PREDGOVOR SLOVENAČKOM IZDANJU IZ 2006. 1
Zmago Zmago Jelin čič Plemeniti
O knjizi i autorstvu Knjiga Hrvati u svetlu istorijske istine, autora Psunjskog, za kojega skoro sa sigurno šću možemo tvrditi, da je to bio Veli š a Rai čević, dola dolazi zi među slovena slovenačke čitaoce itaoce ba š u pravom trenutku, u doba pribli žavanja susedne Hrvatske evropskoj evropskoj uniji demokratskih država, a gde po mojem uverenju nikako ne spada. Bar ne za onoliko vreme, dokle se ne razjasne i isprave istorijske la ž i i krivice kako prema srpskom, tako prema slovena čkom narodu. Uveren sam, da će se s mojim stanovi štem složiti ve ćina onih, koji knjigu budu pročitali. Knjiga je sigurno nastajala dosta dugo, a od š tampana je bila u Beogradu marta 1944., neš to pre oslobođenja grada. Gestapo, tajna policija nema č koga rajha je, izvesno zbog izdaje, upala u š tampariju u kojoj je bila knjiga š tampana, i zaplenila skoro celokupan tiraž. Nemci nisu želeli da se otkrije istina o istoriji Srba i la žljivosti Hrvata u njihovom falsi falsifik fikova ovanju nju istor istorije ije.. Na kraj kraju u kraje krajeva, va, Hrvats Hrvatska ka je bila bila savez saveznic nica, a, a Srbija Srbija samo samo okupirana i sa privremenom vladom. Odmah po oslobo đenju preostale primerke je tra žila i zaplenila jugoslovenska tajna policija, a štampara Antuna Rota su krajem 1944. godine proglasili za okupatorskog sau č esnika i ubili ga na nepoznatom mestu. Za Psunjskog se nije znalo ko je, pa je mogao da se izvu če. Većinu primeraka knjige su prona š li, a njihovi vlasnici su, po obi čaju, zavr šili na Golom otoku. Zvani čna institucija, Narodna biblioteka Srbije prvi primerak knjige dobila je tek 1981. godine, posle smrti Josipa Broza - Tita. Primerak u svom arhivu ima jo š i Srpska pravoslavna crkva, a nekoliko primeraka imaju nekada š nji autorovi prijatelji, koji ve š to prikrivaju svoj originalni primerak, jer knjiga nije nije pisan pisanaa niz dlaku dlaku ni dana dana š nje srpske srpske vlasti vlasti.. Međutim, jedan primerak knjige je u Sloveniji čiji prevod i objavljujemo. Ko se skriva iza pseudonima Psunjski, nije bilo pozanato sve do kasnih 1990-tih. Bez sumnje ga je to o čuvalo u životu, jer su š tampar njegove knjige, kao i ceo niz ljudi, koji su tu knjig knjigu u imali imali kod kod sebe, sebe, zbog zbog nje umrli. umrli. Uprko Uprkoss svem svemu, u, neki neki istori istori čari još danas zagovar zagovaraju aju razli razli čite ite teze teze.. Jedn Jednaa od njih njih je i da je knjig njigu u napi napisa sao o pesn pesnik ik Mila Milan n Dobrovoljac Žmigavac, biskup Hrvatske starokatoli čke crkve, a druga knjigu pripisuje gospodinu Ra šajskome, služ beniku zagreba čkog univerziteta, koji je živeo u Beogradu i Sarajevu i zbog toga imao pristup dokumentima o poreklu Hrvata i odnosima izme đu Srba i Hrvata. U prilog prve teze najvi še govori podudarnost slogova u pesmi objavljenoj
2
na poč etku knjige, ali obara ju to, što se protiv knjige obratio č ak hrvatski Glas koncila, koncila, jer je po njegovom puna antikatolicizma, antikatolicizma, i zato veoma antihrvatska, antihrvatska, tako da je njeno predvi đeno izdanje u SAD zabranio čak tada šnji predsednik D žordž Bu š stariji. Određeni krugovi u Beogradu autorstvo knjige pripisivali su č ak dvojici pisaca, dodu še literarn literarnom om istori istoričaru aru i germ german anis isti ti prof prof.. dr. dr. Peri Peri Slij Slijep ep čevi ću i ist istori oričaru aru prof prof.. dr. dr. Radoslavu Gruji ću. Čak se javlja mi š ljenje, da samo dva autora ne bi bila dovoljna, i stoga misao, da je knjigu napisala grupa istori čara. Još jedno ime se javlja u vezi sa ovom knjigom, i to Bogunovi ć, inspektor za prosvetu izme đu dva rata, rodom iz Psunja. Ali ipak je, po mi šljenju ve ć ine ozbiljnih istra čivača, pseudonim Psunjski pripadao Veli ši Raičevi ću koji je, pored pomenute knjige, pod istim pseudonimom izdao jo š i knjigu U ime Hrista – svetinje u plamenu. Uprkos tome što knjiga opisuje istorijske doga đaje, koji se ti ču Srba Srba od najs najsta tari riji jih h vrem vremen enaa pa sve sve do (sko (skora ra š njeg) njeg) kraja kraja usta usta ške tvorevin tvorevinee Nezavisne dr žave Hrvatske, pronicljiv č italac ć e naći čak ceo niz paralela sa doga đajima iz vremena kada smo sa Hrvatima imali zajedni čku istoriju. I te ga paralele mogu ispuniti strepnjom šta nam se sve jo š može desiti.
Hrvati u svetlu slovena čke istine Nako Nakon n rasp raspad adaa aust austro roug ugar arsk skee mona monarh rhij ije, e, Hrva Hrvati ti su se na brzi brzinu nu orga organi nizo zova vali li i Međumurje ubrzo proglasili za svoje. Štavi še, ubrzo je odre đena politička frakcija po čela da se zauzima za odcepljenje od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i za povezivanje sa Mađarskom i za zajedni č ki savez sa Italijom. U Kraljevini Jugoslaviji se ovo razmi š ljanje kasnije manifestovalo ubistvom kralja Aleksandra 9. oktobra 1934. u Marseju, koje su uz pomo ć Italijana organizovali hrvatski usta še. U vezi sa drugim svetskim ratom, nikako se ne mo ž e prevideti činjenica, da su Hrvati odmah nakon napada 6. aprila 1941. i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije ve ć 10. aprila proglasili NDH, skoro odmah zatim pristupili nacifa šističkoj koaliciji i tako sa ministrom inostranih poslova nema čkog rajha Ribentropom (Otto von Ribbentrop) zavr šili započetu operaci operaciju. ju. Već 26. 26. avgust avgustaa 1939 1939.. su progl proglas asili ili Bano Banovin vinu u Hrvats Hrvatsku ku,, koja koja je srpsk srpskim im i bosan bosansk skim im terito teritorij rijam amaa oduze oduzela la srezo srezove ve Dubro Dubrovn vnik ik,, Šid, Ilok lok, Br čko, ko, Grad Gradaačac, Derventu, Travnik i Fojnicu, priklju čila ih svojoj teritoriji i stvar dovr š ila sa nastankom nacisti čke dr žavne tvorevine, za koju je nekada š nji predsed predsednik nik Tuđman izjavio, da je prethodnica prethodnica dana šnje Hrvatske. Odmah nakon prekrajanja slovena č ke teritorije, Hrvatska je takođe uzela svoj deo krvavoga plena, u hrvatskim logorima smrti izginuo je nemali broj Slovenaca. U najve ć em kolja čkom projektu usta ša, kako su nazvali logor Jasenovac, usmrtili su i osamdeset sve štenika iz Š tajerske. Nakon drugog svetskog rata hrvatska vlast se na brzinu preokrenula i zaboravila, da je bila do zadnjega dana na strani nacista i da ju je samo velika ž elja Josipa Broza - Tita za velikom dr žavom, koju su mu saveznici i omogu ćili, spasla od denacifikacije, koja ni do danas nije izvr š ena. Odmah su nastavili akcije, zapo čete na zasedanju ZAVNOH-a 1944. godine, i pripojili si Istru, razume se, uz drugarsko odobravanje slovena čkih partijaca. Jed Jedan od većih obmanjuju obmanjujućih prik prikaza aza demogr demografs afsko kog g stanja stanja Istre Istre onoga onoga vrem vremen enaa je
3
sigurno knjiga Cadastre national del'Istrie (Nakladni zavod Hrvatske, Su šak, ak, 1946), 1946), u kojoj su autori po pravilu sve Istrane, čije se prezime zavr šavalo na -ić ili i č, proglasili za Hrvate. Š teta š to su među odobravaocima bili i Fran Ramov š i Lavo Čermelj, za neke veliki Slovenci. Jo š jedan jedan račun čeka eka na izmir izmirenj enje. e. To je ubistv ubistvo o 37 Sloven Slovenac acaa u Štrigov trigovi, i, koje koje su hrvatske vlasti pobile odmah nakon rata, jer su tvrdili da je to slovena čka zemlja. I bili su u pravu! Jo š se manje zna o deportaciji pribli žno 3000 Slovenaca iz Rijeke na Goli otok, gde, me đutim, nisu dospeli, jer nisu disali po hrvatski i znali su one koji su na brzinu promenili promenili uniforme. Tako đe, kasnije pozivanje i pri ča o nekakvim avnojskim zaklju čcima su besmisleni, jer na drugom zasedanju Avnoja u Jajcu nije bilo razgovora o granicama unutar nove Jugoslavije. I da upozorim na jo š jednu istinu: tokom drugog svetskog rata, kao ni pre njega, Istra nije spadala u jugoslovenski okvir, a kamoli u hrvatski. Čak je ni Hitle Hitlerr posle posle kapit kapitula ulaci cije je Ital Italije ije 9. septem septembra bra 1943. 1943. nije nije prik priklju lju čio dr žavi svojeg svojegaa saveznika Ante Paveli ća. Ako se osvrnemo na na š rat za samostalnost, ne mo žemo prevideti č injenicu, da su u napadu na Sloveniju upravo hrvatske vlasti dozvolile da na š a jedva ro đena država bude napadnuta sa njihove teritorije, iz njihovih kasarni, sa njihovih aerodroma. Samostalnost su proglas proglasili ili istog istog dana dana kao kao i mi i bili bili su dakle dakle prem premaa me đunarodnom vojnom pravu agresori, iako su jedinice bile deo Jugoslovenske narodne armije. Prema me đunarodnom pravu, agresor je i ona dr žava, koja svoju teritoriju prepusti tu đoj sili za napad na tre ću državu. A to se ovde desilo. Po š to to još nije bilo dovoljno, na šim jedinicama jedinicama teritorijalne teritorijalne odbrane i policije namerno su poslali pogre šne podatke o smeru napredovanja jedinica JNA. JNA. Ljud Ljudee koji koji su u Zagr Zagrebu ebu hteli hteli da spre spre če izlazak izlazak tenkovsk tenkovskih ih jedinica jedinica iz kasarni, kasarni, rasterala je hrvatska vlast. Tada je naredila da se uklone sve mine, tako da su tenkovi prema Sloveniji imali slobodan put. Nažalost, neki na ši autonomaš i su tada bili nepa žljivi, ali pre svega, tada je jo š uvek na naš oj strani strani bilo bilo previ previše pristali pristalica ca jugoslov jugoslovenst enstva, va, koji koji nisu reagov reagovali ali na informa informaciju ciju nemač ke obaveštajne slu žbe, da je general Čad u Rijeci spreman da se preda slovena čkoj vojsci. U Rijeku nisu poslali oru žane vojne jedinice, a mene su nakon četvrtog dana rata za osamostaljenje uhapsili. Da tada nije bilo pristalica nekad š anjega režima, makar bi moja jedinica i š la na Rijeku, pa bi onda bilo šta bi bilo. A sigurno bi po četna pozicija za poga đanja, da dobijemo nazad Istru, koja nikad u istoriji nije bila hrvatska, bila su š tinski druga čija. A mo žda je kod svih zajedno preovladavalo politi čko mi šljenje o zajedni čkoj konfederaciji Slovenije i Hrvatske, koje je sve do posete hrvatskog predsednika Tu đmana Sloveniji, jo š bilo živo. Razume se da ljudi o tome ni šta nisu znali. Možda se na to nadov nadovez ezala ala i nezai nezaite teres resova ovanos nostt za odr odr žani referen referendum dum o pripajanj pripajanju u mati čnoj domovini Sloveniji, koji je odr žan na Žumberku, na kojem su se samo po štar i župnik izjasnili protiv pripajanja Sloveniji. Tako su tada šnji predsednik dr žave Kučan kao i predsed predsednik nik skup štine dr. Bu čar svu dokumen dokumentaci taciju ju,, koju su pregleda pregledali, li, bacili bacili s objašnjenjem "a š ta ćemo s tom sirotinjom". Hrvati su plan shvatili prokleto ozbiljno i njegovog glavnog pobornika Drakuli ća i još dosta drugih zbog veleizdaje na du že vreme baci bacili li u zatv zatvor or.. I to, to, uprk uprkos os tome tome da je svim svimaa bilo bilo pozn poznat ato, o, da su gran granic icee unut unutar ar
4
nekada š nje SFRJ bile samo administrativne – odredila ih je komunisti čka partija, a nije bilo sklapanja nikakvih republi č kih, međurepubli čkih, međudržavnih ili me đunarodnih sporazuma sporazuma o razgrani čenjima me đu republikama. republikama. Posledica toga je činjenica da su Hrvati postavili granicu kod Se čovlja na levom brdu Dragonje, a zatim je čak premestili na desno brdo, iako je me đurepublička granica u nekada š njoj državi SFRJ bila čak na vrhu bre žuljka, kod kamenoloma. Nakon toga se samo samo dalj daljee nast nastav avlj ljal alo. o. Hrva Hrvati ti su kral kralii najb najbol olje je smre smreke ke na Tom Tom ši čevoj evoj parc parcel elii u snežničkim š umama, pred ljutitim Slovencima pa su ih čak č uvali slovenački policajci. Agresivno su okupirali četiri zaseoka uz Dragonju, ukrali zemlju kod Hotize, uz Muru, kod Ormož a… Ministar unutra šnjih poslova bio je Igor Bav čar. A i istarske železnice su u doba Lojzeta Peterlea pre šle u hrvatske ruke. Kasnije je ulogu darodavca slovana č ke teritorije preuzeo sada šnji predsednik dr žave dr. Janez Janez Drnov Drnovš ek, ek, koji koji je uprk uprkos os usva usvaja janj nju u dekl deklar araacije cije Dr žavnoga avnoga zbora zbora Republik Republikee Slovenije o celovitosti piranskog zaliva njegovu, otprilike, polovinu ponudio Hrvatima. Hvala bogu, da to nisu usvojili, makar i zbog prevelike pro ždrljivosti. Svemu ovome možemo naći paralele u knjizi Psunjskog. Na kraju krajeva, šta bismo mogli o čekivati od dr ž ave, čiji politič ki vrhovi danas iznova zagova zagovara raju ju teze teze o hrvats hrvatskom kom narod narodu, u, koje koje su bile bile zvani zvani čno ispra ispravne vne u doba doba usta usta š ke vladavine? I šta bismo mogli o čekivati od dr žave, koja svoju dr žavnost temelji na nikad postoje ćoj nagod nagodbi, bi, koju koju žele ele prik prikaz azat atii kao kao dogov dogovor or sa Ugar Ugarsk skom om (Ma (Ma đarsko arskom) m) o preuzimanju vlasti u svoje ruke i koju nazivaju Pacta conventa, za koju la žu da je bila napisana 1102. godine, kada je celoj svetskoj istorijskoj javnosti ina če poznato, da se radi o falsifikatu iz 14. veka. Možemo jo š š tošta nau čiti iz ove knjige, kao npr. o sopstvenim gre š kama i o sopstvenim izdajnicima. Zato da gre ške ne bismo ponavljali i da bismo izdajnike lak š e prepoznali. Susede će nam u prili čnoj noj meri meri predst predstavi aviti ti sama sama knjig knjiga. a. Neka Neka prevod prevod ove ove knjig knjigee na slovena čki jezik bude trajni spomenik činjenici, da istinu nije mogu ć e sakriti, i opomena svim svim onima onima,, koji koji prev previi še veruju veruju zvani zvani čnoj noj polit politic ici, i, a Veli Veli ši Rai Rai čeviću - Psunj Psunjsk skom om zahvalnica što je o čuvao istinu i osvetlio zlo čine, koji ne smeju ostati u tami Zmago Jelinč i č Plemeniti
5
HRVATI U SVETLU ISTORIJSKE ISTINE Pij zemljo srpska
O grudo sveta, zemljo predaka srpskih i moja! Ti ne bi bila ni pitoma tako, da nije naših suza, krvi i znoja. Pij zemljo srpska, napajaj se krvlju miliona svojih palih na braniku veli čine davne, ispijaj čaše sudbine svoje, gorke, ali slavne! O večna grudo ! Ti što nikad nisi stenjala od bola, jer si uvek bila od dželata ja ča. Ima li šta drugo što sramotu pere sem borbe i ma ča! Psunjski
6
POREKLO HRVATA Jedna slučajnost u velikim narodnim pokretima pre kojih 13 vekova, otvorila je tamne stranice u istoriji ju ž nih Slovena. Za dolazak Hrvata vezano je sve ono, što je docnije o Balkanu stvorilo izreku, da je „bure baruta". Donose ći sobom sobom sve svoje svoje nedos nedostat tatke ke,, ova neslav neslavens enska ka skupi skupina na urasla urasla je najpr najpree u slavenstvo i od njega primila hri šćanstvo, ali je zatim zbog uro đenog oportunizma i slabe duhovno-krvne veze sa slavenstvom ne samo otpala od njega, ve ć je katolič kom Rimu posluž ila kao oruđe za katoli čke nasrtaje na ju žno slavenstvo kroz čitava stole ća. Zbog njih je Balkan i postao evropska vetrometina, gde su se sukobljavali razli čiti interesi, a u prvom redu katoli čki sa pravoslavnima. pravoslavnima. O svom poreklu Hrvati nerado govore. Dodu še, na prvi pogled. Me đutim, oni su zbog urođenog oportunizma na svojoj siroma šnoj „povijesti“ ostavili š irom otvorene kapije, kako bi svoje poreklo mogli vezivati čas za Romane, čas za Germane, a koji put i za Slav Slaven ene. e. Jeda Jedan n „sli „sliko kovi vitt prim primje jer“ r“,, kako kako bi to oni oni sami sami rekl rekli, i, vidi vidi se iz slu slu čaja aja sa hrvatskom hrvatskom „povije „povije šću“, u“, koju koju je hrva hrvats tska ka vlad vladaa prop propis isal alaa kao kao ud žbenik benik za školsku 1941/42. godinu. U ovoj „povijesti“ zastupljena je gotska teorija o hrvatskom poreklu. Već sledeće š kolsk kolskee 1942/4 1942/43. 3. godin godine, e, ista ista ona usta usta š ko-hr ko-hrva vatsk tskaa vlada, vlada, koja koja ga je propisala, izdala je drugi, gde se o hrvatskom poreklu zastupa druga, iransko-kavkaska teorija. Da se sramota š to pre preda zaboravu, vra ćen je novac svakome kupcu onoga prvog ud žbenika, koji ga je makar napola poderanog povratio. Verni Verni svome svome nestal nestalnom nom menta mentalit litetu etu,, Hrvat Hrvatii su kroz kroz celu celu svoju svoju pro šlost lost uspor uspored edo o sa razv razvoje ojem m situac situacije ije menjal menjalii ne samo samo svoje svoje uvere uverenje nje,, ve ć i naro narodn dnos ostt ako ako je to bilo bilo potrebn potrebno. o. Ali, ne š to u čemu emu su ostali ostali konze konzekv kven entni tni,, to je bolest bolest gusar gusaren enja ja po tu đim istorijskim baš tinama i mana naturavanja svoga nepopularnog imena. Tako se sretamo sa jednim odlomkom iz novije hrvatske istorije („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939.) gde se ovo priznanje izra žava u rečenici: „Do š avši Hu-ur-vathi zajedno sa Hunima u Evropu, zavlada zavladali li su nad slavenskim slavenskim starosjedi starosjediocima, ocima, s kojima kojima su se slili slili u jedan jedan organiza organizam, m, koje kojemu mu su dali dali svoj svojee ime, ime, iako iako su bili bili u manj manjin ini" i".. Hrva Hrvati ti,, dakl dakle, e, po ovom ovom svom svomee priznanju dolaze u slavensko starosedela štvo, koje je, dakako, moglo biti samo srpsko, pošto se za druge Slavene u ovom prostoru ne zna, i donose sobom svoje ime, sa kojim se to slavensko slavensko starosedela starosedela štvo stole ć ima sukobljuje. sukobljuje. Svoje neslavensko poreklo, uostalom, ne krije ni u praskozorju pritajenog usta štva prvi hrvatski ministar spoljnih poslova dr. Mladen Lorkovi ć , koji u knjizi „Narod i zemlja Hrvata“ na strani 34 ka ž e : „Č itava itava stara stara hrvatsk hrvatska a povijes povijestt shvatlj shvatljiva iva je samo samo uz pretpo pretposta stavku, vku, da su vladaju vladajući Hr Hrvati vati bili neslav neslavens enska ka naslaga naslaga,, koja koja je prekril prekrila a i organizirala slavenske mase". Prihvatimo li stanovi šte dr. Lorkovi ć a da Hrvati nisu slavenskog porekla, š to se posle doga đaja iza 6. aprila 1941. godine samo po sebi razume, postaje neobja šnjivo, kako da
7
došljačko plemc plemcee Hrvata Hrvata gubi gubi sva sva svoja svoja obele obele ž ja sa kojima je do šlo, lo, pa čak i svoj materinji jezik, a da ipak tobo že osigurava presti ž svoga nepopularnog imena, koje je docnije pretrpelo modifikaciju od Hu-ur-vatha u Hrvate. Ne bi li bilo prirodnije smatrati da narod narodii gube gube svoja svoja obele obelež ja i materinje materinje jezike samo onda, kada se utope u ja če i kulturn kulturnije ije sredine sredine kojima, kojima, razume razume se, nije potreban potreban „organi „organizato zatorski rski smisao“ smisao“ i takvih takvih poludivl poludivljih jih doš ljak ljaka, a, koji koji nisu nisu u stan stanju ju ni da svoj svoj mate materi rinj njii jezi jezik k odr odr že. Što ih je, je, međutim, katolički Rim mnogo docnije uspeo uklopiti u svoj veliki program katoli čkog prodira prodiranja nja prema prema slavenst slavenstvu, vu, i što se bole šću naturav naturavanj anjaa njihovog njihovog imena imena odoma odoma ćilo jedno zlo od koga će se Balkan te ško otresti, to je pojam za sebe. Pa ipak, Hrvati sa rezulta rezultatima tima naturan naturanja ja svoga svoga imena imena srpskom srpskom nacional nacionalnom nom i etnograf etnografskom skom prostor prostoru u do prošlog loga veka veka nisu nisu bili bili zado zadovo volj ljni ni.. Zato Zato je Zag Zagreb reb pre pre koji kojih h sto sto godi godina na izmi izmisl slio io Jugosl Jugoslav aviju iju,, samo samo zato zato da bi preko preko nje dove doveo o u pitanj pitanjee srpstv srpstvo o i pravos pravoslav lavlje lje i tako tako ostvario ostvario ekspanzi ekspanzivne vne ciljeve ciljeve istaknute istaknute u hrvatsko hrvatskom m i rimokato rimokatoli li čkom program programu u kroz kroz vekove. Kao š to god post posto oji opre oprečnost nost o vlas vlasti tito tom m pore porekl klu u me đu sami samim m Hrva Hrvati tima ma,, (jer (jer „suvremena hrvatska povijest“ u delu štampanom 15. IV. 1939. tvrdi, za razliku od dr. Lorkovi ća, da su Hrvati gotskog porekla), tako su razli čiti i datumi njihovog doseljenja unešeni u njihovoj „povijesti“. Tako je o dolasku zabele žio vizantijski car Konstantin Porfirogent, kako su se od „Bijelih Hrvata" odvojila petorica bra ć e, među kojima i jedan po imenu Hrvat, te do šli u Dalmaciju, gde su zatekli Avare („Hrvatski List“ od 15. IV. 1939. 1939.). ). Za ovu istori istorijsk jsku u tvrdnj tvrdnju u izgled izgledaa nam da je Hrvati Hrvatima ma prima primarni rni mome momena natt bio zaposedanje Primorja. Me đutim, vremenski je pozivanje na Porfirogenta dovelo u pitanje datum hrvatskog doseljenja, po što je Porfirogent živeo, odnosno vladao od 912. do 959. godine. Hrvatski istori čar Pavle Vitezovi ć (1652. - 1714.) pomera ovaj datum doseljenja unazad i kaž e da se onih petorica brać e doselilo 640-te godine posle Hrista i da su se nastanili u gornjem primorju. Za razliku od Tadije Smi čiklasa, koji hrvatsko ime izvodi iz pojma nekog brdskog juna štva, Vitezovi Vitezović kaž e da ime Hrvata poti če od onoga me đu petoro bra će, koji se zvao Hrvat. Novijoj hrvatskoj istoriji bilo je malo ono Vitezovi ćevo pomeranje hrvatskog doseljenja unazad, pa je ovo doseljenje pomerila jo š za daljnjih 100 godin godinaa unaza unazad. d. („Hrva („Hrvatsk tskii List“ List“ od 14. 14. IV. IV. 1939). 1939). Ko zna, zna, ne će li se nać i koji od Star čevićevih u č enika koji će prona ći da su Hrvati doselili još u ledeno doba. Datum njihovog njihovog doseljen doseljenja ja na prvi prvi pogled pogled ne izgleda izgleda toliko va žan, ali, njegovo njegovo je fiksira fiksiranje nje potrebno, kako bi ga usporedili sa Vitezovi ćevom tvrdnjom, da su Srbi 35 godina pre Hrista ratovali u Makedoniji sa Rimljanima, i naselili Malu Vla šku (Slavoniju). (Slavoniju). Slavonski istori čar Matija Katan čić (1750. - 1825.), iako katoli čki sveštenik, ne smatra sve stanovnike katoli čke vere na teritoriji koja je 1941. godine prozvana „Nezavisnom državom Hrvatskom“ Hrvatima. Naprotiv, on tvrdi, da su Dalmatinci, Bosanci i Slavonci iste etni čke strukture kao i Srbi i da se ovi etni čki u mnogome razlikuju od pravih Hrvata, a da je hrvatsko ime ovim krajevima jedino austrougarskim pritiskom nametnuto, mada se ovi narodi nikada nisu tako ose ćali. Govereći o čistoći jezika Katan čić ka že: „Ali se bosansk bosansko-d o-dalm almati atinsk nsko o i srpsko srpsko narje narječ je odlikuje čisto ćom i elegan eleganci cijom jom“. “. O naturanju hrvatskoga imena Katan čić piš e. „Uvjerit ć eš se, najzad, da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu Stoga, kad govorim govorimo o o Hrvatima Hrvatima,, imamo imamo pred pred nikada nijesu tim imenom nazivali". Stoga,
8
očima one Hrvate u uskoj Hrvatskoj, odakle su vekovima poku šavali da nature svoje ime bosanskim, slavonskim i dalmatinskim, pa č ak i Srbima u Srbiji. Hrvati, onakvi kakve ih opisuje Matija Katan čić – koji nisu istog etni čkog obele ž ja sa dalmatincima, Bosancima, Slavoncima i Srbima, doselili su – po Vitezovi ću – u Hrvatsku 640 640 godin odinaa posl poslee Hris Hrista ta.. Ovde Ovde su, su, ka žu, svojom svojom sposobn sposobno o šću državne organizacije organizacije (kojom se, kako nam je poznato, nisu odlikovali niti su je imali) zavladali starosedeocima Slavenima da ne bi morali spomenuti ime Srba, kojima su, iako brojno daleko manji, ipak uspeli uspeli tobože naturiti svoje ime. Ovde pada u o č i „zabor „zaborav av““ sa kojim kojim se nepre nepresta stano no susrećemo kroz svu hrvatsku istoriju. Tako hrvatski istorijski š ovinizam i ovde zaboravlja priznati, da su se u tome poslu etni čki i jezično potpuno pretopili u Srbe, te ih Delimilova kronika, pisana pre 650 godina, objavljena čak i u poznatom zagreba čkom „Vijencu“ iz 1891. godine re čenicom: „U srpskom narodu imade zemlja, koja se zove Hrvatska". – smatra Srbima. Tako je, dakle, pisao češ ki istraživač jo š u XIII. veku i smatrao, da su Srbi narod, a Hrvati pleme. „Prvi historijski utvr đeni dokumenat kojim se imena Hrvat i Hrvatska pojavljuju u povijesti, jeste glasovita povelja Kneza Trpimira od 4. marta 852. godine, u kojoj knez knez potvr potvrđuje uje svome svome prij prijat atelju elju i ku kumu mu – spli splits tsko kom m nadbi nadbisk skupu upu Petr Petru u – neke neke njeg njegov ovee posj posjed edee u Laza Lazani nim ma i Tu Tuga gari rima ma,, a u kojo kojojj se Tr Trpi pimi mirr nazi naziva va „Dux „Dux Croatorum“, a njegova zemlja „Regnum Croatorum“ (kraljevstvo hrvatsko), dakle kao organizovana država.“ („Hrvatski List" od 16. IV 1939.). Jedna mala nesmotrenost dovoljna je da upropasti čitav snop bri žljivo skrojenih istorijskih falsifikata. Tako je ovaj odlomak uhvatio u la ži onu hrvatsku pri č u o dolasku polovicom VII. stole ća ili ranije, o nekom naturavanju hrvatskog imena, a jo š manje o „organizatorskom smislu“, jer kao što im ovde nehotice izlete, nije se pre druge polovice IX. stole ća niti znalo za ime Hrvata, a još manje manje za njihovu njihovu – nazovi nazovi – dr žavu.
Uhvatimo li se za 852. godinu kao godinu kada se prvi put pojavljuje ime Hrvata u nekoj formi samostalne organizacije (u šta mi opravdano sumnjamo) i da je Trpimir stekao titulu kneza hrvatskog, pa da je potvrdio neke posede svome kumu jo š i tome splitskom nadbiskupu, tada se nalazimo pred dva pitanja i to: Ko je u to doba vladao hrvatskim zemljama, te prema tome ko je Trpimiru podelio dostojanstko hrvatskoga kneza? I drugo: Da li je u to doba mogao postojati splitski nadbiskup koji bi bio pot činjen Rimu. Razmatraju ći prvo pitanje, znamo da je car Budimir Srpski ve ć u VII. stoleću razdelio srpske zemlje na županije, banovine i kne ževine. Među tako razdeljenim oblastima nalazi se i donja onja Dalm Dalmac acij ija, a, koja oja je tek tek u XIX. XIX. vek veku u Zagr Zagreb ebu u proz prozva vana na „Crv „Crven enom om Hrvatskom“. U doba Trpimirovo vladala je srpskim zemljama dinastija Vi šeslavljevi ća, a u te zemlje zemlje bila bila je uklop ukloplje ljena na i donja donja Dalma Dalmacij cija. a. Ni š ta, dakle dakle,, prirod prirodnije nije nego da je Trpimir kne ževsku titulu dobio od srpskih vladara, jer je u to doba od drugoga i nije mogao dobiti. Na drugo pitanje nije te žak odgovor, po što je u ono doba splitska episkopija potpadala pod jurisdikciju carigradske patrijar š ije, pa je Trpimir jedino mogao potvr đivati imanja splits splitsko kom m episk episkopu opu,, a nikak nikako o nadbi nadbisk skupu upu,, po š to je spli splits tska ka epis episko kopi pija ja otpa otpala la od
9
cari carigr grad adsk skee tek tek 924. 924. godi godine ne,, odno odnosn sno o 72 godi godine ne posl poslee te tako takozv zvan anee „gla „glaso sovi vite te““ Trpimirove povelje, dakle onda, kada se Trpimir odavno nalazio me đu mrtvima. Godina 924. uzeta je iz dela hrvatske „suvremene povijesti“ štampanog u „Hrvatskom Listu“ od 22. 22. IV. IV. 1939 1939., ., pa kako kako znam znamo o da su se datu datumi mi ovak ovakve ve vrst vrstee često esto puta puta pomera pomerali li desetinama i stotinama godina unazad, kako je kad trebalo izgra đivati fiktivnu hrvatsku istoriju istoriju,, to bi mogli mogli pretpost pretpostavit avitii da je splitska splitska episkopij episkopijaa mo žda i docnije otpala od carigradske carigradske patrijarš ije. Prema Prema „najobj „najobjekti ektivnij vnijim" im" piscima piscima „nadop „nadopunje unjene ne hrvatsk hrvatskee povijest povijesti" i" trebalo trebalo bi da su Hrvati usporedo sa svojim dolaskom – polovicom VII. stole ć a – zagospodarili srpskim starosedela štvom, koje je bilo u ve ćini, i naturili im takozvanu dr žavnu organizaciju i ratnič ki smisao. Tako kaž u sada. Međutim, mada im mi mnogo ne verujemo, oni nam u XVII. veku preko Pavla Vitezovi ća reko še, da su Srbi jo š oko Hrista i pre njega naselili zemlje zemlje,, u kojim kojimaa su Hrvati Hrvati na š li uto čište, te da se Srbi još u to doba doba poja pojavlj vljuju uju kao kao samosta samostalna lna dr žavna avna organi organiza zaci cija ja koja, koja, dakle, dakle, od do šljačkih kih Hrvata Hrvata nije mora morala la ni šta pozajm pozajmljiva ljivati, ti, a najmanje najmanje organiza organizators torske ke i vojni vojni čke vrlin vrline, e, poš to se za njih ni devet vekova posle toga nije ni š ta znalo. A o nekakvim ratnim ve štinama ili organizatorskom smislu ne mo že kod Hrvata biti ni govora – ne samo od doseljenja pa do prvo njihove samostalnosti pod Tomislavom 924. godine, nego i docnije. „Avari i Slaveni, poplaviše Dalmaciju, Meziju, Ilirik i Trakiju sve do Carigrada" („Hrvatski List“ od 14. aprila 1939.). Hrvatski se povjesni č ar, doduš e, stidi da umesto Slavena spomene Srbe, iako se za vreme cara Heraklija, kada se ovo doga đalo, za druge Slave Slavene ne u ovom ovom delu delu sveta sveta nije nije znal znalo o osim osim za Srbe Srbe.. Po hrva hrvatsk tskoj oj istor istorijs ijsko kojj pri pri či, Heraklije (610. - 641.) je nalaze ći se na rubu propasti usled navale Persijanaca sa istoka i Srbo-Ava Srbo-Avara ra sa zapada zapada prona pronaš ao negde, Bog bi znao gde, pleme Hrvata kao „najbolje organizovano slavensko pleme", koje se suprotstavilo srpskoj snazi i spasilo Heraklijevo carstvo carstvo.. A što je jo š zamrš enije, enije, Heraklije Heraklije ih poziva poziva negde negde na jugoisto jugoistog g Balkansk Balkanskog og poluostrva! Izgleda da „bra ći“ Hrvatima nije bilo dosta, što su nam toliko zla naneli od svoga dolaska, ve ć bi želili da nam makar u ma šti prire đuju iznena đenja i onda kada za njih niko, pa ni oni sami nisu ni šta znali. Uostalom, sve i kada bi to „juna čko“ hrvatsko pleme predstavljalo neku biolo š ku jedinicu u to doba, kako bi i mogli prite ć i Herakliju u pomo ć, kada je ovaj sa svih strana bio opkoljen – i to, Persijancima sa istoka, a sa zapada, da upotreb upotrebimo imo hrvatski hrvatski termin, termin, Avaro-S Avaro-Slave lavenima nima.. Kad su ve ć maš tali fabrikuju ći ovu istorijsku nemogu ćnost, mogli su izmisliti i transportnu avijaciju pomo ću koje su caru Herakli Herakliju ju pritekli pritekli u pomo pomo ć . Da bi ovak ovakva va besmi besmisli slica ca hrvats hrvatskog kog „so „so činjenija“ injenija“ mogla mogla opsta opstati, ti, mora morali li bi Srbi Srbi sada sada posle posle tolik tolikih ih stole stole ća preko svoje slavom ispisane istorije hrvatsk hrvatskoj oj povijesn povijesnoj oj fikciji fikciji ostaviti ostaviti koridor, koridor, da bi ovi mogli mogli caru caru Herakliju Herakliju prite ći u pomo ć.
Po hrvatskim izvorima, Srbi su bili ono slavensko starosedela štvo koje su Hrvati zatekli kada su nas svojim dolaskom „usre ć ili“. ili“. Primiv Primivš i od Srba hri šćanstvo, oni su sve do Branislava, koga su tek nedavno krstili u Branimira, pripadali nadle žnosti carigradske patrijar šije, a tek za njegovog vremena su pripali pod rimsku administrativnu nadle žnost, jer je on smatrao da je to zbog blizine Rima prakti č nije. U savremenoj, šovinizmom inspir inspirisa isano nojj i pod katol katolii č kom kom prizm prizmom om pisan pisanoj oj „pov „povije ijesti sti““ Hrvat Hrvata, a, ozna ozna čen je ovaj vaj
10
administrativni prelaz iz nadle ž nosti Carigrada rimskoj nadle žnosti niš ta manje nego kao drugo drugo krš tenje Hrvata, mada se zna, da je rascep crkava usledio za blizu dva stole ća docnije docnije.. Iz prostog prostog razloga razloga što je notorno da drugo kr štenje tenje pretsta pretstavlja vlja prekr prekr š tavanje nekoga ko je ve ć jednom kr šten u kojoj od hri šćanskih veroispovesti, hrvatska istorija o ovome drugom kr štenju daje oskudnu publikaciju i zadovoljava se samo na spolja šnjem sjaj sjaju u pros prosla lava va.. Pozn Poznat ato o je da je Zdes Zdesla lav v dove doveo o Hrva Hrvate te u vezu vezu sa cari carigr grad adsk skom om patrijar šijom, koja ih je primila u hri šćanstvo. Branimir je iz prakti čnih razloga zamolio da se administ administrati rativno vno pot čine Rimu. To je u novoj hrvatskoj istoriji uzeto kao drugo krštenje Hrvata. Od kako se ovo, takozvano drugo kr štenje proslavlja na vidniji na čin po hrvatskim katoli čkim crkvama, po čeli su se mnogi katolici interesovati za istorijat ove proslav proslave. e. Međutim, utim, sveć eničke su im prodik prodikaon aonice ice radij radijee zasen zasenjiv jival alee o či pozna poznatim tim katoli čkim frazama, nego š to bi im priznali, da su nekada pripadali isto čnopravoslavnoj veri. Ovu katoli katoličku misterij misteriju u objasnio objasnio je, me đutim, utim, dr. Ferdo Ferdo Šiš ić u „Vjesnik „Vjesniku u hrvatsko hrvatskog g arheolo š kog dru štva" za godinu 1914. i celom hrvatskom jezuitskom kleru dobacio ovu istinu. istinu. Poznato Poznato je da se hrvatski hrvatski knez Branimir, Branimir, smaknuv smaknuv ši kneza kneza Zdesla Zdeslava va obrat obratio io s proljeć a 879. godine na papu Ivana VIII. u Rim i tako odru ž io od carigradskog patrijarha, sa kojim je Hrvate doveo u vezu njegov pred časnik Zdeslav. Da se ovakav prelaz od jednog crkvenog poglavara drugome shva ćao u tradiciji kao kr štenje, pokazuje naro čito, š to Konst Konstant antin in Porft Porftfog fogent ent i Zdesla Zdeslavov vov korak korak prikaz prikazuje uje kao kao tobo tobo žnje tre treće krš tenje Hrvata, a kome dakako isto tako kao i o drugom ne mo že biti ni govora.” Otkri će dr. Ferde Š iši ća, poznatog hrvatskog nau č nika, tim je dragocenije što je usledilo u vrem vremee kada kada mu se ni sa koje koje stra strane ne nije nije moglo oglo prig prigo ovori voriti ti da su ga insp inspir iris isal alii „protunarodni „protunarodni re žimi iz Beograda", kako je Zagreb za vreme zajedni zajedni čkog života od 1918. godine uvek po žurio da protuma či ma kakvu kakvu istor istorijs ijsku ku publi publika kacij ciju, u, koja koja ne bi bila bila u skladu sa hrvatskom istorijskom naduveno šću. Sve do rascepa crkava polovicom XI. stole ća takozvano drugo kr štenje Hrvata, odnosno admini administr strat ativn ivnii prela prelazz iz Carig Carigra rada da Rimu, Rimu, nije nije imalo imalo nikak nikakvog vog naro naro čitog itog uticaj uticajaa na međusobne odnose Hrvata i Srba. Me đutim, rascepom crkava pojavila se pored rasne i verska razlika, koja je bila razlogom, da je srpstvo u do š ljačkim Hrvatima na š lo večito jezuitske protivnike koji su, oslanjaju ći se na katolicizam svu svoju pa žnju usredsredili na to, da pomere svoj prostor na ra č un srpskog srpskog istorijsk istorijskog og i etnog etnografskog rafskog tla. Sa svima svima obelež jima slepe upornosti, ovaj je hrvatski hrvatski napor produ žen sve do aprila 1941. godine, i posle njega.
11
PRVA SAMOSTALNOST POD TOMISLAVOM Jedna te ška ratna slu čajnost, koja je zadesila srpski narod na ovoj ervopskoj vetrometini, osokolila je Tomislava da, kao savesni ban, prigrabi celokupnu vlast svoje banovine i da se 924. godine otrgne iz srpske zajednice. Sli čno slučaju iz 1941. godine. Kad je Zarija Pribisavljevi ć – srpski vladar oko 924. godine – odbio da produ ži priznanje vlasti bugarskog cara Simeuna i kada ve ć na po četku neprijateljstava ve ć ina Zarijinih vojskovo đa zbog Simeunovog la žnog oseć anja dopadoš e bugarskoga ropstva, Bugari su osvojili veliki deo Srbije. Me đu onima koji su dopali bugarskog ropstva bio je i Časlav Klonimirović, unuk Stojimirov. Sam Zarija se sklonio u oblast Neretve, koja je i pod Mihailom Mihailom Ziš evićem, srpski srpskim m velik velikaaš em, em, pru pru žila ila Sime Simeun unu u otpo otporr i najz najzad ad ga posl poslee trogodi šnjeg rata prisilila na mir. U me đuvremenu je Tomislav kao zavisni ban od srpskih vladara izabrao srpsku nesre ću da bi dovr šio svoju re šenost o nezavisnosti i u docnijem odnaro đivanju ivanju postao postao pionir pionir rimokat rimokatoli oli čkih kih aspir aspirac acija ija u ovom ovom delu delu Evrop Evrope. e. Hrvati Hrvati su docnijim docnijim razvoje razvojem m situacij situacijee mogli mogli osetiti osetiti Tomisla Tomislavlje vljevu vu prenag prenagljen ljenost. ost. Tomisla Tomislav v je, naime, verovao da ć e se propa šću srpske dr žave ostvariti želja za prostiranje hrvatske vlasti preko srpskih zemalja. Ali, Bugari su osvojili samo deo Srbije, a Rim je osetio snagu Neretve i Mihaila Vi š evića u tolikoj meri, da je Vi š ević sa svojom vojskom zaratio protivu Rima i dve godine posle Tomislavljevog gesta osvojio italijanski grad Sinopat. Ovde dolazi i smrt Simeunova, koja je doprinela da se Časlav Klonimirovi Klonimirović oslobodi bugarskog ropstva i sjedini razjedinjene srpske oblasti, te da povrati dobar deo srpskih oblasti, među kojima Srem sa ve ć im delom Slavonije. Za vladavine Časlavljeve spada i neretljan neretljanska ska bitka bitka protivu protivu mleta mleta čke republike kada su mle č ani potučeni i 948. godine sklopljenim mirom naterani da se obave žu na plaćanje danka. To je stanje trajalo sve do 960. godine, kada je Časlav proterao Ma đare iz Bosne u Srem i tu u Sremu, u jednoj bitci poginuo. Za sve to vreme Hrvati su le šinarskom hladnokrvno šću posmatrali d žinovske borbe srpskoga naroda od koga su se po čeli odnarođivati, čekajući pogodno vreme da očerupaju leš inu, koju bi drugi mesto njih oborio. U „suvremenoj hrvatskoj povijesti" nailazimo na nepreglednu gomilu ispisanih poku š aja da prisvoji š ta je tuđe. Tako se prvi Tomislavov korak prikazuje u la žnom svetlu samo zato, da bi se iz njega mogle iskonstruisati takozvane „Bijele“ i „Crvene Hrvatske“, a naro čito ove poslednje, koje nikada nije ni bilo, ve ć ju je novija hrvatska“istorija naprosto mora morala la izmi izmisli sliti, ti, kako kako bi u najkr najkriti iti čnijim srpskim srpskim trenucim trenucimaa mogli mogli podastret podastretii svoje svoje „povijesno pravo" na srpske zemlje. Dosledna samoj sebi, hrvatska istorija, fabrikovana pre nekoliko nekoliko godina, godina, ka že da je u doba ratovanja Zarije Pribisavljevi ća sa bugarskim carem Simeunom 924. godine Tomislav tobo ž e proterao Bugare i prisilio ih na mir. A zatim još smelije, da su, tobo že, „doma ći vladari“ Zahumlja, Travunije i Duklje, me đu kojima i knez Mihailo Vi š ević priznavali Tomislavljevu vlast. To – da je, onda, „Crvena Hrvatska". O toj novoj hrvatskoj fikciji „suvremena hrvatska povijest" ovako mahnita:
12
Prema popu Dukljani Dukljaninu, nu, razdijeli razdijelio o je kralj kralj Budimir Budimir Svetopelek Svetopelek na velikom velikom zaboru na Duvanjsk Duvanjskom om polju polju dr žavu na Prim Primorj orjee i Zago Zagorje rje.. Primo Primorje rje naziv nazivlje lje jo š Hrvatskom ili Dalmacijom, a dijeli ga na Bijelu Hrvatsku i na Crvenu Hrvatsku. Bijela Hrvatska sezala je od Duvna do Vinodola, Vinodola, a Crvena Hrvatska od Duvna do Dra ča. Jedan od najpoznatijih vladara u oblastima Crvene Hrvatske bija š e knez Mihailo Vi š ević“. („Hrvatski List“ od 18. IV. 1939.). Ova konstatacija, u kojoj se kao primarni momenat isti če neko tobožnje stvaranje „Bijelih i Crvenih“ Hrvatski, otkriva, me đutim, ono radi čega hrvatska istorija zasigurno ne bi spomenula ime kralja Budimira, iako je ve što prećutala čiji je to bio vladalac, a koje njegova drž ava. Na jednom mestu nedaleko spomenutih „v carjeh Budimira srpskog“, koji je oko 675. godine razdelio svoju dr ž avu na županstva, banovine i kne ževine. Među tako tako razdel razdeljen jenim im srpski srpskim m pokraj pokrajina inama ma nailaz nailazim imo o na Humsku Humsku i Ramsk Ramsku, u, odnos odnosno no bosansku bosansku Srbiju. Š to tvorci naduvene hrvatske povijesti nisu, ili nisu hteli, upoznati svoje čitaoce sa ovim „Budimirom v carjev srpski“, imali su sa svoga stanovi š ta razloga za to, jer je njegova zemlja morala biti Srbija, a u njoj Hrvati – bez ikakve ili takve Hrvatske, koja ne bi prevazil prevazilazil azilaa onaj prostor prostor triju triju docnijih docnijih hrvatsk hrvatskih ih županija oko Zagreba. U ostalom ostalom,, i ova hrvatska hrvatska istorijska istorijska naduven naduvenost ost o stvaran stvaranju ju nekakvi nekakvih h farbanih farbanih Hrvatski Hrvatski spada u red dobro smi šljenih laži koje vekovima smeraju na to, da u srpskoj istoriji stvore takvu zbrku, iz koje bi zatim po volji mogli da vade ono, š to im je za pokri će njihove istorijske golotinje potrebno. Jedan letimi čan pogled preko brda hrvatskih fraza, koje se sukobljuju jedna sa drugom. Po ovom ovom tvr tvr đenju, enju, Hrvat Hrvatii dolaz dolazee u svoju svoju Hrvat Hrvatsk sku u zapadn zapadno o od Slavon Slavonije ije i Bosne Bosne polovico polovicom m VII. stole stole ća, gde gde zati zatiču Slave Slavene ne,, razum razumee se, Srbe. Srbe. Oni tobo ž e odma odmah h po svome svome dolasku dolasku svojom svojom ratni ratni č kom i organiza organizatorsk torskom om sposobno sposobnošću natur naturaj aju u svoje svoje ime ime tome tome srpsk srpskom om staro starose sedel delaa štvu tvu i osni osniva vaju ju tako takozv zvan anu u „Bij „Bijel elu u Hrva Hrvatsk tsku“ u“,, „Crv „Crven enu u Hrva Hrvats tsku ku““ itd. itd. Koli Koliko ko je isti istine ne u pri pri či o veli velik kim „dr „državni čkim i organiz organizator atorskim skim sposobnostima hrvatskih do šljaka, vidi se i po tome, što se za njih ni 200 godina docnije za vreme održ avanja avanja frana franačkog kog sabora sabora u Frank Frankfur furtu tu na Majni Majni (825. (825.)) nije nije ni znalo znalo da postoje, dok su polapski i ju žni Srbi na tome saboru predstavljali narode. Nalaze ć i se u takvoj pro šlosnoj oskudici, nije ni čudo š to su Hrvati morali izmi š ljati svoje „dr žave“ sviju boja. Dodu še, ove farbane Hrvatske razgoli ćio je rođeni Hrvat istorič ar Ivan Š ver, koji svojim hrvatskim istorijskim kolegama otvoreno dobaci da „Crvena Hrvatska" u stvari nije niš ta drugo doli Srbija. (Zagreb: „Ogledalo" II, str. 119). Drugi hrvatski naučnik, nik, dr. dr. Tomo Tomo Maret Maretiić, obra obrač unav unavaa se sa „so „sočinenijim inenijima“ a“ Smi Smi čiklasa iklasa i njego njegovih vih pomaga ča o tobožnjoj Hrvatskoj kao zasebnom dr žavnom pojmu i ka že: „Eto na kako slabom temelju stoji Velika Hrvatska! Nje nikada nije bilo, nego ju je Porfirogent naprosto izmislio". („Slaveni u davnini" str. 69). Ni sa tako, po dr. Mareti ću, navodno, izmi šljenom Hrvatskom, me đutim, Porfirogent nije prema istoku prekora čio reku Cetinu, jer o istočnoj granici Hrvatske Porfirogent doslovice veli: Od reke Cetine po č inje zemlja Horvatska i stere se uz primorje sve do granica Istrije, odnosno do grada Albuna, a u goram goramaa i prela prelazi zi donek donekle le temat temat istor istorijs ijski ki.. Kod Centi Centine ne i Livna Livna gran granii či sa zeml zemljo jom m Srbljije". (Ib. 145-7). Porfirogent je zaista imao pravo. Hrvatska do njegovog doba (912. 959.) nije prelazila Cetinu, a za dalje znamo. Samo, propustio je on zabele žiti, da se i zapadno od Cetine prostirala srpska etnografska celina sve do linije, koja se sa zapadne
13
strane sreza ogulinskog spu š ta u more na me đi srezova gospi ćskog i senjskog. I Ra čki o granici granici između Hrv Hrvatske ske i Srba ka že: Hrva Hrvats tska ka je zapr zaprem emal alaa zapa zapadn dnii dio dio rims rimske ke Dalmacije, Dalmacije, imaju ći za južnu gran granicu icu kod kod Mora Mora rijek rijeku u Cetinu Cetinu"" („Rad („Rad jugosl jugoslov ovens enske ke Akademije 56", strana 140). Nobel je mirne du š e mogao osnovati jo š jednu od svojih nagrada, koja bi se dodeljivala onom istori čaru izvan hrvatske i unutar hrvatske narodnosti koji bi ma gde i kod kojeg ozbiljni ozbiljnijeg jeg pisca pisca prona prona šao koju koju od onih onih ofarb ofarbani anih h Hrvats Hrvatski, ki, pa da ta nagra nagrada da ve čito ostane u kasi. Jo š manje bi se ko na š ao, sem hrvatske istorijske naduvenosti, ko bi mogao postaviti tvrdnju, da je jedan Mihailo Vi ševi ć koji, iako srpski velika š, često puta nije hteo hteo prizn priznati ati vlast vlast srpski srpskih h vladar vladara, a, moga mogao o prizn priznati ati vlast vlast srpsk srpskog og otpad otpadnik nikaa knez knezaa Tomislava, koji tek što je bio po š ao stazama otpadni štva. Ta zbog Mihaila Vi ševića i njegove tvrdoglavosti je i propao srpski otpor prema bugarskom caru Semeunu. Jer, kada se srpstvo pod Zarijom Pribisavljevi ćem nalazilo zbog Simeunovog pritiska u te š kom položaju, Vi ševi ć je ostao veran tradiciji mnogobrojnih srpskih tvrdoglavaca samo zato, da bi se odr žao na svome kne ž evskom polož aju, pa nije pomogao Pribisavljevi ću, već je dočekao da Simeun ugrozi granice njegove zemlje. Tek tada je on sa svojom kopnenom i pomorskom snagom navalio na Simeuna i posle trogodi š njeg ratovanja prisilio ga na mir. Eto, taj je mir iznudio Mihailo Vi ševi ć, a ne Tomislav, kako to hrvatska naduvenost („Hrvatski List“ od 20. i 21. IV. 1939.) kontira u svoju korist samo zato, da bi izvrtanjem istorijskih činjenica injenica ne što od srps srpske ke istor istorijs ijske ke ba š tine ukrala i okitila okitila svoje svoje istorijsk istorijsko o siroma štvo. Hrvatska istorija za isti vremenski period tvrdi, da je Tomislav imao jaku vojsku i još jaču flotu, ciljaju ći, razume se, na onu vojsku i flotu Mihaila Vi š evića koja godine 926. pre đe Jadransko more i osvoji italijanski grad Sinopad. Na veliko hrvatsko razočaranje, me đutim, videsmo, da je to bila srpska, a ne hrvatska snaga. Ipak, posle Tomislavljevog gesta od 924. godine, jedan deo Hrvata je pokazivao otpor prema Rimu i svim svimaa novi novina nama ma koje koje su iz njeg njegaa dola dolazi zile le.. Naro Narod, d, koji koji je bio bio priv privrr žen srps srpstv tvu u i pravoslavlju, vodio je vi š e od jednog stole ća posle toga borbu protivu rimskih pristalica unuta unutarr svoji svojih h redo redova va i poka pokaziv zivao ao otpor otpor protiv protivu u otpada otpadanja nja od srpstv srpstvaa i carigr carigrads adske ke nadležnosti pravoslavlju. Ova se borba prenosila posle Tomislava i na ostale knezove – rimske sluge, a dostigla je vrhunac u ubistvu kralja Zvonimira. Zvonimir je, kao i njegovi prethodnici, a kao i njegovi potomci 1941. godine, zatirao sve ono što bi u progr program amu u hrvat hrvatsk skog og odnar odnaro o đavanja avanja podse podsećalo alo na doba doba kada kada su Hrva Hrvati ti došavš i među Srbe i primiv š i od njih hrišćansku veru, vremenom postali srpsko pleme. Usred narodnog revolta zbog ovakvog odnaro đavanja, Zvonimir je, po nagovoru pape Grgura VII., sakupio na Kninskom Polju sabor, koji ga je trebao ovlastiti da po Hrvatskoj saku sakupi pi vojs vojsku ku i da sa njom njomee po đe na Svetu Svetu Goru Goru da je „oslo „oslobo bodi di od prav pravosl oslav avnih nih siledžija“. Zvonimir je jo š prerano smatrao proces hrvatskog otpadni š tva završ enim, jer je to usledilo nekoliko vekova docnije. Zato je narodni gnev na tome saboru dostigao takve razm razmere ere,, da je Zvonim Zvonimir ir sase sase čen noževim evimaa svoj svojee vlas vlaste tele le i naro naroda da.. Da posl poslee ovog ovog istorijskog dana na Kninskom Polju nije nastupila ma đarska najezda, te se srpske zemlje naš le pred novim problemom problemom,, mo žda bi Zvonim Zvonimirov irovom om smr ću rimski rimski utica uticajj isčezao i hrvatski narod ostao veran srpskoj tradiciji. Time bi se srpstvu, a i hrvatstvu kroz tolika stoleća u š tedeli mnogi te ški dani.
14
O STARINI SRPSKOGA IMENA Zbog odoma ćenog pravila, da o srpskoj istorijskoj znanosti mogu pisati samo oni kojima je to izvor prihoda za život, zanemaren je prili čan broj pismenih Srba, koji su, za razliku od onih prvih, iz čistog patriotizma i ljubavi prema svome narodu posve ćivali svoj život istraživanju ivanju srpske srpske i slavensk slavenskee pro š losti, losti, ne rukovode rukovodeć i se smerom posmatranim kroz prizmu dinara, ve ć čistim slavenstvom i srbizmom. Me đutim, svaki onaj koji po svome zanim zaniman anju ju nije nije bio vezan vezan za kated katedru ru istor istorije ije,, ozna ozna čen je ili ili kao nezn neznal alic icaa, ili ili je u najboljem slu čaju posmatran sa gledi šta istorijskog amaterstva. Na istorijsku se nauku, dakle, gledalo sa stale š kog stanoviš ta. A kako je dr žava slabo ili nikako u čestvovala u stvaranju istorijske nauke, ve ć je ova bila prepuš tena privatnoj inicijativi, to je stale ž iz sasvim razumljivih razloga zazirao od kritike, koja bi mo žda dovela u pitanje mogu ćnost prodaje prodaje napisanog napisanog dela ili ugrozila ugrozila egzistenci egzistenciju ju i izvore izvore za život. ivot. Zbog Zbog toga toga nisu nisu ni načinjena mnogobrojna polja rada koja, da su obra đena, bacila bi pravo svetlo na srpsku istorijsk istorijsku u prošlost i doprine doprinela la srpskom srpskom narodnom osve ž enju. enju. Kolik Koliko o god god je istor istorijs ijski ki problem posmatran kod Srba sa stale š kog stanoviš ta i time sputavan u svome progresu, toliko je hrvatska propagandna istorija imala uticaja na srpsku istorijsku nauku, koja se u interisu tobož njeg bratstva uginjala i pre ćutno dozvoljavala i takva prisvajanja srpskog isto istori rijs jsko kog g boga bogats tstv tva, a, kakv kakvaa se ni po koju koju cenu cenu nisu nisu smel smelaa prep prepus usti titi ti hrva hrvats tsko kojj pohlepnosti. Nalaze ći se iza neprijatnih iskustava i saznanja o svemu ovome, name ću nam se sama po sebi pitanja: Da li smo smeli za ljubav „suvremene hrvatske povijesti" i nekolicine nakrivo nasa đenih srpskih „u čenjaka“, kojima je hrvatski uticaj ograni čio istorijski vidik i ukolose čio ih u odre đenom pravcu, ubrajati mnoge doma ć e i strane pisce u istorijske neznalice. Među mnogima, treba li i cara sviju Rusa, Petra Velikog, ubrojati me đu nepoznavaoce nepoznavaoce što u manifestu ( štampanom na strani 23 - 25 Orfelinijeve istorije o Petru Velikom, izdatom 3. marta 1711. godine) sokoli Srbe da dignu ustanak protivu Turaka, pa im preporu čuje da se ugle ugleda daju ju na svoj svojee dale daleke ke pre pretke, tke, me đu koji kojima ma i na Alek Aleksa sand ndra ra Veli Velik kog Makedonskog. Makedonskog. Mo žemo emo li opet opet samo samo zato zato da ne bismo bismo pogod pogodili ili hrvats hrvatsku ku osetl osetljiv jivos ost, t, pokriti oč i pred onim majestatom u češ kom dr žavnom arhivu, kojim Aleksandar Veliki o srpskom narodu ka že: „Vel Velikom ikomo o ćnom, najčuven uvenij ijem em,, najz najzna name meni niti tije jem m i najmnogobrojnijem najmnogobrojnijem narodu na šem Srpsk Srpskom“ om“.. Ili, Ili, treba treba li prista pristati ti na pogre pogre š an prevod prevod ovog ovogaa majes majestat tata, a, gde gde je če ški prevod prevodili ilicc tek negde negde pre pre kojih kojih stotin stotinu u godin godinaa umest umesto o „naroda srpskog“ stavio „naroda slavenskog“, iako se za vreme Aleksandra Velikog nije znalo ni za kakve Slavene, po što se takvo ime pojavljuje tek u VI. ili VII. stole ću. Da je hrva hrvats tski ki pesn pesnik ik Ivan Ivan Gund Gundul ulii ć u doba doba usta ustaš ko-hrva ko-hrvatske tske podivlja podivljalosti losti nekim nekim slučajem bio živ, iv, on bi za onaj onaj stih: stih: „Od Lesandr Lesandraa Serblj Serbljan anina ina,, vrh svjeh svjeh cara, cara, cara cara slavnog“, ili platio životom, ili bi se u najsre ćnijem slu čaju naš ao u položaju pitomca beogradskog Komesarijata za izbeglice. Treba li re ći hrvatskom istori čaru Franji Ra čkom da nije govorio istinu kada je napisao: „Pod ovim imenom (Srba) poznavahu Slavene
15
Grci i Rimljani negđ e od VII. vijeka prije Isusa". (Povijest Slavena" str. 6). Mo že li se, dakle, dakle, onoj onoj grupi grupi ljudi ljudi srpskog srpskog istorijskog istorijskog stale ža, koji koji su sebi sebi prisvoji prisvojili li monopol monopol istorijsk istorijskee nauke nauke i, tobo že u inte intere resu su nečega ega većeg, eg, preć utali utali ova drago dragocen cenaa vrela vrela za stvaranje osnovnih podataka o srpskoj pro š losti izraziti zahvalnost, ili ih treba žive ili mrtve žigosati, a njihova „so činenija“ u srpskom i slavenskom interesu spaliti i na taj način likvidirati jednu epohu, koja bi se mogla nazvati epohom istorijskih zabluda.
Prevrćuć i po istori istorijsk jskoj oj građi, nai šao sam na ispravan sud jednog me đu onim časnim izuze izuzecim cima, a, profes profesora ora dr. Vase Vase Glu šca, ca, o mnog mnogoj oj srps srpsko kojj u čenoj enoj gospo gospodi di iz redov redovaa istori čara. Govore ći o zvani čnoj istorijskoj nauci, koju je Austrougarska uperila na to da doka že, kako bosanski muslimani nemaju ni č ega zajedni čkog sa Srbima, jer da su Srbi doseljenici, a muslimani da poti ču od bosanskih bogumila, kako bi na taj na čin bosanske muslimane pridobila za austro-ma đarsku i hrvatsku ideju, dr. Glu š ac zamera onima koji su se poveli za takvim istorijskim fabrikacijama i ka ž e: „Tu zvaničnu nauku, koju je austrougarska uprava upotrebljavala za svoje političke svrhe, zastupali su u već ini sluč ajeva Hrvati. Pišu ći i šire ći takva kriva miš ljenja ljenja postigli postigli su toliko, toliko, da danas ima mnogo ljudi, koji u te tvrdnje veruju, jer su tako čitali u nau čnim knjigama i tako u čili u š koli". Ovo zapaž anje dr. Glušca sasvim je na svome mestu. Ve ćina srpskih srpskih učenih ljudi, sem časnih izuzetaka, zadojeni su naro čito skrojenom istorijskom naukom, koju su Hrvati namenili „za eksport“. Predratne i posleratne prilike pogodovale su da se ovako ovako naduve naduvena na hrvats hrvatska ka istor istorija ija kroj krojii i odr odr ž ava. ava. Jer, Jer, za vreme vreme ugarsk ugarsko-h o-hrva rvatsk tskog og takozvanog kraljevstva, Hrvati su mogli da svojoj istorijskoj ma š ti bez ikakve kontrole dadu dadu pun š ovinistički zama zamah. h. A za vreme vreme Jugos Jugoslav lavije ije su zbog zbog srpsk srpskee pocep pocepano anosti sti i hroni čne politi čke krize, koju su Hrvati neprestano podr žavali, mogli kako su hteli uticati na nastavni nastavni program svih š kola u zemlji, pa tako i na odr žavanju mnogih istorijskih istorijskih zabluda, koje su nas blagodare ć i izvesnom broju nakrivo nasa đenih srpskih „u čenjaka“, odnosno plagijatora hrvatske iskrivljenosti najzad skupo stale. U vreme kada sam radio na prikupljanju podataka za ovu knjigu, razgovarao sam sa jednim etnologom, etnologom, profesorom univerziteta, koji je, uzgred budi re čeno, osnovna znanja iz istorije dobio iz hrvatskog nastavnog programa. Dodiruju ći se crnogorskih Srba, ovaj učeni istoričar re če: „A šta ć emo reći naprimer za jednoga Crnogorca iz plemena Ku ča, koji se kao predsednik carigradskih nosa č a priznavao Hrvatom?" Jedan drugi profesor, koji koji je video video rukopi rukopise se za ovu ovu knjig knjigu u prona prona šao je da na nekoliko mesta nisam stavio zapete. Eto u kakvim su se sitnicama gubili na š i učeni ljudi. Zar nekoliko zapeta mogu imati uticaja na sadr žinu nekoga dela. Ili, mo ž e li onaj crnogorski Ku č, koji se radije priznavao priznavao Hrvatom nego š to bi crnogorsko čojstvo stavio u slu žbu carigradskog carigradskog amalstva, ili ko zna iz kojih oportunisti čkih razloga, postati merilo za ceo srpski narod u Crnoj Gori? Pod tim uglom mo že se posmatrati rad mnogobrojnih srpskih u čenih ljudi, za koje nije nije toli toliko ko važno š ta kažu mnog mnogii stra strani ni isto istori ri čari o srps srpsko kom m imen imenu u i etno etnolo lo škim poje pojedi dino nost stim imaa u srps srpsko kom m isto istori rijs jsko kom m pros prosto toru ru,, kolik oliko o je va žna izja izjava va jedn jednog og carigradskog amalina. Jednom drugom prilikom raspravljao sam sa jednim na š im univerzitetskim profesorom o onom Herodotovom zapisu, gde se u glavi V. na strani 33 ka ž e: „Srbi su posle Indijaca Profes esor or je sleg slegao ao rame rameni nima ma,, razv razvuk ukao ao najveć i narod arod na zem zemaljs aljsk kom šaru". Prof
16
rezigni rezigniran rano o lice i „stru „stru čno objasnio“, da to nije nau čno dokazano. Kao da treba neka naro čita stru stručnost nost,, ili ili da se sada sada,, posl poslee viš e od dve dve hilj hiljad adee godi godina na ime ime Srba Srba treb trebaa druga čije tuma tumač iti nego nego š to u stvar stvarii jeste jeste.. Zato, Zato, dakle, dakle, što su se Hrvat Hrvatii prek preko o svoj svojee istorijske propagande i njihovog uticaja na slu ž beni Beograd potrudili, da se malo ko upusti u nau čno ispitivanje Herodotovih i drugih zapisa iz vremena od nekoliko vekova pre Hrista, prine š eni su ovi rukopisi kao žrtva Bogu zaborava. Ako je ta čno, da se najranije ime Hrvata spomilje Trpimrovom poveljom iz 852. godine, hajde da vidimo š ta je srpstvo pre ovih „sjajnih" hrvatskih istorijskih stranica od svoje prošlosti imalo. Kad bih ja kazao o starini srpskoga naroda i imena ovo š to dalje sleduje, srpska u čena gospoda iz redova istori čara digli bi na mene paklenu galamu. Me đutim, na 14. strani „Bizantijske istorije“ vizantijski pisac Laonik Halkonaondilas ka ž e, da su Srbi najstariji narod na svetu, a u Minhenskoj knji žnici č uvaju se i sada zemljopisni zapisnici iz IX. veka, gde se izme đu ostaloga kaž e: „Srbi su tako veliko carstvo da su iz njih proizaš li svi slavenski slavenski narodi". narodi". I nemač ki pisac Cerning u knjizi „Etnografija“(1855.) tvrdi da su Srbi Srbi matično ime svih Slavena. Istog je mi šljenja ljenja i Fortuna Fortunatt Durih, Durih, koji se priklanj priklanjaa Delimirovoj češ koj kronici i zapisima Prokopija Ćesarejca o tome, da su Srbi kao narod sa svima obele ž jima drž avne organizacije egzistirali i u doba Hristovo. Nema čki istorič ar Š lecer lecer dokumen dokumentova tovao o je 1802. 1802. godine godine raspravu raspravu o imenu imenu Srba, Srba, negiraju negiraju ći Prokopijevo Prokopijevo iskvareno „Spori“, i najzad zaklju čio, da su se Anti i Slaveni nekada zvali zajedni čkim imenom Srba. Bilo bi intersantno intervjuisati kojega od na š ih istorijskih monopolaca, u kakvom odnosu stoji stoji ona konstat konstatac acija ija na stran stranii 160 160 - 175 „Isto „Istorij rijee o naro narodim dimaa sred srednje nje Azije Azije", ", gde gde se govori da je kitajski pograni čni poglavica poglavica Hja Juj molio od svoga svoga cara cara pomo pomo ć protivu Srba, dok su živeli u svojoj pradomovini Indokini i da je car obrazla žući Jujev predlog pred svojim velikodostojnicima velikodostojnicima rekao: „Od kako kako su Huni Huni pobegl pobegli, i, osiliše se Srbi i zavladaš e njihovim zemljama. Oni imaju preko 100.000 vojnika, daleko su čuveni svuda sa svoje telesne sile, a napreduju i u prosveti. U njih su konji brž i, a oruž je oš trije. Srpska su plemena još silnija i mnogobrojnija nego š to su pre bila i već su dve godine, kako ne možemo da izmislimo na čin, kojim bismo im doskočili“. Ne bi bilo bilo bez bez inte intere resa sa čuti „stru „stručno“ no“ miš ljen ljenje je koje kojeg g od onih onih nakr nakriv ivo o nasa nasa đenih istori čara, š ta misl mislii o zaje zajedn dnii čkim kim rečima, ima, koje koje u svom svomee jezi jeziku ku i dana danass Pers Persij ijan anci ci izgoviraju i to: zima, žena, misao, zora, med, no ć, dva, tri, četiri itd. Još viš e bi nas interesovalo interesovalo stru čno mi šljenje o tome, postoji li kakva uzro čna veza izme đu imena reka i mesta mesta u indok indokine inesk skom om prost prostoru oru i srpsk srpskih ih zemalj zemaljaa kao kao na prime primer: r: Srb, Srb, Srba Srbalj, lj, Kotar Kotar,, Kotor Kotor,, Gora, Gora, Drava, Drava, Timok Timok,, Morav Morava, a, Srab, Srab, Dalj, Dalj, Dub, Dub, Ravna Ravna Gora Gora,, Runi Runi ć, Borje Borje,, Mokran, Sivonje, Bara, Bora č, Zagore, Drvar, Kop, Mlava, Serba; Mala Bara, Kovilje, Žitomir itd. Ima li ko od na ših istorijskih istorijskih monopolaca monopolaca š ta da primeti u vezi sa ovim zajedni čkim rečima u indokine indokineskom skom jeziku i mestima mestima u tome tome prostoru prostoru,, na predava predavanje nje poznatog srpskog mislioca episkopa ži čkog Nikolaja odr žanog 9. marta 1941. godine na Kolarčevom univerzitetu, kada je, doti č ući se nedavnog boravka indijskog pesnika i pisca Rabindranta Tagorea u Beogradu rekao:
17
Pre nekoliko godina, sa ovog istog mesta govorio je Beogra đanima na š rođak iz Indije, poznati peznik i mislilac Rabindrat Tagore. Rekoh vam da nam je ro đak zato, š to su naši preci u davnoj davnini živeli u neposrednom susetstvu Indije, odakle su poneli mnoga verovanja, stremljenja, poslovice i mnoge sankritske re či. Kad moderni istori čari tvrde da smo se doselili sa Karpata, oni dodu še pravo govore ali samo utoliko, ukoliko misle na naš u poslednju polaznu stanicu. Ina če, oni gre š e, kao što greš i svako ko bi rekao, da je putnik iz Soluna doputovao u Beograd iz Top čidera". Ove re či još jednom opravdavaju one prekore upu ćene mnogim srpskim istori čarima da su se oglu šili o du žnost istraživanja stare srpske pro šlosti, rekao bi čovek kao po želji drugih naroda, koji su ž eleli i nastojali, da ta bogata pro šlost ne pripadne Srbima. Ovde spada spada i onaj onaj opra opravd vdani ani preko prekorr izra izra žen u Lazić evim evim odlom odlomcim cimaa (1894 (1894.) .) gde gde se kaže: „Srp „Srpsk sko o učeno eno dru druš tvo u Beogradu ne može se bij bijedi editi nek nekim pre prećeranim srboljubstvom, jer je ono, Bog da ga prosti, dosta gluposti po činilo na š tetu srpstva, a u korist bra će Hrvata“. Proučavaju ći rimskog pisca Plinija, dr. Tomo Mareti ć bi sigurno likovao da je nai š ao na ime ime Slaven Slavena, a, a pogoto pogotovo vo Hrvata Hrvata.. Me đutim utim,, on u zapa zapaž enom enom svome svome delu delu „Sla „Slaven venii u znaju u niš ta za slav slaven ensko sko ime". ime". Međutim, utim, taj davnini“ rezignirano zaklju čuje: „Ne znaj rimljanin Plinije, koji življaš e u doba Hristovo, ispisuje nekoliko imena manje-više tamnijeh, ali na našu veliku radost jedno je me đu njima ie samo posve jasno, nego i očevidno slavensko, a to su Srbi ili kako ih Plinije pi še Serbi". Kad to ne bi bilo tako, kakvog bi interesa imao češ ki istorik Josip Dobrovski, da u svom delu „Jahrbuh der Lister“, XXXVII (Be č 1827.) kaže, da su se svi Slaveni u staro doba zvali Srbima. Šta je najzad rukovodilo Mareti ća, ro đenog Hrvata, da u knjizi „Slaveni u davnini" na strani 54 jo š jednom potvrdi: „Mi smo već rekli, da se srpsko ime nalazi kod starih starih pisaca pisaca,, kao što su Plinij Plinijee i Ptolom Ptolomej" ej".. Ili, Ili, ko je moga mogao o nater naterat atii prvog prvog hrvatskog hrvatskog istorič ara Pavla Vitezovi ća da na strani 28 svoje „Kronike aliti spomena svega sveta vekov“ napi še kako su Srbi, posle nesre ćno vođenog rata 35 godina pre Hrista u Makedoni Makedoniji, ji, bili pobeđeni od Rimlja Rimljana na i moral moralii prebe prebeći preko Save i Dunava, pa se naseliti u Vojvodinu i Slavoniju. Kad bi Franjo Ra čki pisao svoju „Povijest Slavena“ u doba Jugoslavije i na strani 35 o Srbima u doba Hristovo rekao, kako su imali čak porotne sudove, Hrvati bi ga optu ž ili da je beogradski beogradski plać enik. Kao š to vidimo, me đutim, onda kada se o Hrvatima nije ni šta moglo moglo znati, znati, pa ni docnije docnije skoro skoro sedam sedam vekova, vekova, Srbi Srbi su imali imali svoje svoje sudstvo. sudstvo. Ni Franji Franji Račkom nije ni šta poznato š ta bi Srbi od daleko docnije prido šlih Hrvata mogli koristiti, kad su ve ć oko Hrista imali svoje obele ž je dr žavne organizacije. Obrnuto, moglo mu je sigurno biti poznato, da su mu zemljaci i sunarodnjaci, utopljeni u srpske narodne obi čaje celokup celokupno no svoje svoje bitisanj bitisanjee rukovod rukovodili ili na čelima elima srpskog srpskog druš tvenog tvenog uređenja enja i srpsk srpskee državne organizacije. organizacije. Nemačko delo „Na š a znanja o Zemlji“ (Alfred Kirchhoff: „Unser Wissen von der Erde“ 1886., 1886., 1890.) 1890.) potvrđuje sva ona tvr đenja enja koja koja ka žu da su Srbi Srbi najst najstar ariji iji i najbro najbrojni jniji ji doseljen doseljenici ici na Balkansk Balkanskom om poluostr poluostrvu vu i veli: veli: „Srbi „Srbi su na Balkansk Balkanskom om poluos poluostrvu trvu
18
najstariji doseljenici i brojno najmoć niji. U VI. veku Srbi prodreše u Grč ku, te su neki tamo i ostali". I po ovoj tvrdnji, Srbi su na celih sto godina pre dolaska Hrvata bili jaki i vojnički organ organizo izova vani, ni, da su mogl moglii preduz preduzim imat atii velike velike vojne vojne operac operacije ije,, pa se temeljna fikcija u hrvatskoj „povijesti“ nalazi ve ć na prvom mestu u re čenici gde se kaž e, kako su Hrvati dolaskom u nove krajeve naturili svoje ime i dr žavnu organizaciju. organizaciju.
