SCHWEIGER LERCHENFEL D VON AMAND, LAND UN D LEUTE VON BOSNIEN UND HERZEGOWINA, WIEN 18 78. ZEMLJA I LJUDI BOSNE I HERCEGOVINE, BEČ, 1878. Poput skrivene bašče Sarajevo leži u dolini devet puta premoštene rijeke, koja ovdje iz planina stiže. Ono je opkoljeno brdima; golim i šumovitim. Ne baš ovdje, nego dva sata zapadno od grada, granaju se sedlaste ulice poput onih na Kobiljoj Glavi. Riječ je o mjestu Blažuj, gdje stiže glavni put, koji vodi iz dalmatinskih zemalja, preko ušća Neretve u more, pa onda gore, u z tok rijeke, preko Mostara, da bi se izgubio u visokim brdima oko bosanske kotline. Temelje ovdašnjeg Sarajeva (Bosna Seraj) postavili su odmetnici, da ih tako nazovem, begovi Sokolović i Zlatarović. Činjenica je da je Sarajevo ostalo glavno sjedište bosa nskog feudalnog plemstva. Grad broji oko pedeset hiljada stanovnika, od čega je oko 35 hiljada Muslimana. Ne može se reći da na današnjem Sarajevu leži teška sjena onog starog grada, u kojem su često harali požari i pljačkaši Eugena Savojskog. Svaki put bi vale bi uništene vrijedne turske građevine, ali bi se također grad uvijek iznova obnavljao i podmlađivao, dizavši se iz pepela i ruševina. Kao godina osnutka današnjeg Sarajeva uzima se 1465. I tako se grad dizao, padao i razvijao četiri stoljeća. Postojao je ovdje grad i prije dolaska Osmana. Zvao se Bosna i nalazio se na izvoru rijeke Bosne, jednu milju daleko odavde. Međutim, taj je grad, nakon dolaska Osmana – uništen. Nedugo nakon što su Sokolović i Zlatarović stigli u grad, Sarajevo je na istočnom obr onku dobilo jednu tvrđavu, koju je izgradio Husrev -paša, prvi vezir Bosne. I do današnjeg dana na tom su mjestu vidljive zidine. Sarajevo se nalazi dijagonalno od savskog puta i Egejskog mora. Ono se smatra centrom vlasti ovog dijela Carevine. Ovdašnje plemstvo znalo je iskoristiti strateški bitan položaj grada. Vidljivo je to kroz brojne privilegije koje su uživali begovi, te drugi bogati i ugledni. Trajalo je to vijekovima, sve dok željezna ruka prepotentnog Omer -paše nije učinila kraj domaćoj feudalnoj a ristokratiji. Bez obzira na takvu vladavinu Omer-paše, Muslimani Sarajeva se još uvijek gorko ponose svojim gradom, nazivajući ga najljepšim gradom Turske carevine poslije Stambola. Sarajevo je okruženo visokim brdima i planinama. S jedne takve tačke pruža se naročito fascinantan pogled. Na desnoj obali rječice Miljacke prostire se glavnina grada, sa njegovim uskim i zavojitim uličicama. Na lijevoj obali rijeke, kao i prema zapadu šire se razbacana predgrađa. Kako se udaljavate od centra idete prema njima, loše ulice postaju još lošije, prepune dubokih rupa, na kojima bi se neizvježbane i nenaviknute noge mogle lahko slomiti. Gradom dominira zelenilo, iz kojeg se uzdižu brojne munare, a visoko gore stražari tvrđava. Ne smijemo zaboraviti ni mostove, bili oni kameni ili drveni, kao ni dvije najznačajnije džamije: Carevu, koja leži na lijevoj obali Miljacke, i nedaleko od nje Begovu, oko koje se grana središte grada. Ove dvije džamije ponos su bosanskih Muslimana, iako se te građevine ni izbliza ne mogu uporediti sa brojnim monumentalnim zdanjima Turskog carstva. Spomenute džamije izgledaju sasvim obično, pa i dosadno, i izvana i iznutra, iako ih krase lijepi krovovi u obliku kupola, a u njihovim dvorištima teče vesela voda šadrvana, na kojima se izvršavaju vjerska pranja. Unutrašnjost džamije krase šareni stubovi i kaligrafski natpisi koji nam kazuju da nema drugog boga osim Allaha, Njega koji je Najmilosniji među milostivim, i da je sve što se zbilo, jeste i bit će, određeno njegovom voljom. Na svodu visi veliki žičani luster sa brojnim i raznobojnim sijalicama, koje se stavljaju za vrijeme mjeseca Ramazana, kako bi se postigao lijep ugođaj dok vjernici mole njihove večernje molitve. Na vijencima kupola, kao i oko munare također u ovom mjesecu svijetle raznobojn a svjetla, čineći sve ljepšim i svečanijim. Kompletna slika odiše skladom Orijenta i okolnih šumovitih predijela.
Sarajevo nema mnogo velikih građevina: guvernerovo sjedište, Konak, dvospratna kasarna i nekoliko hanova, te nekoliko većih kuća bogatih musli mana i kršćana i rezidencije evropskih konzula. Karakteristično za ovaj, kao i svaki drugi orijentalni grad, jeste natkriveni bazar sa raznim dućanima. Oko njega se granaju uličice trgovaca i zanatlija, dajući mjestu dah orijentalnog šarenila. I sa hanovima Sarajevo stoji bolje od mnogih drugih gradova Carstva. U boljim hanovima možete naći i divane, što ne možete sresti u mnogim velikim anadolijskim i sirijskim hanovima, gdje se sjedi na golom prljavom podu, među mnogobrojnim insektima. Međutim, u tim zemljama Levanta nećete vidjeti tamna i masivna groblja. Kada zađete u njihova bijela groblja, ukrašena čempresima, prije ćete pomisliti da ste u kakvom parku. Na muslimanskim ćete grobljima petkom, koji je turska nedjelja, sresti mnogo dobro raspoloženih žena, koje će se uz razgovor i druženje pomoliti za svoje mrtve. Tada ćete shvatiti kako muslimani smrt smatraju normalnom pojavom, baš kao i život i kako nemaju nimalo straha niti tuge pred smrću. I ne samo to; na muslimanskim grobljima čut ćete brojne ptičij e glasove. Naime, muslimani mnogo drže do ovih razdraganih pjevača, koji će na muslimanskim grobljima uvijek naći za njih ostavljene hrane i vode u specijalnim posudicama postavljenim baš u tu svrhu... U Sarajevu je drugačije; groblja su gola i ničim ukraš ena. Zasigurno ne mogu biti mjesto za ugodno druženje muslimanskih žena i lijenih narodnih poglavara. Ovi potonji će za mjesto svoga druženja radije izabrati jednu od brojnih kafana, koje su razbacane po mjestima sa kojih se pruža krasan pogled na grad. Ip ak, ako pogledate u njih dok sjede u ovim kafanama, zaključit ćete da oni nisu tu kako bi uživali u pogledu, nego da samo kunjaju u nekom svom polusnu. Ipak, ne možemo staviti strogi znak jednakosti između bosanskog muslimana, koji je ustvari Slaven koji pripada Poslanikovoj vjeri, i originalnog Osmana od Stambola, Kitaja, Konje ili Izmira ili arapskog odnosno kurdskog nomada. Ipak, prizori života u Sarajevu su potpuno orijentalni; na svakom koraku srest ćete ulice, zgrade i ljude tako nalik onima na Bosfor u. Ovu orijentalnu sliku dopunjuju čopori pasa lutalica, koji su izranjavani ljudskim rukama i međusobnim obračunima. Ovi psi, koji haraju gradom i vrebaju iz svake ulice, mogu će uporediti sa divljim šakalima, čija noćna zavijanja Evropljane bude iz sna. Potpuno je orijentalna i tišina, skoro samostanska tišina, koja prekrije grad nakon zalaska sunca, kada se svaki živi stvor skloni pod krov svoje kuće. Nju naruši samo pokoji noćni čuvar, koji lupkajući štapom po mraku, korača po ulicama, čuvajući dobro od lopova. Ipak, ovdje narod ne mora strahovati od lopova. Takvi se izrodi teško nađu među ovim notornim poštenjačinama.
VON OBERST GEORG FREIHERRN VOM HOLTZ, DIE LETZTE KÄMPFE UN D DER HEIMMARSCH 1878., WIEN UND LEIPZIG, 1908. PUKOVNIK GEORG FREIHERR v. HOLTZ, POSLJEDNJE BORBE I P OVRATAK U DOMOVINU 1878., BEČ I LAJPCIG 1908. Trideset godina nakon osvajanja Sarajeva i aneksije zemlje, 1908. godine, izdata je knjiga sjećanja Georga Freiherra, pukovnika K. K. monarhije, o austrougarskim trupama od Broda do Sarajeva 1878. godine. Knjiga se zove «Naše trupe u Bosni i Hercegovini 1878» pored osvajanja Sarajeva predstavlja svjedočanstvo o životu u gradu nakon uspostave austrougarske uprave.
OSVAJANJE SARAJEVA BOSNA SERAJ 18. AUGUSTA 1878. Grad Sarajevo ili Bosna Seraj brojao je oko pedeset hiljada stanovnika za vrijeme našeg prvog posjeta. Od toga je bilo 36 hiljada muslimana; četiri hiljade Srba pravoslavaca, koji su imali jednu lijepu crkvu, zatim; oko hiljadu i po katolika, takozvanih Latina, koji nisu imali svoju bogomolju, pa su vjerske obrede održavali u jednom lokalu, franjevci su međutim imali malu crkvicu; bilo je više od dvije hiljade španskih jevreja, koji su činili snažnu zajednicu; ostatak stanovništva otpadao je na Grke, Armene, druge jevreje itd. Sve lopov do lopova, bitanga do bitange. Ipak, da bih bio potpuno pravedan, moram reći da su od svih njih ipak najčestitiji bili muslimani. Takvo iskustvo imali smo neposredno nakon osvajanja! Izuzev nekolicine centralnih ulica, grad je potpuno odisao turskim stilom. Bio je premrežen uskim, vijugavim i prljavim sokacima prepunim smeća kojim su krstarili brojni psi, a bilo je koliko i stanovnika. Od većih zgrada treba istaći Konak, veliku kasarnu, Vojnu bolnicu, Grčku crkvu, više konzulata i nekoliko vr lo lijepih džamija. Sarajevo je imalo oko stotinu džamija. Pored nekoliko monumentalnih, bilo je mnogo skromnijih, od kojih je svaka mala svoju čar i po jednu visoku munaru, koje su izdaleka izgledale puput čačkalica. Sarajevo nije imalo većih trgova. Po t urskom običaju moglo se naći u centru grada mnogo, nasumice razbacanih, malih muslimanskih grobalja. Sredinom grada teče rijeka Miljacka, stotinjak stopa široka i osam puta premoštena. Na istoku, tik ispod tvrđave, u Miljacku se ulijeva prelijepa, divlja r iječica Mošćanica. S druge strane grana u susret joj teče Koševski potok, a hiljadu stopa dalje na Zapad i Sušica. Položaj grada je raskošan. S tri strane grad opasuju brda i planine, djelimično gole, djelimično pokrivene šumom. Samo je zapadni dio ravan. Sve to skupa čini prekrasan pejsaž. Na sjevero-istočnom kraju grada uzdiže se tvrđava. Staru peterougaonu tvrđavu, visoku tri metra čini nekoliko kula. Na mjestu gdje se nalazi srušeni zid nastavljaju se zidovi novije gradnje, koja čini novu tvrđavu i koja zauzima čitav dio grada. Najnaočitiji dio nove tvrđave je tzv. žuti bastion (žuta tabija op.pr.), koji je ime dobio po specifičnoj boji kamena od kojeg je izgrađen. Gledajući odavde na grad, sve bi moglo biti u dometu topovske paljbe;baš kao i u Višegradu . Grad bi mogao biti gađan jednako i sa južne i istočne strane, te iz pravca Huma. Grad bi se sa zapada mogao zauzeti jedino pod uvjetom da su brda i planine, koje okružuju dolinu Miljacke, pod kontrolom napadača. Ova tvrđava i Pašino brdo, na suprotnoj st rani grada, najdominantnije su tačke grada. Sve ovo uzeli smo kao predispozicije u našu korist za ono što će se odigrati 19. augusta 1878. godine. Napredovanje je započelo; dvije formacije krenule su ka gradu s desne strane. Četvrta četa kao prethodnica, iza nje treća, a mi, 52. četa, imali smo zadatak da iza njih krenemo.
Oko pet sati prethodnica je udarila na protivnika negdje na planinskom sedlu. I tako je došlo do prve razmjene vatre. Kapetan Steiner potisnuo je grupu od sedamdesetak upornih pobunjenika i tako stvorio preduslove za dalje napredovanje, koje je zapelo oko šest sati na istočnim obroncima. Upravo tu došlo je do najintenzivnije pucnjave. Pobunjenici su bili zauzeli položaj u blizini tvrđave. Iako je bio niži od naših položaja, pružao im je id ealan zaklon, ali i omogućavao precizno pucanje. Pošto je bitka sve žešća, komandant prethodnice, major Franz v. Horvath, uveo je u bitku 52. četu. Neposredno na desno krilo između 5. čete i izviđača. Situacija se bližila kulminaciji. Najkritičniji trenuta k bio je kada su pobunjenici, sa nešto više ljudi nego što je nas bilo, uspjeli da se popnu do naših položaja, uzvikajući - Allah! Allah! Došlo je do borbe prsa u prsa. Major v. Horvath naredio je također juriš i svih pet i po četa navalilo je na protivnika , da bi im se odmah sa desne strane pridružio neozlijeđeni dio 6. čete i Prva izviđačka četa. Protivnik je imao velike gubitke, pa se jednim dijelom sklonio prema Mošćanici, a drugim dijelom u zaklon kod tvrđave. Napokon oko 12.45, uspjeli smo zauzeti džam iju koja je bila snažno branjena. Potom je potpukovnik Segerc nastavio napredovanje kroz četvrt pravoslavaca, gdje nije naišao ni na kakav otpor. Miljacku je prešao na Carevom mostu, stigao oko jedan poslije podne kod Konaka i zauzeo ga. Pokret Mulleovih jedinica; 27. lovački bataljon, prvi bataljon i pola sedmog bataljona, teče, neometano dok prodiru u prve redove gradskih kuća. Od 27. lovačkog bataljona formirane su tri grupe, a dvije grupe od 2. čete. Oni su uspjeli osloboditi put do pukovnika Šegerca, k oji je bio zauzeo džamiju, pa su ujedinjeni krenuli na pobunjenike pod tvrđavom. Prvu i drugu četu vodio je pukovnik Skrobanek. Oni su lagano pristizali iz pravca zapada, da bi oko dva poslije podne i žuti bastion bio zauzet. Treći bataljon je prodro do gr adskih ulica, 9. i 10. četa upali su u tešku uličnu bitku s kojom su se mogli uspješno nositi. A 12. četa, koja je bila pod komandom, pukovnika Deutscha, u jurišu je zauzela prvo veći dio Vojne bolnice, a zatim i čitavu bolnicu. Uspjeli su potom zauzeti i most Skenderiju uprkos grčevitoj i čvrstoj odbrani pobunjenika. Potom su se spojili sa glavninom snaga 46. regimente. Jedan dio grada je bio uspješno zauzet njihovim napredovanjem. Prodor je stao pred položajima ispod tvrđave, gdje su pobunjenici pružili v eliki otpor. Pucalo se dugo i žestoko, ali bez rezultata. Brigadir je na prvu liniju sada poslao i pola6. čete, koja je stigavši tamo stala pod komandu zapovjednika napada. To se odigralo u 11.45. Uporedo s tim na Goricu smo dovezli bateriju velikih topova , pa smo sada mogli uzvratiti na vatru sa pobunjeničkih položaja. Uskoro je njihova paljba bivala sve slabija i slabija. Dva protivnička topa na sjeveru bila su neutralizirana, a s naših položaja mogli smo vidjeti kako se masa ljudi kreće cestom prema Mokrom. Kada je brigadir uvidio da su pobunjenici uglavnom napustili svoje položaje naredio je napad. Kratko i intenzivno puškaranje odzvanjalo je unutar krune zidina. Trubači su trubili juriš uvjereni u pobjedu, kao da su time uzvikali: Živio naš Car! Vojnici pod komandom Franza Karla puni elana s pokličima su se približavali srcu zidina. Nekoliko stotina pucnjeva iz pobunjeničkih puški nisu bili ni sjena opasnosti. Pobjednici nadirući masovno ulaze u tvrđavu, čak i kroz pukotine. Vojnici jedan drugom pružaju ramena kako bi lakše preskočili zidine. Zaostali branioci unutar tvrđave bježe tražeći panično izlaz. Bilo je oko 12.45 poslije podne, možda i ranije, ali nikako kasnije, kada je hrabri brigadir istaknuo pobjedničku zastavu regimente «Mollinary» na sjevern om bastionu, uzbuđeno uzvikajući parole u čast Njegove visosti. Dakle zastava regimente «Mollinary» bila je prva koja se na sjevernom bastionu zavihorila iznad osvojenog grada. To je bio zaista lijep i svečan trenutak. Sa bastiona se moglo okom obuhvatiti cijelo ratište. Grad je gorio na sedam mjesta. Zvuci rata i borbe još su bili u zraku i vidjelo se kako naše trupe nadiru sa svih strana. Na ulicama je još bilo borbe; vidjeli smo to po bijelim oblačićima koji nastaju nakon
puščanih ispaljenja. Na cestama koje vode prema Mokrom i Palama vidjeli smo kako pobunjenici bježe iz grada. Snage komandanata Villecza i Kaiffela napokon su zagospodarili gradskim kvartovima. Do jedan poslije podne Sarajevo je bilo zauzeto. U pojedinim ulicama tu i tamo su se ulični bo rci, muškarci, žene, pa i djeca, i dalje bacali kamenjem na naše borce. Morali su biti neutralisani. Do pola tri poslije podne vatra je potpuno utihnula u cijelom gradu. U četiri sata je na tvrđavi bila istaknuta velika državna zastava, uz svečani plotun s totinu i jednog topovskog pucnja. Sarajevo je pod nogama Njegovog visočanstva, našeg gospodara u ratu i miru. Do pet sati mir je potpuno uspostavljen. Sve državne zgrade vojska je zauzela, kao i ulice. Komandant korpusa je svečano ulazio u zaposjednutu ka sarnu. Kršćansko stanovništvo, koje se krilo za vrijeme borbe, kako ne bi postalo žrtvom fanatičnih muslimana, sada je izlazilo i punilo ulice kojima je svečano koračao general. Dok su pobjednici koračali ispred Grčke crkve, njena zvona su zvonila svom sna gom. Bilo je to zvono za sahranu turske vladavine u Bosni. ××××××××××××× NAKON OKUPACIJE SARAJEVA
Bitka za Sarajevo je okončana. Grad je u našim rukama. Grupe raštrkane u vrtlogu uličnih borbi sada se ponovo okupljaju i postrojavaju. Mrtvi su sahranjen i, ranjenici medicinski zbrinuti, vojni logor utaboren. Jedan dio vojske stacioniran u grad, dok su izviđači osmatrali smješteni po okolnim brdima. Na strateškim tačkama u i oko grada trebalo je iskopati vojne rovove. U tvrđavi se smjestila 7. rezerna regi menta. Divizijski štab sa administracijom raširio se po brojnim kancelarijama dojučer turske vojne škole. Čete vojske, koje nisu uspjele naći mjesta u gradu, ulogorile su se na zapadnoj strani grada, s obje strane Miljacke. Moglo se reći da je tog 19. augu sta nastupio potpuni mir. Ali, povremeni detašmani govorili su o tome da se pobunjenici nisu sasvim smirili. Međutim, sudeći po mojim saznanjima ti pobunjenici postojali su uglavnom u mašti izvještača. Naša regimenta bila je smještena zapadno od grada iz među ulice koja vodi ka Blažuju, i južnog ruba Gorice. U zoru 20. augusta, imali smo pune ruke posla. Zalihe municije bile su pune već 19. augusta uvečer, pa smo se bacili na otklanjanje kvarova na mehanizaciji, nastalih pod utjecajima kiše prašine i borbi . Također smo užurbano radili na sakupljanju podataka za liste gubitaka, o poginulim i ranjenim, koje smo hitno morali dostaviti nadređenima. Pisali su se prijedlozi za odlikovanja za hrabrost iskazanu u borbi. Trebalo je podijeliti novac borcima za slijed ećih deset dana. Ukratko, bilo je posla do neba. Uprkos tome, već sutradan smo ustali rano, veoma raspoloženi, i već oko deset sati prijepodne, zatražili od nadređenog da nam dozvoli odlazak u grad. On nam je dao odobrenje, uz savjet da ponesemo pištolje, jer se na pojedince i manje grupe vojnika, još uvijek tu i tamo otvori vatra. Kao primjer naveo nam je slučaj podoficira iz 47. rezervne regimente koji je to jutro ranjen. I tako smo nas petorica krenuli bez određenog cilja, sa željama da se provedemo. Već na zapadnom rubu grada naišli smo na tragove jučerašnje borbe. Tu se borio naš Treći bataljon i 12. četa, pod komandom kapetana Rudolfa Deutscha. Oni su uspjeli hrabro zauzeti prve nizove kuća i tursku bolnicu. U narednom kvartu bila je 9. četa. Vidjeli s mo kako dogorijeva nekoliko turskih kuća. Kažu da je ovdje pukovnik Imelić imao grdne muke da osvoji jednu kuću iz koje se pružao žestok otpor. Kada im je konačno pošlo za rukom da upadnu u kuću, vidjeli su da su im protivnici bili jedna trudna žena i dese togodišnji dječak. Iako je vojska upala u kuću, oni su i dalje
pucali. Promašili su Imelića, ali su ranili one iza njega. Ljutiti vpjnici su htjeli na njih nasrnuti puškama i bajonetima, ali je tada ispod stepenica pokuljala masa pobunjenika. Vojska se brz o povukla i zapalila kuću, kako bi vatra i dim istjerala pobunjenike. Tako je na kraju i bilo. Šetajući stigli smo i do mosta koji premošćuje Koševski potok i do prve i nama najbliže džamije. Ovo je kvart 46. regimente, koja je ovdje imala veoma težak zada tak. Džamiju su zauzeli pobunjenici i utvrdili je za dugotrajnu odbranu. I ovdje su žene bile bitne saučesnice pobunjenika. Pružale su svoj doprinos borbi gađajući protivnike kamenjem sa munare. Kada je vojska napokon upala u džamiju, natjerali su pobunjen ike na munaru i bacili ih odozgo. One koji bi pad preživjeli, vojnici iz okolnog žbunja bi upucali. Leševi su sada bili sklonjeni, ali su oštećenja i krvavi tragovi unutar džamije i na munari, svjedočili kakva se krvava borba ovdje vodila. Naš dalji obilazak doveo nas je do kuće u kojoj su do jučer živjele časne sestre, a danas je ona štab 3. brdske brigade naše divizije. Ove časne djevice pokupile su samo najosnovnije stvari i pobjegle kako bi svoje djevičanstvo sačuvale pred našim divljim vojnicima. Odatle smo izbili na glavnu sarajevsku ulicu. Sudeći po širini, ne bismo baš rekli da je glavna ulica. Ipak, arhitektura okolnih zgrada daje joj evropski civiliziran izgled. Oko nas su simpatične radnjice, čiji vlasnici sada marljivo rade na sklanjanju barikada , koje su sami postavili da zaštite svoju imovinu u crnim danima Hadži Loje. U jednoj takvoj radnjici uspjeli smo naći i kupiti nekoliko flaša veoma kvalitetnog, ali ne i preskupog konjaka. Unajmili smo nosače sa velikim sepetima na leđima, kako bismo uspj eli nakupovati sve ono čega smo se toliko poželjeli i koje naše oko dugo nije vidjelo. Željeli smo, napokon, napuniti svoje vojničke ormariće i barem u tom smislu normalizirati uslove života. Bilo je tu zeleniša za supe, povrća, krompira... Stvari poput en gleskog ili francuskog senfa bilo je teško naći, pa su te đakonije bile prava dragocijenost. Svako od nas imao je spisak sa željama naših drugova, koji nisu dobili dozvolu za izlazak u grad pa su ostali u logoru. U glavnoj ulici nalazio se jedini respektab ilan hotel ovdje. Mislim da se zvao «Evropa». Otišli smo u hotelski kafić, gdje smo sreli mnoge naše drugove iz drugih četa. Popili smo po kahvu i nastavili sa obilaskom. Ulice su bile veoma živahne i interesantne, šarajući naš vidokrug bezbrojnim i zanim ljivim orijentalnim nošnjama. Osjetili smo na sebi nelagodnost neljubaznih pogleda nosača koji su u grupi stajali. Pravili smo se da nas to nimalo ne tangira i nastavili dalje. Ženska na ulici skoro da nije bilo. Tek tu i tamo zaklepetale bi drvene nanule srpskih žena i djevojaka. Bila je to obuća drvenih potplata sa samo dva kožna kaiša koji pridržavaju kožu. Umijeće hodanja u takvoj obući probudilo je našu začuđenost. Šetajući dalje naišli smo na jednu nimalo lošu apoteku. Morali smo kupiti i neke lije kove, pa smo ušli unutra. Bili smo veoma ljubazno pozdravljeni. Apotekar je Austrijanac. Kaže nam da se u prethodnih nekoliko dana dok su borbe trajale, morao dobro sakriti. U suprotnom, kaže, ne bi se dobro proveo! Povjerio je svoju radnju prijatelju Fran cuzu i razglasio da je otišao na put. Međutim, bio je samo u podrumu. Vratio se nakon što je saznao da su pobunjenici poraženi. U apoteci su sjedili trojica turskih vojnih doktora, u tako lijepim uniformama, da posmatrač mora ostati očaran. Prilikom našeg ulaska u apoteku pozdravili su nas vojničkim pozdravom i nastavili razgovarati sa apotekarom na solidnom francuskom jeziku. Među sobom su razgovarali na nekom nama potpuno nerazumljivom jeziku, pri tom su stalno pušili, pa smo imali dojam da smo u nekakvoj pušionici, a ne u apoteci. Apotekar nam je dao nekoliko vrijednih savjeta u vezi sa pravilima ponašanja u kontaktima sa ovdašnjim trgovcima i gostioničarima. Kaže, sada će oni kolosalno podići cijene, kako bi što više profitirali od našeg prisustva.
Pitao nas je koliko smo platili kahvu u hotelu. Odgovorili smo da smo za svaku šoljicu plaćali po deset krajcara. «Vidite, gospodo draga», rekao je apotekar, « taj vas je lopov pokrao za četiri krajcara po kahvi, jer je kahva još jučer bila šest krajcara». «Kre ćete u bazar», nastavio je apotekar, «pa, poslušajte kako ćete, gospodo. Ako se odlučite kupovati kod Srba, Grka ili Jevreja, platite im polovicu cijene koju traže i slobodno izađite sa kupljenom stvari». To nas je začudilo, pa smo upitali hoće li se trgovci buniti zbog tako drastičnog postupka. «Ma kakvi, ti lopovi neće ništa reći. I budite sigurni da ste čak i plativši pola cijene, opet vi ti koji su na gubitku», odmahnuo je rukom. « Ja vam savjetujem da kupujete kod muslimana, oni su ipak najpošteniji», nastavio nas je savjetovati. Kada smo upitali gdje možemo kupiti najbolji duhan, dao nam je adresu jednog starog Turčina, koji je držao dućan s vanjske strane bazara. «To vam je jedan pošteni starac koji će vas sigurno dobro i jeftino uslužiti», kaže naš savjetnik. Znajući da prisutni turski ljekari ne govore njemački, rekao nam je na njemačkom slijedeće: « Gospodo moja, pogledajte ove ljekare. Kao i većina njihove sorte, oni su Grci. Mislite li da će im pasti na pamet da bi trebali vršiti svoju službu i zb rinjavati ranjenike i bolesne. Ma ni govora. Već sedmicama ovdje provode po pola dana, ometaju mi posao i dime mi cijelu apoteku». Ovo je kraj turske ekonomije, ali s tim i našeg prijateljstva. Ako sami ne vide da su nepoželjni i ne napuste apoteku, jednostavno ću ih izbaciti». Nekoliko dana kasnije, saznali smo iz istog izvora, ova trojica ljekara, koji su sa svojim četama bili stacionirani u Sarajevu, vraćeni su u svoju domovinu. Nakon korisnog razgovora krenuli smo zadovoljiti svoju radoznalost na bazar u. S vanjske strane ta nam se građevina učinila visokom oko osam metara. Na blago zaobljenom krovu rasla je rijetka travica i mahovina. Tri ili četiri staklene kupole osiguravale su da svjetlost stigne u unutrašnjost bazara. Zakoračili smo u unutrašnjost kroz široka otvorena vrata. Za nas je to bio poseban doživljaj, jer ranije nikad nismo vidjeli Orijent toliko izbliza. Bezistan je u stvari hodnik dug oko 120 -130 stopa, a širok 12-15. Na kraju hodnika, punog različite robe naišli smo na široka vrata , ista onakva kroz koja smo ušli. S obje strane nalazili su se dućani, daskama međusobno odijeljeni. Na policama je bila poredana roba, a ispred polica postavljen pult za prodavača. Međutim, nijedan trgovac nije stajao za pultom. Svi su u blizini nemarno s jedili. Trgovci koji trenutno nisu imali mušterije stajali su i razgovarali na sred hodnika, pogledajući prema svojoj robi. Ukoliko bi uspjeli privući neku mušteriju, skakali su oko nje kao majmuni nudeći robu. Tako lukavo, napadno i neprirodno ponašali su se jevrejski, srpski i grčki trgovci i najgori lopovi Armeni. Muslimanski trgovci nisu im bili ni nalik. Oni su mirno i spokojno sjedili na podu svog dućana, pušeći predugačke čibuke. Njih je bilo baš briga za vanjski svijet. Ukoliko bi mušterija stala pr ed njegov dućan, on bi je klimanjem glave pozdravio, ili je nikako ne bi pozdravio, zavisno od raspoloženja. U oba slučaja, međutim, nije progovarao ni riječi. Ukoliko bi mu mušterija zatražila nešto, on bi mu tu stvar dodao i rekao cijenu. Turci nisu zb og nas digli cijene, pa se s njima nije moglo cjenkati kao sa drugim prodavačima. Ukoliko bi ste se pokušali ipak cjenkati on bi rekao: «Ne, gospodine, neće ići». Uzeo bi vam stvar ispred nosa uz kratko: «jok!», vratio je na svoje mjesto i nastavio pušiti svoj duhan, ne obraćajući više nimalo pažnju na vas – baš kao da ste odjednom postali zrak i nestali. Poslije riječi: «jok!» svaki razgovor je završen. Ma koliko se trudili on vam ništa neće htjeti prodati. Sa nemuslimanskim trgovcima ponašali smo se onako kako nam je apotekar savjetovao. I uspijevalo je. Plaćali smo pola cijene i uzimali robu. Trgovci su forme radi galamili i odmahivali glavom, ali se nijedan od njih nije zaozbiljno bunio. Vrativši se u naš logor prepričavali smo drugovima do u detalje ono što smo doživjeli. Moglo se ovdje kupiti svega: od maketa lokomotiva i parobroda do šarenih balona i drugih sitnica. Nevjerovatno koliko je sve bilo zanimljivo i originalno. Sve je opčinjavalo šarmantnim neredom i šarenilom. Mogle
su se naći prave umjetni ne u vidu ručno vezenih ćilima kao i košulja i nošnji i to sve pored igračaka za tursku i kršćansku djecu. Bilo je tu i mlinova za kahvu pored parfema sumnjivog porijekla. Zatim čibuci svih veličina pored ženskih mahrama. Pa čajevi uz rum i maticu (blaga r akija sa aromom anisa). Sapuni i četkice za zube lošeg kvaliteta sa lopatama, tavama, drvenom i kožnom obućom. Mogle su se naći i sve vrste alata sa štofovima živahnih boja. Duhan, fesovi, lampioni koji služe da stanovništvo ima svjetlosti i nakon što se u gasi javna rasvjeta, kako ne bi polomili vrat i noge kada se kasno vraćaju kući iz posjeta. Košulje, turske papuče, srebrene tabakere i muštikle... Srebrenina u kombinaciji sa drvetom šljive je umjetnost karakteristična za livanjski kraj, pa se otud i dovozi. Iz fočanskog je, pak, kraja prijeklo vrijednog i izrezbarenog oružja itd.itd. Ukratko žeđ za kupovinom mogla je biti višestruko zadovoljena. Svi smo sebi kupili po jedan fes, koji nam je najbolje služio kao noćna kapa koja najbolje čuva glavu u taboru pod vedrim nebom. Osim fesova svi smo kupili i čibuke te lampione. Te su svjetiljke bile veoma praktično konstruirane i davale su dovoljno svjetlosti čak i za čitanje i pisanje. Na ova tri artikla –fes, čibuk i lampion – sarajevski trgovci napravili su van redan profit. Naime, samo tri dana nakon osvajanja Sarajeva, nije bilo austrijskog vojnika koji ih nije posjedovao. Kada bi neki stranac zalutao ovdje, zakleo bi se da ovaj grad nije pod nogama Njegove Visosti, nego pod vlašću padišaha, jer bi na sve stran e mogao vidjeti vojnike sa drečavim crvenim fesovima na glavi. Zadovoljivši svoju radoznalost i nagon za kupovinom, napustili smo bazar i krenuli put radnje starog Turčina na kojeg nas je uputio apotekar, kako bi naš čibuk i duhan bili vrijedni novca kojeg platimo. Njegova radnja nalazila se s vanjske strane bazara, kako nam je apotekar rekao. Njegov dućan bio je slično konstruisan kao oni u unutrašnjosti bazara, samo što su zid iza leđa, kao i bočni zidovi bili načičkani policama sa svim vrstama duhana sa čitavim listovima biljke; od najsvjetlije žute do najtamnije smeđe sve su nijanse ovdje zastupljene. Jedan od nas, koji je znao srpsko -hrvatski jezik, prevodio je Turčinu naše želje. Nakon svakog zahtjeva on bi sa različitih polica uzimao po jedan list duhana, zarolao i rezao. Potom nam je dao cigaret -papir kako bismo na licu mjesta probali različite vrste duhana i odlučili se za onu koja nam najbolje paše. Taj starac je nastojao izaći u susret željama svih nas. Kada je svaki od nas našao svoj duhan, on je listove prskao vodom i rezao ih veoma tanko, skoro na debljinu svilenog konca. To nam je bilo veoma interesantno jer se sve radilo bez ikakvih mašina, samo uz pomoć jednog nožića. Izrezani duhan je zatim izvagao i naplatio. Onda ih je stavio u plave papirn e vrećice. Pazarili smo približno jedan kilogram. Opskrbljeni ovom aromatičnom biljkom, koja nam je tako nedostajala proteklih dana, izašli smo iz dućana. Pažnju nam je privukla filigranska radnja preko puta, ali smo zaključili da nećemo imati vremena da i tu uđemo, pošto smo se u logor morali vratiti do ručka. Stigli smo na vrijeme, natovareni svojim orijentalnim blagom. Prijavili smo se nadređenom i onda počeli dijeliti kupljene stvari sa spiska naših drugova koji nisu dobili dozvolu za odlazak u grad. Ku pljeni senfovi i druge đakonije dočekani su sa oduševljenjem. Konačno će naš vojnički jelovnik biti obogaćen. O tome kako smo se hranili već sam pisao u svom ranijem eseju «Od Broda do Sarajeva». Sigurni smo da bi uspjeli i dodatno poboljšati ishranu ukoliko bi duže ostali u Sarajevu. Za sada, ne znamo hoćemo li ostati ili će nas poslati negdje drugo. Poslijepodne smo opet otišli u šetnju. Sada smo posjetili drugu obalu Miljacke. Okrenuli smo leđa glavnoj ulici i prešli preko Carevog mosta. Odmah nam je paž nju privukla obližnja turska slastičarna, čiji su slatkiši u izlozima naprosto mamili. Iznad njih je u staklenim zdjelama bilo izloženo mnoštvo šarenih bombona i drugih trajnijih slatkiša. Orijentalci su poznati kao veliki ljubitelji slatkiša, premda za tom strašću nimalo ne zaostaju i naša gospoda pukovnici. Zato odlučujemo ući, ne samo radi sebe i svoje slasti, nego i radi naših oficira. Unutra su sjedili neki turski oficiri, pili kahvu i pušili duhan. Kada smo ušli oni su ustali i ljubazno nas pozdravili . Mi smo uzvratili pozdrav na isti način. Nekoliko trenutaka kasnije sjedili smo skupa, a oni koji su znali njihov jezik bili su u živahnom razgovoru. Ova muslimanska gospoda odmah
su počeli savijati duhan za mene i moje drugove. Srećom, njihova kultura je znatno uznapredovala, pa nisu lizali papir nego su pustili da sami to uradimo. Odbiti ponuđenu cigaretu bila bi veoma velika uvreda. Pitam se šta bismo učinili da su lizali te cigarete. Mislim da bismo ipak prihvatili, jer čovjek, radi poštovanja konvenci ja, mora preći preko koječega. Ipak, drago nam je da je ispalo ovako. Zanimljiva priča desila se početkom oktobra jednom našem generalu koji je od vojne komande bio poslan da ode u posjet najuglednijem sarajevskom begu, kako bi usput razgovarali i pregovar ali. Beg se taman bio vratio iz svog stambolskog ljetnikovca. Je li baš bio na odmoru ili je bio na ratnom savjetu? To niko nije znao! Ili nije htio znati! Dakle, naš je general otišao begu u društvu jednog oficira koji je služio i kao prevodilac. Za njima je išla i konjička pratnja. General je bio impresioniran njegovim bogatim posjedom. Beg ga je lično čekao na dnu stepenica i uz sve izraze gostoprimstva poveo ga unutar kuće. Nakon što su sjeli u luksuznoj primaćoj odaji, sluga u bogatoj muslimanskoj nošnji servirao im je jaku crnu kahvu. Drugi sluga dodao je domaćinu dugački, predugački čibuk sa špicem od jantara i drugim draguljima. Beg je uzeo čibuk i prislonio na duhan koji se već pušio na zapaljenom uglju. 1 Beg je povukao nekoliko dimova i onda pruži o čibuk generalu, duboko se naklonivši. General je bio zatečen. «Nisam znao šta da radim!», pričao je kasnije general. «Bio sam u dilemi da li da skinem dio koji se stavlja u usta. Hoću li time uvrijediti bega. Od pomisli da ću taj čibuk, koji je do malopr ije bio u njegovim staračkim ustima, sa užasnim zubima, staviti sebi u usta – okrenuo mi se stomak. Ovi ljudi znaju biti veoma osjetljivi kada neko povrijedi njihove osjećaje. A diplomat, baš kao i borac, nekad mora preći preko svojih principa. Dužnost je važnija od stomaka. Zatvorio sam oči i povukao nekoliko dimova. Jedva sam dočekao da mu vratim čibuk uz kurtoazan naklon. Ali, gle, ovaj crni Turčin briše o svoju odjeću mjesto koje se stavlja u usta i tek onda nastavlja pušiti! Došlo mi je da ga iste seku nde zadavim!», pripovijedao je general. Ali vratimo se ovoj otomanskoj gospodi, našim novopečenim prijateljima. Izgledali su daleko civiliziraniji od drugih njihovih oficira. Njihova oficirska ljestvica počinje tek od majora – bimbaše, koji je u kasarni smješten zajedno sa svojim potčinjenim, dakle bez oficirskih privilegija. Jedan od ovih oficira, koji je veoma dobro govorio francuski, kazivao nam je kako su se morali pobrinuti za sigurnost francuskog i engleskog i drugih konzula i konzulata u danima našeg osvajanja Sarajeva. To je bio njihov zadatak. Zahvalni su svom Allahu da sa tim pobunjenicima nemaju posla. Začudili smo se njihovom načinu i običaju sjedenja. Sjedili su na klupi pričvršenoj za zid, podavivši pod sebe noge po tipičnom turskom običaju. Izašavši iz slastičarne ugledali smo prelijepu Carevu džamiju, koja se nalazi odmah do Carevog mosta. Ispred džamije nalazio se živi vozni park. Kažem živi, zato što su terete umjesto vozila nosile životinje, magarci i konji. Okolo su se vrtili ljudi zadužen i za istovar i hranjenje životinja. Džamija je privremeno pretvorena u jedno veliko skladište. Nešto dalje vidjeli smo zgradu Konak. To je sada rezidencija komandanta korpusa. Ne možemo vidjeti ništa iznutra, ali se s vana vidi da je ta zgrada jedno evrops ko zdanje. Posjećujemo i veliku kasarnu u kojoj su pješadinci. To je impresivna građevina na tri sprata. Tu je lovački bataljon, peti bataljon i jedinica topovske baterije. Poslije posjete krećemo nazad ka svom logoru. Planiramo stići prije sumraka, jer j oš nije preporučljivo kretati se ovim uskim vijugavim uličicama po mraku. Naredni dani donijeli su dosta rada i službovanja. Još uvijek nisu bili otklonjeni svi kvarovi na mehanizaciji. Zdravstveno stanje naših ljudi bilo je odlično. Od kuće su krenuli sn ažni i uhranjeni, pa nije bilo problema u privikavanju na život vojnika. Sve su podnijeli u zdravlju i uz zdrav humor.
1
Begovi su imali poslugu koja se brinula samo za čibuke, tzv. čibukdžije op.a.).
Turčin, mislim da se prezivao Jamaković 2, bio je desna ruka onog bandita Hadži Loje. Nije uspio pobjeći s njim na vrijeme, pa je smaknut vješanjem po odluci prijekog suda. Uskoro je izvršenje smrtne kazne vješanjem, na insistiranje muslimana, zamjenjeno strijeljanjem. To je za muslimane bila velika milost. Naime, za njih je vješanje bilo nešto najgore, jer je njihov poslanik rekao da obješe ni neće ući u raj. Vidite samo šta je vjera; ona i smrt može učiniti lijepom ili ružnom, kao da nije isto kako je čovjek umro. Uprkos toj odluci, u blizini našeg logora, iza šatora komandanta, bila su na vidno mjesto postavljena ogromna vješala. Toliko vel ika i neproporcionalna okolnim stvarima, da se činilo da su izašla iz slikovnice. Premda više nisu korištena, bila su zastrašujuće upozorenje gospodi muslimanima da ipak postoji mogućnost da njihova sudbina skonča na ovoj drvenoj napravi. Nijedno smaknuće nije izvršeno na ovim vješalima. OPET U SARAJEVU Ponovo smo u Sarajevu, u našem starom logoru. Sudbina se ponavlja. Po povratku sa naše prve ekspedicije dočekala nas je vijest o smrti pukovnika Kaltenbrunnera. Sada nas je na povratku opet dočekala tužna vijest: podlegao je komandant Trećeg bataljona, major Ludwig Eimannsberger, koji je prilikom osvajanja Sarajeva teško ranjen pucnjem u prsa. Mi u regimenti nismo mnogo znali o majoru Eimannsbergeru; on među nama nije puno boravio, s obzirom na to da je bi o zapovjednik Centra za obuku kadeta u mjestu Liebenau u blizini Graza. Tek nedavno bio je prekomandovan na mjesto komandanta Trećeg bataljona. Ipak, za to kratko vrijeme provedeno s njim shvatili smo da se radi o velikom čovjeku i drugu te oficiru velikog znanja i iskustvom. Taj hrabri čovjek neočekivano nas je napustio. Ta nas je vijest zaista pokosila i rastužila. Sa ekspedicijom prema Mokrom, završio se ratni pohod naše regimente. Ovo vrijeme brzo je proletjelo u svakodnevnim vojnim vježbama i sačinjava nju potrebnih detašmana. Poslijepodne bismo odlazili u grad pred Carevu džamiju, pred kojom je svakodnevno svirao vojni orkestar. Sjeli bismo u slastičarnu i, slušajući našu muziku, ispijali neko tursko piće. Turci baš i nisu uživali u ovoj muzici. Vidjelo se to po njihovim ubrzanim koracima, kao da se žele što prije udaljiti od orkestra. Međutim, bilo je tu kršćanskog svijeta i lijepih djevojaka, prvenstveno Srpkinja, sa malim kapicama na glavi, nalik na fes, i nehajno raskopčanim vezenim prslucima, ispod kojih se naslućivala bujnost grudi prekrivenih skoro prozirnim lepršavim košuljama. Njihovi orijentalni pogledi i nožice u papučama uzrokovali su daleko više ljepote i uzbuđenja od šetnje sa komandantom, koji je ovuda svakodnevno šetao, gledajući narodno v eselje. Uvečer smo otišli u restoran koji je ovdje otvorio bivši kuhar njemačkog konzula. Nije bilo loše, ali ni nešto specijalno. Ovdje su nas privukla izvanredna peciva, kao i štrudle, savijače od jabuka i knedle sa šljivama. Mnogi od nas nostalgično su željeli poslije dugo vremena opet jesti ova jela, koja su u njihovim dalekim domovima stalno spremana. Dobro vino moglo se naći kod jednog Hercegovca. Bilo je to vino neobičnog ukusa i besprijekorne kvalitete. Poslije sam saznao tajnu neobičnog ukusa ovog vina. Naime, vinari uopće ne koriste bačve za spremanje vina, nego ga stavljaju u specijalne čuture obloženje kožom jarca. Ono se gostima služi upravo iz tih čutura. Zaista izvanredan ukus. Čovjek se na sve navikne osim na pomisao da će biti obješen, rekao je neki mudri Englez. Nama doduše nije bilo teško navići se na kombinaciju vina i jarca. Sipali smo ga u grlo. Bilo je to sasvim tamno vino, pa nije čudo što ga je ovdašnje stanovništvo nazivalo crno, a ne crveno vino. To snažno vino imalo je svojstvo da više udara u noge nego u glavu, pa smo morali biti veoma oprezni, kako bismo se bez teturanja vratili u logor.
2
Jednog dana stigla je zapovijest da se Drugi bataljon mora premjestiti u turski kvart smješten na obronku Pašinog brda. To je za većinu bila dobr a vijest, premda se neki nisu s tim slagala. Jer šator je šator, a kuća je kuća, ma kakva bila, pogotovo kad kiša pada. Ja sam bio zadužen da istražim taj kvart, skupa sa zaptijom 3 i podnesem izvještaj o tome gdje bi bio najpogodniji smještaj. Taj turski p olicajac je već bio obaviješten o mom zadatku i dobio je instrukciju da mi se nađe pri ruci. Ovaj čovjek turskog imena i titule, Mustafa -aga, prešao je u našu službu skupa svojim potčinjenim, što je, ruku na srce, bila rijetkost. Bili su to vrije dni i pouzdani ljudi, zadovoljni što od nas redovno dobivaju plaću i hranu. Poslije perioda neodgovorne turske vladavine to je za njih bilo pravo čudo. I dalje su nosili svoje uniforme. Vremenom su na fes okačili mesinganog dvoglavog orla i dobili puške vinčesterke. Na ovaj zadatak poveo sam poručnika Baricha, koji mi je veoma koristio kao prevodilac. Mustafa -aga je bio visok, lijepo građen i markantan muškarac. Uz to bio je vrlo ljubazan te nas je odmah ukratko informirao o lokalnim zbivanjima. Nakon što smo se srdačno rukovali, zamolio sam poručnika Baricha da mu kaže kako sam iskreno uvjeren da će bam on pomoći da nađemo adekvatan smještaj te da se iskreno nadam da nećemo morati zauzeti njegovu kuću. Ovaj naš musliman je klimnuo glavom i nasmi ješio se, uvjeravajući nas da ćemo biti odlično smješteni i da će bimbaša biti zadovoljan. A taj bimbaša sam bio ja – gospodin major. Ja sam se iskreno poslije zauzimanja Sarajeva osjećao kao paradni konj, nakićen novim činovima i unaprijeđen u komandanta čete. Malo me je kosnulo što to njima nije bilo jasno. Zahvaljući pronicljivosti našeg Mustafe i njegovim dobrim poznavanjem lokalnih prilika, zadatak je bio brzo i kvalitetno obavljen, na zadovoljstvo naših pretpostavljenih. Svaki makar površni poznavalac vojnih prilika potvrdit će da je to pravo čudo, jer na svijetu ne postoji nezadovoljniji stvor od pretpostavljenih oficira. Mislim da je tom njihovom zadovoljstvu pridonijela činjenica da su dugo boravili na otvorenom, pod šatorima, i da im je toga bilo preko glave. Valjda mi niko neće prigovoriti to što sam sebi i svojima izabrao najbolji smještaj. Za oficire Trećeg bataljona izabrao sam po Mustafinom savjetu, jednu lijepu kuću na uglu ulice. Bila je u vlasništvu bogatog Turčina koji je u blizini imao č etiri kuće. Tri smo mu oduzeli za smještaj vojske, a četvrta je ostala njemu i njegovom haremu. On je sam izabrao koja će mu kuća ostati. Nama je pripala jedna prostrana orijentalna kuća. U prizemlju su bile svakodnevne prostorije, a na spratu su živjele njegove tri žene. To da su u gornjim odajama živjele žene, vidjelo se i po tome što su prozori bili zaštićeni gustim drvenim rešetkama. Od prostorija u prizemlju kuća je imala veliku i malu sobu, kuhinju i prostranu konjsku štalu. Kroz kuću su bogato izrezb arene široke stepenice vodile na široku verandu. Ovoj kući pripada i prekrasan voćnjak, ali je on od kuće odijeljen zidom. U voćnjak vode jedna sasvim mala vratašca. Toliko mala da smo se sasvim morali sagnuti kad smo kroz njih prolazili. Cij elo imanje opet je bilo ograđeno čvrstim zidom, čija je visina dosezala do prvog sprata kuće. U blizini kapije nalazila se mala kućica sa jednom sobicom; sigurno je to bilo mjesto za osmanskog domara i čuvara. Kada smo stupili u odaje na prvom spratu zatek li smo vlasnika koji je još uvijek pakovao stvari. Bio je to jedan mali čovjek, skoro komičan, sa ogromnim krivim nosom i golemom bradavicom te sa gustom crnom bradom, koja je tek ponegdje počela sijediti. Na njemu je bila skupa odjeća, prvenstveno svileni pojas – majstorski primjerak orijentalne umjetnosti. Ostavljao je dojam veoma bogatog čovjeka, što je i bio. Stojeći pred nama gledao nas je nimalo ljubaznim pogledom, što je
3
pripadnik žandarmerije, policijski oficir op.pr.)
sasvim razumljivo, mrmljajući neiskrenu dobrodošlicu. Po njegovom nalogu sluge s u sve jastuke i krevete odnijeli na sigurno, pa je nama preostalo da sjedimo i spavamo na golim daskama. To je prevršilo svaku mjeru, pa sam naložio Barichu da diskretno kaže Mustafi da smjesta riješi ovaj problem, kako ne bismo bili prinuđeni poslužiti se stvarima iz njegove kuće. To je izvrsno djelovalo, poput magične riječi. Mustafa se uozbiljio i rekao vlasniku: «Šta misliš, brate, gdje će ova gospoda spavati kad ti sve odneseš». «Gdje god hoće, to je njihova stvar», mrmljao je vlasnik. «Vidi, brate, ovaj ovdje gospodin bimbaša, kojeg je poslao švapski car, neka ga Bog nagradi što mi redovno daje plaću, kaže da nema dovoljno mjesta za smještaj carskih vojnika. Ako ih ovdje ne uspije smjestiti, morat će dio švapskih vojnika smjestiti i u tvoju kuću, gdje boraviš sa svojim ženama», namrgođeno mu je Mustafa govorio. Ta mogućnost, da švapski vojnici borave u istoj kući s njim i njegovim ženama, potpuno je paralizirala malog Turčina. «Ukoliko vratiš dušeke, jastuke i jedan sto, ovaj gospodin bimbaša ti daje r iječ da neće nijednog vojnika smjestiti u tvoju kuću», ponudio mu je Mustafa spasonosno rješenje. Dok smo trepnuli, jastuci su vraćeni na svoja mjesta i mi smo se zadovoljni udaljili. Sljedećeg jutra smo se uselili. Tom prilikom vojnicima je pročitana zapo vijest o tome kako se moraju ponašati. Zapovijest je nalagala da se tuđe stvari moraju čuvati, da se stanovništvo ne smije uznemiravati. Svaka je kuća imala voćnjak, ali se voćke, (pošto je to bio period kada zriju) ne smiju brati i uzimati. Data je instru kcija da se te voćke otkupe od vlasnika, pošto stanovništvo živi od toga, a i jeftino je. Prema vlasnicima se moralo odnositi ljubazno i s uvažavanjem. Što se tiče njihovih žena, vojnici su se morali ponašati kao da one ne postoje. Bili smo sigurni da naši momci neće praviti probleme. Ne samo da su bili poslušni, nego im je bilo veoma stalo do dobrog glasa koji je pratio našu regimentu. - Ipak, uvijek se moralo računati na izuzetke. Smjestili smo se u naš novi dom. U domarevu kuću smjestili smo dvojicu rač unovođa iz 5. i 6. čete. Veliku sobu u prizemlju dali smo posluzi, a malu sobu konjušarima; oni su brinuli o našim dragim životinjama, koji su nosili sanitetski materijal za potrebe čitavog bataljona. Tu je rezervni ljekar bataljona, doktor Stocker, ljubaz ni medicinar vršio preglede. U velikoj sobi na spratu živjeli su ostali potčinjeni bataljonci, njih petorica, i doktor Stocker. U manjoj sobi na spratu, veličine svega četiri kvadrata, u koju su vodila mala vratašca, poput onih u voćnjaku, bili smo smješte ni kapetan Steinberg i ja. U ovoj je sobici bivši vlasnik usrećivao svoje supruge, ispunjavajući svoje bračne obaveze, otkrio nam je Mustafa na mangupski osmijeh. Pernati jastuci koje smo kapetan i ja nabavili na bazaru, služili su nas veoma dobro. U našoj sobi nije bilo divana, pa smo improvizovali sa koferima i jastucima. Ekseri na zidovima služili su nam kao vješalice i bili smo potpuno zadovoljni svojim smještajem. Ako je bilo toplo, pokrivali smo se samo kaputima, ako je bilo hladno spavali smo u odjeć i. Bilo kako bilo, najvažnije je da smo pod krovom. Bilo je mnogo smijeha u našoj sobici. Nezaboravni trenuci. Ukoliko ne bi izašli u grad, naši potčinjeni sjedili bi na rubovima naših improviziranih ležaja i do kasno iza ponoći pričali šale, viceve, doživljaje. Objedovali smo na verandi kad je bilo lijepo vrijeme. Ukoliko je bila kiša, onda u sobi za potčinjene. Bilo je smijeha i za vrijeme tih obroka. Sto koji nam je vlasnik ostavio, prije se mogao nazvati malom štoklom, širokom tek pola metra. Na njega s e mogla smjestiti samo jedna zdjela. E, oko takvog stola na divanima je sjedilo i jelo nas osam muškaraca. Izgledalo je kao da sjedimo jedan na drugom. To je stvaralo komplikacije i izazivalo smijeha. Pukovnik grof Bolza bio je visok čovjek i nije znao kud bi sa svojim nogama. Kupili smo zemljano posuđe kako na limenim tanjirima iz oficirske kuhinje ne bismo opekli prste. Dan nakon što smo se smjestili vraćao sam se kući i u dvorištu zatekao vlasnika. Razgledao je želeći vidjeti kako su se Švabe smjestili u njegovoj najboljoj kući. Kada je probao zaviriti u naše privatne prostorije, sluge su ga u tome taktično spriječile.
Pozdravio sam ga po običajima ove zemlje. Brzo mi je odzdravio i odmaglio kroz mala vratašca. Slijedio sam ga da vidim šta ustvari hoće. P ogled mu je išao od stabla do stabla dok je šetao voćnjakom. Očekivao je da neće zateći niti jednu voćku. Međutim sve voćke koje su jučer bile na granama i danas su bile tu. Ovo je pomjerilo njegove horizonte shvatanja. Ljubazno mi se naklonio, nasmiješio i udaljio se. Šef kuhinje je javio da je ručak spreman. Otkako smo u Sarajevu uživamo u bogatstvima ukusa. Imamo meso, povrće, krompire, voće... Sve one stvari kojih smo se luđački bili zaželji. Tamam smo bili završili ručak i pili jaku crnu kahvu kad su n am sluge javile da je napolju vlasnik kuće i da je svim silama navalio da s nama razgovara. Dozvolili smo da uđe. Pojavio se na verandi sa velikom srebrenom zdjelom, punom prelijepog voća, koje je on lično brao iz mase drugih voćki. Sada nam je to, pomal o svečano, želio ponuditi. Iako smo svi znali pokoju rečenicu srpsko-hrvatskog, dovoljnu za osnovnu konverzaciju, dobro nam je došlo prisutsvo poručnika Baricha, već spomenutog prevodioca. Rekao je Turčinu da kapetan Steinberg pita koliko košta to voće. «B ogami ništa», odgovorio je Turčin potpuno iznenađen. Kapetan je insistirao da Turčin kaže svoju cijenu, ili da ode sa svojim poklonom jer, kako je rekao, austrijski oficiri ni od koga ne primaju poklone. Kada mu je poručnik preveo kapetanove riječi, Turčin se potpuno prenerazio. Nije bio kadar ni riječ prozboriti. To mu se sigurno nikad u životu nije desilo. Na kraju je zamolio da njegov mali poklon ne bude odbijen, jer bi ga to strašno uvrijedilo. I tako smo prihvatili njegov poklon i pozvali ga da sjedne s nama i popije crnu kahvu, koja je upravo poslužena. Prihvatio je s radošću naš poziv. Ponudili smo ga duhanom, pa je sebi smotao jednu cigaru. Sve vrijeme izgledao i držao se veoma stidljivo. Kada smo mu se zahvalili na njegovoj pažnji, digao je ruke uvi s, kao da odbija te riječi i uzviknuo: «Ništa, ništa!» Na kraju smo mu rekli da bi nam učinio veliku uslugu kada bi nam svakodnevno isporučavao voće i mlijeko, dakako uz plaću. Rado je prihvatio ponudu i obećao da će to učiniti za veoma povoljnu cijenu. Ot vorili smo konjak, te smo i njemu ponudili čašicu.Morali smo mu se zakleti svim na svijetu da je to rakija, da nije vino. Nije nam baš vjerovao, pa je mirisao piće prije nego što ga je sasuo u grlo. «Da, ovo zaista nije vino», potvrdio je. Nakon druge-treće čaše, postalo mu je ugodno. Nije više bio stidljiv nego naprotiv, veoma razgovorljiv. Barich ga je s osmijehom upitao: «Ti», ti si sigurno bio jedan od onih koji su pucali na nas kada smo napadali grad» 4. To je Turčin žustro opovrgnuo, praveći se nevin poput janjeta. Mi mu, dakako, ni najmanje nismo vjerovali. Onda smo ga upitali bi li pucao na nas da se sad vrati njegova vojska. «Nisam lud. Naši kad dođu prvo što urade jest da ti sve pokradu. Vaši ljudi su potpuno drukčiji. Da su naši na vašem mjestu, j a sad ne bih imao nijednu voćku. Vi ništa nećete uzeti ako ne platite. Vi ste zaista čestiti ljudi», rekao je sasvim iskreno. Nakon četvrtog konjaka upitao nas je jesmo li mi pravi muškarci. Poručnik Barich na to je rekao:»Vidjeli ste u borbi da smo muškar ci, baš kao i vi». «To mi je jasno, gospodine, nisam na to mislio. Mislio sam na činjenicu da uopće ne gledate naše žene. One su, srećom, sasvim mirne od vas. Kada bi dolazila naša vojska morali smo dobro sakriti naše žene», pojasnio je. Bilo mu je objašnj eno da su naši vojnici odgojeni u duhu poštovanja tuđeg vlasništva, bez obzira radili se o običnoj šljivi ili ženi te da im je naređeno da ne smiju uznemiravati stanovništvo, tim prije što su došli ovdje da ostvare red i mir. Kao što čitalac vidi, sve smo učinili da ne uznemiravamo građane i da na najbolji način promoviramo svoje vrijednosti. Turčin je zamišljeno klimao glavom dok je govorio:»Da smo znali kakvi ste vi ljudi niko se protiv vas ne bi borio. Svi bismo ostali kućama.» Konjak je udario u noge, pa je on sad teško ustao, nerazgovijetno se zahvalio i otišao kući.
4
( U to vrijeme nisu poznavali persiranje op.a.),
Nekoliko dana kasnije na Pašinom brdu sasvim se udomaćio naš bataljon. Poslije našeg vojničkog objeda domarširali smo do cilja oko dva poslije podne. Već sam rekao da su na strateškim tačkama oko Sarajeva bili postavljeni vojni rovovi. Tu je i dalje bilo nesigurnosti te još nije prestala potreba za držanjem tih linija. Tek krajem oktobra reducirali smo ove straže. Sa ovih mjesta najbolje se moglo osmotriti Sarajevo. Vojnici i oficiri poduz eli su sve kako bi se zaštitili od varljivih vremenskih neprilika. Improvizirali su odlično s obzirom da nisu imali šatore, a noći su bile hladne i vjetrovite na ovim planinskim visinama. Oficiri i vojnici iskazali su svoje vanredne arhitektonske talente, za koje ne bi ni znali da ih imaju da ih ovdje nužda nije natjerala. Uglavnom, osvjedočili smo se u umjetnost improvizirane gradnje. Skloništa su bila kamuflirana busenjem, a krovovi su sačinjeni od isprepletenih letvica i granja. Zaista relativno udobno i izvrsno utopljena u okolinu skloništa. Međutim, kada bi padala kiša, blatnjave kapi curile bi po glavama vojnika, te su tada izgledali kao da im je ten od čokolade. To je bila jedina mahana ovim nastambicama, ali je, s obzirom na okolnosti, ne bi trebalo uzeti zllo. Neka od ovih skloništa ranije su koristili pobunjenici koji su, povlačeći se uklonili i uništili noseće krovne grede, što je nama uzrokovalo brojne komplikacije. Stolovi i klupe bili su jednostavno ali majstorski napravljeni. Ležaji su bili us tvari daske pričvršćene za pod prekrivene slamom. Ali, od te slame nije bilo kakve koristi; spavač bi već poslije par minuta ležao na goloj dasci, a slama bi pobjegla lijevo i desno. Vrlo brzo, međutim, vojnici su shvatili da je svježa trava, a ne suha sla ma, daleko bolja prostirka. Kada smo mi stigli već su u djelo provodili taj pronalazak;svježu travu prostrli su po krevetima, a suhu slamu zapalili pred ulazom. Taj potez imao je veoma koristan učinak, jer je dim brzo rastjerivao bezobrazne miševe, koji su skupa sa vojskom uselili u ove zemunice. Nakon što se vatra ugasila s radošću smo mogli konstatovati da smo se potpuno riješili tih dosadnih sustanara. Međutim bilo je već kasno da započnemo popravke na zemunicama, pa smo samo napravili planove za sutra i otišli se odmarati. Ni sat nismo s mirom ležali, a već je na našu zemunicu ponovo izvršena prava invazija miševa. Hrabro su jurišali preko naših tijela i glava prema hrani, glodali su kožne torbice i užasno cijukali. Cijelu noć proveli smo u borbi protiv ove mišije armije. Poučeni tim iskustvom sutradan je pred spavanje bila provedena opsežnija operacija loženja slame. Oko našeg skloništa dugo je gorio krug slame. S velikim nadama pošli smo leći. Međutim, ponovila se sinoćnja situacija;svi miševi bili su na svojim mjestima čim su se pogasila svjetla i zavladao mir. Sutradan sam dao prijedlog da sklopimo primirje sa našim dosadnjakovićima. Naime, prije nego ćemo leći, ostavili smo na stolicu ostatke hljeba i mesa, da se oni posluže. Uz svjetlost lampiona, k oji je gorio cijelu noć, vidjeli smo da je sto potpuno prekriven i da vrvi miševima. Vremenom su bili sve sporiji, da bi na kraju, siti do guše, otišli spavati u svoje labirinte od slame. I mi smo tada mogli zaspati. Druge odbrane od ove napasti jednostavn o nije bilo. Što se tiče naših rovova, oni su svakim danom bivali sve bolje utvrđeni, jer je svaka smjena straže određeni dio vremena radila na proširivanju rovova i njihovom dodatnom utvrđivanju. Sa desne strane rovova do prije nekoliko dana nalazio se je dan mladi šumarak. Sada više ne postoji – svo drveće je oboreno. Korist od toga bila je dvostruka; prvo, nijedan čovjek ne bi se neopažen mogao privući do rovova, a drugo, to drveće navečer smo koristili za loženje vatre. Ovdje ozbiljno razmišljam da napiš em odu našoj pješadiji i njihovim lopatama. Jer, ono što su oni uspjeli uraditi uz pomoć te alatke graniči sa nevjerovatnim; pred tim lopatama nestala je čitava šuma (bez sjekire), iskopani su rovovi, lopatama su cijepali drva za potpalu i rezali meso! Čak je bilo pokušaja da ih se upotrijebi kao tave. To nije uspjelo. Da jeste, stvarno bi bilo previše. Na linijama smo svakodnevno imali goste koji su nam, s vremenom, zaista prirasli za srce. Ti gosti bili su mnogobrojni sarajevski psi. Ove jadne i bijedne p se vjerovatno su napustili njihovi raniji vlasnici. Vođeni instinktom i glađu našli su se u blizini naših rovova. Vojska ih je hranila otpacima, pa su uskoro naše rovove voljeli kao svoje kuće. Ljudi su se dobro odnosili prema njima, a psi su to znali
uzvratiti. Osim što su bili dobra zabava vojnicima, uskoro su i sami postali naši stražari. Svezani psi proveli su preko noći sa stražom. Ujutro bi ih pustili da se istrče. Uvijek bi se vraćali kad namirišu doručak. Psi su najživahniji oko devet ujutro, kada u gledaju tovarne životinje koje donose hranu za naredna 24 sata. Oni pola sata ranije strče do grada i trčkaraju za tovarnim životinjama, veselo lajući, sve do položaja. Ipak najviše uzbuđenja bilo je kada kuhari sijeku meso. Psi su stajali na potrebnoj udaljenosti, mašući repovima i gotovo se smiješeći. Kada kuhar baci komad mesa on dadne znak za početak borbe. Ponekad je bilo pokušaja da poneki pas pokuša uzeti komad mesa sam. Ti bi pokušaji završavali udarcem u njegove slabine i pokajničkim skičanjem. Prednost njihovog prisustva bila je i u tome što uopće nije bilo smrdljivog smeća oko položaja;svi naši otpaci završavali su kao slasni zalogaji u njihovim stomacima. Neki psi toliko su omilili vojnicima, da su ih poslije odveli sa sobom kao ljubimce u Beč. Nije bilo nikakvih doživljaja vrijednih spomena tokom našeg četverodnevnog boravka na položajima. Jedva smo dočekali da se vratimo kući u tursku četvrt. U septembru su dodjeljivana vojna unaprjeđenja, pa je došlo do izmjena u regimenti. Naš komandant batalj ona, kapetan Schmotzer, postao je major i preuzeo komandu nad Trećim bataljonom. Nama je stigao novi komandant iz 27. lovačkog bataljona, major Ferdinand Schkrobanek, koji je 1859. godine odlikovan za zasluge, da bi 1866.godine dobio orden Željeznog križa za hrabrost. Dobili smo veselog i iskusnog komandanta, uvijek spremnog na šalu, ali i cjenjenog u cijeloj regimenti. Jutra smo uvijek provodili u vojnim vježbama, a poslijepodne smo jahali sa komandantom oko Sarajeva. Jednog dana odjahali smo do doline Luk avice, želeći posjetiti porodicu koja pravi kvalitetno domaće pivo. Našli smo i pivara, i njegovu ženu, ali i mnogo naših zemljaka... STRAUSZ ADOLF, BOSNI EN. LAND UND LEUTE. HISTORISCHETNOGRAPHISCH.GEOGRAPHISCHE SC HILDERUNGEN, WIEN 18 83., II, 53-67. BOSNA. ZEMLJA i LJUDI. HISTORIJSKI, ETNOGRAFSKI i GEOGRAFSKI PRIKAZ, BEČ, 1884.
Pošto smo vam već opisali stil gradnje i obilježja mjesta detaljno ćemo opisati i dva grada. Dakako, najviše pažnje posvetit ćemo glavnom gradu. Po mišljenju bosanskog naroda, Sarajevo je centar ljepote kojeg čine monumentalne moderne zgrade, te sjaj i raskoš, koje jedan grad samo može imati. Ko je Sarajevo vidio, sve su mu se želje ispunile. Sa bosanskog aspekta Sarajevo je, bez sumnje, od najveće važnosti. Sarajevo je ogledal o Bosne. Naime, rijetko gdje ćete naći grad koji tako vjerno oslikava čitavu zemlju. Drugi gradovi Bosne, premda daleko manji, imaju karakter potpuno jednak karakteru Sarajeva. Baš kao što mali kolibri ima sve iste organe kao i kralj ptica, samo mnogo man je tako se i svaka bosanska provincija može ponositi da ima iste karakteristike kao i Sarajevo. Svaka važnija bosanska cesta vodi ka Sarajevu, najvažnijem trgovačkom i političkom središtu. Ko je u Sarajevu bio prije nekoliko godina, danas ga više ne bi pre poznao. Glavni grad doživio je veliki preokret nakon okupacije. Na sve strane srest ćete vidljive tragove napretka. Kao da se grad, uljuljkan tromom indolencijom Orijenta, odjedanput trgnuo iz sna pa sad naprosto pulsira životom. Da nije bilo okupacije, to zasigurno ne bi bio slučaj. Grad se nalazi na 1750 stopa nadmorske visine. Omeđen je planinama, Humom i Mrkvinim brdom na sjeveru, na istoku Bakijom i na jugu Trebevićem. Grad leži u kotlini. Centar je poput amfiteatra, a naseljeni obronci poput terasa. S a svih strana svijeta na grad se pruža zanosan pogled. Grad je presječen tokom Miljacke, rijeke široke svega 80 -100 stopa. Kupole, bašče, kuće i munare utapaju se u šareni prizor koji podsjeća na prefinjeni rad nekog starinskog prsluka.
Panorama Sarajeva gledana iz daljine toliko je fascinantna, da s pravom možemo reći da nema mnogo takvih gradova na svijetu. Popis stanovništva iz 1879.godine pokazao je da grad broji 21.377 stanovnika. Od toga 14.848 muslimana, 3.447 pravoslavaca, 698 rimokatolika i na kra ju 2.077 Jevreja. Dakle preko sedamdeset posto su muslimani. 5 Treba spomenuti vremena kada je u gradu živjelo i 60 -80 hiljada ljudi. Mnogi su, međutim, usljed burnih vremena i okupacija, odlučili nastaniti se u mirnijim krajevima. O tome danas svjedoče brojne napuštene kuće. Navodno, muslimani su bili ti koji su masovno napuštali grad i zemlju. Kažu da su bosanski muslimani najfanatičniji od svih muslimana koji su živjeli u okvirima Turske imperije. I danas glatko odbijaju svaki pokušaj reforme. Iako su i mali prilike potpuno se osvjedočiti u dobre namjere austrijskog cara, oni i dalje odmahujući glavom s nepovjerenjem gledaju na sve naše skupe investicije u Bosni. Po njihovom stavu da se primjetiti da su mirni samo zato što su na to primorani. O lojalnosti i prilagođenosti nema ni govora. Sve službe Zemaljske vlade svoje sjedište imaju u Sarajevu. Ovdje se nalazi Vrhovni sud, pravoslavne i katoličke bogomolje, Gimnazija, pravoslavna gimnazija, djevojački dom, sve administrativne i finansijske službe... Rijeka Miljacka je devet puta premoštena. Četiri mosta su snažne kamene konstrukcije, izgrađene u 15. i 16. stoljeću. Njihova ljepota će se zasigurno dojmiti svakog putnika. Cijeli grad leži na području nešto većem od pola kvadratne milje. U dolini pokraj Milj acke kuće su zbijene. Kako se ti redovi penju prema obroncima, bivaju sve rjeđi; sve je manje kuća, a sve više bašči koje ih okružuju. Ulice Sarajeva su uske i vijugave. Krovovi kuće ne samo da se dodiruju, nego su skoro jedna cjelina. To je neizecivo opas no kada dođe do požara. Sarajevo je nestajalo u plamenu više puta: 1480, 1644, 1656, 1687. i djelimično 1878.godine. Ulice su popločane kamenjem. Od okupacije su ulice Sarajeva oslobođene smeća i prljavštine. Zahvaljujući trudu policije, psi beskućnici ne tumaraju gradom. Glavne ulice su lagano zadobile evropski izgled. Tu se umjesto malih zbijenih kućica danas nalaze evropske zgrade, izgrađene od čvrstih materijala, te gostione, restorani i kafane, također u evropskom stilu. Za javnu rasvjetu koriste se petrolejske lampe, što godišnje košta državu oko deset hiljada guldena. Među najuglednije gradske zgrade ubrajamo Konak, koji se nalazi na desnoj (lijevoj, op.pr.) obali rijeke, zatim Filipovića kasarnu, izgrađenu 1857.godine, oba beszistana sa svojim otmjen im dućanima, koji su imovina vakufa, tursko kupatilo pod kupolama, novoizgrađeni oficirski kasino, teatar u Ćemaluši, stare begovske kuće te nekoliko novijih privatnih zgrada. Od crkava je najdominantnija pravoslavna crkva u glavnoj ulici Franza Josepha. To je nezgrapna građevina masivnih dimenzija obojena u bijelo. Crkva ima toranj, ali se on mora još graditi uvisinu. Na tome upravo rade. Pravoslavci su i ranije pokušavali isposllovati dozvolu za podizanje tornja, ali su turske vlasti to zabranile, uz obr azloženje da bi tako crkva zadobila monumentalan izgled, što je protivno turskim zakonima. Taj zakon nalaže da nijedna zgrada ne smije visinom nadmašiti munaru. Rimokatolička, kao i druga pravoslavna crkva, potpuno su neugledne građevine. Treba spomenuti da je ogroman broj džamija u gradu. Najvažnija je Gazi -Husrev-begova džamija sa predvorjem, okružena zidom i utopljena u krošnje drveća. U džamijskom dvorištu nalazi se sveti bunar sa mermernom fontanom, gdje vjernici obavljaju svoja obredna pranja. Gornji dio, krov bunara, postavljen na stubovima, ima dosta sličnosti sa bunarom Aja Sofije u Carigradu. Džamijsko predvorje, poduprto stubovima, raskošno je ukrašeno. Tu se donese umrli muslimanski prvaci prije puta na vječni počinak, kako bi ožalošćeni izmolili posljednju molitvu za njega i izrekli posljednje zbogom. Unutrašnjost džamije je u polumraku, pa se na zidovima tek razaznaju ispisani stihovi iz Kur'ana i lusteri koji vise sa plafona kupola. Udubljenje u zidu pokazuje pravac Meke, a pored njega s lijeve strane je postavljena propovjedaonica, sa koje se čita Kur'an ili drži propovijed. Desno od udubljenja je 5
mimber, uzdignuto mjesto sa kojeg se petkom i praznikom obavlja molitva za vjernike i sultana. Samo veće i uglednije džamije imaju mimber. Pod je pre kriven raznovrsnim ćilima. Što svjetlost jasnije ulazi u džamiju, mi sve više razaznajemo koliko su ti ćilimi skupocijeni. Muslimani izuvaju opanke u predvorju. Od stranca također očekuju da izuje obuću prije nego što stupi u džamiju. Pored džamije se nala zi kapela u kojoj počivaju kosti osnivača i njegove žene . 6 Sarkofag Husrev-bega posebna je i raskošna znamenitost; ogromnih je dimenzija, prekriven skupim prekrivačima i mahramama sa zlatovezom. Preko svega je prebačena crna tkanina, sa zlatom ispisanim riječima iz Kur'ana. Na mjestu gdje mu je glava postavljen je ogroman turban. Uz Husrev begov mauzolej priljubljen je nešto manji – onaj njegove žene. Graditelji su na zidu, kojim se dodiruju ova počivališta, ostavili jedan prozor sa rešetkama, kako bi njih dvoje se i vijekovima poslije mogli gledati. Uz Begovu moramo spomenuti i Carevu džamiju na lijevoj obali Miljacke u blizini Konaka. Njena munara, visoka 25 -30stopa, izdiže se iz manjih i većih džamijskih kupola. Na šiljastom vrhu munare postavljen je pol umjesec, a ispod, skoro također na vrhu, tik ispod krova, nalazi se terasica koja okružuje munaru, s koje mujezin pet puta dnevno poziva na molitvu. Munare sliče jedna drugoj, a zgrade džamija, iako međusobno nalikuju, ipak se razlikuju. Ulaz svih džamija je na sjeverozapadu, kako bi se muslimani čim uđu u džamiju odmah našli lice u lice sa pravcem gdje se nalazi Meka. Sarajevo ima 42 kamene džamije; sve ostale su drvene. Nakon okupacije mnogo drvene džamije su stradale u požaru i do dan -danas nisu ponovo izgrađene. Pojedine džamije bile su u nekoj vrsti vlasništva pojedinih porodica. Nakon što su te porodice napustile grad i džamije su ostale puste. I danas su to napuštene bogomolje. U njima su do 1882.godine bile smještene vojne straže, pošto država nije imala novca za njihov smještaj. U ulici Fahadija (greška, ulica Terezija op.pr.) malazi se jevrejska sinagoga. Pored nje je još jedna sinagoga, već stoji zaključana i napuštena. Obje sinagoge građene su od čvrstog materijala. U njihovoj unutrašnjosti nalaz e se galerije za žene. To su molitvene kuće španskih jevreja, koji ovdje obavljaju svoje čudne i zanimljive vjerske obrede. Inače španske jevreje Sarajlije smatraju domaćima. Za razliku od njih ovdje postoji i mala grupa novodoseljenih jevreja, koji se zadugo neće smatrati domaćima, čija bogomolja je smještena u jednoj kući u ulici Franza Jozefa. Stranac će se, šetajući ulicama Sarajeva, začuditi kad vidi skoro u svakoj ulici javne česme, čije se vode nikad ne zaustavljaju, ni po danu, ni po noći. One vijek ovima tako teku i poje. Kristalno čista voda teče iz cijevi, čas pričvršćene za kameni zid, čas za drvenu ogradu. Mislim da niko nije izbrojao koliko ih ima. Zasigurno mnogo, jer svaki ovdje bogatiji musliman rado će izdvojiti novac za gradnju česme. To je skoro religijska obaveza, sticanje velikog broja dobrih djela. Jer koliko se samo žednih tu napije, putnika osvježi, vjernika opere pred molitvu... Mnoga razbacana groblja nalaze se u središtu grada. Pored skoro svake druge – treće kuće naići ćete na mala groblja. Mnoga groblja smještena su oko svih džamija. Božije njive! Kada se ima u vidu muslimansko pravilo da se grob ne smije dirati, dakle da na tom mjestu mnogo godina niko zasigurno neće biti pokopan, možete samo zamisliti koliko su se groblja proširi la. Mnoga od najvećih grobalja sa najmonumentalnijim turbetima nalaze se u centru grada. Pogađate, ne smije se ni pomisliti tu kopati i graditi. Zbog toga čete vidjeti da nova groblja više ne niču u naseljenim kvartovima, nego na rubovima grada. Baš kao što se fizionomija ulica promijenila, i stanovništvo se promjenilo. Pored stare bosanske nošnje vidjet ćete i francuska odijela, a iz mase turbana izronit će šešir trgovca ili činovnika. Pored žene pod feredžom ulicom korača dama odjevena po evropskoj modi, sa šeširom ukrašenim perima. Kada su se prve ovako odjevene žene pojavile u Sarajevu izazvale su opću sablazan, pa i osudu stanovništva. Danas su one jedno od lica grada, toliko uobičajeno da se ni djeca više ne obaziru na njih. Stranac će tek iz radoznalo sti i doživljaja egzotičnog staviti fes na glavu. Ne možemo reći da je ova
6
To je netačno, pored Husrev-bega, sahranjen je Murad -beg, op.pr.
