STANOVNIŠTVO VRANE U SVJETLU JEDNE SEOBE MORLAKA POČETKOM MOREJSKOG RATA Sažetak: Morejskom ratu prethodio je ustanak „Morlaka“ protiv Osmanlija u Ravnim kotarima, Bukovici i Zagori. Nakon stupanja Mletačke Republike u rat protiv Osmanskog Carstva dotadašnji pobunjenici primljeni su u mletačko podaništvo. Jedna skupina novih podanika iz Zagore pod vodstvom Matija Nakića, Ilije Perajice, a vjerojatno i Frane Mirčetića ostvarila je povlaštene uvjete prelaska. Među ostalim obećano im je pravo zadržavanja onih posjeda koje su imali pod Osmanlijama. Početkom Morejskog rata Zagorani su bili sklonjeni u okolicu Šibenika, Skradina i Zadra. Povratak u Zagoru uslijedio je sredinom 1690-ih godina, ali po svemu sudeći dio ih je ostao. Raščlambom podataka iz mletačkog katastra Zadarskog okružja iz 1705. godine autor dolazi do zaključka da je motiv ostanka bila mogućnost prisvajanja značajnih zemljišnih posjeda na području Ravnih kotara. U Vrani i vranskoj okolici zabilježeno je više nedvojbenih doseljenika iz Zagore pristiglih u ovoj seobi. Ključne riječi: Stanovništvo Vrane, Ravni kotari, Zagora, seoba, „Morlaci“, katastar, Frane Mirčetić, Matij Nakić, Ilija Perajica Povijest stanovništva Ravnih kotara još je uvijek nedovoljno obrađena tema. Taj problem uočili smo prilikom istraživanja mletačkih katastara tog područja iz 1706. odnosno 1709. godine.1 O naseljavanju Ravnih kotara imali smo doduše dokumente koje je objavio Boško Desnica,2 ali se u tim dokumentima pojedina mjesta, pa tako i Vrana, spominju samo uzgred tj. zbirno. Tako npr. spomen Vrane i vranskog kneza/harambaše uz broj ljudi kojima zapovijeda ne omogućava preciznije zaključke o porijeklu stanovništva. Neki od zapisa dodatno su nas zbunjivali jer su spominjali više stanovnika u doba Morejskog rata nego što ih je, prema prilično pouzdanim katastarskim podacima, bilo 1706. godine. Riječ je o popisu stanovništva Ninske biskupije iz 1692. godine (koji ne obuhvaća Vranu koja je bila u Marko Rimac – Goran Mladineo, Zadarsko okružje na mletačkom katastru iz 1709. godine, Prvi dio: Donji kotar, Zadar 2009.; Marko Rimac – Goran Mladineo, Zadarsko okružje na mletačkom katastru iz 1709. godine, Drugi dio: Srednji kotar, Zadar 2011., Marko Rimac, Zadarsko okružje na mletačkom katastru iz 1709. godine, Treći dio: Gornji kotar, Zadar 2012. 2 Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka 1646 – 1684, Sveaka I, Beograd 1950.; Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka 1684 – 1749, Sveska II, Beograd 1951. 1
Zadarskoj nadbiskupiji).3 Proučivši nedavno zemljišnu razdiobu na području Zagore tj. Trogirske krajine došli smo do mogućeg objašnjenja skoka stanovništva u Ravnim kotarima početkom Morejskog rata, kao i njegovog pada krajem Morejskog rata. 4 Niz razbijenih vijesti iz spomenutih izvora sada daju relativno zaokruženu sliku jedne velike seobe. Općenito se može reći za prezimena na području mletačke Nove stečevine da iz tame povijesnih izvora izranjaju s dolaskom tog područja pod mletačku vlast. Dapače današnji raspored prezimena najvećim je dijelom nastao upravo tada. Prvi se u povijesnim izvorima javljaju predvodnici seoba tj. glavarski rodovi. Tako se već u Kandijskom ratu javljaju knezovi, vojvode, kapetani, harambaše i serdari s prezimenima dotad nespomenutim u sačuvanim povijesnim izvorima. U Morejskom ratu još i više, a uspostavom mletačkog katastra Nove stečevine od 1702. do 1711. godine obuhvaćeni su praktično svi stalnonaseljeni rodovi šireg dalmatinskog zaleđa.5 Uz neka relativno lako uočljiva difuzioniranja u 18. i 19. stoljeću bilo je to zadnje veliko preslagivanje stanovništva ovih prostora sve do polovice 20. stoljeća. Najpotpuniju sliku o stanovništvu toga doba daju katastri Nove stečevine izrađeni od 1702. do 1711. godine (i drugi raniji ili kasniji katastri ako ih ima). Matičnih knjiga uglavnom nema ili su sačuvane vrlo fragmentarno (sustavnije od austrijske uprave). U razdoblju Kandijskog rata mletačka vojna strategija prilagođena je tako da su izbjeglice s osmanskog područja tzv. „Morlaci“ postajali mletačke neredovite čete pod vodstvom seoskih i plemenskih glavara, knezova i harambaša tj. kapetana, kojima su nadređeni bili serdari odgovorni za šire područje.6 Za vrijeme tog rata nije se razmišljalo o njihovom trajnom naseljavanju prije uspostavljanja granične crte s Osmanlijama. Nakon tog rata od 1673. do 1675. godine provedeno je njihovo trajno naseljavanje na području oko Solina, Vranjica, Mravinaca, Kamena, Stobreča i Klisa uz dodjelu zemlje po članu porodice. Tu dodjelu pratila je izrada katastra, uz premjeravanje svake čestice i izradu katastarske mape.7 I na području Ninskog kotara izrađen je tada novi katastar u koji su redefinirani posjedovni odnosi na tom
