Veronica Henry - Noć u Orient Expressu

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu


Veronica Henry Noć u Orient Expressu

Naslov izvornika A Night on the Orient Express Copyright © Veronica Henry 2013 S engleskoga prevela VESNA ROLLER


Posvećeno Samuelu Georgeu Brighlu 1927.-2013.


ZAHVALE Bilo mi je čisto zadovoljstvo istraživati materijale za ovu knjigu, a pisati je veliko veselje, ali to ne bi bilo moguće bez pomoći Anne Nash iz venecijanskoga Simplon Orient Expressa, koja je pokazala bezgraničnu podršku i velikodušnost. Hvala ti, Anna! Također sam zahvalna njezinoj zamjenici Emmi Wylde za pomoć i entuzijazam. Nazdravljam objema čašom pjenušca. Zahvalnost dugujem i Rupertu Aaronsu, našem stjuardu, i Walteru Nisi, glavnom barmenu koji je pazio na mojega supruga i mene dok smo bili u vlaku i omogućio nam nezaboravno putovanje. Jednako tako zahvale idu i osoblju Hotela Cipriani koje se potrudilo da naš boravak bude čaroban. Knjigu su poboljšale i moja agentica Aramnita Whitley i urednica Kate Mills, oštrim okom i držanjem tempa osiguravši da knjiga ostane na tračnicama i na vrijeme stigne u postaju. Cijenim njihovo vodstvo više nego što će one ikada znati. Velika hvala - doprinos i mnogo smijeha - Peti Nightingale i Sophie Hughes iz Lucas Alexander Whitleyja. Rad s vama bio je kao san. Zahvalna sam Rebecci Watson iz Valerie Hoskins Associatesa i Marku Lucasu iz Lucas Alexander Whitleyja za savjete što posjetiti i gdje jesti u Veneciji. Zahvaljujem se i Claire McLeish, Alice Wilson i Illani Fox za predivno prijateljstvo tijekom prethodne godine. (Ovdje slijedi grcanje i suze kao na dodjeli Oskara.) Također se zahvaljujem svojemu suprugu Peteru što mi je dopustio da ga odvučem na drugi medeni mjesec u Veneciju - bilo mu je teško, ali nije bilo drugog muškarca za taj posao! Napokon, vječna zahvala Susan Lamb za njezinu viziju i odlučnost, ali najviše za dobrotu.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu PROLOG Dok sat otkucava ponoć, na sporednom kolosijeku za ranžiranje vagona u neposrednoj blizini Calaisa vlak čeka pod spokojnim nebom. Iznad njega svijetli mjesec, kupajući ga u srebrnom sjaju. Vagoni su prazni, osim duhova putnika koji hodaju gore-dolje hodnicima, dok vršci prstiju kližu po intarziji, a njihov miris lebdi u mirnoći zraka. Blag trag glazbe na klaviru plovi dalje u crnu baršunastu noć, provlačeći se kroz šapate i obećanja. Jer ovdje se odvilo već tisuću priča, o ljubavi i nadi, o strasti i slomljenom srcu, o pomirenju i odlasku. Jedanaest je spavaćih kola, tri vagon-restorana i bar. Za nekoliko sati, ovi će tihi vagoni oživjeti u pripremi vlaka za putovanje. Nijedna površina neće ostati neuglačana. Pribor za jelo i čaše blještat će. Na njima neće ostati ni mrvica prašine, ni tračak masti. Dostavna kolica temeljito će se čistiti dok metal ne zablista. Razmišlja se o svakoj želji, svakoj potrebi, svakoj mogućnosti dok se unutra unosi hrana, od najmanjih komadića kremastog maslaca do boca najfinijeg šampanjca. Napokon, osoblje će pozorno stajati pred budnim okom upravitelja vlaka, njihove uniforme bit će savršeno čiste, bit će spremni za zadnji pregled prije nego što vlak krene prema svojoj postaji. Na peronu putnici koji čekaju blago drhte. Možda zbog svježine zraka ili zbog uzbuđenja što će se ukrcati u najpoznatiji vlak na svijetu, tko zna? U svakom slučaju, njihove priče čekaju da ih se ispriča. Ovamo! Tu je! Prvi pogled na Orient Express dok kraljevski klizi prema peronu. Sunce se odbija o stakla prozora, dok se upravitelj postaje primiče dugim korakom. Čuje se zvuk zadovoljstva dok kočnice zaustavljaju vlak, koji staje brujeći, blistav, uznosit - ali na svoj način pun dobrodošlice. Tko se može oduprijeti takvu pozivu? Dođi! Uzmi svoje stvari! Čvršće sveži šal oko vrata, navuci rukavice i šešir dok uzimaš dragog za ruku. Požurite - vaše sjedalo čeka...

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu SPAJALICA Spajanje savršenih parova više od dvadeset godina Pristupite našoj mrežnoj stranici i osvojite putovanje života. Jeste li kad očajavali kako nikada nećete upoznati pravu osobu? Jeste li sigurni da za vas netko takav ne postoji? Jesu li vas umorili pokušaji prijatelja da vam nekoga namjeste, boli li vas čeljust dok se smiješite na jednoj od takvih večeri polumrtvi od dosade? Ako ste se prepoznali, Spajalica nudi vam mogućnost da osvojite putovanje života uz svojega idealnog partnera. Sve što trebate jest prijaviti se na našu mrežnu stranicu i poslati svoj profil, a mi ćemo pregledati poslane profile i primijeniti svoje poznate vještine spajanja parova. Svaki profil pojedinačno ocjenjuje vijeće stručnjaka koji imaju višegodišnje iskustvo u spajanju pravih partnera. Ne koristimo računala jer ona ne čitaju između redaka i ne primjećuju iskru koja je potrebna da prava veza zaživi. Iz poslanih profila spojit ćemo savršen par koji će otići na najluđi spoj naslijepo: noć u Orient Expressu od Londona do Venecije. Uživajte u krajoliku koji oduzima dah dok putujete legendarnim vlakom na najboljem putovanju života. Pijuckajte koktele u baru dok slušate serenade s velikoga klavira, potom obilno večerajte u vagon-restoranu ispijajući najbolja vina. Svatko od vas raspolagat će zasebnim luksuznim odjeljkom s poslužiteljem pri ruci da vam ispuni svaku želju. Čak i ako ne osvojite putovanje, imate veliku šansu ostvariti san i pronaći savršenog partnera. Od svojih početaka, sklopili smo tisuće sretnih veza, zaslužni smo za stotine vjenčanja i više desetaka Spajalica dječice. Što čekate? Ispunite upitnik profila na našoj mrežnoj stranici. Mogli biste poći na putovanje koje će vam promijeniti život.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu SPAJALICA Upitnik profila EMMIE DIXON

GODINE: 26 ZANIMANJE: modistica BORAVIŠTE: London NAJDRAŽI CITAT: “Najvažnije je uživati u životu - biti sretna - samo to se broji.” (Audrey Hepburn) TKO BI ME GLUMIO U FILMU O MOJEM ŽIVOTU: Maggie Gyllenhaal JA U 50 RIJEČI: Volim grublje poslove i igre. Volim se prerušavati. Držim da je život pustolovina i želim nikad ne prestati učiti. Ja sam gradska cura, ali volim pobjeći na selo. Vjerujem da sami stvaramo svoju sreću i zato sam se prijavila na ovo natjecanje. NEKE OD MOJIH NAJDRAŽIH STVARI: pastile s okusom ljubičica, vatromet, lijepo ponašanje, piknici, snjegovići, Agatha Christie, šumske vatre, daiquiri1 od jagode, užine subotnjim jutrom, zamatanje poklona. MOJ IDEALNI PARTNER U JEDNOJ REČENICI: Želim nekoga tko će me iznenaditi i nasmijati, tko je dobar i tko zna kako se zabavljati.

1

Voćni koktel na bazi ruma

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu SPAJALICA Upitnik profila ARCHIE HARBINSON

GODINE: 28 ZANIMANJE: seoski gospodarstvenik BORAVIŠTE: Cotswolds NAJDRAŽI CITAT: “Tko je pustio pse van?’’ TKO BI ME GLUMIO U FILMU 0 MOJEM ŽIVOTU: Colin Firth JA U 50 RIJEČI: Volim svoju farmu, ALI volim i svjetla grada. Kuhati ne znam nimalo, seljačina sam pomalo, ali znam se dobro srediti. Najvažnija mi je odanost. Mogu izgledati sramežljiv, ali zapravo se znam zabavljati. NEKE OD MOJIH NAJDRAŽIH STVARI: šetnja po imanju s terijerima Sidom i Nancy, nedjeljni ručak u mjesnoj pivnici, moj stari Morgan, Billie Holiday, West End u vrijeme Božića, izlasci sunca, prva šalica čaja u danu, mojitosi, čarape zagrijane na štednjaku AGA, plesanje. MOJ IDEALNI PARTNER U JEDNOJ REČENICI: Želim nekoga za koga ću se brinuti, tko će me nasmijati i grijati me u noći (moja drvenjara nema centralno grijanje).


Prije putovanja


JEDAN

A

dele Russell nije voljela telefone. Oni su, naravno, bili neophodni. Važan dio svakodnevice. Nije se mogla zamisliti bez telefona, ali za razliku od mnogih svojih prijateljica, provodila je uz telefon što je mogla manje vremena. Voljela je kontakt očima i mogućnost da čita jezik tijela, posebice u poslovnim prilikama. Na telefonu je postojalo previše mogućnosti za nerazumijevanje. Teže je bilo reći stvari koje netko doista želi reći i mnogo je toga moglo ostati neizrečeno. I rijetko bi kad čovjek sebi dopustio luksuz tišine: trenutak da razmisli prije nego što odgovori. Možda je to bio zaostatak iz vremena kada je telefonski poziv bio raskoš, kada se dijeljenje informacija svodilo na minimum jer ste bili svjesni troška. Adele bi bilo draže današnji razgovor voditi oči u oči, ali nije imala tu mogućnost. Već je predugo odgađala taj poziv. Adele nikada nije odugovlačila, ali zakopavanje prošlosti zahtijevalo je u tom trenutku toliki napor volje da je oklijevala ponovno je otkopati. Podižući slušalicu rekla je sebi da nije pohlepna, zahtjevna ili naporna. Samo je tražila ono što je zakonski bilo njezino. I ne da bi to radila za sebe. Imogen. Na trenutak joj se pred očima pojavila slika njezine unuke. Osjetila je mješavinu ponosa, krivnje i zabrinutosti. Kad ne bi bilo zbog Imogen, držala bi Pandorinu kutiju čvrsto zatvorenom, mislila je. Ili ipak ne bi? Ponovno je samu sebe podsjetila da ima svako pravo činiti ono što čini. Njezin prst, sa sjajnim lakiranim noktom, lebdio je iznad prve nule trenutak prije nego što ju je pritisnula. Možda je imala osamdeset četiri godine, ali i dalje se uređivala i bila glamurozna. Čula je dug zvuk međunarodnog poziva. Dok je čekala uspostavu veze, sjetila se koliko ga je puta nazivala u tajnosti svih onih godina, uz snažno udaranje srca, nos pun mirisa ustajalog dima govornice, ubacujući novac koji odzvanja... - Halo? - Glas je bio mlad, ženski, engleski. Samopouzdan. Adele je preletjela mogućnosti: kći, ljubavnica, druga žena, domaćica? Pogrešan broj? - Mogu li dobiti Jacka Molloya? - Naravno. - Nezainteresiranost u glasu govorila je Adele da ne postoje osjećaji između njih. Onda je vjerojatno bila domaćica. - Tko ga traži, molim? To je bilo samo rutinsko pitanje, ne paranoja. - Recite mu da je Adele Russell. - Hoće li znati zbog čega? - Ponovno rutina, ne ispitivanje. - Znat će. - U to je bila sigurna. - Samo trenutak - Adele je čula odlaganje telefona. Koraci. Glasovi. Potom Jack.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Adele. Baš prekrasno! Prošlo je puno vremena. Nije uopće zvučao kao da ga je zateklo što se ona javlja. Njegov je ton bio suh, zabavljen, šaljiv. Kao uvijek. Ali nakon svih tih godina nije utjecao na nju kao prije. Mislila je tada da je odrasla, ali to je bilo daleko od istine. Svaka njezina odluka bila je nezrela i sebična, sve do samog kraja. Tada je njezino putovanje u odraslost zapravo i počelo, sa shvaćanjem da se svijet ne okreće oko Adele Russell i njezinih potreba. - Morala sam čekati pravo vrijeme - odgovorila je. - Vidio sam Williamovu osmrtnicu u novinama. Žao mi je... Tri retka u novinama. Voljeni muž, otac i djed. Nije bilo cvijeća. Donacije njegovoj najdražoj dobrotvornoj udruzi. Adele je raširila prste na stolu i pogledala vjenčani i zaručnički prsten. Još uvijek ih je nosila. Još uvijek je bila Williamova žena. - Ovo je službeni poziv - rekla mu je pokušavajući zvučati što poslovnije. Zovem zbog Innamorate. Uslijedila je stanka dok je obrađivao informaciju. - Naravno - odgovorio je. Njegov je ton bio lak, ali osjećala je da ga je pogodila svojom oštrinom. - Pa, ovdje je. Čuvao sam ti je s najvećom pažnjom. Možeš je pokupiti kad god želiš. Adele se osjećala gotovo malaksalo. Bila se spremala za svađu. - Dobro. Poslat ću nekoga. - Oh! - U njegovu glasu čulo se istinsko razočaranje. - Nadao sam se da ćemo se vidjeti. Da te barem odvedem na večeru. Svidjelo bi ti se gdje sam. Guidecca... Zar je zaboravio da je već bila ondje? Zasigurno nije mogao. - Sigurna sam da bi, ali, nažalost, više ne letim. - Sve je to za nju bilo previše ovih dana. Čekanje, neudobnost i neminovna kašnjenja. Vidjela je dovoljno svijeta prijašnjih godina. Nije osjećala potrebu vidjeti više. - Uvijek imaš vlak. Orient Express... Sjećaš se? - Naravno. - Njezin je glas zvučao britkije nego što je željela. Vidjela se kako stoji na peronu Gare de l’Est u Parizu i drhti u žutoj lanenoj haljini i kaputu iste boje koji je kupila u Rue de Faubourg dan ranije. Drhtala je ne zbog hladnoće, nego zbog očekivanja, tjeskobe i krivnje. Adele je osjetila kako joj se grlo stisnulo. Sjećanje je imalo slatko-gorak okus. Nije imala prostora za njega, zbog svega ostalog. Imala je dovoljno emocija s kojima se sada nosi. Prodaja Bridge Housea, gdje su joj se djeca rodila i rasla, prodaja galerije koja je bila njezin život, razmišljanje o vlastitoj budućnosti - i Imogeninoj budućnosti: sve je to bilo vrlo uznemirujuće. Neophodno, ali uznemirujuće. - Poslat ću nekoga za tri tjedna - rekla mu je. - Hoće li to odgovarati?

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Na trenutak nije bilo odgovora. Adele se zapitala hoće li Jack možda ipak biti težak. Nisu postojali nikakvi dokumenti koji su išli u prilog njezina zahtjeva. Bilo je to samo obećanje. - Venecija u travnju, Adele. Bio bih savršen domaćin. Savršen džentlmen. Razmisli o tome. Osjetilaje staru tjeskobu kako se javlja iznutra. Možda ipak nije bila imuna koliko je mislila? Uvijek joj je to činio - navodio je da želi činiti stvari koje ne bi smjela. U svojoj mašti već je bila pred njegovim vratima, znatiželja ju je nadvladala. Zašto bi opet prolazila kroz nemir? U svojim godinama? Stresla se na tu pomisao. Puno je bolje da to ostane u prošlosti. Na taj je način ona imala kontrolu. - Ne, Jack. Čula je njegov uzdah. - No, ti znaš što želiš. Smatraj to otvorenim pozivom. Bilo bi mi vrlo drago da se opet vidimo. Adele je pogledala kroz prozor koji je gledao na rijeku. Nabujala od ožujske kiše, tekla je između obala noseći sve za sobom sa sigurnošću na kojoj joj je ona zavidjela. Korak u nepoznato bio je rizik, a u njezinim godinama bilo joj je puno draže znati točno gdje se nalazi. - Hvala ti, ali mislim da ipak... ne bih. Nastala je neugodna tišina koju je Jack konačno prekinuo. - Pretpostavljam da ti ne trebam reći koliko sad slika vrijedi. - Nije stvar u tome, Jack. Njegov je smijeh ostao isti. - Nije me briga ako i jest. Tvoja je i možeš raditi s njom što te volja. Ipak se nadam da je nećeš samo prodati onomu tko ti ponudi najviši iznos. - Ne brini se - umirila ga je. - Neće otići izvan obitelji. Dat ću ju svojoj unuci. Za njezin trideseti rođendan. - Pa, nadam se da će joj pružiti isto toliko zadovoljstva koliko je pružala meni. - Jack je zvučao zadovoljno. - Sigurna sam. - Ima trideset godina? Nije puno mlađa nego što si ti bila... - Točno. - Prekinula ga je. Morat će biti oštra. Skreću u sentimentalnost. Moj će te pomoćnik izvijestiti o detaljima. - Upravo je htjela završiti razgovor i prekinuti, ali nešto ju je ipak smekšalo. Oboje su bili stari. Vjerojatno neće biti živi za deset godina. - Dobro si, nadam se? - Kada se sve uzme u obzir, uopće se ne mogu požaliti. Međutim, nisam... živahan kao što sam bio.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Adele je zatomila osmijeh. - Koja sreća za Veneciju - odgovorila je pomalo suho. - A ti, Adele? Nije više htjela razgovarati s njim. Osjećala se zagušena jakim osjećajem onoga što je moglo biti, a svih ovih godina borila se protiv tog osjećaja. - Vrlo sam dobro, uživala sam u poslu, a obitelj mi je vrlo blizu. Život je lijep. - Nije htjela pokazati slabu točku ili širiti priču. - Zapravo, moram ići. Imam dogovor za ručak... Prekinula je brzo koliko je pristojno. Ruke su joj drhtale dok je vraćala telefon u stalak. Još uvijek je mogao utjecati na nju. Nikad nije do kraja pokopala čežnju. Izbila bi na površinu svako malo, kada bi ona najmanje očekivala. Zašto nije prihvatila njegov poziv? Što bi moglo biti loše u tome? - Ne budi smiješna! - Njezin je glas odjeknuo u tišini jutarnjeg salona. Pogledala je gore. Morski krajolik još je visio ondje - onaj za koji se nadmetala onoga dana kada su se ona i Jack prvi put susreli. Od tada ga je držala nad svojim pisaćim stolom. Nijedan potez kista nije se promijenio svih tih godina. To je i bila ljepota slika. Trenutak je bio uhvaćen, a one su uvijek ostajale iste. Ta ju je misao dovela natrag do zadatka pred njom. Imala je toliko toga organizirati: agenti za nekretnine, računovođe, odvjetnici, svi su čekali da donese odluke. Mnogi su joj savjetovali da ne donosi nikakve drastične odluke prije nego što prođe neko vrijeme nakon žalovanja, ali ona je bila sigurna da je prošlo dovoljno. Bridge House bila je prevelika za jednu osobu, Russell Gallery bila je za nju prevelik zalogaj, čak i uz činjenicu da je Imogen zapravo upravljala njome. Imogen ju je stalno iznova uvjeravala da je ne želi preuzeti, da je došlo vrijeme da se okuša u nečemu novom i da nije nikada namjeravala ostati u Shallowfordu tako dugo. Adele je ponudila da nađu kompromis, ali Imogen je uporno tvrdila kako želi jasan prekid. Ipak, Adele se osjećala krivom i to je bio razlog zašto je tražila natrag lnnamoratu. Bio bi to baš predivan dar. Nije mogla zamisliti nikoga na svijetu tko bi to cijenio više nego Imogen, i to bi joj nekako umirilo savjest. Prisjetila se razgovora koji se upravo zbio. Kakav bi joj život bio da nije imala Jacka u njemu? Bi li bio drukčiji? Bila je sigurna kako nikada ne bi imala poticaj i ustrajnost kakve je na kraju dobila, da ga nije poznavala. Ipak, bi li možda bila sretnija? - Nisi mogla biti sretnija - rekla je sebi ljutito. - Jack je bio pogreška. Svatko ima pravo pogriješiti. Čvrsto je vjerovala u to. Moraš pogriješiti da bi ti se život posložio. Na kraju ih ona jest posložila... Natjerala je svoje misli u sadašnjost. Bilo je dosta mučenja. Imala je planove koji su se morali realizirati. Napravit će neke velike promjene, sve nabolje. Osvrnula se i pogledala jutarnju sobu, sobu u kojoj je donosila većinu važnih

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu odluka. Voljela je njezine visoke stropove i duge prozore koji su gledali na rijeku. Zapravo, voljela je svaki kvadratni metar Bridge Housea. Savršena simetrija, mekana crvena cigla, nalazila se, što ne iznenađuje, pokraj mosta u Shallowfordu, najljepša kuća u tom trgovačkom gradiću. Nicky, agent za nekretnine i Imogenin najbolji prijatelj, rekao joj je da će se brzo prodati, vjerojatno prije nego što bi imali vremena otisnuti sjajne brošure koje ističu njezine savršene proporcije, vrt okružen zidom, tamnocrvena ulazna vrata s polukružnim viktorijanskim prozorčićem... Na trenutak, Adele je posumnjala u svoj plan. Silno će joj nedostajati kuća. Protrnula je od naglog osjećaja negodovanja što je se mora odreći. Podsjetila se kako je bolje donositi teške odluke dok je još uvijek pod kontrolom, prije nego što bude prekasno. Odlučno je odvinula poklopac svojega nalivpera i uzela blok. Adele nije imala fobiju od računala, ali je još uvijek mislila da se uz zapisivanje puno bolje usredotočuje. Dok je sastavljala popis, dijelovi razgovora s Jackom vraćali su se. Orient Express. Znala je da još uvijek prometuje od Londona do Venecije. Kultno putovanje. Možda i najpoznatije putovanje na svijetu. U glavi joj se počeo stvarati plan. Pretražila je putem računala, pronašla željenu internetsku stranicu i pregledala informacije. Prije nego što je imala vremena predomisliti se, dohvatila je telefon. - Halo, da, želim rezervirati kartu. Jednosmjernu do Venecije, molim vas... Dok je čekala da je spoje s pravom osobom, ponovno je primijetila sliku obješenu iznad radnoga stola. Jack je bio u pravu, ona nije bila puno starija od Imogen kada ju je kupila. Dan kad je sve počelo. Činilo se kao da je tek jučer...


DVA

B

ridge Houseom vladala je zlokobna tišina. Tišina koja se rugala, provocirala i tjerala Adele da brzo uključi bežičnu mrežu, gramofon, čak i televiziju, iako iskustvo nalaže, svakome tko ima ikakve kriterije, da je uključuje samo za večernje vijesti. Ali nijedan zvuk nije ispunio golemu prazninu koja je nastala nakon što su dva mala, ali glasna dječaka otpremljena prvi put u internat. Nije bilo udaraca nogometne lopte o bočni zid kuće. Nije bilo gromoglasnog trka po stubama. Nije bilo puštanja vode u WC-u u prizemlju - nije da su se svaki put sjetili pustiti je. Nije bilo pištavih vedrih glasova ni iznenadnih krikova zbog ozljede ili nepravde. Nije bilo ni smijeha. Što je najgore, dan nije imao zamah. Sedam godina blizanci su bili njezin životni pogon. Nije baš cio dan visjela nad njima, nipošto, ali uvijek su bili tu. Čak i kad su išli u obližnju školu, došli bi trkom na ručak, tako da Adele nikada nije dugo bila sama. Ni na trenutak joj nije bilo krivo što su tu, za razliku od mnogih njezinih prijateljica koje kao da su odahnule s olakšanjem kadgod bi otpravile svoje potomstvo. Da je bilo po njezinu, dječaci bi ostali u seoskoj školi i onda s jedanaest krenuli u gimnaziju u Filburyju, ali to je bila bitka koju nikada neće dobiti. Tony i Tim bili su predodređeni za iste škole koje je pohađao njihov otac William, u skladu sa starom tradicijom britanske više srednje klase. Dakle, znala je da taj dan dolazi, bojala ga se, a sada je došao i prošao. Bilo joj je još gore nego što je zamišljala. Nije danima ležala u krevetu jecajući, ali srce joj je bilo prazno kao i kuća. Usto, odlazak blizanaca poklopio se s Williamovim odlaskom. Odmah nakon vjenčanja Russelli su kupili Bridge House zbog konjušnice uz nju, koja je više od deset godina Williamu služila kao ordinacija. Iako Adele nije bila izravno uključena, ozbiljno je shvaćala svoju ulogu liječnikove supruge i svaki je dan bila angažirana oko njegovih pacijenata i brinula se za njih. Ali sada se William pridružio još trojici liječnika opće prakse i zajedno su otvorili modernu ordinaciju u Fillburyju, udaljenom deset kilometara. To je bio dio pokušaja Zavoda za zdravstveno osiguranje da zdravstvena skrb postane dostupnija. Williamu je to bilo uzbudljivo, revolucionarno, ali uključivalo je toliko odlučivanja, toliko više odgovornosti. Dakle, puno više vremena. Jedva ga je viđala, a kada bi došao kući, bio je zatrpan papirologijom i izvještajima. Kada je radio iz Bridge Housea, primao bi pacijente ujutro od devet do podneva pa opet od dva do četiri, i to bi bilo to, osim što je dežurao za hitne pozive i obavljao teške porode. Tako se Adele osjećala usamljenom, beskorisnom i poprilično tužnom. Ako ćemo pravo, pomalo je zavidjela svojemu mužu. A ako bi bila osobito samosažalna, krivila bi ga što je poslao dječake u internat i potom je napustio. Što je očekivao da će ona sa svojim vremenom?

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Adele zapravo nije bila tip osobe koja bi puno zamjerala ili se žalila. Bila je radišna i možda je zato William mislio da se ona može nositi s time. Zbog toga je u utorak ujutro u devet i dvadeset već bila obavila sve zadatke. Otišla je k mesaru radi današnje večere i kupila košaricu šljiva za kolač - za to će joj trebati cijelih deset minuta. Nije bilo kućnog posla jer joj je gospođa Morris pomagala svaki dan. U gradskoj vijećnici odvijalo se dobrotvorno okupljanje na kavi, ali imala je užasan osjećaj kako bi mogla, tek mogla, briznuti u plač ako bi je netko pitao kako su se blizanci snašli, a onda bi se osjećala blesavo. Dan prije kod frizerke je oprala i uredila svoje tamne kovrče i uzrujala se kada ju je ova pitala za njih. Uzela je lokalni tjednik i listala u potrazi za nadahnućem, iako nije znala što bi u njemu mogla naći. Primijetila je da se prodaje neka vikendica koja nije bila predaleko. Otići će: razmišljala je pretvoriti napuštenu operacijsku dvoranu u krilo za goste i možda razmjestiti nešto namještaja. Nesvjesno je potražila po torbici blijedoružičasti ruž, potegnula njime preko usana pa iz predvorja uzela kabanicu i rukavice. Ili to ili je mogla vratiti knjige u knjižnicu. Čekale su je na hrpi na stolu u hodniku, ali na samu pomisao na to svladao bi je umor. Krenula je prema svojemu blijedoplavom automobilu. Znala je da je sretna što može voziti. Bila je sretna i točka. Imala je kuću kakvu bi svi u Shallowfordu željeli, upravo na mostu pokraj rijeke, s lijepim vrtom što ga je okruživao zid i nadsvođenom stazom do ulaza... pa zašto se onda osjećala toliko prazno? Postojao je, naravno, jedan dobar razlog, ali nije puno razmišljala o njemu jer zapravo - zar je to imalo smisla? Nikada mu nije rekla kolika je ironija u tome što njezin muž, koji je porodio toliko djece u gradu, nije bio na porođaju njihovih sinova, pa nije mogao spriječiti nastalu štetu. William se nije osjećao dobro zbog toga, naravno da nije, što je bio tako daleko toga dana. Da je bio bliže, možda bi sada postojao još jedan Russell da popuni prazninu koju je ostavio odlazak blizanaca ili bi možda bila čak dvojica. Ali nije ih bilo... Dok je polagano izlazila na glavnu ulicu, počela je padati turobna rujanska kiša. Adele je uključila brisače i gledala kako se bezvoljno kreću naprijed-natrag. Bit će to duga zima. Između vikendice i Wiltshira ima desetak kilometara: bila je to prilično mala i beznačajna kuća, ništa vrijedno spomena u katalogu. Adele je voljela kupovati na dražbama - uvijek su joj bili draži antikviteti, a sviđala joj se i drama i nadmetanje koji idu uz to. Pružalo je više zadovoljstva nego robne kuće, jer na dražbama nikada ne znaš na što možeš naletjeti. Danas joj nije dugo trebalo da procijeni predmete. Bilo je puno ružnog pokućstva neodredive starosti - sve dobro valjda je zadržala obitelj - ali među dosadnim komodama i beskonačnim kompletima porculana primijetila je jednu sliku. Bio je to morski krajobraz, prilično divlji i pust i sviđale su joj se boje: ljubičasta i srebrna. Slika je bila tmurna i zlokobna, ali osjećala je da se to na neki način poklapa s njezinim raspoloženjem. Osjećala je njezinu iznimnu kvalitetu. Znala je kako je kod slikarstva najvažnije da te natjera da nešto osjetiš. Svidjela joj

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu se. Bila je prilično sigurna da će se slika prodavati budzašto, pa se odlučila nadmetati za nju. Dražba se odvijala u šatoru u vrtu jer nijedna soba u kući nije bila dovoljno velika. Bilo je hladno i vjetrovito i počela je razmišljati da ne uđe, ali opet je počela pljuštati kiša pa je zaključila da će se više smočiti ako krene prema autu parkiranom u obližnjem polju nego ako ude u šator. Pokrila je glavu aukcijskim katalogom i utrčala. Stolice su bile neudobne, a nije pomagala ni činjenica što je pod, prekriven prostirkom od kokosa, bio neravan. Sakrila se u svoj kaput i grčevito stiskala sada potpuno mokar katalog. Označila je sliku koja ju je zanimala i pokraj nje napisala cijenu do koje je bila spremna ići - ne veliku. Ipak, trebat će je očistiti i ponovno uokviriti. Već je mogla zamisliti kako je vješa iznad svoga radnog stola u jutarnjem salonu gdje je pisala pisma. Moći će je gledati i udisati njezin slani morski zrak. Promatrala je ljude na dražbi dok je čekala da njezin predmet dođe na red. Ušao je muškarac s izrazom koji je bio mješavina očaja i ljutnje na sebe što je zakasnio. Na brzinu je preletio pogledom po sobi da vidi ima li suparnika. Njegov pogled zastao je na Adele i na trenutak se zadržao. Naglo ju je nešto prožeto. Kao prepoznavanje, iako je znala da ga nikada prije nije vidjela. Drhtala je, ali ne od hladnoće. Njegov je pogled odlutao i istog trena osjetila se zakinuto. Sjeo je na slobodno sjedalo i intenzivno proučavao katalog, dok je voditelj dražbe brzinski nabrajao predmete. Nijedan nije postigao visoku cijenu. Adele se osjećala napeto, pribrano i mirno poput zeca prije nego što se dade u bijeg. Bila je zaintrigirana. Muškarac je stajao usred mnoštva neurednih odrpanaca većinom rumenih u obrazima i prekrivenih psećim dlakama. Dražba nije bila dovoljno velika da privuče kupce iz Londona, a on je bio neponovljivo velegradska pojava. Kroj njegova kaputa s krznenim ovratnikom, njegova kravata, kovrčava kosa - sve je ukazivalo na to da je iz grada. Bio je visok, lice mu je bilo oštro, tamnih obrva. Niste mogli ne primijetiti ga. Adele je udahnula, zamišljajući njegov miris. Sigurno je oštar, muški, egzotičan - nešto je zatreperilo u njoj. Krenula je rukom prema svojim kovrčama kiša joj sigurno nije popravila frizuru. Nije se jutros do kraja našminkala, samo je stavila ruž, a sada je željela da jest. Barem je njezina kabanica, koja je bila relativno nova, prekrivala njezinu prilično dosadnu plavu haljinu: nije se mučila presvlačenjem, čak nije ni uzimanjem drugih cipela - nosila je prilično glomazne cipele na vezanje koje je obula ranije za mesnicu. S čežnjom je mislila na smaragdnu vestu bez ovratnika u svojoj garderobi, koja joj ističe zelene oči. Potajno se sagnula i stala kopati po torbici da popravi ruž, a potom je otvorila bočicu Yardleyjeva parfema English Lavender. Lagano ga je nanijela na zapešća i ustala. Još uvijek je bio tamo i palio cigaretu. Izgledao je kao da se lagano dosađuje, kao da je tu samo u pratnji svoje stare tete. Ipak, Adele nije vidjela takvu pratnju.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Aukcionar je jurio kroz predstavljanje pokućstva, potom pribora za jelo i porculana, prije nego što će napokon stići do slika. Prošao je brzo kroz trećerazredne lovačke prizore scena i mutne pejzaže i napokon bio na predmetu koji je Adele čekala. Osjetila je uobičajeno uzbuđenje koje prethodi dražbi. Ako bude kao s ostalim predmetima, neće imati nikakvu konkurenciju svojoj ponudi. - Lijep morski krajobraz, potpisuje ga Paul Maze, datira iz 1934. Tko daje ponudu? Iskusno je preletio pogledom po sobi i Adele je podigla katalog. Zamijetio ju je, davši znak čekićem u njezinu smjeru, pa ovlaš prešao pogledom po prostoriji da vidi javlja li se tko drugi. Bilo je očito da to očekuje. Objekt njezine znatiželje do sada uopće nije imao ponuda, pa se iznenadila ugledavši ga kako prvi put podiže pogled i kima aukcionaru, koji je prihvatio s osmijehom. Adele je sukladno tome povisila ponudu. Nije joj smetalo malo natjecanja. Bilo je dobro znati da se i netko drugi zanima za njezinu potencijalnu kupnju. Suparnik je kimnuo aukcionaru kao znak i da povisuje ponudu, a ona je osjećala kako joj se krv zagrijava jer se u njoj budio natjecateljski duh. Licitacija se uskoro pretvorila u bitku. Ostatak sobe bio je u čudu: ovo je bila najveća borba od jutra. Aukcionar je uživao. Do sada nije imao pravog poticaja. Kako je prodaja odmicala, bio je sve dosadnije. Predmeti su se prodavali po ludo niskim cijenama i mogao ih je odnijeti bilo tko. Sve do sada. Ponude su samo letjele naprijed-natrag, bez truna oklijevanja, sve vrijeme rastući. Nešto u Adele željelo je tu sliku pod svaku cijenu. Čvrsto je odlučila da će biti njezina. Osjećala je gotovo ubilački zaštitnički nagon prema njoj. Srce joj je lupalo, a obrazi se rumenjeli. Njezin suparnik sjedio je na drugoj strani šatora, smiren, bez nervoze, lice mu nije odavalo emocije. Pitala se zna li nešto što ona ne zna. Kakvu bi informaciju mogao imati? Je li autor bio neki neotkriveni genij? Je li to bilo davno zaboravljeno remek-djelo? Ili ju je htio iz osobnih razloga? Koliko je daleko spreman ići? Odjednom je shvatila da je ona na redu s ponudom, a već je četiri puta premašila svoj početni limit. Imala je nekoliko gvineja u torbici jer joj je William prethodnog dana dao novac za kuću, ali nije imala dovoljno novaca ako pobijedi. Nije imala ni čekovnu knjižicu - ostala je u pisaćem stolu. Bit će vrlo neugodno priznati aukcionaru da nema dovoljno. Ne smije, ne smije nastaviti. - Gospođo, na vama je red. Čekala je. Činilo se kao da joj treba neizmjerno puno vremena da kaže ne. Očajnički je željela nastaviti, ali nije imala čime. Bi li mogla založiti vjenčani prsten, pitala se. Sve su oči zurile u nju, uključujući i aukcionarove. Osim, dakako, očiju njezina suparnika. On je smireno listao katalog kao da nema nikakve brige na svijetu. Bilo bi krajnje ludo da nastavi. Na koncu, samo bi platila previše za sliku koja jest bila dobra, ali ne iznimna.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Odmahnula je glavom. Nekoliko sekunda kasnije, čekić je udario. Njezin suparnik nije ni podigao pogled s kataloga. Nije joj se sviđalo što je slika koja je trebala biti njezina otišla tako hladnom kupcu. Inače je znala gubiti, ali ovaj se put osjećala drukčije. Pokupila je svoje stvari i počela se probijati kroz redove sjedala, ispričavajući se ljudima za gaženje po cipelama. Vani se vlažan zrak stegnu oko nje. Bila je uznemirena znatno više nego što je trebala. Nije to bilo zbog same slike. Nije se mogla otresti osjećaja da je u tom nadmetanju bilo nečeg osobnog. Taj muškarac nije htio da je ona dobije. Njegov govor tijela govorio je mnogo. Htio je da ta slika nipošto ne bude njezina. Odlučila je nešto pojesti u obližnjem gradu, jer se sjećala da je tamo jedan lijep hotel. Može zaliječiti rane dok objeduje i onda se lagano odvesti kući pa probati zaboraviti incident. Ipak je to bila samo slika. Došla je u hotel, stresla kabanicu natopljenu kišom, objesila je u garderobu i u ogledalu provjerila svoj izgled. Vidjela je velike zelene oči s lijepim obrvama i frizuru koja je jučer bila elegantna i nadignuta, ali sada je izgledala beznadno. Poravnala je haljinu, popravila čarape i krenula u blagovaonicu. Sjela je za stol pokraj prozora koji je gledao na glavnu ulicu. Kiša je prestala, a ustrajno sunce počelo se probijati kroz oblake. Naručila je ručak i načinila popis stvari koje treba obaviti: poslati dječacima prepunu vreću svilenih bombona s okusom peperminta, njihovu najdražu slasticu, i onda im napisati dugo pismo, svakome po jedno. Imala je nekoliko haljina koje je htjela dati prekrojiti lokalnom krojaču: haljina koje je voljela, ali kojima su bile potrebne preinake. I htjela je najnovijim susjedima poslati poziv za večeru. Ona i William bili su iznimno društveni pa je Adele zapisala imena i drugoga para s kojima je mislila da će se novi susjedi rado družiti. U stvari, možda će ipak napraviti koktel-zabavu - tako će novi susjedi moći upoznati što više ljudi odjednom. Njezino uzbuđenje zbog jutarnjeg ishoda polako je splašnjavalo. Podigla je pogled kad joj je konobarica donijela viski sa sodom: trebalo joj je nešto da je zagrije jer se, pokisla, bila smrzla do kosti. Ali to nije bila konobarica. Bio je to pobjednik. S plijenom pod rukom. Slika je bila zamotana u smeđi papir, ali ona je znala što je. Izvukao je stolicu preko puta nje i bez pitanja sjeo. Pogledao ju je, lica koje nije odavalo nikakve osjećaje. - Licitirali ste za jedinu sliku koja je ondje bila vrijedna. Adele je prestala sastavljati popis i odložila olovku. Podigla je jednu obrvu i nasmiješila se. Možda je izgledala staloženo, ali osjećala se kao da se topi iznutra, kao da se napuhuje i pršti kao šećer kada se karamelizira. - Znam - odgovorila je. Nije htjela ništa odati. Ponajviše stoga što nije imala što odati. Nije znala kakva je ovo igra, koja su pravila ili što bi sljedeće trebala učiniti. Spustio je sliku na njezin stol. - Volio bih kada biste je uzeli - rekao joj je. Njezina je staloženost bila malo poljuljana. To nije očekivala. Očekivala je nekakvo

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu ispitivanje što ona zna o podrijetlu slike. Pobjegao joj je prilično nervozan smijeh i bio joj je mrzak taj zvuk. Odao je njezinu nelagodu. - Zašto? - bilo je sve što je uspjela reći, trudeći se da joj glas bude dubok i miran. Slegnuo je ramenima. Potom se nasmiješio. - Zaslužujete je više od mene. Trebao sam vam je prepustiti od početka. - Iznenada se nagnuo naprijed i osjetila je tračak mirisa njegove toaletne vodice. Bio je upravo onakav kakvim ga je zamišljala. - Što ćete učiniti s njom? - upitao je, divljega izraza lica. Trudila se izgledati staloženo, suprotstavljajući se osjećaju topljenja slatke i tamne karamele u nutrini. - Imala sam već predviđeno mjesto za nju u salonu. Voljela bih je gledati dok pišem pisma. Svojim dječacima. Imam dva sina. Blizance... - Činilo joj se važnim kazati mu to. Ali onda je shvatila da je od tajanstvene jednosložnosti prešla u bezvezno brbljanje, pa vjerojatno nije u opasnosti. Samo je kimnuo i ponovno je pogledao. - Smijem li vam se pridružiti na ručku? - Čini se da već jeste. - Napokon. Igra je gotova. Nasmiješila se u znak pristanka kada je konobarica došla. Ništa ga nije moglo smesti. -Ja ću isto što i moja pratnja i bocu šampanjca... I dvije čaše. Pogledala ga je. - Šampanjac? Utorkom? - Njezino je srce nervozno kucalo. Nije se mogla sjetiti kada je zadnji put pila šampanjac. Nasmiješio se, a kad bi to činio crte njegova lica izgledale su manje prijeteće. Oči su mu isijavale toplinu. - Uvijek utorkom. Inače su utorci grozno dosadni. - Lupkao je prstima po smeđem papiru. - Paul Maze. Zovu ga izgubljenim impresionistom. Slika je vrlo lijepa i imate odlično oko. Razmišljala je o tome na trenutak. - Obraćate li mi se pokroviteljski? Jer, koliko je vama poznato, mogla bih biti vodeći svjetski stručnjak za... izgubljene impresioniste. Možda me vodeći svjetski posrednik poslao da kupim upravo tu sliku. Naslonio se i prebacio ruku preko naslona stolice. Bio je jedan od onih ljudi koji ispune sobu svojom pojavom, kao da je posjeduju. - Ne-odgovorioje. - Da jeste, nadmetali biste se dok je ne biste osvojili. Bio je pun sebe, samouvjeren, iritantan, kombinacija odlika koje su joj trebale biti odbojne, ali Adele je bila hipnotizirana. Shvaćala je da se od Williama razlikovao koliko muškarac uopće može. Postojalo je nešto prilično nehajno kod njega - način na koji je bacio kaput, prolazio prstima kroz malo predugu kosu, naslonio laktove na stol, nagnuo šampanjac i iskapio ga do dna pa opet napunio čašu. Zurio je u nju.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Što?- upitala je. -Je li vam itko rekao da izgledate kao Liz Taylor? Uzdahnula je. - Da, samo što sam ja puno starija i imam zelene, a ne ljubičaste oči. - Izdaleka ste iste. Pokušala se ne osjećati polaskano. Iznenadila ju je ta usporedba, zbog njezina trenutačnog izgleda... - Pričaj mi o sebi - rekao je dok im je na stol stizala govedina fricasses. Spustila je pogled na hranu. Bila je gladna kada ju je naručivala, ali sad joj nije bila ni na kraj pameti. - Udata sam - započela je. - Pa, očito je. - Usmjerio je pogled na prsten njezine lijeve ruke i počeo sa zadovoljstvom jesti. - Za liječnika. Imam dva sina, kao što sam i rekla. Držaoje vilicu desnom rukom, na američki način. Mahnuo je njome. - I? Zastala je i razmišljala što kazati. - To je to. - Nikada se nije osjećala tako dosadnom. Što je još mogla reći? Bila je domaćica i majka - pa čak više ni to, ne baš. - Pa - nastavio je - doista biste trebali tu nešto učiniti. Shvatila je da ne zna ni njegovo ime i bila je ljutita. Otkuda mu pravo tako je ispitivati? - Stvarno imate petlju, upasti dok jedem i osuđivati me. Tko ste vi uopće? Nacerio se i spustio vilicu. - Žao mi je. Imate pravo. Jack Molloy. Ispružio je ruku. Prihvatila ju je. - Adele. Adele Russell. Srce joj je bubnjalo preko svake mjere. Izvukla je svoje prste jer je dodirujući ga osjetila naboj u sebi kakav nije nikada do tada. Nije se osjećala ovako kada je upoznala Williama. U to je vrijeme mislila kako je njihova veza strastvena. Budila se s onim leptirićima i nije mogla dočekati da ga opet vidi. Bila je presretna na dan njihova vjenčanja. Uvijek je gledala u njega kada su vodili ljubav i osjećala da je to ono pravo. Ipak, zbog Williama joj nikada nije bilo ovako. Predosjećala je opasnost, pravu opasnost. Jack im je nehajno natočio čaše, kao da je kralj na gozbi. - Amerikanac ste, zar ne? - rekla je. Nije mogla biti sigurna, ali osjetila je nekakav naglasak. - Naravno - rekao je. - Ali oženio sam ženu iz vrlo engleske obitelji. Dulvertoni. Znate li ih? Obiteljsko sjedište je u Ox-ford-shireu. Namjerno je to izgovorio pretjerano naglašavajući slogove. - Ne znam - rekla je.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Moja je žena vrlo bogata. Na moju sreću. - To je užasno. - Zašto? - Vjenčati se zbog novca. - Nikada nisam rekao da sam se zato vjenčao. Vjenčao sam se s Rosamund jer je bila očaravajuće predivna. I puno pametnija od mene. Adele se odjednom osjetila manje vrijednom. Bila je sigurna da se ne bi mogla usporediti s Rosamund. - A što vi donosite? - uzvratila je. Nasmijao se. - Svoj iskričavi um. I imam tračak glamura. Ja sam trgovac umjetninama. Dovodim umjetnike koji gladuju kući na večeru i za šest mjeseci oni dobivaju više novca za svoje slike nego što bi mogli sanjati. Rosamund obožava biti dio toga. - Pa što radite ovdje? - Vraćao sam se iz Cornwalla. Morao sam jednom od svojih štićenika održati motivacijski govor. A nikada ne mogu proći pored aukcije da ne uđem, za svaki slučaj. - Podigao je čašu i pogledao je. - A što ste vi ondje radili? Nije znala što reći. - Popunjavala sam vrijeme. Spustila je pogled na tanjur. Željela mu je reći koliko se prazno osjećala, koliko beskorisno, ali mislila je da to već zna. Kad je podignula pogled, vidjela je da je kritički proučava. - Mislim da vam je, gospođo Russell - rekao joj je -potreban posao ili , ljubavnik. Ili oboje. Spustila je vilicu i nož. Ovo je bilo previše. Ustala je. - Moram ići. Pravio se da je razočaran. - Čekajte, nemojte se uvrijediti. - Vrlo ste nepristojni. - Prekopavala je po torbici da pronađe jednu funtu kako bi platila svoj dio ručka. Izvukla je jednu, a ruka joj se tresla. - Zašto ljudi misle da ste nepristojni kad govorite istinu? - Pogledao ju je. Njegove su se oči smijale. Spustila je novčanicu od funte na stol. - Doviđenja, gospodine Molloy! Sagnuo se podignuti sliku koju je bio naslonio na nogu stola. - Nemojte ovo zaboraviti. - Ne želim je. - Kupio sam je za vas. - Možete je prodati. - Naravno da mogu. - Gurnuo ju je prema njoj. - Mogu je prodati deset puta skuplje nego što sam je kupio. Adele se jako trudila da ne izgleda iznenađeno. - Onda to i učinite.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Ali želim da je imate. - Namrštio se. - Evo, ovako! Dajte mi svoju zadnju ponudu, iznos do kojeg ste licitirali. Onda će ovo biti poštena transakcija. Tada je možete uzeti bez krivnje. Adele je oklijevala. - Ne mogu. - Hajde, ne može biti poštenije. - Bio je zbunjen. Odmahnula je glavom. - Ne mogu. Nemam novca. Pogledao ju je zapanjeno. - Nadmetali ste se za nju bez novca? Slegnula je ramenima: - Da. Zabacio je glavu i počeo se smijati. Ostali ljudi u restoranu okrenuli su se. - To je fantastično! Divim se vašem duhu. Molim vas, uzmite sliku! Ne mogu zamisliti bolji dom za nju. Adele je zastala na trenutak. Zapravo, mislila je, zašto ne bi uzela. Ako je već toliko htio daje ima? Slika je bila prekrasna i mislila je kako će nešto dokazati ako mu je uzme. Nije baš bila sigurna što, ali možda kako nije dosadna provincijska domaćica kakvom ju je on očito smatrao. Stoga je uzela sliku. - Hvala - rekla je. - I doviđenja. Kada je stigla kući, zbacila je kaput sa sebe, spustila torbicu i otrčala uz stube presvući se. Obukla je haljinu sa zvonastom suknjom i uskim rukavima boje koralja, koja je pristajala uz njezinu kosu i oči. Toj kombinaciji dodala je bisere što ih je dobila od Williama za trideseti rođendan. Divila se njihovu sjaju dok se šminkala do savršenstva. Nanijela je malo parfema Shalimar na vrat - Yardeley iz torbice već je davno ishlapio. Onda se spustila kako bi priredila večeru, natočila dva viskija sa sodom i čekala da joj se vrati muž kako bi mu ispričala o neobičnim događajima dana. Ali William je kasnio. Šest je sati došlo i prošlo, pa sedam, pa osam... do tada je već popila oba viskija i objesila sliku na prethodno odabrano mjesto. Kada je William napokon ušao u osam i dvadeset s tek nagoviještenom isprikom, nije mu više ništa govorila o svojemu danu. U petak je pronašla pismo na svojem podlošku za doručak. Bijela tanka omotnica s tirkiznom tintom. Nije prepoznala rukopis i nije bilo adrese pošiljatelja, samo poštanska marka iz Londona. Uzela je otvarač za pisma i otvorila. Bilo je to kratko pismo puno iksića, podcrtavanja i uskličnika. Draga, draga Adele! Možeš li vjerovati? Hvala nebesima - nakon toliko vremena napokon smo se vratili u London! Nairobi je bio zabavan, ali doista je božanstveno opet osjećati hladnoću! Uglavnom, žudim čuti sve tvoje vijesti i prepričati ti svoje. Reci da ćeš doći i ručati sa mnom! Može li iduća srijeda u Savoyu? Dragi Savoy! Kako mi je

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu London nedostajao! I ti! Vidimo se ondje u jedan poslije podne, osim ako mi ne javis da ne mozes. Pusica - Brendica xxxx - Moj Bože! - rekla je Adele. - Gle. Dodala je pismo Williamu koji je čitao novine. Pročitao ga je na način kao što je sve čitao ovih dana: odmjerio je pogledom stranicu odozgor prema dolje u rekordnom vremenu i izvukao potrebne informacije, ne obazrevši se na ostatak. Nasmiješio se i vratio joj pismo, njišući ga između palca i kažiprsta, pa se ponovno posvetio novinama. - Bit će ti zabavno - rekao joj je. Potom se namrštio. - Brenda, poznajem li je? - Išle smo zajedno u školu. Bila nam je na vjenčanju. Odabrala je jako loš šešir pa je izgledalo kao da joj kokoš sjedi na glavi. Mislim da smo joj se možda smijali, jadnica. Ali jako je draga. William je odmahnuo glavom. Nije se sjećao. Što i nije bilo neko iznenađenje. Adele nije - nikada - imala prijateljicu koja se zove Brenda. Pismo je stajalo na njezinu pisaćem stolu tri dana, ispod slike koju je nabavila na vrlo neobičan način. Nastavila je sa svojim svakidašnjim životom. Govorila je sebi kako je Jack Molloy preuzetan, provokativan i kako se poigrava njome sebi za zabavu. Naravno da neće ići na ručak u Savoy. Sama je ideja bila besmislena. U nedjelju navečer zgužvala je pismo i bacila ga u smeće. Ipak, osjećala je da joj se ono nekako zavuklo pod kožu. Po cijele dane i noći vraćale su joj se riječi, poput crva u njezinu umu kojem se nije mogla suprotstaviti. I nije mogla poreći genijalnost pisma. Jack Molloy savršeno ju je zamislio - pokazao joj je da zna točno kakva je i kakve prijatelje može imati. Brenda, njegov konstrukt, bila je savršen alibi. Adele je mogla vrlo jasno zamisliti Brendu kako je čeka za stolom u Savoyu, u svojemu finom kaputu, sa šeširom, smeđim cipelama i rukavicama, sve pomalo demodirano zbog života u inozemstvu, koja željno čeka podijeliti tračeve i trice... Ukratko, odraz nje same: provincijalna, pomalo dosadna, konvencionalna. U tom slučaju, što je on vidio u njoj? Zašto ju je nagovarao na ručak ako je bila tako jadno i smiješno biće? Tako... nekultivirana. Neki glasić govorio joj je da je vidio nešto u njoj. Jack Molloy vidio je njezin potencijal. Mogao je otključati nešto u njoj zbog čega bi procvjetala i rasla. Vratila se mislima uzbuđenju koje je osjetila kada su razgovarali, osjećaju koji je očajnički nastojala sakriti, toliko da je čak pobjegla od stola. Bio je to osjećaj koji je htjela ponovno doživjeti. Zatomila ga je. Osim štoje prkosan i pomalo zločest, nagađala je da je opasan. Ipak, morala je učiniti nešto sa svojim životom. Ova joj je epizoda pokazala koliko se osjećala praznom.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu U ponedjeljak navečer čekala je dok William nije skinuo kravatu, pročitao poštu, popio prvi viski i počeo s janjetinom. - Pitala sam se - rekla mu je - bih li ti na kakav način mogla pomoći s ordinacijom? Mislim, sada kad su dječaci otišli, imam puno slobodnog vremena. Mislila sam da bih mogla biti korisna. Spustio je nož i vilicu pa je pogledao. - Na koji način? - Nisam sigurna, ali mora postojati nešto što bih mogla raditi. Činiš se kao da si pod pritiskom. Možda bih mogla pomoći s dokumentacijom ili s organiziranjem grupe za mlade majke ili... - nastavila je govoriti shvaćajući da nije do kraja promislila. - Ovdje je sada smrtna tišina. - Ne ide to baš tako, draga - rekao joj je William. - Imamo dovoljno osoblja, a nemamo velik budžet i zato je teško. - Pa, ne bih obvezno morala biti plaćena... - Najbolje što možeš učiniti - William je rekao zaključnim tonom - jest paziti da ovdje sve ide kako treba. Važno mi je da se mogu opustiti kada dođem kući. Ne mogu se oteti osjećaju da bi stvari, kada bi pomagala u ordinaciji, postale vrlo neugodne. I što bi radila kada se dječaci vrate? Potrebna si im. - Nasmiješio se. Znam da ti je teško zbog njihova odlaska, ali naviknut ćeš se na to, draga, obećavam. Ponovno je podigao nož i vilicu. Nešto je u njoj ključalo. Bilo je to više od povrijeđenosti. Znala je da joj William ne pokušava namjerno govoriti svisoka, ali bila je bijesna. Stavio ju je tamo gdje joj je mjesto. Bila je žena i majka, i to je sve. U srijedu ujutro probudila se i prošla u svojoj glavi popis stvari koje je trebala napraviti. Bio je to dan kada se mijenjala posteljina. Nije ju ona mijenjala, nego gospođa Morris. Kombi s ribom dolazio je u Shallowford - William je obožavao doverski list. Tim joj je pisao da mu pošalje nove sportske čarape i francuski rječnik. Kad bi legla u krevet, prekrila bi je crna tuga. Zašto bi uopće ustajala? Kome je stalo ili tko bi primijetio da je nema? William se uvijek dizao u šest i spustio bi se prije nje. Svaki je dan jeo isti doručak. Sok od rajčice, šalicu vrlo jake crne kave koju je sam pripravio na štednjaku u emajliranoj šalici i poširano jaje na tostu. Nije očekivao da mu ona sprema jelo. Nije ju čak ni trebao za to. Kada se ne bi pojavila, bilo bi mu svejedno. Otišao bi od kuće u sedam i trideset pet, siguran da će ga ona čekati kada se vrati. Sjela je. Što bi bilo toliko loše u tome da ode na ručak? Imala je alibi i novu haljinu od šantunga kupljenu za ljetnu zabavu teniskoga kluba. Proučila je kosu u ogledalu - nije imala vremena propisno je urediti, ali imala je uvijače. Popravila je obrve i pogledala se, pokušavajući pročitati izraz u svojim očima. Što je bila sposobna učiniti? Što je htjela? Spustila se u kućnom ogrtaču.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Danas ću ručati s Brendom, sjećaš se? U Savoyu - rekla je Williamu koji je posipao jaje bijelim paprom. Nasmiješio joj se. - Tako treba - rekao joj je. - Vidiš? Ima puno toga što možeš raditi. Uživaj, ionako mislim da ću se kasno vratiti. - Opet? - Adele se ponekad pitala zašto nije spavao u ordinaciji. Ali nikada mu to nije rekla. Samo se nasmiješila i nadala se kako William ne čuje divlje otkucaje njezina srca. Nije znala zašto je toliko divljalo. Bio je to samo ručak, rekla si je. Imala je ideju i željela je savjet od Jacka Molloya. Samo to.


TRI

R

iley je volio Harrods. Zavolio je tu robnu kuću otkad su ga onamo poslali kao mladog fotografskog pomoćnika da za snimanje podigne šešir od leopardove kože. Imponirala mu je tada i tako je bilo i danas. Takvo što nije postojalo u prljavom Northernu u kojem je odrastao. Kada je prvi put prešao prag, nešto duboko u njemu šapnulo mu je da možda ta impozantna raskoš nije u redu, ali sedamnaestogodišnji Riley već je znao da ulazi u svijet koji štuje pretjeranost, trošenje i glamur. Nije to mogao zaustaviti. Mogao je samo vrijedno raditi i plaćati porez. Slao je novac svojoj majci, sve do njezine smrti. Sada je mogao sebi priuštiti odlazak u Harrods kad god je htio, što je činio kad god je trebalo kupiti dar. Tako je bilo i danas. Lako se kretao kroz gomilu kupaca. Nitko ga nije prepoznavao ovih dana. Bio je mali čovjek - gotovo debeljuškast - tamnih očiju koje sve vide. Zgodan muškarac, ali bio je u godinama u kojima mu je i suviše jasno da većina ljudi postaje nevidljiva, ma koliko slavni nekad bili. Dobro se držao. Nosio je traperice, košulju s ruskom kragnom i tamnosmeđu kožnu jaknu, staru i izlizanu, koja se oblikovala po njegovu žilavu tijelu. Kosa mu je bila fino prosijeda, duga do ramena, ali već četrdeset godina šišana kod talijanskog frizera. Riley je bio rob svojih navika, od espresa koji je ujutro spravljao na štednjaku do male čaše konjaka koju bi popio prije spavanja. Ako je Sylvie bila s njim, bilo bi šaptanja, gurkanja i pogleda. Čak je i sa šezdesetak bila ljudima neodoljiva. Ne samo daje imala Ono. Imala je Sve. Neodredivu, neponovljivu auru od rođenja, spoj ljepote, samopouzdanja i stila koji zvijezdu pretvara u ikonu. Riley je to osjetio prvi dan kada ju je vidio, a otada je prošlo gotovo pedeset godina. Pozvali su ga da je fotografira za naslovnicu novoga časopisa koji je bio dodatak nedjeljnim novinama. Bio je to ugledan zadatak za mladog fotografa, a tražila se svježa i uzbudljiva vanjština. Vidio ju je u kolima podzemne željeznice - zlovoljnu drznicu cupkaste paž frizure, u tunici školarke s prozirnom bluzom ispod i visokim bijelim čizmama. Noge je digla na sjedalo ispred sebe, pušila je i čitala časopis, nehajno i bezvoljno. Nagnuo se nad nju i pucnuo prstima ispred njezina lica, a kadaje podigla pogled znao je daje pronašao novu zvijezdu. Probio ga je njezin pogled uokviren ravnim, tamnim obrvama, što joj je pogled činilo još ubojitijim. - Mogu li vas fotografirati? - pitao ju je. - Ja sam fotograf. Pokazao je svoju Leicu, fotoaparat koji je uvijek imao uza se, čak i kada nije bio na zadatku. Jedna joj je obrva poskočila. - Ako platite - odgovorila je, uz svoje poznato dizanje ramena i pućenje usana. - Učinit ću što god želite za novac.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Francuski?... - upitao je jer je prepoznao njezin naglasak, iz džepa izvukao novčanicu od deset šilinga i pružio joj. - Poljubac? - spremila je novčanicu u džep s cerekom koji ju je osvijetlio kao bljeskalica. On se nasmiješio dok je stavljao film u kameru. - Jeste li Francuskinja? - Oui - rekla je s pretjeranim sarkazmom. - Stanite na sjedalo - rekao joj je i ona je skočila na sjedalo, naslonivši se na prozor raširenih nogu. Zabacila je glavu, podigla jednu nogu i stala kao flamingo pa se okrenula prema njemu i napućila usne. Osjetio je uzbuđenje u želucu. Nikada nije upoznao curu s takvom samosviješću i urođenim znanjem o njegovim očekivanjima. Većinu modela trebalo je nagovarati, opuštati, pomalo usmjeravati prije nego što bi bili na njegovoj valnoj duljini. - Čime se bavite? -Ja sam glumica - lagala je bez napora i time dokazala sposobnost. Ali Rileya nije mogla prevariti. Znao je gotovo svaku nadobudnu glumicu u Londonu. - Nema smisla da me pokušaš prevariti, dušo. - Lice mu je bilo bez izraza dok ju je dalje fotografirao. - Bilo bi najbolje da mi kažeš istinu. - O. K. - rekla je. - Pobijedio si. - Skočila je sa sjedala. Njezini su roditelji bili diplomati. Pohađala je neku elegantnu školu u Kensingtonu, koju je mrzila. Većinu dana provodila je u podzemnoj željeznici ili u kafićima gdje bi promatrala ljude, čitala, pila nebrojene šalice kave i pušila. Riley je potrošilo cijelu rolu filma između postaja Bayswater i Embankment. Skakala je po kolima bez ikakve brige, improvizirala, eksperimentirala i šarmirala druge putnike dok su ulazili i izlazili. Svaka je fotografija bila drukčija. Hirovita, živahna, natmurena, nestašna, a kada je ležala ispružena na sjedalu ruku preko glave, poluzatvorenih očiju, pomalo razdvojenih punašnih usana, Riley je osjetio nešto u sebi što ga je plašilo. Ova će ga djevojka definirati na toliko različitih načina. Ona je njegova budućnost. Izašli su iz podzemne željeznice i odšetali do Ulice Strand, gdje joj je kupio juhu od volovskog repa i lošu kavu, slušajući dok je pričala o groznim djevojkama u njezinu razredu i kako su se sve željele udati za nekog bogataša. - A ti? Što ti želiš? - pitao je Riley, misleći kako ona može što god želi, ali nije znao shvaća li i sama to. Slegnula je ramenima. - Samo želim biti ja. Zauvijek. Namrštio se jer je shvatio da ne zna ni kako se zove. - A tko si ti uopće? - Sylvie, Sylvie Chagall. Sylvie Chagall. Riley joj je rekao, dok su dijelili čaj, kako će cijeli svijet uskoro znati za nju. Ona je samo kimala, potpuno ravnodušna.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Uredniku časopisa donio je samo jednu fotografiju. Bila je to ona iz podzemne željeznice gdje se smije, ima ispružene noge pokraj uspravnoga gospodina u cilindru potpuno nezainteresirana lica. Činilo se kako fotografija predstavlja London u prošlosti i u budućnosti: svitanje novoga doba. Tri tjedna kasnije Sylvie je bila na naslovnici časopisa. Pola godine nakon toga svijet ju je obožavao. Godinu nakon toga bili su u Veneciji i snimali film s čuvenim talijanskim redateljem koji je Sylvie dao ulogu u Opčinjenosti, priči o opsjednutosti jednoga muškarca najboljom prijateljicom njegove kćeri. Riley je bio službeni fotograf. Nije se nikada smatrao njezinim pratiteljem. Ako se itko mogao brinuti za sebe, onda je to bila Sylvie. Kasno jedne noći, u prostranoj i raskošnoj palači unajmljenoj za smještaj ljudi visokoga staleža koji su radili na filmu, došla je u njegovu sobu. Bio je njezin osamnaesti rođendan i proslavili su ga u malom restoranu u Dorsoduru, Konobari su im donosili jelo za jelom i čašu za čašom dok se nisu zasjajili od masne hrane i teškoga crvenog vina. Sylvie, tako samopouzdana, tako neobuzeta svojim svježim zvjezdanim statusom, vodila je događanje s iznimnim držanjem, iako je bila daleko najmlađa na setu. Riley ju je fotografirao dok je puhala u svjećice na torti s medom koju je restoran pripravio posebno za nju, misleći kako nikada nije vidio takvu ljepotu. Sada mu je bila prvi put u krevetu. - Riley, želim da mi ti budeš prvi - šapnula je dok se penjala na njega. Bila je gola. - Znam da ćeš biti dobar. Od tada, gotovo pet desetljeća, bili su ljubavnici. Bili su jednako uspješni i nisu jedno drugo ugrožavali. Bili su rođeni neovisni. Radi posla putovali su po cijelome svijetu, ali ne u isto vrijeme. Bilo je nemoguće posložiti raspored da mogu živjeti zajedno i zato nikada nisu ni pokušali. On je imao stan u Londonu, a ona se skrasila u svojemu rodnom Parizu. Nalazili bi se tijekom godine, kada je bilo prikladno, često na kućnim zabavama zajedničkih prijatelja - u riadu2 u Marrakeshu, na jahti na jugu Francuske, u penthouseu u New Yorku. Imali su druge ljubavnike jer su odrasli u takvom vremenu. Nisu to smatrali prevarom. Ne bi im nikada palo na pamet povrijediti onoga drugoga. Uvijek su se podržavali, bilo kad i bilo gdje. Kada je Sylvie dobila jaku upalu pluća, nakon snimanja na snijegu u Pragu jedne zime, Riley je bio pokraj nje u tren oka. Kada je umrla njegova majka, Sylvie je bila na pogrebu i sve vrijeme držala ga za ruku. Bila je glamurozna u crnom kaputu i s tamnim naočalama. Zbog nje je izdržao. Njegova Sylvie. Sada bi se mogli odmarati u poznim godinama, ali još uvijek su radili. Bili su traženi. Njihovo iskustvo i vještine pobijale su sve predrasude o godinama. Mogli su birati s kim će i kada raditi. Nisu mogli zamisliti život bez rada. Rad ih je definirao. 2

Tradicionalna marokanska kuća ili palača s unutarnjim vrtom.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Jedna od njihovih svetinja bilo je njihov godišnji put u Veneciju na njezin rođendan, na lokaciju gdje se snimao film koji je zacementirao njihovu vezu. Čak je i sada Opčinjenost među vrsnim poznavateljima bila kultni klasik, a njihova je romansa na snimanjima bila legendarna. I dandanas, jer su voljeli imati dan i noć kada mogu biti svoji, putovali su onamo u Orient Expressu. Riley bi ušao u Londonu, a Sylvie u Parizu, i slavili bi njezin rođendan u vlaku. Ovoga jutra Riley je bio u Harrodsu da joj kupi rođendanski dar. Svake godine kupovao bi joj isto. Svileni šal. Sylvie nije nikada bila bez šala - ovijena oko vrata, privezana za torbicu, omotana oko glave, uvijek s onim lakim francuskim šikom bez truda. Riley se nasmiješio kada se sjetio kako mu je jednom zavezala šal preko očiju i napravila čvor na njegovu zatiljku. Mirisao je na nju. Samo ga je ljubila dok ga je nosio, usnice su joj bile lagane kao perce na njegovoj uški, ključnoj kosti, rebrima... Išao je kroz odjel s parfemima natopljen mirisima, kroz odjel torbica u bojama bombona, dok nije stigao do dijela sa šalovima. Vidio je da šarmantna prodavačica ne zna tko je on. Mladi nikada nisu znali, ali to mu nije smetalo. Imao je on svoj trenutak. -Je li to za nekoga posebnog? - pitala je. Riley je mislio kako je to čudno pitanje. Zar je imala ladicu za ljude koji nisu posebni? - Apsolutno da - rekao je. - Za nekoga vrlo posebnog. - Izgledalo je da joj se svidio taj odgovor i izvukla je šalove iz ladice pa ih rasprostrla na staklu da ih pogleda. Volio je osjećaj svile dok prolazi kroz njegove prste. Volio je boje i uzorke. Njegovo vješto oko brzo je podijelilo šalove u „da“ i „ne“, polako je probirao i dodavao prodavačici one koje nije htio, odmahujući glavom. Sve je vrijeme razmišljao o Sylvie i njezinu izrazu lica kad bude otvarala njegov dar. Nisu nikad vjerovali u smiješno ekstravagantne geste. Htjela je šal, to očekuje i to će dobiti. Ali morao je biti savršen. - Ovaj - kimnuo je odlučno. Ponekad se šal znao sam izabrati, a danas je bilo tako. Emilio Pucci. Boje su bile suptilne, ali pamtljive, a uzorak hrabar i kompliciran. Brzo je obavio transakciju i gledao sa zadovoljstvom dok je prodavačica slagala i pakirala šal u tanki papir pa onda u posebnu kutiju. Nikada nije kupovao čestitku. Uvijek bi našao staru fotografiju, neku koja im je puno značila, i pozabavio se njome računalom, uređivao je i dodavao natpis ili poruku. Onda bi je ispisao, rukom obojio i potpisao finim perom marke Rotring - Riley i jedan poljubac. Slyvie je držala njegove čestitke u kutiji za cipele. Nikada nije bacila nijednu. Od one prve koja je bila ukrašena Letrasetom. Pretpostavljao je da je to sada hrpica od gotovo pedeset. Uzeo je vrećicu i vraćao se kroz robnu kuću, zastavši na štandu kupiti komad pite od divljači i džem od ogrozda: to će biti njegov ručak. Nikada nije volio mnogo jesti, ali jeo je samo dobru hranu. Nije se htio opterećivati suvišnim

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu kalorijama. Mnogi njegovi prijatelji sada su snosili posljedice hedonističkoga gurmanstva. U usporedbi s onim kakvi su bili kao dvadesetogodišnjaci, ne bi ih se prepoznalo, ali bio je siguran da je u njegovu izgledu ostalo više od samo tračka mladosti. Izašao je iz trgovine i zašao u gužvu Brompton Roada, probijajući se kroz metež na pločniku dok nije došao do ruba. Riley više nikamo nije išao autom. Nije bilo vrijedno tog troška ili gnjavaže da mora paziti na brzinu, mjeriti koliko smije popiti ili se boriti za parkirno mjesto. Ako je vrijeme bilo dobro i ako je bilo u zoni podzemne željeznice, išao bi pješke. Rado je hodao čak pet ili šest milja na sastanak ili ručak i onda natrag. To ga je držalo u formi, najviše je prolazio kroz parkove, čak i ako bi mu to produljilo putovanje. Ako mu vrijeme nije bilo po volji, uzeo bi taksi. Danas je bio takav dan. Kišilo je lagano, ali uporno, pa je digao ruku da zaustavi taksi. Minutu nakon toga bio je ušuškan na stražnjem sjedalu na putu kući. Vozili su brzo oko Hyde Park Cornera kada je Riley spazio auto koji je iskrsnuo ispred njih. Vozač mu je bio ili optimist ili idiot. Nije bilo moguće da taksi zakoči na vrijeme. Nije vidio kako mu je život bljesnuo pred očima. Vidio je samo njezino lice, onakvo kakvo je bilo kad ju je prvi put ugledao, namršteno čelo dok je čitala časopis. - Sylvie - rekao je naglas prije nego što je čuo užasan zvuk sudaranja metala, a torba koju je držao kliznula mu je iz ruke.


