SANDOR MARAI LJUBAVNIK U BOLZANU
Čitatelj će u crtama lica i u osobinama mojeg junaka zacijelo uočiti sličnosti koje upućuju na karakterističan karakterističan profil Giacoma Casanove, toga glasovitoga pustolova 18. stoljeća. Protiv tih spoznaja, zbog kojih će mi neki možda i zamjeriti, teško bih se mo gao obraniti. Moj junak vraški nalikuje onom na sve spremnom, a pritom ipak silno nesretnom, putujućem djetiću bez domovine koji se u ponoć 31. listopada 1756. iz mletačkih olovnih komora spustio brodskim ljestvama u lagunu te u društvu nekog bivšeg redovnika po imenu Balbi počeo bježati s prostora Republike prema Münchenu. Olakotna je okolnost možda u tome što me sasvim neromaneskni karakter mojega junaka daleko više zanima od njegove romaneskne životne priče. Zato iz slavnih Memoara nisam posudio ništa drugo do točnog datuma i zapis o okolnostima samoga bijega, a sve drugo što će čitatelj naći u romanu samo je priča, puka fikcija. S. M.
Gospodar iz Mletaka
S gondolijerima se oprostio još u gradu Mestre, no gotovo da ga je raspušten redovnik Balbi opet gurnuo u ruke policije, jer je u trenutku polaska poštanske kočije uzalud tražio tog razvratnika i na kraju ga našao u nekoj ka feteriji dok se — bezbrižno srčući šalicu čokolade — udvarao konobarici. U Trevisu mu je ponestalo novca, pa su se preko vrata svetoga Tome iskrali iz grada prema poljima i, krijući se podno vrtova i po rubovima šumara -ka, napokon u
suton stigli do prvih kuća Valdepiadena. Tamo je izvukao bodež, zaprijetio neugodnom suputniku, a onda su se dogovorili da se sastanu u Bolzanu i potom se rastali. Gledao je dok je
otac Balbi zlovoljno tumarao među ogoljelim deblima maslinika; provlačio se mršav i silno nemaran, neuredne vanjštine, često se osvrtao podmukla i mračna pogleda, odmicao podvinuta repa poput šugava psa kojega je gospodar zauvi jek jek otjerao od od sebe. Kad je napokon redovnika izgubio iz vida, ušao je u naselje i slijepim, ali i sigurnim instinktom zamolio prenoćište u kući kapetana policije. Primila ga je blaga žena, kapetanova supruga; dobio je večeru, isprali su mu rane — na koljenima i gležnjevima skorila mu se krv dok je skakao s olovnih krovova — a tek je pred spavanje doznao da je kapetan na putu jer traži baš njega, bjegunca. U praskozorje se odšuljao dalje. Prespavao je u Pergi -ni i tek treći dan stigao u Bolzano — doduše tada već kočijom, jer mu je putem pošlo za rukom ucijeniti jednog znanca za šest zlatnika. Balbi ga je već čekao. U gostionici K jelenu zatražio je jednu sobu za sebe i jednu za onoga drugoga. Prtljage nije imao, stigao je sav u prnjama, u nekoć krasnom fraku skrojenom od raznobojne svile od kojega su ostale samo krpetine, bez ikakva ogrtača. U Bolzanu je uske uličice već šibao vjetar koji se obično pojavljuje u studenome. Gostioničar je zbunjeno odmjeravao odrpana gosta.
— Zar baš najljepše sobe? — ponavljao je smeteno. — Baš te! Najljepše! — odgovorio je tiho ali strogo. — I pripazi na kuhinju! Kod vas se kuha umjesto na ulju na nekakvoj užegloj masti, a otkad sam napustio teritorij Republike, nigdje nisam okusio pošten zalogaj! Do večeri ispeci kopuna i pile , ali ne jedno, nego tri, i to s kestenima. I nabavi ciparsko vino. Zuriš u moju odjeću?... Pitaš se gdje mi je prtljaga? Čudiš se da smo stigli praznih ruku? Zar ovamo ne stižu novine? Nisi čitao »Lev densku gazetu«?... Tikvane! — uzviknuo je promuklo, jer se putem prehladio pa mu je grlo parao mučan kašalj. — Zar nisi čuo da su jednog mletačkog vlastelina, njegova tajnika i njegove sluge opljačkali na granici? Zar k tebi još nije dolazila policija? — Nije, gospodaru — rekao je uplašeni gostioničar. Balbi se cerekao sebi u bradu. Na kraju su doista dobili najljepše sobe, čak i sa lon gdje su dva golema višekrilna prozora gledala na glavni trg i koja je bila opremljena pokućstvom s pozlaćenim nogama i mletačkim zrcalom iznad kamina. Dobio je i mrežu na francus kom krevetu s baldahinom. Balbi je dobio sobu na kraju hodnika, blizu uskih i strmih stuba koje su
vodile prema potkrovlju za služinčad. I taj ga je smještaj doista ispunjavao dubokim zadovoljstvom. — Moj tajnik — predstavio je Balbia vlasniku gostionice. — Policija je— rekao je gostioničar pravdajući se — i kod nas vrlo stroga. I začas će stići. Vode
računa o svakome strancu. — Reci im — odgovorio mu je nehajno — da si dobio gospodskoga gosta. Vlastelina...
