Zbirka odluka hrvatskih trgovačkih sudova BROJ 1

SADRŽAJ KAZALA ABECEDNO POJMOVNO KAZALO

str. 7

ABECEDNO ZAKONSKO KAZALO

15

ODLUKE VLASNIČKOPRAVNI ODNOSI

23

OBVEZNI ODNOSI

29

AUTORSKO PRAVO I INDUSTRIJSKO VLASNIŠTVO

99

PRIJEVOZ STVARI

113

PODUZEĆE

133

PARNIČNI POSTUPAK

145

IZVRŠNI POSTUPAK

171

STEČAJNI POSTUPAK

183

SUKOB ZAKONA

205

PRIVREDNI PRIJESTUPI

211

abecedno pojmovno

AKCEPTNI NALOG — 111, 229 AKREDITIV — 109 ARBITRAŽA — vidi PARNIČNI POSTUPAK — ugovor o izbranom sudu AUTORSKO PRAVO — autorsko djelo — 70, 117, 118 — autorsko moralno pravo — 117, 121 — izvoditelj umjetničkog djela — 122 — pravo iskorištavanja autorskog djela—118, 119, 120, 121

kazalo

GARANCIJA — vidi BANKARSKA GARANCIJA GUBITAK PRAVA KOD UGOVORA O GRAĐENJU — vidi UGOVOR O GRAĐENJU GUBITAK PRAVA KOD UGOVORA O USKLADIŠTENJU — vidi UGOVOR O USKLADIŠTENJU H HOLDING PODUZEĆE — vidi PODUZEĆE

B BANKARSKA GARANCIJA — 102, 103, 107, 108 CESIJA — vidi USTUP POTRAŽIVANJA CESTOVNI PRIJEVOZ — naknada za prijevoz — 83 — prijevoznina — 83 — sudjelovanje više prijevoznika izvršenju prijevoza — 83, 84 CIJENA — iz ugovora o građenju vidi UGOVOR O GRAĐENJU — iz ugovora o prodaji — 66 — mjesto plaćanja — 66 — vrijeme plaćanja — 66

DEKLARATIVNA TUŽBA - vidi PARNIČNI POSTUPAK — tužba na utvrđenje DIREKTOR - vidi PODUZEĆE DOKUMENTARNI AKREDITIV - vidi AKREDITIV DOPUŠTENOST ČINIDBE — 8 DOSJELOST — 2

FALSUS PROCURATOR — 4

INDUSTRIJSKO VLASNIŠTVO — naknada štete zbog neovlaštene upotrebe tvrtke — 132 — tehničko unapređenje — 125 — zaštita izuma — 124, 126 — zaštita modela — 129 — zaštita tvrtke — 130, 131, 133 — zaštita znaka razlikovanja — 128 — zaštita žiga — 123, 127 ISPUNJENJE OBVEZE — vidi PRESTANAK OBVEZE IUS STANDI IN IUDICID — vidi PARNIČNI POSTUPAK — stranačka sposobnost IZBRANI SUD — vidi PARNIČNI POSTUPAK •—• ugovor o izbranom sudu IZMAKLA KORIST — 16 IZUM — vidi INDUSTRIJSKO VLASNIŠTVO IZVRŠNI POSTUPAK — administrativna zabrana (odgovornost poslodavca) — 222 — izvršenje odluka sudova republika i pokrajina koje su tvorile bivšu SFRJ — 214 — mjesna nadležnost — 223, 225 — osiguranje novčanog potraživanja iz izvršne sudske odluke — 224 — prethodna mjera — 224

abecedno pojmovno kazalo — prigovor protiv rješenja o izvršenju po istijeku roka od 8 dana — 219 — privremena mjera — 218, 224, 226, 227, 228, 229 — postupanje Zavoda za platni promet po rješenju o izvršenju >—215 — vjerodostojna isprava — 208, 216, 217, 220, 221 — žalba protiv odluke o trošku u rješenju o izvršenju — 221

JAMSTVO — 104, 105, 106 JAVNO PODUZEĆE — vidi PODUZEĆE K KAMATE — kamata na kamatu — 59 — na avans — 17 —• najveća dopuštena kamatna stopa — 39, 58 • — na potraživanja od stečajnog dužnika — 246, 247, 248 — stopa ugovorne kamate na stranu valutu — 58 — ugovorna kamata — 39 — ustup kamate uz glavno potraživanje — 61 KLAUZULA »DEL CREDERE« — vidi OTPREMANJE I KOMISION KOMISION — jamstvo za rad trećih osoba — 90 — odgovornost komisionara za rad trećih osoba — 88, 92 — polaganje računa — 90, 91, 92 — troškovi potrebni za izvršenje naloga — 89 KOMPENZACIJA — vidi PRIJEBOJ KONKLUDENTNE RADNJE — 5 KRCATELJ — vidi POMORSKA PLOVIDBA KRIVNJA — 30

LEASING — vidi OSIGURANJE

10

M MJENICA — zakoniti imatelj mjenice — 114 —• regres prema avalisti — 115 MJESTO ISPUNJENJA NOVČANE OBVEZE — 44 MODEL — vidi INDUSTRIJSKO VLASNIŠTVO MOTORNO VOZILO — 32 MULTILATERALNA KOMPENZACIJA 40 • ' •

••

.

.

N

'

•-•

NAGODBA — vidi UGOVOR O NAGODBI NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE 35, 36 NAKNADA ŠTETE — zbog povrede ugleda i časti poduzeća — 34, 36 — zbog povrede ugleda, časti ili prava osobe — 35 — zbog zakašnjenja s ispunjenjem nenovčane obveze — 38 — vidi ŠTETA I ODGOVORNOST ZA ŠTETU NALOG — 87 NEISPUNJENJE UGOVORA — 15 NELOJALNA UTAKMICA — 112 NEMOGUĆNOST ČINIDBE — 7, 20 NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA — vidi NEMOGUĆNOST ČINIDBE NIŠTAVOST UGOVORA — 7, 8, 9, 21 NIŠTAVOST UGOVORA ZBOG PREKOMJERNOG OŠTEĆENJA — 21 NOVACIJA — vidi OBNOVA O r s OBNOVA —50,51 • ODGODNI UVJET — vidi UVJET ODGOVORNOST BRODARA — vidi POMORSKA PLOVIDBA ODGOVORNOST PRODAVATELJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE STVARI — 16, 65 ODGOVORNOST SKLADIŠTARA — 86

abecedno pojmovno kazalo ODGOVORNOST U SLUČAJU NEZGODE IZAZVANE MOTORNIM VOZILOM U PROMETU — 32 ODGOVORNOST UGOSTITELJA — 24, 32, 85 ODGOVORNOST ZA OBVEZE — vidi PODUZEĆE ODGOVORNOST ZA ŠTETU — 1, 24, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33, 113, 132 ODGOVORNOST ZA ŠTETU OD OPASNE STVARI - 26, 31 ODGOVORNOST ZA ŠTETU UČINJENU INFORMACIJOM U SREDSTVIMA JAVNOG PRIOPĆAVANJA — 113 ODGOVORNOST ZA ŠTETU ZAVODA ZA PLATNI PROMET — 27, 28, 29 OPASNA STVAR — 26, 31, 32 OPĆI UVJETI POSLOVANJA — 22, 23 ORTAKLUK — vidi UGOVOR O ORTAKLUKU OSIGURANIK — vidi OSIGURANJE = : OSIGURANJE — osigurani slučaj — 98 — premija — 99 — ratnih rizika — 101 — stvari dane u leasing — 100 OSTAVA - 85 OTKAZ TRAJNOG DUGOVINSKOG ODNOSA — 52 OTPREMANJE — jamstvo za rad trećih osoba — 96 — obveze otpremnika za nedostatke pakiranja robe — 93 — odgovornost otpremnika za izbor trećih osoba — 94, 95, 96 — odgovornost otpremnika za r a d trećih osoba — 94 — pravo otpremnika na troškove — 97 .-..-. OTPREMNIK ' • — vidi OTPREMANJE PARNIČNI POSTUPAK — međupresuda — 203 — načelo kontradiktornosti — 205 — nadležnost — međunarodna nadležnost suda u RH — 179, 180, 183, 269

— mjesna nadležnost — 177, 178, 196, 212 — pravilo o ustaljivanju nadležnosti suda — 174, 268 — sporazum o mjesnoj nadležnosti — 181, 184, 185 — stvarna nadležnost — 175, 176 — nedopuštenost tužbe (vjerodostojna isprava) — 208 — parnični troškovi —• 191 — povlačenje tužbe — 195 —• p o v r a t u prijašnje stanje •—-189 — pravila o p o s t u p k u u p r i v r e d n i m sporovima — 211 — pravilo t e r e t a dokazivanja •— 202 — prekid p o s t u p k a — 197, 198, 199, 200, 201 — p r e s u d a zbog izostanka — 204 —• p u n o m o ć n i k za p r i m a n j e pismen a — 190 . — sastav suda — 182 — s t r a n a č k a sposobnost — 186, 187 — suparničarstvo — 197, 201 — tužba na utvrđenje — 192, 193, 194, 226 — ugovor o izbranom sudu — 209, 210, 213 — žalba — pravni interes — 206, 207 PATENT — vidi INDUSTRIJSKO VLASNIŠTVO PAŽNJA DOBROG GOSPODARSTVENIKA — 21 POBOJNOST UGOVORA — 13 PODUZEĆE — direktor poduzeća — 162 —• holding poduzeća (osnivanje) — 163 — odgovornost za obveze u slučaju s t a t u s n e p r o m j e n e poduzeća — 164, 165, 166, 167 — osnivanje javnog poduzeća — 169, 170 — p r o d a j a udjela u poduzeću — 160 — s t a t u s n a p r o m j e n a poduzeća — 164, 165, 166, 167, 168 — upravni o d b o r — 162 — zakup udjela u poduzeću — 161 PODZAKUP — vidi UGOVOR O ZAKUPU POMORSKO DOBRO — 8, 154

11

abecedno pojmovno kazalo POMORSKA PLOVIDBA — fond ograničene odgovornosti brodara — 135 — izjava »bez zapreke« — 139 — oblik ugovora o popravku broda — 136 — odgovornost brodara za sposobnost broda za plovidbu — 137 — odgovornost krcatelja za pravilno slaganje tereta — 138 —- ograničena odgovornost brodara — 152, 153 — oštećenje ambalaže (odgovornost brodara) — 142 — privremena mjera zabrane raspolaganja brodom —• 147 — privremena mjera zaustavljanja broda — 146, 148, 149, 150, 151 — protest — 140 — rastur tereta (odgovornost brodara) — 141 — sudar brodova (odgovornost za štetu) — 145 — upis broda — 134 — upisnik brodova — 134 — vozarina — 143 — zakup broda — 144 POMORSKI PRIJEVOZ — vidi POMORSKA PLOVIDBA PONUDA — 4 POVREMENA POTRAŽIVANJA — 54 PRAVILO ISTODOBNOG ISPUNJENJA — 14 PRAVNE POSLJEDICE RASKIDA UGOVORA — vidi UČINAK RASKIDA PRAVO VLASNIŠTVA — 3 PRETHODNO PITANJE — vidi PARNIČNI POSTUPAK —• prekid postupka PREDMET UGOVORA O DJELU — vidi UGOVOR O DJELU PRETPOSTAVLJENA KRIVNJA — 30 PREDUGOVOR — 6 PREKLUZIJA KOD UGOVORA O GRAĐENJU — vidi UGOVOR O GRAĐENJU PREKOMJERNO OŠTEĆENJE — 9, 21 PREMIJA — vidi OSIGURANJE

12

PRESTANAK OBVEZE — ispunjenjem trećoj osobi — 41 •—• multilateralna kompenzacija — 40 — osnovom — 50, 51 — otkazom trajnog dugovinskog odnosa — 52 — prijebojem — 46, 47, 48, 49 PREUZIMANJE DUGA — vidi UGOVOR O PREUZIMANJU DUGA PRIGOVOR — vidi POMORSKA PLOVIDBA PRIGOVOR NA NEDOSTATKE — vidi UGOVOR O GRAĐENJU PRIGOVOR NEISPUNJENJA UGOVORA — 14 PRIGOVOR RADI PREBIJANJA — 46 PRIJEBOJ — 46, 47, 48, 49 PRIJEVOZ — vidi CESTOVNI PRIJEVOZ ŽELJEZNIČKI PRIJEVOZ PRIVIDNI UGOVOR — 9 PRIVREDNI PRIJESTUPI —• deklaracija o kvaliteti — 279 •—• djelo neznatne društvene štetnosti — 272 — odgovorne osobe — 273 — primjena blažeg propisa — 276 — propust vođenja trgovačkih knjiga - 277 — špekulacija — 278 — vođenje jedinstvenog postupka protiv pravne i odgovorne osobe— 274 — zaštitna mjera zabrane obavljanja poslova — 275 PRIVREMENA MJERA ZAUSTAVLJANJA BRODA — vidi POMORSKA PLOVIDBA PROCESNA KAMATA — vidi KAMATE PROFESIONALNA PAŽNJA — 21 PROTEST — vidi POMORSKA PLOVIDBA R

RASKID UGOVORA — 14, 15, 16, 18, 19, 78

abecedno pojmovno kazalo RASKID UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA - 1 5 RASKID UGOVORA ZBOG PROMIJENJENIH OKOLNOSTI — 18, 19 REKLAMACIJA NEDOSTATAKA - vidi UGOVOR 0 GRAĐENJU ROBNI ŽIG—112

SOLIDARNA ODGOVORNOST ZA ŠTETU - 26 SOLIDARNA ODGOVORNOST VIŠE DUŽNIKA IZ UGOVORA U PRIVREDI - 60 SREDSTVA JAVNOG PRIOPĆAVANJA — vidi ODGOVORNOST ZA ŠTETU UČINJENU INFORMACIJOM U SREDSTVIMA JAVNOG PRIOPĆAVANJA STATUSNA PROMJENA — vidi PODUZEĆE STEČAJNI POSTUPAK — vidi STEČAJNO PRAVO STEČAJNO PRAVO — ispitivanje prijavljenih potraživanja - 253 — isplata vjerovnika — 256 — izlučna prava — 251 — likvidacija — 265 — okončanje započetih poslova — 34 — osporeno potraživanje — 254, 255 — otvaranje stečajnog postupka — 234, 235 — pobijanje pravnih radnji u stečaj u - 2 4 9 , 250 — poništenje prodaje dužnika — 238, 261, 262, 263 — potraživanje od stečajnog dužnika — koje se temelji na izvršnoj ispravi — 241 — kamate — 246, 247, 248 — u stranoj valuti — 242, 243, 244, 245 — pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka — radni odnosi — 239 — stjecanje stanarskog prava — 240 — pravni lijekovi — 230, 252 — prekid parničnog postupka — 197, 198

— prisilna nagodba — 231, 232, 233, 264 — stečaj glavnog dužnika — 105 — upućivanje na parnicu — 254, 255, 257, 258, 259, 260 — zaključenje stečajnog postupka gdje je imovina dužnika neznatna — 236, 237, 238 STJECANJE BEZ OSNOVE — 37 STRANA VALUTA — vidi VALUTA OBVEZE SUDAR BRODOVA — vidi POMORSKA PLOVIDBA SUDSKI REGISTAR — 171, 172, 173 SUKOB ZAKONA — izvanugovorna odgovornost za štetu — 266, 267 — međunarodna nadležnost Hrvatskog suda — 269 — osiguranje parničnih troškova — 270, 271 — pravilo o ustaljivanju međunarodne nadležnosti suda — 268 Š

ŠPEDICIJA — vidi OTPREMANJE ŠPEDITER — vidi OTPREMANJE ŠTETA — 16, 20, 25, 27, 28, 29, 132 ŠTETNE IMISIJE — 1 TEMELJ ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU — 30 TUMAČENJE UGOVORA — 11, 12 TVRTKA — 130, 131, 133 UČINAK RASKIDA UGOVORA — 16, 17 UDJEL U PODUZEĆU —• vidi PODUZEĆE UGOSTITELJSKA OSTAVA — vidi OSTAVA UGOVOR O DJELU — 69, 71 — odnos prema ugovoru o prodaji — 71 — raskid ugovora — 78 UGOVOR O GRAĐENJU — izmjena cijene — 79, 80, 81

13

abecedno pojmovno

kazalo

— gubitak prava — 72, 73, 74, 76, 77 — obavijest o nedostacima — 75, 76 — odgovornost izvoditelja za nedostatke — 72, 73, 74, 75, 76, 77, 82 —• odredbe o nepromjenjivosti cijene — 80, 81 — osobe prema kojima izvoditelj odgovara za nedostatke — 82 — razlika u cijeni — 79, 80, 81 — vidljivi nedostaci — 75 — zastara zahtjeva za uklanjanje nedostataka — 72, 73, 74 UGOVOR O KOMISIONU — vidi KOMISION

UGOVOR O KREDITU — 62 UGOVOR O NAGODBI — 110 UGOVOR O NALOGU — vidi NALOG UGOVOR O NOVČANOM DEPOZITU — 59 UGOVOR O ORTAKLUKU — 116 UGOVOR O OSIGURANJU — vidi OSIGURANJE UGOVOR O OSTAVI . — vidi OSTAVA UGOVOR 0 OTPREMANJU — vidi OTPREMANJE UGOVOR O PREUZIMANJU DUGA — 63, 64 UGOVOR O PREUZIMANJU ISPUNJENJA — 64 UGOVOR O PRIJEVOZU — vidi CESTOVNI PRIJEVOZ POMORSKA PLOVIDBA ŽELJEZNIČKI PRIJEVOZ UGOVOR O PRIJEVOZU STVARI BRODOM — vidi POMORSKA PLOVIDBA UGOVOR O USKLADISTENJU — 86 UGOVOR O ZAJMU — 67 UGOVOR O ZAKUPU — 68 UPISNIK BRODOVA — vidi POMORSKA PLOVIDBA UPRAVNI ODBOR — vidi PODUZEĆE URAČUNAVANJE — 42, 43 USKLADIŠTENJE — vidi UGOVOR O USKLADISTENJU

14

USTUP POTRAŽIVANJA — 61, 62 USTUP RADI OSIGURANJA - 62 UVJET — 10 V VALUTNA OBVEZA — 56, 57, 58, 87 VALUTNA KLAUZULA — 11, 12 VIDLJIVI NEDOSTACI — vidi UGOVOR O GRAĐENJU VIŠA SILA — 30, 31 VOZARINA — vidi POMORSKA PLOVIDBA ZAHTJEV ZA OTKLANJANJE NEDOSTATAKA — vidi UGOVOR O GRAĐENJU ZAKAŠNJENJE DUŽNIKA — 45 ZAKAŠNJENJE DUŽNIKA S ISPUNJENJEM NENOVČANE OBVEZE - 38 ZAKUP — vidi UGOVOR O ZAKUPU ZAKUPNINA — vidi UGOVOR O ZAKUPU ZAKUP BRODA — vidi POMORSKA PLOVIDBA ZASTARA — cijene iz ugovora o prodaji — 53 — cijene za isporučenu električnu energiju — 55 — zahtjeva za isplatu kamata — 54 — zahtjeva za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom —• 53 — zastara iz Ugovora o prijevozu željeznicom — 156, 157 ZELENAŠKI UGOVOR — 9 ZNAK RAZLIKOVANJA — vidi INDUSTRIJSKO VLASNIŠTVO ŽELJEZNIČKI PRIJEVOZ — aktivna legitimacija prema željeznici — 155 — odgovornost željeznice — 158, 159 — reklamacija — 156 — zastara potraživanja — 156, 157 ŽIG — vidi INDUSTRIJSKO VLASNIŠTVO

ABECEDNO ZAKONSKO KAZALO (Odluke u pregledu označene su brojevima od 1 do 279, te broj koji slijedi iza određenog zakonskog članka, označava broj odluke u Pregledu)

abecedno zakonsko kazalo

AUTORSKO PRAVO Zakon o autorskom pravu (NN RH br. 53/91, 53/93) Članak 3 - 117, 118 Članak 8 - 117 Članak 15 - 119 Članak 16 - 119 Članak 27 - 118, 120 Članak 28 - 70, 117, 118, 121 Članak 29 - 121 Članak 62 120 Članak 95 - 117 Članak 96 - 117 Članak 99b - 122 Članak 99r — 122

CESTOVNI PRIJEVOZ Zakon o ugovorima o prijevozu u cestovnom prometu (»SI. 1. SFRJ« br. 2/74, 83/87 — nije preuzet kao Zakon Republike Hrvatske) Članak 60 — 158 Članak 62 - 158 Članak 92 - 158, 159 Članak 94 - 158, 159

INDUSTRIJSKO VLASNIŠTVO l.akon o industrijskom vlasništvu (NN • RH br. 53/91, 19/92, 61/92 — do 2. travnja 1992. naziv ovog propisa bio je: Zakon o zaštiti izuma, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja) Članak 20 — 126 Članak 31 — 123, 127, 128 Članak 44 - 124, 129 Članak 48 - 124 Članak 5 0 - 1 2 4 Članak 114 - 126 Članak 117 - 124, 126, 132 Članak 118 - 123, 124, 128, 129, 132 članak 119 — 129, 132 Članak 127 — 125 Članak 129 — 125 Članak 160-125 Članak 169 - 125

Zakon o poduzećima (NN RH br. 53/91, 8/92, 58/93) Članak 152 — 130 _-. Članak 156 — 130, 131 Članak 158 — 130, 131, 132 Članak 159 — 131, 132, 133 Zakon o 77/92) Članak Članak Članak

trgovini (NN RH br. 51/91 i 30 -- 1 3 2 31 -- 112, 132 40 -- 1 3 2

IZVRŠNI POSTUPAK

Zakon o izvršnom postupku (NN RH br. 53/91, 91/92) Članak 3 — 214 -:• Članak 4 — 215 Članak 8 — 146, 215 Članak 14 — 223, 225 Članak 16 — 214 Članak 17 — 214 Članak 21 — 216 Članak 22 — 206, 207 Članak 27 — 217 članak 38 — 217 Članak 39 — 218 Članak 42 — 25, 27, 28, 215 Članak 55 — 219, 221 Članak 55a — 220, 221 Članak 56 — 146 Članak 93 — 222 Članak 124 — 222 Članak 194 — 214, 223 Članak 244 — 146, 218 Članak 245 — 218 Članak 253 — 224 Članak 262 — 218, 225 Članak 265 — 224, 226 : :>... Članak 266 — 226, 227 Članak 267 — 226, 228, 229 Članak 268 — 226, 228, 229 Članak 272 — 229 Članak 273 — 229

M Zakon o mjenici (NN RH br. 53/91) Članak 15 — 114 Članak 31 — 115 Članak 52 — 115

17

abecedno zakonsko kazalo

OBVEZNI ODNOSI Opći građanski zakonik (NN RH br. 53/91 — čl. 27. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima) Paragraf 1175 — 116 Opće uzance za promet robom (»SI. 1. FNRJ« br. 15/54 — primjenjuje se kao trgovački običaji sukladno čl. 1107. u svezi s čl. 21. st. 2. ZOO) Broj 21 — 4, 107 Posebne uzance o građenju (»SI. 1. SFRJ« br. 18/77 — primjenjuju se kao trgovački običaji sukladno čl. 1107. u svezi s čl. 21. st. 2. ZOO) Broj 116 — 79 Broj 117 — 79 Broj 118 — 79 Broj 119 — 79 Broj 120 — 79 Broj 121 — 79 Zakon o deviznom poslovanju (NN RH br. 53/91, 71/91, 33/92, 61/92 — od 19. listopada 1993. g. u primjeni Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata — NN RH br. 91A/93) Članak 1 6 — 5 6 Članak 46a — 87 Zakon o financijskom poslovanju (NN RH br. 53/91 — ne primjenjuje se stupanjem na snagu Uredbe o redosljedu plaćanja nepodmirenih obveza — NN RH br. 60/93) Članak 17—111 Zakon o javnom informiranju (NN RH br. 11/82, 28/87, 47/89, 8/90, 22/92, 26/93) Članak 31 — 113 Članak 32 — 176 Zakon o obveznim odnosima (NN RH br. 53/91, 73/91) Članak 12 — 89, 111 Članak 13 — 111 Članak 16—111 Članak 18 — 21, 89, 144

18

Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak

21—4 28 — 5 39 — 5 45 — 6 46 — 7, 8 47 — 7 49 — 7 66 — 9 74 — 10 91 — 107 99 — 11, 12 100 — 11 103 — 160, 161 112 — 13 117 — 13 122 — 14 124 — 14, 15, 16 132 — 16, 17 133 — 18, 19, 87 137 — 8, 20 139 — 9, 21 141 — 9 142 — 22, 23 154 — 1, 24, 25, 26, 27, 28,29, 30, 32, 215 155 — 16, 20, 25, 29, 266 156 — 1 158 — 30, 215 172 — 215 173 — 31, 32 174 _ 26, 32 177 _ 30, 31, 32 178 — 33 198 — 34, 36 199 — 35 200 — 35, 36 214 — 37 262 — 38 277 — 38, 39, 40 305 — 41 310 — 43 312 — 42 313 — 28, 42, 43 320 — 44 324 — 45 326 — 91 336 — 40, 46, 47 337 — 40, 46, 47, 48, 49 348 — 50, 51 349 — 50 358 — 52 361 — 53 369 — 54

Člana! Člana! Člana! Člana! Člana! Člana! Člana! Člana! Člana! Članal Članal Članal članal Člana! Članal Članal Članal Članal člana! člana! člana! Člana!1 člana člana člana člana: Člana Člana Člana Člana Člana člana Člana Člana Člana Člana Člana Člana člana Člana Člana Člana člana Člana Člana Člana Člana Člana Člana Člana Člana Člana Člana

abecedno zakonsko kazalo Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak

371 372 374 377 378 394 • 395 399 400 • 413 • 414 423 • 424. 437 445 • 446 448 453 454 467 • 479 • 481 • 482 • 485 • 488 • 516 • 557 558 • 589 • 600 • 601 • 602 • 614 615 • 616 • 617 • 618 • 629 • 636 637 • 641 • 642 • 643 644 • 645 648 670 -

Članak 671 Članak 677 Članak 724 Članak 731 Članak 733 Članak 738 -

• 53, 54 •54

• 55, 71, 72, 73, 74 •53 •54,55 •222 • 12, 56, 57 • 39, 58 •59 •60 - 166 • 167 • 167 •61 •62 • 60, 63, 64 • 60 •64 • 19, 160 •21 • 65 • 16

• 65 •65 • 16, 65 • 66

• 67, 175 • 67 • 68 • 69 • 70, 71

70 • 73, 75, 76 • 70, 72, 73, 74 • 70, 72, 73, 74, 76, 77 • 72, 73, 74 •76

78 79 79, 80, 81 82 82 82 72, 82 72 4 5

83 94 83, 84 85 86 86 86

.• '

.

Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak

749 751 771 772 774 780 781 782 784 831 833 834 841 898 913 924 925 931 997 1002 1003 1004 1005 1007 1018 1038 1042 1076 1083 1088 1089 1092 1097 1107

87 87, 88, 89, 92 90 88, 89 - 88 90, 91, 92 90, 92 89 89 93 94 95, 96

•

• '

97 •98 99 100 100 101 102 103 104 104, 105 106 104, 108 106 59 59 109 102, 103, 107, 108 59 110 110 110 4, 107

Zakon o visini stope zatezne kamate (NN RH br. 53/91 — ovaj se zakon ne primjenjuje stupanjem na snagu Uredbe Vlade RH o visini stope zatezne kamate — NN RH br. 95/93 koja je stupila na snagu 22. listopada 1993.) Članak 1 — 39

PARNIČNI POSTUPAK Zakon o parničnom postupku (NN RH br. 53/91 i 91/92) Članak 1 1 — 2 5 0 Članak 15 — 174, 179, 223 Članak 16 — 179 Članak 17 — 174, 175, 176, 184

19

abecedno Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak

zakonsko 20 21 27 43 47 50 58 63 70 77 95 119 133 136 139 146 149 154 187 193 196 199 212 213 214 215 219 221a 223 230 281 288 304 330 332 333 335 354 358 446 453 470 473 489 490 492 496 499

kazalo

177, 178 184 179, 180, 182 175 196 180, 183, 197 181, 184, 186, 187 188 189 188 200 188 190, 200 188 191 192, 193, 195 196 196 197, 198, 199, 200, • 198 197, 198 202 •202 35 188 250 250 205 203 204 257, 259 •205 • 205, 258 206, 207

181, 183, 268

PODUZEČE 268 185, 225 , .......

194, 226, 229

255 201

.

• 208, 216 •177 • 209 209, 210, 213 • 211 211 •212 213 211

Zakon o redovnim sudovima (NN RH

br. 5/77, 17/86, 27/88 — pročišćeni tekst NN RH br. 32/88, 19/90, 41/90 i 14/91)

20

Članak 33 — 175 Članak 36 — 175, 176, 196, 210, 214. 268

Zakon o poduzećima (NN RH br. 53/SI 8/92, 58/93) Članak 24a — 170 Članak 107 — 160, 161 Članak 127 — 162 Članak 132 — 162 Članak 145b — 163 Članak 154 — 172 Članak 178a — 164 Članak 185 — 165 Članak 187a — 165, 166, 167, 168 Članak 196b — 169, 170 Zakon o postupku za upis u sudski n gistar (NN RH br. 53a/91) Članak 32 — 171 Članak 60 — 172 Članak 62 — 173 Članak 69 — 173 Članak 70 — 173

Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član; Član;

Zakon o pretvorbi društvenih podmeći (NN RH br. 19/91, 83/92, 84/92) Članak 1 — 1 POMOR Članak 6 — 170 Članak 10 — 170 Zakon < lukai 19/74 POMORSKA I UNUTRAŠNJA PLOVIDBA Član; Član; Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovii Član; bi (NN RH br. 53/91) Članak 189 — 134 PRIJEV Članak 190 — 134 — vi Članak 201 — 175 Članak 243 — 147 PRIJEV Članak 266 — 134 Članak 280 — 134 _. vi Članak 307 — 134 Članak 309 — 134 PRIVRI Članak 380 — 153 Članak 384 — 135 Zakon i Članak 386 — 135 usluf Članak 389 — 135 Član; Članak 400 — 135, 152 Član; Članak 405 — 135 Član; Članak 406 — 135

abecedno Clanak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak

424 • 434 • 438 • 441 • 444 • 445 • 458 • 474 531 • 535 • 541 • 542 • 550 • 581 • 666 • 753 • 754 • 755 • 757 867 877 890 979 • 981 • 982. 991 • 999 1036 •

136 136 1 3 7

.:-:-•••'•

144 137 137 137 138 139 139 140, 141, 142 141 141, 142 143 144 145 145 145 145 146 150 147 147, 148, 149, 150, 151 150 151 147 152 153

POMORSKO I VODNO DOBRO Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (NN RH br. 19/74, 24/74, 39/74, 39/75, 17/77, 18/81) Članak 4 — 154 Članak 14 - 154 Članak 17 — 8 PRIJEVOZ ŽELJEZNIČKI - vidi ŽELJEZNIČKI PRIJEVOZ PRIJEVOZ CESTOVNI - vidi CESTOVNI PRIJEVOZ PRIVREDNI PRIJESTUPI lakon o usluga Članak Članak Članak

• •,.

porezu na promet proizvoda i (NN RH br. 25/93) 38 - 276 39 - 276 62 — 276

Zakon o RH br. Članak Članak Članak Članak Članak

zakonsko

kazalo

privrednim prijestupima (NN 53/91 i 91/92) 2 — 272 10 — 273, 274 37 — 275 : 50 — 276 56 — 274

Zakon o standardizaciji 53/91) Članak 16 — 279 Članak 77 — 279

(NN RH br.

Zakon o trgovini (NN RH br. 53/91 i 77/92) Članak 9 — 277 Članak 32 — 278 Članak 44 — 277 ' • ^

STEČAJNI POSTUPAK Zakon o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (NN RH br. 53/91) Članak 8 — 230 Članak 10 — 252 Članak 40 — 231, 232 Članak 45 — 232, 233 Članak 79 — 234, 235 Članak 80 — 234, 235 Članak 83 — 234, 235 Članak 84 — 234, 235 Članak 86 — 234, 235 Članak 88 — 236, 237, 238 Članak 93 — 239, 240 Članak 95 — 240 Članak 99 — 241 Članak 100 — 242, 243, 244, 245 Članak 102 — 242, 246, 247, 248 Članak 112 — 249, 250 Članak 119 — 34 Članak 120 — 34 Članak 121 — 243, 251 Članak 125 — 251, 252, 253, 254, 255 Članak 126 — 256 Članak 127 — 251, 253, 254, 255, 256, 257, 258, 259, 260 Članak 130 — 198, 238 Članak 136 — 238, 261, 262, 263 Članak 139 — 260 Članak 140 — 243

21

abecedno zakonsko kazalo Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak Članak

143 144 145 146 148 152 154 157

— — — — — — — —

245 247 243, 247 244 240 264 265 241

SUKOB ZAKONA Haška konvencija o građanskom postupku od 1. ožujka 1954. Prvotni tekst »SI. 1. FNRJ« br. 6/62 — Međunarodni ugovori — Propis se primjenjuje u RH temeljem točke III. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH, NN br. 31/91, odnosno članka 33. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora — NN br. 53/91) Članak 17 — 270 Konvencija o uzajamnoj pravnoj pomoći u građanskim i upravnim stvarima s Republikom Italijom (Prvotni tekst »SI. 1. SFRJ« br. 5/63 — Dodatak — Propis se primjenjuje u RH temeljem točke III. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH, NN br. 31/91, odnosno članka 33. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora — NN br. 53/91) Članak 24 — 271 Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (NN RH br. 53/91) Članak 17 — 270 Članak 28 — 266, 267 Članak 46 — 210 Članak 54 — 179, 268, 269 Članak 81 — 268 Članak 82 — 270, 271 Članak 83 — 270, 271 Zakon o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora (NN RH br. 53/91) Članak 33 — 271

22

VLASNIČKOPRAVNI ODNOSI Opći građanski zakonik (NN RH k 53/91 — čl. 27. Zakona o preuzinu nju Zakona o obveznim odnosima) Paragraf 418 — 3 Paragraf 1175 — 116 Zakon o osnovnim vlasničkopravnim d nosima (NN RH br. 53/91) Članak 5 — 1 Članak 24 — 3 Članak 28 — 2 Članak 29 — 2 Članak 72 — 2 Zakon o vlasništvu na dijelovima zgn da (NN RH br. 52/73, 46/90) Članak 19 — 1

ŽELJEZNIČKI PRIJEVOZ CIM — Konvencija o međunarodnim prijevozima željeznicama (COTIF) Dodatak B — Jedinstvena pravila.« ugovoru o međunarodnom prijemi robe željeznicom (Prvotni tekst »SI 1. SFRJ« br. 8/84 — Međunarodni it govori — Propis se primijenjujeuRB temeljem točke I I I . Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH, NN br. 31/91, odnosno, čl. 33. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarod nih ugovora — NN br. 53/91) Članak 10 — 156 Članak 53 — 156 Članak 55 — 156 Članak 58 — 156, 157 Zakon o ugovorima o prijevozu u letjet ničkom prometu (NN RH br. 53/91) Članak 77 — 156 Članak 78 — 155 Članak 82 — 156

ODLUKE VLASNIČKOPRAVNI ODNOSI

ZAKON 0 OSNOVNIM VLASNIČKOPRAVNIM ODNOSIMA (NN RH br. 53/91) - ZOVO ZAKON 0 VLASNIŠTVU NA DIJELOVIMA ZGRADA (NN RH 52/73, 46/90) Članak 5. ZOVO " Članak 19. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrade Članak 154. i 156. ZOO

-

ODGOVORNOST ZA ŠTETU OD ŠTETNIH IMISIJA Za štetu koja je nastala zbog prekomjernih imisija odgovara vlasnik nekretnine od koje te imisije potječu, bez obzira na to da li nekretninu koristi on sam ili ju je dao na korištenje drugoj osobi. »Nije sporno da je V. kat vlasništvo tuženika, te da je do štete došlo uslijed kvara na caffe aparatu, vjerojatno u vlasništvu, odnosno na korištenju kod navedenog zakupca. Kraj postojanja ovih nespornih okolnosti, tuženik tužitelju odgovara za predmetnu štetu. Naime, na sporni pravni odnos imaju se primijeniti pravila koja važe za susjedska prava vlasnika nekretnina. Prema tim pravilima, vlasnik nekretnine koje su izložene prekomjernim imisijama mogu, od vlasnika nekretnine od kojih one potječu, zahtijevati naknadu štete, te da ovaj otkloni uzroke prekomjernih imisija. Ovakav pravni zaključak proizlazi iz odredbi čl. 19. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada (SI. SFRJ 43/65 i 57/65 — preuzet kao Zakon Republike Hrvatske — NN 53/73), čl. 5. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (preuzet — NN 53/91), a u svezi sa čl. 154. i 156. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (preuzet-NN 53/91 i 73/91). Obzirom na to, za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovom predmetu nema značaja da li je tuženik u kritično vrijeme koristio poslovni prostor na V. katu, ili je kao vlasnik ovaj prostor iznajmio drugom poduzeću.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-531/93 od 12. listopada 1993.

Članak 28, 29. i 72. ZOVO STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA DOSJELOŠĆU NA NEKRETNINAMA KOJE SU BILE U DRUŠTVENOM VLASNIŠTVU Nakon donošenja Ustava Republike Hrvatske (1990) ne postoji više tzv. društveno vlasništvo, pa se i na odnose između ranijih društveno pravnih osoba 25

(nositelja prava korištenja i raspolaganja) mogu primijeniti pravila o stjecanju prava vlasništva dosjelošću. I po pravnom stajalištu ovog žalbenog suda, a nakon donošenja Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90), na stvarno pravne odnose tzv. društveno -pravnih subjekata, imaju se primijeniti pravila o stjecanju vlasništva do sjelošću. Naime, od 1945. g. pa dalje nije bilo propisa prema kojima bi se institut stjecanja vlasništva dosjelošću primjenjivao i između društvenopravnih subjekata, jer Zakon o osnovnim vlasničkim odnosima preuzet kao republički zakon (NN 53/91) — uređuje taj institut u odnosu stjecanja vlasništva građansko pravnih subjekata. Međutim, Ustav Republike Hrvatske u članku 48. st. 1. određuje da se jamči pravo vlasništva. Ustavno jamstvo prava vlasništva ne daje temelj za usporedno postojanje i nekog drugoj društvenovlasničkog uređenja, pa ne može biti više različitih oblika vlasni štva. Ako dakle postoji samo jedna vrsta vlasništva, moguće je samo jedno pravno uređenje prava vlasništva, pa i stjecanje prava vlasništva. U nedo statku pozitivnih propisa na sporni odnos, kao odnos društvenopravnih subjekata imaju se primijeniti pravna pravila o stjecanju vlasništva dosjelošću koja važe za građanskopravne subjekte. Kako je Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima (NN 53/91) izričito stavio izvan snage ranije važeći članak 29., kao očito protivan pravnom poretku uređenom no vim Ustavom, to se ne mogu više primjenjivati ograničenja koja su ranije važila u primjeni instituta dosjelosti na »društvenom« vlasništvu, pa se stvarno pravni odnosi društvenopravnih subjekata na »društvenom« vlasništvu moraju uređivati kao da takvog ograničenja nije niti bilo. Stoga se na predmetni pravni odnos imaju primijeniti, a u nedostatku izričitih propisa, pravna pravila iz članka 28. st. 4. ZOVO, prema kojem savjesni posjednik nepo kretne imovine, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Prema odredbi članka 72. st. 3. istog Zakona savjesnost se pretpostavlja. Tuženik u tijeku parnice, a niti u žalbi, nije iznio tvrdnje niti predložio dokaze koji dovode u dvojbu ovo pretpostavku. Napokon valja dodati, da društveno poduzeće do pretvorbe na ovakvoj imovini ima »pravo korištenja i raspolaganja«, a nakon pretvorbe postaje vlasnik, a temeljem odredbe članka 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 19/91, 83/92. i 16/93). PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-538/93 od 19. listopada 1993. OPĆI GRAĐANSKI ZAKONIK (NN RH br. 53/91 — čl. 27. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima) — OGZ PRAVNO PRAVILO IZ PARAGRAFA 418. OGZ-a

STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA NA TUĐEM ZEMLJIŠTU Pravila o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu vrijede I u slučaju kad je poduzeće (ranije radna organizacija) izgradilo objekt na zemljištu koje je bilo u društvenom vlasništvu.

»I po pravnom stajalištu ovog žalbenog suda, sporni pravni odnos trebalo je raspraviti primjenom pravnih pravila bivšeg OGZ-a o stjecanju vlasništva zgrade izgrađene na tuđem zemljištu, odnosno primjenom pravnih pravila Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima (preuzet kao Zakon Republike Hrvatske NN 53/91 — dalje ZOVO). Naime, doista nije bilo propisa (od 26

1945. g. pa dalje) prema kojima bi se institut stjecanja vlasništva građenjem na tuđem zemljištu primjenjivao i između tzv. društveno-pravnih subjekata. Međutim, Ustav Republike Hrvatske u članku 48. st. 1. (NN 56/90) određuje da se jamči pravo vlasništva. Ustavno jamstvo prava vlasništva ne daje temelj za usporedno postojanje i nekog drugog — društvenovlasničkog uređenja, pa ne može biti više različitih oblika vlasništva. Ako postoji samo jedna vrsta vlasništva, moguće je samo jednako pravno uređenje prava vlasništva pa i stjecanje prava vlasništva. U nedostatku pozitivnih propisa na sporni odnos (kao odnos društveno-političkih subjekata) se imaju primijeniti pravna pravila koja uređuju stjecanje vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Prvostupanjski sud stoga se ispravno poziva u ovom slučaju na pravno pravilo iz paragrafa 418. bivšeg OGZ-a o stjecanju vlasništva zgrade izgrađene na tuđem zemljištu (vidi i čl. 114. st. 1. Nacrta prijedloga Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojem, kad je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije ga bez odgađanja zabranio poštenom graditelju, zemljište sa zgradom koja je na njemu izgrađena pripada graditelju, a raniji vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati naknadu tržne vrijednosti zemljišta, a slično i pravno pravilo iz članka 24. ZOVO). U odnosu pak na žalbeni prigovor da kod protutužitelja nije izvršena pretvorba u smislu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, valja reći da je pobijanom presudom protutužitelju priznato samo »pravo korištenja i raspolaganja objekta«, pa je dakle sporni objekt doveden u isti pravni režim kao i ostala njegova imovina.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2913/92 od 18. svibnja 1993.

27

OBVEZNI ODNOSI

i ZAKON 0 OBVEZNIM ODNOSIMA (NN RH br. 53/91, 73/91) — ZOO | OPĆE UZANCE ZA PROMET ROBOM (»SI. 1. FNRJ« b r . 15/54 — ( primjenjuju se kao trgovački običaji sukladno čl. 1107. u svezi s 1 čl. 21. st. 2. ZOO)

članak 21. i 1107. ZOO Opća uzanca broj 21. PONUDA POTPISANA OD NEOVLAŠTENE OSOBE NA POSLOVNOM PAPIRU Narudžbenica na poslovnom papiru banke potpisana od neovlaštene osobe, a kojom se naručuju tanjuri i šalice, ne obvezuje ponuditelja (banku) jer se ne odnosi na posao kojim se ponuditelj redovno bavi. »Iz preslike narudžbenice, priležeće spisu, vidljivo je da se radi o ponudi izjavom neovlaštene osobe (nije potpisana po osobi koja se prezentirala punomoćju ili drugim ovlaštenjem kao ovlaštena osoba) na poslovnom papiru, pa kako se radi o slučaju posla kupnje i prodaje robe, koji nije reguliran ugovorom stranaka ili dispozitivnim odredbama zakona (argumentum iz čl. 21. st. 2. i čl. 1107. ZOO) na taj se posao ima primijeniti poslovni običaj o ponudi i prihvatu ponude na poslovnom papiru potpisanom od neovlaštene osobe, kodificiran u OU broj 21. Po navedenom poslovnom običaju, da bi iznimka po kojoj pismena ponuda obvezuje ponuditelja iako nije dana od ovlaštene osobe, bila egzistentna, potrebno je kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: ako je ponuda dana na poslovnom papiru, ako ponuda sadrži pečat ili štambilj ponuditelja te potpisana na uobičajeni način, te ako se ponuda odnosi na posao kojim se ponuditelj redovno bavi i ne prelazi okvire njegovog uobičajenog poslovanja, i konačno ako ponuđeni nije znao da je ponuda potpisana od strane neovlaštene osobe. U ovom konkretnom slučaju, stajalište je suda drugog stupnja da jedna od navedenih pretpostavki nije ispunjena. Naime, tužitelj je, postupajući prosječnom pažnjom mogao zaključiti da se ponuda ne odnosi na posao kojim se ponuditelj redovno bavi, a niti na posao nužno potreban za obavljanje redovne djelatnosti ponuditelja, budući se narudžbenicom prvotuženika - banke — naručuju tanjuri i šalice, što je moglo izazvati sumnju kod ponuđenog, unatoč postojanja ostalih pretpostavki.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2473/91 od 18. svibnja 1993.

31

r l

Članak 28. stavak 1. i 39. st. 3. ZOO IZJAVA VOLJE KONKLUDENTNIM RADNJAMA

v Volja se može izjaviti i ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključile 0 njezinu postojanju. Stoga je prodavatelj, slanjem naručene robe, u cijtr losti prihvatio ponudu kupca. c i

»Drugostepeni sud prihvaća razloge prvostepene presude te na njih upr^ ćuje bez potrebe da se isti ponavljaju. Pravilno je prvostepeni sud u kor^1 kretnom slučaju primjenio čl. 39. st. 2. ZOO-a o prihvaćanju ponude, Ti ženik je, naime, naručio robu i ponudio uvjete plaćanja (beskamatno 30 dana51 a ta ponuda je prihvaćena činjenicom da je, nakon što je narudžba primljeni1 roba isporučena. Time je ispunjena i pretpostavka iz čl. 28. st. 1. ZOO-a E koje propise se tužitelj poziva, jer se volja može izjaviti ne samo riječirmj uobičajenim znacima, već i drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću moi zaključiti o njezinom postojanju. To je, u ovom slučaju, bilo slanje robe. Dal le, ne radi se o jednostranom činu naručitelja, već o izraženoj volji obj ugovorne strane. Baš naprotiv, faktura tužitelja predstavlja jednostrani čin ne obvezuje protivnu stranku. Ako tužitelj nije htio prihvatiti uvjete iz K( rudžbenice, onda je prije slanja robe trebao tražiti izmjenu uvjeta pladanj a nije sporno da to on nije učinio. Prema tome, ne stoji žalbeni razlog pt grešne primjene materijalnog prava.« 1 PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1439/91 od 7. travnja 1992. ..

,.- -

.

•

. . . . . .

1

Članak 45. stavak 5. ZOO

j

PREDUGOVOR

\ i

Sklapanje glavnog ugovora, što je ugovorna obveza ugovornih strana iz pra ugovora, može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka pređi đenog za njegovo zaključivanje, odnosno, od dana kad je prema prirodi pod] 1 okolnostima ugovor trebao b i t i sklopljen, ako rok nije bio predviđen. , »Prema odredbi čl. 45. st. 5. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/51; 73/91) sklapanje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od 6 mjesecioj isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predv, đen, onda od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima ugovor treba biti sklopljen. Prema sadržaju i smislu »promemorije« od 17. III. 1987, i prema sadržaju pravnog odnosa, može se sa sigurnošću zaključiti da je tak glavni ugovor trebalo zaključiti najkasnije u vrijeme kada je objekt dovrše:1 Iz podataka u spisu moglo bi se zaključiti da je objekt dovršen 1989. godk Tužitelj je, međutim, postavio zahtjev za sklapanje kupoprodajnog ugora tek svojim podneskom od 31. I I I . 1992. godine. Iz podataka u spisu ne pn izlazi da je tužitelj prije navedenog podneska pozivao tuženika na zaključeni, kupoprodajnog ugovora.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1072/93 od 15. lipnja 1993. Članak 46, 47. i 49. ZOO NIŠTAVOST UGOVORA ZBOG PREDMETA Ugovor, kojim se jedna strana obvezala preuzeti (primiti u radni odnos) n 32

5 nike druge ugovorne strane, ne proizvodi pravne učinke zbog nemogućnosti činidbe. 1

»Prema članku 46. ZOO određuje se da predmet obaveze može biti davanje, činjenje, nečinjenje, ili trpljenje, no ove obveze moraju biti moguće, dopuštene i odredive, jer je u suprotnom, prema članku 47. ZOO, ugovor ništav. Ovaj sud je suglasan sa zaključkom prvostepenog suda da ugovorna obaveza tuženika, da će nakon raskida ugovora primiti u radni odnos sve radnike tužitelja koji rade kao čuvari objekata tuženika, u smislu članka 49. ZOO nije dopuštena i moguća, jer je protivna drugim prinudnim propisima. Tako Zakon o radnim odnosima detaljno obrađuje materiju zasnivanja radnog odnosa, prava i obaveza sudionika te načine prestanka radnog odnosa, sve kao osobno pravo sudionika, a što znači da bez volje radnika i njihovog sudjelovanja stranke nisu mogle odlučiti o njihovim radnim odnosima.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1597/91 od 6. listopada 1992.

8 Članak 46. u svezi sa čl. 137. ZOO

NIŠTAVOST UGOVORA ZBOG PREDMETA

Ništav je ugovor kojim se korisnik pomorskog dobra obvezao osigurati drugoj ugovornoj strani odgovarajući vez, kraj činjenice da mu je pomorsko dol bro dano za izgradnju sportske lučice za obavljanje sportske djelatnosti i da f je lučica izgrađena za brodove maksimalne dužine od 12 m, a druga strana zahtijeva vez za brod dužine od 18 m i to za obavljanje gospodarske djelatnosti. Takva činidba pravno nije dopuštena, a ni faktički moguća. »Nije bilo osnova da prvostepeni sud prihvati tužbeni zahtjev i tuženiku naloži ispunjenje ugovorne obveze koja se sastoji u činjenju, kod okolnosti da tužitelj zahtijeva utvrđenje prava i privez broda dužine 18 m koje koristi u privredne svrhe (nautički turizam). Ugovorna obveza koja se sastoji u činjenju mora biti moguća i dopuštena (arg. iz čl. 46. st. 2. ZOO). Obveza koju tužitelj zahtijeva od tuženika, prema stajalištu ovog drugostepenog suda, nije ni dopuštena niti moguća iz slijedećih razloga: Tuženik može pomorsko dobro (lučicu) koristiti sukladno promjenama (arg. acontr. iz čl. 17. toč. 2.a. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima), a protivno ponašanje predstavljalo bi pomorski prekršaj iz čl. 82. toč. 2. Zakona. Općinskom odlukom tuženiku je pomorsko dobro dano na izgradnju sportske lučice iz čega proizlazi, polazeći od odredbe čl. 6. st. 1. Zakona, da tuženik kao korisnik dobra može na dobru obavljati samo sportsku djelatnost. Tuženik je ugovorom preuzeo obvezu da će tužitelju osigurati za korištenje odgovarajući vez u skladu s Pravilnikom društva o načinu i kriterijima za raspodjelu vezova. Pravilnikom društva o stjecanju i gubitku prava na vez u lučici društva predviđeno je da pravo korištenja veza može ostvariti aktivni član društva ako mu čamac odnosno brod služi isključivo za aktivnosti kojima se bavi u okviru postojećih sekcija društva, a ne i za druge aktivnosti, a takva odredba Pravilnika je u skladu s djelatnošću tuženika i

33

namjeni lučice prema citiranoj općinskoj odluci i ugovoru kojeg je tuženil sklopio s općinom. Sve kada bi i činidba bila dopuštena tužbeni zahtjev, prema shvaćanjt ovog drugostepenog suda ne bi bio osnovan, iz razloga jer činidba — privei broda dužine od 18 m u lučici tuženika ne bi bila moguća budući je lučica nakon sklapanja ugovora između parničnih stranaka, projektirana i izgra đena za brodove do maksimalne dužine 12 m. To znači da se u slučaju kat je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemogući ugovor gasi (arg. iz čl. 137. st. 1. i 2. ZOO). PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1715/92 od 6. listopada 1992.

Članak 66, 139. i 141. ZOO PREKOMJERNO OŠTEĆENJE Ugovor o prodaji, u kojem ugovorena cijena dostiže 60% vrijednosti prodani nekretnine, nije zbog toga prividan a ni zelenaški ugovor. Poništenje takvoj ugovora se može zahtijevati zbog prekomjernog oštećenja, ali to pravo presta je istekom godine dana od njegova sklapanja. »Prvostupanjskom presudom tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevon kojim je tražio poništenje ugovora o prodaji nekretnina kao zelenaškog tf da se odnosi vraćaju u stanje prije zaključenja ugovora. U obrazloženju presude u bitnom se navodi da tužitelj traži poništenji ugovora po dva temelja i to: prvo, radi toga što se radi o prividnom ugo voru iz čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, dalje: ZOO), kac i zbog toga što se radi o zelenaškom ugovoru u smislu čl. 141. st. 1. ZOO-a Međutim, po shvaćanju prvostupanjskog suda, ne postoji temelj za primje nu čl. 66. st. 1. ZOO-a, jer po stavku 2. tog članka prividni ugovor vrijedi jer je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost. Taj ugovor naime sadrži sve bitne sastojke ugovora o prodaji (predmet, cijenu i tabularnu izjavu) pa je čak i proveden u zemljišnim knjigama. Niti drugi pravni temelj ne stoji, jer se ne radi o očitom nesrazmjeru jer je polučena cijena otprilike 72% od procjene koja je izvršena nakon sklapanja ugovora tj. 5. II. 1991 godine. Kako ne stoji ni jedan ni drugi pravni temelj to je tužitelj s tužbenim zahtjevom odbijen. Drugostupanjski sud u svemu prihvaća razloge iznesene u presudi prvoj stupnja, te na njih upućuje bez potrebe da se isti ponavljaju. U odnosu na navode žalbe treba istaći da tužitelj presudu pobija ne zato što bi se radilo o fiktivnom ugovoru, već zato što se navodno radi o zelenaškom ugovoru iz čl. 141. st. 1. ZOO-a. U konkretnom slučaju ne radi se o zelenaškom ugovoru iz čl. 141. ZOO-a, već o prekomjernom oštećenju tj. očitom nerazmjeru uzajamnih davanja iz čl. 139. ZOO-a. Tužitelj naime tvrdi da je za svoje nekretnine dobio svega 61,65% od njihove procijenjene vrijednosti. U slučaju prekomjernog oštećenja pravo da se zahtijeva poništenje ugovora prestaje istekom godine dana od njegova sklapanja. Nesporno je da je ugovor zaključen 24. XII. 1988. godine, dok je tužba podnijeta 9. IV. 1990, godine, dakle, nakon isteka roka od godine dana. Radi se o prekluzivnom roku. Odbivši tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE Pž-1577/92 od 11. svibnja 1993. 34

\Q

tuženil aćanj, privez lučica _ izgra ju kad loguče

Članak 74. ZOO UVJET Ugovor koji je sklopljen pod odgodnim uvjetom koji se nije ostvario ne proizvodi pravne učinke.

»Drugostupanjski sud u svemu prihvaća razloge iznesene u prvostupanjskoj presudi tj. da ugovor o zajedničkoj kupnji stana ne proizvodi pravne učinke, jer je sklopljen pod odgodnim uvjetom koji nije ispunjen. Naime, j po članku 74. Zakona o obveznim odnosima, koji je kao Zakon Republike Hrvatske preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, dalje Z00) ugovor je sklopljen pod uvjetom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice. Ugovor koji su stranke zaključile bio je uvjetovan davanjem pismene izjave radnice tuženika, da će kod tuženika ostati u radnom odnosu određeno vrijeme. Nije sporno da ona tu izjavu nije dala i da je samovoljno prekinula radni odnos, što opet znači da uvjet nije nastupio, pa se ima smatrati da ugovor nije ni zaključen. Nije bitno ni to što je obveza navodno dospjela, jer bez nastupa ugovorenog uvjeta nema ni ugovora. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1441/91 od 8. rujna 1992.

11 članak 99. i 100. ZOO TUMAČENJE UGOVORA Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, a tumačiti se mogu na štetu one ugovorne strane koja je ugovor unaprijed p r i p r e m i l a i predložila samo ako su nejasne. »Prema odredbi čl. 99. ZOO odredbe ugovora primjenjuju se o n a k o k a k o glase, a pri tumačenju spornih odredbi ne t r e b a se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku n a m j e r u ugovaratelja. U konkretnom slučaju stranke su nesporno ugovorile cijenu izrade n a r u č e n e studije člankom 10. Ugovora o a u t o r s k o m djelu od 22. I I I . 1990., gdje je konstatirano da je sastavni dio ugovora p o n u d a tužitelja od 15. I. 1990., dakle članak 4. ponude. Prema čl. 4. ponude, ugovorena je valutna klauzula pod uvjetom da dođe do promjene tečaja dinara u odnosu na DEM više odnosno manje od 5%, pa dakle stranke nisu ugovorile na koji d a n će se vršiti preračunavanje, već samo uvjet u kojem će se slučaju primjenjivati valutna klauzula. Kako je nesporno ispunjen uvjet, da uopće dođe do primjene valutne klauzule, a nije posebno ugovoren dan na koji će se vršiti preračunavanje, to proizlazi da se valutna klauzula odnosi na dan plaćanja, a ne kako to pogrešno drži žalitelj, na dan ispostave fakture. Ne može se prihvatiti stajalište tuženika da se radi o nejasnoj odredbi ugovora koju treba tumačiti u njegovu korist, a u smislu odredbe čl. 100. ZOO, s obzirom da je ugovor pripremio tužitelj, a iz razloga što odredbe ugovora nisu nejasne.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1370/93 od 15. lipnja 1993. 35

Članak 99. i 395. ZOO TUMAČENJE UGOVORA — VALUTNA KLAUZULA

Nije zabranjeno da ugovorne strane ugovore kao valutu obveze stranu valutu. Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, a pri tumačenju spornih odredbi treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti, kako to odgovara načelima obveznog prava. »U svezi prvog tuženikovog prigovora, a glede ugovaranja »valutne klauzule«, tuženik ističe dvije stvari: prvo, da ugovaranje takve klauzule Zakonom nije dopušteno i drugo, da ugovorima nije specificirano o kakvoj se valutnoj klauzuli radi i nije navedeno koje devize se uzimaju za protuvrijednost. U svezi prigovora o nedopustivosti ugovaranja valutne klauzule ističe se, da u vrijeme zaključenja citiranih ugovora nisu više postojale zakonske odredbe koje su izričito zabranjivale unošenje valutnih klauzula u pravne poslove, a to zbog izmjena odredaba tadašnjeg Zakona o deviznom poslovanju u godini 1989. Članak 395. ZOO ne zabranjuje ugovaranje valutnih klauzula, i u Republici Hrvatskoj ne postoji propis koji bi zabranjivao ugovaranje takve klauzule, što znači da je ono dozvoljeno, pa je taj žalbeni navod neprihvatljiv. No, unatoč dopustivosti unošenja valutnih klauzula u ugovor, u ovom konkretnom slučaju stranke takvu klauzulu nisu ugovorile. Ugovor od 17. srpnja 1991. i aneks ugovoru od 24. svibnja 1991. sadrže zaista uopćenu odredbu »... s valutnom klauzulom«. Dok tuženik u žalbi ističe da tako ugovorena klauzula nije dala temelja sudu prvog stupnja za prihvaćanje izračuna protuvrijednost HRD prema DEM, tužitelj od početka tu klauzulu tumači na taj način. Članak 99. ZOO određuje da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, a da pri tumačenju spornih odredbi treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja. Stranke su nesporno sklopile ugovore o kratkoročnoj pozajmici hrvatskih dinara, kojom tužitelj pozajmljuje tuženiku ukupno 3,200.000 HRD. Navod iz aneksa i ugovora »... s valutnom klauzulom« ne može se tumačiti da taj iznos predstavlja dinarsku protuvrijednost određenog iznosa DEM, ili pak da je valutna klauzula ugovorena pod uvjetom da dođe do promjene tečaja dinara u odnosu na DEM. Iz odgovora tuženika na navode tužbe, a niti iz ostalih usmenih i pismenih navoda tuženika, ne proizlazi volja i namjera tuženika da dinare pozajmi od tužitelja uz takvu klauzulu, pa se takva nejasna odredba ugovora, a cijeneći da je i hrvatski dinar valuta, a da prema odredbi članka 99. ZOO ugovorne odredbe treba primijeniti kako glase, znači da ugovorna obveza tuženika glasi na vraćanje pozajmljenog iznosa hrvatskih dinara.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1093/93 od 14. rujna 1993. Članak 112. st. 1. i 117. st. 1. ZOO

13

POBOJNOST UGOVORA Pravo zahtijevati poništenje pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, a u svakom slučaju istekom roka 36

od tri godine od dana sklapanja ugovora. To su prekluzivni rokovi na koje sud pazi po službenoj dužnosti. »Predmet spora, nakon preinake tužbe, je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavost ugovora od 5. I I I . 1990. »tako da ne proizvodi nikakav pravni učinak« i s tim u svezi tuženiku naloži da izvrši povrat izdanih akceptnih naloga. S obzirom da je tužitelj zahtijevao poništaj ugovora zbog pobojnosti (ćl. 112. st. 1. ZOO), to je prvostepeni sud u spornom slučaju trebao tužitelja odbiti s tužbenim zahtjevom iz razloga jer pravo zahtijevati poništaj pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti (arg. iz čl. 117. st. 1. ZOO). Rok iz čl. 117. st. 1. ZOO je prekluzivni rok na kojeg sud, prilikom odlučivanja o zahtjevu, pazi po službenoj dužnosti. Prekluzija je poseban institut imovinskog prava po kojem ovlaštenik može neko svoje subjektivno pravo, koje proizlazi iz objektivnog prava, ostvariti u roku — odsjeku vremena — koji je zakonom određen, jer će u protivnom i samo to pravo prestati. Tužitelj je za zahtjev pobojnosti saznao najkasnije dana 3. svibnja 1990., kako to proizlazi iz činjeničnih navoda u tužbi, dok je poništaj pobojnog ugovora zahtijevao tek u preinaci tužbe na ročištu dana 2. travnja 1992., dakle poslije isteka roka od godine dana. Odredba čl. 117. st. 2. ZOO, prema kojoj pravo zahtijevati poništaj pobojnog ugovora u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora, odnosi se na objektivni rok u kojem pravo na poništaj pobojnog ugovora prestaje nezavisno da li je stranka saznala za razlog pobojnosti.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2926/92 od 1. prosinca 1992.

Članak 122. i 124. ZOO

14

PRAVILO ISTODOBNOG ISPUNJENJA U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu. Slijedom toga ugovorna strana koja nije ispunila ili nije istodobno spremna ispuniti svoju obvezu nema pravo raskinuti ugovor pozivajući se na činjenicu da druga ugovorna strana nije ispunila svoju obvezu. »Prema odredbi čl. 124., ZOO u dvostranim ugovorima kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili pod uvjetima navedenim u ZOO raskinuti ugovor, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Ovo pravo ne pripada međutim ugovornoj strani koja ni sama nije ispunila svoju ugovornu obvezu. Nesporno je da tuženik nije u cijelosti izvršio plaćanje kako je to predviđeno ugovorom. Međutim, u odgovoru na tužbu tuženik je stavio prigovor neispunjenja ugovora od strane tužitelja. Kako se radi o dvostranom ugovoru u kojem temelj obveze jedne ugovorne strane proizlazi iz izvršenja obveze druge strane, a jedna strana stavi prigovor da druga strana nije izvršila svoju obvezu, dolaze do primjene pravila istodobnog ispunjenja obveze iz čl. 122. ZOO. U konkretnom slučaju, kad je tuženik istakao da nije dužan isplatiti ugovoreni iznos za naknadu tužitelju, radi toga što tužitelj nije izvršio svoje obveze u ugovoru, sud bez ispitivanja ovih činjenica nije 37

mogao usvojiti tužbeni zahtjev. Naime, prema preuzetim obvezama, tuženik je dužan izvršiti plaćanje ugovornog iznosa, a tužitelj je dužan izvršiti određene radnje predviđene ugovorom. Ove činjenice sud prvog stupnja nije ispitivao pa se, za sada, ne može cijeniti niti pravilnost primjene materijalnog prava u zaključku suda prvog stupnja da je zahtjev tužitelja osnovan.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2626/92 od 29. lipnja 1993. Članak 124. ZOO

15

RASKID UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA Pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja ne pripada ugovornoj strani koja nije ispunila svoju ugovornu obvezu. »U odnosu na navode žalbe treba istaći da po čl. 124. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet kao republički zakon (NN 53/91, dalje ZOO), u dvostranim ugovorima ugovor može raskinuti stranka koja je ispunila ugovor, a ne stranka koja ugovor nije ispunila. Nije sporno da je tuženik svoju ugovornu obvezu ispunio jer je platio kupljenu količinu vina, dok je tužitelj svoju obvezu samo djelomično ispunio, jer je isporučio samo dio količine prodanog vina. Pozivanje tužitelja na članak 128. ZOO-a je bez temelja, jer jedna ugovorena strana može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete kad je očito da druga strana neće ispuniti svoju obvezu, a u konkretnom slučaju ta druga strana, tj. tuženik, je svoju obvezu već ispunio. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-871/93 od 20. travnja 1993. Članak 124, 132, 155. i 488. ZOO

16

RASKID UGOVORA Time što je prodavatelj vratio kupcu pretežni dio kupovne cijene priznao je činjenicu da je roba imala nedostatke, i time pristao na raskid ugovora, pa se naknadno ne može pozvati na činjenice da je reklamacija nedostataka bila nepravodobna. »Nije sporno među strankama da je ugovor o kupoprodaji graha raskinut. Naime, već dana 10. X. 1992. tuženik je od iznosa od HRD 4,400.000 kojeg je primio 7. X. 1992. godine vratio tužitelju HRD 4,200.000. Do raskida ugovora došlo je krivnjom tuženika koji je isporučio grah koji nije bio za ljudsku upotrebu što nije sporno, pa nije utemeljeno pozivanje tuženika na čl. 481. st. 1. preuzetog Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, dalje: ZOO) jer je reklamacija prihvaćena samom činjenicom što je pretežni dio kupovne cijene vraćen. Učinak raskida ugovora reguliran je čl. 132. ZOO-a. Po stavku 1. raskidom ugovora obje stranke su oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete. Po stavku 2. ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Po stavku 5. strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila. Prema tome, tuženik je dužan vratiti i ostatak kupovne cijene od HRD 200.000 sa kamatama od 7. X. 1992., ali ih je tužitelj tražio od dana 8. X. 1992. godine. Stoga ne stoji tuženikov žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. 38

U slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja, a ovdje je takav slučaj, stranka koja je ugovor ispunila ima određena prava, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (čl. 124. ZOO-a). Isto je predviđeno i čl. 132. st. 1. ZOO-a te čl. 488. ZOO-a. Po čl. 155. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist). Nije sporno da je tužitelj predao robu u tranzitu i da bi, da nije došlo do raskida ugovora, ostvario dobit od HRD 400.000, jer je robu kupio za HRD 4,400.000, a prodao istu za HRD 4,800.000.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1166/93 od 1. lipnja 1993.

17

Članak 132. ZOO \3tlH\K

\5GOVOKA — KAMATE

Raskidom ugovora obje strane se oslobađaju svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete. Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila, pri čemu nije od značaja krivnja za raskid ugovora. »Nije sporno da su stranke raskinule ugovor o izvođenju radova od 24. 03. 1989. godine. Prema odredbi čl. 132. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, raskidom ugovora obje strane se oslobađaju svojih obveza, izuzev obveze za naknadu eventualne štete. Prema odredbi st. 2. istog zakonskog člana, ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Prema odredbi st. 5. istog zakonskog člana, strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila. Stoga nema dvojbe da je tuženik dužan tužitelju vratiti primljeni avans zajedno sa zateznom kamatom od dana kada je taj avans primio. Krivnja za raskid ugovora bila bi od značaja kada bi jedna odnosno druga stranka zahtijevala još naknadu eventualne štete. Tuženik, međutim, nije prijavio takvu štetu, premda u žalbi spominje nužne troškove, ali te nužne troškove nije niti popisao niti ih je stavio u prijeboj tužitelju. Nije stoga od značaja pitanje tko je od stranaka odgovoran za raskid ugovora.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-838/91-2 od 3. ožujka 1992.

Članak 133. ZOO RASKID UGOVORA ZBOG PROMIJENJENIH OKOLNOSTI Svrha ugovora o zakupu ne može se ostvariti ako zakupac ne pristaje na izmjenu visine zakupnine ugovorene prije više godina, pa zakupodavatelj ima pravo zahtijevati raskid ugovora. »Prema odredbi čl. 133. Zakona o obveznim odnosima (SI. list 29/78 do 57/89, NN 53/91 i 73/91) ako nakon sklapanja ugovora nastupaju okolnosti zbog kojih se ne može ostvariti svrha ugovora, a u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana, i da bi po općem mišljenju bilo nepravedno održati ga na snazi, strana ugovornica koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora, može zahtijevati da se ugovor raskine. Žalitelj — tuženik u žalbi priznaje da su se okolnosti od vremena sklapanja ugovora o podzakupu temeljito promijenile, pri čemu 39

valja ukazati da je ugovor o podzakupu sklopljen dana 14. svibnja 1981. gt dine, dok je pobijana presuda prvog stupnja donijeta dana 14. svibnja 195 godine. Zakupnina koju plaća tuženik čija visina je ugovorena još 1981. god ne, posve je simbolična i bagatelna, te bi održavanje navedenog ugovora p općem mišljenju bilo nepravedno. Pobijana presuda temelji se na pravilni primjeni materijalnog prava odredaba čl. 133. i 135. Zakona o obveznim a nosima.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-160/93 od 15. lipnja 1993.

Članak 133. st. 3. ZOO RASKID UGOVORA ZBOG PROMIJENJENIH OKOLNOSTI Strana koja zahtijeva raskid ugovora, ne može se pozivati na promijenjen okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenog za ispunjenje nji zine obveze. »Na utvrđeno činjenično stanje, a koje ne dovodi u sumnju ni žalitelj, sut je pravilno primijenio materijalno pravo obvezavši tuženika na plaćanje cijen za isporučenu robu, a prema odredbi čl. 454. Zakona o obveznim odnosima Isticanje tuženika da je on u ovom poslu postupao samo kao komisionar, i da sav rizik snosi njegov komitent, neosnovano je, budući da je on bio t odnosu sa tužiteljem kao kupac prema prodavatelju, a odnos između njega njegovog komitenta je drugi pravni temelj koji se ne tiče tužitelja, kao pro davatelja robe. Neutemeljeno je pozivanje tuženika na izmijenjene okolnosti koje se nastale nakon sklapanja ugovora. Iako objektivno točne, tuženika ne ispri čavaju, budući da nije postupio u smislu odredbe čl. 133. i dalje Zakona o obveznim odnosima koji regulira mogućnosti stranke da ne ispune ugovoi u slučaju nastanka izmijenjenih okolnosti nakon sklapanja ugovora. Činje nica koju tuženik ističe, da se roba nalazi kod umješača i da nije niti otvorena niti korištena i da bi ju tužitelj mogao dobiti natrag, predstavlja prijedlog tuženika za raskid ugovora, međutim takav prijedlog se prema odredbi čl. 133. st. 3. ZOO ne može staviti nakon što istekne rok određen za ispunjenje obveze tuženika.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2165/93 od 28. rujna 1993.

Članak 137. st. 1. u vezi s čl. 155. ZOO

2C

NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA Kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane. •-:•>.., w »Činjenično stanje pravilno je i potpuno utvrđeno u postupku, kad je utvrđeno da je tužitelj sklopio s prednikom tuženika RO »Monter« OOUR »Elektropogon« Zagreb ugovor radi izvođenja investicijskih radova, prema kojem ugovoru je tuženik trebao izvesti određene radove, a koje nije izveo radi toga što nije dobio odobrenje od »Elektre«, pa je posao izvela »Elektra« Zagreb, s time da je cijena radova bila za utuženi iznos veća od ugovorene ci40

jene, s prednikom tuženika. U postupku je isto tako utvrđeno vještačenjem i dopisom »Elektre« da se radi o radovima koje isključivo je ovlaštena obavljati »Elektra«, a ne mogu ih obavljati drugi izvođači. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo. Osnovna pretpostavka zahtjeva za naknadu štete je da je šteta tužitelju nastala. Prema odredbi čl. 155. Zakona o obveznim odnosima, a koji se primjenjuje kao Zakon Republike Hrvatske, prema odredbama Zakona o preuzimanju (NN 53/91), šteta je umanjenje nečije imovine ili sprečavanje njenog povećanja. U konkretnom slučaju, kada je nedvojbeno utvrđeno da se radi o radovima, koje može izvesti jedino »Elektra« nema umanjenja imovine tužitelju, za koje bi odgovarao tuženik, kada je tužitelj platio cijenu koju je »Elektra« tražila, budući da te radove nikako ne bi moglo izvesti drugo poduzeće, pa ni prednik tuženika. Bez odobrenja poduzeća »Elektra« ispunjenje obveze za tuženika je postalo nemoguće. Radi se o događaju za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana pa je time u smislu članka 137. stavak 1. ZOO prestala obveza tuženika.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-776/92 od 11. svibnja 1993.