Mile Bogović, Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, Zagreb 1982.; Mirela Slukan-Altić, The bishopric of Nin in 1692. Mapping the ethno-confessional changes, Tolerance and intolerance on the Triplex confinium. Approaching the „Other“ on the Borderlands Eastern Adriatic and beyond 1500-1800, Egidio Ivetić – Drago Roksandić (ur.), Padova 2007. 4 O tome će biti objavljena studija u zborniku župe Ogorje koji treba izaći u toku 2015. godine. 5 M. Rimac – G. Mladineo, Zadarsko okružje... Donji kotar; Tea Mayhew, Dalmatia between Ottoman and Venetian Rule. Contado di Zara 1645-1718, Rim 2008. 6 Josip Vrandečić, Borba za Jadran u ranom novom vijeku: mletačko-osmanski ratovi u venecijanskoj nuncijaturi, Split 2013.; T. Mayhew, Nav. djelo; Gligor Stanojević, Dalmacija u doba morejskog rata 16841699, Beograd 1962.; Gligor Stanojević, Dalmacija u doba Kandiskog rata (1645-1669), Beograd 1958. 7 Ivan Grgić, Prva agrarna operacija na mletačkoj „novoj stečevini“ u Dalmaciji: naseljavanje novog stanovništva i razdioba zemlje na području Splita i Klisa 1672-1673 godine, Split 1962. 3
ratom opustošenom tlu.8 Ta iskustva primjenjena su u doba Morejskog rata, koji je uslijedio nakon samo 15 godina mira, u kojem je široko područje dalmatinskog zaleđa prešlo u mletačke ruke. Katastri su igrali ključnu ulogu u uspostavljanju potpune kontrole mletačkih vlasti nad ratom stečenim područjima.9 Time je osigurano da posjed svake pojedinačne porodice bude odobren od strane mletačkih vlasti. Zemlja koja je u osmansko doba bila vlasništvo sultana, dakle državno vlasništvo, davana je kao timar pojedinim spahijama, ali i drugim pripadnicima vojnih jedinica, kao i višim dužnosnicima. Taj sustav u osnovi je preuzet i od strane Mletačke Republike tako da je sva zemlja proglašena državnim vlasništvom. Razlika je bila u tome što je ta zemlja podijeljena direktnim obrađivačima zemlje, tako da sada nije bilo posrednika (tj. feudalca) između države i njih. Upravu su preuzeli vojni časnici i državni činovnici, uz zadržavanje institucija mjesne i lokalne samouprave kroz serdare, harambaše, alfire i čauše. Zemlja je davana na korištenje pojedinim porodicama novih podanika „Morlaka“, načelno tako da je za svaku dušu ili glavu davano dva padovanska kampa oranice (s velikim lokalnim odstupanjima), a oni su zauzvrat plaćali desetinu uroda, te postali vojni obveznici.10 U Ravnim kotarima zemlju za naseljavanje sada su konačno dobili svi oni „Morlaci“ koji su na mletačku stranu prešli još u Kandijskom ratu, a koji su između dva rata živjeli na mletačkoj strani granice prehranjujući se od zemlje na osmanskoj strani granice. Na području Ravnih kotara i Bukovice uspostavom katastara rješavani su ne samo međusobni posjedovni odnosi doseljenih „Morlaka“, odnosno odnosi između pojedinih njihovih skupina tj. barjaka, nego i odnosi starosjedilačkog i primorskog stanovništva prema tim pridošlicama. Trebalo je naravno namiriti i zaslužne pojedince iz redova mletačkih časnika i činovnika, zaslužne pripadnike patricijata dalmatinskih gradova, te osigurati djelatnost vjerskih institucija dodjeljivanjem zemljišnih posjeda crkvenim ustanovama i velikodostojnicima. Pojedinima od njih prepuštena su tako cijela sela tj. barjaci u posjed, zajedno s obvezama svih stanovnika koji prebivaju u njima. Ova skupina privilegiranih posjednika ipak nije dobila dodatne vlasničko-ugovorne ovlasti nad neposrednim obrađivačima „Morlacima“ nego je samo desetina koja je trebala pripasti državni prepuštena
Ivan Grgić, Nav. djelo; Tea Mayhew, Nav. djelo; Mirela Slukan-Altić, Nav. djelo. Tea Mayhew, Nav. djelo; Marko Rimac – Goran Mladineo, Zadarsko okružje... Donji kotar i Isti, Zadarsko okružje... Srednji kotar. 10 Tea Mayhew, Nav. djelo; Marko Rimac – Goran Mladineo, Zadarsko okružje... Donji kotar i Isti, Zadarsko okružje... Srednji kotar; Fra Josip Ante Soldo (priredio Nikša Stančić), Grimanijev zakon: zakon za dalmatinske krajine iz 1755./56. godine, Zagreb 2005. 8 9
njima.11 Drugi od njih su dobivali samo komplekse zemljišta koje su morali obraditi i s njih dati desetinu državi. Samo je na tim kompleksima zemljišta došlo do uspostave kolonatskih odnosa poput onih koji su već postojali na staroj stečevini tj. u primorju i na otocima.12 Čitavoj hrpi šarolikih praktičnih rješenja, koja su svugdje mogla i ovako i onako, treba dodati i posjede koje su primoraci sa stare stečevine dobili na području Nove stečevine upravo na Vranskom području. Oni su tako istodobno na Staroj stečevini bili koloni na posjedima patricijata i crkvenih ustanova, te slobodni seljaci s vojnom obavezom na Novoj stečevini. Zbrku i nepravdu koja je postala posve raširena moralo je naposlijetku riješiti državno povjerenstvo tzv. Sindici inkvizitori poslani od strane mletačkog Senata u Dalmaciju i Albaniju.13 Dosad nabrojeni i opisani posjedovni i ustrojbeni oblici bili su uglavnom dobro poznati u hrvatskoj historiografiji. No na području Nove stečevine neposredno uz granicu Stare stečevine, u Ravnim kotarima, Petrovom polju i Zagori, postojala je još jedna dosad neprepoznata skupina oportunista koja je izvrsno iskoristila prilike koje je pružio kaos Morejskog rata. To je skupina spomenuta u naslovu ove rasprave. Raščlanjujući strukuru „morlačkih“ posjeda u Ravnim kotarima učili smo velika odstupanja od proklamiranog načela o dodjeli dva padovanska kampa oranica po