HAJNRIH ŠTIGLIC: POSJETA CRNOJ GORI Uz odobrenje izdavača, podgoričkog CID-a, feljton smo uradili po knjizi Hajnriha Štiglica „Posjeta Crnoj Gori” Suri bedemi i zbijene kuće Ugledna izdavačka kuća CID iz Podgorice je u svoj biblioteci „Svjedočanstva”, kroz veliki broj naslova, dosad objavila preo 25.000 nepoznatih stranica o Crnoj Gori. Meñu tim naslovima značajno mjesto zauzima i knjiga „Posjeta Crnoj Gori”, autora Hajnriha Štiglica, sa kojim započinje „srazmjerno bogata i po vrijednosti raznolika originalna njemačka putopisna literatura o Crnoj Gori”. Na značaj ove knjige i na njenu neospornu vrijednost, kao i na dragocjeno svjedočanstvo o Petru Petroviću Njegošu, ukazao je i veliki istoričar Vladimir Ćorović, i to dok ona još nije bila prevedena na srpski jeziik. Ali, kod domaćih čitalaca svoj pravi život ova knjiga je počela da živi tek kada ju je u prevodu Tomislava Bekića objavio podgorički CID, čiji nam je direktor, prema „Danu” uvijek ljubazni gospodin Žarko Radonjić dao saglasnost da iz nje objavimo najinteresantnije djelove.
Kotorska riva Parobrod koji nas je duž obale Dalmacije gotovo u letu prebacio ovamo već je, sa starim i novim putnicima i novim tovarom robe, uobičajenim putem preko Dubrovnika, Splita, Zadra, krenuo natrag za Trst. Prijatno šetalište ispred vrata Kotora nije bilo, kao prethodnog dana, ispunjeno radoznalim domaćim žiteljima, koji se tu, u šarolikom mnoštvu, uvijek nañu kad god bi prispio neki parobrod, kako bi novim utiscima razbili čamotinju i osvježili jednoličnost svog svakodnevnog života. Ali, brodari su se već u rano jutro u zamašnom broju bavili na prijatnim obalama, koje sa stablima pomorandži i limunova i na-
stambama naokolo rasutih naseobina, kao i sa zasadima vinove loze i maslina, ljupko izmiješanim crkvenim tornjevima i čempresima ustremljenim u nebo, više djeluju kao kakvo brdima omeñeno more ovjenčano ljetnjikovcima, nego kao rukavac mora koji je povezan sa svim djelovima svijeta. Sreski grad Kotor, najisturenija tačka duboko u brdo usječenog zaliva, koji je već u doba Mlečana u cijelom svom opsegu dobio ime Bocche di Cattaro, naprosto je sabijen u suru Crnu Goru, dijelom čak i nabijen u njegove pepeljastosive stijene. Zaštićen tvrñavom koja se uzdiže do sredine brda, pri čemu se njene zidine poput munje zrakasto spuštaju nadolje, prema obali, ovjenačan dvoredom vitkih platana, Kotor sa svojim surim bedemima i kulama, kao i nagusto, jedne uz drugu, zbijenim kućama, putniku koji mu prilazi s morske strane predočava mikroskopski uvećan prizor jedne od božićnih kolijevki koje se kod nas kod kuće spremaju za božićno darivanje. Što je jednostavniji i mirniji život brodara i moreplovca, koji se poslije duge plovidbe smirio u luci, utoliko mu je raznovrsniji život koji mu se predočava u raznolikim prizorima iz sjećanja. Šta sve ove ljude, okupljene pod tim platanima, za nekoliko trenutaka ne objedinjava! – Priča se tu o srećno prebroñenim pustolovinama i preturenim opasnostima u Južnom okeanu, o najnovijim zbivanjima u svijetu, o još uvijek nerazmršenim dogañajima na Levantu i o njihovom uticaju na evropski Zapad. Od dalekog Kantona, gdje su imali dosta toga da zamjere ponašanju engleskih trgovaca, do Alžira, koji je bio pravi povod da odaju priznanje hrabrosti Francuza, ali i da im stave mnoge zamjerke na njihov kolonijalni sistem, ništa nije bilo pošteñeno odmjerene kritike, pri čemu meñu kritičarima nije bilo nikoga ko se ne bi prsio da bi on, samo da mu se pruži prilika, sve to daleko bolje uredio i uradio. Mlañi, koji još nijesu odlazili na daleka putovanja, pažljivo su i ćuteći slušali kazivanja onih koji su proputovali svijet, nadajući se da će ih jednog dana doseći iskustvom i doživljajima, dok su se stari, kojima snage više nijesu dozvoljavale da krenu na veliko more, razdragano prisjećali onoga što su kao mladi ljudi doživjeli na tim putovanjima. Sasvim drugačiji prizor ukazuje se pred kapijom s druge strane Kotora. Uskim, vijugavim sokacima gradića dolazi se do Porta di Fiumera, gdje, pored Markovog lava, jedan dobro sačuvani mletački natpis podsjeća na tristogodišnjicu pobjede stare pomorske vladarke nad tada još strašnim neprijateljima hrišćanstva, koje je predvodio smjeli Hajrudin Barbarosa; a odmah tu u neposrednoj blizini nalazi se trg koji je od prije izvjesnog vremena pazarište na koje Crnogorci tri puta nedjeljno donose svoju robu. Tu su im strogo odreñene granice. S desne i lijeve strane se proteže kameni zid kod kojeg iz stijene izviru dvije rječice, da samo za nekoliko minuta nestanu sa vidika, hitajući prema zalivu koji se ne vidi. U sam grad ne smije da uñe nijedan Crnogorac bez posebne dozvole i izvañene propusnice; ženama je ulaz svuda dozvoljen; propusnice se uvijek izdaju u ograničenom broju. Izgleda da ovakvim postupkom Crnogorcu želi da se stavi do znanja da je njegova domovina tamo iza brda i da san o širenju na zapad sve do obale mora, koji se, oslonjen na stare tradicije, održava i njeguje u narodu, ne može da se ostvari ni u nekoliko utješnih trenutaka. Prostor izmeñu gradskih bedema i uzvisina sa kojih se spuštaju nadolje ispunjen je, usled ove skučenosti, utoliko dinamičnijim i živahnijim životom. Tu sam prvi put vidio one mnogo opisane brdske snove, o kojima nam je predočavano toliko toga, koliko fantastičnog, toliko i istinitog, te i jedno i drugo onome ko živi daleko odavde zvuči kao bajka. Već je nekoliko njih posijedalo uokolo i mirno pućkajući širilo naokolo kolutove dima iz svojih dugačkih čibuka. Jedni su, pak, mirno hodali gore-dolje, drugi su se upustili u cjenkanje sa nekim Kotoraninom, a treći su se sakupili u jednu družinu i nešto živo raspravljali.
Crnogorski proizvodi na kotorskom pazaru
Pazar u Kotoru Kad čovjek te brdske sinove vidi ovako u bijelom, na košulju nalik vunenom kaputu koji nemarno pada preko nabora plavih širokih čakšira, pri čemu su vrat i suncem oprljene grudi razgolićeni, sa strukom od kostrijeti prebačenom preko desnog ramena, koja čas služi kao kaput, čas, kada je podastrta, kao mekši ležaj, sa opancima na nogama pričvršćenim ukrštenim vezama, te naliče na sandale, sa crno opervaženim crvenim fesom na glavi, ponekada obmotanim nekom maramom, onda mu se načas učini da se nalazi negdje na Istoku. Većina se odlikuje naočitim stasom; ovdje bi svaka glava mogla da posluži slikaru kao motiv za izrazite karakterne crte lica za sliku nekog sveca, nekog hajduka ili nekog junaka. Žene i djevojke su uglavnom manje upečatljive od muškaraca; kod njih se često već u srednjim godinama vide tragovi starenja, što je uslovljeno njegovim tegobnim životom punim napora; meñutim, kada se bolje pogleda, onda neke od njih djeluju veoma privlačno, posebno svojim živim očima i crtama lica karakterističnim za južnjački rasni tip; one su većinom zaokupljene dovlačenjem i slaganjem donesene robe, velikim dijelom je to još i danas ona ista roba koju je prije više od dvije stotine godina opisao pošteni Bolica. Jedan od glavnih predmeta trgovine predstavlja žuto drvo za bojenje – Rhus Cotinus – na domaćem jeziku rujevina, a kod Italijana scotano – koje bogato uspijeva na istočnim uzvisinama Crne Gore; tu rujevinu donose ovamo dolje u malim svežnjevima, pa se onda preko primorskih pazara u većim tovarima brodovima isporučuje u Trst i Veneciju, a odande potom dalje, prije svega za Marsej. Ova biljka je nešto kao visok grm ili žbun, zapravo je napola grm napola drvo, sa svijetlozelenim, ovalnim listovima; kada proñe vrijeme cvata, onda plodovi čine jedno klupko tankih, duguljastih, crvenkastih niti, izdaleka se doimajući kako kakva zbijena, crvenkasta maglena zavjesa; to je možda i raz-