Članak 139. st. 1. u svezi s čl. 18. ZOO

21

PREKOMJERNO OŠTEĆENJE Poduzeće koje se profesionalno bavi gospodarskom djelatnošću treba znati za tržišnu vrijednost stvari koje prodaje, pa samo izuzetno može nastupiti slučaj u kojem će uspjeti sa zahtjevom za poništenje ugovora zbog očitog nerazmjera uzajamnih davanja. »Pravilno je prvostepeni sud, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključio da nisu ispunjeni uvjeti propisani čl. 139. st. 1. ZOO za poništenje ugovora o prodaji kojeg su sklopili Poduzeće »L« i »PMZ« dana 6. 07. 1989. i iz navedenih razloga odbio tužitelja »PMZ« s tužbenim zahtjevom. Prema čl. 139. st. 1. ZOO ako je između obveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru postojao, u vrijeme sklapanja ugovora, očiti nesrazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati. Poduzeća koja se bave privrednom djelatnošću, kao učesnici u ugovoru, moraju kao dobri privrednici i dobri stručnjaci (čl. 18. ZOO), poznavati situaciju na tržištu i tržišnu vrijednost stvari koju prodaju ili kupuju, pa samo izuzetno može nastupiti slučaj koji opravdava neznanje o pravoj vrijednosti stvari koja se prodaje ili kupuje. Posebno se ne može ni prema shvaćanju ovog drugostepenog suda, smatrati da tuženik kao prodavalac nije znao niti morao znati za pravu vrijednost svojih osnovnih sredstava nezavisno od toga stoje procjenu tih sredstava izvršio sam tužitelj. Pravilno je, nadalje, prvostepeni sud, utvrdivši na temelju isprava priloženih spisu da je tuženik dana 14. 07. 1989. u cijelosti isplatio kupovnu cijenu, prihvatio tužbeni zahtjev kod činjenice da tuženik nije postupio na način propisan čl. 467. st. 1. ZOO tj. predao kupcu stvari u vrijeme i na mjestu predviđenom u ugovoru, tj. odmah nakon izvršene isplate.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2814/91 od 8. travnja 1992. 41

Članak 142. ZOO

22

OPĆI UVJETI POSLOVANJA Opći uvjeti dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima i u pravilu obvezuju kao i one. Opći uvjeti obvezuju drugu ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u momentu sklapanja ugovora. »Po čl. 142. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koji je kao Zakon Republike Hrvatske preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 — u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Po st. 3. istog člana, opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora. Nije sporno da su opći uvjeti prodaje tuženiku bili poznati. Iz općih uvjeta slijedi da će u slučaju nepravodobnog plaćanja prodavalac zaračunati zateznu kamatu u smislu Odluke SIV-a (SI. list SFRJ broj 72/88), a osnov za zaračunavanje zatezne kamate je revalorizaciona kamata koja se primjenjuje od 9. XII. 1988. godine pa dalje. Stranke su, dakle, ugovorile revalorizaciju, a to su mogle prema Odluci SIV-a, pa tužitelju revalorizacija pripada i za period poslije 24. 06. 1989. godine. Iz navedenog slijedi da je osnovan tužiteljev žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-1844/91, od 10. ožujka 1992.

Članak 142. ZOO

23

OPĆI UVJETI POSLOVANJA Opći uvjeti poslovanja predstavljaju sadržaj ugovora i obvezuju kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima. Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u momentu sklapanja ugovora. »Prema odredbi čl. 142. st. 3. ZOO opći uvjeti ugovora obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati u času sklapanja ugovora. Tuženiku, kao ugovornoj strani u času sklapanja ugovora po računu od 5. 05. 1989. godine broj 2796, visina ugovorne kamate bila je poznata, te je tuženik opće uvjete ugovora tužitelja prihvatio. Bez značaja je činjenica što je tuženik protiv rješenja o izvršenju uložio prigovor i izrazio svoje protivljenje. Suprotno pogrešnim pravnim rezoniranjima tuženika, opći uvjeti poslovanja predstavljaju sadržaj ugovora, te kako su tuženiku ugovornoj strani bili poznati u času sklapanja ugovora to čine dio ugovora o prodaji i obvezuju ugovorne stranke kao i odredbe samog ugovora o prodaji. Ugovori se imaju u svemu izvršavati kako glase, te nije u pravu tuženik kada smatra da njega tužiteljevi opći uvjeti ugovora, koji su mu bili dostavljeni prije potpisivanja ugovora, ne obavezuju.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2222/92 od 27. travnja 1993.

42

Članak 154. ZOO

24

ODGOVORNOST UGOSTITELJA ZA ŠTETU KOJU PRETRPI GOST P\D0M U BAZEN BEZ VODE Otvoreni bazen bez vođe, sam po sebi, ne predstavlja opasnu stvar pa za štetu koju je pretrpio gost hotela, ugostitelj (vlasnik bazena) odgovara po načelu krivnje, a ne objektivne odgovornosti. »Suprotno shvaćanju tužitelja u žalbi, i ovaj drugostepeni sud smatra da se otvoreni bazen (bez vode) tuženika, ne smatra opasnom stvari i slijedom toga da tuženik, kao imalac stvari, za štetu nastalu tužitelju ne odgovara po načelu objektivne odgovornosti ili uzročnosti tj. bez obzira na krivnju (čl. 154. st. 2. ZOO — koji se primjenjuje kao republički zakon NN 53/91). Tuženik bi dakle, u spornom slučaju, bio dužan tužitelju naknaditi štetu ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (čl. 154. st. 1. ZOO). Preuranjen je zaključak prvostepenog suda, na temelju do sada izvedenih dokaza, da »nema krivnje tuženog z aeventualnu štetu koju je pretrpio tužitelj«. Takav zaključak, prema shvaćanju ovog drugostepenog suda, bi se mogao izvesti tek ukoliko se nedvojbeno utvrdi da tuženik nije trebao poduzeti i druge propisane ili uobičajene mjere zaštite kako bi se, s obzirom na položaj bazena i uvjete pristupa bazenu, otklonila opasnost pada u bazen uz uobičajenu pažnju osobe koja se kreće u blizini bazena. S obzirom da je, radi utvrđenja takve činjenice, potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, prvostepeni sud će u nastavku postupka izvesti dokaz vještačenjem koje će obaviti vještak za poslove sigurnosti na radu, jer do sada izvedeno vještačenje, koje je obavio vještak građevinske struke, s obzirom na činjenice koje je utvrđivao (pristup na bazen i eventualni propust »pri izgradnji bazena«), ne predstavlja dovoljan osnov za relevantne zaključke. Prema shvaćanju ovog suda obavijest u hotelskim informacijama broj 31 o tome da je »nudistička plaža otvorena od 1. 6. do 1. 10. od 7,00 do 19,00« u prvom redu ima značaj upoznavanja gostiju s pogodnostima koje hotel pruža gostima za vrijeme boravka, a na to ukazuje i sadržaj ostalih informacija, pa takva obavijest, sama po sebi, još ne otklanja odgovornost tuženika (hotela) za štetu koja bi nastala trećoj osobi, pa tako i gostima hotela na plaži nakon 1. 10. tekuće godine ukoliko nisu poduzete uobičajene i propisane mjere zaštite.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3123/91 od 14. siječnja 1992. Članak 154. ZOO

25

ŠTETA KAO PRETPOSTAVKA ODGOVORNOSTI OSOBE KOJA JE PODUZELA ŠTETNU RADNJU Time što nije postupila po rješenju o izvršenju, Služba društvenog knjigovodstva nije vjerovniku počinila štetu. Ovo iz razloga što njegova imovina nije umanjena, jer u nju i dalje ulazi potraživanje prema dužniku iz izvršne isprave. Vjerovnik ima pravo u izvršnom postupku zahtijevati da se izvršenje provede do kraja. »Zahtjev tužitelja je zahtjev za naknadu štete uslijed toga što je tuženik izvršio pljenidbu za manji iznos nego što tužitelj smatra da mu pripada na 43

temelju pravomoćnog rješenja o dozvoli izvršenja. Prema stanovištu ovog suda zahtjev tužitelja je neosnovan jer u konkretnom slučaju ne postoje opće pretpostavke za naknadu štete, a u smislu odredbe čl. 154. ZOO — koji se primjenjuje kao republički zakon (NN 53/91). Da bi se uopće mogao postaviti zahtjev za naknadu štete potrebno je da se ostvare određene pretpostavke iz navedenog članka a to je, u prvom redu, da postoji na strani tužitelja šteta. Šteta, prema definiciji iz odredbe čl. 155. ZOO, predstavlja umanjenje nečije imovine. Nepostupanjem tuženika prema rješenju o izvršenju nije kod tužitelja došlo do umanjenja imovine. Tužitelju je rješenjem o izvršenju dozvoljeno izvršenje u određenom iznosu, te ako ono nije u cijelosti provedeno, tužitelj i dalje za taj dio ima potraživanje prema svom dužniku. Uslijed toga tužitelj može u izvršnom postupku tražiti da se izvršenje provede u granicama određenim u rješenju o izvršenju u smislu odredbe čl. 42. ZlP-a — koji se primjenjuje kao republički zakon (NN 53/91). Prema tome nema osnova za zahtjev za naknadu štete jer nema osnovne pretpostavke, a to je šteta na strani tužitelja.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-l 10/91 od 28. siječnja 1992. Članak 154. st. 2. i čl. 174. st. 1. i 2. ZOO

26

ODGOVORNOST ZA ŠTETU OD OPASNE STVARI Više imatelja opasnih stvari (vlasnik željezničke kompozicije i vlasnik motornog vozila) odgovaraju za štetu trećoj osobi solidarno. »Kod činjenice da je tjelesna ozljeda tužiteljevog osiguranika nastala kao posljedica sudara između motornog vozila i željezničke kompozicije, dakle da šteta potječe od opasne stvari, prvotuženik odgovara za naknadu štete po načelu uzročnosti (kauzaliteta) tj. bez obzira na krivnju, kako to proizlazi iz odredbe čl. 154. st. 2. ZOO. Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac tj. pravna osoba koja je tada imala pravo raspolaganja odnosno kojoj je stvar dana na privremeno korištenje (čl. 174. st. 1. i 2. ZOO). Budući da nisu ispunjeni uvjeti za oslobođenje od odgovornosti prvotuženika kao imaoca opasne stvari, jer do štetnog događaja nije došlo isključivom radnjom treće osobe, u ovom slučaju vozača teretnog vozila, a na tu okolnost ukazuje činjenica da je pravomoćnom presudom vozač teretnog vozila oslobođen od optužbe, to je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio i prema prvotuženiku. Navodi prvo tuženika u žalbi da je prvostepeni sud trebao izvesti dokaz vještačenjem putem vještaka prometne struke radi utvrđenja »tko je i koliko kriv« bili bi relevantni samo u regresnom sporu između tuženih imaoca opasnih stvari.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2471/90 od 20. svibnja 1992. Članak 154. ZOO

Članak 42. ZIP

•••

•'•'-

•--.

27

ODGOVORNOST ZA ŠTETU ZAVODA ZA PLATNI PROMET ZBOG NEPOSTUPANJA PO RJEŠENJU O IZVRŠENJU Vjerovniku nije nastala šteta time što Zavod za platni promet nije u cijelosti proveo rješenje o izvršenju, jer vjerovnik i dalje ima potraživanje prema duž44

,

niku iz izvršne isprave i može, u postupku izvršenja, zahtijevati od suda da se izvršenje provede u cijelosti. »Zahtjev tužitelja je neutemeljen jer u konkretnom slučaju ne postoji opća pretpostavka za naknadu štete prema odredbi čl. 154. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine broj 53/91 i 73/91). U konkretnom slučaju, nepostupanjem tuženika prema navedenim rješenjima o izvršenju nije kod tužitelja došlo do umanjenja imovine. Rješenjem o izvršenju, Okružni privredni sud u Varaždinu dozvolio je izvršenje o određenom iznosu. Kako tuženik nije u cijelosti izvršio rješenje, to tužitelj i dalje za taj dio ima potraživanje prema svojim dužnicima. Tužitelj, u konkretnim slučajevima kao vjerovnik, može u nastavku izvršnog postupka tražiti da se izvršenje provede u granicama određenim u rješenju o izvršenju u smislu odredbe članka 42. Zakona o izvršnom postupku (NN 53/91). Prema tome, za naknadu štete prema tuženiku nema temelja jer nije došlo do umanjenja imovine na strani tužitelja koji i nadalje ima potraživanje prema svom dužniku te koje potraživanje može izvršiti u pokrenutom izvršnom postupku.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2053/92 od 14. rujna 1993.

Članak 154. u svezi s čl. 313. ZOO

23

ODGOVORNOST ORGANIZACIJE ZA PLATNI PROMET ZBOG NEPROVOĐENJA RJEŠENJA O IZVRŠENJU Vjerovnik nije pretrpio štetu time što organizacija za platni promet nije u cijelosti provela rješenje o izvršenju, jer time još nije umanjena njegova imovina budući da može zahtijevati da se izvršenje provede onako kako je navedeno u izvršnom naslovu. Organizacija za platni promet (SDK) postupa samo po nalogu suda i provodi izvršenje kako je određeno u rješenju o izvršenju, a nije ovlaštena vršiti uračunavanje prema članku 313. ZOO. »Ispitujući pobijanu presudu temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku — NN 53/91 — dalje u tekstu ZPP, ovaj sud nalazi da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi sljedećeg: Osnov tužbenog zahtjeva je naknada štete, dakle tužitelj je trebao u toku postupka dokazati da za naknadu štete postoje opće pretpostavke iz čl. 154. Zakona o obveznim odnosima, koji je preuzet čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 — dalje u tekstu: ZOO). Tužitelj tvrdi u tužbi da je tuženik u provedbi sudskog rješenja njemu počinio štetu time što nije doznačio razliku glavnice primjenom čl. 313. ZOO-a što iznosi utuženi iznos. Dakle, iz ovoga proizlazi da je pogrešna teza tužitelja, da mu može nastati šteta umanjenjem imovine samo zato što nadležna služba za platni promet, nije izvršila rješenje o izvršenju broj Iv-3270/89 na pravilan način kako to smatra tužitelj. Naime, na strani tužitelja nije još došlo do nikakvog umanjenja imovine, a tužitelj tj. vjerovnik ima pravo tražiti izvršenje u granicama izvršenja (čl. 42. ZlP-a), pa je neutemeljen zahtjev tužitelja na ime naknade štete, koja kao što je rečeno, nije još tužitelju ni nastala, a osim toga tužitelj je trebao u postupku dokazati koliku štetu trpi, tko je skrivio tu štetu i tko je dužan naknaditi tu štetu. Kraj takvog stanja stvari su bespredmetna razmatranja suda i stranaka otome na koji način je trebalo obračunavati kamate, da li konformnom metodom ili kojom drugom metodom, jer se izvršenje provodi u granicama određenim u rješenju o izvršenju, a ako je takvo rješenje nejasno ili neizvršivo, 45

tada to pada na teret i rizik vjerovnika, koji međutim samo u postupku izvršenja može tražiti nastavak izvršenja, ali samo u granicama izvršne isprave. Naročito nije prihvatljiva tvrdnja u tužbi, da je došlo do pogrešne provedbe rješenja o izvršenju iz razloga što tuženik nije primijenio odredbu čl. 313. ZOO-a, jer je očito da se odredba čl. 313. ne primjenjuje po službenoj dužnosti od strane Službe platnog prometa tj. tuženika, već se radi o dispozitivnoj odredbi koju primjenjuju vjerovnik i dužnik u slučaju kad dužnik pored glavnice (dakle dugovanja po nekom računu ili usluzi), duguje i kamate i troškove, pa tada vjerovnik može vršiti uračunavanje tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate a napokon glavnica, ali o tome mora odmah obavijestiti dužnika, kako bi bio poznat rok ispunjenja obveze. Međutim, očito je da se ta odredba ne primjenjuje u postupku provođenja izvršenja od strane SDK.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-972/91 od 26. svibnja 1992. ' Članak 154. i 155. ZOO ODGOVORNOST ORGANIZACIJE ZA PLATNI PROMET ZBOG NEPROVOĐENJA RJEŠENJA O IZVRŠENJU

29 I

Time što organizacija za platni promet nije provela rješenje o izvršenju u cijelosti vjerovniku nije nastala šteta, jer on ima pravo zahtijevati od suda u izvršnom postupku da se izvršenje nastavi sve do potpunog namirenja. »Ovaj sud stoga nalazi da je na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 154. i 155. ZOO) kad je usvojio tužbeni zahtjev na naknadu štete. Naime, da bi tuženik odgovarao za štetu jer nije proveo izvršenje do kraja, potrebno je da se ispune određene pretpostavke u smislu odredbe čl. 154. ZOO tj. potrebna je krivnja na strani tuženika, te šteta na strani tužitelja. U konkretnom slučaju, neprovođenjem izvršenja nakon 6. X. 1989. tužitelju se nije umanjila imovina, jer on ima i dalje potraživanje prema dužniku. Tužitelj, naime, može u smislu čl. 42. ZlP-a tražiti da se izvršenje provede u granicama rješenja o izvršenju a ako to nije moguće, sud će uputiti vjerovnika na parnicu. Kod tuženika nema krivnje kao drugog uvjeta odgovornosti za štetu. Naime, zahtjev za zatezne kamate, kako je postavljen u izvršnom prijedlogu, je neodređen i neprovediv, jer nakon stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate, stopu rasta cijena na malo ne utvrđuje više tuženik.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE Pž-2507/92 od 25. svibnja 1993. Članak 154, 158. i 177. ZOO

30

TEMELJ ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU Tko drugome uzrokuje štetu odgovara na temelju pretpostavljene krivnje, a što vrijedi i u slučaju odgovornosti za štetu uzrokovanu povredom ugovorne obveze. Uslijed toga osoba koja se obvezala isporučivati toplinsku energiju odgovara za štetu zbog neisporuke ako nije popravila uređaj pomoću kojeg se energija isporučuje, unatoč činjenici što je uređaj oštećen udarom groma. »Sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada u skladu sa svojim obrazloženjem tumači odredbu čl. 158. i 177. st. 1. Zakona 46

o obveznim odnosima. Naime, u ovom slučaju radi se o uzrokovanoj šteti za koju se u smislu čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima odgovara po principu pretpostavljene krivnje. U smislu te pravne norme na tuženiku je teret dokaza da je šteta nastala bez njegove krivnje, te ne dolazi u obzir primjena čl. 177. st. 1. ZOO. Sud prvog stupnja pogrešno smatra da je bit ovog spora šteta koja je, po stajalištu suda prvog stupnja nastala uslijed više sile, pa dosljedno tome sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije dokazao odgovornost tuženika za nastalu štetu, jer da tuženik nije štetu uzrokovao niti namjerno niti nepažnjom. Odgovornost tuženika u ovom slučaju ne sastoji se u samoj činjenici da je došlo do oštećenja parovoda uslijed udara groma, što neprijeporno predstavlja višu silu za koju tuženik ne odgovara, već se radi o šteti koja se temelji na pretpostavci da je tuženik kasno pristupio popravku parovoda, odnosno betonskih postolja za parovod, te je ključno pitanje da li je doista trebalo betonska postolja popraviti i da li ih je tuženik doista i popravio. Naime, tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete temelji na činjenici da je uslijed neisporuke pare došlo do zastoja u proizvodnji, a krivnju za to vidi u tome što tuženik nije na vrijeme, tj. u razumnom roku otklonio kvar na parovodu, a što je bio dužan učiniti.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1089/93 od 25. svibnja 1993. Članak 173. i 177. ZOO

.

31

ODGOVORNOST ZA ŠTETU OD OPASNE STVARI Potrgana žica električnog voda koja leži na tlu pod naponom predstavlja opasnu stvar, pa za štetu koja od nje potječe odgovara njezin imatelj (vlasnik dalekovoda). Snježna oluja, uslijed koje je došlo do trganja žice, nije događaj koji se nije mogao predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti i slijedom toga ne predstavlja ekskulpacioni razlog. »Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima u pogledu objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari (čl. 173). Pravilno je, naime, prvostupanjski sud potrganu žicu električnog voda koja leži na tlu pod naponom, okarakterizirao kao opasnu stvar. Radi se o takvoj stvari koja samo svojim postojanjem stvara rizik koji nije moguće u cijelosti izbjeći, te posjedovanje takve stvari iziskuje posebnu pažnju od njegova imatelja. Kraj takve odgovornosti oštećenom je dovoljno dokazati da je nastupila šteta i da potječe od opasne stvari. Da se doista radi o takvoj djelatnosti proizlazi iz nalaza vještaka. Iz vještačenja provedenog u predmetu Općinskog suda u Samoboru proizlazi da elektroenergetsko postrojenje TS 110/20 KW Samobor za zaštitu spoja sa zemljom ima projektirano relejnu zaštitu s relejem BBC, koji ima funkciju da u slučaju spoja sa zemljom na zračnoj mreži TKV izvrši isključivanje iz glavnog prekidača i time isključivanje zračne mreže, a istodobno dolazi u postrojenju do pojave alarma. U konkretnom slučaju, prilikom prekida zračnog voda, nije nastupilo djelovanje relejne zaštite i nije došlo do isključivanja glavnog prekidača, tako da je prekinuti vodič, koji je ležao na tlu, bio pod visokim naponom. Tuženik nije dokazao postojanje razloga za oslobađanje od odgovornosti prema odredbi čl. 177. ZOO. Snježna oluja nije takav događaj koji se nije mogao predvidjeti niti otkloniti. Radi se o događaju koji je predvidiv u zimskim mjesecima godine, a postojala je i mogućnost da se kvar, koji je nastao, odmah otkloni.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-517/93 od 9. ožujka 1993. 47

članak 173, 174. i 177. u svezi s čl. 154. st. 2. ZOO

:

ODGOVORNOST VLASNIKA HOTELA ZA ŠTETU OD OPASNE STVARI Terasa hotela na visini od 3,5 metara bez odgovarajuće ograde predstavlja opasnu stvar, pa vlasnik hotela odgovara za štetu koju je pretrpio maloljetni tužitelj (dijete) padom s terase, po načelu objektivne odgovornosti. »U prvostepenom postupku nedvojbeno je utvrđeno da je uzrok pada mldb. tužitelja prevelik razmak između šipka na ogradi terase visoke 3,5 m. I ovaj sud u cijelosti prihvaća stanovište prvostepenog suda, da ograda na terasi visine 3,5 m od zemlje nije odgovarajuća zaštita od slučajnog pada djeteta. Radilo se o ogradi, kao što je već navedeno, koja se sastojala od dvije vertikalne šipke na visini od 30 i 90 cm od poda. Ovo znači da između njih postoji razmak od 60 cm. Kako se radilo o prostoru otvorene terase, koja je bila pristupačna svim gostima i djeci, pravilan je zaključak prvostepenog suda o odgovornosti tuženika. Terasa na visini od 3,5 m s neodgovarajućom ogradom predstavlja opasnu stvar u smislu odredbe čl. 173. ZOO-a — koji se primjenjuje kao republički zakon (NN 53/91) — jer predstavlja mogućnost pada za djecu koja se na njoj mogu zateći. Za štetu od opasne stvari odgovara se bez obzira na krivnju, a u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZOO. Uslijed toga, prvostepeni sud pravilno je primijenio odredbe materijalnog prava obvezavši tuženika, kao vlasnika opasne stvari, temeljem odredbe čl. 174. ZOO za naknadu štete. Neosnovani su navodi tuženika da postoji isključiva ili djelomična krivnja roditelja mldb. tužitelja. U konkretnom slučaju nema uvjeta za potpuno i djelomično oslobađanje od odgovornosti prema odredbi čl. 177. ZOO, jer tuženik nije dokazao da bi povreda mldb. tužitelja nastala uslijed radnje ili propusta njegovih roditelja. Normalno je da se dijete slobodno kreće na terasi koja je dostupna, a i činjenica je da su se njegovi roditelji nalazili u blizini. Postavlja se i pitanje, kakvu bi naročitu brigu roditelji trebali posvetiti djetetu, a ako se isto nalazi na terasi koja predstavlja prostor hotela.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3127/91 od 10. prosinca 1991. Članak 178. st. 4. ZOO

33

ODGOVORNOST U SLUČAJU NEZGODE IZAZVANE MOTORNIM VOZILOM U POKRETU Za štetu što je pretrpe treće osobe, imatelji motornih vozila odgovaraju solidarno. »Predmet tužbenog zahtjeva je regresni zahtjev njemačke ustanove socijalnog osiguranja prema hrvatskom osiguravatelju, temeljem paragrafa 1542. Zakona o socijalnom osiguranju (RVO) Reichersicherungsordnung. Pravo na naknadu štete je derivatnog karaktera, te izvire iz prava oštećenika odnosno osiguranika tužitelja pok. S. P. Oštećenik je treća osoba koji je smrtno stradao u sudaru u kojem su učestvovali vozači M. M., koji je upravljao automobilom reg. oznake SP 131-75 i M. J., koji je upravljao traktorom neosiguranim, a koja oba vozača su pravomoćno oglašeni krivim za predmetnu prometnu nezgodu. Oštećenik, te tužitelj koji je derivativno stupio u prava svog osiguranika, jest treća osoba u prometnoj nezgodi te je promašen prigovor podijeljene odgovornosti. Naprotiv, za štetu što je pretrpi treća osoba imatelji 48

motornih vozila odgovaraju solidarno (čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima), a pitanje omjera odgovornosti je od interesa za međusobni regres vlasnika štetničkih motornih vozila.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1939/93 od 17. kolovoza 1993. f ZAKON 0 PRISILNOJ NAGODBI, STEČAJU I LIKVIDACIJI (NN RH br. 53/91) — ZPNSL . ., •. . Članak 198. ZOO u svezi s čl. 119. i 120. ZPNSL

34

NAKNADA ŠTETE ZBOG POVREDE UGLEDA I ČASTI PODUZEĆA U STEČAJU ... . . . ... ..... v. . -..• •..-' Poduzeće u stečaju može sklapati ugovore samo radi unovčenja imovine i radi završetka započetih poslova, pa slijedom toga nije moglo pretrpiti štetu gubitka zarade time što mu je povrijeđen ugled. »Neosnovano tužitelj drži da mu je trebalo dosuditi materijalnu i nematerijalnu štetu zbog povrede ugleda i časti zbog objavljivanja isprike čitaocima predmetne publikacije slijedećeg sadržaja: »Izvinjavamo se našim čitaocima, oglašivačima i poslovnim partnerima zbog zakašnjenja ovog broja do kojeg je došlo radi neprofesionalnog i nekorektnog odnosa Tiskare 'Otokar Keršovani' Pula. Molimo vas da uzmete u obzir da nije bilo moguće naći u roku od 2 dana novu tiskaru koja bi nam izašla u susret. Taj problem je sada riješen i nadamo se da do ovakvih i sličnih situacija neće doći«. Teza je tužitelja da je tužena uzrokavala štetu objavljivanjem tog teksta time, što nije mogao steći neku određenu zaradu te uvećati sredstva kojima obavlja svoju djelatnost jer svaki čitalac publikacije radije će tražiti štamparske usluge od neke druge firme. Međutim, kako je tužitelj u stečaju, prema odredbi čl. 119. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (Službeni list 84/89), a koji Zakon je preuzet čl. 1. Zakona o p r e u z i m a n j u . . . NN 53/91, u toku stečajnog postupka okončat će se samo oni započeti poslovi čije je izvršenje prijeko potrebno da bi se spriječilo nastupanje štete na imovinu dužnika, a temeljem odredbe čl. 120. st. 1. u toku stečanog postupka mogu se sklopiti novi ugovori samo radi unovčenja imovine dužnika i radi završetka započetih poslova i poslova koji su prijeko potrebni da bi se spriječilo nastupanje štete na imovini dužnika. Prema tome, očito je da tužitelj nije mogao sklapati nove ugovore i započinjati nove poslove, pa mu tužena nije niti mogla prouzrokovati štetu narušavanjem ugleda objavom citiranog teksta.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1500/92 od 14. srpnja 1992. Članak 199. ZOO

35

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG POVREDE UGLEDA, ČASTI ILI PRAVA OSOBA Visinu novčane naknade nematerijalne štete utvrdit će sud vodeći računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i svrhom. Sud nije ovlašten o visini naknade odlučiti prema slobodnoj ocjeni.

»Prema odredbi čl. 199. ZOO-a, u slučaju povrede prava osoba sud može narediti, prije svega, na trošak štetnika objavljivanje presude odnosno isprav-

49

ka, ili može narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena ili što drugo, čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom. Premi odredbi čl. 200. ZOO-a može se za nematerijalnu štetu dosuditi i novčana nak nada za povredu ugleda, časti ili prava osoba, ali pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njezine naknade, sud mora voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i c tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i svrhom (npr. lukrativne težnje). Prvostepeni sud, odlučujući o primje renosti zatraženog iznosa, poziva se na odredbu čl. 223. ZPP-a iznoseći po vlastitom nahođenju elemente koji opravdavaju visinu dosuđene naknade. Priji svega u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 223. ZPP-a jer se ne radi o slučaju gdje bi se visina štete mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama. Dakle, u konkretnom slučaju primjenjuje se samo od redba čl. 200. st. 2. ZOO prilikom odlučivanja o visini naknade, a u slučajn osporene visine sud, u pravilu, u pogledu naknade nematerijalne štete odre đuje vještačenje po vještacima odgovarajuće struke. Sud međutim, u konkretnom slučaju, ne obrazlaže visinu naknade nematerijalne štete u skladu s člankom 200. ZOO-a, već tu visinu obrazlaže elementima koji nemaju veze s predmetom spora (protuvrijednost 70 mjesečnih plaća predsjednika sud skog vijeća, 60 m2 za kupnju stana i si.), što je neprihvatljivo i ne može se dovesti u vezu sa zahtjevom i visinom koja bi bila primjerena visini nema terijalne štete koju potražuje tužitelj. Naime, kao što je rečeno, naknada štete mora biti stavljena u srazmjer sa samim povrijeđenim dobrom, u kon kretnom slučaju s osobom tužitelja kao autora tj. u kolikoj mjeri je objek tivno, i da li je uopće, povrijeđena čast i ugled tužitelja kao autora, a sud je postupajući protivno citiranim propisima i osnovnom načelu za naknadu imaterijalne štete, visinu utvrdio uspoređujući tu visinu s nekim drugim materijalnim dobrima koja nisu dovedena u vezu sa samim povrijeđenim dob rom za koje se traži naknada štete. Nadalje, obrazlažući visinu dosuđenog iznosa, sud polazi od pretpostavki o visini naknade, a da to u postupku nije utvrđeno. Nadalje, nije utvrđeno da li je u preostalom neprodanom broju knjiga umetnut ispravak (errata), što je naročito od značaja za neprovjerene i pretpostavljene zaključke koje izvodi sud da se radi i o naknadi buduće štete, iako takav zahtjev oštećenika nije ni postavljen u skladu s člankom 203. ZOO-a. Dakle, prvostepeni sud obrazlažući visinu dosuđene štete bez zahtjeva oštećenika dosuđuje naknadu i za buduću nematerijalnu štetu, nalazeći da će se trajanje povrede protegnuti na daljnjih 9 godina, a da za to nema uporišta niti u zahtjevu tužitelja, niti je obrazloženo da je po redovnom toku izvjesno da će ona trajati i u budućnosti, naročito u slučaju ako je u neprodana izdanja tuženika uložen ispravak (isprika) izdavača.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-82/92 od 18. veljače 1992.

Članak 200. ZOO u svezi s čl. 8. Europske konvencije o ljudskim pravima NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG POVREDE POSLOVNOG UGLEDA PODUZEĆA Pravna osoba nema pravo na pravičnu naknadu na ime nematerijalne štete zbog povrede poslovnog ugleda. Može, međutim, ostvarivati naknadu materijalne štete koja mu je uzrokovana člankom tuženika objavljenim u novinama (izgubljena dobit zbog gubitka očekivanih poslova i si.). [ »Pobijanom presudom odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom da mu tuženik plati 1,000.000 HRD s pripadajućim kamatama. Iz obrazloženja prvo50

stepene presude proizlazi d a j e s u d o v a k o odlučio, j e r j e n a k o n p r o v e d e n o g dokaznog p o s t u p k a u t v r d i o da ne p o s t o j i p r a v n i o s n o v da se tužitelju naknadi nematerijalna š t e t a z b o g p o v r e d e njegovog p o s l o v n o g u g l e d a . P r e m a odredbi čl. 200. st. 1. ZOO — k o j i se p r i m j e n j u j e k a o r e p u b l i č k i z a k o n ( N N 53/91) — taksativno su n a v e d e n i slučajevi u k o j i m a će s u d d o s u d i t i p r a v i č n u naknadu, nezavisno od n a k n a d e m a t e r i j a l n e š t e t e , a i k a d t a k v e š t e t e n e m a , međutim ovakva š t e t a m o ž e se d o s u d i t i s a m o fizičkoj a ne p r a v n o j osobi. Pravna osoba bi mogla i m a t i s a m o p r a v o na n a k n a d u m a t e r i j a l n e š t e t e , ukoliko bi joj takva š t e t a n a s t a l a p o v r e d o m n j e n o g p o s l o v n o g ugleda, m e đ u t i m u takvom slučaju tužitelj je t r e b a o d o k a z a t i visinu takve š t e t e . Ne stoji teza žalitelja da je s u d p o g r e š n o p r i m i j e n i o m a t e r i j a l n o p r a v o , odnosno da je takva p r i m j e n a p r a v a u s u p r o t n o s t i s U s t a v o m R e p u b l i k e H r vatske. Pravilno ističe žalitelj, da je vladavina p r a v a j e d n a od najviših vrednota ustavnog p o r e t k a , te da su p o d u z e t n i č k a i t r ž i š n a s l o b o d a t e m e l j e m gospodarskom u s t r o j a R e p u b l i k e , te da d r ž a v a o s i g u r a v a s v i m p o d u z e t n i c i m a jednak položaj na t r ž i š t u . M e đ u t i m , u k o n k r e t n o m slučaju je b i t n o da se na strani tuženika, k a o u s t a n o v e j a v n o g p r i o p ć a v a n j a , ne p o v r e đ u j e i ne sprečava sloboda izražavanja (tiska) u p r a v o p o š t i v a j u ć i p r i v r ž e n o s t l j u d s k i m pravima i temeljnim s l o b o d a m a , a u cilju z a š t i t e t i h p r a v a pa t a k o i slobode izražavanja i n f o r m i r a n j a . S a b o r R e p u b l i k e H r v a t s k e d o n i o je Z a k l j u č k e o prihvaćanju a k a t a Savjeta E u r o p e o slobodi i z r a ž a v a n j a i i n f o r m i r a n j a na svojoj sjednici od 6. i 7. X I I . 1990. (objavljeno u NN 7/91) k o j i m Z a k l j u č c i m a je prihvaćena Deklaracija o s r e d s t v i m a j a v n o g p r i o p ć a v a n j a i l j u d s k i m pravima. Prema prihvaćenoj Deklaraciji k o r i š t e n j e p r a v a na s l o b o d u i n f o r m i r a n j a i izražavanja može doći u s u k o b s p r a v o m na p o š t i v a n j e p r i v a t n o g života zajamčenog čl. 8. Konvencije o l j u d s k i m p r a v i m a , pa sva n a c i o n a l n a z a k o n o d a v s t v a koja su prihvatila n a v e d e n u Rezoluciju m o r a j u š t i t i t i p o j e d i n c a od m i j e š a n j a javnih vlasti i pojedinaca i p r i v a t n i h institucija, te s r e d s t v a j a v n o g p r i o p ć a v a n j a u privatni život p o j e d i n c a . Dakle, k a d bi se r a d i l o o n e p o š t i v a n j u p r a v a na privatnost pojedine o s o b e (privatni, obiteljski, k u ć n i život, fizički i m o r a l n i integritet, čast i ugled), u t a k v o m s l u č a j u bi t a k v a o s o b a i m a l a p r a v o na sudsku zaštitu u o d n o s u na s r e d s t v a j a v n o g i n f o r m i r a n j a , k o j a bi k o r i s t e ć i se slobodom informiranja povrijedila p r i v a t n o s t (čl. 8. E u r o p s k e k o n v e n c i j e o ljudskim pravima). Iz h i s t o r i j a t a t u ž b e proizlazi, da tužitelj n a l a z i da je objavom u članku tuženika tužitelju n a n e s e n a velika n e p r o c i j e n j i v a š t e t a i to njegovom poslovnom ugledu, d a k l e , o č i t o se ne r a d i o p o v r e d i p r i v a t n o s t i , d a k l e o počinjenoj n e m a t e r i j a l n o j š t e t i k a k o to o s n o v a n o z a k l j u č u j e i p r v o s t e p e n i sud. Naime, ako tužitelj t v r d i da mu je u č i n j e n a n e p r o c i j e n j i v a š t e t a , t a d a je trebao dokazati s t v a r n u š t e t u k o j a mu je n a s t a l a z b o g n a p i s a t u ž e n i k a , te je trebao p r i t o m e d o k a z a t i , da se r a d i o n e i s t i n i t i m n a v o d i m a ( n a r o č i t o o znanju i sposobnosti tužitelja), pa da je t i m e tužitelju u z r o k o v a n a m a t e rijalna šteta, pa bi u t o m slučaju t u ž e n i k t r e b a o n a d o k n a d i t i š t e t u (čl. 198. ZOO).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-27/92, od 2 1 . siječnja 1992.

Članak 214. ZOO

37

STJECANJE BEZ OSNOVE — OPSEG VRAĆANJA Poduzeće kojem je isti dug plaćen dva puta dužno je, na stečeno bez osnove, platiti zatezne kamate od dana stjecanja jer je nesavjestan stjecatelj, budući da se Iako može utvrditi da je nešto primio bez osnove ako uredno vodi poslovne knjige (a to mu je zakonska obveza).

51

»Po čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, koji je kao Zakon Republike Hrvatske, preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 u daljem tekstu ZOO) kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju sporno je među strankama samo to da li je tuženik nesavjestan ili savjestan stjecatelj. Drugostepeni sud stoji na stajalištu da je u slučaju kada se jedan te isti račun plati dva puta onaj tko je primio dvostruku uplatu dužan odmah i bez posebnog poziva vratiti ono što je stekao bez osnova. Uredan privrednik koji uredno vodi knjige lako može utvrditi da je nešto primio bez osnova i to što je primljeno vratiti, jer u protivnom postaje nesavjestan stjecatelj, pa je dužan platiti i zatezne kamate. Nije sporno da utuženi iznos predstavljaju obračunate zatezne kamate od stjecanja do vraćanja. Ne stoji stoga ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je prvostepeni sud pravilno primijenio čl. 214. ZOO-a, a ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer je prvostepeni sud dao valjane razloge zbog čega je tužbenom zahtjevu udovoljio. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1211/91 od 28. travnja 1992. Članak 262. st. 2. i čl. 277. st. 1. ZOO

38

ZAKAŠNJENJE DUŽNIKA SA ISPUNJENJEM NENOVČANE OBVEZE Ako je prođavatelj zakasnio sa isporukom robe, kupac ima pravo na naknadu štete, a ne na zatezne kamate na iznos plaćene kupovne cijene. Utemeljeno žalitelj ističe da nije bilo pravnog temelja za dosuđivanje kamata na uplaćenu protuvrijednost naručenih košnica zbog sljedećeg: Tužitelj temelji svoj zahtjev na tvrdnji da se tuženik nije držao ugovorenog roka isporuke, te da je isporučio košnice sa zakašnjenjem pa da slijedom toga ima pravo obračunati kamate na iznos dijela uplaćenog na ime naručenih košnica, avansa i to za dio isporučenih košnica sa zakašnjenjem, tvrdeći da se tuženik neutemeljeno koristio financijskim sredstvima tužitelja. Međutim, zatezne kamate duguje samo dužnik novčane obveze koji zakasni s njezinim ispunjenjem (čl. 277. st. 1. ZOO). U ovom slučaju tuženik nije dužnik novčane obveze. Tuženik je sa zakašnjenjem ispunio nenovčanu obvezu. Stoga bi tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu štete ako mu je nastala uslijed zakašnjenja tuženika (čl. 262. st. 2. ZOO), a ne zatezne kamate.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3049/92 od 18. svibnja 1993. Članak 277. st. 2. i čl. 399. ZOO NAJVEĆA DOPUŠTENA KAMATNA STOPA Ako je ugovorena veća kamata od dopuštene, primijenit će se najveća dopuštena stopa kamate koja se određuje posebnim zakonom za odnose između pravnih osoba. Kako takvog posebnog zakona nema, to se ima uzeti da je najveća dopuštena kamatna stopa ona stopa koju banka plaća odnosno ugovara za takvu ili sličnu vrstu posla. »U svezi žalbenog prigovora o konformnoj metodi obračuna zateznih ka52

mata i tvrdnji da se ta metoda nije mogla koristiti uz stopu ugovorne kamate, za istaći je sljedeće: Stupanjem na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate (SI. 1. 57/89 od 7. listopada 1989.) koji je preuzet kao republički zakon (NN 53/91) obračun zatezne kamate obavlja se mjesečno primjenom konformne metode (članak 1. st. 2. tog Zakona). Dakle, prigovor na metodu obračuna neutemeljen Glede stope obračunate kamate ističe se da su stranke ugovorile stopu kamate 14% mjesečno. Dakle, radi se o novčanom zajmu s ugovorenim kamatama, a plaćanje tih kamata je u stvari naknada zajmodavatelju za upotrebu njegova novca od strane zajmoprimatelja kroz ono vrijeme u kojem je zajam ugovoren. Kad zajmoprimatelj u ugovorenom roku ne vrati pozajmljeni novac pada u zakašnjenje i od tada je dužan zajmodavatelju platiti zateznu kamatu. Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate, tada ugovorena kamata teče dalje i kroz vrijeme započetog zakašnjenja po toj, višoj, ugovorenoj stopi (članak 277. st. 2. ZOO). Dakle, tužitelj ima pravo zahtijevati zatezne kamate po stopi ugovorene kamate iz ugovora o zajmu, a po članku 277. st. 2. ZOO. No, upravo u tom dijelu prvostupanjska presuda je nerazumljiva i nije ju moguće ispitati, a glede stope ugovorene kamate, koja bi, sukladno citiranoj odredbi članka 277. st. 2. nastavila teći. Iako je nedvojbeno da su stranke ugovorile kamatu po stopi koja je viša od stope zatezne kamate, što tužitelju daje pravo da po čl. 277. st. 2. ZOO traži kamatu po stopi ugovorene, nesrazmjer tih stopa je prevelik, to treba isti promatrati kroz odredbu članka 399. ZOO-a. Naime, stopa ugovorene kamate iznosi 14% mjesečno, dakle 168% godišnje. Stopa zateznih kamata od godine 1990. utvrđivala se u visini eskontne stope Narodne banke uvećane za 20%, a od 1. siječnja 1990. godine eskontna stopa se utvrđivala kao godišnja stopa pa se i stopa zateznih kamata utvrđivala kao godišnja stopa, te je za razdoblje od 1. travnja do 31. prosinca 1991. iznosila 48% godišnje. Dakle, očit je nesrazmjer stope ugovorene i stope zatezne kamate. Stopa ugovorenih kamata Zakonom o obveznim odnosima regulirana je člankom 399. U stavku 1. tog članka propisana je stopa ugovorene kamate između pojedinaca. Glede najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba, primjenjuju se odredbe posebnog zakona. Posebni zakon nije donijet. Budući nema posebnog zakona, a stopa konkretne ugovorene kamate je previsoka, kao kriterij utvrđivanja visine te stope ima poslužiti odredba st. 3, članka 399. ZOO, te pošavši od postavke da su stranke kamatu ugovorile, ali nisu odredile njezinu stopu, jer je ona koju su ugovorile previsoka pa joj sud ne mpže dati sudsku zaštitu, to je stopa ugovorne kamate ona koju banka tužitelja plaća, odnosno ugovara za takvu ili sličnu vrstu posla. Dakle, tužitelj je dužan, postupajući sukladno iznijetom, utvrditi tu stopu banke za razdoblje u kojem traži kamatu, te u tom pravcu usuglasiti svoj zahtjev. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1093/93 od 14. rujna 1993.

53

40

Članak 277, 336. i 337. ZOO PRESTANAK OBVEZA MULTILATERALNOM KOMPENZACIJOM

Multilateralnom kompenzacijom obveze prestaju tek u momentu kad je Zavod za platni promet izvršio obračun tražbina. t »U ovom slučaju radi se o multilateralnoj kompenzaciji pa se ne može primijeniti pravilo iz čl. 337. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tj. da je prijeboj nastao onog časa kad su se stekli uvjeti za to. Ovo iz razloga što kod multilateralne kompenzacije ne moraju biti ispunjene sve pretpostavke iz čl. 336. Zakona o obveznim odnosima. Naime, ne traži se uzajamnost. U multilateralnoj kompenzaciji sudjeluje više subjekata tako da svaki od sudionika ne mora biti, a i nije, istovremeno vjerovnik i dužnik ostalih sudionika. Radi se o posebnoj, administrativnoj kompenzaciji, koju provodi Zavod za platni promet, pa tražbina prestaje tek obračunom kojeg vrši Zavod. Da nije moguća primjena čl. 337. Zakona o obveznim odnosima proizlazi već iz činjenice što tuženik nije izjavio drugoj strani da vrši prijeboj, a ni tužitelj nije dao takvu izjavu tuženiku. Postojanje izjave o prijeboju upravo je pretpostavka za primjenu čl. 337. ZOO. Zato je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 277. st. 1. preuzetog Zakona o obveznim odnosima dosudivši tužitelju zakonsku kamatu po svakom pojedinom računu za razdoblje od dospjelosti obveze do isplate duga kompenzacijom, pa po ocjeni ovog suda nema pogrešne primjene materijalnog prava u donošenju pobijane odluke.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-756/93 od 14. rujna 1993. I

Članak 305. ZOO

;

41

\

OSOBA OVLAŠTENA PRIMITI ISPUNJENJE OBVEZE

j

Ispunjenje obveze dužnik može izvršiti i trećoj osobi a ne samo vjerovniku. Treća osoba može biti određena zakonom, sudskom odlukom, ugovorom ili od strane samog vjerovnika. »Temeljem odredbe čl. 305. Zakona o obveznim odnosima, koji je preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91), ispunjenje mora biti izvršeno vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili od strane samog vjerovnika. Ispunjenje je pravovaljano i kad je izvršeno trećoj osobi, ako ga vjerovnik naknadno odobri ili ako se je njime koristio. Kako provedenim dokaznim postupkom (uvidom u narudžbenicu ili druge dokaze), nije utvrđeno da bi kooperant tuženika u konkretnom slučaju bio jedna od ovlaštenih osoba iz citiranog članka 305. ZOO-a, to je potrebno da sud u nastavku postupka utvrdi ovu relevantnu činjenicu, o kojoj ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Osim toga, žalitelj tvrdi da je tuženik stornirao narudžbenicu i vratio račune, te da je tužitelj znao za činjenicu da je narudžba povučena, a usprkos tome izdao robu kooperantu, pa u nastavku postupka treba utvrditi da 11 je tužitelj izdao robu neovlaštenoj osobi (čl. 305. ZOO-a).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-489/92 od 7. travnja 1992. 54

42

Članak 312. i 313. ZOO URAČUNAVANJE

Kad između vjerovnika i dužnika postoji sporazum o tome koje obveze dužnik ispunjava, vjerovnik ne može suprotno t o m sporazumu vršiti u r a č u n a v a n j e i primljeni iznos koristiti za namirenje drugih obveza. Takav sporazum postoji ako je dug podmiren putem multilateralne kompenzacije. »Zahtjev tužitelja predstavlja zahtjev za isplatu cijene za isporučenu robu, po računu broj 3321007 od 24. siječnja 1991. i 0361596 od 12. X. 1990. godine. U tom postupku je utvrđeno da je multilateralnom kompenzacijom, koja je izvršena 29. listopada 1991., izvršeno plaćanje upravo ovih utuženih računa. U slučaju plaćanja multilateralnom kompenzacijom ne mogu se primijeniti pravila o uračunavanju iz čl. 312. i 313. ZOO, budući da su se u ovakvoj situaciji vjerovnik i dužnik sporazumjeli o redu namirenja. Uslijed toga vjerovnik nije mogao mijenjati redoslijed namirenja suprotno navodima u multilateralnoj kompenzaciji, te primljenim iznosima namirivati troškove odnosno kamate. Prema tome, kada je tuženik platio iznos od 12.837.— HRD na ime duga po utuženim računima, tuženik je u cijelosti izvršio plaćanje glavnice.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2757/92 od 15. lipnja 1993.

43

Članak 313. u svezi s čl. 310. ZOO URAČUNAVANJE

Ako dužnik duguje kamate i kamatu na kamatu (procesne kamate) vjerovnik nije ovlašten vršiti uračunavanje na način da primljeni iznos koristi za namirenje kamate na kamatu. »Nesporno je među strankama da je tuženik platio iznos od 6.262 dinara, koji iznos je tužitelju stigao dana 19. XI. 1991. godine. Taj iznos je predstavljao glavnicu koja se sastojala od obračuna zateznih kamata. Ovaj žalbeni sud u cijelosti prihvaća stajalište žalitelja da u slučaju kada se radi 0 konkurenciji između jednog sporednog potraživanja (obračunate kamate) 1 procesnih kamata (kamate na kamate na obračunate zatezne kamate) ne dolazi do primjene odredaba čl. 313. Zakona o obveznim odnosima (SI. 1. 28/77 do 57/89, NN 53/91 i 73/91). Naime, odredba čl. 313. daje pravila o redu uračunavanja kada se radi o konkurenciji troškova, kamata i glavnice. Zakon ne pravi razliku između kamate i kamate na kamatu. Radi se o jednoj tražbini za koju vrijedi isti pravni režim. Stoga dužnik onim što je platio nije podmirio kamatu na kamatu, već je djelomično ispunio svoju obvezu u smislu čl. 310. ZOO.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1059/92 od 27. travnja 1993. Članak 320. ZOO

:

:.

44

MJESTO ISPUNJENJA NOVČANE OBVEZE Novčane obveze ispunjavaju se u mjestu u kojem vjerovnik ima sjedište odnosno prebivalište. 55

»Pogrešno je stajalište žalitelja da je dosuđenje obveze u strano} vaiti suprotno odredbama Zakona o deviznom poslovanju. Nakon izmjene Zaona o deviznom poslovanju (SI. 1. 85/89), nema propisa o zabrani naplate L stranoj valuti. Isto tako neutemeljena je žaliteljeva tvrdnja da nije utvrteno ni mjesto ispunjenja novčane obveze. Naime, prema odredbi čl. 320. st L. Zakona o obveznim odnosima, a koji se primijenjuje kao Zakon Republike hrvatske prema odredbama Zakona o preuzimanju (NN 53/91), novčane obveze ispunjavaju se u mjestu u kojem vjerovnik ima sjedište odnosno prebivalište. Uslijed toga, usvojivši zahtjev tužitelja u stranoj valuti, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1480/93 od 29. lipnja 1993. -

:

•-•• •

;

45

Članak 324. ZOO ZAKAŠNJENJE DUŽNIKA Ako rok ispunjenja obveze nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu. Dostava računa smatra se i pozivom za ispunjenje obveze. »Prema odredbi čl. 324. ZOO dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, a ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pismeno . . . Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi stranke ugovorile neki posebni rok za plaćanje, a neki posebni rok nije određen niti u posebnim odredbama koje važe za ugovor o prijevozu (čl. 648. i dr. ZOO). Dostavom tuženiku navedenog računa tužitelj ga je pozvao na plaćanje, pa tužitelju pripada pravo na uglavničene zatezne kamate za razdoblje od dos pjeća navedenog računa pa sve do plaćanja.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3167/91 od 13. listopada 1992. Članak 336. i 337. ZOO PRIGOVOR RADI PREBIJANJA Tuženik ne može u parnici uspješno istaknuti prigovor radi prebijanja a je njegovo potraživanje već ranije (prije pokretanja parnice) prestalo pri bojem na temelju izjave tužitelja. • , »Na temelju isprave priložene spisu i to dopisa tužitelja upućenog ženiku dana 30. 8. 1989. proizlazi da je potraživanje tuženika, fakturirano čunima br. 01/89/05 i broj 02/89/05, koje je istaknuto radi prebijanja u ov sporu, prestalo prebijanjem s drugim potraživanjem tužitelja navedenim citiranom dopisu, što znači da nije moglo biti istaknuto prigovorom radi ] bijanja u ovoj parnici. Prema članku 336. ZOO — koji se primjenjuje kao republički zakon ( 53/91) — dužnik može izvršiti prijeboj potraživanja koje ima prema vje niku s onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su dospjela. Prijeboj ne nastaje čim se steknu uvjeti za to, nego je potrebne jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj, a nakon izjave o prijeboju srr

se da je prijeboj nastao onog časa kad su se stekli uvjeti za to (članak 337. stavak 1. i 2. ZOO). Budući je tužitelj u dopisu od 30. 8. 1989. dao izjavu tuženiku da vrši prijeboj, a tuženik do zaključenja glavne rasprave nije osporio da za takav prijeboj nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke, to je prijeboj nastao onog časa kad su se stekli za to uvjeti, te nije bilo osnova da se potraživanje tuženika, s kojim je tužitelj izvršio prijeboj, ponovno istakne prigovorom radi prebijanja u parnici u kojem je predmet spora drugo potraživanje tužitelja.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3314/90, od 14. siječnja 1992.

Članak 336. i 337. ZOO

47

PRESTANAK OBVEZE PRIJEBOJEM Dužnik može izvršiti prijeboj potraživanja koja ima prema vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega, ako su oba potraživanja istovrsna i dospjela. Za prestanak obveza prijebojem potrebno je još da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj. Nakon izjave o prijeboju smatra se da je prijeboj nastao onog momenta kad su se stekli uvjeti za to. Pristanak druge strane nije potreban. »Naime, u konkretnom slučaju tuženik je istakao prigovor prebijanja (građansko-pravni prigovor) tj. da je potraživanje prestalo prijebojem. Prema odredbi čl. 336. ZOO-a dužnik može izvršiti prijeboj potraživanja koje ima prema vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće, te ako su oba dospjela. Tuženik je dostavio dokumentaciju iz koje bi proizilazilo da je tuženik izjavio da vrši prijeboj svog potraživanja s potraživanjem tužitelja (čl. 337. st. 1. ZOO). Prema odredbi čl. 337. st. 2. ZOO nakon izjave o prijeboju smatra se da je prijeboj nastao onog časa kad su se stekli uvjeti za to, a to znači da bi prijeboj, u konkretnom slučaju, nastao u onom času kad su se međusobna potraživanja stranaka srela tj. kad su oba dospjela. Iz dokumentacije spisa proizlazi da tužitelj ne osporava postojanje potraživanja tuženika, već da osporava jedino visinu, odnosno tvrdi da nije pristao na prebijanje međusobnih potraživanja, pa da je slijedom toga neosnovan tuženikov prigovor prebijanja tj. tvrdnja da je tužiteljevo potraživanje prestalo kompenzacijom. Dakle, kako je za prijeboj dovoljno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj (čl. 337. st. 1. ZOO), to suglasnost i pristanak tužitelja nije bio potreban, već je bilo potrebno u tijeku postupka utvrditi da li je na taj način zaista prestalo tužiteljevo potraživanje, kada i u kojem iznosu, te slijedom toga da li je utuženo potraživanje utemeljeno ili nije.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-664/93 od 12. listopada 1993. Članak 337. ZOO

48

PRESTANAK OBVEZE PRIJEBOJEM Ako su ispunjene pretpostavke za prijeboj potrebno je još da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj. Obveze prestaju onog momenta kada su se stekli uvjeti za prijeboj, a ne u momentu izjave o prijeboju. 57

»Nije sporno da je tužitelj svojim pismom od 5. XII. 1989. dao izjavu da želi vršiti prijeboj utuženih tužiteljevih računa, s računima tuženika, dakle svakako prije podnošenja tužbe koja je podnesena 22. I. 1990. Prema odredbi čl. 337. Zakona o obveznim odnosima (koji se s izmjenama i dopunama primjenjuje kao republički zakon — Narodne novine broj 53/91), prijeboj ne nastaje čim su se stekli uvjeti za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj. Nakon izjave o prijeboju smatra se da je prijeboj nastao onog časa kad su se stekli uvjeti za to. Dakle, nakon što je tužitelj dana 5. XII. 1989. dao izjavu o prijeboju, smatra se da je prijeboj nastao onog časa kad su se stekli uvjeti za prijeboj, a to je u svakom slučaju prije podnošenja tužbe. Kod toga valja napomenuti, da prema naprijed navedenoj odredbi Zakona o obveznim odnosima nije potrebno da druga strana pristane na prijeboj, pa pristanak druge strane može se smatrati samo razjašnjavanjem poslovnih odnosa stranaka te nema procesni ni materijalno pravni značaj. Kako je nesporno da su se kako utuženi računi tužitelja tako i računi tuženika obuhvaćeni prijebojem susreli svakako prije tužbe, to je u odnosu na glavnicu tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.« « PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3218/91 od 3. studenog 1992. Članak 337. ZOO PRESTANAK OBVEZA PRIJEBOJEM

'

Za nastanak prijeboja, kada su se stekli uvjeti za to, dovoljno je da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj. »Utemeljeno žalitelj ističe da obrazloženje o kompenzaciji, utemeljeno na vještačkom nalazu, nije prihvatljivo s obzirom na odredbu čl. 337. Zakona 0 obveznim odnosima (ZOO). Naime, iz spisa bi proizlazilo da je tuženik istakao prigovor prebijanja tj. da je potraživanje prestalo prijebojem, pa su razlozi o neutemeljenosti tog prigovora, kako u nalazu tako i u obrazloženju prvostupanjske presude, pogrešni. Naime, za prijeboj, je dovoljno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj (čl. 337. st. 1. ZOO), pa suglasnost 1 pristanak tužitelja nije potreban. Tvrdnja da je tuženik posebnim tužbama utužio sve iznose navedene u prigovoru kompenzacije nije relevantna. Međutim, ako je došlo do prijeboja, kako to tvrdi žalitelj, onda je potraživanje tužitelja prestalo. Istina je da je prestalo tada i protupotraživanje tuženika, ali to može imati samo za posljedicu da će ti njegovi tužbeni zahtjevi u ovim drugim parnicama biti odbijeni.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3226/92 od 25. svibnja 1993. Članak 348. i 349. ZOO

50

OBNOVA (NOVACI JA) Obnova je jedan od načina prestanka obveze, ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom, pod uvjetom da nova obveza ima različit predmet ili različitu pravnu osnovu. Obnova se ne pretpostavlja, pa postojeća obveza ne prestaje, ako stranke nisu izrazile namjeru da je ugase.

i

»Prije svega treba istaći da sklapanje vansudske nagodbe od 4. X. 1989. parnične stranke, kako to pogrešno smatra prvostepeni sud, nisu izmijenile osnovu ugovora tako da se obveza tuženika na otklanjanje nedostataka na 58

|

stambenim objektima, kako to zahtijeva tužbom, ne temelji više na ugovoru o građenju. Obnova (novacija) je jedan od načina prestanka obveza reguliran odredbama ZOO-a — koji se primjenjuje kao republički zakon (NN 53/91). Prema čl. 348. st. 1. ZOO obveza prestaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom, iako nova obveza ima različit predmet ili različitu pravnu osnovu. Sklopljenom vansudskom nagodbom od 4. X. 1989. parnične stranke u članku 10. postojeću obvezu (otklanjanje nedostataka) nisu zamijenile novom obvezom, već su samo odredile novi rok ispunjenja obveze (»odmah nakon potpisivanja nagodbe«) i djelomično način ispunjenja obveze (plaćanje troškova otklanjanja nedostataka koje je djelomično izvršio sam tužitelj na objektima K-6 i K-10), pa se takav sporazum tužitelja (vjerovnika) i tuženika (dužnika) ne smatra obnovom ili novacijom (arg. iz čl. 348. st. 2. ZOO). Treba istaći da se obnova ne pretpostavlja, te ako stranke nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji nadalje pored nove (čl. 349. ZOO).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3343/90, od 14. siječnja 1992. Članak 348. st. 1. ZOO

•

51

NOVACIJA (OBNOVA) Obveza prestaje novacijom ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom koja ima različit predmet ili različitu pravnu osnovu. Obnova se ne pretpostavlja, pa prijašnja obveza ne prestaje ako strane nisu izrazile namjeru da je ugase stvarajući novu obvezu. »Sukladno čl. 348. st. 1. ZOO, obveza prestaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom, i ako nova obveza ima različiti predmet ili različiti pravni temelj. Bitni elementi novaci je je volja strana tj. namjera za sporazumnim gašenjem stare i zasnivanje nove obveze. Sporazum ne mora biti zaključen na izričit način, ali volja mora biti izražena tako da se namjera stranaka za novacijom može sa sigurnošću utvrditi, budući se namjera ne pretpostavlja. Slijedom toga, a polazeći od činjenice da se novacija ne pretpostavlja, i sud dragog stupnja zaključuje da između stranaka u ovom sporu nije došlo do sporazuma o gašenju stare obveze — plaćanje kupoprodajne cijene od strane tuženika za isporučena vozila — i stvaranja nove obveze — isporučivanje dva druga vozila od strane tuženika tužitelju. Iz dokumentacije priležeće spisu nedvojbeno proizlazi da nikakve namjere za novacijom na strani tužitelja nije bilo, već je, naprotiv, tužitelj kontinuirano pokušavao dogovorom naplatiti cijenu za isporučeno vozilo.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3048/92 od 2. veljače 1993. Članak 358. ZOO •

52

OTKAZ TRAJNOG DUGOVINSKOG ODNOSA Ako trajanje dugovinskog odnosa nije određeno svaka ga strana može prekinuti otkazom. Dugovinski odnos prestaje istekom otkaznog roka. Ako otkazni rok nije određen ugovorom, zakonom ili običajem, dugovinski odnos prestaje istekom primjerenog roka. 59

»Pravilno je prvostepeni sud, prema shvaćanju ovog drugostepenog suda, cijeneći prava i obveze stranaka kako su stipulirani ugovorom, zaključio da se radi o dugovinskom odnosu čije trajanje nije određeno. Kada trajanje dugovinskog odnosa nije određeno svaka stranka ga može prekinuti otkazom time da otkaz mora biti dostavljen drugoj strani (čl. 358. st. 1. i 2. ZOO). U spornom slučaju tuženik je otkazao tužitelju dugovinski odnos dopisom od 15. III. 1989. S obzirom da rok otkaza dugovnog odnosa nije bio određen ugovorom niti zakonom, te da stranke nisu ugovorile da njihov dugovinski odnos prestaje samom dostavom otkaza, to takav odnos prestaje nakon isteka roka određenog običajem odnosno istekom primjerenog roka (arg. iz čl. 358. st. 4. i 5. ZOO). Pogrešan je zaključak prvostepenog suda da se rok od 15 dana, s obzirom na ciljeve odnosno svrhu ugovora, ima smatrati primjerenim rokom. Polazeći od cilja ugovora te sadržaja glasila »Nova Rijeka« (čl. 1. i 2. ugovora), troškove pripreme lista za tisak treba platiti unaprijed, u koju svrhu su se potpisnici ugovora obvezali da će dužna sredstva dostavljati tromjesečno i to na početku svakog kvartala tekuće godine, prema shvaćanju ovog drugostepenog suda moglo bi se smatrati da je dugovinski odnos otkazan u primjerenom roku ako je otkaz dostavljen protivnoj stranci početkom kvartala koji prethodi kvartalu u kojem dospijeva obveza iz dugovinskog odnosa. To znači da je tuženik, da bi otklonio obvezu plaćanja troškova za drugi kvartal 1989. godine, trebao o otkazu dugovinskog odnosa obavijestiti tužitelja najkasnije do 10. siječnja 1989. godine. Budući je tuženik otkazao dugovinski odnos tužitelju dopisom od 15. J ožujka 1989. godine to je u obvezi platiti tužitelju i utuženi iznos koji se odnosi na troškove fakturirane za II. kvartal 1989. godine.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2677/91 od 17. studenog 1992. I Članak 361, 371. i 377. ZOO

,

^

:

53

ZASTARA ZAHTJEVA ZA ISPLATU CIJENE IZ UGOVORA O PRODAJI Potraživanja iz ugovora o prodaji sklopljenog između inozemne pravne ili fizičke osobe i domaće osobe zastarijeva u općem zastarnom roku od S godina. Dulji zastarni rok odnosi se na naknadu štete koja je uzrokovana krivičnim djelom, ali sud u parnici ne utvrđuje da li postoji ili ne postoji krivično djelo. »Sud prvog stupnja utvrdio je pravilno i potpuno činjenično stanje i to uvidom u priloženu dokumentaciju iz kojeg utvrđenja proizlazi da je potraživanje tužitelja nastalo prilikom prodaje robe na Zagrebačkom velesajmu 16. IV. 1985. godine, a tuženik je dana 14. V. 1985. godine dao nalog za transferiranje iznosa duga od 12.500 DEM na račun tužitelja u Njemačku, ali je istog dana svoj nalog povukao te za sebe zadržao kopiju transfernog naloga. Iz ovakove dokumentacije, koja se nalazi u spisu, utvrđeno je da je dug za naplatu dospio 14. svibnja 1985. godine, od kada počinje teći rok za zastaru potraživanja, jer je tada tužitelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO). U konkretnom slučaju radi se o potraživanju cijene iz ugovora, a ne o izvanugovornoj šteti. Stoga je prema čl. 371. ZOO potraživanje tužitelja zastarjelo. Sve kad bi se zahtjev tužitelja okvalificirao kao izvanugovorna šteta ne bi se mogla primijeniti odredba čl. 377. ZOO-a na koju se poziva tužitelj tvrdeći da je tuženik počinio krivično djelo, jer je pretpostavka za primjenu 60

te odredbe da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. O postojanju ili nepostojanju krivičnog djela može se zaključivati samo na temelju pravomoćne presude suda, a koje odluke u ovom slučaju nema.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1675/93 od 21. rujna 1993.

Članak 369, 371. i 372. ZOO _

54

ZASTARA ZAHTJEVA ZA ISPLATU KAMATA Kamata je povremeno potraživanje pa zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Međutim, kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanje kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. ...... »Tužitelj svoj zahtjev za isplatu izmijenjene i povećane zatezne kamate zasniva na potraživanju iz ugovora zaključenog s tuženikom u mjesecu ožujku 1992. godine, pa stoga nema značaja pitanje postoji li glavno potraživanje ili pak da li je ono prestalo isplatom ili na drugi način. Bitno je, da li je glavno potraživanje zastarjelo ili nije. Stoga i ne dolazi do primjene odredbe čl. 372. ZOO-a, koja uređuje zastaru povremenih potraživanja u koja pripada i potraživanje kamata, budući su ispunjene pretpostavke iz čl. 369. ZOO. Naime, kamate su sporedno i akcesorno potraživanje koje u cijelosti dijeli pravnu sudbinu glavnog potraživanja. Sukladno odredbi čl. 369. ZOO, kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne. Dakle, zatezne kamate treba cijeniti po pravilima koja se odnose na glavno potraživanje. Slijedi da, uslijed zastare glavnog potraživanja iz ugovora (čl. 371. ZOO), zastarjelo je i sporedno potraživanje zateznih kamata, te je zahtjev tužitelja valjano odbijen.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1312/91 od 26. listopada 1993.

Članak 374. i 378. ZOO

55

ZASTARA POTRAŽIVANJA CIJENE ZA ISPORUČENU ELEKTRIČNU ENERGIJU Naknada za isporučenu električnu energiju temeljem ugovora između pravnih osoba zastarijeva za tri godine, a jednogodišnji rok vrijedi u slučaju kad je električna energija isporučena za potrebe domaćinstva. »U žalbi tužitelj ističe da se zastara utuženog potraživanja trebala cijeniti u smislu odredbi članka 374. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj odredbi rok zastare iznosi 3 godine, jer se radi o međusobnim potraživanjima društveno-pravnih osoba iz ugovora o prometu roba i usluga, a električna energija se smatra robom, pa kako nije došlo do zastare potraživanja predlaže da se žalba uvaži i presuda u pobijanom dijelu preinači odnosno ukine. Uvidom u spis ovaj žalbeni sud nalazi da je obveza nastala 16. studenog 1989. godine dok je tužba podnijeta 23. veljače 1990. godine. 61

Pošto su tužitelj i tuženik društveno-pravne osobe, zastara se ima cijeniti u smislu odredbi članka 374. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, po kojoj odredbi međusobna potraživanja društveno-pravnih osoba iz ugovora u prometu robe i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u svezi s tim ugovorima zastarjevaju za 3 godine. Ne dolazi u obzir jednogodišnji zastarni rok iz članka 378. ZOO, jer se ne radi o isporuci električne energije za potrebe domaćinstva. Iz navedenog slijedi da utuženo potraživanje nije zastarjelo, jer od nastanka obveze do tužbe nije protekao zastarni rok od 3 godine iz članka 374. st. 1. ZOO-a, pa je stoga presuđeno kao u izreci.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2549/92 od 1. lipnja 1993. J

Članak 395. ZOO u svezi s čl. 16. Zakona o deviznom poslovanju

56 *

VALUTA OBVEZE Ugovaranje novčane obveze u stranoj valuti nije u suprotnosti s prisilnim propisima. I »Nije utemeljena žalba tuženika kada je u pitanju glavnica koja se tiče dinarske protuvrijednosti od 3.500 DEM. To iz razloga što su stranke ugovorom o kratkoročnoj pozajmici ustvari ugovorile deviznu klauzulu što znači da je tužitelj tuženiku pozajmio 45.500 HRD, što predstavlja dinarsku protuvrijednost za 3.500 DEM. Takva klauzula je prema prihvaćenoj sudskoj praksi dozvoljena i nije u suprotnosti s člankom 395. Zakona o obveznim odnosima, koji je preuzet kao republički zakon (NN 53/91, dalje: ZOO). Presuda ne glasi na DEM već na njihovu protuvrijednost. Ako je tužitelj tuženiku pozajmio protuvrijednost od 3.500 DEM onda je tako i ugovoreno i opravdano da se ta protuvrijednost vrati, što je u skladu i sa čl. 16. Zakona o deviznom poslovanju koji je preuzet kao republički zakon (NN 53/91).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1588/92 od 9. ožujka 1993. I Članak 395. ZOO

57

VALUTA OBVEZE U Republici Hrvatskoj ne postoji propis koji bi zabranjivao ugovaranje novčane obveze u stranoj valuti, pa ugovorne strane mogu cijenu izraziti u stranoj valuti. »Neutemeljen je prigovor tuženika, istaknut u žalbi, pa presuda nije na zakonu temeljena, jer sud nije mogao obavezati tuženika da tužitelju isplati DEM u dinarskoj protuvrijednosti na dan isplate. Ovo iz razloga što su u 1989. godini izmijenjene odredbe Zakona o deviznom poslovanju tako što je izostavljena odredba koja je zabranjivala ugovaranje u stranoj valuti. Dakle, više ne postoje zakonske odredbe koje su izričito zabranjivale da se u pravne poslove unose zlatne odnosno valutne klauzule. Iz naprijed iznijetog, po stajalištu ovog suda, članak 395. ZOO ne zabranjuje ugovaranje valutnih klauzula i to bez obzira na to da li je dipozitivna ili kogentna pravna norma, a što znači da odredba članka 395. ZOO-a ne uređuje materiju valutnih klauzula, i da u Republici Hrvatskoj ne postoji pro62

|

pis koji zabranjuje ugovaranje zlatnih odnosno valutnih klauzula, što znači da je ono dozvoljeno.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-373/93 od 4. svibnja 1993.

