SVJETSKA DJEČJA KNJŽEVNOST U svim vrstama dječje književnosti dominantan element je PRIČA i pripovijedanje 1895. godine rodio se novi medij-f i l m (braća Laumierre) Priča nam donosi: spoznajne motive; širi rječnik; odgovara na osobna pitanja; pridonosi društvenoj atmosferi i klimi. Priča je bitni kognitivni element u životu čovjeka – prenosimo ih na buduće generacije, ona nam pruža i zajedničko tlo što je važno za kulturu i zajedničke komunikacije. Javlja se potreba za proučavanjem dječje književnosti radi dječje zainteresiranosti za pričom. Dječju književnost ne treba smatrati kao pojednostavljenu već kao pravu umjetničku književnost. Sve je prilagođeno sve manjem uzrastu, djeca danas puno brže sazrijevaju i odrastaju. Dječja književnost imala je velikih teškoća kao znanstvena, umjetnička disciplina, tražila je pravo legitimiteta i to još do prije 50-ak godina. Dječja književnost je komercijalni ekonomski donositelj, ona ima opravdano pravo postojanja; postoji unazad 200 g. (od sredine 18 st.) Razvila je vlastita, estetička prosuđivanja što je vrijedno, a što nije (omogućava nešto što je jedinstveno), razvila je bogati sklop žanrova, tipova…, ogroman broj institucija koje su posvećene samo njoj (biblioteka, časopisi, natjecanja, kolegiji…). Publika (djeca) drugačije čitaju knjige – ona čitaju na osobit način; uživljavanje djeteta je od presudne važnosti. Philippe Aries 1960. g „Dijete i obiteljski život u vrijeme starog režima“ Djeca su bila tretirana kao mali odrasli, bez uočavanja njihovih dječjih specifičnosti. Aries naglašava njihove posebnosti. Djeca se prije 18. st. nisu pokazivala na obiteljskim/skupnim portretima. ŠTO JE SPECIFIČNO ZA DJEČJU KNJIŽEVNOST?
Dijete je vrlo kasno otkriveno. Ono nije bilo zapaženo do relativno nedavnog vremena. Nije se uočilo da dijete postoji kao posebna kategorija, kao poseban pojam. 1653 g. JAN KOMENSKY (češki pedagoški reformator) napisao je «ORBIS SENSUALIUM PICTUS» («Oslikani osjetilni svijet») knjigu koja se sastojala od niza knjiga sa drvorezom seoskog dvorišta, a u ¾ stupca bili su navedeni nazivi tih životinja na par jezika; za razliku od rječnika ovdje je bila navedena slika i postojala je svijest da je primjerenije djetetu se obratiti sa slikom nego li riječju polovinom 18 st. i ukupne društvene okolnosti omogućile su stvaranje dječje književnosti okolnosti: razvoj prosvjetiteljske misli, podizanje ekonomske moći srednje klase, emancipacija žena, nastanak žanrova primamljivih djeci… geniji: H. C. Andersen, L. Carroll, M. Twain, C. Colloni
Sebe svjesna književnost kreće od prepoznavanja svojih sadržaja: dječji izmišljeni svijet djetetovo dnevno okruženje ideje i osjećaji svojstveni djetetu Likovi i bića koja nastanjuju te svjetove: ne samo djeca animirani predmeti, biljke pa i apstrakcije životinje, stvarne i himerične duhovi i natprirodna bića odrasli viđeni dječjim očima NAGRADE ZA DJEČJU KNJIŽEVNOST
ANDERSENOVA NAGRADA za najbolju knjigu NEWBERYEVA NAGRADA za američku knjigu COLDECOTTOVA MEDALJA za najbolju ilustraciju Astrid Lindgren Memorial Award (ALMA-od 2003.)
GRIGOR VITEZ za književno djelo i za ilustratora I. B. MAŽURANIĆ za književno djelo i za ilustratora (od 1971.) M. LOVRAK za najbolji roman, za nakladnika i za pisca ( od 1992.)
