjetni stručnjaci su, također, smatrali da ozbiljni istraživački rad postoji jedino na području osnovnih znanstvenih i humani stičkih disciplina. Taj pristup obično nije bio najprikladniji za studente koji su se školovali za praktična zanimanja. Čak su i oni koji su se divili njemačkom sistemu morali priznati da je praktična nastava koju je prošao engleski liječnik mno go temeljitija od one njegova njemačkog kolege. Ali to isti canje osnovnih medicinskih područja opravdavalo se pri lično razumnom tvrdnjom da se praktična znanja mogu steći radom, izvan sveučilišta. 5 Tokom druge polovice 19. stoljeća došlo je do novih istraživanja koja su opovrgla tvrdnju da je kreativno istra živanje moguće samo na osnovnim područjima. Otkriće da bakte rije uzr oku ju bolesti, sve veća istr aživ anja u tehnic i (osobito na polju elektriciteta), razvoj psihoanalize i, na neki način, sva proučavanja društva nisu bila »osnovna« istraži vanja u uobiča jen om značenju te riječi. Ist raž ivač i u tim domenama postavljali su pitanja koja nisu proizlazila iz stanja određenih disciplina. Na primjer, nastojanje fiziologa i patologa da protumače funkcije tijela pomoću fizike i ke mije ili statistička istraživanja Ignaza Semmelweissa o uzročnosti babinje groznice, nisu sa stajališta teorije imala nikak va smisla. Is to se u poč etk u moglo reć i za otk rić e L. Pasteura i drugih da bakterije uzrokuju bolesti. 6 S gledišta »normalne« znanosti, »koja je trebalo da odgonetava zagonetke prirode«, istraživači su postavljali po grešna pitanja i dobivali besmislene odgovore. Činjenica da ti odgovori unose dramatične promjene u praksu još je više uznemiravala. 5
Najbolji prikaz i najuvjerljiviji pokušaj opravdanja njemačkog sveučilišta se naći u djelima Abrahama Flexnera, poimence, Universities: American, German, New York, Oxford University Press, 1930. i u / Remember, New York, Simond and Schuster, 1940. Prikaz nekih od nedostataka daje Fried rich Paulsen, Geschichte des Gelehrten Unterrich ts an den deutschen Schulen und Universitäten vom vom Ausgang des Mittelalters bis zur Gegenwart, 3. izda nje, Berlin i Leipzig, Vereinigung Wissenschaftlicher Verleger, 1921, sv. II, str. 710—738. 6 Joseph Ben-David, Roles and Innovations in Medicine, American Journal of Sociology, svibanj 1960. LXV:6, 557—568. može
English
12 Uloga znanstvenika u društvu
177
Takva istraživanja postala su, međutim, redovita djelat nost i poprimila su obilježja discipline. Grupe istraživača stalno su izmjenjivale podatke, određivale problem i način rješavanja. Uvodili su se novi znanstvenici u to područje, kao i znanstvenici na području fundamentalnih znanosti, iako je odn os tih istraživanja i osnovne zna nst ven e teo rij e bio često nejasan. Bio je to zapravo početak »primijenjene« ili usmjerene znanosti, i neki njezini aspekti stekli su društvenu strukturu akademskih disciplina. Nazvat ćemo ih »kvazidisciplinama« za razliku od onih područja koja su se pojavila kao rezultat nastojanja da se riješe problemi definirani u okviru tradicija određene znanosti. 7 S razvojem istraživanja u domeni kvazidisciplina nanovo se pojavilo pitanje odnosa visokog školstva i stručnog obra zovanja. Vladao je prilično jak pritisak da se tehnika uvrsti među akademska područja, a to su zahtijevale i druge kvazidiscipline. Stav njemačkih sveučilišta prema tim zbivanjima bio je, uz nekol iko izuzetaka, neg ativan . Kao što smo istak nul i u prijašnjem poglavlju, sveučilišta su više voljela da na kon zervativan način definiraju svoj zadatak i da tu vrstu istra živanja prepuste drugim ustanovama. 8 Takvo rješenje bi možda bilo zadovoljavajuće da su se te ustanove mogle ravnopravno takmičiti sa sveučilištima, kao što je to bilo u fizici, matematici i, donekle, u kemiji. Tehnološki instituti, Kaiser Wilhelm Gesellschaft (Društvo Cara Vilima), i, donekle, sama industrija bili su alternativa za istraživanja na tim područjima. Ali i tu je, međutim, bilo problema. U kemiji npr. laboratorija za primijenjena istra živanja bilo je u industriji, ali školovanje se odvijalo na sveučilištu. Ta je podjela usporila razvoj kemijskog inženjerstva kao profesionalne djelatnosti. Osim toga, i na institutima za tehnologiju istraživač je potrebne vještine stjecao naukovanjem. Ni u tim novim usta novama, izvan sveučilišta, istraživanje se nije smatralo pro fesijom, tako da je istraživač koji nije bio ni profesor ni predstojnik instituta morao raditi u okviru krute hijerarhij ske strukture što je sputavala slobodu djelovanja i inicija tive. Ali, budući da su se mogućnosti za istraživački rad naglo povećale kao posljedica priznavanja tehnoloških insti7 Ovaj izraz može biti koristan da bi se istaknula razlika između primije njenih istraživanja koja poprimaju oblik akademske discipline i one vrste pri mijenjenih istraživanja gdje to nije tako. Nemoguće je reći što je uzrok toj razlici, ali ona vjerojatno ovisi o intelektualnoj kvaliteti inovacije i o tome koliko je korisno školovati ljude iz tog područja . 8 Vidi 8. poglavlje, str. 129—133. i napomene na tim stranicama.
178
tuta i osnivanja Kaiser Wilhelm Gesellschaft, ta organičenja nisu do prvoga svjetskog rata ozbiljno ugrozila daljnji razvoj. Znanosti koje su se bavile živim organizmima bile su domena samo sveučilišta, i tu je situacija bila mnogo teža. Kao što smo već rekli, sveučilišta su se protivila razvoju bakteriol ogi je. To je ta kođe r bilo pr ep uš te no pos ebnim usta novama. Ona su vrlo malo učinila i za fiziološku kemiju. Klinička istraživanja razvili su do stanovitog stupnja privatni docenti i izvanredni profesori, kojima je bilo stalo da ostanu na sveučilištu. Iako im ono nije omogućivalo sveučilišnu ka rijeru, pridonosilo je razvoju njihove liječničke prakse u stručnom i financijskom pogledu. Na službenu strukturu sveučilišta sva su ta zbivanja utjecala relativno malo. Osno van e su nove katedre, ali u ist raživanj ima su i dalje glav no mjesto zauzimale osnovne discipline, i nova otkrića malo su utjecala na školovanje liječnika. Njemačka sveučilišta nisu prihvaćala ideju da bi morala imati aktivnu ulogu u medi cinskoj praksi, a ni pomisao kako bi poticala liječnike da se koriste rezultatima istraživanja tako da razvijaju istra živanja vezana za praksu i da prenose studentima sva zna nja u sredini gdje se ona provjeravaju i dopunjuju stalnim istraživanjima. 9 Studentima se na opsežan način predavalo ono što se smatralo intelektualnom osnovom liječničke pro fesije; držalo se da će znanja potrebna za istraživački rad, ili za liječničku praksu, oni sami steći nakon završenog stu dija. Ali odnos koji je u prvoj polovici 19. stoljeća vladao između intelektualne osnove i prakse, do kraja se stoljeća potpuno promijenio, a to se nije dovoljno odrazilo na medi cinskim fakultetima. U Sjedinjenim Državama prevladao je suprotni stav. Pri hvaćeno je načelo da sveučilišta školuju studente za intelektualno-praktična zanimanja, što je bilo opravdano s obzirom na znanstvenu osnovu tih zanimanja. Zbog toga su čak i one škole gdje se najviše pažnje posvećivalo istraživanjima shvatile da će se profesionalna djelatnost zasnivati na zna nosti ako se budu poticala istraživanja na područjima veza nima za profesionalnu djelatnost i ako se liječnici budu ško lovali tako da budu spremni koristiti se tim istraživanjima. Najizrazitiji i najbolji primjer je razvoj istraživanja u klinič koj medicini na Johns Hopkins University. Umjesto da ističu razliku između osnovnih i kliničkih istraživanja, koja je često bil a uzr oko m net rpe ljivosti (iako su teorijski i eksper imen9 Abraham Flexner, Medical Education: A Comparative Study, New York, Macmillan, 1925, str. 221—225.
12*
179
talno nedostaci kliničkih istraživanja bili poznati), pokušali su stvoriti sveučilišne bolnice gdje bi uvjeti bili što više nalik onima u eksperimentalnim laboratorijima i tim su se mogućnostima koristili za bolje obrazovanje liječnika. Na polju tehnike, poljoprivrede i pedagogije bilo je slič nih nastojanja. Odsjeci na sveučilištima držali su svojim zadatkom da što prije stvore istraživačku osnovu za razna zanimanja i omoguće njezin daljnji razvoj i podjelu na kvazidiscipline s nastavnim programima, akademskim stupnje vima, uče ni m dru štv ima , čas opi sim a i udžbenicim a. Znan stvenici na već priznatim područjima pribojavali su se da će nestati granice između određene discipline kao znanosti i primijenjenih istraživanja, koja su često bila bez značenja za teoriju. U mnogim je primjerima ta kritika bila oprav dana. Nastojeći da istraživanja budu u skladu s obrazovnim ciljem, ona su katkad bila potpuno nevažna sa stajališta i teorije i prakse. 10 Međutim, tu valja istaknuti da je ona funkcija koju je znanstvena djelatnost u Evropi podrazu mijevala, ali koja se nije mogla uklopiti u postojeće kon cepcije i organizaciju znanstvenog rada, i zato se razvijala u nizu različitih improvizacija i izuzetaka, bila definirana, organizirana i standardizirana na sveučilištima u Sjedinjenim Državama. Do tog preobražaja došlo je na jednak način kao i do osnutka postdiplomskog studija za osnovne znanstvene i hu manističke discipline. Amerikanci koji su odlazili u Njema čku nisu bili svjesni diskriminacije prema onim područjima koja nisu bila priznata na sveučilištu (ili nisu bila potpuno priznata). Za njih je privatni docent ili izvanredni profesor koji se bavio zanimljivim istraživanjima u nekom institutu ili sveučilišnoj bolnici bio pionir znanosti (i često je to uis tinu bilo tako), a ne netko tko se specijalizira za izvjesno područje koje ga čini nicht ordinierbar, tj. nepogodnim za dodjelu katedre. Te su razlike vjerojatno nastale zbog toga što američki akademski građani koji su težili za osnivanjem stručnih škola na višoj znanstvenoj razini, nisu u početku imali mo nopol nad stručnim obrazovanjem kao što je to bilo s nji hovim njemačkim kolegama. 11 Oni su se, naprotiv, morali sukobljavati s jakom britansko-američkom tradicijom teme10 Isto. Vidi također Fleming, cit. djelo, str. 110 (o prednostima nastave na Sveučilištu Johns Hopkins); Flexner, Universities, str. 152—177, kritizira po grešna11 nastojanja da se neka područja razviju u kvazidiscipline. 0 tome kako je taj monopol štetno djelovao na funkciju školovanja za određene struke opširno piše Paulsen cit. djelo, str. 225, 261, 262—264, 269, 274—275 i 711—714.
180
ljitoga praktičnog obrazovanja. Tu tradiciju nisu samo bra nili oni koji su djelovali u doba kad znanost nije imala takvu ulogu na sveučilištu već i studenti, koji su imali slo bodu izb ora između različ iti h tip ova sveučilišta . Oni su, nai me, zahtijevali temeljito praktično obrazovanje; nisu željeli da taj dio svog zanimanja uče kad napuste sveučilište. Zbog toga reforma stručnog obrazovanja u SAD nije pod utjecajem znanosti odbacila prijašnju tradiciju putem praktičnog iskustva. Ideja o znanstvenom istraživanju, koja je bez pr ed ra su da obuhva ćal a i pri mijenje no istraživa nje , bila je po tp un o u skl adu s tim pr akti čn im usm je renjem. Škola i postdiplomski studij znanosti i umjetnosti bili su zamišljeni kao ustanove gdje se studenti školuju za odre đenu profesionalnu djelatnost i obje su nastojale osposobiti studenta za samostalni rad.
Organizirani istraživački rad na sveučilištima Uvođenjem postdiplomskog studija za osnovne znanstvene i humanističke discipline, uz aktivnu po dršku primijenjenom istraživanju kao dijelu stručnog obra zovanja, smanjio se otpor prema organiziranom istraživanju na američkim sveučilištima. Zadaća sveučilišta bila je da školuje ljude za vrhunska istraživanja i za njihovu primjenu, a za to su bili potrebni moderni istraživački laboratoriji. I to ne samo zato da bi se profesori mogli baviti istraživačkom djelatnošću već i zbog toga što bi se tu školovali polaznici postdiplomskog studija. Osim toga, budući da su sveučilišta riješila svoje dileme u pogledu praktične svrhe nastave i istraživanja, ona su se mogla uz tek neznatna ograničenja slobodno baviti istraživačkom djelatnošću. I na kraju, orga nizacija nastave po odsjecima vjerojatno je omogućila da se administrativne mjere nužne za istraživačku djelatnost lakše uklope u već postojeću sveučilišnu strukturu. U poljoprivredi, pedagogiji, sociologiji i, konačno, na području nuklearnih istraživanja, sveučilišta su se bavila istraživanjem koje je znatno prerastalo potrebe nastave i već se od samo g početka razl ikov alo od nastave. 12 Istraživač12 Djelomice kritički opis razvoja instituta koji nisu povezani s nastavom daje Flexner, Universities, str. 110—124; Morrill, cit. djelo, str. 24—37, za stupa suprotno stajalište.
181
ke organizacije koje su se do 1900. godine razvile na nekim školama za poljoprivredu, medicinu, pa čak i na odsjecima za fundamentalne znanosti bile su izazov evropskoj znanosti i poslužile su kao poticaj za osnivanje Društva cara Vilima u Njemačkoj i Britanskog istraživačkog savjeta u V. Brita niji. To je, dakle, bila još jedna funkcija koja je nastala na njemačkim sveučilištima, gdje su profesori imali svoje male istraživačke institute, ali je njihov razvoj u okviru evropskih sveučilišta sprečavala krutost sveučilišne strukture. U Sje dinjenim Državama, međutim, nastaje daljnji razvoj istra živačkih instituta, što je Evropa djelomice oponašala. No u Evropi se oni nisu toliko razvili, niti je to bilo u okviru sveučilišta. Tamo su se razvijali specijalizirani istraživački instituti izvan sveučilišta. 13
Razvoj novih disciplina: statistika kao prikladan primjer Podjela visokog obrazovanja na tri di jela, dodipl omski studi j, pos tdipl oms ki stud ij i st ru čn e škole, a i pogodnosti za istraživački rad, koji je katkad samo malo bio vezan za nas tav u, stvor ili su neog ran ičen e mog uć nost i za osnivanje novih područja. Razvitak disciplina, kao što su druš tvene znanosti, komparativna književnost, muzikologija i dru ge, uvjetovala je neizravno njihova popularnost kao predmeta dodiplomskog studija. Zanimanje za te predmete izazvalo je pot raž nju za nas tavnic ima, potak nulo osnivanje od sj ek a i, ponegdje, stvaranje programa za doktorate iz tih područja. Moglo se, dakle, bez bojazni započeti organizaciju neke dis cipline ili kvazidiscipline u domeni koja je imala stanovitu duhovnu ili praktičnu vrijednost. Zbog vrlo raznolikih inte resa, kojima su sveučilišta željela udovoljiti, vladala je po tražnja za profesorima raznih predmeta. To je, opet, stva ralo potrebu za postdiplomskim obrazovanjem, a ono je utje calo na osnivanje i raznovrsnost odsjeka. 13 U Njemačkoj najvažnije organizacije pripadaju Udruženju Max Planck (nekad Udruženje kralja Vilima); u V. Britaniji različitim savjetima za istraži vanj e; u Fra ncu sko j Naci ona lno m cen tru za znan stv ena istr aživ anja (CNR S); u Sjedinjenim Državama postoje također državne i privatne istraživačke ustanove, ali one se ne bave drukčijom vrstom istraživanja od sveučilišta, i njihov je udio u ukupnoj istraživačkoj djelatnosti manji nego u večini evropskih zemalja. Sta tistike se obično ne mogu usporediti jer istraživački instituti koji se financiraju preko ministarstva prosvjete spadaju uglavnom u sektor visokog obrazovanja.
182
Osim toga, sveučilišna struktura, sa svojim odsjecima, smanjivala je mogućnost neuspjeha pri osnivanju novih dis ciplina. Nove specijalnosti mogle su opstati i napredovati na već postojeći m odsjecima — koji su uvijek bili pri lično he terogeni — dok bi se dovoljno razvile da postanu samostalne. Dobar je primjer za to razvoj statistike. Kao područje matematike i kao metoda koja se može primijeniti na veliko mnoštvo problema, statistika ima časnu povijest koja počinje u 17. stoljeću. U 19. stoljeću Quetelet započinje i vodi važan pokret za unapređenje i širenje statistike. 14 Ali kao akadem sko područje statistika je i dalje zauzimala sporedno mjesto i nije razvila kao profesija tradiciju na znanstvenim osno vama . Osnove sta tis tik e, koj ima su se bavili matematiča ri , bil e su obi čno nep ozn ate oni ma što su se njo me služili, a teorijskom i praktičnom radu nedostajalo je kontinuiteta i dosljednosti.13 To je bilo zato što su na polju statistike najkreativniji bil i matemati ča ri i fizičari, koj ima nije bil o u interesu stva ranje nove discipline, a amatere je zanimalo samo rješava nje praktičnih problema, a ne fundamentalna istraživanja. Da bi statistika postala akademska disciplina, bilo je potrebno da se na sveučilištu nađe grupa ljudi koji bi željeli da ih se smatra statističarima. To su mogli biti samo oni što ih je primjena statistike toliko zanimala da su bili sprem ni učiti i surađivati s matematičarima koji su se bavili vje rojatnošću. Potencijalni članovi takve grupe mogli su biti genetičari, ekonomisti, sociolozi i psiholozi, svjesni statističke prirode svojih problema. Ali malo je njih pokazivalo ozbiljno zanimanje za statistiku jer su se najvažniji doprinosi na tim područjima temeljili na eksperimentu i promatranju, a tu su statističke metode imale relativno ograničenu ulogu. Među stručnjacima koji su imali manje stvaralačkog dara češće su se susretali zagovornici kvantitativne metode i cijeli je pr is tu p još mo ra o dok aza ti svoje predn osti, čak i ta mo gdje su te prednosti bile očite, a statističke metode koje je trebalo primijeniti jednostavne, još uvijek nije bilo nesum njivog dokaza da bi intenzivnija upotreba statistike bila naj bolji nač in da se un apr ijedi pod ručje. U nje mač kom sveuči lišnom sistemu, gdje je jedan čovjek morao predstavljati 14 Terry Clark, Instituti onalization of Innovation in Higher Education: Em pirical Social Research in France, 1850 —1914 (neobjavljena doktorska teza, Fa
kultet političkih znanosti, Columbia University) str. 19—21. 15 Terry Clark, Discontinuities in Social Research: The Case of the Cours de Statistique Administrative, Journal of the History of the Behavi oral Sciences, siječanj 1967, 111:3—16.
Elimentaire
183
cijelo područje, teško da bi netko bio izabran zbog toga što dobro16 poznaje jedan tako sporedan predmet kao što je statistika. Katedre za statistiku osnovane u Evropi nisu imale ni kakvih izgleda za daljnji razvoj. Njihov osnutak nije bio posljedica zanimanja nekih znanstvenih područja za statis tičke metode, već rezultat zahtjeva koji su se pojavili izvan sveučilišta. Sveučilišta su se obično odupirala takvim pritis cima, ali su bila spremna na kompromis kad je bila riječ o slučajevima koji su sa sveučilišnog stajališta bili manje važni, kad je to bil o u in teresu države i taj pr ed me t nij e zadirao u važnija zbivanja na sveučilištu. Kako su se na pravnim fakultetima školovali budući državni činovnici, tamo su po tradiciji bili kolegiji iz političke znanosti i upravljanja. To su bili vrlo uski kolegiji, koji na sveučilištu nisu bili oso bi to cije njeni, a pr akti čn a kori st im je bil a vrl o mala. Njima je bil a dodana sta tisti ka. Na pravnom fak ultet u ona je ima la vrl o mal o veze s mat ematik om, biol ogij om ili dru gim znano stima, gdje je za nju postojalo potencijalno zanimanje. Sta tistiku su obično predavali profesori koji su završili studij prava.17 I tako, bez obzira na to što se u Evropi na području statistike događalo na sveučilištu i izvan njega, katedre za statistiku su malo u tome sudjelovale i nisu bili centri gdje bi se stati sti ka mogl a razvit i kao discip lina. U Sjedinjenim Državama stvari su se odvijale drukčije. Budući da su se tu odsjeci prilagođavali i širili, i obuhvaćali su mnogo više-manje nezavisnih radnih mjesta, svako je po dručje koje se služilo statistikom, kao što je biologija, pe dagogija, psihologija, ekonomija, sociologija itd., moglo raz vij ati svoje str učn jake. 18 U početku je većina njih bila slaba u matematici i suviše je usko gledala na određeno područje da bi neki značajniji rad bio moguć. No taj je nedostatak, a i potreba za čvršćom matematičkom osnovom, uočen do 1920. godine. Pojavili su se neki centri za ozbiljni statistički rad, 16 Najpoznatiji slučaj, koji ovdje može poslužiti kao primjer, jest stav jed nog od naj ist ak nut iji h bot ani čar a tog dob a pre ma Mend elov u ra du, pa i kasnija sudbina tog otkrića. Vidi o tome Bernard Barber, Resistance fey Scien tists to Scientific Discovery, Science, 1. rujna 1961, str. 596—602. 17 Terry Clark, Discontinuities in Social Research. O stanju u Njemačkoj piše W. Lexis (urednik), Die deutschen Universi täten für die Universitätsaus stellung in Chicago, Berlin, A. Ascher, 1893, sv. I, 1893, str. 598—603. 18 Paul J. Fitzpatrick, The Early Teaching of Statistics in American Colleges and Universities, The American Statistician, prosinac 1955, X:12—18; James W. Glover, Requirements for Statistician and Their Training, Journal of the American Statistical Association, 1926, XXI:419—424, donosi detaljne informacije o nastavi statistike na odsjecima za matematiku, ekonomiju, društvene znanosti; zatim u ekonomskim, pedagoškim i zdravstvenim školama, te u psihologiji i poljo privredi.