58

Članak 399. ZOO STOPA UGOVORNE KAMATE KAD JE VALUTA UGOVORA

STRANA VALUTA

Dužnik novčane obveze izražene u stranoj valuti, a kada je valuta plaćanja hrvatski dinar, duguje onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi u stranoj valuti u protuvrijednosti u hrvatskim dinarima po tečaju na dan isplate. Kamate se računaju na ugovorenu stranu valutu po stopi koja vrijedi za tu valutu. Ako je ugovorena veća kamata od dopuštene primijenit će se najveća dopuštena kamatna stopa, koju u nedostatku posebnog zakona predstavlja kamatnu stopu koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju. »Radi razrješenja spornog pitanja između parničnih stranaka koliko je tužitelj kao zajmoprimac u obvezi vratiti tuženiku kao zajmodavcu, na ime vraćanja primljenog, pozajmljenog, iznosa, potrebno je utvrditi koliko je tužitelj, zajmoprimac primio DEM-a zajma. Na ove iznose zajmoprimac, tužitelj, dužan je zajmodavcu, tuženiku, platiti kamate za korištenje novca. Ovaj sud polazi od shvaćanja, kada je između stranaka ugovorena neka novčana obveza, ugovor o zajmu, kao što je ovdje slučaj, kamatna stopa se ne može ugovarati preko dopuštene. Kolika je dopuštena kamatna stopa regulirano je odredbama iz čl. 399. ZOO. Kako se u konkretnom slučaju radi o odnosu iz zajma između pravnih subjekata, to bi došla u obzir primjena odredbe st. 2. čl. 399. ZOO, ali takav posebni zakon glede visine dopuštene kamatne stope kad se kamatna stopa ugovara, nije donijeta ukoliko je novčana obveza iz ugovora o zajmu ugovorena u stranoj valuti. U takvoj situaciji, kad nema posebnog propisa, dakle, kad nema mogućnosti primjene odredbe st. 2. čl. 399. ZOO, potrebno je analogno primijeniti odredbu st. 1. istog čl. 399. Ova odredba, čl. 399. st. 1. ZOO, ograničava slobodu volje kad ugovaraju stopu kamate na pozajmljeni novac na visinu koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, pa daljnjom interpretacijom treba dodati na štedne uloge po viđenju kad je ulog izražen u valuti ugovora, ovdje u DEM. Dakle, ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja usvojivši protutužbeni zahtjev pošao od nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je na ugovornu novčanu obvezu izraženu u valuti, u DEM, primijenio kamatnu stopu u onoj visini koja je ugovorena kao da je valuta obveze HRD. Ovo znači, da je sud prvoga stupnja prihvatio primjenu kamatne stope preko dopuštene a suprotno odredbi st. 4. čl. 399. ZOO. Činjenično pitanje o visini stope kamate, na štedne uloge u DEM uložene s pravom dizanja po viđenju, utvrdit će se prema kamatnoj stopi na tu valutu koju daju ovlaštene banke u Zagrebu.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2296/93 od 12. listopada 1993. Članak 400, 1038, 1042. i 1088. ZOO

•

59

KAMATA NA KAMATU KOD UGOVORA O NOVČANOM DEPOZITU Zakonska odredba o ništavosti ugovorne klauzule kojom se predviđa da će na kamatu, kada dospije za isplatu, početi teći kamata ako ne bude isplaće63

na, ne odnosi se na kreditno poslovanje banaka i drugih bankarskih organizacija, pa slijedom toga ni na ugovor o novčanom depozitu. »Materijalno pravo prvostepeni sud pravilno je primjenio. Osnovano ističe prvostepeni sud da se na ugovor stranaka ne može primijeniti odredba čl. 400. st. 1. ZOO, jer se odredba o ništavosti ugovora, kojom se predviđa da će se na kamatu kad kamata dospije za isplatu, početi teći kamata ako ne bude isplaćena, ne odnosi na poslovanje banaka. Uvidom u navedeni ugovor, na kojem zasniva tužitelj svoj zahtjev, vidljivo je da se radi o ugovoru o novčanom depozitu (čl. 1038. toč. 1. ZOO) prema kojem je tužitelj oročio kod tuženika određen iznos i to upravo s posebnom namjenom da će tuženik sredstva upotrebljavati za kratkoročno kreditiranje svojih komitenata. Prema odredbi čl. 1042. ZOO tuženik je dužan platiti kamate na sredstva koja su kod njega deponirana, a prema toč. 2. citiranog članka visina kamata određuje se ugovorom. Stranke su u čl. 4. navedenog ugovora odredile i visinu kamata, a kako se radi upravo o vrsti bankarskog poslovanja koje je tuženik vršio, neosnovano se poziva na ništavost takove ugovorne odredbe, budući se zabrana naplaćivanja kamata na kamatu (anatocizam), ne odnosi na poslovanje banaka i drugih organizacija koje su izjednačene s njima prema odredbi čl. 1088. ZOO.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1640/92 od 22. rujna 1992.

.

Članak 413, 446. i 448. ZOO

60

PRETPOSTAVKA SOLIDARNOSTI VIŠE DUŽNIKA IZ UGOVORA U PRIVREDI Kad ima više dužnika u dijeljivoj obvezi nastaloj ugovorom u privredi, oni odgovaraju vjerovniku solidarno. Slijedom toga, kada su se ugovorom o prodaji dvije osobe obvezale platiti cijenu oni su solidarni dužnici, a ne radi se o preuzimanju duga, u kojem slučaju bi prijašnji dužnik bio oslobođen obveze. »Pravilno je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo obvezavši drugotuženika na isplatu cijene, ali ne iz razloga koji su navedeni u prvostepenoj presudi. Pogrešno prvostepeni sud smatra da ova obveza drugotuženika proizlazi iz protokola od 27. XI. 1990. kojim da je drugotuženik preuzeo obvezu plaćanja. Kada bi se radilo o preuzimanju duga tj. o promjeni dužnika, u tom slučaju bi prvotuženik ispao iz takove obveze, a u smislu odredbe čl. 448. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a koji je preuzet člankom 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima kao Zakon Republike Hrvatske (NN broj 53/91 — u daljnjem tekstu: ZOO). U tom slučaju ne bi bili u obvezi da plate kupovnu cijenu i prvotuženik i drugotuženik. Ovaj drugostepeni sud, međutim, smatra da protokolom od 27. XI. 1990. godine nije došlo do preuzimanja duga, jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 446. ZOO, kojima je točno određeno u kojem slučaju dolazi do preuzimanja duga tj. kada u obvezu stupa novi dužnik. U konkretnom slučaju radilo se o uređenju odnosa između stranaka, a ne o preuzimanju duga, jer o tome nije niti obaviješten tužitelj, a kamoli dao svoj pristanak, a što je pretpostavka da bi u obvezno-pravni odnos koji je postojao između tužitelja i prvotuženika stupio drugotuženik. Ovaj sud smatra da je drugotuženik u neposrednoj obvezi plaćanja cijene za prodanu robu iz ugovora — narudžbe od 23. X. 1989. godine. Ovu narudžbu nesporno je potpisao i drugotuženik kao kupac. Time je stupio u obvezu pored prvotuženika, te je u obvezi plaćanja 64

cijene iz ugovora o prodaji. Na taj n a č i n na dužnikovoj s t r a n i i m a više dužnika, a radi se o djeljivoj obvezi iz ugovora u privredi, pa proizlazi i solidarna odgovornost oba tuženika, za obveze n a s t a l e u g o v o r o m ( o d r e d b a čl. 413. ZOO).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2312/92 od 27. listopada 1992.

61

Članak 437. ZOO USTUP KAMATA UZ GLAVNO POTRAŽIVANJE

Sa ustupom potraživanja prelaze na primatelja i sporedna prava, s tim da se pretpostavlja da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnim potraživanjem. »Neutemeljeno žalitelj tvrdi da ugovorom o cesiji nije ustupljeno i sporedno potraživanje na ime zateznih kamata, jer za ovo nema uporišta u ugovoru od 25. IV. 1991. Naime ugovorom je nesporno tužitelj cedirao glavno potraživanje od 17.253.— HRD na primatelja, a kako prema odredbi čl. 437. st, 1, ZOO-a s glavnim potraživanjem prelaze na primatelja i sporedna prava, u konkretnom slučaju pravo na kamatu, pa žalitelj neutemeljeno tvrdi da ima pravo na zateznu kamatu nakon ustupanja glavnog potraživanja. Prema odredbi čl. 437. st. 3. ZOO-a, pretpostavlja se da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnim potraživanjem, a kako stranke nisu predmetnim ugovorom o cesiji drugačije odlučile tj. da se dospjele a neisplaćene kamate ne ustupaju, to je prvostupanjski sud pravilno primjenio cit. odredbe čl. 437. ZOO-a. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3097/92 od 18. svibnja 1993.

Članak 445. ZOO

\

62

USTUPANJE RADI OSIGURANJA Klauzula ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezao da će banci radi osiguranja njezinog potraživanja ustupiti svoja potraživanja od inokupca, ne predstavlja ustup tražbine, već je time korisnik kredita preuzeo ugovornu obvezu da će s bankom sklopiti ugovor o ustupanju (cesiji). Nakon što je korisnik kredita pao pod stečaj, banka nema pravo zadržati za sebe primljenu kupovnu cijenu od inokupca koja je uplaćena na račun korisnika kredita (sada stečajnog dužnika), a radi namirenja svog potraživanja iz ugovora o kreditu. »Sporno je među strankama da li je banka, tuženik, stekla cesijom iz ugovora o kreditu, pravo na naplatu predmetne prodajne cijene prije otvaranja stečaja, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditima (od 23. IX. 1987. do 1X1.1988). Prema mišljenju ovog suda, u konkretnom slučaju, do ustupa (cesije) prava na naplatu cijene nije ni došlo. Sadržaj čl. 3. ugovora o kreditu ukazuje da se korisnik kredita (ovdje tužitelj) obvezao: - ustupiti banci, radi osiguranja (misli se otplate kredita) svoja ukupna potraživanja od inokupca, — vinkulirati banci svoja prava iz police osiguranja od izvoznih rizika, 65

— predati banci račun izvoznika ispostavljen inokupcu s konačnim obra čunom, — predati banci izvoznu carinsku deklaraciju i teretnicu, — predati na zahtjev banke i ostalu potrebnu dokumentaciju. Iz citiranog sadržaja čl. 3. ugovora o kreditu ovaj sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju došlo do cesije (ustupa) nekog potraživanja u korist banke. Nastala je tek, ugovorna obveza korisnika kredita da cedirc svoje potraživanje prema inokupcu, radi osiguranja otplate kredita i to tek i ukoliko sam kredit ne otplati. Na ovakav zaključak ukazuju i odredbe čl. 4. citiranog ugovora, koje re guliraju međusobne odnose banke i korisnika kredita, nakon što korisni kredita ustupi svoje potraživanje banci (dakle, nije ga još ustupio). Na ovakav zaključak ukazuju i odredbe čl. 445. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 — dalje: ZOO), koje nedvojbeno ukazuju da se ima u vidu ustup dos pijelog potraživanja, kojeg treba realizirati (naplatiti) primalac (ovdje ban ka). U konkretnom slučaju, dakle, do cesije tužiteljevog potraživanja na naplatu prodajne cijene nije došlo, iako je nastupila imovinsko prava obveza tužitelja da ustupi potraživanje (da cesiju izvrši). Međutim, kad bi i posto jao zahtjev banke — tuženika — da joj tužitelj ustupi potraživanje (za naplatu prodajne cijene prema inokupcu) takav bi zahtjev, nakon otvaranja ste čaja, bio neutemeljen jer bi njegovo usvajanje bilo suprotno odredbama ZPNSL o jednakomjernom namirenju svih vjerovnika u stečaju. Tuženik je u času otvaranja stečaja nad tužiteljem imao dospjelo nov čano potraživanje s temelja otplate kredita. Tuženik je to potraživanje prijavio u stečaj, a stečajni dužnik je potraživanje priznao. Time je tuženik, kao stečajni vjerovnik, konzumirao sva svoja prava iz predmetnih ugovora o kreditu, prema korisniku kredita. Naprotiv, tužitelj je dovršavajući započetu proizvodnju, ostvario prodajom tih svojih proizvoda, prodajnu cijenu, što je prihod stečajne mase i tuženik, kao njegova banka dužan mu je tu naplaćenu cijenu isplatiti suglasno propisima o bankarskom poslovanju i odredbama Zakona o deviznom poslovanju. Kako tuženik tu isplatu nije izvršio, to je sud prvog stupnja pobijanom presudom pravilno primjenio materijalno pravo kad je usvojio tužbeni zahtjev.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-107/93 od 23. veljače 1993. Članak 446. ZOO

63

UGOVOR O PREUZIMANJU DUGA Dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja na koji je pristao vjerovnik. Pretpostavka da je vjerovnik pristao na preuzimanje postoji samo ako je primio neko ispunjenje od preuzimatelja. »Iz prigovora tuženika iznijetih tijekom postupka, koji se ponavljaju u žalbi, proizlazi da tuženik tvrdi, da je dug u utuženom iznosu za isporučenu robu preuzelo poduzeće MPG. Nadalje se tvrdi da je tako bilo dogovoreno i sa tužiteljem kao vjerovnikom. Stranke pogrešno upotrebljavaju, u tijeku spora, pa i u žalbi, izraz kompenzacija, jer bi se u konkretnom slučaju radilo o preuzimanju duga, a ne o prigovoru prijeboja — kompenzacije. Prema odredbi čl. 446. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 — dalje u tekstu: ZOO), dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja na koji je pristao vjerovnik. Kako u konkretnom slučaju tuženik kao dužnik za ispo 66

ručenu robu nije dokazao, da je sklopljen ovakav ugovor, tj. da je tužitelj kao vjerovnik primio ispunjenje od preuzimatelja, tj. od MPG, u kojem slučaju bi se pretpostavljalo da je vjerovnik dao svoj pristanak usput, to proizlazi da tuženik nije dokazao da je dug preuzela druga pravna osoba tj. drugi dužik, te da su se ispunile sve pretpostavke iz čl. 446. ZOO za preuzimanje duga. Naprotiv, iz samih navoda tuženika proizlazi, da je tuženik za navodno ustupljenu robu MPG odnosno za navodno ustupljeni dug podnio prijedlog za izvršenje protiv drugog dužika tj. MPG potražuje kao vjerovnik od tog tuženika upravo iznos utužen u ovom sporu tj. vrijednost isporučene robe koja je predmet i ovog spora, dakle i iz ovog proizlazi da neutemeljeno žalitelj tvrdi da je došlo do preuzimanja duga.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-672/93 od 12. listopada 1993.

64

Članak 446. i 453. ZOO UGOVOR 0 PREUZIMANJU DUGA I UGOVOR O PREUZIMANJU ISPUNJENJA „

Dug se preuzima ugovorom i z m e đ u dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao vjerovnik i time preuzimatelj stupa na mjesto prijašnjeg dužnika. Preuzimanje ispunjenja vrši se ugovorom između dužnika i nekog trećeg koji međutim ne preuzima dug niti pristupa dugu i vjerovnik n e m a nikakvo pravo prema njemu. »Činjenično stanje potpuno je i pravilno utvrđeno. Nesporno je među strankama da je na temelju ugovora o kratkoročnoj pozajmici sredstava od 21. kolovoza 1992. godine tuženik primio novac od tužitelja i da nije izvršio povrat istoga. Isto tako osnovan je zaključak suda prvog stupnja da nije došlo do preuzimanja duga po Poduzeću, te da je dalje u obvezi na isplatu duga tuženik. Naime, prema odredbi članka 446. Zakona o obveznim odnosima koji se primjenjuje kao Zakon Republike Hrvatske prema odredbama Zakona o preuzimanju (NN 53/91), dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja na koji je pristao vjerovnik. Tuženik nije dokazao pristanak vjerovnika za preuzimanje duga, a isto tako nije dokazao ni postojanje pretpostavke takovog pristanka predviđene u stavku 3. istog članka. Naime, tuženik je naveo u raspravnom zapisniku da je Poduzeće K. platilo dug. Međutim nikakve dokaze u tom pravcu nije niti predložio, a u žalbi o tome niti ne govori. Prema tome radi se o ugovoru između E. i K. koji ima učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja (članak 453. ZOO-a), tako dugo dok vjerovnik ne da svoj pristanak. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, da je u obvezi plaćanja duga dužnik iz osnovnog pravnog posla, prema kojem vjerovnik i može tražiti ispunjenje.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1829/93 od 21. rujna 1993.

65

Članak 479, 482, 485. i 488. ZOO ODGOVORNOST PROĐAVATELJA STVARI

ZA

MATERIJALNE

NEDOSTATKE

Prodavatelj odgovara ako je prodao sadnice bresaka različite vrste od o n e koja je predviđena ugovorom. Ova odgovornost postoji bez obzira š t o su se nedostaci pojavili nakon isteka roka od šest mjeseci ako je prodavatelj znao za nedostatak, a znao je kad je s a m izdao deklaraciju o vrsti sadnica. v 67

»Tužitelj zasniva svoj zahtjev za naknadu štete na činjenici da mu je tuženik isporučio sadnice bresaka različitih vrsta od vrste »Redhaven« koja je bila ugovorena među strankama, i za koju je tuženik izdao deklaraciju, iako takovu deklaraciju nije mogao izdati jer je nabavio različite vrste bresaka od svojih proizvođača. Sam tuženik u odgovoru na tužbu priznaje da je tužitelj kupio sadnice od njega, a što i proizlazi iz narudžbe broj 9183 od 11, II. 1983. Prema tome u poslovnom odnosu iz ugovora o prodaji bili su tužitelj i tuženik, te se tužitelja ne tiče tko je proizvođač sadnica i kakove su deklaracije bile napisane na sadnicama izdatim od proizvođača i da li su takove deklaracije uopće postojale. Nesporno je da je tuženik isporučio sadnice bresaka s deklaracijom da se radi o vrsti »Redhaven«. Kad su sadnice počele roditi, nesporno je utvrđeno da među isporučenim sadnicama ima više od 10 raznih vrsta bresaka, a takav rasadnik s raznim vrstama bresaka nije ekonomski iskoristiv što je priznao sam tuženik pa je radi toga nakon tri godine kad je to utvrđeno vršeno iskolčavanje voćnjaka vađenjem sadnica. Na taj način nedvojbeno je tužitelju nastala šteta iz ugovora o prodaji sadnica za koju tuženik odgovara prema odredbama čl. 488. u svezi sa čl. 479, st. 1. toč. 3. ZOO, a budući da je sam tuženik izvršio naknadnu deklaraciju na sadnicama nabavljenim od raznih kupaca odgovara za naknadu štete prema odredbi čl. 485. ZOO, jer je znao i mogao znati da se ne radi o istovrsnim sadnicama.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2250/91 od 8. rujna 1992. Članak 516. ZOO VRIJEME I MJESTO PLAĆANJA KUPOVNE CIJENE Kupac je dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru, a u nedostatku ugovorne odredbe ili drugačijih običaja, plaćanje se obavlja u momentu i u mjestu u kome se obavlja predaja stvari. »Zahtjev tužitelja predstavlja zahtjev za isplatu cijene za isporučenu robu tuženiku. Prema tome radi se o odnosu kupoprodaje među strankama. Prema odredbi čl. 516. Zakona o obveznim odnosima, kupac je dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom ugovorom. U nedostatku ugovorne odredbe, plaćanje se obavlja u času i u mjestu u kome se obavlja predaja stvari. Nesporno je među strankama da je tuženik prilikom preuzimanja stvari poslovođi tužitelja platio 100.000 HRD. Prema tome može se samo raditi o predujmu, time da su stranke dogovorile da će konačno plaćanje razlike biti izvršeno nakon fakturiranja. Kako je cijena manja od iznosa kojega je tuženik platio predujmom, očito je da je plaćanjem cijene unaprijed u cijelosti platio cijenu za kupljenu robu. Pri tome uopće nije odlučno da li je takav način plaćanja (gotovinsko plaćanje) među pravnim osobama u skladu s propisima. Tuženik može snositi administrativnu kaznu zbog držanja gotovog novca, tj. što plaćanje nije obavio putem Zavoda za platni promet, ali je obvezu iz ugovora ispunio.« j P R I V R E D N I SUD HRVATSKE, Pž-2820/92 od 15. lipnja 1993.

,-•••.., I

Članak 557. i 558. ZOO

•

67

OBVEZA ZAJMOPRIMCA Zajmoprimac je dužan vratiti u ugovorenom roku zajmodavcu istu svotu novca koju je primio te kamate ako je ugovoreno, a kod ugovora u privredi i onda kad nije ugovorena. 68

»Prema čl. 557. st. 1. ZOO, zajmoprimac je dužan vratiti isti iznos novca koji mu je predao zajmodavac. Zajmoprimac se može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate s tim da u ugovorima u privredi duguje kamatu i ako ona nije ugovorena (čl. 558. ZOO). Dakle, osim glavnice u visini primljenog zajma i kamata tuženik nije dužan platiti tužitelju ništa drugo. Da je porez zakonski teretio tuženika vidi se i iz činjenice da je on bio za porez zadužen, pa je bez osnova isti naplatio od tužitelja, tako što je naplatio akceptni nalog više za iznos od 11.250 HRD. Stoga je zahtjev tužitelja za vraćanje tog iznosa osnovan.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2521/92 od 1. lipnja 1993.

68

Članak 589. ZOO NEPOSREDAN ZAHTJEV ZA ISPLATU ZAKUPNINE PREMA

PODZAKUPCU

Zakupodavac može radi naplate svojih potraživanja od zakupca nastalih iz zakupa, zahtijevati neposredno od podzakupca isplatu iznosa koje ovaj duguje zakupcu po temelju podzakupa. ,; ..... , ; »Ovaj sud međutim nalazi da je činjenično stanje, potrebno za donošenje konačne odluke, potpuno utvrđeno. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je, da je tužitelj zaključio ugovor o zakupu spornih poslovnih prostorija s »Prvomajskom-Trgovina«, a to je poduzeće zasebno zaključilo podzakupni ugovor s tuženikom o čemu je tužitelj bio obaviješten. Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da između tužitelja i tuženika nije postojao ugovorni odnos, ali je podzakupni odnos tuženika i »Prvomajske« odobrio. Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravo zahtijevati naplatu zakupnine i od podzakupca (tuženika) po odredbi čl. 589. ZOO, jer mu zakupninu nije platio zakupac.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2453/92 od 11. svibnja 1993. :•• Članak 600. ZOO

,

:

. "'.' , /

:

,

69

PREDMET UGOVORA O DJELU Predmet ugovora o djelu može biti i izvršenje određenog posla, pa je u tom slučaju naručitelj dužan platiti naknadu bez obzira što obavljeni rad nije doveo do očekivanih rezultata. »Iz ugovora zaključenog među strankama 21. rujna 1989. o izvođenju vođoistražnih radova na području Carskog polja, proizlazi da se tužitelj obvezao izbušiti dvije bušotine u Carskom polju sa ciljem pronalaženja vode te u slučaju pozitivnog rezultata izgraditi bunare, a tuženik se obvezao izvedene radove platiti neovisno o uspjehu izvedenog bušenja. Stoga iz ugovora proizlazi neutemeljenost žaliteljeve tvrdnje da je tužitelj preuzeo rizik neuspjeha svojih radova tj. da se odrekao naknade ukoliko na jednoj i obje bušotine ne pronađe dovoljnu količinu vode za izgradnju bunara. Tuženik ne osporava, da je tužitelj izbušio obje bušotine u skladu s ugovorom i da je zaračunao samo izvedene radove, pa je stoga tužitelj dužan platiti i izvedene radove na spornoj bušotini, koja ne obiluje dovoljnom količinom vode za izgradnju bunara.« . , . PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1448/93 od 8. lipnja 1993. 69

ZAKON O AUTORSKOM PRAVU (NN RH br. 53/91, 53/93) — ZAP Članak 601. i 602. ZOO u svezi s čl.. 28. ZAP

70 f

PRAVNA PRIRODA UGOVORA O AUTORSKOM DJELU Ugovor kojim je jedna strana naručila od druge ugovorne strane izradu diapozitiva radi tiskanja kalendara jeste autorski ugovor i slijedom toga, po svojoj pravnoj prirodi, predstavlja ugovor o djelu, a ne ugovor o prodaji. »Pogrešno je stajalište prvostepenog suda, da se u konkretnom slučaju radi o prodaji, te da se imaju primijeniti citirane odredbe ZOO-a o prodaji, Ugovor o autorskom djelu je po svojoj prirodi ugovor o djelu. Narudžba autorskog djela ne može se tretirati kao prodaja, već kao ugovor o djelu, jer je naručitelj, ovdje tuženik, imao na umu naročito izvođačev RAD (autorski rad tužitelja), u smislu odredbe čl. 601. st. 3. ZOO. Prema odredbi čl. 602. ZOO-a, kad je ugovoreno da izvođač izradi stvar od svog materijala, a nije određena kvaliteta, izvođač je dužan dati materijal srednje kvalitete, što u konkretnom slučaju znači da je tužitelj kao izvođač, tj. autor predmetnog diapozitiva trebao izraditi za tuženika kao naručioca diapozitiv srednje kvalitete, bez oštećenja na diapozitivu. Osnovano žalitelj ističe da sud nije u toku dokaznog postupka utvrdio ovu relevantnu činjenicu uzevši pogrešno da je tuženik kao kupac izgubio pravo koje bi mu inače pripadalo s osnova nedostataka stvari. Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o zahtjevima naručioca, već se radi o zahtjevu za naknadu zbog povrede autorskog moralnog prava izvođača, pa se ne primjenjuju odredbe čl. 615. i 616. ZOO-a, Prema tome, po stajalištu ovog suda, tuženik nije prekludiran u svom prigovoru nedostatka autorskom djelu, jer kao što je rečeno, radi se o zahtjevu za naknadu štete izvođača radova, a ne o zahtjevu za naknadu štete naručioca radova zbog nedostatka stvari. Radi se o naknadi štete s osnova povrede zbog nedostatka stvari. Radi se o naknadi štete s osnova povrede autorskog moralnog prava temeljem odredbe čl. 28. Zakona o autorskom pravu, koji je preuzet Zakonom o preuzimanju Saveznih zakona iz oblasti prosvjete i kulture, koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni (NN 53/91, dalje u tekstu: ZAP), prema kojem autor djela ima pravo da se usprotivi svakom deformiranju, sakaćenju ili drugom mijenjanju djela, te svakoj upotrebi djela, koja bi vrijeđala njegovu čast ili ugled.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2199/92 od 6. listopada 1992. I Članak 601. ZOO ODNOS UGOVORA O DJELU S UGOVOROM O PRODAJI

71

j

I

Ugovor kojim se jedna strana obvezala izraditi od svog materijala opremu smatra se, u sumnji, kao ugovor o prodaji. »Sud prvog stupnja je na nesporno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo, ocjenivši da su u pitanju ugovori o isporuci robe i usluga, a ne ugovor o djelu. Kod ugovora o djelu za sadržaj pravnog odnosa je bitan i odlučujući rad jedne od ugovornih strana. U spornom pravnom odnosu bitna je isporuka robe odnosno opreme, rad je značajan samo utoliko da bi isporučena oprema bila stavljena u stanje za korištenje. Kriteriji za razgraničenje ugovora o djelu i ugovora o prodaji propisani su čl. 601. ZOO. Prema stavku 1. toga članka, ugovor kojim se jedna strana obvezuje da izradi 70

određenu pokretnu stvar od svog materijala smatra se, u sumnji, kao o prodaji. Međutim, prema shvaćanju ovog suda to nije ni odlučno. Ovo iz što potraživanje tužitelja, bez obzira da li se temelji na ugovoru o ili na ugovoru o djelu, spada u potraživanje iz ugovora o prometu usluga u smislu čl. 374. ZOO, pa zastarni rok iznosi 3 godine.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-710/93 od 27. travnja 1993.

ugovor razloga prodaji robe i

72

Članak 374, 615, 616, 617, 644. i 645. ZOO ZASTARA ZAHTJEVA ZA OTKLANJANJE NEDOSTATAKA NARUČITELJA IZ UGOVORA O GRAĐENJU

Ako su se stranke iz ugovora o građenju sporazumjele o načinu i vremenu otklanjanja nedostataka, ne dolaze do primjene prekluzivni rokovi u kojima je naručitelj dužan svoje pravo ostvariti sudskim putem. Međutim, izvođač se može suprotstaviti zahtjevu naručitelja prigovorom zastare. »U toku prvostepenog postupka utvrđeno je, a to nije među strankama nesporno, da su zaključile ugovor o građenju od 20. 12. 1982., da su radovi dovršeni 1983. g., te da su stranke zapisnikom od 15. 08. 1984. utvrdile određene nedostatke, te, pored ostalog u točki petoj zapisnika dogovoreno je: »Kupole — odmah sanirati«. Tužitelj je predao sudu tužbu 15. 05. 1988. g. Ovdje se dakle očigledno radi o sporazumu stranaka, pa se na ovaj pravni odnos ima primijeniti odredba o zastari iz članka 374. Zakona o obveznim odnosima (koji se primjenjuje kao republički zakon temeljem Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima, sa izmjenama i dopunama — NN broj 53/91 — dalje ZOO) prema kojoj međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluge zastarijevaju za 3 godine. Ako dakle, zastarijeva u zastarnom roku od 3 godine zahtjev investitora za izvršenje npr. ugovora o građenju krova, razumije se da u istom roku zastarjeva i zahtjev za izvršenje pogodbe o popravku nedostataka na izgrađenom krovu. Kod toga nema značaja da li se radi o dogovoru o otklanjanju nedostataka koji se tiču solidnosti zgrade, a u smislu odredbe članka 644. ZOO, ili se pak radi o dogovoru o otklanjanju tzv. obličnih nedostataka, a u smislu odredbe članka 615. ZOO. Ako među strankama nema dogovora o otklanjanju nedostataka, primjenjuju se prekluzivni rokovi i to za slučaj nedostataka koji se tiču solidnosti — prekluzivni rokovi iz članka 645. ZOO, a u slučaju običnih nedostataka prekluzivni rokovi iz članka 615. stavka 1. i članka 616. stavka 1. ZOO, osim u slučaju iz članka 617. ZOO. Kako su se u našem slučaju stranke zapisnikom od 15. 08. 1984. sporazumjele o otklanjanju nedostataka, to se ne primjenjuju naprijed navedeni prekluzivni rokovi, ali se kao ina svaki drugi ugovor u privredi, primjenjuju odredbe o zastari iz članka 374. Zakona o obveznim odnosima.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2255/92 od 22. listopada 1992. Članak 614, 615, 616, 617. u svezi s čl. 374. st. 1. ZOO

• •_.

• . .-

PREKLUZIJA I ZASTARA KOD UGOVORA O GRAĐENJU

U slučaju kad se izvođač ne može pozivati na prekluzivne rokove zbog toga što je bio nesavjestan, može istaći prigovor zastare. Ako je isteklo vrijeme za zastaru obveze iz ugovora o građenju (3 godine od primopredaje objekta), onda je nastupila i zastara zahtjeva za otklanjanje nedostataka. 71

»Nesporno je da je zgrada kao dovršena predata tužitelju u lipnju 1982 a da su se sporni nedostaci pojavili u listopadu 1987. godine, a tužitelj jt ustao tužbama 12. 10. 1987. i 15. 1. 1988. (spisi su potom spojeni radi zajed ničkog raspravljanja i odlučivanja). Nesporno je nadalje da je za ove rado« ugovoren garantni rok od dvije godine. Prema odredbi čl. 617. ZOO — koji se primjenjuje kao republički zakon (NN 53/91) — izvođač se ne može pozvati na neku odredbu prethodnih članaka (tj. čl. 614., 615. i 616.) kad se nedostatak odnosi na činjenice koje su mu bile poznate, ili mu nisu moglt ostati nepoznate, a nije ih saopćio naručiocu. Prvostepeni sud zaključuje di se radi baš o takvom slučaju, pa da se tuženik ne može pozivati na odredbe o prekluziji (i o garantnom roku), jer da je za ove nedostatke tuženik znao ili je mogao znati, a nije ih tužitelju saopćio. Ako se prihvati ovakvo pravno zaključivanje prvostepenog suda u odnosu na prekluzivne rokove iz čl. 615. st 1. i čl. 616. st. 1. ZOO (a i za rokove garancije iz čl. 615. st. 2. ZOO), ostaje da se ocijeni osnovanost tuženikova prigovora da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo, a u smislu odredbe čl. 374. ZOO. Prema pravnom shvaćanju ovoj drugostepenog suda, zahtjev za otklanjanje nedostataka (odnosno i za isplatu troškova nastalih zbog otklanjanja nedostataka) zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru obveze iz ugovora o građenju. U trenutku primopredaje objekta izvođač je dužan predati objekt izgrađen u skladu s ugovorom i projektom. Naknadna pojava nedostataka ukazuje da izvođač nije ispunio u cijelosti ugovor o građenju pa investitor može tražiti od izvođača da u izvršenju ugovora o građenju otkloni naknadno nastale nedostatke bez obzira na protek rokova iz čl. 615. i 616. st. 1. ZOO, pod uvjetom da se, u smislu odredbe čl. 617. ZOO, nedostatak odnosi na činjenice koje su izvođaču bile poznate. Međutim, ako je došlo do zastare zahtjeva za ispunjenje ugovora o građenju u smislu odredbe čl. 374. ZOO (tri godine), došlo je i do zastare zahtjeva za otklanjanje nedostataka koji su se pojavili nakon tri godine od primopredaje objekta (a ne tri godine od dana kada su se nedostaci pojavili). Drugačija pravna primjena čl. 617. ZOO i propisa o zastari dovela bi ne samo do ukidanja prekluzivnih rokova i rokova garancije, već i do ukidanja instituta zastare. Kako je nesporno da su se predmetni nedostaci pojavili nakon isteka pete godine od primopredaje objekta, to je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti zbog osnovanog prigovora zastare potraživanja iz osnove ugovora o građenju, a temeljem odredbe čl, 374. toč. 1. ZOO.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-647/91 od 4. veljače 1992. Članak 374, 615, 616. i 617. ZOO

74

ZASTARA I PREKLUZIJA KOD UGOVORA O GRAĐENJU

U slučaju kad se izvođač ne može pozivati na činjenicu da je naručitelj izgubio pravo zahtijevati otklanjanje nedostataka, nije isključeno njegovo pravo da utemeljeno istakne prigovor zastare s tim da zastarjevanje počinje teći od primopredaje objekta, a ne od pojave nedostatka. »Nije sporno da su stranke zaključile ugovor o građenju još 1980. godine, da je zgrada u kojoj se nalazi sporni stan dovršena i predana tužitelju 1982., da je superkolaudacija izvršena 1984. godine, te da su stranke ugovorile garantni rok od dvije godine. Tužitelj je predmetnu tužbu podnio 7. XII. 1990. godine. I po pravnom stajalištu ovog žalbenog suda tuženik se doista ne može pozivati na odredbu čl. 617. Zakona o obveznim odnosima (koji se 72

primjenjuje kao Zakon Republike Hrvatske — NN broj 53/91 — dalje: ZOO), jer se na temelju nalaza vještaka može izvesti zaključak da se radi o nedostacima koji se odnose na činjenice koje su tuženiku bile poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate, a nije ih saopćio tužitelju kao naručitelju gradnje. Utoliko ne bi bio utemeljen prigovor tuženika o proteku prekluzivnih rokova iz čl. 615. i 616. st. 1. ZOO-a. Međutim, potraživanje tužitelja je zastarjelo u smislu odredbe čl. 374. st. 1. ZOO. Stranke su naime zaključile ugovor o građenju, pa prema toj odredbi potraživanja tužitelja temeljem ugovora o građenju zastarijevaju za tri godine. U trenutku primopredaje objekta izvođač je dužan predati objekt izgrađen u skladu s ugovorom i projektom. Naknadna pojava nedostataka pokazuje da izvođač nije ispunio u cijelosti ugovor o građenju, pa investitor može tražiti od izvođača da u izvršenju ugovora o građenju otkloni naknadno nastale nedostatke (ali, ako se ne radi o nedostacima koji se odnose na činjenice koje su izvođaču bile poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate, a nije ih saopćio naručiocu, onda samo u prekluzivnim rokovima iz čl. 615. i čl. 616. st. 1. ZOO). Međutim, ako se tuženik ne može pozvati na odredbu čl. 617. ZOO (jer se nedostatak baš odnosi na činjenice koje su mu bile poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate, a nije ih saopćio tužitelju), tuženik može iskoristiti prigovor zastare. Ako je došlo do zastare zahtjeva za ispunjenje čitavog ugovora o građenju u smislu odredbe čl. 374. ZOO (tri godine) došlo je i do zastare zahtjeva za otklanjanje nedostataka koji su se pojavili nakon tri godine od primopredaje objekta (a ne tri godine od dana kad su se nedostaci pojavili).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-1875/92 od 9. veljače 1993.

Članak 614. Z O O

75

VIDLJIVI NEDOSTACI — OBAVJEŠTAVANJE IZVOĐAČA Nakon pregleda i primanja izvršenog rada, izvođač više ne odgovara za nedostatke koji su se mogli opaziti običnim pregledom, ako ga naručitelj nije bez odgađanja obavijestio o uočenim nedostacima.

»Neutemeljeno tuženik odbija platiti protuvrijednost izvršenih radova samo iz razloga što između stranaka nije sačinjen konačni obračun, ističući tek po primitku ispostavljenog računa od strane izvođača da radovi nisu izvedeni prema ponudi kvalitetno. Naime, prema odredbi čl. 614. Zakona o obveznim odnosima, naručilac je dužan pregledati izvršeno djelo čim je to po redovnom tijeku stvari moguće i o nađenim nedostacima bez odgađanja obavijestiti izvođača. Nakon pregleda i primanja izvršenog rada izvođač više ne odgovara za nedostatke koji su se mogli opaziti običnim pregledom, izuzev ako je znao za njih, a nije ih pokazao naručiocu. U konkretnom slučaju je između stranaka nesporno, da su radovi na asfaltiranju površine oko ugostieljskog objekta u Maloj Subotici preuzeti od strane naručioca tj. tuženika, a iz dokumentacije dostavljene od strane parničnih stranaka proizlazi da naručilac tj. tuženik nije nakon preuzimanja radova izvjestio izvođača tj. tužitelja o nedostacima. Naime, račun za izvedene radove ispostavljen je 31. 10. 1990. pa je prema redovnom tijeku stvari tuženik bio dužan prije toga roka obavijestiti izvođača tj. tužitelja o eventualnim nedostacima u izvedenim radovima, jer je očito da su radovi bili do tog datuma završeni i predani tuženiku. Iz dokumentacije spisa proizlazi da je tuženik dao primjedbe na kvalitetu radova tek po primitku računa za izvedene radove, tj. tek 1. 12. 1990. godine, pa proizlazi da tužitelj više ne odgovara za nedostatke u izvršenom poslu, odnosno da se tuženik ne može više 73

pozivati na te eventualne nedostatke, te uskraćivati isplatu protuvrijednosti izvedenih radova, jer se smatra da je rad primljen bez nedostataka.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2179/92 od 2. ožujka 1993. Ćlanak 614, 616. i 618. ZOO

76

ODGOVORNOST IZVOĐAČA — GUBITAK PRAVA NARUČITELJA Naručitelj koji nije bez odgađanja o nađenim nedostacima obavijestio izvođača, gubi prava koja mu po tom temelju pripadaju pa i pravo na sniženje naknade i na naknadu štete. Ta prava ne može isticati ni prigovorom radi prebijanja s potraživanjem izvođača za isplatu naknade. »Činjenično stanje, što se tiče izvršenih radova i njihove cijene, nije sporno među strankama. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud primijenio materijalno pravo kada je presudio da je tuženik dužan platiti tužitelju ukupan iznos od 143.690.— HRD s pripadajućom kamatom. Za svoje stanovište zašto je usvojio tužbeni zahtjev sud prvog stupnja dao je valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Ako je tuženik smatrao da neki radovi nisu izvedeni, a da neki imaju nedostatak, tada je bio dužan o navedenim nedostacima bez odgađanja obavijestiti tužitelja (čl. 614. ZOO-a), a nakon toga zahtijevati od tužitelja da nedostatak otkloni, i za to mu odrediti primjereni rok (čl. 618. ZOO-a). Prije nego što je postupio po navedenim propisima tuženik nije bio ovlašten dati otkloniti nedostatke trećoj osobi. Tuženik se ne može uspješno suprotstaviti tužiteljevom (naručiteljevom) zahtjevu za isplatu naknade ni prigovorom radi prebijanja u kojem ističe svoje pravo na sniženje naknade i na naknadu štete, a zbog propusta reklamacije nedostataka (čl. 616. st. 2. ZOO).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-743/93 od 15. lipnja 1993. Članak 616. ZOO

77

GUBITAK PRAVA Naručitelj koji je izvođača na vrijeme obavijestio o nedostacima, ne može svoje pravo ostvarivati sudskim putem nakon isteka godine dana od učinjene obavijesti. Otpočinjanje s otklanjanjem nedostataka ne dovodi do prekida prekluzivnog roka, ali time izvođač može izraziti svoju volju o tome da će nedostatke otkloniti, čime nastaje sporazum koji postaje temelj obveze izvođača. »Tužitelj pobija presudu u cijelosti, a navodeći samo one razloge koji se tiču dijela tužbenog zahtjeva sa kojim je odbijen radi gubitka prava u smislu čl. 616. ZOO-a. Na taj navod žalbe treba istaći da je pravilan stav prvostepenog suda da se iz činjenice što je tuženik neke od nedostataka otklanjao ne može izvesti zaključak da je došlo do prekida prekluzije. Nedostaci nabrojeni u izreci presude su takve prirode da ne može biti riječi o početku otklanjanja istih, već samo o tome da li su otklonjeni ili nisu (postaviti odvod za stroj za pranje rublja, u sobi popraviti boju kod balkonskih vrata, zamijeniti staklo u smočnici, pripasati balkonska vrata, postaviti regulator na bojleru itd.). Premda su zapisnikom utvrđeni neki nedostaci tuženik nije preuzeo obvezu da će iste otkloniti, pa da bi takva obveza isključila prekluziju iz čl. 616. ZOO-a. Zbog ovih razloga tužitelj je bio dužan u roku od jedne 74

godine od kada su utvrđeni nedostaci i od kada je isti obaviješten podići tužbu, a pogotovu kraj neosporne činjenice da je u IV mjesecu 1989. godine tuženik prestao sa bilo kakvom aktivnošću.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1404/91 od 25. studenog 1992. Članak 629. Z00

78

RASKID UGOVORA O DJELU VOLJOM NARUČITELJA Sve i kad naručeni posao nije dovršen, naručitelj može raskinuti ugovor kad god hoće. »Utemeljeno tuženik ističe da u tijeku prvostupanjskog postupka nije utvrđeno što je sve konkretno ugovoreno između stranaka, naročito narudžbenicom od 13. 7. 1990. U narudžbenici je navedeno da se naručuje »izrada vizuelnog identiteta« međutim nejasno je iz dosad provedenog dokaznog postupka da li je to samo izrada idejnog rješenja za identitet — oznaku tvrtke tuženika ili je nakon prezentacije idejnog rješenja vizuelnog identiteta dogovoreno da se krene i u tiskanje materijala sa tako prihvaćenim zaštitnim znakom i to memoranduma, vizitkarti, koverti, naljepnica, deklaracija i žiga. Naime, prema iskazima svjedoka bi proizlazilo da je tuženik razgledao izvršeni rad na izradi vizuelnog identiteta te ga odobrio. U nastavku postupka potrebno je utvrditi iz kojih razloga taj izvršeni rad nije predan tuženiku, a nakon čega bi nastala obveza tuženika da isplati naručeni i primljeni rad. Ako bi se pak utvrdilo da je tuženik raskinuo ugovor bez razloga, kako to tvrdi tužitelj, tada treba primijeniti odredbu čl. 629. ZOO-a prema kojoj, sve dok naručeni posao nije dovršen naručilac može raskinuti ugovor kad god hoće, ali je u tom slučaju dužan isplati izvođaču ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije učinio, a koje bi bio dužan učiniti da ugovor nije raskinut.« FRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-445/93 od 27. travnja 1993. POSEBNE se kao Uzanca Članak

UZANCE O GRAĐENJU (SI. 1. SFRJ br. 18/77 — primjenjuje trgovački običaji sukladno čl. 1107. u svezi s čl. 21. st. 2. ZOO) br. 116 do 121 636. i 637. ZOO

PRAVO IZVOĐAČA NA RAZLIKU U CIJENI

79

Ugovorne strane iz ugovora o građenju uređuju sva prava i obveze konačnim obračunom. Slijedom toga, ako konačni obračun ne sadrži razliku u cijeni niti je izvođač zadržao pravo da je naknadno zahtijeva, onda on ne može osnovano zahtijevati isplatu razlike u cijeni. »I po stajalištu ovog drugostepenog suda izvođač i naručilac konačnim obračunom raspravljaju sve odnose i utvrđuju izvršenje svojih međusobnih prava i obveza iz ugovora (pravila iz Uzanci 116. do 121. Posebnih uzanci o građenju — SI. 1. SFRJ, broj 18/77). Pored ostalog konačni obračun sadrži i iznose razlike u cijeni (uzanca broj 119. toč. 2.). U svom konačnom obračunu stranke nisu spominjale razliku u cijeni, a niti je tužitelj zadržao pravo da naknadno zatraži razliku u cijeni. Odredba na koju se žaiitelj u žalbi poziva ne postoji u priloženom okončanom obračunu (da investitor zadržava depozit i da će isti biti nakon otklanjanja nedostataka plaćen u fiksnom iznosu, 75

bez obračuna razlike u cijeni). Kada bi takva odredba u okončanom obraču-j nu i postojala, prije ukazuje na protivain zaključak, tj. da se neće obračunavati razlika u cijeni. Kada se ima u vidu da je prema sadržaju ugovora sve radove trebalo obaviti u roku od 30 dana od zaključenja ugovora, to je doista valjalo izvesti zaključak da tužitelj pri sastavu konačnog obračuna nije postavljao zahtjev za plaćanje razlike u cijeni, pa je takav njegov naknadni; zahtjev doista neosnovan.« 1 PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-411/92 od 17. studenog 1992. 1 Članak 637. ZOO

80

UGOVOR O GRAĐENJU — ODREDBA O NEPROMIJENJIVOSTI CIJENA Pravo izvođača na razliku u cijeni ne može se ugovorom isključiti. Odredba ugovora o nepromijenjivosti cijena ima ograničen učinak, jer unatoč takvoj ugovornoj klauzuli, izvođač ima pravo zahtijevati razliku u cijeni koja prelazi deset postotaka. »Prema odredbi čl. 637. Zakona o obveznim odnosima (SI. 1. 29/78 do 57/79, koji je preuzet na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju kao Zakon Republike Hrvatske NN 53/91) ako je ugovoreno da se cijena građevinskih radova neće mijenjati u slučaju da se nakon sklapanja ugovora povećaju cijene elemenata na temelju kojih je ona određena, izvođač može, unatoč ovakvoj odredbi ugovora, zahtijevati izmjenu cijena radova ako su se cijene elemenata povećale u istoj mjeri da bi cijena radova trebala biti veća za više od deset postotaka. Pogrešno je pravno stajalište tuženika da bi izvođač radova konzumirao svoje pravo traženja izmjena cijene jer da je potpisao klauzulu o nepromijenjenoj cijeni za cijeli period građenja. Pravo izvođača radova za traženje izmjene cijene postoji, jer su se cijene elemenata povećale više od 10%. Tvrdnje tuženika u pogledu zakašnjenja s izvođenjem radova tužitelja ostale su nedokazane. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prikazano u obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja pravilno je primjenio materijalno pravo iz čl. 637. Zakona o obveznim odnosima usvojivši tužbeni zahtjev izvođača radova i obvezavši tuženika na isplatu.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-187/93 od 15. lipnja 1993. Članak 637. ZOO

81

ODREDBA O NEPROMIJENJIVOSTI CIJENA IZ UGOVORA O GRAĐENJU Izvođač ima pravo, unatoč odredbi ugovora o nepromijenjivosti cijena, zahtijevati izmijenu cijene radova, ako su se cijene elemenata povećale u tolikoj mjeri da bi cijena radova trebala biti veća za više od deset postotaka. Tada izvođač može zahtijevati razliku u cijeni koja prelazi 10 postotaka. »Prema odredbi članka 637. Zakona o obveznim odnosima, ako je ugovoreno da se cijena radova neće mijenjati u slučaju da se nakon sklapanja ugovora povećaju cijene elemenata na temelju kojih je ona određena, izvođač može, unatoč ovakvoj odredbi ugovora, zahtijevati izmjenu cijene radova, ako su se cijene elemenata povećale u tolikoj mjeri da bi cijena radova trebala biti veća za više od 10%, i u tom slučaju izvođač može zahtijevati samo razliku u cijeni koja prelazi 10%, a pro.tutužitelj traži upravo, takvu 76

lazliku na neavansirani dio ugovorenog iznosa. Naime, prema pravnom stajalištu ovog suda, odredba članka 637. ZOO je imperativne prirode, te stranke u ugovoru o građenju ne mogu isključiti pravo izvođača na razliku u cijeni koja prelazi 10% od ugovorene vrijednosti radova (razumije se, na neavansirani iznos). Kako elementi obračuna klizne skale, na kojima protutuiitelj zasniva svoj protutužbeni zahtjev nisu u tijeku parnice bili sporni, to je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo protutužbenom zahtjevu udovoljiti, te protutužitelju dosuditi navedeni iznos zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3061/92 od 13. srpnja 1993.

82

članak 641, 642. 643. i 644. ZOO OSOBE PREMA KOJIMA IZVOĐAČ ODGOVARA ZA NEDOSTATKE

Izvođač odgovara za nedostatke naručitelju te svim kasnijim stjecateljima građevine, a i nositelju stanarskog prava na stanu u društvenom vlasništvu. Slijedom toga, stambena zgrada nije legitimirana zahtijevati otklanjanje nedostataka. »Prvostepeni sud je pogrešno primjerno materijalno pravo kada je odbio prigovor tuženika zauzevši stajalište da je tužitelj aktivno legitimiran u sponi u kojem se od izvođača (tuženika) zahtjeva otklanjanje nedostataka na izgrađenom objektu. Tužitelj nije naručilac iz ugovora o građenju što znači da bi aktivnu legitimaciju na podnošenje tužbe protiv izvođača mogao temeljiti na ustupu prava (cesiji) od strane naručioca ili pak na zakonskoj cesiji u skladu sa odredbama čl. 642. i 643. ZOO. Tužitelj tijekom postupka ne samo da nije dokazao već nije niti utvrdio. damu je naručilac ustupio prava iz ugovora o građenju kojeg je sklopio sa tuženikom. Odredbama Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovor o građenju, kao specifični ugovor o djelu, propisana je odgovornost izvođača a nedostatke građevine identično kao u ugovoru o djelu (čl. 641.), ali je pravo na zaštitu zbog nedostataka građevine dao pod uvjetima koji vrijede za naručioca, i svim kasnijim stjecateljima građevine (arg. iz čl. 642. i 644. st. i ZOO) te, osim za nedostatke u pogledu solidnosti građevine, i nosiocu sta Mrskog prava na stanu u društvenom vlasništvu (čl. 643. ZOO). Stambena zgrada se, prema shvaćanju ovog drugostepenog suda ne može smatrati s t j e c a o c e m zgrade ili njenog dijela, a posebno ne nosilac stanarskog prava na društvenom stanu, što znači da tužitelj temeljem zakonske ;esije tj. odredaba čl. 642. i 643. ZOO nije stekao aktivnu legitimaciju u sporu a kojem se zahtijeva otklanjanje nedostataka na zgradi od strane izvođača ituženika).« ; PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3067/90 od 3. prosinca 1991.

83

danak 670. i 677. ZOO IG0VOR 0 PRIJEVOZU STVARI PRIJEVOZNIKA

SUDJELOVANJE V I Š E

U slučaju kad drugi prijevoznik preuzme od prvog prijevoznika s pošiljkom i tovarni list, on postaje ugovorna strana u ugovoru o prijevozu. Slijedom toga primatelj, koji je preuzeo pošiljku i tovarni list, dužan je platiti t o m drugom prijevozniku naknadu za prijevoz. :

77

»Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tužitelj prijevoznik i da je tuženik primatelj i slijedom toga je dužan platiti troškove prijevoza, a( što proizlazi iz odredbi čl. 670. i čl. 677. ZOO. f U konkretnom slučaju iz tri tovanna lista na kojima je tužbeno traže? nje utemeljeno, vidi se da je u svima njima kao prijevoznik naznačen baš osobno tužitelj. Prema tome nije točno da u tim tovarnkn listovima piše da je prijevoznik »Viator«. »Viator« je organizator prijevoza ali je deklarirao kao prijevoznika tužitelja. Tužitelj je drugi prijevoznik koji je od prvog prijevoznika preuzeo pošiljku i tovarni list pa je time postao ugovorna strana; iz ugovora o prijevozu (čl. 677. st. 2. ZOO).« ! PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1586/92 od 23. ožujka 1993. Članak 677. ZOO

M

SUDJELOVANJE VIŠE PRIJEVOZNIKA U PRIJEVOZU POŠILJKE Drugi prijevoznik postaje ugovorna strana iz ugovora o prijevozu s pravima i dužnostima solidarnog dužnika i solidarnog vjerovnika samo u slučaju ako je od prvog prijevoznika s pošiljkom preuzeo i tovarni list. »Prvostupanjski sud je pogrešno interpretirao odredbu članka 677. st. 2. preuzetog Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i 73/91) iz slijedećih razloga: Prijevoznik koji povjeri nekom drugom prijevozniku potpuno ili djelomično izvršenje prijevoza pošiljke što ju je primio na prijevoz ostaje i dalje odgovoran za prijevoz od njezina primitka do predaje, ali ima pravo na naknadu od prijevoznika kojemu je pošiljku povjerio (čl. 677. st. 1. ZOO). Ako drugi prijevoznik preuzme od prvog prijevoznika s pošiljkom i tovarni list, on postaje ugovorna strana u ugovoru o prijevozu s pravima i dužnostima solidarnog dužnika i solidarnog vjerovnika čiji su udjeli razmjerni njegovom udjelu u prijevozu (čl. 677. st. 2. ZOO). U konkretnom slučaju je sklopljen ugovor o prijevozu između tužitelja i prvotuženog prijevoznika. Međutim, niti je prvotuženik kao prijevoznik izdao tužitelju tovarni list, a niti je pak došao u situaciju drugotuženik da kao prijevoznik preuzme od prvog prijevoznika s pošiljkom i tovarni list i na taj način postane ugovorna strana u ugovoru o prijevozu s pravima i dužnostima solidarnog dužnika i solidarnog vjerovnika čiji su udjeli razmjerni njegovu udjelu u prijevozu.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-676/93 od 16. ožujka 1993. Članak 724. ZOO

, .

85

UGOSTITELJSKA OSTAVA Za nestanak stvari koje su gosti donijeli, ugostitelj odgovara ograničeno do određene svote, ali je dužan platiti potpunu naknadu ako je šteta nastala njegovom krivnjom ili krivnjom osobe za koju on odgovara. »Tužbeni zahtjev je zahtjev za naknadu štete radi nestanka stvari i novca koji su tužitelji kao gosti hotela — tuženika unijeli u svoju sobu i koji su im iz hotelske sobe nestali. Obveza ugostitelja kao ostavoprimca za stvara koje su gosti donijeli sa sobom regulirana je odredbama čl. 724. i dalje ZOO. Prema odredbi citiranog člana 724. st. 1. u slučaju nestanka takvih stvari ugostitelj odgovara samo u ograničenom iznosu. Taj iznos je tada 78

određivalo Izvršno vijeće, i u vrijeme nestanka stvari iznosilo je 0,5 dinara nakon izvršene denominacije 1. 01. 1990. godine. Tužitelji međutim traže pumi naknadu za ukradene stvari pozivajući se da je šteta nastala krivnjom hotelijera (odredba čl. 724. toč. 3. citiranog Zakona), jer da na vratima balkona sobe nije bio ključ pa se vrata nisu mogla sigurno zatvoriti, a radilo se o balkonu na koji je bio lako moguć pristup, što je utvrđeno u policijskom zapisniku. Ove činjenice prvostepeni sud međutim nije utvrđivao zbog stanovišta da tužitelji nisu dokazali da su stvari unijeli u hotel iako su vrlo iscrpno i detaljno opisali pojedine dijelove nakita, i sav historijat događaja, a isto tako da nisu dokazali nestanak stvari, iako su tužitelji odmah obavijestili policiju koja je došla na očevid u sobu tužitelja. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1083/92-2 od 26. svibnja 1992. Članak 731, 733. i 738. ZOO

86

UGOVOR 0 USKLADIŠTENJU Prilikom preuzimanja robe iz skladišta, primatelj je dužan na nedostatke koje je primijetio odmah upozoriti skladištara, inače se smatra da je robu uredno primio. Međutim, propust, upozorenja na nedostatke nema za posljedicu gubitak prava. Time se samo prebacuje teret dokaza na ostavodavca koji može dokazivati da je do oštećenja robe došlo u vremenu od primitka robe na uskladištenje pa do njezine predaje iz skladišta. »Skladištar je dužan upozoriti ostavodavca na mane ili prirodna svojstva robe u odnosu na neispravnu ambalažu uslijed kojih može doći do štete na robi, čim je navedene nedoistatke opazio ili morao opaziti (članak 731. stavak 2. ZOO). Budući iz potvrde o primitku robe na uskladištenje od 2. 07. 1990. ne proizlazi da je tuženik upozorio ostavodavca na neispravnost ambalaže ili nedostatke robe predate na uskladištenje, to se ima smatrati da je roba uskladištena u ispravnom stanju što znači da je skladištar dužan naknaditi ostavodavcu štetu zbog oštećenja robe od njezina primitka do predaje (arg. iz članka 733. ZOO). Primalac robe dužan je robu pregledati u trenutku njezina preuzimanja (članak 738. stavak 1. ZOO) ako prilikom preuzimanja robe primijeti nedostatke, primalac je dužan na to odmah upozoriti skladištara, inače smatra da je roba uredno primljena (članak 738. stavak 2. ZOO). Navodna oštećenja na ambalaži u trenutku preuzimanja robe, a koja bi ukazivala na oštećenja same robe u ambalaži, su bila primijećena prilikom uskladištenja kako to proizlazi iz navoda samog tužitelja u žalbi kada se poziva na izjave dvojice njegovih vozača koji su primili dio robe na prijevoz iz skladišta tuženika. Propust tužitelja da upozori tuženika na tako primijećene nedostatke nema za posljedicu gubitak prava ostavodavca na naknadu štete zbog oštećenja stvari tijekom uskladištenja već samo prelaz tereta dokaza na ostavodavca, da je do oštećenja robe došlo u vremenu od primitka robe na uskladištenje do predaje ostavodavcu. Pravilno je provostepeni sud, prema shvaćanju ovog drugostepenog suda, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključio da tužitelj nije dokazao da bi do oštećenja robe došlo tijekom uskladištenja. Xa pravilnost takvog zaključka, prema shvaćanju ovog drugostepenog suda, posebno ukazuje činjenica da je prijevoznik, kako to proizlazi iz potvrde o izdavanju robe iz javnih skladišta od 20. 07. 1990. robu primio od tuženika bez prigovora i predao robu tužitelju koji je primitak robe potvrdio na torarnom listu broj 45749 od 20. 07. 1990. bez primjedbe u odnosu na stanje 79

robe i ambalaže. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja ne može se otkloniti mogućnost da je do oštećenja robe došlo nakon iskladištenja stvari iz skladišta tuženika.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2542/92 od 13. listopada 1992.

Članak 749. i 751. Z00

87

UGOVOR O NALOGU Nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama s pažnjom dobrog gospodarstvenika i u svemu paziti na interese nalogodavca i njima se rukovoditi. Banka, koja je primila nalog na izvršenje isplate u inozemstvo primajući od nalogodavca i dinarsku protuvrijednost strane valute po tečaju na dan davanja naloga, bila je dužna takav nalog izvršiti, a u slučaju da su postojale zapreke (nedostatak deviza) bila je dužna obavijestiti nalogodavca. »Predmet spora je zahtjev tužitelja za ispunjenje ugovora o nalogu prema odredbi čl. 749. st. 1. Z00. Nesporno je među strankama da je tužitelj da© 10 naloga da tuženik izvrši isplatu deviznih iznosa u inozemstvu i da je tada položio dinarsku protuvrijednost koja je odgovarala u tome času deviznim iznosima koje je tuženik trebao isplatiti. Nalozi su dati u razdoblju od 7. lipnja 1991. do 19. lipnja 1991. godine. Nesporno je da tuženik nije izvršio naloge tužitelja i izvršio isplatu u inozemstvu, a isto tako da tužitelja nije obavijestio da ne može prihvatiti nalog ili da su nakon sklapanja ugovora nastupile takove okolnosti zbog kojih su nastale pretpostavke za raskid ili izmjenu ugovora a u smislu odredbe čl. 133. ZOO. Tuženik ni ne smatra da je ugovor raskinut te čak i u žalbi ističe svoju spremnost izvršenja ugovorne obveze u slučaju da tužitelj izvrši uplatu koja odgovara dinar skoj protuvrijednosti (kojoj?) prema propisima. Na ovakvo utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo. Sklapanjem ugovora nastala je obveza tuženika za ispunjenje naloga prema odredbi čl. 751. ZOO i dalje. Pogrešno se poziva tuženik na pogrešnu primjenu odredbe čl. 46. a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju. Točno je da prema odredbi ovog članka banka ovlaštena da posluje s inozemstvom, koja obavlja plaćanje prema inozemstvu na temelju naloga poduzeća, ima pravo tražiti od tog poduzeća dinarsku protuvrijednost deviza po prodajnom tečaju koji vrijedi na dan kad se izvršava nalog prema inozemstvu. Međutim, u postupku je utvrđeno da tuženik nije platio ništa u inozemstvu prema tome nelogično je isticanje tuženika u žalbi, da je spreman izvršiti svoju obvezu kad tužitelj plati dinarsku protuvrijednost koja odgovara propisima. Tužitelj nikako ne može znati koja bi dinarska protuvrijednost mogla zadovoljiti tuženika, budući da tuženik nije izvršio plaćanje i ne zna se o kojem iznosu protuvrijednosti bi se moglo raditi. Prema tome, pozivanje tuženika na odredbu ovog propisa imalo bi temelja samo u slučaju da je tuženik u normalnom, razumnom roku izvršio isplatu naloga u inozemstvo u kojem slučaju bi imao pravo tražiti tečajnu razliku ukoliko uplaćeni iznos dinarske protuvrijednosti u HRD ne bi odgovarao u dinarskoj protuvrijednosti u času plaćanja u inozemstvu. Međutim, u konkretnom slučaju, a što je neosporno utvrđeno, prihvativši nalog tužitelja za isplatu određenih iznosa u inozemstvu tuženik nije po tome nalogu postupio, a niti je obavijestio tužitelja o tome.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-417/93 od 2. ožujka 1993. 80

Članak 751, 772. i 774. ZOO

88

UGOVOR 0 KOMISIONU Komisionar je dužan postupati pažnjom dobrog gospodarstvenika štiteći u svemu interes nalogodavca pridržavajući se primljenih naloga. Ako je tako postupio, ne odgovara komitentu za štetu koja mu je nastala zbog neispuobveze od strane treće osobe (kupca kojem je komisionar robu pro»Pravilno je stajalište suda prvog stupnja, da su stranke sklopile ugovor o komisionu, prema kojem je tužitelj kao proizvođač trebao proizvesti svijeće koje je tuženik isporučio kao komisionar stranome kupcu u Njemačloj. U takvom slučaju odgovornost za naknadu štete komisionara prema komitentu može s temeljiti na odredbi čl. 774. Zakona o obveznim odnosima. Sankcija za neizvršenje obveze koja je normirana odredbom čl. 774. jeste da komisionar odgovara za štetu ako je prodao robu osobi za čiju je prezaduženost znao ili morao znati. U konkretnom slučaju tužitelj niti ne tvrdi da su ispunjene pretpostavke iz ovoga člana, tj. da je do neplaćanja cijene za isporučenu robu došlo radi prezadužanosti stranoga ikupca. Opće načelo komisionog posla je da je komisionar, izvršavajući nalog komitenta, dužan postupati pažnjom dobrog privrednika i paziti na interese komitenta, a koje se načelo temelji na odredbi čl. 751. u svezi sa čl. 772. ZOO-a. Pravilno ističe sud prvog stupnja, a na temelju utvrđenih činjenica, da je tuženik u cijelosti postupao prema nalogu tužitelja. Sam ugovor sa stranim kupcem, što je nesporno, potpisao je i tuženik i tužitelj, kao isporučitelj svijeća. Prema tome tužitelj je bio upoznat o kojem kupcu se radi i koji su uvjeti isporuke te je na njih pristao. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja utvrđeno je, a što tužitelj niti ne pobija u žalbi, da je tužitelj nastavio sa isporukom svijeća i nakon što je strani kupac prestao plaćati, iako je bio upozoren od tuženika da strani kupac ne daje nikakove garancije. Potpuno je neutemeljeno stjalište žalitelja da je on bio dužan izvršavati svoju ugovornu obvezu i dalje tj. isporučivati svijeće, a da je stvar tuženika bila osigurati naplatu. Utemeljeno je zaključio sud prvog stupnja da nije temeljan zahtjev za naknadu Štete ni prema citiranoj odredbi čl. 774. ZOO, jer tužitelj nije dokazao da je do neplaćanja došlo zbog prezaduženosti stranog kupca za koju je komisionar znao ili je morao znati, a niti tuženik ne odgovara za naknadu štete zbog toga što bi odstupio od naloga i uputa odnosno što ne bi postupao pažno jm dobrog trgovca.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-912/93 od 25. svibnja 1993.

89 Članak 12, 18, 751, 772, 782 i 784. ZOO

UGOVOR O KOMISIONU Komitent je dužan platiti komisionaru sve troškove koji su bili potrebni za izvršenje naloga. Komisionar je dužan postupiti po imperativnom nalogu komitenta. Time, što je upozorio komitenta na povećane troškove, postupio je pažnjom dobrog trgovca. »Prvostepena presuda je po ocjeni ovog drugostepenog suda donesena i pravilnom primjenom materijalnog prava i to baš odredbe čl. 784. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91 u vezi sa SI. 1. broj 29/78). 81

Ovo iz razloga što je iz cjelokupne pismene dokumentacije koja se nalazi u spisu prvostepeni sud kao i ovaj drugostepeni sud zaključio da je u ovome poslu komisionar postupao pažnjom koja se u poslovnom prometu zahtijeva tj. pažnjom dobrog privrednika u smislu odredbe čl. 18. Zakona o obveznim odnosima. Naime, nije sporno da je čitav posao ekonomski posao komitentov tu-; ženikov, a odatle proizlazi da sve koristi i troškove, pa i štete ekonomski treba da snosi komitent, osim ako dokaže da se komisionar ogriješio o pravni standard pažnje dobrog privrednika. Točno je to što tvrdi žalba da je s jedne strane komitent zakasnio sa doznačavanjem pojedinih iznosa avansa uslijed čega komisionar nije mogao na vrijeme kupiti na tržištu kukuruz koji je trebao isporučiti njego vam sukontrahentu iz čehoslovačke. Također je točno i to da je u periodu od 30. 03. do 1. 09. 1984. godine došlo i do pomanjkanja kukuruza na domaćem tržištu pa je uslijed toga bilo potrebno poduzeti izuzetne radnje da se pronađe količina kukuruza koju je trebalo isporučiti inozemnom kupcu. Me^ đutim, činjenica je i to da je ikomisionar ponudio komitentu da od posla isporuke kukuruza odustane, ali je komitent dao imperativnu instrukciju da se posao treba izvršiti i kupiti kukuruz bez obzira na cijenu te je to komisionar konačno i uspio i kukuruz je isporučen inozemnom kupcu sa zakašnjenjem početkom rujna 1984. godine. Međutim, to zakašnjenje u isporuci kukuruza imalo je za posljedicu da je inozemni kupac imao pravno osnovan zahtjev za isplatu ugovorne kazne zbog zakašnjenja. Ovdje valja istaći, da se, komisionar prema komitentu, ogradio, za takav slučaj, da će snositi komitent one naknade koje bude platio komisionar trećoj osobi s naslova ugovorne kazne (penala). To proizlazi u jednom dijelu aneksa međusobnog komisionog ugovora od 30. XII. 1983. godine u kome se komisionar izričito ogradio od odgovornosti da nije u obvezi prema komitentu ako vlastitim sredstvima ne može otkupiti kukuruz. Prema tome, u skladu sa načelom poštenja i savjesnosti iz čl. 12. u skladu sa Odredbom čl. 18., u skladu sa odredbom čl. 772. o primjeni pravila o ugovoru o nalogu, te odredbama o imperativnim instrukcijama u nalogu iz čl. 751. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da je komisionar postupao u svemu sa tim imperativnim instrukcijama svog kornitenta i da je u ispunjenju tih instrukcija imao izdatke za račun komitanta za koje je sklopio spomenutu nagodbu pred arbitražom da otkloni veću štetu, koja je bila prijetila, bila izvjesna te u tome i potpuno uspio, pa je prema tome očito postupao savjesno i vjerno (argumentum a contrario čl. 782. st. 4.). Prema tome navodi koje ističe tuženi komitent u svojoj žalbi ne mogu dovesti u pitanje pravilnost prvostepene odluke jer je prvostepeni sud pravilno zaključio da po odredbi čl. 784. st. 1. ZOO komiteet je dužan naknaditi komisionaru troškove koji su bili potrebni za izvršenje naloga i to s kamatama od dana kada su učinjeni«. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2083/91 od 26. svibnja 1992. j

Članak 771., 780. i 781. ZOO

90

UGOVOR O KOMISIONU

Komisionar je dužan predati komitentu sve što je primio na njegov račun. On ne odgovara za radnje treće osobe pa slijedom toga ni za zakašnjenje treće osobe. Stoga je dužan predati komitentu cijenu koju mu je platio kupac, ali nije dužan platiti i zatezne kamate zbog zakašnjenja kupca. 82

»Na utvrđeno činjenično stanje koje se temelji na ispravama priloženim spisu, posebno ugovorima broj HE-K-19-15/87 i broj HE-IN-500/87, oba bez datuma, te podataka navedenim ugovorima, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je, zauzevši stajalište da su parnične stranke sklopile ugovor o komisionu, odbio tužitelja sa sniženim tužbenim zahtjevom. Utvrđenje prvostepenog suda, da su parnične stranke sklopile ugovor o komisionu kojim se komisionar obvezuje da za naknadu (proviziju) obavi u svoje ime i za račun komitenta jedan ili više poslova koje mu povjerava komitent (članak 771. stavak 1. ZOO) proizlazi iz sadržaja citiranih ugovora koje je tuženik sklopio sa kupcem robe »u svoje ime a za račun tužitelja«. Iz navedenog slijedi da je tuženik kao komisionar dužan predati tužitelju (komitentu) sve što je primio na osnovi posla izvršenog za njegov račun (članak 780. stavak 2. ZOO), što znači prodajnu cijenu robe, a zatezne kamate u slučaju zakašnjenja kupca u plaćanju računa samo ako je te kamate naplatio od kupca. Budući tužitelj do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom a niti navodima u žalbi ne dokazuje da je treća osoba (kupac) platila tuženiku pored glavnice i zatezne kamate to nije bilo osnova da prvostepeni sud obveze tuženika na platež zateznih kamata zbog zakašnjenja treće osobe (kupca) u plaćanju računa kod činjenice, kako to pravilno ističe prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude, da tuženik nije posebno jamčio da će treća osoba (kupac robe) ispuniti svoju obvezu (del credere — članak 781. stavak 1. ZOO). PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2666/91 od 20. listopada 1992. Članak 326. i 780. ZOO

91

KOMISION — OBVEZA POLAGANJA RAČUNA I ZAKAŠNJENJE Komisionar je dužan predati komitentu sve što je primio po osnovi posla izvršenog za njegov račun, pa slijedom toga komisionar može doći u zakašnjenje tek kada mu kupac isplati kupovnu cijenu. Zakašnjenje komitenta (vjerovnika) ima za posljedicu prestanak tijeka kamata. »Kako se radi o komisionom odnosu među strankama, te prema odredbi ćl, 780. toč. 2. ZOO komisionar je dužan predati komitentu sve što je primio po osnovi posla izvršenog za njegov račun. Prema tome, komisionar dolazi u zakašnjenje tek nakon što mu inokupac izvrši isplatu kupovine, pa dok ju ne isplati komitentu — tužitelju. Kod toga sud treba raspraviti i .mode tuženika, da je tužitelj skrivio da tuženik nije na vrijeme izvršio isplatu, te da je na taj način vjerovnik — tužitelj bio u zakašnjenju, čime bi prema odredbi čl. 326. st. 2. ZOO od dana vjerovnikovog zakašnjenja prestala teći kamata.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2446/93 od 12. listopada 1993. 780. i 781. ZOO

92

KOMISION Komisionar je dužan predati komitentu sve što je primio po temelju posla izvršenog za njegov račun. Slijedom toga, komisionar nije dužan platiti (predati) komitentu cijenu robe ako je izostalo plaćanje od strane kupca. Ovo ii razloga što komisionar ne odgovara za ispunjenje obveze svog suugovaratelja osim ako je posebno jamčio da će on svoje obveze ispuniti. 83

»Pravni odnos između tužitelja i tuženika nastao je na temelju ugovora o komisionu. Prema citiranoj odredbi čl. 780. toč. 2. ZOO komisionar je dužan predati komitentu sve što je primio po temelju posla izvršenog za njegov račun ukoliko među strankama nije ugovorena obveza komisionara da odgovara za ispunjenje obveze inokupca (čl. 781. toč. 1. ZOO), a što tužitelj niti ne tvrdi. Kako tužitelj nije jasno naznačio temelj svog potraživanja, sud prvog stupnja treba utvrditi relevantne činjenice, za utemeljenost tužbenog zahtjeva. Prvo, da li tužitelj ima pravo na isplatu cijene pod uvjetima iz čl. 780. toč. 2. citiranog Zakona o obveznim odnosima, tj. da li jt tuženik u cijelosti izvršio isplatu onoga iznosa kojega je primio od inokupca U takvom slučaju, ako tuženik nije u cijelosti izvršio isplatu tužitelj ima pravo na sve ono što je primio komisionar po temelju posla izvršenog na njegov račun, i to na način kako je među strankama ugovoreno, komisionim ugovorom. Ukoliko tužitelj smatra da tuženik nije u cijelosti sve naplatio iz dokumentarnog akreditiva zbog nemarnosti u svom radu dužan je da predloži dokaze radi utvrđivanja ovih činjenica. Takovo pravo tužitelju pripada prema odredbi čl. 751. Zakona o obveznim odnosima a predviđeno je i čl 4. st. 2. ugovora među strankama. Prema tome, sud treba pozvati tužitelja da predloži dokaze radi utvrđenja da krivnjom, odnosno nemarnošću tuže nika nije isplaćena ukupna cijena za isporučene kuće. Kod toga će sud posebno cijeniti postojanje garancije Mariborske banke, koju je upravo tužitelj osigurao u svrhu osiguranja za slučaj postojanja nedostataka, u kojem slučaju ne bi bilo razloga za postavljanje rezerve na isplatu akreditiva caki u slučaju postojanja nedostataka na robi.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-1923/93 od 28. rujna 1993. Članak 831. ZOO UGOVOR O OTPREMANJU

Otpremnik je dužan upozoriti nalogodavca na nedostatke pakiranja stvari, a i otkloniti ih na račun nalogodavca, kad bi čekanje da on to sam učini bilo od štete za njega. »Prvostepeni sud je pravilno primjenio materijalno pravo na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje nakon iscrpno provedenog dokaznoj postupka. Prema odredbi čl. 831. ZOO-a, koji je preuzet čl. 1. Zakona o preuzimanju (NN 53/91 dalje u tekstu: ZOO), ako stvar nije zapakirana ili inače nije spremljena za prijevoz kako treba (u konkretnom slučaju za ukrcaj na brod u Solunu), otpremnik je dužan upozoriti nalogodavca u konkretnom slučaju tužitelj tuženika na nedostatke u pakiranju, a kad bi čekanje da ih nalogodavac otkloni bilo od štete za njega otpremnik ih je dužan otkloniti na račun nalogodavca. U postupku je utvrđeno da je tužitelj telefonski oba vijestio i upozorio tuženika kao nalogodavca na nedostatke u pakiranju, pa je bio dužan otkloniti ove nedostatke i izvršiti prepakiranje robe, ali na račun nalogodavca tj. tuženika«. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-1748/91 od 26. svibnja 1992. Članak 833. svezi s čl. 671. ZOO

94

ODGOVORNOST OTPREMNIKA Otpremnik odgovara za rad trećih osoba ako postoji njegova krivnja u izboru (culpa in eligendo), ali samo u granicama odgovornosti treće izabrane osobe. Šteta nastala uslijed više sile razlog je za oslobađanje od odgovornosti prijevoznika, pa time i otpremnika, bez obzira što je izabrao neprofesionalnog prijevoznika. 84

»Šteta na vozilu i robi nastala je kao neposredna posljedica ratnih operacija na području Slovenije. Krivnja u izboru (culpa in eligendo) prijevoznika, koja ovdje postoji jer je otpremnik izabrao osobu koja se ne bavi profesionalno prijevozom stvari, nije uzrok štete. Ovdje do primjene dolaze opće odredbe o oslobađanju od odgovornosti za štetu zbog više sile. Napominje se da bi se otpremnik oslobodio odgovornosti za štetu čak da je i postojao izričiti nalog (kojeg ovdje nije bilo), ako dokaže da bi šteta nastala i da se držao datih uputstava (čl. 833. st. 1. toč. 5. Zakona o obveznim odnosima). Ako je dakle tuženik i bez suglasnosti i ovlaštenja angažirao prijevoznika, može dokazivati da bi šteta nastala i da se držao svih datih uputstava. Čak i ovaj najstroži vid odgovornosti otpremnika za nastalu štetu dopušla dokazivanje da bi šteta nastala i da se otpremnik držao datih naloga. Odgovornost otpremnika za rad trećih osoba (u ovom slučaju prijevoznika) znači da otpremnik odgovara u granicama odgovornosti te treće osobe. Drugim riječima, u konkretnom slučaju tuženi otpremnik bi mogao odgovarati samo ako bi bio odgovoran za nastalu štetu i prijevoznik. Prema čl. 671. st. 1. Z00 prijevoznik se oslobađa odgovornosti ako je šteta uzrokovana stranim uzrocima koji se nisu mogli predvidjeti, ni izbjeći ili ukloniti. Ratne operacije su upravo takav događaj. Nema sumnje da je neposredan uzrok propasti robe bombardiranje područja gdje se vozilo našlo u času prijevoza pa je isključena svaka odgovornost špreditera.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1400/93 od 21. rujna 1993.