log zbog čega je u Njemačkoj, u kojoj se tu i tamo može vidjeti po parkovima, ovom rastinju nadjenuto ime Peruckenbaum (smrdljika, ruj ili doslovno prevedeno – stablo perika). Crnogorci odmah na licu mjesta ili kada ga donesu kući sa ovog drveta skidaju koru koja se koristi samo za ogrev, dok se lišće, koje se upotrebljava za pripremanje korduana (safijana), takoñe u znatnim količinama iznosi na pazar. Iz Crne Gore se ovamo na pazar donosi i jedna biljka koja se zove zanovijet, o kojoj u botaničkom pogledu, nijesam, nažalost, uspio da saznam nešto više; ona se još više donosi iz austrijskog Orahovca, smještenog u sjveroistočnom zatonu Boke – to mjesto dobilo je svoje ime po orasima koji tamo obilato uspijevaju. Tu zanovijet prije svega rado koriste pekari u svojim pekarskim pećima pošto prilikom sagorijevanja naokolo širi veoma prijatan miris; lišće zanovijeti, koje se koristi kao stočna hrana, daje, navodno, mlijeku i maslacu poseban ukus. Drugi važan trgovački artikal predstavlja dimljena bravetina, takozvana kastradina, u čijem se pripremanju prije svega ističu žitelji Njeguša i Cetinja; ova dva bratstva su nadaleko na glasu da niko kao oni ne umije tako dobro i ukusno da pripremi kastradinu i da je sačuva sa tako malo soli; uz to bratstvo Njeguša, pogotovo tu zbrinuta stada Vladikina, isporučuje Primorju najbolji i najtraženiji sir. Često se dešava da je stoka koja se dotjeruje na prodaju iz svih dijelova Crne Gore zapravo oteta od turskih susjeda u Hercegovini i Albaniji i tada ta stoka predstavlja najbolju robu na pazaru; meñu robama koje nakupci u velikim tovarima otpremaju u Apuliju i ostale dijelove Italije, posebno se ističu bijela riba iz Riječke nahije skoranca, po prirodnjacima jedna vrsta Cyprinus L., voće i povrće, kao i med i kukuruzno brašno iz Crmnice. Na prodaju iznesena vuna najvećim dijelom dolazi iz turske Albanije. Meñu proizvodima Crne Gore koji ne nedostaju ni na jednom primorskom pazaru nalazi se i jedan proizvod kojeg u Bolicino vrijeme uopšte nije bilo, a danas spada meñu najtraženije – to je krompir, sa čijim je uzgajanjem Crnogorce tek odskora upoznao nedavno preminuli Vladika poslije svog prvog puta u Peterburg, u osamdesetim godinama prošlog stoljeća; otada se krompir puno uzgaja u Crnoj Gori i on tu dobro uspijeva, dok u Primorju ni približno tako ne uspijeva. I od svog bijelog i crnog luka, koje rado uzgaja, Crnogorac, iako ih sam puno troši, iznosi veće količine na pazar. Da obilato uzgajani duvan ne dospijeva uobičajenim putem na pazar, to se samo po sebi razumije; on se u Primorju može isto tako često naći kao i na drugim mjestima mañarski duvan koji ovamo dospijeva preko Rijeke; pošto je ovaj duvan neobično jeftin, to pušači ne obraćaju pažnju na njegovu neugodnu oporost. I izvjesna količina omiljenog turskog duvana dospijeva ovamo sličnim putem. Svoje kupovine – većinom soli, ulja, rakije, pirinča, odjevnih predmeta i municije – Crnogorac većinom obavlja pošto je prodao svoju robu koju je iznio na pazar. Na isti način se obavlja trgovina i na pazarima u Budvi i kod Kaštel Lastve; dakle, ne radi se, kao što neki tvrde, o pukoj trampi roba. Plaćanje se s obje strane obavlja u austrijskom novcu, najprometnijem platežnom sredstvu u Crnoj Gori; na istočnim pazarima je u prometu i turski novac, pa se u tim krajevima često može čuti kako se pominju para i pijaster, iako se i tamo stvari najviše obračunavaju u cvanciku i taliru – jedan talir za šest cvancika. Pazar u Kotoru, koji je uopšte najznačajniji pazar, posebno se u odnosu na ostale primorske pazare, poslednjih godina ističe sve većom prodajom pušaka. Živopisna raznovrsnost Boke Kotorske „Vaš vodič sa mazgom već je stigao”, saopštio mi je moj ljubazni i pažljivi domaćin, ulazeći u rano jutro u moju sobu, „i čeka vas napolju pred kapijom; ili bolje rečeno: čeka vas
vaša voditeljka. Naime, njen muž je sebi na pravi crnogorski način udesio stvar i prvu, težu polovinu puta prepustio svojoj ženi, a on vas čeka u svojoj kući na Njegušima, pa će vas on onda odande lično voditi do Cetinja. Drago je iz porodice Petrovića, najuglednije porodice u zemlji, i roñak sadašnjeg vladike, a žena mu je kćerka meñu njegovim saplemenicima visoko uvažavanog Jakova, kneza Grahova, prva glava u okolini; za vrijeme borbi 1836. godine bio je glava i predvodnik Grahovljana u njihovoj borbi protiv turskih vlasti. Glas o nepovredivosti žene, uostalom, nije kod toga naroda prazna priča ili bajka; ja vam to samo onako uzgred kažem da se ne biste suviše duboko zagledali u crne oči svoje lijepe voditeljke; to bi, pored sve gostoljubivosti, moglo da ima za posledicu da vas pogodi dobro naciljano zrno”.
Pogled na Boku kotorsku sa lovćenskih strana Porta di Gurdiccio, pred kojom sam uzjahao na mazgu, jedina je od tri kapije Kotora koja utrvenim putem vodi dalje u unutrašnjost zemlje, dok ostale dvije odmah izlaze ili na more ili u strma brda. A odavde put u pravcu juga vodi preko Budve do granice austrijske Albanije i dalje prema Baru u Tursku. Kod tvrñave Trojica odvaja se jedan džombavi, mada ne toliko strmi stjenoviti put kao onaj pred kapijom Porta di Fiumera od seoskog druma i skrećući ulijevo na istok, odmah vodi direktno na područje Crne Gore. Krenuli smo tim putem; naprijed je išla moja voditeljka, a ja sa mazgom, ili bolje rečeno mazga sa mnom, iza nje. Za žitelje iz ravnice gotovo je nevjerovatno sa kakvom sigurnošću ove životinje idu i najužim stazama ovih strmih obronaka; one veoma spretno i na vrijeme umiju da izbjegnu svaku opasnost i da zaobilaznim putem potraže neki bolji prolaz, pri čemu čak i na strmom glatkom kamenju gaze sigurnim korakom. Čovjek može i na najstrmijim uzvisinama da im preko vrata prebaci povodac, one će same pronaći najbolji put i to bolje nego što bi to umio i najbolji jahač; samo kada se ide nizbrda preporučljivo je
da čovjek čvrsto sjedi na samaru i da se čvrsto drži za njega, jer bi lako mogao da se nañe ispod svoje tovarne životinje. – Što se više uspinjemo, staza postaje sve strmija, staza vijuga gore-dolje preko visokih litica, iznad kojih tu i tamo kruži neki kraguj, remeteći grobnu tišinu svojim prodornim kričanjem. Iz sivih pukotina izmeñu stijena izbija slabašna trava ili nisko žbunje; po ovim brdima je jedino obilato raširena žalfija, čija se pepeljastosiva boja sa malom nijansom zelene boje samo malo razlikuje od osnovnog tona ovog stijenja. Kod takvih mjesta su se tu i tamo, motale poneke koze i ovce; na nešto većim površinama obraslim travom i raznim biljem mogla su se vidjeti i mala stada, čiji su čobani, poigravajući se svojim sjajnim oružjem i uz to pjevajući svoje pjesme u jednoličnom molu, sjedjeli na nekoj od litica. Nigdje ljubazan pozdrav nije ostao bez odgovora; često je pozdrav dolazio prvo s njihove strane. Prolaznici su se, mimoilazeći se na uskom puteljku, pozdravljali sa „Pomaga bog”, dok bi oni drugi s upitnim pogledom svojih očiju i klimanjem glave odgovarali sa „Vazda ti pomogao. Žene bi u takvim slučajevima, udovoljavajući običaju, ali i svom pravu, muškarce poljubile u ruku, što su činile veoma vještim pokretom, pa bi odmah nastavile svojim putem. Tako smo postepeno stigli do tačke sa koje se, preko isturenih brda, mogu vidjeti tamni talasi mora koje se neprekidno valja sve do Apulije. Nijedan predmet se ne može razlikovati u tom nedogledu i beskraju; samo bi se tu i tamo poput kakvih svijetlih tačaka u tamnoj masi ukazala bijela jedra. Utoliko prijatnije djeluje, kada se sa tog beskraja pogled skrene nadolje, na živopisnu raznovrsnost Boke Kotorske, koja se, iako smo u meñuvremenu prevalili toliki put, čini tako bliskom. Kao kakav pozdrav sjajila se tamo dolje vodena površina omeñena ljudskim staništima i raznovrsnim biljem, pozdrav upućen ovamo gore u jedan sasvim drugačiji svijet omeñen strmim i surim kamenim liticama. Iz ove ptičje perspektive se naročito živopisno doima Dobrota sa svojim ljupkim rastinjem izmeñu kuća omeñenih bedemima kao kakva utvrñenja. Ovaj neobični kontrast živo me podsjetio na poneki zamak Arapa u Španiji, koji, nasuprot svojoj braći u Hindustanu, budući da su okruženi ratobornim protivnicima, uobičavaju da i svoje najsjajnije palate izgrañuju kao prave tvrñave. A lako bi miroljubivi žitelji tamo dolje mogli da se nañu u situaciji da moraju da se brane od susjeda koji se baš ne odlikuju hrišćanskom blagošću i trpeljivošću! – Žitelj ovih brda, pogotovo naoružani i oružju vični nomad, djeluje u poreñenju sa žitiljem doline sa njegovim grañanski lagodnim načinom života kao ptica grabljivica prema stoci na ispaši; tu uvijek postoji sklonost da se krene dolje, i – to u dovoljnoj mjeri može da potvrdi niz upečatljivih primjera; ovdje je još uvijek živo sjećanje na rusko-crnogorske pohare iz 1806. godine i mnogima su još u sjećanju požari i zgarišta Dubrovnika sve dolje do Budve. Teško miroljubivom stadu u dolini, ako neka olujina sa istoka potjera kraguje i sokole da se spuste u dolinu! – „Videant Consules, ne quid detrimenti capital Respublica!” (Neka se konzuli postaraju da država ne pretrpi kakvu štetu) – bila je znamenita rimska formula, kada bi zaprijetila nevolja po cijelu zajednicu. U odnosu na formulu zaklinjanja, koju treba ozbiljno shvatiti i stalno imati na umu, naše natmureno vrijeme, bremenito opasnim snovima o velikom slovenskom carstvu, ne bi trebalo baš da se ponaša nemarno. Prostodušno crnogorsko gostoprimstvo Kada smo stigli pred Dragovu kuću, zatekli smo domaćina napolju spremnog da dočeka gosta. On je lijep čovjek od najviše dvadeset i pet godina. U bujnom mladalačkom licu
svijetljela su dva prodorna pametna oka; odlučnost i blagost provijavale su iz prijatnih, a ipak ozbiljnih crta lica. Njegova odjeća nije bila samo čista nego i, za ovu zemlju, neobično uredna; sva njegova odjeća bila je, kao i odjeća ovdašnjih uglednika, mjesnih kneževa i Vladikinih roñaka, od kvalitetnog materijala, a posebno se izdvajao zlatom izvezen prsluk od finog štofa. Uz crveni prsluk je lijepo pristajao ljubičasti pojas, a blistava oružja sa ukrašenim rukohvatima djelovala su više svečano i doborćudno nego prijeteći i opasno.