VRSTE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI
Osnovne vrste
Dječja poezija Priča ili bajka Roman ili pripovijetka za djecu
Ostala područja Basne Slikovnice Igrokazi
Dječja literatura OSTALE VRSTE:
Putopisi Povijesni roman Znanstveno popularna književnost
Animalistički roman Avanturistički roman Povijesni roman Znanstveno – fantastični roman – ne prate dječju dob
ČITETELJI DJEČJE KNJIŽEVNOSTI DIJETE 0 – 3 godine: Usmena književnost, malešnice ( nursery rhyme), uspavanke, brojalice, rugalice, dječje pučke pjesme. To je vrijeme dječje poezije. Važan je verbalni dio ali i dodir (predavanje djetetu) ono čime se obraća djetetu je nerazlučivi dio zvuka, pokreta, dodira, integralna komunikacija između djece i odraslih, vole bajke, ali ne mogu reproducirati priču DIJETE od 4 – 6 godine: Usmena književnost; primarne su bajke. U ispričano se vjeruje kao u stvarno ( oni stvarno postoje-Djed Mraz, Uskrsni zeko) Sposobni su prepričati priču i povezivati likove i radnju. DIJETE od 7 – 10 godine: Pismena književnost-pripovijedanja koja sadrže pustolovine – refleks izlaska iz obiteljske ljuske (dječja poezija, bajke, dječji roman) DIJETE od 11 – 14 godine: Zanimljiva pismena duža forma ( dječji roman) sa temama o dječjim družinama. Postoji svijest o svojoj zrelosti (nisu odrasli ali shvaćaju svoju svijest). (dječji roman, dječja poezija i dječja literatura) DIJETE od 14 – 15 godine vrijeme adolescentske književnosti, književnost za mladež DJEČJA PRIČA-BAJKA Za bajku postoje tri termina-gatka, priča i bajka. Termin bajka prvi put se pojavljuje 1924. godine. (ruski-skaska; njemačkimarchen; francuski-conte des fees; engleski-fairy tale). Godine 1966. bajke su uvrštene u kolegij dječje književnosti. U tijeku svog postojanja bajka je prolazila vremena kad su je silno cijenili i vremena kad su je odbacivali. M. Crnković brani bajku. Ljudi su smatrali da bajke i njihova fantazija usmjerava djecu u krivom smjeru. Zapravo su bajke vizije narodnog stremljenja; (čarobna ogledala-preteča TV-a, leteći sagovi-preteča aviona i sl.). Bajke potiču djecu na mišljenje da će jednom, kad odrastu, sve biti super. Svrha bajke je da djetetu daje za pravo. Bajka NE govori o dobru i zlu, ne raspoznaje se dobro od zla jer npr. ubojstvo čarobnjaka u „Mačak u čizmama“ je prikazano kao nešto što je opravdano, a to nikako ne može biti opravdano! Bajka se dijeli na narodnu bajku, koja se smatra književnom narodnom bajkom, i na umjetničku bajku, koja je zapravo fantastična priča. U bajku su se postepeno uvodili postupci i elementi iz književnosti. Fantastična priča nema elemenata predaje kao narodna bajka. Bajka „Mala sirena“=> sirena svojim lijepim glasom zavodi mornare kako bi izazvala brodolom, Mala sirena (iz istoimene bajke) mijenjala je svoj lijepi glas za noge, jer se zaljubila u kraljevića, odrekla se pjevanja. Književna bajka počinje rano, u Italiji sredinom 16. st. „Ugodne noći“. Krajem 17. st. bajka „uskrsne“ u Francuskoj. Glavna mjesta za zabavu i kulturu su bili saloni-njegovale su se književne vrste, vodile su se rasprave. Da bi se suspregnuo štetan utjecaj salona otvorila se francuska književna akademija. Vrijeme bajke Vrijeme u bajci je vrijeme prošlosti i zatvoreno vrijeme bajke (nije trajalo prije