Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, Šehić Nusret (prikaz knjige) U uvodnim napomenama autor govori o općim odlikama pokreta za autonomiju. Prije svega ističe da iako je ovaj pokret počeo 1899., ali je još osamdesrtih godina počela opoziciona aktivnost Muslimana protiv austrougarske okupacione uprave. Na ovom mjestu autor nas također upoznaje sa činjenicama koje su se negativno odrazile na pokret. Prije svega, u pokretu su političko vođstvo imali konzervativni krugovi, koje su sačinjavali predstavnici zemljišnih posjeda, imućni trgovci i muslimansko sveštenstvo, koji su zbog klasne i društvene pozicije usmjereni da formulišu progresivan politički koncept u kome bi na potpuniji način bili zastupljeni interesi većine Muslimana. Drugi faktor koji se negativno odrazio na autonomsni pokret jeste utjecaj Porte, koja je djelovala na aktivnost vpđstva muslimanske opozicije. Dalje Šehić govori o komentarima na autonomni pokret koji su se javili u vrijeme pokreta, radi se najprije o novinskim člancima. Smatramo da je to vrlo pozitivno jer nam upoznavanje sa mišljenjem tadašnje javnosti pomaže da bolje shvatimo suštinu problema o kojem je ovdje riječ. Utrojstvo islamske vjerske zajednice pod austrougarskom upravom U nastojanju da čitaoca upozna sa ustrojstvom islamske vjerske zajednice za vrijeme austrougarske uprave, što je vrlo bitno za lakše shvatanje dešavanja u autonomnom pokretu, autor kreće sa napomenama o stanju islama u Bosni u vrijeme osmanske vladavine. Kako je islam u to vrijeme imao poseban položaj nije se nametala potreba njegove duhovne organizacije na hijerarhijskom principu. Dolazkom austrougarske uprave stanje se u tom pogledu izmijenilo. Radi odvajanja Muslimana od Carigrada i čvršćeg vezanja za Monarhiju pristupa se obrazovanju muslimanske dugovne hijerarhije na čelu sa reis-ul ulemom. Dalje se upoznajemo procesom u kojem su austrougarske vlasti obrazovale islamsku vjersku zajednicu u BiH. U vezi s tim valja obratiti pažnju na autorevu napomenu kako inicijative muslimana, na koje su se pozivale austrougarske vlasti, a u kojima je traženo organiziranje posebne islamske hijerarhije za BiH, ne uizražavaju volju šireg masa muslimanskog društva, nego jednog užeg kruga muslimana. Što se tiče vakufa, autor je također najprije dao odeđene napomene o stanju vakufa pred kraj osmanske vladavine, a kako bi se upoznala sa stvarnim stanjem vakufa austrougarska je ubrzo poslije okupacije obrazovala komisiju za ispitivanje stanja vakufa. Zatim je 1883. formirana Zemaljska vakufska komisija, a onda i uspostavljena institucija 1
zemaljskog komesara za vakufske poslove, bez čijeg znanja se nije mogla donijeti nijedna odluka. Na kraju su uspostavljena i kotarska vakufska povjerenstva. Ovakva organizacija omogućila je austrougarskoj upravi potpunu kontrolu nad vakufima. Ovakvu organizaciju Šehić smatra jednim od razloga nezadovoljstva Muslimana, ali je i smatra da je u cjelosti dala vrlo pozitivne rezultate, prvenstveno u sferi sređivanja i materijalnog unapređivanja vakufsk eimovine. Budući da autonomni pokret muslimana bio pokret za vjersku i vakufsko-prosvjetnu autonomiju, nakon upoznavanja stanja u islamskoj vjerskoj zajednici i vakufima, ostaje da kažemo nešto o muslimanskim vjersko-šlolskim institucijama prije pojave muslimanskog autonomnog pokreta, prateći na taj način autorov redoslijed. Budući da je austrougarske uprava u BiH zatekla mektebe kao mjesta gdje su muslimansk adjeca sticala osnovna znjanja, najprije poduzela korake za reformisanje mekteba, iz razloga što se muslimani nisu odazivali u novouspostavljene školske institucije. Međutim, odaziv djece je slab i u reformisane mektebe. Dalje osnivaju se nove rudždije, u kojim