ČETIRI

B

olničke čekaonice, ma kako umirujuće boje ili privlačne umjetničke radove imale, uvijek stvaraju isti osjećaj. Archie je bio u dovoljno njih da bi znao kako ništa ne može odagnati tjeskobu, iako je Jay ostao veseo dok su čekali. Archie je bio taj koji uvijek pazi na vrijeme, grize nokte i skače kad prozovu Jayevo ime. Današnje čekanje nije prestajalo. Na bijeloj ploči bili su ispisani termini koji su kasnili i pola sata. Nedovoljno vremena da se ode iz bolnice i napravi nešto korisno. Zarobljeni ste, za slučaj da su ubrzali ili se netko ne pojavi pa ste na redu. Šteta što nisu imali vremena za piće, iako je pretpostavljao da ne bi bilo dobro kad bi Jay obavio pregled smrdeći na pivo. Ali u ovoj fazi igre, je li to uopće bilo važno? Pogledao je prijatelja. Jay je listao časopis, zastavši svaki put kada je spazio nešto zanimljivo. Archie nije volio čitati i sigurno ne bi našao ništa što bi ga fasciniralo u hrpi starih National Geographi-ca i ženskih časopisa ostavljenih za pacijente. Bio je previše zaokupljen da bi mu fotografije medvjeda i recepti za tortu od sira s borovnicama mogli odvući pažnju. Jay je podigao pogled, osjetivši da ga gleda. - Reci mi kakva je tvoja idealna žena, Archie. - Kako to misliš? - upitao je ovaj. - Tvoja idealna žena. Opiši je. Archie je zakolutao očima. - Ne rješavaš opet jedan od onih strašnih testova? Ako imaš najviše odgovora pod C, onda si psihopat s narcisoidnim tendencijama... Jay je odmahnuo glavom. - To je natjecanje. Prijavit ću te - Jay je pogledao pomnije. - Samo tjedan do isteka. Smijao se na način koji je Archieju bio sumnjiv. Pokušao se nagnuti preko Jayeva ramena kako bi pogledao stranicu, ali Jay je odmaknuo časopis tako da ne vidi. - Hajde, što tražiš u djevojci? - Ja? - Archie se nasmiješio. - Nisam izbirljiv, samo da je čista i ima sve zube. Jay ga je zamišljeno pogledao. Archie se osjećao nelagodno. Jay je nedavno postao takav: šalio bi se i onda u tren postajao ozbiljan. To ga je uznemiravalo. -Što? - Nikada nećeš upoznati onu pravu, zar ne, po bolničkim čekaonicama sa mnom? - Ona prava može čekati - rekao je Archie. Jay gaje nastavio gledati.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Zaslužuješ nekoga posebnog. Znaš to? - Zar ne zaslužuje svatko? Jay je pažljivo istrgnuo stranicu iz časopisa i sklopio je. - Kakvo je to natjecanje? - Archie je sad bio još podozriviji. - Ne brini se. Medicinska sestra otvorila je vrata i izašla. -Jay Hampton. Pogledali su se. - Želiš da uđem s tobom? - upitao je Archie. Jay je odmahnuo glavom. - Ma ne. Neće trajati dugo. - Ustao je i gurnuo u džep stranicu istrgnutu iz časopisa. Archie je pogledao dolje prema sivom bolničkom sagu i pažljivo poravnao stopalo s jednom od četvorina. Nije imao dobar predosjećaj. Jay je bio prkosno optimističan, Archie je bio pun straha. Njih dvojica odrasli su na susjednim gospodarstvima u srcu Cotswoldsa. Jayevi roditelji nedavno su prodali svoje gospodarstvo jer su bili suviše iscrpljeni za gospodarstvenike teškim vremenima i znali su da djeca ne žele ići njihovim stopama. Archie je pokušavao igrati ulogu sina na dužnosti, pomagao je ocu s obiteljskim gospodarstvom. Jedva su preživljavali prodajući organsku janjetinu i govedinu, a majka je iznajmljivala staje u dvorištu pretvorene u vikendice. Taj je poslovni pothvat bio toliko uspješan da je Archie počeo savjetovati ostale vlasnike seoskih gospodarstava kako da postignu isto, pokrenuvši mrežnu stranicu za rezervacije boravka praznicima na seoskom gospodarstvu. Nekoliko djevojaka pomagalo mu je voditi posao i sve je išlo dobro. Archie možda nije bio bogat, ali imao je svoju malu drvenjaru, sportski automobil marke Morgan i dva terijera koji su se zvali Sid i Nancy - što bi još mogao poželjeti? U međuvremenu, Jay je iznajmljivao kuću s radionicom u susjednom selu gdje je imao tvrtku koja se bavi restauriranjem i obnovom starih kreveta. Nikada nije htio imati pravi posao iako je imao fakultetsku diplomu. Mogao je što je htio, ali htio je biti svoj gospodar i odlučivati kada se mora ujutro probuditi i dokad će raditi. - Svima treba krevet - rekao je Archieju. - I svi vole svoje krevete. Svi vole stare krevete... mjedene krevete, željezne krevete, drvene krevete. Samo gledaj! Bit ću bogat! Jay je definitivno imao poduzetnički duh. Jako se dobro znao prodati. Njegove su brošure imale raskošne i krasne fotografije: bile su pristojne, ali i s erotičnim prizvukom. Njegova je zgodna vanjština bila savršen materijal za časopise o uređivanju kuća i nedjeljne dodatke, davao je dobre intervjue. Krevet Jay Hampton postao je statusni simbol, srednja klasa morala ga je imati, uz svijeće Joy Malone i pokrivače White Company. Kreveti su se brzo prodavali, toliko brzo da mu je ostajalo malo vremena da ih nabavi s odlagališta i svojom čarolijom, brušenjem i nanošenjem boje vrati njihovo savršenstvo. I bio je u pravu - bio je bogat. Da Archie nije toliko volio svojega prijatelja, već bi davno odustao od

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu njega, ali bili su i dalje čvrsto privrženi jedan drugom, godinama nakon škole. Pristajali su jedan drugome do korijena. Bili su vrlo različiti, ali su jedan drugoga uravnoteživali. Jay, faca, spontan. Archie, postojan i pouzdan. Onda je Jay proveo na Tajlandu mjesec dana, veselio se suncu i avanturi, ali kada se vratio osjećao se malaksalo. Umorno. Nije bio svoj, nije više imao uobičajenu energiju. Mučio ga je kašalj i mršavio je. Archieja je ta promjena zabrinjavala. Mislio je kako je Jay možda otišao predaleko na Tajlandu. Jay je volio rizike i avanture. Skakao je bungy, bacao se sa stijena u more, jeo je neprovjerenu hranu s domaćim žiteljima. Archie se pitao je li možda pokupio kakav virus na praznicima i uvjerio ga da ode k liječniku. - Nije lako riješiti se tih virusa. Moglo bi ti jako naštetiti ako ne odeš liječniku. Jay ga je nazvao tjedan kasnije. Njegovje glas bio veseo. - Imao si pravo, Archie. Nije sve u redu. Imam leukemiju. Samo je mali drhtaj u Jayevu glasu ukazivao na njegov strah. - Akutna limfoblastična leukemija, da budem precizan. Sada sam u bolnici. Potrebna mi je transfuzija krvi, pretrage i vjerojatno kemoterapija... - Sranje. U kojoj si bolnici? Archieju nije trebalo dvaput reći. Zajedan sat već je bio pokraj njegova kreveta. Liječnici su radili dobro i brzo. Smatrali su da je dobro što je Jay došao. Tijelo mu više nije proizvodilo dovoljno zdravih crvenih krvnih stanica, a bijele ga stanice nisu mogle zaštititi od upale. Stanje je bilo ozbiljno kako već može biti. Prognoze nisu bile dobre, ali bio je na najboljem mjestu s najboljim liječnicima. Jay je bio nevjerojatan u svemu tome. Bio je hrabar, optimističan i nije se žalio, bez tračka gorčine, za koju je Archie mislio da je zaslužuje osjećati. Jedina stvar koja mu se nije sviđala bilo je to što je Jay rekao svojoj tadašnjoj curi da je spavao s nekom drugom na Tajlandu. - Nisi - rekao je Archie. - Znam da nisi. - Neće me ostaviti osim ako misli da sam je prevario - Jay je bio ustrajan. - A ne želim da osjeća kao da mora ostati sa mnom zbog ove bolesti. Ja ne bih htio ostati sa sobom. Zamorno je to. Mora otići i naći nekoga drugog. Naravno da ga je ostavila, jer je osjećala da je to opravdano nakon njegova priznanja. Archie je nakon toga imao osjećaj da je jedini koji je ostao, koji razumije Jaya i njegove strahove. Gledao je svojega prijatelja kako postaje slab i krhak zbog nebrojenih transfuzija i kemoterapije, čudeći se kako mu je duh ostao isti i kako su mu oči još uvijek plesale, iako su bile teške od lijekova i sredstava za ublaživanje boli. Neko se vrijeme činilo da se Jay malo oporavio, ali to je bilo prije mjesec dana. Onda se opet počeo osjećati loše, kašalj koji ga je i prije mučio vratio se. Bio je umoran. Jay je uporno tvrdio kako je jednostavno u lošoj fazi i odbijao je reći roditeljima da mu nešto jest. Archie se divio njegovu optimizmu, ali znao je

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu da postoji točka nakon koje se optimizam pretvara u glupost. Pod prisilom ga je odveo liječniku. Jaya su brzo obradili i poslali natrag alarmantno brzo. Archie se, sad dok je čekao presudu, osjećao bespomoćno. Činilo se da vrijeme protječe presporo. Ako je sve u redu, odvest će ga na neplanirani ručak da proslave. Činilo se da prolaze godine, a prošlo je samo deset minuta kada je Jay izišao iz liječnikove ordinacije. Njegovo je lice, u kontrastu s crnom kosom, bilo blijedo. - O. K., Archie - rekao je. - Ne mogu to više odgađati. Vrijeme je da kažem roditeljima. - Što je? - Archie je osjetio silan strah koji mu je zahvatio srce dok je gledao svojega prijatelja. - Treba mi transplantacija - rekao je Jay. Nasmiješio se umorno i tužno. Koštane srži. Što prije. Tjedan nakon toga vratili su se u bolnicu. Nekim čudom našli su donora. Jayevo stanje pogoršalo se u tih tjedan dana, ali njegov je duh bio nepobjediv. Natjerao je Archieja da ga odveze u bolnicu u Morganu. Krov je bio spušten i sunce je sjalo dok su se vozili među kućama od medenjaka koje su odredile njihovu mladost. Prošli su pokraj mnogih znamenitosti: pokraj seoske vijećnice gdje su se prvi put napili jabukovače u disku Pony Club, pokraj polja na kojima su se naučili kladiti i gubiti, pokraj njihove najdraže pivnice, Marlbourugh Arms, gdje su nastavili piti nakon kraja radnoga vremena, igrajući pikado i koketirajući s lokalnim djevojkama. Archie je bio prestravljen. Htio je reći Jayu koliko mu njihovo prijateljstvo znači, ali znao je da bi time priznao poraz i umjesto toga ponudio mu je Extra Strong pepermint iz ladice. Išli su u bolnicu sastati se s Jayevim roditeljima. Archie im je bio kao drugi sin, kao što je Jay bio njegovim roditeljima. Užasavao se tog susreta. Jay je lupkao prstima po kontrolnoj ploči u ritmu Counting Crowsa. Ta ih je glazba odredila. Puno su puta bili na njihovim koncertima. Svaka je pjesma podsjećala Archieja na njihova zajednička putovanja i zabave. Grlo mu se stisnulo. Gledao je ispred sebe cestu koja se protezala do idućeg sela. Jay je odjednom utišao glazbu. - Moraš mi obećati jednu stvar - rekao je. - Ako se ne izvučem. - Izvući ćeš se - rekao mu je Archie odlučno. Jay je na trenutak pogledao prema horizontu. Zima se počela pretvarati u proljeće, pupoljci i izdanci pojavljivali su se po poljima i živicama. - Da, ali ako se ne izvučem, nemoj se zaključati u svoju kolibu. Znam kakav si. - Molim? Kakav sam? - Archie se osjećao uvrijeđeno. Bila je činjenica da nije baš volio izlaziti kao Jay; ako je morao birati između mirne noći i noći ludih

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu izlazaka, prva mu je mogućnost bila posve zadovoljavajuća, ali to nije značilo da se nije znao zabavljati. - Ponekad te moram vući s tog trosjeda, izvlačiti te iz kuće za ruke i noge. - Ne, ne moraš. Samo volim biti sam više nego ti. - Brinem se da se nećeš pokrenuti ako ti ne dam vritnjak. Da ćeš postati pustinjak. - Nemoj bit glup. Mogu ja izaći. Ne znam zašto razgovaramo o tome. Archieje postrance pogledaoJaya. Jay je gledao cestu pred sobom. - I još nešto. Archiejevo je srce poskočilo. - Što? - Pogledao je Jaya. U kutovima usana nazirao mu se osmijeh. - Vesta... Ona s rupama... - Ona plava? - Archie se ponašao uvrijeđeno. - Što nije u redu s njom? - Moraš je se riješiti. - Volim tu vestu. - Ne izgleda dobro na tebi. - Osjećam se ugodno u njoj. - Ako umrem znajući da sam te ostavio da ideš kroz ovaj svijet u toj vesti, nisam dobro obavio svoj posao. Kao tvoj najbolji prijatelj, moram biti taj koji će ti reći... Archie na trenutak nije govorio. Ovo je bio prvi put da je itko od njih dvojice spomenuo mogućnost umiranja. Odlučio je povesti se za Jayevim primjerom i držati razgovor na lakim notama. Sad nije bilo vrijeme za duboku filozofsku raspravu. - Ako će te usrećiti, stavit ću ju u košaru za pse. Sid i Nancy mogu spavati na njoj. - Udario ga je po ruci iz ljubavi. - Pobijedio si. O. K.? - Dobro - Jay je kimnuo, zadovoljan. - Kad razmislim, prijavio sam te na ono natjecanje iz časopisa. Ako pobijediš, moraš mi obećati da ćeš ići. - Da, da, da, da. - Čak i ako se baviš janjcima ili sijenom... Znam te. Bilo koja isprika. Kakvo god natjecanje bilo, Archie je bio siguran da neće pobijediti. Nikada u životu nije ništa osvojio. - Naravno - nasmijao se. - Obećavam. - Dobro. Nisu više ništa rekli. Archie je prebacio u nižu brzinu i ušao u zavoj. Strah ga je činio nehajnim. Strah od onoga strašnog za što je bio siguran da dolazi? Uopće nije znao kako će se suočiti s time. Ali suočio se, jer je to bilo u Archiejevoj prirodi.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Tri tjedna nakon toga stajao je ispred oltara Sv. Marije, crkvice u kojoj su on i Jay bili kršteni, nazočili nebrojenim misama, polnoćkama i Uskrsima tijekom godina. Nisu mu trebale bilješke za posmrtni govor. Nije trebao ništa da ga podsjeti što mu je prijatelj značio. Jay, koji je bio tako živ, pun duha i spontan, sad je ležao miran kao kamen u brestovu lijesu. Na trenutak, Archie se zapitao je li se pogrebnik sjetio unutra staviti popis stvari za koje se Jayeva obitelj suglasila da on bez njih ne može, stvari koje su bile Jay: njegov krvavocrveni šal od kašmira, njegove čizme Panama Jack, njegov nož Laguiole, njegov prastari iPod - imao ga je puno prije drugih, ali bio je original. Jay je rano prihvaćao, ali je cijenio dugovječnost više od inovacije. Archie je pogledao okupljeno mnoštvo dok je držao posmrtni govor, sve prijatelje i susjede koji su bili dio njihovih života. Slijeva su bili Jayevi prijatelji s fakulteta, desno gotovo cijela ragbijaška ekipa. Uočio je barem pet bivših djevojaka, uključujući onu s kojom je Jay prekinuo nakon prve dijagnoze - njezine su oči bile crvene od cjelonoćnog plakanja, njezini dugi prsti trgali su papirnatu maramicu. Bili su tu i Jayevi roditelji, njegov brat i dvije sestre, puno rođaka, baka u poznim godinama. I Archiejevi roditelji, naravno. Njegova majka brinula se zbog njega i činjenice da mu je Jayeva smrt tako teško pala. Nije uopće spavao od tog strašnog trenutka kad mu je liječnik došao reći da transplantacija nije uspjela. Nešto je umrlo u njemu. Nada, povjerenje, optimizam, vjera - dio njegove duše otišao je s njegovim prijateljem. - Uzmi koliko god vremena trebaš - rekao mu je otac. - Snaći ću se. Tvoja mi majka može pomoći sa stokom, a kućice su rezervirane tek za razdoblje nakon Uskrsa. Poslije pogreba svi su otišli na piće u Marlborough Arms. Vlasnik je poslužio kobasice u lisnatom tijestu, pitu od svinjetine, lokalni sir, čajni prepečenac, voćni kolač i Viktorijinu biskvitnu tortu s puno džema i šlaga. Jayevi roditelji ostali su do pet i onda otišli kući. Archie se nije mogao odlučiti hoće li ih pratiti kako bi se uvjerio da su dobro ili ostati s upornim prijateljima koji će cijelu noć piti u spomen Jaya. - Ostani tu, dušo - rekla je Jayeva majka. - Mi ćemo biti dobro. Iskreno, samo želim poći u krevet. Ostao je jer se osjećao kao domaćin. Bio je to najluđi tulum. Cijelu je večer osjećao kao da će Jay ušetati, naručiti pivo na šanku i početi koketirati s najbližom lijepom curom, ali nije. Naravno da nije. Na kraju je Archie izišao. Osjećao se preplavljeno. Bilo je previše lica iz prošlosti, previše sjećanja, mješavina ljudi koja bi se sastala samo kada bi se Jay ženio - vjenčanje koje se sada neće dogoditi. Sjedio je za stolom za kojim su uvijek sjedili kada bi pili vani na suncu, onaj najbliži šanku na kojem je bilo lokalno pivo Honeycote. Izvadio je mobitel i provjerio elektroničku poštu kako bi nešto radio, da ne bi razmišljao o onome što se događa.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Namrštio se. Pismo s adrese koju nije znao. Spajalica? Što je to? U predmetu je pisalo: „Čestitamo!“ Sigurno neželjena pošta. Vjerojatno nekakva prodaja prikazana kao pobjeda na natjecanju. Njegove su oči preletjele preko sadržaja e-pisma. Potom se namrštio pa ponovno polako pročitao. Poštovani gospodine Harbinsone, veliko nam je zadovoljstvo obavijestiti Vas da ste jedan od dvoje pobjednika našega natjecanja i da ste osvojili jednu noć u Orient Expressu. Naša ekipa stručnjaka za spajanje parova odabrala je, između znatnog broja pristiglih prijava, Vas i vašu suputnicu Emmie Dixon, čiji smo vam profil poslali. Sve što tražimo od Vas jest da se fotografirate na odlasku s postaje Victoria radi reklame, nakon čega je ostatak putovanja života Vaš u potpunoj privatnosti... Pismo je nakon toga navodilo datume, vrijeme i uvjete puta. Archie je bio začuđen. Nije se prijavio ni na kakvo natjecanje. Mora biti daje neka prevara sigurno će na kraju tražiti kreditnu karticu. A onda se, čitajući ga iznova, sjetio onog poslijepodneva u bolnici - Jay se smijuljio oko nečega iz časopisa. Namjestio mu je. Prijavio ga je za natjecanje za najbolji spoj na slijepo. Archie se sada sjetio razgovora tijekom zadnje vožnje autom, kad je Jayu obećao da će otići na putovanje ako pobijedi. Tada nije puno razmišljao o tome. Činilo se nevažnim. Unatoč očaju, unatoč teškom srcu i tuzi, blag smiješak pojavi se na Archiejevu licu. - Ti budalo - rekao je prema nebu. - Prava budalo.


PET

S

retan rođendan, draga Imoooooooo... Imogen je gledala u nasmiješena lica svojih najbližih prijatelja. Svi su joj pjevali kada je Alfredo ušao noseći tortu od čokolade i kestena, koju je sam pripravio, i stavio je pred nju s puno poštovanja. Svake je godine ovamo dolazila za svoj rođendan. To je bila tradicija. Ništa se nikada nije mijenjalo. Barem s njom nije. S njezinim prijateljicama katkada jest - zaručničko prstenje, potom vjenčano prstenje pa dječje čvoruge. Imogen je nekako uvijek ostala ista. Osim ove godine. Ova je godina bila malčice drukčija, ali to nitko nije primijetio. Barem nije još. Bit će očito kad on uđe na vrata. Nadala se da će stići na vrijeme za tortu. Nekako joj je to bilo važno. Ali vrata Alfredove trattorije na Shallowfordovoj glavnoj ulici nisu se otvarala. U međuvremenu, trideset svjećica svijetlilo je pred njezinim očima. Uz cannellone s rikotom i špinatom te nekoliko čaša Gavi de Gavi, osjećala se malo pripito. Nagnula se nad tortu i puhnula u svijeće. - Zaželi nešto! Zaželi nešto! - zapovjedila joj je prijateljica Nicky dodajući joj nož za prvi rez. Imogen je oklijevala. Ne može zaželjeti da Danny McVeigh uđe kroz ta vrata u idućih deset minuta. To je u potpunosti ovisilo o njemu. Molim te, molim te, neka se vrata otvore i uđe on, mislila je dok je nož prolazio kroz slatki čokoladni preljev. Ranije te večeri bila je uzbuđena jer je bila puna optimizma da će joj dati jedini dar koji je od njega tražila za rođendan: da joj dođe na svečanu večeru, iako joj je poslijepodne kategorički rekao, dok je ležala sklupčana uz njega, kako ne misli da je to dobra zamisao. - Neću se uklopiti u tvoje otmjeno društvo. Ne žele ovakve za svojim stolom. - Nije me briga - Imogen mu se nasmiješila. Mali dio nje htio je šokirati svoje prijateljice. Imogen Russel i Danny McVeigh - skandal će se za tren pročuti po cijelom Shallowfordu. Do sad su vezu tajili. Na početku je bilo uzbudljivije da ostane tajna. Njegova bi obitelj također bila zgrožena kada bi doznala da se viđaju. McVeighovi se nisu družili s Russellima. Ali sada se Imogen osjećala spremna sve otkriti. Bilo je uvijek bolje kontrolirati svoje tajne, i kada ljudi doznaju za njih. Nekako se činilo kako je njezin rođendan dobra prilika za to. - Hajde - molila ga je, uvila se i splela ruke i noge oko njega dok nisu bili kao jedno. - Puno bi mi značilo. Bio bi to najbolji rođendanski dar svih vremena.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Bolje od ovoga? - Pogledao ju je s vragolastim osmijehom i spustio njezinu ruku da ga osjeti. Mislila je da je to značilo da su se dogovorili. Sada je sat na zidu pokazivao da je dvadeset do deset. Činilo se nevjerojatnim da će doći. - I? Što si zaželjela? - Nicky ju je gurkala laktom. Imogen joj je silno htjela reći. Mogla je zamisliti kako će joj se čeljust objesiti od zaprepaštenja. Nicky, koja se udala za mjesnog odvjetnika i vozila se uokolo u besprijekorno čistom automobilu s pogonom na četiri kotača, sa svoje dvoje bezgrešne djece, radila kod agenta za nekretnine da joj ne bude dosadno, ali nije trebala raditi ako joj se nije dalo... Pretpostavljala je daje to život kakav bi ona trebala imati. Do sada se trebala udati, posjedovati dom i barem razmišljati o zasnivanju obitelji. To se tako radi ako ostaneš u Shallowfordu. Nekako je, ipak, propustila vlak i sada su svi muškarci već bili zauzeti. Ostali su samo oni kao Danny McVeigh... Alfredo je iznio pladanj čašica za žesticu napunjenih Limoncellom. Kao i svake godine. To je bio dar. Imogen je odjednom to vidjela kao praznu gestu. Što joj je značila boca lošeg talijanskog likera kada su ona i njezini prijatelji potrošili nekoliko stotina funta na hranu i vino? Zar je trebala biti zahvalna do groba? Ipak je nagnula čašu. Ne priliči joj biti toliko ogorčena i cinična. Nikako. Ali htjela se umrtviti zbog razočaranja koje je osjećala. Kako je mogla misliti da će Danny doći? Ipak je bio u pravu - ne bi se uklopio u njezino društvo, s njihovim savršenim frizurama i ukusnim malim haljinama s cvjetićima i strukiranim vestama. Mora biti da je osjetio kako je htjela da se on pojavi samo radi reakcije. Nije mogla poreći da se veselila vidjeti im izraze lica kada bi on ušao, sav utegnut u svojim trapericama i kožnoj jakni. Htjela ga je njima pokazati, šokirati ih. Znao je to. I njoj za kaznu nije se pojavio. Zašto bi mu uopće stalo do onoga što ona želi? Muškarci kao Danny nisu bili programirani usrećivati žene. Oni su usrećivali sebe. Ustala je od stola i otišla u kupaonicu. Pogledala se u ogledalo i vidjela neisplakane suze u svojim zelenim očima. Ne bi nikad uspjelo. To je bila samo igra, samo to. Ona je Dannyju McVeighu bila samo tridesetogodišnja igračka jer mu je bilo dosadno. Bila je samo još jedan ulov, njegov uspjeh. Da, postojala je kemija - u glavi joj se vrtjelo od sjećanja na ono što su radili posljednjih nekoliko mjeseci - ali to nije nikakva osnova za ozbiljnu vezu. Ponovno je našminkala usnice, protresla kovrčavu kosu koja joj je sezala do ramena i strogo se pogledala u ogledalo. - Pusti to, Imo - rekla je samoj sebi. - Znala si da se igraš vatrom kada si započela s tim. Sjetila se onoga kada je Danny ponovno ušetao u njezin život. Uspavani Shallowford u Berkshireu još je slijedio tradiciju ranog zatvaranja srijedom

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu popodne, što je smetalo većini ljudi, ali Imogen je bila beskrajno zahvalna na tome. To je bio dan kada bi premještala slike u galeriji i stavila znak “Zatvoreno” na vrata, ali pozvala bi ljude da uđu ako bi gledali kroz izlog. Bilo je iznenađujuće koliko bi ljudi kupilo nešto ako su mislili da su dobili poseban tretman. Kada je ugledala muškarca koji je stajao i netremice gledao u sliku Ruskina Speara koja je bila na štafelaju u izlogu, mahnula mu je da uđe. Otvorio je vrata. - Znači, niste zatvoreni? Imogen je zatomila uzdah. Sada kada je stajao ispred nje, znala je tko je, jedna mu je ruka bila u džepu traperica, tamna kosa padala mu je preko očiju. Bio je jako visok, gotovo dva metra. Imao je široka ramena. Bila je pomalo prestrašena. Danny je bio dvije godine stariji. Turobno zgodan, osoran i buntovan, bio je izvor opčinjenosti djevojaka u njezinu razredu koje su bez daha bezbroj puta razgovarale o njegovoj privlačnosti. Uvijek je imao djevojku, ali rijetko istu. Pratile su ga glasine da je diler droge, da je imao aferu s profesoricom latinskog (nije učio latinski, ali čini se da je njegov šarm privlačio i intelektualke), krao je u dućanima, tukao se... Dvaput je bio izbačen prije nego što je napustio školu tjedan prije mature. Škola nije bila toliko zanimljiva bez njega. Bio je nešto u što je mogla gledati za školskih vijeća. Imogen nikad u školi zapravo nije došla u kontakt s Dannyjem, ali jednom ju je odvezao kući nakon tuluma, kada je propustila zadnji autobus iz Shallowforda za Filbury. Jeftino vino koje je popila loše joj je sjelo na želudac. Ubijale su je visoke pete. Nije mogla odlučiti hoće li šepati i skvrčiti prste, trljati pete ili ih skinuti i hodati bosa po smrznutom asfaltu. Noćni zrak stvorio je ledeni plašt koji joj je oduzimao dah. Mislila je kako bi se mogla zavući u kakvu staju ili čak pokucati na nečija vrata i zatražiti pomoć. Glupača. Kako je mogla propustiti autobus? On je stao pokraj nje na svojemu motociklu. - Trebaš prijevoz? - Nemam kacigu. - Shvatila je kako je razmaženo zvučala. Pogledao ju je, skinuo kacigu i dao joj je. Uzela ju je i stavila na glavu, čudno se osjećajući. Bila je teška i nepoznata. Kada ju je stegnula na glavi, shvatila je da je još topla od njega. Udahnula je miris spaljene naranče. Pošla je nesigurno prema motociklu i podigla haljinu. Bila je toliko uska da će je morati zadići gotovo do gaćica kako bi se popela. Utisnula se u sjedalo iza njega, u strahu da ne spali noge na vrućem metalu, a onda je stopalima napokon pronašla nogare. Nije htjela misliti što bi se dogodilo kada bi doživjeli prometnu nesreću. Ne bi preživjela. - Čvrsto se uhvati - rekao joj je i ona ga je snažno zgrabila rukama za jaknu. - Tako - zapovjedio je. - Zagrli me oko struka. Nagnula se dok nije posve ležala na njegovim leđima. Koža njegove jakne bila je gruba dok ju je milovala po licu. Bilo je toplo na njemu. Tada je motocikl zaurlao i osjetila je kako joj se želudac stisnuo dok su hitali u mračnu noć.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Putovanje je bilo zastrašujuće. Hladan noćni zrak rezao joj je noge. Nikada se nije tako brzo vozila. Svaki put pri skretanju zatvorila bi oči od straha i još se jače privila uz njega dok se motocikl naginjao. Bila je sigurna kako pretjeruje svakim manevrom samo da je uplaši. Strahovala je da će poginuti. Napokon je ugledala svjetla Shallowforda. Htjela mu je reći da je ostavi na ulazu u grad kako bi mogla sama otpješačiti kući. Nije htjela da je neko vidi s njim. Ali nije mu to mogla reći jer se nije usudila pustiti ga. Motocikl je grmio glavnom ulicom. Mora biti da je probudio sve njezine stanovnike. Napokon su došli do Bridge Housea. Sišlaje. Noge su joj bile slabe od napetosti i gotovo se srušila. Povukla je brže-bolje haljinu da pokrije bedra koja su na mjesečini izgledala gotovo plava. Pokušala je ponovno obuti cipele, ali stopala su joj bila toliko hladna da su je boljela. - Idi u toplu kupku - rekao joj je. - I popij nešto žestoko. Možda malo rakije. Zacrvenjela se na njegovu brižnost. Gledali su se na trenutak i htjela ga je pozvati da uđe. Adele je čvrsto spavala. Mogla bi im spraviti kakao u kuhinji. Zamišljala ga je kako sjedi za stolom i smije se u sebi porculanskim šalicama i hvataljkama za šećer. Odjednom je shvatila kako bi bilo lako razbiti kuhinjski prozor. Nitko u kući ne bi čuo da netko provaljuje. Dug trenutak tišine. Očekivanja su lebdjela u zraku, skrivena u ledenim oblacima njihovih dahova. Imogen je shvatila da se ipak ne usudi. - Hvala ti - uspjela je izustiti, vraćajući mu kacigu. - I drugi put. - Njegove su oči na trenutak zatreperile nad njom i pitala se o čemu razmišlja. Prije nego što je mogla išta reći, nestao je u grmljavini i oblaku ispušnih plinova. Nekoliko tjedana kasnije, kada je čula da je uhićen i da je u zatvoru zbog prodaje ukradenih stvari, bila je zahvalna sebi na oprezu. Da ga je pustila unutra, moj Bože, tko zna što bi se dogodilo. Unatoč tome, u trenucima samoće ponovno je proživljavala taj prizor, pitala se što bi se dogodilo, puštajući da joj misli odlutaju, zamišljajući njegove ruke na njezinoj hladnoj koži, njegovu toplinu ispod kožne jakne. Sada je bio tu i htio je pogledati po galeriji. Viđala ga je tijekom godina nakon što je pušten iz zatvora, kako grmi glavnom ulicom na motociklu još većem i boljem od onog na kojem ju je povezao. Sigurno ga je kupio ilegalno stečenim novcem. - Treba vam pomoć s nečim konkretnim? - pitala ga je što je mogla uljudnije. - Sviđa mi se ona slika u izlogu - rekao joj je. - Koliko košta? Progutala je slinu. Nije mu htjela reći. Bila je to najvrjednija slika koju su imali. Nije ju htjela staviti u izlog i sada je požalila što je to učinila. -Jako mi je žao - rekla je. - Prodana je, nažalost. Prodali smo je tijekom vikenda.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Namrštio se. - Oh! Mogu li onda pogledati druge? Teško je mogla odbiti. - Naravno. Slobodno mi se obratite ako imate kakvih pitanja. Kimnuo je i počeo hodati uokolo, a pete čizama glasno su odzvanjale na podu od hrastovine. Imogen je počela osjećati nervozu. Sigurno pomno snima galeriju. Zamišljala ga je kako sa svojom bandom sjedi u nekom sumnjivom kafiću i planira pljačku njezine galerije. Nikada neće dobiti pravu cijenu za slike ako ne znaju kakvoga sumnjivog trgovca umjetnina. Naravno da su oni postojali i pretpostavljala je da bi ih McVeighovi mogli lako pronaći. Ili su ih unajmili da kradu po narudžbi. Njezine su oči promatrale kameru u kutu galerije. Molila se da radi. Nije ju svaki dan provjeravala. Osjetila je kako joj znoj curi niz vrat. Je li se mogla odšuljati i pozvati policiju? Što bi im rekla? Možda bi mogla nazvati baku? Galerija je bila spojena s Bridge Houseom. Adele je vjerojatno kod kuće: kad bi joj Imogen mogla dati nagovještaj, ona bi mogla pozvati policiju. Zašto nisu smislile neku šifru za slučaj nevolje? Imogen je opet pogledala Dannyja. Godine mu uopće nisu škodile - ako išta, bio je još zgodniji nego kad je imao osamnaest. Više je... izgledao kao muškarac. Ali još uvijek lijepo. Bila je to razorna kombinacija. Gledao je u prikaz mrtve prirode s bocom vina na stolu. - Sviđa mi se ova. - Od njegova je glasa poskočila. Imogen je odvukla pogled s njegovih ramena ispod crne kožne jakne. Izgledala je skuplje od one na koju se naslonila tijekom onog opasnog puta kući. Bila je mekša, otmjenija... - Autoricaje Mary Feden - uspjela je izustiti. - Vrlo je tražena. Jedna mi je od najdražih, zapravo. Pogledao ju je i na trenutak je osjetila zajedništvo između njih. Činilo se da mu je drago što se i njoj slika sviđa. - Koliko košta? Imogen nije znala kolika je cijena koju bi si on mogao priuštiti. Ili će odustati i izaći ili će nešto pokušati dokazati i kupiti je. Ili se vratiti kasnije navečer i ukrasti je. - Četiri tisuće funta - rekla mu je. - Mogu li platiti gotovinom? - Ne uzimamo gotovinu. - Nemojte biti smiješni. Svi uzimaju gotovinu. Njegove su oči veselo zasvijetlile kada ju je pogledao. Imogen se zagrijala od njegova pogleda. Slatko mu se nasmiješila. - Ako platite gotovinom, onda vam ne mogu dati pravi račun i bit će vam teško prodati je komu.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Ne želim je prodati. Samo je želim kupiti. Hajde... ne izgleda kao da imate puno posla. Trebate nešto prodati, imate troškove koje morate pokriti. Sve je to sigurno bila istina. Jedan od mnogih razloga zašto su Adele i ona htjele prodati galeriju bio je upravo taj. - Mogu vam dati mali popust. - Deset posto? - Pet. - Pet? - Nije se činio impresioniran ponudom. - To je sigurna investicija. Mary Feden vrlo je popularna. Nažalost, nedavno je umrla. To znači da će još više ljudi htjeti sliku. - Imogen je ispružila ruku i dotaknula okvir, malo izravnavši sliku. - Ona je bila učiteljica Davida Hockneyja. Pogledao ju je i podigao obrvu smrknuta lica. Nije bila sigurna što to može značiti. Možda je to značilo: Dobro znaš da ja ne znam tko je David Hockney. Ili: Nemoj mi se obraćati svisoka. - Imate li dostavu? Jer ne mogu je baš prevesti na svojemu motociklu. - Naravno. Živite li u blizini? Opet ju je pogledao. Zacrvenjela se. Sjećao je se. - Upravo sam unajmio Woodbine Cottage. Na imanju Shallowford. Imogen je bila iznenađena. Na Shallowford Manoru bilo je nekoliko kuća. Njezina prijateljica Nicky organizirala je unajmljivanje, ali nije spomenula Dannyja McVeigha. Woodbine Cottage bila je predivna drvena kuća - potpuno nepatvorena, smještena u vlastitoj maloj šumi. Jednom je pripadala lugaru, ali više nije bilo lova na imanju. - Ajme - čula je sebe kako kaže - Baš lijepo. Danny je kimnuo. - Nije loše. Ali treba još neke sitnice da postane dom. Imogen je teško mogla zamisliti Dannyja McVeigha kako naziva bilo koje mjesto „domom“. Dom je bio tako... domaća riječ. Prizivala je slike mekanih jastuka, navučenih zavjesa i upaljenih svijeća. Mogla ga je jedino zamisliti kako leži negdje na naslonjaču, njegove duge noge ispružene, a boca piva negdje na podu, iako nije mirisao kao roker. Sada joj je bio blizu, mirisao je na svježe oprano rublje, spaljeno drvo i još uvijek na spaljenu naranču. Imogen ga je pogledala sa zaprepaštenjem kada je iz džepa izvukao bunt novčanica od pedeset funta. - Hm, postoji problem s takvim novčanicama zbog opasnosti da bi mogle biti lažne. Bojim se da ću morati obavijestiti nadležne. Prestao je na trenutak prebrojavati novčanice i uzdahnuo. - Ljudi bi mogli pomisliti kako ne želite ništa prodati. - Samo kažem. - Obavijestite koga god želite. Nemam grižnju savjesti. Ovo nije nelegalan novac, zaradio sam ga poštenim radom.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Imogen je spustila pogled na njegove ruke. Bile su velike i malo grube. Radničke ruke, ali očito naviknute na brojenje novca, njegovi su dugi prsti spretno prebirali novčanice dok se na stolu nije stvorila poprilično velika hrpa. Naplaćujete dostavu dodatno? - Držao je još jednu novčanicu od pedeset funta iznad hrpe. Imogen je bila zatečena. - Ne. Ne, naravno da ne naplaćujemo. Kimnuo je i vratio ostatak bunta u džep. - Hoćete li je vi donijeti? Nije bila sigurna zašto joj postavlja to pitanje i zašto je to važno. - Vjerojatno neću. Imam nekog tko to radi za mene. I imali su Rega, potrčka koji je ponekad skupljao i dostavljao za nju kad nije mogla otići iz galerije. -Oh!- Činio se razočaran. - Samo sam mislio da biste mi možda mogli reći gdje da je objesim. Ne znam puno o takvim stvarima. Pogled mu je bio intenzivan. Osjećala se poprilično nelagodno. - To je vrlo osobna odluka. Stvarao joj je nervozu. Slegnuo je ramenima. - Samo mi se sviđa kako ste uredili ovaj prostor. Kao da je... nema baš puno toga, ali osjeća se... - ispružio je ruke tražeći opis. - Kao negdje gdje bih htio živjeti. Unatoč svojemu oprezu, bila je sretna. Jako se potrudila da galerija bude ugodna, a da ne odvlači pažnju od umjetnina. Neutralna, ali s tračkom topline i nekoliko detalja koji su je činili manje sterilnom, a više zanimljivom. - Pa, najteže je odabrati pravu boju. Ona određuje atmosferu. I osvjetljenje. Osvjetljenje je jako važno. - Trenutačno imam samo golu žarulju koja visi sa stropa. - Zbog nekog razloga zacrvenjela se kada je čula da izgovara riječ “gola”. - Znači, htjeli biste mi dati neke savjete? Mogu platiti. - Nisam dizajnerica interijera. - Ne, ali imate dobro oko za takve stvari. Znate kako to ide. Primijetio sam. Imogen ga je začuđeno pogledala. Je li to bio dio njegova plana? Odvući je iz galerije kako bi njegovi sumnjivi rođaci mogli provaliti? - Ne brinite se - rekao je. - Neću poslati prijatelje da pljačkaju dok ste vani. Njezini su obrazi gorjeli. - Nisam mislila na to! - protestirala je. - Prvi put u životu imam svoj prostor. Želim da lijepo izgleda. - Pogledao ju je i iznenada je bio prkosan. - Uvijek sam želio nešto odavde. Pravu sliku. Pravu umjetnost. Nešto što je netko stvorio. Imogen nije bila sigurna što da kaže. Zatekla ju je njegova iskrenost. I to je se dojmilo.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Pa, doista ste dobro odabrali. Impresionirana sam. Zadržao je pogled na njoj i malo se namrštio. - Iznenađen sam da ste još uvijek u Shallowfordu. Uvijek mi se činilo da imate budućnost, kada smo bili u školi. Nije mislila da ju je zapazio u školi. - Neću ostati još dugo. Baka prodaje galeriju. - I što ćete raditi? - Imam puno mogućnosti. - Kladim se da imate. Djevojka kao vi sigurno ima dosta kontakata. Nije baš mogla shvatiti što joj pokušava reći. Je li bio iskren ili sarkastičan? Primila se papirologije. Nije htjela raspravljati o svojoj budućnosti s njim ni s bilo kim drugim. - Ponijet ću neke kante boje sa sobom kada donesem sliku, ako želite? Pobogu, zašto je to rekla? Htjela ga se riješiti. Bilo joj je nelagodno zbog njega i njegovih sumnjivih izjava. I njegove zainteresiranosti koju nije mogla shvatiti. Zašto bi joj se sada počeo nabacivati, dvanaest godina poslije? Ako joj se nabacivao. Jednostavno nije mogla shvatiti kakvu je to igru igrao. Napisala mu je račun, stavila ga u omotnicu i dala mu je. - Imate planove za sutra? Poslijepodne u neko vrijeme? - Hvala - rekao je. - Evo vam moj broj. Nazovite ako bude kakvih promjena. Dao joj je svoju posjetnicu. Danny McVeigh, Sigurnosna rješenja, pisalo je na njoj. Široko se nasmijao kad je shvatila ironiju. - Klasična priča, lopov koji je postao žandar? - rekao je. - Dat ću vam besplatan savjet. Bilo kad. Iako pretpostavljam da je prekasno. Ali samo tako da znate, ove kamere koje imate su smeće. Bilo koji provalnik koji zna što radi može ih deaktivirati u tren oka. Ostavio ju je zuriti u posjetnicu pa u kamere, bez riječi. Vrata su se zatvorila za njim. Osjećala je nespokoj. Ostavio ju je s čudnim osjećajem u trbuhu koji nije mogla odrediti - mješavina živaca, straha i... Naglo se okrenula. Znala je koji je to osjećaj. Sjećala ga se iz one noći prije mnogo godina kad se držala za njega na motoru. Bila je to žudnja. Na koncu savjeti oko uređenja interijera nisu prihvaćeni, iako je Danny do sada, na Imogenin prijedlog, obojio dnevnu sobu u tamnozeleno i instalirao halogene svjetiljke, a Imogen je na koncu bila gola kao njegova nekadašnja žarulja. Sad, međutim, nakon što su nekoliko mjeseci bili zajedno, činilo se kao da je to bilo to: malo savjeta oko uređenja i zauzvrat malo općenja. Imogen se vratila u restoran. Samo prolazna avantura, rekla je sebi. Nije ništa značila Dannyju McVeighu. Naravno da nije htio doći i biti s njom i njezinim prijateljima na njezin

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu rođendan. To bi značilo da postoji neka povezanost. Značilo bi da njihova veza nešto znači. Kada bi se zajedno pojavili u javnosti, bili bi označeni. S druge strane, nije postojao nikakav rizik oko ugodnog, ali beznačajnog tajnog valjanja na tepihu ispred njegova kamina. Pokušala se riješiti te slike jer je budila nešto u njoj. Požudu, naravno, ali i nešto što je bilo dugotrajnije i intenzivnije. Nadu, možda? Nadu da njihova strast nije značila samo istodobne orgazme. A kako je moglo biti nešto više od toga? Bilo je blesavo od nje da iščitava išta više od životinjske privlačnosti. Bio je pravi McVeigh. Oni su razumjeli samo to. Čak i ako mu je išlo dobro i imao uspješan biznis kojim je stjecao legalan novac, još uvijek mu je McVeighova krv tekla žilama ispod dojma poštenja koji je uspio postići. Čula gaje dok je telefonski razgovarao s klijentima i zaposlenicima čovjek koji je znao šarmirati, znao je davati ljudima ono što žele i nagovoriti ih da rade ono što on želi. To ju je impresioniralo - ali, podsjetila se, vuk ne mijenja ćud. Sjela je opet za stol. Pokraj nje bila je hrpa darova koje je dobila od prijatelja. Pažljivo odabrane drangulije, tričarije i luksuzi koji su joj nešto značili. Danny joj nije ništa dao, ali to nije bilo nikakvo veliko iznenađenje. Vjerojatno nije bio čovjek koji je davao ženama promišljene darove. I nisu bili zajedno dovoljno dugo da joj pošalje barem čestitku. Nije ni da su bili baš zajedno, tehnički gledano... Svi su za stolom bili opušteni, pili su Limoncello i kavu s mlijekom, tračali su, uživali u izletu usred tjedna. Bilo je skoro jedanaest sati. - Mislim da bih uskoro trebala otići - Imogen je rekla Nicky. - Moram ustati prije svitanja. - Ne očekuj da te žalim - Nicky joj je odgovorila. - Šmizlo jedna. Noć u Orient Expressu? Tvoja je baka genijalna. Kakav čudesan poklon! - Znam - rekla je Imogen. - Iako bi bilo zabavnije kada bi netko išao sa mnom. - Ne pljuj po tome! Dala bih sve za nekoliko noći samoće! Ne mogu zamisliti ništa ljepše. I odsjedaš u Ciprianiju... pravi raj. Imogen se morala nasmiješiti. - Da, valjda si u pravu. Razmažena sam. I bila je. Znala je da jest. Karta za vlak i noćenje u hotelu nisu ni bile pravi dar. Trebala je pokupiti nešto kada stigne u Veneciju. Sliku koja se zove Innamorata. Koju je netko čuvao već pedeset godina za Adele. Nije imala vremena razmišljati o tome jer ju je baka zatekla tim iznenađenjem za doručkom. Nicky je prebirala po ostacima torte na svojemu tanjuru. - Mislim da se tvoja baka osjeća krivom što prodaje galeriju. Vjerojatno je o tome riječ. - Ne treba se osjećati krivom. Stalno joj to govorim. Trebala sam se već davno odseliti. - Pa što ćeš učiniti? Imogen je na trenutak zašutjela. Onda se okrenula prema prijateljici.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Mislim da idem u New York. Nickyna se čeljust objesila. - Što? Otkud sad to? - Već mi je davno galerija na Manhattanu, specijalizirana za britansku umjetnost, ponudila posao. Oostermeyer i Sabol. Rekle su mi da mogu doći i raditi za njih kad god poželim. To je otvoren poziv. - Moj Bože! - Nicky je širom otvorila oči. - Mora da se šališ! Zašto ti je trebalo toliko dugo? Ja bih ubila da mogu u New York. Bilo što, samo da se maknem iz Shallowforda. Imogen je bila iznenađena. - Mislila sam da si zadovoljna svojim životom. Nicky je uzdahnula. - Znaš, nije sve u kući snova i Range Roveru Evoque. - Nije - rekla je Imogen. - Nisam ni mislila da jest. Ali mislila sam da si zadovoljna. - Nikada neću nikamo otići niti ću išta napraviti, je 1’ tako da neću? Morat ću se zadovoljiti odlascima po djecu u školu i spravljanjem večere Nigelu idućih deset godina, a za to vrijeme postat će prekasno. Ne kao ti. Ti imaš cijeli svijet pred sobom. New York, Imo... Mislim, aaa... - Imaš posao. Voliš svoj posao! - Što... popisivati detalje za kuće u kojima nitko normalan ne želi živjeti? Obavještavati ljude da im je prodaja propala? Govoriti ljudima da im kuća zapravo vrijedi stotine tisuća funta manje nego što misle? Nicky se skljokala natrag na stolicu. Izgledala je zeleno, ili od zavisti ili od previše torte i vina, Imogen nije bila sigurna. Otpila je iz čaše. Vino je već bilo toplo i pomalo masno, ali trebalo joj je da ublaži šok od odluke koju je upravo donijela. Ipak je Nicky bila u pravu. Shallowford je cijedio svu ambiciju iz nje. Na površini se činilo savršeno, ali kada je pogledala lica za stolom, njezine prijateljice sličile su pomalo na stepfordske supruge. Ako se sad ne izvuče, neće nikad. A ako je postojalo nešto gore nego biti stepfordska supruga u Shallowfordu, onda je to biti usidjelica. New York bi joj, međutim, otvorio potpuno nov svijet. Imogen i Adele već su dugo poslovale s Oostermeyerovom i Sabolovom, nabavljale su slike i slale ih njima. Nekoliko su ih puta posjetile i stvorile odličan poslovni odnos. Bila je sretna što su imale takvo dobro mišljenje o njezinim vještinama, mislila je Imogen. Iako je, kao što je Danny bio točno pogodio, imala puno drugih kontakata prema kojima se mogla usmjeriti, čarolija u New Yorku najbolja je avantura za tridesetogodišnjakinju. Imogen je htjela novi izazov. Duboko u sebi mislila je kako je najbolje biti što dalje od Dannyja McVeigha dok je još mogla. Sigurna da je donijela pravu odluku, iskapila je čašu i ustala. Nije se još bila spakirala. Ako ide na Orient Express, čak i sama, htjela je biti u najboljem izdanju. Sljedećega jutra, odmah nakon svitanja, Imogenin taksi puzao je izlokanim putem koji je vodio do Dannyjeve kuće. U rukama je držala omotnicu. Nakon što

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu je poslala e-pismo Oostermeyero-voj i Sabolovoj, bila je budna do dva i pisala mu pismo. Dragi Danny! Pišem ti jer se SMS čini nedovoljno osobnim, a znam da će moja odlučnost iščeznuti ako te vidim uživo. Jučer sam napunila trideset godina i donijela sam nekoliko odluka. Činilo se da je pravo vrijeme za to. Najvažnija od njih je ta da sam odlučila prihvatiti posao u galeriji u New Yorku. Odlazim odmah nakon što se vratim iz Venecije. Trebala sam davno otići iz Shallowforda, a sada kad idem, prestravljena sam. Prestravljena, ali uzbuđena. Znam da smo na probnim počecima veze i nisam sigurna da bi ona opstala na daljinu, stoga mislim kako je najbolje da prekinemo. Nekoliko zadnjih tjedana bili su provod života i na tome sam ti zahvalna. Nadam se da me razumiješ. Sjeti me se dok sam u Velikoj Jabuci, djevojka iz gradića u velegradu. Voli te puno, Imo Provod života? Nasmijala se svojemu eufemizmu. Zbog Dannyja se osjećala kao nikada prije, ali znala je da je to samo zbog nečega novoga, uzbuđenje jer je gangsterova mačka, seksualni žmarci bez prave dubine. Koliko su puta ona i njezine prijateljice maštale o njemu u dnevnoj sobi? Iako sa šesnaest njihova mašta nije mogla zamisliti sve što su ona i Danny radili... Ponovno je pročitala pismo. Zvučalo je oštro, strogo i ljutito. Pitala se kako da ga malo ublaži, da bude manje službeno. Uzdahnula je. Mogla je provesti ostatak života pišući i prepravljajući ga. Važno je bilo reći Dannyju da je gotovo jer ga nije željela zavlačiti. Osim toga, ni njemu vjerojatno nije posebno stalo. Na trenutak se zagledala u njegovu kuću. Njezin kosi krov, zabati, polukružni prozori... bila je kao iz bajke, samo je čekala da se ondje stvore princeza, drvosječa ili izgubljena djevojka. Ništa nije izlazilo iz dimnjaka, ali još uvijek je mogla namirisati miris drva od prošle noći u hladnom zraku. Izašla je iz automobila i polako krenula u svojim visokim petama putem obraslim mahovinom, dok nije došla do njegovih vrata. Na trenutak ga je zamislila, golog i toplog ispod popluna. Bilo je tako primamljivo samo mu pokucati na vrata. Za pet sekunda mogla je biti s njim ispod popluna, obavijajući ga, osjećajući mu toplinu kože. Još bolje, mogla bi ga nagovoriti da pođe s njom. Mogao bi se spakirati i biti spreman za polazak za deset minuta. Pomisao na to ubrzala joj je otkucaje srca.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Danny McVeigh, privlači je k sebi u intimi njihova kupea, njegove grube ruke na njezinu torzu. Prestani, Imo! - rekla je u sebi. U njezinu životu nije bilo mjesta za buntovnika s motociklom i osmijehom koji može nanijeti neizrecivu štetu njezinu srcu i umu. Bacila je pismo u sandučić, okrenula se i pobjegla. Nekoliko trenutaka nakon toga taksi se vraćao izlokanim putem. Bilo joj je malo mučno od vožnje. Imogen je ponovno utonula u svoje sjedalo i zatvorila oči. Kapci su joj bili teški zbog nedostatka sna, ali to joj nije bilo važno. Mogla se opustiti u Orient Expressu - sklupčati se u svojem kupeu i zaspati ako je htjela. Adele je bila potpuno u pravu: trebala je nekoliko dana da napuni baterije i utvrdi svoju budućnost. Zadnjih nekoliko mjeseci, u razdoblju prije prodaje galerije, radila je punom parom i nije shvaćala koliko se iscrpila. Bilo je nevjerojatno kako je njezina baka znala što valja učiniti - donosila je prave odluke u pravo vrijeme. Nedostajat će joj Adele u svakidašnjem životu, ali Imogen je znala kako je vrijeme da se sama probije u svijet. Nije se okrenula. Da jest, možda bi spazila Dannyja, još pospanog, kako otvara prednja vrata i s čuđenjem gleda u njezinu smjeru. U njegovoj desnoj ruci bilo je njezino pismo, čija je omotnica bila potrgana i bačena. Kada je taksi nestao iz vidika, vratio se unutra, zgužvao pismo i bacio ga u kamin, na hladni sivi pepeo i poluizgorjelo drvo od prethodne noći.


