Broj: U-III-801/2018 Zagreb, 9. ožujka 2018.
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Trećem vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Rajko Mlinarić, predsjednik Vijeća, te suci Mato Arlović, Branko Brkić, Lovorka Kušan, Davorin Mlakar i Miroslav Šumanović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula mldb. X. X. iz P., trenutno u istražnom zatvoru Zatvora u P., zastupana po majci F. V., kao zakonskoj zastupnici koju zastupa Pavle Peršić, odvjetnik u P., na sjednici održanoj 9. ožujka 2018. jednoglasno je donio
ODLUKU Ustavna tužba se odbija.
Obrazloženje I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM 1. Pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu podnijela je mldb. X. X. iz P., trenutno u istražnom zatvoru Zatvora u P., zastupana po majci F. V. kao zakonskoj zastupnici (u daljnjem tekstu: podnositeljica), koju zastupa Pavle Peršić, odvjetnik u P. Ustavna tužba podnesena je u povodu rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž 59/2018-4 od 9. veljače 2018. (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje) kojim je odbijena žalba podnositeljice kao neosnovana i potvrđeno rješenje vijeća za mladež Županijskog suda u P. broj: Kvm-1/18-6 (K-10/17-315) od 19. siječnja 2018. (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko rješenje). 2. Podnositeljica u ustavnoj tužbi navodi kako smatra da su joj osporenim rješenjem povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 22., 25. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispr., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) i članak 3. stavak 1. Konvencije o pravima djeteta (New York, 20. studenoga 1989. - Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta - Odluka o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, "Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 12/93. i 20/97.; u daljnjem tekstu: Konvencija o pravima djeteta).
2 II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA 3. Prvostupanjskim rješenjem vijeća za mladež Županijskog suda u P., nakon podignute optužnice protiv optužene C. P. i prijedloga za izricanje odgojne mjere prema podnositeljici zbog počinjenja kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.; u daljnjem tekstu: KZ/11) na temelju članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; u daljnjem tekstu: ZKP) i članka 67. stavka 2. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13. i 56/15.; u daljnjem tekstu: ZSM) produljen je istražni zatvor iz zakonske osnove propisane člankom 123. stavkom 1. točkom 3. ZKP-a. Podnositeljica se u istražnom zatvoru nalazi od 24. svibnja 2017. Mjerodavni dio prvostupanjskog rješenja glasi: "(...) U odnosu na maloljetnu X. X. iz pribavljenog nalaza i mišljenja vještaka psihologa i psihijatra iz srpnja 2017. ... slijedi kako imenovana maloljetnica, a prigodom, u odnosu na konkretni događaj, ne ispoljuje krivnju i žaljenje, već si zamjera što je u zavoru, te da kod ispitivanja maloljetnica detaljno opisuje zbivanja, a iz tog iskaza slijedi da je inkriminirani događaj trajao dugo, za koje vrijeme maloljetna X. ... nije opisivala anticipaciju straha, nije opisivala promišljanje o negativnim posljedicama događaja, već slijed opisanih radnji ne pokazuje impulzivnost, čime je ispoljila hladnokrvnost, manjak empatije i bešćutnost, kao i izostanak straha, a što je sve u osnovi razvoja predstavlja poremećaj osobnosti antisocijalnog tipa. (...) Pored toga je maloljetna ... ispoljila upornost pri počinjenju kaznenog djela, potom kada se ima u vidu da imenovana zbog složenih obiteljskih prilika je boravila u udomiteljskim obiteljima i u odgojnim ustanovama, što nije polučilo pozitivan rezultat, već iz odgojnih ustanova i udomiteljskih obitelji bježi, su sve okolnosti koje po svom značaju i zbiru predstavljaju upravo one osobite okolnosti iz čl. 123. st. 1. toč. 3. ZKP/08, koje upućuju da bi mogla počiniti teže kazneno djelo, a što i jest razlog za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora prema imenovanoj maloljetnici. Sagledavajući i cijeneći okolnost kojima se ovo vijeće rukovodilo prigodom produljenja istražnog zatvora, izvanraspravno vijeće nalazi kako nisu ostvareni razlozi za moguću zamjenu istražnog zatvora blažim mjerama ... imajući pritom u vidu težinu kaznenog djela za koje je ... maloljetna ... osnovano sumnjiva da je ovo teško kazneno djelo počinila za vrijeme bijega iz Doma za odgoj djece i mladeži ..., pa iz tog razloga nije istražni zatvor zamijenjen blažim mjerama. (...)"