ase osim vjerskih znanja stiču znanja i iz svjetovnih predmeta. Medrese su i dalje nastavile rad, kao institucije gdje je obrazovan uglavnom muslimanski obrazovni kadar. Za ovo vrijeme značajno je osnivanje Šerijatskosudske škole u maju 1882., gdje su obrazovan sudski kadar. Počeci opozicione akcije Muslimana Prethodno opisane mjere okupacione uprave u oblasti vjersko-šlolske i vakufske organizacije Muslimana, ne samo da nisu bile prihvaćene kod Muslimana nego su pružile povod da se podstakne i razvije u njihovim redovima opozicioni duh koji će vremenom prerasti u organiziran pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. U svom trajanju i daljem razvoju pokret će proširiti programsku osnovu i obuhvatiće gotovo sva pitanja društveno-političkog života Muslimana u BiH. Kako smo ranije spominjali, opozicija okupacionoj upravi postoji i prije Džabićevog pokreta 1899. To se može vidjeti na osnovu žalbi i predstavki koje su i prije pojave organizirane opozicione akcije upućivane sultanu, caru i kralju, Zemaljskoj vladi u Sarajevi i Zajedničkom ministarstvu financijskih poslova u Beču. Takva je npr. žalba travniočkih i sarajevskih begova iz 1895. Oni zahtjevaju da se reguliše pitanje mulkovnog zemljišta, žale se na način vođenja agrarnog postupka u agrarnim sporovima, traže regulisanje privatnog posjeda muslkovnog zemljišta. Među potpisnicima ove predstavke bili su i neki koji su od početka autonomnog pokreta imali jednu od vodećih uloga: Hamdibeg Hasanpašić, Dervišbeg 2
Miralem, Salihaga Bičakčić Mišoprež. Vodeću ulogu je imao Muharembeg Teskeradžić, travnički načelnik, koji je ubrzo smijenjen s te pozicije. Prigovore iznešene u ovoj predstavci austrougarska vlast je uglavnom opovrgla i okarakterisala kao neosnovane i neprihvatljive. Pored ove tu je i predstavka iz 1898. begova iz Bosanske posavine, u kojoj su pokrenuta slična pitanja, kao i u predstavci iz 1895., a na koju je austrougarska vlast isto reagirala. Zatim autor prelazi na Mostar kao centar otpora, a da pritom ne objašnjava zašto je baš Mostar postao centar. Vjerovatno su razlozi za to ležali u tome što Sarajevo tu ulogu na sebe nije moglo preuzeti jer su u njemu bili smješteni svi organi nove austrougarske uprave, što opet možemo biti osporeno iz razloga što j eovaj pokret počeo i djelovao kao legalan pokret. Idući razlog, koji je mogao odrediti baš Mostar kao centar otpora možda leži u tom oduvijek posebno shvatanom položaju Hercegovine, jer ovaj pokret u početku i traži vakufskomearifsku autonomiju za Hercegovinu, bez raskidanja veza sa Sarajevom. Ovo su neki od razloga zbog kojih smatramo da se autor ipak trebao osvrnuti na pitanje zašto je baš Mostar postao centar otpora. I prije 1899. u Mostaru postoji opoziciona aktivnost, a događaj iz 1899. aktivirao je opozicione aktivnosti. Radi se o otmici maloljetne muslimanke Fate Omanović iz sela Kuti kod Mostara. Nakon te otmice održana je protestna skupština 5. maja 1899. u mostarskoj kiraethani na kojoj su muslimanski prvaci na čeku sa muftijom Džabićem izabrali odbor koji postaje vođstvo Muslimana. Na ovoj skupštini ključno je pitanje postalo pokrštavanje F. Omanović, izražen je zahtjev da se djevojka pronađe i vrati roditeljima. Ovaj slučaj poslužio je samo kao povod za širu akciju. 