— Ipak, recite napokon — pokušavao ga je gostioničar navesti da se gost otkrije, duboko mu se naklonivši držeći u ruci kapu ukrašenu roj tom, ponizno i znatiželjno. z natiželjno. — Gospodara iz Mletaka! — rekao je. Zazvučalo je kao da mu je upravo priopćio neki izvanredni naslov ili osobiti rang. Način na koji je to naglasio privukao je čak i Balbievu pozornost. Zatim se šiljastim slovima, vrlo ispisanim rukopisom upisao u knjigu gostiju. Gostioničar se zarumenio od uzbuđenja, debelim prstima počeo trljati sljepoočnice i nije znao bi li otrčao po policajce ili pao na k oljena i poljubio gospodarovu ruku. Zato je ostao tako zbunjen i samo je šutio. Zatim je upalio svjetiljku i goste otpratio na kat. Sluge su u međuvremenu već spremile sobe, donijeli su svijeće u velikim, pozlaćenim svijećnjacima, a u srebrnim vrčevima top lu vodu i limburške platnene ručnike. Počeo se razodijevati poput kralja nasred svojega dvora: dodavao je jedan po jedan komad strašno prljave odjeće od jeće gostioničaru i njegovim slugama, a nogavice svilenih hlača umrljane od skorene krvi, što su mu se zalijepi le za tijelo, morali su sa strane razrezati škarama. Zatim je, udobno zavaljen u naslonjač, dugo namakao noge u srebrnom lavoru, gotovo već ošamućen od iscrpljenosti, slomljen i smrknut. Zaspao bi na trenutak, nešto promrmljao, a onda iznenada zavikao. Bal bi, gostioničar i sluge zbunjeno su se motali oko njega, u sobi su mu pripremili postelju, navukli zastore na prozorima i ugasili gotovo sve
svijeće. U doba večere dugo su mu lupali na vrata. Nakon što je pojeo, smjesta je zaspao i spavao sutradan do podneva, glatka i bezbrižna lica, ravnodušna i nalik licu mrtvacu. Pravi gospodin, rekle su djevojke i, pjevušeći, cerekajući se i došaptavajući, krenule za svojim poslom u kuhinju ili u podrum, prionule pranju kola ili brisanju suđa, cijepale trešće i posluživale u točionici; govorile bi tiše, prst stavljale na usne, opet se smijuljile, zatim bi se uozbiljile i nastavile pričati, razmetljivo i grohoćući: o da, to je gospodin, pravi vlastelin, mletački gospodin. Navečer su svratila dvojica tajnih policajaca, jer je njegovo ime, to sumnjivo, privlačno, zanimljivo i opasno ime, ne tako davno pozlatila velika pustolovina, vijest o njegovu bijegu, pa je u svim gradovima izazvala pozornost tajne policije. A ona je htjela znati
baš sve. Zar spava?... Nema prtljage? — Jedan bodež — rekao je gostioničar. — Stigao je s bodežom. To je sve što ima. — Jedan bodež — ponavljali su, odavajući priznanje u ime struke, a pritom posve neupućeni. — A kakav je to bodež? — zapitkivali su policajci. — Pa, mletački — odgovorio je uzbuđeno gostioničar. — I ništa drugo nema? — propitkivali su. — Nema — rekao je gostioničar. — Ništa. Jedan bodež. To je sve što ima. Ta je vijest doista zatekla tajne policajce. Ne bi se čudili da je stigao s bogatim plijenom, dragim kamenjem, torbama pretrpanima ogrlicama i prstenjem koje je usput oduzeo naivnim koji izvikuje njegove ime. Prelat Prelat je damama. Glas o njemu stizao je prije njega poput glasonoše koji
već rano ujutro poslao poruku šefu policije i zahtijevao udaljavanje ozloglašenoga gosta iz grada. U Tirolu i u Lombardiji ujutro su u crkvama nakon mise, a navečer u prčvarnicama, prepričavali sve što su znali o njegovu bijegu. — Pazi — govorili su policajci — dobro ga pazi! Želimo saznati za svaku njegovu riječ. Mora se dobro paziti na njega. Dobiva li pisma, i od koga? Šalje li pisma, i komu? Prati svaki njegov pokret! Čini se — govorili su nešto tiše, oblikujući lijevak od šaka i tako šapćući gostioničaru na uho — da ga netko štiti. A protiv toga ni gospodin prelat ne može ništa. — Zasad — primijetio je iskusni gostioničar. — Zasad — poput jeke ponovila su za njim dvojica policajaca, obojica vrlo smrknuti. Udaljili su se tiho na prstima, sumorni i utonuli u misli. Gostioničar je sjedio u točionici i samo uzdisao. Nije volio slavne goste koji pobuđuju zanimanje prelata i policije. Mislio je na oči
svojega gosta, na onu tamnu vatru i žar koji je umorno plamtio u njima, i bilo ga je strah. Sjetio se i bodeža, onoga mletačkog bodeža koji je bio jedina prtljaga toga čovjeka koji je odsjeo kod z a njegovim gostom, slijedile ga njega, i bilo ga je s trah. Pomislio je na glasine koje su se šuljale za u stopu, i potiho je opsovao. — Tereza! — viknuo je bijesno.