184
kao centar na Iowa State University radi potreba stanice za poljoprivredna istraživanja povezane sa sveučilištem. 19 Ali što se tiče daljnjih proučavanja teorijskih aspekata matematike, tu Sjedinjene Države nisu mogle dovoljno pružiti. Zbog toga su mladi američki statističari odlazili u V. Britaniju, koja je tokom 20-ih i 30-ih godina bila središte statističkih istraživanja. 20 Krajem 30-ih godina, kao rezultat znanja stečenih u V. Britaniji, pojavljuju se u SAD važni centri za statistiku, npr. na Columbia University oko Hotel linga i na Princeton University oko Wilksa. 21 Njima se poslije pridružilo nekoliko mladih Evropljana koji su matematičko obrazovanje stekli u središnjoj i istočnoj Evropi i u Englesskoj.22 Tokom drugoga svjetskog rata statistika je dobila dodatni poticaj za razvoj osnutkom i djelovanjem Grupe za statistička istraživanja. Ta suradnja za vrijeme rata vjerojatno je učvrstila osje ćaj da je riječ o određenoj i zajedničkoj disciplini. No svijest o tome pojavila se tek poslije, 1935. godine, kad je osnovan Institut za matematičku statistiku (iako je vjerojatno posto jala i prij e toga). 23 Na sastancima Američkog udruženja sta tističara postavljeni su zahtjevi za osnivanje posebnoga sveu čilišnog odsjeka za statistiku. Prvi takav odsjek osnovan je na University oj North Carolina u suradnji s državnim sveu čilištem te savezne države, a u Iowi je, zbog poljoprivrednih istraživanja, bilo veliko zanimanje za taj predmet. Slični od sjeci uskoro su osnovani i na drugim sveučilištima, uključu juć i i one najugl ednije . To je dovel o do povećanja br oj a 19 Vodeća ličnost na Iowa State University bio je Henry L. Rietz, mate matičar, Cornellov učenik, koji je prije nego što je imenovan za profesora matematike u Iowi bio profesor matematike na University of Illinois i statističar na University of Illinois College of Agriculture (Poljoprivredni koledž Sveučilišta u Illinoisu) više od deset godina. Njegov prvi objavljeni rad bio je dodatak od 32 stranice jednoj raspravi o uzgoju biljaka (1907); vidi Annals of Mathematical Statistics (1944), XXXIX:249—251. Detaljni povijesni prikaz tog centra daje J. C. Dodson, The Statistical Program od Iowa State College, The American Statistician, lipanj 1948, 11:13—14. 20 Hotelling je otišao u Rothamsted 1929, a među onima koji su radili u Londonu bili su Samuel S. Wilks (1932—33) i Samuel A. Stouffer. 0 počecima usmjeravanja prema matematičkoj statistici tokom 20-ih godina piše T. Craig, Our Silver Anniversary, Annals of Mathematical Statistics (1960), XXXL835—837. 21 U Institutu za matematičku statistiku bilo je 1967. devedeset i pet članova koji su doktorate stekli u Sjedinjenim Državama. Najveći broj je doktorirao na Columbia University i Princeton University (sedamnaest na svakome), zatim na University of North Carolina i na University of California u Berkeleyu (devet doktorata na svakome). Ali ti su centri, a posebno Kolumbijsko sveučilište, na razne načine utjecali na mnoge koji nisu tamo doktorirali. Ovaj prikaz se zasniva na analizi podataka iz Statisticians and Others in Allied Professions, Washington, D. C American Statist ical Associat ion, 1967. i iz American Men of Science, Tempe, Arizona, J. Catall Press, 1962. 22 A. Wald (Columbia), J. Neyman (University of California, Berkeley) i nekolicina drugih bili su među strancima koji su došli u Sjedinjene Države tokom 30-ih godina. 23 Craig, cit. djelo
185
statističara, a time i do razvoja teorije, što je pomoglo pri definiranju statistike kao akademske discipline. 24 Osim svojom strukturom, koja je omogućila upotrebu statistike na mnogobrojnim znanstvenim područjima, sveu čilište je tu imalo posebnu ulogu sudjelovanjem u istraživa njima i školovanju kadrova iz primijenjenih područja. U prvim desetljećima ovog stoljeća statistika se smatrala me todom primijenjenog istraživanja. Iako Evropa nije nikad smatrala tu vrstu istraživanja prikladnom za sveučilišta, ame rička su se bavila i tom vrstom djelatnosti. Takvo tumačenje potvrđuje jedan jedini paralelni slučaj, V. Bri tanija , koj a se po razvoju sta tis tik e može uspor edi ti sa Sjedinjenim Državama. Zapravo, što se tiče statističke teorije, doprinos engleskih statističara mnogo je važniji od doprinosa američkih. V. Britanija je također prije Sjedinje nih Država osnovala prvu katedru za statistiku — 1933. go dine u Londonu na University Collegeu.25 Ne treba posebno objašnjavati zašto je ona prednjačila u teoriji. U to doba imala je razvijeniju znanstvenu tradiciju od Sjedinjenih Dr žava i manje apstraktnu matematičku školu. 26 Zato je u njoj nekolicini nadarenih umova bilo lakše steći matematičko znanje nužno za statistiku nego što je to bilo u Sjedinjenim Državama. Što se tiče društvenih uvjeta za razvoj tog područja, prva sličnost između dviju zemalja, koju treba objasniti, jest da se u V. Britaniji statistička djelatnost na jednome primije njenom području mogla povezati s drugim područjem (npr. u poljoprivredi i biostatistici), pa i s matematičkom djelat nošću na sveučilištu. Za razliku od Sjedinjenih Država, tu nisu sveučilišta povezivala različita znanja i interese u svrhu nastave i istraživanja na primijenjenim područjima. Ljudi sličnih interesa okupljali su se u poluformalne ili neformal ne grupe koje su uključivale sveučilišnu elitu, te istaknute istraživače i intelektualce izvan sveučilišta. Uočena je veza između rada Studenta (W. S. Gosseta), koji se uglavnom ba vio indus trijs kim istr aživanj em, ra da R. A. Fis her a u Savj etu za poljoprivredna istraživanja u Rothamsteadu i zanimanja za biostatistiku, koje se pojavilo pod utjecajem eugeničkog pokreta. Uočena je i veza između tih radova i različitih ra24
Odsjek za statist iku na University of North Carolina osnovan je 1946—
25
Tu katedru je imao Egon Pearson.
26
Za ovaj sam podatak zahvalan profesoru Leou Goodmanu sa Cikaškog
sveučilišta.
186
dova na sveučilištu. 27 Tako se, kao i u Sjedinjenim Državama, pojavila svijest o zajedničkim profesionalnim interesima. Na engleska sveučilišta ta je disciplina prodirala sporije i uz veće zastoje nego na američka, iako je na University Collegeu u Londonu osnovana prva katedra za statistiku. Nje zino osnivanje nije, međutim, imalo isti učinak kao osnutak odsjeka za statistiku na sveučilištu u Sjevernoj Karolini. Druga sveučilišta prihvatila su taj primjer s priličnim za kašnjenjem, kad su takvi odsjeci u Sjedinjenim Državama već bili mno gob roj ni, mož da više pod utjecajem Sjeverne Karoline nego University Collegea. Katedra na University Collegeu nije, međutim, bila pro mašena kao one na Kontinentu. Iako je nastala zbog vanj skog pritiska na sveučilišta, cijenili su je kao intelektualnu novotariju i nije bila tek puka formalnost. Taj je odsjek imao veliki utjecaj na razvoj discipline i imao je udjela u svim važnijim zbivanjima na polju znanosti. 28 Tome je, kao što smo već spomenuli, pridonio nefor malni sustav veza među disciplinama, koji je povezivao is traživanja na sveučilištu i u praksi. Važnu su ulogu imali ljudi koji su se bavili statistikom na različitim sveučilišnim odsjecima, npr. za ekonomiju, matematiku, psihologiju i na odsjecima za neka druga područja. Za razliku od ostale Ev rope, u V. Britaniji je bio veći kontinuitet i veća povezanost tih perifernih interesa, što je vjerojatno uvjetovala struk tura sveučilišta, nalik onoj u Sjedinjenim Državama. U En gleskoj je također postojao sustav odsjeka (iako manjih raz mjera i s mnogo izraženijim hijerarhijskim odnosima nego u SAD). Zbog toga je na sveučilištima bilo moguće razvijati statistička istraživanja, iako nije bilo katedra za to područje. Tako su profesori i docenti matematike, psihologije, demo grafije, biologije i drugih predmeta koji su se bavili statis tikom razvili na tom polju još prije osnutka katedre nepre kinutu tradiciju visoke razine, iako malog opsega. 29 27 E. S. Pearson, Studies in the History of Probability and Statistics, XVII. Some Reflections on Continuity in the Development of Mathematical Statistics, J885—1920, Biometrika (1957), 54:341—355. 28 Među onima koji su 30-ih godina radili na University Collegeu bili su
Egon Pearson, R. A. Fisher i Jerzy Neyman, a prije toga Karl Pearson, Yule, i »Student« (W. S. Gösset). Osim toga mnogi važni statističari odlazili su tamo zbog daljnjeg usavršavanja i istraživanja. Među onima koji su ondje predavali naiazi se pet od petnaest osoba koje su prema International Encyclopedia of Social Sciences najviše pridonijele razvoju današnje statističke metode. Vidi o tome M. G. Kendall, Statistics: History of Statistical Method, IESS, 15:224— —232. 29 Osim onih koje smo spomenuli u napomeni 28, slavni psihometr ičar -Charles E. Spearman također je predavao na University Collegeu od 1907. do 1931; vidi G. Thomas, Charles Spearman, Royal Society Obituary Notices (1949), 5:373—385.
187
Primjer pokazuje da je sistem u Sjedinjenim Državama i u V. Britaniji mogao bolje od ostalih evropskih sistema razviti na sveučilištima, ili uz njihovu suradnju, određeno područje istraživanja kad su to zahtijevale praktične potre be. Oba sis tema obuhvaćal a su stati sti ku kao kvazidisciplin u, razvijala su je dugi niz godina i tako utrla put matematičkoj statistici kao disciplini. Osim tih sličnosti ima i uočljivih razlika. U Sjedinjenim Državama sveučilišta su imala odlučujuću ulogu u svim fa zama razvoja. Svjesna praktičnih potreba, ona su zapravo potakla razvoj statistike kao kvazidiscipline na području po ljoprivrede, biologije, ekonomije i drugdje, i utjecala su dalje na njezin napredak kao discipline. Sveučilišta su također imala odlučujuću ulogu u zahtjevima da se statistika prizna kao profesionalna djelatnost. U V. Britaniji su sveučilišta (tj. znanstveno-nastavni ka dar i sveučilište kao organizirano tijelo) imala mnogo manju i pasivniju ulogu u razvoju. Sveučilišni sistem bio je dovolj no raznolik i prilagodljiv da omogući suradnju sa zaslužnim amaterima i onima koji su se bavili primijenjenim istraži vanj ima. Ali inicijativa je uglavno m bil a pr epuštena poje dincima izvan sveučilišta pa iako se statistika razvijala go tovo bez prekida, sveučilišni je sistem sporo prihvaćao tu novost u organizaciji. Unatoč tome što se razvoj statistike u Americi temeljio na slabijim znanstvenim tradicijama, mo glo bi se reći da je on tekao s većom izvjesnošću. Teško je uopće zamisliti da bi se na kon prvi h godi na mogao po javi ti zast oj u razvoju. U Engl esko j je, međ utim, bil o moguć nosti da dođe do zastoja jer je sve do 30-ih godina razvoj ovisio o suradnji nekoliko ljudi koji uglavnom nisu bili po vezani sa sveučilištem.
bio je različi t zbog raz like u društ ven om položaju ame rički h i evropskih sveučilišnih ustanova. Da bi se na sveučilište uvela neka novost, u Evropi je trebalo tražiti odobrenje vlade, koja bi donijela odluku na temelju više-manje javne rasprave i uzimajući u obzir razna stajališta.30 U Sjedinjenim Državama nije bilo takvoga cen tralnog rukovodstva, čak ni neslužbenog značaja, koje bi moglo odrediti prosvjetnu politiku za cijelu zemlju. Zbog toga nije bilo nekoga određenog stava u nacionalnim razmjerima ili neke organizirane akcije koji bi prisilili vladu da provede stanovite ideje ili da ih podržava. Zagovornici neke ideje nastojali su ostvariti svoje zamisli u ustanovama gdje su radili.31 Naravno, bila su sveučilišta koja je financirala drža va, kao i u Evropi, ali to nis u bila jed ina sveuč ilišta i nisu imala povlašteni položaj. Ona najuglednija i najbogatija bila su privatne organizacije. U usporedbi s Njemačkom, u tak vom je sis tem u vlad ala mno go veća decentr alizacija. Tam o su se različite države takmičile međusobno, a u Sjedinjenim Državama ne samo da su se državna sveučilišta natjecala međusobno već su se morala takmičiti i s onima privatnim. Nije samo decentralizacija učinila američki sistem otvo renijim prema novostima. Jednako je važno da nije bilo monopola koji bi se nametnuli sistemu kao cjelini. Početkom stoljeća pravnici, doktori, nastavnici i državni činovnici (po sljednji su uglavnom stjecali nužna znanja na radnom mje stu) često su se školovali izvan sveučilišta. Najvažnije zani manje srednje klase bila je trgovina, a u to doba za to nije bil a po tr ebna for mal na ili potvr đena izobrazba. Sveuč iliš ta su morala dokazati da su korisna i da ih vrijedi financirati, zato su organizirala nastavu i istraživanja iz novih područja i nastojala uspješno »plasirati« svoje usluge.
Vanjski uvjeti: decentralizacija
i natjecanje
Brojne inovacije na američkom sveuči lištu i mnoge funkcije koje to sveučilište danas ima nisu rezultat unaprijed smišljenog plana. U godinama kad se stva rao sistem, između 1850. i 1920, postojalo je mnoštvo ideja o zadacima sveučilišta, i rasprave koje su se vodile naliko vale su u mno go čemu oni ma u Evropi . No uči nak tih ideja 188
30 U Engleskoj je rasprava bila javna i vlada je slobodu od'uke u znatnom opsegu prepustila samostalnim tijelima kao što su University Grants Committee (Odbor za potporu sveučilištima). Research Councils (Savjeti za istraživanja) i sveučilišta. Vidi o tome George F. Kneller, Higher Learning in Britain, London, Cambridge University Press, 1955. U Francuskoj je također bila javna rasprava, ali nije bilo nezavisnih tijela što smo pokazali u 6. poglavlju. U Njemačkoj, kao što smo vidjeli, vlada se počela zanimati za znanost tek 70-ih godina i o tome se mnogo manje javno raspravljalo nego u V. Britaniji ili Francuskoj. 31 Vidi Veysey, cit. djelo, str. 10—18, 81—88. i 158—159.
189
Unutrašnji uvjeti: struktura
američkog sveučilišta
Budući da su se sveučilišta morala stalno prilagođavati novim okolnostima i boriti se za osoblje i sredstva kako bi održala svoj položaj, ona nisu mogla biti organizirana ni kao činovnički aparat, s određenim propisi ma i utvrđenim brojem i zaduženjima namještenika, ni kao autonomna organizacija nastavnika, učenjaka i znanstvenika. Zato oponašanje njemačkog modela nije ujedno značilo i prihvaćanje njemačkog sistema upravljanja sveučilištem. Pro mjene koje su tu nastale paralelne su promjenama na po dručju organizacije poslovanja. Do 60-ih godina 19. stoljeća, predsjednici koledža bili su upravitelji svojih ustanova i djelovali su u ime udruženja staratelja, zakonitog vlasnika imovine koledža. S razvojem sveučilišta pojavila se i nova vrsta pr edsjedni ka , koji je ima o obilježja auto kr ata, držav nika i poduzetnika. On je još uvijek bio dominantna ličnost, ali, zbog veličine i složenosti zadataka i sve većeg utjecaja i ugleda znanstveno-nastavnog kadra, mogao je dati ovlaštenja nekim osobama i udovoljiti zahtjevima za akademskim slo bod ama . Ta gr up a preds jed nik a pripr emi la je tlo za razvoj današnjih sveučilišta. Oni su postavili temelje današnje or ganizacije. Predsjednik, koji je imao znatno manja ovlašte nja nego prije, bio je odgovoran odboru, a u upravi mu je puno radno vrijeme pomogao stanoviti broj rukovodilaca, kao što su potpredsjednik, dekan i drugi. Predsjednik je morao biti poduzetnog duha i mijenjati svoju politiku i sveučilišnu organizaciju u skladu s novim zbivanjima, paž ljivo unaprijed planirati i spremno se koristiti novim ide jama kak o bi sveučil ište postiglo što veći uspjeh. 32 Da bi mogle uspješno djelovati u tim uvjetima, jedinice unutar sveučilišta morale su biti: a) dovoljno elastične, kako bi mogle obavl jat i različite funkcije sveuč iliš ta i prilag oditi se novima; b) autonomne, kako bi mogle bez nepotrebnog zadržavanja mijenjati kolegije, organizaciju nastave i zapo šljavati znanstveno-nastavne kadrove; c) dovoljno velike, da mogu uspješno obavljati nastavne i istraživačke zadatke na onim područjima za koja su potrebne različite specijali zacije.33 32 33
190
Isto, str. 302—311. Isto, o razvoju odsjeka str. 321—332.
Odsjek je na području osnovnih znanosti i umjetnosti, te u većim stručnim školama (manja stručna škola čini je dan odsjek) bio i ostao najvažnija jedinica. To je američka zamjena za evropsku katedru s institutom. Ali umjesto da jedna oso ba pri vidno pre dstavl ja šir oko pod ručje istraživa nja, taj zadatak obavlja grupa, koja tako uistinu zastupa taj predmet. U V. Britaniji stvari su se slično razvijale, ali tamo je struktura odsjeka imala izrazito hijerarhijsko obilježje i obi čno je jedan profesor rukovodio radom nekolicine znanstve nika nižeg ranga. U Sjedinjenim Državama na odsjeku je od početka vladala veća jednakost jer je on obuhvaćao ne koliko profesora istog ranga. U Engleskoj su se ovlaštenja šefa odsjeka protezala i na znanstvena pitanja (on je odlu čivao koja će se istraživanja vršiti na odsjeku) i ostataka tog ovlaštenja ima i danas. U Sjedinjenim Državama šef od sjeka bavio se većinom, a zatim isključivo, administrativnim pitanjima. On nije bio duhovni začetnik istraživačkog rada; njegov zadatak svodio se na to da osigura sredstva od cen tralne uprave sveučilišta i od vanjskih pokrovitelja. Veličina ame rič kog odsjek a i pr is utno st sta novito g br oj a profesora omogućili su stvaranje nezavisnih istraživačkih je dinica u okviru samog odsjeka, koje su obuhvaćale nekoliko nastavnika i polaznika postdiplomskog studija. Ta je veli čina također omogućila uvođenje relativno samostalnih podspecijalnosti, a da se pri tome nije postavljalo pitanje jesu li one u okviru discipline ili ne, i dopuštala je interdiscipli narna istraživanja, kojima se bavilo barem nekoliko članova odsjeka, a da to nije ometalo rad u okviru discipline. Instituti u Sjedinjenim Državama, za razliku od onih u Njemačkoj (koji su bili osnovani da olakšaju rad pojedinom profesoru) rijetko su vezani za određene odsjeke i praktički nikad za određene profesore. Obično su interdisciplinarnog značaja34 i cilj im je bilo da ujedine rad u okviru nekoliko disciplina prilikom istraživanja nekog problema (npr. raz voj čovjeka, ur ba ne sredin e), bilo da omog uće kor išten je određenom opremom (npr. akcelerator) različitim grupama istraživača. Do početka stoljeća odsjek je već bio potpuno prihvaćen kao osnovna jedinica sveučilišta. Instituti su se počeli pojavljivati nakon prvoga svjetskog rata. 35 34 Komisije su također bile interdisciplinirane organizacije, ali su se uglav nom bavile nastavom, a ne toliko istraživanjem. 35 Vidi Flexner, Universities, str. 110—111. Komisija očito nije bi lo 20-ih godina jer bi ih Flexner bio spomenuo. Na čikaškom sveučilištu, kao što popis pokazuje, počele su se one pojavljivati 30-ih godina 20. stoljeća.