šarolikost stigla sa Austrijom. Naprotiv, Sarajevo je oduvijek bio grad kontrasta, nadmašivši u tome druge gradove Osmanske carevine. Naše prisustvo samo je dodalo nove boje njegovo j živopisnosti. Muškarci su ovdje veoma lijepi. Ulice su pune ovih visokih i lijepih ljudi, u njihovoj čistoj i zanimljivoj nošnji. Sarajevsko stanovništvo, naročito muslimansko, veoma je svijetle puti. Istovremeno su i snažni, što je rijedak slučaj kod pl avih ljudi, koji su uglavnom nježnije konstrukcije. Svaki, pa i najobičniji musliman, prema kršćaninu će pokazati ponos i nadmoć, više nego ijedan naš visoki aristokrat. Uprkos tome muslimani su mirne prirode i ne pričaju puno. Kao da se plaše da će otkrit i neku tajnu ako progovore. Nikada nisam vidio djecu tako ozbiljnih lica i zrelih manira kao što je to slučaj sa djecom bosanskih muslimana. Kao da se rađaju sa šezdeset godina. Čini se da potpuno razumiju ozbiljnost situacije koja je u Bosni nastala nakon okupacije; koliko je to iskušenje za njihovu vjeru i način života. Živahnost i divljenje nečemu ipak se može pročitati u njihovim očima. Međutim, baš kao i odrasli, ne bi to ni za šta na svijetu jasno iskazali. Orkestar prolazi povremeno ulicama Sarajeva , ali nikada nećete vidjeti da za njim trče djeca, kao što je to kod nas slučaj. Ponašanje ove djece je detaljno usmjereno. Ono je tek dio tihog političkog protesta odraslih. Nošnje svih naroda Bosne baš se i ne razlikuju. Prije ćete ih razlikovati po njih ovom držanju i fizonomiji; muslimana ćete prepoznati po mirnom i dostojanstvenom stavu, pravoslavca po zaraslim sastavljenim obrvama i dugim tamnim brkovima i prodornom pogledu s kojim nisi načisto šta smjera, katolika po njegovoj otvorenosti i iskrenoj po dršci Austriji, a jevreja po žustrim poduzetničkim pokretima. Ovdašnji pravoslavci ostavljaju jednak utisak kao ugarski Srbi. Oni se odijevaju raskošnije od katolika, a i bogatiji su od njih. Jevrejska nošnja slična je onoj koju nose bogati muslimani. Kad zakorače u starost, oni puste brade, stave turbane i odjenu duge kaftane. Kada ih posmatrate, ovako gorde i patrijarhalne, učini vam se da vidite likove pristigle sa stranica Starog zavjeta. U ruci vrte svoju krunicu sa bobicama od jantara kako bi ubili do sadu beskrajnih sati. Muslimanke na ulicu izlaze lica i tijela potpuno prekrivenih. Žene drugih vjera ne pokrivaju lica, a rijetko i glave. Muslimanske žene strogo se pridržavaju zakona i Kur'ana, koji nalaže da niko ne smije vidjeti njeno lice izuzev muž a, djece i najbližih srodnika. Doduše, ima u Sarajevu nekoliko familija koje dozvoljavaju da im se žene kreću pokrivene pomalo prozirnim velovima. Međutim, drugi muslimani na to gledaju ne krijući prezir. Cigani u Bosni su se priklonili muslimanskoj vjeri. Međutim njihove žene i kćerke ne nose veo preko lica. Zbog toga oni nisu priznati od muslimana, pa ih čak ni u džamije ne puštaju. Ciganke su jedine muslimanske žene u Bosni koje stranac može vidjeti bez vela. Vjerovatno tu leži barem dio čarolije cigan skih mahala, u koje stranci tako vole zalaziti. Moramo priznati slijedeće; bosanske žene nisu tako lijepe kao muškarci. Prelijepi su i plavi, kakvih ih je većina, ali još su ljepši ako se dese tamnokosi. Djevojke im se mogu smatrati lijepima do 13-14 godina; kada se obično udaju. Poslije udaje ubrzano stare i propadaju. Nakon udaje tako se promijene, da u jednoj dvadesetogodišnjakinji više nećete naći ni traga onoj jedrini i mladosti kakve je imala kao petnaestogodišnjakinja. Njihove noge i ruke su masivne , nos povijen, usne tanke, a velike oči još većim čine duge trepavice. Tokom praznika možete ih vidjeti kako stoje na svojoj kapiji, posmatraju prolaznike i u razgovoru ubijaju dokono vrijeme. Svečana odjeća im je raskošna i bogata. Za vrijeme praznika sva ka, pa i najsiromašnija bosanska žena nosi nakit ili barem nešto što svjetluca. Bisera na vratu i u kosi ne nedostaje. Nema veze što nisu pravi, što su stakleni. Na ulicama možete vidjeti samo kršćanke. Muslimanke, iako potpuno pokrivene, nikada nećete vi djeti da stoje na ulici. To je ispod njihovog dostojanstva. Samo u rijetkim prilikama izađu same iz kuće. Samo tokom praznika možete ih vidjeti kako u grupama odlaze u kupatila ili u posjete. U kućama muslimanke nose živopisne dopadljive haljine. Na ulicam a, međutim, u svojim dugim feredžama i žutim ravnim čizmama slika su i prilika nezgrapnosti.
Do nedavno željeznička pruga nije vodila do Sarajeva, pa se putnik morao truckati na kočiji ulicom Franza Josepha. Poslije vožnje tom neravnom ulicom osjetili bi ste se kao da vas je cijelu noć neko drmusao. Netom poslije okupacije poštanska kočija koja je išla na relaciji Zenica -Sarajevo bila je najudobnije prevozno sredstvo. Tim kolima prelazili biste dva kamena mosta preko Miljacke. Ukoliko bi se stranac uvečer vozio ulicama grada ovom kočijom, ugledao bi kako za kolima trče ljudi jadnog izgleda. Trka bi trajala i petnaestak minuta. Zaista se ovim ljudima mora priznati da su u dobroj kondiciji. Učinilo mi se da bi se bez problema mogli takmičiti i sa snažnijim i bržim konjima. Ovi ljudi su Sarajevski nosači, koji prenose prtljag za nekoliko krajcera. Na ovaj način, trčeći za kočijama, oni se bore za komadić posla. Oni ne nose uniformu niti broj, ali se njihov posao smatra zanatom. Čak su dobili i odobrenje vlasti da to smiju raditi, kao i garanciju da su sasvim pouzdani. Možete ih prepoznati po debelom užetu koje nose umjesto pojasa. Nosači se uglavnom okupljaju na čaršiji, ali ih ima i u obližnjim ulicama. Oni su veoma snažni iako, tokom cijele godine žive samo od hljeba i sira, jer njihova primanja nisu dostatna za bolju ishranu. Najinteresantniji dio Sarajeva je čaršija. Ona liči na ogromno dvorište u čijim su ulicama jedan do drugog poredani mali dućani. Slika je veoma misteriozna noću dok grad miruje. Ko nikad nije vidio Orijenta neka dođe u Sarajevo pa će ga vidjeti, upoznati i osjetiti. Ko čaršiju posjeti oko deset ujutro, dobit će sliku o trgovačkim, zanatskim, socijalnim i proizvodnim odnosima cijele zemlje. Šareniju sliku ne možete vidjeti ni u čudnim snovi ma. Čaršija se sastoji od 30 -40 ulica, koje vrve posjetiocima. U dućanima se roba i proizvodi, a ne samo prodaje. Pored toga što su trgovine, oni su i radionice. U 10 -20 dućana prave se opanci, pored njih krojači šiju garderobu, kovači lupaju po vrelom željezu, pekari peku tanke okrugle hljebove(somune op.pr.). Razne zanatlije izrađuju razne predmete za domaćinstvo. Možete vidjeti i pokrivene žene koje prodaju svoje ručne radove; vezove, mahrame, ćilime... Vješti hadžija proizvodi masu raznoraznih čibuk a. Ipak najbrojniji su kotlari koji izrađuju posuđe i druge predmete od bakra (kazandžije op.pr.). Osim toga oni su i najuticajnija i najuglednija grupa ljudi na čaršiji i većinom su muslimani. Ujutro svi kreću u čaršiju; neki da prodaju, neki da kupe, neki da posjete prijatelje i druže se, neki jednostavno da prohodaju. Mala društva šutke sjede u dućanima, pomičući svoje turbane tek da bi srknuli gorku kahvu ili prinjeli čibuk ustima. Svakog dana oni se ovako druže i odmaraju oči i duše na uvijek istom pri zoru čaršije, koja opet uvijek iznova pruža nove i nepoznate draži. Ovdje ćete naći i potpuno bosanske kafane u kojima nema ni traga evropskim utjecajima. One su po cijeli dan prepune gostiju, a stalni gosti okupiraju i prostor pred kafanom. Oni kahvu ugl avnom ispijaju na kredit. Vrlo je interesantno vidjeti sve te silne račune ispisane kredom po zidovima. Ipak, najveća draž čaršije upravo je živahnost koja bruji sokacima. Muslimani, kršćani i jevreji nude u dućanima svoju robu, zanatlije bez žurbe stvaraj u svoje proizvode, kazandžije svojim čekićima tako snažno lupkaju i udaraju da prolaznik zagluši, vješti nosači na glavama nose ogromne tepsije sa hranom i drugom robom koju nude prolaznicima, a slijepac melanholičnim glasom pjeva o narodnim junacima, ljubavi, mladost, borbi, sreći i tuzi. Njegov glas je jednoličan i otegnut, pa stranac koji ne razumije jezik nikad ne bi mogao pogoditi o čemu pjeva. U ruci onog uličnog slijepog pjevača nalazi se instrument sa jednom jedinom žicom, kojim on svoju pjesmu prat i. Malo ko obraća pažnju na njega i sluša riječi pjesama. Tek jedno dijete stoji pored njega i pažljivo sluša velike riječi koje slijepac pjeva iz dubine svoje duše, pokušavajući taknuti srca prolaznika. Ovaj šareni, veseli i bučni život toliko vas ponese da potpuno zaboravite na neravnu kaldrmu punu rupa pod vašim nogama. Jer šetnja čaršijom prava je pustolovina, koja se sastoji od probijanja kroz masu kupaca, šetača, šetača i uglednih begova na rasnim konjima, koje okružuju brojne sluge odgurajući ustranu prolaznike kako bi svome gazdi raskrčili put. Hajkači uzvikuju, konji njište, a zaptije (policajci op.pr.) sa fesovima na glavi nastoje napraviti neki red, iako im se po ponašanju vidi da im do reda baš i nije previše stalo. Na ulicama čaršije nalaze se b rojne javne česme, kako bi vjernici brzo mogli obaviti obredna pranja prije molitve, a žedni se napiti.
Kada mujezin sa džamije oglasi zalazak sunca i pozove na predvečernju molitvu, svi dućani se zatvore i u roku od samo nekoliko minuta čaršija sasvim opu sti. Muslimani idu u džamiju, a kršćani i jevreji svojim porodicama. Nikome na licu ne možete pročitati da li je zadovoljan poslom tog dana ili nije. Nevjerovatna ravnodušnost i pokornost sudbini je ono što možete čitati na njihovim licima. Takvo što možete sresti na Orijentu i nigdje više. Dućani zatvaraju kod zalaska sunca, a otvaraju oko devet sati izjutra. Moramo spomenuti da se na čaršiji slavi tri dana u sedmici. Muslimani slave u petak, jevreji u subotu, a kršćani u nedjelju. Svaka konfesija duboko poštuje svoju religiju. Ništa manje ne poštuju ni religije svojih komšija. Naime, toliko paze da ne poremete osjećanja drugih da se u ova tri dana čak i trgovina svede na nužni minimum. Sarajevo ima dva specifična bazara. Prvi je Bezistan u ulici Franza Jos epha, a drugi je smješten i jednoj kamenoj građevini na vrhu čaršije. Bezistan je dugačka nadsvođena hala uz čije su zidove smješteni mali dućani, skoro kabine. Ovdje su samo ugledni trgovci koji su kadri vakufu platitli visinu zakupa. Trgovac u Bezistanu nije isti kao drugi trgovci. Trgovati u Bezistanu stvar je prestiža. Bezistan je do pola ukopan u zemlju, pa ljeti posjetioci ovdje svraćaju ne samo da bi kupili nego i da bi se rashladili. U dućanima možete naći mnoštvo vrijedne i neobične robe, među kojo m i austrougarske proizvode, koji su ovdje na cijeni, pa su stoga i skuplje od domaćih, možete kupiti. Na sve strane vrvi od robe; čibuci od jasminovog ili trešnjinog drveta optočeni zlatom, ćilimi, feredže, srebrene i posrebrene sitnice itd. Ponos Bosne su njihove nacionalne kape, predmeti od jantara i service za kahvu sa prefinjenim duborezom. Ulazak u Bezistan donekle podsjeća na naše tržnice na kojima se u nepregledno šarenilo stopi stara i nova, jeftina i skupa roba. Ukoliko trgovac mirno sjedi, p uši i bez nestrpljivosti čeka mušteriju on je zasigurno musliman. Uvjeren sam da je njegov dnevni Pazar daleko manji od onog koji zarade agilni i napadni jevrejski i kršćanski trgovci. Oni najbolje mušterije salijeću na ulici i uvlače ih u svoje radnje pre d nosom svojih kolega muslimana. To muslimana nimalo ne nervira. Navikao je na to. Osim toga on čvrsto vjeruje da će zaraditi tačno onoliko koliko mu je suđeno, trudio se ili ne. Bosanac voli da njegovo oko uživa u ljepoti, pa zlatoveze virtuoznih oblika i šara postavljaju doslovce na sve; ikebane, feredže, cipele, kape stoljnake... Kada ovdašnji trgovci hvale svoju robu, oni se toliko užive da te situacije postaju gotovo komične. Kao da mi pojma nemamo o bečkoj, peštanskoj i tršćanskoj robi. Oni pak gor ljivo toliko hvale svoju ove imitacije kao da su to sve samo dragocijenosti iz Indije, Japana i Carigrada.. S posebnim zanimanjem gledali smo ukrase za žene; minđuše i igle za kosu sa specifičnim bosanskim filigranskim radovima, autentični su proizvodi. Sv e drugo su bjelosvjetski plagijati, i uvoz iz austrougarske. Rumelijski trgovac prodaje originalno ružino ulje koje je ovdje dovezeno čak iz tataristanskog grada Kasanlika. Ovdje u Bezistanu prodaje se raznobojna šminka za lice, ruke, nokte i kosu. Ova rob a se mnogo kupuje, što svjedoči o velikoj taštini bosanskih žena. Ova potreba za šminkom i drugim sredstvima za uljepšavanje veoma je raširena u Orijentu. Nakon okupacije oko Bezistana su nikle mnogobrojne evropske radnje čiji veliki natpisi privlače kupce. Možete tu naći parfimerije, prodavnice escajga, odjeće i druge raznovrsne radnje. One još nisu polučile značajne poslovne rezultate, ali bez sumnje u budućnosti imaju perspektivu. Njihov najopasniji konkurent je domaći veletrgovac. Ovdje ih ima trideseta k, od kojih su većina pravoslavci, te nekoliko muslimana i jevreja. Prije okupacije oni su nosili cjelokupnu trgovinu, snabdijevajući robom i glavni grad i druge gradove u zemlji. Nakon okupacije njihov se promet smanjio. Veletrgovci nemaju nijednu vlasti tu radnju, nego samo drugim trgovcima prodaju svoju robu, uskladištenu u velikim magacinima sa željeznim kapijama. U tim magacinima čuvaju se velike zalihe kahve, riže, šećera, tkanine, mahrame, vunene i svilene materijale, namotane u velike rolne itd. Pro daju se po povoljnim cijenama, kako bi i
trgovci mogli zaraditi prodajući ih. Ovi veletrgovci svoje su poslovanje povjeravali poslovođama, koji su imali zadatak bilježiti sav robni promet. Međutim, ne može se reći da su oni baš uredno vodili knjige ulaska i izlaska robe iz magacina. Veletrgovcima koji su ovdje došli nakon okupacije trebalo je dosta truda i ulaganja kako bi stali rame uz rame domaćim veletrgovcima, koji su napunili robom svoja skladišta prije ustanovljavanja visokih carina. Plaćanje carina izazvalo je znatno povećanje cijena. Domaći veletrgovci, zbog toga, što su se snabdjeli robom prije nego je nastala obaveza plaćanja carina, prodavali su robu ispod cijene, pogotovo šećer i rižu. To je izazvalo i još donekle burna negodovanja novih veletr govaca. Nešto prije okupacije u Sarajevu je bilo izgrađeno nekoliko gostiona i hanova u višem stilu. Jugozapadno od čaršije, na uzvisini, nalazio se hotel «Orijent», koji je mogao zadovoljiti evropske standarde. On je raspolagao, uz gostionu, sa nekoliko k onfornih soba, restoranom i kuhinjom. Ostali gradski hanovi bili su ispod evropskog prosjeka, ali su oni zadovoljavali potrebe bosanskog stanovništva. U ulicama Franza Josepha i Ćemaluša nakon okupacije nikla su moderna evropska zdanja hotelskih zgrada, koje su gradili i domaćini i došljaci. Pored kafana namijenjenih Bosancima počele su se otvarati biljar sobe sa velikim ogledalima i mermernim stolovima, gdje se uz piće mogu čitati strane novine. Još uvijek su Bosanci rijetki gosti u modernim kafanama. Ipak , mnogo ih je više nego godinu dvije ranije. Po tome možemo zaključiti da se polahko navikavaju na naše prisustvo i naš način života. Već ima nekoliko mladih Bosanaca koji su se pročuli kao izvrsni igrači biljara. Uz stare kuhinje smještene u mizernim dašč arama izgrađeni su veleljepni restorani sa bogatom ponudom, u kojima se može objedovati «a la carte». Najbolji sarajevski restoran bez konkurencije je onaj u oficirskoj kasini; to je nova, lijepa i raskošna zgrada na otvorenom trgu, gdje se organizuju plesovi i koncerti. Kada su u pitanju duhovni užici treba spomenuti teatar koji je osnovao jedan ugledni španski jevrej. Tu se zimi mogu pogledati drame, komedije, opere i operete na njemačkom jeziku. Domaće stanovništvo uopće ne mari za ovu vrstu umjetnosti, pa teatarske predstave uopće nisu posjećene. Malobrojna publika sastoji se od oficira, službenika i trgovaca došljaka. I ova publika dolazi više zbog društva i druženja nego zbog predstava. Bosanci koji ne posjećuju ove amaterske predstave, ruku na srce, ne gube puno. Sarajevo je toliko lijepo da su austrougarski muzičari masovno pohrlili ovamo. Oni sada sviraju po luksuznim restoranima dok gosti sjede i objeduju. Mislim da veoma uživaju jer ih se ovdje uzdiže u vrlo ugledan sloj. Jedna žena viče uz gitaru. Poslije nje svoj repertoar izvodi drugi pjevač, čiji se nastup s pravom može nazvati direktnim napadom na moralne i estetske vrijednosti. Sreća da ljeti ovdje svi praznuju. Ko bi se maltretirao sa ovim bezveznjakovićima kad može u miru i slobodi provoditi vrele dane u prirodi, na otvorenom, u prelijepom sarajevskom okruženju. Jedan dio stanovništva ide kolima ili konjima na izvanredno kupalište na Ilidži, a drugi dio penje se prema starom gradu, ka tvrđavi, odakle se može baciti neopisiv pogled na šareni ć ilim glavnog grada. Ipak najviše ljudi odlučuju otići na Trebević, odakle se pruža najljepši pogled prema svim stranama grada i okoline. Na takve izlete ponese se i hrana, te se vrijeme provede u ugodnom druženju i veselju uz bosansku gitaru. Dok se mladi vesele, stariji prepričavaju svoje negdašnje doživljaje, ili jednostavno šute, utapajući se u dim duhana, prirodu i neporemećeni orijentalni mir. Na planini Trebević mladi plešu za prazničnih dana. To im ujedno bude prilika, ne samo da se provesele, nego i da iskažu međusobne emocije. U prvom dijelu ove knjige, gdje govorimo o etnografiji, opisivali smo plesove ovog naroda, koji imaju veoma važnu ulogu u porodičnom i društvenom životu. U okolini Sarajeva, kao i u cijeloj Bosni, noći su hladne. Zato se ovi ljudi, prije mraka, zatvaraju u svoje domove.
Noću je Sarajevo mirno, kao i svaki drugi orijentalni grad. Tu i tamo možete vidjeti ponekog slugu kako nosi svjetiljku, osvjetljavajući gazdi put kojim se kreće. Noći se provode u krugu porodice, a samo se muškarci međusobno posjećuju. U kućama uglednih begova uvečer se skupljaju njegovi prijatelji i tu pretresaju javna i privatna pitanja. Noćne posjete imaju veoma veliku važnost, pogotovo kada se vrše u nemirnim vremenima, pa ih policija prati sa velikom pažnjom. Velika bura koja je protutnjala ovom zemljom bila je posljedica ovog tajanstvenog noćnog sastajanja.
J. Nohavec, Im Fluge durch Neu Oesterreich, Theresienstadt, 1885. LET NOVOM AUSTRIJOM Već dugo moj duh priželjkuje upoznati novoosv ojene austrijske zemlje. Toliko sam čuo o prirodnim ljepotama Bosne i Hercegovine o plodnosti njenih krajeva i neobičnim stanovnicima, da sam odlučio lično se u to uvjeriti. Nažalost morao sam to zbiti u samo 14 dana, koji su morali biti dovoljan period da u njemu zadovoljim svoju žeđ za upoznavanjem ovih krajeva. Osobe koje su boravile u Bosni i Hercegovini savjetovale su mi da krenem preko Banje Luke, Jajca i Travnika u Sarajevo, a potom da se vratim kući preko Mostara i Dalmacije. Putovanje sa prijateljem istih želja bilo bi daleko ugodnije. Srećom, uspio sam naći jednog takvog. Mnogo su nam koristila njegova poznanstva u vojnim krugovima. Naime, duž čitavog puta ona su nam lakše otvarala sva vrata i pomagala savladati prepreke. Nakon izvjesnog vremena i ja sam se, na svoju radost, osjetio dijelom tih krugova. Tu epizodu nikada neću zaboraviti i uvijek ću je se rado sjećati. *
*
*
*
Ostavljali smo Visoko kada je noć počela padati. Odustali smo od razgledanja ovog gradića jer je mrak bio gust i bez mjesečine. Sjedili smo nemirno u osvijetljenom kupeu, nestrpljivo očekujući da stignemo u glavni grad zemlje. Na Željezničkoj stanici zatražili su da pokažemo pasoše, isto kao prethodno u Banjoj Luci. Pred staničnom zgradom stajali su fi jakeri na kojima su bila napisana imena hotela. Nedaleko od njih bio je parkiran vagon sa konjskom vučom, koji je saobraćao na relaciji Željeznička stanica - grad. Redari i službenici na stanici bili su odjeveni u odore svojih bečkih kolega. Nismo imali os jećaj da smo u Sarajevu. Prije bi rekli da smo stigli u neku tipičnu austrijsku provinciju. Ranije smo telegrafski rezervirali sobu u hotelu «Evropa». Stoga nas je na stanici sačekao agent hotela pored kočije na kojoj je pisalo «Hotel Evropa». Prema gradu smo sporo napredovali, s obzirom da su ulice bile posute krupnim šljunkom. Pri škrtom svjetlu ulične rasvjete razaznavali smo impozantne evropske građevine u glavnoj sarajevskoj ulici Franza Josepha. Konačno je fijaker skrenuo lijevo i našli smo se pred gl avnim ulazom u naš hotel. Zvonce je zazvonilo. Konobar u fraku sa bijelom kravatom i sobarica sa besprijekorno čistom bijelom kapicom ljubazno su nas poveli do sobe, koja je, na naše zadovoljstvo, bila luksuzna i konforna. U prostranom hotelskom lokalu, svi stolovi su bili zauzeti; za njima su sjedili oficiri, činovnicic i dame. Baš kao i u našim restoranima, i ovdje su konobari, sa nametljivom ljubaznošću i revnošću, svako malo prilazili stolu i zapitkivali treba li goste uslužiti. Moj saputnik susreo je ovdje neke svoje poznanike i prijatelje, koji su našu malu dvočlanu družinu razveselili. Iste večeri kad smo stigli, bila je subota, mogli smo kod obližnje džamije pogledati izvanredni derviški vjerski ritual. Stajali su u krugu mašući glavama, uz izgov aranje jednoličnih ali upečatljivih riječi. Kako je vrijeme odmicalo, pokreti su bivali sve brži i snažniji, dok su se vrtjeli oko sebe. Kada je njihov zanos dostigao vrhunac i kad im je znoj natopio čela, pali su. Ritual je bio gotov. Doručak je u restoranu hotela bio odličan. S uživanjem smo gustirali kahvu i pecivo, prelistavajući novine kako bismo saznali novosti u našoj domovini. A onda smo krenuli. Prvo smo posjetili veliku i lijepu pravoslavnu crkvu, koja je ovdje izgrađena za vrijeme turske vladavine. nakon šetnje novoizgrađenim dijelom grada svratili smo u Poštu kako bismo preuzeli pisma naših porodica, a potom se zaputili u telegrafski ured kako bi im odgovorili i javili da smo sretno stigli. Na svim osvojenim područjima vojna ruka upravlja poštans kim i telegrafskim službama. Već u Banjoj Luci začudio sam se nad enormnim taksama koje treba uplatiti da bi se poslala poruka u Austriju.
Mislim da bi trebalo olakšati, a ne otežati, ljudima koji se žele javiti u svoju domovinu. Trgovci i drugi poslovni ljudi muku muče i sa cijenama željezničkog transporta u okupirana područja. Nedaleko od pošte nalazi se stara turska kasarna, u kojoj je sada naša pješadija. To je dvospratna zgrada impozantnog izgleda. Unutrašnje odaje i stepeništa su od drveta, što upoz orava koliko bi bilo opasno da ovdje izbije požar. Odmah pored je zgrada Konaka, koja danas služi za rad i smještaj komandanta vojske i namjesnika ovog dijela okupiranih područja. Konak nalikuje dvospratnoj seoskoj kući, zaštićenoj tankim ali visokim zidov ima. Unutrašnje prostorije su svijetle i široke. U okolini su austrijske vlasti uredile prostrane i idilične parkove. Nedaleko odavde nalazi se crkva i samostan, gdje franjevački redovnici obavljaju svoju službu. Ona je za sada jedina bogomolja ovdašnjih k atolika. Željeli smo baciti pogled na Sarajevo, pa smo se odlučili popeti do tvrđave na brdo, sa koje se pruža pogled na čitav grad, pogotovo njegovu istočnu i sjevernu stranu. Prijatelj moga saputnika bio je toliko ljubazan da nam je postao vodič. Prvo na s je odveo u jednu albansku kafanu, gdje smo popili nekakav gusti bućkuriš. Potom smo počeli uspon do tvrđave strmim ulicama. Sarajevo je smješteno u dolini. Potpuno ga okružuju obronci brda i planine. Sredinom doline teče Miljacka, rijeka koja izvire na planini Romaniji, da bi se, nakon kratkog samostalnog putovanja, ulila u rijeku Bosnu. Vrhovi brda i planina su goli, skoro vapneno svijetli. Kako se obronci spuštaju ka gradu, tako sve više bivaju prošarani šumarcima i livadama. Brze, divlje rječice, skor o potoci su pritoke Miljacke. Među njima su najznačajniji Košavski potok na zapadu i Mošćanica na istoku grada. Tvrđava je ustvari nepravilni petougaoni bastion, čija se gradnja prilagođava strmom terenu. Vanjski zidovi, visoki tri, a široki dva metra, izg ledaju prilično oronulo. Oni čine ovaj peterokut, površine oko osamsto metara kvadratnih. Južni ugao građevine uspravno stoji nad strminom, skoro provalijom, i gleda prema ušću Mošćanice u Miljacku. Tu se nalazi južni bastion i kasarna koju mještani zovu « nova tvrđava». Zapadno se nalazi «žuti bastion» 7, od kojeg istočno i zapadno leže ostale utvrde. Između prvog i drugog bastiona, na visokom mjestu, izgradila se nova pješadijska kasarna, uz sve moderne zahtjeve našeg vremena. Ona je na istoku i na jugu utv rđena snažnim zidovima, na kojima su smještene puškarnice. Zapadni zid je, uz to, predviđen i kao mjesto za topovske baterije. Na jugu je tzv. «turski grad», dok je na sjevernim padinama muslimansko groblje. Kada smo prošli žutu utvrdu, upoznali smo jednog oficira, koji sa svojom vojskom, službuje u novoj kasarni. On nije bio samo ljubazni vodič, nego nas je čak pozvao da posjetimo njegov bosanski dom, koji pripada jednom bogatom Turčinu. Ovu kuću, ukusno i bogato građenu, Turčin je izdao uz prilično visoku cijenu. Ljubaznošću našeg novog prijatelja imali smo priliku zaviriti u unutrašnjost jedne muslimanske kuće, sa svim karakterističnim predmetima, namještajem, odajama... Dakako, ženske sobe pobudile su najviše našu znatiželju. Međutim, nismo se posebno oduševili kada smo kročili u njih. Mnogobrojni prozori zaštićeni sa gustim rešetkama, a namještaj je jednostavan i skroman. Muslimanski običaji stanovanja su takvi da ne trpe previše namještaja. Sobe nisu međusobno povezane, a uz zid je prislonjen po jedan, najviše dva ormara, koji služe za odjeću i druge kućanske predmete. U jednoj niši, zatvorenoj samo drvenim jednostavnim vratima, nalaze se ibrik i lavor. To je neka vrsta kupatila. Uz ostale zidove nalaze se široki karakteristični turski diva ni, koji služe i za sjedenje i za spavanje. U ovoj kući smješteno je nekoliko oficira koji službuju u pješadiji. Oni su se dobro potrudili da po svom ukusu, i sukladno običajima svoje zemlje, urede i namjeste ovu kuću. Posmatrajući kuću i baštu u mašti sm o zamišljali orijentalni porodični život. Prenuo nas je poziv naših domaćina da im se pridružimo za stolom, na kojem je bio serviran objed, uz odlično pivo i kvalitetno ugarsko vino. Vrijeme je brzo prolazilo i odlučili smo da moramo krenuti dalje. Međutim , naš domaćin nas je uvjerio da, prije nego se vratimo u Sarajevo, moramo s njim otići na plato kasarne, odakle se pruža definitivno najljepši pogled na grad. Obasjana suncem, pred našim nogama ležala je 7
(žuta tabija op.pr.),
bosanska metropola, čijom dolinom, stiješnjenoj str mim planinama, teče osam puta premoštena Miljacka. Tek na zapadu teren se postepeno širi u ravnicu. Sarajevo je dugačko oko tri kilometra. U nemogućnosti širenja, kuće, bašće i naselja penju se po obroncima. Gledajući odavde, grad izgleda monumentalno. Smjeli smo se zakleti da broji sigurno oko sto hiljada stanovnika. Međutim saznali smo da ovdje živi tek 25 hiljada duša, od kojih su sedamdeset posto pripadnici muslimanske vjere. Dok sam posmatrao ovaj metež bezbrojnih kuća, bašći, zelenih ostrva, dža mija, munara i mostova, pitao sam se jesam li ikad vidio ljepši i zanosniji prizor!? Bio sam na mnogim visokim planinama, plavim morima i drugim fascinantnim mjestima. Međutim, ovaj pogled na Sarajevo potpuno je zaokupirao moje misli i sve u poređenju s nj im sada mi izgleda blijedo i manje vrijedno. Domaće stanovništvo također svoj grad smatra idealom raskoši i lijepote. Život na ulicama je živahan i šaren. Taj gradski život najbolje pokaže svoju živost u pijačnim danima i za vrijeme muslimanskih praznika. Današnje Sarajevo sastoji se od dva dijela, potpuno različitog karaktera. Zapadni, manji dio grada, koji leži na desnoj obali Miljacke, 8. augusta 1879. godine potpuno je poharao požar 8, a među «žrtvama» je bila katolička crkva, nekoliko džamija, stotin e kuća, mnogobrojni dućani...To je bio peti veliki požar koji grad pamti od svog postanka. Iz tog zagorišta ubrzo se izdigao lijepi i moderni dio grada sa visokim zgradama. Danas tu možete vidjeti pivaru, bosansku tvornicu duhana i zgradu vlade, koja je građena po uzoru na naše Vojne -realne škole sa internatima za dječake. Tu je također i oficirski kasino sa baščom, mnogo stambenih kuća, kao i dobri hoteli, koji rade po njemačkim pravilima. Usred ovog kvarta nalazi se velika dopadljiva pravoslavna crkva, ko ja je ostala netaknuta požarem. Odmah iza zapadnog ruba grada nalazi se vojni logor okružen zelenilom i parkovima u neposrednoj blizini Željezničke stanice k.k. Bosna, Vojne bolnice i kršćanskog groblja. Sa Željezničke stanice prema gradu vode dvije ulice, od kojih je jedna glavna – ulica Franza Josepha. Druga vodi lijevom obalom Miljacke – to je ulica Terezija. Prva je daleko značajnija. Tu svakodnevno rastu visoke lijepe kamene višespratnica tik pored jednostavnih neuglednih objekata. One ostavljaju neizbrisiv evropski pečat. Doduše još je u povoju, ali brzo napreduje. U ovom dijelu možete naći njemačke stolare i limare, obućare i krojače, zlatare i sahadžije, optičare i knjigovesca, trgovce muškom i ženskom odjećom, frizere i frizerke...A ne fali ni fotog rafa! Istočni dio grada sačuvan je od požara. Ovdje u čistoj punoći možete sresti karakter Orijenta. Samo je nekoliko nešto širih ulica. Sve ostale su uske, vijugave i tek mjestimično popločane. Kuće nalikuju jedna drugoj;sve su sa vana vrlo jednostavne gr adnje. Osnov njihove nacionalne industrije jesu prerada kože, te izrada ćilima i prekrivača od ovčije vune. Treba spomenuti i izradu odjeće i obuće, kao i predmeta od bakra. Iznenadio sam se kad sam čuo i da su razvili industriju prerade željeza te da su p o kvaliteti tih proizvoda postali čuveni diljem Orijenta. Mnogo ćete naći zanatlija koji sebe nazivaju filigranima. Međutim, nisam bio oduševljen njihovim radovima;niti su ukusni, niti su originalni. Veći i opremljeniji dućani u rukama su španskih Jevreja. Tu možete naći veoma zanimljive zlatoveze, šalove, ćilime... Posebno su lijepi ručni radovi karakteristični za livanjski kraj, kao što su muštikle ukrašene srebrom. Kažu da Sarajevo ima čak 140 džamija. Po obliku su gotovo iste. Razlika je u njihovoj veli čini. Gazi Husrev-begova i Careva su najveće sarajevske džamije. Turski je običaj bio sahranjivati mrtve blizu džamija, pa svaka džamija u svom dvorištu ima manje ili veće muslimansko groblje. Nerijetko ćete uz džamije vidjeti i male kupolaste mauzoleje (t urbeta op.pr), gdje su sahranjivani sveti ljudi, uglednici i dobročinitelji. Proviriuvši u unutrašnjost vidjet ćete sarhofage pod prekrivačima, najčešće zelenim, a nad njima, namjestu gdke počiva glava, postavljene turbane od drveta ili kamena.
8
Vraćajući se u hotel prošetali smo čaršijom. Tamam kad smo bili kog Bezistana i Delal – kuće9 mujezin je sa munare pozvao vjernike na molitvu. Muslimani su većinom veoma pobožni. Oni se onom glasu odazivaju ma šta trenutno da rade;naprave malu pauzu i odu na molitvu u jednu od obližnjih džamija. Trgovac će, kada čuje ovaj glas, prekinuti čak i trgovinu koju je s mušterijom započeo. Ostavit će radnju otvorenu i, uopće ne brinući hoće li neko ukrasti njegovu robu, otići da izvrši svoju vjersku dužnost. Dok smo ručali u našem hotelu, čuli smo topovske pucnje sa «žute tabije». To znači, saznali smo, da je negdje u gradu izbio požar. Pucnje smo tog dana čuli još jednom, oko podne. Hotelsko osoblje reklo nam je da je izbio veći požar na području čaršije. Gospoda oficiri, k oji su ručali s nama, nagovorili su nas da krenemo s njima kako bismo vidjeli akciju gašenja požara. Ubijedili su nas da to ne smijemo propustiti, pa smo krenuli s njima. Čaršija je specifičan dio grada. U njenom centru su Bezistan i Delal -kuća, oko kojih vijuga pedesetak uskih uličica. Požar je uzasnom širinom gutao jednu malu kuću na uglu. Dok smo trepnuli, plamen se proširio i na susjednu kuću. Vatrogasci Garnizonskih trupa radili su vješto i užurbano, trudeći se da demoliraju okolne kuće i sklone sve št o je drveno dalje od vatre, kako bi požar bio ukroćen. Civilna vatrogasna služba, ustanovljena nakon okupacije je, radila na gašenju vatre. Začudila nas je hrabrost s kojom se ovi ljudi pod šljemovima hvataju u koštac pa pobješnjelim plamenom. Sve je koord irano puhanjem u rog. Gradski organi sigurnosti pazili su da ne dođe do nereda. Uporne radoznalce koji su preblizu prišli rastjerivali bi mlazom vode. Sarajevski gradonačelnik, jedan bosanski musliman, došao je na lice mjesta. Njegova odjeća bila je kombinacija franačke i orijentalne odjeće, a na glavi mu je bio crveni fes omotan bijelim turbanom. Nije se štedjela voda za gašenje. Nakon što je požar savladan, čitavom čaršijom curili su potočići, koji su se poslije skupljali u lokve. Svo tursko stanovništvo željelo je gledati borbu s plamenom. Bilo ih je svuda; po prozorima, na ulici...Čak su i krovovi bili načičkani gledaocima koji su ovaj poduhvat mirno gledali pušeći duhan. Vlasnik požaru najbližeg dućana mirno je gledao divljanje vatre i nije dozvolio da ga čak i taj događaj izbaci iz njegovog mira. Gorjela je, kako smo poslije saznali, kuća jednog trgovca lanom. On, međutim, nije htio napustiti kuću i zaključao se unutra, pa su vatrogasci morali provaliti unutra i izvući ga iz dima u zadnji tren, u momentu kada se njegova brada zapalila. Od svih zapaljenih kuća najviše je stradala kuća na uglu. Noseće grede gorjele su tako strašnim plamenom da smo se pitali kako kuća istog časa ne padne. Kako bi se vatra stavila pod kontrolu, posebno ditajniranom željeznom motkom je srušen prvi sprat te kuće. Tek nakon toga moglo se govoriti o znacima posustajanja požara. Čitavo tuce kuća je izgorjelo. Ipak, sreća za Sarajevo tog dana bila je što je vjetar mirovao, pa je sve moglo svršiti daleko većom katastrofom, poput one 1879. godine. Poslijepodne smo krenuli na izlet na Pašino brdo sa jednim poznanikom mog saputnika. Išli smo ulicom na zapad. Malo nakon što smo za sobom ostavili derviški samostan (tekiju op.pr.) konačno smo izronili iz grada. S vremena na vrijeme zaustav ljali smo se kako bi bacili pogled na grad, koji je postajao sve veći i lijepši što smo se mi više penjali. Nakon sat i po uspona po strmim i izlokanim stazama bili smo na vrhu Pašinog brda. Pogled odavde bio je ushićujući. Na južnoj strani, skoro prijeteći u svojoj lijepoti, uzdizao se moćni Trebević (Trebević se nalazi na sjeveroistoku grada op.pr.). Linijama i konturama Trebević oponašaju i druga brda i obronci. Tek na zapadu teren dobija zaobljenije oblike. Naš vodič veoma nas je zabavio pripovijedajući o austrijskom osvajanju Sarajeva 1878.godine. Predložio je da sutra odemo na izlet na planinu Orlić, zapadno od grada, odakle se pruža jedinstven pogled na sve okolne planine. Dok smo se vraćali ulicama turske četvrti u grad, mujezin je uputio svoj mistič ni poziv vjernicima, obavještavajući ih da je vrijeme za molitvu. Tren poslije, isti poziv se oglasio sa svih 9
Mjesto gdje su se prodavale stare i polovne stvari op.pr.),
stotinu i više džamijskih munara. Ta harmonija jednozvučja nagnala nas je da zastanemo i saslušamo ovaj veličanstveni hor. Družili smo se do kasno u noć, a sutradan smo poranili i krenuli na jučer dogovoreni izlet na planinu. Udobna hotelska kola su nas vozila Travničkom cestom ka zapadu, u prirodu. Na ovom mjestu mala Miljacka je najšira. Okolo su veće skupovi seoskih kuća, ali ne vidimo da stan ovništvo igdje obrađuje zemlju. Da se ovako plodna područja nalaze u blizini nekog njemačkog grada, to bi odavno bio poljoprivredni raj. Oko tri kilometra od Sarajeva, u blizini zarasle ceste, nalazi se ljetnikovac Ali -paše Čengića, agitatora i organizatora pobunjenika koji su pružali otpor i pobunu protiv ulaska K. K. trupa u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine. To je kuća na sprat okružena bujnom baščom. Do te kuće je nešto manje zdanje, vjerovatno namijenjeno ženama iz harema vlasnika. Obje kuće imaju prozo re sa slomljenim lukovima u maurskom stilu. Vila Čengićeva leži u podnožju brda Orlić. Tu smo izašli iz hotelskih kola i nastavili pješke. Putevi kojima smo išli bili su veoma zapušteni, kao da niko tuda ne ide. Orlić je obrastao gustim hrastovim šumama. M islim da bi malo crnogorice razbilo ovu monotoniju prirode. Tješimo se da će se ovaj uspon isplatiti pogledom na planine. Da nije tako, bilo bi dosadno. Nakon sat i po uspona stigli smo na najvišu tačku Orlića, koja je imala oblik piramide. Ometeni našim p risustvom, nekoliko gavrana je prhnulo u zrak. Sada smo mogli uživati u pogledu. Naš vodič nije pretjerao kad nam ga je jučer hvalio. Čitav horizont ispunjavale su moćne planine, sniježnih vrhova. Vidjeli smo na jugu Bjelašnicu, i Treskavicu, i golu Jahorinu, koje su visoke oko dvije hiljada metara. Na istoku, u pravcu Višegrada, vidjeli smo Romaniju, na čijim se istočnim obroncima prostire plato Glasinac, domovina najboljih bosanskih konja. Pogled na zapad zaustavljen je maglom i oblacima. O imenima pl anina koje su se prostirale na zapadu nismo bili dovoljni informisani. Gledajući na karti vidjeli smo da na tom pravcu, u smjeru Travnika, leže planina Radovan, da bi mu s juga lančano pridružili Štit, Vratnica, Bitovnja i Ivan planina, preko koje vodi put za Mostar. Ovi planinski kolosi oko Sarajeva različitih su visina i boja, od sniježno bijelih vrhova, do zelenih šuma i ljubičastih nijansi sumraka i plavičastih izmaglica. Bez riječi smo neko vrijeme zadivljeno gledali ova djela prirode, a zatim smo po žurili prema dolini, kako bismo otišli na Vrelo Bosne – mjesto za koje su nam rekli da ga moramo vidjeti. Do tamo vodi Travnička cesta, koja presijeća Sarajevsko polje. Rijeka Bosna izvire trinaest kilometara jugo zapadno od Sarajeva, u podnožju planine či je podzemne žile napajaju obilni izvor, planina koja nosi isto ime kao i rijeka – Bosna (planina pod kojom rijeka Bosna zove se Igman op.pr.). Izvor je tako jak da rijeka, samo malo dalje odatle, već ima dovoljno snage da pokrene jednu veliku pilanu. Bosna teče sjeverozapadnim rubom Sarajevskog polja, gdje prihvata Dobrinju, Željeznicu i Miljacku. Potom čini veliku okuku i teče preko Visokog i dalje, sve do Save. Pored Željeznice vidjeli smo napušten ljetnikovac Fazli -paše koji se u vrijeme okupacije zatekao na mjestu zamjenika sarajevskog guvernera. Veliki dio njegovog imetka uništili su i oteli drski sljedbenici Hadži Loje. Na području između Željezice i Dobrinje nalazi se tursko kupatilo. Nismo željeli da propustimo obilazak ove znamenitosti, pa smo u pov ratku svratili. To je prizemna građevina nad bazenom čiste i vruće mineralne vode. Pored njega nalazi se nešto moderniji prostor za kupanje sa keramičkom kadom. Nekoliko manjih soba služi za presvlačenje gostiju. U blizini se također nalazi nešto duža zgra da. Ona je sada zatvorena jer se renovira. Tu su sobe za goste u ovoj banji. Kupalište na Ilidži leži na izvorima veoma ljekovite vode. Međutim, tek poslije našeg odlaska počeli su radovi na izgradnji objekata i parkova koji će unaprijediti iskorištavanje ovog bogatstva. Dugo će vremena proći dok ovo kupalište dostigne nivo razvijenosti poput sličnih centara u Evropi i svijetu. Ostatak dana iskoristili smo za šetnje kroz grad, razgledanje znamenitosti i kupovinu.
Oficirska kasina je zaista sjajna. To je im presivna zgrada sa velikom baštom na desnoj obali Miljacke, nedaleko od pravoslavne crkve. U prizemlju su svijetle prostorije restorana, gdje se može dobro jesti i kafane. Na prvom spratu su elegantne odaje koje se otvaraju tek uvečer. Tokom naših stalnih lutanja ovim gradom, uvijek bi nas iznova razveselio ovaj bujni i živahni život na ulicama. Sretali smo muslimane, kršćane, Jevreje i Cigane, Crnogorce i Albance u njihovim živopisnim nošnjama. Gradska policija, odjevena u odore turskih oficira, Žandari sa fesom na glavi, zaptije, kavazi i ovi drugi danas su u službi austrijske vlade. Turkinje na ulici hodale su potpuno pokrivene velovima, a bosanske kršćanske žene i djevojke u naboranim šalvarama i suknjama. Kroz metež ljudi, dvije po dvije, koračale su dj evojke iz njemačkog djevojačkog doma. Nakon dva dana boravka u Sarajevu vidjeli smo skoro sve što treba vidjeti pa smo odlučili da nastavimo naš put ka Mostaru. Odlučili smo putovati poštanskom kočijom koja između Sarajeva i Mostara svakodnevno saobraća. U zadnji čas smo ugrabili mjesta. Pošta je inače u rukama vojne uprave. Ova kočija imala je vrlo nedopadljiv oblik. Bila je prekrivena ceradom i ličila je na kola za transport ranjenika. Pored kočijaša sjedio je jedan vojnik naoružan puškom. A u unutrašnjos t kočije, pored nas putovala su i dvojica oficira, koje je put također vodio u Mostar. Cesta kojom smo putovali dugo je smatrana najnesigurnijim putem u zemlji. Te priče i dalje kolaju, premda se već godinama na njoj ništa loše nije desilo. Takva situacija ima zahvaliti činjenici da su vojne patrole ovom dionicom veoma česte. Za svaki slučaj i mi smo se naoružali policijskim pendrecima i pištoljima. Sasvim bez potrebe, kako se kasnije pokazalo. Jaka kiša pratila nas je na ovom putu. Skoro smo bili izgubili nadu da ćemo moći uživati u krajoliku. Put nas je poveo Travničkom cestom, preko Sarajevskog polja do mjesta Blažuj u blizini Vrela Bosne. Tu smo skrenuli na jugozapad kroz gusti šumarak i malo po malo stigli do sedla Ivan planina. Ljekoviti miris ispunjav ao je zrak. Uživali smo u mirisu, kad nam je već vidik bio zaklonjen kišom i maglom, koja je potpuno skrivala brda.
DR. MORIZ HOERNES, D INARSKA PUTOVANJA, KULTURNE I PEJSAŽNE S LIKE IZ BOSNE I HERCEGOVINE, Slike i geografska karta izrađene su po uputama pi sca. BEČ, Izdavačko preduzeće Carl Graeser, 1888. II SARAJEVO (historijat, slika grada i narodni život) I. Kada pogledamo ovo naselje, moramo primijetiti njegovu zdravu konstituciju. Istovremeno, sežući u njegovu prošlost, možemo nazrijeti nadu za budu ćnost. Vidjet ćemo da su ljudi, u svim prošlim razdobljima, nastojali posjedovati baš ovu zemlju. Smijemo vjerovati da su njihov izbor uvjetovale prednosti poput prirodnih okolnosti, položaja, klime, zemljišta... Sve to odlučujuće utiče na to da će ovaj kraj, čak i ako dođu nepovoljne prilike, svoje prednosti opet postići u nekim boljim vremenima. Tome se možemo nadati već ako pogledamo historiju i spomenike u kotlini koja se pruža od izvora rijeke Bosne. Još u vrijeme klasičnog starog vijeka ovdje je morao nastati jedan kulturni centar za unutrašnju Dalmaciju. Ovdje izvire najznačajnija rijeka u zemlji. «Hrane» je njene pritoke, a ona «hrani» okolnu zemlju, plodnu i blago brdovitu, koja je kao stvorena za poljoprivredu i trgovinu.
KOTLINA IZVORA BOSNE Na sve strane protežu se prohodne doline. Samo nekoliko sati dijeli najviše vrhove i najniže kotline. A najniže je oko rijeka Drine, Neretve i Vrbasa. Dakle, odatle se vrlo brzo stiže u najviše i najudaljenije dijelove zemlje. Linija koja spaja tok Drine i Neretve, proteže se preko izvora Bosne. Bez sumnje, upravo ovim smjerom išla je velika vojnička cesta prema sjevernoj obali Save. Ovuda je vodio put od mora do kopnenih država. O tome svjedoče stare geografske karte i sačuvani putopisi, koji su zabilježi li da je upravo ovuda išla glavna veza sa Dalmacijom. Po plodnom i prostranom polju, koje se nalazi na zapadnom dijelu glavnog bosanskog grada, održalo se dosta rimskih spomenika koji kazuju o tome da je ovdje bilo nastanjivanja i u njihovo doba. Ništa nam ne stoji na putu zaključivanja da je i tada upravo ova kotlina bila od centralne važnosti. Ali tačan položaj rimskog grada može se samo pretpostaviti: možda je on bio smješten u središtu dijagonale koja vodi od ušća Neretve do ušća Drine, dakle od mora d o Save i Dunava, a možda i u dijelu koji se proteže od najviših uzvisina Dinarskih Alpa, pa do 1000 metara visokog Ivan Sedla. Ipak, najvjerovatnije je ono bilo smješteno upravo na ovom kratkom potezu od izvora Bosne do Željeznice, na Ilidži, gdje su smješ teni topli bunari. Ime tog rimskog grada bilo je predmetom istraživanja, a na njega su upućivali dokazi iz Tabula Peutingeriana koji su govorili da je kao Ad Matricem. SARAJEVO S obzirom na to da se područje oko vrela Bosne spominje još u starom vijeku, ne bi nas iznenadio podatak da je upravo ovdje i u srednjem vijeku bilo jedno važno naselje. Postoji i dokazi o
tome. S tim u vezi ovdje se pojavljuje Župa Vrhbosne, kao središte svećeničke i svjetske uprave, gdje je bilo sjedište bana i katoličkog biskup a. Položaj mjesta katedrale Svetog Petra nije sigurno utvrđen, ali vjerovatno je i ona bila u blizini vrela Bosne, gdje je bilo smješteno i rimsko naselje. O vlasti nekadašnjeg vladara zemlje, svjedoči ruševina Stari grad. Nekad je to bila kula koja je Tu rke koštala mnogo krvi i upornosti, a danas je to ruševina, čiji ostaci lebde visoko nad stjenovitom klisurom Miljacke, na istoku Sarajeva. Karakteristična pojava staroklasične kulture jest da su naselja barbarskog srednjeg vijeka donekle slijedila antikno naslijeđe, ali da su ipak, birajući još povoljnije uslove, krenuli drugim putevima. Oni su nerijetko naseljavali krajeve koje su odabirali i pioniri helenske i rimske kulture. Pritom nisu vodili računa samo o plodnosti i obradivosti zemljišta, nego i o to me da položaj naselja mora garantirati sigurnost. Tako se može primijetiti da se njihova naselja povlače prema teže pristupačnim lokalitetima. I tako su se rađala utvrđena naselja iz kojih je vojska branila svoje pravo na plodne poljane. POSTANAK DANAŠNJEG GRADA Iz tih razloga odabran je položaj na kojem se razvijao današnji glavni grad. On je samo pet kilometara udaljen od nalazišta rimskih spomenika. Samo toliko danas dijeli Stari grad od Švrakinog sela. Na ovom mjestu u 14. stoljeću nalazila se kula k oja je nosila ime Vrhbosne. Ovdje su još 1579. godine radi trgovine dolazili ugledni dubrovački trgovci. Ovdje iz 1415. godine nalazimo i grob vojvode Pavla Radenovića, pripadnika vladarske loze koja se održala nakon pada bosanske kraljevine 1391. godine. Ipak, tek turska osvajanja dala su ovom mjestu pravi ugled, sjaj i značaj. Turski izbor odlučile su dvije stvari: putničke ceste koje su korištene još za vrijeme dubrovačke kolonizacije i položaj grada koji je kao takav prirodna utvrda protiv neprijatelj skih vojski. Ovdje su turski osvajači instalirali svog namjesnika za Bosnu. Grad je do sredine 16. stoljeća nosio naziv Vrhbosna, koji je nešto kasnije iskrivljen u Varbosania. Sa razvojem i procvatom pod turskom vladavinom, grad je dobio ime Bosna -Saraj, što bi u slobodnom prijevodu moglo značiti Grad Dvorac. Saga o postepenom procesu razvitka grada smiješta događaje u 1465. godinu, kada bosanski uglednici Sokolović i Zlatarević spominju gradnju nove kule (Saraja) na mjestu nekadašnje kule. Upravo tom utvrđenom dvorcu – Saraju – grad danas duguje svoje ime. Priča o ovome seže i dalje u prošlost, spominjući u tom smislu prvog turskog namjesnika Gazi Husrev -Bega. SARAJEVO U novijoj historiji grada česti požari imaju bitnu ulogu. Sarajevo se, kao i mnogi dru gi veći gradovi Orijenta, nekako nosilo sa ovim katastrofama. Ipak, nisu na mjestu tvrdnje onih koji smatraju da treba žaliti za sjajem grada prije tih požara, kao i da je poslije njih ostajala samo sjena nekadašnje ljepote i značaja. Naprotiv, grad bi uvi jek veoma brzo, čak i kada bi ostao samo pepeo, brzo povratio ne samo svoj pređašnji izgled, nego bi se pojavljivao još čistiji i ljepši nego mnogi zapadnjački gradovi tog vremena. Lomljivo i krhko lončarstvo ovdje nam je sačuvalo svjedočanstvo o starogrčk oj umjetničkoj vještini bolje nego svi drugi stari zanati i vještine zajedno. Ni poplave nisu zaobilazile Sarajevo. Ipak, najteže je ovaj grad pogodila tzv. azijatska kuga, o čijem strašnom pohodu govori i ova narodna pjesma. Sarajevo, tako si mračno post alo!
Reci, jesu li te požari uništili? Ili su te valovi rijeke nabujale poplavili? Ili te je kuga ubila? Da je mene požar uništio, Nova bijela dvorišta građena bi bila. Da je mene voda poplavila, Moje tržnice bi čiste bile. Već je mene kuga pogodila, Mlado i staro ona je ubila, Dragi i dragocijeno razdvojila. Jedna druga pjesma ima čudan početak: Draže mi je Livno nego Sarajevo, Sarajevo često kuga mori. Toliko je sada uništeno, Pomriješe im svi momci i djevojke. POŽAR VODA I KUGA Požari koji su harali Sarajevom 23. i 24. oktobra 1697. godine samo su kulminacija pohoda Princa Eugena Savojskog, koji je svoj rat sa Turcima vodio od 1683 -1698. godine. Ujahao je u Sarajevo 22. oktobra jedan njegov konjički zastavnik, koji je kao izaslanik. Međutim, ni nako n četvrt sata niko ga nije htio primiti. Kada se napokon sreo sa turskim vlastodršcima, po običaju je pustio trube i fanfare da zasviraju, a potom je pokazao pismo koje poziva na predaju. Reakcija Osmanlija bila je napad na izaslanika i masakriranje trubač a. Premda potpuno izranjavan, izaslanik je uspio pobjeći. Pri bijegu je ipak uspio primijetiti da su građani naglo počeli bježati iz grada. Već sljedećeg dana u Sarajevo je prodrla velika vojna formacija Eugena Savojskog, pljačkajući i paleći sve što im se nađe na putu. Ipak, na njihovu žalost, muslimani su bježeći ponijeli svu skupocijenu robu i dragocijenosti. U gradu su ostali samo inovjerci – židovi i kršćani. Iz gornjeg dijela grada i kule čuli su se pucnjevi i ispaljenja topovskih đuladi, ali to nije omelo pljačkaše. U večernjim satima pucnjava se intenzivirala, a paljenje je nastavljeno sutra i prekosutra, kada je grad potpuno izgorio. Spaljeno je više od 6.000 kuća i 160 džamija. Ova statistika pokazuje da je u tom periodu Sarajevo stagniralo, niti je broj stanovništva rastao, niti se smanjivao. Naime, prema popisu prebrojavanja iz 1879. godine, u Sarajevu je bilo 6.110 kuća i 97 džamija (1885. godine u Sarajevu je prebrojano 5.926 kuća, sa 6.299 stanova). 10 Princ Eugen slijedio je prvobitni plan. Na ime njegova iskustva naučila su ga da bi bilo opasno prezimiti u ovom gradu sa tako velikom vojnom jedinicom. Znao je da postoji drugi način da vrati odmetničku zemlju koja je bila pod vlašću Porte. Odustao je, dakle, od daljeg zadržavanja u gradu i namje ra da pokori kulu. Okrenuo je leđa Sarajevu 25. oktobra. Iz Sarajeva su pod njegovom zaštitom krenuli mnogi kršćani, te i jevreji koji su odvedeni kao zarobljenici. 11
10 11
U ovom vremenu, a i do sredine našeg stoljeća, Sarajevo nije bilo samo glavni grad, nego i mnogo više od toga. Ono je bilo značajno naselje pod oligarhijskom vlašću, bilo je slobodan grad sa svim prednostima jednog centra preko kojeg vode najvažniji putevi. Vezir koji je stolovao u Travniku smio je, kad bi pođi u Sarajevo, ostati samo dvaput p o 12 sati.12 Funkcija sultana bila je ustvari funkcija halife. On je ovdje poslao svoje sudije (kadije), koji su sudili po Šerijatu, dok je svjetovna vlast povjerena lokalnom plemstvu. Ipak, pokušaji otpora lokalnog plemstva turskoj vlasti u ovom neobičnom kraju i želja za samostalnošću nije se gasila. S tim u vezi treba spomenuti slijedeće godine: 1817., 1832., 1840. i 1850. Ove borbe pratila je promjenljiva sreća. Bile su dosadne i jednolične. Sve skupa takva nastojanja koštala su naposlijetku Sarajevo nje govog ugleda i svele ga na provinciju, ukinuvši mu ranije povlastice. 13 Odgovor na borbe stigao je u obliku pokolja koje je počinio krvnički anadolijski mač pobjednika nad najznačajnijim glavama ovdašnjeg plemstva. Sječa glava posjekla je «hidru» lokalnih uglednika, koji su se usudili organizirati otpor. U vremenima koja su slijedila lokalnoj vlasti više nikad nije dozvoljeno da se organizira u moćnu instituciju. I tako je zauzdana «bosanska neman». Tada je počeo nazadak ovog grada. Kada su Austrougarske tru pe ušle u Bosnu 1878. godine, zatekle su grad koji kao da je u srednjem vijeku. Ono je završilo na tim granama nakon što je godinama bilo potresano putevima rata i mira. II Šta je sada Sarajevo? Sav ponos slavenskih muslimana ogleda im se na licu kad vas upitaju: «Sviđa li ti se Bosna-Saraj?» Tada oduševljeno zatvara oči, baš kao da vidi raj koji mu je pejgamber obeća, i spreman je da Sarajevo uzdigne čak i iznad Carigrada. Nakon ovakvih pohvala, malo ćete se razočarati onim što vidite. Sa Carigradom se ni iz dalek a porediti ne može. Njegov položaj i slika odudaraju od zapadnjačke predodžbe o tome kako bi trebalo da izgledaju prizori iz 1001 noći. Ipak, njegovo patriotsko oduševljenje neće vas ostaviti ravnodušnim. Posmatrač će osjetiti svu ljubaznost i čar jednog lijepog ljudskog lika, čiji bi se pozdrav, u nekom zgodnom času, mogao prevesti kao: «Ovdje je dobro živjeti. Ovdje se spusti i naseli». Takav čas najlakše je osjetiti ukoliko se za lijepih večeri popnete na vrh brda koja okružuju grad. Proljeće ili ljeto, neka to bude i jedan petak, praznik je svih građana, bez obzira na vjeroispovijest. Pred sami zalazak sunca tutnjamo labirintom uskih i loše popločanih uličica, dok na istočnim obroncima vlada sablasna tišina. Oni koji su radili, sada se nalaze pred kućn im vratima, okolo česmi i na trgovima. Dočekali su fajront i otišli na izlet. Ipak, ne trebamo ih dugo tražiti. Tamo gdje kuće prestaju i livade počinju uživa mnoštvo naroda u sjenama moćnog drveća. Druženje se odvija u grupama, koje prilikom međusobnog susretanja zastanu, kako bi se tiše ili glasnije razmijenila koja riječ. Jedna djevojka, kojoj je gusta smeđa kosa kliznula niz leđa, ležala je nekome u krilu i pjevala zvonkim glasom jednu melodičnu pjesmu, koju je mladi Turčin, iz muškog društva u blizini, pratio svojim glasom. Ostavljamo nekom drugom da ocijeni kakva je ovdje bila odnos između muškaraca i žena i je li moglo biti govora o «lahkom moralu». 12 13
Stariji su sjedili u obližnjoj kafani, pored nargile ili čibuka, držeći u ruci izrezbareni fildžan u koji su naljevali kahvu i specifične džezve, orijentalne izrade. Za to vrijeme mlađi su se bučno radovali na ljuljački obješenoj na drvo. Gledajući sa ove vremenske distance, možemo zaključiti da je nestao orijentalni karakter narodnih nošnji, tih umjetnički h djela i ukrasa. Između ograđenih zemljišta, gdje mirišljavo sijeno ili se zelena trava još uvijek šareni od cvijeća, penje se put do jednog jelovog šumarka, čije tanke grane sjajno sunce zlatno obasjava. Odavde se može uživati u divnom pogledu koji «si lazi» niz dolinu i «penje se» uz obronke, gdje među zelenilom leži skladni grad. Na zapadu, iza planinskih lanaca, odtinjavao je crveni žar, gašeće sunčeve vatre. U zadivljujućim linijama ocrtavale su se plave konture tih dalekih planinskih lanaca, koji ob rubljuju ovaj grad. Brda bliža gradu slabo su pošumljena ili su obrasla zelenim grmolikim biljkama. Vrhovi su goli, pa se čini da se pitome šume spuštaju od njih ka gradu. Posmatraču se može učiniti da glad leži usred jedne takve šume, sačinjene od vitkih stabala, odakle se pobjednički uzdižu munare. Iako su munare vidljive i iz daljine, ne može se reći da Sarajevo podsjeća na orijentalni grad. Prije će vas podsjetiti na neku mirnu austrijsku pokrajinu. I tako smo se, već od prve večeri osjetili kao kod kuće. Blaga struja zraka došla je sa sjevera iz planinskih visina; ptičiji cvrkut je zašutio, dok je zrikavac pojačao svoje glasanje; mjesečev srp je zablistao i obasjao susjedne vrhove i klance. I izbliza i izdaleka začula se zvonjava i frulanje kojim pastir i vraćaju svoja krda, izmiješano sa uzvicima i pjesmama pastira koji su, koji su prolazili ljubazno se pozdravljajući. Najzad će na mračnoj zemlji sijati jedino srebrenkasta voda zmijolike rijeke i slava svečano ukrašene munare. Kao i kod svih gradovima s a elementom Orijenta, bolji je ukupan dojam od onog kojeg steknete pojedinačnim sekvencama. Ipak, fali Sarajevu još puno toga da bi za ugodnost življenja u zapadnjačkom stilu. Prvenstveno, fali mu monumentalnih zgrada, koje ne izazivaju divljenje samo izdaleka, nego i izbliza. Trenutno gradom arhitektonski dominira nova pravoslavna crkva, jedna neukusna građevina sa dominirajućim svodom i kupolom. Ipak, mnogo se dobilo time što su Turci dozvolili izgradnju velikog tornja. Zapadnjački karakter gradske slike pojačava činjenica da je najdominantnija zgrada jedna kršćanska crkva. Mnogo značajnija i ljepša je Gazi Husrev -begova džamija, koja, doduše, leži u istoj dužini osovine grada, na desnoj obali Miljacke, ali njena markantnost ne dolazi do izražaja na prvi p ogled. Stara pravoslavna crkva, katolička crkva i židovska sinagoga nalaze se u blizini, ali su polusakrivene. Administracijske zgrade smještene su na lijevoj obali rijeke. Od njih je najznačajnija Konak, koji se nalazi preko puta katedrale. Iako beznačaj an u svojim arhitektonskim formama, Konak dominira okolinom u kojoj su smješteni razbacani nizovi zbijenih kuća i tako imponira težnji ka gospodskom u ovakvom okruženju. Veličanstveni četverokut obližnje kasarne prestao je da izaziva užas nakon što su neukusni natpisi prefarbani. Sarajevo se može okarakterisati kao grad u razvoju, koji leži na obje obale Miljacke, rijeke premoštene sa devet mostova. Grad leži na oko 3.500 koraka dužine i oko 3.000 koraka širine, skupa sa kulom. Neravno bastionirani peteroku t obuhvata otprilike 1.000 koraka dužine i širine, obuhvatajući s jedne strane nadaleko vidljivi zid Starog grada, a sa druge planinsku kupu na istoku Novog grada, sa 500 metara visokim grebenim zidovima iznad uskih dolina Miljacke i Mošćanice. Unutar zidina na okruglastom brdu na zapadu nalazi se stara tvrđava sa pet kula, tu je i gradsko groblje, pa tzv. gornji ili turski grad, kroz koji vodi labirint malih uličica između dvjestotinjak kuća na
kosini. Opći dojam ovog dijela odražava starost i raspad. Konačno, nova tvrđava na najjužnijoj gradskoj tački, izgrađena na visini, pa se čini da se njeni zidovi strmoglavljuju naglim padom. Stara kula, tri metra visoka i dva široka, skoro je potpuno propala. Svježe umetnuti turski nadgrobni spomenici svjedoče o njenoj brzoj obnovi, pri čemu su, kao građevinski materijal poslužili upravo spomenici sa opljačkanog obližnjeg groblja. Kapije tri kule vode zapadno u grad, jedna vodi na istok, a manje su izlazi za bijeg i vode u planine na zapadu. Naša šetnja kroz grad počinje na mjestu gdje Miljacka izlazi iz svoga klanca i ulazi u grad, dakle vrlo blizu podnožja uzvisine na kojoj je smještena tvrđava. Na jednom oštrom zavoju rijeke formiran je pješčani sprud. Jedan uređaj ustavlja vodu i tvori na rijeci gradski bazen. Turci su, za razliku od ovdašnjeg stanovništva, sa odbojnošću gledali kupanje u hladnoj vodi. A šta muslimanke traže na lijepim mjestima oko rijeke, spozna se nekih stotinjak koraka od grada. Tamo, u hladnom klancu, gdje poput kula strše visoke stijene, gdje se rijeka toliko snažno opire da je razorila novu kamenu ulicu. E tu je omiljeno mjesto muslimanskih glava porodice, koji tu provode sate odmora skupa sa svojom mnogobrojnom porodicom. Ovdje je moguća uporedba sa onim potočićima koji presijecaju Kon stantinopolj. Ipak, draž grada na Bosforu ipak je nadmoćnija. U blizini se nalaze dvije kafane, jedna do druge. Napolju na ćilimima sjede muslimani, dostojanstveno ozbiljni, odajući mirni ponos, što bi trebali nastojati i vijećnici. Odajući se opojnom užit ku duhana i kahve, oni slušaju jednoličnu muziku rijeke, koja bruji udarajući u kamenje. Taj zvuk je treće opojno sredstvo kojim se oni uljuljkuju u budne snove. MILJACKA Slični objekti i još dalje uz rijeku – kuće sa baštom u kojima dominira staro drve će. Ovi muslimani i na selima vole graditi uz potoke i ispod visokih stabala. Naprave postolje sa četiri tanka stupa, natkriju ga i onda se ljestvama uspinju u ove čardake – uživajući tako poput kraljeva u svojim ćejfovima. Riječ ćejf potiče od arapske ri ječi Kef, koja u bukvalnom prijevodu znači upitnik, a u slobodnom prijevodu dobija značenje orijentalnog pojma koji simbolizira ljudsko stanje mira i tihe sreće, kao u snovima. Na uzvisinama obije strane rijeke leže proširena muslimanska groblja. Upravo on a daju karakterističnu sliku. Bezbrojni spomenici različite visine okrunjeni koso stoje, a između njih četverostupni otvoreni hramovi, nerijetko pozlaćeni i lijepo obojeni, gdje leže oni koji su za života bili otmjeniji. Ipak, nedostaju čempresi, koji se n a muslimanskim grobljima na jugu zemlje često mogu vidjeti. Ti čempresi, oštro se izvijajući prema nebu, oslikavaju jednu nepomirljivu tugu za onim što prolazi. Tvrđava kao da privlači široke puteve, kojima se, uz uske i zapletene uličice, prema malom bezistanu silazi. Ovo je najokomitiji dio. Ipak, najzanimljiviji dio grada, gdje na malom prostoru vlada istočnjački element, u savršenoj čistoći miješajući zvukove i šarenilo. Na taj dio nastavlja se zapadnjački, najsavremeniji dio grada, kojim dominira ulica Franza Josepha, gradsko šetalište (korzo). Ono pokazuje život i kretanje na malom potezu od malog bezistana do srpske crkve. Glavno čvorište trgovine nalazi se u Velikom bezistanu, bogato opremljenom bazaru, koji je zadržao svoj orijentalni karakter. Gornji grad kod tvrđave uvečer je jedno jezivo mjesto. Ukoliko zalutate u divljinu uličica, teško ćete uskoro naći izlaz, pogotovo ako je kasno, kada su Turci koji ovdje stanuju već zatvorili sve kapije i vrata. Ipak, stranac mora i u ovaj labirint zakoračiti , ako želi da uživa u znamenitosti nove tvrđave, koja se nalazi na visini od 127 metara, odakle je pogled zbilja veličanstven.
Koliko je imponzantan svaki pogled na ovu tvrđavu, toliko je oduševljavajući i svaki pogled sa tvrđave. Na koju god stranu pogled ate, napravili ste savršen izbor. Južno, preko puta tvrđave, uzdiže se iz dna doline, jedna stijena u obliku igle, koja skoro dostiže visinu strme stijene brda. Kako bismo istakli kontrast između vedre gradske slike, pogledat ćemo na istok, preko zelenih hridi i riječnih dolina, koje vode ka naseljima oko rijeke Lim. Čitalac može zaključiti da smo mi napravili tek kratku ophodnju desnom obalom. Ali mi smo, idući od podnožja brda na kojem je tvrđava, posjetili oba trga i na brdo se vratili. Međutim, ovo je daleko bolji način opisa grada nego što bismo to učinili da smo koristili samo mape i nacrte Sarajeva. Ovdje ima oko 400 imenovanih ulica i uličica, 6.000 zgrada, od kojih 200 čini Gornji grad, ima oko 100 džamija, 14 većih muslimanskih grobalja, dok se ma nja groblja nalaze u okolini džamija. Kršćansko groblje nalazi na zapadu, a jevrejsko (posve interesantno i svojstveno zbog neobičnog oblika starih spomenika) južno od rijeke na zapadnom kraju grada. Sarajevu nedostaju gradski trgovi. Jedan se nalazi ispre d velike kasarne, a druga tri su skrivena i nalaze se izvan centra. Za stvaranje jednog uglednog trga i ulice nedostaju prije svega reprezentativne zgrade. Neke državne zgrade i ustanove orijentalnog tipa, propadaju usljed starosti, dok su druge evropskog stila i novijeg postanka. U prvu kategoriju spada šest kuća ili svratišta. Sve smještene na jedan uski prostor zapadno od rijeke. U drugu grupu zgrada spadaju dva hotela i četiri restorana, koji su također blizu smješteni. Vidimo brojne turske i samo dvije moderne kafane. U jugozapadnom dijelu grada smještena je pivnica, gdje u određenim danima svira vojna muzika. Tada ovo postaje centar zabavnog života. Sjedište svih društvenih aktivnosti u Sarajevu je društveni prostor za oficire, koji, dakako, ne koriste samo oficiri. Tu je smještena kockarnica, izvrsni restoran, bašta, igraona i čitaonica, biblioteka i mnogobrojni drugi prateći sadržaji. Što se tiče većih turskih kupatila, nalaze se i na jednoj i na drugoj strani rijeke. Sa desne je Begovo, a sa lijeve C arevo kupatilo. Dvije vojne bolnice, sa deset isturenih odjeljenja, i dvije civilne bolnice, jedna za muškarce, druga za žene, zbrinjavaju bolesne. Jedna njemačka apoteka brine o lijekovima. Prema Blažuju, zapadno oko 1.000 koraka, smješten je veliki vojn i logor, napravljen od dasaka. Neposredno poslije okupacije, glavna vojna komanda bila je smještena u Konak, a nedaleko odatle, u privatnim kućama, bilo je sjedište zemaljske vlade, finansijske direkcije, gradske uprave, policije, garnizona i okružnog suda , kao i kotarska kapetanija. Ovdje se nalazi i Engleski konzulat, dok su francuski, njemački i talijanski smješteni na drugoj obali. Telegrafski ured nalazi se na lijepom mjestu – iznad Konaka, dok lokacija na kojoj se nalazi Pošta nije tako atraktivna. On a se nalazi zapadno od velike kasarne. Vlada trenutno raspolaže jednom uglednom novogradnjom, gdje su smještena odjeljenja: političko-administrativno, finansijsko, pravno, kao i prateće službe i organi. Od starijih školskih ustanova vjerskog tipa valja spo menuti da muslimani imaju jednu Medresu, jednu višu i jednu dječačku školu, pravoslavci jednu građansku, jednu dječačku i jednu djevojačku školu. Osim toga postoji jedan engelski institut, jedna katolička škola časnih sestara i jedna jevrejska škola. Nova vlada izgradila je interkonfesionalne, narodne i građanske škole. Osnivanje univerziteta u Sarajevu samo je pitanje vremena i novca. Također i osnivanje jednog zemaljskog muzeja, sa zanimljivim, geološkim, etnološkim i umjetničkim sadržajima. Ovdje bi mo gli biti smješteni i mnogobrojni rimski i srednjovijekovni spomenici, čije je održavanje u Bosni veoma otežano. Prema postojećoj statistici u Sarajevu postoje slijedeći školski zavodi: jedna viša gimnazija u kojoj radi 14 svjetovnih nastavnika i četverica svećanika, jedan pomoćni učitelj, kurs obrazovanja (osam svjetovnih nastavnika i tri svećanika), jedan dječački internat pod vojnom upravom, tri narodne škole, 49 muslimanskih, dvije pravoslavne, dvije katoličke i dvije jevrejske škole.
