Sveuĉilište u Splitu Filozofski fakultet
Diplomski rad
Uloga Jugoslavenske narodne armije i Srbije u pripremi i provođenju srpske pobune u Hrvatskoj 1990. – 1995.
Student: Domagoj Kuzmanić Split, 2011.
Odsjek za povijest Studijska grupa: Povijest/Filozofija Predmet: Hrvatska povijest nakon 1945.
Diplomski rad
Uloga Jugoslavenske narodne armije i Srbije u pripremi i provođenju srpske pobune u Hrvatskoj 1990. – 1995.
Mentor: dr. sc. Aleksandar Jakir
Student: Domagoj Kuzmanić
Split, travanj 2011.
Sadržaj 1. Uvod ....................................................................................................................................... 4 2. Stanje u Jugoslaviji u razdoblju od 1980. – 1990. ................................................................. 9 3. Preustroj Jugoslavenske narodne armije iz federalne vojske u instrument velikosrpske politike ...................................................................................................................................... 14 3.1. Struktura Jugoslavenske narodne armije prije preustroja .............................................. 14 3.2. Preustroj Jugoslavenske narodne armije........................................................................ 16 4. Srpska pobuna u Hrvatskoj u razdoblju od poĉetka 1990. do sredine 1991. godine............ 21 4.1. Srpska pobuna................................................................................................................ 21 4.2. Uloga JNA u razdoblju od poĉetka 1990. do sredine 1991. godine .............................. 26 4.3. Uloga srbijanske politike u razdoblju od poĉetka 1990. do sredine 1991. godine ........ 32 4.4. Medijski rat .................................................................................................................... 38 5. Srpska pobuna u Hrvatskoj u razdoblju od sredine 1991. do svibnja 1992. godine ............ 43 5.1 Otvorena agresija i uspostava Republike Srpske Krajine ............................................... 43 5.2. Uloga JNA u razdoblju od sredine 1991. do svibnja 1992. godine ............................... 47 5.3. Uloga sluţbenih srbijanskih institucija u razdoblju od sredine 1991. do svibnja 1992. 53 5.4. Uloga paravojnih postrojbi u razdoblju od sredine 1991. do svibnja 1992. godine ...... 58 5.5. Uloga srbijanske politike u razdoblju od sredine 1991. do svibnja 1992. godine ......... 63 6. Srpska pobuna u Hrvatskoj u razdoblju od svibnja 1992. do sloma srpske pobune 1995. godine ....................................................................................................................................... 69 6.1. Republika Srpska Krajina od svibnja 1992. godine do Erdutskog sporazuma .............. 69 6.2. Uloga Vojske Jugoslavije u razdoblju od svibnja 1992. do 1995. godine..................... 73 6.3. Uloga MUP-a Republike Srbije i SDB-a od svibnja 1992. do 1995. godine ................ 79 6.4. Gospodarska ovisnost RSK o SRJ od svibnja 1992. do 1995. godine .......................... 84 6.5. Utjecaj sluţbene srbijanske politike na RSK od svibnja 1992. do 1995. godine .......... 89 7. Epilog ................................................................................................................................... 95 8. Zakljuĉak .............................................................................................................................. 99 9. Zusammenfassung .............................................................................................................. 102 10. Popis kratica ..................................................................................................................... 104 11. Bibliografija ..................................................................................................................... 107
1. Uvod Tema ovog diplomskog rada je Uloga Jugoslavenske narodne armije i Srbije u pripremi i provoĎenju srpske pobune u Hrvatskoj 1990. – 1995. Tema Domovinskog rata je danas, dvadeset godina nakon njegova poĉetka i petnaest godina nakon njegova završetka, tema kojom se bave mnogi povjesniĉari, bilo da se bave iskljuĉivo tom problematikom ili se dotiĉu teme Domovinskog rata u sklopu vremenski širih pregleda dogaĊanja u hrvatskoj povijesti. Iako se većina povjesniĉara, politiĉara i graĊana slaţe oko ĉinjenice da je suvremena hrvatska drţava nastala pobjedom u Domovinskom ratu, ipak je sama tema Domovinskog rata i dan danas priliĉno kontroverzna. Neki tvrde da kontroverznost te teme proizlazi iz nedovoljnog vremenskog odmaka od samih dogaĊanja, a moguće je da su jedan od razloga i još uvijek do kraja nerasvijetljene „tamne epizode“ sa hrvatske strane. Moţda je jedan od glavnih razloga kontroverznosti teme i ĉinjenica da koliko se god politiĉari, graĊani, a osobito povjesniĉari trudili biti objektivni, nemogućnost negiranja ĉinjenice da velika većina ljudi ima odreĊeno politiĉko ili ideološko polazište iz kojeg promatra razdoblje Domovinskog rata i tadašnje hrvatsko politiĉko vodstvo. Pitanje objektivnosti je glavno pitanje kada govorimo o ovome razdoblju, a objektivnost u najvećoj mogućoj mjeri, je nešto što bi se trebalo podrazumijevati kod svih koji se bave sa povijesnim istraţivanjem. Uz objektivnost tu je svakako vaţno i dobro poznavanje problematike same teme, dobro poznavanje konteksta dogaĊaja i prepoznavanje bitnih dogaĊaja, vaţnih dokumenata i znaĉajnih osoba. Pogotovo što o ovome razdoblju postoji obilje dokumentacije, memoarskih zapisa, video i tonskih zapisa i mnogo ţivućih svjedoka samih dogaĊaja, bilo izravnih ili neizravnih. Velika većina povjesniĉara se slaţe oko teze da je Hrvatska bila ţrtva nametnutog rata, bolje reĉeno agresije, koju je izvršila sluţbena srbijanska politika uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA) i pobunjenih Srba u Hrvatskoj sa ciljem da se teritorij Republike Hrvatske, na onim podruĉjima gdje je u znaĉajnoj mjeri bilo zastupljeno srpsko stanovništvo pripoji Srbiji, a da su sva ta stremljenja srbijanske politike bila zapisana u Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, te da je ta srbijanska politika bila personificirana u liku srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića. Kao što je iz samog naslova ovog diplomskog rada vidljivo, on se neće baviti postupcima hrvatske strane, osim ako to nije nuţno, već će se koncentrirati na postupke srbijanske strane, prije samog poĉetka sukoba, za vrijeme samog trajanja sukoba, te u samoj završnici rata. Ovaj rad će se baviti sa više aspekata koji su prethodili srpskoj pobuni u Hrvatskoj, koji su je omogućili i podrţavali cijelo 4
vrijeme rata, te koji su na koncu i doveli pobunjene Srbe u Hrvatskoj u „slijepu ulicu“, nakon ĉega je njihov poraz bio neminovan. Na samome poĉetku ovog rada prikazano je politiĉko, gospodarsko i društveno stanje u Socijalistiĉkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) u razdoblju nakon smrti Josipa Broza Tita do kraja 1990. godine. To razdoblje je bitno zbog toga što su tada stvoreni preduvjeti za sama dogaĊanja koja su tema ovog diplomskog rada. Nakon toga je obraĊen preustroj JNA od sredine osamdesetih godina iz federalne vojske u instrument velikosrpske politike. U tom dijelu će biti rijeĉ o ustroju JNA prije promjena koje su nastale sredinom osamdesetih, izvorišnim osnovama JNA, strukturi koja je bila karakteristiĉna za nju, jeziĉnoj politici koja je vladala, te udjelu pojedinih naroda u zapovjednim strukturama JNA. Zatim je prikazan sam preustroj JNA: reorganizacija vojnih oblasti, promjene u zapovjednom sustavu Teritorijalne obrane (TO), razvijanje plana obrane S-2 (Sutjeska 2) i njegovom operacionalizacijom u vojnim vjeţbama Romanija, razvijanje doktrine Bitke u prostoru, te daljni rast brojĉanog udjela srpskih ĉasnika u zapovjednim strukturama JNA. Posebna paţnja će biti obraćena na to kako su sve te promjene bile korištene u agresiji na Hrvatsku. Nakon dijela rada o promjenama u JNA slijedi kronologija srpske pobune u Hrvatskoj u razdoblju od proljeća 1990. do ljeta 1991. godine. Spomenuto obuhvaća organizaciju samih Srba u Hrvatskoj, ulogu JNA u tom periodu, ulogu sluţbenih institucija Srbije i srbijanske politike, kao i njihov utjecaj na pobunjene Srbe u Hrvatskoj. TakoĊer će se dotaknuti pitanje djelovanja srbijanskih medija prije samog poĉetka pobune i nakon poĉetka pobune, posebno u pogledu stvaranja atmosfere pogodne za poticanje pobune. Vaţnost toga proizlazi iz ĉinjenice što su gotovo svi tadašnji srbijanski mediji bili pod kontrolom srbijanskih vlasti i na taj naĉin su takoĊer sudjelovali u pripremi pobune. Nakon toga je analiziran sam poĉetak agresije i oruţane pobune na teritoriju Republike Hrvatske i to u razdoblju od ljeta 1991. godine do kraja travnja 1992. godine. Naglasak će biti na otvorenome prelasku JNA na stranu srpskih pobunjenika, njenim napadnim djelovanjima, ustrojavanju jedinica pobunjenih Srba prije konaĉnog povlaĉenja sa teritorija Republike Hrvatske i logorima za Hrvate i ostalo nesrpsko stanovništvo koje je osnovala na teritoriju Srbije i Vojvodine. Zatim će biti rijeĉi o stvaranju Republike Srpske Krajine (RSK) i ustroju njenih vojnih jedinica, ulozi Sluţbe drţavne bezbednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, Ministarstva odbrane Srbije, djelovanju dobrovoljaĉkih postrojbi srbijanskih oporbenih stranaka u ratu u Hrvatskoj, te o utjecaju srbijanske politike na pobunjene Srbe u tom vremenskom periodu.
5
U poglavlju koje slijedi nakon gore navedenoga, biti će rijeĉ o politiĉkoj, vojnoj i gospodarskoj ovisnosti RSK o Saveznoj Republici Jugoslaviji (SRJ) i to u razdoblju od svibnja 1992. godine do operacije Oluja, što se odnosi na zapadni dio RSK, odnosno do Erdutskog sporazuma ako se misli na podruĉje istoĉne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijeme koje je bilo pod kontrolom pobunjenih Srba. U tom poglavlju će biti posebno obraĊen politiĉki utjecaj sluţbenog Beograda na vlasti RSK, ovisnost sigurnosnih struktura RSK o Sluţbi drţavne bezbednosti (SDB) i Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije (MUP Srbije), ovisnost Srpske vojske Krajine (SVK) o Vojsci Jugoslavije (VJ), te o zajedniĉkim operacijama SVK, Vojske Republike Srpske (VRS), MUP-a Srbije i VJ koje su pokrenute sa okupiranih podruĉja Republike Hrvatske protiv jedinica 5. Korpusa Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) i opkoljenog podruĉja Bihaća. TakoĊer će iz prikazanog biti vidljivo da su se pripadnici MUP-a Srbije, osim što su pomagali srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj, takoĊer bavili i kriminalnim aktivnostima. U zadnjem poglavlju koje nosi naziv Epilog prikazan je sam kraj postojanja RSK, dogaĊaji koji su usljedili kao posljedica propasti RSK, te sudbina ljudi koji su na ovaj ili onaj naĉin igrali vaţnu ulogu u srpskoj pobuni u Hrvatskoj. Cilj ovog rada jest razmatrati koliko duboko seţe uloga sluţbenog Beograda u pripremi i provoĊenju srpske pobune u Hrvatskoj, s ciljem odcijepljenja djelova teritorija Republike Hrvatske istoĉno od linije Karlovac – Karlobag – Virovitica, to jest ostankom tog teritorija u sastavu Jugoslavije (kojom bi dominirala Srbija). Kljuĉni dokument toga plana je Memorandum SANU-a, kojemu je posvećena posebna pozornost u dijelu ovoga rada koji se bavi sa stanjem u SFRJ nakon smrti Josipa Broza Tita. Taj dokument bi se mogao nazvati i programatskim dokumentom velikosrpske politike. Iako se ovaj rad koncentrira na vojnu i sigurnosnu pomoć pobunjenim Srbima od strane sluţbenih institucija Srbije, svakao će se istaknuti i njihova politiĉka i gospodarska ovisnost o sluţbenom Beogradu. Iako tadašnja i sadašnja sluţbena srbijanska politika tvrdi da nije sudjelovala u, kako ga oni nazivaju, „graĊanskom ratu“ u Hrvatskoj, u ovome radu će itekako biti rijeĉi i o razdoblju do, i nakon 27. travnja 1992. godine. Zašto je taj datum vaţan? Iako je Republika Hrvatska već prije sluţbeno priznata do 27. travnja 1992. godine, tada je još uvijek formalno postojala SFRJ, a nakon tog datuma nastaje SRJ (koju ĉine Srbija i Crna Gora). U ovome radu su prikazane ĉinjenice koje nedvojbeno dokazaju veliku i izravnu umješanost SRJ u rat na teritoriju Hrvatske, što se moţe protumaĉiti i kao oblik agresije SRJ na Republiku Hrvatsku. Što se tiĉe srbijanske politike posebnu paţnju zasluţuje i tadašnja 6
oporba Miloševiću, osobito tadašnje najjaĉe oporbene stranke u Srbiji, Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja i Srpski pokret obnove Vuka Draškovića, koje su napadale Miloševića i organizirale prosvjede protiv njega zbog nedovoljne pomoći Srbima u Hrvatskoj. Valja napomenuti da su iste slale svoje stranaĉke vojske na ratišta u Hrvatskoj. Svakako je zanimljivo primjetiti da je tadašnja marginalna demokratska oporba u Srbiji, koja je bila predstavljena kroz Zorana ĐinĊića i Vojislava Koštunicu, takoĊer napadala Miloševića zbog nedovoljne pomoći Srbima u Hrvatskoj, te im izraţavala punu podršku u njihovoj borbi. Prethodno samo potvrĊuje da je u tadašnjoj srbijanskoj politici vladao konsenzus oko pitanja pomoći Srbima u Hrvatskoj, kao o i ulozi koju je Srbija u tome trebala igrati. Razlike su postojale samo oko naĉina i intenziteta te pomoći. Što se tiĉe izvora korištenim u ovome radu, oni se uglavnom baziraju na dokumentima srpske strane koje je objavio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata iz Zagreba. Dokumenti objavljeni u seriji pod imenom Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. takoĊer su korišteni ili se koriste na suĊenjima pred MeĊunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu i to u procesima protiv Slobodana Miloševića, Milana Martića, Vojislava Šešelja, te procesima protiv Jovice Stanišića, Franka Simatovića i Momĉila Perišića. Dokumenti korišteni u ovome radu citirani su izvorno, tako da nisu prevedeni na hrvatski. Što se tiĉe preustroja JNA, u prvom redu je korišteno djelo Davora Marijana Smrt oklopne brigade, te djela Davora Domazeta Hrvatska i veliko ratište i Hrvatski Domovinski rat 1991. – 1995. Strateški pregled, koji takoĊer pruţaju dragocjen uvid u suradnju VJ i SVK. TakoĊer su se za ovaj diplomski rad korisnim pokazala djela Ljubomira Antića i Drage Roksandića o Srbima u Hrvatskoj, biografija Franje TuĊmana iz pera Darka Hudelista, pogledi Janka Bobetka na Domovinski rat, te svjedoĉanstva o pregovorima sa Slobodanom Miloševićem koje je objavio Hrvoje Šarinić. Što se tiĉe općeg pregleda zbivanja osobito su korisna bila djela Hrvoja Matkovića Povijest Jugoslavije, Ive Golsteina Hrvatska povijest i Dušana Bilandţića Hrvatska moderna povijest. Uz dokumente srpske strane najvaţnije djelo koje je korišteno je Srpska pobuna u Hrvatskoj od Nikice Barića, koje do danas predstavlja najtemeljitije istraţivanje vezano za tu problematiku. Budući da je fokus ovog rada na dokumentima, svjedocima i interpretacijama dogaĊaja sa srpske strane, djelo Nikice Barića je od posebne vrijednosti jer sadrţi viĊenja pretposljednjeg Saveznog sekretara za narodnu obranu SFRJ Branka Mamule, njegovog nasljednika Veljka Kadijevića, prvog predsjednika SRJ i jednog od tvoraca Memoranduma Dobrice Ćosića, kao i viĊenja visokog srbijanskog duţnosnika Borisava Jovića, sjećanja visokih oficira SVK Milislava Sekulića i Marka Vrcelja. 7
Glede djelovanja SDB-a i paravojnih postrojbi tu je nezaobilazan srbijanski novinar i publicist Miloš Vasić i njegovi tekstovi na tu temu. Kada je rijeĉ o podacima o logorima na teritoriju Srbije i Vojvodine, korišteni su podaci Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. Na kraju se mora napomenuti da javnosti nije dostupno svjedoĉenje generala i naĉelnika Kontra-obavještajne sluţbe JNA Aleksandra Vasiljevića na suĊenju Slobodanu Miloševiću u Haagu, koje bi sigurno pomoglo i u ovome istraţivanju, jer bi sigurno osvijetljilo jedan aspekt djelovanja JNA u ratu u Hrvatskoj, a isto se odnosi i na nedostupne transkripte sa sjednica Vrhovnog savjeta obrane SRJ iz kojih takoĊer proizlazi umješanost SRJ i VJ u ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Svi dokumenti koji su korišteni u ovome radu nalaze se u posjedu Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Obilje dokumenata objavljeno sa strane tog instituta dovoljno je da potkrijepi i prikaţe teze koje su iznijete u ovom diplomskom radu koji nosi naziv Uloga JNA i Srbije u pripremi i provoĎenju srpske pobune u Hrvatskoj od 1990. – 1995.
8
2. Stanje u Jugoslaviji u razdoblju od 1980. – 1990. U ovom poglavlju biti će rijeĉi o općim prilikama u Socijalistiĉkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) nakon smrti Josipa Broza Tita (1980.) i razdoblju koje je usljedilo nakon toga, sve do kraja 1990. godine. U ovom dijelu neće biti rijeĉi o preustroju JNA i o samom poĉetku srpske pobune u Hrvatskoj, isto je obraĊeno u zasebnim poglavljima. Pregled dogaĊaja koji su obiljeţili ovo razdoblje je bitan iz razloga što su ti dogaĊaji stvorili i preduvjete za sve što se dogaĊalo od 1990. – 1995. Tijekom 1980-ih Jugoslavija je bila pogoĊena sve oĉitijom gospodarskom krizom, rastom nezaposlenosti, inflacije i problemom velikog inozemnog duga, a do izraţaja je više dolazila nedjelotvornost i pretjerana birokratiziranost gospodarskog sustava i drţavne uprave. Jugoslavija je dugo vremena slovila kao drţava sa posebnim poloţajem u blokovski podjeljenom svijetu. MeĊutim, kako je osamdesetih godina sve više popuštala napetost izmeĊu blokova, tako je i uloga Jugoslavije, za ĉiju su se naklonost natjecala oba suprotstavljena bloka, postojala sve manje vaţna1. U Jugoslaviji su sve više do izraţaja dolazile suprotnosti meĊu vladajućim republiĉkim Savezima komunista. Nakon smrti Josipa Broza Tita vlast je preuzelo kolektivno Predsjedništvo SFRJ, u kojem su se nalazili predstavnici šest republika i dvije autonomne pokrajine. Predsjedništvo je djelovalo po principu rotacije članova koji mu predsjedaju. MeĊutim, ubrzo se poĉela pokazivati njegova nedjelotvornost2. Ustavom iz 1974. godine, republike i pokrajine su dobile široka prava pa dolazi do slabljenja saveznih vlasti, a republike poĉinju djelovati priliĉno samostalno. To se posebno odnosilo na društveni, politiĉki i gospodarski aspekt. Vladajući Savez komunista Jugoslavije (SKJ) se pokazao nesposobnim iznaći rješenja za krizu koja je potresala Jugoslaviju, dobrim dijelom i zbog toga jer je bio skup republiĉkih saveza komunista koji su ĉesto imali suprotstavljena mišljenja. Najveći dio republika i obje autonomne pokrajine su se zalagale za oĉuvanje i proširenje svojih prava, dok su rukovodstva Srbije i JNA traţila jaĉanje ovlasti saveznih vlasti. Srbija je na taj naĉin ţeljela vratiti kontrolu nad autonomnim pokrajinama Vojvodinom i Kosovom, a vodstvo JNA je tvrdilo da Jugoslavija na naĉin na koji je organizirana sama sebe ĉini nesposobnom za djelotvornu obranu od vanjske agresije 3. TakoĊer je postojao i veliki nerazmjer u pogledu gospodarskog razvoja. Tako su Slovenija i 1
Barić, Nikica. Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995., Golden marketing-Tehniĉka knjiga: Zagreb 2005., str. 25. 2 Isto 3 Isto, str. 26.
9
razvijeniji dijelovi Hrvatske bili po gospodarstvu i ţivotnom standardu znatni iznad Kosova, Crne Gore ili Makedonije. U Srbiji je nakon smrti Josipa Broza Tita bilo sve izraţenije nezadovoljstvo ureĊenjem Jugoslavije. Takvo razmišljanje je osobito vladalo u odreĊenim krugovima srbijanskih politiĉkih disidenata, znanstvenika, knjiţevnika i umjetnika, koji su se okupljali u Udruţenju knjiţevnika Srbije, a osobito u okviru Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Takvom se razmišljanju otvoreno prikljuĉila i Srpska pravoslavna Crkva (SPC)4. Glavna meta kritike je bio Ustav iz 1974. godine, jer su njime autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo dobile vrlo široke ovlasti, nad kojima Srbija nije imala kontrolu. Predvodnik takvih razmišljanja je bio srbijanski politiĉki disident, pisac i akademik Dobrica Ćosić. Izrazi srpskog nezadovoljstva su konaĉno definirani u Memorandumu SANU-a ĉiji su djelovi 24. i 25. rujna 1986. objavljeni u beogradskim Večernjim novostima. Dokument je izradila skupina akademika a trebao je dati viĊenje SANU-a o stanju u Srbiji i Jugoslaviji. Pri tome je zanimljivo da tekst Memoranduma nikada nije dovršen 5. U tekstu Memoranduma se kao kljuĉna pitanja jugoslavenske stvarnosti navode i neodreĊen i novim zbivanjima silno aktualiziran teţak poloţaj srpskog naroda, istiĉe se privredno zaostajanje Srbije i njena dosljedna diskriminacija u posljeratnom razdoblju, odbijaju se optuţbe da je srpski narod centralistiĉki i ugnjetavaĉki već se istiće revanšistiĉka politika prema Srbima. Nadalje se tvrdi da u Jugoslaviji postoje organizirane antisrpske snage, da je ugroţena sloboda i ravnopravnost srpskog naroda, te se apelira na ujedinjenje svih Srba bez obzira na ideološke razlike6. Hrvatska i Slovenija su takoĊer optuţene za politiĉku i ekonomsku dominaciju i kao predlagaĉi svih dosadašnjih reformi, podiţe se optuţba protiv Tita i Kardelja za smišljenu antisrpsku politiku i formiranje antisrpske koalicije koju ĉine Slovenci, Hrvati i Albanci, a svi oni koji brane Ustav iz 1974. proglašavaju se kontrarevolucionarima koji ţele oĉuvati sustav koji proizvodi krizu i koji je uperen protiv interesa Srbije7. TakoĊer su i postojeće gospodarsko stanje i probleme, te prevladavajući demografski procesi, kojima su bili izloţeni Srbi u Hrvatskoj, takoĊer interpretirani kao planska protusrpska politika. Stanje na Kosovu tijekom osamdesetih godina je bilo osobito znakovito. U proljeće 1981. diljem Kosova izbili su nemiri Albanaca koji su zahtijevali da Kosovo dobije status republike. Nemiri su ugušeni akcijom milicije i JNA uz ljudske ţrtve. Od sredine osamdesetih u Beograd sve ĉešće stiţu delegacije Srba sa Kosova, koje iznose tvrdnje o svojoj 4
Isto Isto, str. 27. 6 Matković, Hrvoje. Povijest Jugoslavije (1918. – 1991.): Hrvatski pogled, P.I.P. Paviĉić: Zagreb 1998., str. 391. 7 Isto, str. 392. 5
10
„ugroţenosti“. Tadašnje srbijansko vodstvo, predvoĊenom Ivanom Stambolićem je ţeljelo ograniĉiti pokrajinsku autonomiju što su ţeljeli postići u dogovoru sa ostalim republikama i bez nepotrebnih sukoba8. Tada, sredinom osamdesetih na scenu stupa Stambolićev štićenik Slobodan Milošević. Milošević je krajem travnja 1987. došao pregovarati sa srbijanskim prosvjednicima na Kosovu, koji su se bili sukobili sa milicijom, te im je pred televezijskim kamerama poruĉio: Ne sme niko da vas bije. Tim nastupom stekao je veliku popularnost, predstavivši se kao zaštitnik kosovskih Srba i kao prvi predstavnik vladajuće strukture koji je shvatio zahtjeve i potrebe srpskog naroda. Krajem 1987. Milošević ruši sa vlasti Stambolića i kreće u daljne akcije. Koristeći se organiziranim skupinama kosovskih Srba, pod parolom Antibirokratske revolucije ruši partijsko ĉelništvo Vojvodine (1988.) i Crne Gore (1989.) te postavlja sebi vjerne ljude. Na Kosovu su izbile demonstarcije Albanaca zbog ukidanja autonomije Kosova, ali ih vlasti guše u krvi, te Milošević i tu uspijeva postaviti sebi lojalno partijsko vodstvo. Na Kosovu je 1990. uvedeno izvanredno stanje uz stalnu prisutnost jakih snaga srbijanske milicije i JNA9. S obzirom da su predstavnici Srbije, Crne Gore, Kosova i Vojvodine u Predsjedništvu SFRJ bili Miloševićevi ljudi, on je na taj naĉin dobio kontrolu nad polovinom tog tijela, a novim Ustavom Socijalistiĉke Republike Srbije (SRS) iz 1990. je ukinuta autonomije Kosova i Vojvodine i to mimo saveznog Ustava. Dana 28. lipnja 1989. na Kosovu je odrţan veliki javni skup povodom šestote godišnjice Kosovske bitke (1389.). Ta je proslava pokazala punu snagu probuĊenog srpskog nacionalizma, okupljenog pod neprikosnovenim Miloševićevim vodstvom. U svom govoru odrţanom tom prilikom, Milošević je izrekao zlokobnu najavu budućih dogaĊaja: Danas, šest vekova kasnije, ponovno smo u bitkama i pred bitkama. Ovoga puta to nisu oruţane bitke, ali ni takve nisu isključene. Nakon uspješnog završetka Miloševićeve akcije ukidanja autonomije Kosovu i Vojvodini, daljni cilj je bio provesti ponovnu centralizaciju Jugoslavije i u tome smislu Milošević i vodstvo JNA su imali identiĉne ciljeve10. Tadašnje hrvatsko vodstvo nije bilo u stanju dati djelotvoran odgovor na Miloševićevu politiku, a razlozi su vjerojatno bili u strahu da se dodatno ne isprovocira Srbija, moguće optuţbe za obnovu Maspoka ili za obnovu ustaštva. Milošević je na 14. izvanrednom kongresu SKJ koji je odrţan u Beogradu od 20. do 22. sijeĉnja 1990. ţelio preuzeti kontrolu nad tom organizacijom, ali mu to nije uspjelo jer su mu
8
Barić, str. 28. Isto, str. 29. 10 Isto, str. 30. 9
11
se suprotstavili delegati iz Slovenije i Hrvatske. Taj dogoĊaj ujedno je oznaĉio i kraj postojanja SKJ11. Slom komunizma u Jugoslaviji treba svakako promatrati u svjetlu istovjetnih dogaĊaja u Sovjetskom Savezu i zemljama istoĉnog bloka, slom komunistiĉkog sustava u cijeloj istoĉnoj Europi bio je znak i jugoslavenskim komunistima da će morati pristati na višestranaĉke izbore12. U svim republikama, osim Srbije i Crne Gore na izborima su pobijedile oporbene stranke, ili opcije koje bi se mogle nazvati reformskima. U Srbiji je na izborima pobijedila Miloševićeva Socijalistiĉka partija Srbije (SPS). Iako se naĉelno pozivala na tradicije socijalistiĉkog i radniĉkog pokreta, SPS je zapravo provodio srpsku nacionalistiĉku politiku, kojoj je Milošević postavio temelje još krajem 1980-ih godina. Moţe se reći da je politika koju je zastupao Milošević i SPS zapravo bila ĉudna kombinacija srpskog nacionalizma i komunizma. Milošević je pobijedio na izborima jer je još 1987. otkrio snagu nacionalizma i iskoristio ga za uĉvršćivanje svoje pozicije. U svojoj politici, Milošević je imao znatnu potporu srbijanske javnosti. Od brojnih pripadnika srbijanske intelektualne elite bio je percipiran kao netko tko je vratio dostojanstvo obespravljenom srpskom narodu i kao osoba koja moţe ostvariti jedinstvenu drţavu svih Srba. MeĊutim, Milošević nije robovao ideologijama, njega je vodila neutaţiva ţeĊ za vlašću i svoj ĉitav ţivot je posvetio ostvarenju osobnih politiĉkih ambicija. Od 1987. do 1990. Milošević je isticao svoju „jugoslavensku“ orijentaciju, jer najvjerojatnije još nije razmišljao o stvaranju Velike Srbije, već o centraliziranoj Jugoslaviji u kojoj bi Srbija vodila glavnu rijeĉ. Sa takvim stavovima se mogao osloniti i na veliki dio visokih oficira JNA i pripadnike drţavne i partijske nomenklature. U razdoblju od 1990. – 1993., Milošević napušta jugoslavenski okvir i poĉinje zastupati „nacionalne interese“, odnosno potrebu proširenja granica srpske drţave pod krinkom „krnje Jugoslavije“13. Nakon odrţavanja prvih višestranaĉkih izbora u jugoslavenskim republikama, novi republiĉki ĉelnici bezuspješno su pokušavali pregovorima riješiti jugoslavensku krizu. Razlog za neuspjeh pregovora je leţao u ĉinjenici da su republike imale potpuno suprotne koncepte za rješenje. Krajem 1990. Slovenija i Hrvatska zastupale su koncept konfederalnog ureĊenja Jugoslavije, a Srbija i Crna Gora su se zalagale za ĉvrstu federaciju, a Bosna i Hercegovina i Makedonija su se zalagale za ureĊenje kakvo je i do tada bilo na snazi, iako je bilo oĉito da to više ne funkcionira, ali pod uvjetom da u okviru jugoslavenske zajednice ostanu Slovenija i Hrvatska. Srbijansko vodstvo je zahtjeve Slovenije i Hrvatske tumaĉilo kao 11
Isto, str. 32. – 33. Isto, str. 33. 13 Isto, str. 33. – 34. 12
12
„razbijanje Jugoslavije“. Srbija naĉelno nije bila protiv izlaska Slovenije i Hrvatske iz okvira SFRJ, ali pod uvjetom da one ne mogu napustiti SFRJ s podruĉjima nastanjenim većinskim srpskim stanovništvom14. Iz gore navedenih srbijanskih zahtjeva je jasno proizlazilo da Hrvatskoj neće biti dopušten odlazak iz SFRJ bez da izgubi teritorij na kojem je u znatnijoj mjeri ţivjelo srpsko stanovništvo. Pripreme da se sve dogodi na naĉin koji je priţeljkivala sluţbena srbijanska politika su već bile obavljene. Srpska pobuna je već bila poĉela, a i snage JNA su već poĉele s obavljanjem svojeg dijela plana da Republiku Hrvatsku liše što je moguće većeg dijela njenog teritorija.
14
Isto, str. 35.
13
3. Preustroj Jugoslavenske narodne armije iz federalne vojske u instrument velikosrpske politike 3.1. Struktura Jugoslavenske narodne armije prije preustroja JNA je predstavljala vojnu silu kojoj je svrha bila obrana SFRJ. Oruţane snage (OS) SFRJ su bile sastavljane od jedinica JNA, Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva i Protuvazdušne odbrane (JRV i PVO), Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) i snage Teritorijalne obrane (TO). JNA je pripadala tipu vojne organizacije – ideološke jednakosti. Takav tip vojne organizacije karakterizira ĉinjenica da se partija smatra sintezom i vrhovnim nadglednikom drţave i društva. Politiĉka uloga vojske koja se temelji na ideološkoj jednakosti je promidţba vladajuće ideologije. Bitnu ulogu u JNA su imala politiĉka tijela koja su bila pod utjecajem SKJ i koja su imala posebnu politiĉku odgovornost i kohezivnu ulogu u OS15. U višenacionalnoj zajednici kakva je bila Jugoslavija ravnopravnost je bila zajamĉena na formalno-pravnoj razini i od toga nisu bile izuzete OS. Što se tiĉe jezika, sluţbeni jezik u OS je bio srpsko-hrvatski, što se opravdalo jedinstvom zapovjedanja i ĉinjenicom da taj jezik govori (razumije) većina stanovništva Jugoslavije. U biti, jezik kojim se sluţilo u JNA je bio srpski. Bilo je pokušaja promjene jeziĉne politike u JNA, ali su oni bili oštro osuĊeni. Tako su u biltenu Generalštaba (GŠ) OS SFRJ, u broju 65. iz 1989. godine takvi pokušaji okarakterizirani kao napadi na JNA i da su takvi prijedlozi integralni dio antikomunističkog djelovanja s ciljem rušenja socijalističke federativne Jugoslavije16. Osim jezika, oĉigledna neravnopravnost je bila i u nacionalnom sastavu ĉasniĉkog zbora. Uz postotak ĉasnika odreĊene nacionalnosti biti će prikazan u zagradama i indeks odstupanja s obzirom na ukupnu zastupljenost odreĊenog naroda u SFRJ. Tako su Srbi bili zastupljeni u ĉasniĉkom zboru sa 63,2% (+51), Crnogorci sa 6,2% (+148), Makedonci sa 6,3 (+8), Hrvati sa 12,6% (-53), Slovenci sa 2,8% (-66), Muslimani sa 2,4% (-78), Jugoslaveni sa 3,6% (+45), Albanci sa 0,6% (-91), MaĊari sa 0,7% (-70), a ostali sa 1,6% (-52)17. Iz ovih podataka je uoĉljiv nesrazmjer zastupljenosti i to na naĉin da u ĉasniĉkom zboru ima puno više Srba, Crnogoraca i Jugoslavena u ukupnom broju, a pogotovo ako se uzme u obzir indeks odstupanja u odnosu na zastupljenost stanovništva u SFRJ. TakoĊer je i neprekidno bila provoĊena ideološka, politiĉka i socijalna homogenizacija ĉasniĉkog zbora. Jedan od oblika te homogenizacije je 15
Domazet, Davor. Hrvatska i veliko ratište: MeĎunarodne igre na prostoru zvanom bivša Jugoslavija, Udruga sv. Jurja: Zagreb, 2002., str. 40. 16 Isto, str. 42. – 43. 17 Isto, str. 43.
14
bilo u obliku dugogodišnjeg sluţbovanja izvan vlastitog kulturnog, civilizacijskog i nacionalnog prostora. Na vojnim školama redovito se naglašavala srpska povijest i veliĉalo junaštvo srpske vojske. TakoĊer se u praksi provodilo naĉelo da roĉni sastav vojske u što veĉem broju sluţi izvan svojih domicilnih republika, a cilj toga je najvjerojatnije bio stvaranje potencijalnih novih „Jugoslavena“ kojima bi zadaća bila braniti svaki dio Jugoslavije. Kada se govori o najvišem ĉasniĉkom kadru, odnosno o Saveznim sekretarima za narodnu obranu i naĉelnicima GŠ JNA, svakako je zanimljivo primjetiti da su razdoblju nakon 1971. do 1991. godine svi Savezni sekretari za narodnu obranu, a to su bili Nikola Ljubiĉić, Branko Mamula, Veljko Kadijević i svi naĉelnici GŠ JNA, Petar Graĉanin, Branko Mamula, Stevan Mirković i Blagoje Adţić bili srpske nacionalnosti18. Temeljna strateška postavka JNA je bila odrednica da je mirnodopska armija jednaka ratnoj. JNA je takoĊer karakterizirala glomaznost i zastarijelost u tehniĉko-tehnološkom, organizacijskom i doktrinarnom smislu. Svakako se ne smije zanemariti ĉinjenica da je antiintelektualizam u JNA bio jako naglašen. To će izravno utjecati na njenu operativnu sposobnost, jer nije postojala jasna doktrina obuke. Naglašena vezanost za revolucionarne steĉevine Narodno-oslobodilaĉke borbe (NOB) i teţište na ideološko-politiĉkom radu, bili su jedan od temeljnih uzroka dogmatskom pristupu glede operativnog umijeća i taktike uporabe postrojbi19. Iako je sam preustroj OS proveden tijekom 1987. godine, svoj zaĉetak i pokusnu provedbu imao je u vremenu od 1981. (nemiri na Kosovu), do 1985. godine, kada je odluĉeno o preustroju OS SFRJ. Tih pet godina na podruĉju Kosova sustavno je provjeravano funkcioniranje novog ustroja (52. Korpus), koji je formiran 1981. sa zadaćom pacifikacije tog podruĉja. Iskustva steĉena na Kosovu uobliĉena su u studiji generala majora Blagoja Adţića, koju je GŠ uputio zapovjedništvima svih vojnih oblasti. Iskustva o uporabi OS na uklanjanju „izvanrednih prilika“ na Kosovu uobliĉena su u deset mogućih zadaća. Najzanimljivije su one zadaće koje govore o pokretima, manevrima i vjeţbima postrojbi OS koje se provode sa ciljem demonstracije sile ili borbene spremnosti. Scenarij predviĊa da se zajedno sa JNA upotrebe postrojbe TO i milicije, kako izravno u borbama tako i u zatvaranju prolaza i izolaciji podruĉja na kojem su proglašene izvanredne prilike. Uspjeh u naumu da se Kosovo pacificira, unatoĉ ĉinjenici da na njemu ţivi 90% nesrpskog puĉanstva, vjerojatno je navelo
18 19
Isto, str. 44. Isto, str. 45.
15
GŠ JNA na razmišljanje da će takav scenarij biti uspješan i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (BiH), gdje su uvjeti znatno povoljniji20. Do kraja 1986. godine vojno-teritorijalna podjela SFRJ i armijska struktura je pribliţno podruĉno pokrivala teritorij republika, osim Hrvatske koja je bila podjeljena izmeĊu 5. i 7. armije. Moţe se kazati da je takva armijska podjela, ako se uzme u obzir i TO, uvjetno reĉeno imala republiĉko obiljeţje. Organizacija JNA na strategijskoj i operativnoj razini uglavnom se poklapala s granicama republika i pokrajina. Tako je svaka republika imala „svoju“ armiju, a pokrajine „svoj“ korpus. Zapovjednici armija, odnosno korpusa, najĉešće su bili ĉasnici iz tih republika21. Kada se govori o snagama TO, vaţno je napomenuti da su one organizirane nakon sovjetske invazije na Ĉehoslovaĉku (1968.), a snage TO-a su ustavnopravno regulirane ustavom iz 1974. godine., trebale su sluţiti kao pomoćna snaga JNA, zaduţene izmeĊu ostalog za djelovanje na podruĉjima koja bi u sluĉaju napada na SFRJ okupirao vanjski neprijatelj22. Pošto su republiĉka vodstva, takoĊer uz JNA sudjelovala u zapovijedanju snagama TO, to je republikama davalo stanovitu samostalnost na podruĉju obrane.