Članak 834. ZOO

95

ODGOVORNOST OTPREMNIKA ZA RAD TREĆIH OSOBA

94

Otpremnik odgovara samo za izbor, ali ne i za rad osoba s kojima je, u izvršenju naloga o otpremi, sklopio ugovor. Odgovornost za izbor (culpa in eligendo) postoji ako je otpravnik za prijevoznika izabrao osobu koja se ne tavi profesionalno prijevozom stvari. »Pravilno je prvostupanjski sud zaiključio da se, u slučaju kad špediter povjeri poslove prijevoza trećemu, ima primjeniti odredba čl. 834. preuzetog Zakona o obveznim odnosima o odgovrnosti otpremnika za štetne radnje trećeg. Odgovornost za izbor vozara sa kojim otpremnik sklapa ugovor o prijevozu regulirana je čl. 384. st. 1. Zakona, po kojem otpremnik odgovara jedino ako trećeg nije izabrao stručno i uz pažnju dobrog privrednika (culpa ili eligendo). Smisao te odredbe jeste u tome da otpremnik odgovara za štetu koju počini svojim radom treća osoba, ako je izabrao nepouzdanu osobu. Neposredan uzrok štete bi bila radnja treće osobe, ali je pogrešan izbor posredan uzrok štete. Od više uzroka pravno je relevantna krivnja otpremnika koja se ogleda u pogrešnom izboru. Prilikom izbora otpremnik je dužan angažirati pouzdanu, savjesnu i stručnu osobu. Obzirom da je tuženik posao vozara povjerio trećemu i to poduzeću Z. Zagreb, koji je registriran za poslove trgovine i turizma, a ne i prijevoza, to postoji krivnja u izboru treće osobe.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1400/93 od 21. rujna 1993. 85

Članak 834. st. 1. ZOO

96

ODGOVORNOST OTPREMNIKA ZA RAD DRUGIH OSOBA Otpremnik odgovara za izbor prijevoznika te za izbor drugih osoba s kojima je u izvršenju naloga sklopio ugovor, ali ne odgovara i za njihov rad, izu zev ako je tu odgovornost preuzeo ugovorom. »Presuda nije pravilna jer je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje, koje se temelji na ispravama priloženim spisu, pogrešno primjenio materijalno pravo — odredbe ZOO kojima se regulira ugovor o otpremanju; (špediciji) — kada je prihvatio tužbeni zahtjev s osnova naknade štete uzrokovane, prema navodima tužitelja, krivnjom prijevoznika kojeg je izabrao; tuženik. Otpremnik odgovara za izbor prijevoznika te za izbor drugih osoba s kojima je u izvršenju naloga sklopio ugovor, ali ne odgovara i za njihov, rad, izuzev ako je tu odgovornost preuzeo ugovorom (čl. 834. st. 1. ZOO),j Tužitelj do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja nijej niti ustvrdio, a posebno ne dokazao, da ugovor o otpremanju (špediciji) ko-; jeg je sklopio sa tuženikom sadrži tzv. »delkredere klauzulu«, tj. odredbu kojom je tuženik izričito preuzeo odgovornost za rad prijevoznika. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, te okolnosti da je tuženik prili-j kom izbora vozara postupio očito savjesno kada je prijevoz povjerio pozna-; toj firmi »Cetra« Zagreb, koja obavlja i međunarodni cestovni prijevoz, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelja trebao odbiti s tužbenim zahtjevom, a ne tužbeni zahtjev prihvatiti.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-907/92 od 23. veljače 1993.

Č l a n a k 841. st. 1. ZOO

97 •

PRAVO OTPREMNIKA NA TROŠKOVE Nalogodavaac je dužn nadoknaditi otpremniku sve troškove koji su bili potrebni radi izvršenja naloga o otpremanju stvari. »Prema čl. 841. st. 1. ZOO inalogoprimac je dužan nadoknaditi otpremniku potrebne troškove učinjene radi izvršenja naloga o otpremanju stvari. Predmet spora su upravo troškovi koji su bili potrebni za izvršenje naloga, a na pravilnost takvog zaključka suda prvog stupnja ukazuje sadržaj naloga kojeg je nalogodavac (tuženik) dao otpremniku (tužitelju) u dopisu od 14. XI. 1985. Prema citiranom dopisu tuženik je zatražio od tužitelja da »proslijedi transportne instrukcije firmi Max Pietsch GmbH, Laatzen, Njemačka« s time da se svi »troškovi vezani za organizaciju« obračunaju sa tuženikom. Tužitelj je tuženiku, utuženim računom, obračunao troškove nastale u svezi s datim nalogom, a što proizlazi iz podataka sadržanih u računima »inotroškova« pa je stoga tuženik, a na osnovi odredbe čl. 841. st. 1. ZOO, tužitelju obvezan naknaditi navedene troškove.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-295/92 od 23. veljače 1993.

86

Članak 898. ZOO

98

OSIGURANI SLUČAJ Osigurani slučaj mora biti budući, neizvjestan i nezavisan od isključive volje ugovaratelja. Ugovor o osiguranju je ništav ako je u času njegova sklapanja već nastao osigurani slučaj. »Ovaj sud nalazi da je činjenično stanje p o t p u n o utvrđeno potrebno za donošenje konačne odluke. Taiko je sud utvrdio da se štetni događaj desio tužitelju 14. na 15. V. 1989., da su stranke zaključile, na poziv tužitelja od S. VIII. 1989., ugovor o osiguranju dana 29. VIII. 1989., za period vremena od 15. IV. 1989. do 15. IV. 1990. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud je pravilno primjenio materijalno pravo kad je, pozivajući se na čl. 7. stavak 2. Općih uvjeta za osiguranje imovine, odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom budući se štetni događaj dogodio prije zaključenja ugovora o osiguranju pa nije bio ni budući ni neizvjestan. Događaj s obzirom na koji se sklapa osiguranje (osigurani slučaj) mora, p r e m a čl. 898. st. 1. ZOO, biti budući, neizvjestan i nezavisan od isključive volje osiguratelja.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-585/93 od 26. listopada 1993.

Članak 913. ZOO

99

POSLJEDICE NEISPLATE P R E M I J E Ugovor o oisguranju prestaje po samom zakonu, ako ugovaratelj osiguranja iie plati premiju do dospjelosti, i to nakon isteka roka od trideset dana od kada mu je uručeno preporučeno pismo osiguratelja i obaviješću o dospjelosti premije. Takva obavijest može biti učinjena i uručenjem r a č u n a u kojem je, pored ostalog, označena dospjelost premije, »Sporno je da li je tuženik dužan platiti premiju, koja je p r e d m e t tužbe ili ne, jer u dotično vrijeme ugovor o osiguranju nije više važio, j e r je raskinut na temelju članka 913. st. 3 .i 4. Zakona o obveznim odnosima. Nastupanje pravne posljedice iz članka 913. st. 3. i 4. ZOO-a zavisno je 0 dospjelosti obveze plaćanja premije od strane osiguranika, pa je trebalo na nedvojben način utvrditi kada je takva obveza nastala, odnosno kada je dospjela. U članku 6. ugovora od 30. siječnja 1989. godine određeno je da će se premije plaćati u dva obroka. Sud nije utvrdio što znači ta odredba. Također je odlučno za nastupanje svih pravnih posljedica iz članka 913. st. 1 ZOO-a odnos osiguratelja prema osiguraniku, koji nije platio na vrijeme dospjelu premiju. U spisu se nalaze računi koji sadrže, pored naznake svote i osnova plaćanja, upozorenje na prestanak važenja ugovora o osiguranju na temelju Zakona ako premija ne bude plaćena do dospjelosti. Zbog toga je potrebno utvrditi pravni značaj tih pismena, odnosno sve okolnosti koje takav značaj određuje, jer bi ti računi po svom sadržaju mogli biti i pisma u smislu članka 913. st. 3. ZOO-a. Zbog toga je preuranjen zaključak suda da otome »nema dokaza«.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1732/93 od 13. srpnja 1993.

87

:

članak 934. i 925. ZOO

100

OSIGURANJE STVARI KOJA JE DANA U LEAZING Na temelju ugovora o osiguranju stvari koja je ukradena iz posjeda primatelja leasinga osiguratelj je dužan platiti primatelju lizinga naknadu jer on ima osigurljiv interes bez obzira što nije i vlasnik stvari. »Prema obrazloženju suda prvoga stupnja, tužitelj je odbijen sa viškom zahtjeva, zato što je sud našao da mu je taj dio zahtjeva preuranjen, budući da još nije platio ono što mora platiti HPT-u ma ime naknade za leasing mobitela. Prema mišljenju ovoga suda zahtjev za naknadu štete temeljem ugovora o osiguranju, jer je nastupio osigurani slučaj, jer je otuđen mobitel tužitelja, glede visine štete, osiguranja, može se temeljiti samo na procjeni vrijednosti otuđenog mobitela (čl. 925. ZOO). Nije tuženik, kao osiguratelj, u obvezi tužitelju platiti za otuđeni mobitel, zato što je tužitelj plaćao naknadu za leasing mobitela, već zato što je taj mobitel bio u imovini tužitelja, pa je tuženik ugovorom o osiguranju preuzeo obvezu da mu naknadi štetu u slučaju krađe i tog dijela njegove imovine. Pri tome nije odlučno što tužitelj nije bio vlasnik stvari (mobitela) već ju je držao u leasingu jer je tužitelj u času nastanka štete imao materijalni interes da se šteta ne dogodi (čl. 924. st. 2. ZOO). Dakle, na sudu je da procjeni osnovanost tužiteljeve tvrdnje o visini štete koja mu je nastupila otuđenjem, krađom mobitela, a nikako u tu štetu ne spadaju obroci koje je tužitelj davao, temeljem ugovora o leasingu isplaćivao HPT-u, jer je tim isplatama tužitelj ispunjavao jednu svoju drugu obvezu, koju ni po prirodi stvari nije mogao osigurati kod tuženika.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2352/93 od 28. rujna 1993.

Članak 931. ZOO

101

UGOVOR O OSIGURANJU ŠTETE UZROKOVANE RATNIM OPERACIJAMA I POBUNAMA Osiguratelj nije dužan naknaditi štete uzrokovane ratnim operacijama ili pobunama, ako je drugačije ugovoreno. Međutim, osiguratelj je dužan dokazati da je šteta uzrokovana nekim od tih događaja. »Ovaj sud, međutim, nalazi da je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje (da je nastala šteta tužitelja u utuženoin iznosu, da tuženik nije dokazao da je ta šteta uzrokovana ratnim operacijama ili pobunom) pogrešno primjenio materijalno pravo kad je odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom. Naime, tuženik u smislu članka 931. stav 2. ZOO koji je preuzet člankom 1. Zakona o preuzimanju (Narodne novine broj 53/91) kao Zakon Republike Hrvatske, nije ničim dokazao a niti ponudio dokaze na okolnost da je šteta tužitelja posljedica ratnih događaja, jer ratno stanje na području Karlovca nije razlog da se u svakom slučaju tuženik oslobodi od obaveze plaćanja osigurane štete temeljem ugovora o osiguranju.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-944/93 od 26. listopada 1993.

Članak 997. i 1083. ZOO

BANKARSKA

102

GARANCIJA

Banka je dužna ispuniti obvezu onako kako je ona navedena u bankarskoj garanciji jer ona ispunjava svoju obvezu, a ne obvezu dužnika iz osnovnog posla. »Neispunjenje obveze glavnog dužnika iz osnovnog posla je uvjet da bi nastupila obveza iz bankarske garancije, ali obveza banke u svakom slučaju cijeni se samo prema uvjetima navedenim u garanciji. U tome je razlika između jamstva iz članka 997. ZOO i bankarske garancije iz članka 1083. ZOO. Odnos između jamca i vjerovnika nastaje na temelju ugovora o jamstvu i na temelju tog ugovora jamac izvršava obvezu dužnika iz osnovnog posla, i stupa u njegov položaj. Kod bankarske garancije banka izvršava svoju obvezu, ali onako kako ju je preuzela u garanciji. Prema tome tuženik odgovara po bankarskoj garanciji onako kako je obvezu preuzeo, a to je u konkretnom slučaju obveza za otplatu dospijelih obročnih otplata. Dospijeće čitave obveze kao posljedica otvaranja stečajnog postupka, a prema odredbi čl. 100. st. 1, citiranog Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (SI. 1. 84/89, NN 53/91) odnosi se samo na dužnika iz osnovnog posla.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2948/92 od 8. prosinca 1992.

103

Članak 1002. i 1083. ZOO BANKARSKA

GARANCIJA

OPSEG ODGOVORNOSTI

BANKE

Banka odgovara za ispunjenje cijele obveze za koju je izdala garanciju, a to uključuje ne samo glavni dug već i kamate. »Obje garancije vežu se za Ugovor o kreditu broj 6/90, što znači da se garantira za dug, a on predstavlja ne samo glavnicu, već i ugovorene kamate. I smisao bankarske garancije iz čl. 1083. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet kao republički zakon (NN 53/91, dalje ZOO) jest u tome da se bankarskom garancijom banka obvezuje da će mu za slučaj da mu treća osoba ne ispuni obvezu o dospijeću ona ispuniti tu obvezu. Dakle, po spornoj garanciji, garantira se isplata duga po Ugovoru o kreditu, a dug predstavlja ne samo glavnicu već i ugovorena kamata. Pravni odnos koji nastaje izdavanjem bankarske garancije jeste po svojoj pravnoj prirodi ugovor o jamstvu. Jamac odgovara i za svako povećanje obveze koja bi nastala dužnikovim zakašnjenjem ili dužnikovom krivnjom, ako nije drugačije ugovoreno (čl. 1002. st. 4. ZOO). Jamac odgovara samo za onu ugovorenu kamatu koja je dospijela nakon sklapanja ugovora o jamstvu (ćl. 1002. st. 5. ZOO). U konkretnom slučaju, ugovorena kamata je dospjela nakon izdavanja garancije.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1268/93 od 15. lipnja 1993. ; : Članak 1003, 1004. i 1007. ZOO

104

JAMSTVO — STEČAJ GLAVNOG DUŽNIKA Vjerovnik može tražiti ispunjenje od jamca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obveze ako je glavni dužnik pao pod stečaj. Činjenica da je vjerovniku priznato potraživanje u stečajnom postupku ne utječe na obvezu jamca kao ni to što je njegovo (jamčevo) potraživanje osporeno u tom istom stečajnom postupku. 89

»Žalitelji smatraju da nisu obvezni na isplatu duga po garanciji tako' dugo dok se tužitelj ne pokuša namiriti od glavnog dužnika odnosno iz razloga što je potraživanje tužitelja u stečajnom postupku u cijelosti priznato. Prvostepeni sud je u pogledu prestanka supsidijarnosti obveze jamca u slučaju stečaja glavnog dužnika dao vrlo temeljito obrazložonje koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Prema odredbi članka 1004. st. 2. ZOO vjerovnik može tražiti ispunjenje od jamca iako prije toga nije pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obveze, ako je glavni dužnik pao pod stečaj. Žalitelji pogrešno tumače odredbu čl. 1007. Zakona o obveznim odnosima koji je predvidio dužnost vjerovnika da prijavi svoje potraživanje u stečajnom postupku protiv glavnog dužnika kao i posljedicu propuštanja ove dužnosti. Činjenica što je u stečajnom postupku priznato potraživanje! tužitelja kao vjerovnika iz ugovora o kreditu prema glavnom dužniku, a osporeno potraživanje garanta, ne predstavlja različita tretiranja ugovora o jamstvu kako to pogrešno ističe prvotuženik. Naprotiv, ovu odredbu treba tumačiti u svezi sa odredbom članka 1003. ZOO-a, prema kojoj na jamca koji je namirio vjerovnika prelazi to potraživanje sa svim sporednim pravima i garancijama njegovog ispunjenja. Ovo znači da je stečajni vjerovnik, dakle osoba koja može prijaviti potraživanje u stečajnom postupku protiv glavnog dužnika davatelj kredita — tužitelj, a ne i garant tako dugo dok ne izvrši isplatu po garanciji. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1804/92 od 29. rujna 1992. Članak 1004. ZOO OBVEZA JAMCA KOJI SE OBVEZAO KAO JAMAC PLATAC Ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i solidarno s njim. Za obvezu nastalu iz ugovora u privredi takav oblik jamstva vrijedi i kad nije ugovoren.

i »Nije osnovana tvrdnja žalitelja da iz sadržaja garancije proizlazi da se ! drugotužena nije obvezala tužitelju kao jamac-platac, jer suprotno proizlazi iz sadržaja te garancije. Garancijom broj 411 od 26. listopada 1983. godine, koju ističe i žalitelj, drugotuženik (garant) obvezao se da će bezuvjetno i na prvi poziv kao solidaran jamac isplatiti dinarsku protuvrijednost valuta u kojima je banka dužna izvršiti otplatu kredita Međunarodnoj banci za obnovu i razvoj. Upravo to sadrži odredbu čl. 1004. st. 3. ZOO-a kada propisuje da ako se jamac obvezao kao jamac-platac, odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtjevati njezino ispunjenje bilo Gd glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jamstvo). Neovisno o tome, za obvezu nastalu iz ugovora u privredi, jamac odgovara kao jamac platac, ako nije što drugo ugovoreno (čl. st. 4. ZOO). Drugotuženik bi dakle odgovarao kao jamac platac sve i da takvu obvezu mije izričito preuzeo ugovorom.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3225/91 od 11. svibnja 1993. •••; Članak 1005. i 1018. ZOO

'"'

SOLIDARNA ODGOVORNOST VIŠE JAMACA Više jamaca nekog duga odgovaraju solidarno pa i u slučaju kad se svaki od njih obvezao prema vjerovniku odvojeno.

90

»Neosnovan je prigovor petotuženika da ne odgovara za čitav iznos. Kao što je pravilno istakao prvostepeni sud, pozivajući se na odredbu čl. 1005. ZOO-a, kada više osoba jamči vjerovniku za dug glavnog dužnika, oni odgovaraju solidarno bez obzira da li su jamstva dali zajednički ili svaki odrajeno. U konkretnom slučaju postoje samostalni ugovori o jamstvu svakog tuženika. Međutim, time se nije promijenila karakteristika solidarnosti obveze. Naravno da isplatom duga glavnog dužnika, vjerovnikovo potraživanje prestaje, a odnosi koji nakon toga nastaju između solidarnih jamaca regulirani su odredbama o regresu iz članka 1018. ZOO. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1804/92 od 29. rujna 1992. Članak 1083. i 1107. u svezi čl. 91. st. 4. ZOO Opća uzanca br. 21

107

OBLIK (FORMA) BANKARSKE GARANCIJE Bankarska garancija mora biti izdana u pisanoj formi, pa slijedom toga i punomoć za izdavanje garancije mora biti u pisanom obliku. Poslovni običaj o ponudi i prihvatu ponude na poslovnom papiru (potpisan od neovlaštene osobe) stoga se ne primjenjuje na bankarsku garanciju. »U prvom redu se ističe da je prvostepeni sud, prema shvaćanju ovog dragostepenog suda, neosnovano primjenio odredbu OU br. 21. kada je auzeo stajalište da tuženik odgovara za obveze iz bankarskih garancija koje su krivotvorene, odnosno koje nisu potpisane od strane ovlaštenih osoba. Stupanjem na snagu ZOO, sud će na odnose iz ugovora u privredi primjeniti uzance kao kodificirane poslovne običaje kada je njihova primjena ugovorena i u pitanjima koja ugovorom stranaka ili dispozitivnim odredbama zakona nisu regulirana (arg. iz čl. 21. st. 2., čl. 25. i čl. 1107. ZOO). To nadalje znači da se OU br. 21., koja regulira ponudu i prihvaćanje ponude izjavom neovlaštene osobe na poslovnom papiru, primjenjuje kao prihvaćeni poslovni običaj u poslovnom prometu i poslije donošenja ZOO-a. Pri lome se OU br. 21. kao poslovni običaj, prema shvaćanju ovog drugostepenog suda, odnosi samo na ponudu i prihvat ponude u poslovima kupnje i prodaje robe te u poslovima prometa robe (zamjena robe, posredovanje, zastupanje, komision, prijevoz, otpremništvo, uskladištenje i osiguranje — arg. iz OU br. 1). 0U br. 21. se ne primjenjuje na bankarsku garanciju. Na takav zaključak upućuje ne samo sadržaj OU br. 21. već i odredbe ZOO-a kojima se regulira bankarska garancija. Bankarska garancija mora biti izdana u pismenoj formi (čl. 1083. st. 2. ZOO). Bankarsku garanciju može izdati samo ovlaštena osoba (zakonski zastupnik ili punomoćnik). Naime, potpisom isprave o garanciji, garant preuzima obvezu sadržanu u toj ispravi iz čega slijedi da se potpisivanjem isprave o garanciji obavlja funkcija zastupanja, pa stoga to valjano može učiniti samo osoba koja je ovlaštena za zastupanje. Iz navedenih razloga ako osobe, bje su potpisale garanciju, nisu istodobno osobe koje su ovlaštene za zastupanje, nego su samo interno ovlaštene da potpisuju određene akte, pa čak ako su im potpisi deponirani kod ZAP-a, ove bankarske garancije ne bi bile pravovaljane. Takvo stajalište proizlazi iz odredbe čl. 91. st. 4. ZOO prekojoj punomoćnik ne anože bez posebnog ovlaštenja, između ostalog zaiti ugovor o jamstvu, pa tako niti potpisati bankarsku garanciju izdanu na osnovi jamstva.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3353/90 od 4. veljače 1992. 91

Članak 1083. u svezi s £1. 1007. ZOO

108-

I

BANKARSKA GARANCIJA — OBVEZE BANKE U SLUČAJU STEČAJA GLAVNOG DUŽNIKA Bankarska garancija je poseban oblik jamstva pa se na odnose između banke i korisnika garancije primijenjuju i odredbe koje uređuju ugovor o jamstvu. Stečaj nad glavnim dužnikom, ne utječe na obvezu banke. Banka odgovara korisniku za cijeli iznos svoje obveze bez obzira na to što je obveza glavnog dužnika smanjena u stečajnom postupku ili postupku prisilne nagodbe. »Pravilno je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo (čl. 1083. Zakona o obveznim odnosima koji se primjenjuje kao Zakon Republike Hrvatske temeljem Zakona o preuzimanju — NN 53/91 dalje: ZOO) kad je usvojio tužbeni zahtjev korisnika garancije, da mu banka plati garantirani iznos, jer je nastupio slučaj da treća osoba ne ispunjava obvezu o dospijelosti. Kako je bankarska garancija samo specijalni oblik jamstva, jamstvo banke, to se na institut bankarske garancije imaju primjenjivati odredbe o jamstvu, ukoliko neki odnos ne može biti razriješen (nije regulirano) odredbama glave XXXVIII ZOO. U konkretnom slučaju došlo je do stečaja glavnog dužnika (treće osobe iz čl. 1083. ZOO, koja nije ispunila obvezu o djelatnosti). U takvom slučaju (stečaja glavnog dužnika) prava i obveze stranaka u ovom postupku regulirana su odredbama 1007. ZOO. Prema tim odredbama vjerovnik, ovdje tužitelj, bio je dužan prijaviti svoje potraživanje u stečaj što ie i učinio kako tuženiku (garantu) ne bi odgovarao za štetu zbog propuštanja prijave (čl. 1007. st. 1. ZOO). Prema odredbi st. 2. cit. čl. 1007. ZOO, tuženik, garant, jamac, u obvezi je prema tužitelju, korisniku garancije — vjerovniku — cijeli iznos obveze čak ako bi u stečajnom postupku ili postupku prisilne nagodbe došlo do smanjenja obveze glavnog dužnika, kao što se ovdje, izgleda, dogodilo (odgoda vraćanja uz 12% kamata).« j PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-754/92 od 7. travnja 1992. j

109

Članak 1076. ZOO Članak 19. Jednoobraznih pravila i običaja za dokumentarne akreditive DOKUMENTARNI AKREDITIV — OSLOBAĐANJE BANKE OD ODGOVORNOSTI ZBOG NEIZVRŠENJA NALOGA USLIJED ORUŽANE POBUNE

Banka ne preuzima nikakvu obvezu ni odgovornost za posljedice koje bi mogle nastati zbog prekida njezinog poslovanja, uzrokovanog oružanom pobunom. »Zahtjev tužitelja je zahtjev za izvršenje obveze iz otvorenog dokumentarnog akreditiva, otvorenog u korist tužitelja, kad su ispunjeni svi uvjeti za isplatu. Sve činjenice koje se odnose na ovu obvezu tuženika su nesporne. Sud je odbio zahtjev tužitelja s obrazloženjem da su nastupile okolnosti koje oslobađaju odgovornosti tuženika kao banke iz citirane odredbe čl. 19. Jednoobraznih pravila i običaja koje je donijela Međunarodna trgovinska komora za dokumentarne akreditive. Prema odredbi citiranog članka banke ne preuzimaju nikakvu obvezu ni odgovornost za posljedice koje bi mogle nastati zbog prekida njihovog poslovanja prouzrokovanog višom silom, po92

kunama, građanskim nemirima, ustancima, ratovima ili drugim uzrocima van njihove kontrole ili bilo kojim štrajkovima ili lock outima. Ukoliko nisu izričito ovlaštene, banke neće poslije ponovnog otpočinjanja rada izvršiti preuzetu obvezu za odgođeno plaćanje ili izvršiti plaćanje, akceptiranje ili negociranje po akreditivima čija je važnost prestala za vrijeme takvog prekida njihovog poslovanja. Prema tome oslobađanje od odgovornosti banke nastupa samo u slučaju kada je do prekida rada došlo kao posljedica događaja nabrojenog u citiranim pravilima i to, ako je važnost akreditiva prestala za vrijeme prekida njihovog poslovanja. Sud je utvrdio kao notornu činjenicu da je 2. V 1991. došlo do oružane pobude u Borovom Selu, te je iz ove činjenice izveo zaključak da je uslijed toga došlo do prekida poslovanja tuženika. Ovaj zaključak suda prvog stupnja za sada se ukazuje preuranjenim, budući da radi ovog utvrđenja nije proveden niti jedan dokaz, a tužitelj je naprotiv priložio dopis samog tuženika od 23. srpnja 1991. godine, iz kojega bi proizlazilo da je banka dalje nastavljala raditi, još se obvezuje da će obavijestiti tužitelja čim prije bude moguće o navedenom plaćanju. Sve ovo bi ukazivalo da nije došlo do prekida rada banke uslijed doga' 2. V. 1991. godine. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2442/93 od 5. listopada 1993.

110 Članak 1089, 1092. i 1097. ZOO UGOVOR O NAGODBI Ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvijesnost o netom pravnom odnosu, s pomoću uzajamnih popuštanja, prekidaju spor odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. »Ovaj sud u cijelosti prihvaća stanovište suda prvog stupnja da je među strankama sklopljen ugovor o nagodbi, kojom su riješili sva svoja međusobna potraživanja. Ovo proizlazi, kako iz teksta sporazuma od 13. XII. 1990. godine, tako i iskaza saslušanog tužitelja kao stranke, i potpisnika ugovora za tuženika tadašnjeg direktora, koji je izričito rekao da je sporazum potpisao u svojstvu direktora tuženika, i da je tim sporazumom izvršen obračun međusobnih potraživanja i dugovanja, te je tom prilikom ostalo jedino sporno početak tijeka kamata na potraživanje tužitelja. Prema tome, očito je da su stranke sklopile nagodbu. Prema odredbi čl. 1089. ZOO ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvijesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja, prekidaju spor odnosno otklanjaju neizvijesnost i određuju svoje uzajamne pravne odnose. Ovo znači da je navedenim sporazumom određen opseg potraživanja stranaka, i da je nakon prebijanja istih utvrđena obveza tuženika da plati tužitelju iznos od 27.190.— HRD. Sporazumu su prisustvovali i stručnjaci koji su izvršili obračun potraživanja stranaka. Prema tome radi se o pravovaljanoj nagodbi, u smislu odredbe čl. 1092. ZOO, a tuženik niti u žalbi ne navodi razloge zbog čega smatra da ga nagodba ne bi obvezivala u smislu odredbe čl. 1097. ZOO.« ,-...:• PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-174/92 od 23. veljače 1993.

93

ZAKON O FINANCIJSKOM POSLOVANJU (NN RH br. 53/91 — ne primjenjuje se stupanjem na snagu Uredbe o redosljedu plaćanja nepodmirenih obveza — NN RH br. 60/93)

111' Članak 17. Zakona o financijskom poslovanju u svezi s čl. 12, 13. i 16. ZOO AKCEPTNI NALOG Dužnik koji je izdao akceptni nalog, ne može osnovano zahtijevati da sud zabrani vjerovniku da ga podnese na naplatu organizaciji za platni promet zbog bojazni da će vjerovnik postupiti protupravno. Dužnik će imati pravnu zaštitu tek ako vjerovnik naplati svote navedene u akceptnom nalogu protivno ugovoru. »Svrha izdavanja akcepfcnog naloga je osiguranje vjerovnika da će mu dužnik izvršiti plaćanje u ugovorenom roku (arg. iz čl. 17. st. 1. Zakona o financijskom poslovanju koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuje kao republički zakon temeljem članka 1. toč. 26. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti financija (NN 53/91 u daljem tekstu: Zakon). Nalog za prijenos sredstava sa računa dužnika na račun vjerovnika sadrži upisani dan dospijeća (članak 17. st. 1. Zakona). Akceptni nalog ovjerava vjerovnik i podnosi ga nadležnoj organizaciji za platni promet najkasnije na dan dospijeća (članak 17. stavak 2. Zakona). Iz navednog slijedi da je vjerovnik ovlašten ispuniti i podnijeti na naplatu akceptni nalog organizaciji za platni promet ukoliko su ispunjeni uvjeti iz ugovora što npr. u slučaju isporuke robe osigurano uručenjem akceptnog naloga vjerovniku, pretpostavlja da je prodavalac (vjerovnik) prethodno isporučio robu kupcu (dužniku). Uručenjem akceptnog naloga vjerovniku dužnik je na sebe preuzeo rizik da bi vejrovnik mogao postupiti protivno odredbama ugovora što znači i osnovnim načelima obveznog prava tj. načelu savjesnosti i poštenja (članak 12. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet temeljem članka 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 — u daljem tekstu: ZOO), zabrani zloupotrebe prava (članak 13. ZOO) i zabrani uzrokovanje štete (članak 16. ZOO). Iz navedenog, prema shvaćanju ovog drugostepenog suda, slijedi da dužnik ne može osnovano zahtijevati da sud, zbog eventualnog protupravnog postupanja vjerovnika zabrani vjerovniku da ispuni bianco akceptni nalog, odnosno nadležnoj organizaciji za platoi promet podnese akceptni nalog jer do tada niti je vjerovnik podnio akceptni nalog na naplatu, niti je dužnik pretrpio štetu. Dužnik bi mogao svoje pravo zaštiti u sudskom postupku u slučaju da je vjerovnik protivno ugovoru naplatio svote navedene u akceptnom nalogu i zahtijevati povrat neosonovano plaćenog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove sa zateznim kamatama od dana kada je iznos isplaćen u korist vjerovnika (čl. 214. ZOO) kao i naknadu štete koju je pretrpio u uzročnoj vezi sa protupravnim postupkom vjerovnika.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-541/92 od 14. travnja 1992.

94

: 0 TRGOVINI (NN RH br. 51/91 i 77/92)

112 31. toč. 8. Z a k o n a o trgovini NELOJALNA UTAKMICA Neovlaštena upotreba tuđeg robnog žiga ne dovodi sama po sebi do odgovornosti za štetu zbog počinjenog djela nelojalne utakmice, već se traži i daljnja pretpostavka da je to kod prosječnih k u p a c a dovelo do zabune u pogledu proizvoda. »Prvostupanjski sud n a k o n p r o v e d e n o g p o s t u p k a izvodi zaključak da se radio slučaju n e d o p u š t e n e u t a k m i c e iz čl. 31. toč. 8. Z a k o n a o trgovini. Metan, po nalaženju ovog s u d a iz p r o v e d e n o g d o k a z n o g p o s t u p k a , te iz samih navoda tužitelja, proizlazi da i s a m tužitelj s m a t r a da njegovi proizradi i proizvodi t u ž e n i k a ne s p a d a j u n a m j e n s k i u i s t u v r s t u te da p r e m a lome jedni drugima n i s u k o n k u r e n t n i . Osim toga u tijeku cijelog d o k a z n o g postupka nije proizašlo u t v r đ e n i m da bi zbog n e o v l a š t e n e u p o t r e b e tužiteljevog zaštićenog žiga bila s t v o r e n a z a b u n a na š t e t u tužitelja u p o g l e d u zadjene proizvoda tužitelja i tuženika. Ovo t i m više što je m e đ u s t r a n k a m a : neosporno, da se r o b n i žig tužitelja vizuelno razlikuje od tuženikovog robnog znaka, a osim toga r a d i l o se o o z n a č a v a n j u n e s p o r n o različitih kozmei ličkih proizvoda i to k o d tužitelja k o z m e t i č k i h p r o i z v o d a za n j e g u lica, a | tad tuženika proizvoda za njegu tijela iz specifičnog a n t i c e l u l i t n o g prograj ma. Kraj takve situacije, a što tužitelj ni ne tvrdi, nije u tijeku p o s t u p k a | dokazano, da su p r o s j e č n i k u p c i dolazili u d i l e m u da z a m j e n e p r o i z v o đ a č e :'navedenih proizvoda t j . tužitelja i tuženika.« .PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-291/93 od 14. t r a v n j a 1993.

i ZAKON 0 JAVNOM I N F O R M I R A N J U (NN RH b r . 11/82, 28/87, 47/89, 8/90, 22/92, 26/93)

113

] Članak 31. Zakona o i n f o r m i r a n j u ODGOVORNOST ZA ŠTETU UZROKOVANU INFORMACIJAMA U SREDSTVIMA JAVNOG PRIOPĆAVANJA

Oštećenik nema pravo na naknadu štete ako je informacija, kojom je šteta učinjena, istinita i u izravnoj svezi s javnom djelatnošću oštećenika. »Iz obrazloženja prvostupanjske presude nije vidljivo na temelju čega sud nalazi da u ovom sporu nisu ostvareni razlozi iz čl. 31. Zakona o informiranju, dakle, da nije ostvaren slučaj kad oštećenik nema pravo ma naknadu štete. Naime, prema odredbi čl. 31. st. 3. cit. Zakona oštećenik nema pravo na naknadu štete, ako je informacija, kojom je šteta učinjena, istinita i u izravnoj svezi s javnom djelatnošću oštećenika. Tuženik je na ročištu za glavnu raspravu od 4. 12. 1992., dao odgovor na tužbu u kojem tvrdi da su istiniti navodi iznijeti u spornim napisima objavljenim u tuženikovom listu, te predložio dokaz saslušanjem novinara koji se nalazi ma adresi tuženika, a koji će doprinijeti i dokumentaciju na kojoj tuženik zasniva svoju tezu o istinitosti objavljenih tvrdnji. Tužitelj je ma istom ročištu na okolnosti iznesene u tužbi predložio saslušanje pomoćnika generalnog direktora tužii

95

telja i glavnog menadžera za profitabilnost. Prvostupanjski sud međutim nije proveo ni jedan od ponuđenih dokaza, već je na ročištu za glavnu raspravu od 12. 2. 1993., riješio da se ne provode drugi dokazi osim pregleda spornih članaka u tuženičkom listu.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1132/93 od 10. kolovoza 1993. ZAKON O MJENICI (NN RH br. 53/91) Članak 15. Zakona o mjenici

114

ZAKONITI IMATELJ MJENICE Zakoniti imatelj mjenice je onaj tko drži mjenicu i koji svoja prava može dokazati neprekinutim nizom indosamenata. ; »Sukladno članku 15. Zakona o mjenici onaj tko drži mjenicu smatra se njezinim zakonitim imateljem ako svoja prava dokaže neprekinutim nizom indosamenata. Polazeći od te zakonske odredbe, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da drži mjenicu jer nije prezentirao mjenicu već samo presliku iste. Prema sadržaju priložene preslike tužitelj nije zakoniti imatelj mjenice jer je svoje pravo iz mjenice indosirao.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2723/92 od 21. rujna 1993.

Članak 52. u svezi s čl. 31. Zakona o mjenici

i

REGRES PREMA AVALISTI

I

Imalac mjenice gubi pravo iz mjenice u odnosu na regresne dužnike ako mjenicu nije podnio na protest. Avalist je također regresni obveznik, pa ni on ne odgovara ako mjenica nije protestirana.

»Međutim, nije pravilno sud primjenio materijalno pravo kad je, u smislu čl. 52. Zakona o mjenici, našao da bi avalist odgovarao za neprotestiranu mjenicu kao mjenični dužnik iako je mjenicu trebalo protestirati. Ovo zato jer samo akceptant, ovdje izdatnik, ostaje glavni dužnik po mjenici, dok ostali potpisnici na mjenici jesu regresni obveznici. Među regresnim obveznicima je i avalist, u ovom sporu drugotuženik. Preduvjet regresa je protest. Samo protiv akpceptanta, koji nije regresni obveznik kako je prethodno rečeno, u smislu čl. 52. Zakona o mjenici imalac mjenice ima pravo zahtijevati naknadu mjeničnog duga kad mjenicu nije protestirao, tj. ne gubi pravo u odnosu na akceptanta. Dakle, u odnosu na ostale, regresne, obveznike, imalac mjenice gubi pravo iz mjenice ako mjenicu nije protestirao, što znači da je to pravo izgubio i u odnosu na avalistu. Odredba iz čl. 31. Zakona o mjenici, po kojoj avalist odgovara kao i onaj za koga jamči, ne mijenja ništa na stvari. Tu odredbu treba shvatiti tako da avalista kada su ispunjene pretpostavke za njegovu odgovornost, odgovara onako kao i onaj za koga jamči. Dakle, ne odgovara na pitanje da li odgovara ili ne, već propisuje kako odgovara kad inače njegova odgovornost postoji.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2497/90 od 22. listopada 1991. 96

CI GRAĐANSKI ZAKONIK (NN RH br. 53/91 inju Zakona o obveznim odnosima) jraf 1175. OGZ OVOR 0 ORTAKLUKU

čl. 27. Zakona o preuzi-

116

Ugovor, kojim se dvije ili više osoba obvezuju uložiti rad, predstavlja ugovor o ortakluku kojem je svrha ostvarenje zajedničke dobiti koja se dijeli prema doprinosu svakog od ortaka. »Pravilno je p r v o s t e p e n i s u d na t e m e l j u i s k a z a s a s l u š a n i h s t r a n a k a zaključio da je između p a r n i č n i h s t r a n a k a p o s t i g n u t s p o r a z u m o podjeli dobiti ostvarene zajedničkim s t o l a r s k i m r a d o v i m a na p o s l o v n i m p r o s t o r i j a m a >Kvamer-expres« u Opatiji, a na t e m e l j u u g o v o r a kojeg je t u ž e n i k s k l o p i o sa Poduzećem »Tehnovod« Z a g r e b . Ugovor, k o j i m se dvije o s o b e obvezuju uložiti rad po svom sadržaju p r e d s t a v l j a u g o v o r o o r t a k l u k u k o j e m je s v r h a ostvarenje zajedničke dobiti-koristi. P r a v i l a n je z a k l j u č a k p r v o s t e p n o g suda, i prema shvaćanju ovog d r u g o s t e p e n o g suda, da se d o b i t dijeli zavisno od doprinosa svakog od o r t a k a te da, su o k o l n o s t i slučaja, a p o s e b n o okolnost da je tužitelj u r a d u u č e s t v o v a o i svojim s t r o j e v i m a u s t o l a r s k o j ra[ dionici a tuženik u g o v o r i o r a d o v e sa n a r u č i o c e m P o d u z e ć e m »Tehnovod« Zagreb i izvršio n a p l a t u r a d o v a , o p r a v d a v a j u da se d o b i t podijeli na jednake dijelove. To nadalje znači da je tuženik, koji je izvršio n a p l a t u r a d o v a od Poduzeća »Tehnomont« obvezan tužitelju p l a t i t i polovicu n a p l a ć e n o g iznosa.« PRIVREDNI SUD H R V A T S K E , PŽ-2685/91 od 25. kolovoza 1992.

97

AUTORSKO PRAVO I INDUSTRIJSKO VLASNIŠTVO

i

\ i

ZAKON 0 AUTORSKOM PRAVU (NN RH br. 53/91, 53/93) — ZAP Članak 3, 8, 28, 95. i 96. ZAP

117

POJAM AUTORSKOG DJELA I POVREDA AUTORSKOG MORALNOG PRAVA Školski udžbenik predstavlja intelektualnu tvorevinu s područja znanosti pa njegov autor ima autorsko-pravnu zaštitu. Osoba koja je sastavila novi udžbenik koristeći građu iz udžbenika ranijeg izdanja ne označavajući autora, povrijedila je autorska moralna prava autora ranijeg izdanja. »Provedenim dokaznim postupkom utvrđeno je da je drugotuženik povrijedio autorsko moralno pravo tužiteljice na način da tužiteljica nije označena kao tvorac odnosno koautor predmetnog djela. Prema odredbi čl. 28. Zakona o autorskom pravu (NN 53/91, preduzeti zakon i izmjene i dopune NN 53/93, dalje u tekstu: ZAP), autorska moralna prava čine pravo autora da bude priznat i označen kao autor djela, pravo autora da se usprotivi svakom deformiranju, sakaćenju ili drugom mijenjanju djela i pravo autora da se protivi svakoj upotrebi djela koja bi vrijeđala njegovu čast i ugled. Prvostupanjski sud nije citirao navedenu odredbu ZAP-a, ali su u razlozima presude navedene sve relevantne činjenice iz kojih proizlazi da su u konkretnom slučaju povrijeđena autorska moralna prava tužiteljice na način da je drugotuženik u mnogome koristio tužiteljičiaio autorsko djelo udžbenik povijesti za VII razred osnovne škole i povijesnu čitanku prilikom izrade istoimenih djela, ali u izdanju za 1986. (tužiteljičino je izdanje 1982. i 1984.), pa je na taj način sud pravilno primjenio citiranu odredbu čl. 28. ZAP-a teći. 95. i 96. istog Zakona. Prema odredbi čl. 95. osoba čije autorsko imovinsko ili moralno pravo je povrijeđeno može zahtijevati zaštitu tog prava i naknadu štete, koja je povredom nanesena. Odredbom čl. 96. ZAP-a sud može narediti na zahtjev tužitelja da se presuda objavi na trošak tuženika. Prema tome proizlazi da je sud pravilno utemeljio prvostupanjsku presudu na navedenim propisima jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je počinjena od strane drugotuženika povreda autorskog moralnog prava tužiteljice, te da joj slijedom toga pripada i naknada štete po općim pravilima o naknadi štete. Neutemeljene su tvrdnje žalitelja da jedan udžbenik po svojoj prirodi ne može biti u svojoj cjelovitosti autorsko djelo osobe koja je na koricama knjige označena kao autor s obzirom na iscrpno obrazloženi utjecaj odgovarajućih i nadležnih organa, te izdavača u stvaranju udžbenika, jer prema odredbi čl. 8. ZAP-a autorom se smatra osoba, čije je ime i prezime ili pseudonim na djelu označen, dok se protivno ne dokaže. U tijeku cijelog postupka tuženici, odnosno drugotuženik su tvrdili da su u stvaranju udžbenika i čitanke sudjelovale i druge osobe, međutim kako to pravilno uočava i prvostupanjski sud do zaključenja ročišta za glavnu raspravu, nije nikad 101

dostavljen originalni rukopis drugotuženika, gdje bi se moglo utvrditi autorstvo drugotuženika u predmetnim dijelovima i eventualno autorstvo drugih osoba intervencije u tekstu na koje ukazuje žalitelj. Također nije prihvatljiva teza žalitelja da je sud trebao analizirati dopustivost i nedopustivost korištenja autorskog djela, jer da se radi o specifičnom djelu (jer ni ideja ni forma u udžbeniku nisu originalna stvar jedne osobe) jer kao što je rečeno, prema odredbi čl. 3. ZAP autorsko djelo smatra se svaka intelektualna tvorevina s područja književnosti, znanosti, umjetnosti i drugih područja stva ralaštva, bez obzira na vrstu, način i oblik izražavanja. U konkretnom slučaju radi se o tvorevini iz područja znanosti, pa je neprihvatljiva tvrdnja žalitelja, da se u konkretnom slučaju i ne radi o autorskom djelu zbog svoje specifičnosti.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1522/93 od 28. rujna 1993. Članak 3, 27. i 28. ZAP

118

KORIŠTENJE AUTORSKOG DJELA IZ PODRUČJA ARHITEKTURE Autorskim djelom smatra se i intelektualna tvorevina iz područja arhitekture (idejno rješenje za određeno naselje). Takvo autorsko djelo druga osoba može koristiti samo po dozvoli autora, a autor ima pravo na naknadu i pravo da bude označen kao tvorac djela. »Ne stoji tvrdnja drugotuženika da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je prvostepeni sud pravilno primijenio Zakon o autorskom pravu (Službeni list broj 19/78, 24/86 i 21/90, te »Narodne novine« 53/91). Naime prema odredbi čl. 3. ZAP-a autorskim djelom smatra se tvorevina s područja arhitekture, u konkretnom slučaju radi se o idejnom rješenju za naselje »Lavica« u Splitu. Prema odredbi čl. 27. autorsko djelo može druga osoba iskorištavati samo po dozvoli autora, a za svako iskorištavanje autorskog djela od druge osobe autoru pripada naknada, ako ugovorom nije drugačije određeno. Prema odredbi čl. 28. autorska moralna prava čine pravo autora da bude priznat i označen kao tvorac djela. Dakle, kako je drugotuženik kao izvođač radova koristio idejno rješenje tužitelja, to je neutemeljena tvrdnja da na strani drugotuženika nema odgovornosti za štetu zbog povrede autorskog prava. Također je netočna teza drugotuženika da je bio ovlašten da koautora predmetne izvedbene dokumentacije navede drugu osobu samo iz razloga što je ta druga osoba učestvovala u dodatnoj ideji (onoj iz idejnog rješenja) u omjeru od 5 do 10%, a ne kako to netočno navodi žalitelj 10 do 15%. Naime, u konkretnom slučaju ne radi se o koautorstvu, na način da nije moguće označiti tko je od autora sudjelovao u kom omjeru, već upravo proizlazi da su tuženici povrijedili autorsko moralno pravo drugotužitelja time što su drugoj osobi pripisali kompletno koautorstvo u izvedbenom projektu, dakle i u idejnom rješenju, iako je ta druga osoba učestvovala sa svojim idejnim rješenjima, odnosno projektima samo u omjeru od 5 do 10% u odnosu na predmetno autorsko djelo.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1195/92 od 22. rujna 1992. Članak 15. i 16. ZAP

119

ODNOS IZMEĐU PROIZVOĐAČA I AUTORA AUDIOVIZUELNOG DJELA Autori kinematografskog djela, kaseta i slično, imaju isključivo pravo svoju tvorevinu snimati, reproducirati, prevoditi, prerađivati, prikazivati i emitirati. Odnos između proizvođača i autora, te između autora uređuje se ugovorom o pisanom obliku. 102

»U ovom sporu tužitelj tvrdi da ima isključivo pravo korištenja video filma »Povijest Hrvata« te da su tuženici neovlašteno došli u posjed originala video kasete tzv. mastera, presnimali ih, te ih distribuirali, te time povrijedili autorsko pravo tužitelja na predmetnom autorskom djelu kaseti, le slijedom toga tužitelj potražuje naknadu materijalne i nematerijalne štete. Kako se u konkretnom slučaju radi o audiovizuelnom djelu u koje spadaju kinematografska djela, kasete i slično, to se imaju primijeniti odredbe Zakona o autorskom pravu, koji je preuzet Zakonom o preuzimanju . . . (NN 53/91 i NN broj 58/93 — dalje u tekstu: ZAP). Prema odredbi čl. 15. ZAP-a autori kinematograskog djela imaju isključivo pravo da snimaju svoje tvorevine, da ih reproduciraju, stavljaju u promet, prikazuju i emitiraju putem radio difuzije, prevode i prerađuju. Kako u konkretnom slučaju tužitelj nesporno mije autor u smislu citirane odredbe čl. 15. u svezi sa čl. 6. ZAP-a, to je u konkretnom slučaju sud trebao najprije utvrditi svojstvo tužitelja I u ovoj pravnoj stvari i s kog osnova potražuje naknadu štete. Tužitelj je u I lijeku postupka dostavio ugovore sa autorima predmetnog autorskog djela, i fflma-kasete »Povijest Hrvata« prema kojem bi proizlazilo da autori prenose j sva prava korištenja na tužitelja. Prema odredbi čl. 16. ZAP odnos između I proizvođača kinematografskog djela i autora kinematografskog djela, te me' tosobni odnosi autora kinematografskog djela uređuju se ugovorom, koji se sklapa u pismenom obliku. Člankom 16. st. 3. ZAP-a proizvođačem kinematografskog djela smatra se pravna, fizička osoba ili grupa građana, koji su na temelju ugovora i na vlastitu inicijativu proizveli neko kinematografsto djelo. Dakle, u konkretnom slučaju, sud če u nastavku postupka najprije J utvrditi tko je proizvođač predmetnog autorskog djela, jer je pogrešno sta! jalište da izvršni producent mora ujedno biti i proizvođač, več naprotiv I producent može biti i organizator i distributer filma.« 1

PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1549/93 od 28. rujna 1993.

Članak 27. i 62. ZAP

120

PRAVO ISKORIŠTAVANJA AUTORSKOG DJELA Druga osoba može iskorištavati autorsko djelo samo na temelju suglasnosti

autora.

»Prema odredbi čl. 27. st. 3. Zakona o autorskom pravu (NN 53/91) autorsko djelo može druga osoba iskorištavati samo po dozvoli autora. Ako je tuženik, kao izvođač, onaj koji ostvaruje činjenicu stavljanja u promet, dakle, iskorištava autorsko djelo, a tužitelj je naznačen na tom autorskom djelu kao autor, to je tuženik bio dužan upravo od autora dobiti dozvolu za iskorištavanje djela, a nije mogao takvu dozvolu dobiti posredstvom drugih osoba. Prema odredbi čl. 62. ZAP-a izdavačkim ugovorom autor prenosi na izdavač pravo objavljivanja autorskog djela tiskanjem odnosno umnažanjem, a kako je u konkretnom slučaju nesporno da tuženik nije sklopio ovakav ugovor s tužiteljem kao jednim od autora, to proizlazi da je povrijedio autorsko imovinsko pravo tužitelja, pa je slijedom toga dužan i platiti tužitelju naknadu imovinske štete, odnosno, naknadu za iskorištavanje predmetnog autorskog djela.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3229/92 od 9. veljače 1993.

103

Članak 28. i 29. ZAP

!

121

POVREDA AUTORSKOG MORALNOG PRAVA Autorsko moralno pravo djeluje erga omnes, pa to pravo vrijeđa svaka osoba koja javno iskorištava djelo bez oznake autora ili deformira, skraćuje ili na drugi način mijenja djelo. »Neosnovano žalitelj drži da nije počinio povredu autorskog moralnog prava tužitelja, već da je to učinila osoba koja je izradila za tuženika predmetni prospekt, jer prema odredbi čl. 29. ZAP-a izdavač, prerađivač, obrađivač, prikazivač, prevoditelj i svatko drugi tko javno iskorištava autorsko djelo dužni su pri svakom iskorištavanju djela označiti ime i prezime autora, Prema odredbi čl. 28. ZAP-a autorska moralna prava čine pravo autora da bude priznat i označen kao tvorac djela, te da se usprotivi svakom deformiranju, sakaćeeju ili drugom mijenjanju djela. Kako je u konkretnom slučaju tuženik nesporno izdavač odnosno korisnik predmetnog prospekta u kojem je deformirano autorsko djelo tužitelja, to i tuženik prema citiranim odredbama odgovara autorima za povredu autorskog prava. Naime, autorsko moralno pravo djeluje erga amnes, dakle prema svima koji iskorištavaju autorsko djelo na način, da ga mijenjaju, deformiraju i slično. Stoga ne stoji tvrdnja žalitelja da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-218/93 od 27. travnja 1993. Članak 99b. i 99r. ZAP

122

POJAM IZVOĐAČA UMJETNIČKOG DJELA Umjetnici izvođači jesu osobe, ali i umjetnički ansambli, koji na umjetnički način prikazuju glazbena i druga umjetnička djela. Ansambl zastupa osoba koju ovlaste članovi. »Osnovano žalitelj ističe da nije raspravljen ni prigovor promašene aktivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema odredbi čl. 99.b Zakona o autorskom pravu (SI. 1. SFRJ broj 19/78, 24/86 i 21/90) koji je preuzet kao republički zakon, umjetnici izvođači jesu osobe i umjetnički ansambli koji na umjetnički način prikazuju glazbena i druga umjetnička djela. Umjetnički ansambl zastupa osoba, koju ovlaste članovi ansambla, a tu osobu može prema odredbi čl. 99r. cit. Zakona, na temelju punomoći, zastupati i organizacija umjetnika izvođača, u konkretnom slučaju to bi moglo biti Udruženje orkestralnih umjetnika Zagreb.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1151/93 od 15. lipnja 1993. ZAKON O INDUSTRIJSKOM VLASNIŠTVU (NN RH br. 53/91, 19/92, 61/92 — od 2. travnja 1992. naziv ovog propisa bio je: Zakon o zaštiti izuma, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja) članak 31. i 118. Zakona o industrijskom vlasništvu

123

ZAŠTITA ŽIGA Povredom žiga smatra se i oponašanje žiga, a ono postoji ako prosječni kupac robe, odnosno, prosječni korisnik usluge, bez obzira na vrstu robe odnosno usluge, može uočiti razliku samo ako obrati pažnju s namjerom da uoči razliku između robnih žigova. 104

»Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbu čl. 31. Zakona o industrijskom vlasništvu (NN 19/92) preuzetim tekstom Zakona o zaštiti izuma, tehničkog unapređenja i znakova razlikovanja, prema kojoj odredbi, ako se žig sastoji od riječi ili slova ili kombinacije riječi i slova, dakle u konkretnom slučaju radi se o žigu »CRO-ARMY« tada zaštita takvog žiga obuhvaća te riječi, slova i kombinacije i njihove transaktije ili transliteracije ispisane bilo kojim tipom slova, u bilo kojoj boji ili izražene na bilo koji drugi način. Prema tome, kako se u konkretnom slučaju tadi o prijepornom žigu »CRO-ARMY«, a koji nesporno upotrebljavaju na stojim proizvodima obje stranke, to je pravilan zaključak prvostupanjskog sada, da su nebitne razlike u boji kojom je ispisan sam taj znak, u podlozi u proizvodu. Pri tom je bitno istaći da su kod oba proizvoda i to kod tuileljevog albuma i tuženikove bojanke robni znakovi »CRO-ARMY« uokvireni na jednak način u pravokutniku koji je zaobljen samo u dijelu gdje je ispisan naziv »CRO«. Također nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se radi orazličitoj vrsti robe kraj činjenice da je tužitelj izdao album za ljepljenje sličica, a tuženik bojanke, dakle, radi se o istoj odnosno vrlo sličnoj vrsti proizvoda, pa se zaista ne bi moglo govoriti o različitim vrstama proizvoda ikojima bi se upotrebljavao isti robni znak »CRO-ARMY«. Stoga je pravialn zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o opoj Banju robnog žiga temeljem odredbe čl. 118. citiranog Zakona o industrijjsiom vlasništvu, jer se povredom žiga smatra i oponašanje žiga, a ono poiloji ako prosječni kupac robe odnosno prosječni korisnik usluga bez obzira »vrstu robe odnosno usluge može uočiti razliku ako obrati pažnju da rodi razliku robnog žiga.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1808/93 od 17. kolovoza 1993. ak 44, 48, 50, 117. i 118. Zakona o industrijskom vlasništvu

124

MŠTITA PRIJAVLJENOG IZUMA Mtelj patenta stječe isključivo pravo korištenja izuma tek od priznanja i upsia priznatog prava u odgovarajući registar, time da ovo pravo vrijedi natrag od dana podnošenja prijave. Od podnošenja uredne prijave pa do odluke Zavoda za patente, podnositelj prijave stječe privremena prava, a irećim osobama može zabraniti da se koriste izumom samo ako se u parnici ilffdi da se radi o izumu koji se može zaštiti patentom. »Tužitelj u ovoj pravnoj stvari potražuje da se tuženicima zabrani daljijc raspolaganje idejnom i projektnom dokumentacijom toplinske stanice IIS-20 + PTW, tvrdeći da je dokumentacija tužiteljevo vlasništvo, i da do jtošenja rješenja o priznanju patenta od strane Zavoda za patente. Pre•ai odredbi čl. 117. Zakona o industrijskom vlasništvu, osoba koja povrijedi HVO iz prijavljenog ili zaštićenog izuma, odgovara za štetu po općim pra:!ima o naknadi štete. Osoba čije je pravo povrijeđeno može osim naknade ste tražiti da se osobi koja je njezino pravo povrijedila zabrani daljnje stavljanje radnje kojom se čini povreda te da se presuda kojom se utvrđuje meda objavi o trošku tuženika (čl. 117. st. 1. i 2. cit. Zakona). Povredom ma kojima se štite izumi smatra se i svaka neovlaštena upotreba u proitodnji i gospodarskom prometu zaštićenog izuma ili neovlašteno raspolagaji patentom (čl. 118. st. 1. Zakona). ; U tijeku postupka tužitelj je jedino dokazao da je podnio prijavu jiradu za patente, a provedenim vještačenjem nije za sada utvrđeno da bi gradilo o izumu, tj. o patentu. Prema mišljenju i nalazu vještaka moglo bi ji eventualno govoriti o tehničkom unapređenju, a ne o. izumu koji bi se «gao štititi patentom. ......... 105

Iz svega navedenog proizlazi, da su upravo postojali razlozi za prekid postupka temeljem odredbe čl. 119. st. 2. t. da se postupak prekine do od luke Zavoda o priznanju patenta. Naime, prema odredbi čl. 50. cit. Zakona nositelj patenta stječe pravo iz čl. 44. (isključivo pravo korištenja u proiz- * vodnji zaštićenog izuma, pravo raspolaganja patentom itd.), tek od priznanja i upisa priznatog prava u odgovarajući registar, time da ova prava važe od dana podnošenja uredne prijave. Dakle pogrešno tužitelj drži da je samim podnošenjem prijave stekao isključivo pravo raspolaganja idejnom i projektnom dokuimentacijom toplinske stanice KTS-20 + PTW već ovo pravo stječe tek priznanjem i upisom priznatog prava u odgovarajući registar, time da bi ta prava važila od dana podnošenja uredne prijave. Podnositelj uredne i prijave patenta stječe privremeno pravo iz citiranog čl. 44. te čl. 48. Zakona o industrijskom vlasništvu, ali bi u tom slučaju, po nalaženju ovog suda, morao u tijeku postupka nedvojbeno dokazati, da se zaista radi o inovaciji koja će se zaštiti patentom.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1961/93 od 10. kolovoza 1993. Članak 127, 129, 160. i 169. Zakona o industrijskom vlasništvu

125

TEHNIČKO UNAPREĐENJE Autor tehničkog unapređenja ima pravo zahtijevati naknadu štete od poduzeća ako je povrijeđeno njegovo moralno i materijalno autorsko pravo. »Ovdje se radi o sporu za priznanje atuorstva, pa je sud trebao, u tijeku postupka utvrditi sve relevantne činjenice primjenom odredbe čl. 169. Zakona o industrijskom vlasništvu koji se prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti izuma, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja primjenjuje kao republički zakon (NN 19/92, dalje u tekstu: Zakon) i to shodnom primjenom odredbi čl. 127. do 129. cit. Zakona. Naime, prema odredbi čl. 127. st. 1. autor tehničkog unapređenja može tužbom kod nadležnog suda tražiti da bude naveden u ispravama kao autor tehničkog unapređenja. Autori imaju pravo zahtijevati od tuženika kao donositelja rješenja o prihvaćanju tehničkog unapređenja (čl. 160. Zakona) i naknadu štete u slučaju ako bi se utvrdilo da je povrijeđeno autorsko pravo — autora tehničkog unapređenja (autorsko moralno i materijalno pravo) donošenjem pogrešne odluke — rješenja o prihvaćanju tehničkog unapređenja. U konkretnom slučaju tužitelji tvrde da je tuženik povrijedio autorska moralna prava tužitelja, time što je odlukom arbitražne komisije donesenoj na sjednici od 28. VI. 1989. usvojio prigovor S. M. te usvojivši kao njezin prijedlog tehničkog unapređenja, a odbio tužitelja s prijedlogom unapređenja, iako se prema tvrdnji tužitelja upravo tehničko unapređenje tužitelja primjenju-: je od strane tuženikovog poduzeća u proizvodnji.« ; PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-1824/93 od 29. rujna 1993.

126 Članak 20, 114. i 117. Zakona o zaštiti izuma, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja. : ZAŠTITA IZUMA Osoba koja povrijedi pravo iz prijavljenog ili zaštićenog izuma ili ga neovlašteno koristi, odgovara za štetu prema općim pravilima. Takvu zaštitu sud ne može pružiti izumitelju ako je rješenje o priznanju prava na patent oglašeno ništavim u upravnom postupku. 106

i

Rješenjem kojim se oglašava ništavim rješenje o priznanju prava na sin tužiteljice donijeto je temeljem čl. 114. Zakona o zaštiti izuma, teh:,iih unapređenja i znakova razlikovanja (»SI. list SFRJ«, br. 34/81, 3/90 \aiodne novine« br. 53/91), jer je utvrđeno da nisu postojali uvjeti predini zakonom za priznanje tog prava (osobito ako opis izuma u prijavi pada nije jasan i potpun, tako da ga prosječan stručnjak ne može prema tu primijeniti u proizvodnji(. Slijedom navedenog su irelevantne tvrdnje kijice o tome da je sud trebao analizirati sve provedene dokaze a nadio dopis Saveznog zavoda za patente od 16. IX. 1984., koji žalitelj dostavi i uz žalbu, jer su to sve dokazi i činjenice, koje su bile od značaja, sve t Savezni zavod za patente nije u Zakonom predviđenom postupku utvrdio a nisu postojali uvjeti za priznanje prava na patent (naročito u slučaju kad ,|is pronalaska uz prijavu nije jasan i potpun). Zavod je naime utvrdio, da i bazi podataka iz prijave nije moguće izvesti postupak prema tekstu opisa •ejsenaj tehničkog problema, tako da je rješenje reproduktivno neizvodljivo. Fakođer je utvrđeno, da prijavljeni izum nije moguće uspješno izvesti i iiti stabilnu emulziju, jer propolis nije amulgator, iako mu je to svojstvo !opriznato odobrenim rješenjem o zaštiti patenta. Također je utvrđeno da »[javljeni i zaštićeni patent citiranim rješenjem tužiteljice ne ispunjava uviieizčl. 20. Zakona, prema kojem se patentom mogu štititi izumi koji predsavljaju novo rješenje definiranog tehničkog problema, koji su rezultat stvaićkog rada, te koji je industrijski i tehnički izvodljiv i koji se može ioristiti u industrijskoj proizvodnji ili drugoj gospodarskoj ili negospodarioj djelatnosti. Dakle, kako je u postupku utvrđeno, naročito vještačenjem, .inije moguće izvesti postupak prema tekstu opisa rješenja tehničkog probna patentne prijave, to je Zavod donio primjenom citirane odredbe čl. 11. Zakona Rješenjem o oglašavanju ništavim rješenje o priznavanju prava ::patent broj 3843/79-P-709/74 od 29. III. 1989. godine. Kako prema odredbi čl. 117. Zakona . . . osoba koja povrijedi pravo iz ijavljenog ili zaštićenog izuma ili ga neovlašteno koristi, odgovara za štetu općim pravilima o naknadi štete, to proizlazi da je pravilan zaključak .Jada tuženik ne odgovara tužiteljici za zaštićeni izum — patent, jer tužiJjica nije nositelj zaštićenog izuma, tj. nije joj priznato pravo na patent, i je kao što je rečeno, rješenje kojim je priznato to pravo na patent tuidjici oglašeno ništavim i to konačnim rješenjem bivšeg Saveznog zavoda jpatente od 11. V. 1990. godine. Slijedom toga je sud pravimo odbio tužilljicu i sa zahtjevom za naknadu štete, koje pravo bi tužiteljica imala da «i nije poništeno priznanje na patent, dakle otpao je osnov za zahtjev za iknadu štete.« MEDNI SUD HRVATSKE, PŽ-2619/92 od 9. veljače 1993.

127 nak 31. Zakona o zaštiti izuma, tehničkih unapređenja i znakova razli-

• ivanja

WlTA ROBNOG ŽIGA Bita žiga, koji se sastoji od slova ili kombinacije riječi ili slova, obuihća te riječi, slova i kombinacije ispisane bilo kojim tipom slova, u bilo •to j j boji ili izražene na bilo koji drugi način. »Prvostupanjski sud je pravilno primjenio odredbu čl. 31. Zakona o za:i izuma, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja (»Službeni list U« br. 34/81, 9/90 i 20/90, te »Narodne novine« br. 53/91), prema kojoj edbi ako se žig sastoji od slova ili kombinacije riječi ili slova, zaštita Jivaća te riječi, slova i kombinacije ispisane bilo kojim tipom slova, u 107

bilo kojoj boji, ili izražene na bilo koji drugi način. Nesporno je da tužitelji upotrebljavaju kao svoj zaštićeni robni žig »ELLE cosmetique«, koji je svojim grafizmom različit od grafizma koji upotrebljava tuženik na svojim proizvodima. Međutim, kao što je rečeno, zaštićeni žig obuhvaća naziv tj. riječi robnog žiga ispisane drugačijim tipom slova. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda dato u odnosu na izrečenu | zabranu tuženiku daljnje upotrebe naziva »ELLE«, tim više što je među :| strankama nesporno da su obe registrirane za proizvodnju i promet kozmetičkih proizvoda, pa bi upotreba naziva za proizvode »ELLE« mogla stvarati zabunu kod kupaca robe.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-291/93 od 14. travnja 1993. '

128 Članak 31. i 118. st. 3. Zakona o zaštiti izuma, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja ZAŠTITA ZNAKA RAZLIKOVANJA

I Pri ocjeni da li se radi o oponašanju zaštićenog znaka razlikovanja, mjero-' davan je ukupan utisak prosječnog potrošača.

»Među strankama je nesporno da je tužitelj kod bivšeg Saveznog zavoda za patente izvršio prijavu znaka — razlikovanja s pravom prvenstva od 27. rujna 1990. pod brojem Ž-1776/90. Iz dokumentacije priložene spisu proizlazi da je tužitelj prijavio znak pod nazivom: »Trius« s grafičkim rješenjem. Grafičko rješenje je ispred zaštićenog naziva tuženika a sastoji se od stiliziranog slova »T« ispunjenog crnom bojom, odvojenog od bijelog okoliša s crnom i bijelom obrubnom linijom, a iznad tog slova »T« nalazi se točka također ispunjena crnom bojom. Također je nesporno da je naziv tvrtke i tuženika »Trade centar« napisan masnim crvenim velikim slovima, a ispred! naziva se nalazi također stilizirano slovo »T«, time da je to grafičko rješenje takvo da slovo »T« nije ispunjeno bojom, nema iznad slova »T« točkicu«, a na desnoj strani slova nalaze se ispunjene kose linije, koje grafičko rješenje bi se moglo uzeti kao stilizirano slovo »C«, ubačeno u grafizam slova »T«. Prvostepeni sud primjenom odredbe čl. 118. st. 3. Zakona o zaštiti izuma, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja, koji je preuzet Zakonom o preuzimanju... (NN 53/91) nalazi da se radi o oponašanju zaštićenog znaka tužitelja izvodeći zaključak da prosječan kupac robe odnosno prosječan korisnik usluge može uočiti u konkretnom slučaju razliku samo ako obrati osobitu pažnju. Prema odredbi čl. 31. citiranog zakona, ako se žig | sastoji od riječi, slova ili kombinacija riječi i slova, zaštita obuhvaća te ri-1 ječi, slova i kombinacije, njihove transkripcije ili transliteracije, ispisane bi-. lo kojim tipom slova, ma u bilo kojoj boji, ili izražene bilo na koji drugi! način. Dakle, iz ove odredbe proizlazi temeljeno pravilo da se pitanje slič- j nosti ocjenjuje prema sličnostima u zaštićenom žigu, ali primjenom pravila! ukupnog utiska prosječnog kupca odnosno potrošača. Po nalaženju ovog suda, žig tužitelja sastoji se od riječi »Trius« s grafičkim rješenjem slova »T«, dok se žig-tvrtka tuženika sastoji od riječi »Trade centar«, također sa grafičkim rješenjem slova »T«, ali je to grafičko rješenje slova »T« različito, distinktivno, pa je očito da prosječni kupac tj. potrošač ne može steći utisak naročito iz naziva tuženika da se radi o istoj firmi, tim više kao što je rečeno, jer su i grafička rješenja uz nazive stranaka različita. S obzirom na citiranu odredbu čl. 31. pogrešno tužitelj drži da je težište žiga na grafizmu tj. stiliziranom slovu »T« već je težište na zaštićenom nazivu-tvrtki tuženika »Trius« uz grafičko rješenje, pa u tom smislu treba tumačiti i zaštitu 108

znaka tuženika, dakle cjelokupni znak-naziv »Trius« i grafičko rješenje po njegovom zaštićenom znaku. M e đ u t i m k a o š t o je rečemo b i t a n je u k u p n i utisak sličnosti znaka, dakle p r v e n s t v e n o s a m o g naziva proizvoda ili usluge, što u konkretnom slučaju ne postoji, k r a j n e s p o r n e činjenice da tužitelj koristi naziv »Trius«, a tuženik naziv »Trade centar«. Osim toga k a o š t o je rečeno i to grafičko rješenje koje koristi tužitelj i tuženik je različito i distinktivno za prosječnog k u p c a o d n o s n o p o t r o š a č a , a prosječni k u p a c ne mora obratiti osobitu pažnju, da bi u o č i o razliku naziva — t v r t k i tužitelja i tuženika, pa u k o n k r e t n o m slučaju n e m a m j e s t a p r i m j e n i o d r e d b e čl. 118. st. 3. citiranog zakona t j . ne r a d i se o o p o n a š a n j u tužiteljevog z n a k a — tvrtke.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-46/93 od 16. ožujka 1993.

129 Članak 44. i 118. st. 10. Z a k o n a o zaštiti izuma, t e h n i č k i h u n a p r e đ e n j a i aiakova razlikovanja , . ., . •• :.•••;,-.• s ZAŠTITA MODELA

..,

.