191
Rezultati sistema: profesionalizacija znanstvenog istraživanja Takav tok događaja brzo je izmijenio ulogu znanstvenika. U prvom desetljeću ovog stoljeća nastaje koncepcija o kvalificiranom istraživaču. Na području huma nističkih i znanstvenih predmeta naslov doktora filozofije imao je isto značenje kao doktor medicine. Oni koji su imali taj naslov smatrali su se kvalificiranima za istraživanje kao što se doktor medicine smatrao kvalificiranim da obavlja liječničku praksu. Budući da je taj naslov postao uvjet, odgovarajućih kan didata bilo je manje, a time je porasla cijena onima koji su ga već imali. Ali njegov glavni učinak bilo je stvaranje profesionalne uloge uz koju se podrazumijevao izvjestan etos znanstvenika, ali i njegova poslodavca. Oni koji su imali naslov doktora filozofije bili su obavezni da idu ukorak s razvojem znanosti, da se bave istraživanjem i pridonose na pretku znanosti. Poslodavac je zapošljavajući osobu s na slovom doktora filozofije prešutno prihvaćao obavezu da mu osigura sredstva, vrijeme i slobodu za neprekidno usavrša vanje i istraživačku djelat nost u skl adu s njegovim sta tusom . Takav stav značio je korak naprijed u usporedbi s polo žajem sveučilišnih nastavnika u Sjedinjenim Državama u 19. stoljeću. Oni su tad bili namještenici predsjednika ili staratelja koji su imali običaj da s njima postupaju na vrlo autoritativan način, kao da su im to pomoćnici, koji pomažu da se obavi posao za koji su oni odgovorni. Osim toga, bio je to i korak nap rij ed u usp oredb i s običaji ma u Evropi . Uloga i poziv istraživača nisu bili središnja točka njemačke znanstvene organizacije, koja je 1900. godine još uvijek je dina nešto značila. Tamo se istraživačka djelatnost nije sma trala profesijom. Usprkos njezinu razvoju u okviru sveuči lišta i izvan njega, službeni položaj znanstvenika ostao je nepromijenjen tokom 19. stoljeća. Znanstvena dostignuća bila su neš to uzvišeno, odr az velikih i istakn utih spo sob nos ti posebno nadarenih osoba; za to se nisu morale brinuti usta nove. Istraživanje je bilo, kako se tad općenito smatralo, dobrovoljna neplaćena djelatnost. Izvjestan broj mjesta, uglavnom profesionalnih, podrazumijevao je odanost pozivu (Amtscharisma). Oni koji su imali taj status uživali su tako đer veliku slobodu, imali su malo relativno određenih duž192
nosti, veliki ugled , dobar prihod i sigurnost namještenja. Ti položaji nisu bili uobičajeni stadiji u karijeri, i slobode i povlastice što su ih oni pružali nisu se odnosile na znanstve nike koji nisu bili na tako istaknutim mjestima. Profesor u načelu nije bio plaćen za istraživanje, ali je imao takav položaj i sredstva da se mogao njime baviti po svojoj želji. Privatni je docent također mogao istraživati ako je to mo gao nekako urediti, ali za njega nije bilo ništa predviđeno; 36 ne samo da nije primao plaću već mu službeno nisu bila dana nikakva sredstva za istraživanje. Ako je on radio u laboratoriju, to je bilo samo uz odobrenje profesora. U skladu s tim shvaćanjima, istraživački rad koji se iz ravno plaćao nije bio smatran istraživačkim; nedostajao mu je onaj metafizičk i zanos isti nskoga stvaralačkog izraza. Bio je obič an, činovničk i posao što ga je posl odavac (pro fesor na čelu instituta) mogao (kao što je to često bilo) kruto i detaljno odrediti. 37 U takvoj organizaciji akademska sloboda bila je povlastica priv ileg iranog staleža. To je možda bilo u skladu sa stanjem znanosti početkom 19. stoljeća, kad su znanstvenici bili malobrojni i kad su amateri još uvijek imali veliku ulogu u zna nosti. Ali krajem stoljeća, kad je znanstve no istraživanje prestalo biti amaterska djelatnost, takva or ganizacija nije pogodovala razvoju znanosti. Na tom je sta diju zadovoljavajuće bilo samo ono uređenje koje je spajalo redovno zaposlenje, individualnu slobodu i odgovoran odnos prema znanstvenom radu. Nova predodžba u ulozi znanstvenika kao profesiji i elas tična struktura sveučilišta, otvorena prema inovacijama, iz mijenili su postojeći odnos između sveučilišne organizacije i znanosti. Iako američki profesori troše jednako toliko vre mena na sveučilišnu administraciju kao i njihovi evropski kolege, veći dio toga odnosi se na poslove odsjeka, vezane za nastavu i istraživanje i za osobnu djelatnost na području od neposrednog interesa. Mnogo manji dio odnosi se na po slove cijelog odjela ili sveučilišta. Američki akademski gra đani ne sudjeluju u tim poslovima samo zato što su bez razlike jednakopravni članovi autonomne organizacije; oni se bave administrativnim poslovima jer su tome skloni, a često ih privlači i posao rukovodioca i organiziranje znanstveno-nastavne djelatnosti. U tom poslu mogu sudjelovati kao stručni savjetnici dekana ili predsjednika, koji još uvijek 36 Vidi Alexander Busch, Enke, 1959, Str. 109—117. 37 Isto, str. 70—71.
13 Uloga znanstvenika u društvu
Die
Geschichte
des
Privatdozenten,
Stuttgart,
F.
193
imaju znatna ovlaštenja. Njihovi zadaci jednaki su onima direktorovih pomoćnika u nekoj drugoj velikoj organizaciji. I na kraju, oni čuvaju autonomiju znanstveno-nastavnog kadra i sprečavaju postupke administracije koji ne bi bili u skladu s tom autonomijom. Tu se, dakle, pojavljuju kao predstavnici znanstveno-nastavnog kadra u okviru policen tričnoga, pluralističkog sistema podjela vlasti. Ustanove kao što je senat ili fakultetska skupština ne maju važnu ulogu u Sjedinjenim Državama. Predsjednika postavljaju staratelji iako pri donošenju odluke važnu ulogu imaju predstavnici znanstveno-nastavnog kadra, a dekan je član uprave, a ne izabrani predstavnik fakulteta. Američki profesor nije u pravnom smislu član sveučilišne organizacije. On je oduvijek bio stručnjak kojeg organizacija zapošljava da bi obavljao stanovite i ne detaljno određene poslove. Nje gova odanost organizaciji često je velika i duboka, ali često ovisi i o ekonomskim i radnim uvjetima. Američki profesor smatra (osobito od 1945. godine) svojim pravom zahtijevati da mu sveučilište na kojem radi osigura optimalne uvjete rada i da mu dade slobodu i podršku kako bi te uvjete mo gao postići sredstvima što ih nastoji dobiti izvan sveučilišta. Ono što se u Sjedinjenim Državama naziva akademska sloboda nije pravo profesora da sudjeluje u upravljanju po slovima sveučilišta kao cjeline. To je sloboda znanstvenika da samostalno radi svoj posao i izražava svoje stavove, a da ga pri tome ne sputava ni uprava, koja zastupa odbor (on nije stručno tijelo), ni utjecaji izvana putem odbora i uprave. 38 Povijest organizacije američkog sveučilišta je povijest prenošenja prava na odlučivanje o intelektualnim i akadem skim pitanjima iz ruku odbora staratelja i predsjednika u ruke odsjeka i njegovih pojedinačnih članova. Takav je raz voj uz pod uze tnost tn ost energi ene rgični čni h pre dsj edn ika ik a izvor prila god ljivosti i inventivnosti američkih sveučilišta i društvene struk»; ture znanstvenog istraživanja u Americi.
Neki rezultati sistema Pojava uloge znanstvenika na američ kom sveučilištu čvrsto je vezana za njihovu pokretljivost, što je opet najvažniji element u prilagodbi sveučilišta novim mogućnostima istraživanja i nastave. Velika pokretljivost postojala je (i još uvijek je ima) u njemačkom sistemu. Ali ona je bila strogo određena strukturom sveučilišne karijere i sveučilišnom hijerarhijom. Ljudi su odlazili s jednog mje sta na drugo bilo da steknu viši položaj, bilo da budu na poznatijem sveučilištu (što je obično značilo bolje uvjete rada i privlačniju intelektualnu sredinu). 39 Osim toga, u Sje dinjenim Državama ta je pokretljivost prilično posljedica zahtjeva i želja pojedinaca koji teže određenim stručnim ili ekonomskim uvjetima. Znanstvenici mogu s visokog položaja na najboljem sveučilištu otići na manje ugledno sveučilište da bi dobili institut ili odsjek, ili bolju opremu i uvjete rada. Umirovljenim članovima najpoznatijih sveučilišta nije ispod časti predavati na malim koledžima. Slična razmišlja nja navode znanstvenike da potpuno napuste sveučilišni sis tem. Zbog toga se oni sve manje poistovjećuju sa svojim sveučilištima, a sve više sa svojom disciplinom, iako obično daju prednost radu u sveučilišnoj atmosferi. 40 Svako podru čje ima svoju zajednicu znanstvenika ili učenjaka i položaj je u toj str učnoj uč noj zaje dnic i mnogo mno go važniji važnij i nego u dru gim zemljama. Zbog toga se znatno veće značenje pridaje stručno-znanstvenim udruženjima u Sjedinjenim Državama nego u kon tinentalnoj Evropi. Ona imaju važnu ulogu u obavljanju znanstvenih radova, njihove skupštine su vrlo značajne i čvršća je veza između znanstvenih i stručnih oblika njihove djelatnosti nego u Evropi (stanje u V. Britaniji slično je američkom). 41 Jedino je u Sjedinjenim Državama bilo već davnije op ćenito prihvaćeno da nema nužne suprotnosti između stva39
Zloczower, cit. djelo, str. 29—38. William Kornhauser, Scientists in Industry: Conflict and Accommodation, Berkeley, University of California Press, 1962, str. 71; Simon Marcson, The Scien tist in Industry, New York, Harper and Row, 1961, str. 52—57; William Korn hauser, Strains and Accomodations in Industrial Research Organisations in the United States, Minerva, jesen 1962, 1:30—42. 41 Izjava o časopisima temelji se na broju časopisa iz fizike u knjižnici Cikaškog sveučilišta i podacima stručnjaka s drugih područja. Treba napomenuti da je jedna od glavnih ideja reforme koju je C H. Becker neuspješno pokušao provesti u Njemačkoj, bila ojačati utjecaj udruženja profesionalnih znanstvenika na visoko školstvo i politiku u znanosti. Vidi o tome Erich Wende, C. U. Becker, Mensch und Politiker, Stuttgart, Deutsche Verlagsanstalt, 1959, str. 110—113. 40
38
Vidi R. Hofstadter i Walter P. Metzger, The Development of Academic New York, Columbia University Press, 1955, str. 396—412, o razvoju specifično američkog pojma akademske slobode.
Freedom in the United States,
194
13*
195 195
ralačkoga istraživačkog rada i organizirane istraživačke dje latnosti. Budući da nije bilo predrasuda prema organizira nom istraživanju, koje je standardizacijom postalo vrlo dje lotvorno, dale su se mnogo lakše stvarati sve složenije i raz vije nije vrs te org ani ziran zi ran og istraži ist raži vanj a. Tako Tak o su odsj eci, eci , is traživački instituti i laboratoriji po svojoj složenosti i veli čini uskoro nadmašili evropske. Do 30-ih godina, a možda još jo š i pri je, ta je razl ika pos tal a takv a da se evrop ev rop ski znan stvenici na nekim područjima više nisu mogli natjecati sa svojim američkim kolegama. 42
Istraživanje u industriji i državnim ustanovama S razvojem poduzetnika i rukovodilaca na području znanosti, profesionalizacijom istraživačkog rada i standardizacijom postupka za zapošljavanje kadrova, za nabavu opreme i procjenu troškova različitih vrsta znanstve nog istraživanja, ono postaje djelatnost koja se može obav ljati na raznim mjestima. Rukovodioci iz sveučilišne uprave dolaze na rukovodeća mjesta u velike industrijske ili držav ne istraživačke laboratorije i tamo osnivaju iste takve istra živačke jedinice kakve su na sveučilištu. Istraživači mogu raditi u tim sredinama, a da pri tome ne moraju znatno izmijeniti svoj profesionalni identitet, odustati od svojih pla nova o napredovanju ili sniziti nivo. Naravno, ima mogućnosti da istraživač baveći se istra živanjem u organizaciji koja nema znanstvene ciljeve dođe u sukob. Od njega se može zahtijevati da radi na manje za nimljivim znanstvenim problemima umjesto da slijedi put koji sa znanstvenog stajališta mnogo više obećava. Osim to ga, u interesu čuvanja industrijskih ili vojnih tajna, može mu biti uskraćena sloboda da priopći rezultate ili da sura đuje sa svojim kolegama koji rade drugdje. Stavovi koji su se razvili na sveučilištu nisu mogli dati gotov odgovor na te probleme, ali su stvorili osnovu za pragmatski pristup. Prije svega pridonijeli su stvaranju kulture koja je djelomice obuhvaćala industriju i državne ustanove, 42
O boljoj opremljenosti laboratorija za fiziku i drugim uvjetima za istra živanje na području fizike piše Weiner, cit. djelo. O medicinskim istraživanjima vidi Flexner, Medical Education, str. 221—226.
196 196
i koja je odredila što se opravdano može očekivati od znan stvenika. Na taj je način kultura sveučilišne znanosti prido nijela stvaranju prikladne sredine za znanstvenike u usta novama izvan sveučilišta. Industrijskom je istraživanju, zato, dana prilična samo stalnost i dovoljno vremena da pokaže svoju kreativnost. Is traživač se u industriji nije smatrao običnim namještenikom kojeg se moglo po volji postaviti da rješava razne probleme u proizvodnji. U tim povoljnim okolnostima razvio se tip istraživača koji se stalno bavio unapređenjem proizvoda. Ta se uloga možda prvi put pojavila izvan sveučilišta, u labora toriju Thomasa A. Edisona, gdje su se tom djelatnošću ba vili samouk sam ouk i izumite izu mite lji . Pos tep eno su tu ulogu ulo gu pre uze li kva lificirani znanstvenici i inženjeri, i ona je postala jedna od djelatnosti koje spadaju u nadležnost znanstvenika. 43 Budući da istraživačka djelatnost premašuje granice sveu čilišta, država i industrija počinju na razne načine financi rati školovanje i istraživanja, a da se pri tome izravno ne miješaju u djelatnost za koju nisu kvalificirane. Najčešće su to stipendije za školovanje i za istraživački rad, zatim ugovori i donacije. Prednost je u tome: a) što se oni mogu dati osobama i organizacijama koje su se već istakle: b) što ostavljaju korisnicima dovoljno slobode da donesu vlastite planove i da ih katkad čak i promijene ako zaključe da nisu najprikladniji; c) što potiču stalnu procjenu, kritičko pro suđivanje, uspoređivanje programa i mijenjanje politike, a da pri tome nije potrebno ukinuti ili drastično mijenjati ci jel e organi org anizaci zaci je. Profesionalni istraživači i standardizirani postupci za or ganiziranje istraživačkog rada bili su prijeko potrebni pred uvjet za procvat i prilagodljivost istraživačke djelatnosti. Rukovodioci koji su se samo bavili pitanjima sveučilišta i znanosti (predsjednici sveučilišta, direktori zaklada, direk tori državnih istraživačkih ustanova) započeli su i razvijali čvrstu vezu između sveučilišta, s jedne, i države, industrije, poljoprivrede i društvene zajednice, s druge strane. Pojava rukovodilaca, stručnjaka za pitanja sveučilišta i znanosti, s tradicionalnom poduzetnošću i priličnim poznavanjem »know-how« bila je sine qua non novijeg razvoja znanosti u Sje dinjenim Državama.
43 Osim istraživanja koja se vode u velikim industrijskim istraživačkim laboratorijima, u evropskoj industriji se malo istražuje. Razlike u ukupnim ula ganjima, općenito, a posebno u razvoju vide se iz tablice 8-1.
197 197
Znanstvena organizacija u Sjedinjenim Državama u usporedbi sa Zapadnom Evropom Nove funkcije znanosti, koje se pojav ljuju od sredine 19. stoljeća nakalemljene su u Zapadnoj Ev ropi na visokoškolski prosvjetni sistem, nastao u prvoj polo vici tog stoljeća. stolj eća. U okvir u naci onalno ona lnogg sist ema, sveuči lišta su — a u Francuskoj i neke od »velikih škola« — bili centri čiste znanosti. Od kraja 19. stoljeća ona se sve više financiraju iz državnog budžeta za istraživačke organizacije i laboratorije, koji su povremeno osnivani ad hoc. Istraživanja usmjerena na rješavanje praktičnih problema ili istraživanja na područjima gdje je veća vjerojatnost praktične primjene vršila su se u odvojenim i specijaliziranim istraživačkim ustanovama. Njih je obič no fina nciral nci ralaa država drža va i one su joj bile bil e izravno izra vno odgo vorn e, a tek nekoli nek oli ko njih je financi fin anci rala ind ust rij a. Indu Ind u strija se bavila problemima daljnjeg razvoja, ali taj rad je samo u nekim slučajevima bio djelotvoran i sistematičan. Da bi se ispravio taj propust, vlade su u Zapadnoj Evropi os nivale svoje vlastite ustanove za primijenjena istraživanja ili su direktno ili indirektno poticale određene industrijske gra ne da osnivaju i vode takve ustanove. 44 U Sjedinjenim Državama razvoj je tekao od specijalizira nih ustanova visokog obrazovanja do sveučilišta, koja su ima la sve više funkcija. Usporedo s tim, relativno male specijali zirane istraživačke ustanove razvijale su se u velike i više namjenske. To se podjednako odnosi na državne istraživačke ustanove kao i na one u industriji. Takav razvoj nije nipošto bio pred viđe n ili pla nir an una pri jed. jed . On je bio rez ult at »pro ba i pogrešaka« pogre šaka« u okviru okvi ru plural plu ral ist ičkog ičk og sistem sis temaa u koje m vlada natj ecat eljski elj ski duh. duh . Što se tiče istr aživačke aživ ačke djel atnost atn osti, i, nadmoć velikih višenamjenskih organizacija čini se doka zanom, a s njom i hipoteza da je istraživanje kao zajednički pothvat, u kojem svi mogu sudjelovati svojim znanjem i ide jama ja ma i gdje su izvori pobu po buda da vjer ojatno oja tno vrlo vrl o različiti razl ičiti,, nad moćnije u usporedbi s malim i rascjepkanim ustanovama što se ne mogu uspješno takmičiti s velikim i raznovrsnim. Na velikom sveučilištu uvijek će se pojaviti neko novo po dručje, neka smjena generacija koja će djelovati kao poticaj. 44 OECD, Reviews of National Science Policy: France, Paris, OECD, 1966, str. 41—43; United Kingdom, Germany, Paris, OECD, 1967, str. 60—66.