Ubrzo nakon osvajanja grada, Sarajevo je počelo da zadobija evropske konture, koje su postajale vidljive tako brzo, kao da ih neko kistom slika. Tako se danas Sarajevo može dičiti svojim izgledom, pa čak u tome parirati nekom starom austrijskom reprezentativnom gradu. Done davno se grad mogao napustiti samo pješke ili na konjima, a danas su ceste prohodne i za kola. Jedna pruga spaja krajnje zapadne granice države sa glavnim gradom za 12 sati, a i kolima se ovim dobrim putevima tamo može stići. U prvim godinama nakon okupac ije, u Sarajevu se nije moglo iznajmiti ništa što bi ličilo na kola. Danas, međutim, vozi fijaker, omnibus, pa čak i tramvaji u gradu i okolini. Broj hotela i restorana se uduplao, utrostručio, a valjda se i kvalitet popravio. Muslimani su, nakon što se s usreli sa arhitektonskim stilom moderne renesanse, lažnog zlata, iselili u više dijelove grada. Novi zavodi, fabrike i službe podučavaju orijentalce o osnovnim karakteristikama zapadne civilizacije. To im je omogućeno i prilikom posjeta teatru, kako bi vid jeli zbog koje vrste zabave mnogi Evropljani uvečer nisu u svojim kućama. III Neke karakteristike orijentalnog života naroda na ulicama Sarajeva zadržale su se i do danas, uprkos umetanju brojnih zapadnih elemenata. Sve je šareno i živopisno, a boje i kroj narodnjih nošnji oslikavaju društveni položaj onih koji ih nose. Ipak, nema ovdje one cjeline, svojstvene Zapadu, u kojoj se može sagledati posebnost društvenih staleža, predrasuda i lošeg ukusa u masi ljepote. Ipak, orijentalci će kod nas zapadnjaka naći više nepristojnih i besmislenih navika nego mi kod njih. Prvo, a u tome su mudriji od nas, kod njih odjeća ne čini čovjeka. Njima se također čini besmisleno kosu puštati, kravatu nositi i šešir skidati svaki put prilikom pozdrava. Naši šeširi i uska odijela, kao i haljine naših gospođa, njima se čine kao nešto beskrajno smiješno i vrlo nepristojno. Sjesti za sto i jesti prije pranja ruku u njihovim je očima nešto neprihvatljivo i prljavo. Naši stanovi čine im se neudobnim, naši kipovi, kao i naš teat ar, po njihovom mišljenju predstavljaju grubu povredu dobrih običaja i strahopoštovanja prema Bogu. Katoličke i pravoslavne crkve doživljavaju jednako kao što mi doživljavamo indijanske hramove. Naše plesne zabave oni doživljavaju kao veselje luđaka, naše kulturno i ljubazno izražavanje smatraju smiješnim i prostim, a naše banalne razgovore o vremenu i sličnim stvarima – beskorisnim i uzaludnim brbljanjem. Također su im veoma čudne naše društvene veze. Naime, nije im jasno kako se muškarci udatim ženama obraćaju i našale se s njima, kad je to kod njih uobičajeno samo među bračnim parovima. Njima nedostaje takta kako bi razlikovali ugodno društveno ophođenje i od onog neljubaznog. Naše brakove smatraju nesretnim jer vide da mi iz naših kuća izlazimo kako bis mo posjećivali zabave... Naše kuće za vanbračnu djecu, kao i brojne prostitutke, oni smatraju izrazom duboke moralne pokvarenosti. Ne sviđa im se ni naše ophođenje sa slugama – smatraju da ono ne odgovora propisu koji nalaže ljubav prema bližnjem. S obzirom na to da su svi oni odgajani u istim uvjetima i da u iste običaje vjeruju, stepenovanje u našem društvu čini im se nejasnim. Kod njih i najveći siromah bez straha kritikuje najmoćnijeg gospodara, kojem ne pada ni na kraj pameti da je okaljao svoj ugled i čast govoreći sa prosjakom. Siromašna klasa u muslimana ne osjeća poniženje, s kojim se naši siromasi moraju pomiriti. Kod njih se i posluga, poput gospode, jednako ponaša prema siromasima. U tom ophođenju nema nimalo drskosti, koju kod nas i dobro odgoj eni ljudi često osjete kada se nastoje približiti višem društvu; ukoliko je njihovo odijelo imalo zapušteno bivaju tretirani kao prosjaci...
Nama se čini da su muslimani sav teret svalili na leđa svojih žena. Prilikom susreta sa neznancem, muslimanske žene brzo i hitro zamaknu za prva vrata dok ne prođe opasnost. Ako kapija nije otvorena, ona lice okrene ka njoj i navuče mahramu preko čitave glave. Jednom smo vidjeli kako više muslimanskih žena bježe preskačući potok, kako bi stigli do vrata preko puta i zatražile zaštitu. Dok smo prolazili pored jedne seljanke koja je radila u polju, ona je preko sebe navukla nekakvu ceradu, pa više nije izgledala kao ljudsko biće. Kad nas je spazila jedna djevojka koja je prala veš u rijeci, skočila je kao gazela i sakri la se u grmlje. Ipak smo mogli vidjeti kako je provirivala dok smo prolazili. Žene su ovdje, vjerovatno zato što su strogo čuvane, veoma radoznala bića. Ko misli da je vrijedno gledati uvis do neprozirnih i zaštićenih haremskih prozora, ovo će nam i potvrd iti. Divno je muslimansku djevojku, samu i nepokrivenu, slučajno iznenaditi. Ona tada zanosno njiše svojim bokovima i tijelom, praveći se da nas nije primijetila. Čelo i obrve, samovolji podložni dijelovi lica, tada žele srdžbu izraziti, ali jedan ljupki o smijeh usana i nestašne rupice na obrazima, pobijaju te tamne bore na ozbiljnoj polovini lica. Muslimanka na ulicu izlazi zaogrnuta zelenim kaputom i bijelim velom, napravljenim od ručno rađene tanke lanene tkanine. Pritom su lice i tijelo poptpuno pokrive ni. Čak su i ruke brižljivo sakrivene. Tako pokrivene se kreću čak i starice, oslanjajući se na štake, koje su također ispod odjeće. Te nesretnice vide samo jedan komad zemlje ispred svojih nogu. Neke povrh ovoga nose i nekakve maske, na kojima su mrežom p repletene čak i rupe kroz koje oči trebaju gledati. Neugledne žute čizme upotpunjuju njihovu odjeću, koja nikoga ne može privući, pa njihovu nositeljicu niko neće ometati. Ružno je vidjeti mnogobrojne muslimanske žene, koje sjede na ćoškovima sarajevskih ulica i prose. Mi ne možemo vidjeti njihova lica, koja bi vjerovatno izrazila patnju i pobudila naše sažaljenje; samo vidimo prljavštinu i rite, a nametljivo preklinjanje samo pojačava gadan utisak. Kao što muslimanske žene pretjeruju u skrivanju tijela i lica, kao i plašljivosti kad sretnu muškarca, tako kršćanke pretjeraju u suprotnom pravcu, pokazujući više nego što bi se trebalo vidjeti. Mi ovdje ne mislimo na široke, ali nimalo nepristojne, hlače ružnih boja. Djevojke, dakle, nose šarene hlače od štofa sa pjegastim i cvjetnim uzorkom. Međutim, kada kažemo da pretjeraju, mi mislimo na otkrivanje gornjeg dijela tijela – njihova jakna pokriva samo ramena i gornji dio leđa; ali košulja je ili tako tanka da ništa ne pokriva, ili dekolte završava tamo gdje hlače počinju. Ovdje nije jasna granica između koketerije i neukusnosti. Na pijaci u Sarajevu vidjeli smo jednu lijepu, ali veoma korpulentnu, djevojku u bogatoj srpskoj nošnji. Ona ne nosi hlače, nego uštirkanu šarenu suknju. Njena prsa ukrašavali su broj ni lanci i dukati. Ali njena mrežasta široka i dekoltirana košulja pokazala je na najizazovnijem mjestu jedan ružni, jarko crveni osip na koži. Ispod jakne se obično nose steznici preko grudi. U ovom slučaju vidjeli smo prizor koji oko vrijeđa – nerazvijene dijelove tijela sasvim suzbije, a razvijene deformira. Ali različit je utisak koji odaje izgled kršćanskih građanki i kršćanskih seljanki. Njihova lica odaju ljepotu i mladost, a fesovi im dobro pristaju. Pored toga, jedna ruža iza uha presudno djeluju u stvaranju dobrog dojma. Jedna šetnja pored Miljacke može se pretvoriti u ugodne znanstvene rasprave, kao i u poznanstva. Tu u večernjim satima ljudi sjede, jednako kao u turskom Izmiru i drugim gradovima Orijenta. Pred vratima, skoro na svakom pragu, sje di nekoliko djevojaka ili žena i veselo razgovaraju, pa se prolaznicima nije teško pridružiti. Podignete li pogled preko mosta, ka kućama i galerijama, možete dobiti jedan ljubazni osmijeh ili raspoloženi pozdrav, koji će vam uputiti kćerka te kuće, koja p oslom ili besposlena boravi na drvenom balkonu. Preporučljivije je, dakle, gledati uvis nego prema plitkoj rječici, gdje siromašne žene ili služavke, u užasnim negližeima peru veš, udarajući tako nadaleko odzvanja. Seoski narod nagrne u Sarajevo, baš kao i u druge gradove Bosne, na tržni dan. Oni odlaze na pijacu sa poljoprivrednim proizvodima, koja se nalazi iza Malog bezistana i Miljacke. Bosanski seljak po pravilu nosi odjeću od bijele lanene tkanine, karakteristični tanki i veoma solidni ručni rad.
Njegovom odjećom dominira duga košulje, čiji rukavi se, dok on radi, pričvrste za leđa, pa su mišićave ruke gole do ramena. Hlače su malo užeg kroja od običnih turskih, bez čarapnog dijela. Ali, zato su na listovima remenčići, predviđeni za zatezanje. Uštirkan a košulja lagano pada preko pojasa, napravljenog od ešarpe, primitivnog domaćeg tkanja. Pojas je jarko crven i ujedno služi za pričvršćivanje pojedinih predmeta neophodnih gospodaru. Debele, šarene, obrubljene čarape, tanki razgazani opanci, crveni jelek sa crnim radom i jedan umorni fes ili turban upotpunjavaju ovo jednostavno, ali ugodno i slikovito odijelo. Oni koriste lule sa izrezbarenom drvenom glavom. Nose je oko vrata, na kojem je smeđa koža, pod uticajima vremena, zadobila izgled hrastove kore. U m anjim gradovima i Turci ljeti nose tu seosku, laganu, lanenu nošnju. Hercegovački seljak, zbog jakog sunca u njegovim krajevima, nosi hlače i jaknu sa rukavima od debele i tamne tkanine, izrađene od grube, ručno valjane vune, sa crvenim vezovima. Od iste tkanine izrađen je i ružni mantil bez rukava, koje seljanke nose preko košulje i podsuknje. Sprijeda je široko otvoren i ne pokazuje samo tešku i neuglednu srebrenu kopču, koja ukrašava pojas, nego i lance sa šorvanima. To je najbolja ilustracija njihove r užne navike da sve što kupe ili dobiju nose oko vrata i na goloj koži, pa ma koliko toga bilo. Vezeni rubovi košulja, suknji, pregača i marama su rijetke stvari koje možemo izdvojiti kao ukusne. Ovi vezovi mogu se naći u mnogobrojnim knjigama o umjetnosti u kućnoj radinosti. Međutim, kada vidite njih u ovim nošnjama, utisak nije ni približno lijep kao u knjigama, koje nam prikazuju tužne ljepotice, kćerke slijepih guslara, zarobljenice ili Bosanke koje idu po vodu itd. Baš takvu predodžbu smo imali. Njihove crte lica su muškobanjaste, sa rijetkim izuzecima koji prikazuju zastrašujuću ružnoću. Ten im je smeđe-žut, a koža im se rano nabora. Čak i u cvijetu mladosti njihova koža mlitava i sasušena. Ova jadna bića nose dupli teret njihovog staleža i njihovog s pola. I jedno i drugo u ovoj je zemlji nepodnošljiv teret. Jedan dio zasluga za naširoko hvaljeni kršćanski seoski moral dajemo upravo neprivlačnom izgledu njihovih žena. Ipak, većinom je to posljedica je strogih nazora. Protivljenje turskim običajima dod atno su pooštrili nazore. Jednom prilikom, objedujući u trpezariji jednog samostana, opat je hvalio vrline svojih istovjernika. Međutim, iznenada je s prezirom rekao o muslimankama: «caelum suum habent in brachiis feminarum!» Hrapav smijeh zaorio se uokolo . To definitvno nije bilo ogledalo asketskog načina života, nego grubo muško mišljenje. A on takvog znanja o ženama ne bi smio imati. Moramo primijetiti da u radnoj sposobnosti ovih bića vidimo nešto pradavno, gotovo životinjnsko, iskonsko, što mi danas v iše ne možemo shvatiti. Bosanska predaja govori o Diodoru i ligurskoj ženi, koja stražari pored ovaca na ispaši, i junaku, umjesto zavoja, daje kupine.Šta sve bosanske, crnogorske i albanske žene rade kako bi zadovoljile svoje gospodare i junake, putnici s u detaljno opisivali. Ali još niko nije opisao da se ovaj istočnjački trud vraća donekle na jedan prastari iliriski običaj, o čemu je još Herodot uz velike pohvale pisao. Naime, kada je Dareios pokorio balkanske narode, dva panonca su otišli u Sardes i pov eli svoju sestru sa sobom. Kada je kralj na svom prijestolju sjedio, oni su uredili svoju sestru najbolje što su mogli i poslali je po vodu. Ona je nosila jednu posudu na glavi, a i pored toga jednom je rukom vodila konja, a drugom plela lan. Dareios ju je zapazio, jer nije bilo poznato, ni u perzijskim ni u lidijskim predajama, da je to nekom polazilo za rukom. Ponekad u Sarajevu možete sresti sjajan skup lokalnih dostojanstvenika, koji laganim koracima dolaze sa sastanka neke kolisije ili konferencije. Preovladava turska narodna nošnja. Tek sporadično se može uočiti reformirana nošnja ili tamno odijelo kršćansko g svećanika. Gradonačelnik Sarajeva Mustafa -beg Fadilpašić, ponosno nosi ovu nošnju o dok on hoda odaje dojam jedne vrlo gospodske i korpulentne pojave. On je obučen u plavi, krznom postavljeni, kaftan, dok mu je na glavi bijeli, koji se kao zlato presijav a – turban. Njegovo lice uramljeno je sijedom bradom i izgleda strogo i ponosno. Pogled njegovog velikog i jakog sivog oka, oštri se ispod naboranog čela, koje se pružaju prateći liniju nosa. On je jedan od
najbogatijih zemljoposjednika i on svoj zemljišni posjed (latifundiju) u Posavini i dalje razvija uz pomoć austrijskih agronoma. Također u svakoj prilici voli otići u Beč, gdje je on persona grata u Hofburgu (rezidencijalni dvor u Beču), gdje voli prošetati u bečkom parku , noseći sav ponos jednog uglednog zemljoposjednika. Njegov kolega u Mostaru, vitki Hercegovac Mehmed -beg Alajbegović, nosi reformiranu odjeću i brkove na svom licu koje podsjeća na jastreba: on je kroz svoje sudjelovanje u narodnom otporu (1878.) kompromitiran i doveden u nepriliku. Međ utim, on je, uprkos tome, u svojoj službi potvrđen i čak odlikovan.
Johann von Asbóth, Bosnien und die Herzegowina. Reissebilder und Studien. Wien, 1888, 164 -210. Johann von Asbóth, BOSNA I HERCEGOVINA. Putne slike i studije, Beč 1888. Član Savjeta Državnog ureda Austro-Ugarske 37 stranica sadrže 175 fotografija, koje je načinio natporučnik W. Mienzil, originalne fotografije načinjenje u trgovini umjetninama Koenigsberger u Sarajevu te jednu historijsku i tri statističke zemljopisne karte i tabelarne p rikaze ŽIVOT I ŽIVLJENJE U SARAJEVU Evropska ulica – Bezistan – Čaršija – Karavan saraj – politički život – prosjaci – Mehdija – karakteristike ceha – tekstilna industrija – praznovjerje – hodočasnici u Meku – trgovački i poslovni život – Vijećnica - reprezentativne institucije – bosanska vojska – poznate kafane – Ramazan – svečani objed kod muftije – bosanski trubadur – posjete – ljubav i brak – narodne pjesme – molitva derviša – Bentbaša Ulica Franza Josepha, koja vodi pored desne obale Miljacke i pro lazi kroz samo srce grada, svakim danom sve više dobiva evropski karakter. Odmah na početku te ulice nalazi se imponzantna građevina oficirskog kasina. Prostor između bašče kasina i obližnjeg turskog groblja, koji se spušta do obale rijeke, predstavlja jed no od najdraženijih mjesta za pogledati. U blizini je pravoslavna crkva i hotel koji se može mjeriti sa najboljim hotelima Monarhije. U okolini se nalazi red solidnih građevina evropskog stila i zahtjeva. Da bi se došlo do velikih javnih zgrada, valja kren uti ulicom Franza Josepha i preći preko Latinske ćuprije na drugu stranu Miljacke. Tako stižete do Careve džamije, oko koje se grupiraju Konak, velika kasarna te zgrade vlade, koje su građene po lokalnim pravilima – od drveta i ilovače. Nova zgrada Vlade, između vojnog internata i Fabrike duhana, koja se nalazi na početku grada, prije nego što se stupi u ulicu Franza Josepha, ukrovljena je tek 1886. godine. U ulici Franza Josepha su smještene i mnoge druge građevine po evropskom mjerilu. Tu su bolje gostione, evropsko kupatilo te većina evropskih radnji, u kojima se može kupiti starudija i najgora bečka roba po neprimjereno visokim cijenama. Među drugim dobrim radnjama, nalazi i knjižara Koenigsberger, gdje se mogu naći izvanredne bosanske fotografije. Samo muslimanski nišani, živahna tržnica, česme te tu i tamo pokoja ruševina podsjećaju na Orijent. Na kraju ove «evropske ulice», slijeva zjapi jedna tamna udubina, lučnog oblika. Čim tu stupite, gotovo je sa Evropom. To je Bezistan, duga uska bazar -dvorana sa udubinama sa obje strane. U tim udubinama vrebaju trgovci, stražareći pored svoje izložene robe. Iako su robe i ovdje uglavnom češkog, moravskog i bečkog porijekla, uglavnom se radi o proizvodima koji podsjećaju na Orijent: fesovi, papuče, nargile, č ibuci, bižuterija, srebreni i zlatni ne baš vrijedni vezovi, šareni pamuk i nekvalitetne svilene tkanine. Tik uz ove nude se i izvrsni proizvodi bosanske domaće radinosti. Iako se radi o robi koja se vezuje uz Orijent, trgovci i njihov način pristupa kupcu nisu takvi. Trgovci ovdje su uglavnom španski Židovi, koji ovdje imaju svoje neslužbeno glavno sjedište. Ovdje je samo malo muslimana. Teško je uočiti razliku među njima kada je odjeća u pitanju, možda tek po tamnijim bojama i evropskim cipelama koje nose španski jevreji. Mnogo lakše ćete napraviti razliku među njima kroz fizionomiju i ponašanje. Musliman je suzdržan i čak ravnodušan dok mu mušterija prilazi. S njim je moguće trgovati tek nakon što ga razgovorom prethodno omekšate, nakon što se ga omeli u njegovom ispijanju kahve i pušenju cigare. On će vas poslužiti sa mirnom i odmjerenom ljubaznošću. Nasuprot njih jevreji su živahni, nametljivo ponizni, pretjeruju sa hvaljenjem robe i ne odustaju dok vam je ne prodaju za trećinu početne cijene.
Ipak, nisu jevrejski trgovci zaslužni za činjenicu da zajednica španskih jevreja u Sarajevu uživa veliki ugled i poštovanje zbog svog utjecaja i bogatstva. Za to zaslužni jevreji bankari, koji su prije okupacije ovdje bile glavne gulikože, a to su i danas. Ova njih ova djelatnost, međutim, u sve je većem padu otkako je došlo do trenda otvaranja bečkih bankarskih filijala u Sarajevu. Jevreji čisto pričaju lokalni jezik, međutim, njihov govor se ipak razlikuje po tome što ljubomorno čuvaju i koriste makar neke riječi koje su njihovi preci, protjerani iz Španije, donijeli ovamo. Rado prepričavaju predanja iz svoje španske prošlosti, koju oni spominju kao vrijeme blagostanja. Njihov cilj danas je da u srednjoj i istočnoj Evropi što više povećaju brojnost svojih zajednica . I u tome uspijevaju. Među njihovim starcima može sresti mnoge patrijarhalne tipove, a među njihovim kćekama mnoge «rasne» ljepotice. Crveni fesić na njihovih glava, ukrašen dukatima, samo ističe njihove draži. Njihove žene, međutim, nose ni približno lij epe kape, koje pokrivaju kosu širokim crvenim rubom, ispod kojih su također vidljivi dukati koji na čelo padaju. Njihov glavni rabin je najveći autoritet u jevrejskoj zajednici. On, sa nekoliko uglednih članova zajednice, usmjerava poslove zajednice i upr avlja njima. Rješava čak i sporove među Jevrejima, tako da njihove parnice rijetko pred redovni sud dolaze. Inače Jevreji mnogo paze da ne dođu u sukob za zakonom. Rijetko budu optuženi za ubistva, krađe ili kakvo drugo nasilje. Sami brinu o svojim siromasima, tako da nećete sresti prosjaka Jevreja. Iako su njihove škole još uvijek na niskom orijentalnom nivou, svi članovi jevrejske zajednice znaju pisati hebrejska slova i baratati brojevima. Napuštajući bezistan ugledasmo olovne kupole velikog turskog kup atila, koje je utemeljio Gazi Husrev-beg, pa pripada njegovom vakufu. Ono je mnogo čistije i ugodnije od evropskog kupatila koje se nalazi u ulici Franza Josepha. Beskonačno brižljivo muslimansko osoblje kupatila toplo dočekuje gosta, pažljivo ga polijevaj ući toplom, hladnom i sapuniranom vodom. Zatim ga isto tako brižljivo suše i u ugodne tkanine umotavaju, kako bi bio potpuno miran i opušten dok poslije uživa u kahvi i cigari. Ovdje zaista možete doživjeti izvrstan užitak, iako svi koji ulaze u kupatilo n isu baš besprijekorno čisti. Oko podne moguće se okupati nasamo, uz prethodnu najavu. Poslije prolazimo kroz usku i strmu ulica koja vodi na jedan od okolnih obronaka. Tu se prodaju zeleni, mesni i drugi prehrambeni proizvodi. Na sve strane visi zaklana ja gnjad, njihove oderane kože, lososi, rakovi, ćurke, meso dovljači. Pored domaćeg voća i povrća vidimo i ono koje nam je potpuno nepoznato. Ovdje pekar peče hljeb na ulici. On također u velikim tepsijama prži beskrajno duge i kao konac tanke rezance na ovči joj masnoći i medom ih preljeva – to jelo je najveći ponos bosanske kuhinje. Mirisi kuhinje i galama ispunjavaju ovu ulicu, jer svaki trgovac, s vremena na vrijeme, nađe za shodno da zagalami, reklamirajući svoju robu i povoljne cijene. Konačno prolazimo pored Begove džamije, gdje vlada svečana tišina, čak i ako se skupila masa ljudi kako bi molitvu obavili i stižemo na Čaršiju. Cijela ova četvrt sačinjena je od drvenih dućana, među kojima se samo domaći stanovnici mogu snaći. To je centar Sarajeva, četvrt radnji, baš kao i u Londonu, gdje se stanovništvo snabdijeva. Stambene kuće smještene su između bašči i obronaka. Jer svaki musliman – makar bio samo obućar – želi biti gazda u svojoj kući koja je smještena van gradske vreve i buke koju stvaraju evropski automobili. Čaršija isključivo pripada muslimanskim trgovcima. Ako izuzmemo Karavan saraj, gdje se smjeste oni koji su došli trgovati na pijacu, ovdje nema stanova. Karavan saraj je, inače, veliki objekat, ograđen napuknutim zidovima. U prizemlju je veliko dvorište i štale, predviđene za konje putnika, a na spratu male sobe, koje više podsjećaju na kabine, čiji smještaj čini loš i star komad ćilima te bezbrojne stjenice. Čak i takve kakve jesu, kabine su predviđene za gospodu. Siromašni seljaci kampiraju u dvorištu.
Baščaršija je središte u pravom smislu te riječi. Ona je mjesto trgovine i berze, a zamjenjuje čak i novine. U kafanama na Čaršiji se “bistri» evropska politika”. Stari hadžija Ahmed -aga, gledajući pronicljivo preko svojih naočala, objašnjav a (doduše sasvim nepravilno) zainteresiranim slušateljima, šta sad čini šest kraljeva: bijeli car iz Moskve, njemački car u Beču, kralj Engleske, kralj Francuske, kralj Španije i napokon neki najsiromašniji šesti kralj, koji daleko, daleko na Zapadu cvokoć e zatočen u svojoj hladnoj tamnici. Prepričava dalje kako su svojevremeno delegacije išle sultanu da od njega dobiju dozvolu da ubiju ruskog cara, koji je prestao plaćati porez jer, kako pripovijeda starac, ruski car i nije bio toliko vrijedan da se njime sultan bavi, ali da se ruski car nije dao siliti da plaća porez, pa je izbio veliki rat. Ahmed-aga dalje priča kako su sultana dugo vremena molili svi kraljevi da im da Bosnu, ali da je sultan nije htio dati. Na kraju je, tvrdi on, povjerovao samo bečkom c aru i predao mu Bosnu na jednoj konferenciji, vjerujući da je on izuzetan vladar, koji može izaći na kraj sa Bosnom, gdje je raja uvijek revoltirala, ali i zato što Bosna i nije tako vrijedna da se njome sultan bavi. Pripovijedajući dalje o velikom ratu, o n kaže kako su se Rusi drznuli doći čak pred kapije Istanbula, ali i da su morali kukavički odatle pobjeći da im zemlja ne bi propala. Bilo kako bilo, ruski car nije platio porez, ali će ga platiti kad -tad, kad sultanu ponestane strpljenja. A sultanu još n ije ponestalo strpljenja jer njegovi podrumi nisu dovoljno veliki da u njih smjesti svo zlato koje posjeduje. Ponovo se onda vraća na odluku sultana da bečkom caru prepusti Bosnu. Prema njegovim «saznanjima» sultan ju je donio duboko cijeneći bečku sposob nost u zavođenju reda – sposobnost koja je daleko veća od one koju imaju sultanovi veziri. Slušateljstvo klimajući glavom sada «razumijeva» da je otpor bečkom caru bila velika greška, nastala zbog crnogorksih laži... Čaršija je omiljena destinacija prosjak a. Njome kruži i lokalni «vidovnjak», koji obilazi ljude i objašnjava kako je okupacija Bosne bila neminovnost, koju je naredio sami Allah. Nakon što prospe te svoje vizije, uzima po dvadesetak novčića zarade od slušalaca. Ipak, Čaršija je prije svega mjes to vrijednog rada i truda. Roba se obrađuje pred očima javnosti, na ulici ili u dućanima, koji su zatvoreni petkom, svečanim danom za muslimane, subotom iz poštovanja prema Židovima i nedjeljom iz poštovanja prema kršćanima. E ako tri dana odmaraju, ona četiri rade vrijedno od ujutru do kasno navečer da sve to nadoknade. Cehovska organizacija još uvijek se nije slomila pred austro -ugarskim sistemom i, kako stvari stoje, uskoro i neće. Na svoj umjetnički proizvod ponosni zanatlija, koji radi još uvijek po is tom principu kao i generacije prije njega, odbija svaki savjet koji ne dolazi od «majstora» ceha. On misli da je ovakvo stanje kakvo je trenutno potpuno uredu. Među muslimanima potpuno preovladava konzervativno shvatanje koje će u životu još dugo održati c ehovsku organizaciju. Njima nije ni na kraj pameti da bi se ovdje mogla organizirati nekakva industrija na slobodnoj bazi. Kao i sve ostalo ovdje, i cehovi su došli od Arapa (čak i njemačka riječ «ceh» dolazi iz arapske riječi «sinf»), čiju su religiju i običaje Turci donijeli na ove prostore. Na vrhu svakog bosanskog ceha (esnafa), uz najstarijeg zanatliju - «pira», stoji «šejh», glavni za tu vrstu ceha. Iza njega slijedi «nakib», glavni nadglednik, potom «kjajah», niži nadglednik, pa majstor «aga», zatim stare zanatlije «jigit bašileri» i zanatlije «čauči». Jednako kao i u Evropi, svaki zanat ima svog «svetog zaštitnika». Adem (Adam) je bio prvi ratar, Enoh prvi krojač i pisac, Nuh (Noa) prvi tesar, Ibrahim (Abraham), graditelj Kabe, prvi zidar, Ismail (Ješmael) prvi lovac, Ishak (Isak) prvi pastir, Jakub (Jakob) prvi derviš, Jusuf (Josip), koji je u tmini egipatskog zatvora izumio pješčani sat da bi mogao odrediti vrijeme molitve – prvi sahadžija, Davud (David) izrađivao je pancirske košulje, Sulejman (S olomon) košare, Jeremija je bio liječnik, Samuel vrač, Junus (Jonas) ribar, Isaa (Isus) putnik, a Muhamed trgovac. Zaštitnik slastirača je Omar Halvadži, koji je prvi napravio slasticu od meda i badema – halvu. Halva je i danas, pod imenom «halavička» cijenjena i poznata širom gradova južne austro -ugarske. Omar ben Omran Berberi, poslanikov sljedbenik, prvi je ispekao «zemide» i «sulačijane», preteče današnjih kifla i kolača. Hiob je zaštitnih tkalaca svile, jer je prva svila nastala od crva koji su mu tije lo izgrizli. Osnivanje ceha (esnafa)
najviše se oslanja na Muhamedovu praksu, koji je nosio jedan ogrtač od zelene svile, poklon anđela Džibrila (Gabrijela). Ogrtač je kasnije postao poslanikova zastava. U Čaršiji su zanati smješteni u zasebne ulice. Najz načajniji i najugledniji zanat je kazandžijski. Iz njihovih ruku izlazi suđe, predmeti za svakodnevnu kućnu upotrebu, koji su prava umjetnička djela i mogu zadovoljiti i najplemenitiji ukus. Ćupovi, kutije, zdjele, posude za dimljenje, šolje za kahvu i džezve su prava remek-djela. Ovim najčešće kositrenim predmetima, koji međutim mogu biti posrebreni, pozlaćeni ili izrađeni u prirodnoj boji bakra, kite se i najbogatije sobe. Vizantijski, odnosno venecijanski utjecaj primjećujemo kod filigrana, zanatlija koj i izrađuju predmete od srebra. Na vrhu te vrste cehovske proizvodnje stoji grad Foča. Međutim, moramo spomenuti i Livno, gdje se izrađuju prelijepi i specifični predmeti od crnog drveta, protkanog srebrom. Ovaj rad je veoma cijenjen i naziva se «livanjski rad». I u Sarajevu postoje majstori tog zanata. Blisko vezan sa ovim je zanat oružja i noževa. Ovaj zanat je nakon dolaska Austro -Ugarske doživio veliki pad, jer se oružje prestalo nositi. Ipak je preživio, pa se na Čaršiji i u drugim trgovinama orijentalnom robom još uvijek mogu kupiti umjetnički predmeti poput velikog oružja, noževa, pištolja, puškaka i teških sječiva – mačeva i sablji. Drške sječiva i kundaci pušaka i pištolja uglavnom su prelijepe filigranske izrade. Na sječivima i puščanim cijevima ugr avirani su inicijali proizvođača, a nerijetko su tu smješteni nizovi kaligrafskih slova koja tvore cijele arapske izreke te pozlaćeni ili posrebreni ornamenti. Veoma značajne zanatlije su Makedonci i Vlasi, tzv. cincari, koji igraju veliku ulogu u trgovin i i industriji evropskog istoka. Njihovi predstavnici, pripadnici bogatih i uglednih porodica, zastupljeni su na visokim pozicijama u Beču, Dubrovniku i širom Monarhije. Ovi građevinski majstori i umjetnički stolari poput pješadije špartaju cijelim Balkans kim poluostrvom. Raskošno izrađeni drveni plafoni u kućama uglednih begova djela su njihovih ruku. Noževi i makaze izrađuju se u mnogim dućanima na Čaršiji od izvanrednog čelika. Ovi predmeti, iako predviđeni za svakodnevnu upotrebu, ipak nisu neukrašeni. Njih krase različite gravure na oštricama, kao i različite boje. Ovdje se izrađuju duge i uske makaze, između čijih hvatnih prstenova je postavljen feder. Ovako se one uobičajeno izrađuju na Orijentu. Zanimljivo, sličnu izradu možemo sresti i u dalekoj Norveškoj. Izvanredni oblici i boje glinenih predmeta i posuda uvrštavaju i grnčarstvo u grupu vrijednih umjetničkih zanata. Umijeće veza prisutno je na haljinama, mahramama i kožnoj galanteriji. Radionice krojača i obućara zauzimaju dvije -tri ulice. Oni nisu samo vješti s rukama, nego i sa nogama. Možete vidjeti krojače kako nogama peglaju i obućare kojima veliki nožni prst služi kako bi držali konac zategnutim. Potkovice se izrađuju samo u jednoj ulici. Njihov proizvod je okrugla potkovica sa rupom u sredini, kakve se običavaju izrađivati na Orijentu. Bravari izrađuju dojmljive ornametizirane brave za kapije, vrata, kutije i one lijepe izrezbarene kovčege koji se prave u Konjicu. Krznara ima mnogo. Bosanac voli u vrijeme dugih i hladnih zima, kao i u do ba kiša, obući krzno i kaftan. Ovdje su potrebe za krznom toliko velike da se procjenjuje da se, u te svrhe, godišnje ubije 50-60 hiljada životinja. Svi ovi zanati su organizovani u cehove i obavljaju ih skoro isključivo muslimani. Proizvodnja ćilima i tekstila općenito u domenu je kućne radinosti i predstavlja zimsku zanimaciju ovdašnjim ženama. Zbog toga se ćilimi rijetko mogu pronaći na Čaršiji ili u nekim skladištima – oni se moraju naručiti. Osobito lijepi primjerci ove umjetnosti, takvi da se mogu sa rumunskim mjeriti, izrađuju se u Zenici i Petrovcu. Cijena se kreće 4-8 guldena po kilogramu, jer se oni na kilogram prodaju. U Čaršiju pripada i domaća apoteka. Slično je vjerovatno i kod nas izgledala, ali u srednjem vijeku. Sasvim ozbiljan španski Žido v duge brade sjedi među svojim kutijicama. On tvrdi da je protiv
svake bolesti lijek-trava narasla. On lično propisuje trave. Veliku ulogu u ljekovitom prašku igra tzv. «mumija». Jest da je skupa, ali pomaže kod mnogih bolesti. Ko ima para kupi karneol, cr veni poludragi kamen donesen iz Indije, koji štiti imaoca od svih kožnih bolesti. Ovdje možete kupiti i mnoge druge hamajlije, među kojima su najpopularnije one koje štite od uroka (lošeg pogleda). One izgledaju kao da su «pobjegle» iz davnih vremena vlada vine Vizantije: kandže ptica, rogovi jelenaka, preparirane životinje itd. Praznovjerje je općeprisutno u svim slojevima i u svim konfesijama. Kršćani, na primjer, kupuju «magični i moćini prsten» sa citatima iz Kur'ana, kao i prstenje na kojima su ugravira ni mistični jevrejski znaci. S druge strane i muslimani vole nabavljati papiriće sa citatima iz Svete knjige, koje monasi donose iz Zagreba, te prodaju ili poklanjaju. Ko se u to razumije, i sam sebi može sačiniti magični zapis. Čak je i narodna pjesma zab ilježila čarobne utjecaje četiri magična zapisa, koja je napisao odbijeni ljubavnik: Ljubavna magija Gle! On napisa četiri magična zapisa! Jedan zapis u vatru baci: «Nemoj ti zapisu gorjeti! Ne ti listiću! Neka gori pamet Ivanove sestre!» Drugi zapis vodi dade: «Vodo, ne otimaj zapis, listić! Otmi pamet Ivanove sestre!» Treći zapis u vjetar baci: «Ne, vjetre! Ne uzimaj pismo, listić ovaj! Uzmi pamet Ivanove sestre!» Četvrti zapis pod svoj jastuk stavi: «Nemoj ti, zapisu, ovdje ležati! Ne ti listiću! Neka leži Ivanova sestra!» Navodno je još iste noći njemu na vrata zakucala Ivanova sestra i molila ga da uđe. Takvoj magiji, koju dakako i djevojka može koristiti, nemoguće je odoljeti, vjeruju Sarajlije. Veoma su omiljene i bakrene zdjele u kojima se na laze olovne pločice sa ispisanim citatima (ajetima) iz Kur'ana. Kada se ove pločice stave u vodu koja se pije, vjeruje se da svaka od njih ima različito djelovanje. Sve nabrojane drangulije se prodaju na Čaršiji. Ovom robom trguju i Arapi koji tvrde da dol aze iz Meke. Oni tvrde da su u grupama proputovali cijeli muslimanski svijet. Među njima su i tzv. bedeli, koji za novac Meku hodočaste umjesto onih kojima godine ili zdravlje ne dozvoljavaju da to sami obave. U posljednje vrijeme mogu se čuti obeshrabruju će vijesti da su zanatlije osiromašile. Svaka brza promjena u društvu nosi svoje žrtve. Samostalne zanatlije, koje još rade po starim tehnologijama, žale se da teško mogu konkurisati razvijenim evropskim zanatima i strukama. Srednji stalež Sarajlija se sto ga najradije okreće maloj trgovini, zanimanju koje ne zahtijeva ulaganje velikog kapitala, puno rada i sekiracije. Međutim, takav sistem proglašen je neodrživim u sudaru sa evropskom konkurencijom.
Zanatlije su bile potpuno u pravu što su svoj pojedinačni ručni rad smatrali vrjednijim od onog što dolazi sa industrijskog Zapada i što su tražili posebne beneficije i zaštitu, kako bi mogli prebroditi krizu i kako se njihova djelatnost ne bi ugasila. Međutim, bez obzira na sve, uskoro je došlo do začuđujućeg p reokreta. Trgovački promet počeo je da doživljava veliki zamah, a otvorile su se mnogobrojne nove mogućnosti za zaradu. S jedne strane patili su veliki gradovi, poput Sarajeva ili Banje Luke, a s druge strane došlo je do ekspanzije u nekim drugim sredinama, u kojima ranije uopće nije postojao trgovački život: Derventa, Doboj, Tuzla, Bihać, Rogatica, Foča, Čajniče... Novonastaloj situaciji, koju obilježava izgradnja saobraćanica i komunikacija, odlično su se prilagodili trgovci pravoslavci, koji u svojim ruk ama drže trgovinu i izvoz poljoprivrednih proizvoda. Muslimani se postepeno preorijentišu na vojnu opremu. Na tom se polju dokazuju kao izuzetno sposobni i pouzdani i stvaraju nove i velike radnje. Pojedini muslimani, poput Ahmed -bega Ćerića iz Novog, potomka Mujage Ćerića, kapetana Donjeg Vakufa, koji je 1717. godine kod Novog pobijedio grofa Draškovića, dokazuju se kao uspješni građevinski poduzetnici i graditelji željezničkih pruga. Žale se ipak na visoke tarife za poštanske i željezničke usluge, prigov arajući da su mnogo više nego u drugim dijelovima Monarhije. Uprkos tome, domaći poduzetnici su u daleko boljem položaju od stranaca. To je evidentno kada se uzme u obzir preokret koji je nastao u sferi uvoza. Kao ilustracija mogu poslužiti izvještaji Engl eskog konzulata iz 1886. godine, u kojima se navodi da Engleska ovdje godišnje gubi preko pet miliona guldena, jer se uvoz njihovih tkanina i bakra skoro potpuno ugasio, te da je jedino vrijedno spomeno godišnji uvoz kositra u vrijednosti od stotinu hiljad a guldena. Francuska također nije krila svoje gubitke uzrokovane razvojem domaćeg poduzetništva, pa navodi gubitak od preko dva miliona guldena. Po njihovim izvještajima najgore su prošle francuske tvornice svile i šećera. Također je skoro potpuno prestao uvoz belgij skog stakla kroz Austriju, koje se ranije ovdje uvozilo u količinama vrijednim trideset hiljada guldena. Najviše se robe isporučuje iz austrijskih manufaktura, kojima jedino može konkurirati švajcarska roba i to zbog svojih niskih cijena. Najznačajniji artikli koji se iz Austrije uvoze u Bosnu su: brašno (50.000 guldena), vina (600.000 guldena), alkohol i rakija (600.000 guldena), pivo (600.000 guldena), slanina (100.000 guldena), koža (150.000 guldena) i med (50.000 guldena). Ova roba se daje bosanskim tr govcima uz odgodu plaćanja sa kamatom. Kada se prođe zavojitim ulicama Čaršije, pa onda još manjim i krivudavijum, stigne se na most koji vodi na drugu stranu Miljacke - u službenu četvrt. Tu se, pored niza spokojnih kuća, nalazi Vijećnica, u kojoj nas u dugom crnom ogrtaču i bijelom turbanu dočekuje Mula Mustafa -beg Fadilpašić. Iz njega zrači trostruki autoritet: rođenog aristokrate, vjerskog dostojanstvenika i gradonačelnika Sarajeva. Uprkos njegovoj bijeloj bradi dojmio nam se kao izuzetno snažan čovjek . Začudilo nas je kad smo saznali da ovaj stari čovjek ima brata od svega šest godina. Njegov otac, Fadil-paša, bio je privatnik, moćniji u ovom kraju od samog vezira. Svoju je moć, neposredno prije okupacije, podijelio sa svojim sinom. Uz njega, gradonačelnika, stoluje i jedan državni izaslanik. Međutim, upravljanje gradom od strane gradonačelnika svelo se više reprezentativnu nego stvarnu nadležnost. U skladu sa odlukom donesenom 10. decembra 1883. godine, prvi izbori su održani u martu 14 1884. Na njima je, u četiri općine, od 1.106 registrovanih birača, glasalo njih 839. Iako su pojedinci pobijali rezultat, vlast je formirana i to na način da su funkcije podijeljene između izaslanika koji su predstavljali Monarhiju i lokalnih pojedinaca koji su bili izabr ani kao ljudi od povjerenja građana.
14
Izvršni organi – muhtari – bili su raspoređeni po općinama. Državni izaslanik imao je funkciju kontrolora vršenja vlasti. Gradonačelnik i dogradonačelnik stupili su na funkciju imenovanjem. Trećina od ukupno 24 predstavnika u gradskom poglavarstvu se imenovala, dok su dvije trećine birani. Pritom se vodilo računa o ravnomjernoj konfesionalnoj zastupljenosti (12 muslimana, šest pravoslavaca, tri katolika i tri jevreja. Naredni izbori su predviđeni za tri godine. Biračko tijelo čine svi bosanski i austro -ugarski podanici (koji su određeno vrijeme nastanjeni u Sarajevu) i koji na ime svojih nekretninama plaćaju porez u iznosu od dva ili više guldena, ili 24 i više guldena na osnovu zarade od krčmarenja. Inteligencija ima biračko pravo bez obiza na porez. Pripadnici jedne konfesije ne biraju samo predstavnike iz svojih redova, nego svaki pojedinačni birač može glasati za sve kandidate. Onaj ko dobije najviše glasova, postaje gradonačelnik. Fadilpašić je dobio 719 glasova. Ovakav sistem uvođenja predstavničke vlasti ima tendenciju da se raširi i u drugim sredinama tim prije što je sličan metod uspio i u oblasti pravosuđa. Naime, ustanovljeni su besplatni javni sudovi, koji obilaze okruge i rješavaju parnice čija je vrijednost m anja od 50 guldena. U većini slučajeva ovi sudovi uspijevaju ishoditi miroljubiva i sporazumna rješenje. Na ovaj način je započela emancipacija naroda u smislu jačanja svijesti o tome da svoje poslove moraju formalizovati. U ovoj gradskoj četvrti centralno mjesto zauzima Careva džamija. Blizu nje je već spomenuti Konak. Iako je napravljen od gline i drveta, on je zaista impresivno zdanje. U Konaku stoluje baron Appel, visoki državni namjesnik, koji je ujedno i zapovjednik konjičke divizije. Baron Nikolić, njegov pandan kada je civilna vlast u pitanju, smjestio se na obronku iznad Konaka, majstorski organizujući službu u nekoliko prelijepih kuća orijentalne gradnje. Nikolić neposredno vodi civlinu upravu, koju čine tri odjeljenja: političko -administrativno odjeljenje, zatim pravno odjeljenje, u čijem se okrilju nalazi i kodifikacija propisa, koja je ovdje u ekspanziji i finansijsko odjeljenje. Ova odjeljenja bit će smještena u spomenutim kućama oko Konaka sve dok glavna zgrada vlade, gdje će se vlast prostorn o objediniti, ne bude gotova. Ovdje dominiraju različite uniforme: husarske uniforme, uniforme državnih službenika i lijepe nošnje bosanske vojske, koje karakterišu svijetloplavi okovratnici te do koljena široke, a na listovima uske hlače, na kojima se k lati oružje. Fes je obavezan. On im omogućava da svoje molitve mogu propisno obaviti s obzirom na to da je krojen tako da spriječi dodir čela i prostirke kada musliman prilikom molitve pada ničice. Likovi u tim nošnjama doimaju se opasno i prijeteće, čak i kada, potpuno opušteni, dvojica po dvojica šetaju isprepletenih malih prstiju, što je ovdje znak velikog prijateljstva. Godine 1882. ustanovljene su prve četiri čete; u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Tuzli. Naredne 1883. godine formirane su još četiri. Uvođenje vojne obaveze nije ovdje dočekano sa dobrodošlicom. Naprotiv, bilo je mnogo pokušaja izbjegavanja služenja vojne obaveze, što je znalo rezultirati narušavanjem javnog reda i mira. Poslije su oficiri Bosanci vršili različite pritiske na regrute, ko risteći obilato činjenicu da govore isti jezik i stanje se malo po malo stabilizovalo. U procesu smirivanja stanja otpuštene su mnoge starješine i instruktori, koji nisu adekvatno odgovorili izazovima zadatka. Poslije su ovi regruti, povezani zajedničkom z astavom, bacili ustranu svoju urođenu tvrdoglavost i ostvarili zadivljujuće čvrsto prijateljstvo i saradnju. Danas se može reći da su problemi potpuno prevaziđeni. Uostalom takav slijed događaja bio je prirodan jer Bosanac je rođen za rat, voli vojsku, nav iknut na nedaće lahko podnosi i savladava teškoće, a njegov ozbiljni i odgovorni karakter dobro funkcioniše unutar vojne discipline. Nakon što se završio proces kroćenja ovih usijanih glava, oni su se pokazali izuzetno pouzdanim i revnosnim, bez obzira jes u li bili raspoređeni na noćnu stražu, kao instruktori ili na utvrdu. Uvijek su se pokazali dostojnim ukazanog povjerenja. Vojna služba iz godine u godinu postaje sve popularnije zanimanje, za koje se odlučuje sve više regruta, nerijetko dobrovoljaca. Ta oblast nije više samo vojnog, nego i kulturnog i poličkog značaja. Pojednici koji su se uspeli do oficirskih epoleta služe na ponos čitavoj svojoj familiji i okolini.
Udaljavajući se od ovog središta službenog i vojnog života kroz dugu i naočitu ulicu Ter ezije, približavamo se kraju grada. Tu nas dočekuju zelene površine, uređene po evropskom ukusu, koje se postepeno uobličavaju u javne parkove i bivaju svjedoci nestajanja starih i popularnih kafana. Pod krošnjama drveća još uvijek se nalaze klupe, na koji ma ljudi satima sjede, vrebajući pogledom prolaznike. Sve češće možemo sresti neobične pojave. Evo nas u neposrednom komšiluku ciganskog predgrađa. Muslimanske žene, koje više ne nose veo kako je to bilo za vrijeme Turaka, izazovnih pogleda promiču pored n as u ovom kratkom periodu čarobnog sumraka i nestaju u noći. Već odavno ovdje ne postoji moralna policija koja nadzire jesu li žene koje se kreću ulicom propisno odjevene. .... Naš prvi boravak u Sarajevu pao je u vrijeme Ramazana. U ovo vrijeme bosa nski glavni grad je najzanimljiviji, baš kao što su talijanski gradovi najzanimljiviji za vrijeme karnevala. Iako je Ramazan vrijeme muslimanskog posta, to vrijeme možemo opisati i kao nekom vrstom muslimanskog karnevala. Baš kao što naš zabavi sklon svij et spava preko dana kako bi skupio snagu za noćni provod, tako i muslimani nastoje prespavati post, kako bi se po noći mogli predati užicima. Međutim nisu rijetki oni koji to sebi ne mogu priuštiti, jer moraju teško raditi i preko dana, dok poste. Ipak, i oni se provode u noćnim satima onoliko koliko im njihove prilike dopuštaju. Ipak, sve dok sunce za brda ne zađe oni moraju vršiti redovne poljoprivredne radove, raditi u radionicama i prodavnicima... Iznenađeni smo njihovim jakim karakterom i odlučnošću da se, bez izuzetka, pokore zahtjevima koje Ramazan postavlja. Oni tako, gladni i žedni, obavljaju i najteže poslove u vrlo teškim uvjetima. U svim muslimanskim sredinama nepoštovanje Ramazana rezultira skoro bojkotom onoga ko, protestujući protiv Božijih z ahtjeva – odbija da posti. Takvi uživaju manje ugleda nego i najgori nevjernici. Turske četvrti su preko dana skoro mrtve. Ako ga posao ne goni vani, postač ostaje u kući i u miru dočekuje kraj posta. Po ulicama se vuku samo rijetke izmorene prilike. Međut im trgovačko i zanatsko središte – Čaršija, uspijeva i u ovom periodu održati živahnost. Ipak, i ovdje se može vidjeti umor muslimana koji, iako sneni, ne zanemaruju poslove. Od praskozorja do sumraka zabranjeno je jesti, piti, mirise mirisati, pušiti i že ne ljubiti. Strogi vjernik ne guta čak ni svoju pljuvačku. On s razlogom biva revoltiran kada nevjernik prođe pored njega pušeći, jer bi se dim moga nosa dotaći. Stoga uopće nije preporučljivo ići Čaršijom i puštiti, jer ćete se izložiti u najmanju ruku lj utitim pogledima. Kako se sunce približava zapadu, svi, držeći cigare u rukama, očekuju topovski pucanj koji će označiti da je post završen. Po muslimanskom ramazanskom računanju vremena, zalazak sunca je 12 sati, a izlazak 24 sata. Ako je džepni sat nepr ilagođen promjenama pozicije sunca, onda je to greška sahadžije. Prvo što muslimani urade kad prestane post jest da povuku dim cigare, potom popiju čašu vode, a onda žure da jedu. Obično se organizuju veći iftari za prijatelje. Hilmi -efendija, muftija, pozvao nas je na jedan takav objed. Ovdje se očekuje dolazak u tačno precizirano vrijeme, kako postači ne bi čekali. Čim topovi puknu, postači se ponude osvježavajućim napicima. U susjednoj sobi poredane su kantice sa vodom, jer muslimani, isto kao i Englezi, prije jela peru ruke, s obzirom na to da će rukama uzimati hranu iz zajedničkih zdjela. Gosti se poredaju oko dva stola. Ovo i nisu stolovi na kakve smo mi navikli; okrugle limene ploče, postavljene dosta nisko, promjera metar do metar i po. A gostiju je ovdje puno, sve sama elita sarajevskih muslimana. Posebno su interesantne dvije ovdje prisutne ličnosti: Sunullah-efendija Sokolović i Ali -paša Čengić. Prije je pogrbljeni starac, ponosnog profila i s pogledom orla, koji je prije okupacije, zajedno sa Fadi l-pašom, a kasnije i sa njegovim sinom, danas gradonačelnikom, vršio najznačajnije funkcije. Za razliku od njega, Ali -paša Čengić nikada nije obnašao tako značajne funkcije, ali je zato, u svojoj osebujnoj narodnoj nošnji i u naponu mladalačke snage, jedna od najnaočitijih muških pojava. Ugled u društvu postigao je na račun svoga oca, čuvenog Smail-age Čengića, o kojoj kazuje i poznata južnoslavenska narodna pjesma. Smail -aga je nosio najugledniju titulu koja se mogla dobiti u Turskoj carevinu – titulu Begler-bega Rumelije. Nju je
mogao dobiti samo zaslužni zapovjednik svih turskih vojnih formacija u Evropi. Ova titula još više dobija na svom značaju kada se analizira njeno značenje. Rumeli se, naime, moglo posmatrati kao pandan onome što je u Vizantiji, Ist očnom rimskom carstvu, bila titula «knez svih kneževa». Mjesto življenja ovog velikaša je veliki i raskošni dvorac na Ilidži, pokraj Sarajeva, poznat po bogatom haremu žena i mnogobrojnim slugama. Ono što se dešava iza zidina dvorca, ostaje pod zaštitom privatnosti, ali zato je njegova pojava u javnosti toliko pompezna, da već sam dolazak na neki skup čini taj skup daleko višim i uglednijim. Zatak da mu pribavi politički značaj beg Čengić je povjerio jednom utjecajnom dervišu, koji obitava u njegovom dvo rcu. Na stolu su postavlje limene šolje, male kifle i kašike srednjovijekovnog oblika za svakog gosta. Bogato vezeni peškir nadomješta utisak koji je na nas ostavio ovako oskudan escajg. On služi da se poslije pranja ruke posuše. Na stolu su servirane male zdjele koje sadrže masline, kolače, sir i još mnogo toga. Svako se iz tih zdjela, prema vlastitoj volji i ukusu, može prstima poslužiti. Glavna jela se poslužuju u velikim zdjelama na sredini stola. Zdjele nose sluge po naredbi rukovodioca ovog rituala. Smjena glavnih jela na stolu ide veoma brzo, pa se, za samo pola sata, na stolu izreda 12 jela, čime se završava objed. Mi kršćani se u takvom ambijentu malo sporije snalazimo. Mlađa rodbina i djeca glave kuće stoje na vratima i paze da nekom gostu slučajn o šta ne zafali. Kada je jedan od nas zbog nespretnosti opržio prste, nastojeći otkinuti komad vrelog mesa, jedan od tih malih stražara nam je pritrčao, otkinuo komad lijepog i mehkog mesa i stavio pred njega. Da je trebalo i u usta bi mu zalogaj stavio. N a ovakvu uslugu spreman je i svaki komšija koji sjedi do nas. Da se ne bi narušila tišina dok se jede, čak i sluge okolo hodaju bosi. Viljuške, noževi i čaše ne zveckaju, jer ih ni nema na stolovima. Po starim običajima na Orijentu niko ništa ne pije dok se jede. Evo šta je sve bilo na meniju: čorba šarija (supa sa tjesteninom), slatko, masline, ružice, višnje, ašlame, narandže, janjetina (čitavo pečeno janje), punjena rižom i začinima, burek, jalan dolma (specifično punjeni kupus), ekmek -kadaif (tjestenina sa pavlakom), borovnice, sel -kadaif (tjestenina sa medom), sutlija, sarma, sač -kabagi (dinja kuhana s lukom), pilav i kiselo mlijeko. Jelo se prihvata samo desnom rukom, jer je lijeva predviđena za druge stvari. Muslimanski nazori o čistoći su vrlo stro gi. Tu i tamo čujemo sporadično podrigivanje, koje se ovdje razmijeva kao kompliment domaćinu i njegovim kuharima. Nakon jela ponovo se peru ruke. Sada sa sapunom. Peru se i usta. Uz gorku kahvu i cigaru, zametne se smijeh i razgovor, što je bilo toliko pr ijatno da smo izgubili pojam o vremenu. Uprkos svom visokom vjerskom položaju, naš domaćin je jedno vedro i nasmijano biće, uvijek spreman da i nas nasmije nekom šalom ili doskočicom. Sada je ispričao kako muku muči sa svoje dvije žene. Naime, jednu od nj ih uvijek mora ostaviti u svom ljetnjikovcu na selu. Jer kad su zajedno, uvijek hoće da dobiju upravo ono što druga ima. Goste poslije pjesmom razveseljavaju i tamburaši. Posebno nam se dojmila jedna pjesma koju su izveli svirač na lutnji i bubnjar. Radi s e o pjesmi na turskom, koja virtuozno završava nekim ratobornim, vojničkim akordima. Nakon jela počinju posjete, koje nisu tako česte u drugim mjesecima. Musliman veče najviše voli provesti u miru i tišini, okružen svojom porodicom. Uz Ramazan muškarci i žene u grupama odlaze u međusobne posjete. Pred svakom grupom korača po jedan sluga, koji im osvjetljava put svjetiljkom čiji je obod napravljen od šarenog papira. Grad nudi pravu svečarsku sliku, kojoj doprinose kandilji koji svijetle na visokim munarama, kao i pokrivene žene koje lakim korakom prolaze ulicama. Kod imućnijih ljudi ženske su odaje potpuno odvojene od ostalih prostorija. Te odaje imaju i svoju bašču i dvorište. Sluge dočekuju goste već pred kapijom. U hodniku goste prihvataju sinovi i mlađa braća domaćina. Slijede bezbrojni pozdravi, prilikom kojih dodiruju prsa, usne i čela. Uvijek prvi pozdravi najugledniji, a pozdravljeni požuri da uzvrati pozdrav. Lijevi ćošak, koji je kao po pravilu najljepše namješten, uvijek je namijenjen za gosta. Li jevo od gostiju sjedi domaćin, a nadalje sjedaju ostali, shodno svom rangu ugleda u društvu.
U takvim prilikama često dođe do većeg praznog prostora između ljudi koji sjede. To se onaj nižeg ugleda odmakne, poštujući viši ugled onog ko sjedi do njega. Tada uvijek onaj ugledniji mahne rukom i da mu znak da se primakne. Kod vrata stoje rođaci i sluge, vrebajući pažljivo da nekom gostu ne zafali cigara, čibuk, kafa, kolač ili sok od borovnice, odnosno limunada. Konverzacija je svečarska i opuštena. Ona počinje tako što se domaćin počinje raspitivati o stanju gostiju. U pauzama šutnje gosti uživaju uz kahvu, kolač, sok ili cigaru pored otvorenog prozora, uživajući u pogledu. Gosti dolaze i odlaze, mjenjaju se mjesta i razmjenjuju pozdravi. .... Iz bašči na obroncima, po gradu se razliježe umilna, sjetna i monotona pjesma. Na taj način djevojke privlače pažnju mladića, uprkos zatvorenom haremu i velu. Ljudi neumorno hvale tu pjesmu, a začarani mladići slijede te zvuke, prišunjaju se ogradama bašči i to su poč eci koji se kasnije krunišu svadbom. Mladić obično poznaje djevojku još iz perioda kada je bila dijete, dakle kada njeno lice nije bilo velom pokriveno. Ako uspije kroz ogradu dohvatiti njenu ruku i ako su roditelji saglasni, njihovoj zajedničkoj sreći više ništa ne stoji na putu. Međutim, mladić neće uspjeti dohvatiti djevojčinu ruku ako se opreznoj majci te djevojke mladić ne sviđa. Postoje, međutim, i nepristojni mladići koji tu igru igraju sa više djevojaka. Ali, to ne može ostati skriveno, pa na takve momke majke upozore svoje kćeri. O takvom jednom mladiću govori i ova pjesma:
Urokljive plave oči Izađi van hanumo, moja dušo! Pogledaj me, hanumo, svojim crnim očima! Zvaše on tako dok zmija-hanuma dopusti! Prostrijeli ga potom, svojim plavim očima Kada vidje Mujo, da su joj oči plave, on povika: «Hanumo, slobodna si, o hanumo! Nemoj mene čekati željno» Hanuma njemu ovako odgovara: «Idi, idi, Mujo, sad te krije šiblje zeleno, za dva dana, prekrit će te trava. Pokriva te sada svilena košulja, za dan dva pokrit će te bijelo platno. Na glavi danas vrijedan ti je šešir, Za dva dana bit će bijeli zavoj». Kako hanuma reče, tako snađe Muju. Umrije mladić Mujo, jadna majko Kada zaljubljeni par nabasa na protivljenje roditelja, problem se najčešće rješava otmic om djevojke. Ako otmica uspije, prije ili poslije roditelji daju svoje odobrenje. Kod imućnijih i uglednijih familija procedura je drukčija. Brakovi se utanače sukladno interesima, pa nerijetko mladić tek poslije zaključenja braka prvi put vidi svoju supru gu. Na ovaj način eventualno prevareni mladoženja može problem kompenzovati kroz višeženstvo ili razvod, bez štete po sebe. Iako je oboje dozvoljeno, kod muslimana ćete rijetko sresti i višeženstvo i razvod.
Nakon što provodadžije obave svoj dio posla, nah valivši vrline i imetak budućeg mladoženje, momak odlazi u posjetu kod djevojčinih roditelja. Ona tom prilikom poslužuje kolače i sokove bez vela, kako bi je mladić osmotrio. Tom prilikom ona se dobro uredi. Reći ćemo da ženska muslimanska moda čini ženu izazovnijom od evropske mode. Nekoliko dana poslije mladić pošalje burmu sa ugraviranim njegovim imenom. Slavlje svadbe se održava kod mladoženje i zna se protegnuti i do osam dana. Napokon se mlada, u svečanoj haljini, praćena pucnjevima, uvodi u mladožen jinu kuću. Prije nego što ostanu sami, mlada, obučena po ukusu mladoženje, u društvu familije i prijateljica, spušta čelo još jednom na pod kako bi se pomolila. Jedno po jedno izlaze iz sobe, pa mladoženja ulazi u sobu tek nakon što je mlada koja se moli o stala sama. Bosanska žena, bez obzira kojoj konfesiji pripada, je pristojna i vjerna. Blud je ovdje rijetkost. Posebo je pristojna i vjerna žena muslimanka. O tome piše i jedna evropska novinarka u sarajevskim novinama, koja se s njima često sretala i tak o dobila mogućnost da se u to uvjeri. Novinarka ne može naći adekvatne riječi kojima bi pohvalila skladnost muslimanskog bračnog života. Ona nije mišljenja da je udata muslimanka tek ponižena sluga, kako se misli u Evropi. Naprotiv, smatra da ključ sreće l eži u činjenici da se svaka muslimanka udala za onog koji joj se dopao i kojeg je sama izabrala da mu bude uzorna supruga i majka njegovoj djeci. Zato je ovdje nevjera nešto toliko rijetko da postaje nevjerovatno. Ukoliko se ipak desi, nevjera stvori velik u uzbunu u životima obje familije i potpuno poremeti njihov mirni život, koji provode u poštovanju običaja. Porodica nevjerne žene biva toliko povrijeđena, da je se zauvijek odrekne. U takvim slučajevima nema popuštanja i zaborava, kako je to u Evropi. Ovdje je žena vjerna supruga, požrtvovana majka, štedljiva domaćica. Ono što stranac na njoj ne može hvaliti, hvali njen muž. Bosanka ništa drugo ne vidi osim muža, kuće i djece. Pred ovim nerijetko uzdahne evropski suprug, kada je uporedi sa svojom emancipo vanom ženom, nemalih zahtjeva, koja mu ometa mir, trošeći čitava bogatstva. U Bosni nije bilo prostitutki sve dok Evropa nije kročila na ovo tlo. Ta pojava bila je Orijentu potpuno nepoznata. Iako Bosanka nije školovana kao naša žena, ona se može podičiti zdravim duhom, koji se razvija pod budnim okom roditelja. Ako ih poredimo sa našim ženama, primijetit ćemo da se Bosanke teže umaraju i klonu duhom, te da su njihovi ručni radovi i vezovi su neuporedivo bolji od onih koje proizvode naše žene, koje to poku šavaju naučiti. Ukoliko se bude željelo podići obrazovni nivo kod bosanske žene, bit će potrebno tome pristupiti s velikom pažnjom, kako ona ove svoje vrline ne bi izgubila. O ljubav koju ovdašnji ljudi osjećaju prema ženama svjedoče i njihova imena: Šefi ka (Milostiva), Ajna (Sjaj očiju), Šemsa (Sunce), Bašija (Svjedokinja), Habiba (Voljena), Fatma (Dobra), Ašida (Mudra), Zlatka (Zlatna), Derviša (Pobožna), Nurija (Bog je prosvijetilo), Šerifa (Časna), Hasna (Lijepa), Mejra (Marija). U vrijeme Ramazana i d erviši se češće sastaju. Jednog petka imali smo priliku posmatrati specifičnu molitvu derviša. Oko 22 sata spakovali smo se i krenuli put Sinanove tekije, koja je smještena visoko na obronku, na desnoj obali Miljacke. Ova tekija (tekija - derviški samostan) dobila je ime po svom osnivaču - šejhu Sinanu, koji je bio ugledan pobožnjak. Predanja u narodu čak kažu da je imao nesvakidašnja svojstva, da su ga pratila čuda i znamenja kao znak da je od Boga posebno obdaren. Ova tekija toliko je mirno zdanje, da se doima napuštenim. O njenoj starosti svjedoče pukotine na zidovima, koje je odavno nagrizao «zub vremena». Na ulazu smo upozoreni da se pažljivo i oprezno uspnemo drvenim stepenicama te da tiho i diskretno zauzmemo mjesto u prostranoj auli. Upozorili su nas ne samo zato što je obred već počeo, nego i zbog činjenice da je škripa starih stepenica veoma bučna. Ova aula, natkrivena tamnim drvenim svodom, osvjetljena je tek sa nekoliko svijeća, što atmosferu u sobi čini dodatno mističnom, ali i intimnom. Pred mih rabom, mjestom koji pokazuje pravac Meke, stoji žilav sjedobradi starac, surog pogleda. To je šejh odjeven u izblijedjeli kaftan i
zeleni turban. Njega je okružilo dvadesetak muškaraca u svakodnevnoj odjeći sarajevskog muslimanskog srednjeg staleža. To su čestiti prodavači vode, trgovci, zanatlije... Islam ne poznaje staleže, kao što ih poznaje crkvena hijerarhija među monasima i asketama, koji su mistici u kršćanstvu. Ovdje su, dakle, svi jednaki. Svi prisutni su odgojeni na jednakim pricipima učenja i tum ačenja jedne svete knjige - Kur'ana, koji određuje, ne samo religijski dio njihovih shvatanja, nego i čitav život. Kur'an ih tjera na stalno razmišljanje o porukama koje nosi. To je toliko snažno da oni veoma lahko, učeći citate, padaju u stanje fanatičnog zanosa. Baš kao i u kršćanstvu, struje se i u islamu račvaju u dva smjera. Ishodište misticizma je, u islamu kao i u kršćanstvu, u onim najmanje shvatljivim dijelovima svetih knjiga, alegorijama, koji bivaju uzdignuti iznad shvatljivih dijelova. Potencira nje ovih šifriranih alegorija lahko vodi u fanatizam i panteizam. Pod ovim okriljim razvijaju se različite sekte, koje su se ponekad znale čak i krvavo U vrijeme Ramazana i derviši se češće sastaju. Jednog petka imali smo priliku posmatrati specifičnu moli tvu derviša. Oko 22 sata spakovali smo se i krenuli put Sinanove tekije, koja je smještena visoko na obronku, na desnoj obali Miljacke. Ova tekija (tekija - derviški samostan) dobila je ime po svom osnivaču - šejhu Sinanu, koji je bio ugledan pobožnjak. Pr edanja u narodu čak kažu da je imao nesvakidašnja svojstva, da su ga pratila čuda i znamenja kao znak da je od Boga posebno obdaren. Ova tekija toliko je mirno zdanje, da se doima napuštenim. O njenoj starosti svjedoče pukotine na zidovima, koje je odavno nagrizao «zub vremena». Na ulazu smo upozoreni da se pažljivo i oprezno uspnemo drvenim stepenicama te da tiho i diskretno zauzmemo mjesto u prostranoj auli. Upozorili su nas ne samo zato što je obred već počeo, nego i zbog činjenice da je škripa starih st epenica veoma bučna. Ova aula, natkrivena tamnim drvenim svodom, osvijetljena je tek sa nekoliko svijeća, što atmosferu u sobi čini dodatno mističnom, ali i intimnom. Pred mihrabom, mjestom koji pokazuje pravac Meke, stoji žilav sjedobradi starac, surog po gleda. To je šejh odjeven u izblijedjeli kaftan i zeleni turban. Njega je okružilo dvadesetak muškaraca u svakodnevnoj odjeći sarajevskog muslimanskog srednjeg staleža. To su čestiti prodavači vode, trgovci, zanatlije... Islam ne poznaje staleže, kao što ih poznaje crkvena hijerarhija među monasima i asketama, koji su mistici u kršćanstvu. Ovdje su, dakle, svi jednaki. Svi prisutni odgojeni su na jednakim pricipima učenja i tumačenja jedne svete knjige - Kur'ana, koji određuje, ne samo religijski dio njihov ih shvatanja, nego i čitav život. Kur'an ih tjera na stalno razmišljanje o porukama koje nosi. To je toliko snažno da oni veoma lahko, učeći citate, padaju u stanje fanatičnog zanosa. Baš kao i u kršćanstvu, struje se i u islamu račvaju u dva smjera. Ishod ište misticizma je, u islamu kao i u kršćanstvu, u onim najmanje shvatljivim dijelovima svetih knjiga, alegorijama, koji bivaju uzdignuti iznad shvatljivih dijelova. Potenciranje ovih šifriranih alegorija lahko vodi u fanatizam i panteizam. Pod ovim okriljim razvijaju se različite sekte, koje su se ponekad znale čak i krvavo obračunati, braneći tako svoje tumačenje nerazumljivih dijelova svete knjige.
DR. ANT DE WAAL, REISEBILDER AUS BOSNIEN; WIEN 1895. PUTNE SLIKE IZ BOSNE, BEČ 1895.
DVA DANA U SARAJEVU Već navečer prilikom našeg dolaska smo, vozeći se fijakerom Njegove ekselencije, imali priliku upoznati jedan dio grada. Prošli smo pored Katedrale, katoličke bogomolje, koja je jedna impresivna gotska građevina, sa dva visoka tornja. Nedaleko od nj e je pravoslavna crkva pod kupolom i sa jednim tornjem, izgrađena u stilu prošlog vijeka i opasana masivnom željeznom visokom ogradom. Ipak, najviše nas je zanimala obližna džamija. Džamija i prostrano dvorište ograđeni su visokim zidom. U dvorištu je velika fontana, koja služi za obredna pranja. Takve fontane postoje u svakoj turskoj bogomolji. Nekoliko stepenica odvode u atrij, predsoblje džamije, ukrašeno šarenim ornamentima, cvijećem i stihovima iz Kur'ana. Oko džamije nalazi se groblje (mezaristan). Na zidovima su prozori, otvori zaštićeni gvozdenom rešetkom. Iznad svakog prozora su stihovi iz Kur'ana. Dah prošlosti, divljine, pa i napuštenosti miješao se unutar dvorišta u mezarju; Staro kamenje i divlje šiblje i drveće. Tačno se može razaznati gdj e počiva muškarac, a gdje žena. Na muškom grobu postavljen je visok bijeli stub na čijem je vrhu isklesan turban. Vrh ženskog mezara završava zaobljeno, ili u špic. Na ovakva groblja nailazili smo diljem bosne. Održavanje grobalja, vijenci i drugo cvijeće nepoznati su običaji muslimanima. Slična groblja možete vidjeti i na obroncima brežuljaka. Mnoga čak nisu ni ograđena. Nijedno stablo ne pravi hlad, nijedan cvijet, osim samonikli, ne ukrašava ova počivališta. Ponekad smo znali ugledati jedan ili dva groba , onako same u divljini. Ni traga raznolikosti oblika grobova; ništa slično sa našim običajima ukopavanja mrtvih. Samo kameni stubovi, s turbanom ili bez. Kod običnog čovjeka, koji za život nije bio uglednik, fali čak i natpis. Natpisi često počinu sa «sahibul hajrat», što znači da je taj čovjek imao za života vanredne osobine. Poslije se navodi njegovo ime i godina kad je umro, ali po muslimanskom kalendaru. Neki muslimani običavaju tokom vjerskih praznika čak zapaliti svijeće. Sljedećeg dana u nedelju, krenuo sam na misu u katedralu. Unutrašnjost je bogato ukrašena i to me iznenadilo, jer sam očekivao da će vanjska jednostavnost forme katedrale pratiti i njenu unutrašnjost. Prozori su u vidu staklenih umjetničkih slika (vitraži op.pr.). Trojica naših ma jstora (Seitz, otac i sin, i v. Rohden) izvanrednim su kompozicijama ukrasili zidove i plafon, a pod popločali šarenim pločama. Kasnije sam posjetio gospodina nadbiskupa Stadlera, koji u veoma komplikovanim društvenim prilikama, uspješno obavlja svoju slu žbu od 1881.godine. Poznavao sam ga odranije, kada je studirao u Rimu na Odsjeku germanistike. Ko bi rekao da ćemo se baš u dalekoj Bosni sresti. Biskupska palata, ako se tako može nazvati trošna i stara kuća, iznutra izgleda apostolski, bez ćilima na podu ili tapeta i slika na zidovima. Mnogo više me je oduševila posjeta Sjemeništu, koje je bilo smješteno na lijepoj lokaciji, nedaleko od biskupske palače. Sjemenište je vodio jezuit Clerus. Nadbiskup mi je potom pokazao i samostan časnih sestara, koji me ta kođer prijatno iznenadio. Nije trebalo puno šetati da bi se stiglo do Zemaljskog muzeja, koji sadrži veoma vrijedne eksponate, pogotovo one koji svjedoče o prethistorijskom periodu. Tu se mogu vidjeti stare alatke, oružja, svakovrsni bakreni nakit, jantarn i predmeti itd. Sve je to pronađeno u nalazištu Glasinac. Izlošci iz rimskog perioda su također raznovrsni;od zlatnog nakita, do skulptura i natpisa na kamenim grobovima. Meni je najinteresantniji bio monumentalni sarkofag, na kojem su bila uklesana prsa u mrlog i to na trougloj čeonoj strani poklopca, a sve skupa, opasano je kamenim vijencem, kojeg pridržavaju dva anđela uz pomoć dva delfina. Iako oblik i natpis ovog sarkofaga nedvojbeno upućuju da potiče iz IV. Stoljeća, ne mogu se oteti utisku da je ipak nekako kršćanski. Nema sumnje da je sjeme kršćanstva na nekim prostorima veoma brzo proklijalo.