^

,, .

Pravo na tužbu zbog povrede pravila kojima se štite izumi i znakovi razlikovanja ima podnositelj prijave, nositelj prava, ovlašteni korisnik te stjecatelj isključive licence. To pravo djeluje prema svima. »Prema odredbi članka 44. Zakona o zaštiti izuma, tehničkih unapređenaj i znakova razlikovanja — primjenjuje se kao republički propis NN 53/91 -dalje Zakon — samo nosilac modela ima isključivo pravo korištenja u proizvodnji zaštićenog oblika tijela (modela), isključivog prava stavljanja u promet predmeta izrađenih prema tom zaštićenom modelu, pravo raspolaganja modelom, te prava na naknadu kad druga osoba upotrebljava u proizvodnji njegov zaštićeni model. Prema odredbi čl. 118. st. 1. Zakona pofredom prava kojima se site izumi i znakovi razlikovanja smatra se svaka neovlaštena upotreba u proizvodnji i privrednom prometu zaštićenog modela ili neovlašteno raspolaganje modelom, a tužbu zbog povrede prava iz čl. W. Zakona može podnijeti podnosilac prijave, nosilac prava, ovlašteni korisnik te stjecatelj isključive licence (čl. 119. st. 1. Zakona). Navedena zaštita i autora zaštićenog modela djeluje erga omnes (prema svima), koji neovlaštej»upotrebljavaju zaštićeni model u proizvodnji i privrednom prometu, a • tuženik ne eskulpira ugovor koji je sklopljen sa poduzećem N. S. u odnosu ,ia tužitelja kao autora zaštićenog modela. Taj ugovor može poslužiti tuže| niki eventualno samo kao osnov za regres prema poduzeću N. S. koji je J neovlašteno raspolagao sa zaštićenim modelom tužitelja.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2776/91 od 12. studenog 1991.

i ZAKON 0 PODUZEĆIMA (NN RH br. 53/91, 8/92, 58/93) | Članak 152, 156. i 158. ZOP

ZOP

130

i ZAŠTITA TVRTKE •o'd istom ili sličnom tvrtkom ne mogu, kod istog suda, biti upisana u sudski registar dva ili više poduzeća koja obavljaju istu ili srodnu djelatnost. »Prema odredbi čl. 152. Zakona o poduzećima tvrtka jest ime pod kojim poduzeće posluje. Prema odredbi čl. 158. poduzeće koje samostalno nastupa na 109

tržištu ima pravo pred nadležnim sudom tražiti zaštitu tvrtke. Pod istom ili sličnom tvrtkom ne mogu biti upisana kod istog suda koji vodi sudski registar dva ili više poduzeća koja obavljaju istu ili srodnu djelatnost (čl, 156. st. 1. Zakona). Kako je u tijeku postupka utvrđeno, a što proizlazi i iz dokumentacije o upisu u registar, da tužitelj i tuženik imaju različite tvrtke i to tužitelj tvrtku: »Novo doba« poduzeće za novinsko-nakladničku i grafičku djelatnost, marketing, unutarnju i vanjsku trgovinu i turizam, a tužitelj ima tvrtku: »Narodno sveučilište Imotski«, to proizlazi da se ne radio istim ili sličnim nazivima tvrtki u konkretnom slučaju. Stoga je sud osnovano tužitelja odbio s tužbenim zahtjevom.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1228/93 od 15. lipnja 1993.

Članak 156, 158. i 159. ZOP

131

ZAŠTITA TVRTKE Ako dva poduzeća obavljaju istu ili srodnu djelatnost i upotrebljavaju tvrtke koje su istovjetne ili slične, pravo na zaštitu tvrtke ima poduzeće koje ima pravo prvenstva upisa u sudski registar i poslovni interes da se zabrani upotreba kasnije upisane tvrtke.

»Sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu pošao je od pogrešne pretpostavke, da se u konkretnom slučaju ima primijeniti samo odredba čl, 156. ZOP-a, kojom je određeno da pod istom ili sličnom tvrtkom ne mogu biti upisana kod istog suda koji vodi sudski registar dva ili više poduzeća koja obavljaju istu ili srodnu djelatnost. Ova odredba, adresirana je prvenstveno na registarski sud i zabranjuje registarskom sudu da nakon što je u registar upisao jednu tvrtku ne može upisati pod istim nazivom drugu tvrtku, poduzeće, koje obavlja istu ili srodnu djelatnost kao one koje je već upisano. Sud prvog stupnja izgubio je iz vida primjene odredaba čl. 158. i 159. ZOP-a, koje daju pravo nekom pravnom subjektu da zahtijeva zaštitu svoje tvrtke, ako zato ima opravdanog interesa. Polazeći tako od pogrešnog zaključka o pravu tužitelja na zahtjev za zaštitu tvrtke, sud je propustio utvrditi relevantne činjenice. Relevantne činjenice u ovom i ovakvom slučaju su one koje ukazuju da li tužitelj ima opravdanog interesa zahtijevati od drugog poduzeća da se ne koristi tvrtkom kojom se koristi tužitelj. Da bi se cijenila osnovanost ili neosnovanost takvog zahtjeva za zaštitu tvrtke, potrebno je da sud utvrdi postojanje nekoliko relevantnih činjenica: U prvom redu potrebno je da utvrdi postojanje istovjetnosti ili slično- I sti tvrtke. I Potom potrebno je da oba poduzeća obavljaju istu ili srodnu djelat- I nost. Nakon toga, potrebno je da poduzeće tužitelj, poduzeće koje traži zašti- I lu ima prvenstveno pravo u pogledu upisa, te da poduzeće koje traži zaštitu I ima poslovni interes da se briše kasnije upisana tvrtka. Za postojanje poslovnog interesa potrebno je da se činjenično utvrdi, ili iz postojećih činjenica da sud zaključi da postoji mogućnost zamjene zbog istovjetnosti ili sličnosti ! tvrtke, a pri tom, ovaj sud smatra da je takav zaključak o postojanju mogućnosti zamjene zbog istovjetnosti ili sličnosti tvrtke, moguće donijeti bez obzira da li je već došlo do zabune u pogledu tvrtke. Pri tom, se samo uka- ; zuje, da eventualno postojanje činjenica da je do zabune došlo, može samo 110

uvećati zaključak o osnovanosti zahtjeva za zaštitu. Samo se ukazuje da se učinak zaštite tvrtke može sastojati u poništenju tvrtke drugog poduzeća, tj. to znači da poništenje tvrtke znači zabranu upotrebe drugome iste ili slične tvrtke, a ne brisanje drugog iz sudskog registra kao pravnog subjekta.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1068/93 od 4. svibnja 1993.

danak 158. i 159. ZOP, čl. 30, 31. i 40. Zakona o trgovini

132

NAKNADA ŠTETE ZBOG NEOVLAŠTENE UPOTREBE TVRTKE lime što je tuženik u čestitki povodom državnog praznika koristio tvrtku tužitelja nije postupio protivno dobrim poslovnim običajima niti ta radnja predstavlja nelojanu konkurenciju. Takvom radnjom tužitelju nije mogla iiti uzrokovana bilo kakva šteta. »Neosnovano žalitelj drži da je sud trebao primijeniti Zakon o zaštiti kuma, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja (Službeni list broj U/81, i 20/90, koji je preuzet kao republički zakon), jer se citirane odredbe čl. 117. — 122. odnose na povredu prava iz prijavljenog ili zaštićenog žiga kod ranijeg Saveznog zavoda za patente. Međutim, iz same tužbe te iz dokumentacije koja prileži spisu ne proizlazi da bi tužitelj bio nosilac zaštićenog žiga kod Saveznog zavoda za patente, već se radi o tužbi zbog neovlaštene upotrebe naziva — tvrtke tužitelja od strane tuženika. Osnov za aštitu tvrtke, poduzeća koje samostalno nastupa na tržištu nalazi se u odredbi čl. 158. Zakona o poduzećima (Službeni list 77/88, 40/89, 46/90 i 61/90, le Narodne novine br. 53/91). Člankom 159. tog Zakona određeno je da će se poduzeću protiv kojeg se zahtijeva zaštita tvrtke zabraniti upotreba tvrtke ako sud smatra da je zahtjev opravdan, a prema okolnostima slučaja dosudite« se tužitelju na njegov zahtjev i naknada štete. U konkretnom slučaju sam tužitelj navodi da je pokrenuo zahtjev, te da se vodi postupak radi brisanja iz registra tvrtke tuženika, s obzirom da tuženik upotrebljava gotovo isti naziv za svoju tvrtku. Međutim u ovom sporu tužitelj potražuje naknadu štete zbog jednokratne neovlaštene upotrebe tvrtke tužitelja u Požeškom listu na način da je tuženik upotrijebio naziv — tvrtku tužitelja oglasivši čestitku povodom 1. svibnja Praznika rada, pa proizlazi da je uporište ovakvog zahtjeva tužitelja u čl. 31. toč. 8. i čl. 40. Zakona o trgovini (Službeni list 46/90, koji je u cijelosti preuzet kao republički zakon NN ii/91). Naime, tužitelj tvrdi da je tuženik neovlašteno upotrijebio njegovo ime, tvrtku, te daje time tužitelju počinjena šteta. Međutim, prema cit. odredbi čl. 30. Zakona o trgovini trebalo je dokazati da se radilo o nelojalnoj konkurenciji tj. da se radi o takvoj radnji tuženika koja je protivna dobrim poslovnim običajima i kojom se nanosi ili se može nanijeti šteta drugom trgovcu, drugoj pravnoj osobi i potrošaču. U konkretnom slučaju ugled i nanesena negativna reklama, a naročito tužitelj nije dokazao na čemu bazira zatraženi iznos na ime naknade štete. Naime, i po stajalištu ovog suda, iako je u toku postupka utvrđeno da je tuženik zaista u čestitki za Praznik rada koristio naziv-tvrtku tužitelja, pravilan je zaključak prvostepenog suda da time tuženik nije nelojalno konkurirao tužitelju, te da je time počinio i štetu tužitelju već naprotiv upravo je promovirao tužitelja na način da je objavio čestitku pod njegovim nazivom-tvrtkom, pa je to moglo samo poboljšati ugled tužitelja kod šireg kruga potrošača.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1887/92 od 22. rujna 1992.

111

Članak 159. ZOP

133i

ZAŠTITA TVRTKE Tužitelj koji zahtjeva da se tuženiku zabrani upotreba tvrtke zbog istovjetni nosti ili sličnosti naziva nije dužan dokazati da je došlo do zabune kod | potrošača, već je dovoljno da postoji mogućnost zamjene. »Prema mišljenju ovoga suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da postoji čak i istovjetnost obaju naziva u tvrtkama parničnih stranaka, Ovaj sud nalazi da nema ni vizuelne, a pogotovu ne zvučne razlike između naziva: »SPORT-ING« i »SPORTING«. Isto tako ovaj sud nalazi da obje stranke u postupku obavljaju dijelom istu djelatnost (trgovinu) ili srodnu djelatnost (»izbor lokacija za izgradnju i eksploataciju športskih terena i objekata«, na strani tužitelja, a »djelatnost tjelesne kulture i športa« na strani tuženika). I na kraju, ovaj sud nalazi da je zaključak suda prvoga stupnja da tužitelj ima poslovni interes da se briše kasnije upisana tvrtka tuženika, pravilan, jer je za ovakav zaključak dovoljno da postoji mogućnost zamjene zbog sličnosti tvrtke, bez obzira da li je već došlo do zabune u pogledu tvrtke. Dakle i ovaj sud nalazi, s ozbirom na djelatnost i nazive u tvrtkama tužitelja i tuženika, da postojanje mogućnosti zabune ukazuje na postojanje poslovnog interesa tužitelja na brisanje tuženikove tvrtke. Na kraju ovaj sud je suglasan sa zaključkom suda prvoga stupnja da različitost kraćenica odgovornosti navedenih u tvrtkama parničnih stranaka nije bitan elemenat u rješavanju ovoga spora, ne samo zato što ovaj segment oznake tvrtke za većinu korisnika nije razumljiv u svom pravnom značenju, već i zbog toga što ovi subjekti mogu u svako doba promjeniti oblik svoga organiziranja, dakle i odgovornosti, pa u tom segmentu svoje tvrtke postati identični. Dakle, našavši da su ispunjene sve pretpostavke za pružanje zaštite tužitelju u pogledu upotrebe tvrtke, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 159. st. 1. ZOP-a, kad je zabranio tuženiku upotrebu tvrtke.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE Pž-1127/93 od 11. svibnja 1993.

112

PRIJEVOZ STVARI

[ 0 POMORSKOJ I UNUTRAŠNJOJ PLOVIDBI :(IRHbr. 53/91) ZPUP ,Članak 190, 266, 307. i 309. ZPUP

134

jIPIS BRODA U UPISNIK BRODOVA - Sudska nagodba o prijenosu svih nekretnina nije valjana isprava temeljem loje bi sud dopustio upis prava vlasništva na brodu jer brod nije nekretnina, Nagodba bi morala sadržavati ime broda i suglasnost dosadašnjeg vlaslikada se pravo vlasništva prenese na drugu osobu. i »Prema odredbi čl. 280. st. 1. ZPUP-a sud će na temelju prijedloga ili ;prijave i njezinih priloga dopustiti upis, između ostalog: — kad nema osnovane sumnje u to da je predlagač ovlašten da podiese prijedlog i da su sudionici na čija se prava upis odnosi sposobni raspolagati tim pravima (toč. 2.); •: — kad je traženje prema sadržaju podnesenih isprava osnovano (toč. .•I); — kad isprave imaju oblik koji se zahtjeva za dozvolu uknjižbe, pred">e ili zabilježbe (toč. 4.). Prema čl. 307. st. 1. ZPUP-a ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno uknjižba (čl. 243. toč. 3.) može se dopustiti samo na temelju javnih •:isprava ili privatnih isprava na kojima je potpis osoba čije pravo treba •ograničiti, opteretiti, ukinuti ili prenijeti na drugu osobu ovjerio organ u republici nadležan za ovjeravanje potpisa. Javne isprave na temelju kojih se dopušta uknjižba jesu isprave o pravnm i poslovima koje je sastavio sud u granicama svojih ovlaštenja, ako sadrže podatke propisane u čl. 266. ZPUP-a kao i isprave koje su propisanom obliku izdali sudovi ili organi uprave u granicama svojih nadležnosti, kojima zakon priznaje svojstvo sudske izvršne isprave ili na temelju kojih se prema posebnim propisima može obaviti upis u javne knjige (čl. 309. st. 1. toč. 1. i 2. ZPUP-a). Pravilno je stajalište prvostepenog suda, i prema shvaćanju ovog drugostepnog suda, da rješenje kojim se »prima na znanje i odobrava sudska nagodba« između predlagatelja i Poduzeća ne predstavlja ispravu koja bi u smislu odredbe čl. 309. st. 1. toč. 2. ZPUP-a imala svojstvo izvršne isprave koja bi udovoljavala uvjetima za uknjižbu prijenosa prava korištenja, sada prava vlasništva, na m/b »D.« jer takav prijenos nije izričito naveden u nagodbi. Tvrdnja predlagatelja u žalbi da je citiranom nagodbom poduzeća »P« dalo suglasnost za uknjižbu na ime predlagatelja i svih nekretnina koje predlagatelj posjeduje, a koje nisu bile upisane u zemljišnim knjigama na ime :

115

poduzeća »P« nije od utjecaja na pravilnost zaključka prvostepenog suda jer se citirana nagodba odnosi na nekretnine »koje nisu bile uknjižene u zemljišnim knjigama na ime poduzeća »P« dok se brod smatra pokretnom stvari (arg. iz čl. 189. ZPUP-a). Kod toga treba istaći da je za valjanost pravnog posla kojim se prenosi pravo korištenja, sada vlasništva na brodu, potreban pismeni oblik (arg. iz čl. 190. st. 2. ZPUP) te da pravni posao koji nije sklopljen u pismenom obliku nema pravni učinak (čl. 190. st. 3. ZPUP). Iz navedene odredbe proizlazi da i sudska nagodba, kojom bi se stranke spotazumjele o prijenosu prava vlasništva na brodu, mora sadržavati sve bitne elemente pravnog posla kojim se vrši prijenos prava vlasništva na brodu, a što znači da u svakom slučaju mora izričito sadržavati ime broda na kojeg se nagodba odnosi kao i suglasnost dosadašnjeg vlasnika odnosno nosioca prava korištenja broda da se pravo vlasništva odnosno pravo korištenja prenese na drugu pravnu osobu.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1696/92 od 6. listopada 1992. Članak 384, 386, 389, 400, 405. i 406. ZPUP

135

FOND OGRANIČENE ODGOVORNOSTI BRODARA U postupku osnivanja fonda ograničenje odgovornosti brodara ne utvrđuje se da li je događaj, iz kojeg su nastala potraživanja, uzrokovan krivnjom brodara, već u parnici na koju sud upućuje vjerovnika. »Neosnovan je prigovor žalitelja da bi u postupku donošenja rješenja kojim se odobrava osnivanje fonda ograničenja odgovornosti brodara (članak 400. stavak 1. ZPUP-a) trebalo utvrditi da li je događaj iz kojeg su nastala potraživanja uzrokovan krivnjom brodara i slijedom toga da li brodar može ograničiti svoju odgovornost (članak 389. stavak 1. t. 1. ZPUP). Brodar koji želi ograničiti svoju odgovornost dužan je osnovati fond ograničene odgovornosti (članak 386. stavak 1. ZPUP). Osnivanje fonda ograničene odgovornosti broda ne znači priznanje od- j govornosti za potraživanja zbog koijh je osnovan (članak 386. st. 4. ZPUP), | niti se smatra da je vjerovnik prijavom potraživanja u izvanparnionom postupku može osporiti da je njegovo potraživanje podvrgnuto ograničenju odosnovanog fonda ograničenja odgovornosti (članak 405. stavak 1. ZPUP). j Podnositelj žalbe, kao vjerovnik, u daljnjem stadiju izvanparničnog postupku može osporiti da je njegovo potraživanje podvrgnuto ograničenju odgovornosti iz razloga navedenih u članku 384. st. 1. t. 1. ZPUP. Ako se predlagač s tim osporavanjem ne složi, sud će rješenjem uputiti vjerovnika da u roku od 30 dana od dostave rješenja podnese protiv predlagača tužbu za utvrđivanje da se vjerovnikovo potraživanje ne namiruje iz fonda ograničene odgovornosti (rgr. iz članka 405. st. 3., 406. st. 1. ZPUP).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2100/92 od 20. listopada 1992. Članak 424. i 434. ZPUP

!

136!

OBLIK UGOVORA O POPRAVKU BRODA Ugovor o popravku broda, da bi proizvodio pravne učinke, mora biti sklop- \ ljen u pisanom obliku, a to vrijedi i za kasnije izmjene i dopune ugovora. Međutim, naručitelj je dužan platiti i cijenu naknadnih radova koje je prihvatio potpisom zapisnika o primopredaji broda. 116

i

»Pravilno je stajalište prvostepenog suda da ugovor o popravku broda, pa tako i izmjene i dopune toga ugovora, moraju biti sklopljene u pismenom obliku ,(arg. iz čl. 424. st. 1. u vezi sa čl. 434. ZPUP) te da izmjene i dopune ugovora koje su sklopljene protivno odredbi st. 1. čl. 424. ZPUP nemaju pravni učinak (čl. 424. st. 2. ZPUP). j Premda je za punovaljanost ugovora o popravku broda, kao i za njegove i izmjene i dopune, zakonom propisan pismeni oblik treba istaći da su dopune ugovora, iako ih parnične stranke nisu sklopile u pismenom obliku, pravovaljane, iz razloga što je tuženik tako izvršene naknadne radove priIivatio kako ovjerom pop tisa izvršenih radova na m/b »Bentos« dana 30. XII. 1989. tako i dana 5. IV. 1989. potpisom zapisnika o primopredaji broda i kojem je potvrdio da tužitelju duguje za radove specificirane u računu broj 00361, dakle i naknadno izvedene radove ukupno tada dinara. Iz navedeoog, prema shvaćanJLi ovog drugostepenog suda, slijedi da bi tužbeni zahtjev bio osnovan ne samo za iznos od dinara 3.709,10, u kojem dijelu se pobija prvostepena presuda, već i u cijelosti.«

i :

PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3519/90 od 26. studenog 1991.

Članak 458. Z P U P

•

•

'

' • ' • • • . '

137

ODGOVORNOST BRODARA ZA SPOSOBNOST BRODA ZA PLOVIDBU Brodar pomorskog broda dužan je pravovremeno, do početka putovanja, a postupajući pažnjom urednog brodara, osposobiti brod za plovidbu. Oslobađa se odgovornosti ako dokaže da je šteta posljedica nesposobnosti broda koja se prije početka putovanja nije mogla otkriti dužnom pažnjom. »U prvom redu treba istaći da se na ugovor o najmu m/b »Aspalatos« kojeg su parnične stranke sklopile dana 12. 05. 1987. godine, suprotno stajalištu prvostepenog suda, prema shvaćanju ovog drugostepenog suda, ne primjenjuju odredbe ZOO već odredbe Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuje kao Republički Zakon temeljem čl. 1. toč. 1. Zakona o preuzimanju Saveznih zakona u oblasti pomorske i unutarnje plovidbe (NN 53/91 — u daljnjem tekstu: ZPUP). Citirani ugovor, kojeg je sklopio brodar s turističkom agencijom, po svom sadržaju predstavlja ugovor na vrijeme za cijeli brod, pa se na takav ugovor primjenjuju odredbe čl. 444. i 445. st. 1. u svezi sa čl. 438. ZPUP). S obzirom na navode stranaka tijekom postupka, posebno tuženika, za ocjenu da li u osnovi postoji odgovornost tuženog brodara da tužitelju naknadi štetu treba poći od odredbe čl. 458. st. 1. ZPUP prema kojoj je brodar pomorskog broda dužan pravovremeno, do početka putovanja, a pažnjom urednog brodara osposobiti brod za plovidbu. To nadalje znači da brod mora biti osposobljen za plovidbu za čitavo putovanje te da je brodar u slučaju nesposobnosti broda za plovidbu, u ovom slučaju zbog kvara na brodskim motorima, u osnovi dužan naknaditi tužitelju štetu koja je posljedica nesposobnosti broda za plovidbu osim ako ne dokaže da je upotrijebio dužnu pažnju (arg. iz čl. 458. st. 3. ZPUP). Iz navedenog slijedi da brodar u ovom slučaju odgovara po načelu pretpostavljene krivnje što znači da ne odgovara za štetu nastalu nesposobnošću broda tijekom putovanja ako dokaže da je šteta posljedica nesposobnosti broda koja se prije početka putovanja nije mogla otkriti dužnom pažnjom.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-1975/90 od 14. srpnja 1992. 117

Članak 474. ZPUP

138

ODGOVORNOST KRCATELJA ZA PRAVILNO SLAGANJE TERETA Kada je teret u kontejnere slagao krcatelj bez prisustva brodara ili njegova predstavnika, brodar nije odgovoran za posljedice takvog slaganja. Naprotiv, krcatelj je dužan naknaditi brodaru štetu i troškove koje je ovaj imao zbog toga što teret nije bio složen u kontejnere na način predviđen propisima ili običajima luke iskrcaja. »U prvom redu se ističe da je kod ocjene da li je tuženik u osnovi odgovoran tužitelju naknaditi štetu koja je predmet ovog spora tj. refundirati iznose koje je tužitelj platio putem plovidbenog agenta u luci iskrcaja u Saudijskoj Arabiji lučkoj organizaciji, ne primjenjuje se odredba čl. 474. ZPUP-a, na koju ukazuje sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude, jer uzrok plaćanja novčanih naknada (kazni) u luci iskrcaja nije posljedica slaganja tereta odnosno kontejnera u brodu već nepravilno slaganje tereta (iverica) u kontejnere koje je tuženi brodar preuzeo na prijevoz. U slučaju kada je teret u kontejnere slagao krcatelj, bez prisustva brodara ili njegovog predstavnika, brodar nije odgovoran za posljedice takvog slaganja. Naprotiv, naručitelj je u tom slučaju odgovoran brodaru za štetu i troškove koji bi nastali u uzročnoj vezi sa slaganjem tereta u kontejner pa tako i zbog toga što teret nije bio složen u kontejner na način kako je to predviđeno propisima ili običajima luke iskrcaja posebno kod činjenice da je tuženik bio, kako to proizlazi iz telexa tuženika upućenog tužitelju 2. VI. 1988. i telexa upućenog tuženiku 11. II. 1988., upozoren na uvjete slaganja tereta (iverica) u kontejnerima tj. na »potpuno poštivanje propisa luke Dammam«. Novčana kazna koju je brodar bio dužan platiti lučkim vlastima predstavlja, po svom sadržaju, ugovornu kaznu (»penaltv«) koja se plaća iz razloga što iskrcaj tereta — iverica, ako teret nije složen u kontejnere na način predviđen običajima luke Dammam, ne može biti izvršen mehaničkim putem što čini dodatne troškove iskrcaja. Budući iz isprava priloženih spisu (teretnica, knjižnih nota i telexa lučkih vlasti u luci Dammam) proizlazi da je tužitelj bio obvezan s osnova ugovorne kazne platiti lučkim vlastima novčane svote navedene u telexima lučkih vlasti i to iz razloga za koje je odgovoran tuženik, to prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja postoji odgovornost tuženika da tužitelju refundira tako plaćene troškove. Prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužitelj je tijekom postupka odgovorajućim ispravama u izvorniku i prijevodima (teretnicama i telexima lučkih vlasti) dokazao postojanje obveze plaćanja kazni, prdviđenih običajima luke, u odnosu na kontejnere koje je na prijevoz predao tuženi krcatelj.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2954/91 od 12. siječnja 1993. Članak 531. i 535. ZPUP

139

ISPRAVA »BEZ ZAPREKE« Isprava »bez zapreke« predstavlja potvrdu koju izdaje agent brodara, a dokazuje da je primatelj ispunio sve obveze iz teretnice i ta isprava u svemu zamjenjuje teretnicu. 118

>U ugovoru o prijevozu od 31. 03. 1992. godine a ni u teretnici od 12. jlravnja 1992. godine nije određen primatelj tereta, ali teretnica u slogu jisprave sadrži klauzulu »po naredbi«. Do promjene u subjektivnoj strukturi osoba na strani korisnika prije;voza, tako, da se, umjesto naručitelja prijevoza — pojavljuje kao novi sub• jekt primatelj, došlo je međutim, kad je zapovjednik broda ispravu »Pismo spremnosti« predao poduzeću »T« iz Rijeke, kao primatelju tereta i on to [»tvrdio svojim pečatom i potpisom, a potom primio od agenta broda svom ij pečatom i potpisom, a potom primio od agenta broda ispravu »BEZ ZAPREKE« od 12. 04. 1992. godine za sav teret od 9.535,59 tona sumpora u rinfai po teretnici od 12. travnja 1992. godine s klauzulom »STRANKA MOŽE PREUZETI ROBU«. Ova isprava »BEZ ZAPREKE«, je p o t v r d a , koju je izdao agent Irodara, i znači, da je primatelj ispunio s jedne strane sve obveze prema irodaru iz teretnice, a brodar u zamjenu za povećanu teretniou izdao ovu ispravu koja u svemu zamjenjuje teretnicu — ako se tiče odnosa prema brodaru (članak 531. i 535. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi. Kraj ovakvog stanja stvari, samo primatelj ima ovlaštenje na zahtijevaije eventualne naknade štete od brodara zbog eventualnog zakašnjenja u isircaju i predaji tereta, a ne više naručitelj prijevoza.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1530/92 od 16. lipnja 1992.

Članak 541. Z P U P

140

ODREĐENOST PROTESTA (PRIGOVORA) or u pisanom obliku zbog oštećenja ili manjka tereta mora biti doraljno određen, a taj uvjet je ispunjen ako sadrži broj teretnice, oznake tereta i manjak koji se pokazao prilikom iskrcaja. Protest nije neodređen samo zbog toga što ne sadrži podatak o težini koleta. •.-„• . . ,c »Ako primatelj tereta ne stavi pismeni prigovor zbog oštećenja ili manjl;a tereta odmah pri preuzimanju, pretpostavlja se, dok primatelj ne dokaže suprotno da mu je teret predan onako kako je naznačen u teretnici. Ako oštećenje ili manjak nisu vidljivi, primatelj može staviti pismeni prigovor u roku od 3 dana od dana preuzimanja tereta (čl. 541. st. 1. i 2. ZPUP). Pretpostavlja se, dok primatelj ne dokaže suprotno, da mu je teret predan kako je naveden u teretnici i u slučaju ako je brodaru podnio pismeni protest koji nije bio dovoljno određen (arg. iz čl. 541. st. 3. ZPUP-a). Protest je dovoljno određen ako sadrži broj teretnice, oznake tereta i manjak koji se pokazao na iskrcaju. Pogrešan je zaključak prvostepenog suda da u osnovi ne postoji odgorornost tuženog brodara za manjak tereta samo iz razloga što prednik tužitelja nije u prigovoru (protestu) upućenom brodaru dana 9. III. 1987. odreĆeno naveo i težinu limova koji nedostaju. Tužitelj je međutim navedenim protestom dokazao da je brodar predao na odredište, u odnosu na ukupnu količinu tereta navedenu u sve tri teretnice, četiri lima manje nego što je primio oa prijevoz. Takav zaključak proizlazi i iz podataka sadržanih u bro•aćkim listićima od 7. do 9. III. 1987. kojima su predstavnici primatelja i orodara potvrdili da je sa broda iskrcano 1.590 limova od ukupno 1.594 lima koliko je brodar preuzeo na prijevoz temeljem podataka sadržanih u sve tri teretnice.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3117/92 od 29. prosinca 1992. 119

Članak 541. st. 3, čl. 542. st. 2. i 3. i čl. 550. ZPUP

i

"''''

141,

ODGOVORNOST BRODARA — UOBIČAJENI RASTUR TERETA Pri utvrđivanju manjka tereta uzima se u obzir i uobičajeni rastur tijekom1 prijevoza, pa brodar ne odgovora za neznatno manju količinu tereta u od nosu na količinu koju je primo na prijevoz. »Pravilno je stajalište prvostepenog suda da se na sporni odnos primjenjuju odredbe ZPUP-a i slijedom toga da brodar odgovara za svako oštećen nje, manjak ili gubitak tereta koji primi na prijevoz od preuzimanja pad«! predaje (čl. 550. ZPUP). | Pravilan je nadalje zaključak prvostepenog suda da je primalac tereta! na odredištu stavio tuženiku pravovremen i uredan prigovor dopisom od lij XI. ,1987. o postojanju manjka u količini od 208.944 kg tereta te da se u j tom slučaju smatra, dok brodar ine dokaže protivno, da su navodi prigovori j istiniti (čl. 541. st. 3. ZPUP). Pogrešan je međutim zaključak prvostepenog suda, koji se temelji na izvedenim dokazima da tuženik nije dokazao da je na odredištu predao) neznatno manju količinu tereta od one primljene na prijevoz i da stoga uzimajući u obzir uobičajeni rastur tijekom prijevoza (čl. 542. st. 1. ZPUP) ne! odgovara za tako nastali manjak. j Naime, na temelju tzv. »obalnih mjera« proizlazi da je tuženik primio! na prijevoz količinu od 36.218,019 M/T, koja je navedena i u teretnici, dok je »brodskim mjerama« (na temelju gaza broda) utvrđeno da je na brod ukrcana količina od 36.340,76 M/T. Na osnovi mjerenja koje je, na temelju gaza broda, izvršila firma »Jugoinspekt« S. u luci iskrcaja i to prije iskrcaja tereta sa broda — dana 26. X. 1987. — te nakon izvršenog iskrcaja tereta dana 11. XI. 1987. godine, proizlazi da je tuženik predao na odredištu količinu od 36.244,47 M/T. Na temelju tako utvrđenih podataka te činjenica da se je na brodu nalazila pometačina u količini od 4,78 M/T te da iz potvrde koju je izdao primatelj tereta dana 11. XI. 1987. proizlazi da je »pšenica u rinfuznom stanju u cijelosti iskrcana i da su brodske štive ostale čiste« proizlazilo bi, uporedbom podataka o količini tereta na temelju gaza broda u luci ukrcaja i luci iskrcaja, da je brodar predao na odredištu ukupno 96,29 M/T ili 0,26% manje tereta nego što je primio na prijevoz, pa kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, polazeći od odredbe čl. 542. st. 1. ZPUP, prema kojem se pri utvrđivanju količine manjka predanog tereta uzima u obzir i uobičajeni rastur tijekom prijevoza, sve kada bi se i prihvatilo mišljenje vještaka da uobičajeni rastur pšenice, tijekom prijevoza, prema običajima luke iskrcaja (arg. iz čl. 542. st. 3. ZPUP) iznosi 0,45%, proizlazilo bi da brodar ne odgovara za tako nastali manjak i slijedom toga da je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostepeni sud trebao tužitelja u cijelosti odbiti s tužbenim zahtjevom. Kod toga se dodaje da je količina tereta utvrđena na temelju gaza broda, kako u luci ukrcaja tako i u luci iskrcaja, veća od količine tereta navedene u teretnici.«. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1414/91 od 22. siječnja 1992. Članak 541. i 550. ZPUP

142

ODGOVORNOST BRODARA ZA OŠTEĆENJE AMBALAŽE Za oštećenje ambalaže brodar odgovara pod istim uvjetima pod kojima odgovara za oštećenje tereta. 120

»Pogrešno je stajalište p r v o s t e p e n o g s u d a da tuženi b r o d a r ne odgovara za oštećenje a m b a l a ž e u kojoj se prevozio t e r e t p o d i s t i m u v j e t i m a p o d kojima je propisana njegova o d g o v o r n o s t za p r e v o ž e n i t e r e t . Brodar odgovara za svako oštećenje, m a n j a k ili g u b i t a k t e r e t a koji prii na prijevoz od p r e u z i m a n j a pa do p r e d a j e (čl. 550. ZPUP). Ako primatelj t e r e t a ne stavi p i s m e n i prigovor zbog o š t e ć e n j a ili m a n j k a tereta odmah p r i p r e u z i m a n j u p r e t p o s t a v l j a se, d o k p r i m a t e l j ne d o k a ž e suprotno, da mu je t e r e t p r e d a n o n a k o k a k o je n a z n a č e n u t e r e t n i c i (čl. jll. st. 1. ZPUP). Ako oštećenje ili m a n j a k nisu vidljivi, p r i m a l a c m o ž e staviti pismeni prigovor iz st. 1. čl. 541. ZPUP-a u r o k u od 3 d a n a od d a n a preuzimanja t e r e t a (čl. 541. st. 2. ZPUP). Premda p r i m a t e l j t e r e t a nije b r o d a r u stavio prigovor u r o k u i na n a č i n propisan čl. 541. ZPUP-a ovaj d r u g o s t e p e n i s u d s m a t r a da je tužitelj ispravama priloženim t i j e k o m p o s t u p k a d o k a z a o da je do oštećenja a m b a l a ž e došlo tijekom prijevoza stvari tužiteljevim b r o d o m . Na t a k a v zaključak upućuje sadržaj zapisnika b r o j 662/89 od 12. I X . 1989. kojeg je sastavila konJtrolna organizacija »Jugoinspekt« Ljubljana p.o. N a i m e , u z a p i s n i k u je na1 tedeno da je pregled bačava izvršen na b r o d u i t o m p r i l i k o m u t v r đ e n o da su bačve djelomično prljave i d e f o r m i r a n e s t i m e da je k o n t r o l a bačvi i stupanj oštećenja u t v r đ e n p r i l i k o m »istovara bačvi u s k l a d i š t e L u k e Koper«.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2823/91 od 29. p r o s i n c a 1992.

Članak 581. ZPUP

143

VOZARINA Brodar ima p r a v o dokazivati da je u k r c a n o više t e r e t a n e g o š t o je o z n a č e n o n teretnici i slijedom toga t r a ž i t i da mu k r c a t e l j p l a t i v o z a r i n u p r e m a stvarno ukrcanoj količini t e r e t a . »Premda je izdana čista t e r e t n i c a na temelju prijavljene količine t e r e t a cd strane krcatelja i o b r a č u n a vozarine koji je d a o a g e n t b r o d a r a nije prekludirano pravo b r o d a r a dokazivati da je s t v a r n o u k r c a n o više t e r e t a i da se zato vozarina, r a z m j e r n o toj većoj količini t e r e t a , i m a d o p l a t i t i . Iz nalaza vještaka vidi se da se z a p r e m n i n a t e r e t a d r v e t a o d r e đ u j e na obali, a ne na b r o d u , p r i č e m u se u z i m a j u vanjske dimenzije vezova p a k e t a i to onako k a k o oni ulaze u b r o d i na taj n a č i n b r o d a r t r e b a o b r a č u n a t i vozarinu i n a p l a t i t i je u n a p r i j e d od n a r u č i t e l j a prijevoza. Ali, k a k o je između s t r a n a k a bilo s p o r n o kolika je količina, b r o d a r je zahtijevao nalaz i mišljenje s t r u č n j a k a — k o n t r o l n e k u ć e koja je u t v r d i l a količinu navedenu u Certifikatu p r i l o ž e n o m tužbi. I p r e m a mišljenju vještaka u t v r đ i v a n j e količine, (pa p r e m a t o m e znači i viška tereta) ovakve g r a đ e , vrši se na obali — prije u k r c a j a u b r o d . Iz daljnje činjenice da vještak nije n a š a o p r i m j e d b i certifikatu, a vozarina je nesporno u g o v o r e n a po 32$ po jedinici t e r e t a , k a k o to izjavljuju obje ispita ne stranke p u t e m svojih p r e d s t a v n i k a , n e d v o j b e n o proizlazi da je b r o d a r (tu3 žitelj) dokazao da je u k r c a n o više 70.018 m d r v e t a nego š t o je o z n a č e n o u teretnici, pa mu je zato t u ž e n i k d u ž a n p l a t i t i po čl. 581. ZPUP-a razliku vozarine u s k l a d u s t i m r a z m j e r n i m povećanjem, a to povećanje u r a č u n skom smislu ovdje nije sporno.« .. iRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-851/93 od 17. lipnja 1993.

121

Članak 666. u svezi s čl. 441. ZPUP

144

UGOVOR O ZAKUPU ČAMCA Na ugovor o zakupu čamca primjenjuju se propisi koji uređuju ugovor o zakupu broda. Zakupodavac je dužan predati zakupoprimcu brod odnosno čamac u takvom stanju da se može iskorištavati prema ugovorenoj ili uobičajenoj namjeni. »Ugovor kojeg su parnične stranke sklopile dana 1. II. 1987. godine po svom sadržaju predstavljaju ugovor o zakupu čamca. Na ugovor o zakupu čamca odnose se odredbe ZPUP-a kojima se regulira odnos stranaka iz ugovora u zakupu broda (arg. iz čl. 441. st. 1. toč. 2. ZPUP). Ugovorom o zakupu broda, zakupodavac daje zakupoprimcu brod na upotrebu, uz plaćanje zakupnine, radi obavljanja plovidbene djelatnosti, pa tako i čamcu za sport i zabavu. Zakupodavac je dužan predati zakupoprimcu brod odnosno čamac u takvom stanju da se može iskorištavati prema ugovorenoj ili uobičajenoj namjeni (čl. 666. st. 1. ZPUP). Od zakupodavca koji se bavi nautičkom djelatnošću i davanjem broda ili čamaca turistima u zakup radi športa i razonode, se zahtijeva da u izvršenju obveze iz čl. 666. st. 1. ZPUP postupa sa posebnom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnjom dobrog stručnjaka — čl. 18. st. 2. ZOO) kako bi zakupoprimcu bilo omogućeno da b e z smetni,i fcorvaiv č/aTO.ac OTLO '"oTod 7.a, "mače u p r a v i l u r e l a t i v n o u g o v o r e n o TaTidoblje.

pisriika od 24. rujna 1987., da nedostaci navedeni u zapisniku predstavljaju dijelom skrivene mane čamca koje su postojale u vrijeme predaje čamca zakupoprimcu zbog kojih je zakupoprimcu onemogućeno da koristi čamac u oitavom ugovorenom razdoblju za svrhu za lipjjj )p ^sMos^S?" Z'^K'M2r 0 zaKupu. Ga zakupoprimca se zahtjeva da postupa pažnjom prosječnog nauti cara, a ne povećanom pažnjom brodara iz ugovora o zakupu broda.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-954/92 od 7. srpnja 1992. Članak 753, 754, 755. i 757. ZPUP

145

ODGOVORNOST ZA ŠTETU NASTALU USLIJED SUDARA BRODOVA (ČAMACA) U slučaju sudara dvaju čamaca za štetu odgovara vlasnik čamca čijom je krivnjom šteta uzrokovana. Ako je krivnja obostrana, svaki odgovara razmjerno svojoj krivnji. Ako se opseg krivnje ne može ustanoviti, odgovornost se dijeli na jednake dijelove. »Za štete nastale u slučajevima navedenim u čl. 754. ZPUP-a odgovara čamac čijom je krivnjom šteta uzrokovana, a pod odgovornost čamca podrazumijeva se odgovornost vlasnika čamca (arg. iz čl. 755. u svezi sa čl. 753. ZPUP). Ako je šteta uzrokovana krivnjom dvaju čamaca svaki čamac odgovara razmjerno svojoj krivnji, a ako se opseg krivnje ne može ustanoviti, odgovornost čamaca za štetu dijeli se na jednake dijelove (čl. 757. ZPUP). Pri prosuđivanju postoje li građansko-pravna krivnja uopće i u kojem stupnju sud ispituje što je u konkretnom slučaju morao učiniti dobar pomorac tj. srednje sposoban pomorac. 122

Pravilno je prvostepeni sud i prema shvaćanju ovog drugostepenog su Ja, na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao stranke, a posebno na temelju činjenice koje proizlaze iz rješenja Komisije za prekršaj Lučke kapetanije u Rijeci broj PP-I-93/84 od 10. IX. 1984. kao i rješenja drugostepnog organa — Komisije za prekršaje od 7. XI. 1984. zaključio da se s obzirom na okolnosti pod kojima je došlo do sudara čamaca — propusti tužitelja i tuženika da vrše odgovarajuće osmatranje u tijeku plovidbe — odgovornost čamaca za štetu dijeli na jednake dijelove. Propusti tužitelja i tuženika, kao vlasnika čamaca, koji su doveli do plovidbene nagodbe posljedica su nepoštivanja slijedećih odredaba Pravilnika o izbjegavanju sudara na moru: — odredbe čl. 8. st. 1. prema kojoj svaku radnju poduzetu da bi se izbjegao sudar treba izvršiti odlučno, pravovremeno i onako kako to treba da učini dobar pomorac, ako to okolnosti danog slučaja dopuštaju; — odredbu čl. 8. st. 2. Pravilnika prema kojoj svaka promjena kursa odnosno brzine radi izbjegavanja sudara, ako to okolnosti danog slučaja dopuštaju, treba da bude dovoljno velika da je drugi brod odnosno čamac koji osmatra vizuelno može odmah opažati s time da uzastopne male promejne kursa odnosno brzine treba izbjegavati; — odredbu čl. 16. prema kojoj svaki brod koji se prema odredbama citiranog Pravilnika dužan ukloniti s puta drugom, brodu mora, koliko god je to moguće, manevrirati pravovremeno i odlučno da bi se potpuno uklonio s puta; — odredbu čl. 17. st. 3. ako se brod odnosno čamac koji treba da zadrži kurs i brzinu iz bilo kojeg razloga nađe tako blizu da se sudar ne može izbjeći samo manevriranjem čamca koji se dužan ukloniti sa puta, on mora poduzeti radnju koja će najuspješnije pridonijeti da se sudar izbjegne. Kod toga treba istaći da je tuženik, kako to proizlazi iz činjenica utvrđenih tijekom prekršajnog postupka, upravljao većim čamcem kojim je pretozio putnike što je nalagalo povećani oprez u plovidbi, a to sve upućuje na zaključak da je tuženik barem u jednakom dijelu odgovoran za nastalu plovidbenu nezgodu kao i tužitelj.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2302/92 od 17. studenog 1992. ZAKON 0 IZVRŠNOM POSTUPKU (NN RH br. 53/91, 91/92) — ZIP Članak 876. st. 5. ZPUP u svezi čl. 56. ZIP

146

j PRIGOVOR TREĆE OSOBE PROTIV RJEŠENJA O ODREĐIVANJU PRIVREMENE MJERE ZAUSTAVLJANJA BRODA Treća osoba koja tvrdi da je zaustavljeni brod njezino vlasništvo ima pravo podnijeti prigovor i zahtijevati da se rješenje o određivanju privremene mjere ukine i postupak osiguranja obustavi. »Ispravno ističe žalitelj da treća osoba koja polaže pravo na predmetu osiguranja, dakle, u konkretnom slučaju na brodu »Atlantic Moon«, ima lej gitimaciju na podnošenje izlučenog prigovora protiv rješenja o određivanju 1 privremene mjere zaustavljanja broda, jer je zaustavljanje broda usmjereno na namirenje vjerovnikove tražbine iz zaustavljenog broda, a kada treći, ovdje tvrdi da je brod koji je zaustavljen njegovo vlasništvo i da je on čak i brodar toga broda, onda se toj osobi ne može osporiti pravo podnošenja prigovora po općim pravilima izvršnog postupka. Interpretacija odredbe čl. 8. ZlP-a da ova treća osoba nema pravo na podnošenje prigovora nije u , konkretnom slučaju prihvatljiva.

1

123

Ovo iz razloga što treća osoba, prema članku 56. ZIP koja se shodno primjenjuje i na postupak osiguranja (čl. 244. ZIP) pa i ina privremenu mjeru zaustavljanja broda (čl. 867. st. 5. ZPUP), koja tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje, može podnijeti prigovor protiv izvršenja kojim traži da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-600/93 od 16. ožujka 1993. Članak 890, 979. i 991. u svezi čl. 243. st. 1. toč. 5. ZPUP

147

PRIVREMENA MJERA ZABRANE RASPOLAGANJA BRODOM Privremena mjera zabrane raspolaganja brodom ne može se dopustiti na brodu čiji vlasnik nije dužnik, a nije ni provediva ako je brod upisan u upisnik brodova koji se vodi u drugoj državi. »Prema odredbi čl. 979. st. 1. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi vjerovnik, koji ne učini vjerojatnim postojanje svog vlastitog potraživanja, nije ovlašten zahtijevati izdavanje ni jedne privremene mjere prema brodu koji nije vlasništvo dužnika. Dakle, zakon traži osnovnu pretpostavku da na brodu, na kome se vrši osiguranje novčanog potraživanja, postoji vlasništvo dužnika, jer se samo iz kupovnine dobijene prodajom dužnikovog broda može namiriti vjerovnikovo potraživanje za koje se osiguranje privremenom mjerom traži. S obzirom da nema ove pretpostavke nema, dakle, osnove za izdavanje privremene mjere. Ovdje valja napomenuti, još i to, da je privremena mjera zabranom raspolaganja i nepodobna, jer kad se takav zahtjev podnosi, onda se po čl. 991. i 890. u svezi sa čl. 243. st. 1. t. 5. ZPUP mora istovremeno po službenoj dužnosti izvršiti i zabilježba zabrane prodaje plovila u upisniku i to u formi »upisa« u smislu čl. 243. st. 1. t. 5. ZPUP, a za to je potrebno da se priloži prijedlogu izvadak iz upisnika brodova u zemlji, a ovdje je priložen upisnik brodova iz inozemstva, pa je prema tome taj upisnik brodova izvan jurisdikcije Okružnog privrednog suda u Splitu i prema tome ta mjera ne bi mogla biti ni provedena, jer strani sud nije dužan da provodi privremene mjere hrvatskog suda.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3208/92 od 9. veljače 1993. Članak 979. ZPUP

148

PRIVREMENA MJERA ZAUSTAVLJANJA BRODA Krajnja svrha izdavanja privremene mjere zaustavljanja broda zabranom njegovog odlaska iz luke sastoji se u tome da vjerovnik može namiriti potraživanje koje se osigurava u eventualnom izvršnom postupku prodajom broda. Stoga u pravilu sud ne može izdati privremenu mjeru zaustavljanja broda koji nije vlasništvo dužnika. »Privredni sud je o d b i o prijedlog za izdavanje privremene mjere zaustavljanja broda sa obrazloženjem da je vjerovnik učinio doduše vjerojatnim postojanje svog potraživanja po ugovoru od 16. 07. 1991. godine ali nije učinio vjerojatnim da je dužnik vlasnik broda »S-41« i da zbog toga ne po124

{ilojc pretpostavke iz čl. 979. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi za iđavanje privremene mjere osiguranja zaustavljanja toga broda. Ovaj drugostepeni sud je ispitao prvostepeno rješenje, pa je ustanovio a postoji zakonska pretpostavka iz čl. 979. Zakona o pomorskoj i unutrašijoj plovidbi za izdavanje privremene mjere osiguranja jer spomenuta isnvakoju vjerovnik sada prilaže uz svoju žalbu račun od 30. 04. 1991. gojine broj 03-31925-1106 nije dokaz ni za vjerojatnost da bi spomenuti brod •M«l uopće bio u vlasništvu dužnika. Pogrešno smatra žalitelj da nije bitno da li je dužnik vlasnik. Ovo iz sloga što se privremena mjera dopušta radi toga da se namiri vjerovnik iz ižnikove stvari, a ne da se namiri nakon eventualnog uspjeha u sporu iz Vrijednosti stvari treće osobe.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1581/92 od 14. srpnja 1992.

danak 979. Z P U P

149

PRIVREMENA MJERA ZAUSTAVLJANJA BRODA h bi sud odredio privremenu mjeru zaustavljanja broda, vjerovnik mora učiniti vjerojatnim postojanje svog potraživanja i opasnost da će dužnik stuđenjem broda, njegovim prikrivanjem, uklanjanjem ili na drugi način osujetiti ili znatno otežati kasnije ostvarenje potraživanja. Opasnost mora lili subjektivne prirode. »Prilikom utvrđivanja osnovanosti vjerovnikovog zahtjeva za izdavanje privremene mjere zaustavljanja broda, imaju se primjeniti odredbe u člantu 979. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi koja predviđa kumulativno dva uvjeta za izdavanje takve privremene mjere. Prema odredbi navedenog članka mjera će se dopustiti ako predlagač ačini vjerojatnim postojanje svog potraživanja (prvi uvjet) i postojanja opasaosti da će bez određene privremene mjere protivnik otuđenjem broda, njegovim prikrivanjem, uklanjanjem, ili na drugi način osujetiti ili znatno otežati kasnije ostvarivanje predlagačevog potraživanja. Predloženu privremenu mjeru sud je mogao odrediti samo ako su kumulativno ispunjene obje pretpostavke predviđene navedenim člankom. Vjerovnik je prvu pretpostavku ispunio, barem u pogledu osnova ako jK u pogledu visine, ali je potrebno da istovremeno dokaže da postoji opasfnost da će bez takve mjere protivnik određenim radnjama otežati kasnije ostvarenje predlagačevog potraživanja. Opasnost da će dužnik osujetiti ili znatno otežati naplatu potraživanja mora biti subjektivne prirode, što znači da vjerovnik mora ukazati na određene radnje ili propuštanje dužnika koje su poduzete radi ugrožavanja namirenja vjerovnika i koja stvarno ugrožava buduću naplatu vjerovnikovog potraživanja. Sud mora utvrditi postojanje takvih radnji, odnosno propuštanje dužnika i subjektivni odnos dužnika prema njima. Sama činjenica da vjerovnik ne zna kakva je solventnost dužnika kao i da se dužnik nije odazvao na vjerovnikov poziv oko uređenja međusobnih odnosa možda nije sporna ali nije dovoljan razlog za izdavanje ovakve privremene mjere«. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2544/93 od 19. listopada 1993. .'.;••; -; , : :

125

Članak 981. u svezi s čl. 877. ZPUP-a

150

PRIVREMENA MJERA ZAUSTAVLJANJA BRODA Sud može odrediti privremenu mjeru zaustavljanja broda radi osiguranja točno određenih potraživanja (tzv. pomorske tražbine), a to nije potraživanje naknade štete nastale u svezi vađenja potonulih stvari. »Pravilno je također prvostupanjski sud ocijenio da potraživanje vjerovnika na ime naknade štete i troškova zbog vađenja potonulih stvari nema karakter potraživanja iz članka 877. stavak 2. i 3. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi pa se u smislu odredbe članka 981. istog Zakona ne može dopustiti zaustavljanje broda. Iz navedenog slijedi da je prvostupanjski sud, zauzevši stajalište, da nisu ispunjeni svi uvjeti za određivanje privremene mjere kako su predviđeni u članku 979. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi te članku 981. stavak 1. u svezi sa člankom 877. stavak 2. i 3. Zakona pravilno postupio kad je odbio prijedlog vjerovnika za izdavanje privremene mjere zaustavljanja broda.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2544/93 od 19. listopada 1993.

Članak 979. st. 1. i čl. 982. st. 1. ZPUP

151

PRIVREMENA MJERA ZAUSTAVLJANJA BRODA Radi osiguranja novčanog potraživanja vjerovnik ne može zahtijevati zaustavljanje broda u vlasništvu treće osobe. »Ovdje se može konstatirati da je vjerovnik učinio vjerojatnim postojanje svoga potraživanja prema Dalmatinskoj plovidbi Vela Luka za brod »Gradina« popravljen u brodogradilištu Brodoremontu u Splitu, međutim taj elemenat sam po sebi još uvijek nije dovoljan jer je potrebno da je brod, za koga se traži zaustavljanje i potencijalno namirenje, ujedno i vlasništvo dužnika-predloženika. Dalmatinska plovidba već u vrijeme naručivanja popravka broda nije bila vlasnik broda Gradina, jer je taj brod već u momentu nastanka tražbine, dakle sklapanja ugovora o popravku, u 3. mjesecu 1992. godine bio u vlasništvu Panamske tvrtke DP Shopping Co Panama. Prema tome, nije ispunjen već taj uvjet iz članka 979. st. 1. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi, da će se brod čije se zaustavljanje traži otuđiti od strane dužnika jer se otuđiti ne može kad već nije ni njegovo vlasništvo bio u momentu nastanka obaveze. Dakle, već zato nije osnovano zahtijevanje predložene privremene mjere protiv Dalmatinske plovidbe iz Vela Luke. Pogrešno je pozivanje predlagatelja i na odredbu članka 982. st. 1. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi to iz razloga što usluga nije pružena vlasniku pomorskog broda »Gradina« već njegovom unajmitelju, dakle nema pravo vjerovnik tražiti namirenje iz tuđega broda (iz broda Gradina) za namirenje svoje vjerojatne tražbine za izvršeni popravak toga broda.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-559/93 od 16. ožujka 1993.

126

Članak 999. Z P U P

152

FRAVO MJERODAVNO ZA OGRANIČENJE ODGOVORNOSTI BRODARA •\a' ograničenje odgovornosti brodara primjenjuje se pravo države čiju državnu pripadnost brod ima. »Pogrešno je prvostepeni sud kod odlučivanja o visini svote ograničene odgovornosti brodara primijenio odredbe Međunarodne konvencije iz 1924. godine ne samo iz razloga što navedenu Konvenciju nije sklopila niti joj pristupila bivša Jugoslavija, odnosno SFRJ, pa se stoga ne može ni primijeniti u Republici Hrvatskoj temeljem članka 33. Zakona o sklapanju i izvrše:iju međunarodnih ugovora (NN 53/91) već iz razloga što se prema odredbi članka 999. stavak 1. ZPUP na ograničenje odgovornosti brodara primjenjuje pravo države čiju državnu pripadnost brod ima, što znači pravo Republike Hrvatske. Iz navedenog slijedi da će prvostepeni sud primijeniti odredbe ZPUP-a ne samo kod ispitivanja da li je zahtjev iznesen u prijedlogu za pokretanje postupka ograničenja odgovornosti brodara u skladu s odredbama ZPUP-a o uvjetima ograničenja odgovornosti i da će se sa sredstvima predloženog fonda ograničene odgovornosti moći slobodno raspolagati u korist vjerovnika (arg. iz članka 400. stavak 1. ZPUP-a) već i prilikom određivanja svota na koje brodar može ograničiti svoju odgovornost.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2100/92 od 20. listopada 1992.

članak 1036. u svezi s čl. 380. ZPUP

153

, IZNOSI DO KOJIH BRODAR MOŽE OGRANIČITI SVOJU ODGOVORNOST * Odluka bivšeg Saveznog izvršnog vijeća o novčanim iznosima brodareve odgovornosti (posljednja je donesena 30. lipnja 1988.), ne može se primijeniti • jer bi brodar primjenom te odluke praktično bio oslobođen odgovornosti. 1 »Prema članku 1036. st. 1. t. 4. ZPUP Savezno izvršno vijeće u slučaju j promjene pariteta dinara propisuje nove novčane iznose ograničenja bro1 dareve odgovornosti, pa tako i one predviđene u članku 380. ZPUP. i SIV je posljednju odluku o novim novčanim iznosima ograničene odgovornosti brodara donio dana 30. lipnja 1988. (SI. 1. SFRJ broj 48/88 — u daljnjem tekstu: Odluka SIV-a). Prema citiranoj Odluci brodar pomorskog broda može, u smislu, članka 380. ZPUP-a ograničiti svoju odgovornost na iznos od dinara 300.000 (sada HRD 30) po toni tonaže dotičnog broda, ako : su iz jednog događaja nastala potraživanja iz tjelesnih šteta i potraživanja i iz materijalnih šteta. Odluka SIV-a, kao savezni propis donesen za izvršenje ZPUP-a preuzeta • je i primjenjuje se u Republici Hrvatskoj počam od 8. listopada 1991. godine kao republički propis pod uvjetom da je uz suglasnost sa Ustavom Republike Hrvatske i Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti pomorske i unutrašnje plovidbe koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni (NN 53/91 — u daljnjem tekstu: Zakon — članak 3. citiranog Zakona). Ovlaštenje SIV-a da u slučaju promjene pariteta dinara propisuje nove novčane iznose ograničenja brodareve odgovornosti postalo je, počam od I

127

rimijeni Odluka SV raničene odgovornos tj. odredbi članka 1C 4. ZPUP-a je u tom x>mjene pariteta din jsti brodara, pa tak redstavlja i obvezu . dinara i propisuje ) u interesu vjerovn realna vrijednost o eljem odredaba ZP1

IKON 0 POMORSKOM I VODNOM DOBRU, LUKAMA I PRISTANIŠTIMA \\MRHbr. 19/74, 24/74, 39/74, 39/75, 17/77, 18/81) ;;

154

Sanak 4. i 14. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima MORSKO DOBRO Pomorsko pravo je izvan prometa (res extra commercium) pa se na njemu ne može stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi.

•

.

•

»Polazeći od prethodno utvrđene relevantne činjenice da tužitelj zahtjeva utvrđenje vlasništva na pomorskom dobru, ovaj sud zaključuje da je sud prvog stupnja pravilno primjenio materijalno pravo kad je odbio tužitelja s takvim zahtjevom. Ovo zato jer odredbom čl. 14. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (Narodne novine 19/74) izričito je zabranjeno prenošenje korištenja pomorskog dobra sa jednog pravnog subjekta na drugi (ili na drugu fizičku osobu). Dakle ni u kakvom obliku •Luka Ploče« kao korisnik pomorskog dobra, nije imala pravo niti je mogla (a izgleda nije ni učinila) prenijeti to svoje pravo na tužitelja. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužitelj nije mogao ni po kojoj drugoj osnovi steći status korisnika rečenog pomorskog dobra, zato jer je izričitom odledbom čl. 4. Zakona o pomorskom dobru predviđeno da pomorskim dobrom upravlja Općina, da se pravo vlasništva i druga stvarna prava na pomorskom dobru ne mogu stjecati po bilo kojoj osnovi, a da se iznimno pomorsko dobro može dati na korištenje samo po odredbama rečenog Zakona o pomorskom dobru. Slijedom citiranog propisa o upravljanju pomorskim dobrom samo je Općina u pravnoj mogućnosti dati neko pomorsko pravo na korištenje nekoj pravnoj osobi, a u ovom slučaju tužitelj niti ne dokazuje da je od općine takvo pravo stekao.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2547/93 od 19. listopada 1993. ZAKON 0 UGOVORIMA O PRIJEVOZU U ŽELJEZNIČKOM PROMETU (NN RH br. 53/91) — ZUPŽ

i

Članak 78. ZUPŽ

155

IKTIVNA LEGITIMACIJA PREMA PRIJEVOZNIKU (ŽELJEZNICI) Pravo zahtijevati naknadu štete od željeznice ima pošiljatelj dok ima pravo raspolagati pošiljkom. To pravo prelazi na primatelja u momentu kad primi pošiljku i tovarni list. Druga osoba ima pravo na reklamaciju odnosno tužbu samo ako je to pravo na nju prešlo. »Pravo na tužbu za tražbinu na temelju Zakona o ugovorima o prijevozu a željezničkom prometu (SI. list broj 2/74 i 18/86) preuzetog kao Zakona Republike Hrvatske, pa tako i na tražbinu s osnova naknade štete zbog djelomičnog gubitka stvari ima pošiljatelj dok ima pravo raspolagati stvarima, i To pravo prelazi na primatelja od trenutka primitka tovamog lista u (smislu čl. 78. st. 1. toč. 4. ZUPŽ. I Reklamaciju odnosno tužbu može podnijeti druga osoba ako je na nju •prešla tražbina osobe koja ima pravo na tužbu. i

129

U konkretnom slučaju primatelj je preuzeo robu i tovarni list što se vidi iz zapisnika o izviđaju broj 21/41 od 21. 01. 1990. pa je stekao pravo potraživanja od prijevoznika s osnova utvrđenog manjka robe. Kako do zaključenja glavne rasprave tužitelj nije pružio nikakve dokaze da mu je primatelj robe cedirao tražbinu to nije tužitelj aktivno legitimiran u ovom sporu. Pri tome nije pravno relevantna činjenica da je tužitelj obeštetio primatelja kao kupca iz njihovog uzajamnog kupoprodajnog odnosa jer bez dokaza o cesiji potraživanja samo potraživanje iz ugovora o prijevozu robe željeznicom nije prešlo na primatelja.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1390/93 od 26. listopada 1993. CIM — Konvencija o međunarodnim prijevozima željeznicama (COTIF) Dodatak B — Jedinstvena pravila o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe željeznicom (Prvotni tekst »SI. 1. SFRJ« br. 8/84 — Međunarodni ugovori — Propis se primjenjuje u RH temeljem točke III. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH — NN br. 31/91, odnosno čl. 33. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora — NN br. 53/91)

Članak 10, 53, 55. i 58. CIM Članak 77. i 82. ZUPŽ

156

ZASTARA POTRAŽIVANJA PREMA ŽELJEZNICI — OBUSTAVA ZASTARE PODNOŠENJEM REKLAMACIJE Potraživanje naknade štete iz ugovora o prijevozu robe željeznicom zastarijeva za godinu dana. Zastara se obustavlja podnošenjem u pisanom obliku reklamacije željeznici, ali samo ako je podnijeta otpravnoj željeznici, uputnoj željeznici ili željeznici kojoj se dogodio slučaj na kojem se temelji potraživanje. »Navedena konvencija predviđa opći zastarni rok za potraživanje iz ugovora o prijevozu od godinu dana (čl. 58. toč. 1. CIM). Ista konvencija u čl. 5. st. 3. predviđa da se tužba može podići isključivo protiv otpravne željeznice, uputne željeznice i željeznice u kojoj se dogodio štetni slučaj, a u čl. 53. CIM-a na podizanje tj. ulaganje reklamacije upućuje na iste željeznice. Po čl. 10. CIM-a u nedostatku propisa u Jedinstvenim pravilima . . . , primjenjuje se unutrašnje pravo. Po Zakonu o ugovorima u prijevozu u željezničkom prometu (čl. 77.) tražbinu iz ugovora o prijevozu nositelj prava može ostvarivati podnošenjem reklamacije prijevozniku u pismenom obliku na način predviđen tarifom ili podnošenjem tužbe sudu ako prijevoznik u roku od 30 dana nakon dostave reklamacije ne isplati zahtjevanu odštetu pa je bilo potrebno da primatelj robe jednoj od navedenih željezničkih organizacija uputi reklamaciju. U vremenskom periodu od podnošenja reklamacije do odgovora željeznice obustavlja se tijek zastare. Reklamacija je strogo formalni čim regulirana Tarifom. Po čl. 32. RT 1 predviđeno je da se reklamacija u pogledu manjkave isporuke robe iz ugovora o prijevozu može podnijeti željezničkom transportnom poduzeću na čijem se području nalazi otpravni ili uputni kolodvor ili željezničkom transportnom poduzeću na čijem se području dogodio slučaj na kom se zasniva potraživanje. 130

Nije sporno da je uputna stanica iz ugovora o prijevozu u ovom konkretnom slučaju Zagreb, pa je željeznica kojoj se podnosi reklamacija Hrvatite željeznice Zagreb i to u smislu navedene odredbe tarife. Zato tužitelj podnošenjem reklamacije Zajednici jugoslavenskih željeznica nije postupio po strogo formalnim pravilima o reklamacijama pa nije došlo do obustave tijeka zastare u smislu čl. 82. st. 1. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-591/92 od 26. listopada 1993. 58. CIM

157

ZASTARA Potraživanja iz ugovora o međunarodnom prijevozu robe željeznicom zastarjevaju nakon godinu dana.

156

ARE

»Na sporni odnos se, kako to pravilno ističe tužitelj u žalbi, ne primjenjuju odredbe ZOUPŽ već odredbe Konvencije o međunarodnim prijevozima željeznicama (COTIF) od 9. V. 1980. — Jedinstvena pravila o ugovoru u međunarodnom prijevozu robe željeznicom (U daljnjem tekstu: CIM). Prema odredbi čl. 58. st. 1. CIM-a potraživanja iz ugovora o prijevozu iastarjevaju nakon godinu dana. Zastarjevanje u svezi s potraživanjem za naplatu ili vraćanje prijevoznine ili u slučaju nepravilne primjene Tarife ili pogrešnog obračuna ili naplate (čl. 58. st. 2. toč. c. CIM-a) počinje teći od liana P/ a( ^ an J a — a k ° J e obavljeno plaćanje, odnosno od dana primitka stvari sa prijevoz ako pošiljalac treba platiti ili od dana kada je primalac iskupio lovarni list, ako on treba da obavi plaćanje — ako plaćanje nije obavljeno.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-525/92 od 19. siječnja 1993. ZAKON 0 UGOVORIMA O P R I J E V O Z U U C E S T O V N O M P R O M E T U (»SI. 1. SFRJ« br. 2/74, 83/87 — nije p r e u z e t k a o Z a k o n R e p u b l i k e H r v a t s k e ) — ZOUPC članak 60, 62, 92. i 94. Z O U P C

158

ODGOVORNOST PRIJEVOZNIKA ZA ŠTETU NASTALU ZBOG LOŠEG STANJA AMBALAŽE Prijevoznik je dužan, ako mu to dopuštaju okolnosti, provjeriti vanjsko stanje stvari i ambalaže, te zatražiti da se u tovarni list unesu obrazložene primjedbe. Ako to propusti, ne može se pozvati na slučaj posebne opasnosti koja je u svezi s nedostatkom ili slabim stanjem ambalaže. »Prema čl. 92. ZOUPC prijevoznik je odgovoran za gubitak ili oštećenje stvari koje preuzima na prijevoz i to od časa preuzimanja na prijevoz do njezine predaje primatelju. Prijevoznik se oslobađa od odgovornosti ako dokaže da je gubitak odnosno oštećenje stvari nastalo zbog posebne opasnosti koja je u svezi s nedostatkom ili lošim stanjem ambalaže, stvari koje je prema svojoj naravi podložna rasipanju ili oštećenju, ako nije uredno upakirana (čl. 94. st. 1. toč. 2. ZOUPC). Treba međutim istaći da je prema odredbi čl. 60. ZOUPC prijevoznik dužan, ako mu to dopuštaju okolnosti, provjeriti vanjsko stanje stvari i 131

ambalaže te ako utvrdi da to stanje ne odgovara potrebama prijevoza, može zatražiti od pošiljatelja da se u tovarni list unesu obrazložene primjedbe u pogledu toga stanja. Ako u tovarnom listu nema primjedaba prijevoznika stavljanih prema odredbi čl. 60. st. 2. ZOUPC pretpostavlja se, dok prijevoznik suprotno ne dokaže, da su stvari i ambalaža bili u dobrom vanjskom stanju (arg. iz čl. 62. ZOUPC) što znači da je prijevoznik u istom stanju obavezan stvari predati primatelju. S obzirom da iz podataka sadržanih u tovarnom (voznom) listu broj 032682 od 7. VII. 1988. ne proizlazi da je prijevoznik stavio bilo kakove primjedbe u odnosu na vanjsko stanje ambalaže, što je prema okolnostima slučaja trebao učiniti a na takav zaključak upućuje opis oštećenja ambalaže sadržan u komisijskom zapisniku broj 11 od 7. VII. 1988. kojeg je potpisao i vozač tuženog prijevoznika, pravilno je prvostepeni sud zaključio da postoji odgovornost tuženog prijevoznika za nastalu štetu i kod nesporne visine nastale štete tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatio.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-792/92 od 19. siječnja 1993. Članak 92. i 94. ZOUPC

•

-

159

ODGOVORNOST PRIJEVOZNIKA — SLUČAJEVI POSEBNIH OPASNOSTI Prijevoznik odgovara za gubitak ili oštećenje stvari od momenta preuzimanja na prijevoz pa do predaje primatelju. Međutim, ako prijevoznik iznese tvrdnju da je šteta mogla nastati zbog posebne opasnosti pretpostavlja se da šteta otuda proizlazi. »Na utvrđeno činjenično stanje koje se temelji na ispravama priloženim spisu, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo — odredbe tada važećeg Zakona o ugovorima o prijevozu u cestovnom prometu (Službeni list SFRJ broj 2/74, 18/76 i 17/90 — u daljnjem tekstu: ZOUPC) kada je tužitelja odbio s tužbenim zahtjevom. Prema članku 92. ZOUPC prijevoznik je odgovoran za gubitak ili oštećenje stvari koje preuzme na prijevoz i to od časa preuzimanja na prijevoz do njezine predaje primatelju. Prijevoznik se oslobađa od odgovornosti ako dokaže da je gubitak odnosno oštećenje stvari nastalo zbog posebne opasnosti koja je u svezi, između ostalog, s naravi stvari koja je prema svojim svojstvima izložena potpunom ili djelomičnom gubitku osobito zbog sušenja (članak 94. stavak 1. i 4. ZOUPC). S obzirom da su tuženici tijekom postupka ustvrdili da je djelomični gubitak kave mogao nastati iz navedene posebne opasnosti, pretpostavlja se da šteta od tuda proizlazi (članak 94. stavak 3. ZOUPC) a nosilac prava, u ovom slučaju tužitelj, može dokazati da šteta nije potpuno ili djelomično nastala zbog navedene okolnosti (članak 94. stavak 4. ZOUPC).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2074/92 od 6. listopada 1992.