Politik itikaa i Prav ravda ne sta stanuju uju pod pod isti istim m kro krovom vom. Da je to tak tako, sved vedo či slučaj austrougarskog ministra Venamijana Kalaja (Benjamin Kállay 1839. - 1903.), ma đarskog Jevrejina, koji je pre svoga ministrovanja u svojstvu poslanika na beogradskom dvoru pokuš ao da što objektivnije napi š e istoriju Srba. Mada iskreno priznaje da se ne mo že oteti sam sebi, i svojoj narodnosti, koja č ini da u mnogim stvarima ne mo že biti potpuno objektivan, Kalaj je o starini srpskoga naroda nipisao: „Neka bude dovoljno rečeno, da su se po ispitivanjima najboljih slavenskih nau čnika, svi slavenski narodi u prastaro doba doba po svoj svoj pril prilic icii nazi naziva vali li Srbi Srbim ma". a". Kalaj laj zatim tim govo ovori o srpsk pskom kao najmnogobrojnijem ž ivlju u Bosni i Dalmaciji do Splita. De šava se, me đutim, da Kalaj posta postane ne minis ministar tar za Bosnu Bosnu i Herce Hercego govin vinu, u, pa je njego njegovo vo istor istorijsk ijsko o uvere uverenje nje do š lo u koliziju sa novim ministarskim polo žajem. Razume se da je u njemu prevladao politi čar, pa je Kalaj politi čar pod pretnjom robije zabranio čitanje svojeru čno napisane „Istorije srpskog naroda“. Kao neko neko nepis nepisan ano o pravil pravilo o prote prote že se jed jedna čudna udna nit nit kroz kroz sve sve istor istorijs ijske ke redove redove namenje namenjene ne srpskom srpskom istorijsk istorijskom om saznanju saznanju.. Tu tajanstv tajanstvenu enu nit predstav predstavlja lja nepresta neprestano no nastojanje, da se pojam srpstva ve že za geografski oblik dela srpskih zemalja, koji se zove Srbija. Neka nevidljiva tu đa ruka, zaklonila je mnogim na šim istori čarima izvan malenog kruga Srbije vidik. I ko zna, ne ć e li se istorijski vidik ovakvih na š ih istoričara klas klasee onih nih koji koji su 1939 1939.. godin odinee reš avali avali hrvats hrvatsko ko pitanj pitanje, e, suž avat avatii uspo uspore redo do sa doga đajima sve dotle, dok srpstvo ne i ščezne. Takima srpstvo i mo ž e zahvaliti za svoju neprestanu nacionalnu dekadenciju. Na razvalinima takvih umova sazidane su Hrvatske svih boja, čija se egzistencija zasniva na nesuzbijenoj ma šti rimokatoli čke naduvenosti iz Hrvatske. Dok se na hrvatskoj strani likovalo u izmi šljanju kojekakvih hrvatski, dotle su se naš e „vel „veliič ine“ zadovolj zadovoljava avale le napajanj napajanjem em generac generacija ija – ne srpskom srpskom nacional nacionalnom nom veli činom inom – već srpsko srpskom m narod narodnom nom trage tragedij dijom om na Kosov Kosovu. u. Tako Tako je skor skoro o cela cela na ša istorijska hrana sastavljena ne iz doba srpskoga sjaja, ve ć iz biranih tamnih ta čaka srpske prošlost losti. i. Tu treb trebaa tra tra žiti uzrok uzrokee što je u srp srpskom skom nar narodu do šlo do naci nacion onal alne ne zamorenosti i sklonosti odnaro đivanju. Nešto malo gra đe što je posve ćeno Duš anovom sjaju ili Nemanji ćevoj slavi, ne samo što ne predstavlja dovoljnu istorijsku registraciju toga velikog srpskog doba, nego je i obra đena ukalupljenim profesorskim stilom, koji je donekle nepristupa nepristupa čan srpskim srpskim čitalačkim kim masam masama. a. Takva Takva indol indolenc encija ija dobro dobro je do šla Hrvatima da što jače istaknu svoja „tisu ćgodi šnja povijesna prava" na nepreporno srpski istorijsko-etnografski prostor. Prvi vladalac srpskih zemalja posle propasti Gota i Huna bio je Svevlad, čija se država prostirala većim delom Balkanskoga poluostrva, tako da je zahvatila pravac Balkanskih planina, severne Makedonije, Stare Srbije i Albanije, zatim Dalmacije sve do Trsta. Po što u to doba jo š nije bilo ni pomisli o nekakvim Hrvatima, ime ovoga vladara jasno ilustruje njegovu narodnu pripadnost, a isti je slu čaj i sa njegovim naslednicima, koji su se zvali
19
istim imenima, kakvima su puna srpska sela i gradovi, ma gde se Srbi nalazili. Posle Svevladove smrti, koja pada oko 530. godine, nasledio ga je njegov sin Borivoj, koji je uzeo za prezime ime svoga oca i prozvao se Borivoje Svevladovi ć. Njegova je vladavina donela u čvršćenje srpstva od Jadranskog mora pa sve do utoka Save u Dunav. Jo š veću je vojni čku slavu postigao Borivojev naslednik Strojilo I, koji je o čistio sve srpske zemlje od preostalih Huna i Gota. Njegova je prestonica bila u Prehvali ispod Šarplanine. Za njegovo doba pada osnivanje grada Raguze, docnije prozvanog Dubrovnikom, od koga će postati prva prete žno srpska republika dubrova č ka. Strojilo je poginuo u jednoj bici sa grko-rimljanima nedaleko Skadra, gde su se Grci i Rimljani koalizirali sa zadatkom da likv likvid idir iraj aju u Stro Strojil jilov ovu u snag snagu. u. Za vrem vremee Stro Stroji jilo love ve vlad vladav avin inee udar udaren enii su teme temelj ljii dalmatinskim gradovima, me đu kojima Trogiru, Splitu, Krku, Rabu i drugima. Nasledio ga je njegov sin Svevlad II., koji kao i njegovi prethodnici nije mogao ni znati da Hrvati negde postoje. Loza Svevladovi ća dala je vi še od 10 vladara, koji su vladali srpskim zemljama sve do prov proval alee Avara Avara u Ervo Ervopu pu.. Mada Mada su Avar Avarii kao kao naro narod d turs tursk ko-mo o-mong ngols olsko kog g pore porekl klaa predstav predstavljali ljali za Evropu Evropu opasnos opasnost, t, oni nisu mogli mogli izmeniti izmeniti srpsku srpsku stvarnost stvarnost Panonije Panonijeg, g, Dakije i ostalih srpskih zemalja iz razloga, š to su Srbi predstavljali domorodsku snagu, kojoj su Avari, hteli-ne-hteli, morali nuditi saradnju. Da bi to lak š e postigli, Avari su sobom doveli ostatke kaspijskih Srba, pomo ću kojih su uspeli da ostvare ja ču vezu sa Srbima. Za vreme Avara osnovana je, pored Panonske Srbije, i Da čka Srbija, koja se prostirala od karpatskih Babinih Gora, pa sve do Tise, Dunava i Crnoga Mora. Tada je uzet i naziv dana š njeg Banata po imenu Bana, koje je avarskog porekla. Osnivanje Da č ke Srbije spada u avarske poku šaje da stvori veze sa Panonskom Srbijom, kojom je vladao srpski knez Dobreta. Najzad su Avari poslali poslanike Dobreti da se pokori bez borbe, ali im je ovaj odgovorio: „Nema toga ko bi nas pod suncem mogao pokoriti. Nauč ili smo da gospodarimo drugim narodima, a ne drugih nad nama. Dokle god bude na svetu rata i mača, ovo će biti naš zavet!“ Da li strah pred ovakvom porukom ili šta drug drugo, o, tek tek Avar Avarii su se okre okrenu nuli li u levi levi polu polukr krug ug i pre pre š li na isto istočni deo Balkans Balkanskog kog poluostrva prema Vizantiji, koja je bila u to doba zauzeta ratovima sa Persijancima u Aziji. Da čki su Srbi iskoristili ovu vizantijsku slabost, pa su sa jakom snagom prodrli preko Dunava i doprli sve do Soluna, gde su u zajednci sa Srbima, koji su ve ć tamo živeli oko 560. godine osnovali Solunsku Srbiju. Dok su se na jugu doga đali ovoliki pokreti, u Polapskoj Srbiji je Samko dovr šio veliko organizatorsko organizatorsko delo. Hrvatska istorijska teorija hotimi čno se ne zadr žava na ovim velikim srpskim zbivanjima bez razloga, da ne bi morala pasti u protuslovlje i na taj na čin priznati Srbima prvenstvo na prostor, koji su Srbi davno pre dolaska Hrvata krvlju i znojem svojim zalivali, da bi ga zatim zatim Hrvatima Hrvatima na temeljim temeljimaa la žnog obe ćanja anja bratsk bratskee verno vernosti sti ustupi ustupili li i na taj na čin prekratili jedno poglavlje hrvatskog lutala š tva u potrazi za domovinom. Ve š to skrojena hrvatska istorija, me đutim, spominje, da su Huni provalom u Evropu povukli sobom i Slavene, što bi odgovaralo vremenski i okolnosno onoj na šoj tvrdnji, da su Huni i ne što docnije docnije Avari, Avari, povukli povukli sobom sobom ostatke ostatke kaspijsk kaspijskih ih Srba. Srba. Verni Verni svojoj svojoj vekovnoj vekovnoj tradicij tradicijii neprestane negacije svega š to je srpsko i njegova pro šlost, Hrvati ne ka žu da su to bili
20
Srbi, već ih svrstavaju u pojam slavenskog suvlasni š tva, mada se pre VI. i VII. stole ća, osim za Srbe, ni za kakve Slavene nije znalo. Nemaju ći, dodu še, kuda, hrvatska istorija onakog kova, kakva je psiholo ški pripremala doga đaje iza 6. aprila 1941., priznaje na jednom mestu („Hrvatski List“ od 11. IV. 1939.), da su se pokoreni narodi podigli protivu Huna i da su ih u takozvanoj „bitci naroda“ na reci Netadu negde u blizini Slavonije potpuno potukli, te da su se ovi oko 450. godine morali povu ć i preko Karpata i nestati u južnoruskim stepama me đu svojim srodnicima. Povijest Hrvata ne bi bila dosledna sebi kada bi priznala, da su to ba š bili Srbi koji su digli ustanak protivu Huna i oslobodili se njihovog jarma i saradnje. Jer, kako videsmo, propa šću hunske vojske, dolazi do obnove srpske dr žave i do osnutka prve srpske dinastije Svevlada i Svevladovi ća, a to ba š oko 450. 450. godin odine, e, kada kada se o Hrva Hrvati tima ma nije nije mogl moglo o znat znati. i. Me đutim, utim, „suvrem „suvremena ena hrvatska hrvatska povijest“ radije ć e prećutati ime tih od Huna „pokorenih naroda“ koji su digli ustanak, nego što bi izustila ime Srba. Od interesa interesa je jedna jedna konstat konstatacij acijaa Konstan Konstantina tina Porfirog Porfirogenta enta,, gde se ka že da su se oko vremena velikog avarsko-srpskoga previranja odvojila dva plemena Jezerci i Milinzi, koji su za vreme tih velikih narodnih pokreta doprli do Pelopeneza u Donjoj Gr čkoj i tamo osnovali Peloponesku Srbiju, sa kojom su samostalno vladali oko 200 godina, ali su se na kraju odnarodili i pretvorili u Grke. Ovo je zanimljivo zato š to se zna, da se od Osijeka prema prema Vukova Vukovaru ru prosti prostiral ralo o velik veliko o jezer jezero o koje koje se za rimsko rimskog g doba doba po grad gradu u Mursi Mursi (docnijem Osijeku) zvalo Mursansko jezero. Stanovnici oko toga jezera bili su Srbi, koji su bili ratni čki jaki, a zvali su ih „jezercima“. Hrvati su, razume se, i na ove peloponeske Srbe bacili „povijesni laso“ i u svojoj nezasitosti prisvajanja svega što je tu đe postavili teoriju teoriju o takozv takozvano anojj pelopone peloponeskoj skoj Hrvatskoj Hrvatskoj koja, koja, razume razume se, prevazil prevazilazi azi i fikciju fikciju o takozvanoj „Crvenoj Hrvatskoj“. Jer ih, kako videsmo, nije ni bilo, ve ć su izmiš ljene. Kao š to je slučaj sa hotimi hotimičnim zatajiva zatajivanjem njem svega što predsta predstavlja vlja isklju isklju čivo srpsko srpsko istorijsko samovlasni samovlasni š tvo, tako hrvatska „povijest“ baca prekriva č preko avarskog slu čaja jer veli, da su Avari doš li u Evropu sa svega 20.000 ljudi, ali da su ovi (valjda kao Hrvati!) Hrvati!) vladali vladali velikim velikim teritori teritorijama jama,, pa čak i celok celokup upnom nom Panon Panonijo ijom. m. Prikl Priklje je štena, međutim, sa svih strana „povijest“ je morala priznati, da su glavnu ratnu snagu Avara sačinjavali Slaveni (da ne bi, razume se, morali re ći Srbi) i najzad, da se ova avarska zemlja zvala „Avarsko-slavensko kraljevstao“ (Hrvatski List“ od 13. IV. 1939). Ovo nije moglo biti avarsko-slavensko kraljevstvo, ve ć avarsko-srpsko, jer, u to se doba nije ni šta znalo ni za ime Hrvata ni za njihovu fiktivnu Hrvatsku svih boja, a znamo da se prvi istor istorijs ijski ki dokume dokumenat nat o imen imenu u Hrvata Hrvata pojav pojavlju ljuje je tek 852. 852. godine godine.. Po š to se sve sve ovo deš avalo avalo za vreme vreme dinas dinastij tijee Svev Svevlad ladovi ovića, nije nije teš ko prozreti prozreti hrvatsku hrvatsku „povije „povijesnu“ snu“ tende tendenci nciju, ju, koja koja tež i za tim tim, da ovo ovo srps srpsko ko-a -ava vars rsko ko kral kralje jeva vanj nje, e, ako ako ga je bilo bilo,, okarakteri š e samo zato, da bi ga sada ili mogli prisvojiti, ili, u najgorem slu čaju, podeliti sa Srbima. Nedale Nedaleko ko spomen spomenuh uh vlada vladara ra polap polapske ske Srbij Srbijee Samka Samka (620. (620. - 641.) 641.),, koji koji je likvid likvidira irao o avarsku snagu i prodro do Jadranskog mora. U to doba spada i velika seoba naroda, pa uzmemo li da su se Hrvati u to doba kao nepoznata skupina doselili u docnije nazvanoj Hrvatskoj i ako se za njih ni za 200 godina docnije nije ni š ta znalo znalo,, moram moramo o se jo š
21
jednom zapitati, šta su od svojih takozvanih vrlina mogli pozajmiti Srbima, kada su oni, evo, imali svoju dr žavu i sve š to jedan narod čini organizovanim. Srpski otpadnici najvi š e su naneli zla svome narodu. Ime jani čara nikada neće izumreti u sećanju anju srps srpsko koga ga naro naroda da.. Ovde Ovde,, me đuti utim, treb trebaa nagl naglas asit itii da Srbi Srbi nisu nisu odla odlazi zili li u otpadiš tvo samo prema istoku. Moglo bi se re ći da su mnogo bili opasniji oni koji su i šli u otpadni š tvo prema zapadu. Jer, dok su oni zatim sa istoka uni š tavali srpsku materiju, ovi su sa zapada vodili rat protivu srpske duhovne kulture. O tome ćemo se, međutim, pozabaviti u posebnom poglavlju. Ipak, na zavr š etku ovoga dela, gde izravnavamo srpsku i hrvatsku pro š lost do prvih tragova o imenu Hrvata i njihove tobo žnje države da bi videli ko je dotle imao svoju pro š lost, a ko ne, moram se dotaknuti neznatne figure Tadije Smičiklasa, pokatoli čenog Srbina, koji je iza sebe ostavio istorijsko nedono šče „Povijest Hrvata“, za koju i sam u predgovoru na V. strani ka že, da ga u pisanju nisu rukovodila načela istorijske istine, koliko želja za zadovoljenjem hrvatskih narodnih ambicija. I po tim princ principi ipima ma napisa napisana na „Pov „Povije ijest st Hrvata Hrvata“, “, me đutim utim,, sadr sadrži neko nekolik liko o neho nehoti tičnih priznanja, koja govore o Srbima kao vlasnicima zemlje na kojoj su Hrvati na šli utoči šte. Tako Smičiklas na 175. strani i sam priznaje da o Hrvatima nije moglo biti ni re či na frankfurtskom saboru 823. godine, dok su ju žni i polapski Srbi zastupali interese svojih zemalja i uzeli u češća u dono šenju odluka o sebi i o drugim narodima Evrope. Materijal o starini srpske dr žavne organizacije i srpskog narodnog imena izneo sam do doba kada se prvi put doznaje za hrvatsko ime usporedbe radi, kako bi se jasnije ocrtale konture i veli čina fundamenta na kojemu po čiva srpska narodna pro šlost, i tama koja za isto vreme obvija hrvatsko poreklo. Dakle, doba o kome su malo ili nikako pisali na ši profesionalni isto istori rijs jski ki mono monopo polc lci, i, koji koji su, su, kao kao po ne čijoj ijoj narud narudžbini bini,, tu veli veliku ku pro pro šlost srpsku srpsku precrtali, pa poč eli sa srpskom istorijom negde oko IX. veka, ili oko 15 vekova iza prvih tragova o imenu Srba.
22
HRVATSKO „POVIJESNO PRAVO" I GUSARENJE PO SRPSKOJ ISTORIJSKOJ BAŠTINI Balkan je etnografski najosetljiviji deo evropskog kontinenta, a od pravednog ure đenja etnogra etnografski fskih h problem problemaa u Evropi, Evropi, zavisi zavisi će mir za mnogo vekova. Preko Balkana su se oduvek ukr štali interesi istoka sa zapadom i obrnuto. Takvom Balkanu su ve ćina srpskih istori čara ostali du žni onu nu ž nu pažnju, koju on po svome geografskom polo ž aju i sa srpskopravoslavn srpskopravoslavnog og gledi šta zaslu žuje. Znaju ći ovaj srpski nedostatak, Hrvati su po žurili da na svetsko istorijsko tr žiš te iznesu kao svoj i takav istorijski materijal, koji predstavlja najordinarniju najordinarniju otima činu srpskog istorijskog bogatstva. Zahvaljuju ći takvom stanju stvari, odoma ćena ena je jedna jedna istorij istorijsk skaa zablu zabluda, da, koja koja te ško poga pogađa srpski srpski naciona nacionalni lni presti presti ž i njegove životne interese. Hrvatsko „povijesno pravo“ osnovano je ve ćim delom na fikciji i dekretima vladalaca tipa Marije Terezije, koji su kroz prizmu slepog katolicizma posmatrali svet i probleme u njemu, a i na nehatu srpske istorijske nauke, koja je ostavila praznine, gde su se Hrvati po volji mogli uvla čiti i iznositi iz nje šta im treba. Drugi deo „tisu ć godiš njeg prava“ sastoji se iz razn raznih ih pokl poklon onaa srps srpsko kog g etno etnogr graf afsk skoo-is isto tori rijs jsko kog g pros prosto tora ra,, koje koje su poje pojedi dini ni austrougarski vladari s vremena na vreme otkidali, da bi zadovoljili hrvatske ambicije. Tako Tako je srpsk srpskii prosto prostor, r, koji koji je vekov vekovima ima zadu zadu ž ivao evropsk evropsku u civiliza civilizaciju ciju stoje stoje ći na braniku od isto čne opasnosti, postao neka vrsta monete za potkusurivanje rimokatoli čkih računa. Ovako zami šljeno hrvatsko „povijesno pravo" koje se nikada nije poklapalo sa stvar stvarnim nim hrvats hrvatskim kim etnog etnograf rafski skim m oblik oblikom om bilo bilo je san, san, koji koji je vekovi vekovima ma tinjao tinjao na Markovom Trgu. Svoja Svojata tanje nje srpsko srpskog g etni etni čkog kog pros prosto tora ra na podr podru u č ju bivš e Aust Austro roug ugar arsk ske, e, plod plod je osvedo čene hrvatske gramzljivosti ne samo po principima istorijske objektivnosti, ve ć i po dokazima, koje su postavili prvi hrvatski istori č ari iz onoga doba, kada se hrvatski apetit na srpske krajeve nalazio u po četnom stadiju. Nova š ovinizmom zadojena hrvatska istorija nerado spominje, pa čak i hotimično izbegava takva hrvatska imena i nastoji ih predati zaboravu ba š zbog toga, š to su ovi imali potreban minimum objektivnosti, da u svojim istorijskim delima ne mimoi đu srpsku stvarnost. Ona svojom sadr žinom svedo či, da nam ni jedan susedni narod nije prisvojio toliko srpskog samovlasni štva kao š to je to slučaj sa Hrvatima. Ali, ovaj prenos srpskog istorijskog bogatstva na stranice „suvremene hrvatske povijesti“ mo že se objasniti i time, š to je veliki broj Srba nateravan da prilazi katolic katolicizmu izmu,, odnosio odnosio sobom sobom deo po deo srpske pro š losti i stavljao ga kao neku vrstu otpremnine u hrvatsku istoriju, tako da ona, ustvari, predstavlja drugi deo srpske istorije, samo š to je na nju stavljena hrvatska firma. Jer, jo š ruski ruski istorik istorik Nikola Nikola Dorunov Dorunov nije zabadav zabadavaa o Hrvatima Hrvatima rekao: rekao: „Milio „Milioni ni Srba Srba postav postavši rimokatoli rimokatolici, ci, pretvori pretvoriš e s e u Hrvate", („Dr žave i narodi“ str. 105), niti je jedan drugi ruski putopisac o svojoj poseti Zagrebu Zagrebu bez razloga razloga rekao: rekao: „Došao sam u stolicu pokatoli čenog srpstva“. srpstva“. („Srbi u davnin davnini“ i“ str. str. 84). 84). Eto, Eto, to su ti milio milioni ni Hrvata Hrvata,, koje koje rimoka rimokato toli li čki sve sve štenik tenik i čuvar
23
Budimpe štanskog muzeja Matija Katan či ć pre toliko vekova deli od Hrvata i ka že, da su Srbi rimokatoli čke vere. Rekoh, veći deo hrvatskih istorijskih fabrikacija minulih rekoliko decenija, gde se bez ikakvog merila istorijske pristojnosti i objektivnosti udara hrvatski pe č at“ na nehrvatska istorijska zbivanja i dokumente, sve je to plagijat srpskog istorijskog ba štinstva. Jo š kad uvažimo tvrdnju tvrdnju jednog jednog izme izme đu retki retkih h Hrvata Hrvata pro proš log stole stoleć a dr. Tome Mareti Maretić a da Hrvatske ni u doba Konstantina Porfirogenta nije bilo, ve ć da ju je Porfirogent naprosto izmislio (,,Slaveni u davnini“ str. 69), onda dobivamo obja šnjenje za nepresu šna vrela hrvatske š ovinisti čke mega megalo loma mani nije je i apet apetit itaa na ono, ono, što se nika nikada da nije nije hrva hrvats tski kim m nazivalo. Oba šnjavati čistom istinom uzroke srpske nacionalne dekadencije, ili osu đivati nosioce toga uzroka isto toliko zna či, koliko stajati na srpsko-slavenskom stra ž arskom mestu. Jer, nema vi š e ničega, š to bi moglo biti cena da se pre ćute mnogobrojni momenti, koji su popu poputt nepi nepisa sano nog g prav pravil ilaa sist sistem emat atiz izir iran anii u nast nastoj ojan anju ju,, da se za ljub ljubav av hrva hrvats tstv tvaa i jugoslavenstva jugoslavenstva žrtvuje rtvuje bogatstv bogatstvo o srpske srpske istorijsk istorijskee tradicij tradicijee ili koja od davnina davnina srpska srpska teritorija. Izgledalo bi na prvi pogled čudnovato, da preč ansko srpstvo sa svoja preostala tri miliona stolećima sve do 1918. godine odoleva neprestanim katoli čko-hrvatskim nasrtajima, da bi zatim, za svega dve decenije od oslobo đenja do živelo svoju katastrofu. Onaj, me đutim, ko poznaje istoriju pre čanskih Srba i ko je pratio razvoj doga đaja od 1918. godine pa dalje, neće se i ne može začuditi. Jer, odvojeni silom prilika od mati čne zemlje, Srbi pod Austroug Austrougarsk arskom om bili su upu ćeni na duhovno duhovno samoodr samoodrž anje, anje, koje su sprovodil sprovodilii onako, onako, kako su nalazili za najcelishodnije. Cenom svoga juna š tva, Srbi su u izvesnim razmacima plać ali mnog mnogaa autonomn autonomnaa prava, prava, koje koje drugi drugi narodi narodi Austroug Austrougarsk arske, e, pa ni Hrvati Hrvati nisu mogli imati. Sve je to bila cena samoodr žavanja u srpstvu, pravoslavlju i svetosavskoj tradiciji. Godine 1918. une š en je ovaj drugi deo srpskog istorijskog kapitala u sklop op šte srpske brige, sa duhovnim centrom u Beogradu. Nesre ća je htela, a i bio je interes tu đina, da se iza toga istorijskog datuma legne na lovorike i da se duhovna briga (izuzimaju ći ovde crkvu), crkvu), poveri onim Srbima, Srbima, koji su slabo ili nikako poznavali poznavali ne samo samo istoriju istoriju prečanskih Srba, ve ć, reklo bi se, i mati čne zemlje Srbije. Zavaravan la žnim bratstvom, Beog Beograd rad je zatim zatim utonuo utonuo u neku neku vrstu vrstu mater materija ijalis listi ti čkog sna i tro tro šio osnov osnovni ni srpsk srpskii duhovni duhovni kapital, kapital, gledaju gledaju ći bespri besprime mern rnu u harang harangu u neprek neprekidn idnog og gusar gusarenj enjaa po srpsk srpskoj oj istorijsko-etni čkoj ba štini tini,, kao i bezo bezobz bzir irno nog g vre vre đanja anja najv najvee ćih srpsk srpskih ih svetin svetinja. ja. Ravnoduš nošću jednakom jednakom nacionalnom nacionalnom zlo činstvu, instvu, posmatr posmatrala ala je uspavana uspavana metropol metropola, a, sem nekoliko časnih izuzetaka, plansku pripremu onoga što se odigralo po četkom 1941. godine sa Srbima severozapadno od Save i Drine. Žrtvovani su mnogi umovi iz redova prečanskih Srba, koji su obiljem svoga istorijskog iskustva i znanja jedini bili kadri da se odupr odupru u inva invazij zijii hrvat hrvatske ske istori istorijsk jskee naduv naduveno enosti sti.. Ljud Ljudima ima,, koje koje su zbog zbog njiho njihovih vih nesposobnosti Hrvati sami birali iz srpskih redova, jer da tobo že samo u njima imaju „pov „povje jere renj nje" e" ili ili da sa njim njimaa mogu mogu „sur „suraa đivati“ ivati“,, pover poverava avano no je dono donoš enje enje i takv takvih ih sudbonosnih odluka, kojima ni po istorijsko-etnografskoj znanosti o pre č anskim Srbima, ni po svojoj srpskoj nacianalnoj zrelosti nisu bili, dorasli. Nisu retki slu čajevi, da su ovakvi srpski nesposobnjakovi ći poput onih koji su kao „stru čnjaci“ re šavali „hrvatsko
24
pitanje“ u godini 1939., ministarske stolice Hrvatima pla ćali delovima srpskog istorijskoetnografskog i ž ivotnog prostora. Na isti na čin, retko koja grana srpskog javnog života od 1918. godine na ovamo nije bila protkana ve što poturenim gre š kama, koje su najzad na šle primenu u hrvatskom slu čaju iz 1941. godine. Usled Usled poslera posleratne tne izopač enosti, enosti, kada su materij materijalni alni momenti momenti potisli potisli srpsku srpsku nacional nacionalnu nu aktueln aktuelnost, ost, požurili su neki srpski u čenjac enjacii da svoja svoja nau nau čna dela inspiri inspiri š u željom za dobiti. Me đu ostalim delima, desilo se to i sa Stanojevi ćevim istorijskim atlasom, ukoliko se odnosi na Du š anovo carstvo. S jedne strane bojazan od kritike hrvatske „povijesne“ nezasitosti, a s druge materijalni obziri, u činili su da se osakati srpski istorijski prostor i da se hrvatskim aspiracijama prepusti i ono, š to dotle još nije bilo izlo ženo hrvatskoj gram gramzl zlji jivo vost sti. i. Sve to, to, razu razume me se, se, u želji elji,, da hrva hrvats tski ki krug krugov ovii pris prista tanu nu na takav takav srednjoš kolsk kolskii udžbenik, benik, koji koji će docn docnij ijee post postat atii nau nau čno prav pravil ilo o i predm redmet et na š eg odric odrican anja ja,, da bi nam ga hrvats hrvatska ka nadu naduven venos ostt u svako svako doba doba mogla mogla stavit stavitii pred pred nos. nos. Usporedimo li dakle kartu Du š anovog carstva po Stanojevi ću sa originalnom nema čkom kartom o istome carstvu, ra đenom u Duš anovo doba, a prona đenom u Pe čujskom vojnom arhi arhivu vu i obja objavl vlje jeno nojj u 8. broj broju u „Slav Slavon onij ije“ e“ za godin odinu u 1939 1939.. vidi vidimo mo,, da su po Stanojevi ćevom evom atla atlasu su Srem Srem sa delo delom m Slavo lavoni nije je i Bosn Bosnaa sa dob dobrim rim delo delom m ju žne Dalmacije prine šeni kao ž rtva Bogu matermjalizma. (Vidi nema čku kartu „Serbien unter Tsar Dushan“). Dushan“).
25
Srbija pod carem Du šanom
Nema č ka karta: Srbija iz Du š anova doba Karta prona đena u pe čujskom vojnom arhivu
rema nema č koj karti pronađenoj u pe čujskom vojnom – rekonstrukcija V. Rai čevi ć (Bugarska je na karti ozna čena kao tributalna dr žav
Tako su teorija o srpsko-hrvatskom bratstvu i bojazan od kritike susednih naroda, čiji su interes interesii zadirali zadirali u srpski srpski istorijs istorijsko ko etni č ki prostor, prostor, osakatili osakatili osnovne osnovne podatke podatke o starini starini srpskoga imena i uneli stranu tendenciju koja se docnije kao nezvan gost pretvorila u srpsko nau čno pravilo. Može li se čime drugim objasniti, da mnogi strani pisci pre i posle Hrista spominju jake i organizovane Srbe, dok srpski pisci izbegavaju ne samo da to istorijsko bogatstvo ma i sa rezervom citiraju, nego ve ćina od njih izbegava o tome ma š ta reći. Mož e li se oprostiti i takav greh, da su daleko bogatiji prvi, slepilom hrvatskog 26
š ovinizma jo š neobuhvaćeni hrvatski pisci u materijalu o starini srpskoga imena, nego je to slučaj sa Srbima, koji su imali da dadnu smer, kojim ć e se istraživati srpska prr šlost. U odnosu odnosu prema prema Hrvat Hrvatim ima, a, naš a je bole olećivost ivost iš la tako tako dale daleko ko,, da su naš i „uč enjaci“ izbeg izbegava avali li citate citate prvih prvih hrvats hrvatskih kih istori istori čara, ara, koji koji su raspo raspolag lagali ali čitavim itavim bogatstv bogatstvom om poda podata taka ka o Srbi Srbima ma i njih njihov ovim im zeml zemlja jama ma u okvi okviru ru biv biv š e Aust Austro roug ugar arsk ske. e. Radi Radi te bolećivosti, koja se pre mogla nazvati slabo šću, mogao je poznati zagrebač ki srbožder
„Obzor“ u svome 258. broju iz godine 1893. napisati: „Taj veliki srpski narod, čim se raselio i do šao u doticaj sa drugim narodima, opadao je i gubio se, dok se ne snizi na narodić od 8,000 000. U samom sebi nosio je klicu razdora. Nije se više htio zvati srpskim već jedni zamijeniše srpsko ime ruskim, drugi s poljskim, tre ći s č eškim itd. " Ostavimo li po strani š ta je „Obzor“ ovime nehoti č no potvrdio, da su se svi Slaveni u davnoj davnoj proš lost lostii zva zvali Srbi Srbim ma, on je ovim ovimee hteo teo š to relje reljefn fnije ije preds predstav taviti iti srpsk srpsku u nacion nacional alnu nu dekade dekadenc nciju iju,, ali je smetn smetnuo uo sa uma, uma, da ono ono što vredi za ostale slavenske narod narodee otpal otpalee od srpstv srpstva, a, ne mo že imati ni čega zajedni zajedničkog kog sa hrvats hrvatskim kim iz prosto prostog g razloga, što ni sami ne znaju odakle su do š li: da li Iranci ili Goti, ili š to su se u docnijem narodnom izgra đivanju udaljili od slavenske solidarnosti, te sve da su nekada propadali slaven slavenski skim m narod narodnim nim naslag naslagam ama. a. Oni su uticaj uticajem em Rima, Rima, po č ev od Bran Branim imir iraa pa na ovamo, pre šli u potpuno potpuno slavensk slavensko o otpadni otpadni štvo. Razume se, ovo se odnosi na one tri županije stvarne hrvatske postojbine oko Zagreba, a ne mo že se odnositi na ostali deo prisvoje prisvojen n od Hrvatske Hrvatske,, po što srps srpski ki naro narod d ne mo že primiti primiti njihovo njihovo otpadni otpadniš tvo kao kao svrš enu enu stvar stvar,, već se smatra smatra pozvan pozvanim im,, da svoje svoje nasiln nasilnim im putem putem odnar odnaro o đene sinove sinove povrati srpskoj svetosavskoj tradiciji, a time i velikoj slavenskoj porodici. Zahvaljuju ći prete preteran ranoj oj skrom skromnos nosti ti srpsk srpskih ih istori istorijsk jskih ih umova umova,, koja koja je kao po nekom nekom nepisa nepisanom nom zako zakonu nu prelaz prelazila ila sa genera generacij cijee na gene generac raciju iju,, hrvats hrvatskim kim „suvr „suvrem emen enim“ im“ istori čarima nije bilo te š ko hrvatski apetit pomeriti sa uskog kajkavskog prostora u srpsko istorijsko i etni č ko područ je, koje nikada u ina če siromaš noj hrvatskoj istoriji ovima nije pripadalo. Da je to ta čno, pozivam se na samog poglavnika Antu Paveli ća i njegovu radio poruku upu ćenu preko kratkotalasne radio stanice u Zemunu ameri čkim Hrvatima izme đu 1. i 2. decembra 1941. godine koja pored ostaloga ka že: „Nezavisna Drž ava Hrvatska već a je nego je bila ikada u povijesti i prote že se od Mure, Drave i Dunava, pa do Jadranskoga mora" („Hrvatski List" od 3. XII. 1941.).
Mi znamo na koji je na č in Hrvatska, a da i ne govorimo o „Nezavisnoj dr žavi Hrvatskoj“, Hrvatskoj“, postala ve ća nego je ikada u „povijesti“ bila. Ono što je ve će, predstavlja stopu po stopu otet otetee srps srpske ke zeml zemlje je i to ne vite vite š tvom tvom,, jer to nije nije hrva hrvatsk tskaa osobi osobina na,, ve ć smišljenom katoli čkom akcijom dirigovanom izvan Hrvatske, a preko nje. Tako je katoli čka Evropa vraćala ala dug dug srps srpstv tvu u za ono, ono, š to je srpstv srpstvo o vekov vekovima ima stajal stajalo o na predst predstra ra ži evropsk evropskee crviliza crvilizacije cije od muslima muslimansk nskee opasnos opasnosti. ti. Zavarav Zavaravano ano farisej farisejskim skim izjavama izjavama o tobo žnjem bratstvu, srpstvo je previdelo opasnost sa zapada, pa dok je po cenu neprocenjivih žrtava u krvi i pregnu ćima vekovima uspelo da odbrani stopu po stopu svoga podneblja i srpske kultu kulture re na isto isto čnom delu svojih svojih zema zemalja lja,, gubil gubilo o je na drugo drugojj stran stranii svoju svoju naj naj čistiju naro narodn dnu u skup skupin inu u u toli toliko kojj meri meri,, da su tri tri star staree hrva hrvats tske ke županije upanije mogle mogle postaviti postaviti katoli čko-hrvatsku platformu, odakle se ve ć decenijama na sve strane eksportuje fikcija o„ tisućgodi šnjem povijesnom pravu“ na ono, o čemu im poglavnik pred licem celog
27
sveta sveta nehoti nehotice ce reč e, da nika nikada da u isto istori riji ji nije nije Hrva Hrvats tsko kojj prip pripad adal alo. o. Pa ipak ipak,, i posl poslee vekovni vekovnih h progona progona i prisilnsg prisilnsg prekr štavanja, čija je egzekuti egzekutiva va voljom voljom rimoka rimokatoli tolič kih vladara prepu štavan tavanaa Hrvati Hrvatima ma,, posle posle Terez Tereziji ijinog nog doba, doba, kada kada su zbog zbog ljuba ljubavi vi prema prema svojoj hri šćanskoj i svetosavskoj tradiciji nastupili toliki srpski pokreti u cilju iseljivanja, da je Mari Marija ja Tere Terezi zija ja bila bila pris prisil ilje jena na na grani ranica cam ma post postav avit itii vojn vojnee form formac acij ijee radi radi spre čavanja masovne seobe, ipak je jo š 1910. godine na teritoriji dana š nje „Nezavisne Drž ave Hrvatske" bilo 1.569.848 Srba. U isto vreme, broj Hrvata nije prevazilazio cifru od 2.476.575. Kada se jo š uzme u obzir, da ove cifre proizlaze iz zvani čne hrvatske hrvatske statistike za godinu 1910., odnosno iz doba potenciranog hrvatskog šovinizma na š tetu Srba u ovim krajevima, tek se tada mo že uočiti, kolika je bila srpska stvarnost iznad suvoparnih cifara zvani čne, hrvatske statistike. Š ta bi se tek moglo re ći za etni čki odnos izme đu Hrvata Hrvata i Srba Srba nespo nespore redn dno o pred pred progl proglaaš enjem enjem „Nesavis „Nesavisne ne Hrvatske“ Hrvatske“,, kada kada se srpstv srpstvo o donek donekle le i pored pored re žima koji koji je vlada vladao o u Bano Banovin vinii Hrvats Hrvatskoj koj donek donekle le mogl moglo o ispoljiti. U Hrvatskoj je odoma ćena poslovica, da su Hrvati dobri sluge, ali lo ši gospodari. Da su bili dobri sluge, to smo znali i pre 1918. godane, ali da su bili lo š i gospodari, o tome smo se mogli uveriti kroz svih 23 godine zajedni čkog života do 1941. godine, kada je njihovo gospodarenje triumfovalo ne toliko slomom Jugoslavije, koliko srpskim stradala štvom. Kada se pa žljivo prati život hrvatskog naroda kroz vekove, dolazi se do zaklju čka da se ceo hrvatski hrvatski narodni narodni život ivot sastoj sastojii iz značenja enja one poslovi poslovice ce o dobrom dobrom slugi slugi i lo šem gospodaru. Ta Hrvati su svoga nekrurisanog kralja Petra Sva či ća ostavili posle borbe na Gvozdu, da mu nesahranjeno mrtvo telo raznose gavranovi, samo zato da bi time što jače istakli podlo žnost Ma đarima i ma đarskoj vladala čkoj lozi. To međutim ne bi ni u koliko moglo zanimati srpstvo i srpska-istorijska zbivanja, da time nije zapo četo jedno mu čno doba, koje je srpstvo s one strane Drine i Save bacilo u vekovnu, često puta nejednaku borbu za očuvanjem srpskog obele ž ja, Srpske vere i tradicije. tradicije. U pomanjkanju sopstvene vojni čke, a i kulturne pro šlosti, Hrvati su, naslanjaju ći se na katoli čki stav vladara kojima su nudili Zvonimirovu krunu, uspevali stavljati hrvatsku firmu preko isklju čivog srpskog samovlasni štva i ishoditi često puta katolič ke povlastice za odnaro đivanje Srba i njihovo privo đenje katolicizmu. Ali, o tome docnije. Na ovom nas mestu interesuje, š ta je bilo sa srpstvom za vreme takozvanog hrvatskog kraljevstva od Tomislava pa do Sva čića (954. - 1102.). Pre nego č ujemo o srpstvu u tome razdoblju, još jednja konstatacija: Hrvati su za vreme te takozvane „samostalnosti“ zaista „polo žili“ ispit iz takozvanih „organizatorsko-ratnih ve ština“ i jedva se kao narod sa svojom tobo že organizovanom dr žavom odr žao 17 decenija.
28
SRPSTVO ZA VREME PRVE HRVATSKE „SAMOSTALNOSTI" (924. - 1102.) Zbog tvrdoglavosti i vlastoljublja onih srpskih kne ževa i velika ša, koji ne htedo še pomo ći Zariji Pribisavljevi Pribisavljević u da se odupre navali bugarskog cara Simeuna, Tomislav je uspeo da pojača proces hrvatskog otpadni štva i iskoristi vreme da uspostavi ja če veze sa Rimom. Međutim utim,, već 931. 931. godi godine ne,, odno odnosn sno o 7 godi godina na posl poslee Tomi Tomisl slav avlj ljev evog og pu ča, kao „zah „zahval valno nosti sti““ srpsko srpskom m gosto gostopri prims mstvu tvu,, oslob oslobaa đa se buga ugarsk rskog ropst opstva va Časlav Klonimirovi ć, koji se progla šuje za cara i di že srpski ustanak, da bi zatim oslobodio ve ći deo srpskih zemalja, me đu kojima i Srem sa ve ćim delom Slavonije. Ono što drugima dotle nije uspelo, uspelo je Časlavu – da ujedini srpske pokrajine sa Neretvom, pa je tako cela dalmatin dalmatinska ska obala, obala, prete prete žno sprsko sprskog g stanov stanovni ni š tva, tva, bila bila u ruka rukama ma Časlavljevog carstva. Ali, dok je Časlav prionuo na unutra š njoj konsolidaciji zemlje, Ma đari su 960. godine provalili sa severa preko Slavonije i Srema u Bosnu, gde ih je Časlav doč ekao, potukao i proterao preko Save. U poteri za njima, poginuo je za vreme jedne bitke u Sremu godine 960. Posle Časlavljeve pogibije, srpski dr žavni život doš ao je u težak polo žaj. Grci i Bugari s jedne, a Mađari s druge strane, otimali su po koji komad od srpskih zemanja.U tima pothvatima Ma đari su iskoristili Hrvate, koji su kroz čitavu svoju istoriju nastojali da iz tuđe nesre će izvuku korist za sebe. Me đutim, već oko 970. godine pojavljuje se ponovo srpski vladar Samuilo Š iš manovi ć, koji diže ustanak i osloba đa Srem sa delom Slavonije od Mađara. Za sve to vreme od Časlavljeve pogibije pa do Šiš manovi ća, Humska i Trebinjska oblast nisu ispadale iz srpskih ruku pod vladavinom Jovana Vladimira II. i strica mu Dragomira, koji su vladali Ra š kom, Zetom, Humom i Trebinjem. Ni posle nesre ćno izgubljene bitke kod Bjelasice 1015. godine i docnije, od Samuilove smrti, Trebinjska oblas oblastt sa Zetom Zetom nisu pripa pripale le tu đinu. inu. Isto Isto tako tako,, ni bezbro bezbrojj razn raznih ih tu đinsko-hrvatskih nasrtaja nisu imali uticaja na čvrstinu srpske duš e u Bosni, a jo š manje je periodič na mađarsko-hrvatska okupacija mogla izmeniti činjenično stanje u ovoj iskonsko srpskoj zemlji. Takvo stanje zati če i car Bodin, unuk Vojislava Dragomirovi ć a, koji je 1034. godine oslobodio Dra č ku oblast od Grka. Ovaj Bodin, koji je u Prizrenu progla š en za cara dopao dopao je prilik prilikom om jedne jedne bitke bitke kod kod Paunja Paunja na Kosov Kosovu u gr čkoga ropstva. ropstva. Njegov otac otac Mihailo nastavio je sa odr žavanjem avanjem srpske samostal samostalnost nosti, i, jer Grci nisu mogli njegovu njegovu Srbiju pokoriti. A kada se Bodin godine 1077. oslobodio gr čkoga ropstva, otac mu se proglasio za kralja, a Bodina uzeo za potkralja. Posle o čeve smrti, Bodin je o čistio sve ostatke ma đarsko-hrvatskih okupatora iz Bosne, pa u njoj postavio za bana Stezana, a u Raš koj koj Vukan Vukana. a. U njego njegovo vo doba doba spada spada osvaj osvajan anje je Dubrov Dubrovnik nikaa i uspost uspostav avaa srpsko srpskog g vojvodstva u njemu sa prvim srpskim vojvodom Gradi ćem. Posle njegove smrti, godine 1101. nastupile su nesuglasice me đu naslednicima, usled č ega su se stvorile tri jedinice i to: banovina Zeta, banovina Bosna i banovina Primorska.
29
Za vreme ovih previranja me đu naslednicima vladajuće loze, rodio se u crnogorskom gradi ću Ribnici kao sin jednog od ro đaka ra škog župana Stevan Nemanja, koji će docnije udariti temelje srednjevekovnoj srpskoj veli čini i slavi. No, do Nemanjine vlasti, srpstvo je proš lo mnoga isku šenja, koja spadaju u te š ke stranice srpskih stradanja isto onako, kao š to će i posle njega biti izlo ženo stalni stalnim m nasrt nasrtaji ajima ma kako kako sa istok istoka, a, tako tako jo š više sa zapada, odakle su Hrvati poput le š inara neprestano vrebali da bi le šinarski kljun zaboli u srpsk srpsko o nacion nacionaln alno o telo, telo, ili da bi ugra ugrabil bilii prilik priliku, u, da kojoj kojoj od palih palih srpskih srpskih žrtava rtava na braniku hri šćanstva i evropske civilizacije prika če hrvatsku firmu.
30
POHLEPA ZA SRPSKOM BOSNOM I NJENIM VLADARIMA Razmatra li se sadr žina hrvatske istorije, istinska neminovnost upu ćuje na jedan jedini zaklju čak, da hrvatska „povijest“ predstavlja grabljivicu, koja je plen tra ž ila isključivo u srpskim zemljama sve od onda, od kako je katolicizam Hrvate ugradio u vrhu jezuitskog bode ža, izmenjenog izmenjenog „balkanskim „balkanskim šizmaticima“ – Srbima. Poš to je glavni cilj hrvatskog svojatanja Herceg-Bosna i njeni srpski vladari, povrati ću se za trenutak na doba, kada su re či „Hrvat“ i „Hrvatska“ bile nepoznate, kako bi videli šta je obuhvatala Bosna i ko su bili njeni stanovnici stanovnici i vladari. Po Franji Ra č kom, Bosna se naziva opš tim imenom Dalmacije, koja je zahvatala prostor od mora pa do Drine i Save. (Ra čki, „Rad 56“ str. 109). Ovo se poklapa i sa frana čkim letopisc letopiscem em Ajnhartom Ajnhartom (Einhart, (Einhart, 770. - 840.), 840.), koji u svojim svojim zapisim zapisimaa opisuje opisuje begstvo begstvo Ljud Ljudevi evita ta,, nezav nezavisn isnog og kneza kneza Donje Donje Panon Panonije ije,, pred pred frana frana čkom vojsk vojskom om iz njego njegove ve prestonice Siska ovako: „Ostavivši grad Sisak, Ljudevit pobeže Srbima, za koji se narod narod veli, veli, da poseduj posedujee veliki veliki deo Dalmaci Dalmacije. je." " („Povel („Povelje je Matije Matije Ninoslav Ninoslava“ a“ od dr. Vase Vase Gluš ca, ca, str. str. 47). 47). To isto isto o Ljud Ljudevi evitov tovom om begs begstvu tvu tvrdi i prvi prvi hrvat hrvatsk skii istor istorii čar Vitezovi ć, koji precizira Ljudevitovo begstvo u godini 822. i na strani 63 ka ž e: „Ljudevit ostavivš i varoš Sisak pobjegao je Srbima, gdje je docnije nevjerom ubio srpskoga vojvodu koji ga je u svoj dom primio." Pod jednom godinom docnije (823.), Vitezovi ć bele ži, da je Ljudevit ubijen na dvoru jednog drugog srpskog vojvode u Bosni, odnosno Dalmaciji, kome je spremao istu sudbinu kao onom prvom. Da je Bosna bila isto što i Dalmacija, a Dalmacija š to i Bosna, to nas je uverio hrvatski istori čar Franjo Ra čki. A da su to bile još u doba kad se za ime Hrvata ni šta nije znalo srpsk srpskee zemlje zemlje,, to nam zajam zajam či frana čki letop letopisa isacc Ajnha Ajnhart rt,, negde negde u VIII. VIII. veku veku i prvi prvi hrvatski istori čar Vitezovi ć u XVII. veku. Ali, to sve ne smeta „suvremenoj“ hrvatskoj gram gramzl zlji jivo vost sti, i, da o Bosn Bosnii govor ovorii kao kao o „isk „iskon onsk skoj oj““ hrva hrvats tsko kojj zeml zemlji, ji, a o Srbi Srbima ma bosanskim vladarima kao „autohtonim“ Hrvatima, kako ć emo to dalje vldeti. Istorijski je notorno, da se k ćer raškoga župana Uroš a I godine 1129. udala za ma đarskog kralja Belu slepoga, kome je Koloman dao izvaditi o či. Jelena je Beli donela u miraz Bosnu, koja je tada prvi put osetila ma đarsku vlast na celoj svojoj teritoriji. Ali, koliko god je ovo istorijski notorno, hrvatska „povijest“ ne rumeni od stida kada tvrdi („Hrvatski List“ od 4. V. 1939.), da je Jelena donela Beli slepom samo „neku Ramu na Dunavu“, koja se ne mo ž e nigde na mapi pronaći. Samo, dakle, da Bosna ne bude Srpska, makar se i Rama Rama od Prozo Prozora ra u Bosni Bosni mora morala la pomer pomeriti iti ni šta manje manje nego nego do Dunava Dunava!! Hrvat Hrvatska ska „povijest“ pravi se da ne zna ili želi tako vaspitati svoje čitaoce, da je ova Srpkinja zbog muževe oslepljenosti vladala Zvonimirovom krunom ne samo za njegova žlvota, nego i 20 godina posle njegove smrti, koja pada 1141. godine. Jo š manje se hrvatska „povijest“ hvali hvali Jeleni Jeleninim nim bratom bratom Bjelo Bjelo š em, em, dakle dakle opet opet Srbin Srbinom om,, kao kao kralj kraljevs evsko kom m ugars ugarsko kom m
31
namesniku, koji je istovremeno bio i ban hrvatski. Zaista, te ško se hrvatskoj „povijesnoj" naduvenosti hrvati sa istinom! Veštom kamufla kamufla žom razme razmeće se „povj „povjesn esnii čar“ vladavin vladavinom om mađarskih arskih kraljeva kraljeva Bele, Bele, Stjepana i Andrije, kojima su vi š e formalno nego stvarno nasa đivali Zvonimirovu krunu, mada mada to ovim ovimaa nije nije bilo bilo potr potreb ebno no da bi mog mogli vlad vladat atii Hrva Hrvats tsko kom. m. Isti Isti če mnog mnogo o sekun sekundar darnih nih momen momenata ata,, samo samo da bi sakrio sakrio srpsk srpskii zna zna čaj onog onogaa vrem vremen enaa u Srem Sremu, u, Slavoniji, Bosni i Primorju. Kao da se to ti če Hrvata, naglaš uje udaju k ćeri mađarskog kralja kralja Stjepan Stjepanaa za francusk francuskog og kraljevi kraljevi ć a Anžu, ali hotimi hotimično zabor zaborav avlja lja da se druga druga Stjepanova k ćer Katarina udala za Dragutina, sina Stevana Uro š a „Velikog i straš nog“, koji je sa Katarinom dobio u miraz Ma čvu, vu, Srem Srem i dobar dobar deo Slav Slavoni onije je.. Dakle, Dakle, isto isto onako, kao što je Uroš eva k ćer Jelena odnela sobom Arpadovi ćima u miraz Bosnu, tako su Arpad Arpadovi ovići njem njemu, u, u zame zamenu nu za to, to, sa njih njihov ovom om odiv odivom om (bra (brako kom m Kata Katari rine ne i Dragutin Dragutina), a), vratili vratili ove krajeve, krajeve, u kojima kojima je zakralje zakraljen n Uro šev sin Dragutin kao „Kralj Sremski“, da bi se, zatim, 1276. godine proglasio kraljem sviju Srba. Čim se, dakle, treba osvetliti srpski karakter Bosne i ostalih srpskih zemalja, hrvatski „povjesni čari“ nabacuju fraz fraze, e, samo samo da bi ispun ispunil ilii praz prazan an pros prosto torr svoj svojee isto istori rijs jske ke osku oskudi dice ce.. Ali, Ali, hrva hrvats tski ki „povjesni čari“ hotimi hotimi čno zabo zaborav ravlja ljaju ju i to, to, da je u prvo prvo vreme vreme vladav vladavine ine Dragu Dragutin tinaa Nemanjića, kralja sremskog, ju žnim srpskim zemljama vladao njegov brat Milutin, koji se – ako ako „gosp „gospon on povje povjesin sinčar“ ar“ nema nema niš ' proti otiv – o ženio ćerkom erkom mađarskog arskog kralja kralja Ladisla Ladislava, va, Jelisave Jelisavetom, tom, koja mu je u miraz miraz povratila povratila Bosnu. Bosnu. Istu Istu onu Bosnu, koju je njegova sestra Jelena odnela kao miraz Beli slepom. Vaspitan da ne slu ži istini, hrvatski „povjesni čar“ vrda oko Bosne i kad se radi o tome da sakrije njen srpski karakter, on ne spominje da ju je ćerka srpskoga vladara Uro š a odnela Beli, ve ć bež i š to dalje od nje, objaš njava svojoj „cijenjenoj čitalačkoj publici“, da je Jelena donela u miraz neku Ramu, koja da se nalazi na Dunavu. („Hrvatski List“ od 4. maja 1939.). Idu ći u poteru sami za sobom, hrvatski istori čari četiri dana docnije, („Hrvatski List“ od 8. V. 1939.) hvataju sami sebe i obja š njavaju svojem hrvatskom narodu, da je Rama u stvari Bosna, a da naziv Rame potiče rd re čice Rame kao pritoke Neretve, koja te če od Prozora do ispod Konjica. Ona ista Bosna dakle, koja je vekovima odolevala nepozvanim nasrtajima, prolevaju ći krv samo zato, da bi se odr žala u srpstvu i pravoslavlju. I pored sve ozbiljnosti pred tragedijom srpskoga naroda, mogao bi se čovek nasmejati hrvats hrvatsko kojj logici logici,, koja koja im slu ži kao kao osnov osnovica ica za svoja svojatan tanje je Bosne Bosne.. Prema Prema njihov njihovom om shvatanju, shvatanju, Uro ševa k ćer Jelena, odnela je ma đarskom kralju u miraz Bosnu. Po š to je mađarski arski kralj kralj vlada vladao o i Hrvat Hrvatsko skom, m, smatr smatraju aju Hrvati Hrvati,, dakle, dakle, mada mada to sa njima njima nema nema nikakve veze, da im iz ostvarenja krvnog srodstva izme đu srpske i ma đarske dinastije pripada Bosna. Takvo im je merilo logike za ovaj slu čaj. Međutim, kada je Ladislavljeva k ćer Jelisa Jelisave veta ta svojo svojom m udajom udajom za kralja kralja Miluti Milutina na Srbij Srbijii povra povratil tilaa Bosnu, Bosnu, hrva hrvatsk tskii „povjesni čari“ shvataju stvar druga čije i – mudro mudro ćute. „Suvremeni“ „Suvremeni“ hrvatski istori čari sa svojim svojim sitnijim sitnijim i krupnij krupnijim im pomaga pomaga č ima, veličaju i uzdižu slavu hrvatskih kraljeva i po njima bi se moglo zaklju č iti, da je međunarodni ugled hrvatskih kraljeva, po čev od Tomislava pa do Petra Sva či ća, (čije su nesahranjeno telo razneli gavranovi), bio u najmanju ruku ravan ugledu srpskih vladara. Tako na prvi pogled. Me đutim, „povjesni čari“ nam se ni u jednoj prilici ne pohvali š e, da se ma i jedan
32
od tih hrvatskih kraljeva mogao o ženiti princezom ma koje strane vladala čke loze, a jo š manje, da je ikada koja hrvatska princeza sela na koji strani presto. Za razliku od njih, retki su narodi onda š nje i docnije Evrope, na čijem prestolu nije sedela Srpkinja, a da i ne govorim govorimo o o princeza princezama ma najmo najmo ćnijih nijih stranih stranih vladara, vladara, koje su bile srpske kraljic kraljice. e. Eto, kolik kolikii je bio hrvats hrvatski ki ugle ugled. d. Jo š jedan jedan dokaz dokaz viš e, kroz kroz kakvo kakvo je merilo merilo posmatra posmatrano no takozvano hrvatsko kraljevstvo i nazovi hrvatska dr žava, koja i š to je mogla imati ugleda, imala ga je utoliko, koliko je smatrana sastavnim delom srpskih zemalja. Paral Paraleln elno o sa kora korač anjem anjem za isto istori rijs jski kim m zbiv zbivan anji jima ma od star starih ih vrem vremen enaa pa do sada sada,, spotičemo emo se nepre nepresta stano no sa konz konzekv ekvent entno no posta postavlj vljen enim im la žima „suvreme „suvremene ne hrvatsk hrvatskee povijesti“, po što čitava pisana hrvatska istorija nema karakter makar minimuma nu žne objektivnosti objektivnosti ve ć tendeciju – oteti što je tuđe. A po što od drugoga nisu mogli zbog slabih etni čkih i geografskih uslova ni šta otkačiti, srpstvo srpstvo je bilo i ostaje ostaje prostor prostor neprekid neprekidnih nih hrvatskih hrvatskih pri željkivan eljkivanja. ja. Zato se često sre ćemo sa „povjes „povjesni ničarima“, arima“, koji rado beleže nekoje momente, kada su Hrvati prolazno uspevali da budu sa Ma đarima suokupatori suokupatori kojeg dela Bosne, ali se zato nikada ne sre ćemo sa njihovim priznanjem, da su te krajeve na kraju krajeva ipak morali vra ćati. Evo jednog takvog primera: Sa velikom „spisateljskom" pompom zabele ženo je, da je hrvatski ban Pavao Bribinski (kao (kao mađarski arski vazal) vazal) iskorist iskoristio io jedan jedan sukob sukob između Srba i Mađara, ara, da bi se ovim ovimaa drugima stavio na raspolo ženje u nadi o kona čnom nasle đu bosanskoga banstva, na čijem je č elu stajao Stevan I Kotromanovi ć. Istina je, da je Bribinski pomo ću velike ma đarske pomoći za kraće vreme okupirao jedan deo Bosne, gde je za bana postavio svoga sina Mladena, ali je isto tako istina, da je Mladen imao zadovoljstvo veoma kratko vreme sedeti na nasilno postavljenoj banskoj stolici u Bosni, po što je njegova ne čovečna vladavina dovela do op šteg ustanka. Taj je ustanak imao za posledicu Mladenovo begstvo iz Bosne, posle čega je bosansko srpstvo izabr izabralo alo sa svoga svoga bana bana Steva Stevana na II. II. Kotro Kotroman manovi ovi ća, sina sina Steva Stevana na I Kotrom Kotromano anovi vi ća. Hrvatska istorija („Hrv. List“ od 10. V. 1939) uzima ulazak Pavla Šubić a Bribinskog u Bosnu kao neku vrstu kupljene svojine, te da nije ovoga drugog saznanja gde su Šubići najureni iz Bosne za veoma kratko vreme, stvorio bi se utisak, kao da je time pitanje Bosne u hrvatsku korist za svagda re šeno. Na ovakve istorijske besmislice moglo bi se hrvatskim hrvatskim „povjesni „povjesni čarima“ re ći: Propaganda je jedno, a istina drugo. Vi se, gospodo sa Markovog Markovog Trga, Trga, često esto puta puta hvat hvatat atee u klop klopke ke koje koje ste ste drug drugim imaa post postav avil ili, i, jer jer ipak ipak prebacujete Mladenu Š ubiću da je bio neoprezan i nepromi š ljen, š to ga je stalo propasti („Hrv. List“ 10. V. 1939.) i rezignirano ka žete: „Tako je bila slomljena velika moć knezova Bribinskih Šubi ća, a mjesto njih se poč ela dizati moć susjednih bosanskih banova." Ko je slomio „mo ć“ hrvatskih banova i ko su bili ti „susjedni bosanski banovi“ hrvatski istori čari taje jer sa svoga stanovi š ta imaju pravo. Mi, me đutim, i cela pismena Evropa znamo, da bi to bili Srbi i njihovi bosanski banovi – opet Srbi. Nova Nova hrvat hrvatsk skaa istori istorija ja se trudi trudi da srpsko srpskom m karak karakter teru u Bosne Bosne od Šubića pa do Tvrtka (1309. - 1391.) da hrvatsko obele ž je. Ovo naročito dolazi do izra žaja u opisu li čnosti Tvrtkove, koga prikazuje kao Hrvata, iako je i deci osnovnih škola poznato, da se Tvrtko kao potomak Kotromanovi ća krunisao u Mile š evu (1377.) na grobu Svetoga Save i uzeo
33
naziv: „Stevan Tvrtko I kralj sviju Srba“. Tome istom Tvrtku kralju sviju Srba ponudili su hrvatski velika š i „najpokornije“ hrvatsku krunu da je spoji sa srpskom, po š to su po primeru Bribinskih- Š ubića videli da se borbom ne mo ž e ni šta od srpskih zemalja otkinuti. Da je Tvrtko mogao znati, šta će u dalekoj buduć nosti hrvatska istorijska naduvenost izgrađivati na tome slu č aju, ne bi se verovatno godinu pred svojom smr ću (1391.) na njihovu njihovu molbu molbu proglasi proglasio o pored pored kralja kralja sviju sviju Srba Srba i kraljem kraljem Hrvatske Hrvatske i Dalmacij Dalmacije. e. Jer, umesto da se stvar tuma či onako kako zdrav razum govori, hrvatski istori čari novijega kova smatraju, da im je Tvrtko time š to se pristao proglasiti i hrvatskim kraljem, doneo kao poklon Bosnu i srpske zemlje; da bi ih zatim Hrvati ugradili u svoje „tisu ćgodi šnje povijesno pravo“. Nije nam, dodu š e, poznato šta je o sebi rekao Tvrtko kada se primio da proširi svoje srpsko kraljevstvo i na Hrvatsku, ali nam je zato ostalo zapisano o njegovom krunisa krunisanju nju u Mileš evu ovo. „Ja Stefan Tvrtko v'Hrista Boga kralj Srbije, Bosne i Primorja. Bog mi je dao da sednem na presto srpskih vladara, mojih predaka." Ni jedan jedan sused susedni ni narod narod nije nije tolik toliko o ž urio urio da prika prikač i svoju svoju firmu firmu kojem kojemu u od srpsk srpskih ih velika ša, koji bi ko zna iz kojih politi č kih ili drugih računa primio katoli čku veru, kao što su to Hrvati činili. Analogno tome, mo žda ime takozvane „Crvene Hrvatske“ treba tra žiti u okolnos okolnosti, ti, što je Nemanja kr šten u katoli čkoj veri, jer se oblik izmi š ljene „Crvene Hrvatske“ donekle podudara sa geografskim oblikom Nemanjine dr žave. Na isti način hrvatsko istorijsko siroma štvo trudi se da srpskoj Bosni dadne hrvatsko obele ž je i time, š to je Stevan Kotromanovi ć Srbin i ban srpske Bosne, zbog neposlu š nosti caru Duš anu prognan iz Bosne udao svoju k ćer Jelisavetu za ugarskog kralja Ljudevita (1342. - 1382.), pa i sam primio na ma đarskom dvoru rimokatoli čku veru. Dakle iz okolnosti, što je još jedna Srpkinja sela na ugarsko-hrvatski ugarsko-hrvatski presto, hrvatski hrvatski istori čari smatraju, da je ova Bosnu kao svoj miraz donela nikom drugom nego ba š Hrvatima. („Hrvatski List" od 11. V. 1939.) Kada je car Du š an 1350. godine zbog neposlu šnosti i š tetnosti srpskom kolektivu isterao Kotromanovi ć a iz Bosne bez obzira što je ovaj bio Srbin, Kotromanovi ć nije pobegao Hrvatima, niti je katoli č ku veru primio od hrvatskih sve š tenika, ve ć na dvoru svoga zeta Ljudevita u Budimpe š ti. Mada ga Ma đari zbog te okolnosti ipak ne prisvoji še, iako bi imali vi še razloga od Hrvata, oni se po žuriše pa na njega stave hrvatski barja čić prvo zato, što je bio tast ma đarskog kralja koji je vladao i hrvatskim zemljama, a drugo što je primio katolič ku veru i govorio istim onim jezikom kojega je srpstvo onoj š ačici Iranaca ili Gota nazvanih docnije Hrvatima dao, da bi zatim na ro đenom jeziku vekovima slu šalo najfantasti čnije otima čine one srpske svojine, koja se nikada nije mogla posmatrati sa drugog stanovi š ta sem sa srpskog. Da je, me đutim, njegov boravak na ma đarskom dvoru zajedno sa sinovcem mu Tvrtkom I bilo prolazno vreme emigracije zbog internih odnosa u srpskim vladaju ćim kućama, vidi se i po tome, š to je Tvrtko, kad se docnije ticalo srpske časti i slobode, slobode, ratovao ratovao protivu protivu istoga toga toga ugarskougarsko-hrva hrvatskog tskog kralja Ljudevi Ljudevita. ta. („Hrvatski List“ od 12. V. 1939.). Nova hrvatska „povijest“ u svojoj petljanciji dolazi sama sa sobom u koliziju, jer ne mo že da objasni, kako to da Tvrtko, kralj Hrvata ratuje protiv protivu u Hrvat Hrvatske ske.. Isto Isto tako tako „Opis „Opis jugosla jugoslaven vensko skog g novca novca“, “, š tampa tampan n 1875. 1875. godin godinee u Zagrebu Zagrebu svojom svojom 186. stranom stranom dovodi dovodi „suvrem „suvremene ene hrvatsk hrvatskee povjesn povjesnii čare“ u nezgodan položaj, jer za Stevana I Kontromanovi ća kaž e: Stjepan I Kontromanović (oko 1300 godine) slijedio je istočnu vjeru“. vjeru“.