ŠEST

Z

atvori oči i broji do deset, rekla je Stephanie u sebi. Simon će potpuno poludjeti ako vidi svoju kćer. Stephanie je shvatila da će morati izgladiti situaciju, iako je izbjegavala disciplinirati djecu. Nisu više baš bili mali, a nije bilo na njoj da se bavi time. Bila je druga stvar hoće li tijekom idućih nekoliko dana početi osjećati kao da jest. U međuvremenu, nije se htjela miješati. Tim više što je stajala u kućnom ogrtaču i s uvijačima u kosi, a trebala je biti spremna za manje od petnaest minuta. Pogledala je s očajem prema djevojci koja je stajala ispred nje. Beth je bila odjevena u usku majicu kratkih rukava, traper kratke hlačice, mrežaste čarape i ružičaste marte. Plava kosa bila joj je začešljana i sa strane svezana u rep. Stephnie je duboko udahnula. - Beth, izgledaš prekrasno, ali nema šanse da će te takvu pustiti u vlak. Potrudila se da joj glas bude što ležerniji. - Treba se obući smart casual. Znam da je gnjavaža, ali nije u redu prema tvojemu tati. Znaš da će poludjeti. Osjećala se kako se trudi biti što pomirljivija prema njoj. Usprkos tome, Beth je prekrižila ruke. - To je sve što imam. - Nije istina. Imaš neke lijepe haljine. - U svima izgledam debelo. Stephanie je uzdahnula. - Kako bi mogla izgledati debelo? Imaš sjajno tijelo. Pogledaj te nevjerojatne noge. Ubila bih za takve noge. - Beth je imala duge noge, Stephanie nije. - Hajde, idemo pogledati možemo li naći nešto od čega tvoj tata neće dobiti srčani udar. Sada više neće imati dovoljno vremena da napravi frizuru kako treba, ali bilo je važnije urediti Beth. -Još uvijek ne shvaćam zašto je organizirao ovo putovanje? Tko želi biti zatočen u vlaku toliko dugo? Zašto nismo mogli otići u Dubai ili nekamo drugdje? Na Karibe možda? To bi bilo super. - Nismo imali vremena ići tako daleko. - Oh, da! - Beth ju je znalački pogledala. - Kafić. Ne želimo ga predugo ostaviti sama. Stephanie se nije dala isprovocirati. Pretpostavljala je da je teško kada tata napokon nađe zamjenu za tvoju majku i ona se useli u tvoj obiteljski dom, pa je pokušavala nalaziti opravdanja za Bethinu monstruoznu egomaniju. Djevojka je ispod svega toga bila draga, ali bila je navikla dobivati sve što želi i ne misliti na ikoga drugoga. Takav često ispadneš nakon razvoda roditelja, jer je njihova prva reakcija razmaziti djecu i davati im sve što žele kako bi pokušali sakriti krivnju ostavljajući drugima da se brinu za posljedice. Nije htjela upletati Simona, nije mu bilo potrebno još gnjavaže - dobivao ju je dovoljno od Tanye, svoje bivše žene - ali morala je definitivno nagovoriti Beth da se preodjene.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Beth, draga... hajde, molim te. Beth je zakolutala očima. Stephanie je osjetila miris nedavno popušene cigarete Marlboro Light pomiješane s nekim slatkim i teškim popularnim parfemom. - Ne znam zašto nas uopće vodiš sa sobom - rekla je Beth. - Sigurno bi ti bilo zabavnije da ideš sama. Stephanie je pogledala dolje prema prugastom sagu koji se prostirao hodnikom i izbrojila u sebi do deset. Da, mislila je, ako bude ovako, onda bi vjerojatno bilo. Ali, nije mislila to reći naglas. - Poenta cijeloga putovanja jest da se zajedno zabavimo. - Pa da! Igramo se sretne obitelji. Propustit ću dva tuluma. Dva! - Beth je digla dva prsta za slučaj da Stephanie nije shvatila poruku. Na noktima je imala oštećen jarkozelen lak. - Neće ti pasti kruna s glave ako ih propustiš. - Stephanie je to znala sa sigurnošću. Svaki je tinejdžerski tulum bio isti. Jeftina cuga, povraćanje, žvaljenje i plakanje. Bila je prisutna na dosta njih i stvari se nisu baš toliko promijenile. Ipak, razumjela je tjeskobu koju je Beth proživljavala. Strah da će se dogoditi nešto monumentalno i nešto što će ti promijeniti život, a ti nisi tamo. Malo dalje niz hodnik otvorila su se vrata i Jamie je izašao iz svoje spavaće sobe. U usporedbi sa svojom sestrom, bio je prikladno odjeven: imao je vestu s prugama i crvenu kravatu, uske crne hlače, njegova je tamna kosa bila gelirana u urednom neredu, tipičan indie klinac. Jamie je imao savršenu kombinaciju odlika da uspije u životu: bio je pametan i opušten. - Glupan - rekla je Beth. Jamie ju je promotrio od glave do pete, bez osjećaja. - Tata će popizditi. Beth ju je povukla za konjski rep. Unatoč njezinu protivljenju, Stephanie je mogla osjetiti Bethinu tjeskobu. Imala je sve manje vremena. - Nije da će te itko vidjeti. - Dok je to govorila, znala je koliko zvuči iritantno. Glas razuma. - Ne razumijem zašto ne smijem nositi ono što želim. -Jer nje prikladno. Molim te, Beth. - Stephanie je shvatila da je moli. Pitala se bi li je mogla podmititi. S pedeset funta? Vrijedilo bi. - Neće se presvući - uključio se Jamie. - Obožava izazivati ljude. Beth je ljutito pogledala svojega brata i onda podigla ruke. - Dobro, presvući ću se. Samo da svi drugi budu sretni, je li to O. K.? Uletjela je natrag u svoju sobu. Stephanie je pogledala Jamieja koji je imao lažan osmijeh. - Zabavno - rekao je. - Ne znam zašto ne bi moglo biti. - Stephanie se naslonila na zid. Osjećala se iscrpljeno.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu -Jer smo roba s greškom - rekao joj je Jamie. - Terminalno zeznuti. Sigurno si to prvi dan shvatila? Jamie je bio u pravu - shvatila je to već prvi dan. Iako su navodno stotine djece prolazile isto što i Jamie i Beth. Razrušen dom bio je normalna pojava. Pretpostavljala je da to nipošto ne olakšava kada se roditelji razvedu. Posebice kada ti majka ode. Bilo je tako protuprirodno napustiti svoju djecu. Majke nisu trebale raditi takve stvari. Nikada. Ako ćemo pošteno, Beth i Jamie bili su zasad prilično dobri prema njoj. Osjećala je silan pritisak kada je prvi put provela noć u Simonovoj kući jer je bila previše svjesna da preuzima Tanyinu ulogu, iako je Tanya davno otišla - ona i Simon bili su razvedeni već skoro dvije godine. Simon je ustrajao u tome da Stephanie ima sva prava biti tamo, da on ima sva prava dovesti je kad su već skoro tri mjeseca u vezi, ali osjećala se neugodno usprkos tome i još se uvijek ponekad tako osjeća. - Znam da si im draga - rekao joj je Simon. - Nije da nisi. Pusti da prođe malo vremena. I probaj ne uzimati to toliko k srcu. To je, mislila je Stephanie, bilo lako reći. Tada je došao na ideju da njih četvero otputuju Orient Expressom, da provedu malo vremena zajedno. Vratila se u glavnu spavaću sobu. Veliki val žutocrvene pare dolazio je iz apartmana. Sama Simonova esencija. Osjećala se bolje. Još uvijek ju je uzbuđivala pomisao na njega, čak i ako je bila u teškoj situaciji. Spremila se što je brže mogla, izvukla uvijače iz kose, našminkala se i navukla tajice, haljinu i cipele sebi neprispodobivo visokih peta. U samo tri mjeseca život joj se uvelike promijenio. Romansa je bila divlja - dizala ju je, uzbuđivala i bila predivna. I sada je tu, njezina večernja haljina visi na nosiljci za odjeću, njezina je torba bila spakirana i spremna za put Orient Expressom. Još uvijek nije mogla vjerovati. Možda je to bajka, ali još uvijek se mora nositi sa stvarnim životom. Uzela je telefon s punjača i na trenutak ga držala u ruci. Bila je obećala Simonu da neće nazvati kafić. Bili su dogovorili zajednički pakt: četiri cijela dana nitko se od njih neće javljati na posao. Napokon, opsjednutost poslom bilo je ono što je navodno ubilo Simonov brak i poslalo njegovu ženu Tanyu u naručje drugog muškarca. Keith je, kao arhitekt slobodnjak koji radi od kuće, imao dovoljno vremena pružiti Tanyi pažnju koju je tražila. Unatoč tome, Stephanie je očajno htjela provjeriti što se događalo. Morat će dati sve od sebe da ne nazove. Njezin je tim radio za nju već više od godine dana i bili su potpuno sposobni nositi se sa svim situacijama - požar, poplava, trovanje hranom - ali Stephanie se osjećala tjeskobno poput majke koja po prvi put ostavlja svoje dijete. Kafić joj je bio sve. Uložila je vrijeme, novac, znoj, suze i svoju bivšu vezu u njega - i to je bio razlog zašto je toliko suosjećala sa Simonom kada su se upoznali. Njezin joj je bivši dečko rekao da se brinula više za svoje

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu mafine nego za njega. Tada je to možda i bila istina, ali ta ju je optužba povrijedila. Sadaje naučila da postojanost njezinih kolača nije sve u životu. Ipak, bila je programirana brinuti se. U trenutku kada su se vrata apartmana otvarala, stisnula je brzo biranje. Simon je izašao iz pare, s bijelim ručnikom oko struka. S pedeset dvije godine, još je uvijek imao dobro tijelo: široka ramena koja su se spajala na struk i odavala tek natruhu sredovječnosti samo su pridodavala činjenici da djeluje čvrsto i pouzdano. Prekinula je poziv. Znala je da izgleda zatečeno. Simon je podigao obrvu. Njegove obrve, tamne i prekrasno svinute u luk iznad smeđih očiju, bile su jedna od stvari koje je najviše voljela na njemu. Zamišljala je kako imaju sjajan učinak na sudu. Svaki je njihov pokret mnogo govorio. - Oprosti, oprosti... - Stephanie je ubacila mobitel u svoju torbu i onda izvukla punjač iz zida. Simon je spustio ručnik na pod i odšetao do ormara, gledajući s osmijehom preko ramena. - Hajde, nazovi ih. Umiri se da vidiš jesu li ih huligani opljačkali tijekom noći. Ili možda sravnili sa zemljom. - Sigurno je u redu. - Osjećala se blesavo. Simon je bio odvjetnik, s beskonačno mnogo životno važnih slučajeva koji su se gomilali, a koje je uspio ne provjeravati. A ona se brinula jesu li dvojica njezinih vrlo sposobnih pomoćnika uspjela otključati vrata kafića i uključiti aparat za kavu. Prišao joj je, držeći blijedoplavu majicu u jednoj ruci i prugastu kravatu u drugoj. - Hej... znam da je teško, ali trebaš to pustiti. Nisi nezamjenjiva. Nitko nije. Znala je da joj govori iz iskustva. Naučio je to dobro tijekom propalih pokušaja da spasi svoj brak koji se raspadao. - Izgledaš čudesno, tako da znaš - rekao joj je. - Ovo je sigurno bio pravi izbor. - Za promjenu od traperica i pregače. - Ispružila je ruke kako bi je mogao podrobnije pregledati. - Znaš što mi radi ta pregača. - Uvijek je mogu spakirati. Nasmiješio se. - Ne. Dobra si ovako. Nosila je šivanu haljinu i dugačku, lijepo ispletenu vestu: šik, podcijenjena i milijun milja daleko od njezine uobičajene uniforme. Simon joj je bio došao da mu pomogne s odjećom za putovanje, nešto što nikada nije radio s Tanyom. Stephanie se ponekad osjećala krivom što ona, a ne njegova bivša žena, profitira od njegove odluke da se promijeni, ali za Tanyu je bilo prekasno. - Tako i tako - rekao joj je mrko - ona nije htjela da se promijenim. Zapravo nije. To joj je bio prikladan način da me okrivi za svoj odlazak. To ju je

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu iskupljivalo, zar ne? Bio sam nerazuman. Oženjen za svoj posao. Nema veze što me je sve vrijeme pritiskala da zaradim sav taj prokleti novac. Mislim, ne dobivaš sve ovo - mahnuo je rukom da pokaže na kuću od četiri kata i sve ostale luksuze - tako da dolaziš kući u šest na večeru. Otkada su bili zajedno, prijatelji s kojima ju je upoznao - bio je samo jedan par koji je otišao na Tanyinu stranu i odbio je upoznati - bili su presretni zbog promjene koju je ona prouzročila u njemu. Ali Stephanie nije namjerno išla mijenjati Simona, daleko od toga. Ako su se njegove navike promijenile, bilo je to možda zato što je naučio iz svojih pogrešaka. - Ili možda doista želim biti s tobom - rekao joj je. - Dolaziti kući Tanyi neizbježno je značilo suočavati se sa žalopojkama o onome što nisam napravio. Bila je vrlo teška osoba. S financijske i emotivne strane. Kako se prema svemu činilo, Tanya je provodila dane leteći između teretane, frizerskog i kozmetičkog salona. Stephanie se, za razliku od nje, sama šišala kuhinjskim škarama i rijetko je lakirala nokte. Kada su ti ruke u zdjeli za miješanje od zore do mraka, to nema puno smisla. Simon je ustrajao da ona pronađe vrijeme za frizuru i manikuru prije putovanja. - Ne brini se. Ne spremam te da budeš trofej - šalio se s njom. - Daleko od toga. Samo mislim kako zaslužuješ da ti se ugađa. Stvarno puno radiš. Nakon godina teškoga rada, ustajanja u zoru da otvori kafić iz kojeg bi odlazila zadnja - ali tek nakon što je izbrojila novac, obrisala svaku površinu, oprala pod i posuđe - Stephanie je shvatila da voli pažnju i luksuz. - Mogla bih se naviknuti na ovo - rekla je Simonu, prolazeći prstima kroz svoje sjajne kovrče i pokazujući mu nokte s koraljnim vrhovima. - Dobro - rekao je. I evo je sada, potpuno uređena, besprijekorne frizure, spremna ukrcati se u Orient Express za Veneciju. Pomagati mušteriji s križaljkom u Timesu, sve je to bilo dio usluge u kafiću: Stephanie nikada prije toga nije cijenila svoj opsežni vokabular, ali rješavanje križaljki isplatilo se. Pogledala je Simona, osjećajući veliku navalu sreće, uzbuđenja i ljubavi. Zakoračila je prema njemu i zagrlila ga jednom rukom. Privio se uz nju. Osjećala je njegove usne na svojoj koži. - Nema vremena, pretpostavljam... - mrmljao je. Ćutjela je poznat osjećaj koji se u njoj javio. Krajičkom oka vidjela je sat. Odmaknula se od njega jako nevoljko. Tko zna kada će opet dobiti takvu priliku? - Hajde - rekla je. - Obuci se. Taksi će uskoro doći. Deset minuta nakon toga Stephanie, Simon i Jamie čekali su u hodniku. Bio je ogroman, pod je bio prekriven pločicama, veliko stubište nalazilo se na kraju. Na dnu stubišta bila je prtljaga.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Stephanie je pogledala u njihov odraz u ogledalu koje je zauzimalo većinu udaljenog zida. Da joj je netko rekao, nikada ne bi povjerovala kako će pronaći ljubav s odvjetnikom koji ima dvoje djece tinejdžerske dobi. Stephanie slobodna duha, toliko odlučna naći svoj put u životu, bila je zaprepaštena kad je otkrila koliko su voljeli konvenciju. Mnogo njezinih prijatelja bilo je sumnjičavo kada im je rekla za njihovu vezu, ali kao što je izjavila: ponekad jednostavno znaš. Napokon je došla Beth: spuštala se stubama u savršenoj mornarski plavoj haljinici s lastavicom (moždaje bila malo kratka, ali takve su haljine ovih dana nitko se ionako više ne uzrujava oko duljine), tajicama koje nisu imale rupe i cipelama s peticom bez ijedne ogrebotine. Raspuštene kose s nekoliko svjetlucavih pramenova, izgledala je... baš kako treba... Stephanie ju je zagrlila sa zahvalnošću. - Izgledaš krasno. Simon je kimnuo. - Moja prekrasna curica. Beth se kiselo nasmiješila. Njezin tata očito nije imao pojma o prethodnom okršaju i bila je zahvalna Stephanie što nije ništa rekla. - Dobro, svi imaju sve? - upitao je Simon spremajući se namjestiti protuprovalni alarm. Baš kada su svi uzeli torbe, zazvonio je telefon. - Nemojte se javiti. Nemamo vremena. - Simon je počeo utipkavati zaporku. Nakon što je telefon zvonio četiri puta, uključila se automatska sekretarica. Čula se Tanya. Njezin je glas bio dubok, grlen i malo je zapinjao. Kao da se tek probudila. Ili kao daje bila pijana. - Dušice, vjerojatno ste već krenuli. Samo sam htjela reći, zabavite se. Mislit ću na vas. I da, Simone. Tvoje dioptrijske sunčane naočale... one koje nosiš za skijanje. Pomislila sam da će ti možda zatrebati. Za slučaj da si se pitao gdje su, ostavio si ih ovdje onu noć. Čuvat ću ti ih, O. K. ? Bilo je apsolutno nepobitnog, podmuklo trijumfalnog tona u njezinu glasu. Simon je izgledao bijesno dok je prstom prekidao poruku. Stephanie ga je pogledala. Jamie i Beth pogledali su jedno drugo. Vani na prilazu taksi je trubljenjem oglasio svoj dolazak. U hodniku je nastala neugodna tišina. Vozač taksija na kraju je došao i pokucao na vrata ne izdržavši dulje ignoriranje, a njegovo upletanje barem je sve potaknulo na akciju. Beth i Jamie počeli su iznositi prtljagu. Predosjećali su krizu i prebacili se u ulogu pomagača. Simon je presreo Stephanie u hodniku. Izgledao je sramežljivo dok se češao po glavi i nudio objašnjenje. - Tanya je htjela da joj pomognem s poreznom prijavom. To joj je bio prvi put od razvoda da to mora sama. Iskreno, nema pojma. Ne snalazi se s brojevima.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Mislio sam kako je bolje da joj pomognem nego da snosim posljedice kada zabrlja. - Ne moraš mi objašnjavati - rekla je Stephanie. Nasmiješila se skrivajući teret u svojemu srcu. Nije htjela pretjerano reagirati. - Moram. Ne želim da misliš kako viđam Tanyu iza tvojih leđa. Stephanie nije ništa rekla. To je bilo upravo ono što je učinio. - Znam da sam to učinio... - Simon je izgledao posramljeno. - Ali nisam mislio da je vrijedno spomena. Nisam te htio uzrujati. I prokleto je tipično za Tanyu da me ovako uvali. A ja sam samo pokušavao spriječiti još veću krizu... Glas mu je utihnuo. - Stvarno, u redu je - reklaje Stephanie. - Ali drugi put mi reci. - Znam, znam. Pogriješio sam. Stephanie je shvatila da je rijetko viđala Simona izbačenog iz takta. Shvaćam ako je moraš viđati. Bili ste dvadeset godina u braku. Usto je majka tvoje djece. - Predivna si. - Simon se nagnuo prema njoj i poljubio je. - Tanya na tvojemu mjestu ne bi to nikada dopustila. Predbacivala bi mi do kraja života. - Možda me zato i voliš - reklaje Stephanie. Simon joj je dodirnuo ruku. - Ne znam što bih bez tebe. Okrenuo se i podigao njezin kovčeg. Stephanie ga je promatrala. Nije imala razloga ne vjerovati u ono što joj je rekao, a ipak nije mogla ne osjetiti tračak sumnje. Je li to stvarno bio razlog zbog kojeg je išao k njoj? Ili je još uvijek nešto osjećao za svoju ženu i iskoristio mogućnost za posjet? Tanya je bila prekrasna, temperamentna, pravi komad. Tip žene koja je slamala muška srca iz zabave. Iako je Simon tvrdio da ju je već davno prestao voljeti, Stephanie je znala da možeš i dalje voljeti nekoga tko se loše ponio prema tebi. Čak i kada nađeš zamjenu. Ne znam što bih bez tebe nije bila izjava nekome koga beskrajno voliš, nego nešto što kažeš pouzdanoj čistačici. Prestani, rekla je u sebi. Odakle samo dolazi ta paranoja? Naravno da ju je Simon volio. Pa rekao joj je to, zar ne? I bilo je vjerojatno jer je ona potpuna suprotnost Tanyi. Tanyi, koja se izazovno odijevala, besramno koketirala i uzimala kokain u WC-u na večernjim zabavama iako je znala da bi Simonova karijera bila uništena kada bi se za to doznalo, jer je Tanya bila, iznad svega, sebična. Za Simona je vjerojatno olakšanje imati nekoga smirenog, razumnog i pouzdanog pokraj sebe. A nije bila baš toliko dosadna, Stephanie se kritički preispitivala. Otvoriti vlastiti kafić da ljudi stoje u redu pred vratima kako bi u njemu ručali, nije dosadno. Bila je ponosna na svoj izlog - ogromne pistačima punjene puslice, tortice s kupinama, legendarni brownie - sve visoko naslagano, šareno, ali zapravo baš kako treba, dimenzije i količine izračunate točno kako bi postav izgledao što primamljivije...

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Tanya je, Simon joj je rekao, bila dobra samo u trošenju novaca. Osim toga, Stephanie je razmišljala zavodljivo se smiješeći, bila je petnaest godina mlađa od Tanye. Možda nije bila tako glamurozna, ali njoj botox nije trebao. Umirila je svoje sumnje. Nije se htjela duriti. Simon joj je objasnio i ispričao se, a to je bilo dovoljno.


Spavaća kola Od postaje Victoria do Calaisa


SEDAM

B

ilo je jedno od najsvježijih travanjskih jutara: još uvijek hladno, ali optimistično svijetlo, ono koje bi ti ispunilo srce srećom pri pomisli na toplije mjesece koji uskoro dolaze. Ljudi su treptali gledajući blistavo sunce dok su izlazili iz podzemne željeznice na postaji Victoria i slijevali se na pločnik. Golubovi su kljucali mrvice između brzih nogu i smeća. Obavijesti o vlakovima grmjele su nad glavama putnika, riječi su lebdjele i pretvarale se u male bijele oblake na plavom nebu, da ih više nikada nitko ne čuje. Archie je hodao ispod ploče s ispisanim polascima, pokraj svih onih ljudi koji su netremice gledali uvis i čekali da se pojavi obavijest o njihovu vlaku. U jednoj ruci nosio je staru kožnu jaknu Gladstone i preko desnog ramena prebačen prastari kišni ogrtač Burberry koji je pripadao njegovu djedu. Nosio je košulju Tatersall, svilenu kravatu i hlače od antilopa - nadao se da je dovoljno otmjen. Nije htio ponijeti svoje tamno odijelo. Nosio ga je dovoljno nekoliko prethodnih tjedana, na svim odlascima k odvjetniku i, naravno, na pogrebu. Preko prepunog perona vidio je čekaonice gdje su se nalazili putnici spavaćih kola koja će ih odvesti do Folkestonea. Tamo će prijeći La Manche do Calaisa, gdje će ih čekati kontinentalna željeznica s povijesnim spavaćim kolima. Elegantan par spremao se ući, ruku pod ruku. Ona je imala zlatnu bundu do gležnja, a on besprijekorno odijelo Saville Row. Archie je gledao kako im stjuard otvara vrata i oni brzo ulaze. Nije bio spreman za to. Pogledao je uokolo ne bi li pronašao otvoren kafić. Samo brz viski, da mu dade malo lažne hrabrosti. Ne bi li svatko u ovakvoj situaciji htio popiti piće? Iako... je li se stvarno htio pojaviti takav da zaudara po alkoholu i prtljati? Ipak nije doručkovao. Uzet će samo kavu s jednog od štandova, kako bi se malo pribrao. Kupio je espreso i osjetio kako ga je kofein protresao. Pola njega htjelo se nasmijati apsurdnosti situacije. Druga polovica htjela je ući u taksi i vratiti se odmah na Paddington da uhvati vlak kući. Bilo je tipično za njegova prijatelja da mu namjesti ovakvo nešto. Jay je nekoliko zadnjih godina baš očajnički htio da se Archie oženi, otkako je njegova veza s Kali završila. Kali je bila živahna, robusna Novozelanđanka sa smislom za zabavu i neiscrpnom energijom. Nakon pet godina veze planirali su otići živjeti na Novi Zeland i preuzeti seosko gospodarstvo njezinih roditelja, ali je u zadnji čas Archie zabrljao. Njegova ljubav za obitelj, gospodarstvo i prijatelje bila je jača od ljubavi za nju. Razumjela je, jer je Kali bila takva vrsta djevojke (zato ju je i volio), ali jednostavno nije želio živjeti na drugom kraju svijeta. Od tog prekida, Jay mu je namještao lijepe djevojke. Archie je petljao s nekima od njih. Povremeno su neke veze trajale više tjedana. Ali nakon Kali nikada nije osjetio pravu iskru. Sve su bile zamjenjive, što se njega ticalo, i nije htio zavlačiti nekoga ako nije nešto osjećao.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Potpuno sam zadovoljan ovako - znao je tvrditi, ali Jay mu je svejedno nastavio nalaziti djevojke. Čak i iz groba, činilo se. Sada je bio tu gdje jest, spremao se upoznati svoj spoj naslijepo. Pretpostavljao je da bi moglo biti gore. Nagrada je mogla biti put u Alton Towers ili Blackpool. Onda bi stvarno morao razmisliti o gaženju svojega obećanja. Tada nije vjerovao da bi postojala i najmanja mogućnost da pobijedi, ali dao je riječ. Archie je ponovno pogledao djevojčin profil i uzdahnuo. Emmie Dixon. Po profilu se činilo da je draga, ali u najmanju ruku ta igra nije pravedna prema njoj. Nadao se da ona ne očekuje romantičnu avanturu sa sretnim završetkom. Ako je imalo razumna, ne očekuje takvo što. Trebala bi se veseliti putovanju i shvatiti ga kao vježbu za odnose s javnošću, što je i bilo. Dobra je strana bila to što oni iz Spajalice nisu snimali cijelu prokletu stvar. Da je bio takav slučaj, sigurno bi odustao. Ovako, bojao se fotografiranja koje je bilo jedini uvjet. Archie je bio prilično samozatajan i zatvoren i nije volio da mu se pridaje previše pažnje. Mogao je samo zamišljati koliko bi Jay uživao u ovakvoj prilici. Iskoristio bi je do kraja. Bio je zabavljač. Archie je pokušao ne zamišljati ga kako se ludira pred kamerama. Razmišljanje o Jayu bilo je još uvijek suviše bolno. Osjećao je kako mu se napetost u stražnjem dijelu vrata penje do zatiljka. Nadao se da neće dobiti jednu od onih glavobolja koje su ga nedavno počele mučiti. Nije jeo niti je spavao kako treba. Majka ga je izluđivala, slala mu je obroke da ih zagrije u mikrovalnoj pećnici. Ležali su netaknuti u njegovu hladnjaku dok ih nije bacio i vratio joj posuđe, praveći se da ih je pojeo. U zadnjih mjesec dana izgubio je više od tri kilograma. Bacio je praznu šalicu u kantu i krenuo prema čekaonici spavaćih kola. Vani je bio crveni sag i dva stabalca u teglama pokraj vrata s polukružnim prozorom. Iznad je bio znak Venecija-Simplon Orient Express. Gurnuo je vrata i otvorio. Čekaonica je bila otmjena, crvenih zidova i sjajna parketa. Pogledao je druge putnike koji su ostavljali prtljagu. Svi su se smješkali i razgovarali ovijeni romansom sveg tog glamura. Svi su se pomno odjenuli, počešljali i ulickali za tu priliku. Zrak je bio pun mirisa kolonjske vodice i očekivanja. Okrenuo se, žena u sivom kostimu i čovjek s kamerom oko vrata krenuli su prema njemu. Žena je imala naočale crvenih okvira, puno teškog nakita i predatorski osmijeh. -Jeste li vi Archie Harbinson? Archie se osjećao stjeran u kut. Trebao bi reći da nije. Pobjeći. - Prepoznajem vas po fotografiji. Jay je uvijek bio temeljit. Naravno da je poslao fotografiju. - Da, jesam - priznao je kroz stisnute zube. Nasmiješila se još šire i pružila mu ruku.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu -Ja sam Patricia iz Spajalice. Drago mi je. I čestitam! Bio je težak izbor - imali smo stotine i stotine prijava. - Stvarno? - Svi ti očajni ljudi. Većini je ovo putovanje trebalo više nego njemu. - Ali vaš se profil doista isticao. - Da? - Archie se pitao što je, pobogu, Jay mogao navesti u njemu. -Nije se tražio potencijalni George Clooney. - Patricia je počela objašnjavati. - Oh, dobro. Onda nećete biti razočarani. - Tražilo se savršeno poklapanje. Dvoje ljudi koji se čine kao stvoreni jedno za drugo. - Znači tako... - Vi i Emmie ste kao partneri iz snova. Oboje ste vrlo jasni u svojim očekivanjima, a to je uvijek od velike pomoći. Što li je Jay napisao? Što je rekao da Archie želi? Patrica je kimala. - Gajimo velike nade u vašu sretnu zajedničku budućnost. Mi iz agencije to osjećamo. - Kako bi naglasila osjećaj, stegnula je šaku i dotaknula područje negdje između grudi i trbuha. - Osjećaj je ključ našeg uspjeha. Ne služimo se računalima. A, neee. Vodimo se instinktom u želucu. Ako bi se vodio po njezinu nakitu, Archie je pomislio da ne bi dao ni da mu odabere kravatu, a kamoli životnog partnera. Ali nije mu se mililo prepirati. Patricia ga je uzela za ruku. - Da više ne odugovlačimo. Želim da upoznate svoju partnericu. - Okrenula se fotografu. - Jesi li spreman? Mislim da je važno uhvatiti trenutak kada se prvi put vide. To će zanimati i druge klijente. Fotograf je podigao kameru. - Spreman sam na vaš znak. - Ljubavje u zraku - govorila je Patricia držeći Archieja za ruku. Archie je odjednom zamislio sliku djevojke iz svojega spoja naslijepo i njezina razočaranja kada ga vidi. Odbio je osjećati se poniženo, u sebi je proklinjao Jaya, za kojega je dobro znao da ga gleda s neba. “Ni ne pomišljaj na bijeg, Harbinsone”, mogao ga je čuti kako govori. Dopustio je da ga Patricia odvede do djevojke koja je sjedila najednom od plišanih sjedala u čekaonici. - Evo - rekla je Patricia ponosno. - Ovo je Emmie Dixon... Archie Harbinson. Fotograf ih je počeo slikati dok je djevojka ustajala. Bila je sitna, niska, u haljini od kineske svile boje duda. Uz nju je nosila nisku bisera i zvonolik šešir s nojevim perima poput drhtava šlaga. Pod njim je bilo lice kao u lutkice, vedrih smeđih očiju i usana boje trešnje kao stvorenih za ljubljenje. Na sjedalu pokraj nje nalazila se kutija za šešire u boji zelenih pistacija, na kojoj je crnom tintom pisalo: Emmie Dixon, modistica. Pružila mu je ruku.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Zdravo - rekla je sramežljivo. - Baš mije drago što se upoznajemo. Ja sam Emmie. - Archie. I menije drago. Prevalio je to preko usta jer mu je dobar odgoj bio jači od nedostatka entuzijazma. Ionako je bio iznenađen. Nije bila ni približno onakva kakvom ju je zamišljao. Čini se da je gledao previše epizoda Spoja naslijepo. Zamišljao ju je s ekstenzijama i jakom šminkom, u nečemu s uzorkom leoparda. Očekivao je nekoga tko izgleda kao daje izašao iz potpuno drugog doba. Dok je fotograf slikao, ona se nagnula prema njemu, govoreći tihim glasom punim samopouzdanja. - Kladim se da si se užasavao ovoga! Znam da ja jesam. Apsolutno mrzim kada me slikaju. - I ja. Ali nije to tako česta pojava. - Archie je bio mrtav ozbiljan. - Možete li mi se oboje nasmiješiti, molim vas? - rekao je fotograf. - Da, sjetite se da ste upravo upoznali osobu svojih snova! - Patricia je sjala od uzbuđenja. Njih dvoje okrenuli su se prema kameri umjetno se smiješeći. - Savršeno! - uzviknuo je fotograf. - Bilo bi lijepo kad bismo mogli dobiti samo jednu fotku na kojoj se ljubite rekla je Patricia. - Samo u obraz - žurno je dometnula. - Samo poljupčić. Emmie se ugrizla za usnicu. Archie je mogao vidjeti kako pokušava suspregnuti smijeh. Nagnula se prema njemu i njihovi su se obrazi dodirnuli. - Ovo je grozno - šapnula mu je. - Svi nas gledaju. To je bila istina. Odjednom su bili u središtu pažnje jer su ih drugi putnici znatiželjno proučavali, pitajući se jesu li možda slavne osobe. - Nadam se da će nam uskoro dopustiti da popijemo nešto - odgovorio je Archie. - A sada jedna ispod znaka - Patricia je bila oduševljena. Tako da imamo sliku s kontekstom. Ići će na našu stranicu čim prije. I na Facebook i Twitter i sve druge društvene mreže. Ne služimo se računalima za spajanje parova, ali smo dobro upoznati s društvenim mrežama. - Baš super - promrmljao je Archie. To je bilo upravo ono što nije htio, da zauvijek bude na internetu. Poslušno je pratio Patriciju dok je ona sve troje vodila. Emmie je uhvatila Archieja ispod ruke. - Nasmiješite se - rekao je fotograf. Archie se gotovo nasmiješio. - Osmijeh - rekla je Emmie i kamera je bljesnula. S druge strane salona Riley je sa zanimanjem promatrao što se događa, iako mu je to bilo gotovo preteško gledati. Intrigantan su par, ali fotograf je užasan. Mogao je zamisliti fotografije. Neugodne, loše osvijetljene i ljigave. Profesionalac u njemu očajno je htio pokazati mu kako se to radi. Ali to bi bilo bezobrazno, a i

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu trebao se odmarati. Riley je ponio kameru - uvijek ju je imao; kad je nema, kao da putuje bez kisika - ali za osobne potrebe. Ipak se nije mogao oduprijeti želji da fotografija bude dobra. Mogao je točno zamisliti kako bi ih namjestio: muškarac u profilu, gleda djevojku koja gleda dolje s poluosmijehom. Trebalo je pronaći neku priču. I makar je priča sigurno postojala, nju je potpuno zasjenio nedostatak mašte. Njih dvoje izgledali su kao da žele biti bilo gdje drugdje na planetu, što je za fotografa poljubac smrti. Umjesto da se ubacuje, Riley je sjeo i uživao u švedskom stolu. Djevojka je bila iznimno lijepa. Nikada ne bi mogla biti manekenka - bila je preniska, imala je previše oblina - ali je imala toplinu i zračila nečime što je privlačilo poglede. Muškarac je bio zgodan na malo rastresen način, kao iz filmova Richarda Curtisa, kestenjaste kose koju je stalno micao s očiju. Njegov nedostatak taštine, naravno, činio ga je još privlačnijim. Riley je primijetio kako mu je ova pantomima mučna. Mnogi se nisu voljeli fotografirati, ali ovaj je stvarno prezirao pažnju. Pitao se zašto dopuštaju toj groznoj ženi u sivom kostimu da im naređuje i idu li njih dvoje u vlak. Možda će više doznati o njima na putovanju. Iz iskustvaje znao da je pola zabave na putovanju Orient Expressom promatranje ljudi. On i Sylvie godinama su zamišljali, nagađali i izmišljali priče... Sylvie. Pogledao je na sat. Za manje od dvanaest sati ona će se ukrcati u Parizu. Bilo je nevjerojatno da se u svojim godinama može osjećati toliko uzbuđeno što će vidjeti nekoga koga zna već tako dugo. Usprkos svemu što se nedavno dogodilo, osjećao se mladim. Mladim poput para koji je promatrao i punim nade. Trebao se dogoditi susret sa smrću, mislio je, da shvatiš koliko si sretan. Pri sudaru je letio po stražnjem dijelu taksija. Naravno da nije vezao pojas. Da je bio u manje čvrstom vozilu, možda bi ozljede bile gore. Imao je sreće prošavši samo oštećena bubrega. Bilo je bolno i iscrpljujuće, u bolnici se u tih dva tjedana osjećao bespomoćno. Dan za danom ležao je u neizdrživoj boli dok bi mu vadili ugruške krvi, a samo ga je jedna misao tjerala naprijed. U trenutku kada su ga pustili iz bolnice, ušao je u još jedan taksi. - Bond Street - rekao je vozaču. Bilo je vrijeme da učini ono što je već davno trebao. Spavaća kola, u blistavoj opremi čokoladne i krem boje, kupala su se u travanjskom suncu na drugom peronu, sigurna jer znaju da će biti najčudesniji vlak na postaji Victoria toga dana. Ljudi žure u dolasku ili odlasku iz prozaičnijih vagona i s divljenjem ih gledaju, pitajući se hoće li jednoga dana imati dovoljno sreće da budu među onima koji prolaze kroz staklena vrata, kao sad ova sigurna rijeka putnika. Očekivanje je bilo opipljivo: svi su se činili lakonogi, nisu mogli dočekati da uđu u vlak. Ispred vlaka, konobari u bijelim sakoima sa zlatnim dugmima čekali su putnike s pouzdanjem, znajući da je učinjeno sve kako bi prvi korak puta, sve do konačnoga prelaska u spavaća kola u Orient Expressu, bio poseban.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Archie je odveo Emmie do perona, držeći je pod ruku. Sad je otišao predaleko, mislio je. Nema uzmaka. Ispravit će to čim bude mogao, razmišljao je, pogledom tražeći vagon u koji su smješteni. I bio je tu, s grbom. Njegovo ime Ibis pisalo je sa strane. Bio je to najstariji vagon, nekoć dio glamuroznog Deauville Expressa iz dvadesetih godina prošloga stoljeća, koji je prevozio dekadentno bogate Parižane u kasino. Tko zna kakve je skandale i tajne čuvao? Vagon-restoran iznutra je izgledao glamurozno. Blistave intarzije prikazivale su medaljone s grčkim plesačicama. Na stolovima za dvoje ili četvero besprijekorno čisti stolnjaci, naslonjači prekriveni tamnoplavim presvlakama, tanjuri od tankog porculana okruženi blještavim srebrnim priborom za jelo i mnoštvo kristalnih čaša s grbom Orient Expressa. Kad su prilazili stolovima, svaki je putnik dobio čašu s koktelom Bellini, fini spoj svježeg soka od breskve i prošeka, okus Venecije koja će doći. Utonuli su u svoja sjedala uz uzdahe zadovoljstva i očekivanja. Torbe su bile spremljene iznad njih u pretince, novine otvorene, a kratke poruke s fotografijama poslane. Bio je to neki drugi svijet, korak natrag u vremenu, nešto izvan stvarnosti. Archieju i Emmie pokazali su njihov privatni odjeljak na kraju vagona s vratima od izrezbarenog stakla koja su ih dijelila od ostalih putnika. Sjeli su na klupice tapecirane u plavoj i krem boji, upotpunjene snježnobijelom presvlakom. - Ovo je čudesno. Ovo je tako čudesno - uzdisala je Emmie i širila oči. - Da - složio se Archie. Usprkos svojemu cinizmu, bio je impresioniran. Gledala je netremice u sve. - Jednostavno možeš zamisliti što se sve ovdje odvijalo prije puno godina. Stranci u vlaku. Pogledi im se susretnu u kupeu. Pogledala je oko sebe, blistavih očiju. - Koliko misliš da se ljudi ovdje zaljubilo? - Archie se nije zbunio. - Nemam pojma. - U njegovoj glavi, ljudi su putovali vlakom da stignu iz točke A u točku B. Bilo mu je neugodno. Emmie je očito bila djevojka koja je živjela za romansu. Možda je stvarno gajila neke nade u vezi s Archiejem? Ipak se prijavila. Očito je tražila partnera. Zašto bi se inače natjecala? Usta su mu se osušila od panike. Morao joj je sve priznati. Upravo kada se spremao progovoriti, ušao je stjuard, besprijekoran u svježoj bijeloj košulji, crnoj kravati i crnom sakou, noseći bocu šampanjca Bollinger. - Od Spajalice, gospodine. - Hvala, rekao je Archie podigavši obrvu prema Emmie. - Najbolje da započnemo putovanje sa stilom. - Nije znao hoće li mu šampanjac biti dobar za glavobolju, ali bilo je sve ili ništa. Savršeno tempirano, upravitelj je puhnuo u zviždaljku. Ponovno su sjeli i pogledali kroz prozor dok je vlak kretao graciozno klizeći iz postaje. Na peronu su ljudi žustro mahali sve dok vlak nije skrenuo i više ga nisu mogli vidjeti. Boca se otvorila sa zadovoljavajućim plop i stjuard im je natočio po čašu šampanjca sa

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu stručnom preciznošću. Mjehurići su se zlatili na suncu dok su prelazili preko Temze prema tornjevima elektrane Battersea. - Eto - rekao je Archie. - Evo nas. Kucnuli su se. Emmie se nasmiješila, ali je Archie nije mogao pogledati u oči. - Prije nego što nastavimo - rekao je - moram ti nešto reći.


OSAM

D

anny nije razumio kako se itko može nositi s Londonom - s prometom, gužvama i redovima. Čak i na motociklu, na kojem je mogao prolaziti između automobila, trebalo mu je puno više vremena nego što je očekivao. Autocesta A4 bila je previše prometna. Mislio je da će mu se srce puknuti od frustracije. Nije bio sklon dramatičnim gestama. Iskreno, ništa mu do tada nije bilo važno. Ne kao ona. Nakon svih tih godina, sada kad je bio toliko blizu, nije ju htio pustiti da ode. Nikada nije nikome to rekao, ali bio je potpuno očaran Imogen već u školi. Imala je tiho samopouzdanje, znala je svoj put. Nije bila bahata kao mnoge druge djevojke. One koje su ga otvoreno gledale i jasno pokazivale što su htjele od njega, nisu ga zanimale. Ali Imogen, koja nije mogla ni pojmiti kakav učinak ima na njega... Nije mogao opisati osjećaje koje je pobudila u njemu. Možda bi, da je više pazio na satu engleskoga, našao riječ, ali sve što je znao bilo je da je to kao da imaš vatru u sebi koju ne možeš ugasiti koliko god pokušavao. Nije mislio da ga je uopće primjećivala. Gledao ju je kad god bi stigao. Nagnuta nad pjesmaricom, jedna od rijetkih koja se stvarno trudi pjevati kako treba, dok je crvenim usnicama izgovarala riječi. U hodniku bi ispod njezina zelena, u skladu s modom, vrećasta džempera uspijevao nazreti oblinu njezinih grudi. U kantini, gdje je precizno otvarala svoju kutiju s ručkom: sendviči od domaćeg kruha, domaće palačinke i sjajna crvena jabuka. Sve na njoj govorilo je o životu koji je bio milijun milja daleko do njegova. O njoj se brinulo - nije bila razmažena, nego su je pazili i štitili. Želio je biti njezin zaštitnik, ali sama je zamisao bila suviše smiješna. Gotovo da nije mogao izdržati to mučenje, svakidašnju spoznaju da djevojka kao Imogen nikada ne bi mogla htjeti njega, dok bi prolazila pokraj njega na stubama, ostavljajući za sobom čisti, limunasti miris. Kad ju je zatekao na cesti one noći, nakon tuluma, pijanu, prljavu i ostavljenu, to je bio prvi put daje osjećao kao da joj ima što pružiti. Nikada nije zaboravio osjet njezina toplog tijela na svojim leđima dok ju je vozio kući. Sjećao se očekivanja, trenutka kada je pomislio da bi ga mogla pozvati da uđe. Vidio je želju u njezinim očima, ali naravno da ga nije pozvala. Pokušao je biti što galantniji, ali znao je da nikada neće biti pozvan preći prag Bridge Housea. Te noći morao je prihvatiti da nikada neće biti dio njezina života i pokušao ju je izbrisati iz sjećanja. Ironijom, uhićenje ga je promijenilo kad je zbrljani posao doveo do toga da on odrađuje kaznu za dvojicu svoje braće. Oni su već imali dosjee pa bi dobili znatno strože presude, ali je ipak bio šok kad su ga poslali u popravni dom. Pretpostavljao je da od njega rade primjer. Na kraju je odradio samo nekoliko mjeseci, ali to ga je doista probudilo. Danny je shvatio da uopće nije loš i više nije

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu nikada htio dospjeti tamo - jer idući bi put završio u pravom zatvoru. Popravni dom bio je dovoljno grozan. Mogao se brinuti za sebe, ali morao si uvijek biti na oprezu. Najgora je bila dosada. Vrijeme je puzalo i frustracija ga je mučila dok nije pomislio da bi mogao vrištati. U tom je trenutku otkrio mogućnosti koje su mu bile dostupne, a jedan mu je učitelj pomogao na poslovnom tečaju. Nakon što je pušten, nije nastavio s tečajem. Danny nije bio zainteresiran za obuku, ali to mu je dalo iskustvo legalnog posla. Nešto zločesto u njemu vidjelo je ironiju u tome da postane zaštitar. Nije se vratio u Shallowford jer se bojao da će ga njegov ugled prestići, pa se skrasio u dolini Temze, u blizini Readinga. Počeo je polako, kucao je na vrata i nudio instaliranje alarma. Nakon pet godina bio je tražen, specijalizirao se za pubove i restorane, učio je vlasnike kako će primijetiti ako zaposlenici kradu. Njegovi su se prihodi udvostručili, utrostručili, učetverostručili. I Annabele, glamurozna pedesetogodišnjakinja, vlasnica puba Thasmesaide, dopustila mu je da uđe u njezino srce. Bila je beznadno luksuzna, neustrašiva, strasna, bezobzirna i gladno je učio od nje. Bio je iznenađen koliko je jednostavnije ne baviti se kriminalom. Nije trebalo izmicati, izbjegavati i bježati od svega. Radiš pošteno i to je to. Kad je posjećivao svoju obitelj - što je rjeđe mogao, iako je htio biti siguran da mu je majka dobro - mislili su da je poludio i da se smekšao. Smijali su mu se jer je plaćao porez i nije se više bavio kriminalom, ali barem mu je savjest bila čista. Zapravo, bilo mu je bolje. Možda je radio za novac koji ide u banku, ali bilo je bolje od prevara, krađa, žicanja i stalnog osvrtanja. Shvatio je da mu je puno ugodnije trošiti vlastiti novac nego onaj prljavi na koji je bio naviknut. Onda je Annabel nježno prekinula njihovu vezu. Prodavala je pub i selila se na jug Francuske. Iako joj je Danny bio jako drag, nije mislila da će njihova veza preživjeti selidbu. Bilo mu je žao, ali nije bio uništen. Annabel mu je dala samopouzdanje i ako ne ukus, onda barem zanimanje za bolje stvari, ali znao je dobro kako je ona daleko od ljubavi njegova života. Nekako mu se vrijeme činilo dobro za povratak u svoj rodni grad. Njegova je majka već bila stara. Oboljela je od lupusa i nitko od njegove braće i sestara nije joj htio pomagati. Nije se želio vratiti u opasno središte, ali je htio biti u mogućnosti redovito je obilaziti. Čuo je od jednoga poznanika za drvenjaru na Shallowford Manoru. Nije mislio da će je dobiti jer nije imao nikakve referencije, ali nagodio se s vlasnikom imanja. Ispostavilo se da je kuća trebala novi alarmni sustav. Danny je dobio posao i ugovor na šest mjeseci u Woodbine Cottageu. Nije mogao vjerovati koliko je sreće imao. Mir je bio nevjerojatan. Izlazio je kroz prednja vrata u noć i gledao u zvijezde, udisao je ledeni zrak i osjećao zadovoljstvo. Jedini put u životu bio je tako sam u zatvoru, u svojoj ćeliji. Ali to je bilo drukčije. Nametnuta, prisilna samoća. Ne ona koja oslobađa. Cijepao je drva za kamin i kupio knjigu o zvijezdama. Udomio je crvenu mačkicu jer je bio siguran da je čuo miševe u potkrovlju. Nazvao ju je Top Cat, po svojemu

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu najdražem crtiću iz djetinjstva. Prestao je puno piti i osjećao se bolje. Kupio je akustičnu gitaru i pokušao svirati svoje najdraže pjesme. Nije bio poseban glazbeni talent, ali uživao je u tome. Postupno je osjećao kao da se javlja pravi Danny. Nije bio anđeo -još uvijek je postojao divlji dio u njemu, potreba za opasnošću - ali osjećao je da troši energiju na puno konstruktivniji način. A ondaje, jednoga poslijepodneva, spazio Imogen kroz prozor galerije i nešto mu je reklo da mu je to jedina šansa. Što se najgore može dogoditi? Znao je da se ona ne viđa ni s kim. Jedna od prednosti života u Shallowfordu bila je da si mogao doznati što god si htio o bilo kome. Sada je bio muškarac, ne grubi školarac. Znao je da ako ne pitaš, ne dobiješ. I dobio ju je. Nekim čudom dobio je djevojku svojih snova. Ona je osvjetljivala njegovu kuću svojom toplinom i smijehom. Osjećao se sigurno kada se budio s njom u naručju. Sigurno i sretno, prvi put u svojemu životu. Vjerovao je da imaju budućnost koja nešto znači. Mislio je da i ona osjeća isto. Ali seks koji kao da je bio s drugoga planeta činio bi takve stvari: umisliš dublju vezu s nekim. Skrivao je činjenicu da iznutra nemate nikakve sličnosti. Imogen je očito to shvatila prije njega. Ipak je ona izvukla kraću slamku. Kada je smanjio brzinu i ušao na parkiralište, Danny se osjećao bespomoćno bijesno. Nekako je izgubio igru, nije joj dao dovoljno pažnje. Ili ne pravu vrstu pažnje. Duboko u sebi znao je da se to dogodilo zato što se nije pojavio na njezinoj rođendanskoj zabavi. Takve su stvari bile važne ženama, zbog nekog razloga. Ali znao je da bi bila katastrofa kada bi se pojavio. Bilo je još prerano. Ona njezina prijateljica bila bi tamo, agentica za nekretnine - Nicky - gledala bi kroz njega hladnim i proračunatim očima, kao i onda kada je došao u njezin ured da pita za najam Woodbine Cottagea. Pogledala ga je kao da je rekla ne iznajmljujemo šljamu kao što si ti, ali pokazao je da je bila u krivu. Zato bi imala još bolji razlog odvući Imogen u WC i pitati je zar je poludjela. Nicky, koja je našla bogata muža i isijavala nezadovoljstvo i nesreću, ne bi razumjela što ona radi s njim. Osim toga, nisu bili zajedno dovoljno dugo da bi Imogen bila sigurna u njihovu vezu. Vidjela bi ga kroz oči svoje prijateljice. Odbacila bi ga kao vruć krumpir. A to je i učinila. Iako joj je rekao da neće doći, očito ga je očekivala. Možda je trebao jasnije pokazati osjećaje ili spomenuti svoje strahove? Danny nije bio navikao na to. Mislio je da strast koju imaju u krevetu govori sama za sebe, ali naravno, žene tako ne funkcioniraju. Vole kada se nešto podastre. Vole konkretne pokazatelje i darove, dokaze... Trebao se pojaviti. Trebao je progutati svoj ponos i pokazati Nicky i ostatku njezine ekipe da je zaslužuje jer je to prokleto sigurno. Imao je uspješan biznis, njegova je prošlost bila iza njega, njegova je budućnost... pa, mogao je raditi što god je htio. Dok je zaključavao motocikl i trčao parkiralištem, molio se da nije prekasno. Probijao se kroz ljude dok je jurio prema ulazu u postaju i onda kroz mnoštvo do

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu drugoga perona. Znao je odakle polazi vlak. Vidio je staklena vrata. I željezničke tračnice iza njih. Prazno. Zgrabio je čuvara u prolazu. - Vlak za Veneciju... Orient Express... Otišao je? Znao je odgovor. - Propustili ste ga za nekoliko minuta. - Čuvar ga je pogledao, skupivši usnice. - Oprosti, stari. - Gdje je sljedeća postaja? Čuvar je pogledao na sat. - U Parizu. Stižu oko devet sati navečer. Danny ga je gledao. Zamišljao je kako uzima motocikl i zalijeće se po tračnicama za vlakom, luda vratolomija iz filmova o Jamesu Bondu - Imogen ga gleda kroz prozor, a lice joj blista od sreće. Nema smisla. Dok bi se izvezao s parkirališta, vlak bi već bio daleko. Znači, ide u Pariz.


DEVET

S

tvar je u tome - rekao je Archie - da sam ovdje u velikoj mjeri pod lažnim podacima. Prijatelj me prijavio na ovo natjecanje. Mislim kako mu se činilo da je to fora. Ispunio je profil i poslao ga u moje ime. Imao je prilično čudan smisao za humor. Spavaća kola prolazila su kroz predgrađa Londona, pokraj nakrcanih glavnih ulica i zabačenih vrtova i zgrada, na svojemu putu prema istočnoj obali. Ponekad bi netko mahnuo vlaku, uzbuđen zbog njegove slave, s opipljivom zavišću. Ni pokraj koga vlak ne bi prošao a da ne izazove reakciju. Archie je odložio čašu na snježni stolnjak i gledao mjehuriće. Emmie je na trenutak bila tiha. - Imao je? Archie je kimnuo. Pročistio je grlo. Odjednom mu se osušilo. - Da. On je... umro prije nekoliko tjedana. Emmie je izgledala šokirano. - Jako mi je žao. - U redu je. Bio je bolestan već neko vrijeme, pa je na neki način bilo... Očekivano? Olakšanje? Archie je pogledao kroz prozor, ne mogavši pronaći riječi. Zatresao je glavom. - Pa sam mu obećao, ako me izvuku, da ću otići na putovanje. Ali ne tražim... - Izgledao je kao da mu je neugodno. - Ne pokušavam naći... mmm. Bože, kako je ovo bilo sramotno. Nije ju htio uvrijediti. Gledala ga je i nije znao što misli. Hoće li se naljutiti? Reći mu daje prekršio pravila natječaja? Izbaciti ga iz vlaka? Hoće li ga zaštitar ispratiti i to završiti u novinama? Spajalica je voljela publicitet, to je znao, tako da je mogao zamisliti kako sami plasiraju priču. Trebao je šutjeti. - Ne želim vezu - napokon je uspio izustiti. - I jako mi je žao ako se osjećaš prevarenom. Nisam trebao doći, ali kao što sam rekao, dao sam obećanje. Na njegovu radost, ona se počela smijati. - Nemaš pojma kakvo je to olakšanje - rekla mu je. - Ja sam u istoj situaciji. Mene je prijavila sestra. Mogla sam je ubiti kad sam doznala što je učinila, ali kada sam pobijedila, nisam mogla odoljeti. Ne bih inače imala novaca za praznike. Sigurno ne dovoljno za putovanje Orient Expressom. - Ozbiljno? - Iskreno. Mislila sam, zašto ne? Može. Nadala sam se da nisi baš pravo čudovište. Čudovište? Sigurno nije bio posebno zabavan. Archie se počeo osjećati krivim jer je bio tako hladan. - Nadam se da nisam. - Ne! Ne, nisi. Uopće nisi.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Archie ju je pogledao. Je li samo htjela biti pristojna? Stvarno bi se trebao potruditi da bude otvoreniji, sada kad zna da ona nema nikakvih romantičnih želja. Natočio im je u čaše. Osjećao je kako šampanjac djeluje - smanjuje napetost i njegova je glavobolja posve nestala. Uspio se nasmiješiti. - Pa, sad je sigurno manji pritisak. Možda se možemo malo opustiti, sad kad znamo da ne očekujemo pronaći pravu ljubav. Ili, još i više od toga, vjenčana zvona. Što misliš, čemu se Patricia nadala? - Mislim, stvarno? - rekla je Emmie. - Kakve su šanse? Naći pravu ljubav preko internetske stranice? - Sama je ideja upravo grozna - dometnuo je Archie. - Slažem se - rekla je Emmie. - Ali ljudi si ne mogu pomoći i moraju se miješati. Ne razumiju kako možeš biti sretan ako si sam. -Baš. - Mislim, volim svoju samoću. Ne želim nikoga drugog u životu. -Ni ja. Na trenutak je nastala neugodna tišina kada su se nasmiješili jedno drugom. I njoj i njemu bilo je jasno koliko je situacija nelagodna. Onda je Emmie spustila pogled na svoje krilo. - Nikad više - rekla je tiha glasa. Archieju se učinilo da vidi suzu u njezinim očima. - Ah, k vragu. - Njezin je glas bio napet jer se trudila ne rasplakati se. Obećala sam sebi da to neću spomenuti. Osjećajne žene uvijek su mu stvarale paniku. Nikada nije bio siguran što da kaže i samo bi pogoršao stvari. Bio je prilično praktičan i nikada nije baš hvatao nijanse onoga što ih je uzrujalo. Lupkao je prstima po stolu i pristojno se nasmiješio, nadajući se da će ona promijeniti temu. Emmie je podigla čašu. - Stvar je u tome - nagnula se naprijed u povjerenju - što nikada ne možeš vjerovati kockaru. Archie je bio pomalo nezainteresiran. - Pa - rekao je - ne znam... Mislim, volim se zabavljati kao i drugi. Na dan utrke Derby... i kad je Cheltenham Gold Cup. - Postoji zabava - rekla je Emmie mračna glasa - i postoji klađenje na loše izglede s nečijom životnom ušteđevinom. - Ah - dahnuo je Archie. Prije nego što je Emmie mogla nastaviti, vrata kupea otvorila su se i stjuard je ušao noseći brioš sa šumskim gljivama. Pristojno su pričekali dok im je poslužio jelo i natočio oboma vruću šalicu kave. Neuredni ostaci periferije Londona već su bili iza njih i vlak se kretao kroz krečnjak North Downa. Kada su se vrata opet zatvorila, Archie je podigao srebrni lončić.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Želiš mlijeka? - upitao je. Emmie je kimnula. - Ne bi mi toliko smetalo - rekla je - da Charlie nije bio toliko zabavan. Archie je natočio mlijeka u njezinu šalicu. Ispričat će mu svoju životnu priču, htio on to ili ne htio. - Najbolje da mi kažeš sve - rekao je. - Počni od početka. Bio je to najdublji, najmračniji studeni. Mraz na tlu upijao se u potplate Emmienih čizmama od ovčje vune i nožni su joj prsti bili smrznuti. Štand na najvećoj zimskoj utrci u zemlji činio se kao dobra ideja, ali ništa je nije moglo pripremiti za takvu hladnoću. Posao je išao živo - vrlo živo - što je bila dobra kompenzacija za cijenu njezina štanda. Ali neveliki šator nije ju uopće štitio od atmosferskih prilika. Komentator je stalno podsjećao kupce da je hladno iako se jutarnji mraz topio, ali stajati gotovo smrznuta bilo je previše. Prsti su joj bili toliko promrzli da je teško brojila sitniš. Oko nje stolovi su bili poredani u obliku slova U i prekriveni šeširima svakakvih oblika, veličina i boja, ukrašeni perima, vrpcama, šljokicama, krznom, čipkom, starim broševima, svime što je mogla pronaći. Gledatelji su po svojoj prirodi bili ekstrovertirani i voljeli su šešire, činilo se, pa su se prodavali kao ludi. Prodala je više od dvadeset, puno je ljudi uzelo njezinu posjetnicu i govorilo o njoj i njezinim šeširima. To joj je bilo ciljano tržište, sigurno. Možda je, nakon godina koje je provela kao prodavačica, bila korak bliže realizaciji svojih snova. - Ej. Izgledaš kao da si se smrzla. Ovo će te ugrijati. - Okrenula se i vidjela visoka čovjeka u tamnoplavom kaputu od kašmira s baršunastim ovratnikom, koji joj je pružao šalicu tople čokolade. Miris rakije probijao se kroz paru. Pretpostavljala je kako ne bi bilo pametno prihvatiti piće od potpunog stranca, ali sada kada ga je namirisala, nije mogla odoljeti, a toplina šalice pomagala je njezinim smrznutim rukama. - Hvala - rekla je. - To je jako lijepo od vas. Hladno mi je. Osjećam se kao da mi nikad više neće biti toplo. - Usnice su ti gotovo plave - rekao joj je. - Želiš li da te zamijenim nekoliko minuta, da uđeš u šator i ugriješ se? Namrštila se. Nije baš mogla otići i ostaviti štand nekome koga nikada prije nije vidjela. - Ne brini se, neću ti ukrasti šešire. Mislim da mi ne bi pristajali - nasmiješio se. Imao je blistave oči i držanje koje bi svakoga na mjestu razoružalo. - I drži kod sebe ono što si zaradila. Imala je oko struka torbicu u kojoj je bila zarada. Nije dobro izgledalo osjećala se kao radnik na tržnici, ali bila je sama i nije htjela riskirati s blagajnom. Pogledala je muškarca pozornije. Zašto joj nudi pomoć?

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Slušajte - rekao je. - Još je jedna utrka. Želim prestati dok sam na dobitku. Jedini način da sebe spriječim uložiti novac i sve izgubiti jest da ostanem ovdje. Učinit ćete mi uslugu. To joj je moralo reći sve što je trebala znati. Ipak, nešto joj je ulijevalo povjerenje u njega i očajno je žurila na WC. Nasmiješila se. - Deset funta popusta ako ljudi kupe dva - rekla mu je. - Vratit ću se što prije mogu. - Nemoj žuriti - rekao joj je. - Pojedi nešto. Mogu preporučiti vruću svinjsku roladu. Probila se kroz gužvu u šator, pitajući se je li poludjela: što ako se vrati i nađe tri prazna stola? Nekako nije vjerovala u to. Ne može pokupiti sve šešire u deset minuta kada joj je trebalo više od jednoga sata da ih dovuče. I gdje bi ih prodao? Bila je okružena gomilom ljudi, svi su bila pomalo u lošem stanju, probijali su se od štanda do štanda i onda opet natrag. Morala je čekati cijelu vječnost da ode na WC i kada se vratila do štanda, bili su prodali sve rolade pa je kupila dvije šećerne krafne, osjetivši kako joj se snaga vraća. Kada se vratila, milosrdni Samaritanac spektakularnom je predstavom šarmirao potencijalne kupce. Stajala je pokraj, zadivljena, dok je prodavao dvije zelene fedore ukrašene fazanovim perjem, a mušterije su očito bile majka i kći. - Ja sam zadivljena - rekla mu je. - Ja sam Charlie - odvratio je, a ona se nasmijala. - Stvarno si mi učinila uslugu - nastavio je. - Mislio sam staviti sav novac na Dipsy, ali on je zastao na četvrtoj ogradi, tako da sam ti dužan... četiri stotine, da budem precizan. A prodao sam pet šešira. Izgledao je neobično ponosno. - Ne znam kako da ti zahvalim. - Ja znam točno - rekao je. - Pođi sa mnom na večeru. - Namrštila se. - Zašto? - Imam dobar osjećaj - rekao joj je i njezini su obrazi bili još crveniji nego od hladna zraka. Bio je šarmantan, u to nije bilo nikakve sumnje, imao je sjaj u očima i očito je imao novaca - kaput od kašmira i skupe cipele od antilopa govorili su joj to. Nije Emmie bila tip koji ide za novcem, ne nužno, ali osjećala se malo umirena činjenicom da on ima nekakvu pozadinu. Pomogao joj je spakirati sve neprodane šešire i stolove, stavio ih je u prtljažnik automobila pa je onda odveo u pub gdje je našao stol pokraj kamina. Emmie je bila svjesna da je na sebi imala samo traperice, majicu i vestu, ali uspjela je naći sjajilo u torbici i ukrala je broš s jednog šešira. Nije baš idealna odjeća za prvi spoj, ali to je bilo najbolje što je mogla; vidio ju je već u najgorem izdanju, tako da mu to očito nije smetalo.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Charlie je radio kao geodet, jako dosadan posao. - Znači da cijeli dan jurcam, mjerim i tražim vlagu - nasmijavao ju je. Cijelu joj se večer nabacivao, natjerao ju je da pojede do kraja krumpiriće, a onda i puding od karamele koji je bio specijalitet puba. - Naravno da sam se zaljubila u njega - Emmie je rekla Archieju u tom trenutku. - Činilo se predobro da bude istinito. Moj vitez na bijelom konju. Bio je sve što mi je trebalo. Bio je dobar i davao mi je podršku i ljubav. - I kockar - rekao je Archie. - Lako je to sakriti. Nije kao kad si alkoholičar, kada se vidi da je netko pijan. Naravno, mogla sam ponekad vidjeti po njegovu ponašanju je li dobio ili izgubio, ali nisam imala pojma o kakvim se iznosima radi. Tisuće, tisuće i tisuće. - Auu. - Najviše na što se Archie ikad kladio bilo je pedeset funta. Emmie je spustila pogled na krilo. - Nisam primijetila znakove upozorenja. Previše sam mu vjerovala. Pomogao mi je s poslom. Pa naravno da jest: htio je imati novac u rukama. I da budem poštena, njegova pomoć bila mi je jako vrijedna. Pomogao mi je da dobijem kredit od banke, subvenciju, pronašao mi je radionicu i činio puno reklamirajući me: znao je puno poznatih otmjenih ljudi koji su počeli dolaziti po moje šešire. Natjerao me da ih prodajem po višoj cijeni, stotine funta, a oni su rado plaćali. Odjednom sam zarađivala... dobro zarađivala. - Očito imaš talenta. - Da. Ah prepoznavanje varalica očito nije jedan od njih. - Pojavila se ogorčenost u njezinu glasu koja joj nije pristajala. - Jednoga dana uzeo mi je sav novac s računa. Bila sam dovoljno glupa da mu dam punomoć. Čini se da mu je konjušar došapnuo nešto. Stopostotni dobitak. - Takvo što ne postoji. - Ne. Posebno u ovom slučaju. Konj nije ni izašao na utrku. - Emmie je zastala. Bilo joj je teško ispričati ovaj dio priče. - Izgubila sam jedanaest tisuća funta koje sam teško zaradila i namjeravala uložiti u trgovinu. -Jao! - To se činilo kao preblaga reakcija, ali Archie nije znao što drugo reći. - Siguran sam da nije bilo s predumišljajem. Siguran sam da se samo dogodilo. Da si jednoga dana više nije mogao pomoći. To se dogodi ovisnicima. Izgovorio je to kao daje stručnjak za te stvari. - Kako god bilo, izgubila sam sve. Novac. I njega. Naravno da mi je poslije obećavao svašta, kako se nikada više neće ponoviti, ali povjerenje je nestalo. Nisam mu mogla dati drugu priliku. Zar ne? - Ne - Archie je bio vrlo odlučan. - To je previše odgovornosti za tebe i prevelika napast za njega. Dobro si postupila. Pomalo zvuči kao da je hulja. Hulja? Odakle je to došlo? Zašto je odjednom zvučao kao Bernie Wooster? Jer je Emmie sjedila i izgledala kao da je sišla sa stranica PG-Woodhousea, zato. Izgledala je kao da će za vikend na zabavu na selo. Zamišljao je srebrni Rolls

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Royce Shadow kako dolazi na postaju, a elegantan prijatelj iskače kako bi je povezao. - Hulja? - Smijala se, što je bilo dobro. - Pa, slušaj... žao mi je. Mislim da mi je trebalo da ti to ispričam. - Nema veze. Vrijeme je brže prošlo. Nastala je neugodna tišina. Emmie je pročistila grlo. -Je 1’ tebi... nedostaje prijatelj? - Da. Da, valjda mi nedostaje. - Archie je spustio pogled. - Žao mi je. Mislim da neću biti dobro društvo na ovom putovanju. - Nema veze. Emmie se spontano nagnula naprijed i stavila svoje ruke na njegove. Shvatio je da je ovo prvi fizički kontakt nakon Jayeve smrti osim povremena tapšanja po ruci ili rukovanja. Kao izvršitelj njegove oporuke i onaj kojem je sve povjerio, tjednima je potpisivao dokumente, nalazio se s odvjetnicima, računovođama, birokracijom, donosio odluke, radio popise i obavljao puke formalnosti. Archie nije bio naviknut na blizak kontakt i pomalo ga je bilo sram. Odmaknuo je ruku, pročistio grlo i uzeo čašu. - Pa, mislim da oboje sebi dugujemo uživati u ovom putovanju. Čak i ako nijedno od nas nije ovdje pod idealnim okolnostima. - Apsolutno - reklaje Emmie. - Ovo je putovanje života. Zaboravimo prošlost na neko vrijeme i iskoristimo priliku do kraja. Kada je vlak prolazio kroz Weald of Kent, gdje je cvijeće tek počelo cvasti, a mala se janjad veselila na poljima, njih dvoje kucnuli su se preko stola.