132

PODUZEĆE

IKON 0 PODUZEĆIMA (NN RH br. 53/91, 8/92, 58/93) — ZOP Članak 107. ZOP Članak 103. st. 1. ZOO

1 6 0

PRODAJA UDJELA U PODUZEĆU Ulagači u društvu s ograničenom odgovornošću mogu ustupiti svoje udjele trećim osobama samo uz suglasnost ostalih ulagača. »Suglasno pravnom shvaćanju suda prvog stupnja, i ovaj sud nalazi daje ugovor o prodaji udjela u društvu, bez suglasnosti ostalih članova društva, suprotan odredbi čl. 107. ZOP-a, te da je na taj način ugovor sklopljen suprotno prisilnoj n o r m i , što i m a posljedicu ništavosti u smislu čl. 103. st. 1, ZOO. Norma o kojoj je ovdje riječ, odredbe čl. 107. st. 1. ZOP-a, glasi: »Ulagači mogu svoje udjele ustupiti trećim osobama samo uz p r i s t a n a k ostalih ulagača«. Iz ovakve dikcije zakona ovaj sud zaključuje da ulagači n e m a j u pravo svoje udjele ustupati trećim osobama bez p r i s t a n k a ostalih ulagača, što znači da prodavatelji udjela, ovdje tuženici pod 1) i 2) nisu imali p r a v o svoje ududjele ustupati trećim (tuženicima pod 3) i 4) bez p r i s t a n k a ostalih ulagača, a što su morali znati i kupci udjela, tuženici pod 3/ i 4/ svoje udjele bez pristanka ostalih ulagača, prekršili su prisilnu, p r e t h o d n o citiranu, o d r e d b u st. 1. čl. 107. ZOP-a, pa su time ostvarili razlog ništavosti iz čl. 103. st. 1. ZOO. U konkretnom slučaju ugovorom o osnivanju p r e d m e t n o g društva, odredbom čl. 21. predviđeno je da suosnivači mogu svoje udjele ustupiti trećim osobama samo uz pristanak ostalih suosnivača što je u suštini o d r e d b a identična odredbi st. 1. i čl. 107. Zakona o poduzećima. Dakle, i pravilima društva, zabranjeno je sklapanje ugovora o prijenosu udjela trećima, bez pristanka ostalih osnivača. Dakle, ne samo da je p r e d m e t n i ugovor sklopljen suprotno o d r e d b a m a čl. 107. ZOP-a već i s u p r o t n o ugovoru, o d r e d b a m a ugovora, o osnivanju društva. Kod odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, ovaj sud je pošao od toga da kod sklapanja ugovora o prodaja udjela u društvu, nema mjesta primjeni o d r e d b e čl. 454. st. 2. ZOO, zato j e r je zakonodavac odredbom čl. 107. ZOP razriješio problem predaje i prijenosa prava koje može biti p r e d m e t nekog ugovora o prodaji, kad se radi o pravu na udjelu a društvu, tako je da je zabranio svaki u s t u p takvog prava bez suglasnosti društva odnosno suosnivača društva. Ovo, p r e m a mišljenju ovog suda, znači da je zakonodavac zabranio ugovaranje bilo kakvog prijenosa, ustupanja, pa i prodaje, udjela u društvu bez suglasnosti članova društva, te bi bilo nerazumno dopuštati sklapanje ugovora o prodaji udjela, bilo kakvih ugovora o ustupanjv, a da se tek naknadno utvrđuje i provodi niz pravnih radnji iz kojih bi trebalo zaključiti da li je taj i kakav ugovor o u s t u p a n j u uopće provediv.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1878/93 od 30. kolovoza 1993. 135

članak 107. ZOP Članak 103. ZOO

161

UGOVOR O ZAKUPU UDJELA U PODUZEĆU Ulagači mogu svoje udjele ustupiti trećim osobama samo uz pristanak ostalih ulagača. Zabrana ustupanja znači zabranu da treće osobe steknu pravo da vrše prava koja pripadaju ulagaču bez obzira temeljem kojeg pravnog posla su to pravo stekle. Stoga je i ugovor o zakupu udjela bez suglasnosti ostalih ulagača ništav. »Suglasno pravnom shvaćanju suda prvog stupnja i ovaj sud nalazi da je ugovor o zakupu udjela u društvu, bez suglasnosti ostalih članova društva, suprotan odredbi čl. 107. ZOP-a, te da je na taj način taj ugovor o zakupu sklopljen suprotno prisilnoj normi, tšo ima za posljedicu ništavost takvog ugovora u smislu čl. 103. st. 1. ZOO. Norma o kojoj je ovdje riječ, odredba čl. 107. st. 1. ZOP-a glasi: »Ulagači mogu svoje udjele ustupiti trećim osobama samo uz pristanak ostalih ulagača«. Iz ovakve dikcije zakona, ovaj sud zaključuje, da ulagači nemaju pravo svoje udjele ustupiti trećim osobama bez pristanka ostalih ulagača što znači da zakupodavci udjela, ovdje tuženici pod 1) i 2), nisu imali pravo svoje udjele ustupati trećim (tuženicima pod 3) i 4)) bez pristanka ostalih ulagača, dakle bez pristanka tužitelja, što su morali znati i zakupodavci i zakupci udjela, dakle svi tuženici. Kad su tuženici pod 1) i 2) ipak dali u zakup tuženicima pod 3) i 4) svoje udjele bez pristanka ostalih ulagača, tužitelja, prekršili su prisilnu, prethodno citiranu odredbu čl. 107. st. 1. ZOP-a, pa su time ostvarili razlog ništavosti iz čl. 103. st. 1. ZOO. Po mišljenju ovog suda, pravilno sud prvog stupnja primjenjuje zakon, odredbu čl. 107. st. 1. ZOP-a, kada termin ustupiti tumači tako da pod tim pojmom obuhvaća i davanje u zakup udjela. Drugačije tumačenje, tumačenje po kojem zakup, davanje u zakup udjela bez suglasnosti ostalih ulagača, značilo bi takvu interpretaciju ove norme kojom bi se izbjegavala svrha same norme. Svrha norme je stalna kontrola članova društva nad članstvom u društvu, kako bi se uvijek ostvarila prvotna svrha osnivanja samog društva sa ograničenom odgovornošću. Imajući to u vidu, imajući u vidu potrebu suglasnosti ulagača u nekom društvu nad stalnom kontrolom članova društva u cilju ostvarivanja upravljanja društvom, zakonodavac je i upotrijebio termin ustupiti, a ne recimo prodati ili neki drugi termin koji bi uključio samo neplatne poslove ili slično. Dakle, zakonodavac je htio osigurati suglasnost svih članova društva u momentu bilo kakvog ustupanja udjela u društvu trećim osobama bez obzira na pravni institut koji bi mogao biti korišten u cilju ustupanja udjela.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1927/93 od 31. kolovoza 1993.

162 Članak 127. i 132. ZOP DIREKTOR PODUZEĆA — ČLAN UPRAVNOG ODBORA Nema zapreke da direktor poduzeća bude i član upravnog odbora. »Istina je da Zakon o poduzećima u svom čl. 127. st. 1. toč. 1. stavlja u zadatak upravnom odboru da pored ostalih poslova, osobito, postavlja i razriješava direktora. Isti zakon svojom odredbom čl. 132. pod naslovom »Poslovodni organ« propisuje da direktor poduzeća organizira i rukovodi 136

rosom rada i poslovanjem poduzeća, zastupa poduzeće prema trećim osoiama i odgovara za zakonitost rada poduzeća. Isto tako tim propisom, a u stavku drugom, predviđeno je da direktor obavlja i druge poslove predviđeae statutom, odnosno pravilima, razumije se društva, odnosno poduzeća kom ij rukovodi. Iz dikcije ovih propisa ovaj sud ne može nikako zaključiti Ja bi zakon zabranio da upravni odbor nekog takvog poduzeća imenuje jed»g od svojih članova za direktora, odnosno poslovodmog organa poduzeća iojim upravlja. Polazeći od principa da sve što nije zabranjeno jeste dopušteno, valja zaključiti kako nema zapreke da direktor bude i član upravio« odbora poduzeća.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-1287/92 od 26. svibnja 1992.

163 Članak 145 b. i čl. 28. Uredbe o upisu u sudski registar poduzeća i drugih pravnih osoba koje obavljaju privrednu djelatnost »SNIVANJE HOLDING PODUZEĆA Poduzeće se može organizirati kao holding poduzeće, tj. obavljati djelatnost »snivanja, financiranja i upravljanja tako da donese odluku o podjeli dijela svoje imovine na dva ili više poduzeća. »Relevantne činjenice potrebne za provođenje, ovdje osporenog upisa, ilvrđene su pravilno i potpuno. Kriterije za ocjenu koje su to relevantne Snjenice u ovom slučaju ovaj sud nalazi u odredbama čl. 145.b. Zakona o poduzećima i odredbama čl. 28. Uredbe o upisu u sudski registar poduzeća ;drugih pravnih osoba koje obavljaju privrednu djelatnost (NN 53a/91 dalie: Uredba o upisu). Iz odredbe čl. 145.b. ZOP koja glasi da poduzeće može »djelom dijela svoje imovine na dva poduzeća ili više poduzeća obavljati i djelatnost osnivanja, financiranja i upravljanja (holding poduzeće) te kako •tovaodredba nalazi u glavi V a Zakona o poduzećima pod naslovom: »Proijena oblika organiziranja složenih oblika«, slijedi zaključak da upisani subjekt ima pravo organizirati se kao holding poduzeće, ukoliko donese odliku o podjeli dijela svoje imovine na dva ili više poduzeća. Činjenično upisani subjekt, holding poduzeće, upravo je takvu odluku i donijelo. Za protodenje ovakve odluke potrebno je izvršiti više činjeničnih radnji, a na pitanje koje su to radnje odgovara odredba čl. 28. Uredbe o upisu. Te su radije, prema rečenoj odredbi čl. 28. Uredbe o upisu: odluka o podjeli, odluka o imenovanju v.d. direktora, ovjereni potpis ovlaštene osobe za zastupanje. Seosporno je da je predlagatelj upisa ove radnje proveo i dokaze o tome priložio prilikom zahtjevanog upisa.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-2063/92 od 22. rujna 1992.

164

Članak 178 a. ZOP ODGOVORNOST ZA OBVEZE U SLUČAJU STATUSNE PROMJENE PODUZEĆA

•

•-•:•••...-..

Poduzeća nastala statusnom promjenom (podjelom, spajanjem ili pripajaijem) solidarno odgovaraju za obveze poduzeća koja su prestala postojati. »Tuženik je doista u tijeku prvostupanjskog postupka prigovorio samo Ja se utuženi računi ne odnose na njega, jer da je on svoj dio obveze podmirio, a da ostale obveze trebaju podmiriti ostala poduzeća osnovana od 137

bivše tvrtke »Textil«. Prema odredbi članka 178a. Zakona o poduzećima (preuzetog NN broj 53/91 sa izmjenama NN 58/93), poduzeća nastala podjelom, spajanjem s drugim poduzećima ili pripajanjem drugom poduzeću solidarno odgovaraju za obveze poduzeća koja su prestala postojati. Tuženik stoga u svakom slučaju tužitelju odgovara za utuženo potraživanje, nezavisno od toga kako su novoosnovana poduzeća dogovorila plaćanje svojih ranijih dugova, odnosno nezavisno od toga iz poslovanja kojeg dijela bivšeg poduzeća je predmetna obveza nastala.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-536/93 od 19. listopada 1993.

Članak 187a. st. 2. ZOP

165

ODGOVORNOST ZA OBVEZE PODUZEĆA KOJE JE PRESTALO POSTOJATI PODJELOM Za obveze poduzeća koje je prestalo postojati uslijed podjele na dva ili više novih poduzeća solidarno odgovaraju poduzeća koja su nastala tom statusnom promjenom. Njihov sporazum o raspodjeli prava i obveza, trećih osoba (vjerovnika) se ne tiče. »Žalbeni navodi tuženika da je dužnik prestao postojati kao jedinstveno poduzeće statusnim promjenama 1992. godine, te da je osim tuženika nastalo Poduzeće Plod iz Đurđevca, koje je diobnom bilancom od 1. 04. 1992. preuzelo sva prava i obaveze bivšeg poduzeća, su točni, ali nisu relevantni za ishod spora. Ovo iz razloga jer je do statusnih promjena došlo nakon podnošenja tužbe, a nova poduzeća su prema članku 185. st. 2. Zakona o poduzećima (Službeni list broj 77/88) stekla pravnu i poslovnu sposobnost u toku postupka upisom u sudski registar. Za prava i obaveze bivšeg poduzeća u smislu članka 187.a. st. 2. istog Zakona solidarno odgovaraju novo-nastala poduzeća, pa je pravilno sud obavezao tuženika da plati utužene dugove. Diobna bilanca sačinjena između novih poduzeća za tužitelja nije obavezna, pa se tuženik može uvijek za plaćene iznose regresirati od Poduzeća Plod a prema njegovoj obavezi u diobnoj bilanci«. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2148/92 od 6. listopada 1992. Članak 187a. ZOP

166

ODGOVORNOST ZA OBVEZE Za obveze poduzeća koje je prestalo uslijed statusne promjene podjelom na više poduzeća solidarno odgovaraju poduzeća koja su nastala tom statusnom promjenom. »Po čl. 187.a. Zakona o poduzećima (SI. list SFRJ broj 77/88, 40/89, 46/90 i »Narodne novine« broj 53/91) poduzeća nastala podjelom solidarno odgovaraju za obveze poduzeća koje je prestalo postojati. Kad postoji solidarnost na strani dužnika onda vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze od koga hoće, sve dok obveza ne bude potpuno ispunjena (čl. 414. st. 1. ZOO-a). Prema tome sporazum na koji se poziva tuženik tijekom postupka i u žalbi o načinu kako će se namiriti obveze poduzeća iz kojeg su nastali ne utječe na pravo vjerovnika. Taj sporazum može imati utjecaja samo na eventualno pravo regresa.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1345/92 od 23. veljače 1993. 138

'Članak 187a. ZOP i cl. 424. ZOO

167

ODGOVORNOST ZA OBVEZE PODUZEĆA KOJE JE PRESTALO USLIJED STATUSNE PROMJENE

Poduzeća nastala podjelom (spajanjem ili pripajanjem) solidarno odgovaraju za obveze poduzeća koje je prestalo postojati. Svoje međusobne odnose ureduju ugovorom, a ako to nisu učinili na svako od njih dolazi jednak dio. »Obveza tuženika da plati utuženo proizlazi iz odredbe čl. 187.a. st. 3. Zakona o poduzećima (NN 53/91 dalje: ZOP) i čl. 424. st. 1. Zakona o obveznm i odnosima (NN 53/91 dalje: ZOO). Naime, iz odredbe čl. 187.a. st. 2. ZOP-a proizlazi da su za obveze prednika parničnih stranaka solidarno odgovorni trećim osobama i tužitelj i tuženik. Dakle, kad je tužitelj otplatio kredit, kojeg je bio dužan prednik obaju stranaka, platio je obvezu za koju je solidarno odgovarao i tuženik (čl. 187.a. st. 2. ZOP-a). Koliko će koja stranka snositi od te obveze, mogle su stranke riješiti međusobnim ugovorom (čl. 187.a. st. 3. ZOP-a), a mogu to riješiti još uvijek, neovisno o ovom sporu. Kako stranke nisu ugovorile obim snašanja obveza prednika, nisu sklopile ugovor u smislu čl. 187a. st. 3. ZOP-a, tužitelju pripada pravo regresa od sudužnika plaćene solidarne obveze, prema odredbi čl. 423. st. 1. ZOO. Budući da nije utvrđen niti drugi kriterij, a nije obim obveza među stidužnicima niti ugovoren, ovaj sud nalazi da tužitelju, primjenom odredbe ćl. 424. st. 1. ZOO, pripada pravo na naplatu 50% onoga što je isplatio kao solidarni sudužnik, trećem, vjerovniku.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2606/92 od 20. travnja 1993. Članak 187a. ZOP

168

STATUSNA PROMJENA PRIPAJANJEM d.o.o. DRUŠTVENOM PODUZEĆU Zakonom nije zabranjeno (pa je prema tome dopušteno) da se društvo s1 ograničenom odgovornošću (d.o.o.) pripoji društvenom poduzeću (koje nije ni d.o.o. ni d.d.). »U konkretnom slučaju sporno je pravno pitanje: Da li pravni subjekt, društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.), ima pravo provesti takvu statusnu promjenu kojom će se pripojiti poduzeću s potpunom odgovornošću, tj. društvenom poduzeću »starog tipa«? Bez obzira što tendencija pretvorbe, teoretski i praktično, treba ići u suprotnom smjeru, tj. da se društvena poduzeća pretvaraju u razne tipove društva, a ne da se društva pretvaraju u društvena poduzeća, ovaj sud ne nalazi zapreku i propisanu zabranu predloženom pripajanju. (U konkretnom slučaju se u oba oblika poduzeća radi o društvenom vlasništvu, a Agencija Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj suglasila se s predloženom statusnom promjenom, što u krajnjoj liniji nije odlučujuće za izneseno pravno shvaćanje o dopustivosti predložene statusne promjene). Uporište za izneseno pravno shvaćanje ovaj sud nalazi u dikciji i smislu ćl. 187.a. Zakona o poduzećima (»SI. 1. SFRJ« br. 77/88, 40/89, 46/90 i 61/90, te »Narodne novine« br. 53/91) koji glasi: 139

»Odluku o statusnoj promjeni poduzeća (podjeli, spajanju ili pripajanju) donosi organ upravljanja. Poduzeća nastala podjelom, spajanjem s drugim poduzećem ili pripajanjem drugom poduzeću solidarno odgovaraju za obveze poduzeća koja su prestala postojati. Međusobni odnosi poduzeća koji su nastali statusnim promjenama uređuju se ugovorom.« Iz ovakve dikcije čl. 187.a., ovaj sud ne vidi zaključak o zabrani pripajanja raznih oblika poduzeća, kao što to vidi prvostepeni sud. Naprotiv, ovaj sud nalazi da su svi oblici poduzeća izjednačeni. Statusne promjene o kojima je ovdje riječ mogu, općenito govoreći, ići u dva pravca: — u spajanje, pripajanje i dijeljenje društva s organičenom odgovornošću, — u pretvaranje društva s ograničenom odgovornošću u drugi tip poduzeća. U ovom registarskom predmetu imamo ovaj drugi slučaj. Postojeće d.o.o. ovdje »Mont-Mehanika«, donijelo je odluku o pripajanju trećem subjektu, na valjan način (odluku Upravnog odbora br. 907/91 od 1. VIII. 1991.). Isto tako postojeće društveno poduzeće — Poduzeće za ceste donijelo je zakonitu odluku o prihvaćanju pripajanja »Mont-Mehanike« (Odluka radničkog savjeta 10-3-3831/1-91 od 5. IX. 1991.).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-210/92 od 17. ožujka 1992. Članak 196b. ZOP

169

OSNIVANJE JAVNOG PODUZEĆA Društveno politička zajednica može osnovati javno poduzeće za obavljanje veterinarske djelatnosti ali tako da uloži određeni kapital u osnovano poduzeće. Skupština općine ne može osnovati javno poduzeće tako da donese o tome odluku u kojoj navodi da ulaže sredstva kojima raspolaže postojeća veterinarska stanica, jer takav način pretvorbe poduzeća u društvenom vlasništvu nije u skladu s propisima. »Ovaj sud doduše smatra da je prvostepeni sud pogriješio kad je u obrazloženju svog rješenja naveo da ne postoji mogućnost da se zdravstvena zaštita životinja i veterinarska djelatnost obavlja u javnom poduzeću zato jer bi to bilo protivno odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti životinja i veterinarskoj djelatnosti (NN 11/79) ali zato ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta, materijalno pravnih uvjeta, da se osnuje javno poduzeće u smislu odredbe čl. 196.b. Zakona o poduzećima. Ovo zato jer u konkretnom slučaju društveno-politička zajednica, ovdje Općina nije ispunila uvjet iz st. 2. čl. 196.b. Zakona o poduzećima, tj. nije uložila određeni kapital u osnovano javno poduzeće, pa da bi ispunila daljnji uvjet da sudjeluje u upravljanju tim poduzećem razmjerno uloženom kapitalu. Prihvaćanje eventualne teze po kojoj sredstva u društvenom vlasništvu kojim dosadašnja veterinarska organizacija posluje predstavlja uloženi kapital u smislu čl. 196.b. Zakona o poduzećima bila bi pogrešna jer bi bila suprotna odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 19/91). Rečena društvena sredstva s kojima posluje postojeća veterinarska organizacija pretvorbom vlasništva u smislu Zakona o pretvorbi dobit će titulare, a odluka Skupštine 140

Općine Ž. kojom ova Općina ustupa dosadašnja sredstva Veterinarske stanice kao svoj osnivački ulog, suprotna je cit. Zakonu o pretvorbi, jer takav način, donošenje odluke Skupštine Općine, nije predviđeni način da se društvena imovina pretvara u državno vlasništvo, taj način određivanja titulara vlasništva nije na zakonu osnovan i u suprotnosti je kako s cit. Zatonom o pretvorbi tako i sa odrebom čl. 50. st. 2. Ustava Republike Hrvatske«. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3076/91 od 26. svibnja 1992. ZAKON 0 PRETVORBI DRUŠTVENIH PODUZEĆA (NN RH br. 19/91, 83/92, 84/92) Članak 196b. u svezi s čl. 24a. ZOP

170

OSNIVANJE JAVNOG PODUZEĆA Javno poduzeće mogu osnivati pravne i fizičke osobe. Sredstva za osnivanje javnog poduzeća osiguravaju osnivači i sudjeluju u upravljanju u javnom poduzeću razmjerno uloženom kapitalu. Stoga jedna ili više općina ne može postojeće poduzeće, nad kojim nije izvršena pretvorba, organizirati kao javno poduzeće tretirajući imovinu tog poduzeća kao svoje vlasništvo. ; »Ispitavši pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga i navoda, ovaj sud nalazi da je isto utemeljeno na nepotpuno utvrđenom relevantnom činjeničnom stanju. Naime, iz oblika upisa kakav je proveden osporenim rješenjem slijedilo bi da su Općine Split, Solin i Kaštela osnovale, odnosno organizirale Javno poduzeće, d.o.o. »Promet« Split sa suvlasničkim dijelovima tako da Općina Split sudjeluje u osnovnom kapitalu društva sa 78%, dok Općina Solin sudjeluje s kapitalom od 10%, a Općina Kaštela s udjelom od 12%, što ukupno iznosi 100% ili 78.578.064.— HRD. činjenica da su osnivači ovog poduzeća postojeću društvenu imovinu postojećeg poduzeća »Promet« Split procijenile na ukupno 78.578.064.— HRD, te ovu imovinu podijelile na rečene postotke suvlasničkog dijela i na taj način te dijelove društvene imovine proglasile svojom, kao svojim udjelom u osnivanju ovog poduzeća, ovi osnivači su povrijedili odredbu čl. 196b. Zakona o poduzećima. Dostupne činjenice ne ukazuju da su rečeni osnivači (Općine Split, Solin i Kaštela) uložile neki svoj (novi) kapital u smislu odredbe čl. 196.b. Zakona o poduzečima. Kada to nisu učinile, nisu mogle ni osnovati novo poduzeće niti uzeti udjela u upravljanju postojećim poduzećem. Isto tako ništa ne ukazuje da je upisano poduzeće osnovano u smislu čl. 24a. Zakona o poduzećima. Ne postoje pravne ni fizičke osobe koje bi u smislu st. 1. čl. 24a. osnovale javno poduzeće. Možda postoje odluke Skupštine Općina Split, Kaštela i Solin, da poduzeće »Promet« Split ispunjava uvjete za obavljanje određenih poslova koji su nezamjenjivi za uvjete života i rada građana ili rada drugih poduzeća na području tih općina tj. da ispunjava uvjete da bude javno poduzeće. Ako je tome tako, to ih još uvijek ne ovlašćuje da osnivaju poduzeće, a isto tako, kako je prethodno rečeno, da promjene organizaciju postojećeg društvenog poduzeća u smislu u kojem su to predložile u zahtjevu za upis u sudski registar, a što je suprotno odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 19/91, 83/92). Cit. Zakon se odnosi na društveno poduzeće »Promet« Split (čl. 1. Zakona). Upisana, pobijana organizacija suprotna je (najmanje) odredbi čl. 6. i čl. 10. cit. Zakona.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1170/93 od 14. svibnja 1993.

. ' . . . - . 141

ZAKON O POSTUPKU ZA UPIS U SUDSKI REGISTAR (NN RH br. 53a/91) Članak 32. Zakona o postupku za upis u sudski registar

171

UPIS U SUDSKI REGISTAR Registarski sud je ovlašten i dužan ispitati da li je isprava, na temelju koje se zahtijeva upis, izdana u zakonito provedenom postupku. »Ovaj sud nalazi da je prvostepeno rješenje utemeljeno na nepotpuno utvrđenom relevantnom činjeničnom stanju. Naime, prema čl. 32. Zakona o postupku za upis u sudski registar (SI. 1. SFRJ 13/83 i 17/90 preuzet kao Zakon Republike Hrvatske NN 53a/91 dalje: Zakon o upisu) registarski sud, prije donošenja rješenja o zahtjevu za upis u sudski registar, ovlašten je a i dužan, ispitati da li je isprava na temelju koje se traži upis izdana u zakonito provedenom postupku, te je li zakonito provedena radnja o kojoj se podaci upisuju u sudski registar. To konkretno znači da sud kada ispituje prijavu za upis promjene osobe ovlaštene za zastupanje poduzeća ispituje da li je odluka o promjeni direktora donesena u zakonito provedenom postupku i da li je odluka donesena na zakonito valjan način. U konkretnom slučaju znači da je sud dužan ispitati da li je Skupština dioničkog društva, bila na propisani način sazvana, da li su pozvani svi članovi Skupštine, zatim da li je donijela odluku o razrješenju, žalitelja, sa dužnosti zakonskog za stupnika poduzeća, te odluku o imenovanju .novog zakonskog zastupnika, na propisani, prema Statutu, način. Tek kada, i ako, utvrdi da je odluka Skupštine donesena na zakonit način, suglasno odredbama Statuta poduzeća, tada sud može provesti predloženi i zahtjevani upis promjene osobe ovlaštene za zakonsko zastupanje toga poduzeća.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3023/92 od 8. prosinca 1992. Članak 60. Zakona o postupku za upis u sudski registar Članak 154. ZOP

172

PRAVNI INTERES ZA ŽALBU PROTIV RJEŠENJA O UPISU U SUDSKI REGISTAR Osoba koja nije stranka u postupku upisa ima pravo na žalbu protiv rješenja o opisu ako joj je tim rješenjem povrijeđeno neko pravo ili interes utemeljen na zakonu. »U smislu čl. 60. Zakona o postupku upisa u sudski registar (NN 53a/91 dalje: Zakon o upisu) pravo na žalbu protiv rješenja o upisu ima osoba koja smatra da je rješenjem povrijeđeno neko njezino pravo ili interes utemeljen na zakonu. Da bi u ovom i ovakvom slučaju žalitelj ostvario svoje pravo da žalbu mora dokazati: — ili da mu je povrijeđeno neko pravo, — ili da ima na zakonu utemeljen interes za drukčijim rješenjem. Žalitelj ne dokazuje niti jednu od izloženih pretpostavki. Zaštita naziva u tvrtki tuženika po čl. 154. Zakona o poduzećima (NN 53/91 dalje: ZOP) je u nadležnosti i interesu društveno političke zajednice a ne žalitelja. 142

Sjedište poduzeća je u interesu i djelokrugu odlučivanja osnivača, a potom i samog poduzeća, a ne trećeg subjekta, kao što je žalitelj u ovom slučaju. Nije točno da je subjekt upisa zahtjevao upis nedopuštene djelatnosti. Da li će subjekt upisa ispunjavati uvjete (tehničke, higijenske i slično) za obavljanje dopuštene djelatnosti u nadležnosti je drugih organa, a ne suda, ali nikako žalitelj a. Žalitelj ima pravo zahtjeva ti zaštitu pravnog interesa, a ne ekonomskog (iako se ekonomski iz žalbe tek može naslutiti, a pravni interes žalitelj a za drukčijim pravnim rješenjem provedenog upisa se u ovom slučaju ne da niti naslutiti).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-1431/93 od 23. lipnja 1993. Članak 62, 69. i 70. Zakona o postupku za upis u sudski registar

173

ROKOVI ZA B R I S A N J E IZ S U D S K O G R E G I S T R A N E U T E M E L J E N O G UPISA ' /

Prijedlog za brisanje iz sudskog registra neosnovanog konačnog upisa može se podnijeti sudu u roku od 15 dana računajući od dana saznanja za upis, ali ne nakon isteka objektivnog roka od 60 dana od dana obavljenog upisa. Sam sud može pokrenuti postupak brisanja u roku od dvije godine, ali po službenoj dužnosti, a ne na prijedlog. »Pravilno je prvostepni sud zaključio da je predlagatelj upisa brisanja propustio rokove iz čl. 69. i 70. Zakona o postupku upisa u sudski registar, za pokretanje takvog postupka, jer je do dana podnošenja prijedloga protekao objektivni rok od 60 dana od dana obavljenog upisa, do kada je predlagatelj mogao podnijeti zahtjev za brisanje neosnovanog konačnog upisa u smislu čl. 69. Zakona o upisu, a isto tako protekao je 15-todnevni subjektivni rok od dana saznanja predlagatelja za izvršeni upis na koji predlaže brisanje. Predlagatelju nije na raspolaganju dvogodišnji rok za pokretanje postupka brisanja neosnovano izvršenog upisa iz čl. 70.s t. 2. Zakona o upisu. Ovaj dvogodišnji rok je ostavljen samo sudu. Prema izričitoj odredbi citirane odredbe to je rok u kom sud može pokrenuti postupak, a ne rok u kome predlagatelj može predlagati brisanje neosnovanog upisa. Iz izloženog slijedi da je rješenje o odbacivanju prijedloga kao nepravovremenog valjano i zakonito, pa je zato ovaj sud trebao riješiti kao u izreci. Isto tako ukazuje se da je žalbeni navod, o tome da je žalba usmjerena na primjenu čl. 62. Zakona o postupku za upis u sudski registar, neosnovana. Ovo zbog toga jer čl. 62. cit. Zakona predviđa da takav prijedlog mora sadržavati činjenice potrebne za prihvaćanje upisa. Dakle činjenice bi trebale biti takve naravi da se na strani predlagatelja pojavljuje tvrdnja i zahtjev za upis u sudski registar, a ne za brisanje iz sudskog registra. U pravilu odredba čl. 62. se primjenjuje onda kada sud odbije neki predloženi upis, pa predlagatelj novim činjenicama opravdava novi upis, a formalno žalbom pobija rješenje kojim je odbijen prijedlog za upis, a ne prijedlog za brisanje upisa.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3152/92 od 9. veljače 1993.

143

PARNIČNI POSTUPAK

ZAKON 0 PARNIČNOM POSTUPKU (NN RH br. 53/91, 91/92) — ZPP Članak 15. st. 3. ZPP

174

PRAVILO O USTALJIVANJU NADLEŽNOSTI SUDA Pravilo o ustaijivanju nadležnosti odnosi se samo na sudove iste vrste, a ne i na slučaj kad je zbog promjene okolnosti u tijeku postupka postao nadležan redovni sud druge vrste. »U smislu članka 17. Zakona o parničnom postupku, koji se primjenjuje kao Zakon Republike Hrvatske na temelju Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku kao Zakon Republike Hrvatske (NN 53/91, u daljnjem tekstu ZPP), ovaj sud je tijekom cijelog postupka dužan po službenoj dužnosti paziti na svoju stvarnu nadležnost. U smislu čl. 15. st. 3. ZPP-a ako se u tijeku postupka promjene okolnosti na kojima je utemeljena nadležnost suda ili ako tužitelj smanji tužbeni zahtjev, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi redovan sud iste vrste. Međutim u ovom slučaju su se promjenile okolnosti na kojima se temelji nadležnost suda, a to je obustava stečajnog postupka nad tuženikom. Kako je tužitelj fizička osoba, to je ova promjena okolnosti dovela do toga da je nadležan drugi redovni sud različite jvrste (općinski umjesto okružni privredni sud). i U pitanju je nadležnost sudova različite vrste. Zbog te različitosti vrste suda, nastale promjene u okolnostima koje imaju utjecaja na nadležnost, u ovom slučaju su uzrok promjene nadležnosti suda.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-726/92 od 2. ožujka 1993. ZAKON O REDOVNIM SUDOVIMA (NN RH br. 5/77, 17/86, 27/88 — prečišćeni tekst NN RH br. 32/88, 19/90, 41/90, 14/91)

175 članak 17. ZPP u svezi s čl. 33. i 36. Zakona o redovnim sudovima STVARNA NADLEŽNOST Za odlučivanje u sporu između fizičkih osoba, od kojih jedna ima prebivalište u inozemstvu, iz ugovora o zajmu stvarno je nadležan općinski, a ne okružni privredni sud. Ovo bez obzira na to što je potraživanje iz ugovora o zajmu osigurano ugovornim založnim pravom na brodu. »Stvarna nadležnost redovnih sudova u Republici Hrvatskoj, regulirana je Zakonom o redovnim sudovima (NN 32/88 — pročišćeni tekst, 16/91 i 41/90 — u daljnjem tekstu ZRS). 147

Predmet spora je novčano potraživanje tužitelja, fizičke osobe sa prebivalištem u inozemstvu, prema tuženiku, fizičkoj osobi sa prebivalištem u Republici Hrvatskoj, koje tužitelj temelji na ugovoru sklopljenom između parničnih stranaka dana 10. 04. 1990. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tako istaknutog tužbenog zahtjeva prvostepeni sud neće primijeniti plovidbeno pravo — odredbe Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuje kao Republički Zakon temeljem članka 1. Zakona o preuzimanju Saveznih zakona o oblasti pomorske i unutarnje plovidbe (NN 53/91 — u daljnjem tekstu: ZPUP) — već odredbe Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet temeljem članka 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91) kao Zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu ZOO) kojim se reguliraju prava i obveze stranaka iz ugovora o zajmu (arg. iz članka 557. si. 1. ZOO). Pri tome nije odlučno što su parnične stranke sporazum nazvale »ugovor o ugovornom založnom pravu« jer bi se odredbe ZPUP-a na sporni odnos između stranaka trebale primijeniti pod uvjetom da se predmet spora odnosi na ugovorno založno pravo odnosno kada bi se tužitelj (kao vjerovnik) koristio ovlaštenjem da se namiri iz prodajne cijene broda ostvarene sudskom prodajom u izvršnom postupku (arg. iz članka 201. st. 1. ZPUP-a). Osnivanjem ugovornog založnog prava na brodu samo se osigurava novčano potraživanje vjerovnika (tužitelja) koji je predmet ovog spora. Budući da iz navedenih razloga Okružni privredni sud nije stvarno nadležan za suđenje u ovom sporu u prvom stepenu ni na temelju odredbe članka 36. t. l.c. ZRS, jer se ne radi o plovidbenom sporu, niti na temelju bilo koje odredbe članka 36. ZRS kojim je regulirana stvarna nadležnost Okružnog privrednog suda u Republici Hrvatskoj, to je za suđenje u prvom stepenu u ovom sporu o imovinsko-pravnom zahtjevu stvarno nadležan Općinski sud temeljem članka 33. st. 1. t. 2.a. ZRS, a mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci na osnovi članka 47. st. 1. ZPP. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2277/92 od 3. studenog 1992. ZAKON O JAVNOM INFORMIRANJU (NN RH br. 11/82, 28/87, 47/89, 8/90, 22/92, 26/93) 176 Članak 17. ZPP u svezi s čl. 32. Zakona o javnom informiranju NADLEŽNOST ZA SPOROVE ZA NAKNADU ŠTETE PREMA ZAKONU 0 JAVNOM INFORMIRANJU Zakon o javnom informiranju sadrži posebne odredbe o mjesnoj nadležnosti,

a ne i odredbe o stvarnoj nadležnosti suda.

»Prvostupanjski sud se pogrešno oglasio nenadležnim primjenivši odredbu čl. 17. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91), a ne primjenivši odredbu čl. 36. toč. l.a. Zakona o redovnim sudovima (NN 32/88, 16/90 i 41/90), te pogrešno tumačeći i primjenivši odredbu čl. 32. Zakona o javnom informiranju (NN 22/92). Naime, prema odredbi čl. 36. Zakona o redovnim sudovima Okružni privredni sudovi su redoviti sudovi, a prema odredbi čl. 32. Zakona o informiranju tužba se može podići pred sudom općemjesne nadležnosti koja se određuje prema području gdje tužitelj ima sjedište, prebivalište, što je tužitelj i učinio podnošenjem tužbe nadležnom sudu prema svom sjedištu.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3079/92 od 12. siječnja 1993. 148

Članak 20. st. 2. ZPP MJESNA N A D L E Ž N O S T

177 • "

-

Sud se može proglasiti mjesno nenadležnim po službenoj dužnosti do određenog stadija postupka samo kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda. Prema čl. 20. st. 2. ZPP koji se u tom tekstu primjenjuje od 1. srpnja 1990. (čl. 4. st. 2. u vezi sa čl. 58. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a — SI. 1. SFRJ br. 27/90) sud se može proglasiti, po službenoj dužnosti, mjesno nenadležnim kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ono nije održano, do upuštanja Imenika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu. Iz navedenog slijedi da se u ostalim slučajevima sud može proglasiti mjesno nenadležnim samo u povodu prigovora tuženika pod uvjetom da je taj prigovor podnesen najkasnije na pripremnom ročištu, ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (arg. iz čl. 20. st. 1. ZPP) odnosno u prigovoru protiv platnog naloga (čl. 453. st. 2. ZPP).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2287/91 od 1. listopada 1991. 1 7 8

Članak 20. ZPP MJESNA NADLEŽNOST

Sud se može proglasiti, po službenoj dužnosti, mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda. »Prema odredbi čl. 20. st. 2. Zakona o parničnom postupku, sud po službenoj dužnosti se može oglasiti mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda. Sud dakle više ne pazi po službenoj dužnosti na svoju mjesnu nenadležnost, osim kada postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda. Isključiva mjesna nadležnost prpoisana je za sporove o nekretninama i zbog smetanja posjeda, za sporove o zrakoplovu i brodu, za sporove iz odnosa sa vojnim jedinicama i za sporove u izvršnom i stečajnom postupku. Kako se ovdje radi o sporu za koji nije propisana isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda, to se sud, po službenoj dužnosti, nije mogao oglasiti mjesno nenadležnim za suđenje ovoga spora.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2592/93-2 od 19. listopada 1993.

179 Članak 27. u svezi s čl. 15. i 16. ZPP

•

MEĐUNARODNA NADLEŽNOST Imovinskopravni spor između pravne osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj i pravne osobe sa sjedištem u Republici Sloveniji jeste, nakon 8. listopada 1991. godine, spor s međunarodnim elementom. »Pravilno je stajalište prvostepnog suda da je stupanjem na snagu Odluke Sabora Republike Hrvatske od 8. listopada 1991. prema kojoj Republika 149

Hrvatska od tog dana raskida državrao-pravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ, Republika Slovenija, koja je također donijela akte o osamostaljenju, strana država, a pravne osobe sa sjedištem u toj republici inozemne pravne osobe. Iz navedenog slijedi da se imovinsko pravni spor pravne osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj i pravne osobe sa sjedištem u Republici Sloveniji smatra sporom s međunarodnim elementom kako je predviđeno čl. 27. ZPP. Prema čl. 27. ZPP sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje kada je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili u međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za određenu vrstu sporova, sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj. Postupanje suda u Republici Hrvatskoj kada smatra da ne postoji njegova međunarodna nadležnost propisana je čl. 16. st. 3. Prema cit. zakonskoj odredbi kada sud u tijeku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, proglasit će se po službenoj dužnosti nenadležnim, ukinut provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim u slučajevima u kojima nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi i o pri stanku tuženika, a tuženik je dao svoj pristanak. Pravilno je prvostepeni sud postupio kada se je, pozivom na odredbu čl. 16. st. 3. ZPP, proglasio nenadležnim za suđenje i odbacio tužbu. U odnosu na ostale navode tužitelja u žalbi treba istaći i slijedeće: Prema čl. 54. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona o propisima drugih zemalja u određenim odnosima — koji se primjenjuju kao republički propis NN 53/91 nadležnost suda u Republici Hrvatskoj u sporovima o imovinskopravnim zahtjevima postoji ako se na teritoriju Republike Hrvatske nalazi imovina tuženika ili predmet koji se tužbom traži. Tvrdnja tužitelja da je prvostepeni sud trebao tužitelju odrediti naknadni rok da dokaže postojanje te okolnosti nije osnovana jer sud ocjenjuje, po službenoj dužnosti, odmah poslije primitka tužbe je li nadležan i u kojem sastavu je nadležan, a to ocjenjivanje obavlja na temelju navoda u tužbi i na temelju činjenica koje su opće poznate (čl. 15. st. 1. i 2. ZPP). Tužitelj u tužbi nije niti ustvrdio da bi se na području Republike Hrvatske nalazila imovina tuženika, a tu okolnost ne čini niti vjerojatnim navodima u žalbi.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3/92 od 4. veljače 1992. Članak 27. u svezi s čl. 58. st. 3. ZPP MEĐUNARODNA NADLEŽNOST SUDA U REPUBLICI HRVATSKOJ Strana osoba može biti tužena pred sudom u Republici Hrvatskoj za obveze koje treba ispuniti u Republici Hrvatskoj.

»Dana 8. listopada 1991. godine Sabor Republike Hrvatske kao samostalne suverne države donio Odluku s kojom je raskinuo sve sveze, s kojima je u zajednici sa ostalim republikama i pokrajinama Republika Hrvatska činila dotadašnju SFRJ. Nakon toga Okružni privredni sud Zagreb i sud u Skopju su sudovi različitih država. Okolnost, da tužitelj uz tužbu odnosno prijedlog za izvršenje nije priložio ugovor o mjesnoj nadležnosti nema nikakvog utjecaja. Za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan je Okružni privredni sud Zagreb. U sporovima protiv osobe koja u Republici Hrvatskoj ne150

ma općemjesnu nadležnost, za obveze koje treba ispuniti u Republici Hrvatskoj, tužba se može podnijeti sudu na čijem području tu obvezu treba ispuniti (čl. 58. st. 3. ZPP). Time je forum solutionds ovom odredbom postao i kriterij za utvrđivanje međunarodne nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj i smislu čl. 27. ZPP.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1028/92 od 30. ožujka 1993.

Članak 27. i 70. ZPP

181

SPORAZUM O MJESNOJ NADLEŽNOSTI SUDA KOJI JE SKLOPLJEN PRIJE 8. 10. 1991. GODINE Sporazum o mjesnoj nadležnosti suda sklopljen između pravne osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj i pravne osobe sa sjedištem u Republici Sloveniji sklopljen prije 8. listopada 1991. godine ne proizvodi više pravne učinke. »U momentu ugovoranja mjesne nadležnosti, dana 4. travnja 1990. godine stranke su imale u vidu postojanje jedne države, bivše Jugoslavije, te su imale u vidu primjenu odredaba Zakona o parničnom postupku, čl. 70. koji je bio na snazi na cijelom teritoriju te države i omogućavao parničnim strankama da ugovaraju mjesnu nadležnost bilo kojeg stvarno nadležnog suda. Nakon 8. X. 1991. godine, nakon osamostaljenja Republike Hrvatske i Republike Slovenije promijenile su se okolnosti u odnosu na vrijeme zaključenja ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora, tako da ta ugovorna klauzula, po shvaćanju ovog suda, nema pravnog učinka. Kad se značenje klauzule iz narudžbenice od 4. IV. 1990. o mjesnoj nadležnosti suda u Ljubljani, sagleda na gore opisani način, valja zaključiti da u momentu odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, dana 17. ožujka 1993. godine, klauzula o mjesnoj nadležnosti od 4. IV. 1990. nema pravnog učinka. Dakle, sud prvog stupnja u ovom slučaju trebao je poći od činjenice da stranke nisu ugovorile nikakvu nadležnost suda za slučaj spora, te je radi određivanja nadležnosti trebao poći od odredbe čl. 27. Zakona o parničnom postupku.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1593/93 od 13. srpnja 1993.

Članak 43. ZPP

182

SASTAV SUDA Sporove iz autorskog prava i sporove koji se odnose na zaštitu industrijskog vlasništva sudi u prvom stupnju vijeće bez obzira na vrijednost predmeta spora. »Za sporove u kojima se radi o pravu na upotrebu tvrtke ili imena, u prvom stupnju uvijek sudi viieće bez obzira na vrijednost predmeta spora prema odredbi čl. 43. st. 5. ZPP. Kako je u konkretnom slučaju umjesto vijeća, sudio sudac pojedinac, to je znači sud bio sastavljen nepropisno, suprotno cit. odredbi čl. 43. st. 5. ZPP, pa je time realizirana rečena povreda odredaba parničnog postupka i zbog toga je valjalo riješiti kao u izreci po čl. 369. st. 1. ZPP. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1128/93 od 11. svibnja 1993. 151

Članak 58. ZPP

183

NADLEŽNOST ZA OSOBE KOJE NEMAJU OPCEMJESNU NADLEŽNOST U REPUBLICI HRVATSKOJ U sporovima protiv osobe koja u Republici Hrvatskoj nema općemjesnu nadležnost za obveze koje treba ispuniti u Republici Hrvatskoj, tužba se može podnijeti sudu na čijem području tu obvezu treba ispuniti. »Dana 8. listopada 1991. godine Sabor Republike Hrvatske, kao samostalne i suverene države, donio je odluku s kojom je raskinuo sve državno-pravne sveze s kojima je u zajednici s ostalim republikama i pokrajinama Republika Hrvatska činila dosadašnju SFRJ. Nakon toga Okružni privredni sud Zagreb i sud u Mariboru su sudovi različitih država, te se sud u Zagrebu ne može oglašavati mjesno nadležnim i ustupiti predmet sudu u Mariboru. Okolnost da tužitelj uz tužbu nije priložio ugovor o mjesnoj nadležnosti nema nikakvog uticaja za zasnivanje nadležnosti. Za suđenje u ovoj pravnoj stvari, radi isplate naknade za iznajmljivanje izložbenog prostora i korištenje tehničkih i drugih usluga na priredbi »MSO 92« Rudarstvo od 21. do 25. IV. 1992. godine u Zagrebu, nadležan je Okružni privredni sud u Zagrebu. U sporovima protiv osoba koje u Republici Hrvatskoj nemaju opće mjesne nadležnosti, za obveze koje treba ispuniti u Republici Hrvatskoj, tužba se može podnijeti sudu na čijem području tu obvezu treba ispuniti (čl. 58. st. 2. i 3. ZPP). Time je forum solutionis ovom odredbom postao i kriterij za utvrđivanje međunarodne nadležnosti i suda u Republici Hrvatskoj, a u smislu čl. 27. Zakona o parničnom postupku.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-7739/93 od 6. srpnja 1993.

Članak 70. u svezi s čl. 17. i 21. ZPP

184

SPORAZUM O MJESNOJ NADLEŽNOSTI SUDA Klauzula u ugovoru kojom stranke »ugovaraju nadležnost stvarno nadležnog suda u Splitu« predstavlja pravovaljan sporazum o mjesnoj nadležnosti suda bez obzira na to što nije označen naziv suda. »Ispitavši pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda i razloga ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud, primjenom odredbe čl. 21. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji se primjenjuje kao Zakon Republike Hrvatske (NN 53/91 dalje: ZPP) riješio da če nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio stvarno nenadležnim (čl. 17. st. 1. ZPP) ustupiti predmet Općinskom sudu kao stvarno nadležnom. Kako za ustupanje predmeta drugom sudu nije dovoljno ocijeniti samo stvarnu nadležnost toga suda, već i mjesnu, da bi se predmet mogao i faktično ustupiti tj. izvršiti nalog iz citirane odredbe čl. 21. st. 1. ZPP, to je prvostepeni sud iz činjenica: — da je tužba podnesena sudu u Splitu, — da je u tužbi navedeno da tužitelj bira nadležnost suda u Splitu pozivajući se na ugovorenu nadležnost po ugovoru br. 1/90 od 16. 01. 1990., — da je uz tužbu priložio citirani ugovor, — te da je čl. XIV ugovora stipuliran tako da stranke »ugovaraju nadležnost stvarno nadležnog suda u Splitu«, 152

— pravilno zaključio da su ispunjene sve pretpostavke i iz čl. 70. ZPP da postoji sporazum stranaka o mjesnoj nenadležnosti stvarno nadležnog suda u Splitu, tj. Općinskog suda u Splitu. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-1298/92 od 9. lipnja 1992.

185

Članak 70. ZPP

SPORAZUM O MJESNOJ NADLEŽNOSTI — KLAUZULA U TOVARNOM LISTU Klauzula u tovarnom listu o mjesnoj nadležnosti suda nije pravovaljana ako tovarni list nije potpisan od osoba koje su ovlaštene zastupati prijevoznika i primatelja, a isto tako i u slučaju ako se nalazi ispod potpisa stranaka, »U smislu čl. 70. st. 3. Zakona o parničnom postupku, koji se primjenjuje kao Zakon Republike Hrvatske na temelju Zakona o preuzimanju Zakona 0 parničnom postupku kao Zakon Republike Hrvatske (NN 53/91, u daljnjem tekstu ZPP) ugovor o mjesnoj nadležnosti mora biti sastavljen u pismenom obliku. Među ostalim, kada su u pitanju stranke, koje su pravne osobe to znači da ugovor o mjesnoj nadležnosti moraju potpisati osobe koje su ovlaštene u pravnom prometu zastupati dotične pravne osobe, odnosno u njihovo ime stjecati prava i obveze. Tovarni list što ga spominje tužitelj potpisao je vozač i osoba koja je robu primila u ime primatelja. Nije označeno, koju dužnost obavlja kod primatelja robe dotična osoba, ali je sigurno da vozač nije osoba koja bi mogla stjecati prava i obveze za tužitelja, odnosno sklapati ugovor o mjesnoj nadležnosti suda. Tovarni list nije ugovor i) prijevozu, već isprava u kojoj je navedeno o kojoj robi je pitanje, što čini 1 druge okolnosti izravno vezane uz samu robu. Pored toga, u spomenutom tovarnom listu primjedba: »za sve sporove koji nastanu u Tovarnom listu nadležan je Okružni privredni sud u Varaždinu« sastavljena je ispod potpisa, pri samom dnu, izvan okvira u kome su bitni sastojci Tovarnog lista. U pravnom prometu redovito se potpisima potvrđuje istinitost sadržaja, koji se nalazi iznad potpisa, a me sadržaj, što se nalazi ispod potpisa, osim ako u tom smislu ne bi bilo posebno određeno.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1095/92 od 27. travnja 1993. Članak 77. ZPP

:

,;

.

186 .

STRANAČKA SPOSOBNOST DRUŠTVENIH TVOREVINA KOJE NEMAJU SVOJSTVO PRAVNE OSOBE Mjesna zajednica nije dužna ispuniti obveze koje je preuzeo odbor organiziran od mještana, već je u obvezi taj odbor premda nema svojstvo pravne osobe. Takvom odboru sud u parnici može priznati svojstvo stranke (ius standi in iudicio). »Kako proizlazi iz priloga spisa, tužitelj je ugovor o izvođenju građevinskih i sličnih radova zaključio s odborom »Vikend maselja«, i ovaj Odbor je dio izvedenih radova platio tužitelju. Prema tome tužena Mjesna zajednica nije bila u ugovornom odnosu sa tužiteljem, pa prema tome ona nije dužna platiti ovo potraživanje tužitelja. Navod žalbe o tome, da Odbor Vikend naselja nema svojstvo pravne osobe ni pravne sposobnosti, i da je taj Odbor organ Mjesne zajednice V, 153

nije moguće prihvatiti kao pravilan. Naime Zakon o parničnom postupku u čl. 77. daje mogućnost parničnom sudu, da iznimno može s pravnim učinkom u određenoj parnici priznati svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost prema odredbama st. 1. i 2. ovog članka, ako utvrdi, da s ozbirom na predmet spora, u suštini udovoljavaju bitnim uvjetima za stjecanje stranačke sposobnosti, a osobito ako raspolažu društvenim sredstvima odnosno imovinom na kojoj se može provesti izvršenje. U okviru ovog rješenja iz Zakona o parničnom postupku, tužitelj je trebao ustati tužbom protiv Odbora za izgradnju vikend naselja i tražiti da parnični sud tom Odboru prizna svojstvo parnične stranke (ius standi in iudicio), i tako da od tog Odbora naplati ovo svoje potraživanje.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3561/90 od 28. siječnja 1992. Članak 77. ZPP

1 8 7

IUS STANDI IN IUDICIO Određenoj društvenoj tvorevini koja nije pravna osoba sud može priznati svojstvo stranke s pravnim učinkom u konkretnoj parnici samo ako u suštini udovoljava bitnim uvjetima za stjecanje stranačke sposobnosti. Takvim uvjetima ne udovoljava poslovna jedinica poduzeća jer je ona dio poduzeća kao pravne osobe. Poslove koje poduzima poslovna jedinica su poslovi poduzeća, pa i u parnici kao stranka može biti poduzeće, a ne njegov dio (poslovnica). »Pogrešno je — shvaćanje prvostpenog suda da dio poduzeća, ovdje RJ, tužitelj, ima imovinu na kojoj se može provesti izvršenje. Kad bi do bilo kakvog izvršenja došlo u odnosu na radnu jedinicu, izvršenje se ne bi provodilo na imovini radne jedinice, jer ona takvu imovinu nema, već bi se provodilo na imovini poduzeća. Dio poduzeća, Radna jedinica, predstavlja i raspolaže imovinom tog poduzeća, kao cjeline, svi poslovi i radnje koje poduzima RJ, ako imaju pravne učinke, jesu poslovi i radnje samog poduzeća kao cjeline. Dakle, prema shvaćanju ovog suda, radna jedinica u sastavu nekog društvenog poduzeća nema mogućnosti biti stranka u postupku, tj. sud joj ne može dati status stranke u smislu čl. 77. ZPP zato jer radna jedinica, kako je rečeno ne ispunjava temeljne kriterije za primjenu odredbe čl. 77. ZPP. Na opisani način ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju kao tužitelj sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-638/92 od 14. travnja 1992. Članak 95, 133, 139, 149. i 230. ZPP

1 8 8

DOSTAVA PISMENA Dostava pismena (poziva) uredno je obavljena i u slučaju kad je uručeno u sudu odvjetničkom pripravniku. »Dostava pismena neposredno u sudu je propisani način dostave (čl. 133. ZPP-a), a isto tako nije suprotno Zakonu da se pismena uruče i namješteniku u odvjetničkom uredu (čl. 139. ZPP-a). Prema stajalištu ovog suda nema zapreke da se namješteniku (a namještenik je i odvjetnički pripravnik) pismena uruče i neposredno u sudu, tim više što odvjetnika može zamijeniti odvjetnički pripravnik koji je kod njega zaposlen (čl. 95. st. 3.

ZPP-a). 154

U spisu postoji potvrda o obavljenoj dostavi koja predstavlja urednu ispravu u smislu čl. 149. ZPP-a. Dostavnica je javna isprava koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, a dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena (čl. 230. st. 3. ZPP-a). S obzirom na naprijed rečeno i obavijest predsjednika vijeća prvostepenog suda o načinu dostave pismena (poziva za ročište) punomoćnicima tužitelja, ovaj sud nalazi da žalba nije osnovana.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-634/92 od 2. lipnja 1992.

Članak 119. ZPP

189

POVRAT U PRIJAŠNJE STANJE Sud je dužan odlučiti o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i u slučaju kad predlagatelj nije pristupio na ročište koje je zakazano povodom prijedloga za povrat. »U odnosu na žalbene navode nakon uvida u spis ovaj žalbeni sud nalazi da tumačenje prvostepenog suda odredbe čl. 119. ZP?-a bi bilo ispravno kad bi tuženik predlagao povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja ročišta određenog povodom prijedloga za povrat. Međutim, tuženik predlaže povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja ročišta za glavnu raspravu održanog 10. siječnja 1991. godine na kojem je donesena presuda zbog izostanka, a ne zbog propuštanja ročišta određenog povodom prijedloga za dan 20. lipnja 1991. godine. Iz navedenog slijedi da izostanak predlagatelja — tuženika za ročišta određenog povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje (20. lipnja 1991. godine), ne oslobađa prvostepeni sud od dužnosti da provede postupak po prijedlogu za povrat, jer je smisao odredbe čl. 119. ZPP-a, da predlagatelj zbog izostanka sa ročišta određenog povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje baš da su postojali i opravdani razlozi za izostanak — ne može ponovno tržiti povrat u prijašnje stanje.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2251/91 od 15. listopada 1991.

Članak 146. ZPP

190

OVLAŠTENJA PUNOMOĆNIKA ZA PRIMANJE PISMENA Punomoćnik za primanje pismena ovlašten je primiti pismena i o tome obavijestiti stranku, a nije ovlašten poduzimati parnične radnje u ime stranke pa slijedom toga ni podnijeti žalbu protiv prvostepene presude. »Punomoćnik za primanje pismena predstavlja specifičnog privremenog zakonskog zastupnika koji ne može imati sva ovlaštenja koja pripadaju zakonskom zastupniku, nezavisno od toga što je prvostepeni sud u citiranom rješenju od 6. VII. 1989. naveo da je »privremeni zastupnik ovlašten da poduzima sve radnje kao zakonski zastupnik«, već samo ovlašten da prima pismena (arg. iz čl. 146. ZPP) i dužnost da o primljenim pismenima obavijesti stranku. Iz navedenog slijedi da osoba postavljena kao privremeni zastupnik za primanje pismena samo na temelju rješenja suda donesenog u smislu čl. 146. ZPP, nije ovlašten na poduzimanje parničnih radnji u ime 155

stranke za koju prima pismena pa tako ni na podnošenje žalbe protiv prvostepene presude.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-3072/90, od 26. studenog 1991. Članak 154. st. 2. ZPP

191

PARNIČNI TROŠKOVI PREMA DJELOMIČNOM USPJEHU U SPORU Kad su stranke djelomično uspjele u sporu, prilikom određivanja razmjernog dijela parničnih troškova sud treba voditi računa ne samo o visini odbijenog odnosno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, već i o osnovu tužbenog zahtjeva. »Ako stranka djelomično uspije u parnici sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedina stranka nadoknadi drugoj razmjerni dio troškova (čl. 154. st. 2. ZPP). Kod parcijalnog uspjeha stranaka u postupku (čl. 154. st. 2. ZPP) potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze »djelomični uspjeh« i »razmjerni dio troškova« ocijenjivati ne samo kvantitativno već d kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva i stoga u slučaju kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti, a zbog čega je izvršeno vještačenje za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju će se priznati takvi troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3325/90 od 14. siječnja 1992. ' :,: Članak 187. ZPP

192

TUŽBA NA UTVRĐENJE Tužbom na utvrđenje ne može se zahtijevati utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakve činjenice, pa tako ni činjenice da je tužitelj platio cijenu iz određenog ugovora. , . , »Kod toga treba istaći da je pravilnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku i to odredbe čl. 187. st. 1. ZPP, prvostepeni sud trebao odbaciti tužbu u dijelu u kojem je podnesena deklaratorna tužba — tužba za utvrđenje. Tužbom za utvrđenje se može tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (arg. iz čl. 187. st. 1. ZPP). Takva se tužba može podnijeti i kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (čl. 187. st. 2. ZPP). Iz zahtjeva kako je istaknut u tužbi ne proizlazi da su ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe na utvrđenje jer se tužbom ne zahtijeva da sud utvrdi »istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave« (arg. iz čl. 187. st. 1. ZPP) već da utvrdi da je tužitelj svoje dugovanje u iznosu od dinara 685.211,90 isplatio 3. 05. 1991. godine tuženiku i da mu više ne duguje ništa temeljem ugovora broj 310«.« PRIVREDNI • SUD HRVATSKE, Pž-641/92 od 14. travnja 1992. 156

Članak 1 8 7 . Z P P

.

'

_•.'..

.

/

'

•, .

:.

1 9 3

TUŽBA NA UTVRĐENJE Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi istinitost odnosno neistinitost neke isprave, ali ne i da sadržaj isprave ne odgovara stvarnosti (da svjedodžba o klasi broda ne odgovara stvarnom tehničkom stanju broda). Isto tako se ne može zahtijevati da sud utvrdi da je tuženik odgovoran za štetu, budući da tužitelj nema pravnog interesa jer može kondemnatorriom tužbom zahtijevati naknadu štete. »Tužbom za utvrđenje se može tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost takve isprave (arg. iz čl. 187. st. 1. ZPP). Takva se tužba može podnijeti kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (čl. 187. st. 2. ZPP). Iz zahtjeva istaknutog u tužbi, kako to pravilno ističe prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja navodeći za takvo stajalište jasne i iscrpne razloge koje prihvaća i ovaj drugostepeni sud i na njih, bez potrebnog ponavljanja, upućuje žalitelja, ne proizlazi da su ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe na utvrđenje jer se tužbom ne zahtijeva da sud utvrdi »istinitost odnosno neistinitost neke isprave« već postojanje ili nepostojanje takvih činjenica koje bi ukazivale da izdata potvrda (svjedodžba) o klasi broda »nije odgovarala stvarnom tehničkom stanju broda«. Niti dio zahtjeva da se utvrdi »da je tuženik odgovoran tužitelju za štetu ikoja mu je nastala ili bi mu mogla nastati« ne može biti predmet tužbe za utvrđenje jer tužitelj, ukoliko mu je šteta nastala, nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje jer bi to svoje pravo mogao ostvariti podnošenjem tužbe na činidbu odnosno ostvarenjem kondemnatorne zaštite. Što se pak tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na štetu koja bi tužitelju mogla nastati ni takav zahtjev ne može biti predmet deklaratorne zaštite jer se njime traži utvrđenje budućeg pravnog odnosa odnosno pravnog odnosa koji ne postoji već se njegovo zasnivanje tek očekuje«. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-1380/92 od 15. rujna 1992.

194

Članak 187. ZPP DEKLARATORNA PRAVNA ZAŠTITA

>:

tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitost ili neistinitost neke isprave, a ne i da sud utvrdi činjenicu da je dug prestao plaćanjem određenog iznosa novca. »Da bi sud mogao postupati po zahtjevu stranke, mora postojati formalna pravilnost zahtjeva kojom se traži pravna zaštita. Nedostatak ove procesne pretpostavke dovodi do nedopustivosti tužbe. Zaštita kojii stranka traži može se sastojati u traženju tužitelja da mu tuženik nešto čini, trpi ili propusti (kondemnatorna tužba) ili deklaratornom tužbom tužitelj traži da sud utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa te istinitost od157

nosno neistinitost neke isprave (odredbe članka 187. Zakona o parničnom postupku). Tužitelj međutim traži utvrđenje činjenice, da je njegova obveza prema tuženiku prestala plaćanjem određenog novčanog iznosa. Kao što je navedeno zahtjev za utvrđenje istinitosti neke činjenice ne može biti predmet spora deklaratorne tužbe, a u smislu citirane odredbe čl. 187. ZPP-a.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1773/92 od 29. rujna 1992. Članak 193. ZPP

195

POVLAČENJE TUŽBE Ako se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, tužba se ne može povući bez njegova pristanka. C »Utemeljivši takvu odluku na članku 193. ZPP-a, sud prvog stupnja nije pravilno primijenio odredbu tog članka, budući sukladno istoj tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Međutim, u ovom je sporu tuženik raspravljao o glavnoj stvari i to i na ročištu i pismenim podnescima, a da bi se tužba od strane tužitelja mogla povući kasnije i to sve do zaključenja glavne rasprave, zakon određuje da tuženik na povlačenje mora pristati. Kako konkretno tuženik nije dao svoj pristanak na povlačenje tužbe od strane tužitelja, a o povlačenju tužbe je izviješten u stvari, tek po prijemu pobijanog rješenja, to je sud prvog stupnja, donijevši pobijano rješenje donio nezakonitu i nepravilnu odluku, koju utemeljeno tuženik pobija žalbom.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-328/93 od 15. lipnja 1993. Članak 199. u svezi s čl. 50. i 196. ZPP

196

NADLEŽNOST ZA GLAVNOG DUŽNIKA I JAMCA Glavni dužnik i jamac mogu biti zajednički tuženi ako to nije u protivnosti sa sadržajem ugovora o jamstvu, a mjesno je nadležan sud koji je mjesno nadležan za jednog od tuženih. Ugovor o nadležnosti Vanjskotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori bivše SFRJ, sklopljen prije 8. listopada 1991. godine ne proizvodi pravne učinke. »Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da su se, od dana sklapanja ugovora između parničnih stranaka (28. III. 1989.) do tužbe (25. XI 1992.), okolnosti toliko promjenile — (Odluka Sabora Republike Hrvatske o osamostaljenju Republike Hrvatske od 8. 10. 1991.) da ima mjesta zaključku da je ugovorena nadležnost bez pravnog učinka, budući da se svrha zbog koje je ugovorena nadležnost arbitraže pred Komorom u Beogradu, u momentu utuženja nikako ne može postići. Dakle, zaključujući da je ugovorena nadležnost u ugovoru između tužitelja i trećetuženika bez pravnog učinka, ostaje zaključiti da je u ovom sporu stvarna nadležnost Okružnog privrednog suda u Republici Hrvatskoj temeljem odredbe čl. 36. toč. lg. Zakona o redovnim sudovima. Pri tom nije od značaja žalbeni navod da su stranke ugovorile primjenu austrijskog prava, kao materijalnog prava za razrješenje spornog slučaja. Ostaje da se zaključi o mjesnoj nadležnosti Okružnog privrednog suda u Zagrebu. Prema mišljenju ovog suda sud prvog stupnja pravilno je za158

lljučio da je on mjesno nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Na lakav zaključak upućuju činjenice, da je u konkretnom slučaju utužen dužnik (trećetuženik) i jamac (prvotuženik) za ispunjenje njegove, dužnikove novčane obveze. Iz ovih činjenica slijedi zaključak da je sud pravilno primjenio odredbu čl. 199. Zakona o parničnom postupku, kad je prihvatio svoju mjesnu nadležnost u ovom sporu. Ovo zato jer odredba čl. 199. ZPP izričito ukazuje da glavni dužnik i jamac mogu biti zajednički tuženi, ako to nije u protivnosti sa sadržajem ugovora o jamstvu. Trećetuženik niti u jednom slučaju ne ukazuje na neku odredbu iz ugovora o jamstvu, koja bi bila takve naravi da se iz nje može zaključiti da glavni dužnik i jamac ne žele ili spriječavaju vođenje zajedničkog spora protiv njih. Ovdje se samo ukazuje da se u ovom slučaju, po shvaćanju ovog suda ne može primjeni ti odredba čl. 196. st. 1. toč. 1. ZPP, jer odredba čl. 199. ZPP djeluje kao specijalna odredba u odnosu na odredbu čl. 196. st. 1. toč. 1. ZPP. Zbog toga se u konkretnom slučaju, glede procjene i ocjene prihvaćanja mjesne nadležnosti, ne može primjeniti niti odredba iz čl. 50. ZPP, sve kad bi se uzelo da je prvotuženik sporedni obveznik u odnosu na trećetuženika.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-1082/93 od 18. svibnja 1993.

Članak 212. toč. 4. i čl. 215. st. 1. ZPP

197

NADLEŽNOST SUDA ZA DONOŠENJE RJEŠENJA O PREKIDU POSTUPKA USLIJED NASTUPANJA PRAVNIH POSLJEDICA OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKA Postupak se prekida kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. Stoga sud treba donijeti rješenje kojim se konstatira da je postupak prekinut, pa tek kad se ispune pretpostavke za nastavak postupka može se oglasiti nenadležnim i predmet dostaviti sudu pred kojim se vodi stečajni postupak. »Sa dopisom Okružnog privrednog suda u Karlovcu broj P-865/92 od 11. studenog 1992. ovaj sud drugog stupnja je postupio kao sa prijedlogom da se riješi sukob mjesne nadležnosti između Okružnog privrednog suda u Zagrebu i Okružnog privrednog suda u Karlovcu o tome koji je od ta dva suda nadležan da donese rješenje o prekidu postupka u predmetnoj pravnoj stvari. Za donošenje rješenja o prekidu postupka u predmetnoj pravnoj stvari mjesno je nadležan Okružni privredni sud u Zagrebu iz slijedećih razloga: Prema čl. 212. toč. 4. ZPP postupak se prekida po sili zakona (ex lege) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. S obzirom da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak dana 20. veljače 1991. rješenjem Okružnog privrednog suda u Karlovcu broj St-6/91, kojeg dana su nastupile pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, a da je tužba podnesena Okružnom privrednom sudu u Zagrebu dana 8. IV. 1991. tj. prije otvaranja stečajnog postupka, to je Okružni privredni sud u Zagrebu trebao postupiti na način propisan čl. 212. toč. 4. ZPP tj. donijeti rješenje o prekidu postupka a prekinuti postupak nastaviti kad za to budu ispunjene pretpostavke predviđene čl. 215. st. 1. ZPP. Tek nakon što, u skladu s odredbom čl. 215. st. 1. ZPP, parnični postupak bude nastavljen Okružni privredni sud u Zagrebu će se temeljem čl. 63. ZPP oglasiti mjesno nenadležnim i predmet ustupiti Okružnom privrednom sudu u Karlovcu kao mjesno i stvarno nadležnom sudu.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-471/93 od 9. ožujka 1993. 159

ZAKON 0 PRISILNOJ NAGODBI, STEČAJU I LIKVIDACIJI (NN RH br. 53/91) — ZPNSL Članak 212, 214. i 215. ZPP Članak 130. ZPNSL

198

NASTAVAK POSTUPKA PREKINUTOG USLIJED OTVARANJA STEČAJA Postupak se nastavlja kad stečajni upravitelj preuzme postupak ili kad ga sud na prijedlog protivne strane pozove da to učini. Za vrijeme prekida sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku, pa tako ni donijeti rješenje kojom tužbu odbacuje. Prodajom dužnika kao pravne osobe stečajni postupak se obustavlja u odnosu na dužnika, ali se nastavlja protiv stečajne mase, pa i parnični postupak može biti nastavljen protiv stečajne mase. »Nesporno je da je rješenjem prvostupanjskog suda od 30. travnja 1991. godine broj P-2404/90-13 parnični postupak prekinut. Prema odredbi čl. 214. st. 2. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet kao Zakon Republike Hrvatske (NN 53/91) određeno je da za trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku, a prema odredbi čl. 215. st. 1. ZPP-a postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u čl. 212. toč. 4. ZPP-a nastavit će se kad stečajni upravitelj preuzme postupak ili kad ga sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. Nadalje, prema odredbi čl. 130. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, koji je preuzet kao Zakon Republike Hrvatske (NN 53/91), nakon prodaje dužnika kao pravne osobe, stečajni se postupak u odnosu na dužnika obustavlja, ali se postupak nastavlja protiv stečajne mase, koju zastupa stečajni upravitelj radi namirenja vjerovnika. Prema tome, u konkretnom slučaju stečajni postupak nije okončan, odnosno (ne zna se da li je nastavljen protiv stečajne 'mase, pa je sud prvog stupnja pogrešno odbacio tužbu.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2440/92 od 23. lipnja 1993. članak 213. ZPP

199

PREKID POSTUPKA — PRETHODNO PITANJE U sporu za naknadu štete koja je nastala uslijed izjave tuženika putem sredstava javnog priopćavanja, odluka suda ne ovisi o tome da li takva izjava ima obilježja krivičnog djela pa slijedom toga nisu ispunjene pretpostavke za prekid postupka. »Tužitelj u tužbi tvrdi da je 18. veljače 1991. godine direktor tuženika izjavio: »Građani, ne cjepite se protiv bjesnoće u privatnom poduzeću B. vlasništvo M. S., jer je vakcina nepoznatog porijekla i prema tome je imunitet cjepljene životinje sumnjiv«, čime je tužitelj pretrpio štetu u utuženom iznosu. Nakon iznesenog, ovaj žalbeni sud nalazi da činjenica da li je tuženik počinio krivično djelo, nema utjecaja na ishod ove parnice u kojoj se traži naknada štete, jer u ovoj parnici treba utvrditi da li je direktor tuženika izjavio ono što je navedeno u tužbi i da li je istina to što je izjavio, a nije odlučno da li u vezi s time postoji i krivična odgovornost tuženika. 160

Na osnovu iznesenog ukazuje se tvrdnja tužitelja osnovanom da se u predmetnom slučaju radi o činjeničnom pitanju, a ne o prejudicijalnom y pa stoga nije bilo mjesta prekidu postupka u smislu odredbe čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP-a.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2093/91 od 13. kolovoza 1991. Članak 213. u svezi s čl. 136. i 146. ZPP

20

°

PREKID POSTUPKA AKO SE STRANKA NALAZI NA PODRUČJU KOJE JE ODSJEČENO OD SUDA Sud može prekinuti postupak ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja odsječeno od suda. To se odnosi na područje na kojem se proteže suverenitet države kojoj sud pripada. Sud dakle može prekinuti postupak ako se stranka nalazi na području Republike Hrvatske koje je zbog izvanrednih događaja odsječeno od suda, a ne i kad se stranka nalazi na području strane države. »Po čl. 213. toč. 2. ZPP-a, sud može odrediti prekid postupka, ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja odsječeno od suda. Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, ova zakonska odredba ima u vidu područje na kojem se proteže suverenitet države kojoj sud pripada. U ovom slučaju misli se na područje Republike Hrvatske. Sud se ne može upuštati u ocjenu da li se neka stranka u inozemstvu nalazi na području u toj stranoj državi koje je bilo odsječeno od suda ili ne. U ovom slučaju, tuženik (Bogradska plovidba) je postao inozemna pravna osoba, dakle stranac. Prema tome tuženik se ne nalazi na području države kojoj pripada sud, tj. ne nalazi se u Republici Hrvatskoj. Stoga se sud ne može upuštati u ocjenjivanje, da li tuženik kao stranac može i kako može sudjelovati u postupku pred sudom. U ovom slučaju, problem nije u tome, da li se tuženik nalazi na području koje je odsječeno od suda, već u komunikaciji suda sa strankom koja je stranac tj. inozemna pravna osoba. Stoga i postoje odredbe o dostavi pismena osobama u inozemstvu (čl. 136. Zakona o parničnom postupku). Prilikom dostave tužbe i poziva stranci u inozemstvu, stranka se poziva da imenuje punomoćnika u Republici Hrvatskoj. Ako to ne učini tada sud postupa po odredbi čl. 146. ZPP, tj. imenuje joj punomoćnika za primanje pismena. Prema ocjeni ovog suda, može, se po čl. 146. ZPP, tuženiku ovdje imenovati punomoćnika za prijem pismena, jer je tuženik nakon 8. X. 1991. godine kao dana pravnog osamostaljenja suverene Republike Hrvatske postao inozemna pravna osoba, a nije imenovao punomoćnika u Republici Hrvatskoj.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1807/93 od 7. rujna 1993. Članak 213. st. 1. toč. 2. ZPP

201

PREKID POSTUPKA U SLUČAJU SUPARNICARSTVA Ako u parnici ima više tuženih kao običnih suparničara, a samo za neke od njih su ispunjeni uvjeti za prekid postupka, postupak se prekida u odnosu na te tuženike, a nastavlja u odnosu na ostale. 161

»Stoji tvrdnja žalitelja da tuženici pod 1. i 2. nisu jedinstveni suparnicari. Postoje razlozi za prekid postupka samo u odnosu na prvotuženika koji se nalazi na području koje je odsječeno od suda. Ovakvi razlozi iz čl. 213. st. 1. toč. 2. ZPP-a ne postoje u odnosu na drugotuženika, te osnovano žalitelj navodi da parnični postupak protiv drugotuženika, treba nastaviti. U odnosu na drugotuženika nema nikakvih razloga za prekid postupka iz čl. 213. st. 1. toč. 2. ZPP-a te je pobijano prvostepeno rješenje u tom dijelu zahvaćeno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1578/92 od 22. rujna 1992. Članak 219. i 221a. ZPP

202

ODLUČIVANJE PRIMJENOM PRAVILA O TERETU DOKAZIVANJA Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu (da postoji potraživanje iz tužbe) o njezinom postojanju ili nepostojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. »Kad tuženik ospori tužiteljevo potraživanje s naslova obračuna zateznih kamata, tada sam obračun zateznih kamata nije dovoljan dokaz za utemeljenost potraživanja (tužbenog zahtjeva) pa je na tužitelju teret dokazivanja kako na utemeljenost tako i za visinu zahtjeva (čl. 219. ZPP-a — NN 53/91). Slijedom toga, od trenutka kada je tužitelj upoznat sa sadržajem prigovora tuženika, isti je imao obavezu prikupiti dokumentaciju kojom bi dokazao utemeljenost svog zahtjeva za obračun zateznih kamata, te dokazati da li je tuženik uopće dužnik po računu, da li je račun plaćen i da li je plaćen s zakašnjenjem, da li je obračun zateznih kamata pravilan (od dospjeća, broj dana kašnjenja, visinu stope i si.), a budući se konkretno radi o sporu male vrijednosti, tužitelj je bio u obvezi te dokaze pružiti sve do zaključenja glavne rasprave. Ako sud na temelju izvođenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a. ZPP).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-267/93 od 8. lipnja 1993. Članak 330. ZPP

203

MEĐUPRESUDA Međupresuda je odluka o utemeljenosti osnove tužbenog zahtjeva. Kad sud smatra da osnov tužbenog zahtjeva nije utemeljen, nema mjesta donošenju međupresude, već se donosi jedna potpuna i konačna presuda kojom se tužbeni zahtjev odbija. »Zahtjev tužitelja je zahtjev za isplatu naknade štete, u iznosu od 18.850 DEM u dinarskoj protuvrijednosti na dan isplate. Sud je međutim odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu štete nastalu 30. prosinca 1992. na kiosku tužitelja te prema tome nije odlučio o zahtjevu kako ga je tužitelj postavio. Kod toga se napominje da nije bilo uvjeta za donošenje međupresude. Prema odredbi čl. 330. st. 1. ZPP da u slučaju kad tuženik ospori osnov i iznos tužbenog zahtjeva, a u pogledu osnova stvar je sazrela za donošenje odluke, donosi se međupresuda samo o utemeljenosti osnove tužbenog zahtjeva. U slučaju kad sud smatra da, sa staja162

lista istaknutog tužbenog zahtjeva, treba donijeti negativnu odluku, onda nema mjesta daljnjem raspravljanju, prema tome nema mogućnosti donošenju posebne međupresude, jer se već na temelju ovog raspravljanja može zaključiti o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva u cijelosti. U takvom slučaju se donosi samo jedna konačna i potpuna presuda negativnog utvrđenja tajim se tužbeni zahtjev u cijelosti odbija, radi toga jer nije utemeljen.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2257/93 od 12. listopada 1993. Članak 332. ZPP

2 0 4

PRESUDA ZBOG IZOSTANKA Presuda zbog izostanka može se donijeti samo na pripremnom ročištu ili na prvom ročištu za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije održano, a ne i na drugom ročištu za glavnu raspravu bez obzira što na prvo ročište tuženik i nije bio pozvan. »Presuda zbog izostanka može se donijeti samo na pripremnom ročištu ili na prvom ročištu za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije održano larg. iz čl. 332. st. 1. ZPP). S obzirom da prvostepeni sud nije donio presudu zbog izostanka na prvom ročištu za glavnu raspravu održanom dana 7. lipnja 1991. to nije bilo uvjeta da se presuda zbog izostanka u odnosu na drugotuženika donese na idućem ročištu održanom dana 12. srpnja 1991. Okolnost što nije bilo dokaza da je drugotuženik bio uredno pozvan na prvo ročište za glavnu raspravu nije spriječavala tužitelja da predloži donošenje presude zbog izostanka s time da prvostepeni sud, kod činjenice da je poziv drugotuženiiku nesumnjivo upućen, postupi na način propisan čl. 332. toč. 5. ZPP i odgodi donošenje presude zbog izostanka dok se ne utvrdi u određenom roku da li je drugotuženik bio uredno pozvan.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1593/92 od 22. rujna 1992.