198 198
U malim, specijaliziranim i odvojenim ustanovama atmosfe ra će lako postati krajnje homogena. Evropsko iskustvo to potvrđuje. Najvažnija mjesta u znanstvenom pogledu su glav ni gradovi, kao London i Pariz, nekad Berlin i Beč, gdje je zbog blizine mnogih relativno malih ustanova vladala atmos fera kakvu bi inače mogle pružiti samo vrlo velike organi zacije. 45 Velike višenamj više namj enske ens ke organiza orga nizacije cije osobit oso bitoo su važne za primijenjena ili usmjerena istraživanja. Takva istraživanja, koja ne proizlaze iz normalnoga unutrašnjeg procesa znan stvenog istraživanja, često su interdisciplinarna. To ne zahtije va samo sam o probl pr obl em o kojem koj em je riječ, riječ , tome to me čest o pri don osi i rav nodušnost rukovodilaca prema dostojanstvu akademskih dis ciplina. Mali specijalizirani istraživački instituti često će se odupirati višenamjenskim projektima. Tamo gdje se direk tor ili viši znanstveni kadar bave istom disciplinom, malo je vjer ojatno oja tno da će se traga tr aga ti za novim novi m prob pr oble lemim mim a osi m oni h koji se pojavljuju u okviru tradicija njihove discipline. Ru kovodioci, organizatori znanstvene djelatnosti koje zanimaju rezultati, a ne pojedine discipline, omogućit će dolazak novih znanstvenih kadrova i rad na novim problemima. Takve će promjene izazvati krize u malim specijaliziranim istraživa čkim ustan ovama . Moglo Moglo bi se zato dogoditi da tu neke osobe izgube ovlaštenja pa čak i posao. Odluke će se zbog toga odlagati. Budući da se granice između fundamentalnih i primije njenih istraživanja stalno pomiču, uprava ustanove specija lizirane za područje koje danas mnogo obećava može u bu dućnosti odlučiti da se tim potencijalom ne koristi jer su druga područja u međuvremenu postala zanimljivija. Tu će se također višenamjenska istraživačka ustanova pokazati dje lotvornijom od usko specijalizirane. Američke Američ ke sveučil išne i znan stvene stv ene ust ano ve usp ješ no se razvijaju učeći na iskustvu. Na to su bile prisiljene jer samo postojanje nije ujedno bilo jamstvo njihove kvalitete. Za slavu se trebalo boriti dostignućima i natjecati se za sredstva i znanstveni kadar. U tom takmičenju pomagali su im ruko vodioci, vodioci , koje nis u sput aval i rez ult ati i reput re put aci ja pojedi poj edinih nih osoba i koji su, imajući u vidu interes cijele ustanove, bili spremni da uče na iskustvu. Ta funkcija, ta spremnost na inovaciju, uvelike je nedo stajala i još uvijek nedostaje Evropi. Istinski samostalne sve45 Joseph Ben-David, Fundamental Research and the Universities, Paris, OECD, 1968, str. 67—75.
199 199
učilišne organizacije rijetko su bile u stanju pokazati više inicijative zbog svoje sklonosti da zastupaju interese svojih članova. Uvijek je, zapravo, tu prisutan otpor promjenama i inovacijama. Zbog toga se obično vlada morala baviti znanstvenom politikom. Ta se politika, dakle, stvarala na jednom mjestu, a izvršavala se na drugome. Budući da je uvijek bila namije njena sistemu kao cjelini, njezin se uspjeh slabo mogao pro cijeniti, osim u usporedbi s drugim zemljama. Paradoksalno je da je naci onal izac ijo m sveučilišta i sis tem a znanstven og istraživanja, koja je trebalo da dovede do objektivnijega i bolje koord inir ano g planiranj a u visokom škol stv u i istr aži vanj ima, zapravo oslabljena sposobno st siste ma da gra di na iskustvu. Do takve situacije je došlo zbog toga što centrali zirani sistem nije imao ugrađeni povratni mehanizam, kakav je ondje gdje sveučilišta i istraživački in sti tut i mogu uvodit i inovacije i natjecati se međusobno. U tom sistemu također nije bilo mjesta za razvoj rukovodilaca i poduzetnika koji bi se specijalizirali za poslove sveučilišta i istraživačke djelatno sti, te bi dobro poznavali svakodnevnu djelatnost sveučilišta, a ne bi bili, opet, previše njome zaokupljeni.
Ravnoteža sistema Najočitiji rezultati sistema su preo braža j odn osa izm eđu visokog škol stva i istraži vanj a, s jed ne, i privrede, s druge strane. Taj sistem poduzetnih sveuči lišta koji djeluje u okviru pluralističkoga prosvjetnog i pri vreme nog sis tem a stv ori o je be sp ri mjer nu potra žnj u za zna njem i istraživanjem te je pretvorio znanost u važan privred ni potencijal. Presudno pitanje, koje još dosad nismo postavili, glasi: je li sis tem pot icao stv ara laštvo kao takvo na po dručju zna nosti. Uostalom, čak i najdelotvornije širenje i primjena znanosti ne mora nužno biti stvaralačka u znanstvenom smi slu. Novo znanje stvara mali broj ljudi koji za njim teže i koji su sposobni da ga stvore. Mnogi vjeruju da je pretva ranje znanstvenog istraživanja u profesiju spriječilo znan stvenike da slobodno slijede put kojim ih upućuje znati želja i mašta. 200
Činjenica je, međutim, da je široka primjena znanosti stvorila čvrste osnove za fundamentalna istraživanja kojima je cilj proši ri ti zna nja bez obzira na nji hovu moguću pri mjenu. Kako praktična primjena potiče znanost, vidi se iz usporedbe statističkih podataka o izdacima za istraživanja u raznim zemljama. Sredstva za sve vrste istraživanja po glavi stanovnika ili kao postotak ukupnoga nacionalnog pro izvoda veća su u Sjedinjenim Državama nego u Evropi. Iz daci za osnovna istraživ anja tu su manj i dio uku pni h na cionalnih izdataka za istraživanje nego u Evropi, ali apso lutni iznos utrošen na osnovna istraživanja u Sjedinjenim Državama znatno premašuje sredstva utrošena u tu svrhu u drugim zapadnim zemljama, a to vrijedi i za sredstva po glavi stanovnika (tabl. 8-1). Ta tablica pokazuje da primije njena znanost, koju karakterizira poduzetnički duh, i koja je čes to pro širiv ala ist raži vanja i nas tav u na nova, ponekad relativno riskantna područja, nije na kraju utjecala na sma njenje dijela sredstava za osnovna istraživanja u odnosu prema ukupnim društvenim ulaganjima, čega se Evropa pri bojav ala, i pri je bi se ona mogla dove sti u vezu s po ra stom tog dijela. Osim toga, općim poticanjem primijenjenog istraživanja nije se smanjila nezavisnost znanosti, kao što se u početku strahovalo. Iako je javno mišljenje u Sjedinjenim Državama, kad su se pojavile te promjene o kojima je riječ, bilo sprem no da bez oklijevanja sudi o istraživanjima prema neposred noj koristi, ni centralno rukovodstvo ni pojedini izvori sred stava nisu taj kriterij nametnuli znanstvenoj zajednici. Na protiv, stvaranje novih vrsta ustanova prepušteno je ruko vodi ocima koji se bave org ani ziran jem sveučili šne i istraži vačke dje lat nosti i zna nst venom pol iti kom, tj . pre dsje dnic i ma sveučilišta, upraviteljima i savjetnicima zaklada, privat nim industrijalcima i šefovima vladinih ministarstava. Neki su se od njih iskreno uzdali u vrijednost čiste znanosti, drugi su, možda, bili istinski utilitaristi i vjerovali su samo u vri je dno st zna nos ti koja ima svoju primj enu. Ali svi su se oni morali suočiti s dva krajnje praktična zadatka — zarađivati novac istraživačkim radom ili ga dobivati za istraživanje i visoko školstvo . U oba sluč aja mogl o se usp jeti sam o ako su istraživanja koja su potpomagali ili unapređivali bila na visokoj razini , a za to je treb alo pr idobiti i zad rža ti vrsne znanstvenike. Ako se u tome nije uspjelo, cijena je neuspje ha bila visoka — gubitak novca i ugleda. Nikad se zato nije moglo odmarati na lovorikama jer bi ih tad pretekli njihovi takmaci u industriji ili na sveučilištima. 201
T a b l i c a 8-1.*
UKUPNI NACIONALNI IZDACI ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ U SAD I ZAPADNOJ EVROPI S OBZIROM NA UKUPNI NACIONALNI BRUTO-PROIZVOD I NA MJESTO I VRSTU ISTRAŽIVANJA
Države
SAD 1963—64. Francuska 1963.
Njemačka 1964. Italija
u $ s o S n U z i a i m n i t n u l j u o i s l i p A m 21075
U0,5
3,4
67
18
1299
27,1
1,6
51
38
1436
24,6
1,4
66
3
291
5,7
0,6
63
23
2 160
39,8
2,3
67
25
23
3,2
0,3
64
137
14,7
1,0
330
27,2
42 257
1963.
V. Britanija 1964—65.
g o a Mjesto istraživanja n (postotak od d p u o ukupnoga) v k z u i o k a r p e j e t n i o o a t c t t d i s a a e u p o b r r z d a i a v p e e v i n c r g $ o . r a a v ž u r p c i g r r a e S r a e r P U K n P D D n o
Belgija 1963.
Nizozemska 1964. Norveška 1963.
Švedska 1964.
ukupnoga)
o o v k t s l o s o i k V š
a j a n a v n v i o ž n a r s t s O i
a a n e j j n n v e a j i i ž m a i t r r s P i
12
12,4
22,1
65,5
33,9
48,8
11 11
17,3
j o v z a R
20 14
18,6
39,9
41,5
1
7
12,5
26,1
61,4
9
1
26
22,6
31,9
45,5
69
10
1
20
20,9
41,2
37,9
1,9
56
3
21
20
27,1
36,4
36,5
1,5
0,7
52
21
2
25
22,2
34,6
43,2
33,5
1,5
67
15
Austrija 1963.
3
Vrsta istraživanja (postotak od
18
* Sastavljeno prema podacima iz Organization for Economic Cooperation and Development, The Overall Level and Structure of Research and Development Ef forts in OECD Member Countries, Pariz, OECD 1967, str. 14, 57, 59.
Podrediti istraživački rad i nastavu neznanstvenim krite rijima nije, kao što je ustanovljeno, najbolji način da se znanošću koristi u neznanstvene svrhe. Njoj valja pomoći u njezinu vlastitom imanentnom razvoju i tad vidjeti kako se mogu iskoristiti rezultati u proizvodnji, u prosvjeti i za po boljšanje životnih uvjeta. Vezu između zna nos ti, s jed ne, i industrije i države, s druge strane, nisu uspostavili indu strijalci ili državni činovnici dajući upute znanstvenicima. Prije bi se moglo reći da je tu riječ o stalnom i vještom 202
davanju i uzimanju između profesionalnih znanstvenika, koji dobro znaju što žele i mogu, i potencijalnih korisnika zna nosti u raznim zanimanjima, industriji i državnoj upravi. Tu za obje strane korisnu razmjenu uspostavili su i održa vaju pod uze tni rukovodioci na sveučilištima i u istraž ivač koj djelatnosti, i oni djeluju kao organizatori i tumači između tih dvaju sugovornika. Privreda uz pomoć znanosti ostvaruje dobit, ali prilično velik dio tog dob itka ope t se troši na istraži vanj e da bi se osigurala sistematska fundamentalna istraživanja na sve ve ćem broju područja. Ono što se u Njemačkoj tek naziralo sredinom 19. stoljeća — grupa ljudi, obično učenika velikog inovatora, koja predano radi na jedinstvenom skupu ideja dok ne iskoristi sve njihove mogućnosti — postalo je nor malna pojava u Sjedinjenim Državama. Zbog sigurne eko nomske baze — kakva nikad nije stvorena u Evropi — tu se te djelatnosti stalno razvijaju na sve većem broju po dručja. Znanstveni razvoj, ako se on može iskazati brojem sudionika, uloženim sredstvima ili publikacijama, tu je sve brži; Sjedinjene Države nameć u svoj tempo dru gim zem ljama, kojima ta trka postaje sve teža. To je pozitivna strana sistema.
Što ugrožava sistem Ima, međutim, i negativnih aspekata. Jedan je od njih osjetljiva ravnoteža između unutrašnjih struktura i tradicija stvaralaštva na polju znanosti i znanja, te ekonomskih i političkih pritisaka. Ta je ravnoteža osjet ljivija u Sjedinjenim Državama nego drugdje jer pluralisti čka struktura i duh poduzetništva, uz ekspanzivan sistem znanosti i visokog obrazovanja, zahtijevaju od sveučilišta mnogo veće sudjelovanje u društvenim zbivanjima. To je cijena koja se plaća za veća ulaganja. Do 40-ih godina 20. stoljeća bila su dva tipična oblika sudjelovanja. S vremena na vrijeme na sveučilišta i koledže vrš en je pritisak da uvedu studij za zanimanja koja praktičk i nisu imala nikakvoga stvarnog ili potencijalnog znanstvenog sadržaja i da priznaju studije s vrlo malo intelektualnih sadržaja. Sličan, ali donekle opravdan, vanjski utjecaj doveo 203
je na sveuč ilišta do zna tnog pro širen ja nas tav e za nek a zani manja, i to na područjima gdje su znanstveni ili intelektual ni sadržaji bili nerazvijeni ili su se tek nazirali kao moguć nost. Nastojanja »land grant« koledža na području poljopri vrede i tehničkog obrazov anja , osnivanje pedagoški h i eko nomskih škola, škola za socijalne radnike i još za neke druge domene mogli bismo svrstati u tu skupinu. Gledajući sa stajališta sadašnjosti, ti pokušaji nisu na nijeli veće štete sistemu. Predani i kreativni sveučilišni znan stvenici i rukovodioci gledali su na to kao na zlo koje valja ograničiti ili kao na izazov i poticaj da proučavaju i istra žuju ta nova područja. Tako su neke od najgorih anomalija uklonjene ili ograničene, a sistem kao cjelina nije pri tome pretrpio veći pad kvalitete; stručne škole uspjele su podići razinu intelektualnih sadržaja u svojim nastavnim planovi ma, ali se i dalje susreću s tim problemom. I opet su profesionalni sveučilišni rukovodioci bili oni koji su imali važnu ulogu pri uklanjanju štetnih posljedica takve »uslužne funkcije«. Od sveučilišne se administracije zahtijevalo da uvede ta intelektualno problematična podru čja, a ponekad su zahtjevi potekli od nje same. Znanstvenici i učenjaci na fakultetima za umjetnost i znanost nisu bili motivirani i nisu imali prilike da se bave tim praktičnim pitanjima. Obično su oni držali da bi to bilo opasno za zna nost. U takvim okolnostima predsjednici sveučilišta morali su djelovati kao posrednici između vanjske okoline (koja je zahtijevala da sveuč ilište više služi zajednici) i sveuč ilišne zajednice, koja se borila za najveću moguću slobodu kako bi se mogla usredotočiti na čistu znanost. Ako zanemarimo ma le koledže, koji su služili pojedinim lokalnim, vjerskim i etničkim grupama, najviše su u tome bile uporne neprosvije ćene vlade pojedinih država. One su imale moć da kontro lom financijskih sredstava prisile državna sveučilišta na obav ljanje raznih neakademskih usluga. Redovito su upravni od bori pri vat nih sveučiliš ta imal i slič nu moć , ali u praksi su oni, na najvažnijim privatnim sveučilištima, obično zastupali akademski prije nego neakademski stav, barem u svojstvu staratelja. Druge grupe, kao što su stručna i dobrovoljna udruženja, mogle su samo pokušati utjecati na sveučilišta nudeći im sredstva u zamjenu za osnivanje stručnih škola i obavljanje sličnih usluga. Zbog toga su se vodeća privatna sveučilišta, koja su bila centar sistema, morala suprotstavljati samo relativno ogra204
nicenom pritisku kako bi sačuvala svoje standarde. 46 Zašti ćivao ih je ugled njihovih znanstvenika i učenjaka te slava njihovih ustanova (koja nije uvijek bila samo intelektualna). Usprkos sistemu koji ističe jednakost, intelektualna slava, relativna ekonomska nezavisnost i odani staratelji na pravim položajima, uspjeli su zaštititi nezavisnost intelektualne dje latnosti. Nakon drugoga svjetskog rata uvjeti su se promijenili. Došlo je do, kako je to nazvao Weinberg, ubrzanog »forsi ranja« znanstvenog razvoja.47 Taj je proces započeo prije, vjerojatn o s osni vanj em pos tdipl oms kih stud ija, za različite profesije. Ali od drugoga svjetskog rata on je uglavnom re zultat sve većih sredstava koje savezna vlada daje za znanost. Njezin udio u ukupnim izdacima za istraživanje i razvoj po rastao je s manje od jedne četvrtine u 1940. na više od dvije trećine ukupnih izdataka u 1965. godini. 48 Tako se u Sjedi njenim Državama dogodilo nešto slično onome što je bilo u Njemačkoj 70-ih godina. S razvojem novog sistema istra živanja nakon pobjedonosnog rata, država se sve više brinula za istraživačku djelatnost. Američ ki sveučilišni sistem dru kči je je rea gir ao na nove mogućnosti od njemačkoga. Sveučilišta su ih znala iskoristiti, a dodjelom sredstava u obliku subvencija i na temelju ugo vora očuvao se nat jecateljs ki ka ra kt er decent ral izi ran og sis tema. Zato američka sveučilišta nisu potisnula druge vrste ustanova, kao što su instituti za tehnologiju i drugi specija lizirani oblici visokog školstva; prije bi se moglo reći da su oni postepeno postali sastavni dio sveučilišne strukture. Ta kođer se povećao dio za sveučilišta u sredstvima koje država daje za istraživanje 49 (to je suprotno onome što se dogodilo u Njemačkoj nakon što je država počela financirati istra živanje). Ali opaž aju se znakovi krize, koj a se možd a može pripi sati inflacijskoj situaciji, kad sistem znanstvene djelatnosti potaknut ulaganjima savezne vlade pokušava izvesti stvari za koje nije intelektualno sposoban. To se između ostaloga 46 »Centar« se ovdje upotrebljava za sastavni dio sistema koji služi kao model za preostali dio. Vidi o tome Edward Shils, Centre and Periphery, u The Logic of Personal Knowledge: Essays Presented to Michael Polanyi, London, Routledge and Kegan Paul, 1961, str. 116—130, i Observations on the American University, Universities Quarterly, ožujak 1963, XVII:182—192. 47 Alvin M. Weinberg, Reflections on Big Science, Cambridge, Mass., The MIT Press, 1967, str. 106. 48 OECD, Reviews of National Science Policy, United States, Paris, OECD, 1968, str. 30, 33, tablice 1. i 3. 49 Isto, i str. 33, 191, tablice 3. i 36.
205
očituje u razvoju istraživačke djelatnosti u takvim razmje rima da se postavljaju ozbiljna pitanja koliko je ona korisna kao doprinos znanju, privredi ili nekoj drugoj društvenoj svrsi.50 Možda je tu riječ samo o problemu rasipanja, što se može popraviti. Ali čini se da je inflacijska situacija izaz vala daljnje probleme koji to otežavaju. Naj akutni ji među njima je novi problem studenata. Jedno od izrazitih obilježja američkog sistema uvijek je bila spremnost školovanih struč njaka, posebno onih koji imaju samo diplomu, da prihvate različita zaposlenja. To je spriječilo pojavu znatne grupe vi sokoobrazovanih kadrova koji bi, bilo zbog specifičnosti svog školovanja, bilo zbog razine i sadržaja svojih društvenih aspiracija, bili spremni da prihvate samo neke ugledne i dobro plaćene poslove. Pojava velikog broja takvih »inte lektualaca koji se ne mogu zaposliti« vezana je u Evropi umnogome za radikalizaciju i otuđenje intelektualne politike u prvoj trećini ovog stoljeća. U Sjedinjenim Državama ta je pojava bil a zapr avo nep ozn ata . Ali takv o stanje možd a neće potrajati . Izn ena dni razvoj postdiplomskog školovanja u domenama za koje nema po sebne potražnje i gdje su kriteriji o mjerodavnosti prilično dvojbeni, možda će uskoro stvoriti problem pretjerane po nude visokoobrazovanih kadrova ili izazvati kod njih osjećaj da nisu sastavni dio društva. To bi, možda, moglo biti u pozadini (osim vijetnamskog rata i problema urbanizacije) današnjeg otuđenja i radikalizacije među američkim stu dentima. Zbog daljnjih promjena u vanjskoj situaciji i unutraš njoj strukturi sveučilišta, teško je utvrditi posljedice takva razvoja događaja. Položaj se sveučilišta u američkom društvu izmijenio jer ono obuhvaća praktički sve mlade ljude od 18 do 25 godina, koji su osjetljivi na društvena zbivanja i po tencijalni su sudionici u njima. Iako su oni raspršeni po stotinama studentskih gradova, komunikacijska i prijevozna sredstva znatno su smanjila udaljenosti među njima. Tako su američki studenti postali potencijalna politička snaga, kao što je to nekad bilo u Evropi i Latinskoj Americi. U tim je zemljama, naime, politički i intelektualni život bio koncentriran u glavnim gradovima, i možda još u dva ili tri veća grada. Studenti iz cijele zemlje okupljali su se u 50 Weinberg, cit. djelo, str. 156—160, i Harold Orlans (urednik), Science Policy and the University, Washington, D. C, The Brookings Institution, 1968,
str. 123—164.