DESET

D

ok su se spavaća kola kretala kroz Garden of England prema istočnoj obali, Imogen je sjedila u vagonu koji se zvao Žena, začahurena u meki sjaj secesijskih rezbarija. Spavaće mjesto preko puta bilo je taktično uklonjeno, ali njoj zapravo nije smetalo što je sama. Navikla je putovati sama zbog posla i usavršila je umjetnost večeranja nasamo, pa se zbog toga nije osjećala nelagodno. Dok je jela, izvadila je iPad, nestrpljiva pročitati e-poštu koja joj je pristigla prije nego što joj je glava pala na jastuk prošle noći. Najdraža Imogen, bile smo jako uzbuđene kada smo dobile tvoj mail i doznale za tvoju odluku. Dugo smo mislile kako bi Sabol i Oostermeyer mogao biti tvoj duhovni dom i znamo da ti možemo dati isto toliko koliko ti možeš nama. Sigurno savršen poslovni odnos. Zašto ne dođeš avionom i ne porazgovaraš s nama što prije? Imamo puno tema za razgovor i u mnogočemu ti možemo pomoći. Razumijemo da je ovo velika promjena i želimo učiniti sve što je u našoj moći da ona bude sretna i bez stresa. Ovo je za nas vrlo uzbudljivo. Javi nam svoje planove. Najljepši pozdravi od Kathy i Gine. Ovo je bila najveća odluka u njezinu životu. Osjećala se kao da će propasti u zemlju. Uzela je gutljaj svojeg Bellinija kako bi smirila živce. Postupala je dobro, rekla je sebi. Neće joj biti prvi put da je u New Yorku. Ona i Adele išle su svake druge godine. Kathy Sabol i Gina Oostermeyer bile su poput članica obitelji. Primit će je i paziti na nju na svoj osebujan način - skakat će oko nje i paradirati s njom ponosno i nakon dva tjedna osjećat će se kao kod kuće. Zamišljala se u stanu na Manhattanu, kako ulazi u žuti taksi, kupuje večeru u Dean & Deluce, za vikend ide u Hamptonse s prijateljima, u odjeći koja odiše uspjehom, manikirana, fenirana, na visokim petama... Koliko god da je bilo uzbudljivo, bilo je također i zastrašujuće. Imogen je cio život živjela u Shallowfordu. Baka joj je uvijek bila blizu. Nije ona bila u Adelinoj sjeni da ne bi mogla sama donijeti odluku, ali Imogen je shvaćala da njezina baka možda ima velik utjecaj na nju, iako je on na obje strane bio na podsvjesnoj razini. Imogen nikada nije sumnjala da će, što se tiče posla, ići bakinim stopama. Znala je to od samog početka. Kao dijete gotovo je stalno živjela s bakom u Bridge Houseu jer su njezini roditelji često radili izvan zemlje. S Adele je išla na prodaje slika, aukcije, u javne galerije i na privatne izložbe. Išla je k restauratorima i majstorima koji su radili okvire, naučila je kako se slika vraća iz mrtvih. S

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu osamnaest je uporno tvrdila da ne želi ići na fakultet. Htjela je početi raditi u galeriji. Ali Adele je jednako snažno tražila od nje da ode i stekne iskustvo. - Ako odmah počneš raditi za mene, možda ćeš se osjećati suviše klaustrofobično. Želim da provedeš vrijeme s vršnjacima, da stekneš neovisnost, proširiš vidike. Svijet umjetnosti vrlo je uzak i izoliran; ako želiš uspjeti, moraš razviti druge vještine. Moraju i drugi ljudi utjecati na tebe, ne samo ja. Moraš preispitati sebe, a i druge. Tako je Imogen poslušno otišla na studiji umjetnosti. Dan nakon diplome došla je u bakinu galeriju u Shallowfordu. - Nećeš me se tako lako riješiti. Želim preuzeti kada odeš u mirovinu - rekla joj je. - To znači da mogu početi i sada. Adele je nevoljko popustila. - Dajem ti dvije godine - rekla je. Te su se dvije godine pretvorile u devet. Ali sada je bilo vrijeme krenuti dalje. Trenutak je bio savršen. Osim jedne male stvari... Nije htjela razmišljati o Dannyju. Nije htjela razmišljati o smijehu u krevetu dok su bili ispod popluna na kojemje Top Cat oštrio svoje pandže, uvrijeđeno se glasajući iznad njih. Nije htjela razmišljati o tome kako se sklupčala s njim na sofi s čašom vina dok su gledali film. Nije imalo smisla. Za njih nije postojala budućnost. Bila je to samo prolazna veza. Bila je nevjerojatna, ali on nije htio biti dio njezina svijeta. Povukla je iPad, odjednom se uplašila da će se rasplakati. Zašto je plakala? Danny McVeigh bio je u zatvoru, pobogu. Kako je mislila da će to ići? To što su imali bila je samo trenutna euforija. Najbolje je krenuti dalje prije nego što se pojave pukotine. Ovako barem mogu sačuvati sjećanje. Sjećanje ju je neobično zagrijalo. Ili su joj se obrazi zacrvenjeli zbog grijanja u kupeu? Kako bi prestala misliti o tome, na internetu je potražila Jacka Molloya. Na njezino iznenađenje, njegovo se ime pojavilo na vrhu u Wikipediji. JACK WILLIAM MOLLOY (21. rujna 1924.) je angloamerički trgovac umjetninama, kritičar i kustos. Rođen je u Americi, pohađao je Trinity Pawling u Massachusettsu, potom Ruskin School u Oxfordu. Ondje je upoznao nasljednicu Rosamund Dulverton, kojom se oženio. Počeo je raditi kao trgovac umjetninama, a kasnije je postao poznati kustos. U ranim šezdesetima, odgojio je mladoga Reubena Zealea i postavio njegovu prvu izložbu. Nakon toga postao je utjecajan i poštovan, ponekad divlji likovni kritičar koji je stvorio jednak broj neprijatelja koliko i prijatelja. Postao je poznata medijska ličnost, obavljao je brojne dužnosti u Umjetničkom vijeću, bio je upravitelj galerije Tate. Godine 1993. dodijeljena mu je nagrada Zlatni lav na venecijanskom Bijenalu za postavljanje retrospektive Reubena Zealea. Njegova žena Rosamund umrla je 2003. Imaju tri kćeri: Silvestru, Melindu i Cecily. Jack Molloy živi na venecijanskom otoku Giudecci.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Imogen je bila opčinjena. Osjećala je kao da je trebala znati za njegovo postojanje. Naposljetku, Reuben Zeale bio je jedan od najutjecajnijih umjetnika kasnoga dvadesetog stoljeća. Njegove su slike - obično aktovi i portreti - bile jako poznate. Umro je u ranim devedesetima i svijet umjetnosti smatrao je njegovu preranu smrt tragedijom, ali to nije bilo veliko iznenađenje. Njegov je životni stil bio vrlo naporan i u suprotnosti s ljepotom njegove umjetnosti. Bio je pijanac, nestabilan, biseksualan, bipolaran - votka i antidepresivi nisu bili dobri partneri. Ako mu je Jack Molloy bio mentor, nije baš dobro pazio na njega. Imogen je kliknula na Slike. Bilo je dosta fotografija Jacka Molloya. Bio je naočit muškarac, s pramenom crne kose i očima koje su razoružavale. Kada je ostario, oči su mu postale mračne, ali još uvijek su imale hipnotički sjaj dok je gledao u kameru, s osmijehom koji je odavao umor od svijeta. Često su s njim na slikama bile žene. Moćne, ali manipulativne, zaključila je Imogen. I privlačne. Iako nije bio klasično zgodan, mogla je osjetiti njegovu privlačnost preko fotografija. Mora da je to netko koga je Adele upoznala u poslu. Bili su otprilike istih godina. Jesu li bili prijatelji? Poslovni poznanici? Ili nešto više? I zašto ju je poslala da pokupi sliku? Zašto Adele nije otišla po nju ili je jednostavno nisu poslali? Imogen je predosjećala da je tu posrijedi neka priča: nešto što ju je privlačilo. Potražila je Innamoratu na internetu. Ništa se relevantno nije pojavilo. Samo rječnička definicija. Žena u koju je netko zaljubljen ili s kojom ima intimnu vezu. Zatvorila je tražilicu, osjećajući se pomalo rastreseno, naslonila glavu i zatvorila oči. Kasna noćna zabava i Bellini odjednom su je sustigli. Što je Adeli bio Jack Molloy? I zašto je Innamorata kod njega? Osjećala je kako tone u san i pitala se koja je to poveznica između njih dvoje.


JEDANAEST

A

dele je stajala na peronu u Filburyju i čekala vlak za Paddington. Nije htjela biti u kafiću i piti odvratan čaj, za slučaj da je netko koga zna vidi i poželi porazgovarati s njom, što bi značilo da bi se trebala opravdavati. Previše ju je podsjećalo na Kratak susret, a Celiju Johnson uvijek je smatrala užasnom glupačom. Rado bi je gurnula pod vlak, mislila je. Na kraju, nakon puno razmišljanja, odustala je od šantunga i odlučila odjenuti dvodijelno odijelo. Činilo se više poslovnim od haljine. Ionako je znala da joj posve pristaje; od vunene tkanine boje senfa, jakna je bila vrlo uzana i dobro je naglašavala njezin struk, a velika dugmad izgledala su elegantno. U cipelama visokih peta krem boje, s usklađenom torbicom i rukavicama, osjećala se samopouzdanom kao nikada prije. Vlak je stigao na peron i Adele je žurno ušla u vagon prve klase. Bilo je manje vjerojatno da će tamo nekoga sresti. Sjela se na svoje sjedalo i dok je vlak polazio udahnula miris izgorjela ugljena koji je dopirao kroz otvoren prozor. Samo pola milje dalje, William je pregledavao pacijente u svojoj ordinaciji, ne znajući ništa o začetku njezine prevare. Samo, to nije trebala biti prevara. Adele je u sebi rekla da ne mora ići ni blizu Savoya kada stigne na Paddington. Može otići na izložbu, predstavu, u kupovinu ili pozvati neke od svojih prijateljica koje će se vrlo rado naći s njom. Bit će to savršeno lijep dan izvan kuće. Nije se mogla sjetiti kada ju je zadnji put William izveo u grad. Ranije su išli dosta često, na večeru i onda možda na ples, ali odnedavno njihovi su se izlasci prorijedili, iako su trebali postati učestaliji jer su dječaci bili u internatu. Možda treba ustrajati na tome ili sama to isplanirati. Ali ovih je dana bilo teško znati kada će on stići kući. Malo prije podneva stigla je na Paddington. Stajala je na stazi dok su se muškarci s polucilindrima i mlade djevojke s cigaretama vrzmali oko nje. Onda je krenula prema Ulici Pread. Promet se činio gušćim nego ikad - kombiji i vespe natjecali su se s taksijima na semaforima. Našla je slobodan taksi i uskočila u njega. Došla je do Trga Trafalgar. Razmišljala je da ode u National Portait Gallery. Uvijek ju je očaravalo i nadahnjivalo gledati sva ta lica - pokušala je zamisliti njihove misli i osjećaje, njihovo pravo ja dok su sjedili ispred umjetnika. Nitko, naposljetku, nije ono kako se čini izvana. Zastala je na trenutak zagledavši se u golubove. Na površini je bila ugledna, sretno udana majka dvoje djece koja si je priuštila izlazak u grad. Da je krenula lijevo, ostala bi takva. Izgledala je mirno i spokojno kad se okrenula desno i krenula Ulicom Strand, ali u nutrini joj je krv ključala, kao lonac mlijeka prije nego što će zakipjeti. Ušla je u Savoy kao da to radi svaki tjedan.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Ušla je u restoran, pokušavajući ne biti zastrašena sjajnim glamurom lusterima, pozlatom i njegovom veličinom. Natkonobar s bijelom pregačom prišao joj je nasmiješen. - Ručat ću s Jackom Molloyem - rekla mu je i osjetila drhtanje u sebi kada je izgovorila njegovo ime. Upravitelj se naklonio, nasmiješio i odveo je do stola pokraj prozora. Jack je sjedio naslonjen u stolcu, čaša vina bila mu je s desne strane. Gledao je ravno u nju i podignuo čašu. Od početka je znao da će se pojaviti. Osjetila je kako joj obrazi gore. Ruke su joj drhtale. Zašto, pitala se. Pa došla je samo radi njegova savjeta. Osjetila je kako gubi hrabrost. Bila je samopouzdana u svakoj društvenoj prilici. Zar će se osramotiti? Možda se već i jest, pojavljivanjem? Zašto nije poderala pismo i ostala kod kuće? Sada bi mogla spravljati sendvič sa šunkom za gospođu Morris, svoju kućnu pomoćnicu. Dosadno, možda, ali i sigurno. Ustao je kada je stigla do njegova stola. Njegov joj se osmijeh nije rugao, kao što se bojala da bi mogao, u njemu je bilo iskrenog zadovoljstva. Stegnuo joj je laktove rukama i poljubio je u svaki obraz, viteški, nimalo nepristojno. Sjela je, jezik joj je bio... nije znala što reći. - Baš mi je drago što ste došli - rekao je on. - London je odnedavno postao vrlo dosadan. A ja imam zloglasni nedostatak pažnje. Treba mi nešto novo. - Pogledao ju je sa zadovoljstvom, kao mali dječak koji je upravo dobio dar svojih snova. - Sigurna sam da ću vam dosaditi do kraja ručka. Ne znam imam li toliko zanimljivih stvari za razgovor. - Nije važno - odgovorio je. - Prelijepi ste i to je za sada dovoljno. Obrazi su joj pocrvenjeli. Mrzila se jer je padala na njegovo udvaranje - bila je sigurna da je navikao davati takve komplimente. Znala je da igra na njezinu taštinu. Znala je koliko se trudila tog jutra da se pojavi u najboljem izdanju, naravno, a da to ne izgleda kao namjera. Ipak, bila bi ljutita da nije spomenuo njezin izgled. - Hvala - rekla je i sjela nasuprot njemu, osjećajući kako je guta pogledom. Nalio joj je čašu vina i ona je zahvalno uzme. Usta su joj bila suha. Skupila je hrabrost. Htjela je imati prednost. Htjela je da on zna kako ona nije lak plijen. Htjela je preokrenuti situaciju u svoju korist. - Zapravo - rekla je - želim vas nešto pitati. Razmišljam o otvaranju galerije i trebam vaš savjet. Bila je oduševljena što mu se na licu vidjelo da je iznenađen. Nije to očekivao. - Galerija - rekao je konačno. - Recite mi više. - Pa... konjušnica spojena s kućom, bila je Williamova ordinacija, a sada je prazna. Razmišljala sam što bih mogla napraviti s njom. Htjela sam je pretvoriti u gostinjsku kuću, ali činilo mi se suviše dosadno. Zato sam pomislila - zašto ne galerija? Mala, ništa preambiciozno...

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Mislim da će to dobro proći u Shallowfordu. Ima puno antikvarijata, puno ljudi s novcem. I imali biste što raditi. Slegnula je ramenima malo posramljeno. - Sada kad su dječaci otišli, jako mi je dosadno. Imala bih što raditi. I znam da će me William podržati u tome. Mislila je da će je, ako spomene Williama, to na neki način zaštititi. - Dakle - rekao je Jack - zna li on da ste danas ovdje? Adele je pogledala stolnjak. Bio je besprijekorno čist i sjajnobijel. Na svoj užas, shvatila je da se smiješi. Podignula je glavu i pogledala Jacka ravno u oči. - Ne - rekla je. - Ne, ne zna. - Jack se nasmiješio i ona se nagnula naprijed. -Jer želim podrobno istražiti tu mogućnost. Ne želim mu doći s nerazrađenim planom da ne bih izgledala kao blesava kućanica koja se samo igra. Želim da to bude dobro razrađen prijedlog. Jack je kimnuo. - Znači, želite da vam odam sve svoje poslovne tajne? To je to što govorite? Adele se nasmijala. - Ne morate se brinuti da ću vam biti velika prijetnja. Neću se baviti velikim majstorima ni najboljom alternativom. Samo sam se pitala... mislite li da je izvedivo? Ili mislite da je to glupa ideja. Jack je uzeo čašu. - Mislim da je to savršeno pošten način da se kućanica kojoj je dosadno ne uvali u nevolje. - Otpio je gutljaj vina i zagledao se u nju. Na trenutak je razmišljala da ga zalije vinom. Ljutio ju je. Govorio joj je svisoka. Ipak, znala je da je on htio da se tako osjeća. Odbila je progutati mamac. - Naravno, ako ste prevelika faca da podijelite sa mnom svoju mudrost, ispričavam se zbog bezobrazluka. Morat ću učiti na svojim pogreškama. Na trenutak je nastupila tišina. Adele je primijetila da je otišla predaleko i da nije siguran kako nastaviti. - Bit će mi jako drago dati vam bilo kakav savjet - rekao je konačno. - Volio bih to. - Hvala - odgovorila je. Uzela je jelovnik i počela ga proučavati da ne primijeti njezin osmijeh. Osjećala se poprilično uzvišeno i nije bila sigurna što je započela. Zamisao galerije započela je kao hir, prolazna mašta, ali odjednom je zbog Jackove potvrde postala pravi prijedlog. Počela ju je vizualizirati. Konjušnica je bila lijepa zgrada. Lako će se preurediti. Blizu je glavne ulice, s dobrim pristupom za pješake. Posao neće smetati privatnom životu. Zapravo je imalo smisla. Osjetila je navalu uzbuđenja duboko u sebi sad kad se ta mogućnost približila stvarnosti. Ručak je bio božanstven. Jeli su list s limunom i iles flottantes3 i popili previše vina dok su razgovarali o mogućnostima. Jack je bio nadahnut, entuzijastičan i pun zamisli kojih se Adele nije sjetila. Pričao joj je o prodajama na koje će je voditi i o kontaktima koje će joj dati. Obećao je da će joj otkriti trikove poslovanja - neke od njih sa skrupulama, neke baš i ne. Francuski desert od bjelanjka s kremom od vanilije, preliven karamelom i posut bombončićima, kakaom ili voćem.

3

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Adeleje samu sebe upozoravala da se ne izgubi, ali ništa što je Jack predložio nije joj se činilo nemogućim. Daleko od toga. Naposljetku, imala je prostor. Imala je nešto novca -pratetinu ostavštinu - i bila je prilično sigurna da će joj William pomoći. Ne bi trebalo biti teško nagovoriti ga. Bit će mu drago što je našla nešto čime će se zabaviti jer se činio odlučnim ne dopustiti joj da se petlja po ordinaciji. Do kraja ručka osjećala se čudno lagano i nekako veselo. - Ne mogu vam dovoljno zahvaliti - rekla je Jacku. - Ovo će bez sumnje biti uzbudljivo. - Oči su vam sjajne - primijetio je. Nasmijala se. - Mora da je od vina. Previše sam popila. Jack je signalizirao konobaru da donese račun. Restoran se počeo prazniti oko njih ljudi su odmicali stolce, izgledali su pomalo uspavano od hrane i pića. Adele je uzela torbicu i rukavice pa zatražila od konobara da joj pozove taksi. Razgovarali su satima. Nije se mogla sjetiti kada joj je zadnji put popodne tako brzo prošlo. - Hoćete li doći u moj klub na kavu?- upitao je Jack. Oklijevala je. Kava je vjerojatno upravo ono što joj treba, pomislila je. Osjećala se malo uzdrmano, zapravo. Popit će jednu. Stići će na postaju Paddington u šest. Sve savršeno pristojno. - Divno - rekla je. Uzeo ju je pod ruku. Bilo je to prilično prirodno. Bio je to poslovni sastanak, govorila je sebi. Ali nije se mogla zavarati. Zapravo nije bio. Hodali su zajedno. Kroz Ulicu Covent Garden i po Shaftesbury Avenueu do prljave, nervozne gužve Sohoa, ušli su u mali labirint ulica koje su se jedva razlikovale. Zalogajnice, reklamni panoi i znakovi Coca-Cole stapali su se međusobno. Mirisalo je na kavu, cigarete i dekadenciju. Adele se osjećala malo zbunjeno, kao ljudi koji rade krive stvari u krivo vrijeme: piju kad bi trebali spavati, spavaju kada bi trebali jesti, jedu kad bi trebali raditi... Pospana laka cura u crvenoj spavaćici od svile zijevala je u prolazu. Pijanac je izašao na cestu i gotovo ga je pokupio mladić na mopedu. Mačka na prozorskoj dasci činila se kao da je to uopće ne uzbuđuje. Adele se čvrsto držala za Jackovu ruku, nije znala boji li se ili je opčinjena. Ovo nije bio njezin svijet. Nikako. Zaustavili su se pred zelenim vratima. Jack je dvaput naglo pokucao i vrata su se odmah otvorila. Prilično razbarušeno biće u bijeloj haljini izašlo je po stubama ispred njih i srušilo se u hrpu kartonskih kutija. Pogledala je u nebo, njezine su oči bile prazne, pramenovi raspuštene kose padali su joj preko ramena, izgledala je kao sirena koja se nasukala na obalu. Bila su tri sata poslijepodne. - Zdravo, Miranda - blago je rekao Jack i zakoračio preko nje. Adele ga je pratila do uskih stuba. Više nije znala što da očekuje. Kada je Jack rekao “klub”, zamišljala je kožnate naslonjače i knjižnicu prepunu knjiga u koju žene ne smiju ući ako nisu pozvane. Mjesto gdje bi William išao s jednim od svojih prijatelja.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Ovaj klub nije mogao bit dalje od toga. Unutra je bila gungula. Bila je to prava pivnica. Iza šanka stajala je crnkinja, bila je viša od metar i osamdeset, kosa joj je bila visoko podignuta, doimala se začuđujuće otmjeno u zelenoj haljini s muškom jaknom preko nje, zasukanih rukava, a na svakom prstu imala je zlatni prsten. Posluživala je pića što je brže mogla. Koliko je Adele mogla vidjeti, nitko nije plaćao i jedino piće koje je bilo ponuđeno dolazilo je iz sumnjive boce bijele tekućine koja se nalijevala u čaše. Ljudi su se posvuda svađali, smijali, pušili, plesali, glazba Milesa Davisa dopirala je iz dvaju starih zvućnika. U najtamnijem kutu žena je jecala. Nosila je narančastu polo-vestu i naočale crnoga okvira, povremeno bi je netko potapšao po leđima i dotočio joj čašu. Na drugome mjestu, bijesna Irkinja korila je trojicu sredovječnih muškaraca koji su zabezeknuto slušali njezinu tiradu. Usred toga, jedna beba sjedila je uspravno u kolicima, smiješeći se i plješćući. Imala je zečje krzno oko ramena i zlatne kolute u ušima. Tu i tamo netko bi je podigao, poljubio i potom je vratio u kolica. - Dobro došla k Simone - Jack se nasmiješio. - Je li to Simone?- upitala je Adele, prilično zbunjena, pokazujući na orijašicu iza šanka. Jack se samo nasmijao. Adele se osjećala kao da je ušla u drugi svijet, kao da je Alisa koja je pala u zečju rupu i došla u kraljevstvo gdje ništa nije imalo smisla. Ali nije se osjećala kao autsajder, jer se činilo da nema pravila o vrsti ljudi koji bi ovdje trebali biti. Jedini uvjet, činilo se, bilo je da si pijan, što je ona već pomalo bila. Jack joj je dao stolicu i vrlo prljavu čašu u kojoj je bila prozirna tekućina koja ju je zapalila iznutra. Uskoro je nestala sva nelagoda i osjećala se kao da je dio mnoštva. Nije bilo bahatosti i pretvaranja. Nitko nije osuđivao, olako donosio zaključke niti je uopće brinuo brigu tko je ona i otkuda je. Činilo se kako je otpočetka prihvaćaju, što je bilo vrlo osvježavajuće. U Shalowfordu je bila liječnikova žena. Imala je visok društveni status, ali nitko zapravo nije bio zainteresiran za ono što je imala reći, ne onako kako su upijali svaku Williamovu riječ. To joj dosad nije smetalo. Bila je navikla na svoju ulogu. Odjednom su je ljudi pitali za mišljenje o svemu, od načina kako je najbolje jesti artičoke do Che Guevarinih lakrdijanja na Kubi. Jedina tema o kojoj je znala nešto više bile su artičoke (s octom se jedu, bila je vrlo odlučna oko toga), ali nije bilo važno - njezino se mišljenje usprkos tome cijenilo. Svi su bili ugodno pijani, opušteni i druželjubivi. - Ona jednostavno ima odlično oko za remek-dijela. -Jack je govorio svakome tko ga je htio slušati. - Poučit ću je, požalit ću, jer je konkurencija zadnja stvar koja mi treba. Ali samo gledajte... Adele je osjetila svjetlost iznutra, nije bila navikla na pažnju i laskanje. Osjećala je kako se otvara, postaje netko drugi: sofisticirana gradska prodavačica umjetnina. Nikada nije imala potrebu biti netko drugi, ali sada joj se želja rodila i

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu uživala je u njoj, igrala je ulogu, pomoću Jackove vizije, svima je govorila o svojim planovima. Ali tako je bilo u kafiću kod Simone. Osjećala je da svatko igra svoju ulogu, živi svoje maštarije. Lažu sami sebi. Pušila je cigaretej ednu za drugom cijelo poslijepodne, što je bilo neobično ponekad bi zapalila jednu nakon večere, ali činilo joj se kako jednostavno mora paliti drugu prije nego što je prva dogorjela do kraja, toliko ju je ponio duh mjesta da im se pridružila. Osjećala se blistavo, malaksalo. Osjećaj očekivanja kucao je u njoj: njezina se budućnost pokazivala pred njom, sjajna kao srebrna nit, suprotna sivom vakuumu koji se do sada prostirao pred njom. Nikada se prije nije osjećala kao da može učiniti bilo što. Bila je ushićena. Onda je odjednom shvatila da je prošlo šest sati. Uhvatila ju je panika. Zadnji vlak odlazi deset minuta prije sedam. Nema šanse da će se vratiti kući i čak kada bi nekim čudom stigla na vlak - ako je kasnio - ne može se vratiti u ovakvom stanju. Bilo bi to potpuno netipično za nju. Nikada nije pretjerivala s pićem, ali zbog nekog razloga tog poslijepodneva pila je sve što joj je bilo ponuđeno i alkohol je, kao što inače čini, stvorio u njoj osjećaj nepobjedivosti i neobuzdanosti. Ušla je u mali WC da razmisli o svojoj nevolji. Bio je prljav, razbijena umivaonika, bez sapuna i ručnika. Prekasno je primijetila da nije bilo ni papira. Bilo joj je mučno od mirisa, iako je to više bilo od alkohola i cigareta pomiješanih s panikom od koje joj se želudac okretao. Umila se hladnom vodom kako bi se otrijeznila. Predosjećala je da joj nitko neće pomoći, najmanje Jack. Činilo se kako nitko nema nikakve odgovornosti ili savjesti. Cijelo popodne nije vidjela da je itko od njih pogledao na sat. Nisu nigdje morali biti, nisu se morali nikome opravdavati. Naslonila se na vrata WC-a, pokušavala se pribrati i logično razmišljati. Odlučila je da će ili nazvati taksi skroz do Shallowforda ili, sigurnije i manje sumnjivo, ostati vani cijelu noć. Nije si mogla priuštiti pomisao da dotetura na ulazna vrata. Puno bi je manje inkriminirao ostanak u Londonu. Izašla je iz WC-a, provukla se kroz gužvu - klub je bio prepun - i otišla u mrak pronaći telefonsku govornicu. - Shallowford 753 - rekla je u slušalicu. - Brenda me pitala - kazala je Williamu kad se javio, vrlo oprezno kako ne bi primijetio njezino stanje - da prespavam. Treba joj pomoć da odabere tapete i takve stvari. - Naravno, dušo - rekao je William. - Pozdravi je, hoćeš li? - Naravno, dušo - odjeknula je. - Čudno zvučiš. - Veza je jako loša - rekla mu je i prekinula poziv. Spustila je slušalicu. Naslonila je glavu na hladno staklo, pitala se što ju je to spopalo. Morala se pribrati, pronaći hotel... Pogledala je u torbicu da vidi koliko joj

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu je novaca ostalo. Ne puno. Morat će naći nešto skromno. Ili bi, možda, mogla posuditi nešto novaca od Jacka... Nije se mogla vratiti kroz zelena vrata. Kucala je, kucala, kao prethodno Jack, ali nitko je nije čuo. Nakon deset minuta počela je paničariti. Bila je ljutita što je Jack nije potražio. Valjda bi svaki džentlmen to učinio? Da mu je stalo, sigurno bi. Htjela se okrenuti na peti i pronaći taksi, kada su se vrata naglo otvorila i Irkinja je istrčala, a oči su joj gorjele. Zastala je na trenutak i pogledala Adele. - Ti si s Jackom Molloyem. - Zvučalo je više kao optužba nego kao pitanje. Adele se namrštila, nije bila sigurna može li to priznati ili mora poreći, ali dokazi su bili protiv nje. Njezin se želudac okrenuo. Možda je djevojka bila prijateljica Jackove žene? Nije se činilo vjerojatno - Rosamund je zvučala kao najotmjenija žena, a ova je djevojka bila poprilično neuglađena, u preuskoj suknji i visokim petama. - Da - odgovorila je. - Savjetuje me o poslu. Zvučala je kao da se brani i kao daje kriva. Djevojka ju je promotrila, sumnjive oči pregledavale su ju od glave do pete. On je čudovište. Znaš to valjda? Adeleje odmahnula glavom. Nije uopće znala puno o njemu. - Nije ga nimalo briga ni za nikoga. Ne zna davati. - Zabacila je glavu ozlojeđeno. - Samo uzima. - Oh. - Bila je to prilično zapanjujuća informacija. Djevojka se na trenutak smekšala i Adele je u njezinim očima vidjela nešto što je bilo blizu žaljenja. Dotaknula joj je ruku, njezin naglasak bio je svilen od brige. - Samo budi oprezna, draga, to je sve. Nemoj očekivati ništa od njega i nećeš biti razočarana. U stvari, da sam na tvojemu mjestu, pobjegla bih sad, dok još mogu. I otrčala je dalje po Dean Streetu prije nego što ju je Adele mogla pitati išta drugo. Nije znala dolazi li njezino upozorenje iz osobnog iskustva ili samo iz promatranja. Osjećala se kao da joj je izbijen zrak iz pluća. Ono što je zadnje rekla odražavalo je iskrenu zabrinutost. Što je time mislila? Zar je Jack bio nekakav prevarant? Zar ju je mislio prevariti da se pozdravi s novcem? Ili nešto zlokobnije? Adele je drhtala od hladnoga večernjeg zraka. Gledajući unatrag, trebala je u tom trenu otići i potražiti hotel, ali vrata su još uvijek bila otvorena i smatrala je da se treba pozdraviti, barem to. I Irkinja se činila malo pomaknutom. Možda ju je Jack jednom odbio? Nije izgledala kao djevojka koja lako podnosi odbijanje. Adele je teturala po stubama. Počela se osjećati loše, kao kad piješ i onda odjednom prestaneš. Soba se činila mračnijom i kao da je bilo više ljudi unutra. Glazba je bila glasnija, a zrak ispunjen dimom. - Mislio sam da si mi pobjegla. - Oči su mu imale sjaj kakav nije zamijetila tijekom ručka i Adele je shvatila da je vrlo pijan, pijaniji od nje, iako je vjerojatno

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu bio navikao na to. Na trenutak ju je uhvatila panika da bi mu bilo draže da je pobjegla, da je ne želi tu, da je sada sa svojim boemskim prijateljima i da mu ona smeta. To ju je natjeralo da shvati koliko želi njegovo odobravanje, koliko želi biti važna i pripadati. Onda se učinilo kao da se smekšao, ispružio je ruku i povukao je prema sebi. Pogledao ju je i sagnuo se kako bi im se usne dotaknute. Da nije to učinio, možda bi se pribrala i pobjegla, ali činilo se kako je cio svijet bio u tom poljupcu. Povukla ga je prema sebi, bili su jedno uz drugo, dignuo je ruku i zapleo svoje prste u njezinu kosu. Nitko se nije ni osvrnuo. Adelin se cijeli svijet preokrenuo, ali činilo se da su njihovi ostali isti. Jack je poveo Adele u svoj stan koji je bio samo dvije ulice dalje, iznad talijanskog kafića. Glazba iz džuboksa dopirala je kroz vrata i skupina mladih muškaraca u kožnim jaknama stajala je na pločniku, pušili su i smijali se. Pozdravili su Jacka kada je prošao pokraj njih. Adele je bila iznenađena koliko mu je stan bio skroman. Očekivala je kaos i ekstravaganciju, ali stan je bio iznimno oskudan. Dnevna soba imala je mrežaste prozore s dugačkim baršunastim zavjesama. Jedini namještaj u njoj bila je sofa koja je zauzimala cijeli jedan zid, vrlo nizak stol prekriven knjigama o umjetnosti i aukcijskim katalozima te Jackov stolić. Sve je bilo vrlo čisto i organizirano, sve je imalo svoje mjesto. - Ovo je samo da negdje prilegnem - rekao joj je - i za održavanje korespondencije. Nikad ne vodim klijente ovamo. A žene, pitala se i mogao je vidjeti točno o čemu razmišlja jer joj se nasmijao. Alkohol je popuštao i bila je nervozna, nesigurna. Što radi ovdje, pobogu? Doći u stan muškarcu kao što je Jack može značiti samo jednu stvar, a bila je daleko od toga da se poda. - Žao mi je - rekla je. - Moram ići... - Gluposti – odvratio je. - Zadnji je vlak već davno otišao i prekasno je da ideš zvoniti ljudima, samo će sumnjati na najgore. - Mogu naći hotel. Bila je u West Endu i sigurno je mogla izmisliti priču koja će biti simpatična, ali ne sumnjiva, ako ne osjete alkohol u njezinu dahu. Izgledala je kao ugledna žena. Tada je pružio ruku i pomilovao njezinu ključnu kost. - Želim te - rekao joj je. Nagnula je glavu. Osjetila je najnježniji dodir na svojemu grlu - njegov je palac dotaknuo mjesto gdje joj se osjećao puls. - Ne mogu. - Zašto? - Nije u redu. - Tko će znati.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Svi, mislila je. Svi koji su bili u kafiću kod Simone ovoga poslijepodneva. Vidjela ih je kako ih gledaju dok su odlazili. Sjetila se Irkinje i njezina upozorenja. „Samo budi oprezna, dušo, to je sve.“ Jack joj se približio. Njegova se kolonjska voda ovila oko nje. - Osim ako nisu u ovoj sobi i gledaju nas, nitko ne može znati. To su sve samo pretpostavke. Sagnuo se i poljubio joj vrat. Osjećala se kao da je sjajnija, kao da joj je tijelo prekriveno blještavim ljuskama. Nevoljko, ispustila je glas, nešto između uzdaha i jauka. - Želiš to - šapnuo je. - Znam... - Požalit ćeš ako to ne učiniš. Uvijek ćeš se pitati... Znala je da manipulira njome. Znala je da toliko dobro razumije žene da može odmah pronaći njihove slabe točke, znao je njihove najdublje želje. Znala je da je glupo pokleknuti. Ali ni zbog koga se nikad nije tako osjećala. I onda je prestao. Maknuo se od nje. Spustio je ruke. - Neću te tjerati da radiš išta što ne želiš. Odšetao je do gramofona u kutu sobe. Uzeo je LP, izvadio crnu ploču iz košuljice. Preplavio ju je grozan osjećaj hladnoće i usamljenosti. Ustala je, prošetala po sobi i uzela ploču iz njegovih ruku. Stavila je ruku na stražnji dio njegova vrata i povukla mu glavu prema sebi da ga poljubi. U tom trenutku osjetila je kako su njezini vjenčani zavjeti pali u vodu. Svaka riječ koju je izgovorila na taj dan prije deset godina, klečeći pred oltarom u haljini od bijelog satena, nije ništa značila. Nije mislila na Williama koji je ležao u njihovu krevetu u Shallowfordu, na svoje sinove koji slatko spavaju u domu i što će njezina prevara značiti za njih. Mislila je samo na sebe. Kada se probudila rano idućeg jutra, drhtala je iako je bilo toplo u sobi i bila je dovoljno pokrivena ružičastim svilenim poplunom. Mislila je da je možda u šoku, njezino tijelo i um traumatizirani onim što je učinila. Svjetlo se šuljalo kroz zastore, govoreći joj da je novi dan, prvi dan njezina života preljubnice. Bilo joj je mučno, od straha, krivnje i posljedica alkohola: njezin je štit nestao, ostavljajući je ranjivom i izloženom. Pogledala je uspavano tijelo pokraj sebe i pitala se kako je mogla riskirati sve s takvom voljom. Svoj brak, svoj integritet, svoju prisebnost. Što je najbolje, nije znala gotovo ništa o njemu osim onoga što joj je rekao. Nije imala nikakve dokaze za ono što je on tvrdio. Mogao je čak i biti nečiji tuđi stan. Mogao bi biti luđak... ubojica. Možda je hvatao žene kao što je ona, zavodio ih svojim neporecivim šarmom i onda ucjenjivao? Zamišljala je oči koje su je tako začarale, kako postaju

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu grube dok traži novac prije nego što ode, da nikome ne kaže. Ucijeniti uglednu liječnikovu ženu. Kako lako... Na brzinu se izvukla iz kreveta, otrčala u kupaonicu, zaključala vrata, stavila ruke na glavu i uvrtala kosu, tjeskobno gledajući idiotkinju u ogledalu, znajući da je sada to. Slaba, površna, tašta i egoistična. Čelo joj je bilo prekriveno znojem, koža joj je izgledala masno i natopljeno. Ispod očiju imala je crne krugove. Jutros ne izgledaš baš privlačno, gospođo Russell, pomisli, kada ju je preplavila vruća panika. Oprala se što je tiše mogla, nanijevši zubnu pastu na zube prstom. Nije pustila vodu. Nije htjela probuditi Jacka. Ušuljala se natrag u spavaću sobu i pronašla svoju odjeću. Još uvijek je bio u dubokom snu kada se obukla i pronašla cipele i torbicu. U usporedbi sa svježom ženom koja je došla u Savoy jučer na ručak, izgledala je užasno. Odjeća joj je bila zgužvana, čarape poderane. Nije imala nikakav parfem bio je u njezinoj dnevnoj torbici. Nije očekivala da će joj biti potreban. Pitala se pravi li se Jack da spava kako bi izbjegao neugodan pozdrav s njom. Nije ju bilo briga. Izašla je na prstima iz stana i sišla stubama držeći cipele u rukama. Otvorila je prednja vrata i zakoračila na ulicu. Hladnoća ju je udarila i grizla. Uvijek ti je hladnije kada si umoran. Kafić je bio zatvoren, imao je žaluzine na prozorima. Kamion s mlijekom prošao je pokraj nje zveckajući, podsjećajući je koliko je žedna. Pomislila je da ga zaustavi, ali je htjela što brže pobjeći. Jedna je žena prošla pokraj nje i odmjerila je od glave do pete neugodnim pogledom. Pretpostavljala je da izgleda kao ono što ijest: pala žena koja odlazi iz ljubavnikova brloga. Nikada se prije nije osjećala toliko prljavom ili toliko punom prezira prema sebi. Polako je krenula do Avenije Shaftesbury, podigla ruku i ušla u prvi taksi. Putovanje kući trajalo je beskonačno. Rekla je vozaču taksija da je ostavi u Fenwicku u Bond Streetu. Bio je pun normalnih, sretnih žena koje se nisu osjećale krivima, žene koje su sebi priuštile novi ruž ili kupovale odjeću za posebnu priliku. Adele je kupila čarape kako bi zamijenila poderane i obula ih u WC-u. Bacila je stare u smeće, puna srama zbog pokušaja da se riješi dokaza svojega nedjela. Potom se vratila u dućan i nasumce uzela rukavice, četku za kosu i hladnu kremu. Nije trebala ništa od toga i mogla ih je kupiti u Filburyju, ali nije mogla razmišljati ni o ničemu osim o činjenici da joj treba neki dokaz normalnosti, možda samo da sebi to dokaže, nekakva vrsta alibija. Mali dokaz da pokaže kako je sve što se dogodilo posljednjih dvadeset četiri sata bilo nevino. U vlaku je sjedila držeći torbicu u krilu, glava joj je bila oslonjena o prozor, a oči su joj gorjele od iscrpljenosti. Tijelo joj se osjećalo ranjeno. Nije mogla razmišljati zašto. Vratila se kući do podneva. William, hvala Bogu, nije ručao kod kuće. Morala se suočiti samo s gospođom Morris, a do jedan sat ona je otišla. Nije mogla razmišljati o hrani, iako je gospođa Morris ostavila malo hladne šunke i zdjelu vrtne salate.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Otišla je pripremiti toplu kupku, zamišljajući da nekako može oprati svoje grijehe. Još uvijek je osjećala njegovu kolonjsku vodi na sebi. Vidjela ju je u kupaonici, Zizonia, Penhaligonova. Izazvala je uznemirujuću, tjeskobnu maštariju. Usprkos činjenici da se osjećala gore nego ikada, sjećanje na ono što je učinila bilo je opojno. Nije mogla ne proživljavati opet svaki tamni, slasni trenutak. Kada se William vratio, osjećala se očišćenom, ali i malaksalom. Natjerala se večerati s njim. Svaki je zalogaj bio izazov. Pitala se hoće li joj ikada hrana biti ukusna. Činilo se kako mu je drago što je vidi i brižno ju je pitao za Brendu. - Užasna je mustra i treba joj pomoć da sve odabere - rekla mu je. - Mislim da se osjeća zapostavljenom jer je bila u Keniji toliko dugo i ne zna što bi trebala kupiti. - Neka kupi štogod želi. - William nikada nije mogao razumjeti zašto žene kompliciraju oko takvih stvari. - Oh, pa nije baš tako lako. Ipak, prilično je zabavno pomagati nekome s uređivanjem. Inače, dok sam bila s njom, pala mije napamet lijepa ideja. - Sad nema smisla da mu ne kaže. - Razmišljam o otvaranju galerije. U staroj ordinaciji. Što misliš? Zašto mu je, pobogu, to sad rekla? Zar je stvarno mislila realizirati taj plan? Zašto ne, mislila je. Može to sama napraviti. Nije joj trebala pomoćJacka Molloya. Može početi skromno, postupno graditi posao. Imat će cilj u životu. U biti, glorificirani hobi, ali moglo bi biti zabavno. I tko zna do čega će je to dovesti. Što dalje od Sohoa, s malo sreće. William je nagnuo glavu dok je razmatrao njezin prijedlog. - Zvuči kao dosta dobra ideja - odgovorio je konačno. - Samo da nam ne dolaze horde ljudi. Adele je pospremila stol i donijela dvije zdjele breskve Melba. - Napravit ću neke izračune da vidim koliko bi moglo koštati. - Ruke su joj drhtale od iscrpljenosti. - Pitat ću majstora koliko bi moglo stajati preuređenje ordinacije. Mislim da ne bi zahtijevalo previše truda. Unatoč svojemu borbenom govoru, žudjela je za krevetom. Ako može zaspati, pobjeći će od užasa onoga što je učinila. - Mislim da ću rano na spavanje - rekla je Williamu dok je stavljala deterdžent Fairy Liquid u zdjelu. - Brendina gostinjska soba ima pogled na ulicu. Nisam uopće mogla spavati. Dok je bio u vrtu, pušio svoju večernju cigaru i gledao ruže, ona je u njegovoj liječničkoj torbi našla bočicu s tabletama za spavanje. Nije mogla jamčiti da je Jack Molloy neće posjetiti u snovima. Već je bio na rubovima njezine svijesti - njegove tamne oči, crna kosa, spreman osmijeh... Koliko god se trudila zaboraviti njega i ono što su učinili, prizori su je mamili. Sljedećeg se jutra osjećala bolje. Bila je prisebnija i krivnja je polako nestala. Odlučila je da svatko ima pravo na jednu pogrešku. Bio je to samo trenutak slabosti. Takve se stvari, zaključila je, događaju - iako je teško mogla zamisliti koju

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu svoju prijateljicu u sličnoj situaciji. Zašto ne bi mogla biti ugledna i zadovoljna, kao što su one bile? Što je to, pobogu, ušlo u nju? Nije htjela razmišljati o toj noći. Ako bi pomislila na to, njezina bi se odlučnost poljuljala i misli bi joj počele bježati. Taj su vikend ona i William trebali odvesti blizance na njihov prvi izlazak izvan internata - samo slobodno popodne, ali Adele nije mogla dočekati da ih vidi. Prvi put nakon svoje avanture probudila se misleći na njih, a ne na Jacka Molloya. Dok se odijevala molila se da se Jack zadovoljio time što ju je zaveo, da ju je prekrižio i da kreće bez razmišljanja na iduću neznanu žrtvu. U međuvremenu, ona će pokopati sjećanje na njega, staviti ga u naftalin kao neprikladnu haljinu koju nikada više ne želi nositi. Adele i William kratko su se vozili do Ebberly Halla. Bila je uzbuđena i brbljala je putem sve vrijeme. - Jučer je došao tesar jer sam htjela povećati prozore da mogu imati izloge. Bit će malo neuredno, ali kaže da se to može. Ugradit će šine, tako da će biti lako vješati slike. Može napraviti pravi znak iznad vrata... mislila sam da bude tamnocrven sa zlatnim slovima. Što misliš? - Kako ćeš je nazvati? - Galerija Russell, naravno. Misliš da dobro zvuči? - Apsolutno. - Pogledao ju je sa strane i nasmiješio joj se. - Mislim da zvuči savršeno. U Ebberly Hallu dočekala su ih dva jako uzbuđena dječaka koji su izgledali kao da su narasli barem nekoliko centimetara otkad su ih zadnji put vidjeli. Zagrlila ih je i privukla k sebi. Voljela je njihove pjegave nosove, uši koje su stršile i njihove džepove pune lješnjaka. Oni su bili važni, ta dva mala bića. Odveli su dječake u restoran u obližnjem gradu i prejeli se pogačica sa šlagom i marmeladom. Nakon što nekoliko dana nije jela, Adele se odjednom vratio tek i osjećala se jačom. Kupila je svakom čovječuljka od medenjaka da ih ponesu u školu. Kada ih je opet morala ostaviti, bilo je mučno. Dok su se vraćali, bila je puna straha. Proći će četiri duga tjedna do polugodišta. Barem je znala da su sretni tamo - stalno su brbljali o svemu što rade i o svojim novim prijateljima. Kada su je zagrlili, pozdravljajući se s njom -još uvijek nisu došli u godine kada je fizički kontakt s majkom odvratan - ponovno je osjećala odlučnost. Oni su joj bili smisao života, njihova izgrebena koljena i anđeoski osmijesi. - Zašto plačeš? - Tim ju je zabrinuto upitao. Shvatila je da joj suze klize niz obraze. Inače nije plakala kada se pozdravljala s njima. Htjela im je biti uzor. -Jer vas jako volim i sretna sam - rekla im je. - Suze ne znače uvijek da si tužan. Na putu natrag u Shallowford spopala ju je strašna praznina. Nije se mogla suočiti s tišinom Bridge Housea. - Idemo na večeru -predložila je Williamu. - Oh, hajdemo. Nismo izašli zajedno već jako dugo.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Moram pregledati hrpu dokumenata - rekao joj je. - Samo želim mirnu večer, znači sjesti u dnevnu sobu i slušati Brahmsa dok ih pregledavam. Imaš li što protiv da ne odemo? Imala je. Naravno da je imala. - Ne, naravno. Dobro - odgovorila je. - Napravit ću omlete. Nije joj se dalo raditi ništa kompliciranije, ali William se činio savršeno sretnim njezinim prijedlogom. Te ju je noči William privukao k sebi, ali se pravila da spava. Nikada prije to nije činila, ali znala je da će se raspasti ako vode ljubav. Sjećanja koja je pokušavala potisnuti bila su tik ispod površine. Bilo kakav fizički kontakt probudio bi ih. Trebalo joj je više vremena da je prođe sjećanje na uzbuđenje. Umjesto toga, ležala je u Williamovu naručju i molila se da zaspi. Nekoliko dana nakon toga Adeline su se emocije potpuno vratile na staro. Krivnja i sram nestali su, kao i osjećaj mučnine koji ju je morio. Sjećanja su se pojavljivala ne kao nešto čega se treba sramiti, nego kao fantazija za koju nije mogla vjerovati da se dogodila. Njezina se podsvijest igrala s njom i slala joj prizore kada ih je najmanje očekivala. Razgovarala bi s tesarom i odjednom bi se sjetila Jackovih toplih usana na svojoj ključnoj kosti ili njegove težine na sebi. - Žao mije - rekla je dok je tesar govorio o različitim vrstama drva za prozorske okvire. - Možete li mi, molim vas, opet objasniti? Počela se pitati o Jacku. Trudila se, koliko je mogla, izbaciti ga iz glave, ali nekako više nije pamtila grozote onoga jutra kada se osjećala užasno, kada se odšuljala iz stana, samo se sjećala strasti prethodne večeri. Najviše joj je smetala pomisao da je Jack našao neki drugi izazov, jer bi to značilo da mu nije ništa značila. Htjela mu je biti bitna. Ili barem znati kakav je učinak njihova strastvena noć imala na njega. Htjela je da ga muče snovi o njoj dan i noć, kao što su nju mučili o njemu. Naravno, nije se javio. Tako je bilo najbolje. U međuvremenu, planovi za galeriju brzo su se realizirali. Preuređenje je bilo uspješno. Konjušnica je sada imala dva velika prozora s obje strane vrata. Unutra je bilo puno više svjetla, a zidove je obojila tamnožutom bojom sunca. Nadogradila je Williamov ured i ugradila telefonsku liniju. Nitko još nije zvao, ali kada bi se javljala na telefon, vježbala je reći: - Galerija Russell. Bila je daleko od otvorenja. Imala je malo zaliha - planirala je u iduća tri mjeseca kupovati slike. Na stolu je bila velika hrpa aukcijskih kataloga iz drugih galerija kako bi mogla usporediti zalihe i cijene. Nakon tjedan dana došao je katalog za aukciju u Chelseaju. Bilo je različitih zanimljivih predmeta i Adele je mislila kako bi mogla otići i kupiti nekoliko slika po razumnim cijenama. Ići će, odlučila je.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Zavaravala je samu sebe. Znala je da će Jack biti tamo. Vidjela je katalog na njegovu stolu. Ali rekla je sebi da se može nositi s time da ga vidi... Sad je poslovna žena. Unatoč tome, obukla je crveni kostim s krznenim ovratnikom kupljen u Hepworthsu, u kojem je više sličila na Elizabeth Taylor nego inače. Rekla je sebi da je to zato što želi izgledati odlučno i neovisno, ali znala je da savršeno pristaje na njezin tanak struk, noge su joj dobro izgledale, a njezine grudi mazno su pozivale ispod lisičjeg krzna. Uspješno je licitirala za pet slika i osjećala je euforiju kada je aukcionar uzeo njezine podatke za dostavu. Dok je potpisivala dokumentaciju, osjetila je poznat miris. Zizonia. Bio je težak i zavodljiv. Okrenula se. Jack ju je pogledao. - Baš si se istrošila - rekao je. - Otvaram galeriju - rekla mu je. - Poslušala sam tvoj savjet. - Onda bismo trebali na ručak da to proslavimo. Nije se protivila. Mogli bi raspraviti o njezinu pothvatu, rekla je u sebi. Postojalo je još puno stvari koje joj nisu bile jasne, a on ima višegodišnje iskustvo. Do kasnog poslijepodneva bila mu je u naručju, potom u njegovu krevetu, a onda joj se svijet okrenuo naglavačke.


Orient Express Od Calaisa do Venecije


DVANAEST

O

čekivanje nove navale putnika uvijek je stvaralo tremu osoblju Orient Expressa. Slalo je strujni udar po cijelom vlaku i svi su ga osjećali. Svaki put bio je to trenutak iščekivanja, kao kad čekate da se zastor podigne. Hoće li sve proći glatko? Hoće li putovanje ispuniti njihova očekivanja? Postojao je i osjećaj bratstva i ponosa, kao i element natjecanja jer je svaki stjuard u vlaku htio osjećati da upravo on najbolje pazi na svoje putnike. Stjuard koji je bio odgovoran za spavaća kola 3473 provjerio je zadnji put. Vagon je bio sastavljen u Birminghamu 1929. i prvi put pušten u promet s Train Bleuom, luksuznim vlakom koji spaja Pariz i francusku rivijeru. Svi slavni ljudi koji su išli kockati na Azurnu obalu putovali su tim vlakom u Monte Carlo. Glamur je tih dana još živio. Ponekad, mislio je, može čuti smijeh i glazbu, namirisati Chanel i Galouises dok je vagon s putnicima hrlio prema suncu. Sad mu je vraćen prijašnji sjaj i pridružio se Orient Expressu. Imao je mali krevet na kojem je spavao na jednom kraju i kupaonicu s druge strane, a sve je spajao komplicirani cvjetni vijenac na rezbarenom frizu koji se protezao kroz kupee i hodnike. To je bio njegov teritorij. Znao je da su njegovi kupei besprijekorno čisti, ali htio je još jednom provjeriti za svaki slučaj. Dan kada mu se to više ne bude radilo bit će i dan njegova odlaska, jer je u ovom poslu najvažniji bio perfekcionizam. Nikada se nije umorio od te rutine. Svaki je kupe bio pozornica koja je očekivala novu predstavu. A idućih dvadeset četiri sata bit će upleten u priče putnika. Ljudi nikada nisu mogli odoljeti da ga ne uvuku u svoje živote. Godinama ih je savjetovao, bio im podrška i davao lijekove za mamurluke u jednakoj mjeri. Nijedna priča nije bila jednaka drugoj. Zadovoljan što je sve na svojemu mjestu, stjuard je odjenuo tamnoplavi ogrtač sa zlatnim dugmima, pažljivo stavio kapu na svoje kovrče i ponosno se pogledao u ogledalu. Ovo je bio njegov svijet i njegov život i ne bi ga mijenjao ni za što. Zakoračio je na peron i stao pokraj drugih stjuarda koji su se posložili pozdraviti novopridošle ispred dugoga reda plavih i zlatnih vagona Compagnie Intenationale des Wagons-Lits. Sunce je veselo sjalo. Kada su prvi putnici krenuli u njegov vagon, stupio je pred njih s osmijehom. - Dobar dan, ja sam Robert. Pazit ću na vas tijekom putovanja. Dobro došli u Orient Express... Stephanie i Simon ušli su za Robertom u vlak, razmjenjujući skrivene osmijehe zadovoljstva. Hodnik se protezao pred njima, red prozora na jednoj strani, a red identičnih vrata od sjajnoga bijelog drva i delikatne rezbarije na drugoj. Robert je otključao vrata njihova kupea i oni su ušli.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Kupe je bio malen, ne veći od njihove spavaće sobe. Stephanie je pretpostavljala, ali bila je u pravu. Suprotni zid zauzimao je fiksni prozor kroz koji se mogao gledati krajobraz kojim prolaze. Veliko sjedalo, bogato tapecirano jastucima, bilo je postavljeno pod pravim kutom u odnosu na prozor. Nasuprot je bio maleni stol s kristalnim čašama i boca šampanjca koja je čekala u kanti leda. Tepih je bio mekan: zidovi su bili od istoga drva visokog sjaja kao i hodnik, a njihova je prtljaga već bila spremljena u secesijski spremnik iznad njih. - Ovo je sve vaše tijekom putovanja. Vaš drugi dom - nasmiješio se Robert ponosno. Pokazao im je zvonce. - Zaželite li što, samo me pozovite. Mogu vam donijeti što god poželite. Rezervirana vam je večera u sedam, tako da možete popiti piće na šanku prije toga ili vam mogu donijeti koktele u kupe. Otvorio je zaobljeni spremnik. Otvarao je vrata sa stilom, otkrivajući mali porculanski umivaonik okružen kromiranim dodacima. Tu su bile zdjelice za sapun, čaše za četkice, šipka za ručnike s bijelim ručnicima na kojima je grb Orient Expressa i sjajno ogledalo. - Imate zubnu pastu, sapun... sve što vam treba. I ovo - blještavih očiju pokazao im je par papuča s monogramima. - Dok ste na večeri, pretvorit ću kupe u spavaću sobu. - Potapšao je sjedalo. - Pretvara se u dva ležaja. Tu su ljestve... Možda izgledaju mali, ali vrlo su udobni, iako se neki ljudi trebaju malo naviknuti na ljuljanje vlaka. - Bit će savršeno - rekla je Stephanie. - Baš je udobno. Simon je kimnuo. - Vrhunska izrada. - Povukao je prstima poc nutrašnjosti kupaonice. - Izrađene su u vrijeme kada su ljudi doista marili za svoj posao. Robert je otvorio kartu, stavio je na stol i prstom pokazao rutu kojom će vlak ići. - Putujemo prema Parizu, u koji ćemo stići večeras. Noću prolazimo ostatak Francuske i ulazimo u Švicarsku, kako bismo stigli do Ciriškoga jezera rano ujutro. Prije ručka stat ćemo u Innsbrucku, a potom kroz Italiju do Venecije. Odložio je kartu pokraj prozora i krenuo otvoriti šampanjac. Simon mu je uzeo bocu iz ruke. - Ne brinite se. Ja ću. - Jeste li sigurni? - Apsolutno. Robert je znao da je vrijeme da ode. Otišao je iz kupea, naklonio se i nasmiješio. Imao je osjećaj kada su putnici htjeli biti nasamo. Simon je uklonio foliju i lagano izvukao čep iz boce. - Ovo je čudesnije nego što sam mislio da će biti. - Fantastično je. Pogledaj. Malo je, ali su mislili na sve. - Stephaniene oči sjale su dok je uzimala čašu šampanjca iz Simonove ruke.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Pa, idućih dvadeset četiri sata smo zatočenici - rekao je Simon. Tako i treba. Da te nisam odveo na put, još uvijek bi trčala po onom kafiću. I ja bih još uvijek bio na poslu baveći se različitim slučajevima. Stephanie je zadovoljno uzdahnula. - Cijela dvadeset četiri sata da me se za promjenu opslužuje. Bit će to raj na zemlji. Čulo se zviždanje i vlak je krenuo. Stephanie je stala pokraj Simona dok je vlak odmicao iz postaje. - Još uvijek ne mogu vjerovati koliko sam sretna - mrmljala je. - Ni ja. - Stavio joj je ruku oko struka. - Ne znam kako ću ti se odužiti. Namrštio se. - Odužiti? - Sve ovo. Mislim, kako da ti vratim? Da ti dajem besplatne palačinke do kraja života? - Nije me briga ako nikada više ne doneseš nijedan kolač, pitu ili keks u kuću - rekao je Simon. - Ovo nije transakcija. Učinio sam to jer sam tako htio. Volim te takvu kakva jesi. Ne želim ništa od tebe. Upijala je njegove nasmiješene oči, crte od smijanja pokraj njegovih usta, dobrotu na njegovu licu. Podigla je ruku i zagladila mu kosu. Pogledao ju je začuđeno. - Pa - rekla je - postoji jedna stvar koju bih mogla učiniti. Uvukla je prst do ruba njegove košulje i s vragolastim osmijehom počela otkopčavati dugmad. Bez riječi, Simon je zakoračio unatrag i zaključao vrata, ne skidajući oči s njezinih dok joj se nije vratio. U susjednom kupeu Jamie je ubacio torbu u spremište i već se zavalio u sjedalo. Kupe je bio mrak, zaključio je. Htio bi imati takvu sobu gdje je sve skriveno. Naslonio je glavu na jastuk i zatvorio oči, pokušavajući se opustiti. Ali nije mogao. Problem koji ga je mučio nije nestao. Bio mu je u mislima i znao je da neće nestati dok se ne suoči s njim. Ali kada će biti pravo vrijeme da pita tatu? Pogledao je gore kada su se otvorila vrata koja su povezivala drugi kupe. Beth ga je gledala. Instinktivno joj je htio reći da se makne i ostavi ga na miru, ali, zapravo, htio je društvo kako ne bi mislio na problem. - Ej - rekao je. - Jesi li O. K.? Apatično je podigla ramena. Iskreno, Beth nigdje ne bi bila sretna. Mogla bi biti u penthouseu u najboljem hotelu na svijetu i našla bi nešto na što bi se žalila. Stajala je na vratima, ćudljivo ga promatrajući. - Zar ne piješ šampanjac? - Podigao je čašu. Možda će se nacvrckati u tišini. Odmahnula je glavom. - Ne da mi se. Beth? Koja može popiti sedam Bacardi Breezera za redom a da ne trepne?

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Jamie je slegnuo ramenima. - Onda ću ja popiti tvoje. - Pogledao je na sat. Nećemo moći pušiti do Pariza. Osim ako se ne nagnemo kroz prozor. - Ne možemo to učiniti. Vjerojatno bi zaustavili vlak. Jamie je skinuo cipele koristeći nogu i ispružio noge na sjedalo. Stavio je ruke iza glave i gledao kroz prozor. Beth je došla i sjela preko njegovih nogu, savijajući koljena tako da su joj stopala bila na rubu sjedala. Sjedili su tako u ugodnoj tišini, kao što su to već radili bezbroj puta, ispred TV-a ili jedno drugome u sobi. Tukli su se, naravno da jesu, ali ispod svega toga još su bili bliski. I tijekom sve te gungule roditeljskog razvoda uvijek su se međusobno podržavali. Jamie nije znao zašto se pokvario mamin i tatin odnos. Naravno da su oboje bili manijaci kontrole. Tata je imao jasne zamisli o tome kako želi da stvari izgledaju i osigurao bi se ispotiha da tako bude. A mama - ako se stvari nisu odvijale na način kako je ona htjela, jednostavno bi poludjela. Bili su dvoje jakih osobnosti koje su se stalno sukobljavale, svađali su se i oko banalnih stvari. Možda je nakon nekog vremena to postalo previše? Možda dođeš do točke kada osoba koju si oženio više nije ona koja ti treba 1 ideš nekim drugim smjerom? Tip s kojim je mama otišla, Keith, bio je tako opušten da je gotovo ležao. Možda joj je to bilo olakšanje nakon tate koji je uvijek gnjavio, uvijek. Stephanie je bila mamina posvemašnja suprotnost. Bila je tiha, smirena, organizirana, razumna, nije stalno trebalo skakati oko nje... Ali bila je poprilično zabavna, mislio je Jamie, na neki način. Sigurno nije bila dosadna. Mislio je isprva daje malo mušičava, ali kada ih je upoznala, imala je stav. Drukčiji od mame, potpuno. Sigurno je natjerala Beth da zastane i malo promisli o tome kako se predstavlja i koji su njezini ciljevi. Kada usporediš njih dvije, mama je znala samo trošiti tatin novac, dok je Stephanie pokrenula vlastiti kafić. Moraš joj se zbog toga diviti. Beth je grizla nokat kao da je on jedina hrana koju će dobiti sljedećih nekoliko dana. Jamie ju je potapšao po ramenima. Beth i mama bile su bliske, iako su se stalno svađale. - Bit će O. K. - rekao joj je. - Stephanie je dobra. Nije zločesta maćeha. - Znam. Dobra je... uglavnom - rekla je Beth. - Ali bit će čudno. Već sada jest, jer se Stephanie uselila i svi zajedno idemo na praznike, to je to. Mama se više ne vraća. - Ne bi se i tako vratila - Jamie je bio uvjeren. - Sagledaj to s dobre strane: Stephanie barem zna kuhati. Oboje su se nasmijali. Njezina je nesposobnost u kuhinji bila legendarna. Jednostavno, uopće nije bila zainteresirana za hranu. Stephanie je, međutim, mogla prirediti gastronomsku avanturu čak i od graha na prepečencu. Spravljala ga je od domaćega kruha koji bi natrljala češnjakom i prelila topljenim sirom Taleggio, s rajčicama iz pećnice kao prilogom.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Ipak, njihova je mama znala da je bila beskorisna. -Ja sam tebi užasan primjer, dušo – znala je govoriti Beth, iako nikada nije izgledala kao da žali zbog toga. Sve te druge mame iz škole, s nakitom koji naručuju preko interneta i carstvom odjeće od prirodnih vlakana za bebe. - Mora da sam užasno razočaranje za tebe. Problem je predstavljalo to što je mama bila lijena i nije mogla dugo zadržati pažnju na nečemu. Bila je zabavna, puno zabavnija od većine majki, a tatina poslovna etika bila je više nego dovoljna da pokrije njezine nedostatke. To je Jamieja opet podsjetilo na prepreku koju je morao svladati. Dovoljno je dugo čekao - na koncu, doznao je za to prije više od tri dana. Morat će se suočiti s time večeras.


TRINAEST

R

iley se uvijek osjećao kao da se vraća kući kada bi se ukrcao u Orient Express. Osjećao se gotovo kao da se grle. Znao je da neće morati ništa raditi tijekom putovanja i to je bio luksuz koji je još uvijek znao cijeniti, iako se već nebrojeno puta vozio tim vlakom. Znao je napamet svaki njegov dio, ali ipak bi ga svaki put očarao. Čak i u njegovim godinama, život je još uvijek bio užurban i makar je njegov pomoćnik pokušavao imati pod kontrolom njegov raspored i obveze, radio je sve vrijeme. Bilo je zahvalan što je još uvijek tražen, znao je da je vrlo teška situacija za sve osim za nekoliko najboljih fotografa. Svojim je fotografijama donosio kvalitetu, nekakav misterij, magiju koju su urednici još htjeli, a koju mlađa generacija, unatoč očitom talentu, nije mogla pružiti. Nitko nije mogao reći zašto su se njegove fotografije isticale, zbog tehničke savršenosti ili sirove genijalnosti. Dok se počeo opuštati, Riley je znao da se neće moći potpuno osloboditi napetosti dok se Sylvie ne ukrca u vlak. Njihov se kupe doimao praznim bez njezine prisutnosti i čeznuo je da se napokon pojavi. Od nesreće je slutio nešto. Znao je da je to mašta i nije mogao dokučiti čega se točno boji, ali bilo mu je savršeno jasno da se neće smiriti sve dok se ona ne smjesti u njegovu naručju. Doletjela bi odmah da je čula za nesreću - naravno da bi - ali Riley joj nije rekao. U to vrijeme radila je na filmu u Parizu, romantičnu komediju iz koje je izbijao galski šarm i duh i sigurno će pomesti konkurenciju na filmskom festivalu u Cannesu. Riley je znao da je Sylvie poprilično naporno ovih dana, iako bi radije umrla nego to priznala, ali vidio ju je nakon dugog dana na setu. Prošli su dani kada bi proletjela kroz scenu bez puno pripremanja. Nije se trebala brinuti ni o čemu drugom, pa joj nije rekao za nesreću. Srećom, mediji nisu navaljivali pa je bilo lako izvesti tajnu operaciju. Kada je sjeo u svoje sjedalo, Robert je stigao s pladnjem poslijepodnevnog čaja. Riley nije još htio piti šampanjac. Ti su dani također bili prošli, kada je mogao piti od jutra do zore bez problema. Ustao je i rukovao se s Robertom, dečkom koji se brinuo o njemu i Sylvie već puno puta. To je bila jedna od izvrsnih stvari u vlaku: osoblje se rijetko mijenjalo. Bili su gotovo kao obitelj. - Roberte - rekao je Riley. - Treba mi tvoja pomoć. Ispravak, treba mi tvoj savjet. - Što god mogu učiniti. Znate to - odgovorio je dok je posluživao čaj. - Bavit ćemo se malom tajnom operacijom - rekao mu je Riley 1 izvadio kutijicu iz svog džepa. - Oh - rekao je Robert i njegove su se oči širom otvorile kada i kutijica. Opa! Je li pravi? Mislim, vidio sam neke ovdje, ali... Riley je izgledao tjeskobno. - Misliš da je previše? Misliš li da je vulgaran?