3.2. Preustroj Jugoslavenske narodne armije Sredinom osamdesetih godina (1985.), Savezni sekretarijat za narodnu obranu (SSNO) i GŠ JNA poĉinju iza zatvorenih vrata raditi na preustroju OS-a, a razlog za to je bila tvrdnja kako je koncepciju općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ) potrebno prilagoditi novim suvremenim uvjetima (vanjskim i unutarnjim). U sustavu voĊenja i zapovijedanja odreĊena su tri naĉela i to: Jedinstvo oruţane borbe na ratištu, jedinstvo prostora Jugoslavije kao ratišta i jedinstvo oruţanih snaga i doktrine njihove uporabe. Dvije su temeljne odrednice preustroja JNA. Prva je sam preustroj OS-a krajem 1986. i poĉetkom 1987. godine kojim se ukidaje armije, divizije i pukovnije, a umjesto toga formiraju vojne oblasti (vojišta), korpusi i brigade. Druga odrednica je donošenje strategije ONO i DSZ SFRJ, koju je Predsjedništvo usvojilo 20. svibnja 1987. godine23. Što se tiĉe vojnoteritorijalne podjele SFRJ nakon preustroja, postojale su samo tri vojne oblasti i jedna vojno-pomorska oblast (VPO). VPO je obuhvaćala ĉitavo obalno podruĉje SFRJ, sa širim zaleĊem i sve otoke, a sjedište joj je bilo u Splitu. Najveća vojna oblast (VO), je bila 1. VO sa sjedištem u 20
Isto, str. 47.- 48. Isto, str. 48. 22 Barić, str. 31. 23 Domazet, 2002., str. 46. – 47. 21
16
Beogradu a obuhvaćala je gotovo ĉitavu Srbiju, gotovo ĉitavu Crnu Goru, cjelokupnu Vojvodinu i BiH, a što se tiĉe Hrvatske, obuhvaćala je sve istoĉno od pribliţne linije Karlobag – Karlovac – Virovitica. Sjedište 3. VO je bilo u Skopju i obuhvaćala je ĉitavu Makedoniju i Kosovo te manje dijelove Srbije i Crne Gore. Sjedište 5. VO je bilo u Zagrebu i obuhvaćalo je ĉitavu Sloveniju i onaj Hrvatske koji je bio zapadno od pribliţne linije Karlovac - Karlobag Virovitica24. U tom razdoblju su se dogodile još dvije bitne stvari. Ovim preustrojem vodstvo JNA uspjelo je iskljuĉiti republiĉka ĉelništva iz zapovijedanja snagama TO-a, pa su te jedinice podreĊene iskljuĉivo zapovijedništvu JNA25. To se pokazalo bitnom odlukom 1990. godine, kada je JNA oduzela oruţje hrvatskoj TO. TakoĊer valja napomenuti da je u tom razdoblju porastao udio ĉasnika srpske nacionalnosti u ĉasniĉkom zboru na preko 70%26. Što se tiĉe same strategije ONO i DSZ, ona je bila raĊena kao općevojni pristup riješenju problema obrane. Osobito je zanimljivo ĉetvrto poglavlje te strategije, pod nazivom Vanredne prilike. Tu se razraĊuje mogućnost destabilizacije društvenog sustava SFRJ i naĉini sprjeĉavanja istog. Prvo se donosi sama definicija vanrednih prilika i kaţe se da su to stanja koja nastaju na manjem ili većem dijelu ili na cjelokupnom podruĉju SFRJ, kada unutarnji neprijatelj, samostalno ili udruţen sa snagama vanjskog neprijatelja, koristeći proturjeĉnosti društvenog razvoja, objektivne teškoće, subjektivne slabosti i meĊunarodne prilike, pojaĉava subverzivne djelatnosti u okviru specijalnog rata ili planira poduzimanje opseţnih oruţanih i drugih aktivnosti kojima se destabilizira društveni sustav i teţi njegovu potpunom paraliziranju, ĉime se neposredno ugroţava nezavisnost zemlje, njezin suvrerenite, teritorijalna cjelokupnost i Ustavom SFRJ utvrĊeno društveno ureĊenje. Ovako široka definicija vanrednih prilika najvjerojatnije nije bila sluĉajna, već je trebala omogućiti vodstvu JNA, da ih u budućnosti, u dogaĊajima koji predstoje, primjenjuje selektivno i prema vlastitom nahoĊenju. Prema samoj strategiji ONO i DSZ, te zadaćama koje je naznaĉio general major Blagoje Adţić, dva su naĉina za uporabu JNA i to kroz demonstraciju sile i prijetnju njezinom uporabom u ţarištima izraţavanju „neprijateljske djelatnosti“ i kroz izravno sudjelovanje dijela JNA u otklanjanju vanrednih prilika i njima izravnih posljedica27. Kao dokument sa najvećim stupnjem tajnosti, postojao je ratni plan sa dvije inaĉice „agresije“ na SFRJ, istoĉna i zapadna, pod kodnim nazivom S-1 i S-2. Istoĉna inaĉica (S-1) 24
Isto, str. 50. Barić, str. 31. 26 Goldstein, Ivo. Hrvatska povijest, Novi Liber: Zagreb, 2003. str. 320. 27 Domazet, 2002., str. 51. – 52. 25
17
od 1985., dakle kad je donesena odluka o preustroju OS-a, više ne razmatra kao mogućnost i iskljuĉivo se razraĊuje zapadna varijanta. U pogledu strategije to znaĉi drukĉiji raspored snaga, a posebna se pozornost davala razmještaju operativne priĉuve i izgradnji novih infrastrukturnih objekata28. Ratni plan S-2, potpune agresije na SFRJ, sustavno je provjeravan godišnjim planom obuke zapovjedništva i postrojbi. Kao najviši oblik obuke zapovjedništva po metodoligiji JNA bile su zapovjedno stoţerne ratne vjeţbe. U GŠ-u je razraĊivana temeljna zamisao za takvu vjeţbu, te su odreĊivane zadaće strategijskim grupacijama – vojištima, Ratnoj mornarici (VPO) i Ratnom zrakoplovstvu. Ratna vjeţba, po planu S-2, nosila je kodni naziv Romanija (po planini pored Sarajeva) i odrţavana je jednom godišnje u razdoblju 1986. – 1990. godine. Snage „agresora“ ili plavog kako su bile u planovima napada SFRJ nazvane napadaĉke snage, ĉinila je priliĉno zanimljiva koalicija. Naime, u TO su bile ukljuĉune, po zamisli vodstva JNA, oruţane snage SAD-a, Velike Britanije, Italije, Njemaĉke i Grĉke (sve ĉlanice NATO saveza), zatim oruţane snage MaĊarske i Bugarske (ĉlanice Varšavskog ugovora), oruţane snage Albanije (koja je bila komunistiĉka, ali van Varšavskog ugovora) i oruţane snage Austrije (koja je bila neutralna)29. Već je na prvi pogled jasno da je takva koalicija koja bi pokušala napasti SFRJ nemoguća, osobito sredinom osamdesetih kada se ovaj plan poĉeo provoditi. U ovom djelu poglavlja koja obraĊuje vjeţbu Romanija, neću se baviti napadima plavog, već ću spomenuti obrambena djelovanja crvenog, odnosno JNA, na teritorij Hrvatske. Tako je zadatak crvenog sprijeĉiti prodore u Ravnim kotarima i na podruĉju Slanog, a zatim snagama 9. K (Kninski Korpus) i dijelom 7. K (Sarajevski Korpus) i 9. VPS (Vojno-pomorski sektor Boka) prijeći u protuudar na smjerovima Knin – Benkovac – Ravni kotari – Zadar, odnosno Mostar – Ĉapljina – Slano i Trebinje – Konavli – Dubrovnik. TakoĊer je bila zadaća postrojbi crvenog u podruĉju Mostara i istoĉne Hercegovine zaustaviti plavog juţno od Mostara, a zatim prijeći u protunapad i izbiti na obalu dolinom Neretve. Snage crvenog smještene na prostoru Kupreške visoravni napadaju plavog na pravcu Livanjskog i Sinjskog polja, uz produţeno djelovanje prema Splitu, sudjelujući sa snagama koje izvode protuudar u dolini Neretve. Prva tri djelovanja crvenog sa ciljem dolaska do Zadra, Slanog i Dubrovnika su izvedena od strane JNA u jesen 1991. godine. Što se tiĉe druga dva djelovanja crvenog, djelovanje dolinom Neretve od Mostara i djelovanjem Livanjskim i Sinjskim poljem prema Splitu, takoĊer je izvedena od strane JNA u ljeto i jesen 1992. godine. Sliĉnu zadaću su na sjeveru imali 5. K (Banja Luka) i 17. K (Tuzla). Njihov cilj je slomiti 28 29
Isto, str. 53. Isto, str. 57.
18
otpor plavog na rijeci Uni, odnosno Savi i prijeći u protuudar Una – Bihać – Slunj – Ogulin, odnosn Nova Gradiška – Okuĉan – Pakrac – Bjelovar. Ta dva manevra crvenog su takoĊer izvršena u jesen odnosno zimu 1991. godine. TakoĊer je zanimljivo primjetiti da udar na plavog koji se nalazi na potezu Una – Virovitica, vrše strategijske napadne snage „iz dubine“. Snage „iz dubine“ koje ĉine oklopno-mehanizirani sastavi imaju dvije zadaće: osloboditi istoĉnu Slavoniju i biti glavna manevarska snaga vrhovnog zapovjedništva za prodor prema Zagrebu i Varaţdinu (Podravski i posavski operativni pravac). Taj dio se takoĊer dogodio u jesen i zimu 1991. godine, kada su oklopno-mehanizirane snage „iz dubine“ (Srbije i Vojvodine) krenule u prodor, ali su zaustavljene na potezu Osijek – Vukovar - Vinkovci30. Još jedan zanimljiv model iz sredine osamdesetih (1985.), a koji je JNA koristila u agresiji na Hrvatsku, je Bitka u prostoru. Autor tog pojma je general potpukovnik Radovan Radinović ĉija je generalska radnja nosila takav naziv. Bitka i prostor, kako ih vidi Radinović, znaĉe u biti povezivanje otpornih točaka prometnicama koje nadziru manevarske snage, kako bi se zauzelo odreĊeno podruĉje. Bitka u prostoru će svoju primjenu doţivjeti 1991. godine kada su termin otporne točke zamijenila sela ili mjesta sa znatnim udjelom srpskog puĉanstva, a manevarske snage postale postrojbe JNA31. U Bitci u prostoru, koju je primjenjivala JNA, više rijeĉi će biti u poglavljima koja će se baviti ulogom JNA u srpskoj pobuni. Za provedbu operativnog razvitka ovakvog preustroja, nuţno je bilo izgraditi novu infrastrukturu, prije svega vojarne za smještaj pokretnih, stalno spremnih gotovih snaga. Uz već postojeće, ti novi objekti grade se u predgraĊima ili prilazima gradova, na kljuĉnim prometnim ĉvorištima, koji kao vezivno tkivo spajaju grad i srpske enklave u dubini hrvatskog prostora. Objekti su graĊeni u Osijeku, Vukovaru, Vinkovcima,
Bjelovaru,
Petrinji, Karlovcu, Gospiću, Zadru, Šibeniku i Splitu. Moţe se naslutiti koja je svrha tih objekata: Nadzor nad prometnicama, projekcija vojne moći na urbana središta i svojevrsni „lijevak“ za usmjeravanje srpske pobune prema potencijalnoj zapadnoj granici srpskih osvajanja32. Sa sigurnošću se moţe tvrditi da se svi procesi i dogaĊaji, koji su opisani u ovom poglavlju, nisu dogodili sluĉajno, već da je razdoblje druge polovice osamdesetih iskorišteno od strane vodstva JNA za pripreme za nadolazeće dogaĊaje. Moţda tada obiĉnom ĉovjeku nije izgledalo vjerojatno da će doći do sloma komunizma i SFRJ, ali vodstvu JNA, koje je bilo priliĉno dobro obavješteno i utjecajno, takav rasplet dogaĊaja nije smio iznenaditi. Teško 30
Isto, str. 60. – 61., 76. – 77. Isto, str. 54. 32 Isto, str. 55. – 56. 31
19
je reći koji je bio njihov plan, najvjerojatnije da saĉuvaju SFRJ u aktualnim granicama, u nekom obliku unitaristiĉkog ureĊenja, a nakon što su vidjeli da to neće postići, okrenuli su se cilju stvaranja neke nove Jugoslavije u kojoj će se naći sva podruĉja u kojima je ţivjela znatna srpska populacija. Vjerojatno je njihova ideja bila da za svoje ciljeve iskoriste srpsko stanovništvo u Hrvatskoj i BiH (što su i uĉinili) te da iskoriste srbijansku politiku, i uz pomoć nje zadrţe utjecaj u novoj Jugoslaviji. MeĊutim, ĉinjenica je da je velika većina visokih oficira JNA smjenjena i poslana u mirovinu od strane Miloševića, nakon što su obavili svoj dio zadatka u Hrvatskoj. Tako da se zapravo njihova ideja iskorištavanja Miloševića u oĉuvanju svojeg utjecaja okrenula protiv njih, jer ih je Milošević prvo iskoristio, a nakon što je ostvario svoje ciljeve, jednostavno odbacio. Na samom kraju ovog poglavlja spomenuti se mora nešto i o psihološkom i sociološkom profilu oficira JNA. U samom vojnom vrhu nije bilo srpskih nacionalista klasiĉnog tipa, u njemu nisu bili opsjednuti populistiĉkom mitomanijom ili romantiĉarskim emocijama, ali su gajili zazor, predrasude, pa ĉak i mrţnju prema
slovenskom
„separatizmu“,
hrvatskom
„nacionalizmu“,
muslimanskom
„fundamentalizmu“ i albanskom „iredentizmu“. Prema nacionalnoj pripadnosti odnosili su se utilitaristiĉki, uglavnom su bili Srbi, ali su se radije predstavljali kao Jugoslaveni. Valja svakako uzeti u obzir da je iskazani primitivizam i nasilniĉki mentalitet veliki dio oficira JNA donio iz svojih domova, preteţno ruralnih sredina ili stekao dugotrajnom sluţbom u vojsci koja je i na tim elementima gradila svijest o svojoj snazi i nepobjedivosti. U takvom mentalnom sklopu nema mjesta poštivanju individualnih graĊanskih prava i uvaţavanju tradicija gradskog ţivota pa se moţda i time djelomiĉno moţe rasvijetliti kasnije beskrupulozno uništavanje gradova i kulturnih dobara33.
33
Goldstein, str. 391.
20
4. Srpska pobuna u Hrvatskoj u razdoblju od početka 1990. do sredine 1991. godine 4.1. Srpska pobuna Prema popisu stanovništva provedenom 1991. godine, u Republici Hrvatskoj (RH), ţivjelo je 4.784.265 stanovnika, od ĉega su 3.736.356 bili Hrvati, a 581.663 Srbi. Srbi su bili većinsko stanovništvo u jedanaest općina i to u Donjem Lapcu, Graĉacu, Korenici, Vojniću, Vrginmostu, Dvoru, Glini, Kostajnici, Benkovcu, Obrovcu i Kninu. Po znatnom udjelu srpskog stanovništva isticale su se još i općine Beli Manastir, Daruvar, Drniš, Gospić, Grubišno Polje, Karlovac, Nova Gradiška, Novska, Ogulin, Orahovica, Osijek, Otoĉac, Pakrac, Petrinja, Podravska Slatina, Sisak, Slavonska Poţega, Slunj, Vinkovci, Virovitica, Vrbovsko i Vukovar. U spomenutim općinama Srbi su imali relativnu većinu u Daruvaru i Pakracu34. U SFRJ sluţbena politika je stalno ponavljala da su svi narodi i narodnosti ravnopravni, ali niz ĉinjenica govore u prkos tome. Tako su Srbi u Hrvatskoj bili znatno ĉešće ĉlanovi vladajućeg Saveza komunista Hrvatske (SKH). Isto su tako Srbi bili nadproporcionalno zastupljeni u sluţbama unutarnjih poslova, u odnosu na ukupnu zastupljenost u stanovništvu Hrvatske. Srbi su u tijelima SKH, kao što su Centralni komitet (CK), sredinom 1980-ih bili zastupljeni gotovo dvostruko više u odnosu na svoj udio u stanovništvu Hrvatske35. Moţe se reći da se nakon Drugog svjetskog rata stvorio snaţni vojno-politiĉki lobij hrvatskih Srba, koji su zauzeli brojne odgovorne pozicije u Zagrebu i Beogradu. TakoĊer, Srbi su bili zastupljeni u SKH i u tijelima unutarnjih poslova u kudikamo većem omjeru od njihovog ukupnog udjela u stanovništvu Hrvatske. Istodobno su se Srbi u Hrvatskoj izgubili kao kolektivitet, jer je taj isti komunistiĉki sustav gasio srpske nacionalne i kulturne institucije, potiskivao tradicionalne vrijednosti srpske zajednice i potiskivao utjecaj SPC-a36. Prva veća manifestacija srpskog nezadovoljstva odigrala se u Kosovu pokraj Knina. Tamo je 9. srpnja 1989. godine odrţana proslava šestote godišnjice Kosovske bitke na kojoj se okupilo oko 50 000 ljudi. To je bila sluţbena proslava na kojoj su sudjelovali i predstavnici republiĉkih vlasti iz Zagreba. MeĊutim, ta proslava je iskorištena za nacionalnu homogenizaciju tamošnjeg srpskog stanovništva i njegovo svrstavanje uz Miloševićevu 34
Barić, str. 39. – 40. Roksandić, Drago. Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana, Vjesnik: Zagreb, 1991., str. 155. – 157. 36 Antić, Ljubomir. Srbi – obespravljeni ili privilegirani, Papir-grafika: Zagreb, 1996., str. 36. 35
21
politiku. Slavlju su prisustovali Srbi i Crnogorci sa Kosova, a došle su i skupine iz drugih djelova Srbije, Crne Gore i BiH, uglavnom veterani brojnih mitinga antibirokratske revolucije. ViĊene su parole Slobodane, čekamo te, Hoćemo ravnopravnost u SR Hrvatskoj, Sloboda ćirilici, a pojedinci su nosili ĉetniĉke simbole te su isticane mnogobrojne srpske zastave i zastave SPC-a, dok se u Kninu u velikim koliĉinama prodavala knjiga Slobodana Miloševića Godine raspleta. Nakon skupa organizatori su bili privoĊeni i osuĊivani na zatvorske kazne, a meĊu njima se kao jedan od glavnih poĉinitelja isticao Jovan Opaĉić koji je osuĊen na 90 dana zatvora, što ga je u srpskim oĉima pretvorilo u mučenika za srpsku stvar37. Sa padom komunizma i raspisivanjem višestranaĉkih demokratskih izbora u Socijalistiĉkoj Republici Hrvatskoj (SRH) zapoĉelo je i stranaĉko organiziranje Srba u Hrvatskoj. Najvaţnija stranka Srba u Hrvatskoj je bila Srpska demokratska stranka (SDS), koju je predvodio Jovan Rašković, inaĉe po zanimanju psihijatar. Stranka je osnovana u Kninu, 17. veljaĉe 1990., a SDS se u svome programu zalagao za demokraciju i pluralizam, da SFRJ bude i dalje ureĊena kao federacija, kao i za princip jedan čovjek – jedan glas. U svome programu su se takoĊer zalagali za koncept prema kojemu bi se u okviru postojećih republika mogle osnivati nove autonomne jedinice ukoliko stanovništvo tako odluči na referendumu. Nadalje se u programu govori da je postojeći teritorijalni ustroj SRH nepovoljan za srpsko stanovništvo jer šteti oĉuvanju njegovog identiteta38. Iz navedenog programa SDS-a se već mogu išĉitati dogaĊaji koji su usljedili ubrzo nakon usvajanja ovakve programske platforme SDS-a. Ubrzo su usljedile osnivaĉke skupštine SDS-a i u drugim krajevima Hrvatske sa znatnim udjelom srpskog stanovništva. Snaţno neslaganje Srba sa djelovanjem najjaĉe hrvatske stranke, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), pokazalo se na javnom skupu odrţanom 4. oţujka 1990. godine na Petrovoj Gori, koji je najavljen još prije prvog općeg sabora HDZ-a. Na skupu se okupilo više desetaka tisuća Srba iz Hrvatske i drugih dijelova SFRJ. Okupljeni su traţili uhićenje predsjednika HDZ-a Franje TuĊmana, govorilo se o ugroţenosti Srba u Hrvatskoj, „tuĊmanovskom“ ponašanju reformiranih hrvatskih komunista i ustaštvu samog TuĊmana39. Do incidentne situacije došlo je i sredinom oţujka 1990., tijekom skupa HDZ-a u Benkovcu. Srbin Boško Ĉubrilović pokušao je TuĊmana napasti plinskim pištoljem, ali ga je u tome onemogućilo osiguranje skupa40. Svakako treba 37
Barić, str. 44. – 47. Isto, str. 55. 39 Isto, str. 59. 40 Hudelist, Darko. TuĎman: Biografija, Profil: Zagreb, 2004., str. 667. – 668. 38
22
istaknuti da su zaoštravanju situacije uz politiku SDS-a i pisanje srbijanskih medija, pridonijeli i neodmjerni istupi nekih visokih duţnosnika HDZ-a, ukljuĉujući i samog Franju TuĊmana, koje su Srbi koristili za dokazivanje svoje teze o ugroţenosti u Hrvatskoj. Na višestranaĉkim izborima u SRH koji su odrţani krajem travnja i poĉetkom svibnja 1990. godine, SDS dolazi na vlast u općinama Donji Lapac, Graĉac i Knin, a u sazivu Hrvatskog Sabora imao je pet zastupnika. U razdoblju odrţavanja izbora SDS još uvijek nije bio dovoljno organiziran u svim sredinama gdje je bio znatan postotak srpskog stanovništva. U tim krajevima glasove srpskog stanovništva su u znatnoj mjeri dobili reformirani hrvatski komunisti. Tako je u novi Hrvatski Sabor ušlo i dosta Srba koji su bili kandidati reformiranih komunista, a ta stranka drţala je vlast i u odreĊenom broju općina s većinskim srpskim stanovništvom. No kasnijim zaoštravanjem odnosa, većina tih zastupnika je prešla u SDS i s time ga dovela na vlast u tim općinama41. Još jedan u nizu incidenata se dogodio u Benkovcu, 18. svibnja 1990. godine, kada je navodno napadnut i izboden Miroslav Mlinar, duţnosnik SDS-a. Vodstvo SDS-a i srbijanski tisak taj su incident maksimalno iskoristili kako bi pokazali navodnu genocidnost hrvatskog naroda i HDZ-a. Zanimljivo je da je kasnije srpska strana priznala da se radilo o izmišljenom napadu koji je inscenirao Jovan Rašković42. Daljni koraci koje je poduzimalo vodstvo Srba u Hrvatskoj su neminovno vodili u pobunu. U tom kontekstu svakako valja promatrati proglašavanje Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like sa sjedištem u Kninu, koja je proglašena 1. srpnja 1990. godine. Tom udruţenju pristupile su općine sa srpskom većinom, a na ĉelu joj je bio istaknuti duţnosnik SDS-a Milan Babić, osoba koja je igrala vaţnu ulogu u srpskoj pobuni sve do njenog kraja 1995. godine. TakoĊer je usljedilo i srpsko nezadovoljstvo na amandmane na hrvatski Ustav (25. srpnja 1990.) kojima se iz naziva i obiljeţja uklanjaju komunistiĉki predznaci, a to je sve bilo popraćeno i pobunom u kninskoj miliciji, koju su tada ipak sluţbene hrvatske vlasti uspjele primiriti43. U Srbu je 25. srpnja 1990. godine odrţan Srpski sabor, na kojemu je donesena odluka o osnivanju Srpskog nacionalnog vijeća (SNV), u koji su ušli svi istaknuti srpski ĉelnici iz Hrvatske. Na velikom skupu, na kojemu je sudjelovalo oko 120.000 ljudi, plebiscitarno je prihvaćena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda koju je izradilo SNV. Sastavljaĉi deklaracije su se pozivali na pravo naroda na samoopredljenje i odcjepljenje, a u 41
Barić, str. 61. Isto, str. 63. 43 Isto, str. 65. – 70. 42
23
tekstu se navodi da je odcjepljenje Hrvatske legitimno, ali da se odcjepljuju narodi a ne republike, da srpski narod ima pravo na autonomiju, a oblik te autonomije će ovisiti o budućem ureĊenju SFRJ. TakoĊer su odlukom Srpskog sabora proglašene ništavnim sve odluke koje negiraju suverenitet srpskog naroda i umanjuju njegovo autonomno pravo. Na kasnijem skupu SVN odbaĉeni su svi doneseni amandmani na hrvatski Ustav, te je donesena odluka o raspisivanju referenduma o autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj44. Budući da je tadašnja hrvatska vlast predosjećala poĉetak srpske pobune, odluĉeno je da se iz policijskih postaja na podruĉju moguće pobune izvuĉe oruţje rezervnog sastava policije. Akcija izvlaĉenja je poĉela 17. kolovoza 1990., meĊutim nije protekla po oĉekivanjima hrvatskih vlasti. Oruţje rezervne policije je podjeljeno srpskim civilima, a policajci srpske nacionalnosti pridruţili su se pobuni. Pobunjenici su organizirali naoruţane straţe, blokirali su kamenjem, drvećem i vozilima prometnice koje su povezivale kontinentalnu Hrvatsku s Dalmacijom, a predsjednik općine Knin Milan Babić i predsjednik općine Obrovac Sergej Veselinović su proglasili ratno stanje. Zbog blokiranja prometnica drvećem, hrvatska strana je prozvala te dogaĊaje Balvan revolucijom. Snage hrvatske policije koje su helikopterima poletjele prema Kninu s ciljem gušenja pobune, prisiljene su od strane JNA da odustanu od leta prema Kninu. Taj datum, 17. kolovoza 1990., je za pobunjene Srbe imao simboliĉko znaĉenje, jer su ga smatrali sluţbenim datumom poĉetka rata. U sljedećim mjesecima sliĉne situacije sa pokušajem hrvatskih vlasti da izvuku oruţje rezervnog sastava policije i iste reakcije lokalnog srpskog stanovništva, su se ponovile i u Glini, Petrinji i Dvoru na Uni45. Sljedeći korak Srba u Hrvatskoj je bilo raspisivanje referenduma o autonomiji, koji je i proveden od 19. kolovoza do 2. rujna 1990. godine. Izjašnjavanje je provedeno u 23 općine koje su bile većinski naseljene srpskim stanovništvom ili su imale znatan udjel Srba. Srpske vlasti su iznjele podatak da je izjašnjavanju pristupila 756.781 osoba (od tog broja 189.464 van Hrvatske) i da se od tog broja 99,96% izjasnilo za srpsku autonomiju, koja je i proglašena u Srbu 30. rujna 1990. godine od strane SNV-a46. Daljne nezadovoljstvo Srba u Hrvatskoj se potenciralo, prema njihovom mišljenju, njima neprihvatljivim novim Ustavom Republike Hrvatske koji je proglašen 22. prosinca 1990. MeĊutim, ostaje ĉinjenica da su hrvatski Srbi uporno odbijali sve prijedloge hrvatskih vlasti za pregovore o novom Ustavu47. Pobunjeni 44
Isto, str. 72. – 75. Isto, str. 85. – 86. 46 Isto, str. 77. – 83. 47 Isto, str. 87. – 90. 45
24
Srbi su se već prije donošenja novog Ustava odluĉili „ozakoniti“ svoju autonomiju, pa je tako 21. prosinca 1990. godine u Kninu proglašeno osnivanje Srpske autonomne oblasti Krajina (SAO Krajina). Tom prilikom na kninskoj tvrĊavi je podignuta srpska zastava, a proslavi su prisustovali Milan Babić i Jovan Rašković. Sjedište SAO Krajine je bilo u Kninu, a po ovlastima koje su joj dodjelili njeni tvorci bila je ustvari drţava u drţavi. Pristupile su joj sve općine sa srpskom većinom i dijelovi drugih općina gdje su Srbi ĉinili većinu sa podruĉja sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Banovine i zapadne Slavonije48. Tijela SAO Krajine su 28. veljaĉe 1991. godine u Kninu donijela Rezoluciju o razdruţivanju RH i SAO Krajine u kojoj stoji da srpski narod ne prihvaća rezoluciju Hrvatskog Sabora o razdruţivanju Hrvatske iz Jugoslavije, utvrĊeno je takoĊer da će SAO Krajina ostati u Jugoslaviji, kao i da hrvatski narod moţe izaći iz Jugoslavije ali samo u svojim etniĉkim granicima49. Srbi u istoĉnoj Slavoniji su takoĊer radili na izdvajanju iz Hrvatske. U Šidskim Banovcima je 7. sijeĉnja osnovano Srpsko nacionalno vijeće za Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem. To tijelo je 26. veljaĉe 1991. godine usvojilo Deklaraciju o suverenoj autonomiji srpskog naroda Slavonije, Baranje i zapadnog Srema. U toj deklaraciji su se uglavnom ponovljala stajališta koja su već bila iznesena prilikom proglašenja SAO Krajine50. Bitan segment u uspostavi tijela vlasti SAO Krajine bile su milicijske snage, koje su ujedno i ĉinile prvobitne oruţane snage te tvorevine. Na sjednici Izvršnog vijeća SAO Krajine, u Kninu 4. sijeĉnja 1991. godine, na prijedlog Milana Babića donesena je odluka o osnivanju Sekretarijata unutrašnjih poslova SAO Krajine (SUP SAO Krajine). Za sekretara unutrašnjih poslova imenovan je Milan Martić, koji je do samog kraja ostao jedan od najvaţnijih voĊa srpske pobune u Hrvatskoj. Po istom scenariju kao i prije, stanice policije na podruĉjima koja su kontrolirali pobunjeni Srbi su jedna za drugom prelazile u sastav SUP-a Krajine51. Nakon sukoba srpskih pobunjenika u Nacionalnom parku Plitvice sa hrvatskom policijom, 1. travnja 1991. godine, Izvršno vijeće SAO Krajine je donijelo odluku o Prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji. U odluci se navodi da SAO Krajina postaje sastavni dio jedinstvene drţavne teritorije Republike Srbije, da na njenom teritoriju vaţi Ustav Republike Srbije i njeni zakoni, kao i da teritorij SAO Krajine, koji ulazi u sastav: 48
Isto, str. 93. – 99. Isto, str. 99. 50 Isto, str. 107. 51 Isto, str. 105. 49
25
Jedinstvene drţavne teritorije Republike Srbije čine opštine Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja i Pakrac. U sastav ove teritorije ulaze i sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od ovih opština i ona koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja52. Kako Slobodan Milošević zbog meĊunarodne javnosti nije blagonaklono primio ovu odluku vodstva SAO Krajine, organiziran je referendum i plebiscitarno izjašnjavanje Srba iz Hrvatske na pitanje: Da li ste za prisajedinjenje SAO Krajine Republici Srbiji i da Krajina ostane u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugima koji ţele da očuvaju Jugoslaviju? Nakon 99,80% glasova „Za“ Skupština SAO Krajine donijela je 16. svibnja 1991. godine Odluku o prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji i da ostane u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugima koji ţele da očuvaju Jugoslaviju53. Sliĉna situacija je bila i sa Srbima u istoĉnoj Slavoniji. Oni su odluku o prikljuĉenju Republici Srbiji donijeli 31. oţujka 1991. godine, pa su morali organizirati referendum 23. lipnja sa istim pitanjem kao i na referendumu u SAO Krajini, a 25. lipnja su i donijeli istu odluku o prikljuĉenju54. Sve gore navedeno bilo je uvod u krvavi sukob koji je već poĉeo tinjati u Pakracu, Plitvicama i Borovu Selu. O tim sukobima, kao i o tome tko je zapravo osigurao „drţavnost“ SAO Krajine, biti će rijeĉi u sljedećem poglavlju. Odluka vodstva SAO Krajine da se prikljuĉi Srbiji, saţima ĉitavo politiĉko djelovanje pobunjenih Srba, od samog poĉetka pobune pa sve do kraja, kao što i odluka da se njihovo prikljuĉenje Srbiji ne prihvati, pokazuje tko zapravo vuĉe konce, a to je Slobodan Milošević. 4.2. Uloga JNA u razdoblju od početka 1990. do sredine 1991. godine Vodstvo JNA nije bilo u stanju prihvatiti pobjedu nekomunistiĉkih stranaka u Sloveniji i Hrvatskoj i novu realnost koja je proizlazila iz toga. JNA je imala nedodirljivi poloţaj u SFRJ. Njezini visoki oficiri teško su se mirili sa ĉinenicom da će promjenama u 52
Rupić, Mate [urednik]. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. - 1995.: Knjiga 2.: Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (1990.-1991.), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata: Zagreb; Hrvatski institut za povijest. Podruţnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje: Slavonski Brod, 2007., str. 160. – 161. 53 Pauković, Davor [urednik]. Uspon i pad Republike srpske Krajine, Centar za politološka istraţivanja: Zagreb, 2005., str. 87. 54 Barić, str. 107.
26
jugoslavenskoj drţavi i oni izgubiti utjecajnu poziciju. U tom smislu vodstvo JNA se našlo na istoj strani s Miloševićem, koji ju je upotrijebio za svoje ciljeve. Kako je zapisao u svojoj knjizi Posljedni dani SFRJ; Izvodi iz dnevnika, Borisav Jović, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, general Veljko Kadijević, tadašnji savezni sekretar za narodnu obranu, mu je rekao da su na izborima u Sloveniji i Hrvatskoj pobijedile antijugoslavenske, antisocijalističke i nacionalističke snage, te da je JNA u Sloveniji i Hrvatskoj spremna u najkraćem roku staviti stvari pod kontrolu, kao što je to uradila na Kosovu55. Kao što je već prije prikazano u poglavlju o preustroju JNA, ona nije nespremna doĉekala dogaĊanja koja su slijedila. Iako su se teško mirili sa novom stvarnošću, preustroj JNA je posluţio da spremni doĉekaju taj za njih „najcrnji scenarij“. Jedna od kljuĉnih toĉaka tog preustroja je bilo nezakonito izbacivanje republiĉkih vodstava iz zapovjednog lanca koji je zapovjedao postrojbama TO-a. JNA je to izvršila prema planu koji su nazvali Jedinstvo-356. Koliko je to bila vaţna odluka pokazuje zapovijed naĉelnika Generalštaba OS SFRJ, general pukovnika Blagoja Adţića, od 14. svibnja 1990., koja je upućena svim zapovjedništvima VO, VPO, RV i PVO u kojoj on nareĊuje: Komanda vojnih oblasti i RV i PVO sa štabovima TO SR (Socijalističkih republika)
i
SAP
(Socijalističkih
autonomnih
pokrajina),
organizovaće
preuzimanje, smještaj i čuvanje kompletnog naoruţanja i municije od TO u skladištima i magacinima JNA.57 Ta odluka je imala dalekoseţne posljedice, naime njenim provoĊenjem Hrvatska je ostala bez kompletnog naoruţanja TO-a. Tom prilikom je oduzeto oko 210.000 komada raznog naoruţanja. Na taj naĉin je JNA i srpskim pobunjenicima znatno olakšano njihovo djelovanje protiv Hrvatske. Jedan dio tog oruţja je vraćen RH prilikom povlaĉenja jedinica JNA iz blokiranih vojarni u Hrvatskoj u zimu 1991. i poĉetkom 1992. godine. TakoĊer je indikativna promjena u jedinicima Kninksog Korpusa, koje su sa svojim podruĉjem djelovanja pokrivale samo ţarište srpske pobune. Iako je u travnju 1990. odreĊeno da 221. motorizirana brigada (mrtbr.) JNA u Kninskom Korpusu bude klasificirana kao „R“ jedinica, odnosno da ima samo do 15 do 60% popunjenosti po ratnoj formaciji, u njezin sastav 55
Barić, str. 61. – 62. Marijan, Davor. „Jedinstvo – posljednji ustroj JNA“ u: Polemos, sv. 6., br. 1. – 2., Zagreb, 2006., str. 11. – 47. 57 Rupić, Mate [urednik]. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. - 1995.: Knjiga 1.: Oruţana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija oruţanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku : (1990. – 1991.), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata: Zagreb 2007., str. 19. 56
27
ugraĊeni su jedan oklopni bataljun (okb.) u Benkovcu i jedan mehanizirani bataljun (mb.) u Kninu, oba „A“ klasifikacije, odnosno od 60 do 100% popunjenosti po ratnoj formaciji. Rok za tu reorganizaciju 221. brigade bio je 20. lipnja 1990., odnosno oko dva mjeseca prije izbijanja Balvan revolucije58. Iz toga se moţe zakljuĉiti da bi te snage JNA djelotvorno sprijeĉile svaku intervenciju hrvatske policije, iako ona u tom razdoblju nije imala snage ovladati podruĉjem srpske pobune, nego joj je glavni cilj bio potajno oduzeti oruţje rezervne policije na tom podruĉju. Kada su snage hrvatske policije upućene 17. kolovoza sa tri helikoptera iz Zagreba za Knin sa ciljem slamanja srpske pobune, na pola puta su ih presrela dva MIG-a 21 JRV, iz kojih su hrvatski policajci bili upozoreni, da će ukoliko ne odustane od leta prema Kninu, biti oboreni. Svi helikopteri su nakon toga sletjeli pokraj Ogulina. Onemogućavajući prelet hrvatske policije prema podruĉju pobune, JNA se prvi put otvoreno stavila na stranu srpskih pobunjenika. Osim toga, prema tvrdnjama koje je iznio u svojoj knjizi Borisav Jović, JNA je još poĉetkom lipnja 1990. godine, pripremila jedinice, uz prije spomenuto podruĉje Knina i na podruĉju Zagreba, koje su po potrebi trebale odigrati ulogu koju je JNA već imala u „pacifikaciji“ Kosova59. Da se JNA sve ubrzanije pripremala za nadolazeće sukobe, svjedoĉi i zapovijed Komande 5. VO podĉinjenim postrojbama da prijeĊu na ubrzano osposobljavanje mladih vojnika za borbena djelovanja. Zapovijed je izdana 2. listopada 1990. u Zagrebu, a potpisao ju je zapovjednik 5. VO, general pukovnik Andrija Rašeta. U njoj on nareĊuje: Odmah preći na ubrzano osposobljavanje i skraćeni metod obučavanja mladih vojnika i za najkraće vreme ih osposobiti za osnovne duţnosti u borbi (gaĎanje, kretanje na bojištu i korištenje objekata za dejstvo i zaštitu, upotrebu ličnih sredstava za zaštitu, straţarsko obezbeĎenje i dr.). Sa ostalim vojnicima intenzivirati obuku po ovim sadrţajima.60 Budući da je Predsjedništvo SFRJ 9. i 22. sijeĉnja 1991. donijelo naredbe o rasformiranju i razoruţavanju nelegalnih oruţanih sastava, zanimljivo je vidjeti kako je JNA protumaĉila tu naredbu. Komanda 5. VO je 24. sijeĉnja 1991. podreĊenim postrojbama dostavila informaciju Politiĉke uprave SSNO-a o situaciji u RH, povodom gore spomenute zapovijedi Predsjedništva SFRJ. U toj informaciji Politiĉke uprave SSNO-a se govori o
58
Marijan, str. 42. – 43. Barić, str. 79. – 80. 60 Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: Knjiga 1., str. 56. 59
28
aktivnostima ĉlanova HDZ-a, rezervnog sastava hrvatske policije (njihovoj brojnosti i zadaćama), o aktivnostima koje se pripremaju protiv pripadnika i objekata JNA te o aktivnostima koje trebaju poduzeti pripadnici JNA kao protumjera u sluĉaju bilo kakvog oblika djelovanja protiv njih61. Iz ovog dokumenta je vidljivo da se srpski pobunjenici i njihove aktivnosti uopće ne spominje, već da se iskljuĉivo postrojbe hrvatske policije tretiraju kao nelegalne oruţane formacije. Potkraj sijeĉnja Predsjedništvo SFRJ dogovorilo je da se privremeno smanji napetost, odnosno da se razoruţaju nelegalne formacije. MeĊutim, iste veĉeri (25. sijeĉnja) na televiziji je prikazan tendenciozno montirani film (po uputama Kontraobavještajne sluţbe JNA), pod naslovom Što je istina o naoruţavanju HDZ-a u Hrvatskoj koji je trebao posluţiti kao podloga uvoĊenju izvanrednog stanja i uhićenju hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja, zbog navodnog nelegalno naoruţavanja hrvatske policije. Predsjedništvo SFRJ, koje je još nije izgubilo sav utjecaj, glasovima Slovenije, Hrvatske, Makedonije i BiH odbilo je prijedlog Generalštaba JNA i srbijanskog vodstva o uvoĊenju izvanrednog stanja62. Od tada se incidenti, svaki teţi od prethodnog, biljeţe iz dana u dan. Poĉetkom oţujka u Pakracu lokalni su Srbi razoţurali hrvatske policajce što je uzrokovalo intervenciju postrojbi hrvatske specijalne policije, na što se izmeĊu sukobljenih strana po prvi put postavlja JNA i tako zaštitila srpsku stranu 63. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović je bez dogovora sa drugim ĉlanovima toga tijela odobrio ulazak snaga JNA u Pakrac. Sredinom oţujka 1991. godine vodstvo JNA je opet traţilo od Predsjedništva SFRJ da se uvede izvanredno stanje, ali kako predstavnici Slovenije, Hrvatske, BiH i Makedonije nisu ţeljeli pristati na to, namjere JNA nisu mogle biti ostvarene64. Kada su potkraj oţujka jedinice SAO Krajine zauzele Plitvice, došlo je do akcije hrvatske specijalne policije. U sukobu je poginuo hrvatski policajac Josip Jović i srpski pobunjenik Rajko Vukadinović, a to su ujedno bile prve ţrtve rata. Hrvatska policija je uhitila veći broj pobunjenika, a meĊu njima i Gorana Hadţića, duţnosnika SDS-a iz istoĉne Slavonije. On je takoĊer kasnije imao istaknutu ulogu u srpskoj pobuni sve do njenog završetka. Nedugo potom podruĉje Plitvica su zauzele jedinice JNA, stvarajući navodno tampon zonu, a zapravo omogućujući pobunjenim Srbima trajniju okupaciju tog dijela hrvatskog teritorija65.