206
tim mjestima i stekli važnost u političkom životu, koja je bil a više odr az nji hova utjeca ja u gra dovima nego na ukup no stanovništvo. Sveučilišta su tako postala najpogodniji cen tri za političku djelatnost. Danas u Sjedinjenim Državama, iz poznatih nam razloga, slično je stanje unatoč većoj de centralizaciji političkog i ekonomskog života. Hoće li to dovesti do politizacije i intelektualnog pada sveučilišta, ovisi o sposobnosti sveučilišta da svojim člano vima vrati smi sao za znanstven i cilj i da nano vo uspostavi ravnotežu između istraživanja i nastave kao sveučilišnih funk cija i potreba društva. Možda je, međutim, inflacijska situa cija već štetno djelovala na sposobnost sveučilišta da se regenerira. Najveća snaga američkog sveučilišta obično je bilo njeg ovo snažno ruk ovodstvo. Novij a zbivanja zn atno su potkopala autoritet i odgovornost sveučilišnih predsjednika. Budući da su se znatna sredstva izravno davala profesorima, predsjednici su bili oslobođeni dužnosti da unapređuju i štite istraživačku djelatnost na sveučilištu. To je poljuljalo lojalnost znanstveno-nastavnog kadra prema upravi. On više nije u predsjedniku gledao saveznika koji pomaže u ostva renju najvrednijeg dijela njegova rada. Osim toga, nakon što je uprav a sveučili šta lišena te važne funkcije, vje roj atno je oslabio osjećaj o zajedničkom cilju i sposobnost da se na sveučilište gleda kao na cjelinu koju ravnopravno čine znanstveno-nastavni kadar, studenti i uprava. 51 Teško je predvidjeti kakav će biti konačan ishod te neizvjesne situacije. Sistem može ponovo ojačati, ili će po stati žrtva politizacije. Njegova sadašnja kriza proširila se na mnoge druge zemlje, ali ne na sve, i nemoguće je proreci znači li to početak svjetske krize u znanstvenoj kulturi, kak va se pojavila u 17. stolj eću, ili sam o novo premj eštan je središta znanstvene djelatnosti. Ne namjeravamo ovdje pro ricati budućnost, no u idućem poglavlju pokušat ćemo od rediti varijable i njihove međusobne odnose koji su uzro kovali pojavu sadašnjeg stanja.
51
Isto, str. 101—111, 323—330. 207
9
Zaključak 1. Društveni uvjeti
znanstvene djelatnosti Središnje pitanje ove knjige bilo je kako se razvijala znanstvena djelatnost i kako je ona popri mila današnju strukturu. U prethodnim poglavljima razma trali smo glavne stadije tog razvoja, a sad ćemo pokušati ukratko iznijeti neke općenite osobine koje čine bit cijelog njegova kretanja. Razlike između znanstvene djelatnosti u različitim raz dobljima i na raznim mjestima tumačili smo dvjema vrstama uvjeta. Prvu skupinu čine promjenljivi odnosi društvenih vri jed nos ti i int eresa međ u stanovniš tvom ka o cjel inom , koji su, više ili manje, motivir ali i navodili ljude da pot pom ažu zna nost, da vjeruju u nju ili se njome bave. Druga je skupina uvjeta organizacija znanstvene djelatnosti, koja je bila, više ili manje, djelotvorna nudeći proizvode istraživačkog rada i poti čući njegovu inicijativu i efikasnost. Iako se prva skupina uvjeta odnosi na društveni sistem u najširem smislu, druga postaje važna kad znanstveni rad u zemlji postane relativ no autonoman podsistem društva — tj. kad ljudi žive od znanstvenog rada, kad oni znanost odabiru kao karijeru (ili ba re m kao važan dio svoje karijer e) ili kad dru štv o traži usluge znanstvenika i ljudi sa znanstvenim obrazovanjem, koji su redovito zaposleni u okviru različitih područja i kao grupa sudjeluju u političkim i ideološkim društvenim pro cesima. Ima i uvjeta treće razine, koji se odnose na struk turu pojedinih organizacija istraživanja ili na različite oblike života znanstvene zajednice, kao što je društvena struktura 208
raznih područja, udruženja itd. Ovdje smo tu posljednju ra zinu organizacije razmotrili samo onoliko koliko je ona važ na za razumijevanje položaja znanosti u društvu i o njoj u ovome završnom poglavlju više neće biti riječi. Početke neprekinutog i sve bržeg razvoja znanosti objaš njavali smo prvom skupinom uvjeta. Između 15. i 17. sto ljeća pojavile su se u raznim dijelovima Evrope utjecajne grupe, pokretljive u ekonomskom i društvenom pogledu, koje su u jednome promjenljivom i pluralističkom društvu okre nutome budućnosti tražile spoznajnu strukturu koja bi bila u skladu s njihovim interesima. Empirička prirodna znanost (koje idejni razvoj nije ovisio o tim društvenim okolnostima) nudila je takvu spoznajnu strukturu kojoj se valjanost mo gla provjeriti. Iako ona nije bila model za tumačenje druš tvenog života koji bi zadovoljavao logički i empirički, njezin stalni napredak bio je dovoljan da podrži uvjerenje kako će znanstvene metode jednog dana dati ključ za razumijevanje čovjeka i društva. Ta konstelacija dovela je do priznavanja uloge znanstve nika (vidi 4. poglavlje). On je proučavao prirodu, a ne pu tove božje ili ljudske, i koristio se kao svojim intelektualnim oruđem matematikom, mjerenjem i eksperimentom, ne osla njajući se na tumačenje raznih autoriteta, spekulaciju i na dahnuće. Na znanje je gledao kao na nešto što valja nepre kidno dalje usavršavati, a ne samo nastojati zadovoljiti mje rila nekoga zlatnog doba u prošlosti. Nova uloga znanstve nika bila je jednako priznata i prihvaćena i smatrana je jed nako dos toj anstveno m kao i ulog a tra dic ion aln og filozo fa, teologa ili književnika, ali ih je ona nadrastala po opsegu primjene. Jednom kad je uloga znanstvenika bila uspostavljena, znanost je mogla postati nezavisni podsistem društvu. Ipak, do sredine 19. stoljeća razlike u razvoju znanosti u različitim zemljama i dalje su određivali odnosi društvenih vrijednosti i interesa općenito, a ne početni oblici organizacije znanstve nog rada. Prvi znakovi nezavisnog podsistema počeli su se pojavlji vati u 18. stoljeću (vidi 5. poglavlje). Apsol utističk i vla dar i bili su spr emn i pot pom agati zna nos t zbog njezine veze s tehnologijom i privredom, ali nisu željeli primijeniti znan stveni postupak na politička, vjerska i ekonomska zbivanja i suditi o stvarima po njihovim rezultatima. Također oni nisu željeli proširiti primjenu univerzalističkih mjerila na druš tvena i kulturna zbivanja općenito. Prirodoslovci, koji su po14 Uloga znanstvenika u društvu
209
čeli činiti zajednicu stručnjaka, nisu propustili ponuđene mo gućnosti, bez obzira na to tko ih je nudio, i okrenuli su ih u korist znanstvenog istraživanja i u korist vlastitih interesa. Organizacija je postala važna determinanta znanstvene djelatnosti oko 1840. godine (vidi 7. poglavlje). Nakon toga, skokovi u znanstvenoj djelatnosti pojavljivali su se kao re zultat otkrivanja novih primjena znanosti, što je uzrokovalo promjene definicije uloge znanstvenika, ali i inovacije u is traživačkom radu i organizaciji. Prilikom svake promjene organizacije jedna je zemlja bila središte i služila je kao model za inovacije; odatle se novi tip uloge i organizacije prenosio u druge zemlje. Tako je u Francuskoj nastala akademija koju je potpo magala država, znanstvenici su dobili namještenja u pro svjetnim i savjetodavnim službama. Spoj nastave i istraži vačk e djelat nos ti u ulozi pro fes ora i istraživač ki laborator ij (»institut«) pojavljuju se u Njemačkoj. Školovani istraživač — doktor filozofije — i odsjek koji obuhvaća istraživačku i nastavnu djelatnost, te složeniji tip istraživačkog instituta s nekoliko iskusnih istraživača, stručnjaka za razne disci pline, pojavljuje se u Sjedinjenim Državama (i djelomice u V. Bri taniji ). Na svakoj od tih prekretnica središte znanstve ne djelatnosti premještalo se u zemlju gdje je inovacija na stala. Tako su se inovacije u primjeni i organizaciji znanosti prenosile u druge zemlje i opća razina znanstvene djelat nosti bi svuda porasla. Dakle, razvoj je znanstvene djelat- ; nosti — o kojem je ovisila brzina iskorištavanja imanentnih mogućnosti znanosti — bio određen mnoštvom novina na društvenom planu u primjeni i organizaciji znanosti koje su se pojavile u različitim zemljama i zatim ih je svjetska znan stvena zajednica prihvatila kao najbolja rješenja. Izbor znan stvene zajednice očitovao se odlaskom znanstvenika na dalj nje usavršavanje u određenu zemlju i oponašanjem ustanova te zemlje, što ne znači da se na taj model uistinu svuda ugledalo. To je, naravno, ovisilo o širim društvenim uvjetima (vidi 6. i 7. poglavlje).
210
2. Mehanizam organizacijskih promjena i njihova
rasprostiranja
Nakon što smo utvrdili općenitu evo lucijsku shemu znanstvenog razvoja, razmotrit ćemo kakav je bio meh ani zam oda bir anja određ enog tip a uloge i organi zacije, čini se da je taj mehanizam bilo takmičenje između jakih istraž ivač kih jed ini ca na dec ent ral izi ran ome zajednič kom tržištu koje je obuhvaćalo istraživače, studente i proiz vode kult ur e. Da je decentralizirani sistem djelotvorniji u proizvodnji i odabiranju novih tipova uloga i organizacija od centrali ziranoga, ne mora se posebno isticati. Perspektive znanosti neprekidno su se mijenjale, pa tako i organizacija rada, kako bi bil a što pri kladn ija za istr aživanje. Ako je sve drugo jed nako, vjerojatnije je da će decentralizirani dati više različi tih ideja i eksperimenata nego centralizirani sistem. Zbog br ojn ih i nepredvidivih način a na koje zna nos t može mo pri hvatiti i njome se koristiti, mnoštvo će eksperimenata što ih vrše sudionici tog takmičenja dovesti do veće potražnje za znanošću, a time i do većih ulaganja u nju, nego što bi to svojim odlukama postigla nekolicina pametnih ljudi u centraliziranom sistemu. Decentralizacija i natjecanje imaju i ugrađeni povratni mehanizam kojim razlikuju uspješno od neuspješnog djelovanja. Centralizirani sistemi moraju stvo riti umjetne mehanizme za takvu procjenu, koji nisu sasvim zadovoljavajući.1 Što se tiče širenja inovacija u okviru uloge i organiza cije znanosti, možemo reći da je taj proces bio manje djelo tvoran od širenja otkrića u samoj znanosti. Novine u orga nizaciji znanosti u malim zemljama kao što su Škotska i 1 Eksperiment u SSSR-u u centralnom planiranju i upravljanju istraživa njem mnogi su znanstvenici 30-ih godina 20. stoljeća smatrali idealnim. Vidi o tome J. D. Bernal, The Social Function of Science, London, Routledge and Kegan Paul, 1939, str. 221—237. Glavni argument u prilog toj vrsti znanstvene politike bio je da ona sprečava rasipanje i usklađena je s privredom. Dotadašnja rela tivno skromna dostignuća mogla su se tumačiti općenitom zaostalošću sovjetskog društva. Sada, nakon dugogodišnjeg iskustva i ulaganja većih sredstava, čini se da taj centralizirani sistem još uvijek nije donio tako dobrih rezultata kao de centralizirani. Vidi o tome Peter L. Kapitza, Problems of Soviet Scientific Policy, Minerva, p roljeće 1966, IV:391—-397. Centralizirani sist em nije pr onašao ni bolja sredstva za mjerenje znanstvenog učinka (što je prijeko potrebni uvjet za uprav ljanje iz centra) od onih koji su se razvili u decentraliziranim sistemima. Vidi o tome E. Zaleski, J. P. Kozlowski, H. Wienert, R. W. Davis, M. J. Berry, R. Amann, Science Policy in the U.S.S.R., Pariz, OECD, 1969, str. 34—47, 263—282, 457—486; R. W. Davies i R. Amann, Science Policy in the U.S.S.R., Scientific American, lipanj 1969, 220:19—29. Isto se odnosi na centralizirani francuski sistem.
14*
211
Švicarska izravno su malo utjecale na druge. Škotska sveuči lišta bila su vjerojatno najbolja na svijetu u izvjesnom raz doblju u 18. stoljeću, ali nitko ih nije oponašao, osim možda Sjedinjenih Država, koje su u to doba zaostajale za V. Bri tanijom i bile intelektualno ovisne o njoj. Male su zemlje imale relativno malo utjecaja na orga nizaciju znanosti u svijetu zbog pomanjkanja djelotvornoga internacionalnog natjecanja među znanstvenim organizacija ma. Pokretljivost nastavnika, studenata i sredstava izvan na cionalnih granica je slabija, a jezici malih naroda nisu toliko poznati. Zbog toga se širenje modela organizacije i uloge u svijetu ne pojavljuje kao rezultat takmičenja jednakih orga nizacija, već oponašanjem inovacija u velikim zemljama. Za to će one prije postati znanstvena središta nego male zemlje, a jednom kad to postanu stječu one monopolistički položaj u znanosti. Francuska u prvim desetljećima 19. stoljeća, za tim Njemačka, a poslije Sjedinjene Države, imale su takvu ulogu u stručnom usavršavanju i ocjeni otkrića. Njemačka i Sjedinjene Države također su imale monopolistički položaj u objavljivanju znanstvenih radova (vidi Dodatak). Zbog toga su znanstvenici cijelog svijeta smatrali te zemlje svojom duhovnom domovinom. Prihvatili su način rada koji je pre vlad avao u sredi štu jer su mnog i od njih ond je bili na dalj njem usavršavanju i običaji koji su tamo vladali u pogledu usavršavanja, ocjenjivanja i hijerarhije postali su uobičajena praksa svjetske zajednice znanstvenika. U okolnostima gdje je organiza cija zna nos ti (tj . ljud i i sredstva) nac ionaln a, internacionalnost znanosti, koja ujedinjuje znanstvenike cijelog svijeta u zajednicu sa središtem u jednoj zemlji, stvara monopolističke prednosti. Kao što to pokazuje primjer Njemač ke, te prednosti mogu spriječiti premještanje središta na neko novo mjesto čak i onda kad način na koji se odvija znanstvena djelatnost u postojećem središtu više nije pri kladan.
3. Financiranje istraživanja Kao što smo istaknuli u 1. poglavlju, prije drugoga svjetskog rata rijetko se raspravljalo o tome koliko će se u nekoj zemlji potrošiti na znanost, jer su te svote bile male i nebitne. 2 Ali ulaganja u istraživanje i razvoj, kao dio ukupnoga nacionalnog proizvoda i radne snage op ćenito, otada su tako naglo porasla da se nametnulo pitanje kako odrediti granice tog rasta. 3 Tokom ovog stoljeća u svim su zemljama osnovani speci jal iziran i istr aživačk i instituti za sva pod ru čja od pr aktične važn osti, kao što su zdravst vo, poljoprivred a, geologija itd., koje je financirala država. Osim toga, u sve većem broju industrijskih grana također se smatralo da je korisno imati istraživačke laboratorije šireg ili užeg opsega. U većini ze malja, s druge strane, postoje akademije i druge ustanove koje se bave istraživanjem iako je istraživački rad koji se tamo obavlja katkad neznatnog opsega.
2
Jedan od malobrojnih koji su o tome raspravljali bio je Bernal, cit. djelo. Vidi primjer OECD, Reviews of National Science Policy, United States, Pariz, OECD, 1958, str. 30, tabl. 1, gdje piše o porastu izdataka za znanost u SAD. Ukupna ulaganja za istraživanje i razvoj u 1929. bila su 0,2°/« ukupnoga nacionalnog bruto-proizvoda, u 1940. 0,3°/o, u 1941. 0,7°/o, a od 1946. do 1952. bila su oko 1%, 1956. 2°/o i do 1964. dosegla su 3°/o, U nedostatku i traženju prikladnih mjerila za određivanje optimalne visine sredstava za istraživanje piše Harold Orlans (urednik), Science Policy and the University, Washington, D.C., The Bro okings, Institution, 1968, str. 123—188; Zaleski i drugi, cit. djelo, str. 45; Alvin M. Wei nbe rg, Criteria for Scientific Choice i Criteria for Scientific Choice II: The Two Cultures, Reflections on Big Science, Cambridge, Mass., M.I.T. Press, 1967, str. 65—100. 3
212
213
Ima, međutim, velikih razlika između raznih zemalja s obzirom na: a) stupanj centraliziranosti u financiranju i up ravljanju znanstvenim obrazovanjem i istraživanjem; b) stu panj kombinacije funkcija nastave i istraživanja; tj. da li ih obavljaju isti ljudi u istim organizacijama ili različiti ljudi u različitim organizacijama. Iako centralizacija i decentrali zacija imaju iste oblike, vjerojatno nije suviše proizvoljno svrstati znanstveno najrazvijenije zemlje današnjice prema stupnju centralizacije i kombinacije funkcija. Dva velika porasta znanstvene produkcije nakon temelj nih promjena u organizaciji i primjeni znanosti poslije 1840. godine dogodila su se u Njemačkoj i u Sjedinjenim Drža vama, dakl e u veli kim zeml jama koj e su imale vrl o decentralizirane sisteme znanstvene djelatnosti, s najvećim spojem istraživanja i visokog školstva. Možda je taj spoj funkcija bio u vezi s dec ent ral iza cij om. Visoko škol stvo pruža najoči tije i, čini se, najbrojnije mogućnosti za sve veću primjenu znanosti. Zato će se, vjerojatno, u decentraliziranim siste mima, gdje na području znanosti prevladava inicijativa i poduzetništvo, granica između istraživanja i nastave stalno mijenjati. Budući da će za istraživanje i visoko školstvo biti vezano sve više vrst a nastave, veća je i mogućn ost da će bi ti iskorištene mogućnosti koje visoko obrazovanje stvara za istraživački rad, i obratno. S druge strane, zemlje u kojima se znanstvena politika vodi iz središ ta pok ušale su utvrd iti zna nst vene potreb e i u skladu s njima odrediti sredstva. Ta procjena povlačila je za sobom raz gra nič ava nje različ itih funkc ija zna nos ti i posebno organiziranje i financiranje svake funkcije. Takva politika, ako je provode sposobni i pametni ljudi koji imaju podršku države, može vrlo uspješno stvoriti uvjete za vrhunsku fundamentalnu znanost koristeći se iskustvima drugih zemalja. Stručnjaci na nekom području koji znaju što se drugdje događa mogu vrlo dobro prosuditi što vrijedi oponašati, a što ne, i dat će dobre ideje za daljnja pobolj šanja. Ti će stručnjaci, međutim, biti u znatno nepovoljnijem položaju kad je riječ o primjeni znanosti. Iskustvo drugih zemalja i tu može pomoći, ali ne toliko kao kad je u pitanju sama znanost, gdje su ciljevi uvijek isti. Nema razlike, nai me, između onoga što fizičar koji proučava strukturu atoma ili genetičar koji proučava evoluciju biljaka želi znati u V. Britaniji ili Japanu. Ali, postavlja li se pitanje koje vrste fizikalnih ili genetičkih istraživanja mogu biti ekonomski 214
korisne u pojedinoj zemlji, ili koliko nova znanja na polju fizike i genetike treba da budu zastupljena pri školovanju raznih vrsta stručnjaka u svakoj od njih, tad je iskustvo druge zemlje od relativno male važnosti. Dobar primjer takve vrste istraživačke politike upravo je engl eska tok om, otp rilik e, posl jedn jih stoti nu godina. Bu dući da je već od 17. stoljeća imala znanstvenu elitu s odlič nim političkim i društvenim vezama, V. Britanija je prije nego bilo koja druga zemlja shvatila opravdanost stvaranja službene znanstvene politike.4 Dobar dio te politike potaknuli su praktični razlozi, što pokazuju rasprave oko njezina krei ranja, ali i činjenica da se prilikom osnivanja istraživačkih savjeta prednost davala primijenjenim područjima. 5 Unatoč tome, ta je politika imala najviše uspjeha na fundamental nim područjima. Nema pokazatelja o posebnom uspjehu V. Britanije u primijenjenoj znanosti i razvoju (iako nema ni osnove za česte tvrdnje o njezinu neuspjehu u tim domena ma). Ali u fundamentalnim znanostima, kao što se vidi iz br oja publ ikac ija, Nobel ovih nagrada i dru gih pokazat elja, engleska je znanost zaista bila izuzetno uspješna. Zadržala je svoje mje sto kao druga zemlj a u zna nos ti un at oč svih promjena u njezinu sadržaju i organizaciji koje su se pojav ljivale od 18. stoljeća dalje, i njezina su dostignuća tokom cijelog tog razdoblja vjerojatno nadmašila ona u drugih zemalja. Te rezultate tumačimo na ovaj način. Znanstveni savjet nici engleske vlade bili su vjerojatno odlični i što se tiče same znanosti; mogli su izvanredno dobro procijeniti ono što ih je učilo tuđe iskustvo. Ali oni nisu bili u stanju pro vodi ti izbor u eko nomsk om smis lu, a to je pri jek o po tr eb no za praktično usmjerena istraživanja. Ipak, da su to i bili, primjeri koji su im bili poznati bili bi bez važnosti. Jedino čime su, dakle, mogli pridonijeti politici primijenjenih istra živanja bila je sigurnost da će rad u istraživačkim ustano vama biti visoke kval itet e. U tome su uspjeli, ta ko da su te ustanove uistinu dale važne doprinose znanosti. Ali jesu li ti doprinosi koristili njihovoj ili nečijoj drugoj privredi, to je bila stvar slučajnosti. Dakle, suprotno nastojanjima, engleski sistem postao je model za znanstvenu politiku namijenjenu unapređenju fun4 Frank Pfetsch, Beiträge z ur Entwicklung der Wissenschaftspolit ik (Vor läufige Fasung), Heidelberg, Institut für Systemforschung, 1969, mimeografirano, Str. 23—26. 5 Vidi W. H. G. Armytage, Civic Universities, London, Ernest Benn, 1955, i D. S. L. Cardwell, The Organization of Science in England, London, Heinemann, 1957, o raspravama o engleskoj znanstvenoj politici tokom 19. stoljeća.