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Ako ga itko može nositi, onda je to Sylvie. I nikada nisam čuo da se žena žali daje dijamant prevelik. - Pogledao je Rileyja. - To joj je rođendanski poklon? Robert je znao da uvijek dolaze za njezin rođendan. Organizirao im je rođendanski desert, dogovarajući se s kuharom da spravi nešto posebno. - Pa, dat ću joj ga čak i ako me odbije. Robert se nasmiješio. - Zaprosit ćete je? To je bio prvi put daje Riley čuo prijedlog naglas. Odjednom je postao stvaran. - Da - rekao je. - Hoću.


ČETRNAEST

A

rchie i Emmie odlučili su popiti koktele u restoranu prije večere. Činilo se da je to jedini način da večer započne sa stilom. - Trebat će mi puno vremena da se spremim - upozorila je Emmie dok su se dogovarali u hodniku ispred njihovih spojenih kupea. - To je jedna od mojih iritantnijih osobina. - Meni će trebati najviše pet minuta - priznao je Archie. - Nema veze. Bez žurbe. Brzo se preodjenuo, pogledavajući se u ogledalu dok je stavljao leptir-mašnu i namještao okovratnik. Zadovoljno je kimnuo. Nije izgledao loše: njegov sako bio je crn poput tinte, njegova svečana košulja besprijekorno čista, zlatna dugmad za manžete jedva vidljiva. Nekako, preodijevanje mu je poboljšalo raspoloženje i dalo osjećaj očekivanja koji je raspršio ranije neraspoloženje. Odlučio je prošetati vlakom dok je čekao. Vani je bio mrak i rolete su bile spuštene, što je pojačavalo dojam izdvojenosti u odnosu na ostatak svijeta. Trebalo je neke vrijeme da se navikne na drmusanje vlaka dok je hodao. Vrata mnogih kupea bila su otvorena i bilo mu je fascinantno gledati unutra, vidjeti kako su razbacali stvari, kako provode vrijeme: čitanjem, drijemanjem, razgovaranjem, ispijanjem pića. Unutrašnjost svakog kupea bila je drukčija, ali svaka jednako privlačna. Postojao je čudesan ugođaj u pripremama ljudi za predstojeću večer. Vidio je muškarca kako se muči s kopčom ženine ogrlice, dok njezina koža zlatno sja na večernjem svjetlu. Okrenula se prema mužu s osmijehom i toplinom u očima pa su se zagrlili. Glazba je dopirala iz drugog kupea - dimom natopljeni zagušljivi džez. Mlada djevojka provukla se pokraj njega i osjetio je njezin miris: ljubičice, mislio je, ili možda ruže. Na kraju, Archie se našao u butiku s mnoštvom suvenira, od okvira za slike i kristalnih čaša s grbom Orient Expressa do dijamantne kopče. Pomislio je da bi trebao kupiti nešto za Emmie, da se iskupi jer je bio tako mrzovoljan. Vjerojatno je strahovala što če morati večerati s njim. Bio je siguran da bi Jay napravio nešto slično. Pokušao se uživjeti u svoga prijatelja, zamisliti što bi on kupio. Archie je smatrao kako ima malo mašte kada se radi o takvim stvarima. Jay je bio osoba za darove. - Mogu li vam pomoći? - upitao gaje pomoćnik. Bio je Talijan, u besprijekornom odijelu, izražajnih crta lica. Izgledao je kao iz kakva časopisa. - Tražim suvenir za svoju... - Za svoju... što? Što mu je Emmie bila? Suputnicu - Archie je napokon rekao. Suputnica je bila prava riječ. -Jeste li na posebnom putovanju? Najbolje da ne pokuša objašnjavati. - Samo na kratkom razgledanju - rekao mu je.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Pomoćnik je mudro kimnuo. Izgledao je kao da ga je odgovor zadovoljio. - Pa, imamo razne darove, po svakakvim cijenama. Samo mi recite kada želite nešto pogledati. Archie je pogledao šalove, kemijske olovke i slanike. Bio je ponukan kupiti porculansku kutiju Limoges, ali onda ga je privukla srebrna stražarska zviždaljka na uzici. Zapravo, to bi on htio za sebe. A onda je vidio najbolju stvar. Primjerak Ubojstva u Orient Expressu Agathe Christie. Bilo je to posebno izdanje tvrdih korica, s ukrašenom naslovnicom s pozlatom. Sjetio se kako je na njezinoj prijavi pročitao da voli Agathu Christie. Archie nije bio neki čitatelj, ali čak je i on mogao shvatiti privlačnost knjige poput te. Savršena je za suvenir. Kupio ju je, stavljena je u posebnu vrećicu Orient Expressa, pa se osjećao zadovoljan sobom. Kada je Emmie napokon izašla iz kupea nakon pola sata, zinuo je. Nosila je haljinu od srebrnih kuglica resičasta ruba, cipele od antilopa s petom u stilu Luja XIV, duge crne baršunaste rukavice i mrežastu kapu sa šljokicama. Njezino je lice virilo ispod nje, preobraženo srebrnim sjajilom i tamnocrvenim ružem te najdužim trepavicama koje je Archie ikada vidio. - Sto mu gromova - rekao je s poštovanjem. - To je jedna od tvojih kreacija? Dotaknula je šešir. - Dio moje kolekcije Gatsby. Je li previše? - upitala je smijući se. - Željela sam se uživjeti. - Izgledaš prekrasno - rekao joj je. Dao joj je vrećicu s darom. - Kupio sam ti dar - rekao je - suvenir... Izvukla je knjigu iz vrećice i zastao joj je dah. - Prekrasna je... najljepša knjiga koju sam ikad vidjela. - Zagrlila ga je i poljubila. Mirisala je na šećer i trešnje. Hvala ti. Ispružilaje ruku i on ju je prihvatio. Malo ga je stresla struja. Vrijeme za piće, mislio je Archie. Definitivno je vrijeme za piće. Prošli su troja spavaća kola prije nego što su stigli do restorana. Tamo je bio dug, zaobljen šank gdje su se posluživala pića, a na polici svaka boca koja se može zamisliti. Dva su šankera u bijelim sakoima spravljala koktele, stavljali led u posude za miješanje, rezali voće i nalijevali raznobojne napitke u ohlađene čaše. Ispred šanka bio je veliki klavir. Pijanist ih je pozdravio s osmijehom dobrodošlice kad su prošli pokraj njega. Ogledala i mjedene lampe naglašavali su secesijski stil, a ambijentalna rasvjeta pridodavala je profinjenome luksuzu. Sjeli su na par čokoladno smeđih naslonjača jedno nasuprot drugom, s malim stolom između sebe. Glavni konobar u bijelom sakou sa zlatnim ukrasima došao ih je poslužiti i pomoći im da odaberu piće.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Oh - rekla je Emmie, gledajući opširan popis. - Mora biti koktel Agatha Christie. Ne možemo se ukrcati i ne nazdraviti. Što je u njemu? Šankeru su oči nestašno zaiskrile. - Pa to je tajna, ali unutra je po sastojak iz svake zemlje kroz koju prolazimo putem do Venecije. Primjerice, višnja, anis i šampanjac, ali ne smijem reći više. - Pa, sigurno ćemo ga probati - složio se Archie. - Može dva? - Nakon nekoliko minuta, oboje su u rukama držali teške kristalne čaše pune zelenog napitka. - Pa - rekla je Emmie - mislim da bismo trebali nazdraviti Agathi, za najveću priču koja se ikada dogodila u vlaku - nasmiješila se. - Ne mogu ne pomisliti koliko bi se njoj svidjela naša priča. .. razlog zašto smo tu. Mislim, nitko ne bi pogodio, gledajući nas. Zar ne? Izgledamo kao normalan par. - Da? - Na tu pomisao malo mu je postalo vruće. Emmie je otpila gutljaj, rekla da je ukusno i onda se nagnula naprijed kako bi upitala Archieja da joj kaže nešto o sebi. - Znači, živiš na gospodarstvu? - Da. Živim na gospodarstvu svojih roditelja. U kući koja je ranije bila drvenjara za radnike. - Zvuči idilično - Emmie je bila očarana. Archie je odmahnuo. - Ne baš. Puna je paučine i paukova, miševa i prašine, a vjetar zavija kroz nju. Ne možemo staviti dvostruka stakla, što je velika gnjavaža, a osiguranje je preskupo jer ima crijep... Dok je Archie pričao, zamišljao je kako se kuća urušava. U biti se iz dana u dan sve više urušavala, ali nikad se nije činilo kao da je pravo vrijeme da nešto poduzme. - Sigurno je bolje od jednosobnog stana u prljavoj jeftinoj zgradi u Hillingtonu. - Ne izgledaš kao netko tko živi na takvome mjestu. - Ne - rekla je Emmie. - Probat ću zaboraviti koliko god mogu. Ali zahvaljujući Charlieju, ondje sam zaglibila neko vrijeme. Lice joj se smračilo. Archie je shvatio da je Charliejeva izdaja imala dugoročne posljedice za Emmie, i to ne samo emotivne. - Zamijenio bih kuću za stan s centralnim grijanjem u tren oka. Prokleto je hladno. Ponekad se zimi prozori lede iznutra. Zapravo, trebao bih se pozabaviti time. Ali, odnedavno nemam baš puno vremena... Primijetio je kako je već gotov sa svojim koktelom. Popio ga je prilično brzo. - Još jedan? - upitao je Emmie. - Nisam još dovršila ni ovaj. Ne pijem baš puno. Nažalost. Ali ti uzmi još jedan.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Archie je javio šankeru da mu donese još jedan. Pomoći će mu da odagna osjećaj turobnosti koji mu je opet prijetio. Pričanje o domu podsjetilo ga je na Jaya i ovdje, u metežu bara, usred druženja, spopao ga je snažan osjećaj kako se njegov prijatelj nikada više neće vratiti. Jay je obožavao upravo ovakve situacije. Mogao ga je zamisliti kako pije koktel za koktelom, razgovara s drugim putnicima, ispituje osoblje kako je to raditi u vlaku. Do kraja večeri već bi se sprijateljio sa svima. Archieje dovršio drugo piće prije nego što je Emmie dovršila svoje prvo.


PETNAEST

O

bitelj Stones večerala je u vagonu Voiture Chinoise, glamurozno intimnom, žućkasta stropa i crnih lakiranih dasaka oslikanih menažerijom - slonovima, majmunima, alpskim ovcama i parom kitova. Stephanie je osjetila trunku ponosa u želucu dok je sjedila nasuprot Simonu. Jamie joj je bio slijeva, pokraj prozora, a Beth nasuprot njemu. Izgledali su, zaključila je, kao savršena obitelj, muškarci u odijelima, a ona i Beth u svojim kratkim crnim haljinama. Pretpostavljala je da bi ciničniji promatrač shvatio kako im vrlo vjerojatno nije majka, osim ako nije još kao djevojčica postala supruga ili imala silno puno plastičnih operacija, ali nije ju bilo briga. Simon se osjećao vrlo veselo. Proveo je glavninu poslijepodneva promatrajući kartu u njihovu kupeu, pokušavajući prema krajoliku odrediti gdje su točno na putovanju i uzbudio bi se kada bi prestigli drugi vlak. - Nitko ti nije rekao za moje širokotračne tendencije4 u transportu? nasmijao se i pogledao Stephanie. Stephanie je stavila ruku na grudi hineći paniku. - Moj Bože! - Nikada ne bih došla da sam znala kako ću biti zatočena u vlaku s trainspotterom. - On se ne šali - rekao je Jamie. - Opaža i avione. Ima aplikaciju za to na mobitelu. Simon je zacvilio. - Jamie. Obećao si da me nećeš odati. - Dignuo je ruku, bespomoćno se pokušavajući obraniti. - Živimo blizu uzletišta pa bih htio znati tko prelijeće. Što je u tome loše? - Tata, ti si anorak5 - rekla mu je Beth. Pokazala je na njega. - Što je još gore, ti imaš anorak. Onu bež stvar koju nosiš. - To je skijaška jakna - Simon se pravio da je uvrijeđen. - I više je bijela. Beth je odmahnula glavom. - Bež anorak. - Bež anorak - složio se Jamie. - S gumicom u struku. - I kapuljačom - Beth je odglumila stavljanje kapuljače. Njih dvoje počeli su se smijati. Ni Stephanie se nije mogla zaustaviti. Simon je prekrižio ruke. - Pa, da sam znao da idem na večeru s modnom policijom... Stephanie se nagnula prema njemu i pomilovala mu ruku. - U redu je, volim te. Anorak, knjižicu o promatranju vlakova i ostalo. 4

U izvorniku Trainspotting tendencies, aluzija na film Dannyja Boylea iz 1996., ujedno i hobi promatranja vlakova (engl. spot = opažati). 5 hobist, čudak

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Dobro – Simon je uzeo vinsku kartu u ruku, ispružio je pa stroga lica pogledao Jamieja i Beth. - Pretpostavljam da oboje želite limunadu? Jer se ponašate kao djeca. Stephanie se htjela usprotiviti da bi trebali popiti vino, kada se Simon nasmijao i naručio bocu Pouilly-Fumea. Naslonila se, pitajući se hoće li se ikada naviknuti na način na koji ova obitelj razgovara: stalno zadirkivanje i podbadanje. Još uvijek nije bila sigurna kada se šale, a kada uistinu misle to što govore. To je posve sigurno bio proces učenja. Jamie je čekao, prosuđujući, dok se svi nisu bacili na glavno jelo: Charolais prženi goveđi file s umakom tarragon mousseline. Simon je odabrao bocu GevryChambertina uz to, a Jamie se pobrinuo da tata popije pola čaše prije nego što je načeo temu. Bilo je važno odraslima bubnuti škakljive prijedloge nakon što su malo popili, ali ne previše. Trebali su biti opušteni, a ne reakcionarni. To je bila vještina. - Tata... želim porazgovarati s tobom o nečemu. Simon je nastavio rezati govedinu. Nasmiješio se Jamieju da mu dade podršku. - Naš novi basist, Connor... Poznaje nevjerojatne ljude. Jedan je menadžer rekao da će doći poslušati nas na sljedećem koncertu. Poslao nam je e-mail. Ponudio nam je turneju po Europi, bit ćemo predgrupa jednom super bendu koji on promovira. Stephanie je pružila ruku prema njemu i dotaknula njegovu. - To je nevjerojatno. To je fantastično. Zašto već prije nisi ništa spomenuo? Simon je samo šutio. I Beth. Oprezno je pogledavala Jamieja pa Simona. Predosjećala je opasnost. Jamie je izgledao kao da mu je neugodno. - Jer... turneja počinje u listopadu. Simon je odložio vilicu i nož pa pogledao sina. - Kad odeš na Oxford - u tonu njegova glasa nije bilo čestitanja. - Da, u principu. Da... - Jamie je dohvatio svoju čašu. - Stvar je u tome, tata, što nikada više nećemo imati takvu mogućnost. Takve se turneje ne nude svaki dan. A ovaj tip stvarno zna što radi. Radi za neke uistinu poznate bendove. - Poput koga? - Pa, nisi čuo za njih. - Stvarno? - Simonov je glas bio suh. - I kome ćete biti predgrupa? Imaju li oni dogovor za snimanje? Simon je koristio svoje odvjetničke vještine. Postavljao mu je stupicu. - Ne još. Ali imat će do kraja turneje. Imaju bazu mnogobrojnih obožavatelja i puno ih ljudi prati preko interneta, trebaju napraviti soundtrack za novu televizijsku emisiju... - Pretpostavljam da je sve to zajamčeno.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Ne tata, nije zajamčeno. Nema jamstva ovih dana. Moraš se prvo pomučiti... stvoriti bazu. Tada se sve dogodi. I ako možemo doći do toga, onda ćemo možda imati sreće. Turneja je organizirana. Samo moramo spakirati četkice za zube i krenuti. Simon je zamišljeno kimnuo glavom. - Osim malog detalja da ti fakultet počinje u isto vrijeme. Nastala je tišina. Stephanie je otpila gutljaj vina. Beth je na stolu oblikovala krugove od mrvica preostalih od njezina peciva. Jamie je progutao slinu. - Želim ga odgoditi na godinu dana. Simon je odmahivao glavom. - Ne dolazi u obzir. Jamie je teško uzdahnuo. - Zašto ne? U čemu je problem? - Problem je u tome da si već imao slobodnu godinu. Problem je u tome što trebaš nastaviti i steći kvalifikacije. Problem je u tome što te taj tip navlači... Jamie je naglo spustio čašu. - Uvijek si znao najbolje, je 1’ da? Zašto si opsjednut time da pratim tvoje korake? Zašto ne mogu raditi što ja želim? Ovo je moj život. Stephanie je primijetila da ih ljudi koji su sjedili za susjednim stolom promatraju. Ispružila je ruku pomirbe. -Jamie, u redu je. Ne moraš se uzrujavati... Podigao je obrve. - Stvarno? Kada tata odbija barem malo ozbiljno shvatiti ono što ja želim raditi... Naravno da sam uzrujan. Simon je ostao mrtav hladan. - Mislio sam da se želiš baviti pravom. Za to si radio nekoliko zadnjih godina. I bio si uspješan, vrlo uspješan: upisao si se na Oxford. Sada želiš odbaciti sve to zbog nekog tipa sa Svengalijevim kompleksom6 koji je napravio trećerazrednu turneju i misli kako ste dovoljno naivni da progutate sve što mu izlazi iz usta... Stephanie je osjetila da se mora umiješati. - Simone, ne znaš sve to. Nisi razuman. Simon se okrenuo prema njoj. - Da. Hvala, Stephanie. Ti barem imaš nešto vjere u mene. Simon je pokazao na svoja prsa. - Imam potpunu vjeru u tebe. Potpunu vjeru u tebe i tvoju sposobnost da postaneš sjajan odvjetnik. Nemam nikakvu vjeru da će vas neki jebivjetar pretvoriti u veliki bend. Jer, Jamie, ako nisi primijetio, glazbena je industrija službeno mrtva. Nema tu novaca. - Možda se ja ne bavim time zbog novca?

6 Svengali je lik iz romana Trilby Georgea Mauriera iz 1895. Predstavlja dominantan karakter koji iskorištava moć nad drugima.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Oh, točno, baviš se time zbog prljavih hotelskih soba i beskonačnih putovanja u kombiju. - Jamie smije imati snove, zar ne? - Stephanie je pokušala. - Možda bi trebao probati. Oxford može pričekati. - U tome je stvar. Ne može. Znam kako funkcionira posao. Mora nastaviti. - Jedna godina više-manje neće biti posebno velika razlika - rekao je Jamie. Simon je duboku odahnuo, pokušavajući obuzdati svoju narav. - Znam da ti, Jamie, misliš kako sam ja luzer jer na svojemu iPodu imam Adele i možda ne znam bendove koji su sad in, ali znam kada te netko vara. Nema jamstva da ćeš biti plaćen, za početak. Što je gore, možda ćeš imati velike troškove. Nema zaštite... ovaj bi vas tip mogao izbaciti s turneje nakon tri dana ako to poželi... - Ne znaš ništa od ovoga. Nisi razgovarao s njim. Simon je izgledao kao da je u bolovima. - Vjeruj mi, Jamie, znam. - Da, da, sigurno da znaš jer si ti odjednom kao neki Richard Branson? Simon se naslonio. Njegov je pogled postao jako hladan. Stephanie je malo zadrhtala. Nikada ga nije vidjela takvog. Jamie je hrabro nastavljao. - U svakom slučaju, Keith je već obećao da će provjeriti tipa. Ima prijatelja koji je bio ton-majstor Pink Floydu ili tako nešto. Keith je bio Tanyin dečko. Uvijek je imao prijatelja pri ruci koji je zna sve o svemu. Simon je kimnuo. - Znači, Keith zna za tvoj plan? Jamie je shvatio da je napravio taktičku pogrešku. - Pa, govorio sam mami i on je čuo. I ponudio se pomoći. - Lijepo od njega - ubacila se Stephanie. - Možda te može umiriti, Simone? Simon je imao vrlo sumnjičav izraz lica. - U tom slučaju možda bi trebao razmisliti da se preseliš k svojoj majci ako te oni puno više podržavaju. - Znaš što, samo si ljubomoran - rekao mu je Jamie. - Mrziš kada netko radi nešto što ti ne možeš. Je 1’ tako, Beth? Beth je bila vrlo tiha tijekom cijele rasprave, što je bilo neobično. Slegnula je ramenima. - Ne miješaj me. Ne želim se upletati. Simon je stisnuo usnice. - Neću više ništa reći. Imaš osamnaest godina. Odrasla si osoba. To je tvoja odluka. - Nadao sam se da će ti biti drago zbog mene.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Konobar je prilazio stolu uzeti tanjure koje su oni do tada odložili. Odugovlačio je, vidjevši da su usred goruće rasprave, ali Simon se naslonio i mahnuo rukom da dođe do njih. - Možemo li promijeniti temu? Želio bih moći uživati u ostatku večere, ako nemaš ništa protiv? Stephanie je pogledala prema Beth koja je napravila grimasu, kao da govori kako je ovakve scene vidjela već milijun puta. Jamie je stavio laktove na stol i pridržavao glavu rukama. Simon je pružio ruku da uzme vinsku bocu, ali je konobar bio brži, napunivši njegovu i Stephanienu čašu. Stephanie je spustila pogled prema stolu. Ovo više nije bio razgovor. Ovo je bila prava svađa. Nije mogla vjerovati da se Simon ponaša poput diktatora. Činilo se kako ne želi uopće uvažiti Jamiejevu stranu priče. Razumjela je to što mu je smetalo, ali mislila je da je nepotrebno strog. Znala je da ima visoke standarde za svoju djecu, ali nikada ih nije smatrala tako drakonskim. To ju je uznemirivalo. Osjećala se nelagodno. Ljudi u vagonu vidjeli su da se svađaju. Primijetila je kako ih gledaju. Nije bilo u redu uništiti tuđe uživanje u jelu. Ono što je trebala sada učiniti jest razveseliti ih. Nije htjela zaboraviti otvorenu temu - razgovarat će o tome sa Simonom kada se vrate u svoj kupe. Sada, za stolom i večerom, nije bilo pravo mjesto za to i mislila je da Jamie i Beth izgledaju kao da su pod dovoljnim pritiskom. Uzela je jelovnik. - Tko će naručiti desert? Ja ću sigurno naručiti čokoladni fondant... sa slanim preljevom od karamele. Nasmiješila se, nadajući se da će je Simon slijediti. - To zvuči savršeno - rekao je. - Bethy? Ti si čokoladoholičarka. Beth je odmahnula glavom. - Ne želim ništa više. - Ni ja - rekao je Jamie, odbacivši jelovnik na stol i naslonivši se, dureći se. Simon je pretjerano uzdahnuo. - Možemo se ovako svađati kod kuće - rekao je. - Ni zbog čega. Stephanie je iznutra protrnula. Situacija je bila nevjerojatno neugodna. Jamie je uhvatio njezin pogled pa je malo slegnula ramenima pokazujući da ne zna što učiniti. Jamie se zacrvenio i spustio pogled na stol. - Zapravo - rekao je - hajde. Naručit ću taj fondant. Zvuči super. Stephanie je pažljivo promatrala Simonovu reakciju. Bila je sretna kada se nasmiješio sinu, zahvalan zbog njegove suradnje. - I ja ću - rekao je. - Bethy, ti možeš probati malo od mene. Ovdje imaju legendarne deserte. Stvarno ih ne bi trebala propustiti. Činilo se kako je na trenutak ponovno zavladao mir.


ŠESNAEST

I

mogen se ponovno divila Adelinoj sposobnosti da zna što će joj se svidjeti. Ovo je bio puno civiliziraniji način putovanja do Venecije nego borba s Heathrow Expressom i neminovna čekanja zračnog prometa. Bila je potpuno šarmirana savršenstvom u svojemu kupeu. Provest će u vlaku samo dvadeset četiri sata, ali se propisno raspakirala: objesila je svoju večernju haljinu na jednu kuku i spavaćicu na drugu, izvadila večernje cipele, stavila svoje higijenske potrepštine u ormarić s umivaonikom i naposljetku osvježila sobu mirisom za prostor Jo Malone - s mirisima Pomegranate Noire posvuda se osjećala kao kod kuće. Upravo se pripremala načiniti popis stvari koje će joj trebati za New York Imogen je jako vjerovala u popise - kada je netko pokucao na vrata. Bio je to stjuard, Robert. - Želite li da vam donesem aperitiv dok se spremate za večeru? Oklijevala je. - Ne treba, hvala. Mislim da ću samo popiti malo vina uz jelo. - O. K. - dao joj je papirić. - Ovo je vaš stol. Vi ste u vagonu Cote d’Azur. Taj mi je najdraži. Bit ćete oduševljeni. Uzela je papirić od njega. Na trenutak se zapitala bi li bilo pametno da joj posluže večeru u kupeu. Mogla bi raditi što želi, ne bi se trebala ni odjenuti, samo bi popila nekoliko čaša vina i onda na spavanje. Nije se izolirala ili bila nedruštvena - to je iskreno htjela raditi. Ali to bi značilo da bježi od duha Orient Expressa. Bit je putovanja odjenuti se za večeru i uživati u ugođaju, čak i ako je sama. Ponašala se lijeno. Trebala bi se doista potruditi, pomislila je. Adele se bojala da će ostati u kupeu sa svojim papučama. Zbog toga se uistinu uredila. Namjestila je kosu koja joj je padala do ramena u sjajne kovrče i nanijela sjajni losion na cijelo tijelo prije nego stoje obukla haljinu - Grecianovu dugu zelenu haljinu s dubokim izrezom za koji je znala da se rastvara. Haljina ju je stanjivala i padala tako da otkrije dovoljno i da bude zavodljiva. Na uši je stavila par dijamantnih visećih naušnica i njihovi kristali svjetlucali su u blagom svjetlu koje su bacale svjetiljke kupea. Nije dodala nijedan drugi ukras: haljina i naušnice savršeno su pristajale. Kada se sagnula dohvatiti bisernu večernju torbicu, čula je da joj je pristigao SMS. Je li od Dannyja? Nije se mogla praviti da joj nije stalo. Poruka je prodrla u njezin mjehurić. Bila se osjećala sigurno u kupeu, kao da je stvarni svijet beskonačno daleko. Trebala je isključiti mobitel. Ali sada je poruka ležala tamo, čekajući daje pročita. Iskušavala ju je. Kako je u vlaku? Jesi li upoznala nekog zgodnog stranca? xx Bila je od Nicky.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Imogen je na brzinu napisala odgovor: Predivno! Nema još zgodnih stranaca, ali ima vremena xx. Onda je isključila mobitel i vratila ga u torbicu. Naravno da joj nije poslao poruku. Pobogu, pa zašto bi? Njezino je pismo bilo konačno. Nije bilo mjesta za pregovaranje. Nikada neće više čuti za njega dok je živa. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se pribere pred ogledalom prije nego što iziđe iz kupea. Osjećala se pomalo potreseno. Mislila je da sve drži u svojim rukama i da je nepobjediva. Bila je tako sigurna u vezi sa svojom budućnosti i smjerom kojim ide. - Živjet ćeš u New Yorku - podsjetila se. - Ti i Danny nikada ne biste mogli biti zajedno. To joj je sve više postajala mantra. Vagon-restoran Cote d’Azur oduzeo joj je dah. Sjedala su bila prekrivena zagasitoplavom, a na prozorima su bili srebrnosivi zastori, koji su upotpunjavali staklene stijene Rene Lalique. Svjetiljke su oblijevale putnike ružičastim svjetlom dok su se konobari u odorama kretali oko njih, nezamjetno osiguravajući ispunjenje svake njihove potrebe, sve jedan zgodniji od drugoga. Vani se noć omatala oko vlaka dok se probijao kroz Francusku do Pariza, povremeno prolazeći kroz kakav gradić, podsjetnik da je tamo neki drugi svijet, stvarni svijet. Drugi su gosti već sjedili za svojim stolovima. Većina je muškaraca bila u odijelima. Žene su blistale u ugodnom osvjetljenju, odjevene u svilu, saten i baršun. Dijamanti su sjali na prstima i mirovali na sjajnim dekolteima. Crvene usne i blještave oči govorile su o intimnosti, tajnama i obećanjima. Čulo se blago pjevuckanje razgovora, kucanje čaša, pucanje čepova. Povremeni smijeh, prsti isprepleteni preko stola. Osjećaj slavlja, romanse i uživanja. Na trenutak se prestrašila, osjetivši se neobično svjesnom sebe i osamljenosti. Onda je visoko uzdignute glave sjela i uzela jelovnik. Vani su se kroz prozor počela pojavljivati predgrađa Pariza. Bila su gola i depresivna, ne baš dobar uvod u romansu grada. Zgrade, beton i grafiti osvijetljeni grubim uličnim lampama. Imogen je pomislila da taj sivi krajolik puno bolje pristaje uz njezino trenutačno raspoloženje nego Pariz, koji je za ljubavnike.


SEDAMNAEST

N

ije postojalo ništa romantičnije od traženja nekoga na željezničkoj postaji, mislio je Riley. Aerodromi nisu imali to, zbog neminovnih kašnjenja. Bilo je nešto puno neposrednije u putovanju vlakom. Kada je Orient Express počeo usporavati na pariškoj periferiji, njegovo se srce ubrzalo. Pokušavao je otvoriti prozor, spuštajući ga kako bi se mogao nagnuti da je vidi što prije. Na koncu, pristigli su na Gare de l’Est s njegovom čudesnom staklenom kupolom. Veliki sat, svjetleći crni brojevi, pokazivali su kako vrijeme otkucava. Koliko još sekunda dok je ne vidi? Mislio je da će eksplodirati od nestrpljenja. Odjednom je bila tamo, na peronu. Malena, u prevelikom kaputu, kapricama i tenisicama na vezanje, kose u punđi i sa šalom oko vrata, svojim zaštitnim znakom. Tako francuski. Tako Sylvie. Kad se vlak zaustavio, Riley je izašao iz kupea i požurio do vrata, gdje je Robert već pomagao Sylvie da se popne, noseći veliku izblijedjelu crvenu torbu koju je imala otkad se on sjećao. Ma kamo išla, ma koliko dugo, uzimala je samo nju i uvijek joj je bila dovoljna, u njoj je bila njezina opsežna kolekcija odjeće mješavina visoke mode koju su joj dali dizajneri i stvari koje ljudi nisu htjeli, koje je sakupljala kamo god je išla. Imala je najmanje pet Rileyevih vesta, nekoliko košulja i nebrojeno puno čarapa, kao i pidžamu s prugama u kojoj je spavala po navici. - Sylvie. Ljubavi - držao ju je čvrsto u svojemu naručju, udišući miris Havoc. - Riley... - Smijala se od sreće. Način na koji je izgovarala njegovo ime još uvijek je u njemu izazivao titraje zadovoljstva. Njezin je naglasak bio pretjerani pariški, iako je u životu više govorila engleski nego francuski. Držala ga je na udaljenosti i namrštila se, gledajući u njega na svjetlu hodnika. - Ali tako si blijed. Ne izgledaš dobro. Što se događa? - Imao sam nesreću. Ali dobro sam. - Nesreću? Kakvu nesreću? Nisi mi ništa rekao. - Nisam, jer sam znao da ćeš odmah doletjeti. Ali u redu sam. Časna riječ. - Completment fou - ispružila je ruke u gestu kojom je istakla svoju izjavu i zakolutala očima da Robert vidi. - Potpuni luđak, taj Robert... Što da radim s njim? Potreban mu je staratelj. Jesi li se već umorio od svoga posla ? Možeš biti Rileyjev staratelj... Robert se nasmiješio. - Nisam se umorio od svojega posla. Znate to. Pitate me to svaki put. To je bila istina. Bio je to ritual. Sylvie je uvijek pokušavala nagovoriti Roberta da ode i da se brine za njezin stan u Parizu. Srećom po njega, nikada nije pokleknuo. Sylvie je imala porive i nije uvijek razmišljala kako bi oni mogli utjecati na druge ili jesu li uopće praktični. To je, naravno, bio dio njezina šarma.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Robert je bio dovoljno mudar da to shvati, ali opet mu je bila draga. Prekopala je po svojoj torbici pa mu dala kutiju makarona Laduree i nasmiješila se. - Pistač, limeta i slana karamela. Tvoje najdraže. - Hvala. To je bila druga od njezinih karakteristika. Da osjetiš kako uvijek misli na tebe. Riley joj je stavio ruke na ramena. - Idemo. Moraš se spremiti za večeru. Razmijenio je usputan pogled sudioništva s Robertom prije nego što ju je odveo u kupe. Nije joj trebalo dugo da se spremi; kao glumica, bila je navikla na brze promjene. Iz torbe je izvukla crnu večernju haljinu Balmain - svilenu, s dekolteom, dugih rukava i zvonolike suknje. Haljina je valjda bila jednako stara kao i ona, ali još uvijek joj je pristajala kao salivena. Izvukla je kosu iz repa, stavila parfem iza uha i nanijela tamnocrveni ruž. Okrenula se i ispružila ruke kako bi je Riley mogao provjeriti. Bila je tek silueta uz prozor u vlaku, Pariz je nestajao iza njih i vratio se u onaj dan u podzemnoj željeznici. Morao je samo nakratko zatvoriti oči i ona je opet imala šesnaest godina, plave šiške, tamne obrve i prkosno napučene usnice dok je pozirala. Bio je to dan, sada je znao, kada je našao svoju ljubav. - Prolazim? - upitala je. - Oh, da - odvratio je Riley i provjerio je li u džepu kutijica. - Idemo, čeka nas naš stol.


OSAMNAEST

K

ad je vlak odlazio iz Pariza, Imogen se pitala koliko se novih putnika ukrcalo. Vidjela je da biti sam nije toliko loše jer je restoran bio zabavan kao kakva sapunica. Zabavljala se pogađajući razloge zašto su ostali putnici u vlaku i u kojim su odnosima jedni s drugima. Bila je posebno zaintrigirana parom dva stola dalje. Djevojka je oduzimala dah, odjevena kao Daisy Buchanan7. Bilo je jasno da se ne poznaju dobro. Odviše su uvažavali jedno drugoga i postojala je pristojnost među njima koja bi davno nestala da su bili ljubavnici. Ipak, Imogen je primijetila kako uživaju u zajedničkom druženju. Bilo je šarmantno gledati njegovo poštovanje i nju kako cvate od njegove pažnje. Imogen se nasmiješila kada je konobar ispred nje stavio komad dimljenog lososa od kojeg joj je potekla slina i savršeno ohlađenu čašu Chablisa. Upravo je bila podigla vilicu kada je u vagon ušao putnik. Pogledala je, zainteresirana tko je pridošlica. Ispustila je vilicu. Bio je to Danny. Danny u sakou, trapericama i bijeloj košulji koje je jedva zakopčao. Crna mu je kosa padala preko očiju dok je pogledavao slijeva nadesno. Tražio je, valjda, nju. Kada ju je spazio, nije više oklijevao. Došao je do njezina stola i stao, gledajući je ljutito, a ona je lagano ustuknula od straha. - Nikada mi više nemoj napraviti takvo što - rekao je. Progutala je slinu. - Što... što radiš ovdje? - Želim pravo objašnjenje - rekao je. - Ne samo ceduljicu gurnutu pod moja vrata. - Žao mije - rekla je. - Nisam znala što drugo učiniti. - Porazgovarati sa mnom? - rekao je. - Mislio sam da vrijedim više od toga. - Naravno da vrijediš. Njezini su obrazi gorjeli. Drugi su ih putnici gledali. Štovanje u očima drugih žena jasno se iščitavalo. Danny nikada prije nije izgledao tako razorno. Upravitelj restorana došao je do njih, zabrinut. - Hoćete li večerati ovdje, gospodine? - Da - rekla je Imogen. - Da, hoće. Možete li mu naći mjesto? - Naravno, gospođice - upravitelj je kimnuo i odmaknuo se od stola. Imogen je pokazala na stolicu preko puta. - Sjedni - rekla je Dannyju. Naručit ću ti piće. Gledala je u njega s nevjericom i strahopoštovanjem. - Kako si, pobogu, došao ovamo? - Vozio sam. Svoj motocikl. - Danny se spustio u naslonjač, maknuo kosu s lica i zabacio jednu ruku preko naslona. Sako mu se rastvorio; mogla mu je vidjeti prsa ispod otkopčane košulje. Kako je uopće mogla zamišljati život bez njega? 7

Protagonistica romana Veliki Gatsby Francisa Scotta Fitzgeralda.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Htjela ga je ove minute odvući u svoj kupe. Pobogu, zar je stvarno vozio sve do Pariza samo da je nađe? Nasmiješila se, nije si mogla pomoći. - Nosiš sako. - Pa nisam totalni divljak. Imogen se zacrvenjela. - Nisam tako mislila... Još uvijek je bio ljutit zbog onoga što je učinila. Ali bio je ovdje. Konobar je prišao njihovu stolu. - Mislim - rekla je - da bi trebali naručiti šampanjac? Danny je samo kimnuo. - Mora da si vozio brže nego što je to dopušteno - pokušala je. - Pretpostavljam da jesam. Spustio je pogled na nju. Zahvaljivala je Bogu da se potrudila srediti. Uspravila se. Nije htjela pokazati da je uznemirena. Nije htjela da vidi kako joj se srce jako ubrzalo, da joj pršti u želucu, da se nikada prije nije osjećala toliko uzbuđeno. - Pa - rekla je. - Da sam znala da si toliko htio ići u Veneciju... - Sretan ti rođendan sa zakašnjenjem - rekao je vadeći paketić iz džepa pa ga bacio na stol. Odmotalaje papir. Unutra je bilo stakleno srce, smaragdno zeleno, prošarano mrvicama zlata, na lijepom zlatnom lančiću. - Kupio si ovo za mene? - rekla je. - Da - odvratio je. - Kad sam mislio da jedno drugom uistinu nešto značimo. Držala ga je na dlanu. Bilo je savršeno. Pristajalo je uz njezine oči. Njezinu haljinu. - Pogriješila sam - rekla je. Podigao je svoju tamnu obrvu. - I što ćemo sad? Imogen je zastala na trenutak. Onda se nasmiješila. - Večerat ćemo - rekla je. - Potom idemo u moj kupe... ili tvoj. Pretpostavljam da ga imaš? Imat ćemo vrlo, vrlo vruć pomirbeni seks. Pogledao ju je hladno. - Što god ti odlučiš - odgovorio je. Pogledala ga je ravno u oči. Njegov je pogled pobjegao. Ispružila je noge i zaplela ih ispod stola oko njegovih, osjećajući grubi traper na svojim golim nogama dok je stavljala ogrlicu. Nije se pomaknuo, samo je gledao kroz prozor, ali na krajičku njegovih usana vidjela je slab trag osmijeha. Spustila je pogled i pokušala ne smijati se. Danny McVeigh nije bio ni upola hladan koliko se trudio biti.


DEVETNAEST

R

iley je tijekom večere ublažio detalje kad je pričao Sylvie. Nije joj povjerio koliko je blizu smrti bio ili kako je to utjecalo na njegov stav prema životu. Nije joj htio dati naslutiti da se promijenio ili izazvati njezino podozrenje. Umjesto toga slušao je zainteresirano vijesti sa snimanja filma koji je upravo dovršila, smijući se skandalu za koji bi novine ubile da ga doznaju. Na setu su joj svi otkrivali svoje tajne, a ona je svaku držala za sebe. Reći Rileyju nije se brojilo. On je bio još diskretniji od nje. U njihovu svijetu naučiš da ti se širenje tračeva uvijek na kraju vrati. Sylivie nikada nije imala poseban tek. Igrala se hranom govoreći da je ukusna, ali nikada nije puno jela. Zato je mogla ući u odjeću koju je imala kada su se tek upoznali. Međutim, voljela je slatko i uvijek se čuvala za desert. Desert je došao. Prekrasna kutijica od čokolade. Na vrhu je bilo ispisano „Sretan rođendan“, s vijencem cvijeća koji je pristajao uz rezbarije njihova kupea. - Baš je lijepo - rekla je s uzdahom. - Prava je šteta pokvariti ga. - Ne možeš ga zadržati. Samo će se otopiti - rekao je Riley. - Hajde. Vidi što je unutra. Sladoled od divlje trešnje, mislim... Podigla je žlicu i počela skidati poklopac. Unutra je umjesto sladoleda bio prsten, na jastučiću od bijelog satena. Zaprepašteno je pogledala. - Što? - rekla je. - Ne razumijem. - Začuđeno je pogledala Ri-leyja. - Uvijek mi daš šal za rođendan. Uvijek... - Ova je godina drukčija, Sylvie. -Još uvijek je imao šal koji joj je kupio prije nesreće. Dat će joj ga kasnije. Riley je bio praznovjeran - nije htio prekinuti ritual. Ali prvo je morao učiniti ono najvažnije. Nagnuo se. - Ovo je moj način postavljanja... pitanja... Hoćeš li se udati za mene? - Oh, Riley - uzdahnula je i njegovo je srce potonulo kada je primijetio suze u njezinim očima. Odbit će ga. Bio je spreman na to. Bio je to rizik. Ona je bila vila, krijesnica, kao Zvončića - tip žene koja nije htjela biti ničija, koja se nije htjela obvezati. Pripremio se za njezinu reakciju. Slomit će mu srce. Ali pretpostavljao je da će mu ostati u životu, čak i ako ne pristane udati se za njega. Položila je ruke na njegove. Nije htio čuti njezine riječi. Htio je da već završi s tim. Može sačuvati prsten, naravno. Nije se htio poniziti vraćajući ga draguljaru. Htio je da požuri. - Zašto ti je trebalo toliko? - upitala ga je napokon. Trepnuo je. - Što? - Čekam da me to pitaš od prvoga dana kad smo se upoznali. Riley je pokušao dokučiti što mu govori. - Kako to misliš?

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Zabacila je glavu i nasmijala se. - Naravno da ću se udati za tebe, Riley. Hajde. - Ispružila je lijevu ruku. - Moraš to učiniti kako priliči. Riley je uzeo prsten iz čokoladne kutije i stavio ga na njezin prst. Savršeno je pristajao. Oko njih, putnici su se smiješili od zadovoljstva. Netko je počeo pljeskati i uskoro mu se priključio cio vagon. Sylvie, glumica do kraja, skočila je i paradirala po vlaku, držeći ruku tako da svi mogu vidjeti. Žene su joj se divile i gugutale, muškarci su kimali čestitajući, teško prihvaćajući da je od sada pa do kraja njihova života postavljen visok standard za romantične geste. Od sada nadalje ništa manje od dijamantnih prstena u ručno izrađenim čokoladnim kutijama. Kada se vratila za stol, zagrlila je Rileyja i poljubila ga pa se začuo još jedan aplauz. - Ovo će sutra biti u novinama - rekao joj je i nije se mogao prestati smiješiti. - Dobro - rekla je Sylvie. - Želim da cijeli svijet zna. Volim te, Riley. Ali stvarno ti je dugo trebalo.


DVADESET

K

ada su se vratili u svoj kupe, Stephanie nije bila sigurna kako da ispriča Simonu ono što se dogodilo za večerom. Uznemirilo ju je. Zaposlila se skidajući šminku i češljajući se dok je odlučivala kako započeti razgovor. Simon je skinuo jaknu i objesio je pa stao iza Stephanie. Pogledao ju je u ogledalo. Gledala je u njega ne znajući što kazati. -Jako mi je žao - rekao je konačno. - Ovo uopće nije onako kako sam zamišljao putovanje. Spustila je četku za kosu. Morala je reći što misli. Stephanie se nikada nije pretvarala. - Mislim da si bio prestrog prema Jamieju. Namrštio se. - Strog? - Zar nije san svakog djeteta postati rock-zvijezda? - Dijete je tu najvažnija riječ. - Ali ovo bi mogla biti njegova velika prilika - Stephanie je ustrajala. - Ne nude svima turneju, što god ti mislio. Simon je prošao rukom po glavi. Očito je pažljivo razmišljao što reći nakon toga. - Jamie je jako pametan dečko sjajne budućnosti - rekao je konačno. - Puno je teže dobiti ponudu za mjesto na Oxfordu nego biti s nekim drugorazrednim bendom. Stephanie je prekrižila ruke. - Možda projiciraš svoje ambicije na njega? - Što? Stephanie se nije dala zastrašiti. - Mislim da nisi pošten. Mislim da si uskogrudan. Mogao bi mu se otvoriti cijeli svijet, a ti mu ne dopuštaš da sam otkrije što želi. Simon je pogledao prema nebu i snažno uzdahnuo. Okrenuo se od nje, otišao do prozora i dignuo rolete, gledajući u crnu noć. Izgledao je ljutito. - To je samo druga perspektiva, Simone. - Stephanie je zadržala smireni ton glasa koliko je mogla, ali nije htjela nastaviti s ovom vezom ako ne može imati svoje mišljenje. Čak i ako nisu njezina djeca u pitanju. Nije odgovorio. Primijetila je napetost u njegovim pogrbljenim ramenima. Dio nje želio je masažom izbaciti stres iz njega, ali prvo su morali riješiti sukob. - Ne vjerujem da mi još uvijek ovo radi - Simonov je glas bio napet. - Iako smo službeno razvedeni već dvije godine i namirio sam joj sve dugove, još uvijek mi kontrolira život.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Kako to misliš? Simon se okrenuo. Izgledao je umorno. - Znam da je ovo Tanyino maslo. Posve sam siguran u to. Ovo je njezin stil, njezin način da nam pokvari putovanje. - To je ludost. - Ona je luda - prišao joj je. - Ovako to funkcionira, Steph. Jamie je prvo priopćio sve njoj. Onda ju je pitao što ona misli o tome. Ona ga je nagovorila, dala mu sve potrebno oružje protiv mene, nešto što ja ne mogu pobiti, uključujući upletanje Keitha. I osigurala se da Jamie sve to kaže u najgorem mogućem trenutku. Upravo tijekom putovanja. Pričekaj dok ne budete u vlaku i dok se ne opusti nakon nekoliko pića. Neće moći odbiti. - Njegovo je oponašanje zvučalo upravo kao glas koji je Stephanie čula na telefonu. -Tanya se stalno igra na taj način. Manipulira djecom, a oni nemaju pojma o tome. To je bio razlog što je naš brak završio. I još uvijek ne može odoljeti. Iskreno, bio sam u ovakvoj situaciji puno puta. Stephanie se namrštila. - Kako se itko može tako ponašati? Simon ju je obuhvatio i povukao prema sebi. - Stephanie, to je jedan od razloga zašto te volim. Jer ti to ne shvaćaš i nikada nećeš shvatiti. Ostani takva zauvijek. Pogledalaje prema njemu. - Zar mi govoriš svisoka? - Ne. Obožavam te. - Poljubio ju je u rame. - Jamie zna da sam u pravu. Samo ne želi odustati. On u sebi želi da mu to zabranim. A ja ne želim više razgovarati o tome. Ovo je naše putovanje, sjecas se? Stephanie je otvorila usta i ponovno ih zatvorila. Nije više bila sigurna što da misli. Sada je vidjela stvari iz njegove perspektive, vidjela je da to ima smisla. Ali opet, podsjetila se kako je on vrlo uvjerljiv. To mu je bio posao. Milovao joj je lice i kosu. Mrmljao joj je na uho. - Volim te. Želim da budemo bliska obitelj koliko možemo biti. I doista cijenim tvoje mišljenje. O svemu. Ali neću dopustiti da nas Tanya razdvoji ili da uništi Jamiejevu budućnost. Shvaćaš to, zar ne? Stephanie ga je zagrlila oko struka. Bio je tako topao, čvrst. Nije htjela raditi za njegovu bivšu ženu i pogoršavati njegov život. Nije se predala, ali ponekad treba poduzeti taktičko povlačenje. - Neće nas razdvojiti - šaptala je. - Ništa nas neće razdvojiti. - Počela je otkopčavati svoju crnu čipkanu haljinu, postupno otkrivajući bijelu kožu. - Ništa. U susjednom kupeu Jamie je ležao na ležaju. Malo mu se vrtjelo u glavi od sveg teškog crnog vina što ga je popio za večerom - obično je pio votku ili St. Miguel. Petljao je po svom iPodu dok nije našao zadnji demo-snimak svojega benda koji su snimili u garaži. Dobro je zvučalo, mislio je. Zapravo, bilo je bolje od toga. Sigurno će se proslaviti. Razmišljao je o turneji koja im je ponuđena.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Tatina je reakcija bila predvidljiva, mislio je. Kako je uopće na minutu mogao pomisliti da će mu dati svoj blagoslov? Pa, nije mu trebao njegov blagoslov. Tata je mislio da zna sve o svijetu i kako on funkcionira, ali nije tako. Mama i Keith bili su nevjerojatni. Obećali su mu podršku. Mama je čak rekla da će doći na jedan od njihovih europskih koncerata, iako je Jamie mislio da je to možda previše. Svi su njegovi prijatelji mislili da mu je mama komad, ali zar bi je on stvarno htio vidjeti kako skače na jednom od njegovih koncerata? Možda ne bi, ali barem ga podržava. Ne kao tata, koji mu je vrlo jasno rekao kako stvari stoje. Njegovu ocu nije stalo do njega. Mama je u pravu. Stalo mu je samo do sebe samoga.


DVADESET JEDAN

N

akon večere, Archie i Emmie vratili su se u restoran popiti piće prije spavanja. Zapravo nekoliko pića. Archie je primijetio bocu svojega najdražeg viskija, a kada je počeo piti Laphroaig, nije mogao stati. Imao je užasan osjećaj da postaje pijan, ali činilo se kako Emmie ne smeta. I pijanstvo je bilo bolje od prisjećanja. Osim toga, Archie je bio vrlo sretan pijanac. Nikada nije bio glasan ili agresivan, samo još ugodniji. On je pijuckao viski dok se Emmie igrala irskom kavom. Neko vrijeme sjedili su u ugodnoj tišini. Bilo je ugodno u restoranu rolete su bile spuštene, a svjetla prigušena. Neki gosti već su se vratili u svoje kupee spavati. Ostali su najtvrdokorniji. Pijanist je svirao My funny Valentine, polako, sanjivo. Emmie se njihala uz glazbu, s osmijehom na licu. - Baš mi je lijepo - rekla mu je. - Sve je bilo super, upoznati te i znati da nema pritiska. Bila sam prestrašena da će, tko god je osvojio nagradu, probati nešto. Da će možda pomisliti da zbog toga ima pravo... znaš... Archie je još čvršće stisnuo čašu, prinio je ustima i shvatio da je već prazna. - Idem... samo po još jedno - rekao joj je. Otišao je do šanka po piće iako je znao da može pozvati konobara i podizanjem prsta. Malo je teturao i pokušao izračunati koliko je popio. Šampanjac za ručak, onda nekoliko koktela, sigurno je popio i glavninu boce bijeloga, pa onda bocu crnoga koju su ispraznili za večerom. Potom je uz sir pio porto... Usporit će nakon ove, pomislio je. Na putu natrag zaustavio se kod pijanista. - Hej, prijatelju... znaš li Vana the Mana? Vana Morissona? Znaš li odsvirati... The Right... Bright Side of the Road? - ispravio se, pokušavajući ne zavlačiti. Pijanist je kimnuo. - Naravno. - S lakoćom pravog profesionalca, započeo je svirati početne taktove. Archie se stao ispred klavira i podignuo čašu. - Dame i gospodo - započeo je. Navikao je na taj način privlačiti pažnju. Bioje stručnjak za zdravice, kumstva, držanje govora. Vidio je kako ga je Emmie pogledala pomalo uznemirena izraza lica. Možda bi trebao sjesti? Nije ju htio posramiti. Ali ne: htio je nazdraviti svojemu prijatelju, prijatelju koji je trebao biti tu. To sigurno nikome neće smetati. - Ova je pjesma za mojega prijatelja Jaya - rekao je gostima koji su ostali u restoranu. - Prijatelji smo otkada smo bili ovoliki. - Spustio je ruku. - Odrasli smo zajedno. Radili smo sve što prijatelji obično rade: ritual hrabrosti. Pazili smo jedan na drugog. Ali on je nažalost umro prije nekoliko tjedana. Pa, ovo je bila njegova sretna pjesma. Kada smo išli na putovanja autom, bila je prva pjesma koju bi pustio.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Nastao je trenutak napetog užasa dok su ostali gosti u vagonu upijali što je govorio. Emmie se smrznula. Ali onda je netko na kraju vagona podigao čašu. - Za tvojega prijatelja - rekao je hrabro. Nakon nekoliko sekunda zdravici su se pridružili svi u vagonu, a pijanist je počeo svirati. Archie je podignuo čašu i nasmiješio se. Pjevao je pjesmu iznenađujuće pogodivši tonalitet. Emmie je ustala, nije bila sigurna što učiniti. Treba li otići po nekoga od osoblja da ga izvedu? Onda je shvatila da nikome ne smeta njegov spontani govor i da su svi u tom raspoloženju. Tako je stala pokraj njega, uzela njegovu čašu i stavila je na šank pa ispružila ruke, pozivajući ga na ples. Postupno su im se pridružili drugi gosti, a užurbani konobari micali su se dok su plesači punili restoran. Archie je zapleo prste u Emmine i zavrtio je. Izgledala je predivno, pomislio je, shvativši da je izula cipele. Bez njih jedva mu je dopirala do ramena. Pijanist se smiješio od uha do uha kad je odsvirao zadnji akord. Pljeskalo se, a onda su se svi vratili na svoja sjedala. Bilo je gotovo kao da se spontani ples nije nikada dogodio. Archie se ljuljao i treptao očima. Emmie ga je uzela za ruku. - Idemo - rekla je. - Trebaš odspavati. Odvela ga je do kupea, držeći cipele u ruci. Archie je zateturao unutra, olabavio kravatu i bacio jaknu. - Žao mi je - rekao joj je. - Mislim da sam previše popio. - Hej... Ne treba ti biti žao. Razumljivo je. - Poprilično sam siguran da ne bi trebalo pjevati karaoke u restoranu Orient Expressa... - Bilo je predivno. Svi su bili oduševljeni. - Čudi me da nas nisu zamolili da odemo. - Nisu nas mogli samo tako izbaciti usred ničega. Archie se bacio na donji ležaj. Zijevnuo je, spustio glavu na jastuk i odmah zaspao. Emmie gaje nježno pokrila dekom. Htjela ga je pomilovati po glavi, ali onda se zaustavila. Imala je nenadan poriv da ga utješi, ali možda će on misliti da je to malo čudno. Zastala je, nesigurna što učiniti. Nije joj bilo ugodno ostaviti ga u takvu stanju. Očito mu je smrt prijatelja pala teže nego što je htio priznati. Ostavila je njegova vrata otključana i otišla u svoj kupe, odjenula spavaćicu pa uzela knjigu koju joj je Archie kupio. Onda se ušuljala u njegov kupe i sjela na stolicu nasuprot njegovu ležaju, omotana dekom. Ostala je tamo nekoliko sati i čitala, za slučaj da se probudi i želi s nekim porazgovarati. Nije željela da se osjeća usamljeno. Vlak se probijao kroz mračnu noć, nije ga zaustavio nedostatak svjetla mjeseca i zvijezda koji bi pokazali put jer su ih oblaci odlučili prekriti odmah

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu nakon ponoći. U vlaku je atmosfera bila snena, putnici su jedan po jedan padali u san, krv im je sporo kolala, puna vina. Ljuljanje vlaka dok zaokreće po tračnicama bilo je poput kolijevke koja bi uspavala i onog koga je mučila najgora nesanica. Robert je prolazio hodnikom, zadovoljan što su svi njegovi putnici sigurni u svojim kupeima, prije nego što će leći i malo odspavati. Ako ikome išta zatreba tijekom noći, samo su mu trebali pozvoniti. Ustat će u zoru, za svega nekoliko sati. U svojemu kupeu, Imogen je ležala s Dannyjem u naručju. Bio je priljubljen uz nju i čvrsto spavao. Osjećala je toplinu njegova tijela, njegova prsa koja su se uzdizala i spuštala u ritmu s njezinim, ali mozak joj je bio ubrzan. Nije bila sigurna što će donijeti budućnost. Imala je o čemu razmišljati. Puno odluka pred sobom. U međuvremenu, potrudit će se uživati što više može s njim uza se. Dok je tonula u san, mislila je da to njezina baka možda nije imala na umu kada joj je rezervirala kartu...