61
Isto, str. 83. – 85. Goldstein, str. 386. 63 Isto 64 Barić, str. 114. – 116. 65 Goldstein, str. 387. 62
29
Dana 5. travnja 1991. godine, 9. Korpus JNA (sa sjedištem u Kninu) izdao je podreĊenim jedinicama zapovijed u kojoj se kaţe da: U zoni odgovornosti 9. Korpusa očekivati napad snaga Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) posebne namjene, ukupne jačine oko 3000 pripadnika s ciljem uspostavljanja izabrane vlasti i ustavnog poretka Republike Hrvatske. Glavne snage očekivati na pravcu Split – Sinj – Vrlika – Knin i Šibenik – Drniš – Knin, a pomoćne na pravcima Biograd – Benkovac i Zadar – Obrovac.66
Nadalje se u zapovjedi navodi da: 9. Korpus sa snagama 405. pozadinske baze (pb.) i jednom baterijom borbenom oklopnih vozila (bov.) – 3/60 srednjeg samohodnog raketnog puka (ssrp.) organizuje odbranu opština Knin, Benkovac i Obrovac sa zadatkom: u sadejstvu sa 8. Vojno pomorskim sektorom (VPS) i 5. VO sprečiti prodor snaga MUP-a na pravcima koji iz šireg rejona Zadra, Biograda na Moru, Šibenika, Splita i Sinja izvode na Kninu, Benkovcu i Obrovcu.67 Ovaj dokument svjedoĉi da se u ovome razdoblju srpske pobune, JNA otvoreno stavila na stranu srpskih pobunjenika, a dogaĊaji koji su uslijedili su to potvrdili. Jedinice milicije SAO Krajine su blokirale selo Kijevo (izmeĊu Knina i Sinja), a JNA je odbila deblokirati to mjesto. Zbog toga su u Splitu izbile demonstracije ispred sjedišta VPO-a, a tada je pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen jedan pripadnik JNA, po nacionalnosti Makedonac68. TakoĊer su uslijedili incidenti i na podruĉju istoĉne Slavonije. Tako u Borovom Selu (pokraj Vukovara) pobunjeni Srbi zarobili dvojicu hrvatskih policajaca. Hrvatski policajci koji su 2. svibnja 1991. godine ušli u selo kako bi ishodili oslobaĊanje svojih kolega, upali su u zasjedu pobunjenih Srba koji su imali potporu dobrovoljaca iz Srbije. Poginulo je 12, a ranjen je veći broj hrvatskih policajaca69. U meĊuvremenu je JNA došla u Borovo Selo, stvorila tampon zonu i na taj naĉin taj prostor izuzela iz hrvatske vlasti70. U poglavlju o preustroju JNA, spomenuta je doktrina Bitke u prostoru koju je zamislio general potpukovnik Radovan Radinović. U njoj se razraĊuje povezivanje otpornih točaka 66
Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: Knjiga 1., str. 108. – 109. Isto 68 Goldstein, str. 387. 69 Barić, str. 118. 70 Goldstein, str. 387. 67
30
prometnicama koje nadziru manevarske snage u svrhu zauzimanja odreĊenog podruĉja. Ako otporne točke postanu srpska naselja, a manevarske snage postanu jedinice JNA, stanje na terenu se odvija na sljedeći naĉin. Srpski pobunjenici prvo na prometnicama postavljaju barikade, a zatim pod zaštitom JNA iznenada napadaju malobrojnu hrvatsku policiju u policijskim postajama, slijedi zauzimanje naselja i preuzimanje vlasti. Ako hrvatska vlada pokaţe namjeru vraćanja nadzora nad teritorijem, u pomoć pobunjenicama dolaze snage JNA radi razdvajanja zaraćenih strana, da bi se zauzeto podruĉje moglo odvojiti od ostalog dijela Hrvatske71. Vaţno je naglasiti i ĉinjenicu da je sa porastom napetosti JNA manje ili više otvoreno naoruţavala lokalno srpsko stanovništvo, što je bila jasna najava njenog drţanja u predstojećim sukobima72. Naravno, na samom poĉetku, JNA je nastojala prikriti svoju ulogu u naoruţavanju lokalnih Srba, a što su sukobi sve više eskalirali, tako je i JNA sve otvorenije naoruţavala srpske pobunjenike. O tome svjedoĉi i sluţbena bilješka Sluţbe drţavne bezbednosti (SDB) SAO Krajine, sastavljena u Kninu, 11. lipnja 1991. godine, a koja govori o djelatnostima SDB-a i aktualnim dogaĊanjima na podruĉju SAO Krajine. Tako se u zabilješci navodi: Iz magacina Kninskog Korpusa JNA omogućeno nam je izuzimanje izvesne količine teškog naoruţanja, namjenjenog TO-u, 2 BsT (bestrzajna topa) i 8 rpb. (ručnih protuoklopnih bacača), kao i 2 MB 60 mm (minobacača, kalibra 60 milimetara), koji su već, zajedno sa odgovarajućom municijom, stavljeni u funkciju odbrane.73 Što se tiĉe same nacionalne strukture pripadnika JNA u tom periodu, nije se moglo od njih ništa drugo oĉekivati nego da se stave na stranu pobunjenih Srba. Procjenjuje se da su u proljeće 1991. godine od 70.000 profesionalnih pripadnika JNA, njih 50.000 ili oko 70% bili Srbi i Crnogorci, a na zapovjednim mjestima taj je postotak bio još veći. Vodstvo JNA je moţda na samome poĉetku 1990. godine i vjerovalo u opstanak Jugoslavije kao unitarne drţave u kojoj će oni imati vaţnu ulogu. Nakon raspada SKJ, krajem 1990. generali su osnovali Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju, koji je okupio mali broj ĉlanova van JNA.
71
Domazet, Davor. Hrvatski Domovinski rat 1991. – 1995.: Strateški pregled, Udruga za hrvatski identitet i prosperitet: Zagreb, 2010., str. 122. 72 Goldstein, str. 385. 73 Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: Knjiga 1., str. 148.
31
Znakovito je da su na izborima u Srbiji, u prosincu 1990. podrţali Miloševićev SPS74. Najvjerojatnije su u poĉetnom periodu, kroz 1990. generali ţeljeli iskoristiti Miloševićeva da zadrţe stanje kakvo je bilo do tada i da saĉuvaju svoj utjecaj, meĊutim kroz prvu polovicu 1991. Milošević je od njih napravio eksponente velikosrpske politike, ĉega su i oni postali svjesni, a većina od njih vjerojatno nije imala ništa protiv te uloge koja im je bila namjenjena. U periodu od poĉetka 1990. do ljeta 1991., JNA je prošla konaĉnu transformaciju u instrument velikosrpske politike i time ujedno ušla u završnu fazu svog postojanja, u kojoj će se brutalno obrušiti, prvo na RH, a zatim na BiH. 4.3. Uloga srbijanske politike u razdoblju od početka 1990. do sredine 1991. godine Srpska pobuna u Hrvatskoj nije bila spontana. Bila je paţljivo koordinirana sa JNA i voĊena od strane srbijanske politike, toĉnije reĉeno, sluţbena politika iz Beograda je usmjeravala pobunu i davala joj potreban zamah. Pod srbijanskom politikom se misli, u samom zaĉetku pobune, na SANU i njenog najistaknutijeg ĉlana, Dobricu Ćosića, zatim na glavnog nositelja programa koji je trebao okupiti sve Srbe u jednoj drţavi, a to je Slobodan Milošević, na njegovog tadašnjeg glavnog pomoćnika, predsjednika Predsjedništva Borisava Jovića. U tom razdoblju se u srpsku pobunu u Hrvatskoj već aktivno ukljuĉuju i sluţbene srbijanske institucije, i to prvenstveno SDB MUP-a Srbije i Ministarstvo odbrane Srbije (MO). Uloga srbijanskih institucija u srpskoj pobuni se oĉitovala već na samom poĉetku. Sa organiziranjem nekomunistiĉkih stranaka u Hrvatskoj, zapoĉelo je i osnivanje stranaka sa srpskim predznakom, od kojih je najznaĉajnija stranka bila SDS. U tom je vaţnu ulogu imao Dobrica Ćosić, o ĉemu svjedoĉi i u svojoj knjizi Piščevi zapisi (1981. – 1991.), objavljenoj u Beogradu 2002. godine, kada iznosi da je imao sreću da je 1989. i 1990. godine saraĎuje s Jovanom Raškovićem na osnivanju stranke i sastavljanju njenog programa. Prvi dogovor o osnivanju, programskom karakteru i nazivu političke stranke Srba u Hrvatskoj, uz učešće nekoliko Srba iz kninske krajine, Šibenika i Bukovice, kao i nekih uglednih Srba iz Hrvatske nastanjenih u Beogradu, postignut je u zgradi srpske akademije nauka i umetnosti, u mojoj reţiji.75
74 75
Goldstein, str. 390. – 391. Barić, str. 54.
32
Što se tiĉe tadašnjih stavova i poteza sluţbene srbijanske politike, oni su najbolje izloţeni u djelu Borisava Jovića Posledni dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika, koje je objavio u Beogradu 1996. godine. Jović tako u svojoj knjizi piše da su na sastanku najviših duţnosnika Srbije, odrţanom 26. oţujka 1990., doneseni zakljuĉci u vezi sa srbijanskom politikom u predstojećem razdoblju. Ocjenjeno je da će se SFRJ raspasti, jednako kao što se raspao i SKJ. U tom sluĉaju trebat će osigurati nove granice srpskog nacionalnog prostora, a bitka oko teritorije bez krvi teško je zamisliva. Preobrazba SFRJ u konfederaciju je bila neprihvatljiva za srbijansko vodstvo jer bi po njihovom mišljenju srpski narod izvan Srbije bio u neravnopravnom poloţaju. Srbijansko vodstvo je zakljuĉilo da će neizbjeţno doći do sukoba zbog neslaganja srpskog naroda u Hrvatskoj i BiH s takvom nacionalnom pozicijom, odnosno odvajanje od matice i pretvaranje u nacionalnu manjinu76. Jedna od kljuĉnih odluka u tom periodu, koja je poduzeta, je već prije spomenuto oduzimanje dijela naoruţanja slovenske i ĉitavog naoruţanja hrvatske TO, koje se nije nalazilo u vojnim skladištima od strane JNA. O tom dogaĊaju Borisav Jović kaţe: Preduzimamo mere da se Sloveniji i Hrvatskoj oduzme oruţje iz civilnih magacina TO i da se prenese u vojne magacine. Nećemo dozvoliti da oruţje TO zloupotrebe u eventualnim sukobima ili za nasilno odcepljenje. Praktično smo ih razoruţali formalno, ovo je uradio načelnik Generalštaba, ali faktički po našem nalogu. Slovenci i Hrvati su oštro reagovali, ali nemaju kud.77
Krajem lipnja 1990. godine srbijansko vodstvo i JNA imali su podatke da se nova vlast u Hrvatskoj zalaţe za preustroj SFRJ u konfederaciju. Borisav Jović se u povodu toga sastao generalom Kadijevićem, 27. lipnja 1990. godine te mu tom prigodom rekao: Da bih ih ja najradije isterao silom iz SFRJ, jednostavnim presecanjem granica i proglašavanjem da su se svojim odlukama sami doveli u tu situacija, ali ne znam šta da radimo sa Srbima u Hrvatskoj. Nisam za primenu sile, nego da ih stavimo pred svršeni čin. Da se razradi akcija u tom smeru, sa varijantom da se pre konačnog isterivanja odrţi referendum na osnovu koga bi se odlučilo gde izvršiti razgraničenje. Veljko se slaţe.78
76
Isto, str. 61. Isto, str. 62. 78 Isto, str. 76. 77
33
Sutradan se Jović sastao s Miloševićem i o njihovom ragovoru zapisao: On se slaţe s idejom o izbacivanju Slovenije i Hrvatske, ali me pitao da li vojska hoće da izvrši takvo nareĎenje? Kaţem mu da ona mora da izvrši nareĎenje i da ne sumnja u to nego mi je problem šta je sa Srbima u Hrvatskoj i kako obezbediti većinu u Predsedništu SFRJ za takvu odluku. Sloba je dao dve ideje: Prvo, da se odsecanje Hrvatske izvrši tako što će ličko-banijske i kordunaške opštine, koje su stvorile zajednicu, ostati sa naše strane, s tim da se tu kasnije narod referendumom izjasni da li hoće da ostane ili da izaĎe, i, drugo, da se članovi Predsedništva SFRJ iz Slovenije i Hrvatske isključe iz glasanja o odluci jer oni ne predstavljaju onaj deo Jugoslavije koji tu odluku donosi. Dakle Sloba apeluje da tu odluku donesemo najkasnije za nedelju dana, ako ţelimo da spasemo drţavu. Bez Hrvatske i Slovenije Jugoslavija će imati oko 17 miliona stanovnika, a to je za evropske prilike dovoljno. Iz ovih zapisa je vidljivo da je cjelokupno djelovanje SDS-a, vodstva Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like i SNV-a bilo u skladu s planovima srbijanskog ĉelništva i vodstva JNA79. Već u tom razdoblju srpske pobune moţe se primjetiti nazoĉnost pripadnika SDB-a MUP-a Srbije na podruĉju Hrvatske koje je bilo pod nadzorom pobunjenih Srba. Kako navodi Miloš Vasić, srbijanski novinar i publicist, u svome djelu Srpske paravojne formacije: 1990. – 2000., Zadah zločina, u trouglu drţavne sile – vojska, policija, paravojska, koje je objavio Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, u Beogradu 2001. godine, organizaciju srpske pobune pomogla je i vodila SDB. Odmah nakon pobjede HDZ-a, u lipnju 1990. godine u Knin stiţu dvojica pripadnika te sluţbe Franko Simatović Frenki i Radovan Stojĉić Badţa. Obojica su imali laţni identitet, predstavljajući se kao novinari. Prema nekim izvorima Simatović se tada predstavljao kao Dragan Simendić, novinar Beogradske Politike ekspres. Te osobe, upućene iz Beograda, u Kninu razvijaju mreţu suradnika, od Sime Dubajića i Milana Martića do srpskih nacionalista koji su se smatrali nastavljaĉima tradicije ĉetniĉkog vojvode Momĉila Đuića, koji je u Drugom svjetskom ratu djelovao na tom podruĉju. U tu mreţu je bio ukljuĉen i Ţeljko Raţnatović Arkan. On je bio meĊunarodni kriminalac i suradnik SDB-a, a u listopadu 1990., u suradnju s MUP-om Srbije, osnovao je i vlastitu paravojnu organizaciju
79
Isto, str. 76.
34
Srpsku dobrovoljaĉku gardu (SDG). Krajem studenog 1990. godine Arkan je uhićen od strane hrvatske policije ali je kasnije pušten80. Da te osobe, koje su stigle na podruĉje koje je kasnije postalo ţarištem srpske pobune, nisu bile nimalo beznaĉajne, govori i njihovo kasnije napredovanje u srbijanskim obavještajnim strukturama, na koje je najvjerojatnije utjecao i „dobar posao“ koji su obavili u Hrvatskoj. Franko Simatović je postao zamjenik naĉelnika SDB-a, Radovan Stojĉić je postao naĉelnik policije i zamjenik ministra unutarnjih poslova Srbije, a Raţnatović je sa svojim jedinicima sudjelovao u brojnim zloĉinima u RH i BiH, te se cijelo vrijeme nesmetano bavio raznim kriminalnim aktivnostima. Daljni utjecaj sluţbene srbijanske politike, moţe se išĉitati kod donošenja odluke o pripojenju SAO Krajine Republici Srbiji, koja je donesena 1. travnja 1991. godine, kao i ista takva odluka Srba iz istoĉne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, koja je donesena dan prije. Narodna skupština Srbije nije prihvatila te odluke, već je usvojila Deklaraciju o mirnom rešavanju jugoslavenske krize, u kojoj se traţi da JNA sprijeĉi nove sukobe, da zaštiti Srbe u autonomnim oblastima u Hrvatskoj. U tom dokumentu se kaţe da hrvatski narod ima pravo na samoopredjeljenje, ali to pravo imaju i Srbi u Hrvatskoj koji ţele ţivjeti u Jugoslaviji. To je sve bilo u skladu s stajalištem Slobodana Miloševića, koje je iznio na sastanku s predsjednicima skupština općina Republike Srbije, koji je odrţan 16. oţujka 1991. godine, a ĉiji je stenografski zapis objavio beogradski tjednik Vreme 15. travnja 1991. Tu Milošević kaţe: Mi i danas nemamo u vidu da pripojimo Krajinu Srbiji teritorijalno, da pripojimo deo Bosne Srbiji teritorijalno, neka to budu delovi federativne Jugoslavije81. U tom kontekstu valja promatrati i sastanak Miloševića i Veljka Dţakule, istaknutog duţnosnika SDS-a iz zapadne Slavonije, koji se odrţao poĉetkom svibnja 1991. u Beogradu. Njihov razgovor je u svom dnevniku zabiljeţio Ţivko Zagorac, potpredsjednik Izvršnog odbora SDS-a za Grubišno polje. Milošević je tada Dţakuli rekao da je ljut na Krajinu jer donosi odluke bez konzultacija sa njim. Traţio je da pitanje na referendumu koji se trebao odrţati 12. svibnja ne sadrţi formulaciju o pripojenju Srbiji, već da bude naglašena ţelja za ostankom u Jugoslaviji. Milošević je to obrazloţio ĉinjenicom da za prisajedinjenje SAO Krajine Srbiji nema ni pravne, ni meĎunarodne podrške. Ipak, pitanje na referendumu je zadrţalo formulaciju o ulasku SAO Krajine u sastav Republike Srbije. MeĊutim, krajinsko vodstvo je uskoro ublaţilo stav pa je minmistar vanjskih poslova SAO Krajine Jovan Radulović, izjavio u lipnju 1991.
80 81
Isto, str. 84. – 85. Isto, str. 102. – 103.
35
godine da Knin neće poduzimati samostalne korake koji bi kompromitirali Srbiju, nego će uskladiti svoje delovanje sa spoljnom politikom Republike Srbije82. Svakako je zanimljivo promotriti Miloševićeva stajališta o raspletu situacije koje je iznio Borisavu Joviću još krajem 1990. i poĉetkom 1991. godine, pa tako Jović kaţe: On sugeriše da akciju preduzimamo što pre, ali samo prema Hrvatskoj, da Sloveniju ostavimo na miru, i to u Hrvatskoj samo tamo gde ţive Srbi, ako do sukoba doĎe, a doći će. Da stvari teritorijalno ograničimo, da izbegavamo akciju na celim demokratizovim teritorijima, ali da ih onesposobimo za borbu sa srpskim narodom koji ne ţeli da trpi ustašku vlast. Kad vojska jednom pokrije srpske teritorije u Hrvatskoj mi se više ne bojimo raspleta jugoslavenske krize. Bez toga ništa. Nama drugačiji tok dogaĎaja ne odgovara.83 S obzirom na daljni tijek dogaĊaja, koji su se razvijali uglavnom po ovome scenariju postaje priliĉno jasno tko je bio gospodar situacije u tom razdoblju. Na već prije spominjanom sastanku Miloševića sa predsjednicima svih skupština općina Republike Srbije, on je priliĉno eksplicitno iznio svoj program djelovanja i najavio buduća dogaĊanja: Ja sam rekao doslovce da nam ni na pamet ne pada da osporavamo pravo hrvatskog naroda da izaĎe iz Jugoslavije, ako on tako odluči. Ali da nikome ne sme da padne na pamet da odvoji iz Jugoslavije deo srpskog naroda koji ţivi u Hrvatskoj jer srpski narod u Hrvatskoj ima tragično istorijsko iskustvo sa sudbinom koju je doţiveo u NDH. Mi moramo obezbediti da imamo jedinstvo u Srbiji ako ţelimo da kao republika koja je najveća, koja je najbrojnija, diktiramo daljni tok dogaĎaja. To su pitanja granica, prema tome, suštinka, drţavna pitanja. A granice, kao što znate, uvek diktiraju jaki nikad ne diktiraju slabi. Prema tome osnovno je da moramo biti jaki. Mi jednostavno smatramo da je legitimno pravo i interes srpskog naroda da ţivi u jednoj drţavi i to je početak i kraj. A ako treba da se tučemo, Boga mi ćemo da se tučemo. A nadam se da neće biti toliko ludi da se sa nama tuku. Jer ako ne umemo dobro da radimo i privreĎujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo.84
82
Isto, str. 103. – 104. Isto, str. 111. 84 Isto, str. 116. – 117. 83
36
Prije ovoga sastanka, u Beogradu se zbio jedan vaţan dogaĊaj. Srbijanska oporba, predvoĊena Vukom Draškovićem i njegovom strankom Srpskim pokretom obnove (SPO), je 9. oţujka 1991. organizirala velike prosvjede. Okupilo se oko 100.000 prosvjednike koji su vikali Slobo Sadame, Dolje bando crvena, i tako dalje. Radilo se o tome da je srpska oporba koja je bila nacionalno agresivnija od Miloševića oĉekivala da će on brţe i odluĉnije ostvariti velikosrpski program, a istodobno omogućiti veće politiĉke slobode. Oporba je izgubila povjerenje u JNA i traţila njeno razbijanje i stvaranje srpske nacionalne vojske. Na molbu Miloševića, JNA je intervenirala tenkovima na beogradskim ulicama i prosvjedi su razbijeni85. Moţda u Miloševićevoj ţelji da primiri situaciju u Srbiji koja je u tom razdoblju bila priliĉno dramatiĉna, valja traţiti razloge radikalizacije srpske pobune koja je uslijedila u razdoblju koja je dolazila (Plitvice, Borovo Selo, referendum). Te sve dogaĊaje, Milošević je iskoristio da uĉvrsti vlast i oslabi srbijansku oporbu, to jest da im izbije argument da ne štiti dovoljno srpske nacionalne interese. Nakon što su srpski pobunjenici u prvim sukobima sa hrvatskom policijom doţivjeli poraze, Milošević je oĉito shvatio da akciju protiv Hrvatske treba preuzeti JNA. Prema dnevniĉkim bilješkama Ţivka Zagorca, duţnosnika SDS-a iz Grubišnog polja, Milošević je poĉetkom svibnja 1991. savjetovao Veljka Dţakulu: Osnovno što on traţi je da više ne idemo u sukobe s MUP-om, već da ostavimo da se sudare s armijom i da se armija sa NDH, bez ikakvih problema moţe obračunati86. Svakako je intrigantna sudbina Jovana Raškovića, koji je bio neupitni voĊa hrvatskih Srba. Nakon što su u kolovozu 1990., u jednom hrvatskom tjedniku izašle njegove navodne izjave u kojima se dosta negativno izraţavao o Miloševiću, to je ujedno oznaĉilo i poĉetak njegovog politiĉkog pada. Iako je Rašković nakon toga uputio Miloševići otvoreni pismo u kojemu uzraţava svoju neupitnu odanost Miloševićevoj politici, njega sve više potiskuje Milan Babić, koji je podrţavao Miloševića prilikom gušenja oporbenih prosvjeda u Beogradu i koji je figurirao kao Miloševićev ĉovjek sve dok se poĉetkom 1992. godine takoĊer nije sukobio sa Miloševićem i doţivio sudbinu sliĉnu Raškovićevoj. Vaţno je napomenuti da je Rašković svojim poĉetnim politiĉkim djelovanjem odigrao kljuĉnu ulogu u nacionalnoj mobilizaciji Srba u Hrvatskoj i time otvorio prostor za još ekstremnije pojedince, kao što su Milan Martić i Milan Babić. Osim toga, paralelno je s umjerenim, nastavio davati i neodmjerene izjave, koje su nesumnjivo pridonosile daljnjoj demonizaciji hrvatskih vlasti, ali 85 86
Bilandţić, Dušan. Hrvatska moderna povijest, Golden marketing: Zagreb, 1999., str. 786. Barić, str. 117.
37
i cijelog hrvatskog naroda. Izgubio je mjesto predvodnika hrvatskih Srba najviše zbog ĉinjenice da je Milošević htio ĉovjeka koji će na punoj djelotvorniji naĉin provoditi njegovu politiku, a to je bio Milan Babić87. U ljeto 1991. godine, poĉetak otvorenog rata je bio neimenovan. Uz JNA i SDB u organizaciju srpske pobune u Hrvatskoj se ukljuĉilo i MO Republike Srbije. Tako bivši savezni sekretar za narodnu obranu, admiral Branko Mamula, u svojoj knjizi Slučaj Jugoslavija, objavljenoj u Podgorici 2000. godine, iznosi svoj susret iz ljeta 1991.godine, kada se sastao sa generalom Kadijevićem i ministrom odbrane Republike Srbije, generalom Tomislavom Simovićem. Na tom sastanku, Mamula je ţelio iznijeti svoje prijedloge za voĊenje predstojećeg rata, ali je zamoljen da odustane od realizacije svojih ideja. Tom prigodom, general Simović je izjavio da je on preuzeo sve poslove u vezi sa organizacijom vojnih snaga pobunjenih Srba u Hrvatskoj88. Kao što je vidljivo iz ovog poglavlja uloga srbijanske politike na srpsku pobunu je bila presudna. Srbijanska politika, personificirana u liku Slobodana Miloševića je imala neograniĉen utjecaj na pobunjene Srbe u Hrvatskoj, usmjerevala je njihove akcije od samog poĉetka, te navela JNA da se i otvoreno stavi na njihovu stranu. Svi ovi dogaĊaji su bili uvertira u ono što je tek trebalo slijediti, a to je bio otvoreni rat, kojim će se, kako je najavio Milošević, iscrtati granice nove Jugoslavije, ustvari Velike Srbije.
4.4. Medijski rat Srpska pobuna nije bila potpomognuta samo od strane sluţbene srbijanske politike i njenih institucija, te od strane JNA, već je jednako vaţnu ulogu u tome imalo i pisanje srbijanskih medija, koji su svojim izvještavanjem stvorili potrebnu atmosferu za pobunu, te su je nakon što je ona već bila izbila, dodatno „hranili“ svojim tekstovima. Za sagledavanje pune slike te medijske kampanje, potrebno je vratiti se u drugu polovicu osamdesetih i pratiti je sve do poĉetka otvorenih ratnih sukoba. Nju su takoĊer vodili ugledni ĉlanovi SANU-a, uz pomoć parola o „genocidnosti Hrvata“ i „ugroţenosti Srba u Hrvatskoj“. U toj kampanji su sudjelovale beogradske dnevne i tjedne novine, beogradska televizija i mediji Srba u Hrvatskoj. Vaţno je napomenuti da su tadašnji srbijanski mediji koji su sudjelovali u ovoj kampanji, većim dijelom bili u drţavnom vlasništvu, tako da njihovo pisanje nije bilo proizvoljno, već u koordinaciji sa srbijanskom politikom i njenim ciljevima. 87 88
Isto, str. 212. – 219. Isto, str. 234. – 235.
38
Nije sluĉajno da se sredinom osamdesetih godina, u jednim beogradskim novinama pojavio tekst povjesniĉara Vasiljka Krestića, ĉlana SANU-a i sveuĉilišnog profesora pod naslovom O genezi genocida nad Srbima u NDH. U njemu se prvi put cjelovito formulira teza o genocidnosti Hrvata: Sasvim sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj treba traţiti u 16. i 17. veku kada su Srbi počeli da naseljavaju u hrvatske zemlje. Posebno podruĉje zanimanja tadašnjih srbijanskih medija i povjesniĉara je bilo stradavanje Srba za vrijeme NDH, a osobito su se bavili logorom Jasenovac. Oni su i dalje preuveliĉavali ionako preuveliĉavane brojke, pa se tvrdilo da je najmanje 700.000 ţrtava pokopano na podruĉju Jasenovca i Gradine, a istaknuti srbijanski oporbeni politiĉar Vuk Drašković (voĊa SPO-a), izjavio je u veljaĉi 1990. da je Jasenovac 40 puta veći od Mauthausena, a 1990. godine je objavljeno u beogradskim medijima da je u Jasenovcu stradalo preko 1.110.929 ljudi, ţena i djece, a tvrdilo se i da je broj ţrtava toliko velik, da se toĉan broj nikada neće moći ustanoviti89. Huškaĉkih napisa u srbijanskom tisku je bilo sve više kako se bliţio kraj osamdesetih. Na općim tezama Memoranduma razni su publicisti izraĊivali analize, kojima se na temelju istrgnutih, predimenzioniranih, iskrivljenih pa i krivotvorenih podataka, dokazivalo da su Srbi prevareni, zakinuti, ubijani, uništavani i na kraju da su vjeĉiti pobjednici u ratu, a gubitnici u miru, što je teza koju je izvorno formulirao Dobrica Ćosić. Nadalje su se razvijale sveobuhvatne teorije o zavjeri svih protiv Srba. Tako se tvrdilo da su Srbi najzasluţniji za Jugoslaviju, a Jugoslavija je nepravedna prema njima, Srbi su oslobodili sve druge jugoslavenske narode, a ovi su Srbima uzvratili eksploatacijom, genocidom i razbijanjem Srbije odnosno Jugoslavije90. Srbi u Hrvatskoj su došli u fokus beogradskog tiska u proljeće 1989. Tako u oţujku 1989. beogradska Ilustrovana politika piše da u kninskoj krajini ţivi osamdeset sedam procenata Srba ali nije teško osetiti da se oni osećaju nacionalno ugroţenima. Bivši partizanski oficir Simo Dubajić, takoĊer aktivni sudionik dogaĊanja na poĉetku pobune, za beogradsku Dugu izjavljuje, krajem veljaĉe 1989., da se proganja njega osobno i njegovu obitelj, kao i njegovo ćirilično pismo91. Beogradski NIN, krajem kolovoza 1989. piše da se u Dalmaciji provodi neviĎeni policijski pritisak na tamošnje Srbe te da Hrvati provode pritisak na Srbe tako da ijekaviziraju njihovu ekavicu, samovoljno kroatiziraju njihove srbizme a duhovno ih kinje i zlostavljaju. Duga u kolovozu 1989. piše da su Knin preplavili pretnja i strah, a tamošnji Srbi kupuju 89
Goldstein, str. 365. Isto, str. 366. 91 Barić, str. 43. 90
39
beogradski tisak, ali ga u strahu do kuće nose omotanog u splitsku Slobodnu Dalmaciju. TakoĊer se u tekstu tvrdilo da se u Kninu namjerno iskljuĉuje struja, pa tamošnji Srbi ne mogu gledati prijenose utakmica Crvene Zvezde, kao ni govore Slobodana Miloševića. Spominju se i ustaški zloĉini nad Srbima što je ostalo duboko u memoriji kninskog kraja. Ĉinjenica da je bilo Hrvata koji su pomagali Srbima da se spase od ustaškog terora, ocijenjena je pozitivno, ali su to bili pojedinačni primjeri92. U sljedećem broju Duge navodi se da je u selu Vrana pokraj Biograda bilo mnogo sluĉajeva uništavanja poljoprivrednih površina i gospodarskih objekata, kao i sipanja otrova u bunare a ţrtve takvih napada su svi do jednog srpske nacionalnosti. U sijeĉnju 1990., Duga piše o poloţaju Srba u Slavoniju i Dalmaciji. Navodi se da je Slavonija za Srbe postala krajnje depresivna, zbog ĉega oni sele u Srbiju. Ugroţavanje slavonskih Srba traje od NDH, preko Masovnog pokreta iz 1971. godine, ĉiji je duh i dalje ţiv. Srbi u zadarskom i šibenskom zaleĊu zakljuĉuju da teška vremena tek dolaze jer Hrvati maltretiraju Srbe gore nego 1971. godine93. Spomenuti valja i tekst urednika Duge, Ilije Rapića iz oţujka 1990. godine. On tvrdi da se od izjava ĉelnika HDZ-a ledila krv u ţilama preţivelog srpskog naroda u Hrvatskoj. Nadalje, Rapić razvija teoriju o genocidu nad Srbima, koji vuĉe korijene još od Ante Starĉevića. TakoĊer napada hrvatske komuniste, koji su godinama razvijali srbofobiju i zajedno s hrvatskim tiskom vodili besomučnu kampanju protiv navodnog Miloševićevog fašizma, a u biti protiv svega što je srpsko94. Da srbijanski mediji nisu imali dobro mišljenje o hrvatskim komunistima, proizlazi i iz ĉlanka koji je objavila beogradska Politika, nakon prvog kruga izbora u Hrvatskoj. U ĉlanku se navodi da su utvare Pavelića i ustaša već osvojile vlast u Hrvatskoj, što je i rezultat politike SKH, čiji dio rukovodstva to čini od rata na ovamo, pa sve do 14. Kongresa SKJ, kada Račan pokušava zadati poslednji udarac ţivotu jugoslavenskih naroda95. Svakako je vaţno napomenuti ĉinjenicu da se najveći dio Srba u Hrvatskoj (na podruĉju koje su kontrolirali), informirao iskljuĉivo iz beogradskih medija. Mnogi od njih, ponajprije visokotiraţni dnevnici Politika i Večernje novosti, kao i TV Beograd su imali iznimno agresivnu retoriku. Njihova je glavna teza bila da je nova vlast ustaška i da sprema genocid nad Srbima96. Dobar primjer za to je naĉin na koji je beogradski tisak popratio navodni napad na Miroslava Mlinara, duţnosnika SDS-a. Tako se tvrdilo: Počela je psihoza tuĎmanovštine, osilili su se, TuĎman im stavio
92
Isto, str. 48. – 49. Isto, str. 49. 94 Isto, str. 52. – 53. 95 Bilandţić, str. 777. 96 Golstein, str. 382. 93
40
noţeve u ruke. Beogradska Duga je u srpnju 1990. godine objavila posebno izdanje koje je u cijelosti bilo posvećeno Srbima u Hrvatskoj, uz poseban naglasak na neprekinuti kontinuitet hrvatskog ugroţavanja Srba, koji teĉe kontinuirano od Ante Starĉevića preko Ante Pavelića do Franje TuĊmana97. Beogradska Politika je krajem svibnja 1990. godine objavila ĉlanak u kojem piše da će milicija u Hrvatskoj biti preimenovana u redarstvo jer se u toj republici u tijela uprave vraća rečnik koji je bio zvaničan u vreme NDH. TakoĊer se navodi da će meĎu Srbe dolaziti nepoznati milicioneri u koje Srbi ne trebaju imati poverenja98. DogaĊaji od 17. kolovoza 1990. godine su takoĊer iskorišteni od strane srbijanskih medija, kako bi do krajnosti naglasili da nove hrvatske vlasti ugroţavaju Srbe. Srpski su pobunjenici preko Radija Knin lansirali mnoštvo dezinformacija, ĉija je posljedica bila širenje neutemeljenog straha i panike od navodne opasnosti hrvatskog napada. Tako je Radio Knin javljao o napadu oklopnih ustaških transportera, o napadu bojnim otrovima, invaziji na Knin, desecima mrtvih u Obrovcu, intervenciji JNA. I sluţbena jugoslavenska informativna agencija TANJUG ocijenila je da su napravljeni ozbiljniji profesionalni propusti u radu njezinog izvijestitelja iz Knina, koji je 17. kolovoza prenio dezinformacije dane prema zvaničnom opštinskom izvoru99. Svakako najsimptomatiĉniji primjer medijske manipulacije se moţe pronaći u pisanju beogradskih Večernjih novosti nakon sukoba u Pakracu. Tako su Večernji novosti u posebnom izdanju od 2. oţujka 1991. godine, pod naslovom Masakr golorukog naroda tvrdile da je Pakrac napadnut od više od 8.000 redarstvenika, specijalaca i do zuba naoruţanih pripadnika HDZ-a od kojih su se goloruki Srbi branili motkama i vilama. U Pakracu su poginula najmnje trojica Srba, a više desetina Srba je teţe i lakše ranjeno, podatak o trojici ubijenih Srba je tačan, a još nismo saznali njihova imena. meĎu ubijenima je i jedan narodni heroj iz NOB. Večernje novosti od 3. oţujka navode da je prema neprovjerenim podacima poginulo 11 Srba, meĊu njima i Savo Bosanac, protojerej SPC-a u Pakracu. U tom izdanju ĉlanci koji govore o dogaĊajima u Pakracu glase Invazija na Pakrac, Masakr pred crkvom i Teror fašistoidne vlasti. Ipak, 4. oţujka je objavljeno da Savo Bosanac nije poginuo. 6. oţujka, Večernje novosti su zakljuĉile da u Pakracu nije bilo poginulih i ranjenih Srba. Opravdanje za
97
Barić, str. 62. – 63. Isto, str. 68. 99 Isto, str. 79. – 81. 98
41
ove tekstove je bila tvrdnja da kad hrvatski jurišnici navale na goloruke i miroljubive ljude i kad se iz hermetički zatvorenog Pakraca čuje pucnjava, ne moţe se očekivati ništa drugo sem nesreće100. O tome koliki je bio utjecaj srbijanskog tiska na Srbe u Hrvatskoj govori i dokument općine Glina iz travnja 1992., u kojemu se navodi da je stanovništvo te općine i prije rata najvećim dijelom ĉitalo izdanja beogradske novinske kuće Politika te se na dan prodavalo po 400 primjeraka Ekspres politike i više od 100 primjeraka Politike101. Nesumnjivo je da su kljuĉnu ulogu u poĉetku srpske pobune u Hrvatskoj uz JNA i srbijansku politiku te njene isntitucije odigrali i mediji. Njihova uloga nije bila manje vaţna, naprotiv bila je jako bitna. Trajala je od sredine osamdesetih i imala je ulogu da psihološki pripremi Srbe u hrvatskoj za ulogu koju su trebali odigrati te da ih motivira da ustraju u pobuni kada je ona već zapoĉela. Moţe se reći da je sluţbena srbijanska politika, koja je imala medije u Srbiji pod svojom kontrolom, iskoristila te iste medije kao svojevrsni „detonator“ srpske pobune u Hrvatskoj.