215
damentalnih istraživanja. Ali, budući da troškovi za funda mentalna istraživanja također naglo rastu, pitanje je može li se ta, ili bilo koja druga znanstvena politika koja djelo tvorno ne potiče primjenu znanosti u privredi, još dugo održati. 6 Znanstvena politika u drugim centraliziranim sistemima bila je slična eng les koj. Temel jila se na opo naš anj u one zem lje koja je u znanstvenom pogledu najnaprednija. Ali savjeti što ih je davala vlada bili su obično lošiji, i u drugim zem ljama vladini su birokrati mnogo više nastojali kontrolirati znanstvenike nego što je to bilo u V. Britaniji. Tako su se pojavili mnogi istraživački instituti koji nisu doprinosili ni znanosti ni privredi. Sva ta politika zasnivala se na zajednič koj zabludi, tj. da se primjena znanosti može prenositi iz je dne zemlj e u dru gu u istoj mjeri kao i znanstven i sadr žaji . Primjena, međutim, ovisi o složenim društvenim mehaniz mima, koji se rijetko razumiju i obično se ne uzimaju u obzir prilikom prenošenja ili oponašanja. Jedini primjer znanstvene politike vođene iz centra koja se prividno ne zasniva na oponašanju jest sovjetska. Osnov no obilježje tog modela je pokušaj planiranja istraživanja i kao dijela centralno planirane privrede. Ali tu nisu nađena prikladna mjerila za određivanje udjela znanosti u privredi. Osim toga, nedavna proučavanja pokazuju da su istraživanje i razvoj imali relativno malu ulogu u razvoju sovjetske pri vrede. 7 To potvrđuje utisak da je zapravo Sovjetski Savez, kao i mnoge druge centralizirane zemlje, provodio politiku oponašanja u mnogo većem iznosu nego što se čini na te melju njegove proklamirane politike. Sovjetska primijenjena znanost postigla je velike uspjehe na vojnom području (i t u . je pioni rsk i ra d obavl jen drugdj e), gdje troškov i nisu bili važni, zat im na pol ju funda men tal nih ist raži vanja i u znan stvenom obrazovanju. To pokazuje kako se, suprotno namjeri da se znanost planira u skladu s privredom, stvarna politika uglavnom zasnivala na oponašanju stranih modela. 6 Joseph Ben-David, Fundamental Research and the Universities, Pariz, OECD, 1968, str. 20, 55—58; C Freeman i A. Young, The Research and Develop ment Effort in Western Europe, North America and the Soviet Union, Pariz, OECD, 1965, str. 51—55, 74; tabl, 6. sadrži još neka razmatranja i podatke o ekonomskoj korisnosti istraživanja u raznim zemljama. 7 Vidi napomenu 1. 0 faktorima ekonomskog razvitka vidi također Raymond P. Powell, Economic Growth in the U.S.S.R., Scientific American, prosinac 1968, 219:17—23. Powell ne promatra istraživanje i razvoj odvojeno te pokazuje da porast produktivnosti nije bio veći nego u Sjedinjenim Državama tokom posljed njih osamdeset godina. Budući da taj rast valja uglavnom pripisati uvozu teh nologije, doprinos tamošnje istraživačke djelatnosti i razvoja mora da je bio znatno manji nego u SAD.
216
Čini se, dakle, da nema valjanoga teorijskog načina ko ji m bi se utvrdio udi o zna nos ti u pri vre di. Zemlj e koj e su pokušale odrediti visinu sredstava za znanost na osnovi opće ekonomske i prosvjetne politike, poslužili su se zapravo si tuacijom u nekoliko pionirskih središta kao izvorom poda taka. Ni u jednom od tih središta nije visina sredstava za znanost bila utvrđena na centralnoj razini, već metodom probe i pogreške u decentraliziranim sistemima gdje vlada natjecateljski duh. Budući da je znanost stvaralačka djelat nost, i kao sredstvo i kao cilj, nema mjerila koja bi općenito poslužila da se odredi u kojoj je količini ona prikladna za društvo. Ima samo boljih ili lošijih mehanizama za regula ciju njezine razine.
4. Problemi u djelovanju
nacionalnih sistema istraživanja
U skladu s ovim tumačenjem, razinu znanstvene djelatnosti u svjetskim znanstvenim središtima određuje od početka 19. stoljeća mehanizam natjecanja iz među nezavisnih znanstvenih jedinica u tim zemljama. Taj tip mehanizma stvorio je veće tržište za istraživački rad i znanje, i potakao je razvoj i širenje djelotvornije znanstvene organizacije nego što je upravljanje znanošću s centralne razine. Međutim, kao što pokazuje primjer V. Britanije, on nije nužno osigurao djelotvornije korištenje znanstvenim iz vor ima i pr imje nu znanos ti. Osta je pi tan je je su li raz in a i tip znanstvene djelatnosti što ih je uvjetovao mehanizam takmičenja bili optimalni sa stajališta društva. Sustavni odgovor na to pitanje morao bi obuhvatiti for mulaciju mjerila za procjenu učinka nacionalnih sistema is traživanja. Ali to nam ovdje nije namjera. Mi ćemo samo usporediti i protumačiti teškoće u funkcioniranju sistema znanstvene djelatnosti u Njemačkoj, počevši od kraja 19. stoljeća, i u Sjedinjenim Državama tokom 60-ih godina 20. stoljeća (vidi 7. i 8. poglavlje). Pitanje glasi jesu li u oba slučaja sumnje u društvenu i ekonomsku opravdanost stal nog širenja znanosti, i nezadovoljstvo i moralna dezorijentiranost važnih dijelova znanstvene zajednice vezani, u struk turalnom pogledu, za djelovanje tih sistema što se zasnivaju na takmičenju. 217
Pojedinosti u tim krizama otkrivaju da takva odnosa vjerojatn o nij e bilo. U Njemačk oj, a i u Sje din jen im Drža vama, možemo razlik ovat i dva razdobl ja. Tokom prvoga od njih, na početku razvoja, novine u organizaciji podigle su znanstvenu djelatnost na dotad najvišu razinu. To se dogo dilo praktički bez ikakva miješanja države. U drugom raz doblju, i u Njemačkoj i u Sjedinjenim Državama, do ubrza nog razvoja dolazi na poticaj države. U oba primjera pro blemi su se pojavili u tom drugo m razdoblju . Pri tome, država je pružila podršku znanstvenom istra živanju nakon pobjedničkih ratova. Motivirala ju je mješa vin a ist inski h zna nst ven ih i vanj skih , vojno-pol itičkih razlo ga. S jedne strane, uspjeh postignut u prethodnom razdoblju stvorio je brojne mogućnosti za ubrzani znanstveni napre dak; s druge strane, priznata je korist znanstvenog istraži vanj a za stv arne i pot enc ija lne vojn e i pol iti čke svr he. U početku je, zbog novih mogućnosti koje su postojale za zna nost, bilo lako odlučiti koju vrstu istraživanja valja potpo magati i na kojoj razini. Na poticaj znanstvenih krugova država je jednostavno preuzela programe koji su nastali na prijašnjem stadiju razvoja. Jednom kad je prošlo to razdoblje početnih mogućnosti, država je morala ustanoviti mjerila za financiranje znanosti, a pri tome nije imala dovoljno znanja ni o društvenim po sljedicama znanosti ni o stranim modelima koji bi mogli poslužiti kao oslonac. U tom stanju neizvjesnosti prihvaćena se politika zasnivala zapravo na jednom cilju — održavanju znanstvene premoći nad drugim zemljama. To je potpuno izmijenilo uvjete u kojima je sistem djelovao u prethodnom razdoblju. 8 Reakcija dvaju sistema na tu novu situaciju bila je vrlo različita. U Njemačkoj, gdje je sveučilišna hijerarhija bila kruta i autoritarna i gdje je sveučilište odbijalo bilo kakve utilitarne ciljeve, pred novom velikodušnošću države sveuči lišna je politika postala »deflacijska«. Profesori su se suprot stavili proširenju i većoj raznolikosti sveučilišnih funkcija i koristili su se sredstvima namijenjenima istraživanju, koja su sve brže pritjecala, da povećaju svoju moć i razliku iz među svoga društvenog položaja i onoga drugih istraživača. 8 O utjecaju Sputnika na znanstvena nastojanja u Sjedinjenim Državama ne treba govoriti. Argumenti koje je 1909. iznio Adolf Harnack u prilog osniva nja državnih istraživačkih instituta u Njemačkoj odnosili su se gotovo isključivo na opasnost da druge zemlje preteknu Njemačku u istraživanjima. Vidi o tome Adolf Har na ck , Zur kaiserlichen Botschaft vom 11 Oktober 1910; Begründung von Forschungsins tituten. Aus Wissenschaft und Leben, sv. I, str. 41—64.
218
Zbog toga je u okolnostima kad su sredstva i ugled sveuči lišta i znanosti naglo porasli, opticaj tih sredstava bio sma njen ispod razine znanstvenih mogućnosti i potražnje za znanstvenim uslugama. Tako je samoregenerirajući mehani zam sistema zasnovanoga na takmičenju bio uništen, što se očitovalo u nesposobnosti njemačkog sistema da provede re formu prije razvoja i nakon pada nacionalsocijalističkog režima. U Sjedinjenim Državama, gdje sveučilišta nisu imala ništa protiv toga da se na istraživanje i na znanstveno usavr šavanje gleda kao na »režijske« troškove, ili čak kao na sred stva koja služe praktičnom cilju, reakcija na opsežnu pomoć države bila je »inflacijska«. Sistem koji je bio zamišljen tako da iskoristi sve mogućnosti, prihvatio je pomoć države samo kao još jednu priliku više. Ne želeći propustiti šansu da proširi i unese više raznolikosti u svoju djelatnost, sveuči lište je prihvatilo zadatke koji su bili iznad njegovih moguć nosti (ili, možda, iznad današnjih mogućnosti općenito). Sma tra se da je taj korak uzrokovao lošu raspodjelu sredstava i čak pridonio izvjesnoj mlitavosti koja se danas osjeća na američkim sveučilištima. Rezultati deflacijske situacije u Njemačkoj od 80-ih go dina do uspona nacista 1933. godine i rezultati inflacijskog stanja danas u Sjedinjenim Državama mogu se protumačiti u okviru Durkheimove teorije o anomiji. U skladu s tim, deflacijske i inflacijske krize dovode do društvene dezorijen tacije i očaja, jer utvrđena mjerila za ocjenu rzeultata dje lovanja gube svoju valjanost. 9 Nekih znakova podudarnosti uistinu ima. Očaj, buntovništvo i rezignacija kod profesio nalnih znanstvenika u Njemačkoj bili su posljedica teškoća i nepredvidivosti znanstvene karijere; danas znanstvenici u Sjedinjenim Državama pate od osjećaja nezadovoljstva i pro mašenog cilja kao posljedice prepolaganoga materijalnog us pjeha, koji nije uvijek u vezi sa stvarnim doprinosima zna nosti i društvu. Ali valj a ima ti na um u i razl ike. Probl emi u Njemačkoj nastali su kao rezultat slabljenja natjecateljskog duha u sa mom sistemu zbog monopolističkog položaja male klase aka demskih građana. U Sjedinjenim Državama današnja mlita vost zapo čela je te k na ko n što su dru štv eni i pol itički pro ble mi, kao što je ra sna net rpe ljivo st i ra t u Vij etnamu, stvo rili napetost na sveučilištu. Zbog toga, dok gotovo nema 9
E. Durkheim, Suicide, New York, Free Press, 1951, str. 241—245.
219
sumnje da je anomija u Njemačkoj, u razdoblju nakon uplitanja države (počevši od 70-ih godina), posljedica nedostataka u djelovanju sistema znanstvene djelatnosti, u Sjedinjenim Državama ona se pojavila tek kad je sistem bio oslabljen političkim i društvenim sukobima. Razliku treba pripisati boljoj prilagodbi istraživačkim zadacima i većoj organizacijskoj snazi američkog sistema, pa i većoj djelotvornosti decentralizacije. Ipak, nema sum nje da je država pretjeranim davanjem sredstava oslabila jedini ce sistema. Ruko vods tvo sveuč ilišta i zna nst vena zajed nica općenito izgubili su dosta od svog autoriteta, a oslanja nje na državu vjerojatno je smanjilo sposobnost sveučilišta da se okrene svojoj neposrednoj društvenoj sredini, zajed nici, roditeljima i studentima. Pitanje je, dakle, hoće li sistem nanovo steći svoju prijašnju inicijativu smanjivanja držav nih sreds tava ili će, radije, dopu stit i da zbog politič kog pri tiska država preuzme potpunu odgovornost za znanost. Ali bez obzira na ishod, ovo tumač enj e nje mač ke i ame ričke kri ze pokazuje da im nije uzrok neka unutrašnja slabost decentraliziranog sistema zasnovanoga na takmičenju već slab ljenje što ga je izazvala država naglim povećanjem sredstava za znanost imajući neodređeno u vidu vojnu premoć i na cionalni prestiž.
5. Financiranje same znanosti, posebno kad je ona sredstvo za postizanje nekog cilja Osim ovih zaključaka ima i drugih raz matranja kojima se skreće pažnja na sve veću sklonost znan stvenika prema takvom financiranju države. Ta se pojava zasniva na pretpostavci da se, budući da svi imaju koristi od znanosti, ne može očekivati kako će je pojedinci ili lokalne grupe financirati na odgovarajući način. To je točno za fun damentalnu znanost. Ali kad je riječ o usmjerenoj znanosti, ne može se država smatrati predstavnikom cijelog društva je r ona ne obavl ja sve njegove funkcije. Ako se istraž ivač ka djelatnost bude uglavnom ili isključivo oslanjala na državu, tad će funkcije države imati nerazmjernu prednost u istraži vanjima pred svim vrst ama društ ven ih potr eb a koje zahtije vaju istraživač ki ra d. Čini se npr. da se rel ati vno veliki izdac i 220
za vojna i poljoprivredna istraživanja u usporedbi s onima na području higijene stanovanja i okoline — što je pojava u većini zemalja na svijetu — mogu barem djelomice pripi sati okolnosti da je istraživanje, poput obrane zemlje i poljo privrede, funkcija države, a higijena stanovanja i okoline stvar je lokalne uprave. Osim toga, u argumentu o društvenoj korisnosti istraži vanja ne uzi ma se u obz ir činj enica da je sama znano st po stala važna privredna grana. Znanstvenici su danas interesna grupa koja se natječe za sredstva s drugim interesnim gru pama, pa zato i oni mogu biti upleteni u klasni sukob. Nova povezanost znanosti s državom, s vojnim i indu strijskim interesima, s jedne, i sudjelovanje znanstvenika u sukobima klasnih interesa, s druge strane, prijeti da ugrozi vjeru u znano st. Iako je, kao što ova knjiga pokazuj e, veći dio sredstava za znanost bio namijenjen daljnjim ciljevima, vjera u krajn ju moraln u kor isn ost zna nos ti zasnivala se na uvjerenju da je znanje samo po sebi vrijednost. Znanost je, doduše, uvijek bila prilično ezoterična i nepristupačna veli koj većini ljudi. To kao da proturječi tvrdnji kako je znanost važna kao spoznajna vri jednost, ali sm at ra se, a to pot vrđ uje i veliki dio stvarnog iskustva, da se znanstvena metoda može naučiti i široko primijeniti i da je to sredstvo koje unapre đuje djelovanje ljudskog uma (ako već ne njegovu kvalitetu). Bude li se držalo da znanost sad služi samo nekim inte resima, dovede li se ona u vezu s ratnim pustošenjem, a znanstvenici se poistovjete s privilegiranom »činovničkom« grupom koju izdašno pomaže država, tad bi zavist i sumnja mogli poljuljati vjeru u njezine vrijednosti. Naravno, zavist i sumnja su nevažni sa stajališta spoznajne vrijednosti zna nosti. Ali one su važne kad se kao cilj ima u vidu stvaranje u znanstvenom smislu valjanog znanja. Ako se uoči da je znanost naklonjena nekim interesima i da znanstvenici uži vaju privilegirani položaj, ljudi će, možd a, početi sumnjati u moralnu vrijednost traženja znanstvene istine i njezine pri mjene u svrhu mijenjanja svijeta. To bi mogao biti kraj znan stvene kulture. Pođe li se od svega toga, očito je da bi se oslanjanje znanstvenika samo na pomoć države moglo pokazati kratko vidn om pol iti kom. Iako je o pro mjeni takve politike lak še govoriti nego je to učiniti, znanstveno će istraživanje vjero jatn o mora ti traži ti mno go šir u osnovu za financiranje i spo razumijevanje nego što je sad ima. Nešto što tako duboko 221
utječe na sudbinu svakoga, kao sto to crni znanost, ne može bi ti stv ar ta ko mal og kru ga str učn jak a, činovnika i pol iti čar a. Ta nas razmatranja vraćaju na pitanje odnosa između društvenih interesa i znanosti. Je li zaista točno, kao što smo nagovijestili u ovome posljednjem dijelu, da su istinsko za nimanje za znanost i vjeru u nju kao spoznajnu vrijednost prijeko potrebni za njezin opstanak? Ili je dovoljno da se društvo općenito zanima za nju zbog njezine tehnološke primjene? U prvi mah čini se da je tehnološki motiv dovoljan. Znanost je opstala i razvijala se u nekim zemljama, kao što su fašistička Italija, nacistička Njemačka, staljinistička Ru sija i imperijalistički Japan, kojih su ideologije očito bile ne spojive s vrijednostima znanosti. 10 Prihvaćajući i štiteći zna nost zbog vojnih i tehnoloških razloga, te su se zemlje prema njoj odnosile vrlo slično kao i ostale. Osim toga, ima znan stvenika, čak vrlo istaknutih, koji svim srcem podržavaju autokratske režime. Tumačenje da to samo pokazuje neovis nost znanosti o općim društvenim vrijednostima možemo pot krijepiti tvrdnjom da su prirodne znanosti kao vrijednost je dnako tako ne utra ln e kao i tehno logi ja. Budući da se njima može koristiti u razne svrhe, spojive su one s bilo kojim sistemom vrijednosti. Ta je tvrdnja, međutim, pogrešna. Točno je da isprav nost znanstvenih iskaza ne ovisi o vrijednosnim sudovima, ali odlučiti se za istraživački rad ili za njegovo financiranje izbor je između alternativa koji odražava ljestvicu vrijedno sti. Države koje sprečavaju mnoge vrste znanja, ali ipak pot pomažu znanost, čine to iz posebnih razloga. Neke od njih prihvaćaju vrijednosti znanosti u načelu i opravdavaju ga ženje tih vrijednosti kao privremene mjere uvjetovane po sebnim okolnostima na koje one ne mogu utjecati. Tamo gdje je to tako, znanstvenici su u relativno lakom položaju je r u svome vlast ito m ra du mogu vidjeti »istinsku« sliku sistema vrijednosti nasuprot falsifikatima i nedostacima po litičke i ekonomske prakse. To mora da je važan element u etosu znanstvenika SSSR-a. Situacija koja tamo danas vlada u znanosti mogla bi se zapravo uspore diti sa stanjem u Fran cuskoj za različitih razdoblja predrevolucionarnog i napole onskog režima. Oduševljenje za prirodne znanosti pojavljuje 10
O nezavisnosti znanosti u autoritarnom režimu piše Leopold Labedz,
How Free Is Soviet Science? Technology under Totalitarianism, u B. Barber i W. Hirsch (urednici), The Sociology of Science, New York, Free Press, 1962, str.