4. Prethodno je rješenjem Vrhovnog suda broj: Kž 480/2017-4 od 20. prosinca 2017. odbijena žalba podnositeljice kao neosnovana i potvrđeno rješenje vijeća za mladež Županijskog suda u P. broj: Kvm-9/17-6 (K-10/17-295) od 28. studenoga 2017. Odlukom Ustavnog suda broj: U-III-170/2018 od 18. siječnja 2018. usvojena je ustavna tužba podnositeljice i ukinuto je navedeno rješenje Vrhovnog suda broj: Kž 480/2017-4 od 20. prosinca 2017. i predmet vraćen na ponovni postupak. Pri tome je Ustavni sud upozorio nadležne sudove na kontinuiranu obvezu sudova u kaznenom postupku da podrobno razmatraju te relevantno i dostatno obrazlažu sve aspekte
3 eventualnog oduzimanja osobne slobode. Upućeno je da s protekom vremena i duljinom trajanja istražnog zatvora analiza i argumentacija sudova koja će pokazati razumnu opravdanost daljnjeg zadržavanja u istražnom zatvoru samo postaje sve zahtjevnija. U obrazloženju odluke Ustavnog suda, navedeno je, između ostalog, sljedeće: "U pogledu razmjernosti mjere istražnog zatvora, Ustavni sud primjećuje da se u osporenom drugostupanjskom rješenju navodi kako je ꞌočekivana sankcijaꞌ samo jedan od korektivnih faktora o kojima je potrebno voditi računa prilikom primjene istražnozatvorske mjere. 8. Ustavni sud napominje da u kaznenom postupku, napose u stadiju prije pravomoćnog presuđenja, obveza sudova da podrobno razmotre te relevantno i dostatno obrazlože sve aspekte eventualnog oduzimanja osobne slobode okrivljenici, vrijedi kontinuirano, a s protekom vremena i duljinom trajanja istražnog zatvora analiza i argumentacija sudova koja će pokazati razumnu opravdanost daljnjeg zadržavanja u istražnom zatvoru samo postaje sve zahtjevnija. Iz sadržaja osporenih akata razvidno je da je podnositeljica u istražnom zatvoru od 24. svibnja 2017., te da je u ovoj fazi postupka Županijsko državno odvjetništvo u P. podiglo optužnicu i prema podnositeljici podnijelo ꞌprijedlog za izricanje odgojne mjereꞌ upućivanjem u odgojni zavod uz sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja. Prema članku 7. stavku 4. ZSM-a predložena zavodska mjera izriče se kad prema maloljetniku treba poduzeti trajnije i intenzivnije odgojne mjere ili mjere liječenja uz izdvajanje iz njegove životne sredine, a koje se primjenjuju kao krajnje sredstvo i smiju trajati, u granicama određenim ZSM-om, samo koliko je potrebno da bi se ostvarila svrha odgojnih mjera. Polazeći od dosadašnjeg trajanja istražnozatvorske mjere (točka 3. obrazloženja), predložene sankcije kao i svrhe koja se istom vrste sankcije želi postići (članak 6. stavak 1. ZSM-a), a koja podrazumijeva ponovnu integraciju podnositeljice u društvo, te naravi i svrhe istražnog zatvora u postupcima prema malodobnim osobama (kao krajnje mjere u najkraćem nužnom trajanju), Ustavni sud zaključuje kako se nedostatak ozbiljne analize i argumentacije u sadržaju osporenog rješenja ne može smatrati ustavnopravno prihvatljivim. Navedeni nedostatak osporene odluke očituje se, među ostalim, i u izostanku razloga zbog kojih je nadležni sud ocijenio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti neke od mogućih mjera predviđenih člankom 66. stavkom 1. ZSM-a, posebice imajući u vidu kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da podnositeljica ne boluje