Ušla je djevojka, već u noćnom ogrtaču. Imala je šesnaest godina, u jednoj joj je ruci bila upaljena svijeća, a drugom je na njedrima pridržavala krajeve svoje noćne košulje. — Slušaj me — rekao je tiho i posjeo djevojku na svoja koljena. — Vjerujem samo tebi, Tereza. Dobili smo opasnoga gosta. Taj gospodin, naime... — Onaj iz Mletaka? — rekla je djevojka pjevnim glasom. — Tako je, onaj iz Mletaka. Da, iz Mletaka — potvrdio je nervozno. — Iz tamnice. Utekao
štakorima. I vješalima. Slušaj, Terezo. Pazi na svaku njegovu riječ. Neka ti oči i uši neprestano budu uperene na ključanicu. Volim te kao da si mi kći. Ti si mi pokćerka, ali ako te pozove u svoju sobu, nemoj oklijevati. Ti ćeš mu odnijeti doručak. Čuvaj svoju krepost i budi pažljiva. — U redu — rekla je djevojka. Zatim je s upaljenom svijećom u ruci krenula prema vratima, u pratnji sjene izdužena stasa. A s vrata se potužila žalosnim glasom i rekla pomalo djetinjasto: — Bojim se. — I ja — rekao je gostioničar. — A sada pođi na spavanje. No prije toga mi donesi crno vino. Ali prve su noći svi loše spavali.
Glas
Nemirno se spavalo, napeto, hrčući, dašćući i uzdišući; ljudi su spavali ali su stalno osjećali da im se nešto događa. Činilo im se da se netko mota oko kuće. Činilo im se da ih netko oslovljava i da moraju nešto odgovarati kao još nikada dotada. A pitanje s kojim im se taj tudinac obraćao bilo je oholo, bezobrazno, zločesto i nadasve zastrašujuće, ali i tužno. No ujutro, nakon buđenja, više se nitko nije sjećao pitanja. Dok su spavali, glas se širio; čulo se da je stigao, da je pobjegao iz olovne komore, usred bijela dana čamcem otplovio iz rodnoga grada, milostivoj gospodi i strašnim gospodarima Inkvizicije pokazao dugi nos, obmanuo tamničara Lovru, pomogao u bijegu izopćenom redovniku, išetao iz tvrdoga grada duždeva. Vidjeli su ga u gradu Mestre kako se pogađa s vozarom poštanske kočije, vidjeli ga u Trev isu kako u nekoj kavani pije bermet, a neki se seljak zakleo da ga je vidio na selištu kako je upravo začarao krave. Glas se širio po mletačkim palačama, po krčmama u predgrađu, a kardinali i poštovani senatori, krvnici i doušnici, uhode i kartaši, ljubavn ici i muževi, mlade djeve na misi i gospode u toplim posteljama, da, smijali su se svi i uzvikivali: »Vidi ti to!« Ili bi viknuli glasno i zadovoljno »Haj, haj!« Ili bi se prigušeno smijali s glavom na jastuku ili krišom s rupčićem na ustima: »Hi -hi!« Svima je bilo drago što je pobjegao. Sutradan navečer javili su vijest i papi koji ga se sjećao, a podsjetio se i na to da ga je jedanput čak osobno odlikovao nekim papinskim ordenom nižega reda, a sada se, čuvši vijesti o njemu, i sam nasmijao. Vijest se širi la, gondolijeri su se u Mlecima naslanjali na svoja duga vesla i vrlo stručno raspravljali o svim potankostima njegova bijega, veselili se što je pobjegao, veselili se jer je bio Mlečanin i jer je nadmudrio nadmudrio vlast; bilo im je drago što je netko netko bio jači od tiranije, jači od veriga i olovna krova. Tiho su zborili, pijuckali u vodu i zadovoljno trljali ruke. Vijest se širila, a ljudima je bilo toplo oko srca. »A čime se on zapravo bavio?« pitali su se. »Kartao se, Bože moj, možda ne uvijek čistih ruku, držao banku u nekakvim prčvarnicama, zakrabuljen se pridružio bankama profesionalnih krupjea! Ali tko u Mlecima nije tako postupao?... I noću bi pretukao onoga tko ga je odao, a žene namamio izvan grada na Murano, u unajmljen stan — ali tko je u Mlecima drukčije živio dok je bio mlad? I bio zločest, bezobrazan, okretan na riječima i mnogo pričao — a je li tko u Mlecima uopće šutio?« ... Tako su brundali o tome sebi u bradu i povremeno bi se nasmijali. Pa bilo je nešto dobro u toj vijesti, nešto ohrabrujuće, nešto što je grijalo srca. Jer svima se činilo da su barem jednom nogom u kandžama Inkvizicije, svi su jednom nogom boravili u olovnim tamnicama, a sada se našao netko tko je pokazao da je pojedinac jači od samovolje, da je jedan čovjek ipak jači od olovnoga krova, od policije, jači od onoga messer grande, od krvnikova izaslanika i glasonoše zlokobnih vijesti. Glas se širio, na policiji su nervozno lupali mapama sa spisima, kapetani se derali, suci crvenih ušiju saslušavali optužene i ljutito osuđivali na tamnicu , na progonstvo, na galiju i na uže. Pričalo se o njemu po crkvama, nakon mise, a spominjalo ga se i u propovijedima jer je u svojem ukletom tijelu ujedinjavao sedam smrtnih grijeha, pa će se zbog toga, barem prema propovjednikovu mišljenju, kuhati u zasebnom kotlu, krčkati u paklu na posebnoj vatri sve do svršetka svijeta. Ime mu se spominjalo i u ispovjedaonici, gospode bi klečeći i duboko pognute glave, zaklonjene molitvenikom, tiho prošaputale njegovo ime, lupale se po prsima i krotko prihvaćale pokoru. I svima je bilo drago, jer kao da se dogodilo nešto dobro u Mlecima, ali i posvuda gdje god bi se zatekao, u gradovima i selima Republike.