Crnogorsko domaćinstvo Lakim, odmjerenim korakom približio se prispjelom gostu, prihvatio povodac mazge dok je silazio s nje i onda ga pozvao u svoju kuću. Na pragu kuće stajala je stara majka, pozdravljajući me s poštovanjem i prostodušno istovremeno. Ubrzo je klupa nasuprot ognjištu bila prekrivena mekim ćebadima, a vatra je u veselim plamenovima zaigrala oko kotlića. A mlada žena se odmah, kao da nijesmo satima prevaljivali težak put preko strmih litica, pošto je odsedlala mazge, prihvatila posla – da potpali vatru i prinese drva, dok je stara majka donijela kafu i u žar ognjišta zapretala tuce jaja. Za to vrijeme me Drago, koji je očevidno bio veoma zadovoljan kada sam ga upitao za njegovo oružje, poveo u susjednu odaju, koja ovdje predstavlja rijedak izuzetak, pošto se u većini crnogorskih kuća u jednoj prostoriji u koju se direktno ulazi izvana nalaze kuhinja, trpezarija, spavaća soba i oružnica, a često je tu smještena i stoka, pa se otuda u njoj nalazi i sav inventar cijelog domaćinstva. Na zidu iznad kreveta, u zadnjem dijelu odaje, visile su blistave i lijepo ukrašene puške, pištolji i handžari, dijelom naslijeñeni od njegovog oca, dijelom zaplijenjeni u nedavnim pohodima na istočne susjede. Poveo me natrag u prednji dio odaje i ponudio mi počasno mjesto kraj ognjišta, zatim mi je lično pružio prvu šolju kafe i istovremeno dva jajeta izvañena iz pepela; potom su izneseni hljeb i kastradina. Po prirodnoj
aromi pršuta od ovčetine koji mi je bio ponuñen moglo se zaključiti da je životinja bila hranjena prirodnom hranom; ali previše bijelog luka mi je smetalo da pojedem više od te izvrsne pršute; utoliko više mi je prijala dobra čaša crnog vina iz Crmničke nahije, Asmanshauzena Crne Gore; na kraju su posluženi sir i ponovo kafa. Sam Drago sio je ispred mene na jedan dokotrljani kamen, dok je jedna ovalna daska, na sanduku postavljenom izmeñu nas, poslužila kao sto, pa smo se onda svi poslužili od prirode datom petokrakom viljuškom da se prihvatimo već isječenih i pripremljenih zalogaja; meni je kao gostu iz počasti ponuñena neka vrsta nabadaljke u obliku viljuške, izdeljana od parčeta drveta; svi smo se poslužili jednim jedinim nožem tek kada bi to zaista bilo potrebno. Pošto je sa mnom podijelo svoj hljeb i sa mnom popio vino, srdačno mi je pružio svoju ruku; od sada je na mene mogla da krene cijela četa meni neprijateljski nastrojenih protivnika. Drago bi me branio svojom krvlju i svojim životom. Krajnje su pretjerane predstave onih koji tvrde da „čak ni najveći rang ne bi bio u stanju da putnika-namjernika zaštiti od surovog, osvetoljubivog i krvožednog karaktera jednog naroda, koji mrzi sve što je strano i tuñinsko i svakog stranca smatra špijunom”. – Nigdje čovjek neće naići na ljubazniji i prostodušniji prijem nego u gostoljubivoj kolibi Crnogoraca; svaki domaćin se tu osjeća počastvovanim posjetom nekog stranca, osim ako ovaj svojim nepriličnim ponašanjem ne izaziva sumnju i podozrenje; i najmanji znak zadovoljstva zbog ukazanog gostoprimstva izaziva veliku radost kod ovih prirodnih stvorenja, pa nastoje da ispune svaku iole ostvarljivu želju gosta-namjernika. Crnogorac sebi nikada neće dozvoliti da nastupi netrpeljivo ili neprijateljski prema nekome za koga zna da je pod zaštitom nekog od njegovih saplemenika. Svuda u Crnoj Gori, čak i meñu žiteljima viših brdskih predjela, gdje još uvijek preovlañuje surovost i divljačnost, dovoljno je da čovjek bude u pratnji nekoga od domaćih žitelja, pa makar to bilo i dijete – još veće jemstvo predstavlja pratnja jedne žene, tamo gdje je to moguće – da bude sasvim bezbjedan i da mu se ni u primisli ne može ništa loše dogoditi. Čim je neko dobio takvu zaštitu, Crnogorac više ne pita da li je namjernik istovjernik ili Latin – tako oni nazivaju sve negrčke hrišćane, koje mrze iz dna duše – on je gost u zemlji, i to je dovoljno i tu više ništa nije potrebno. Dojenče na grudima majke ne može biti bezbjednije od onoga ko se nalazi pod takvom pratnjom i kreće se po ovoj zemlji koja je inače nadaleko na tako lošem glasu. Ja bih prije po noći, po magli i tmini, išao po Crnoj Gori nego usred bijela dana u nekim dijelovima crkvene države. Meñu onima koji su se radoznalo odmah okupili u Dragovoj kući bio je i onaj Lazo Proroković, koji je svojim odvažnim izgledom i izražajnim i izbrazdanim crtama lica ostavio onako upečatljiv utisak. I pored svih ljubaznih riječi koje je izgovorio, u cijelom njegovom biću, posebno u njegovom pogledu, bilo je nečega, kao kod kraguja koji je ugledao svoj plijen; meñu četvoronošcima mu je po svoj prilici najsrodnija hijena. O Lazovim mladalačkim podvizima bilo je već ranije prilikom mojih vožnji po Boki, dosta riječi, tako da sam o njemu već dosta toga znao; svaki brodar imao je nešto posebno da ispriča o njemu; u tim kazivanjima nije bilo prestupa za koji nije bio optužen, ali nijedan nije mogao da bude dokazan. Pustoš od stijenja i kamenja Nijesam želio da napustim Njeguše, a da nijesam vidio rodonačelničku kuću iz koje su potekli sadašnji vladika i njegovi preci od prije stoljeća i po. Moj novi domaćin me lično odveo onamo u pratnji cijele čete djece, koja su nam se radoznalo pridružila. Kuća je jed-
nospratnica i nešto je prostranija od kuća ostalih Njegušana, ali se po načinu gradnje i ureñenju ne razlikuje mnogo od kuće i posjeda nekog dobro stojećeg seljaka u susjedstvu.