Ovdje nisam vidio mnogo paganskih rimskih eksponata, jer su poplave vremena, iz vijeka u vijek, nosile u nepovrat sjećanja na ta vremena. Posebno uzbuđujući je Odjel etnologije Zemaljskog muzeja. Tu ćete vidjeti lutke u prirodnoj ljudskoj veličini, odjevene u raskošne nošnje, smještene u tipične prostorije i situacije iz života. Nisu samo lutke i nošnje iz različitih krajeva fascinantne, nego i namještaj i situac ije u koje su postavljene, a koje predstavljaju život, zanimanje, oružje, običaje, nakit itd. U turskoj sobi oduševio me je bogato izrezbareni šareni plafon, prenesen iz palate bogate muslimanske porodice. Skupocijeni ćilimi prekrivaju pod, a na zidovima su gobleni i ukrasne drvene rezbarije. Pogled mi je privukao i jedan prelijepi niski stolić, po kojem su poredane brojne sitnice. Figure nam pokazuju tursku porodicu, u kojoj je ženska soba zatvorena pred pogledom svakog stranca. Nova Vijećnica sigurno će postati monumentalna građevina u arapskom stilu. Grubi radovi vidno napreduju i već se ukazuju njeni obrisi. Poslije desetak godina ovdje vjerovatno više neće biti muslimana, pa će ova zgrada u arapskom stilu, gdje će zasijedati gradska vlada, biti potpuno neprirodno zdanje. Zaista, zašto u ovom novom vremenu upotrebljavati prevaziđene forme? Ja bih razumio takav izbor da se radi o renoviranju Bazara ili Tržnice, s obzirom da će se trgovački običaji zasigurno najduže zadržati. Danas Bazar predstavlja dugi n adsvođeni hodnik, potpuno zapušten, bez ijednog arhitektonskog ukrasa. Stari han i njegovo četverougaono dvorište također su ruinirani. Desno i lijevo na ulici su dućani s različitom robom. Prolaznik čak može vidjeti kako se ti predmeti izrađuju. Tu se sve i svašta može vidjeti i dobiti, staro i novo, domaće i strano. Trgovac sa crvenim turbanom prekriženih nogu sjedi na podu dućana, i dok puši i pije kahvu, sneno gleda prolaznike, više kao da gleda kroz njih. Bakreni i kositreni bokali za vodu (ibrici op.p r.) elegantnog su oblika i decentnih rezbarija. Isto važi i za zemljane posude i ukrase na njima. Naš profesor iz Berlina već je prvog jutra kupio jedan prelijep ibrik, koji je, nažalost, dok smo putovali kroz Bosnu uvijek bio prazan, ali koji će punu upotrebnu vrijednost dobiti kada ga se smjesti u profesorovu radnu sobu, namještenu u starokršćanskom stilu. Drugi saputnik kupio je svojoj supruzi bogatu bosansku žensku nošnju – nema sumnje, ona će u nošnji biti prava atrakcija na karnevalu u Rimu, kamo kane poći ove godine. Među najljepše građevine ubrojao bih Šerijatsku školu, smještena na blagoj uzvisini iznad starog dijela grada, u kojoj se školuju buduće muslimanske sudije. To je neka vrsta fakulteta. Pred te sudije ne postavljaju se previsoki zahtjevi ;glavno je da poznaju muslimansko porodično, bračno i nasljedno pravo. Muslimanima je dato pravo da imaju više žena, što je danas veoma rijedak slučaj. Razvod ne podliježe strogim pravilima, pa on vrlo jednostavno jednu ženu može zamijeniti drugom, a drugu trećom itd. Međutim, u slučaju razvoda žena ima pravo dobiti svoj materijalni dio, a čitava njena familija ima pravo nasljeđivanja, što u praksi proizvodi ogromne komplikacije. S tim komplikacijama susreo se nadbiskup kada je namjeravao otkupiti zemljišt e oko samostana časnih sestara, kako bi spriječio da tu nikne fabrika. To zemljište imalo je preko dvije stotine suvlasnika, pa nadbiskupu nije preostalo ništa drugo nego da dio po dio od njih otkupljuje to zemljište. Raskošna građevina Šerijatske škole im a prelijep pogled na grad, a njena unutrašnjost nije manje fascinantna i raskošna od njene spoljašnosti. Svečanu dvoranu i pripadajuću džamiju austrijski su umjetnici ukrasili sa najljepšim ukusom i najrafiniranijim majstorstvom. I džamija i škola izlaze u prekrasno dvorište sa fontanom, u stilu Alhambre. Poštoada raspust i nema studenata, svi ćilimi su podignuti sa džamijskog poda, pa smo smjeli ući bez skidanja cipela. U svečanoj dvorani pokazali su nam stare primjerke ručno pisanog Kur'ana i komentara, z a šta je posebno zainteresiran bio profesor iz Beča. Ova turska pravna škola ne posjeduje klasičnu biblioteku. Džamija ove škole bila je prva od tri koje smo posjetili. Unutrašnjost muslimanskih bogomolja potpuno je različita od naših crkvi. Muslimani nema ju svećenstvo i oltar. U svakoj džamiji ima naročito ukrašeno udubljene koje pokazuje smjer u kojem se nalazi Meka, sveto mjesto svih muslimana. Jer u Meki je Ka'ba, crna kocka i crni kamen, građevina koju su izgradili Ibrahim i Ismail. Muhamed, njihov poslanik, je rekao da je to centar vjere i zato se svaki musliman prilikom molitve
okreće ka Meki i Kabi, njihovom duhovnom središtu. Pored tog udubljena poredane su po dvije ili četiri svjetiljke, a pred udubljenjem je prostrt ćilim za molitvu na kojem imam kleči i izgovarajući molitve dodiruje pod čelom, a za njim isto čine svi vjernici. S desne strane je visoka propovjedaonica, s koje se petkom drži govor. Klupe u džamiji ne postoje. Pod je zastrt starim i novim skupocijenim ćilimima. Na njima se za imamom mole vjernici, okrenuti također u pravcu Meke. Oni stoje, naginju se u pasu, kleče, dodiruju pod čelom, pa opet ustaju... Ovo se na arapskom zove rakaa(rekjat op.pr.), a njihov broj je tačno propisan za svaku molitvu zasebno. U jednoj od džamija vidjeli s mo propovijedaonicu u obliku zdjele, koja kao da pored zida lebdi u zraku. Do nje su vodile jedne skoro neprimjetne stepenice. Unutrašnjost zdjeli bili su poredani jastuci, na kojima je prekriženih nogu sjedio imam i držao govor. Svi koji ulaze u džamiju m oraju skinuti cipele ili preko njih navuči posebnu obuću za te prilike. Kršćani bi trebali učiti od muslimana kada su u pitanju njihova potpuna predanost, strahopoštovanje i pobožnost koju osjećaju prema vjeri i džamiji. Slike i kipovi ne postoje u džamij ama. Na zidovima možete vidjeti stihove Kur'ana, ukrašene krasopisom, slikama biljki ili ornamentima. Na zidu džamije u Šerijatskoj školi vidjeli smo zlatopis na plavoj podlozi, koji nam je naš bečki kolega ovako preveo: «Slava (ovdje umjesto «slava» treba da piše «hvala» op.pr.) Allahu, Milostivom, Svemilosnom Vladaru Dana sudnjega...» Tako počinje «El Fatiha», prva sura Kur'ana, koja otvara Knjigu. U četiri velika medaljona bila su napisana imena pravednih halifa, uz dodatak «blagoslov Božiji s njima». U većim džamijama vise veliki lusteri, a u manjim svjetiljke oko udubljenja u zidu, koji pokazuje smjer Meke, moraju biti dovoljne. Unutar Begove džamije, koja važi za najljepšu na Balkanskom poluostrvu, iznad džamijskih vrata postavljena je galerija. Upita li smo vodiča muslimana je li to prostor za žene. Odgovorio nam je da se u džamiji ne smiju miješati muškarci i žene, te su stoga prostori za molitvu odvojeni pregradama. Osim toga, žene imaju zaseban ulaz u džamiju. Što se galerije tiče, rekao nam je vodi č, ona zaista služi kao prostor za žene, ali samo tokom velikih praznika, kada njihov prostor za molitvu bude pun. Ovdje u Begovoj džamiji čuva se jedna neprocjenjiva relikvija: ćilim koji je pokrivao Muhamedov grob. Turski sultan ga je poslao ovamo toko m posljednjeg rata 1877.godine, želeći na taj način učvrstiti i bodriti muslimansku vojsku ovdje, na krajnjem zapadu Turske imperije. Tridesetodnevni post u mjesecu Ramazanu Turci doživljavaju sa krajnom pobožnošću i strahopoštovanjem. Saznali smo da musli man posti od dva sata poslije ponoći do zalaska sunca, odričući se hrane, pića, a čak i pušenja. Tek kad topovski pucanj označi da je sunce zašlo, mogu prekinuti post. Ramazanske noći stoga su posvećene ovosvjetskim užicima. Nakon što se čuje topovski pucanj, upale svjetiljke na munari, a glas mujezina potvrdi da je nastupio akšam, nastane opća strka, gdje svi žure hranom povratiti snagu, a posebno su nestrpljivi da osjete miris duhana. Nakon iftara obavlja se večernja molitva. Ostatak noći prođe u vesel ju i druženju. Muslimani kreću u posjete. Na ulicama požure žene pod velovima u pratnji sluga koje nose lampione. Muškarci se skupe po kafanama i do kasno se druže uz duhan, kahvu i razgovor. Ulice ožive kao da je praznik. Momci obuku najljepšu odjeću i po put leptirova kruže sokacima. Bubnjari i frulaši dodatno doprinose takvoj atmosferi. Munare svečano sijaju okićene raznobojnim svjetiljkama, pa čitav grad blješti poput zvjezdanog neba. Veselje traje do kasnih sati. Zbog toga musliman dugo spava, kako bi s kratio vrijeme posta. Jer ovaj post je težak – postač ne smije progutati ni svoju pljuvačku. Ramazanski propis se doslovce ovako shvata. JOŠ UTISAKA U nedelju je padao praznik Spasovo. Njega slave pravoslavci, koji još uvijek računaju vrijeme po Julijanskom kalendaru. Tog je dana u grad pohrlilo brojno srpsko stanovništvo, kako bi prisustvovali misi u svojoj crkvi. Duhovni život ovih ljudi na selima veoma je siromašan, jer tamo
nema ni za lijeka crkvi ili makar kapelica. Oni popa vide samo u posebnim p ovodima, kao što je to sada slučaj. A o vjeronauci nema ni govora. Taj zadatak pada na roditelje. Oni djeci moraju predočiti osnovne postulate vjere i tradicije. Praznicima pravoslavci naprosto jure u grad. Osim toga to je prilika za njihove djevojke da se urede, kite zlatom i srebrom i oblače haljine protkane zlatovezom, kako bi u mnoštvu momaka pokušale naći dobrog muža. Odjeća Srpkinja veoma je živopisna u svojim jarko crvenim i snježno bijelim bojama. Na ušima, oko vrata i na prsima djevojke zveče svoj im mirazom. Zlatarsko umijeće u Bosni je veoma cijenjeno. Oni proizvode neobične, specifične i veoma lijepe komade nakita. Pravoslavna crkva mala je da primi masu vjernika koji ovdje stižu praznicima. Oni koji ne nađu mjesto u unutrašnjosti crkve prate mis u iz dvorišta ili čak sa ulice. Želio sam u miru razgledati ovu crkvu, pa sam tamo otišao poslije podne. Crkvenjak mi je ljubazno otvorio. Unutrašnjost crkve bila je zapuštena. Na zidovima je bilo mnogo slika u bizantskom stilu, a ispred njih bili su postavljeni svijećnjaci. Jedan ovakav zid sa slikama odvajao je crkvenu lađu (prostor za vjernike op.pr.) od izdignutog mjesta predviđenog za crkveni hor. Među mnogobrojnim slikama raspoznali smo i nekoliko veoma starih i vrijednih slika Isusa i Djevice Marije, uokvirene bogatim srebrenim okvirima. Međutim na njima se mogu vidjeti samo lica, ruke i noge. Vidjeli smo i stari oltar prekriven izvezenim i skupim baldahinom. Na njemu je bilo nekoliko vrijednih relikvija i kutija za svetu pričest. Raskošne odore, izve zene bogato i kitnjasto, bile su odložene u pomoćnoj prostoriji. Tu je i srebreni pehar pored velike pletice za hostiju, također srebrom prošarane, kao i srebreni nož kojim se reže sveti hljeb. Pričest se obavlja srebrnom kašikom, na način da vjernici stan u u red ispred oltara, gdje glavni svećanik obavlja ovaj ritual. Sveti hljeb je neka vrsta pogače tri prsta debela i velićine dlana, na kojem je na pet mjesta urezan krst. On se reže srebrenim nožem i prije obreda stavljanja u usta vjernika blagosilja svetom vodicom. U gornjim odajama nalazi se sakristija. Tu se čuvaju stari zapisi Svete knjige, svečana odora – dar carice Mrije Terezije, stare slike, kaleže itd. Austrijska vlast otvorila je u Sarajevu dvije škole, koje su se brzo razvile u prave centre obrazovanja zanatstva. Jedna škola je za tkanje ćilima, a druga za metalska zanimanja i filigranstvo, gdje se uči umijeće pravljenja predmeta od raznih materijala: srebra, željeza, bakra, drveta...Obje industrijske grane obilježje su Bosne od pamtivijeka, ali su u posljednje vrijeme, prije otvaranja ovih škola, počele padati u zaborav zbog političkih prilika u zemlji. Nova vlast shvatila je kakav bi to bio gubitak i zato je podržala otvaranje ovih škola, gdje najbolji majstori svoje znanje i umijeće prenose na mlade naraštaje. Škola metalskih zanimanja je internatskog tipa; tu borave đaci već od svoje desete godine, uz obezbijeđen stan i hranu. Pored zanatstva, ovdje ih podučavaju vjeronauci i drugom elementarnom obrazovanju. Sa pedeset učenika radi pet majstora i deset majstorskih pomoćnika. Vidjeli smo radove učenika koji su ovdje tek tri mjeseca. Bili smo zadivljeni i začuđeni besprijekornošću tih predmeta. Sve je izrađeno po elegantnim i ukusnim uzorcima. Vodič nas je naučio kako da na njihovom jeziku kažemo pozdrav: «Zbogom!». Oni su odgovorili mahanjem uz glasno: «Mašallah!» (Allah čini šta hoće op.pr.). Za dalje obrazovanje dječaka i mladića postoje brojne ustanove, koje su dobro iskorištene i od kršćana i od muslimana. Na višim muslimanskim školama, medresama, pored arapskog i turskog jezika, koji su bitni za vjerske obrede, još se izučavaju njemački, francuski i persijski jezik. Grčki i latinski nisu predviđeni nastavnim planom. Nakom što uspješno maturiraju, imaju pravo posjetiti jedan austrijski univerzi tet. Treba međutim, napomenuti, da se prilikom mature u medresama, akcenat stavlja na arapski, a ne na druge jezike. U ateljeu, radionici, za tkanje ćilima, samo su djevojke. One rade po starim domaćim uzorcima. Proizvodi obiju škola imaju široku klijentel u kupaca. Ne smijem propustiti naglasiti vrijednost umijeća vezenja na štofovima i drugim tkaninama. To se uglavnom proizvodi u domaćoj radinosti. Na ulici su sve muslimanske žene pod velom. Ipak razliku između siromašnih i bogatih nije teško uočiti; sir omašne nose jednostavne bijele velove, a kod bogatih su oni izvezeni raskošnim, kitnjastim vezovima.
Gospodin baron v. Mollinary pokazao nam je privatnu zbirku takvih radova. Bili smo potpuno oduševljeni ljepotom tih vezenih oblika, izrađenih šarenim svile nim i zlatnim nitima. Baš kao što Indijke imaju dugu tradiciju izrade skupocijenih šalova, i ove haremske žene pokazuju izuzetan talenat, smisao i vještinu za izradu ovih predmeta, koji su prava umjetnička djela. Mustre su veoma neobične, nastale pod jasnim orijentalnim utjecajem. Nama su one potpuno nepoznate, te zato još više zanimljive. Ova umjetnost prenosi se već vijekovima s koljena na koljeno. U ova dva dana boravka u Sarajevu, u pratnji i uz pomoć našeg obrazovanog i ljubaznog vodiča, uspjeli smo posjetiti sve najvažnije znamenitosti grada. Za kraj smo ostavili posjetu toplicama na Ilidži, nedaleko od grada. Još Rimljani su poznavali ove vrele sumporne izvore. Da je tako dokazuju rimski mozaici i alatke, koji su nedavno iskopani u blizini novog kupal išta. Ostaci ograda također svjedoče da je još u trećem stoljeću ovdje postojalo kupalište sa uređenim perivojima. I za vrijeme turske vladavine ovo kupalište, smješteno nedaleko od grada, bilo je veoma posjećeno. Postrojenja neophodna za eksploataciju izv ora bila su veoma primitivna, što se promijenilo s dolaskom Austrijanaca, koji su dodatno kopali u zemlji, te je danas vodena snaga izvora utrostručena. Ova voda, koja nevjerovatnom snagom kulja iz zemlje, ima temperaturu od 56 stepeni. Oko izvora nikao je čitav kompleks smještajnih zgrada i prostora za zabavu gostiju, okružen prelijepim parkom, u čijim vodama plove labudovi. Zoološki vrt je utemeljen i još uvijek je u fazi nastajanja. Prvi je postavljen veliki kafez u kojem su tri medvjeda, ulovljena na ok olnim planinama. Naknada za gubitak slobode u vidu je hljeba, voća i kolača, koje od gostiju i njihove djece dobijaju u ogromnim količinama. Zaslugom barona v. Mollinaryja, imali smo čast posjetiti groficu Kallay, suprugu austrijskog ministra finansija. Oni uvijek ljeto provode u banji na Ilidži. Oni su nas uveli u sami vrh ovdašnje elite, koja također ima naviku ljetovati na Ilidži. Njihov ugled, položaj i novac dar su odozgo, međutim ljubaznost i ljubav vrijednosti su koje se ne uče i ne dobijaju tek tako . Ušavši u te krugove nisam se mogao oteti utisku da je sve to pod nekakvom maskom. Ovdje žena mora biti poput mirisne ruže, koja svoje ženske dužnosti obavlja pod daleko strožijim mjerilima nego obične žene. Ona mora odgajati djecu i pripremiti ih da bu du obrazovani i kulturni budući članovi te elite. Također mora biti vjerna saputnica svome mužu, njegova desna ruka. Dakako, malo njih uspije sasvim udovoljiti ovim visokim zahtjevima. Ilidža je smještena u plodnoj dolini u podnožju planine Igman. Tu je vr elo rijeke Bosne, po kojoj je država dobila ime, vodene žile kucavice koja se uliva u Savu, a sa njom u Dunav i Crno more. Petnaestak minuta šetnje od kupališta našli smo Poljoprivrednu školu, koju je također ustanovila austrijska vlada. Bili smo zadivljen i uspjehom i obimom uzgoja peradi. U dugačkim štalama stajale su desetine smeđe -bijelih krava iste pasmine. Sve je bilo savršeno riješeno; odaje za jelo i spavanje, učionice, metode rada i učenja itd. Samo jedno je nedostajalo; nismo našli nikakav kršćansk i znak, premda među učenicima nije bilo nijednog muslimana. Kada smo o tome upitali, odgovoreno nam je da je religija individualna mladim momcima? Već sam ranije izrazio svoje nezadovoljstvo stanjem u Bosni u pogledu raširenosti religije. Može li se ona re generirati poslije vijekova potiskivanja? Hoće li se zdravi seljački stalež moći izgraditi bez živog kršćanstva u porodici. Severinus i Bonifatius drugačije su Barbare vodili ka civilizaciji. Od Ilidže vodi duga aleja prema Vrelu Bosne, uz koju cijelom duž inom teče potok. Odnedavno je na Vrelu Bosne započelo uzgajanje riba. Sa zadovoljstvom smo posmatrali kako se stotine riba praćkaju u bazenu. Te male životinje ovdje imaju svoje neprijatelje: ptice i zmije. Čuvar nam je pokazao staklenku; u njoj je uhvaćen a zmija, u smrtnoj agoniji, skupa sa otrovom na dno staklenke ispljunula i pojedenu ribicu. Obje sada nepomično leže u staklenki, u ruci čuvara.
HEINRICH RENNER, DUR CH BOSNIEN UND HERCE GOWINA KREUZ UND QUE R, WIENBERLIN 1896. Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko. Sa tristo pedeset i pet ilustracija po slikama W. L. Arndta, E. Arndt-Ćeplina i dr. te po fotografskim snimcima. S geografskom kartom. SARAJEVO Alem među smaragdima! Tako se iz zelene ravnice uzdiže Sarajevo ka ze lenim brdima! Teško je naći ljepši položaj, nego što ga ima bosanski glavni grad. Sa svih je strana zaštićen; sa sjevera ga štite Hum i Grdonj, sa istoka Mali Orlovac i Hrastova Glava, sa juga Kapa, Dragoljac i Debelo Brdo. Iza tih glavica uzdiže se plani nski div Trebević i skoro zatvara Sarajevo, tako da je nekako prema jugoistoku, u turske zemlje, ostao putniku samo uski jahaći put, koji se je u vratolomnoj visini vijugao ivicama Trebevića, a sa jedne strane mu je bila granica Miljacka, kojoj se korito t u strmo obrušava. To se je vremenom tako izmijenilo, da su se kuće i u ravnici na zapad proširile, ali nigdje dalje, nego što direktno s njim graniče brda te ih zaštićuju. Danas je to sasvim drugačije. Kada iziđeš iz kolodvora, mislio bi, da si u modernom gradu, koji se tek izgrađuje, i slabo te šta podsjeća na Istok. Kolodvor bosanske željeznice daleko je izvan grada. Tamo su još prije nekoliko godina bile livade i polja, i uz cestu su bili samo ponegdje kafedžije ili ono nekoliko seljačkih kuća u šljivici ma pofalićkim. Danas se je ovdje uveliko razvio „pokret na zapad“. Prije svega ima prilike da se voziš. Električna željeznica vozi te u sredite grada u Ferhadiju -ulicu; mnoštvo pristalih evropskih fijakera očekuje putnike, omnibusi iz više hotela dolaze p o goste. Prije je samo ponekad iz Broda doputovao stranac putnik kolima s austrijskom poštom, što se je svake nedjelje dovozila, ili su dolazile Muslimanke u arabama, kako su to bile obične, s pretpotopnim drvenim točkovima. Osim toga su dolazili stranci na konjima i pješice. Jedan jedini hotel, koji je barem donekle odgovarao zapadnjačkim pojmovima, držao je neki Grk. Taj je hotel bio ondje, gdje je danas ogromni „Hotel Europa“ u ulici Franje Josipa. Dalje je bilo još samo turskih hanova, koji nisu bili ni najudobniji ni najčišći. Na štale uz hanove više se je pazilo, nego gdje će se smjestiti čovjek, i samo u „Tašli - hanu“ u Bezistanu, koga danas nema, jer je izgorio, i u „Makedonskom hanu“ bilo je zasebnih numerisanih soba za goste. Drugdje bi se svi s kupa razmjestili na minderlucima (drvene klupe, pokritvene ćilimom ili pokrivačem, koji idu uz tri zida u sobi. Tko je želio da ima posteljine, morao ju je ponijeti sa sobom, kako to još danas biva u mnogim krajevima na istoku i u najzabačenijim mjestima u Bosni i Hercegovini. Danas se tu putnik isto tako prijatno smješta kao u ma kojem europskom glavnom gradu; „Hotel Europa“ (prvoga reda), „Car austrijski“, „Austrija“, „Radecki“ i druge manje gostionice udovoljavaju svakom zahtjevu i potrebi svakoga stal eža. A piva i hrane ne treba više da tražiš u kuhinjama, što se otvaraju na ulicu, već u dobrim gostionicama i pivnicama. Kad iziđeš iz kolodvora bosanske željeznice, ostaješ isprva sve u evropskom kraju, uvijek na desnoj obali Miljacke. Miljacka prolazi k roz cijeli grad i premošćuje je u gradskom području sedam mostova, neki kameniti, neki željezni. Prolazimo uz vojnički tabor u barakama, koji opseže 32 hektara, a lijepo je zasađen drvećem i vrtovima, onda desno uz pristalu tvornicu duhana i zgrade za nje zinu upravu, velike radionice i skladišta. Tu je zaposleno mnoštvo domaćih djevojaka. Tvornica se može uz dozvolu posjetiti.. Nešto dalje stoji zgrada uprave bosanske željeznice u lijepom vrtu, nasuprot nje lijevo vojnička bolnica i iza u podnožju Gorice taborska bolnica. Ovo je već bojno polje i gdje tu danas stoji nekoliko malih kafana i gostionica, tamo je 19. augusta bila najžešća ulična borba. Mostom prelazimo potok Koševo, koji ovdje presjeca ulicu, i za čas
smo na idiličnu mjestu pod golemim lipama. Dopola zakrivena lipama i uz žubor -potok uzdiže se ovdje Ali-pašina džamija. Tu je bilo krvave borbe. I sve čudnija biva slika. Na staroj musali uzdiže se palača Zemaljske vlade, sagrađena u otmjenom stilu renaissance, a uz nju još jedna nova velika zvani čna zgrada sa zemaljskom štamparijom. Njima nasuprot, uz strmu okosinu, širi se gradsko šetalište. To je bilo negda prostrano muslimansko groblje. Grobno je kamenje i danas još skriveno pod bujnim zelenilom i u žbunovima. Tek kad dalje prodreš u grad, p revladava opet istok. Tu stoje uz europske kuće muslimanske građevine, usred slikovita ali zanemarena muslimanskog groblja džamija, a izmed zidova pomalja se iz jedne bašče sirotište za bosanske djevojke, kojim upravlja engleska filantropka Miss Irby. To j e sirotište još iz osmanskih vremena. Ali, ako baciš pogled na ulicu, vidjećeš pravu istočnjačku mješavinu narodnosti i nošnji. U tom je Sarajevo sačuvalo značaj istočnog grada. Još i danas sve je tu više tursko nego li u Sofiji i Plovdivu; još uvijek se viđa najviše domaća nošnja; turban i fes još su najjači, a feredža i jašmak na muslimankama svuda se zapažaju na ulicama, makar da evropska ženska nošnja neprestano napreduje. Evropska ženska nošnja se veoma proširila. Bosanske žene boljih staleža, i prav oslavne i katolkinje, zabacuju poneke čak i fes, koji im onako kokotetno stoji na tamnoj kosi, pa stavljaju na glavu prave rugobe od šešira, pod kojima njihova posebna ljepota sasvim nestaje. Samo Musliman vjerno čuva nošnju svojih očeva, a i španske Jevre jke mogu da se ponose ovom lijepom konzervativnošću. Na kraju Ćemaluše, kojom smo do sada išli, skrećemo desno u ulicu Franje Josipa, današnji glavni prometni put stanovništva iz Monarhije. Ovdje viđamo najprije lijepu oficirsku kasinu, u kojoj se zimi priređuju koncerti, igranke i druge društvene zabave. Lijepa bašča, koja se prostire sve do Miljacke, ljeti je uz vojničku glazbu prijatno sastajalište otmenog svijeta. Odmah uz kasinu stoji impozantna zgrada velike gimnazije i učiteljske škole, sjajnih svjed oka nove kulturne ere. U blizini uzdiže se s lijeve strane masivna građevina s kupolama, istočno -pravoslavna crkva, koja je po svemu slabo zanimljiva. Ako Rudolfovom ulicom skrenemo ulijevo, za nekoliko smo koraka pred katoličkom stolnom crkvom, ogromno m kamenitom građevinom u romansko -gotskom stilu. Dva visoka tornja sužavaju se kao piramide, a na oba stražnja oratorijima stoje na uglovima tornjići. Crkva ima tri lađe, a svetište ide u osam uglova. Te tri lađe dijele jednu od druge po četiri presvođena otvora, koji stoje na stubovima. Katedrala je posvećena godine 1889. Stara katolička crkva bila je za osmanskih vremena u nekom dvorištu u takozvanom Latinluku, katoličkom kraju, odmah uz Miljacku. Okružena je bila zidom i ništa nije spolja odavalo, šta je ta zgrada, a crkvica je bila niska i sasvim tijesna. Za strašnog požara godine 1879. pade i to katoličko svetište u prah. Onda se je sagradila mala crkva uz takozvani „novi Konak“, gdje živi zemaljski poglavar, tamo gdje je do tada stajao stari Konak. Ta crkva i danas još služi. Lijevo od stolne crkve prostrana je zgrada penzionog fonda bosanskohercegovačkih zemaljskih činovnika, a u njoj pošta i Zemaljski muzej. Muzej je za strance uvijek otvoren, a za domaće tri puta sedmično. Za muslimanske žene od ređen je poseban dan za posjetu. Taj je muzej nikao iz sasvim sitnog začetka, iz privatnog muzejskoga društva, što ga je osnovao dr. Makanec na poticaj zajedničkog državnog ministra finansija Kállaya. Danas je muzej jedna od prvih znamenitosti i strani uče njaci, što su se godine 1894. u Sarajevu okupili na arheološki sastanak, potvrdili su to na svim jezicima. Osmanska vladavina u Bosni je bila takva, da je ta zemlja, ma da su nad njom za hiljadu godina prohujali nebrojeni narodi sa svojim kulturama, opet sve do najnovijeg vremena ostala djevičanski nedirnutom. „Kada bi Allah htio, da se vadi blago iz zemlje, metnuo bi ga na površinu“, kaže Osmanlija i zato se je sve donedavo rudarstvo u Osmanskom carstvu veoma teško dopuštalo.
Muslimanu uopće nije ni na kr aj pameti, da kopa zemlju i traži „starine“, osim da misli o kakvom zakopanom blagu. Jedino što su u Egiptu Arapi i Felasi na svoju ruku počeli kopati. Bosanska zemlja je zato neiscrpna riznica za nalaze iz svakog doba. Nećemo se sada baviti neolitskim iskopinama u Butmiru i Soukbunaru ili iskopinama u Jezerinama i.t.d. niti onim – jedinstvenim u cijelom svijetu – nalazima na groblju planinskog polja glasinačkog, gdje ima da se otvore još hiljade i hiljade pretpovjesnih grobova. Učeni svijet je mnogo o tom pisao i na štošta mi ćemo se još za našeg pripovijedanja opširnije osvrnuti. Istina je svakako, da će u Bosnu još mnogo godina hodočastiti svi arheolozi. A šta se je otkrilo, još je samo neznatan dio od svega, što se tu nalazi. „Gdje god dirneš, zanimljivo je, pod svakom grudom nalaziš nov kulturni sloj“, moglo bi se reći o neprestanim čudnim nalazima, što se ovdje dešavaju. O cijelom tom blagu u Zemaljskom muzeju ćeš se opširno informirati. Nekada se je muzej sastojao iz četiri sobe, danas ima već deset p uta toliko, pa će se valjda uskoro već sagraditi zasebna zgrada za muzej. Imaju u njemu dva odjela: arheološko -historijski iprirodnoslovni. Arheološko -historijski dio se dijeli u pretpovjesnu, rimsku, srednjovjekovnu zbirku, onda zbirku novca, mangura i pečata, te etnografsku zbirku. Prirodnoslovni dio ima antropološku, zoološke, botaničke i mineraloško -geološke zbirke. Iz čistog brončanog doba važni su posebno nalazi iz ramske doline, iz Tešnja, Maglaja i.t.d., onda iz hallstadtskog perioda, hiljade nala za iz gromila na Glasincu, te nalazi iz la -tène-doba i.t.d. Zbirka rimskih starina zaostaje doduše brojem za pretpovjesnom zbirkom, ali opet pregledno prikazuje kulturne prilike u sadašnjoj Bosni za vrijeme rimskog gospodstva, kada je Bosna bila jednom od glavnih veza zapada s donjim dunavskim krajevima i sa Zlatnim rogom. Rimske je ceste u Bosni opisao građevni savjetnik Filip Ballif u opširnom djelu po svom sopstvenom izučavanju i istraživanju. („Rimske ceste u Bosni i Hercegovini“ od Filipa Ballifa, bos. -herc. Građevinskoga savjetnika, Beč, K. Gerold, u njemačkom jeziku.) Zbirka novaca daje muzeju posebnu vrijednost. Osim jednog osmanskog novca, što se je u XVII stoljeću za nuždu iskovao u Sarajevu, i onih novaca, što su se kovali za bosanskih banova i kr aljeva, u Bosni su se od pamtivijeka služili tuđim novcem. Ali, uz veoma rijetke bosanske i druge južnoslavenske novce nalaze se također i vanredno vrijedni novci Dubrovačke republike, a kod Krupe se je našlo kartaginskih novaca, koji imaju znatnu numizmatičku vrijednost. Uz zoološke, botaničke i geološke zbirke mislimo da je najvrednija etnografska zbirka, koja vjerno prikazuje u figurama čovječije veličine narodni život ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u drugim balkanskim zemljama, a dalje i osebujne stanove tamošnjeg svijeta. Teško je u ovakvoj slici predočiti bogatstvo toga muzeja; morao bi se za to prepisati sav katalog, a i taj ne bi već sutradan bio potpun, jer nije da se iz dana u dan, već na sat se množi blago, što ga bosanska zemlja daje Saraj evu. Muzej je sam vrijedan, da se radi njega ovamo dođe. Ali, sabiranje u zemlji, gdje je blago – skoro bi rekli – razasuto po zemlji, ne bi još bilo tako čudnovato. Čudno je nasuprot, da se u toj nekadašnjoj osmanskoj pokrajini, koja je četiri stoljeća b ila zatvorena za evropsku kulturu, izdaje znanstveni časopis, koji se mirne duše može usporediti s takvim izdanjima u najnaprednijim zemljama. „Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini“ izdaje se od godine 1888. i donosi bogatu znanstvenu građu s iz vrsnim slikama. Naučnicima, koji ne znaju zemaljski jezik, prikazana je ta građa i na njemačkom jeziku, na kojem su se do sada izdale četiri sveske. Tim izdanjem upravlja a ujedno je i upravnik Zemaljskog muzeja dvorski savjetnik Kosta Hörmann, koji je tak ođer počasni član antropološkog društva u Berlinu i mnogih drugih naučnih društava u Njemačkoj i Rusiji, kustosi su dr. Ćiro Truhelka, Otmar Reiser, Viktor Apfelbeck i dr. Karlo Patsch. Kako će se svaki stranac upoznati s upravnikom muzeja, moram da ga odm ah ovdje predstavim Hörmann, „providnost arheološkog sastanka“, kako ga je nazvao profesor Virchow, djeluje u Bosni još od okupacije. Kao vrstan poznavalac jezika i bosanskih prilika, pun ljubavi prema zemlji i narodu, Hörmann je u svim granama uprave odli čno služio. Uz to je neprestano radio na književnom polju, a danas mu je rad uglavnom literaran i znanstven.
Njegov opsežni rad kod „Glasnika zemaljskoga muzeja“ samo spominjemo, pa upozoravamo na jedno njegovo djelo, koje je pravi književni biser. To su „Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini“, sabrao Kosta Hörmann. Narodna je pjesma bila jedino, čime je Bosanac davao duši oduška u posljednjim stoljećima osmanske vladavine. U tim se pjesmama javlja doduše epska opširnost narodnih pjesama, al i se opet znatno razlikuju od drugih narodnih pjesama. Iz njih diše ljubav za slobodu i želja za slobodom, iz njih ori bojni poklič i pobjednička slava. A opet su kao ono šumsko cvijeće, što cvjeta u mračnim šumama i gudurama njihove krasne domovine. Ko hoće da ih se namiriše, mora ih tražiti, mora da zna one teško prohodne puteve i staze, koje vode blagu narodnih pjesama. Taj put k srcu muslimanskog svijeta znao je i zna i danas Hörmann, a uz njega i njegova supruga Olga podučava mnoštvo muslimanskih djev ojčica u svim važnim predmetima, da se tako i muslimanke primaknu višoj kulturi. Dosadanji je uspjeh veoma povoljan, a djevojčice obožavaju tu ljubaznu i prosvijetljenu gospođu, koja je pravi ideal domaćice. Tako u Bosni obrazovan činovnik djeluje sa sv ojom suprugom kao prosvjetitelj i Austro Ugarska može da se u svom kolonijalnom radu ponosi uspjehom, što ga nigdje drugdje nema, gdje se je zaposjela tuđa zemlja. Ali, i na pravom žurnalističkom polju radi Kosta Hörmann. On upravlja velikim ilustrovanim beletrističkim listom „Nadom“, što izlazi od početka godine 1895. po ugledu na lajpciške „Illustrirte Zeitung“. Ima doduše i u Hrvatskoj i u Srbiji porodičnih listova, koji se veoma pristalo izdavaju, ali nikada još nije bilo lista, koji bi se bavio jedino prilikama slavenskih zemalja na jugu. Osnivanjem „Nade“, koja se izdaje latinicom i ćirilicom, to se je sjajno postiglo. „Nada“ je danas sastajalište za hrvatske i srpske pisce, koji se tek ovdje mogu istaknuti. Primjerne su ilustracije, kod kojih mnogo s arađuju među drugima i Nijemci braća W. Leo Arndt i Ewald Arndt-Čeplin. I takav je list pokrenula bosanska vlada, ona vlada, koju su u delegacijama Mladočesi često veoma žestoko i nepravedno napadali. Ali, nije dosta, da Bosnom prođeš letimice za nekoliko dana; treba da si tu zemlju znao iz ranijih vremena, da si tamo živio i opet onamo dolazio, pa da razabereš napredak, što se na sve strane vidi. Onda ćeš istom moći pravedno suditi o ogromnom reformatorskom djelovanju ministra Kállaya i njegovih saradnika. Uopće je veoma zanimljivo, da bacimo pogled na književni i novinski razvitak u Bosni. Prva štamparija nastala je u Sarajevu 1866. godine, a bila je privatna. Malo iza toga otkupila je tadašnja osmanska vlada i pretvorila u vilajetsku štampariju. Iste te godine započela je vlada izdavati službeni list „Bosnu“ na turskom i zemaljskom jeziku i izdavala ga je sve do okupacije jednom sedmično. Godine 1866. iziđe u Sarajevu i nezavisni politički nedjeljni list pod uredništvom ugarskoga podanika Soprona. „Bosanski Vjesnik“, ali se je održao jedva godinu dana. Godine 1869. odlući Šaćir efendija da izdaje službeni politički list „Gjulseni Saraj“ (Sarajevski Cvjetnik). U tom se je listu podjednako pisalo turski i hrvatski, ali godine 1872. umre mu izdavač i list p restane. Od drugih književnih proizvoda iz osmanskog perioda vrijedno je spomenuti samo nekoliko turskih salnama (kalendara), onda nekoliko ćirilićnih bukvara, nekoliko malih zbirki narodnih pjesama i jednu hrvatsko tursku gramatiku. Kada je austro -ugarska monarhija preuzela upravu Bosne i Hercegovine, morao se je osnovati novi službeni list. Tako postadoše „Bosansko -Hercegovačke Novine“, koje su se dvaput sedmično izdavale latinicom, a od godine 1879. i s ćirilićkim tekstom. Godine 1881. promijenile su im e i nazvale se „Sarajevskim Listom“ koji se i danas izdaje latinicom i ćirilicom. Još 1878. godine osnovan je i list na njemačkom jeziku, „Bosnische Correspondenz“, koji se uglavnom namjenjivao novinama, a izdavali su ga H. Renner i J. Lukeš. Isprva se je autografirao, onda štampao, te je izlazio skoro godinu dana i trebao je da se pretvori u njemački dnevnik. Ali, samo se je izdao jedan broj lista „Okkupation“, jer za takvo poduzeće nisu još onda prilike bile dovoljno ustaljene.
Tek 1. januara 1884. osnov ao je dr. Makanec list na njemačkom jeziku, „Bosnische Post“, koji se izdavao isprva jednom, onda dvaput nedjeljno, a od maja 1896. izlazi dnevno, pa ima i hrvatsko izdanje. „Bosnische Post“ stalno je izvrsno uređivala i spisateljica Milena Mrazović, kojoj je došao list u ruke iza dr. Makanca, vješto se je postarala, da i tekst i listak budu zanimljivi. Sada je vlasnik lista Ivan K. Schmarda. Godine 1883. probudio se je novinski život u Hercegovini. U Mostaru se pojavi lokalni list na hrvatskom jeziku, „Bosiljak“, koji je promijenio ime u „Novi hercegovački bosiljak“ i naposljetku u „Glas Hercegovca“. U aprilu 1885. započeo se je u Sarajevu izdavati ćirilicom politički nedjeljni list „Prosvjeta“ pod uredništvom nekog učitelja. List je imao zadatak, da njegu je interese pravoslavnog življa, međutim već godine 1888. prestao je izlaziti. Natjecanje na polju misaonog rada potakne neke muslimanske odličnike, da osnuju godine 1884. politički list na turskom jeziku i pismu. Izlazio je taj list s nazivom „Vatan“ (Ota džbina) kao sedmični list, a kasnije se nazvao „Rehber“. U zaštitu posebnih interesa bosanskih muslimana izlazi od godine 1891. politički nedjeljni list „Bošnjak“, koji se štampa latinicom. Uz prijašnje prilike i nestašicu štamparija slabo se je književno st u Bosni razvila, ali opet je bilo pojedinaca, koji imaju velikih zasluga na književnom polju. Iza fra Andrije Kačića -Miošića, porijeklom Hercegovca, čiji je „Razgovor ugledni naroda slovinskoga“ biser u književnom blagu Slavena na jugu, izdao je u Zagrebu fra Jukić pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak povjesnicu Bosne (1851.) i zbirku pripovjedaka iz bosanskog narodnog života (1858.). Za njim dolazi pjesnik, i danas u životu, fra Grgo Martić, koji se je svojim epskim pjesmama, posebno „Osvetnicima“, uveliko proslavio. Posebna pojava od veoma rijetke važnosti dolazi u to doba, naime da je stanovništvo Bosne i Hercegovine, kako je kroz stoljeća bilo odijeljeno od svijeta, sačuvalo jezik u neoskrvnjenoj čistoći i sačuvalo veoma bogato narodno pjesništvo, koje je kasnije, kada se je poboljšao saobraćaj sa srodnim zemljama, bilo osnovnom građom dvjema književnostima, hrvatskoj i srpskoj. * Vuk Stefanović-Karadžić, Vuk Vrčević, Petranović, Đuro Daničić, Ljudevit Gaj uz mnoge druge poznavaoce jezika i zbirke narod nih pjesama iznesoše upravo iz Bosne i Hercegovine neizmjerno blago na svjetlo i tim se je narodnim blagom i dalo današnje obličje jeziku, kojim se služi i hrvatska i srpska književnost. Veći književni pokret nastao je u Bosni i Hercegovini tek 1882. godin e. Ta je godina za okupirane zemlje veoma važna, jer su od onda brzo nastajale štamparije i knjižare. Najprije se je osnovalo nekoliko crkvenih listova, onda beletristički list „Bosanska vila“, te „Glasnik zemaljskog muzeja“, čiju smo znanstvenu vrijednost već prije istakli. Jedno za drugim izdavala su se znanstvena i popularna djela, da ni ne spominjemo mnogo učevnih knjiga, što trebaju za škole, niti istočno -pravoslavnih crkvenih knjiga. Od tada se je stao izdavati beletristički list „Nada“, o kojem smo već govorili, nastao je u književnom životu u Bosni bujan život. Muslimani su naveliko počeli učestvovati; imena kao što: Mehmed beg Kapetanović, Osman Mazhar paša Čengić, Safvet Mirza beg Bašagić, Riza beg Kapetanović, Osman Hadžić na lijepu su danas gl asu. I svaki mjesec, svaka godina donosi književnosti nova ploda na svakom polju znanosti i beletristike.
Bosna i Hercegovina na milenijskoj izložbi u Budimpešti godine 1896. Izdanje izložbenog ureda bos.herc.Zemaljske vlade
KAKO SE ŽIVI I POSLUJE U BO SANSKOM GLAVNOM GRADU
Evo ti ovdje u Sarajevu najzgodnije prilike, ako si voljan da se baviš poređenjem. Pođi samo od muzeja nekoliko koraka Ferhadijom. Tu si u španskom kraju čaršije i Sarajevo ti se prvi put predstavlja kao prometno središte. Ovdje ćeš tek vidjeti, šta znači trgovačka četvrt u velikom istočnjačkom gradu. Nove ceste u Sarajevu grade se u šir, makadamizuju se i taracaju, a sa obe im je strane pločnik. Dućani po evropskom običaju s velikim izlozima pokazuju zapadnjačku robu, velike bečke ka fane (Café Europa, Café Kunerth), u kojima se nalaze svakojake novine, pozivaju na slatki nerad. Samo se je čaršija neizmijenjena sačuvala. Onih šezdeset i više uličica, što je čine, još su i danas prave turske uličice. U niskim dućanima, koji su prema uli ci otvoreni, sjede trgovci prekrštenih nogu i očekuju kupca. Jevreji su uistinu već donekle prešli u velike dućane na drugim stranama u gradu. Muslimani ni danas još ne znadu ni za kakvu konkurenciju ni zavist i ako koji od njih nema što t ražiš, to će te sasvim prijazno poslati susjedu. U čaršiju, koliko znam, nije još nijedan trgovac zalutao da uzme dućan. Kažu, da bi teško i dobio, jer ovo je vakufska zemlja i muslimanski vakuf ne bi dopustio, da se u čaršiji tuđi svijet naseljava. Tu mor a svaki stanar da je domaći čovjek, a za vjeru se ne pita. Ne znam, je li to istina, i prije bih rekao, da Evropljanina ne vuče srce, da se uvuče u te rupčage, gdje nema prostora za namještanje, pa se čak ni pošteno ne može stati. Ali, sve da je taj glas istinit, ne bih vakufskoj upravi zamjerio. Ako igdje, a ono u pokrivenim hodnicima Bezistana – velike kamenite prodavnice – treba da domaći obrt i domaća industrija nađe zaštitu. Strani trgovci imaju ulicu Franje Josipa – nekadanji Galata-sokak – Ćemalušu, Ferhadiju, Rudolfovu i druge ulice. Gdje su prije stajale jedino kuće imućnog i bogatog svijeta, tu je danas dućan do dućana. Istočnjački to već nije više, jer u pravom turskom gradu trgovačka je četvrt sasvim odvojena, pa se i obrti dijele po ulicama. Istočnjaku nigdje nije kuća uz trgovinu. U svojoj kući hoće on da je sasvim na miru i da bude gazda sebi i svojoj porodici. Poslom se bavi u svom dućanu u čaršiji. Tamo sjedi od jutra do mraka, dok mujezin sa munare ne oglasi akšam. Onda zatvara dućan i vraća se kući. U dućanu dočekuje i znance, tamo poslužuje mušterije i prijatelje crnom kafom , tamo nudi cigarete ili čibuk. U dućanu prostre ćilim i na njemu sjedi, a zimi dolazi još mangala, posuda od mjedi s ražarenim ugljem, na kojem se ponekad ruke o griju. Mačka mu je obična drugarica. Uvijek on ima vremena, a i kod prodaje ne srće i ne žuri se, i taj se tihi život prekida samo kada je vrijeme za molitvu, jer onda se po zakonu umiva i ide u najbližu džamiju. Ali, zato ipak nije čaršija mrtva; sve tu v rije i ključa, a kada bude vašarski dan, gurba je i žurba u uskim ulicama i čitava je muka, ako natovareno živinče sa svojom robom ili kola prepriječe promet. Tarac je jadan, sve samo okruglo obrušeno kamenje, jedan kamen visok, drugi nizak, jame izgažene, da noge propadaju. U cijelim ulicama nema ništa osim povrća. Tu su nasuti cijeli bregovi od lubenica, krastavaca, paprika, luka, kupusa i voća, drugdje se opet prodaje meso sve na ulici, svuda vise oderani jagnjići; među njima je opet pekara, u kojoj prav i turski pekar – ekmekdžija – pred cijelim općinstvom peče nekvasne pljosnate niske hljebove, onda kuhinja, ili mala mračna kafana, gdje odmah i brijač brije lubanje. Ponekad zaurlaju u sav glas prodavači, što obilaze sa svojim espapom, ili se s pićem pro bija u gužvi, a kafedžija se sa bakrenim ibrikom i nekoliko fildžana žuri k svojoj mušteriji, koja ne može da ode iz dućana. Čaršija je i sastajalište prosjačko, a prije je tu bio i glavni sastanak bezbrojnim psima bez gazda, ali ti su psi sada već priličn o potamanjeni. U dućanima ima ponajviše evropske robe, ali se nalaze i istočne tkanine, bosanski, turski i persijski ćilimi. Osobito je lijep fini bosanski bez, protkan zlatom i srebrom ili šupljikastim divnim uzorcima, koji je u stranom svijetu već našao dobru prođu. Osim toga tauširane i filigranske radnje, lijepo bakreno posuđe i činije, ibrici i servisi, buhurdari, i.t.d. Te su stvari obično kalajisane i iskićene dražesnim uzorcima i arabeskama, ali se dobivaju također i posrebrene, pozlaćene ili s čis tom mrkom bakrenom bojom. Sve
su te prave bosanske tvorevine od takve posebne ljepote i takvim su umjetničkim ukusom izrađene, da divno pristaju u svaku – i najodabraniju – kuću. U raznim dućanima ima izvrsnih noževa i makaza; često su damascirani, s izra đenim listovima i držalima. Makaze su dugačke, uzane, kao što su se u srednjem vijeku radile, naprstine su na perima i imaju konkavne oštrace, kako je danas to običaj jedino još na istoku i u Norveškoj. U Bosni ih u svakodnevnoj upotrebi već istiskuju euro pski uzorci. Posebno je dobra i mnogo prolazi bosanska kožarska roba, iskićena vezom, kao što je uopće već i domaća nošnja ukusno gajtanima išivena. Sasvim je prirodno, da su mnoge stvari, što su se u Bosni upotrebljavale, morale izmijeniti oblik i da ih strana roba istiskuje. Zato se mora odati potpuno priznanje Zemaljskoj vladi, što nastoji koliko god može, da umjetni obrt održi i ponovo oživi, te njegovim tvorevinama pribavlja veću prođu u stranom svijetu. To je posebno pošlo za rukom s tauširanim stvari ma, zlatnim i srebrenim inkrustacijama u drvu, savaćenim i kucanim bakrom i dragim kamenjem. U Sarajevu, Foči i Livnu osnovala je vlada zemaljske umjetničko -obrtne radionice, u kojima se ta stara umjetnost čuva, njeguje, te se praktično upotrebljava takođ er i za moderne stvari. Tu su sve sami muslimanski mladići, koje stari majstori uče svojoj umjetnosti. Lijepi radovi njihovi stekli su veliko priznanje na zanatskoj izložbi u Beču, a također i u Berlinu, Parizu i Londonu. Na godišnjoj izložbi bosanskih radova u Beču ima stvari najviše savršenosti, najnježnije elegancije. Moraš da se čudiš finim oblicima, dražesno poredanim bojama, ukusnim crtežima na vazama, bombonjerama, kutijama, okvirima za ogledala i fotografije, slikarskim stolovima, paraventima, stolcima za čitanje i za kur'an, tanjurima, tacnama, svijećnjacima, četkama, cigarlucima, iglama za šešire, broševima, zapinjačama, dugmadima za mandžete, kasetama za jelo, divitima, suncobranima, kopčama, koštanim noževima, držačima za kišobrane i štapove, lep ezama, stolicama, peškunima, kutijama za cigare, žaračima, čašama, lancima za satove, pepeljarama, tavama, ibricima, vrčevima, servisima za moku i punč, i.t.d. I za tkanje ćilima vlada je na Bistriku osnovala posebnu radionicu, u kojoj se tkaju izmirski, persijski i bosanski ćilimi s divnim domaćim uzorcima. Sijaset djevojaka svake vjere ovdje se podučava i nalazi dobru zaradu. Tkanje ćilima nekada je u bosanskom domaćinstvu bilo veoma znamenito. Zna se, da je ćilim glavno pokućstvo u istočnjačkom stanu, te se je i u Bosni iznad svega pazilo, da se što ljepši ćilimi izrađuju. Ali kako je za osmanske vladavine privreda uopće propala, i ova je industrijalna grana morala da strada, te se u drugoj polovici ovoga stoljeća rijetko nalaze dobri radovi. Radilo se j e najjeftinijom vunom i anilinske boje dođoše mjesto starih dobrih vunenih bojadila. Zemaljska je vlada posvetila svoju pažnju na tu industrijalnu granu. Ali kako se je moralo paziti na konkurenciju europskih tržišta, od koje nema uzmaka, moralo se je veom a oprezno raditi te se zato nije poćelo odmah u cijeloj zemlji iznova dizati tkanje ćilima, već se je ponajprije osnovala zemaljska radionica samo u Sarajevu. Ta je radionica imala zadatak, da prihvaća stare dobre uzorke, da brižno odabire najbolju domaću vunu i dobra bojadila, te da izrađuje ćilime kojima nema prigovora. Dalje da se koristi i stranim finim materijalom, te uz veliku vještinu bosanskih tkalja da proizvode i takve stvari, koje odgovaraju zahtjevima u zapadnoj Europi, - napokon da ćilimi nađu prođu i izvan Bosne. Bosanski su ćilimi uglavnom vrijedni radi svoga istočnjačkog karaktera. Da se taj istočnjački karakter najpouzdanije i najbrže oživi bilo je najzgodnije pogledati u pravu domovinu te umjetnosti, Istok i osobito Perziju. Zato se je za zemaljsku radionicu ćilima uzeo perzijski slikar, kojemu je zadaća, da stare uzorke obnavlja u nekadašnjoj klasičnoj čistoći, te da i postavlja nove sasvim istočnjačke osnove za ćilime. Za kratko se je doba postigao najljepši uspjeh, te se je iz mjeseca u mjesec moralo uzimati sve više radionica. U posljednje doba počelo se je u toj radionici sa velikim uspjehom i plesti ćilime. Radionica je snabdjevena svim potrebnim pomoćnim sredstvima; na čelu joj je stručna uprava, tehničar H. Panitschek i kemičar Hoffm ann, a osoblja je koncem 1895. imala 2 poslovođe, 2 niža majstora, 4 zaposlene koje poučavaju, 6 sukačica, 95 radnica, 3 bojadisarska pomoćnika i 28 početnica.
Za podizanje i uzdržavanje proizvodnje beza i veziva brine se vlada time, što je osnovala poslov nicu, koja pojedinim vrijednim radnicama besplatno daje razboje (stanove) i dalje im pozajmljuje materijal, pređu i svilu. Gotove proizvode kupuje vlada bez obzira na prođu i onda ih prodaje kao i radove zemaljske radionice. Krajem godine 1895. tkao se je bez na 466 razboja (stanova), što ih je zemaljska poslovnica razdijelila radnicama u kotarima Sarajevo, Mostar, Bugojno, Travnik, Stolac i Trebinje. U čaršiji je ogromni Bezistan, što smo ga već spomenuli. Prostire se od ulice Franje Josipa do Ferhadije. Čvrsto je građen kao klisura i sretno je preživio sve velike požare, što su se dešavali u Sarajevu. Samo svratište njegovo, Tašli -han, izgorjelo je u požaru godine 1879. te i danas još leži razrušeno. Ako uđemo iz ulice Franje Josipa, naići ćemo ponajprije na te prostrane ruševine. Tu se je sagradilo nekoliko štala. Desno onda ulazimo na prilično niska vrata; nekoliko stepenica silazimo i dospijevamo u mističnu polutamu, na koju nam se oko istom mora da privikne. Sada tek zapažamo sve jedan dućan pored dru gog, u glavnom hodniku i u dva poprečna, valjda više od stotinu. Drže te dućane sami muslimani i španski jevreji, a dobija se u njima ponajviše platno. Ovdje muslimanke ponajrađe kupuju, a kada je zapara ili ružno vrijeme, divno se je u ovim prohladnim prostorijama šetati, razgovarati, cjenkati se i uza to srkati kafu. Ako si pri tom strpljiv i uporan, može tu ispitkivanjem da izađe na vidjelo koja dragocjena stara tkanina ili koje začudno zlatno vezivo iz kakvog harema, a znaju se naći i pravi mirisavi l atak iz Mosula i Bagdada ili zlatom vezene cipele, kao da su za sitne nožice koje hurije u sedmom nebu prorokovu. No samo malo po malo razastire pred tobom musliman svoje blago i iznosi komad po komad iz kakvog skrivenog mjesta. Ne srdi se on, ni ako u njega ništa ne kupiš. Mirno on čeka dalje i samo Španjoli iz svega grla viču, da namame kupce. Kada pređemo Bezistan, ponovo nas okupi ulična buka. Opet ćemo da joj se uklonimo, da posjetimo i da se načudimo najponosnijoj muslimanskoj građevini u Sarajevu. To je impozantna Begova džamija, odmah uz Bezistan. Ogromni taj božiji hram sagradio je Gazi -Husrev-beg. Nije to samo prva džamija u Bosni, već zauzima i u cijelom islamskom svijetu odlično mjesto. Džamija je u dvoru, okruženom niskim zidom; u tom je dvoru p od ogromnom starodrevnom lipom monumentalna česma za obredno umivanje. Džamija je golema zgrada s kubetima. Iznutra je iskićena samim rečenicama iz kur'ana i istočnjačkim arabeskama. Naspram ulaza i u pravcu Meke stoji kibla – kamen, koji ima da prikazuje grob prorokov. Lijevo je od kible propovjedaonica, a desno mimber, odakle se u petak moli molitva za kalifu, a u nekim prigodama i za cara i kralja Franju Josipa. Džamija je sasvim nanovo opravljena, a pod joj je pokriven divnim ćilimom. Odmah uz nju stoj i grobnica njenog osnivača. Hodža nas je tamo odveo u odaju, gdje je lijes Husrev -begov i njegove žene (drugi kažu: njegove sluge), prekriven crnim pokrovima, izvezenim zlatom. Na podu je ćilim, a zidovi su okićeni rečenicama iz Kur'ana. Dva stara muslima na zgurila su se uz lijes i molila. Nije ih omela ni škripa naših cipela, mada su morali čuti, da su nevjernici ušli u svetište. U dvorištu kod česme ima kamen u obliku stuba, a na kamenu sredinom žlijeb. To je takozvani „aršin -kamen“. Kažu, da je jedan paša primjetio, da se trgovci služe različitim aršinima. Da tome doskoči, postavio je pred džamijom u dvorištu taj kamen, na kojem žlijeb ima tačno turski aršin, da svaki kupac ima mjeru i tako se može da uvjeri, jesu li ga prevarili. U zapadnom kraju dvorišta stoji sasvim za sebe visoka četverouglasta sahat -kula, koja ukazuje na 24 sata. Spram sjevera stoji nasuprot džamije Kuršum -medresa („olovna hodžinska škola“), stara prizemna zgrada s lijepim dvorom sa stubovima. Đaci tu žive u malim jadnim sobicama; svakako se tu ničim ne odvraća duh od nauke. Ako pođemo dalje prema istoku grada, dospjećemo k velikoj novoj zgradi, koja te se impozantno doima. Građena je u maurskom stilu crvenim i žutim opekama (crveno i žuto boje su iz bosanske zastave). To je gradska Vijećnica, u kojoj se skuplja sarajevsko gradsko vijeće. Po općinskom statutu od 10. novembra 1883. gradska se uprava temelji na reprezentaciji i autonomiji. Na čelu uprave su načelnik i podnačelnik, koje imenuje vlada, a uz njih ima nadzorni organ – vladin povjerenik. Jedna
trećina gradskog vijeće se imenuje, a dva se dijela biraju. U njemu ima 24 člana i to po zastupljenosti vjera u gradu 12 muslimana, 6 pravoslavnih, 3 katolika i 3 jevreja. Biraju se na tri godine. Poslanik je svaki bosanski ili austrou garski pripadnik, koji jedno određeno vrijeme živi u Sarajevu i plaća na nekretnine 2 for. poreza, tecivarine 9 for. ili točarine 25 for. Za pasivno izborno pravo treba imati taj trostruki cenzus. Inteligencija ima pravo da bira čak ako i nema poreznog ce nzusa. Vjere ne biraju svaka za sebe, već svaki birač može po onom određenom broju glasati za sve, koji se biraju. U svakom gradskom kotaru sarajevskom ima muktar i ti su muktari eksekutivni organi gradogonačelnika. Danas je gradonačelnik sarajevski Mehmed beg Kapetanović, iz bogatije vlasteoske porodice. Naučnici, što su se bili okupili na arheološkom sastanku u Sarajevu, imali su priliku , da ga vide u njegovu domu kao pravog istočnjačkoga domaćina; ali je malo ko od njih znao, da je Mehmed beg pjesnik i da je izdao i knjigu narodnih poslovica pod imenom „Narodno Blago“. Ta zbirka od 4.300 poslovica sjajan je rezultat strpljivog rada kroz tolike godine. Predgovor u knjizi književna je majstorija; napisao je krepkim i divnim narodnim govorom. To je kao kita domaćeg cvijeća, vezana rečenicama, da čitaoca razblaži i na čitanje navede. Neće valjda biti zgorega, da ovdje spomenemo iz Kapetanovićeva „Narodnoga Blaga“ neke najobičnije rečenice, jer u tim se rečenicama ogleda narodna duša kao nigdje. Samo se po sebi razumije, da se u životinjskom životu, osobito kod domaćih životinja, najviše nalazi prilike za promatranje i zaključivanje. Tako se kaže o psu: „Pas laje i na cara“ ili „Na siromaha i psi laju.“ O strpljivu se psu opet kaže: „Ne laje, dok mu ne staneš n a rep“, ili kada se šta strašno pretjeruje: „Nisku tarabu i psi preskakaju“ Veoma je značajna rečenica: „Tko hoda po selu, ugrišće ga psi ili će naći ručak.“ Govedo se spominje u različitim slikama: „Teško je bijesnim kravama repove povezati.“ „U bogataša su i volovi pametni.“ „Kome je žao ulara, izgubiće tele.“ Sila je viđeniji konj: „Kenjcu nije mjesta, gdje se atovi vežu.“ „Gledaj konja širokoga vrata, a djevojku golema uzrasta.“ „Pazi konja kao prijatelja, a jaši ga kao dušmanina.“ Najbolji je sir Bosancu ovčiji, zato kaže: „Sir od ovce, mlijeko od koze, a maslo od krave.“ Bosanski Muslimani nikada ne spominju svinje, međutim kršćani kažu: „Čist krmak nikada debeo“, ili kada se govori o musavcu: „Obuci svinju u zlato, opet će leći u kaljugu.“ Veoma se z godno kaže: „Gost i riba treći dan smrde.“ O nezrelom svijetu se govori: „Jaja kakoću, a kokoši šute.“ Najoriginalnije su rečenice o ženama: „Žena je jedna muka, bez koje se biti ne može.“ „Žena, vatra, more, ne zna se, koje je gore.“ Zajedljivo se ruga na rod: „Žena je dobra, koja jezika nema“ i „Žena neće kazati, što ne čuje.“ Da se za ženske suze i u Bosni zna, vidi se po rečenici: „Žena ima uvijek po kesu suza uza se.“ „Žena se u plač, a hrsuz u krive jemine (zakletvu) uzda“ i „Žena se smije kad može, a plače, kad hoće.“ Kad se kaže: „Žene se psuju, a ljudi se sijeku“, nije čudo ni ovo: „Ženiti se mladu rano je, a staru kasno je.“ Ni prćija nije s gorega: „U petak si mi lijepa, u subotu dobra, u nedjelju te pitam: koliko imaš novaca?“ Ali ni to nije najz godnije, jer: „Ženin novac, gotova svađa.“ Slabo je idealna poslovica: „Ženu, djecu i psa treba biti i hraniti“; ali opet se veli: „Ženu i dijete junak ne bije, već ciganin.“ Da zloj ženi nije đavo dorastao, zna se i drugdje, ali Bosanac još kaže: „Žena ku ćanica, ptica pjevačica i voda, koja izvire, ništa ti ovoga svijeta bolje“, ili uz malo manje hvale: „Žene su kao cvijeće, neke mirišu, a neke ne mirišu.“ Samo sarajevske djevojke kao da su u svemu drugačije od drugih, jer o njima kaže poslovica: „Tko uzme Sarajku, zaboravi i oca i majku.“ Tom utješnom rečenicom rastajemo se s Mehmed begom i sa sarajevskom gradskom Vijećnicom, pa ćemo skoknuti časom u kiraethanu, lijepu muslimansku čitaonicu, i skrenuti onda na Bendbašu, da se malo okrijepimo. Bentbaša je kafana sa baščom, kuda svijet mnogo zalazi. Miljacka tamo između klisura ulazi u pravo gradsko područje i teče onda u širokom koritu prema zapadu. Pred nama je tu nad vodom tiha
muslimanska mahala, sprijeda malena džamija s divnim čempresima i jablanovima , za nama drveće u bašči, a sa desna se još potmulo čuje promet u trgovačkom kraju, ukoliko ide na Šeh -šahin-ćupriju. U bašti i odmah uz vodu i nad vodom stoje paviljoni, kao što ih vole muslimani za ćef i kakvi se skoro svuda nalaze na lijepim mjestima. Ovo je jedno od najumilnijih mjesta u cijelom Sarajevu i tu sam ja u stara vremena nebrojeno puta sjedio, sanjario a i radio. Kada sjediš tako uz vodu i nad vodom, to ti uz njezin žubor teku misli sasvim drugačije nego u tmurnoj sobi i uz svaku rečenicu p jevaju ti ptice svoju pjesmu, kao da ti hoće da odobravaju. Ali najživlje je na Bentbaši u noćima uz Ramazan. Tu se osvijetli bašta šarenim lampionima, zasvira arapska muzika, zaori pjesma, te ozbiljni Muslimani ožive uz kahvu i šerbe, uz nargilu i čibu k. Ovi ti dani i noći omile srcu, da ti se neće izbrisati iz pameti i sjećaćeš ih se i kasnije sa velikom čežnjom. Ako sada dalje pođemo uz obronak novom cestom, što se kasnije penje u zavojima gore na grad na takozvanu „Žutu tabiju“, naići ćemo još na ne koliko kafana s baščama, ali nijedna od njih nema za stranca onog intimnoga čara, što ga ima Bendbaša. Kada dođem u Sarajevo, sve me srce vuče, da iz tog bučnog života zađem u stari gradski kraj, na „grad“. Od Bentbaše se dolazi tamo prilično strmim putem brže nego serpentinskom cestom. Ovdje na visini znaš da ćeš naći jedan komad starog Bosna -Saraja. Grad je okružen zidinama i tu se nekada nije smio kršćanin naseljavati; danas toga više nema, ali je taj kraj zadržao čisto muslimansko obilježje, iako kod jedne male muslimanske kafane ima napisano njemački: „Hier sind Tabak und Cigarren”, sowie “Bier zu haben.“ (“Ovdje se dobiva duhan, cigare i pivo”). Tu prolaziš uskim ulicama sa vratolomnim taracom i uklanjaš se od bara, što su se kojekud stvorile pred kućama. Ponekad se susretne nekog muslimana, koji začuđeno i nepouzdano motri stranca. A stranac i onako samo potajno baca pogled na mušebake na prozorima, iza kojih možda koja tamnooka ljepotica čami u haremu. Čak i djevojke, koje se u Sarajevu ne kriju, dok ne budu udavače, ovdje odmah navuku prugastu maramu na lice, čim opaze Evropejca, koji se usuđuje da ometa taj mir i da prodre u osamu muslimanskog srednjega vijeka. Isti oblik kao i danas mora da je grad imao i onda, kada su ga dva plemića, Sokolović i Zlatarević, oko sredine XVI stoljeća osnovali. Današnje Sarajevo nije nastalo u dolini, već gore na brijegu, gdje je sa svih strana zaštićeno. Malo po malo ispružilo se je pored Miljacke, kada se je osmanska vlast učvrstila i veleljepna Begova džamija već b ila sagrađena. Bio je doduše još za rimskoga doba u sarajevskoj dolini grad „Ad Matricem“; ali je taj grad bio valjda blizu vrela Bosne, nedaleko od Ilidže, a biće da se je i sredovjekovna Vrhbosna uzdizala također tamo više prema Blažuju. Vrhbosna je bila sjedište katoličkog biskupa, a župani su stolovali u tvrdom gradu Starigradu, koji se je uzdizao istočno od današnjega Sarajeva na visokoj klisuri u romantičnom tjesnacu Miljacke. Razrušeni temelji i zidine danas su jedini svjedoci nekadanjeg njegovog sj aja. I kada je današnji grad davno već stajao, nije to bio pravi glavni grad u Bosni, jer osmanske valije nisu u njem stolovale. Ponosne i junačke Sarajlije su dopuštale paši, kada bi došao u Sarajevo, da ostane samo četrdeset i osam sati; inače je valija stolovao u Travniku. Sarajevom je upravljalo domaće plemstvo. Tek poslije ustanka 1831./32. vezir Kara Mahmud počne ovdje stolovati te da učvrstiti Goricu. Ali kasnije valije ostadoše opet u Travniku, dok 1850. Omer paša ne slomi zauvijek begovsku vlast i tako Sarajevo postane glavnim gradom u zemlji. Svi oni česti požari, što su od davnina bivali u Sarajevu, poharali su uvijek samo donji kraj, varoš. Grad, to jest tvrđava, nikada nije stradao, pa ni godine 1697., kada je princ Eugen na svom poznatom pohodu došao do Sarajeva i za kaznu ga zapalio. Sve one iste stare kuće, što i danas stoje, gledale su taj požar, kao i kasnije, godine 1879. Kao da su i uistinu nerazorive, kad su već toliko nevolja sretno izdržale. Naoko nisu te kuće lijepe, ali iznutra su uv ijek čiste. U starim muslimanskim kućama u gradu, što sam ih vidio, nešto me se posebno prijatno dojmilo. To su lijepo uređeni vrtići, zasjenci i živice, o kojima ne bi ni slutio, da ih ima za ovim ruševnim zidovima. A onda svuda ptičiji cvrkut, u svakom žbunu slavulj, - „slatko biljiše bulbul u
ružičnjacima“, kako arapski pjesnik pjeva. Tu bi bilo lijepo malo odmoriti od zemaljskog živovanja, odmoriti tešku glavu i uz poslugu koje Fatme ili Mejre srkati crnu kafu i iz hašiša piti zaborav. Ali brzo te se vrati opet u evropski život. Vojska te sjeća zapada, a na višegradskoj kapiji stoji gradski činovnik, da uzme potrošarinu od seljaka, koji dotjeruju stoku na pazar. Ali, iziđi nekoliko koraka napolje i opet ćeš disati pravim bosanskim životom. Uz put je sta ra turska kafana, kuda Muslimani rado zalaze. Veranda tu visi sasvim na obronku, a sve osjenjuje lipa, kojoj već ima nekoliko stotina godina. Pogled ti odavde dopire daleko u dolinu Miljacke i Mošćanice, tamo gdje su kod vrela Mošćanice tehničke naprave za sarajevski vodovod. I taj je vodovod produkt najnovijega doba. Onda baciš oko u divni brdski kraj, kojim se daleko u nizini vijuga nova cesta u Mokro, a na obronku s druge strane stara cesta na Alifakovac pa na Koziju ćupriju. Tamo je prijatno mjesto za „ćef“. Odbijaš sitne oblačiće finoga trebinjca i sanjariš. Sa žute tabije ili još bolje sa bijele tabije, što je u sjeveroistočnom dijelu grada, ili i sa Alifakovca na lijevoj obali Miljacke treba da vidiš Sarajevo noću uz Bajram. Kada se oglasi akšam i s munara odjekne jasnim glasovima vjerska rečenica: „La ilah il Allah, Muhammed ras ûl ullah“, zaplamte svuda kao vijenci od svjetla na džamijama i munarama. Nizovi sitnih lampica, iz kojih su često sastavljena turski natpisi, idu na zidovima s jednog vrha na drugi, tako te Sarajevo sa svojih više od sto džamija doima kao da je iz neke priče iz hiljadu i jedne noći. S visine se vidi, kuda se je ispružio taj prostrani grad; rekao bi, da se je za čitave sate dalje prostro. Naokolo po brdima sve ista slika. Sv uda usred zelenih bašti svijetle se džamije; kuće su samo toliko obasjane, da im se vide obrisi. Tko je to jednom vidio, nikada neće zaboraviti; ostaće mu jedna od najljepših uspomena. Pločom se spuštamo sa grada, da obiđemo šerijatsku sudačku školu, lijep u zgradu u mavarskom stilu Sagradila ju je sadašnja uprava. Ovdje se uči muslimansko pravo, to jest one šerijatske odredbe, koje se tiču bračnog, porodičnog i nasljednog prava u Muslimana, te se po sudskom ustrojstvu i danas još u Bosni drže. Šeri – zakon – obuhvata sve odredbe, koje se tiču dogme, obreda, javnog i privatnog života u Muslimana. Šerijat je prvi izvor muslimanskog prava, a osnova mu je Kur'an kao središte svih odredbi za svaki međusobni saobraćaj Muslimana u cjelokupnosti, te i svakog poj edinca u privatnom i javnom životu. Kako je Kur'an uređen prema priprostim patrijarhalnim prilikama onog naroda, iz koga je prorok potekao, sasvim je prirodno, da kasnije, gdje se je islam sve jače širio, nisu više odredbe Kur'ana bile dovoljne, da budu odlučnim pravilom u svakom dogmatskom, obrednom i pravnom pitanju, što bi se javilo. Zato se je poseglo unatrag kao i na drugi pravni izvor na predaju iz života prorokova, naime na njegove nauke i djela (hadis i sunnet), što ih prorok nije zapisao, već usme no ostavio. 15 Ovamo još idu kao treći pravni izvor jednoglasne odluke i zaključci prvih imama, t.j. prve četvorice nasljednika Muhamedovih (halifa Abubekra, Omera, Osmana i Alije) i muštehida, kojima spadaju osnivači pojedinih sekti i njihovi najbolji učen ici (idžmai ummet). Četvrti je napokon pravni izvor „kijas“, t.j. odluke islamskih pravnika u analognim slučajevima. Odluke su sastavljene prema duhu prvih triju izvora sve do zbirke fetvi (odgovora) u posljednjim stoljećima.. Ti izvori muslimanskog prava priznaje poglavito sunitska sekta, a sadržana su u naukama velikog imama Abu Hanife i njegovih također glasovitih učenika Jusufa i Muhameda, koji su živjeli u osmom stoljeću. 15
„Pravosuđe u Bosni i Hercegovini“ od Eduarda Eichlera, vladina savjetnika u Sarajevu. Beč, c. i kr.
Dvorska i državna štamparija; na njemačkom jeziku.)