Spavali bi i nasmiješili se u snu. Kamo god ga je vodio put, ljudi bi noću pažljivo pozatvarali prozore i vrata, n o iza spuštenih rebrenica muškarci bi dugo u noć raspravljali sa ženama. Kao da su se ti osjećaji, koji su još jučer bili pepeo i tinjajući ugarak, iznenada zapalili i buknuli u plamen. Krave doduše nije začarao, no pastiri su se zaklinjali da je tel jenje bilo brojnije, a telad ljepša. Žene bi se probudile, u oblim drvenim vjedrima donijele vodu sa zdenca, potpalile vatru u kuhinji, podgrijale mlijeko a na ocakljene pladnjeve poslagale svježe voće, podojile djecu, nahranile muževe, metlom počistile spavaonic e, namjestile krevetninu i pritom se stalno osmjehivale. I taj osmijeh dugo nije iščezavao s lica ljudi ni u Mlecima, ni u Tirolu, ni po čitavoj Lombardiji. Osmijeh se širio poput vrlo lagane zaraze, prelazio granice, već se za njega znalo i u Münchenu, čekali su ga i osmjehivali se, vijest je stigla i do Pariza, potankosti njegova bijega ispripovijedali su u Jelenjem parku i kralju koji se također nasmijao. Znali su za njega u Parmi i u Torinu, u Beču i u Moskvi. I posvuda su se samo smješkali. A policajci i suci, stražari i uhode, općenito svi kojima je zanat bila vlast i da ljudima utjeruju strah u kosti, tih su se dana prepuni sumnje i bijesa bacali na posao. Jer ništa nije opasnije od čovjeka koji se ne može pomiriti s tiranijom. Znali su da nema ništa, da mu je jedan bodež sva imovina, no ipak su tih tjedana na granicama pojačali ophodnje. Znali su da nema saveznike i da se ne bavi politikom, no glavni tajnik Inkvizcije ipak je osmislio takoreći čitav ratni plan za slučaj da mu još jedanput padne šaka, ako ga uspije namamiti u svoju krletku, bilo živog bilo mrtvog, zlatom ili bodežom, svejedno kako. Izvijestili su dužda o njegovu bijegu, našto je debeljuškast gospodin probojna pogleda lupao po stolu šakama iskićenima prstenjem i stražarima prijetio robi jom na galiji. Senatori bi onim svojim finim žutim rukama još čvršće stiskali rever svilenog kaputa na svojim grudima i nijemo sjedili u golemoj dvorani, u tim stolcima s naslonima za ruke, sipljivo i s mukom udisali zrak
kroz one svoje šećeraški požutjele nosnice i, bezizražajno škiljeći ispod stisnutih trepavica, proučavali oslikan friz na stropu i poprečne grede vijećnice, izglasavali postrožene mjere sigurnosti, slijegali ramenima i šutjeli. A osmijeh se širio poput gripe, dobila ga je pekarova žena, zlatarova sestrica, pa čak i duždeva kći. No jedino u pomno zatvorenim sobama ljudi su se prepuštali neobuzdanom grohotu, lupajući se po trbuhu od oduševljenja. Bilo je nečega zastrašujuće utješnog u vijesti da se netko uspio probiti kroz metar debele zidove , umaknuti pozornosti straže s kopljima i sulicama, iščupati se iz zagrljaja lanaca debljine dječje ruke. Zatim bi ljudi odlazili u trgovine, zastajali na trgu, u oštarijama srkali veronsko vino, lihvari bi na preciznim vagama mjerili zlatni prah, ljekarnici spravljali purgative i čarobne napitke, jake otrove koji se razmrvljeni u suhi prah mogu skriti u prstenu pečatnjaku, piljari s golemim mješinama prostrli bi se po tržnicama iza niskih klupa natrpanih ribama, voćem, sirovim mesom i mirisavim travama, t rgovci ulagali tek dospjele ly onske čarape i grudnjake od flandrijske čipke, kukičane u Bruggesu, u kutije od safijana namirisane cvjetnim prahom, no usred tog trgovanja ili uredovanja ljudi bi se na trenutak okrenuli ustranu, dlanom prekrili usta i nakratko se nacerili.
Žene se nisu mogle oteti dojmu da se bijeg, kao i sve što se oko toga odvija, događa pomalo i u njihovu interesu. Nisu baš mogle posve jasno rastumačiti taj osjećaj, no zato su bile žene, a usto i Mlečanke, da se s osjećajima ne prepiru i da prihvate to nijemo svjedočenje koje im srce, krv i uzbuđenje šapću na uho. I ženama je bilo drago što je pobjegao. Kao da je to bila sila sve dotle okovana i držana u lancima, a upravo tim bijegom puštena da se slobodno kreće svijetom, kao da se pojavila iz bajke ili legende, iz knjiga ili samo iz sjećanja, iz sna ili prepasti; kao da je to onaj drugi, tajni, nepisani, pritom i vrlo nepristojni, no toliko zastrašujuće istiniti temelj života i muškaraca i žena, kao da je to netko tko je odnekud izišao bez maske, bez vlasulje i rižina praha, posve razodjeven kao što žrtva izranja iz stiješnjenog i sumornog
zagrljaja mučilišta: žene bi se osvrtale za njim, rukom i lepezom pomalo zaklanjajući usta i oči, glavu bi neznatno nagnule ustranu, ništa ne bi govorile , no koprenastim i zamagljenim pogledom zurile bi za bjeguncem i očima govorile: »Da, da.« I zato su se osmjehivale. I za tih nekoliko dana kao da se taj maleni svijet u kojem su živjele ispunio nježnošću. Navečer bi u rešene koprenom za kosu pričvršćenom zastale pred prozorima ili na balkonima iznad laguna, urešene ukosnicom u obliku lutnje i svilenim rupcem oko ramena, i zamišljeno se zagledale u vodu koja je, onako prljava i uljem zagađena, glatka i ravnodušna, propuštala plovila, zatim bi uzvraćale poglede koje još jučer zacijelo ne bi, ispustile bi rupčić što bi ga tamo dolje iznad vodena odsjaja dohvatila neka hitra tamnoputa ruka, digle bi do usana neki cvijet i samo se osmjehivale. Zatim bi pritvorile prozor i u sobama utrnule svjetla. Ali u srcima i pokretima, u
očima žena i muškaraca tih je dana nešto sjalo. Kao da im je dao neki tajni znak da život nije samo skup pravila, zabrana i okova, nego nešto što je slobodnije, smislenije, besciljni je i uzbudljivije nego što su ikada, povjerovali. I na trenutak bi shvatili što im govori taj znak i osmjehnuli se jedni drugima.