Kuća braće Petrovića na Njegušima Navodno je otprilike ovako izgledala i kuća nekadašnjeg svjetovnog gubernatora, ali od nje se sada više ništa nije moglo vidjeti. Drago je, smiješeći se, u prolazu primijetio kako se, eto, svijet stalno pretumbava, pa ono što je nekada stajalo na nogama dospijeva naglavačke, i obrnuto; ali na kraju, dodade on, ipak sve dolazi na svoje mjesto, što i najnemirnijima na kraju donosi mir i spokojstvo, a to je dobar recept protiv svake vrste nezadovoljstva i nadmenosti. Po vedrom, skromnom licu mog sagovornika jasno se vidjelo da je bio duboko ubijeñen u djelotvornost ovog načela. Pošto je za ognjištem poslužio još jedno piće za opraštaj, napunio je kožne torbe obješene o pojas patronama, a nekoliko je nabio i u svileni omotač oko svog crvenog fesa, pa ga je obmotao još jednom muslimanskom marom; zatim je prebacio dugu pušku preko leña, još jednom provjerio oružje za pojasom i onda krenuo ispred mazge koja je već čekala iza mene. I tako smo onda, pošto smo još dobili blagoslov majke i domaćice, krenuli gore prema stijenama ka Cetinju. Put nas je naizmjenično vido gore-dolje; čas smo prolazili blagom udolinom pored pojedinih koliba, kod kojih se iza ograda ponavljalo divlje lajanje pasa, čas preko oštrog stijenja kroz uske tjesnace, čas preko obronaka na kojima su staze prije bile namijenjene divokozama nego ljudima. Ovaj kraj kojim smo prolazili bio je više prekriven biljnim pokrivačem nego predjeli na zapadu, ali su u suštini svojstva tla bila ista; gdje god je to bilo moguće ljudi su od kamenja otimali parče zemlje za obrañivanje, a naokolo je vidik bio omeñen, bolje rečeno zatvoren, visokim stijenama. Na jednom prostranijem mjestu koje je, zbog svoje sočne zelene trave usred ove pustoši od stijena i kamenja, ostavljalo utisak jedne oaze, zatekli smo grupu veselih čobana okupljenih oko jednog pažljivo obzidanog
izvora, dok su naokolo mirno pasla njihova stada. Ugledavši ih, Drago je u znak pozdrava ispalio iz svoje puške, na što mu je uzvraćeno višestrukom paljbom iz oružja koje su čobani imali; istovremeno su se sa suprotnih stijena začuli novi pucnji, što je bio svojevrstan odgovor na ovdje uobičajenom jeziku. Drago je meñu okupljenima ugledao ponekog prijatelja, pa smo rado kod njih načinili mali predah; pošto smo se prihvatili dobro začinjene kaštradine i masnog sira koji su nam odmah ponudili, morali smo da gasimo veliku žeñ, pri čemu su se okupljeni čobani isprva čudili mom putničkom peharu od kože, da bi zatim, uz opšte veselje, počeo da kruži naokolo poput kakvog svečanog pehara. S naredne prilično strme uzvisine pružao se u daljinu lijep pogled na tamni vijenac albanskih planina, izmeñu kojih je, poput kakvog blistavog oka, izvirivalo ravno ogledalo Skadarskog jezera okupanog suncem koje se već priklanjalo smiraju. Pošto smo se popeli na stjenovitu uzvisinu s njene druge strane začula se odjednom sa susjedne uzvisine tužna kuknjava i plač. Odmah smo, koliko je to sumrak još dopuštao, na jednoj stjenovitoj kupi prekrivenoj žbunjem ugledali grupu žena, koje su, čučeći uokrug, izvodile žive kretnje rukama. One su tužile za jednim roñakom koji je poginuo u poslednjoj borbi oko Jezera. Upravo su bile napravile predah i za to vrijeme su žene rukama pokrile svoja lica. A onda je iznova započelo tuženje, a ono je, odjekujući izmeñu pustih stijena, djelovalo kao tuženje iz grobova. Bilo je u tome nečeg jezivo upozoravajućeg. Kao da se sama smrt, siva daviteljka, uključila u to horsko tuženje; uvijek nanovo bi se čuo isti ton u jednoličnom otezanju, gotovo bez modulacije, pa je to djelovalo kao kakva siva zemaljska utvara, koja se čas pojavljuje, čas ponovo nestaje. Ta kuknjava se sa uzvisina spuštala poput hladne noćne rose, dodirujući sve što postoji naokolo na neki čudesan, tajanstven način; samo stado, koje se polako kretalo nizbrdo, nemirno se tiskalo naprijed kao da bi što prije da pobjegne od nekog neugodnog susreta ili dodira. Još se zadugo, isprekidano kratkim pauzama, čulo otegnuto zapjevanje, koje kao da je slijedilo putnike na njihovom putu.(...) Sunce je već bilo zašlo i već je bio izronio polumjesec, kada se sa uzvisine koju smo upravo dosegli, pred našim očima ukazala prostrana ravnica, koja se svojom širinom i prostranošću izmeñu okolnih brda doimala još većom od njeguške ravnice. Džinovske pojave držale su stražu oko sivih kamenih šanaca; one su se sa svih strana, u većim i manjim grupama, poneka i pojedinačno, kretale prema jednom zamašnom utvrñenju, koje se, obasjano mjesečevom svjetlošću, ukazalo kao središte naokolo rasporeñenih stražara. Odande je do nas dopiralo nešto poput vesele ratničke pjesme, a pauze su bile isprekidane pucnjima, pa se sve to ponavljalo bez nekog pravila i reda, višestruko odjekujući sa okolnih litica. Gdje smo to? – upitao sam mog vodiča, kada je, brzo se okrenuvši prema meni, pokazao na kulu koja je tamo gore djelovala nekako bajkovito. „Pred Cetinjem”. „A kakva je to kula tamo gore na onoj uzvisini?” „To je stražarska kula na staroj manastirskoj tvrñavi.” Večera iz francuske kuhinje Kada smo stigli pred mjesto ili bolje rečeno špilju, iz koje su odjekivale pjesme, ugledao sam skupinu naočitih muškaraca sa lijepim oružjem, okupljene oko plamena ognjišta; čas su, pjevajući, jedan drugom nazdravljali, čas su jedan za drugim izlazili napolje i pucali iz svoje puške. U sredini je sjedio jedan čovjek sa krivovratim guslama, a pored njega je-
dan sa brundavim gajdama; dvije žene su kraj ognjišta bile zaokupljene sječenjem hljeba, mesa i pripremanjem drugih jela. U ovoj kući se juče rodio dječak, rekao mi je Drago, pa se sada roñaci i dobri prijatelji tokom cijele nedjelje okupljaju svake večeri i provode noć uz pjesmu, piće i pucnjavu, kako zli dusi ne bi mogli da priñu malome, budući da su se oni odvajkada maloj djeci približavali u obličju crnih mačaka. Nijesam mogao da odolim da se tu nakratko ne zadržim. Odmah smo bili okruženi grupom radoznalaca i pozvani da uñemo unutra. Upravo je od kukuruznog brašna ispečen hljeb, nešto malo čvršći od palente, bio izvañen iz pepela, pa je u bukvalnom smislu riječi morao najprije da bude „ohlañen” rakijom koja je kružila naokolo u jednom velikom vrču. Zdravicu koju sam uz rakiju izgovorio u čast upravo roñenog dječačića, poželevši mu snagu, zdravlje i sreću u budućim borbama sa Turcima, svi su razdragano i bučno pozdravili, a u znak svoje potvrde, ispalili su svoje puške. Čim je bila ispijena poslednja kap rakije, jedan od gostiju u koga su po svoj prilici bile pare uputio se u susjednu krčmu, čiji je vlasnik, jedno duhovno lice, odmah napunio prazan vrč i bez daljnjeg primio ponuñeni novac – ta procedura se za kratko vrijeme više puta ponavljala: za to vrijeme su i s druge strane gosti navraćali u krčmu, tako da je duhovnik, s pištoljem i handžarom za pojasom, stalno bio uposlen kod svog velikog bureta, pri čemu se moglo vidjeti da je i u ovom svom drugom pozivu vješt i spretan. Nijesam htio da bude suviše kasno za moju večernju posjetu u rezidenciji. Vladika je u manastiru, odgovorilo mi je jedno tamnoputo italijansko lice na pitanje da li je gospodar tu, istovremeno se ponudivši da me otprati onamo. Drago, koji mi je već ranije rekao da se on i njegovi nerado pojavljuju pred svojim roñakom otkako je postao vladika, bio je zadovoljan što ne mora da poñe sa mnom; pošto je još iste večeri htio da poñe kući, to smo se prijateljski pozdravili, pri čemu je, snebivajući se da prihvati ponuñeni dar kao nagradu za njegovu izanrednu pratnju, izrazio želju da ovo nikako ne bude poslednji put da sam mu prekoračio prag kuće. Iz sveg srca sam ga uvjeravao da će mi, ako ponovo budem navratio u Njeguše, njegova kuća biti draga gostinska kuća. Ispred manastirskih zidina koračali su gore-dolje naoružani stražari, ostali su se nalazili iza zidina. Jedan od dežurnih perjanika iz vladikine tjelesne garde poveo me preko dvorišta manastira do stepeništa kojim se dospijeva u otvoreni hodnik s lukovima, na čijem kraju me jedan sluga uveo u malo predsoblje, gdje sam uručio pismo Njegovom presvijetlom visočanstvu, knjazu Crne Gore i Brda, Petru Petroviću Njegošu. Poslije izvjesnog vremena pojavio se iz susjedne odaje vladikin sekretar i poželio mi u ime svog Gospodara dobrodošlicu; ujedno mi prenosi izvinjenje Gospodara što ne može odmah lično da me primi, ali će to svakako biti još iste večeri, a do tada zacijelo neću imati ništa protiv da se malo odmorim i smjestim na najljepši mogući način. Potom sam iz starinskih manastirskih odaja odveden u jedno bijelo, po svoj prilici, upravo završeno zdanje. Dok sam prolazio uskim hodnikom, svuda sam susretao naoružane momke, a kroz otvorena vrata jedne oveće odaje vidio sam više senatora u kratkim krznenim ogrtačima prebačenim preko ramena kako igraju bilijara. Oči onih koji su stajali naokolo i pratili igru pomjerale su se čas lijevo, čas desno – brže od bilijarskih kugli na stolu, a svojim žustrim pokretima pratili su i komentarisali hitre poteze jednog ili drugog igrača, tako da se u pravom smislu odvijao jedan a la guerre (rat). U sobi koja mi je bila odreñena zatekao sam sve udobnosti koje jedan pažljivi domaćin može da ponudi svom gostu. Nedugo zatim donesena mi je bogata večera, pripremljena po pravilima francuske kuhinje, a uz nju najodabranije dalmatinsko vino. Kuvar, jedan Padovljanin, koji je bio veoma ponosan na to da potiče iz