početka bajke niti nakon kraja bajke). Sreća u bajkama traje vječno. Bajke završavaju ženidbom-ženidba je znak da djetinjstvo završava, to dijete postaje odrasli čovjek. Vrijeme nastanka događaja je realno, vrijeme je ravno, hita ravnomjerno naprijed. Vrijeme u bajci postoji kao subcesija događaja, junaci ne stare. Prostor bajke Prostor je geografski određen, nije s drugoga svijeta i ogroman je (7 brda, 7 rijeka, 39 carstvo…). Pojavljuje se aspekt materijalnog u bajci-uz kraljevnu dolazi i pola kraljevstva. Prostor ne osporava likove, njihove kretnje, likovi nisu gladni, žedni niti umorni od puta-nema otpora. Na putu junaka nema slučajnosti. Nema opisa okoline u bajci, ne prenosi se atmosfera, bilo kakav opis uvijek postoji radi odvijanja radnje, uvijek je u dinamičkoj funkciji razvoja. Prepreke su nevidljive, obično su to tri prepreke (poredane od najlakše do najteže). Prepreke se svladavaju čarobnim sredstvima. Junak bajke Junak je iznenađujuće običan, najmudriji je i najuspješniji. Nije netko koga poštuju i primjećuju, obično nema ni imena, a ako ga ima najčešće je deskriptivno. Junak često nema fizičkog opisa, junak nema dvoumica i sumnji, odlučan je, i inferioran u odnosu na prepreke. Nikad nije bolestan, ranjen, izmoren, sjetan, zaljubljen, tužan… junaci su najčešće odrasli, podjednako su i muški i
ženski. Etičko postupanje nikada nije pokretač radnje u bajci. Bajka je ostvarenje želja, ispunjenje sreće, junak ne pobjeđuje zlo da bi ga eliminirao već da bi dobio sreću. Zlo u bajci Zlo je uvijek prikazano kao nadmoćna slika koja prijeti egzistenciji junaka, uvijek je utjelovljeno. Zla bića su zla i to je rijetko čovjek (najčešće su to vještice, zmajevi i sl.). Zla bića su oduvijek zla, ne postaju takva zbog lošeg djetinjstva i života. Zlo je uvijek ograničeno i eliminirano. Zlo je uništeno i iščupano iz svijeta bajke, nebo ostaje bez ijednog oblaka. Vlada politika „oko za oko, zub za zub“-nema milosti. Pisci koji su obilježili stvaralaštvo bajke Catharine Marie Aulnoy U 17. st. napisala je roman „Ispovijest Ipolita Daglasa“-priča u dvorskom stilu, i „Priče iz davnih dana s poukom“ („Priče moje mame guske“) Braća Grimm (Njemačka) Dvojica od šestorice braće su se bavila pisanjem. Studirali su pravo i upoznali autora knjige „Čarobni rog“. Odazvali su se na poziv da se skupe bajke. Bajke imaju sačuvane krhotine predanja iz starokršćanskih vremena. Godine 1812. objavili su prvi dio priča „Priče za djecu i dom“, a 1814. godine objavljen je i drugi dio. Uzimali su priče od starih, neobrazovanih žena (bile su najbolji pripovjedači). Hans Christian Andersen (Danska, sredna 19. st.) Bio je prvi autor koji je na svom primjeru pokazao da dječja književnost ima pravo na postojanje. Izjavio je da su sredstva i postupci dječje književnosti u stanju dati remek djela. Neka od djela; Improvizator, Kresivo, Mali i veliki Nikola, Kraljevna na zrnu graška, Cvijeće male Ide (1835. g). U njegovim djelima nalazimo mnoštvo autobiografije, prostor i vrijeme su definirani, prikaz je realističan. Proširio je spektar životinja koje su se pojavljivale, uveo je teme poput ljubavi, žalosti, smrti..