100 101
Isto, str. 114. – 115. Isto, str. 50.
42
5. Srpska pobuna u Hrvatskoj u razdoblju od sredine 1991. do svibnja 1992. godine 5.1 Otvorena agresija i uspostava Republike Srpske Krajine Razdoblje od sredine 1991. do svibnja 1992. godine je bilo razdoblje kada je poĉela otvorena agresija srpskih pobunjenika, uz svesrdnu podršku JNA koja je ĉinila udarnu snagu te agresije. To je bilo razdoblje u kojemu su snage pobunjenih Srba, uz pomoć JNA, zauzele teritorij, koji je ĉinio njihovu buduću drţavu, koju su proglasili u prosincu 1991. godine, a koja se zvala Republika Srpska Krajina (RSK). To je takoĊer razadoblje kada je nakon stupanja na snagu primirja koje su 2. sijeĉnja 1992. godine u Sarajevu potpisali predstavnici JNA i Hrvatske došlo do prekida otvorenih sukoba i do „cementiranja“ stanja na terenu, kakvo je bilo u trenutku potpisivanja primirja. Za to razdoblje je takoĊer znaĉajan mirovni plan Ujedinjenih naroda (UN), poznatiji i kao Vanceov plan, te dolazak i rasporeĊivanje na podruĉja koja su zahvaćena sukobima, postrojbi zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPRPFOR). Nakon što je Hrvatska proglasila samostalnost 25. lipnja 1991. godine, Milan Babić je sutradan izdao priopćenje u kojem tu odluku proglašava jednostranom, a djelovanje hrvatske policije na Baniji je proglasio agresijom, iako su toga dana pobunjeni Srbi izvršili napad na policijsku postaju u Glini. Vlada SAO Krajine je nakon toga izdala ultimatum o ţurnom povlaĉenju svih hrvatskih policijskih i vojnih snaga s teritorija SAO Krajine102. Krajem lipnja i poĉetkom srpnja 1991. godine, jake oklopno-mehanizirane postrojbe JNA preuzimaju nadzor nad mostovima na Dunavu, a u meĊuvremenu srpska pobuna se širi u okolici Osijeka, Vinkovaca i Vukovara, uz zaštitu JNA. U kolovozu 1991. JNA se otvoreno stavlja na stranu pobunjenika, a to se najbolje oĉituje prilikom zauzimanja Dalja, Erduta, Aljmaša i Baranje. Napadi srpskih pobunjenika su doveli do masovnog egzodusa nesrpskog stanovništva, kao što je sluĉaj sa stanovništvom Iloka, velikih materijalnih razaranja i granatiranja gradova i sela pod hrvatskom kontrolom. Srbi u zapadnoj Slavoniji proglašavaju 12. kolovoza SAO Zapadnu Slavoniju, a u pomoć im priskaĉu snage JNA iz BiH koje prelaze Savu. Na podruĉju Banije, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije, koje je i prije izbijanja otvorenih sukoba jednim dijelom bilo u rukama srpskih pobunjenika zapoĉeli su napadi i osvajanja podruĉja pod kontrolom
102
Barić, str. 120.
43
hrvatskih vlasti103. U rujnu 1991. godine, hrvatske se postrojbe odluĉuju na blokadu i zauzimanje objekata JNA, brojni objekti su zauzeti, a zarobljeno naoruţanje i oprema su znatno povećali snagu Zbora narodne garde (ZNG). Odgovor JNA je bio opći napad na Hrvatsku, sa ciljem da se Hrvatska presijeće na više pravaca, omogući njeno povlaĉenje iz blokiranih objekata u Hrvatskoj, osiguravajući srpska podruĉja koja su trebala ostati u novoj drţavi. Ti planovi nisu ostvareni i to zbog hrvatskog otpora i zbog opće nesposobnosti JNA i slabog odaziva rezervista iz Srbije104. Nakon višemjeseĉnih borbi, jake snage JNA i srpskih pobunjenika su 18. studenoga 1991. zauzele Vukovar, nastavljajući pritisak na Vinkovce i Osijek. Bitka za Vukovar je oduzela previše vremena i sredstava, nakon ĉega JNA više nije imala snage za znatnija napadna djelovanja iz istoĉne prema zapadnoj Slavoniji, tako se opsada Vukovara pokazala kao velika strateška pogreška JNA. U prosincu 1991. godine, postrojbe ZNG-a su zaustavile daljne napredovanje JNA i pobunjenika u zapadnoj Slavoniji te u protunapadu oslobodile znatna podruĉja u zapadnoj Slavoniji (Operacije Otkos i Orkan). Do kraja 1991. godine JNA i srpski pobunjenici dolaze nadomak Siska i Karlovca, zauzimaju Slunj i tako povezuju podruĉje Like s Banijom i Kordunom, vrše pritisak na Otoĉac i Gospić (ali ih nisu uspjeli zauzeti). Snage JNA izvode u tom razdoblju snaţne napade na Zadar i Šibenik te zauzimaju Drniš. Na samom jugu Hrvatske JNA je zauzela podruĉje od Stona do Prevlake, osim Dubrovnika kojeg granatiraju. Hrvatska 8. listopada 1991. proglašava nezavisnost, a izravni povod za tu odluku je pokušaj fiziĉke likvidacije predsjednika TuĊmana u zraĉnom napadu na Banske dvore, koji se dogodio dan prije105. Krajem 1991. godine JNA i srbijansko vodstvo odluĉuju privesti rat kraju i osigurati podruĉja koja su zauzeli, dogovoreno je povlaĉenje JNA iz vojarni u Hrvatskoj, a Hrvatskoj je vraćen dio oruţja njezine TO. JNA se pokazala nesposobnom da unatoĉ golemoj nadmoći u naoruţanju i opremi porazi Hrvatsku, ali ostvaren je prvenstveni cilj srbijanskog ĉelništva, a to je zauzimanje što većeg dijela hrvatskog teritorija koji je trebao pripasti Srbima, pri ĉemu su ta podruĉja nemilosrdno oĉišćena od nesrpskog stanovništva, a u tome naumu su uglavnom uspjeli, osim na podruĉju zapadne Slavonije106. Cilj rata koji su vodili JNA i srpski pobunjenici je bio stvaranje etniĉki ĉistih srpskih podruĉja. Bitno obiljeţje su bili mnogobrojni zloĉini nad hrvatskim i nesrpskim civilima i zarobljenim hrvatskim braniteljima.
103
Isto, str. 121. Isto, str. 121. – 122. 105 Isto, str. 122. 106 Isto 104
44
Tako se kao primjer mogu navesti zloĉini u Ćelijama, Dalju, Erdutu, Aljmašu, Hrvatskoj Kostajnici, Kusonjama, Voćinu, Sotinu, Lovasu, Tovarniku, Baćinu, Širokoj Kuli i Škabrnji. Nakon zauzimanja Vukovara, ubijeno je više stotina hrvatskih vojnika i civila. Iz vukovarske bolnice odvedeno je 260 hrvatskih ranjenika i drugih zarobljenika koji su ubijeni na Ovĉari, nedaleko Vukovara107. Korsiteći se golemom vatrenom moći, JNA i srpski pobunjenici izazvali su velika razaranja stambenoga fonda, prometnica, gospodarskih i vjerskih objekata te kulturnih spomenika108. Granatirani i razarani su bili gradovi: Vukovar, Osijek, Vinkovci, Ţupanja, Slavonski Brod, Nova Gradiška, Sisak, Petrinja, Karlovac, Gospiĉ, Otoĉac, Zadar, Šibenik i Dubrovnik. U vezi sa stanjem koje je tada bilo na terenu, krajinski Srbi su krajem 1991. godine teţili oblikovanju svoje drţave, odnosno republike, iako su se nesumnjivo nadali da će to podruĉje ostati u sastavu buduće jugoslavenske drţave. Krajinski Srbi su tada razmatrali tri opcije. Prva je bila ujedinjenje s bosanskom Krajinom, druga je bila ulazak u sastav Republike Srbije, što se smatralo najboljim rješenjem, a treća je bila opcija da Krajina bude posebna federalna jedinica buduće jugoslavenske drţave 109. U prosincu 1991. godine vodstvo Srba u Kninu je ubrzano pripremala proglašenje RSK-a, kako bi to napravili prije odluke Njemaĉke da prizna Hrvatsku. Na sjednici u Kninu, 19. prosinca 1991. godine, donesena je odluka o proglašenju RSK. Tada je usvojen i Ustav, a Milan Babić je postao predsjednik i premijer. Tog istog datuma i Srpska oblast Slavonija, Baranja i zapadni Srijem ulazi u sastav RSK, a SAO Zapadna Slavonija istu odluku dodnosi 24. prosinca110. Plan mirovne operacije UN-a je obznanjen 11. prosinca 1991. godine, a kako je jedan od njegovih tvoraca bio i Cyrus Vance, plan je prozvan Vanceov plan. Plan je predviĊao da podruĉja pod kontrolom UN-a budu demitalizirana, da se zaštite sve osobe koje ţive na tom podruĉju te da se vrate prognanici (do kraja 1991. godine sa okupiranih i ratom zahvaćenih podruĉja je protjerano ili izbjeglo više od 300.000 Hrvata i osoba nesrpske nacionalnosti). Preduvjet ostvarivanja tog plana je bilo potpisivanje primirja. Krnje Predsjedništvo SFRJ je 31. prosinca 1991. godine usvojio takav plan mirovne operacije. U Sarajevu, 2. sijeĉnja 1992. godine, potpisano je primirje izmeĊu Hrvatske i JNA, koje je stupilo na snagu 3. sijeĉnja111. Srbijansko vodstvo, Slobodan Milošević, kao i vodstvo JNA smatrali su da su postignuti
107
Goldstein, str. 394. – 396. Barić, str. 124. 109 Isto, str. 145. – 146. 110 Isto, str. 146. 111 Isto, str. 147. – 150. 108
45
optimalni ciljevi u Hrvatskoj i da je potrebno prekinuti sukob, posebno uzimajući u obzir ĉinjenicu da se pribliţavalo priznanje Hrvatske od strane meĊunarodne zajednice, što je znatno mijenjalo cjelokupnu situaciju. MeĊutim, prihvaćanjem mirovnog plana naišlo je na jak otpor meĊu krajinskim Srbima, a posebno kod Milana Babića. Zbog takvog nepopustljivog stava velikog dijela krajinskih Srba oko mirovnog plana, u sijeĉnju 1992. godine dolazi do politiĉkog sukoba izmeĊu Slobodana Miloševića i Milana Babića. Zbog toga je u Beogradu organizirana proširena sjednica Predsjedništva SFRJ, koja je trajala od 31. sijeĉnja do 2. veljaĉe 1992. godine. Na toj sjednici ĉlanovi su Predsjedništva i vodstvo JNA traţili od duţnosnika pobunjenih Srba koji su takoĊer nazoĉili sjednici da prihvate mirovni plan. Svi duţnosnici pobunjenih Srba su na to pristali, osim Milana Babića koji je napustio sjednicu. Njega je zamjenio Mile Paspalj, predsjednik Skupštine RSK, koji je takoĊer prihvatio plan112. Babić se vratio u Knin i sa svojim pristašama na sjednici vlade RSK nastavio suprotstavljati se mirovnom planu. Mile Paspalj i skupina koja je podrţavala plan je u Glini 9. veljaĉe 1992. godine sazvala sjednicu Skupštine RSK na kojoj su ţeljeli dobiti potvrdu za prihvaćanje Vanceovog plana. Sjednici je nazoĉilo 87 od 112 zastupnika, te visoki duţnosnici vojnih i civilnih vlasti SFRJ i Republike Srbije, koji su tom prilikom dali podršku Vanveovom planu. Na kraju, za prihvaćanj plana glasovao je 81 zastupnik. Babić je na to sutradan odrţao u Knini Skupštinu RSK sa svojim pristašama gdje je donesena odluka o raspisivanju referenduma o prihavaćanju mirovnog plana. Paspalj je nakon toga uklonio Babića sa mjesta predsjednika RSK, iako je Babić as svojim pristašama nastavljao odrţavati sjednice u Kninu. U stvarnosti, Babićeva je skupina bila u lošem poloţaju. Milicija je bila pod kontrolom Milana Martića, kome je JNA, kao i Mili Paspalju, davala svu potrebnu potporu113. U Borovu Selu je 26. veljaĉe 1992. godine prvi put odrţano zajedniĉko zasjedanje Skupštine RSK, odnosno Velike narodne skupštine svih triju srpskih oblasti. Na tom zasjedanju, Skupština RSK je za svog predsjednika izabrala Milu Paspalja, izabrana je i nova vlada, ĉiji je predsjednik postao Zdravko Zeĉević. Skupština je za novog predsjednika RSK izabrala Gorana Hadţića114. Vijeće sigurnosti UN-a (VS UN) donijelo je 21. veljaĉe 1992. godine rezoluciju 743, kojom je odreĊeno osnivanje UNPROFOR-a, kojeg je što prije trebalo rasporediti u Hrvatskoj u svrhu provedbe Vanceovog plana. Već u travnju 1992. godine snage UNPROFOR-a trebale 112
Isto, str. 150. – 157. Isto, str. 157. – 161. 114 Isto, str. 169. 113
46
su poĉeti sa rasporeĊivanjem u zaštićenim podruĉjima, koja su podijeljena na ĉetiri sektora. Sektor Istok je obuhvaćao Baranju, istoĉnu Slavoniju i zapadni Srijem, sektor Zapad je obuhvaćao dijelove zapadne Slavonije pod srpskim nadzorom, ali i dio podruĉja koje su hrvatske snage oslobodile krajem 1991. godine, sektor Sjever je obuhvaćao podruĉje Banije i Korduna, a sektor Jug je obuhvaćao podruĉje Like i Dalmacije. Snage UNPROFOR-a poĉele su se rasporeĊivati izmeĊu sukobljenih strana tijekom prve polovice 1992. godine, ali je pri obavljanju njihovih zadaća bilo dosta poteškoća. Na to su utjecali razni ĉimbenici, kao što su sluĉajevi kršenja primirja u Hrvatskoj, kao i izbijanje rata u BiH115. Razdoblje od ljeta 1991. godine do potpisivanja primirja je najkrvavije razdoblje rata. To je razdoblje masovnih razaranja gradova i sela, razdoblje masovnih ubijanja i protjerivanje civila. To je razdoblje kada je RSK „iscrtala“ svoje granice na teritoriju Hrvatske. MeĊutim, pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nisu sami „zasluţni“ za to. Kao i u periodu koji je prethodio ovim dogaĊajima, oni nikada ne bi uspjeli to postići bez svesrdne podrške od strane JNA. U ovom razdoblju srpske pobune vrlo vaţnu ulogu igrale su i razne sluţbene srbijanske institucije te razne paravojne i dobrovoljaĉke postrojbe koja su dolazila iz Srbije. Sva pomoć Srbima u Hrvatskoj koja je stizala iz raznih pravaca nije nipošto bila nasumiĉna, već je bila briţno voĊena od strane sluţbene srbijanske politike, koja je Srbe u Hrvatskoj iskoristiti za svoje ciljeve.
5.2. Uloga JNA u razdoblju od sredine 1991. do svibnja 1992. godine O djelovavanju JNA je već bilo rijeĉi u prethodnim poglavljima, a u ovom poglavlju će biti rijeĉ o tome kako je JNA svoje aktivnosti prikazivala kroz svoje sluţbene dokumente. U ovom poglavlju će se takoĊer govoriti o ovisnosti srpskih pobunjenika o JNA na svim razinama, o logorima koje je JNA imala na teritoriju Srbije te će takoĊer biti rijeĉi o razlozima zbog kojih JNA nije ostvarila sve svoje ciljeve. U razdoblju poĉetka otvorenih sukoba u ljeto 1991. godine, JNA se još uvijek ţeljela prikazati kao neutralna strana u sukobu izmeĊu hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba. U izvješću SSNO-a od 15. kolovoza 1991., a koji govori o angaţmanu JNA u sukobu kod Dalja, koji se dogodio 1. kolovoza stoji: Ispred policijske stanice Dalj jedinica je stigla u 09.30 časova. Preko glasnogovornika upućen je ultimativni zahtev svima da odmah prekinu sa vatrom 115
Isto, str. 176. – 177.
47
i da se povuku. Zahtev nisu prihvatila lica koja su se nalazila u policijskoj stanici, već su otvorili vatru po jedinici JNA. Nakon toga, komandir jedinice ultimativno se obratio licima u policijskoj stanici da prekinu sa vatrom ili će se na istu odgovoriti svim raspoloţivim sredstvima kako zahtev nije prihvaćen, otvorena je vatra iz tenka po zgradi ispaljenjem 3 granate. Posle toga vatra je prekinuta.116 U stvarnosti, napad je izvršio korpus JNA iz Novog Sada i oklopni bataljon iz Poţarevca, uz pomoć brodova dunavske ratne flote JNA i topniĉkog napada iz Vojvodine. Te snage s lakoćom su slomile otpor policije i pripadnika ZNG-a. Pripadnici policije i ZNG-a koji su preţivjeli napad predali su se, a mnogi od njih su kansije ubijeni. Po priznanju lokalnih Srba, u Dalju je tada ubijeno 56 ili 57 Hrvata117. Jedinice JNA i pobunjeni Srbi su sinkronizirano napadale hrvatske postrojbe. To se najbolje vidi iz dnevnog izvješća Glavnog štaba TO-a (GŠTO) SAO Krajine, od 27. kolovoza 1991. godine, o borbama i zauzimanju Kijeva u kojem stoji: Poslije ponovnog napada od strane MUP-a koji je uslijedio dana 26.08. 1991. godine jedinice JNA, kao i TO odnosno angaţovane snage milicije su ţestoko uzvratile MB-kom (minobacačkom), kao i topovskom paljbom. GaĎana su sva glavna uporišta MUP-a i ZNG, da bi oko 9.00 sati bili potpomognuti aviacijom JNA. Poslije artiljerijskog i avionskog gaĎanja uslijedio je pokret pješadije.118 Kako su sukobi sve više eskalirali, tako su i zapovijedi vodstva JNA svojim podreĊenim postrojbama bile sve radikalnije. Tako je viceadmiral Mile Kandić, zapovjednik VPO-a, izdao 20. rujna 1991. godine, na Visu, podreĊenim jedinicama zapovijed: Odlučio sam snagama VPO i dobrovoljačkim jedinicima u sadejstvu s RV i PVO preći u napad na centralnom i juţnom dijelu JPV sa ciljem: Energično dejstvovati po vitalnim objektima gradova Zadar, Šibenik i Split, deblokirati kasarne i povratiti vojne objekte, razbiti snage paravojnih formaciju i prinuditi ih na predaju. Dijelom snaga izbiti na jadransku magistralu u širem rejonu Dubrovnika, deblokirati vojne objekte, blokirati grad Dubrovnik i odsjeći ga od ostalog dijela teritorije RH. Jedinicama flote nastaviti pomorsku blokadu i 116
Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: Knjiga 1., str. 239. Isto, str. 240. 118 Isto., str. 263. 117
48
podrţati dejstva jedinica VPS i KOV-a, teţisšno u centralnom dijelu, biti u gotovosti za ofanzivno miniranje mora. Sprečiti predaju objekata i borbene tehnike, naoruţanja i municije protivniku. U nemogućnosti odbrane uništiti.119
Da su snage pobunjenih Srba bile potpuno ovisne o JNA, govori i obavijest od 3. listopada 1991. godine upućena od strane Štaba TO za Baniju i Kordun Štabu TO Vojnić, da je odlukom SSNO-a osnovan Štab TO SAO Krajine sa sjedištem u Kninu, koji je poĉeo s radom 30. rujna 1991. godine120. U prilog tome ide i zapovijed zapovjednika 1. operativne grupe JNA, general majora Špira Nikovića od 19. listopada 1991. godine kojom se sve jedinice TO iz ZnŠTO (Zonski Štab Teritorijalne obrane) Banije i Korduna pretpočinjavaju se komandi 1.OG. od 19.10. 1991. godine i u daljnjem dejstvuju i upotrebljavaju se kao organski sastva jedinica JNA u zonama borbenih dejstvava gde se nalaze jedinice JNA121. Nadalje se navodi da jedinice JNA preuzimaju na sebe sve obaveze pozadinskog i finansijskog obezbedjenja za celokupnu ljudstvo122. JNA je takoĊer i aktivno naoruţavala srpske pobunjenike. To se najbolje vidi iz rješenja Tehniĉke uprave SSNO-a, od 30. listopada 1991. godine, s kojim se viškovi JNA daju bez naknade Štabu obrane Gorskog Kotara. To rješenje je osobno odobrio savezni sekretar za narodnu odbranu, general armije Veljko Kadijević. Tako se meĊu sredstvima koja se daju Štabu obrane Gorskog Kotara nalazi 200 komada automatskih pušaka, 300 komada poluautomatskih pušaka, 54 snajperske puške, 90 puškostrojnica i teških strojnica, 465 ruĉnih bacaĉa i ruĉnih raketnih bacaĉa, 18 minobacaĉa, 3 borbena kompleta streljiva za sve vrste naoruţanja, 300 mina, 500 komada plastiĉnog eksploziva, 81 komad sredstava veze te mnoštvo sanitetskih i intendantskih sredstava123. Naĉelnik GŠ OS SFRJ general pukovnik Blagoje Adţić je, 7. studenog 1991. godine, uputio zapovijed VPO, RV i PVO te 5. Vojnoj oblasti da odmah izvrše blokadu svih luka i zraĉnog prostora u Hrvatskoj te izvrše pripreme za rušenje svih vojnih objekata i uništavanje naoruţanja kako isto ne bi palo u ruke hrvatskih snaga124. Ova odluka GŠ OS SFRJ se moţe tumaĉiti kao odgovor na sve veći pritisak koji vrše hrvatske snage na blokirane vojne objekte. Nedugo nakon toga, 11. studenog 1991. godine, stiţe zapovijed Štaba TO SAO Krajine da se sve jedinice TO-a na podruĉju Like i sjeverne Dalmacije stavljaju pod zapovijedništvo 9. 119
Isto, str. 327. Isto, str. 351. 121 Isto, str. 399. 122 Isto 123 Isto, str. 422. – 426. 124 Isto, str. 448. – 450. 120
49
Korpusa JNA, i to u cilju jedinstvenog rukovoĎenja i komandovanja svim snagama u zoni odgovornosti, a na zahtev komande 9. K.125. Zanimljivo je pratiti na koji je naĉin JNA ţeljela prikazati zbivanja u Hrvatskoj. Kao dobar primjer za to moţe posluţiti zapovijed Komande 9. Korpusa, koja je izdana u Kninu 19. studenog 1991. godine, a potpisana od strane zapovjednika Korpusa general majora Vladimira Vukovića, s kojom se cjelokupni sastav korpusa obavještava da se: Razbijači Jugoslavije u zemlji, a pre svega u Hrvatskoj i svi oni koji su uz njih, podrţani od rastućeg nemačko-austrijskog neonacizma, opredelili za vojnu opciju i JNA, kao legitimnoj snazi zaduţenoj za obranu integriteta zemlje, nije preostalo ništa drugo nego da prihvati nametnuti rat i na silu odogovori silom. JNA vodi obrambeni rat sa veoma jasnim ciljem: spašavanje pripadnika JNA u blokiranim garnizonima, sprečavanje ponavljanja genocida nad srpskim narodom u kriznim područjima i odbrana prava onih naših naroda koji ţele da nastave zajednički ţivot u novoj Jugoslaviji.126 Osim borbama, jedinice JNA su se takoĊer bavile i pljaĉkom na podruĉjima koja su zauzeli, pa je tako viceadmiral Miodrag Jokić, zapovjednik Komande 9. Vojno pomorskog sektora, izdao zapovijed Komandi mjesta Orašac o osnivanju sabirnog centra za prihvat ratnog plijena iz napada na Dubrovnik127. Osim u vojnim pitanjima, JNA je imala vaţnu ulogu i u sferi politike. To se oĉitovalo na primjeru u kada je JNA u potpunosti podrţala Vanceov plan, kojemu se protivio veliki broj pobunjenih Srba predvoĊenih Milanom Babićem. JNA je posredno i neposredno vršila pritisak na krajinske duţnosnike da prihvate Vanceov mirovni plan128. Jedinice JNA su takoĊer preuzele od krajinskih vlasti i sve zarobljene pripadnike hrvatskih postrojbi. To se ostvarilo izvršavanjem zapovijedi koju je 29. veljaĉe 1992. godine u Sarajevu donio zapovjednik 2. Vojne oblasti general pukovnik Milutin Kukanjac. On podĉinjenim jedinicama JNA nareĊuje: Sve zarobljene pripadnike paravojnih formacija R. Hrvatske u svojoj zoni odgovornosti staviti po kontrolu JNA. Izvršiti premeštanje zarobljenih pripadnika paravojinh formacija R. Hrvatske iz sabirnih centara SUP-a (Sekretarijat 125
Isto, str. 457. Isto, str. 476. 127 Isto, str. 557. – 578. 128 Barić, str. 153. – 155. 126
50
unutrašnjih poslova) Krajine u vojne sabirne centre u sledećem: iz SUP-a Knin, u vojni sabirni centar Knin, iz Gline, Vojnića i Titove Korenice u vojni sabirni centar Stara Gradiška. Ubuduće, u slučaju zarobljavanja pripadnika paravojnih formacija, direktno ih smeštati u najbliţe vojne sabirne centre.129 Budući da se bliţilo vrijeme za povlaĉenje jedinice JNA sa teritorija Hrvatske, koja je tada bila meĊunarodno priznata, a i po odredbama mirovnog plana jedinice JNA više nisu smjele boraviti na tom podruĉju, krenulo je njihovo izvlaĉenje prema BiH. MeĊutim, borbena tehnika je ostavljena srpskim pobunjenicima, tako je pukovnik Ĉedo Bulat, 10. oţujka 1992. godine, izvjestio Komandu 9. Korpusa JNA da je sva tehnika 9. mtbr., predana drugoj br. TO130. U sklopu te nove situacije valja promatrati i sljedeća dogaĊanja. Dana 26. oţujka 1992. godine u Beogradu je SSNO izdao zapovijed koju potpisuje general pukovnik Blago Adţić o preustroju TO RSK. Sa tom zapovijedi obavljen je kompletan ustroj borbenih formacija RSK, ĉime su obuhvaćena GŠ TO, ZnŠTO sjeverna Dalmacija, ZnŠTO Lika, ZnŠTO Kordun, ZnŠTO Banija, ZnŠTO istoĉne Slavonije, zapadni Srijem i Baranja i ZnŠTO zapadna Slavonija131. U tom kontekstu valja promatrati i suglasnost Komande 2. vojne oblasti JNA GŠ TO RSK, koja je data 2. travnja 1992. godine, da vojni objekt Čerkezovac koristi za potrebe pob. (pozadinske baze) 3. Operativne zone te nadalje predlaţe da se svi vojni objekti, strelišta, vjeţbališta i kompleksi vojnog zemljišta predaju RSK za potrebe štabova jedinica TO i MUPa132. Vodstvo JNA se takoĊer pobrinulo da pobunjeni Srbi dobiju kvalificirani zapovjedni kadar pa je u svrhu toga uputilo svoje oficire na sluţbu u RSK. O tome najbolje svjedoĉi zapovijed od 22. travnja 1992. godine koju je izdao naĉelnik Personalne uprave SSNO-a, general major Gojko Krstić, a kojom se na sluţbu u GŠ TO RSK upućuje 6 oficira, u ZnŠTO sjeverna Dalmacija 12 oficira, u ZnŠTO Lika 12 oficira, u ZnŠTO Kordun 7 oficira, u ZnŠTO 7 oficira, u ZnŠTO zapadna Slavonija 20 oficira, a u ZnŠTO istoĉna Slavonija, zapadni Srijem i Baranja 8 oficira. U jedinice TO RSK je ukupno bili upućeno, tom prigodom, 72 oficira u rasponu ĉinova od kapetana do pukovnika133. TakoĊer se nastavio i rad
129
Rupić, Mate [urednik]. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995.: Knjiga 3.: Oruţana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija oruţanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku : (siječanj – lipanj 1992.), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata: Zagreb, 2008., str. 245. 130 Isto, str. 292. 131 Isto, str. 349. – 353. 132 Isto, str. 365. 133 Isto, str. 412. – 422.
51
na organizaciji TO RSK pa je GŠ OS SFRJ izdao zapovijed, 28. travnja 1992. godine, kojom se nareĊuje osnivanje Posebnih jedinica milicije (PJM). Naime, mirovnim planom je bilo predviĊeno da oruţje TO bude u skladištima, a pripadnici TO budu demobilizirani. Za odrţavanje reda je trebala biti zaduţena lokalna policija. Pobunjeni Srbi su nastojali izigrati ovu odredbu mirovnog sporazuma tako što su osnovali, uz pomoć JNA, odrede PJM koje su po njihovu viĊenju mogle biti naoruţane i teškim naoruţanjem. Inaĉe, ovu zapovijed je takoĊer izdao naĉelnik GŠ OS SFRJ, general pukovnik Blagoje Adţić134. To su primjetili i predstavnici UN-a, koji su se nalazili na terenu, pa su kazali Borisavu Joviću, koji je tada bio predsjednik jugolavenskog drţavnog komiteta za suradnju sa UN-om, da ljudstvo i vojna oprema JNA i TO prelazi u sastav PJM135. Inaĉe, 30. travnja 1992. godine, GŠ TO RSK je izvršio zapovijed personalne uprave SSNO-a od 22. travnja i u GŠ TO RSK i ZnŠTO RSK postavio oficire koji su im upućeni od strane JNA i odredio im duţnosti koje će vršiti u jedinicama TO RSK136. Kada se govori o djelovanju JNA u spomenutom razdoblju u drugoj polovici 1991. do svibnja 1992. godine, svakako se moraju spomenuti i logori koji su se nalazili na teritoriju Srbije i u kojima su uglavnom bili zatoĉeni zarobljeni pripadnici ZNG-a i civili, koji su tu dovedeni nakon što su JNA i srpski pobunjenici zauzeli Vukovar. Logor u Sremskoj Mitrovici je bio smješten u sklopu tamošnjeg zatvora. U logoru je u duţem vremeskom razdoblju bilo zatoĉeno 1500 zarobljenih pripadnika ZNG-a i civila, a logor je bio u funkciji od 18. studenog 1991. do 13. kolovoza 1992. godine137. U vojnom istraţnom zatvoru u Beogradu, na 1. i 2. katu su bili smješteni zatoĉenici iz Hrvatske. Tu su se zatoĉenici pripremali za ispitivanja i suĊenja, a prije razmjene je u njemu bilo 350 zatoĉenika. Zatoĉenici su takoĊer bili zatvoreni i u vojarni JNA, Bubanj Potok, koja se nalazi na izlazu iz Beograda138. Logor Stajićevo se nalazio u blizini Zrenjanina. Stajićevo je bio tranzitni logor i iz njega su zatoĉenici prebacivani u druge logore. TakoĊer u blizini Zrenjanina se nalazio logor Begejci, koji je bio u funkciji od 1. listopada 1991. do 21. studenog 1991. godine139. Logor je postojao i u Nišu i to u vojnom i civilnom zatvoru. Tu je bilo zatoĉeno oko 500 logoraša, a logor je bio u funkciji od 18. studenog 1991. do 26. veljaĉe 1992. godine. Karakteristika svih ovih logora je da su svi bili pod nadzorom JNA, bilo redovnih jedinica, bilo jedinica vojne policije. Njihova 134
Isto, str. 430. – 433. Barić, str. 181. 136 Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: Knjiga 3., str. 437. – 441. 137 www.hdlskl.hr, pristup ostvaren 30. listopada 2010. 138 Isto 139 Isto 135
52
karakteristika je takoĊer i bilo i konstantno premlaćivanje i maltretiranje zatoĉenika (psihiĉko i fiziĉko) kao i likvidacija zatoĉenika. Kroz logore je prošlo oko 7000 zatvorenika, a procjenjuje se da je ubijeno najmanje 300 zatoĉenika. Za njihovu uspostavu se odgovornim drţi general major, naĉelnik Uprave bezbednosti JNA140, Aleksandar Vasiljević, koji se takoĊer drţi odgovornim i za likvidacije na Ovĉari. JNA nije uspjela u svom naumu da porazi Hrvatsku, usprkos nadmoći u opremi i naoruţanju. Vodstvo JNA oĉito nije dobro procijenilo stanje na terenu, a moţe se reći da im je strategija bila pogrešna uz takoĊer ĉeste taktiĉne promašaje. Jednako bitan faktor je bio i za JNA neoĉikavano ĉvrst otpor, pa ĉak i protuudar hrvatskih postrojbi, za koji su oni procjenjivali da su puno slabije i neorganiziranije i to sve u kombinaciji sa blokadom vojarni, na koju nisu imali adekvatan odgovor. Veliki problem za JNA je bilo i osipanje njihovog kadra jer su vojnici, podoficiri i oficiri koji nisu bili Srbi ili Crnogorci, uglavnom shvatili koja je bila uloga JNA u tom periodu. Taj problem se pokušao riješiti popunjavanjem jedinica rezervista iz Srbije, meĊutim motivacija rezervista JNA iz Srbije je bila dosta slaba i bilo je mnogo primjera odbijanja odlaska u borbu. General Veljko Kardijević, u svojoj knjizi Moje viĎenje raspada: vojska bez drţave, koja je objavljena u Beogradu 1993. godine, upravo tu ĉinjenicu smatra jednim od bitnih razloga nesposobnosti JNA da pobijedi Hrvatsku vojsku. TakoĊer treba naglasiti da je srbijansko ĉelništvo istodobno strahovalo da bi daljnja mobilizacija u Srbiji mogla destabilizirati njihovu vlast141. Iako ih raspad SFRJ nije zatekao nespremnim, jer su već osamdesetih razmatrali i pripremali se za takav scenarij, vodstvo JNA ipak nije uspjelo u svom naumu, ali je uspjelo ispuniti cilj srbijanskog vodstva o zauzimanju što većeg dijela hrvatskog teritorija, za koji se smatralo da pripada Srbima. Tom prilikom su poĉinjeni masovni zloĉini i protjerivanja nesrpskog stanovništva. JNA je odigrala jaku bitnu ulogu u „iscrtavanju“ granica RSK, a prije svog povlaĉenja ostavila je pobunjenim Srbima svoje kadrove, opremu i naoruţanje. Unatoĉ njenoj velikoj ulozi u tom razdoblju, JNA nije bila jedina institucija koja je sudjelovala u agresiji na Hrvatsku. 5.3. Uloga službenih srbijanskih institucija u razdoblju od sredine 1991. do svibnja 1992. Bitnu ulogu u pripremi i provoĊenju srpske pobune u razdoblju od sredine 1991. do svibnja 1992. godine su odigrale i sluţbene srbijanske institucije. Pod tim se prvenstveno misli na MUP Republike Srbije i to na Sluţbu drţavne bezbednosti (SDB MUP-a RS), koja je 140 141
Poznatija i kao Kontraobavještajna sluţba (KOS) Barić, str. 123.