DVADESET DVA

T

ako je počela Adelina ljubavna afera s Jackom Molloyem. Nije se ponosila time. Nije se mogla ni sama sebi opravdavati, osim da ju je afera ponijela i da tu nije ništa mogla. Zvučalo je suviše blesavo, ali osjećala je kako je to sudbina, da je Jack poslan promijeniti joj život i nije imala snage otići od njega. Uvjeti su bili jasni. Ona je, znala je, jedna od mnogih s kojima je varao svoju ženu. Nosio je svoju nevjeru kao orden, a ipak, bio je tako razoružavajuće otvoren i iskren o tome, da ga nije mogla osuđivati. Bio je otvoren i iskren prema svima osim prema svojoj ženi, koju je, naravno, uzdizao na pijedestal. Nikada ni za živu glavu ne bi kompromitirao svoj brak ili pomislio napustiti Rosamund. Jack je uvijek bio samo nekome na posudbi. Nikada nije ništa obećavao ljubavnicama. Bio je, Adele je osjećala, pomalo kukavica. Sviđala mu se sigurnost, njegov dom, Rosamundin društveni položaj i, naravno, njezin obiteljski novac. Njegova želja za razvratom nikada se ne bi mogla ispriječiti tome. Zaluđena kakva je bila, Adele je prihvatila tu pogodbu. Naposljetku, nije ni ona mislila ostaviti Williama. Ona je također voljela sigurnost liječnikove supruge, ali očito ne i, predbacivala je sebi, dosade. Zar nije zato otvarala galeriju? Zar to samo po sebi nije donosilo dovoljno uzbuđenja? U trenucima razuma, u miru kuhinje kad bi pila kakao s gospođom Morris, glas razuma u njoj govorio joj je da se ostavi toga prije nego što bude povrijeđena ili prije nego što bude uhvaćena. Šanse su bile jednake i za jedno i za drugo, ali ovo drugo bila bi katastrofa. Mogla se nositi s time da povrijedi sebe, ali pomisao da povrijedi Williama bila je za nju prokletstvo. Unatoč svoj ludosti, jako je voljela svojega muža, samo se nedavno počela osjećati bezvrijednom. Osjećala se da bi William mogao savršeno živjeti sa svojom tajnicom u novoj ordinaciji i gospođom Morris koja bi mu pospremala. Adele nije bila sigurna gdje je bilo mjesta za nju ili koja je njezina svrha. Ponekad, za stolom tijekom doručka, William bi bio zaokupljen, pa bi gledao kroz nju i ne bi čuo ni riječ. Ranije su stvari o kojima je pričala mogle biti jako dosadne, ali sada se sve kretalo puno brže s galerijom i mislila je da je mogao biti barem malo zainteresiran. Ali činilo se da je mislio kako je davanje čeka dovoljno. Nije htjela njegov novac. Htjela je njegovo uvažavanje. Ono što joj je Jack lako davao. Jack ju je uvijek mogao potaknuti da postigne veće stvari. Vodio ju je, oblikovao, izazivao. Naučio ju je razlikovati dobru od odlične slike, kako prepoznati je li kopija ili original, kako utvrditi štetu, provjeriti podrijetlo - bio je zamršen svijet u koji je ulazila i nije bilo dovoljno imati dobro oko. Morao si imati znanje i iskustvo. Njega je uzbuđivalo imati tako željnog đaka. Pratio ju je na prodaje i aukcije diljem zemlje, po umjetničkim ateljeima, otvorenjima i privatnim izložbama.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Da je moglo ostati na tome, veza bi bila posve opravdana. On bi joj bio savjetnik i ništa više. Ali nikada se nije zadržalo na aukcijama ili prodajnim prostorima. Neminovno je išlo dalje od toga i taj dio bio je toliko otrovan za Adele. Njezin um i tijelo poticani su na načine za koje je mislila da su nemogući. Osjećala se kao da može osvojiti svijet. Istodobno, krivnja je nikada nije stvarno napustila. Znala je da neće moći voditi ovaj dvostruki život beskrajno. Nikada nije rekla nikome za vezu, koliko god je htjela podijeliti teret s nekim, jer je znala da neće dobiti suosjećanje ni od koga tko ima imalo petlje. Prijatelji bi bili užasnuti; ljubavne afere jednostavno nisu bile prihvatljivo ponašanje u njihovu društvenom krugu, iako ju je Jack pokušao uvjeriti kako su ih ljudi stalno imali. Kada god je pokušala racionalizirati, nije mogla. Ne možeš racionalizirati kemiju, ono što se na francuskom naziva coup de foudre8, ona je kao munja. Čak je i sastavila popise Jackovih prednosti i mana: prvi je uvijek bio puno duži od drugoga, ali čak i kada je vidjela dokaze crno na bijelom, nije dobila poriv prestati. Nije mogla živjeti bez njega i načina na koji se s njim osjećala. Pritisak svega toga počeo je dolaziti na naplatu. Budila se noću, u panici, nije bila sigurna s kim je. Imala je noćne more u kojima sve odaje Williamu, tako stvarne da se budila uplakana od straha. Ali one nisu bile toliko grozne kao noći kada je sanjala da je izgubila Jacka. Nikad nije bilo jasno kako, ali tuga ju je razdirala, njezin užas osjećala bi cio sljedeći dan, ostavljala ju je praznih očiju i iscrpljenu. Emocije su je iscrpljivale. Jako je smršavjela. Rekla je Williamu da je to zato što nema blizanaca pa nije jela toliko kolača i keksa. Vidjela je da se brine. - Pitam se nije li ovaj pothvat s galerijom počeo biti previše stresan za tebe komentirao je. - Mislim, nije još ni otvorena, a ti izgledaš iscrpljeno. Možda bi trebala razmisliti o tome da zaposliš nekoga. Ili se zapitati je li to uopće dobra zamisao? - Mogu ja - Adele je ustrajala. - Sve mi je to novo, to je sve. I moram puno trčati uokolo. Paziti na radnike, odlaziti na prodaje i upravljati kućom uz sve to... Upravljati kućom? Više gotovo nije radila ništa oko kuće. Nije da bi William mogao znati ili da je primijetio. Povećala je broj sati gospođi Morris, sve su joj dostavljali i nikada više nije spravljala kolače ili pudinge. Sve to dovodilo je u prvi plan njezin osjećaj krivnje. Beskonačno mnogo puta pokušala je prekinuti aferu. Bila je odlučna žena - sigurno može naći snage da ode? Pokušala je u mnogim prigodama. - Ne mogu više ovo - jecala bi pred Jackom. - Onda nemoj - odgovorio bi smireno. Njemu je sve bilo crno-bijelo. Sve je bilo jednostavno. Nije imao savjest. Nikada nije mogao razumjeti njezinu dvojbu, zapravo nije. Ali bio je vrlo strpljiv s njom i njezinim ispadima. Gledao bi je zamišljeno. 8

(fran.) coup de foudre = ljubav na prvi pogled (doslovno “udar munje”)

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Reci mi da će sve biti dobro - molila ga je. - Naravno da hoće. Zašto ne bi bilo? Ima milijun razloga. Jer će možda doživjeti slom. Jer bi se mogla izdati. Jer je ludjela, činjenica je da nije to mogla kontrolirati, da je opsjednuta, da nije mogla prestati, a znala je da treba. Činjenica je da je njezina ljubav prema Jacku bila pokvarena, pogrešna, prazna i utemeljena na prevari. - Voljela bih da te nikada nisam upoznala! - jedne je noći uzviknula kada je ekstaza zaprijetila da će je dotući. - Stvarno? - nasmiješio se, znajući dobro da bi ona svaki put iznova napravila taj izbor, do kraja svijeta. Bila je to neka vrsta ludila. To joj je bila jedina obrana. Jednoga poslijepodneva u Simoninu kafiću Jack je upoznao Adele s mladićem koji se zvao Rube. Bio je užasno mršav i bez šarma, ruku poput kandži koje su se njihale dok je govorio, izbuljenih bijelih očiju koje su izgledale poput tvrdo kuhanog jaja. Jack se činio zatravljen njime. - Vjeruj mi, on će biti slavan. Stvarno slavan. Njegova je umjetnost čudesna. U stvari... -pogledao ju je i vidjela je da ima ideju. - Naručit ću sliku od njega sada kad si to još mogu priuštiti. Odlučno je otišao do Rubea i Adeleje primijetila kako je obojica gledaju dok razgovaraju. Osjetila je snažnu strepnju koja se potvrdila kada je Jack rekao da je Rube pristao naslikati je. Nije htjela da je slika. Ta ju je zamisao ispunjavala užasom. To je prevršilo svaku mjeru. - Ali želim imati nešto što će me podsjećati na tebe - Jack je ustrajao i naravno da je njezina taština pobijedila. Jack je uvijek koristio laskanje kako bi je natjerao da učini ono što on želi. Rijetko je činio sentimentalne geste, tako da se držala ovoga kao znaka da mu nešto znači. Rubeov studio bio je sramotan. Bio je velik i hladan, najprljavije mjesto u koje je ikada kročila, puno vlage, prašine i zemlje. Odbačeni tanjuri s ostacima pljesnive hrane ležali su posvuda. Nije postojao pravi WC, samo kanta koju je, pretpostavljala je, rijetko praznio. Otišla je na WC u susjednom kafiću. Pokazao joj je zelenu ležaljku na koju je trebala leći. Sjela je. Bilo joj je neugodno jer nije znala tko je prije nje na njoj sjedio ili ležao i radio tko zna što. Gledao ju je. - Gola - rekao je. - Moraš biti gola. - Nema šanse - odgovorila mu je. Neće se skinuti radi slikanja. Razbio je svoju šalicu kave o zid. Kava je curila po njemu. - Trošiš moje vrijeme - rekao je prijekorno. - Odvojio sam dva tjedna radi ovoga. Treba mi prokleti novac. Ne slikam odjevene žene. Nema smisla.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Adele nije znala što da kaže. Vidjela je da je bijesan. Takođerje shvatila da je prevarena, da je Jack namjerno prešutio ovaj dio jer je znao da bi odbila. - Ili se skini ili mi plati moje utrošeno vrijeme. Nije me briga što ćeš odabrati. Rube se bjesomučno češkao rukom ispod veste. Adele je bila sigurna da ima svrab. Htjela je pobjeći iz studija što prije. Onda je iza njega primijetila platno, vjerojatno njegovo najnovije djelo. Mlada djevojka koja suši noge ručnikom. Bilo je čudesno. Koža joj je bila blještava, njezina je ljepota iskakala s platna. Bilo je precizno i osjećajno, ali s poštovanjem - sve što bi dobar akt trebao biti. Uzdahnula je i otišla do slike detaljnije je proučiti. - Izvrsna je - rekla je Rubeu, koji ju je ljutito gledao. - Jesi li se konačno odlučila? - ustrajao je. Adeleje oklijevala. Okrenula se prema slici. Shvatila je što je Jack vidio u Rubeu. Bio je iznimno nadaren. Njegov je rad išao iznad samog talenta. U želucu je znala da će žaliti do kraja života ako to ne učini. Ovdje se stvarala povijest. Otišla je natrag do ležaljke. - Učinit ću to - rekla mu je. Digla je ruke i počela otkopčavati haljinu. Rube ju je strogo pogledao. - Dobro si odlučila. Kada se Rube opustio i počeo raditi, postao je pristupačniji. Adele se navikla na to da se razodjene i leži na ležaljci, kao kakva nezasitna kurtizana. Ono što joj je smetalo bio je način kako ju je gledao kada su bili kod Simone. Nije htjela razmišljati što se događa u njegovim mislima. U studiju ju je proučavao kao predmet, a ne kao ljudsko biće i bio je vrlo distanciran, tako da ga se nikada nije bojala. Ali u kafiću gledao ju je poput sokola. Tek kada je slika bila pred završetkom, doznala je razlog njegove opčinjenosti. -Jack te voli, znaš to - rekao joj je iznebuha. - Kada ne gledaš, ne skida oči s tebe. Znam da misliš da mu nije stalo. Ali mislim da bi se iznenadila. Adele je otvorila usta reći mu kako ništa od toga nije njegova stvar, ali odmahnuo je rukom da se utiša. - Jako si mu važna. Nemoj to nikada zaboraviti. Ti si njemu važnija nego on tebi. Zatvorila je usta, bila je uistinu zbunjena. Pitala se je li istina što je Rube rekao, je li imao neke spoznaje o Jacku do kojih ona nije mogla doći. Znala je da je draga Jacku, naravno, ali nikada nije osjećala da je važnija od drugih njegovih žena. Još uvijek je mrzila sebe zbog te veze, jer mu je dala da iskorištava njezinu slabost. Ali bila je ovisna: o njemu, o njegovu svijetu i o osobi kojom ju je stvarao. Vidjela je točno tko je i što je postala kada joj je napokon pokazao sliku. Bio je njezin trideset treći rođendan. William joj je darovao čestitku i prazan ček. - Kupi si nešto skupo - rekao je. Htjela je potrgati ček i baciti mu ga u lice.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu „Zar ne razumiješ što mi radiš svojim dociranjem i nezainteresiranošću?“ htjela je zaurlati. Kako lukavo od nje, mislila je poslije, prebaciti krivnju na Williama. Imala je ono što su mnoge žene njezine generacije trebale - neovisnost i dugu uzicu. Je li to ostavilo tako veliku šupljinu u njezinu životu da se morala tako ponašati? Njezino gađenje prema sebi samoj trajalo je tek toliko koliko je Jacku trebalo da joj dade Rubeovu sliku. Čekala ju je u njegovu stanu, smještena na štafelaju. Bila je u teškom, izrezbarenom, blijedom drvenom okviru, s crvenom mašnom. Na brončanoj pločici na dnu okvira pisalo je: Innamorata, Reuben Zeale. Bila je to Adele nepobitno, ali Adele koju nikad nije vidjela kad se gledala u ogledalo. Adele za koju je znala da je William također nikada nije vidio. Uvijek je pozirala za Rubea polegnuta bočno, jedne ruke iza glave, a druge preko tijela u hinjenoj skromnosti. Ipak, nekako je uspio uhvatiti nešto postkoitalno u njoj, ženu koja još sjaji onako kako je to moguće samo nakon vođenja ljubavi s čovjekom svojega života. Bilo je životinjski. I oduzimalo je dah. Posve inkriminirajuće. Dok ju je proučavala, napola s ponosom, a napola s užasom, shvatila je zašto ju je Rube onako promatrao u kafiću. Nije htio slikati ženu koju mu je predstavljala dok je pozirala u naslonjaču. Htio je drugu nju, Adele koja je živjela opasno, koja je bila obasjana iznutra kad je sa svojim ljubavnikom. I uhvatio ju je tako, još kako. - Ovo ne smije nitko vidjeti - uzdahnula je. I ne smiju. Ako bi itko trebao dokaze njezine nevjere, ovo je bio krunski dokaz. Osjećala se jako neugodno zbog slike, kao da je bila zlokobni znak. Dok god je postojala, njezin ugled i brak bili su u opasnosti. - Bit će kod mene - Jack je obećao. - Nitko osim mene neće je vidjeti. - Osim tebe i svakoga koga dovedeš ovamo. U njegovu je pogledu prepoznala upozorenje, signal koji je značio da je prešla granicu. - Okrenut ću je prema zidu. Ako ju je to trebalo umiriti, prevario se. Rekla je kako ne postoji žena na ovom svijetu koja ne bi okrenula sliku pogledati tko se na njoj skriva. Toga je naljutilo. - Morat ćemo prihvatiti taj rizik. Ionako je tvoja, radi s njom što želiš. Ako je ikada poželiš imati, samo reci. Znala je da to i misli. Unatoč svemu, Jack je imao kodeks časti koji neće prekršiti. Čuvat će je za nju, do kraja života ili dok je ona ne zatraži natrag, štogod se prvo dogodi. Nedugo nakon što je slika dovršena, stvari između Jacka i Adele počele su se pogoršavati. Znala je da je medeni mjesec završen, da se više neće moći nositi s intenzitetom i fizičkim stresom od svega. Sve to bilo je pod visokim naponom, a ona je bila krajnje osjećajna, za razliku od Jacka koji je, kako se njoj činilo, odisao hladnokrvnošću. Znala je da vjerojatno ima druge ljubavnice, a on je tvrdio da čak i ako ih ima, to ne mijenja njegove osjećaje prema njoj, da je ona posebna. - Ne dovoljno posebna - odgovorila bi.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Ne možeš očekivati vjernost u vezi koja se temelji na prevari - dobacio bi joj. Kako se mogla tome suprotstaviti? Znala je da će je, ako bude previše protestirala, izbaciti iz svojega života. Mrzio je scene, optužbe i metež. Zato se pokušala nositi s time jer se nije mogla suočiti s mišlju da ga izgubi. Ponekad je, u trenucima kad bi se pribrala, željela da je gurne predaleko, pa da može otići. Kada bi njegovo ponašanje postalo neizdrživo, možda bi mogla pronaći snage u sebi. Bilo je samo pitanje vremena. Jednog su se poslijepodneva vratili u stan nakon kasnog ručka. Adele je planirala ići kući vlakom, ali imali su vremena provesti koji sat u krevetu. Jack je otključao vrata, a ona je otišla u kuhinju pripraviti šalicu čaja. Čak je i držala svoje najdraže đumbirove kekse u kuhinji. Čula je glasan krik iz spavaće sobe i dojurila. Djevojka je ležala na krevetu. Krvi je bilo posvuda. Na podu, na plahtama, na njezinoj odjeći. Došla je bliže i prepoznala ju. Bila je to Miranda. Djevojka koja je ležala na vratima prvi put kada je bila u Simoninu kafiću. Razmažena bogatašica s više novaca nego pameti, koju je privlačila dekadentna atmosfera u klubu. Trošila je vrijeme pijući u kafiću, pušeći i zavodeći svakoga tko ju je htio. Uključujući, nema sumnje, Jacka. - Što da radimo? - rekao je Jack, blijed. Stajao je kao ukopan. Adele je bila liječnikova supruga. Naravno da je znala što treba raditi. Odgurnula ga je u stranu. - Pozovi hitnu - viknula je na njega - i donesi zavoje! - Zavoje? - Sve što može poslužiti. Gledao je blijedo. Vidjela je da uopće neće moći biti od pomoći. - Ne brini se. Zgrabila je jastuk, skinula jastučnicu i razderala je. Miranda je još bila živa njezini su kapci drhtali - ali nije mogla znati koliko je već ležala i koliko je krvi izgubila. Činilo se kao da je tekla u potocima. Adeleje učinila što je mogla, svezala je čvrsto dijelove jastučnice oko njezine ruke da zaustavi krv. - Molim te, nemoj umrijeti - molila je. Djevojka je bila tako mlada. Što se dogodilo da je učinila ovako nešto? Adele nije željela razmišljati o tome. Čula je zvuk bolničara koji su bili na stubama. Uletjeli su u sobu, s tjeskobnim Jackom koji ih je slijedio. - Dobro ste to učinili - jedan je rekao Adele. - Vjerojatno ste joj spasili život. - Možda - rekao je drugi, sumnjičavo je pogledavajući. - Izgubila je puno krvi. Idete li s njom u bolnicu?

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Adele je oklijevala. Nije joj tamo bilo mjesto. Nije poznavala djevojku. Miranda je sada bila u sigurnim rukama. Ali nije mogla podnijeti misao da ide u bolnicu sama. I, možda, umre sama. Stresla se. - Naravno. Vožnja ambulantnim kolima bila je strašna. Jurnjava kroz ulice, opasno ljuljanje sjedne na drugu stranu, zavijanje sirene. Adele je sjedila pokraj Mirande. Htjela ju je držati u naručju, ali bolničari joj to nisu dopustili. Osjećala se zaštitnički prema njoj, kao da je njezina kći. Stalno joj je željela provjeriti puls, ali nije se htjela miješati. Stigli su do male, prljave i napučene bolnice. Nije mogla razmišljati u kojem su dijelu Londona, nije bilo vremena za to. Mirandina nosila jurila su niz prljave hodnike i kroz dvostruka vrata. Malobrojna ekipa dojurila je i odvukla Mirandino sićušno, nepokretno tijelo. Medicinska sestra zaustavila je Adele spriječivši je da ide dalje. Iznad maske njezine su oči bile hladne i osuđivačke. - Koja krvna grupa? - upitala je. - Žao mi je. Ne znam - odgovorila je Adele, shvaćajući da misle kako je ona Mirandina majka. Sestra ju je poprijeko pogledala. Adeleje htjela objasniti tko je, da je liječnikova žena, ali ona je bila nitko i ništa u ovom mauzoleju bolesti i kaosa. Ostala je stajati u sobi prljavih zelenih zidova. Vrijeme je odmicalo i shvatila je u panici da neće stići vratiti se kući. Morala je zatražiti telefon da sejavi. - Telefon je za liječnike - rekla joj je medicinska sestra odrješito, tako da je Adele morala izaći na ulicu kako bi pronašla telefonsku govornicu. - Zadržala sam se danas... Baš me je Brenda pitala da spravim večeru i prespavam - rekla je Williamu, zahvaljujući Bogu za alibi i za mužev nesalomljivi nedostatak zanimanja za nju. Opetovano je čitala prepoznavanje znakova malih boginja i prelistala stare primjerke časopisa Picturegoer, ne primajući ništa od sadržaja u svijest. Bilo je blizu ponoći kada ju je netko obavijestio da je Mirandino stanje stabilno. Ušuljala se i stala pokraj njezina kreveta. - Pretpostavljam da ju je vaša brza intervencija spasila - rekla joj je jedna manje ljutita sestra. Miranda je izgledala sićušno, blijedo i bespomoćno, jako daleko od grabežljive namiguše koja je bila u kafiću kod Simone. - Volim ga - rekla je Adele kada se osvijestila i onda su joj se oči zakolutale u stranu, kao da se uzica koja ih je držala u dupljama prekinula. Nije mogla imati više od osamnaest godina. Što je Jack mislio o sebi, lomeći djeci srca? Bila je bijesna. Njezino je srce bilo na pladnju. Upozorio ju je na početku. Prihvatila je dogovor, znajući što može očekivati. Ali cura koja nije znala ništa o svijetu?

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Kada se napokon vratila u stan, Jack se nije kajao, iako je primijetila da ga je potreslo sve što se dogodilo. - Slušaj - rekao je. -Ja sam jedan od mnogih što se tiče Mirande. Ako je pala na mene, to je zato jer je ne iskorištavam, ne kao drugi gadovi koji je žele samo zbog njezina novca. I ona ima dvadeseti tri godine. Teško da je dijete. - Oh, onda je to u redu. Ako ima dvadeset tri godine - uzvratila je Adele. Savršena dob da si prerežeš žile u nečijoj spavaćoj sobi. - Nestabilna je. - Onda se nisi trebao petljati s njom! - viknula je. - Nisam se petljao s njom! - uzvratio je vičući. -Jedne sam je noći izvukao iz kafića kada joj nije bilo dobro. Doveo sam je k sebi i pazio na nju. Nisam je ni dotaknuo. Adeleje mogla zamisliti kako joj ugađa, mazi je. - Stvarno? Pogledao ju je u oči. - Nisam toliko čudovište. Znam da nemaš dobro mišljenje o meni... -Jer ne radiš ništa da bi me razuvjerio. Uzdahnula je od iscrpljenosti. Jack se branio. - Iskreno sam ti rekao da ne padam lako u napast. Ali za tvoju informaciju, već neko vrijeme nije bila ni jedna druga osim tebe. - Zašto mi dopuštaš da mislim drukčije? -Jer se ne mogu nositi s pritiskom?Jer ne vjerujem sebi?Jer jednom kada to kažem, mogu samo pokvariti tu stvar? - To je smiješno. Zar nemaš nimalo samokontrole? - Ne! Ne, nemam. Ne nameći mi svoje viđenje kako bi se ljudi trebali ponašati prema meni, Adele. Nismo sad u Shallowfordu.Ja nisam liječnik. I žao mije što imaš tako loše mišljenje o meni. Ponekad ne znam zašto se uopće trudiš oko mene. Adele ga je pogledala. - Ne znam ni ja. U tom trenutku shvatila je da joj je cijela veza donijela puno više neugodnosti nego zadovoljstva. Spustila je glavu na ruke. - Ne mogu se više nositi s ovim, Jack. Sve ovo... previše je. Jack ju je pogledao. - Nitko nikada to nije ni tražio od tebe - rekao je. Bio je u pravu, naravno. Znala je od početka da će joj slomiti srce. Ipak nije imalo smisla željeti da nikada nije otišla na onaj prvi ručak. Bila je sama kriva što se nije mogla othrvati napasti. Jer je tašta, površna i potrebna joj je pažnja, a bila je najsretnija žena koju je poznavala. Što je bilo toliko poremećeno u njoj da je osjećala potrebu dovoditi savršeno sretan brak u opasnost?

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Pokušala ga je zagrliti, ali podigao je ruke i zaustavio ju. Kad je bio ljutit, Jack se mogao duriti do beskonačnosti. Bilo bi sigurno lakše otići bez fizičkog kontakta s njim. Kad god bi ga dotaknula, njezina bi odlučnost isparila. Osvrnula se po stanu, kao da ga je pokušavala zapamtiti, iako je već znala svaki kutak, svaku površinu. Plahte natopljene Mirandinom krvlju ležale su nabacane na hrpu. - Što ćeš učiniti s njima? - upitala je, praktična do kraja. - U praonici će to srediti-rekaojoj je. - Nikada ne pitaju ništa i ne sude. Ustuknula je. Bila je to istina. Ona mu je sudila. Osuđivala ga je po standardima druge sebe, liječnikove supruge, ne preljubnice, i znala je da je to njezina mana. Znala je da je to smrtonosan poljubac za njihovu vezu. - Žao mi je - njezin je glas počeo pucati kada je to izrekla. Nije znala za što se ispričava. Adele je jedva stigla do vrata prije nego što se raspala. Ako se rasplače, bacit će se na njega i moliti ga da joj oprosti. Morala je zadržati barem trunku samopoštovanja. Mali dio nje nadao se da će Jack barem nešto naučiti iz onoga što se toga dana dogodilo: da mu, ako se nastavi tako neozbiljno poigravati tuđim srcima i ne bude otvoren i iskren, ništa neće ostati. Adele je Mirandinim pokušajem samoubojstva bila pogođena više nego što je mislila. Nekoliko je puta počela plakati kada ju je slika djevojčina nepokretnog tijela zaskočila usred dana kad je to najmanje očekivala. Pitala se kako joj je i može li to nekako doznati. Odlučila je da se radije ne zamara time. Okrenula je leđa tome svijetu, a ionako nije mogla ništa učiniti ili joj reći. Ako je William primijetio da je jako osjetljiva, nije to nikada spomenuo. Ipak mu je rekla da se ne osjeća dobro i da joj nedostaju blizanci, a nedostajali su joj. Žudjela je za njihovom galamom i prisutnošću koja bi ispunila prazninu u njezinu životu. Kada su oni bili pokraj nje, dan je imao smisao i energiju, i mogla je biti bezbrižna. Umjesto toga, usredotočila se na galeriju. Planirala je otvorenje. Pričalo se po gradu i činilo se da su svi uzbuđeni, što ju je pomalo veselilo. Pripremila je posjetnice, poslala izjave za medije, zapisala povijest i vrijednost svake slike koju je kupila. Sve ih je ponovno uokvirila najboljim okvirima koji su uz njih pristajali. Napokon je bila spremna. Provela je cio vikend vješajući slike. Bilo je iscrpljujuće - ljudi misle da je to samo pitanje zabijanja nekoliko čavala u zid, ali bila je umjetnost izložiti slike tako da se svaka pokaže u najboljem svjetlu. Micala je i mijenjala slike, ponovno ih vješala, udarila se čekićem po palcu, ispustila sliku na pod, oštetila okvir... sve dok nije bila zadovoljna. Jednoga nedjeljnog poslijepodneva povela je Williama kroz galeriju. - Jako se ponosim tobom - rekao je i spontano je zagrlio. Njegova iznenadna toplina oduzela joj je dah. - Hajde, idemo na večeru proslaviti. - Ali izgledam grozno - bunila se.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Izgledaš prekrasno - šalio se. - Tvoja je kosa posvuda i imaš prašine na obrazima, ali oči ti se sjaje kao što već dugo nisu. Nikada nisi izgledala bolje. Za večerom se ispričao zbog nedostatka pažnje. - Bio sam prezaposlen novom ordinacijom. Bila je to teška promjena za mene i znam da sam bio poprilično grozan. Žao mije. Možeš li mi oprostiti? - Naravno - Adele je osjećala mir. Njezin je brak ponovno na dobrom putu. Sve će biti kako treba. Adele je planirala veliko otvorenje za prvi tjedan prosinca. Na taj način može iskoristiti prednosti vremena slavlja, ukrasiti galeriju i ostaviti dovoljno vremena da ljudi kupuju za Božić ako to požele. Nadala se i molila da bude tako. Uložila je puno vremena, novaca i emocija. Napravila je fatalnu pogrešku kada je slala pozivnice. Bila je toliko zaposlena, a sjećanje na Jacka nestalo je do te mjere da joj se samo rijetko i kratko vraćalo. Nije se više prepuštala sjećanju i žudnji niti je ponovno proživljavala strast dok je noću ležala u krevetu. Njezina je veza s Williamom oživjela kada se počela osjećati kao da su jednaki. Nije bila strastvena na jednak način, ali bila je duboka i jaka. Zbog nekog razloga to ju je navelo misliti kako joj neće biti problem pozvati Jacka na otvorenje. Htjela je pokazati da je to preboljela, ali i da iz prve ruke vidi njezinu galeriju. Napokon, podsjećala se, Jack joj je pružio golemu pomoć i dao korisne savjete. Bilo bi nepristojno ne pozvati ga. Naravno da će ona biti u stanju nositi se s tim što ga vidi. William bi bio na njezinoj strani. To bi bilo vrlo civilizirano i zrelo. Stavila je pozivnicu u omotnicu, napisala Jackovo ime i adresu na prednjoj strani i dodala je hrpi, spremna odnijeti je u poštu. Do sljedećeg jutra bit će na otiraču ispred njegova stana. Netko će pokupiti poštu i stavitije na stol u hodniku. Uzet će je. Hoće li doći? Noć otvorenja bila je vedra i hladna. Adele je procijenila da će doći više od sto ljudi. To je nije uzdrmalo. Bila je dobra domaćica, izvrsno organizirana - što bi moglo poći po zlu? Ona i gđa Morris cijelo su se jutro pripremale. Kuhinja je bila ispunjena mirisom pečenja. Spravile su hrenovke u tijestu, vol aux vents, trakice od sira i pite od mljevenog mesa. Adele je pripravila voćni punč s rakijom. William ga je probao i rekao da je poput goriva za rakete. - Ako se gosti napiju - nasmiješila se - možda će isprazniti džepove. Ulaštila je dvije srebrne zdjele za punč i posudila čaše iz lokalnog hotela. Onda se bacila na uređivanje galerije. Htjela je stvoriti nešto pamtljivo na što će se ljudi vraćati. Provela je poslijepodne u šumi s dječacima, skupljajući imelu i zimzelene grančice. Netom prije zabave obavila je zadnju provjeru. Rukohvati, kamin i veće slike bili su ovijeni vijencima od imele, povezani slavljeničkim crvenim vrpcama. Sve je bilo obasjano svijećama. Dvije konobarice

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu koje je unajmila čekale su držeći srebrne pladnjeve pune čaša. Kupila je božično drvce i postavila ga pokraj kamina, ukrašeno blistavim ukrasima koji su odbijali svjetlo, a ispod su bile hrpe darova. Ne pravi darovi, nego knjige iz kuće koje je umotala šarenim ukrasnim papirom. Kupila je LP Johnyja Matisa za gramofon božične pjesme koje će puštati dovoljno glasno da se stvori dobra, ali nenametljiva atmosfera. Sve je bilo savršeno. Kupila je strukiranu crnu haljinu na bretele s dijamantnim dugmima. Kosu je uredila dan ranije - malo je narasla i frizer joj je napravio šiške, a ostatak kose natapirao i počešljao unatrag, tako da je pomalo sličila Jackie Onassis. William je stao iza nje kako bi joj pomogao s bisernom ogrlicom koju je odabrala. Potom se pogledala u ogledalo. Osjećala se zadovoljno svojim izgledom. William ju je poljubio u vrat. - Jako sam ponosan na tebe - rekao joj je ponovno. Zabava je bila uspješna. Došlo je puno više ljudi nego što ih je pozvala. Srećom, gospođa Morris ustrajala je u tome da se skuha dvostruko više nego što je Adele htjela. Naime, živjela je u strahu da će nestati hrane. Nekoliko ljudi kupilo je slike. Adele je osjećala nalet sreće i uzbuđenja. Bit će uspješna. Galerija će biti uspješna. A onda je spazila Jacka na drugoj strani prostorije. Osjetila je kako joj se srce malo ubrzalo, ali nije to bila ona moćna reakcija kakvu je prije imala kad bi ga vidjela. Činila se dosta pribranom i spremnom razgovarati s njim. Bit će smirena i dražesna. Onda je vidjela da je netko pokraj njega. Bila je to Rosamund. Mora biti. Bila je očaravajuća, naravno. Tamna kosa, poprilično kratka, kremasta koža i plave oči - neobična kombinacija boja zbog kojih se isticala u mnoštvu. Nosila je crvenu haljinu koja joj je savršeno pristajala, a u ušima je imala safirne naušnice. Mirnoća koju je Adele osjećala pretvorila se u paniku. Vatra je gorjela, galerija je bila prevruća, a popila je dvije čaše punča. Jack je vodio Rosamund prema njoj. Nije znala što će reći ili učiniti. - Moja draga, sretan Božič. I čestitke. Ovo je trijumfalno. Adele je uspjela izreći zahvalu kada je Jack povukao svoju suprugu naprijed. - Draga - rekao je - ovo je Adele Russel. Adele, ovo je moja žena Rosamund. Rosamund je bila pribrana, savršena, blještava. Uzela je Adelinu ruku i držala je malo predugo, gledajućije u oči, da pokaže nadmoć. Adele se pokraj nje osjećala kao krampus. U crnoj večernjoj haljini koja joj se prije činila pravim izborom, sada se doimala kao baba i izvan mode. William je stupio naprijed i Adele ih je morala brzo upoznati. - Kakvu to pametnu ženu imate - rekao je Jack. - Ne sumnjam da će galerija biti jako uspješna. Ima odlično oko. - Pa, naradila se - rekao je William. - Zaslužuje svaki uspjeh.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Adele je bila bijesna. Razgovarali su o njoj kao da nije bila tamo. Rosamund joj se nasmiješila. Nije znala je li to bila gesta solidarnosti ili nadmoći. Rosamund je bila nepročitana knjiga. Prekrasna nepročitana knjiga. - Oprostite - uspjela je izreći s trunkom ljupkosti. - Moram ići družiti se. Adele se nakratko sakrila u garderobu da se pribere. Kako je, pobogu, zamišljala da će se nositi s bivšim ljubavnikom na istome mjestu gdje joj je i muž? Slušati kako se smijuckaju njezinim uspjesima, bilo je mučno. Nikada nije ni pomislila da će Jack dovesti Rosamund. Ali naravno da ju je doveo. Bila je to božićna zabava. Zašto ne bi? Dlanovi su joj se znojili od tjeskobe. Baš je glupa. Sama si je to priredila jer je poslala pozivnicu, tupavo i nepromišljeno. Izašla je iz garderobe i duboko udahnula, spremna ponovno se družiti sa svojim gostima. Ljudi nisu davali znakove da će uskoro otići. Žamor je bio glasniji za nekoliko decibela. Temperatura je narasla. Kada je osjetila prst na svojemu vratu, mislila je da će se onesvijestiti. - Nedostajala si mi. Mogla je namirisati Zizoniju. Njegov je prst napravio kružić na njezinu vratu. Sa svakim krugom postajala ja sve slabija. - Prestani - rekla mu je. Naravno da nije htjela da prestane. Bio je iza nje. Mogla je osjetiti toplinu njegova tijela dok joj je govorio u uho. - Užasno sam pogriješio - rekao je. - Nisam shvaćao koliko mi značiš. Trebaš mi, Adele. Moj Bože! Riječi koje je žudjela čuti sve vrijeme dok su bili zajedno. Kada je ustrajao u tome da je muči. - Ne želim nikoga drugog - nastavio je. - Želim tebe. Ti si mi sve. Puno je puta sanjala da joj to govori. - Prekasno je, Jack - rekla je. - Gotovo je. Ne mogu se vratiti. Sretna sam. - Nisi - rekao je. I bio je u pravu. Mogla se zavaravati da je zadovoljna, ali ništa što joj je William rekao nije se moglo usporediti s riječima koje joj je Jack govorio na uho. Ili s osjećajem koji su budile njegove ruke na njezinu struku. - Molim te, nemoj - zavapila je, ali nije učinila ništa da ga se oslobodi. - Pođi sa mnom u Veneciju - rekao je. - Na proljeće. Posjetit ću neke klijente, vidjeti neke umjetnike. Možemo biti zajedno. Samo ti i ja. Zatvorila je oči. Ovo je bilo pravo mučenje. Kako je mogla misliti da je Jack neće probati namamiti natrag. Njegov je ego bio prevelik da ne proba, samo da dokaže kako to može. - Nikako - uspjela je reći. - Krećem iz Pariza. Početkom travnja. To ti daje dovoljno vremena da se boriš sa svojom savješću i nađeš ispriku.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Prstom je prošao po njezinoj kralježnici, zaustavivši se ondje gdje joj je počinjala haljina. Onda je otišao, natrag u gužvu zabave, ostavljajući je na drhtavim nogama. Deset minuta nakon toga, on i Rosamund izašli su iz gužve i pozdravili se. - Sretan Božić - rekla je Rosamund, poljubivši Adele hladno u obraz. Pada snijeg, pada snijeg, pada snijeg..., pjevao je Johnny Matis. Zadnji gosti otišli su malo nakon ponoći. Adele i William izašli su iz galerije i zaključali je. Dogovorila se s gospođom Morris da sutradan dođe i pospremi galeriju. Bit će joj drago dobiti dodatni novac kako bi unucima mogla kupiti božićne darove. U spavaćoj sobi William je cvrkutao o tome koliko je večer bila uspješna, komentirao goste i uređenje, ali naposljetku je i on bio tih, osjetio je da joj se ne razgovara. - Dragi, žao mije - rekla mu je. - Potpuno sam iscrpljena i onaj je punč bio prejak. Razgovarat ćemo o tome ujutro. Očajnički moram u krevet. U kupaonici je napokon dopustila da joj poteku suze, samo na nekoliko trenutaka, jer ih inače više ne bi mogla zadržati. Umila se hladnom vodom i nadala se da William neće primijetiti ništa neprikladno. Jack joj je rekao da mu nedostaje. Jack joj je rekao da je treba. Jack joj je rekao da mu znači najviše na svijetu. Jednom su te riječi bile ispunjenje njezinih snova. Sada ih je samo htjela zaboraviti. Nije se mogla vratiti u taj nemir, to mučenje, tu ludost. Sklupčala se u krevetu, osjećajući se beznadno. Bila je stroga prema sebi. Božić je. Božić je za obitelj i za blizance. Neće ga pokvariti jer je bila glupa. Mora zaboraviti svoju pogrešku i misli na Novu godinu. Ne mora se mučiti što će odlučiti. Bilo je očito. Zaboravi na Jacka Molloya zauvijek i nikada se više nemoj dovesti u iskušenje da mu se javiš.


DVADESET TRI

B

ilo je pet sati i zora je razmišljala o tome da svane. Nebo se postupno pretvaralo iz tamnoplavog u sivo poput dima, dok je Orient Express klizio pokraj Ciriškoga jezera, prostranstvom spokoja boje mjeseca. Stanovnici kuća na obali, ako su imali ikakvog razuma, još uvijek su bili u krevetu, kao i većina putnika u vlaku, osim nekolicine onih koji nisu mogli spavati ili su se rano dizali. Ili kojima je nešto bilo na pameti. Beth je otvorila vrata kupea i odšuljala se niz hodnik. Koliko god je pokušavala, nije mogla zaspati. Njezin je ležaj bio savršeno udoban, ali njezin se mozak nije htio isključiti. Opetovano je prolazila kroz događaje. U jednome trenutku mogla se uvjeriti da će sve biti u redu, da se nema zašto brinuti, a već u sljedećemu oblijevao ju je hladan, paničan znoj. Naposljetku je odlučila ustati. Sjedila je za malim stolom na kraju hodnika za kojim su putnici mogli gledati krajolik. Rolete su bile spuštene, ali Beth je oprezno podignula jedan kraj. Nebo je već postajalo blijedo biserno. Spustila je glavu na ruke i gledala kroz prozor, pitajući se je li još netko budan vani. Netko jednako zabrinut kao i ona. U subotu će biti pet tjedana otkako se to dogodilo, procijenila je. Stalno je prelazila preko toga, želeći da se može vratiti do točke nepovrata i krenuti u suprotnom smjeru. Gdje će se zaustaviti, pitala se. Na točki kad je odlučila otići? Na točki kad se odlučila vratiti u Connorov stan? Na točki kad... Pobogu, što ju je spopalo? Nije imala vremena za cure koje su napravile budale od sebe s dečkima i onda bile histerične. Beth je uvijek voljela misliti kako je pribrana. Nije se jako zaljubljivala. Uvijek je bila prisebna i znala je što radi, čak i nakon puno cuge. Ipak, mogla je popiti kao smuk. Ona i Jamie bili su zajedno dovoljno istrenirani. Ono što roditelji tijekom razvoda nisu nikada primijetili bila je činjenica da regal s pićima zna ostati sumnjivo prazan. Bethini prijatelji nagovorili su je da ode i pogleda Jamiejev bend u pubu koji se zove Greyhound. Beth nije bila posebno raspoložena za to - mogla ih je čuti u garaži kod kuće, besplatno ako je željela. Ali njezina prijateljica Zanna bila je posve opsjednuta glavnim pjevačem. - Nisu u biti posebno dobri - Beth je rekla Zanni. - Žele biti Nirvana. Ali stalno zaboravljaju da su u Shepherd’s Bushu, a ne u Seattleu. Kao i obično kad se nečemu ne veseliš, na kraju je ispalo nevjerojatno. Netko je odlučio kako je vrč margarite dobra ideja. Na kraju, Beth se zapričala s novim basistom. Nije prije upoznala Connora i bila je očarana njegovim sivim očima s tamnim krugovima oko zjenica, čupavim šiškama koje je stalno micao da mu ne smetaju i sramežljivim, seksi osmijehom od kojeg se osjećala nemirno. Kada je shvatila da svi drugi idu nekamo, uključujući Zannu i Jamieja, činilo joj se najprirodnijom stvari na svijetu ostati i poći s njim doma. - Ne volim takve zabave - rekao joj je.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Ni ja - složila se, iako ih je voljela. Ali činilo se da će oni imati svoju privatnu zabavu, tako daje to bilo u redu. U svojemu stanu pustio je album Nicka Drakea i dobacio joj limenku piva. Sklupčala se na fotelji koja je izgledala poprilično prljavo, ali na svjetlu svijeća to nije bilo važno. Posebno kada je došao sjesti pokraj nje. I počeo je ljubiti. Milovao ju je, a ona je prela kao mačka i raširila se pokraj njega želeći još. Kada joj je stavio ruku u traperice, nije se bunila. Bilo je prekrasno. Čak i sad, njezina bi se koža naježila kada bi se toga sjetila. Nakon toga zaspala mu je u naručju. Probudila se s osjećajem užasa tri sata poslije. On je spavao kao zaklan na fotelji pokraj nje. Prljava kosa koja joj je bila tako privlačna sada je izgledala pomalo slamnato. Tresla se od jutarnje hladnoće i puzala uokolo po polumraku pokušavajući pronaći svoju odjeću. Bilo joj je mučno kada je shvatila što je napravila. Nije se inače upuštala u seks bez zaštite. Ali bila je pijana i jako napaljena. Kako je, pobogu, mogla biti tako glupa? Sjedila je pokraj njega na krevetu pet minuta, pokušavajući pronaći hrabrost da ga probudi. Ali odjednom je izgledao nepristupačno. Sva njezina hrabrost i pouzdanje nestali su. Usta su joj bila suha od straha i soli iz margarite. Ušla je u kupaonicu. Mora da je bila tamo sinoć, ali nije se toga sjećala, jer da je vidjela što je unutra, pobjegla bi glavom bez obzira. Tirkizni kimono bio je obješen na vrata. Boce parfema Prada, ruževi, krema za peeling Dirty Girl i ružičasta četkica. Izjurila je iz kupaonice i udarila ga po leđima. - Au! - pogledao ju je namrgođeno. - Imaš curu. - Opusti se. Nema je do utorka. Na nekom je tečaju. - Nije stvar u tome. Da sam znala da imaš curu, ne bi nikada... Pogledao ju je ispod svih tih šiški. Osmijeh koji joj je sinoć bio tako privlačan, sada je očito bio cerek. - Bi. Nisi si mogla pomoći. Beth, kojoj nikada prije nije ponestalo riječi, sada nije znala što kazati. Gorčina joj je dolazila u usta iz želuca, strava pomiješana s tekilom. Počela je plakati. - Pobogu - rekao je Connor. - Nazovi mi taksi - jauknula je. - Nazovi ga sama - rekao joj je i prekrio glavu jastukom. Na trenutak je samo stajala, otvorenih usta, zgrožena. Nitko se nije tako ponašao prema njoj. Nitko. Ali on nije pokazivao nikakve znakove da će joj se posvetiti pa je pronašla torbicu i kaput. Šutnula ga je.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Gdje je najbliža postaja podzemne željeznice? Pogledaoju je. - Ravenscourt Park - promrmljao je i opet zaspao. Nekoliko dana nakon toga čekala je da joj se Connor javi. Ništa, ništa, ništa. Nije dobila poruku niti joj se javio na Facebooku. Nije Jamieju rekla ni riječ. Sramila se, osjećala se glupo i znala je da će Jamie poludjeti na nju. Inače ju je motrio kao sokol - što radi i s kim je - iako nije toliko pazio te noći, mislila je tužno. Njezina pogreška - rekla mu je da će otići k prijatelju i povjerovao joj je. Da zna što je Connor učinio, nokautirao bi ga. Možda su se kod kuće stalno svađali, ali vani je Jamie štitio svoju sestru. Svaki put kada je Jamie išao na koncert, pitala se ima li Connor isti ritual. Pokupi neku curu koja ništa ne sumnja, onda učini da se ona osjeća posebno pa je se riješi. Ili je bio sretan s onom čije su se stvari nalazile u kupaonici? Je li Beth bila samo seks za jednu noć? Osjećala se poniženom, iskorištenom i posramljenom. Nije mogla reći nijednoj prijateljici: mislile bi da je drolja. Neke od njezinih prijateljica spavale su sa svojim dečkima, ali ne s tipovima koje su tek upoznale. U međuvremenu, nije mogla prestati brinuti se o nečemu drugom. Beth je pogledala jezero. Bilo je ogromno. Zamišljala je kako ulazi u njega, hoda i hoda dok joj se glava ne nađe pod vodom. Onda bi zauvijek zaspala i sve njezine brige nestale bi. Vrata susjednog kupea otvorila su se i ušla je Stephanie, umotana u svoj kućni ogrtač. - Bok - Stephanie joj se nasmiješila. Šaptala je. -Jesi li dobro? Koliko si već tu? Mora da se smrzavaš. Protrljala je Bethina ramena. Bila je to gesta privrženosti. Beth je htjela zaplakati. - Mislim da sam trudna - rekla je. Pobogu. Zašto je to rekla? Stephanie je zataknula kosu iza ušiju i kleknula pokraj Beth, koja je sada plakala u svoje dlanove, lakata oslonjenih na stolić. - Kako to misliš? Kako znaš? - Kasni mi dva tjedna. Nikad ne kasni. Nikad. Stephanie je šutjela, očito pokušavajući razumjeti to što je čula. - O. K. Znači... tko... kako... kad? Beth nije htjela otkriti više intimnih detalja. - Ne moraš to uopće znati - rekla joj je. Pokušala je zaustaviti suze, ali nije mogla prestati plakati. - Oh, jadno malo. Dođi ovamo. - Stephanie ju je čvrsto zagrlila. - Znači, jesi li sigurna? Jesi li napravila test? Beth je odmahnula glavom. - Nisam se usudila.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Stvarno je rano, zar ne? Moraš biti sigurna jesi li ili nisi. I onda... Beth je stavila ruku na svoj nepostojeći trbuh. - Nemoj to ni spominjati... pobačaj. Ne bih to mogla učiniti. Na Stephanienu licu očitavala se mješavina simpatije i boli. - Nitko te neće natjerati da učiniš nešto što ne želiš. - Hoćeš se kladiti? - Beth je izgledala prkosno. - Naravno da neće. Samo će ti pomoći da doneseš najbolju odluku. Beth je odmahnula glavom. - Ne razumiješ. Počela je paničariti. Njezin je glas postajao glasniji. Zadnje što im je trebalo bilo je da se ljudi u susjednim kupeima počnu pitati što se događa kad vide kakva je to galama. Bilo je tek nešto poslije pet. - Idemo u restoran - rekla je Stephanie. - Ondje možemo razgovarati. Probudit ćemo sve ako ostanemo ovdje. Beth se složila, pomalo umorno, i njih dvije polako su u papučama krenule kroz vlak. Restoran je, posve očekivano, bio prazan. Bilo je čudno vidjeti tako nijem klavir nakon toliko veselja prethodne noći. Pojavio se stjuard i ponudio im vruću čokoladu. Nije uopće bio zatečen time što im je potrebna pažnja u cik zore. - Savršeno - Stephanie se nasmiješila i okrenula natrag prema Beth koja je bila skupljena u stolcu, očajna. Dobro se sjećala patnje tinejdžerskih godina, kad je svaki problem izgledao golem i nepremostiv i kad se činilo da su svi protiv tebe. Ona nije imala Bethin problem. Ali neke njezine prijateljice jesu. Sve je uvijek bilo dobro na kraju. - Ej - rekla je blago. - Bit će u redu. Dvije suze kliznule su niz Bethin obraz. Obrisala ih je rukavom. - Jednostavno ne znam što da učinim - kazala je. - Prvo moramo doznati jesi li stvarno trudna. Stephanie je znala da je osoblje uistinu ljubazno, ali nije se činilo vjerojatnim da mogu pronaći test u ovo doba. - Morat ćemo pričekati da stignemo u Veneciju. - Ali sigurno jesam - prostenjala je Beth. - Nikada mi ne kasni. I imala sam... Zatvorila je oči kada se sjetila. - Seks bez zaštite? - Stephanie je rekla. - Da - Beth je zucnula. - S Jamiejevim basistom. Nakon nastupa. Ne želi ništa više sa mnom... - Jamiejev basist? Gdje je bio Jamie kada se to dogodilo? - Nije znao za to. Iskreno. Nije njegova krivica. Nemoj mu reći. Poludjet će. Ubit će Connora. - Connor? - Stephanien glas postao je sumoran kad je izgovarala njegovo ime. - On je rekao da im je nabavio ugovor, zar ne? - Molim te, nemoj nikome reći. Ništa.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Stephanie je osjetila kako se odgovornost prebacuje na njezina leđa, zagušljivo i klaustrofobično, kao preuska vesta. Što god sada kaže ili učini, utjecat će na sve: na njezin odnos s Beth, na njezin odnos sa Simonom, na Simonov odnos s Beth... Obiteljski život, počela je shvaćati, bio je zamršen i kompliciran. Morao si odgovarati za sve što si izgovorio. I što s Jamiejem? Sigurno bi ova spoznaja utjecala na njegovu odluku? Stephanien život do tada je bio jednostavan. Bila je odgovorna samo za sebe emotivno. Čak i u prijašnjim vezama, osjećala se kako može sama donositi odluke jer je tako organizirala svoj život. Bila je na otoku. Na otoku Stephanie. Pitala se je li u nutrini sebična? Hoće li prolaženje kroz ovo minsko polje biti preteško? Pokušala se staviti u Bethin položaj. Što bi ona htjela u toj dobi da je bila u istoj situaciji? Čvrst zagrljaj, zaključila je, i bezuvjetno uvjerenje da će sve biti u redu, što god se dogodilo. Da je netko utješi, to bi htjela. I osjećaj da nije sama u tome. Je li imala pravo tješiti Beth? Nije bila njezina majka. Nije uopće bila sigurna što je njezina uloga. Ali bila je odrasla osoba i netko kome je Beth vjerovala dovoljno da joj kaže što je na stvari. Pokušala je zatomiti paniku u sebi, stavila je ruke na njezina ramena i privukla je u zagrljaj. - Što god se dogodilo, ja sam na tvojoj strani - rekla joj je. - Možeš mi vjerovati. Bethin glas bio je prigušen. - Moraš mi obećati da nećeš reći tati. Stephanie se osjećala neugodno. - Ne znam mogu li to obećati - odgovorila je. - Tvoj tata i ja ne tajimo jedno drugom ništa. Tako smo se dogovorili na početku. Beth se odmaknula. Doimala se povrijeđeno. - Ne smiješ! - Njezin je glas odjeknuo restoranom poput mjauka. Stephanie je pogledala stjuarda, ali on nije podigao pogled. Posve je sigurno bio uvježban da ne sluša. - Natjerat će me da ga se riješim. Znam da će to učiniti. A ja ne znam želim li to. Ne bih mogla ubiti svoju bebu. - Sigurna sam kako te neće natjerati da učiniš nešto što ne želiš. - Stephanie je bila uvjerena u to. Naravno, Simon će biti uništen Bethinom situacijom, kao i svaki drugi otac, ali poštovat će je i podržavati. - Nema smisla da radiš nešto ili donosiš bilo kakve odluke dok nismo sigurni da si trudna. - Jesam - Beth ju je pogledala. - Osjećam to. Osjećam se nekako. .. - mahala je rukama oko tijela i slegnula ramenima. - Puno. Malo kao da ću eksplodirati. Beth je protrljala lice. Kosa joj je stršila posvuda. Izgledala je tako mlado. - Gledaj... - rekla je Stephanie. - Zašto se ne ušuškaš u krevet i malo odspavaš? Očito cijelu noć nisi oka sklopila od brige. Još nije ni šest. Možeš odspavati još nekoliko sati prije doručka. Možda ćeš se osjećati bolje. Otpratila ju je natrag u kupe, sačekala da se uvuče u svoj ležaj pa je pokrila plahtama i dekama. Provjerila je jesu li rolete čvrsto zatvorene i ugasila svjetlo.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Nemoj me ostaviti - rekla je Beth. Stephanie je sjela na rub kreveta. Simon će se pitati gdje je, ako je budan. Ali nije marila. Sjedila je pokraj kreveta milujući Bethinu kosu dok nije zaspala. Kada je bila sigurna da čvrsto spava, ušuljala se natrag u svoj kupe. Simon je još uvijek spavao. Pogledala ga je na trenutak pitajući se o onome što joj je Beth rekla. Treba li mu reći? Ne, još je prerano. Možda je lažna uzbuna. Pitala se kako će reagirati. Još se osjećala nelagodno zbog načina na koji je reagirao na Jamiejeve vijesti koje nisu bile ni upola toliko komplicirane kao Bethina izjava da je trudna. Gledala ga je dok spava. Bio je još uvijek zgodan, kratko ošišane crne kose mjestimice prošarane sjedinama, jaka čela, pravilna nosa, glatke kože. Još uvijek su se vidjele bore od smijeha u kutovima usana, čak i kada je spavao. Pitala se što se zbiva u njegovoj glavi. Pitala se sanja li, što je u njegovoj podsvijesti, koje su tajne zakopane. Željela je ući u njegov um, izvaditi njegove misli i onda ih razdvojiti da sazna tko je on zapravo. Stegnula je kućni ogrtač oko sebe. Nije bilo hladno u kupeu, ali osjećala je malo hladnoće na koži. Odlučila je da će se vratiti u krevet i pokušati malo odspavati. Bilo je prerano za buđenje, a trebat će joj bistra glava. Upravo se počela penjati ljestvama kada je osjetila ruku koja je miluje po gležnju. - Ej - šapnuo je Simon. - Gdje si bila? -Još uvijek je jako rano. Otišla sam na WC. Vrati se spavati. - Dođi i pravi mi društvo. Bila je to zadnja stvar koju je htjela raditi. Htjela je biti sama da razbistri um. Ali nije mogla odbiti, da ne bude sumnjivo. Legla je pokraj njega. Povukao je prekrivač preko njih i privukao je k sebi, milujući je dok nije ponovno zaspao. Ležala je tamo, pitajući se o muškarcu u čijem je naručju bila, razmišljajući što učiniti s Jamiejem, kako riješiti Bethin problem, pitajući se gdje je ona u svemu tome.


DVADESET ČETIRI

E

mmie se naglo probudila. Vrat joj je bio ukočen i bilo joj je hladno. Deka kojom se bila pokrila pala je na pod, zajedno s njezinom knjigom. Shvatila je da je zaspala i da je još u Archiejevu kupeu. On je zadovoljno spavao, kao mrtav. Podigla je rolete i uzdahnula. Nije mogla vjerovati kako lijepo izgleda krajolik s druge strane prozora. Zelene planine poput smaragda, a iznad njih pospani oblak na blijedoplavom jutarnjem nebu. Hrpice koliba kosih krovova na obroncima brežuljaka. Dugoroga stoka koja pase. Očekivala je da Heidi protrči brijegom, uskovitlane kose, s kantom mlijeka u ruci. Bilo je više od svega što je mogla zamisliti, a Emmie je imala poprilično bujnu maštu. Ponovno se ogrnula kućnom haljinom i izašla na hodnik. Krenula je prema poslužiteljevu kupeu na kraju vagona, gdje je Robert pripremao pladnjeve s doručkom za ranoranioce. Zamaman miris svježe kave pogodio ju je i shvatila je da je, unatoč sinoćnjoj večeri, opet gladna. - Pitala sam se - rekla je - imate li što protiv mamurluka. Mislim da će moj suputnik imati glavobolju kada se probudi. Robert se nasmiješio. - Niste prva osoba koja me to pitala. Za nekoliko trenutaka donio je čašu vode u koju je stavio dvije Beroccae, uz nekoliko tableta protiv bolova. - Onda preporučujem doručak što prije. Donijet ću vam ga u kupe čim odnesem ove druge. Nekoliko kroasana, jaka kava i bit će kao nov. Emmie je odnijela lijek u Archiejev kupe. Sjela je na krevet pokraj njega i poškakljala ga po obrazu. Naglo se probudio, mašući rukom da prestane. - Što? - rekao je i uspravio se. Nasmijala se njegovoj zbunjenosti kada ju je vidio. - Mamurluk? - upitala je. - Ne - rekao joj je veselo. - Nikad ih nemam. Mislila je, zbog bljedila njegova lica, da pretjerano protestira. Svejedno mu je dala Beroccau i dvije tablete. - Uzmi ih - rekla je. - Doručak stiže. Nisam htjela da propustiš još jedan trenutak putovanja. - Imaš pravo - složio se Archie. - Ali... što radiš ovdje? - Zaspala sam na stolcu - rekla mu je. - Nisam te htjela ostaviti samog. - Šališ se? - Prošao je prstima kroz raščupanu kosu. - Žao mi je. Bio sam totalni idiot, jako sam se napio. Stvarno si izvukla kraći kraj, dobila si mene za slijepi spoj. Nadoknadit ću ti to nekako. - Nije bio nikakav problem - rekla je Emmie. - Večer je bila zabavna. Samo na kraju...

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Archie se pokušao sjetiti što se dogodilo. Odmahnuo je glavom. Nije se ničega sjećao. - Kada si pjevao Vana Morrisona cijelom restoranu - rekla je Emmie. - Oh, ne... Zatvorio je oči sjetivši se. - Idem u svoj kupe odjenuti se - rekla je Emmie. - Neću se dugo zadržati. Onda možemo doručkovati. Sekundu nakon toga, otišla je. Archie je legao na jastuk. - Bravo, Archie - rekao je sebi. - Kakav gospodin.


DVADESET PET

J

amie je stajao pokraj poslužiteljevih vrata pitajući se kako će doći na tu temu. Htio je da Robert požuri i vrati se. Što je duže stajao tamo, vjerojatnost da će ga vidjeti netko iz njegove obitelji rasla je. Neće moći provesti plan ako ne dobije natrag svoju putovnicu, a sve su putovnice predali kada su ušli u vlak. Bile su sigurne zajedno, spremne za pregled na bilo kojoj granici ako bude potrebno. Hvala Bogu. Robert se vraćao kroz hodnik. Primijetio je Jamieja i nasmiješio se. - Trebate pomoć? Jamie je odlučio krenuti. Da ne bude velika stvar. - Uh, da. Treba mi putovnica. Robert se namrštio. - Sve su kod upravitelja vlaka, nažalost. Dobit ćete ih prije nego što stignemo u Veneciju. - Tada će biti prekasno. - Morat će objasniti. - Izlazim u Innsbrucku. Moram se vratiti kući. Iskrsnuli su nekakvi problemi. - Oh! Pa, morat ću obavijestiti upravitelja. Moramo se strogo držati popisa tko je u vlaku. - U redu. Ali ako mi možete vratiti putovnicu, to bi bilo super - zastao je. Ali, hm... ako biste mogli... ne reći ikome drugom. Ikome iz moje obitelji. Robert ga je pogledao. - Dobro. Jamie se s nelagodom nasmiješio. - Riječ je o mojoj mami. Sve je krenulo... Malo je... - Mahnuo je rukom da naznači zamršenost situacije. - Ali ne želim reći tati i pokvariti mu putovanje. Samo ću nestati. Otići ću porazgovarati s njom. - Shvaćam. - Robert je vidio da je dečko pod stresom. Ona klasična fora kada se praviš da si hladan i ležeran, a zapravo se osjećaš prestravljeno. Vrlo se dobro sjećao tog osjećaja. - Želiš razgovarati o nečemu? Jamie je podigao ruke. - Ne, hvala. Sve je u redu. Samo mi treba putovnica. - O. K. Vratit ću se za pola sata i donijet je. - Hvala. Jamie je odšetao hodnikom. Robert ga je gledao. Bilo mu je neugodno zbog razgovora. Nešto nije bilo u redu.

*** Archie i Emmie doručkovali su s užitkom. Bila je voćna salata, košara peciva, kremasti jogurt, lončići čaja i kave, sve na stolu od bijelog porculana. Rolete su bile podignute i planinski krajolik postajao je sve čudesniji dok je vlak prolazio kroz Švicarsku. U daljini su se nazirale crkve i dvorci, ispod obronaka prekrivenih gustom šumom.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu -Ja više volim jaja i slaninu - rekao je Archie, gledajući sumnjičavo malo pecivo s grožđicama. - Ovo je moj raj - rekla mu je Emmie. - Sretna sam ako mogu naći mlijeko u hladnjaku. - Nisi domaćica? - Archie je namazao maslac na pecivo. - Nemam vremena. U radionici sam pretežno od osam do osam. Onda imam štandove na tržnici vikendima... Moram se dići u zoru da odem tamo i pripremim štand. Zato rijetko kuham. - I ja. Mene majka hrani na silu. Nije sretna ako ne gura ljudima hranu u usta. - Imaš sreće. - Trebao bih biti jako debeo. Ali farma me drži u formi. I psi. - Ah, da, terijeri. Zašto to nisi napisao u prijavi? - Nemam pojma. Ne znam što je Jay napisao. Emmie se nasmiješila. - Napisao je tako da si zvučao čudesno. - Oh, jao! - Archie je stavio dvije žličice šećera u kavu. - Vjerojatno si jako razočarana. Emmie na trenutak nije odgovorila. - Ne, nisam - rekla je konačno i okrenula se pogledati kroz prozor. - Vidi! Prolazimo kroz St. Moritz. Uvijek sam htjela doći ovamo. Zvuči glamurozno. Sve filmske zvijezde, bunde i vožnje saonicama... Pretpostavljam da nikada neću... Brbljala je. Znala je to. Zagrizla je kroasan s marelicom. Ako joj usta budu puna, više neće moći pričati besmislice.

*** Sylvie je sjedila prekriženih nogu na donjem ležaju u Rileyjevoj staroj pidžami, srčući crnu kavu. - St. Moritz - rekla je sanjivo. - Sjećaš se onog Božića? Riley je pogledao kroz prozor. Još uvijek je bilo snijega na ovoj nadmorskoj visini, iako se postupno topio, otkrivajući zelenu travu koja će uskoro biti načičkana proljetnim cvijećem. Naravno da se sjećao. Riley nije bio veliki ljubitelj Božića, ali to je bilo jedno od najdražih sjećanja kada su on i Sylvie unajmili kolibu u planinama. Nisu uvijek provodili Božić zajedno, ali uvijek je uživao kada su ga uspjeli tako provesti. Bili su s velikom skupinom ljudi. Riley nije bio gorljivi skijaš - bilo ga je previše strah da će slomiti nogu i ugroziti posao - ali Sylvie je bila neustrašiva. Već je s tri godine znala skijati. Nije se pravila važna. Ne kao jedan član njihove ekipe. Roger Bardem, čovjek koji je bio stručnjak za sve i htio je da svi to znaju. Cijelu je večer pričao o svojemu skijanju. Nitko nije znao tko ga je pozvao, a imao je potpuni nedostatak samosvijesti u smislu da nije shvaćao kako svi u toj kolibi žele da ga zatrpa lavina.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Sylvie više nije mogla izdržati. - Utrkivat ćemo se sutra, Rogere, ti i ja. O. K.? - Sylvie ga je pogledala preko stola. - Onaj tko izgubi plaća ručak svima. Roger je podigao čašu i nazdravio joj, s bahatim samopouzdanjem. - Dogovoreno. Riley je bio prestravljen zbog Sylvie, ali više je nije mogao spasiti od izazova. Nije imalo smisla odgovarati je od toga. U bijelom skafanderu, s crnim naočalama marke Courreges i bijelom krznenom kapom, bila je prkosno sigurna da će ga pobijediti. I ubila ga je u pojam, spuštajući se kroz svjež snijeg s istom količinom stila i gracioznosti kao i brzine. Njegova neustrašiva Sylvie... Riley je znao da će pobijediti, ali opet se brinuo. Zamišljao je da će je morati odvesti hitna pomoć samo zbog oklade u večeru. Na ručku je Sylvie rekla svima da naruče najskuplje vino. Uživala je gledati Rogera mrtvog iznutra, a zbog ponosa nije se mogao žaliti kad je izračunao koliko će ga sve to koštati. Malo prije kraja ručka, Sylvie je šmugnula i platila. Uživala je gledati Rogera kako se meškolji, ne kako plaća. Riley ju je zbog toga obožavao više nego ikada. Sada se smijala, sjećajući se. - Roger Bardem... sjećaš li se? Izraz njegova lica kada smo naručili Chassagne-Montrachet? - Bila si zla - rekao joj je. - Bio je bezobrazan - odvratila je. - Bezobrazan i dosadan. Zaslužio je sve što je dobio. Riley ju je pogledao. - Nemoj se nikada promijeniti - rekao je. Pogledala gaje upitno, držeći kroasan u ruci. - Zašto bih se promijenila? - rekla je. - Znaš točno u što si se upustio. - Znam - rekao je. - Doista znam.

*** Robert se mučio sa svojom savješću pola sata prije nego što je odlučio da se mora umiješati. Mislio je da bi bilo gore prešutjeti Jamiejev plan nego otkriti ga. Otišao je pronaći Jamiejeva oca. On i njegova cura bili su u restoranu gdje su pili kavu i slikali krajolik kroz prozor. Prolazili su pokraj drevne utvrde grada Bludenza, a pruga je postajala sve strmija. - Ispričavam se što vas prekidam - rekao je Robert. - Nisam siguran je li moje da to kažem, ali vaš sin planira izaći u Innsbrucku. Zamolio me da mu vratim putovnicu. Stephanie je izgledala šokirano. - Jamie, mislite? - Da. Zamolio me da vam ne kažem.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Stephanie je bila zaprepaštena. Simon se samo namrštio. - Jeste li mu je vratili? - Nisam ga mogao odbiti. - Pa, hvala što ste nas obavijestili. - Simon je pogledao prema svojoj kameri, namještajući postavke. Robert je otišao, nesiguran je li napravio dobru ili lošu stvar. Stephanie je pogledala Simona. - Što ćemo učiniti? Simon je slegnuo ramenima. - Ne možemo ništa. - Nećeš ga zaustaviti? - Ne mogu ga spriječiti. Ima osamnaest godina. Može učiniti što želi. - Igrao se postavkama. - Ako namjestim ovo na 1/250... - Ne možeš ga samo tako pustiti da ode! Ne smeta ti to? Simon je uzdahnuo. - Naravno da mi smeta. Jako sam uzrujan što je došlo do ovoga. Ali moje upletanje neće promijeniti stvari. Zapravo, vjerojatno će ih samo pogoršati. Ne želim scenu u Orient Expressu, hvala. -Ah tvoje upletanje uzrokovalo je ovo. Govoriti mu da ne smije... - ... odustati od fakulteta kako bi se zezao s prijateljima? - Simon ju je prekinuo. - Nitko od njih, htio bih istaknuti, ne odustaje od slične prilike. - Znači, to je to? Nećeš se ni pozdraviti s njim? Simon je opet uzdahnuo. - Ne mogu pobijediti, što se mene tiče. Što god učinim, bit će pogrešno. Ne mogu spriječiti Jamieja da ode. Želi nešto dokazati. Ne dopuštam da manipulira mnome. Kraj priče. Stephanie je bila posve zatečena. Kako Simon može biti tako tvrda srca? Jadan Jamie... Naravno da je bio malo blesav, ali vjerojatno je htio da mu se tata umiješa i zabrani odlazak. Što je mogla učiniti? Bila je potpuno iscrpljena. Pruga je zavijala tako dramatično da se kroz prozor mogao vidjeti prednji dio vlaka. - Spektakularno - rekao je Simon, pritišćući objektiv na staklo i škljocajući nekoliko puta zaredom. Stephaniena usta bila su suha. Kako je mogao samo sjediti i ništa ne poduzimati? Zar ne vidi da čini upravo ono što je Tanya htjela? Žena je napravila pravu pomutnju. Možda je potrebna druga žena da ih izbavi iz nje. Štoviše, Simon nije imao pojma da je Jamie najmanji problem. Trebat će mu obitelj na okupu, ne slomljena obitelj. Ustala je. - Ako ti nećeš razgovarati s njim, ja hoću.


DVADESET ŠEST

J

amie je bio u Bethinu kupeu. Spakirao se i držao putovnicu. Mobitelom je provjerio stanje na svojemu bankovnom računu - imao je dosta novca. Uštedio je pola zarade kad je radio kao šanker tijekom slobodne godine i sad je bio zahvalan što ga nije potpuno potrošio na opremu za bend. Beth je ležala na svojemu ležaju, izgledala je nadureno, ali to nije bila novost. - Idem doma - rekao joj je. - Izlazim u Innsbrucku. - Nemoj biti glup - odgovorila mu je. - Nisam glup! Ako tata ne želi poštovati moje odluke, onda ne vidim zašto bih se trebao zadržavati. Beth se uspravila. - Znači, pokvarit češ cijelo putovanje? A što će biti sa Stephanie? - Kao da je nju briga. -Jest. Mislim da vjerojatno jest. Jamie se namrštio. Očekivao je da će ga Beth podržati. Zapravo, htio joj je predložiti da pođe s njim. Da odrasli mogu sami uživati na praznicima. - On mora sve kontrolirati. - Jamie... svi su očevi takvi. To je profesionalna deformacija. - Ničiji tata nije rekao da je to loša ideja. Svi drugi imaju podršku obitelji. Beth se okrenula na stranu i položila glavu na ruku. - Zato jer su svi oni gubitnici. Pola njih mislilo je studirati audioinženjering na lokalnom fakultetu. Nije baš neka velika žrtva. Jamie je netremice gledao u nju. - Ispran ti je mozak. - Jamie, bit ću iskrena. Niste baš ni dobri. Zinuo je zbog takve uvrede. - Rekla si da smo super. Rekla si da nas obožavaš. - Davala sam vam podršku - odvratila je, prstima oblikujući znak navodnika. - Nisam ti htjela reći da zvučite užasno, ali sada kada ćeš otići i uništiti si život, to mogu. Dosadni ste. Već viđeno i slušano. Zijev. - Baš si kuja. Beth se bacila na leđa. - Ne idi, Jamie. - Idem... A kada dobijemo posao i limuzinu, i kada budemo svirali na Glastonburyju, nemoj mi doći žicati karte za backstage. Okrenuo se u tren oka i izjurio iz kupea. Zastao je na hodniku. Švicarska je jurila pokraj njih u svojoj savršenosti. Vrtjelo mu se u glavi i osjećao se kao da će

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu se rasplakati. Nije znao što misliti. Znao je da se ponaša glupo, kao što je rekla Beth, ali bio je ljutit. Vidio je Stephanie kako ide hodnikom prema njemu. Na licu joj se čitala zabrinutost. Vidjela je da ima torbu na ramenu. -Jamie - započela je. - Ne treba - rekao je bezobrazno. - Ti si u redu. Ako dobro odigraš, vjerojatno ćeš dobiti prsten do kraja putovanja. Imaš tatu upravo tamo gdje ga želiš, zar ne? Nije ju htio pogledati u lice. Nije mogao vjerovati kakva mu žuč izlazi iz usta. Ništa od ovoga nije bila njezina krivica. Ali samo je želio da njegovi roditelji opet budu zajedno. - Imaš li novaca? - upitala je, a glas joj je bih vrlo tih i miran. - Da - rekao je.- To je jedina stvar koje nikada ne nedostaje u ovoj obitelji. Ali vjeruj mi, ne usrećuje te to... za slučaj da si tako mislila. Okrenuo se od nje. Oči su ga pekle od suza. Kako je mogao to reći? Stephanie je samo pokušavala biti ljubazna. Vlak je ušao u tunel Arlberg i Jamie se odjednom počeo osjećati kao da se sve zatvara oko njega. Obuzela ga je panika, ali nije bilo izlaza. Želio je pobjeći, ali nije imao kamo. Prokleta Beth. Njezine su riječi odzvanjale u njegovim ušima i pouzdanje koje je prije imao nestalo je. Bend nije bio dobar... -Jamie... - Stephanie mu je govorila, nježna glasa. Zatvorio je usta i okrenuo se prema njoj. - Slušaj, znam da je teško u ovom trenutku, ali ne znaš koliko si sretan. Kada sam bila tvojih godina, nisam imala izbora što da radim u životu. Nismo imali novaca. Mojim roditeljima nije ni palo na pamet da mogu ići na fakultet. Morala sam naći posao. Nije bilo karijere... samo posao. Trebalo mi je deset godina da shvatim da smijem imati svoj san. Sada to imam, ali bilo je teško. Jako teško. Nijedna vrata nisu mi bila otvorena jer nisam imala ništa čime bih dokazala svoju vrijednost. Nikakve kvalifikacije. Nikakvu diplomu. Znam da misliš kako je to dosadno, hod po crti, ali molim te: nemoj okrenuti leđa mogućnosti koja ti se pruža. Ja bih voljela da sam imala mogućnost ići na fakultet. Govorim ti ovo jer znam kako je teško bez prednosti koju ti pruža... Utihnula je. Jamie je gledao pokraj nje, mišić u njegovu obrazu počeo je treperiti, a šake su mu bile stisnute. - Misliš da sam razmaženo derište - rekao je konačno. Stephanie je oklijevala. - Da - rekla je. - Ali smiješ biti takav. Imaš osamnaest godina. Teško ti je u zadnje vrijeme. Ipak, svi smo mi predvidljivi, na svoj način. Nakratko ju je pogledao. Nije mu se svidjelo da ga smatra predvidljivim. - Stoga... možeš postupiti predvidljivo i reći tati da ti se skine, izaći u Innsbrucku i uništiti si život. Nagnuo je glavu. - Ili? - Priznati da si pogriješio.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Jamie je grizao unutrašnjost obraza razmišljajući o onome što je Stephanie rekle. Unatoč svemu, znao je da to ima smisla. Poštovao je ju. Nije to volio priznati, ali vjerojatno je poštovao njezino mišljenje više od maminog. Na koncu, što je mama ikada postigla u životu? - Hej. Dođi ovamo. - Stephanie ga je zagrlila. - Znaš što, loše vijesti nikada nisu lake. Ali trebaš slušati ljude oko sebe koji imaju iskustva. Vlak je izašao iz tunela i Jamie se osjećao malo bolje. Svijetloplavo nebo i blistavo sunce zabljesnuli su ga. Trepnuo je zbog svjetla. Nije htio plakati. Nije bilo razloga za to. Krenuo je kroz vlak do restorana gdje je njegov otac mijenjao objektiv kamere. Bacio se na sjedalo pokraj njega. - Bio sam seronja - rekao je. Simon je pažljivo spremio objektiv u kutiju. Onda je ispružio ruku i dotaknuo Jamiejevo rame. Samo na trenutak. - Idemo popiti pivo - odvratio je. Stephanie je stajala u hodniku i gledala ih. Jedna je kriza izbjegnuta, mislila je, barem na neko vrijeme.