članu porodice.14 Unutar pojedinih barjaka bilo je tako porodica koje su dobile i po 10 padovanskih kampa po članu, ali i onih koje nisu dobile ni cijeli padovanski kam po članu. Razmišljajući o uzrocima te pojave otkrili smo nekoliko stvari. Najlogičniji uzrok takve pojave bila bi dodjela investitura od mlečakih vlasti, no takvih investitura je za područje Ravnih kotara izdano vrlo malo. Podjela zemlje odvijala se neposredno na terenu tako da su harambaše raspodjeljivali zemlju ljudima unutar svojih barjaka. Tako je često grabio tko je što stigao, te je naposlijetku izradom katastra nakon Morejskog rata od 1702. do 1711. godine samo zabilježeno stanje na terenu. Katastri Nove stečevine osim premjeravanja zemljišta i izrade katastarskih zemljovida podruzamjevali su i popisivanje svih pojedinih porodica uz navođenje imena i prezimena glavara, broja duša (često i s osnovnom dobnom i spolnom podjelom na vojnosposobne muškarce, djecu i starce, te žene, djevojčice i starice), te broja ključnih kategorija stoke (konja za jahanje, životinja za samar, volova, krava, teladi, te sitne stoke). Prvi je to zapravo Fra Josip Ante Soldo, Nav. djelo; Tea Mayhew, Nav. djelo; Borislav Grgin, Feudi u mletačkoj Dalmaciji u osamnaestom stoljeću, Historijski zbornik 43 (1990.); str. 25-37. 12 Fra Josip Ante Soldo, Grimanijev zakon... str. 40-42, 44-54 13 Fra Josip Ante Soldo, Grimanijev zakon... str. 55-61. 14 Marko Rimac – Goran Mladineo, Zadarsko okružje... Donji kotar; Isti, Zadarsko okružje... Srednji kotar 11
sveobuhvatni popis stanovništva šireg dalmatinskog zaleđa koji sadržava prezimena rodova koji su tamo naseljeni. O važnosti takvog popisa za proučavanje porijekla stanovništva tih krajeva nepotrebno je previše govoriti. Kandijski rat je pokazao da je pustošenje neprijateljskog područja za Mlečane najučinkovitiji način borbe protiv Osmanlija. U Ravnim kotarima i Bukovici osvojene su i razorene sve osmanske utvrde, a kršćansko stanovništvo tog područja prelazi na mletačku stranu. Osmanlije su doduše za vrijeme rata uspjeli ponovno uspostaviti svoju vlast u Kninu, te obnoviti utvrdu, ali nijedno središte njihove vlasti u Ravnim kotarima i Bukovici nije nakon rata obovljeno do te mjere da bi omogućilo kontrolu nad područjem kojeg su povratili mirovnim sporazumom. Nakon rata to područje ostalo je neupravljivo, a obrada zemlje velikim dijelom ovisila je o stanovništvu iz priobalnih mletačkih mjesta.15 Vlast je Osmanlijama izmakla na dva načina. Osim što su njihove utvrde sada bile u lošem stanju i teško branjive, lokalni spahije izgubili su svoje podanike, a time i punu kontrolu nad svojim posjedima. Njima su doduše međudržavnim ugovorima bili zajamčeni prihodi s tih posjeda, jer su im ih „Morlaci“ preko mletačkih vlasti morali davati, ali to je bila situacija posve različita od one prije Kandijskog rata ili od one na posjedima u unutrašnjosti osmanskog područja. Bez lojalnih neposrednih obrađivača zemlje, raje, vlaha i drugih, bez spahija i knezova koji ih neposredno nadgledaju iz lokalnih središta moći, kula i čardaka na svojim čitlucima, te s posadama u tvrđavama koje su bile temeljito demolirane topničkom vatrom, Osmanlije se nisu mogli ponovno učvrstiti u Ravnim kotarima i Bukovici.16 Odraz takvog stanja u Ravnim kotarima i Bukovici je i spontani “morlački” ustanak koji izbija 1683. godine nakon osmanskog poraza pod Bečom.17 Započeli su ga mletački podanici „Morlaci“ koji su kako je spomenuto živjeli na mletačkom području, a obrađivali su zemlje na osmanskom području. Sve se dogodilo mimo volje mletačkih vlasti, a Osmanlije su u nekoliko mjeseci izgubili veliko područje od Obrovca do Skradina.18 Ustanak je obuhvatio i Tea Mayhew, Nav. djelo; Marko Rimac – Goran Mladineo, Zadarsko okružje... Donji kotar i Isti, Zadarsko okružje... Srednji kotar 16 Dovoljno je sjetiti se Zemuničkog incidenta iz 1682. godine. Tea Mayhew, Nav. djelo, str. 65; Marko Rimac – Goran Mladineo, Zadarsko okružje... Donji kotar, str. 10; Boško Desnica, Zemunički događaj, Šibenik 1929. 17 Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 316 od 29. rujna 1683., str. 254-255 opisuje paniku koja je zavladala među pograničnim Turcima nakon osmanskog poraza pod Bečom. Mnogi su pobjegli u unutrašnjost prema Kninu i Livnu, među njima i Durakbegova žena iz Vrane u Plavno. 18 G. Stanojević: Dalmacija u doba Morejskog rata, Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 317 od 2. listopada 1683. str. 255-256 generalni providur Lorenzo Dona poziva mletačke podanike da napuste odmetnika Iliju Jankovića, koji je postao neslužbeni vođa kotarskog ustanka. Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 318 str. 256-257 istoga dana stanovnici 20-ak kotarskih sela (preko 2000 duša, od čega 500 boraca) traže da ih se primi u mletačko podaništvo, kao što su za vrijeme prošlog rata bili vjerni podanici Republike, jer ne mogu trpiti napade Senjana i mletačkih podanika. Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 319 od 12. listopada 1683. generalni providur Lorenzo Dona javlja senatu da je poslao Stojana Jankovića u internaciju u Veneciju ne 15