53
djelovala u sklopu njega i na Ministarstvo odbrane Republike Srbije (MO RS). Već u travnju 1991. godine u Borovo Selu stigle su prve pošiljke oruţja za koje je Vojislav Šešelj tvrdio da potjeĉu iz skladišta TO Republike Srbije i da su dopremljene u organizaciji MUP-a Republike Srbije142. Kada se govori o djelovanju SDB MUP-a RS, osobito treba obratiti paţnju na dvojicu pripadnika SDB-a koji su bili posebno aktivni u tom razdoblju. To su Franko Simatović, zvani Frenki i Dragan Vasiljković, znan i kao kapetan Dragan, odnosno Daniel Snedden (što je bilo ime koje je koristio dok je ţivio u Australiji). U razdoblju u kojem se govori u ovom poglavlju, obojica su koristili svoje pseudonime, Simatović se potpisivao kao Frenki, a Vasiljković kao kapetan Dragan, odnosno Daniel Snedden. Razlog za to je bila namjera da se prikrije uloga SDB-a u tom razdoblju (pod tada vaţećim zakonima SFRJ njihove aktivnosti nisu bile legalne) i da se stvori privid da je srpska pobuna spontana. Dragan Vasiljković bio je zapovjednik kampa za obuku specijalnih jedinica SAO Krajine, koji je bio smješten u mjestu Golubić pokraj Knina. Vasiljković je 27. svibnja 1991. godine uputio prijedlog Milanu Martiću koji je tada bio na duţnosti sekretara Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) u Kninu za otvaranje novog punkta za obuku specijalaca i za premještanje GŠ TO na kninsku tvrĊavu. Tom Vasiljkovićevom prijedlogu je kasnije i udovoljeno143. U Golubiću 14. lipnja 1991. godine je odrţan sastanak Štaba centra za obuku Golubić, na kojem uz kapetana Dragana koji je i zapovjendik tog centra, prisustvuje i Franko Simatović. Cilj tog sastanka je bio dogovor o daljnem radu u Golubići, odrediti jedinice za pokrivanje rubnih područja i obučenost jedinica144. Sam Simatović je takoĊer bio aktivno ukljuĉen u pripremu srpskih pobunjenika za otvoreni rat. Tako postoji izvješće od 21. lipnja 1991. godine, sastavljen u Kninu, a koje je sastavio sam Simatović i u kojem se govori o realizaciji projekta izgradnje oklopnih vlakova koje bi štitile pravce Knin – Benkovac, Knin – Drniš i Graĉac – Gospić, te takoĊer vršili napade na hrvatske poloţaje. Simatović takoĊer odreĊuje i zapovjednike koji su duţni realizirati ovaj projekt145. Vrlo je intrigantan izvještaj Dragana Vasiljkovića iz lipnja 1991. godine, a njegova vaţnost je u tome da je upućeno SDBu Srbije. U njemu on opisuje rezultate koje su u obuci postigle 1. i 2. grupa koje su bile u centru za obuku specijalnih jedinica u Golubiću. TakoĊer se dotiĉe problema „ĉetništva“ te navodi da je cilj SAO Krajine parola Da postane dio Srbije, srpska vlada je jedina
142
Marijan, Davor. „Borovo Selo: Hrvatska bez ţalbe na intervenciju JNA“ u: Magazin za vojnu povijest, br. 1., travanj 2011., str. 52. 143 Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: Knjiga 1., str. 136. – 137. 144 Isto, str. 148. – 149. 145 Isto, str. 156.
54
organizacija koja podrţava naš pokret u ozbiljnijoj mjeri, svi koji ţele u četnike nek se obrate za oruţje Voji Šešelju146. Nadalje navodi da je potrebno hitno pristupiti obilasku terena i to od strane grupe koju bi ĉinili Vasiljković, Milan Martić, Franko Simatović i utjecajni specijalci. TakoĊer u izvješću navodi kakvo je stanje u Štabu te kakvo je stanje sa sistemom veze i transportom te ostalom opremom. U zakljuĉku kaţe da je postavljena infrastruktura koja se s malo pomoći i usmjeravanja moţe da nastavi i funkcioniše. Još jedanput ţelim da kaţem da su rezultati iznad svih očekivanja i da bi bila prava šteta ne podrţati ovaj narod koji maksimalno daje od sebe da bi se organizovao147. Vasiljković ubrzo nakon toga odlazi u Glinu i sudjeluje u zauzimanju toga grada od strane srpskih pobunenika i JNA. Tako je 19. srpnja 1991. godine poslao izvješće SUP-u SAO Krajine o stanju u Glini nakon njenog zauzimanja. Jedan primjerak njegovog izvješća je išao i Franku Simatoviću148. Dosta je indikativno da su dnevna izvješća Štaba TO koja su upućivana vodstvu SAO Krajine, a u kojima se opisivalo stanje na terenu toga dana, upućivana i Franku Simatoviću i to 21. srpnja 1991. 149, 26. srpnja 1991.150, 2. kolovoza 1991.151, 3. kolovoza 1991.152, 4. kolovoza 1991.153 i 7. kolovoza 1991. godine154. Ĉinjenica da je Simatović bio jedan od pet ljudi koji su svakodnevno dobivali izvješća o stanju u SAO Krajini svakako govori o njegovoj vaţnosti i utjecaju. Vasiljković se nakon Gline prebacio na Šamaricu, gdje je bilo sjedište Ratnog štaba opštine Dvor. U izvješću od 23. srpnja 1991. godine, naĉelnik Ratnog štaba Nikola Boljanić navodi da je odrţan sastanak na kojemu je sudjelovao Dragan Vasiljković i gdje je on dao svoju ocjenu o stanju-situaciji u rukovoĎenju svim akcijama na ovom terenu. Ustanovljen je ratni štab za Baniju i Kordun, usaglašena organizaciona šema komandih funkcija kao i šema dostave izvještaja nadleţnim organima SAO Krajine i Republike Srbije155. Franko Simatović, 28. srpnja 1991. godine, podnosi izvješće o dolasku kamionacisterne s gorivom i oruţjem za pobunjene Srbe u cetinskoj krajini. Simatović navodi da to nije dovoljna koliĉina oruţja, posebno što je dio oruţja bio namijenjen naoruţavanju formacija koje bi bile pod kontrolom Milana Babića. Simatović procjenjuje da bi:
146
Isto, str. 168. – 169. Isto, str. 169. – 170. 148 Isto, str. 180. 149 Isto, str. 182. 150 Isto, str. 195. – 196. 151 Isto, str. 224. – 225. 152 Isto, str. 225. – 226. 153 Isto, str. 226. – 227. 154 Isto, str. 230. – 231. 155 Isto, str. 185. 147
55
Usled ovakve nekoordinirane raspodele došlo do rascepa u za sada kompaktnoj odbrani Krajine, a da bi partijska milicija svojim nastupom poremetila ravnoteţu, koju ionako teško odrţavamo. U slučaju da usled ovakve situacije dodje do poremećaja u odbrani reagovaćemo i na vreme preseći takve aktivnosti. Taktički zadaci su u većem delu ispunjeni i formacije SAO Krajine izlaze na odbrambene poloţaje etničkog prostora.156 Ni Ministarstvo odbrane Srbije nije zaostajalo u pomoći pobunjenim Srbima, tako je GŠ TO SAO Krajine, 18. rujna 1991. godine, uputio dopis MO-u Republike Srbije koji su potpisali major Savo Radulović, zapovjednik TO-a i Milan Martić. Dopis je upućen na ličnost ministra general potpukovnika Tomislava Simovića. U njemu se iznosi sljedeće: U vezi vašeg telegrama pov. br. 5. – 259. od 12. 9. 1991. godine, dostavljamo vam spisak naših potreba za SAOK (Srpska autonomna oblast Krajina). Spisak potrebne municije napravili smo na osnovu imajućeg naoruţanja. pored toga mnogi štabovi su uputili zahtjev za potrebnim naoruţanjem kojega vam dostavljamo. Uz gore navedeno upućujemo vam zahtjev za potrebnom ostalom vojnom opremom.157 Nakon toga slijedi popis oruţja, streljiva i ostale vojne opreme za potrebe TO Knin, TO Benkovac, TO Obrovac, TO Vrginmost, TO Vojnić, TO Dvor i TO Glina. Na kraju dopisa se nalazi i popis najneophodnijih lijekova i sanitetskog materijala158. Ministarstvo odbrane Srbije vodilo je brigu i o broju pripadnika jedinica pobunjenih Srba. Pukovnik Dušan Kasum, naĉelnik Štaba TO SAO Krajine podnosi izvješće 11. prosinca 1991. godine, MO Republike Srbije (RS), toĉnije pukovniku Vukosavljeviću o tome da štab TO Knin ima dvije brigade s ukupno 2.656 ljudi, a Štab TO Benkovac ima brigadu od 1.328 ljudi. Dalje u izvješću pukovnik Kasum razlaţe brojĉanu strukturu jedinica TO Knin, TO Benkovac i TO Obrovac159. Izvješće Štaba TO RSK (ŠTO RSK) koje podnosi pukovnik Dušan Kasum, a koje je upućeno MO RS 14. sijeĉnja 1992. godine, najbolje svjedoĉi o ovisnosti pobunjenih Srba o sluţbenom Beogradu u svim aspektima. Kasum u izvješću kaţe da je:
156
Isto, str. 208. – 209. Isto, str. 313. – 314. 158 Isto, str. 314. – 322. 159 Isto, str. 536. – 538. 157
56
U proteklom vremenu Štab svojim radom a uz pomoć SSNO-a, Ministarstva odbrane Srbije, Vlade RS Krajina i jedinica JNA uspešno rešavao sve zadatke vezane za uspešnu odbranu RS Krajine od paravojnih formacija Rep. Hrvatske.160 Nadalje navodi probleme koje su nastale zbog sukoba Milošević – Babić pa kaţe informacija o stavu Ministarstva odbrane Srbije po ovom pitanju, olakšala bi nam rad s pripadnicima TO i narodom161. Zatim se dotiĉe financiranja pa kaţe novčana sredstva za nadoknade učesnicima u borbi u 1991. godini odobrili su na – za prostornu strukturu Ministarstvu odbrane Srbije a za manevarsku strukturu SSNO. Vreme je kad moramo znati kako će se finansirati učešće u borbi za 1992. godinu162. Dalje istiće neriješena kadrovska pitanja kao što su ĉinjenica da zapovjednik TO nije imenovan po zakonu, nemaju naĉelnika za bezbednost ni zapovjednike brigada TO-a u Kninu i Graĉacu163. U MO RS se pratila i politiĉka situacija pa pukovnik Kasum u ime ŠTO RSK šalje 3. veljaĉe 1992. godine izvješće MO RS o reakciji naroda na odluku Predsjedništva SFRJ o dolasku snaga UN-a164. Što se tiĉe pitanja financiranja, jedinice pobunjenih Srba su se takoĊer morale oslanjati na znaĉajnu pomoć od MO RS. Ministar odbrane RSK, pukovnik Stojan Španović, 2. travnja 1992. godine, obaviještava MO RS da u mesecu aprilu i maju treba finansirati celokupnu strukturu TO Krajine po planovima razvoja koji su vam poznati. Zbog toga predlaţemo da se u dinamici finansiranja za prvo polugodište ne vrše promene, a u drugom polugodištu detaljno bi razmotrili potrebe i s vama iste usuglasili u julu mesecu. Molimo vas da se odmah deblokiraju ţiro-računi zonskih štabova.165 Ni SDB-u nije promaklo politiĉko previranje u RSK, predvodnik kojeg je bio Milan Babić. Tako je MUP Knin uputio 8. travnja 1992. izvješće SDB-u Srbije o sukobu koji se odigrao u Benkovcu izmeĊu pripadnika krajinske milicije lojalnih Martiću i pristašama Milana Babića166. U travnju 1992. su bile u tijeku promjene u MO RSK. Tako je MO RSK,
160
Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: Knjiga 3., str. 64. Isto, str. 65. 162 Isto 163 Isto 164 Isto, str. 193. – 194. 165 Isto, str. 364. – 365. 166 Barić, str. 222. 161
57
13. travnja 1992. godine, odaslalo svojim ispostavama na terenu informaciju o promjenama koje slijede i o tome tko će im pomoći u tome za gore pobrojane poslove kao pomoć iz MO Srbije, poslat će nam ove sedmice svoje profesionalce da nam pomognu u postavljanju organizacije organa MO u pojedinim opštinama oni će biti po oblastima i obalazit će opštine prema dogovoru. Ostat će dok god se ne uspostavi ţeljena i propisana organizacija.167 Iz dokumenata i dogaĊaja koji su navedeni u ovom poglavlju vidljivo je da su SDB i MO Srbije bili aktivno ukljuĉeni u srpsku pobunu. MO Srbije je bilo ukljuĉeno u dostavu oruţja, streljiva, sanitetskog materijala, financiranje, rješavanje kadrovskih pitanja i ustroj jedinica pobunjenih Srba. Uz sve to takoĊer su pratili i politiĉku situaciju u RSK i davali smjernice zapovjednom kadru pobunjenih Srba o tome kako se treba ponašati u politiĉkim previranjima koja su se tada dogaĊala u RSK. Što se tiĉe uloge SDB-a u gore navedenom razdoblju oni su takoĊer pratili razvoj situacije i aktivno pomagali srpskoj pobuni. To se najbolje vidi na primjeru njihova dva pripadnika, Dragana Vasiljkovića i Franka Simatovića. Vasiljkovićeva uloga je bila organizacija i obuka jedinica pobunjenih Srba, a ta mu je uloga namjenjena zbog toga što je kao vojni instruktor i plaćenik takve poslove obavljao i prije na raznim ratištima po svijetu. Simatović, koji je i prije bio istaknuti operativac SDB-a, takoĊer je bio zaduţen za vojnu organizaciju pobunjenih Srba, uz to što je pratio i politiĉku situaciju meĊu pobunjenim Srbima. Simatović je nedugo nakon što je završio svoj „posao“ u Krajini postao pomoćnik naĉelnika SDB-a, dakle drugi ĉovjek u hijerarhiji te organizacije, a moguće da je razlog jednim dijelom bio i u uspješnoj organizaciji srpske pobune. Vasiljković je nakon odraĊenog posla u Krajini svoje instruktorske usluge pruţao Srbima u BiH, da bi nakon toga opet jedno vrijeme boravio u RSK. Moţe se reći da bez velike pomoći SDB-a i MO Srbije i naravno pomoći JNA, srpska pobuna nikada ne bi uzela takvog maha i zahvatila tako velik dio hrvatskog teritorija.
5.4. Uloga paravojnih postrojbi u razdoblju od sredine 1991. do svibnja 1992. godine Na strani srpskih pobunjenika u Hrvatskoj od 1991. borile su se i razliĉite manje paravojne skupine, koje su najĉešće organizirale pojedine srbijanske politiĉke stranke. Ipak, u
167
Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: Knjiga 3., str. 388. – 389.
58
pozadini organizacije takvih snaga nalazio se policijski sustav Miloševićeve Srbije168. Prvo treba spomenuti Srpsku dobrovoljaĉku gardu (SDG), pod vodstvom Ţeljka Raţnatovića Arkana, prijeratnog meĊunarodnog kriminalca i suradnika SDB-a. Miloševićeva vlast nije ţeljela da navijaĉi beogradske Crvene zvezde doĊu pod utjecaj novih oporbenih stranaka, zato je vodstvo nad tim navijaĉima preuzeo Raţnatović. Upravo meĊu njima on će novaĉiti mladiće za svoju paravojnu organizaciju, koja je kako tvrdi Miloš Vasić, osnovana 11. listopada 1990. u manastiru Pokajnica, u suradnji s MUP-om Srbije169. Tijekom ljeta 1991. godine, pripadnici SDG-a, poznatiji i kao Arkanovi Tigrovi ili Crveni Tigrovi, sudjeluje u borbama u istoĉnoj Slavoniji. Nakon što su JNA i srpski pobunjenici poĉetkom kolovoza 1991. godine zauzeli Erdut, u tom je mjestu Raţnatović smjestio sjedište SDG-a170. Arkanove jedinice su takoĊer sudjelovale u borbama oko Vukovara i zauzimanju toga grada, a nakon toga dolaze na podruĉje Petrinje. Tako je predsjednik Skupštine opštine (SO) Petrinja, Radovan Maljković, izdao 25. studenog 1991. odobrenje jedinici Ţeljka Raţnatovića Arkana da sudjeluje u borbama u Petrinji pod zapovjedništvom 2. mtb. JNA171. Arkanove jedinice se poĉetkom travnja 1992. godine ukljuĉuju u sukobe u BiH, zauzimaju Bijeljinu, pri ĉemu su poĉinili pokolje i pljaĉku muslimanskog stanovništva, a sliĉne akcije izveli su i u drugim mjestima tog dijela Bosne172. Poĉetkom 1990. godine u Novoj Pazovi osnovana je Srpska narodna obnova (SNO), koja je proizlašla iz društva Sveti Sava, a ĉiji su se ĉlanovi u vrijeme antibirokratske revolucije isticali korištenjem ĉetniĉkih simbola. Predsjednik te stranke bio je Mirko Jović. Utjecaj SNO-a na politiĉki ţivot u Srbiji nije bio osobito znaĉajan, ali je stranka djelovala na organiziranju dobrovoljaĉkih odreda koji su bili ukljuĉeni u rat u Hrvatskoj pod nazivom Srpski dobrovoljaĉki odred Dušan Silni. Mirko Joviću se u SNO-u pridruţio Dragoslav Bokan, koji je radio na ustrojavanju omladinske organizacije Beli orlovi, koja se pozivala na tradiciju srpskih vojnika iz srpskih oslobodilačkih ratova od 1912. do 1918. godine. Pripadnici Belih orlova su u noći sa 13. na 14 prosinca 1991. godine, neposredno prije povlaĉenja i ulaska Hrvatske vojske (HV), u zapadnoslavonskom selu Voćinu pobili 40 hrvatskih civila173. U slanje dobrovoljaca u rat u Hrvatskoj ukljuĉila se i utjecajna Srpska radikalna stranka (SRS), tada jedna od tri najveće stranke u Srbiji, pod vodstvom Vojislava Šešelja. 168
Barić, str. 319. Isto, str. 314. 170 Isto 171 Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: Knjiga 2., str. 279. – 280. 172 Barić, str. 320. 173 Isto, str. 321. 169
59
Dobrovoljci SRS-a stigli su u travnju 1991. godine u Borovo Selo. Već poĉetkom svibnja sudjeluju u sukobima u kojima su zarobljena dvojica, a kasnije ubijeno još 12 hrvatskih policajaca. Šešelj je nakon izbijanja općeg rata u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH, organizirao slanje dobrovoljaca na ta podruĉja, uz logistiĉku potporu jugoslavenskih i srbijanskih vlasti. Na raspolaganje Šešeljevim dobrovoljcima vlasti su stavile vojarnu Bubanj Potok u Beogradu, a dobrovoljci su vojnim zrakoplovima prebacivani na banjaluĉku ili udbinsku zraĉnu luku174. Šešeljevi dobrovoljci su sudjelovali i u zauzimanju Vukovara, a Šešelj je 23. studenog 1991. godine u Benkovcu, na sastanku sa vojnim vodstvom tamošnjih Srba, objasnio kako izgleda suradnja njegovih dobrovoljaca i JNA u Vukovaru: Na šlemovima smo nacrtali dvoglavog srpskog belog orla, na šlemovima i oficir armijski kapetan, major komanduje našim ljudima i sadejstvom, Kameni naš glavni komandant u Vukovaru, sadejstvom sa armijskim majorom naveče planiraju akciju, sutra izvode. Armija nije imala dovoljno ljudstva zbog dezerterstva, da ona osvaja kuću po kuću, al su to naši radili i armija udari tenkovima, udari minobacačima, udari haubicama, a naši kuću po kuću osvajaju. Kameni, njegov glavni zapovjednik, kojeg Šešelj spominje je Milan Lanĉuţanin. On je zapovjednik dobrovoljaĉkog ĉetniĉkog odreda Leva Supoderica, koji su ĉinili dobrovoljci iz Šida i Novog Sada. Lanĉuţanin i više ĉlanova tog odreda su osuĊeni u Beogradu zbog strjeljanja ratnih zarobljenika i ranjenika na Ovĉari175. Tijekom 1990. godine osnovan je i Srpski pokret obnove (SPO) koji je ubrzo, pod vodstvom Vuka Draškovića, postao glavna oporba Miloševićevoj vlasti. To se posebno iskazalo na velikim protuvladinim demonstracijama u Beogradu 9. oţujka 1991. godine. Stajalište SPO-a izraţeno na tom skupu bilo je da se JNA mora transformirati u srpsku vojsku. Hrvatska je upozorena da ne ide u rat protiv Srba, jer su zapadne granice Srbije puno zapadnije od rijeke Drine. SPO je organizirao jedinice Srpske garde (SG), koje su sudjelovale u borbama u Hrvatskoj, posebno u Lici. Ta paravojna organizacija osnovana je sredinom rujna 1991. godine, a zapovjednik joj je bio ĐorĊe Boţović Giška, prijeratni kriminalac i suradnik SDB-a, koji je poginuo u Gospiću sredinom rujna 1991. godine, tijekom borbi sa hrvatskim snagama. Budući da je SG smatrana vojnom organizacijom SPO-a, Miloševićevog politiĉkog protivnika, pobunjeni Srbi i JNA u Lici nisu dobro suraĊivali s njezinim pripadnicima. Inaĉe, srbijanske vlasti su na sve naĉine 174 175
Isto, str. 322. Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: Knjiga 2., str. 277.
60
ometale djelovanje SG-a pa je poĉetkom kolovoza 1991. godine ubijen Branislav Matić, jedan od njenih organizatora176. U vezi gore spomenutog tretmana pripadnika SG-a, dosta je vaţno promotriti i sluţbenu bilješku operativaca Odeljenja drţavne bezbednosti Korenica, od 20. listopada 1991. o aktivnostima odreda SG-a koji je upravo stigao na podruĉje Like. U toj bilješci se tvrdi: Proverom, preko načelnika SDB SAO Krajine ustanovili smo da novopristali dio gardista nije došao u organizaciji zvaničnih organa Srbije (TO i SDB). O tim okolnostima usmeno smo izvestili ZŠ za Liku koji je kategorički odbio bilo kakvu suradnju sa tim odredom i prema njima angaţovao obavještajno policijske organe TO.177 Iz ove zabilješke se moţe zakljuĉiti da pripadnici SG-a nisu dobrodošli i da se s njima ne ţeli suraĊivati, zbog toga što nisu došli u organizaciji sluţbenih organa Srbije, a iz toga proizlazi da su svi ostali dobrovoljci koji se bore na tom podruĉju došli u organizaciji sluţbenih organa Srbije i da se zbog te ĉinjenice suraĊuje s njima. Predsjednik SRJ Dobrica Ćosić se takoĊer osvrnuo na djelovanje paravojnih skupina pa je u listopadu 1992. godine u govoru u jugoslavenskoj skupštini izjavio da paravojne organizacije razliĉitih srbijanskih politiĉkih stranaka kriminaliziraju politiĉki ţivot i nanose SRJ golemu štetu svojim djelovanjem, a posebno pljaĉkom i terorom178. Ova izjava predsjednika SRJ moţe zaĉuditi s obzirom da su institucije njegove drţave osnovale najveći dio paravojnih postrojbi. MeĊutim, valja uzeti u obzir da je Ćosić samo formalno bio predsjednik SRJ, a stvarnu vlast su drţali Slobodan Milošević i njegovi suradnici. Sam SDB Srbije poĉetkom intenzivnijih sukoba u Hrvatskoj osniva vlastitu posebnu jedinicu, poznatu kao Crvene beretke. U trenutku osnivanju nju je ĉinilo 30 pripadnika SDBa, odreĊeni broj pripadnika SUP-a SAO Krajine i dobrovoljci iz Srbije179. Milošević i njegovi bliski suradnici su neposredno prije poĉetka najţešćih oruţanih sukoba u Hrvatskoj zakljuĉili da treba osnovati tu posebnu jedinicu, koja bi pomogla boljoj vojnoj organizaciji krajinskih Srba. Bio je to korak dalje u ukljuĉivanju djelatnika SDB-a u rat na podruĉju Hrvatske, gdje su i prije pomagali i organizirali srpsku pobunu. Prvi poznati zapovjednik Crvenih beretki bio je Franko Simatović Frenki, visoki duţnosnik SDB-a. To je bila konspirativna jedinica s 176
Barić, str. 322. – 323. Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: Knjiga 1., str. 403. 178 Barić, str. 323. 179 Isto, str. 324. 177
61
manjim brojem ljudi, koja je obavljala posebne zadatke i pomagala u organiziranju i voĊenju krajinskih jedinica. Crvene beretke su se popunjavale ljudima iz sastava Arkanove garde i KninĎi, postrojbi koje je obuĉavao Dragan Vasiljković180. Crvene beretke su inaĉe bile regularna postrojba MUP-a RS, a sluţbeni naziv im je bio Jedinica za specijalne operacije MUP-a RS (JSO MUP-a RS). Djelovale su u sastavu MUP-a RS sve do 2003. godine kad je jedinica rasformirana jer su njeni pripadnici izvršili atentat i ubili tadašnjeg srbijanskog premijera Zorana ĐinĊića. Iako su oni bili regularna postrojba MUP-a RS, navode se u ovom poglavlju jer je karakter njihovog djelovanja bio paravojni. Uglavnom su se bavili nelegalnim akcijama i raznim kriminalnim aktivnostima. Znatan je broj srpskih paravojnih skupina bio pod nadzorom SDB-a MUP-a RS. To posebno vrijedi za Arkanovu SDG i jedinice koje je obuĉavao Dragan Vasiljković. Razliĉite nacionalistiĉke srbijanske politiĉke stranke organizirale su paravojne skupine, koje su sudjelovale u ratu u Hrvatskoj. Iza takvih skupina takoĊer je stajao drţavni sustav RS-a, koji ih je organizirao i naoruţavao181. Njihova stvarna vojniĉka vrijednost nije bila velika. Ipak, te su skupine bile kljuĉne u poĉetnom razdoblju rata u Hrvatskoj, kad su svojom prisutnošću i razliĉitim provokacijama homogenizirale srpsko stanovništvo i ubrzale njegovo pristupanje pobuni. Na psihološkoj razini ratovanja, ozloglašenost i nasilje takvih skupina brzo je postalo poznato protivniĉkoj strani, ĉime su meĊu nesrpskim stanovništvom u Hrvatskoj i BiH stvarali paniku i strah. Na taj naĉin je srpskoj strani olakšano osvajanje novih teritorija182. Ovdje je bitno još jednom naglasiti ulogu koju su odigrale sluţbene srbijanske institucije, a to se osobito odnosi na SDB MUP-a RS, ali djelomiĉno i na JNA. Nemoguće je ne primjetiti da su baš sve paravojne skupine bile dobrodošle osim SG-a koje je organizirao Draškovićev SPO koji je tada bio najsnaţnija opozicija Miloševiću, doduše s još radikalnijim programom od onoga kojeg je Milošević primjenjivao u Hrvatskoj. Zajedniĉka karakteristika svih paravojnih postrojbi koje su sudjelovale u ratu u Hrvatskoj je da su sve (osim SG-a) bile pod izravnim ili neizravnim utjecajem SDB-a. Dapaĉe, SDB je ovaj put otišao i korak dalje te osnovao vlastitu jedinicu ĉiji je zadatak bio obavljanje „prljavih poslova“.
180
Isto, str. 324. Isto, str. 323. 182 Isto 181
62
5.5. Uloga srbijanske politike u razdoblju od sredine 1991. do svibnja 1992. godine JNA, kao i MO RS i SDB MUP-a RS nisu djelovali u organizaciji srpske pobune u Hrvatskoj samostalno, već su sljedile politiĉke naloge sluţbenog Beograda. U ovom poglavlju bit će rijeĉi o naĉinima na koje je sluţbena srbijanska politika utjecala na vodstvo pobunjenih Srba. Otvoreni napad na Hrvatsku je pokrenut na zahtijev politiĉkog vodstva Srbije. Prema rijeĉima Borisava Jovića predstavnici Srbije su 5. srpnja 1991. godine traţili od generala Kadijevića da se JNA povuĉe iz Slovenije, koju ionako nisu namjeravali zadrţati u Jugoslaviji. Nakon toga, trebalo se usredotoĉiti na Hrvatsku i snagama JNA osigurati podruĉja za koje je srbijansko vodstvo smatralo da treba pripasti pobunjenim Srbima. General Kadijević se sloţio s tim prijedlozima. Srbijanski politiĉki vrh, je prema rijeĉima Borisava Jovića, od vojnog vrha traţio i dobio obećanje da će Armija glavne snage koncentrirati na crti: Karlovac – Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde ţive Srbi do potpunog raspleta, odnosno do konačnog slobodnog opredeljenja naroda na referendum183. Po Jovićevim rijeĉima glavnu ulogu u napadu na Hrvatsku trebala je imati JNA, jer su vodstva JNA i Srbije shvaćala da srpski pobunjenici nisu dovoljno dobro organizirani i sposobni za ostvarivanje postavljenih ciljeva184. U organizaciji i osposobljavanju Srba u Hrvatskoj za pobunu takoĊer su znaĉajnu ulogu trebale odigrati SDB MUP-a RS i MO RS. Krajem 1991. godine JNA i srpski pobunjenici uspjeli su zauzeti djelove hrvatskog teritorija, gdje su Srbi bili većinski ili znatnije zastupljeni. JNA je pokazala brojne slabosti i usprkos goleme prednosti u naoruţanju oĉito nije predstavljala djelotovornu vojnu silu. Znatniji vojni uspjesi mogli su eventualno mogli biti ostvareni daljnom mobilizacijom rezervista JNA u Srbiji, ali takav je potez mogao destabilizirati Miloševićevu vlast. Odbijanje rezervista iz Srbije da idu u rat protiv Hrvatske bio je veliku problem tijekom druge polovice 1991. godine185. Osim toga, vodstva Srbije i JNA zapoĉela su se koncentrirati na BiH i osiguravanje srpskih ciljeva u toj republici, u sluĉaju njezinog osamostaljenja. Zato je odluĉeno da se rat prekine i da se podruĉja u Hrvatskoj, zauzeta tijekom 1991. godine, osiguraju za srpsku stranu na drugi naĉin. Krnje Predsjedništvo SFRJ koje su ĉinili predstavnici Srbije, njezinih autonomnih pokrajina i Crne
183
Stvaranje hrvatske drţave i Domovinski rat, Školska knjiga: Zagreb, 2006., str. 109. Barić, str. 120. 185 Isto, str. 145. 184
63
Gore, na sjednici odrţanoj 9. studenog 1991. godine odluĉilo je uputiti pismo VS UN-u, u kojem se traţi da se ono ukljuĉi u uspostavu mira u SFRJ186. Pobunjeni Srbi su redovito odrţavali kontakte s predstavnicima vlasti u Beogradu. Tako je 9. prosinca 1991. godine u Beogradu odrţan sastanak krnjeg Predsjedništva SFRJ s predstavnicima Srba iz Hrvatske i BiH. Na sastanku se raspravljalo o dolasku snaga UN-a na podruĉja u Hrvatskoj koja su zahvaćena ratom. Sastanku su prisustovali: Branko Kostić, potpredsjendik Predsjedništva SFRJ, Borisav Jović, general pukovnik Blagoje Adţić, naĉelnik GŠ OS SFRJ, vodeći duţnosnici pobunjenih Srba u Hrvatskoj (bez Milana Babića) te Radovan Karadţić, kao predstavnik Srba iz BiH187. Tom prigodom, Branko Kostić je izjavio: Bez obzira na to što smo mi, praktično, sa JNA, TO i srpskim dobrovoljačkim odredima na području svih srpskih Krajina, uglavnom dostigli granice onog teritorija gdje taj srpski narod predstavlja etničku većinu, nama se postavlja kao veoma krupan i sloţen zadatak, očuvanje tih teritorija i drţanje tih pozicija u uslovima stalnog demobilisanja, stalnog donaoruţanja i pripremanja ofanzive od strane hrvatskih oruţanih formacija.188 Na tom sastanku Borisav Jović je izjavio: Ako krenu oni, krenućemo mi mnogo brţe nego oni, ali oni ne mogu, posle ovoga, lako da krenu, ne mogu oni da krenu na UN, nas štiti UN, naš narod štiti UN. Naša opsesija, mi imamo svoju teritoriju, imamo svoju vojsku, svoju vlast, osvojili smo, imamo 10 miliona ljudi i mi ćemo da se branimo.189 Na taj naĉin, Jović je najbolje definirao ciljeve srbijanske politike. Branko Kostić je tom prigodom dao toĉan opis stanja na terenu: Mi imamo ratno stanje u zemlji, imamo dvije strane u sukobu. Jedna strana u sukobu je Jugoslavija, a druga strana je Hrvatska, koja pokušava akt secesije. Neko je pomenuo sada da je narod u srpskim krajinama u sukobu s hrvatskim. To nije tačno. Jugoslavija je u sukobu sa Hrvatskom. Taj srpski narod bi doţivio sudbinu zapadne Slavonije da mi, kao cijelina, kao drţava jugoslavenska nijesmo 186
Isto, str. 145. Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: Knjiga 2., str. 296. - 350. 188 Isto, str. 303. 189 Isto, str. 310. 187
64
stali sa snagama JNA, da nijemso najodlučnije stali upravo u zaštitu vitalnih interesa toga naroda190. Srbijansko vodstvo, odnosno Slobodan Milošević, kao i vodstvo JNA, krajem 1991. godine smatrali su da su postignuti optimalni ciljevi u Hrvatskoj i da je došao trenutak kada je potrebno prekinuti sukob. No, prihvaćanje mirovnog plana naišlo je na jake otpore meĊu krajinskim Srbima, a posebno kod Milana Babića191. Na to je reagirao Slobodan Milošević i 8. sijeĉnja 1992. uputio Babiću otvoreno pismo. U njemu Milošević kaţe: Verujem i nadam se da vam graĎani Krajine neće dati podršku za takve postupke. To što Srbija pruţa svestranu i nesebičnu pomoć Krajini ne znači da ste dobili pravo da odlučujete o ţivotima njenih graĎana. Niti su graĎani Srbije vaši taoci, niti će to biti. Budući da je postalo očigledno da već duţe vrijeme kod graĎana Krajine stvarate predstavu da se u svojim odlukama i stavovima dogovarate s rukovodstvom Srbije, ţelim da graĎani Krajine znaju da to nije tačno.192 Milošević je naglasio da će Srbija i nadalje pomagati krajinskim Srbima, ali oni moraju znati da je Babić svojim postupcima izgubio povjerenje Beograda. Zato bi krajinski Srbi ubuduće za odnose s vlastima Srbije trebali delegirati osobe kojima će narodni interes biti iznad ličnog političkog prestiţa193. Nakon više neuspjelih razgovora s Babićem, Borisav Jović je svjedoĉio sljedeće: Sloba je potpuno izgubio ţivce i rekao da se s Babićem ne moţe ništa uraditi jer on sluša samo sebe194. Nakon neuspjeha oko dobivanja Babićeve podrške za mirovnu operaciju, Milošević je shvatio da će morati poduzeti korake kojima će ostvariti poslušnost krajinskog vodstva. U Beogradu je organizirana proširena sjednica Predsjedništva SFRJ u vezi s prihvaćanjem Vanceovog plana. Toj sjednici, koja je zapoĉela 31. sijeĉnja i trajala do 2. veljaĉe 1992. godine, prisustovali su osim ĉlanova Predsjedništva i predstavnici JNA, predvoĊenim naĉelnikom GŠ OS SFRJ, generalom pukovnikom Blagojem Adţićom, predstavnici Srba iz BiH te brojni predstavnici pobunjenih Srba u Hrvatskoj195. Ĉlanovi Predsjedništva SFRJ i predstavnici JNA traţili su od Babića prihvaćanje plana. Njegovo odbijanje, bi po njima, 190
Isto, str. 311. Barić, str. 150. 192 Isto, str. 152. 193 Isto 194 Isto 195 Isto, str. 154. 191
65
nanijelo Srbima pred meĊunarodnom zajednicom veliku štetu, a daljni nastavak rata s Hrvatskom imao bi za Srbe krajnje neizvjestan ishod. Kako je zapisao Borisav Jović: Ta muka trajala je dugo. Bilo je vrlo teško i dramatično196. Srbi iz zapadne i istoĉne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema su prihvatili plan. Milan Babić je to i dalje odbijao i na kraju napustio sjednicu. Predsjednik Skupštine RSK Mile Paspalj je zatraţio da se pozove potpredsjednik vlade Srbije Budimir Košutić, koji bi kao struĉnjak za ustavno pravo mogao dati mišljenje o prihvaćanju mirovnog plana. Nakon odlaska Babića i predstavnici zapadnog dijela RSK prihvatili su plan, a Košutić je utvrdio da je predsjednik RSK Mila Babić sprijeĉen obavljati svoju duţnost i da ga u skladu s Ustavom RSK moţe zamijeniti Mile Paspalj. Paspalj je prihvatio plan, ali je smatrao da to treba uĉiniti i Skupština RSK197. U Glini je, 9. veljaĉe 1992. godine, odrţana izvanredna sjednica Skupštine RSK pod predsjedanjem Mile Paspalja. Jedina toĉka dnevnog reda je bila prihvaćanje Vanceovog plana. Na sjednici je bilo nazoĉno 97 od ukupno 112 zastupnika a sudjelovali su i Branko Kostić, general pukovnik Blagoje Adţić, kao i drugi predstavnici vojnih i civilnih vlasti SFRJ i Republike Srbije. Svi ti gosti na sjednici su dali punu podršku Vanceovom planu, naglašavajući da je to jedini izbor koji se stavlja pred RSK. Konaĉno je za mirovni plan glasova 81 poslanik. Neke osobe, koje su sudjelovale na zasjedanjima Skupštine RSK u Glini, nisu bile uvjerene da je diktat nametnut iz Beograda najbolje rješenje198. Za to vrijeme, Milan Babić je u Kninu organizirao svoju skupštinu, što je potaklo Borisava Jovića da u svojstvu predsjednika Drţavnog komiteta SFRJ za suradnju s UN-om, 11. veljaĉe 1992. godine obavijesti Cyrusa Vancea da Babić i njegove pristaše nemaju nikakvu vaţnost, a nisu je mogli osigurati ni ĉinjenicom da su na brzinu formirali nove općine i njihove predstavnike imenovale u svoju „skupštinu“ kako bi pokušali osigurati njezin legitimitet. Za razliku od toga, zasjedanje krajinske Skupštine u Glini je imalo, gledano iz srpske perspektive, legitimitet, a ona je prihvatila mirovni plan. U skladu s tim nezadovoljstvo Babića moţe biti iskljuĉivo njegovo osobno, a ne odraz stajališta nadleţnih organa i graĊana u Krajini199. U meĊuvremenu se nastavila koordinacija politike izmeĊu sluţbenog Beograda i vodstva pobunjenih Srba. Tako je 27. veljaĉe 1992. godine, u Beogradu odrţana sjednica proširenog Predsjedništva SFRJ na kojoj se raspravljalo o dolasku mirovnih snaga UN-a, o zakonu o ostvarivanju prava naroda na samoopredjeljenje te ureĊenju Jugolsavije kao zajedniĉke 196
Isto Isto 198 Isto, str. 158. 199 Isto, str. 161. 197
66
drţave. Na sjednici su osim ĉlanova Predsjedništva SFRJ, sudjelovali i general pukovnik Blago Adţić, Slobodan Milošević, Mile Paspalj, Milan Martić, Veljko Dţakula i Goran Hadţić. kao predstavnici RSK, te Nikola Koljević, Biljana Plavĉić, Momĉilo Krajišnik i Radovan Karadţić kao predstavnici Srba u iz BiH200. Odbijanje Milana Babića da prihvati Vanceov plan samo se naizgled ĉini dramatiĉnom epizodom. JNA koja je bila zasluţna za stvaranje i odrţanje RSK, bila je pod nadzorom Beograda, a u tome je bio presudan i utjecaj SDB-a MUP-a RS i MO RS. Sluţbeni Beograd je traţio da se mirovni plan prihvati, a budući da je Miloševićev utjecaj bio vrlo jak meĊu Srbima u RSK nije bilo teško potisnuti Babića i naći ljude koji će prihvatiti mirovni plan. Babić je ipak ostao vaţna politiĉka figura, a 1994. godine, u novim politiĉkim okolnostima, vratio se i u krajinsku vladu, kao njen ministar vanjskih poslova201. Budući da su sluţbene institucije Srbije zajedno sa vodstvom JNA organizirale vojsku pobunjenih Srba i dovele na vlast u RSK politiĉare koji su bili spremni izvršavati njihove zahtjeve, na red je došlo sreĊivanje unutarnjeg stanja RSK. Tom problemu su se posvetile savezne vlasti SFRJ. Kako je zapisao Borisav Jović, poĉetkom 1992. godine, neposredno prije poĉetka rasporeĊivanja snaga UN-a, savezne vlasti SFRJ su ocijenile da je stanje u RSK kaotiĉno, jer nije bilo jasno trebali se u RSK primjenjivati savezni zakoni ili zakoni Socijalistiĉke Republike Hrvatske (SRH). TakoĊer je bilo vidljivo da na tom podruĉju ne djeluju tijela pravosuĊa i unutarnjih poslova. Kako bi se dolazak snaga UN-a doĉekalo organizirano, trebalo je osposobiti tamošnji sustav vlasti i donijeti nuţne propise i zakone koji bi doĉekali UN kao „zateĉeno stanje“, kako bi srpska strana bila u što povoljnijem poloţaju202. Savezno izvršno vijeće (SIV) i savezna skupština SFRJ trebali su djelovati na rješavanju tih problema, a iz saveznog budţeta trebalo je odvojiti potrebna sredstva za Krajinu kako Jović kaţe, preko noći je trebalo izraditi i usvojiti cjelokupno mjesno zakonodovstvo za to podruĉje koje je trebalo biti oslonjeno na Ustav SFRJ. Organizacija lokalne i krajinske vlasti trebala se oslanjati na savezne vlasti u Beogradu, kako bi se onemogućilo Hrvatsku da ima utjecaj na tom podruĉju203. Kao što je vidljivo iz prethodnih poglavlja, srbijanska je politika izravno utjecala, bolje reĉeno vodila srpsku pobunu u Hrvatskoj, bilo preko svojih razliĉitih institucija, bilo 200
Rupić, Mate [urednik]. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995.: Knjiga 4.: Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj : (siječanj-lipanj 1992.), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata: Zagreb, 2008., str. 121. – 128. 201 Barić, str. 162. 202 Isto, str. 177. 203 Isto
67
neposredno preko svojih politiĉara. Taj aspekt utjecaja Beograda bio je vidljiv u svim sferama, ali se sluţbeni Beograd istodobno trudio da taj utjecaj ostane skriven te da srpska pobuna u Hrvatskoj izgleda kao spontani dogaĊaj. Zašto je to bilo tako najbolje je odgovorio Vojislav Šešelj, na sastanku s vojnim duţnosnicima Srba u Benkovcu, 23. studenog 1991. godine, kada je na pitanje jednog od prisutnih zašto oni ne naprave srpsku armiju odgovorio: Ma zato što ne moţemo srpskom armijom izaći van granica današnje Srbije, oćeš „Pustinjsku oluju“ ovde? Oćeš Amerikanci da ti se iskrcaju? Kakva srpska armija? Ja bi streljo svakog ko traţi srpsku armiju danas. Ja četnički vojvoda, glavni srpski nacionalist, drţavni neprijatelji broj jedan, Milošević me drţao u zatvoru prošle godine, oćeš srpsku armiju, oćeš kad se drţava bude zvala Srbija, onda, a sad gledamo dokle će nam biti granice i diplomatska pozicija nam je jaka, zato što smo rekli hoćemo Jugoslaviju, ali bez Hrvata i Slovenaca. I da se borimo za tu Srbiju na najpametniji način, tako da ona bude što veća i da obuhvati sve srpske teritorije. E, i zvat ćemo tu Srbiju skraćena Jugoslavija, dok imamo interesa da bude skraćena Jugoslavija.204 S poĉetkom svibnja 1992. godine završava jedno razdoblje koje je obiljeţila uloga srbijanske politike, srbijanskih institucija i JNA. SFRJ je i formalno prestala postojati 27. travnja 1992. godine kada je osnovana Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) koju su ĉinile Srbija, Crna Gora, Vojvodina i Kosovo. JNA takoĊer prestaje postojati, a nju će zamijeniti oruţana snaga SRJ, Vojska Jugoslavije (VJ). Nakon svibnja 1992. godine nastupaju drukĉije okolnosti nego što su bile do tada. Republika Hrvatska je od 15. sijeĉnja 1992. godine meĊunarodno priznata, a od svibnja 1992. godine i ĉlanica UN-a. Uz to, tada je poĉeo i rat u BiH, a taj dogaĊaj i sve gore navedene ĉinjenice su doveli Srbiju, odnosno SRJ u dosta teţu poziciju od one u kojoj su se do tada nalazili.