DVADESET SEDAM

U

lnnsbrucku je vlak stao na pola sata da se zamijene lokomotive. Nebo je bilo čisto, zrak svjež i većina putnika izišla je prošetati peronom ispod olimpijske skakaonice. Emmie je za dolazak u Veneciju odjenula popodnevnu haljinu boje mentola. Pleteni šešir široka oboda i dijamantni broš davali su joj boemski izgled kombinacija Merchant Ivory9 i Bloombury10 na putu za Downton Abbey. Drugi su izgledali kao da se nisu ni potrudili, mislio je Archie, pomalo ponosan. - Oh, moj Bože! - rekla je Emmie. - Nemoj gledati... barem nemoj buljiti, ali kunem se da je to Sylvie Chagall. Archie je vidio sitnu plavušu ogrnutu šalom od kašmira boje karamela, u duhanski žutim antilopskim hlačama, kako sjedi na klupi, lica okrenuta prema suncu. Odmahnuo je glavom. - Sylvie Chagall? Nisam nikad čuo za nju. - Sigurno jesi. - Ne znam ništa o tim slavnim osobama. Jay mije uvijek pokazivao ljude kada smo bili u Londonu. - Pokazao je rukom da mu je toga bilo preko glave. - Pa, tko je ona? - Onaje francuska filmska zvijezda. Ikona. Čak su nazvali torbicu po njoj. Archie je bio zbunjen. - Zašto bi netko htio da se torbica nazove po njemu? - Znaš, kao Hermes? Birkin ili Alexa? Archie se mučio s tom mišlju. - Volio bih da nazovu pivo po meni. Valjda. Ili možda sportski auto. Emmie je buljila. - Sigurno je ona. Moj Bože, voljela bih otići porazgovarati s njom. Obožavam njezine filmove. Sigurno si gledao Opčinjenost. - Nisam. Emmie ga je zapanjeno pogledala. - Snimanje u Veneciji. Ima ona poznata scena gdje skoči s mosta u kanal? - Pokazala je prstom na njega. - Poslat ću ti sve filmove. Ne smiješ izaći iz kuće prije nego što ih sve pogledaš. - Prekapala je po torbi i izvukla komad papira. - Oprosti, ali što misliš o tome da je zamolim za autogram? Znam da ti se čini groznim, ali ona je jedan od mojih idola. A koliko često dobiješ priliku upoznati nekog od svojih idola? Archie je gledao Emmie kako hoda peronom i sjeda na klupu pokraj žene. Nije mogao zamisliti da traži nečiji autogram, nema šanse. Ali dok je gledao, vidio 9

Merchant Ivory filmska je kompanija koju su 1961. utemeljili producent Ismail Merchant i redatelj James Ivory. Filmski scenariji uglavnom su im se temeljili na adaptacijama romana Henryja Jamesa i E. M. Forstera čija je radnja smještena u prva desetljeća 20. stoljeća. 10 Grupu Bloomsbury, nazvanu po londonskoj četvrti, činili su umjetnici i intelektualci koji su se družili, živjeli ili studirali zajedno te međusobno utjecali jedni na druge tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu je kako se žena nasmijala i njih su dvije otpočele vrlo živahan razgovor. Morao je cijeniti Emmienu odlučnost. Nikada nije upoznao nekoga poput nje: samopouzdana je, ali nije agresivna, pozitivna je, ali nije naporna. Njoj je sve bilo vrlo jednostavno. Vratila se nakon pet minuta. Bila je jako uzbuđena. - Nećeš vjerovati. - Što? - Rekla mi je da joj je super moj šešir. Odgovorila sam joj da sam ga sama izradila i da sam modistica. - I? - Želi da joj izradim šešir za vjenčanje. Udaje se, Archie. Želi da joj ja izradim šešir. Pljesnula je rukama, a oči su joj blistale. - Ovo bi mogla biti moja prilika, Archie. Bit će u svim časopisima. Ona je legenda. Legenda koja će nositi jedan od mojih šešira. - To je uistinu nevjerojatno. Emmie ga je zagrlila, povukla prema sebi i šapnula mu na uho: - Udat će se za Rileyja. Fotografa! Ljubavnici su već više od pedeset godina i konačno ju je sinoć zaprosio, u restoranu pokraj našega kupea. Zar to nije nešto najromantičnije što si ikada čuo?

*** Nakon Innsbrucka vlak je napustio planinsko savršenstvo Austrije i počeo se probijati kroz Italiju, prolazeći pokraj vinograda zamršene i teške loze. Bujna zelena prostranstva zamijenila je plodna crvena zemlja. Ružičaste kuće crvenih krovova prianjale su uz planinske padine, s kvadratnim tornjevima zvonika u središtu kao gospodarima. Putovanje se polako primicalo kraju. Putnici su osjećali mješavinu žaljenja zbog toga i uzbuđenja što stižu u Veneciju. Vagon-restorani odzvanjali su žamorom razgovora tijekom ručka, dok su konobari donosili arbune, carpaccio od jakobovih kapica s krumpirovim palačinkama laganim kao zrak, kavijar s limetom, majušnim biserima citrusa koji briznu u ustima u eksploziju uživanja, i na kraju makarone s malinama i sladoledom sa sečuanskim paprom, vir slasnog začina. Kasno poslijepodne, kada je Orient Express došao bliže svome konačnom odredištu, u kupeima se počelo osjećati iščekivanje. Nitko nije htio otići iz čahure luksuza na koju su se naviknuli, a ipak, glamur i privlačnost Venecije vabili su ih. Torbe su spakirane, dogovori za putovanje sklopljeni. Šanker je izdao zadnje račune. Robert je svima vratio putovnice i poželio putnicima svojega vagona svako dobro u nastavku avanture. Nije se volio pozdravljati: uvijek se osjećao kao da je stekao nove prijatelje.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Razmišljao je o svemu što se dogodilo u vagonu tijekom zadnja dvadeset četiri sata. Rileyjeva prosidba Sylvie. Muškarac koji je došao po svoju dragu. Obitelj Stone, pomireni. I djevojka s prekrasnim šeširima. Pitao se što će se dogoditi s njom. Vjerojatno nikada neće doznati. Svima je još predstojala Venecija za nastavak priče, mislio je. Venecija je grad u kojem se stvari jednostavno dogode. Uvijek je imala utjecaj. Budila je ljude i tjerala ih da otvore oči. Robert je već mogao osjetiti magiju dok su se približavali željezničkoj postaji, na nasipu koji je presijecao lagunu, dok se čeličnoplava voda mreškala na podnevnom suncu, mameći novopridošle kao sirena koja baca čini. Venecija mijenja ljude. Tjera ih vidjeti budućnost kakva doista jest.


DVADESET OSAM

N

evjerojatno, mislila je Adele kasnije, kako si naizgled uspješna i inteligentna žena koja je već trebala naučiti na svojim pogreškama, može reći da je nešto toliko loše zapravo dobra zamisao. Do veljače je Adele sebe uvjerila da mora otići u Veneciju obnoviti zalihe galerija je bila iznenađujuće uspješna. Wlliama nije trebalo uvjeravati. Bio je iznimno ponosan na nju. - Štogod ti je potrebno da nastaviš biti ovako uspješna - rekao joj je. Ide na devet dana. Dogovorila je da je netko zamijeni u galeriji - imala je malu mrežu ljudi koji su tamo radili kada je to njoj bilo potrebno. Ako je netko htio kupiti sliku, cijene su bile jasne ili se moglo pričekati da se vrati. Nije razmišljala o posljedicama onoga što će učiniti. Mogla je razmišljati samo o tome da će imati Jacka za sebe, u stranoj zemlji, na nekoliko noći. Imat će njegovu nepodijeljenu pozornost. Kad ga je na otvorenju galerije vidjela, osjetila, namirisala, razbudila se njezina žudnja. Sada joj je toliko nedostajao da ju je to boljelo - svaki dio nje: um, tijelo i duša. Nije si predbacivala što je uništila sav trud i postignuće preživljavanja bez njega sve to vrijeme. Dogovorili su se da putuju do Venecije u Orient Expressu, što je već samo po sebi putovanje činilo avanturom. Adele nikada nije spavala u vlaku: izgledalo je kao vrlo romantična zamisao. U Orient Express ukrcat će se u Parizu. Jack je već bio ondje jer je imao nekoliko dogovorenih sastanaka. Adele je putovala sama: prvo vlakom, onda preko La Manchea trajektom pa opet vlakom. Nikada nije sama daleko putovala, nikada nije sama bila u inozemstvu. Uzbuđenje i tjeskoba natjecali su se u njezinu trbuhu, što znači da nije mogla podnijeti ništa konkretnije od šalice jake kave s puno šećera. Dogovorili su se da će se naći na Gare de l’Est. Zrak je bio hladan i pun magle. Orient Express bio je u postaji, vukla ga je parna lokomotiva, ogromna, velebna i odlučna. Postaja je bila prometna, čulo se čavrljanje na stranim jezicima dok su muškarci i žene prolazili tamo-amo, presijecajući joj put dok je tražila Jacka. Što će učiniti ako ne dođe? Osjećala se kao da je vrlo daleko od kuće i bila je prestrašena. Ako odluči napustiti je, ne bi imala pojma što bi sa sobom. Da se vrati kući? Kada je počela paničariti, zapitala se kakva se to budala dogovori da se nađe s muškarcem koji joj nije muž na željezničkoj postaji u inozemstvu? Ljudi su gledali u nju i osjećala se ranjivo. Očito se na njoj vidjelo da nema pojma što radi. Samo je pitanje vremena kad će se kakva banda okupiti oko nje i odvesti je, prodati je u roblje... Netko se očešao o nju i ona je poskočila - živci su joj pucali. Čula je poznat smijeh, ruka se ovila oko nje i tople usnice dotaknule su njezino uho. Zavrtjelo joj se uglavi zbog gladi, brige i olakšanja.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Za nekoliko minuta Jack je uredio da nosač preuzme njezinu prtljagu i unese je u vlak. Kao da je postala aristokratkinja. Uveli su ih u kupe s puno pompe. Adele je bila ponesena čarolijom. Dok su čekali da vlak krene iz postaje, stajala je pokraj prozora, a Jack ju je držao čvršće nego ikada prije. - Nedostajala si mi - rekao je, a ona je znala da takve stvari ne izgovara olako. Srce joj se ispunilo ljubavlju i čežnjom. Putovanje vlakom bilo je nezaboravno. Osjećaj smrznute magle u njezinim plućima kada se nagnula kroz prozor, uz jak miris izgorjelog ugljena. Povremeni zvuk zviždaljke dok je vlak jurio niz tračnice. Krajolik je ubrzano promicao i ono što je htjela gledati nestajalo je u trenutku - farme, sela, crkve, jezera, rijeke, stoka. Hranu i piće neprestano im je donosio najšarmantniji poslužitelj u bijelim rukavicama, koji im je htio ugoditi na sve načine. Ali najviše je uživala u tome da ima Jacka za sebe. Bilo je drugih putnika u vlaku, naravno, ali oni ih nisu poznavali, pa to nije bio uobičajen društveni vrtlog, s ljudima koji se guraju oko njega i natječu za njegovu pažnju. Barem se jednom nije činilo da Jack po svaku cijenu mora sklapati nova prijateljstva. Ona mu je bila dovoljna. Bila je nasamo s njim, imala je samo za sebe njegovu nepodijeljenu pozornost i bilo je čudesno. Samo Jack i Adele u svojemu malenom kupeu, isprepleteni jedno drugom u naručju. Pili su Calvadose iz boce koju je bio sakrio u svojoj prtljazi - od njega joj se jezik zapletao, ali voljela je vatru koju je palio u njoj. Pisala je ljubavna pisma u blok Orient Expressa - gurnula je jedno ispod njegova jastuka da ga pronađe prije spavanja, smijao se kada ga je pročitao pa joj je poslao jedno natrag. Sjedila je na kraju klupe, gledajući snijegom prekrivene Dolomite, a on je spustio bradu na njezinu glavu kad se naslonila na njega, promatrajući snopiće oblaka. Hladni prsti na njezinoj toploj koži i još toplijim usnama. Vodili su ljubav žestoko i vatrenije nego ikada prije. Za to vrijeme bili su jedini ljudi na svijetu. Gledao ju je i osjećala se kao da ju je odveo na višu razinu. Jecala je jer nije imala kontrolu nad time. Nije imala predodžbu da se žena može tako osjećati. Možda se druge žene nisu tako osjećale? Možda se to događa samo njoj? U svakom slučaju, nije znala kako nastaviti s normalnim životom nakon toga. Vlakje stigao u Veneciju. Adele je prvo pomislila da je grad halucinacija, fatamorgana koju je stvorio doživljaj putovanja vlakom i njezino emocionalno stanje, nešto što je njezina uzbuđena mašta zamislila. Kako ovo može biti stvarno, ovaj grad koji oduzima dah, koji pluta na vodi, ta mekoća kamena, isparenja, mješavina tirkizne i okera, s pjenom bijelih oblaka na vrhu. Privatni čamac koji su uzeli u postaji odveo ih je u Hotel Cipriani na Giudecci, otočiću koji je na tolikim slikama što prikazuju Veneciju. Adele je držala Jacka za ruku i zakoračila na stube koje su vodile do recepcije. Osjećala se poput princeze, božice. Sunce se probilo kroz bijele oblake kad je počela hodati, hotel je blještao u sjaju korala. Ovo je, znala je, najsretniji trenutak u njezinu životu. Ništa drugo nije niti će ikada biti jednako tome.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Provodila je dane sama dok je Jack bio na sastancima, pridružujući mu se na čamcu koji je prevozio goste do pristaništa kod Trga svetog Marka, pa bi onda istraživali grad uz pomoć vodiča, ona potpuno obuzeta, uvjerena da je zakoračila u bajku. S pola snage pokušala je naći nove zalihe koje su trebale biti njezin alibi, ali bila je suviše opčinjena gradom i romantičnošću svoje situacije da bi se mogla usredotočiti. Osjećala se začaranom. Njezina uobičajena poslovna aura nestala je i ona je lutala ulicama gotovo omamljena, do večeri kada bi se opet susreli u čamcu koji ih je vozio natrag u hotel. Jack se smijao njezinoj strasti, njezinu entuzijazmu prema gradu. - Očarana si - rekao joj je. - Ali to ne iznenađuje. Nisam upoznao osobu koja se nije zaljubila u grad. A kako i ne bi? Zadnjeg su dana cijelo jutro proveli u hotelu. Nakon toga planirali su ići na ručak s Jackovim poslovnim partnerom. Fantinijevi su bili trgovci mramorom i opskrbljivali su njime kipare, od kojih su neki bili Jackovi štićenici, tako da su imali puno tema za razgovor. Sjedili su pokraj prozora koji je gledao na kanale obasjane suncem. Adele je podigla pogled i primijetila ženu koja je išla kroz blagovaonicu, ispruženih ruku, široka osmijeha na licu. Jack je skočio i u trenutku dobio teatralan zagrljaj. - Adele, ovo je Sabrina. Sabrina Fantini. Poslali su svoje najsmrtonosnije oružje da se dogovori oko posla sa mnom. - Imao je osmijeh od uha do uha. Adele nikada prije nije vidjela tako lijepu ženu. Sabrina je nosila haljinu od crnoga tafta, s izrezom koji je otkrivao njezin uzak struk, a tamna kosa bila joj je podignuta. Nosila je cipele visoke pete, ali ipak je jedva sezala do Jackovih ramena. Sabrina se okrenula pozdraviti je, isijavajući istu toplinu kao prema Jacku, privlačeći je u naručje. - Adele. Čula sam puno toga o tebi. Jack te stalno spominje. Prekrasna si kao što te opisao. Adele je znala da je glupo uživati u tim riječima, ali nije si mogla pomoći. Znati da je Jack nekome pričao o njoj značilo joj je jako puno. Osjećala se priznatom, sigurnijom u svojoj ulozi. Tijekom ručka Sabrina ih je zabavljala, prepričavajući im tračeve iza kulisa Biennala, razvikanog umjetničkog festivala koji je održan godinu prije, kao i priče o svojoj proširenoj obitelji. Adele je bila uzbuđena: sve joj je to bilo tako strano, tako glamurozno, tako odmaknuto od njezine provincijske egzistencije. Nije mogla prestati gledati u Sabrinu. Njezine oči, pune maškare i smiješno oblikovanih trepavica, bljeskale su i svjetlucale dok je govorila u bujici engleskog s jakim naglaskom, isprekidan talijanskim uzvicima. Adele je odustala od pokušaja da razumije što je govorila. Jack je pio, slušao i povremeno se smijao. Kad je poslužena kava, ispričao se na trenutak. Adele se osjećala neugodno ostavljena sama sa Sabrinom, nije znala što reći, pitati ili učiniti. Ali činilo se kao

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu da je Sabrina čekala taj trenutak. Dodirnula joj je ruku. Njezini prsti bili su najduži i najtanji prsti koje je Adele ikada vidjela. Nokti su bili nalakirani crvenim lakom. - Kako si uspjela? - njezine su oči svijetlile od znatiželje. - Ukrotila si zloglasnog Jacka Molloya. Adele je bila zbunjena. - Ne znam kako to misliš. Sabrina se nasmijala. - Ne moraš se pretvarati. Prije četiri godine sjedila sam na tom stolcu na kojem ti sada sjediš, nadajući se, moleći se... - Podigla je ruke u gesti bespomoćnosti, kolutajući očima. - Željela sam da me gleda na način na koji gleda tebe. Nisam mislila da je sposoban za to... Utihnula je, doimljući se tužno. Adele je bilo mučno. - Voliš ga? - upitala je, užasnuta. - Ne. Voljela sam ga. Voljela... -Sabrina joj je protresla ruku. - Ne moraš se brinuti zbog mene, draga. Nisam nikakva prijetnja. Vidim to. - Turobno se nasmiješila. - Obično bi me dosad došao potražiti. Namamio me u krevet da me iskoristi. Nije da mi je ikada smetalo. Ali ovaj put... Odmahnula je glavom. Adele je bila zaprepaštena. Pomisliti da bi Jack propustio ovo egzotično stvorenje zbog nje? Osim ako Sabrina nije igrala dvostruku igru? Ali Adele nije to mislila. Bila je vrlo iskrena. Nije zastupala ničiju stranu. Samo je iskreno i otvoreno govorila o svojim osjećajima, na način na koji Adele, sa svojim malograđanskim mentalitetom iz Shallowforda, nije bila naviknuta. Adele je gledala u Sabrinine oči i primijetila bol i čežnju koji su joj bili vrlo poznati. Vidjela je te osjećaje u svojemu odrazu puno puta. Osjetila je kako tračak straha ulazi u njezinu dušu, iako je, prema Sabrininu mišljenju, pobijedila i osvojila Jackovo srce. Bila je zatečena, sjetila se upozorenja Irkinje one noći ispred Simonina kafića, noći kada je postala Jackova ljubavnica. Djevojka ju je upozorila da je Jack čudovište, da nije ni za koga imao nikakvih osjećaja, ali Adele je sad sa sigurnošću znala da je imao, da je ona razbila čaroliju. Ali što je dobro iz toga proizašlo za nju? Nije se mogla više zavaravati. Osjećala je nadolazeću propast, možda zato jer se njezin san približavao kraju. Željela je ostati tu zauvijek, sa svojim ljubavnikom, ali kako bi mogla? Imala je odgovornosti. Teško da je mogla napustiti galeriju sada kad je bila tako uspješna. Dječaci su se za tjedan dana vraćali kući na uskrsne blagdane. Kad su se zadnji put vratili, osjećala se kao da im nije toliko potrebna. Rasli su brzo, bili su tako neovisni. Ali ona je još uvijek bila njihova majka. Kupila im je čokoladne zečeve u trgovini pokraj Trga svetoga Marka dan prije, ali odjednom su se činili suviše djetinjastim darovima za njih. Htjela je zaplakati. Adele je uzela svoju kavu i popila ju. Bila je tamna i gorka, poput osjećaja koji je obavijao njezino srce.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Kasnije tog popodneva sunce je otišlo iz Venecije. Jack je otišao naći se s trgovcem umjetnina u četvrti Dorsoduro, Adele je nastavila sa svojim razgledanjem, ali toplina i boja grada nestale su. Kao da se pigment s kamena otopio u vodi koja je postala blatna i tamna kao voda upotrijebljena za čišćenje kista. Uske ulice činile su joj se sumornima i klaustrofobičnima, kanali su bili uznemirujući, nebo iznad nje stvaralo je pritisak, bilo je sivo i neljubazno. Njih dvoje bili su tihi tijekom večere, znajući da sutra odlaze. - Moramo razgovarati - rekla je Adele. - Ne, ne moramo - rekao je Jack. - Ne možemo ovo zauvijek raditi. - Zašto ne? Adele je uzdahnula. Jacku je ponovno sve bilo jednostavno. - Jer nije pravedno. Jer nije stvarno. Krademo sreću drugima. Jack je popio gutljaj rakije. Namrštio se. - Sviđa mi se ovako - rekao je tvrdoglavo. - Ali zar ne vidiš? Ovo je bilo savršeno. Nikada ne može biti bolje od ovoga. Zato bismo se trebali rastati. Ne možemo izaći iz svojih brakova. Nijedno od nas to ne želi. Znala je da je to istina. Čak i ako je bila ljubav njegova života, znala je da nikad neće napustiti svoju ženu. Rosamund mu je pružala sigurnost. Zbog njezina novca mogao je živjeti stilom koji je živio. Pri svakom riziku koji je poduzeo, Rosamund je upila njegove pogreške. Davala mu je ugled za kojim je žudio. I njegovu obitelj. Njegovu djecu. Nije mogla poreći da je i njoj bilo isto. William joj je pružao sigurnost i ugled. I njezini predivni dječaci. Život u kojem je uživala devedeset pet posto svoga vremena, osim ovih ukradenih trenutaka. - Ali volim te - rekao je Jack. - I trebaš mi. Riječi za koje bi prije dala život. - Znaš da sam u pravu - šapnula je. Igrao se čašom, lice mu je bilo tmurno, a čelo namršteno. Jack nikada nije volio da mu se govori istina. Samo je volio svoju verziju događaja. - Ovo je putovanje bilo čarobno - ustrajala je Adele. - Nikada ništa neće moći biti ovako lijepo. Ne dok smo živi. Trebali bismo oboje pronaći hrabrosti da se rastanemo i sačuvamo sjećanje. Pogledao je kroz prozor. Vani je crno more bilo nemirno i prijeteće, valovi su se bešćutno valjali. - Uvijek si bila puno hrabrija od mene - rekao joj je. Adele je uzela čašu iz njegove ruke i odložila je na stol. Potom ga je uhvatila za ruku. - Ovo je naša zadnja noć- rekla je. - Želim je se zauvijek sjećati.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Otišli su u krevet i Adeline suze padale su na njega dok su vodili ljubav, a svaka je blještala poput dijamanta. Nakon što je zaspao, ostala je budna cijelu noć i promatrala ga. Kada je svanula zora, prošla je prstima kroz njegovu kosu posljednji put. Onda se obukla, brzo i tiho. Pobacala je svoje stvari u kovčeg. Zadržala je dah kad su metalne bravice škljocnule, ali on se nije ni pomaknuo. Nije se zaustavila nad njim niti ga je posljednji put poljubila. Nije se ni osvrnula. Nije mogla podnijeti reći zbogom. Znala je da bi, ako je pogleda, ako joj se nasmiješi i kaže nešto, bila izgubljena. Uzela je kovčeg i torbicu pa otvorila vrata. Dok ih je zatvarala za sobom, sklopila je oči i udahnula. Osjećala se kao da je izokrenuta, srce joj je otkucavalo kao rana. Nije bila sigurna da joj noge imaju dovoljno snage odnijeti je. Sve što je željela bilo je vratiti se u njegovo naručje, ali znala je da mora otići. Spustila se stubama, proletjela kroz vrata, kroz vrtove, kroz polutamu zore, i došla na recepciju gdje je našla noćnog portira. Sredio joj je čamac bez pitanja. Možda su bili navikli na žene slomljena srca koje bježe iz hotela u čudne sate? Vozač čamca ukrcao je njezin kovčeg i uhvatio je za ruku da joj pomogne ući u čamac. Voda je bila siva i uzburkana, zrak je bio vlažan. Bilo joj je drago da Venecija izgleda užasno. Znala je da se nikada više neče vratiti ovamo. Te plave, koraljne i srebrne boje ostat će zaključane u njezinu umu samo kao sječanje. Dok se čamac probijao kroz vodu, pitala se je li se Jack več probudio, je li krevet još uvijek topao na mjestu gdje je ležala, hoće li se preokrenuti na njezin duh i udahnuti njezin miris koji je tamo ostao. I što će se dogoditi kada shvati da je otišla? Stigla je na postaju. Morala je čekati nekoliko sati do prvoga prikladnog vlaka za bijeg, ali na kraju se ukrcala u jedan koji je prometovao za Pariz. Nije mogla ništa jesti, čak ni popiti kavu. Isprekidano spavanje nije joj donijelo nikakav odmor, samo živopisne noćne more u kojima je izgubila sve, ne samo Jacka. Nakon četrdeset osam sati zakoračila je natrag u kuću u Shallowfordu odlučna stava. William je bio oduševljen, ali zabrinut zbog njezina izgleda. Bila je blijeda i iscrpljena zbog svoje skrivene tuge, a krivnju za to jednostavno je svalila na pokvarenu ostrigu. -Jadna Adele - trudio se, skidajući joj kaput i vodeći je prema kaminu. Propisujem odmah čaj i pecivo. Sjedila je dok ju je vatra grijala. Nakon pet minuta William se vratio s pladnjem na kojem su bili srebrni čajnik, dvije šalice od kineskog porculana i tanjur pun čajnog peciva s maslacem. Mislila je da nikada više neće moći jesti, da joj je muka zauvijek uništila tek, ali kad je počela jesti, shvatila je koliko je bila izgladnjela. Kad je zagrizla i treće čajno pecivo, primijetila je kako je William gleda. U toj milisekundi znala je da on zna. Ipak, njegov pogled nije ju izazivao. Nije pozivao na sukob. Njegove su oči bile blagonaklone i zabrinute. Osjećao je njezinu patnju i nije ju htio pogoršavati.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Nije znala koliko on zna, je li imao dokaz ili je samo naslućivao. Na trenutak joj je postalo malo mučno - čaj, toplina vatre, proždiranje čajnog peciva. Osjetila je potrebu da istrči iz sobe. Ali, shvaćala je da bi to bilo poput priznanja krivice. Udahnula je duboko da ublaži paniku, gledala je oko sebe, podsjećajući se da je ovdje sigurna. Bila je u svojemu domu, navučenih zavjesa, vatra je blještala kroz rešetku, pas joj je spavao uz noge. Sutra će se probuditi i znat će točno gdje se nalazi. Gdje bi trebala biti: s Williamom. Jack će zauvijek biti tamo, u njezinu umu. Uvijek će se sjećati Venecije. Ali William je bio njezin muž. Bio je dobar i srdačan i pazit će na nju. Uskoro će njezini dječaci doći na praznike i opet će biti obitelj. To je sve što bi trebala htjeti. To bi joj trebalo biti dovoljno. William je ustao staviti još jednu cjepanicu u vatru. Dok je prolazio pokraj njezina stolca, ispružio je ruku i pomilovao je nježno po glavi. To je trajalo samo trenutak, ali utjeha i ohrabrenje, razumijevanje koje je bilo ugrađeno u toj maloj gesti, natjeralo ju je da shvati: sve će biti u redu. Sve će biti u redu bez Jacka.


Venecija


DVADESET DEVET

I

zlaziti iz prilično prozaične željezničke postaje Santa Luča u blještavo sunčevo svjetlo Venecije bilo je kao da ulaziš kroz ormar i u Narniju, samo se tamo nalazila voda, ne snijeg. Emmie je treptala zaprepaštena zelenim prostranstvom koje je pred njom svjetlucalo, nepreglednim mnoštvom načetih građevina koje su grlile kanal i stotinama plovila koja su se natjecala za mjesto. Nije znala što bi trebali učiniti. Bio je to kaos. - Mislim da bismo trebali otići na vaporetto, a ne na vodeni taksi - rekao joj je Archie. Pomno je proučavao vodič tijekom ručka. - Puno je zabavnije ubaciti se među domaće, a i ne želimo da nas pokradu. - U redu - rekla je Emmie, ali bila je pomalo zbunjena. Kako će se, pobogu, snaći uza sve ovo? Hrpe ljudi bile su posvuda: turisti, studenti, putnici, svi su imali prtljagu, karte, fotoaparate, nagomilali su se oko postaje vodenog autobusa, čekajući sljedeći da ih preveze preko Velikog kanala i dalje u bajkovito carstvo. Sve je izgledalo tako meko. Nije bilo teških boja ni površina, samo koraljne, oker i tirkizne s tračkom sive. Zidovi su izgledali kao da će se pri najlakšem dodiru pretvoriti u prah. Činilo se da ulični znakovi opasno vise na zidovima zgrada; prozori s gotičkim lukovima i kamenim stupićima nagoviještali su tajnu koje se nalazila iza njih. Archie se mučio s vodičem. - Moramo se ukrcati na broj jedan. Odvest će nas izravno do Velikog kanala. Daj mi to. Uzeo je od nje kutije za šešire, žonglirajući njima i svojom torbom. Emmie je podigla kovčeg i pratila ga do autobusne postaje. Vaporetto se njihao na vodi pokraj pristaništa dok su se tiskali na njega skupa s drugim hordama. Voda je zapljusnula po stranicama broda, krenuli su, pramac je probijao staklenu površinu kanala, a zrake poslijepodnevnog sunca poskakivale su njome. Emmina se glava tijekom plovidbe ljuljala s jedne strane na drugu. Vidjela je mostove, balkone i balustrade: uznemirene drvene škure, lampe od lijevanog željeza i prozore s lukovima, šipke i otkrivene cigle. Neravni temelji koji su se raspadali okruživali su ulaze, gotovo potpuno potopljeni vodom. Glave grifona i lavova gledale su u nju sa svojih potporanja, cvjetovi su padali iz lončanica na prozorskim daskama, izblijedjeli znakovi davali su obećanja, ali nije znala kakva. Kad je vidjela crnu gondolu koja se nonšalantno probijala kroz kanal prema njima, zamalo se onesvijestila. - Pobogu - dahtala je prema Archieju. - Gondolijer ima prugastu majicu i sve to. Izgleda tako stvarno... Archie je imao osmijeh od uha do uha. Osjećao je iskreno uzbuđenje. Nakon stresa posljednjih nekoliko tjedana bilo je takvo olakšanje osjećati se opet pozitivno. Zagrlio je Emmie.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Prokleto nevjerojatno - uzviknuo je, nadglasavajući svu buku. Prošli su pokraj poznatih znamenitosti, toliko slavnih iz knjiga i filmova: most Rialto, Akademija, crkva Santa Maria della Salute, Duždeva palača... Palače su se natjecale za prevlast svojim rokoko raskoši, neke gotovo smiješno komplicirane izvedbe. Na kraju su stigli do donjeg dijela Velikog kanala pored Piazze San Marco, brzo su ih odnijele kasnopopodnevne gužve dok su se pokušavali probiti uz štandove na kojima su se prodavale venecijanske maske, marionete Pinokija i sladoled. U zraku se osjećala mahnita žurba koja je mogla biti pogubna da nisu usporili i podsjetili se kako imaju pod kontrolom svoje odredište. Agencija Spajalica rezervirala im je sobe za dvije noći u malom hotelu u uskoj ulici nedaleko od piazze. Čim su zašli između zgrada mimo glavnog toka, zatekao ih je ugođaj ljupkog mira. Hotel je vodila jedna obitelj, imao je samo nekoliko soba, ali bio je posve šarmantan. Stražnje dvorište bilo je prepuno zelenila koje se prelijevalo iz keramičkih lončanica smještenih oko trošne fontane koja je na vrhu imala golog kerubina. Unutrašnjost je izgledala kao kombinacija izblijedjele raskoši i venecijskoga glamura: ukrašena ogledala i okviri slika, masivni naslonjači, mramorni podovi i veliko stubište. Archiejeva soba bila je pretjerano raskošna. Krevet je bio prepun tamnoružičastog baršuna, s pozlaćenim uzglavljem, iznad čega je visio antikni luster koji je izgledao kao da će povući strop dolje. Čim je nosač zatvorio vrata, pogledao je oko sebe, malo zatečen, i došlo mu je da se smije. Izvukao je traperice i košulju iz torbe i presvukao se. Imali su samo tu večer i sutrašnji dan u nevjerojatnom gradu i bio je odlučan učiniti sljedeća dvadeset četiri sata nezaboravnima za Emmie. Imao je dojam da je njezin život puno teži nego što ga je ona predstavljala. Da se muči financijski preživjeti dok se bavi onim što najviše voli. Jako ju je cijenio zbog toga. I rado bi zadavio prevaranta Charlieja ako bi ikad imao tu nesreću da ga sretne. Našli su se u foajeu. Emmie je imala crne kaprice i crvenu košulju koja je svezala u struku, a na glavi nakošenu beretku. U svakoj odjevnoj kombinaciji izgledala je drukčija osoba, a ipak, ispod toga je odlučno ostajala Emmie, mislio je Archie. Nikada prije nije upoznao djevojku koja je bila toliko sigurna u to tko jest.

*** Simon je naručio vodeni taksi. Njihov je čamac projurio pokraj svih drugih vodenih plovila i krenuo s odlučnošću preko široke lagune. Dok su se približavali otoku Guidecci, prošli su pokraj ogromnog mlina Molino Stucky, uz dugačke nizove kuća, dućana i restorana, i konačno pokraj klasične Chiesa del Redentore, raskošne u bijelom, svojim širokim kamenim stubama spremne za posjetitelje. Netom nakon toga čamac je stigao na pristanište obilježeno zlatnim i crnim stupićima, a ispred njih bio je hotel Cipriani, obojen u ružičasto, što mu je zaštitni

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu znak. Simon je uhvatio Stephanienu ruku kad su zakoračili na kopno i u bujne vrtove prepune limunovih stabala i mirisa jasmina. Dočekalo ih je uniformirano osoblje i njihova je prtljaga odnesena u trenu dok su se penjali popločanom stazom do mjesta recepcije. Tamo ih je upravitelj srdačno pozdravio, a onda ih otpratio do soba za Beth i Jamieja, u glavnom dijelu hotela. Stephanie je zagrlila Beth. - Doći ću kasnije posjetiti te. - Dobro sam - rekla je Beth. - Okupat ću se. Ne brini se. Hrabro joj se nasmiješila i Stephanieno srce kucalo je za nju. Mora da je izvan sebe od brige. Stephanie je željela nekako joj olakšati muke, ali dok ne znaju sa sigurnošću, bila je bespomoćna. Morala je pokušati zbrisati što prije, prekinuti Bethino mučenje. Onda su Stephanie i Simona poveli kroz mramorne prolaze, kroz tunel s keramičkim pločama i kroz živicu koja je slatko mirisala do Palazzo Vendramina, palače koja je bila spojena s hotelom. Kada su im pokazali apartman, Stephanie se gotovo morala uštipnuti. Nikada nije bila vidjela takvu hotelsku sobu. Na jednom su kraju bili prozori koji su se protezali od poda do stropa, ukrašeni svilenim zastorima. Na drugom je kraju bio krevet širok više od dva metra, namješten svježom bijelom posteljinom, s kojeg se pružao pogled na lagunu. Hodala je naokolo, dodirujući sve u čuđenju: radni stol u rokoko stilu, pun papira, vitrina s ogledalom, stolić na kojem je bio besprijekorno čist stolnjak i blještav pladanj s ananasom, mangom, malinama i kivijem. Upravitelj im je objasnio da imaju dva poslužitelja koji će im biti na raspolaganju dan i noć. Samo su ih trebali pozvati telefonom. Stephanie se jedva suzdržala od smijeha. Pobogu, što će im dva poslužitelja? Nije to mogla ni zamisliti. Simon je, naravno, sve lako prihvaćao. Bio je naviknut na takvu vrstu usluge. Kada je upravitelj otišao, stala je pokraj prozora i pogledala preko vode koja se iz zlatne pretvarala u duboku plavu, prema Duždevoj palači. - Ovo je jednostavno čudesno - šapnula je. - Nisam mislila da može biti bolje. Okrenuo se prema njoj. - Htio sam da ovo putovanje bude posebno - rekao joj je. Uspjela se nasmiješiti. Bilo je više nego posebno, ali to nije moglo riješiti aktualni problem. Okrenula se od njega. - Moram u ljekarnu - rekla mu je preko ramena, pokušavajući zvučati što ležernije. - Siguran sam da hotel ima većinu stvari koje bi ti mogle zatrebati. Ako nemaju, poslužitelj ti ih može nabaviti. - Simon se nasmiješio. - Ne. Moram otići sama. - Zašto?

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Stephanie je mrzila praviti se hladna, ali to je bila njezina jedina taktika. - Nema veze. Ne bi trebao ispitivati damu takvo što. - Oh - Simon je izgledao malo zbunjen. - O. K. Pa, ići ću s tobom. - Ne. Radije bih išla sama, ako ti ne smeta. Neću dugo. Simon je zastao na trenutak pa kimnuo. - U redu. Prošetat ću vrtovima, vidjeti kako izgledaju. - Savršeno. Stephanie je osjetila olakšanje. Odvratiti njegovu sumnju bilo je lakše nego što je mislila. Ušla je u kupaonicu i čeznutljivo pogledala veliku mramornu kadu, prekrasne gelove za tuširanje i losione za tijelo koji su samo čekali da se uživa u njima, ali nije imala vremena za to. Spustila se do recepcije i zamolila recepcionara da je uputi do najbliže ljekarne. Opremljena kartom Venecije vratila se na pristanište uhvatiti besplatan hotelski čamac. Šaljivo zgodan vozač, uglađen, u sunčanim naočalama, pomogao joj je ukrcati se u čamac i pet minuta nakon toga plovili su velikom brzinom prema laguni. Nije imala vremena diviti se okružju. Ponton na kopnu uskoro se ukazao i nekoliko trenutaka kasnije pomogli su joj da se prebaci na pristanište. Izvukla je kartu i promotrila je. Mnoštvo turista hodalo je naokolo uživajući u večernjem suncu i zbunjivalo je. Na koncu se uspjela orijentirati. Probijala se kroz uske ulice, tražeći po oronulim zidovima crna izblijedjela slova kojima su ispisana imena ulica. Nije imala vremena zastati i pogledati izloge, iako su izgledali vrlo primamljivo: vidjela je torbice žarkih boja, šik lanene haljine i elegantne visoke pete. Sve će to morati pričekati. Laktima se probijala kroz gomilu: činilo se da su svi sretni što stoje u mjestu i razgledaju izloge. Zar nisu shvaćali da joj se žuri? Pronašla je ljekarnu i osjetila olakšanje kada je vidjela da je otvorena. Gurnula je vrata i ušla. Miris je bio poznat: univerzalni blagi dašak sredstva za dezinfekciju, ali kutije i boce koje su je okruživale izgledale su nepoznato. Kako se, pobogu, na talijanskom kaže test za trudnoću? Zapravo, kad razmisli, imaju li to uopće u Italiji? Možda su samo odlazili k liječniku doznati? Nije znala ni riječ talijanskoga. Znala je tek nekoliko naziva tjestenine i to je bilo to. Ljekarnica, sredovječna žena s naočalama, došla je pomoći joj. Stephanie je pokušala pantomimom, gledajući štap. - Bambino... - pokušala je, podigla palac i spustila ga. Apotekarica je izgledala zbunjeno. Stephanie je potapšala trbuh. - Bambino? - pokušala je ponovno i onda slegnula ramenima. Osjećala se smiješnom, ali bila je sretna što je sama u ljekarni. Ovaj put ženine su oči bljesnule. - Aaaaah! Test di gravidanza?

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Stephanie je kimnula, nadajući se daje to ono na što je mislila. Nakon nekoliko trenutaka ljekarnica joj je dala duguljastu kutiju. Po slikama na kutiji shvatila je da je pogodila. - Grazie - rekla je zahvalno i izbrojila novac. Ljekarnica se nasmiješila dok je stavljala kutiju u vrećicu. - Buona fortuna. Zaželjela joj je sreću, Stephanie je shvatila, očito pomislivši da je test za nju. Bilo je suviše komplicirano objašnjavati, pa se samo nasmiješila, uzela ostatak novca i izašla iz ljekarne. Sunce je počinjalo zalaziti kada se na pontonu ukrcala na čamac natrag za hotel. Došla je do Bethine sobe što je brže mogla. Beth je ležala na krevetu u bijeloj hotelskoj spavaćici. Stephanie joj je pokazala vrećicu. - Idemo to napraviti - rekla je. - Onda možemo odlučiti što ćemo učiniti. Beth je bez riječi uzela vrećicu i ušla u kupaonicu. To su bile najduže tri minute u Stephanienu životu. Sjela je na krevet, moleći se da test bude negativan. O alternativi je bilo preteško razmišljati. Bilo je toliko posljedica za sve. Odlučila je da će učiniti sve što može da podrži Beth i bebu, ako bude morala. Imala je osjećaj da Tanya nije majčinski tip, a još manje netko tko će prihvatiti mogućnost da bude baka prije nego što je to očekivala. Beth je izašla iz kupaonice. Bila je blijeda, oči su joj bile mrtve. Izgledala je tako mlado. - Pozitivan je. - Oh, dušo - rekla je Stephanie i njezino je srce potonulo. Koliko bi bilo lakše da je test bio negativan. Sada je čekaju samo tuga i teške odluke. Beth se raspala i rasplakala. - Što ću? - Sve će biti u redu - Stephanie joj je obećala. - Iskreno, Beth. Nije kraj svijeta. Znam da se tako čini. - Trudna sam - rekla je Beth. - Ne znam kako ću se brinuti za dijete. Stephanie ju je uhvatila za ramena. - Slušaj me - rekla je. - Što god odlučiš, podržavam te. Podržavat ću te do kraja. I to mislim. Nisi sama u ovome, Beth. - Nema uopće smisla razgovarati o tome - Beth je teško sjela na krevet. Tata mi neće to dopustiti. Stephanie se namrštila. - Dušo, to nije njegova odluka. Ne može te natjerati da učiniš nešto što ne želiš. I inače, sigurna sam da ne bi. - Ne znaš ga - Beth je izgledala očajno. - Pogledaj kako se bio naljutio na Jamieja. Izbacit će me iz kuće. - Ne vjeruješ u to, zar ne?

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Beth je slegnula ramenima. - Sve što je Jamie htio jest odgoditi fakultet za još jednu godinu. To nije ništa u usporedbi s trudnoćom, zar ne? Stephanie je stisnula njezinu ruku. - Mislim da bi te tata mogao iznenaditi. Beth ju je pogledala. Imala je čudan izraz lica. - Ne znaš zašto je mama otišla, zar ne? Stephanie je nekako imala osjećaj da joj se razlog neće svidjeti. - Mislila sam da je to bilo zato što je upoznala Keitha? Beth je odmahnula glavom. - Ne. To nije bio pravi razlog. Pravi je razlog bio to da ju je tata natjerao pobaciti. -Što? - Da. Mama je zatrudnjela prije nekoliko godina. Neplanirano. Tata ju je natjerao da se riješi djeteta. Zato je otišla, ne zbog Keitha. Nije mogla preboljeti to na što ju je on natjerao. Stephanie je osjetila hladnoću u svojim kostima. - Mora da si pogriješila. Sigurno nikada ne bi učinio takvo što. Ili bi? Koliko je, na koncu, dobro poznavala Simona? Bili su zajedno samo tri mjeseca. - Učinio je to. Rekao je kako je još jedno dijete zadnja stvar koja im treba u tom braku, sa svim stresom i ostalim, kako je činjenica da nemaju dobar odnos pa nije pravedno donositi dijete u takvoj situaciji. - Bethine oči bile su pune suza. - Pa što će onda meni reći? Stephanie je trebalo vremena da razmisli o svemu. Ova je bomba bila suviše razorna da bi je mogla samo tako prihvatiti, ali u međuvremenu je morala smiriti Beth. - Neću mu dopustiti da te natjera da učiniš nešto ne želiš. Vjeruj mi. Bit će to tvoja odluka. Osigurat ću da bude tako. Podigla ju je i čvrsto zagrlila. Beth ju je grčevito stisnula. - Hoćeš li mu reći u moje ime? Hoćeš li reći tati? Previše se bojim. - Naravno da hoću. Beth je izgledala uzrujano. - Ali tek nakon putovanja. Ne želim pokvariti putovanje. Ne smiješ mu reći ni riječ dok se ne vratimo kući. Jako mije žao. Bila si tako dobra prema meni, a na kraju sam sve uništila... - Naravno da nisi. Stephanie nije mogla zamisliti kako se Beth osjeća. Željela je da može sve popraviti. Osjetila je nalet privrženosti. Beth je bila tako hrabra, odrasla i nesebična. Vidjela je da je iskrena kada kaže da joj ne želi ništa uništiti. - Slušaj. Zašto se ne odjeneš? Ići ćemo na ranu večeru, možeš se dobro naspavati i možda će se ujutro sve činiti boljim.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Znala je da samo izgovara klišeje, ali nije mogla puno više reći ili učiniti. Beth ju je opet zagrlila. - Baš mije drago što si s nama - rekla joj je. Stephanie nije htjela priznati da se sad, nakon što joj je Beth ovo upravo rekla, premišlja o vezi sa Simonom. Njih četvero večerali su u svojem hotelu. Odlučili su da žele provesti mirnu večer, pa su odabrali radije to nego formalniji restoran Fortuny u glavnom hotelu. Iznad lagune, tik do vode, Cip je imao opuštenu, brujavu atmosferu otmjenoga jahtaškog kluba. Sjedili su na terasi, grijali su ih grijači i dok se voda pretvarala u duboku tamnoplavu, obasjavao ih je mjesec. Naručili su kremasti rižoto od gljiva i Pinot Grigio, i ako se Simon pitao zašto Beth ne pije vino, nije rekao ništa o tome. Stephanie je shvatila da jedva može išta pojesti, iako je rižoto bio najbolji koji je ikada okusila: kremast, ali čvrst, pun okusa. Nije znala je li to zbog njezinih sumnji u vezi sa Simonom ili zbog straha za Beth, ali iznenada je osjetila grčeve u želucu. Sve se činilo tako krhko. Simon nije primjećivao nikakvu promjenu i ćaskao je s konobarima na svojem ne baš dobrom, ali entuzijastičnom talijanskom. Stephanie ga je promatrala cijelu večer, pitajući se nije li samo zagrebla po površini čovjeka za kojeg je mislila da je voli? U krevetu je Stephanie ležala budna, brinući se. Od Simona se udaljila što je više mogla. Nije mogla podnijeti da bude blizu njega. Srećom, krevet je bio ogroman, tako daje bila dobar metar udaljena od njega. Pretvarala se da joj je mučno kako bi opravdala svoje udaljavanje, krivila je rižoto od gljiva. Jednostavno nije mogla progutati ono što joj je Beth rekla o pobačaju. Kad bi joj to palo na pamet, naizmjence su je prožimali vrućica i smrtna studen. Je li doista natjerao Tanyu da to učini? Sigurno ne možeš natjerati svoju suprugu da napravi takvo što? Ili je jednostavno rekao da će joj zagorčati život ako to ne učini? Novac se činio jako važnim Tanyi. Možda ju je potkupio. Digla se iz kreveta i pogledala kroz prozor. Sve je još uvijek bilo mračno osim svjetiljki na šetalištu i obrisa Venecije na vodi osvijetljenoj mjesecom. Uzdahnula je. Ono što je doznala potpuno je promijenilo njezino mišljenje o Simonu. Znala je da je snažan, odlučan i možda netko tko voli sve imati pod kontrolom - to je bilo roditeljsko pravo - ali nasilnik? Nasilnik čije ponašanje nije mogla podržati, ne dolazi u obzir. Prvi put otkako je srela Simona počela je suosjećati s Tanyom. Je li ona živjela pod vladavinom terora koju više nije mogla prihvaćati? Je li zato otišla? Bilo je previše nerazriješenih stvari, previše pitanja, pregršt sumnja. Nije bila sigurna što učiniti - za ovo nije bila spremna. Željela je postati dio obitelji, da svi funkcioniraju složno i da se vrati mir i sreća u njihov dom. Ali sada se pitala što će biti njezina uloga. Htjela je biti ravnopravna sa Simonom, njegova osoba od

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu povjerenja, njegova ljubavnica - ne osoba koja mora preispitivati njegove odluke i braniti njegovu djecu kada učine nešto s čime se on ne slaže. - Steph! - Od glasa je poskočila iz svoje kože. - Jesi li dobro? Što to radiš? Bio je to Simon, sjedio je na krevetu, zabrinuta lica. Stephanie je uzdahnula. Bolje da sada porazgovaraju, a ne za stolom kada doručkuju. - Žao mi je, Simone, ali ne vidim kako će ovo funkcionirati. - Pobogu, kako to misliš? - Ne mogu nastaviti s ovom vezom. Simon se nasmijao, ali bio je to prestrašeni smijeh. - O čemu to govoriš? Izgledao je tako uvjerljivo, sjedeći na krevetu, zabezeknut. Ne kao čovjek koji je naredio svojoj supruzi da... - Nisi osoba kakva sam mislila da jesi. Žao mi je zbog toga, jer te volim i volim tvoju djecu. Simon je ustao iz kreveta, otišao do lampe i upalio je. Zatreptala je i bljesnula. - Čekaj malo. Ne razumijem. Što se odjednom promijenilo? O čemu se radi? Izgledao je iskreno uzrujano. Pretpostavljala je da mu je dužna dati objašnjenje, priliku da se obrani. Željela je biti pravedna. - Natjerao si Tanyu da pobaci. - Zadrhtala je izgovarajući te riječi. Pogledao ju je, užasnut. - Tko ti je to rekao? Je 1’ te nazvala i kazala ti to? Možda neka od njezinih prijateljica koje žele biti od pomoći? Gledao je netremice u nju. - Ne mogu vjerovati da misliš da sam takav, ni na trenutak. Stephanie je podigla ruke u znak protesta. - Zašto ne? Mislim, bilo ti je drago odbaciti Jamieja jer je htio učiniti nešto s čime se ti ne slažeš... - To je potpuno drukčije. - Stvarno? Zar to nije nametanje svoje volje nekomu drugom? Bez uzimanja u obzir želje drugoga? Ustuknuo je. Njegovo se lice činilo naboranim. Bio je zatečen, mislila je Stephanie. Naravno da mu se to nije sviđalo. Simon je ustao i otišao do prozora pa se zagledao van nekoliko trenutaka. Kada se opet okrenuo prema njoj, Stephanie je primijetila suze u njegovim očima. Na trenutak je njezina ozlojeđenost splasnula. Očekivala je bujicu vike i bijesa. - Kada mi je Tanya rekla da je trudna, bio sam oduševljen. Njegov je glas bio tih, smiren. - Bio sam šokiran, naravno. I pomalo... znaš, uplašen ponovno prolaziti kroz sve to. Ali na neki čudan način mislio sam da bi

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu joj dijete možda moglo pomoći... nama pomoći. Smirit će je i imat će nekoga o kome može razmišljati, a ne samo o sebi. Malo se gorčine osjećalo u njemu. - Tanya je odlučila da se želi riješiti djeteta. Shvatila je da će previše ometati njezin životni stil. Dovela me pred gotov čin s pobačajem. Nakon što je bila u klinici. Rekla je da je ženino pravo učiniti što želi i kako joj nije trebalo moje odobrenje ili dopuštenje. Nikad joj neću oprostiti što se riješila našeg djeteta. To je bila kap koja je prelila čašu. To mi je dalo hrabrosti da se napokon razvedem od nje. Nisam mogao živjeti s nekim tko može biti tako. .. Ne mogu ni pronaći riječi da to opišem. U tom trenutku Simonov je glas puknuo. Stephanie je zakoračila prema njemu, ali on je podigao ruku kako bije zaustavio. - Pretpostavljam da se sad osjeća krivom zbog onoga što je učinila. I u svojem osebujnom stilu vjerojatno je sve iskrivila kako bi ispalo da nije kriva ona, nego ja. Najbolja je u tome. Jako je uvjerljiva. - Pogledao ju je. - Pretpostavljam da ti je to Beth rekla? Stephanie je kimnula. - Znači da je Tanya čak pokušala i moju kćer okrenuti protiv mene. - Simon je pogledao Stephanie, nije uopće mogao vjerovati da joj mora to govoriti. - Ne zaslužujem to, Stephanie. Samo pokušavam biti što bolji prema svojoj obitelji, a to znači da ponekad moram biti strog prema njima. Stvar je u tome, Steph, da ponekad moraš biti zločest kada želiš zaštititi ljude. Ili se činiti takvim. Jer djeca rade štošta i donose odluke za koje znaš da će ih povrijediti. Ne znam... neki ljudi misle da ih treba pustiti da nauče na svojim greškama. Ali ja se jednostavno prestrašim... - Naslonio je lice na njezin vrat, milujući njezinu kosu. - Zato mi je bilo toliko drago što te imam. Da me usmjeravaš. Da ostanem stabilan. Da me podsjetiš kako biti zločest nije uvijek pravi način. Stephanie ga je čvrsto držala. Moj Bože, mislila je. Što će reći kada dozna za Beth? Sad će mu morati reći, prije nego što putovanje završi, jer ne možeš podijeliti takve intimne stvari a da se ne otkriju sve karte. Neće joj oprostiti ako mu kaže tek kada se vrate kući. U svakom slučaju, Beth ne bi trebala čekati. - Simone - rekla je. - Moram ti nešto reći. Brzo je podignuo glavu. - Beth je trudna. Odmaknuo se od nje. U polusvjetlu je vidjela izraz njegova lica, mješavinu užasa i šoka. - Beth? - rekao je. - Kako znaš? Kada ti je rekla? - Rekla mi je jučer. U vlaku - Stephanie je položila ruke na njegova ramena i pogledala ga. - Sinoć je napravila test na trudnoću. Nije htjela da ti kažem dok se ne vratimo kući. Nije htjela uništiti putovanje. Simon se maknuo od nje. - Moram razgovarati s njom.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Otišao je do vrata, ali Stephanie ga je zaustavila. - Nemoj je sada buditi. Tvrdo spava. Pusti je da se odmara. Uhvatila ga je za zglavak i povukla ga dok nisu bih okrenut ijedno prema drugome. Bol u njegovim očima bila je gotovo neizdrživa. - Ona je još uvijek dijete - rekao je i Stephanie je vidjela da plače. Okrenuo se od nje, ljutito. - Ovo je sve moja krivica. Naša krivica. Moja i Tanyina. Naravno da se ovakvo što moralo dogoditi... - Ne! - rekla je Stephanie. - Ne smiješ kriviti sebe. To je bilo neplanirano. Nešto što se stalno događa. Zgrčio se zbog njezinih riječi, ali činilo se da ih prihvaća. - Tanya zna? - Mislim da ne zna. - Ne smije doznati. Ne dok sve ne sredimo. Ne želim da se dočepa Beth. Samo Bog zna što bi učinila. Upotrijebit će to protiv mene... Stephanie je primijetila da počinje paničariti. Zagrlila ga je, umirujući ga. - Hej - rekla je. - Bit će dobro. Smislit ćemo nešto. Udahnuo je, drhteći. Lice mu je bilo naborano. - Moja mala djevojčica... - Njegov je glas puknuo. - Moram vidjeti je li u redu. - Još uvijek je jako rano. Idemo opet zaspati nekoliko sati. Onda ćemo zamoliti poslužitelje da nam donesu doručak. Nasmiješila se. - Možemo razgovarati o svemu, onda otići i posjetiti Beth. Kada budeš mogao malo promisliti o tome. Simon ju je pogledao. - Oduševljavaš me - rekao je. Umorno je prešao rukom preko lica. - Pretpostavljam da će htjeti zadržati dijete. Znam ja svoju Beth. To će učiniti - uspio se nasmiješiti. - Barem se nadam da će to htjeti učiniti. Stephanie je mislila da će joj se srce rastopiti. Čula je sve što je željela čuti. Riječi oca koji ne osuđuje i koji će podržavati svoju kćer unatoč boli koju će mu to nanijeti, iako se možda i ne slaže s njezinom odlukom.


TRIDESET

Z

a razliku od Sylvie, Riley je mrzio dugo ležati u krevetu. Probudio se u šest i znao je da ima još nekoliko sati prije nego što će se ona pojaviti. Uvijek je morala dugo spavati nakon snimanja i nije joj htio smetati. Ostavio ju je ušuškanu ispod popluna i iskrao se na Rialto kako bi im nabavio hranu za nekoliko dana. Krenuo je preko mosta Accademia, kroz labirint kanala koji je vodio do slavnih tržnica. Znao je već put kao svoj džep. Odsjedali su u istom apartmanu kao i uvijek: prvi kat na Velikom kanalu - apartman sa sobama u palači iz petnaestoga stoljeća, iz kojeg je pogled bio prekrasan. Dok je hodao, gledao je kako se iza kulisa odvija dnevni život: dva momčića s nogometnom loptom sami na tihom trgu, žena koja vješa rublje, dva starca međusobno dijele cigarete i razgovaraju prije nego što im se putevi razdvoje, mini drame koje se odigravaju ispred najsofisticiranijih kulisa, glumci vrlo nonšalantni oko postave. Ovo je bila Venecija koju je Riley volio, skriveni život, dok je Sylvie voljela dramu i pokazivanje Venecije zajavnost. Na tržnici se kretao kao mještanin u gužvi Venecijanaca, tražio je samo najbolje od najboljeg, ćaskao na talijanskom po štandovima, neki su ga znali iz viđenja, ako ne po njegovu ugledu. Imali su previše posla da bi ga smatrali zvijezdom, iako ih je fotografirao već godinama. Danas, ipak, nije nikako mogao misliti na posao. Kupio je tikvice koje su na sebi još imale žarke žute cvjetove, tamnocrvene rajčice napuhane i nepravilne kao sredovječna žena u preuskoj haljini, svežanj bijelih šparoga, mahune prekrivene zelenim, ljubičastim, bijelim i crnim točkama, male pretpotopne paukolike rakove te debele i sočne bobice koje su imale grimizni, burgundski sjaj, savršene za Sylvijin doručak kada se napokon pojavi. Po obavljenoj kupnji odšetao je natrag do apartmana, presretan jer je sunce otjeralo oblake i očaravalo grad. Počeo je planirati što će raditi i onda odlučio neće raditi ništa. Bilo je prekrasno za oboje da ne moraju pratiti raspored koji im govori kamo da idu, što da rade, što smiju pojesti, kad smiju disati. Najljepša stvar u vezi s apartmanom bilo je to što se nalazio toliko daleko od stvarnosti da su se mogli odmah opustiti. Naravno, pomoglo je putovanje vlakom. Orient Express uvijek bi brisao teškoće, odvezavši te na bolje mjesto, gdje god to bilo. Kada se vratio, iznenadio se vidjevši da je Sylvie budna, odjevena u izblijedjele traperice i bijelu majicu dugih rukava. Bila je otvorila prozore kako bi ušao osnažujući miris proljeća i prozračno svjetlo. Sjedila je na prozorskoj dasci, okrenuta profilom, podignutih koljena, gledajući kanal, vodene taksije, motorne čamce i gondole koje su išle s jedne na drugu stranu, poput koreografije zahtjevna plesa. - Dobro jutro.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Pogledala ga je i nasmiješila se. - Probudila sam se i nije te bilo. - Znaš da ne mogu dugo ležati u krevetu. Nabavio sam hranu. Riley je spustio vrećice u malu kuhinju. To je bila česta pojava u Veneciji spavaće su sobe bile velike i spektakularne, dok su prostori za kuhanje bili vrlo maleni. Pretpostavljao je da je to zbog toga što su ljudi radije jeli vani. Prošetao je mramornim podom, pokraj ogromnih talijanskih sofa u obliku slova U, koje su prekrasno pristajale uz zidove s freskama i dramatične lustere. U rezbarenom ormaru nalazila se jedinica za priključke. Stavio je svoj iPod u nj. Prije puta napravio je kompilaciju svih pjesama koje su njemu i Sylvie nešto značile. Trebalo mu je puno vremena da ih pronađe i skine. Neke su bile već davno zaboravljene, skrivene u tamnim prostorima njegova uma, ali kada je prevrtio film, koristeći fotografije kao podsjetnik, vratile su se. Izvlačiti ih bilo je gorko iskustvo - sjećanje na vrijeme koje je davno prošlo, ali opet, imao je sjećanje. Nitko im to nije mogao oduzeti. U svakom slučaju ne još. Pritisnuo je play. Glazba je počela izvirati iz skrivenih zvučnika, ispunjavajući sobu, a da ipak ne dominira prostorom, što mogu samo vrhunski zvučni sustavi. Kada je Sylvie čula glazbu, okrenula se i nasmiješila. - Marianne Faithfull, As Tears Go By - rekla je. - Imala sam onaj ludi tulum, sjećaš se? Dođi odjeven u svoje pravo ja. Riley se nasmiješio. - Bila si pola anđeo, pola vrag. Sjećanje mu je bilo tako svježe: Sylvie u crvenom, s rogovima, repom i anđeoskim krilima. On je bio u crno-bijelom, odjeven kao fotografija. - Puštali smo je cijelu noć. Bez prestanka. Uhvatio ju je za ruku i povukao da siđe s prozorske daske. Nasmiješila se i priljubila uz njega. Držao ju je jednom rukom za struk i isprepleo prste s onim njezinim na kojem je bio prsten. Kada ga je podigla, bljesnuo je na sunčevoj svjetlosti. Počeli su se kretati uz glazbu. Svaki ton, svaki udarac, svaka riječ bili su utkani u njih. Ništa se u pjesmi nije promijenilo, kao ni u njima samima, ne zapravo. Izvana su izgledali drukčije, ali njihove duše, njihova bića, bili su isti. Zar je pogriješio, Riley se zapitao. Je li je trebao zaprositi već one sparne noći, kao što je i bio u iskušenju učiniti? Nešto mu je govorilo da je tada bilo pravo vrijeme, ali sada se pitao što bi se dogodilo? Bi li imali djecu? Nije si dopustio zamišljati kakvi bi oni bili, mali Rileyji i male Sylvie. I koliko bi im životi bili drukčiji. Možda bi njihova veza potpuno propala zbog karijera i neminovnih iskušenja. Znali su samo nekoliko parova koji su još uvijek bili zajedno. To bi bila tragedija. Ona vjerojatno sada ne bi bila tu, u njegovu naručju. Ne, pomislio je Riley. Trebao je čekati. Kad je utihnulo nekoliko završnih akorda pjesme koja je bila njihova tog ljeta, shvatio je da je, doduše, trebao čekati gotovo cio život, ali da će njihov brak biti savršen.