Zagorane i Cetinjane pod harambašama i serdarima Franom Mirčetićem, Matijem Nakićem i Ilijom Perajicom. Oni se odmah po izbijanju ustanka stavljaju na raspolaganje mletačkim vlastima i traže upute.19 Dio njih je postao nestrpljiv te se pridružuje ustanicima i prelazi u Ravne kotare. Oko Nove godine 1683. na 1684. harambaša Frane Mirčetić s 400 porodica dolazi pod Vranu, te njegova skupina postaje dio spomenutog ustanka.20 Ostatak Zagorana i Cetinjana (oko 1000 porodica) pod vodstvom Matija Nakića i Ilije Perajice ostao je na svojim ognjištima i nastavio pregovarati s Mlečanima, ignoriravši pozive Osmanlija da se vrate u sultanovo podaništvo.21 Tražili su da ih se primi pod mletačko okrilje, jer je rat već započeo od strane mletačkih podanika i bez formalne objave rata. Mletačka Republika polako je mijenjala mišljenje o
bi li tako prisilio Iliju Jankovića da se pokori i prestane s razbojnicima napadati Osmanlije. Osmanlije su uvelike demoralizirani porazom pod Bečom, te se sklanjaju u Obrovac, Knin i Skradin, a kako su lokalni vođe uglavnom s vojskom u Ugarskoj nema čvrstog zapovjedništva. Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 320 od 22. listopada 1683. str. 258-260 donosi vijest o napadu na Vranu i pljački koju su izvršili Senjani i Ilija Janković, te o širenju ustanka i povlačenju Osmanlija iz Ravnih kotara. Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 321 od 22. listopada 1683. donosi pismo kneza Frane Posedarskog u kojem javlja da se mletački podanici skupljaju uz uzvike „viva Christo viva Christo“ s namjerom da se pridruže pobunjenim Kotarcima pod Ilijom Jankovićem, ne boje se ni njega ni mletačkog konjaništva. Generalni providur mogao je samo izvještavati senat o širenju ustanka (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 322 od 23. X. 1683.) jer je već 25. X. 1683. stigao izvještaj s terena o tome da je osmanska posada napustila Vranu u sporazumu s pobunjenim Vranjanima. Za time je slijedilo napuštanje Obrovca, Ostrovice, Kule Atlagića, Perušića, Benkovca i Karina te je sudjelovanje mletačkih podanika u ustanku doseglo razinu na kojoj je generalni providur morao pisati krčkom sandžak-begu da Republika želi mir i da nastoji smiriti svoje podanike (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 325 od 27. X. 1683. str. 266-267 i 335 str. 282). Usprkos nastojanjima da se intervencijom mletačkih časnika hrvatskog porijekla smire ustanici ustanak se širio tako da su ustanici počeli otvoreno prijetiti da će prijeći na habsburšku stranu ako ih Republika ne primi u podaništvo (...Hanno con brevità agli messi, quando qui non saranno accettati, che sanno benissimo dove andare... Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 326 od 28. X. 1683. str 268-269). Čak su počeli napadati one kršćane koji se nisu htjeli pobuniti protiv Osmanlija, kao u Erveniku, te su izvršeni prvi napadi na veća osmanska uporišta tako da je Skradin osvojen, Drniš opljačkan i zapaljen, a Obrovac opljačkan nakon što su ga Osmanlije napustili (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spisi 327 od 2. XI. 1683., 328 od 6. XI. 1683., i 329 od 7. XI. 1683. str 269-273). „Morlaci“ su mletačkim ljudima otvoreno govorili da je za njih rat gotova stvar i da su voljni izginuti radije nego da se predaju Turcima (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 333 od 9. XI. 1683. str 277-278). 19 Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 332 od 9. XI. 1683. str 275-276 zahtjev 6 sela Zagore oko Labina da ih Republika primi u podaništvo. Nakon spaljivanja Drniša ubrzo je 15. XII. 1683. i harambaša Matij Nakić poslao izaslanike generalnom providuru Lorenzu Doni u ime svih kršćana između Prologa i Krke (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, str. 295-296). U Zagori je sredinom prosinca 1683. počelo vreti ustaničko raspoloženje (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, 351 od 14. XII. 1683. str 227-229), a i ustanici iz Ravnih kotara počinju napade prema tom kraju (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, 352 od 15. XII. 1683. str 300). 20 Tako velika skupina morala je biti naseljena u području šire vranske okolice. Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 362 od 4. I. 1684. str. 311-313. Tu su se očigledno smjestili na napuštenim imanjima pobjeglih Osmanlija, a dolazilo je i do sporova sa zatečenim stanovništvom i Primorcima (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka II, spis 8 od 28. V. 1684. str. 10-12). Sporovi koji su oko toga izbijali potrajali su sve do uspostave mletačkog katastra Nove stečevine nakon završetka Morejskog rata. Nezadovoljnici nisu prezali ni od otvorenog suprotstavljanja mletačkim vlastima, tako da su 1692. smaknuli i samog Vranskog guvernadura Šimuna Bortolazzija, a 1704. dignuli i otvoreni ustanak (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka II, spis 34-36 od 16. IX. 1684. str. 42-46, ). 21 Isto; spisi 370 do 373 iz prve polovice veljače 1684. godine str 322-325.