grada koji odvajkada uživa glas najučenijeg meñu svim gradovima ponosne Republike, pridružio mi se dok sam ja objedovao, pa se onda raspričao i odabranim citatima objasnio kako je i zbog čega Padova od Mlečana dobila počasni epitet la dotta (učen), a uz to mi je neumorno navodio na stotine primjera, da bi dokazao koliko su ovi ljudi ovdje gore strašno zaostali. Iz njegovih kazivanja ubrzo sam shvatio da spada meñu one koji su da bi izbjegli neku zasluženu kaznu umakli na područje Crne Gore, gdje onda, ali suviše kasno, čeznu za svojim zavičajem. On je bio austrijski dezerter. To njegovo raspredanje i kazivanje svodilo se na to da sem vladike, koji se doduše razumije u vladanje, a uz to i dobro plaća, ali je i previše zatrpan državnim poslovima da bi imao vremena za neke druge stvari, te njegovog sekretara, koji opet ima mnogo toga da piše da bi imao vremena za neposlovne razgovore, i njega, majstora u svojoj umjetnosti, a uz to oduvijek veoma zainteresovanog za zadovoljstva koja pruža obrazovanje, u zemlji nema više nijednog obrazovanog čovjeka, pa otuda mora da iskoristi priliku za ovakve razgovore, kada se ona jednom slučajno ukaže. Poziv vladike da poslije večere, ukoliko radije ne bih da ostanem sam, doñem u njegove odaje spasio me od ovog napasnika i ujedno mi ispunio želju da se što prije nañem s vladikom. Lijepi i pametni Vladika Rade Dnevna soba Vladike ostavlja više utisak s ukusom ureñenog ratničkog šatora nego sjedište jednog duhovnog knjaza. Ukrasi po zidovima sastoje se od mnoštva blistavog oružja, većinom zaplijenjenog od Turaka, pri čemu se vidi da su to odranije i u novije vrijeme zaplijenjena oružja, koja su se, u skladu sa tradicionalnim običajem, poslije svakog pohoda, donosila i još i danas donose Gospodaru; nekoliko primjeraka oružja, manje ukrašenih od turskih, podsjećalo je na poslednje zapadne pogranične sukobe. Ostali kućevni predmeti, od udobnog divana i primjerno podešenog pulta za pisanje, iznad kojeg visi dobro pogoñeni portret Nikole, carskog patrijarha na Istoku, do zgodne male stoličice, izrañeni su u skladu sa najnovijim ukusom i tek su nedavno doneseni iz Trsta. Kada sam ušao, sa divana je ustala jedna visoka pojava u dugačkom kaftanu, kakvu do sada još nijesam vidio; glava te pojave bila je obmotana tamnom prugastom svilenom maramom nalik na turban. Prišla je i ljubazno me pozdravila, pruživši mi ruku uz laki naklon glavom, dok me dobro akcentovano (Soyez le bien venu, Monsieur le docteur (Dobro mi došli, gospodine doktore) za trenutak ostavilo u nedoumici da li ja to zaista stojim pred poglavarom Crnogoraca ili se nalazim na pragu nekog modernog salona. I pitanja koja su uslijedila poslije mog s poštovanjem izrečenog otpozdrava na istom jeziku uvjerili su me da su Kotorani bili u pravu, kada su tvrdili da bi sadašnji Vladika bez daljnjega mogao da nastupi u svakom pariskom salonu. Pošto je rukom mahnuo jednom slugi, koji je ubrzo zatim na srebrnom servisu unio osvježenje, pozvao me da sjednem, a sam je zauzeo svoje preñašnje mjesto na divanu. Za njegovu glavu, koja bi prije mogla da bude izazovan motiv za umjetnika koji radi u antičkom stilu nego za nekog modernog dvorskog minijaturnog slikara, stvarno se može reći da je lijepa; njegove crte lica, u pravoj srazmjeri sa njegovim neobično visokim stasom, zrače izvjesnim samosvjesnim dostojanstvom i prijatnom ljubaznošću istovremeno, i kao da su spremne i za rat i za mir, doimajući se kao glava Zevsa, koji, držeći u ruci munju, sa visina Olimpa dijeli blago povjerenoj mu zemlji. Pametne, prodorne oči, koje bi nenaklonjeni kritičar po svoj prilici označio kao prepredene,
svojom izuzetnom pokretljivošću daju ovim po prirodi mirnim crtama izvjesnu toplinu i živahnost; kao da su se već rano navikle da viñene predmete prinesu unutrašnjem oku i da se poslije odreñenog odmjeravanja ponovo udalje od njih; i tako se poslije svakog spuštanja pogleda te oči ponovo podižu da bi što odlučnije osmotrile odreñene predmete. Da li je Vladikina noga zaista tako izuzetno velika, kako je to kasnije zapazio jedan usputni posjetilac Cetinja, ne bih, iskreno rečeno, mogao ni da potvrdim ni da opovrgnem, pošto za vrijeme ovog kratkog susreta sa ovim zanimljivim čovjekom nijesam posvetio pažnju njegovim nogama. Uostalom, kod ovakvih prosuñivanja sve zavisi od toga da li se pojave ili stvari odmjeravaju kineskim ili antičkim, odnosno prirodnim mjerilima, i da li su ljupke patuljaste ručice i nožice, kakve možemo naći u bečkim ili pariskim modnim žurnalima, smatraju ljudskim ljupkim ili pak lutkarski izvještačenim. Dok hoda, može se zapaziti blago zanošenje gornjeg dijela tijela, od čega za vrijeme sjedenja nema ni traga. Mirno, sigurno držanje na prijatan način kontrastira sa bujnom svježinom kolorita i uliva veće poštovanje nego što bi se smatralo obaveznim prema jednom dvadesetosmogodišnjem čovjeku. „Crnogorci vole Pruse”, rekao je biranim izrazima, kada je čuo da sam više godina živio u Berlinu, „jer Crnogorci vole i cijene hrabre ljude”. Koliko god da odajem dužno poštovanje Pruskoj i svemu onome što je dala dobroga i valjanoga, ipak je to izdvajanje, sa kojim se, nažalost, suviše često susrećemo u svim djelovima naše otadžbine, malo zasmetalo mome srcu, koje nedjeljivom ljubavlju obuhvata cijelu Njemačku, pa sam stoga odlučnim tonom uzvratio: „Pa, onda neka se ta blagonaklonost protegne na cijelu Njemačku, jer su svi Njemci odista časni i hrabri ljudi”. Učinilo mi se da mu se taj odgovor dopao; od tog trenutka me nazivao svojim njemačkim gostom i blagotvorno ljubazna predusretljivost s njegove strane ubrzo je urodila obostranom neusiljenošću u ophoñenju, što nipošto nije išlo na uštrb poštovanja koje ide uz njegov položaj. Moje povjerenje je bilo utoliko veće, što mi je bilo poznato da se rado bavi poezijom i da je rano ispjevao više pjesničkih djela koja odišu istinskim osjećanjem. Uz to je, po svoj prilici s namjerom da ukloni sve što bi moglo da ometa naš razgovor, neprimijetno i veoma spretno razgovor skrenuo na opšte socijalne prilike modernog salonskog života, koji je, zahvaljujući svom oštrom pogledu i izoštrenoj moći zapažanja, dobro upoznao u Beču, Trstu i Peterburgu. Ništa mu nije bilo tegobnije i mučnije, uvjeravao me, od puke spoljne formalnosti i ceremonijalnosti, koje kao da su smišljene da ubiju svaku vedrinu i priguše svaku otvorenu društvenost. Naravno da razumije da bi one, koje su novac, roñenje i titula, ili pak neke druge slučajnosti, preselili u takozvane više krugove, snašlo dosta nevolja i neprilika, kada utvrñene forme i ceremonije ne bi poslužile kao zaštitni bedem da se prikrije ispraznost i besadržajnost; nevolja je samo u tome što i zdrav i razuman čovjek mora da trpi pod tim nezdravim pojavama te nesrećne pošasti, a ipak nije potrebno više od otvorenog pogleda i čvrste volje, pa da se svako na prirodan način kreće i ponaša u svom krugu, što smatra i dobrim i ispravnim. „Zacijelo i izvjesna mjera od onoga što se obično u životu naziva srećom”, dozvolio sam sebi da primijetim.