TRIDESET JEDAN

S

imon i Stephanie odlučili su da će Stephanie prva otići razgovarati s Beth i priopćiti joj da Simon zna za trudnoću. Kako god to odigrali, strasti će biti uzavrele, a Stephanie je mislila da će Beth paničariti ako se izravno suoči sa Simonom, koliko god bio suosjećan. U svojoj sobi Beth je bila iscrpljena od plakanja cijele noći. - Nisam spavala - rekla je Stephanie. - Ne mogu vjerovati da sam bila tako glupa. Uvijek sam mislila da su cure kojima se to dogodi jako glupe. I nakon svega što se mami dogodilo... Stephanie je sjela na njezin nepospremljen krevet. Morala je pažljivo birati riječi. Beth je morala znati istinu, ali nije željela ocrniti Tanyu više nego što je potrebno. - Moraš nešto znati, Beth. Tvoj tata nije prisilio tvoju mamu da pobaci Stephanie je rekla. - Mislim da je tvoja mama malo promijenila priču. Vjerojatno je bila uzrujana zbog onoga što se dogodilo - pokušavala je biti što taktičnija. - Kako je mogla učiniti takvo što? - Beth je bila uporna. - To je zlo. - Možda se osjećala loše zbog svoje odluke. - Stephanie nije imala pojma kako je Tanya mogla biti tako manipulativna, ali nije htjela naštetiti Bethinu odnosu s majkom. Bit će joj potrebna idućih nekoliko mjeseci, u to nema sumnje. Stephanie se nadala da će Tanya jednom biti sposobna prestati misliti samo na sebe. - Ljudi ponekad rade budalaste stvari kada su tužni ili pod pritiskom. Beth je kimnula. - Valjda... - I, slušaj... Rekla sam jutros tvojemu ocu. O trudnoći, nisam mu mogla to zatajiti. Nadam se da se ne ljutiš, ali mislila sam daje tako najbolje. Ionako želi da znaš: što god odlučiš, podržat će te. Beth je progutala slinu. - Gdje je on? - Čeka ispred vrata. Jako te voli, Beth. - Stephanie ju je pomilovala po obrazu. - Želiš li ga vidjeti? Beth je kimnula. Nije mogla govoriti. Stephanie je otišla do vrata i otvorila ih. Simon je stajao ispred, tjeskoban. Pomaknula se da može ući unutra. Otac i kći šutke su se zagrlili. Stephanie se stisnulo grlo dok ih je gledala. Nije mogla zamisliti što u tom trenutku Simonu prolazi kroz glavu. Mora da se prisjećao prijašnjih godina, njegovih nada vezanih za nju. Možda je želio da su se stvari drugačije odigrale ili je zbog svega krivio sebe. Vrata su se naglo otvorila i Jamie je stajao pred njima cereći se. - Hej, društvo. Što se događa? Idemo na doručak ili što? Promotrio je njihova lica. Nitko nije prozborio ni riječ. Beth je iskrivila lice. - Napumpana sam.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Jamie ju je pogledao. - Kada? - upitao je. Potom: - Čije je? Beth je oklijevala. Nije imalo smisla lagati ili izokretati istinu. - Connorovo. - Connorovo? - Jamie je stisnuo šake i zakoračio naprijed. - Ubit ću ga - rekao je. - Nemoj - odvratila je Beth. - Nije bilo tako. Connor nije kriv. Bila sam glupa. - Zna li on? - Ne zna. Bol i zatečenost preletjeli su Jamiejevim licem. Došao je do sestre i zagrlio je. - Bit će u redu, Bethy - obećao joj je. - Zar ne, tata? Simon je šutke kimnuo i zagrlio ih. Obitelji, mislila je Stephanie, nisu bile čvrste jedinice koje su putovale istim tračnicama. Imale su uspone i padove. Svaki je pojedinac imao svoje probleme, prepreke i skrivene planove. Nekada su se slagali, a nekad se sukobljavali. Unutar te jedinice stvarali su se savezi, zavade i neslaganja koji su neprestano fluktuirali. Odanosti su se mogle promijeniti u tren oka. Ali to nije značilo da ispod svega toga nisu bili kao jedno. Tako su funkcionirali. Svatko je imao svoju ulogu, ali ponekad su se te uloge mijenjale, obrtale, zamjenjivale, ovisno o situacijama. Stephanie je shvatila koja je njezina uloga u ovoj obitelji. Ona bi ih trebala usmjeravati. Puno su toga prošli i svatko od njih propatio je na svoj način. Prisjetila se pjesme Stevieja Wondera. Nešto o tome kako treba ostati jak i krenuti u pravom smjeru. To je mogla odraditi za njih. Može biti glas mirnoće, objektivan pogled na stvari. Zakoračila je prema njima, pomilovala Beth po kosi, stisnula Jamiejeva koščata ramena i onda zagrlila Simona oko struka. Povukli su je u svoj krug, njih troje. Sada ih je bilo četvero. Postala je, u tom trenutku, član njihove obitelji.


TRIDESET DVA

I

mamo samo jedan dan - Emmie je rekla Archieju za doručkom idućeg jutra, u dvorištu njihova hotela. - Znači, moramo ga iskoristiti do kraja. - Pa - rekao je radosno - odaberi kamo želiš otići. Ja sam kulturni

divljak. - Mislim da bismo trebali otići u Scuolu Grande di San Rocco, pogledati Tintoretta. Onda možda do Guggenheima? Ali ne znam. Što ti je draže, moderna ili klasična umjetnost? - Heh... ništa. Ništa od toga nije moja specijalnost. Pratim tebe. Archie je bio prvi koji će uvijek priznati da nije znao ništa o kulturi, ali bio je sretan da ga Emmie usmjerava. Njoj je više od svega bio užitak i zadovoljstvo vidjeti kako su ga male stvari očaravale dok su hodali. Dućan s umjetninama, izlog pun pigmenata boja koje su bile više titrave od ikakve duge, duboke, bogate i snažne, svijećnjaci od stakla s Murana, smiješno kićeni i pretjerani, mli-ječnobijelo uvijeno staklo s rubinski crvenim i smaragdno zelenim vrhovima... Na Campo Santa Barbara, u dućančiću pokraj maloga kamenog mosta, Emmie je ostala zatečena ekscentričnim odabirom - preparirani zečevi, mramorne lubanje, antikne lutke, srebrni kalup za mousse u obliku lososa. - Želim sve ponijeti kući i postaviti u svoju radnu sobu. Archie nije mogao shvatiti zašto bi netko uopće išta od toga stavio u svoj dom, ali šarmirao ga je njezin entuzijazam. Bio je, međutim, zahvalan što mu je Tintoretto otvorio obzore. Nije očekivao da će imati toliko strahopoštovanja prema njegovoj veličini - svi su zidovi unutar palače ručno oslikani s hrabrošću i osjećajnošću od koje se htio rasplakati. Nikada se prije nije tako osjećao ni zbog čega. Nije mogao shvatiti kako jedna osoba može postići takvo savršenstvo i kako ga, iako je bio poprilično siguran da ne vjeruje u Boga, slika Starog i Novog zavjeta može tako snažno dirnuti. Kad je pogledao prema stropovima, vidio je divljaštvo, sirovost i mirnoću, sve obrubljeno s puno zlata. - Gotovo religiozno iskustvo - rekao je. - Nisam navikao na takvo što. - Pretpostavljam da je to smisao velike umjetnosti - Emmie mu je rekla. Bila je zadovoljna njegovom neočekivanom reakcijom. Mislila je da će mu za pet minuta postati dosadno i da će htjeti ići dalje, ali zapravo je ona bila ta koja je željela krenuti negdje drugdje. - Ne možemo ovdje ostati cijeli dan - rekla je. - Imamo još mjesta za obilazak, mostove na koje se moramo popeti. - Pa kamo ćemo sad? - pitao je, držeći papirnatu vrećicu punu razglednica i osjećajući poniznost. On se nije potrudio obojiti ni zid kupaonice kad je mijenjao vodokotlić.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Guggenheim ga je zbunio. Volio je jednostavnost art deco zgrade, ali nije zapravo razumio tu umjetnost i nije ga privlačila. Promatrao je Ženu na plaži, sliku Willema de Kooninga. Jedva je mogao raspoznati nogu i glavu, a osim toga, izgledalo je kao da je netko nabacao gomilu boje na platno. - Siguran sam da to svi kažu - rekao je Emmie - ali ja bih to mogao napraviti. Samo se nasmijala. - Sviđa mi se kada stvari izgledaju kakve jesu - žalio se. - Uvijek ću odabrati Tintoretta. Nakon toga sjeli su u kafić i popili svijetlonarančaste Aperol spritzer. Emmie je iz svoje torbice izvukla blok i kutiju bojica. Počela je crtati. - Ovo će biti moja venecijska kolekcija - rekla mu je. - Za iduću zimu. Brzo je nacrtala pernati turban od nabrane tkanine s uzorkom Mariana Fourtunyja i dvobojni crveno-crni cilindar kao unutrašnjost gondole. Archie je sjedio na poslijepodnevnom suncu i promatrao je kako crta. Mogao je osjetiti toplinu sunca na svojoj koži dok je u njemu raslo sanjivo zadovoljstvo, a mjehurići prošeka provodili svoju magiju. Prvi put u nekoliko tjedana nije radio ništa, apsolutno ništa. Potpuno se opustio. Misli su mu počele lutati. Prije nekoliko tjedana ne bi mogao zamisliti da sjedi na trgu okupanom suncem s djevojkom poput Emmie, djevojkom koju inače nikada ne bi našao... - Samo me zanima - rekao je - što je Jay napisao o meni u prijavnici? Emmie je dovršila veliku mašnu na jednoj strani šešira dok se prisjećala. - Rekao je da si seljačina - konačno je odgovorila - ali da se znaš dobro skockati. - Bezobraznik! - Da si poprilično sramežljiv, ali da se zapravo voliš zabavljati. .. jednom kad se pokreneš. - Istina... Emmie je nagnula glavu dok se prisjećala što je još navedeno u prijavnici. I da najviše cijeniš odanost. Archie je pogledao u stranu. Nije sebi dovoljno vjerovao da nešto kaže. Zadnje riječi tako su ga jako podsjetile na njegovo prijateljstvo s Jayem. I što je izgubio. Na stolu se njegova šaka stisnula. Nije htio puknuti. Ne ovdje, s Emmie, nakon tako lijepog poslijepodneva. Onda je osjetio njezine prste kako prelaze preko njegovih i nježno ga stišću. Nije ništa rekla. Nije ga čak ni pogledala, samo je nastavila crtati drugom rukom. Ali ovoga puta on nije svoju ruku odvojio od njezine.


TRIDESET TRI

I

mogen se probudila uz zvuk zvonkih zvona i galebova. Na trenutak je mislila da sanja. Bila je u Ciprianiju, u naručju Dannyja McVeigha. Ništa nije moglo biti bolje od toga. Trudila se krišom izvući iz njegova zagrljaja, navukla je majicu kratkih rukava i uzela mobitel da provjeri pristiglu poštu dok je prala zube u kupaonici. Sabol i Oostermeyer poslale su joj detalje potencijalnih apartmana u privitku. Kliknula je na njih, onda isključila mobitel i uzdahnula. Nije ih htjela čitati. Stvarnost se počela uvlačiti u njezinu fantaziju. Ćutjela je nadmoćan osjećaj nemira. Odjednom su uzbuđenje zbog Dannyjeve romantične geste i euforija zbog činjenice da je tu s njom nestali, a zamijenila ih je tjeskoba kojoj nije mogla pobjeći. Pristigla e-pošta podsjetila ju je na to da se obvezala prihvatiti posao, nije mogla nakon pet minuta promijeniti svoju odluku zbog zaljubljenosti koja ju je oborila kao kakvu školarku. Ili? Uznemirena, pozvala je poslugu u sobu i zamolila ih da donesu doručak. Morat će ozbiljno razgovarati s Dannyjem o njihovoj budućnosti i o tome što on misli. U vlaku i tijekom sinoćnje večere u hotelu nisu uopće stigli prozboriti o tome. Kada ste u Orient Expressu ili kad uđete u raskoš Venecije, stvarni svijet ne čini se posebno važnim. Kada je doručak stigao, podigla je pladanj i prodrmala ga dok se nije probudio. - Hej, djevojko iz mojih snova - nasmiješio se. - Moramo razgovarati - rekla je. - Iz iskustva znam da to nikada ne sluti na dobro. Imogen mu je tutnula komad manga u usta. - I dalje moram ići u New York - rekla mu je, brišući palcem sok s njegovih usnica. - Očekuju da barem dođem na razgovor. - Znači, ništa se nije promijenilo... od tvoje poruke. - Dannyjev glas bio je blag, ali osjećala je da je ljutit. -Još ne znam - rekla mu je. - Ali moraš razumjeti. Radi se o mojoj karijeri. - Pa, ja nisam tako odgojen pa mi oprosti ako ne shvaćam. - Galerija se zatvara, moram razmisliti o tome da izgradim vlastito ime. Da mogu imati izbora. I novac. - Ja imam novca - rekao je - ako želiš novac. Zarađujem gomilu. Mogu ti priuštiti što god poželiš. Nije razumio. - Hajdemo razgovarati o tome kad se vratim sa sastanka - rekla mu je. - Ne želim da se posvađamo oko ovoga. Nije odgovorio.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Jesam li te uzrujala? - upitala je. - Nisi - rekao je. - Samo si mi pokazala gdje mi je mjesto. Prvo karijera, onda ja. - Ne, želim oboje. - Ja želim samo tebe. Ponovno je legao na jastuk i zatvorio oči. - Lako je to reći - odvratila je Imogen. - Ali nije baš praktično. - Osjetila je da će ga uvrijediti. - Ne bih očekivala da se ti odrekneš svojega posla. Opet se uspravio. - Sutra bih ga se odrekao. Zbog tebe. - I što bi onda radio po cijele dane? Kako bi zarađivao? Vratio se svojim starim načinima? Čim je čula svoje riječi, bila je užasnuta, ali ponašao se posve neprimjereno. - Oprosti - rekla je. - Nisam to trebala reći. - Ne! - Odbacio je poplun i ustao iz kreveta. Spustila je pogled. Nije ga htjela gledati. - Ne daj Bože da zaboravim da sam McVeigh! - Danny, nisam uopće to mislila. Mislim da si nevjerojatan. Imaš... - Bože. Kako da to kaže, a da ne izgleda da mu se obraća svisoka? Bio je vrlo uspješan, kada se sve uzme u obzir. - Volim te - uspjela je izreći napokon. Zalupio je vratima kupaonice. Imogen je spustila glavu na ruke. Hoće li njihova različitost uvijek biti problem? Iako zapravo to više i nije tako velika razlika? Bio je uspješan, znala je to, iako se nije hvalio. Ali shvaćala je to, po stvarima koje je kupio, po njegovim ciljevima i zbog načina na koji ga je čula da govori na telefon. Zašto ga nije mogla cijeniti zbog toga umjesto da mu nabija prošlost na nos? Ni on nije bio pravedan. Durio se jer je ambiciozna i to ga je ugrožavalo. Pa, njezina je karijera bila dio nje i ako mu se to ne sviđa... Imogen je otišla do ormara i počela birati što će obući. Otići će do Jacka Molloya. Dok se vrati, Danny će se smiriti, bila je sigurna u to. Otok Giudecca bio je sićušan i brz pogled na kartu govorio je Imogen da je stan u kojem je živio Jack Molloy u jednoj od kuća u prvom redu koje su preko vode gledale na Zattere. Ako voliš umjetnost, gdje bi drugdje kupio kuću? Morala je biti tamo gdje je naslikan najveći broj veduta na svijetu. Obukla je lanenu tuniku krem boje sa širokim remenom. Htjela je izgledati poslovno, ali ne suviše asketski. Izašla je iz hotela na stražnji ulaz, pokraj Cipova restorana. Ljudi su se već počeli skupljati na terasi za piće, uživali su u koktelima ili vinu i pili su na suncu pred čudesnim pogledom, dok su ih grijali grijači koji su ublažavali svježinu proljeća. Imogen je skrenula lijevo, hodajući širokom ulicom koja se protezala uz samu obalu. Podnevno sunce odbijalo se od lokvi nastalih zbog kratkoga pljuska. Povjetarac je pirkao iz lagune. Ulica je bila lijepo popločana, lampe od lijevanog

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu željeza sa širokim ružičastim abažurima odražavale su crveni kamen od kojeg su kuće bile podignute. Nakon što je prešla nekoliko mostova primijetila je da se kanali u Guidecci čine širima nego u Veneciji. To je stvaralo manje klaustrofobičan osjećaj, a i svjetlo je imalo poseban sjaj. Prošla je pokraj nekoliko restorana s ljetnim terasama, svaki primamljiviji od prethodnog, prije nego što se napokon zaustavila ispred zgrade u kojoj je bio Jackov stan, smješten pokraj kanala s drvenim mostom. Bio je ugodno simetričan i velik, s prozorima koji su imali rolete i balkonima, a ipak je odavao ugođaj izblijedjele raskoši. Zidovi boje terakote na nekim su se mjestima ogulili, otkrivši blijedi kamen u svojoj nutrini. Uz monumentalno nadsvođena vrata obojena mutnozelenom bojom bila su okrugla mjedena zvona, a ispod njih ugravirana imena vlasnika. U sredini je vidjela njegovo: Jack Molloy. Činilo se iznimno engleskim među talijanskim imenima - iako se sjetila da je njegovo ime zapravo bilo irsko-američko. Pozvonila je. Prošle su dvije minute i nitko nije se oglasio. Imogen je osjetila tračak razočaranja. Tada su se vrata otvorila. Ispred nje stajala je djevojka koja je mogla imati otprilike dvadeset tri godine, u haljini-majici kratkih rukava i japankama, tamnokosa, s visokim konjskim repom. - Oh, ispričavam se - rekla je Imogen. - Mislim... scusi... - Nije se mogla sjetiti što da kaže. Djevojka joj se toplo nasmiješila. - U redu je. Ti si sigurno Imogen. Jack me zamolio da se spustim po tebe. Nije baš na ti sa stubama ovih dana, nažalost. Djevojka se nagnula. -Ja sam Petra, njegova domaćica. Imogen je krenula za njom kroz taman hodnik. Osjetila je jaku vlagu iz obližnjih kanala, a miris ljiljana iz velike vaze na stolu jedva je prekrivao težak vonj. U zgradi je vladala grobna tišina, kao da u njoj nitko ne živi. Dva kata iznad, vrata Jackova stana bila su otvorena. - Uđi - rekla je Petra i Imogen je ušla. Prozori koji su se protezali od poda do stropa gledali su na zelenkastoplavu vodu kanala, teški laneni zastori bili su pričvršćeni debelim užetom, u sredini sobe bile su dvije bež fotelje jedna nasuprot drugoj i u jednoj je bio naslonjen Jack Molloy. Njegova kosa, koja se prorijedila, bila je počešljana unatrag, a cigareta mu je gorjela u desnoj ruci. Odjeća mu je bila izlizana i iznošena, ali očito je bila skupa jer je zadržala boju i oblik: tamnoplava košulja i bijele hlače. Njegove su oči bile stisnute: stisnute i gladne, za informacijama i društvom. -Jack Molloy. Oprostite mi što nisam ustao. - Ispružio je ruku, ne pojasnivši svoju nemogućnost da ustane. Možda jednostavno nije htio ustati iz fotelje koja se doimala vrlo udobno u njegovim godinama? Uhvatila ga je za ruku: bila je hladna i suha, a njegov je stisak bio čvrst. Dobar dan, ja sam Imogen.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Znači... jedan od blizanaca sigurno je tvoj otac. - Tako je. Tim. Pogledao ju je. - Ne izgledaš baš kao Adele. Imogen se osjećala kao da ga je razočarala jer je mislio da će ugledati klona. - Pa, da. Niža sam. I oblija. I ne tako tamna. Ili elegantna... - Činiš mi se savršeno ljupkom. Samo sam primijetio. Puno je vremena prošlo otkad sam je vidio. Iako mislim da možda... imate istu boju očiju? Imogen se osjećala nelagodno zbog njegova promatranja. Pogled mu je bio vrlo prodoran. - Znači... znali ste moju baku kada je bila mlada? Jack je utihnuo na trenutak. - Da. Da, znao sam je kad je otvorila galeriju. Volio bih misliti da sam je nadahnuo, na neki način. Iako je bila silno motivirana. Sigurno joj nisam bio potreban. - Vrlo je uspješna. Ali znate li da je prodajemo? Previše je to za nju sada. - A ti je ne želiš nastaviti voditi? - Njegov je ton zvučao pomalo optužujuće. Imogen se pitala je li je Adele poslala ovamo kako bi je Jack nagovorio da ostane u galeriji. Ipak, baka ju je prerevno izgurala iz gnijezda. - Mislim da mi treba novi izazov - rekla mu je. - Svijet ne počinje i ne završava u Shallowfordu. - Siguran sam da ćeš biti uspješna, u svemu. - Sigurno ću dati sve od sebe. - Njezine oči nisu prestale zagledati po dnevnoj sobi. Na zidovima su bile neke impresivne slike. Vrijedile su više od same zgrade, pretpostavljala je. - Imate nekoliko prekrasnih slika ovdje. - Imam. Ali još nisi vidjela najbolju. Tvoj rođendanski poklon, mislim. Imogen je slegnula ramenima. - Nemam pojma kakav je to poklon. Adele mi nije htjela ništa reći. Samo naslov. Ne znam ništa o njoj... - Zastala je. - Ni zašto je kod vas. - Čuvao sam je od dana kad je naslikana. - Zašto? Zašto je ona nije mogla zadržati? - Bilo je... komplicirano. - Jack ju je prkosno pogledao. Imogen je podigla obrve. - Kako mislite komplicirano? - Imogen se na trenutak zapitala je li možda ukradena. Bila je sigurna da se Adele ne bi bavila ukradenim umjetničkim djelom, ali ovo je definitivno bila tajna. Jack se nasmiješio. - Naručio sam je za njezin rođendan. Ispružio je ruku da mu Imogen pomogne ustati. Nije imao nikakvu težinu i shvatila je koliko je krhak. Snaga njegove osobnosti zavaravala je. Zamolio ju je da ode za njim. - U blagovaonici je - rekao joj je.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Otvorio je teška drvena vrata. Unutra su zidovi bili tamnocrveni. Većim dijelom sobu je zauzimao stol za dvanaest ljudi sa stolicama ukrašenim bogatim rezbarijama, poput minijaturnih prijestolja. Ostatak sobe zauzimao je kamin u visini ramena. Iznad njega je visjela slika. U trenutku kad ju je vidjela, Imogen je ponestalo zraka. Žena je ležala na zelenoj baršunastoj ležaljci, u usporedbi s njom njezina je koža izgledala zapanjujuće bijelo. Kosa joj je bila polupodignuta, jedna ruka na vratu, druga na bedru. Pogled u očima bio je pogled potpunog zadovoljstva. Nitko nije mogao poreći da ju je upravo zadovoljio ljubavnik, zaigrani poluosmijeh sve je govorio: čista personifikacija ženstvenosti. Bilo bi prostački nazvati to erotikom. Ispod slike, pričvršćena na okvir, nalazila se pozlaćena pločica na kojoj su bile upisane tri riječi: Innamorata - Reuben Zeale. Imogen je stavila ruku na prsa. Jedva je mogla disati. To je bila jedna od najnevjerojatnijih slika koju je ikada vidjela. Bila je čisti, sirovi primjer Reubena Zealea - najblistaviji primjer svega za što su ga hvalili. Bilo je kao da je žena s njom u sobi. Osjećala je da će biti topla ako joj dotakne kožu. Ako kaže nešto, žena će joj odgovoriti. Ali to nije bilo najšokantnije. Ono što ju je ostavilo bez riječi bila je činjenica da je žena na slici zapravo Adele. Imogen se okrenula pogledati Jacka kako bi joj to potvrdio. Gledao je u sliku, oslonjen rukom o štap. Imao je odsutan pogled u očima. Nije baš mogla odgonetnuti. Žaljenje? Divljenje? Čežnja? Bila je to čežnja. Nešto se upalilo u njezinu mozgu. Dio slagalice koji joj je nedostajao, pojavio se. - Bili ste ljubavnici - šapnula je. Ne trenutak nije odgovorio. - Još uvijek mi nedostaje - rekao je. - Bio sam glup. Nisam trebao ništa početi, ali bio sam suviše tašt ne prihvatiti izazov. Obožavao sam je, ali nikada joj to nisam pokazao, do samog kraja. Imao sam svoja pravila za koja sam mislio da me čine nepobjedivim i nedodirljivim. - Zastao je. Činilo se kao da se smanjio. - Sve to zapravo je značilo da sam na kraju izgubio nekog koga sam jako volio. - Što se dogodilo? - upitala je Imogen. - Oh, tvoja baka imala je dovoljno pameti da shvati kako nisam vrijedan njezina truda. I da je tvoj djed deset puta bolji muškarac od mene. Imogen je pomislila na baku i djeda. Uvijek su bili tako bliski. Nije mogla zamisliti da je njezina baka imala ljubavnu aferu. Ali prema slici, bila je poprilično mlada. Ne puno starija od same Imogen.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Znala je - rekao je Jack - da je to nikada neće usrećiti. Znala je kada treba završiti s tim. U trenutku kada je sve bilo savršeno. To je bila jedina mogućnost. Ona je vrlo mudra žena. Jack je podigao štap i malo pogurao okvir kako bi ispravio sliku. Imogen ju je opet pogledala. -Je li doista naslikao Reuben Zeale? - upitala je, ali nije trebala dobiti ničiju potvrdu. Mogla je vidjeti po potezima kista, jednostavnoj kvaliteti, snazi slike. Jack je kimnuo. - Jedno od njegovih najranijih djela - rekao joj je. - Ali mislim da ćeš shvatiti koliko je vrijedna. - Moj Bože, što ću s njom? - Imogen se odjednom osjećala preopterećena odgovornošću. Jack ju je pogledao svojim sitnim očima. - Iskoristi je za svoju prednost rekao joj je. Imogen nije mogla ni početi zamišljati utjecaj koji će ovo otkriće imati. - Neotkriveni Reuben Zeale - rekla je. - Mediji će poludjeti. - I to je tvoj izbor, draga, hoćeš li se igrati s njima - njegove su oči sada svijetlile. - Kako ti odabereš. - Htjet će znati tko je ona. Svi će to htjeti znati. Ne mogu zamisliti da će Adele dopustiti da ljudi doznaju istinu. - To je razgovor koji moraš obaviti s njom. Ali nitko ne mora znati istinu. Vjerojatno je bolje da nastavimo štititi one koje bi to najviše povrijedilo. Je li znao? I Jackova žena? Oboje su bili mrtvi, ali to nije značilo da se priča više ne može iskoristiti. To bi pokazalo vrlo veliko nepoštovanje prema sjećanjima na njih. Pokrila je usta rukom, bila je potpuno zatečena. Slika je bila zapanjujuća i morala se podijeliti sa svijetom, ali bila je također osobna. - Ne znam što da učinim s njom - rekla je. - Ne znam mogu li se nositi s odgovornošću. Ovo je od iznimnog značenja. - Koliko poznajem Adele - rekao je Jack - ona želi da je upotrijebiš kao alat. Da ti pomogne. - Ne mogu je prodati! - viknula je Imogen. - Nikada je ne bih prodala. - Ne, ne - odvratio je Jack. - I znaj, ako je to tvoja odluka, da bih je otkupio natrag od tebe. Prodao bih sve slike koje imam samo da Innamorata ostane u sigurnim rukama. Pogledao ju je. Imogen nije imala nikakve sumnje da govori istinu. - U sigurnim je rukama - umirila ga je. - To vam obećavam. - Dobro - rekao je Jack. - I vjerujem Adelinoj procjeni. Bila je čudesna. Odjednom se okrenuo od nje. Imogen je osjetila kako suosjeća s njim. Proživljavao je duboke emocije koje su cijeli život bile potisnute. Nije znala treba li probati utješiti ga ili ga ostaviti samog. Osjetila je poriv da ga zagrli, ali tek ga

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu je upoznala. Pročistila je grlo, ali prije nego što je mogla progovoriti, okrenuo se prema njoj. - Ručaj sa mnom - rekao je. - Petra će kuhati. Možemo ovdje objedovati. Želim uživati u njoj posljednji put. Okrenuo se i izašao iz sobe. Imogen je ostala sama. Bilo je jako tiho. Atmosfera u sobi bila je hladna i zadrhtala je. Innamorata. Zaljubljena žena. Razmišljala je o Jackovoj i Adelinoj priči i o njihovoj tajni. Kada je pogledala sliku, mogla je vidjeti koliko mu je značila Adele. Ako te netko doveo do toga da tako izgledaš, mora da je ta strast bila duboka i trajna. Strast kakvu većina ljudi neće iskusiti u cijelom svom životu. Strast koja je nadahnjivala književnost, glazbu, poeziju - i likovnu umjetnost. Zeale ju je s uznemirujućom preciznošću uspio dočarati na platnu. Pomislila je kakvu će reakciju slika izazvati ako je ikada otkrije svijetu. Osjećala se ponosnom što je njezina baka htjela da je ona ima. Osigurat će da slika bude priznata i dobije zasluženu počast, kako god to trebalo izvesti. Prije nego što je izašla iz blagovaonice, još jednom je pogledala Innamoratu. Još je nešto bilo poznato na njoj, ali ne to što je naslikana njezina baka. Nisu to bila svojstva, nego osjećaji koje je pobudila u njoj. Potpuno je suosjećala s njom, ali nije bila sigurna zašto. Onda se odjednom sve razjasnilo. Vidjela je taj pogled u svojim očima. U ogledalu. Nakon što bi bila s Dannyjem. Jack se oraspoložio tijekom ručka, kao da ga je hrana koju je Petra priredila ojačala i vratila mu snagu. Donijela je veliki bijeli pladanj pun malih šparoga povezanih pancetom, crostine s pilećom jetricom i smokve s komoračem i pršutom. - Ne znam što ću kada Petra ode - rekao je Imogen. - Studira umjetnost i ima vrlo lijepu sobu ovdje, jer me hrani. Ali diplomirat će ovog ljeta. - Bit će dosta drugih djevojaka poput mene na fakultetu. Oglasit ću da vam je potrebna domaćica - rekla je Petra. - I ostavit ću svoje recepte. - Neće biti isto - Jack je tvrdio. - Zaljubit ćete se u iduću, kao što ste se zaljubili u mene dvije minute nakon što je Abigail otišla. - Bilo je vidljivo da je Petra shvaćala kakav je Jack, ali očito joj je bio jako drag. Glavno jelo sastojalo se od svinjskog želuca s komoračem, hrskava kožica i meso koje se topilo u ustima. Dok su jeli, Imogen je obavijestila Jacka o svojim planovima za budućnost. Imao je puno zanimljivih ideja i Imogen je mogla vidjeti zašto je bio tako koristan kada je Adele počinjala sa svojom karijerom. Bio je velikodušan u dijeljenju svojega znanja, ne kao većina ljudi. - Pa što će Adele sada?

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Ne želi ići u punu mirovinu. Znam da neće. Uvijek će biti pri ruci ako mi bude potreban njezin savjet. Previše to voli. Što će, pobogu, raditi s vremenom ako odustane? Imogen je bila sigurna da je to istina. Pogledala je Jacka koji je gledao u prazno - odjednom je bio svladan. Shvatio je da ga promatra i naglo je okrenuo glavu prema njoj. - Obožavao sam je, znaš. Zaslužila je puno boljeg od mene. Ja je nikada ne bih mogao usrećiti. Preplitak sam i previše tašt. - Ne brinite se - rekla mu je Imogen. - Moj djed usrećio ju je. Jako. Na trenutak je pomislila da je bila suviše oštra prema njemu. Činilo se kao da ga njezine riječi bole. - Na drugi način - dodala je nježno. - Sigurna sam da ste joj bili posebni. Nije odobravala to što su učinili, ali mislila je da razumije. Nisi mogao naređivati nekome za koga osjećaš strast. To je vrlo dobro znala. Nakon ručka izgledalo je kao da je Jack vrlo brzo odlutao. Zaspao je za stolom, glave oborene na prsa. - To je normalno - rekla je Petra. - Za minutu će otići u krevet. - Maknula je njegovu čašu i nježno ga prodrmala. -Jack, mislim da Imogen odlazi. Probudio se i pogledao je. - Ako se ikada zaljubiš - rekao joj je svjetlucavih očiju. - Ako ikada pronađeš pravu ljubav, nemoj otići. Što god učinila, nemoj odustati od nje. Ustao je i izašao iz sobe ne osvrnuvši se. Petra je počela odnositi tanjure. Nasmiješila joj se širokim sućutnim osmijehom. - Postane takav kada je umoran - rekla je. - Kasnije će opet biti u redu. Imogen joj nije odgovorila. Jackove riječi zabile su se ravno u njezino srce. Odjednom je sve imalo smisla i slagalica se počela sklapati. - Moram ići - bilo je sve što je uspjela izreći i uzela je svoju torbicu. - Puno vam hvala na lijepome ručku. Samo se nadala da nije prekasno. Jack je gledao djevojku s prozora dnevne sobe dok se vraćala ulicom do Ciprianija. Osjećao je hrabrost u njoj, kao i ranjivost koja ga je zatekla. Bilo je to prije pedeset godina, ali spoznaja da je izgubio nekoga koga je iskreno volio pogodilo ga je jednako oštro kao i onog jutra u Ciprianiju kada se probudio i shvatio da je Adele otišla. Bila je to najteža lekcija koju je ikada naučio. Nikada više nije imao ljubavnu aferu. Ostao je vjeran Rosamund, znajući da nikad neće pronaći nekoga tko će popuniti prazninu koju je Adele ostavila. Postupno mu je Rosamund postala dovoljna, naučio je cijeniti stvari koje su uistinu bile važne u životu, poput njihovih prekrasnih kćeri, njihova veličanstvena doma i njihovih prijatelja.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Postao je sretniji rasterećen pritiska na besmislena osvajanja. Trebalo se dogoditi nešto značajno kako bi shvatio koliko je sve to bilo beskorisno. Ušao je u sobu koja mu je služila za rad. Gledala je na kanal iza kuće i kada bi se nagnuo kroz prozor, mogao je vidjeti rub otoka i plavu lagunu iza njega. Zidovi su bili prepuni knjiga, stotine i stotine knjiga o umjetnosti: vrijedna kolekcija, mnoge su se davno prestale tiskati. U njima je objavio svoje kritike, svoje stručne radove, a neke su bile i njegove autorske - nijedna ga nije obogatila, ali su mu dale veliko zadovoljstvo. Stotine pisama. Pisma koja je napisao, ali nikada nije imao hrabrosti poslati ih, sve istoj osobi. Unatoč tome sačuvao ih je, jer su bili zapisi njegovih osjećaja, podsjetnik na svako stanje koje je proživio, od nade i ushita do očaja, tijekom vremena koje je prošlo otkada su proveli nekoliko zajedničkih posljednjih dana na otoku. Zato se vratio na otok nakon Rosamundine smrti, jer se tu osjećao bliže Adele nego igdje drugdje. Čuo je glasni zvon zvona crkve Santa Maria. Bilo je dva. Privukao je k sebi blok papira, uzeo olovku i počeo pisati, kosim slovima koja su se isticala na stranici. Započeo je kao što je započinjao sva druga pisma, ona koja nikada nije poslao. Najdraža ljubavi Adele! Bilo je veliko zadovoljstvo vidjeti ovdje tvoju prekrasnu unuku. Ne samo jer je bilo kao da je dio tebe sa mnom u sobi. Ima tvoj duh, ljupkost i tvoje čudesne oči, oči koje nikada nisam zaboravio. Moje zadnje sjećanje jesu suze u njima dok si me ljubila, noć prije nego što si otišla. Ne želim ništa drugo nego ponovno pogledati u njih kako bih mogao izbrisati tragove suza jednom zauvijek. Ako bi se htjela naći sa mnom, to bi mi značilo sve na svijetu. Ne mogu zamisliti bolju osobu za čuvanje Innamorate nego što je Imogen. I Reuben bi, znam, bio sretan da je u sigurnim rukama. Uvijek je bila njegova najdraža slika. Tvoj, zauvijek i uvijek. Jack Odložio je kemijsku i pogledao pismo. Osjećao se iscrpljeno. Othrvao se nagonu da je moli. Naposljetku, želio je da Adele dođe jer je to njezina odluka, ne zato što bi se osjećala dužnom. Pažljivo je pritisnuo upijajući papir preko svojih riječi, presavio pismo tri puta i stavio ga u omotnicu pa napisao adresu. Ovo je bilo dalje nego što je stigao sa svim drugim pismima. Još uvijek su bila na gomili, u donjoj lijevoj ladici njegova stola. Pretpostavljao je da je to jeftinije od odlaska psihijatru, ritualno otvaranje duše. S uzdahom se okrenuo u stolici i pogledao stražnji dio sobe, gdje je stajao štafelaj. Na njemu je bila slika.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Petra je, mislio je, talentirana djevojka. Jedna od boljih studentica kojima je tijekom godina pružao smještaj. Kada ju je tražio da naslika repliku Innamorate, nije zabrljala. Odlično je to napravila. Samo najstručniji analitičari, najprecizniji kritičari, primijetili bi blagi nedostatak pouzdanja u potezima kista, malo oklijevanje. Možda nije imala kontrolu prepuštanja pravoga Zealea, ali devedeset devet posto ljudi ne bi vidjelo razliku. Ipak, usprkos tome, za Jacka duh slike nije bio ondje. Bila je suviše pomaknuta od svojega sadržaja. Izvor nadahnuća nije bio ispred slikara. Sjećao se Reubenovih riječi kad mu je predao sliku nakon dovršetka. “Osjećam se kao da sam naslikao pravu ljubav”, rekao je Jacku. U to vrijeme Jack nije baš razumio što je Reuben mislio time reći. Kad je shvatio, Adele je već bila otišla i jedino što mu je ostalo od nje bila je ta slika. Od tada mu je Innamorata pružala utjehu i stvarala bol. Podsjetnik na ono što je izgubio. Čak i sada, Adeline oči gledale su ga, svijetlile su s mješavinom obožavanja i želje koju nije cijenio dok nije bilo prekasno. Čuo je da je netko pokucao na vrata, onda je Petra ušla s njegovom popodnevnom šalicom čaja. -Je li sve u redu? - upitala ga je, osjetivši njegovo raspoloženje. Bila je navikla na njegovu hirovitu narav, znala je da može biti radostan i onda u tren oka postati sumoran. Odložila je šalicu na stol pred njim. Vidjela je pismo i ispružila ruku. - Želite li da pošaljem pismo? Jack je gledao u njega. Bilo bi puno lakše pospremiti ga u ladicu sa svima drugima. Na taj se način neće pitati. Na taj bi način kontrolirao svoju sudbinu. Ako ga pošalje, morat će patiti dok čeka njezin odgovor. - Da - rekao je. - Da, molim te. To bi bilo jako lijepo.

*** Imogen je izašla iz Jackova stana omamljena. Vani ju je udarilo jako sunce i nasuprot njoj pojavila se bjelina Zatterea kao fatamorgana. Nebo, voda i zgrade bile su ocrtane s oštrinom koja je odgovarala jasnoći njezina uma. Flotila gondola plovila je mirno, a ipak potpuno usredotočeno na svoje odredište. To je bilo, shvatila je, točno onako kako se ona osjećala. Mirna, ali usredotočena. Odjednom je budućnost bila jasna. Pitala se koliko je Adele znala da joj je ovo potrebno i je li je poslala Jacku Molloyu da nauči prepoznati ljubav kad je bude doživjela? Adele je bila mudra i intuitivna. Nije joj bilo preteško pogoditi kroz što je Imogen prolazila. Znala je da običan razgovor ne bi bio dovoljan, da je Imogen morala sama shvatiti. Kako god, nije joj to bilo važno. Znala je što mora učiniti. Danny je znao bolje od nje što su jedno drugome značili i nije bio previše uplašen priznati joj to,

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu a Imogen se ipak povukla. Čega se toliko bojala? Ljubav, kad je čista, prava i opipljiva, nije trebala opravdanje ili analizu. Uvijek je slušala svoju intuiciju kada je kupovala slike, pa zašto nije mogla prihvatiti ono što oni imaju? Je li imala kakav duboko usađen strah da veza lošeg momka i dobre djevojke ne može sretno završiti? Samo zato što će ostatak Shallowforda možda biti sumnjičav? Ako se bojala toga, zašto onda nije napravila isto što i Nicky i udala se za nekoga predvidljivog, sigurnog i dosadnog? Zurila je natrag u hotel popločanom ulicom. Pitala se što je Danny radio dok je ona bila odsutna. Čeznula je za njegovim dodirom i poljupcima. Htjela mu je reći ono što je on znao od početka, što je već imao hrabrosti izjaviti jer je bio bolja osoba od nje. Uletjela je u sobu, sa širokim osmijehom i očima svijetlim od očekivanja. Soba je bila prazna. Krevet je bio savršeno složen, pokriven onim izgužvanim plahtama - sad su bile zategnute do savršenstva. Sve je bilo na svojemu mjestu, kao da je soba spremna za dolazak novih gostiju. Nije bilo traga Dannyju ili njegovim stvarima. Njegova odjeća i torba nestale su. Sjela je na rub kreveta, a njezina energija i nada presahnule su. Bilo je prekasno. Otjerala ga je svojom uštogljenom, srednjoklasnom opsjednutošću karijerom i životnim planom koji nije ostavljao nikakav prostor za spontanost, promjenu ili kompromis. Nije ni čudo da je pobjegao. Vjerojatno je mislio da je imao sreće. Vjerojatno je već u nekom kafiću u zabačenoj ulici, udvara se tamnoj Talijanki s vatrom u očima i strašću u duši, koja ne misli da je bolja nego što bi trebala biti... Vrisnula je kad je netko ušao u sobu razgrnuvši balkonske zavjese. Skočila je, srce joj je mahnito lupalo. Bio je to Danny. Stajao je tamo u trapericama i uskoj majici kratkih rukava, bosih nogu, držeći šalicu u ruci. - Smrtno si me uplašio. - Oprosti. Pio sam kavu na balkonu. - Mislila sam da si otišao. - Naravno da nisam - namrštio se. - Gdje su sve tvoje stvari? Nasmijao se. - Poslužitelj je došao i sve otpakirao. Sve je u ormaru. Odnio mi je jaknu na kemijsko čišćenje. Imogen nije znala hoće li plakati ili smijati se. Spustila je glavu na ruke. - Što se događa? - Došao je sjesti pokraj nje. Zagrlio ju je. Stopila se s njim. Sastanak nije dobro prošao? Uspjela je kimnuti. - Ne, bilo je dobro. Bilo je... jako zanimljivo.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Nije znala odakle početi. Njezin je mozak prerađivao sve: bakinu ljubavnu aferu, činjenicu da će uskoro posjedovati sliku koja će eksplodirati na svjetskoj umjetničkoj sceni... To je mijenjalo sve. - Danny... - Da? - Ne idem u New York. Nijedan mišić na njegovu licu nije zatreperio. - A što... s tvojom karijerom? - Još uvijek je mogu imati. Mogu raditi za Oostermeyer i Sabol kao savjetnica. Razmislila sam o tome. Navikla sam raditi s ove strane Atlantika. Otvorit ću ured u Londonu. Odlazit ću u New York kad god moram. Po nove klijente. Kimao je, trudio se pratiti. - Pa - rekao je napokon - super za tebe. Njegov je ton bio ravnodušan. Duboko je udahnula. - I nastavit ću živjeti u Shallowfordu. - Promeškoljila se kako bi ga pogledala ravno u oči. - S tobom... Nije mogla procijeniti njegovu reakciju. Bio je majstor hladnokrvnosti, s lica mu se nije moglo ništa iščitati, oči mu nisu ništa odavale. Osjetila je kako joj se srce spustilo u pete, a nada povukla. Osjećala se kao da je balon pukao u njoj. Pretpostavljala je da je sve to zaslužila. Nije očekivala da je dočeka raširenih ruku. A onda je vidjela kako su rubovi njegovih usana zatitrali. Shvatila je da očajnički pokušava zadržati smijeh. Pogledao je u strop, ali smiješio se kad je napokon progovorio. - Mislio sam da će Top Cat imati što reći o tvojemu traženju moje pozornosti. Može postati jako ljubomoran, znaš. Ne zna dijeliti. Bit će noćna mora živjeti s njim... Imogen je vrisnula negodujući i gurnula ga na krevet. Brzo se popela na njega i pritisnula mu ruke vragolasto se smiješeći. Pogledala ga je i vidjela njegovo lice prepuno radosti. - Pa naravno - rekla mu je. - Ako želiš živjeti tako da tobom vlada šugavo narančasto mače, to je tvoja stvar. Stavio je ruku na njezina bedra, ispod haljine. - Čuvaj se mačeta kojem si naudio. Nekoliko trenutaka gledali su se. Onda je osjetila njegove prste kako se uvlače ispod čipke njezinih gaćica, dirajući golu kožu. Nije se više mogla pretvarati. Stopila se s njim. Danny McVeigh. Živjet će s njim, u njegovoj bajkovitoj drvenjari. Hodat će držeći se za ruke kroz Shallowford, ponosni što su zajedno. Zatvorila je oči i zamislila svoju staru školsku vježbenicu poderanih crvenih korica. Na posljednjoj

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu stranici, posve zamrljanoj tintom, pisalo je, opet i opet, Imogen McVeigh, Imogen McVeigh, Imogen McVeigh.


TRIDESET ČETIRI

D

a kasnog poslijepodneva Emmie i Archie bili su iscrpljeni. Gondolijer ih je napao u trenutku kada nisu imali snage braniti se. Nakon nekoliko minuta ležali su na gomili tapeciranih jastuka ploveći kroz tajne kanale, miljama daleko od gužvi turista koje su prije toga iskusili. - Pjevam za vas? - pitao je gondolijer nadobudno. - Pjevam vam serenadu, da? Sretan par? - Oh, ne - rekao je Archie užurbano. - Mislim da ste pogrešno shvatili. Haha. Gondolijer se namrštio. Emmie je pogledala u svoje krilo i nasmijala se. - Besplatno je - rekao je gondolijer. - Neću naplatiti. - Ali mi nismo zajedno - rekao je Archie, pokazujući na sebe i Emmie. Nismo par. Samo prijatelji. Amigosi? - Namrštio se. - Ne. To je španjolski. Kako se kaže „prijatelj“ na talijanskom? - Ne znam - rekla je Emmie. - Prijatelji? - rekao je gondolijer. Odmahnuo je glavom. Nije izgledao kao da je uvjeren u to. - Niste prijatelji, ne. - Pokazao je na njih. - Vidi se. Archie je pogledao Emmie. - Neće biti sretan ako mu ne dopustimo da pjeva. Slegnula je ramenima. - Kad si u Veneciji... Archie se ponovno okrenuo prema gondolijeru i dao mu dopuštenje. -Samo daj, stari. Pjevaj kao da sutra ne postoji. Kao da ti je život... Gondolijer je bio vrlo sretan i počeo je radosno pjevati. Emmie je pokrila lice rukom - smijala se od neugode. Archie je grizao zanokticu, začuđeno podigavši obrve. Njih dvoje razmijenili su poglede, bilo im je neugodno, ali i zabavno. - Prevario nas je - rekao je Archie. - Sada ću mu morati dati ogromnu napojnicu. Te večeri trebalo im je dosta vremena da se dogovore gdje će jesti. Na koncu su pronašli mjesto nasuprot dvorištu gdje su se popravljale gondole - pravi venecijanski kafić koji je posluživao cicchetti, talijansku verziju tapasa. Satima su sjedili, grickali bruschette, bocconcine i fritto misto, potom veliku zdjelu rizibizija, specijalitet kuće, koji se prevodi kao riža i grašak, ali bio je tako bogat, kremast i topio se u ustima, da se to ime činilo suviše prozaičnim. Na kraju, natjerali su se pojesti patina cottu s ribizom i vlasnik im je stavio bocu rakije na stol. - Bilo bi nepristojno da ne probamo - rekao je Archie i natočio im čašu vatrene vode.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Kad su izašli iz kafića, sunce je već davno nestalo s neba. Emmie ga je uhvatila ispod ruke i počeli su se nježno ljuljati obalom kanala, trbuha punih ukusne hrane. Dvadeset minuta nakon toga bili su beznadno izgubljeni. - Sigurna sam da onaj most vodi na trg koji vodi do drugog trga koji vodi do mosta koji vodi do hotela. - Emmie je nesigurno pokazivala prstom. - Izgleda mi kao svaki drugi most. Palo je nekoliko krupnih kapi kiše. - Počet će pljuštati. - Moramo potrčati. - Ne znamo kamo! Nebo se otvorilo i činilo se kao da se cijela laguna spušta na njihove glave. Okruživalo ih je sivilo, beskonačno sivilo, zgrade su im se približavale, kanal pored njih bio je crn poput sipina crnila. Vani nije bilo žive duše. Svi su se mudro sklonili. Otvorili su kartu, ali za nekoliko sekunda bila je potpuno promočena i nečitka. Archie je skinuo vestu i stavio je iznad Emmine glave, odvlačeči je u prolaz. Nadstrešnica je bila jedva dovoljna da ih zaštiti. Drhtala je pokraj njega od hladnoće. Pogledao ju je, kosa joj je bila prilijepljena uz glavu, maskara joj je curila niz obraze. Osjetio je nevjerojatan nagon kao nikada prije ni prema kome drugome. Htio ju je, više od svega, poljubiti. Gledala ga je. - Ovo je najmokrija kiša ikad. Nije mogao prestati gledati u njezine oči. Odmaknula se malo, bila je uzrujana. - Jesi li dobro? - upitala ga je. Ne. Ne. Nije bio dobro. Udarila ga je munja i napravit će nešto vrlo glupo ako ne pripazi. Okrenuo se od nje. - Archie! - Najbolje da potrčimo - rekao je. - I ovako smo mokri do kože. Izašao je iz prolaza u poplavu. Voda je curila niz stražnji dio njegova vrata. Bio je promrzao. Izvana - i iznutra. Njegovo je srce bilo hladno kao granit. Emmie je kaskala pokraj njega, tjeskobna, pokušavajući ga pratiti, a onda joj je lice zasjalo. - Evo nas! - rekla je, pokazujući na obližnji prolaz. - Tamo je. Definitivno, sjećam se one fontane. Nismo zapravo tako daleko. Nije odgovorio. Zgrabila ga je za ruku, vukući ga. - Hajde! - tjerala gaje. - Smrtno ćeš promrznuti. Možda je, mislio je Archie, to odgovor. Brza upala oba plućna krila koja će ga izbaviti iz očaja. Smrt u Veneciji. Kako prikladno. Ipak je žurio s njom, njegovo

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu je viteštvo pobijedilo njegov očaj. Emmie se morala vratiti - trebala se što prije ugrijati i osušiti. Kada su se vratili u hotel, Archie je uletio u svoju sobu. - Vidimo se ujutro promrmljao je. - Ne osjećam se najbolje, da budem iskren. Nije ju pogledao prije nego što je zatvorio vrata. Sjeo je na krevet, dok je voda namakala poplun. Drhtao je. Što se prije vrate u Englesku, to bolje, mislio je. Prije nego što se osramoti. Sljedećega jutra doručak je bio mučan. Archie je za svoju tišinu okrivio grappu. - Od nje me uvijek boli glava - rekao je, ali nije ga boljela glava. Boljelo ga je srce. Trudio se pojesti što je više mogao peciva s džemom od jagoda, samo da ima što raditi. Emmie je trgala pecivo i bacila mrvice ptičicama. Jedva su progovorili nekoliko riječi. Očito ju je njegovo raspoloženje zbunilo. Sada je gotovo bilo vrijeme za polazak, nije se mogao nositi s činjenicom da se vraćaju kući. Užasavao se zamisli da mora svašta napraviti u svojoj prokletoj kolibi. Nije htio razmišljati o gospodarstvu ili o poslu. Ili o životu u kojem ga Jay neće nazvati i odvući ga u pub ili u Twickenham na ragbi. Ali nije imao izbora. On i Emmie morat će se nakon doručka uputiti izravno u zračnu luku. Nema sumnje da će to biti jedno od onih uštogljenih pozdravljanja na Heathrowu i dogovora da odu na ručak koji se nikada neće dogoditi. I pobjeći će mu kroz prste, nikada je više neće vidjeti, nestat će na svojoj farmi i postat će izopćenik, kao što je Jay i predvidio, jer bez Jaya da ga pokrene, njegov će društveni život umrijeti. Iz dana u dan postajat će sve dosadniji, bit će sve manje osoba koja želi biti i više neće osjećati ni malo topline koju je Emmie bila ubrizgala u njega, tračak optimizma, osjećaj da postoji nešto više. Zračna je luka bila puna ljudi koji su nevoljko odlazili od raskoši najljepšega grada na svijetu i vraćali se u normalu, cestama, prometu, ciglama i betonu, mjestima gdje sunce nije plesalo na vodi i pretvaralo zgrade u zlato. Magija je nestala u trenutku kada su prošli kroz vrata i pogledali na ploču s rasporedom odlazaka kako bi vidjeli gdje im je šalter prijave. Emmie je bila uplašena i živčana, nekoliko je puta provjeravala ima li kartu i putovnicu u torbici. Dok je stajala u redu, vrtjela je prste. Pogledala ga je. Njezine su oči bile širom otvorene i okrugle. - Ne želim kući - odjednom je rekla. Potom se zacrvenjela i pogledala u stranu. Archie je osjetio kako mu se grlo stisnulo. Nije mogao razmišljati. Sve je bilo tako zbunjujuće. A onda je začuo glas, onaj suhi, odsutni ton. „Pobogu, Harbinsone. Učini to više.“ Archie je osjetio kako mu je srce počelo brže kucati. - Što? - šapnuo je. Ovaj je put definitivno čuo odgovor. „Učini to. Samo se jednom živi. Vjeruj mi.“

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Archie je spustio torbu na pod i okrenuo se prema Emmie. - Ni ja se ne želim vratiti. - Dok su se sljedeći putnici prijavljivali, a njihova prtljaga nestajala u crnoj rupi, red se pomaknuo. - Onda i nemojmo. Emmie se nasmijala. - Ne bi li to bilo čudesno? U našim snovima. Ne mora biti u našim snovima, zar ne? Možemo to doista učiniti. Kada su došli do šaltera prijave, Emmie ga je zbunjeno pogledala. Stavila je kutije za šešire na pomičnu traku. Djevojka za stolom nasmiješila im se. - Mogu li dobiti vaše putovnice, molim vas? - Čekaj. - Archie je zaustavio Emmie dok je predavala putovnicu. Stavio je ruku na njezinu. - Idemo natrag. Idemo se vratiti u hotel, Emmie. - Ne mogu. Moram se vratiti. - Zašto? Moram izraditi šešire. Dogovore. Stvari koje moram nabaviti... - Govoriš li mi da bi tjedan odgode igrao tako veliku ulogu? - Archie je ustrajao. - Ne želim biti nepristojan, Em, ali to su samo šeširi. Sigurno neće smetati tvojim klijentima. Hajde. Samo jednom se živi. Ako sam u nekoliko zadnjih tjedana išta naučio, onda jesam upravo to. Carpe diem i to sve. Emmie je zagrizla usnicu i pogledala u stranu. Njezini su obrazi gorjeli. Nemam toliko novca, Archie. Znaš to. Ne mogu si priuštiti ostanak. -Ja imam novaca. - Nije imao pojma koliko će to koštati, ali pronaći će novac ako ga to i ubije. - Uzet ćemo penthouse, ako je slobodan. Ljudi u redu iza njih postajali su nestrpljivi. Djevojka na šalteru činila se nervoznom. - Oprostite. Želite li na ovaj let ili ne? - Ne, ne želimo - Archie joj je rekao. Uzeo je njihove torbe i kutije s pomične trake. - Idemo. Emmie ga je gledala otvorenih usta. - Ne možemo samo... ne vratiti se kući. Ne možemo... - Zašto ne? - Archie je bio pun hrabrosti i odlučnosti. Osjećao je kako Jay s neba navija za njega. Osjećao se veseo zbog nepromišljenosti i spontanosti. I zbog nečega drugog. Zbog velike plamene kugle u sebi koja ga je tjerala naprijed. - Poludio si. - Pogledala ga je s nevjericom. - Nisam poludio - uzvratio je Archie. - Ovo je najbolja zamisao koja mi je ikada pala na pamet. - Nemam dovoljno odjeće! - protestirala je. - Možemo kupiti odjeću - Archie je hodao velikim koracima kroz zgradu zračne luke, a Emmie je trčkarala za njim. - Imam zubara u utorak - protestirala je. - Moram platiti TV pretplatu i porez za auto...

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Nema veze. Ništa od toga nije važno. Sve će još biti tamo kada se vratiš. Ono što je važno jest da živimo u trenutku. Za sad. - Okrenuo se prema njoj, držeći svu prtljagu u rukama. - Ne želim se vratiti na farmu i sređivati gomilu papirologije. Želim proživjeti avanturu. Želim uzbuđenje. Želim... Pogledao ju je. Nije mogao pročitati njezin izraz lica. Ali znao je da je ovo pravi trenutak. - Želim tebe - rekao joj je. Stajala je vrlo mirno. Archie je spustio pogled. Ovo je bila najimpulzivnija stvar koju je ikada napravio. Najveći rizik. Zvuk gužve oko njega tutnjao je u njegovim ušima. Obavijesti iz zvučnika žuborile su nerazgovijetno u pozadini. Zatvorio je oči. Zaželio je da nestane s tog mjesta. Prokleti Jay, mislio je, tjerao ga je na ovo. - Dobro onda. Njezin je glas bio tih i jedva ju je čuo. Otvorio je oči. - Što? - pitao je. Kimnula je. - Učinimo to. Zakoračila je prema njemu. Spustio je sve torbe i kutije za šešire. Zagrlila ga je. - Ovo je najluđa stvar koju sam ikada čula - rekla mu je. - Koga briga? - odvratio je. Putnici oko njih gledali su ih poprijeko kada ju je podigao i zavrtio. Na koncu ju je spustio i ponovno uzeo njihovu prtljagu. Morala je trčati za njim dok je izlazio kroz vrata kroz koja su nedavno ušli. Pet minuta nakon toga čekali su vodeni autobus da ih preveze natrag u grad, držeći se za ruke isprepletenih prstiju. - Hej - Emmie se smiješila. - Moramo poslati e-mail Patriciji. - Bože, ne, samo će htjeti fotografije - jauknuo je Archie. - To bi bilo pravedno - ustrajala je Emmie. Na koncu, da nije bilo Spajalice... Položila je glavu na njegovo rame. Archie nije odgovorio. Nije imalo nikakve veze sa Spajalicom. Oni su bili samo kanal. Povukao je Emmie prema sebi, stisnuvši je kako bi je zaštitio od povjetarca koji je puhao s vode. - Hvala, stari - šapnuo je i zamislio Jaya kako na nebu sjedi na oblaku, kao Kupid dvadeset prvog stoljeća, nazdravlja njima dvoma i zadovoljno im namiguje.

*** Kasnije tog poslijepodneva Riley je vozio motorni čamac koji je dolazio uz najam palače, u povratku s otoka Burana gdje su on i Sylvie ručali u svojemu najdražem ribljem restoranu. Kupila je čak i svitak čipke po kojoj je otok bio poznat i, netipično sramežljiva oko toga, uguralaju je na dno svoje torbe.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu - Ne postavljaj nikakva pitanja - upozorila ga je, uperivši prst u njega i Riley se nasmiješio. Netom prije pristaništa na kojem su svezali čamac, prošli su ispod malenog mosta. Na njemu je bio čvrsto zagrljen par, ljubili su se kao da nikada neće prestati, potpuno nesvjesni svijeta oko sebe. Rileyjevo je srce preskočilo kada ih je prepoznao. Bio je to par iz čekaonice. Oni koji su bili prisiljeni na ono užasno fotografiranje. Oni koji su željeli da su miljama daleko odatle. - Djevojka sa šeširima - rekla je Sylvie i nasmiješila se, zadržavši ipak još jednu tajnu za neki drugi dan. Riley je isključio motor i brzo zgrabio fotoaparat iz torbe. Bio je profesionalac, spreman za nekoliko sekunda. Savršeno ih je kadrirao dok je zalazeće sunce eksplodiralo u vatrenu kuglu, zlateći ih izljevom svjetla. - Ovo je slika od milijun dolara - rekao je Sylvie kada je pritisnuo okidač.


Kasnije


TRIDESET PET

A

dele je radila bez prestanka cio tjedan, odlučivala je što će ponijeti iz Bridge Housea kada ga napokon napusti. Nicky je dovela par iz Londona da pogledaju kuću prije nego što se službeno objavi na tržištu. Potpuno su se zaljubili u nju i dali više nego velikodušnu ponudu. Uz činjenicu što su joj dopustili da si uzme koliko god vremena želi dok pronađe kamo će se odseliti, ostalo joj je malo izbora osim prihvatiti njihovu ponudu. Bili su šarmantni, živahna mlada obitelj s tri tinejdžera iz muškarčeva prethodnog braka, tako da su planirali iskoristiti konjušnicu kao odvojenu kuću kada oni dođu. Adele je osjećala da ostavlja svoj dom u dobrim rukama i iako je bila sjetna - naravno da je bila - uvijek je znala pravi trenutak kada treba nestati. Nije joj bilo važno, jer sada je znala da će Imogen biti u redu. Njezina se unuka vratila iz Venecije obasjana iznutra. Adele je bila malo zatečena njezinom objavom, ali kada je zapravo upoznala Dannyja, njezini su strahovi nestali. Adele je, više od bilo koga drugog, mogla prepoznati pravu ljubav. Mogla ju je razlikovati od zaljubljenosti. Bili su par, iznosili su joj svoje planove, puni uzbuđenja i entuzijazma, upadali su jedno drugome u riječ: Imogen će se preseliti u Woodbine Cottage, onda otvoriti konzultantski ured u Londonu, s malim uredom-galerijom. Imali su i planove razviti ured specijaliziran za sigurnost umjetnina, združujući svoje vještine i kontakte. Osim toga, priredit će veliku zabavu za otvorenje kako bi otkrili Innamoratu svijetu: njezino razotkrivanje bit će savršeno da privuče javnost za njihove nove poslove. Slika će ostati dragulj u kruni galerije, nikada neće biti na prodaju, ali će privlačiti kupce i znatiželjnike da dođu i pogledaju remek-djelo Reubena Zealea. Svijet umjetnina uzavret će spekuliranjima i intrigama. Imogen je htjela biti sigurna da njezinoj baki ne smeta da je na ovaj način pokazuje svijetu, a Adele ju je umirila. Naposljetku, više nije bio živ nitko tko bi prepoznao model Innamorate. Osjećala se sigurnom da je većina ljudi iz Simonina kafića koji su znali za njezinu ljubavnu aferu s Jackom do sada umrla, a čak i da su neki od njih još živi i prepoznaju Adele, pa što onda? To nije nikakav dokaz. Bilo joj je važnije slaviti ovo umjetničko djelo nego štititi svoju privatnost - Adele je bila sigurna u to. Ljubavna se afera dogodila u prijašnjem životu. Dok je prolazila hodnikom u kojem je bila hrpa starih knjiga mekog uveza pripremljenih za darovanje, zamijetila je poštu na otiraču. Na vrhu uobičajenih računa i kataloga ležala je bijela omotnica adresirana na nju oštrim potezima pera i sa stranom poštanskom markom. Na trenutak je samo gledala u nju. Sjetila se jednog pisma prije puno godina, pisma napisanog blijedom tirkiznom tintom koje joj je zauvijek promijenilo život.

Veronica Henry – Noć u Orient Expressu Sve što je čula bilo je otkucavanje zidnog sata u ritmu njezina srca. Na koncu je odložila kutiju i podigla omotnicu. Odjednom je nije mogla dovoljno brzo otvoriti, gladovala je za riječima iz nje. Pismo je bilo kratko. Adele, koja je obično bila tako staložena, osjećala je kako joj ponestaje daha i oštar ubod suza. Ponovno ga je pročitala, treći put, ali nije trebala tražiti tajna značenja. Sve je bilo tamo, njegovo srce, upravo na toj stranici. Nije bilo igrica ni pretvaranja. Ušla je u predvorje. Ono što je upravo htjela učiniti bilo je nepromišljeno ili neobzirno. Nije imala drugog izbora. Nije željela umrijeti a da ga ne vidi još jednom. Da ne čuje njegov glas i ne osjeti njegov dodir. Nije bila prevara. Ona i William proveli su prekrasan zajednički život. Njihova je ljubav bila trajna i vjerodostojna. Jednom kad je otišla iz Venecije, nije ni trenutak više dopustila da ljubavna afera s Jackom umrlja njezin brak. William je umro znajući da je njezina ljubav prema njemu snažna i iskrena. Njezina odluka neće to promijeniti. Podigla je slušalicu i nazvala, gotovo ne razmišljajući. Zapravo, bilo je važno ne razmišljati. Da je počela razmišljati o datumima, obvezama, detaljima, nikada to ne bi učinila. Uvijek bi našla razlog da odustane. Netko se gotovo odmah javio. - Venecija-Simplon Orient Express. - Dobar dan - rekla je. - Želim rezervirati kartu. Kartu do Venecije, na vašem sljedećem putovanju.

SVRŠETAK

201 Modesty

Veronica Henry - Noć u Orient Expressu

Recommend Documents