204
Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: Knjiga 2., str. 277. – 278.
68
6. Srpska pobuna u Hrvatskoj u razdoblju od svibnja 1992. do sloma srpske pobune 1995. godine 6.1. Republika Srpska Krajina od svibnja 1992. godine do Erdutskog sporazuma Podruĉja pod nadzorom pobunjenih Srba poĉetkom 1992. godine zauzimala su površinu od 15.000 km², odnosno 26,5% teritorija Republike Hrvatske. Prema podacima GŠ SVK iz lipnja 1993. godine, u RSK je ţivjelo 433.595 stanovnika, od ĉega 91% Srba, 7% Hrvata i 2% ostalih. Na podruĉjima koja su poĉetkom 1992. godine bile pod nadzorom srpskih pobunjenika ţivjelo je prema popisu stanovništva iz 1991. godine, 549.083 stanovnika, od ĉega su 52,4% bili Srbi, a ostalo Hrvati i pripadnici drugih nacionalnih skupina. No, tijekom 1991. godine i kasnije s podruĉja pod nadzorom srpskih pobunjenika protjerano je gotovo cjelokupno hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo (od 1992. godine do kraja pobune na teritoriju RSK ubijeno je oko 600 Hrvata i drugih pripadnika nesrpskog stanovništva), a to podruĉje napustilo je iz egzistencijalnih i drugih razloga i znatan broj Srba. Istodobno je na to podruĉje stigao znatan broj Srba, koji su napustili dijelove Hrvatske koji su bili pod nadzorom hrvatskih vlasti205. Poĉetkom lipnja 1992. godine snage UN-a zapoĉele su rasporeĊivanje na crti bojišnice izmeĊu hrvatskih i srpskih snaga. Hrvatska strana je krajem lipnja 1992. godine iznenadila srpske snage na podruĉju Miljevaĉkog platoa pokraj Drniša. Hrvatske snage su potisnule Srbe s njihovih poloţaja izmĊeu rijeka Krke i Ĉikole i ovladale Miljevaĉkim platoom, ukupne površine od oko 40 km²
206
. Ovdje je vaţno napomenuti da su
hrvatske snage tijekom 1992. godine, u razdoblju od proljeća do jeseni, u više akcija uspjele deblokirati grad Dubrovnik i vratiti pod svoju kontrolu šire dubrovaĉko podruĉje (Operacije Tigar i OsloboĎena zemlja). Hrvatske snage su krajem sijeĉnja 1993. godine zapoĉele akcije zadarskom zaleĊu. Akcija (Operacija Gusar poznatija kao Maslenica) je trebala osigurati bolju prometnu povezanost kontinentalne Hrvatske s Dalmacijom, odnosno omogućiti izgradnju novog mosta na Masleniĉkom ţdrilu. Postrojbe HV-a ubrzo su oslobodile veći broj sela u zadarskom zaleĊu, kao i zraĉnu luku Zemunik. Srpske snage potisnute su iz uporišta u neposrednoj blizini Zadra i s prometnice koja je taj grad povezivala s nekadašnjim masleniĉkim mostom. Srbi su krajem sijeĉnja digli u zrak branu hidroelektrane Peruĉa pokraj Sinja i onesposobile je za rad. Nakon toga su postrojbe HV-a uspjele preuzeti nadzor nad tim
205 206
Barić, str. 171. – 172. Isto, str. 179. – 180.
69
objektom. Srbi su na podruĉju zadarskog zaleĊa izveli protunapad u kojem su ostvarile odreĊene taktiĉke uspjehe. Tijekom cijele 1993. godine na podruĉju sjeverne Dalmacije nastavile su se voditi borbe uz znatne obostrane gubitke207. U rujnu 1993. godine postrojbe HV-a i specijalne policije su izvele napad na Medaĉki dţep (Operacija Dţep 93). Cilj je bio odbacivanje pobunjenih Srba od Gospića, zauzimanje povoljnijih poloţaja na Velebitu i uništenje srpskih poloţaja u Divoselu. Napad je poĉeo 9. rujna 1993. godine s padina Velebita i iz smjera Gospića. Najprije je zauzet Ĉitluk, nakon ĉega je Divoselo opkoljeno i ubrzo su ga zauzele hrvatske snage. U toj akciji je došlo do pogibije znatnog broja srpskih civila, kao i do uništavanja imovine od strane hrvatskih snaga208. Tijekom 1992. i 1993. godine, vodstvo RSK je odrţavalo sve bliţe odnose s vodstvom bosanskih Srba koji su nakon poĉetka rata u BiH formirali svoju drţavu Republiku Srpsku (RS) i svoju vojsku, Vojsku Republike Srpske (VRS), naravno uz pomoć Beograda. Vodstva RSK i RS su teţila ujedinjenju tih dviju srpskih drţava, što je osobito došlo do izraţaja nakon što su krajem travnja 1993. godine bosanski Srbi odbili Vance-Owenov mirovni plan, koji je trebao zaustaviti rat u BiH. U lipnju 1993. godine je u RSK i u RS odrţan referendum o ujedinjenju. Iako je na oba referenduma izglasovano ujedinjenju, ono nije provedeno. To je obrazloţeno ĉinjenicom da bi ono bilo tek formalan ĉin bez donošenja nacrta novog zajendiĉkog Ustava i odrţavanja zajedniĉke ustavotvorne skupštine209. U meĊuvremenu se SRJ nalazila u sve teţem poloţaju zbog meĊunarodnih gospodarskih sankcija koje su joj nametnute 30. svibnja 1992. godine, rezolucijom 757 VS UN-a zbog umiješanosti u rat u BiH. Zato je Milošević tijekom 1993. godine postajao sve naklonjeniji meĊunarodnim mirovnim inicijativama za okonĉanje sukoba u BiH, postupno se distancirajući od cilja po kojemu bosanski i hrvatski Srbi moraju izboriti svoje drţave koje će se u konaĉnici ujediniti sa Srbijom u novoj jugoslavenskoj drţavi, iako ih je nastavio aktivno pomagati210. Osim toga ni sama RS nije bila spremna konkretno ostvariti ujedinjenje sa RSK jer su bosanski Srbi morali voditi raĉuna da bi se takav potez negativno odrazio na njihov poloţaj u pregovorima sa meĊunarodnom zajednicom. Eventualno ujedinjenje RSK i RS moga je iskoristiti Radovan Karadţić da se prikaţe kao istaknuti srpski drţavnik i zaštitnik interesa svih prekodrinskih Srba. Za RSK eventualno ujedinjenje sa RS znaĉilo bi vaţnu pomoć u suprotstavljanju hrvatskoj vojnoj prijetnji211.
207
Isto, str. 185. – 186. Isto, str. 192. – 193. 209 Isto, str. 195. – 199. 210 Isto, str. 200. 211 Isto, str. 202. 208
70
Krajem 1993. i poĉetkom 1994. godine u RSK su odrţani skupštinski i predsjedniĉki izbori. Na skupštinskim izborima je veliki uspjeh ostvario Milan Babić, koji je ujedno bio i favorit za pobjedu na predsjedniĉkim izborima. Milan Babić je navodno u prvome krugu osvojio nešto više od polovice glasova, ali je naknadno utvrĊeno da Babić ipak nema natpoloviĉnu većinu i da je potrebno odrţati drugi krug izbora. Razlog drugom krugu je bio taj što sluţbenoj srbijanskoj politici nije odgovarao Babić, nego njegov protukandidat Milan Martić, koji je uţivao Miloševićevu podršku212. U drugom krugu izbora, Martić je uz veliku potporu beogradskih vlasti i medija postao predsjednik, ali je u novoj skupštini Babić imao većinu. Miloševiću nije odgovaralo da Babić postane premijer RSK pa je na kraju za premijera uspio postaviti sebi lojalnog Borislava Mikelića, dok je Milan Babić postao ministar vanjskih poslova213. Krajem oţujka 1994. godine potpisan je Zagrebaĉki sporazum o prekidu vatre izmeĊu hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba, a ubrzo su poĉeli i pregovori o uspostavljanju gospodarskih veza izmeĊu hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba. Vodstvo RSK je pristalo na pregovore o gospodarskim odnosima jer se RSK nalazila u teškoj ekonomskoj situaciji, ali je istodobno te pregovore smatralo pokušajem Hrvatske da reintegrira teritorij koji je bio pod nadzorom pobunjenih Srba u svoj ustavno-pravni poredak. Ipak, poĉetkom prosinca 1994. godine pobunjeni Srbi prihvaćaju sporazum o ekonomskim odnosima RSK i RH. Gospodarski sporazum je predviĊao obnovu vodovodnih i elektriĉnih sustava, otvaranje autoceste Zagreb – Beograd te otvaranje jadranskog naftovoda214. Gospodarski sporazum je meĊu krajinskim Srbima prouzroĉio raskol. Borislav Mikelić, kao ĉovjek Beograda, provodio je kompromisnu politiku koju je tada zastupao Milošević. Mikelić je smatrao da treba sprijeĉiti nove sukobe s Hrvatima i meĊunarodnoj zajednici pokazati spremnost Knina za pregovore. MeĊutim, znatan dio krajinskih Srba takvu je politiku smatrao kapitulacijom pred Zagrebom215. Inaĉe, 1994. godine je bila obiljeţena sukobima u vodstvu RSK i sve teţom gospodarskom situacijom, što je posebno eskaliralo nakon što su bosanski Srbi odbili plan Kontaktne skupine o okonĉanju rata u BiH, što se kosilo sa Miloševićevim planovima, tako je SRJ uvela sankcije bosanskim Srbima, što se osobito odrazilo na zapadna podruĉja RSK216. U jesen 1994. godine pojavila se mirovna inicijativa poznata kao plan Z-4, koju je potaknuo ameriĉki veleposlanik Peter
212
Isto, str. 248. – 249. Isto, str. 250. – 255. 214 Isto, str. 259. – 270. 215 Isto, str. 271. 216 Isto, str. 463. – 464. 213
71
Galbraith. U skladu s tim planom hrvatski su Srbi trebali dobiti široku autonomiju u podruĉjima u kojima su prije rata bili većinsko stanovništvo. Na tim podruĉjima bi imali vlastite simbole, posebno zakonodavno tijelo, predsjednika i vladu, kao i posebnu valutu i vlastite policijske snage217. Hrvatske vlasti, iako se nisu slagale sa planom uzele su ga na razmatranje. Pobunjeni Srbi su odluĉno odbacili plan Z-4 i to svi vodeći duţnosnici RSK, Martić, Mikelić i Babić, a i Milošević je odbio razgovore o tom planu218. Hrvatska strana je iskoristila incidente koji su se dogaĊali na djelu autoceste Zagreb – Beograd koji je bio pod kontrolom pobunjenih Srba za pokretanje operacije Bljesak, 1. svibnja 1995. godine. U toj operaciji su hrvatske snage oslobodile podruĉje zapadne Slavonije koje su kontrolirali pobunjeni Srbi. Najveći dio srpskog stanovništva sa tog podruĉja je otišao za vrijeme trajanja te operacije i nakon nje, a u samoj akciji broj stradalih civila je bio minimalan219. Krajem srpnja 1995. godine izabrana je posljednja vlada RSK, na ĉelu sa Milanom Babićem. On se 2. kolovoza u Beogradu sastao s ameriĉkim veleposlanikom u Hrvatskoj Galbraithom. Babić je od njega zatraţio da pokuša utjecati na Zagreb da odustane od vojnog napada, jer je spreman prihvatiti plan Z-4. MeĊutim, bilo je prekasno, 4. kolovoza 1995. godine već je poĉela vojno-redarstvena operacija Oluja ĉiji je cilj bio vratiti pod hrvatsku vlast pobunjena podruĉja Banije, Korduna, Like, sjeverne Dalmacije, te takoĊer provesti deblokadu Bihaću, koji se od 1992. godine nalazio pod srpskom opsadom220. U svega nekoliko dana RSK je prestala postojati, odnosno Hrvatska je vratila pod svoju kontrolu podruĉja Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije. Teritorij nekadašnje RSK napustilo je izmeĊu 100.000 – 150.000 osoba, a tijekom operacije Oluja i do kraja 1995. na podruĉju nekadašnje RSK poginulo je ili nestalo 677 osoba srpske nacionalnosti, ukljuĉujući civile i dio vojnike. Dio civila stradao je kao posljedica izvoĊenja borbenih djelovanja, a odreĊeni broj ih je ubijen zbog netrpeljivosti, osvete i koristoljublja, a za dio njih još nisu razjašnjene okolnosti stradavanja. TakoĊer je bio velik broj uništene i opljaĉkane napuštene imovine, što se prvenstveno odnosi na razdoblje nakon same vojno-redarstvene operacije. Hrvatska je nakon akcije Oluja procesuirala dio poĉinitelja gore navedenih kaznenih djela, ali ipak ne u dovoljnoj mjeri221. Što se tiĉe samog odlaska srpskih civila nakon poĉetka akcije Oluja,
217
Isto, str. 474. Isto, str. 475. – 479. 219 Isto, str. 495. – 500. 220 Isto, str. 518. 221 Isto, str. 519. – 523. 218
72
odluku za to donio je 4. kolovoza 1995. godine Vrhovni savjet obrane RSK. Odluka je bila sljedeća: Da se pristupi planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva iz opština: Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac. Evakuaciju sprovoditi planski prema pripremljenim planovima pravcima koji izvode prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu.222 Nakon Oluje, jedini dio hrvatskog teritorija koji su drţali srpski pobunjenici bio je onaj u istoĉnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu. Lokalni srpski duţnosnici su za to podruĉje poĉeli rabiti naziv Sremsko baranjska oblast, a ţelja im je bila da se integriraju u sastav Srbije, odnosno SRJ223. MeĊutim, Milošević je shvaćao da okolnosti više ne dopuštaju da to podruĉje ostane pod srpskom dominacijom, a hrvatske vlasti su znale da bi vojno oslobaĊanje tog podruĉja dovelo do velikih gubitaka, uz moguće ukljuĉivanje VJ u sukob. Hrvatske vlasti i vodstvo pobunjenih Srba sa tog podruĉja su 12. studenog 1995. potpisali Erdutski sporazum o mirnoj i postupnoj reintegraciji tog podruĉja u ustavnopravni poredak RH. Dogovorena je potpuna demilitarizacija tog podruĉja, tako je srpsko naoruţanje i oprema povuĉeno u SRJ. Na tom podruĉju uvedena je prijelazna uprava UN-a u istoĉnoj Slavoniji, a RH je punu upravu nad tim podruĉjem preuzela poĉetkom 1998. godine224.
6.2. Uloga Vojske Jugoslavije u razdoblju od svibnja 1992. do 1995. godine Kada se govori o organizaciji i djelovanju oruţanih formacija pobunjenih Srba u razdoblju od svibnja 1992. godine do Erdutskog sporazuma, nemoguće je zaobići ulogu Vojske Jugoslavije (VJ) i MO-a Republike Srbije u financiranju, logistiĉkoj potpori, nabavi opreme i naoruţanju, obuci i slanju zapovjednog kadra, što je sve bilo namjenjeno osposobljavanju oruţanih formacija pobunjenih Srba u RH. Već u ljeto 1992. godine, poĉeo je pristizati u RSK veliki broj pripadnika VJ, ĉija je uloga bila zapovijedanje jedinicama pobunjenih Srba. O tome govori i zapovijed GŠ TO RSK od 13. srpsnja 1992. godine, koju je izdao zapovjednik GP TO RSK general potpukovnik Milan Torbica i u kojoj se kaţe da je zbog dolaska većeg broja aktivnog starešinskog kadra iz SR Jugoslavije potrebno (...) za iste
222
Isto, str. 552. Isto, str. 529. 224 Isto, str. 530. 223
73
obezbediti adekvatan broj stanova225. Bitno je za naglasiti da su svi pripadnici VJ koji su se nalazili u oruţanim formacijama RSK bili rodom sa podruĉja koje je pokrivala RSK. MeĊutim, za vrijeme njihovog boravka u krajinskim jedinicima, VJ ih je plaćala i potvrĊivala njihova unaprijeĊenja u više ĉinove. U skladu s tim je i obavijest MO RSK svim ZŠTO, koju je 2. listopada 1992. godine objavio ministar obrane RSK, pukovnik Stojan Španović i u kojoj se navodi da je za sve starešine i gradjanska lica rešen status u Vojsci Jugoslavije. Starešine koje tamo nemaju postavljenje treba odmah da ispune i dostave upitnike i naznače u kojim garnizonima ţele da se postave tako kako bi mogli rešavati statusna pitanja226. Što se tiĉe financiranja MO RSK, za to je bilo zaduţeno MO RS, tako je MO RSK izdalo 16. rujna 1992. godine odobrenje MO RS da zbog nemogućnosti izravnog prijenosa novĉanih sredstava na njihov raĉun ta novĉana sredtsva prenesu na ţiro-raĉune pet radnih organizacija sa podruĉja RSK, koji su bili otvoreni u Beogradu. Tom prilikom je doznaĉeno za potrebe MO RSK od strane MO RS 90.000.000 dinara227. GŠ VJ je takoĊer vodio raĉuna da sve civilne osobe koje su na sluţbi u jedinicima pobunjenih Srba tu budu uz njihovo odobrenje pa je tako GŠ TO RSK izdao ZŠTO zapovijed da se iz sluţbe otpuste sve civilne osobe koje su došle bez odobrenja Personalne uprave GŠ VJ. Tu zapovijed je izdao 26. listopada 1992. godine zapovjednik GŠ TO RSK, general potpukovnik Milan Torbica228. Torbica je u dokumentu GŠ TO RSK od 6. listopada 1992. godine opisao kako izgleda njihova suradnja sa VJ: U GŠ vojske SRJ dogovoreno je da se status AVL (aktivnih vojnih lica) na sluţbi u RS Krajina reguliše u vojsci SRJ, a u RSK su na privremenom radu. Takodjer je dogovoreno da vojska SRJ vrši isplatu LD (Ličnih dohadaka) AVL i GL (GraĎanskih lica) na sluţbi u TO RS Krajina229. Nadalje napominje da politička situacija u RSK ne pogoduje da se platni sistem menja, jer bi bili kao pripadnici vojske SRJ sigurno oštećeni230. Torbica je u ime GŠ TO RSK, 8. listopada 1992. godine, izdao upute o naĉinu plaćanja i isplati dnevnica. Zanimljivo je promotriti kako se tumaĉi boravak pripadnika VJ na podruĉju RSK. Tako je Torbica rekao:
225
Rupić, Mate [urednik]. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995.: Knjiga 5.: Dokumenti vojne provenijencije "Republike Srpske Krajine" : (srpanj - prosinac 1992.), Hrvatski memorijalnodokumentacijski centar Domovinskog rata: Zagreb, 2009., str. 72. 226 Isto, str. 73. 227 Isto, str. 313. – 314. 228 Isto, str. 384. – 385. 229 Isto, str. 345. 230 Isto
74
Na osnovu odluke Personalne uprave MO Vojske Jugoslavije sva AVL koja se nalaze na sluţbi na teritoriju RSK se vode kao privremeno upućeni na rad, a stalno postavljenje će dobiti na teritoriji SRJ. Ovakav rad se smatra sluţbenim putovanjem pa sva AVL sleduju dnevnice za sluţbeno putovanje.231 GŠ TO RSK je 19. listopada 1992. godine dostavio personalnoj upravi GŠ VJ popis djelatnih vojnih osoba u RSK koje su tu privremeno upućene na rad, odnosno na sluţbenom putovanju. Sve osobe koje su navedene na popisu su pripadnici VJ, koji su formalno rasporeĊeni u garnizonima na teritoriju SRJ. Radi se o oficirima i podofocirima, a u GŠ TO RSK ih je 24, u ZŠTO Banija 34, u ZŠTO Kordun 59, ZŠTO Zapadna Slavonija 11, ZŠTO Istoĉna Slavonija, zapadni Srijem i Baranja 23, u zapovjedništvu 75. pozadinske baze TO-a 34, u ZŠTO Sjeverna Dalmacija 39, u ZŠTO Lika 31. Radi se o ukupno 255 oficira i podoficira VJ na sluţbi u RSK232. Pobunjeni Srbi su imali dosta problema sa financiranjem svojih jedinica pa su se ĉesto obraćali MO RS-u. O tome svjedoĉi i zahtjev MO RSK od 14. listopada 1992. godine kojeg potpisuje ministar, pukovnik stojan Španović, za isplatu dodatnih novĉanih sredstava, koji je upućen MO RS, odnosno samom ministru, generalu Marku Negovanoviću. U njemu stoji sljedeće: Zbog toga vas molimo, da nam planirana sredstva od oko 200 miliona mesečno doznačite, jer u protivnom ceo sistem koji smo stvorili nećemo moći odrţati. Poznato nam je sa kakvim se financijskim problemima susrećete, ali verujemo da će te naći mogućnost da se ova sredstva obezbede pre svega što ne izlaze iz ukupno planirane kvote.233 Sva ova pomoć koju je pruţala VJ pobunjenim Srbima nije ništa neobiĉno pošto je poĉetkom 1993. godine i sam naĉelnik GŠ VJ general pukovnik Ţivota Panić izjavio za srbijanski tisak da Jugoslavija neće dozvoliti da se srpski narod u Bosni i Krajini izloţi genocidu i uništenju234. Obnavljanje borbi tijekom 1993. godine znaĉilo je odvajanje znatnih financijskih i materijalnih sredstava za potrebe snaga pobunjenih Srba, koje su se sada zvale Srpska vojska Krajine (SVK). Sredinom 1993. godine, predsjednik RSK, Goran Hadţić, 231
Isto, str. 356. Isto, str. 368. – 375. 233 Isto, str. 365. – 366. 234 Barić, str. 244. 232
75
obratio se izravno Miloševiću u vezi s potrebama za SVK. Hadţić je tvrdio da dobivene količine od VJ, uz sav naš napor da njima racionalno raspolaţemo, nisu dovoljne za normalno pozadinsko obezbeĎenje ratnih dejstava235. Predstavnici SVK su te iste zahtjeve iznijeli na sastanku odrţanom u GŠ VJ, a VJ je u skladu s time nastavila pomagati SVK, slanjem oruţja i razne opreme. Pruţena je i znatna pomoć u formiranju zrakoplovstva i protuzraĉne obrane. Osim toga, radilo se na boljem komunikacijskom povezivanju SVK, Vojske Republike Srpske (VRS) i VJ236. Dok je tijekom većeg dijela 1994. godine trajalo primirje s Hrvatima, snage SVK su se angaţirale u akcijama protiv 5. Korpusa ABiH-a na podruĉju bihaćko-cazinske krajine, što je takoĊer znaĉilo znatno opterećenje. SRJ, odnosno VJ, nastavila je materijalno pomagati SVK, tako je za njezine potrebe tijekom 1994. godine pristiglo oko 20.000 tona tereta, odnosno 505 kamiona i 318 cisterni goriva237. Obuka regruta SVK u poĉetku se provodila uglavnom u sastavu VJ, jer su u SRJ postojali bolji uvjeti za struĉnu i kvalitetnu obuku. Osim toga i pripadnici SVK školovali su se na srednjim i visokim vojnim školama VJ u Beogradu. Od lipnja 1994. godine, većina regruta pozvanih na odsluţenje vojnog roka upućivana je u centre za obuku na podruĉju sjeverne Dalmacije, dok je manji dio poslan na obuku u VJ i VRS238. Kadrovi iz VJ upućivana su u RSK, ali njihov broj nije bio dovoljan s obzirom na potrebe. Znatan broj oficira VJ je izbjegavao odlazak u SVK ili se na razliĉite naĉine pokušavao vratiti u VJ. Ipak, udio oficira iz VJ u SVK je bio znaĉajan, o tome govori podatak da je poĉetkom 1993. godine u jedinicima 11. slavonskobaranjskog Korpusa SVK rasporeĊeno 150 oficira VJ239. Poĉetkom 1994. godine odaslana je okruţnica u vezi s pravima i obvezama oficira VJ koji su upućeni na sluţbu u RSK. U toj okruţnici stoji i sljedeće: Zašto su AVL iz VJ upućena u SVK? Zato što su roĎeni na teritoriji bivše Republike Hrvatske i RSK. Ako bi u sadašnjem trenutku u jedinice SVK bila upućena AVL roĎena van RSK, to bi se smatralo umešanošću SRJ u rat 240. Na sjednici vlade RSK odrţanoj poĉetkom srpnja 1994., navedeno je: Mi u SVK imamo 1227 profesionalnih oficira i podoficira koji su upućeni iz VJ, a roĎeni su na bivšim područjima Republike Hrvatske241. SVK je radila i na prikupljanju dobrovoljaca, tako je je GŠ SVK traţio od GŠ VJ, poĉetkom 1995. uvjete pod kojima se mogu prikupljati dobrovoljci i na koji će naĉin u to biti ukljuĉena
235
Isto, str. 281. Isto, str. 281. 237 Isto, str. 283. 238 Isto, str. 286. – 287. 239 Isto, str. 288. 240 Isto, str. 289. 241 Isto, str. 290. 236
76
VJ i tijela vlasti SRJ. Naĉelnik GŠ VJ, general pukovnik Momĉilo Perišić, odgovorio je da će oni u granicama mogućnosti pruţiti pomoć u opremi i naoruţanju za potrebe dobrovoljaca. Naveo je i da prikupljanje dobrovoljaca nebi trebalo provoditi kroz strukture VJ242. Koliku je ulogu igrala VJ u vojnim operacijama pobunjenih Srba najbolje svjedoĉe dogaĊanja sa kraja 1994. godine. Naime, tada je pokrenuta velika akcija zauzimanja bihaćke enklave, koju su kontrolirali snage 5. Korpusa ABiH-a. Postizanjem tog cilja Srbi bi ostvarili veliku stratešku prednost, jer RSK i Republika Srpska više ne bi bili odvojeni velikim podruĉjem pod nadzorom protivnika, a znatne srpske snage bile bi osloboĊene za djelovanje na drugim pravcima. U svrhu ostvarivanja tog cilja osnovana je operativna grupa Pauk, kojoj je zapovjednik bio general SVK Mile Novaković. O samoj operativnoj grupi (OG) Pauk više će rijeĉi biti u sljedećem poglavlju, a sada je bitno naglasiti da su u toj akciji sudjelovale i jedinice SVK, a sama OG Pauk je bila izravno podreĊena GŠ VJ243. Naĉelnik GŠ VJ, general pukovnik Momĉilo Perišić, uputio je 7. prosinca 1994. godine poruku Milanu Martiću, predsjedniku RSK i zapovjedniku GŠ SVK general majoru Milanu Ĉeleketiću koja sadrţi sljedeće: Po nalogu predsednika R. Srbije, gospodina Slobodana Miloševića, što pre omogućite prolaz humanitarne pomoći UNPROFOR-a u zapadnoj Bosni. Obavestite UNPROFOR pismeno da će te preuzetu obavezu izvršiti odmah večeras i istu izvršite. Izveštaj o izvršenoj obavezi dostavite predsedniku R. Srbije S. Miloševiću preko načelnika GŠ VJ, sutra do 08.00 časova.244
Taj zahtjev bio je odmah ispunjen. Pripadnici VJ-a su se bavili i obukom pripadnika SVK-a, a najbolji primjer za to je 21. diverzantski odred kordunskog Korpusa SVK. Poĉetkom 1994. godine u 21. diverzanstkom odredu bilo je 220 ljudi koje su poduĉavali i pripadnici 72. specijalne brigade VJ-a245. U Beogradu, 27. veljaĉe 1995. godine, odrţan je sastanak naĉelnika GŠ VJ, generala pukovnika Momĉila Perišića i njegovih najbliţih suradnika sa generalima Manojlom Milovanovićem i Milanom Ĉeleketićem. Na sastanku su razriješeni problemi ustroja, upuĉivanja postrojbi i dobrovoljaĉkih skupina i slanje vojne opreme od strane VJ na podruĉje
242
Isto, str. 293. Isto, str. 302. 244 Isto, str. 303. – 304. 245 Isto, str. 327. 243
77
RSK246. Razlog ovog sastanka i akcija koje su na njemu dogovorene te akcija koje su uslijedile, bila je procjena da će uskoro uslijediti vojne akcije većih razmjera koje će pokrenuti hrvatska strana te da treba što prije obrambeno osposobiti SVK. Po skraćenom programu obavilo se školovanje najstarijeg naraštaja kadeta koje su sa podruĉja RSK bili upućeni na školovanje u vojnu akademiju VJ-a, kako bi se što prije obavio njihov raspored u jedinice SVK-a. TakoĊer nije izostala logistiĉka potpora VJ-a u osposobljavanju zraĉnih snaga SVK-a. Dopremljene su znatne koliĉine bojevnih sredstava za opremanje zrakoplova koje su bili smješteni u bazi Udbina, a sustav zraĉne obrane poboljšan je intergriranjem zraĉnog motrenja i navoĊenja sa postrojbama protuzraĉne opreme247. Posebnu pomoć VJ pruţila je Srbima u istoĉnoj Slavoniji. Uspostavljena je stalna izravna suradnja izmeĊu zapovjedništva 11. istoĉno slavonskog Korpusa SVK i 12. Korpusa VJ. Do kraja oţujka 1995. godine 11-om istoĉno slavonskom Korpusu je dostavljeno izmeĊu 800 i 1000 tona raznovrsnog streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava. Iz sastava VJ bile su dopremljene haubijce 155mm i rakete zemlja – zemlja. Na podruĉje Baranje je dovedena jedna postrojba iz sastava 38. okbr. (oklopne brigade) VJ-a, koju je ĉinilo 11 oklopnih transportera, 3 tenka T55, 3 haubijce 122mm i jedna pješaĉka bojna sastavljena od dobrovoljaca sa podruĉja Vojvodine248. Nakon Bljeska
za novog zapovjednika GŠ SVK postavljen je general
podpukovnik Mile Mrkšić. On je 1991. godine sudjelovao u zauzimanju Vukovara, a nakon toga sluţio je na Baniji i Kordunu do povlaĉenja JNA sa tog podruĉja. Prije povratka u RSK obavljao je duţnost pomoćnika naĉelnika GŠ VJ za specijalne snage. Poĉetkom srpnja 1995. godine u RSK su stigli oficiri VJ koji su trebali pomoći u izobrazbi pripadnika SVK-a za protuoklopnu borbu, kao i u korištenje novih topniĉkih sustava249. Prije same akcije Oluja u SRJ je provedena mobilizacija vojnih obveznika sa teritorija RSK. Tako 28. lipnja 1995. godine, Financial Times piše: Posljednja tiha mobilizacija rezultat je sporazuma izmeĎu Miloševića i vojnih zapovjednika u pobunjenim srpskim drţavama, upravo onih ljudi za koje srbijanski predsjednik tvrdi da im ne pomaţe. Većina je poslana u Hrvatsku, nakon što je novi zapovjednika hrvatskih Srba general Mile Mrkšić izjavio da će svoju vojsku dovesti u red uz pomoć Srbije.250 246
Domazet, 2002., str. 195. Isto, str. 199. – 200. 248 Isto, str. 208. – 209. 249 Barić, str. 502. – 503. 250 Domazet, 2002., str. 230. 247
78
Na srpski praznik Vidovdan, 28. lipnja 1995. godine, u Slunju je odrţan mimohod nove jedinice SVK, koja je oformljena pod nazivom Korpus specijalnih snaga SVK (KSS SVK). Ta jedinica je oformljena po uzoru na KSS VJ. Sva sredstva i naoruţanje prikazano na mimohodu, tenkovi, topništvo, sustavi zraĉne obrane, bili su dopremljeni od strane VJ i ušli su u sastav KSS SVK. Isto se odnosilo na zapovjednika, generala Stupara i zapovjedni kadar KSS-a, koji su takoĊer došli iz VJ. Sam KSS SVK nije sudjelovao u borbama sa hrvatskim snagama, već je borbeno djelovao u srpnju 1995. godine protiv 5. Korpusa ABiH-a251. Nakon akcija Oluja, od nekadašnje SVK ostao je samo 11. istoĉno slavonski Korpus. Taj Korpus je i prije imao veću pomoć VJ-a od ostalih dijelova SVK-a (bolja opskrba gorivom, veća koordinacija, sustav veze, veći broj oficira VJ-a) iz razloga što je teritorij koji je kontrolirao 11. Korpus neposredno graniĉio sa SRJ. Nakon Oluje sva potpora VJ-a bila je usmjerena prema 11. Korpusu, a njegov zapovjednik general major Dušan Lonĉar je svakodnevno podnosio izvještaje o stanju na terenu naĉelniku GŠ VJ, generalu pukovniku Momĉilu Perišiću. Dodatnu sigurnost 11. Korpusu je davala ĉinjenica da su u njegovom zaleĊu, na teritoriju SRJ (Vojvodina), bile rasporeĊene 12. Korpusa VJ kao i jedinice iz sastava KSS VJ, koje su trebale priteći u pomoć u sluĉaju napada hrvatskih snaga. Iako je nazoĉnost tih jedinica VJ-a treba promatrati više kao sredstvo odvraćanja, koje je trebalo natjerati hrvatske snage da odustanu od eventualne vojne akcije na tom podruĉju252, u novim politiĉkim okolnostima koje su nastupile, VJ je odigrala svoju zadnju ulogu i nakon potpisivanja Erdutskog sporazuma razoruţala 11. Korpus te povukla svo njegovo naoruţanje i opremu na teritorij SRJ. Bez sve te spomenute pomoći, koju je VJ pruţala SVK-u, pobunjeni Srbi bi puno ranije bili suoĉeni sa vojnim porazom. Zanimljivo je primjetiti da je pomoć VJ SVK-u stizala jednakim intenzitetom i nakon što je Milošević postao zagovornik „mirnog rješavanja“ ratnih sukoba pa ĉak i nakon što se Milošević otvoreno sukobio sa vodstvom RSK. Svakako valja spomenuti i ĉinjenicu da su jedinice SVK-a u praksi bile podreĊene GŠ VJ-u i da se VJ ĉitavo vrijeme trudila prikriti svoju ulogu u srskoj pobuni u Hrvatskoj. Razlog tome je što se njena umiješanost u rat u Hrvatskoj moţe smatrati oblikom agresije na Republiku Hrvatsku.