(stvari nekarakteristične za bajku). Oscar Wiled Djelovao je za vrijeme zadnje dekade vladavine kraljice Viktorije. Poznat je po mnogim društvenim dramama. Uvodi osjećaje dodira i osjeta cijeloga tijela, inzistira na mirisima. Kod Wileda nema zatvorene bajke, sve je ispričano, vrijeme nije zatvoreno, bajka se širi. Pred junacima postoje prepreke, sve je obrnuto, ako je kraj bio sretan, sad je nesretan. Karlo Čepek (Češka) Sve parodira u svojim bajkama. Poštarska bajka-karakteristično češko domoljublje ROMAN Roman o djetinjstvu – junaci su djeca, prikazuju se prizori iz dječjeg života u stvarnim uvjetima i okolnostima. Češće su junaci dječaci nego li djevojčice. U brojnim romanima opisuju se skupine djece, obično organizirana u družinu koja se napreže da izvede nekakav pothvat, a ulogu organizatora i vođe obično ima dječak. Dječji junaci iskazuju u romanu svoje vrijednosti u mišljenju, organizaciji i izvođenju nekakvog pothvata. Pothvat je u dječjem romanu i tematski i izražajno najvažnije sredstvo i postupak za stvaranje napete radnje i osvajanje čitatelja. Roman o djetinjstvu nije avanturistički roman gdje junak može prijeći vlastite granice postajući simbol. Ovaj tip romana opisuje prizore iz realnog života i koliko god u njemu dječje avanture dobro dođu, one ne smiju prelaziti određene granice. Uobičajeno je da dječji roman bude kratak, da je stil i izraz jednostavan i da su završeci sretni. Dječji roman je obično raščlanjen na poglavlja. Prvi suvremeni dječji roman je „Robinson Crusoe“, objavljen 1719.godine, to je roman koji je u raznim verzijama ostao glavna paradigma pustolovnog romana. Pustolovni roman Pustolovni roman je osnovna književna vrsta (dječji roman). Junak napušta dom, odlazi u „divljinu“, obavlja zadatak uspješno, ima veću slobodu nego doma, i nakon toga se vraća doma. Junak neprestano priča u milionima verzija jednu te istu priču. Engleska književnost obiluje pustolovnim romanima. Glavno pitanje vezano za knjigu Robinson Crusoe je pitanje kako čovjek može preživjeti bez drugih ljudi, želja za ljudskošću. Mogu li ljudi preživjeti ako izgube tu želju za ljudskošću? Romani o siročadi Hrvatski pisci su se priklonili pisanju romana o siročadi, jer nisu imali inspiracije za pustolovne romane. Oliver Twist-roman u kojem se prelazi iz „šarene“ stvarnosti u „sivo“ i grubo okruženje, dokazivanje u svijetu odraslih. Romani o dječjoj družbi javljaju se 30-tih godina 20. stoljeća. Djeca u kolektivu pokušavaju nadvladati prepreke. Vrijede vrijednosti djece i moraju se dokazati unutar svoje grupe. 70-tih se javlja književnost za mladež. 90-tih se izdaju dječji romani koji progovaraju o tabuima i pokušavaju ih „suzbiti“ kako bi se moglo o tome slobodno govoriti. SLIKOVNICA je jedina vrsta koja je nastala u okrilju dječje književnosti, ima poseban status, na granici je s likovnom stranom. Ona je prva knjiga s kojom se dijete susreće. U dječje ruke dospijeva već u prvoj godini, a zanimanje za nju prestaje negdje u drugom razredu. Ona upotrebljava dva koda komunikacije: likovno i jezično predstavljanje stvarnosti. Dakle, slikovnica nije čista