129—141. Suprotno stajalište, koje zastupa i ova knjiga, izražava Robert K. Merton, Science and Democratic Social Structure, u Social Theory and Social Structure, New York, The Free Press, 1957, str. 550—561. 222
se ondje možda zato što je to jedino područje kulturnih nasto janja gdje se spont ano može izraziti vjera u slobodu, napr ed ak i stvaralaštvo. Fašističke i nacističke ideologije nisu imale bitnijih sci je ntisti čkih eleme nat a. Ip ak, onol iko koliko su ti rež imi na stavili potpomagati znanost za vojne i tehnološke svrhe (i zbog kulturne i društvene inercije), scijentizam je opstao kao vri jednost i kao važna moti vacija za nek e znanst ven ike . Zna nost su oni mogli smatrati oazom slobode gdje surovi auto krat nije nametao svoju vlast. U današnjim autokratskim režimima znanost je opstala zbog sve veće važnosti što je ima za vojne svrhe. Upravo to čini autokrate suzdržljivima prema znanstvenoj zajednici, dakle bojazan da bi se moglo zaostati za potencijalnim neprijateljem. Tako je relativna slo bo da fizičara i teo rijsk ih sta tističara u kas nij em raz doblju staljinizma vjerojatno bila u vezi sa spoznajom da ta po dručja imaju posebnu vojnu važnost. Međutim, kao što to pokazuje nacistička politika i Lisenkov primjer, kad je cijela grana znanosti (genetika) bila službeno zabranjena, a oni koji su se njome bavili u SSSR-u proganjani, ako nije riječ o vojnom pre sti žu, izgledi za znanos t u takvim režimim a uis tinu su vrlo slabi.
6. Znanost i društvene vrijednosti 0 odnosu između društvene djelatnosti i društvenih vrijednosti može se još više naučiti na primje rima onih društava gdje dinamičnost situacije slobodno do lazi do izražaja. Čini se da u tim zemljama postoji odnos između znanosti i scijentističkih vrijednosti koji se ciklički mijenja. Nakon razdoblja kad je ishod osnovnih vrijednosti nepoznat, nakon razdoblja kad se istraživanje bez ikakve dvojbe drži vrijednim, dolaze vremena kad se pobijaju vri jedno sti scijentizma i omalovažav a značenje zna nosti. O to me svjedoči romantičarska reakcija na prosvjetiteljstvo, te mnoge intelektualne i ideološke struje prije drugoga svjetskog rata, kao što su romantizam, nacionalistički populizam, fašizam itd. Uzroci tih ciklusa nisu sistematski ispitani, ali u osnovi njihova porijekla nalazi se nezadovoljstvo znanošću koja nije 223
sposobna riješiti osnovne ljudske tjeskobe i naći odgovor na sve društvene probleme. Znanstvenici su rijetko obeća vali da će se baviti svim društ ven im nedać ama , što se mož da čini nevažnim. Njih zaokupi neki zadatak, jer bez obzira na njihove namjere, znanost ima odlučujući utjecaj na sve spoznajne strukture pomoću kojih se čovjek orijentira u svemiru, prirodi i društvu. Njezin utjecaj započeo je s na puštanjem biblijske i klasične astronomije, koja je Zemlju stavljala u središte svemira, i nastavio se odbacivanjem shva ćanja o postanku Zemlje i čovjeka. Utjecaj je znanosti možda danas najjači zbog sve uspješnijeg liječenja bolesti; ona tako uklanja jedan od stalnih izvora strahovanja i nadanja oko kojih su se isprepletala razna vjerovanja. Znanost je također odgovorna za stvaranje moćnog oruđa kojim se iskorištava energija i mijenja prirodna okolina; stalni strah od bolesti zamijenio je novi strah od potpunog uništenja čovječanstva, ali i nada u ovladavanje svemirom i čovjekovim nasljednim osobinama. Ta stalna promjena ljudske spoznaje pod izravnim utje cajem znanosti imala je neposredni učinak na filozofiju dru štva i morala. Od 17. stoljeća traje stalni proces scijentizacije moralne i filozofske misli. U svojim krajnim manifesta cijama, scijentizam je pokušao potpuno raskinuti s vjerom, tradicionalnom mudrošću i filozofijom. Prekoračivao je gra nice spoznaje i stremio prema utopijskom preobražaju druš tva na tobožnjim znanstvenim osnovama (6. poglavlje). Spoznaja da je takva preobrazba nemoguća nalazila se u pozadini moralnih kriza koje se ponavljaju u modernim društvima. Slabljenje tradicionalnih, vjerskih mjerila istine i spoznaja da znanost ne može dati alternativnu osnovu za cjeloviti pogled na svijet, osobito u pitanjima morala, otvo rili su vrata beskrajnim moralno-filozofskim spekulacijama i eksperimentima. Sadržaj tog traženja određen je spozna jom. Ali traga nje pok reć e dru štv eni meh ani zam . Važna znan stvena otkrića koja iz ovog ili onog razloga bude utopijska očekivanja o spoznajnom preuređenju svijeta, vode do po većanoga int ele ktualn og opt imi zma . Ljudi žele učiti, zna ti i učiniti svijet i sebe boljim. To se zbilo u Francuskoj u 18. stoljeću zbog popularizacije Newtonove fizike. Isto se dogo dilo krajem 40-ih godina 20. stoljeća kao posljedica utopij skog vjerovanja da će znanost riješiti sve probleme čovje čanstva. Začudo, to se uvjerenje pojavljivalo ponajviše zbog toga što su znanstvenici u drugome svjetskom ratu stvorili atomsku bombu. To možda objašnjava zašto je taj optimi224
zam bio mnogo manji u Japanu nego drugdje. Na Zapadu je otkriće bombe postalo mit o iskupljenju slobodnog svijeta uz pomoć znanosti. Za Japan je to bila katastrofa od samog početka. Taj val interesa zaustavili su vanjski i unutrašnji činioci. Vanjski su nes pos obnos t zna nos ti da učini sve ono što su ljudi od nje očekivali, a posebno ograničena moralna i prak tična korist što je mnogi studenti i intelektualci imaju od svojih studija i istraživanja na koja ih potiču utopijska išče kivanja prije nego određeni ciljevi. 11 Unutrašnji su moralno-filozofske spekulacije, koje se uvijek pojavljuju u doba povećanog interesa za intelektualna pitanja djelomice zbog stvarnih filozofskih razloga, a dijelom kao odgovor na veliku potražnju za intelektualnim proizvo dima. Ljudi koji su čuli za Newtonovu mehaniku ili za teo riju relativnosti shvatili su da postoje važne tajne koje mogu utjecati na njihov život; one su nedokučive zdravom razumu, ali se mogu shvatiti pomoću znanosti. To je uzdrmalo nji hovu vjeru u tradiciju i učinilo ih otvorenijima prema svjeto nazorima koji tvrde da su uspjeli preurediti čovjekovu spoz najnu strukturu s obzirom na najnovija znanstvena dostig nuća. Takvih teorija ima u izobilju, jer je nedisciplinirano korištenje znanstvenim idejama omogućilo da se stvore to božn je zna nst ven e filozofije kao što su materi jal iza m, pozitivizam, društveni darvinizam i drugi »izmi«. Iako se te teo rije nisu zasnivale na znanosti, njihov neuspjeh bio je dovoljan da opravda pojavu logički jednako tako jadnih svjetonazora koji nisu bili naklonjeni znanosti. U prvi mah, takav se razvoj događaja čini gotovo neiz bježni m. Slo boda misl i i izraza osnovni su za zna nos t i ne može se zagovarati ukidanje tih sloboda u trenutku kad one postaju prijetnja za znanost. Osim toga, te spekulacije su istaknule probleme koji zaista postoje. Znanost nije u stanju stvoriti moral, ali snosi, barem neizravno, odgovornost za slabljenje tradicionalne vjerske osnove morala. Zato se i među članovima znanstvene zajednice rađa sumnja u vrijed nost i moralno opravdanje znanstvene djelatnosti i neki od njih pridružili su se onima koji traže novi smisao. Zapravo, međutim, dojam o neizbježnosti procesa teme lji se na brkanju logičkog problema s društvenim mehaniz mom koji ga pretvara u moralnu krizu. Činjenica da je naše znanje ograničeno ne treba da izazove krizu. Nitko nije do 11
Ponešto pretjerani prikaz te pojave daje Joseph Schumpeter Ca
pitalism, Socialism and Democracy, London, Allen Unwin, 1952, str. 152—153.
15 Uloga znanstvenika u društvu
225
šao do ekstremnijih zaključaka o ograničenosti ljudskog zna nja od Humea, ali ni on ni njegova intelektualna sredina nisu zbog toga zapali u moralnu krizu. Na zaključke su reagirali kao što to čine znanstvenici i praktični ljudi — pitajući se što se još može učiniti unutar novootkrivenih granica. 12 Pokretanje mehanizma koji vodi u moralnu krizu nije, zato, automatska posljedica problema spoznaje, već je to rezultata društvenih uvjeta. Ondje gdje ima mogućnosti i pro stora za empiričku misao o društvu i društvenu akciju, ne zadovoljstvo zbog očekivanja što su ih znanost i scijentizam iznevjerili ne mora rezultirati krizom. U takvim okolnostima moguće je napuštanje nerješivih zadataka i usmjeravanje na rješive zadatke. Shvativši da znanost nema odgovor na sve, filozofi društva bili su spremni priznati da je tradicija (uklju čujući i vjersku) važna za održanje moralnog poretka i kao izvor svih vrsta iskustava koje znanost ne može pružiti. Taj pristup problemu morala i vjere više je odgovarao normama empiričke znanosti nego naizgled znanstvenim pokušajima stvaranja moralnih sistema pomoću spekulacije. Iako takvoj spekulaciji na znanstvenim osnovama ne može biti ni za mjerke ni podrške, norme ponašanja profesionalnih znan stvenika zahtijevaju da se prednost dade problemima što se mogu empirički provjeriti pred očito važnijim problemima koji nisu empiričke prirode, i potpuno odbacuju naizgled nerješive probleme. Ukratko, uvjeti u kojima je moguća znanstvena djelat nost bez moralnih kriza su ovi: a) Politički uvjeti koji dopuštaju društveni eksperiment i pluralizam te sadrže neke metode za sveobuhvatnu insti tucionalnu promjenu i za kritički osvrt na nju bez upo trebe sile. b) Stal no nastoj anj e da se znanstvena mis ao proši ri na pitanja pojedinca i društva kako bi se odredili problemi koji nastaju zbog brzih društvenih i spoznajnih promjena, što ih uzrokuje znanost, i pronašli empirički dostupni postupci za rješavanje tih problema. c) Primjena normi ponašanja profesionalnog znanstveni ka na filozofe društva, što nameće obavezu da se postojeća tradicija ne odbaci, osim u posebnim okolnostima kad se nudi bolja alternativa s logičkog i empiričkog stajališta:
U društvima gdje prvog od uvjeta nema bit ce malo iz gleda za razvoj društvene misli kakav smo istaknuli pod b) i c). Zbog toga u tim društvima nakon vala oduševljenja za znanost dolazi val antiscijentizma, romantičarske iracional nosti, pa čak i antinomizma, koji ugrožavaju sam opstanak znanosti. Ali prisutnost uvjeta koji dopuštaju društvenu pro mjenu nije dovoljna osnova za razvoj snažne i sređene druš tvene misli. Društveni uvjeti ne stvaraju intelektualnu spo sobnost i moralnu odgovornost; oni samo omogućuju njihovo djelovanje.
12 Shirley Letwin, The Pursuit of Certainty, Cambridge University Press, 1965, str. 59—71.
226
15*
227
Dodatak I — Nema zadovoljavajućeg načina mjerenja znanstvenog učinka, ali povjesničari znanosti su se u potpunosti suglasili da postoje središta koja se premještaju, kao što smo to ovdje vidjeli, iz Italije u Englesku sredinom 17. stoljeća, odatle u Francusku u drugoj polovici 19. stoljeća, zatim u Njemačku sredinom 19. stoljeća i, nakon toga, 30-ih godina 20. stoljeća u Sjedinjene Države. 1 Jedina točka u tom redoslijedu s kojom se svi povjesni čari ne slažu jest mjesto V. Britanije sredinom 19. stoljeća. Prema nekima ona je u to doba, tokom jednoga kratkog razdoblja, prednjačila u znanosti. Taj utisak se dobiva zbog važnih važ nih Darwin Dar win ovi h i Maxwellovi Maxwel lovih h otk rić a. 2 Ali rasprave o sta nju znanosti u Engleskoj i Francuskoj iz tog doba, pa i bio grafije znanstvenika koji su tad djelovali, pokazuju da se 50-ih godina Njemačka smatrala znanstvenim središtem. Dojam o engleskoj premoći mogao bi se pripisati poseb nim okolnostima koje su vladale u to doba. Kad je Francu ska počela slabiti, a njemačka premoć još nije bila potpuno uspostavljena, V. Britanija, koja je stalno zauzimala drugo mjesto u znanosti od kraja 18. stoljeća, došla je do relativno veće g izražaja. izra žaja. 3 To pokazuju i priložene tablice (vidi tabl. 1-8, str. 231—235). II — Kvantitativni pokazatelji, od kojih neke donosimo ovdje, odnose se na broj objavljenih radova, otkrića ili ot1
John Theodore Merz, A History of European Thought in the 19th Cen tury, New York, Dover Publications, Inc., 1965, sv. I, str. 298—305; A. R. Hall, The Scientific Movement and Its Influence on Thought and Material Develop ment, 2 u New Cambridge Modern History, sv. X, str. 49—51; i 6, 7. i 8. poglavlje. H. I. Pledge, Science Since 1500, London, Her Majesty's Stationery Office, 1947, 3str. 149—151. V. Britanija se našla u sličnom položaju 30-ih godina 20. stoljeća, kad se središte premještalo iz Njemačke u Sjedinjene Države. Vidi primjer statistike, 7. poglavlje.
229
krivače. Znanstveni radovi, ljudi i novac mogu se pouzdano izbrojiti; otkrića je već teže prepoznati. Ali pri brojanju znanstvenih radova, obično se oni pripisuju zemlji u kojoj je čas opi s objavljen objav ljen,, što done do ne kl e iskr ivl juje juj e sliku. slik u. Podat Po dat aka ak a o broju ljudi nema za većinu zemalja, čak ni za nedavnu prošlost, a tu je i pitanje definicije tog dijela stanovništva. Povijesnih podataka o izdacima za znanost također uglav nom nema, a prisutan je i problem definicije, što otežava usporedbu.4 Tablice 1—6. i grafički prikazi na slikama 1—2. ipak daju uvid i prilično dosljedno prikazuju promjene koje su se dogodile. Grafičkim prikazima na slikama 3—6. pokuša vaju vaj u se prik pr ikaza aza ti razl ike u st ru kt ur i prij pr ij enosa en osa ist raž ivačk iv ačk ih tradicija. II I — Tablica 7. sadrži više po datak a o izdacima za istraživanje i razvoj u odnosu prema ukupnom nacionalnom bruto-p bru to-p roizvod roi zvod u u Sje din jenim je nim Drža vama, vam a, što upuću up uću je na po rast troškova i broja ljudi. Do 20-ih godina 20. stoljeća zemlja s apsolutno najvećim, a vjerojatno i s relativno najvećim (tj. kao postotak ukupnoga nacionalnog bruto-proizvoda) izdaci ma za znanost bile su Sjedinjene Države. Neznatna svota koja je potr po tr oše na na istraži ist raži vanj e i razv oj 1930 1930.. godine god ine (160 (160 mili mili ju na dol ara; ara ; 0,2% 0,2% uku pnog pn ogaa nac ion aln og brut o-proi o-p roizvod zvod a) pokazuje da do tog razdoblja troškovi istraživanja nisu mo gli biti važna determinanta znanstvenog razvoja. IV — Što se tiče odnosa između znanstvenog i privred nog razvoja, V. Britanija i Francuska bile su vrlo blizu jedna drugoj tokom posljednjih 200 godina i imale su istu stopu dugoročnoga privrednog razvoja (1,25% godišnje). Ali raz doblje u kojem je V. Britanija sasvim sigurno imala veću stopu privrednog razvoja nego Francuska je prva faza indu strijske revolucije, od 1780. do 1830. godine, što se točno podudara s razdobljem francuske prevlasti u znanosti. Fran cuska je po stopi privrednog razvoja nadmašila V. Britaniju između 1830. i 1860. godine, tj. u doba slabljenja francuske znanosti (što je pratio porast tehnološkog obrazovanja koje je fin ancir anc irano ano priv pr ivatn atn im sred sr edst stvi vi ma) . U Njemačkoj su znanstveni i privredni razvitak tekli uglavnom usporedo. Privredni razvoj počeo je 1834. godine osnivanjem Zollverein (Carinskog saveza) i dosegao je vrhu-
nac 70-ih i 80-ih godina. To se u cijelosti podudara s razvojem znanosti (vidi 7. poglavlje). Ali izravnog odnosa između ta dva razvoja nema. Industrijski i privredni napredak u Nje mačkoj slijedio je engleski primjer; dostigao je V. Britaniju tek kratko vrijeme prije prvoga svjetskog rata, ali nije nikad dostigao Sjedinjene Države. 5 Njemačka je do 50-ih godina 20. stoljeća nadmašila u znanosti sve druge zemlje jer nije slijedila ničiji model. V — Tabl ica 8. pok azuje azu je tro ško ve za istraž ist raživa iva nje i raz voj u raz nim ni m zemlja zem lja ma, br oj ljudi lj udi koj i su se bavi li istr aži aži vanjem van jem i razv ojem, oje m, br oj dob it nika ni ka Nobe love nag rade, ra de, i nji hov doprinos u znanstvenim radovima na području kemije i fizike izražen kao postotak znanstvenih radova objavljenih u svijetu. Kao što se može vidjeti, ona ne pokazuje jasan odnos između ulaganja i rezultata. Tablica 1.
Izvor: A. Zloczower, Zloczower, Analysis of the Social Conditions of Scientific Produc tivity in 19th Century Germany (magistarska radnja), Jeruzalem, Hebrejsko sve učilište. Zasniva se na K. E. Rothschuh, Entwicklungsgeschichte physiologi scher scher Problem Problemee in Tabellen Tabellenform form (München i Berlin, Urban Schwarzenberg, 1952). 5
4
O tom problemu sustavno raspravlja C. Freeman, Measurment of Output of Research and Development: A Review Paper, UNESCO, siječanj 1969 (umnoženo). 230
Taj opis privrednog razvoja zasniva se na W. A. Cole i Phyllis Deane,
The Growth of National Income, u The Cambridge Economic History of Europe,
sv. IV, dio 1, Cambridge, Cambridge University Press, 1966, str. 10—25.
231 231
T a b l i c a 2.
Tablica 4.
BROJ OTKRIĆA U MEDICINSKIM ZNANOSTIMA PO ZEMLJAMA 1800—1926.
Godina
SAD
1800—1809. 1810—1819. 1820—1829. 18J0—1839. 1840—1849. 1850—1859. 1860—1869. 1870—1879. 1880—1889. 1890—1899. 1900—1909. 1910—1919. 1920—1926.
3 1 4 6 7 5 5 18 26 28 40 27
2
Engleska Francuska Njemačka 8 14 12 20 14 12 5 7 12 13 18 13 3
9 19 26 18 13 U 10 7 19 18 13 8 3
5 6 12 25 28 32 33
37 74 44 61 20 7
Druge Nepoznate Ukupno 2 2
1 3 1 1
5 3 7 4 7 6 19 24 20 11
1 5 11 8 7
2
2
3 2
27 47 57 71 68 69 62 63
147 136 148 99 44
Izvor: J. Ben-David, Scientific Productivity and Academic Organization, Ame rican Sociological Review (prosinac 1960), XXV : 830. Zasniva se na popisu medi cinskih otkrića u F. H. Garrison, An Introduction to the History of Medicine, 4. izdanje, Philadelphia i London, Saunders, 1929.
Izvor: J. Ben-David i R. Collins, The Origins of Psychology, American So ciological Review, kolovoz 1966. Tablica 5.
Tablica 3.
Izvor: T. J. Rainoff, Wave-like Fluctuations of Creative Productivity in the Development of West-European Physics in the Eighteenth and Nineteenth Cen turies, Isis 1929, 1929, 12 : 311—31 311—313, 3, tabli ta blice ce 4—6.
232
233
Tablica
6.
Izvor: Encyclopedia Britannica, Tablica
izdanje 1967, sv. 16, str. 549, str. 549—551.
7.
IZDACI ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ U USPOREDBI S UKUPNIM NACIONALNIM PROIZVODOM TOKOM POJEDINIH GODINA (1930—1965) (U MILIJARDAMA DOLARA) Godina
Ukupni nacionalni proizvod
A 1930. 1935. 1940. 1941. 1945. 1950. 1955. 1960. 1965.
Ukupni izdaci za istraživanje i razvoj B
90,3 72,2 99,6 124,5 212,0 284,7 397,9 503,7
681,2
Ukupni izdaci za istraživanje i razvoj kao postotak ukupnoga nacionalnog proizvoda C
0,16"
0,2
0,34
0,3
0,902
1,52 2,8> 6,3 13,7 20,5
0,7 1,0 1,6 2,7 3,0
1
»Expenditure on Fundamental and Applied Research«, prema procjeni Vannevara Busha u Science the Endless Frontier, Washington, D. C, U. S. Go vernment Printing Office, 1945. 2
Izvor ovih podataka: Ministarstvo obrane, Tajništvo, vidi Statistical Abstract of the United States, 1960, str. 538. F. Machlup smatra da su ovi iznosi za 20—30°/« manji od stvarnih izdataka. Vidi o tome The Production and Distribution of Knowledge in the United States, Princeton, N. J., Princeton University Press, 1962, str. 156. 3 Izvor: OECD, Reviews of National Science Policy, United States, Pariz, OECD, 1963, str. 30. 234
235
1 9 10
1920
1930
1940
1950
I 96 0
SI. 1. Postoci ukupne svj'etske reprodukcij'e znanstvenih radova u »Chemical Abstracts« po zemljama, 1910—1960. Izvor: 3. de SoUa Price, Little Science, Big Science, New York i London, Columbia University Press, 1963, str. 96.