34
U srpsk srpskim im kraje krajevim vimaa pod Austro Austroug ugars arsko kom m ostala ostala je od davni davnina na pri pri č a o hrvat hrvatsk skom om karakteru : „Primi dva Hrvata u svoj dom, pa jednog postavi za trpezu i hrani, a drugoga obori i stoj za to vreme na njega – budi siguran da o tebi jednako misle obojica !“ O tome se mogla mogla uverit uveritii Jelis Jelisave aveta ta kao kao ugars ugarsko-h ko-hrv rvats atska ka kralj kraljica ica,, k ćer istog istogaa onog onog Stevan Stevanaa Kotromanovi ć a, kome „suvremeni“ hrvatski istori č ari u novije doba prika čiš e hrvatsku firmu. Nju su usta ški velika ši, koji su joj se dotle do zemlje klanjali, zadr žali za vreme jedne njezine posete Hrvatskoj u Zadru pa je 1387. godine osudili na smrt i pogubili. („Hrv. List“ od 15. V. 1939.). Kao i uvek, Hrvati su ž elili njenu smrt samo zato, što je bila Srpkinja. Srpkinja. U lovu lovu za veliki velikim m ljudim ljudima, a, č ija ih oskud oskudica ica ve čito prati prati,, Hrvati Hrvati su č ak poseg posegli li i za Mehmed Mehmed pašom Sokolovi Sokolovi ćem. em. Da srps srpska ka i hrva hrvats tska ka publ publik ikaa lak lak š e proguta, proguta, hrvatsk hrvatskii istori čari govoreć i o smrti Sultana Sulejmana II. pod Sigetom u Ma đarskoj ka žu: „Veliki vezir Mehmed paš a Sokolovi ć, rodom Hrvat iz Bosne, zataji smrt Sultanovu“. („Hrvatski List“ od 31. V. 1939.). Te ško je verovati da hrvatski istorijski bezobrazluk novijega doba nije znao, da je prvi srpski pe ć ki patrijarh Makarije (1557. - 1573.) bio niko drugi ve ć rođeni brat Mehmed paš e Solovi ća i da su zatim dva Makarijeva i Mehmedova sinovca Antonije Antonije i Ćerasim još 30 godi godina na sedel sedelii na presto prestolu lu srps srpskih kih patri patrijar jarha. ha. Da je, je, dakle, dakle, Mehmed paš a bio Hrvat njegov brat Makarije nebi bio srpski patrijarh, ve ć rimski papa. A da se Mehmed Mehmed i u Sult Sultan anov ovoj oj slu slu žbi oseć ao Srbin Srbinom om,, vidi vidi se iz njego njegov vog pisma pisma upućenog oktobra 1561. godine Temi švarskom komandantu Andra š u Batoriju, u kojem mu ćirilicom piš e i ovo : „I što mi š alješ pisama, sve mi š alji na srpskom jeziku“. (Dr. Vaso Glu šac: „Povelje Matije Ninoslava " , str. 68). Ni nasled naslednik nik Stev Stevana ana Ttvrtka Ttvrtka I, kralja kralja sviju sviju Srba, Srba, Stevan Stevan Dabi Dabi š a nije ostao po šte đen hrvatskog svojatanja. Ute šljivo je, dodu š e, da ovo svojatanje nisu vr š ili savremenici svih onih srpskih srpskih velika velika ša pa i njegovi, ve ć hrvatski „povjesni čari“, ari“, poč ev od takozva takozvanog nog „hrva „hrvatsk tskog og prepo preporo roda“ da“ u pro pro šlom lom veku veku pa ovam ovamo. o. Izgl Izgled eda, a, me đutim, utim, da hrvats hrvatske ke „povjesni čare“ od toga „preporoda" i bu đenja pa ovamo nije toliko odu š evljavala srpska bliskost i hrabrost, koliko im se dopala srpska istorija i srpska teritorija, od koje bi po neš to otk otkinul inulii i na tim tima čerupotin erupotinama ama počeli zidati zidati naduve naduveno no svoje svoje „tisu „tisu ćgodi šnje povijesno pravo“, kao osnovnu propagandisti čku materiju, iz koje će docnije ni ći nova i najstra š nija srpska stradanja. Poznato je, naime, da je Tvrtka I nasledio Stevan Dabi ša Kotromanovi ć i da su se zbog njegove slabosti osilili srpski velika š i Pavle Rađenovi ć, braća Pavlo Pavlovi vići, Vuk Vuk Vuk čić, Đurađ Radivojevi ć, Sand Sando o Hran Hranii ć i Hrv Hrvoje oje Vuk Vuk čić . Poznato je i to, da je njegova udovica Jelena, zvana „Gruba“, izabrana posle njegove smrti (1395.) od bosanske vlastele za bosansku kraljicu i da je posle zba čena sa prestola, a na njeno mesto izabran Ostoja Kotromanovi ć, na koga su kratko vreme posle toga udarili Ma đari. Hrvatska propagandisti č ki istorija objavljena 1939. godine („Hrv. List“ od 17. V. 1939.) ozna čuje sva ova previranja u bosanskim dinastijama kao hrvatska. Ne mogu ogu sam samo da obja objasn sne, e, zaš to mađarsko-hr arsko-hrvat vatsk skii vlada vladari ri napad napadaj aju u kralja kralja Ostoju Ostoju Kotromanovi ć a, kad je on po njihovom ra čunu bio Hrvat i hrvatski vladar! Dugač ka je lista hrvatske prisvaja čke naduvenosti. Da, duga čka je isto toliko, koliko je dugo vreme od onda kako su nas Hrvati kao gotska skulina (po tvr đenju mnogih u č enih Hrvata) unesre ćili svojim ulaskom u naš u sredinu i tobo že nam doneli „organizatorski
35
smisao“ (Dr. Lorkovi ć: „Narodi i zemlje Hrvata“ str. 34), kojega tobo že, da dotle Srbi nisu imali. Izgledalo bi da nabrajanje ovih svojatanja zamara. Ja, me đutim, smatram za neophod neophodno, no, da se svaki takav takav slu čaj potpuno rasvetli i time donekle popuni praznina srpskih istorijskih pisaca, koji su na srpsku nesre ć u izbegavali da se ograde od hrvatskih nasrtaja na srpsku istorijsku ba štinu samo zato da ne bi pomutili tobo že bratske odnose, ili da ne bi kompli kompliko koval valii sused susedsk skee sa austr austroug ougars arsko kom m monar monarhij hijom om,, u čiji se sklop sklopu u nalazilo vi š e srpskih nego hrvatskih zemalja. Najzad, kada se u aprilskim doga đajima 1941. godane iskristalizirala sva ona zla kob, iza kojeg je stajala ve ćina hrvatskog naroda i njihovog njihovog javnog mnenja, mnenja, name će nam nam se neodo neodolji ljiva va dužnost nost,, da se odu odu žimo imo onim onim srpskim velika šima, koji su u na šoj slavnoj pro š losti živeli i umirali za srpstvo, da bi njihova uspomena jedino krivicom na še ravnodu šnosti pre šla. U album hrvatske istorijske naduvenosti, gde bi imali da mimo svojeg uverenja za vreme života, podupru fiktivno „tisućgodi š nje hrvatsko pravo“. pravo“. Među srpskom srpskom vlastelom vlastelom iz doba doba Ostoje Ostoje Kotroma Kotromanova nova ća, hrvatska hrvatska istorijsk istorijskaa oskudica oskudica pronalazi Hrvoja Vuki ć a, vojvodu srpskoga i ozna čuje ga kao Hrvata. Da bi mu posle tolikih stotina godina što jač e dali hrvatsko obele ž je, dodali su mu odnekud tek sada iza prezimena prezimena „Hrvatini ć", te je tako okr šten u „suvremenoj hrvatskoj povijesti“ kao vojvoda Hrvoje Vuk či ć-Hrvatinić. Ona mu pripisuje da je bio „kolovo đa hrvatskih ustanika“ oko 1400-te godine, kao i mnogo drugih neistina, kojima bi Hrvoje, da je živ, sa puno gneva dovi dovikn knuo uo da su obi obi čne la ži, koje koje su karik arikaa u lanc lancu u sli sli čnih, nih, na koji kojima ma počiva cela cela savreme savremena na hrvatska hrvatska istorija istorija.. Ustvari, Ustvari, Hrvoje Hrvoje Vuk či ć je jedan od onih obesnih srpskih vlastelina u Bosni, koji bi radije video propast celokupnog srpstva, nego bi se odrekao vlasti. vlasti. Njega Njega je Ostoja Ostoja dozvolom dozvolom Ladislava Ladislava Napuljsk Napuljskog, og, kralja kralja ugarskog ugarskog i hrvatsko hrvatskog, g, postavio za velikog srpskog vojvodu u Dalmaciji i gornjem Primorju zbog ve ćine srpskog stanovni štva u tima tima kraje krajevim vima. a. U to doba doba (oko (oko 1400. 1400. godir godire) e) sporili sporili su se o ugarsk ugarskoohrvatski presto Ladislav Napuljski i Sigismund nasledni ugarsko-hrvatski vladar po ženi kraljici Mariji, unuci Stevana Kotromanovi ća, a k ćeri mađarskog kralja Ljudevita. Po što je Hrvoje u želji za što ve ćom vlašću potajno radio kod Ladislava Napuljskog u korist Tvrtka II., u č emu je i uspeo, to je dalo povoda Sigismundu da podigne vojsku na ve ć izabranoga Tvrtka II., koga je zajedno sa mnogobrojnom srpskom vlastelom u boju kod Doboja zarobio, pa oko 130 srpskih plemi ća na licu mesta pogubio, a samog Tvrtka II. poveo sobom kao zarobljenika. Iz straha za svoje vojvodsko dostojanstvo, slavoljubiv i na taj na čin za srpstvo negativan, Hrvoje je izdao i Tvrtka II. i pobegao Sigismundu sa svojim svojim vi đeniji enijim m prista pristalic licama ama.. To je osves osvestil tilo o srpsk srpskii narod narod u Bosni Bosni,, koji koji je ponov ponovo o izabrao Ostoju Kotromanovi ća za kralja. Videć i svoj fijasko, Hrvoje je u emigraciji na ugarskom dvoru primio rimokatoli č ku veru. Ovaj prelaz iz pravoslavlja u katolicizam, koji nema ni č ega zajednič kog sa Hrvatima i Hrvatskom, upotrebili su skora š nji hrvatski „povjesni čari“ ari“ kao kao otkri otkri će, da je Hrvoje voje bio bio ni šta manj manjee nego nego Hrva Hrvat. t. Da to bude bude verovatnije, doda š e mu onaj dodatak „Hrvatini ć“. Mađari, koji su prema svemu ovome imali viš e razloga da prisvoje Hrvoju nego Hrvati, niti su ga posle prelaza na katolicizam smatrali Mađarem, niti su na osnovi te činjenice svojatali Bosnu. Hrvati, me đutim, evo samo zato, š to je veliki vojvoda srpski Hrvoje Vuk č ić postao kum njihovog ma đarskog gospodara smatraju, da im pripada on i njegova domovina Bosna. Zaista, jedan izme đu mnogih izopa čenih pojmova o istorijskom moralu!
36
Hrvatski „povjesni čari“, doduš e, demantuju sami sebe jedva posle nekoliko dana (22. V. 1939. 1939.)) i osve osvetlj tljav avaj aju u li čnost nost Hrvoja Hrvoja Vuk či ća drug drugim im svet svetlo lom, m, ali ali to, to, razu razume me se, se, za naro čitu prilik priliku u i sa hrvat hrvatsk skog og stano stanovi vi š ta. Tu im ne uspev uspevaa prikr prikriti iti njeg njegov ovu u potpu potpunu nu privrženost srpstvu – u momentu kada mu se u činila Sigismundova za štita nepotrebnom, on ulučuje priliku da se ponovo do čepa slobode. Tu slobodu iskori šćuje u sebične svrhe, dodu še, jer ga vidimo da poma že Turke u borbi protivu svoga doju č erašnjeg za š titnika Sigismunda, samo da bi opet, makar negativno, igrao neku ulogu. Hrvatska istorija kao da se najedared žali na Hrvoja i ka že: „Kad su Turci godine 1415. uz Hrvojinu pomoć potukl potuklii Sigism Sigismund unda a kod Doboja Doboja,, prestao prestao je uticaj uticaj ugarskougarsko-hrv hrvats atskih kih kralje kraljeva va na Bosnu." Kako, međutim, mo že biti „hrvatskoj povijesti“ žao što su ugarsko-hrvatski kraljevi, a time i Hrvati izgubili uticaj na Bosnu ba š zbog Hrvoja Vuk či ća, kad je on jo š malopre bio Hrvat! Hrvat! Da bi neobav neobavee š tenim tenimaa natur naturili ili,, kako kako su baš oni, oni, a ne Srbi Srbi,, stajal stajalii na braniku braniku hrišćanst anstva va i kak kako su tobo tobožnjim ž rtvama rtvama ugradi ugradili li Herceg Herceg-Bo -Bosn snu u u svoje svoje umi umi šljeno „povijesno pravo“, iskoristili su hrvatski istori čari novijeg doba slu čaj poslednjeg srpskobosan bosansk skog og kralja kralja Stevan Stevanaa Toma Toma š evića, koji koji se za odbr odbran anu u od Tura Turaka ka obra obrati tio o papi papi molbom za pomo ć, priš ivši njemu njemu i njegovom njegovom pogubljenj pogubljenju u kod zidina hercego hercegova va čkog grada Blagaja hrvatski zna čaj, a svu onu u Aziju odvedenu raju i docnije jani čare kao pripadnike pripadnike hrvatskog naroda. Poznato nam je, da su nevino odvo đena srpska deca potur čavana i vaspitavana u mr žnji prema svemu onome što je srpsko isto onako, kao š to u ovom momentu rade Hrvati sa srpskom decom, koju su oteli od svojih roditelja i smestili ih po samostanima, odakle će izaći kao hrvatski jani čari. Ono su bili jani čari Turci, o kojima narodno predanje govori najgore; na njih je iskaljena narodna kletva. Sad nam Hrvati dolaze sa novom teorijom: da su turski jani čari, ustvari, bili Hrvati. Sasvim, dakle, u duhu usta ških na čela. Kad bi to bila istina, š to nije slučaj, mi bi najpripravnije skinuli naba čenu kletvu. Me đutim, stvar sa janičarima stoji onako, kako je zabele ženo u srpskoj istoriji i narodnim predanjima, a ova nova hrvatska teorija ima trostruku tendenciju i to: da se bosanski muslimani oja čaju u fiktivnom uverenju o hrvatskom poreklu, da se Hrvati katoli čanstvu predstave kao ve čiti borci protivu svega što je srpsko i pravoslavno, i najzad, da se jani č arski zulumi pribroje ustaš kom vandalizmu XX. veka i tako upotpuni slika, koja predstavlja stvarni duhovni odnos Hrvata prema Srbima.
37
HRVATSKI JANIČARI Poš to smo se upoznali sa novom hrvatskom teorijom o bosanskim jani čarima, kojoj ni sami trezveniji Hrvati ne veruju, moram najzad u ime istorijske istine re ći i ono š o su tolike generacije pismenih Srba izbegavale kazati, samo da bi o čuvale srpsko-hrvatsko bratstvo, koje je Hrvatima slu žilo kao tobo žnja glazura, a Star čevićeva nauka stvarnost. Iako teš ka srca, srpstvo konstatuje, da jani čarenje srpskoga življa nije prestalo propa šću turskog gospodstva u krajevima pod Austrougarskom. Naprotiv, ono je i posle turskog sloma nastavljeno, samo su se nosioci ove srednjovekovne tipike odjednom na š li umesto u Carigradu, usred Zagreba, a njihovi naru čioci i zaš titnici – u Rimu. Jer nije uzalud onaj ruski pisac Nikola Dorunov napisao: „Milioni Srba postavš i rimokatolici, pretvoriš e se u Hrvate Hrvate" " („Dr žave ave i narod narodi“ i“ str. 105), 105), niti je ruski ruski gene general ral Gurko Gurko u „Var „Var šavskom dnevniku“ za mesec oktobar 1890. napisao o svojoj poseti Zagrebu i ovo : „Došao sam u ave i narod narodi“ i“ str. str. 105). 105). Takvim Takvim blago blagoslo slovom vom stolicu stolicu pokatoli pokatoličenoga srpstva“. srpstva“. („Države Rima, a protiv svoje volje, pokatoli čeno srpstvo, vaspitano putem zagreba čkih jezuitskih centara, podstrekavano podstrekavano smi šljenim ljenim planom planom daljnjih daljnjih nasrtaj nasrtajaa na srpstvo srpstvo i pravosl pravoslavlj avlje, e, dalek daleko o je prevaz prevazii šlo vand vandali aliza zam m tursk turskih ih jani jani čara ara iz sred srednj njeg egaa veka veka kako kako po izbo izboru ru zloč inačkih sredstava, tako i po broju žrtava. To su, dakle, hrvatski jani čari, čija nedela neće nikad nikadaa izbled izbledet etii iz srpsk srpskog og narod narodnog nog se ćanja. anja. Pohrva Pohrvać eni Hrvati Hrvati najvi najviše su zla naneli srpskom narodu. Jer, ona osnovna skupina Hrvata iranskog ili gotskog porekla, koja je sačinjavala zagreba čku okolinu, postala je, kako sam na jednom mestu rekao, oš trica trica ugra ugrađena ena pre pre toli toliki kih h stol stolee ća u vrhu vrhu rimo rimoka kato toli lič kog bode bode ža, namenj namenjeno enog g za sistematsko prodiranje na š tetu pravoslavlja, ali, sem što su katoli čkom Rimu mo žda i nesvesno poslu žili kao most i oru đe, ne bi se mogli ubrojiti u opasnije takmace srpstvu i pravoslavlju. pravoslavlju. Mnogobrojna Mnogobrojna isku š enja doneli su srpskom narodu ba š otpadnici jani čari, koji su, da bi se što viš e dodvorili katolicizmu, stole ćima vr šili zloč ine prema onima, koji su i dalje ostali uz svoju veru i svetosavsku tradiciju. Tok istorijskih zbivanja i uticaj Vatikana u austrougarskim dvorovima hteo je, da broj Hrvata-janičara vekovima, nekoliko puta prema ši broj mati čnog hrvatskog naroda. Ovi hrvatski hrvatski janič ari najveć im delom i nose odgovornost za vandalizam, kako onaj duhovni u prošlosti, tako i duhovno-fizi čki u doga đajima 1941. godine i dalje. Kao što na jednom mestu mestu spomenu spomenuh, h, ovi su Hrvati-ja Hrvati-jani ni čari ari uspore usporedo do sa svojim svojim odnar odnaro o đivanjem odnosili srpsk srpsko o istor istorijs ijsko ko blago blago i svojim svojim prila prilask skom om katol katolici icizm zmu u uvr uvr štava tavali li ga u hrva hrvats tsk ko „istor „istorijs ijsko ko pravo“ pravo“.. Najno Najnovij vijee jani jani čaren arenje je vrš e Hrva Hrvati ti uspo uspore redo do sa izg izgrađivanjem „Nezavis „Nezavisne ne države ave Hrva Hrvats tsk ke“ po isti istim m rece recept ptim ima, a, po kakv kakvim imaa su to radi radili li Turc Turcii u srednjem veku. Mi smo to znali i pre, a žene izbeglice iz okoline Sanskog Mosta, koje su najpre najpre bile podvrgnu podvrgnute te strahovi strahovitim tim torturam torturamaa po mnogim mnogim hrvatski hrvatskim m logorim logorima, a, da bi najza najzad d bile bile po četkom etkom mesec mesecaa marta marta 1943. 1943. godin godinee preba prebač ene ene iz Zemun Zemunaa u Beog Beogra rad, d, skrhane onime što su pre živele ispričale su, da su usta ši iskorist iskoristili ili akciju akciju či šćenja po Bosni, u kojoj su pokupili žene sa njihovom decom u strpali u koncentracione logore. U toku preme preme štanja tanja iz logo logora ra u log logor, or, oduz oduzim imal alii su im decu decu i sme sme š tali tali ih u kato katoli lič ke samosta samostane. ne. Najzad Najzad su u zemunsk zemunskom om logoru logoru izdvojili izdvojili zdrave zdrave devojke devojke i ž ene, ene, koje koje su nekuda odveli, a bolesne i za rad nesposobne žene prebacili u Beograd.
38
Ako se ubudu će rodi još koji poš teni Hrvat, kao š to su među ostalima bili senjski biskup Martin Brajkovi ć, Matija Katan čić, Ivan Antunovi ć i njima slič ni, oni će na ovaj na čin postale postale Hrvate svrstati svrstati u red Srba katolik katolikaa isto onako, onako, kao š to je biskup Brajković u popisu stanovni š tva 1700. godine klasificirao hrvatsko stanovni štvo a) Srbe pravoslavne, b) Srbe Srbe kato katolik likee i v) Hrvat Hrvate. e. Godine Godine 1877. 1877.,, kada kada je pravl pravlje jena na statist statistik ikaa Kralj Kraljev evine ine Ugarske, istori čar Š viker se osvr će na Brajkovi ća te i sam ozna čuje Šokce i Bunjevce kao Srbe Srbe katol katolike ike.. Treba Treba naro čito ito ista istaći, jer jer to doba dobarr deo deo dalm dalmat atin insk skih ih Hrva Hrvata ta i dana danass zaslu žuju, da ih je biskup Brajkovi ć smatrao Srbima katolicima. katolicima.
39
U JEDNOJ RUCI KRST, A U DRUGOJ MAČ Rezultati aneksije Bosne i Hercegovine (1878. godine) Turci su mnogo vi š e poš tovali pravoslavlje od Hrvata. To u ostalom i sami Hrvati ne kriju, jer se u svima napisima žali, kako su Turci omogu ćivali pravoslavlju normalni normalni život. vot. Za to isto isto vreme reme,, Hrvati vati su od be čkog kog dvor dvoraa nepr nepres esta tano no tra tra žlli lli uni uniš tenje pravo pravosla slavlj vljaa u ostal ostalim im srpsk srpskim im zemlja zemljama ma pod Austr Austroug ougars arsko kom, m, pa je dakle dakle jedino jedino bosansko pravoslavlje za to vreme bilo po š teđeno verskih progona sve do njene aneksije (1878.). Skoro isto kao Bosna, bila je za šti ćena Vojnič ka Krajina, koja je apsolutnom svojom svojom ve ćinom inom bila bila srpsk srpska, a, kako kako ćemo emo to videti videti iz pred predsta stavke vke patri patrija jarha rha Raja Raja čića hrvats hrvatskom kom sabor saboru. u. Ona Ona je činila inila dubok dubokii pojas pojas izme izme đu Hrva Hrvats tsk ke i Bosn Bosnee čitavom bosanskom periferijom od Primorja, pa do isto čnog Srema, a stajala je neposredno pod dvorskom upravom, mada su se kroz vekove ponavljali hrvatski zahtevi da im se krajina potčini, kako bi se ponjoj mogli jezuiti razmileti i nastaviti ono, š to je Marija Terezija započela. Hrvatima je najzad pomo ću Mađara i ma đarskog sabora 1875. godine uspelo, da im be č ki dvor dekretuje Vojni čku Krajinu i da je pot čini hrvatskim banovima. Tako su posle skoro 200 godina neprestanog ucenjivanja u pogodnim momentima, Hrvati najzad ostvarili svoj san i dobili dobili novo novo „polje „polje rada“ rada“ za svoj svoj jezui jezuitsk tskii kler kler,, koji koji se odmah odmah bacio bacio na posao. posao. Međutim, i pored prili čnog uspeha, postignutog vla šću i silom, hrvatski jezuiti nisu uspeli da zatru srpstvo i pravoslavlje u ovim krajevima, a ono š to su sa verskog gledi š ta i uspeli, nisu uspeli sa etni čkog, jer je taj narod i dalje po svojem obele ž ju i narodnim obič ajima srpski. U njemu se i danas pevaju pesme o Marku Kraljevi ću, Milošu Obili ću i Starini Novaku. Zagreba čki „krugoval" (radio), primoran je i pored tolike mr žnje prema svemu š to je srpsko, da u svojim emisijama posle svih onih usta ških pokolja daje srpsku narodnu muziku i pesmu, ne zbog pravoslavnih Srba u „Nezavisnoj dr žavi Hrvatskoj“ koji su istrebljeni, ve ć zbog Srba katolika, kojima su iz Zagreba nizom decenija naturavali svoje ime i ako su se oni oduvek smatrali Š okcima i pripadnicima srpske etni čke grupe. Za vrem vremee dok dok je Vojn Vojnii čka Krajin Krajinaa stenja stenjala la pod katol katolii čkim pritis pritisko kom, m, bosan bosansko sko se pravoslavlje diglo na ustanak (1875.) uvereno, da će ostvariti svoje nacionalne te žnje u pripojenju Srbiji i Crnoj Gori. Mnogi savremenici sla žu se u mi šljenju, da se bosanski Srbi ne bi digli na ustanak kad bi znali unapred, kakav će nastupiti preokret mimo njihove volje i da će umesto otklanjanja jedne opasnosti, upasti u mnogo ve ću. Hercegovač ka buna, koja se prenela i na Bosnu, naslanja se ideolo š ki i materijalno na Srbiju i Crnu Goru, koje su 1876 godine objavile Turcima rat, koji se ubrzo zavr š io primirjem. Ali, kad je sledeće godine Rusija zaratila sa Turskom, Srbija i Crna Gora su objavile Turskoj i drugi rat. Za sve to vreme Hrvati su mirno posmatrali sa druge strane ove pokrete kao da ih se ni š ta nisu ticali, jer se u stvari i nije radilo niti o njihovom narodu, niti njihovoj
40
teritoriji. Š ta viš e, kao š to ćemo emo to docnije docnije videti videti iz proglasa proglasa bosansko-h bosansko-herce ercegov govaa čkih begova od 24. avgusta 1894., hrvatsko se ime u Bosni i Hercegovini nije niti spomnnjalo, a kamoli da se ko od bosansko-hercegova čkih muslimana mogao ose ćati Hrvatom. Kad je, međutim, aktom berlinskog kongresa (1878.) bosansko-hercegova čki ustanak dobio neželjeni pravac, a Herceg-Bosna privremeno poverene Austrougarskoj da je „prosvijeti i uredi dok se ne rije ši bosansko pitanje“, pred Hrvatima se pojavila nova srpska le š ina, na koju će pasti jato jezuitskih gavranova. Ono što se u pogledu bosanske pripadnosti Hrvatima ve ć prema izjavi Ivana Talera u Hrvats Hrvatsko kom m sabor saboru u (1. (1. juna juna 1861. 1861.)) činilo inilo nemog nemogu u ćim, im, jer jer je ovaj vaj u disk diskus usij ijii (na (na službenom, benom, nema nema čkom kom jezi jeziku ku)) o Bosn Bosnii rek rekao – „Pitanje „Pitanje istočno, gospodo, gospodo, neće ni ugar ugarsk skii ni naš sabor sabor rije riješ iti. iti. To je evro evrops psko ko pita pitanj njee i ako ako ć e našoj bra braći na jugoistoku biti bi ti od volje kome da se pridruž e, ko zna, hoće li oni više simpatija za nas ili za Srbiju imati." (strana 325 stenogr. zap.) – to je sada Hrvatima postalo doku čivo. A da bosansko bosanskom m srpstvu srpstvu pravosla pravoslavne vne i muslima muslimansk nskee veroispo veroispoves vesti ti ne bi moglo moglo biti „od volje kome da se pridru že“, Mađari su uz pomo ć Hrvata okupirali Bosnu i da bi je što bolje bolje „prosvj „prosvjetil etili“, i“, zatvoril zatvorilii su skoro skoro sve srpske srpske škole kole i manas manastir tire, e, pa umes umesto to njih, njih, nači čkali su Bosnu i Hercegovinu jezuitskim samostanima i „sjemeni š tima“, u kojim je otpočelo pokatoli čavanje srpskog i muslimanskog naroda. Ve ć 1894. godine, dakle posle 19 godin godinaa od aneks aneksije ije,, neki neki jezuit jezuit či ć prvi prvi put put počinje nazivat nazivatii bosanske bosanske musliman muslimanee nazvom „Hrvati-muslimani“ u jednom dopisu „Obzoru“ iz Travnika. Na ovo reagiraju najugledniji najugledniji bosansko-hercegov bosansko-hercegovaa č ki musliman muslimani, i, uputiv uputiv ši protesni protesni ispravak ispravak „Obzoru“ „Obzoru“ u kojem ka žu, da se oni nikad nisu ose ćali Hrvatima, pa da je takav naziv za njih isto š to i kleve kleveta. ta. „Obzo „Obzor" r" dosleda dosledan n samom samom sebi, sebi, nije nije hteo hteo objav objaviti iti njiho njihovu vu Ispra Ispravk vku, u, pa su travnič ki age i begovi zamolili zagreba čkog „Srbobrana“ da to u čini, š to je ovaj i objavio, u svome 72. broju za 1894. godinu. Crna mantija nije me đutim mirovala, ve ć je tvrdokorno nastavila smi šljenim putem. Neko vreme posle objavljenog ispravka u „Srbobranu“, javio se travni čki jezuita zagreba čkom „Obzoru“ ponovo sa intrigom, da su tobo že Srbi nagovorili age i begove da onu ispravku pošalju. Kao odgovor na ovaj novi nasrtaj, osvanule su jednog letnjeg dana 1894. godine po Travn Travnik iku u i mnogi mnogim m bosan bosansk skim im mesti mestima ma velike velike plaka plakate te sa natpi natpisom som „Na š im dindindušmanima“ u kojima se u biranom sadr žaju izme đu ostaloga kaž e: Mi se ne bi osvrtali na ove la žljive dopise, jer nam je svejedno šta arsuzi o nama misle i kako pi š u, ali smatramo svojom du žnošću ponovo č isto i bistro izjaviti, da je ona potekla od nas samih i bez ikakvog i kakvog nagovaranja od koje-mu-drago strane“. „Mi mislimo da nema ni jednog muslimana u celoj Herceg Bosni a ni izvan nje, koji će jezuitsku uvredu smatrati kao ne š to malo, već kao ogromno o gromno,, š to nećemo ni kroz vjekove zaboraviti. A š to dopisnik o nama muslimanima sudi, ne čudi nas ni malo, jer se mi od jezuite boljemu ne nadamo. Nijesmo mi „mazdumi“ kakvim nas hoć e svijetu predstaviti tobo žnji žutokljunac i „Obzorov“ dopisnik, a uistinu nekakav žutokljun đak, ak, koji koji je srkao pamet pamet u ovda ovda šnjoj jezuitskhoj jezuitskhoj gimnaziji. gimnaziji. Znam Znamo o mi dobr dobro o pred predvi vi đeti posle posledic dicee toga toga čina ina, te se ne damo ni na što nagovoriti“.
41
Mi do u najnovije doba nijesmo znali ni za kakve Hrvate, a od nekog vakta po češe se nekakva bezbeli nau č ena djeca zvati Hrvatima. Pa da je to, ni po jada, nego hoće evo da i nas stare nazovu tim nama nepoznatim imenom. Mi ih zato molimo, neka nas puste na miru i pro đu se laž i i klevetanja, jer ćemo inač e okrenuti deblji kraj. A sada zavr šavamo rije čima pređaš nje izjave, da ne samo š to nećemo imati sa Hrvatima i tamo njihovim jezuitima nikakve zajednice, nego smatramo svakog onoga muslimana, koji se uhvati u njihovo kolo, izdajicom svoga roda, vjere i plemena". Plak Plakat at je dati datira ran n u Trav Travni niku ku 24. 24. avgu avgust staa 1894 1894.. godin odinee i nosi nosi ove ove potp potpis isee bosansko-hercegova č ke vlastele: Adem beg Hafizali ć, Islam ef. Kajmakovi ć, Šemsi beg Gluhbegovn ć , Ahmed beg Kulenovi ć, Beć ir beg beg Sule Sulejm jman anpa paš ić, Veli Veli beg Hasanpaš ić, Ali š efki efki ef. ef. Junusefendi ć, Dervi Derviš beg Hadžipalić, Ahmed Ahmed beg Gluhb Gluhbeg egovi ović, Mehm Mehmed ed beg beg Bihčevi ć, Abdu Abdulk lkaadir dir Had Hadžisulejmanovi ć, Ome Omer beg Hadial iali ć, Š ukir ukir ef. ef. Arnautovi ć , Abdula ef. Beć iragić, Sulej ulejma man n ef. ef. Kajm Kajmak akov ovii ć, Omer ef. Arnautovi ć , Mahmud ef. Arnautović, Mehmed beg Krehi ć. Ovaka Ovaka odlu odlučnost bosansko-hercegova bosansko-hercegovač kih kih musli muslima mana na nije nije mogl moglaa zbun zbunit itii jezu jezuit itsk sku u prepredenost, jer je ona i dalje nalazila na č ine da što bolje iskrivi pravi smisao odluke berlinskog kongresa i da dobijeno vreme š to bolje iskoristi u katoli čke svrhe. Tako su hrvatsk hrvatskii jezuiti jezuiti preplavil preplavilii Herceg-B Herceg-Bosnu osnu i, uz obilatu obilatu pomo pomo ć mađarskih okupacionih okupacionih vlasti, vlasti, umesto umesto krstom krstom,, oru ž jem vršili „uzviš enu katoličku misiju“. Nalaze ć i se između mađarskih arskih okupacion okupacionih ih vlasti vlasti i hrvatsk hrvatskih ih jezuita, jezuita, srpsko-mu srpsko-muslima slimanski nski živalj u Bosni i Hercegovini naš ao se izme đu dve vatre, pred najte ž im duhovnim i fizi čkim iskuš enjima. Kulturno Kulturno prosvetni prosvetni zadatak zadatak austrougarsk austrougarskee okupacije okupacije izbledeo izbledeo je, a iz njega njega se ukazala ukazala te ška stvarn stvarnos ostt mađarsko-hrv arsko-hrvatsk atskee eksploat eksploatacije acije i du š evne hegemo hegemonije nije.. Kao rezultat rezultat „pros „prosvje vjetne tne misij misije“ e“,, koju koju je berlin berlinsk skii kongr kongres es dekr dekreto etovao vao Austro Austrouga ugarsk rskoj oj,, a ova ova Mađarima arima i Hrvatima Hrvatima,, dolazi dolazi posle 29 godina godina do poznatog poznatog bosanskobosansko-herc hercego egova va čkog vapaja u formi memoranduma, upu ćenog 1907. godine me đunarodnoj konferenciji mira u Hag Hagu, gde se deta detalj ljii šu mađarsko-hrvats arsko-hrvatske ke težnje da se pomo ć u vlasti Bosna i Hercegovina što je moguće pre katoliziraju. Taj memorandum, u delu koji se odnosi na versko-prosvetni versko-prosvetni pritisik Hrvato-Mađara – u svom delu od 12. do 17. ta čke glasi: Ta č. 12. Kako je evropska mandatorka u Bosni i Hercegovini izvr šila prosvjetnu misiju, vidi vidi se najbo najbolje lje iz ovih ovih fakat fakata: a: Odmah Odmah posle posle izvr izvr šene okupacij okupacije, e, zemaljska zemaljska je vlada zatvorila sve osnovne š kole, koje su postojale jo š za vreme turske uprave. Srbi Srbi pravosla pravoslavne vne vjeroispo vjeroispovije vijesti sti prije okupac okupacije ije su imali imali 94 osnovne osnovne škole ole i nekoliko mu š kih i ženskih srednjih š kola. Okupaciona uprava prvih dana zatvorila je 54 osnovne i srednje škole. Tako je vlada postupila i prema muslimanima.
42
Umjesto narodnih š kola, okupaciona je vlada otvorila 339 komunalnih osnovnih š kola, kao i vi še srednjih š kola. Sve ove š kole podignute su i izdrž avaju se o zemaljsk zemaljskom om tro šku, ku, iako iako je duh duh njen njenee nast nastav avee i vasp vaspit itan anje je čisto isto politi političkopropagandisti čki. Dakle, Dakle, bosansk bosansko-h o-herc ercego egova va čki Srbi isto istočno prav pravos osla lavn vnee i muslima muslimanske nske vjeroisp vjeroispovje ovjesti, sti, koji sa č injav injavaju aju 85% 85% cjeok cjeokupn upnog og stanov stanovni ni štva, prinuđeni su da izdrž avaju š kole kole koje koje otvo otvore reno no djel djeluj uju u na naci nacion onal alno nojj i konfesi konfesional onalnoj noj propast propastii – svojoj. svojoj. Naprotiv Naprotiv,, okupacio okupacione ne vlasti vlasti svim mogu mogu ćim sredstv sredstvima ima pomaž u otva otvara ranj njee i uzdr uzdržavanje avanje osobit osobito o kato katoli li čkih manasti manastirski rskih h srednjih š kola, kola, u kojim kojimaa preda predaju ju nasta nastavu vu jezuit jezuitii i milos milosrd rdne ne sestr sestre, e, kojim kojimaa je okupacija u posjednute zemlje širom vrata otvorila. Ta č. 13. Okupaciona vlada etabilirala je katoli čku vjersku propagandu (Propaganda fide in pantes infidelium) i njoj je na čelu postavila čuvenog jezuitskog biskupa Š tadlera, koji nosi javnu javnu titulu titulu „Papsk „Papskii komesar komesar za vjersku vjersku propagan propagandu“ du“.. Dovukla Dovukla je u zemlju čitave legije jezuita, koji su iz drugih naprednijih zemalja istjerani kao najopasn najopasniji iji elementi elementi razdora razdora i omraze omraze me đu narod narodim imaa jedn jednee dr žave. ave. Njima Njima je vlada poklonila goleme komplekse zemlji šta, koje je uvijek bilo sastavni dio op šte narodne imovine i o tro š ku zemlje im podigla bogate manastire i velikolijepne crkve i škole. Ne prođe dan da ove fanati čke prozelitske propagandiste bilo obmanom ili silom ne otmu otmu ili ukradu ukradu koga pravoslavn pravoslavnog og ili muhamed muhamedansk anskog og mladi mladi ća, djevojku djevojku,, kakvo siroto dijete ili udovicu, koje poslije zatvaraju u svoje prostorije i, tu ih najvarvarskijim sredstvima obra ćaju u katolicizam. Crni srednji vdjek inkvizicije, mogao bi u tom pogledu pozavi đati dana šnjem dobu u Bosni i Hercegovini. Ta č. 14. Kao što je okupa okupacio ciona na vlada vlada revno revnosna sna u dava davanju nju odob odobre renja nja i svak svakee pomo pomo ći u novcu i zemlji štu kad je u pitanju podizanje kakve katoli čke crkve ili manastira, tako tako je bezobz bezobzir irna na i neumo neumolji ljiva va kada kada ima ima da rije rije š i kakvu molbu za podizanje slične prav pravos osla lavn vnee ili ili musl muslim imans anske ke bogo bogomo molj lje. e. Op š tina tinama ma sa hilj hiljad adam amaa musli muslima mansk nskih ih i pravo pravosla slavn vnih ih du š a, vlada vlada godin godinam amaa uskra uskrać uje odob odobren renje je za podizanje bogomolje, dok katoli čke crkve podi že i onđe, g đe je u mjestu samo jedan žandarm ili činovnik katolik, kao š to o tome ima dosta primjera. Znaju ći šta u Bosni i Hercegovini za odr žanje narodnosti zna či crkvena autonomija, koju su pravoslavni u punoj mjeri u živali za vrijeme turske uprave, okupacione su vlasti svoju politiku na to upravili, da ovu autonomiju uni š te i da njihovu crkvu podlo že svojim svojim vjernim vjernim kreatura kreaturama ma i slijepim slijepim politi politi čkim oru đima. Isto to radi i prema muslimanima.
43
Ta č. 15. Okupacione su vlasti objavile rat istrebljenja i samom imenu srpskom u Bosni i Hercegovini, pa su umjesto narodnog imena proglasile provincijalno ime Bosanac i Bosanski, ili „zemaljski jezik" i ako se narod od pamtivijeka nazivao i ponosio svojim nacionalnim srpskim imenom, š to mu za vrijeme turske uprave nikad niko nije uskra ćivao. Nu okupacione se vlasti ne ogrini č avaju samo na gonjenje srpskog imena, ve ć satiru vandalski i sve drugo što podsje ća na srpstvo. Poznato je da su Bosna i Hercegovina sredi š te srpstva ne samo geografski, ve ć i u etnografskom pogledu, te se nije čuditi što je kod nas srpska tradicija i srpska nacionalna svijest jaka kao u drugoj srpskoj provinciji – Srbiji. Ov đe valja konstatovati, da je hercegova č ki dijalekt na dostojanstvo srpsko-hrvatskog knji ževnog jezika. Otuda je jasno, da se u Bosni i Hercegovini njeguje i čuva nacionalna poezija srpstva, a osobito njen epski dio kao i srpske narodne pripovijetke. U Bosni i Hercegovini upotrebljavaju se – više nego igđe – gusle, t. j. muzi čki instrumenat za recitovanje juna čkih srpskih pjesama. Nema Bosanca i Hercegovca, koji ne bi znao i pjevao izvjestan broj onih juna čkih pjesama, a po neki na stotine njih. Iz tih pjesama znaju i svoju istoriju, tako da u pogledu nacionalnog saznanja nema naroda na svijetu, koji je politički svjesniji svjesniji nego nego š to je srpsk srpski. i. Srbi Srbi se od neza nezapam pamćenih vremena vremena služe svojim pismom, koje je u drugoj polovici IX. vijeka prona šao Sveti Ćiril i brat mu Metodije Metodije,, arhimana arhimanariti riti za Solunsk Solunsku u Srbiju. Srbiju. Čak i oni oni bosa bosans nski ki Srbi Srbi,, koji koji su docnije pre š li u islam, do okupacije su se uvijek slu žili ćirilskim pismom, dok okup okupac acio iona na vlas vlastt nije nije nam nametnu etnula la lati latini nicu cu,, a naro narodn dnii inst instru rum menat nat gusle usle konfiskovala. Austrougarska je odmah s po č etka zabranila i proslavljanje patrona nacionalne pros prosvj vjet etee Svet Svetog og Save Save,, po kome kome je jedn jednaa na š a pokra pokrajin jinaa Herceg Hercegovi ovina na jo š u srednjem vijeku dobila ime „Vojvodstvo (hercegstvo) Svetitelja Save“. A kad je viđela da u tome ne mo že uspjeti, ona se u posljednje vrijeme ograni čila na to, da preko svojih agenata i katoli čke mladež i, fanatizovane u vladinim š kolama ove proslave proslave ometa, na varvarsk varvarskii na čin napada napada najintim najintimnije nije osjećaje aje i jedan jedan narod narod vrije đa. S tim smjerom zabranila je i dr ž anje anje javnih javnih proce procesij sijaa u uobi uobičajenom crkvenom obredu. Ta č. 16. I pored najispravnijih putnih listova, osobito onih lica koja.doputuju iz susjednih srpskih srpskih vemalja, vemalja, ovima ovima se čine neč uvene teš koć e pri putovan putovanju, ju, okru okru žujući ih cijelim jatom žbira i š pijuna. Dokle okupacione vlasti u tom pogledu tjeraju, vidi se najbolje po tome, što su one zimus imale drskosti, da čak i prestolonasledniku Kraljevine Srbije, koji je inkongnito putovao, zabrane preno ć iti u Sarajevu, ve ć je ovome protiv izri č ne volje spremljen naro čiti voz, koji je na brzu ruku uklonjen iz zemlje. Tom je prilikom vladin komesar naredio svim sarajevskim hotelijerima, da ne smeju primiti na preno ći šte visokog putnika.
44
Tač 17. Mladi ćima koji zbog kinjenja kinjenja i zbog zloupotrebl zloupotrebljava javanja nja okupatorsk okupatorskih ih školskih vlasti vlasti polaze polaze školu kolu u susjed susjednim nim srpski srpskim m zemlja zemljama ma,, pri pri povra povratku tku u domo domovin vinu u okupacione vlasti ne daju u zemlji nikakve slu žbe, ni javne ni privatne. Obilate svoje svoje stipen stipendi dije je za vi še š kolov kolovanj anjee na stran stranii daje daje vlada vlada samo samo onim onim svojim svojim kreatura kreaturama, ma, većinom sinovima sinovima svojih svojih činovn inovnika ika,, koji koji su već u školi pokazali pokazali neprij neprijat atelj eljstv stvo o i mr žnju nju prem premaa prav pravos osla lavn vnim imaa i musl muslim iman anim imaa i u slij slijep epoj oj posluš nosti prema vlastima.“ Tako, Tako, dakle, dakle, glasi glasi onaj deo bosansko-he bosansko-herceg rcegova ova čkog memoran memoranduma duma odnose odnose ći se na versko-prosvetni pritisak hrvatskih eksponenata i neposrednih izaslanika u jezuitskom i činovni čkom kadru, koji su imali da izvr še vekovni san o pokatoli čenju ove preostale srpske provincije u docnijem sklopu Austrougarske. Razume se, da su posle 32 godine „kul „kultur turne ne misij misije“ e“ u Herceg Herceg-Bo -Bosni sni Hrvati Hrvati jedva jedva do čekali ekali,, da putem putem statis statistik tikee mogu mogu objaviti rezultate svojih nasilja u Bosni i Hercegovini. Godine 1910. izvr š en je popis bosansko-hercegova č kog kog stanov stanovni niš tva. tva. Na veli veliku ku rado radost st cele cele Hrva Hrvats tsk ke sa njen njenim im biskupom Štadle tadlerom rom u Saraj Sarajevu evu,, ova statis statistik tikaa javlja javlja,, da je u Herceg Herceg-Bo -Bosni sni prona prona šla 385.009 Hrvata. Mada je ovaj broj novope čenik, Hrvati zajedno sa ma đarskim, češ kim i poljs poljski kim m radn radnici icima ma (zapo (zaposle slenim nim na ekspl eksploa oatac taciji iji bosan bosansk skih ih šuma i u ogromn omnom vladajuć em činovni čkom aparatu), u odnosu odnosu prema prema celokupno celokupnom m stanovni stanovni štvu Bosne i Hercegovine, predstavljali su jedva 19% bosasko-hercegova čkog stanovni š tva. Hrvatski jezuitizam jezuitizam i slu žbena Hrvatska su toliko likovali, da je ova name štena statistika do živela nekoliko izdanja. Ni posle 16 godina od onoga proglasa bosansko-hercegova čke muslimanske vlastele (u kome kažu ne samo što ne će ničega imati zajedni čkog sa Hrvatima, nego čak tvrde da do pred kraj devetnaestog veka nisu ni znali za ime Hrvata) hrvatski jezuitizam nije smeo bosansko-hercegova č ke musli muslima mane ne nazvat nazvatii Hrvati Hrvatima ma,, ve ć „velikodu š no“ no“, u državnoj hrvatsk hrvatskoj oj statistic statisticii konstatu konstatuje: je: „Zbog „Zbog toga, toga, š to imade imade musli muslima mana na koji koji se izjav izjavlju ljuju ju i priznaju Hrvatima, dok ih opet ima koji se priznaju Srbima, mislim da će biti najzgodnije ako se muslimane pusti iz kombinacije, jer im pribli žno nije moguć e utvrditi koliko se njih njih prizn priznaje aje Hrvati Hrvatima ma a kolik koliko o Srbim Srbima.“ a.“ („Naro („Narodn dnaa statis statistik tika“ a“ 1910. 1910. str. str. 21). 21). Ipak Ipak hrvats hrvatska ka statis statistik tikaa i pored pored svih svih jezuit jezuitsk skih ih muka muka kroz kroz vi š e od 30 godin odinaa, a naro naročito nastojanja hrvatskih popisiva ča da broj Srba svedu na nulu, morali su makar i neta čno (razume se u svoju korist) objaviti, da u Bosni i Hercegovini ima 825.418 Srba, prema 385.009 Hrvata i katolika svih naroanosti. Kako muslimani kao š to videsmo u momentu popisa 1910. godine jo š nisu bili podlegli uticaju hrvatske propagande i raznih mera za prinudno pokatoli čavanje, pa prema tome i nezreli za hrvatsku stvar, ostavljeni su jo š za kratko vreme bosanskim jezuitima, bilo da ih privedu katoli čanstvu, bilo da u njihovoj ve ćini vaspitaju besprimerne d želate, koji će svojoj svojoj braći bosansko-hercegova bosansko-hercegovač kim Srbim Srbimaa prire priredit ditii krvav krvavu u 1941. 1941. godin godinu. u. Srpsk Srpskaa ravnoduš nost, nost, koja koja je ravna ravna nocion nocionaln alnom om zlo činstvu instvu,, pomog pomogla la je minul minulih ih dvade dvadese sett i nekoli nekoliko ko godi godina na Hrvati Hrvatima ma i njiho njihovo vom m katol katolii čkom kom kler kleru, u, da stari stari hrvats hrvatski ki „naro „narodni dni program“ bude ostvaren, po š to je hrvatskom jazuitskom crvu i njegovoj otrovnoj politici
45
ostav ostavlje ljeno, no, da po svojo svojojj volji volji hara harač e po srpsko srpskom m etnog etnograf rafsk skom om prosto prostoru, ru, za kojeg kojegaa poznati frankova čki „Obzor „Obzor““ pre nekoli nekoliko ko godin godinaa mimo mimo svoje svoje volje volje re č e: „Tako „Tako je pravoslavno žiteljstvo u to vrijeme predstavljalo 90% cjelokupnog stanovniš tva.", ciljajući ovde na ju žnodalmatinsko, bosansko-hercegova čko, li čko i sremsko-slavonsko stanovni štvo, za čiju je domovinu Mato Mrazovi ć na 77. sednici hrvatskog sabora od 6. septembra 1861. godine rekao: „Srbi su zemlje u kojima žive krvlju otkupili. Oni nisu doš li da u miru i pokoju samo obra đeno polje posjeduju i priređ eni viš ak u dućane spremaju i dalje sa njime trguju, nego su oni svoju zemlju iz turskih ruku svojom miš icom oteli i poš to sačinjavaju ve ćinu naroda, zemlja je njihova." njihova." Da, bio je to srpski narod, koji je svoju zemuvu od Turaka oslobodio, a ne oteo kako to Mrazovi ć nehotice nehotice ili tendenc tendenciozn iozno o re če, a sačinjav injavao ao je u svojim svojim zemlja zemljama ma prema prema „Obzorovom“ priznanju narodnu ve ćinu od 90 %. Ali jo š viš e od toga, bio je to onaj isti narod, narod, za koga koga Ivan Ivan Kukulje Kukuljevi vi ć 6. juna 1848. godine u hrvatskom saboru javno re če: „Ov „Ovaj nam je narod rod srpski ski u najt ajtežim vrem vremen enim ima, a, kad kad smo smo sten stenja jali li pod pod aristokracijom, latinizmom i germanizmom, našu čistu narodnost sačuvao.“ Da, bio je to onaj isti srpski narod, kojem Hrvati mogu zahvaliti da u njihovim š kolama i javnom životu i danas ne slu šaju latinski jezik, kao što su to imali prilike da čuju sve do 1843. godine, kada im je prvi put dozvoljeno da u š kolu uvedu hrvatski kao nastavni predmet. Bio je to onaj isti narod, od koga su Hrvati pozajmili svoj dana š nji jezik, a među zemljama toga naroda bila je ona ista Herceg-Bosna, za koju je austrougarski ministar Venamija Venamijan n Kalaj Kalaj napisao: napisao: „Ali je izvan svake sumnje, da je Bosna uprkos svome kolebanju izmeđ u susednih sila, pored svoje pocepanosti, pokazala ipak u svome razvitku izvesno jedinstvo i takav opravdan pravac koji ju je razdvajao od prave Srbi Srbije je,, pa je to najp najpos osle le osuj osujet etilo ilo ujedi ujedinj njen enje je ta dva dva inače savr savrš eno homogen homogena a naroda."
Š to se Bosna zbog „politič ke pocepanosti" nije ujedinila sa pravom Srbijom, to je rezultat „Pocepaj pa vladaj! vladaj!" " .U tom austrougarske austrougarske politike: „Pocepaj tom prav pravcu cu Vena Venami mija jan n Kala Kalajj sa austrougarskog gledi š ta ima pravo. Još viš e ima pravo ovaj austrougarski ministar kad kaže da su to: „dva ina če savr šeno homogena naroda“. Nema, me đutim, pravo kad smatra da je poli politi tička pocep pocepan anost ost u potpu potpuno nom m smisl smislu u re či slaba slaba narod narodna na stran strana, a, jer takva takva pocepanost mož e biti samo kod slobodoumnih naroda, me đu kojima je srpski oduvek stajao u prve redove. I zato, imamo mi pravo kad verujemo da ne mo ž e biti mira u ovom delu Evrope sve dotle, dok god sve srpske zemlje, a me đu njima prvenstveno HercegBosna ne budu u potpunom srpskom narodnom jedinstvu. Leš evi
Iz žila vaš ih krv je istekla… Vaš e se telo ste že i grbi; Satanska ruka bola vas i sekla, Zato jer ste bili Slaven Slavenii – Srbi… Srbi…
Le ševi srpski, mu čeni čki, sveti: U va šem telu života nema vi še, Pokolenja ali u vas će se kleti, Jer krv vaš a novu istoriju pi še! Psunjski
46
DOBA OTIMANJA KAO PRETEČA HRVATSKE ISTORIJSKE KNJIŽEVNOSTI Nisu Nisu viš e samo živi spomen spomenici ici srpske srpske pro šlosti losti plen „suvrem „suvremene ene hrvatske hrvatske povijesti povijesti“. “. Pohlepa za onim što je u okviru biv š e Austrougarske monarhije bilo srpsko, ne po šte đuje ni sure zidine, svedoke srpske snage i kulture, koju hrvatski crv uz pomo ć katoli čkog Rima stole ćima nagriza. Tako hrvatska „povijest“ u delu štampanom 1939. godine donosi sliku sliku grada grada Ružice iznad iznad Slavo Slavonsk nskee Oraho Orahovic vicee i ozna ozna čava ava ga kao kao sred sredii šte, te, koje koje je odigralo važ nu ulogu srednjeg veka u borbi hrvatskih velika ša sa ugarskim kraljevima. Čudni ljudi, a čudni im obič aji. Čas tvrde jedno, a čas drugo. Sve se, me đutim, svodi na jedno: falsifikovati falsifikovati i oteti, pa na tome zidati hrvatsko hrvatsko „istorijsko „istorijsko pravo“. Zar ugarski kraljevi nisu bili istovremeno i hrvatski? A kojem ugarskom kralju od 1102. godine pa do 1918. nije nataknuta Zvonimirova kruna?! U kakvom bi onda odnosu stajala tvrdnja da je grad grad Ružica ica poslu poslužio hrvatski hrvatskim m velika velika šima ima za rato ratova vanj njee prot protiv ivu u ugar ugarsk skih ih,, a time time i sopstvenih kraljeva, kad se ne zna za takova ratovanja, jo š manje za neke hrvatske baze, a najm najman anje je da bi to ba š bio bio grad grad Ru žica, ica, kojeg kojegaa su razor razorili ili Turci Turci prili priliko kom m ulaska ulaska u Slavoniju. Ovakv Ovakvih ih svojat svojatan anja ja nisu nisu poš teđene ene ni „Rok „Rokov ovaa čke zidi zidine ne“, “, koje oje i dana danass južno od Vink Vinkov ovac aca, a, na obal obalii Bosu Bosuta ta,, prko prkose se vrem vremen enu. u. A takv takvih ih ima ima mnog mnogo. o. Savr Savrem emen enii povjesni čar kad govori o Ru žici, izgleda da hotimi čno sme će sa uma, da se u neposrednoj blizini, samo sakriven dublje u š umu, nalazi stari srpski manastir Orahovica (u starije doba doba zvan zvan Remet Remeta), a), sagra sagra đen negd negdee u XII. XII. veku veku.. Rasp Raspol olaa že se sa dost dostaa pism pismen enih ih podataka o tome, kome je pripadao grad Ru žica, Rokova čke zidine, kao i svi ostali sli čni spomenici spomenici rastureni rastureni širom srpskih zemalja zemalja pod Austroug Austrougarsk arskom, om, ali ne ćemo zamarati zamarati time, nego bi imali zapitati savremene hrvatske „povijesni čare“: Čime se objaš njava, da se analizom veznog materijala utvr đuje potpuna vremenska povezanost u gra đenju kako Ružice, tako i manastira Orahovice. Šta ima da primete na mnoge sli čne srpske gra đevine iz toga doba i žive li mo žda „suvremeni“ u uverenju da Srba pre dolaska Turaka, i pored tolikih njihovih kulturnih i crkvenih sredi šta, u Slavoniji bilo nije. Ako ž ive u takvom uver uveren enju ju,, bilo bilo bi dobr dobro o da pro pro čitaju itaju „Spomen„Spomen-knj knjigu igu Matiji Matiji Reljkovi Reljkovi ću“, u“, koju oju su početkom ovoga veka izdala hrvatska dru š tva i naročito je posvetila Slavoniji i zapadnom Sremu, gde je Reljkovi ć (Relkovich) ro đen, gde je živeo i gde je umro. U toj eminentno hrvatskoj knjizi na strani 7 i 8 na ći će da su Rokova čke zidine jo š pre dolaska Turaka bile niš ta manje, već srpski pravoslavni manastir, o kome se doslovce ka že: „Manastir taj sagrađ en je poslije rimske vladavine, a propao je kada su Turci ovu zemlju osvojili. Sudeći po slikarijama, bila je crkva hrišćanska i to isprva grko-istočnoga, a kasnije rimokatoli čkog kog obreda". obreda". Ovde Ovde se, se, kako kako videsm videsmo, o, nepos neposre redn dno o prizna priznaje je da je ovaj ovaj srps srpsko kopr prav avos osla lavn vnii mana manast stir ir,, kao i mnog mnogii drug drugi, i, silo silom m poka pokato toli li čen. Kako je to pokatoli č avanje avanje vrš eno, eno, i prek preko o koga koga,, to nam nam je nepo neposr sred edno no pozn poznat ato o iz hrva hrvats tske ke „povijesti“. Kako se srpski narod branio od toga pokatoli č enja, koliko je uspeo i koliko je puta „prolong „prolongirao“ irao“ odr žavan avanje je svoj svojee vers verske ke i poli politi ti čke samost samostalno alnosti, sti, videćemo emo iz
47
poglavl poglavlja, ja, gde se govori govori o mnogo mnogobroj brojnim nim zaklju zaklju čcima hrvatskog hrvatskog sabora sabora kroz stotine godina, kojima su srpstvo stavljali izvan zakona i od be čkog dvora tra žili monopol za obrazovanje hrvatske rimokatoli čke egzekutive, koja će kvavim terorom srpstvo privesti katoli čanstvu, ili ga istrebiti. Kad su po narud žbi pritajenog pritajenog usta štva novi hrvatski hrvatski istori istori č ari počeli da naduvava naduvavaju ju hrvatsku „povijest“ na š li su se pred nesta š icom materijala. Ta ih je oskudica navela na zloč in da posegnu u srpsku istorijsku pro š lost, jer im se ona radi mnogih okolnosti i njihove bezobzirnosti nalazila na domaku. Ni jedan narod bez pro šlosti nije lak še doš ao do istorijske gra đe kao š to je to slu čaj sa Hrvatima. Iz tih razloga, ni jedna svetlija ta č ka srpske srpske istorijsk istorijskee mnogost mnogostruko rukosti sti pod Austrouga Austrougarsk rskom om nije ostala ostala po šte đena hrvatske hrvatske otima čine. Tako se u lekciji hrvatske „povijesti“ objavljene 3. VI. 1939. govori o bitci za Sisak Sisak 1593 1593.. kao kao isklju isključivom ivom hrva hrvats tsko kom m ratn ratnom om uspe uspehu hu.. Ako Ako se, se, me đutim, utim, pročita stenogr stenografsk afskii zapisnik zapisnik hrvatsk hrvatskog og sabora sabora za godinu godinu 1861., 1861., nai ći će se na strani 807 na govor hrvatskog poslanika Lon čarevi ća, u kome ovaj pred saborom veli ča zasluge Srba za održanje hrvatske sigurnosti od Turaka i tvrdi, da je zaslugom Srba tvr đava u Sisku obranjena. Govore ći o ratovima koje je Ferdinand II. vodio protivu š vedskog kralja Gustava Adolfa, hrvatska „povijest“ od 12. VI. 1939. odnekuda pronalazi, da su se 10.000 Hrvata pod vođstvom generala Izolanija u bitci kod Nirnberga tako juna č ki poneli, da su ba š oni doprineli Ferdinandovoj pobedi. Na isti na čin, da su se Hrvati junač ki borili u bitci kod Lucen Lucenaa (18. (18. XI. 1632.), 1632.), u kojoj kojoj je š vedski kralj poginuo. Da su „suvremeni“ hrvatski istori čari ari slučajno ajno zaviri zavirili li u stenog stenogra rafsk fskee bele bele š ke hrvats hrvatskog kog sabora sabora iz 1861. 1861. godin godine, e, odrekli bi se mo žda ovih „sjajnih“ hrvatskih podviga na hartiji, jer bi na strani 808 na šli da ih je poslanik Lon čarevi ć već pre 80 godina unapred demantovao rekav ši, da su se u tim ratovima borili Srbi, a me Hrvati. Evo š ta je Lončarevi ć rekao: „Prije nego š to su se oni oni Srbi Srbi sa Č arnojević em nase naseli lili li u donj donjee kraje rajeve ve Ugar Ugarsk ske, e, rato ratova vali li su Srbi Srbi varaždinsko dinskog g i karlov karlova ač kog generalat generalata a kod Desave pod Valen Valenš tajnom tajnom 1626. 1626. kod Rien Rienfe feld lda a i Volf Volfen enbi bitl tla a pod pod Piko Pikolo lomi mini nije jem m, zatim atim kod kod Br Brge gesa sara ra 1632 1632.. pod pod Izolanijem, gde su š vedskog generala Vanera i Berharta Vajmarskog 1636. godine žive pohvatali i najzad š vedskog generala Horna zarobili. Ova su i mnoga druga junačka dje djela la u privil privilegi egijam jama a sa zlatni zlatnim m slovim slovima a od cez cezara ara i kralje kraljeva va Ugarsk Ugarskih ih Rudolfa, Ferdinanda II., Marije Terezije, Leopolda i Matije posvjedočena i čuvaju se pod tri klju ča, od kojih kojih proto severinski severinski jednog imade“. Kad bi neko zapitao: Kakve veze imaju ovi Ferdinandovi ratovi sa srpstvom?, mi bi mu odgovorili: Zato, da bi se odbranili od katolicizma i hrvatizma, Srbi su bili primorani da za račun Austrougarske čine čuda od juna štva, samo da bi se istakli iznad Hrvata i time stekli stekli veću nakl naklon onost ost beč kih kih dvor dvorova ova za odbran odbranu u svoga svoga srpsk srpskog og obele obele ž ja od Hrvata. Jedna od takvih usluga u krvi je i u češće Srba u austro-francuskom ratu, kada je Franjo II. radi francuskog „konventa“ o smaknu ću Ljudevita XVI. podigao vojsku na Francusku. Da se ovde ne radi o hrvatskom zakulisju, ne bi se ovog slu čaja doticao, jer on na prvi pogled nema ni č ega zajedničkog sa srpskim narodnim zbivanjem, niti to u češće srpski naro narod d može zabe zabele ležiti iti u svet svetli lije je stra strani nice ce svoj svojee isto istori rije je iz razl razlog ogaa trad tradic icio iona naln lnog og prijateljstva sa Francuskom. Hrvatska „povijest“, naime, („Hrv. List“ od 27. VI. 1939.) o
48
ovome ratu pi š e ovako: „I Hrvati su slali ogromne čete. Sama krajina dala je 100.000 vojnika. U toku 1794. i 1795. godine proljevala se hrvatska krv u Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj.“ koj.“ Ovo hrvatska hrvatska „povije „povijest“ st“ kontira kontira u svoj ra č un sa naročitom tendencijom, tendencijom, kako bi svoju pro š lost okitila tu đim herojstvom, a s druge strane kako bi onih 100.000 Srba Srba iz Krajin Krajinee ozna ozna čili kao kao Hrvat Hrvatee samo samo zato, zato, da se tolik tolikaa srpska srpska vojni vojni čka snaga u tobožnjem „hrvatskom prostoru" ne bi na šla nigde zapisana. Rekoh, ovo austro-francusko ratov ratovan anje je ne bi mogli mogli ubele ubeležiti u svetli svetlije je strani stranice ce srpsk srpskee istor istorije ije,, ali ali ono ipak ipak ima ima izvesnog znač aja za srpsko samoodr ž anje u Austrougarskoj, koje su Hrvati neprestano ugrož avali. Pa ipak, kad je to činjenica koja se vi š e ne da izmeniti, mi se ne odri čemo te stvarnosti ali utvr đujemo, da je hrvatska tvrdnja o tobo žnjih 100.000 Hrvata u ovome ratu la ž, poš to Vojničku Krajinu nisu sa č injavali autohtoni Hrvati, nego ve ćim delom Srbi pravosla pravoslavni vni i manjim manjim delom delom oni Srbi katolic katolici, i, koje koje senjski senjski biskup Brajkovi Brajkovi ć deli od Hrvata. Da li su to bili Hrvati ili Srbi, pusti ćemo da nam o tome ne š to kažu austrijski ratni izve štaji toga vremena. Izve š taj od 29. maja 1793. godine glasi : Iz glavne tirolske varo ši Insbruka (Innsbruck) 29. maja pi š u: da je ovo jutro jedna komp kompan anija ija burms burmskog kog „frajk „frajkor ora" a" onamo onamo stigla stigla i uputi uputila la se prek preko o Braj Brajzka zkaua ua (Bre (Breis iska kau) u) dalj dalje. e. Ovi Ovi su ljud ljudii svi svi na turs tursko kojj gran granic icii mobi mobili lisa sani ni i zovu zovu se Srbijanci." Jedan drugi izve štaj od 9. avgusta 1793. iz Be ča javlja me đu ostalim o prolasku srpskog odreda kroz Beč : Proš le nedel nedelje je pro proš ao je jeda jedan n odre odred d konji onjice ce i pešaka takozva takozvanog nog austrijsk austrijskoobečkog frajkora. Svi su bili po izboru momci Grani čari, najvi še Srbi iz Slavonije i po koji Mađar. ar. Oni Oni su svi svi na tursk turskii na čin obučeni, a egzerci egzerciraju raju na srpskom srpskom jeziku, jer su skoro sami Srbi. Posle prolaza uru č en je od stra strane ne srem sremsk skookarlova čkog arhiepi arhiepiskop skopaa i mitropo mitropolita lita natkape natkapetanu tanu Aksentiju Aksentiju Milovi Milovi ću krst sa crvenom pantljikom za zasluge, a i zato da bi u inostranstvu imao sve po časti, koje mu spadaju." Ratni izve štaj od 17. avgusta 1793. godine, me đutim, najbolje svedo či, ko su bili oni borci iz Vojni čke Krajine – Hrvati ili Srbi. Ovaj izve štaj glasi: Dana 17. avgusta avgusta bilo je poveren povereno o oberste obersteru ru Mihailovi Mihailovi ću sa jednom divizijom Srba iz frajkora Mihailovi ća i Odolenija, da udare na neprijateljske zaklone i van š ume ume oko oko Egenad Egenada. a. Srpsk Srpskaa je divizi divizija ja posla poslana na napred napred.. Kapeta Kapetan n Aleksa Aleksanda ndarr Petrovi ć i oberlajtnant Kosta Jovanovi ć vodili su desno, a unterlajtnant Fabarovi ć levo krilo. Slede ćeg dana pre zore, svi su stajali pripravni pred š umam. Oficiri su sa krilima upravljali tako mudro i hitro, da ih neprijatelj ni na 20 koraka nije mogao da primeti. A kad ih je primetio, povukao se pani čno u svoje zakope. Srbi su ih u stopu sledovali i tako ih mu ževno pregazili, da su se u drugi red šanaca morali povu ći, gde su imali bateriju. Srbi se osokoln š e i slepo udariš e sa sabljama i pu škama na neprijatelja, koji ne mogav ši sili odoleti, bi prisiljen odstupiti, pa se jedva mogao sa topovima povla čiti. Ova očevidna hrabrost i mu ževstvo Srba, tako je feldmarš alu knez nezu Kobur oburg gu bila bila ugod ugodn na, da im je osobi sobittim jav javnim nim
49
pohvaljenjem pohvaljenjem svoje zadovoljstvo zadovoljstvo pokazao, pokazao, tra ž eći imena vi ših i ni žih oficira u cilju podele odlikovanja. Jer, celi ovaj sre ć ni ishod rata na onom delu, ima se samo Srbima zahvaliti." Ovi ratni izve š taji (koji su štampani u novosadskom „Javoru“ Jove Jovanovi ć a-Zmaja 1875. 1875. godine) godine),, najbolji najbolji su odgovor odgovor hrvatski hrvatskim m izvrtanj izvrtanjima ima onoga, onoga, što je Slav Slavon onij iju u i Krajinu kako onda, tako i docnije činilo srpskom. Da li će hrvatski „povjesni č ari“ i posle ovih argumenata prona ći, da su poč inili č uda od junaš tva u ovim ratovima, iako se za njih u njim njimaa nije nije ni znal znalo? o? Kao Kao što je god slu čaj sa ovakvim ovakvim izvrtanje izvrtanjem m činjenica injenica,, tako najnoviji istorijski falsifikatori iz Zagreba kroz čitavu „suvremenu povijest“ izbegavaju da ma šta ka žu o Srbima i trude se, da što viš e zapostave njihovu stvarnost, kako bi svetu prikazali, da je sve što se na jugu Austrougarske herojskog de šavalo, rezultat isklju čivo hrvatske vitalnosti. Da je to, me đutim, istorijska obmana, vidi se i po tome š to je Marija Terez Terezija ija i za vreme vreme najve najve ćih srpskih srpskih progona progona ipak morala morala svoje svoje najbolje najbolje vojskovo vojskovo đe prona ći među Slavonskim i Kraji š kim Srbima. Mi se tim Srbima nemamo razloga hvaliti, ali kada se vidi tendencija da se zata š ka ili prisvoje sve srpske vrline i njihova istorija, moramo naglasiti da su Srbi samo u razmaku od 1744. do 1810. godine Austrougarskoj dali 15 znamenitih feldmar š ala i generala i to: 1) generala Mihaila barona Mika šinovi ć a fon Š lagenfelda (von Schlagenfeld), Schlagenfeld), 2) generala Jeftu Ljubibrati ća konte de Trebinje (conte de Trebinie), 3) generala Samuila Zdelarovi ća, 4) generala Pavla barona Papilu, 5) generala Arsenija barona Se čujca fon Heldenfelda (von Heldenfeld), 6) generala Pavla barona Davidovi ća, 7) generala Avrama Putnika, 8) generala Savu Prodanovi ća de Uži čka Kamenica, 9) feldmar š ala barona Duku, 10) generala Maksima Radi čevića, 11) feldmar šala Stevana Mihailovi ća, 12) generala generala Đorđa Duku, 13) feldmarš ala Andriju Stoičevi ća, 14) feldmar šala barona Radivojevi ća i 15) generala Jovana Brankovi ća. Da li su Hrvati iz svoje „vitalnosti" mogli izdvojiti ma i jeanog od ovakvih ljudi, sem što su im le šinars inarskom kom navik navikom om pri pri š ival ivalii hrva hrvats tsk ke firm firmee ako ako bi koji koji od njih njih pre pre š ao katoli čanstv anstvu u najma najmanje nje zbog zbog Hrvat Hrvata, a, ve ć zbog zbog toga toga što je aust austro roug ugar arsk skii zako zakon n o ustrojstvu vojske često esto puta puta uslov uslovlja ljava vao o veća vojn vojnii čka dostojan dostojanstva stva rimokat rimokatoli oli čkom pripadno šću. Da su, me đutim, Hrvati bili u stanju da odgoje ovakove ljude, bila bi to jo š veća nesre ća za srpski narod izme đu Drine, Drave i Jadranskoga mora, po što bi time jo š ranij ranijee uspel uspelii kod kod beč kog dvora, da ovaj ukine srpske prnvilegije, te da se hrvatskom jezuitizmu jezuitizmu pru ži duža vreme vremensk nskaa mogu mogu ćnos nost za leš inare inarenje nje po srpsko srpskom m narod narodn nom prostoru u biv šoj Austrougarskoj. Austrougarskoj.
50
OSNOVE HRVATSKE PISMENOSTI I KNJIŽEVNOSTI Među mnog mnogim im srpsk srpskim im pogre pogre š kama kama u pro prošlosti losti spada spada i sastan sastanak ak Vuka Vuka Karad Karadž ića sa hrvatskim klji ževnicima (1850.) u Be ču. Ovo pada u doba zakulisnog „Ilirizma“, o čijoj ćemo se otrovnoj misiji posebno pozabaviti. Hrvati su oberu čke primili na tome sastanku Vukov, knji ževni jezik za svoj. Na ovom su mestu Hrvati dobili vekovima vo đenu bitku sa srps srpstv tvo om i prav pravos osla lavl vlje jem m. Da toga toga sast sastan ank ka nije nije bilo bilo,, Srbi rbi bi sebi sebi pri pri š tedili „zadovo „zadovoljstv ljstvo“ o“ da docnije docnije na materin materinjem jem jeziku jeziku čitaj itaju u i čuju istor istorijs ijske ke i knji knjiž evne otima čine. Do ovoga doba, Hrvati su bili od Srba pravoslavnih i Srba katolika odvojeni kao ulje od vode, i životarili su u svojim uskim kajkavskim granicama onih triju županija oko Zagreba, gu š eći se u latinš tini, po što je prakti čno neupotrebljivi hrvatski jezik bio neka vrsta privatne konfesije, usled č ega se nije nalazio ni na listi nastavnih predmeta u srednjim školama po hrvatskoj. Da je njihov jezik i za vreme be čkog sastanka bio zaista neupotr neupotreblj ebljiv iv i knji knji ževno nezreo, vidi se iz ove hrvatske rodoljubive pesme od 1831. godine, koju je objavio „Dubrovnik" u svome 23. broju od 1937. godine: Vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati; vnogi vre narod sam svoj zame će sram ga jak stranjski: „Horvat“ re č e. Sam proti jel ne š tuje i svak slepec sam sebe truje. Nek gaj rasteplen re ći po svetu kad je već istom znano detetu, da se ne pozna ve ć Horvatica, Misle ć rođena da je Nemica. Nut vse vu stranjski se nije vre gine za svu mater ni š se ne brine. Mogao bih bez straha dozvoliti da mi se jedno uvo odse če, ako i jedan Srbin katolik ili Srbin pravoslavne vere sa svima onim „stru čnjacima“ za reš avanje hrvatskog pitanja u 1939. godini na čelu mož e znati, š ta mu ova hrvatska pesma zna či. Eto, to je ta izrazita linija izme đu vode i ulja, koja je delila „autohtone“ Hrvate od Srba pravoslavne i katoli č ke vere. Tek kad je srpski knji ževni jezik tu liniju zatupio, po činje hrvats hrvatska ka haran haranga ga na sve ono ono srpsk srpsko o istor istorijs ijsko ko blag blago, koje koje do tada tada nije nikada nikada bilo bilo prepo preporno rno.. Tim momen momentom tom zapo zapo činje inje i hrva hrvatsk tskaa hajk hajkaa na mnog mnogee srps srpske ke pesn pesnik ikee i književnike, koji su zbog prijema katolicizma ozna čeni kao Hrvati i kao takvi u svima hrvats hrvatskim kim istori istorijsk jskim im raspr rasprav avama ama smatr smatran ani. i. Ne što docn docnij ijee javl javlja ja se nepr neprem emos osti tivi vi atagonizam i prema ćirilici; istoj onoj ćirilici, koja je Hrvatima bila prvo narodno pismo i kojo kojom m je napi napisa san n prvi prvi hrva hrvats tski ki kato katoli li č ki molit olitve veni nik k. Ona Ona je najza ajzad d prog progla la šena neprijateljskim neprijateljskim pismom Hrvatske!