205 Članak 354. st. 2. toč. 7. u svezi s čl. 304. st. 2. i 335. st. 3. ZPP NAĆELO KONTRADIKTORNOSTI Sud čini apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što stranci nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom jer joj nisu dostavljene na izjašnjenje isprave koje je u spis priložila protivna strana. »Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 7. ZPP uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. U spornom slučaju citirana bitna povreda odredaba parničnog postupka počinjena je time što je prvostepeni sud propustio dostaviti tuženiku na izjašnjenje isprave, koje je tužitelj u jednom primjerku dostavio sudu uz podnesak od 19. 10. 1990. i na taj način onemogućio tuženiku da raspravlja pred sudom. Nije bilo osnova da prvostepeni sud, nakon primitka podneska tužitelja od 19. 10. 1990., donese odluku temeljem čl. 335. st. 3. ZPP u vezi s čl. 304. st. 2. ZPP, jer za to nisu bile ispunjene procesne pretpostavke. Odredba čl. 335. st. 3. ZPP, kojom je predviđeno odgađanje donošenja odluke do najkasnije u roku od 8 dana od dana primitka spisa odnosno zapisnika, predstavlja odstupanje od načela kontradiktornosti, usmenosti i neposrednosti 163

pa odstupanje od primjene tog načela može biti opravdano samo pod uvjetima određenim člankom 304. st. 2. ZPP. Tako vijeće može odlučiti da glavnu raspravu zaključi kad je ostalo da se pribave stanoviti spisi koji sadrže dokaze potrebne za odlučivanje ili ako treba sačekati zapisnik o dokazima izvedenim od zamjedbenog suca. Ekstenzivno tumačenje cit. zakonske odredbe dovelo bi do arbitrernosti, pa sud nije ovlašten odgađati donošenje odluke da bi jedna od stranaka podneskom dostavila isprave kojima dokazuje osnovanost svojih navoda, a da drugoj stranci nije data mogućnost da se izjasni o tim ispravama.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-241/91 od 11. veljače 1992. Članak 358. st. 3. ZPP

206

PRAVNI INTERES ZA PODNOŠENJE ŽALBE Ako je tužena pravna osoba prestala postojati prije donošenja presude, ta presuda ne proizvodi nikakve pravne učinke. Ona je nepostojeća. Slijedom toga pravni sljednik tužene pravne osobe koja je prestala postojati nema pravnog interesa na podnošenje žalbe (takav interes bi imao i žalba bi bila dopuštena da je do statusne promjene došlo nakon donošenja presude). »Žalba nije dopuštena jer podnosilac žalbe nema pravnog interesa na podnošenje žalbe (arg. iz čl. 358. st. 3. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku kao Zakon Republike Hrvatske — NN 53/91 — u daljnjem tekstu: ZPP). Pravni interes za podnošenje žalbe protiv kondemnatonne presude nema tuženik u slučaju kad pobijana presuda ne predstavlja u odnosu na tu pravnu osobu izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. Podobna za izvršenje nije nepostojeća presuda tj. presuda donesena protiv osobe koja u vrijeme donošenja presude nije niti postojala. Prvostepeni sud, održavši presudom u cijelosti na snazi citirani platni nalog (čl. 451. st. 4. ZPP) nije meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu prema tuženiku već prema njegovom pravnom predniku protiv kojeg je platni nalog izdat. Budući je pravni prednik tuženika prestao postojati prije donošenja pobijane presude to pobijanje presude predstavlja nepostojeću presudu. Navedena presuda ne bi mogla predstavljati niti valjanu izvršnu ispravu temeljem čl. 22. st. 2. Zakona o izvršnom postupku koji je preuzet temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o izvršnom postupku (NN 53/91) kao Zakon Republike Hrvatske.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2587/91 od 15. rujna 1992. Članak 358. st. 3. ZPP

2 0 7

NEDOPUŠTENOST ŽALBE ZBOG NEPOSTOJANJA PRAVNOG INTERESA Ako je tuženik kao pravna osoba prestao postojati u tijeku parnice, presuda koju je sud donio unatoč nepostojanju tuženika ne proizvodi pravne učinke (ona je nepostojeća) pa slijedom toga pravni sljednik nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. »Žalba nije dopuštena jer podnosilac žalbe nema pravnog interesa na podnošenje žalbe (arg. iz članka 358. st. 3. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet temeljem članka 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parnič164

I

nom postupku NN 53/91 kao Zakon Republike Hrvatske — u daljnjem tekstu: ZPP). Pravni interes na podnošenje žalbe protiv kondeinnatorne presude nema tuženik u slučaju kad pobijana presuda ne predstavlja, u odnosu na tu pravnu osobu, izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. Podobna za izvršenje nije nepostojeća presuda tj. presuda donesena protiv osobe koja u vrijeme donošenja presude nije niti postojala. Prvostupanjski sud, održavši presudom u cijelosti na snazi citirani platni nalog (članak 451. st. 4. ZPP) nije meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu prema tuženiku već prema njegovom pravnom predniku protiv kojeg je platni nalog izdat tj. ŽTP Zagreb, RO »željeznički prijevoz Zagreb« Radna zajednica Zagreb. Budući je pravni prednik tuženika prestao postojati prije donošenja pobijane presude, pobijana presuda predstavlja nepostojeću presudu. Navedena presuda ne bi mogla predstavljati niti valjanu izvršnu ispravu na osnovi članka 22. st. 2. Zakona o izvršnom postupku, koji je preuzet temeljem članka 1. Zakona o preuzimanju Zakona o izvršnom postupku (NN 53/91) kao Zakon Republike Hrvatske.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-203/92 od 23. veljače 1993. Članak 446. ZPP

208

NEDOPUŠTENOST TUŽBE AKO SU ISPUNJENE PRETPOSTAVKE ZA IZVRŠENJE NA TEMELJU VJERODOSTOJNE ISPRAVE Kada su ispunjene pretpostavke za izvršenje temeljeni vjerodostojne isprave tužba nije dopuštena ako tužitelj ne učini verojatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga. Sud će tada tužbu odbaciti pa i u slučaju kad tužitelj u tužbi nije predložio izdavanje platnog naloga. »Prema odredbi čl. 446. st. 4. ZPP kad se na temelju vjerodostojne isprave može zahtjevati izvršenje po Zakonu o izvršnom postupku koji je preuzet temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o izvršnom postupku (NN 53/91) kao Zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZIP), sud će izdati platni nalog samo ako tužitelj učini vjerojatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga. Ako tužitelj ne učini vjerojatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga, sud će tužbu odbaciti (čl. 446. st. 5. ZPP). Tužitelj je dana 13. XII. 1990., u vrijeme kada su bile na snazi odredbe ! čl. 446. st. 4. i 5. ZPP, podnio tužbu kojim je zahtjevao isplatu novčanog potraživanja u iznosu od dinara 15.710 i spp a navedeno potraživanje dokazivao vjerodostojnom ispravom tj. utuženim računom broj 12883-O/TR od 12. X. 1990. S obzirom na sadržaj tužbe i tužbi priložene vjerodostojne isprave tužitelj je pravnu zaštitu radi mamirenja novčanog potraživanja, kod činjenice da nije učinio vjerojatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga, trebao ostvarivati u izvršnom postupku podnošenjem prijedloga za izvršenje na temelju vjerodostojne isprave (arg. iz čl. 446. st. 2. ZPP u svezi sa čl. 21. ZlP-a). Na pravilnost takvog zaključka, prema shvaćanju ovog drugostepenog suda, nije od utjecaja činjenica što je tužitelj umjesto mandatne tužbe podnio redovnu tužbu jer je na primjenu odredbi čl. 446. st. 4. i 5. ZPP odlučno da se tužbeni zahtjev odnosi na novčano potraživanje koje se dokazuje vjerodostojnom ispravom priloženom uz tužbu jer će sud, kada su ispunjeni i ostali uvjeti iz čl. 446. st. 1.2. i 4. ZPP, izdati platni nalog iako tužitelj u 165

tužbi nije predložio izdavanje platnog naloga, a udovoljeno je svim uvjetima za izdavanje platnog naloga (čl. 446. st. 3. ZPP.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3458/91 od 17. studenog 1992. Članak 470. i 473. ZPP

209

UGOVOR O IZBRANOM SUDU — KOMPROMISORNA KLAUZULA Ugovor o izbranom sudu (arbitraži), sklopljen u obliku kompromisorne klauzule, samostalan je pravni posao u odnosu na ugovor u kojem je ta klauzula sadržana, pa je slijedom toga za odlučivanje u sporu o pravovaljanosti glavnog ugovora nadležna arbitraža. »Neosnovano ističe žalitelj da je sud povrijedio odredbu članka 470. ZPP kad se oglasio apsolutno nenadležnim i odbacio tužbu. Naime, u postupku je utvrđeno da su stranke za rješenje spora koji bi mogao nastati iz ugovora o poslovnotehničkoj suradnji od 2. XII. 1992. godine ugovorile nadležnost arbitraže. Radi se o pismenom ugovoru, koji je samo naveden u ugovoru od 2. XII. 1992. kao kompromisorna klauzula. Neosnovano smatra tužitelj da, u slučaju da se traži raskid ugovora o poslovno tehničkoj suradnji, se na to ne može odnositi i arbitraža. Ugovor o arbitraži je samostalan ugovor, u odnosu na glavni ugovor pa i u slučaju kad je sklopljen tako da je sadržan u glavnom ugovoru kao posebna ugovorna odredba. Isto tako neosnovano žalitelj ističe da je prigovor nenadležnosti stavljen prekasno budući da je tuženik stavio ovaj prigovor u pismenom odgovoru na tužbu pa su prema tome ispunjeni uvjeti iz čl. 473. st. 2. ZPP, te je sud oglašujući se nenadležnim postupio u smislu odredbe članka 470. ZPP.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2202/93 od 21. rujna 1993. Članak 473. ZPP

210

UGOVOR O IZBRANOM SUDU Kompromisorna klauzula kojom su stranke ugovorile nadležnost Vanjskotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori bivše Jugoslavije nakon 8. listopada 1991. godine više ne proizvodi pravne učinke. »Ako su stranke za rješavanje određenog spora ugovorile nadležnost izbranog suda, sud kojemu je podnesena tužba u istom sporu i među istim strankama na prigovor tuženika oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu (čl. 473. st. 1. ZPP). Takav prigovor tuženika može staviti najkasnije na pripremnom ročištu, a ako se pripremno ročište ne održava, onda na glavnoj raspravi prije nego što se upusti u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 473. st. 2. ZPP). Nezavisno od toga što su parnične stranke ugovorom o prodaji broj 38/89 od 22. IX. 1989. za slučaj spora koji bi mogao proizaći iz navedenog ugovora ugovorile nadležnost stalnog izbranog suda — vanjsko trgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije Beograd te da je tuženik pravovremeno, u smislu čl. 473. st. 2. ZPP, stavio prigovor nenadležnosti suda za suđenje u ovom sporu, nije bilo osnova, prema shvaćanju ovog drugostepenog suda, da se prvostepeni sud oglasi nenadležnim, ukine provedene radnje u postupku i odbaci tužbu i to iz slijedećih razloga: Stupanjem na snagu Odluke Sabora Republike Hrvatske od 8. listopada 1991. godine (NN 53/91) kojom Republika Hrvatska od toga dana ras166

kida državnopravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ bitno su se izmijenile okol; nosti koje su stranke imale u vidu unošenjem kompromisorne klauzule u ugovor o prodaji. Privredna komora Jugoslavije, kako je organizirana u smislu odredaba Zakona o udruživanju organizacija udruženog rada u opća udruženja i Privrednu komoru Jugoslavije (Službeni list SFRJ broj 53/76) više ne postoji jer osnivanjem samostalnih i nezavisnih država na području bivše Jugoslavije prestaje biti asocijacija »općih granskih udruženja koja su osnovana za područje Socijalističke Republike Jugoslavije« pa su samim time, prema shvaćanju ovog drugostepenog suda, prestali postojati i organi koje je takva komora osnovala pa tako i vanjskotrgovinska arbitraža pri komori (arg. iz ćl. 37. citiranog Zakona). Sve kada bi vanjsko trgovinska arbitraža i nadalje postojala, a kako to proizlazi iz navoda tuženika u prigovoru, ne bi bila domaća već inozemna arbitraža pa bi za priznanje i izvršenje takve odluke u Republici Hrvatskoj bile mjerodavne odredbe Zakona o rješavanju sukoba zaklona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima koji je preuzet kao Zakon Republike Hrvatske (NN 53/91 — u daljem tekstu: ZRSZ). Sve navedene okolnosti ukazuju da tužitelj, inače pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, kako je obrazložio u žalbi, kod tako izmijenjenih okolnosti ne bi prihvatio kompromisornu klauzulu sadržanu u ugovoru broj 38/89 od 22. IX. 1989. Iz navedenih razloga ovaj drugostepeni sud smatra da je kompromisorna klauzula sadržana u ugovoru kojeg su parnične stranke sklopile dana 22. IX. 1989. pod brojem 38/89 bez pravnog učinka i slijedom toga da za suđenje u ovom imovinsko-pravnom sporu s elementom inozemnosti postoji opća međunarodna nadležnost suda u Republici Hrvatskoj temeljem čl. 46. st. 1. ZRSZ, a stvarna nadležnost prvostepenog suda se temelji na odredbi čl. 36. toč. l.g Zakona o redovnim sudovima Republike Hrvatske (NN 32/88 -pročišćeni tekst — 16/90, 41/90). PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-957/92 od 29. travnja 1992. 2 1 1

Članak 490. i 499. ZPP PRIMJENA PRAVILA O POSTUPKU U REDOVNIM SPOROVIMA

Pravila o postupku u privrednim sporovima primjenjuju se i u sporovima između inozemnih fizičkih i domaćih pravnih osoba koji proizlaze iz njihovih međusobnih gospodarskih odnosa, ali ne i u sporovima radi naknade štete.

. - . . . . •

»Radi se o tužbi za naknadu štete inozemnih fizičkih osoba, državljanima SR Njemačke, protiv domaće pravne osobe. Prema odredbi čl. 490. ZPP pravila o postupku u privrednim sporovima primjenjuju se u tim sporovima između osoba iz čl. 489. toč. 1. ovog Zakona i inozemnih fizičkih i pravnih osoba koji proizlaze iz njihovih međusobnih privrednih odnosa, te u takvim međusobnim sporovima inozemnih fizičkih ili pravnih osoba. Argumentum a contratio, pravila o postupku u privrednim sporovima ne primjenjuje se u međusobnim sporovima inozemnih fizičkih osoba i domaćih pravnih osoba radi naknade štete. Iz navedenog razloga sud prvog stupnja nije mogao primjeniti odredbu čl. 499. st. 2. Zakona o parničnom postupku, te zbog izostanka obiju stranaka s dva uzastopna ročišta smatrati da je tužitelj povukao tužbu.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1116/93 od 8. lipnja 1993. 167

Članak 492. ZPP

:

,

212

POSEBNA MJESNA NADLEŽNOST PREMA MJESTU IZVRŠENJA UGOVORA Izberiva mjesna nadležnost suda na čijem je području, prema sporazumu stranaka, tuženik dužan izvršiti ugovor, postoji samo u slučaju ako postoji takav sporazum o mjestu izvršenja ugovora. Sama činjenica da je tuženik izvršio ugovor ili da ga izvršava u određenom mjestu nije relevantna. »Prema čl. 492. ZPP u sporovima radi naknade štete zbog neizvršenja ugovora i u sporovima radi izvršenja ugovora (osim suda opće mjesne nadležnosti), mjesno je nadležan sud mjesta gdje je prema sporazumu stranaka tuženik dužan izvršiti ugovor. Pogrešno je stajalište tužitelja da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe čl. 492. ZPP i da bi, pored suda opće mjesne nadležnosti za tuženika, za suđenje u ovom sporu u kojem tužitelj zahtijeva izvršenje ugovora i naknadu štete zbog neizvršenja ugovora, bio nadležan Okružni privredni sud u R samo na temelju činjenice što tuženik faktički izvršava ugovor na području toga suda. Za primjenu odredbe čl. 492. ZPP nije dovoljno da se ugovor faktički izvršava na području toga suda, već je potrebno da je to mjesto »gdje je prema sporazumu stranaka tuženik dužan izvršiti ugovor«. Budući tužitelj, u povodu prigovora mjesne nenadležnosti, kojeg je tuženik istakao u odgovoru na tužbu, nije dokazao da bi između parničnih stranaka bio postignut sporazum o tome da će tuženik izvršiti ugovor na području Okružnog privrednog suda u R, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada se, ne prknjenivši odredbu čl. 492. ZPP, oglasio mjesno nenadležnim za suđenje.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-45/92 od 18. veljače 1992

Članak 496. ZPP

213

SPOROVI ZA KOJE SE MOŽE UGOVORITI NADLEŽNOST STALNOG IZBRANOG SUDA _ Statutom športske organizacije ne može se utvrditi nadležnost arbitraže za rješavanje sporova o imovinskopravnim zahtjevima između nogometnih klubova, jer se nadležnost izbranih sudova može predvidjeti samo zakonom. »Stranke mogu sporove bez međunarodnog elementa o pravima kojima slobodno raspolažu iznositi pred stalne izbrane sudove, osnovane pri gospodarskim komorama i drugim organizacijama predviđenim zakonom, ako zakonom nije utvrđeno da određene vrste sporova rješavaju isključivo drugi sudovi (čl. 496.a. st. 1. ZPP). Nadležnost izbranih sudova u drugim slučajevima može se predvidjeti samo zakonom (čl. 496.a. st. 2. ZPP). Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se Statutom neke športske organizacije, pa tako ni čl. 32. Statuta Hrvatskog nogometnog saveza, koji je stupio na snagu dana 19. veljače 1992. godine ne bi mogla utvrditi nadležnost arbitraže (arbitražne komisije) za rješavanje sporova o imovinsko-pravnim zahtjevima između nogometnih klubova umjesto nadležnosti suda. To nadalje znači da niti sud, kojemu je podnesena tužba da odluči o imovinsko168

•pravnom zahtjevu, ne bi mogao postupiti u povodu prigovora tuženika o nenadležnosti suda na način propisan čl. 473. st. 1. ZPP tj. oglasiti se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Treba istaći da ni Zakon o športu (NN 60/92) ne predviđa nadležnost izbranih sudova pri športskim savezima pred kojim bi športski klubovi mogli rješavati sporove koji se odnose na imovinsko-pravne zahtjeve. Odredba čl. 32. Statuta Hrvatskog nogometnog saveza odnosi se na sporove »koji nastaju između pojedinih klubova ili igrača u svezi nogometnog športa«, a za koje nije nadležan sud, a u odnosu na sporove za koje je nadležan sud, kao što su sporovi o imovinsko-pravnim zahtjevima, predstavlja samo preporuku klubovima da i takve sporove pokušaju riješiti prije podnošenja tužbe sudu.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3081/92 od 9. veljače 1993.

¥

169

IZVRŠNI POSTUPAK

ZAKON O IZVRŠNOM POSTUPKU (NN RH br. 53/91, 91/92) — ZIP Članak 3, 16. st. 2. i 17. st. 1. ZIP

214

IZVRŠENJE ODLUKE SUDOVA REPUBLIKA I POKRAJINA KOJA SU TVORILE BIVŠU SFRJ Odluku koju je donijela Vojna privredna arbitraža prije 8. listopada 1991. godine izvršava okružni privredni sud na temelju procesnih pretpostavki koje su propisane za izvršenje odluka domaćeg suda. »Materijalna podloga za odlučivanje o nadležnosti jest činjenično stanje u trenutku podnošenja prijedloga za izvršenje, a nadležnost se ocjenjuje po propisima koji vrijede u vrijeme donošenja odluke o nadležnosti, u ovom slučaju propisima koji važe u vrijeme donošenja drugostepene presude. Izvršenje određuje i provodi redovni sud (čl. 3. ZLP-a). Sud određuje izvršenje na temelju izvršne isprave (čl. 16. st. 1. ZlP-a). Izvršna isprava u smislu čl. 16. st. 2. ZlP-a je, između ostalog, i izvršna sudska odluka. Pod sudskom odlukom smatra se i odluka arbitraže (arg. iz čl. 17. st. 1. ZlP-a). Izuzetak od pravila da izvršenje određuje i provodi redovni sud predviđen je čl. 34. st. 3. Zakona o vojnim sudovima na kojeg upućuje i prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja, prema kojem vojna privredna arbitraža provodi izvršenje svojih odluka i zaključaka u skladu s pravnim pravilima i propisima o izvršenju. Stupanjem na snagu Odluke Sabora Republike Hrvatske (NN 53/91) kojom Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državnopravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ te Zakona o stavljanju izvan snage u Republici Hrvatskoj Zakona o vojnim sudovima (NN 53/91) prestale su pretpostavke za primjenu odredbe čl. 134. st. 3. Zakona o vojnim sudovima što znači da je za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje podnesenom na temelju pravomoćne izvršne odluke Vojno privredne arbitraže stvarno nadležan okružni privredni sud temeljem čl. 36. toč. 6a. Zakona o redovnim sudovima Republike Hrvatske (NN 32/88 — prečišćeni tekst — 16/90, 41/90), a mjesno nadležan sud kojem je prijedlog podnesen temeljem čl. 194. st. 1. ZlP-a. S obzirom da je izvršna isprava tj. odluka Vojno privredne arbitraže donesena prije 8. listopada 1991. godine, to će prvostepeni sud u nastavku postupka odlučiti o prijedlogu za izvršenje na temelju procesnih pretpostavki koje su propisane za izvršenje domaće a ne inozemne arbitražne odluke. To znači da u ovom slučaju ne treba provoditi postupak priznanja i izvršenja inozemne arbitražne odluke kako je propisano Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima koji je preuzet temeljem članka 1. Zakona o preuzimanju Zakona o rješavanju su173

koba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (NN 53/91) kao Zakon Republike Hrvatske«. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2595/91 od 4. veljače 1992. članak 4. i 42. ZIP

215

ODGOVORNOST ZAVODA ZA PLATNI PROMET Vjerovnik koji smatra da organizacija za platni promet nije u cijelosti postupila po rješenju o izvršenju (da je pogrešno obračunala kamate) ima pravo zahtijevati da se to razjasni u izvršnom postupku, a zahtjev za naknadu štete prema organizaciji nije osnovan. »Tužitelj prigovara tuženiku što nije izvršio u cijelosti rješenje o izvršenju Okružnog privrednog suda Zagreb broj Iv-1091/89 od 4. 10. 1989., te prilaže svoj obračun iznosa koji je tuženik trebao naplatiti. Tuženik pak smatra da je u cijelosti izvršio naplatu u skladu sa navedenim sudskim rješenjem. Za pretpostaviti je da je između stranaka sporan način obračuna zateznih kamata, u vremenu od 28. 07. 1988. pa do dana plaćanja. Tužitelj je doista, u navedenom spisu Iv-1081/89, trebao podneskom od suda zatražiti da se razjasni način obračuna kamata, priložiti svoj obračun, te tražiti da sud rješenjem odredi nastavak izvršenja do potpune naplate, a u smislu odredbe članka 4. i 42. Zakona o izvršnom postupku (preuzetog NN 53/91 i 91/92), te u tom predmetu dokazati osnovanost svog načina obračunavanja, zatražiti donošenje dopunskog rješenja o izvršenju kojim bi se odredio ispravan obračun, te pravnim lijekovima u tom postupku zaštiti svoje interese (članak 8. st. 1. ZlP-a). Tužitelj niti ne dokazuje da bi tuženik osnovano odbio u cijelosti provesti rješenje o izvršenju Iv-1081/89, već nudi svoj obračun, a ispravnost tog obračuna treba utvrditi sud u izvršnom postupku. Tužitelj, dakle, nije dokazao postojanje uvjeta za naknadu štete, a u smislu odredbe članka 154. st. 1. čl. 158. i čl. 172. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (preuzetog NN 53/91 i 73/91).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-441/93 od 7. rujna 1993. clanak21.ZIP Članak 446. st. 5. ZPP

216

ŠTO SE SMATRA VJERODOSTOJNOM ISPRAVOM Isprave koje se smatraju vjerodostojnima taksativno su navedene u zakonu, a među njih ne spada ugovor sastavljen u pisanom obliku. »Prema odredbi članka 21. Zakona o izvršnom postupku, koji je preuzet temeljem članka 1. Zakona o preuzimanju Zakona o izvršnom postupku (NN 53/91) kao Zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZIP), vjerodostojna je isprava, prema ovom zakonu, faktura, mjenica i ček s protestom i povratnim računom kad je to potrebno za zasnivanje potraživanja, javna isprava, izvod iz ovjerenih poslovnih knjiga, po zakonu ovjerena privatna isprava i isprava koja po posebnim propisima ima značaj javne isprave. Fakturom se smatra i obračun kamata. Prema tome, ugovor po čl. 21. ZlP-a ne smatra se kao vjerodostojna isprava. Također ne može se niti prihvatiti izmjena ugovora od 21. 05. 1992. godine kao vjerodostojna isprava. 174

Stoga je sud prvog stupnja pogrešno odbacio tužbu temeljem članka 446. stavak 5. ZPP smatrajući da su ispunjene pretpostavke za izvršenje na temelju vjerodostojne isprave.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3178/92 od 25. svibnja 1993.

Članak 27. i 38. ZIP

217

IZVRŠENJE NA TEMELJU VJERODOSTOJNE ISPRAVE AKO JE DUŽNIK STRANA PRAVNA OSOBA Nisu ispunjene pretpostavke za izvršenje temeljem vjerodostojne isprave ako je dužnik strana pravna osoba i slijedom toga se sredstva izvršenja nalaze u inozemstvu, jer sud ne može poduzimati izvršne radnje na teritoriju strane države. »Prema čl. 38. st. 1. ZlP-a rješenje o izvršenju mora sadržavati sredstva i predmet izvršenja, a kao sredstvo izvršenja radi ostvarenja novčanog potraživanja mogu se u smislu čl. 27. ZlP-a odrediti: prodaja pokretnih stvari, prodaja nekretnina, unovčenje drugih imovinskih odnosno materijalnih prava i prijenos sredstava, koje se vode na računu kod Zavoda za platni promet. U tužbi je navedeno, da se sredstva izvršenja nalaze u Republici Sloveniji, a pobijanim rješenjem tužitelj je upućen, da predmetno pravo ostvaruje u izvršnom postupku na temelju vjerodostojne isprave. Da je tužitelj podnio takav izvršni prijedlog, prvostupanjski sud na temelju svog rješenja o izvršenju ne bi mogao poduzimati izvršne radnje na teritoriju strane države, bilo da se one sastoje u prodaji pokretnina ili nekretnina na teritoriju strane države, bilo da se sastoji unovčenjem drugih imovinskih prava, bilo u drugim nalozima Zavoda za platni promet u stranoj državi, da prenese sredstva, koja se vode na računu dužnika, na računu vjerovnika.« . ; . .. . . Članak 39. st. 5, čl. 244, 245. i 262. ZIP

218

PROVOĐENJE PRIVREMENE MJERE Sud provodi izvršenje po službenoj dužnosti što znači da i postupak osiguranja prelazi iz stadija određivanja privremene mjere u stadij njezinog provođenja bez posebnog zahtjeva vjerovnika. Takav zahtjev sadržan je u prijedlogu za određivanje privremene mjere. »Pravilno vjerovnik navodi u žalbi da podneskom od 31. svibnja 1992. nije podnio prijedlog za određivanje privremene mjere jer je o tom prijedlogu rješenjem broj P-863/87 od 28. siječnja 1992. već odlučio Općinski sud u Splitu, pred kojim je pokrenut parnični postupak, kao mjesno nadležan sud za određivanje privremene mjere temeljem čl. 262. st. 2. ZPP. Nema, međutim, osnove da vjerovnik koji je podnio prijedlog za određivanje privremene mjere ponovno podnese prijedlog, ovaj put za provođenje već određene privremene mjere i to drugom sudu, u ovom slučaju registarskom sudu, koji bi zbog prirode određene privremene mjere, trebao provesti privremenu mjeru. .175

Naime, sud provodi izvršenje po službenoj dužnosti što znači da se i postupak osiguranja (arg. iz čl. 244. u svezi sa čl. 245. ZlP-a) pomjera iz stadija određivanja privremene mjere u stadij provođenja privremene mjere bez posebnog zahtjeva vjerovnika jer je prijedlog za provođenje privremene mjere već sadržajno istaknut u prijedlogu za određivanje privremene mjere. Takav zaključak proizlazi iz odredbe čl. 39. st. 5. ZlP-a prema kojem ako sud koji je donio rješenje o izvršenju nije nadležan za provođenje izvršenja, uputit će svoje rješenje o izvršenju nadležnom sudu radi dostave tog rješenja i provođenja rješenja. Citirana zakonska odredba primjenjuje se i u postupku osiguranja tj. postupku određivanja privremene mjere (čl. 244, i 245. ZIP).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1867/92 od 22. rujna 1992. Članak 55. ZIP

219

PRIGOVOR PROTIV RJEŠENJA O IZVRŠENJU PO ISTEKU ROKA OD OSAM DANA

»Kako se radi o izvršenju temeljem vjerodostojne isprave, žalitelj opravdano upućuje na odredbu čl. 55. st. 2. ZlP-a te je sud drugog stupnja žalbeni navod o pravodobnosti prigovora i nakon proteka roka od 8 dana ispitivao kroz tu odredbu, te je našao da je isti pravilan. U stavku 2. članka 55. ZlP-a navedeni su razlozi za prigovor nakon roka od 8 dana, i ti su se razlozi stekli na strani tuženika. Naime, činjenice na kojima se može utemeljiti prigovor nakon proteka roka protiv rješenja o izvršenju na temelju vjerodostojne isprave moraju nastupiti nakon donošenja rješenja o izvršenju. Svoj prigovor dužnik temelji na činjenici davanja naloga za odobrenje na račun vjerovnika za iznos čije se izvršenje traži. Kako je ta činjenica nastupila nakon rješenja o izvršenju, to je dužnik mogao prigovor podnijeti i nakon proteka roka od 8 dana, te sud prvog stupnja, odbacivši takav prigovor, nije donio pravilnu odluku.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-120/93 od 14. travnja 1993. Članak 55a. ZlP-a

22

°

IZVRŠENJE NA TEMELJU VJERODOSTOJNE ISPRAVE Ako dužnik protiv rješenja o izvršenju na temelju vjerodostojne isprave podnese prigovor, sud je dužan rješenje o izvršenju staviti izvan snage u dijelu u kojem je određeno izvršenje i postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Međutim, presudom se ne može rješenje o izvršenju održati na snazi. »Prema odredbi čl. 55.a. Zakona o izvršnom postupku (SI. 1. 20/77 do 27/90 NN 53/91 i 91/92) ako se rješenje o izvršenju na temelju vjerodostojne isprave pobija djelomično, sud kojem je prigovor podnesen dužan je staviti izvan snage rješenje o izvršenju u dijelu kojim je određeno izvršenje, ukinuti provedene radnje te postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Pobijani prvostupanjski sud nije bio ovlašten, nakon prigovora suditi da rješenje o izvršenju u prigovorenom dijelu 1.910.— HRD ostaje na snazi u cijelosti, jer je nakon prigovora rješenje o izvršenju trebalo staviti izvan snage te postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga. 176

Nakon ukidanja rješenja o izvršenju, što sud prvog stupnja u dosadašnjem postupku nije učinio iako je to bio dužan, sud prvog stupnja nastavit će postupak kao povodom prigovora protiv platnog naloga te odlučiti o tužbenom zahtjevu.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2404/92 od 1. lipnja 1993.

Članak 55.a. ZIP

221

ŽALBA PROTIV ODLUKE O TROŠKU U RJEŠENJU O IZVRŠENJU TEMELJEM VJERODOSTOJNE ISPRAVE Dužnik koji prigovorom u cijelosti pobija rješenje o izvršenju temeljem vjerodostojne isprave ne može i posebnom žalbom pobijati odluku o troškovima. Ovo iz razloga što će prvostepeni sud povodom prigovora staviti izvan snage rješenje u dijelu u kojem je određeno izvršenje, pa dakle i za troškove. »Nakon što su svi dužnici uložili protiv rješenja o dozvoli izvršenja i to rješenje pobijaju u cijelosti, sud će staviti izvan snage rješenje o izvršenju, a postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga, a temeljem odredbe čl. 55.a. o izvršnom postupku (koji se primjenjuje kao republički Zakon temeljem Zakona o preuzimanju Zakona o izvršnom postupku — Narodne novine broj 53/91 — dalje: ZIP). Sud će dakle staviti izvan snage i odluku o troškovima izvršenja. Ovaj žalitelj je pogrešno shvatio pravnu pouku iz pobijanog rješenja prema kojoj: protiv odluke o troškovima dopuštena je žalba Privrednom sudu rHvatske. Ova uputa očigledno je stavljena samo za slučaj da dužnici pobijaju samo odluku o troškovima. U našem slučaju radi se o prigovoru protiv rješenja na temelju vjerodostojne isprave u smislu čl. 55. ZlP-a, pa se daljnji postupak povodom ovih prigovora vodi prema odredbi čl. 55.a. ZlP-a. Žalitelj stoga nema pravnog interesa za ulaganje posebne žalbe protiv odluke o troškovima izvršnog postupka, jer će u daljnjem tijeku postupka prvostepeni sud temeljem naprijed citiranih propisa postupiti kao sa prigovorom protiv platnog naloga, što znači da će konačnom odlukom odlučiti i o troškovima izvršnog postupka«. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2493/92 od 3. studenog 1992. Članak 124. st. 4. ZIP

222

ODGOVORNOST POSLODAVCA ZBOG PROPUŠTANJA OBUSTAVE I ISPLATE IZ PLACE SVOG RADNIKA (DUŽNIKA) Poslodavac je odgovoran za štetu koja je nastala vjerovniku uslijed toga što nije postupio po rješenju o izvršenju kojim je određena zabrana na određenom dijelu osobnog dohotka (plaće) dužnika. Vjerovnik, međutim, nema pravo zahtijevati naknadu štete u stranoj valuti bez obzira što je obveza dužnika (radnika) iz izvršne isprave glasila na stranu valutu. »Kpd toga se napominje da i po stanovištu ovog suda tužitelj inema pravo na naknadu štete u DEM. Naime, zahtjev tužitelja predstavlja zahtjev za naknadu štete iz osnova odgovornosti za propuštenu obustavu za isplatu dospjelih obroka, a prema rješenju o izvršenju Općinskog suda u Donjoj Stubici, koje je dostavljeno tuženiku kao poslodavcu dužnika tužitelja. Ovo pravo tužitelja pripada prema odredbi čl. 124. st. 4. Zakona o izvršnom po177

stupku, a koji je preuzet kao Zakon Republike Hrvatske (NN 53/91). Naime, prema odredbi čl. 93. st. 1. citiranog Zakona tuženik je trebao izvršiti zapljenu 1/3 osobnog dohotka svoga radnika, a u postupku je utvrđeno da to nije učinio, i da je tužitelju dostavljao manje od 1/3 upravo za iznose koji su navedeni u izreci ove presude u dijelu u kojem su određene kamate na te iznose. Na taj način nedoznačavanjem ovoga iznosa tužitelju je nastala šteta. Međutim radi se o novčanoj šteti jer se radilo o obvezi tuženika da doznačuje dinarske iznose tužitelju. Kako se radi o novčanoj šteti na takav slučaj treba se primjeniti odredba čl. 394. ZOO, po kojima kad obveza ima za promet svotu novca, dužnik je dužan da isplati onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi«. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-369/92 od 8. lipnja 1993. Članak 194. ZIP

223

MJESNA NADLEŽNOST SUDA Za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje i za provođenje izvršenja na novčanim sredstvima koja se vode na računu dužnika isključivo je mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi jedinica službe kod koje se vodi račun dužnika, a nije odlučno sjedište dužnika kao pravne osobe. »Mjesna nadležnost suda za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje i za provođenje izvršenja na novčanim sredstvima koja se vode na računu dužnika kod Službe društvenog knjigovodstva određena je čl. 194. ZlP-a. Prema citiranoj zakonskoj odredbi za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje i za provođenje izvršenja isključivo je mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi jedinica službe kod koje se vodi račun dužnika. Sud ocjenjuje, po službenoj dužnosti, odmah poslije primitka prijedloga za izvršenje, da li je nadležan za donošenje rješenja (arg. iz čl. 15. st. 1. ZPP — u svezi sa čl. 14. ZlP-a). Iz podataka koje je vjerovnik naznačio u prijedlogu za izvršenje proizlazi da se izvršenje predlaže na novčanim sredstvima dužnika sa žiro-računa što znači da se novčana sredstva dužnika nalaze kod organizacijske jedinice ZAP u Rijeci (operativni broj 33800). Okolnost što se sjedište dužnika, kao pravne osobe, nalazi u Zagrebu, nije odlučna prilikom ocjene mjesne nadležnosti jer prema čl. 27. st. 1. toč. 2. Zakona o Službi društvenog knjigovodstva Hrvatske (NN 53/91) Služba društvenog knjigovodstva otvara sudionicima u platnom prometu račun za obavljanje novčanog prometa dijela sudionika u platnom prometu, koji je sastavni dio računa za redovno poslovanje sudionika. Iz navedenog slijedi da vjerovnik u takvom slučaju može prijedlog podnijeti bilo kojem sudu na čijem području se nalazi Služba društvenog knjigovodstva kod koje se vode sredstva na računu dužnika.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2811/92 od 1. prosinca 1992. Članak 253. i 265. st. 1. ZIP

224

OSIGURANJE NOVČANOG POTRAŽIVANJA IZ IZVRŠNE SUDSKE ODLUKE Osiguranje novčanog potraživanja koje se temelji na odluci suda, koja je već postala pravomoćna, nije dopušteno ni privremenom ni prethodnom mjerom. 178

»U konkretnom slučaju vjerovnik predlaže donošenje privremene mjere tvrdeći da je potrebno da se sud na taj način angažira radi osiguranja njegova novčana potraživanja. Kao dokaz za osnovanost svog zahtjeva nudi pravomoćni platni nalog prema dužniku. Privremena mjera je sredstvo vremenski ograničenog osiguranja budućeg ostvarenja vjerovnikovog potraživanja. U konkretnom slučaju ne radi se o budućem ostvarivanju vjerovnikovog potraživanja, jer je to potraživanje utvrđeno valjanim i izvršnim naslovom, pa vjerovniku ostaje mogućnost da zahtijeva izvršenje, što izgleda da je vjerovnik učinio, samo nije zadovoljan brzinom postupanja izvršnog suda. Iz ovoga ovaj sud, kao i prvostepeni, zaključuje da vjerovnikov prijedlog zahtijevati zaštitu privremenom mjerom za osiguranje takvog novčanog potraživanja nije dopušteno jer je suprotan odredbi st. 1. čl. 265. ZlP-a, i zato je sud pravilno zaključio da takav prijedlog treba odbaciti. Isto tako razmatrajući eventualno pravo vjerovnika da zahtijeva donošenje prethodne mjere, budući da ukazuje da traži osiguranje novčanog potraživanja temeljem sudske odluke — platnog naloga — koji glasi na novčano potraživanje, pravilno prvostepeni sud zaključuje da nema uvjeta za donošenje takve, prethodne, mjere jer nije ispunjena pretpostavka iz čl. 253. za njeno donošenje, tj. ta sudska odluka — platni nalog na kojem bi eventualno vjerovnik temeljio svoj zahtjev postao je pravomoćan pa nije ispunjen temeljni uvjet iz čl. 253. st. 1. ZlP-a za određivanje prethodne mjere. Zato je i u pogledu prethodne mjere pravilno sud zaključio da prijedlog vjerovnika treba odbaciti.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2676/91 od 29. listopada 1991.

Članak 262. st. 1. ZIP

225

MJESNA NADLEŽNOST U POSTUPKU OSIGURANJA Odredbe o mjesnoj nadležnosti suda u izvršnom postupku, pa tako i u postupku osiguranja, su pravila o isključivoj mjesnoj nadležnosti suda pa stranke ne mogu sporazumom prorogirati mjesnu nadležnost nekog drugog suda.

»Odredbe o mjesnoj nadležnosti suda u izvršnom postupku pa tako i u postupku osiguranja, sadržane su u Zakonu o izvršnom postupku. Prema članku 262. stavak 1. ZlP-a u slučaju u kome parnični ili drugi sudski postupak nije pokrenut, za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje privremenom mjerom i za provođenje privremene mjere, mjesno je nadležan sud koji bi bio nadležan za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje. U spornom slučaju to znači da je za odlučivanje o prigovoru dužnika protiv rješenja kojim je određena privremena mjera nadležan Okružni privredni sud u Zagrebu, koji bi bio nadležan za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje. S obzirom da su pravila o mjesnoj nadležnosti suda utvrđena u Zakonu o izvršnom postupku, pa tako i pravila sadržana u odredbi članka 262. st. 1. ZlP-a pravila o isključivoj mjesnoj nadležnosti suda to stranke sporazumom od 3. VII. 1991., na kojeg se poziva prvostepeni sud u obrazloženju pobijane odluke, nisu mogle prorogirati mjesnu nadležnost nekog drugog suda (arg. iz čl. 70. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 14. ZlP-a) pa tako i Okružnog privrednog suda u Splitu.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-18/92 od 21. siječnja 1992.

179

..

. .

.

-. .

• ..

:. ' : :

v

-•: .

-..226

Članak 265, 266, 267. i 268. ZIP PRIVREMENA MJERA U PARNICI POKRENUTOJ DEKLARATORNOM TUŽBOM Pretpostavka za izdavanje privremene mjere jeste potraživanje čije se osiguranje zahtijeva njezinim izdavanjem. U parnici, u kojoj tužitelj zahtijeva da sud svojom odlukom utvrdi da je ugovor raskinut, bez isticanja bilo kakvog kondemnatornog zahtjeva, ne postoji potraživanje koje bi se trebalo osigurati predloženom privremenom mjerom. »Iz kopije tužbe koju je predlagatelj priložio u spis vidi se da predlagatelj u toj tužbi protiv sadašnjeg predloženika kao tuženika postavlja slijedeći zahtjev: »utvrđuje se da je ugovor sklopljen između stranaka o prodaji 30.000 litara jestivog ulja raskinut.« Radi se dakle o tužbi na utvrđene, u kojoj tužitelj traži da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa (čl. 187. ZPP-a). Presuda kojom se udovoljava ovakvom zahtjevu ima deklaratorni značaj, te tuženika ne obvezuje na činjenje odnosno nečinjenje, pa tužitelj, odnosno u ovom postupku predlagatelj temeljem takve pravomoćne presude ne može od protustranke ostvarivati ni novčani a ni nenovčani zahtjev. Privremenom mjerom može se tražiti osiguranje novčanog potraživanja (čl. 265. i 266. ZIP), odnosno osiguranje nenovčanog potraživanja (čl. 267. i 268. ZlP-a). Predlagatelj bi u navedenoj parnici ostvarivao nenovčano potraživanje, da je u tužbenom zahtjevu, pored postavljenog zahtjeva, zatražio još i trajnu zabranu protustranci da se naplati po navedena tri sporna akceptna naloga. Međutim takvog zahtjeva u tužbi nema, pa stoga doista nisu ispunjeni uvjeti za izdavanje privremene mjere u smislu odredaba čl. 265. do 268. ZlP-a, koji se primjenjuje kao republički zakon temeljem Zakona o preuzimanju Zakona o izvršnom postupku (NN 53/91).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-74/92 od 4. veljače 1992.

Članak 266. ZIP

"

:•••

'

• -

-

•-•••••-••••••

•

-•••

-•••'•••'

•••

2

2

7

PRIVREMENA MJERA Sud može odrediti svaku mjeru kojom se postiže svrha osiguranja potraživanja, ali ne i takvu kojom bi se dužniku zabranilo poduzimanje radnji u postupku pretvorbe društvenog poduzeća. »Osnovana je žalba dužnika u dijelu u kojem je izdana privremena mjera kojom se zabranjuje dužniku poduzimanje svih radnji i svako raspolaganje s ukupnom imovinom u postupku pretvorbe odnosno privatizacije društvenog vlasništva. Postupak pretvorbe privatizacije je posebna vrsta upravnog postupka, u kojem se mijenja vlasnik poduzeća, a ne radi se o raspolaganju s imovinom poduzeća. Privremenom mjerom se ne može djelovati na postupak pretvorbe. Svrha privremene mjere, osiguranja potraživanja vjerovnika može se odrediti na način primjerice naveden u čl. 266. st. 1. toč. 1. do 4. ZlP-a.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2125/93 od 14. rujna 1993.

180

Članak 267. st. 1. i čl. 268. toč. 3. ZIP

:

:

228

VRSTA PRIVREMENE MJERE KOJA SE MOŽE ODREDITI Sud ne može odrediti privremenu mjeru kojom se ne postiže svrha osiguranja potraživanja. Potraživanje se ne može osigurati tako da se dužniku onemogući obavljanje djelatnosti koja je predmet njegovog poslovanja. »Predložena privremena mjera u osnovi ide za tim da se protustranci ne onemogući obavljanje osnovne djelatnosti zbog koje je osnovana. Vjerovnik naime predlaže da sud dužniku stambenoj zadruzi zabrani provođenje udruživanja sredstava za kupnju stanova, garaža i poslovnog prostora. Prema odredbi čl. 267. st. 1. Zakona o izvršnom postupku radi osiguranja nenovčanog potraživanja može se odrediti privremena mjera ako je vjerovnik učinio vjerojatnim postojanje potraživanja i opasnost da će se inače ostvarenje potraživanja spriječiti ili znatno otežati, a prema odredbi st. 2. istog zakonskog člana, privremena se mjera može odrediti i kad vjerovnik učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječila upotreba sile ili nastanak nenadoknadive štete. Prema podacima iz spisa proizlazi da predlagatelj od tuženika zahtijeva ispunjenje obveze iz ugovora (predlagatelj uz ovaj spis nije priložio kopiju navodne tužbe, a niti je dostavio u ovaj spis obavijest o pokretanju parnice, premda je prijedlog za izdavanje privremene mjere podnio još 20. II. 1990.), pa kada bi se i uzelo da je predlagatelj učinio vjerojatnim postojanje svog potraživanja, ne može se uzeti da je učinio vjerojatnim i postojanje opasnosti da će se bez izdavanja predložene privremene mjere ostvarenje njegova potraživanja spriječiti ili znatno otežati. Naprotiv, prije se može reći da bi protustranka ako prestane udruživati sredstva za izgradnju ovog objekta, time spriječiti ili znatno otežati eventualno tužiteljevo potraživanje na izvršenje ugovora, te istovremeno pričiniti štetu obim strankama. Dakle, predložena privremena mjera ne postiže svrhu osiguranja eventualnog predlagateljevog nenovčanog potraživanja, a u smislu odredbe čl. 268. toč. 3. Zakona o izvršnom postupku. Naprotiv, zabranom protustranci da udružuje sredstva za kupnju stanova, garaža i poslovnog prostora u navedenom poslovno-stambenom objektu, protustranci se onemogućava ispunjenje njezinih obveza iz zaključenog ugovora, te se na taj način nanosi šteta ne samo protustranci nego i predlagatelju, a svakako i onim osobama koje su već ranije udružila svoja sredstva.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-765/92 od 31. ožujka 1992. Članak 267, 268, 272. i 273. ZIP

229

PRIVREMENA MJERA ZABRANE ISPLATE PO AKCEPTNOM NALOGU Korisniku akceptnog naloga može se privremenom mjerom zabraniti naplata po akceptnom nalogu, ako time izdatnik akceptnog naloga osigurava izvršenje nekog svog potraživanja. Takva privremena mjera nije moguća ako izdatnik zahtijeva deklaratornu pravnu zaštitu u parnici, jer deklaratorna odluka ne obvezuje na činidbu pa nema ni izvršenja. »Prema pravnom stajalištu ovog vijeća, u parnici po tužbi izdatnika akceptnog naloga koji još nije realiziran, protiv korisnika akceptnog naloga, sud može na prijedlog tužitelja izdati privremenu mjeru temeljem odredbe čl. 267. i 268. toč. 3. Zakona o izvršnom postupku (privremena mjera za osi181

guranje nenovčanog potraživanja zabranom dužniku da poduzima radnje koje mogu nanijeti štetu vjerovniku) privremenom zabranom isplate po akceptnom nalogu (odnosno dijelu akceptnog naloga), ako tužitelj: a) učini vjerojatnim da obveznopravni odnos na temelju kojeg je akceptni nalog izdan nije ni nastao, ili da je prestao u cjelini ili djelomično (u ovom slučaju da potraživanje iz akceptnog naloga nije dospjelo); b) ako je, pored ostalog, ustao kondemnatornim tužbenim zahtjevom protiv korisnika akceptnog naloga na trajnu zabranu naplata po tom akceptnom nalogu; i c) da postoji opasnost da se korisnik naplati po tom akceptnom nalogu. Privremenom mjerom korisniku se samo privremeno zabranjuje naplata po akceptnom nalogu, a organizaciji za platni promet privremeno se zabranjuje isplata po tom akceptnom nalogu, s tim što se privremena mjera izdaje na određeno vrijeme trajanja, a može se produžiti na prijedlog tužitelja uz uvjet da se nisu promijenile okolnosti pod kojima je ta mjera određena (čl. 272. st. 1. i 2. ZlP-a), a ukinut će se na prijedlog tuženika (korisnika akceptnog naloga) pod uvjetima iz čl. 273. st. 1. i 2. ZlP-a. U našem slučaju doista proizlazi da je predlagatelj najavio podnošenje tužbe, ali »radi utvrđivanja nedospjelosti obveze označene u akceptnom nalogu«, dakle najavljuje tužbu na utvrđenje (čl. 187. ZPP-a »NN« broj 53/91 i 91/92, dalje ZPP), a eventualna presuda donijeta povodom tužbe na utvrđenje ne obvezuje tuženika da nešto čini ili ne čini, pa nema ni »nenovčanog potraživanja« u smislu odredbe čl. 267. st. 1. ZlP-a. Tome treba dodati da predlagatelj ni do okončanja prvostupanjskog postupka nije priložio kopiju najavljene tužbe, a niti je označio broj spisa, tako da se ne može provjeriti da li je opravdao izdavanje privremene mjere, a u smislu odredbe čl. 272. st. 1. i 273. st. 1. ZlP-a.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1320/93 od 15. lipnja 1993.

182

STEČAJNI POSTUPAK

ZAKON O PRISILNOJ NAGODBI, STEČAJU I LIKVIDACIJI (NN RH br. 53/91) — ZPNSL Članak 8. st. 3. ZPNSL

230

NEDOPUŠTENI PRAVNI LIJEKOVI U STEČAJNOM POSTUPKU »Prema odredbi čl. 8. st. 3. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (SI. 1. 84/89, NN 53/91) u stečajnom postupku ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje, a niti podnositi prijedlog za ponavljanje postupka niti izjaviti revizija. Navedena odredba primijenjuje se i u postupku prisilne nagodbe. Budući da zakon izričito isključuje pravo stranke u postupku prisilne nagodbe korištenja izvanrednog pravnog lijeka prijedlog za ponavljanje postupka, to je sud prvog stupnja pravilno odbacio prijedlog vjerovnika radi ponavljanja postupka kao nedopušten.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1247/93 od 25. svibnja 1993.

Članak 40. ZPNSL

231

UČINAK SKLOPLJENE PRISILNE NAGODBE NA PARNIČNI POSTUPAK Rješenje suda o odobrenoj prisilnoj nagodbi nije izvršni naslov za potraživanje koje je bilo osporeno u postupku prisilne nagodbe, pa ni u slučaju kad dužnik u parnici prizna ta potraživanja. Sud će tada donijeti presudu na temelju priznanja koja će se moći izvršiti u opsegu i pod uvjetima iz prisilne nagodbe, a neće odbaciti tužbu. »Među strankama nije sporno da je tužitelj rješenjem stečajnog vijeća upućen na predmetnu parnicu, jer mu je potraživanje od strane stečajnog upravitelja bilo osporeno. Do obustave stečajnog postupka uslijed sklapanja prisilne nagodbe tuženik nije priznao tužiteljevo potraživanje. Tužiteljevo potraživanje nije utvrđeno i priznato u postupku prisilne nagodbe, pa to potraživanje nije obuhvaćeno rješenjem o prisilnoj nagodbi. Tuženik je tražbinu priznao tek u ovoj parnici (na ročištu od 5. 09. 1991. godine), pa je eventualno sud trebao donijeti presudu na temelju priznanja. Točno je da zaključena prisilna nagodba ima pravni učinak i za ona potraživanja koja se naknadno utvrde. Međutim, kako je prvostepeni sud odbacio tužbu, onda potraživanje nije naknadno utvrđeno. Odredbom iz čl. 40. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji ima to značenje da će tužitelj svoje potraživanje koje eventualno bude utvrđeno presudom moći ostvariti samo pod uvjetima iz rješenja o odobrenoj prisilnoj nagodbi.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-453/92 od 28. travnja 1992. 185

Članak 40. i 45. ZPNSL

232

PRAVNI UČINAK PRISILNE NAGODBE PREMA VJEROVNICIMA KOJI NISU SUDJELOVALI U POSTUPKU PRISILNE NAGODBE Za potraživanje iz izvršne isprave izvršni naslov predstavlja ta izvršna isprava, ali se izvršenje provodi pod uvjetima iz prisilne nagodbe. Ako je potraživanje postojalo prije zaključenja prisilne nagodbe, a nije utvrđeno ni u izvršnoj ispravi ni u rješenju o odobrenju prisilne nagodbe, tada u postupku koji se vodi nakon sklopljene nagodbe protiv dužnika sud će obvezati dužnika na plaćanje u skladu s uvjetima iz sklopljene prisilne nagodbe, ako utvrdi da obveza postoji. Sud u izvršnom postupku ne može ispitivati da li je sud u parničnom postupku to učinio ili nije. »Ispravno prvostupanjski sud smatra da prema čl. 40. st. 2. ZPNSL sklopljena prisilna nagodba ima pravni učinak i prema vjerovnicima koji nisu sudjelovali u postupku prisilne nagodbe, ali griješi kad smatra da se izvršne isprave donijete nakon sklopljene prisilne nagodbe izvršavaju uz uvjete iz nagodbe. U čl. 45. ZPNSL propisana su tri pravna režima glede potraživanja koja su obuhvaćena prisilnom nagodbom (koja su postojala u času sklapanja prisilne nagodbe). Prvi pravni režim vrijedi za ona potraživanja koja su utvršena u rješenju o odobrenju prisilne nagodbe. U tom slučaju izvršni naslov predstavlja rješenje o odobrenju prisilne nagodbe, a izvršna isprava gubi pravnu snagu. Drugi pravni režim vrijedi za potraživanja koja su utvrđena samo u izvršnoj ispravi, ali ne i u rješenju o odobrenju prisilne nagodbe. U ovom slučaju izvršni naslov jeste izvršna isprava i ona se izvršava, ali uz uvjete iz sklopljene prisilne nagodbe. Konačno, treći pravni režim vrijedi za potraživanje koje je doduše postojalo u času sklapanja prisilne nagodbe, ali koje nije utvrđeno ni u izvršnoj ispravi, a ni u rješenju o odobrenju prisilne nagodbe. Prema čl. 45. st. 3. ZPNSL, u postupku koji se nakon sklopljene prisilne nagodbe vodi protiv dužnika, radi isplate potraživanja iz čl. 40. st. 2. ovog zakona, sud će, a i drugi nadležni organ, po službenoj dužnosti, ako utvrdi da postoji obveza dužnika, odlukom utvrditi njegovu obvezu i obvezati ga na plaćanje u skladu s uvjetima iz sklopljene prisilne nagodbe. Ta odredba upućena je sudu odnosno drugom nadležnom organu koji provodi postupak iz kojeg proistječe izvršna isprava, a ne sudu koji provodi izvršni postupak. U konkretnom slučaju prisilna nagodba je sklopljena 21. 11. 1988. godine, a odluka Vojne privredne arbitraže donijeta je u postupku koji je vođen nakon toga, tj. donijeta je dana 12. 6. 1989. godine. Stoga je Vojna privredna arbitraža trebala primijeniti odredbu iz čl. 45. st. 3. ZPNSL, odnosno dužnik je u tom postupku trebao inzistirati na primjeni te odredbe i eventualno koristiti pravna sredstva.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-859/93 od 24. lipnja 1993.

233 Članak 45. ZPNSL PRAVNI UČINAK PRISILNE NAGODBE PREMA VJEROVNICIMA KOJI NISU SUDJELOVALI U POSTUPKU Sklopljena prisilna nagodba ima pravni učinak i prema vjerovnicima koji nisu sudjelovali u postupku. U parnici koja se vodi nakon sklopljene prisilne nagodbe, sud će, ako utvrdi da postoji obveza dužnika, odlukom utvrditi njegovu obvezu i obvezati ga na plaćanje u skladu s uvjetima iz sklopljene prisilne nagodbe. 186

»Iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je dana 17. VII. 1992. odobrena prisilna nagodba između tuženika tada stečajnog dužnika i njegovih vjerovnika, prema kojoj se stečajni dužnik obvezao isplatiti vjerovnicima puni iznos u roku od 6 mjeseci zaključno s 18. siječnjom 1993. godine. Ova nagodba ima pravni učinak i prema vjerovnicima koji nisu sudjelovali u postupku kao i vjerovnicima koji su sudjelovali, a njihova potraživanja su osporena ako se naknadno utvrde. Temeljem odredbe čl. 45. st. 2. i 3. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, koji je preuzet čl. 1. Zakona o preuzimanju... NN 53/91, sud će utvrditi da postoji obveza dužnika, obvezati dužnika na plaćanje u skladu s uvjetima iz sklopljene prisilne nagodbe.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-384/93 od 14. rujna 1993.

Članak 79, 80, &3. i 86. ZPNSL

234

OTVARANJE STEČAJNOG POSTUPKA Stečajni postupak može se otvoriti bez provođenja prethodnog postupka, u kojem se ispituje ekonomsko-financijsko stanje dužnika i drugi uvjeti za otvaranje stečajnog postupka, samo ako je prijedlog za otvaranje podnio dužnik, likvidacijski upravitelj ili ako se taj postupak otvara po službenoj dužnosti. »Prema čl. 86. ZPNSL stečajno vijeće može odlučiti da se stečajni postupak otvori bez prethodnog postupka i bez ispitivanja ekonomsko-financijskog stanja dužnika ako prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnese dužnik ili likvidacijski upravitelj te ako se taj postupak otvara po službenoj dužnosti. U svim ostalim slučajevima, a ovdje je prijedlog podnijela SDK, mora se postupati kako je to predviđeno u odredbama čl. 79. do 84. ZPNSL. Najprije se mora ispitati mogućnost sklapanja prisilne nagodbe (čl. 79. st. 1. ZPNSL), a ako to ne uspije sud je dužan odrediti jednog ili više vještaka koji će zajedno sa stečajnim sucem i po njegovim uputama ispitati ekonomsko-financijsko stanje dužnika (čl. 80. st. 1. ZPNSL). Tek kad stečajni sudac ispita ekonomsko-financijsko stanje dužnika, podnosi izvještaj stečajnom vijeću ima li mjesta za otvaranje stečajnog postupka (čl. 83. ZPNSL), a nakon toga stečajno vijeće postupa po čl. 84. ZPNSL. Sve to u stečajnom postupku nije učinjeno, a sama uredovna bilješka na zapisniku od 6. IV. 1992. kojom stečajni sudac predlaže otvaranje stečajnog postupka nije u skladu sa zakonom.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2033/92 od 8. rujna 1992. Članak 80, 83. i 84. ZPNSL

235

UTVRĐIVANJE UVJETA ZA OTVARANJE STEČAJNOG POSTUPKA Prije otvaranja stečajnog postupka sud je dužan provesti prethodni postupak u kojem će ispitati ekonomsko-financijsko stanje dužnika i utvrditi da li su ispunjene zakonske pretpostavke za otvaranje stečajnog postupka. »Prema ukidnom rješenju Privrednog suda Hrvatske broj Pž-667/91 od 9. 4. 1991. godine prvostepeni sud bio je dužan postupati po čl. 79. i 80. ZPNSL na što ga obvezuje navedeni zakon, kao i čl. 377. ZPP-a gdje stoji da je prvostepeni sud dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. Prvostepeni sud postupio je samo djelomično tj. dao dužniku rok za stavljanje 187

ponude za prisilnu nagodbu, a kad ta ponuda nije stavljena, neovisno o razlozima koje dužnik navodi u žalbi tj. da nije imao dokumentaciju koja mu je oduzeta, prvostepeni sud bio je dužan odrediti jednog ili više vještaka koji će zajedno sa stečajnim sucem i po njegovim uputama ispitati ekonomsko-financijsko stanje dužnika, što prvostepeni sud nije učinio (čl. 80. st, 1. ZPNSL). Kad stečajni sudac ispita ekonomsko-financijsko stanje dužnika, stečajnom vijeću podnosi izvještaj s mišljenjem ima li mjesta otvaranju stečajnog postupka (čl. 83. ZPNSL), nakon čega se zakazuje ročište, na kojem se ponovno ispituje mogućnost preuzimanja duga i sklapanja prisilne nagodbe, pa ako do toga ne dođe na samom ročištu, a najkasnije u roku od 3 dana nakon njegovog održavanja donosi se rješenje o otvaranju stečajnog postupka ili se taj prijedlog odbija (čl. 84. st. 1. i 2. ZPNSL). Prvostepeni sud nije postupio po navedenim propisima, premda je ranije ukidno rješenje primio 23. 04. 1991., on je vodio stečajni postupak sve do 21. 11. 1991. godine kada je ponovno otvoren stečajni postupak, iako je rješenje o otvaranju stečajnog postupka ukinuto pa prema tome i odluka o imenovanju stečajnog suca i stečajnom upravitelju. Ponovni stečajni postupak otvoren je protivno čl. 80., 83. i 84. ZPNSL, jer nisu bili ispunjeni uvjeti iz čl. 86. ZPNSL za otvaranje stečajnog postupka bez provedbe prethodnog postupka i bez ispitivanja ekonomsko-financijskog stanja dužnika.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-935/92 od 12. svibnja 1992. Članak 88. st. 2. ZPNSL

.

236

ZAKLJUČENJE STEČAJNOG POSTUPKA KAD JE IMOVINA DUŽNIKA NEZNATNA Stečajno vijeće donosi rješenje kojim zaključuje stečajni postupak kad utvrdi da imovina stečajnog dužnika, koja bi ušla u stečajnu masu, nije dovoljna ni za namirenje troškova stečajnog postupka ili je neznatne vrijednosti. »Po čl. 88. st. 2. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji koji je kao Zakon Republike Hrvatske preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (NN 53/91 —- u daljnjem tekstu: ZPNSL) ako stečajno vijeće u toku stečajnog postupka utvrdi da imovina stečajnog dužnika koja bi ušla u stečajnu masu nije dovoljna ni za namirenje troškova stečajnog postupka, ili je neznatne vrijednosti, donijet će rješenje kojim se stečajni postupak zaključuje. Tako je bilo i u konkretnom slučaju, pa je irelevantan navod žalbe da potraživanje vjerovnika nije utvrđeno i da nije namireno. S time što potraživanje vjerovnika nije utvrđeno nije došao u lošiji položaj od onih vjerovnika čija su potraživanja utvrđena, jer ionako ni jedan od vjerovnika neće biti ni djelomično namiren. To što vjerovnik nije namiren nije razlog da se stečajni postupak ne bi mogao zaključiti zbog pomanjkanja imovine, jer u stečajnom postupku vjerovnici mogu biti namireni u cijelosti ili djelomično ili pak ako imovine nema onda se nemaju od čega ni namiriti.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-1368/92 od 9. lipnja 1992. Članak 88. ZPNSL

237

ZAKLJUČENJE STEČAJNOG POSTUPKA ZBOG NEDOSTATKA IMOVINE Stečajno vijeće može, nakon donošenja odluke o otvaranju stečajnog postupka, odlučiti da se on ne provodi, već ga odmah zaključiti, ali samo ako utvrdi da nema imovine ili je neznatna tako da nije dovoljna ni za namirenje troškova postupka. 188

»Po članku 88. st. 1. ZPNSL stečajno vijeće može donijeti odluku da se stečajni postupak otvori, ali da se ne provodi ako utvrdi da imovina dužnika koja bi ušla u stečajnu masu nije dovoljna ni za namirenje troškova tog postupka, ili je neznatne vrijednosti, i u tom slučaju donijet će rješenje kojim se stečajni postupak zaključuje. Dakle, preduvjet za donošenje rješenja kao što je pobijano jest da se prije toga utvrdi da nema imovine ili da je ona neznatne vrijednosti. Prvostepeni sud nije ništa utvrđivao, već je na osnovu činjenica što je poziv za stečajnog dužnika vraćen s napomenom da na označenoj adresi ne postoji, donio pobijano rješenje.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2708/92 od 25. studenog 1992.

Članak 88, 130. i 136. ZPNSL

238

PONIŠTENJE PRODAJE DUŽNIKA I ZAKLJUČENJE STEČAJNOG POSTUPKA ZBOG NEZNATNE VRIJEDNOSTI STEČAJNE MASE Poništenje prodaje dužnika mogu zahtijevati vjerovnik ili dužnik u roku od 3 mjeseca računajući od dana prodaje. Nakon prodaje dužnika postupak se nastavlja protiv stečajne mase, ali ako stečajno vijeće utvrdi da stečajna masa nije dovoljna ni za namirenje troškova, rješenjem će zaključiti stečajni postupak. »Prema odredbi čl. 88. st. 2. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (SI. 1. 84/89 — NN 53/91) ako stečajno vijeće u toku stečajnog postupka utvrdi, da je imovina stečajnog dužnika koja bi ušla u stečajnu masu nedovoljna za namirenje troškova stečajnog postupka, donijet će rješenje kojim se stečajni postupak zaključuje. U konkretnom slučaju troškovi stečajnog postupka koji čine osobni dohoci radnika dužnika u visini zajamčenih osobnih dohodaka te troškovi stečajne uprave veći su od imovine stečajnog dužnika koja bi ušla u stečajnu masu. Stanje prihoda i rashoda stečajne mase napose je vidljivo iz izvještaja stečajnog upravitelja od 15. 6. 1992. godine. Za pravnu osobu stečajnog dužnika polučena je cijena u iznosu od HRD 22.000.000 što čini imovinu stečajne mase. U pogledu navoda žalitelja o pobijanju prodaje dužnika, valja ukazati da je navedena prodaja izvršena po rješenju stečajnog vijeća suda prvog stupnja od 11. studenog 1991. godine, te da je Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske odobrilo zaključenje prodajnog ugovora između stečajnog dužnika i kupca iz Austrije. Po odredbi čl. 136. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji vjerovnik i stečajni dužnik mogli su u roku od 3 mjeseca od dana prodaje dužnika kao pravne osobe zahtijevati poništaj prodaje ako su smatrali da su prodajom oštećeni interesi vjerovnika. Nakon proteka roka ne može se stavljati takav zahtjev niti prodaja dužnika kao pravne osobe pobijati žalbom. Stečajni postupak obustavljen je prema stečajnom dužniku, a nastavljen prema stečajnoj masi rješenjem suda prvog stupnja broj St-104/91 od 11. studenog 1991. godine u skladu s odredbom čl. 130. st. 1. ZPNSL. Nijedan od stečajnog vjerovnika nije stavio zahtjev u roku od 3 mjeseca na poništaj prodaje stečajnog dužnika kao pravne osobe.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-40/93 od 16. veljače 1993.