Abu Hanife je i osnivač onog ogranka sunitske sekte, koji se je po njem nazvao hanefitima (ili azemitima). Ta je sekta zavladala u osmanskom carstvu. Ovoj raspravi ne može biti svrha, da još dalje zađe u tančine šerijatskog zakona; dosta je, ako spomenemo, da je po onom, što rekosmo, šerijatska škola u Sarajevu – muslimanska pravna akademija. Odavde se je vrijedno uspeti na Logavinu i posjetiti samostan derviša hukača, Sinan -tekiju. Fanatike derviše u Bosni se ne pazi posebno. Evropskim su oni posjetama navikli, a u četvrtak uvečer puštaju za ulaznice čak i strankinje, da gledaju n jihove vjerske obrede. Stari je derviški samostan u tišini, a naoko jadan i ruševan. Dočekuju te mirno i ništa ne pitaju, već te popnu drvenim stepenicama na široku drvenu galeriju i kažu ti, da tamo mirno sjediš. Kada ti se oko privikne na mrak, vidjećeš , da si u velikoj odaji sa kubetima. Osvijetljena je odaja samo s nekoliko potmulih svijeća. Pred kiblom stoji koštunjav starac sijede brade, sa žućkastim kaftanom i sa zelenim šeihovskim sarukom. Pred njim u krugu nekih dvadeset pristalica u običnoj dnevn oj odjeći bosanskih muslimana. Odjednom započinje molitva, „zikr“. Šeih Edhem Evančiković zapjeva pronicljivim drhtavim glasom vjersku molitvu, što je oglašava pet puta dnevno mujezin s visine munare. Tri puta uzastopno, sve pronicljivije, ori klik: „Allah akbar!“ – Bog je najveći – uz vjersku molitvu, da te srsi prolaze. Derviši miču malo i polako glavom i uz svaku kretnju čuje im se težak dah. „Hajja al es -salat!“ (Hodite na molitvu) kliče starac. „Hajja al el fahla!“ (Spasavajte se.) „Allahu akbar, la ilahe ill'Allah!¨“ Svaka rečenica se ponavlja i derviši uzimaju sve brži tempo. Dublje i naglije naginju glave i za njima cijeli gornji dio tijela; disanje je sve glasnije. Još jedan klik, - i iz disanja je nastalo hroptanje. Dišu i kreću se svi u isti mah i odjednom, sasvim po taktu. Spuštene ruke dodiruju zemlju, iz hroptanja nastaje glasno „hu“, a to znači „On“, Bog. Ekstaza započinje. Nekoliko fesova i saruka odleti, dugači perčini na uokrug izbrijanim glavama poskakuju čas na lice, čas natrag. U hukanje zbora, koje sve više prelazi u jecanje, umiješa se „Allaha“ kojeg zanešenjaka. Znoj im teče s lica, ponekima se zapjenila usta; jedan se zarumenio kao krv, drugi problijedio kao smrt. Sada skoči jedan mladić usred polukruga i stane se ispruženih ruku vrtj eti kao zvrk. Sve brže i brže. Derviši uokrug prestanu se naginjati, časak, da nađu sape. Onda stanu derviši najprije glavu pa sve gornje tijelo kretati, kao da ih se gurka, čas na desno čas na lijevo. To sve brže čine uz divlje hukanje, a mladić upro oči u nebo te se raširenih ruku svejednako vrti. Sve je bljeđi i bljeđi. Već je siv kao mrtvac. Oči mu se zaklapaju. Gledaocu se vrti glava, jer duže od pola sata traje ta strahota. Svaki čas misliš, da će se fanatik srušiti, ali i dalje se ori monotono pjevanje šejhovo. U jednom trenutku s kretanjem prestaje i hukanje, - „zikr“ se je završio. Jedan derviš počne da gasi svijeće, a svi drugi redom dolaze s najvećim poštivanjem starcu šejhu, koji još jednako stoji pred kiblom, i duboko mu se klanjaju. Kako mu s e koji pokloni, šeih ga dva puta zagrli. Onda derviš mirno odlazi, a za njim dolaze drugi. Priprosta prirodnost toga nijemoga prizora ne može se opisati. A u odaji je sve mračnije; svijeće su se jedna za drugom pogasile, derviš za dervišom otišao i ostao je još samo šejh, najviši poglavica svoga reda. Još dugo u ušima nam zuji klik: „Hu hu, Allahu akbar!“ Na istočnom kraju Ćemaluše leži stara pravoslavna crkva svetog Arhanđela, sasvim skrivena za čitavom zidinom. Crkva je to iz onoga doba, kada su Osmanli je osnovale Sarajevo, pa se po njoj vidi, kako se je kršćanstvo moralo da priginje i plašljivo se skriva za debele zidine. Nema tu nikakvog spoljašnjeg sjaja kao na modernim hramovima; crkvica je u zemlju prosjela i sasvim u zemlju ugrađena, kao da hoće da se još manjom pričini, samo da ne svrati na sebe pažnju hamišnih i fanatičnih Osmanlija. Izgrađena je sva iz tesana kamena; ide u nepravilan četvorokut a nema nikakvih ukrasa. Pod je za metar dublji od okolne površine, svod nije viši od osam metara. U cr kvi je pomračina; svjetlost ulazi samo na
sedam malih prozora, sve jedan nad drugim. U toj crkvi ima zanimljiv starinski običaj, koji će valjda uskoro i nestati. U uskršnji ponedjeljak okupljaju se tu u predvorju srpske djevojke udavače, u najboljoj odjeći , okićene zlatnim i srebrenim novcem, što će ga dobiti za miraz. To je očiti svadbeni vašar, a objašnjava se time, što se je prije moralo djevojke skrivati, jer je bilo opasno, da Osmanlije vide lijepu djevojku. Zato su se na ulici djevojke obično krile ka o i muslimanke, pa tu nije bilo baš lako, da se upoznaš s djevojkom i da se oženiš. Jedino kod bogatijeg su svijeta pomagale udaji trgovačke veze ili koja stara rođakinja provodadžinica. U Ćemaluši je i hram španskih jevreja. Tamo ima dragocjen thora -talmud i mnogo vrijednih ćilima. Španjoli, kako se ovdje zovu, potječu od Jevreja, koji su prognani iz Španije, te ih osmanska vlada godine 1576. i u Bosni naselila. Došlo ih je onda trideset porodica u Sarajevo, ali za ova tri stoljeća razmnožili su se silno t e se naselili i po drugim mjestima kao Travniku, Tuzli, Mostaru, Banjoj Luci i.t.d. Jezik im je i danas španjski, ali govore – barem muškarci – i zemaljski i druge evropske jezike. Svojim trgovačkim duhom postigli su većinom blagostanje, a na dobrom su gl asu kod inovjeraca u Bosni. Žene im se i djevojke odijevaju još istočnjački i često su vanredno lijepe. Vrijedno je ovdje spomenuti i novu tržnicu nasuprot gradskog kolodvora, veoma lijepu zgradu. Kako smo već rekli, dijeli Miljacka, koja je obično tiha vo da ali ponekad i plaha bujica, Sarajevo u dva nejednaka dijela. Trgovački je kraj na desnoj obali. Tamo danas jak nasip – Appel-quai – zajazuje rijeku, a električni tramvaj vozi odatle u polje. Električne naprave služe donekle i za osvjetljavanje grada i zgrada. Takozvanim „Latinskim mostom“ prelazimo na lijevu obalu, gdje je nekada bilo sjedište svih osmanskih oblasti. Tu je ponajprije pred nama Careva džamija, jedan od najstarijih hramova sarajevskih, makar i bez ikakvih arhitektonskih osobina. Bila je to uvijek službena džamija i s njene se je munare u petak vijao barjak s polumjesecom. Za džamijom i samo odijeljen lijepom baščom s velikim predvorjem stoji novi Konak, nekadanja palača valije bosanskog, sagrađena istom 1868. godine. Danas je tu sjedište zemaljskoga poglavara i vojnog zapovjednika. Naspram konačkog dvorišta uzdiže se ukusna palača Vrhovnog suda, s lijepim pokrivenim dvorištem, koje je okruženo otvorenim hodnicima. U dvorište pada svjetlo kroz stakleni krov sa žutim staklima. Blizu je tu na Bistriku i Zemaljska radionica za tkanje ćilima, što smo je već spomenuli. Velika kasarna, što ju je 1851. sagradio Omer-paša, stoji nedaleko od Konaka na Filipovićevu trgu, nekadanjem At -mejdanu. Za tom kasarnom ide uzbrdo put u najspokojnije musliman ske mahale, ali evropske porodice počele su već i onamo prodirati. IZ BOSANSKOGA ŽIVOVANJA I LJUBOVANJA Uz „Tekiju sedmero svete braće“ – derviški samostan s grobovima sedmorice braće, kojima je po priči neki paša u stara vremena dao odsjeći glave – penje se vratoloman put pored potoka Bistrika gore u brda. Istočnjačka je kaldrma, po kojoj tu hodaš, ti putevi, potaracani velikim kamenjem, izgaženi u toliko stoljeća i puni rupčaga od nogu tovarnog živinčeta. Kamenje se je otrcalo i treba da si dobar u skoku, ako ćeš ovakvim putem da se popneš na brdo. Bosanac to oduvijek dobro umije; u prijašnja se vremena nisu te ceste nikada popravljale, a ni sadašnja sarajevska gradska uprava kao da nije do sada smogla ni vremena ni novaca da načini iole dobar put u one visine, gdje žive gazde, koji zbog siromaštva ne mogu da plaćaju poreza. To je jedan od najzanimljivijih krajeva, što ih u Sarajevu možeš da posjetiš. Teško je doduše onamo dospjeti, ali ako dospiješ, vidjećeš prilike, kakve valjda nisu ni u kojem drugom mjestu, ruševni kućerci, kakvim se ne bi nadao u glavnom gradu, a onda opet lijepa mjestašca s divnom prirodnom
ljepotom. Pogled s te visine nadoknađuje ti sav napor i muku. I ne dopire ti oko samo u grad, već i daleko u polje i u brda naokolo. Divna je t o fantazija u zelenilu. Kuda god stranac u Sarajevu ili u njegovu okolišu zađe, ponajprije će ga iznenaditi mnogobrojna muslimanska groblja, što leže među kućama. Ima ih valjda nekih pedeset, ali niko se za njih ne brine, te su strašno zapuštena. Nema na n jima čempresa, što u južnijim islamskim zemljama harmoničnim sjenama zakrivaju rasap. Goli stoje kameniti stubovi, što uz obadvije uske strane grobova stoje usparvni, nakrivljeni ili su i sasvim upali u zemlju. Po svakom se kamenu vidi, iz kojeg je staleža bio pokojnik. Tako na starim grobljima saruk u obliku jajeta označava jeničara, šiljast saruk derviša, a nizak saruk trgovca. Na nekim spomenicima ima natpisa u nekoliko redaka, a nad grobovima znamenitih ljudi uzdignuti su čak i maleni hramovi na stupov ima. To je osobito na groblju Alifakovcu. Spomenici za žene svuda su jednaki. Šiljast spomenik označava grob ženin ili materin i rijetko se na njem nalazi koja riječ ljubavi i sjećanja. Ali, opet ne bi bilo pravo po tom suditi, da su bosanski Muslimani l judi bez osjećaja. Teško da ima srdačnijeg i kućevnijeg porodičnog života nego kod njih. Mnogoženstvo je dozvoljeno, ali uistinu jedva ga ima. Teško da je u Bosni nekoliko tuceta Muslimana, koji imaju više od jedne žene, a gdje ih koji ipak ima više, mora da svakoj udesi posebno domaćinstvo. Tu treba novaca i na koncu konca i Musliman je s jednom ženom sit i presit. Ženska zanovjetanja i oni dobro znaju, a u kući je obično žena gospodar. Žene su to većinom marljive i kućevne, a Muslimanke, što sanjare na svilenim jastucima, šerbe piju, duhan puše i u slatkoj besposlici provode dan, rjeđe se nalaze nego kod nas žene, kojima nije potreba, da se brinu za gospodarstvo. Ali, Muslimankama u Bosni gore je nego li njihovim sestrama po Evropi; nemaju one ni pozoriš ta ni koncerata, niti ikakve javne zabave. Dosada se ubija jedino međusobnim posjetama i izletima na lijepa mjesta u okolini, gdje se onda teferiči. Posebno se mora da pohvali kod bosanskih Muslimanki njihova urednost, radinost, vještina u ručnim poslovima , nadasve u vezovima i posebno primjeran odgoj, kojim podižu svoju djecu. Bolje odgojene djece nego što su muslimanska, a velikim dijelom vrijedi to i za kršćansku djecu u Bosni, nema ni u kojoj zemlji. Bezuvjetna poslušnost, poštivanje i strahopoštovanje prema roditelja do najkasnijeg doba, to su osnove odgoja i tko se o koju od njih ogriješi, počinio je zločin, koji ga iz svakog društva isključuje. Školsko obrazovanje je razmjerno još rijetko, ali srce i duša je obično odgojena, pa se čini, da je u tom p ravcu islam veoma odgojno djelovao. Uopće se u Evropi – na Balkanu se uvijek o zemljama preko Dunava i Save govori kao o Evropi – sasvim krivo sudi o unutarnjem muslimanskom životu. Opisima nekog turiste, koji je samo površno posmatrao ili i ništa vidio, te sada kiti svoje pripovijedanje pustolovinama, kojih nije ni doživio, vjeruje se rađe nego stvarnim poznavaocima, koji uistinu s mnoge tajanstvenosti sadiru nimbus i otvoreno pišu, da su muslimani, makar da su mnogoženci i makar da kriju svoje žene, ipak krv od naše krvi i da se kod njih susreće sve što i u našem narodnom životu vidimo. Samo velikog dijela naših nastranosti nemaju i to svakako nije grijeh. U Bosni, gdje su se izmiješali osmanski i stari slavenski običaji gdje danas u muslimanstvu nalazi mo još naših srednjovjekovnih navika, tu se je bez sumnje vrijedno baviti proučavanjem. Ali, to je veoma teško, jer je taj svijet sasvim odijeljen i skriven, te treba ženske pomoći, da se upoznaš s njihovim osebujnim običajima i navikama, osobito kod žena. Jedan od najljepših običaja, koji je po svoj prilici ostao iz kršćanskoga doba, to je ašikovanje. To je isto kao u Nijemaca u austrijskim i bavarskim zemljama ono postajkivanje pod prozorom, pa makar da ovdje rijetko biva pod prozorom, već obično kod tara be, stvar ostaje ista. „Adet“ je, da se u petak ili i u ponedjeljak muslimanske i djevojke u većem broju okupe i odu same bez muškaraca na teferič. Kada bude akšam, onda se vrate i sada nastane po baščama, na kapidžicima ili pred mušebacima život ispodtiha. Kada je dan za ašikovanje, smije mladić svojoj poznanici, koju je možda samo vidio kao
djevojče, dok se još nije krila, učtivo da priđe i da joj se stane lijepo udvarati. To se čini tako sramežljivo i nježno, da se moraš čuditi Muslimanu zbog te pristoj nosti. Sve je ašikovanje u sasvim tihom šaputanju, poljubiti se skoro ni ne mogu, te jedino ako strast pređe svaku granicu i spriječava im se, da se uzmu, ugovori se otmica, koja je tu uobičajena, ali već skoro nestaje. Uz ašikluk čuju se slatke ljubavne pjesme, koje ne zaostaju za najljepšim zvucima zapadnjačkim. Narod u Bosni, makar da je vjerom rascjepkan, u ljubavnim pjesmama nije razdijeljen, jer ženske i ljubavne pjesme iste su u muslimana i u kršćana. Uopće južni su Slaveni bogati pjesmama. Epika i m doduše ima slabo promjene, radnja obično pada ili se sasvim rasplinjuje, ali je lirsko blago divno. Epske pjesme, što ih bosanski guslari recituju stranim napola pjevuckavim glasom i osobitim ritmom, pričaju o svakidašnjem životu i o junaštvima; pobjede i porazi na široko se opisuju, ali nikakvo veselje ne uzdiže srce pjevačevo i nikakva ga tuga ne mori. Sasvim je to drugačije u narodnoj lirici. Ne bi skoro ni povjerovao, da je to mirisavo cvijeće niklo na onom istom polju. Vragoliju, patetičnu strast, ra zuzdano veselje, slatku melanholiju, junački prkos i srdačnu odanost: svaku žicu čovječijeg srca zna lirika da pogodi svojim slatkim melodijama. Kako samo govori djevojka u bosanskoj muslimanskoj pjesmi: Oči moje, oči sokolove, Tko vas gleda, sit se ne n agleda! Osman agi vi ste najmilije. Al govori Osmanova majka: „Nemoj, bulo, ljepoto djevojko, Nemoj lice b'jelit ni rumenit, Nemoj mamit mojega Osmana! Otići ću u goru zelenu, Sagradiću od borova dvore, Zatvoriću u dvorove sina.“ A djevojka odgovara: „Samo idi, majko Osmanova! Oči su mi oči sokolove, Otvoriće od borova dvore, Osman agi mene će odvesti.“ I kako slatko zvuči ljubavna tužaljka El -Abd-Mustafina, što ju je spjevao Potur Uskufi iz Donjeg Skoplja: Kamo tebe, vjerna ljubo moja? Davno li te ja ne viđeh okom! Ti si meni milija već život. Davno li te ja ne viđoh okom. Željan sam te, srce, ogrliti, Ne vidim te i uzdišem samo; Srce mi se zaželjelo tebe! Davno li te poljubio nisam! Ti si meni i duša i sreća,
Ti si krasna, kao kita ruža. Sunce moje, nemoj pomračiti! Davno li te ja ne viđeh okom! Kao lišće ja sam povenuo. Iz očiju naviru mi suze. Oj kaduno, Davno li te milovao n'jesam!
ubiše
me
boli!
Obraz ti se ko ruža rumeni, Srce ti se kao kos veseli. Tko te ljubi – da se objesio! Davno li te grlio nisam! Ne skrivaj se, nego mi iziđi, Jer bez tebe ja ću izdanuti! Gdje si, diko, u kojem si kraju? Davno li te ljubio nijesam! Tu je pjesmu u njemačkom prevodu štampao u „Abhandlungen für die Kunde des Morgenlandes“ nekadanji pruski konsul u Sarajev u dr. Otto Blau. Uskufiju se smatra najznamenitijim od starijih muslimanskih pjesnika iz Bosne. Pjesme su mu izašle u Carigradu na turskom jeziku i pismu. U Skoplju na Vrbasu pokazuju još danas nekadašnju njegovu kuću, a na prusačkoj ruševini, odakle je divan pogled na cvijetnu dolinu i na visove Čardak -planine, pokazuju mjesto, gdje je najradije boravio. Osobit čar leži u ovim stihovima, koji su opet turskoga porijetla: Neću da ti mjesec gleda oči, Kad kraj tebe prolazi po noći, Neću da te danju sunce gr ije, Dok za tobom Mehmed suze lije. Neću da ti ni dažd nosi sreću, Kad zasipi po drugome cv'jeću. Neću da te majka tvoja pazi Niti da te poljupcima mazi. Ja ću sunce i mjesec ti biti, Kad si žedna, ja ću te dvoriti. Ljubiću te, dok me zemlja nosi, I cjelivat po licu i kosi. Ili ovima: Oj djevojko na žubornoj r'jeci, Stani samo časak mali, Digni veo, da se pozdravimo, Da se sjetim ljube moje, Sreće moje duše. Tužan hodam po krasnome kraju,
U daleki idem svijet. Daj mi tvoju ručicu rumenu, Da se sjetim ljube moje, Sreće srca moga. Ti se ne boj niti se ne ljuti, Ne obaraj k zemlji oči, Kad rumeno poljubim ti lice, Da se sjetim ljube moje, Sreće moje duše.
*** Nošnja raznih slojeva bosanskog stanovništva je strancu u mnogome neobična. Narod u Bosni i Hercegovini voli kao i svaki prirodni narod da se sjajno odjene. Muškarac se isto tako rado kiti kao i žensko. Nošnje su im veoma raznolike i slikovite, a razlikuju se po vjerama, po podneblju i po predajama. Prije svega je nošnja u gradovima drugačija već na selu. Gradska je nošnja finije izrađena, bogatije ukrašena i ima osobina, po kojima se razaznaje stalež. Najsjajnije se nose Muslimanke. Kod njih moda ne ide za tim, da tjelesne oblike istakne, već da ih što više skrije i da ih ovije bogatim tkaninama, na kojima se šarene boje i nakit. Najvažnija je odjeća ovo: dimije, široke nabrane pelengače, koje sežu do članaka, načinjene su iz najdragocjenije tkanine, a iskićene zlatnim tracima i vezivom; ječerma, kratak prsluk bez rukava, koji se uz grudi tijesno privija; naposljetku fermen, kratak prsluk, opet bez rukava, ali na prsima otvoren i bogatim ornamentalnim vezom od zlata tako obasut, da se često ne može spoznati, ni kakva je tkanina. Takvu odjeću nose i djevojke i žene; po ovoj odjeći, što ćemo dalje spo menuti, razlikuje se svijet. Svaka Muslimanka ima barem jednu anteriju, koju joj u svatovima daje mladoženja i ona je onda nosi u svečanim prilikama. To je dugačka kabanica s uskim, dugim, dolj rasporenim rukavima, obično od svile, kadife ili brokata i tak o bogato zlatom prošivena, da zlato na takvoj kabanici često vrijedi nekoliko stotina forinti. Osim anterije nosi udata žena još i ćurdiju, kratak krznom optočen haljetak s dugim rukavima. Muslimanske se žene i djevojke posebno razlikuju nakitom na glavi. Djevojci visi kosa u pletenicama niz leđa, a kiti je cvijećem, zlatnim novcem i fesom. Žena nosi kosu napola povezanu. Fes se pokriva takozvanim tepelukom, pokrovcem u obliku tanjura, koji je bogato iskićen biserjem, zlatom, novcem i drugim nakitom. Sa tepeluka vise naokolo preko glave široke svilene rese, a sve se osim tepeluka, koji nije pokriven, ovija tamnom maramom, jemenijom. Sada još šiljaste cipele, papuče ili široke žute čizmice od safijana – i nabrojali smo sve, što ima muslimanka u svojoj dom aćoj toaleti. Kako je odjeća sjajna, tako je često i drugi nakit bogat. Važan je u nakitu pojas s velikom kopčom lijepa oblika, iskićenom biserjem ili filigranstvom. Od drugoga nakita nosi se prstenje, narukvice, ogrlice, naušnice, dijademi i dr. Nigda nije muslimanski nakit dosta bogat ni dosta težak. Ali, cijelo to bogatstvo ne pokazuje ona nikada na ulici, već se tamo zaogrće dugačkom, obično crnom feredžom, koja seže do zemlje. Ispod te feredže joj se ne vide ni prsti, jer ni prste ne smije da vidi tu đi čovjek. A glava se tako omota u bijele marame, da samo oči kroz uzak prorez proviruju. Žene drugih vjera ugledale su se nošnjom na muslimanke. Španjolske se Jevrejke slabo razlikuju od Muslimanki, samo nakit im je na glavi nešto drugačiji, jer puštaju d ugačke rese od mahrame da im vise niz ramena. U prijašnje su doba nosile Španjolke na ulici kabanicu od crvene svile, sličnu feredži, a lice su zastirale bijelim maramama. Kršćanke imadu sličnu onakvu odjeću, najjednostavniju; ma i bila od dragocjene tkanine, opet je tamnije i manje bujne boje. Katolkinje žive s muslimankama u živom saobraćaju te im je i nošnja slična, dočim se pravoslavne ženskinje ponešto udaljuju od prvobitne nošnje i naročito dimije nose kod njih samo djevojke ili mlade žene. Muško se odijelo sastoji od šalvara, širokih pelengača s pričvršćenim ili zasebnim tozlucima, dokoljenicama; od džemadana, prsluka bez rukava, koji zastire prsa sve do vrata; pod njim se nosi đećerma, prsluk od laka sukna s rukavima, onda fermen, kratak bogato is kićen kaput bez rukava, a nad fermenom po ružnom vremenu kratak krznom optočen gunj. Posebno je sjajna odjeća za zrelijega čovjeka dolama, širok nabran kaput, koji mu seže do koljena. Značajno je za muškarce i kako pokrivaju glavu. Momci i mladi ljudi ili poevropljeni muslimani nose samo fes. Stariji ljudi ovijaju fes sarukom. Saruk je razne boje. Hodže ga i pismenjaci nose bijela kao snijeg, hadžije žućkasto -bijela s bogatim vezom od
svile (ahmedija), a derviši zelena. Bogataš nosi svilen trabolos, sirom ah crvenu ili jednostavno išaranu vunenu maramu. U kršćana je saruk crvene ili smeđe boje, rijetko kada išaran. Kod nošnje gradskog svijeta ponavlja se uvijek isti tip i veoma se malo mijenja. Nošnja seoskoga svijeta u raznim krajevima je veoma raznolika, pa i kod žena.. Ako se ne osvrnemo na krajine uz slavonsku, dalmatinsku i crnogorsku granicu , gdje ima utjecaja susjednih nošnji, razlikovaćemo tri glavna područja za nošnju: u Krajini, na sjeverozapadu bosanskom, nosi žena dugačku košulju, bogato izveze nu na prsima i na širokim rukavima, nad košuljom zobun mrke boje (zobun je haljetak od darovca sa skutima i seže često do zemlje), a glavu pokriva velikom bijelom okrugom, maramom. Odijelo nije bogato, ali za to je često novčani nakit vanredno težak, a nos i se u đerdanu i niskosnici, na pojasu ili na kapi. Ženska se nošnjua u srednjoj Bosni razlikuje po tome, što se ovdje nose dimije i samo stare žene imaju mjesto dimija anteriju, koja im seže do zemlje; onda se nosi kraći zobun, kako u kojem kraju: crn, crven ili smeđ. Nakit je na glavi kao i u muslimana, samo je tepeluk nalik na tanjur, kalkan ( rese ) je bogatiji i često sa zlatnim gombama, a oko jemenije – marame oko fesa – povješano je mnoštvo cvijeća, šljoka (điđa) i srebrenih pulja. Hercegovačka se ž enska nošnja odlikuje snježnom bjelinom. Zobun je kratak, kao i fermen; mjesto dimija nosi se teška bijela haljina od darovca, koja seže do zemlje. Uz to se bogato kite novcem i kovinom. Posebnog je oblika u različitim krajevima pregača. Najljepša je u Krajini, gdje oponaša motive s ćilima, te je opšivena dugačkim resama. U srednjoj Bosni je jednostavna, u Hercegovini samo uska pruga iz smeđe vune. U Sprečkom polju se nose čak i dvije pregače, sprijeda oprega, a straga zaprega, dok se u Podrinju sva pregača sastoji od uske pruge, opšivene resama.. *** I tako silazimo s visina sarajevskih opet dole ka Miljacki u ulice, pa ćemo da posjetimo Gazi Isinu banju. Tu je sve novo i moderno, ali uredba je ostala kao u turskom „hamamu“. Druga banja ima blizu katoličke stolne crkve i ta je još danas sasvim onakva, kakva je nekada bila. Ako je gledaš spolja, raspoznaćeš je od obične bolje kuće samo po tom, što joj se na nekim dijelovima krova uzdižu kubeta i što ima veću kapiju. Na vrata, zastrta teškim zastorom, ulaz i se u veoma prostrano i visoko predvorje. Naokolo na zidovima ima drvena klupa, kuda se uspinješ na nekoliko stepenica, a razdijeljena je okruglim drvenim rešetkama u nekoliko dijelova. U tim se odjeljenjima svijet skida. Za siromašniji je svijet tamo po kriven pod samo ćilimom, a gosti, koji su višeg staleža i o kojima se po spoljašnosti sudi, da će bolje platiti, naći će u svlaćionici i divan, a ona se, ako se želi, može i zatvoriti drvenim rešečastim vratašcima. U sredini predvorja ima bazen i vodosko k. Kada gost uđe u onaj kafez za presvlaćenje, da mu sluga široku bojenu pregaču i veliku bijelu ponjavu, da pokrije tijelo. Još par papuča – takozvanih „nanula“ – koje se sastoje iz debelih drvenih potplata i iz širokih kajiševa, što su o drvo prikovani, - i ti si za banju spreman. Bez nanula ne možeš nikako da budeš, jer banja je potpođena kamenim pločama, koje se odozdo zagrijavaju. NOVO DOBA U SARAJEVU Cilj našem putu je opet na zapadu. Ako pođemo od Gazi -Isine banje na Filipovićev trg, doći ćemo u Tereziju. Tu je vojnički dječački pansionat, u kojem bosanski pitomci te činovnička i oficirska djeca stiču prvu nauku, da se osposobe za vojničke škole i kadetske zavode austrougarske vojske. Zavod ima i internat te je do sada veoma dobro djelovao.
Ako pođemo dalje, doći ćemo uz vodu i krajem, gdje mjesto ruševnih koliba niče nov grad, u prohladan kraj – na Kovačiće. To mjesto ima za svakoga pivopiju (a koji to Nijemac nije) historijsku važnost, jer ovdje je rođeno mjesto bosanskog pivarstva. Pivo se je u Bosni brzo proširilo. Hercegovina rodi izvrsnim vinom, u Bosni se peče iz šljiva šljivovica, obično laka rakija, ali pivo se je moralo istom da uveze, pa da postane narodnim pićem. U gradovima je to pošlo za rukom, a započelo se je s pivom već za osman skog doba. Tko danas čuje, da u Sarajevu imaju tri pivare, koje su sada kao dionička pivara udružene u veliku radnju, teško će mu biti i da pomisli na nekadašnji osmanski grad. A druge su se pivare osnovale u Mostaru, Banjoj Luci, Tuzli i.t.d. i čak u malo m Višegradu podigao je malu pivaru neki Nijemac, koji je došao iz Srbije. Ali, Sarajevo je već bilo pivarski grad prije nego što su se s grada zaviorile crno -žute zastave. Nekih petnaest godina prije okupacije osnovao je jedan promućuran Jevrej iz Gradiške , Feldbauer, prvu pivaru na Kovačićima. Sve se tada uskomešalo; kao da su se razriješile sve vjerske veze islamske, a valija dođe kao prvi gost u pivaru te plati čašom punom zlatnih lira to piće, što ga Kur'an brani. I svi stadoše jedan za drugim dolaziti, da okuse to međunarodno piće. Nastade gužva u tijesnim prostorijama pivare i pod vedrim nebom, i sve bi se narodne i vjerske rasprave možda utopile u zlaćanom ječmenom soku, da su se bosanski kršćani tako zadubli u čaše, kao što su muslimani. Ali, sada d ođe nevolja. Potok, što je dovodio vodu u pivaru, skrenuše u drugo korito. Rasprave su se otegle, Feldbauer nije mogao da svrši parnicu, pivara propadne i njezin se osnivač odseli. Sada se obruši na ponosno Sarajevo strašno doba, gdje nema piva. Tek kada se je u Lukavici – s onu stranu Trebevića, digla primitivna pivara, koja još i danas postoji (pivo joj je bilo nešto slično koruškomu „Steinbier -u“), bude malo bolje. Onda dođe neki Slovenac, Gerdouč, i otvori godine 1870. ponovo pivaru na Kovačićima. Za p ivopije sarajevske nastade sada zlatno doba. Danju su sjedili osmanjski oficiri i činovnici u hladu Kovačić -brda, uvečer su dolazili različiti konzuli i konzulski činovnici, a u nedjelju su se stranci, posebno iz Austro -Ugarske, kojih je prilično bilo, brinuli da se pivara ne zaboravi. A u praznične dane orila je iz gornjih prostorija glazba i sve, što je bilo evropsko, vrtjelo se je tu u veseloj igri. Nisu se onda dijelili po staležima. Svaki je stranac bio jednak, konzuli su lijepo živjeli sa svojim zemljacima i sva je inostrana naseobina bila kao velika porodica, koja se je međusobno pomagala i zajedno se zabavljala. To su bili najsjajniji dani za pivaru na Kovačićima. Ustanak u Bosni i Hercegovini, što je trajao nekoliko godina, te i rusko -turski rat pomračiše ponekad ovu lijepu slogu, ali strancima je to opet slabo naudilo, a Krajina, Zupci i Sutorina daleko su bili od Sarajeva. Šta da se uz pivo brineš za pokolj na granicama? Vojska, što je prolazila, samo je koristila pivari. Čas je tu bilo arapske, č as anatolske ili rumelijske posjete. Braća Arbanasi uđoše ovamo isto kao i bugarski Pomjaci, a ni Nubijci nisu zamjerili smeđem „švapskom“ piću, o kojem prorok nije ni slutio. Ovamo su dolazili Mustafa Asim i Mazhar paša, Hafiz i Osman paša, „lav od Plevn e“, pa Sulejman paša, što se je prolazio svojim krvavim prolazom kroz Crnu Goru i prolomom kroz Šipku. Ovdje je pred svoju junačku smrt kod Muratovice bio dnevnim gostom i melanholični Mustafa Dželal Edin paša. Nikada nije ni s kim govorio. Možda je pomišl jao na svoju otadžbinu Poljsku, možda je slutio svoju pogibiju! Onda nastade okupacija! Carska vojska pređe Savu, a u Sarajevu se ustanici spreme na otpor. Pokret se razbuktao. Niko nije pomisilio da ide u pivaru; Hadži Lojo je bio narodni vođ u glavnom gr adu. Javno se svijetu razbubnjalo, da kršćanska glava ne stoji više već paru, a iz dana u dan ustanici su odlazili u Vranduk i Zenicu. Austro -ugarskog konzula prisilili su već 30. maja 1878. da iziđe iz grada i da sa svojim zemljacima krene preko Mostara u Metković. Ko god je mogao, pridružio se je karavanu tih iseljenika na silu, a među bjeguncima je bio i naš pivar s Kovačića. Kao i drugi trgovci samo je zatvorio zgrade i preporučio svoj imetak zaštiti nebeskoj.
Kada je Sarajevo palo i on se opet vratio , našao je razbijene pivarske tave i sve imanje porušeno... Onda nastane zima. Pivara se nanovo otvori i započeše onamo čitava hodočašća po tadašnjem jadnom putu, s rupčagama i vratolomijama, s klimavim mostovima i blatom do koljena. Veseli su se časovi ovdje provodili, a kada padne kućna pomračina na Kovačiće i gosti se većinom raziđu, jer ih je strah puta, onda bi u nekoj od gornjih soba u ćošku ostajalo često na okupu društvo, društvo, danas razasuto po svem božijem svijetu... Na ljeto iza toga ukrasil a se je bašča, uzelo se graditi, vojnička glazba stala svirati i nedjeljom je pola Sarajeva naviralo na Kovačiće. Danas to više nije pivara, već samo sladara dioničarske pivare, te danas ni ne bi bilo u nedjelju onog starog veselja, jer su u blizini kamenolomi i ciglane. Tako mlađa civilizacija svuda prelazi stariju kulturnu epohu, ali u Sarajevu ne treba da se žališ jer ovdje uistinu niče iz ruševina nov život, a naslijedila je Kovačiće Aschenbrennerova pivara na Koševu... U Sarajevskom polju ima još jedan Zavod, koji je u svem tako uređen, da mu danas ima još slabo premaca u Evropi. To je nova Zemaljska bolnica. Ako pođeš Koševom, to će ti odjednom među lišćem niskog grmlja i drveća iskočiti pred oči kao neki grad od ljetnikovca, koji ni u čemu nema onoga sumornog izgleda, što se već obično veže uz pojam „bolnice“ u velikom gradu. Bolnica je sagrađena među poljima i potokom u veoma zdravom kraju, od periferije gradske odprilike kilometar. Napravile su se tu nove ceste i zasadile se drvećem. Ako zatreba da se bolnica proširi, ima mjesta do mile volje. Izgrađena je po paviljonskom sistemu i decentralizacija je u njoj sasvim provedena, jedino je zgrada za primanje pored operacione dvorane spojena prekrivenim hodnicima na jednu stranu s hirurškim odjelom, a na drugu stranu s jednim internim paviljonom. Porodilište leži po strani od susjednog paviljona i na najvišem mjestu. Daleki prostor medu pojedinim zgradama i oko njih sav je pretvoren u bašču, ali nigdje ne idu nasade sasvim do paviljonskih zidova; svuda ima pločnik, metar u širinu, a pred ulazima se je ostavio jedan komad i nasuo se šljunkom, da se tamo iznose bolesnici u krevetima. Osim dvostrukog reda drveća uza sve ceste nema u nasadima među paviljonima nikakvog većeg drveća, koje bi sprečavalo kretanje zraka, već su tu samo tratine, te vrtno grmlje i nisko drveće, iz kojeg se je na različite načine udesilo kao sjenice, da se tamo sjedi. Na većim čistinama zasađeno je šumsko drveće. Mrtvačnica je ograđena i s ceste i od bolnice. Kako su ovdje sve gradit eljske i konstruktivne zadaće riješene, ne mogu da sudim, ali se može reći, da tu imamo pred sobom rad, koji odaje vanredno bogato tehničko iskustvo. Ljepota oblika, velika zamisao i izrada, te veličina cjelokupnog dojma mora se graditeljima priznati. Popr ečno položenim linijama, siluetama, pojednako nagnutim krovovima i proporcionalnim zabatima postignut je efekt, kakvoga možda nema nijedna druga građevina novoga doba. Izgrađeno je tu zemljište od nekih 6.500 kvadratnih metara. U sredini je zgrada za p rijem s lijepom izgradom sa tri zabata, na visu tornjić sa satom i sa strane tri zabata. Trijemovi, što idu lijevo i desno iz srednje zgrade, stoje prilično straga i ulaze ovamo u interni, a onamo u hirurški paviljon. Ti su paviljoni ukrašeni izbočenim za batima. Nasuprot srednje zgrade stoji kuća za ljekare, a u lijevu i desnu stranu odvajaju se kao piloni ostala četiri bolesnička paviljona, kuća za dvorkinje i usporedo sa srednjom zgradom tri ekonomske i razne ekonomske zgrade. Sa strane je mrtvačnica i kućica za spaljivanje; sa sjevera i s juga svuda kuća za pazikuću. Bolnica je izgrađena za 250 bolesnika. U njenoj unutrašnjoj opremi ima mnogo novotarija. Vrijedno je spomenuti kanalizaciju cijevima od kljaka uz osobite zaliske protiv plinova iz kanala. K išnica te vode za ispiranje i isplakivanje odvodi se zasebnim kanalima, a na svim čuncima i zaporima imaju zalisci, da se spriječi vraćanje plinova. Lože se bolesničke dvorane odušnim reguliranim pećima, kuda na cijevi ulazi spolja zrak, a ono i pećima od zemljanih ploča; u tri ekonomske zgrade griju parom. Voda za piće i potrošnju odvojena je od gradskoga vodovoda i daje dnevno za svaku glavu 500 litara. Za rasvjetu se je uzelo električno svjetlo. Za kupanje se u paviljonima, osim u banji, zagrijava voda
patentiranim pećima i tu je odmah spremljena i baterija. Umivaonici, suđe, prevozne banje i stolovi za operacije dobivaju vodu iz rezervnih peći, koje su opet direktno spojene s većim rezervoarom; za ekonomske se zgrade grije voda u rezervoarima, koji se z agrijavaju parom. Još bi se mnogo moglo pripovijedati, kako su posebno namještene prostorije za operacije, pa o izvrsno ventiliranim i prostranim bolesničkim dvoranama, o kuhinji, mrtvačnici, maceraciji u prosekturi, o bakteriološkoj prostoriji, američkoj ledenici sa hladnjacima, apoteci s laboratorijem i.t.d., ali dosta će biti i što smo spomenuli. Radi boljeg saobraćaja ide iz bolnice telefon u grad u novu policijsku zgradu. Namještaj je u bolnici gotovo sav iz stakla i željeza. Nova je Zemaljska bolnica zamijenila staru vakufsku bolnicu, koja nije više mogla da zadovolji sve veće potrebe. Razumije se samo po sebi, da služi svim vjerama, a za Muslimane ima ovdje sasvim posebna kuhinja. I o čem u Sarajevu da još pripovijedam? O trgovačkoj školi i o izvrsno j tehničkoj srednjoj školi, koja je osnovana još godine 1889. ili o djevojačkoj školi kod kćeri božje ljubavi? O novim dobrotvornim društvima, pjevačkom društvu, gospojinskom društvu, narodnim kuhinjama ili turističkom društvu? Svega ima u bosanskom glavn om gradu, čak se je osnovala i domaća narodna banka, koja prima ušteđeni novac i do sada jako uspješno djeluje. Prije dvije godine osnovala se je i Povlaštena zemaljska banka za Bosnu i Hercegovinu s osnovnim kapitalom od dvadeset miliona kruna. Razne šte dionice, što su nastale po zemlji, korisno su se dojmile naroda, koji nije ni znao da uloži svoj novac na dobitak, osim trgovaca, koji su se bavili kajišarstvom. Posebno štedionica u Brčkom razvila se je u jak novčani zavod. Privatne su gradnje u Sarajevu, koje po popisu stanovništva iz 1895. godine ima 41.173 stanovnika, veoma učestale; ali to je i veoma potrebno bilo, jer nestašica stanova je bila za evropsko stanovništvo postala pravom nevoljom, a stanarine su se strašno povisile. Posebno je vrijedno spo menuti gradnje mirovinskog fonda zemaljskih činovnika, koji i na Džidžikovcu gradi čitav grad od kuća na kat u seoskom stilu. Danas u Sarajevu ima jedanaest ciglana, koje u kružnim i u običajnim pećima ispeku godišnje sve skupa nekih osamnaest miliona cigl i. Na prvom mjestu tu stoji industrijalni zavod inženjera Brauna, koji je godine 1884. sagradio prvu kružnu peć u Bosni. U njegovoj velikoj radnji peku se u dvije kružne peći crijepovi i cigle, izrađuje se glinena roba i čunci od fejanse, dalje ima pilana , radionica za parkete, građevna stolarija i tesarija. Svuda je bujan život i jak promet, koji se izražava u sve većim brojkama gradskoga i zemaljskoga proračuna. Tako bi završili svoj put po Sarajevu. Uz staru gradsku vijećnicu popećemo se još strmim pute ljkom na Hrid, kojeg zovu i „gradskom šumicom“. Naspram Miljacke ima ovdje na samom vrhu tornjić za razgledanje kraja; dalje gore dolaziš na greben visova, što su uz Miljacku, i sada se izmjenjuju livade s većim ili manjim žbunjem, a među njima po koje ograđeno kućište – idila s goletnim brdinama. Uz put u gradsku šumicu ima turska kafana, gdje se divna moka peče. Pogled odatle je izvanredno lijep. Ako pođemo takozvanim Appelovim putem, što se desno iza Vijećnice uspinje u brda, dospjećemo za pola sata na Veliku kapu, šiljast vis, odakle je krasan vidik. Dalje se dolazi u guduru potoka Bistrika, kojim se dijeli Trebević od brda, što su pred njim. S Velike kape ide jahaći put na vrh Trebevića, 1.629 metara nad morem. Iz grada se valja onamo penjati više od četiri sata. Na koncu puta prolazi se šumom i livadama s gorskim rastlinjem. S Trebevića je na sjever i na zapad vidik gotovo beskrajan; s južne strane prostire se visoka jahorinska ravnica, opasana sa svih strana šumovitim brdinama. Uz šiljasti vrh Kmora kod Foče nadovezuje se ogromni valoviti Volujak, masivni Maglić, lomni greben Treskavice i obrisi Bjelašnice. U daljini se po vedrom danu vidi i troglavi vrh Durmitora u Crnoj Gori. Na sjever i na istok bacaš oko na mrke šume Romanije -planine, s kojom ćemo se u daljnjem putovanju još pobliže upoznati. Turistički je klub sarajevski sagradio na Trebeviću kuću za sklonište i za putnika je najbolje, ako se obrati klubu prije nego što će ovamo. Sići se može i drugim putem, obronkom uz
lijevu stranu potoka Bistr ika. Ovdje možeš još jednom da se nauživaš gledajući pred sobom cijelo Sarajevo i da zauvijek sačuvaš u pamćenju tu divnu sliku. Dalje je vrijedno preporučiti putniku još jedno mjesto, odakle je veličanstven vidik. To je meteorološka stanica na vrhu Bjelašnice, osnovana godine 1894. Visok je taj vrh 2.067 metara, a stiže se onamo sa stanice Pazarića na željezničkoj pruzi sarajevsko -mostarskoj jahaćim putem za nekoliko sati. Ima ovdje i soba za turiste. Ta je meteorološka stanica jedina na Balkanskom poluos trvu. Odavde je vidik kao malo s kojeg vrhunca u Bosni. Vidi se daleko u Crnu Goru i Novopazarski sandžak, da ni ne spominjemo krasnih slika bližeg bosanskog gorskog i šumskog svijeta. Iz Ilidže ili iz sela Hrasnice dolazi se na konju ili pješice romantičnim putevima na Bjelašnicu, ali za taj put trebaju dva dana. BISER BOSNE Ako se pravo kaže, Ilidža, kako je blizu Sarajeva, mora se i smatrati njegovim dijelom. Za kupališne sezone od 15. maja do 15. septembra, ali i ranije i kasnije, ide onamo svijet kao na kakvo proštenje i vozovi lokalne željeznice, što gotovo bez prestanka onamo voze, obično su puni. Željeznicom se voziš petnaest minuta, a kolima sat. Lijevo i desno ide ti pogled preko polja i livada na brdske obronke; ljetnikovci muslimanske vlastele izmjenjuju se s manjim seljačkim kućama, koje su ovdje već na evropski način. Sa zanimanjem ćeš da posmatraš, šta se je sve na Sarajevskom polju osnovalo. Lijevo leži poljoprivredna stanica Ilidža ili Butmir. Butmir je na svjetski glas izišao radi tamošnjih neolitskih nalaza, kojima su se evropski učenjaci zadivili. Opisani su ti nalazi veoma opširno u Glasniku zemaljskoga muzeja. Poljoprivredna stanica butmirska cijela je skupina od kuća. U ekonomiji imaju dvije staje s ambarima i čardacima, mljekarna s hladnjačom i parnim kotlom, aparatima za sušenje krme, rezervoarima za vodu i.t.d. Za činovnike i domaće ratarske pitomce sagrađena je lijepa kuća, da pitomci vide, kako zapravo treba da stanuješ, kada se po danu napatiš i oznojiš. Iz ove i iz drugih poljo privrednih stanica, od kojih ćemo se, dok bude prilika, na neke još svratiti, imaju da izlaze pioniri, što trebaju da uzdignu Bosnu na viši ekonomski stepen. Ali ovdje se osim pitomaca praktično podučavaju i odrasli seljaci; nabavlja se a i besplatno im se daje stoka za ukrštavanje, möllthalske, wippthalske ili ugarske krave, plemeniti volovi i posebno bolji plugovi, koji imaju da istisnu dosadanje pretpotopne plugove. Uz to se nije zaboravilo ni vrtlarstvo, te u Ilidži-Butmiru ima pristala vrtlarska kuća , rasadnik i vrijedan uređaj za orošavanje vrtova s povrćem. Stanici je za njene proizvode dobar kupac banja Ilidža i Sarajevo. Maslac i mlijeko, koji su nekada bili veoma rijetki u Sarajevu, danas se odavde šalju u velikim količinama. Dalje na vožnji opazićemo blizu stanice Ilidža nov znak napretka: narodnu osnovnu školu i kuću za učitelje i učiteljice. Obe su kuće veoma ukusno sagrađene u stilu renaissance. Školska zgrada ima dio za dječake i zaseban dio za djevojčice. U svakom su dijelu dvije velike razr edne sobe. Kako je ta škola namijenjena i školskoj djeci iz Sarajevskog polja, to su se za djecu, kojima je dalje u školu, namjestila sobe, da se sklone, te kuhinje i smočnice. Tek što se je ta interkonfesionalna škola otvorila, stalo ju je odma pohađati preko 100 djece. Prije nego što voz dolazi na stanicu, prelazi mostom Željeznicu i staje najposlije pred lijepim kolodvorom. Tu smo u banji Ilidži, kako ju je stvorio državni ministar financija Kállay. Vrelo su znali već i Rimljani, te su ovdje uredili pril ično kupalište. I za osmanskog se je doba voda upotrebljavala, ali uredba je bila strašno primitivna. Nad bazenom je bila prosta zgrada, po kojoj nisi mogao ni slutiti da si u kupalištu. Za konačenje je bilo nekoliko turskih hanova, ali o udobnosti nije b ilo ni spomena. Ja sam znao banju, kakva je još onda bila, i u jutro onoga dana, kada se je na juriš otelo Sarajevo, 19. kolovoza 1878., dok su topovi sa visina gruvali na grad i na ustanike, kupao sam se ja s dvojicom drugova na Ilidži.
Sat kasnije jedan ustanički dio napadne u bijegu na Ilidžu i sam nas je Bog spasao da nismo sasječeni. Kada se je iza okupacije razvilo Sarajevo i stranog se svijeta u njemu naselilo, odrazilo se to i na Ilidžu. Dr. Koetschet i jedan srpski trgovac, koji su je od zemaljs ke vlade uzeli u zakup, sagrade nekoliko zgrada i nešto tamo urede, ali svijet je sve više u Ilidžu navirao, sve bude tijesno – i tako se vlada prihvati sama posla. Danas se može Ilidža mirne duše usporediti s boljim evropskim kupalištima. Njen položaj u sredini lijepog parka na obali Željeznice, ispod 1.248 metara visokog šumovitog Igmana neda se nadmašiti. Iz samoga parka ide promenada, duga 3 ½ kilometra, s drvoredom za vožnju i za jahanje na divna romantična vrela Bosne u podnožju Igmana. Mnoštvo vrela – neki kažu, da ih ima oko trideset, a drugi računaju i dvostruko – slijevaju se i već za nekoliko koraka dalje sastavljaju jaku rijeku. Pod krasnim starinskim drvećem ima turska kafana i tu možeš da se nauživaš prave brdske prirode. Sa Ilidže se ovamo u dobno dovoziš omnibusom i jeftino, da ne može biti jeftinije. Na kraju ceste dignut je toranj za razgledanje. Divan je i izlet u muslimansko selo Hrasnicu i na vrelo Hrasnicu na brdskom obronku. Šumska je to idila. Na vrelu je uređeno krasno mjesto, da ot počineš. Za lovce opet ima na Igmanu još dosta divljači, a podalje kažu da ima na njemu još i medvjeda. Nekoliko pitomih ima i u medvjeđem kavezu u kupališnom parku. Tamo ima u volijeri i golemih orlova i grabežljivaca. Godine 1893. počelo se je kopatii, t e se je otvorilo novo vrelo, iz kojega izbija snažan izvor. Za 24 sata daje taj izvor 13.800 hektolitara. Voda ima temperaturu od 58°C i karakterizira se po analizi dvorskoga savjetnika profesora dr. Ludwiga u Beču velikim obiljem Glauberove soli, hlorida, kalcija bikarbona i slobodne ugljične kiseline. Radi velike prirodne topline te vode mora se za banju načiniti potrebna temperatura te su se napravila dva velika bazena za rashlađivanje i onamo se ponajprije voda dovodi. Vrelo je na Ilidži po željeznoj sadržini nalik na vodu vrela Ficoncelle u Civitavecchiji (54 ˚C.), te ide u najvrednije tople mineralne izvore. Voda mu po hemijskim sastavinama nije zgodna samo za kupke, već je veoma zgodna i za unutarašnju upotrebu. Za kupanje ima u Ilidži: takozvana „st ara banja“ sa četrnaest modernih kabina, u kojima ima šesnaest kada od porculana; „nova banja“, otvorena 1. septembra 1893., ima srednju zgradu s dva simetrična krila i uvijek po jedan zajednički bazen i četrnaest kada za pojedince. Uređeno je tako, da se u jednom krilu kupaju muškarci, a u drugom žene. Uz novu banju ima još jedna banja sa šest kabina za muslimanske žene. Bez izričite naredbe liječničke ne daje se nikomu toplija kupka od 28 ˚ C. Ima ovdje i blatna banja, te je udešena tako elegantno, kao ni u jednom drugom lječilištu. Kupalište u blatnoj banji ima dvije prostrane odlično uređene čekaonice, koje se i lože, dalje deset prostranih kabina sa svim potrebitim spremama i također za loženje. Uz dvije od tih kabina imaju i elegantni mali saloni. Tres et, što se tu koristi, kopa se kod Žepča, te je po hemijskoj analizi dvorskoga savjetnika profesora dr. Ludwiga izvrstan biljni treset. Na kraju imaju na Ilidži i hladne kupke za plivanje s dvama velikim zasebnim bazenima za žene i za muškarce. Oba bazena su načinjena od kljaka, a udešena su i za plivače i za neplivače te i za djecu. Bistra voda iz Željeznice, kojom se opskrbljuju bazeni, ima ljeti stalnu temperaturu od 16 ˚-19˚ R. Da dodamo, što spominjemo o uredbi kupki, reći ćemo, da se tu možeš liječiti i masažom i elektrinom, prodaju se sve vrste domaćih i stranih mineralnih voda, iz poljoprivredne se stanice dovozi svježe i kiselo mlijeko, te kravlja i ovčija surutka, a tko želi da se liječi grožđem, dobiva dnevno najbolje hercegovačko grožđe iz Mostar a. U tri velika hotela, „Austria“, „Hungaria“ i „Bosna“ sa 106 soba za strance i salonima ima dosta mjesta, a i inače imaš gdje da se smjestiš. Tu su elegantne gostionice s terasama spram šetališta, s prekrivenim hodnicima, kuglanama, stajama i sušarama, u svako doba imaš jeftine vožnje, a mađarska kupališna kapela brine se za glazbeni užitak. Za zabavu gostiju i inače se je obilato pobrinulo: croquet i lawn-tennis, carroussel, mehanična streljana, ljuljačke i.t.d. ubijaju dosadu. Posebno je zanimljiva nedj elja na Ilidži; to je najljepša zabava za sarajevsko stanovništvo, posebno onda, kada je na trkalištu, pola sata od banje, koja od uobičajenih konjskih trka. Za te trke daje vlada
prilično velike nagrade. Posljednje tri godine priređuju mađarski i austrijs ki jokeyklub evropskim konjima međunarodne trke i strane novine donose o tom sjajne opise. Bosanac i tako posebno voli konje, a maleni je njegov planinski konjić izdržljiv, neumoran i uvijek pouzdan, pa i na najvratolomnijim stazama. Stanicama za pripašu i ždrepčanom u Sarajevu pobrinula se je vlada za oplemenjivanje pasmine, smotrama nad konjima te nagradama pobuđuje se narod na konjogojstvo, tako da je do sada bilo izvrsnog uspjeha. Osim trka priređuje se na Ilidži i međunarodno pucanje na golubove i lo vovi s obučenim sokolovima, onda narodne zabave s tombolom i vatrometom, na koje dolazi domaći svijet iz cijele okoline. Mnogo doprinosi dizanju kupališta i prisutnost supruge ministra Kállaya, koja već nekoliko godina boravi sa svojom porodicom cijelo lje to na Ilidži. Ovdje ona dočekuje odličnike sarajevske i bosanske i njezinoj je umiljatoj ljubežljivosti pošlo za rukom, da i muslimanske žene izmami iz njihove zatvorenosti. Ali, Ilidža se odlikuje još nečim, a to je jeftinoća. Hoteli su kao i sva banja sv ojina zemaljske vlade i samo se izdaju u zakup, te prema tomu oblast određuje cijene. Ima četiri vrste soba za strance: po 80 novč., 1 for., 1 ½ for. i 2 for. Na dan, skupa s poslugom. Ako se uzme soba za više od nedjelju dana, odbija se deset odsto, a za duže vrijeme od tri sedmice dvadeset odsto od dnevne cijene. Tko hoće jednom da poživi u kojem kupalištu sa strane od izgrađenog puta, a opet neće da ostane bez evropske lagode i udobnosti neka skrene na Ilidžu. U Sarajevo se stiže lako i za jeftine novce , a za devet sati željezničke vožnje, pune divota, dolazi se na Ivan-planinu u Mostar i u romantičnu Hercegovinu, n nekadašnju uistinu krvavu Hercegovinu.
NOVE ZEMLJE POD VLAŠĆU AUSTRO -UGARSKE BOSNA I HERCEGOVINA DR. LEO SMOLLE Naša priča vraća se u Bosnu. Krajolikom Sarajevu dominira visoki Trebević. Živahni život u selima i predgrađima upućuje na zaključak da ćemo uskoro stići u glavni grad. Pogled na grad kojem se približavamo sa juga je neuporediv, fascinantan, neponovljiv. Potpuno se slažemo sa onim što reče jedan domaći pisac: «Dražesno Sarajevo»! Pisac je isto tako rekao ovo: «Kao dijamant u zelenom smaragdnom obruču sija grad okružen brdima». Zaista je tako. Arheolozi na osnovu nekih saznanja kažu ja je možda ovdje postojao grad Ad Matricem jo š za vrijeme Rimljana. Ipak ono što je pouzdano jeste da Bosna -Seraj, grad-dvorac u prijevodu, svoj procvat ima zahvaliti turskoj unvaziji. Muslimani su ponosni na svoj grad. To im se vidi u pogledu kad upitaju stranca kako mu se sviđa Bosna -Seraj. Oni neskromno uzdižu svoj grad iznad Carigrada, kako nazivaju Konstantinopolj, grad slatkih voda. Sarajevo nimalo nije izgubilo orijentalni karakter, premda im po ulicama sve više niču velike građevine u evropskom stilu. Glavna ulica Franza jozefa danas je centar života nebosanskog stanovništva. Među velikim evropskim zgradama možete naći oficirski kasino, Gimnaziju i Učiteljsku školu... Ove prostrane zgrade sa velikim prozorima polahko i ovom gradu daju zapadnjački pečat. Ukoliko želite upoznati netaknutu čistoću orijentalnog Sarajeva ne smijete propustiti otići u Sinanovu tekiju, derviški samostan u naselju Logavina. Tu ćete u punoj snazi vidjeti čudnovatost Istoka, i osjetiti kako se utapa vaš zapadnjački duh. Renner, autor knjige «Kroz Bosnu i Hercegovinu», naj detaljnije govori o dervišima, njihovom životu, vjerovanju, ritualima, potcrtavajući da su oni veoma cijenjen sloj u Bosni i Hercegovini. I mi smo poželjeli lično vidjeti ono o čemu je Renner pisao. Nakon što smo platili ulaz u tekiju, uveli su nas u jednu svijetlu i prostranu odaju pod kupolom i pokazali nam naša mjesta na drvenoj galeriji. Pred udubljenjem koje pokazuje pravac Kabe stoji mršavi starac u žutom kaftanu i sa zelenim turbanom šejha na glavi. Iza njega u krugu stoji dvadesetak muškaraca u običnoj nošnji bosanskih muslimana. Počinje «zikr», ritual predane pobožnosti. Šejh reskim glasom izgovara riječi vjere, koje mujezin svakog dana pet puta sa munare oglašava. Derviši zamahuju glavom, sve jače i brže, uz uzvike: «Allahu ekber», što u prevodu zn ači: «Bog je najveći». Sa šejhovih usana teku dalje riječi: «Hajja al es-salat!», što znači:»Požurite na molitvu!», a potom i «Hajja al el fahla!», tj.»Dođite na spas!» Sve dublje i snažnije derviši zamahuju glavama i uzvikuju: «Allahu ekber, La ilahe ilal lah». Pokreti glava i ruku pretvaraju se u brzi vrtlog;savijaju se toliko da im ruke dodiruju pod. Glas im postepeno jenjava dok im se znoj cijedi sa čela. Tada jedan od njih uskoči u krug i počne se vrtjeti poput vretena. Derviši ga slijede pokretima koji neminovno vode vrhuncu zanosa uz uzvike: «Allah – Hu!» Derviš u krugu neprestalno se vrti oko vlastite osi raširenih ruku, dok mu je lice okrenuto nebu. Oblilo ga je samrtno bljedilo, ali i dalje slijedi riječi koje šejh sve brže izgovara, dodajući: «Hu!» Neki kao polumrtvi padaju na pod. Uzvici odjednom kao po naredbi prestaju. Zikr je završen. Jedan derviš gasi svijeće i svjetiljke, dok ostali staju u red da uz naklon izraze poštovanje svom šejhu. On svakog dva puta zagrli. Mi sasvim potreseni i pod dubo kim utiscima napuštamo ovo mjesto, dok nam u ušima dugo odzvanja njihovo vatreno «Hu!» i «Allah!». Na pozornici Orijenta spuštene su zavjese. Šetamo po zapadnjačkim ulicama koje miluju blage sunčane zrake. Malo po malo opet mislimo na neke laganije, svakod nevne stvari. Najbolji pokazatelj da je počelo novo vrijeme nakon austrijskog osvajanja Bosne jesu Pravoslavna crkva i upetčatljiva kamena građevina katoličke katedrale, izgrađena u rimsko -gotskom stilu. Stilska
kombinacija Katedrale, uz njene moćne pirami dalne tornjave, zaista ostavlja snažan utisak na posmatrača. Nedaleko od katedrale nalazi se zgrada penzionog fonda, bosanskohercegovačke zemaljske vlade. U istoj zgradi, koju je dao izgraditi funkcioner Konstantin Hörmann, smješten je i Zemaljski muzej. Muzejsko bogatstvo stalno raste; prosto je nevjerovatno koliko se toga za ovako kratko vrijeme pronašlo i iskopalo: od prahistorijskih eksponata do rijetkih prirodnih minerala. Stručnjaci međutim kažu da je sve ovo tek djelić bogatstva ove zemlje, koja obi luje nepoznatim i vrijednim blagom. Gdje god u Bosni udariš lopatom, ukazat će ti se čudesne priče iz prošlosti, čitavi slojevi bivših kultura i civilizacija. Središte muslimanskog Sarajeva je monumentalna Begova džamija. Po nalogu Gazi Husrev -bega, njena gradnja je dovršena 1529.godine. Poput viševjekovnog čuvara u dvorištu džamije stražari prastara lipa, čije grane natkriljuju prelijepu fontanu, namijenjenu za obredna pranja muslimana. Nedaleko od fontane u džamijskom dvorištu postavljen je kameni stub, k oji je dužine tačno jednog lakta. Njega je dao izraditi jedan paša, kako bi kupci koji na dužinu kupuju neku robu mogli provjeriti je li im tačna dužina izmjerena, odnosno jesu li ih trgovci prevarili. Unutrašnjost ove građevine pod kupolom ukrašavaju kura nski stihovi i arabeske. Smjer Meke pokazuje jedan četvrtasti kameni blok. To je kibla i označena mjesto gdje je Poslanik pokopan (Muhamed a.s. je pokopan u Medini, a ne Meki op.pr.). Desno od toga nalazi se mimber, izdignuto mjesto gdje imam petkom drži prigodan vjerski govor i moli za halifu i cara Franza Josepha. Raskoš ove građevine ogleda se u raznobojnim šarama i rezbarijama, novijeg datuma, visokim mermernim stubovima i bogatom mimberu. Preko pute Begove džamije nalazi se dopadljiva zgrada turske viš e škole, Medresa, u kojoj su raspoređeni mali stanovi, skoro sobe, za studente. Malo gdje na istoku nalazi se nova sarajevska Vijećnica, građena u maurskom stilu od crvenih i žutih cigli. Crvena i žuta su boje ove zemlje – Bosne. Begova džamija nalazi se u sred muslimanske trgovačke četvrti, gdje su jedan do drugog zbijeni mali dućani. U njima muslimanski trgovci svoju robu pred prolaznicima izlažu. Mnogo je tu skupocijenih stvari poput ručno rađenih vezova, vrijednih ćilima, filigranskih radova. Roba se nal azi iza leđa muslimanskih trgovaca, koji sjede na podu radnje, turski prekriživši noge, piju kahvu i puše. Prodat će stvar kupcu tek nakon dugog razgovora. Pri tom će nekad, u potpunom odsustvu ljubomore i gramzivosti, uputiti kupca kod svog kolege, uz obr azloženje da on nema to što kupac traži, ili je roba bolja kod komšije. Na čaršiji se nalazi i Bezistan, kamena građevina otporna na vatru; natkriveni hodnik duž kojeg se nalaze dućančići. Ovdje je ugodno hladno tokom vrelih ljetnih dana, pa kupci rado nji me prošetaju, bez obzira na to žele li šta kupiti. Kad mujezin oglasi akšam;da je sunce zašlo, ovaj šaroliki, živahni haos za tren prekrije mir. Trgovci užurbano zatvore dućane i odlaze kućama.U Bezistanu ste nekad mogli naći isključivo dućane uglednih mus limanskih trgovaca. Danas ovim mjestom vladaju Španci (sefardski jevreji op.pr.). Isplovivši iz ove trgovačke šarade i živahnosti, počeli smo se penjati na Stari grad. Tu se nalaze najstarije zidine Sarajeva. Okolo su siromašne kućice i bujne bašče, u koji ma tokom proljeća slavuji pjevaju. Zasigurno je prelijepo kad zacvrkuće bulbul (turska riječ za slavuja) među rascvjetalim ružama, o čemu nam kazuje poznati arapski pjesnik. Dražesno je baciti pogled na obale Miljacke sjedeći u turskoj kafani na Bentbaši. Taj ljupki sklad veće desne i manje lijeve obale pravi je ćeif (turska riječ za užitak) posmatrati satima. Pustiš misli prema staroj slavi Sarajeva dok se žubor vode miješa sa zvucima grada. Ovdje su ipak najljepše ramazanske noći. Neopisiv je osjećaj kada mujezin sa munare posvjedoči «La ilahe ilallah, Muhammedu Resulullah», a nebo i grad obasjaju bezbrojne svjetiljke sa munara, obznanjujući da je post za taj dan završen. Tada punim plućima udahnete poeziju Sarajeva i začudite se kako se ovaj grad brzo mo že umiliti srcu jednog stranca. Taj osjećaj kao da je uhvaćen u nekoj od bajki «Hiljadu i jedne noći». Grad podatno leži pod vašim nogama. U ovoj borbi svjetla i tame on
izgleda još ljepši. Zamislite samo kad u jednom trenutku zasvijetle bezbrojni šareni k andilji sa stotinu sarajevskih džamija i kad im se pridruže raznobojni lampioni po kućama i baščama. Orijent nam poklanja veliki buket svojih čari, koje su mnogo mističnije pod ovim prigušenim svjetuljkama, nego pod jasnim dnevnim svjetlom. Sa tvrđave silazeći vidjeli smo višu šerijatsku školu, koju je austrijska vlada izgradila, potpuno respektirajući stil arapske arhitekture. Evidentno je da tolerantna austrijska vlast nije ograničena samo na očuvanje starih orijentalnih građevina, nego i gradi nove, trud eći se da njihova forma, stil i oblici ne odudaraju od muslimanske okoline. Sarajevo nam u sadašnjost donosi dah jednog prošlog, prevaziđenog vremena; vremena bogatijeg dostojanstvom, ljudskošću i gostoprimstvom. Zemaljska bolnica više podsjeća na odmarali šte okruženo zelenim parkom, nego na bolnicu. O vremenu potiskivanja kršćanstva kazuje Pravoslavna arhanđeoska crkva, zaštićena visokim zidom. Sa ulice se skoro ništa ne može vidjeti. Tek ako pogledate izdaleka sa neke uzvisine vidjet ćete kupolu i niski toranj. Crkva je izgrađena 1463.godine, ali je ona dva puta gorjela u požarima – 1556. i 1647. godine. Danas je ona obnovljena i ukrašena zanimljivim bizantijskim slikama i namještajem sa zlatorezom. Moramo se oprostiti od rascvjetalog glavnog grada ove zem lje. Da nam to ne bi palo isuviše teško posjećujemo kupalište na Ilidži, koje se s pravom naziva biserom Bosne. Ono je toliko blizu da se može reći da pripada Sarajevu, s kojim je i povezano željezničkom linijom. Na unaprjeđenju ovog mjesta mnogo je uradio ministar finansija barun v. Kallay. Pravo je čudo napravljeno od ovog lijepog komada zemlje; pravi raj za liječenje, disanje i uživanje. Izvor je izrazito snažna sumporna terma, koja je bila poznata još Rimljanima. Za vrijeme Turaka pored bazena postojala je samo jedna neugledna i primitivna građevina. Nekoliko loših obližnjih hanova (turska gostiona) pružali su smještaj korisnicima izvora. Bili su tako loši da se može reći da su pružali bolji smještaj životinjama nego ljudima. Danas Ilidža gostima pruža l uksuzne i prelijepo uređen hotel, mjesto za zabavu, ukratko – vrhunski konfor. Ovo svjetsko kupalište može bez problema stati rame uz rame najboljim kupalištima. Zabavi gostiju doprinose i atraktivne konjske trke, koje se ovdje ljeti održavaju. Bosanac je gorljiv ljubitelj konja. Uzgoj ovih malih, ali nevjerovatno izdržljivih životinja tako je napredan, da ga i vlada finansijski podupire, kao neprocjenjivu vrijednost zemlje. Gađanje golubova i sokolarenje također se ubrajaju u nacionalne sportove i hobije. Moramo priznati da nam se to učinilo, blago rečeno, primitivnim. Ko želi mirnije užitke može ih naći koliko mu se srce želi na obali Željeznice i u podnožju 1248 metara visokog šumovitog Igmana. Tu se pred šetačem otvara mnoštvo idiličnih slika i pejsaža. Uživali smo penjući se konjskim putem od Vrela Bosne ka obronsima Igmana. Svima možemo preporučiti i izlet u Mostar, srce divlje Hercegovine, koju su nekad s pravom nazivali krvava, do kojeg se preko Ivan Sedla putuje vozom devet sati.
MILENA PREIDLSBERGER MRAZOVIĆ , BOSNISCHES SKIZZEN BUCH. LANDSCHAFTSUND KULTURBILDER AUS BOSNIEN UND HERCEGOV INA, DRESDEN, 1909.
BOSANSKA BILJEŽNICA. SLIKE PEJSAŽA I KULTURNE BAŠTINE BOSNE I HERCEGOVINE Milena Preidlssberger- Mrazović, rođena u Beču, najveći dio ž ivota je provela u Sarajevu i Banjoj Luci. Radila je kao učiteljica, urednica lista “Bosnische Post”, a nakon braka sa Josefom von Preindlsbergerom, ljekarom u zemaljskoj bolnici u Sarajevu, putovala je mnogo, pisala eseje i novele. GRAD OSVAJAČA Na istoku Sarajevsko polje omeđuju mnogobrojne planine, na koje se nastavljaju lanci brežuljaka, čineći jednu široku nabranu dolinu, kuda vodi put ka glavnom gradu zemlje. Na jugu dominira planinski jezičak Mojmilo, nasuprot kojem stoji okruglastim vršcima okiće ni sivi Trebević, čije strmine se obrušavaju prema gradu. Okolna brda čine prirodnu zaštitnu «kapu» bijelom i zlatnom gradu Bosanaca. Ovaj grad smjestio se u duboku kotlinu. Na istoku, iz jednog strmog obronka, izvire rječica Miljacka, koja dijeli grad na dvije polovine, da bi joj se uskoro, već u Sarajevskom polju, izgubio trag. Grad se ne može obuhvatiti pogledom, jer se nije smjestio samo oko rijeke, nego se grozdovi kuća penju prema «zidovima» kotline, a i silaze u njene mnogobrojne nabore. Sa kojeg se god položaja Sarajevo promotri, ostanu skriveni znatni dijelovi grada, a ono samo se uvijek iznova pokazuje drukčijim, sakrivši dio svoje ljepote. Ako se pogled pusti da tumara preko Sarajevskog polja, daleko uz Miljacku, vidjet će se dijadema kuća Starog grada, planinskim kulisama stiješnjena, pa se čini da je planinski vrhovi krunišu na neki posebno fascinantan način. Kada se putnik približi ovom dijelu grada, idući putem koji ovuda vodi prema jugu, pogled mu skrene a dah zastane pred ljepotom zidova sta re tvrđave. Čudan duh vlada Sarajevom – ovo je prvi grad Slavena muslimana. Dobrodošlica kojom je dominantno muslimansko stanovnišvo dočekalo nove, zapadne uticaje, stvorila je jedinstven, zadivljujući sklad. Stoga grof Prokesch -Osten nije pogriješio kad g a je uporedio sa Konstantinopoljem (Istanbulom): «...grad je gemišt starog i novog barbarstva, jedinstven po tome što ne pripada isključivo nijednom narodu, nijednom vremenu, nijednom stilu...» Bosanski glavni grad je grad -spomenik turskog osvajača, skoro četiri stotine godina star. Međutim, iz osmijeha grada provijava njegova mladost. Između meteža kuća razbacane su grupe starih stabala, koji tako neodoljivo podsjećaju na turski imperij. Ovi truhli brijestovi u Hadži Idrizovoj mahali i staro pitomo kestenj e na Bjelavama pamte stara vremena. Četvrti po obroncima razdijeljene su livadama i poljima, a bujni voćnjaci kite i sakrivaju mirna dvorišta i bašče. Uske i zavojite ulice načičkane su kućama, pa se pješaku učini da stablo može vidjeti samo na groblju. Međutim, to je varka. Ako pogledate sa visine ljeti, vidjet ćete da se Sarajevo utopilo u zelenilo, a okolna žućkasta kamenita brda jako blješte na suncu. Proljeće, u vrijeme cvjetanja šljive, ipak nam daruje najljepšu sliku blistavim nakitom nakićenog grada, koju ne može pomutiti ni još uvijek svjež doživljaj sumorne, sive zime. Tada grad neskromno pokazuje svu svoju gracioznost, penjući se skoro kružno od obala Miljacke naviše. Niski krovi, prekriveni čudnim crijepom, uzdižu se etažno, jedan red za drugim. Ispod njih izviruju bijele kuće sa intimnim, od ulice okrenutim drvenim balkonima i nišama, preko kojih raste bršljan ili kakva druga vrsta biljke -puzavice. Nad ogoljenim i još uvijek snježnim pokrivačem prekrivenim vrhovima brda, na jasnom plavom nebu superiornio kruži bjeloglava ptica grabljivica. Ona kruži nad evropskim turskim gradom, kojim dominira buket od 35 vitkih, bijelih munara, čiji šiljasti vrhovi srebreno svjetlucaju na suncu. Balkansko slavljenje Sarajeva kao «grada sa stotinu džamija» nije m it. Ovdje danas zaista postoje 92 džamije (četiri džamije su izgorjele u požaru)! Većina džamija pokrivena je običnim crijepom, a male drvene munare, koje su poprimile patinu vremena, utapaju se u metež okolnih kuća.
Neke džamije nikako nemaju munara – to su mesdžidi, mjesta za klanjanje, za razliku od džamija koje su i mjesto molitve i mjesto sastanaka. Srce grada, Baščaršija, leži na desnoj obali rijeke. U njenom centru je trgovačko središte, oko kojeg se usko grupira šest zanatskih kvartova. Zapadni ulaz u grad prolazi preko Koševa, kvarta čiji se trag gubi u podnožju brda Hum. Ova je četvrt smještena na obronku grada, baš i Bjelave i Kovači, kvartovi koji dosežu do starih zidina tvrđave. Pod strminom Pašinog brda i usamljenog stjenovitog čvorišta Bakija , gdje se nalazi muslimansko groblje, leži tihi «gornji grad». Iznad tmurnog klanca Miljacke, okrenuta prema zidinama i stijenama, uzdižu se dva bastiona – stari bijeli, zvani Ičkala, i noviji žuti, zvani Tekijska tabija. Preko puta, na lijevoj obali, nala zi se Hrvatin, prva stepenica prema moćnoj, novoj tvrđavi. Put do strmih obronaka Trebevića vodi od Čobanije i Bistrika Appelwegom (jabučnim sokakom) preko «osmatračnice» Čolina kapa i vrha brda Draguljac. Sedam područja razgranavaju se u čak 106 kvartova, tzv. mahala, čiji su turski nazivi u narodu već skoro sasvim zaboravljeni i slavenizirani. Ovi nazivi često su jedini putokaz za istraživanje lokalne historije, s obzirom na to da dokumentacija skoro da ne postoji. Rezultat je to užasnih požara, koji su n erijetko harali gradom. I posljednja preostala mala arhiva, koja je bila smještena u Brusa bezistanu, natkrivenoj tržnici, izgubljena je u metežu okupacije. Epidemije kuge i ratovi, koji su skoro istrijebili narod, izbrisali su historijska sjećanja i doga đaje, do kojih danas vode samo rijetki i nejasni tragovi. Ipak, sigurno je jedno – ona istaknuta kota, na kojoj i danas stoji bijeli bastion, uvijek je bila mjesto utvrde. Je li tu bila smještena skoro mitska kula «Vrhbosna», koja se u dubrovačkim arhivima spominje kao «Varbossanie» ili «Werchbossania»? Dostupni izvori ukazuju da je bila smještena u blizini vrela Bosne i sela Blažuj te da je upravo na tom području bio položaj nekadašnjeg glavnog grada zemlje i rezidencije Begler -bega, koji je kupio harač. Iako o tome ne postoje vjerodostojni izvori, misli se da je na tom području postojala posvećena crkva svetog Blasiusa te da je, nakon što su je Turci srušili, građevinski materijal, prvenstveno mermer, poslužio za gradnju najveće džamije u gradu – Gazi Husrev-begove džamije. Bit će ipak lakše vjerovati da je sprva bosanski namjesnik svoje sjedište imao u Visokom. Također je malo vjerovatno i predanje o tome da je centralna tačka odbrane, u tim divljim i burnim vremenima, bila nad klancem Miljacke. Čak se m ože zaključiti i da je Višegradska kapija (utvrda), najistočnija od sve četiri kapije (od kojih dvije imaju kule), starija od turskog perioda. Tradicija također želi tvrditi da je Mehmed Fatih sa svojom vojskom osvojio ovu tačku prilikom svog pohoda 1463. godine, kada je uništio bosansko kraljevstvo. Bastion je, navodno, pao pred topovskim đuladima, pod komandom Fatihovog vojskovođe Tatar -kan Kiraja. Pojedine predaje govore da je tvrđava ipak pala zbog izdaje i to jedne stare kršćanke. Navodno su zato njeni potomci dugo uživali povlastice turskih vlasti. Mehmed Fatih je, kako tvrde, idući od Ključa i Jajca, stigao i do ovih krajeva. Bosanci se se hrabro branili iako im je kralj već bio pogubljen. U prilog tome čak se navodi da su dvije «hise» (odjeljenja) turske vojske ubijene na ulazu u ovu kotlinu. Mahale Gornja i Donja hiseta mjesto su tog događaja. O tome svjedoče i mezari poginulih lidera Tatar kana i Kavga sultana. Oni i danas strše iz grmlja bivšeg groblja pretvorenog u park, koji se nalazi na obali Koševskog potoka, preko puta moderne Palače vlade. Jedna prastara kućica skriva mezare ubijenih pobožnih derviša Ajni -dede i Šemsi-dede. Narod vjeruje da je tu, čak i u mračnoj noći – svjetlije. Tu su se smjestile sultanove vojske, dok je sam sultan, okružen svojom tjelesnom gardom, rastvorio šatore na vrlo prikladnom mjestu Čurčića brijegu, današnim Kovačima. S njim je bio samo mali broj njegovih žena, jer je sultan bio haremu nesklon.