51
Zađimo malo u hrvatsku pro šlost da vidimo, koje je pismo nekada bilo najrasprostranjenije u Hrvatskoj, pa ćemo se već na prvom koraku susresti sa odgovorom splitskoga biskupa Sforce, kojim ovaj 28. juna 1627. odgovara rimskoj kongregaciji, da bi bilo bolje crkvene knjige š tampati ćirilicom nego latinicom, poš to je ćirilica op štija i u Dalmaciji se ve ćinom upotrebljava. (Ivi ć-Erdeljanovi ć). Opisujući stvaranje prvog katoli č kog molitvenika na na š em jeziku i ćirilicom, hrvatska „povijest“ i sama tvrdi, da je bosanski franjevac Matija Divkovi ć (1563. – 1631.) kao prvi hrvatski knji ževnik u Bosni ovaj molitvenik š tampao „bosanskom ćirilicom“. („Hrvatski List List““ od 14. 14. VI. VI. 1939 1939.) .) Da bi htvo htvori rili li š to ve ću smut smutnj nju u među pojedi pojedinim nim srpsk srpskim im zeml zemlja jama ma,, Hrva Hrvati ti su, su, dodu dodu še, izm izmisli islili li i u svoj svoju u zvani čnu nauk nauku u uvrs uvrsti tili li neku neku „bosan čicu“, kao različito pismo od ć irilice. Ovo samo zato, da ne bi morali izgovarati reč ć irilice. Šta je ta umi š ljena „bosan čica“ pusti ćemo da nam o tome ne š to kaže dr. Vasa Glušac u njegovoj knjizi „Iz pro š losti Bosne i Hercegovine“ (str. 30). Pravom uč enom čovjeku, kojemu je dobro poznata na ša proš lost i naš a kultura, ovak ovakve ve su tvrdn tvrdnje je smije smije š ne. ne. Baš što se tiče „bosa „bosan n čice“, ice“, spomenu spomenuću jedn jednu u anegdotu iz moga studentskog života. Do šavš i na univerzitet, donio sam sobom iz gimnazije (dr. Glu š ac je rodom Bosanac) i znanje o „bosan čici“ kao posebnom pism pismu. u. Jedn Jednom om u razg razgov ovor oru u sa moji mojim m mnog mnogou ouva va ž enim enim profe profeso sorom rom dr.-om dr.-om Milanom Reš etarom spomenuo sam mu tu „bosan č icu“, na šta se on nasmije ši, pa me zapit zapita: a: „Kakv „Kakvo o je to pismo pismo?“ ?“ Ja nasto nastojah jah da mu odgov odgovori orim, m, ali me u čeni profesor prete če i razjasni mi, da posebnog pisma „bosan čice“ nema, već da ima stara ćirilica, irilica, koja je upotrebl upotrebljava javana na na cijelom cijelom Balkansk Balkanskom om poluostr poluostrvu vu osim Grč ke, od Crnoga do Jadranskog mora. Kasnije ulaze ć i u nauku, bilo mi je jasno razlaganje moga uva ženog profesora. Zavirio sam malo dublje u to pitanje i otkrio njegovu politi č ku pozadinu.“ Uzalud je od krivca tra žiti priznanje. Zvani č na hrvatska politika, kakva je zapo četa u mnog mnogim im predst predstavk avkam amaa austr austroug ougar arski skim m vlada vladarim rimaa da pro š iri hrvats hrvatski ki terit teritori orija jalni lni i duhovni prostor na š tetu Srba, ne će nikada priznati da nije bila u pravu kada je posezala za tu đim, pa tako ni okolnost okolnost da su sve svetlije svetlije stranice stranice hrvatske hrvatske „povijesti „povijesti““ rezultat rezultat gusarenja po srpskoj istorijskoj pro šlosti. Razlikuju ći se u osnovi od kulturnih naroda, koji istoriju istoriju posmatra posmatraju ju prizmom prizmom objektiv objektivnos nosti, ti, hrvatsk hrvatskii „povjes „povjesni ni č ari“ ari“ novoga novoga doba doba izbegavaju da ma šta kaž u što bi hrvatske mase moglo podsetiti na njihovo prvo narodno pismo ćirilicu, kojoj jedino mogu zahvaliti za jo š ono malo svoje „kulture". Priznajem da ne znam kako izgleda Zvonimirova kruna, da li uop šte postoji i, je li š ta na njoj zapisano i kakvim slovima, pa se ne što pitam – šta bi dana šnji Hrvati u činili sa tom svojom toliko izvikanom krunom, kada bi ona poput krune Svetoga Stjepana bila ispisana ćirilicom? Ma đarima ni šta ne smeta što je njihov čuveni kralj kršten u pravoslavnoj veri kao kao Vojko Vojko,, kao kao š to Srbi Srbima ma ne smet smetaa što je Nema Nemanj njaa iz pose posebn bnog og ra čuna una kršten ten u katoli čkoj veri. Ne smeta Ma đarima što su kruna i porfira Sv. Stjepana ispisani starom srpskom ćirilicom, niti im smeta što se na tzv. kesi Sv. Stjepana u Be ču rese zlatom ispisane re či ćirilicom. („Narodni isto čnici“, letopis za 1837. god. str. 36). Jo š manje im bode oč i ćiri irilsk lski natpi tpis na grobu Sv. Stje Stjepa pan na, sam samo to sme smeta hrva rvatsk tskim
52
„povjesni čarima“, koji, uzgred budi re čeno, sve od 1102. pa sve do 1918. godine vr š iše podani čke du žnosti baš pod tako ćirilicom ispisanom krunom Sv. Stjepana. Velikim ljudima pro šloga veka nije smetalo srpsko poreklo da u Evropi budu veliki. Zar bi Oto fon Bizmark (Otto von Bismarck) rado govorio da je potomak polapskih Srba i da još njegova baba nije skoro ni re či znala nemački, sem srpski, kad to ne bi tako bilo. Ili je neš to smetalo nemačkom kancelaru grofu Kopriniju (Coprini) srpsko poreklo, a jo š manje isticanje te istine od strane nema čke štampe pred kraj pro š log veka. („Srbi u davnini“ – Zagreb 1894., str. 180). Da li je ma i za malo umanjena vrednost najve ćeg nema čkog naučnika Lajbnica (Leibnitz), š to se 1713. godine obra ća ruskom caru Petru Velikom kao Slave Slaven n na Slave Slavena na ovim ovim re čima: ima: „Naš e je pore porekl klo o isto isto,, oba oba smo smo Slav Slaven eni“ i“.. (Ra (Ra čki: „Povijest Slavena“ str. 84). Da li je predsednik srpske kraljevske akademije Dimitrije Nešić bio nepoz nepoznav navala alacc stvar stvarii kad kad je 1893. 1893. godine godine pred pred skupom skupom odli odli č nika nika rekao rekao o Lajbn Lajbnicu icu ovo: ovo: „Ali, „Ali, on je uistin uistinu u čedo onoga juna čkog srpskog srpskog naroda, naroda, čija je jedna jedna polovica polovica pre XII. stole ća ostavila ostavila svoja pradedovska pradedovska ognji š ta i siš la u naš e pitomij pitomijee krajeve da tu sebi novu otad žbinu osnuje.“ („Javor“ broj 1 od 1893. god.) Bizmarku Bizmarku,, Kopriniju Kopriniju,, Lajbnic Lajbnicu u i mnogima mnogima drugim, drugim, dakle, dakle, ni š ta nije nije smetal smetalo o da sebe sebe smatraju Srbima, mada njihov život i rad nije stavljen u slu žbu srpskog naroda i srpske narodne stvari. Mi, dodu š e, nismo tra žili od Nemaca da nam dadnu revers na ova tri svoja velika čoveka, ali ni oni nisu na nas digli graju, kad smo jo š proš loga veka iz sredine Zagreba podvukli poreklo ovih velikih Nemaca, š to su i oni sami rado isticali. Kad smo, međutim, u kojoj prilici naglasili, da je Petar Preradovi ć Srbin, ili da je Matija Reljkovi ć sam sebe i svoje pretke smatrao Srbima, na šli bi se usred hrvatske galame pred slikom, koja odgovara napola golom čoveku što brani zadnju prnju na sebi. Zaista, Preradovi ć i Reljkovi ć sa ostalim velikim Srbima koje hrvatska „povijest“ svojata, predstavljaju jedini prekriva č preko hrvatske knji ževne golotinje. Dodu š e, za Preradović a hrvatska istorija („Hr („Hrv. v. List“ ist“ od 4. VII. VII. 1939 1939.) .) priz prizna naje je da se 1818 1818.. godi godine ne rodi rodio o u prav pravos osla lavn vnoj oj grani čarskoj porodici u Grabovnici, ali smatra da se prelazom katoli čanstvu za vreme vojni čkih nauka u Be ču pretopio u Hrvata. Kao da se u Be ču može postati Hrvatom. A biti katolik, ne zna či i biti Hrvat. Da li je i Reljkovi ć bio Srbin ili Hrvat, pusti ćemo ga da nam on sam ka ž e. Kao š to je, naime, poznato, Reljkovi ć je kao austrougarski oficir slu žio u okolici svoga rodnog kraja oko Vinkovac Vinkovaca. a. Napisao Napisao je poznati poznati „Satir“. „Satir“. Pi š ući „Satir“ „Satir“,, Reljkov Reljkoviić je svoje svoje pretk pretke, e, pa samim tim i sebe smatrao Srbima, jer je na mnogim mestima o Srbima napisao: „Na ši stari“. Kad je trebalo objaviti rukopis, duhovni Zagreb je ve ć tada bilo zahvatilo jezuitsko slepilo. Zato je, pre nego je rukopis dat štampariji,
53
(…) Jer Slavonac ne da svoje dice, da se idu učiti A, B, C, nego ima obi čaj ovaki: kad mu rekneš , odgovori svaki: „Ni moj otac nije znao š titi, al je mogo malo bolje piti; naši stari nisu pisat znali, al su bolje neg mi sastajali“. O Slavonč e! ti se vrlo varaš , kojigod mi tako odgovara š . Naš i stari jesu knjigu znali, serbski štili, a serbski pisali; al vi sada nikako ne ćete neg za nemar svakoja me ćete. (neč itki itki stihovi koji slede u originalnom rukopisu nikada nisu š tampani) tampani) Jedno me đu mnogim mestima falsifikovanog rukopisa „Satir“ Matije Reljkovi ća, gde je umesto „Vaš i stari… stari…““ pre njegove njegove smrti smrti staja stajalo lo „Naš i stari… stari…““ (Slik (Slikaa je prene preneš ena iz zagre zagreba bačkog Srbobrana za 1941. godinu.) na njemu izvr šeno falsifikovanje. O tome se mo ž e svako uveriti. „Satir“ je, naime, pisan ljubi častim polubledim mastilom, po svoj prilici rastvorom od mastiljave pisaljke, dok je njegovo njegovo falsifik falsifikovan ovanje je vr š eno eno tamnim tamnim i evide evidentn ntno o je na prvi prvi pogled pogled,, da je docnij docnijeg eg datum datuma. a. Falsi Falsifik fikato atorr i pored pored uloženog enog imitat imitators orskog kog truda truda nije nije uspeo uspeo.. Jedno Jedno od tako tako falsi falsifik fikova ovanih nih mesta mesta u „Sati „Satiru“ ru“ fotog fotograf rafisa isano no je. Na tom mestu mestu Reljk Reljkov ovii ć odgovara nekome, ko je kazao da Slavonci nisu bili pismeni pa ka ž e: „Naši stari jesu knjigu znali, Srpski š tili, a srpski pisali." Satanska ruka, kojoj je sve srpsko mrsko, izbrisala je napola ono po č etno slovo „N“ i mesto njega stavila „V", pa je, razume se, u štampanom „Satiru" izvrnut smisao i stih š tampan: „Vaši stari jesu knjigu znali, Srpski š tili, a srpski pisali." Falsifikat je čak na tre ćoj reprodukciji jasan i vidi se nedovr šeno rediranje slova „N", preko koga je napisano „V". „Nije moguće vjerovati da ne bi bili u Bosni, Zahumlju, Dioklec Diokleciji iji itd. itd. već davna davna prij prijee Ku Kuli lina na bana bana počeli pisat pisatii ćirilic irilicom, om, a narodn narodnim im jezikom srpskijem“, ka že V. Jagić u „Historiji knji ževnosti“ na strani 142. Kad bi ovu rečenic enicu u dali dali da nam nam preve revede de Zagr Zagreb eb,, ispa ispalo lo bi umes umesto to onog onogaa „srp „srpsk skij ijem em““ – „hrvatskijem“. Takav jedan „prevod“ izme đu mnogih drugih nailazimo u „suvremenoj“
54
hrvatskoj „povijesti“ gde se ka že: „ U 17. i 18. vijeku javljaju se u Bosni i neki pjesnici muslima muslimani, ni, koji koji pjevaju pjevaju hrvatsk hrvatskim im jezikom jezikom,, slu žeći se araps arapskim kim (turs (turskim kim)) pismo pismom“ m“.. („Hrvatski List“ od 14. VI. 1939.). Ovo je zaista izre č ano na način, koji je samo Hrvatima svojstven. Zaista se u 17. i 18. veku pojavljuju bosanski muslimani kao knji ževnici, ali svoj jezik ne nazivaj nazivaju u hrvatski hrvatskim, m, ve ć srpskim. srpskim. Pesnik i knji knji ževnik Muhamed Muhamed Hevaji Hevaji Uskjuf Uskjufi, i, ostav ostavio io je početkom etkom 17. 17. veka veka iza sebe, izme izme đu ostalo ostaloga ga,, i ciklus ciklus pobo pobožnih pesama zaista pisanih arapskim pismom, ali srpskim, a ne hrvatskim jezikom, jer pisac tim pesma pesmama ma daje daje sam naslo naslov v „Ilahi „Ilahije je na srpskom srpskom jez jeziku" iku" i „Pozi „Poziv v na vjeru vjeru na srpskom jeziku" („Ilahi be zebani srb" i „Beran daveti iman be zebani srb") (Povelje Matije Ninoslava strana 69). Nemaju ći svoga svoga „osno „osnovno vnog g kapit kapitala ala“, “, istor istorija ija hrvats hrvatske ke knji knji ževnosti evnosti i „jeziko „jezikoslovl slovlja“ ja“ morala se „promuvati“ kroz kom š iluk da ga sakupi. Zatim je odmah iza akta sporazuma Cvetkovi ć-Ma ček (1939.) (1939.) objavila objavila preko preko hrvatsk hrvatskee zvani zvani čne štampe zahtev: „Da se iz hrvatskih ureda izbace tuđ inski izrazi i da se napokon prestane rabiti ćirilica! irilica! I zato, imaju izostati izrazi, koji nijesu nikad bili hrvatski niti je hrvatski narod za njih znao!" Tako je Beograd skoro dve godine pre sudbonosnog 6. aprila 1941. imao prilike da se upozna sa pravim smislom poni žavaju ćeg akta, na koji je stavljen potpis najnegativnijeg najnegativnijeg Srbina. Sa onim onim š to je otki otkinu nula la od srps srpsko kog g knji knjiž evnog evnog bogats bogatstva tva,, hrvats hrvatska ka knji knjiž evno evnost st i „jezikoslovlje“, jedva da su mogli pro živeti dve-tri godine, pa su opet morali zavu ć i ruku u srpski srpski kom komš iluk. iluk. Nemaju Nemajući kuda kuda,, slu službena bena usta usta š ka „prosvje „prosvjetna“ tna“ politika politika morala morala je početkom 1943. godine preko zagreba čkog „krugovala“ (radija) prirediti niz predavanja iz hrvatskog jezika, za koja bi se pre moglo re ć i, da su predavanja iz srpskog, nego iz hrvatsk hrvatskog og jezika, jezika, pošto se u njim njimaa obraz obrazla la že „dopu „dopuš tenj tenje“ e“,, da se i poje pojedi dini ni izra izrazi zi u „ekavš tini“ mogu upotrebiti u hrvatskom jeziku. Razume se, da ovo nije u činjeno zbog pravoslavnih Srba koji su istrebljeni, ve ć zbog izmirenja sa srpskom stvarno šću, gde još živi ve ćina srpskog jezi čkog i obič ajnog obelež ja, mada je silom prilika morala primiti katoli čanstvo, ali koje će ga i formalno napustiti i vratiti se veri svojih predaka onda, kada mač ne bude sredstvo za terorisanje čovekove du še.
55
ISTREBLJENJE SRBA KAO PROGRAM HRVATSKOG SABORA KROZ VEKOVE Ostavimo li po strani pojedina čna nastojanja mnogobrojnih hrvatskih velika ša, koji su svaki za sebe preduzimali sve što su mogli da se na podru č ju biv še Austrougarske srpsko ime i vera stave van zakona, pa bacimo li pogled samo na zaklju čke hrvatskog sabora dono šene u formi zahteva hrvatskog naroda, ugleda ćemo tamne jezuitske verige, kojima je prva karika iskovana u momentu momentu Tomislavljevog Tomislavljevog otcepljenja, otcepljenja, dok im se kraj ni posle onoga š to smo već preživeli ne može sagledati.
Š ta je hrvatski sabor pre 1597. godine kod be čkog, odnosno ugarskog dvora preduzimao i da li je kao takav ma i periodi čno postojao, ne mogu o tome ni š ta reć i, jer do toga vremena nemam podataka. Nesumnjivo je, me đutim, da i dotadanje doba obiluje takvim zahtevima isto tako, kao što iza njega vidimo, da su Hrvati svoje sabore skoro samo zato i sazivali sazivali,, da bi doneli doneli zaklju zaklju čak o podjarml podjarmljen jenju ju Srba. Srba. Takvi Takvi zaklju zaključ ci skoro skoro redovito redovito padajuu doba krunisanja ugarsko-hrvatskih kraljeva kojima su se po žurili time predstaviti hrvatske narodne te ž nje. Pre nego se upustimo u nabrajanje takvih saborskih zaklju čaka, koji stotinama godina nisu na svojoj o š trini izgubili, smatramo za potrebno pobli že označiti srpske zemlje u okviru Austrougarske, odnosno liniju koja je delila Srbe od Hrvata. Srpska etnografska linija linija ide zapadnim zapadnim granica granicama ma srezova srezova Benkova Benkovac, c, Gra čac, Udbina, Udbina, Korenica Korenica,, Slunj, Slunj, Vojnić, Vrgin Vrgin Most, Most, Glina, Glina, Petrinj Petrinja, a, Kostajn Kostajnica, ica, Novska, Novska, Pakrac, Pakrac, Daruvar, Daruvar, Grubi š no Polje i Podravska Slatina. Razume se da i zapadnije od ove linije u formi etnografskih izbočina živi mnogo Srba (u nekim slu č ajevima čak i u već ini), kao što su slu čajevi sa srezovima Gospi ć, Otoč ac, Ogulin, Garešnica, Bjelovar, Virovitica i dr. Eto, to su srpske zemlje, nad kojima je hrvatski sabor stotinama godina tra žio neko pravo monopolizacije i punomoć ja za uspostavu rimokatoli č kog imperijalizma. Za etnog etnograf rafsko sko pomer pomeran anje je prilik prilikom om turske turske najez najezde de zapad zapadnij nijee od ove linije linije,, koja koja se uglavnom poklapa sa Du š anovom državom, Hrvati prigovaraju da je to „do šljaštvo“, koje time ne nosi i pravo svojine. Me đutim, oni u novoj istoriografiji nemaju merilo logike, jer tumač e stvari sa svoga stanovi šta. Mi se jo š dobro sećamo slu čaja sa ba čkim Bunjevcima, koji koji su kao kao srpsk srpskaa skupi skupina na iz Herceg Hercegov ovine ine nasel naselili ili sever severnu nu Ba čku. ku. Mada Mada su primi primili li katoli čku veru, oni su se smatrali Srbima, a takvim su ih smatrali i drugi narodi sem Hrvata, koji, ne samo š to ih prisvoji š e kao svoju skupinu, nego 1939. godine postavi še i zahtev, da se cela severna Ba čka zbog tih Bunjevaca, odnosno Srba, radi plodne ba čke ravn ravnic icee prip pripoj ojii Bano Banovi vini ni Hrva Hrvats tsko koj, j, i na taj taj na čin pokri pokrije je hrvat hrvatsko sko gosp gospoda odarsk rsko o siroma štvo. Kad je, me đutim, u tu istu banovinu uklju čen 21 srez sa srpskom ve ć inom i zbog toga nastupio val nezadovoljstva, mnogo je Srba š irom Banovine Hrvatske zadesila sudbina zaplotnja čke smrti.
56
Austrijski komanduju komanduju ć i genera enerall Vojni Vojničke Kraji Krajine ne Johan Johan Sig. Sig. Herber Herberš tajn, tajn, mora morao o je raseljavati gusto prenaseljene Srbe iz okolice Slatine, Pakraca i Slavonske Po žege, pa ih preselja preseljavati vati u okolicu okolicu Rovi Rovi š ta kod kod Kri Križ evaca evaca i Koprivni Koprivnice. ce. Ovi su Srbi predstavlja predstavljali li odbranbeni bedem protivu Turaka. Ali, čim je ta opasnost minula, zagreba čki biskup i hrvatsko „plemstvo“, podneli su Ferdinandu II. zahtev, da se Srbima oduzmu sva prava, da im se zabrani ispovedanje pravoslavne vere i da im se čak oduzmu nepokretna imanja („Hrv. List" od 8. XI. 1939.). Dakle isto onako, kao š to su to priveli u delo 1941. godine. Radi ovoga hrvatskog zahteva sakupljen je srpski sabor ba š u Rovi štu, gde su Srbi pod vedrim nebom polo žili glasno zakletvu: „Radije ć emo izginuti, nego š to bi se potčinili Istovrem emen eno o su sa toga toga zbora zbora Srbi Srbi uputi uputili li vlasti vlasti hrvats hrvatskih kih plemi plemića i sveš tenika." Istovr Ferdina Ferdinandu ndu II. protest protest protivu protivu ovakvog ovakvog hrvatsk hrvatskog og zahteva zahteva,, na šta je on izdao naredbu kojom naređuje „Da niko ne sme dirati Srbe i njihova prava, a da Srbi nemaju koga drugog sluš ati osim njega." njega." Tako je prvi hrvatski zahtev ove vrste za kojeg znamo propao. „Godine 1609. donese hrvatski sabor zaključak, da se u kraljevini Hrvatskoj smije ispovijedati samo katoli čka vjera.“ („Hrv. List" od 13. VI. 1939.) Ovo je zaista ta čno, jer se hrvatski sabor drugim problemima, sem kako da pokatoli č i srpstvo i nije bavio. Što mu to ovim zaklju čkom nije uspelo, le ži krivica do samih Srba, koji su svojim brojem i ratnič kom snagom na daleko već em stepenu ugleda stajali od Hrvata. Ne mo že se, ali, time reći, da Hrvati pojedina čaim katoli katoli čkim akcijama nisu uspevali da svoj vekovni program sprovode makar sitnijim uspesima u delo.
Smr ću Rudolfa II. (1612.) Hrvati su se nadali, da ć e biti ukinute privilegije Srbima, pa su se požurili da obnove svoje molbe kod Matije II. (1608. – 1619.), ali su i tu nai š li na „zatvorena vrata“. Matija je čak obnarodovao zakon o potpunoj samostalnosti Srba na jugu Austrougarske, Austrougarske, kojima treba da upravljaju srpski narodni kne ž evi, pod nadzorom austri austrijsk jskih ih gener generala ala.. To je Hrvate Hrvate toliko toliko ozloje ozlojedil dilo, o, da je hrvats hrvatski ki ban ban Tomo Tomo Erdedi Erdedi podneo ostavku na banskoj vlasti („Hrv. List“ od 9. VI. 1939.). Radi ovoga gesta, koji je bio merilo merilo raspolo raspolo ženja enja hrvat hrvatsko skog g naro naroda da i sabora sabora po pitanj pitanju u Srba Srba,, hrvats hrvatski ki je sabor sabor krajem godine 1614. Erdediju izglasao „Besmrtnu hvalu za preslavna djela, kojima nema premca." („Hrv. List" od 9. VI. 1939.) Posle Tome Erdedija postavljen je za hrvatskog bana 1616. godine Nikola Frankopan. Hrvats Hrvatska ka „pov „povije ijest" st" hvali hvali Frank Frankopa opana na kao kao „bri „bri žnog nog bana bana““, koji koji je „zbo „zbog g neki nekih h nesugla nesuglasica“ sica“ morao morao podneti podneti ostavku ostavku na banskoj banskoj časti. asti. „Povijest „Povijest“, “, doduš e, ne navo navodi di kakve su to bile nesuglasice, ali ih mi znamo. On je nastavio ono š to, su Erdedi i hrvatski sabor zapo čeli. Kad to nije mogao posti ći preko carskog dvora, on je na svoju ruku po č eo sa nasiljima na srpski narod. To je bio razlog da do đe do narodnog besa i srpske tu ž be, koja koja je 1622. 1622. godin godinee raspr rasprav avlja ljana na u po žunsko unskom m sabor saboru, u, pa je Ferdi Ferdinan nand d II. II. smenio smenio Frankopana i na njegovo mesto postavio Đuru Zrinskoga. Zrinskoga. Kad je bana Đuru Zrinskoga zadesila smrt od otrova u Po žunu 1626., Hrvati su ponovo opseli dvor molbama da se Tomo Erdedi ponovo imenuje banom, š to je godinu dana docnije docnije u činjeno. Čim je Erded Erdedii ponovo ponovo preuz preuzeo eo bansk bansku u vlast, vlast, otpo otpo čeo je sa starom
57
praksom. Nekoliko puta je hrvatski sabor podnosio „ želje hrvatskog naroda“ da im se Srbi Srbi potčine ine, ali ali im to ni za dve dve godin odinee nije nije po š lo za rukom rukom.. Tada Tada se Erdedi Erdedi latio lukavstva. Skovao je plan da najpre Srbe izravna u svima pravima kao i Hrvate, kako bi Ferdina Ferdinanda nda II. uverio u „iskrene „iskrene namjere" namjere" prema prema Srbima. Srbima. To bi po hrvatsk hrvatskoj oj zamisli zamisli imalo za posledicu da Ferdinand pot čini Srbe hrvatskom banu, iz čega bi se iskonstruisalo stečeno hrvatsko pravo, po kome bi se docnije dr žanje prema Srbima moglo po volji menjati menjati i njihova njihova naciona nacionalnolno-vers verska ka sloboda sloboda sku čivat ivati. i. U to vrem vremee pada pada i prit pritis isak ak unija ćenja, kada je proti Maksimu Petrovi ću ponuđena biskupska čast. „Povjesni čari“ se čude, što je upravitelj pravoslavne pastve Maksim Petrovi ć, umesto da ode u Rim na posvetu biskupskog čina, ina, otiš ao 1630 1630.. godi godine ne u Peć, gde je u tamo šnjoj njoj patrijar patrijarš iji rukopolo žen za vladiku. U svome jezuitskom slepilu oni misle, da bi Petrovi ć za ljubav biskupskog praznog blje š tavila trebao napustiti svoj narod sa daleko svetlijom tradicijom od onoga naroda naroda koji ga vrbuje. Oprezni Ferdinand Ferdinand II. zadr žao je saborske zaklju čke skoro godinu dana i sravnjuju ći ih sa onim š to mu je javljeno od njegovih generala iz Hrvatske, Hrvatske, poniš tio ih je. je. Uspor Usporedo edo sa time, time, propis propisao ao je takozv takozvan anee „ Š tatute tatute za srpske rpske opštine izme između Drav Dravee i Save“ Save“,, koje koje su srps srpsku ku Slav Slavon onij iju u za Srem Sremom om činili potpuno potpuno autonomnom i izuzetom od ma kakve vlasti hrvatskih banova. („Hrvatski. List" od 11. VI. 1939.). Nastupom Ferdinanda II.I Hrvati su 1637. godine uspeli da zajedni čki sabor u Po žunu donese reš enje, kojim se srpske zemlje Slavonije i Krajine adminnstrativno stavljaju pod nadležnost hrvatskih banova. Nare đeno je sem toga nema č kim generalima, da ne smeju prenaseljene Srbe iz Slavonije raseljivati po Hrvatskoj. Time je Srbima i njihovoj autonomnoj samostalnosti u Austrougarskoj dat prvi udarac. Nastala je posle ovoga borba koja je trajala sve do 1654. godine, dakle 17 godina. U to vreme pada i hrvatska selja čka buna. Hrvatski „povjesni čari“ nemaju razloga da se u delu š tampan tampanom om 15. 15. VI. 1939. žale, ale, kako kako su hrva hrvatsk tsku u selja seljačku bunu bunu 1654. 1654. godin godinee uguš ili „Vlasi“. Jer š ta bi, uostalom, i mogli o čekivati posle svega onoga š to su dotle, a naro čito za onih 17 godina prire đivali Srbima.
Š ta se u razdoblju od 1654. do 1670. godine de šavalo sa hrvatskom akcijom protivu Srba, o tome nema jasnijih podataka. Mo že se po nekim znacima zaklju čiti da su i za to vreme prilike bile te ške. Međutim, te godine dolazi do zahteva carskog ratnog ve ća u Gracu, kojim se od dvora tra ži da se uprava nad srpskim krajevima Slavonije i Voj. Krajine oduzme od Hrvata i povrati Srbima, kao š to je to bilo do 1637. godine. U obrazlo ž enju toga toga zaht zahtev evaa ratn ratno o već e kaže za Hrvate: „Jer Jer su Hr Hrva vati ti lak lakoumn oumni, i, nem nemirni irni i nepostojani" („Hrvatski List" od 18. VI. 1939.). Ratni savet je svojim zahtevom uspeo.
Kad su Turci proterani, po žurili su se hrvatski „stale ži“ i hrvatski sabor, da od Leopolda I ponovo ponovo zatra zatraže pripo pripojen jenje je Slavo Slavonij nijee i Vojni Vojni čke Kraj Krajin inee Hrva Hrvats tsko koj, j, a sami samim m time time i podjarmljenje Srba. Ratno ve će u Gracu ne samo da se usprotivilo ovakom zahtevu, ve ć je Srbe pozvalo na pripravnost za ustanak, a hrvatskom banu i saboru je poru čilo da Srbi stoje pod za štitom ratnog ve ća i cara. („Hrvatski List“ od 20. VI. 1939.).
58
Time š to je i ovaj hrvatski poku šaj propao, hrvatska vlastela nije mirovala. Ona je jedva deset deset godin godinaa docnij docnijee t. j. 1703. 1703. godin godinee iskori iskoristi stila la ma đarsku arsku bunu bunu pod Rakoc Rakocije ijem m za ponovnu ucenu. Rakoci je bio jedan od ma đarskih vastelina, unuk Petra Zrinskoga po svojoj majci, pa su Hrvati ovo srodstvo iskoristili kao materijal za ucenu time, š to bi se pridru žili Rakociju i time pove ćali te škoće Leopoldu I. Da to ne bude, Hrvati su postavili Leopoldu zahtev, da ovaj prepusti slavonske i kraji š ke Srbe hrvatskoj banskoj vlasti. Ova je ucena imala uspeha, ali svega mesec dana. Po š to je pozvao srpske poglavice da se pokorav pokoravaju aju hrvatskim hrvatskim banovim banovima, a, Leopold Leopold je za nepun nepun mesec mesec dana uvideo da su Srbi brojno i organizatorski ja č i od Hrvata i da je hrvatski zahtev manevar u cilju obmane, pa je opozvao ukaz o pripojenju srpskih pokrajina Hrvatskoj. Hrvatskoj. Nemaju ći kuda iz „procepa“ istorijske istine, hrvatska „povijest“ o tome opozivu ka že: „Ali već mjesec dana iza toga morade slabi i neodlučni kralj popustiti popustiti pritisku pritisku Štajeraca (misleći valjda na ratni savet u Gracu) izdavš i odluku, kojom odga đa povratak slavonske krajine pod bana“ („Hrvatski List" od 20. VI. 1939.). Vekovni san da Srbe pot čine svojoj vlasti i time ih verski podjarme, nije kod Hrvata prestajao da bude narodni program ni u jednoj prilici neuspeha, pa tako ni fijasko sa Leopo Leopoldo ldovim vim opozivo opozivom m nije nije umanji umanjio o njihov njihovu u namer nameru u da istra istraju ju do kraja. kraja. Čim je Leopold Leopoldov ov naslednik naslednik Josip I stupio stupio na presto, presto, po čela je stara stara hrvatska hrvatska jezuitska jezuitska igra. igra. Međutim, utim, ni Josip Josip I nije nije popus popustio tio.. Za vreme vreme borbe borbe sa Rakoc Rakocije ijevim vim pobunj pobunjen enici icima ma u Mađarskoj, Josipu I je bila potrebna svaka, ma i najmanja pomo ć. Hrvati su verovali da će onom onom nezna neznatno tnom m pomo pomo ć i koju koju su mogl moglii dati dati,, post postiić i veli veliki ki uspe uspeh. h. Zato Zato su iza iza Rakocij Rakocijeva eva sloma sloma 1708. 1708. godine godine podneli podneli Kralju Kralju predstavk predstavku u kojom kojom tra že, da im se za „velike usluge" u ugu š ivanju Rakocijeve bune prepuste Srbi na milost i nemilost. („Hrv. List List"" od 20. 20. VI. VI. 1939 1939). ). I pore pored d brda brda njih njihov ovog og hval hvalis isan anja ja da su svoj svojim im „vel „velik ikim im zaslugama" zaslugama" doprineli doprineli ugu š ivanju ivanju Rakocijeve Rakocijeve bune, Josip je znao znao obrnuto obrnuto.. Jer, Jer, dok su Hrvati Hrvati posla poslali li sa svoji svojim m banom banom Palfi Palfijem jem svega svega 800 ljudi, ljudi, (Vara (Varadi di F. – „Bara „Baranja nja“) “),, sakupljeno je samo u osije čkoj tvr đavi preko 30.000 Srba, koji su se javili komandantu tvrđave ave – vojv vojvod odii Monas onaste terl rlij iju. u. Za nesr nesrav avnj njiv ivu u razl razlik iku u od Hrva Hrvata ta,, jeda jedan n od pobunjeni čkih velikaš a Bezerdedi (Erdödy) javio je 12. decembra 1706. godine drugom velika šu Ber čenjiju (Miklós Bercsényi, 1665.-1725.), da se u Osijeku sakupila jo š jedna množina Srba od 30.000 momaka. (Arh. Rak. I. V. str. 340 u dodatku br. 211). Josipu je bilo poznato i ono pismo, kojim Rakoci juna meseca 1706. godine obave štava Esterhazija Esterhazija (Ester (Esterház házy y Miklo Miklos, s, 1582. 1582.,, Galan Galantha tha -1645. -1645.)) o snazi snazi Srba Srba protiv protivu u sebe sebe ovim ovim re čima: „Blagi Bo že, da li iz zemlje niče taj silni Rac (Srbin), ili pada iz neba kao kiša." O srpskoj snazi i njihovoj neophodnosti u vreme Rakocijeve (Rákóczy, Ferenc II., 1676, Borša - 1735, Tekirda ğ) bune naro čito su znali austrijski generali iz ratnoga saveta u Gracu (Graz), pa je vara ždinski general Breuner u svome raportu izneo kralju bojazan, da bi Srbi mogli odseliti u Tursku ako bi do šlo do njihovog pot činjavanja Hrvatskoj i njenim banovima. Hrvatski stale ži i „vlastela“ uputili su na ovo predstavku kralju u kojoj ka žu: „Generali omalovažuju hrvatski narod, koji je kroz tolike vjekove kao predstra ža kršćanstva odbijao navale Turaka i njihovih subojnika Vlaha. Hrvati se ne boje da Vlasii pobje pobjeći u Tursku, jer bi im tamo bilo odveć zlo." Izgled će Vlas Izgledaa da su Hrvat Hrvatii računali unali sa Josipov Josipovim im nepozna nepoznavanje vanjem m istorije, istorije, jer su odbranu odbranu evropsk evropskee civiliza civilizacije cije i hrišćanstv anstvaa ukral ukralii od Srba Srba i okiti okitili li svoje svoje siroma siroma štvo, baciv baciv š i istovreme istovremeno no bezobzi bezobzirnu rnu
59
klev klevet etu u na Srbe Srbe kao kao tobo tobo žnje sau saučesni esnike ke u nava navali li na evro evrops psku ku kult kultur uru. u. Josip Josip I je, je, međutim, bolje poznavao istoriju nego su se Hrvati tome nadali, pa ih je bez ikakve motivacije odbio, da bi tako ovaj hrvatski zahtev bio pribrojen mnogobrojnim propalim zahtevima. „Hrvatski List" od 20. VI. 1939. o tome rezignirano konstatuje: „Ali ipak nijesu Hrvati niti sada ne što postigli." postigli." Te ši se dodu š e time što kaže, da bi neprestano molbeno molbeno nasrtanje nasrtanje na Josipa Josipa mo žda i imalo uspeha, da ovaj godine 1711. nije umro. Međutim, Hrvati nisu uspeli da ni kod Josipovog naslednika Karla III. sprovedu intrige protivu Srba, te su tako srpska prava u biv š oj Austrougarskoj, na veliku ž alost Hrvata, ostala netaknuta za daljih 29 godina, svedo 1740. godine, kada je veliki rimokatoli čki eksponent Marija Terezija sela na presto. Stupan Stupanjem jem Marije Marije Terezi Terezije je na presto presto,, ostvar ostvarene ene su veko vekovne vne te žnje Hrvata. Hrvata. Hrvatski Hrvatski katoli čki kler je u njenom stupanju na presto na šao oživotvorenje svojih snova. Po čela je nečuven uvenaa hajk hajkaa na sve sve š to je srps srpsko ko i prav pravosl oslav avno no.. Ovo Ovo naro naro čito u po četku njene njene vlada vladavin vine, e, kada kada su hrvats hrvatske ke te žnje uspele uspele da prema prema Srbima Srbima posvr posvr šavaju najglavnije najglavnije poslo poslove ve.. Do njezin njezinee vlada vladavin vine, e, pravo pravosla slavni vni Srbi Srbi i Srbi Srbi katol katolici ici nisu nisu se me đusobno razlikovali. Kad je, me đutim, došlo do ukidanja svih gra đanskih prava Srbima, do š lo je usled usled nejednak nejednakog og polo žaja do udalji udaljiva vanja nja jednih jednih Srba Srba od drugi drugih. h. Time Time je posti postign gnuta uta davna š nja ž elja lja kajka jkavsk vskih Hrva Hrvatta, da im se nas nasiln ilni č kim metod metodam amaa dekre dekretuj tuju u rimokatoli čki Srbi, koje će ovi docnije uklopiti u „iskonske pripadnike hrvatskog naroda. Poš to je Bosna bila i dalje pod turskom vla šću, obezakonjenjem su bili pogo đeni Srbi pravoslavne vere najvi še u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji. U ovim krajevima Srbin nije mog mogao biti biti ni opš tinski tinski pandu pandurr dok ne primi primi rimok rimokat atoli oli č ku veru. veru. Mnogi Mnogi su primi primili li katolicizam sa velikim antagonizmom, ali je jezuitizam ipak vremenom uspeo da u tima pokatoli č enim Srbima usadi klicu mr ž nje prema svome narodu od koga su verski otpali. Ima, me đutim, mnogo slu čajeva, gde su se pokatoli čeni Srbi i dalje ose ć ali Srbima, pa tako vidimo da su grofovi Mihaljevi ć i i Jankovići, mada docnije katolici, sahranjivani po poslednoj želji u orahovi čkoj pravaslavnoj crkvi. Kako je srpski narod i pored tolikih svojih zasluga za austrougarski presto primio jezuitsku terezijan š tinu, vidi se delomi čno i iz govor govoraa narodn narodnog og poslan poslanik ikaa Lon Lon čarevića održ anog anog pred pred hrva hrvats tski kim m sabo saboro rom m 12. 12. septembra 1861. godine, gde ka že: Na Dreti Dreti 1740. 1740. godin godinee izgubi izgubi še Srbi Srbi prav pravo o gra gra đanstva anstva u trojednoj trojednoj kraljevini kraljevini Dalm Dalmac acij iji, i, Hrva Hrvats tsko kojj i Slav Slavon onij iji, i, i kad kad su se u Slav Slavon onij ijii š tatuta županijska proglasila, proglasila, isklju čeni bijah bijahu u iz svih svih muni munisip sipija ijalni lnih h služba. ba. Niti Niti je koji koji moga mogao o dobara blagodarnih ste ć i, kupiti i už ivati, a ako je takva imao, morao ih je pod pustu cijenu prodati ako nije htjeo vjerozakon svoj promijeniti. Zatim, pomori š koj i potisko potiskojj krajini krajini oduze oduze še se jednim jednim mahom mahom sva sva prava prava.. Jezuit Jezuitii ve ćim dijelom dijelom doprineso š e pravednom razjarenju svih pravoslavnih, koji na tu misao do đoš e, ostaviti nepravednu i nezahvalnu ovu svoju domovinu i 20.000 porodica iz Ba čke, Banata, Slavonije, vara ždinskog i karlova č kog generalata, odo še u Novu Srbiju među Dnjestrom i Dnjeprom. I ostali bi se svi do jednog iselili, da nije carica Mari Marija ja Tere Terezi zija ja na brzu brzu ruku ruku š est pukov pukovnij nijaa vojni vojničkih na međi vlaš koj i moldavskoj postaviti dala i seobu ovu zabranila."
60
Za ovoli ovolike ke uslug uslugee katoli katoli čanstvu, anstvu, nije čudo š to je papa papa Kleme Klement nt XIII. XIII. godin godinee 1758. 1758. podelio podelio Mariji Mariji Tereziji Tereziji titulu „Apostol „Apostolski ski kralj kralj Ugarske“ Ugarske“.. Njena Njena vladavin vladavinaa pada pada me đu najtamnije stranice srpske istorije. Za Hrvate ovo je najsjajnije doba njihove „povijesti“. Verni svojoj tradiciji, za ovo su vreme oni na jevtin na čin do šli kako do srpske ba štine, tako i do jednog dela svoje istorije, koju su odnaro đeni Srbi kao svoju proš lost ugradili u „hrvatsko tisu ćgodi šnje pravo“. I pored toga stra šnog doba, nije se mogao izbrisati srpski kult u mnogim pokatoli čenim porodicama i čitavim selima ni za stotine godina docnije, pošto su mnog mnogobr obrojn ojnee katol katolii čke poro porodi dice ce po Slav Slavon onij iji, i, koje koje su jo š iz tih vrem vremen enaa sačuvale slavne ikone, ovima palile sve će i č inile to sa kolena na koleno sve do uspostave „Nezavisne „Nezavisne Hrvatske". Stupanjem na presto Josipa II., sina Marije Terezije, nije se ni u čemu olak š ao srpski položaj. aj. Hrva Hrvats tska ka se za minu minule le opas opasno nost stii od turs turske ke nava navale le odu odu žila Srbima Srbima novim novim duhovnim i telesnim progonima. Josip II. je, dodu še, pokazivao izvesnu volju da popravi ono š to mu je majka prema Srbima u činila, inila, ali za to nije nije imao imao dovolj dovoljno no odlu odlu čnosti. Trebalo je da pro đe punih pola veka od nastupa Marije Terezije, pa do dolaska Leopolda II., koji će posle 50 najtežih srpskih godina povratiti srpskim ostacima ona prava, koja je Marija Terezija na zahtev Hrvata ukinula. I za Leopoldovo stupanje na presto Hrvati su vezivali nove nade, da ć e dovr šiti uniš tavanje i onoga ostatka pravoslavlja, ali je Leopold preki prekinu nuo o ovu nepra nepravdu vdu time, time, š to je 28. 28. avgus avgusta ta 1790. 1790. dozvo dozvolio lio saziva sazivanje nje srpsk srpskog og kongr kongresa esa u Temi Temi švaru, varu, na koji koji je poslao poslao svoga svoga izasl izaslan anika ika feldm feldmar ar šala Šmidfelda midfelda sa ovakvom porukom: „Š to se mene tiče, držim da je srpski narod i pre rata sa Turcima živeo veo u Srem Sremu, u, Slavon avonij ijii i Bačkoj, koj, a prili prilikom kom rata rata jedn jednodu oduš no u pono ponovn vnom om osvojenju istih predela uč estvovao, te i sad tamo živi, pa da stoga na te zemlje i najviš e pravo ima." Koliko Koliko je ovo Leopold Leopoldovo ovo priznanj priznanjee srpskih srpskih teritorija teritorija mu čno odjek odjeknul nulo o u hrvat hrvatsk skim im jezuitskim redovima i redovima velika š a, nije potrebno isticati, po š to je ovima dignuta zavesa ispred mra čnih hrvatskih namera za prisvojenjem Srema i Slavonije. Čak se ni „povjesni čar“ dvadesetog veka ne mo ž e oteti mučnom utisku iz toga doba i u nemo ći kaže: „U Hrvatskoj se pojavi silna mr žnja na Nijemce“. („Hrvatski List" od. 26. VI. 1939.). Poš to je Srbim Srbimaa preko preko temi švarskog varskog crkven crkvenog og kongresa kongresa zajam zajam čen povra povratak tak i ostal ostalih ih srpskih zemalja kada ove budu od Turaka otete, Hrvati su poku š ali da se posluže novom ucenom. ucenom. Ne rumene rumeneć i ni malo malo od stida stida,, oni su parar parareln elno o posta postavil vilii preten pretenzij zijee na ove ove zemlje baš u momentu kada se Leopold imao krunisati u Po žunu. Izaslanicima koji su bili odre đeni da prisustvuju krunidbenom saboru dali su ovlast, da ovi istaknu kralju hrvatske želje za ovim krajevima, č im bi se od Turaka povratile. U ovoj novoj igri Hrvati kao i pre nisu uspeli, a ne bi jo š u mnogo čemu uspeli, da Leopolda II. nije stigla smrt od kozja ča posle trogedi šnje vladavine. (1. marta 1792). Leopo Leopoldo ldov v nasle nasledni dnik k Franj Franjo o II. II. (1792. (1792. – 1835.) 1835.) bio je uglav uglavnom nom zauze zauzett ratov ratovim imaa sa Franc Francuz uzima ima,, kao i razni raznim m dinas dinasti ti čkim pita pitanj njim ima, a, te se za njeg njegov ovo o vrem vremee nema nema šta zabele žiti, što bi se moglo moglo bitno bitno razli razliko kovat vatii od Leopo Leopoldo ldovog vog dr žanja prema prema Srbim Srbima. a. Skoro bi se to moglo re ći za Ferdinanda V (1835. – 1848.) koji se i sam, ose ćajući se
61
slabim slabim da ponese ponese teret kraljevs kraljevske ke krune, krune, odrekao odrekao prestola prestola u korist korist svoga svoga sina Franje Karla, a ovaj u korist svoga sina Franje Josipa. (1848. – 1916.). Da nije bilo Srba u Austrougarskoj, hrvatski sabor niti bi imao rezona da postoji, niti bi se sastajao, po š to ne bi imao šta da re ši. Jer, njegov sav rad i sazivanje padaju u doba, kada se imalo jo š koji put izglasati rezolucija o hrvatsko-katoli čkoj hegemoniji nad Srbima. Tako je bilo od pre 1597. godine, pa do Franje Josipa 1848. godine, da bi zatim ova jezuitsko-hrvatska jezuitsko-hrvatska igra promenila promenila samo svoju formu i pojavila se u obliku „Ilirstva". Rezimiramo li celo ovo poglavlje, zaklju čujemo da su se Hrvati od prvih tragova svoje tobožnje nje samo samost stal alno nost sti, i, u odsu odsust stvu vu hrab hrabro rost stii za odlu odluke ke na bojn bojnom om polj polju, u, hvat hvatal alii ucenjiva čkog nagodbarstva. U tom poslu, kada je trebalo Srbima zabosti no ž u le đa, nisu birali ni sredstva, ni dru š tvo. Međutim, tome mora jednom do ći kraj, poš to Srbi, kako to re če jedan patriotski list, ne mogu dozvoliti da Hrvati svaknh 20 godina probaju svoj nagodbarsko-izdajin čki nagon, i ne mogu mogu dozvo dozvolit litii da nosioc nosiocii „tisu „tisu ćgodi šnje kultur kulture“ e“ sa svoji svojim m prijat prijatelj eljim imaa svaki svakih h dvadeset godina u ime te „kulture" pobiju milion Srba.
62
ILIRSKO ZAKULISJE Kada Kada su za vreme vreme Franj Franjee II. II. zbog zbog njego njegove ve slabo slabosti sti izbija izbijale le bune bune po Austro Austroug ugar arsko skoj, j, zagrebač ki su aran aranžeri eri jednom jednom ve što priprem pripremljeno ljenom m predstav predstavom om u hrvatsk hrvatskom om saboru saboru otvorili novo polje rada hrvatskim aspiracijama. Po š to i pored delomi čnih uspeha ipak vekovima nisu uspeli da potisnu srpsko ime, prona šli su novi na č in za razvodnjavanje srpstva srpstva,, i izmislil izmislilii takozva takozvani ni „iliriza „ilirizam“. m“. Ovom novom novom ideolog ideologijom ijom nameravali nameravali su da zatupe srpski patriotski ose ćaj i time stvore odsko čnu dasku prema srpskom istorijskoetnografskom prostoru. Da ta predstava š to bolji efekat postigne, uspeli su da za jednog od glav glavnih nih nosila nosilaca ca uloga uloga anga anga žuju srpsko srpskog g patri patrijar jarha ha Josif Josifaa Raja Raja čić a, koji na toj toj predstavi ustoli čava hrvatskog bana Josipa Jela čića. Hrvati Hrvati su mogli mogli zadovol zadovoljno jno trljati ruke jer su znali da će ovom orta čkom zajednicom posti ći dva cilja, po što će izbrisati srpsko-hrvatsku srpsko-hrvatsku etnografsku etnografsku granicu, granicu, što im dotle nikada nije po š lo za rukom, i mo ći će lak š e ucenjivati beč ki dvor. O tome “ilirskom“ zakulisju uverio se patrijarh Raja č ić jedva 13 godin godinaa docni docnije, je, kako kako ćemo emo to malo malo dalje dalje videti videti iz njego njegovog vog protes protestno tnog g pisma pisma hrvatskom saboru. Poč ev od 1848. ili koju godinu pre, Hrvati su, dakle, udarili u „ilirske" talambase samo zato, da bi Srbe odvratili od svoje nacionalne linije. I dok su se farisejski zvuci ovih ve š to insc inscen enir iran anih ih mahi mahina naci cija ja razl razleg egal alii „ili „ilirs rstv tvom om", ", hrva hrvats tski ki su jezu jezuit itii Srbi Srbima ma pod pod Austrougarskom Austrougarskom pripremali no ž u le đa. Predstaviv Predstaviv š i bečkom dvoru kao da su Srbi sa Hrvatima Hrvatima jedan narod narod i pozvav pozvav ši se na onu onu predst predstav avu u u hrvat hrvatsko skom m sabor saboru, u, jezui jezuiti ti su prodrli sa mi š ljenjem, da prestaje potreba, srpske Vojvodine kao samostalne jedinice. S tim u vezi iskrsava plod zagreba č ke aranžerske erske ve štine. tine. Franjo Franjo Josip po četkom 1861. godi godine ne ukid ukidaa srps srpsku ku Vojv Vojvod odin inu, u, pa Bana Banatt i Ba č ku prip pripaj ajaa Mađarim arima, a, a Srem Srem sa Slavonijom Hrvatskoj. („Hrvatski List" od 5. VII. 1939.). Ovime je Hrvatska otkrila svoje namere prema Srbima. Kad je ovako ovako kombino kombinovani vanim m akcijama akcijama hrvatskim hrvatskim predstav predstavnicim nicimaa i hrvatskom hrvatskom kleru kleru uspelo ukinuti srpsku Vojvodinu i rasparcelirati je me đu Hrvatima i Ma đarima, ovo je, razume se, izazvalo mu č an utisak u svima srpskim pokrajinama pod Austrougarskom. Pretila je čak opasnost da ne do đe do op š teg narodnog ustanka u tim pokrajinama. Za to vreme vreme Hrvat Hrvatii su po starom starom le š inarsk inarskom om pravilu pravilu po žurili urili „utjelov „utjelovljen ljenje“ je“ ovih krajeva krajeva Hrvatskoj, a ista ona tobo žnja „bra ć a“ iz hrvatskog sabora, koja su sve dotle palili sve ću srpsko srpsko-hrva -hrvatskom tskom „bratstv „bratstvu“, u“, istakli istakli su sa slu ž benih benih mesta mesta da je sremsko sremsko-slav -slavonsk onsko o stanovni štvo „od iskona“ hrvatsko. Takvima se pridru žio i onaj isti Ivan Kukuljevi ć, koji je do nedavno pre toga tvrdio, kako se samo Srbima mo že zahvaliti, što se još spominje ime Hrvata. Verovati neverniku i stezati svaku neiskreno pru ženu ruku, to su slabe srpske strane, koje su i krive za njegovu tragediju. To je mo žda najbolnije pro š loga veka osetio patrijarh Josif Raja čić kad je video svo zakulisje hrvatske „bra će“. Zajedno sa njime je to osetio i ceo srpski narod u Austrougarskoj, odnosno na taj na čin proširene Hrvatske, jer su svi hrvatski „stale ži“ i njihovo javno mnenje sa saborom na čelu pozdravili dr žavni akt o ukida ukidanju nju srpske srpske Vojvo Vojvodin dine. e. Pred Pred ovakv ovakvom om obman obmanom om,, patri patrijar jarh h je u svome svome pism pismu u
63
upućenom hrvatskom saboru 1. marta 1861. godine bolno jauknuo i bacio optu žbu na la žno jugoslovenstvo kao masku u stvarnoj borbi protivu srbo-slovenstva i pravoslavlja. To pismo pismo,, pisan pisano o skoro skoro pre jedno jednog g stole stole ća, jedna jednako ko je aktue aktuelno lno svojo svojom m sadr sadr žinom i danas. Patrijarh Raja čić u njemu između ostalog dovikuje hrvatskom saboru i ovo: Ja sam dr žao i smatrao da će visoki sabor i ći putem pravde i ljubavi i da će se potruditi, da te ški zadatak svoj re ši na opš te zadovoljstvo sviju naroda, te da tako narodna pravda podjednako stupi u život, a me đu ovim pravima prvo i najglavnije pravo svoga imena i svoje narodnosti u doma ćem javnom životu. Me đutim, ne mogu mogu pre pre šutat utati, i, da kao kao part partij ijar arh h i arhi arhipa past stir ir svih svih Srba Srba u celo celojj mona monarh rhij ijii ne objavim visokoslavnom saboru moju tugu i revolt, što iz javnih listova čujem i vidim, da pog đekoji članovi visokog sabora osobitim pravcem udaraju naro čitom svome cilju, koji je, me đutim, prema naš em stečenom iskustvu providan i neve š t." Kada čitam u javnim javnim listovim listovima, a, kako kako se gospodin gospodin veliki ž upan Kukuljevi Kukuljević na sednici od 29. aprila izvoleo izraziti, da je stanovni štvo vojni čke Krajine č isto hrvatsko i vidim da to visokoslavni sabor sa odobravanjem prima, prinu đen sam svome revoltu dati odu ška protivu onih neprijatnih te žnji, koja vire iza svakoga tvrđenja enja jedn jednog ogaa uva uvaž enog i poštovanog člana lana sabo sabora ra i jugo jugosl slov oven ensk skog og istoriopisca.“ Dozvoli će mi se da primetim, kako u trojednoj kraljevini nije samo jedan narod i to hrvatski. Jo š je manje u Krajini." Srbi i Hrvati su najbli ža braća me đusobom, ali je opet svaki narod imao svoje posebno ime od onoga vremena, kada su u prvo doba istorije zajedno ili u najbli žem susedstvu jedan do drugoga živeli sve do danas. Srbi imaju svoju po-sebnu istoriju. Srbi grani čari imaju svoj, a Hrvati, na primer, iz Zagorja ispod Oki ć a, od Samobora, iz Dragani ća, Turopolja itd. svoj jezik. Srbi imaju svoju slavensku, slavensku, a Hrvati svoju latinsku pismenicu. pismenicu. Ako, dakle, Srbi i Hrvati i jesu najbli ža brać a, ipak nisu oni jedan te isti narod i ne mo že se reći da je stanovni štvo Krajine Hrvatsko."
Žiteljstvo Krajine bilo je u po č etku ovejano srpstvom, a tek od onog vremena kada je granica na pukove razdeljena, u š lo je u nju ne što od hrvatskog naroda." I žitel iteljs jstv tvo o Like ike i Krba Krbave ve,, koje koje se onda onda kada kada su ovi ovi pred predel elii od Tura Turaka ka otet otetii svojevoljno podvrglo Leopoldu I i karlova čkom generalatu, bilo je čisto srpski narod, kao i oni spomenuti. Ovaj srpski grani čarski narod zadr žao je svoj karakter do današ njeg dana i pored svega toga, š to je docnije pod Marijom Terezijom koji deo od njega na silu pounija ćen, kao što je bio slu čaj sa Žumber čanima.“ Ne znam bi li bilo nu žde jo š dalje razlagati da narodna imena Srba i Hrvata nisu identična i da žiteljstvo Krajine nije hrvatsko nego ba š srpsko, sa vrlo malim i mnogo mnogo kasnije kasnije nastalim nastalim naseljenje naseljenjem, m, nego je srpski srpski narod narod č estitošću i svojom ratoborno šću Krajini temelj polo ž io.“ Kada ovu razliku pominjem, ne činim to zacelo da ove narode jednoga od drugog otu đim, nego zato da ih ba š time u prijatel prijateljsko jskom m odnosu odnosu utvrdim utvrdim kao bra ću, koja koja se vrlina vrlinama ma svoje svoje bra bra ć e dive i ponose i koja jedan drugome ni čega svoga ne name ću, već ime i svetinje svoje
64
braće kao svoje po š tuju i ljube sa žaljevaju ći one neprilike, koje smo u poslednja vremena opazili me đu Poljacima i Rutenima. Pored sve ove bratimske ljubavi i iskre iskrenih nih odnosa odnosa u tome tome treba trebaju ju da stoje stoje oba oba ova ova naro naroda da na sloven slovensko skom m jugu. jugu. Hrvatima bi sigurno bilo žao, kada bi im Srbi nametali svoje ime i time ih od njihove istorije i porekla cepali. Na isti na čin, ne mogu se bra ća Hrvati ni malo čuditi što bi Srbima jako žao pasti moralo, kada bi videli da im Hrvati nameravaju nametnuti svoje ime.“ Srpskom se narodu ve ć i time čini nepravda, š to se Srem i vara ždinska regementa protivu svakoga prava i istorije ogla šuju nametljivo za sastavni deo Hrvatske. Ova je nepravda sujetna isto tako kao i te žnja hrvatiziranja i bila bi za Srbe istina vrlo nemila, ali sasvim neizvodljiva. Jer, Srbi imena svoga koje ima svoju istoriju u svetu i slovenstvu ni za čije ime promeniti ne će. Ovo ni za ljubav „velikoilirst ilirstva" va" ni „velik „veliko-j o-jugos ugoslov lovens enstv tva", a", ni „hrvats „hrvatstv tva" a" sve da im se to silom silom namerava nametnuti. Isto tako, ne će se oni odre ći svoga narodnog karaktera, svojih svojih narodni narodnih h obi čaja, svojih istorijsk istorijskih ih spomenik spomenikaa i svoje svoje proku proku š ane svesti, svesti, koju koju nika nikada da nisu nisu zabo zabora ravi vili li,, maka makarr da je g đekoji ekoji od njih njih istrg istrgnut nut iz neda nedara ra pravoslavne crkve, u koje idu i pounija ćeni Srbi.“ Ja u ime celog srpskog naroda i u korist op šteg otač estva jednog i drugog naroda sabor naju čtivije molim, da ovakvim tendecioznim izra žavanjima, kao š to je bilo ono Kukuljevi ćevo, ne daje prvenstvo i ne prima ih. U isto vreme se ogra đujem protivu protivu svake svake nepravde nepravde hegemo hegemoni ni čnih nih te žnji nji jedn jednog og plem plemen enaa nad nad drug drugim im,, a osobit osobito o proti protivu vu toga, toga, ako ako se srpsk srpsko o stano stanovni vni štvo Krajine Krajine namerava namerava proglasi proglasiti ti hrvatskim i takim se smatrati, jer će u takvom slu čaju srpski narod, koji stoji u najč vršćoj svezi jedne vere, jednog jezika, jedne narodnosti, jednog obi č aja, jedne istorije i jedne pismenice, pomo ću takve sposobnosti koje mu daje Bog, istorija vekova vekova i njego njegovo vo pravo pravo,, nać i se prin prinu uđen povu povuć i drug drugu u ogra ogradu du od sva sva čijeg nasrtanja i sva čije narodno-politi narodno-politi čke hegemonije. Te ograde ne će zacelo biti kadar probiti ni sru š iti nikakav napor ni obmana, pa mu se sa one strane Bog zna kakve instutucije i slobo š tine obećavale.“ Uviđajući da su odgo odgovor vorni ni hrvat hrvatsk skii ljudi ljudi odvi odvi še rano rano dali dali izra izraza za svome svome unutra unutra šnjem oduševlj evljen enju ju,, jezu jezuit itii su dali dali znak znak da se prol prolij iju u la žne suze suze.. Nare Naređeno je hrva hrvatsk tskim im velika šima iz sabora, da se izvinu patrijarhu, a ostavljeno je vremenu i hrvatskoj vlasti da učine svoje. Da bi se izme đu matič nih srpskih zemalja Srbije sa Crnom Gorom i ovih, dekretovanih Hrvatskoj i njenom uticaju, odnosi š to viš e ohladneli, i da bi time bio postignut što veći rezu rezult ltat at srps srpsko kog g narod arodno nog g razj razjed edin inja java vanj nja, a, Hrva Hrvati ti su na lice lice navu navukl klii mask masku u jugoslovenstva. jugoslovenstva. Tako hrvatski sabor u svojoj 58. sednici od te godine, godine, na dan 10. avgusta 1861. godine progla š uje nedavno pre toga primljeni srpski jezik za jugoslovenski i stvara zaklju čak o potpunoj ravnopravnosti ćirilice sa latinicom u Hrvatskoj. Nikakva bratska sentimentalnost nije rukovodila hrvatski sabor da donese ovakav zaklju čak, već se ovde radi o nečemu drugom. drugom. Naučeni da naturav naturavaju aju svoje svoje nepopula nepopularno rno ime, a prisiljen prisiljenii da prime srpski jezik za svoj, pogo đen je bio time njihov tobo žnji presti ž. Da im se ne bi
65
reklo kako govore srpski, proglasili su ga jugoslovenskim. Osim toga, verovali su da ć e srpski narod u onim krajevima promenom naziva imena lak še zaboraviti na ono što je bio i š to jeste. Sve to, razume se, sa zadnjim mislima, da se privedu katolicizmu. S obzirom pak pak na pom pomoć , koja im je za katoličku akci akciju ju u srps srpsk kim kraj krajev evim imaa od Rim Rima i austrougarske vlade davana, postao je pravi hrvatski jezik zaista neupotrebljiv, kao š to se to vidi iz one pesme, citirane u ovoj knjizi, gde se govori o osnovima hrvatske pismenosti i knjiž evnosti. Da li je ono bio prvi srpski protest protivu tendenciozne hrvatske propagande i poku š aja naturavanja svoga, kako se vidi Srbima nepopularnog imena, ili je takvih i pre patrijarha Rajač ića bilo, ne mož emo pouzdano znati. Znamo, me đutim, pozitivno ovo: Da su vode ći Srbi bar za vreme zajedni čkog života u Jugoslaviji podigli glas samo protivu izvrtanja istorije, kojim je pritajeno usta š tvo vaspitavalo svoje hrvatske čitaoce i spremalo ih da u dano danom m mome moment ntu u svim svim svoj svojim im uro uro đenim enim krvol krvolo o štvom tvom izve izvedu du veko vekovn vnee težnje za istrebljenje Srba, srpstvo bi u š tedelo mnogo krvi i suza najrasnijeg dela svoga naroda. Ali, Beograd. je, sem izvesnih izuzetaka bio gluh i nem. A ovi č asni izuzeci, poput onih iz redova Srpskog Kulturnog Kluba, bili su „u interesu javne bezbednosti i poretka u državi“, odnosno „u interesu dr žave Jugoslavije“ nemilosrdno proganjani ako bi digli glas da je srpstvo u opasnosti. To u najvi še sluč ajeva baš od tih istih Hrvata, koji su svoje stvarne osećaje maskirali foteljama visokih dr ž avničkih polož aja. Patrijarh Raja čić nije mogao živeti vi še nego obi čan smrtnik, da bi neprestano stajao na srpskoj srpskoj straži sve do Jugosl Jugoslav avije ije i za vrem vremee nje i nepre nepresta stano no odbija odbijao o hegem hegemoni onisti sti č ke napade, često puta od onih Hrvata, koji su jeli ili želeli jesti srpski hleb, a istovremeno bili najogor najogorčeniji eniji nepri neprija jatel telji ji srpstv srpstva. a. Na ovom ovom mestu mestu moram moram nagla naglasit siti, i, da je Euge Eugen n Kvatern Kvaternik, ik, vo đa frank frankova ovaca ca u hrvat hrvatsko skom m saboru saboru,, školov kolovan an srpsk srpskim im param parama, a, koje koje je njegov otac primao kao platu nastavnika u zagreba čkoj pravoslovnoj akademiji. („Hrv. List" od 7. VIII. 1939.).
Š to se tiče Ante Starč evića, možda on i ne bi razvio onakvu otrovnu ideologiju da su mu Srbi usli šili molbe. molbe. On je odma odmah h po zavr šenim studijam studijamaa podneo podneo molbu molbu zagreba zagreba čkoj pravoslovnoj akademiji da ga anga žuje za nastavnika. („Hrv. List" od 8. VIII. 1939.). Kad tu nije primljen, obratio se 20. avgusta 1851. godine „Visokokne ževskom pope čiteljstvu“ u Beogradu sa molbom da ga primi za katedru matematike na beogradskoj visokoj š koli. U toj svojoj molbi Star čević ne kaže da je Hrvat, ve ć doslovice veli: „…držim dosta napomenuti samo to, da sam rodom Li čanin“. Na kraju molbe, koja je primljena pod brojem P. 981 od 30. VIII. 1851. godine u Beogradu, Star čević uverava srpsku vladu, da će „riječ ju i činom“ odgovoriti o čekivanju visokog pope čiteljstva, pa završ ava: „Visokog pope čiteljstva ponizan sluga Antun Star čevi ć doktor iz mudroslovlja." mudroslovlja."