Međutim, zavjera im nije potrajala, zakonici su se, kao i pisana i nepisana životna pravila, opet pobrinuli da bjegunčeva uspomena u srcima padne u zaborav. U Mlecima je već za nekoliko tjedana bio zaboravljen. Sjećao ga se samo još gospodin Bragadin, njegov velikodušni i blagi pokrovitelj, pa i neke žene kojima se, zasigurno, zakleo na vječnu vjernost, ali i par zelenaša i iznajmite-lja kartaških jazbina kojima je dugovao novac.
»Neki muškarac« Tako je pobjegao i tako su se vijesti o njemu širile i gdje god došao, preduhitrile bi ga; po tome su ga se još neko vrijeme sjećali u Mlecima. No uskoro su taj grad počele zaokupljati drukčije brige i buntovni sin je zaboravljen. Kad su već dublje zašli u pokladno vrijeme, svi su već govorili o stanovitom grofu B. kojega su jedne zore našli maskirana u domino i o bješena ispred kuće francuskoga poklisara. Jer su i Mleci itekako nezahvalni. No on je još spavao u Bolzanu, u jednoj sobi svratišta K jelenu , iza zatvorenih prozora, a kako je nakon šesnaest mjeseci prvi put prespavao u pravoj postelji, u sigurnosti, čistoći i udobnosti, prepustio se onostranom blaženstvu sna. Ležao je dijagonalno na krevetu, razbarušene kose, raskrečenih nogu i ruku, spavao strastveno, bezbrižno, s podrugljivim i umornim smiješkom oko usana, kao da osjeća da ga netko promatra kroz ključanicu. I promatrali su ga, a to se zbilo ovako: najprije ga je gledala Tereza, djevojka djevojka koju je gostioničar nazivao svojim djetetom i koja je u kući igrala ulogu sluškinje koja potječe iz redova dalekih rođaka. Ma, ona je trknuta, govorili bi, ne obrazlažući svoje mišljenje o njoj, jer se o Terezi nije ni moralo ni dolikovalo voditi računa, - naime, djevojka je u Jelenu bila manje vrijedna čak i o d bijeloga tovara kojega bi ujutro uoči odlaska na tržnicu upregnuli u kolica; bila je samo rodbina koja se po kući kretala poput sjene, pripadala pomalo svima, pa zato takoreći nitko nije mario za nju, nisu je ni plaćali. Maloumna je, rekli su, pa bi je vojnici v ojnici na noćenju u mračnom hodniku i trgovci na proputovanju, kad god bi stigli, uštipnuli za obraz ili nadlakticu. No bilo je u njezinu licu nešto blago, u predjelu usana bila neka oštra crta, pa čak i u rukama koje su bile crvene od pranja suda, u svemu tome bilo je nešto plemenito; u očima joj je tinjalo pitanje koje je bilo šutljivo i pokorno, i premda nije bilo odgovora, nije ga se moglo ni izbjeći. Unatoč tomu, ona u cjelini, s onim svojim uskim srcolikim licem i upitnim pogledom, nije vrijedila mnogo, pa nema
ni smisla trošiti riječi na nju. No sada je riječ o tome, da je ona klečala tamo pred ključanicom i promatrala spavača, pa je samo zato i spominjemo. Obje je šake stisnula uz sljepoočnice da bolje vidi, čak su joj se i meka i pitoma leđa, pa i čvrsti bokovi napeto usredotočili na viđeno, kao da je čitavim svojim tijelom zurila kroz taj otvor u bravi. A ono što je vidjela nije bilo baš pretjerano zanimljivo. Tereza je već ionako kroz ključanicu vidjela svašta, jer već četiri godine, od svoje dvanaeste, služi u Jelenu, no ona bi šutjela o tome, unijela doručak u sobu, ujutro i navečer spremila postelje u kojima bi zajedno ili odvojeno spavali tuđinci i tuđinke. Mnogo je toga vidjela i ničemu se nije čudila. Shvatila je već da su ljudi takvi, da žene dugo sjede pred zrcalom, a da muškarci, čak i vojnici, rižinim prahom pudraju vlasulje, ili da režu i poliraju nokte, pa iznenada zastenju ili zakikoću, ili brižnu u plač, ili šakom počnu mlatiti po zidu, ili potraže i izvuku neki komad odjeće ili nekakva pisma pa po tim nedužnim predmetima stanu roniti suze. Takve je ljude ona vidjela s one strane ključanice kad bi se našli sami u sobi. Ali taj je čovjek bio drukčiji. I sada je spavao na golemoj postelji, raširenih ruku, kao da su ga zatukli. Lice mu je b ilo smrknuto i jezivo ružno. Bilo je to lice muškarca lišeno svake ljepote i ugode, nos velik i mesnat, usne tanke i stroge, brada šiljasta i agresivna, a čitava pojava nekako zdepasta, niska stasa i trbušasta, jer se u šesnaest mjeseci provedenih u tamnici, bez zraka i nepokretan, prilično udebljao. što je samo po sebi neshvatljivo, pomislila je Tereza. Razmišljala je sporo, s naporom i vrlo ograničeno. Posve nesh vatljivo, pomislila je i uši su joj gorjele od uzbuđenja: pa što su sve te žene voljele na njemu?... Jer noću u točionici i ujutro na tržnici, kao i posvuda po gradu, u trgovinama i krčmama pričalo se samo o njemu, o tome da je stigao odrpan i krvav, s jednim