od trajne ili privremene duševne bolesti, već njezine osobine upućuju na dijagnostičku kategoriju poremećaja ponašanja - poremećaj osobnosti antisocijalnog tipa, uz nužnost postavljanja granica dozvoljenog ponašanja. (...) Budući da se s djecom u kaznenom postupku mora postupati na način koji je prilagođen njihovoj dobi, vodeći računa o njihovom najboljem interesu, uz sve prethodno navedeno, Ustavni sud primjećuje kako iz sadržaja osporene odluke ne proizlazi da je Vrhovni sud ocijenio opravdanost produljenja istražnozatvorske mjere podnositeljici kao nužne, u kontekstu adekvatnosti uvjeta izvršenja iste mjere prema sadržaju članka 66. stavaka 2. do 4. ZSM-a i primjenom Konvencije o pravu djeteta. 9. Zbog prethodno navedenog, Ustavni sud je stajališta da razlozi za produljenje istražnog zatvora protiv podnositeljice navedeni u osporenim rješenjima nisu dostatni ni relevantni za zaključak o razumnoj opravdanosti i nužnosti primjene istražnog zatvora po osnovi članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP-a. Stoga, ocjenjuje da su u odnosu na podnositeljicu, postupanjem sudova koje nije bilo u skladu s jamstvima pravičnog (poštenog) suđenja sadržanim u članku 29.
4 stavku 1. Ustava, povrijeđena ustavna jamstva sadržana u članku 16. Ustava te je podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo na slobodu zajamčeno člankom 22. Ustava."
5. Protiv prvostupanjskog rješenja podnositeljica je podnijela žalbu koju je Vrhovni sud osporenim rješenjem odbio kao neosnovanu. U osporenom drugostupanjskom rješenju, donesenom nakon odluke Ustavnog suda broj: U-III-170/2018 od 18. siječnja 2018., kojim je odbijena žalba podnositeljice kao neosnovana navodi se, u bitnome, sljedeće: "(...) Žalbenim se navodima, upiranjem na ostvarenje citirane bitne postupovne povrede, istovjetno prethodnoj žalbi, suštinski isključivo osporava valjanost razloga na kojima prvostupanjski sud temelji ocjenu da do povrede načela razmjernosti nije došlo. Žaliteljica, međutim, zanemaruje da je ocjenjujući opstojnost istražnozatvorske osnove iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., a zatim i potencijalno postojanje navedene povrede načela razmjernosti, prvostupanjski sud uzeo u obzir težinu kaznenog djela zbog kojeg je maloljetnica osnovano sumnjiva te vodio računa o postupcima maloljetnice u kojima se očituje njezina nemilosrdnost i bezosjećajna upornost, pa stoga i viši stupanj kriminalne volje u protupravnom postupanju, istodobno imajući u vidu i složene obiteljske prilike u kojima je maloljetnica odrastala, a zbog kojih je boravila u udomiteljskim obiteljima i odgojnim ustanovama, što nije polučilo pozitivne rezultate. Prvostupanjski sud je pritom detaljno kronološki naveo i iscrpno obrazložio dosadašnji životni tijek maloljetnice, od odluke suda kojom je roditeljima oduzeto pravo na stanovanje s maloljetnicom, preko njezinog smještaja u Dječji dom u L., zatim u jednu pa u drugu udomiteljsku obitelj, a potom i njezin boravak na liječenju u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mlade u Z., te u Domu za odgoj D., kao i u Klinici za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra R., sve do smještaja u Domu za odgoj djece i mladeži P. Iz izvješća tih ustanova je razvidno da maloljetnica