Š ta bi tek bilo da je Josif Raja č ić neposredno pred srpskom tragedijom iz 1941. godine ustao iz mrtvih, pa pro č itao brda najordinarnijih neistina „suvremene hrvatske povijesti“? Da li bi patrijarh mogao dovoljno iskaliti svoj gnev za tolika izvrtanja, koja su naro čito od 1934. godine pa do sloma iz Zagreba fabrikovana. Me đu tako skovanim la žima pala bi m u u o či naro naročito ito jedn jedna, a, koja oja se doti oti če njeg njegov ovog og doba doba.. To je ona ona obja objav vljen ljenaa u „Hrvatskom Listu“ od 1. VI. 1939., gde „suvremeni“ hrvatski povjesni čar ve ć po pravilu
66
gusarenja po srpskoj pro šlosti opisuje bitku kod Srbobrana u Ba čkoj (1849.) i pripisuje je, razume se, hrvatskoj „hrabrosti“ i Hrvatima. O tome hrvatska „povijest“ ovako mahnita: „Do velike bitke do đe opet kod Sentoma š a, gđe je Percel izgubio 4.000 ljudi. Iza ove pobjede osvoji Jela čić Bačku sve do Franjinog prokopa.“ I sami trezveni Hrvati morali su se najedn najednom om naći u čudu od tolike tolike hrvat hrvatske ske hrabro hrabrosti sti,, koju koju „suvre „suvremen meni“ i“ najed najedno nom m odnek odnekud ud izvuko izvukoše iz bujne ma šte svojih svojih istori istorijsk jskih ih roman romansij sijera era,, š to u svojoj nevaspitanosti nevaspitanosti otera še tako daleko, da dopre še čak u Sentoma š i tamo „počini š e čuda od junaštva“. „Povjesni čar“, dodu še, izbegava ne samo da doda kako je Sentoma š u stvari Srbobran, a još manje odakle mu to ime. Po što se do Jugosl Jugoslav avije ije nije rodio jo š koji patrijar patrijarh h Raja čić i kako kako se to za vrem vremee Jugo Jugosl slav avij ijee zbog zbog prop propis isaa zako zakona na o javn javnoj oj bezbednosti i poretka u dr žavi nije smelo re ći, govorimo to sa izvesnim zaka š njenjem i dovikuje dovikujemo: mo: Nije istina! istina! Nije istina isto onako, onako, kao što ste ispisa ispisali li brda brda neisti neistina na,, na kojima ste posadili takozvanu „suvremenu hrvatsku povijest“, pa tako obmanjujete svet o bitci i kod Srbobrana. Jer da je to bila pobeda va š ih predaka, ne bi se ovo ba čko mesto prozvalo Srbobran, nego Hrvatobran. Da ih potsetimo: Za vreme ma đarske bune 1848. godine, odigrava se ona jezuitska predstava u hrvatskom saboru, o kojoj smo malo pre čuli. Veruju ći da time imaju srpsku legitimaciju u d žepu, Hrvati su se uputili u Be č da tamo iznude nove priloge svome „tisu ćgodi šnjem pravu“. Izborom Josipa Jela č ića, oni su verovali da je time i Srbima nametnut hrvatski vo đa. Ovo se, međutim, Srba nije ni š ta ticalo, jer je Franjo Josip ukazom od 15. decembra 1848. godin godinee potvrd potvrdio io izbor izbor Josif Josifaa Raja Raja či ća za srpsk srpskog og patri patrijar jarha ha,, a Steva Stevana na Šupljikca upljikca za srpskog vojvodu. Zbog stalnog pritiska ma đariziranja, Srbi se nisu odazvali ma đarskom pozivu za pomo ć u pobuni, ve ć su se pridru žili carskoj vojsci. Po što se Ma đarska nalazila u pobuni, Franjo Josip je vi š e „de jure“ nego „de fakto“ titularno postavio Josipa Jela čića za komandanta trupa u Ma đarskoj, kojih nije ni bilo. Međutim, on nije ni u jednoj prilici komandovao srpskim trupama iz razloga što su ove bile neposredno podre đene svojim narodnim srpskim vojvodama. vojvodama. Bačka je bila srpska operaciona zona, gde su Srbi uz nov čanu pomo pomo ć kneza Mihajla Obrenovi ća branili srpski živalj. Kada su Ma đari, me đutim, po čeli klati srpski živalj i paliti srpska sela po Ba čkoj, poslao je knez Aleksandar Obrenovi ć 10.000 srpskih vojnika iz Srbije, pod vodstvom vojvode Stevana Kni ć anina koji se sa Mađarima sukobio kod Sentoma ša i tu ih potpuno razbio. To je bio motiv, da se Sentoma š prozove Srbobranom. Srbobranom. Ustaš ki „povjesni čar“ iz 1939. godine konstrui š e novu laž i smatra š to je Jelačić protivu Koš uta Lajo ša (Kossuth (Kossuth Lajos, Lajos, Monok, Monok, 1802. 1802. – Torino, Torino, 1894.) 1894.) komand komandovao ovao hrvatskom hrvatskom vojskom, da time Hrvatima pripadaju i nezavisni srpski uspesi, postignuti vojskom iz Srbije i srpskih zemalja pod Austrougarskom, rukovo đenom srpskim vojskovo đama. Pogledajmo malo, kako je posle ma đarskog sloma (koga su iznudili Rusi pod Nikolom II. i naterali Ma đare da im kod Vilago ša 1849. polože oru ž je) u Beču ocenjena hrvatska, a „Godinee 1852. 1852. zabrani zabranilo lo je minist ministars arstvo tvo hrvatsk hrvatsku u kako kako srpska srpska pomoć i hrabros hrabrost: t: „Godin zastavu, a mjesto hrvatskog jezika uveden je u školama i javnim uredima njemač ki jezik.“ (»Hrvatski List od 2. VII. 1939.) „Kad Rusi pokoriš e Mađare, car Franjo Josip godine 1849. carskim patentom ustanovi za svoje Srbe posebno vojvodvtvo Srbiju, koja obuhvati Srem, Banat, Baranju i Bač ku.“ (Zagreb: 1894. Srbi u davnini str. 173)
67
Povodom osnivanja srpskog vojvodstva 1849. godine, potpisao je car Franjo Josip sa jo š devet devet austr austroug ougar arski skih h minist ministar araa carsk carskii paten patentt i o karak karakter teru u srpski srpskih h zemalj zemaljaa u tome tome vojsvodstvu a dana šnjoj „Nezavisnoj Hrvatskoj" doslovice rekao i ovo: „Srem, u kome gotovo isključ ivo ivo sve sami Srbi obitavaju, jeste za ovaj narod od preuzvi š e ne va ž nosti nosti kao zemlja zemlja porekla porekla prvih prvih njihovih njihovih doselje doseljenja nja,, kao mesto mesto š ene njihovih njihovih najosobitijih najosobitijih istorijskih istorijskih opomena opomena i svetitelja. svetitelja."" (Carski patent od 1849. g. Str. 20)
Ova dva državna akta daju sami odgovor hrvatskim „povijesnim“ skorojevi ćima o tome, kako je ocenjena srpska, a kako hrvatska hrabrost kod ugu š ivanja ma đarske bune. Da li je Josip Jela čić hrvatski ban (prema „Hrv. Listu“ od 2.VII. 1939.) ba š radi toga 1859. godine poludeo i umro, to se ne mo ž e znati. Ako je pak to bio uzrok njegove smrti, mogao mogao je samo malo malo sa čekati, ekati, pa da 1861. 1861. godin godinee vidi, vidi, kako kako se hrvats hrvatska ka želja ipak ispunila i kako se be čki dvor za ona srpska čuda od junaš tva ovima odu žio ukidanjem njihove Vojvodine, koja je postala poklon katoli čkom žrtveniku izme đu Hrvata i Ma đara. To je bio rezultat kombinovane akcije hrvatskog jezuitizma i takozvanog „Ilirstva". U formi la žnog bratstva, hrvatsko jezuitsko zakulisje navuklo je time uspe š nu masku. „Mož e li inače na ći opravdanje ona vekovna srpska slabost u dodiru sa Hrvatima, radi čijeg ijeg smo smo „brat „bratstv stva“ a“ izgubi izgubili li najra najrasni sniji ji deo deo svoga svoga narod naroda, a, a da smo od takoz takozva vanog nog bratstva dalje nego smo ikada bili. Jer, oni su se „bratstvom“ slu žili samo onda, kada su se treba trebali li zale zaletet tetii u srpsk srpskii etnog etnograf rafski ski i istori istorijs jski ki prosto prostor. r. Kroz Kroz ovakvu ovakvu prizm prizmu u treba treba posmatrati i Štrosmajera (Josip Juraj Strossmayer, Osijek 1815. – Đakovo 1905.), čija je površ ina ina bila bila vešto prekr prekrive ivena na blefom blefom tobo tobo žnjeg njeg brat bratst stva va i jedn jednak akos osti, ti, dok dok mu je unutra šnjost sakrivala novi katoli čki lanac, koji je u re žiji Zagreba trebao da stegne u svoje karike ne samo ostatak pravoslavnih Srba u Hrvatskoj, nego mo žda i izvan nje. Ta je činjen injenica ica hrvats hrvatsko kojj istori istoriji, ji, izgled izgleda, a, dobro dobro pozna poznata, ta, pa zato zato vidimo vidimo u hrva hrvatsk tskoj oj „povijesti" o Štrosmajeru ove redove: „Tragično je za njegovu uspomenu i to, što se poslije njegove smrti pozivaju na njega i njegov rad razni neprijatelji hrvatskog (ovde misli misli na Srbe) Srbe), koji naroda (ovde koji svoj svojim im radom radom i pogl pogled edim ima a sigu sigurno rno ne bi našli odobrenje odobrenje ni kod samog Štrosmajera." („Hrv. List" od 6. 7. 1939.) Zagrebač kim „Slu žbenim Novinama“ broj 182 iz 1893. godine omaklo se priznanje, da je Kamilo Drajfus (Camille Dreyfus i André Berthelot: ''La Grande Encyclopédie", 31 tom 1886. – 1902.) govore ći o Austrougarskoj rekao, kako ova ima pod sobom Hrvate, koji su plemenom i jezikom Srbi. Ovo što je Drajfus tek tada „otkrio" znali smo mi odavno, a znali su to i Hrvati. Naro čito Hrvati jani čari. Možda samo Drajfus nije znao š ta su sve dotle Hrvati preduzimali, da on ili ko drugi ne bi mogao zapisati takvo č injeničko stanje. Jo š manje je mogao znati, da su Hrva Hrvati ti u tima tima napo naporim rimaa ve ćinom inom upotre upotrebl bljav javali ali i takva takva sredst sredstva, va, koja koja su ne samo samo nedozvoljena, nego i sa gledi š ta narodne časti nemoralna. Ovde spadaju sve one otima č ke izjave, formulisane po svima pravilima lukavog Zagreba, u kojima se poku š ava ne samo opovrgnuti fakat da u srpskom narodu ima pleme koje se zove Hrvati, ve ć se pored kra đe
68
narodnosti pribegava teritorijalnim provalama, kako to videsmo iz klasi čnog primera sa župano upanom m i članom lanom hrvat hrvatsk skog og sabora sabora Kukul Kukuljev jevii ćem. em. Ali, Ali, „lako „lakoum umnim nim,, nemirn nemirnim im i nepostojanim“ Hrvatima, kako re č e austrijsko ratno ve će u Gracu („Hrv. List“ od 18. 6. 1939.), nije bilo te ško da u svojim izjavama ili odlukama često puta idu iz krajnosti u kraj krajno nost st.. Oni Oni su bili bili u stan stanju ju da za neko nekolik liko o dana dana ili ili nede nedelj ljaa u gled gledan anju ju na srps srpske ke probleme postignu potpunu dijametralnost ve ć prema tome, kako im kad treba. Posle žučnog prote protesta sta srpsk srpskog og narod narodaa i njego njegovog vog patri patrijar jarha ha proti protivu vu poku poku š aja aja da se ukinutoj srpskoj Vojvodini prika č i hrvatska firma, hrvatski sabor kao nosilac „ilirskog“ zakulisja, spustio je ni š an i uputio svoga predstavnika Slavoljuba Vrban či ća na proslavu 100-godiš njice njice Matice Matice Srpske. Srpske. Razumlj Razumljiv iv je interes interes vladao za referat, referat, kojega kojega je imao podneti saboru o zapa žanjima, koja je me đu Srbima uo čio posle parcelacije Vojvodine među Hrvate i Ma đare. Sude ći po stenografskom zapisniku sa 77. saborske sednice od 6. oktobra 1861. godine, sabor je odu ševljeno primio Vrba či ćev referat. Međutim, da li je ovde likovalo stvarno odu ševljenje ili lukavstvo Zagreba, to se iz pra š njavoga zapisnika ne može videti. Tek, Slavoljub Vrban či ć je o Sremu izgovorio, a hrvatski sabor aplauzom odobrio ovu izjavu: Odlikovan povjerenjem visoke ove ku će (hrvatskog sabora) da od strane sabora prisustv prisustvuje ujem m stogodi stogodi š njic njicii koju oju je prir prired edil ilaa Mati Matica ca Srps Srpska ka u slav slavu u svog svogaa utemeljitelja i mecene srpske literature Save Tekelija, smatram za du žnost ovu visoku ku ću izvijestiti o duhu, kojim se je ta svetkovina obavila i koji tamo kod naš e braće vlada. Uprkos Uprkos sjemena sjemena razdra razdra živan ivanja ja i nesp nespor oraz azum uma, a, koje koje su ov đe nekoja nekoja gospo gospoda da velikim trudom zasijala, da omraze jednokrvnu bra ću Hrvate i Srbe, ipak sam svuda velikim sa čustvom i mogu re ći bratimski primljen bio, a u svakoj se je prilici pokazalo, da u bra ći Srbima nije utrnulo č uvstvo bratimstva i da se kod njih sve vi še u čvršćuje pomisao, da nam samo u slozi le ži spas. Ja sam se trudio da bojazan onu, koju su nekoja gospoda radi Srijema trudila se onđ e probuditi, kao da Hrvati nastoje oteti Srbima Srijem, koji je svakome Srbinu svetinja svetinja po š to to su tamo sahranjene mo š ti ti njihov njihovih ih narodnih narodnih svetac svetaca, a, kojima kojima se klanja Srbin sa jedne i druge strane Save. Trudio sam se rekoh, da raspr š im im ovu brigu i da ih uverim, da Hrvatima nije do drugoga stalo, nego da u te š kim kim ovim vremenima brane i č uvaju uvaju Srijem od svakoga tuđ instva, instva, a č im im srpska Vojvodina opet stupi u ž ivot, ivot, š to to svaki Hrvat kao i Srbin ž eli, eli, da će ga kao amane č ista ista i nepokvarena nepokvarena braći Vojvođ anima anima povratiti. (Gromoviti: Ž ivio!)“ ivio!)“
Tako Slavoljub Vrban či ć i hrvatski sabor o Sremu. Ko ne poznaje hrvatski jezuitizam i „ilirsko“ zakulisje, na š ao bi u ovim izjavama mnogo čega, što bi moglo li čiti na bratstvo. Stvarnost je, me đutim, druga čija. Jer dok je srpski narod kroz tolika stole ća uspevao da očuva svoju i hrvatsku narodnost, kako to Kukuljevi ć pred hrvatskim saborom re če, sada se nad Sremom liju „krokodilske suze“ i Srbe te š e kako je to samo zato, da bi Hrvati tobože sa čuval uvalii Srem Srem od tuđinš tine tine,, pa kada kada ta opas opasno nost st mine mine,, da će g a „čista ista i
69
nepokvarena bra ći Srbima povratiti“. Kao da neko bez vlastite pro š losti mož e sačuvati tuđu budućnost! Kako su Hrvati ispunili sve č ano obećanje svoje i svoga sabora, vidi se iz te ških decenija, koje je sremski narod zajedno sa ostalim srpskim narodom pod Hrvatima pre življavao sve do 1918. godine. Vidi se po tome, što su iste one srpske narodne svetitelje o kojima govori govori Slavolj Slavoljub ub Vrban Vrban č ić 1941.-1942. 1941.-1942. najpre najpre opljačkali, kali, pa ih zatim zatim preba prebacil cilii preko preko Save. Osvedo čili smo se i po tome, što su prestonicu Zmaj Despota Vuka – Slankamen, prestonicu Đorđa II. II. Bran Branko kovi vića – Kupi Kupino novo vo i pres presto toni nicu cu Jova Jovana na Bran Branko kovi vi ć a – Berkaso Berkasovo vo podvrgli podvrgli bombardo bombardovanj vanju u i strahov strahovitom itom verskoversko-duho duhovnom vnom teroru. teroru. Najzad, Najzad, uver uverili ili smo smo se i time, time, što su sedi sedište prvih prvih srpsk srpskih ih patrij patrijar arha ha (Zag (Zagreb reb 1894.: 1894.: „Srbi „Srbi u davnini" str. 214) Sremsku Mitrovicu, mimo Poglavnikove izjave da nikada u „povijesti" nije Hrvatima pripadala, ipak slu ž beno prozvali Hrvatskom Mitrovicom. Mitrovicom.
70
HRVATSKA STATISTIČKA TENDENCIJA Godine 1893. bilo je po ra čunu „Obzora“ (broj 258 iz 1893.) preko 8.000.000 Srba. Kada je ovaj srbož derski organ hrvatskih jezuita na izmaku 19. veka prona š ao ovaj broj Srba, mi bi imali razloga toj cifri dodati jo š koji milion, jer nam je poznato, da je „Obzor“ izbegav izbegavao ao pohvalit pohvalitii se srpskom srpskom snagom. snagom. Me đutim, utim, intere interesa santn ntno o bi bilo bilo sada sada čuti uti od njegovih njegovih ustaških naslednika, naslednika, š ta misl mislee o dana današnjem njem broj broju u Srba Srba.. Mi bi ovde ovde mogl moglii ponoviti onu iz narodnih pesama: „Kud se zdede car Nemanje blago?!“. Jer svega 17 godina posle ovoga „Obzorovog“ članka, vr šen je 1910. „popis pu čanstva“, koji je mimo volje stanovni štva obuhvatio zemlje pod dana š njom „Nezavisnom Hrvatskom". Tim je „popisom“ na đeno, da u tim krajevima ima svega 1.569.848 Srba. Ostalo je „Obzor“ sa zagrebač kim jezuitima pokatoli pokatoli čio ili klasi čno utajio. U isto vreme ž ivelo je na istoj teritoriji 2.476.575 Hrvata, ra čunajući u ovom broju i Srbe katolike – Šokce. Što se tiče terito ter itorij rijee na kojoj kojoj su Srbi Srbi apsolut apsolutnom nom većinom živeli, iveli, srpsko-h srpsko-hrvatsk rvatskii odnos na terito ter itorij rijii docnije docnije „Nezavi „Nezavisne sne Hrvats Hrvatske" ke" bio je 70:30 70:30 u koris koristt Srba. Srba. U ovih 30% hrvatskog prostora ura čunati su i Š okci mada oni tamo ne spadaju. Ovih Š okaca bilo je prema ma đarskom popisu iz 1840. godine 297.747. Hrvatska statistika za 1910. godinu priznaje, priznaje, doduš e, na strani 12 da su se Šokci okci i Hrvati Hrvati do nedav nedavno no razlik razlikova ovali, li, ali ali ih kona čno i mimo njihovog pitanja, zbog toga što su pripadnici katoli čke vere svrstava u red red „autoh „autohton tonih“ ih“ Hrvat Hrvata. a. Piscu Piscu je, me ćutim, utim, poznato poznato vlastitim vlastitim posmatranj posmatranjem em na licu mesta, a o tome se do nekoliko godina unazad mogao uveriti ko je hteo, da su Šokci siroma šne hrvatske doseljenike obi č no na krajevima njihovih sela stavljali pod poseban pojam, nazivaju ći ih Hrvatima, kao da govore o tre ćem licu. Bija še dakle po „Obzoru" na izmaku XIX. veka osam miliona Srba. Po hrvatskoj statistici iz 1910. godine, kojoj kao i mnogim hrvatskim tendecioznostima ne verujemo, ovaj broj, ukoliko se odnosi na „hrvatske zemlje", opao je na svega 1.569.848 Srba. A ve ć sada ih po usta škim nač elima i po njihivom u čenju nema ni jednoga. Eto, to je rezultat srpskohrvatskog bratstva i proganjanja svih onih istinskih srpsko-slavenskih rodoljuba, koji su za vreme naj žešće hrvatshe propagande u Jugoslaviji vapili da je srpstvo u opasnosti. Imamo razloga da ne verujemo hrvatskoj dr žavnoj statistici iz 1910. godine kao i svima onima onima docnije docnije jer jer znamo znamo da je stotin stotinam amaa godin godinaa le šinarila inarila po srpskom srpskom istorijskom istorijskom i etnografskom prostoru. S pravom smatramo, da su Hrvati onoj cifri od 1.569.848 Srba morali dodati mnogo i mnogo, pa da broj čanost Srba u njihovoj statistici bude realna. Verovatno će se i tome pitanju posvetiti posebna pa ž nja i tačnom ra čunicom utvrditi broj Srba, koje nam Hrvati duguju. Zadovoljimo li se, me đutim, hrvatskom statistikom, trebali bi da po hrvatskoj ra čunici vidimo, koliko su osnivanjem „Nezavisne Hrvatske“ preuzeli srpskih du š a na „bratsko čuvanje". O prirastu srpskog stanovni štva hrvatska statistika na strani 12 doslovce veli: „Nije tako povoljan odno š aj za Srbe, jer je njihov porast bio za 147.209 du ša, ili za 29.50%". Ova jadikovka o Srbima navodi nas da ka žemo koju o naporim naporima, a, koje koje Hrvatska Hrvatska decenija decenijama ma čini, ini, da bi spre preč ila takoz takozvan vanu u „bije „bijelu lu kugu“ kugu“ (spreč avanje avanje porođaja) aja),, da bi što manje manje kosila kosila po Hrvat Hrvatsko skoj, j, a naro naro čito u Šokadiji.
71
Matemati čari su izvodili iz ra čuna verovatno ć e vreme, za koje će Šokadija izumreti, a jedan slavonski list napisao napisao je po četkom 1939. go-dine ovo: » „Bij „Bijel eloj oj kugi" ugi" najš ire je polje lje rada ba š Šokad okadij ija. a. Za ljub ljubav av ljep ljepot otee i dopadljivosti, kult majke i uzvi šenost koja je za to ime vezana, opadao je i opada danomice. Rijetke su Šokice i š okač ke porodice sa više od jednog ili najvi š e dva djeteta. « Jedan drugi slavonski list napisao je povodom ovoga prvoga nekoliko nedelja docnije: »Mi »Mi prizna priznajem jemo o da postoj postojii „bije „bijela la kuga" kuga" i da je ona ona jedno jedno od onih onih zala, zala, što uniš tavaju Š okadiju. « Ovo je bilo bilo potre potrebn bno o da se zna, zna, kako kako bi se objasni objasnilo lo odak odakle le onaj onaj hrvats hrvatski ki prira prirast st u razmaku od 1880. do 1910. godine kad nam je poznato za toliko opadanje nataliteta i borbu borbu protiv protivu u „bijel „bijelee kuge" kuge" u hrvat hrvatsko skom m narodu narodu.. Za ovo treba treba tra žiti obja objašnjenje njenje u činjenici, da ove tri decenije spadaju u ona doba istorije Srba pod Austrougarskom , kada su na hrvatskom ž rtveniku prinašani rimskoj crkvi. Eto, otuda je onaj prirast hrvatskog stanovni štva u razmaku od 1880. do 1910. U tom prirastu nalaze se i oni Srbi, koji su ko zna iz kojih razloga spa šavanja života ili životne egzistencije, sa neopisivim gnevom u duši i suzama u o čima morali napu š tati veru svojih otaca i prilaziti veri, sa kojom su se tek njihovi daljnji potomci mogli izmiriti. To je bilo zlatno doba hrvatske statistike. Što se, me đutim, ta naduvena statistika ne mo ž e pohvaliti ni četvrtinom ovoga prirasta za razd razdobl oblje je 1910.—1 1910.—194 940., 0., ne leži kriv krivic icaa do Beog Beogra rada da,, jer jer on u te kraj krajev evee nije nije slao slao beogra đane da vrš e popi popis, s, nego nego je to rezu rezult ltat at vrem vremen ena, a, kada kada srps srpski ki naro narod d u ovim ovim krajevima krajevima prisilnim pokatoli čavanjem nije bio materijal za „prirast hrvatskog pu č anstva“. Na ovome mestu moramo se dota ći predavanja nekakvog hrvatskog „novinara“ (Ivana Ambrozi ća), održanog po četkom marta 1943. godine preko zagreba čkog radija (hrvatski: „krugov „krugovala" ala")) o temi: temi: „Suzbija „Suzbijanje nje bijele bijele kuge kuge u Hrvatsko Hrvatskoj". j". „Novinar „Novinar"" na kraju kraju svoga svoga predavanja „konstatira" da za „bijelu kugu" niko drugi nije kriv doli „glavom" Beograd! Najzad, Najzad, ipak likuje likuje konstat konstatacij acijom, om, da je statistik statistikaa prirasta prirasta u „Nezavi „Nezavisnoj snoj Hrvatsk Hrvatskoj" oj" pokazala za dve godine aktivu. Mi smo bili nau čili da Zagreb baca krivicu na Beograd i onda, kada ne padne ki š a na vreme ili kad odvi š e pada – i to nas mnogo ne interesuje. Ali, ovo predavanje moramo sravniti sa iskazom žena izbeglica od Sanskog Mosta, koje su kratko vreme posle njegovog „predavanja“ preba čene iz zemunskog logora u Beograd. One kažu da su Hrvati otpočeli sa novim na činom jani čarenja time, što oduzimaju svu malu decu od njihovih roditelja i sme štaju ih po ka-tolič kim samostanima, gde u njih ubrizga ubrizgavaju vaju otrov jezuitizma jezuitizma.. Razume Razume se, na taj na čin „gospon novinaru“, da vam se mora pokazati „plus“ u prira š taju! Samo budite bar hrabri, ako ve ć nemate poš tenja, pa priznajte da je taj prira š taj hrvatskog „pu č anstva“ pribavljen ustaš kim no žem a srpskom krvlju! Upotrebimo li ipak hrvatsku ra čunicu kao približ nu, što nije slu čaj, pa broju 1.569.848 Srba pribrojimo blizu 30%, onda i po njihovom ra čunu duguju srpskom narodu okruglo 2.000.00 2.000.000 0 srpskih srpskih duš a. Mi iz statis statistik tikee od 1931. 1931. godin godine, e, međutim utim,, znam znamo o da je na
72
teritoriji docnije „Nezavisne drž ave Hrvatske“ živelo preko 2.500.000 Srba, a najzad nam je poznato, da su Hrvati zatekli na dana š njoj svojoj teritoriji preko 3.000.000 Srba. Po što su usta ustaš i zatrl zatrlii srpsk srpsko o ime, ime, najno najnovij vijaa hrva hrvatsk tskaa statis statistik tikaa likuje likuje „veli „velikim kim hrvats hrvatskim kim prira š tajem" i po njoj bi izgledalo, kao da je svaka ona hrvatska nerotkinja iz udru ženja „Bijele kuge“ mogla za dve godine roditi po 10 Hrvata. Usporedbe radi, ne će biti suviš no da pogledamo, kako su Hrvati u toj statistici iz 1910. predstavili po srezovima broj Srba i svoj. Srba
Hrvata
5.271
12.900
1.
Brinje
2.
Donji Lapac
15.995
1.423
3.
Gospić
16.771
17.468
4.
Gračac
19.234
7.383
5.
Korenica
16.297
5.881
6.
Otočac
17.079
18.038
7.
Peruš ić
3.616
17.325
8.
Udbina
9.588
3. 3 .519
9.
Senj
96
15.397
10.
Crikvenica
–
23.860
11.
Čabar
–
7.312
12.
Delnice
–
20.959
13.
Ogulin
21.436
2.343
14.
Slunj
24.612
21.655
15.
Suš ak
317
29.024
16. 16.
Vojn Vojniić
25.710
9.826
17.
Vrbovsko
2.339
14 14.213
18.
Grad Bakar
–
1.922
73
19.
Dugo selo
–
21.281
20.
Dvor
23.664
15.328
21.
Glina
29.074
27.516
22.
Jaska
–
38.589
23.
Karlovac
396
37.519
24.
Sv. Ivan Zelina
–
32.346
25.
Kostajnica
18.812
10.371
26.
Velika Gorica
1.381
47.577
27.
Petrinja
16.456
20.549
28.
Pisarovina
4.734
17.422
29.
Samobor
–
27.070
30.
Stubica
–
37.212
31.
Sisak
1.002
32.026
32.
Topusko
22.718
3.778
33.
Zagreb
4.050
101.509
34.
Ivanec
236
40.667
35.
Klanjec
–
28.945
36.
Krapina
–
32.052
37.
Ludbreg
1.775
33.469
38.
Novi Marof
–
32.918
39.
Pregrada
–
33.245
40.
Varaž din
241
50.918
41.
Bjelovar
15.227
44 44.524
42.
Čazma
1.911
30.351
74
43.
Gareš nica
5.977
16.346
44.
Đurđevac
633
50.940
45. 45.
Gru Grubiš no Polje
10.818
6.572
46.
Kutina
1.672
16.460
47.
Koprivnica
5.088
33.813
48.
Križevci
3.112
58.376
49.
Slavonski Brod
4.510
42.686
50.
Novska
7.883
16.609
51.
Daruvar
10.931
4.889
52. 52.
Slav Slavon onsk skaa Požega
12.002
31.753
53. 53.
Nova Nova Grad Gradii ška
12.018
37.019
54.
Pakrac
19.491
9. 9 .300
55.
Đakovo
4.337
27.180
56.
Donji Miholjac
1.734
17.524
57.
Naš ica
6.681
22.221
58.
Slatina
15.157
13.029
59.
Virovitica
4.393
21.414
60.
Osijek
14.356
36.026
61.
Ilok
11.953
5.488
62.
Irig
18.331
1.816
63.
Sremska Mitrovica
27.022
4.986
64.
Ruma
22.956
3. 3.730
65.
Stara Pazova
24.262
5.670
66.
Šid
14.155
11.309
75
67.
Vukovar
14.896
10.363
68.
Vinkovci
4.219
25 25.494
69.
Zemun
35.134
3. 3 .092
70.
Županja
1.395
29.045
71.
Grad Petrovaradin
753
3.226
72.
Grad Sremski Karlovci
3.553
1.889
73.
Sarajevo
35.081
11 11.875
74.
Čajniče
6.396
300
75.
Foča
13.589
150
76.
Fojnica
554
14.522
77.
Rogatica
17.287
222
78.
Visoko
9.352
12.487
79.
Viš egrad
11.839
474
80.
Bijeljina
40.925
40
81.
Brč ko
18.649
21.643
82.
Gračanica
13.079
46
83. 83.
Gra Gradačac
20.491
17.689
84.
Kladanj
3.480
893
85.
Maglaj
15.832
1.702
86.
Srebrenica
15.432
–
87.
Tuzla
9.269
11.641
88.
Vlasenica
19.887
–
89.
Zvornik
26.169
123
90.
Banja Luka
45.108
13.894
76
91.
Bosanska Dubica
21.384
1.200
92.
Bosan Bosansk skaa Gradi Gradiš ka
30.143
2. 2 .801
93.
Bosanski Novi
22.389
1.007
94.
Derventa
23.170
30 30.091
95. 95.
Koto Kotorr Varo Varoš
15.088
4.385
96.
Prijedor
26.150
3.062
97.
Prnjavor
28.202
374
98.
Teš anj
24.262
8.260
99.
Bihać
10.864
3.362
100.
Bosanska Krupa
28.636
81
101.
Bosanski Petrovac
32.326
1.394
102.
Cazin
9.323
1. 1.531
103. 03.
Ključ
20.718
832
104.
Sanski Most
23.598
4.656
105.
Bugojno
15.289
15 15.869
106. 06.
Glam Glamo oč
15.795
1.074
10 7.
Jajce
15.932
8.122
108.
Livno
15.817
20.401
109.
Prozor
35
7.735
110.
Travnik
4.140
10.342
111.
Kulen Vakuf
19.599
2.391
112.
Zenica
5.276
5.554
113.
Žepče
2.597
771
114.
Županjac
1.122
19.179
77
115. 15.
Bile ileće
15.978
114
116.
Gacko
9.667
84
117.
Konjic
3.989
8.437
118.
Ljubinje
8.527
3.886
119. 19.
Ljubu jubuški
231
39.131
120.
Mostar
10.443
40.591
121.
Nevesinje
16.550
851
122.
Stolac
9.101
5. 5.809
123.
Trebinje
16.294
788
124.
Benkovac
25.433
18 1 8.512
125.
Dubrovnik
1.043
36.209
126.
Hvar
39
26.240
127.
Imotski
1.450
40.568
128.
Knin
29.572
25.081
129.
Korčula
52
29.192
130.
Kotor
24.791
7. 7.684
131.
Makarska
16
27.487
132.
Sinj
9.123
47.681
133.
Split
1.275
94.594
134.
Bra č
8
22.556
135.
Šibenik
7.837
48.075
136.
Zadar
4.209
66.629
137. 137.
Metk Metko ović
487
14.926
1.569.848
2.476.575
Svega:
78
Napomena: Svega (excel): Kod Psunjskog
1.569.858
2.469.545
–10
+6.980
Zadržimo li se na ovoj hrvatskoj statistici od pre tri decenije, kada nisu imali razloga lukavom jadikovanju, kako su tobo žnji srpski „kufera š i“ preplavili „hrvatske zemlje“ i time „utjecali“ na dr žavnu statistiku Hrvatske kao dela Jugoslavije, pa bacimo li pogled ne toliko na krajnju cifru kako su je oni izneli, ve ć na etnografsku kartu onoga vremena, dolazim dolazimo o do zanimlj zanimljivog ivog rezultata, rezultata, koji baca pravo pravo svetlo svetlo na srpsko-hrva srpsko-hrvatsk tskii odnos odnos u zemljama od kojih je sagra đena „Nezavisna dr žava Hrvatska“. Ovde ne zasenjuje ne što veći broj Hrvata, ve ć naroč ito pada u oči, da su Hrvati živeli i da žive na svega jednoj četvrtini etvrtini teritorije, teritorije, koja koja se docnije docnije n azvala azvala Nezavisno Nezavisnom m Hrvatskom Hrvatskom.. Ostalo Ostalo je srpsko. srpsko. Imajuć i to u vidu, Hrvati su jo š od aneksije Bosne i Hercegovine umetni čkim marom krojili srezove tako, da u š to većem broju srezova postignu postignu hrvatsku hrvatsku ve ćinu. U tome poslu poslu nailazi nailazili li su na neprem nepremostiv ostivu u smetnju smetnju koju im je činio nepreki neprekidni dni srpski srpski etnič ki lanac, pa su morali hteli ne hteli, dozvoliti da od ukupno 132 upravne jedinice Srbi ostanu u ve ćini u 61, odnosno 46% svih nazovi hrvatskih srezova.
79
80
ISTORIJAT UJEDINJENJA I NJEGOVE POSLEDICE Iako dockan, bilo je najzad vreme, da se pred srpskim narodom iza đe sa čistom istinom, jer će ta istina skinuti masku sa jezuitsko-hrvatskog lica i time mu ški re ći, da je hrvatska većina tobo žnje bratstvo smatrala mogu ćim samo tako, da se hrvatski prostor i jezuistki utica uticajj pomere pomere prema prema istok istoku. u. Ovo Ovo je hrvat hrvatsko sko pravilo pravilo kako kako u doba doba „dobr „dobrih“ ih“,, tako tako i u vremenima r đavih srpsko-hrvatskih odnosa. Kod Srba se, me đutim, i u vreme svih tih nasrtaja provla či svetla nit, koja karakteri š e svaki vite ški narod. Kad su im Hrvati posle Tomislavljevog otcepljenja koji put po uputstvima iz Rima i rukovo đeni zadnjim mislima neiskreno neiskreno pruž ali ruku, Srbi su je i mimo saznanja da se iza nje krije novi jezuitski nasrtaj, ipak prihva ćali. Verni datoj re či, Srbi se radi toga nikada prema Hrvatima nisu naš li u položaju napadač a, već samo u položaju napadnutoga i u polo ž aju pravedne nuž ne odbrane svoga imena i svoga istorijsko-etnografskog prostora. Nesre ća dakle, u koju su Srbi mnogo puta upadali na toj strani, mo že se tuma čiti ne samo time, š to su se trudili da Hrvate mimo svih njihovih nedostataka smatraju narodom, ve ć i usled bole ćivosti srpske istorijske nauke, koja je Hrvatima u tolikoj meri koristila da su srpski istori čari tek iza hrvatsk hrvatskee grmljav grmljavine ine poč eli eli ose osećati ati gri grižu save savest sti, i, pa je tako tako prof profes esor or beog beogra rads dsko kog g univerziteta V. Popovi ć na strani 382 svoje knjige „Istorija srednjeg veka" napisao: „Naš brojn brojno o mali mali narod narod posti postiga gao o je opšteistorijs teistorijski ki značaj, koji mu je viš e priz prizna natt u javnom mnenju Evrope, Evro pe, nego u njegovoj istorijskoj nauci." Naše stradalaš tvo ne mož e se pripisati isklju čivo razvoju doga đaja, koji su neposredno predhodili šestom estom aprilu aprilu 1941. 1941. godine. godine. Uzalud Uzalud ć e biti traženje neposrednih neposrednih uzroka uzroka u blizini ovoga datuma, ako se ne posegne malo dublje u pro šlost, koja dopire čak do prvih tragova na šeg narodnog ž ivota na prostoru, koji je sticajem docnijih prilika sve ja če bio izla izlaga gan n stal stalni nim m nasr nasrta taji jima ma.. Apri Aprill 1941 1941.. godin odinee samo samo je zavr zavr šni akord akord zakuli zakulisno snog g koncerta, č ija je uvertira mnogo starijeg datuma nego š to je u nauci Ante Star čevića zabele ženo, da je srpsko-hrvatsko bratstvo na bazi jednakosti nemogu će, a pretposlednja etapa etapa onome onome što je sled sledov ovaalo iza iza 6. apri aprila la 1941 941. godin odinee svak svakak ako o je osni osniva vanj njee „Jugo „Jugoslo slove vensk nskog og Odbor Odbora“ a“,, kada kada mu je tokom tokom rata rata 1914. 1914. – 1918. 1918. nesre nesre ćom srpskog srpskog naroda na čelo stao jedan od sledbenika Star č evićeve nauke. Suprotnosti „Jugoslovenskog Odbora“ i Nikole Pa ši ća u pogledima na re šenje srpskog istorijskog i etnografskog problema posle zavr šenog rata, iako tobo že „u interesu ne č ega većeg“ ve što zataš kavane, kavane, bile su u narodu narodu evidentne. evidentne. Jer srpski srpski narod narod tokom tokom tolikih ratova ratova nije ž rtvo rtvova vao o najb najbol olju ju svoj svoju u decu decu,, da bi se rezu rezult ltat atim imaa tih tih nad nad čovečanskih pregnu ća na jevtin na čin omogu ćila sloboda sledbenicima Star čevi ćeve nauke, o kojoj su oni, ali sa svoga stanovi š ta vekovima sanjali. Nikola Paš ić ne samo š to nije ž eleo da se u sklopu srpske dr ž ave uklope i takvi činioci, sa kojima kojima bi saradnja saradnja,, obzirom obzirom na nejednak nejednak stepen stepen nacion nacionalne alne pripreme pripreme bila nemogu nemogu ća, nego je bio i protivnik stvaranja takvog srpskog geografskog oblika, koji bi prevazilazio srpski istorijsko-etni čki prostor.
81
Trumbi ć je, za razliku od Pa š ića, sve svoje napore upregao u akciji da malu Hrvatsku uklopi uklopi u austroug austrougarsk arsko o odpadni odpadni š tvo tvo name namenj njen eno o srps srpstv tvu, u, kako kako bi ova ova usle usled d etni etni čke bliskos bliskosti ti odigrala odigrala ulogu kvasca kvasca za svoje svoje posebne posebne interes interese. e. I zato što je Austrougarska su đena na „rasprod „rasprodaju“ aju“,, Trumbi Trumbi ć je na štetu srpstva uspeo da u Versaju Versaju (Versai (Versailles lles,, Versa Versajsk jskii mirov mirovni ni ugovo ugovorr 1918. 1918. – kraj kraj I. sv. rata rata)) ne samo samo prik prikaa či Srbiji Srbiji kajkavsk kajkavsku u Hrvatsku, nego da nje radi Srbija izgubi svoje samostalno dr ž avno ime i da svoj ogromni nacionalni kapital ulo ži u jednu problemati čnu ortačku zajednicu, gde nametnuti orta čić niš ta nije nije ima imao da ulo uloži, sem sem svoj svojee vek vekovne ovne zavi zavist stii i opre pre čnih pojm pojmova ova srpsko srpskojj nacionalnoj nacionalnoj duš i. Iz proš log svetskog rata (1814. – 1918.) Srbi su iza šli kao pobedioci sa bojnog polja, ali su stvaranj stvaranjem em „Jugoslo „Jugoslovens venskog kog Odbora“ Odbora“ bili diploma diplomatsk tskii tu čeni. Akcijski Akcijski kapital kapital toga toga „Jugoslovenekog „Jugoslovenekog Odbora“, međutim, bio je onaj neznatni broj hrvatskih dobrovoljaca, koji nije bio ni toliki da bi se mogla osnovati četa pod imenom „Zrinski“. Docnije je ta „š aka jada“ poslu žila hrvatskoj ucenjiva čkoj politici kao materijal, da su tobo že Hrvati uzeli u češća u oslobodila čkoj vojni. Kao š to bi Srbi, na primer, imali pravo stavljati pe čat svojin svojinee na Afriku Afriku samo samo zato, zato, š to je nek nekolik oliko o Srba Srba u stra strana načkoj koj legiji legiji ratov ratovalo alo pod francuskom zastavom. Sledbenik Star čevićeve nauke Ante Trumbi ć, tuma čio je time oportunizam svoga naroda, kada je mimo volje srpske vlade osnovao u Francuskoj „Jugoslovenski Odbor“ sa ciljem, da ovaj poremeti izgradnju srpskog narodnog patriotizma i da u momentu austrougarske „rasp „rasprod rodaj aje“ e“ Hrvat Hrvatsku sku prik prikrpi rpi Srbiji Srbiji.. Sve Sve to, razum razumee se, se, pred pred saznan saznanjem jem,, da će u „pogodno „pogodnom“ m“ trenutk trenutku u lak š e Hrvat Hrvatsku sku otrgnu otrgnuti ti iz zaje zajedni dnice ce sa Srbim Srbima, a, nego nego što bi je isčupali iz sklopa koje ja č e sile, ako bi ova versaljskim protokolom bila uklopljena u sastav koje od ja čih dr žava srednje Evrope. Za ovo je Trumbi ć imao dovoljno vremena, jer su u to vreme srpski dr žavnici bili zaposleni bojnim poljima i brigom za porobljenom domovinom, pa je Trumbi ć sa „legitimacijom“ „Jugoslovenskog Odbora“ imao dovoljno vremena za pose ć ivanje raznih salona i mr š enje konaca, kako Hrvatska prilikom nove podel podelee ne bi osta ostala la u bubn bubnju. ju. Šačica hrvatskih hrvatskih emigrana emigranata ta dakle, dakle, uspela uspela je da unese unese Hrvatsku u zajedni č ki srpsko-hrvatski život i da u docnijem životu unese sve negativne osobin osobine, e, koje koje su imale imale da po utvr utvr đenom planu planu doprine doprinesu su srpskom srpskom raspadu. raspadu. Veterani Veterani solunskoga fronta morali su u interesu „bratstva“ pru ž iti ruku onima, koji su se nalazili u protivni čkoj koj vojsc vojscii i prema prema prika prikazu zu „Hrva „Hrvatsk tskog og Lista Lista““ od 13. XI. XI. 1941. 1941. bore bore ći s e u sastavu austrougarske vojske (78 osje čka regementa) „ratovali protivu Srba neprijatelja“ na Crnom Vrhu u Srbiji. Zamisao o kolektivizaciji imena ju žnih Slavena ro đena je, kako na jednom mestu u ovoj knjizi videsmo – u Zagrebu, ali nije proistekla iz slavenskih pobuda ve ć iz ž elje, da se ovo ime prostre i preko srpskih zemalja, kako bi se srpska nacionalna svest razvodnila jugoslovenstvom jugoslovenstvom i time stvorili preduslovi preduslovi raspada, raspada, na č ijim bi se ruš evina evinama ma,, bar u jednom delu, nazidao novi deo hrvatskog hrvatskog „tisu ćgodi šnjeg prava“. prava“. Rukovo Rukovo đeni takvim takvim mislima, Hrvati su stole ćima nasrtali na srpski istorijsko-etnografski prostor, nastoje ći stal stalno no,, da u poma pomanj njka kanj nju u sops sopstv tven enee isto istori rije je firm firmom om hrva hrvats tsko kog g imen imenaa uprl uprlja jaju ju najmarkantnije stranice srpske pro šlosti i srpskih pokrajina pod biv š om Austrougarskom. Austrougarskom. Iz tih tih pobu pobuda da dola dolazzi i ona ona Star tar čevi ćeva eva izja izjava va u kojo kojojj kaže, da „u Srbij Srbijii živi
82
Retko o je, je, me đutim utim,, ko u Srbi Srbiji ji mog mogao iz najple najplemen meniti itiji ji deo hrvatsk hrvatskog og naroda" naroda".. Retk hrvatske pro š losti izvu ći pouku i uvideti, da je to jedan iz serije poku šaja da se hrvatski kalem kalem presadi presadi na srpsko srpsko podneblj podneblje. e. Uostalom Uostalom,, narod narod koji je zbog odsustva odsustva hrabrost hrabrostii hiljadama godina stenjao pod tu đim jarmom trebao je makar naturanjem svoga imena činiti „pohode“ izvan svoga prostora. Ovu istinu ne kriju ni hrvatski istori čari, koji na neposredan na čin priznaju, da za ono malo svoje „povijesti" mogu zahvaliti jedino delu srpskog naroda, kome su milom ili silom uspeli naturiti svoje nepopularno ime. Sa tako tako razli različitim itim nacion nacional alnim nim ulozim ulozimaa u istor istoriji iji i shvata shvatanj njima ima,, osnova osnovana na je orta orta č ka zajed zajednic nica, a, koja koja se zvala zvala Jugosl Jugoslav avija ija.. Njenim Njenim osniva osnivanj njem em ispun ispunjen jen je deo deo hrvat hrvatsk skog og programa, jer je ova kao austrougarski odpadnik prvo neprimetno, a posle sve ja č e i jače odpo čela ela iden identi tifi fiko kova vati ti svoj svojee teri terito tori rija jaln lnee pret preten enzi zije je sa geog geogra rafs fski kim m obli obliko kom m od Austrougarske otpalih zemalja, mada su te zemlje sem u ž e Hrvatske već inom srpskog etni čkog sastava, kako to uostalom i sama hrvatska statistika iz 1910. godine utvr đuje, a š to ne kriju ni mnogi Hrvati pro š loga veka, kao što je slu čaj sa Ivanom Kukuljevi ćem, koji na saborskoj sednici od 6. juna 1848. godine pred hrvatskim saborom, govore ći o srpskom narodu, re č e: „Ovaj nam je narod srpski u najva žnijim vremenima, kada smo stenjali pod aristokracijom, latinizmom i germanizmom, našu čistu narodnost sa čuvao“. A dotle, dok su Srbi č uvali hrvatsku narodnost, evo š ta je bilo sa takozvanom hrvatskom slavom: „Š to me pitaš druže moj o slavi Proš lih dana hrvatskog mog roda Znaj da malo broji sretnih zgoda U povijesti od kad se pojavi. Dvanajest vjekova, što ga taj svijet pozna Rijetko svoj bje, često tu đi sluga, Il u dvorah, il kod te š ka pluga, Vazda lance kob mu kova grozna. Iza groma kao munja sjajna, Usta i on kadkad kao sjajan dijeli, Al mu sinci nikad nisu htjeli Da ta sjajnost bude dugotrajna. I u sramnu tminu sve to ve ću Pade Hrvat iza sjajnih čina, Gospodarom izabra tu đina, Sam slobodu da za praznu vre ću. Ivan Kukuljevi ć
Mi smo, dodu še, imali prilika da čujemo Kukuljevi ća gde poku šava da u svojstvu velikog župana nabaci hrvatsko obele ž je sremsko-slavonskom sremsko-slavonskom stanovniš tvu, ali nam je poznat i onaj onaj odlučni protest protest patrija patrijarha rha Raja či ća hrvats hrvatskom kom saboru, saboru, koji koji ga je u tom uveren uverenju ju
83
potpuno razuverio, pa ga opet posle 36 godina vidimo gde sa saborske govornice od 28. VIII VIII.. 1884 1884.. godi godine ne odaj odajee javn javno o priz prizna nanj njee Srbi Srbima ma i tvrd tvrdi, i, da je hrva hrvats tstv tvo o jedi jedino no zahvaljuju ći njima očuvalo uvalo svoje svoje narodno narodno obele obele ž je. U tom svome govoru Kukuljevi Kukuljevi ć kaže: U ono ono doba doba,, kada kada je Hrva Hrvats tska ka snom snom mrtv mrtvij ijem em spav spaval ala, a, kada kada je sva sva njez njezin inaa inteligencija inteligencija isključ ivo ivo lati latins nski ki govo govori rila la,, kada kada je na ša aristo aristokr kraci acija ja i najvi najvi še plems plemstvo tvo slala slala svoje svoje sinov sinovee u Ma đarsk arsku u kao kao u Meku Meku i Medi Medinu nu da se nau či mađarskom jeziku, Srbi su to bili, koji su me nau č ili da ljubim svoj narod i srodna slavenska plemena, da po štujem i cijenim slavensku ideju." Kukuljevi ć je imao pravo, jer se bez preterivanja mo že re ći, da Hrvati za ono malo svoga nacionalnoga kapitala mogu jedino zahvaliti srpskoj narodnoj misli, od čije su se buktinje stotinama godina grijali, kako to Franjo Ra čki u svojoj knjizi „Borba ju žnih Slovena za državnu samostalnost“ re če ovim re čima: „Posljednji „Posljednji hrvatski hrvatski kralj Petar mogao je na Gvozdu uzviknuti: Finis Croatiae"…, a zatim nadodade: „To su još jedine srpske župe na balkanskom poluotoku čuvale sveti oganj dr žavne samostalnosti.“ Možda je jedini Nikola Pa šić od Srba poznavao osobine hrvatskog jezuitizma. Otuda i proizlazi ono njegovo stanovi šte, da Hrvati ne vež u svoju proš lost za srpsku budu ćnost. U prilog toga stanovi š ta govorile su mnogobrojne č injenice; među kojima i ona, da su se Hrvati Hrvati u sastav sastavu u austr austroug ougars arske ke vojsk vojskee sa toliki tolikim m krvo krvolo lo štvom tvom borili borili proti protivu vu Srba, Srba, svakako u nadi da će osim tolikih srpskih zemalja i centralna Srbija sa Crnom Gorom biti zadnje zadnje srpske srpske zemlje, zemlje, u kojima kojima ć e hrvatski hrvatski katoli katolič ki kler naći svoje novo polje rada. Treba li, stoga, dati kakvog komentara opisu bitke na Crnom Vrhu, gde se sa velikom hvalom hvalom ističe, kako kako je 78. hrvats hrvatska ka pješ ač ka pukovn pukovnija ija 1914. 1914. godin godinee otela otela „od „od Srba Srba neprij neprijate atelja lja““ Crni Crni Vrh i time time oboga obogatil tilaa „hrva „hrvatsk tsko o povije povijesn sno o pravo pravo“? “? Ovde Ovde ne treba treba isticati, niti zaslu žuje ma kakvu pa žnju tvrdnja da su tobo že baš Hrvati bili oni, koji su zauzeli Crni Vrh, jer je to kao i mnogo koje šta drugo, obi čna hrvatska „povijesna“ la ž. Poznato je, dodu š e, celom srpskom narodu iz doba austrougarske okupacije, da su Hrvati činili pozadinska čuda uda od juna junaštva, tva, plja pljač ki i zvers zverstav tavaa nad obez obezoru oružanim srpskim srpskim narodom, ali verovatno ni austrougarskoj vrhovnoj komandi nisu poznata neka naro čita hrvatska juna š tva u prvim borbenim redovima. Isto tako je poznata i ona srpska cenzurna sramota, koja je po zavr šenom pro šlom ratu (1914. – 1918.) zabranila izno šenje imena hrvatskih krvoloka iz vremena okupacije srpskih zemalja i mesto njih „dozvolila" da se izmisle imena drugih narodnosti samo zato, da bi se o čuvalo tobožnje srpsko-hrvatsko bratstvo, koje je srpstvu donelo najvi še krvi i suza u istoriji. Tako su Srbi iza prvoga svetskoga rata li šeni prava da č uju za hrvatska divlja štva po srpskim zemljama ba š u vremenu, kada su se Srbi borili i za njihovu slobodu. Sem izvesnog broja Hrvata srpskoga porekla, velika ve ćina hrvatskog naroda niti je 1918. godine godine bila duhovno duhovno zrela za ujedinje ujedinjenje nje sa Srbijom Srbijom,, niti je u docnijem docnijem zajedni zajedni čkom životu pokazala sklonosti, koje bi je odvratile od vekovnog programa hrvatsko-katoli č ke ekspanz ekspanzije ije na ra čun Srba Srba i njiho njihovih vih zema zemalja lja.. Š to su hrvats hrvatski ki politi političari, sem Stjepan Stjepanaa Radića i njegove partije, mimo takog duhovnog stanja naro čito kajkavskog dela svoga
84
naroda naroda ipak odglumili odglumili „ želju“ elju“ za ujedin ujedinje jenje njem, m, ne mora mora se zato zato tra žiti obja objaš njenje njenje u 1918., 1918., koliko koliko u aprilsk aprilskim im doga đajima iz 1941. godine. Da nosioc glavne uloge u toj hrvatskoj glumi dr. Ante Trumbi ć i kao predsednik famoznog „Jugoslovenskog Odbora“ i kao kao prvi prvi minis minista tarr inostr inostran anih ih dela dela Kralje Kraljevin vinee SHS, SHS, nije nije ni sam bio duhov duhovno no zreo zreo za jedinstvo, jedinstvo, a prema tome ni za jugoslovensku jugoslovensku misao vidi se po tome, što predstavnici hrvatskog naroda za vreme njegove sahrane (1938.) u splitskoj franjeva čkoj crkvi, nisu dozvoli dozvolili li prisustv prisustvo o predsta predstavnik vnikaa vlade vlade Kraljevi Kraljevine ne Jugoslav Jugoslavije, ije, svakako svakako tuma tuma č eći time time njegove prave ose ć aje, a možda i izri čitu poslednju želju. Koristeć i srpsku uč malost, Hrvati su u neku ruku bacili rukavicu srpskome narodu, kada su objav objavili ili „da „da je nekval nekvalif ifik ikova ovana na ve ćina hrvats hrvatskog kog sabora sabora i na nedoz nedozvol voljen jen na čin zaklju čila akt ujedinjenja“, jer da je sam Stjepan Radi ć bio protivan odlasku delegata u Beograd „prije definitivne pogodbe". („Hrvatski List" od 18. VII. 1939.) Iako dockan, mi bi na ovo imali primetiti, da je ta čna tvrdnja tvrdnja hrvatske hrvatske javnosti javnosti kao tumač a hrva hrvatsk tskog og narod narodnog nog raspo raspolo loženja enja,, kako kako Hrva Hrvati ti svoj svojom om ve ćinom inom nisu nisu ž eleli ujedinjenje sa Srbijom, jer nisu bili duhovno zreli, kao š to ni u docnijem životu nisu pokazal pokazalii sklonosti sklonosti za to. Š to se tiče okoln okolnos osti, ti, da su jedni jedni hrvats hrvatski ki politi politi čari ari bili bili za odlazak u Beograd, a drugi protiv, ovde se ne radi ni o čemu drugom, sem o dirigovanoj politici „ljudi za sve situacije“, gde je svakome odre đena stanovit stanovitaa uloga. uloga. Poš to se u konkretnom slu čaju radilo o opasnosti, koja je pretila Hrvatskom Primorju od primene „London „Londonskog skog pakta“ (da se pripoji pripoji Italiji) Italiji),, hrvatsko hrvatsko je vodstvo vodstvo jednu ekipu uputilo uputilo u Beograd da spre či primenu „Londonskog pakta“, dok je Stjepan Radi ć u drugoj etapi borbe za hrvatsku samostalnost imao da Hrvatsku „vadi“ od Srbije. Po š to, međutim, nije sve „klapalo“ po planu, dolazi do Radi ćeve emigracije, u kojoj je jednako kao docnije Koš utić i Paveli Pavelić , radio radio za posebne posebne hrvatske hrvatske interes interese, e, negiraju negirajući duhovn duhovno o jedin jedinstv stvo o i ponavljajuć i ono š to su pre toga mnogi vi đeni Hrvati tvrdili, da ono u hrvatskom narodu nikada nije imalo korena. Opisujući hrvatsko pristupanje kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, hrvatska „povijest“ baca glavnu krivicu za akt ujedinjenja na dalmatinske Hrvate, koje naziva „tipovima“ i „rasicama“, jer da su to oni bili koji su „terorizirali rodoljubno zagreba č ko pučanstvo“ i naterali ga da primi ujedinjenje. („Hrvatski List“ od 18. VII. 1939.). Ovaj zvani čni organ Hrvatske Selja čke Stranke i njegova vodstva, napisao je o predradnjama za ujedinjenje o dalmatinskim Hrvatima: Dok je Narod Narodno no vije vijeće poziva pozivalo lo srpsk srpsku u vojsku vojsku,, Talij Talijani ani su okupi okupira rali li Rijek Rijeku, u, Suš ak, Trst i druga mjesta su š ačke okolice. Istodobno su se u Zagrebu slegli razni tipovi, tipovi, takozv takozvane ane „rasice“ (ovo je podruglji podrugljivi vi izraz izraz za Dalmatin Dalmatince), ce), koji su uz pomo ć policije policije terorizi terorizirali rali rodolju rodoljubno bno zagreba zagreba čko pučanst anstvo vo.. Na ulic ulicam amaa su demonstr demonstrirali irali istarski istarski i dalmatin dalmatinski ski emigrant emigranti, i, tra žeći po nagovo nagovoru ru Sveto Svetozar zaraa Pribićevića bezodvla bezodvlač no sjedin sjedinjen jenje je sa Srbij Srbijom om.“ .“ („Hrv („Hrvats atski ki List“ List“ od 18. VII. VII. 1939.) Tako je na o čigled igled ogluvelog ogluvelog srpskog srpskog politi politi č kog vodstva vodstva za vreme vreme pravne pravne i stvarn stvarnee Jugosla Jugoslavije vije pisala pisala zvani zvani čna hrvatska hrvatska š tampa, tampa, optuž ujući Dalm Dalmat atin ince ce da su u oblik obliku u
85
„tipova“ i „rasica“ skrivili tobo ž njoj hrvatskoj utopiji. Ta nam optu žba daje razloga da se još malo pozabavimo Dalmatincima i da vidimo, da li je to bio dalmatinski stav samo u momentu odlu čivanja o ujedinjenju, ili je to bio glas srca kroz vekove sve od onda, od kako su jo š od srednjeg veka otrgnuti od mati čnih srpskih zemalja. Dalmatinci, Srbi rimokatoli čke vere, jasno su odredili svoje smernice i prvi politi čki ispit položili pred be čkim kim parla parlame mento ntom m druge druge polov polovice ice godin godinee 1861. 1861. Tada Tada je be č ki sabor sabor rasprav raspravljao ljao o hrvatsk hrvatskom om zahtevu zahtevu da im se pripoji pripoji Dalmacij Dalmacija. a. Dalmatinsk Dalmatinskii predsta predstavnik vnik izjavi izjavio o je tom prilik prilikom om pred pred be čkim parlam parlamen entom tom,, da se Dalma Dalmacij cijaa ne ž eli pripojiti pripojiti „Dalmatinci više priz prizna naju ju i vole vole Hrvats Hrvatsko koj, j, pa je najza najzad d povi povi š enim glasom glasom rekao: rekao: „Dalmatinci Carigrad i Petrograd, nego li Zagreb!" Drugi dalmatinski poslanik ubla žio je govor prvoga u korist Hrvatske. To je dalo povoda hrvatskom saboru da se na 84. sednici od 14. septem septembra bra 1861 1861.. godin godinee „pozab „pozabav avi“ i“ ovom ovom disku diskusij sijom om be čkog parlamen parlamenta. ta. Hrvatski Hrvatski saborski poslanik Polit, veli čajući zauzimanje onog drugog dalmatinskog predstavnika (Ljubiš e) za hrvatsku stvar, predlo ž io je da mu hrvatski sabor izrazi javnu zahvalnost. Ali, kada je predsednik sabora stavio Politov predlog na glasanje ustajanjem, ceo hrvatski sabor je sedeo. Zna č i, da još 1861. godine nije bilo nekih naro čitih duhovnih veza izme đu Hrvatske Hrvatske i Dalmacije Dalmacije.. Nije prema prema tome tome nikakvo nikakvo čudo, š to je katol katoliički biskup biskup Martin Martin Brajakovi ć 1700. 1700.-te -te godin godinee u popis popisu u stanov stanovni ni štva odvoj odvojio io Srbe Srbe pravo pravosla slavne vne i Srbe Srbe katolike od Hrvata, niti je ikako čudo, š to su ti isti Srbi katolici (po „Hrvatskom Listu“ tipovi i rasice) 1918. godine tra žili da se posle tolikih vekova vrate srpskoj zajednici. Stjepan Radi ć je utro puteve hrvatskoj emigraciji, pa i samom Paveli ću. Sva ta emigracija bez razlike bila je spremna da ne bira saradnju, samo da se posle uspe š nog opozivanja „London „Londonskog skog pakta“ ostvari ostvari drugi drugi deo hrvatsko hrvatskog g narodnog narodnog programa programa i izvojuje izvojuje puna nezavisnost od srpskih zemalja. Što Radić u tome za vreme svoje emigracije nije uspeo, treba tražiti uzroke u evropskoj zamorenosti posle prvog svetskog rata i ugledu koji je Srbija kao mati čna zemlja imala u svetu. Po š to mu oni koji su mogli nisu hteli, a oni koji su hteli nisu mogli pomo ći, Radić se neobavljena posla vratio u dr žavu, koja ga je za tu izdajni čku rabotu nagradila najve ćim državničkim polo žajem i titulom vo đe hrvatskog naroda. Da bi stigao izgubljeno vreme u inostranstvu, gde nije uspeo sa spoljnim frontom, Radi ć je otvorio unutarnji front. Dok se on sam bacao blatom na sve š to je srpsk psko i jugoslovensko, jugoslovensko, druga grupa hrvatskih ljudi „za sve situacije" ulazi u mnogobrojne mnogobrojne vlade. Po planu planu jezuit jezuitsko skog g lukav lukavstv stva, a, hrvats hrvatski ki narod narod naziv nazivaa te svoje svoje deleg delegira irane ne prvak prvakee u pojedini pojedinim m vladama vladama „izdajicama „izdajicama", ", a vlade vlade od kojih su najvi najvi š e koristi baš oni izvlačili „protunarodnim „protunarodnim rež imima“. Trebalo je time pocepati Srbe na mnogobrojne grupice, koje same za sebe ne zna č e mnogo, ali je još stajao na putu ugled Nikole Pa ši ća, kome vode ći Hrvati nisu mogli zaboraviti onaj stav, da Hrvatska ne u đe u sastav srpskih zemalja. Posle koalicije, koju je sedi dr žavnik opet u interesu tobo ž njeg bratstva morao prihvatiti, ovaj je znameniti Srbin postao žrtvom hrvatskog dela vlade, a da ose ćaj bratstva kod Hrvata ni ovako velikom žrtvom nije pokrenut sa mrtve ta čke. Od onda onda pa sve do pada pada Jugosl Jugoslav avije ije,, kome kome su Hrvati Hrvati svesrd svesrdno no doprin doprinel eli, i, hrvat hrvatsk skii progr program am na odr odr žavanju avanju unuta unutarn rnjeg jeg fronta fronta sastoj sastojao ao se delom delom u sistem sistemats atsko kom m ru šenju
86
srpskih veli čina i sprečavanju njihovog okupljanja oko neke centralne li čnosti Pa š ićevog značaja. To najbolje svedo či odlomak iz poverljive okru žnice Hrvatske Selja čke Stranke od 14. aprila 1943. godine, u kojoj se za period zajedni čkog života u Jugoslaviji izme đu ostaloga ka že: U borbi za ostvarenje na š ih ideala, ideala, hrvatsko hrvatsko narodno narodno vodstvo vodstvo slu žilo se svima sredst sredstvim vimaa kojim kojimaa je onda ondaš nje nje vrij vrijem emee i u onda ondaš njim prilik prilikama ama raspolag raspolagalo. alo. Hrvatsko narodno vodstvo je posve ćivalo naro čitu pa žnju političkoj pocijepanosti Srba, kao dominantnog faktora u Jugoslaviji. Ru š enje autoriteta vo đa politi čkih protivnika bilo je sredstvo borbe, koje je dalo znatne rezultate." Da bi se oslabila srpska homogenost, Hrvati su uspeli da populariziraju „selja čki pokret“ i izvan Hrvatske. Zahvaljuju ć i takvom zakulisju, hrvatski narodni program je, najzad, na srpsku sramotu, postigao takav uspeh, da su 1938. u vrhuncu politi čke dezorijentacij dezorijentacijee 600.000 neobave š tenih srpskih birač a dali poverenje nasledniku Stjepana Radi ća i time najvećim delom doprineli ostvarenju „hrvatskog narodnog programa". Time su dovr šene poslednje pripreme kako jugoslovenskog sloma, tako i jezuitskog triumfa nad uni štenim pravoslavljem u svima srpskim zemljama, za koje Hrvatska smatra, da ih je ona kao naslednica naslednica Austrougarske Austrougarske mogla naslediti. Parlamentarno Parlamentarno nezreli, lakoumni, nepostojani (kao š to ono reče ratno ve će u Gracu) i najza najzad d duho duhovno vno nespo nesposob sobni ni za zajed zajednic nicu u sa srpsk srpskim im narod narodom, om, Hrvati Hrvati su ulaze ulaze ći u zajedni čki drž avni život postavili sebi za zadatak da srpstvo stvaranjem mnogostrukog partijskog života š to viš e razj razjed edin ine. e. Da se to i post postig igne ne,, HSS HSS je razv razvil ilaa špijunskointriga intrigatorsk torsku u slu žbu među srps srpskim kim polit politii čarima, arima, stvaraju stvarajući partij partijsk skaa diside disidenst nstva, va, sa kojim kojimaa bi privi prividn dno o sara sara đivali ivali samo samo dotle dotle,, dok bi cilj cilj nepr nepremo emosti stivo vosti sti me ću srpskim srpskim političarima bio postignut. Tada bi igra po činjala iznova. Radi ć, kome hrvatska „povijest“ bele ži u dobro š to je bio protivnik ujedinjenja, igrao je u svojstvu ministra dvostruku ulogu ulogu.. Tu je ulogu ulogu najus najuspe pe šnije ilustrov ilustrovao ao zagreba zagreba čki šaljivi aljivi list „Kopriv „Koprive“ e“ jednom jednom karikaturom od dve slike sa po dva Radi ć eva lika. Na prvoj slici Radi ć sam sebi pljuje u lice i ka že: „Fuj, sram te bilo š ta si govorio u Beogradu!“, a na drugoj, beogradskoj slici, ista scena, samo obrnute re či: „Srami se za ono što si govorio u Zagrebu!“. Tako je Radi ć u Beogradu ve što glumio „dr žavotvorca“, a u Hrvatskoj ne samo vre đao vode će srpske političare i njihove stranke, nego i kraljevsku vladu, u kojoj je zajedno sa svojim ljudima sedeo. Ono š to mu emigracijom nije moglo po ći za rukom, postizao je sada. Ubijao je ugled ugled srpskom srpskom parlamentar parlamentarizm izmu u i njegovim njegovim srpskim nosiocima nosiocima i uspevao uspevao da takvim takvim svojim dvostrukim dr žanjem na š politi čki život odr žava u neprestanoj krizi. To su jedine zasluge, koje hrvatskom narodu daju razloga da ga slavi kao svoga u čitelja, po što je HSS produž ila njegovim stopama i jugoslovensku misao dr žala u nepres neprestan tanoj oj krizi krizi sve do njen njenee kulm kulmin inac acij ijee u apri aprilu lu 1941. 1941. godi godine ne,, kada kada je najz najzad ad Ma čekovskim ekovskim borbenim borbenim formacij formacijama ama „Građanske anske za štite“ prepu prepuš teno teno,, da kao kao stva stvarn rnii izvr izvr šioci ioci izdaj izdajee dovr dovrše program Stjepana Radi ća i njegovih sledbenika, pred kojima su u interesu bratstva često puta za vreme zajedni č kog života u Jugoslaviji uginjali ponos i č ast srpskoga naroda. Kao posledica bezobzirnog nasrtaja na ugled jednog od onih Srba, koji u odbrani svoje časti rado svoj život pola žu, (slu čaj Puniš e Rači ća), smrt Stjepana Radi ća daje hrvatskim
87
ekstremistima novi podstrek. Isti oni hrvatski mineri, koji jedino iz neobave štenosti nisu mogli shvatiti Radi ća i njegov odlazak u Beograd, radi čega su mu svega nekoliko dana pre revolverskih metaka u parlamentu preko „Hrvatskog Lista“ poru čivali da ga zbog odlaska u Beograd treba ubiti, na š li su se u svom elementu. Da bi bacili optu žbu na srpsko-hrvatsku zajednicu i njene tobo žnje kobne posledice, a sve u cilju postignu ća što jevtinijega jevtinijega uspeha, uspeha, prolili su odjednom odjednom farisejske suze i zaridali zaridali nad grobom grobom čoveka, kome su nepritajeno želeli smrt. Ubrzo posle Radi ćeve smrti pokazalo se, da bi on i pored svoje hrvatske misije du žim boravkom u Beogradu izgubio na osloncu u hrvatskom narodu, po š to su se sve njegove pristalice pridru žile onima, koji mu ni po cenu najve ćih hrvatsk hrvatskih ih razloga razloga nisu mogli mogli oprostiti odlazak u Beograd. Sa te platforme treba posmatrati sve ono što se u hrvatskom narodu deš avalo posle Radi ćeve smrti do aprila 1941. godine i dalje. Napori one male grupe Hrvata, koja je u istinskom srpsko-hrvatskom bratstvu gledala pravu pravu budućnost hrvatsko hrvatskog g naroda, naroda, nisu niukoliko niukoliko mogli mogli izmeniti izmeniti duhovnu duhovnu stvarnos stvarnostt većine. Ta ve ćina, koja se nepritajeno odu š evljavala ve žbanjem hrvatskih begunaca na Janka Pusti, ni š aneći na lik Kralja Aleksandra kao na metu, i koja je najzad nesakriveno odobrila odobrila Marseljsk Marseljskii zlo čin hrvatsk hrvatskih ih ustaš a time što se odmah posle tragi čne pogibije Kralja Kralja Aleksand Aleksandra ra odoma odoma ćila pesma pesma:: „Bog „Bog da živi Paveli Paveli ća ruku, ruku, koja koja ubi srpskog srpskogaa hajduka!“ Nosioci ideje bratstva iz redova Hrvata bili su i za vreme Jugoslavije izlo ženi stalnom š ikanu ikanu razuz razuzdan danee hrvats hrvatske ke ulice ulice i njenog njenog duhov duhovnog nog vodst vodstva va oko oko zvani zvani čnog hrvatskog kursa. Ovakvim ljudima bio je onemogu ćen svaki opstanak u Hrvatskoj, pa su mnogi još pre aprila 1941. 1941. godine godine morali emigrirati emigrirati iz Hrvatske Hrvatske Banovine Banovine i potra potra žiti utoči šte u Srbiji. Posle majskih doga đaja iz 1928. godine, i akta od 6. januara 1929. naro čito, hrvatski su se redovi razdvojili u dve grupe. Hrvatska manjina ostala je na jugoslovenskoj liniji, dok je većina stala na stanovi š te da se otcepljenje od Jugoslavije – kao druga etapa hrvatskog narodnog programa – ima bez odlaganja sprovesti u delo. Jedino se ova velika hrvatska grupa u sebi podvojila zbog pogleda na sredstva kojima se otcepljenje od Jugoslavije ima sprovest sprovesti. i. Jedni Jedni su tražili izlaz izlaz u diploma diplomatskim tskim trikovima trikovima,, kojima kojima se dr žava imala na unutra šnjem i spolja šnjem politi čkom životu održ avati u neprestanoj krizi sve do raspada. Druga, teroristič ki orijentisana grupa, smatrala je da teroristi čkim delima na li č nosti i obje objekt ktee od javn javnog og zna zna čaja aja mogu mogu nepo neposr sred edni nije je utic uticati ati u kori korist st potp potpun unee hrva hrvats tske ke samosta samostalnos lnosti, ti, u koju koju bi bile ugrabljene ugrabljene srpske srpske pokrajin pokrajinee Bosna, Bosna, sa delom Dalmacije, Dalmacije, Slavonije i Sremom. Ove srpske pokrajine nisu Hrvatima bile toliko interesantne zbog njihovog njihovog srpskog srpskog stanovni stanovni štva, tva, koje koje je docn docniji ijim m ostva ostvaren renjem jem „Nezav „Nezavisn isnee Hrvat Hrvatske ske"" istreblje istrebljeno, no, koliko koliko zbog rudnog i ekonom ekonomskog skog bogatstva, bogatstva, koji su zbog takvih svojih svojih osobina predstavljali hrvatski san od Tomislava pa do danas.
88
BANOVINA HRVATSKA (Sporazum Cvetković-Mač ek) Ni onako negativno kako jeste, ime Vuka Brankovi ća nije zasluž ilo da uđe u istoriju Srba. Jo š manje to zasluž uje ime Dragiš e Cvetkovića. Pa ipak, na sramotu srpstva, mora i njegovo ime zauzeti mesto koje mu pripada. Kad je 1939. 1939. godin godinee Cvetk Cvetkov ovii ć kao predsedn predsednik ik vlade vlade zaklju zaključ enim enim „sporaz „sporazumom umom““ u Zagrebu Zagrebu uprljao čast srpskog naroda, hrvatske su se mase i pored tako visoko postignute cene cene usko uskole leba bale le,, jer jer im je vods vodstv tvo o Hrva Hrvats tske ke Selj Seljaa čke Stra Strank nke, e, koje koje je zakl zaklju jučilo „sporazum“, „sporazum“, obe ćalo potpunu likvidaciju Jugoslavije. Vodstvo HSS me đutim, po žurilo je da ne dr ži svoje svoje mase mase u neiz neizves vesno nosti sti,, pa je uputi uputilo lo jedan jedan pover poverlji ljivi vi cirku cirkular lar svim svim organizacijama u kojem se hrvatske mase te še, da je sporazum samo jedno od sredstava za potpuno otcepljenje Hrvatske od Jugoslavije, pa se izme đu ostalog u raspisu ka že, da Hrvati imaju svoje ljude, koji su raspore đeni po svim javnim dr ž avnim ustanovama, gde će biti još u boljoj moguć nosti da pripremaju svojih „pet minuti“. Ove zavr š ne pripreme za hrvatsko izdajstvo, ne spominjem zato da bih presko čio čitavo razdoblje od 1918. do 1939. 1939. godine godine,, puno najve ćih hrvatski hrvatskih h lukavstav lukavstava, a, koliko koliko da ukaž em na činjenicu injenicu da Hrvatima godine 1939. nije novina imati svoje uhode i „ljude za sve situacije". Duhovne Duhovne pripreme pripreme za masovna masovna stradanja stradanja srpskog srpskogaa naroda naroda po Hrvatskoj Hrvatskoj,, zavr zavr šene ene su posle akta tobo žnjeg sporazuma“ od 26. avgusta 1939. i ukaza o obrazovanju Banovine Hrvatske. Bilo bi za tolika stradanja neobjektivno baciti krivicu na jednog čoveka, makar se tu radilo i o samom Paveli ću, kad se zna, da su one mnogobrojne žrtve po „Nezavisnoj Hrvatskoj“ Hrvatskoj“ umiru umiru ći mučeničkom kom smrću na pragovim pragovimaa pradedov pradedovskih skih domova domova odnosili odnosili sobom i saznanje, da su pripreme za masovna stradanja Srba zavr š ene – ako ba š ne pod javnim, a ono bar pod pre ćutnim utnim pokrovit pokroviteljs eljstvom tvom tadanjeg tadanjeg vo đe hrvatsk hrvatskog og naroda naroda Mačeka i prvog hrvatskog bana Šubaš ića. Jer, jo š pod njihovom su upravom rasturena Sokolska dru š tva, i sve srpske i patriotske organizacije, a č inovnici srpske pripadnosti bilo najureni preko granice, bilo pobijeni, ili šikaniranjem dovedeni do takog stepena, da su Banovinu Hrvatsku davno pre 6. aprila 1941 godine morali napustiti. Sem Sem nezna neznatni tnih h izuze izuzetak taka, a, pravit pravitii razlik razliku u izme izme đu poje pojedin dinih ih hrva hrvatsk tskih ih polit politii čara ara ili ili političkih grupa, zna čilo bi protiviti se logici. Bez malo njih, svi oni predstavljaju potoke, koji su se samo raznim putevima stakali reci, nazvanoj „Nezavisna dr žava Hrvatska“. Jer, Radić je postavio osnove hrvatske samostalnosti, Ma ček ih je potencirao, a usta š ki pokret je u najtragi najtragi čnijim srpskim trenucima sproveo u delo. Iz onoga što nam je dalje poznato, izgleda da je hrvatski narod ž eljnije očekivao ekivao srpsko srpsko istreblj istrebljenje enje,, nego svoju svoju narodnu narodnu samostalnost. Da li je to bilo delo „neodgovorne hrvatske ulice“, kako bi se sada želelo predstaviti, ili sastavni deo hrvatskog narodnog programa i hrvatske dr žavne politike, to će istori istorija ja utvrdi utvrditi. ti. Onome Onome,, koji koji će trag tragati ati za mater materija ijalno lnom m istino istinom, m, verov verovatn atno o ne će izma ći iz vida vida pozna poznata ta okolno okolnost, st, da je usta usta štvo „rad „radilo ilo““ ruku ruku pod ruku ruku sa hrva hrvatsk tskim im jezuitima, jezuitima, koji su u malom broju poklanjali poklanjali ž ivote samo onim Srbima koji su primili katoli čku veru. I to tako ne će ostati nezapa ženo, da je poglavnik na zahtev katoli č ke
89
crkve propisao uredbu o visokim izvanrednim prinadle žnostima hrvatskim jezuitima, koji su u jednoj ruci dr ž ali nož, a u drugoj jezuitski krst, kako bi u potocima krvi i suza stvorili nove katolike, koje će docnije nazvati Hrvatima. Istorija Istorija beogradsk beogradskog og Komesar Komesarijat ijataa za izbeglice izbeglice ne po činje posle aprila aprila 1941. 1941. godine. godine. Naprotiv Naprotiv,, njegov njegov osnutak osnutak pada pada neposre neposredno dno iza 26. avgusta avgusta 1939. godine, godine, kada su mu kamen temeljac polo žili Ma ček, Cvetkovi ć i Šubaš ić. Tada je otpo čelo emigriranje Srba i jugoslovenski jugoslovenski orijentisanih orijentisanih Hrvata iz banovine banovine Hrvatske, gde im je bila ugro žena lič na sigurnost i onemogu ć ena životna egzistencija. Ko jo š ne zna, sem š irokih srpskih masa u Srbiji kojima su se servirala „Potemkinova sela“ o tobo ž e uspešno reš enom hrvatskom pitanju, da je u Beogradu ve ć od druge polovice 1939. godine postojao odbor za sme š taj izbeglica iz Hrvatske?! Prvi koji je to znao i koji se tome u potsvesti radovao bio je glav glavom om Vlatko Vlatko Maček, ek, koji koji sede sedeći na potpre potpredse dsedn dnii čkom mestu mestu u vladi vladi Kralj Kraljev evine ine Jugoslavije, nije ni jednim gestom osudio ono š to se već tada pod njime i njegovim prvim banom Šubaši ćem doga đalo sa Srbima po Hrvatskoj banovini. Me đu prvim presudama i piscu je ve ć oktobra 1939. godine dostavljena putem po š te anonimna presuda hrvatske „Gra đanske zaštite“, kojom mu se saop štava da je su đen na smrt, ako ne napusti hrvatsku banovinu. Mnogobr Mnogobrojni ojni novinsk novinskii izve štaji, taji, koji koji su ipak ipak uspeli uspeli probi probiti ti strog strogee cenzu cenzurn rnee maka makaze ze režima Cvetkov Cvetkovii ć -Maček, ek, najre najre čitij itijee govo govore re o maso masovn vnom om begs begstv tvu u iz Hrva Hrvats tske ke pod pod Mačekom ekom i Š ubaši ćem. U člancima lancima „Srpskog „Srpskog Glasa“, Glasa“, „Narodne „Narodne Odbrane“ Odbrane“,, „Srpsko „Srpskog g Ognji šta“, ta“, „Sla „Slavon vonije ije““ i drugi drugih, h, ukaziv ukazival alo o se na miste misterio riozna zna zaplot zaplotnja nja čka ubist ubistva va ista istakn knut utih ih javn javnih ih radn radnik ikaa iz redo redova va Srba Srba i jugos jugoslo love vens nski ki orij orijen enti tisa sanih nih Hrva Hrvata ta po osno osnova vano nojj bano banovi vini ni Hrva Hrvats tsko koj. j. Ta su ubis ubistv tvaa post postal alaa borb borben eno o prav pravil ilo o Ma čekovih borbeni borbenih h formacij formacijaa „Gra đanske anske za štite tite““, koje koje su preu preuze zele le i stva stvarn rnu u vlas vlast. t. Njim Njimaa su razdeljeni automatski pi š tolji, kojima ć e docnije nad Srbima po Hrvatskoj izvr šiti nedela, nad kojima se zgra žava ceo kulturni svet. Treba li ja čeg dokaza o begstvima ispred krvave egzekutive Ma čeka i Š ubašić a od one plakate Sokolskog dru š tva u Loznici povodom do čeka nove kalendarske 1940. godine. U toj se plaka plakati ti pred pred licem licem jugosl jugoslove ovensk nskee vlade vlade i Kralje Kraljevsk vskog og Namesn Namesnii štva tva govor ovorii o istog g prih prihoda oda 50% 50% ide ide za raspodeli čiste iste dobit dobitii sa zabav zabavee i doslo doslovic vicee ka ž e: „Od čisto socijalni fond Sokolske župe Beograd u korist kuhinje za prehranu izbeglica Sokola iz banovine Hrvatske“. Hrvatske“. Jo š jedan dokaz vi š e da je komesarijatu za izbeglice u Beogradu udarila temelje trojka Ma ček-Cvetković- Šubaši ć! Dozidao ga je samo Paveli ć sa usta škim pokretom. Neposred Neposredno no posle posle zaklju zaklju čenog „sporaz „sporazuma uma“, “, zvani zvani čna hrvatska hrvatska štampa tampa i glasi glasila la HSS umirili su hrvatski narod koji nije hteo nikakvu zajednicu sa Srbima, sem što su želeli njihove njihove teritorije, teritorije, da sporazum sporazum nije ni šta drugo, osim korak bli ž e konačnoj hrvatskoj hrvatskoj samostalnosti. Kao garanciju za ovo, vodstvo isti če postojanje „Gra đanske“ i „Selja čke zaš tite“. U međuvremenu, Ma čekova zvanična štampa odr ž avala je duš evnu kondiciju svojih svojih sledbe sledbenik nikaa i pripr priprem emala ala ih na š to snažnije izvrš enje enje zadat zadatak akaa u duhu duhu usta ustaš kih načela.