6.3. Uloga MUP-a Republike Srbije i SDB-a od svibnja 1992. do 1995. godine Osim VJ, snaţnu podršku srpskoj pobuni u razdoblju od svibnja 1992. do 1995. godine davali su i MUP RS i SDB i to materijalno, logistiĉki te putem svojih pripadnika koji su 251 252
Isto, str. 231. Isto, str. 245.
79
boravili na podruĉju RSK. Njihov zadatak je bio voĊenje razliĉitih „specijalnih“ operacija kao i kontrola nad kriminalnim aktivnostima koje su se odvijale na teritoriju RSK sa svrhom izvlaĉenja što većeg profita iz takvih aktivnosti. Ove srbijanske institucije su takoĊer aktivno sudjelovale i u kreiranju politike koju je vodila RSK. Pripadnici MUP-a Srbije su od samog poĉetko sudjelovali u srpskoj pobuni. O tome govori i izvještaj Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) Vukovar, od 3. srpnja 1992. godine, koje je podnio naĉelnik SUP-a Vukovar Pavao Mišĉević, u kojem se govori da posebno treba istaći da je tokom 5. i 6. meseca Sekretarijat napustilo oko 180 radnika sa odgovarajućim profesionalnim iskustvom a koji su uglavnom bili zaposleni u MUP-u Srbije253. MUP Srbije je takoĊer aktivno sudjelovao u opremanju paravojnih postrojbi. Tako je Dragan Lalić, sekretar SUP-a Vukovar, u izvješću koje je upućeno MUP-u RSK, 3. kolovoza 1992. godine, navodi: Došli smo do saznanja da je u mestu Ernestinovo u osnivanju jedinica posebne namene pod nazivom „Crveni tigrovi“, a koja će se nalaziti u sastavu 101. nastavnog centra MUP-a RSK, a pod vodstvom Ţeljka Raţnatovića Arkana. Navedena jedinica odjevena je u uniforme MUP Republike Srbije, a koje su dobili pre dva dana uz odobronje pomoćnika ministra Republike Srbije Radovana Stojčića Badţe, dok je oruţje dobiveno od ministarstva odbrane.254 MUP RS se angaţirao i u struĉnoj izobrazbi kadrova MUP-a RSK, tako 26. studenog 1992. godine pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Jovo Dmitrović podnosi izvješće o radu školskog centra 17. august MUP-a RSK, koji se nalazio u Golubiću, u kojem navodi: Školski centar je imao maksimalnu pomoć i suradnju ministarstva unutrašnjih poslova Srbije sa višom školom za UP-e (unutrašnje poslove) u Zemunu. Viša škola za UP u Zemunu prihvatila je tada stručni nadzor, organiziranje i angaţovanje nastavničkog kadr, osiguranje udţbenika, nastavnih pomagala i tehnike, kao i izdavanje i čuvanje potrebne dokumentacije. Materijalne troškove obrazovnog centra „17. avgust“ u najvećoj mjeri pokriva MUP RSK, a znatnu pomoć je pruţio i MUP Republike Srbije.255
253
Rupić, Mate [urednik]. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. - 1995.: Knjiga 6.: Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj : (srpanj - prosinac 1992.), Zagreb : Hrvatski memorijalnodokumentacijski centar Domovinskog rata ; Slavonski Brod : Hrvatski institut za povijest - Podruţnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, 2009., str. 12. 254 Isto, str. 100. 255 Isto, str. 384.
80
Kadrovski problemi i nedostatak novca su bile stalne boljke MUP-a RSK, tako je ministar unutrašnjih poslova RSK Milan Martić u više navrata tijekom 1993. godine traţio od ministra unutrašnjih poslova RS Zorana Sokolovića kadrovsku i novĉanu pomoć256. Školovanje MUP-a RSK u centrima MUP-a RS nastavilo se tijekom 1994. godine pa se tako u tom razdoblju 20 pripadnika Drţavne bezbednosti (DB) RSK školovalo u Beogradu, a u istom razdoblju više od 100 pripadnika MUP-a RSK se školovalo u školama UP-a na teritoriju SRJ257. MUP RS i SDB su se takoĊer bavili i kontrolom kriminalnih aktivnosti na podruĉju RSK. Na taj naĉin su došli do znatnih novĉanih sredstava koja su im bila prijeko potrebna zbog oštrih meĊunarodnih sankcija koje su bile nametnute SRJ-u. Tako je poĉetkom 1994. godine osiguranje naftnih bušotina na podruĉju općine Mirkovci preuzela paravojna jedinica Škorpioni, koju je vodio Slobodan Medić Boca. Ona je bila samo jedna u nizu jedinica koju je organizirala i vodila SDB MUP-a RS, a preprodaja nafte iz bušotina koje su osiguravali bila je siguran izvor financijskih prihoda u vremenu rata i meĊunarodnih sankcija koje su bile nametnute SRJ258. Inaĉe, više pripadnika jedinice Škorpioni je osuĊeno na dugogodišnje zatvorske kazne na procesima u Srbiji i Hrvatskoj zbog ubijanja zarobljenika nakon srpskog zauzimanja Srebrenice 1995. godine. Uz podruĉje istoĉne Slavonije, kriminal je bio najrašireniji na podruĉju RSK koje je graniĉilo sa bihaćko-cazinskom krajinom. Na tom podruĉju su trajali sukobi izmeĊu SVK, VRS i jedinica Autonomne pokrajine Zapadne Bosne (AP Zapdana Bosna) koje su bile lojalne Fikretu Abdiću sa jedne strane, dok su sa druge strane bile jedinice 5. Korpusa ABiH-a. Najveću korist od kriminala na tom podruĉju su imale strukture SDB-a MUP-a RS koje su cijelo vrijeme bile prisutne na tom podruĉju i to u vidu Jedinice za specijalne operacije MUP-a RS (JSO MUP-a RS), poznatije kao Crvene beretke. One su svojom prisutnošću na podruĉju bihaćko-cazinske krajine pomagali Fokteru Abdiću i njegovim jedinicama, dok su istodobno nadzirale razgranatu krijumĉarsku djelatnost na tom podruĉju259. MUP RS je takoĊer pratio i kretanje nesrpskog stanovništva koje se nalazilo na podruĉju RSK. Tako je krajem kolovoza 1994. godine MUP RS obavjestio MUP RSK da sve osobe nesrpske nacionalnosti koje iz RSK putuju u Srbiju moraju biti prethodno najavljene. Te osobe su MUP-u Knin trebali dostaviti sve osobne podatke, podatke o naĉinu putovanja, kod koga putuju, razlog putovanja i vrijeme boravka. Ako se ocijeni da graĊanin nesrpske 256
Barić, str. 355. Isto, str. 357. 258 Isto, str. 360. 259 Isto, str. 371. 257
81
nacionalnosti opravdano putuju u Srbiju ondosno SRJ, prikupljene podatke moglo se proslijediti MUP-u RS260. Pripadnici SDB-a su takoĊer sudjelovali u obuci pripadnika SVK. Tu se prvenstveno misli na Dragana Vasiljkovića koji se neposredno nakon hrvatske akcije „Maslenica“ vratio u RSK i u Bruškoj pokraj Benkovca osnovao Nastavni centar (NC) Alfa, u kojem je vodio teĉajeve za kvalitetnije osposobljavanje srpskih vojnika. Pripadnici NC Alfa sudjelovali su u akciji Kameleon u kojoj su Srbi vratili odreĊena podruĉja u Zadarskom zaleĊu koja su Hrvati oslobodili poĉetkom 1993. godine. Vasiljković napušta RSK u proljeće 1994. godine, a opet se vratio poslije akcije Bljesak261. Koliki je bio utjecaj SDB-a govore i dogaĊanja nakon izbora u RSK poĉetkom 1994. godine. Većinu u skupštinu RSK dobio je Milan Babić koji je trebao postati premijer. MeĊutim, takav razvoj dogaĊaja nije odgovarao Miloševiću koji je za premijera ţelio postaviti svoga ĉovjeka, Borislava Mikelića. Taj spor je konaĉno riješen sredinom travnja 1994. godine kada je u Beogradu odrţan sastanak Milana Martića, predsjednika RSK, Borislava Mikelića i Milana Babića sa Jovicom Stanišićem, naĉelnikom SDB MUP-a RS. Stanišić je u Miloševićevo ime inzistirao na izboru Mikelića za premijera, s ĉime se Babić na kraju i sloţio262. O utjecaju SDB-a na RSK govori i sluĉaj ministra unutarnjih poslova RSK, Ilije Prijića. On je u svibnju 1994. godine pokrenuo akciju Prsten koja je trebala sprijeĉiti krijumĉarenje robe iz Srbije u istoĉnu Slavoniju. Ilija Kojić i Radoslav Kostić, pomoćnici ministra unutarnjih poslova u Vukovaru, su konstantno opstruirali provedbu te akcije263. Milicajci iz Gline i Knina koji su bili smješteni u nastavnom centru u Erdutu, a bili su zaduţeni za provedbu akcije Prsten u istoĉnoj Slavoniji, 26. kolovoza 1994. godine bili su prisiljeni napustiti centar u Erdutu, jer su ih Kojić i Kostić obavijestili da od toga dana taj centar prelazi u sastav MUP-a Srbije. Kojić i Kostić su nedugo nakon toga organizirali otmicu i premlaćivanje ministra Prijića, nakon ĉega je on izjavio da su Kojić i Kostić istodobno sa svojim duţnostima u MUP-u RSK i pripadnici SDB-a MUP-a RS. Ilija Kojić je na to optuţio Prijića da opstruira rad nastavnog centra u Erdutu za koji MUP RSK nije izdvojio nikakva sredstva, ali je on ipak poĉeo djelovati zahvaljujući, izmeĊu ostalog i velikoj pomoći MUP-a RS264. Krajem 1994. godine zapoĉeo je veliki srpski napad na Bihać. U okviru OG Pauk, koja je izvodila taj napad, bila je ukljuĉena i JSO MUP-a RS, Crvene Beretke. Budući da je
260
Isto, str. 391. Isto, str. 280. 262 Isto, str. 254. 263 Isto, str. 469. 264 Isto, str. 470. 261
82
Radoslav Kostić osim svojih duţnosti u MUP-u RSK bio i pripadnik SDB-a i on je stigao na to podruĉje, gdje pogiba, 21. studenog, navodno pod sumnjivim okonostima. Njegovom pogrebu u Beogradu prisustovali su pojedini visoki srbijanski duţnosnici, Ţeljko Raţnatović Arkan i premijer RSK Borislav Mikelić. Utjecajne osobe u istoĉnoj Slavoniji Goran Hadţić i Ţeljko Raţnatović kao i premijer Mikelić, bile su bliske sluţbenom Beogradu, a nije im odgovaralo djelovanje ministra Prijića. Štoviše, Mikelić je ubrzo ishodio Prijićevu smjenu265. Mikelić je Prijićevu smjenu obrazloţio tvrdnjom da Prijić nije obavještavao vladu o svojim akcijama, a nezakonitom smjenom svoga pomoćnika, Radoslava Kostića, ugrozio je i odnose s MUP-om RS. Visoki duţnosnici MUP-a RSK u istoĉnoj Slavoniji Ilija Kojić i Radoslav Kostić oĉito su štitili krijumĉare i nisu imali nikakvih interesa dopustiti Kninu da u tom pitanju nešto mjenja. Istodobno su te osobe bile povezane s Beogradom, odnosno s MUP-om RS, štoviše oni su istodobno s duţnostima u MUP-u RSK bili i pripadnici SDB-a. Premijer Mikelić takoĊer je smatran osobom koja u potpunosti provodi nalog SDB-a pa zato ne iznenaĊuje da je osudio Prijićevo djelovanje i ishodio njegovu smjenu266. U prošlom poglavlju je već bilo rijeĉi o OG Pauk ĉija je zadaća bila slamanje za Srbe strateški vaţne bihaćke enklave. Ta je akcija zapoĉela u studenome 1994. godine, a OG Pauk su ĉinile jedinice SVK, VRS i jedinice Narodne obrane Zapadne Bosne Fikreta Abdića. Srpski plan je bio nakon slamanja 5. Korpusa ABiH, vlast na tom podruĉju prepustiti Fikretu Abdiću. Razlog leţi u tome što su sve meĊunarodne mirovne inicijative, koje su se pojavljivale za vrijeme rata u BiH, predviĊale da podruĉje bihaćko-cazinske krajine pripadne Muslimanima. Budući da bi to podruĉje nakon zauzimanju bilo prepušteno Abdiću, prividno bi bilo muslimansko, iako bi u stvarnosti bilo pod srpskim utjecajem267. U sklopu OG Pauk bila je ukljuĉena i JSO MUP-a RS Crvene Beretke, koja je na tom podruĉju djelovala i prije, a u ovoj akciji pod zapovjedništvom Milorada Lukovića Legije268. Kao što je objašnjeno u prošlom poglavlju, OG Pauk je bila izravno podreĊena GŠ VJ, a jedim svojim dijelom i SDB-u MUP-a RS269. MUP RS je provodio i mobilizaciju vojnih obveznika s podruĉja RSK, a koji su boravili u SRJ. Takva mobilizacija je provedena krajem lipnja i poĉetkom srpnja 1995. godine. Na teritoriju SRJ su organizirana dva sabirna centra, a svi mobilizirani su autobusima 265
Isto, str. 471. Isto, str. 472. 267 Isto, str. 302. 268 Isto 269 Domazet Lošo, Davor. Hrvatski Domovinski rat 1991. – 1995.: Strateški pregled, Udruga Hrvatski identitet i prosperitet: Zagreb, 2010., str. 312. 266
83
i pod pratnjom upućeni u RSK. U krajinskoj javnosti su se pojavili komentari da se mobilizacija u Srbiji provodi u nasilnim policijskim racijama pa je bilo sluĉajeva da je srbijanska policija vratila u RSK maloljetne, starce, nesposobne ili osobe koje uopće nisu podljegale obvezi sluţenja u SVK270. Na vidovdanskoj smotri, 28. lipnja 1995. godine u Slunju, ustrojen je KSS SVK. Na toj smotri su bili nazoĉni i pripadnici JSO MUP-a RS Crvene Beretke, predvoĊeni Miloradom Lukovićem Legijom271. Kao što je već reĉeno, KSS SVK je imao naoruţanje i opremu iz sastava VJ, odakle je došao i zapovjedni kadar te jedinice. U sastavu KSS SVK je bio i pripadnik SDB-a Dragan Vasiljković s pripadnicima jedinice iz Nastavnog centra Alfa koje je osobno obuĉavao, a u sastavu KSS SVK su takoĊer bili i pripadnici jedinice za specijalne namjene MUP-a RS iz Novog Sada, kojima je zapovjedao Mirko Bojanić272. Nakon akcije Oluja, jedinice MUP-a RS hvatale su izbjegle vojno sposobne Srbe koje su se nalazili na podruĉju Srbije i Vojvodine i upućivale ih u istoĉnu Slavoniju, u uporište Arkanove SDG u Erdutu. Arkanovi Tigrovi su se nad izbjeglicama okrutno iţivljavali optuţujući ih da su srpski izdajnici273. U ovom poglavlju se mogla viditi višestruka ovosnost pobunjenih Srba o MUP-u RS i SDB-u. Ta ovisnost nije bila samo financijska, logistiĉka i kadrovska, već su MUP RS i SDB aktivno sudjelovali i u ovom razdoblju srpske pobune. Preko svoje JSO, Crvenih beretki, su aktivno sudjelovali u vojnim operacijama pa ĉak i dijelom vodili ratne operacije koje su bile od strateškog znaĉaja, a Crvene beretke i razliĉite paravojne jedinice pod kontrolom SDB-a, Arkanovi Tigrovi i Škorpioni su takoĊer sluţile za nadzor nad kriminalnim aktivnostima iz kojih su SDB i MUP RS izvlaĉili financijsku dobit, što je bilo osobito vaţno zbog teškog gospodarskog stanja u kojem se nalazila SRJ. MUP RS i SDB su takoĊer aktivno utjecali na politiĉki ţivot u RSK, za što je dobar primjer sluĉaj ministra Prijića, a što je posebno znakovit primjer, sam naĉelnik SDB-a Jovica Stanišić se ukljuĉio u izbor premijera RSK Borislava Mikelića, budući da je Mikelić bila osoba koja je odgovarala sluţbenoj srbijanskoj politici.
6.4. Gospodarska ovisnost RSK o SRJ od svibnja 1992. do 1995. godine Za opstanak RSK u razdoblju od svibnja 1992. godine do samog završetka ratnih sukoba bila je vrlo znaĉajna i gospodarska pomoć koja je stizala iz SRJ. Gospodarski ţivot u 270
Barić, str. 504. – 505. Isto, str. 509. 272 Domazet, 2002., str. 221. 273 Barić, str. 524. 271
84
RSK je bio opterećen velikim problemima i nestašicama, a situaciju je dodatno pogoršavala i ĉinjenica da RSK nije imala nikakvih zakonitih izvora prihoda pa su krijumĉarenje i razni oblici kriminalnih djelatnosti bili glavni izvor prihoda. Samo gospodarstvo kao i vojne i policijske formacije RSK, u najvećoj su mjeri ovisili o pomoći koja je stizala iz SRJ. Vaţno je napomenuti da je gospodarstvo SRJ bilo u jako lošem stanju zbog oštrih sankcija koje su nametnute SRJ od strane VS UN-a, 30. svibnja 1992. godine, rezolucijom 757., zbog umiješanosti SRJ u ratu u BiH. Pobunjeni Srbi su i na podruĉju gospodarstva kao i na drugim podruĉjima ţeljeli što brţu i potpuniju integraciji sa SRJ. U tom svijetlu valja gledati i odluku vlade RSK, od 20. svibnja 1992. godine da je zraĉni prostor iznad RSK u zraĉnom prostoru SRJ i da Savezna uprava kontrole leta iz Beograda preuzme kontrolu leta nad RSK, a Savezni sekretarijat za saobraćaj i veze Jugoslavije zastupa interese RSK u meĊunarodnim odnosima274. O tome koliko je RSK ovisila o SRJ i na što se trošio novac koji je stizao iz SRJ moţe se zakljuĉiti iz sastanka predstavnika SVK i MUP-a RSK, koji je odrţan poĉetkom rujna 1993. godine. Na tom sastanku je istaknuto da ĉak 92% drţavnog proraĉuna RSK ĉine sredstva koja osigurava SRJ, a taj proraĉun se najvećim dijelom trošio upravo za potrebe SVK275. O pomoći koja je iz SRJ stizala u RSK i o tome gdje je ta pomoć završavala, govorio je i ministar unutarnjih poslova RSK Ilija Prijić, krajem rujna 1994. godine na sastanku s općinskim vlastima u Glini. Prijić je istaknuo da se preko podruĉja istoĉne Slavonije krijumĉare velike koliĉine cigareta i nafte. Prijić je tom prigodom takoĊer izjavio da je krajinskim Srbima iz Srbije stizala pomoć u naoruţanju, no oruţje nije uvijek stizalo na predviĊeno odredište te da su mnoge puške prodane. TakoĊer i pristigla humanitarna pomoć nije završavala u rukama graĊana nego u trgovinama276. Vaţno je naglasiti da je prostor zapadnog dijela RSK i prije rata bio jedan od siromašnijih i gospodarski slabije razvijenih dijelova Hrvatske, a neki drugi dijelovi, kao Vukovar, u ratnim su djelovanjima doţivjeli golema razaranja. Rat je u mnogome oteţao gospodarsko stanje, koje i u posljednjim godinama SFRJ nije bilo najpovoljnije277. Već je prije bilo reĉeno da je glavni cilj RSK bio što brţa i potpunija integracija sa SRJ u svim podruĉjima pa tako i na podruĉju gospodarstva. To se naravno odnosilo i na podruĉje platnog prometa pa se tako Sluţba društvenog knjigovodstva (SDK), koja je bila zaduţena za 274
Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: Knjiga 4., str. 298. – 299. Barić, str. 281. – 282. 276 Isto, str. 359. 277 Isto, str. 399. 275
85
obavljanje platnog prometa, i to podruţnica iz Gline, izdvojila iz sustava SDK Republike Hrvatske i ukljuĉila u SDK Republike Srbije278. Nakon proglašenja SRJ, 27. travnja 1992. godine, u njoj je provedena izmjena novĉanica, ĉime je raskinuto monetarno jedinstvo tog podruĉja sa RSK. Premijer RSK Zdravko Zeĉević obratio se 12. svibnja 1992. godine vladama Srbije i Crne Gore, kao i guverneru Narodne banke Jugoslavije (NBJ). Zatraţio je da RSK ostaje dio jedinstvenog kreditno-monetarnog sustava sa SRJ, no tom zahtijevu nije udovoljeno iz razloga što bi to naišlo na protivljenje meĊunarodne zajednice. Stoga je poĉetkom srpnja 1992. godine u opticaj u RSK pušten novi krajinski dinar, koji je tiskan u zavodu za izradu novĉanica u Beogradu, a njegov paritet u odnosu prema dinaru SRJ bio je 1:1279. Ubrzo je u SRJ, kao i u RSK, zavladala visoka inflacija. Krajinska narodna banka već 10. prosinca 1992. godine pušta u opticaj novĉanice ond 10.000 krajinskih dinara. Krajem 1993. godine hiperinflacija je bila nezaustavljiva pa su u promet puštene novĉanice od 20, 50 i 100 milijuna krajinskih dinara280. Tolika razina inflacije bila je ogroman problem za financije RSK pa je o tome krajem lipnja 1993. godine raspravljala i skupština RSK. Rashodi RSK su tijekom 1993. godine trebali iznositi 291 bilijuna dinara, što je iznosilo protuvrijednost od 300 milijuna DEM, a od toga je RSK mogla osigurati 61 bilijun krajinskih dinara281. Zbog toga je SRJ za proraĉun RSK trebala osigurati 24 bilijuna, a ostatak od 207 bilijuna se trebao namiriti kreditom od NBJ. Na toj sjednici skupštine RSK donesen je Zakon o budţetu. Vaţnost tog zakona je u tome što je SRJ uvjetovala dostavu predviĊenih financijskih sredstava usvajanjem Zakona o budţetu282. Poĉetkom 1994. godine pokrenut je program gospodarskog oporavka SRJ. Glavne znaĉajke tog programa bile su prekid hiperinflacije i stabilizacija monetarnog sustava, djelotvornija naplata poreza i suzbijanje „sive ekonomije“. U sklopu tih mjera, NBJ je u sijeĉnju 1994. godine uvela u upotrebu „superdinar“, koji je bio vezan s deviznim rezervama, a njegova vrijednost u odnosu prema DEM bila je 1:1283. Budući da su RSK i RS prihvatile stabilizacijski program SRJ, vlada SRJ prihvatila je da „novi dinar“ postane valuta i u RSK i RS. NBJ je preuzela potpunu odgovornost za emitiranje novog dinara i njegovu stabilnost. Narodne banke RSK i RS izjednaĉene su s filijalama NBJ i morale su provodite njezine smjernice iz podruĉja monetarne politike i platnog prometa. Devizne rezerve RSK i RS 278
Isto, str. 400. – 401. Isto, str. 401. 280 Isto, str. 402. 281 Isto, str. 404. 282 Isto 283 Isto, str. 406. 279
86
trebale su doći pod nadzor NBJ. Narodne banke RSK i RS trebale su prekinuti s emitiranjem vlastitih valuta, koje su trebale ostati u upotrebi u istom roku u kojem su i u SRJ paralelno vrijedili stari i novi dinari284. Na sastanku guvernera narodnih banaka SRJ, RSK i RS, odrţanom u Beogradu u svibnju 1994. godine, odluĉeno je da se nastavi raditi na stabilizaciji jedinstvenoga monetarnog i gospodarskog sustava. Narodne banke RSK i RS u tom su smislu disciplinirano ispunjavale odredbe koje su stizale iz Beograda285. U proraĉunu RSK za 1994. godinu ukupno je ostavren prihod od 95 milijuna novih dinara, od ĉega je SRJ u proraĉun RSK izravno uplatila 15 milijuna dinara. Dvije trećine proraĉuna RSK izdvojeno je za potrebe SVK i MUP-a RSK286. Posebne probleme RSK je imala s opskrbom elektriĉnom energijom i gorivom. I na tom podruĉju pomoć iz SRJ je bila kljuĉna. Što se tiĉe opskrbe elektriĉnom energijom, znatnu pomoć su pruţile elektrodistribucije iz Sombora, Srijemske Mitrovice i Novog Sada, koje su pomogle u uspostavi ratom uništenog sustava elektroopskrbe u istoĉnoj Slavoniji, dok se elektrodistribucija Beograd ukljuĉila u radove u zapadnom dijelu RSK. Osposobljavanje novog elektro-energetskog sustava financirala je Elektroprivreda Srbije (EPS) sa 80% sredstava, a ostatak su osigurali krajinski Srbi287. Zapadni dio RSK bio je jednim vodom povezan i sa elektro-energetskim sustavom Republike Srbije, ali zbog tehniĉkih razloga njime se nisu mogli prenijeti dovoljne koliĉine struje. Ipak, ĉak su i nedovoljne koliĉine struje iz Srbije bile oko 2,5 puta veće od energije koja se proizvodila u hidroelektranama RSK i RS 288. Podruĉje istoĉne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema primalo je struju izravno iz Srbije, no kao i u zapadnom dijelu RSK i tu su ĉesto na snazi bile redukcije, a bilo je i razliĉitih tehniĉkih problema u prijenosu elektriĉne energije. Osim toga, EPS uvjetovala je isporuku struje isplatom zaostalih dugova. Poĉetkom 1995. dugovi iz 1992. i 1993. iznosili su oko 8 milijuna ameriĉkih dolara, a dug iz 1994. godine oko 8 milijuna dinara. Srbija je ponajprije traţila isplatu duga iz 1994. godine, iako Elektroprivreda Krajine (EPK) nije bila u stanju podmiriti dugove ni tekuće troškove nabave struje289. RSK je imala velikih problema i sa opskrbom gorivom. Pobunjeni Srbi su 1991. godine ovladali odreĊenim izvorima nafte u istoĉnoj Slavoniji (Đeletovci, Ilaĉa, Srijemske Laze) pa su jedan dio potreba za gorivom zadovoljavali iz vlastitih izvora. U tu svrhu su 284
Isto Isto, str. 407. 286 Isto 287 Isto, str. 409. 288 Isto, str. 410. 289 Isto, str. 411. 285
87
osnovali poduzeće pod nazivom Naftna industrija Krajine (NIK), sa sjedištem u Mirkovcima u istoĉnoj Slavoniji290. Nafta iz izvora u istoĉnoj Slavoniji odlazila je na preradu u rafineriji Panĉevo. NIK je preradu jedne tone nafte plaćao 15 ameriĉkih dolara. Nakon prerade, naftni derivati su iz Panĉeva preko podruţnica NIK-a distribuirani po RSK. Vaţno je napomenuti da je za cijelo vrijeme postojanja RSK vladala kroniĉna nestašica goriva. Potrošaĉi su gorivo mogli kupiti u ograniĉenim koliĉinama, a najveći dio goriva je odlazio za potrebe SVK i MUP-a RSK291. Budući da je u kolovozu 1994. godine Milošević nametnuo ekonomske sankcije RS zbog odbijanja mirovnog plana Kontaktne skupine, došlo je do velikih problema u dopremi goriva u zapadni dio RSK pa su zbog toga krajinski Srbi u strahu od meĊunarodnih promatraĉa morali noću krijumĉariti gorivo preko graniĉnih prijelaza izmeĊu SRJ i RS292. Budući da je potreba za naftom bila velika, vlada RSK pokušala je iskoristiti i druge izvore. Tako je 1993. godine odluĉila izvući naftu iz jadranskog naftovoda, koji je jednim svojim dijelom prolazio podruĉjem koji su oni kontrolirali, a koja je ostala u naftovodu nakon njegovog zatvaranja 1991. godine. U tome im je pomoć pruţila podruţnica Naftne industrije Srbije (NIS) iz Zrenjanina koja je ugradila potrebnu opremu za praţnjenje naftovoda. Od sredine lipnja do kraja kolovoza 1993. godine izvaĊeno je ukupno 130 cisterni nafte, koja je zatim bila upućena na preradu u Srbiju, a zatim dostavljena na raspolaganje RSK293. Veliki problem na podruĉju RSK je predstavljala kraĊa i preprodaja nafte i to od strane obiĉnih ljudi do najviših razina vlasti RSK, a kada se govori o preprodaji nafte na najvišoj razini onda se misli na Ţeljka Raţnatovića i Gorana Hadţića294. Gospodarska pomoć SRJ za RSK nije prestala ni tijekom 1995. godine. Tako je sredinom travnja 1995. godine UN zaustavio 90 kamiona sa raznom robom, koji su iz SRJ ţeljeli autocestom doći do srpskog dijela zapadne Slavonije. Roba je bila namijenjena zapadnom dijelu RSK. IzmeĊu ostalog, tu je bilo i 40 cisterni goriva za poljoprivredne radove, bolnice i škole295. Iz svega navedenog proizlazi da je RSK bila kao i u svemu ostalome i gospodarski ovisna o SRJ. Naime, bez pomoći SRJ RSK bi se naprosto urušila, a i uz obilnu pomoć SRJ RSK je stalno bila na rubu kolapsa. Pravi znaĉaj uloge SRJ, moţe se shvatiti tek kada se sagleda stanje u kojem se nalazilo gospodarstvo SRJ, suoĉeno sa oštrim sankcijama 290
Isto, str. 412. Isto 292 Isto, str. 413. 293 Isto 294 Isto, str. 415. 295 Isto, str. 419. 291
88
meĊunarodne zajednice. Za to su dovoljna tri pokazatelja. Gospodarstvo SRJ je 1994. godine palo na razinu na kojoj je bilo 1969. godine, nacionalni dohodak pao je sa 2500 ameriĉkih dolara (1989.) na 1000 ameriĉkih dolara (1994.), a stopa inflacije od 24. sijeĉnja 1993. do 24. sijeĉnja 1994. godine iznosila je 313 milijuna% ili 62% dnevno, odnosno 2,03% po satu296. Uz takvu katastrofalnu ekonomsku situaciju, SRJ je ipak izdvajala znatna sredstva za opstanak RSK, što svjedoĉi o tome koliki je opstanak RSK bio vaţan za sluţbeni Beograd. 6.5. Utjecaj službene srbijanske politike na RSK od svibnja 1992. do 1995. godine Krajem travnja 1992. godine proglašena je SRJ u ĉijem su sastavu bili Srbija i Crna Gora. Rat je traţio velika vojna i gospodarska naprezanja od SRJ, a meĊunarodne sankcije koje su nametnute SRJ, zajedno sa gospodarskim slabostima, dovele su 1993. godine do gospodarskog sloma i hiperinflacije. Osim toga Hrvatska i BiH priznate su kao nezavisne drţave sa granicama koje su imale u SFRJ, zbog toga Srbija nije mogla provesti prikljuĉenej RSK i RS. Kako bi umanjio pritisak oporbe i ublaţio meĊunarodnu izolaciju SRJ Milošević se sloţio da u lipnju 1992. godine za predsjednika SRJ bude izabran Dobrica Ćosić, a premijer SRJ postane ameriĉki poslovni ĉovjek srpskog podrijetla, Milan Panić297. Ćosić i Panić su pokazali ţelju za voĊenjem kompromisne politike, što Milošoeviću nije odgovaralo pa je u prosincu 1992. godine smijenio Panića, a u svibnju 1993. godine i Ćosića sa njihovih duţnosti. TakoĊer je uspostavio koaliciju sa Šešeljevim radikalima. Odlaskom Panića i Ćosića postalo je oĉito da Milošević drţi svu vlast u SRJ, iako je formalno bio samo predsjednik jedne federalne jedinice te drţave298. Po rijeĉima Dobrice Ćosića, Milošević je tijekom 1992. godine još uvijek smatrao da se ne smije odustati od nezavisne RSK. Kao primjer navodio je sluĉaj Cipra, koje je nakon turske invazije ostao podijeljen na grĉki i turski dio: Došli Turci, ostavili granice i to sada ne moţe niko da pomeri299. Izravni Miloševićev utjecaj na pobunjene Srbe, moţe se vidjeti iz sluţbene zabilješke sa sastanka predstavnika RSK sa predstavnicima vlade Republike Srbije u vezi financijske pomoći RSK. Sastanak je odrţan 12. studenog 1992. godine u kabinetu Slobodana Miloševića, a zabilješku je sastavio ministar obrane RSK, pukovnik Stojan Španović. U zabilješci stoji:
296
Bilandţić, str. 809. Barić, str. 242. – 243. 298 Isto, str. 243. 299 Isto, str. 244. 297
89
Predsednik g. Milošević je prihavtio koncept stvaranja odbrambenog sistema Krajine. Predsednik Milošević je iznio stav da se preko Vojske Jugoslavije trebaju planirati sredstva za odrţavanje tehnike i da će on pomoći da se to realizuje te da Vojska Jugolsavije finansira aktivne starešine i civilna lica koja su ostala u Krajini. Sve ostale potrebe za finansiranje odbrane da se planiraju preko Ministarstva odbrane. Dogovoreno je da se odmah pristupi planiranju sredtsava kako bi se ovaj proces na vreme završio.300 Poĉetkom 1993. godine Milošević je postao svjestan da se mora okrenuti pregovorima i mirovnoj opciji. Na to ga je prisilila katastrofalna ekonomska situacija u kojoj se našla SRJ. Promjena Miloševićeve politike odrazila se i na RSK. On je iskoristio parlamentarne i predsjedniĉke izbore odrţane krajem 1993. i poĉetkom 1994. godine, kako bi na ĉelo RSK doveo ljude koji bi provodili novi kurs njegove politike301. U tom razdoblju već je priliĉno bila vidljiva Miloševićeva teţnja da se presdtavi kao ĉimbenik mirotvorne, odnosno kompromisne politike, tako je srbijanska televizija koja je bila pod Miloševićevom kontrolom naglo poĉela govoriti o miru i mogućnosti ukidanja gospodarski sankcija te boljoj budućnosti Srbije. Milošević je takoĊer raskinuo koaliciju sa radikalima Vojislava Šešelja302. Miloševiću je bilo vaţno da se navlasti u RSK ne vrati Milan Babić pa je Miloševićev kandidat za premijera RSK bio Borislav Mikelić, a za predsjednika Milan Martić. Iako je dotadašnji predsjednik RSK, Goran Hadţić, vjerno provodio politiku Beograda, bilo je jasno da nema velikih utjecaj u zapadnim dijelovima RSK pa je zato Milošević davao podršku Martiću koji je bio puno popularniji, a istodbno vjeran Beogradu303. Na predsjedniĉkim izborima su se suĉelili Milan Babić i Milan Martić. Iako je navodno Babić osvojio nadpoloviĉnu većinu već u prvom krugu izbora utvrĊeno je da nema nadpoloviĉnu većinu pa se zato pristupilo drugom krugu izbora. U drugom krugu izbora Beograd se intenzivno ukljuĉio u predizbornu kampanju na stranu Martića, u ĉemu posebnu ulogu TV Srbije, a podršku Martiću dao je i Radovan Karadţić. Uz tehniĉku i struĉnu pomoć Radio televizije Srbije (RTS), uspostavljena je paralelna televizija koja je odašiljala sa podruĉaj Plitvica (Korenice) i provodila promidţbu za Martića. Martić je na kraju uspio postati predsjednik RSK, uz agresivnu potporu beogradski
300
Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. - 1995.: Knjiga 6., str. 390. – 391. Barić, str. 245. – 246. 302 Isto, str. 246. – 247. 303 Šarinić, Hrvoje. Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem. IzmeĎu rata i diplomacije 1993. – 1995. (1998.), Globus International: Zagreb, 1999., str. 61. 301
90
vlasti i medija304. Nakon što je Martić postao predsjednik, Milošević je ţelio postaviti Mikelića za premijera. U trenutku kada je Milošević već vodio kompromisnu politiku, bilo je oĉito da neće pristati na vladu koju bi sastavio Milan Babić, koji je skupa sa radikalima imao većinu u skupštinu RSK. No, dok je Martić imao nedvojbeni ugled meĊu krajinskim Srbima, Mikelić je u odreĊenim krugovima bio izrazito nepopularan. Sam Mikelić je naglašavao da svoju vjernost duguje Miloševiću, jer je on oduvijek pomogao krajinskim Srbima, a Srbija i nadalje pruţa kljuĉnu pomoć Krajini305. Mikelić je uspio postati premijer RSK nakon već opisanog sastanka vodstva RSK koje je u travnju 1994. godine odrţano u Beogradu, sa naĉelnikom SDB-a Jovicom Stanišićem306. S novim i njemu odanim vodstvom u Kninu, Milošević je prema Hrvatskoj mogao zapoĉeti sa provedbom mirovne politike. Pri tome je posebno mogao raĉunati na premijera Mikelića. U studenom 1993. godine Milošević je izjavio da je RS stvarnost i da će se ona prije ili kasnije prikljuĉiti Srbiji. No, ĉini se da je Milošević već u tom razdoblju shvatio da će vrlo teško biti odrţati RSK, a posebno njene zapadne dijelove u uvjetima kad je Srbiji bilo je sve teţe pomagati Srbima u RSK307. Milošević je poticao krajinske Srbe na pregovore, a glavna osoba u pregovarĉkom procesu postao je novi premijer Mikelić, predstavnik Miloševićeve kompromisne politike. Ti pregovori su urodili plodom pa je 30. oţujka 1994. godine potpisan Zagrebaĉki sporazum o prekidu vatre308. Zanimljivo je primjetiti da su osim Vojislava Šešelja i predstavnici srbijanske demokratske oporbe podrţavali pobunjene Srbe. Tako je predsjednik Demokratske stranke Srbije (DSS) Vojislav koštunica krajem 1994. godine dao punu podršku RSK, s nadom da će konaĉno biti stvorena jedinstvena srpska drţava, koja će ukljuĉivati i prekodrinske srpske republike. Koštunica je smatrao neprihvatljivim da je srpskom narodu bolje i sigurnije ţiveti u TuĎmanovoj drţavi nego u svojoj sopstvenoj309. Predsjednik Demokratske stranke (DS) Zoran ĐinĊić, krajem 1993. godine za hrvatski je tisak izjavio da hrvatski Srbi ne smatraju Hrvatsku svojom drţavom i da imaju pravo da ne ţive u nacionalnoj drţavi drugog naroda310. ĐinĊić je takoĊer ĉvrsto podrţao odluku kninskog vodstva da odbaci plan Z-4311. I Srpska pravoslavna Crkva (SPC) je podrţavala politiku sluţbenog beograda prema Hrvatskoj. Iako su se razilazili oko nekih drugih pitanja, kada je bila rijeĉ o „obrani 304
Barić, str. 249. – 250. Isto, str. 251. – 252. 306 Isto, str. 254. 307 Šarinić, str. 43. – 45. 308 Barić, str. 261. 309 Isto, str. 473. 310 Isto 311 Isto, str. 476. 305
91
srpstva“, postojao je konsenzus SPC-a i Miloševićevih vlasti. Poĉetkom rata, svi episkopi ĉije su se eparhije nalazile u Hrvatskoj napustili su podruĉje pod kontrolom hrvatskih vlasti i otišli u Beograd ili na podruĉja Hrvatske i BiH pod srpskom kontrolom. Isto je uĉinio i mitropolit zagrebaĉko-ljubljanski Jovan312. Slobodan Milošević je, kao i vodstvo RSK, odbio plan Z-4. Do danas nije objašnjen razlog njegovog odbijanja tog plana. Moţda on leţi u tome što je Milošević bio puno više zainteresiran za podruĉje istoĉne Slavonije nego za zapadni dio RSK, a prema planu Z-4, podruĉje istoĉne Slavonije je trebalo biti integrirano u sastav Hrvatske pa stoga taj plan Miloševiću nije bio prihvatljiv313. Postoji razmišljanje da je Milošević naredio vodstvu RSK da odbije plan Z-4, a to je mogao uĉiniti jer je vodstvo RSK u puno većoj mjeri bilo ovisno o sluţbenom Beogradu od vodstva RS. Milošević je shvatio da je nemoguće zadrţati RSK, a nije mogao javno izjaviti da odustaje od RSK i prihvaća plan Z-4 jer je bio optuţen za izdaju srpskih interesa. Zato je bezbolniji naĉin bio da vodstvo RSK odbije taj plan, a nakon toga sva odgovornost za konaĉni sukob s Hrvatima bi leţala na vodstvu RSK, a ne na njemu314. Plan Z-4 je odbio i Mikelić, kao najvjerniji eksponent Miloševićeve politike u RSK, što dovodi do zakljuĉka da Milošević nije bio naklonjen tom planu315. tijekom 1995. godine došlo je do raslojavanja u vodstvu RSK, naime, Martić je ţelio ostvariti ujedinjenje RSK i RS, što je bilo suprotno Miloševićevim ţeljama. Veći dio vodstva RSK se priklonio Martiću, dok su Miloševiću ostali vjerni Borislav Mikelić, koji je smijenjen s mjesta premijera nakon akcije Bljesak te Goran Hadţić i Srbi u istoĉnoj Slavoniji316. Milošević je već krajem 1993. godine shvatio da ne moţe raĉunati da će Srbima u konaĉnici pripasti Knin, Glina ili Okuĉani, te se zato ograniĉio na ostvarenje srpskih interesa u BiH317. Moţe se zakljuĉiti da sredinom 1995. godine zapadna okupirana podruĉja Republike Hrvatske više nisu bila strateški interes Beograda, iako je on i dalje teţio produţiti okupaciju318. Postoje i izvori koji navode da su Milošević i VJ traţili da se u sluĉaju hrvatskog napada pruţi što jaĉi otpor i izdrţi odreĊeno vrijeme. Visoki oficir SVK, Marko Vrcelja navodi da je Mrkšiću obećano da odbrana mora da izdrţi petnaestak dana kako bi se
312
Isto, str. 452. Isto, str. 479. – 480. 314 Starešina, Višnja. Vjeţbe u laboratoriju Balkan, Ljevak: Zagreb 2004., str. 219. – 220. 315 Barić, str. 479. 316 Isto, 480. – 486. 317 Šarinić, str. 44. – 45. 318 Domazet, 2002., str. 218. 313
92
organizovala pomoć iz SRJ, a i svet bi morao preduzeti odreĎene korake319. Milislav Sekulić, takoĊer visoki oficir SVK, navodi da je Milošević tijekom prvog dana Oluje telefonom poruĉio Martiću da obrana RSK mora izdrţati pet do šest dana, kako bi Beograd imao vremena poduzeti mjere koje bi dovele do prekida hrvatskog napada320. Momir Bulatović, tada predsjednik Crne Gore, 4. kolovoza 1995. godine nazoĉio je sjednici Vrhovnog savjeta obrane SRJ, na kojoj se pratio razvoj stanja nakon poĉetka hravtskog napada. On tvrdi da je tom prilikom upućena poruka general potpukovniku Mili Mrkšiću da izdrţi dva dana, nakon ĉega moţe raĉunati na svaku pomoć SRJ321. Neposredno nakon Oluje, Milošević je predloţio da se za okupirane dijelove istoĉne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema uvede prijelazna uprava UN-a, a nakon pet godina bio bi raspisan referendum o poloţaju tog podruĉja unutar Hrvatske, ili bi ono dobilo autonomiju prema planu Z-4, a za uzvrat bi SRJ uspostavila diplomatske veze s Hrvatskom322. Milošević je shvaćao da okolnosti više ne dopuštaju nastavak srpske okupacije tog podruĉja, a hrvatske vlasti su ţeljele iznjeći eventualni sukob sa VJ. To je u konaĉnici dovelo do potpisivanja Erdutskog sporazuma, 12. studenog 1995. godine323. nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, 14. prosinca 1995. godine, SRJ su ukinute meĊunarodne gospodarske sankcije, a Milošević se uz pomoć ameriĉkih i europskih diplomata uspio nametnuti kao ĉimbenik bez kojega nije moguće doći do rješenja krize u BiH a općenito je, u meĊunarodnim krugovima smatrano da se bez Miloševića ne moţe postići mir na podruĉju bivše Jugoslavije324. Da Daytonski sporazum za srpsku politiku nije bio poraz svjedoĉi i izjava Dobrice Ćosića koji je u vezi sa sporazumom zakljuĉio: U onom trenutku, to je bio spas od vojničkog poraza, a u istorijskom i nacionalnom smislu, Dejton ima višestruke posledice i značenje. Njime se, istina, smanjuje etnički prostor Srba, ali se prvi put u modernoj istoriji uspostavlja osnova srpske drţave preko Drine.325 U prijašnjim poglavljima se posredno govorilo o ulozi srbijanske politike, jer sve institucije koje su bile ukluĉene u rat u Hrvatskoj, VJ, MUP RS, SDB i MO RS nisu djelovale 319
Barić, str. 528. Isto 321 Isto 322 Šarinić, str. 280. – 281. 323 Barić, str. 530. 324 Isto, str. 525. 325 Isto 320
93
autonomno već po naredbama srbijanske politike. Kada se govori o srbijanskoj sluţbenoj politici u uţem smislu obiĉno se misli na Slobodana Miloševića. Tijekom 1992. godine milošević je još uvijek smatrao da se RSK moţe pripojiti Srbiji. Od 1993. do 1995. godine je nastojao provoditi „mirovnu politiku“, a istodobno je do zadnjih dana postojanja RSK pomagao istoj. Na „mirovnu politiku“ ga je natjerao gospodarski slom SRJ, a ĉak i u trenucima kada mu je vodstvo RSK otkazalo poslušnost (proljeće 1995.) nastavio ih je aktivno pomagati. Ono što im je Milošević predlagao, oni su doţivljavali kao izdaju, a da su poslušali njegove prijedloge bili bi u puno boljoj poziciji. Na kraju, teritorij RSK se nije uspio pripojiti SRJ, dapaĉe RSK je prestala postojati, ali Milošević je ipak uspio ostvariti neke ciljeve. SRJ je izašla iz meĊunarodne izolacije, ukinute su joj ekonomske sankcije, a na polovici teritorija BiH je uspostavljena srpska drţava - Republika Srpska.