stupanju u rat,22 a time i o ustanku, tako da je stupanje u rat početkom 1684. postalo pitanje dana. Serdar Matij Nakić vodio je pregovore u Veneciji o prelasku svojih ljudi na mletačku stranu, te je 22. ožujka 1684. konačno o tome sklopljen i formalni ugovor. On je za sebe i svoje ljude tražio brojne povlastice, od čega je prihvaćeno ono što je odgovaralo mletačkim vlastima. Između ostalog njemu i njegovim ljudima zajamčeno je zadržavanje posjeda koje su imali pod Osmanlijama, uz obavezu davanja desetine od uroda i vojnu obavezu. Sam Nakić bio je pretjerano nagrađen povlasticama, pa je njegov autoritet kod drugih vođa potkopan.23 Mletačka kolebljivost i sporo jačanje vojne i tvarne pomoći Dalmaciji nije pomagalo u jačanju odlučnosti „Morlaka“ (osobito Nakićeve i Perajičine skupine) da ustraju u odluci da prijeđu na mletačku stranu.24 Vijesti nisu do kraja jasne, ali se čini da je Perajica ipak prešao natrag na osmansko područje, tako da je u ožujku prisiljen na prijelaz iz Cetinske krajine na mletačko područje. Po svoj prilici radilo se zapravo o sezonskoj stočarskoj seobi na koju je to stanovništvo bilo naviklo i bez koje bi njihov opstanak bio nemoguć. 25 Vijest o njihovom prelasku na mletačku stranu poslana je zajedno s izvještajem o porazu mletačke vojske pod Sinjem u ožujku 1685. godine. Bio je to već drugi neuspješni napad na Sinj, glad je harala već cijelu godinu, a osmanski pritisak je rastao, tako da su Nakićevi i Perajičini ljudi sklonjeni oko Labina i Boraje bili ugroženi i izloženi.26 Paša ih je mitom i prijetnjama pokušavao Pri tome je veliki utjecaj imala stvarna opasnost da se u zaleđu mletačke Dalmacije ugnijezde Senjski uskoci, odnosno da „Morlaci“ prihvate habsburšku vlast od čega je Republika uvelike zazirala (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 344 od 7. XII. 1683. str. 288-291; Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 348 od 9. XII. 1683. str 294-295; Isto, spis 359 od 27. XII. 1683. str 307-309). Sredinom veljače postalo je očito da je rat neizbježan te generalni providur šalje Smiljanića, Bortolazzija i Jankovića da se pobrinu za obranu sela pod mletačkom vlašću (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 375 od 19. II. 1684.), a pripreme su se nastavile i u ožujku (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 381 od 1. III. 1684. str 336-337). U isto vrijeme postali su jasni razmjeri ustanka koji je zahvatio cijelo područje od Obrovca i Vrane do Zagore, Poljica i Makarske s Primorjem (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 377 od 22. II. 1684. str 329-331). Krajem veljače i osobito u ožujku Republika je polako počela prelaziti s podrške na riječima, na tvarnu podršku ustanicima (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, 379 od 28. II. 1684. str. 333-334). Sredinom ožujka pobunjeni „Morlaci“ na osmanskoj strani granice iskazani su u popisu zemaljskih četa pripremljenih za obranu od Osmanlija (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 382 od 14. III. 1684. str. 337-339), među njima i oni naseljeni i novonaseljeni oko Vrane pod harambašom Ilijom (Kneževićem), Bilivlahom, harambašom Jurom Jekićem, Franom Mirčetićem i Matom Rajčićem (617 boraca). Uslijedila je ustrojbena i tvarna podrška Kotarcima u obrani od prijetnja Osmanlija iz Knina, određeni su im zapovjednici i podijeljen baškot (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, 384 od 20. III. 1684. str 341-342 i spis 385 od 25. III. 1684. str. 343-345). Nakon toga došao je i formalni početak rata. 23 Soldo; Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka II, spis 17 od 13. VII. 1684. str. 22-23 spominje problem Nakićevog autoriteta; HR-DAZD-4 Mletački fiskalni savjetnik, svežanj 7 – donosi jedan vrlo zanimljiv spor koji oslikava tu seobu iz očišta jednog roda koji je u njoj sudjelovao 24 Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka II, spis 18 od 4. VII. 1684. str. 24 25 Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka II, spis 59 od 22. III. 1684. str. 68-70, Naknadna Perajičina seoba potvrđuje se i viješću o plaći koju mu je dodijelio gen. providur Pietro Valier (Isto, spis 66 od 30. IV. 1685. str. 81-82) 26 Marko Jačov, Списи тајног ватиканског архива XVI – XVIII века, Beograd 1983. Spis 84 od 18. travnja 1684. str. 92-93 splitski nadbiskup javlja da na području njegove nadbiskupije vlada opća neimaština, koja je najviše izražena kod jadnih „Morlaka“, nekoć osmanskih podanika koji su prešli na područje Republike „...ma non può esser più infelice lo stato temporale, perchè le passate incursioni dei nostri Morlachi, havendo desolato 22