90
Jedan primer za ugled. U Sremu nema Hrvata sem Srba i Srba katoli č ke vere, koji su u nesrećnim vremenima sli čnim onima iz 1941. godine, morali primiti katoli čku veru, ali je i takvih malo. Ma čeku i prvom prvom hrvats hrvatsko kom m banu banu Š ubaš iću posle posle nekoliko nekoliko ugrablje ugrabljenih nih sre srezova iz Srem rema pod pod hrva rvatsk tsku bano anovinu inu nije to ni šta smeta etalo da doz dozvole ole i subvencioniraju u sredi š tu sremske županije izla ženje novina pod naslovom „Srijemski Hrvat“, koji je stajao u slu žbi hrvatskog imperijalizma. Taj „Srijemski Hrvat“, tuma čeći svakako stanovi šte svojih finansijera, napisao je pored mnogih drugih uvreda na ra čun srpskog naroda 24. avgusta 1940 godine i ovakav izaziva čki odlomak: „Hrvatski narod nije lud i u nikojem slu č aju aju nije luđ i od srpskog narda. Hrvatski narod dobro znade, da sadanje vrijeme i razvitak prilika u Evropi sami sobom nameć u definitivno rje š enje enje svih spornih pitanja međ u narodima. I mi kao sinovi hrvatsk hrvatskog og naroda naroda otvoren otvoreno o ka ž emo: e mo: Ako si on ne bude znao pribaviti respekt svojih prava, onda nije ni dostojan da ih u ž iva!“ iva!“
Ovako su dakle Ma ček i njegova štampa pretili Srbima razvojem prilika u Evropi na godinu dana pre izdaje, koja je sprovedena ta čno u duhu ovoga „obe ćanja“, š to zna či, da vods vodstv tvo o HSS HSS ni pred pred sobo sobom m ni pred pred isto istori rijo jom m ne mo že odre odreći akti aktiv vno uč ešće u pripremama i izvr š enju onoga š to je sa Srbima u „Nezavisnoj dr ž avi Hrvatskoj“ učinjeno. Biblijska pri ča o ulozi Jude i ovde je na š la primenu. Ljudi sa Markovog Trga zasedavali su na „taj „tajni nim m več erama“ erama“ jugoslov jugoslovensk enskee vlade. vlade. Samo Samo š to Dragi Dragiš a Cvetkov Cvetkovii ć nije nije bio vidovit da bi u svome dru š tvu prona šao Jude. Jedva nekoliko dana posle ukaza o osnutku Banovine Banovine Hrvatsk Hrvatske, e, hrvatska hrvatska slu žbena š tampa tampa objasn objasnila ila je, da je osnuta osnutak k Banov Banovine ine Hrvatske (drž ave nad dr žavom), samo korak bli že kona čnoj samostalnosti. Tu potvrdu vidimo i u „Srijemskom Hrvatu“ od 31. VIII. 1940. gde se ka že: „Osn „Osnut utak ak Banovi Banovine ne Hr Hrva vatsk tskee zna znači prv prvu ste stepen penicu, to jest, početak ostvarenja hrvatskog narodnog programa."
Koji je to hrvatski narodni program i kako izgleda, Ma č ek o tome Srbima pre 6. aprila 1941. godine nije hteo re ći, da ne bi izdao Judinu tajnu. Me đutim, Srbi su taj „hrvatski narodni program“ te ško osetili iza 6. aprila. Da je „sporazum“ Cvetkovi ć -Ma ček značio samo početak etak „ost „ostva vare renj njaa hrva hrvats tsk kog naro narodn dnog og prog progra rama ma““ i kona ona č ne hrva hrvatsk tskee samosta samostalnos lnosti, ti, moglo moglo bi se na prvi korak korak videti videti iz mnogobr mnogobrojn ojnih ih komenta komentara ra onda šnje hrvatske javnosti kao na primer: Iako u tom pogledu nije sve u činjeno, ve ć je formirana samo banovina Hrvatska, potpisana je Uredba, koja omogu ćuje da se u tom pravcu po đe dalje. Razlozi su tome jasni – nije se htjelo dirati u Bosnu, dirati u pitanje bosansko-hercegova č kih muslimana. To isto vrijedi i za Vojvodinu. Rje šenje tih pitanja ostavljeno je za docnije." („Hrvatski List" od 29. avgusta 1939.) Hrvatska neć e moći držati na svome podru č ju stanoviti broj pojedinaca, pojedinaca, (ovde misli na Srbe) koji su se orijentisali nepovjerenjem prema hrvatskom narodu, a neće im mo ći ni plaćati mirov mirovine ine (penzi (penzije) je) jer je nijesu nijesu zaslu zaslu žili.“ („Hrvatski Dnevnik" od 28. VIII. 1939.).
91
Znamo i to, da se ni svi mali tiran čići (ovde misli na Srbe) ne će moći maknuti sa svojih mesta u roku 24 sata, a kamo li u tako kratkom roku privesti zaslu ž enoj kazni, ali ne mo žemo prihvatiti odugovla čenje“. („Zagreba čki List“ od 28. VIII. 1939.) Uskrsnu će bano banovi vine ne Hrva Hrvats tske ke zna zna či prvi poraz lažnog jugoslov jugoslovenst enstva“. va“. („Hrvatska Stra ža“ od 28.VIII. 1939.) Tako je pisala slu žbena hrvatska š tampa o sporazumu, a na š lo bi se daleko poraznijih stavova kad bih imao na raspolo ženje makar manji deo hrvatske novinske literature iz onoga doba, kada je cela hrvatska š tampa po stranačkim direktivima kao na komandu uzviknu uzviknula: la: „Sporaz „Sporazum um je samo samo korak korak bli že našoj kona konač noj samostal samostalnosti nosti!“ !“ Druga Druga čije rečeno – „Nezavisnoj državi Hrvatskoj!" Pre nego pre đemo dalje, jedno malo uspore đenje: Srbija je po zavr š etku prvog svetskog rata priznala penzije Hrvatima, koji su ceo svoj život proveli u slu ž bi Austrougarske i za vreme rata vr šili streljanja po Srbiji, a Hrvati za vreme pravne dr ž ave Jugoslavije odri ču penzije slu žbenicima pravoslavne vere. Kad tako ne bi bilo, ne bi bilo u hrvatskom stilu. Tome se ne čudimo. Ne mož emo se ali načuditi Kraljevskom Namesni štvu, koje je moglo zloup zloupotr otreb eblja ljava vati ti kralje kraljevsk vskii testam testamen enat at i ovako ovako hladno hladnokr krvno vno prisus prisustvo tvova vati ti pogre pogrebu bu Jugoslavije. Davno pre, a posle tragi čne pogibije Kralja Aleksandra (1934.) naro čito, organizovan je po upustvima partijskog vodstva HSS bojkot svega š to je srpsko. U tu svrhu osnovana su po svim svim me šoviti ovitim m mesti mestima ma gde Hrvati Hrvati žive izme izmeš ani ani sa Srbim Srbima, a, tobo tobož e privredn privrednaa društva tva pod pod imen imenom om „Svo „Svojj svom svome“ e“.. Ona Ona su imal imalaa da bojk bojkot otuj uju u srps srpski ki priv privre redn dnii i gospodarski život. Sastancima, Sastancima, živom i pisanom re č ju, sprovedena je preteća propaganda da ni jedan jedan hrvat hrvatsk skii prip pripadn adnik ik ne sme sme imat imatii nikak nikakvih vih poslov poslovnih nih odnosa odnosa sa srpsk srpskom om privred privredom om i zanatst zanatstvom vom.. Da se to u potpunosti potpunosti postigne, postigne, funkcioneri funkcioneri udru ženja enja „Svoj „Svoj svome“ obrazovali su svoju egzekutivu, koju su postavljali pred srpskim radnjama, da bi pretnjam pretnjamaa odvra odvra ćali potro potroš ače od ulas ulaska ka u radn radnju ju.. U Zagre agrebu bu se desi desilo lo neko nekoli lik ko slučajev ajeva, a, da su članovi lanovi „Gra „Gra đansk anskee zaš tite tite““ nasi nasiln lnim im pute putem m isti istica cali li na srps srpski kim m trgovinama natpise: „Ovo je srpka radnja“. Zbog tako stvorenog stanja, osetan broj Srba morao je emigtrirati iz banovine Hrvatske davno pre 1941. godine. A dok se sve ovo sa Srbima u banovini Hrvatskoj de š avalo, hrvatski ban Ivan Š ubašić i njegov vo đa Vlatko Maček zadovoljno su posmatrali ovu besprimernu harangu protivu Srba i hrvatski narod podstrekavali u nadi, da hrvatski narodni program banovinom Hrvatskom nije ostvaren, već da će ga hrvatski narod sam izvojevati. Da bi se mogli potpuno osamostaliti i finansijski spremiti za doga đaje kojima su 1941. godin godinee i sami sami davali davali smer, smer, Hrvati Hrvati su odma odmah h iza akta sporaz sporazuma uma od 26. 26. VIII. VIII. 1939. 1939. zatra žili, ili, da se nagod nagodbar barska ska kvota kvota od 29% 29% zlatne zlatne rezer rezerve ve Narodn Narodnee Banke Banke Kralje Kraljevin vinee Jugoslavije, koliko tobo že otpada na Hrvate (mada ovi ni jednoga dinara nisu ulo žili), prenese iz trezora Narodne Banke u njenu zagreba čku filijalu. Po tome je svako mogao znati, šta se krije iza hrvatskih kulisa, samo to nisu mogli uo čiti političari klase Dragi še Cvetkovi ća, koji se čak na jednoj zagreba čkoj priredbi iza sporazuma pojavio u onakvoj
92
kapi člano lanova va Mačekovih: ekovih: formacija formacija „Građanske anske zaštite tite“, “, koje koje su izvr izvrš ile ile prev prevra ratt u Hrvatskoj i nad obezoru žanim srpskim življem po činile čuda od zverstava. Sa tom tom tre tre ćinom zlatne zlatne podloge podloge,, odnosno odnosno rezerve rezerve Kraljev Kraljevine ine Jugoslav Jugoslavije, ije, Hrvati Hrvati su podmirili tro š kove istrebljenja Srba u „Nezavisnoj dr žavi Hrvatskoj“. Evakuisan je samo onaj onaj beogr beograds adski ki ostat ostatak, ak, koji koji otpada otpada na Srbe Srbe i proce procentu ntualn alno o na Sloven Slovence ce.. Me đutim, hrvatski članovi jugoslovenske emigrantske vlade ni malo ne rumene od stida, što na ovaj način, isto kao i Ante Trumbi ć, o isklju čivom tro šku Srbije organizuju po savezni čkom inostranstvu inostranstvu diplomatsku diplomatsku hajku protivu životnih ivotnih interes interesaa te iste zemlje Srbije, Srbije, čije im zlato služ i kao izvor za borbu u duhu na čela nauke Ante Star čević a. Na oč igled igled služ beno benog g Beog Beogra rada da,, Hrva Hrvati ti su požuril urilii da posl poslee prog progla la š enja banovin banovinee Hrvats Hrvatske ke i Srbe Srbe u njoj njoj progl proglase ase naro narodno dnom m manji manjinom nom.. Tako Tako je ovla ovla šćeni predstavnik predstavnik Mačekov, narodni poslanik Tomo Baburi ć , govoreći 19. decembra 1939. na zboru HSS u Bjelavaru rekao : Mi smo sporazumom od 26. kolovoza samo po čeli rješ avati hrvatsko pisanje. Kad ćemo ga posve rije šiti i kako – ovisi o nama. Ima ljudi koji misle, da će se vratiti ono što je proš lo, ali ja im kao seljak i vaš zastupnik poruč ujem: Nema više Pozivam am Srbe Srbe i osta ostale le natrag natrag,, već naprije naprijed d u izgradn izgradnji ji slobodne slobodne Hrvatsk Hrvatske! e! Poziv manjine narodne, da shvate situaciju onakvom kakva jeste i kakva mora biti !" Nije Toma Baburi ć bio sam, niti je samo on ovako mislio i govorio. Bio je on samo jedan pion u vojsci ru šilaca, pod direktnim rukovodstvom vo đstva hrvatskog narodnog pokreta HSS, sa Ma čekom na č elu. To je mogao čak uočiti i kratkovidni Dragi ša Cvetkovi ć, koji je sa tolikim nepoznavanjem stvari „re š io" hrvatsko pitanje, pa je svome glavnom organu „Samoupravi" u martu 1940. godine morao dozvoliti da o hrvatskoj š tampi napi še i ovo: Oni smatraju, da je danas u hrvatskom delu na š e javnosti takva konjuktura, da je njihov glavni zadatak u harangiranju masa, stvaranju nezadovoljstava, izazivanju š to većeg nespo nespora razum zuma, a, u ru šenju enju svih svih autori autoritet tetaa (na ša prme prmedb dba: a: kao kao da je Dragiša Cvetkov Cvetkoviić bio nekakav nekakav autorite autoritet), t), vlasti i države i svega onoga š to je solidno i na čemu treba da po č iva naš a državna zajednica. Oni se danas zala žu za uspeh uspeh Hrvatske Hrvatske Seljačke Stranke i dr. Ma čeka, ali sa providno providnom m tendenc tendencijom ijom rušenja i ubijanja morala i vere u sve š to je zdravo nacionalno i jugoslovenski orijentisano." Ali, glas glas „Samoupra „Samouprave" ve" i otrežnjenog njenog Dragi Dragi še Cvetkovi ć a bili bili su glas glas izgub izgublje ljenog nogaa u pustinji pustinji.. Hrvatska Hrvatska je ukazom ukazom o usposta uspostavi vi banovine banovine postavlje postavljena na u takav takav polo žaj, da u svome unutarnjem životu bude neprikosnovena, a povrh toga da preko svojih članova u zajedni čkoj vladi mo že Š umadiji diktirati šta hoće. Da kuri kuriozi ozite tett bude bude potpu potpun, n, preds predsed ednik nik jugos jugoslov loven enske ske vlade vlade zavis zavisio io je na podru podru č ju banovine Hrvatske od volje hrvatskoga bana, koji ga je sa svoje teritorije mogao ukloniti kao ne željenog gosta, jer je ban hrvatski stajao nad direknom vla šću Krune.
93
U tako tako uzdi uzdign gnut utoj oj hrva hrvats tsko kojj bano banovi vini ni,, gde gde bi se pre pre mogl moglo o re ći da je ost ostali deo deo Jugoslo Jugosloven venske ske teritorij teritorijee postao postao kolonij kolonijalni alni posed posed Hrvatske Hrvatske,, nego nego da je ona sama deo jugoslovenske jugoslovenske dr žave, privodile su se kraju pripreme za kona čno „ostvarenje hrvatskog narodnog programa“. Da bi se prema srpskom stanovni štvu hrvatske banovine sproveo program koji se želeo, preuzeti su op štinski činovnici u bansku slu žbu, kako bi se na taj način srpske op š tine u Banovini rastavile od svojih srpskih činovnika, a na njihovo se mesto postavili Hrvati ili hrvatski eksponenti. Hrvatske su se vlasti po ž urile da odmah počnu sa zatvaranjem Sokolskih domova i svih patriotskih dru štava, a njihove pripadnike da prog progone one.. Samo Samoup uprav ravee vlasti vlasti po parol parolii „Svoj „Svoj svome svome“, “, otpust otpustile ile su Srbe Srbe sa svih svih položaja. aja. Iš lo se tak tako dale daleko ko,, da je hrva hrvats tska ka op štinsk tinskaa upra uprava va u Privl Privlac acii otpus otpustil tilaa opštinskog strvinara Stevu Nikoli ća samo radi toga, što je bio pravoslavac. Čak je vladin list „Vreme“ 26. novembra 1939. doneo izve štaj iz Osijeka u kome se o otpu štanju Srba kaže: Nastavlja se odpu štanje Srba slu žbenika iz gradske slu žbe i gradskih preduze ća. Sem otpu š tenih za koje je javljeno, sada je ponovo otpu š teno 7 radnika Srba, koji su bili zaposleni kod gradskog tramvaja, tako da se broj otpu š tenih Srba popeo na 30." Nekako u ovo doba pada i otpu štanje velikog broja Srba iz ostalih osje č kih ustanova. Osječ ki „Hrvatski List“ od 1. novembra 1939. godine izvrgava ruglu naziv oslobo đenja i ujedinjenja i ka že: Koliko se u Osjeku „jugoslovenovalo" u vrijeme diktature, imamo vanjski znak u tome, š to su tri trga u naš em grad gradu u dobi dobili li nazi naziv v „Trg „Trg ujed ujedin inje jenj nja“ a“ i „Trg „Trg oslobo đenja“. Eksponentima, koji su se time htjeli dodvoriti nije bilo dosta jedan trg sa takvim imenom. „Ujedinjavalo“ se i „oslobo đavalo“ na veliko!" Tako „Hrvatski List“ u doba postojanja pravne i stvarne dr žave Jugoslavi Jugoslavije, je, za takav takav pravac, dobio je blagoslov i nov čana sredstva partijske kancelarije HSS. A zagreba čki list „Eko „Ekonom nomska ska polit politik ika“ a“ od 6. decem decembra bra 1939. 1939. dobac dobacila ila je preko preko Ma čekovih ekovih ramena ramena srpskom narodu: “Razumljivo je da ć e Hrvati ako ne danas, ali sigurno u skoroj budućnosti htjeti da pro š ire i re granice Hrvatske u onom okviru u kojem je ona nekada u dalekoj pro š losti l osti bila, samo da bi tako pro š irena irena bila jač a i sposobnija da se odupre premoći Srbije. U toj će se te ž nji nji ona neminovno sukobiti sa suprotnim te ž njama njama Srbije, te će taj sukob pretstavljati pretstavljati stalno vrelo nemira, nemira, iridente iridente i nepovjerenja." nepovjerenja."
„Eko „Ekonom nomska ska politi politika ka"" bila bila je ovde ovde kao kao izraz izraz raspol raspolo o ženja Hrvatske Selja Selja č ke Stranke Stranke preko obi čaja iskrena. Ona je dve godine pre hrvatske izdaje priznala ono, što sam ja u celoj ovoj knjizi hteo re ći. Naime, Hrvatska je ž elela i privela u delo uni štenje srpskog naroda za uspostavu svoje hegemonije nad srpskim zemljama. Kad se bude pisala istorija drugog svetskog rata, evropski jugoistok na ći će svoga krivca za rat isklju čivo u „hrvatskom narodnom programu“, a priznanje i najte že samooptu žbe u
94
samim organima hrvatskog javnog mnenja. Islednik će sakupiti najte ži optužni materijal iz kompleta partijske štampe one iste stranke, na čijem je čelu stajao glavom dr. Vladimir Maček. Dok se na ovako podmukao na čin priprema pripremala la hrvatska hrvatska izdaja, izdaja, preko preko 600.000 600.000 neobave štenih srpskih bira ča bili su 1938. godine uvereni da le če državnu krizu, koja se zvala „hrvatsko pitanje". U stvari, oni su mimo svoje volje poslu žili Ma čeku kao sredstvo ucene prema Kruni, kojom je postigao hrvatsku banovinu kao uvod „Nezavisnoj Dr žavi Hrvatskoj“. U me đuvremenu, poslu žilo mu je to zloupotrebljeno srpsko poverenje kao legitim legitimna na busija, busija, iza koje mo že maskira maskirati ti svoje svoje prave prave namere, namere, koje se najbolje najbolje mogu videti iz njegove izjave date 16. januara 1940. beogradskom dopisniku italijanskog lista „Đ ornale ornale d'Italija d'Italija““ (Giornale Giornale d'Italia d'Italia)) u kojoj kojoj potvr đuje hrvatsko-italijansko-ma hrvatsko-italijansko-mađarski save savezz onak onako, o, kako kako je 1941 1941.. godin odinee i izve izvede den. n. Ma čeku eku niš ta nije nije smet smetao ao polo položaj potpretsednika vlade Kraljevine Jugoslavije da izjavi ovo: “Hoću da vam uz ovo š to t o se odnosi odnosi na hrvat hrvatsk sku u autonom autonomij iju u dadem dadem izja izjavu vu o odnosima koji ve ž u Italiju, Hrvatsku i Ma đ arsku. arsku. Italija i Mađ arska arska nisu samo na š i najbli ž i susjedi. Prema stukturi na š e se tri zemlje dopunjavaju i to č ini, ini, da njihovi odnosi treba da budu najsrdač niji“ niji“
Vođa hrvats hrvatskog kog naroda naroda Vladim Vladimir ir Ma ček imao imao je potp potpun uno o prav pravo o kad kad je reka rekao, o, da se Mađari, ari, Hrvat Hrvatii i Italij Italijani ani u narod narodnoj noj struk struktur turii dopunj dopunjuju uju.. Da su njiho njihovi vi odnos odnosii bili bili i najsrda čniji; iji; to potvr otvrđuju uju doga događaji iz 1941 941. godine i posle nje. je. Zbog svoje mnogost mnogostruk rukosti osti,, te ško je jedn jednom om pers perspe pekt ktiv ivom om osvet osvetli liti ti sva sva ona ona luk lukavst avstva va koja oja preds predstav tavlja ljaju ju hrvat hrvatsko sko istori istorijsk jsko o „boga „bogatst tstvo vo". ". Jedno Jedno od najus najuspel peliji ijih h je svaka svakako ko ono ono izvedeno od prilaska paktu trojnih sila (25. III. 1941.) do progla šenja „Nezavisne dr žave Hrvatske“ (10. IV. 1941.). U vladi koja je zaklju čila pristup trojnom paktu Srbi nisu bili zastupljeni legitimnim pretstavnicima, dok Hrvati jesu. U vladi koja je pakt odbacila, bili su opet ti isti Hrvati. Kad je trebalo deliti posledice jednog ili drugog, Ma ček je umesto da ode u London, ostao u Zagrebu, jer je morao prisustvovati prakti čnim ispitima, koje su njegove njegove formacij formacijee „Građanske zaš tite“ tite“ i „Sel „Selja ja čke zaš tite“ u ostvariv ostvarivanju anju „Nezavis „Nezavisne ne države Hrvatske" polagali. A morao je ostati i radi toga, da bi 10. aprila 1941. godine izdao zajedno sa Paveli ć em onaj zanosni proglas hrvatskom narodu u kome ka ž e, da se najzad ostvaruje „tisu ćgodi š nji san hrvatskog naroda“. (Valjda zato š to mu se docnije situacij situacijaa u korist korist Paveli Paveli ćevu izmakla iz ruku, Ma ček je porekao svoje u češće u tome progl proglas asu). u). Da, Da, ostao ostao je vo đa hrva hrvatsk tskog og naroda naroda Ma ček u Hrva Hrvats tsko koj, j, iako iako se moga mogao o pridru žiti ostalim članovima vlade, jer je hteo da podeli radost sa masama koje se, kako iz bez bezbroj broj prim primer eraa vide videsm smo, o, dece deceni nija jama ma spre sprema mao o za taj taj mom momenat enat.. Ali Ali je zato zato sa jugoslovenskom jugoslovenskom vladom poslao nekoliko svojih ljudi, da bi ovi po potrebi u svemu odigrali odigrali na štetu tetu srpsko srpskoga ga narod narodaa istu istu onu onu ulogu ulogu,, koju koju je Ante Ante Trumb Trumbii ć za posebne posebne hrvatske interese u prvom svetskom ratu odigrao. Nasuprot iznetim činjenicama, injenicama, mo že se neko isprsiti sa Ma čekovom „preporukom“, da se Hrvati odazovu mobilizaciji. Ma ček je zaista dao takvu „preporuku“. Samo, to je forma. Suš tina se, međutim, sastoji u ne čemu drugom što bi Srbima bilo jasno tek onda kada bi znal znali, i, da su Mačekovi ekovi pristalic pristalicee usporedo usporedo sa njegovom njegovom „preporu „preporukom“ kom“ preko mesnih mesnih organizacija HSS poverljivim putem obave š teni da svakako prime mobilizacino oru ž je, koje i onako ne će upotrebiti na spoljnjem, ve ć na unutarnjem frontu, protivu Srba.
95
„NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA" Kad je 10. aprila 1941. godine putem zagreba čke radio stanice pro čitan, a zatim u kra ćim razmacima razmacima ponavljan ponavljan zajedni čki proglas vo đe hrvatskog naroda Vladimira Ma čeka i vo đe hrvatskih ekstremista Ante Paveli ća, kojim se progla šuje „Nezavisna dr žava Hrvatska“, narodne ovacije po žnjeo je Maček, a ne Paveli ć. Dok je narod klicao Ma čeku i „slobodnoj Hrvatskoj“, Ma čekove formacije „Gra đanska zaš tita“ i „Selja čka za štita“, stupile su kao borbene formacije sa oru ž jem u ruci protivu Srba koji su se u odredima jugoslovenske vojske, usled iznenadnog hrvatskog izdajstva, u neredu povla čili. Ove su formacije napadale po ulicama hrvatskih sela i gradova srpske oficire i vojnike, koje su skidanjem oficirskih obele ž ja najpre javno vre đali, pa ih zatim na o čigled razuzdane mase ubijali. Pozn Poznate ate su ogor ogor čene borbe borbe odstupaj odstupaju u će srpsk srpskee vojsk vojskee na sektor sektoru u Slavo Slavons nski ki ŠamacSremska Ra ča sa Mačekovim „Za štitnicima“ gde su im članovi ovih borbenih formacija Hrvatske Hrvatske Selja Selja čke Strank Strankee (HSS) (HSS) nasto nastojal jalii prese prese ći odst odstup upni nicu cu i potp potpun uno o ih uni uni š titi. Ilustracije radi, valja napomenuti da je srez županjski kroz sve vreme zajedni čkog života Hrvata i Srba spadao me đu najača upori š ta HSS. Ovde Paveli ć ni hiljaditog Hrvata nije imao uza sebe, kao š to ih je ostalom malo imao u celoj Hrvatskoj. Nikada, dakle, Paveli ć ne bi mog mogao onom onom šač icom svojih svojih pristali pristalica ca izvr izvr šiti ma kakvu kakvu revoluci revoluciju ju hrvatsk hrvatskog og naroda u duhu usta ških na čela, da nije obilato pomognut pristalicama hrvatskog selja čkog pokreta, kome je na čelu stajao sam dr. Vlatko Ma ček. Da je to tako tako,, pozi poziva vam m se na samu samu Hrva Hrvats tsk ku i njen njeno o javn javno o mnen mnenje je.. Pozi Poziva vam m se na nepregl nepregledn ednu u gomilu gomilu ispisanog ispisanog veli čanja svega svega što su Hrva Hrvati ti kroz kroz skor skoro o četvrt etvrt veka veka razorno radili, da bi Jugoslaviju pokopali i Srbe iskorenili, kao š to to neki Ante Or šanić u „Hrvatskoj Smotri“ za septembar 1941. izme đu ostaloga pi še: Tako Tako su i sada sada u ovo ovome ratu ratu svi svi Hrva Hrvati ti kao jeda jedan, n, odk odkazal azalii poslu oslu š nost nost i neizvrš ivali naredbe, ometali veze, š irili paniku, neto čno gađali, onesposobljavali tenk tenkov ove, e, auto automo mobi bile le,, avio avione ne,, topo topove ve,, te osta ostala la ma š insk inskaa oru oruđa za bor borbu, bu, razoru žavali avali srbijans srbijanske ke raspu raspu štene tene i divl divlja jačke mase. mase. Jednom Jednom rije rije č ju, u svima ratovima mo žda jedini, koji su najjedinstvenije i kao po komandi sru š ili i slomili balkansku frontu isto onako brzo iznutra, kao što su je Nijemci jo š brže slomili iz vana." Pozi Poziva vam m se i na hrva hrvats tsku ku „Siv „Sivu u knjig knjigu“ u“,, koju koju je Mini Minist star arst stvo vo spol spoljn jnih ih posl poslov ovaa „Nezavisne dr žave Hrvatske“ izdalo u providnoj nameri, da pred svetom umanji svoju odgovor odgovornos nostt za milions milionske ke pokolje pokolje Srba, Srba, ilustrira ilustriraju ju ć i je po svoj svoj prilic prilicii fotog fotograf rafija ijama ma zverst zverstava ava,, koje koje su sami sami hrvats hrvatski ki usta usta š i izvr izvršili nad srpski srpskim m žrtva rtvama ma,, a ne četnici etnici i komunisti nad Hrvatima, a u kojoj se o Srbiji i Hrvatskoj ka že na strani 11 i 12 i ovo: Eto, takva je bila Srbija, kada je Jugoslaviju gurnula u rat. Nasuprot toj i takvoj Srbiji, Srbiji, tom i tako tako odgojenom odgojenom i opredjel opredjeljeno jenom m stavu, stavu, nalazio nalazio se hrvatsk hrvatskii narod, narod,
96
vjeran svojoj srednjevjekovnoj pripadnosti u duhovnom sklopu i u sve vrijeme Jugoslavije, vode ć i borbu protiv nje, a za svoju vlastitu dr žavu – u borbi protiv Versalja, stoje ći već prvih dana poslije nesretno zavr šenog rata 1918. na strani onih onih snag snagaa u Evro Evropi pi,, koje koje se, se, kao kao ni on, on, nisu nisu mog mogle pomi pomiri riti ti sa stvo stvore reni nim m nepodnoš ljivim i nepravednim poretkom." Pozivam se najzad i na hrvatsku knjigu „Urota protiv Hrvatske", gde se na strani 9 nalaze napisani i ovi redovi: Za Njem jema čku, za novu ovu Evro vropu predsta dstavl vlja ja Hrv Hrvatska ska sa svoje stra trane nepokole nepokolebljiv bljivog og vjernog vjernog savezni saveznika, ka, ne samo po mjeri mjeri ž rtava, rtava, koje koje je hrvatski hrvatski narod doprinio za svoju vlastitu slobodu, kao i za slobodu Evrope do danas na istočnom nom i na ovda vdaš njem njem boji bojiš tu, tu, neg nego i prem premaa čvrstoj vrstoj i neslo neslomiv mivoj oj odluc odlucii hrvatskog naroda, da ostane vjeran zakonu svoga vlastitog života i obstanka, koji ga zakoni nerazdru živo vežu s Evropom i Velikim Njema čkim Rajhom – tim vi š e, š to mu je njema čki narod pomogao, uspje š no završiti stoljetnu borbu za slobodu i državnu nezavisnost.“ Spontano dakle, po komandi ve č ite netrpeljivosti, hrvatski je narod u jedinstvenoj slozi udario udario Srbima Srbima nož u leđa. Može li se na ći ma koga oga od pre pre živelih ivelih Srba staiovni staiovnika ka „Nezavisne Hrvatske“, ko bi danas mogao tvrditi, da iza svih onih usta ških nedela nije stajala apsolutna hrvatska ve ćina. Nema nikakvog dokaza, da se ma gde hrvatska masa suprotstavila suprotstavila ustaš kim zlo činima inima nad nad golor goloruki ukim m Srbim Srbima. a. To je istov istovrem remen eno o i najte najte ža optužba protivu hrvatskog naroda kao celine. Odamo li du žno priznanje onoj neznatnoj grupi grupi Hrvata, Hrvata, koja se usled svoje malobrojne malobrojne nemo ći morala dr žati po strani, ili č ak podeliti sudbinu srpskog mu č eništva, mo ž e li se posle svega ovoga jo š koga na ći, ko će ćutke utke preći preko preko milio miliona na jo š svež ih srps srpski kih h grob grobov ovaa i reći, da je to delo delo hrva hrvatsk tskee manjine?! Da bi pred kulturnim svetom sakrila do ramena umaljane ruke nevinom srpskom krvlju, Hrvatska sada baca krivicu na ratnu politiku osovinskih sila. Kao da srpskom narodu nije poznato da je ratna politika osovinskih sila kao konjunkturnih ratnih zbivanja pojam za sebe, sebe, a ž elja da se uniš ti srpsk srpskii narod narod – hrvats hrvatski ki narod narodni ni progr program am kroz kroz vekov vekove. e. Ta providna obrana, me đutim, pada sama od sebe jednim kra ćim objaš njenjem. Naime, ako je osovinska osovinska politika sa svoga stanovi š ta išla za tim da se srpski i hrvatski narod me đu sobom istrebe, čime onda Hrvatska obja š njava da posle 6. aprila 1941. ni jedan Hrvat u Srbij Srbijii nije nije bio izvrg izvrgnut nut ni najm najmanj anjim im neugo neugodno dnosti stima ma,, a jo š manje ma kojoj od onih mnogostrukih životnih ivotnih opasnos opasnosti, ti, kojima kojima istorija istorija ustaš kih zloč insta instava va obiluj obiluje. e. Ako je Hrvatskoj tolika srpska krv pomutila pojmove da ne mo že postaviti odnos izme đu ova dva pojma, pojma, mi im suprotst suprotstavlj avljamo amo da nema nema te strane strane politike politike koja koja bi mogla mogla srpskom srpskom narodu ubrizgati ikakvu mr žnju prema drugoj naciji kad to sam srpski narod ne bi hteo. Znači da je ono š to se desilo po Hrvatskoj bila davna šnja želja hrvatskog naroda. Zato taj narod kao celina i nosi odgovornost pred kulturnim svetom za to. Ako se uzme u obzir, da je usta ška vlada od svih oganizacija HSS po Hrvatskoj dobila izraze privrženosti i gotovosti da sudeluju u „ostvarenju hrvatskog narodnog programa“,
97
da su mnogobrojne narodne manifestacije usta š ka nač ela i formalno proglasile hrvatskim narodnim programom, onda su članovi usta ške vlade imali punu legitimaciju hrvatskog naroda kada su govorili, da ne treba birati sredstva kad je u pitanju uni štenje srpskoga naroda. Legitimisan tako od hrvatske ve ćine, ministar dr. Mile Budak rekao je na jednom banketu u Gospi ću, srezu sa srpskom ve ćinom, ovo: “Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi ćemo raseliti, ostale ćemo prevesti u katolič ku ku vjeru i tako pretopiti u Hrvate. Tako će im se uskoro zatrti svaki trag, a ono š to to će ostati, bit će zlo sjećanje na njih."
Da vas upoznam, ako se do sada niste znali. To je onaj isti dr. Mile Budak, koji je u istorijskoj istorijskoj književnosti Hrvatske jo š pre aprila 1941. godine zauzeo prvo mesto. Njegovu teoriju da Hrvati nisu Slaveni ve đ Goti, odobrio je ceo hrvatski narod. Drugi hrvatski ministar dr. Milovan Žanić govorio je 2. juna 1941. godine na najve ćem zboru koga je Nova Gradi ška ikada videla, što zna či, da je apsolutna hrvatska ve ćina bila ustaš ka. On je između ostalog programa za uni štenje Srba rekao i ovo: “Ova dr ž ava, ava, ova na š a domovina, mora biti hrvatska i nič ija ija vi š e. I zato oni koji š e. su do š li li ovamo, treba i da odu. Na š a nastojanja kroz stoleć a, a osobito ovih 20 godina pokazuju, da je svaki kompromis apsolutno isklju č en. en. Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog. Mi to ne tajimo. To je politika ove dr ž ave a ve i kad to izvr š imo, imo, izvr š ili ili smo ono š to to pi š e u usta š kim kim nač elima!“ elima!“
Razume se da je zbor velikim ovacijama odobrio ministrove poglede na re šenje srpskog pita pitanj njaa u „Nez „Nezav avis isno nojj Hrva Hrvats tsk koj". oj". Tako ako je hrva hrvats tska ka vlad vladaa s pun punom naro narodn dnom om legitimacijom legitimacijom sprovodila istrebljenje istrebljenje Srba. Katolička crkva tesno je sara đivala sa usta š kim „načelima“. Da je ba š ona duhovni stub na guvnu srpskog mu čilištva i da su se oko nje okretale horde fanatizovanih katolika, to je stvarnost, koja je evidentna evidentna i koja u ostalom nije zatajivana. zatajivana. „Katoli čki tjednik“, organ sarajev sarajevske ske nadbisk nadbiskupij upijee ili onoga onoga istog nadbisk nadbiskupa upa Ivana Ivana Š arića, koji je pod za š titom svoga biskupskog dostojanstva, gonjen unutarnjim nagonom jezuitske mr žnje provocirao za vreme Jugoslavije sve što je slavensko i srpsko, blagoslovio je, valjda u ime Hrista, progon pravoslavno-hri šćanske vere i u momentima te š kih srpskih stradanja svome kleru dao ovakvo uputstvo: “Danas je momenat da se u katolič kim kim redovima za uvijek i posve obra č una u na sa Srbima Srbima putem putem katoli katolič ke k e bunt buntovn ovnost osti, i, koja koja je jedi jedina na u slu ž bi b i pravd pravde, e, isti istine ne i po š tenja. t enja. Zato, neka se ve ć jednom prestane sa glupima i Kristovih muč enika enika nedo nedost stoj ojni nim m tvrd tvrdnj njam ama, a, da se prot protiv ivu u zla zla i pokv pokvar aren enja jaka ka valj valja a bori boriti ti u rukavicama i na fin, otmen nač in." in."
Po biskupu Š ariću, zlo i pokvarenja štvo su Srbi i srpski narod. On, me đutim, hotimi čno zaboravlja, da jedino zlu i pokvarenja š tvu mož e zahvaliti, š to mo že biskupovati u sredi š tu srpske Bosne, kako to na nedvosmislen na čin videsmo u poglavlju „U jednoj ruci krst, a u
98
drugoj drugoj ma č“, odnos odnosno no rezult rezultati atima ma aneks aneksije ije Bosne Bosne i Herceg Hercegovi ovine. ne. Bisku Biskup p Šari ć, kao kao Hristov tobožnji punomo ćnik mož e zaista biti zadovoljan da se njegovi Jezuiti nisu borili na fin i otmen na čin kako im to on prebacuje, ve ć su zasukali jezuitske rukave i valjda ih u ime Hrista do ramena muljali po krvi pravoslavno-hri šćanskih episkopa i sve š tenih lica. Nema mo žda ni jednih hrvatskih novina iz doba srpske kalvarije po „Nezavisnoj dr žavi Hrvats Hrvatsko koj“ j“,, u kojim kojimaa nije nije od štampana tampana koja od Š arićevih evih pesam pesama, a, gde se veli veli č a delo delo poglavnikovo na istrebljenju Srba. Da li je i to u duhu Hristove nauke „preuzvi šeni“ biskupe?! biskupe?! Usta š ki sto žernik dr. Viktor Gutić govoreći na zboru u Sanskom Mostu, u čijem je srezu prema hrvatskoj statistici iz 1910. godine pored 23.598 Srba bilo jedva 4.656 Hrvata, ovako je protuma čio stanovi šte hrvatske vlade: »Nema »Nema vi š srpske vojs vojske ke!! Ne Nema ma vi š ih krvopij krvopija. a. Nestaje Nestaje š e srpske š e Srbije i gegula na š ih ciganske dinastije, a i kod nas ć e uskoro drumovi po ž eliti eliti Srba, ali Srba biti ne će. Izdao sam drastič ne ne naredbe za njihovo ekonomsko uni š tenje, tenje, a slijedit ć e nove, za njihovo potpuno istrebljenje. Ne budite slabi ni naspram jednoga. Dr ite uvijek ž ite na umu, da su to bili na š i grobari i uni š tavajte ih gđ e god stignete. Blagoslov š tavajte Poglavn Poglavniko ikovv i moj neće vam izmaći. Srbi neka se ne nadaju nič emu. e mu. Neka ih nestane iz na š ih ih krajeva i na š e domovine! «
Da bi dao ja čeg podstreka masovnim ubijanjima Srba, dozvao je Guti ć na tribinu Hasana Š abića i javno ga sa 2.000 dinara nagradio za to š to je ovaj svojim rukama ubio najvi še Srba u selu Kijevu nedaleko Banja Luke. Na skup štini u Banja Luci Guti ć je produžio sa tumač enjem enjem „hrvat „hrvatsk skog og naro narodn dnog og progr program ama“ a“ i nagove nagovesti stio o ono š to će posl poslee tog toga preduzeti: »Sjutra ću priteg pritegnuti nuti.. Pucat Pucat će kič me! me! Preporu Preporuč ite to na š im im neprijateljim neprijateljima. a. Poru č ite ite im: Pucat Pucat će kič me, me, nastat nastat će č i šć enja. Nema Nema milosr milosr đ a! Poglav Poglavnik nik i šćenja. đ a! hrvatski ministri jedva č ekaju ekaju da dođ u u oč i šć šćenu Banja Luku. A to će biti jaka gvozdena metla. Poruč ujem, ujem, neka mi niko ne dolazi moliti za na š e du š mane!« mane!«
Da se hrvatski narodni punomo ć nik i punomoćnik hrvatske vlade dr. Viktor Guti ć nije zadržao samo na pretnjama, to nam je dobro poznato. Poznato je to i narodima Evrope i van nje. Bilo bi prostorno nemogu će obuhvatiti sve one zlo čine, koji su u ime „hrvatskog narodnog narodnog programa" programa" u svakom svakom kutku kutku Hrvatske Hrvatske izvr š eni. Njih će verovatn verovatno o obuhvati obuhvatiti ti knjiga naro čite namene. Na š a je, međutim, bila namera, da isklju čivo pomoću hrvatskih vrela razgolitimo hrvatsko zakulisje tipa Ante Star čevi ća, koji je u želji za hegemonijom nad srpskim življem unutar granica biv še Austrougarske star isto toliko, koliko i boravak Hrvata na ovome tlu, kojega su davno pre njih naselili srpski pradedovi. Sve to, razume se, u nameri da srpski narod sazna stvarnu istinu o srpsko-hrvatskom „bratstvu" i da se u budu ćnosti čuva onoga, š to bi ga moglo stati nove krvi i suza. Jer, Hrvatima je tobo žnje srpsko-hrvatsko „bratstvo“ le žalo na srcu samo u toliko, u koliko je treba trebalo lo njime njime mask maskira irati ti crno crno jezuit jezuitsk sko o lice. lice. Prem Premaa prvim prvim nepot nepotpu punim nim podac podacima ima,, prikupljenim za jedva nekoliko prvih meseci usta š kog divljaš tva, mogu se u jedva bledoj slici ti zločini pretstaviti pretstaviti ovako:
99
Među prvim ž rtvama, koje su ponele krst srpskog mu čeniš tva, bio je Banjaluč ki episkop Platon. Brutalnošću koja zasenjuje normalni pojam, usta ši su ga izveli iz episkopskog dvor dvoraa zaje zajedn dno o sa prot protoj ojer erej ejem em Du š anom anom Subot Subotiićem iz Bosa Bosans nsk ke Gradi radiš ke. ke. Pod Pod izgovorom da ga teraju u Kotor Varo š radi neke istrage, usta ši su ga no ću na tome putu zajedno sa Suboti ćem mučili, čupaju ći mu bradu zajedno sa ko žom i najzad ga u najte žim mukama mukama dotukli. dotukli. Ista je sudbina sudbina sna š la i protu Suboti ća. Bacili Bacili su ih zajed zajedno no u reku reku Vrbanju. Kad im je voda izbacila tela, vlasti su neznaju ći da se radi o vladici Platonu naredile obdukciju le ša u prosekturi banjalu čke bolnice. U tu svrhu sastavljena je naro čita komisija. Kad je, me đutim, usred obdukcije utvr đeno da se radi o le šu vladike Platona, vlasti su izdale naredbu da se obustavi obdukcija i da se zapo četi zapisnik zapisnik obdukcij obdukcijee uniš ti. Zatim su zemni ostaci vladike Platona i prote Du šana Suboti ća zakopani na nekom nepoznatom mestu u blizini vojni čkog groblja kod Banja Luke, kako se ne bi znalo za njihove grobove. grobove. Zagrebač ki mitropolit Dositej, koji je u vreme usta š ke razuzdanosti le žao teš ko bolestan, izvučen je iz postelje i mu čen čupanje upanjem m brade brade i udara udaranje njem. m. Zagreb Zagrebaa č ka gomila gomila oduševljavala se njegovim mu čenjem i poni žavanjem avanjem za vreme vreme njegovo njegovog g sprovo sprovo đenja zagrebač kim ulicama. Nedaleko Nedaleko Naš ica ica u jedn jednoj oj š umi, umi, zavr završ io je retk retkom om mučenič kom kom smr smrću svoj svoj život sveštenik Đ orđe Bogi ć iz Naš ica. Preživeli kolonista Proka Pejinovi ć iz kolonije Breznika kod kod Naš ica stajao stajao je sakriv sakriven en iza iza nekog nekog drve drve ć a i posm posmat atra rao o mučeni čku smrt smrt ovoga ovoga sveštenika. Poš to su ga doveli u ovu š umu, usta ši su Bogi ća vezali za jedno drvo, pa mu zatim odsekli nos, u ši i jezik. Bradu su mu zajedno sa ko žom oderali. Sve š tenik je stenjao od bola, ali se i pored svega toga dr žao uspravno. Usta ši su mu zatim iskopali o či. Pošto se on i dalje dr žao uz drvo vezan uspravno, rasporili su mu grudi. Tek tada se sve štenik nagnuo da padne. Jedan od zlo činaca rekao je tada: „Pazi, majku mu vla šku, još mu srce kuca!“ Najzad su u njega ispalili plotun, a zatim su pobili jo š neke ž rtve koje su doveli sa Bogi ćem, pa onda napustili šumu. Pejinovi ć je uspeo da pobegne i da se do č epa Srbije. U selu Buljanima sreza Slunjskog, usta ši su naredili sve š teniku Branku Dobrosavljevi ću, da iskopa iskopa grob grob za svoga svoga jedin jedinca ca sina sina stude studenta nta.. Kad Kad je to posle posle strah strahovi ovitog tog mu čenja učinio, doveli su mu sina i tu ga pred, njim ubili, pa mu naredili da nad njim izvr ši opelo. Za to su se vreme satanski smejali i sve štenika udarali tako, da je sve štenik za vreme opel opelaa tri tri puta puta pada padao o u nesv nesves est, t, dok dok najz najzad ad nije nije izda izdahn hnuo uo pore pored d svog svogaa sina sina.. Me đu mnogobrojnim mnogobrojnim divlja štvima izvrš eno je jedno nad protojerejom Stevanom Ćurčić em u Ogulinu. Usta ši su mu najpre i ščupali bradu, pa mu prebili noge i ruke. Pre nego su ga dotukli, izvadili su mu o či. Tamo gde drugi nisu mogli izvr š iti jezuitsku „narud žbu“, jezuiti nisu prezali da je sami izvrš e. „To se vidi iz slu čaja sveš tenika Mihaila Minić a iz Bilješ eva u srezu Zeni čkom. Njega je zaklao jedan katoli čki pop, koji je zajedno sa usta š kom hordom upao u njegovu kuću.
100
Izbor oru ž ja za muč enje srpskih ž rtava nije zadavao brige usta šima. Čim oru ž je grublje, time time sadisti sadistička naslada ve ća. Po tim principi principima ma ubijen je gvozden gvozdenom om ć uskijom prota Š pira Starović iz Avtovca u srezu Gackom zajedno sa drugim sve š tenikom Višnjevcom. Nisu retki slučajevi da su usta še glavama porodica prire đivali strahovite poslednje časove time, š to su im najpre ubijali decu, pa tek onda njih. Tako je prota Bogunovi ć iz Donjeg Lapca najpre morao gledati kako su mu ubili dva sin čića i ženu. Tek su onda ubili i njega. Njih Njihov ovaa su tela tela ba čena u onu onu zajed ajedni ničku jamu-grob jamu-grobnicu nicu izme đu Donj Donjeg eg Lapca apca i Bogi ćevca, evca, koja koja je posta postala la dolin dolinaa smrti smrti velik velikog og broja broja Srba Srba iz Donjeg Donjeg Lapca Lapca,, Kulen Kulen Vakufa i drugih okolnih mesta. Slična ceremonija ljudo žderskom plesu oko bele žrtve izvedena je u Kninskom usta š kom logoru, gde su usta ši doveli sveštenika Milana Tri šaća iz sela Vrlike. Po što je poslužio za pojedina čna krvni čka nasla đivanja, zaklan je uz grohotan smeh podivljale gomile. Poznato je, da su ustaš i bacajući veliki broj pobijenih Srba u razne reke ovima prethodno vezivali za tela kamenje, kako bi se što manje žrtava pojavljivalo na povr šini vode. I pored toga, Drina, Sava, Drava i Dunav, pronosile su bezbrojne le ševe, kojima se broja ne zna. Među onima koje je u prvim danima usta š kog divljaš tva izbacila Drava, nalaze se tri sve štenika, čiji se identitet nije mogao utvrditi. Sava je, kako izgleda, svedok mnogo te žih zloč instav instava, a, jer i posle posle skoro skoro dve godine godine od progla proglaš enja „Nezavisn „Nezavisnee Hrvatske Hrvatske““ pronosi pronosi obezgla obezglavlje vljene ne le ševe, eve, kojim kojimaa usta usta ši priv privez ezuj uju u oko oko tela tela daščice sa natpiso natpisom: m: „Pasoš za Beograd“, „Vi đen za Srbiju“, „Putuje svome kralju Petru!“ i sli č no. Naročito je velik velikii broj broj le ševa Sava Sava pronel pronelaa mesec mesecaa juna juna 1942. 1942. godin godine. e. Po č etkom etkom juna juna te godin godinee javljeno je sa Čukar ukaric ice, e, da je Sava Sava među mnog mnogob obroj rojnim nim leš evima evima prone pronela la i jednu jednu kompletnu svadbu sa mladom, mlado ženjom i svatovima. Svi su bili jedan za drugoga vezani ž icom. U isto vreme pronela je Sava le š jednog sve štenika, koji je bio vezan žicom sa svojom ženom i ćerkom. Poš to je klanje bilo najsla đe ustaško ubijanje, zaklan je 19. juna 1941. godine u Krupi na Vrbasu Vrbasu prota prota Bogda Bogdan n Vranje Vranješ ević. Prot Protu u Petr Petraa Majs Majsto toro rovi vi ća iz Dolj Doljaana u srez rezu Gospi ćkom toliko su mu čili i poni žavali, da se u o čekivanju ponovnih mu čenja sam u zatvoru obesio. Protu Ristu Ćatića iz Sojkovi ća u srezu Livno naterali su da u jednoj obliž njoj š umi gleda mučeni čku smrt osmorice svojih parohijana i li čnih prijatelja, pa su tek tek posl poslee toga toga i njeg njegaa ubil ubili, i, a tela tela im baci bacili li u jedn jednu u jamu jamu.. U Vlase Vlaseni nici ci su želeli eleli da odjed odjednom nom gleda gledaju ju krv krv vi še pravosla pravoslavnih vnih sveš teni tenih h lica lica,, pa su 22. 22. juna juna 1941 1941.. pobi pobili li sveštenike tenike Miloša Savića, Branka Branka Maksijev Maksijevii ća, Janka Janka Savi ća, Ljubu Jak š ića i Duš ana Bobara. Nekoliko ustaš kih bandita upali su u ku ću Osje čkog sveš tenika i katihete Voje Vojnovića i rekli mu da po đe sa njima. Umesto da ga vode na saslu šanje kako su mu rekli, odveli su ga u pravcu pravoslavnog groblja nedaleko njegove ku će. Prestra šenoj porodici iskrsla je strahovita stvarnost pred o č ima tek onda, kada su kratko vreme posle toga čuli plotun u groblju. Toga momenta ispu š tao je duš u jedan od retkih srpskih rodoljuba Voja Vojnovi ć.
101
Prota Pajo Obradovi ć , bivši senator iz Bruvna, Milo š Petrović iz Lužana, prota Mili ć Mandić u srezu Gra čač kom, kom, mostarsk mostarskii sveštenici tenici Vlada Vlada Gvozdeno Gvozdenovi vić, Ognje Ognjen n Radi Radić , Jevta Vujevi ć i Duš an Aleksić, sveš tenik Nikola Vučkovi ć iz Drlja če, sveš tenik Dane Babić iz Svinjca, Bogdan Opa čić iz Gline, prota Damjan Š trbac iz Bosanskog Grahova, prota Grozdani ć iz Radu še, sveš tenik Ilija Budimir iz Crnog Luga, sve š tenici Ilija Banjac i Ratk Ratko o Jeli Jelić iz Drva Drvara, ra, kao kao i mnog mnogob obroj rojni ni pravos pravosla lavn vnii sve š tenici tenici koji koji su znan znano o ili neznano krv svoju mu čenič ki prolili za srpstvo i pravoslavlje, žrtve su zajedni čke akcije ustaš tva tva i hrva hrvats tsko kog g jezu jezuit itiz izma ma,, koje oje je prek preko o krvi krvi i suza suza priv privod odil ilo o nove nove versk verskee zarobljenike ne zbog njih samih koliko zbog njihovih potomaka, koje će katoli čka crkva pripraviti vremenom na izmirenje i na č initi ih novim katoli čkim jani čarima. Beskrajna je lista mu č enja, kojima su bile izložene stotine hiljada pobijenih Srba, srpskih žena i srpske neja či širom Hrvatske. U ovoj najve ć oj nesreći svih srpskih vremena, retki su bili bili oni, oni, koji koji su umir umiral alii jedn jednos osta tavn vnom om smr smr ću, a da pret pretho hodn dno o nisu nisu izvr izvrga gava vani ni nečuvenom sadizmu. Prebijanje ruku i nogu, se ča pojedinih delova tela, naj češće polnih organa, soljenje zasekotina po telu, va đenje o čiju i mnogobrojne izmi šljotine mu čenja koje koje samo samo zliko zlikova va čki mazgo mazgovi vi mogu mogu zamisl zamisliti iti,, sreds sredstva tva su, su, kojim kojimaa je srpsk srpskii narod narod stavljen na krst mu č sniš tva samo zato, da bi se time ostvarilo „hrvatsko narodno pravo“. Dugač ka će biti lista zlo činačke mnogostrukosti, a bez sumnje jo š duži spisak žrtava, koji će srpskim pokolenjima kroz budu ćnost slu žiti kao putokaz na opasnost pred ambisom, gde je, reklo bi se, strovaljena i svaka pomisao o obnovi srpsko-hrvatske saradnje u novoj Evropi nezavisno od toga po čijim će se nač elima ona formirati. Pored onoga, što se o stradanju pravoslavnog sve š tenstva do 20. jula 1941. svakako u jednom neznatnom delu ukupnog broja žrtava rtava moglo moglo saznati, saznati, usta ška Hrvatska je po utvrđenom enom planu planu zapo započ ela sa srpskim srpskim istreblje istrebljenjem njem,, čim je usle usled d izda izdajs jstv tvaa i ratn ratnih ih doga đaja doš la u priliku da prigrabi vlast i oru ž je u svoje ruke. U nemogućnosti da se pribave potpuni podaci, ograni čićemo se samo na pojedine slu č ajeve iz ustaš ko-hrvatskog terora do polovice meseca jula 1941. godine. U velikom jasenova č kom logoru, najve ćoj logorskoj grobnici srpstva, prire đivana je č esto naro čita divljač ka atrakcija. Na stotine povezanih Srba pore đano je uz jedan zid. Jedan ustaš ki krvolok izaš ao bi pred pofron ćenim i vezanim Srbima i na du šak iskapio bocu ruma. Zatim bi na o čigled nemo ćnih Srba nao š trio nož. To mu je vreme bilo potrebno da alkohol alkohol otpočne sa dejs dejstv tvom om.. A onda onda bi zaš ao redo redom m sa stra strane ne i prob probad adao ao du šnike nesre ćnih žrtava dok ne likvidira ceo kvantum kvantum za taj dan. Druga logorska atrakcija bio je kavez, jedan metar visok, od bodljikave ž ice, do pola metra stavljen u vodu. U njega je uguran biv ši ministar Oton Gavranči ć koji je morao sedeti u toj vodi jer se nije mogao ispraviti. U takvom je stanju prikazivan kao Hrvat za „mustru“ sve dok u najte žim mukama nije izdahnuo. Ali, dozvolimo da o Jasenova čkom „logoru smrti“, kako su ga sami Hrvati-usta še nazivali, govore oni jedva hiljaditi sre ćnici, koji su se kao nekim čudom iz pri ča o „Hiljadu i jedne no ći“ spasli i u Komesarijatu za izbeglice zapisni čki nacrtali hrvatsko-usta šku politiku potpunog istrebljenja kako Srba, tako i onoga malog broja njihovih simpatizera.
102
Vojislav Prnjatovi Prnjatovi ć sekretar Trgovačke komore iz Sarajeva, koji se sa 13 svojih drugova spasao iz „logora-smrti“, izjavio je 9. aprila 1942. zapisni čki izme đu ostaloga i ovo: “U četiri etiri blombira blombirana na teretna teretna vagona, vagona, posle posle dvodnev dvodnevnog nog putovanj putovanjaa bez hrane hrane i vode, dopra ćeno je 24. decembra 1942. godine na stanicu Jasenovac 62 mu škarca i 150 ž ena ena (sve (sve Srbi) Srbi) iz Saraj Sarajeva eva.. Kako Kako smo smo iz vagon vagonaa izlazi izlazili, li, usta usta še su nas udarali udarali kundaci kundacima. ma. Po š to su nas nas pore poređali, ali, oter oteral alii su nas nas muš karc karcee u usta ustaš ki „tabor“ u samom mestu Jasenovac, dok su žene odvojene i odvedene na drugu stranu. Kad smo stigli u „taborsko“ dvori šte, tu smo ponovo postrojeni. Kratko vreme vreme iza toga stigl stiglaa je jedna jedna grupa grupa od 19 zagre zagreba ba č kih Srba, koji su ve ć po spoljnjem izgledu odavali š kolovane ljude. Njih su odvojili u posebnu grupu tako, kao š to se malo dalje nalazila jo š jedna grupa od oko 140 Jevreja! Posle izvesnog vremena, usta ši su nas najpre povr šno pretresli u dvori š tu, pa je zatim jedan po jedan vo đen u „taborsku“ kancelariju, gde nam je oduzet sav novac i stvari od vrednosti. Pri izlasku iz kancelarije, do čekivali su nas ustaš e kod vratiju i mlatili nas štapovima kao stoku. Po š to su nas tako opljač kali i pretukli, vratili su nas u dvori špte, gde smo ponovo obrazovali one tri grupe. Malo posle toga iza š ao je iz „tabo „taborsk rske“ e“ kance kancelar larije ije koma komanda ndant nt logora logora,, zlogl zloglas asni ni Milo Milo š Ljub Ljubom omir, ir, bivši emigrant, nesvr šeni pravnik iz Ljubu škog. Čim se pojavio u dvori štu, naredio je da mu se donese ove ći demi žon (pletena boca) rakije. Tu pred nama otpo čela je ustaš ka pijanka. Po što se napio, Milo š se odjednom izdvojio iz one grupe usta š a sa kojima je pio i izvadiv ši bode ž iz korica uputio se prema onim devetnajstorici zagrebač kih Srba. rba. Izm Izmoren orenii i o šamuć eni eni svim svimee onim onim š to se dotl dotlee sa nama nama deš avalo, nismo bili svesni onoga š to će nastupiti. Kad se pribli žio ljudima, po čeo je da psuje i vi če, te na na š užas, počeo redom da kolje ljude. Zarinuo bi no ž u vrat sa strane i naglo trgao u stranu tako, da je u jedan mah presekao žile kucavice i grkljan. Krv bi šiknula na lice i grudi č oveka-zveri. Ž rtve su stajale ukoč eno pres prestr trav avlj ljen enee kao kao zam zamrle i, u glavn lavnom om,, rezi rezign gnir iran ano o sa apat apatij ijom om bez bez glasa lasa dočekivali udarac no ža. Tek po neki bi dao glas od sebe, ili instinktivno ispru ž io ruku prema ubici, da trenutak posle toga padne mrtav. Bili smo u ž asnuti. Koliko je to klanje trajalo, ne znam. Kao, kroz maglu, video sam kako je Milo š dovršio posao sa tom grupom zagrep čana, pa se krvava lica, prsiju i ruku uputio prema naš oj grup grupi. i. Bio Bio sam sam sigu sigura ran n da mi je došao u žasan asan kraj. kraj. Idu Idući prema prema nama, nama, zapelo mu je oko na jednom na š em bosanskom seljaku u gunju. Bio je to neki seljak iz Pala kod Sarajeva, čijega se imena ne se ćam. Nesre ćnik je bio drugi do mene. Ubica mu je naglo pristupio i stao da mu zabada bode ž u grudi gde stigne, a kada je ovaj pao, priklao ga je kao i one pre toga. Hteo je da nastavi svoj u žasni posao, ali se u to pojavio na vratima zgrade ordonans i javio mu da ga zovu na telefon. Miloš je na to zatakao no ž u korice, naredio da nas preostale poteraju u logor, pa se uputio u zgradu. Toj slu č ajnosti mo žemo ostali zahvaliti, što smo toga momenta momenta ostali živi. Uz grdnje i batine, prevedeni smo posle toga u logor, koji se nalazio odatle udaljen oko 3 km na u šću Lonje u Savu, gde se nalazi fabrika firme Bači ć i drug. Sutradan po na š em dolasku, dakle na sam dan katoli čkog Bo žić a, doterana je jedna grupa od 56 Srba iz Pakraca. Usta š ama ni šta nije smetao Bo ži ć, da njih 36 poubijaju u „taborskom“ dvori štu.
103
Masovna ubistva, sem onih u jasenova čkom „taboru“ gde se Srbi najpre plja č kaju, vršena su obi čno pred pred logors logorsko kom m kance kancela larij rijom om,, koja koja je bila bila udalje udaljena na od na še barak barakee oko 500 metar metara. a. O broju broju masov masovnih nih ubija ubijanja nja dobiva dobivali li smo smo podatk podatkee od „grobara“, odnosno onih zato č enika koji su bili određeni da pobijene sahranjuju. Ovi su grobari stajali pod komandom jednog sarajevskog Jevreja, po zanimanju geometra. Ovakva su ubijanja najvi š e vršena na groblju. Posle 25. decembra, pa sve do kraja kraja janua januara ra 1942. 1942.,, doter doteriva ivane ne su pojed pojedine ine grup grupee Srba, Srba, Jevrej Jevrejaa i po nekolicina Hrvata u logor. Po š to usta ši nisu trpeli ve će brojno stanje od 1000, to su novi novi prid prido oš lice lice bivali bivali redov redovito ito „likv „likvidi idira rani“ ni“.. Po što bi ih pred pred logo logors rsko kom m zgrad zgradom om povez povezali ali me đusobno žicom icom,, odvo odvodi dili li su ih na grobl roblje je,, gde su ih naterivali da legnu potrbu ške u ve ć ranije iskopane jame, duge 100 do 200 metara, a š irok irokee 2 metr metra. a. Dubi Dubina na se nije nije mogl moglaa veća posti postići od 50 santim santimet etara ara zbog podzemne vode. Usta š e su zatim uzimali drvene maljeve i sekire i sa njima redom razbijali razbijali glave glave le ž ećim ž rtvama, ili ih bode žima probadali probadali.. Zatim Zatim su „grobari“ „grobari“ zatrpavali zatrpavali pobijene. Drugi na čin „likvidacije“ vr š en je u samom logoru kad se brojno stanje pove ća iznad 1000, da bi se logor ispraznio. Tada bi usta ši naredili takozvani „nastup“ (zbor). Ujutru 2. januara 1942. nare đen je „nastup“, pa smo morali svi iza ći pred baraku i postrojiti se. Usta š e su prolazili pored stroja, zagledali svakoga ponaosob i odvajali po volji. Zatim su odvojene povezali žicom i otpremili na groblje, gde su poub poubij ijan anii malj maljev evim imaa i seki sekira rama ma.. Se ć am se da su u toj toj grupi pobi obijen jeni Milutinovi ć i Ružić, menja či iz Sarajeva, Vojo Eri ć trgovac iz Sarajeva i Jovan Bećir pukovnik u penziji tako đer iz Sarajeva. Pored tih masovnih ubistava, re đala su se svakodnevna pojedina čna ubistva, kao obi čna logorska pojava. Sem Sem ovih ovih ubis ubista tava va,, vršeno je likvid likvidir iranj anjee bolesn bolesnih ih zato zato čenik enikaa Veli Veliki ki broj broj zato čenika iako svesni š ta ih čeka, morali su se javljati za lekarsku pomo ć , pa se tako logorska bolnica za 10-15 dana napunila. Kad se tako nakupi izvestan broj, ustaš e obično pred ve če dolaze i izbacuju bolesnike pred bolnicu, gde ih sekirama i malje maljevim vimaa ubija ubijaju, ju, pa se zatim zatim preno prenose se na groblj grobljee i zako zakopa pavaj vaju. u. Po četkom februara 1942. javljeno je usta škoj logorskoj logorskoj upravi upravi da će logor posetiti jedna međunarodna komisija, sastavljena od Srpskog Crvenog Krsta, Ma đara, Nemaca, Italijana i predstavnika Vatikana. Odmah su usta š i preduzeli opse žne radove na izra izradi di novih ovih bara barak ka i osta ostali lih h zgra zgrada da,, koje oje bi imal imalee prik prikaz azat atii komis omisij ijii „Potemkinova sela“. Radilo se po ljutoj zimi. Uo či samog dana dolaska komisije dovedeni su iz varo š i oko 15 do 20 kvalifikovanih majstora, koji su obu čeni u nova radni čka odela, samo im je stavljen na ruke zato čenič ki broj iako ovi nisu bili zato čenici enici već Hrvati Hrvati,, pa su posta postavl vljen jenii za mašinama inama u logorsko logorskojj fabrici fabrici,, tobože kao zatoč enici. Iz bolnice su izba čeni svi bolesnici i poubijani pred njom sekirama maljevima i no ževima, a u krevete su legali hrvatski bolni čari, pa č ak i sami logorski lekari. Tako je komisija mogla da vidi dobro odnegovane bolesnike i prili čno ugojene radnike u radionicama, dok su stvarni zato čenici bili uklonjeni od dodira sa komisijom, koja se pohvalno izrazila o prilikama u logoru."