nije prihvaćala tretmane usmjeravanja, da je u nebrojeno navrata bježala, što iz udomiteljskih obitelji, što iz ustanove i skitala po gradu te se družila sa starijim osobama koji su policijski evidentirani zbog protupravnih ponašanja, pa je tako izbivala iz doma ukupno 135 dana, pri čemu ima ukupno 340 sati izostanka s nastave. Pored toga, prvostupanjski sud je cijenio i podatak da je terećeno joj kazneno djelo počinjeno za vrijeme dok je maloljetnica bila u bijegu iz Doma za odgoj djece i mladeži P., kao i da ni domovi za odgoj ni centri za socijalnu skrb nisu u mogućnosti spriječiti bijeg štićenika iz tih ustanova. Uz sve navedeno, prvostupanjski sud je također imao u vidu rezultate provedenog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja maloljetnice, u njihovoj cjelovitosti. Za razliku od toga, žaliteljica tek parcijalno i izvan konteksta vještačenja kao cjeline naglašava da ꞌona ne boluje od trajne ili privremene duševne bolestiꞌ, što je u citatu točno, ali tendenciozno predstavlja tek jednu od nekoliko konstatacija sudskih vještaka kojom se pritom ni na koji način ne dokida značaj ostalih navoda sudskih vještaka. Naime, sudski vještaci su u svojim zaključcima, osim što su utvrdili da maloljetnica ne boluje od trajne ili privremene duševne bolesti, ustanovili da je utvrđeno da ona pokazuje smetnje iz dijagnostičke kategorije ꞌporemećaj ponašanjaꞌ, a smetnje iz tog kruga je uputno tretirati sociopedagoškim i medicinskim postupcima u svrhu prevencije razvoja u smjeru poremećaja osobnosti u odrasloj dobi. Žaliteljica također ispušta iz vida da iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka proizlazi da bi maloljetnica, uslijed navedenih rizičnih faktora za delinkventno ponašanje, ako joj se jasno ne postave granice dozvoljenog ponašanja, mogla ponoviti istovrsno ili teže kazneno djelo. Iz nalaza i mišljenja vještaka ujedno je vidljivo da maloljetnica u odnosu na inkriminirani događaj ne iskazuje krivnju i žaljenje, već si zamjera jer je u zatvoru, a sam događaj opisuje detaljno, bez anticipacije straha, bez promišljanja o
5 negativnim posljedicama događaja, pri čemu njezin opis slijeda radnji ne pokazuje impulzivnost, već hladnokrvnost, manjak empatije i bešćutnost, što se sve nalazi u osnovi razvoja poremećaja osobnosti antisocijalnog tipa. Crte osobnosti maloljetnice prema vještačenju pokazuju usmjerenje na nagonska zadovoljenja bez potrebe za kontrolom ili odgodom impulsa, ona se ne drži granica i pravila, osim onih koje sama postavlja, emocionalno je nezrela, nesigurna i povodljiva osoba, s niskim samopoštovanjem i pojačanom potrebom za traženjem uzbuđenja, kojih nikad ne nalazi dovoljno, uz nastojanje daljnjeg traženja, uslijed čega ima tendenciju progresije. Sve navedene okolnosti svojom količinom i kakvoćom, u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti, protivno žalbenim navodima, upućuju na nužnost daljnje primjene mjere istražnog zatvora prema maloljetnici iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., usprkos činjenici da se radi o maloljetnici i da se prema maloljetnicima mjera istražnog zatvora određuje samo kao krajnja mjera. Stoga za sada nije povrijeđeno načelo razmjernosti iz članka 66. stavka 1. ZSM/11. na koje maloljetnica žalbom upire."