Mudri i hrabri Petar Prvi
Predio Cetinjske ravnice, najrasprostranije u ovoj stjenovitoj zemlji, odlikuje se istim svojstvima i ostavlja isti utisak kao i sve ostale ravnice kroz koje sam do sada prošao. Kamenjem posijane oranice, mukotrpno otete od stijena, obrañuju do zuba naoružani ljudi; tu i tamo po neki hrast ili brijest, često lišeni svojih razbokorenih grana, tako da izdaleka liče na neku vrstu platana; s vremena na vrijeme nañe se poneko stablo voćke slaboga roda; svuda naokolo prirodni bedem sivog planinskog vijenca, rijetka trava i slabo hranjivo bilje za stada na ispaši, ponegdje nisko žbunje i tu i tamo poveći ili omanji ostaci starih šuma. Na izvorima s južne strane, koji snabdijevaju vodom siromašne dijelove široke stjenovite kotline, može se naći izvrsna, veoma bistra voda. Pojedine naseobine – rasute kamene kuće, na nekim mjestima zbijene u nešto gušće a negdje labavije skupine, od kojih se uvijek povlači jedna još labavija nit prema susjednom selu – najvećim dijelom se oslanjaju na sjeverne uzvisine; najznačajnije meñu njima – selo Bajice – broji otprilike dvije stotine kuća. Nigdje, niti ovdje, niti drugdje u Crnoj Gori ne može se vidjeti toliko kamenih kvadrata zbijenih jedni uz druge kao ovdje na Njeguškoj visoravni, na kojoj je od davnina, sve donedavna, prebivala porodica Radonjića od Radičevića; ta porodica je od vremena Požarevačkog mira uživala nasledno pravo na dostojanstvo svjetovnog gubernatora, a odavde već stoljeće i po potiču i vladike Crne Gore. Tu se rodio i za unutrašnje prilike Crne Gore i po njen politički položaj tako značajan mitropolit Danilo Petro-
vić, koji je pokoljem svih muslimana u zemlji na Badnje veče 1705. godine – jedna prava crnogorska Vartolomejska noć – zemlju oslobodio svih nehrišćanskih elemenata i turske vrhovne vlasti; uz to je tada za svoju porodicu uveo i zaveo neprekinuto nasledno pravo na položaj duhovnog poglavara, s pravom i ovlašćenjem da vladajući vladika meñu svojim roñacima sebi odredi naslednika. Ali i pored ovih bitnih momenata, Njeguši se po svom značaju nikada nijesu mogli mjeriti sa Cetinjem. Na ovom mjestu, pravom središtu zemlje, gdje je od starina stajala mitropolitska crkva, i nadalje su se, iako se više puta mijenjalo sjedište mitropolitove rezidencije, održavali narodni skupovi, te je ono uvijek i neizmijenjeno bilo i ostalo ujediniteljska tačka zemlje; a otkako je stric i prethodnik sadašnjeg vladike, zabrinut zbog susjedstva sa Francuzima, na početku našeg stoljeća, svoje, pogotovo u ljetnjim mjesecima prijatnije boravište na morskoj obali, u manastirima Stanjevići i Pod Mainama, zamijenio boravištem na visoravni, okruženoj prirodnim bedemom planinskih vijenaca, Cetinje je na neki način postalo zvanična rezidencija vladika, koje su, uz zadržane demokratske forme, sve neograničenije vladale. Odavde je stari Petrović svojom neobično lukavom politikom, koju je, uz smotreno korišćenje i drugih okolnosti, pored svojstvene mu hrabrosti, ispoljio već prilikom pada Mletačke republike, uspio i u vrijeme najtežih prilika da očuva sa svih strana ugroženu i teško stečenu samostalnost Crnogoraca. On je svojim bezuslovnim pristajanjem na stranu Rusa, čime je Francuzima u Dalamciji zadao dosta težak udarac, doveo do toga da je znatno oslabio do tada snažan uticaj crnogorskih vladika na duhovne stvari pravoslavnog stanovništva u Primorju. Ali, Francuzima za sve vrijeme svoje vladavine u ovim krajevima nikada nije uspjelo, ni primjenom sile tj. oružja, ni ljubaznim pregovorima, da ostvare svoj uticaj na Crnu Goru, niti pak da privole Crnogorce da se vežu za njih, iako bi im to možda donijelo neke koristi. Ono što je u pogledu prihoda izgubio gubitkom episkopalnih prava nad Dubrovnikom i Kotorom, mudri Petrović, koji je već od cara Pavla dobijao zamašnu novčanu pomoć, obeštećen je ne samo ordenjem i znamenjima dodijeljenim mu od njegovih istočnih saveznika nego i drugim, realnijim i opipljivijim darovima. To mu je omogućavalo da, vodeći krajnje jednostavan život, sakupi dovoljno blaga za odreñene hitne potrebe, a da pri tome i nadalje bez ograničenja udovolji svojoj sklonosti ka dobrotvorstvu i dobročinstvu. U narodu je uživao bezuslovno povjerenje i gotovo da mu je bio beskrajno odan. On je faktički bio suvereni gospodar i u duhovnim i u svjetovnim stvarima, bez obzira što je pored njega postojao zvanični svjetovni gubernator; i ovaj, kao i sreski načelnici i mjesne starješine, knezovi, serdari i vojvode ostalih nahija i plemena, pored najuglednijih glavara porodica, ubrzo su bili samo obznanjivači i izvršioci njegovih naloga i zapovijesti, koje su svi smatrali nepogrešivim. Njegove godine, njegova respektabilna pojava, uroñeno dostojanstvo njegovog bića, duhovna bodrost i čvrstina njegove volje, uz prijatnu ljubaznost u ophoñenju, sjajan, Crnogorcima inače svojstven govornički dar, kao i činjenica da se već u prošlom stoljeću istako i hrabrošću i mudrim rukovoñenjem u borbama sa neprijateljima, iz kojih je izlazio kao pobjednik, pa je ukinuo harač koji se morao isplaćivati susjednim pašama i Crnu Goru oslobodio od turskog uticaja i uveo je u red nezavisnih država, sve to skupa uslovilo je da su njegove zapovijesti beuslovno izvršavane, a da pritom nikada nije morao – sem u veoma rijetkim, i to ne posve dokazanim slučajevima – da pribjegne nasilnim sredstvima.
Njegoševo pozivanje na stričevu oporuku Bilo je dovoljno da stari Petrović samo da jedan znak, da tiho izgovori neku želju, smjesta bi se razriješili i najzapetljaniji sporovi, tako da se pod njegovom vladavinom daleko manje upražnjavala i krvna osveta, a opao je i broj sporova i kavgi koje su se prenosile s naraštaja na naraštaj, kao i broj sporova izmeñu raznih naseobina i pojedinih porodica. Njegov patrijarhalni ugled doprinio je i tome da je u zemlji znatno opao i broj ranije toliko čestih razbojništava. No, budući da je dobro znao da sa njime povezani počeci i zameci jednog boljeg i urednijeg državnog ustrojstva poslije njegove smrti lako mogu ponovo da se izgube, ukoliko ne bi bili obezbijeñeni i utvrñeni neopozivim zakonskim propisima, to se u poslednjim danima svog neumornog života, kada je imao više od osamdeset godina, posvetio dovršenju uredbe o ustanovljenju i uobličenju grañanskog poretka; na njoj je radio već dugi niz godina i dosta toga je i sproveo, ali je sve to što je bio zamislio htio da oživotvori kao cjelovitu temeljnu reformu. Smrt ga je spriječila da dovrši i ostvari te svoje planove. Nikada nije bolovao; kraj mu je zapravo bio jedno blago bezbolno uranjanje u vječni san i sve do poslednjeg daha bio je pri sasvim čistoj svijesti i u punoj duhovnoj snazi. Na samrtnoj postelji je okupljenim glavarima različitih plemena na dušu stavio – slogu, red i uzajumnu trpeljivost, na dobrobit cijelog naroda. Pošto im je u nekoliko navrata za svog naslednika izričito preporučio svog sinovca Radoja, koji je u svom duhovnom zvanju uzeo ime svog prethodnika, preminuo je 18/30. oktobra 1830. godine.
Cetinje iz 1839, crtež Novoizabrani vladika, koji tada jedva da je imao punih osamnaest godina, prihvatio se, za svoje godine neobičnom smotrenošću, zadatka da oživotvori naloge i zamisli svoga stica, pa je odmah iskoristio okolnost da su se svi strogo pridržavali šestomjesečnog primirja, što je bila poslednja želja pokojnog vladike, te je nastojao da uredi unnutrašnje prilike u
zemlji. Svjestan da je njegov položaj mnogo teži od položaja njegovog prethodnika, koji je mogao da se osloni na duboko ukorijenjeno povjerenje stečeno tokom poluvjekovne vladavine, kao i činjenice da će mnogi svaki njegov korak pratiti s nepovjerenjem, pri čemu mu nije bilo nepoznato da mu je prijetila zavjera od ne baš beznačajne protivničke strane, shvatio je odmah na samom početku da su mu potrebna odreñena sredstva moći, ukoliko želi da ispuni svoj zadatak, ali je pri tome djelovao veoma smotreno i mudro. Pažljivo izbjegavajući svaki privid samovolje, nastojao je da svakom svom koraku i svakoj svojoj preduzetoj mjeri pribavi važnost na taj način što se pri tome predstavljao samo kao izvršitelj oporuke svog prethodnika tj. da želi samo da dovrši ono što je ovaj bio započeo. Pri tome nije propuštao priliku da se u vezi sa svakom novinom posavjetuje sa najstarijim i najuglednijim plemenskim predstavnicima; na tim savjetovanjima se rijetko dešavalo da njegov govornički dar, uz pozivanje na volju pokojnika, ne urodi željenim uspjehom. Tek kada je primijetio da su se ljudi donekle navikli na ispunjavanje njegovih naloga i zapovijesti, kao i da im više nije smetala njegova mladost, počeo je postepeno da nastupa s većom odlučnošću. Već 1831. godine je na mjesto ranijih partijarhalno-sudskih institucija i kuluka, uvedenog od Petrovića u cilju obezbjeñenja javne sigurnosti, ustanovio senat i gvardiju: prvu instituciju je uveo kao najvišu zakonodavnu i izvršnu ustanovu, a ovu drugu kao izvršnu vlast sastavljenu od sto ljudi; uz to je utvrñen izvjestan broj perjanika kao njegova tjelesna garda, za koju bi se moglo reći da su bili pravi pretorijanci. U svojoj neposrednoj okolini stvorio je jednu stranku na koju je u svako doba mogao da se osloni; tako je sada mogao da počne sa kažnjavanjem počinjenih nedjela i ubistava, bez obzira na tradicionalnu krvnu osvetu, pa je po kraktom postupku mogao da izrekne i smrtnu kaznu. Način na koji je obavljano pogubljenje pokazuje da se još uvijek vodilo računa o naslijeñenim predstavama i shvatanjima. Da se ne bi moglo reći da je pojedinac ubio člana neke crnogorske porodice, koji bi onda potpao pod zakon osvete nekog roñaka ili saplemenika, u strijeljanju je uvijek sudjelovalo više stotina naoružanih ljudi koji su pucali u osuñenika, a ovom se u trenutku ispaljivanja pušaka dovikivalo da se da u bjekstvo. Poslije prvog izvršenja smrtne kazne na ovaj način, navodno je porodica pogubljenog na Cetinju postavila formalno pitanje ko je ubio člana njihove porodice, na što je odgovor senata glasio: „Zemlja!”, pa je time bila onemogućena svaka dalja rasprava. (...) Naredne godine (1832), prije puta u Peterburg, uslijedio je smjeli korak koji je mladi reformator smatrao neumitnim za utemeljenje samostalne vladavine; naime, tada je gotovo šezdesetogodišnji gubernator, čiji je značaj uslijed velikog ugleda preminulog Petra Petrovića dakako bio veoma opao, te je gotovo bio potpuno beznačajan, optužen da teži za samovlašćem, a po nekima i za povezivanjem sa stranim silama, štetnim po interese zemlje; zbog toga je bio uvučen u težak sudski proces, u kojem se radilo o životu i smrti, pa je uhapšen i odveden na Cetinje. Poslije nekog vremena je, doduše, osloboñen, ali mu je kuća na Njegušima spaljena, preostala imovina konfiskovana, dok je sa svojom mnočlanom porodicom protjeran iz zemlje. Od tog trenutka se smatralo da je time ukinut položaj svjetovnog gubernatora u Crnoj Gori. Vjerenici odsjekao ruku Uz odobrenje njenog izdavača, podgoričkog CID-a, feljton smo uradili po knjizi Hajnriha Štiglica „Posjeta Crnoj Gori” U jugozapdanom dijelu Hercegovine, više prema Dalmatinskom primorju, a u neposrednom susjedstvu sa neobuzdano smjelim Krivošijanima, po
svoj prilici najneobuzdanijim podanicima carske države, i varošice Risan, proteže se, izmeñu Austrije, Turske i Crne Gore, područje Grahova; to je jedan ne baš beznačajan predio, stjenovit ali i bogat lijepim udolinama i pašnjacima, koji su hrabri doseljenici prije otprilike pedeset godina oteli od Turaka.