104
Stevo Simić iz Cepeliša kod Petrinje dao je 9. aprila 1942. godine zapisni čku izjavu o prilikama u jasenova čkom „logoru smrti“, pa je izme đu ostaloga rekao i ovo: “Koncem meseca septembra 1941., dvojica Srba zato čenika koji su pod stražom radili u š umi, uspeli su da pobegnu. Usta š i su radi toga zatvorili u naro čito ude šeni bodljikavo- žič ani prostor 26 istaknutih Srba, koje su tu na otvorenom i podvodnom terenu dr žali 6 dana. Za to su vreme dr žali stražu nad nad Srbi Srbima ma Jevr Jevrej eji. i. Posl Poslee 6 dana dana su ih napo napola la mrtv mrtvee izvu izvukl kli, i, povezali im ruke na le đa i poš to su ih pred logorskom kancelarijom svukli, odveli su ih prema groblju. Posle nekoliko minuta čuli smo plotun. Me đu tako tako gla gla đu i bati batina nama ma izmu izmu čenim enima, a, znam znam da su pobi pobije jeni ni Stev Stevaa Bo žić trgovac, Duš an Bjelanči ć i Lazo Beli ć svi iz Slavonskog Broda.“ Po iskazu Vukaš ina Ž egarca iz Glavica, u srezu Oto čak, u ovoj grupi od 26 mu čenika nalazili su se i dr. Pero Todorovi ć lekar iz Travnika, Vlado Beri ć trgovac iz Sl. Broda, Jovo Jovo Sablji Sabljić iz Sunje Sunje,, Marko Markovi vi ć narod narodni ni posla poslanik nik iz Vlasen Vlasenice ice,, Risto Risto Naran Narand d žić penzioner iz Bjeljine, Jovo Nikoli ć iz Petrinje, Duš an Čelik penzioner iz Sarajeva, Danilo Grkovi ć penzioner iz Mostara i drugi. Posle ovoga pokolja, desio se jo š jedan u logoru ciglane Ba čić radi poku š aja begstva. Desetorica zato čenika iz Trnove u Bosni poku š ali su da pobeg pobegnu nu iz ciglan ciglansko skog g podrum podrumaa no ću, ali ali su svi svi poub poubij ijan ani. i. Usta Ustaš i se tim time nisu nisu zadovoljili, ve ć su u jutro izveli ostale iz toga odelenja, njih oko 250 na broju, od kojih su noževima zaklali preko 200. Tako je od te grupe ostalo svega 48 živih. Razume se, samo do iduć e prilike. Đuro Medić, trgovac iz Slavonskog Broda, rekao je u zapisniku od 11. aprila 1942. godine pored ostaloga i ovo: “Posle odlaska me đunarodne komisije (6. II. 1942.), a za vreme moga boravka u logoru, nove transporte Srba do čekivali su ustaš e na željezni čkoj stanici i odmah ih odvodili u takozvani tunel kod ciglane, gde su ih klali no ževima, te ubijali drvenim maljevima i sekirama po glavi. Njihove su le š eve usta ši palili u pe ći od ciglane. Usta š e su tako kod nekih nanovo prido šlih transporata ubijali 50 %, a kod nekih 100 %, odnosno čitave transporte." Na dan 22. marta 1942. u nedelju oko 9 sati sati pre pre podne, podne, otiš ao sam u kance kancela larij riju u pilan pilanee da se ogrej ogrejem, em, po š to su ovu kancelariju vodili židovi, od kojih sam jednog od ranije poznavao. Kancelarija se nalazila u onome ciglanskom tunelu, gde usta še vr še ubijanje novoprido šlih Srba. Na prolazu prolazu prema kancela kancelariji riji video sam pred glavnom glavnom usta š kom kancelarijom kancelarijom grupu od 47 Srba seljaka iz okoline Doboja u Bosni. Neposredno posle moga ulaska u kancelariju, dovezena je ova grupa Srba pred kancelariju gde sam se ja nalazio. Čuo sam kako su ih usta š e ispitivali od kuda su, jesu li četnici i jesu li bili u borbi. Iz odgovora ovih Srba razumeo sam, da su oni bili mirni doma ć ini kod svojih ku ća dok je okolica Doboja bila u vlasti četnika. Posle ovoga ispita, koji sam dobro čuo kroz kroz jednostav jednostavna na drvena drvena vrata, vrata, jer je govor govor bio veoma veoma glasan, glasan, nastal nastalo o je klanje klanje i ubija ubijanje nje drve drvenim nim malje maljevim vima. a. Čuo sam sam glasn lasnu u zapo zapove ved d zapovednika logora Milo ša Ljube usta škog poru čnika: „Ubijajte četiri po četiri, a ubijene neka nose osmorica!“ Za vreme ubijanja koje je trajalo oko 2 sata, čuli smo u kancelariji usta š ka naređenja ž rtvama kao: „Lezi“, „Sagni glavu“, „Digni
105
glavu!“. Posle svake zapovedi padali su udarci drvenih maljeva. Čuli smo tada pojedine usta š e kako su vikali: „Da ti vidim krv!“, ili „Gde ti stoji srce!“. Posle toga bi nastupio jauk i roptanje žrtve.“ Drago Drago Hadži čolakovi ć sekretar Trgova čkog udru udru ženja enja u Bjelji Bjeljini ni na zapis zapisnik niku u od 13. aprila 1942. godine o ishrani u Jasenova čkom logoru rekao je: “Jevreji, koji su u istom logoru bili sme š teni, dobivali su životne namirnice od svojih bogo š tovnih op ština, pa su od toga po ne š to otkidali i nama davali. U to vreme vladala je me đu Srbima u logoru neopisiva glad. Srbi su svu divlju travu u logoru pojeli do zemlje. Katkada su nam Jevreji skuvali ljuske od krompira, koje su za sebe kuvali, a nama dali ljuske, ali je i to bilo malo i retko. Ljudi su se pri hodanju hodanju ljuljali ljuljali od velike velike gladi. gladi. Kao karakte karakteristi ristiku ku toga stanja stanja navodim navodim jedan jedan slučaj: Jedan seoski mladi ć iz zvorni čkog sreza nai šao je jednoga dana na izmet jednog Jevreja, koji je imao proliv. U tome izmetu je bilo nesvarenih zrna pasulja, koje je ovaj seljak pokupio i pojeo." Milivoje Nikoli ć, elektri električar iz Visok Visokog og,, imao imao je kao grob grobar ar u logoru logoru prilike prilike da vidi vidi neviđene užase, a sa njime i Relja Bilanovi ć, kazand kazandžija iz Čipuli ća kod Bugojna. U njihovom iskazu, koji obuhvata 15 stranica otkucanih ma š inom, ima i ovo: “Zato što su četvorica Srba karlov čana pokuš ali begstvo, usta ši su postrojili 140 Srba i oko 200 Jevreja, sve ve ćinom staraca. Morali smo stajati u vodi do kolena. Zatim su izveli dva pre živela begunca i tu ih pred nama motkama pobili. A onda su nam naredili da zagazimo u oko 2 metra duboku vodu, te da plivamo u naokolo oko 200 metara dugom stazom. Bilo je to na sam dan Svetog Arhan đela Mihaila, 21. 21. novem novembra bra 1941 1941.. godine godine.. Plivan Plivanje je je traja trajalo lo oko oko pola pola sata, sata, a kada kada su nam nam naredili da iza đemo, utvrđeno je da nedostaje 72 čoveka. Ustaš i su nas ponovo nateraln u vodu da ih tra žimo. Tako smo morali gnjurati po vodi dok ih sve nismo pova povadi dili li.. Tada Tada su nam nam nare naredi dili li da ih sve sve strp strpam amo o u ve ć priprem pripremljen ljenee rake rake i zatrpamo. Bilo ih je mnogo živih, ali se mi nismo smeli na to obazirati. Meni se dogodilo da me je prepoznao me đu njima Mika Kovačevi ć iz jednog sela u Bosni, koje se nalazi nedaleko Banje Kovilja če. On mi je viknuo, dok je le žao u raki pred zatrp zatrpav avanj anjem em i zamo zamolio lio me da ga spas spasim im.. Ma da je to sobom sobom donos donosilo ilo smrt, smrt, pokušao sam da ga izvu čem, ra čunaju ći da me usta š e neće primetiti. Primetio me je, međutim, Jevrejin Bruno Dijamant š tajn zvani „Bugar“ koji je vr šio du žnost logornika, a docnije je čak i nosio usta š ku uniformu. On je na mene trgao no ž, ali sam ja uspeo da umaknem izme đu neke rasturene gra đe u baraku, pa po š to je već bio mrak, mrak, Dijamant Dijamantš tajn tajn me nije nije prepoz prepozna nao, o, a ja sam se njega njega dugo dugo vreme vremena na klonio. Tako je nesre ćni Mika Kova čević sa mnogima drugima živ sahranjen." sahranjen." Strahovita je pri č a Relje Relje Bilanovi Bilanovića o jednom sluč aju u baraci, odakle je poku šao da pobegne neki Rade Furtula – pe ć ar iz okolice Sarajeva. Zato čenici su znali da će za taj pokuš aj platit platitii život ivotom om dve dve stot stotin inee i vi še stanovni stanovnika ka ove barake. barake. Bilanovi Bilanovi ć o tome tome zapisni čki priča ovako:
106
“Usta še su Furtulu, ovoga puta iznimno, predali nama u baraci i naredili nam da ga mi sami sami do zore moram moramo o ubiti, ubiti, ako ne ćemo da nas sve pokolju. Bili smo sigurni da usta š i ne prete na prazno. Furtula je do zore morao biti mrtav. Ali, on je bio naš drug i te žak nas je udes zadesio. Jer, ili je on imao poginuti od na še ruke, ili mi svi od usta š ke. Pošto smo smo se dugo dugo saveto savetoval vali, i, re šeno je najzad da ga privežemo za jedan stub pored kible. Svaki od nas koji je tokom no ći imao da vr ši nuždu u kibli, imao je du žnost da ga udari motkom ili sekirom, jer niko nije hteo da ga sam ubije. Na kiblu se mnogo i šlo zbog vodene hrane. Stisnuta srca, svaki je od nas morao da doprinese sa svoje strane ubijanju Furtule, da bi spasio sebe i ostale. Posle izvesnog vremena, Furtula je bio napola mrtav. U jednom trenutku ugledao je mene i prebijenim glasom mi rekao: „Relja, udri me dobro, da što pre svrš im...“ Meni se zamaglilo pred o čima, ali sam video a treba čo-veku prekratiti muke. Sa zamagljenim o čima od jada i bola, vi še nesvesno nego svesno, uzeo sam sekiru i zapitao ga: „Rade, ho ć eš li mi alaliti?“ – „Hoću Reljo..“ odgovorio je on i nastav nastavio: io: „Samo „Samo me dobro dobro udri udri da odmah odmah svr svr š im...“ im...“ Ja sam sam na to zamah zamahnu nuo o uš icom sekire i udario ga po glavi, koja mu je klonula. Mislio sam da su mu muke završ ene, ali je on na na še zaprepa šćenje posle pola sata opet podigao glavu i preš avši pogled pogledom om po barac baracii zasta zastao o na meni. meni. „Reljo.. „Reljo.... Hodi Hodi ovam ovamo o i udri udri me ja če!“ Opet sam uzeo sekiru čvrsto re- šen da čoveku prekratim muke i tada je zaista svr šio." Branko Popovi ć – konobar iz Doboja – na saslu š anju od 14 aprila 1942. iskazao je pored ostalih grozota: grozota: “Jedno pre podne odre đen je bio da po čisti baraku za vreme dok su ostali bili na poslu poslu Miloš Ivić – 18-godi šnji zato zato čenik enik iz Doboj Doboja. a. U barak barakii se tada tada nala nalazil zilo o nekoliko bolesnika, koji nisu mogli i ći na rad. Dok je Ivi ć čistio baraku, baraku, naiš ao je Jevrejin zvani „Bugar“ u pratnji jednoga usta š e. Obojica su – bez ikakvog razloga – počeli da mlate mlate bolesnike bolesnike štapovima, a zatim su i Ivi ća oborili oborili sa nekoliko nekoliko udaraca. Dok je Ivi ć le žao, priš ao mu je Jevrejin „Bugarin“ i zaklao ga no žem. Ovo sam ja li čno video, jer sam ba š tada naiš ao nekim poslom u baraku." Inž. Vladimir Lon čar iz Pakraca opisao je u zapisniku od 8. juna 1942. godine: “Sa “Sa 74 Srbina Srbina iz Lipik Lipikaa i Pakra Pakraca ca doter doteran an sam na sam katoli katoli čki Bož ić 1941. godine u jasenova č ki logor. logor. Čim smo stigli, do čekao nas je logorski komandir zloglasni Milo š Ljubo i gestikuliraju ći uzviknuo: „Za što ba š ja moram sve Srbe pobit pobiti!? i!? Ima Ima valjd valjdaa jo š logora logora po Hrvats Hrvatsko koj!“ j!“ Po što je izvr izvrš eno postavlj postavljanje anje mitraljeza oko nas, obavljena je plja čka prtljaga. Zatim je usta ški poru čnik Ljubo zapit zapitao ao glasn glasno o ima li neki neki pravni pravnik k me đu nama nama.. Javi Javio o se Vlad Vlado o Ili Ili ć starešina sreskog suda u Pakracu. Poru čnik je prišao bliže stroju iz koga je za dva tri koraka istupio Ilić . On je odmah postavno Ili ć u pitanje: ,,Koliko si Hrvata osudio na smrt?“ Poš to mu je Ili ć odgovorio da kao sudija sreskog suda nije nikoga mogao suditi na tako visoke kazne, poru č nik mu je rekao: „Š ta bi ti rekao, kada bih ja tebe sada osudio na smrt!“ „To je va š a stvar!“, rekao je sudija Ili ć i povratio se u stroj. Posle nekog vremena prisetio se poru čnik i ponovo zapitao: „Gde je taj
107
pravnik?“ Po š to se sudija javio, poru čnik mu je naredio da iza đe iz stroja i skine zimski i donji kaput. Zatim ga je poveo prema jednoj gomili cigala malo podalje, gde je od jednog usta š e uzeo karabin i ispalio tri metka u Ili ća, koji se sruš io. Posle nekoliko minuta Ili ć je pokazao znake života, na što je poru čnik u njega ispalio ispalio jo š tri metka i za svaku ga sigurnost zaklao usta škim bodežom, pa ga okrenuo licem prema zemlji, a onda ga rasporio ispod lopatice i izvadio mu srce. Kad je sa njime svr šio, naredio je ostalima da se jave koji su rodom iz Like. Po što su se javili neki, njih oko 20-30, poru čnik ih je odveo do one gomile cigala i tu ih redom zaklao. Njemu je tada pri š ao ustaški zastavnik Matkovi ć i zamolio ga za dozvolu, da i on mo že jednog Srbina zaklati za Bo žić. Kad mu je to poru čnik dozvolio, Matkovi ć je izabrao izabrao Jocu Divjaka Divjaka zakupnik zakupnikaa „Kur-salo „Kur-salona“ na“ iz Lipika Lipika koga koga je odveo odveo do one gomile gomile poubi poubija janih nih Srba, Srba, pa ga tu pova povalio lio i živom mu izvadio srce, koje nam je zatim pokazivao. No ni to mu nije bilo dosta. Zbog tek izazvanog „apetita" zatraž io je od poru čnika dozvolu da još desetak Srba zakolje, š to je i učinjeno. Nama je nare đeno ostalima, da ni jednim gestom ne smemo pokazivati znake negodovanja. Ipak je neki Š akić pokazivao odvratnost, radi č ega mu je pri šao poručnik i u njega ispalio nekoliko revolverskih metaka." Drago Svjetli či ć – brija č iz Doboja – u zapisniku od 7. jula 1942. dao je jo š jednu sličicu krvavog katoli čkog Boži ća 1941 godine. “Na “Na sam katol katolii č ki Boži ć 1941 1941.. usta ustali li su iza iza ručka poru poru čnik Milo Miloš Ljubo jubo sa nekolicinom nekolicinom ustaš a, me đu koji kojima ma se nala nalazi zio o i jeda jedan n post postar arij iji, i, koga koga su zval zvalii imenom „Tatek“, a koji se zajedno sa Paveli ćem povratio iz emigracije. Trebalo je za lič no zado zadovol voljst jstvo vo „Tate „Tateko kovo“ vo“,, izabr izabrati ati jednog jednogaa Srbina Srbina,, koga koga će ovaj svojeruč no ubiti. U tu svrhu postrojeno je pred vratima oko 20 Srba, a onda je Miloš rekao „Tateku“ da sam izabere kojega ho ć e. „Tatek“ ga je izabrao i po čeo da puni pu šku, ali kako nije znao sa njome rukovati, opalila je pre vremena i ranila dvojicu drugih Srba u stroju. Tada je usta ški poru čnik pristupio ranjenima i dotuk dotukao ao ih, a zatim zatim ubio i onoga onoga,, kojeg kojegaa je „Tate „Tatek“ k“ izabrao izabrao.. Tako Tako su usta usta ši završ ili boži ćnji ručak sa srpskom krvlju. Inž. Sima Ćurkovi ć iz donje Trnave kod Bjeljine u zapisniku od 12. juna 1942. godine dao je i ovaj detalj: “U novembru ili decembru 1941., doveden je sa jednom grupom Srba u logor i jedan vrlo lep, visok i sna žan čovek. ovek. Dvojica Dvojica usta ša gledaju gledaju ći ga, ga, pove poveli li su razgovor, pa jedan od njih re č e drugome: „Ovaj sigurno ima dva srca!“ Drugi mu na to odgovori, da to ne mo že biti. Razume se, da se razgovor namerno vodio tako, da to ovaj Srbin dobro čuje. „Uveri ćeš se da ovaj ima dva srca! – re če prvi ustaš drugome i izvadi svoj no ž, sa kojim kojim je polak polako o kopka kopkao o po prsim prsimaa onog onogaa čoveka sve dotle, dok ga no ž em nije nije povre povredio dio u srce, srce, usle usled d č ega je ovaj pao mrtav. Ova je usta š ka igra bila unapred dogovorena, jer im je smetalo da vide čoveka. ovako zdravog i snaž nog Samo Samo unutar unutar jasenova jasenovač kog logora, logora, po mome mome sudu, sudu, pobije pobijeno no je u razm razmak aku u od
108
avgusta 1941. do sredine maja 1942. oko 12.000 zato čenika. Koliko je pak Srba pobijeno izvan logora i onih brojnih transporata koji su upu ć ivani u Jasenovac, ne zna se.“ Dozvolimo sada Sreti Popovi ću kozmeti čaru iz Osijeka, koji je najpre bio u Jasenovcu, a zitim u Staroj Gradi š ki, odakle je uspeo da pobegne, da nam u zapisniku od 12. jula 1949. godine prika že najjezivije atrakcije usta ško-hrvatske soldateske, kojima svakako nema ravnih u istoriji čovečanstva – gladijatorske borbe. “Dok “Dok smo smo se nalaz nalazili ili u ciglan ciglansko skom m tunelu tunelu,, gde gde su nas nas doveli doveli da nas nas najpr najpree oplja čkaju, izdvojili su usta ši Pavla Borbaš a – apotekara iz Osijeka – i nekog radni radnika ka iz Beli Beli šća, prez prezim imen enom om Peko Pekotu tu.. Kako Kako.. su oboj obojic icaa bili bili usle usled d du žeg nebrijanja obrasli u brade, usta š i su im brade spalili, pa ih zatim premlatili nekim letvama i najzad pred nama dotukli iz pu šaka. Pojedine partije novih zato čenika odvodili odvodili su izravno izravno u ciglanu ciglanu i tamo tamo likvidir likvidirali. ali. Nekoje Nekoje partije partije novodove novodoveden denih ih zato čenika enika pobili pobili su u tunelu tunelu drven drvenim im malje maljevim vima, a, a nekoje nekoje su žive spalili spalili u ciglarskoj pe ći. Jednoga dana u mesecu septembru 1942. godine, deveden je u logor transport Srba seljaka iz Mlake, sreza novskog. U tom je transportu bilo mnogo mnogo ljudi, ljudi, žena i dece. Čim je prispeo u logor, odmah je odveden u tunel ciglane ciglane i tamo tamo likvidir likvidiran. an. Niko iz ovoga ovoga transpor transporta ta nije ostao ž iv. Video sam jednog dana, kada je komandant komandant logora Milo š Ljubo pred nama zaklao no žem jednoga Srbina,. a posle toga olizao krvav no ž govoreć i: „Oh, „Oh, kako kako je slatk slatkaa srpska krv ! Jedino transporti Hrvata zato čenika nisu bili likvidirani. Sa njima se i inač e bolje postupalo, a imali su i bolju hranu. Uprava Uprava jasenov jasenovaa čkog kog logor logoraa likv likvid idir iral alaa je Srbe Srbe na jo š jedan jedan nečuven uven nač in. Prire đivane su češće takozvane „Gladnjatorske borbe“ kako su ih usta š i nazivali, Ove „gladijatorske borbe“ prire đivane su kada bi u logor stigao koji funkcioner iz glavnog usta š kog stana iz Zagreba. One su prire đivane njima u počast, a često su puta puta prire priređivan ivanee i bez bez tog toga, sam samo za razo razono nodu du jase jaseno nova va čkih usta ustaša. Srbi Srbi zato čenic enicii su tada tada post postro roja java vani ni u stro strojj naok naokol olo o mest mestaa na kome kome su se vodi vodile le „gladijatorske borbe“. Uprava logora je iz stroja Srba izabrala dvojicu, obi čno dva brata ako su bili zajedno u zato čeništvu, ili inače dva Srbina. Postavili su ih na sredinu kruga u izvesnom razmaku i dali im svakome po drveni malj. Zatim su im objasnili, da jedan od njih mora biti mrtav, pa neka borbom odlu če ko će od njih ostati u životu. Na dati znak otpo činjala je borba na život i smrt. Kada bi jedan pao na zemlju, drugi je morao ovoga svoga mrtvog druga i dalje udarati po glavi sve dotle, dok mu mozak ne prospe. Uprava logora bi tada pogazila obe ć anje, pa bi izab izabra rala la drugog drugogaa Srbina Srbina iz stroja stroja,, koji koji se morao morao boriti boriti sa pobe pobedni dniko kom m iz prethodne borbe. Ove „gladijatorske borbe“ trajale su obi čno po dva sata. Za to vrem vremee ubij ubijen eno o je obi obi čno 40 do 50 Srba Srba.. Ovim Ovim „gla „gladi dija jato tors rski kim“ m“ borb borbam amaa prisustvovali su usta ši gosti i oni iz logora. Oni su ispred nas na sedalima sedeli i naslađivali se gledaju ći ovu borbu, te se kao sumanuti smejali urlaju ći: – Udri Udri bolje!, – Vi še na levo!, –Vi š e desno!“ i slično. Kad je na onim „gladijatorskim“ borbama borbama sudelova sudelovao o i izaslani izaslanik k glavnog glavnog usta š kog stana u Zagrebu, sedeo je na posenom po časnom mestu i urlao zajedno sa ostalim usta š ama od oduš evljenja."
109
Ovo je svakako jedna bleda slika, ili neznatan ise čak iz obilja grozota, kojima su bili izvrgnuti milioni Srba svih doba starosti. Isto je tako i sam jasenova čki logor kao celina, samo ise čak iz sistema ustaš ko-hrvatske politike, da zatre i se ć anje na Srbe. Jer, srpsko gubiliš te nije ograni čeno na jasenova č ki i ostale logore, ve ć je veliki taman toliko, koliko je velika i „Nezavisna „Nezavisna dr d r žava Hrvatska". Ako Ako se danas danas,, posle posle milion milionsko skog g uni uni štenja tenja Srba Srba po Hrvats Hrvatsko kojj na đe još po neko neko,, ko postavlja teoriju „Neodgovorne mase“, taj je ili sam neodgovorna masa, ili je prepredeni pripadnik politike „svr šenog čina“ u hrvatsko-usta š koj slu žbi, pošto su logori za Srbe i ono malo jugoslovenski orientisanih Hrvata bili zvani čne hrvatske ustanove, uklopljene u hrvatsk hrvatsku u dr žavnu administrac administraciju iju i budž etira etirane ne iz državne kase, a njihovi njihovi funkcion funkcioneri eri postavljani ukazima vlade šefa hrvatske drž ave. Ostavimo li na stranu činjenicu, da li su ove ove logor logoree pose posećivale komisije komisije međunarod unarodnog nog Crven Crvenog og Krsta Krsta,, za koje koje su se pril prilike ukla uklanj njal alii svi svi trag tragov ovii mnog mnogos ostr truk ukih ih maso masovn vnih ih zlo čina ina i komis omisij ijii prik prikaz aziv ivan anaa „Potemkinova sela“, uni štavanje Srba zato čenika i š lo je po liniji dr žavne politike, koju je podrž avala velika ve ćina hrvatskog naroda, u članjena u usta š kim organizacijama. Neće biti biti bez bez inte intere resa sa čuti, što misli misli o odgovo odgovorno rnosti sti za masov masovne ne pokol pokolje je Srba Srba po Hrvatskoj dr. Paja Janjanin – advokat iz Vinkovaca – na čijoj se kuć i prilikom ma kakvih hrvatskih svetkovina u doratnom životu redovito vila hrvatska zastava, iako je on Srbin pravoslavne vere. Evo šta razoč arani dr. Janjanin na zapisniku od 11. novembra 1943. godine o tome ka že: “Posle “Posle organiz organizovan ovanja ja usta ške vlas vlasti ti,, Hrva Hrvati ti su se list listom om upis upisal alii u usta ustaš ku organizaciju, a mnoge organizacije Ma čekove selja čke stranke (HSS), listom su prilazile prilazile ustaš ama. ama. Gornji Gornji prime primerr najbo najbolje lje doka dokazuj zuje, e, da je sav hrvats hrvatski ki narod narod odobravao usta š ki režim i njegova zlodela i da se sa njime identifikovao. Bilo je nekolicina ljudi, koji su se po strani dr žali, ali niko od njih nije protestovao protiv ovih zlodela. Uveren sam, da su oni Hrvati, koji su se dr žali po strani, u du š i se radovali progonu Srba. Čovek normalne logike o čekivao bi od te usta š ke vlasti, da će progoniti one Srbe, koji su se eksponirali za vreme raznih politi čkih režima u Jugosla Jugoslaviji viji,, kao narodne narodne poslanik poslanike, e, velike velike župane, šefove efove polic policija ija ili sresk sreskee načelnike. No, hrvatski usta š e progonili su kolektivno sav srpski narod, bez obzira kojo kojojj je ko poli politi tič koj part partij ijii prip pripad adao ao i kako kako se u dru dru š tvu prema prema Hrvat Hrvatima ima ophodio. Njihova je tendencija bila, da se istrebi sav srpski narod, te da na toj teritoriji ostanu homogeni i da taj teritorij zadr že kao svoju ve čnu „Nezavisnu državu Hrvatsku“ H rvatsku“.. Daju ći definiciju o zverstvima po Hrvatskoj, sudija sreskoga suda u Bjelovaru Branko Jak šić u zapisniku od 12. oktobra 1942. godine tvrdi, da je pokolj nad Srbima u Gudovcu izvrš ila „Hrva „Hrvatsk tskaa selja seljačka zaš tita tita“, “, dakl daklee Mačekov ekovaa borb borben enaa form formac acij ijaa i na kraj kraju u zaklju čuje: “Mo že se re ći, da se sve ovo vr šilo i vr ši konstantno i po jednom utvr đenom planu. Miš ljenja sam radi toga, da će ostatak Srba koji je tamo ostao biti uni šten na isti na čin, kako je to bilo i sa stotinama hiljada drugih Srba, koji su nevino
110
završ ili svoje svoje živote ivote u jedno jednom m istori istorijsk jskom om razdob razdoblju lju,, koje koje se jo š jedino jedino može uporediti sa starovekovnim i srednjevekovnim zverstvima D ž ingis kana i drugih barbarskih barbarskih naroda“. Nemoguće je u jednom orgrani čenom prostoru opisati sva masovna srpska gubili šta po „Nezavisnoj Hrvatskoj“ Pa ipak, pored Jasenovca, Slavonske Po žege i drugih, moramo se osvrn osvrnuti uti i na onaj onaj priro prirodni dni ambis ambis u Veleb Velebitu itu,, gde su ba čene desetine desetine hiljada hiljada srpskih srpskih žrtava, u najvi š e slučajeva živi ili ranjeni ranjeni.. Mnogob Mnogobrojn rojnii iskazi iskazi onih onih Srba Srba izbeglic izbeglicaa iz sabirnog logora u Gospi ću, koji su čekali na red da budu odvedeni i likvidirani u ovaj ambi ambis, s, a puk pukim slu slu čajem ajem spa spaš eni eni izne iznenad nadnom nom talij talijan ansko skom m okupac okupacijo ijom m toga toga dela dela Hrvatske, sla žu se u detaljima. Čujmo stoga Dragu Svjetli čića – brija ča iz Doboja – šta kaže o Velebitskoj „dolini smrti": “Kaznionica u Gospi ću bila ja sabirna stanica za one Srbe iz Hrvatske, koji su od mesnih vlasti odre đeni za Velebit. Za vreme moga boravka u ovoj kaznionici, od kako kako sam 9. avgust avgustaa doved doveden, en, pa do 25. 25. avgust avgustaa 1941. 1941. godin godine, e, formi formira ran n je svakoga dana u kaznioni čkom dvori š tu po jedan transport za Velebit. Svaki put je u transportu bilo 800 do 1200 ljudi. Oni su vezani dva po dva žicom, a zatim su spojen spojenii jedn jednim im lancem lancem po sredin sredinii povor povorke ke.. Svaku Svaku ve č er vra vraćali su se usta ški pratio pratioci ci nazad nazad u kazn kaznion ionu, u, nose nose ći sobom sobom one one spojn spojnee lance, lance, koje koje su sutra sutrada dan n upotrebljavali za slede ći transport. Na ovakav na čin odvedeno je za vreme moga boravka oko 18.000 Srba, koji su na Velebitu ubijani tvrdim predmetima po glavi, a zatim bacani u jedan dubok ambis u stenama. Dana 24. avgusta 1941. formiran je novi transport od 900 Srba, me đu kojima sam i ja bio. Po što smo strahovito stegnuti žicom i svezani spojnim lancem i kada je sve bilo spremno za polazak, stigla je iznenada naredba da transport ne kre ć e. Ustaški krvnici su bili strahovito ozlojeđeni na ovo nare đenje, a glavni veziva č neki Ivica jadikovao je: „Zar smo se badava mu čili dok smo ih vezivali! Neka ih sada odvezuje ko ho ć e!“ Najzad su odvez odvezali ali nekoli nekolicin cinu u Srba, Srba, a ovi ovi ostale ostale,, pa su nas nas sutra sutrada dan n sprov sprovel elii vozom vozom za Jasenova čki logor. logor. Isti Isti ovaj ovaj usta usta š ki krvo krvolok lok Ivica Ivica,, kome kome ne znam znam prezim prezimena ena,, rekao rekao nam je za vreme vreme putov putovan anja ja u vozu vozu:: „Zahv „Zahval alite ite Bogu Bogu što niste niste otiš li u Velebit. Jer da ste tamo oti š li, sada biste bili na nebu." To su rezultati srpsko-hrvatskog bratstva. To su rezulati ve čitih obzira prema „hrvatskom delu delu naš ega ega narod naroda“ a“ za vreme vreme zaje zajedni dničkog život ivota, a, u državi Jugosl Jugoslav aviji, iji, koja koja je bila bila svačija, a najmanje srpska, po što se srpski narodni život sastojao samo u odricanju, a hrvats hrvatski ki u natura naturanju nju svoje svoje volje volje.. Na čelu, srpskom srpskom krvlju krvlju izopijan izopijanih, ih, usta ških hordi hordi nevidljivo se vila crna jezuitska zastava. Nju su, u komadu mesa što se srce zove, nosili predstavnici Svetog Oca Pape i hrvatskog nadbiskupa, katoli č ki fratri i popovi. Čime bi se inače moglo tuma čiti, da je veliki broj katoli č kih popova i fratara – bilo rukovodilo masovnim ubijanjima Srba, bilo i sami sa no žem u ruci igrali ulogu krvolo čnih d želata. Evo nekoliko primera: Fratar samostana u Kninskom Polju Vjekoslav Šimić nije dozvoljavao da u njegovom prisustvu drugi od usta ša kolje Srbe, po š to je to „pravo“ pridr žao za sebe i sam ih klao. Katolički sveš teni tenik k Eug Eugen Puji Puji ć upao upao je u stan stan prav pravos osla lavn vnog og sve sve štenika tenika jednog jednog
111
hercegova čkog mesta i posle cinizma ravnog samo jezuitskoj nasladi, zaklao sve š tenika pravo pravosla slavca vca,, sa kojim kojim je dotle dotle živeo iveo u privid prividno no najsr najsrda da čnijim nijim odno odnosim sima. a. Sa oltara oltara katoli čke crkve u Livnu držao je fratar dr. Sreć ko Perić „prodiku“ vernima i rekao im, da Srbe treba klati redom, jer da to nije nikakav greh. Štavi še, rekao je da treba i njegovu rođenu sestru ubiti, jer se udala za Srbina. A dr. Sre ćko Peri ć fratar, bio je na srpsku i konkordatsku sramotu do nedavno pre rata katoli čki ž upnik u Niš u. Neki fratar Ante, Ante, katoli katoli čki župnik upnik u Tamu Tamušnici nici sreza sreza br čanskog, anskog, organiz organizova ovao o je kao ustaš ki prva prvak k hajk hajku u na Srbe Srbe,, koje koje je hvat hvatao ao po okol okolic ici, i, zatv zatvar arao ao ih u nemo nemogu gu ćim prostorijama i tu ih pored mu čenja gla đu, strahovito mrcvario pre kona č nog ubistva. U Bosa Bosans nsko kojj Kost Kostaj ajni nici ci,, na mostu mostu koji oji vodi vodi prek preko o reke reke Une, Une, tamo tamo š nji je gvar gvardij dijan an katoli čkog samostana davao uputstva kako da se kolju Srbi i zaklani bacaju u vodu. Sa velikom volovskom ž ilom naslađivao je svoju jezuitsku histeriju „za časni kanonik“ i župnik upnik Ivan Ivan Mikan Mikan u Ogulin Ogulinu, u, kada kada je svako svakodne dnevn vno o upad upadao ao u prepu prepuni ni zatvo zatvorr Srba Srba i divljački se obarao na njih, daju ći time primer usta šima šta treba da čine. Po što je to spadal spadalo o u njego njegovu vu „nadle „nadle žnost“ nost“,, nare naredio dio je da se pravo pravosla slavno vno manas manastir tirsk sko o brats bratstvo tvo manas manastir tiraa Gomir Gomirja ja pobije pobije.. Jezui Jezuitsk tskii kler kler poslao poslao je u na š ički kraj kraj najverni najvernijeg jeg tumača hrvatskih intencija u osobi fratra tamo š njeg franjevačkog samostana Sidonija Š ilca, koji se istakao u teroru nad srpskim telima i du š ama. Katolički popovi popovi Dragu Dragutin tin Marjan Marjanov ovii ć i Franj anja Gun čević iz Slavo Slavons nsko kog g Broda, Broda, prisustv prisustvova ovali li su kao predstav predstavnici nici hrvatsk hrvatskog og nadbisku nadbiskupat pataa mnogobro mnogobrojnim jnim mu čenjim enjimaa i ubij ubijan anji jima ma Srba Srba u Sl. Sl. Brod Brodu u i sami sami dava davali li uput uputst stva va.. „Maj „Majst stor orim ima“ a“ za ubij ubijan anje je i pokatoli č avanje pokazali su se pored ostalih katoli čki popovi Bralo iz Sarajeva, Franjo Matica iz Nove Gradi ške, Zubi ć iz Vukovara, Astalo š iz Dalja, Violini iz Br čkog i drugi. Kako se „eksterno“ grobarilo nad srpskim životima izvan logora kao dr žavnih ustanova po Hrvatsk Hrvatskoj, oj, kroz kroz č ije smo ključaonice aonice malo pre jedva jedva provirili provirili,, dozvoli dozvoli ćemo Mariji Mariji Bogunovi ć iz Livna i Ljubomiru Crnogorcu iz Čelebi ća kod Livna da nam oni izlo že jezovite detalje iz svoga kraja: “Pod “Pod duhovnim duhovnim vo đstvom stvom fratra fratra dr. dr. Srećka Peri Perića iz kato katoli ličkog samost samostana ana u Gorici kraj Livna svrstali su se dr. Urmovi ć advokat, Vlado Kaji ć bez zanimanja, a za njima doma ći Hrvati, Muslimani i Cigani. Po š to su najpre razoruž ali srpsko stanovni štvo, prevariv prevarivši ih obećanjem anjem zakonitos zakonitosti ti u „Nezavis „Nezavisnoj noj Hrvatsko Hrvatskoj“, j“, ustaš i su početkom juna 1941. godine otpo čeli sa pokoljem. Uo či pravoslavnih Duhova stigli su iz Livna u susedno selo Gubin usta š i, smeš teni u jedan autobus. Poš to su se prijateljski obratili mesnom sve š teniku, zamolili su ga da im spremi ručak. ak. Ne slut sluteeći jezuitsk jezuitsku u prepreden prepredenost, ost, sve šteni tenik k ih je dobr dobro o poč astio. astio. Pri Pri završ etku etku ručka ustaš i su mu rekli, rekli, da pozo pozove ve svoje svoje paroh parohija ijane, ne, kojim kojimaa imaj imaju u neš to saop saopš titi titi.. Tek Tek tada tada slut sluteeći zlo, sve sveš teni tenik k je pozv pozvao ao jedv jedvaa šest est svoji svojih h parohijana, koje su usta š i zajedno sa sve štenikom strpali u autobus i po šli prema Livnu, rekav ši im da ih vode na neko „saslu šanje“. Međutim, na oko 3 km pred Livnom, autobus je skrenuo prema brdu iznad sela Suha če, gde se nalazi velika kamena jama, u koju seljaci bacaju pocrkalu stoku.
112
Tu su usta ši sveš tenika sa njegovim parohijanima i jo š nekim seljacima koje su usput strpali u autobus, najpre povezali žicom, pa ih zatim na ivici jame postreljali i strmoglavili u ambis. Jedan me đu ovima, Jovo Paj čin, poš to je bio ranjen i lak še povre đen prilikom oburvavanja, uspeo je da se izvu č e iz jame i pobegne ku ći. Kad su seljaci hteli da le š eve sve štenika tenika i ostalih ostalih suseljan suseljanaa povade povade i sahrane, sahrane, ustaš i su doneli nekoliko kanti benzina, koje su sasuli u jamu i zapalili je. Oko 2 časa popodne 20. juna 1941. strpali su usta ši u jedan auto dr. Du šana Mitrovića uprav upravnik nikaa bolni bolnice ce,, dr. Krstu Krstu Zubi Zubi ća sudi sudiju ju i dr. dr. Rank Rankaa Marg Marget etii ća advoka advokata, ta, sve iz Livna Livna,, pa ih pove povezli zli prem premaa Bugojn Bugojnu u i zakla zaklali li u šumi zvanoj zvanoj „Koprivnica“. Zatim su njihovim porodicama uputili la žna pisma iz Sarajeva, kao da ovi već mrtvi ljudi pišu svojima, kako idu na prisilan rad u Nema č ku. Zajedno Zajedno sa jednim brojem Srba, odveden je u pratnji svoje žene i k ć eri sveš tenik Kosta Stani š ić iz Livna, koji je sa celom grupom na š ao smrt u selu Prologu, udaljenom oko 20 km od Livna. Na 13. jula 1941. zatvoreni su u zatvor sreskog na čelstva u Livnu 13 vi đenih meš tana. Njih su ustaš e zajedno sa ve ć im brojem Srba iz okolice Livna dr žali u zatvoru do 26. jula, pa su ih tog dana odveli u onu istu š umu Koprivnicu i tu ih poubijali. Dva dana posle ovoga novoga pokolja u Koprivnici, usta ši su zatvorili sve mu škarce Srbe, sem dece, u Livnu. Osim toga su sa 5 kamiona doveli oko 300 Srba iz Vrlike u srezu sinjskom. Kroz daljnih 8 dana usta š i su ove Srbe odvodili u partijama sa rukama pozadi vezanim žicom u hrvatsko selo Prolog i tamo ih klali. A kad su se pobojali dolaska talijanske vojske, po žurili su da i ostatak pokolju u samoj osnovnoj školi gde su bili zatvoreni. Njihove su le š eve zakopali u đubrištu i ispod poda u š koli. Tada je ubijeno preko 1000 ljudi i u Livnu nije ostao ni jedan Srbin stariji od 16 godina, sem petorice staraca preko 70 godina, ali je docnije jedan ubijen. Policijski stra žari razi š li su se 21. avgusta 1941. po Livnu, nose ći nekakav lažni cirkular, u kome se pozivaju srpske porodice, da isti dan u 1 sat posle podne do đu pred osnovnu školu, jer da će odatle po ći za Srbiju, gde im se ve ć nalaze mu škarci – iako su ih oni pre toga poklali u šumi „Koprivnici“, š to porodice nisu mogle znati. U cirkularu je stajalo, da svaka porodica ponese pare i stvari od vrednosti do 50 kgr te žine. Kad su se sve porodice iskupile, usta š i su im izdali „propusnice“ za Srbiju, pa ih onako oraspolo žene potrpali u kamione, ali ih nisu prevezli kroz zloglasnu „Koprivnicu“, ve ć su tu zaustavili kamione a srpske porodice skinuli sa njih njih,, pa ih pove poveli li do sred sredin inee š ume, ume, gde gde su im oduz oduzel elii sve sve pare pare i stva stvari ri od vred vredno nost sti. i. Zati Zatim m su ih svuk svukli li do gola gola i veza vezali li.. Tada Tada je otpo otpo čeo strahovi strahoviti ti vanda vandaliz lizam, am, gde gde norma normalna lna misa misao o mora mora zasta zastati. ti. Po što su post postav avil ilii majk majkee da gledaju, usta š i su silovali nedoraslu decu i devojke. Zatim su po čeli da sevaju noževi. evi. Seč ene ene su srpski srpskim m žrtvama rtvama ruke, ruke, noge, noge, va đene o či, seč eni eni nose nosevi vi i pojedini delovi tela, a ž enama i devojkama dojke. Maloj su deci rezali glave pa ih baca bacali li njih njihov ovim im majk majkam amaa u krilo rilo.. Neku Neku su baca bacali li u vis, vis, pa ih do čekivali ekivali na bajonet. bajonet. Dobrila Dobrila Bajilo, Bajilo, žena ve ć ubivenog ubivenog trgovca trgovca Uglje Uglješ e bila je u drugom stanju. Ustaš i su joj rasporili trbuh i izvukli dete. Po š to su sve poklali, pokupili su
113
telesa i bacili u jednu veliku kamenu jamu, odakle su docnije psi razvla čili ljudsko meso. Podatke o strahotama š ume „Koprivnice" dao je š ofer jednog kamiona kojim su žrtve prevo žene – Ismet Duran iz Livna. Strahovito potre š en onime što je video, (docn (docnije ije se valjda valjda „priv „privik ikao ao““ jer je pre pre šao u istom istom svojst svojstvu vu kod kod saraj sarajevs evske ke policije), on se malo zagrejan pi ćem poverio Aliji Čizmiću – učitelju iz Livna – koji je bio prijatelj Srba, a protivnik usta š a, što š ofer nije mogao znati. To i ono š to je rekao o preostalim porodicama, koje se nisu odazvale pozivu za „odlazak u Srbiju“ Srbiju“ da će biti biti poklan poklane, e, koris koristil tilo o je ostal ostalim im preživelima, ivelima, da zatra zatra že za štitu italijanske vojske, koja se nalazila u selu Guberu. Docnije je italijanska vojska preuzela vlast u Livnu, ali vi še srpskih glava, sem ne što preostalih ž ena i male dece, nije bilo. Selo Selo Goli Golinj njev evo, o, 15 km dale daleko ko od Livna ivna nase naselje ljeno no je bilo bilo pore pored d 50 srps srpski kih h domova, Hrvatima i Muslimanima. Mesni Hrvati i Muslimani, uz pomo ć ustaš a iz Livna Livna,, opkoli opkolili li su jula jula 1941. 1941. selo selo i pohva pohvatal talii sve sve š to je srps srpsk ko. Pošto su ih oplja čkali, odvojili su mu škarce bez obzira na doba starosti, pa ih odveli na brdo zvano „Tu š nica“, gde su ih žive pobacali u jednu jamu. Tri nedelje posle ovoga užasa, asa, uspuza uspuzala la su se nekak nekako o dva deteta deteta iz ove ove jame jame,, posle posle č ega ih je sreski načelnik smestio zbog krajnje iznemoglosti u livanjsku bolnicu. Usta š i su za to saznali, upali u bolnicu i zaklali ne samo ta dva deteta, ve ć i sve ostale Srbe koji su se kao bolesnici zatekli u bolnici. Kroz jednu jamu na brdu Kome š nici kod istoga sela hu č i voda, za koju se zna da ima ima veze veze sa rekom rekom Cetin Cetinom om.. Usta Usta š i su sve žene i ž ensku ensku decu decu iz Golin Golinjev jevaa pobacali u ovu jamu, pa su im telesa izlazila u Cetini. Isti su se u žasi desili i sa Srbima iz sela Glavice, odakle se sre ćnim slu čajem spasilo svega 6 porodica. Da ni se ćanje na Srbe ne bi ostalo, pobrinuli su se Hrvati sela Li štana kod Livna, da uniš te svega 4 srpske porodice, koliko je bilo u selu. Poš to su izvrš ili pokolj u samim selima Gornji i Donji Rujani sreza livanjskog, Hrvati-ustaši su ostatak srpskoga življa poveli u š umu Klanac, gde su ih najpre strahovito mu čili, pa ih zatim bacili u duboku jamu, gde se na š lo oko 500 telesa. Posle 38 dana saznale su za taj slu č aj italijanske vlasti, pa su organizovale prilaz ovoj jami, odakle su izvukli 13 živih osoba, koje su smestili u bolnici u Livnu. Nekoji su od spa š enih ostali živi. U selo Čelebić, koje je izme šano Srbima i Hrvatima, stigli su usta ši 29. jula 1941. iz Livna Livna i pover poverlji ljivo vo saop saop štili tili meš tanim tanimaa Hrvati Hrvatima ma,, da je Poglav Poglavnik nik nared naredio io pokolj Srba i to tako, da me š tani Hrvati imaju taj posao svr šiti sa svojim Srbima. Me štani Hrvati su to izveli tako, š to su prevarili svoje kom šije Srbe, kako tobo že od Glamoča dolaze četnici, pa je potrebno da ih oni Hrvati, sa čuvaju, od usta š ke odmazde. Kad su Srbi bili sakupljeni, Hrvati su opkolili š kolu gde su ovi bili, pa pošto su ih vezali bodljikavom žicom, odveli su ih u šumu Liskovac kod jame zvane „Biku ša“. Tu su ih ispremla ćivali, pa ih zatim postrojili na sam rub jame u
114
nameri da ih izre šetaju mitraljezima. Znaju ći da ova jama ima sa strane kao neke police (bankove), jedan izme đu Srba, Zekan Vujnovi ć je povikao ostalim Srbima: „Ska čite svi zamnom u jamu!“ i pre nego su Hrvati imali vremena za plotun, svi su Srbi – njih oko 150 – poskakali. Usta š i su za njima bacili nekoliko bombi i surva survali li neko neko kame kamenje nje.. Jeda Jedan n doba dobarr deo, deo, me đutim utim,, nije nije pao pao u dubi dubinu nu,, ve ć se zadržao na onim onim polic policam ama. a. Đ orđe Crnogo Crnogorac rac prvi prvi se nekak nekako o odvez odvezao ao i posle posle jednog dana ispuzao iz jame, pa kriomice kriomice u š ao u selo i doneo konopce, koje je spustio u jamu, odakle se spasilo 80 Srba, ali su neki docnije usled povreda ipak umrli. Ostali su se prebacili u Srbiju ili organizovali oru žani otpor protivu usta ša.“ Tako glasi jeziva pri ča Marije Bogunovi ć i Ljubomira Crnogorca iz Čelebića. Ali, nije to sve. Ustaš i su bili „stru čnjaci“ za sve. Tako je zloglasni Ivan Tolj u svojstvu usta škog „kotarskog predstojnika“, obavljao i ginekolo ški poziv. On je Petriju Mitrovi ć iz blizine Bjelji Bjeljine ne ispiti ispitiva vao o o seksu seksualn alnim im odno odnosim simaa sa mu žem i tražio da mu ka že uprav upravo o nemogu će detalje. Nekoj devojci Mijojli ć prilikom „sasluš anja“ je podnosio pornografske slike, nastoje ći da kod nje i pored svih u žasa zatvora „o živi raspolo ženje“. Kad ni sa pokuš ajem ajem grlje grljenja nja nije nije uspeo uspeo,, o šamari amario o ju je i vratio vratio u zatv zatvor. or. Neke Neke zatvo zatvore renic nicee je obavezno obavezno „pregledao" „pregledao" kao ginekolog. ginekolog. U selu Gudovcu sreza Bjelovarskog pali su kao prve žrtve 180 Srba, koje su usta š i pobili noževima i koljem. Nedaleko Vukovara, u selu Borovu, odvedeno je no ću 16 Srba do Dunavsko Dunavskog g rukavca rukavca,, gde su izme izme đu 26. i 27. juna pobijeni, a tela im ba č ena u vodu. Jedan koji je bio samo ranjen, a ba č en je u pli ćak, uspeo je da se spase i ispri ča jezivu priču. Ostavimo li po strani fakat, da su 13 najuglednijih Bile ćkih Srba pali me đu prve žrtve rtve,, koli koliko ko li poni poniženja enja za krš nu Herc Herceg egov ovin inu u i njen njeno o ime, ime, da naor naoru u žane ane bande bande regruto regrutovane vane od najve najve ć ih krimi kriminal nalnih nih tipov tipovaa dođu u polož aj ubijanja ubijanja najrasn najrasnijeg ijeg dela srpskog naroda i plja čkanja njihove i onako oskudne imovine! U Bosanskoj Kostajnici improvizirali su usta ši Hristovo mu čenje, pa su Stojana Krnetu, Božu Jaj čanina i Stanka Kunić a razapeli na vratima njihovih domova zakivanjem ruku i nogu nogu na vrat vratim ima. a. Pore Pored d veli velik kog broj brojaa poub poubij ijan anih ih Srba Srba iz Biha Biha ć a, odved dveden enii su u nepoznatom pravcu i verovatno pobijeni Bo ž o Popović – direktor zemaljske banke, in ž . Mihailo Mandi ć, Veljko Mandić – trgovac, Jovo i Žarko Kozomari ćan, dr. Mata Matavul vuljj – lekar, lekar, dr. Milan Milan Vojnovi Vojnovi ć – predsed predsednik nik okru žnog suda, suda, Dimitrije Dimitrije Petrović – direktor direktor gimnazije i drugi. Domamiv ši veli veliki ki broj broj Srba Srba iz sela sela Kori Korita ta kod kod Gack Gackog og u soko sokols lski ki dom, dom, tobo tobo že na dogovor kako da se o čuva red i mir, usta š e i muslimani su iznenada opkolili zgradu pa ih povezali. Zatim su ih tako vezane poveli nad ambisom jame zvane „Golubnja ča“ i tu ih najpre isprebijali, pa ih strovalili u ambis, a za njima bacili bombe. Jedan od pre živelih uspeo je da se popne iz provalije i da dopre do Crne Gore, gde je o ovome obavestio tamoš nje Srbe, koji su do šli i spasili jo š š est ranjenih Srba š to su se mogli spasti. Docnije je jo š toliko bač eno žrtava u ovu jamu, da je vazduh za okolicu postao nesnosan, pa su italijans italijanske ke okupaci okupacione one vlasti vlasti morale morale čitav itav teren teren zajed zajedno no sa žrtvam rtvamaa politi politi i zapa zapalit liti. i. Nezavisno od ovoga zlo č ina, među prvim žrtvama Gackoga nalaze se oko 500 Srba svih doba starosti sa Veljkom Vi šnjevcem – narodnim narodnim poslanikom poslanikom – na čelu.
115
Pre Pre nego nego je pravo pravosla slavna vna crkva crkva u Glini Glini posta postala la kasa kasapni pnico com m srpski srpskih h teles telesaa na hiljad hiljade, e, pobijeno je prvih dana posle progla š enja „Nezavisne Hrvatske" na najsvirepiji na čin 450 Srba iz glinske okolice. O pokolju u glinskoj crkvi vide ćemo docnije š ta kaže jedan od uhva ćenih u česnika, koji se zatim do šunjao kao usta ški privr ženik u Beograd, da bi tu u zgodnom trenutku ubio kojeg od pripadnika okupatorske vojske i na taj na čin u duhu ustaš kog zaveta oterao na drugi svet jo š koju stotinu nedu žnih Srba. Bosansko Grahovo dalo je na žrtveniku rtveniku srpskog srpskog mu čeni štva prvih dana dana usta usta ške soldateske soldateske 56 najbolj najboljih ih srpskih srpskih građana, ana, koji koji će se broj broj umnog umnogost ostru ru čiti docni docnije. je. Sasvi Sasvim m u duhu duhu jezui jezuitsk tskog og programa, programa, usta ški stožernik u Dvoru na Uni bio je nekakav katoli čki pop Đ urić. Od njega se i nije moglo drugo o čekivati, sem da izdaje nare đenja za masovna ubijanja Srba. Kao prve prve njegove njegove ž rtve rtve pali pali su Milan Milan Rado Radosav savlje ljevi vić, Jov Jovan Ore Oreš anin, anin, Vaso Mrkobra Mrkobrada, da, Mladen Durma, Milan Bodovi ć, Stevan Dunda, Milan Kosijer i drugi. U sediš tu društva „ Šipad" u Drvaru, stradanja su otpo č ela ubijanjem direktora „ Šipada“ – inž. Bogdan Bogdanaa Kalab Kalabee i narod narodnog nog posla poslanik nikaa Jovan Jovanaa Kresa Kresa.. Du šanu Dokmano Dokmanovi vi ću iz Karlovca vezali su noge i ruke, pa ga zatim bacili u reku Kupu. Porodicu Josifa Jurana naterali su da gleda, kako ga kolju na pragu njegove ku će. Čobani nedaleko Karlovca naiš li su na napola zaklane le ševe kapetana Janjanina i dr. Vuja č ića, obojice iz Karlovca. Selo Selo Veljun Veljun u srezu srezu karlov karlovaa čkom kom istr istreb eblj ljen eno o je za sveg svegaa jedn jednu u no ć. Usta Ustaš i su sve stanovnike – njih oko 300 – izveli kod obli žnje šume i tu ih poklali. Blizu 400 Srba iz Konji čkog srez srezaa plat platil ilo o je zabl zablud udee Drag Dragii š e Cvetk Cvetkovi ović a i „stru tručnjak njaka“ a“ za re šavanje etnografskih problema hrvatskog pitanja, profesora dr. Tasi ća i dr. Konstantinovi ća, koji su za 20 Judinih zlatnika mo žda i nesvesno suodgovorni za ono, š to su milioni Srba ve ć 1939. 1939. godine godine stavljeni stavljeni na „beli „beli hleb" hleb" hrvatsk hrvatskog og imperija imperijalizm lizmaa i njegovog njegovog pritajenog pritajenog ustaš tva. Ima Ima li u isto istori riji ji čovečanstva anstva od prvih prvih trago tragova va njego njegovog vog bitisan bitisanja ja pa do sada, sada, da su zlikovci u masi sekli svojim žrtvama noseve, a zatim ih terali da pasu travu, kao što je to slučaj u srezu Korenič kom, gde je prema hrvatskom popisu stanovn š tva iz 1910. godine na 16.297 Srba živeo 5.881 Hrvat. (Ako se u op š te mož e verovati hrvatskoj statistici). Ovde su valjda po onim uputstvima ministra za „narodno prosvje ćivanje“ i „bogo š tovlje“ dr. Mile Budaka ustaš e najpre odsekli mnogobrojnim Srbima u š i i noseve, pa ih zatim terali da pasu travu. Eto, to je oli čenje „tisu ćgodiš nje kulture“ hrvatskog naroda. Duš an Vranković iz Krupe na Vrbasu bio je 19. juna 1941. žrtva ustaš ke naslade, koji su naš li da je za njega najhumanija smrt klanjem. Samo u jami „Lastva“ ba č eno je 311 žrtava ustaško-hrvatske podivljalosti iz Ljubinja. Selo Ćukovac stavljeno je sasvim pod ustaš ki nož. Muslimani usta š i sreza Ljubuš kog najbolje su se odazvali pozivu hrvatske vlade i doglavnika Budaka. U celom ovom srezu nije ostao ni jedan Srbin živ. Jedna povorka od 200 Srba napustila je 23. juna 1941. pod jakom usta š kom stražom Mostar. Sudbina ovih ljudi nepoznata je. Prvih dana usta ške soldateske zatvoreno je u Vinkovcima preko 100 vinkova čkih Srba sa poznatim kulturnim radnikom – apotekarom Aleksandrom Jovanovi ćem. U toj se grupi nalazio i narodni poslanik dr. Paja Šumakovac. Da ne bi do živeo posle prvih mu čenja i druga, Aleksandar Jovanovi ć se otrovao u zatvoru. Zbog jake doze otrova, naduo se pre
116
nego je kona čno izdahnuo. Kad su zatvoreni Srbi kroz re š etke javili da se Jovanovi ć otrovao, usta ši su otvorili zatvor i izvukli napola mrtvog Jovanovi ća pred vrata. Tada mu je jedan od usta š a skočio na naduveni trbuh i uz psovku rekao: „Krepaj vla š ko pseto". Za sudbinu ostalih Srba koji su posle toga odvedeni u nepoznatom pravcu, ne zna se. Poznato Poznato je, međutim, malo docnije prepri čavanje, da je jedan Šokac iz obližnjeg sela Ivankova javio vlastima, kako je prilikom oranja svoje njive bio zaprepa š ten otkrićem, da je njegova njiva čitavo groblje napola zakopanih ljudi. Razume se, da je ovome seljaku „preporu čeno“ ćutan utanje je.. Da li se ovde ovde radi radi o srps srpski kim m žrtvama rtvama iz Vinkovac Vinkovacaa ili kojeg kojeg drugog drugog mesta, to se ne zna. zna. U Gavrilovc Gavrilovcu u nedaleko nedaleko Na šica pobijeni su 16. juna 1941. Predrag Mamuzi ć – profesor na ši čke građanske škole, Rade Vukobratovi ć – komandir žandarmerijske stanice iz Brezika i Pero Kova čevi ć – učitelj. Zločina čka izbezumljenost izbezumljenost naro čito je do šla do izraž aja u koloniji Lič ko Novo Selo sreza naš ičkog, gde su usta š i smrtno pogođenim žrtvama razbijali glave tako, da su na desetine koraka prskali mozgovi. Me đu ovim žrtvama nalaze se. Novak Vukobratovi ć, Branko Srdi ć, Nikola Nikola Deli ć, Spasoje Orlić i Simo Delić . Ista sudbina snaš la je Vladu Ž ižića, Rajka Novakovi ća, Petra Simi ća, Đ orđa Ignjatovi ća i Lazu Simi ća iz sela Suš ina sreza naš ičkog, a posle njih i hiljade drugih. U zapadnom delu sreza vukovarskog nalaze se sa 90% naseljenih Ma đara sela Laslovo i Koro Korog g. Sve Sve do onog onog vrem vremen ena, a, kada kada je Ma ček u svojst svojstvu vu potpr potprets etsed ednik nikaa vlade vlade dao dao poznatu izjavu beogradskom dopisniku italijanskog lista „ Đornale d' Italia“ o hrvatskoitalijansko-mađarskoj arskoj istovetno istovetnosti sti politike politike i struktur strukturii stanovni stanovni štva, tva, meš tani tani ovih ovih sela sela živeli su u veoma dobrim odnosima sa naseljenicima velikih kolonija – Ade, Pala če i Silaš a por pored svo svojih jih sela. la. Od onda onda,, me đutim utim,, pris pristu tupi pili li su Mačekovim ekovim borbenim borbenim formacijama formacijama „Seljač ke zaštite“ i otpočeli se spremati za ono što im je neprestano na ra čun Srba Srba u tima tima kolon kolonija ijama ma obe obe ćavan avano. o. Kad je usled usledila ila zajed zajedni ni čka deklarac deklaracija ija Mač eka i Pavelića o davno o čekivanoj „Nezavisnoj Hrvatskoj“ (koje se dodu še Ma ček možda opet iz oportunistič kih razloga odrekao), oni su se po žurili da izvedu 11 najboljih doma ćina dobrovoljaca na laslova čki seoski pa šnjak, gde se nalazi ogra đeno seosko mrcini šte. Tu su ih naterali da sami sebi iskopaju grobove. Zatim ih nisu ubili iz pu šaka, nego su im jednom po jednom a šovima raspolu ćivali glave. Među tima žrtvama nalazi se najugledniji domaćin kolonije Sila š, Gligorije Berjan. Na oč igled svoje majke ubijeno je dete poreznika Ni ševi ća iz Nevesinja. Ogromnu listu nevinih žrtava otvorili su u prvim danima 27 Srba iz sela Udre đa i oko 500 ljudi iz ovoga sreza. sreza. Među prvim prvim selima selima Novogradi Novogradiškog kog sreza sreza bilo bilo je po strada stradanji njima ma Star Staro o Petro Petrovo vo Selo, odakle su usta š i kao „akontaciju“ doterali u Novu Gradi šku 30 Srba, a me đu njima i Gavru Kovač evića. Osječ ki usta ši nisu dozvolili da zaostanu iza svojih sunarodnjaka. Njih je nekoliko godina unazad vaspitao za taj zadatak dr. Stjepan Hefer, koji je bio veoma zapa žen u davanju izjava na zborovima po Slavoniji, koje su bile u potpunom skladu sa onom Ma čekovom izjavom beogradskom dopisniku italijanskog lista. Kao i mnogobrojni Ma č ekovi narodni poslanici, tako je i dr. Stjepan Hefer nagra đen za svoj partijski rad u organizaciji HSS
117
položajem ustaš kog velikog župana u Osijeku, i najzad ministra. Te š ko bi se moglo re ći da su onih 170 Srba ba čeni u Dravu bez njegovog znanja i odobrenja. Verovatno mu je poznato ubijanje 17 osje čkih Srba na pravoslavnom groblju ba š na pravoslavni Uskrs, a sigu sigurn rno o zna zna i za slu slu čaj bra brać e Stanko Stankovi vića rođenih enih Piro Piroćanac anaca, a, koje koje su usta ustaš i najpr najpree oplja čkali, pa ih zatim pobili. Posle Posle strahovit strahovitih ih mu čenja enja osje osječ ki su usta ustaši pobi pobili li 27 Srba Srba koje koje su dovel dovelii iz Star Starog og Slatnika do sela Vrbave, pa ih tu pobili i bacili u jednu jamu, odakle su ih Nemci izvadili i posl poslee poje pojedi dina načnog identi identifik fikova ovanja nja pojed pojedina inač no sahr sahran anil ili. i. Vrhu Vrhuna nacc divl divlja ja štva predstavlja slu čaj sa 18 Srba iz Čapinsk apinskih ih Martinic Martinica, a, koje koje su usta ši vezali za kamion ži čanim konopcima, pa zatim pojurili kamionom prema Osijeku. Posle vo žnje od nekih 12 kilometara, zaustavili su kamion i otka čili unaka žene ostatke le ševa na drumu izme đu Čepina epina i Osijek Osijekaa kod kod naseo naseobin binee Livan Livana. a. Pakra Pakrac, c, sedi sedi š te pakra pakračke episko episkopij pije, e, bilo bilo je jezivo logori šte pravoslavne pastve. Prvi je poneo krst mu čeništva vrš ilac episkopske episkopske dužnosti, koji je mu čen i poni žavan na na čin, koji se pristojnim re čima ne bi mogao napisati. Ta čan broj pobijenih u ovom mestu nije poznat. Prve žrtve Podravske Slatine, sreza sa srpskom ve ćinom, bili su Đ orđe Turdulija, Mile Bukva, Dane Puva č a, Ilija Ilija Boguno Bogunovi vić , Lazar Krneta, Simo Š ormaz, ormaz, Ilija Ilija Miloš, Božo Mrti ć, Đoko Bojani ć i Luka Čuča. Kad su posle mu čenja ba čeni u zajedni čku raku i posuti nega šenim kre čom, nekoji od njih su urlikali od bola, jer su jo š bili živi. U selu Petrovcu istoga sreza, zaklali su usta ši pred decom i ženom Mi š ka Stojalovi ća, a u selu Sopju blizu Drave na đen je le š koloniste Mili ća Milića iz kolonije Martinci sa razbijenom lobanjom, odse čenim uš ima, nosom i još nekim delovima tela. Na jednoj poljani kod sela Dubočice u srezu slavonskobrodskom, usta ši su izveli 30 Srba i pobili ih. Zatim su im vezali kamenje za noge i bacili ih u Savu. Slavonska Po ž ega predstavlja jo š jednu jednu srpsku srpsku grobnic grobnicu u posle posle Jasenovc Jasenovca, a, gde su Srbi sabirani, da bi u ovakvim logorima bili podvrgavani krvo žednoj mnogostrukosti usta ša. Pre nego ego je u Slav lavons onskoj Po žegi egi osn osnova ovan log logor, or, ubij ubijeeno je u obli obli žnjem njem selu selu Aleksandrovcu 200 Srba. Zatim su u logor doterivani Srbi sa svih strana, pa i iz Bosne. Ustaš ka komanda logora sastavljena je od najve ćih zločinaca, koji su mogli da kolju i da zatim liž u noževe. To su ve ćinom bivš i osuđenici, kao što je slu čaj sa funkcion funkcionerom erom Antunom Kalajd žićem, em, bivš em opš tinskim tinskim blagajni blagajnikom kom iz sela Andrija Andrijaš evac evaca, a, gde je proneve proneverio rio opš tins tinski ki nova novacc i radi radi toga toga osu osu đen na robi robiju ju.. Prem Premaa iska iskazu zu dr. dr. Cari Carića advokata, koji se sre ćnim slučajem izbavio iz ovog logora, vr š ena su skoro svake no ći strelj streljan anja ja u masam masama. a. Samo Samo jedne jedne no ći zatv zatvor oril ilii su usta ustaši u jed jednoj noj bara baraci ci oko oko 500 500 bosanskih Srba. Na vratima su postavili mitraljeze, čiju su vatru pustili na goloruke ljude. Zatim su za š li po baraci i davali „humane“ udarce no ž evima tamo, gde mitraljesko zrno nije bilo dovoljno. Sutradan su ostali Srbi morali sahranjivati one pobijene, pa je i sam dr. Carić, bio me đu onima koji su kopali skupni grob. On opisuje, da su izbrojali čitavih 390 lobanja. Ostalo se nije moglo utvrditi, jer je predstavljalo gomilu razbijenih glava, gde se nije moglo znati koji deo kojoj pripada. Posle Paveli ćeve izjave da vi še ne će biti ubijanja i otimanja srpske imovine bez sudske presude, uni štena su posve sela Suvaja i Srb u srezu donjolapskom i u njima pobijeno
118
preko 3.000 srpskih du ša. Kao razlog za potpuno utamanjenje srpskog stanovni štva sela Gabele, Čapljine, Tasovi ća, Barkovi Barkovića i Dokma Dokmanov noviić a, poslužila je usta š ima pogibija pogibija njihovog satnika Mije Babi ća. Pored ljudi, u ovima su selima zaklane žene sa decom. Trebinje je kao prvi prilog srpskom mu čeniš tvu dalo 170 ljudi. Kada se Mirko Radovanovi ć iz Male Brusnice u srezu derventskom re š io da traži zaš titu nemač ke vojsk ojske, e, kak kako bi ova spre prečila ila oduzi duzim manje anje iman imanja ja i tera teranj njaa na prela relazz u katolicizam, usta š i su ga obesili o jedno drvo usred mesta i time dali na znanje ostalim Srbima šta ih čeka, ako bi se sli č an slučaj desio. Zajedno sa onim pobijenim sve štenicima pobijeno je u Vlasenici u prvoj partiji 22. juna preko 40 uglednih Srba, me đu kojima Branko Š terić – geomet geometar, ar, Jovo Mi ći ć – trgovac trgovac i drugi. drugi. Polovinom godine 1942., dakle godinu dana od po četka usta škog bezumlja, pojavio se kod velikog broja osoba na Čukarici slu čaj trovanja. Kola za spasavanje nisu mogla sti ći da prevezu sve obolele u bolnicu. Tvrdilo se, da je trovanje nastupilo potro šnjom kolača iz jedne poslasti čarnice, arnice, koja koja je upotreb upotrebila ila š vercovani še ćer iz Hrvatske, koji je tamo navodn navodno o namern namerno o zatro zatrovan van.. U isto isto vreme vreme prepr preprii čavao avao se Srbi Srbijo jom m slu slu čaj sa jedn jednim im buretom zejtina, koje je kao robna razmena izme đu Srbije i Hrvatske uvezeno u Srbiju sa ostal ostalim im zejti zejtinom nom.. To je bure bure dospel dospelo o za podelu podelu stanov stanovni ni š tvu. tvu. Kad Kad je trgov trgovac ac dele dele ći potrošač ima ulje isto istočio do dna bureta, bio je u ž asnut asnut onime onime što mu se pred o čima ukazalo – bila je to odse č ena glava nekog mu škarca, razume se, Srbina, koja je, ako je ta čno, namerno „upakovana" u bure za koje su usta š ki zlikovci znali da ide u Srbiju. Preživeli Srbi iz Osjeka i okolice, koji su uspeli da prebegnu u Srbiju, dali su strahovite iskaze o mnogostrukim mu čenjima, koja su preduzimana u osje č kom ustaš kom logoru. Nekakav ko žarski radnik Matijevi ć, koji je bio usta š ki sudija, (kakvo usta ško dru š tvo, takav takav im i sudij sudija) a) nare đivao ivao je da se srpsk srpskim im zatvo zatvoren renici icima ma spremn spremnim im za strelj streljan anje je zabadaju ekseri ispod nokata. Drugi su vezivani za neke naro čite klupe tako, da su im noge razvla čene radi što stra šnijih nijih bolov bolova. a. Teran Teranii su da pljuju pljuju na srpsku srpsku zastavu zastavu,, da kidaju kidaju zubima zubima par če po par če i jedu jedu.. Na podu podu jedne jedne prostor prostorije ije prikuc prikucali ali su u gusti gustim m redovima bodljikavu bodljikavu žicu, pa su posle toga po naredbi Matijevi ća naterivali bose Srbe da igraju bosi po bodljikavoj žici. Pravljeni su trnovi venci, koji su u prisustvu katoli č kih sveštenika naticani istaknutim Srbima na glavu takvom grubo šću, da su šibali mlazevi krvi. krvi. Srpske Srpske sveš tenike tenike koji koji su bili bili zatvo zatvoren renii u osje osje čkom usta š kom logoru, logoru, ustaši su naterivali da rukama čiste klozete, bacaju ći im pri tome poslu ljudski izmet u lice. Prema onom „programu", kojega je otkrio Mile Budak, ministar „prosvete i bogo štovlja", vršena su masovna deportiranja preostale neja č i iz čitavih krajeva. Ova rabota po svojoj okrutnosti predstavlja zlo č in svoje vrste. Ustaš i bi no ću upali u pojedina srpska sela i naređivali srpskom stanovni š tvu da se u roku od nekoliko desetina minuta spreme za polazak. Zatim je davan znak za sakupljanje. Svaki srpski doma ćin morao je na „zborno mesto“ predati klju čeve od ku će, gde je ostavio sve svoje pokretno i nepokretno imanje. Na naročitom formularu morao je potpisati „dragovoljnu izjavu“, da sve svoje imanje ostavlja „Nezavisnoj dr žavi Hrvatskoj“. Posle napu š tanja sela, deportirani su izvrgavani pretresu. Usta še su im oduzimali sve od vrednosti što su mogli ovi u manjim zave žljajima sobom poneti.
119
Čim je srpsko stanovni štvo isterano iz kojeg sela upadala je hrvatska rulja u njihova sela i zaposedala doma ćinstva sa svim živim i nepokretnim inventarom. I sada se na đe po koji hrvatski hrvatski „naivčina“ koji postavlja tvrdnju, da se hrvatska ve ćina nije saglasila sa usta škim načelima! U kakvom onda odnosu stoji ono juri š anje na opustelu srpsku imovinu posle masovnih ubijanja i deportacija? Da bi se ostvario „hrvatski narodni program“ i jezuitska želja za potpunim uni š tenjem tenjem pravosla pravoslavne vne crkve crkve i vere, vere, zatvore zatvorene ne su sve pravosla pravoslavne vne bogomolje, od kojih su mnoge pretvorene u magazine za naplja čkanu srpsku robu, koja se zatim u crkvi prodavala kao u kakvoj bazarskoj radnji. Poš to su retki tki pre živeli iveli prav pravosl oslav avni ni sveš teni tenici ci depo deport rtir iran ani, i, osta ostavl vlje jeni ni su osta ostaci ci pravoslavlja u Hrvatskoj na milost i nemilost hrvatskog jezuitizma. Hrvatske vlasti su se požurile da im se na đu „pri „pri ruci ruci“, “, pa su im stav stavil ilii rok rok za prel prelaz az u kato katoli li čku veru. veru. Drž avnim činovni inovnicim cimaa pravo pravosla slavne vne vere, vere, koji koji su ostal ostalii u Hrvats Hrvatskoj koj,, nare nare đeno je da prilikom prilikom ispunjav ispunjavanja anja naro čitih itih formu formula lara ra o slu žbenim benim odnosima odnosima ne će moć i osta ostati ti u državnoj službi niti na podru č ju „Nezavisne „Nezavisne Hrvatske“, ako u međuvremenu ne pređu na katoli čku veru. Za to vreme razarana je imovina srpske pravoslavne crkve, a onaj Srbin koji i pored terora nije hteo ostaviti veru svojih otaca, teran je pod kundacima da mora prisus prisustvo tvova vati ti „misa „misama“ ma“,, koje koje su odr odr žavali avali katoli katolički popo popovi vi.. Ovi Ovi popo opovi, vi, pra pra ćeni naoru žanim ustaš kim hordama, razmileli su se poput grabljivica po svima mestima gde je bilo bilo pravo pravosla slavni vnih h crkava crkava,, da tamo tamo najpr najpree opet, opet, valjd valjdaa u ime ime Hrist Hrista, a, oplja oplja čkaju kaju sve sve crkvene crkvene dragocenost dragocenosti, i, a zatim zatim zaplene zaplene crkvene matice i najzad najzad da izvr še pale že onih crkava, koje im za pokatoli čavanj avanjee ne bi bile bile potr potrebn ebne. e. Tako Tako su 12. jula 1941 1941.. upali upali hrvatski katoli čki sveš tenici u pakrački episkopski dvor i isterali sve š tenike zajedno sa episkopskim vr š iocem dužnosti, koje su strpali u zatvor. Po š to su opljačkali sve crkvene drago dragoce ceno nosti sti,, zapal zapalili ili su pravo pravosla slavnu vnu kated katedra ralu. lu. Sve Sve to u ime ime Hrista Hrista i zagre zagreba ba čkog nadbiskupa Stepinca koji je za to vreme slu žio mise zahvalnice („te deum“) „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“, na kojima ni jednom re č ju nije osudio verski varvarizam, varvarizam, kakav se u istoriji čovečanstv anstvaa ne pamt pamti. i. Toga Toga istog istog nadbis nadbisku kupa pa vidim vidimo o gde sa izasl izaslans anstv tvom om „biskupskog zbora“ 23. novembra 1941. poglavniku referi š e o stanju katoli čke crkve i broju na ovakav na čin pribavljenih novih katolika. Nadbiskupov referat Poglavniku, mora da je bio veoma obiman. Sre đen po srezovima u formi bilansa hrvatsko-usta škog vandalizma iskaljenog na pravoslavne crkve i manastire, on je morao obuhvatiti spaljivanje ili ru š enje sledećih srpskih bogomolja:
Srez Petrinja: U Br đanima sruš ena, u Starom Selu sru š ena, u Svinici sru šena, u Drljači sru šena, u Četvrtkovcu sruš ena, u Petrinjcima sru šena, u Velikoj Gradu ši sruš ena, u Trebu š njaku spaljena, u Ma čkovom selu spaljena, u Kinja čku sru šena, u Petrinji sruš ena, u Šuš njaru spaljena. Srez Vojni ć: U Krstinji srušena, u Kolari ću spaljena zajedno sa ljudima, u Š irokoj Reci Reci spal spalje jena na zaje zajedn dno o sa ljud ljudim ima, a, u Donj Donjem em Buda Buda čku spalje spaljena, na, u Gornje Gornjem m Buda čku spaljena, u Dunjaku sru šena, u Vojni ću sruš ena, u Perjasici sru šena i u Krnjaku sruš ena. Srez Srez Glin Glina: a: U Vlah Vlahov ovii ću dve dve crkv crkvee spal spalje jene ne,, u Drag Dragot otin inii spal spalje jena na,, u Glin Glinii sruš ena, u Hajtiću spaljena, u Majskim Poljanama sru šena, u Buzeti spaljena, u
120
Velikom Šušnjaru dve spaljene, u Velikom Gradcu spaljena i u Malom Gradcu spaljena. Srez Bosanska Krupa: U Bosanskoj Krupi sru š ena,. u Podgomilama spaljena, u Dobrom Dobrom Selu Selu spalje spaljena na sa velik velikim im brojem brojem Srba, Srba, u Banja Banjanim nimaa sru sru šena, ena, u Pern Pernii spaljena, u Ljusini spaljena, u Zbori š tu spaljena sa velikim brojem srpske neja č i i u Ravnicama spaljena. Srez Doboj: Velika kosturnica srpskih mu č enika iz prvog svetskog rata sru šena je. Srez Bosanski Petrovac: U Bosanskom Petrovcu sru š ena, u Buševi ću spaljena, u Prkosi sruš ena, u Koluni ću sruš ena, u Kulen Vakufu sruš ena, u Bukovači sruš ena, u Krnjeuš u srušena i u Janjili sru š ena. Srez Banja Luka: U Banja Luci sru š ena, u Slatini spaljena, u Petri čevcu sruš ena, u Čelincu sru šena i u Ivanjskom sru šena. Srez Bosanska Gradi š ka: U Dragelji spaljena, u Bosanskoj Gradi ški sru š ena i u Turjaku spaljena. Srez Biha ć: U Gati spaljena i u Biha ću srušena. Srez Bosanska Dubica: U Me đuvođi parohijski dom spaljen, u Vla škovcima crkva spaljena i u Me đeđi demolirana. demolirana. Srez Srez Bosa Bosans nsko ko Grah Grahov ovo: o: U Spas Spasov ovin inii spal spalje jena na,, u Bast Bastas asim imaa spal spalje jena na,, u Š ipovljanima spaljena i u Trubarima spaljena. Srez Bosanski Novi: U Bosanskoj Kostajnici dve sru š ene i u Dobrljinu spaljena. Srez Derventa: Derventa: U Dugom Dugom Polju Polju demolir demolirana ana,, u Majevcu Majevcu spaljena, spaljena, u Podnovl Podnovlju ju demolirana u Bo žincima spaljena kapela. Srez Br čko: U Brč kom crkva sru š ena a kapela spaljena, u Gornjoj Slatini sru šena, u Brezovom Polju spaljena, u Mač kovcu spaljena i u Zoviku spaljena. Srez Bugojno: U Čipuljiću spaljena. Srez Gračanica: U Gra čanici spaljena, a u Bolja-ni ću tako đe. Srez Vlasenica: U Koprivni sru šena, a u Osmacima zvonara i parohiski dom. Srez Maglaj: U Bo čini srušena, manastir Ozren sru šen, u Maglaju demolirana i manastir Vozuć a sruš en. Srez Jajce: U Srojici spaljena. u Jezeru spaljena, u Zlogovcu spaljeia. u Šopovu spaljena i u Grabovici spaljena. Srez Kotor Varo š : Srušene u Kotor Varoš i i u Maslovarama. Srez Mostar: Manastir Ž itomislić spaljen Srez Prijedor: Spaljene u Palan č ištu i Brezi čanima. Srez Mrkonji ć Grad: Spaljene u Gracama, Podra šnici i Mrkonji ć Gradu. Srez Tesli ć: Crkva i kapela u Pribi š iću sruš ene. Srez Sanski Most: U Bosanskom Milanovcu sru šena, a u St. Majdanu demolirana. Srez Travnik: U Turbama sru šena. Srez Sarajevo: Demolirane u Mokrom i Palama. Srez Cazin: Spaljene dve u Rujnici i jedna Pi š talinama, a jedna sru š ena u Velikoj Kladu ši. Srez Donji Lapac: Sru š ene crkve u Donjem Lapcu i Suvaji, a spaljene u Srbu, Dobrom Selu, Doljanama i Osredcima. Srez Knin: Demolirana crkva u Strmici. Srez Srez Kore Koreni nica ca:: U Buni Buniću i Koren orenic icii spal spalje jene ne,, a u Plit Plitvi vič kom kom Lesk Leskov ovcu cu i Plitvič kim Jezerima sruš ene.