94
7. Epilog Srpska pobuna u RH je okonĉana 1995. godine. Poĉetak kraja srpske pobune oznaĉila je akcija Bljesak, u kojoj su pobunjeni Srbi doţivjeli vojni poraz u zapadnoj Slavoniji i koja je bila popraćena masovnim odlaskom srpskog stanovništva, unatoĉ uvjeravanjima predstavnika meĊunarodne zajednice, koji su zajedno s hrvatskim vlastima ţeljele ostanak srpskog civilnog stanovništva na tom podruĉju. Akcija Oluja, koju su hrvatske snage izvele poĉetkom kolovoza 1995. godine, dovela je do prestanka postojanja RSK, a lokalno srpsko stanovništvo je zajedno sa svojim vojnim jedinicama masovno napustilo zapadna podruĉja dotadašnje RSK. Pod srpskim nadzorom ostalo je podruĉje istoĉne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Unatoĉ nastojanjima da ta podruĉja ostanu pod srpskim nadzorom, u studenom 1995. godine dolazi do potpisivanja Erdutskog sporazuma, kojim je to podruĉje postupno mirno reintergrirano u ustavno – pravni poredak RH. U prosincu 1995. godine u Parizu je potpisan Daytonski mirovni sporazum koim je okonĉan rat u BiH i kojim je Federacija, entitetu koji ĉine Muslimani i Hrvati, pripao 51% teritorija BiH, a Republici Srpskoj 49% teritorija BiH. Kao konaĉni završetak sukoba izmeĊu RH i SRJ moţe se uzeti 23. kolovoza 1996. godine kada je potpisan Sporazum o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa izmeĊu RH i SRJ326. Predsjednik RH, Franjo TuĊman, izjavio je 1992. godine, nakon meĊunarodnog priznanja RH, da je rat u Hrvatskoj završen i da je Hrvatska izašla kao pobjednik rata. Onaj dio njegove izjave o kraju rata u Hrvatskoj svakako nije bio toĉan, ali njegova izjava o Hrvatskoj kao pobjedniku u ratu se pokazala toĉnom. MeĊunarodna zajednica je priznala RH granice koje je imala u SFRJ i to je znaĉajno odredilo daljnji razvoj dogaĊaja. Sluţbena srpska politika je od samog poĉetka pa sve do kraja vodila i pomagala srpskoj pobuni u Hrvatskoj, ali je ĉak srbijanska politika tijekom 1993. godine shvatila da će podruĉja koja su kontrolirali pobunjeni Srbi u Hrvatskoj biti gotovo nemoguće prikljuĉiti Srbiji, odnosno SRJ. Na takav stav najviše ih je prisilio gospodarski slom koji je doţivjela SRJ zbog sankcija koje im je nametnula meĊunarodna zajednica pa su zbog toga pritiskali vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj na pregovore sa sluţbenim Zagrebom. MeĊutim, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj bilo je radikalnije od sluţbenog Beograda pa nisu pokazivali sklonost prema kompromisu. Hrvatsko vodstvo je bilo svjesno ĉinjenice da je najvaţnije izdrţati razdoblje otvorene agresije i dobiti meĊunarodno priznanje. RH je u 326
Nazor, Ante. „Oluja nije bila zloĉinaĉki pothvat, generali koji su zapovjedali nisu zloĉinci“, u: Magazin za vojnu povijest, br. 1., travanj 2011., str. 48.
95
odnosu na RSK postala superiorna i vojno i gospodarski i u pogledu ljudstva. Hrvatska je razdoblje od 1992. do 1995. godine iskoristila za jaĉanje svojih potencijala, dok je RSK, unatoĉ obilnoj pomoći iz SRJ stalno nazadovala i hrvatsko vodstvo je bilo uvjereno da je samo pitanje vremena kada će podruĉja koja su drţala pobunjeni Srbi vratiti pod svoj nadzor. Povoljan trenutak za hrvatsko vodstvo nastupio je tijekom 1994. godine, kada je sluţbena ameriĉka politika zakljuĉila da je jedini naĉin za okonĉanje rata u bivšoj Jugoslaviji biti srpski poraz koji će ih prisiliti na mirovne pregovore. Hrvatska je to iskoristila tijekom 1995. godine i vojnim akcijama Bljesak i Oluja slomila srpsku pobunu u Hrvatskoj. Sluţbena srbijanska politika nastojala je zadrţati pod svojim nadzorom podruĉja u istoĉnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Sriejmu, ali su ih okolnosti u kojima su se tada našli (srpski vojni porazi i pritisak meĊunarodne zajednice) prisilile na potpisivanje Erdutskog sporazuma. Uspješne akcije hrvatskih snaga, skupa sa snagama bosanskih Muslimana na podruĉju BiH, uz otvorenu podršku SAD-a, dovode do potpisivanja Daytonskog sporazuma i prekida sukoba u BiH. Vodstvo RSK, iako je naslućivalo hrvatske akcije, napravilo je veliku stratešku pogrešku jer je oĉekivalo da će se u sluĉaju općeg hrvatskog napada, u sukob na njihovoj strani ukljuĉiti SRJ, odnosno VJ. Sluţbena srbijanska politika nikako sebi nije mogla dopustiti da pošalje VJ u otovreni napad na RH, jer bi to okarakteriziralo SRJ kao agresora na RH, a to SRJ sebi nije mogla priuštiti, zbog mogućih posljedica koje bi uslijedile od strane meĊunarodne zajednice. Kad je vodstvo RSK shvarilo da se VJ neće otvoreno ukljuĉiti u sukob, naredilo j epovlaĉenje vojske i civilnog stanovništva. Završni ĉin srbijanske politike koju je predvodio Slobodan Milošević, odigrao se na mjestu gdje je i zapoĉeo raspad SFRJ, na Kosovu. Milošević je poĉetkom 1999. godine pokrenuo veliku vojnu akciju sa ciljem gušenja albanske pobune na Kosovu, na što je NATO (North atlantic treaty organization) savez odgovorio zraĉnim napadima na teritorij SRJ, te na ktaju izuzeo Kosovo iz kontrole sluţbenog Beograda. Zanimljivo je promotriti sudbinu ljudi koji su bili glavni akteri srpske pobune u Hrvatskoj. Slobodan Milošević je srušen sa vlasti u listopadu 2000. godine, a nedugo nakon toga izruĉen je MeĊunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu, gdje je umro za vrijeme suĊenja na kojem ga se teretilo zbog zloĉina koje su poĉinile srpske snage u Hrvatskoj, BiH i Kosovu. Zbog svoje uloge u srpskoj pobuni u Hrvatskoj nikada nisu optuţeni vodeći duţnosnici SFRJ, kao što su Borisav Jović i Branko Kostić, dok su vodeći politiĉki duţnosnici SRJ optuţeni u Haagu, ali zbog zloĉina na Kosovu. Zbog svoje uloge u agresiju na Hrvatsku nikada nisi osuĊeni ni suĊeni vodeći ljudi JNA: Veljko Kadijević, 96
Blagoje Adţić, Aleksandar Vasiljević, Ţivota Panić, dok je Momĉilo Perišić optuţen zbog pomaganja srpskoj pobuni u Hrvatskoj, a Ratko Mladić, koji je trenutaĉno u bijegu, zbog zloĉina u BiH. Od oficira JNA, zbog zloĉina u Hrvatskoj na dugotrajnu zatvorsku kaznu na sudu u Haagu je osuĊen Mile Mrkšić i to zbog zloĉina na Ovĉari na 20 godina zatvora, takoĊer zbog Ovĉare, Veselin Šljivanĉanin, na 10 godina zatvora. Zbog razaranja Dubrovnika general Pavle Strugar osuĊen je na 7 i pol godina zatvora a viceadmiral Miodrag Jokić na 7 godina zatvora. Protiv naĉelnika SDB Jovice Stanišića i njegovog pomoćnka Franka Simatovića trenutaĉno traje postupak pred sudom u Haagu (takoĊer zbog zloĉina u Hrvatskoj), kao i voĊi SRS-a Vojislavu Šešelju. Neki od kljuĉnih aktera srpske pobune u Hrvatskoj su ubijeni pod nerazjašnjenim okolnostima. Tako su u Beogradu u atentatima likvidirani Radovan Stojĉić Badţa, zamjenik ministra unutarnjih poslova Srbije i naĉelnik srbijanske policije; Pavle Bulatović, ministar obrane SRJ i Ţeljko Raţnatović Arkan. Osobito je znakovita sudbina JSO MUP-a RS, Crvenih beretki. O njihovoj ulozi u srpskoj pobuni već je prije bilo rijeĉi, a postoje indicije da je njihova involviranost bila još i veća jer se u sluţbenom ratnom putu te jedinice navode i Borovo Selo i Knin. Nakon rata zapovjednik te jedinice postao je već prije spomenuti Milorad Luković Legija, prijeratni kriminalac i pripadnik Legije stranaca, koji je imao znaĉajnu ulogu u srpskoj pobuni. Luković je došao do ĉina pukovnika MUP-a RS, a istodobno je bio jedan od voĊa Zemunskog klana, najmoćnije mafijaške organizacije u Srbiji. Crvene beretke su postale jedinica koje je imala brojno ljudstvo, najmodernije naoruţanje i opremu (ĉak i helikoptersku eskadrilu), a koja je za Miloševića obavljala „prljave poslove“ kao što su atentat na Vuka Draškovića, otmica i ubojstvo bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića i niz zloĉina na Kosovu. Za vrijeme rušenja Miloševića Crvene beretke su se pridruţile demonstrantima, a nova vlast ih je upotrijebila za uhićenje i izruĉenje Miloševića. Njeni pripadnici su 2003. godine ubili tadašnjeg srbijanskog premijera Zorana ĐinĊića, nakon ĉega je ta jedinica rasformirana. Milorad Luković (danas koristi prezime Ulemek) u Srbiji sluţi zatvorsku kaznu od 40 godina zbog zloĉina koje je poĉinio na podruĉju Srbije. Još jedan istaknuti pripadnik SDB-a, koji je odigrao vaţnu ulogu u srpskoj pobuni, a nalazi se u zatvoru, je Dragan Vasiljković. On u australskom zatvoru ĉeka izruĉenje Hrvatskoj. Što se tiĉe voĊa srpske pobune iz Hrvatske, Jovan Rašković je umro 1992. godine, Milan Babić je u Haagu osuĊen na zatvorsku kaznu od 13 godina, a na suĊenju se ispriĉao zbog poĉinjenih zloĉina i priznao krivnju te je nedugo nakon toga poĉinio samoubojstvo. Samoubojstvo je takoĊer poĉinio i gradonaĉelnik Vukovara Slavko Dokmanović za vrijeme suĊenja u Haagu. Milan Martić je u Haagu osuĊen na 97
zatvorsku kaznu od 35 godina zbog poĉinjenih zloĉina (izmeĊu ostalog i zbog raketiranja Zagreba), a Goran Hadţić, koji je takoĊer optuţen od Haaškog tuţiteljstva, trenutaĉno se nalazi u bijegu. Mnogi izvršitelji zloĉina na niţim razinama (unatoĉ nekim suĊenjima u Hrvatskoj i Srbiji) će ostati izvan dometa „ruke pravde“, kao i razni akademici, povjesniĉari, novinari i politiĉari koji su svojim djelovanjem takoĊer poticali i podrţavali srpsku pobunu u Hrvastkoj. Srpska pobuna u Hrvatskoj dovela je do oko 16.000 ubijenih sa hrvatske strane, do pribliţno 7.000 – 8.000 poginulih na srpskoj strani, do drastiĉnog smanjena broja Srba u Hrvatskoj s oko 12% na 4% zastupljenosti, velikog broja prognanika i izbjeglica (oko 500.000 prognanih Hrvata i oko 300.000 izbjeglih Srba u razdoblju od 1991. do 1995. godine) i materijalne štete koja se mjeri u desecima milijardi dolara. Iako je Srbija ostala bez podruĉja u Hrvatskoj koje je htjela pripojiti, ipak Srbi su uspjeli dobiti 49% BiH, ali nemaju naĉina da to podruĉje pripoje Srbiji, Crna Gora je ostala samostalna drţava, a na kraju, kao najveći udarac srbijanskoj politici, došlo je do proglašenja neovisnosti Kosova.
98
8. Zaključak Nakon smrti Josipa Broza Tita svi nagomilani problemi i proturijeĉnosti koje je imala SFRJ izašli su na vidjelo. To je iskoristila srbijanska elita predvoĊena SANU-om, koja je objavila Memorandum, u kojem iznose tvrdnje o podreĊenom poloţaju srpskog naroda u SFRJ te traţe riješavanje srpskog pitanja. Vodstvo JNA, nakon Titove smrti, predosjetilo je nadolazeće promjene te je tijekom osamdesetih godina obavilo preustroj JNA. Srbi su i do tada dominirali u strukturama JNA a nakon preustroja njihov broj u JNA dodatno raste. Preustrojem JNA, republiĉka vodstva su izuzeta iz zapovjendog lanca TO, obavljeno je radikalna preraspodjela VO, promjenjena je startegija obrane SFRJ, graĊeni su novi vojni objekti, a od 1986. do 1990. godine u sklopu vojne vjeţbe Romanija izvoĊena su vojna djelovanja na teritoriju Hrvatske i BiH. Vodstvo JNA se najvjerojatnije ţeljelo nametnuti kao vodeći ĉimbenik u novim okolnostima koje su nastupale u SFRJ te zadrţati Jugoslaviju kao unitaristiĉki drţavu u kojoj će oni dominirati. Osamdesetih godina na scenu u Srbiji stupa Slobodan Milošević, koji se ukidanjem autonomije Kosova i Vojvodine te „antibirokratskom“ revolucijom nametnuo kao voĊa i zaštitinik svih Srba u Jugoslaviji. Milošević se beskrupolozno domogao vlasti i iskoristio uzlet srpskog nacionalizma da se uz njegovu pomoć uĉvrsti na vlasti. Srbijanski mediji, pod ĉvrstom kontrolom sluţbene srbijanske politike, odigrali su vaţnu ulogu u homogenizaciji Srba u Hrvatskoj te u njihovoj psihološkoj pripremi za pobunu. Sluţbene srbijanske institucije iniciraju srpsku pobunu i od samog poĉetka srpske pobune aktivno joj pomaţu, uz veliko uĉešće JNA. Sluţbena srbijanska politika, predvoĊena Miloševićem, iskoristila je srbiziranu JNA za poĉetak agresije na Hrvatsku i za zauzimanje što većeg dijela teritorija Hrvatske, na kojem je ţivjelo srpsko stanovništvo, sa ciljem da ta podruĉja u konaĉnici budu prikljuĉena Srbiji. Do svibnja 1992. godine, sluţbena srbijanska politika je uz pomoć JNA, MUP-a RS, SDB-a i MO RS osigurala naoruţanje, logistiku, ljudstvo i financije za uspostavu RSK. Nakon uspostave SRJ sva navedena pomoć je i dalje pristizala u RSK, sve do njenog sloma, a uz pomoć MUP-a RS, SDB-a i MO RS te raznih kriminalnih struktura, valja istaknuti i veliku pomoć VJ-a. Uz sve gore navedeno, takoĊer valja istaknuti gospodarsku i politiĉku ovisnost RSK o Srbiji, odnosno SRJ. Nakon gospodarskog kolapsa, kojeg je 1993. godine doţivjela SRJ zbog ekonomskih sankcija, koje su joj nametnute od meĊunarodne zajednice, dolazi do zaokreta u sluţbenoj srbijanskoj politici, koja pobunjene Srbe u Hrvatskoj nagovara da zapoĉnu pregovore sa sluţbenim Zagrebom. Vjerojatno iz razloga što je Milošević postao svjestan da podruĉje RSK 99
neće moći prikljuĉiti Srbiji. Ipak, ĉak je u tom razdoblju, te u razdoblju kada se Milošević otvoreno sukobio s vodstvom RSK, pomoć od starne Srbije, odnosno SRJ uvijek je bila maksimalna, sve do samog kraja postojanja RSK, a pogotovo ako se uzme u obzir gospodarska situacija u kojoj se nalazila SRJ. Za svo vrijeme trajanja srpske pobune u Hrvatskoj, Milošević je tvrdio domaćoj i meĊunarodnoj javnosti da Srbija ne sudjeluje u ratovima u Hrvatskoj i BiH, a te tvrdnje koristi i danas sluţbena srbijanska politika, svjesna implikacija (prvenstveno politiĉkih) koje bi proizašle iz priznanja krivnje za ratove u Hrvatskoj i BiH. Pogrešno bi bilo oznaĉiti Miloševića kao glavnog organizatora srpske pobune u Hrvatskoj. Milošević je samo personifikacija, netko tko je prepoznat od nacionalistiĉkih krugova u Srbiji kao osoba koja će ostvariti plan Svi Srbi u jednoj drţavi, dok su Miloševiću srpski nacionalisti posluţili da se domogne vlasti i uĉvrsti na njoj. U projektu srpske pobune u Hrvatskoj su uz sluţbenu srbijansku politiku predvoĊenu Miloševićem sudjelovale i sluţbene institucije Srbije, odnosno SRJ, mediji, srbijanska intelektualna elita, SPC, oporbene stranke (nacionalistiĉke su predlagale još radikalnija rješenja, a demokratsko-graĊanske su konstantno kritizirale Miloševića zbog nedovoljne pomoći Srbima u Hrvatskoj) te razne kriminalne grupacije, što pokazuje priliĉno velik konsenzus u Srbiji o ovom pitanju. Srpska pobuna u Hrvatskoj osmišljena je od strane sluţbenog Beograda, a takoĊer je i pokrenuta i podrţavana od strane Srbije sve do samog kraja. Bez Beograda, srpska pobuna u Hrvatskoj najvjerojatnije nikada ne bi ni zapoĉela, a ako bi zapoĉela trajala bi vrlo kratko i ne bi bila tolikog intenziteta. TakoĊer, bez pomoći Beograda, RSK ne bi mogla biti uspostavljena i ne bi mogla uopće opstati toliko dugo vremena. Još jedna stvar koju valja naglasiti je ĉinjenica da srpska pobuna u Hrvatskoj ne bi bila moguća, usprkos svim nastojanjima iz Beograda, da velika većina srpskog stanovništva u Hrvatskoj nije pristala „odigrati“ ulogu koju im je namijenio sluţbeni Beograd. Što se tiĉe Srba koji su ostali lojalni graĊani RH, oni nisu, usprkos ratnoj situaciji i tenzijama koje su vladale izmeĊu Hrvata i Srba, bili izloţeni institucionaliziranoj diskriminaciji od strane hrvatskih vlasti. Dobar pokazatelj toga je i udio pripadnika Hrvatske vojske srpske nacionalnosti koji je prema nekim procjenama iznosio oko 10%. Od 1990. – 1995. godine pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nikada nisu pokazivali sklonost ka kompromisu, RH su promatrali kao nastavak NDH, a hrvatska vlast za njih je bila isto što i ustaška vlast. Njihov cilj je uvijek bio podruĉje koje su nazivali RSK etniĉki oĉistiti od svih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva te u konaĉnici RSK prikljuĉiti Srbiji. Na taj naĉin su 100
se ciljevi sluţbene srbijanske politike i ciljevi pobunjenih Srba savršeno poklapali. S promjenama okolnosti, 1995. godine, pobunjeni Srbi u Hrvatskoj su se našli suoĉeni s hrvatskom vojnom intervencijom. Iako im je SRJ pruţala znatnu pomoć, oni su se ipak nadali otvorenoj vojnoj intervenciji VJ. Pobunjeni Srbi u Hrvatskoj su tada uradili ono što su radili od samog poĉetka, oĉekivali su pomoć Beograda. MeĊutim, SRJ sebi nije mogla priuštiti otvoreni vojni sukob s Hrvatskom, već se srbijanska politika zadovoljila s 49% teritorija BiH, a RSK je doţivjela voji poraz, koji je ujedno oznaĉio i kraj srpske pobune u Hrvatskoj. Na samom kraju valja istaknuti da sluţbena srbijanska politika do današnjeg dana, 15 godina nakon završetka rata, još uvijek nije priznala odgovornost za organizaciju srpske pobune u Hrvatskoj, kao i za agresiju na Hrvatsku, a svoj dio odgovornosti nisu priznali ni politiĉke voĊe Srba u Hrvatskoj.
101
9. Zusammenfassung Die Rolle der Jugoslawischen Volksarmee und Serbiens in der Vorbereitung und Durchführung der serbischen Rebellion in Kroatien 1990. – 1995. Im Mittelpunkt dieser Diplomarbeit ist die Rolle der Jugoslawischen Volksarmee (JNA), sowie der wichtigsten serbischen Institutionen (Geheimdienst, Innenministerium, Verteidigungministerium) während des Krieges in Kroatien, beziehungsweise während des bewaffneten Aufstandes der serbischen Minderheit in der Republik Kroatien von 1990. bis 1995. Außer dem Erwähnten wurde in dieser Arbeit auch die militärische, ökonomische, finanzielle und politische Abhängigkeit der selbsternannten Republik Serbische Krajina (RSK) von Serbien, beziehungsweise von der Bundesrepublik Jugoslawien (SRJ), analysiert. Wegen der Komplexität der Problematik enthält diese Diplomarbeit auch ein Kapitel in dem die immer schlechter werdende wirtschaftliche und politische Situation in Jugosalwien nach den Tot von Josip Broz Tito betrachtet wurde. In diesem Kontext wurde besonders auf den steigenden serbischen Nationalismus Wert gelegt, welchen die serbische intelektuelle Elite im 1986. erschienenen Memorandum der Serbischen Akademie der Wissenschaften und Künste (Memorandum zur Lage der serbischen Nation in Jugoslawien) manifestiert hat. In diesem Sinne war der später etablierte Slobodan Milošević nicht der Hauptgrund der expansionistischen Politik Serbiens während der neunziger Jahren, sondern nur die Personifikation der selben Politik dessen Enstehung auch unabhängig von ihm verlaufen währe. Dies wird auch deutlich durch die fundamentalen Veränderungen in der JNA während der Achtziger Jahre, in denen die Streitkräfte Jugoslawiens, die auf einer Ideologie des Komunismus und Vielvölkertums basierten, stufenweise zum Instrument der großserbischen Politik geschmieden wurden. In dieser Arbeit wurde besonders die Verbindung und Zusammenarbeit zwischen der JNA und den serbischen Aufständigen unter die Lupe genommen, anhand verfügbarer Dokumente kann man zum Fazit kommen das es ohne das entscheidene Engagement der JNA im Jahre 1991. nicht zum gelungenden Aufstand gegen die Republik Kroatien gekommen wäre. Ein weiterer wichtiger Faktor in der Vorbereitung und Durchführung des serbischen Aufstandes ist der serbische Geheimdienst (SDB), der auch in dieser Arbeit detailliert betrachtet wurde, insbesonderes die Aktionen gewisser Angehöriger dieser Institution wie zum Beispiel Franko Simatović Frenki, Dragan Vasiljković oder Radovan Stojĉić Badţa. Des weiteren muss man aber auch erwähnen das die großserbische 102
Ideologie auch grosse Unterstützung unter den kroatischen Serben hatte, deswegen kann man nicht nur über die einzige Verantwortung Belgrads für den bewaffneten Aufstand reden, man muss auch die politischen Führer der Serben in Kroatien, in erster Reihe die Serbische Demokratische Partei (SDS) unter Führung von Jovan Rašković, in Betracht nehmen. Im Fokus dieser Arbeit sind auch die Oppositionsparteien in Serbien und ihre Stellungen zum Krieg in Kroatien. Insofern ist es kein Geheimnis das die stärksten oppositionellen Grupierungen
wie
die
Serbische
Radikale
Partei
(SRS)
oder
die
Serbische
Erneuerungsbewegung (SPO) sogar ihre eigenen paramilitärischen Kräfte in dem benachbarten Kroatien organisierten. Weniger bekannt ist aber dass sogar die damalige marginale demokratsiche Opposition unter Führung von Zoran ĐinĊić und Vojislav Koštunica für die Unterstützung der serbischen Rebellion in Kroatien agitiert hat. Deswegen kann man mit fester Überzeugung sagen dass es über die Frage des Aufstandes in Kroatien in der serbischen Politik eine Übereinstimmung gab. Erst nach den ersten grösseren militärischen Niederlagen und der schlechten wirtschaftlichen Position, ausgelöst durch internationale Sanktionen, kommt es Schritt für Schritt zu einer Wende in den Verhältnissen zwischen Belgrad und den aufständischen Knin, dies wurde am Besten illustriert während der kroatischen Offensive „Sturm“ im August 1995., als es zur Intervention der Jugoslawischen Armee, wie in Knin verzweifelt erhofft wurde, nicht kam. Gleichzeitig bedeutete dieser militärische Niederlag de facto das Ende des serbischen Aufstandes, ausgeschlossen im östlichen Slawonien, das erst 1998. nach Verhandlungen auf internationaler Ebene in die Republik Kroatien integriert wurde.
103
10. Popis kratica ABiH – Armija Bosne i Hercegovine AP – Autonomna pokrajina AVL – Aktivno vojno lice BiH – Bosna i Hercegovina bov. – Borbneo oklopno vozilo br. – Brigada bst. – Bestrzajni top DB – Drţavna bezbednost DS – Demokratska stranka DSS – Demokratska stranka Srbije EPK – Elektroprivreda Krajine EPS – Elektroprivreda Srbije GL – GraĊansko lice GŠ – Generalštab GŠ OŠ – Generalštab oruţanih snaga GŠ TO – Glavni štab Teritorijalne obrane GŠ VJ – Generalštab Vojske Jugoslavije HDZ – Hrvatska demokratska zajednica HV – Hrvatska vojska JNA – Jugoslavenska narodna armija JPV – Jadransko pomorsko vojište JRM – Jugoslavenska ratna mornarica JRV i PVO – Jugoslavensko ratno vazduhoplovstvo i protuvazdušna odbrana JSO – Jedinica za specijalne operacije K – Korpus KOS – Kontraobavještajna sluţba KOV – Kopnena vojska KSS – Korpus specijalnih snaga LD – Liĉni dohodak MB – Mehanizirani bataljun mb. – Minobacaĉ 104
mm – Milimetar MO RS – Ministarstvo odbrane Republike Srbije mtbr. – motorizirana brigada MUP RS – Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije NATO – North atlantic treaty organization NBJ – Narodna banka Jugoslavije NC – Nastavni centar NDH – Nezavisna drţava Hrvatska NIK – Naftna industrija Krajine NIS – Naftna industrija Srbije NOB – Narodno oslobodilaĉka borba OG – Operativna grupa okb. – Oklopni bataljun okbr. – Oklopna brigada ONO i DSZ – Općenarodna obrana i društvena samozaštita OS – Oruţane snage ot. – Oklopni transporter PB – Pozadinska baza PJM – Posebne jedinice milicije RH – Republika Hrvatska rbp. – Ruĉni protuoklopni bacaĉ RS – Republika Srpska/Republika Srbija RSK – Republika srpska Krajina RTS – Radio Televizija Srbije SAD – Sjedinjene ameriĉke drţave SAO – Srpska autonomna oblast SANU – Srpska akademija nauka i umetnosti SAP – Socijalistiĉka autonomna pokrajina SDB – Sluţba drţavne bezbednosti SDG – Srpska dobrovoljaĉka garda SDK – Sluţba društvenog knjigovodstva SDS – Srpska demokratska stranka SFRJ – Socijalistiĉka federativna republika Jugoslavija 105
SG – Srpska garda SIV – Savezno izvršno vijeće SKH – Savez komunista Hrvatske SKJ – Savez komunista Jugoslavije SNO – Srpska naordna obnova SNV – Srpsko nacionalno vijeće SO – Skupština opštine SPC – Srpska pravoslavna Crkva SPO – Srpski pokret obnove SPS – Socijalistiĉka partija Srbije SRH – Socijalistiĉka republika Hrvatska SRJ – Savezna republika Jugoslavija SRS – Srpska radikalna stranka SSNO – Savezni sekretarijat za narodnu obranu ssrp. – srednji samohodni raketni puk SUP – Sekretarijat unutrašnjih poslova SVK – Srpska vojska Krajine TO – Teritorijalna obrana UB – Uprava bezbednosti UN – Ujedinjeni narodi UNPROFOR – United nations protection forces UP – Unutrašnji poslovi VJ – Vojska Jugoslavije VO – Vojna oblast VPO – Vojno pomorska oblast VPS – Vojno pomorski sektor VRS – Vojska Republike Srpske VS – Vijeće sigurnosti ZNG – Zbor narodne garde ZŠ TO – Zonski štab Teritorijalne obrane
106
11. Bibliografija Objavljeni izvori: Rupić, Mate [urednik]. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. - 1995.: Knjiga 1.: Oruţana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija oruţanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku: (1990. – 1991.), Hrvatski memorijalnodokumentacijski centar Domovinskog rata: Zagreb 2007. Rupić, Mate [urednik]. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. - 1995.: Knjiga 2.: Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (1990.-1991.), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata: Zagreb; Hrvatski institut za povijest. Podruţnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje: Slavonski Brod, 2007. Rupić, Mate [urednik]. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995.: Knjiga 3.: Oruţana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija oruţanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku: (siječanj – lipanj 1992.), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata: Zagreb, 2008. Rupić, Mate [urednik]. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995.: Knjiga 4.: Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj: (siječanj-lipanj 1992.), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata: Zagreb, 2008. Rupić, Mate [urednik]. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995.: Knjiga 5.: Dokumenti vojne provenijencije "Republike Srpske Krajine": (srpanj - prosinac 1992.), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata: Zagreb, 2009. Rupić, Mate [urednik]. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. - 1995.: Knjiga 6.: Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj: (srpanj - prosinac 1992.), Zagreb : Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata ; Slavonski Brod : Hrvatski institut za povijest - Podruţnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, 2009.
Literatura: Stvaranje hrvatske drţave i Domovinski rat, Školska knjiga: Zagreb, 2006. Antić, Ljubomir. Srbi – obespravljeni ili privilegirani, Papir-grafika: Zagreb, 1996.
107
Barić, Nikica. Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995., Golden marketing-Tehniĉka knjiga: Zagreb 2005. Bilandţić, Dušan. Hrvatska moderna povijest, Golden marketing: Zagreb, 1999. Bobetko, Janko. Sve moje bitke, Vlastita naklada: Zagreb, 2006. Domazet, Davor. Hrvatska i veliko ratište: MeĎunarodne igre na prostoru zvanom bivša Jugoslavija, Udruga sv. Jurja: Zagreb, 2002. Domazet, Davor. Hrvatski Domovinski rat 1991. – 1995.: Strateški pregled, Udruga za hrvatski identitet i prosperitet: Zagreb, 2010. Goldstein, Ivo. Hrvatska povijest, Novi Liber: Zagreb, 2003. Hudelist, Darko. TuĎman: Biografija, Profil: Zagreb, 2004. Marijan, Davor. „Jedinstvo – posljednji ustroj JNA“ u: Polemos, sv. 6., br. 1. – 2., Zagreb, 2006. Marijan, Davor. Smrt oklopne brigade 1990. – 1992., Naklada Zoro: Zagreb-Sarajevo, 2002. Marijan, Davor. „Borovo Selo: Hrvatska bez ţalbe na intervenciju JNA“ u: Magazin za vojnu povijest, br. 1., travanj 2011. Marijan, Davor. „Oruţane snage SFRJ u izvanrednim prilikama“, u: Časopis za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb, 2002. Matković, Hrvoje. Povijest Jugoslavije (1918. – 1991.): Hrvatski pogled, P.I.P. Paviĉić: Zagreb 1998. Pauković, Davor [urednik]. Uspon i pad Republike srpske Krajine, Centar za politološka istraţivanja: Zagreb, 2005. Roksandić, Drago. Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana, Vjesnik: Zagreb, 1991. Starešina, Višnja. Vjeţbe u laboratoriju Balkan, Ljevak: Zagreb 2004. Šarinić, Hrvoje. Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem. IzmeĎu rata i diplomacije 1993. – 1995. (1998.), Globus International: Zagreb, 1999.
108