književna vrsta nego kombinacija likovnog i književnog izraza. Ne treba zaboraviti da postoje slikovnice s malo ili bez riječi. U tom je pogledu slikovnica bliža filmu nego ilustriranoj knjizi s kojom se često poistovjećuje. Slikovnica je u načelu kratka, tematski može biti raznolika, a po doživljaju i namjeni je umjetnička ili poučna (koja je bez ikakve sumnje djeci itekako potrebna i korisna). Postoje tri osnovne vrste tiska; reljef, graviranje i planografija. Reljefni tisak => Johanes Gutenberg-prva tiskana knjiga s pokretnim slovima je dvosveščana Biblija iz 1455. godine Graviranje => Tinta u udubinama pa otisnuto na papiru Kompleksnost grafičkog medija i njezinih tehnika sažeta u formuli:
Invenit Izmislio
Sculpsit Izrezbario
Exculit Otisnuo
Neka značenja tekst daje ilustraciji, a neka ilustracija daje tekstu. Heinrich Hoffmann (1809.-1894.) Njemački pisac, ilustrator i liječnik. Smatrajući da su suvremene dječje knjige suviše racionalne, neprikladne, neistinite i umjetne, za Božić 1844. godine sinu Carlu poklonio je rukopis Janka Raščupanka kojeg je sam ilustrirao. Crna pedagogija-primjeri dječjeg negativnog ponašanja kroz pretjerivanja iskazivala je komične efekte. POVIJEST SVJETSKE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI Sredinom 17 st. javlja se Jan Komensky ENGLESKA DJEČJA KNJIŽEVNOST Engleska književnost je najjača dječja književnost Za početak dječje književnosti uzimaju početak djelovanja nakladnika Johna Newberya ( 1713.-1767.). Prije nego što je došao u London i započeo svoju djelatnost, dječja književnost nije bila posve izvan književnosti ( ona je postojala ali nije bila namijenjena direktno samo djeci – bila je pisana vrlo jednostavnima i pristupačnim jezikom). Prve knjige su imale svrhu izvan same književnosti ( poučne knjige, knjige o dobrom ponašanju…) „CHAT BOOKS“ ( „CHEAP BOOKS“) – iskrivljen naziv. Tiskane na najlošijem papiru sa drvorezima. Na početku tiskanja, tiskala bi se u jednoj veličini slova, pa bi ih se kasnije povećavalo ili smanjivalo ( ovisno o potrebi). U njih je bilo uloženo najmanje truda, ali su zato bile jeftine. Prodavali su ih putujući trgovci i u najudaljenijim krajevima kraljevine – imale su ogroman kulturni utjecaj u Europi tj. Engleskoj. Kultura čitanja je bila viša nego bilo gdje drugdje u Europi. Sadržaji u „Cheap books“) su bili interesantni djeci ( Ezopove basne, bajke o Robinu Hoodu, priče o rimskim junacima, iz povijesti mitologije, skraćene verzije djela Don Quiote i Gullivera). Sve knjige koje su se javile bile su prerađene u „chat books“ ( priče o bogatoj udaji, o pljačkama…). Osim tih knjiga koje su se izrađivale vrlo jeftino i ulagalo se minimalno, održavalo se na sadržaj koji je bio jednostavniji, skraćen, bile su prožete neslanim humorom što je odgovaralo čitateljstvu. Te knjige su se i u Americi zvale tako, a u Njemačkoj su se zvale VOLKS BUCHER, a u Francuskoj BIBLIOTHEQUE BLEUE. Takav sadržaj u knjigama izazivale su otpor – u 17 st. engleski puritanci su vidjeli duhovnu opasnost za djecu i oni su bili prvi koji su pisali i izdavali knjige za djecu koje su bile poučne i samo za djecu – više su spadali u pedagoško štivo. James Janeway ( 1636. – 1674.): „TALKING FOR CHILDREN“ ( „ZNAK ZA DJECU“ ) Predstavlja svetu samrtnu postelju kao ideal kojem svako dijete treba težiti. Puritanci su vjerovali u istočni grijeh i djecu je trebalo potaknuti na pročišćenje. Takva teška literatura je izazvala reakciju. J. Locke je uvidio da se može krenuti drugim putem, da se djecu poučava