121
Srez Otočac: Demolirana u selu Brlogu. Srez Vrgin Most: Spaljene crkve u Trep či, Pešćanici, Čemernici, Karinu, Bovi ću, Perni, Slavskom Polju, Stipanu i Topuskom, a sru š ena u Blatu ši. Srez Slunj: Spaljene crkve u Sadilovcu zajedno sa Srbima, zatim u Veljunu i u Radovici, a sru š ene u Poloju, Buha či, Primišlju, Toboliću i Trži ću. Srez Kostajnica: U samoj Kostajnici sru š ene dve crkve i tri kapele, a u Dubici crkva. Spaljene su crkve u Strmenu, Š ašu, Tamarcima i Utolici. Srez Ogulin: Demoliran manastir Gomirje i crkva u Josidolu. Srez Dvor: Crkva u Š egestinu spaljena. Srez Irig: Irig: Patrija Patrijarr š iska iska crkva crkva u Srem Sremski skim m Karlo Karlovci vcima ma demoli demolira rana na.. Manast Manastiri iri Ruvica Ruvica i Rako Rakovac vac sruš ena. Manastir Manastir Kruš edol edol demolir demoliran. an. Mznasti Mznastiri ri Be šenovo, Mala Remeta, Jazak, Grgeteg i Hopovo spaljeni. Srez Vinkovci: Crkva u Vinkovcima spaljena. Srez Ilok: Crkva u Iloku sru šena. Srez Vukovar: Crkva u Vukovaru spaljena. Srez Sremska Mitrovica: Spaljeni Manastiri Ši šatovac i Kuve ždin. Srez Stara Pazova: Demolirane crkve u Bukovcu, Čortanovcima i Kr čedinu. Srez Šid: Spaljen je manastir Privina Glava. Srez Zemun: Spaljena crkva u Progaru. Srez Ruma: U Velikim Radincima spaljena, a u Bu đanovcima demolirana. Srez Srez Bjelov Bjelovar ar:: Poru Poru š ene ene u Velik Velikoj oj Pisa Pisanic nici, i, Sred Sredsku sku,, Riblja Ribljački, ki, Bede Bedeni nici ci i Lasovcu. Srez Srez Podr Podrav avsk skaa Slat Slatin ina: a: Sru Sru š ene ene crk crkve u Pod Podr. Slati latini ni,, Novoj ovoj Buko Bukovi vicci, Medincim Medincima, a, Voč inu, inu, Lisi Lisičinam inama, a, Suho Suhojj Mlac Mlacii i Dobr Dobrov ovii ću, a dem demolir oliraana u Drenovcu. Srez Virovitic Virovitica: a: Sru šene u Terezinom Polju, Borovi, Virovitici, Klisi, Ga ćiš tu, Novo Obilićevo, Majkovcu i Paudovcu. Srez Valpovo: Sru š ena u Martincima. Srez Nova Gradi š ka: Sruš ene crkve, razume se pravoslavne kao svuda, u Novoj Gradiški dve, u Cagama, u Gre đanima, u Oš trom Vrhu, u Benkovcu, u Slatini, u Čovcu, u Oku čanima, u Donjem Raji ću, u Bodegraji, u Vrbovljanima i u Donjim Okučanima. Srez Donji Miholjac: Sru šene u Gornjem Miholjcu dve, u Orahovici i u Li čanima. Srez Srez Novs Novska ka:: Sru Sru š ene ene u Nov Novskoj skoj,, Bog Bogić evcu, evcu, Gradin Gradini, i, Smrti Smrtiću, Uptici i Jasenovcu. Srez Srez Slavo Slavonsk nskii Brod: Brod: Sru Sru š ene ene u Šušnjevcima, njevcima, Kloko Klokoč eviku, eviku, Novom Novom Topolju, Topolju, Trnjanima, Ješ eviku i Kordu ševcima. Srez Slavonsk Slavonskaa Požega; Sru šene u Slav Po ž ezi, Sloboš tinama, Smoljanovcima, Čečavcu, vetovu, Bol, ma či i Treštanovcima. Srez Srez Pakrac Pakrac:: U Pakra Pakracu cu sru sru š ena, ena, a u Kuso Kusonj njam amaa spal spalje jena na zaje zajedn dno o sa živim Srbima. Srez Osijek: Sru šene dve u Dalju i jedna u Osijeku.
Prema Prema nepotpun nepotpunim im podacim podacima, a, poru š eno eno je, je, popal popaljen jeno o zaje zajedno dno sa u njima njima zatvo zatvoren renim im Srbim Srbimaa ili demol demolira irano no 288 pravo pravosla slavn vnih ih crkava crkava i mana manasti stira ra na podru podru č ju takozvane takozvane „Nezavisne dr žave Hrvatske“. Taj je broj svakako daleko ve ći, ali se hrvatski nadbiskup
122
dr. Alojzi Alojzije je Stepin Stepinec ec i sa ovim ovim zapan zapanjuj juju u ćim broje brojem m usta usta ško-hrvatskih vandalizama vandalizama mogao mogao dostojno dostojno predstavit predstavitii Poglavn Poglavniku, iku, kojeg je posle posle toga Sveti Otac Papa primio u zvaničnu audi audije jenc ncij iju u i valj valjda da zbog zbog uspe uspe š nog refera referata ta o istreb istreblje ljenju nju pravo pravosla slavlj vljaa na teritorij teritorijii Nezavisn Nezavisnee Dr žave Hrvatske, Hrvatske, blagoslo blagoslovio vio ga u ime Hrista! Po š to je sto žernik Viktor Guti ć govoreć i 9. juna 1941. ispred Banjalu čkog sreskog na čelstva rekao, da će ostat ostatak ak Srba Srba koji koji dotle dotle nije nije pobij pobijen en ili proter proteran an uni štiti ako ne prime katoli čku veru, naredio je da se zauzmu sve pravoslavne crkve, a da se na parohijskim stanovima istaknu natpisi „Hrvatski dom“. Ve ć sutradan postala je Prnjavorska pravoslavna crkva žrtvom ovoga verskog vandalizma. Usta š i su predvođeni katoli čkim popovima do šli u Prnjavor, isterali isterali sveštenika tenika iz paroh parohijs ijske ke zgrad zgradee i na njoj njoj oka oka čili tablu tablu sa natpisom natpisom „Hrvatski „Hrvatski dom". Posle toga su se sli čni pohodi svakodnevno re đali. Da bi uni š tenje tenje srpstva srpstva i pravosl pravoslavl avlja ja što simboli simboličnije nije pretst pretstav avili ili,, Hrvati Hrvati su u većim mestima naredili ru š enje ili miniranje pravoslavnih crkava, me đu kojima crkve u Banja Luci, Luci, Biha Biha ću, Novo Novojj Grad Gradii ški, ki, Bosa Bosans nsko kom m Graho Grahovu vu i dr. dr. Poš to je u „Nez „Nezav avis isno nojj Hrvatskoj“ jedino ruskim emigrantima bilo dozvoljeno ispovedanje pravoslavne vere, to je dozvolom poglavnika poglavnika osnovana „Hrvatska pravoslavna autokefalna autokefalna crkva“ sa ruskim emigrantom na čelu, ali ni ona nije prakti čno stupila u život za ostatke srpskoga življa, pošto su preostale srpske crkve i dalje ostale zatvorene, a srpski ostaci li šeni mogu ćnosti verskih obreda prilikom kr štavanja i sahrane. Mimo svega onoga š to su Srbi dali u životima i krvi, usta šama to nije bilo dovoljno, ve ć su sproveli sistem ucena, kakav po svojoj obimnosti prevazilazi sve zlo čine ove vrste. Iz bojazni da deportirani ili na smrt odre đeni Srbi imuć nijeg stanja ne bi sakrili novac i dragocen dragocenosti osti izvan izvan usta š kog kog doma domašaja, aja, usta ustaš i su napo napola la preb prebij ijen enee Srbe Srbe ucen ucenji jiva vali li mogu ćnošću poštede života ako im predadu novac i dragocenosti. Kad su ciljeve postigli, ili su ih ubijali ili su ih osirma šene prebacival prebacivalii preko preko granice granice,, a na njihovim njihovim ku ćama izlepljivali slu žbene objave hrvatske vlade „Izvla šćeno u korist hrvatske dr ž ave“. Ovako opusto š ena srpska imanja popunjavana su ve ćinom kajkavskim Hrvatima iz hrvatskog Zagorj Zagorja. a. Dakle, Dakle, pravi pravim m takoz takozvan vanim im „auto „autohto htonim nim““ Hrvat Hrvatima ima,, od kojih kojih i poti poti ču sve nesre će, koje su Srbi prež ivljavali od momenta, kada su ih ovi hrvatski do šljaci unesre ćili svojim svojim dolask dolaskom om.. Tamo, Tamo, gde se zbog zbog nedost nedostata ataka ka „kajk „kajkava avaca ca““ nisu nisu mogla mogla popun popuniti iti srpska imanja, davana su ona onim hrvatskim ili muslimanskim jani čarima, koji su se istrebljivanjem istrebljivanjem Srba pokazali dostojni takve nagrade. Ustaš ama nije bilo dosta srpske krvi i njihovih imanja po „Nezavisnoj dr žavi Hrvatskoj“. Kad su svr šili sa Srbima tamo, okrenuli su se i prema mati čnoj srpskoj zemlji Srbiji, u nameri da ovde pove ćaju srpski danak u krvi. To najbolje svedo č i ovo uhvaćeno pismo beograd beogradskog skog ustaš kog kog sto stož era era broj broj 9, sakriv sakriveno enog g iza oltara oltara katol katolii čke crkve crkve „Krist „Kristaa Kralja“ u Beogradu, koje glasi: Velemo žnom gospodinu sto žernome poru čniku Poglavnikove Poglavnikove tjelesne bojne Zagreb
123
Dragi stožerni če, hrabri usta šo! Šaljem ti list po na šem hrabrom usta ši Zvonku uz blagoslov katoli čke crkve Krista Kralja u na š em budu ćem katolič kom Beogradu. Pripovjedao mi je Zvonko, da su na ši hrabri usta še muslimani i katolici pobili i poklali srbijanske cigane u Ma čvi i Š apcu. Zvonko mi re če, da je on sam svojom rukom zaklao dvadeset i pet pravoslavaca u Ma č vi, te mu zato katoli čka crkva opraš ta sve grjehove, a sveti otac papa nagradit će sve hrabre hrvatske sinove, koji su stavili pod katoli čki mač ove balkanske šizmatike. Svi katolici Hrvati i muslimani, usta še u Beogradu, u članjeni su u na š oj tajnoj usta škoj organizaciji i čekaju nestrpljivo aneksiju Beograda Beograda hrvatskog hrvatskog grada, domovini Hrvatskoj. U cijeloj ciganjskoj Srbiji razapeli smo uhodarsku mre žu, koja radi punom parom. Zaostali Hrvati i muslimani ostali su u prividnoj slu ž bi ciganjske ciganjske Srbije i imade ih prili čan broj u svakom uredu i po ministarstvima i ostalim bran žama. Naveli smo ti i tajne š ifre za dopisivanje. Zagreb će poslati upute, koje imaju delegati u ciganjskom Beogradu. Glavni sto žer radi na tome, da se uniš te pravoslavci na Balkanu, na slavu katoli čke crkve. Sabiramo podatke o srpskim komitama i vojvodama, jer smo do š li u posjed njihovih spisa i nare đenja. Dakle vidi š , da hrvatska stvar napreduje preko Drine do Ni ša i od Ni ša do Soluna. Podatke smo danas poslali sa spisima. Prenio ih je broj 129 u Zemun. Informiraj se kod glavnog sto žera u Zagreb da li je broj 129 uru čio sve. Novac za Ni š i Kragujevac š aljemo redovno. Za Dom spremni! Usta ški sto žer broj 9. PS. Uz list se prila že otisak pe čata „Topličkog četni čkog odreda“ sa grbom i potpisom, odsje čenog sa jednog četni čkog spisa. Jedan me đu mnogobrojnim usta škim zlikovcima po š to se bezbroj puta okupao u nevinoj srpskoj krvi na teritoriji „Nezavisne Hrvatske“, na šao je za potrebno, da se za ono š to ga je pre toga Beograd godinama hranio, odu ži prov provok okac acij ijom om na taj taj na čin, što bi u povoljnom trenutku ubio kojega pripadnika okulatorske vojske i time poslao na drugi svet nekoliko nekoliko stotina stotina nevinih nevinih Srba. Srba. Beograds Beogradska ka policija policija uhvatila uhvatila je Himliju Himliju Berbero Berberovi vi ć a iz Bosanskog Novog, koji je pre rata bio zaposlen u Beogradu, pa je kao dobar poznavalac prilika prilika upućen u Beog Beogra rad d da nast nastav avii sa usta ustaš kim nedelim nedelima. a. Berberov Berberovii ć je po li š enju slobode slobode pred pred policijs policijskim kim podnared podnarednik nikom om u Kolar čevoj ulici broj 1 o svojim usta škim zloč inima između ostaloga izjavio i ovo: Poč etkom mjeseca juna 1941. dobila je moja satnija nalog da ide u Glinu. Po dolas dolasku ku u Glinu, Glinu, prvo prvo smo smo pretre pretresli sli grad grad,, pa smo smo zatim zatim i š li po selim selima. a. Ovo Ovo pretresanje trajalo je oko 15 dana. Kad je sa pretresanjem zavr šeno, doš li su usta ši iz Zagr Zagreb ebaa i Petr Petrin inje je,, pa smo smo tada tada dobi dobili li nalo nalog g da po seli selima ma sakup sakupim imo o sve sve pravoslavne pravoslavne muš karce od 20 do 45 godina starosti. U prvo vrijeme vr šili smo
124
hapš enje muš karaca. Njih smo sakupljali po selima i dovodili ih u Glinu, g đe smo ih stavljali u sudski zatvor. Tu su ostajali u zatvoru po nekoliko dana dok se zatvori ne napune, a tada su ubijani. Ubijanje je vrš eno na vi še načina. Neke su zatvarali u pravoslavnu crkvu u Glini. U crkvu je moglo stati oko 1000 ljudi. Tada je komandir satnije odre đivao 15 ljudi koji imaju da vr š e klanje. Prije nego što po đu na ovaj posao, davano im je alkoholno pi će i to nekima rum a nekom ljuta rakija, pa kad se napiju, onda su ih sa no ževima pu štali unutra. Za vrijeme klanja je pred crkvom postavljena stra ža, a ovo je činjeno radi toga što su se neki pravoslavci penjali u zvonaru, pa su zatim skakali sa nje. Ja sam bio odre đen da vr šim klanje u tri maha. Svakom prilikom su iš li i neki oficiri, Dobri ć Josip i Mihajlo Cvetkovi ć, a pored njih je bilo i usta š kih oficira. Po ulasku u crkvu, oficiri su stajali kod vratiju i posmatrali na š rad, a mi smo vr šili kanje. Ubijanje je vr šeno na taj na č in, š to smo neke udarali pravo u srce, neke klali preko vrata, a neke udarali g đe stignemo. Ako neki Srbin ne bi bio od prvog udarca smtno pogo đen, toga su usta š e priklali no žem. Za vreme klanja nije nije gorj gorjela ela svjetl svjetlost ost u crkvi crkvi,, ve ć su bili bili odre određeni eni specij specijaln alnii vojnic vojnici, i, koji koji su rukama drž ali baterijske elektri čne lampe i time nam osvjetljavali prostor. U vi še mahova desilo se, da je neki Srbin naletio na nas pesnicom ili pak da je nekoga udario nogom, ali je taj bio odmah iskasapljen. Za vrijeme ovoga klanja bila je u crkvi velika galama. Prisutni Srbi vikali su: „Živio Kralj Petar!“, „ Živjela Jugoslavija!“, „ Živjela Kraljica Marija!“, „ Živjela Srbija!“, „Dolje usta š i!“, „Dolje Pavelić !“ itd. Klanje je po činjalo u 22 sata uveče, a traj trajal alo o je do 2 sata sata.. Za vrij vrijem emee dok dok je posl poslje jed dnji nji Srbin rbin bio živ ove su manifestacije trajale. Ovako klanje u crkvi desilo se sedam do osam puta, a ja sam učestvovao tri puta. Za vrijeme klanja svi smo bili toliko uprljani krvlju, da se uniforma nije mogla o čistiti, ve ć smo je zamjenjivali u magacinu, a kasnije se prala. Crkva je poslije svakog klanja prana. Kad se klanje zavr šavalo, dolazili su kamioni i nosili lje ševe. Obi čno su ih bacali u rijeku Glinu, a neke i zakopavali. Neke Neke su prav pravos osla lavc vcee izvo izvodi dili li na obal obalu u rije rijeke ke Glin Glinee g đe su ih stri strije jelj ljal alii iz mitraljeza. Ovo strijeljanje, vr š eno je odjednom na 300 do 400 ljudi. Oni su svi postavljani pored obale u dvije vrste, pa su povezani konopcima jedan za drugoga i tako gađani iz mitraljeza, koji su bili postavljeni u neposrednoj blizini. Lje šine ovih lica koja su streljana pored obale, bacane su u rijeku Glinu. Neke grupe Srba izvođene su iz zatvora i streljane u blizini mjesta Gline pored š ume, pa su poslije zakopani na mjestu gdje su streljani. Prikupljanje Srba vr šeno je na taj na čin, š to je u određeno eno selo selo i šlo oko oko 70 usta ustaša i 30 nas nas vojni ojnika, ka, a svi svi smo smo bili bili pod pod komandom usta š kih oficira. Selo je uvijek bilo opkoljeno, pa je unutra ulazila odre đena grupa, koja sakuplja Srbe. Kad bude cijelo selo sakupljeno, onda smo ih stra žarno arno spro sprovo vodi dili li u suds sudski ki zatv zatvor or.. U prvo prvo vrij vrijem emee dovo dovodi dili li smo smo samo samo muš karce, a docnije i ženska lica od 15 do 50 godina starosti. Prilikom ovog dovo đenja vidio sam da su usta š e, neki neki moji moji drugo drugovi vi i vojnic vojnicii silova silovali li žene i djevojke, pa su ih zatim odvodili u Glinu. Vidio sam da su neki usta še kao i vojnici dolazili u logor, odakle su odvodili žene koje su htjeli, pa su nad njima
125
vršili obljub obljubu u negđe na periferiji grada, pa su ih ponovo vra ćali u zatvor. Od strane oficira ovo nije bilo zabranjeno, jer su i sami oficiri ovo činili.“ Tako Tako se ispove ispoveda dao o jedan jedan od bezbro bezbrojni jnih h hrvat hrvatskih skih teror terorist ista, a, koji koji je svesr svesrdno dno pode podelio lio rado radosti sti „Neza „Nezavi visne sne Hrvats Hrvatske“ ke“ sa ve ćinom inom svog svogaa naro naroda da i „voj „vojni ni čkom kom vje vje žbom“ bom“ u domobranskim redovima ne samo bio pomo ćni rod ustaškog oruž ja, nego i vrš io tolika klanja u Glinskoj pravoslavnoj crkvi. Isto dakle onako, kao što su ih vr šili i bezbrojni drugi Hrvati, bez obzira imaju li usta š ku iskaznicu u d žepu ili ne. Prećutni utnim m blag blagos oslo lovo vom m hrva hrvats tsko kog g nadb nadbis isku kupa pa,, ruko rukovo vodi dio o je ovim ovim zlo zlo činom inom nad nad zloč inima u glinskoj pravoslavnoj crkvi i svima srpskim krvoproli ćima glinske okolice glavom glavom predstav predstavnik nik rimoka rimokatoli toli čke crkve, crkve, gvard gvardija ijan n katol katolii čkog samos samostan tanaa u Čunti ću German Častim astimir. ir. Ova ispove ispovest st zaista zaista je jeziva jeziva samo samoop optu tu žba, koja koja sa mnog mnogobr obroj ojnih nih srpskih oč iju skida veštom rukom hrvatske farizej štine izatkanu koprenu obnevidelosti kroz mnoge decenije, a kroz ove dve poslednje naro čito. Ali, ona je samo neznatni deo svega onoga što se desilo desilo na celom celom prosto prostoru ru Hrvat Hrvatske ske.. Šta da se tek ka že za ostalu zlikovač ku mnogostranost i kona čan broj srpskih ž rtava! I pored pored svih grozo grozota ta koje koje sadr sadr ži ispovest ispovest Himlij Himlijee Berb Berbero erovi vića, oskudi oskudica ca u njego njegovoj voj inteligenciji inteligenciji u činila je, da se zadr ži na grubim činjenica injenicama, ma, kojima kojima daje oblik oblik prema prema svome shvatanju onako, kako ih je video i pre živeo, pa ih tako i registrovao u svome sećanju. Kao takav, Berberovi ć i nije mogao za ći u tajne duhovnog stradala štva onih, koji su umir umiru uć i gleda ledali li kako kako se ruše njiho njihove ve nacion nacionaln alne, e, versk verske, e, imovin imovinsk skee i kultu kulturne rne tekovine. Jer, da su Berberovi ću mogle biti doku čive tajne duhovnog života, ne bi bio on među onima, koji su se najpre sna žili alkoho alkoholom lom da bi zatim zatim sa isukan isukanim im no ževima besomuč no jurili po hrišćanskom hramu na goloruke ljude. Prva Prva „Poglavn „Poglavnikov ikova" a" javna javna izjava izjava bila je: „Musliman „Muslimanii su cvijet cvijet hrvatske hrvatske narodno narodnosti! sti!"" Kulturno zaostaliji od Hrvata, bosanski su muslimani videli u ovoj izjavi potstrek za sve ono, što smo čuli od Berberovi ća. I zaista, jedan se deo muslimana sa Hakijom Had žićem – Ma čekovi ekovim m prvako prvakom m u Bosni Bosni – potru potrudio dio da zauz zauzme me prvo prvo mesto mesto u „vrtu“ „vrtu“ usta š kohrvats hrvatske ke izbez izbezum umlje ljeno nosti sti.. (O „cvij „cvijetu etu hrvat hrvatske ske narod narodno nosti sti““ ima ima jedna jedna istini istinita ta šala. Poznata Poznata sarajevsk sarajevskaa len čina ina Niko Nikola la Moščinski, inski, porek poreklom lom Polja Poljak, k, koga koga zbog zbog njego njegove ve lenj lenjos osti ti zovu zovu nadi nadimk mkom om „te „te š ki radn radnik ik““, zaš ao je posl poslee Pogla oglav vniko nikove ve izja izjave ve po sarajevskim sarajevskim kavanama, kavanama, prilaze ći redom redom muslima muslimanim nimaa njuš eći ih pozadi kao da ne što miri še. Kad su ga zapitali š ta to radi, Mo ščinski inski je odgovov odgovovrio: rio: „Pa zaboga, zaboga, miri miri šem cvijet hrvatske narodnosti!) narodnosti!) Ono š to Berberovi ć zbog pomanjkanja inteligencije kao mnogi drugi usta š ki zlikovci nije mogao opisati, opisao je jedan istaknuti dalmatinsko-hrvatski prvak u pismu iz Zemuna, upućenom 8. februara 1942. goline hrvatskom nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu, koji sa biskupske stolice u Zagrebu ni jednom javnom re č ju, a jo š manje pastirskim proglasom nije nije osud osudio io varv varvar arst stva va vrš ena ena nad nad srps srpski kim m življ ivljem em.. Još manje manje spre spre čio duho duhovn vnaa porobljavanja porobljavanja nasilnim prevo đenjem Srba u katoli čanstvo. Posle ovoga pisma, ovaj je prvak iz razumljivih razloga napustio „Nezavisnu Hrvatsku“ i prebegao u Beograd, ali je isto tako iz razumljivih razloga i po primeru Ma čekovog odreknu ća onoga zajedni čkog
126
proglasa sa Paveli ćem i sam odrekao autorstvo onoga pisma, u kome se uzme đu ostaloga kaže: Punih deset mjeseci kolju se po Hrvatskoj na najzvjerskiji na čin Srbi i uni štavaju se milijarde njihovog imetka, a crvenilo stida i gnjeva obliva lice svakog po š tenog Hrvat Hrvata. a. Poko Pokolj lj Srba Srba po čeo je prvih prvih dana dana jadne jadne „Neza „Nezavis visne ne dr žave Hrvatske Hrvatske““ (Gospić, Glina, Glina, Gudova Gudovac, c, Bosan Bosansk skaa Kraji Krajina na i dr.) dr.) i traje traje bez prekida prekidanja nja i bez predaha i ovih dana. Nije sva strahota u samom ubijanju. Ona je u ubijanju svega od reda: staraca, žena i djece. U ubijanju uz strahovito divlja čko mu čenje. Te nevine Srbe nabijali su na kolje, lož ili im vatru na golim prsima, pekli ih žive na vatri, spaljivali ih u ku ćama i crkvama žive, polivali ih klju čanom vodom i tako poliveno mjesto derali i solili, kopali živima ivima oči, rezali u ši, nos, nos, jezik jezik,, sveć enicima enicima rezali rezali nož evim evimaa brade brade i brkove skupa sa ko žom i mesom, odsjecali im spolovila i zaticali u usta, vezivali ih za kamione odostraga i onda sa njima jurili, prebijali su ljudima noge i ruke, zabijali im u glavu eksere, golemim ekserima zakivali ih za pod kroz slijepo oko, bacali žive u bunar bunaree i prova provalij lijee a odozg odozgo o na njih njih baca bacali li bomb bombe, e, razbi razbija jali li im gvozdenim ćuskija uskijama ma glave glave,, djecu djecu su bacal bacalii u vatru vatru i vrelu vrelu vodu, vodu, u kre kre čane, rastrzavali djecu na noge, razbijali im glave o zidove, prebijali ki č me o kamenje i klade i jo š mnoga u žasna mu čenja izvrš avali, kakova normalni ljudi ne mogu ni zamisliti. Hiljade i hiljade ljudskih le š eva nosila je Sava, Drava i Dunav, kao i pritoke ovih rijek rijeka. a. Bila Bila je leš ina sa natpisom natpisom:: „Pravac „Pravac Beograd!“ Beograd!“,, „Putuj „Putuj Kralju Kralju Petru!“ Petru!“ i sličnih. U jednom čamcu koji je uhva ćen na Savi bila je hrpa dje č jih glava sa jednom ženskom glavom (mo že biti glava majke te djece) sa natpisom: „Meso za Jovanovu pijacu u Beogradu!“ Strahovit je slu čaj Mileve Bo žini ć iz Steband že, iz koje su na no ž izvadili dijete! Pa grozni slu čaj nađenih peč enih glava u Bosni, nađene sudove pune srpske krvi, pa slu čajevi prisiljavanja Srba da piju vru ću krv svoje poklane bra će. Silovane su najbrojnije žene, djevojke i djevoj čice, matere pred ćerkama erkama i ćerke erke pred pred mater materam ama, a, a gomi gomile le djevo djevojak jaka, a, ž ena ena i djev djevoj ojčica odvo đene su u logore usta š ima za bludnice. Čak su silovanja vršena u oltarima pravoslavnih crkava. U kotaru petrinjskom natjeran je sin da siluje ro đenu mater! Pokolj 3.000 Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi (na š a primedba: Ovde se prebacio za niš ta manje od 10.000) i ubijanje na stotine Srba u oltaru crkve u Kladu ši, sve gvozdenim čeki ćima u glavu, stoji bez premca u povijesti. Za sva ova strahovita i nečuvena nedjela postoje detaljni i vjerodostojni zapisnici. U žas ovih nedjela zaprepastio je Nijemce i Italijane. Oni su fotografisali ogroman broj sluč ajeva ovih užasnih pokolja. Nijemci govore, da su Hrvati ovo radili i za vrijeme tridesetogodi š njeg rata i da je od toga doba u Njema č koj ostala izreka: „Sačuvaj me Bo že od kuge, gladi i Hrvata!“ I srijemski Nijemci preziru nas radi toga i postupaju sa Srbima čovječno. Talijani su fotografisali posudu sa tri i po kilogra kilograma ma srpskih srpskih o čiju, iju, te jedno jednog g Hrvata Hrvata oki okićenog enog s ogrlic ogrlicom om od naniza nanizanih nih
127
srpsk srpskih ih očiju iju, i jedn jednog ogaa koji oji je doš ao u Dubr Dubrov ovni nik k opas opasan an sa dva dva đerdana odrezanih odrezanih srpskih jezika. Strahoviti logori u kojima su pobijene tisu će Srba ili su pu š teni teni da pomr pomru u od zlostav zlostavljan ljanja, ja, gladi gladi i zime, zime, u žasni su. Nijemci pripovjedaju o jednom logoru u Lici, u kojem je bilo na tisu će Srba, ali kad su do š li tamo, našli su ga praznog, natopljenog krvlju i krvavim hrpama rublja i odje će. Tu je, ka žu, izgubio život jedan srpski vladika. U jasenova čkom logoru i danas se mu če i propadaju tisu će Srba, koji su tamo po ovoj stra š noj zimi smje šteni u poderane ciglarske barake bez dovoljno slame i pokriva ča, dobijajući za hranu dnevno po dva krumpira. U povij povijes esti ti Evrop Evropee nije nije bilo bilo ovak ovakvih vih slu čajeva ajeva.. Mora Mora se poći u Aziju u doba Tamerlana ili Džingiskana, ili u Afriku, u crna čke države i njihovih krvolo čnih vladara, da se nai đe na slič ne slučajeve. Sa ovim je hrvatsko ime osramo ć eno za vjekove. vjekove. Niš ta nas viš e ne mo že oprati. oprati. Ni posljedn posljednjem jem Ciganinu Ciganinu na Balkanu Balkanu nećemo vi š e smjeti spomenuti na šu tisućgodi šnju kulturu jer ni ti Cigani nijesu ovakih zvjerstava radili. U svima ovim besprimjernim divlja č kim zločinima, koji su vi še nego bezbo žni. sudjelovala je i na ša katoli čka crkva na dva na čina. Veliki broj sve ćenika, klerika, fratara i organizirane katoli čke mladeži, sudjelovao je u svemu ovome aktivno. Dogodila se strahota, da su katoli č ki svećenici postali usta ški logornici i tabornici, pa su kao takvi nare đivali i odobravali ta stra š na mučenja i klanja kr štenog svijeta. Čak je jedan katoli čki svećenik lič no zaklao jednog pravoslavnog sve ćenika! Oni to nijesu smjeli činiti bez dozvole svojih biskupa, a ako su činili, onda su morali izgubiti slu žbu i do ći pred sud. Budu ći se to nije desilo, zna či da su biskupi dali svoje dozvole. Drugo, katoli čka crkva je upotrebila sve ovo, da pokatoli či preživjele Srbe. I dok se zemlja puš ila od nevine krvi mu č enika, dok su jecaji razdirali grudi pre živjelih nesretnika, sve ćenici, fratri i časne sestre, nosili su im u jednoj ruci usta š ki bodež, a u drugo drugojj molit molitve venik nik i krun krunicu icu.. Sav Sav je Srije Srijem m prepla preplavlj vljen en letci letcima ma biskup biskupaa Ak š amovića, tiskanih u njegovoj tiskarni u Đakovu, u kome se pozivaju Srbi da spase život i imetke prela ženjem u katoli čku vjeru. Na ša crkva kao da je htjela pokazati, da zna ubijati du še kao ustaš ka vlast tijela. A na katoli čku crkvu pada još veća sumnja sumnja zato, zato, š to su u isto vrijeme sruš ene mnogobrojne mnogobrojne pravoslavne pravoslavne crkve, druge obra đene u katoli čke, oteti su svi pravoslavni samostani, razvu čena sva imovina i upropa šćene velike povijesne dragocjenosti, pa č ak nije ostala na miru ni patrijar š ijska crkva u Srijemskim Karlovcima. Sva ova nasilja na savjesti i duši nanijela su jo š veću sramotu hrvatskom narodu. I ako se mi Hrvati ne ćemo nikada nikada mo ći sasv sasvim im opra oprati ti od sram sramot ote, e, koju koju smo smo na sebe sebe navu navukl klii ovakv ovakvim im zloč instvima, ipak možemo svoju odgovornost smanjiti pred svijetom i svojom savješću ako dignemo svoj glas protivu svega gore navedenoga. Posljednji je č as da to u činimo. inimo. Poslije Poslije sviju sviju zločinstava instava u povijes povijesti ti čovje čanstva, dolazile su i velike kazne. Što će biti od nas Hrvata, ako se dobije utisak, da smo ba š do kraja u ovim zločinstvima ustrajali.
128
U Njemačkoj koj su veliki veliki katol katolii čki bisku biskupi pi imali imali smje smjelos losti ti da di žu glas u korist progonjenih Ž idova, a kod nas ni jedan biskup nije digao svoj za nevine Srbe kršćane, koji su straš nije progonjeni nego Židovi u Njema č koj. I zato će na glave katoli čke crkve pasti najve ća odgovornost za kaznu Bo ž ju i ljudsku, koja mora sna ći hrvatski narod, ako se na vrijeme ne pokaje za ovaj stra š ni i neopisivi svoj grijeh“. Ovaj hrvatski prvak, kome ne pori č emo dobronamernost, boje ći se za svoj hrvatski narod, smat smatra ra da bi posle posle sveg svegaa onoga onoga što nam je pozna poznato to o istre istreblj bljenj enju u srpsk srpskog og narod narodaa u „Nezavisnoj Hrvatskoj“ bila dovoljna jedna naknadna Stepin čeva izjava, sastavljena po svima pravilima lukavog zagreba čkog jezuitizma, pa da se jednim ve š tačkim potezom otkloni odgovornost sa hrvatskog naroda i katoli čke crkve u Hrvatskoj. Kao da Srbi ne znaju, da bi to bila nova Jezuitska obmana, rukovo đena politikom priznanja postoje ćeg stanja i namerom, da Srbi zaborave krv svoje goloruke neja či, da se u jugoslovenskom kolu kolu uhvate uhvate za krvav krvavee ruke ruke svojih svojih d želata. elata. Poš to je dvade dvadese sett i jedan jedan mese mesecc dugova dugovao o odgovor ovome hrvatskom prvaku, hrvatski je nadbiskup 31. oktobra 1943. godine na završetku „pokorni čke proc procesi esije“ je“ u Zagre Zagrebu bu odr žao masi masi propo propove ved, d, rekav rekav š i izme između ostaloga i ovo: „Jedan pisac pripovjeda, kako je neki seljak donosio dnevno jednom pekaru u grad grad pet pet kilo kilogr gram amaa masl maslac aca, a, a od peka pekara ra isto isto tako tako svak svakii dan dan odno odnosi sio o pet pet kilog kilogra rama ma kruha kruha.. Jedn Jednoga oga dana dana je peka pekarr izmjer izmjerio io masla maslacc i za čudio se kad se uvjerio, da nema pet kilograma, ve ć samo č etiri i pol. Zato pozove seljaka na red radi prevare, ali mu seljak mirno odgovori: „Dragi prijatelju, ja nisam kriv za to. Ja, dodu še, imam vagu, ali nemam tegova, pa zato uvijek me ćem na jednu stranu vage tvoj kruh, a na drugu stranu svoj maslac. Koliko je te žak tvoj kruh, toliko je te žak moj maslac“. „Jedni nas optu ž uju, da nismo pravodobno i kako bi trebalo ustali protiv zlo čina, koji su se zbivali na pojedinim krajevima na š e domovine. Ali, mi ne mo žemo zvati na uzbunu, niti bilo koga sprije čiti, da te vječne Bož je zakone vr ši. Jer svaki čovjek ima slobodnu volju i svako će za svoje djelo odgovarati prema rije čima apos aposto tolo lovi vim“ m“.. „Zat „Zato o prvoj prvoj grup grupii prig prigov ovar arat atel elja ja odgo odgova vara ramo mo:: Na vama vama se ispunjava pri ča o seljaku i pekaru!“ Iako je u daljnjem toku propovedi generalno osudio zverstva, izbegav š i vešto da ih ve že za ime kome pripadaju, hrvatski se nadbiskup svojim gledanjem na srpsko istrebljenje potpuno saglasio sa usta š kim na čelima. Lukavo skrojena pri ča o seljaku i pekaru i suvi še je prozirna. prozirna. Jedan Hrvatski pesnik dao je u pesmi najuspeliji najuspeliji odgovor hrvatskom nadbiskupu. nadbiskupu. Zbog ograni č enog prostora prostora citiramo citiramo nekolik nekoliko o odlomaka odlomaka iz ove kajkavsk kajkavskee pesme gde se, izme đu ostaloga, ovako odgovara dr. Stepincu : Nadbiskup Nadbiskup pri čal priču je neku O jednom mužu i jednom peku! Muž je nemlih svakoga jutra Peku dona š al po pet kil putra.
129
Muž je – tak je pogod pogodba ba bila, bila, Primal za putar kruha pet kila. Jednog dana putar pek vagal, Al mu se nekak z gvihti ni slagal. Falilo ga je ravno prek funta. „Mu žek me vara“, pek si pregrunta, Pa ga pozove da ga za š pota, Kak prevaranta i kak falota. Muž ek mu rekel: „Gospon pek dragi, Nisam ih Bogme varal na vagi. Kak sam si gvihte kupit pozabil, Ja sam kak gviht si nihov kruh rabil. Če pet kil nihov kruhek ne va že, Onda se mera nikak ne sla že.“ Ali, pre časni Metropolita, Metropolita, Jel vas se nekaj slobodno pita. Gde ste vi dragi Pre časni mili, Tak dugo bili? Več četrdeset i prvo leto Mogli ste dignut ovako Veto. Zakaj ni bilo v dani ba š vu ti Vašega glasa Pre časni čuti? Makar su v oni krvavi dani, Srbi kak janjci nedu žni klani. Kad ih se tuklo, klalo i peklo. Hitalo v Savu, v logore vleklo, Kad pravoslavni su sve čenici Trpeli jak še nek mu čenici I mnogi platil zvanje si glavom, V Beograd mrtev poslan je Savom. Znali i vidli onda ste vse to Al niste ba š vi podigli Veto! Ah, vaš a šutnja puno je kriva Kaj mnoga srpska glava nij živa, Kaj mnoge Srbe grobek sad skriva! Jel se preč asni Metropolita, Metropolita, Slobodno jo šće nekaj vas pita Kak to da Peni ć črlenoga pasa Usta še slavil iz sega glasa? A Š arić se je v Bosni raspeval, Dok Guti ć srpsku krv je proleval. Dok isti rekel famozni Guti ć:
130
„Srbov po želel drum bi i puti ć, Al Srbov ne bu vi š e tu najti, Vni štili bumo sve ih mi kajti.“ Kak to da mnogi z vaš eg klera, Usta ški posel na veliko tera? Em logornik, prem to ne patri, Vaši su mnogi popi i fratri! „Ljubiv“, to za njih pojem je temni, Njihov je moto: „Za dom smo spremni Van z Srbi, mesta ovde nij nima Tu živet more koj Papu štima I onaj ko se Alahu klanja, A kaj je srpsko, vse se preganja.“ Vse ste vi ovo, Pre časni znali Ali protesta niste vi dali! I kad su srpski ru šeni hrami O č em ste taki doznali sami, Prem svaka crkva mesto je sveto, Vi niste onda zdigli svoj Veto! Ah, vaš a šutnja puno je kriva Kaj mnoga srpska glava nij živa! Sad ste re č rekli, to očivasno Samo ste rekli sve to prekasno. Kasno protest ste ovaj vi zdigal, Kasno je Janko Kosovu stigal! Jezeram žrtvi nikaj ne hasni Kaj ste protestiral sad ste pre časni. Nemre protest taj da život vrne, Srbom kaj rake skrivaju crne! Nemre on deci da z grobne tame Vubite vrne tate i mame! Nemre protest taj z rake da skopa Nit jednog mrtvog srpskoga popa! Taj bi protest se mogel prijeti da je on zre čen pred dvimi leti. Tak tu vu srce nekog ne dira Nadbiskup Nadbiskup kasno če protestira! Al njegva šutnja puno je kriva, Kaj mnoga srpska glava nij živa! Alzo ste kasno s vetom se javil, Kasno ste to čnu vagu nabavil. Dok Srbi i šli put su svoj kri žni, Mislili niste da su vam bli žni
131
I da i oni veruju v Krista, Sveta im Djeva Marija čista. A z hramov da im Sveti Kri ž blista, Da Svetog Kri ža delaju znamen, Sve ste to zabil Pre časni asni – Amen! Amen! Hrvats Hrvatski ki nadbi nadbisku skup, p, pod čijim ijim su nadbi nadbisku skupov povan anjem jem izvr izvr šena duho duhovn vnaa i fizi fizič ka staradala štva srpskoga naroda, kojima nema ravnih u istoriji č oveč anstva, mora zajedno sa čitavim usta škim sistemom znati, da su sve kulise ispred crnog zagreba čkog jezuitizma jezuitizma dignute. Digli su ih pored ostaloga oni odrezani jezici i iskopane srpske o či, sa kojima su zaki ćeni ustaš i-Hrvati poput stanovnika pra š ume izvodili divlja čke igre ulicama gradova „Neza „Nezavis visne ne Hrvats Hrvatske" ke".. Ako međutim utim,, još neko neko u usta usta škoj koj Hrva Hrvatsk tskoj oj veru veruje je da se uniš tenjem materije u srpskim zemljama zapadno od Drine i severno od Save mo že zatrti i srpski duh, taj ne zna, da su Srbi veli činom ž rtava gomilali duhovni kapital. Taj i ne sluti, da će Hrvatska Srbima biti drugo Kosovo, na č ijem će se kultu uzdić i hram srpskog narodnog preporoda! ZAKLJUČAK
I bez one poverljive Ma čekove okru žnice svojim partijskim organizacijama od 14. aprila 1943. godine, gde se ka že, da je ož ivotvorenjem ovakvog geografskog oblika hrvatske države (ustaš ke Hrvatske), ostvaren vekovni san svakoga Hrvata, te gde se odaje naro čito priznanje ustaš kom pokretu, što je „... uspio uniš titi sve elemente, koji su ugrož avali hrvatsku hrvatsku individualn individualnost“, ost“, gde gde se, se, dakle dakle,, na ovak ovako o nedv nedvos osmi misl slen en na čin odobrava odobrava plan plansk sko o istr istreb eblj ljen enje je Srba Srba,, mi ne sumn sumnja jamo mo da će se čitava itava hrvats hrvatska ka politi politi čka mnogostrukost ujediniti u nastojanju, da o čuvaju onih 20 Judinih zlatnika, što se zovu imenom „Nezavisne Dr žave Hrvatske“. Oblik nazovi hrvatske dr žave, kakav je stvoren poznatom hrvatskom izdajom, biti ć e i jeste zajednički cilj, kako one ogromne ve ćine hrvatskog naroda osovinske orijentacije u doba njenog stvaranja, tako i onoga neznatnog dela Hrvata sa predstavnicima u jugoslovenskoj emigrantskoj vladi, a i onih hrvatskih pripad pripadnik nika, a, koji koji su verni verni svome svome vekov vekovno nom m oportu oportuniz nizmu mu u š li u redo redove ve „nar „narod odno no-oslobodila čkog fronta“ samo zato, da bi po Ma čekovoj preporuci kod Saveznika Srbima izbili iz ruku legitimaciju koju oni danas po njegovom priznanju imaju. Svi će oni u danom danom momen momentu tu zakuca zakucati ti na vrata, vrata, iza kojih kojih će se re šavat avatii sudb sudbin inaa svet svetaa i tra tra ž iti pristupnicu za onoliku Hrvatsku, kolika je na milionima srpskih grobova podignuta. Nau čeni celom celom svojo svojom m pro proš lošću, da se zaleću u t uđi pros prosto tor, r, a onda onda da ucen ucenju juju ju urođenim nagodbarstvom, Hrvati će i ovoga puta ponoviti staro lukavstvo, sli č no onome iz 1848. godine ili kojim od mnogih ostalih. Za tu alternativu spremili su oni ekipu prvih srpskih grobara banovine Hrvatske, koji se sada nalaze u jugoslovenskoj egzilskoj vladi kao „kočnič arski duž nosnici“. Jer, svi su oni samo karike u kobnom jezuitskom lancu, koji se vekovima srpskom narodu kuje. Uvlačenjem u partizanske redove, Hrvati misle da će izbe ći odgovornosti i zatupiti onu oš trinu svoje upornosti o gotskom poreklu, i Rusima se na taj na čin prikazati ne samo politički bliži, nego nego č ak i krvn krvno o srod srodni niji ji od Srba Srba.. Me đutim, „Rusija „Rusija nikada nikada neće
132
podupreti osnivanje ovakve katoličke države zasebne od srpstva, jer bi to značilo potvrditi potvrditi greš ku isto istori rije je,, koja koja je verom verom i azbuk azbukom om na dvoje dvoje pocepa pocepala la jedan jedan isti isti srpski narod", – kaže ruski general Gurko u „Var šavskom Dnevniku“ oktobra 1890. godine, ciljaju ći svakako na onaj deo srpskoga naroda, koga je hrvatski imperijalizam pomognut austrougarskim vladarima tipa Marije Terezije vekovima prisiljavao da primi katoli čku veru. veru. Uveren Uverenii smo smo da je stano stanovi vi š te ovoga ovoga rusko ruskog g gener generala ala jednak jednako o i danas danas aktueln aktuelno. o. Slavensk Slavenskim im odricanj odricanjem em i hara čenjem enjem hrvatsk hrvatskih ih dobrovo dobrovolja ljačkih odred odredaa (po (po mati čnoj slavenskoj zemlji), Hrvatska je za svagda izgubila pravo pozivanja na slovensko poreklo. Upotrebimo li Saveznič ku ku terminologiju terminologiju – da su Srbi bili oni, koji su prvog svetskog svetskog rata i 27. marta 1941. godine, mada svesni te ž ine ine svoga polo ž aja, aja, ipak junač ki ki podmetnuli svoj narodni krvotok, da iz njega isteč e najbolja krv samo zato da bi doprineli svoj deo u obrani č ove oveč ijih ijih prava, koja se skraćeno zovu demokratijom – u kakvom bi onda odnosu prema saveznič koj k oj stvari stajao hrvatski stav kada znamo, da su se Hrvati u oba ova slu č aja aja nalazili u taboru saveznič kih kih neprijatelja. neprijatelja. Dok su Srbi krvarili i krvare za stvar demokra demokratije tije i Savezn Saveznika, ika, Hrvati Hrvati su prebroj prebrojava avali li i prebroj prebrojava avaju ju plen sa savezn saveznii čkih, a naro čito srpskih zemalja, i re žeći jedan na drugoga otimaju se o onih 20 Judinih zlatnika. To je stvarnost, koju niko od Hrvata ne mo že izmeniti, ma se on zvao imenom Ma čeka, Pavelića ili Steninca.
Od 10. aprila 1941. godine, podivljale hrvatsko-usta š ke horde slave svoj krvavi pir po srpskim zemljama, spremaju ći svojim glavarima poklon u obliku „narodne statistike“ sa kojom će se ovi predstaviti zelenome stolu i doviknuti: „Kakvi Srbi?! Njih vi še nema!“... Zaista, Zaista, oni su po onome onome receptu receptu ministr ministraa i doglavnik doglavnikaa Budaka, Budaka, jedni pobijeni, pobijeni, drugi raseljeni, a treći prevedeni u katolicizam, pa je tako hrvatska statistika usled planskog istrebljenja Srba obuhvatila hrvatskom ve ćinom sve one srpske zemlje, za koje i sam „nikada u povijes povijesti ti nijesu nijesu Poglav Poglavnik nik u prvo prvojj poruc porucii ameri ameri čkim Hrvat Hrvatim imaa reče, da „nikada Hrvatima pripadale". Sa tako pripremljenom hrvatskom statistikom, nije isklju čeno da će se u ulozi hrvatskog opunomo ćenika pojaviti ba š koji od onih hrvatskih emigrantskih profesionalaca, koji su Jugoslaviji i pre njenog sloma iz inostranstva godinama temelje potkopavali, da bi sada o isklju čivom tro šku Srbije (jer su Hrvati odmah iza sporazuma sa Cvetkovi ćem po žurili da svoju nagodbarsku kvotu zlatne podloge Kraljevine Jugoslavije ugrabe i prenesu u Zagreb gde je ostala kao depozit za poro đajne tro š kove „Nezavisne Drž ave Hrvatske“ Hrvatske“), ), ustvari, stvari, uhodari uhodarili li jugoslo jugoslovens vensku ku emigran emigrantsku tsku vladu vladu i razmetal razmetalii se fikcijom tobo žnjeg „borbenog dijela hrvatskog naroda“. Kako se me đutim hrvatski narod borio, protivu koga i za čiji ra čun, poznato nam je. Srbi ne samo što ne će priznati takvu statistiku koja po čiva na planskom istrebljenju Srba, nego će tražiti da se smatra ratnim zlo č incem svaki onaj pojedinac ili skupina, koja se pokuš a koristiti tako krvavo ispisanom ispravom. Merilo srpske svojine ima se uzeti iz srpskog srpskog istorijs istorijsko-et ko-etnogr nografsk afskog og prava prava i statis statistike tike iz 1931. 1931. godine godine,, uzimaju uzimaju ći u obzir i račun verovatno će za stanje koje bi bilo sada, da usta š ko-hrvatski zlo čini nisu ostvarili sadanje stanje. Najzad, na merilo srpske i hrvatske narodne ja čine, Srbi mogu pristati i na hrvatsku statistiku iz 1910. godine, mada su je Hrvati tako đe krojili „za svoj stas“. (I po njoj, srpska etnografska celovitost dopire do Gospi ća, Ogulina, Kupe i Ilove).
133
Koliko god bili svesni svoga znač aja aja i uloge koja će im se ovom delu sveta nametnuti, Srbi ne smiju pasti u zablude slič ne ne onima iz 1918. godine. Oni zbog iskustva iz 1941. moraju postaviti granicu samoodricanja, preko koje (po re č ima patrijarha Rajači ća) ni za ljubav „velikoilirstva“, ni za ljubav „velikojugoslovenstva“ ne mogu pre ć i.
Poš to se tvrdnjom okruž nice HSS 14. aprila 1943. godine „svjetska politi čka situacija izmijenila i izgledi za stvaranje hrvatske dr žave pod za štitom Nijemaca potpuno propali“, u Hrvat Hrvatsko skojj su otpo otpočeli sa gra đenjem enjem novih politi čkih kih putev putevaa prema prema zapad zapadu u i prem premaa isto istoku ku.. Prvi Prvi od ovih ovih pute puteva va imao imao bi prek preko o hrva hrvats tsko kog g dela dela emig emigra raci cije je stva stvara rati ti u angloameri čkom svetu atmosferu posebnih hrvatskih interesa, izra ženih u jednoj drugoj okruž nici vodstva HSS (Hrvatske Selja č ke Stranke) iz prve polovice 1943. godine gde se izme đu ostaloga kaž e: „Hrvatska drž ava bila je oduvijek konač ni cilj borbe HSS i hrvat hrvatsk skog og narod naroda. a. To stan stanovi ovište zast zastup upa a dr. dr. Maček u dom domovin ovini, i, a hrva hrvats tski ki emigr emigrant antii u inoze inozems mstvu tvu." ." Da je hrva hrvats tska ka emig emigra raci cija ja kao š piju ijunska nska ekip ekipaa u jugoslovenskoj jugoslovenskoj vladi izgleda opravdala poverenje svoga vodstva, moglo bi se zaklju čiti iz daljnjeg sadr žaja ove okru žnice gde se kaže: „Uspjelo je hrvatskoj emigraciji, da u borbi protiv velikosrpske politike nekih članova jugoslavenske londonske vlade pred mjer mjeroda odavni vnim m fakto faktorim rima a En Engl gles eske ke i Ameri Amerike ke za hrvat hrvatsk skii narod narod izvoj izvojuj ujee onaj onaj polo žaj, koji mu pripada“. Nije nam još poznato u č emu su to uspeli. Ali da će se Hrvati, i mimo svega što je o njima poznato, Saveznicima predstaviti u jagnje ćoj ko ži i pokuš ati da i na toj karti o čerupaju srpski istorijsko-etnografski i životni prostor, u to možemo biti sigurni. Za mogu mogu ćnost ruskog ruskog uticaja uticaja na poslerat posleratni ni život ivot Balka Balkana na,, grad gradee Hrvat Hrvatii i onaj onaj drug drugii politički put, koji se najbolje ocrtava u istoj onoj okru žnici od 14. aprila 1943., gde se o dužnostim nostimaa Hrvata Hrvata izme izme đu osta ostalo loga ga ka že i ovo: „Da „Da stup stupaju aju u redov redovee narod narodno no oslobodilačkog fronta, koji je hrvatski, jer je njegovo vodstvo u hrvatskim rukama. Pod parolom demokratskih principa, mi kod Saveznika moramo Srbima izbiti iz ruku legitimaciju koju danas imaju." Pod ovom i drugim maskama, krije se, u stvari, politika politika HSS, koja koja diriguj dirigujee svima svima akcijama akcijama uperenim uperenim protivu ž ivotnih ivotnih interesa interesa Srba Srba vođenima bilo pod kojim oblikom ili čijom mu drago zastavom. Da bi umanjila znač aj aj strahovitih zverstava nad srpskim ž ivljem ivljem u Hrvatskoj, hrvatska emigrantska propaganda smatrala je, smatra i smatrać e, da će se hrvatska odgovornost pred Saveznicima znatno oslabiti time, ako se Srbima mimo obrnutog č injeni injenič kog kog stanja prikač i ista ona satelitska firma, koju apsolutna većina hrvatskog naroda nosi jo š od onda onda,, od kako ako je prip ripremala ala izdaj daju. Na taj nač in, i n, misl mislii hrvat hrvatsk ska a emig emigran rantsk tska a propaganda, Srbima će biti izbijen iz ruku optu ž ni ni materijal protivu usta š ke ke Hrvatske, š to to znač i, i, protivu velike ve ćine hrvatskog naroda. Ne podcenjujemo intrigatorske vrline hrvatske emigrantske propagande. Pa ipak, verujem verujemo o da će ona ona imat imatii muke muke dok dok Save Savezn znic icim ima a obja objasn sni, i, da je ogro ogromn mna a većina hrvatsk hrvatskog og naroda naroda imala imala pravo, pravo, š to t o je u oba oba Svet Svetsk ska a rata rata stal stala a u tabo taborr Save Savezn zniič kih kih neprijatelja; da su Hrvati, imajući sve atribute slobodne dr ž ave ave u sklopu Osovine, bili u pravu kada su Saveznicima i rat objavili, a da Srbi, kako oni u redovima boraca po slobodnim srpskim planinama, tako i oni sa porobljene beogradske kaldrme nisu imali
134
pravo, š to t o su č ak a k i od Ne Nema maca ca zaht zahtev eval alii slu slu ž benu b enu oznak oznaku u svoga svoga polo polo ž aja a ja u reč i – OKUPACIJA.
Posle svega ovoga, radi svoga istorijskog i etni čkog prava, radi svoga velikog uloga u krvi i imovini, Srbi za slu čaj dekretovane zejednice sa Hrvatima kao neslavenskom ili odnaro đenom slavenskom skupinom, moraju zauzeti dijametralan stav od onoga iz 1918. godine. Zbog postojanosti posleratnog mira u svetu, moraju se po š tovati istorijski i etički elu, moraju Srbi pre ma kakvih razgovora o zajednici bilo sa kime, principi. Po tome nač elu, ostvari ostvariti ti svoju svoju istorij istorijsko sko-et -etni nič ku k u ce celo lovi vito tost st,, koja koja prem prema a Hrva Hrvati tima ma na pred predra ratn tnoj oj etnografskoj karti evidentno ispisuje liniju Gospić — Oto č ac ac — Ogulin — Kupa — Ilova. I pored toliko gorkog iskustva me đutim, mali je broj takvih Srba, koji bi odbio ruku onih čestitih Hrvata koji su bilo podelili sudbinu srpskog mu čeni štva, bilo da su du š evno patili u svojo svojojj nemo nemo ći da to spre če. Ali sve dotle, dok svi pripadnici usta š kog pokreta bez obzira na njihov mo žebitni ebitni docniji docniji preobra preobraž aj zajedno zajedno sa rimokat rimokatoli olič kim uticajem uticajem ne iščeznu iz hrvatskog naroda – dakle, dok Hrvati sami ne po č iste smet ispred svoje ku će ne mož e biti reči ne samo o srpsko-hrvatskom bratstvu, ve ć ni o zajednici u bilo kojoj formi. Tek onda, kada se iza ostvarenja srpske etni čke celovito celovitosti sti u Hrvatsk Hrvatskoj oj stvore stvore preduslovi za pristup Srbima, mo že se pristupiti ispitivanju mogu ć nosti ostvarenja samo takve takve zajed zajednic nicee sa Hrvati Hrvatima ma,, koja koja ne bi mogla mogla štetno tetno uticati uticati na naciona nacionalni, lni, verski, verski, politički, privredn privredni, i, kulturni kulturni i socijaln socijalnii život srpske jedinice. Zajednica, koja se ne bi temel temeljil jilaa na ovim ovim nač elima, elima, preds predstavl tavljala jala bi leglo leglo stalnih stalnih trzavica trzavica,, opadanje opadanje srpskog srpskog duhovnog potencijala i pojavu jo š većih rimokatolič kih pega na etnografskoj karti ju žnih Slavena. U srpskom narodu na š li su ož ivotvorenje viteš tvo i demokratija. Ako bi se i pored ovih vekovnih činjenica injenica hrvatsko-rimokatoli hrvatsko-rimokatoli čke imperijalisti čke težnje re šile na š tetu Srba, u Srbima bi, do du š e, i dalje ostao vite š ki duh, ali bi demokratija za svagda izgubila svoj glavni oslonac na Balkanu.
KRAJ
135
POGOVOR Pod Pod zais zaista ta teš kim prilikama, prilikama, zahvaljuju zahvaljujući iskonsk iskonskoj oj snazi snazi srpske srpske narodne narodne duše, stup stupil ila a je ova ova kn knji jiga ga u najs najsud udbon bonos osni niji jim m danim danima a našega ega naro naroda da na trib tribin inu u istorijske istine.
Š tampana izvan domaš aja okupacione cenzure, daleko od grada i izbora tehničkih sredstava, ona je izvrgnuta izvesnom broju štamparskih grešaka, za koje se čitaoci mole, da ih prilikom čitanja po smislu sklopa odnosne re čenice sami isprave.
SADRŽAJ Poglavlje
Stranica originala iz 19
Predgovor Predgovor slovenačkom izdanju iz 2006. (Zmago Jelin čič Plemeniti) Poreklo Hrvata O starini srpskoga imena Hrvatsko „povijesno pravo" i gusarenje po srpskoj istorijskoj ba š tini Srpstvo za vreme prve hrvatske samostalnosti Pohlepa za srpskom Bosnom i njenim vladarima Hrvatski jani čari U jednoj ruci krst, a u drugoj ma č Doba otimanja kao prete ča hrvatske istorijske knji ž evnosti Osnove hrvatske pismenosti i knji ž evnosti Istrebljenje Srba kao program hrvatskog sabora kroz vekove Ilirsko zakulisje Hrvatska statisti čka tendencija Istorijat ujednjenja i njegove posledice Banovina Hrvatska „Nezavisna Dr ž ava Hrvatska"
136
Zaklju čak Sadrž aj Osvrt na izdanje iz 2006. O Veliš i Raičeviću - Psunjskom Ovo, internetsko izdanje
137
OSVRT NA IZDANJE IZ 2006. Knjiga Hrvati u svetlosti istorijske istine odš tampana je tajno u Beogradu, marta 1944. Tada je Gestapo zaplenio ve ć inu primeraka, tako da su se do danas zvani čno sa čuvala samo tri. Zbog te knjige život je izgubio š tampar Antun Roth (1944.), a njeni su vlasnici većinom zavr šili na Golom otoku. Autor Psunjski ostao je živ samo zato što se nije znalo ko se skriva skriva iza tog pseudonim pseudonima. a. Autor Autor u ekspres ekspresivno ivnojj besedi besedi otkriva otkriva svoj pogled pogled na nastan nastanak ak hrvats hrvatske ke drž ave – ona je najveć im delo delom m š okan okantn tna, a, i u supro uprotn tnos osti ti sa zvaničnom, pre svega hrvatskom istorijom. Knjiga iz oblasti koja nikada nije razja šnjena, koja je tabuizirana, sada dokumentovano osvetljava zloč ine, kojima su Hrvati prokr čili put do nastanka svoje dr žave od godine 852., pa sve do stvaranja "Nezavisne dr žave Hrvatske", a s druge strane, naivnost kojom su Srbi verovali u "hrvatsko bratstvo". Tada su Hrvati prisvojili teritorije, na kojima su Srbi već uveliko ž iveli pre njihovog dolaska, zasluge koje pripadaju Srbima kao braniku hrišćanstva pred turskim najezdama, svu slavu srpskih vladara… Najgnusnije zlo čine nad Srbima koje su po činili između 1941. i 1945. godine, kada su poku š ali kona čno ostvariti "hrvatski narodni program". Prevod knjige nastao je kao "spomenik geslu, da se istina ne može sakriti, i opomena svima onima, koji previ š e veruju zvani čnoj politici, a Veli ši Raičevi ću - Psunjskom hvala što je o čuvao istinu i osvetlio zlo čine, koji ne smeju ostati u tami".
O VELIŠI RAIČEVIĆU - PSUNJSKOM Veliš a Rajičević rodio se 5. novembra 1903. g. u Trep či kod Andrijevice u porodici sa četvoro dece. Veli š a, jedan od trojice sinova, gimnaziju je poha đao u Kragujevcu, nakon čega je u Pragu na tehni č kom fakultetu studirao geodeziju. Godine 1924. na studijskoj godi šnjoj praksi kod mesnog geodeta u Vinkovcima upoznao je svoju budu ć u suprugu Darju. Darju . Iste godine u kojoj se zakonski ven č ao rodio mu se sin Dragoljub (1925.-1981.) i k ći Novka (1928.-2004.). Veliš a Raičević diplomirao je na geodeziji, godine 1928. odslu žio je vojni rok, pa se sledeće godine nastanio u Vinkovcima. Pored svog zvanja, veoma se zanimao za istoriju i ubrzo po čeo, zbog hrvatskog uplitanja u jugoslovenskoj dr žavi i pisanja hrvatske š tampe, intenziv intenzivno no da istra istraž uje uje isto istori riju ju i da saku sakupl plja ja poda podatk tkee i doku dokume ment nte. e. Pre Pre sveg svegaa ga je zanimala istorija hrvatsko-srpskih odnosa i polo žaj Srba u Sremu, Slavoniji, Hrvatskoj i Dalm Dalmac acij ijii (tad (tadaa je Hrva Hrvats tsk ka bila bila tek tek neš to šire ire podr podru u č je zagrebačke okol okolic ice, e, sa progla šenjem banovine se pro širila, a oblikovana je tek progla š enjem banovine Hrvatske neposredno pred drugi svetski rat, pod pokroviteljstvom nacizma). Po četkom tridesetih je sara đivao ivao sa beogra beogradsk dskim im časopisom Vreme i doc docnije nije sa č asopisom Slavonija iz Vinko Vinkovac vaca, a, kojeg kojeg je tada tada uređivao ivao dr. dr. Pavle Pavle Š umanov umanovac. ac. Kasnije Kasnije je mesto mesto urednika urednika preuzeo Raič ević. Raič ević i njegova porodica neprestano su bili pod pritiskom hrvatskih ekstrem ekstremista ista,, koji su zagovara zagovarali li fa šistič ki ekspanz ekspanzioni ionizam zam na ra čun Srba i ve ć tada ih
138
ubijali. To je bio razlog, da materijale, koje je dobijao preko svojih studijskih kolega iz raznih svetskih arhiva i biblioteka, najvi š e iz be čkog dr žavnog arhiva, izuzev retkih, nije pokazao supruzi, ve ć ih je sakrivao izvan svoje ku će. Proglaš enjem Banovine Hrvatske 26. avgusta 1939. po č ele su mnogobrojne emigracije Srba i jugoslovenski orijentisanih Hrvata iz Banovine, po što su im radno mesto i egzistencija bili ugro ženi. Već u drugoj polovini iste godine, u Beogradu je formiran odbor za sme š taj izbeglica iz Hrvatske, koji je 1941. godine prerastao u Komesarijat Komesarijat za izbeglice iz Hrvatske. Hrvatske. Krajem 1939. godine, iz Osjeka Osjeka je pobeg pobegao ao Antun Antun Rot, Rot, štampa tampar, r, koji koji je štampao Slavoniju, i u Ulici cara Nikolaja II., danas Mekenzijeva ulica (u doba SFRJ – Ulica mar šala Tolbuhina) nastavio svoj rad. Raič ević je ostao u Vinkovcima uprkos pretnjama smr ću i u listovima Srpski glas, glas, Narodn Narodna a odbran odbrana, a, Srpsko Srpsko ognji ognji š te i Slavonija pisao pisao o prikrive prikrivenim nim ubistvim ubistvimaa š te poznatih srpskih i hrvatskih jugoslovenski orijentisanih javnih radnika, koja su izvr š avale Mačekove jedinice. U oktobru je Rai čević primio anonimnu pretnju smr ću "Građanske zaš tite", ako ne napusti Hrvatsku. Oti š ao je u vojnu službu i u čestvovao u utvr đivanju granice sa Rumunijom, a nakon aprilskog rata 1941. je sa jedinicama oti š ao u Bosnu. Pomoć u zvorničko-tuzlanskog episkopa se vratio u Srbiju. Već 1940. godine Rai čevi ć je napisao nekoliko tekstova, koje je želeo da objavi u knjizi, u okviru č asopisa Vreme, ali pošto su hteli da predstave previ še zna čajnih i za Hrvate opterećujućih činjenica, knjiga nije bila od štampana. Po što je 11. maja 1941. u Beograd došla i žena sa decom, porodica je tamo ostala neko vreme, a zatim su oti šli na Umku. Raičevi ć je već unapr unapred ed sakupi sakupio o podat podatke ke,, ovaj ovaj put put najvi najvi še o zlo činima. inima. Zajedno Zajedno sa prijateljem, štamparom nema čkog porekla Antunom Rotom pripremili su za š tampu i korekture vr šili u š tampariji u Ulici cara Nikolaja II. Ve ć tada su pripremili i od š tampali drugu knjigu istoga autora, i u momentu kada je sve bilo spremno, u š tampariju su upali pripadnici pripadnici nema čke policije i Gestapoa te zaplenili ve ćinu tiraža obeju knjiga. Spa š eno je bilo samo nekoliko primeraka, koje je Rai čević kao prve odneo iz štamparije. Za š to je nemač ka policija upala u š tamparij tampariju u – ne znamo, znamo, verovat verovatno no je neki neki "prijatel "prijatelj" j" previ previ še pričao. Patrijar Patrijarš ija Srpske pravoslavne crkve je od tih prvih primeraka neposredno od autora dobila dva, jer se bavila skupljanjem dokaznog materijala o zlo činima nad Srbima. Po zavr šetku drugog svetskog rata, koji se u Srbiji zavr š io oslobođenjem Beograda ve ć u oktobru 1944., organi Udbe (Uprava dr žavne bezbednosti) tra žili su knjigu, i sve što bi bilo povezano sa njom i opisanim zlo činima. Da je bilo nameravano da se dokumenti i svedoč enja unište u smislu uspostavljanja bratstva i prijateljstva me đu Srbima i Hrvatima, dokazu dokazuju ju njihove njihove povreme povremene ne istrage istrage u Patrijar Patrijar š iji; iji; samo samo u jedn jednom om pret pretre resu su su prof prof.. Stankovi ću odneli 68 dokumenovanih i potpisanih svedo čenja izbeglica. Razume se da su ti dokumenti zauvek nestali. Antuna Rota je Udbi najverovatnije izdao isti čovek, koji ga je ranije bio izdao Gestapou; ubili ubili su ga bez da se zna gde, gde, kao kao okupa okupator torsko skog g sarad saradnik nika. a. Za Psunj Psunjsko skog g nisu nisu ni šta saznali i sredinom 1945. se Rai čevi ć preselio u Novi Sad, gde se povukao iz politi čkog života. Prvo je bio zaposlen u fabrici eksera, a 1954. je imao privatni geometarski biro. Kroz dve godine se preselio u svoju ku ću u zapadnom Pomoravlju. Umro je 1. juna 1972. od infarkta srca.
139
OVO, MEĐUMREŽNO IZDANJE Š ta je izmenjeno u odnosu na izvornik iz 1944.? Pre svega, radi se o grafi čkim, pravopisnim, gramati čkim i štamparskim tamparskim momentima. momentima. Dakle, ćirilica je zamenjena latinicom, zatim uspelo se stati u kraj ve ćini slovnih oma šaka (iak (iako o ih ima ima još), a pravop pravopis is je unek unekoli oliko ko korig korigova ovan n u pogled pogledu u origi origina nalne lne prime primene ne zasta zastarel relih ih pravil pravilaa u kori kori šćenju enju zarez zarezaa – npr. npr. obavez obavezan an zarez zarez ispred ispred da, a obavezno obavezno odsustvo odsustvo zareza zareza ispred ispred a. U pogledu pogledu gram gramatike, atike, korigov korigovali ali smo sufiksac sufiksaciju iju re č i kao istoriski, austriski, policiski, vizantiski, partiski, indiski, pe ćski, zatim spojeno pisanje re či nebi, nezna, nesme i dali, potom rastavljeno pisanje re či ma da, za to, i ako, u op š te, te, za celo, u istinu, u mnogome, u koliko, u stvari i sl., onda, š to se tič e pravila o jednačenju ezne, naruč bina, bina, pretstra ž i, i, konsonanata – podpada, pretsednik, pretstavlja, potseća, isč ezne, podkralj, rasmatrajuć i, ismisl ismislio, io, zatim zatim neke neke imeni imeničke pride prideve ve koji koji menja menjaju ju smisa smisao o kaspinski, kaspinski, indijanski indijanski i, na kraju, kraju, upotrebu upotrebu zamenica zamenica takav i ovakav u oblicim oblicimaa ovaki, ovaka, ovakom, takom i sl. Takođe, u naslovu naslovu jedanae jedanaestog stog poglavlja, poglavlja, koji original originalno no glasi glasi "Ilirski "Ilirski zakulizam zakulizam", ", a shodno modernom srpskom jeziku, izmenili smo re č zakulizam reč ju zakulisje, što mo žda i nije bila najsre ćnija odluka, ali nam se u trenutku obrade teksta ovakva intervencija učinila primerenom. Upotrebu termina zakulizam dosledno smo zamenili i u daljnjem tekstu. Ovo je ura đeno da ovi bezna čajni detalji ne bi skretali pa žnju čitaoca sa su š tine koju je Psunjski želeo da iska že. Nadamo se da ovim nismo o štetili dokumentarnost i autenti čnost Rai čevićevoga dela. Osim toga, na nekim mestima smo uz imena stranih istorijskih lič nosti dodali originalnu latini čnu transkripciju njihovih imena, (eventualno sa godinom i mestom ro đenja i smrti), kako bismo čitaocu pomogli u eventualnim daljnjim istraživanjima teme. Kao tre će, na žalost, ovo izdanje ne sadr ž i velik broj ilustracija, koje se – njih 35 – nalaze u repr reprin intu tu izda izdanj njaa iz 1944 1944., ., a nisu nisu obja objavl vlje jene ne na svom svom mest mestu u zbog zbog njih njihov ovog og lo š eg kvaliteta s jedne, i na še trenutne tehni čke ograni čenosti s druge strane. Me đutim, ove foto fotog grafi rafije je stav stavil ilii smo smo na pose posebn bno o mest mesto, o, da bi bile bile Vama Vama na uvid uvid,, a mi od Vas Vas očekujemo pomo ć u vidu va šeg javljanje sa kvalitetnijim skenovima makar nekih od njih. Pesmi, kojom po činje knjiga Psunjskog, na š li smo za shodno dati naslov, koji odgovara prvom stihu druge strofe iste pesme.
140