Boravio je tu više mjeseci, a vojska je, svakog petka, kretala iz svojih tabora ka ovom mjestu, kako bi svi zajedno molitvu obavili i poslije toga izvršili smotru vojske. Otud potiče novo ime grada «Bosna Saraj» ili «Saraj -vo». Gdje Turčin dođe, makar i kao nomad, odmah sagradi džamiju i kupatilo. Tako je uradio i veliki sultan . Na mjestu niže Čurčić brijega ustanovio je trgovačku četvrt, preko Miljacke je izgradio most, preko mosta, na lijevoj obali rijeke, Carevu džamiju, a pored nje kupatilo Gazi Isa -beg. Predaja kaže da je baš to mjesto izabrano za izgradnju džamije jer su t u stradala dvojica derviša, evlija. Mezar jednog nalazi se, navodno, pod mihrabom, a drugog kod ulaza, pa su ljudi izbjegavali gaziti po tim mjestima. Također se tvrdi su Arabi Atik džamija, smještena blizu gradskih zidina i katoličke pastoralne kuće, i prastari Mejtef Ajni-bega u Dairama, kod kazandžijskog sjedišta, postojali i prije otomanskih osvajanja, te da je, dakle, ovdje bilo muslimana i prije dolaska Turaka. Careva džamija bila je prvobitno izgrađena od drveta i izgorjela je 200 godina kasnije. Namjesnik Mustaj-beg naredio je tada da se na tom mjestu izgradi lijepa, kamena džamija, oko koje je bilo zelenilom okruženo mezarje. Danas je to jedan od najljepših ukrasa grada. Kupatilo Gazi Isa beg izgorjelo je nedugo nakon što je izgrađeno, pa je prvi tu rski namjesnik naredio kamenu izgradnju tipičnog orijentalnog kupatila, okruglog oblika, gdje su se samo vjernici mogli kupati. Ta je zgrada, u novije vrijeme, dodatno modernizirana. Na mjestu gdje Miljacka izranja iz svog mračnog klanca, isti namjesnik iz gradio je i branu «Bent» i u njenoj blizini mlin. Uskoro je u blizini bilo i mnogo drugih mlinova, ali su svi, za vrijeme jedne poplave, nestali u prošlom vijeku. Ipak, mlinovi Erceg-bega još uvijek žive u sjećanju. To prelijepo mjesto zove se Bentbaša i o no označava kraj gradske ravnice – odatle se izdižu serpentine, koje vode uzbrdo prema tvrđavi. Kolosalne zidine zasjenjuju na ovom mjestu Miljacku, njene gazove i obale, kao i u zelenilo «urasle» kućice, koje se u nizovima spuštaju do kafana, muslimanske čitaonice i male tekije derviša Mevlevija, koji su ovdje, pored žubora planinske vode, zaista divno mjesto našli. Na mjestu bivšeg drvenog mostića koji vodi na drugu stranu preko Benta, nalazi se danas lijepi kameni most. Njegovu izgradnju naredio je grado načelnik Šeher Čehaja, pa se most zato danas zove Šeher Čehajina ćuprija. Iako je on gradnju naredio kako ne bi bio zaboravljen, više ga se niko ne sjeća. Narodna predaja kazuje kako je Šeher Čehaja, prilikom gradnje mosta, dao ugraditi i jedan veliki drag ulj, čija je vrijednost bila tolika, da je mogla pokriti troškove izgradnje mosta. Taj dragulj bio je ugrađen u jedan stub, koji je bio postavljen na mostu. Nedugo potom dragulj je jedne noći, uprkos brojnim stražarima, nestao. Došlo je do velike uzbune i svaki je građanin morao naći po jednog svjedoka koji će potvrditi njegovu nevinost. I svi su našli svjedoka osim jednog mladića, koji je uskoro priznao da je ukrao kamen, jer je taj dokaz ljubavi zatražila njegova djevojka. Srećom, našao se pred sudom blag ih ljudi jer: «Kadija je postavljen da sudi za grijehe, a ne za šale djevojaka». Drveni most koji je po dolasku izgradio Mehmed Fatih, našao je svog restauratora u liku hadži Bešlije tek nakon dvije stotine godina. Taj jednostavni čovjek čitav je život u s irotinjskom odijelu, da bi uštedio svaku dragocijenost za dostojnu restauraciju sultanskog mosta. Ovaj kameni most, sa svojim stubovima, ogradama, klupama i natpisima, bio je prava stilska turska građevina. Sva kretanja između tržnice i lijeve strane grada odvijala su se preko njega. Prodavnicama stiješnjen sa svih strana i zauzet od strane hamala i prosjaka, most je gledao jedan pravi, šareni, orijentalni život. Muslimansko stanovništvo je upravo na ovom mjestu običavalo dočekivati vezire. Bilo je tako sve do nedavno. Most je morao stradati 1897. godine zbog regulacije toka Miljacke. Tada nastaje njegov «nasljednik» - luk od kamena i željeza koji je vezao nove zidove korita. Nedaleko od ovog mosta nalazi se Latinska ćuprija, most koji je jedan hadži Osman d arovao gradu, kako bi se preko njega odvijao kolski saobraćaj. Prvobitni graciozni luk ovog mosta sličio je špicastom luku Kozije ćuprije, mosta koji se nalazi sat hoda od Sarajeva. I drugi mostovi: Ćumurija, Čobanija, Skenderija i Čerišanska ćuprija, kao i Klaonički most, koji se nalazi mnogo dalje, na mjestu
gdje se Miljacki gubi trag, bili su ranije obične i ljuljave drvene konstrukcije. Sada su se Ćumurija, Čobanija i Skenderija pretvorili u čvrste željezne konstrukcije. Od svih građevina Mehmeda Fatiha , najduže se očuvao Begluk na Atmejdanu, stočnom sajmu kakav je svojstven svim orijentalnim gradovima. Prije Begluk, danas Filipovića trg. Bilo je to mjesto na kojem se, po naredbi Kiraj -kana, osvajača Vrhbosne, izgradio jedan saraj, koji je služio kao sje dište svim turskim namjesnicima koji su u ta vremena u Sarajevu stolovali. Međutim, ove prostrane i jednostavne građevine nisu više mogle služiti svojoj svrsi nakon dolaska Omer-paše, pa je Osman Topal -paša dao da se pored Careve džamije izgradi visoki i reprezentativni Konak, koji je služio vladaru zemlje u to vrijeme kao rezidencija. Krhki Begluk je ruiniran, kao i kasarna koju izgradi Mehmed Ruždi -paša. Nejake turske građevine, koje su se oduvijek morale obnavljati, ipak se vijekovima drže, baš kao i K aravan saraj, Han Kolobara, koje je Gazi Husrev -beg, između ostalog, izgradio, kako bi ga se generacije sjećale. Han Kolobara još uvijek je tu sa svojim primitivnim štalama, užasno strmim stepenicama i zavojitim uskim hodnicima. I nije nadmašen. Zadovoljav a zahtjeve putnika u svim vremenima. Za razliku od viševijekovne turske vladavine, koja se baš i ne može pohvaliti gradnjom, samo dvije decenije prisustva Zapada u Sarajevu rezultirale su izgradnjom modernih hotela i stotinu gostionica. Svaka mahala je imala svoju malu musafirhanu, kuću u kojoj su putnici mogli boraviti na račun stanovnika te četvrti, biti posluženi, smjestiti konje... Ove usluge koristili su gosti koji su dolazili u Sarajevo, a nisu htjeli biti nikome na teretu. Žene putnici obavezn o su odsijedale u musafirhanama. Gostoljubivost Orijentalaca ne može se mjeriti ni sa jednom gostionom. Također, njihov smisao za djelovanje humanitarnih društava je nenadmašan. U prvih pedeset godina vladavine, turski namjesnici trudili su se što više uz dići glavni grad. Bosanci, ma kojoj vjeri pripadali, u svim su vremenima gajili strahopoštovanje prema Bogu i voljeli vjerske ustanove. Tako su prvo bile građene crkve i samostani, a tek potom škole i ceste. S druge strane Osmani su novim bosanskim muslima nima u izobilju pružili džamije i druge korisne ustanove, tzv. hajre, i to ne samo u glavnom gradu, nego i cijeloj zemlji. Mnoge te ustanove su služile svim ljudima, a ne samo muslimanima. Skender -beg je Sarajevo opskrbio dobrom i pitkom vodom, koja je gla vni element za potpuni orijentalni ugođaj. Lijepo lice, slatki miris i žubor vode glavni su sadržaj orijentalnog poimanja užitka. Na javnim česmama često se može pročitati arapski natpis: «od vode su sve žive stvari». Skender-beg je regulisao izvor rječice Mošćanice, koja izvire sjeveroistočno, u brdima iznad tvrđave, da bi se malo potom ulila u Miljacku. Njegovo djelo je veliki Vodovod, koji se hrani dragocijenom vodom Mošćanice. Nakon izgradenje velikog, manji vodovodi postali su bespotrebni. Bili su gr ađeni po četvrtima, tako što se iskorištavala voda potoka Megara i drugih brzih izvora na Bistriku. Jedan od tih izvora nezaustavljivo se «kotrlja» od pukotine Trebevića do ušća u Miljacku kod Latinske ćuprije, ugrožavajući pritom kuće koje su u njegovoj b lizini. Na ove građevine podsjeća i ime kasarne koja je tu izgrađena paralelno sa Miljackom, do mosta Skenderija, u blizini i danas postojeće lijepe džamije sa derviškom tekijom, koju je izgradio Skender beg. Ime, dakle, glasi «Terezija», što se može pre vesti kao vodena vaga (wasserwaage), koja je na ovom mjestu drvenim cijevima obuzdala veliki pritisak vode. Kada je voda u pitanju, moramo spomenuti i Sebilj, kuću -bunar, koji se nalazi u centru Baščaršije. Prije modernizacije bio je to jedan šesterokutni kiosk, gdje se žednim prolaznicima nudila voda, u znak sjećanja na mučenike iz bitke kod Kerbale, koji su, zbog okrutnosti neprijatelja, usred borbe skončali od žeđi. Za slavnog i časnog Gazi Husrev -bega, supruga kćerke sultana Seldžuka, koji je 34 godine vladao Bosnom, sve je to bilo premalo. Ovaj značajni čovjek, bio je ambiciozan koliko inteligentan, što se za jednog Albanca skoro podrazumijeva. Najvrjedniji ljudi došli su u Bosnu iz Albanije. Gazi Husrev-beg je odlučio za radnu snagu vratiti kršćane k oji su iz Sarajeva i okoline pobjegli u šumu. S tim ciljem dozvolio je katolicima gradnju jedne crkve na desnoj obali Miljacke, preko puta
Begluka. Tu, skoro sakrivena okolnim visokim zidovima, stajala je crkva sve do 1879. godine, kada je nestala u velikom požaru. Oko te crkve grupirale su se nastambe katolika, pa je taj kraj dobio ime Latinluk. I stara arhanđeoska crkva pravoslavaca, ili Srba, vjerovatno je u tom periodu izgrađena. Na obronku iza Čaršije, zidom ograđena, nalik na malu tvrđavicu leži star a, čestim požarima poharana, interesantna crkvica, ležeći skoro do pola u zemlji. Ovdje u Varoši «izrasle» su specifične kuće pravoslavaca, koje su, po uzoru na Latinluk, formirale kvart. Kršćani su, dakle, dominirali, zapadno od Čaršije, kao i niz Latins ku ćupriju i Galata ulicu, današnju ulicu Franza Josepha. I u drugim dvjema ulicama, Ferhadiji i Ćemaluši, paralelnim sa ulicom Franza Josepha, koje počinju kod Musale, a završavaju kod gradskog groblja, evidentne su mnoge kršćanske stambene zgrade. Od novijeg vremena, prije oko 200 godina (1685. godine), ovdje su se doselili španski Jevreji. Oni su ovdje dobili jednu prostranu građevinu na početku Ferhadije i Ćemaluše, u blizini Čaršije. Ta građevina zove se «Siavuš», a okolni kvart označen je kao geto. O va Čifuthana, gdje stoje jedan novi i jedan stari hram, bila je strogo zatvorena. Tek oko sredine ovog stoljeća počela je nova era za Jevreje, dolaskom Omer-paše Latasa, koji im je dao veća prava i slobodu, te uvjete za ekspanziju, što su oni itekako koristili. Njihovo groblje vrijedno je posmatranja zbog neobičnih oblika nadgrobnih spomenika. Groblje se nalazi zapadnoj strani grada, na obronku Borak. Ovaj obronak prva je stepenica na putu prema prethistorijskim nalazištima Soukbunar, Zlatište i Debelo brd o. Kršćani vjerovatno nisu imali ograđene gradske četvrti, ali su u nemirnim i promjenljivim vremenima ostali ujedinjeni. Nova pravoslavna crkva, vrlo velika i upadljiva građevina, nastala je pedesetih godina, na sredini ulice Franza Josepha. Ona je bila sjeverna granica kršćanske četvrti koju je Gazi Husrev-beg osnovao. Ova četvrt bila je skoro potpuno okružena muslimanskim mahalama. Hiseta i Šejh Magribijina mahala bila su mjesta koja su ustupljena Ciganima, zabavljačima, vojnim policajcima i dru gom talogu stanovništva. Gazi Husrev-begova stremljenja polučila su uspjeh. Od strane kršćana i seoskog stanovništva podupiran, uskoro je razvio snažnu trgovinu i zanatstvo. Čaršija je živnula. Različiti trgovci i zanatlije učvrstili su svoje redove i pozi cije, a različita čvorišta zapetljanih uličica počela su da oslikavaju svo šarenilo života Orijenta. Tada su se esnafi organizovali po stambolskom modelu i kao takvi su se do današnjeg dana očuvali. Iako su u prošlom ratu izgubili svoje konje i zastave, sa kojima su se pokazivali pred vezirom, sačuvali su običaje. Tako da svaki esnaf posjeduje svoje rukovodstvo, koje se sastoji od sedam ljudi i nijedan zanatlija, pripadnik istog ceha, ne zaboravlja prilikom otvaranja radnje spomenuti ime Božije. Neki esnafi su zaostali u novom vremenu, kao što su oružari i krznari, dok su se neki više nego uspješno prilagodili novom vremenu, poput mehandžija (krčmara), aščija (kuhara), kahvedžija i bakala (trgovaca). Trenutno na Čaršiji ima 39 zanata. Nakibi (načelnici e snafa) ovlašteni su da pred radnjom zanatlije čijom robom nisu zadovoljni, izvjese bošču, što bi značilo zavaranje radnje dok se zanatlija ne popravi. Čaršija se naizgled malo promijenila. Noću njenim neravnim kaldrmama bučnim korakom još uvijek hode pasvandžije, čuvari imetka od lopova. Na centralnom mjestu na Baščaršiji, tik uz džamiju koja nosi njegovo ime, Gazi Husrev -beg je postavio svoje turbe. «Njoj nijedna džamija ni u Istanbulu nije ravna. Možda joj jedino može parirati sjajna Sulejmanija», mišlje nje je ovdašnjeg naroda. Ogromna višestoljetna lipa graciozno širi svoje mirisne grane preko džamijske česme, oko kojeg vjernici učeći brzo obavljaju ritualna pranja, prije nego što požure obaviti molitvu na svojim ukrašenim ćilimčićima. Iako su grmovima r uža obrasli, mogu se pročitati u mermeru uklesani hvalospjevi Allahu, jedinom izvoru vječnog života, uz napomenu da se prouči El -Fatiha, prva sura
Kur'ana, «Očenaš za muslimane». Tu je i turbe znamenitog sarajevskog gradonačelnika Mustafe bega Fadilpašića. U zaklonima mističnih zidova, derviš piše ljubavni zapis stidljivoj djevojci. Iz obližnje Medrese čuju se smirujući glasovi, a sa visoke munare mujezin pobožnim riječima poziva vjernike na molitvu, nadglasavajući zvuke gužve na tržnici: viku prodavača, k lepetanje konjskih kopita, lupanje kazandžije i snažne glasove drugih vrijednih ljudi. U dvorištu je još mnogo znamenitosti. Tu je sahat -kula, kvadratni toranj, na čijoj se svakoj strani nalazi po jedan sat, pa ljudi, odakle god pogledaju, mogu vidjeti koliko je sati, zatim peć koja zimi služi za zagrijavanje vode, pa začas poteče topla voda iz deset česmi, da vjernici lakše uzmu abdest. U dvorištu je i jedan stari kamen, koji trgovcima služi za određivanje prave mjere, kao i mauzolej. Ovdje su sahranjeni ostaci osnivača, koji je stradao u borbi protiv Crnogoraca kod Drobnjaka, gdje je prvobitno bio sahranjen, sve dok njegova punica, sultanija Valida, nije kod cetinjskog vladike isposlovala premještaj posmrtnih ostataka u Sarajevo. On ovdje mirno počiva, ci jenjen od svojih sugrađana, pored Murad -bega. Postoje tvrdnje da je on čak sin Husrev -begov, čiji je on identitet krio cijeli život, kako bi od neprijatelja zaštitio svog sina, kojeg je dobio sa sultanovom kćeri. Skupocijeni prekrivači prekrivaju njihove l ijesovi, nad kojima miruju turbani, zavijeni onako kako su ih umrli za života zavijali. Pred niskim i specifičnim stalcima sjede učači Kur'ana, dok vjetar nanosi cvrkut ptica i poigrava se sa plamičcima uljanih svjetiljki. U blizini džamije smještene su i druge velike ustanove-zaklade (vakufi) ovog dobrotvora. Najbliža je Kuršumli medresa, stilska kamena građevina, sa krovom od olova. To je orijentalna viša škola. Ovdje se uvijek 30 -40 siromašnih mladića besplatno školuje za posao muslimanskog svećanika. Pored medrese je Hanika, derviški internat, kao i Imaret, kuhinja u kojoj se hrane siromasi, koja je smještena odmah uz kamenu sahat -kulu. Imaretu pripada i prenoćište, uvijek i za svakog otvoreno, gdje žive i hrane se i učenici i službenici Medrese. Za njih se svaki dan spremaju obroci, uz koji se dobija i «fodula», besplatni hljeb. A i svaki je siromah dobrodošao – sukladno mogućnostima ustanove. Gazi Husrev-begovom vakufu pripada i okruglo kupatilo u Ćemaluši, kao i zanimljivi Bezistan, kamena i natkrivena tržnica, čije ime potiče od arapske riječi «bez» (Byssus – platno). Bezistan se prostire od ulice Franza Josepha i Ćemaluše, te graniči sa ruševinom Tašlihana, kamenog hana koji je izgorio u požaru 1879. godine. Dvospratna četvrtasta građevina Tašlihana s lužila je kao mjesto gdje su svoju robu prodavali trgovci ćilimima, vunenim pokrivačima i drugom vunenom robom. Ovdje su se prije mogli vidjeti samo trgovci muslimani, koji su važili za najbolje i najviđenije. Danas su, međutim, Tašlihan i Bezistan «okupi rali» španski Židovi. U ustanove Gazi Husrev -bega moramo ubrojati i Vakufsku bolnicu, koju je njegovim sredstvima izgradio Osman Topal-paša. Danas je to zatvorena ustanova za liječenje psihičkih bolesnika. Dok je bila bolnica općeg tipa, tu su svi bolesni ci, bez obzira na vjersku pripadnost, dobijali potrebnu njegu. Kemal-beg, «mlađi brat i sluga» Husrev -bega, pokušao je kopirati starijeg brata. Rezultat toga je današnja ulica Ćemaluša (Kemaluša), koja vodi od mahale Kemal -bega u dolinu Koševa, gdje je i njegova stara džamija, s jedne strane, a sa druge strane prema velikoj bolnici. Namjesništvo Gazi Husrev -bega najznačajniji je period razvoja Sarajeva u osmanskom periodu. Nijedan njegov nasljednik nije mu bio ravan. U njihova djela za opće dobro mogu s e upisati samo neke, doduše, lijepe džamije. Tako je Hadim Ali-beg sagradio Ali-pašinu džamiju kod mjesta gdje se Koševski potok ulijeva u Miljacku. Odavde se ispraćaju hodočasnici, hadžije, koji kreću na hodočašće u Meku. Prije su to činili u Večil-Harč džamiji - džamiji sa najprostranijim i najljepšim dvorištem, smještenoj u mahali Alifakovca, pokraj Šeher Čehajine ćuprije, otkud su hodočasnici kretali put balkanskih puteva koji vode prema Arabiji. Gazi Ferhad-beg Sokolović izgradio je plemenitu Ferhadiju , po kojoj je ime dobila i ulica koja vodi pokraj današnjeg hotela «Evropa».
Sarajlije su teškom mukom snosile troškove održavanja pojedinih ustanova, pa su se požalili sultanu. To je rezultiralo premještajem valije u Banju Luku 1594. godine, čime su i te ustanove prekinule rad. Sarajevo je ipak ostalo glavni grad države. Glavni sudija, mulah, ostao je u Sarajevu. Malo po malo grad se razvijao u područje pod dominacijom aristokratije. U ovim islamiziranim Slavenima još uvijek živi tvrdoglavi duh njihovih p redaka, koji u živom sjećanju čuvaju ponos na svoje ugledno porijeklo. Taj osjećaj nepoznat je tipičnim Osmanima. Tako su bosanski begovi postajali najnemirniji dio stanovništva Turske imperije. U šali se govorilo da se kod njih čak i Srbi dolaze raspitati kako se vodi revolucija. Ni sa staležom bogatih trgovaca nije bilo lahko. Tu osobinu Osmani su kažnjavali strogim kaznama, a ceh je uvijek plaćao grad, koji se poslije toga uvijek morao iznova dizati. Možda tu leži odgovor na pitanje zašto Sarajevo ima ta ko malo zanimljivih građevina. Ljepota Sarajeva nije u građevinama nego kompletnom mozaiku pejsažnih ljepota i i slika života, tako neodvojivih od orijentalnih detalja. Značajan segment tog mozaika čine i četiri derviške tekije. Posebno su zanimljive dvij e: Hadži Sinanova tekija i Sedam braće, koji su poslušno slijedili puteve «kadera», Božijeg predodređenja. Put prema prvoj od njih vodi ulicom uzbrdo, pored Šerijatske škole, sagrađene u maurskom stilu. U toj ulici noću odzvanja eho derviških molitvi, zikr ova. Druga se nalazi između kasarne i Konaka i sagrađena je u čast sedmerici begova i Visokog, koji su, krivo optuženi kao izdajice, bili strijeljani na Filipovića trgu nakon osvetničkog pohoda princa Eugena. Njihovi lijesovi stoje u tekiji i narod ovo mje sto poštuje kao sveto. Kao «najnemirniji» element spominju se jeničari. Međutim, osim spomena, svaki drugi njihov trag je izbrisan. Njihovo vojno zapovjedništvo postojalo je i u Sarajevu, baš kao i u svim drugim provincijama Osmanskog carstva. Na mjestu t e komande, između Ćemaluše i Ferhadije, danas se nalazi katolička katedrala, čiji se zvonici visoko uzdižu. Katedralu okružuju masivne zakupljene zgrade. U jednoj od tih zgrada (Kapija age Svrzo, Svrzina kapija), bilo je prije 70 godina mjesto sjedišta jeničara, kao i prenoćište za njihove drugove koji su dolazili u Sarajevo. Od svega je sačuvan kotao i plitke zdjele iz kojih su jeli. Jeničarski garnizon se nalazio pored Miljacke, u blizini nove zgrade Gimanzije i drugih obližnjih školskih ustanova, na mje stu gdje se danas nalazi oficirska kasina. Nestala je i Kulukdži tekija na Šeher Čehajinoj ćupriji, kao i stražarnice u sjedištu vlade, za Beglukom. Nakon što se sultan Mahmud obračunao sa hirovitim jeničarima u Istanbulu, njihovo istrjebljenje počelo je i u drugim provincijama, pa tako i u Bosni. Djed prvog gradonačelnika Sarajeva pod Austro -Ugarskom, kadija Nakib Mulah Šerif, naložio je Sarajlijama da poslušaju naredbe iz sultanovog fermana. Međutim, narod se tada digao protiv njega. Kada je pobunjena masa naišla pokraj Gazi Husrev -begove džamije, on je pošao bježati u tvrđavu. Ali masa ga je stigla i on je stradao kamenovan. Kažu da ga je narod bukvalno zakopao bacajući kamenje. Odgovor sultanov bio je krvav. Sud Abduraman -paše skinuo je mačem glave st otinu uglednih Sarajlija. Kršćanske krznarske zanatlije pred građanima su preparirali te glave, da bi poslije bile poslane za Stambol. Od tada su strah i užas počeli vladati «neposlušnim» glavnim gradom. Nakon samo nekoliko godina uslijedio je još jedan «k rvavi sud» i to nakon što je «bosanski dragulj» Husein kapetan Gradaščević digao veliku bunu za samostalnost Bosne. Tada je Kara Mahmud Paša, iz ugledne familije Bušatli, dobio pod svoju komandu 60 hiljada Albanaca. Naređeno mu je da skrši otpor Bosanaca i da provede veliko kažnjavanje. To mu je pošlo za rukom kod Viteza, mjestu tri sata udaljenom od Sarajeva. U Sarajevo je ušao zaobilaznim putem, preko Bakija, i rastvorio svoje šatore na Gorici, blagoj padini koja se proteže od dna Huma prema Koševu, sužavajući ulaz u grad. Tu se danas nalazi «aleja» elegantnih vila, a prije samo 70 godina ovdje je bio utvrđeni konak-bastion, novi Begluk, odakle su veziri sa srdžbom i poprijeko u grad pogledali. Na
istom mjestu se utaborio i princ Eugen sa carskim vojnicim a 1697. godine. Odatle je promotrio «prelijepi trgovački grad u procvatu», kako ga je sam opisao u svom dnevniku, da bi ga potom do temelja spalio i u zgarište pretvorio u roku od tri dana. Predaja kaže da je princ Eugen ovdje boravio devet dana i da je tom prilikom Tašlihan potpuno opljačkan prije nego što je spaljen. Požar je podmetnut i u Gazi Husrev -begovoj džamiji. Srećom, bezuspješno, vatra je nije htjela. Sigurno je da je po naredbi tog despota tada izgorjela Careva džamija. Zapaljen je i Novi Begluk koji je bio predviđen da služi kao vojna baza vezirima, a sami veziri su morali otići iz ovog ponosnog grada u roku od 24 sata. Po jednoj verziji izgradio ga je Ali -paša Skopljak 1729. godine. Predanja kažu da je cijela zemlja bila prisiljena raditi na toj građevini. Druga verzija kaže da ga je izgradio Rustan -paša Opuković, čiji ugledni Brusa -bezistan danas služi u druge svrhe. Po trećoj verziji izgradio ga je progonitelj janjičara Mehmed -paša Kukavica, koji je sredinom prošlog vijeka bio bosanski va lija. Može biti da su sva trojica učestvovala u gradnji. Tvrđava je bila pod zaštitom i nadležnošću jednog dizdara, koji je čuvao ključeve, nacrt rasporeda topova i koji je dobijao naredbe o topovskoj paljbi. Pod njegovom komandom bile su topdžibaše, čiji je zadatak u mirnim vremenima bio da topovskim plotunima pozdravljaju dolazak valije, koji bi im za to darovao lijep bakšiš i organizirao luksuzan objed. U tvrđavi, čije su kapije otvorene više od 80 godina, stanovali su, pored topdžibaša i njihovih porodica, mnogobrojni pripadnici srednjeg staleža, esnafa. Kršćana tu nije bilo. Otkad je prije dvije decenije ova tvrđava izgubila svoju funkciju, okolni kvart, zvani Vratnik, nije se nimalo promijenio. Vratnik je najkonzervativnija četvrt Sarajeva. Tišina ovdj e se skoro može opipati i nju narušavaju samo skoro nečujni plahi koraci pokrivenih žena, klepet kapije i pristojni glasovi djece koja donose vodu u ibricima. Ovdje veselo čavrljaju samo stare izvorne česme. Mrak noći samo podebljava strogu tišinu, koju je dino može narušiti zavijanje čopora pasa. Kvart oživi jedino u mjesecu Ramazana, kada donji grad opaše more kandiljima osvijetljenih munara. One poput blistavih zvijezda lebde u mraku, bacajući svjetlost prema obroncima. Tada i Vratnik postaje osvijetljen. Ovdje je i danas sve kao nekada. Kada proljeće dođe, uvijek u blizini krhkih baščanskih zidova nađe šarene grupe djevojaka, čija melodična pjesma odzvanja nadaleko. Na zelenim livadama sjede žene pokrivene bijelim mahramama, čija lice kao da svijetle dok slušaju pjesmu djevojačku, pijući kahvu i pušeći cigaru. Ova pjesma mamila je i mladiće koji su za vrijeme okupacije na konjima jahali pokraj Musale kako bi obavili molitvu u obližnjoj Ali -pašinoj džamiji. Pogled na ova mjesta danas je zaklonjen izgradnjom visoke Vladine palače. U blizini se, pokraj stare lipe, nalazio jedan trg, na kojem su se ljudima čitali carski fermani. Pet sedmica prije Đurđevdana (pravoslavnog praznika koji se slavi 5. maja) ovdje se skupljala muslimanska omlad ina kako bi krenula na viteške igre koje su se održavale na obližnjim Kovačićima. Tu su bili rastvoreni teferički šatori, gdje su se sakupljale djevojke i žene, kako bi provele vrijeme u ugodnim razgovorima i druženju na otvorenom. Posebno na Đurđevdan, a li i na Ilindan, kojeg Muslimani nazivaju Alđun (1. august) i Mitrovdan (7. novembar) koji Muslimani zovu Kasum, bila su organizovana masovna druženja na Hridu. Tu su i Osmani nerijetko prisustvovali. U hrastovim šumicama, koje su i danas izletište, otvara li bi se šatori, a turska muzika nastojala je dobiti aplauz izvodeći neku vrlo egzotičnu verziju bečkog valcera. U vremenima koja su prethodila krvavim događajima, pogotovo prije Osman Topal -paše, bio je ovdje jedan harmoničan i veseo period. Tada su se i muškarci Muslimani i žene Muslimanke mnogo više sastajali nego sada. Na cijelom Balkanu se pričalo o veselim i vedrim Sarajkama. Govorilo se: «Ko zavoli Sarajku, zaboravi oca i majku». Bila su to vremena procvata ašikluka i slatkih pjesama, kada se «uho za ljubljivalo prije oka». I zima je imala svoju draž. Strmine sarajevskih naselja, naročito Bistrik i ulica pokraj Sinanove tekije, postajale su zaleđene i poput ogledala. Led je postajao svečano šaren, pošto su ga ljudi farbali u
crveno i plavo. Stotine lju di, mlado i staro, ugledno i priprosto, spuštalo se niz zaleđene ulice malim saonicama – kaiksama... Sve je to bilo još jučer. Ove i slične sitne pojedinosti moraju se imati u vidu ako se Sarajevo želi shvatiti. Mora se znati i da su se na trgu u blizini B entbašinog mosta još prije nekoliko godina uzgajale ćurke, a djevojke su pjevušile: «Zeleni se na Bentbaši trava...» Danas se na tom mjesti šepuri ponos luksuzne gradske gradnje. Redovi kuća koje su leđa okrenule Miljacki danas su izloženi zagađenju. Danas ispred ove elegantne publike vozi tramvaj. Pred kućnim vratima u centru grada još nedavno su članovi kršćanskih porodica sjedili u ljetnim mjesecima. Danas tu jedna nova građevina gura drugu. Visoke su kao tornjevi i sa njih se dobija lijep pogled na turs ke četvrti po obroncima. I turske četvrti polahko nestaju slijedeći trendove dolazećeg vremena. Lica sarajevskih predgrađa mijenjaju se pred razvojem industrije i željeznice. Jer u kotlini više nema mjesta za širenje, pa se mora ići u predgrađa, u ravnicu. Razvoju se morao platiti danak. Grad je za kratko vrijeme morao primiti mnoštvo ljudi, različitih životnih stilova i navika, i usvojiti nove standarde, pa stoga nije čudno da je u tom procesu bilo uništeno ponešto od veće ili manje kulturne i umjetničke vrijednosti, a nerijetko su i parkovi zamijenjeni rogobatnim novogradnjama. U novo doba nije bilo vremena da se promišlja o tim stvarima. Sve je to dio žrtve koju Orijent mora podnijeti pri susretu kulturom Zapada. Ipak, i takvi propusti napravili su tek neznatna oštećenja na lijepom licu glavnog grada zlatne Bosne.
BERNARD WIEMAN; BOSANSKI DNEVNIK, Kempten und München, Izdavač: Jos. Koeselschen Biblioteke, 1908. godina WIEMAN BERNARD, DAS BOSNISCHE TAGEBUCH, Kempten und München 1908. B. Wieman, pravnik iz Berlina, oduševljenje krajevima i ljudima koje je upoznao na svom putovanju po Bosni i Hercegovini, pretočio je na stranice svoga Bosanskog dnevnika. Kao jedan od rijetkih putnika koji dolazi bez predrasuda, Sarajevo doživljava kao san iz 1001. noći. U ILIDŽANSKOM KUPATILU Po povratku sa putovanja stižem na trku konja. Trešti vojna muzika, očito draga uhu dotjeranih ljudi koji su se ovdje skupili u velikom broju. Opet sam među ljudima! Užasno se stidim jer samo mogu zamisliti koliko je moj a brada neuredna, a kragna prljava. Osjećam se kao poludivljak koji je stupio među civilizirani svijet. Činjenica da je nedjelja uvečer, samo dodatno pojačava moju nelagodu. Taj me je osjećaj nagnao da sjednem malo podalje od ovih ljudi, koji ležerno jedu i piju. Ljut sam zbog toga. Sjećam se kao da je bilo jučer – po isto ovako vrelom danu, i u isto ovo vrijeme nalazio sam se u Trnovu, mjestu blizu Sarajeva gdje je smještena kasarna žandarmerije. Bio sam zaspao pored kancelarijskog prozora. Kada sam se p robudio, ugledao sam seljaka koji u luksuznoj kočiji vozi četvericu Berlinaca, elegantno odjevenih. U rukama su nosili fotoaparate i njihova postolja. Dojmila me njihova civiliziranost i elegancija. Željeli su se, cik -cak cestom, uspeti na zanosnu planinu Treskavicu, koju krunišu svjetlucavo bijeli vrhovi. Na mene je Treskavica ostavljala dojam mira i tajanstvenosti. Ovi ljudi moći će ići kočijom još samo malo, a potom će morati krenuti pješke. Ah, nadam se da ću ih ponovo sresti. Ne znam otkud mi utisak da su ovi ljudi nekako sudbonosni za mene. Prizor me je podsjetio na jednu moju nedavnu avanturu. Ne, nisam se vozio ni u približno elegantnoj kočiji. Naprotiv, bio sam prisiljen unajmiti seoska kola, u kojima se inače sijeno transportira. Na početku mi je b ilo zanimljivo, pa sam malo plesao i skakao, ali sam ipak većinu četiri sata dugog puta prema Ilidži – prespavao. Priznajem, malo sam bio ljubomoran na lijepu kočiju Berlinaca. Kola na kojima sam ja onomad putovao bila su toliko neudobna i toliko su trucka la, da sam priželjkivao kočiju postavljenu mehkim perjem. Utješila me činjenica da sam, bilo kako bilo, bolje prošao nego da sam do Ilidže putovao jašući makar i najboljeg konja. Još jedna pogodnost mojih kola bila je ta što su se veoma sporo kretala, što mi je omogućilo da uživam u ljepotama pejsaža, strmih obronaka i zelenilu šuma. Ovi prizori postepeno su nestajali kako smo se približavali ilidžanskoj ravnici. Bila je nedjelja kada sam stigao na Ilidžu, jedno veoma kultivirano mjesto. Imao sam pred odžbu o Ilidži još prije nego sam stigao, znajući da je to mjesto na kojem bih trebao nositi odijelo. Nažalost, nisam se odmah namjerio na elitnu gostionu, nego na neku birtiju u kojoj su priprosti ljudi pili pivo iz velikih krigli. Odatle sam odmah otišao . Lutajući ovim krajem, stigao sam do mosta željezne konstrukcije, preko kojeg je vodila pruga. On je premoštavao obale jedne prelijepe, velike rijeke. Na tom mjestu susreo sam lovca koji mi je pokazao pravi put. Prošao sam preko jedne bašče u kojoj su ljudi, očito već pijani, i dalje nemilice sasipali piće u svoja grla. Slijedeći put koji mi je lovac pokazao, našao sam traženi kompleks elitiziranih objekata, koji leže u debeloj, spokojnoj hladovini. Ovdje možete čitaonice pod visokim prozračnim svodovima i mnoge druge smirujuće kutke naći. Prizor ove ljepote i sklada zatekao me pomalo nespremnim, pa sam jedno vrijeme samo stajao, nijemo i otvorenih usta posmatrajući prizor koji kao da je iz mašte pobjegao. Kada sam se malo pribrao, izabrao sam jedan položaj sa kojeg bih još bolje mogao osmotriti ovu ljepotu. Orkestar na otvorenom svira smirujuću melodiju, a iza mene, na lijepoj i širokoj verandi, sjedi visoko društvo Sarajeva. Među prisutnima dominiraju oficiri sa svojim damama. Na svim stolovima su male lampe, konobari užurbano hite uslužiti goste, a na debelom travnatom tepihu Amor izvodi razne vragolije,
čineći ovaj ambijent više nego pogodan za zaljubljivanje. Pogled mi pada na sto za kojim sjedi veselo društvo svećenika, koji piju pivo i vino. Mladi vikar pažljivo jede svoju lubenicu, a najstariji svećenik pripaljuje već četvrtu cigaru. Nimalo mu ne zavidim. Naprotiv, radujem se što si je priuštio ovako lijep nedjeljni užitak. Pridružili su im se neki oficiri... Uskoro ću odavde vozom krenuti ka centr u Sarajeva, gdje ću, nadam se, do uvečer uspjeti pronaći svoga prijatelja.
Boravak u Sarajevu Skoro dvije sedmice, dvije lijepe, nezaboravne sedmice sam ovdje proveo. Pred kućom moga prijatelja dočekala me lepršajuća njemačka zastava. Vi, dragi prijatelji, koji niste kroz tuđinu prolazili, vi ne znate kako je usamljenome u duši kad ga u tuđini njegove stare boje pozdrave. «Kod kuće!», šapućeš ushićeno u sebi i sjećaš se da si takvu zastavu nedjeljom ujutro u svojoj bašči isticao i koliko su samo puta o ve boje uveličavale raspoloženje svečanih dana. Kada tvoja duša iseli, jedan dio nje uvijek ostaje tamo gdje ti je dom, tamo kuda hode putevi tvoga djetinjstva. Kada po velikom moru putuješ, gledaš u svaki brod koji ti ide u susret. I ako tada na njima ugledaš svoje boje, osjetiš kako ti jedna nježna ruka miluje obraze; može to biti ruka majke, ali i ruka neke lijepe žene koju ti domovinom nazivaš. I nekakvo nesvakidašnje veselje te tad spopadne. Ali misterija tog čudnog veselja ne može se realno iskazati n iti utvrditi, kao što se to ne može ni sa jednom od onih najuzvišenijih i najdubljih pojava. Bio sam kod kuće! Johann – da, baš Johann – tako piše na vratima. Reče mi: «Zdravo, gospodine doktore, sve je spremno i...» Tada mu sa osmijehom upadoh u riječ: « Johann, ja Vas poznajem, vidio sam Vas u snu prve noće koju sam proveo na putu ovamo. Doduše, bili ste u tom snu malo mršaviji. A sada samo znam da moram popiti kafu, baš kao što moram i spavati». Na to se Johann nasmija i klimnu glavom. Kada se pojavi nj egova žena, upitah je: «Gdje je moja patka?» Tada se i ona nasmija i reče: «U dvorištu je. Još se raduje životu iščekujući svoju smrt». .... Poslije doručka prošetah mirnom ulicom, zatim obalom Miljacke do keja, pa pored uglednog muškog kluba i zabačenog v ojničkog kasina stigoh do uske ulice koja uzbrdo vodi u turski kvart. Znam da ću jednom kada dođem kući najveću čežnju osjećati upravo prema tom kvartu. Već sam govorio o tome koliko ulice oko Jezera i Jajca volim. Po tim ulicama ne vozi nijedno auto, ne č uje se žamor ljudskih glasova niti na otvorenim prozorima ima cvijeća. Ovdje je nekad neki neobičan mir sa mnom razgovarao. Danas su ulice šire, a kuće mnogo više. Pod mojim nogama leži grad koji ima električni tramvaj, klub, kasino, velike hotele, sinagog u, katedralu, protestantsku crkvu i vrlo impresivne zgrade Vlade. A nekad je to bio jedan prostrani grad u zelenilu. Kada biste ga posjetili u noći obasjanoj mjesečinom, kao što sam ja, bili biste sigurni da ste potpuno pobjegli od ostatka svijeta. Preko drvenih ograda gledao sam u krune starih stabala. Uvidio sam da ovdje nijedna bašča nije njegovana brižljivim vrtlaskim rukama; sve su pomalo divlje i iz njih se ne čuje cvrkut ptica. Šetao sam ovuda potpuno sam. Muškarci su već otvorili svoje dućane i radionice na Čaršiji. Žene su bile u kućama, iza prozora kroz koje pogled nije mogao doprijeti ili su sjedile na travi ispod drveća, u sjeni skrivenih bašči. Čak se i potpuno pokrivene žene, u pratnji sluga, rijetko mogu vidjeti na ulicama. Žene ovdje brzo koračaju; noge gospodarice su nježne, a ruka u rukavici koja drži suncobran izuzetno je mala, a sluškinje nose teško, plavo odijelo i žute čizme. Katkad su prolazile male djevojčice profinjenih i nježnih lica noseći posude za vodu put česme na ulici; m ališani se igraju na ulici; malo veće djevojčice napola su pokrivene; one me ni ne gledaju idući gipko i nedostižno.
U muslimanskom kvartu Samo jednom se desilo da me je jedna četrnaestogodišnjakinja začuđeno posmatrala. Desilo se to u osvit jednog ljetnog jutra dok sam u blizini bašče njene roditeljske kuće svirao frulu. Njena kuća nalazi se sa strane ulice i do nje se dolazi jednim zelenim putem. Odatle sam imao čaroban pogled – prvo na groblje, da bi se potom spustio do crnih krovova turskih kuća oiv ičenih zelenilom, pa na grad i
dalje, preko rijeke, do istih ovakvih kuća koje, razasute između stabala, izgledaju sve jedna tajanstvenija od druge. Ovog jutra nebo je prelijepe plave boje, a planine se kupaju u nježnoj zelenoj. S moje lijeve strane u polu luku leže kamena brda, sjajne bijele boje. U tvrđavama, smještenim po tim brdima, borave vojnici. Obrisi planina su blagi; taj prizor podsjeti me na prelijepi grad Tirol. Ovdje možete baciti pogled bezbroj puta i uvijek će biti drukčije, jer je duh Orijent a raširen u ovom jedinstvenom planinskom gradu. Dakle, ovdje sam sjedio i na svojoj fruli svirao pjesme moje domovine kada je došla mala djevojčica koja je to slušala, ljubopitljivo me gledajući. U svojim mislima dao sam joj ime Sulajka. Svojim nježnim rukama pridržavala je mahramu; nekoliko loknica palo joj je na čelo, a sjajnim očima zahvaljivala je na ovom jutarnjem pozdravu. Potom je sišla zelenim putem i, još jednom se okrenuvši, pogledala me iznenađeno i začuđeno. Tada se u mene uvukla neka duboka tug a. «Odakle dolaziš?», pitale su njene oči. «Dolaziš li od dobrih ljudi? Bi li oni mene mogli zavoljeti? Moram li vas se plašiti?» Zatim je, imajući još uvijek taj pogled, nestala ispred mojih očiju. Tuga je postala još dublja. U mislima sam doživio usamlje n i tužan život ovog ljudskog djeteta. Na um mi je tada pala sjetna pjesma koju mi je nekoć jedna ljubazna djevojčica ispjevala: Ljudi kažu da morala bih biti žaljena Zato što sam nesretna Ali ljetna vremena donose meni Sreću duševnu I pobjedu utješnu Muslimanska žena je ponizna, odana i zahvalna. Tako mi je pripovijedala žena hirurga koja posjećuje njihove zatvorene kuće. O prijatelji, bolje je da u mladosti suncu zakoračimo i sav strah utopimo na krilima naše duše i da vesela nada zauzme naša srca. Iz ovog zelenog dijela grada prošetao sam do trgovačkog centra. Ovdje se najbolje ogleda duh Orijenta. U jednom sokaku smješteni su pekari, u drugoj obućari, u trećoj kazandžije, u četvrtoj trgovci jorganima itd. Kuckanje kazandžija čuje se izdaleka; kada prođ ete njihovom ulicom učini vam se da upravo iz tog kuckanja i zvonjave izranjaju lijepe džezve i fini tanjuri sa virtuznim arabeskama, pa vas spopadne nekakva sreća. Zasigurno ćete ovdje budni sanjati o srednjem vijeku i, rame uz rame, šetati sa prijateljim a Hansa Sachsenova, sve dok ne susretnete Arapa, čija je glava također u oblacima, samo što on razmišlja o nekim drugim zemljama. Njihove zastave sa kojima su na konjima pred vezirima hodili su izgubljene, ali se od mnogih starih običaja zasigurno neće lah ko rastati. Ovdje vas još uvijek, poput prelijepog šarenog ćilima, okružuju bazari. Kada bih to morao što bolje dočarati rekao bih das zamislite jednu šarenu krojačku radionicu u kojoj vam ležerno uzimaju mjere za odijelo, zatim zamislite šta sve leži u r adnji obućara kada dođete da pitate za svoje kalupe. Pomislite i na sahadžijsku radnju, pekaru i sve ostalo što se može vidjeti u zanatskim radnjama ili trgovinama. U malom području, koje biste prepješačili za samo desetak minuta, svim ovim ljudima ste tol iko blizu da im možete pružiti ruku i upitati ih: «Ma, majstore, šta će to biti, radi li i Vaš novi momak tako dobro?». Onda dalje zamislite da je kod majstora uvijek u posjeti neko od njegovih prijatelja, komšija ili ostale gospode koji su tu došli da s n jim ispuše cigaru ili popiju kahvu, pa izgleda da svaki od tih majstora radi iz pukog uživanja ili zabave. Ove ulice vam daju dojam jednog šarenog, svjetlucavog ćilima, one su živahne, uske i tople, a u jutarnjim satima vrve od ljudi u živopisnim odijelima . Žene rijetko dolaze: kod pekare i prodavnice voća, međutim, stoji jedan potpuno prekriven lik.
Lubenica se ovdje jede uz veliko uživanje, a ulični prodavač limunade kreće se kroz vrevu sa svojom drvenom grdosijom. Ljudi sjede oko česme i uživaju u okrepi od sunca i raduju se životu pjevajući jednu lijepu pjesmu. U hladnom skladištu robe kupio sam deke za skori odlazak u kamp. Koristeći se svojim rječnikom uspio sam, u jednoj nadasve ugodnoj kupovinu, pazariti pušku, kao mahrame sa ovdašnjim vezom – poklon ljudima koje volim, i u čijem ću ljetnjikovcu, u procvjetalim poljima Njemačke, uskoro biti. Radnju u kojoj sam kupio ove mahrame, ukrašene zlatovezom, rado sam posjećivao. Ona se nalazi u blizini jedne predivne džamije. Prilikom svojih jutarnjih šetnji , rado uđem u prodavnicu za mahramama zlatom izvezenim. Ova prodavnica nalazi se u blizini imponzantne džamije, koju je jedan ovdašnji muslimanski velikodostojnik izgradio kako njegovo ime ne bi bilo zaboravljeno. Džamija je prava oaza mira u moru buke, tako svojstvene trgovačkim kvartovima. Lipa u džamijskom dvorištu širi svoje grane iznad mistične česme, darujući ljudima zaštitu od vrelog sunca. Zauzeo sam mjesto na klupi u njenom hladu i posmatrao ljude kako izvršavaju ritualno pranje (uzimaju abdest) pr ed molitvu. Ovdje su siromasi ravnopravni sa onima koji nose bogate ogrtače, kao i sa vlasnicima automobila, o čijem statusu govore njihovi teški zlatni lanci. Oni u savršenom redu sjedaju na kamene klupice pored česmi i peru noge, ruke, vrat, uši i glavu. Nakon toga redaju se u redove u džamiji i u džamijskom predvorju kako bi obavili molitvu. Pogled mi pada i na mnoštvo cipela, opanaka i druge obuće koju su skinuli prije ulaska u džamiju. Okružen ovim mirom uživam slušajući pobožne zvuke koji prate ovu molitvu. Zadivilo me je kako se harmonično, u isti tren, savijaju i ustaju, da bi ponovo pali ničice, dodirujući čelom pod. Ispočetka sam se ovom ritualu malo smijao, ali moram priznati da je i mene, kako je molitva odmicala, obuzimao osjećaj uzvišenosti. Muslimani mnogo brinu o čistoći tijela. To i nije tako loše ako znamo da je tijelo posuda u koju je duša smještena. Samo pet minuta od ove džamije nalazi se ulica Franza Josepha. Tu ćete naći moderna zdanja, hotele, kafane i šarene prodavnice u kojima može te kupiti razglednice. Kupio sam nekoliko tih razglednica i poslao svojima. Dok sam ih pisao, moje misli su bile na svetom i tajanstvenom «ostrvu» turskog kvarta, na kojem «galame» trgovačke ulice i gdje istovremeno možete sresti blaženi mir. Blizu ove ulice nalazi se katedrala u koju sam morao ući kako bih svome srcu domovinu pokazao. Neposredno kraj katedrale nalazi se i pravoslavna crkva, ukrašena mnoštvom šarenih slika, freski i ikona. Šetajući alejom duž Miljacke sreo sam pravoslavnog popa. Inače, n a lijevoj obali rijeke blješte kupole sinagoga, dok neupadljiva protestanska njemačka crkvica zrači diskrecijom i skromnošću. Obišao sam dva kruga ovim šetalištem, napojivši dušu tolerancijom koju svjedoči blizina džamija, crkvi i sinagoge. Možete pomisliti da su moja uvjerenja preširoka, ali ja doista vjerujem da su svi ovi ljudi, ma kako se molili, blizu Bogu. I to mi niko neće oduzeti. Ljudima koje sam sretao rekao bih kako sam oduševljen njihovom širokogrudosti i dobrotom. Oni bi tada skidali svoje maske i oklope i otvarali mi srce, Da, zaista smo svi dobrodušni, plemeniti i čisti rođeni! Poslije ovog uzvičnika zastanite, napravite dugu pauzu i neka ona potraje sve dok ne shvatite ispravnost mojih riječi i stavova. Tek kada to razumijete, bit ćete do brodošli u «klub» i moći ćete ravnopravno sjesti za «sto» sa ovim ljudima, kao i sa strancima koji su shvatili njihov mentalitet. U ovoj «kući» (pisac misli na grad op.pr.) ugodnije je mnogo nego u prelijepoj Prinčevskoj ulici (Princessstreet) u Edinburghu . U Sarajevu sigurno nećete naići na nezanimljive sagovornike. Italijanski konzul pripovijedao nam je o nostalgiji koju osjeća za svojom zemljom drevne i prebogate kulture i lijepih žena; mali Japanac opet kako i u Japanu imaju prastare šume, baš kao i u B osni; vrijedni službenici govorili su nam različite činjenice, pomoću kojih sam sklapao mozaik za sliku ove zemlje...
Čak i nakon razgovora sa malim čistačem cipela, obučenim u tursku nošnju, osjećao sam se pametnijim. Poslijepodneva sam provodio kod kuće, a večeri kod prijatelja. Pozdrav tebi, vesela plava djevojko! Pozdravljam vas, veseli ugarski mladići, sa kojima sam lumpovao uz svirku i pjesmu! Pozdravljam sate koje sam proveo sa vama, o temperamentni vojnici, u kojima me čardaš u život vraćao! Neću te zaboraviti, crnooko djevojče, koje si plesala opijena bliskom ti muzikom! U tvojim sam očima nazirao nepregledne stepe tvoje postojbine! Vratit ću se opet da obiđem još koji krug ovim šetalištem, a kod Vas ću,ekselencijo, ponovo na čaj svratiti i ugarske pjesme pjevati.
Bertolini Gino, Muselmannen und Slawen. Dalmatien -Kroatien-Bosnien und Herzegowina, Autorisierte uebersetzung aus den italienischen von M. Rumbauer, Leipzig 1911. Muslimani i Slaveni. Dalmacija -Hrvatska-Bo9sna i Hercegovina., GLAVNI GRAD BOSNE U Sarajevu, ne samo u gradu nego i u okolini, od svih konfesija muslimanski živalj je najbrojniji. Brojčano, njih ima koliko svih ostalih zajedno. Ovdje ima šest okruga i dvije provincije, od kojih su najmnogoljudniji Tuzla, Travnik i Banja Luka. Od svih drugih područja na austrijskom Balkanu, bit islama može se najbolje i najispravnije izučavati baš u Sarajevu. Duhovni vođa ovdje je reisu-l-ulema, čiji se rang najpribližnije može uporediti sa katoličkim nadbiskupom. Oni, kao i apostolski izaslanik za sla venske krajeve Balkanskog poluostrva te mitropolitski nadbiskup (grčko ortodoksni), rezidiraju u Sarajevu. Katolički biskupi su u Mostaru i Banja Luci, grčko -ortodoksni u Mostaru, Tuzli i Banja Luci. Od dva miliona stanovnika u Bosni i Hercegovini 21 posto čine katolici, a muslimani 35 posto. Već na prvi pogled u Sarajevu su uočljivi tragovi zapadno -evropske civilizacije, što je vidljivo već kroz garnizon koji broji 3.000 vojnika. U gradu živi oko 50.000 stanovnika. Šiljasti tornjevi munara smjenjuju se sa obeliscima zvonika; izranjaju lijepe i prijatne bašte... električne lučne svjetiljke... električni tramvaji... složene piramide flaša od mineralne vode... elegantnim kočijama upravljaju elegantne dame... Ima se osjećaj da se sa Sjevernog rta, najsjevernije evropske tačke, ulazi u Oslo. Zaboli spoznaja da tako brzo dolazimo u dodir sa konvencionalnim formama i običajima jednog kosmopolitskog svijeta. Prebrzo! Oslobađanje iz začaranosti, međutim, nije konačno. U Sarajevu islam spašava poeziju. Ovdje usred grada često možemo vidjeti natpisi na kojima su imena međunarodnih filijala i hotela prve klase. Ipak, muslimanski bazari i groblja te 94 džamije, to lelujanje u turskoj nošnji, došljacima se čini kao prelijepa oaza jedne posebne kulture. Ovdje se život musli mana održao netaknutim. Već iz toga se da zaključiti kako je on žilav i plodan. Radnje se zatvaraju kad su svečanosti, a kada je to ovisi o vjerskoj pripadnosti vlasnika. Petkom Turci zatvore dućane, subotom Jevreji, a nedjeljom kršćani. U Sarajevu, inače, ima više od 5.000 Jevreja, a njihov broj u cijeloj Bosni i Hercegovini je oko 10.000. Dvije paralelne ulice veže širok hodnik koji se proteže kroz jednu golemu zgradu. Tu se nalazi neprekidan red radnji gdje se roba u trgovinama tkanina, mahrama, knjiga, oružja, srebrnine i sl. nudi na prodaju. U izlozima sjede radnici. Ovo je poznata čaršija u kojoj orijentalni način života doživljava svoj vrhunac. Krećući se prema drugoj strani, nailazimo labirint raskrsnica od koji vode mnogi putići. NAJVEĆA DŽAMIJA SARAJEVA Ovdje su trgovci većinom Turci. Najveća sarajevska džamija, Begova džamija, nalazi se u blizini. Pred očima kupaca izloženo je na prodaju meso, žitarice, sijeno, jaja, voće i povrće... U blizini su i kafane pred kojima nema ni ograda ni stolova. Na večer tu na bugariji zasvira narodni pjevač i zapjeva muslimansku junačku pjesmu, pripovijedajući tako narodne predaje. Obično sebe prati muzičkim instrumentom talambasom. Ponekad se priključi i posebna frula, ovdje zvana zurna. Općenito, Turci imaju izuze tno fin smisao za muziku, kao i za druge umjetnosti, premda o procvatu vlastitih umjetničkih djela još uvijek ne može biti govora. Pjesme su im po pravilu melodične: inspiracija je često nježna i uzvišena. Upadljivo je, međutim, često ponavljanje, kao i ti tranje glasa – tremolo. U Sarajevu, baš kao i u svim drugim muslimanskim gradovima i zemljama, kafana ima veliki značaj. Naziva se – kahva. Stalne mušterije imaju svoje posebno mjesto. Po običaju, ispijena kahva ne plaća se odmah, nego nakon nekoliko mjese ci, većinom 23. aprila i prije bajrama. Turska kahva je
poznata u svijetu. Smije se samo malo pržiti – tvrde upućeni – jer ako se prži toliko da zrno kahve potamni, napitak izgubi specifičan ukus, jačinu i aromu. Ovo je dobar savjet za domaćice! Jedna šolj ica kahve u Sarajevu košta 8 do 10 pfeninga; dok se selima cijena kreće oko 3 pfeninga. DUHAN I KAHVA Muslimani najviše piju kahvu. Većina njih popije čak i 50 šoljica dnevno... Već vidim barem isto toliko vlasnika lječilišta i banja koji preporučuju li ječenje. Ali to još nije sve! Ne popije se nijedna šoljica kahve, a da se uz to ne ispuši barem jedna cigara. I burmut je omiljen. I žene puše, kao i djeca: ako su dobro odgojena neće zapaliti pred roditeljima. Odgojena djeca i govore samo ako ih odrasli n ešto pitaju. Muškarci vole duge lule. Starce najčešće možemo vidjeti sa nargilama. Svi puše! Da bi svojim mušterijama dali više vremena potrebnog za ispijanje kahve, vlasnici su po zidovima svojih radnji postavili zvonca koja se mogu čuti u susjednoj kafan i... Nije rijetko čak ni to da brijač u kafani nauči svoj zanat. Pomislite samo šta bi Figaro izveo u ovim uvjetima. Opet mi na um pada onih pedest vlasnika lječilišta. Jedan nam objašnjava dosege hidro električnog kupatila, drugi vitla stotinu švedskih g imnastičkih sprava kao da su igračke. Treći čak nosi veliki mijeh kako bi liječio jadne muslimanske živce. Ali, to ovdje ne dolazi u obzir. Živci su jako zdravi u ovim zemljama! Uostalom, muslimani imaju veoma malo povjerenja u doktore, što zasigurno nije bez utjecaja na njihove živce. Oni više vjeruju hamajlijama nego doktorima. Oni potpuno izbjegavaju alkoholna pića, iz čega proizilazi kako alkohol škodi. Od djetinjstva vježbaju igrajući se napolju, pod vedrim nebom, najčešće bacajući kamen, a nekad i kop lje. Izlete u prirodu (vesele teferiče) strašno vole. Istovremeno nastoje izbjeći svaku situaciju u kojoj bi se mogli uzrujati. Muslimanski misticizam, vjera u tajanstveno, naročito sudbinu, drži ih mirnima. Da bi se izradila jedna hamajlija napiše se n ekoliko redaka ih Kur'ana, to se stavi u tkaninu, zapečati voskom i – hamajlija je gotova. Takva se zamota u malo crvene tkanine i nosi se na srcu. Nerijetko je objese i konjima oko vrata. Hamajlija je primarno zaštita od zlog duha, služi i kao zaštita ljubavi te pomaže da žena, koja je buket ruža, ne ostane bez cvjetova (neudata, prim.pr.). Služi i kao osveta za nevjeru. Pripovijeda se da je jedan prevareni mladić bacio tri hamajlije, jednu vjetru, drugu vatri, treću vodi. Lijepa nevjernica ispaštala je gr ijehe kroz smrt. FIGARO U KAFANI Druge ulice – druge zemlje! Štandovi su napravljeni od dasaka na kojima su postavljeni tanjiri, a na njima su izloženi oni crvenkasti i poluprovidni, kao med slatki slatkiši, koji se za zube nemilosrdno lijepe. Ko li ih j e izmislio? Možda zubar? Na drugim štandovima nude se se različite okrugle torte. Postoje i radnje koje trguju ćilimima, fesovima i tkaninama za izradu turbana! Možete ovdje vidjeti i bijedne rupe gdje brijač svoj zanat obavlja! Ponekad se tu uđe na partij u razgovora, baš kao što se nekada radilo po italijanskim apotekama. Samo što su Turci daleko manje brbljivi i daleko manje pakosni. Posmatrao sam ih dugo, satima. Oni mogu cijeli dan da sjede a da se i ne pomaknu. Često vlada duga šutnja, dugi odmor. Skor o uopće ne gestikuliraju dok govore i ne prave ishitrene i nagle pokrete. To su ljudi koji se neće rado izložiti radoznalosti drugih. Uočljiva je namjera svih da se odmore i opuste. Odmah je jasno da se radi o civilizaciji koja se razvijala na drukčijim o snovama od naše i koju mi ne možemo potpuno shvatiti. Dječaci su ovdje vrlo živahni. Provlače se kroz gomilu na sve strane. Oni ovdje ostaju djeca mnogo duže nego u drugim krajevima. Muslimani su gostoljubivi, široke ruke, mnogo drže do date riječi, a za familiju su iskreno i nježno vezani. Muslimanska duša je, općenito, odlučna i vesela i zrači dobrim i jakim unutrašnjim životom. Ko duboke i čvrste principe ima, neće naškoditi čovječanstvu!
Namjeravam se prepustiti rukama jednog turskog brijača. To je svak ako dokaz hrabrosti. Jer on dobro zna kako bi me sredio. U RUKAMA TURSKOG BRICE Riječima se nismo mogli sporazumjeti. I «rječitost» naše gestikulacije je zakazala. Niko od trojice pajdaša koji su tu nezainteresirano sjedili i «ubijali» vrijeme nije se u miješao u ovaj naš pokušaj konverzacije. Unutrašnjost obe brijačke radnje potpuno se razlikuje od brijačnica po našim gradovima i selima. Način na koji su složene britve, noževi i drugi brijački alat, podsjećaju me na neki obdukcijski kabinet. Sjedam u stolicu, pa šta mi Bog da! Nakon što mi je brico promijenio «lični opis» vratio sam se kod gospodina Straltona i gospodina Heddona. Ne izlazi mi iz glave da mi je obrijao zolufe, da mi je skinuo mnogo više kose nego što sam želio. Pas mater! Ko je uopće brici rekao da ja nosim turban. Imam osjećaj da mi je skinuo kožu s glave, kao što se to radi svinjama. Možda je pomislio da sam umjetnik -folirant. Iz Italije. Već je predvečerje. Mujezin sa munare Begove džamije poziva na ritualnu molitvu. Allah! Allah! ČISTOĆA I ZEKAT U muslimanskom svjetonazoru pranja imaju dvojaku bitnu ulogu: ona čiste i tijelo i dušu. Oni lice, vrat, usta, ruke i noge peru pet puta dnevno prije molitve. Niko ne stupa u džamiju prije nego što očisti svoje tijelo. Zato su džamije uglavnom građene u blizini izvora, rijeka, ili potoka. Nalazi li se musliman u pustinji, gdje nema vode, dozvoljeno mu je da svoje tijelo očisti pijeskom, praveći iste ritualne pokrete kao da se pere vodom. To se naziva – tejmum. Namet koji je svaki musliman dužan dati za siromašne zove se zekat. Zekat iznosi četrdeseti dio godišnjeg prihoda, a daje se u novcu ili u pšenici. Obaveza plaćanja zekata ustanovljena je jednako za muškarce i žene. Taj novac dobro dođe onim siromašnim. S Tim ciljem pri džamijama postoje po sebne ustanove, koje brinu o hranjenju siromašnih. Obaveza davanja zekata je stroga vjerska naredba i muslimani strahuju da ga ne prekrše. Predanje govori o jednom muslimanu kojem je izgorjela štala sa stokom. On je tada, u nijemoj pokornosti, rekao: « Mož da je ovako bolje. Možda sam Allahu dao manje nego što sam trebao.Uvijek je bolje dati više od propisanog nego biti u zaostatku.» Ova obaveza vrši se uglavnom jednom godišnje – prigodno uz Ramazan. MUSLIMANSKA MOLITVA Ramazanskom Bajramu prethodi mjesec posta i molitve, što datira još iz Muhamedovog vremena. Muslimani poste samo u ovom mjesecu. Kolektivne molitve posebno su važne u smislu vezivanja vjernika na tri velika praznika: Ramazanski bajram. Kurban – bajram i Mevlud. Mjesec posta – Ramazan – traje od početne do završne mjesečeve faze. On svake godine dolazi desetak dana ranije, tako da u 36 godina pada u isto vrijeme. Početak posta je u zoru, a kraj kada sunce zađe. Ta dva trenutka najavljuju topovska ispaljenja. Vjernici se u početku i kraju posta mogu ravnati i po svečanom glasu mujezina koji dopire iz visina džamijske munare. Bog je najveći! Samo je jedan Bog i Muhamed je njegov poslanik! Požurite na molitvu! Na radost! Bog je najveći! Nema drugog boga osim Njega. Prilikom poziva na molitvu mujez in se prvo okreće ka Meki, ka istoku, a onda i prema drugim stranama svijeta. Svećenstvo se kod muslimana dijeli na hodže, imame i muftije. Kao sinonim za molitvu nerijetko koriste izraz – dova. Jutarnja molitva naziva se sabah. Riječi molitve uzimaju se i z dogme, ali im je Fatiha uvijek prva. U džamiji muškarci čine jedan specifičan pokret rukama koji
simbolizira da u tom trenutku postaju gluhi na zov ovosvjetskih strasti – dižu ruke pored ušiju. Ženama je ulaz u džamiju zabranjen samo u pojedinim situacij ama. Muhamed a.s. je slijedio tragove arapske kulture i tradicije time što je ženama propisao nošenje vela. Nijedan tuđin muškarac ne smije vidjeti lice žene, čak ni kada dođe u kuću. Čak se i stil građenja kuća prilagođava ovom propisu, što se očituje u v isokim zidovima koji opasuju dvorišta, gustim neprozirnim gelenderima na prozorima i zatvorenim balkonima. Posjetilac svoj dolazak najavljuje udaranjem metalnom halkom u vrata. Ta se halka naziva zvekir. Muslimanke važe kao pametne i čestite žene, kao i odlične domaćice. UNUTRAŠNJOST DŽAMIJE Džamije su zastrte skupocijenim ćilimima. Sarajevo je inače poznato po tome što se ovdje izrađuju prelijepi ćilimi. Takvu kitnjastost možete vidjeti samo na ćilimima i kaligrafskim radovima. U džamiji nema luksuza u smislu slika, zlata, mermera... U selima često možete sresti drvene džamije. U blizini džamija nerijetko se nalaze mauzoleji – turbeta. Džamijsko dvorište diči se imponzantnim tornjem kojeg krasi sat podešen da pokazuje tursko vrijeme. Sva ova dobra, džamije i ustanove oko nje, izgradili su bogati muslimani: begovi, sultani, paše, veziri i age. I ta dobra funkcionišu kao zaklade ( vakufi ). Begova džamija u Sarajevu dio je Gazi Husrev -begovog vakufa. Ta džamija, kao i Karađozbegova džamija u Mostaru i Fer hadija u Banjoj Luci veoma su bogate džamije. Džamije uglavnom imaju oblik citadele. U Sarajevu ima i derviška tekija koja pripada Islamskoj zajednici. Nedaleko od tekije nalazi se džamija ispred koje je mauzolej ( turbe). Dvorište je prepuno svakojakog cv ijeća i vinove loze. Džamije i prateće ustanove finansiraju se preko posebne uprave, koja je pod austrijskim nadzorom. Bogati musliman u džamiju ide u društvu familije i u pratnji onih koji rade za njega. Za vrijeme molitve musliman klekne četiri, deset, t rinaest puta. U tom ritualu pokazuje se čvrstina i odlučnost muslimanske duše, a istovremeno i predanost potčinjavanja duha, što je osnovno obilježje muslimanske vjere. To je i logično jer sam korijen riječi « Islam» znači predanost. Takvu predanost prate neumitno konzervativni nazori kod Muslimana. Čak i kada je u pitanju računanje novca (groš, para, akča, dvadesetica, taler...) i mjerenje na vagi ( Dka = 4 ½ kg ) najradije se oslanjaju na stare običaje. S druge strane, kamen u Kabi, gdje se okreću za vrijeme molitve, daje im čudan osjećaj prema sudbini i čudnu spremnost na mirenje s onim što im je suđeno. Nikad ih ne spopadne sumnja, kajanje ili strah. O svemu što je bilo, jeste i bit će brine Allah! To mu je dužnost koju je sebi propisao. Stoga je lahko r azumljivo kako oni često postaju heroji i mučenici. Spremnost i poslušnost – kombinacija ove dvije vrline rezultira time da oni mogu izvesti revoluciju, bez krvi i ubijanja, a potom se ponovo vratiti svome konzervativnom načinu života. U individualnom životu, kao i u životu zajednice općenito, radije se drže ustaljenog smjera nego što su skloni zaokretima. Kurban – bajram slavi se u čast Abrahomove (Ibrahimove a.s.) spremnosti na žrtvu. Svaki musliman tada lično žrtvuje barem jednog ovna. Kurban i znači žrt vovanje. Ko nema novca da kupi ovna, on simulira klanje životinje. Obred se vrši nakon jutarnje molitve. Taj dan žrtvovanja pada na isti dan kada se vjernici – hadžije skupljaju u Meki oko Ka`be da bi izvršili posebno propisanu vjersku dužnost, nakon koje i oni žrtvuju životinje. Kurban – bajram pada dva mjeseca i deset dana nakon Ramazanskog bajrama. Meso zaklanih životinja daje se siromašnim muslimanima. Hodočašće u Meku prakticiralo se još prije Muhameda. Hodočastili su i tada Arapi Sveti hram u Meki, ali bez jasnog i direktnog vjerskog poticaja. Moglo bi se reći da je taj ritual bio prije tradicija nego vjerski – obred, za kojeg su oni smatrali da počiva na osnovama koje je ustanovio Ibrahim.
Hram kojeg su podigli Ismail i njegov otac Ibrahim, crni kame n i vrelo Zem – zem bili su materijalni ram za stvaranje novog panteizma. Muhamed je potvrdio obavezu ovog, hodočašća. Ustanovljavanje obaveze hodočašog rezultiralo je snažnim razvojem ove neplodne regije, koja leži usred pustinje. Muhamed je također potvr dio svetost crnog kamena koje je, po njegovom učenju, pokazao uzdizanje meleka. «Ko moj mezar posjeti, kao da me je za života obišao», rekao je poslanik. Putovanje na hadž u Meku ovdje obično počinje četvrtog dana Ramazanskog bajrama. Prije nego što krene na put, hodočasnik sačinjava testement i oprašta se od rodbine i prijatelja, moleći ih da mu oproste ako im je nekad nanio zla ili nepravde. Gomila vjernika izlaze na ulicu kako bi ispratili hadžije i uzvikuju: Allahu ekber! Allahu ekber! Potom zajedno s n jima odlaze u džamiju. Tamo ih dočekuje muftija i drugi uglednici vjere, kao i kadije, učitelji, djeca... Svi oni se mole s hadžijama, nakon čega i počinje dugi put za Meku. Do Istanbula se putuje danju, a odatle, poslije prvog dužeg odmora, po noći, kako bi se izbjegla dnevna žega. Katkad se desi da ove karavane napadnu beduini... Kada hodočasnici ugledaju zidine Medine, zastanu kako bi se očistili i oprali, kako bi s poštovanjem ušli u to mjesto. Zatim odlaze u Poslanikovu džamiju, poljube zemlju, obiđu n jegov mezar i stupaju na molitvu. Poslije ove međupostaje, nastavlja njihov put u Meku. Oni sada mogu birati dvije ceste – staru, koja vodi kroz pustinju i kojom treba deset dana putovanja do Meke, i novu koja se račva za Džidu, mjesto gdje je mezar plemen ite majke Have. Oni koji su izabrali novu cestu, nakon dolaska u Džidu imaju još dva dana putovanja kroz pustinju do Meke. Većina se ipak odlučuje krenuti starom cestom. Ovuda kreću i sultanovi vojnici, koji svake godine nose u Meku vrijedne poklone i koji usput štite hodočasnike. Kada ugledaju obrise Meke, vjernici silaze sa svojih kamila, kako bi u sveti Grad ušli pješice i što poniznije. Sedam puta kruže oko Kabe, svetog mjesta za muslimane. Kompleks oko Kabe ima 17 ulaza, sedam munara, 150 kupola koje s toje na 500 mermernih stubova, povezanih impresivnim lukovima. Otprilike tri stuba nose jednu kupolu. Čitav ovaj monumentalni kompleks okićen je arabeskama i kaligrafijom. U centru stoji Kaba – Bejtullah. Do nje vodi sedam ulaza. U istočnom uglu Kabe nalaz i se crni kamen, kojeg hodočasnici ushićeno ljube. Kaba – ova najvažnija drvena relikvija, prekrivena je pokrivačem izvezenim zlatnim i srebrenim harfovima. Ti prekrivači, zlatnim i srebrenim citatima iz Kur´ana ukrašeni, izrađuju se od sredstava koje daje sultan. Ćilimi od prethodnih godina predaju se čuvarima ove relikvije, koji ih dijele na komade. Te komade kupuju hodočasnici i daruju ih džamijama u svom kraju. Po predanju Ibrahim a.s. je Meku sagradio na izvoru Zem – zem, izvoru kojeg je našla njegova žena Hadžera, izvoru koje gladne hrani, žednima utažuje žeđ, a bolesne iscjeljuje. Ovo mjesto je Hadžeri i Ibrahimu pokazao golub, po volji Allahovoj. Vodu Zem – zema toči hodočasnik i nosi je svojoj kući kako bi je podijelio rodbini i prijateljima. Ovaj izvor dubok je 50,25 metara. Voda je veoma ukusna. Crni kamen je, po legendi, nekad bio bijel kao mlijeko i blještav kao sunce, ali je vremenom, zbog grijehova djece Ademove – pocrnio. Arefat, visoravan udaljena tri sata od Meke, posljednja je stanica hodo časnika. Za vrijeme dok hadžije vrše obred na Arefatu, vjernici iz njihovih mjesta u džamijama mole za njihov sretan povratak. Cijela zajednica svečano dočekuje povratak hadžija i prate ih u veselju sve do njihovih kuća. Rođendan poslanika, Mevlud, pada 12 . dana mjeseca Rebiul – evela. Ovog se dana džamije ukrašavaju kao na Ramazanski ili Kurban – bajram. Na sami obred bogati muslimani u posebnim posudama donose slatki napitak, kao znak sjećanja na slatko šerbe koje je majka poslanika popila nakon poroda. Vjernici se na taj dan mirišu ružinom vodicom, kojom su meleci poprskali poslanikovu majku poslije poroda. Kod Muslimana je veoma pohvaljeno nošenje brade. Imam bez brade uopće ne bi uživao ugled u svojoj zajednici. Kada se grešnik želi pokajati on pušta b radu i o tome javno u džamiji obavještava prisutne.
Poslije toga, u cilju svog pokajanja, čini i druga dobra djela: posjećuje bolesne, moli za mrtve, udjeljuje siromašnima...
RITUAL U VELIKOJ DŽAMIJI U SARAJEVU Uvečer je svečani glas sa munare Begove dž amije pozvao vjernike na molitvu: Allah! Allah! Cijela džamija blistala je osvijetljena u ovoj noći. Narod je stizao u grupama. Ispod stogodišnje lipe žuborilo je pet mlazova prelijepe fontane. Prije ulaska u džamiju vjernici peru vrat, lice, ruke i noge i brušu se velikom plavom tkaninom. Stiče se utisak da se ova masa ljudi priprema za ulazak u veliku salu gdje će se održati neka fešta. Muškarci su u specifičnim hlačama – čalširama i u košuljama bez rukava. Na glavi su turbani i fesovi. Mirno, tiho i str pljivo ulaze kroz džamijska vrata. Prije stupanja u predvorje skidaju obuću i mirno zauzimaju mjesta. Nezamislivo nam je da ovakva ustanova postoji bez gardarober – službenika koji brine o odloženoj obući i odjeći. Ipak, sve funkcionira. Pogled mi se ponovo vraća na ulaz, gdje sve skladno i dostojanstveno izgleda. Na ulazu svako prepoznaje svoju obuću, baš kao što Bog, uprkos daljini, raspoznaje svoje vjernike. 16 Vlada savršen red, sve je skladno i na svom mjestu. Baš kao da su Nijemci, poznati po redu i disciplini. Mogu ih uporediti i sa Berlincima, koji i u Njemačkoj važe kao «rekorderi» u ovim karakteristikama. Zapaljene cigarete, koje odlažu u aluminijsku posudu na ulazu u džamijsko dvorište, nalaze na istom mjestu i kad izlaze. Na ulazu u džamiju stajao je imam držeći u ruci osušenu grančicu. Prisutnim vjernicima sasvim je jasna simbolika te gračice. Iako je džamija bila prepuna, grupe ljudi su i dalje ulazili. Kada više ni igla nije mogla stati u džamiju, počeli su se redati u molitvene redove – safove – prvo u džamijskom predvorju, a zatim i dvorištu. Ispred vjernika u džamiji stao je imam, a ispred onih u predvorju i dvorištu mujezin, kako bi mogli predvoditi molitvene pokrete. Poslije kratke molitve na arapskom jeziku, masa se razišla jednako mirno i dostojanstveno kao što su i došli. Mogli smo vidjeti i slijpce, koji su na molitvu došli u pratnji svojih bližnjih. Iako je molitva trajala kratko, ostat će zauvijek urezana u sjećanje posmatračka, koji je je posmatrao bez predrasuda. Impresivan dojam osta vlja slika ovog slobodnog, sigurnog i zadovoljnog naroda. Prizori okolnog svježeg zelenila i bistre vode fontane pojačavaju osjećaj harmonije i ljubavi. Kada ove mase pobožnih vjernika sutra stupe u vojne redove, sa njima niko neće imati problema. S druge strane, uvjeren sam da će vrlo često postajati heroji. Iako postoje socijalne, generacijske, klasne i razlike u njihovim zanimanjima, one se ovdje nisu osjetile; vjernike je povezala i izjednačila jedna od svega toga jača nit – apsolutna vjera. Ovdje – dok posmatram vjernike na džamijskom ulazu – shvatam da se turska revolucija, sa ovako snažnim efektom, mogla provesti samo bez krvi i nasilja, uz korištenje daleko snaznijeg oružja od sablje ili topa. Pažljivom posmatraču razlike među ovim ljudima ipak neće promaći – one se očituju na primjer kada neko iz vrijednog pojasa izvuče kašiku od slonovače i njome se posluži dok oblači cipele, ili kad na izlasku izvuče zlatnu tabakeru iz džepa kako bi zapalio cigaru. Ipak, te se razlike u materijalnom statusu ne reflektiraju na njihov hod, držanje, ponašanje ili ophođenje sa ostalim vjernika.
16
Drugi dio rečenice «baš kao što Bog raspoznaje svoje vjerenike» odnosi se na jednu njemačku
poslovicu, op.pr.
Njihova vjera je mlada! Bez sumnje! Skoro je šest stotina godina mlađa od kršćanstva. Uprkos tome fascinira duboka logika islama, čije je prakticiranje daleko jednostavnije od ki ćene liturgijske simbolike. Pitam o bogatstvu Begove džamije i dobijam odgovor da njoj pripada pola grada. Bilo to tačno ili ne, nesumnjivo se radi o značajnim sredstvima. Bez osnova su tvrdnje da će ova vjera slabiti s dolaskom novih generacija. Naprotiv, prema ovome što vidim, ona samo može jačati. Široki slojevi naroda su pobožni. Stari običaji nisu izgubili na svojoj vitalnosti. Jedina promjena vidljiva je na gardarobi. Iako se još uvijek strogo drže svoje nošnje, vidljivi su neki evropski odjevni detal ji. Koliko su istrajni govori podatak da u glavnom gradu Turske veo kojim žene pokrivaju lica više nije neproziran. Ovdje, to još nije slučaj; ženska lica se ne mogu ni nazrijeti. Muhamedovo učenje izričito je u naredbi da žene moraju izbjeći sve što bi mo glo narušiti njihovu pristojnost i dostojanstvo. Pogled na ovako odjevenu ženu ne izaziva mušku strast. Želje koje se u nama bude tašte su i grešne isto toliko koliko su i apsurdne! Razvodi braka i vanbračna djeca su prava rijetkost. Muž skoro nikada ne iskoristi svoje pravo na poligamiju. I kad dođe do poligamije, ona se zaustavlja na dvije od dozvoljene četiri žene. Prije je bio običaj da se udata preljubnica ubije. Danas toga više nema. Ipak, preljubništvo je toliko rijetka pojava, da se ljudi time ne mo raju zamarati. Mnogi smatraju da su te kazne besmislene, jer nimalo ne utiču na moralne nazore. Međutim, budimo precizni, ubijanje preljubnica prestalo je nakon što je u Bosnu i Hercegovinu, nakon austrijske aneksije 1878.godine, uveden Carski krivični zak on, kojim su se oni koji su ubijali navodne bludnice u procesima osuđivali na deceniju, deceniju i po duge zatvorske kazne. Iako je Muhamedovo učenje i danas jednako prisutno, običaj ubijanja udatih preljubnica definitivno je iskorijenjen. Ovaj narod je vjernički. Vjerskih propisa pridržavaju se fanatično. Upravo tim propisima predviđene su kazne za pojedina djela. Upravo odatle potiče odgojna snaga kazni. Oni se nerijetko sami kazne kako bi se popravili i pred Bogom oprali. Samokažnjavanje se ogleda u tome da se odreknu nekih lijepih i dopuštenih stvari na određeno vrijeme ili zauvijek. Cilj je da poslije toga više ne dođe do ponavljanje zabranjenog djela. Na munari šarmantne džamije koja leži na obali rječice Miljacke, u živopisnom sarajevskom ambijentu, vihori se sultanova zastava. Iste takve vihore se u Meki i Konstantinopolju (Istanbulu). Teško da ovdje socijalizam može uhvatiti korijenje, što je i razumljivo s obzirom na odgoj, shvatanja i potrebe muslimanskih duša. Socijalizam je naprotiv – revolucionaran. Revolucionarni duh nije svojstven u sredini gdje još vladaju vjekovne predrasude. Staleške titule, poput « efendija », dodjeluju se ljudima koji su ih zaslužili svojom vjerskom uzoritošću, kulturnim odgojem, učenošću ili mudrošću. One nisu nasljedne, pa će njihovi potomci te titule morati zaslužiti. Takav sistem možemo uporediti sa onim u Kini, gdje također nema nasljednog plemstva. Samo u rijetkim slučajevima iskazuje se poštovanje potomcima. Biva to u slučajevima kada su njihovi preci bili vanredno m udri i važni i kada ta njihova svojstva, poput dima tamjana, nastavljaju lebdjeti nad zajednicom. A i to je pod upitnikom. Ipak, jednog dana morat će prestati ta hajka protiv nasljeđivanja reputacije. Jer je preokupacija lovom na novac i više nego dovoljna . Novac je konstanta neophodna za život, a čast ??? Može li se čast stvarno naslijediti ? Ili je čast hipoteka koja nije neophodna kategorija unutar jedne zajednice. Gospodin Stralton pričao mi je da oni u Britaniji ne rasipaju sa dodjeljivanjem titula čas ti. Prvorođeni nasljednik za života svog oca ne može uzeti njegovu titulu nego samo titulu koja je nižerangirana. Nasljednici ne mogu samo rođenjem voditi grb porodice, nego to moraju na određeni način zaslužiti. U Smislu oslovljavanja, plemićka titula za ženu je uvijek i samo «lejdi» ( Lady ). U Sjedinjenim Američkim Državama ne postoji institutucija nasljednog plemstva. To se i u Norveškoj definitivno ukinulo 1821. godine. Ukidanje lordovske komore u Velikoj Britaniji bio bi prvi korak ha dokidanju njihov og povlaštenog položaja. Hoće li i doćo do ukidanja ? Mislim da ćemo na to
još sačekati. Radikali u pojedinim strukturama su kategorički protiv ove reforme. Nije teško zaključiti iz kojih slojeva dolaze ti radikalni protivnici ukidanja lordovske komore. Ia ko se zovu radikali, oni su konzervativniji od konzervativaca. «Moj otac je mislio isto kao i ja o takvima. On ih je nazivao radikalni konzervativci», priča gospodin Stralton. _________ ____________ ____ _______ U restoranu u kojem smo poslijepodne ručali svirao je orkestar ugarske regimente. Vesele melodije su ispunile prostoriju... Isto kao i ratne koračnice koje su uslijedile. Pored nas jeli su husarski oficiri. Husari su uglavnom Mađari, dragoneri Ni jemci, a ulani Slaveni. Oni su bučno aplaudirali, prateći ritam muzike, a isto su činile i njihove dame – sestre i supruge. Taj čin reflektirao je njihov patriotski zanos, a istovremeno su se dobro zabavljali. Oni se u tome znatno razlikuju od muslimana, čiji su patriotski osjećaji individualni, smjerni i tihi, premda jednako snažni. Gospodin Stralton bio je toliko uzbuđen mađarskom muzikom da se poželio prebaciti u njihov vojni kamp. U tu čast naručio je dvije flaše prvorazrednog Pressburger vina. U tome g a je slijedio i gospodin Heddon. Bilo je to pitko i slatko bijelo vino. Ali baš je u tome bila nevolja. Vino je poput ulja kliznulo niz grlo. To u kombinaciji sa nostalgičnim zvucima flaute i citre, bilo je spoj zbog kojeg je za naš sto sjela i sjetna mela nholija. Bilo je to u momentu kada je orkestar prešao sa vojnih pjesama na tužne ciganske elegije, koje karakteriziraju osobiti tonovi i pauze među njima. Gospodin Stralton, kao razborit čovjek, prekinuo je tu čaroliju naručivši još jednu flašu pića, kako ne bi pred svima zaplakao. Vođa orkestra sve je to primijetio, pa je dao znak kojim su svurači brzo prešli na valcer i muziku iz «Vesele udovice», uz koju je i hor zapjevao. Ova muzika veoma je omiljena među diplomatama. Ma kakvi diplomati!? Kad već ne rad e svoj posao kako treba barem znaju zapjevati. Napokon je na red došao i impresivni «šišmiš valcer». - Šišmiš!... – Šišmiš!.... To je Straussova Opera, stvorena da razveseli srca.