Grahovo Po jednoj priči, raširenoj u narodu, tu su se prije puno godina odigrale krvave borbe. Ta priča je onda pretočena u jednu pjesmu u kojoj se dolina Grahova u vrijeme turskog nadiranja na sjeverozapadne zemlje nekadašnjega Vizantijskog carstva opisuje kao bogat i lijepo obrañen predio. Tu sam priču, koja izgleda spada u omiljena predanja Crne Gore i okolnih Slovena, prvi put čuo iz usta mog starca na pazaru u Kotoru, i to u ovom obliku: U vrijeme prvih turskih napada bio je u Grahovu knez po imenu Nikolica; ovaj je imao kćerku nadaleko čuvenu po svojoj ljepoti; ona je bila obećana hrabrom Sekuli, sestriću silnog Janka (Jovana Hunjadija). Paša koji je čuo za njenu izuzetnu ljepotu, ali je pri tome znao da je već vjerena, krenuo je sa silnom vojskom na Grahovo da ljupku Dragomanu – tako se zvala ova nova lijepa Jelena, vjerovatno zbog navodnog znanja jezika – osvoji za sebe. Knez Nikola nikako nije mogao sebi da objasni zbog čega su tolike silne čete krenule na malo Grahovo. U to se dogodi da je jedne večeri jedan od zapovjednika pašine vojske navratio kod kneza Nikole; tom prilikom je ugledao lijepu Dragomanu i smjesta se u nju strasno zaljubio; niti može da jede, niti da spava, samo stalno od majke traži čašu vode. Majka ga ne razumije, ali ga Dragomana razumije i pruža mu čašu vode; ali Turčin ne može da pije i moli majku da mu, da bi ugasio svoju žeñ, da ruku svoje kćeri. Majka mu kaže da je ona vjerenica hrabrog Sekule, od kojeg je već primila vjereničke darove. Očajan i smeten, ljubavlju i osvetoljubljem opijeni Turčin napušta Nikolinu kuću i odlazi sledećeg jutra u pašin šator; ništa ne sluteći o pašinim namjerama, on mu priča o
ljepoti kćerke grahovskog kneza i kaže mu da je po svaku cijenu želi za sebe. Paša, u koga se uslijed ovog opisa još više rasplamsala žudnja, poruči knezu i njegovoj ženi da mu doñu u šator i tu on od njih zatraži ruku lijepe Dragomane. I njemu kazuju za već obavljenu vjeridbu; meñutim, on ostaje pri svom zahtjevu, s tim da lijepa Dragomana sama odabere izmeñu njega i vjerenika. Sekula, koji je ubrzo potom pozvan kod paše, dolazi u pratnji tri stotine hrabrih Mañara, koji ostaju napolju u ravnici Grahova, dok on, pošto je sjahao sa svog konja, s oružjem ulazi u pašin šator. Tu je onda lijepa Dragomana, pošto je poslušala riječi koje joj je majka šapnula na uvo, uvjerena da će na taj način obezbijediti mir u zemlji, rekla: radije će sa pašom da jede travu i korijenje, no sa Sekulom hodati naokolo u zlatu i svili i kadifi. Sekula ju je, u najvećoj mjeri iznenañen, podsjetio da je hrišćanka, da je s njime vjerena u Hristu i da ne može nevjerniku da da prednost nad njim i da njega uzme za muža. Uzalud. Na to duboko povrijeñeni Sekula, prigušujući u sebi gnjev, zatraži od nje da mu barem vrati vjerenički prsten. Dragomana mu na to pruži ruku da sam skine prsten s njene ruke. On prihvati njenu ruku, ali u isti mah izvlači svoju sablju i odsiječe nevjernici ruku, pokazujući je onda paši s riječima: „Svakome njegov dio! Meni ruka obećana, a tebi, pašo, ostalo!” Povrijeñena Dragomana se zanese i padne na zemlju i za nekoliko trenutaka je iskrvarila. Na to je raspomamljeni paša Jankovog sestrića izazvao na dvoboj. Sekula mu mirno odgovori: „Stojim ti na raspolaganju, pašo!”, uzjaše svog konja, tri puta njime objaše Grahovsko ravno polje; isto učini i paša, a onda obojica krenuše u napad jedan na drugoga. Prvim udarcem je Sekula pašu pogodio u glavu i protivnika po sredini presjekao na dvije polovine koje su se sa sedla sručile na dvije strane; pri tome je Sekulin mač prošao još i kroz krvlju poprskano sedlo i zabio se u leña konja. Turci, pometeni smrću svoga zapovjednika, nadadoše se u bjekstvo, dok je Sekula sa svojima odjahao svojim dvorima. Pošto je saslušao izvještaj o tome što se zbilo, Janko strogo ukori svog sestrića, koji nije mogao da shvati svog inače ratobornog ujaka, pa ga začuñeno upita, što je to toliko važno što je posjekao turskog pašu? – „Šta ima u tome?”, uzviknu Janko, „ti nijesi moj meni dostojni sestrić; da sam ja izveo onaj udarac, moj mač ne bi samo za šaku dospio ispod sedla onog krvavog psa, nego bi posjekao cijelog konja i uz to bi u zemlji načinio toliku rupu, da bih svom svojom veličinom stao u nju!” – A Janko, dodaje stari pripovjedač, bješe prava ljudina i to tolika da je njegov grob bio koliko četiri obična groba. Sa tim vedro-naivnim obrtom završava se ova tamnim bojama ispjevana i krvlju natopljena pjesma. – Poslije toga, pričaju današnji Crnogorci, Grahovsko ravno polje je opustjelo i u njemu nije bilo ni žive duše, tako da je svojom bujnom travom i raznolikim biljem i rastinjem samo služilo kao ispaša za stoku, sve dok se tamo, prije sedam ili osam decenija, nije naselio izvjestan broj Crnogoraca, kojima su se ubrzo pridružile hrišćanske izbjeglice iz Turske. Razbijeno oružje kao upozorenje Ispraćen najboljim željama i blagoslovom, krenuo sam, poslije okrepljujućeg objeda, u pratnji dvojice vodiča koje mi je vladika dodijelio – jedan je bio iz grupe njegovih pratilaca, prava atletska pojava, a drugi, po imenu Teodoro, jedan mladi Grk, koji već više mjeseci boravi na Cetinju kao arhitekta – u obilazak istočnih dijelova Crne Gore. Poslije dobra tri sata hoda stiže se iz Cetinja u mjesto u Riječkoj nahiji, kod kojeg rječica (Rijeka), po kojoj je ova nahija i dobila svoje ime, postaje plovna. Predio kroz koji put
vodi onamo odlikuje se raznovrsnijom, bogatijom vegetacijom nego krajevi kroz koje sam do sada prošao. Samo što smo sat jedan odmakli od Cetinja, a ono su se na sve strane ukazala stabla oraha i smokve, masline i vinova loza, i to ne samo oko kuća nego čak i na blagim uzvisinama. Pravo iznenañenje bilo je za mene, kada sam negdje na polovini puta naišao i na neku vrstu grañenog druma, na čijoj je gradnji neprestano radilo oko stotinu Crnogoraca, a sa gradnjom su već toliko bili odmakli da se ovim drumom lagodno može preći iz Katunske u Riječku nahiju. Teodoro, oduševljen vladikinim reformama, govorio je o ovoj gradnji kao o kakvom čudu, ustvrdivši da nigdje za tako kratko vrijeme nije učinjeno toliko puno kao u Crnoj Gori za poslednjih sedam godina. Dok je tako ushićeno govorio o kulturnom napretku ovog naroda i ove zemlje, dokotrljala se pred nas jedna na motku nasañena turska lobanja, o koju je jedan gladni gavran upravo oštrio svoj kljun, pa ga je to u jedan mah prekinulo u njegovim razmatranjima.