bodežom i bez novca, u pratnji tajnika, još jedne zatvorske ptičice; sve u svemu, bolje mu je ime i ne spominjati. Ali jesu, itekako su ga spominjali. Upadljivo su ga često spominjali, i dame i gospoda, htjeli su znati sve, koliko ima godina, je li mu kosa plava ili smeđa, kakav mu je glas... Govorilo se o njemu kao da je u grad stigao neki slav ni pjevač, ili snagator ili kastrirani glumac koji se proslavio ženskim ulogama u kazalištu, a usto zna i pjevati. A u čemu li je ovaj tako poseban? — pomislila je djevojka zalijepivši se nosom za vrata, a očima za ključanicu. Muškarac koji je spavao na kr evetu razbacanih ruku i nogu nije bio zgodan. Tereza se sjetila brijača Giuseppea: e da, on je zgodan, rumenih obraza, mekih usana, plavih očiju kao kod djevojke. Često je navraćao K jelenu i uvijek bi oborio pogled i zacrvenio se kad bi mu se Tereza obratila. Kao što je bio zgodan i onaj bečki satnik koji je čitavo prošlo ljeto stanovao ovdje; njegovi uvojci i šiljasto uvijeni brkovi bili su namazani, uz svoj široki mač nosio je torbak i čizme, a govorio je nedokučivim jezikom, posve stranim i divljim, jez ikom koji Tereza nije razumjela. Poslije joj je rečeno da je taj divlji jezik kojim je govorio satnik bio zacijelo mađarski, a možda čak i turski... No Tereza se više nije sjećala koji je to jezik. Bio je zgodan i onaj prelat sa svojom bijelom kosom i žućkastim noktima, s crvenim pojasom oko struka i ljubičastom kapom na glavi. Tereza je bila uvjerena da se ipak pomalo razumije u mušku ljepotu. No ovaj muškarac nipošto nije bio lijep, prije bi se reklo da je odvratan, potpuno drukčiji od svih koji se inače sviđaju ženama, a na njegovu je neobrijanom licu pri spavanju izbila ona čvrsta i ravnodušna crta koju je djevojka uočila već jučer, činilo joj se kao da su mu trzaji grča od srdžbe ukrutili mišiće oko usana. Spavač je zastenjao, Tereza je odskočila od vrata, prišla prozoru, raskririla rebrenice i krpom za brisanje prašine dala znak. Jer žene su ga htjele vidjeti, žene sa zelene tržnice ispred Jelena, a Tereza je to obećala Luciji i Gretl, koje su prodavale cvijeće, staroj Heleni, prodavačici voća, pa i tuž noj udovici Nanette, koja je prodavala heklane čarape, da će ih, ako će to ikako biti moguće, pustiti gore ispred njegove sobe i pokazati im spavača kroz ključanicu. A one su ga po svaku cijenu željele vidjeti. Na zelenoj tržnici toga jutra bilo je mnogo življe nego inače, a pred ljekarnicom preko puta gostionice K jelenu ljekarnik je dugo vijećao s tajnikom Balbiem; opijao je redovnika čistim alkoholom kako bi doznao još neke potankosti o tome kako su bježali. Gradonačelnik i liječnik, poreznik i gradski k apetan, svi su toga jutra i prijepodneva svratili u ljekarnicu, odslušali Balbievo pripovijedanje, žmirkali prema zatvorenim prozorima na prvom katu gostionice K jelenu, vladali se pomalo uzrujano i neodređeno; nisu znali što bi, nisu bili sigurni bi li st ranca slavili mimohodom upaljenih baklji i noćnom serenadom, ili ga jednostavno potjerali iz grada, po kratkom postupku, kao što šinter hvata i poteže za sobom šugave pse za koje se sumnja da su još i zaraženi bjesnoćom. Lomili su se oko toga, no toga prijepodneva, kao ni idućih dana, nisu znali odlučiti što će i kako će. Zato su samo brbljali u ljekarnici, slušali Balbia koji se pritom nadimao od oholosti i uzbuđenja; ne bi prošlo ni pola sata, a on bi već pripovijedao drukčije pojedinosti glasovitoga bijega, pustolovine koja je prerastala u junački spjev. Žmirkali su i pogledavali prema zatvorenim prozorima Jelena, šetali gore -dolje između šatora zelene tržnice i ispred finih trgovina u okolnim zgradama i općenito se vladali pomalo nemirno. Bili su uznemireni i neodlučni, kao što to i dolikuje odgovornim građanima koji paze na red u kući, na ulici i u duši, koji su odgovorni i za gradska vrata te u svakom trenutku spremni obraniti grad od vode, vatre i neprijateljskih posezanja; no sada uopće nisu znali tre ba li se grohotom nasmijati ili zvati policiju. Tako su se šetali i brbljali negdje do podneva, bili veoma sputani. A kada su žene počele raspremati i pakirati stvari na tržnici, poštovani su se građani raspršili na ručak. I stranac bi ručao upravo u to doba. Tereza je pustila u polumračnu sobu sve one žene. — Pokaži mi kakav je... — govorile su joj žene ispod glasa, gužvajući rubove svoje pregače,
dlanom zaklanjajući usta; tako su stale u polukrug ispred vrata koja su vodila prema spavaćoj niši. Podilazili su ih žmarci ugode, najradije bi razdragano vrisnule kao netko koga su upravo uštipnuli za slabine. Tereza je digla kažiprst do usta; zatim je najprije uzela za ruku Luciju, smeđooku i debelu ljepoticu s tržnice, a potom i ostale znatiželjnice odvela pred vrata. Lucija je čučnula, suknja joj se poput zvona nadimala iznad poda; lijevo je oko stisnula uz ključanicu, a zatim se, crvena i s prigušenim vriskom, pridigla i prekrižila. — Što si vidjela? — pitale su je šaptom, naginjale se i tiskale jedna uz drugu u šuškavu žamoru, kao kad se vrane nasele na granu nekog stabla.