5.1. Ocjenjujući razmjernost određene istražnozatvorske mjere u obrazloženju osporenog rješenja je navedeno: "K tome, nije bez značaja i okolnost da je u konkretnom slučaju postavljen prijedlog za izricanje odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod. Radi se, dakle, o najtežoj zavodskoj odgojnoj mjeri koja se izvršava u zatvorenoj zavodskoj ustanovi i predstavlja oduzimanje slobode. Kako predložena mjera, prema odredbi članka 16. stavka 2. ZSM/11., traje najmanje šest mjeseci, a najdulje tri godine, dok se maloljetnica nalazi u istražnom zatvoru od 24. svibnja 2017., niti s tog aspekta nije povrijeđeno načelo razmjernosti. Jednako tako, imajući na umu kvalitetu i značaj svih tih okolnosti, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da svrhu istražnog zatvora nije moguće postići blažim mjerama, pa tako niti privremenim mjerama iz članka 65. ZSM/11. koje u žalbi predlaže maloljetnica, a niti istražnim zatvorom u domu. Točno je da se prema maloljetnici, sukladno odredbi članka 66. stavka 1. ZSM/11., istražni zatvor određuje samo kao krajnja mjera, u razmjeru prema težini djela i očekivanoj sankciji, u najkraćem nužnom trajanju i samo ako njegovu svrhu nije moguće postići primjenom mjera opreza, privremenog smještaja ili istražnim zatvorom u domu. No, upiranjem isključivo na ꞌočekivanu sankcijuꞌ, žaliteljica zanemaruje da je ta okolnost samo jedan od korektivnih faktora o kojima je potrebno voditi računa prilikom primjene istražnozatvorske mjere jer je, kroz citiranu zakonsku odredbu, naglasak stavljen i na težinu djela, vidljivu kroz visinu zapriječene kazne, pri čemu je bez utjecaja činjenica da se radi o mlađoj maloljetnici prema kojoj (zbog okolnosti osobne prirode - mlađoj maloljetnosti) tu kaznu doista nije moguće izreći jer joj se prema odredbama ZSM/11. mogu izreći samo odgojne mjere i sigurnosne mjere. Nadalje, prvostupanjski je sud, razmatrajući odredbu članka 66. stavka 1. ZSM/11., opravdano isključio mogućnost zamjene istražnog zatvora primjenom mjera opreza, privremenog smještaja ili istražnim zatvorom u domu. Naime, očito je da takve blaže mjere ne bi bile djelotvorna garancija kojom se za sada ostvaruje svrha istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., s obzirom na utvrđenje, kako je već prethodno navedeno, da maloljetnica ne prihvaća tretmane usmjeravanja, da je u nebrojeno navrata bježala iz udomiteljskih obitelji i iz ustanova u kojima je bila smještena, kao i okolnost da je terećeno kazneno djelo počinjeno za vrijeme dok je bila u bijegu iz Doma za odgoj djece i mladeži P., pri čemu ni domovi za odgoj ni centri za socijalnu skrb nisu u mogućnosti spriječiti bijeg štićenika iz tih ustanova. Vidljivo je, dakle, da u konkretnom slučaju nije realno očekivati faktično ostvarenje nadzora centra za socijalnu skrb radi pružanja pomoći i zaštite ili smještaja
6 u ustanovu socijalne skrbi, a kako se to za privremene mjere prema maloljetniku propisuje odredbom članka 65. stavka 1. ZSM/11. Slijedom navedenog, svrhu istražnog zatvora nije moguće ostvariti niti primjenom odredbe članka 119. ZKP/08., odnosno primjenom istražnog zatvora u domu, a tako niti bilo kojom od mjera opreza iz kataloga u odredbi članka 98. stavka 2. ZKP/08. Žaliteljica istodobno ispušta iz vida da se nužnost određivanja i produljenja istražnog zatvora u konkretnom slučaju temelji na utvrđenim okolnostima koje u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti upućuju na postojanje konkretne i razborito predvidive bojazni da će maloljetnica, boravkom na slobodi, ponoviti istovrsno ili teže kazneno djelo. Te osobite okolnosti, dakle, opravdavaju daljnju primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., neovisno o tome što je maloljetnici predloženo izricanje odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod, dakle, u ustanovu zatvorenog tipa, u koju će joj mjeru, sukladno članku 66. stavku 4. ZSM/11., biti uračunato vrijeme trajanja istražnog zatvora. Time ujedno, prema ocjeni ovog suda, sve utvrđene okolnosti upućuju na zaključak da zahtjevi javnog interesa i očuvanja sigurnosti za sada pretežu nad pravom na slobodu maloljetnice, zajamčenog odredbom članka 16. i članka 22. Ustava RH."