Rijeka Crnojevića Poštovanje koje Crnogorac njeguje prema svojim pokojnicima, čiji se zemni ostaci odista respektuju na antički način, u dubokoj je, moglo bi se reći, i nesamjerljivoj suprotnosti sa načinom na koji se ophodi prema glavama svojih poginulih neprijatelja. Doduše, ni Turci, kod kojih je nabijanje na kolac i naticanje glava na kolac kao ukras na bedemima starinski običaj, ne postupaju ništa bolje sa Crnogorcima kada im padnu u ruke; oni se na isti način odnose i prema drugim neprijateljima. Tako su 1806. godine, kada im je za vrijeme jednog ispada iz tvrñave nedaleko od Dubrovnika, u ruke pao general Delgornjes, ovome odsjekli glavu, a njegov krvnik je još dugo potom naokolo paradirao u generalskoj uniformi; slična stvar se dogodila Gajeti, Marmonovom generalu-añutantu, kada je ranjen pao u njihove ruke; takoñe je tačno i to da su Crnogorci, podsjećajući time na ratnički narod Kelta koji su ovdje prebivali u rimsko doba, gurali ispred sebe glave Francuza poginulih kod Novog Kaštela, i pri tome su se smijali i jedan drugom dovikivali: „Kako li se samo
lako kotrljaju glave ovih Francuza!” – Kada sam Teodoru saopštio ove istorijske činjenice, samo je suvo uzvratio: „To su bili neprijatelji slobode i prave vjere; za njih nema zakona i za njih nema poštede!”, da bi sasvim mirno nastavio sa svojim razmatranjima o ogromnom kulturnom napretku u Crnoj Gori. – Uostalom, vladika je ozbiljno naumio da ukine ovaj varvarski običaj, kako bi i na taj način svoj narod približio evropskoj kulturi. (...) Mjesto do kojeg se spuštamo sastoji se od malobrojnih kuća koje se prema sjeveru naslanjaju na strma, u podnožju lijepo obrañena stjenovita brda, dok ih s druge strane zapljuskuje rječica na kojoj se ljuljuškaju čamci. Slobodan prostor na ulazu u mjesto čini pazar, na koji svake subote na nedjeljni pazar dolaze Crnogorci iz svih dijelova zemlje, a u mirna vremena i njihovi pogranični susjedi, Turci iz Albanije i Hercegovine. Na jednom kraju ovog pazara nalazi se neka vrsta prodavnice i krčme sa grubim drvenim arkadama. Nasred trga se nalaze dva u zemlji nabijena stuba sa poprečnim deblom na vrhu – tako nešto mi kod nas obično nazivamo vješalima. Na poprečnom deblu je o jedan konopac bio obješen cio arsenal razbijenog oružja, meñu kojima je bilo i vrijednih primjeraka. To su ostaci od kavgi na pazaru; naime, kad god bi dolazilo do kavgi, intervenisala bi gvardija koja je po kratkom postupku oduzimala i razbijala oružja i onda ga naočigled svih prisutnih tu objesila kao upozoravajući primjer. Ovakva naprava se već neke tri godine nalazila na svakom pazarištu u zemlji, a po potrebi mogu da uslijede i strožije kazne od razbijanja oružja. Pričali su mi da je prije nekoliko mjeseci jedan Crnogorac, koji je zbog počinjenog umorstva u bijesu bio osuñen na smrt i strijeljan, četrnaest dana bio tu obješen naočigled svih ljudi, a da se niko nije usudio da ga dotakne. Shodno tome, reklo bi se da se sada stvari razvijaju u onom pravcu za koji se u prošlom stoljeću, za vrijeme svoje višegodišnje vladavine u Crnoj Gori zalagao lažni car Petar III, odnosno Šćepan Mali, čija je fantastična pojava uznemirila i polarnog medvjeda koji je već počeo svoje šape da pruža prema Zapadu, kao i da u svojoj tromoj neutralnosti usnulu Mletačku Republiku za trenutak trgne iz njenog sna. On je sproveo pravu strahovladu, pa je narodu utjerao toliki strah da je zlato i srebro nedjeljama moglo da leži na drumu, a da ga niko ne takne. Da li su ovi neznatni počeci jednog sreñenog zakonskog stanja uhvatili dubljeg korijena ili će, prije nego što im uñe u krv i cijelo njihovo biće nadvladati staro običajno pravo, zasnovano na snazi i pravu na plijen, to sva je prilika samo zavisi od toga da li će sadašnji vladika duže poživjeti. Njegova mladost, njegovo dobro zdravlje, kao i njegov jednostavan život koji vodi na usamljenom Cetinju, dozvoljavaju nam da, po nekoj razmnoj ljudskoj računici, pretpostavimo da će poduže poživjeti. Više krvi nego vode Kada smo od ušća Crmnice u istoimenoj nahiji zaplovili uzvodno, morao sam naprosto samog sebe da uvjeravam da se odista nalazim na području Crne Gore, svuda na glasu kao pusta i kamenita zemlja. Pred nama se na sve strane prostirala široka, bogata dolina za koju bi u svakoj zemlji rekli da je izuzetno lijepa. Bujne njive, brižljivo obrañena polja oslanjala su se na vinogorja, izmeñu kojih su se vidjela stabla badema i narandži, smokava i maslina; poveća stada kretala su se na obje obale u visokoj travi tik do same rječice koja je ljupko vijugala kroz ovu blagodet. U pozadini se, poput neke zaštite ovog raja, put neba uzdizao vijenac tamnih brda prekrivenih šumama, u čijim su se nižim predjelima izmeñu vingorja i voćnjaka, nalazila ljudska staništa, kuće grañene od
prirodnog kamena, ali su po svom položaju, gledajući od gore na rijeku i jezero, svaka od njih mogla da bude dostojan takmac vila jednog Lukula ili Grasa.
Pazar na Virpazaru Zaista, pomislio sam u sebi, da sam vladika Crne Gore, ne bih nigdje drugdje uredio svoje sjedište nego u ovoj Arkadiji – i pred mojom dušom se ukazao san o opštem miru koji će usrećiti sve narode. Ali prije nego što sam dosanjao do kraja, moji pratioci su pokazivali na jedno brdsko uzvišenje preko kojeg bi trebalo da krene sledeći pohod, jer tamo prijeko, u području Sutormana, nalazi se jedno bogato tursko selo, koje prvo treba da bude poharano i spaljeno. Ubrzo mi je palo na um da on i ne smije da se ponaša kao Apolon meñu pastirima; jer njegov zadatak je da na visinama stoluje kao Zeus fulgurans et tonans i da svima samo zadaje strah. Čamac je pristao pred jednom za ovu zemlju neobično visokom i prostranom kućom od kamena. Tu se, rečeno mi je, na Viru nalazi pazar Crmničke nahije; i samo je dovde rječica plovna. U znak nasilno utemeljenog primirja i tu je stajala jedna drvena skela, slična onoj u Riječkoj nahiji; i tu su se mogla vidjeti razbijena oružja obješena o užad, kao kazna za ranije upozorenje za buduće prekršioce mira. Više radnika unosilo je tursku žitaricu (Zea Mais) u unutrašnjost zgrade, čija su skladišta već obilato bila popunjena zalihama. Ove zalihe, rekao je kapetan, ne može da gleda, a da se, s gnjevom i radošću u srcu, ne sjeti dana kada je Crna Gora počela da se oslobaña turskog jarma; naime, upravo je tu na ovom mjestu, kod Vira, načinjen početak, a povod je upravo bio kukuruz. Naravno da je to plaćeno krvlju, ali zato je i zauvijek urodilo plodom, a muškarci Crmnice mogu da se hvale da su bili prvi koji su krenuli tim putem. Njegov djed, koji je lično sudjelovao u
tome, ispričao mu je kako se sve to zbilo; upravo je bio pazarni dan, kada su Turci došli da pokupe harač; tada je jedan od pašinih ljudi, jedan neobuzdan pas, digao ruku na jednog Crmničanina, ustvrdivši da je mjera Crnogoraca premala; na to je ovaj koji je mjerio podigao mjeru zajedno sa kukuruzom i tresnuo je o glavu Turčina i pri tome uzviknuo: „Ovo je mjera Crnogoraca!” – Na to su se Turci strahovito pomamili, u jedan mah su potegli oružje i nastalo je obostrano klanje, tako da je rijeka toga dana u Jezero ponijela više krvi nego vode. Samo su trojica od pašinih ljudi uspjela da pobjegnu i da svome gospodaru umjesto očekivanog harača prenesu vijest koliko je turskih glava na obalama Crmnice izmjereno mjerom Crnogoraca. – ‹›Otada nije prestala borba koja je započela tu na ovom mjestu i kojoj cijela Crna Gora zahvaljuje svoju slobodu!”, uzviknuo je sav ushićen i usplamtjelih očiju kapetan na kraju svoje priče, „i neće prestati sve dok ne budemo stajali kao pobjednici nad grobovima svih naših neprijatelja!” Tako se u predstavi Crnogoraca sve na prvom mjestu vezuje za borbu s Turcima, kao ishodištu i polaznoj tački svih daljnih planova; njegovo klasično tlo je tamo gdje su Turci poginuli, za njega je junak onaj koji je pobio najviše Turaka. U cijeloj zemlji nema, sem zanemarljivih razvalina nekoliko starih dvora, nikakvih drugih spomenika osim iz dogañaja izraslih, fantastično nadograñivanih predanja i sjećanja na borbe sa omraženim susjedom i nekadašnje gospodare na istoku, s tim što se ova onda pretvaraju u pohvalnu pjesmu i san o budućnosti sa još većim trijumfima. Da je Turčin njegov vjekovni neprijatelj, a Rus njegov prirodni saveznik sa kojim je dvostruko povezan: i vjerom i plemenskim srodstvom, kao i da je Primorje njegovo uskraćeno mu vlasništvo – to su za Crnogorca od davnina osveštane predstave. Prema Istoku se i u današnje vrijeme vode borbe, a prema Zapadu je upućen pohotljiv pogled koji teži za posjedovanjem; primorski pojas je za Crnogorca ono što je za Francuza lijeva obala Rajne, za istočnog Slovena cjelokupan slovenski zapad sa Dunavom, uključujući po mogućstvu što više germanskih marki (oblasti), - zemlja budućnosti i zemlja obećanja. Tu se u malome ponavlja ono što se tamo dešava u velikom, i simpatije se privlače magnetnom snagom. Zbog toga budite na oprezu, vi čuvari!
(KRAJ)
PRIREDIO ILIJA JOVIĆEVIĆ Feljton u listu „Dan“, od 10. do 21. februara 2014.