vrbovati natrag na osmansku stranu.27 Mletačke vlasti odlučuju da se ti “Morlaci” sklone preko Krke u Ravne kotare i okolicu Skradina i Šibenika.28 Nemamo točan izvještaj, ali vijesti govore da je harambaša Ilija Perajica poginuo u kolovozu ili rujnu prilikom akcije kojom je svoju porodicu prevozio iz Rogoznice u Zadar.29 il vicino paese Ottomano, da cui suol venir qui il soccorso de viveri di ogni sorte, han partito un'estrema carestia universale, ma molto più in poveri Morlachi, prima sudditi del Turco, i quali hora sono nello Stato della Republica... „; Izvanredni generalni providur Domeniko Mocenigo javio je senatu da novi „Morlaci“ u Šibenskom i trogirskom kraju zbog nedostatka ispaše i slabe mletačke pomoći planiraju povratak pod tursku vlast (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka II, spis 16 od 2. VII. 1684. str. 21-22), njegova cinička sumnja u njihovu odanost i iskrenost zanemarila je istinske teškoće gladi koja je zbog suše pritisla taj narod (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka II, spis 12 od 10. VI. 1684. str. 17-18) . Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka II, spis 42 od 30. X. 1684. javlja o odluci „morlačkih“ vođa da napadnu Sinju, Marko Jačov, Списи, spis 93 od 3. prosinca 1684. str. 101. zadarski nadbiskup javlja o porazu mletačke vojske pod Sinjem i njezinom neurednom povlačenju, te o gladi koja je zavladala među „Morlacima“ i turskim nastojanjima da ih obećanjem žita i povlastica privuku na svoju stranu (...i Turchi li promettono grano per il loro bisogno, privileggi, e boni trattementi, onde molti hanno incominciato sfilare da questo paese in quel del Turco...). Marko Jačov, Списи, spis 97 od 22. ožujka 1685. str 104-105. splitski nadbiskup javlja da se na područje splitske nadbiskupije doselilo mnoštvo izbjeglica među kojima više od 600 muškaraca sposobnih za oružje, s 30000 sitnih i 10000 velikih životinja, te zahvaljuje papi na pomoći kojom je očuvao živote tolikog mnoštva. (Marko Jačov, Списи, spis 101 od 21. lipnja 1685. str. 109-110, Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka II, spis 12 od 10. VI. 1684. str. 17-18) splitski nadbiskup javlja u Rim da je bosanski paša prešao Cetinu s 8000 boraca i utaborio se pod Sinjem, vjerojatno s namjerom da nagovaranjem ili silom vrati „Morlake“ koji su pod vodstvom Nakića i Perajice prešli na mletačku stranu (...si crede, che suo disegno fosse ridurre, òcon negotio, ò con forza i Morlachi nuovi sudditi all'ubbidienza Ottomana; e certamente si argomentò con molte congetture, che si maneggiasse secreta orditura con seguaci di Nachich, e di Peraizza...), te o namjerama da napadne mletačke posjede u Dalmaciji. 27 Prijeteći pozivi slani su zapravo od početka ustanka. Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spisi 371-373 s početka veljače 1684., Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 380 iz druge polovice veljače 1684. Donosi pisma krčkih i kliško-livanjskih sandžak-begovaa i alaj-begova kojim pozivaju pobunjene Vlahe da se pokore ili će pretrpiti bijes viših vlasti. Prva osmanska vojna djelovanja na dalmatinsko-hrvatskom bojištu bila su usmjerena upravo protiv odmetnutih „Morlaka“, pri čemu ih se nastojalo vratiti u podaništvo (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka I, spis 390 od 10. IV. 1684. str. 348-349, spis 398 od 24. IV. 1684. str. 356-357). Nedostatak discipline, raspušten ustroj i samovolja bili su u očima mletačkih dužnosnika glavne prepreke uspješnom korištenju „morlačkih“ četa u borbi protiv Osmanlija. Taj nedostatak nastojao se nadoknaditi postavljanjem provjerenih i pouzdanih glavara (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka II, spis 1 od 6. V. 1684. str 3-4, spis 3 od 13. V. 1684. str 5-6, spis 5 od 20. V. 1684. str 7-8 itd.), u Ravnim kotarima to je ostvareno preko veterana Frane Posedarskog, Šimuna Bortolazzija, Stojana Jankovića i Smoljana Smiljanića. Ne treba zaboraviti da su protutursko raspoloženje raspirivali i svećenici i redovnici (katolički i pravoslavni), Vranjane je tako na početku službenog rata u travnju 1684. sokolio sam zadarski nadbiskup (Vrandečić: Borba za Jadran... str. 163). Nakić i Perajica, sa svojim narodom, sklonjeni oko Labina i Boraje bili su prvi na udaru svih osmanlijskih planova (Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka II, spis 74 od 13. VI. 1685. str 86-87). 28 To se može zaključiti na osnovu više već navedenih vijesti. 