Michael Robert SARAJEVO Grad poput vijajuće ljuljačke leži u kotlini i zmeđu dva visoka planinska lanca. Voda Miljacke svjetluca poput uglačene metalne oštrice, koja grad na dva dijela dijeli. U blizini njenih obala ulice su najgušće. Tu su i najdopadljivije građevine. Kako se penjete naviše, kuće postaju sve manje, a bašče sve veće. Granice grada utapaju se u zelenilo obronaka koji ga okružuju. Iz meteža kuća izranjaaju mnoge vitke munare i elegantne topole i čempresi. Gazi Husrev-begova džamija glavna je sarajevska džamija. Ona je ujedno i najpoznatija džamija u Bosni. Ona j e dostojna te reputacije u svakom smislu. Kada je u pitanju visina munare i veličine kupola, s njom se zasigurno nijedna bosanska džamija ne može mjeriti. Prvo mjesto joj pripada i po njenoj arhitekturi, kao i vanjskim i unutrašnjim ukrasina. U njene poseb ne ljepote ja ubrajam višetoljetnu lipu u njenom dvorištu. Unutrašnjost džamije je mnogo ljepša zimi, kada su podovi zastrti skupocijenim i toplim ćilimima. Oni se , za vrijeme ljetnih vrućina sklanjaju i ustupaju mjesto običnim prostirkama. Vjerovatno u Evropi ne postoji mjesto poput ove zemlje koje je tako lahko staro zamijenilo novim. Ovdje se danas susreću i takmiče kultura Orijenta i Zapada. Nema sumnje oko toga kako će ta borba biti završena. Pobjeda zapadne kulture bila bi dostojanstvena samo ako bi se u tom slučaju sačuvale sve vrijednosti koje je Orijent ovdje donio. Takvo što neminovno vodi ispreplitanju zapadnih i orijentalnih vrijednosti. Njihov susret ovdje u Bosni budi nadu u takvu budućnost. Ne treba se međutim starati samo za očuvanje starih međusobno stranih elemenata, nego i za razvoj njihovog ispreplitanja. U tom slučaju uklapanje starog i novog bio bi prirodan proces, poput miješanja različitih pića, koja spajanjem čine novi jedinstven okus. Garancija za očuvanje starih vrijednosti ne leži samo u očuvanju vjerskih objekata, spomenika i slobodi ispoljavanja vjere. Po mom mišljenju, bitan uslov za to je i preživljavanje starog sarajevskog bazara. To je ognjište ovdašnje duše koje se mora dobro čuvati. Dok je bazar živ, bit će živ i orijentaln i duh, a potomci će čuvati običaje. Tu će brdski seljak uvijek rado dolaziti i nikad se u svojoj nošnji neće osjećati kao stranac. Ovdje se proizvodi i prodaju stvari potrebne za domaćinstvo, poljoprivredu kao i odijevanje. To je viševjekovna tradicija. Sve dok Bosanci i Hercegovci čuvaju svoje nošnje, bit će sačuvani i osjećaji i predaje o njihovim herojskim vremenima. Možda bi neki pjesnik među njima mogao spjevati pjesmu kojom ih zaklinje da ostanu vjerni svojim nošnjama. Upravo zbog nošnji, ali i njihov og dostojanstvenog držanja, žene podsjećaju na kraljice, a muškarci na velike junake. Kada bi skinuli tu i odjenuli evropsku odjeću, prestali bi biti sve to i postali bi samo siromašni Slaveni. Slično važi i za njihov glavni grad. Sa bazarom Sarajevo je prelijep orijentalni grad, a bez bazara uskoro bi se pretvorio u jednu srednjeevropsko provincijalno gnijezdo. U uskim uličicama bazara jedan do drugog zbijeni su dućani. Oni su ustvari niske daščare sa otvorenim portalima. Ovdje svoje dućane ima preko 40 ce hova. Bazarom još uvijek vlada stari, dobri duh. Ukoliko prvi čovjek ceha smatra da loš rad nekog zanatlije škodi reputaciji ceha, on prostre na njegov dućan posebno označenu tkaninu i time mu zabranjuje rad. Sedmicama možete šetati bazarom i nikad vam neć e biti dosadno. Nigdje drugdje ne pokazuje se život u punoj svojoj šarolikosti kao što je to slučaj sa orijentalnim bazarom. Raznolikost cehova, roba i boja uvijek će iznova privlačiti vaš pogled. Svakom je dozvoljeno da posmatra vješti rad vrijednih ruku ovih zanatlija. U nekim cehovskim ulicama čuje se pjesma kuckanja po metalu, a u drugim tupi udarci po koži ili drvetu. Pojedine ulice, poput krojačke ili zlatarske, sasvim su tihe. Posebno su zanimljivi dućani
trgovaca, u kojima možete naći proizvode svih cehova. Uz trgovine su razbacane kafane, brijačnice, slastičarne i kuhinje. Moja zadnja šetnja bazarom odvela me u staretinarsku ulicu, gdje sam želio kupiti jednu staru ahmediju, žutim izvezenu traku za turban, kakvu nose hodočasnici u Meku. Ipak, nisam odolio a da na putu i odmorim oči na šarenilu bazara. Prvo sam zastao pred sedlarskim dućanom. Pored majstora, na lijepoj sjedalici, turski sjedio je mali dječak, bušeći ravnomjerno rupice u jednom dugačkom remenu. Njegove dječije oči ponosno su svjetlucal e, odajući koliko se on raduje zbog toga što je već stekao vještinu odraslih. Zadržao sam se i pred opančarskim dućanom, gdje je već bila jedna stara seljanka. Iz svoje torbe izvadila je široku traku štavljene kože i davala nalog majstoru da joj od toga iz radi opanke. Njena uputstva oko izrade opanaka bila su veoma opširna. Kada bih vam prepričao njeno izlaganje ono bi vam možda zvučalo jednostavno i priprosto. Međutim njeno izborano i smireno lice odavalo je veliku mudrost i iskustvo, koji su bili vidljivi bez obzira na to o čemu ona govori. Opet sam se zaustavio pred radnjom bazarskog zastupnika, koji je neka vrsta advokata. Njega sam i ranije rado posmatrao dok piše pismo za svoju mušteriju ili im daje neki savjet. Odavno sam ga želio upitati zašto je zab ranjeno prodavati Kur'an ljudima druge vjere. Pozdravio sam ga, ali me on očito nije ni primijeti. Vodeno plave oči ovog starca bile su zamišljene i prikovane u jednu tačku. Njegovo izborano lice, uokvireno bijelom bradom, kao i cjelokupno držanje, odisalo je ponosom i dobrotom. Tiho sam se udaljio kako ga ne bih prekinuo u razmišljanju, nastavši šetnju. Stigavši u staretinarsku ulicu, primjetio sam da se ispred jednog dućana skupilo dosta ljudi. Očigledno je aukcija u toku. Ništa bolje nisam mogao poželjet i. Na aukciji je bilo naslijeđe jedne muslimanske udovice. Sve se moralo prodati kako bi se siročićima osigurala sredstva za život. Svi kupci su bili muslimani. Telal je stajao između njih držeći visoko jednu žensku košulju kako bi je svi prisutni dobro vidjeli. Košulja je po rubovima u rukavima bila bogato izvezena. Nije imala izrez za vrat što je značilo da nikad nije obučena. Bio je to jedan bogat komad nekadašnjeg miraza. Slijedila je prodaja drugog ženskog veša i dimija, kao i jedne potkušulje ukrašene lijepim vezom. Muškarci su sve stvari ozbiljno razgledali i procijenili. Razgledanju je pristupila i jedna pokrivena muslimanla, ali se ona, naravno, nije smjela umiješati u taj muški posao. Stavila je ruku na rame čovjeka koji je stajao do mene. Vidio sam njene ruke – očigledno već dugo nije farbala svoje nokte, koji su još samo pri vrhu bili crveni. Šapnula mu je nešto i otišla svojim putem. Uspio sam pogledati i u unutrašnjost dućana, gdje je sjedio šerijatski sudija, držeći pred sobom listu stvari koje se prodaju na aukciji. Papir je držao na koljenu i dopisivao nešto na njega lijepim turskim slovima. Telal je bio zadužen za prodaju, a slijedio je znakove koje mu je sudija signalizirao rukom. Tamam je telal počeo prodaju jednog ručno pisanog Kur'ana, ot vorivši njegove stranice pred prisutnima, kad mu sudija dade znak da tu prodaju ostavi za kasnije, s obzirom da je među kupcima bio jedan nevjernik, to jest – ja. Tada je došla na red jedna mala izrezbarena škrinja, u kojoj se svašta nalazilo. Jedan od prisutnih želio je da razgleda šta ima unutra, ali ga je u tome spriječilo negodovanje i komešanje prisutnih. I tako je započela licitacija za škrinju čiji je sadržaj ostao nepoznat. Cijena je bila dostigla 19 kruna, kad smo začuli iza sebe snažan i zvučan gl as: «19 i po!» Bio je to jedan visoki i vitki Musliman, koji je držao za uzde svog magarca. On je poželio učestvovati u ovoj prodaji i uzviknuo je cijenu bez obzira što nije znao koji je predmet prodaje. Prisutni su se nasmijali i rekli: «Dugački Meho! Ost avite to za Dugačkog Mehu!» Telal je ipak završio formalni dio svoga posla: «19 i po! Prvi...Drugi...»Svi su šutjeli i čekali. «19 i po treći put – prodato», završio je telal. Dugački Meho pusti je uzdu svog magarca, nasmijao se skupa sa prisutnima, a zati m ispod lijevog pazuha izvadio kesu s novcem i platio. Uzput je, zbijajući šale, svima podijelio sočme orijentalne psovke. Uzeo je škrinju i stavio je na rame, ne pogledavši šta je unutra, dohvatio uzdu svog magarca i odgegao dalje, ne prestajući bockati s vojim šalama.
Telal je onda krenuo sa prodajom dvije lijepe visoke lampe, čiji su abažuri bili ukrašeni pokositrenim bakrom. Ovakve svjetiljke bilo je uobičajno viđati na ulicama u vrijeme kada još nije bilo ulične rasvjete. Sada ih više niko nije želio. S toga sam ja ova dva lijepa primjerka dobio više nego jeftino. Na red je došlo deset peškira sa bogatim vezom. Cijena je dostigla 30 kruna kada sam se ja uključio u licitaciju. Meni kao strancu nisu dozvolili da dobijem lahko ove predmete. Cijena je rasla i rasla, pa sam na kraju morao odustati. Staretinar koji je kupio ove peškire ponudio mi je da platim četvrtinu dostignute cijene i da za taj novac izaberem jedan od peškira, koji god želim. Ja sam se složio, pa smo obojica bili zadovoljni trgovinom. Dok s am birao meni najljepši peškir dosađivala mi je jedna dosandna pčela, koju nikako nisam uspijevao otjerati. Čovjek koji je stajao do mene kucnuo me je po ramenu i rekao: «Pusti neka te ujede ta pčela. To daje snagu. Evo, pogledaj mene. Ja sam mnogo put a pustio da me ujede». I Zaista, bio je to veoma krupan i snažan čovjek, što se rijetko nađe među Muslimanima. S obzirom na to da veoma rano krenu sa konzumacijom velikih količina kahve i duhana, ostaju sitnije konstrukcije. «Eh, da sam ja mlad kao ti pustio bih svaki dan da me pčela ujede», rekao mi je. «Pa koliko imaš godina?», zainteresirao sam se. «Gospodine, to ja ne znam tačno, ali znam da sam prije pedeset godina prvi put učestvovao u borbi». Nakit je stigao na red da se proda što je značilo da je au kcija na kraju. Prvo je stavljen na aukciju jedan đerdan. Pomislio sam da će dostići prilično visoku cijenu; đerdan je ustvari komad brušene svile, na koju su majstorski bili prišiveni biseri i dragulji. Na moje iznenađenje, interes je bio mali, a izrečena cijena bila je uvredljivo niska. Ipak, kako je đerdan kružio od ruke do ruke, tako je i cijena rasla. Vlasnik đerdana na kraju je postao jedan stariji čovijek, na čijem se držanju i odijelu vidjelo da mu novca ne nedostaje. Neki od prisutnih htjeli su se našaliti, pa su nagovorili one druge da mu kažu da nije kupio dragulje nego staklo. Međutim iskusni starac im je opušteno uzvratio šalu i nimalo nije bio doveden u nedoumicu oko stvari koju je upravo kupio. Posljednja stvar stavljena na auciju bio je tako đer komad nakita za vrat: lačić na koji su bili nanizani turski dukati. Vrijednost ovog nakita, veoma cijenjenog među muslimanima, brzo je izračunata i tako, je aukcija završila. Neposredno pred završetak ove aukcije, mujezin je pozvao vjernike na podnevn u molitvu. Svi prisutni brzo su krenuli da se odazovu pozivu tog glasa. Ja sam se sa ovog mjesta udaljavao šetajući u društvu korpulentnog muslimana, prepustivši se njegovim pričama o junačkim djelima koja je učinio prije pedeset godina.
Maximilian Hoelzel, Balkan in Flamen. München 1939. Balkan u plamenu Sin njemačkih kolonista u Bosni i Hercegovini Maximilian Hoelzel na početku Drugog svjetskog rata 1939. objavljuje knjigu u kojoj se razmatraju zbivanja u Bosni i Hercegovini u toku proteklog rata. Kao vođa pandura na Drini i u istočnoj Bosni učesnik je zbivanja izazvanih prodorom srbijanskih i crnogorskih vojnih snaga 1914. Istovremeno nudi i jedno nudeći i jedno neposredno svjedočanstvo o odnosima koji su vladali u Sarajevu. DOMOVINA BOSNA Sarajevo, Saraj – šeher: grad dvorac. Strmim obroncima skriven, u kotlini leži grad. Visoko iznad uzdiže se stara turska tvrđava. Bujni zeleni voćnjaci zakoračili su prema brdima, da bi se tamo susreli sa smrekovim šumama, ili se izgubili u sivilu stijena. Bijeli zidovi kuća, natkriveni krovovima od crne šindre, izranjaju iz tog zelenila. Na ispupčenim stijenama, gore visoko, izgrađene su kuće. Odavde se čine kao lastina gnijezda. One gledaju u dolinu, u kojoj se crvene krovovi novoizgrađenih modernih au stijskih zgrada. Iz nepreglednog zelenila, prošaranog kućama, poput bijelih igala koje ubadaju nebu stršeće munare džamija. Miljacka, «ljupka rijeka», izvire u netaknutim predjelima nedaleko odavde. Ona presjeca ovaj «ljupki grad». Gledajući njen spori vijugavi tok, teško je povjerovati da ova riječica može postati divlja. A upravo takva postane kada je «spopadnu» obilne kiše. Voda Miljacke tada postaje crvena kao krv, kao zemlja koju valja, a njena zapjenušana matica tada čupa i nosi čitava stabla. Miljacka se dakle može uporediti sa sanjarskom i blagom naravi Bosanaca, koja se, nakon «bura i oluja» koje život nosi, preko noći pretvara u svoju suprotnost. Ova brda ne ostavljaju niti jedan izlaz otvoren. Kamo god pogledate, dočekat će vas ukočena divljina. Ipak, na sjevero -zapadu, kuda se Miljacka kreće, vidik se širi preko ravnice. Ta se ravnica, skupa sa Miljackom, utapa u dolinu rijeke Bosen, koja svoj put nastavlja prema slavonskim i ugarskim dolinama. Ovdje su nekad prilikom osvajanja zapadnih zemalja, prve stigle konjičke trupe Michala Oglua. Ta prethodnica otomanske vojske zastrašujuće temeljito je čistila teren. Onima koji su stupali iza njih nisu ostavljali nikakva posla da dovrše. Zaustavile su ih tek jedinice Karla V. Na štajerskim brdima, u vrije me kada je sultan Sulejman držao Beč pod čvrstom opsadom. Tada su svi ti konjanici, kao i njihov vođa Oglu, pali u boju sa sabljom u ruci. I za vrijeme druge opsade Beča, koju je naredio Kara – Mustafa, pod njegovom komandom bile su čete Bosanaca, okloplje nih konjanika, koje su tada odigrale značajnu ulogu – izvele su snažan protivudar, vratili suparničke jedinice na početne položaje i tako osigurali povlačenje turske vojske. Ovaj vojni manevar zaslužan je što sva turska vojska pod Bečom nije izginula. Historijski gledamo, Sarajevo nema značajnu prošlost. Ovdje nisu stolovali bosanski kraljevi, nije cvjetala poezija i umjetnost. Bila je to skoro oduvijek tvrđava, nikad osvojena, od Rimljana izgrađena, od ponosnih bosanskih kraljeva obnovljena. A od Turaka pr oširena. Tek su Turci uzdigli Sarajevo u glavni grad zemlje. Oni su ovdje, na rubu divljine, odakle se šire prašume od Bosne do Drine, premjestili težište svoje vlasti. Bila je to u neku ruku granica prema kršćanskim zemljama, koje su uvijek bile prijetnja, premda su bile poražene i premda im je bio uzet Kostantinopolj. U Sarajevu su paše izgradile konake i tvrđave, a usred ovog zelenila smjestili su svoje prelijepe, čarobne saraje. Stoljećima se ovdje miješalo šarenilo nacija, boja, rasa i religija. Upravo ta mješavina danas predstavlja esencijalnu bit Bosne, koja je mjesto dodira dva svijeta – Istoka i Zapada.
Danas ovdje obitavaju nosioci moderne austrijske civilizacije, koji grade željeznice, ulice, kafane, vile, kulturne ustanove, bolnice i škole. Bez o bzira odakle dolaze, domaće stanovništvo Austrijance naziva jednim imenom – Švabama. Žamor, buka i žurba zapadnjačkog života ispunili su ulice u dolini grada. Bosanci pravoslavci; vrijedni i štedljivi vlasi, inteligentni i vrijedni trgovci, danas izvanredni pravnici i liječnici, još uvijek žive u jednom kvartu na stmini, koji su još Turci odredili kao «srpski grad». Oni su svoj život zasnivali na strogim pravilima njihovih duhovnih otaca. Sebe su nazivali Srbima, a svoju vjeru srpskom vjerom. Na lijevoj obali Miljacke, u okolini franjevačkog samostana, u kojem su živjeli brkati monasi odjeveni u braon mantije, živjeli su Latini, sanjalački i pjesnički katolički narod. Oni nikada nisu izgubili nit koja ih vezuje uz ideje i vjeru sa Zapada, premda su pet stoti na godina bili pod otomanskom vlašću. Bez obzira na to da li su postali zanatlije, vojnici, profesori ili službenici, važili su za vrijedne, odgovorne i poštene ljude. Nazvali su se Hrvatima i pjevali pjesme o junacima i njihovim mačevima. Gospoda od jučer, aristokratski Muslimani, živjeli su gore na brdima, u svojim kućama i baščama. Muslimani su namrgođeno gledali kako se kršćani, dojučerašnja raja, s dolaskom Austrije uzdižu u gospodu. Gledali su u taj proces kao u ogledalo. Po svojim četvrtima, koje su bili razbacane po gradu, mogli su čuti šaputanja onih koji su im do jučer bili potčinjeni. U tim šaputanjima nisu naslutili namjere kršćana da se pobune. Jer da jesu njihova bi se sila u tren oka sjurila do grada. Austrijski zakon ukinuo je njihovo gospods tvo i izjednačio ih sa rajom. Ipak, oni se danas ne razlikuju od onih koji se živjeli u bivšim vremenima. Oni su rođeni vojnici, djetinje hrabri i požrtvovani, podređeni strogim običajima ustanovljenim još za viteškog doba. Niko od njih nije zaboravio proš lost svoje zemlje. Oni vuku korijenje od brdskog naroda – Ilira, a njihovo pismo bila je bosančica, koja podsjeća na germanske rune. To pismo rukopis je koji podsjeća na prošla vremena nekadašnje bosanske civilizacije. Oni su napravili jasnu razliku između vrijednosti religije i porijekla, pa danas s ponosom kažu: »Ja sam Bošnjak!» Oni i danas njeguju guslarske predaje o vremenima starih bosanskih vladara, čija je vlast sezala do Jadranskog mora i Dubrovnika, gdje su oni ustanovili jedinstven simbol bosansk e kulture i pjesništva.
MORITURI TE SALUTANT Latinska ćuprija – koliko sam li je samo puta prešao, držeći majku za ruku. Išli smo u Latinluk, katoličku četvrt koja je nastala u okoline drvenog franjevačkog samostana. Kasnije sam prelazio preko triju rimskih stubova ovog mosta, starih dvije hiljade godina o koje se voda Miljacke slama, sa svojim školskim drugovima u sklopu časova vjeronauke – išli smo u crkvu. Kod Latinske ćuprije pali su austrijski prestolonasljednik i njegova supruga, od hica koji je isp alio član srpske zločinačke organizacije «Crna ruka». Taj događaj na Latinskoj ćupriji bila je iskra koja je zapalila svijet. I sada se na ovom mjestu čuvaju tragovi koji upućuju na taj događaj. Danas preko mosta odjekuje teški bat prašnjavih vojničkih čiz ama. Vojnici se postrojavaju u blizini mosta. Okret nalijevo, mirno pred starješinom... Trube sviraju vojni marš. «Mortus, morituri te salutant!» Bruje topovska kola. Most tutnji pod korakom osvetnika. Brojne grupe bosanskih seljaka stižu preko mosta. Zagrljaji i sastanci. Vojnici marširaju. Prati ih jednolična pjesma koju pjevaju visoki glasovi ovdašnjih brđana. I tako sve do kasarne. Uskoro će ovi mladići, u močvarnim dolinama Galicije i dalekim stepama Rusije, uhvatiti nostalgija za njihovim zelenim brdi ma, ako smrt ne bude brža. U jednoj vojnoj grupaciji koračaju dvojica korpulentnih bradatih popova. Njihova crna mantija je uprljana, a njihovo pokrivalo za glavu je udubljeno, pa nema više oblik šerpe. To ih je neko gađao smećem i kamenjem. Ljudi im prije te šakama i dobacuju. Tijela vojnika ih slabo štite. Ovi zarobljenici vode se na most, kako bi tamo bili zasužnjeni. Zarobljenici! Ništa nije korisno kao zarobljenici. Na mjestu gdje je nastradao austrijski prestolonasljednik stoje Muslimani u svojim tradicionalnim jeničarskim nošnjama, izvezenim zlatom. Za pojas im je zakačena zakrivljena turska sablja, umetnuta u korice ukrašene srebrenim šarama. Ona skoro do zemlje doseže. Također sa pojasom, bogato naboranim zadjenute su i bogato ukrašene korice pištolj a. Čini se da oni, na mjestu ubistva, drže počasnu stražu. Iznad njihovih glava svijetli kao krv crveno svetlo signalne svjetiljke. Miljacka je nabujala. Njena krvavo crvena pjena nosi posljedice ovog gnusnog čina i glas o nadolazećoj nesreći sve do Save, Dunava i dalje. «Akšamhajrula, Mujaga!» Pozdravljam vitalnog staraca, zapovjednika te počasne straže. «Rat je, Mujaga!» «Allah je tako htio!» «Hoćeš li i ti sa nama, Mujaga?» «Poći ću svuda kud me Allahova volja odnese.» Ostao je tu strog i dostojanstven, ne izgovarajući ni riječ viška. Ostali su zamišljeno gledali u daljinu. Bili su toliko gordi i ponosni da sam odustao od daljeg ispitivanja. «Selam tebi, Mujaga, stari prijatelju iz lova! Ima li srndaća po Romaniji? Neka ih Allah za tebe sačuva. Selam alejkum!» Sljedećeg dana stajao sam pred žandarmerijskim generalom – njegove pronicljive i svijetle oči vojnika proučavale su me. Srce mi je lupalo dok sam čekao sa saznam svoju sudbinu iz usta ovog čovjeka, koji ne bi prezao ni medvjeda da napadne. Ovakvi ljudi posebno su korisni u teškim vremenima, a poznaju i zemlju, i ljude, i jezik. Šta li će biti meni stavljeno u zadatak. Kao da mi čita misli, general pita: šta meni dati. «Dodijelite mi, generale, kakvu uloge koja odgovara mome znanju i sposobnostima. Mol im vas da to bude nešto sa dozvolom upotrebe oružja, a ne», jedva sam se usudio to izgovoriti – «kakav špijun». Razumio je moje želje i grohotom se nasmijao. «Tako sam i mislio. Ha, ha, ha... Ali i tajna služba je teška i puna opasnosti, a treba najbolje i najpouzdanije ljude. Dobit ćeš službu koja će ti odgovarati». Nedugo potom dobio sam zatvorenu službenu kovertu, u kojoj je stajala naredba da krenem odmah najkraćim putem i da se što prije javim u komandu u Foči, na sjeveroistoku Bosne i da ponesem pismo koje sam dobio i da tako započnem vojnu službu.
Još uvijek nisam znao kakva mi je sudbina bila određena. Foča, prašume, Drina i okolna brda bila su mi dobro poznata mjesta. Potrčao sam kako bih stigao na voz. (...)
Reiserouten in Bosnien und der Herze govina, Illustrierter Fuhrer, Wien -Pest-Leipzig, A. Hartleben's Verlag, 1895. PUTNI PRAVCI U BOSNI I HERCEGOVINI ILUSTRIRANI VODIČ SARAJEVO DOLAZAK. Kontrola kabova (engleska riječ za fijaker kojeg vuče samo jedan konj op.pr.) pred željezničkom stanicom. Željeznička stanica nalazi se van grada. Autobusi hotela Evropa i Grand dočekuju svaki dolazak voza na željezničkoj stanici. Tu su smješteni i restorani. VOZARINE. To su takse i tarife za fijakere u Sarajevu, čiju visinu određuju općinske vlasti. I. VOŽNJA U GRADU SARAJEVU 1. Za vožnju prvih petnaest minuta - 0.40 fl. 2. Za svakih slijedećih petnaest minuta - 0.20 fl. 3. Za povratnu vožnju do logora ili od logora - 0.50 fl. 4. Za povratnu vožnju do logora i natrag uz uslugu čekanja petnaest min. - 0.80 fl. 5. Za vožnju do željezničke stanice ili povratna - 0.80 fl. 6. Za vožnju do željezničke stanice i natrag uz uslugu petnaest min. čekanja - 1.20 fl. 7. Za povratnu vožnju do tvrđave ili od tvrđave - 1.00 fl. 8. Za povratnu vožnju do tvrđave i natrag uz uslugu čekanja od 15 min. - 1.60 fl. 9.a) Za vožnju prema zemaljskoj bolnici ili od zemaljske boln. - 0.60 fl. b) Za vožnju prema zemaljskoj bolnici i natrag uz uslugu čekanja od 15 min. - 1.00 fl. 10.a) Za vožnju do groblja na Koševu ili od groblja Koševa - 0.70 fl. b) Za vožnju do groblja na Koševu uz uslugu 15 min. čekanja - 1.20 fl. 11. Za vožnju do Zemaljskog konjičkog središta ili povratna - 0.80 fl. 12. Za vožnju do Zemaljskog konjičkog središta i povratak uz uslugu 15 min. čekanja - 1.20 fl. 13. Za vožnju do Kovačića ili od Kovačića - 0.80 fl. 14. Za vožnju do Kovačića i natrag uz uslugu 15 min. čekanja - 1.20 fl.
NAPOMENA Ukoliko prekoračite vrijeme čekanja navedeno u stavkama 4, 6, 8, 9b, 10b, 12 i 14, za svakih narednih petnaest minuta čekanja morat ćete doplatiti po 20 krajcera. II.VOŽNJE VAN GRADA 1. Za vožnju do Darive ili od Darive 2. Za vožnju do Darive i natrag uz uslugu čekanja od 15 min. 3. Za vožnju do Betanije ili od Betan ije 4. Za vožnju do Betanije i natrag uz uslugu dva sata čekanja 5. Za vožnju do Vasinog hana ili od Vasinog hana 6. Za vožnju do Vasinog hana i natrag uz uslugu 15 min. čekanja 7. Za vožnju do Čengić Vile ili od Čengić Vile 8. Za vožnju do Čengić Vile i natrag uz uslugu 15 min. čekanja 9. Za vožnju do Ilidže ili od Ilidže 10. Za vožnju do Ilidže i natrag uz uslugu 15 min . čekanja 11. Za vožnju do Ilidže i natrag uz uslugu čekanja 2 sata
- 0.80 fl. - 1.20 fl. - 1.00 fl. - 2.60 fl. - 2.00 fl. - 3.00 fl. - 1.00 fl. - 1.60 fl. - 2.50 fl. - 4.00 fl. - 4.50 fl.
12. Za vožnju do Vrela Bosne ili od Vrela Bosne 13. Za vožnju do Vrela Bosne i natrag uz uslugu čekanja 15 min. 14. Za vožnju do Vrela Bosne i natrag uz uslugu čekanja 2 sata
- 3.50 fl. - 5.00 fl. - 6.00 fl.
NAPOMENA Ako prekoračite predviđeno vrijeme čekanja, morat ćete doplatiti 20 krajcera za svakih 15 minuta dodatnog čekanja. III. NOĆNE VOŽNJE Od 11 uvečer do pet ujutro za sve vožnje taksa je veća za jednu četvrtinu od dnevne cijene. NAPOMENE 1. Cijena vožnje je ista bez obzira na to da li se vozi jedna ili više osoba, uz napomenu da fijaker ne može koristiti više od četiri osobe. 2. Ako prtljag smjestite na kočijaše vo sjedište, doplatit ćete 20 krajcera, dok manje torbe i ručne tašne možete ponijeti sa sobom u kola. 3. Cestarine i mostarine plaća kočijaš. 4. Ako naručite vožnju, a ne možete odmah krenuti, doplatit ćete 20 krajcera za svakih 15 minuta čekanja. 5. Za cijenu vožnje van grada koje se ne nalaze na tarifnoj listi morat ćete se pogoditi sa kočijašem. A ako želite unajmiti fijaker za cijeli dan, dakle od pet sati ujutro do deset uvečer, kočijaš vam ne smije naplatiti više od 8 guldena, ukoliko relacija sveuku pno ne prelazi više od 48 kilometara. Za cijene vožnje van grada koje traju više od jednog dana, također ćete se morati dogovoriti. 6. Za eventualne žalbe na kočijaše, morat ćete se obratiti policiji, tačnije u Ured komesara za grad Sarajevo. TRAMVAJ. Povezuje Željezničku stanicu i centar grada i saobraća desnom obalom rijeke Miljacke (katolička Katedrala je u blizini hotela). CIJENE VOŽNJE Grad – Željeznička stanica Bosna Gradska željeznička stanica – Logor Željeznička stanica Bosna – Logor Vožnja od željezničke stanice samo jednu stanicu
- 15 kr. - 10 kr. - 5 kr. - 10 kr.
HOTELI «Evropa» je prvoklasan hotel sa restoranom i kafe -barom. U okviru ovog hotela je i pivnica. Cijene soba: Jednokrevetna soba sa kompletnom uslugom: 1 – 1,5 gulden, dvokrevetna soba sa kompletnom uslugom – 1,75 – 3 guldena. Ukoliko planirate duže ostati nagodit ćete se oko hotelskih cijena. Autobusi hotela «Evropa» sačekaju svaki dolazak voza i kupe svoje goste. Cijena vožnje ovim autobusima od Željezničke stanice do hotela za jednu osobu sa kompletnim prtljagom je 50 krajcera. «Grand» hotel je prvoklasan hotel, potpuno nov i elegantan, a ima umjerenije cijene. I autobusi ovog hotela sačekuju putnike na Željezničkoj stanici. Hotel «Austria Radetzky» nij e hotel prve nego druge klase. Svi ovi hoteli nalaze se na desnoj obali Miljacke u ulici Franza Josefa.
KAFEI Kafe «Evropa» nalazi se u sklopu hotela «Evropa». Kafe «Kunerth» nalazi se preko puta ulice Franza Josefa. Ovo mjesto je iznimno posjećeno, a najbrojnija klijentela su oficiri. Kafe «Grand» u sklopu je hotela «Grand» i veoma je elegantan. S obzirom da se nalazi nedaleko od tramvajske stanice, najčešće ga posjećuju stranci. Turska kafana i bašča nalazi se na Bentbaši na obali Miljacke ispod tvrđave. KUPATILA Kupatilo Gazi Isa-bega nalazi se u ulici Bistrik na lijevoj obali Miljacke. To je dojmljiva, elegantna zgrada građena u maurskom stilu. Kupatilo sa kadama i tuševima nalazi se u ulici Franza Josefa br. 81. Tursko kupatilo nalazi se u Ćemalu ši br. 7. DVIJE MJENJAČNICE Dvije mjenjačnice; «Löschner & Salom» te Besarević & Birnbaum», nalaze se u ulici Franza Josefa u neposrednoj blizini kafea «Evropa». BANKE Filijala «Union banke» nalazi se u ulici Ćumurija br. 2, a filijala «Volksbanke» nalazi se u ulici Ferhadija br. 37.
POŠTE Jedna pošta se nalazi na trgu Katedrale a druga u zgradi Zemaljske vlade. TELEGRAFSKE SLUŽBE Glavna telegrafska služba je u ulici Konak, na lijevoj obali Miljacke, a filijala je u ulici Franza Josefa u zgradi Zemaljske vlade. KNJIŽARE «Königsberger Ig.», nalazi se u ulici Franza Josefa br. 41. Knjižara «Milan Šarić» nalazi se u Rudolfovoj ulici, a knjižara «Jakob hadži -Trifković» nalazi se u ulici Veliki Čurćiluk (prva srpska knjižara). POLITIČKE NOVINE I MAGAZINI «Sarajevski list» (lokalni jezik, izlazi tri puta sedmično, službeni list. Urednik: Ivan V. Popović). «Bosanska pošta» (njemački jezik, izlazi dva puta sedmično. Urednica: Milena Mrazović). «Bošnjak» (lokalni jezik, latinica, izlazi jednom sedm ično, glasilo Muslimana. Izdavač:Jusuf -beg Filipović). «Vatan» (turski jezik, izlazi jednom sedmično. Urednik:Mehmed efendija Hulussa). «Glasnik Zemaljskog muzeja» (lokalni jezik, ilustriran, izlazi jednom mjesečno, glasilo bosankohercegovačkog Zemaljskog muzeja. Urednik: Kosta Hörmann). «Nada», ilustrirana
beletristika, izlazi petnaestodnevno na lokalnom jeziku. Postoje i latinična i ćirilična izdanja. Urednik: Kosta Hörmann. «Bosanska vila» (srpski beletristički magazin, izlazi petnaestodnevno. Izdavač i urednik: Kašiković). Dabrobosanski Istočnik (glasilo pravoslavaca i organ Mitropolije. Izlazi mjesečno), «Glasnik jugoslavenskih franjevaca (glasilo južnoslavenskih franjevaca, izlazi jednom mjesečno. Urednik: v. O. Jeronim Vladić). «Vrhbosna» (lokalni jez ik, glasilo sarajevske nadbiskupije, izlazi petnaestodnevno. Urednik: kanon dr. Andrija Jagatić). ŠTAMPARIJE «Zemaljska štamparija». «Bosanska pošta». «Risto J. Savić». «Spindler i L öschner». O HISTORIJI GRADA Na plodnom Sarajevskom polju, koje se pro stire na zapadu grada, morala su postojati stara naselja. O tome svjedoče mnogobrojni rimski spomenici; otkriveni i zatečeni na tom području. O tačnom položaju rimskog grada možemo samo nagađati. Ipak, najprihvaćenija je teza koja na osnovu nekih izvora tvrdi da se rimski grad «Ad Matricem» nalazio u blizini Vrela Bosne, te da ga treba tražiti upravo između Vrela Bosne i Željeznice, oko toplih izvora Ilidže. Ne može se potvrditi postojanje grada u vrijeme bosanskih kraljeva. Tek se sominje Župa Vrhbosna, središte duhovne i svjetovne uprave. Tu je bilo sjedište bana i katoličkog nadbiskupa v. Brdo. Položaj ove župe još sa sigurnošću nije utvrđen, ali se pretpostavlja da je u blizini Vrela Bosne, otprilike gdje se i rimski grad nalazio. Prijašnji vladari obnašali su svoju vlast iz tvrđave «Stari Grad», koja je smještena na istoku današnjeg Sarajeva, visoko na strmini iznad divljeg i romantičnog kanjona Miljacke. Od njenog nekadašnjeg sjaja ostale su samo ruine, koje svjedoče o obliku i veličini. U XIV. stoljeću na mjestu današnjeg Sarajeva nije bilo grada, tek tvrđava zvana Vrhbosna. Novija istraživanja pronašla su rimske krovne blokove u blizini Ali -pašine džamije, u dolini Koševa i na Debelom brdu, što upućuje na zaključak da je ovdje moralo postojati rimsko n aselje. Ovo mjesto je dobilo sjaj, ugled i značaj tek sa turskim osvajanjem. Do sredine 14. stoljeća za ove prostore bilo je vezano ime Vrhbosna ili Var Bosania, što je sa procvatom grada preraslo u ponosno ime Bosna Saraj, slavensko Sarajevo, što znači gr ad-dvorac. Za pravi procvat i širenje Sarajeva pobrinuo se tek šesnaesti paša Bosne Gazi Husrev -beg (1501-1525. i 1528-1539). On je dao izgraditi veliku džamiju, koja i dan -danas nosi njegovo ime, osnovao je Medresu koja pripada džamiji, veliki kameni Bezistan te izgradio sahat-kulu u blizini džamije. Princ Eugen osvojio je donji grad 22. oktobra 1697., zadržavši se dva dana. 17 Godine 1807. godine, jedna srpska postrojba prodrla je skoro do samog Sarajeva, ali su se ubrzo morali povući. Slično su završila i dva kasnija pokušaja Srba da zauzmu grad. Do sredine našeg stoljeća Sarajevo je bilo više nego glavni grad Bosne - slobodni grad, sa svim ljepotama i prednostima jednog regionalno bitnog trgovačkog središta. Paša je vladao iz Travnika. Ukoliko bi došao u S arajevo smio se zadržati samo dva puta 24 sata, dakle dva dana. A sami sultan bio je tek priznati halifa, nadležan da imenuje sudske i vjerske dužnosnike. Svjetovnu vlast je vršilo domaće vlastoljubivo plemstvo. Bosanski guverneri nisu mogli imati veliki ugled iz jednostavnog razloga što su tako brzo smjenjivani. U 412 godina turske vladavine izmijenjalo se 214 valija, od kojih je svaki stolovao prosječno dvadesetak mjeseci. Samo u 1872. godini izmijenjalo se čak šest valija. Jedino je veziru Dželaledinu 1817. godine pošlo za rukom da ograniči povlastice. Nakon ustanka 1831-32. rasprostro je svoje šatore u Gradu vezir Kara Mahmud i naredio da se gradi utvrđenje na Gorici. Omer -paša je 1850 uništio korijene ustanka i čeličnom pesnicom i 17
strahovladom uspio uspostaviti red u gradu. On je odabrao Sarajevo za sjedište bosanske vlasti, te je tako Travnik izgubio status vezirskog grada. Nakon toga počelo je propadanje Travnika. Godine 1878. izbio je u Sarajevu ustanak tokom kojeg je zbačen valija. Tu situaciju je i skoristio fanatik Hadži Lojo, nemilice terorizirajući stanovništva. Iste godine 19. augusta austrougarske okupacijske trupe napale su grad sa sjevera i zapada i zauzele ga nakon kratkotrajnih žeštokih borbi. Tom prilikom je gradska četvrt, koja se nalazi n a desnoj obali potoka Koševo, skoro potpuno izgorjela. Grad Sarajevo, koji broji trideset hiljada stanovnika, glavni je grad zemlje, sjedište je glavne komande, predsjednika Zemaljske vlade, katoličkog nadbiskupa, pravoslavnog mitropolita, reisu -luleme te glavnog oblasnog upravitelja. Sarajevo se nalazi na 540 metara nadmorske visine. Okruženo je obroncima Huma i Grdonja na sjeveru, Malog Orlovca i Hrastove Glave na istoku te Draguljca, Kape i Debelog Brda na jugu. Na zapadu se otvara dolina Sarajevskog po lja. Iznad obronaka na jugu izdižu se oštri oblici 1630 metara visokog Trebevića. Tekući od istoka ka zapadu, pedesetak stopa široka rijeka Miljacka razdvaja grad na dva dijela. Premoštena je sa tri kamena, tri željezna i nekoliko improviziranih mostova. U centralnom dijelu grada Miljacka je sa desne strane ukroćena visokim kamenim zidom. Šetalište uz obalu je 14 metara široka, kamenom popločana ulica. Ona vodi od Latinske ćuprije do Elektroprivrede u dužini od 1450 metara, a uzvodno se grana do skoro završ ene Vijećnice, uz kej sa lijepim drvoredom. Upravo taj dio gdje je kej najživahnija je sarajevska ulica. Ugođaj živosti dodatno upotpunjuje saobraćanje tramvaja. Na obje strane Miljacke prostire se sedam kvartova glavnog grada Bosne. Ta naselja se spušt aju sa obronaka prema gradu. Što su niže to su gušća. Samo na zapadu imaju prostora da se rašire. Gledajući odozgo prema dolje, naselja počinju od tvrđave, petougane građevine, duga i široka oko hiljadu stopa. U dolini stanuju uglavnom kršćani. Njihove kuć e su poredane duž ravnih ulica, ravnomjernih linija. Naselja na obroncima načičkana su orijentalnim kućama, koje su u velikoj opasnosti ako izbije požar. Glavni dio grada gdje se nalaze skoro sve službene zgrade nalazi se na desnoj obali Miljacke i prati njen tok. Taj dio grada presijeca Koševski potok, tekući od sjevera na jug, ulijevajući se u Miljacku. Dužna osovina grada vodi kroz ulice Franza Josefa i Ćemalušu, odakle se nadesno grana i Ferhadija ulica. Prvi dio središta grada prostire se paralelno s a tokom rijeke prateći sjeveroistok i te od ulice Terezija, koja istočno od kasarne nakon što je Miljacka presiječe postaje Careva ulica. Naše razgledanje grada počinje sa željezničke stanice Bosna, koja se nalazi na desnoj obali Miljacke. Makadamski put koji vodi sa ove stanice je prilično dobar. Uskoro stižemo do baraka velikog vojnog logora, koji se prostire na čak 32 hektara zemljišta. To je širok i impozantan kompleks. Nakon toga prolazimo pored Fabrike duhana i njene direkcije, koja se nalazi sa desne strane. Prostrani magacini i postrojenja ove fabrike upućuju da ona ne zaostaje mnogo za evropskom konkurencijom. Vidimo i fabričke staklenike u kojima se radi istraživanja i uzgajaju biljke duhana. U Fabrici duhana dobro plaćen posao našlo je više o d stotinu lokalnih djevojaka. Bliže gradu nalazi se lijepa zgrada direkcije Željezničke stanice Bosna, okružena pitomim vrtom. Preko puta je Vojna bolnica, a nešto više na Gorici je vojni stacionar sa divnim pogledom na grad. Čim prekoračite most Koševskog potoka vidjet ćete kako iz krošnji lipa izranja Alipašina džamija – nedavno restaurirana muslimanska bogomolja zanimljive arhitekture. Iako je dimenzijama mala, domaći muslimani je smatraju veoma važnom. Prilikom austrougarskog osvajanja Sarajeva 19. augusta 1878. iz džamijskog dvorišta, predvorja i same džamije (pobunjenici) branioci su pružali žestok otpor. Tek poslije krvave borbe austrijski vojnici su uspjeli skršiti taj otpor. U blizini Alipašine džamije nalazi se dvospratna zgrada građena u re nesansnom stilu sa imponzantnim stepeništem. Tu je sjedište Zemaljske vlade i većine njenih organa. Pored zgrade vlade
nalazi se zemaljska štamparija. Prekoputa na malom, ali veoma strmom brežuljku nalazi se u hladu krošnji starovjekovno groblje. Vremenom se oko njega razvio dopadljiv sjenoviti park. Također u blizini zgrade vlade, ali na strani gdje je rijeka, nalazi se zgrada Elektroprivrede. Njen ogromni, 35 metara visoki dimnjak privlači pažnju odakle god da pogledate. Kotlovnica i strojarnica prostiru se na zemljištu površine 850 metara kvadratnih. Tu su i tri prostorije za parne kotlove, koje pokrivaju 420 metara kvadratnih, zatim tri hale strojevima za kondenzaciju sa po 450 konjskih snaga i šest dinamo strojeva za proizvodnju istosmjerne struje, od kojih svaka ima kapacitet 60.000 volti, tako da strujom 4.500 sijalica istovremeno može zasvijetliti. Ovdje se napaja i električni tramvaj, javna rasvjeta, kao i sijalice po domaćinstvima. Zgrade i postrojenja Elektroprivrede stoga leže u središtu elipse gr ada koju treba osvijetliti. Ispostava Elektroprivrede je kod željezničke stanice sa kapacitetom od 2.180 amper sati. Ova služba je veoma dobro organizovana, sposobna da odgovori na sve potrebe grada za strujom. Osim toga, stvorene su pretpostavke da se Elektroprivreda širi, skupa sa širenjem grada. Napuštamo Ćemalušu i stižemo u srce grada – ulicu Franza Josefa. Tu se miješaju stare i nove zgrade, tvoreći veoma zanimljive prizore. Naročito je upadljivo elegantno zdanje oficirske kasine, u blizini koje se prostire staro tursko groblje, koje sve više liči na park. U Bosni i Hercegovini, kao i drugdje na Orijentu, čovjek se brzo navikne da drugim očima gleda muslimanska groblja nego groblja kod kuće. Na njihovim grobljima nema strahopoštovanja, niti tužne me lanholije što ćemo osjetiti na katoličkom groblju. Na svakom koraku vidjet ćete da živi muslimani žive u blizini svojih mrtvih. Često svoje porodice sahranjuju u blizini kuća. Zaista je čudno kako se stranac tako brzo navikne na ravnodušnost muslimana prem a smrti. Tu je ujedno skrivena jedna duboka životna filozofija. Iza komforno uređene oficirske kasine, koje nudi sve što poželite, nalazi se ugodna bašča sa pogledom na gradsku četvrt na lijevoj obali Miljacke i brda, iznad kojih se na jugu ponosno uzdiže Trebević. Nedaleko od zgrade kasine nalazi se svijetla i prostrana zgrada više gimnazije i učiteljske škole. Malo dalje slijeva nalazi se masivna građevina pod kupolama, ograđena željeznom ogradom i zidom. To je pravoslavna crkva. Unutrašnji zidovi i stubo vi crkve ukrašeni su bogatim ikonama. Ponovo se vraćamo na onu tačku gdje Ćemaluša prelazi u ulicu Franza Josefa. Prateći tramvajsku rutu dolazite do raskrsnice sa ulicom Ferhadija, u koju ulazi tramvaj sa konjskom vučom. Tu, na raskršću sa Ćemalušom, izdi že se grandiozna građevina hotela «Grand». Preko puta tramvajske stanice i zgrade carine sagrađena je imponzantna zgrada gradske tržnice. Također u blizini stanice, na istočnoj strani, nalazi se katolička katedrala grandiozna kamena građevina u ranom gotsk om stilu. Krovovi oba katedralna tornja imaju oblik piramide. Unutrašnjost katedrale dovršena je 1889. godine. Crkvena lađa (prostor gdje sjede vjernici op.pr.) sastoji se iz tri paralelna dijela, a prostor oko oltara ima osmougaoni oblik. Prostor je nadsv ođen stubovima koji nose tri luka. Crkveni ukrasi su jednostavni, ali veoma odmjereni i ukusni. Prostor predviđen za krštenje, neka vrsta kapelice u crkvi, nalazi se sa lijeve strane i izgleda veoma upečatljivo. U blizini katedrale, s desne strane, na mjes tu gdje je bila zgrada teatra, danas se nalazi velika novogradnja u baroknom stilu. S lijeve strane katedrale je ukusno izgrađena i ukrašena nova zgrada u kojoj se nalazi služba penzionog fonda bosanskohercegovačkih državnih službenika. U toj zgradi nalazi se i pošta te bosanskohercegovački Zemaljski muzej. Sjeverno od katedrale, u ulici Ćemaluša niče masivna zgrada budućeg katoličkog sjemeništa. Na pola puta između katedrale i budućeg sjemeništa nalazi se škola časnih sestara «Božije ljubavi». To je jednos tavna građevina u gotskom stilu. Zgrada Zemaljskog muzeja novijeg je vremena i za posjete je otvorena svaki dan. U vrijeme osmanske vladavine nije postojala nikakva briga za ove vrijedne eksponate kulturne baštine, kojima je Bosna i Hercegovina tako bogata . Mnoge neprocjenjive predmete nakon okupacije pronašli su pojedini inženjeri, oficiri i arheolozi. Dio njih je završio u Zemaljskom muzeju, a većina je
prebačena u inostranstvo. Jedna takva dragocijenost je i posuda nađena na području Glasinca. Danas je ona u Prirodno-historijskom muzeju u Beču, kao dio antropološke zbirke. U godini 1885. ministar finansija gospodin v. Kallay pokrenuo je inicijativu da se u Bosni i Hercegovini osnuje institucija Zemaljskog muzeja, u kojoj bi se pohranili muzejski eksponati arheološkog, historijskog, etnografskog, umjetničkog i zanatskog tipa, ukratko sve vrijednosti koje karakteriziraju ovu zemlju. Dalji zadatak osoblja Zemaljskog muzeja bio bi da dalje rade na istraživanju i otkrivanju eksponata te da brine o njihovoj konz ervaciji i prezentaciji. Već slijedeće godine 1886, prilično bogata muzejska zbirka bila je izložena u dvjema velikim salama u zgradi vlade. Godinu kasnije muzejskih eksponata bilo je toliko da su im i dodatne prostorije u zgradi vlade postale tijesne, pa su morali iznajmiti prostor i u zgradi penzionog fonda. U januaru 1888. godine muzejske postavke proglašene su državnim vlasništvom od posebnog interesa i pod posebnom zaštitom države. Tim povodom organizirano je i svečano proglašenje te odluke. Muzej posjeduje dva odjeljenja: arheolosko -historijsko i odjeljenje prirodnih znanosti. Sve to grana se u više zbirki. Trenutno su te zbirke smještene u 46 sala i manjih prostorija. Prahistorijska zbirka je smještena u prizemnim odajama jedne privatne kuće u Rudolfo voj ulici. U ovoj prahistorijskoj zbirci od posebne je važnosti nalaz iz Butmira, koji datira još iz mlađeg kamenog doba. Tu su različite alatke od kamena, oružje, zemljane posude i idoli... Sve skupa to čini seriju sa preko deset hiljada brojeva. Kada je u pitanju brončano doba treba istaknuti nalaze iz Šumetca kod Cazina. Uz to se priključuju manji nalazi iz Peringrada, Maglaja, Tešnja i doline Rame. Najviše je eksponata iz bakrenog doba. Veoma bogata je i zbirka iz starijeg željeznog doba, a moramo istak nuti i predmete od kamena, kosti, zemlje i bronze iz prahistorijskih naseobina poput onog na Zlatištu, Soukbunaru i Debelom brdu kod Sarajeva. Ta mjesta svakako treba posjetiti, ako ni zbog čega drugog, a ono radi izvanrednog pogleda na grad i Sarajevsko p olje. Najbogatije nalazište je ipak grobište Glasinca. Ova nekropola sa dvadesetak hiljada grobova na obronku zaista je raritet prvog ranga. Ono se od 1888. godine sistematski istražuje. Naučna dobit sa Glasinca već se mjeri zbirkom od šest hiljada brojeva . Većinom je to nakit od bronze, srebra, jantara i staklenih bisera, te željezno oružje i zemljane posude. Vrijednost prvog ranga je i jedna bronzana grčka kaciga, par ukrašenih bronzanih štitnika za potkoljenice također grčkog porijekla, različite bronzan e posude, kaiševi i željezna sablja. Posebnu pažnju zaslužuju i historijski nalazi iz sojenica na Uni u Ripču kod Bihaća, koje se sistematski istražuju od 1893. godine. Veoma značajne su brojne naprave od drveta, kalupi za livenje predmeta od bronze kao što su nakit i oružje, bronzani, željezni i artefakti od kosti, mnogobrojni idoli, preko stotinu čitavih zemljanih posuda tkalački stan i vretena. Različite vrste žitarica i životinjskih kostiju pronađenih u sojenici predstavljaju posebnu zbirku. Mlađe željezno doba najbolje je predstavljeno kolekcijom iz grobišta Jezerine kod Bihaća, koja je zastupljena sa više od 1300 brojeva. Veoma interesantne su raskošne brončane kopče, jantarni predmeti i više od dvije stotine urni, postavljene u dvije vitrine. Iz tog doba zanimljivi su i nalazi iz Zagradine kog Petrovića. Prahistorijska zbirka danas broji više od 18.500 brojeva sa više od 20 000 komada. Rimska zbirka podijeljena je u dvije grupe; u jednoj su sitniji nalazi, postavljeni u dvije prostorije muzeja u veli kom lapidariju, od čega je jedan dio u zgradi vlade, a drugi u dvorištu. Kada je u pitanju nakit, među zlatnim, srebrenim, željeznim i bronzanim nakitom posebno mjesto zauzima zlatni nakit pronađen na nalazištu Han Potoci kod Mostara (minđuše i ogrlica) i srebrni nakit iz Bukovice kod Županjca. Što se tiče mozaika, najimpresivniji je jedan mozaični ukras za pod otkriven kod Stoca u Hercegovini, a pažnju zaslužuje i serija rimskih staklenih posuda. Lapidarij ima više od 240 brojeva i
svjedoči o rimskom perio du na ovim prostorima, naročito o vojsci i komunikacijama tog vremena. Natpisi o rudnicima srebra u Srebrenici na Drini (Municipium Domavia) također govore o ovoj rimskoj provinciji. Kada je ovaj period u pitanju, ne smijete propustiti pogledati podne moza ike pronađene oko toplih izvora u Ilidži. Zbirka Srednjeg vijeka nudi slijedeće bogata zbirka oružja, buzdovani, primitivni željezni točkovi...Sve je to bilo upotrijebljeno na ovim prostorima. Tu je i karakteristična bosanska sablja. Među raznolikim nakitom posebno privlači pažnju onaj koji seže iz vremena seobe naroda. Posjetilac može vidjeti alatke, naprave i ukrase iz vremena bosanskih kraljeva do perioda početka turskih osvajanja Bosne. Zanimljivi nalazi nađeni su u crkvama ranokršćanskog perioda, zatim je velika zbirka nadgrobnih spomenika sa natpisima nađena na srednjovjekovnim grobljima. Pažnju privlači i srednjovjekovna sudačka stolica, nađena u Bišću polju kod Mostara. Zbirka kovanog novca sadrži i dvije postavke iz 17. stoljeća osmanskihv privremen ih kovanica (na jednoj strani je utisnut prizor Sarajeva, a na drugoj znak Bosne). Zbirka kovanica je veoma bogata i sadrži primjerke iz svih poznatih historijskih perioda. Ova zemlja bila je prisiljena često mijenjati novac, nakon svake novouspostavljene vladavine. Stoga se novca uvijek moglo naći u velikim količinama. I tako je burna historija Bosne utjecala da se sakupi veoma bogata zbirka kovanica, koja mnogo govori o prošlosti. Grčki i ilirski novčići predstavljeni su lijepim primjercima rimskih i bizantskih kovanica. Vrijedne su i zbirke rijetkih bosanskih, srpskih i bugarskih novčića. Od većih nalazišta kovanica treba spomenuti ono u Brdarima kod Starog majdana. Tu je veliko nalazište slavenskih dinara iz 13. i 14. stoljeća. Također treba istaći vrije dnost nalazišta Sikirići u općini Srebrenica, gdje se nalazi veliko nalazište rimskih kovanica (na njima se nalazi otisak «Viminacium»). Spomenut ćemo i nalazišta Puhovac (dubrovački dinari), Stari Majdan (venecijanski zlatni cekini i španski eskudosi), Bugojno (ugarski dinar). Posebno raritetno je nalazište Vrankamen, gdje su nađene afričke kovanice. Zbirka brušenih dragulja ima 410 brojeva. Porijeklom su iz bosanskih provincija te albanskih i dalmatinskih prostora. Veoma zanimljiva je i zbirka pečata ko ja se sastoji iz 290 brojeva različitih otisaka, što je za historiju Bosne i Hercegovine od ogromnog značaja. Etnografske zbirke istinska su znamenitost Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. One pokazuju narodni život zemlje u svim bitnim detaljim a. Tipične narodne nošnje obučene su lutkama u prirodnoj ljudskoj pozi, postavljenim u svakodnevne životne situacije. To posmatraču daje jasnu sliku o životu i običajima ovog podneblja. Zemaljski muzej trenutno izlaže preko 88 takvih figura iz Bosne i Herc egovine, 8 iz Albanije i 10 iz Bugarske. Etnografski dio također izlaže drvene rezbarije po svodovima i zidovima, uzete iz dnevnih boravaka bogatih muslimanskih kuća. Tri takva interijera postavljena su u kompletu. Osim toga etnografski odjel raspolaže sa 740 brojeva eksponata raskošnih narodnih nošnji i vezova, te predmeta od metala i tekstila domaćeg zanatstva. Bogato odjeljenje prirodnih znanosti izlaže bogatu antropološku zbirku lobanja pored instrumentarija za njihovo mjerenje. Ta se zbirka ubrzano šir i, a već sada broji preko 150 brojeva. Dio ovih lobanja je iz nekropola na Glasincu i Jezerini, a dio iz rimskih grobišta u Zenici i Stocu te napokon iz starobosanskih grobalja. Zbirka kičmenjaka je podijeljena na četiri dijela. Prvo odjeljenje predstavlja faunu Bosne i Hercegovine sa endemskim primjercima, koji se teško mogu naći van ove zemlje. Treba posebno istaći zbirku strvinara, među kojima ima pet primjeraka vrsta koje su u Evropi već izumrli: To su zaista veličanstvene ptice supovi iz različitih kra jeva zemlje (Konjic, Nevesinje i planina Vlašić). Možete vidjeti endemske zmije, sure orlove i bjeloglave supove iz okoline Sarajeva. Od endemskih reptila tu je novotkrivena vrsta guštera iz okoline Bileće zvanog Lacerta mosoriensis, te podvrsta dabra zvan og
Vibera berus var također iz okoline Sarajeva. Zanimljiva je i kolekcija pećinskih ribica iz podzemnih voda zapadnih krajeva Bosne i Hercegovine (Paraphoxinus Chondrostroma). Zbirka kičmenjaka je izložena tako da je skoro svaka životinja postavljena u im itaciju njenog prirodnog okoliša. Drugo odjeljenje sadrži faunu ostalih balkanskih zemalja. Tu su zastupljene životinje iz Bugarske (865 brojeva), Grčke (504 broja), Srbije (393 broja) i Crne Gore (331 broj) uglavnom stručno preparirane. Izložena je 410 gnijezda sa jajima ptica sa navedenih područja. Naročito je vrijedan trag za koji se smatra da potiče iz doba jure. Sastavljen je i izložen uz velike poteškoće. Posjetitelju će zasigurno biti i interesantno vidjeti preparirane divlje koze postavljene na strmoj stijeni – u njihovom prirodnom ambijentu. Ne smijemo zaboraviti istaći ni imponzantnu močvarnu faunu Skadarskog jezera, predstavljenu impresivnim pelikanima. Treće odjeljenje predstavlja ostatke prahistorijskih životinja. Ne može se reći da su ovi prost ori bogati takvim nalazima, pa ovo odjeljenje broji tek 253 broja. Na ovom odjeljenju se nalazi i zbirka jaja koja broji 4088 komada od 750 različitih vrsta. Premda ovo odjeljenje nije bogato brojnošću izložaka, ovarij je zaista vrijedan; pravi ponos Austr ougarske monarhije. Četvrto odjeljenje čini zbirka egzotičnih životinja sa 1.134 preparirane životinje, od kojih se mnoge ubrajaju u raritete. Zbirka beskičmenjaka je zaista pedantno i sistematski izložena. Sastoji se od slijedećih pododjeljenja: I. Bosanskohercegovačko odjeljenje: 1. Zbirka insekata: a) 76 porodica kukaca, razvrstanih u 1.005 vrsta i preko 6.000 rodova. Sve to izloženo je u šest velikih staklenih izloga. b) Leptirovi su predstavljeni sa oko hiljadu vrsta u 12 izloga. c) Srednjokrilci sa također oko hiljadu vrsta. d) Dvokrilci, kožokrilci, mrežokrilci i ravnokrilci zastupljeni su sa preko 6000 primjeraka. Biolozima su naročito zanimljive novootkrivene vrste insekata. II. Zbirka stonoga sadrži preko hiljadu različitih primjeraka, izloženih u staklenkama. III. Zbirka pauka također broji oko hiljadu primjeraka. Dio njih izložen je u staklenkama, a dio u izlozima. IV. Zbirka ljuskara sadrži primjerke iz slatkih i slanih voda (Neuma i Sutorina na Jadranskom moru). V. Zbirka kolutičavaca (crva i glista) predstavlja primjerke koji žive u zemlji, slatkim i slanim vodama. VI. Zbirka beskičmenjaka još sadrži: a) Cephalopode (glavonožaca) iz Jadranskog mora (Neum i Sutorina) b) Gastropode (puževe koje žive na zemlji, te u slatkim i slanim vodama) c) Lamellibranchiatene (školjke iz slatkih i slanih voda) VII. Zbirka bodljikaša prikazuje primjerke iz slanih voda Jadranskog mora (Neum i Sutorina) VIII. Zbirka Coelenterata (spužbi) sadrži primjerke koji žive samo u slatkim vodama. B. Balkanske zemlje Balkanska zbirka insekata sadrži preko pet hiljada primjerka iz Bugarske, Grčke i Srbije. Tu su zastupljeni ljuskari, pauci, stonoge i mekušci.
C. Ostala područja faune a) Zbirka insekata iz susjednih područja Bosne i Hercegovine broji više od pet hiljada primjeraka. b) Zbirka koja prikazuje fosile faune iz starijih historijskih perioda smještena je u pet izloga. Većinu eksponata Muzej je otkupio od bečkog lepidopterologa, gospodina Horniga. c) Zbirka egzotičnih insekata sadrži najbitnije tropske vrste i izložena je u 24 izl oga. Botanička zbirka posjeduje bogati herbarij bosanskohercegovačke flore i broji više od četiri hiljade brojeva. Herbarij evropske flore zastupljen je sa deset hiljada brojeva. Ove presovane biljke iz Dalmacije, Bugarske, Grčke i Srbije izložene su u v iše velikih sala. Tu je i zbirka balkanskih vrsta drveća, voćki i sjemenki te zbirka replika gljiva i biljki koje su stoljećima bile predmet trgovine. Mineralno-geološka zbirka sadrži primjerke minerala, ruda i kamenja sa 2942 broja i oko 3200 komada, od čega je oko 1300 komada iz Bosne i Hercegovine, a ostalo iz drugih okolnih zemalja. Kada je paleontološka zbirka u pitanju, ona sadrži 4226 brojeva sa otprilike 6800 komada, od čeka je oko 1400 komada iz Bosne i Hercegovine. Moramo spomenuti i bogatu zbi rku starih alatki nađenih u Rudama kod Konjica. Ulica Ćemaluša, koju smo napustili ušavši u Ferhadiju, vodi dalje u istočnom smjeru. Iza masivnog kamenog zida nalazi se pravoslavna crkva. To je spolja sasvim nezanimljiva građevina u čijem dvorištu se za v askrs sastaju srpske djevojke, nakićene zlatom i srebrom, kako bi pokazale proscima da su za udaju. U istoj ulici sa desne strane nalazi se hram, koji su sadgradili španski jevreji 1576. godine, nakon što su izbjegli u Bosnu. Tu se nalaze stari primjerci T ore i Talmuda, koji su zbog svoje starosti odavno proglašeni kulturnom baštinom. Idući dalje jednom strmom uličicom, naići ćete na novu građevinu Šerijatske škole, koja dominira cijelim područjem. Ta jednostavna ali imponzantna spoljašnjost u orijentalnom stilu, sa širokim otvorenim stepeništem i vrtom odaje veoma ugodan prizor na posjetioca. Oko lijepog dvorišta sa fontanom u sredini nalazi se zgrade u kojima su učionice i džamija, a s leđa zgrade smješteni su stanovi za nastavnike i softe (učenike op. pr. ). Sobe za softe su sve jednake i jednostavne, namještene po turskom običaju. Na prvom spratu su prostrane odaje biblioteke, amfiteatra i odaja upravnika. Unutrašnjost odiše stilom, pa moramo istaći da se ova građevina naprosto mora vidjeti. Ako se i dalje uspinjete uz ulicu Logavina, doći ćete do Sinanove tekije. To je derviški samostan u kojem plešući derviši izvode svoj ritualni ples svakog četvrtka (ulaznice se mogu besplatno nabaviti u policijskoj stanici, preko puta nove zgrade gradske uprave). Po povratku u grad naići ćete na kompleks od pedesetak uskih, vijugavih ulica, podijeljenih po vrstama zanata. To je Čaršija, bazar tipičnog orijentalnog karaktera. Radnje u kojima se prodaje roba ujedno su i radionice gdje se ona proizvodi. Roba se pravi doslov ce pred očima kupaca i šetača. Tako se kuckanje i drugi zvukovi zanatskih alatki čuju u svakom uglu Čaršije. Bakreni predmeti uživaju status umjetnina. Otkako je država malo povela račune o tome, došlo je procvata tog zanata. Tako na Čaršiji možete naći sv e ono što vam mašta zamisli. A ako toga i nema, može se naručiti. Odmah pored Čaršije nalazi se Bezistan, veoma tamna prizemna galerija, koja je prvobitno bila namijenjena samo za muslimanske trgovce. Ali, evo već nekoliko godina ovdje trguju i jevreji svo jom robom, čije je porijeklo većinom iz Austro -Ugarske.
Nasred Čaršije nalazi se velika i lijepa Begova džamija, najveća i najljepša muslimanska bogomolja na Balkanskom poluotoku. Bosanski muslimani toliko se njome ponose da je porede sa džamijama u Carigradu i Selimi-džamijom u Adrianopolju. Džamija nosi ime Gazi Husrev -bega, njegog graditelja, nekadašnjeg osmanskog namjesnika Bosne. Džamija je smještena u prostranom dvorištu ispod grana prastare lipe. U dvorištu se nalazi i monumentalna fontana, predviđen a za ritualna pranja muslimana. Sa desne strane glavnog ulaza nalazi se neka vrsta starinske galerije, gdje se polažu posmrtni sanduci muslimana prije njihovog posljednjeg ispraćaja. Unutrašnjošću džamije dominira velika kupola, koja ovaj prostor čini još prostranijim, a svjetlost skladnijim. Kur'anski citati pisani orijentalnom kaligrafijom ukrašavaju restaurirane zidove ove džamije. Oko posmatrača zbilja će uživati, jer je unutrašnjost ove džamije uređena sa stilom i ukusom, za razliku od drečavih boja u nekim džamijama. U ovoj džamiji nalazi se i skupocijeni ćilim koji je nekada pokrivao mezar poslanika Muhammeda. Njega je turski sultan 1877. godine poslao kao osobit dar bosanskim muslimanima, kako bi dao poleta i snage njihovom vojnom elanu. Sa lijeve strane u dvorištu džamije smješteno je turbe Gazi Husrev-bega. Unutra su dva kovčega, prekrivena skupocijenim ćilimima. Nedaleko od fontane u džamijskom dvorištu nalazi se aršin -kamen (mjerni kamen op.pr.). On tu stoji otkako je jedan paša saznao da trgov ci pogrešno mjere. Kako bi tome stao ukraj, postavio je ovaj kamen, čija dužina tačno odgovara turskoj mjeri lakat. Na taj način mjeru je moguće prekontrolisati u dvorištu džamije, pa kupci odmah mogu provjeriti jesu li prevareni. Na zapadnom dijelu dvoriš ta uzdiše se visoki toranj sahat -kule kvadratne osnove. Preko puta džamije nalazi se Kuršumli -medresa, škola za buduće hodže. To je stara jednostavna zgrada za lijepim dvorištem. Sobe su jednostavne kao i zgrada, pa se ne može reći da je ova zgrada kuriozitet koju turisti moraju obići. Idući Čaršijom prema istoku naići ćete na tursku čitaonicu (Kiraet -han). To je jedna zgrada sa visokim prizemljem u orijentalnom stilu, gdje se skupljaju bogati, ugledni i učeni muslimani. Oni u velikoj sali na divanima mirno i u tišini puše svoj čibuk ili cigaru. Drago im je kada vide stranca, pa ga odmah ponude kahvom i odličnim duhanom. Na stolu za čitanje nalaze se brojne turske i bosanske novine. Odmah pored obale Miljacke je «Bentbaša», mala kafe -bašča, koju posjećuje d omaće stanovništvo. Navodno je za vrijeme Ramazana najviše posjećena. Ovdje za pet krajcara možete dobiti friško skuhanu i odličnu tursku kahvu i slušati nacionalnu muziku. U znamenitosti Sarajeva moramo ubrojati i Školu zanatskih zanimanja u blizini ofic irske kasine. Kroz razne periode historije grada ovdje se razvijalo više grana i stilova zanimanja, koja je nastajala djelimično pod utjecajem orijentalnih, a djelimično italijanskih i drugih evropskih stilova. Iako je bila razvijena autohtona škola zanats kih zanimanja, zbog nebrige vlasti i čestih prevrata danas o njoj postoje samo tragovi i sjećanja. Sadašnja vlada poduzela je mjere kako bi koliko -toliko sanirala te gubitke i povratila život staroj autohtonoj školi zanatskih zanimanja. Prva mjera u tom pr avcu je izgradnja ove škole i radionica, u kojoj se izlažu radovi, ali i najbolji majstori podučavaju svoje učenike. Škola je pod državnom brigom i razvija razne vidove zanatskih zanimanja: rad sa drvetom, bakrorez, umjetničke tehnike itd. Škola u Sarajevu (ovakve škole postoje također u Foči i Livnu) istovremeno je i internat, gdje se učenici, pored rada u primijenjenoj umjetnosti, podučavaju čitanju i pisanju, vjeronauci i ornamentici. To je dvospratna zgrada sa prostranim i svijetlim radnim salama. Jedna velika učionica opremljena je po najnovijem školskom sistemu. Spavaonice i blagovaonice su također lijepo uređene. Trenutno ima kapacitet da primi pedeset učenika od 10 -12 godina, koji već poslije tri mjeseca izrađuju fantastične radove. U školi su i majs tori i učenici isključivo muslimani. Trojica ovdašnjih predavača dobili su na Bečkoj izložbi 1890. godine najviša priznanja. Njihovi nagrađeni radovi nalaze se u
ovdašnjoj filijali ugarskog Kraljevskog muzeja zanatstva, smještenom na šetalištu pored Miljac ke u blizini Latinske ćuprije. Na tom šetalištu, idući uzvodno, naići ćete novu Vijećnicu, okruženu starim bosanskim kućama, koja potpuno dominira okolinom. Vijećnica ima osnovu jednakokrakog trougla zaobljenih uglova. Položaj joj je izvanredan – nijedna građevina ne smeta pogledu na nju. Glavni ulaz Vijećnice okrenut je prema šetalištu. Njena gradnja je započela 1892. godine i sada se približava završetku. Arhitektura je u bogatom orijentalnom stilu, uz upotrebu najfinije ornamentike, slično kao kod Šerija tske škole, koja je također ukras grada. Obje građevine su dokaz kako se bogati orijentalni stil može sretno spojiti sa modernim zapadnim zahtjevima gradnje. Unutrašnjošću Vijećnice domira centralni monumentalni arkadni hol, pa se tu mogu održavati skupovi najvišeg ranga. Treba istaći i ljepotu svečane i konferencijske sale, te prijemne odaje gradonačelnika na prvom spratu. Pobočno od Vijećnice nalazi se nova zgrada policije, koja bi mogla biti prilično interesantna stručnjacima za intererijer. Na lijevoj obali Miljacke, na Carevom mostu, zapet će vam za oko Careva džamija, koja je manja i jednostavnije od opisane Begove džamije. Ona spada u najstarije gradske džamije. Pretpostavlja se, mada to nije potvrđeno, da ju je dao izgraditi sultan Mehmed, osvajač B osne. Na blagoj uzvisini pored ove džamije nalazi se veliki dvospratni Konak, sjedište Zemaljske vlade i komande za ovu oblast Austro -Ugarske. To je impresivna građevina, vidljiva izdaleka, građena 1868. godine za bosanskog valiju. Ona je zanimljiva jer je tipični predstavnik šablona po kojem su građene zgrade turske uprave. Preko puta, na istočnoj strani Konaka, usred lijepog vrta nalazi se jednostavna, ali elegantna palača pravde, sa otvorenim staklenim krovom i žutim prozorima – to je sjedište najviše sudske vlasti. U njenoj blizini nalazi se veliki franjevački samostan, građen u modernom stilu. Malo dalje je nova pivnica. Nedaleko od ulice Bistrik je škola za tkanje ćilima, u kojoj se izrađuju ćilimi po originalnim izmirskim i persijskim. ali i domać im mustrama. Sa tom školom povezane su prostorije za predenje i bojenje vune. Tu ćete sresti djevojke svih konfesija, koje uče ovu manuelnu vještinu, a i plaćene su za prodate proizvode. Velika pješadijska kasarna, izgrađena je 1815. godine na mjestu ne kadašnje rezidencije Omer -paše. Okružena je lijepim parkom na Filipovića trgu, preko kojeg je povezana sa dugom ulicom Terezije. Preko puta kasarne nalazi se muslimansko svetilište sa sedam jednakim mezara, gdje se nalaze posmrtni ostaci sedam braće, koje je nekad davno nevine dao smaknuti jedan muslimanski paša. U ulici Terezije nalazi se K. K. dječački vojni internat, u kojem lokalni dječaci dobijaju prva vojna znanja, prije nego im bude omogućeno da pristupe austrougarskim vojnim školama. Da biste došli do tvrđave, morat ćete se vratiti na desnu obalu Miljacke, proći pored bašče Bentbaša i krenutu uzbrdo putem koji vodi ka žutoj tvrđavi, čije zidine zapinju za oko još izdaleka. Tvrđava obuhvata dio starog grada, koji se na jednom brdovitom uzvišenju po stepeno spaja sa obrisima nove tvrđave. Kanjon Miljacke ispod tvrđave visok je oko 500 stopa i strmoglavljuje se u dolinu Miljacke i Mošćanice. Stara tvrđava je najvišoj sjevernoj tački tzv. gornjeg grada. Taj gornji grad je ustvari labirint od uličica sa oko dvije stotine kuća. Nova tvrđava se nalazi na najjužnijoj tački uzvisine i nalazi se u unutrašnjosti zidina. Tri kapije odavde vode nizbrdo u grad. Pogled koji se pruža na grad sa žute tvrđave je veoma lijep, ali je pogled sa sjeveroistoka bijele tvrđave neuporedivo ljepši. Živahna slika grada odatle se pruža daleko na zapad. Na zapadu, na rubu horizonta, vidite čak i obrise planinskih lanaca centralne Bosne. Pogledate li na istok, pogled će se spustiti na strmu zelenu dolinu Miljacke, omeđenu s trmim brdima.