5.2. U odnosu na žalbeni prigovor podnositeljice o adekvatnosti izvršavanja istražnozatvorske mjere, u kontekstu zahtjeva prema kojem je u postupku potrebno voditi računa o najboljem interesu maloljetnog djeteta, je navedeno: "(...) Pri tome, a u pogledu problematike adekvatnosti uvjeta izvršenja mjere istražnog zatvora prema maloljetniku sukladno odredbi članka 66. stavaka 2. do 4. ZSM/11., svakako je potrebno imati u vidu i odredbu članka 125. stavka 1. točke 2. ZSM/11. kojom je propisano da će u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ZSM/11. ministar nadležan za poslove pravosuđa donijeti provedbeni propis o uvjetima smještaja maloljetnika u zatvorenu zavodsku ustanovu kad postoje uvjeti za određivanje istražnog zatvora (članak 66. stavci 2. i 3.). Upravo temeljem te zakonske obveze su Odlukom ministra pravosuđa od 22. svibnja 2013. KLASA: 730-02/1301/45, URBROJ: 514-07-01-02-01/5-13/17 (dalje u tekstu: Odluka ministra pravosuđa), osnovane posebne zatvorske jedinice za maloljetnike u pojedinim zatvorima (među ostalima i u Zatvoru u P.) u kojima se do osnivanja zatvorenih zavodskih ustanova iz članka 66. stavka 2. ZSM/11. izvršava istražni zatvor određen maloljetniku te su ujedno određeni način i uvjeti smještaja koje posebne zatvorske jedinice moraju zadovoljavati. Pored toga, nužno je istaknuti da u konkretnom slučaju boravak maloljetnice u istražnom zatvoru u suštini ne predstavlja isključivo oduzimanje slobode u klasičnom smislu tog pojma. Naime, navedena Odluka ministra pravosuđa među ostalim sadrži (točka VI. Odluke) obvezu osiguravanja psihosocijalne pomoći, stalne zdravstvene skrbi te u okviru zatvorskih uvjeta omogućavanje, rada i poduke korisne za odgoj i zanimanje u sklopu ranije započetog obrazovanja maloljetnika. Radi se, dakle, o posebnom tretmanu maloljetnice u kontroliranim, za nju prilagođenim, uvjetima, te poduzimanju postupaka usmjerenih saniranju postojećih smetnji u njenom razvoju, ali i stvaranju pozitivne podloge za njen budući život u okvirima pravilnih vrijednosnih stavova. Takav imperativ proizlazi i iz osobina ličnosti maloljetnice, odnosno nalaza i mišljenja psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja maloljetnice, u kojem se, kako je već citirano, navodi da maloljetnica pokazuje smetnje iz dijagnostičke kategorije ꞌporemećaj ponašanjaꞌ te da je smetnje iz tog kruga uputno tretirati sociopedagoškim i medicinskim postupcima u svrhu prevencije razvoja u smjeru poremećaja osobnosti u odrasloj dobi. Kada se pritom ima u vidu i dosadašnji način života maloljetnice, u pogledu njenog odbijanja tretmana usmjeravanja, nebrojenih bjegova iz udomiteljskih obitelji i ustanova, skitnje i druženja s osobama neprihvatljivog obrasca ponašanja, što su sve okolnosti koje negativno utječu na njen razvoj, tada se upravo kroz
7 boravak maloljetnice u istražnom zatvoru i kroz njeno izdvajanje iz sredine koja poticajno djeluje na društveno nepoželjan način ponašanja maloljetnice, a prema mogućnostima sustava, ostvaruju uvjeti za korekciju i formiranje konstrukcije pozitivne perspektive njenog razvoja ka odrasloj dobi. U konačnici, nedvojbeno je da je upravo ostvarenje tog cilja sukladno najboljem interesu djeteta prema odredbi članka 3. stavka 1. Konvencije. (...)"