29 Marko Jačov, Списи, spis 102 od 23. lipnja 1685. Sebastijan Mattiazzi javlja u Rim da je bosanski paša prešao Prolog s 4-5000 konjanika i 3000 pješaka te početkom lipnja došao u Sinjsko polje. Namjeravao je napasti Perajičine i Nakićeve „Morlake“ koji su se smjestili oko Labina i Boraje, ali je generalni providur Pietro Valier poslao pojačanja da ih zaštiti te osigura njihov prelazak na zadarsko područje pod Nadin. Tamo se smjestilo preko tisuću muškaraca sposobnih za oružje i još dvije tisuće duša, koji nisu mogli zasijati polja te u iščekivanju sljedeće žetve su potrebiti pomoći (...Passarono li suddeti Bassà la Montagna del Prologo... ...Pervenuti li primi di Giugno nelle Campagne di Cettina, divisero l'Esercito dall'una, e dall'altra parte del fiume, et il Bassà di Bossina alloggiò sotto Sign, facendo rifabricare le rovine delle mura, e spargendo voce di accrescere fortificationi à quel Posto. Ivi trattenuto otto giorni, procurò di concertare coi Morlachi di Peraizza, et del Nachich, novamente venuti alla divotione, et che nelle campagne di Labin, e Borai havevano il loro animali, et famiglie sparse, et esposte non meno all'incursioni, che alla ritirata verso Cettina. Ma havutosi il sentore dall'Illustrissimo, et Eccellentissimo Signor Proveditore Generale Estraordinario dell'Armi Valier degl' allettamenti, et delle insinuationi, che praticavano i Bassà, credè bene di assicurarsi del sospetto, et assicurare questa gente, facendo avanzare improvisamente un corpo numeroso, et bravo di vecchi habitanti, col pretesto favorevole di assicurarli dalle invasioni vicine. Li fece avanzare verso Sebenico, passare la Carca, e prendere
Izvještaji o smještaju Perajičinih i Nakićevih ljudi su dosta neodređeni, ili potječu iz razdoblja nakon preseljenja. Nakić je s porodicom izgleda bio smješten u Šibenik, a Perajica u Zadar kako bi se osigurala njihova odanost. Seoba je uslijedila u lipnju 1685. nakon drugog mletačkog poraza pod Sinjem. Za područje šibenske i skradinske biskupije sačuvani su precizni izvještaji o novodoseljenim stanovnicima s početka Morejskog rata. Tamo su poimenice popisani glavari svih doseljenih obitelji, te broj članova istih i slično. Nažalost takvi popisi nisu poznati za zadarsku nadbiskupiju i ninsku biskupiju, tako da o razmjerima doseljavanja Zagoraca i Cetinjana u taj kraj moramo zaključivati na temelju općenitih ili posrednih izvora. Nedvojbene su dvije seobe, ona harambaše Frane Mirčetića krajem 1683. ili početkom 1684. godine s 400 porodica u kraj oko Vrane (s njim su vjerojatno došli i ljudi pod harambašom Matom Rajčićem i knezom Radivojem Naerlovićem jer se ta dva prezimena kasnije ne susreću u Ravnim kotarima, ali ih zato imamo u Zagori i Dicmu kao stožerne starosjedilačke rodove koji se spominju još od Kandijskog rata, a i ranije), te ona Perajičinih i Nakićevih ljudi s 3000 duša u kraj oko Nadina. Nemamo izvora koji govore o njihovom rasporedu po kotarskim selima, ali dobar ih se dio smjestio na području skradinske biskupije pa i župi Velim koja je obuhvaćala dio vranskog kraja (skupina harambaše Klarića). Sudeći prema tamo zapisanim prezimenima dobar dio Vranjana pripadao je toj skupini (Mirčetić, Maretić, Plazibat, Striguljica, Štrkalj, Anđelić i vrlo zanimljivo prezime Cetinjanin). U povratni val Zagorana iz Ravnih kotara u Zagoru, Petrovo polje i Dicmo kojeg je pretpostavio don Stanko Bačić na temelju usporedbe popisa doseljenika u šibensko-skradinski kraj i matične knjige fra Bonaventure Biloglava30 nemamo razloga sumnjati jer imamo sasvim dovoljno vijesti o tome u spisima generalnih providura i drugdje. Investiture koje su dodjeljivali generalni providuri na Novoj stečevini često su izdavane u valovima, tako da se investiture za neki kraj često nalaze grupirane. Za područje Zagore (između Kozjaka i Svilaje) takav val investitura izdan je za vrijeme generalnog providura Daniela Dolfina 1692. posto nel Territorio di Zara sopra Nadin. Così mille, e più huomini d'armi, e doi altre mila anime tra putti, et donne, con molti animali, restano assicurati alla divotione del Prencipe, et alla costanza della nostra Santa Fede. È vero che tanta gente ricerca presidio, et provisioni per vivere, mentre non havendo havuto tempo, nè campagna di seminare, si ritrovano anco nell'estate, et sopra il raccolto, con la sterilità della miseria, et con necessità d'alimento, che non ponno sperare se non doppo un'anno, dalla coltura della campagna...). O Perajičinom pregovaranju s neprijateljem čulo se i nakon njegovog prebacivanja na zadarsko područje (Adi, 7, Luglio 1685... ...Nel qual témpo fu detto, ch' erane capitate lettere al Bassà di Bossina dal Perizza, che uoleua rittornar sotto l'Imperio Ottomano, e che lo attendesse nel Contado di Zara... priloženo izvještaju gen. providura Pietra Valiera br. 96 od 7. VII. 1685. ASVE Senato – Dispacci – Proveditori del Terra e da Mar busta 352). Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka II, spis 104 od 1. X. 1685. str. 113-114 Nakon pogibije serdara Ilije Perajice kod Rogoznice u sukobu s gusarskom fustom generalni providur Pietro Valier prenio je njegovu mjesečnu plaću od 10 dukata na brata mu Franu; Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka II, spis 112 str. 120 Hasan-aga Mandić piše iz zarobljeništva ocu u Sinj o tome da su turske lađe 8. IX. 1685. potukle Perajicu i zarobile 175 ljudi. 30 Fra Stanko Bačić: Visovački franjevci u skradinskoj biskupiji, Split 1991. str. 25-29