Smeđooka se zamislila. — Muškarca — rekla je tiho i uznemireno. Odgovor je na neko vrijeme zaokupljao misli tih žena. Bilo je u toj vijesti nešto budalasto, a istodobno i neobično i zastrašujuće. Muškarac, oh Bože, pomislile su žene, pogledale u strop i nisu znale bi li se nasmijale ili pobjegle glavom bez obzira... »Muškarac, pa što!« — rekla je Gretl. A stara Helena gotovo je pobožno zapljeskala dok su joj krezuba usta takoreći pokorno i s divljenjem sricala i ponavljala: »Muškarac!« A udovica Nanette zagledala se u pod i uz naglašeno prisjećanje, ozbiljno rekla: »Muškarac«! Tako su počele sanjariti, zatim se smijuljiti, svaka bi redom kleknula pred ključanicu na vratima i vrebala što se zbiva zbi va u sobi; osjećale su se neizrecivo dobro. Najradije bi skuhale kavu, udobno se smjestile po podu oko stolića s pozlaćenim nogama i s lončićem kave u krilu čekale u svečanom i blago bezobraznom ushitu zbog toga stranca, ali pravog muškarca. Bile su ponosn e i srce im je lupalo, jer su vidjele stranca pa će imati o čemu pričati na tržnici i u gradu, ukućanima u svojem domu i onima oko zdenca! Bile su ponosne a istodobno i uznemirene, napose udovica Nanette, a i znatiželjna Lucija, onako ponosna i budalasto u zrujana, kao da u tome što je neki muškarac stigao u grad ima nečega izvanrednog i čudesnog. Osjećale su da je njihovo drsko i vjetrenjasto nestašno uzbuđenje zapravo glupo i vrlo nedužno. No one su doista osjećale da osim znatiželje u biti tog uzbuđenja postoji još nešto. Kao da su napokon doista mogle, i to tek kroz ključanicu, vidjeti istinskog muškarca i to u trenutku dok spava, kao da su im muževi i ljubavnici, pa i svi oni stranci koje su dotada poznavale, kao da su svi oni prolazili poseban ispit. Ka o da je doista rijetkost i prava senzacija muškarac koji nije čak ni lijep, prije je oduran, crte lica nisu mu skladne, stas nije osobito dojmljiv, o njemu se ništa ne zna nego tek toliko da je vjetropir i konjokradica, junak oštarija i junačina u kartaški m brlozima, koji nema čak ni prtljage, a i ime mu je sumnjivo, kao da ni ono nije njegovo ili barem ne sasvim, i o kojem se priča, uostalom, kao i o svim lovcima na suknje, da je drzak, siguran i miran kad se suoči sa ženom; unatoč svemu tomu, kao da se ra dilo o nekoj izrazito rijetkoj pojavi. Ipak su bile žene ž ene i osjetile su ono nešto. Kao K ao da su se muškarci koje su dotle poznavale, u usporedbi s ovim ovdje kojega uopće nisu još znale, odjedanput razotkrili. »Muškarac«, prozborila je Lucija tiho, uzrujano, u zanosu i one su osjetile kako se glas o njemu širi na tržnici Bolzana, po trentinskim salonima, glumačkim garderobam a pa i u privatnosti ispovjedaonice; vijest se širila i srca su zbog toga jače zakucala. Čulo se da je na putu, da se sprema, da se ovoga časa, zijevajući i češkajući se, budi neki muškarac u jednoj sobi svratišta K jelenu u Bolzanu. Pa zar je muškarac toliko rijetka pojava, pitale su se u dubini svojega srca stanovnice Bolzana. Nisu to pitale riječima, već u svojim osjećajima. I jedan jači o tkucaj srca, bez ikakve sumnje u njegovo značenje, bio im je odgovor. A on je glasio: »Da, baš najrjeđa.« Jer muškarci su bili — tako im se barem u tome trenutku činilo, osjećale su to nejasno i uzbuđena srca — očevi, muževi i ljubavnici, voljeli su se ponašati muški, nadasve rado zveckali mačevima i dičili se položajem, naslovima i imetkom, a naročito su svi jurili suknje. O da, bili su općenito takvi, u Bolzanu i drugdje, ako se moglo vjerovati pričama. No ovaj je muškarac bio na drukčijem glasu. Muškarci su se voljeli napuhano ponašati i gotovo kukurikati od oholosti i
razmetljivosti, posve komično, kao da su pijevci. No većinom su muškaraci ipak bili tužni i djetinjasti, ili priprosti i pohlepni, ili ravnodušni i bez sluha. I sada im se činilo da je Luci ja izrekla istinu i da su doista vidjele muškarca koji je tako istinski i nepokolebljivo muško, samo to i ništa drugo, kao što ni hrast nije ništa drugo do samo hrast ili kao što je stijena jedino stijena, a ne nešto drugo. Shvatile su to i gledale se širom otvorenih očiju, buljile jedna u drugu napola otvorenih usta i nemirno tonule u sanjarije. Shvatile su jer je to izrekla Lucija, a i same