III. PRIGOVORI PODNOSITELJICE 6. Podnositeljica u ustavnoj tužbi tvrdi da su joj osporenim rješenjem povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 22., 25. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava u vezi s člankom 16. stavkom 2. Ustava. Ističe i povredu prava iz članka 6. stavka 1. Konvencije i članka 3. stavka 1. Konvencije o pravima djeteta. Smatrajući da Vrhovni sud donesenim rješenjem nije u dostatnoj mjeri uzeo u obzir "najbolji interes djeteta", u ustavnoj tužbi navodi: "U konkretnom slučaju to nije ostvareno jer se podnositeljica sada gotovo devet mjeseci nalazi u istražnom zatvoru Zatvora u P., u za nju neadekvatnim uvjetima. Suprotno navodima iz osporene odluke ... njoj u Zatvoru u P. nije osigurana adekvatna psihosocijalna pomoć, niti joj je osigurana poduka korisna za odgoj i zanimanje u sklopu ranije započetog obrazovanja maloljetnice. Naime, tijekom njezinog dosadašnjeg boravka u istražnom zatvoru, nije ostvaren niti jedan posjet ili kontakt s bilo kojim učiteljem ili profesorom radi organiziranja nastave unutar zavora. Također, u režimu istražnog zatvora izostaje adekvatan sociopedagoški tretman podnositeljice. (...) ... umjesto da se poduzmu radnje i postupci koju su doista u najboljem interesu maloljetnice kako bi se maloljetnicu spriječilo u rizičnim ponašanjima te osnažilo njezino psihičko stanje, produljuje se istražni zatvor koji se izvršava u neadekvatnoj ustanovi ... Podnositeljica smatra da to nije u njezinom najboljem interesu, kao što to nisu bili ni dosadašnji postupci pojedinih institucija, te se daljnjim produljenjem trajanja istražnog zatvora čini nepopravljiva šteta ... psihološkom razvoju podnositeljice. Podnositeljica smatra da u osporenoj odluci sud ne cijeni adekvatno činjenicu da se radi o osobi u životnoj dobi od nepunih petnaest godina čiji psihološki razvoj još nije završen ... ni činjenica da se istražni zatvor prema maloljetniku određuje u najkraćem nužnom trajanju, kao ni činjenica da se prema podnositeljici ne može izreći kazna maloljetničkog zatvora, te se naglasak stavlja isključivo na težinu djela, koja jeste jedan od (ali ne jedini) kriterija za određivanje istražnog zatvora, pri čemu se ispušta iz vida da je težinu kaznenog djela potrebno cijeniti kroz prizmu očekivane sankcije ... ujedno uzevši u obzir i svrhu maloljetničkih sankcija ... Spajanjem kaznenog postupka prema podnositeljici (maloljetnici) s kaznenim postupkom koji se vodi protiv punoljetne osobe ... podnositeljica je dovedena u situaciju da joj je povrijeđeno pravo zajamčeno čl. 25. st. 2. Ustava ... Opisanim je postupanjem ... podnositeljica ... stavljena u poziciju da se u dobi od navršenih četrnaest godina nalazi u istražnom zatvoru sada već devet mjeseci a da je faza rasprave tek započela. Zaključno, podnositeljica smatra da se njezin boravak u istražnom zatvoru obzirom na dosadašnje trajanje, način izvršenja i ustanovu u kojoj se izvršava, pretvorio u izdržavanje kazne zatvora."
8 Zaključno podnositeljica predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenog rješenja Vrhovnog suda i vraćanje predmeta na ponovni postupak. IV. OCJENA USTAVNOG SUDA 7. Ustavni sud prvenstveno ističe kako je pravo na slobodu temeljno ljudsko pravo. Ustav sadrži načelo nepovredivosti slobode čovjeka, koja se može ograničiti samo pod uvjetima propisanim Ustavom. Članak 22. Ustava propisuje: "Članak 22. Čovjekova je sloboda ... nepovrediva. Nikomu se ne smije oduzeti ... sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud."
S aspekta zaštite ljudskih prava, istražni zatvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja osobne slobode čovjeka, osobito kada se radi o malodobnoj osobi. Za istražni zatvor koji se određuje odnosno produljuje prije pravomoćne osuđujuće presude u cijelosti važi pretpostavka nedužnosti zajamčena člankom 28. Ustava, te se stoga istražni zatvor za okrivljenika ne smije pretvoriti u kaznu. Članak 28. Ustava glasi: "Članak 28. Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja."