godine.31 U mnogima od njih spominje se pravo koje su Zagorani dobili na zemlje koje su držali pod Osmanlijama i njihov boravak u Šibeniku, Skradinu ili Ravnim kotarima.32 Iako je proces njihovog povratka u Zagoru po mnogo čemu zanimljiva tema ovdje će morati ostati po strani. Takav val investitura, s duge strane, ne postoji za Ravne kotare (osim ako tamošnje investiture nisu bile prepuštene zadarskim knezovima i kapetanima, čiji su spisi samo djelomično sačuvani), te bi se iz toga moglo zaključiti da je zemljišna razdioba tamo bila vršena stihijski odnosno da je bila prepuštena harambašama. Takvih slučajeva bilo je i drugdje na Novoj stečevini.33 Ako prihvatimo vjerojatnost da je zemljišna razdioba u Ravnim kotarima bila vršena na taj način, onda se postavlja pitanje što je događalo kada bi se neka od porodica odlučila vratiti u Zagoru. Po svoj prilici njihove zemlje ostajale su drugim ljudima iz njihovih barjaka, odnosno harambašama na ponovno raspolaganje. Obrazac velikih zemljišnih posjeda koje diljem Ravnih kotara početkom 18. stoljeća drže brojne porodice bez zabilježenih investitura mogao bi se objasniti na temelju te pretpostavke. Na području današnjeg sela Škabrnje (s Prkosom i Ambarom) popisano je 1692. dvostruko više stanovnika nego što ih je bilo 1706. godine u doba izrade mletačkog katastra. U katastru tog sela susreću se porodice s ogromnim zemljišnim posjedima od 100 i više padovanskih kampa. Za te velike posjede nema investitura u spisima generalnih providura, ali je, kao što je već rečeno, tu stihijsku zemljišnu razdiobu katastar iz 1706. godine zabilježio postojeće stanje.34 Primjera za tu pojavu ima širom Ravnih kotara, a nisu nezanimljivi oni iz Vrane i okolnih mjesta: Grgo Striguljica (s 26 duša) ima 94 kampa u Vrani i 103 kampa u Dobroj Vodi Mijo Knežević (s 13 duša) ima 54 kampa u Vrani i 154 kampa u Dobroj Vodi Stojan Mirčetić (sa 7 duša) ima 15 kampa u Vrani i 49 kampa u Dobroj Vodi Njihovi posjedi u Vrani i okolnim mjestima bili su ogromni čak i nakon što je veliki dio Vranskog područja dodijeljen primorcima iz Pakoštana i Biograda.35 Sudeći prema brojnim ravnokotarskim primjerima čini se da su se pojedini rodovi podijelili na kotarsku i zagorsku lozu, a sve kako bi zadržali baštinjene (tj. zagorske) kao i u ratu stečene posjede (tj.
HR-DAZD-1 Spisi generalnih providura; kutija 60 - Daniel Dolfin (1692.-1696.) knjiga treća HR-DAZD-1 Spisi generalnih providura; kutija 60 - Daniel Dolfin (1692.-1696.) knjiga treća; HR-DAZD-4 Mletački fiskalni savjetnik, svežanj 7 33 Tako npr. harambaša Mušterić dobiva 500 padovanskih kampa u Miševici i Hrvacama da ih podijeli svojim ljudima. HR-DAZD-1 Spisi generalnih providura; kutija 57 – Alessandro Molin knjiga druga l. 13v-14r. Usp. Fra Josip Ante Soldo, Sinjska krajina 1995. Potrebno je također naglasiti da su sve investiture za vrijeme Morejskog rata izdavane privremeno s formulacijom in puro provisione. 34 Marko Rimac – Goran Mladineo, Zadarsko okružje... Donji kotar; str.25-36; Isti, Zadarsko okružje... Srednji kotar, str. 12-14, 17-19 35 Marko Rimac – Goran Mladineo, Zadarsko okružje... Donji kotar; str. 140-153. 31 32
ravnokotarske). Spomenuti Stojan Mirčetić zapisan je kao sin pok. Frane tako da je po svemu sudeći u Vrani ostao barem jedan sin predvodnika seobe Zagorana (kao i drugi Mirčetići...). Grabež za zemljom koji je zavladao u Morejskom ratu omogućio je onima koji su u utrku ušli prvi da prisvoje bolje i veće komade zemljišta. Ne treba nas, stoga, začuditi činjenica da su upravo područje Donjeg i Srednjeg kotara Zadarskog okružja, te drniški dio Kninsko-drniške krajine bili početna točka zemljišne reforme sindika inkvizitora (1749.1754.) i generalnog providura Francesca Grimanija (1754.-1756.). Ta dva područja bila su ona područja na koja su Mirčetićevi, Nakićevi i Perajičini ljudi došli uslijed ratnih zbivanja pod povlaštenim uvjetima (s pravom na zadržavanje posjeda iz osmanlijskog doba, što je bilo povoljnije od proklamiranog načela o dodjeli dva padovanska kampa po članu porodice) i prisvojili veće posjede nego što su im trebali inače pripasti. Zbog nepravde koja je time bila počinjena prema drugim „Morlacima“ zemlje koje su posjedovali upravo njihovi potomci bez investiture i/ili baštinskog prava postale su predmet zemljišne reforme. Tako je jedan naoko uobičajeni ratni događaj posredno prouzročio vjerojatno najrazvikaniji mletački upravni zahvat u Dalmaciji.