putem zabave, a kasnije je to prenio u profitabilnu djelatnost. U 18 st. osim misaonih i duhovnih razloga za nastanak dječje književnosti javila se i srednja klasa koja je osiguravala tu književnost. Javile se knjige: 1719 god. „Robinson Crusoe“ (odmah doživio dječju obradu) 1726 god. „Gulliverova putovanja“ Početak Engleske književnosti je 1744. godine kada je započeo s književnosti J. Newbery-sa svojom djelatnošću- sa dječjom književnošću i „Little preaty pocket book“ („Mala zgodna džepna knjižica“). Bio je nakladnik koji je izdavao knjige za odrasle ( 2400 naslova) ali je ostao zapamćen po svom zalaganju i izdavanju 400 knjiga za djecu. S najvećom pažnjom je opremao svoje knjige i postavio visoke standarde izdavanja. Jedna od njegovih knjiga je „Goody two shoes“ („Dobrica dvije cipele“) izdana 1765 g.-imetak je cilj svega. Ta knjiga je bila jako popularna idućih 50. godina, a poslije je povremeno izdavana. 1941. g. „Midnight two shoes“-film s crnkinjom-intertekstualnost s knjigom „Goody two shoes“. 1940. g. se javlja Tom & Jerry Newbery je sljedbenik Locka. Smatrao je da se djeci mogu predstaviti njihovi interesi preko zabave a manje preko poučnosti. Unutrašnja svrha dječje književnosti je zabava. U to vrijeme se srednja klasa uzdizala i to im je još više pridonijelo popularnosti.
Newbery je izdavao, i bio je prvi nakladnik, dječji časopis koji je počeo izlaziti 1776. godine i zvao se „Liliputanski magazin“. Nije uspio izdati časopis jer izašlo samo 3 broja. Kasnije se javlja čak 11 časopisa, a najznačajniji je bio „Juvenale magazin“časopis za mlade ( imao 60 stranica, izlazio svaki mjesec, poučne priče, igrokazi, poezije, proza, didaktičke priče…) Časopis je namijenjen ne samo za sadašnju zabavu nego i za buduće znanje. Cilj magazina je bilo postati članom društva. Čitatelji su bili djeca između 7. i 14. Godina. FRANCUSKA DJEČJA KNJIŽEVNOST ima dugu tradiciju književnosti za djecu sa izvan književnom svrhom (zbirke, basne, katekizmi…) 1697. godine izašla je knjiga zbirka bajki „Pripovijest ili priče iz davnih vremena s poukam“- 8 bajki – pisac Charles Perrault. Zbirka kasnije postala poznata pod imenom „Priče moje majke guske“. Francoise Fenolon „Pustolovine telemahe“ 1699. g., i to se javlja kritička masa Antoine Galand „Priče iz 1001 noći“ 1704 g. prvi europski prijevod i od tada arapske priče postaju dio europske književnosti NJEMAČKA DJEČJA KNJIŽEVNOST nastaje iz engleskih moralističkih časopisa Christian Felix Weisse izdaje 1771. godine „Tjednik za dobar odgoj i mladež“-časopis za roditelje s prilogom za djecu. Prvi samostalni časopis za djecu je iz 1772. godine „Leipeiški tjednik za djecu“. Časopis koji je bio najpopularniji izašao je u 3 izdanja (odigrao važnu ulogu u hrvatskoj dječjoj književnosti), a izdavao ga je „Dječji prijatelj“ (za čitatelje od 5. – 11. godine, tema su bajke, povijesne priče, prirodoslovlja, životopisi velikih ljudi)-tamo je stvorio jednu obitelj, oca i prijatelje učitelje koji su dolazili u kuću i djeci držali predavanja i obrazovali ih. Godine objavljivanja djela: Jean de Brunhoff
Priča o Barbaru, malom slonu 1931.g
Dr. Seuss Green Eggs and Ham 1960. g The Cat in the Hat 1957. g Jens Sigsgaard Pale sam na svijetu 1942.g Dick Bruna
Miffy 1955.g