189

Članak 93. ZPNSL

239

PRAVNE POSLJEDICE OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKA — RADNI ODNOSI Na dan otvaranja stečajnog postupka prestaju radni odnosi radnika dužnika s tim da stečajno vijeće može, dok traje stečajni postupak, zadržati na radu potreban broj radnika radi završenja započetih poslova ili radi vođenja stečajnog postupka. Koliko vremena će stečajno vijeće zadržati određenog radnika na radu odlučuje to vijeće. »Prvostepenim rješenjem odbijen je prigovor K. L. protiv rješenja broj S-343/LK od 15. 4. 1991. kojim je utvrđeno da joj je prestao radni odnos s danom 13. 4. 1991. U obrazloženju rješenja u bitnome se navodi da otvaranjem stečajnog postupka po sili zakona prestaje radni odnos svim radnicima, time što je K. L. zadržana na poslu još 15 dana koliko je bilo potrebno radi vođenja stečaja. Obim poslova bitno se smanjio pa je prestala potreba da se ista dalje zadržava na poslu. Žalba K. L. nije osnovana. Po čl. 93. st. 1. ZPNSL (SI. 1. SFRJ, br. 84/89) na dan otvaranja stečajnog postupka prestaju radni odnosi radnika dužnika. Prema stavku 2. istog članka stečajno vijeće može, dok traje stečajni postupak, zadržati na radu potreban broj radnika radi završenja započetih poslova ili radi vođenja stečajnog postupka. Da li će i koliko dugo stečajno vijeće nekoga zadržati na radu to je stvar njegove procjene, pa u tu procjenu ne može ulaziti drugostepeni sud. Stoga ne stoje žalbeni razlozi istaknuti u žalbi, jer radni odnos prestaje po sili zakona.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2514/91 od 17. rujna 1991. Članak 93, 95. i 148. ZPNSL PRAVNE POSLJEDICE OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKA — STJECANJE STANARSKOG PRAVA Otvaranjem stečajnog postupka prestaje radni odnos radnika dužnika, pa slijedom toga radnik nema pravo na dodjelu stana bez obzira što je bio prvi na rang listi za dodjelu stanova. »Nije sporno među strankama da je tužitelj prema odluci Radničkog savjeta od 23. 06. 1989. godine bio prvi na rang listi za dodjelu stana. Nije sporno da prije otvaranja stečajnog postupka tužitelju nije dodijeljen stan na korištenje, kao ni to da je u stečajnom postupku putem javnog nadmetanja prodan jedan stan od 68 m2. Nije nadalje sporno da se u stečajnoj masi ne nalaze drugi stanovi, te da je rješenjem Okružnog privrednog suda Split broj St-39/91 odobren nacrt za glavnu diobu iz kojeg slijedi da nema ostatka imovine. Kraj ovakvog činjeničnog stanja prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbenom zahtjevu udovoljio. To iz razloga što u stečajnom postupku ne postoji obveza dodjeljivanja stanarskog prava. Po čl. 95. st. 2. ZPNSL u stečajnu masu ulazi sva imovina dužnika, ako zakonom nije drugačije određeno, a imovina se raspoređuje vjerovnicima, a eventualni ostatak raspoređuje se po čl. 148. ZPNSL. Pored toga po čl. 93. st. 1. ZPNSL na dan otvaranja stečajnog postupka prestaju radni odnosi radnika dužnika, 190

pa i zbog tog razloga ne postoji obveza dodjele stanarskog prava, koja dodjela je vezana uz radni odnos.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-953/92 od 12. svibnja 1992. Članak 99. u svezi s člankom 157. ZPNSL

241

OSTVARIVANJE POTRAŽIVANJA PROTIV STEČAJNOG DUŽNIKA KOJE SE TEMELJI NA IZVRŠNOJ ISPRAVI Od dana nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka ne može se dopustiti izvršenje protiv dužnika. I takvo potraživanje vjerovnik je dužan prijaviti u stečajnom postupku. Ako stečajni upravitelj ospori prijavljeno potraživanje, stečajno vijeće upućuje na parnicu dužnika, a ne vjerovnika. »Tužitelj svoj zahtjev radi utvrđivanja osnovanosti potraživanja od 478.125 FRf spp, temelji na presudi Okružnog suda u Parizu od 17. III. 1989. godine, a koja je priznata od strane Okružnog privrednog suda u Zagrebu u predmetu R2-101/89 od 17. XI. 1989. godine. Prema tome, tužitelj za svoje potraživanje posjeduje pravomoćno izvršnu odluku. Delibacionim postupkom priznanja stranih odluka, strana odluka izjednačena je domaćom pravomoćnom odlukom. Prema tome i na nju se odnose pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka odnosno redovne likvidacije. Prema odredbi čl. 99. st. 1. u vezi sa čl. 157. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (SI. 1. 84/89) od dana otvaranja likvidacionog postupka ne može se protiv dužnika dopustiti izvršenje, te je vjerovnik dužan i takvo potraživanje za koje ima izvršnu ispravu prijaviti u stečajnom odnosno likvidaciondm postupku. Prema odredbi čl. 157. st. 2. citiranog Zakona, u slučaju da se ospori potraživanje vjerovnika koji je za to potraživanje stekao izvršnu ispravu, stečajno vijeće uputit će stečajnog dužnika na pokretanje parničnog postupka. Ovo znači da u konkretnom slučaju kad je tužitelj raspolagao pravomoćnom izvršnom odlukom nije bilo uvjeta da se vjerovnik upućuje potpuno ili djelomično za osporeno potraživanje na parnicu, nego je na takvu parnicu trebalo uputiti stečajnog dužnika. U ovoj procesnoj situaciji tužitelj kao likvidacijski vjerovnik može tražiti da se u likvidacijskom postupku odlučuje o njegovoj prijavi potraživanja koja je glasila na francuske franke. On je prijavio svoje potraživanje kao strani vjerovnik u francuskim francima, te u likvidacijskom postupku mora biti donesena odluka da li se to potraživanje priznaje ili ne priznaje u francima, a stvar je glavne diobe kako će se vršiti isplata.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3222/92 od 11. svibnja 1993. Članak 100. i 102. ZPNSL

242

POTRAŽIVANJA PREMA STEČAJNOM DUŽNIKU U STRANOJ VALUTI Potraživanja u stranoj valuti utvrđuju se u dinarskoj protuvrijednosti po tečaju na dan kad su nastale pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. »Jedno od osnovnih pravnih načela stečajnog postupka, koja se odnose na tražbine prema stečajnom dužniku je da se imovina stečajnog dužnika stavi na isti zajednički nazivnik, a to je novac u valuti, koja je sredstvo plaćanja, a to je domaća valuta. Svrha toga je da se tražbine vjerovnika i diobna masa stave u međusobni odnos, da bi se moglo utvrditi koliko će koji od 191

vjerovnika dobiti u diobi stečajne mase. Jedno od glavnih načela stečajnog postupka je istodobno i razmjerno namirenje svih stečajnih vjerovnika. Pravni položaj svih stečajnih vjerovnika mora biti jednak. Isplatom tražbine u stranoj valuti njezin vjerovnik, čija je to tražbina, bio bi u povlaštenom položaju. Naime, u smislu čl. 102. ZPNSL na dan otvaranja stečajnog postupka ne prestaju teći kamate na tražbine koje se namiruju iz stečajne mase. Zbog toga bi vjerovnik s tražbinom u stranoj valuti prilikom isplate primio glavnicu u stranoj valuti sa zakonskom zateznom kamatom. S obzirom na mogući pad vrijednosti domaće valute kroz vrijeme od dana otvaranja stečajnog postupka do dana isplate vrijednosti, tražbine vjerovnika u domaćoj valuti bi bile umanjene u odnosu na vrijednost tražbine vjerovnika u stranoj valuti srazmjerno padu vrijednosti domaće valute. Tražbine koje su bile jednake u vrijeme otvaranja stečaja sada bi bile različite i to na štetu vjerovnika ru domaćoj valuti. Svrha je članka 100. st. 3. ZPNSL ostvarenje načela ravnomjernog namirenja vjerovnika. Nije osnovano stajalište žalitelja, da se taj propis odnosi na tražbinu stečajnog dužnika, koje on ima prema svojim dužnicima.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1305/93 od 1. lipnja 1993. Članak 100. st. 3. i čl. 145. st. 2. ZPNSL

243

POTRAŽIVANJA PREMA STEČAJNOM DUŽNIKU IZRAŽENA U STRANOJ VALUTI Sva potraživanja prema stečajnom dužniku (novčana i nenovčana, uključujući i ona koja su izražena u stranoj valuti) moraju se izraziti zajedničkim mjerilom vrijednosti u domaćoj valuti. Stoga se potraživanja u stranoj valuti utvrđuju u dinarskoj protuvrijednosti po tečaju na dan kad su nastale pravne posljedice otvaranja stečaja. »U konkretnom slučaju sporno je pravno pitanje da li se potraživanje prema stečajnom dužniku izraženo u stranoj valuti, utvrđuje u dinarskoj protuvrijednosti po tečaju na dan kad su nastupile pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka ili na dan isplate. Prema odredbi članka 121. st. 2. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (SI. 1. 84/89) vjerovnici koji imaju potraživanje u stranoj valuti prijavljuju ih u valuti potraživanja. Međutim, isplata vjerovnicima se ne vrši u toj stranoj valuti nego u domaćoj. To posredno proizlazi iz odredbe članka 145. st. 2. cit. Zakona. Očito je dakle da se prijavljena i utvrđena tražbina u stranoj valuti mora konvertirati u domaću valutu. U Zakonu međutim nema odredbe o tome po kojem tečaju se vrši konverzija, odnosno na koji dan se vrši konverzija strane u domaću valutu. Odredba iz st. 3. čl. 100. cit. Zakona, prema kojoj se potraživanje u stranoj valuti unosi u stečajnu masu u dinarskoj vrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju koji vrijedi na dan otvaranja stečajnog postupka, ne bi mogla doći do primjene. Gramatičkim tumačenjem teksta te odredbe nameće se zaključak da se tu radi o potraživanjima dužnika koja se unose u stečajnu masu. Potraživanja vjerovnika, naime, ne unose se u stečajnu masu, niti mogu biti dio stečajne mase. Ta odredba bi međutim imala smisla upravo pod pretpostavkom da se odnosi na potraživanje vjerovnika prema stečajnom dužniku. Neovisno o tome što se odredba iz čl. 100. st. 3. cit. Zakona ne može direktno primijeniti na potraživanje vjerovnika, prema shvaćanju ovog suda potraživanja izražena u stranoj valuti imaju se konvertirati u domaću valutu na dan nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka. Ovo pro192

izlazi iz temeljnih načela stečajnog prava. Cilj je stečaja da se sva potraživanja prema dužniku utvrde i da se cjelokupna imovina dužnika svede na isti zajednički nazivnik, tj. novac (domaću valutu). Ovo radi toga da bi se potraživanja vjerovnika mogla staviti u razmjer i da bi se tako utvrdilo koliko će koji od vjerovnika dobiti u stečaju. Dugovi dužnika isplaćuju se razmjerno iz diobne mase (čl. 140. st. 1. cit. Zakona). Razmjernost se ne bi mogla postići ako se sva potraživanja — novčana i nenovčana, uključujući i ona izražena u stranoj valuti, ne bi izrazila istim mjerilom vrijednosti, a to može biti samo domaća valuta.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-88/92 od 3. studenog 1992. Članak 100. st. 3. i čl. 146. st. 2. ZPNSL

:

.

244

POTRAŽIVANJE PREMA STEČAJNOM DUŽNIKU U STRANOJ VALUTI Potraživanje prema stečajnom dužniku u stranoj valuti utvrđuje se u toj valuti, a ne u hrvatskim dinarima po tečaju na dan otvaranja stečajnog postupka. Isplata vjerovniku iz diobne mase vrši se u hrvatskim dinarima po tečaju na dan isplate. »Nije sporno da vjerovnik ima potraživanje u stranoj valuti. Nije sporno da je na ročištu za ispitivanje tražbina potraživanje priznato u stranoj valuti, ali je u otpravku rješenja isto preračunato u dinare po tečaju na dan otvaranja stečajnog postupka. Vjerovnik je podnio zahtjev da se njegova priznata tražbina u stranoj valuti isplati u dinarima po tečaju na dan isplate. Kraj tako nespornog činjeničnog stanja pogrešno je pozivanje prvostepenog suda na čl. 100. st. 3. ZPNSL, jer taj propis govori o potraživanju dužnika a ne o njegovom dugovanju, što je i logično s obzirom na odredbe o početnoj stečajnoj bilanci i formiranju stečajne mase. Taj propis, a pogotovo propis iz čl. 146. st. 2. ZPNSL, ne predviđa da se potraživanja u stranoj valuti ne utvrđuju u toj valuti odnosno u dinarskoj protuvrijednosti na dan plaćanja. Baš naprotiv, čl. 146. st. 2. ZPNSL govori da vjerovnik koji je prema dužniku imao potraživanje u stranoj valuti, može kod ovlaštene banke pretvoriti (kupiti) odgovarajuću valutu uz uvjete utvrđene propisima. Ako bi se prihvatio stav prvostepenog suda onda dolazi do neravnopravnosti učesnika u postupku, jer bi vjerovnici koji imaju potraživanja u dinarima bili namireni u cijelosti, a vjerovnici čija su potraživanja u stranoj valuti samo djelomično i to u neznatnom iznosu. Da je to tako može se vidjeti i iz ranijeg Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada (SI. list 72/86) koji je u čl. 234. st. 2. i 3. predviđao da se potraživanje u stranoj valuti isplaćuje u toj valuti ako u diobnoj masi postoji takva vrsta valute, a u protivnom isplata se vrši u domaćoj valuti po tečaju na dan donošenja rješenja o glavnoj diobi. Novi ZPNSL koji je stupio na snagu 30. XII. 1989. godine donesen je u vrijeme koiivertibilnosti dinara pa je logično da takva odredba u taj Zakon nije ni unesena.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-423/92 od 31. ožujka 1992. Članak 100. i 143. ZPNSL

245

POTRAŽIVANJA PREMA STEČAJNOM DUŽNIKU IZRAŽENA U STRANOJ VALUTI I KAMATE Potraživanja u stranoj valuti utvrđuju se u hrvatskim dinarima po tečaju koji vrijedi na dan otvaranja stečajnog postupka. Kamate na ta potraživanja kao i na sva ostala, teku do dana u kojem je održano ročište o nacrtu za glavnu diobu. • :; 193

»U smislu cl. 100. st. 1. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, koji se primjenjuje kao Zakon Republike Hrvatske na temelju Zakona o preuzimanju Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji kao Zakon Republike Hrvatske (NN 53/91) potraživanja u stranoj valuti se unose u stečajnu masu prema srednjem tečaju, koji vrijedi na dan otvaranja stečajnog postupka. Kamate na potraživanje vjerovnika u stečajnom postupku teku do dana ročišta za raspravu o nacrtu za glavnu diobu. Nacrt za glavnu diobu u smislu članka 143. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji sadrži popis potraživanja s podacima o vjerovnicima, visini potraživanja i visini novčanih sredstava namijenjenih za diobu, te kvotu za isplatu potraživanja, koja se namiruje iz diobne mase. Takav sadržaj nacrta za glavnu diobu moguće je dati samo ako je točno određen dan do kada kamate teku. Dan isplate nije određen, niti odrediv. On može biti različit gotovo za svakog vjerovnika. Nacrt za glavnu diobu među ostalim ima svrhu osigurati ista prava za sve vjerovnike, odnosno ravnomjerno namirenje vjerovnika, što je jedno od osnovnih načela stečajnog postupka. Svota stečajne mase određena za namirenje vjerovnika je točno određena i često ograničena. Obračunavanjem kamata do isplate gotovo u pravilu bi bilo isključeno ravnomjerno namirenje vjerovnika. Prema tome, pravilo da kamate teku do dana ročišta za raspravu nacrta za glavnu diobu, proizlazi iz načela stečajnog postupka o ravnomjernom namirenju vjerovnika.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-369/93 od 2. ožujka 1993. Članak 102. ZPNSL

246

TIJEK KAMATA NA POTRAŽIVANJE PREMA STEČAJNOM DUŽNIKU Kamate na tražbine vjerovnika prema stečajnom dužniku ne prestaju teći otvaranjem stečajnog postupka, ali ne teku do isplate, već do ročišta o nacrtu za glavnu diobu. »Na temelju čl. 102. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, koji se primjenjuje kao Zakon Republike Hrvatske na temelju Zakona o preuzimanju Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, kamate na tražbine vjerovnika prema stečajnom dužniku ne prestaju teći s danom otvaranja stečajnog postupka. Međutim, one mogu teći samo do ročišta za glavnu diobu. Vrijeme je bitan elemenat za obračun kamata. Ako se kraj vremena, kroz koje teku kamate može uzeti ročište za diobu, onda je moguće to vrijeme odrediti. Vrijeme isplate se ne može unaprijed nikada odrediti i u pravilu je neodredivo, a novac u stečajnoj masi predviđen za isplatu je ograničen imovinom stečajne mase. Ravnomjerno namirenje vjerovnika je uz naplatu kamata moguće samo, ako je unaprijed određen datum do kada mogu teći kamate. Dan isplate, u raznim okolnostima može biti različit za svakog pojedinog vjerovnika. Ako bi kamate tekle do dana isplate, onda s obzirom na iznijeto ne bi bilo moguće ravnomjerno namirenje vjerovnika, a to je jedno od osnovnih načela stečajnog postupka.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-45/93 od 9. veljače 1993. Članak 102, 144. i 145. ZPNSL

247

KAMATE NA POTRAŽIVANJE PROTIV STEČAJNOG DUŽNIKA Otvaranjem stečajnog postupka ne prestaju teći kamate na potraživanja od dužnika što se namiruju iz stečajne mase, ali teku do ročišta za ispitivanje nacrta za glavnu diobu, a ne do isplate. 194

»Neosnovano se tužitelj poziva na odredbu čl. 102. ZPNSL, jer je tom odredbom samo regulirano, da na dan otvaranja stečajnog postupka ne prestaju teći kamate na potraživanja od dužnika što se namiruju iz stečajne mase, ali nije izričito navedeno da ove kamate teku sve do isplate glavnog duga. Prema tome u konkretnom slučaju primjenjuju se i odredbe čl. 144. i 145. ZPNSL, koje reguliraju sam način namirenja vjerovnika. Prema odredbi čl. 144. stečajno vijeće dostavlja nacrt za glavnu diobu s pozivom za ročište za raspravu o tom nacrtu, pa je očito da se u tom nacrtu moraju obračunati i kamate na potraživanja od dužnika u apsolutnom iznosu. Prema odredbi čl. 145. na ročištu za raspravu o nacrtu za glavnu diobu vjerovnici mogu podnositi prigovore na taj nacrt, a rješenje o glavnoj diobi donosi stečajno vijeće nakon rasprave za glavnu diobu. Iz ovoga proizlazi da bi bila neodređena izreka presude u kojoj bi bilo samo navedeno da kamate teku do isplate, odnosno takva izreka ne bi bila u skladu s citiranim odredbama, koje reguliraju sam način namirenja vjerovnika.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-735/91 od 10. rujna 1991. Članak 102. ZPNSL

248

KAMATA NA POTRAŽIVANJE KOJE SE NAMIRUJE IZ STEČAJNE MASE Kamate na potraživanje prema stečajnom dužniku ne prestaju teći otvaranjem stečajnog postupka, ali ne teku do isplate, već do ročišta o nacrtu za glavnu diobu. »Na temelju čl. 102. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, koji se primjenjuje kao Zakon Republike Hrvatske na temelju Zakona o preuzimanju Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji kao Zakon Republike Hrvatske (NN 53/91, u daljnjem tekstu: ZPNSL), kamate na tražbine vjerovnika prema stečajnom dužniku ne prestaju teći s danom otvaranja stečajnog postupka. Međutim, one mogu teći samo do ročišta za glavnu diobu. Vrijeme je bitan elemenat za obračun kamata. Ako se kraj vremena, kroz koje teku kamate može uzeti ročište za diobu, onda je moguće to vrijeme odrediti. Vrijeme isplate se ne može unaprijed nikada odrediti i u pravilu je neodredivo a novac u stečajnoj masi predviđen za isplatu je ograničen imovinom stečajne mase. Ravnomjerno namirenje vjerovnika je uz naplatu kamata moguće samo ako je unaprijed određen datum do kada mogu teći kamate. Dan isplate u raznim okolnostima može biti različit za svakog pojedinog vjerovnika. Ako bi kamate tekle do dana isplate onda s obzirom na iznijeto ne bi bilo moguće ravnomjerno namirenje vjerovnika, a to je jedno od osnovnih načela stečajnog postupka. Prema tome, ravnomjerno namirenje vjerovnika moguće je samo u tom slučaju, ako se istovremeno izvrši obračun kamata za sve vjerovnike, a to je moguće ako se uzme određeno vrijeme, bez obzira na to kad će stvarno biti izvršena isplata.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1665/93, od 6. srpnja 1993. Članak 112. ZPNSL

249

POBIJANJE PRAVNIH RADNJI U STEČAJU U stečajnom postupku ne može se uspješno pobijati ugovor o davanju stana na korištenje bez obzira na to da li je radnik imao pravo na dodjelu stana. Ovo iz razloga što se tom pravnom radnjom (dodjelom stana) ne remeti ujednačeno namirenje vjerovnika niti se pojedini vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj. 195

»Po čl. 112. ZPNSL — preuzet kao republički zakon NN 53/91 — vjerovnici i stečajni upravitelj imaju pravo pobijanja pravnih radnji koje je dužnik učinio posljednje godine prije dana otvaranja stečajnog postupka i to u slučaju kada se tim radnjama remeti ujednačeno namirenje vjerovnika (oštećenje vjerovnika) odnosno kada se pojedini vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), kao i pravne radnje kojima se bez naknade ili uz neznatnu naknadu raspolaže imovinom dužnika. U konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni jedan od tih uvjeta, jer se dodjelom stanarskog prava nekome od radnika ne raspolaže s imovinom. Tužena nije vjerovnik pa nema pogodovanja, a nema ni oštećenja vjerovnika, jer da stanarsko pravo nije bilo dodijeljeno tuženoj bilo bi dodijeljeno nekom drugom, pa se na imovini tužitelja ništa ne bi promijenilo. Tužitelj bi imao u vlasništvu neuseljiv stan, kao što ga i sada ima bez obzira tko u njemu stanuje. Nisu dakle ispunjene pretpostavke iz čl. 112. ZPNSL za pobijanje pravnih radnji. Iznesenome treba dodati da je tuženoj stan dodijeljen još 1988. godine, dakle van roka od godinu dana prije otvaranja stečajnog postupka pri čemu ništa ne mijenja na stvari činjenica da je protivno zakonu stan dodijeljen dvjema osobama.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3197/91 od 10. prosinca 1991. Članak 112. ZPNSL

2 5 0

POBIJANJE PRAVNIH RADNJI U STEČAJU U parnici se ne može pobijati rješenje stečajnog vijeća kojim je vjerovniku priznato razlučno pravo (protiv takvog rješenja može se izjaviti žalba), već se mogu pobijati pravne radnje koje je dužnik učinio posljednju godinu dana prije otvaranja stečajnog postupka. »Nije bilo osnova da sud prvog stupnja odlučuje meritorno o dijelu tužbenog zahtjeva kojim se »utvrđuje da je bez pravnog učinka... rješenje o razlučnom pravu Okružnog privrednog suda Split, jer se je o pravovaljanosti toga rješenja moglo odlučiti samo u postupku u kojem je to rješenje doneseno. S obzirom da tužitelj nema pravnog interesa na podnošenje takve tužbe, budući je pravnu zaštitu trebao ostvariti podnošenjem žalbe u stečajnom postupku protiv rješenja toga suda, to je sud prvog stupnja, pravilnom primjenom odredaba procesnog prava, trebao u tom dijelu tužbu odbaciti (arg. iz članka 288. stavak 2. ZPP). U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva da se »utvrđuje da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi, založno i razlučno pravo...« u prvom redu treba istaći da je sud prvog stupnja, da bi po tužbi mogao postupiti trebao, polazeći i od odredbe članka 11. ZPP, upozoriti tužitelja koje pravne radnje može poduzeti i s tim u svezi pozvati ga da otkloni nedostatke u tužbi (članak 281. ZPP). Naime, tužbom koju je tužitelj podnio sudu u smislu članka 112. stavak 1. ZPNSL mogu se pobijati p r a v n e r a d n j e koje je dužnik učinio posljednju godinu prije otvaranja stečajnog postupka. Iz navedenog slijedi da je tužitelj mogao tužbom zahtijevati da se utvrdi da su bez pravnog učinka pravne radnje — ugovor o hipoteci od 4. siječnja 1990. godine, te ugovor o osnivanju založnog prava i predaje u zalog od 4. siječnja 1989. godine, a ne i da je bez pravnog učinka založno i razlučno pravo, jer to nisu pravne radnje, već stvarna prava koja se osnivaju na temelju pravnih radnji.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-602/92 od 9. veljače 1993. .196

Članak 121, 125. i 127. ZPNSL

;

251

IZLUČNA PRAVA Otvaranje stečajnog postupka ne utječe na prava izdvajanja stvari koja ne pripadaju dužniku (izlučna prava). Međutim, izlučni vjerovnici ostvaruju svoja prava podnošenjem prijave stečajnom vijeću kao i ostali vjerovnici. Ako stečajni upravitelj ospori pravo vjerovnika, stečajno vijeće upućuje vjerovnika na parnicu, a nije ovlašteno meritorno odlučivati o zahtjevu za izlučenje stvari. »Po čl. 121. st. 5. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, koji je kao Zakon Republike Hrvatske preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (NN 53/91, dalje: ZPNSL) izlučni vjerovnici označuju u prijavi dio imovine (predmet) na koji se njihov zahtjev odnosi. To naprosto znači da izlučni vjerovnici podnose prijavu potraživanja. Po čl. 125. st. 3. ZPNSL prijavljeno potraživanje smatra se utvrđenim ako ga prizna stečajni upravitelj i ako ga ne ospori ni jedan od vjerovnika prisutnih na ročištu za ispitivanje potraživanja. Dakle, prijavljeno potraživanje ili se može priznati ili pak osporiti. Kad se potraživanje osporava onda je u smislu čl. 127. ZPNSL vijeće dužno vjerovnika čije je potraživanje osporeno osim ako za svoje potraživanje nema izvršnu ispravu uputiti na parnicu. Meritorno rješavajući o tom da li Gradu Zagrebu pripada pravo na izlučenje prvostepeni sud povrijedio je odredbe iz čl. 125. i čl. 127. ZPNSL.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1946/92 od 12. listopada 1992.

Članak 125. u svezi s čl. 10. ZPNSL

252

ŽALBA PROTIV RJEŠENJA STEČAJNOG VIJEĆA O UTVRĐENIM POTRAŽIVANJIMA Protiv rješenja stečajnog vijeća dopuštena je žalba, pa tako i protiv ovog kojim je konstatirano da je potraživanje osporeno, jer zakonom nije određeno da žalba nije dopuštena. »Po čl. 10. st. 1. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, koji je kao Zakon Republike Hrvatske, preuzet po Zakonu o preuzimanju Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (NN 53/91, u daljnjem tekstu: ZPNSL) protiv rješenja donesenog u stečaju može se podnijeti žalba, ako zakonom nije drukčije određeno. Zakon o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji nema odredbu prema kojoj se ne bi mogla podnositi žalba protiv rješenja o osporavanju prijavljenog potraživanja. Rješenje suda kojim se utvrđuje prijavljena potraživanja ima deklaratorni karakter, jer je u čl. 125. ZPNSL predviđen način kako se prijavljena potraživanja utvrđuju. Tako se može dogoditi, kao što je to bilo u konkretnom slučaju, da je stečajni upravitelj priznao potraživanje vjerovnika, a nisu ga osporili vjerovnici prisutni na ročištu, već ga je osporio stečajni sudac, pa ne može biti riječ o pomanjkanju pravnog interesa za podnošenje žalbe.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1102/92 od 19. svibnja 1992. 197

Članak 125. i 127. st. 2. ZPNSL

253

ISPITIVANJE PRIJAVLJENIH POTRAŽIVANJA U STEČAJNOM POSTUPKU Stečajno vijeće ne može odbiti zahtjev vjerovnika da se neko njegovo potraživanje utvrdi. Stečajni upravitelj dužan je o svakom prijavljenom potraživanju određeno izjasniti se priznaje li ga ili osporava. Ako ospori potraživanje, sud upućuje vjerovnika na parnicu. »Po čl. 125. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, koji je kao Zakon Republike Hrvatske preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (NN 53/91, u daljnjem tekstu: ZPNSL) stečajni upravitelj dužan je o svakom prijavljenom potraživanju određeno se izjasniti priznaje li ga ili ga osporava. Prijavljeno potraživanje smatra se utvrđenim ako ga na ročištu prizna stečajni upravitelj i ako ga ne ospore ni jedan od vjerovnika prisutnih na ročištu za ispitivanje potraživanja. Stečajno vijeće samo konstatira rješenjem koja su potraživanja priznata a koja osporena. Radi toga nije bilo mjesta donošenju prvostepenog rješenja kojim se odbija prijedlog za donošenje dopunskog rješenja kojim bi se utvrdilo da na priznato potraživanje vjerovniku teče ugovorena kamata.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-903/92 od 12. svibnja 1992. Članak 125. i 127. ZPNSL

254

POTRAŽIVANJE KOJE JE OSPORENO Osporeno potraživanje utvrđuje se u parnici, a ne u stečajnom postupku. Takvo potraživanje ne može se uvrstiti u nacrt za glavnu diobu (ako u parnici još nije utvrđeno), ali je stečajno vijeće dužno osigurati iz stečajne mase sredstva radi isplate vjerovnika, pod uvjetom da je obavijestio stečajno vijeće u roku od 8 dana da je pokrenuo parnicu na koju je bio upućen. »Ispravno je postupio prvostupanjski sud kada je pobijanim rješenjem odbio prigovor žalitelja-vjerovnika, zbog toga što je potraživanje ovog vjerovnika stečajni upravitelj osporio u smislu čl. 125. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, pa se to potraživanje u osporenom dijelu ne može smatrati utvrđenim, pa se kao takvo ne može niti uvrstiti u nacrt za glavnu diobu. Sud je u smislu čl. 127. st. 1. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji uputio žalitelja da osporeno potraživanje dokazuje u parnici, što je u smislu citiranog propisa žalitelj i bio dužan učiniti ukoliko želi očuvati svoja prava. U stečajnom postupku kao izvanparničnom postupku ne mogu se sporna potraživanja dokazivati nakon što ih ospori stečajni upravitelj i drugi vjerovnici. Bez obzira što se u ovom slučaju radi o spornom pitanju da li su kamate ispravno obračunate, stečajni upravitelj izrazio je o tome svoj stav i potraživanje žalitelja osporio, pa svoje potraživanje žalitelj može dokazivati u parničnom postupku, pa ukoliko je u propisanom roku od 8 dana žalitelj pokrenuo parnični postupak, stečajno vijeće osigurat će za to potraživanje sredstva kako bi se u slučaju utvrđenja moglo namiriti to potraživanje iz stečajne mase (argument iz čl. 127. st. 4. ZPNSL).« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-824/93 od 31. kolovoza 1993. 198

Članak 125. i 127. ZPNSL

255

UPUĆIVANJE NA PARNICU Vjerovnika čije je potraživanje stečajni upravitelj osporio, stečajno vijeće upućuje da radi utvrđivanja postojanja potraživanja pokrene parnicu, a nije ovlašteno samo meritorno odlučivati o tome da li potraživanje postoji ili ne postoji. »U stečajnom postupku ne može se provoditi rasprava u svrhu dokazivanja potraživanja stečajnih vjerovnika, već prijavljena potraživanja stečajni upravitelj ispituje i dužan se o svakom prijavljenom potraživanju određeno izjasniti da li ga priznaje ili osporava (čl. 125. st. 1. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji). U parnici, koju je još prije otvaranja stečajnog postupka žalitelj pokrenuo, doneseno je rješenje o prekidu postupka u smislu čl. 212. toč. 4. Zakona o parničnom postupku, pa je žalitelj osnovano upućen da svoje potraživanje prijavi u stečajnom postupku zbog toga što protiv stečajnog dužnika u parnici vjerovnik ne može isticati kondemnatorni tužbeni zahtjev već samo deklaratorni, a zato treba imati pravni interes. Da bi se konstituirao pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, u ovom slučaju potrebno je da vjerovnikovo potraživanje bude u stečajnom postupku osporeno. Budući da je stečajni upravitelj osporio žaliteljevo potraživanje, to osporavanje je i razlog zašto je sada žalitelj upućen u smislu čl. 127. st. 1. ZPNSL da svoje osporeno potraživanje ostvaruje u parnici, pri čemu je potrebno naglasiti da u parnici žalitelj kao tužitelj može postaviti isključivo deklaratorni zahtjev, tj. tužbeni zahtjev na utvrđenje svojeg potraživanja prema stečajnom dužniku.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1434/93 od 31. kolovoza 1993. Članak 126. i 127. ZPNSL

256

ISPLATA VJEROVNIKA Na temelju rješenja o glavnoj diobi vjerovnicima mogu biti isplaćene samo one tražbine koje su prijavljene i utvrđene u stečajnom postupku. »Pobijanim rješenjem određena je isplata tražbine u visini od 100%. U glavnoj diobi stečajne mase isplaćene mogu biti tražbine, koje su utvrđene, a to mogu biti opet samo one, koje su prijavljene u smislu čl. 127. ZPNSL i nakon toga ispitane odnosno priznate. Tražbina koja nije prijavljena, ne može biti ispitana niti može biti uzeta u obzir prilikom diobe. Prijava tražbine može biti stavljena u stečajnom postupku najkasnije do ročišta o nacrtu za glavnu diobu u smislu čl. 126. st. 1. ZPNSL. Prema tome, vjerovniku nije mogla biti isplaćena tražbina u većoj svoti od one koja je bila prijavljena u stečajnom postupku i tu utvrđena kao pravovaljana.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-652/93 od 30. ožujka 1993.

199

Članak 333. st. 2. ZPP Članak 127. ZPNSL

:

257

UPUĆIVANJE NA PARNICU KAD SE POTRAŽIVANJE TEMELJI NA IZVRŠNOJ ISPRAVI i Ako se potraživanje temelji na izvršnoj ispravi, stečajno vijeće upućuje na parnicu stečajnog dužnika (ili drugog vjerovnika koji je osporio potraživanje), a ne vjerovnika. Tužba koju je podnio vjerovnik nije dopuštena bez obzira što je upućen na parnicu od stečajnog vijeća. »Sud prvog stupnja pogrešno je primijenio odredbu čl. 127. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (Narodne novine 53/91 — u daljnjem tekstu: ZPNSL), pa je tako s obzirom na pogrešnu uputu stečajnog vijeća propustio u pripremi za glavnu raspravu odbaciti tužbu u smislu čl. 333. st. 2. ZPP-a. Naime, u ovom slučaju radi se o tome da je stečajni upravitelj osporio potraživanje tužitelja koje se temelji na već pravomoćnoj i izvršnoj ispravi, pa je u smislu čl. 127. st. 2. ZPNSL stečajno vijeće trebalo na parnicu uputiti stečajnog dužnika, a ne vjerovnika, u ovom slučaju tužitelja. Bez obzira na takvu pogrešnu uputu (koju je stečajno vijeće dalo u smislu čl. 127. st. 1. ZPNSL) sud prvog stupnja trebao je odbaciti tužbu zbog toga jer se ne može ponovno suditi o istoj stvari o kojoj je već pravomoćno presuđeno, te stečajni vjerovnik, u ovom slučaju tužitelj, nije dužan ponovno dokazivati potraživanje za koje je već stekao izvršnu ispravu. Smisao odredbe čl. 127. st. 2. leži u tome da se stečajnom dužniku ili jednom od drugih stečajnih vjerovnika omogući da u parnici ospori potraživanje koje se temelji na već stečenoj izvršnoj ispravi ističući u parnici opozicione ili opugnacione prigovore kakve bi inače u redovnom toku stvari mogao isticati kao razlog za prigovor u izvršnom postupku, pa se upravo zbog toga niti ne može raspravljati u takvom slučaju po tužbi stečajnog vjerovnika koji je već stekao izvršnu ispravu.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1141/93 od 25. svibnja 1993. Članak 127. ZPNSL

258

UPUĆIVANJE NA PARNICU Ako stečajni upravitelj ospori potraživanje vjerovnika koje se temelji na pravomoćnoj odluci suda, stečajno vijeće upućuje na parnicu dužnika, a ne vjerovnika. Tužba vjerovnika nije dopuštena bez obzira na to što ga je stečajno vijeće pogrešno uputilo na parnicu. , .... »Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u stečaju za potraživanje koje je nastalo prije otvaranja stečaja i za koje tužitelj posjeduje izvršnu ispravu. Prema čl. 127. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji ako se osporava potraživanje vjerovnika koji je za to potraživanje već stekao izvršnu ispravu, stečajno vijeće uputit će vjerovnika odnosno stečajnog dužnika, ovisno o tome tko je od njih osporio potraživanje na pokretanje parničnog postupka u smislu st. 1. ovog članka. U ovom slučaju potraživanje je osporio stečajni upravitelj (stečajni dužnik), pa je samo, prema navedenom zakonskom propisu, stečajno vijeće moglo uputiti stečajnog dužnika na pokretanje parnice. U ovom predmetu tužitelj već ima za predmetno potraživanje, pravomoćno usvojen tužbeni zahtjev, pa 200

kad je sud prvog stupnja, ponovo sudio o istom, učinio je povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-2599/92 od 8. prosinca 1992. Članak 127. ZPNSL

259

UPUĆIVANJE NA PARNICU Ako se osporava potraživanje vjerovnika koji je za to potraživanje već stekao izvršnu ispravu, stečajno vijeće upućuje na parnicu onoga tko je osporio potraživanje, a ne vjerovnika čije je potraživanje osporeno. Uputi li stečajno vijeće pogrešno na parnicu vjerovnika, pa on podnese tužbu, sud će je odbaciti kao nedopuštenu jer se o istoj stvari ne može dva puta suditi. »U smislu članka 127. st. 2. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, koji se primjenjuje kao Zakon Republike Hrvatske, na temelju Zakona o preuzimanju Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji kao Zakon Republike Hrvatske (NN 51/91, u daljnjem tekstu: ZPNSL), kada se tražbina temelji na izvršnoj ispravi stečajno vijeće upućuje na parnicu onoga tko je takvu tražbinu osporio. U dotičnom slučaju to je učinio stečajni upravitelj, pa je valjalo na parnicu uputiti stečajnog dužnika. Tužba koju su podnijele tužiteljice nije dopuštena unatoč toga što su od suda upućene da to učine. Zbog toga je prvostupanjski sud u smislu članka 333. st. 2. ZPP-a trebao tužbu odbaciti. Tako je trebao postupiti bez obzira na odluku stečajnog vijeća o upućivanju na parnicu, budući da se o pravomoćno presuđenoj stvari ne može ponovno raspravljati. Smisao članka 127. st. 2. ZPNSL je taj da se u parnici onome tko je osporio tražbinu omogući stavljanje opozicionih ili opugnacionih prigovora protiv izvršnog naslova, odnosno rješenja o izvršenju.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1323/93 od 6. srpnja 1993. Članak 127. i 139. ZPNSL

260

UPUĆIVANJE NA PARNICU — POSLJEDICE PROPUŠTANJA ROKA Vjerovnik koji je upućen na parnicu dužan je podnijeti tužbu u roku od 8 dana i o tome obavijestiti stečajno vijeće. Taj rok nije prekluzivne naravi, pa je tužba dopuštena premda je podnijeta nakon isteka roka. »Rok od 8 dana propisan u čl. 127. st. 1. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji koji se primjenjuje kao Zakon Republike Hrvatske na temelju Zakona o preuzimanju Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji kao Zakon Republike Hrvatske (NN 53/91 — u daljnjem tekstu: ZPNSL) nije prekluzivan tj. njegovim propuštanjem vjerovnik ne gubi pravo podići tužbu na utvrđenje, da ima tražbinu prema stečajnom dužniku, već jedino gubi pravo da njegova tražbina bude uzeta u obzir prilikom diobe, ako ne bude pravomoćno dovršena parnica do diobe. Vjerovnik koji je tužbu na utvrđenje podigao u propisanom roku bit će ravnomjerno s ostalim vjerovnicima namiren u svako vrijeme, tj. svota za namiren je njegove tražbine mora biti izdvojena iz stečajne mase prilikom diobe u smislu čl. 139. ZPNSL i pričuvana do pravomoćnog dovršetka postupka. Drugim riječima, vjerovnik koji je tužbu na utvrđenje tražbine podigao u roku iz čl. 127. st. 1. ZPNSL i uspio je s tužbom, biti će uvijek namiren ravnomjerno s dru201

gim vjerovnicima. Naprotiv, vjerovnik koji je takvu tužbu podigao po proteku roka iz čl. 127. st. 1. ZPNSL, biti će namiren ravnomjerno s ostalim vjerovnicima samo u tom slučaju, ako je njegova tražbina pravomoćno utvrđena prije diobe. Ovo nedvojbeno proizilazi iz čl. 127. st. 4. ZPNSL.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-990/93 od 4. svibnja 1993.

Članak 136. ZPNSL

j

261

pfaje Stvari dužn/Jka mogru zahtijevati vjerovnik i clužnilc ,i ra*o

od tri mjeseca od dana prodaje, ako su prodajom oštećeni interesi vjerovnika. Pri tome poništenje prodaje može zahtijevati svaki stečajni vjerovnik, dakle, i onaj koji nije sudjelovao u postupku prodaje. »Po čl. 136. st. 1. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, koji je kao Zakon Republike Hrvatske preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (NN 53/91, u daljnjem tekstu: ZPNSL) vjerovnik i dužnik mogu u roku od 3 mjeseca od dana prodaje stvari dužnika zahtijevati poništaj prodaje ako su prodajom oštećeni interesi vjerovnika. Dakle, poništaj prodaje može tražiti stečajni vjerovnik, a uvjet je oštećenje interesa vjerovnika. Pri tome nije bitno da li poništaj prodaje traži i onaj tko nije sudjelovao u postupku prodaje. U vezi s tim i razlozi koje je naveo prvostepeni sud tj. da općina K. nije sudjelovala u postupku prodaje nije od značaja za aktivnu legitimaciju onog koji prodaju pobija. U vezi s tim i razlozi koje je naveo prvostepeni sud a koji se odnose na činjenicu da vjerovnik nije sudjelovao u prodaji nisu odlučne.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-934/92 od 12. svibnja 1992. Članak 136. ZPNSL

262

PONIŠTENJE UGOVORA O PRODAJI STEČAJNOG DUŽNIKA Poništenje ugovora o prodaji dužnika mogu zahtijevati vjerovnik i dužnik u roku od 3 mjeseca od dana prodaje, ako su prodajom oštećeni interesi vjerovnika, a treće osobe nisu ovlaštene na podnošenje tužbe za poništaj. »Suprotno žalbenim tvrdnjama na konkretan sporni odnos primjenjuju se odredbe Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (SI. list 84/89, Narodne novine 53/91) koje uređuju prodaju dužnika kao pravne osobe. Odredbe cit. zakona su lex specialis, te se i procesna ovlaštenja stranaka u stečajnom postupku imaju ocjenjivati prema odredbama specijalnog propisa. Vjerovnik i dužnik mogu u roku od 3 mjeseca od dana prodaje dužnika zahtijevati poništaj prodaje, ako su prodajom oštećeni interesi vjerovnika, o kojem zahtjevu rješava sud koji provodi stečajni postupak (članak 136. st. 1. i 2. ZPNSL). Poništenje ugovora o prodaji od 26. studenog 1992. godine između tuženika pod 2) i stečajnog dužnika — tuženika pod 1) ne mogu zahtijevati treće osobe izvan kruga vjerovnika i stečajnog dužnika (argumentum a contrario čl. 136. st. 1. ZPNSL). Tužitelj je treća osoba, nesporno nije stečajni vjerovnik u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-10/93 od 9. veljače 1993. 202

Članak 136. st. 1. ZPNSL

263

PONIŠTENJE PRODAJE DUŽNIKA Poništaj prodaje stečajnog dužnika može zahtijevati samo stečajni vjerovnik i dužnik i to pod uvjetom da su prodajom oštećeni interesi vjerovnika. »Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je rješenje stečajnog vijeća kojim je oglašena prodaja stečajnog dužnika postalo pravomoćno. Kako je za tu prodaju stigla samo jedna prijava, a predstavnik tog poduzeća nije pristupio otvaranju ponude niti pružio dokaz da je platio jamčevinu, to javna licitacija nije uspjela. S obzirom na tu okolnost tužitelji se više ne mogu pozivati na raniju prodaju, koja je bila oglašena u toku stečajnog postupka. Odredba čl. 136. st. 1. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, odnosi se i na prodaju dužnika kao pravne osobe, a ne samo na prodaju stvari dužnika. U tom slučaju samo vjerovnik i dužnik mogu, u roku od tri mjeseca od dana prodaje dužnika kao pravne osobe, zahtijevati poništaj prodaje ako su prodajom oštećeni interesi vjerovnika. Tužitelj nije dužnik ni vjerovnik, pa nije ovlašten na podnošenje tužbe, radi poništenja prodaje dužnika. Zato je pravilno rješenje suda prvog stupnja kada je tužbu tužitelja odbacio.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-243/93 od 16. ožujka 1993.

Članak 152. ZPNSL

264

POSLJEDICE SKLAPANJA PRISILNE NAGODBE UNUTAR STEČAJA Sklapanjem prisilne nagodbe unutar stečaja stečajni postupak se obustavlja. Time prestaju pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. Slijedom toga sud ne može tužbu podnesenu nakon obustave stečajnog postupka odbaciti kao nedopuštenu bez obzira što tužitelj nije prijavio potraživanje u stečajnom postupku. »Pogrešna je odluka prvostepenog suda kada je tužbu odbacio jer se za to nisu ispunile procesno-pravne pretpostavke. Uvidom u spis St-2/90 prvostepeni sud je utvrdio da je nad tuženim rješenjem od 12. 04. 1990. godine otvoren stečaj, te da je nakon toga rješenjem istog suda od 19. 10. 1990. godine obustavljen postupak stečaja zaključenjem prisilne nagodbe. Prema čl. 152. st. 5. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (Narodne novine broj 53/91) kao zakon Republike Hrvatske, propisano je da obustavom stečajnog postupka prestaju pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. Prestankom posljedica otvaranja stečaja, prestaju i ograničenja koja nastupaju otvaranjem stečaja, pa tako i pravo na tužbu protiv stečajnog dužnika, koji nastavlja poslovanje kao ista pravna osoba koja je poslovala prije otvaranja stečaja.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1502/91 od 12. svibnja 1992. 203

265 Članak 154. ZPNSL PRIJEDLOG ZA OTVARANJE POSTUPKA REDOVNE LIKVIDACIJE Sud ne može otvoriti postupak redovne likvidacije bez prijedloga ovlaštene osobe. »Po članku 154. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, koji je kao Zakon Republike Hrvatske preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (NN 53/91, u daljnjem tekstu: ZPNSL) prijedlog za pokretanje likvidacijskog postupka mogu podnijeti: osnivač, vlasnik odnosno dužnik, sud koji vodi sudski registar i nadležni organ društveno-političke zajednice. U konkretnom slučaju prijedlog nije podnesen niti po jednoj od osoba navedenih u članku 154. ZPNSL. Grad Zagreb koji je tvrdio da nije osnivač likvidacijskog dužnika, a u stvari jeste, što slijedi iz dokumentacije u spisu izjavio je da se ne protivi da se likvidacijski postupak provede ako za to postoje zakonski uvjeti, ali takva njegova izjava ne može se tumačiti na način da je Grad Zagreb kao osnivač i predlagač za otvaranje likvidacijskog postupka. To što je Zbor radnika donio odluku o ukidanju ne mijenja ništa na stvari, jer da bi se likvidacijski postupak mogao provoditi mora postojati prijedlog ovlaštene osobe iz članka 154. ZPNSL.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1802/92 od 22. rujna 1992.

204

SUKOB ZAKONA

ZAKON O RJEŠAVANJU SUKOBA ZAKONA S PROPISIMA DRUGIH ZEMALJA U ODREĐENIM ODNOSIMA (NN RH br. 53/91) — ZRSZ Članak 28. ZRSZ u svezi s čl. 155. ZOO

266

MJERODAVNO PRAVO ZA IZVANUGOVORNU ODGOVORNOST ZA ŠTETU Za izvanugovornu odgovornost za štetu mjerodavno je, kako pravo mjesta gdje je radnja izvršena, tako i pravo mjesta gdje je posljedica nastupila ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika. »Tužitelj traži naknadu štete iz osnova odgovornosti za štetu koja je nastala u saobraćajnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika i to za tri dana nekorištenja vozila koliko je trajao popravak oštećenja. Tužitelj je njemački državljanin a nezgoda u kojoj je oštećeno vozilo dogodila se u Hrvatskoj 15. VII. 1987. godine. Radi se prema tome o sporu s međunarodnim elementom te se mjerodavno pravo određuje prema odredbama kolizornih normi Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (»SI. list SFRJ«, br. 43/82, 72/82. te »Nar. novine« 53/91). Prema odredbi čl. 28. citiranog Zakona za vanugovornu odgovornost za štetu ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, mjerodavno je pravo gdje je radnja izvršena, ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno od toga koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika. Po mišljenju ovog suda osnovano ističe žalitelj da iako je radnja izvršena u našoj zemlji, posljedica je nastupila u Njemačkoj. Tužitelj je njemački državljanin, boravi u Njemačkoj i tamo mu je nastupila posljedica nemogućnosti korištenja vozila za vrijeme dok je isto bilo na popravku. Uslijed dislokacije radnje i posljedice potrebno je ispitati da li je njemačko pravo povoljnije za tužitelja. Zbog pogrešnog pravnog stanovišta da se primjenjuje pravo gdje je izvršena radnja (lex loci delicti commissi), prvostepeni sud nije utvrđivao sadržaj njemačkog prava. Kako se radi o naknadi štete koju ne priznaje domaće pravo prema definiciji iz čl. 155. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet člankom 1. Zakona o obveznim odnosima kao Zakon Republike Hrvatske (NN 53/91), a to je umanjenje nečije imovine i sprečavanje njezinog povećanja, i nanošenje drugog fizičkog ili psihičkog bola ili straha, šteta koja bi se sastojala u nekom paušalnom davanju zbog nemogućnosti korištenja vozila bez obzira da li je tuđe vozilo korišteno ili nije, ne ulazi u definiciju štete iz citirane odredbe čl. 155. ZOO. Međutim, kako tužitelj tvrdi da takvu naknadu ima po njemačkom pravu, pa prema tome i mjerodavno pravo za odlučivanje o ovom zahtjevu, potrebno je utvrditi i sadržaj stranog prava kao i visinu takve naknade.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-335/92 od 24. ožujka 1992.

207

Članak 28. ZRSZ

267

MJERODAVNO PRAVO ZA IZVANUGOVORNU ODGOVORNOST ZA ŠTETU Za izvanugovornu odgovornost za štetu mjerodavno je pravo prema mjestu nastanka štete ili pravo mjesta gdje je nastupila štetna posljedica, ovisno o tome koje je od tih prava povoljnije za oštećenog. »Neosnovano pobijaju tuženici presudu u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada štete zbog troškova iznajmljivanja nadomjesnog vozila, jer da tužitelj nije u kategoriji osoba koja s vozilom direktno ostvaruje zaradu, pa da mu se ovaj oblik štete nije mogao dosuditi. Prema odredbi čl. 28. Zakona o rješavanju sukoba Zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (SI. 1. 43/82, 72/82, NN 53/91) za izvanugovornu odgovornost za štetu mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika. U konkretnom slučaju za oštećenika tužitelja mjerodavno je za ovaj oblik štete povoljnije njemačko pravo kao pravo zemlje gdje je posljedica nastupila. Njemačko pravo daje oštećeniku čiji je automobil bio oštećen od treće osobe pravo naknade za troškove nadomjesnog vozila, pa čak i pravo naknade zbog nekorištenja vozila tijekom razdoblja u kojem taj ovlaštenik nije mogao koristiti svoje oštećeno motorno vozilo.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1010/93 od 18. svibnja 1993.

Članak 54. i 81. ZRSZ

268

PRAVILO O USTALJIVANJU MEĐUNARODNE NADLEŽNOSTI Za ocjenu nadležnosti suda Republike Hrvatske značajne su činjenice koje postoje u vrijeme kad parnica počinje teći, pa naknadna promjena okolnosti nema značaja. »Sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za određenu vrstu sporova, sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizlazi iz odredaba Zakona o mjesnoj nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj (čl. 27. ZPP). Osnovna pravila o međunarodnoj nadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj utvrđena su Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (ZRSZ). U spornom slučaju tužba je punomoćniku tuženika dostavljena dana 8. listopada 1991. godine što je ovaj drugostepeni sud utvrdio uvidom u dostavnicu koja prileži spisu. Nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za suđenje u ovom sporu o imovinskopravnom zahtjevu, u vrijeme dostave tužbe tuženiku, temeljila se je na odredbi čl. 54. ZRSZ, jer se na teritoriju Republike Hrvatske, i to na području prvostepenog suda, nalazila imovina tuženika — brod »C« zaustavljen rješenjem prvostepenog suda u Brodogradilištu radi osiguranja novčanih potraživanja većeg broja vjerovnika. 208

Na postojanje nadležnosti prvostepenog suda za suđenje u sporu ne utječe činjenica što je brod »C« neovlašteno i to dana 8. listopada 1991. iza 17,30 sati napustio Brodogradilište odnosno Luku i teritorijalne vode Republike Hrvatske, kako to proizlazi iz dopisa Lučke kapetanije od 9. studenog 1991., jer se u vrijeme dostave tužbe punomoćniku tuženika (istoga dana ali prije 17,30 sati kako to proizlazi iz podataka u pečatu pošte na dostavnici) je nadležnost suda u Republici Hrvatskoj temeljila na odredbi čl. 54. ZRSZ a stvarna nadležnost Okružnog privrednog suda u , na odredbi čl. 36. toč. lg. Zakona o redovnim sudovima Republike Hrvatske (NN 32/88 — prečišćeni tekst 16/90 i 41/90) a mjesna nadležnost toga suda na osnovi članka 58. stavak 1. ZPP.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3266/91 od 3. ožujka 1992. Članak 54. ZRSZ

2 6 9

MEĐUNARODNA NADLEŽNOST HRVATSKOG SUDA Hrvatski sud je nadležan za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje privremenom mjerom protiv strane osobe, između ostalog, i kad se na području suda nalazi imovina te osobe (dužnika). »U ovom predmetu s međunarodnim elementom u kojem je dužnik strana pravna osoba, vjerovnik zasniva nadležnost hrvatskog suda na tvrdnji da dužnik ima imovinu u Republici Hrvatskoj. Imovina se sastoji od teretnog vozila registarske oznake FG 346 788 I, za koje vlasnik tvrdi da se ista nalazi u Splitu. Prema odredbi čl. 54. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (SI. list 43/82, a koji je preuzet kao Zakon Republike Hrvatske — NN broj 53/91) predviđena je mogućnost zasnivanja nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj u predmetima s međunarodnim elementom, upravo u slučaju postojanja imovine dužnika na teritoriju Republike Hrvatske. Uslijed toga sud prvog stupnja trebao je kao prethodno pitanje utvrditi točnost navoda vjerovnika u pogledu postojanja te imovine dužnika na teritoriju Republike Hrvatske.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-430/93 od 23. veljače 1993. Članak 82. i 83. ZRSZ

2 7 0

OSIGURANJE PARNIČNIH TROŠKOVA Pravilo po kojem su strani državljani i osobe bez državljanstva koje nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj dužni osigurati parnične troškove na zahtjev tuženika, odnosi se i na inozemnu pravnu osobu. »Pravilo je da su strani državljani i osobe bez državljanstva koje nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj dužni, kada pokreću parnicu pred sudovima u Republici Hrvatskoj, na zahtjev tuženika, kojeg je tuženik dužan staviti najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako pripremno ročište nije održano — na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se upusti u raspravljanje o glavnoj stvari odnosno čim je saznao da postoje pretpostavke za traženje osiguranja, osigurati parnične troškove (članak 82. st. 1. i 2. ZRSZ). Tuženi nema pravo na osiguranje parničnih troškova u slučaju ako u državi čiji je državljanin tužitelj državljani Republike Hrvatske nisu dužni davati osiguranje (članak 83. st. 1.1. 1. ZRSZ). Odredbe članka 82. i 83. ZRSZ, prema shvaćanju ovog drugostepenog suda, treba tumačiti na način da se ne odnose samo na strane državljane ili 209

osobe bez državljanstva koje nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, već da se odnose i na inozemne pravne osobe. Pripadnost pravne osobe određuje se po pravu države po kojem je ona osnovana, ako pravna osoba ima stvarno sjedište u drugoj državi, a ne u onoj u kojoj je osnovana, i po pravu te druge države ima njezinu pripadnost, smatrat će se pravnom osobom te države (članak 17. st. 1. i 2. ZRSZ). Budući je parnični postupak pokrenula osoba koja je osnovana po propisima Republike Bosne i Hercegovine i sa sjedištem u Republici Bosni i Hercegovini to tuženi nemaju pravo na osiguranje parničnih troškova iz razloga jer je bivša SFR Jugoslavija čiji su sljednici u pogledu prava i obveza iz konvencija i Republika Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovina, pristupila kako Haškoj konvenciji o građanskom postupku od 17. 07. 1905. tako i Haškoj konvenciji o građanskom postupku od 1. 03. 1954. godine (ova konvencija objavljena je u Službenom listu SFRJ — Međunarodni ugovori broj 6/62). Naime, prema članku 17. stavak 1. i 2. Konvencije iz 1954. godine državljanima jedne od država ugovornica, a to znači pravnim osobama, koje su osnovane po propisima zemlje ugovornice odnosno koje imaju sjedište u zemlji ugovornici, ne može se nametnuti obveza osiguranja parničnih troškova.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, PŽ-2842/92 od 1. prosinca 1992. Članak 82. i 83. ZRSZ

2 7 1

OSIGURANJE PARNIČNIH TROŠKOVA Tuženik nema pravo na osiguranje parničnih troškova ako u državi, čiji je državljanin tužitelj, državljani Republike Hrvatske nisu dužni davati osiguranje. Oslobađanje od osiguranja parničnih troškova utemeljeno na međunarodnim konvencijama koje je potpisala bivša Jugoslavija vrijedi i za Republiku Hrvatsku. »Točno je, da je, u članku 82. Zakona o rješavanju sukoba s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, koji se primjenjuju kao republički zakon (NN 53/91) utvrđeno, da kad se radi o stranom državljanu koji pokreće parnicu pred sudom u Hrvatskoj, može se tražiti osiguranje parničnih troškova. Međutim, u članku 83. st. 1. t. 1. istog Zakona kaže se da tuženik nema pravo na osiguranje parničnih troškova ako u državi čiji je državljanin tužitelj državljani Hrvatske nisu dužni davati osiguranje. Prema međunarodnim ugovorima iz oblasti pravosuđa koje je potpisala i ratificirala bivša Jugoslavija, a koje je prihvatila Republika Hrvatska u članku 3. Ustavne odluke 0 suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske (NN broj 31/91), kao i u skladu s odredbom članka 33. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora (NN 53/91) i danas vrijede odredbe konvencije između SFRJ 1 Republike Italije o uzajamnoj pravnoj pomoći u građanskim i upravnim stvarima od 3. prosinca 1960. godine (Dodatak SI. 1. SFRJ broj 5/63), koja je stupila na snagu 20. siječnja 1968. godine, pa budući da odredba o tome da oslobađanje osiguranja plaćanja aktorske kaucije nije u suprotnosti s političkim i ekonomskim uređenjem Republike Hrvatske uređenim Ustavom Republike Hrvatske, proizlazi da temeljem toga regulativa svi državljani jedne i druge države, dakle i Republike Hrvatske i Republike Italije su oslobođeni od aktorske kaucije, bez obzira na to gdje imaju prebivalište ili boravište, a u smislu odredbe članka 24. izraz »državljanin« označava i svaku pravnu osobu i drugo tijelo osnovano na teritoriju jedne ili druge strane ugovornice u skladu s njihovim zakonodavstvom.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-2233/93 od 21. rujna 1993. 210

PRIVREDNI PRIJESTUPI

ZAKON O PRIVREDNIM PRIJESTUPIMA (NN RH br. 53/91, 91/92) — ZOPP Članak 2. st. 2. ZOPP

272

DJELO NEZNATNE DRUŠTVENE ŠTETNOSTI Da bi se počinjeno djelo moglo smatrati kao djelo neznatne društvene štetnosti, potrebno je da su ispunjena dva uvjeta, tj. da je male važnosti i da su posljedice neznatne ili sasvim izostale. »Da bi se temeljem čl. 2. st. 2. Zakona o privrednim prijestupima moglo osloboditi od optužbe okrivljene, potrebno je utvrditi da učinjena povreda propisa o privrednom poslovanju koja imaju obilježja privrednog prijestupa određena propisima, predstavljaju neznatnu društvenu štetnost zbog male važnosti i zbog neznatnosti ili odsutnosti štetnih posljedica. Sud prvog stupnja obrazlažući svoju presudu naveo je da je okrivljene oslobodio od optužbe jer da se radi o djelu neznatne društvene opasnosti koje nije prouzročilo štetne posljedice. Prema tome, iz obrazloženja slijedi da sud nije utvrdio da bi postojala oba uvjeta zbog kojih bi se učinjeno djelo moglo cijeniti kao povredu neznatne društvene štetnosti, pa nije bilo osnova za donošenje pobijane odluke i tim u svezi je u pravu tužitelj i osnovani su njegovi navodi u žalbi kada ocjenjuje da učinjena povreda nije neznatne društvene štetnosti.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pkž-23/93 od 16. veljače 1993. Članak 10. ZOPP

273

ODGOVORNA OSOBA Direktor je odgovoran za zakonito poslovanje poduzeća, pa je njegovim propuštanjem dužnog nadzora došlo do učina djela koje se sastoji u propuštanju pravodobne predaje naloga za plaćanje dospjelih obveza nadležnoj organizaciji za platni promet. Ne oslobađa ga činjenica da su naloge bili dužni predati drugi djelatnici poduzeća. »Neutemeljeno okrivljeni odbija od sebe odgovornost za privredni prijestup iz čl. 26. st. 1. toč. 5. Zakona o financijskom poslovanju (činjenično opisan u izreci presude pod toč. 1.) jer njegovu odgovornost sud prvog stupnja potpuno je i pravilno utvrdio u smislu odredaba čl. 10. Zakona o privrednim prijestupima, a ona je neovisna od eventualne odgovornosti i drugih koji su sa zakašnjenjem od 15 do 157 dana propustili predati nadležnoj SDK 166 naloga za plaćanje dospijelih nepodmirenih obveza. U to vrijeme okrivljeni je bio direktor poduzeća, pa je sud prvog stupnja pravilno 213

zaključio, da je po svom položaju odgovoran za zakonito poslovanje. Po ocjeni ovog suda, uz utvrđenja suda prvog stupnja okrivljeni je odgovoran za učinjeni privredni prijestup jer je njegovim propuštanjem dužnog nadzora došlo do učina djela. Utvrđena po sudu prvog stupnja a i izrečena kazna po ovom sudu za navedeno djelo primjerena je stupnju odgovornosti okrivljenog, težini učinjenog djela i društvenoj štetnosti istog, a navodi žalbe ne daju osnova za odmjeravanje i izricanje drugačije sankcije od odmjerene i utvrđene po sudu prvog stupnja za počinjeno djelo.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pkž-77/93 od 30. ožujka 1993. Članak 10. i 56. ZOPP

274

VOĐENJE JEDINSTVENOG POSTUPKA PROTIV PRAVNE I ODGOVORNE OSOBE Za privredni prijestup protiv pravne i odgovorne osobe pokreće se i provodi jedinstven postupak, osim ako postoji zakonski razlog za gonjenje samo jedne od njih ili ako se protiv odgovorne osobe vodi postupak za krivično djelo koje ima obilježje privrednog prijestupa. »Prema odredbama čl. 10. Zakona o privrednim prijestupima pravna osoba je odgovorna za privredni prijestup ako je do izvršenja privrednog prijestupa došlo radnjom ili propuštanjem dužnog nadzora od strane organa upravljanja ili odgovorne osobe, ili radnjom druge osobe koja je bila ovlaštena da postupa u ime pravne osobe. Za privredni prijestup pravne osobe i odgovorne osobe pokreće se i sprovodi jedinstveni postupak (čl. 56. st. 1. Zakona o privrednim prijestupima). Pokretanje i provođenje postupka samo protiv pravne osobe ili samo protiv odgovorne osobe moguće je ako postoji zakonski razlog za gonjenje samo jedne od njih, ili ako se protiv odgovorne osobe vodi postupak za krivično djelo koje ima obilježje privrednog prijestupa (čl. 56. st. 2.). Prema tome, ako ne postoje zakonski razlozi za gonjenje samo pravne osobe, ne može se u smislu čl. 10. i čl. 56. Zakona o privrednim prijestupima suditi za privredni prijestup pravnu osobu ako nije osuđena i odgovorna osoba. U ovom slučaju bio je podignut optužni prijedlog protiv okrivljene pravne osobe i protiv njene odgovorne osobe, ali je sud prvog stupnja oslobodio od optužbe okrivljenog temeljem odredaba čl. 350. toč. 3. Zakona o krivičnom postupku u svezi sa čl. 60. Zakona o privrednim prijestupima za učinjeni privredni prijestup iz čl. 192. st. 1. toč. 7. i st. 2. Zakona o vodama. Prema tome, nije bilo zakonskog osnova za oglašavanje odgovornom i kažnjavanje samo okrivljene pravne osobe, jer je time narušen princip jedinstva postupka. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pkž-76/93 od 30. ožujka 1993.

Članak 37. ZOPP

275

ZAŠTITNA MJERA ZABRANE OBAVLJANJA POSLOVA Zaštitnu mjeru zabrane obavljanja određenih poslova sud će izreći ako je odgovorna osoba zloupotrijebila obavljanje dužnosti radi izvršenja privrednog prijestupa, ili ako se opravdano može smatrati da bi njezino daljnje obavljanje takve dužnosti bilo opasno. 214

»Ocjenom razloga zbog kojih je prvostepeni sud izrekao okrivljenoj zaštitnu mjeru zabrane obavljanja poslova poslovođe trgovinske radnje kroz vrijeme od dvije godine od pravomoćnosti presude, ovaj sud nalazi da je u pravu žaliteljica kad ističe da za izricanje u konkretnom slučaju te zaštitne mjere nije bilo osnova. Po čl. 37. Zakona o privrednim prijestupima navedenu mjeru sud će izreći ako je odgovorna osoba zloupotrijebila obavljanje dužnosti radi izvršenja privrednog prijestupa, ili ako se opravdano može smatrati da bi njezino daljnje obavljanje takve dužnosti bilo opasno, a može izreći i kada je odgovorna osoba prije više puta osuđivana za privredne prijestupe ili srodna krivična djela. Niti jedan od navedenih razloga u ovom slučaju po nalaženju ovog drugostepenog suda, nisu ispunjeni. Nesporno je da su u prodavaonici okrivljene pravne osobe usluživali pivom, sokovima i drugim vrstama pića veći broj osoba, koji su to piće konzumirali u prodavaonici i time obavljala ugostiteljsku djelatnost koju prema propisima nemaju pravo obavljati. Međutim, nitko od saslušanih svjedoka nije utvrdio da bi usluživala II-okr, pa obzirom da je usluživanje vršeno u više navrata posebno 13. svibnja 1991. godine ukazuje na upornost okrivljene da propušta dužni nadzor nad radom u prodavaonici da spriječi takvo ponašanje u istoj, pa se ne može cijeniti da je kao odgovorna osoba zloupotrijebila obavljanje dužnosti radi izvršenja privrednog prijestupa. Isto tako ne može se smatrati da bi zbog učinjenog djela njezino obavljanje dužnosti poslovođe prodavaonice bilo opasno, a činjenica da je okrivljena bila uporna kod izvršenja djela može se cijeniti pri odluci o kazni kao otežavajuću okolnost, iako činjenice da nije osuđivana ne ukazuje se da bi njezino obavljanje dužnosti bilo opasno.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pkž-255/92 od 27. listopada 1992.

Članak 50. ZOPP Članak 38, 39. i 62. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga

276

PRIMJENA BLAŽEG PROPISA Ako je nakon izvršenja djela zakon izmijenjen jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je blaži za počinitelja. Nepodnošenje obračuna akontacije poreza na promet nije više privredni prijestup.

»Ispitujući pobijanu presudu povodom izjavljene žalbe, ovaj sud je odlučio kao u izreci, jer je nakon učina djela i donošenja presude suda prvog stupnja izmijenjen citirani zakon. Naime, 8. travnja 1993. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona, o porezu na promet proizvoda i usluga (NN 25/93) po kojem više nije kažnjivo kao privredni prijestup postupanje protivno odredbama čl. 38. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, dakle nepodnošenje obračuna akontacije poreza na promet, već je kažnjivo po čl. 62. st. 1. toč. 1. i st. 2. postupanje protivno čl. 39. tj. nepodnošenje pravodobno konačnog obračuna poreza na promet. Po čl. 50. st. 2. Zakona o privrednim prijestupima ako je nakon izvršenja djela zakon izmijenjen jednom ili više puta primjenit će se zakon koji je blaži za učinioca.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pkž-246/93 od 12. listopada 1993.

215

ZAKON O TRGOVINI (NN RH br. 51/91, 77/92) Članak 9. i 44. Zakona o trgovini

277

PROPUST VOĐENJA TRGOVAČKIH KNJIGA Poduzeće koje se bavi prodajom robe na malo, a da ne vodi trgovačke knjige u skladu s Pravilnikom o obliku i načinu vođenja trgovačkih knjiga, čini privredni prijestup. »Činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je utvrdio na temelju svih provedenih dokaza i utvrdivši da su okrivljeni propustili za prodaju robe na malo voditi odgovarajuće trgovačke knjige, čime su postupili protivno odredbama čl. 9. Zakona o trgovini i čl. 1. i 7. Pravilnika o obliku i načinu vođenja trgovačkih knjiga, koje postupanje je kažnjivo kao privredni prijestup po preuzetom Zakonu o trgovini čl. 44. st. 1. toč. 1. i st. 2. (NN broj 53/91). Neosnovano okrivljeni A. L. odbija od sebe odgovornost braneći se i ističući u žalbi da je striktno radio po uputstvima okrivljene pravne osobe. Nesporno je da je okrivljeni radio po uputstvima okrivljene pravne osobe i pravilno vodio trgovačke knjige na veliko, ali je propustio voditi i trgovačke knjige na malo, što je bio dužan činiti. U žalbi navodi da je samo iznimno i u manjem obimu obavljao i maloprodaju građanima. Međutim, uređujući inspektor, koji je saslušan na glavnoj raspravi kao svjedok, iskazao je da je na osnovu paragon blokova u poslovnoj jedinici u Varaždinu utvrdio maloprodaju, a da mu je i šef poslovnice izjavio da je takvog prometa bilo 40%. Iskaz saslušanog svjedoka na glavnoj raspravi nije doveden u sumnju, pa ga je sud pravilno cijenio valjanim dokazima, te ocjenom tog dokaza, obrana okrivljenih, zapisnika i inspekcije, pravilno je utvrdio sve odlučne činjenice u pravcu učina djela i odgovornosti okrivljenih, pa pravilno primjenio zakon oglasivši ih odgovornima za inkriminirani im privredni prijestup.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pkž-196/93 od 8. srpnja 1993.

Članak 32. Zakona o trgovini

278

ŠPEKULACIJA Djelo špekulacije čini osoba koja koristi stanje na tržištu radi stjecanja neosnovane imovinske koristi izazivanjem poremećaja na tržištu u opskrbi ili neopravdanim povećanjem cijena, a osobito prodajom robe na način i uz uvjete kojima se kupcima otežava ili onemogućuje kupnja robe. »Okrivljeni su oglašeni odgovornima što su se koristili stanjem na tržištu prodajom robe na način koji onemogućava i otežava kupnju, pa se u izreci nabrajaju količine ženskih čizama kojima su na fakturnu cijenu zaračunavali maržu 100% i 40% te 10% i 15% poreza na promet, pa da su time postupili suprotno odredbama čl. 32. st. 1. toč. 3. Zakona o trgovini i učinili djelo špekulacije. U članku 32. stavak 1. Zakona o trgovini propisano je da je špekulacija korištenje stanja na tržištu radi stjecanja neosnovane imovinske koristi, izazivanjem poremećaja na tržištu u opskrbi ili neopravdanim povećanjem cijena. 216

U stavku 2. toč. 3. istog članka propisano je da je špekulacija u smislu stavka 1. ovog članka osobito: prodaja robe na način i uz uvjete kojima se kupcima otežava ili onemogućava kupnja robe. Prema tome, u izreci presude je naveden tekst materijalne odredbe čl. 32. st. 2. toč. 3. Zakona o trgovini tj. zakonski opis djela, a iz izreke, a niti iz obrazloženja se ne može zaključiti da li su okrivljeni imajući u prodaji utvrđeni broj pari čizama po cijenama koje su formirali koristili stanje na tržištu pa time onemogućili i otežavali kupnju, i iz kojih činjenica to proizlazi, da bi se djelovanje okrivljenih moglo supsumirati pod ponašanje koje bi sadržavalo elemente inkriminiranog privrednog prijestupa. U ponovljenom postupku navedene činjenice potrebno je utvrditi.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pkž-346/92 od 5. siječnja 1993. ZAKON O STANDARDIZACIJI (NN RH br. 53/91) Članak 16. i 77. Zakona o standardizaciji

279

ODGOVORNOST ZA PRIVREDNI PRIJESTUP ZBOG PROIZVODNJE I STAVLJANJA U PROMET MESA BEZ DEKLARACIJE O KVALITETI Propisima o kvaliteti i kategorizaciji svinjskog mesa mora se udovoljiti i u proizvodnji i u prometu, pa slijedom toga privredni prijestup čini i pravna osoba koja je proizvela meso i prodala ga trgovačkom poduzeću. »Neosnovano okrivljeni od sebe odbijaju odgovornost za učinjeni privredni prijestup navodeći da nemaju prodavaonice za maloprodaju i da je druga pravna osoba stavila u promet u svojoj mesnici predmetno meso. Po nalaženju ovog suda u izreci je pobliže označeno mjesto izvršenja djela, a okrivljena pravna osoba je proizvela isto i distribuirala ga, time da na mesu nije bilo deklaracije pa niti na otpremnim dokumentima. U čl. 1. Pravilnika o kvaliteti zaklanih svinja i kategorizaciji svinjskog mesa propisano je da uvjeti što ih propisuje ovaj Pravilnik mora se udovoljiti u proizvodnji i prometu. Prema tome, neosnovano okrivljeni od sebe odbijaju odgovornost i ona je po nalaženju ovog suda neovisna od eventualne odgovornosti u maloprodaji koja je stavila u promet nedeklarirano meso. Sud prvog stupnja je utvrdio na temelju svih predloženih i provedenih dokaza da su okrivljeni postupili protivno odredbama čl. 16. st. 1. Zakona o standardizaciji u svezi s čl. 13. citiranog Pravilnika, pa je pravilno primjenio zakon oglasivši ih odgovornima za učinjeni privredni prijestup kažnjiv po čl. 77. st. 1. i st. 2. Zakona o standardizaciji, te nisu ostvareni ni žalbeni osnovi nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede zakona.« PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pkž-193/93 od 8. srpnja 1993.

217

Temeljem mišljenja Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske u Zagrebu klasa 612-10/94-01-33, urbroj: 532-03-1/7-94-01 od 18. siječnja 1994. ova je publikacija oslobođena plaćanja poreza na promet proizvoda.