7.1. Polazeći od navedenog načela pri odlučivanju u ovom ustavnosudskom postupku, Ustavni sud uzeo je u obzir činjenicu da s aspekta zaštite ljudskih prava istražni zatvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja osobne slobode čovjeka, pogotovo ako je riječ o maloljetnoj osobi. Određivanje odnosno produljenje istražnog zatvora kao mjere oduzimanja temeljnog ljudskog prava na osobnu slobodu ne smije se pretvoriti u kaznu. Stoga je istražni zatvor dopušteno odrediti (produljiti) samo u slučaju u kojem postoji visoki stupanj vjerojatnosti utvrđenja krivnje i izricanja kazne. Stoga ZKP za određivanje mjere istražnog zatvora uvijek traži kumulativno postojanje "osnovane sumnje" da je osoba počinila kazneno djelo i postojanje barem jednog od razloga taksativno nabrojanih u članku 123. stavku 1. ZKP-a, u ovom slučaju iz točke 3. te, načelno, samo u cilju osiguranja pokretanja i provođenja kaznenog postupka, a kada je riječ o malodobnoj osobi tada i pod posebnim uvjetima propisanim člankom 66. ZSM-a. 7.2. Ustavna tužba podnositeljice u bitnome sadrži prigovore koje je isticala i u ranije podnesenoj ustavnoj tužbi povodom koje je donesena odluka Ustavnog suda broj: U-III-170/2018. 8. Uvidom u osporeno drugostupanjsko rješenje razvidno je da je Vrhovni sud odbio žalbu podnositeljice jer je ocijenio da je vijeće za mladež Županijskog suda u P. pravilno utvrdilo da i nadalje egzistiraju opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora na temelju zakonske osnove iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP-
9 a te osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da bi podnositeljica mogla počiniti novo ili ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo. U drugostupanjskom rješenju osobite okolnosti za produljenje istražnog zatvora prema osnovi propisanoj člankom 123. stavkom 1. točkom 3. ZKP-a i posebnim uvjetima propisanim člankom 66. ZSM-a obrazložene su pod točkama 5. i 5.1. obrazloženja ove odluke, koje u svojoj ukupnosti s visokim stupnjem vjerojatnosti upućuju na konkretnu i predvidivu opasnost da bi podnositeljica boravkom na slobodi mogla ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo, čime je ostvaren i posebni uvjet za primjenu odnosno produljenje mjere istražnog zatvora. Navedene okolnosti, uz ozbiljne, dostatne i obrazložene argumente iznesene u osporenom rješenju u svojoj ukupnosti, prema ocjeni Ustavnog suda opravdavaju zauzeto stajalište sudova o opravdanosti daljnje primjene mjere istražnog zatvora prema podnositeljici. 8.1. Istovremeno Ustavni sud primjećuje kako je Vrhovni sud u osporenom rješenju ocjenjujući razmjernost izrečene mjere, kao i adekvatnost izvršavanja mjere istražnog zatvora (točka 5.2. obrazloženja) u odnosu na podnositeljicu, zaključio da se adekvatna svrha ne bi mogla postići određivanjem blaže mjere prema podnositeljici. 9. Ocjena je Ustavnog suda da je Vrhovni sud u osporenom rješenju, sukladno stajalištu iz odluke broj: U-III-170/2018, u potpunosti ocijenio žalbene navode podnositeljice te je u obrazloženju osporenog rješenja dostatno obrazložio razloge za produljenje istražnog zatvora podnositeljici na temelju članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP-a, odnosno postojanje osobitih okolnosti koje ukazuju na opravdanu bojazan da bi boravkom na slobodi mogla ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo, kao i razloge iz kojih ocjenjuje da se svrha istražnog zatvora u njezinom slučaju za sada ne može ostvariti nekom blažom mjerom. Prvostupanjsko rješenje i osporeno drugostupanjsko rješenje doneseni su na temelju mjerodavnih odredbi ZKP-a i ZSM-a, pa, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i uz obrazloženje dostatnih i relevantnih razloga za određivanje mjere iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP-a, Ustavni sud ocjenjuje da podnositeljici u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava na koja ukazuje. 10. Slijedom prethodno navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. pročišćeni tekst), odlučeno je kao u izreci.
PREDSJEDNIK VIJEĆA mr. sc. Rajko Mlinarić, v. r.