Sl. 2. Godišnji prosjeci objavljenih znanstvenih radova na području po zemljama 1896—1955.
psihologije
Kazalo imena
Ach, N. , 240 Ado rno , T. W., 14, 14b Alb erti , L. B., 79, 91, 95b Alfon so I Ara gon ski , 84b Ama nn, R., 211b Ana ksa gor a, 55 And ers on, M., 39b And rew s, F. M., 21b Angell , F. , 241 Angell , J. R., 241 Anna n, N., 110b, 168b Apolo nije , 60 Ara n, L., 18 Arb or, A., 26b Arh ime d, 60, 81 Ari sto tel , 49, 58, 59, 60, 6 1, 62, 63 , 71, 92 Ari str ah, 60 Army tage , W. H., 215b Aron , F. B., 120b Artz, F. B., 130b Ashby , A., 39b Auger, 144b Auzo ut, 107 Ayr es, C. E., 5ćb
Bacon, F., 81, 95, 96, 97, 98, 99, 99b, 100, 104b, 105, 107, 117 Bailyun, B., 170b, 171b Balbi, B., 80 Baldwin, J. M., 241 Barber, B., 18, 33b, 102b, 184b, 222b Barnes, B. L., 21b Barron, F., 21b Basalla, G., 32b Beaujouan, G., 73b Beaunis, H., 239 Becker, C. H., 171, 195 Bedel, C, 110b Bellah, R., 18 Ben-David, J., 5, 6, 8, 9, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 18, 24b, 33b, 35b, 38b, 76b, 115b, 156b, 161, 164b, 168b, 177b, 199b, 216b, 232b, 233b, 235b, 238b, 239b, 240b, 241b 16
Uloga znanstvenika u društvu
Benussi, U., 240 Bentham, 118, 120b Bernal, J. D., 32, 167b, 171b, 213b Berry, M. J. 211b Berthollet, 126, 136, 144b Bessarion, 83, 84b Biggs, H., 91 Binet, A., 239 Blondel, C, 239 Boas, M., 36b Bolton, T. L., 241 Bonald, 28 Bonnerot, J., 75b Boothe, Ch., 161 Borough, W., 92 Bowman, M. J., 176b Boyle, 99b Brennano, W., 42b, 45b Brentano, F., 240 Brode, W. R., 235b Brown, H., 34b, 107b, 108b Brown, P., 21b Brown, W., 238 Brunelleschi, F., 78, 79, 91 Brunschwig, H., 139b, 142b Brush, S., 26b Bryan, W. L., 241 Buddha, 55 Bühier, K., 240 Burt, C, 238 Busch, A., 154b, 163b, 166b, 167b 171b, 193b Bush, V., 234b
Calkins, M. W„ 241 Carden, 76, 80 Cardwell, D. S. L., 159b, 215b Camot, 144b Carr, H. A., 241 Carsten, F. L., 92b Castiglioni, A., 46b
241
Cattel, J. M„ 241 Cesi, 84b, 88 Chaptal, 144b Chomsky, N., 13b Cipolla, C. M„ 82b, 92b, 93b Clagett, M., 73b, 74b Claparede, E., 239 Clark, T. N., 18, 124b, 137b, 183b, 184b Colbert, 108 Cole, J., 21b Cole, S., 21b Cole, W. A., 35b, 231b Colin, A., 130b, 144b Collins, R., 18, 161b, 238b, 239b, 240b, 241b Comte, A., 28, 130, 161 Condolle, A. de, 96b Condorcet, 128, 144b Cornelius, H., 240 Cornell, 185b Cousin, V., 130b, 149b Craig, T., 185b Crocker, L. G., 120b Croix de Ste, G. E. M., 49b, 61b, 66b Crombie, A. C, 42b, 49b, 61b, 62b, 66b, 73b Cromwell, 102 Crone, D., 21b, 33b Crosland, M., 116b, 122b, 124b, 125b 126b, 129b, 150b Crozier, M., 135b Cusano, N., 80 Cuvier, 126 D Dalton, 116 Darwin, Ch., 30, 229 Davis, J., 91 Davis, R. C, 21b ,„. Davis, R. W., 211b ,! ' Deane, P., 231b Delabarre, E. B., 241 De Maistre, 28 Demokrit, 59 Desargues, 107 Descartes, R., 102, 107, 160 Diderot, D., 119, 121, 146 Dietzel, H., 140b Digges, T., 91 Dikearh iz Messine, 61, 61b Dodson, J. C, 185b Donatelo, 78 Dorland, 232b Dougali, W. Me , 238 Drever, J., 238 Dreyfus, A., 137b Dumas, G., 239 Dumas, M., 111b Dumont, A., 136 Dunlap, K„ 241 Duplantier, R., 107b, 108b Dürer, A., 80, 91 Durie, J., 97, 98 Durkheim, E., 23b, 120, 161, 161b, 219, 219b Dürr, E., 240 Duruy, V., 134b, 136
242
E Earle, E. M., 133b Ebbinghaus, H., 240 Edelstein, L., 49b, 63b Edison, T. A., 197 Ehrenfels, C, 240 Eisenstadt, S. N., 18, 101b Elkan, Y., 18, 26b, 30b Emden, A. B., 70b Empedoklo, 55 Engels, F., 8, 8b, 27b Epikur, 59 Erazmo, 81, 95b Eudem, 58 Eudoks iz Kizika, 58 Euklid, 60, 81 Ezekijel,
5
5
*
Ezra, 55 F Faraday, M., 26, 30, 51, 116 Feinstein, K„ 18 Ferber, von, 164b Fichant, M., 6b Fichte, J. G., 144b, 146 Ficino, 83 Filarete, A. A., 80 Finch, H. A., 168b, 170b Fink, E., 6b Fisher, R. A., 186, 187b Fitzpatrick, P. J., 184b Fleming, D., 170b, 171b, 175b, 180b Flexner, A., 149b, 165b, 168b, 177b, 178b 180b, 181b, 191b, 196b Flournoy, T., 239 Foucart, G., 45b Fourcroy, 144b Fourier, 130 Fox, R. C, 33b Fra Giocondo, 78 Francesca, P. della, 80 Francke, A., 141b Franklin, K., 18 Frederik Urbinski, 80 Freeman, C, 216b, 230b Fridlander, P., 61b Fridrik Veliki, 142 Frobisher, M., 91 G
Galen, 77 Galileo, G., 81, 88, 89, 90, 91, 91b, 95b, 96, 97, 98 Garret, G. T., 43b Garrison, F. H., 232b Gassendi, 102, 107 Gay, P., 170b Geiger, T., 38b Gerbod, P., 128, 150b Gershenson, D. E., 55b Geyl, P., 93b Geymonat, L., 90b Ghiberti, L. B., 78, 80 Gilbert, H., 91, 92 Gillispie, Ch. C, 103b, 104b, 117b, 119b, 123b, 126b
Gilpin, R., 33b, 135b, 137b Glasser, B. G., 21b Glover, J. W., 184 Ginzberg, L., 68b Giorgio Martini, F. de, 80 Glaukon, 59 Goddard. H. H., 98, 241 Gometio, 80 Goodman, L., 186b Gösset, W. S., 186, 187b Gottschalk, L. R., 130b Gouldner, A., 7 b l Graverol, M., 107b Greenberg, D., 55b Grimm, T., 60, 68b Groo, K., 240 Grotius, 97 Guerard, A. L., 150b Guerlac, H. E., 133b, 134b, 136b Guizot, 130b Guthrie, D., 42b
Jones, R. F., 92b, 96b, 98b, 102b, 104b. 105b Joravsky, D., 26b, 31b Judd, C. A., 241 Justel, H., 107b
Kant, E., 26, 30b, 146 Kapitz, P. L., 211b Kaplan, N., 21b, 33b Katz, J., 68b, 140b Keller, A. C, 80b Kendali, M. G., 187b Kepler, 32, 51, 51b, 97 Keynes, J. M., 49b Kiesow, F., 240 Kildvadby, 72 Kinnaman, A. J. 241 Kirschmann, A., 240 Klein, F., 165b Kline, L. W., 241 Kneller, G. F., 189b Koestler, A., 51b Komensky, 95 Kopernik, N., 32, 80, 89, 91, 97 Kornhauser, W., 21b, 195b Koyre, A., 26, 26b, 80b, 102b König, R., 142b, 169b Kronick, D., 110b Krüger, F., 240 Kuhn, T. S., 22, 22b, 23, 24b, 120b Kulpe, O., 238, 240 Kyönig, 144b
Haak, 98, 107 Häfler, A., 240 Hagstrom, W.H., 21b, 24b Hahn, R., 110b Halevy, E., 120b, 149b Hall, A. R., 19b, 36b, 74b, 89b, 229b Hall, G. S., 241 Han, dinastija, 43 Hans, N., 75b, 104b Harnack, A., 218b Hartlib, S., 95, 98 Hassenfratz, 144b Hedelin, 107 Hegel, G. W. F., 28, 146 Heinemann, V., 35b Heibig, H., 74b, 75b Helmholtz, H., 26 Henri, V., 239 Hessen, M. B., 32b Hill, C, 92b Himmelfarb, G., 30b Hiparh, 60 Hirsch, W., 222b Hobbes, T., 27, 28 Hoenigsberger, H., 93b Hof stadter, R., 194b Holton, G., 22b Hoteling, 185, 185b Humboldt, 144b, 146, 147b, 148 Hume, D., 119, 226
L i
Ladd, 233 Laissus, Y., 111b Lakanal, 144b Lamblardie, 144 Landes, D. S., 159b Langel, L„ 240 Laplace, 126 Lavisse, E., 123b, 136 Lavoisier, 126 Lawrence, 32 Lebedz, L., 222b Lefebvre, G., 123b, 127b, 128b Lefranc, A., 75b Le Goff, J., 70b, 71b, 73b, 74b
Inkels, A., 18 Irsay (d'), S., 75b, 84b, 88b
J a eg er , W ., 58 b, 59 b, 60 b, 6 James, T., 92 James, W., 241 Jandunski, I., 74 Janet, P., 239 Jastrow, J., 241 Jolly, J., 45b
16*
1
b
:
Lehmann, A., 240 Leibniz, G . W., 99, 1 0 2 , Leonardo da Vinci, 78, 80, 91 Leto, P., 83 Letwin, S., 118b, 226b Letwin, W., 100b, 103b Leuba, J., 241 Leukip, 59 Lexis, W., 140b, 162b, 163b, 164b, 184b Liard, L., 123b, 124b, 126b, 128b, 130b, 133b, 134b, 136b, 144b, 145b Liebig, 157 Lisenko, 223 Locke, J., 28, 103b, 104b, 119, 160 Lowell Cardwell, D. S., 35b Luca della Robbia, 78 Lukäcs, G., 27b Ludwig, C, 157
243
M
O
Mailiani, A., 80 Malinowski, B., 42b Machlup, F., 234b Mallet, C. E., 75b Malthus, T. R., 30 Mannheim, K., 27, 95 Mantegna, 78 Marat, 121 Marbr, K., 240 Marcson, S., 21b, 195b Markiewicz — Lagneau, J., 12b Marrou, H. I., 57b, 59b, 63b, 65b, 66b Marsilije iz Padove, 74 Martinengo, A., 88 Martius, G., 240 Marx, K., 5, 5b, 13, 14b, 27b, 28, 29, 30b, 161 Maupertius, 142 Max-Planck, 166, 182b Maxwell, 229 Mayer, A., 240 Maylender, M., 85b, 86b Medici, C, 84b Medici, L., 84b, 89 Meinong, A., 240 Mellinger, G. D., 21b Mendel, 184b Menon, 58 Menzel, H., 21b Mersenne, M., 107, 107b Merton, R. K., 14b, 20b, 21b, 23b, 30b,
Oberschall, A., 163 Oersted, 26, 30, 51 Olschki, L„ 76b. 77b, 80b, 90b, 91b, 97b Ornestein, M., 83b, 88b Orth, J., 240 Ostwald, 164b
33b, 36b, 95b, 102b, 222b
Merz, J. T., 103b, 104b, 125b, Messer, A., 240 Metzger, W. P., 194b Meumann, E., 240 Meyer, M., 24 Michelangelo, B., 81 Michotte, A., 239 Milić, V., 15b Mills, W. C, 7, 7b Mojsije, 55 Monge, 144b Mortaigne, 81, 95b Montmor, 107 Moraveau, G. de, 144b Morril, L., 176b, 182b Mornet, D., 121b Mullins, N. C, 21b Müller, G. E., 238, 239, 240 Müller, J., 149, 157 Munsterberg, H., 240, 241 Myers, C. S., 238
229b
N Nahon, Y., 111b Napoleon, B., 122, 125b, 126, 128, 128b, 129, 130b, 168 Naville, P., 8b Needham, J., 42b, 49b, 51b Neugebauer, O., 43b, 45b, 47b, 61b Newman, Ch., 122b Newton, J., 51, 80, 99, 99b, 104b, 119, 224, 225 Neyman, J., 185b, 187b Norman, R., 92 Novarese, A., 80
244
P Pace, E. A., 241 Pacioli, L., 76, 80
Palissy, B., 81, 95
Paneekoek, A., 44b Parker, I., 102b Parsons, T., 13, 23, 33b, 120b Pascal, 107 Pasteur, L., 134, 177 Patrick, G. T. W., 241 Paulsen, F., 154b, 162b, 163b, 177b, 180b Pearson, E., 186b, 187b Pearson, K., 187b Pecheux, M., 6b Peiresc, 91, 91b Pelz, D. C, 21b Perry, R. B., 175b Petty, 98 Peuerbach, 80 Pevsner, N., 82b, 84b, 87b Pfetsch, F., 162, 166b, 167b, 168b, 215b Pieron, H., 239 Pilzecker, A., 240 Pineau, A., 107b Pirenne, J., 46b Pitagora, 51b, 55, 65 Platon, 7, 58, 59, 59b, 61, 61b, 83, 84 Pledge, H. I., 35b, 229b Plesner, H., 163b Plumb, J. H., 110b Polany, M., 22, 22b, 39b Ponzone, D., 80 Porta, G. della, 88, 91 Pozlowski, J. P., 211b Pozzo Toscanelli, P. dal, 80 Powell, P. R., 216b Powicke, F. M., 70b Prahl, H. W., 8b Prandtl, W., 30b Price, D. K., 33b Prievr, 144b Priovano, G., 80 Prost, A., 130b Purver, M., 99b, 102b, 109b
Recorde, R., 91 Regiomontar.us, 80 Renaudot, T., 107, 107b, 108 Rezneck, S., 175b Ribot , T., 239 Ricci, 0., 95b Richelieu, 108 Rieft, P., 161b Rietz, H. L., 185b Rinehart, H., 33b Ringer, F. K., 169b Rinuccini, 83 Rivers, W. H. R., 238 Roberval, 107 Rosate, A. de, 80 Rossi, P., 79, 81b, 92b, 95b Rothschuh, K. E., 115b Rothseliuh, K. E., 231b Rousseau, J. J., 28, 119, 120, 146 Russell, B., 141b
121, 140,
T
S Saint-Simon, C. H., 130 Sallo, D. de, 108b Sambursky, S., 49b, 59b, 63b, 66b Samuel, R. H., 170b Sanford, E. C, 241 Sanseverino, G. di, 80 Santillana, G. de, 55, 55b, 78b, 90b Sarton, G., 45b, 61b, 67b Schelling, F. W., 144b, 146 Schelsky, H., 144b, 169b, 171b Schelting, A. von, 141b Schleiermacher, 144b Schlosberg, 233 Schmalenbach, H., 22b Schnabel, F., 139b, 140b, 141b, 143b, 144b, 145b, 147b, 152b, 158b Scholz, R., 74b Schripture, E. W., 241 Schumann, F ., 2 4 0 ' Schumpeter, J., 225b Seashore, C. E., 241 Sehmookler, J., 32b Semmelweiss, I., 177 Sforza, L., 80, 84b Shapere, D., 24b Sharp, S. A., 241 Shepard, H. A., 21
Shi Wang Ti, 43
Shils,
E.,
18,
22b,
39b,
168b,
205b
Q
142b, 154b,
R Rabelais, F., 81, 95b
Rainoff, T. J., 115b, 233b
71b
Tartaglia, 80 Taton, R., 42b, 45b, 61b, 123b Tavlor, A. E., 61b Tawney, R. H., 168b Taylor, C. W., 21b Tempier, 72 Teofrast, 58 Terman, L. M., 241 Thevenot, 107 Thomas, G., 187b Thomas, R. H., 170b Thompson, J. E. S., 45b Thomson, G. H., 238 Thorndike, E. L., 51b, 241 Titchener, E. B., 241 Tocqueville, A. de, 119, 119b Toma Akvinski, 72 Torlais, J., 110b Turner, R. H., 36b
65b, 110b,
V Va uqu eli n, 144b Ver roc chi o, 78
Ves ali us, 91 Veysay , L. R., 173b, 189b Vili m, kr alj , 166, 182b
Vives , L. , 81, 95
Vo lta ire , F. M. A., 142 170b, W
Shryock, R. H., 30b, 105b
Quetelet, 183
Raleigh, W., 91 Randall, J. H., 74b Ramus, P., 95 Ras, B., 141b Rashdall, H., 69b, 70b,
,
Sombart, W., 139b, 169b Sorbelli, A., 74b, 75b Sorboiere, 107, 107b Spearman, Ch. E., 187b, 238 Spencer, E., 161 Spini, G., 93b Spooner, F. C, 92b Sprat, T., 98b, 107b Ster n W 240 Stimson, D., 102b, 103b, 110b Stone, L., 92b, 93b Storer, N., 33b, 101b Störring, G., 240 Stouffer, S. A., 185b Stratton, G., M., 241 Stumpf, C, 240, 241 Supek, R., 7b
Sicilski, D., 46b Sieyes, 144b
Wa ar de nb ur g, J. , 69b Wald a, A., 185b
Siger od Brabanta, 72 Simeoni, L., 75b Small, W. S., 241 Smelser, N., 18 Smith, A., 27 Smith, P., 111b, 118b Smith, W. C, 238 Sokrat, 58, 59 Solla Price D. J. de, 22b, 33b, 64b, 235b, 236b
Was hb ur n, M. F. , 241 Wat son , J. B., 241 Wat t, H. J., 238 Wat ts, V., 92 Web b, B„ 161, 161b, 168b Web er, 120 Web er, C. von , 163b Weber, M., 161, 161b, 170b Wei ner , Ch. , 35b, 171b, 196b
Wall is, 98
35b, 38b
245
Wei nber g, A. M., 33b, 205, 205b, 206b, 214b Wen de, E., 140b, 154b, 168b, 195b Whip le, O. M., 241 Wie nert , H., 211b Wil kin s, 98 Wil ks, S. S., 185, 185b Willi am od Ock ham a, 72 Wil lia ms, P., 26b, 51b Wilso n, L., 38b Wir th, W., 240 Wita sek, S., 240 Wit mer , O., 241
Wolf, 144b Wolf, C, 99
Wolfe, H. K., 241 Woo dwa rth, R. S., 241 Woo dwo rth, 233 Wre n, C, 91 Wun dt, W., 157, 238, 239, 240, 241
";
Zaleski, E., 211b, 213b Zaniccki, F., 38b Zeldin, T., 134b, 135b, 137b Zeller, E., 55b, 57b, 61b Zilsel, E., 32b Ziman, J., 21b Zloczower, A., 115, 155b, 164b, 168b, 174b, 195b, 231b Zoroaster, 55 Zuckerman, H., 21b
Sadržaj Znanstvenici i društvo (Ivan Cifrić)
5
Predgovor
17 -
1. Sociologija znanosti
Pristup proučavanju sociologije znanosti Interakcijski prist up Institucionalni pris tup Zaključak Znanost i ekonomski faktori Općenito o knjizi
246
. . . . .
19 19 21 25 33 34 36
2. Znanost s komparativnog stajališta Do 17. stoljeća nema stalnoga znanstvenog razvoja . . Prijenos i širenje znanosti u tradicionalnim društvima . Društvene uloge onih koji su pridonosili razvoju zna nosti u tradicionalnim društvima Doprinos filozofa ranoj znanosti Zaključak
41 41 42
3.
53 53 55 57 60
grčke znanosti , Grčka znanost kao preteča moderne znanosti . . . Društvena uloga prvih filozofa prirode Znanost u velikim atens kim filozofskim školama . . Odvajanje znanosti od filozofije u doba helenizma . Grčka znanost kao poseban primjer u tridicionalnoj društvenoj stru ktur i Zaključak . . . . . .
Sociologija
44 48 52
62 63 247