13. juna odbor „dvanaestorice“ uputio je predstavku Zemaljskoj vladi, a u oktobru ministru Kalaju i caru i kralju Franji Josipu. Oni u tzv. mostarskom memorandumu kritikuju rad sarajevskog ulema medžlisa, čiji sastav bira samo „Visoka vlada“ bez utjecaja Muslimana, dalje kritikuju stanje u vakufu. Kalaju dostavljaju i Nacrt statuta o uređenju vjersko-prosvjetnog pitanaj u Hercegovini. U ovom nacrtu prihvaćena je osnovna vakufska organizacija, koja je uspostavljena nakon okupacije, ali su tražili da vakufsko-mearifski sabor sa sjedištem u Mostaru predstavlja najvišu vakufsku instancu u Hercegovini. Taj sabor bi donosio odluke bez utjecaja okupacionih vlasti. U Nacrtu se predviđa i osnivanje duhovnog sabora koji bi nadzirao nastavu u muslimanskim vjerskoškolskim zavodima. Pripadnici islamske vjerske zajednice bili bi obavezni da svoju djecu upućuju u mektebe. U ovom aktu za razliku od ranijih muslimanskih predstavki nema pitanja agrara. Zemaljska vlada je Nacrt odbacila. Okupacione vlasti smatrale su da su manifestacije
3
nezadovoljstva ograničene na uzak krug muslimanskih prvaka koji svojim stavovima ne izražavaju stvarno raspoloženje Muslimana. Ubrzo je inicijativa mostarskih muslimana dobila podršku na cijelom području BiH. Uslijedila je sarajevska konferencija u septembru 1900. Ova konferencija pripremila je zajedničku akciju Muslimana Bosne i Hercegovine u borbi za ostvarenje autonomne uprave u vjerskim i vakufsko-mearifskim poslovima. Na ovoj konferenciji izrađene su osnovne postavke novog muslimanskog memoranduma i Nacrta statuta. I agrarni odnosi bili su predmet razmatranja, govorilo se o pitanju otkupa begovske zemlje i općinskih pašnjaka. Usvajanje Nacrta statuta o vjerskoj i vakufsko-mearifskoj autonomiji i memoranduma koji su razmatrani na sarajevskoj konferencijiuslijedilo je u decembru 1900. u Mostaru, a onda su predani i Kalaju. Osnovne karakteristike nacrta statuta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju i prvi pregovori predstavnika muslimanske opozicije sa Zemaljskom vladom U ovom poglavlju autor je analizirao sadržaj memoranduma i Nacrta statuta. Zaključuje da je u poređenju sa mostarskim Nacrtom ovaj sarajevski cjelovitiji. U njemu je došlo do izražaja nešto realnije procjenjivanje stvarnog položaja islamske vjerske zajednice u BiH. Sada je muslimanski autonomni pokret obuhvatio cijelo područje BiH. Sad se okupaciona uprava odlučila na pregovore sa predstavnicima Muslimana, a sve više do izražaja dolazi nastojanje da se među predstavnicima muslimanskog autonomnog pokreta izazove razdor. Pregovori su se odvijali od 2. februara do 23. aprila 1901. godine. O sadržaju tih pregovora autor nas u ovom poglavlju detaljno upoznaje. S obzirom na karakter našeg rada ovdje čemo spomenuti samo neka pitanja koja su izazvala najviše rasprava. Jedan od zahtjeva muslimanskih vođa bio je vezan za mektebe. Između ostalog tražili su da vlada poduzme korake kojima bi obavezala roditelje da šalju djecu u mekteb, a bez pohađanja mektebske nastave da se ne može upisati osnovna škola, na što vlada nije pristajala. Rasprave su vođenje i oko podjele mešure Mešihata reis-ul ulemi, što je ustvari pitanje veze muslimana u BiH sa šejhul islamomom u Carigradu. Osim toga nisu se složili ni oko načina imenovanja članova uleme medžlisa, i za to vezano imenovanje reisa, gdje su muslimani nastojali umanjiti potpunu dominaciju okupacionih vlasti. Rzgovore o agrarnom pitanju Zemaljska vlada je odbijala, jer je vodila računa o tome da se među ova pitanja ne „prokrijumčare“ neke političke akcije. Agrarno pitanje je u kasnijoj fazi autonomnog pokreta dobilo prvorazredni značaj.
4
Pregovori su završeni bezuspješno, na što su vođe muslimanskog pokreta optužili Zemaljsku vladu da ignoriše njihove zahtjeve. O političkoj saradnji između vođstva Srba za crkveno-školsku samoupravu u vođstva autonomnog pokreta Muslimana Nakon prekida pregovora sa Zemaljskom vladom aktivnost muslimanskog autonomnog pokreta još se više povećala, sad se poseban akcent stavio na saradnju sa vođstvom Srba u BiH za crkveno-školsku samoupravu. Inicijativa za suradnju u početku je dolazila od srpskog političkog pokreta
5