Iz gornjeg grada možete se spustiti sjeverno do još uvijek dobrodržeće Višegradske kapije, koja leži pored stare ceste od Mokrog prema Mošćanici. Kod mosta na Mošćanici možete izaći na novi put koji vodi ka izvorima Mošćanice. Tu se nalaze im presivna postrojenja vodovoda, izgrađenog 1890. godine, odakle se grad izdašno snabdijeva čistom izvorskom vodom. Voda je inače zaštitni znak Sarajeva. Sjeverno od zgrade vlade nalazi se Koševska ulica, od koje se odvaja mnogo manjih ulica. Tu se nalaze katoličko, pravoslavno, jevrejsko i protestantsko groblje, ali i vojno groblje. Na kraju Koševske ulice nalazi se nekoliko kućica. Kada ih prođete, popnete se još malo uzbrdo i dođete do velike zemaljske bolnice, građene u paviljonskom stilu i u svakom pogledu moderno opremljene. Pored paviljona za za internu medicinu, te klinika za hirurgiju, očne, zarazne i plućne bolesti , ova bolnica ima i moderno uređeno porodilište. Pored toga tu su paviljoni za smještaj doktora, portirnica, stražarnica, paviljoni za kuhinju i pranje veša, kupaonice, kancelarije za administraciju, mrtvačnica itd. Sve to smješteno je u velikom i lijepom parku. Ukoliko pažljivije promotrite ovu ustanovu, zaključit ćete da ništa nije napravljeno bez razloga i da je sve na svom mjestu. Položaj i raspored ove bolnice trebao bi se preslikati i u druge gradove. Austrougarski državni sekretar nedavno je posjetio ovu bolnicu i također je bio oduševljen. Bolnica ima 240 bolničkih kreveta, ali se taj kapacitet može proširiti. Već sada je u planu da se sagradi još jedan paviljon za karantin. Najbolje se iz bolnice u grad vratiti jednom popločanom ulicom, predviđenom samo za pješake, jer će vam se tako pružiti prilika da upoznate jednu muslimansku gradsku četvrt. Četiri i po kilometra od grada, n a ulici koja vodi ka Ilidži, nalazi se konjički bataljon, koji je dala ustanoviti državna uprava. Već kada uđete sa ulice vidjet ćete veliki kompleks zgrada. Tu su dvije velike konjušnice, predviđene za 32 konja. Pored je kasarna za stotinu ljudi, oficirsk i paviljon itd. Trenutno ova postrojba raspolaže sa 79 konja i 16 magaraca. Arapski pastusi porijeklom su iz bogatih ugarskih ergela, a magarci su haxani rase i cijenjena su kiparska pasmina. Ove snažne konje možete pogledati samo zimi, jer se oni preko lj eta nalaze na parenju. Izleti van Sarajeva Okolina glavnog grada Bosne i Hercegovine ima mnogo lijepih šetališta i izletišta. Sve to moguće je uraditi pješke, konjem ili kolima, što je veoma ugodno. Na svaku lokaciju možete stići bez ikakvih komplikacija. 1. Velika kapa. (lagana šetnja do vrha i natrag traje oko tri sata) Kod velike pješadijske kasarne prelazite desno na put, a njime dalje do pješačke staze koja će vas odvesti do Velike kape (oko 1000 metara nadmorske visine). Pogled koji se pruža oda vde sličan je onom sa bijele tvrđave. Međutim, zbog visine, on je još impresivniji. Grad leži kao na ćilimu gledaocu pod nogama. Jednako tako vidite i stari grad i tvrđavu. Na zapadu vidite veliki dio širokog Sarajevskog polja, sve do brda koja ga omeđuju. Pogledavši na istok vidjet ćete strmi kanjon Miljacke i iste takve obronke planije Romanije, koji su poznati pod imenom Velike stijene (1515 metara nadmorske visine). Na jugu ćete vidjeti kanjon Bistričkog potoka, koji dodiruje krajnji rub sjevernih obron aka Trebevića. 2. Na Trebeviću. Pješaku u formi nije se problem popeti na Trebević. Međutim, to je zaista duga šetnja, za koju vam konjem treba četiri sata. Put vodi pored korita Bistričkog potoka. Penjući se prolazite Dragulac i idete prema prevoju Vagan j. Sve do Dovlića krećete se prema dvjema paralelnim planinskim linijama. Odatle napuštate makadam i zakoračujete u pitome šumarke, prepune cvijeća i zelene trave i tako sve do vrha Trebevića. Imate sat i po od Dovlića do vrha. Dakle, sat i po prelijepe šetnje šumom. Odavde je pogled na grad još ljepši od onog sa Velike kape. Na zapadu možete gledati ravnicu, na sjevero-istoku kolosalne šume i strme stijene Romanije, a na jugu visoki plato Jahorine, uramljen monumentalnim planinskim lancem, koji vodi od Kmo ra kod Foče do Bjelašnice. Planinski divovi Volujak, Maglić i Treskavica izdižu se nadmoćno iznad nižih obronaka. Kažu da se za lijepog
vremena u dalekoj izmaglici odavde mogu vidjeti obrisi Durmitora (2446m) i Nebeske viljuške (2606m). Inače, Durmitor se smatra kraljem Dinarskih alpi. Ispod vrha Trebevića je putić koji vodi do konforne planinske kuće za turiste. Tu možete jesti i prespavati. A kada se zaželite vratiti u grad, pratite oznake na putu niz lijevi obronak pokraj Bistričkog potoka. 3. Prema Kozijoj ćupriji i Johanninom miru. (ugodnom šetnjom tamo i natrag trebat će vam oko tri sata) Od bašče «Bentbaša» pratit ćete ulicu koja vodi uz rijeku. Na raskrsnici nećete ići ulicom koja vodi prema tvrđavi, nego ćete nastaviti uz rijeku. Za oko pola sata h oda stići ćete na ušće Mošćanice u Miljacku. Na tom mjestu nalazi se gostionica «Dariva», sagrađena u švicarskom stilu. Nakon još dvadesetak minuta stići ćete do Kozije ćuprije – starog turskog mosta sa visokim stubovima i jednim jedinim lukom. Kada pređet e Koziju ćupriju šetajte dalje i stići ćete na Johannin mir, odakle se pruža fascinantan pogled. A kada se želite vratiti u grad, to možete učini ulicom koja vodi lijevom obalom Miljacke i prolazi pored starog turskog groblja, koje je samo po sebi prizor k oji ne biste trebali propustiti. Osim toga, pogled sa ovog groblja na grad također je vrijedan šetnje. 4. Han Pale. (18 kilometara od grada dobrom cestom) Od Kozije ćuprije ta ulica penje se uzbrdo i vodi preko Han Buloga, gdje možete vidjeti interesantne amonite (okamenjeni oblici op. pr.). Put se stalno penje uzbrdo iznad korita Miljacke. Kod Hana Lobogošća napuštamo dolinu Miljacke i stižemo do sjenovite šume u kojoj se nalazi mjesto Pale, kraj netaknute prirode, ugodan jednako ljeti i zimi. Tu se nalazi nekoliko restorana i vila, od kojih jedna pripada engleskom konzulu. Odavde se kreće u lov na jelene. Preporučljivo je obići i okolinu Pala. 5. Prema Ilidži. (Poštanska i telegrafska postaja. Tokom sezone kupanja od 15. maja do 1. oktobra, ovuda svakodnevno saobraća voz i to sedam puta na relaciji Sarajevo -Ilidža, a po potrebi i više. Cijena vožnje drugom klasom je 12 krajcara, a trećom 7. Vožnja do Ilidže fijakerom traje 45 minuta.) Univerzitetski profesor dr Ernst Ludwig (carski službenik) tvrdio je d a je ovaj izvor vruće vode na Ilidži, koji je bio poznat još Rimljanima, veoma ljekovit i značajan. Ostaci rimskih građevina to i potvrđuju. To su čuvene terme na Ilidži. One su bile cijenjene i za vrijeme osmanske vladavine, ali su smještajni kapaciteti, sve do perioda austrijske okupacije, bili primitivni i malobrojni. Stoga je terme mogao koristiti daleko manji broj povlaštenih ljudi. Od prije nekoliko godina Ilidža je postaja moderno kupalište, koje udovoljava modernim zahtjevima, te je postala najomilj enije sarajevsko izletište. Tri velika hotela, sa ukupno 105 elegantno uređenih soba, omogućavaju dobar smještaj za goste. Tome pridonose i odlični restorani. Kompleks hotela povezan je sa zgradom gdje je glavni restoran, sve to je u blizini željezničke stanice. U prizemlju hotela «Bosna» nalaze se luksuzne prostorije za zajednički boravak gostiju: damski salon, čitaonica, restoran te bilijar -klub u sklopu kojeg se nalaze prostorije i za druge igre. U proljeće 1892. godine službe zadužene za proširenje kompleksa bušeći su otkrile novi izvor, sa snažnim mlazom, daleko snažnijim od postojećeg. Taj izvor za 24 sata izbaci 13800 hektolitara tople vode. Voda koja snabdijeva ovo kupalište ima temperaturu od 58 stepeni. Hemijski sastav joj je vrlo bogat: natrijum-sulfati, hloridi (naročito hlor -kalcijum), krečnjak... Voda je bez ugljične kiseline. Od postojećih kupališta prvo ćemo navesti tzv. staro kupatilo, renovirano po modernim standardima. Ono posjeduje 14 kabina sa 16 kada. Novo kupalište ima dva ba zena i 14 kabina sa po jednom kadom. U sklopu toga je i kupalište za muslimanske žene sa šest kabina. Postoji i kupalište sa ljekovitim blatom. Ono je veoma je lijepo namješteno sa salonima za čekanje i dva bazena i osam jednostavnih kabina. Blatno koje s e koristi doprema se iz močvara kod Žepča na Bosni i iznimnog je hemijskog sastava. Napravljenja su i dva bazena sa hladnom vodom, kojima se regulira hlađenje tople izvorske vode. Postoje i dva bazena za kupanje sa običnom voda. U njih se iz rijeke Željezn ice dovodi kristalno bistra voda. Kompletan kompleks: hoteli, restorani, kupališta, gostione itd. smješten je na 16 hektarskom parku, iznimne ljepote.
Kada su u pitanju društvene aktivnosti ovdje postoje teniski tereni, zgradu za manje vojne koncerte, kafane... Sve to radi za vrijeme sezone kupanja. Ne zaboravimo ni dječiji zabavni park sa pokretnim konjićima. Hipodrom je udaljen otprilike pola sata od Ilidže. Trkaća staza duga 2400 metara. Svake godine ovdje se održava veliko takmičenje lokalnih i stranih konja. Nagradni fond u 1894. godini iznosio je sto hiljada krajcara. Ovaj hipodrom udovoljava svim modernim zahtjevima: ima četiri velike konjušnice, startne kabine, zgradu direkcije, ložu za sudije, menzu i velike tribine. A za izlete u okolinu, kola i trkaći konji stoje vam na raspolaganju uz nadoknadu. U blizini su poljoprivredna dobra na Ilidži, gdje uvijek možete kupiti svježe mlijeko i sir. Na drugoj strani, u smjeru Blažuja, nedavno su pronađeni pitki kiseli izvori. U kupalištu radi jedan doktor, ko ji svakodnevno brine o zdravlju gostiju. Apoteka je smještena u hotelu «Austrija» pored dućana. Vlada je ovdje zaposlila inspektora koji je dužan da podnosi izvještaje o svim bitnim stvarima: usluga, broj gostiju, eventualni problemi itd. (Cijene hotelskih soba: jednokrevetna – 80 krajcara i 1 fl, dvokrevetna – 1 fl i 50 krajcara, inkluzivna usluga 2 fl po danu. Cijene termalnih kupališta: u starom kupatilu jedno korištenje kade bez peškira i ostalih potrepština – 45 krajcara, a sa peškirom 50 krajcara, u novom kupališti – 30 i 35 krajcara. Kupanje u ljekovitom blatu: 1 fl i 50 krajcara do 3 fl. Bazeni za plivanje bez peškira – 12 krajcara, a sa peškirom 15 krajcara. Termalne kade i bazeni – ako ste uzeli sezonske ulaznice, cijena je umanjena za 16 posto.) Poljoprivredno dobro dobro Ilidža. U blizini kupališta na Ilidži, putićem preko rijeko Željeznice za nekoliko minuta stići ćete doći ćemo do svjetski poznatog neolitskog nalazišta. Na tom mjestu se danas nalazi poljoprivredno dobro Ilidža. Na ovom imanju p ostoje velike štale za životinje sa posebnim boksovima za hranu, mljekara, rezervoar za vodu itd. Tu je i jednospratnica predviđena za stanovanje službenika i učenika. Okolo je još nekoliko manjih objekata, među kojima i kuća za vrtlare. Postoje i staklenici za uzgoj povrća. Ovo poljoprivredno dobro ne snabdijeva mlijekom, mesom i povrćem samo kupalište na Ilidži, negi i dobrim dijelom čitav glavni grad. U tome mu u okolini nema premca. Ide im tako dobro da su već pripremili prostor za proširenje. 6. Vrelo Bosne. Od kupališta na Ilidži do izvora Bosne vodi ravna aleja duga 3,5 km. Do izvora, koji se nalaze u podnožju Igmana, možete doći pješke, na konju ili fijaerom. Hotelski omnibus vozi do izvora po cijeni od 10 krajcara. Ovdje sa svih strana između pla ninskog kamenja izviru izvori, spajajući se u veće bazene. To su izvori Bosne. Već na samim izvorima rijeka je toliko snažna i velika da je ne možete pregaziti. Na Vrelu Bosne možete posmatrati ovaj prirodni fenomen koji dolazi ravno iz krila zemlje. U tu svrhu iza aleje napravljena je prigodna osmatračnica. 7. Meterološki opservatorij na Bjelašnici. Bez obzira vozite li se kolima ili vozom, naići ćete na prizore koji svjedoče o ljepoti bosanskohercegovačkog planinskog bogatstva. Ipak, nećete dobiti komp letan utisak tek površnim pogledima. Koliko god je zanimljiv krajolik, toliko su zanimljivi i stanovnici ovog okupiranog dijela Austrougarske carevine. Geološki oblici krečnjaka na planinskim masivima toliko su fascinantni da će uvijek iznova posmatrača ostaviti bez daha. Bogatstvo raznolikih geoloških oblika je toliko da nimalo ne zaostaje za alpskim zemljama. Civilizacija iz dolina još nije dotakla ove prelijepe vrhove. Čovjek će se osjetiti daleko bogatijim kada vidi tu ljepotu. Ovi predjeli raj su za botaničare, zoologe i mineralologe. Oni mnogo toga mogu naću za vrijeme samo jedne šetnje. Bosanske planine bogato reprezentiraju biljni i životinjski svijet Balkana. Osim toga, zasigurno kriju mnogo toga što tek treba otkriti. Zaključili smo stoga da ne s mijemo propustiti otići na vrh Bjelašnice (2067 metara). Izlet jahanjem.
Sve do vrha možete jahati. Sa prigodnim pauzama, za ovaj izlet trebat će vam 7 -8 sati. Dužina cjelokupnog izleta je dva dana. U Opservatoriju možete naći veoma dobar smještaj (šest k reveta), ali preporučljivo je ponijeti hranu. Bosanske konje možete iznajmiti u upravi kupališta (2 fl. dnevno). Pratioci konja istovremeno će vam poslužiti kao vodiči. Kolima sa Ilidže odlazimo u nedaleko selo Hrasnica, gdje bogatije muslimanske porodi ce iz Sarajeva imaju svoje ljetnjikovce. Od Hrasnice konjem krećemo uz podnožje šumovitog Igmana. Poslije 45 minuta jahanja stižemo do sela Nojkovići na Željeznici (519 metara nadmorske visine). U selu možete posjetiti zanimljive bogumilske nadgrobne spome nike. (Odavde do Hrasnice ima jedna prečica, ali je ne preporučujemo jer je uska, strma i ima dosta odrona!) Dolazimo do mjesta gdje Željeznica zavija oštru okuku istočno - mi krećemo suprotnim smjerom. Nakon pola sata blagog uspona, počinjemo se pe njati uz pravu strminu prema vrhu. Na tom putu prolazimo selo Brešenica (968 metara nadmorske visine). Poslije otprilike tri sata jahanja stižemo u samo središte raskošne šume i visoravni Grkarica (1184 metra nadmorske visine). Ovdje je idealno mjesto za odmor konja, ali i ljudi. Teška srca napuštamo idilične pejsaže, iznad kojih se strmo izdižu obronci Bjelašnice. Već možemo vidjeti Opservatorij. Kroz raskošne šume bukve i četinara put vodi uzbrdo ka Ivan-sedlu (1569 metara nadmorske visine). Tuda vodi naj kraća komunikacija između Sarajevo i Konjica, doline Neretve. Put je dobar sa oko pet kilometara novogradnje. Mi ne idemo tamo, nego prema Opservatoriju (2067 metara nadmorske visine). Snažne i visoke bukve uspostavile su voju vegetacijusku granicu nešto i znad Ivan-sedla i prave mjesta manjem drveću, čija se gornja granica završava nešto ispod vrha. Idući dalje konačno dolazimo do zelenih planinskih dušeka. Opservatorij je sagrađen 1894. godine. Opremljen je najmodernijom meterološkim aparaturama. To je jedina meterološka stanica na planinskom vrhu na cijelom Balkanskom poluotoku. Istraživanja meteroloških kretanja na ovom mjestu od velikog su značaja za čitav region. Malo je u zemlji planinskih vrhova poput ovog koji nude takav pregle. Odavde puca vidik na više od 80 km. u daljinu; sve do tamnih brda Crne Gore, do Novog Pazara u Sandžaku. Pogledu malo smeta samo kolos Veleš (1968 metara nadmorske visine) na jugozapadu. Gledajući na jugoistok, sa granice Crne Gore pozdravlja nas vrh Maglića (2390 metara nadmo rske visine), pokriven snijegom, kao i Durmitor (2606 metara nadmorske visine) te Lubićna planina (2239 metara nadmorske visine) iz Novog Pazara u Sandžaku. A pred njima, u blizini gledaoca, izdižu se obronci Treskavice (2088 metara nadmorske visine). Lana c bosanskih planina na sjeveroistoku čini markantna planina o kojoj smo već govorili – Jahorina (1890 metara nadmorske visine), Romanija (1628 metara nadmorske visine), Trebević (1630 metara nadmorske visine) te Vlašić kod Travnika (1919 metara nadmorske v isine). To su najdominantniji divovi. Potpuno drugačije djeluje prizor na zapadu i jugozapadu. To su hercegovačke planine. U tim planinama zrcali se karakter tih predjela. Zrak režu oštri i neplodni vrhovi planina, do kojih uopće nema puteva. Već iz daljin e to možete spoznati. A svjetlost i sjene pojačavaju te efekte na planinama kojima caruje topli južni zrak. Planine se prelijevaju u najrazličitijim bojama. Najveći predstavnici su Prenj (2102 metara nadmorske visine), Visočica (1964 metara nadmorske visine), Veleš (1968 metara nadmorske visine). Da ne bi na ovoj otvorenoj visini zaboravili ljude, sa sjevera nas pozdravlja jedan dio grada Sarajeva. Odavde Sarajevo izgleda kao veoma mali grad. Osmatrajući možemo vidjeti jedan dio bolnice. Duboko ispod vrha vidimo bjelašnička sela Lukanac, Umoljani i Ledići. Na ploči ispred Opservatorija napisana su važna uputstva strancima. To su neprocjenjivi savjeti za orijentaciju u labirintu planina. Najbolje je da se iz Opservatorija vratite istim putem kojim ste došli.
Julius Pojman Illustrierter Führer durch Bosnien und die Herzegowina Wien und Leipzig 1913. JULIUS POJMAN, ILUSTROVANI VODIČ KROZ BO SNU I HERCEGOVINU, B EČ I LAJPCIG, 1913. GODINE SARAJEVO Hoteli u Sarajevu: «Evropa» u ulici Franza Josefa, hotel prvog ranga, renoviran, proširen i u svim segmentima moderan. Vrlo dobar. Jednokrevetna soba košta minimalno 3 krajcera, a dvokreventna 7 krajcera. Restoran i kafe -bar su u sklopu hotela. Hotelski omnibus vozi na relaciji Hotel-Željeznička stanica. Posjeduje ga raže. «Grand hotel Central». Veoma dobar. U ulici Franza Josefa. Prvog ranga. Jednokrevetna soba košta minimalno 2,5 krajcera, a dvokrevetna minimalno 6 krajcera. Restoran i kafe-bar u sklopu hotela. Hotelski autobus vozi do Željezničke stanice i natrag. I ma garažu. Hotel «Zlatno janje» ima restoran i nalazi se u Željezničkoj ulici. Hotel «Carska kruna» nalazi se u ulici Franza Josefa broj 96. Hotel «Imperijal -Pešut» također je u ulici Franza Josefa. Hotel «Radetzky» nalazi se u ulici Franza Josefa broj 114 . Hotel «Sidro» u Ćemaluši. Hotel «Gazi» u Ćemaluši 7. Hotel «Sarajevo» u Ćemaluši. Restorani: «Evropa», «Central», «Društveni dom», «Friedrich», «Marijin Dvor», «Hermann». Kafei: «Evropa», «Central», «Marijin Dvor», «Dvor» i «Royal». Liječnici: Nedaleko od hotela «Evropa» i «Central». Dr. Grünfeld, Dr. Kostić i Dr. L öffler. Veća društva: Muški klub, Automobilski klub, Bosanskohercegovački klub za turiste, Zemaljski turistički savez, pjevačko društvo, mornaričko društvo, lovačko društvo „Zeleno stručno udru ženje“, hrvatsko pjevačko društvo „Trebević“, hrvatsko društvo „Napredak“, sarajevsko žensko društvo, „Društvo bijelog križa“, turističko društvo „Prijatelji prirode“, ribarsko društvo, srpsko privredno društvo „Privreda“. Slastičarne: „Eger“ u Rudolfovoj ulici i „Szabo“ u Ćemaluši. Glavna pošta: Nova palača na šetalištu. Telegrafske službe: U ulicama Franza Josefa i Konak. Cijene fijakera: Vožnje po gradu: prva vožnja za prvih 15 minuta - 1 krajcer danju i noću; svakih slijedećih 15 minuta - pola krajcera danju i noću; vožnja do logora ili Zemaljskog muzeja danju - 1,4 krajcera, a noću - 1,6 krajcera; za vožnju do logora ili Zemaljskog muzeja sa 15 minuta čekanja – 2 krajcera danju, a noću – 2,4 krajcera; Vožnja do Željezničke stanice ili od Željezničke sta nice – 2 krajcera danju, a noću – 2,4 krajcera; Vožnja do ili od Željezničke stanice uz uslugu 15 minuta čekanja – 3 krajcera danju, a noću – 3,6; vožnja do ili od stanice na Bistriku – 2 krajcera danju, a noću – 2, 4 krajcera noću. Vožnja do stanice na Bi striku sa povratkom i 15 minuta čekanja – 3 krajcera danju, a noću – 3,6 krajcera; vožnja od Bistričke stanice do glavne stanice ili u suprotnom smjeru – 3 krajcera danju, a noću – 3,6 krajcera. Vožnja sa glavne ili bistričke stanice do bolnice ili obrnuto – 3 krajcera danju, a noću – 3,6 noću; vožnja do Zemaljske bolnice i povratak uz uslugu 15 minuta čekanja – 2,6 krajcera danju, a noću 3,4 krajcera; vožnja do umobolnice ili natrag – 2,6 krajcera danju, a noću – 3,4 krajcera, a vožnja do umobolnice i natr ag uz uslugu 15 minuta čekanja – 3 krajcera danju, a noću – 3,4 noću; vožnja do konjičke komande ili obrnuto – 2 krajcera, a vožnja do konjičke komande uz povratak i uslugu 15 minuta čekanja – 3 krajcera. Napomena: Petnaest minuta čekanja košta pola kracer a, a svakih narednih 15 minuta isto toliko. Vožnje van grada: vožnja do Darive – 2,4 krajcera danju, a noću -3 krajcera; za vožnju na Darivu i natrag uz uslugu čekanja 15 minuta – 3 krajcera danju, a noću – 4 krajcera; za vožnju na Koziju ćupriju ili od Kozije ćuprije – 4 krajcera danju, a noću – 5 krajcera; za vožnju na Koziju ćupriju i povratak uz uslugu 15 minuta čekanja – 5,4 krajcera dnevno, a noći – 6, 4 krajcera; vožnja do ili od Vasinog hana – 5 krajcera danju, a po noći – 6 krajcera; vožnja na Vas in han uz povratak i 15 minuta čekanja – 7 krajcera danju, a noću – 8 krajcera; vožnja do ili od Čengić vile – 3 krajcera; vožnja na Čengić vilu uz povratak i 15 minuta čekanja – 4 krajcera; vožnja do ili od Ilidže – 6 krajcera danju, a noću – 7
krajcera; vožnja do Ilidže uz povratak uz uslugu 15 minuta čekanja – 9 krajcera danju, a noću – 12 krajcera; vožnja do ili od Vrela Bosne – 8 krajcera danju, a noću – 9 krajcera; vožnja do Vrela Bosne uz povratak i uslugu 15 minuta čekanja – 11 krajcera danju, a noću – 14 krajcera. Napomena: Za svakih narednih petnaest minuta čekanja plaća se pola krajcera, a u noćne vožnje računaju se vožnje od 10 uvečer do 6 ujutro u zimskom periodu (od 1. oktobra do kraja marta), a u ljetnom periodu (od 1. aprila do kraja septembr a) od 11 uvečer do 5 ujutro. Za sve vožnje za koje nije ustanovljena službena noćna tarifa, potrebno je platiti četvrtinu više od dnevne cijene. Cijena vožnje ostaje ista bez obzira koristi li je jedna ili više osoba, uz napomenu da jedan fijaker ne može k oristiti više od četiri odrasle osobe. Ukoliko prtljag smjestite na kočijaševo sjedište morate doplatiti 40 helera (para op. pr.). Ručni prtljag i manje torbe možete smjestiti pored sebe. Cestarinu plaća kočijaš. Ako ne možete krenuti odmah na naručenu vož nju, morat ćete platiti jedan krajcer za prvih 15 minuta čekanja, a za svakih narednih 15 minuta čekanja po pola krajcera. Cijene usluga vodiča i cijene iznajmljivanja konja u Sarajevu: Ako uzmete usluge vodiča po gradu, platit ćete 0,8 krajcera za jedan s at; ako uzmete usluge vodiča na dva sata, platit ćete 1,4 krajcera, a za svaki slijedeći sat još 0,6 krajcera. Van grada: Ako uzmete vodiča za izlet na Trebević i povratak, platit ćete 5 krajcera; ako želite s vodičem otići na Veliku kapu i vratiti se, pl atit ćete 4 krajcera; odlazak na Mošćanicu i povratak sa vodičem – 4 krajcera; odlazak sa vodičem na kupalište na Ilidži i povratak – 3 krajcera; odlazak sa vodičem na Igman i povratak – 7 krajcera: odlazak sa vodičem na Bjelašnjicu i povratak – 9 krajcera; odlazak i povratak na vodopad Skakavac sa vodičem – 5 krajcera. Iznajmljivanje konja: iznajmljivanje jednog konja bez sedla i opreme za odlazak na Trebević i povratak – 4,4 krajcara, a sa sedlom i opremom – 5 krajcera, iznajmljivanje jednog konja bez sed la i opreme za odlazak na Igman i povratak – 4,4 krajcera, a sa sedlom i opremom – 5 krajcera; iznajmljivanje jednog konja bez sedla i opreme za odlazak na Bjelašnicu i povratak – 10 krajcera, a sa sedlom – 11,2 krajcera; iznajmljivanje jednog konja bez se dla i opreme na pola dana – 3 krajcera, sa sedlom i opremom – 3, 6 krajcera; iznajmljivanje jednog konja bez sedla i opreme na cijeli dan – 5 krajcera, sa sedlom i opremom – 5,6 krajcera. Hranjenje iznajmljenih konja i konja njihovih vodiča, plaća iznajmljivač. Kupatila: Gazi Isa-beg u ulici Bistrik na lijevoj obali Miljacke i tursko kupatilo u Ćemaluši. Konzulati u Sarajevu: Francuski konzulat u ulici Ćemaluša 74, Italijanski konzulat u Hadži Idrizovoj 8, Konzulat Velike Britanije u ulici Kućerina 20, Ruski konzulat u Mustaj -begovoj ulici broj 4, Njemački konzulat također u Mustaj -begovoj broj 4, Otomanski konzulat u Karpuzovoj ulici broj 6. Banke: Privilegijska državna banka, Austrijsko -bosanska banka, Ugarska banka i d ioničko društvo, Kreditna banka, Srpska nacionalna banka, prva bosanska mjenjačnica „Loschner“, banka „Salom J & M“, Hrvatska centralna banka, Privredno -komercijalna banka, filijala Austro -ugarske banke. Prodavnice: Ćilimara; Škola zanatskih zanimanja; „El ias B. Kabiljo junior i senior“ u ulici Fransa Josefa, ranije „Mustafa Ćerimović“, u dvorištu Begove džamije; mnogo malih dućana sa orijentalnom robom na Čaršiji; kazandžije sa finom barkrenom robom ukrašenom rezbarijom, kožari itd.; knjižare „Studnička“ i „Kajon“ u Rudolfovoj ulici, „Buchwald i Thier“, u ulici Franza Josefa; prodavnice odjeće za žene i muškarce – „Kočović“, „Feleki“ i „Srškić“ u ulici Franza Josefa. Historijat: Grad se do sredine 16. stoljeća zvao Vrhbosna. Nakon turskog osvajanja zemlje dobio je ime Medina Saraj, a nešto poslije toga Sarajevo. Najveći procvat grad je doživio za vrijeme namjesnikovanja Gazi Husrev -bega, koji je dva puta bio namjesnik Bosne (1506 -1512. i 1521-1543.). On je dao izgraditi mnoge važne građevine, pa njegovo im e nosi Begova džamija, Bezistan, dvije medrese, kupatila itd. U to vrijeme gradske četvrti Sarajeva brojale su 92 mahale i 80 hiljada stanovnika. Godine 1560. grad je uništio Zmaj Vuk Branković. Godine 1697. grad je zauzeo princ Eugen Savojski, koji je nak toga spalio grad, te je izgorjelo oko šest hiljada kuća i 160 džamija. Tokom nešto kasnijeg perioda turske vladavine, Bosanci su ostvarili snažnu autonomiju, pa su sultana priznavali samo kao duhovnog, a nikako kao političkog autoriteta. Stanovništvo ni je dozvolilo
da valijsko sjedište bude u Sarajevu, te je tu instituciju bilo nužno premjestiti u Travnik. Kroz tu samovolju stvorena je snažna lokalna oligarhija, pa je tek Omer -paši 1850. godine pošlo za rukom da ovdje, makar privremeno, uspostavi red. Tek je Austro-ugarska 1878. godine donijela mir i civilizacijske vrijednosti u ovu zemlju natopljenu krvlju. Priliskom obilaska Sarajeva („Vodič kroz Sarajevo“ možete kupiti u svakoj knjižari za 0,6 krajcera) morate voditi računa o prazničnim danima lokaln og stanovništva, jer je tokom njih uvijek jedan dio prodavnica zatvoren (petak - muslimani, subota - španski jevreji, nedjelja - kršćani). Mnogo prazničnih dana u sedmici razlog je što život u trgovačkoj četvrti nije tako živ. Škola zanatskih zanimanja, gdje su i đaci i majstori isključivo muslimani, zatvorena je petkom. Ćilimara i Fabrika duhana zatvorene su nedjeljom i praznicima. Četvrtkom uvečer organizira se derviški ritual. Sarajevo, po Popisu iz 1910. godine, broji 57.039 stanovnika; od toga 8.450 Srba pravoslavaca, 18.460 muslimana, 18.036 kršćana, 4.985 španskih jevreja, 1.412 drugih Izraelita, 547 protestanata i 29 ostalih. Sarajevo, glavni grad zemlje, sjedište je Ureda glavnog nadzornika nad trupama Bosne, Hercegovine i Dalmacije, koji istovre meno obavlja funkciju šefa Zemaljske vlade Bosne. Sarajevo je sjedište i rimo-katoličkog nadbiskupa, pravoslavnog mitroploita, muslimanskog reiu -l-uleme te sjedište svih službi zemlje. Položaj: Grad leži u dolini ispod brda, uz koja se postepenu penju gr adska naselja. Na sjeveru je omeđena brdima Hum i Gradanj, na koja ne nastavljaju na istoku Mali orlovac i Hrastova glava te na jugu Velika kapa, Dragulac i Debelo brdo, iznad kojih se strmo uzdiže 1676 metara visoki Trebević. Na zapadu se teren snižava da bi prešao u plodnu ravnicu Sarajevskog polja. Grad se prostire duž toka Miljacke sa istoka na zapad. Četvrti na dvije obale povezane su sa tri stara kamena i nekoliko novijih željeznih mostova. Korito je regulirano kamenim podzidom, pa su duž rijeke uređe na pitoma šetališta. Najvažniji dijelovi grada nalaze se u ravnici uz obje obale. Pored starih kuća, bazara i džamija starosjedilačkog stanovništva nikle su raskošne nove zgrade, hoteli i privatne vile. Sve to čini zanimljivu mješavinu starog orijentalnog života i moderne evropske kulture. Po obroncima brda penju se turske stambene četvrti. Te kuće, bašče i munare daju jedan veoma pitoreskan prizor. Ovdje su domovi turskih trgovaca i zanatlija, daleko od njihovih dućana. Cijelim gradom dominira pogled na zidine na visini sa njihovom bijelom i žutom tvrđavom. Desnom obalom Miljacke prolaze velike i moderne ulice Franza Josefa, Ćemaluša i Ferhadija. One pokrivaju veći dio grada. A manjim dijelom grada dominira Careva ulica, na koju se nadovezuje ulica Terezije . Znamenitosti: Da biste vidjeli znamenitosti Sarajeva, krećete sa tačke koja je 2,5 kilometra udaljena od grada, dakle, sa glavne željezničke stanice. Odatle u grad vozi tramvaj. Petstotinjak metara od željezničke stanice, sa lijeve strane, primijetit će te veliku kasarnu, to je ustvari kompleks zgrada, smješten na oko tri hektara zemljišta. Još tristotinjak metara dalje, sa desne strane, nalazi se bosanskohercegovački Zemaljski muzej. To je novo i atraktivno zdanje, građeno i namješteno po najmodernijim s tandardima (ulaznice su besplatne; potrebno je ranije najaviti posjetu administrativnom uredu; vodiču treba dati bakšiš). Zemaljski muzej osnovan je 1888. godine, pod upravom intendanta Konstantina Hörmanna. Zbirke su izložene po mnogobrojnim paviljonima. Postoje mineralno-geološka, botanička i zbirka iz oblasti prirodnih znanosti, gdje možete vidjeti kompletan životinjski svijet Balkanskog poluostrva. Posebno je zanimljiva zbirka srednjovijekovnih predmeta, bogata zbirka oružja. U etnološkoj zbirci naročit o je vrijedna kolekcija vezova i narodnih nošnji, kao i postavke nošnji na lutkama, u karakterističnim životnim situacijama ovdašnjeg stanovništva. Stoga nijedan turista ne bi smio propustiti etnografski dio. Zanimljivi su i nalazi iz rimskog i antiknog do ba, kao i zbirke kovanica i pečata. To su znamenitosti prvog ranga. Posebnu pažnju zaslužuje prelijepi botanički vrt Zemaljskog muzeja.
Još tristo metara dalje prema gradu vidjet ćete Fabriku duhana i njenu direkciju i magacinima (posjete je moguće obaviti od 8 do 11 sati i od 13.30 do 17 sati; odobrenje za posjetu dobija se u direkciji i košta 0,6 krajcera). Kod Fabrike duhana je glavno željezničko čvorište za voz koji saobraća na relaciji Sarajevo-Ilidža. Kod slijedeće tramvajske okuke skrećemo desno i do lazimo do zgrade mjesne uprave, u blizini koje je zgrada Penzionog fonda državnih službenika i Garnizonska komanda. Preko malog mosta prešli smo mali Koševski potok koji do Miljacke teče sa sjevera. Odmah tu je visokim lipama zaklonjena stara Ali-pašina džamija, a ispred nje je turska kafana. Na ovom mjestu su se odigrale žestoke ulične borbe prilikom austro-ugarskog osvajanja Sarajeva 1878. godine. Još malo dalje samo zakoračili u ulicu Ćemaluša. S lijeve strane je lijepi i uređeni gradski park, a s desne strane imponzantna zgrada zemaljske vlade. Ova zgrada sa širokim ulaznim stepeništem građena je pod utjecajem renesansnog stila. Unutrašnjost zgrade krase stari i značajni spomenici i skulpture. Idući dalje proći ćete s desne strane pored velikog i starog turskog groblja. Poslije toga stići ćete do raskrsnice Ćemaluše i Ferhadije, gdje se nalazi nova raskošna zgrada Zemaljske banke. Dok hodamo novom i modernom ulicom Ferhadijom, vidimo sa lijeve strane novu zgradu Tržnice, gdje možete kupiti uvijek svježe domaće voće. Ukoso na desnoj strani je tramvajska stanica. Malo dalje lijevo je bivša zgrada glavne pošte, čiji čeoni zid gleda na trg katedrale. Nova zgrada glavne pošte nalazi se, kako smo već rekli, na šetalištu. Na ovom trgu se nalazi katedrala, izgrađ ena 1889. godine. To je velika građevina, u romansko -gotskom stilu. Preko puta katedrale je zgrada “Privredne banke” Bosne i Hercegovine. Iza katedrale ulica Tubegovića vodi na sjever, prema Bogosloviji i sjemeništu, impresivnoj kupolastoj građevini. Ukol iko od Ferhadije okrenete na zapad, preći ćete tramvajske šine i doći u Šljivinu ulicu. U njoj se nalazi Škola zanatskih zanimanja (ulaz slobodan; dolazak je potrebno ranije najaviti u direkciji; petkom zatvoreno). Ova škola je pod brigom države. Osnovana je kako bi se očuvalo i oživjelo zanatsko umijeće ovih krajeva. Slične škole postoje u Foči u Livnu. Tu najbolji majstori svoje neobično umijeće nastoje prenijeti na podmladak. Uče se izrađivati specifični radovi od zlata, srebra i drugih metala, bakrorez, obrada bronze itd. Ovdje se predmeti za svakodnevnu upotrebu izrađuju u najrazličitijim oblicima, sa veoma ukusnom ornamentikom. S obzirom na vrijednost umjetničke izrade, predmeti nisu skupi i mogu se kupiti na licu mjesta. Šljivina ulica ulazi u glavnu sarajevsku ulicu – ulicu Franza Josefa, kojoj prilazimo sa istoka. Već nakon prvih nekoliko koraka, primjećujemo veliku pravoslavnu crkvu, sa tipičnim kupolama. Ulica Franza Josefa je veoma moderna, sa elegantnim prodavnicama i kafeima. Sa ovom ulicom graniči Čaršija. Čim tu stupite nogom, promijeni se cijela gradska slika. Čaršija: To je stara turska trgovačka četvrt sa oko šezdeset uskih i zbijenih uličica, gdje se održao orijentalni način života. U radnjama sjede trgovci i zanatlije po turski podavivš i noge, kao i svuda na Orijentu. Njihove radnje ujedno su i radionice. Tu možete kupiti obične predmete, ali i skupocijenosti orijentalnih zanata. Cjenkajući se možete postići veoma povoljne cijene i za male novce dobiti prave vrijednosti. Staranac koji že li ići u kupovinu a ne zna lokalni jezik, trebao bi sa sobom povesti hotelskog vodiča. Posebno su lijepi originalni radovi u metalu: bakrene posude, makaze, noževi, mlinovi za kahvu itd. treba istaći i vanredne filigranske radove, staro oružje (handžari, pištolji i duge puške Albanke itd.). Tu su i ćilimi i nadaleko poznati bosanski vezovi na bezu. Stari vezovi su nešto skuplji. Možete nabaviti jeftino i kvalitetne proizvode od kože. Čaršija je podijeljena po vrsti zanata. Nama je bila zanimljiva posjeta jednom turskom berberinu i turskoj kafani. Znatiželjnicima preporučujemo i posjetu jednom turskom kuharu, koji se striktno pridržava pravila orijentalnog kuhanja. Napuštajući ulicu Fraza Josefa dolazite do velikog kamenog trgovišta – Bezistana. Tu mnogobr ojni trgovci, većinom španski jevreji, nude svoju robu.
U blizini Bezistana je najveća i najljepša sarajevska džamija, poznata u cijelom islamskom svijetu. To je Begova džamija. Posjetu morate najaviti upravitelju džamije u uredu preko puta dvorišta džami je. Vodiču koji će vam pokazati džamiju treba dati bakšiš. Prije ulaska u bogomolju morate navući papuče i skinuti kapu ili šešir sa glave. Begovu džamiju gradio je bosanski vezir Gazi Husrev -beg od 1526. do 1530. godine. Zidovi ove imponzantne kamene građ evine pod kupolom ukrašene su citatima iz Kur’ana i krasnim orijentalnim arabeskama i ornamentima. Na podu su skupocijeni ćilimi. Vlasništvo ove džamije je i jedan veliki neprocjenjivi ćilim, za kojeg se kaže da je pokrivao mezar poslanika Muhammeda. Džamijsko dvorište je u hladu ogromne, stare lipe. Tu se nalazi i jedna lijepa fontana, koja služi za ritualna pranja. Desno od bunara je tzv. aršin -kamen, koji predstavlja tačnu mjeru turskog lakta. U dvorištu desno je velika sahat -kula sa starim turskim broje vima. Na lijevoj strani je turbe u kojem su mezari Gazi Husrev -bega i njegove žene, prekriveni crnim prekrivačima. Preko puta dvorišta je Kuršumli -medresa, škola za buduće hodže. To je stara i jednostavna zgrada sa lijepim dvorištem. Jednom vijugavom ulicom stižete do vrha Ćemaluše, gdje se nalazi stara pravoslavna crkva. Ona je skoro sasvim skrivena iza dvorišnog zida. To svjedoči da se kršćanstvo za vrijeme turske vladavine moralo sakrivati. Unutrašnjost ove tamne i jednostavne crkve je veoma interesant na. Kuriozitet je stara propovjedaonica (ambona). U dvorištu ove crkve je tzv. bračni sajam za vrijeme vaskrsa. Tada dolaze nakićene pravoslavne djevojke spremne za udaju i od 8 do 12 ujutro pokazuju se potencijalnim proscima. U istoj ulici je i hram špans kih jevreja. Na kraju Ćemaluše skrenite lijevo uzbrdo i doći ćete do Šerijatske škole. Ova imponzantna zgrada izgrađena je u maurskom stilu i okružena velikim vrtom. Ovu školu, koja služi za školovanje budućih kadija, osnovala je austro -ugarska vlast. Oni će raditi kao sudije muslimanima u pitanjima vezanim za njihovo bračno, porodično i nasljedno pravo. Preporučujemo posjetu ovoj ustanovi (vodiču dati bakšiš). Posebno je lijepo dvorište sa fontanom, odaje direktora škole te jednostavne sobe za studente (s ofte). Iza Šerijatske škole nastavlja se strma Logavina ulica. Idući u tom pravcu doći ćete do derviškog samostana (Sinanove tekije). Ovdje ćete svakog četvrtka uvečer moći posmatrati ritualni derviški ples (ulaznica košta jedan krajcer i može se kupiti sv akoga dana u Vijećnici; mogu se nabaviti i po hotelima). Posjeta Sinanovoj tekiji razbit će zasigurno monotoniju, a posebno je atraktivno za vrijeme Ramazana (mjeseca turskog posta). Šetajući uz Miljacku, doći ćete do nove Vijećnice, glamurozne građevine u maursko-vizantijskom stilu. Preporučujemo posjetu ovoj ustanovi (dati vodiču bakšiš). Arkadni centralni hol je zaista fascinantan. U Vijećnici su prostorije Zemaljske skupštine Bosne i Hercegovine. Istočno od Vijećnice je turska čitaonica (Kiraet -hana), a pored nje orginalna turska kafana “Bentbaša”, sa uređenom baščom na lijevoj obali Miljacke. Prešavši most kod Vijećnice stižemo na lijevu obalu Miljacke i nastavljamo ići nizvodno. Nakon stotinjak koraka dolazimo do Careve džamije, koja je proširena i re staurirana. Ona je službeno glavna turska bogomolja. U njenoj blizini je Konak, sjedište upravitelja zemlje. Ta građevina sagrađena je 1868. godine za valiju. Istočno od Konaka je Vrhovni sud. Nekoliko koraka od Careve džamije ulijevo i stići ćete u ulicu Bistrik. Tu je kupatilo Gazi Isa -bega (lijepa maurska građevina) i tekija Sedam braće (koje je jedan paša nevine pogubio). U blizini ove tekije je državna ćilimara, spojena sa predionicom (posjeta školi je besplatna i mi je preporučujemo). Tu možete naši zanimljivo šarane materijale od vune, angore i svile te ćilime po starim i novim orijentalnim mustrama. Radi se jeftinim, ali veoma lijepim i kvalitetnim ćilimima. Jeftini su jer samo plaćate troškove proizvodnje, a ne profit. Povratak nas vodi pored veli ke kasarne Franz Josef, pa preko Filipovića trga obraslog u zelenilo i Latinske ćuprije ponovo na desnu obalu. Opet smo na šetalištu. U blizini je oficirski kasino i imponzantna zgradu u kojoj je smješten teatar, te različita društva i klubovi. Dalje prola zimo pored
centrale Elektroprivrede, preko puta koje je sjedište korpusa, protestantska crkva izgrađena 1890. godine i jevrejski hram. Prolazimo kroz nekadašnji ciganski kvart Hiseta i ponovo do početne tačke naše šetnje – Fabrike duhana. Šetnje i izleti: Do tvrđave vam je potrebno 45 minuta. Od Vijećnice vodi jedan serpentinasti makadam do žute tvrđave, odakle se pruža široki pogled na Sarajevo. Dio starog grada, kojeg omeđuju zidine tvrđave, ostatak je starog Bosna Saraja koji i danas nosi turski pečat. Ž utu i bijelu tvrđavu izgradili Ahmed-paša i Ali-paša. Građene su od 1729. do 1737. godine. Iza žute tvrđave je jedno veliko groblje vojnika koji su pali tokom krvavih borbi iz 1878. godine. 2. Kozija ćuprija i povratak preko Alifakovca (za ovaj izlet potre bno je dva do dva i po sata): Ako uzmete četverosjed do mosta i natrag, platit ćete 5,4 krajcera. To je veoma isplativo. Kozija ćuprija je most koji se nalazi na starom putu prema Višegradu i udaljena je četiri kilometra od Sarajeva. Nakon što prođete kaf anu “Bentbaša” otvorit će vam se slikovita dolina Miljacke. U blizini na strmom obronku je znamenito groblje Alifakovac sa svojim turbetom. Lijevo na visini su žuta i bijela tvrđava. Nakon dvadesetak minuta stići ćete do izletišta Dariva, a nakon još pola sata do Kozije ćuprije, koja jednim svojim lukom visoko nadvođuje korito Miljacke. To je majstorski rad turske arhitekture. Ovuda je stoljećima vodila trgovačka ruta od Soluna do Ugarske. Ako već dođete ovamo, onda vam se isplati preći most i lijevom stran om vratiti se ka gradu putem koji vodi pored gorblja Alifakovac. Ukoliko turista nema vremena zbog izleta na Pale, Višegrad ili Uvac, onda ne bi trebao ići na izlet na Koziju ćupriju, jer će, idući ka Palama, svakako proći pored nje. 3. Velika kapa (2-3 sata): Put vodi uz Bistrik, staru i zanimljivu tursku četvrt. Prelazite preko Latinske ćuprije, pa pored kasarne “Franz Josef” i Ćilimare, pa ulicom Balibegovića pored sirotišta, zatim desno pored slikovite džamije i onda još malo do ponožja Male kape, gdje se nalazi turska kafana sa lijepim pogledom. Odavde ste za neliko minuta stigli na Malu kapu, a potom i na Veliku kapu (hiljadu metara nadmorske visine). Sa ovog mjesta se pruža magični pogled na grad. Ako nećete produžiti na izlet na Trebević koji traje oko tri sata, onda ćete se vratiti kroz jedan šumarak, pa preko Hrida (ciganska četvrt). 4. Vodopad Skakavac: Vodopad se nalazi 10,8 kilometara sjeverno od Sarajeva u dolini Koševa. Preporučujemo obilazak ovog mjesta u proljeće, jer je tada najljepše. Ska kavac pada sa visine 96 metara. Put u dolinu Koševskog potoka počinje od Ali -pašine džamije. 5. Groblje španskih jevreja: Slijedeća sarajevska znamenitost je od Fabrike duhana kilometar na jug udaljeno groblje španskih jevreja. Goblje pokriva jedan obron ak brda Zlatište, a nedaleko su neolitska nalazišta na Debelom brdu. Ovo groblje neobičnih nadgrobnih spomenika i natpisa datira od 1576. godine, kada su španski jevreji izbjegli u Bosnu. 6. Trebević (veoma preporučljiv izlet): Planina Trebević visoka je 1 676 metara. Veoma je lahko doći na Trebević iz Sarajeva za samo tri do tri i po sata pješke ili konjem. Nije neophodno povesti vodiča, ali ako ga želite platit ćete pet krajcera. Ko želi sa Ilidže otići na ovaj izlet, mora iznajmiti konja u direkciji banjskog kompleksa na Ilidži. Prva varijanta: Za tri i po sata lagahno ćete stići putem lijevo kroz ulicu Fraza Josefa, preko Latinske ćuprije, pa pored kasarne Franz Josef i Ćilimare kroz ulicu Bistrik. Lijevo je ulica Bakarevića, a potom se penjete kroz ulicu Turbe, pa preko šina istočne stanice kroz Dudin Hrid (lijevo ostavljate šumarak, a desno Veliku kapu). Tu stižete u planinsku kuću u kojoj se možete odmoriti. Sve to za sat i 45 minuta. Ovdje se nalazi prekrasna bukova i borova šuma kroz koju teku stepen asti izvori Dobre vode. Nakon još dva sata stižete do slijedeće planinske kuće (ako želite ići ravno, kraćim putem, od izvora će vam trebati samo jedan sat). Od druge planinske kuće i Trebevića dijeli vas tek petnaestak minuta. Put je označen crvenim znakovima.
Druga varijanta: Ukoliko ste u formi, preporučujemo vam penjanje direktno uz greben, jer na tom putu ćete imati daleko ljepši pogled na planine Bjelašnica, Treskavica i Jahorina. Uspon možete početi iz pravca starog jevrejskog groblja ili preko Latin ske Ćuprije, pored kasarne Franz Josef, uz ulicu Bistrik, pa ispod nadvožnjaka stanice Bistrik prema streljani. Od streljane skrećete lijevo, pa pored drveća sa oznakama koje pokazuju pravac planinskog doma. Taj put nije predviđen za jahanje. Sve će se isplatiti kada vidite pogled koji se pruža sa Trebevića. Pored cijele sarajevske ravnice, uz vedro vrijeme možete vidjeti Romaniju, Jahorinu, Volujak, Maglić, Treskavicu, pa čak i Durmitor u Crnoj Gori. Na Trebeviću ćete naći gostionu predviđenu za usluge tur istima. Tu možete jesti i prenoćiti. Gostiona raspolaže da dvije sobe, jednu sa šest, a drugu sa četiri kreveta. Cijene su povoljne; noćenje je 1,6 krajcera po osobi. Za silazak sa Trebevića trebat ćete oko tri sata. 7. Izlet na golu Jahorinu (1913 metar a nadmorske visine; ponijeti hranu): Od hotela “Evrope” trebat će vam desetak sati. Prvi dio puta smo već ranije opisali; on vodi do Dobre vode – to je 45 minuta jahanja prema Trebeviću. Kod prvog crvenog znaka -putokaza, skrećete južno prema Stupanju (do t amo ćete proći nekoliko kuća gdje možete dobiti kahvu, kupiti mlijeko i jaja). Daljina od ovih kuća do Stupnja je oko tri sata. Dalje idete kroz šumu prema Kasidolu. Kod oznake u ovom mjestu srenuti desno i preko livade se spustiti nizbrdo prema gostioni n a potoku (dva sata; ovdje je također moguće iznajmiti sobu). Od gostione ćete se morati vratiti pored šumarka istočno, a onda se popeti kroz šumu i izaći na livade među planinama. To je prevoj između Crnog vrha i Jahorine (sat i po). Ovdje je Turistički sa vez BiH, godine 1909. izgradio kolibu u koju se putnici mogu skloniti u slučaju nevremena. Nakon dvadesetak minuta penjanja odavde, dolazite na stijene (manji izvori). Zatim sat vremena idete preko livada do platoa, gdje se nalaze veliki izvor. Odavde do v rha stići za oko jedan sat. Od Stupnja označenim putem do vrha bez skretanja u do gostione u Kasidolu (5 -6 sati). Druga varijanta penjanja bila bi moguća sa željezničke stanice Pale prema šumi do gostione “Moretis”, a zatim označenim putem do Stupnja. 8. Kupalište Ilidža, Vrelo Bosne, Bjelašnica i Treskavica: Na Sarajevskom polju, 12 kilometara zapadno od Sarajeva, nalazi se od davnina poznato sumporno kupalište Ilidža, sa velikom termom istog imena. Terme na Ilidži bile su poznate već Rimljanima, a o tome svjedoče i nalazi, koji ukazuju na zaključak da su je još Rimljani upotrebljavali u ljekovite svrhe. I za vrijeme turske vladavine uživala je Ilidža u ugledu, ali su smještaji, koji su tada postojali, bili veoma primitivni, te su samo malobrojni mogli ko ristiti sumporno kupalište. Tri novija hotela nude odličan ugođaj i luksuz (imaju garaže za automobile). Restoran također ispunjava sve zahtijeve gostiju. Ovi hoteli i restoran su međusobno spojeni posebnnim putevima. K.K. društvo “Bijeli križ” ovdje je iz gradio oficirski banjski hotel sa 24 sobe. Izvori imaju temperaturu od 58°C i karakterizira ih veoma visok sadržaj natrijumsulfatske soli i hlorida, a ne sadrže ugljičnu kiselinu i kalcijumkarbonat. U termi se slijedeće bolesti mogu liječiti ili ublažiti: kostobolja, reumatizam, skrofuloza, išijas i ženske spolne bolesti. Ilidža posjeduje termalna kupališta, blatno kupalište, kupališta sa ugljičnom kiselinom, kupališta za liječenje hladnom vodom i ljetne bazene sa običnom vodom. Ilidža se nalazi na nadmors koj visini od 500 metara i ima jednu prosječnu temperaturu ljeti od oko 20°C, tako da je klima veoma umjerena, bez pretjeranih vrućina. Cijene ovog kupališta nisu visoke, pa se sobe mogu dobiti već od tri krajcera. Između Ilidže i Sarajeva saobraćaju lokal ni vozovi svakih 40 minuta. Cijena vožnje drugom klasom je 0,25 krajcera, a trećom klasom 0,15 krajcera. Postrojenje električnog voza je već projektirano, pa i tu liniju uskoro možete očekivati. Za zabavu gostiju domaćini su se odlično pobrinuli. Tu su ten iska igrališta, pripremljeni konji za izletnike, večernji plesovi itd. Ilidža leži u sjenovitom parku koji se prostire na oko 16 hektara. Odavde možete otići na sve bitne izlete u Sarajevu i okolini: 1. Izlet na Vrelo Bosne (3 kilometra): Do tog mjesta vod i pravolinijska aleja, raskošne hladovine. Na izvorima je organiziran uzgoj pastrmki; potočna i kalifornijska pastrmka, te vrsta pastrmke koja je dalji
rođak lososa. U vremenu od 14 godina odavde je u rijeke Bosne i Hercegovine pušteno 15 miliona pastrmki. Između Ilidže i Vrema Bosne saobraćaju automobili i omnibusi; automobili voze preko mjesta Blažuj i na tom mjestu morate platiti ulaz (40 para po osobi). Omnibusi voze kroz aleju, a karta za jednu osobu košta 20 para. U planu je da se uspostavi tramvajska linija između Ilidže i Vrela Bosne. 2. Izlet na Bjelašnicu (2067 metara nadmorske visine). Na ovoj planini nalazi se meterološki opservatorij, najviši na Balkanskom poluotoku. Vrhu ove planine moguće je prići sa dvije strane. Izlet nije naporan, bez obzira jesu li turisti u formi ili nisu (prepuoručuje se da povedete vodiča, čije usluge možete dobiti u direkciji banjskog kompleksa; 8 krajcera). Ukoliko želite iznajmiti konja, to će koštati 5 krajcera dnevno. Možete krenuti od Vrela Bosne ili iz mjesta Paza rić. Mi vam preporučujemo prvu varijantu. Ne zaboravite cipele bakandže i toplu odjeću. Sa Ilidže vodi put ka Vrelu Bosne i u ravnicu, odakle pet kilometara dugim novim putem za jahanje počinje uspon ka Borovcu. Od Borovca do podnožja Bjelašnice vodi nova cesta, ali turistički put vodi uzbrdo kroz šumu i preko planinskih livada do doma koji nosi ime Hrasnički stan. Tu se nalazi koliba koja služi za zaklon u slučaju nevremena, koju su napravili berlinski turisti dr Strassmann, dr Meinhardt i dr Kraft. Zbog toga se ovaj zaklon zove “Berlinska koliba”. Ključeve te kolibe možete dobiti u direkciji kupališta. Odatle preko prevoja na Igmanu vodi put markiran plavo -crvenim oznakama. Kada stignete na Veliko polje, nastavljate dalje kroz divno zelenilo mračne šume G rkarice. Nedaleko od izvora skrećete ulijevo opet kroz šumu do Stinjeg dola i prevoja Stirine lokve. Tu se put odvaja ka selu Umoljani, a između Grkarice i Stirinih lokvi nalazi se interesantna pećina (put je sve vrijeme označen). Turistički put odatle vod i udesno preko krševitih serpentina i obronaka prema vrhu Bjelašnicem gdje se nalazi opservatorij. Turistima u dobroj fizičkoj formi preporučujemo direktni uspon od Stinjeg dola, gdje se također nalazi jedna koliba (ključevi su u direkciji). U Opservatoriju postoje tri sobe za turiste za ukupno osam kreveta. Ako je društvo veće, mogu se koristiti pomoćni kreveti. Tu možete dobiti hranu i piće, jer ste hranu i piće koje ste ponijeli zasigurno već pojeli i popili tokom uspona. Za jednu noć ovdje platit ćete 1 ,6 krajcera. Cijene hrane i pića u Opservatoriju su povoljne. Ovdje postoji i štala za smještaj konja. Pogled je magičan. Vidik se pruža stotinu kilometara u daljinu, čak do mrkih brda Crne Gore i do Novog Pazara u Sandžaku. Na jugozapadu se vidi Velež (19 68 metara nadmorske visine), na juogoistoku Maglić (2390 metara nadmorske visine), Durmitor u Crnoj Gori (2606 metara nadmorske visine), Lubična planina u Sandžaku kod Novog Pazara (2239 metara nadmorske visine) i Treskavica (2088 metara nadmorske visine), a na istoku i sjeveru Jahorina (1890 metara nadmorske visine), Romanija (1628 metara nadmorske visine) i Trebević (1676 metara nadmorske visine) te na jugu Prenj (2102 metara nadmorske visine), Visočica (1964 metara nadmorske visine) itd. Možete se za jed an dan popeti na Bjelašnicu i vratiti, ali je ipak preporučljivo za ovaj izlet odvojiti dva dana. Put je dobro markiran, a penjanje od Vrela Bosne na vrh Bjelašnice i silazak na isto mjesto traje šest sati uz male pauze. Sa Bjelašnice možete sići i u Pazar ić, što traje četiri i po sata. Jedan dio tog puta je novoizgrađen i vrlo dobro označen. Iz Pazarića možete sjesti na voz za Sarajevo ili Ilidžu. Druga varijanta (penjanje iz Pazarića): Do stanice u Pazariću stići ćete vozom. Od Pazarića penjete se krševitim obronkom Bjelašnice slijedeći oznake na starom putu. Ovuda do Opservatorija možete stići za četiri i po sata. Bjelašnica je povezana sa Treskavicom jednim putem, tako da turista sa Bjelašnice preko Treskavice i mjesta Trnovo može doći do Ilidže. Kada si lazite odvaja se jahački put, kojim možete doći do Stirinih lokvi, gdje se onda taj put nadesno spušta ka Treskavici. Put vodi kroz prelijepu šumu i ta se dionica turistima veoma dopada. Put je označen. 3. Izlet sa Ilidže ili Sarajevo do Treskavice (2063 m etara nadmorske visine) preko Trnova: Preporučujemo da na ovaj izlet ponesete cipele bakandže za planinsko penjanje. Od Sarajeva i sa Ilidže ka Trnovu vodi živopisna planinska cesta, čiji okoliš podsjeća na švicarske krajolike. Taj put vodi uz rijeku Željeznicu. Od Sarajeva je razdaljina 36, a sa Ilidže 36 kilometara. Između Sarajeva i Trnova saobraćaju poštanske službe. Putovanje traje oko četiri, a sa Ilidže tri sata. Kola možete iznajmiti u direkciji banjskog kompleksa. Ako se pak odlučite za izlet na Tr eskavicu konjem, onda u Trnovu
možete iznajmiti životinju. Preporučujemo vam da konja iznajmite dan prije telegrafskim putem. Na jednak način možete uzeti usluge vodiča iz Trnova. Cesta prema Trnovu je odlična i za automobile i bicikliste. Poštanska kola k reću iz Sarajeva svakoga dana u pet ujutro, a polazak iz Trnova je u 12.50 poslije podne. Ako u to vrijeme krenete iz Trnova, do Sarajeva ćete stići u 16.50. Cijena karte za civile je osam krajcera po osobi, a za vojnike četiri. U Trnovu se nalazi mala gos tiona “Turist”, gdje ćete naći jednostavnu, ali kvalitetnu kuhinju. Preporučljivo je hranu za izlet na Treskavicu ponijeti iz Sarajeva ili sa Ilidže. Na Treskavici se nalazi namještena koliba čije ključeve možete dobiti u Trnovu. Međutim, osvježavajuća pić a i hranu tu ne možete dobiti. Pogled u daljinu sa Treskavice je prelijep. Ovakav pogled na raskošnu panoramu se ne prostire ni sa jedne druge planine. Daleko, daleko u beskraj će vam pogled otići. Vidjet ćete sve do Novog Pazara u Sandžaku, Srbije i Crne Gore. Sve to čini fantastičan horizont sa blagim, zadivljujućim obrisima. Vidite mnogobrojne doline, dok vam iz daljine maše visoki, dvoglavi Durmitor, sa jugoistoka Maglić, Trebević i Jahorina, a sa sjeveroistoka Vlašić. Ovakav pogled zadovoljit će i najz ahtjevnijeg turistu. Izlet iz Sarajeva ili sa Ilidže na treskavicu preko Trnova možete obaviti za jedan dan, ali se preporučuje da ostanete dva dana, jer je noć u planinskoj kolibi poseban doživljaj. Predvečer ovuda prolaze čobani, od kojih možete kupite janje za pet krajcera. Čoban ga na licu mjesta priprema na ražnju. Tada se loži velika vatra i pjevaju narodne pjesme. Izlet Sarajevo/Ilidža-Trnovo-Treskavica-Bjelašnica traje dva do tri dana. Iz Trnova možete na Treskavicu stići sa dvije strane: 1. Kroz Rajsku dolinu i preko Vratloša. Ovaj prvih pola sata vodi ravnicom. Čim prođete Rajsku dolinu, počinje strmi uspon. Bogate šume tu dočekuju turiste, koji imaju priliku odmarati oči i dušu na ovom raskošnom zelenilu. Nakon šetnje dubokim šumskim hladom i por ed mnogobrojnih izvora, za oko tri sata stižete u Vratloš. To je historijski bitno mjesto, na kojem su se odigrale važne bitke između muslimana i Crnogoraca. Pola sata puta nakon Vratloša dospjet ćete do jedne također krasne šume u kojoj se nalazi “Anina koliba”. Do ove tačke od Trnova vam trebaoko tri sata. Kratki puteljak vodi od jednog izvora do „Anine kolibe“. Idući njime uštedjet ćete 45 minuta. Od Anine kolibe do Ljupoča (1771 metara nadmorske visine) vodi također šumski put. Sa Ljupoča se prostire divan pogled. Ovu lokaciju preći ćete već za pola sata. Put dalje vodi preko Kozije Luke, Sišana i Pokojišta pored dva kristalna planinska jezera do vrha zvanog Oblik (1877 metara nadmorske visine). Istplatit će vam se ako se popnete na ovaj vrh. Od vrha Obl ik preko Ledenice doći ćete u slijedeću kolibu – Katarininu kolbu. Razdaljina od Anine do Katarinine kolibe, uz penjanje na Ljupoč i Oblik, ukupno iznosi pet sati. Sa sa Oblika postoji strmi put direktno do Katarinine kolibe. Međutim, ovaj put preporučujemo samo onim u veoma dobroj fizičkoj formi. Od ove kolibe za dvadeset minuta šetnje označenim putem, koji vodi desno ka Bjelašnici, možete stići do jednog zanimljivog izvora. Od „Katarinine kolibe“ možete se uputiti i ka vrhu Bjelašnice, gdje ćete stići za oko sedam sati. Taj put vodi preko Ledenice na Ogoreli kuk, a odatle mnogobrojnim prirodnim serpentinama do doline Poljice i Lijepog dola, pa preko Hojte i Mile gore na Bjelašnicu. Sat i po od „Katarinine kolibe“ počinje jedan puteljak, kojim ćete za oko pola sata stići do Ledene pećine, koju vam preporučujemo da posjetite. Iz ove pećine stanovnici iz okolnih sela vade led preko cijele godine i dostavljaju ga u Sarajevo. Druga varijanta: Drugi put iz Trnova na Treskavicu vodi preko mjesta Turovo direktno d o „Katarinine kolbe“. Kod Turova pogledajte vrloge rijeke Željeznice, poznate pod nazivom „Kazani na Željeznici“,koji su lijep i rijedak prirodni fenomen. Put iz Trnova, dakle, vodi najprije jedan sat prema spomenutom mjestu Turovo. Odatle počinje penjanje pored potoka Hrasnica, preko Sikolog dola, Dragog grijeba i Peštera prema Turovom stanu, gdje se nalazi „Katarinina koliba“. Za tri sata do nje možete stići iz Trnova ovim pravcem. Najviši vrh Treskavice su Barice (2079 metara nadmorske visine). Odatle se prostire najljepši pogled Treskavice. Od “Katarinine kolibe” do vrha Treskavice
trebat će vam oko sat i po uspona po prirodnim serpentinastim oblicima. Pogled sa Barica je neprocjenjiv. Put od “Katarinine kolibe” na Bjelašnicu, uz skretanje na vrh Barice, traje oko osam i po sati sa manjim pauzama. Svi putevi su dobro označeni. Grabianski, Bosnisch-herzegowinischen Landesbahnen. Praktischer Reiseführer mit Fahrplan, Sarajevo (bez godine izdanja) Bosanskohercegovačke državne željeznice. Praktični putni v odič Sarajevo (560 metara nadmorske visine) Sa sjevera Humom i Grdonjem, sa istoka Orlovcem, i sa juga Trebevićem ograđen je grad. Jedino na zapadu otvara se dolina Miljacka sa obje njene strane. To čini jedan nesvakidašnji prizor ovog grada, čudne mješavine Orijenta i Zapada, koji smo gledali sa stare žute tvrđave. Veoma je lahko orijentirati se u ovdje. Opis grada počet ćemo od Željezničke stanice. Od te stanice vodi tramvajska linija, koja se račva na Marin Dvoru. Blizu Željezničke stanice nalazi se veliki vojni logor, a preko puta je Zemaljski muzej. To nije znamenito zdanje samo s vana, već pogotovo iznutra. Zbirke ovog muzeja pružaju zaista detaljnu sliku Balkana. Za njegovu gradnju i opremanje potrošeno je dva miliona K. Danas se među neprocjenjiv im zbirkama posebno ističe ona sa prahistorijskim nalazima. Stranci mogu posjetiti Zemaljski muzej i u danima kada je zatvoren za javnost, ukoliko se najave u direkciji. Pored Muzeja nalazi se red raskošnih vila, koje je izgradio Centarlni vojni fond za svoje članove. Tristotinjak metara dalje je stanica „Fabrika duhana“. Tu je i krajnja tačka vozova koji saobraćaju prema Ilidži i natrag. Iza toga je staro groblje, oko kojeg su se vodile žestoke borbe prilikom austrougarskog osvajanja grada. Sa desne str ane su postrojenja Fabrike duhana, a sa lijeve veliku zgradu Marin Dvora. Tu se račva tramvajska linija; desni krak vodi šetalištem uz Miljacku do Vijećnice, koja se nalazi na istočnom izlazu iz gradu, a lijevi krak je glavna linija, koja vodi kroz centar garad prema rimokatoličkoj katedrali. Prvo ćemo slijediti glavnu liniju. Sa lijeve starane Marin Dvora nalazi se Vojna bolnica – to je jedna stara građevina koja datira još iz turskog doba. Preko puta je Općinski sud. Kada pređete Koševski potok, sa desn e strane vidjet ćete drvećem poluskrivenu Ali -pašinu džamiju. Preko puta je zgrada Zemaljske vlade i pored nje Zemaljske željezničke direkcije. Tu se nalazi raskrsnica puteva prema Vojnoj bolnici i grobljima. Na raskrsnici Ferhadije (desno) i Ćemaluše (lij evo) nalazi se zgrada „Zemaljske banke“. U blizini je i lijepa palača Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“. Tramvajska linija vodi kroz u Ćemalušu i završava kod katoličke katedrale. Sa Ferhadije jedna linija vodi prema gradskoj željezničkoj stanici. Od katedrale do Miljacke vodi Rudolfova ulica, koja se spaja sa ulicom Franza Josefa. A ulice Ferhadija i Ćemaluša vode u trgovačku četvrt Čaršiju i tu se gube u moru uskih vijugavih turskih uličica. Čaršija je obavezan cilj svakog stranca, jer se ovdje još u vijek može vidjeti tipični orijentalni život. Masa malih radnjica, zvanih dućani, čine sarajevsku Čaršiju. Najinteresantniji dio Čaršije je Bezistan, do kojeg ćete najlakše stići iz ulice Franza Josefa. U centru Čaršije nalazi se Begova džamija, izgrađena 1530. godine. Možete je posjetiti uz prethodnu najavu upravi džamije. U turbetu pored džamije nalaze se grobovi graditelja džamije Gazi Husrev -bega i njegove supruge. U Logavinoj ulici nalazi se jedan derviški samostan (Sinanova tekija, ulaznice je moguće dobiti u Vijećnici). Šetajući prema istoku (ka tvrđavi) naići ćete na Vijećnicu. Ova monumentalna građevina u maurskom stilu nalazi se na kraju šetališta i predstavlja istočni rub grada. U Vijećnici su i prostorije Skupštine. Malo dalje od Vijećnice uz Mil jacku nalazi se kafana „Bentbaša“, koja se nadvija nad rijekom. Sarajlije veoma vole do tamo prošetati. Sa Bentbaše se stepenastim putem bez problema možete popeti do
tvrđave. Do tamo možete otići i iz pravca Čaršije. Sa tvrđave ćete uživati u prelijepom p ogledu na grad i Sarajevsko polje. Kad se popenjete kroz staru tursku četvrt do Višegradske kapije, vidjet ćete divlji i romantični kanjon Miljacke. Preporučljivo je prošetati od Višegradske kapije na sjever ulicom do Vasinog hana, vojne streljane na Pašinom brdu. Vraćajući se sa tvrđave, prolazimo pored Vijećnice preko Šeher -Ćehajinog mosta i idemo Carevom ulicom do Careve džamije. Uska ulica Konak vodi nas od džamije do Konaka. Na kraju te ulice nalazi se franjevački samostan. Lijevo od samostana je veli ka “Pivara”, a desno odatle vodi cesta prema “Ćilimari”, koja je odredište mnogih stranaca. Odatle vodi široka strma ulica Bistrik, koja je dobila ime po gradskoj četvrti. Ona istočno vodi do Franz Josefovog trga. Tu se održavaju koncerti vojne muzike nedjeljom od 11.30 do 12.30 i petkom od 18.00 do 19.00. Ulica koja vodi lijevom obalom Miljacke nizvodno od kasarne Franza Josefa zove se Terezija. Krećemo, međutim, drugom ulicom. Od Franz Josefovog trga prelazimo mostić Ćumuriju i dolazimo do hotela i kafane “Central”. Preko puta je orijentalna trgovina E.B. Kabilio. Ne biste trebali propustiti doći tu. Odatle se spuštamo ulicom Franza Josefa, prolazimo pored pravoslavne mitropolitske crkve i posjećujemo Školu zanatskih zanimanja, koja se nalazi u Šljivinoj ulici. Škola se nalazi preko puta zgrade “Hrvatske centralne banke”. Ponovo se vraćamo na šetalište, prolazeći kraj oficirskog kasina i Gimnazije. Na ovoj strani (desnoj) vidimo i palaču “Austro -ugarske banke”, a preko puta, na lijevoj obali, zgradu vojne komande. Šetajući dalje niz rijeku vidimo raskošnu zgradu banke “Slavija”, Društveni dom, Poštu i pored nje Palaču pravde, a zatim i Zemaljsku štampariju i srednju školu. Na lijevoj obali vidimo protestantsku crkvu. Cirkuski trg prepoznajemo po šarenilu s adržaja za zabavu. Prolazeći do Elektroprivrede dolazimo do Fabrike duhana, koju smo detaljno obišli. IZLETI IZ SARAJEVA Kupalište Ilidža Deset kilometara od Sarajeva, u podnožju tamnozelenog Igmana, nalazi se biser Bosne – Kupalište na Ilidži. Na stanici kod “Fabrike duhana” sjedamo u lokalni voz, koji je prepoznatljiv po crveno -žutim vagonima. On saobraća samo u periodu od 15. maja do 30. septembra. Za trideset minuta stižemo na cilj. Na Ilidži su vreli sumporni izvori, čiji moćni mlaz ne jenjava vije kovima. Oni su se u ljekovite svrhe koristili još u rimskom periodu. I za vrijeme turske vladavine Ilidža je važila za ugledan ljekoviti centar, koji je u ljetnom periodu uvijek bila dobro posjećena. Na Ilidži je veliki park, u kojem je smješten kavez za medvjede. Stanovnici kaveza su Miško i njegova supruga. Njih gleda i malo i veliko. Tri kilometra od kupališta, na kraju sjenovite aleje nalazi se lijepo i čuveno Vrelo Bosne. Ovdje se nalazi znamenito uzgajalište pastrmki. Izlet na vodopad Skakavac (d va i po sata): U sjevernom dijelu Koševske doline, nalazi se vodopad Skakavac, od Sarajeva udalje desetak kilometara. Sa vertikalne stijene visoke stotinu metara obrušava se vodopad. Tu je stanište rijetke endemske vrste supova. Izlet na Trebević (1680 metara nadmorske visine; pet sati):
Na Trebević vode dva puta. Jedan je strm i vodi uz gradsku četvrt Bistrik. Kada pređete istočnu stanicu, nastavite šumarkom i nakon sat i po doći ćete do prve planinske kuće. Drugi put je duži ali ugodniji. On vodi od Fabrike duhana, preko Miljacke kroz službenu četvrt i fortifikacijski put do prvog doma. Odatle počinje pravi uspon na Trebević. Šetajući serpentinastim putevima kroz raskošne šume, nakon dva i po sata stižete u drugi planinski dom. Nakon toga, ostaje va m još dvadeset minuta do vrha Trebevića. Pogled sa Trebevića je prelijep. Seže sve do Malglića, Volujaka i tamnih crnogorskih planina. Ovaj izlet možete proširiti odlaskom na golu Jahorinu (1913 metara nadmorske visine; šest sati). Taj put vodi od prvog planinskog doma, preko Dobre vode, Stupnja, Kasidola i međuplaninskog prevoja do kolibe. Bez mape i vodiča ovaj izlte nije preporučljiv. Uspon na Bjelašnicu (2070 metara nadmorske visine; dva dana) Preporučujemo ovaj izlet koji nimalo nije naporan. Sa Vrela Bosne idete dugim jahaćim putem pet kilometara do Borovca. Odatle krećete turističkim putem kroz šumu prema “Berlinskoj kolibi”, a zatim preko igmanskog prevoja i dalje kroz raskošnu šumu serpentinastim putevima prema krševitim obroncima Bjelašnice. Na vrhu Bjelašnice ćete naći Opservatorij, gdje možete jesti i noćiti. Odavde ćete uživati u čarobnom pogledu, naročito noću za vrijeme punog mjeseca i u vrijeme izlaska sunca. Sići možete drugim putem – prema Pazariću. Put je označen.