su na vlastite oči vidjele, i jer je soba, kuća, pa i cijeli grad bio uznemiren i pun uzbuđenja što ga je zračila nazočnost toga stranca; shvatile su da je istinski muškarac isto tako rijetka pojava kao i prava žena. Muškarac koji baš ništa ne tvrdi i ne dokazuje glasnim riječima i zveckanjem oružja, ne kukuriče i ne zahtijeva drukčiju nježnost nego samo onakvu kakvu i sam može pružiti, pa u ženi ne traga ni za prijateljem ni za majkom, ne želi se skloniti u okrilje ljubavi i iza ženine suknje. To je muškarac koji želi samo davati i uzimati, bez žurbe i pohlepe, jer je čitav svoj život, sve svoje živce, iskre svoje svijesti i mišiće svojega tijela prepustio zovu koji se zove život; da, ta je vrsta muškarca doista izrazito rijetka pojava. Jer bilo je muškaraca ovisnih o majci, pravih mlakonja, bilo je bučnih i razmetljivih poput pijevaca koji su nadvikali i nadkukurikali čak i svoje prave osjećaje prema ženama, bilo je ravnodušnih i trapavih, usporenih glupana, no ništa od toga nije bilo pravo muško. A bilo je i zgodnih, koji nisu marili za ženu, već samo za svoju ljepotu i uspjeh. Bilo je i okrutnih koji su pristupali žena ma kao protivnicama, poput ubojica s medenim osmijehom na usnama, dok su pod naborima svojih
širokih skuta stiskali bodež. Pa ipak, katkad bi se zalomilo, no doista vrlo rijetko, da je netko ipak bio pravi muškarac. I one su sada razumjele taj glas koji ga je već preduhitrio, shvatile taj nemir koji je preplavio grad, žmirkale su, uzdisale, d ah im je zapinjao a ruke se stisnule na grudima. Ali Lucija je odjedanput vrisnula i sve su se žene odmaknule od vrata. Jer ona su se otvorila, a među golemim bijelim k rilima vrata stajao je onako oni zak i raskuštran, neobrijan i pomalo pognut, žmirkajući od prejakoga svjetla, upaljenih očiju, zguren kao netko tko je jako umoran, a onda se uspravio kao netko tko se sprema na skok: pred njima je stajao onaj stranac.
Buđenje
Žene su se povlačile prema zidu i izlazu. Muškarac je nagnuo glavu na stranu — za kosu mu se zalijepilo podosta perja iz jastuka, kao da dolazi s krabuljnog plesa, s pokladne veselice podzemlja sna i noći, gdje su vještice toga vražjeg plesača uvalj ale u katran, a zatim u gusje perje — žmirkao je, probojnim, oštrim pogledom promatrao sobu, pokućstvo, polagano i
bezbrižno okretao glavu kao netko tko ima vremena napretek i kao netko tko zna da je sve baš podjednako važno, jer sve postaje važno samo od osjećaja kojim razgledavamo svijet. U trenutku kad je primijetio žene, svoje je napola spuštene vjeđe čvrstoga sjaja gotovo potpuno sklopio. Nakratko je stajao samo tako, sklopljenih očiju. Zatim ih je nagnute glave, upitna pogleda, ponosno i odlučno pogledao, kao što gospodar gleda svoje sluge, i to istinski gospodar prave sluge koje smatra nesavršenim ljudima, ne zato što je on gospodar a oni samo sluge, nego zato jer se oni svojom voljom podvrgavaju sluganskom položaju. Baš tim pogledom. Potom je podigao glavu i činilo se kao da je malčice narastao. Nasrtljivim pokret om svoje kratke nadlaktice, koščatom i žućkastom šakom prebacio je jedan kraj plašta preko lijevoga ramena. Kretnja je bila nadasve umišljena i teatralna. Žene su to osjetile i kao da su se oslobodile opčinjenosti prvoga trenutka, jer im je muškarac tim pokretom otkrio da baš i nije toliko siguran u sebe, da se šali i da samo glumata, hini nekoga moćnoga i otmjenoga: od olakšanja su se nakašljale i za -graktale. Ali nitko nije progovorio. Dugo su tako stajali bez riječi i nepomično, netremice se gledajući. Tada je muškarac bez ikakva povoda i uvoda, onako kao da će kihnuti, prasnuo u smijeh. Smijao se bez glasa, više očima, jer su se one širom otvorile i zasvijetlile, kao da su u nekoj mračnoj sobi iznenada raskrilili prozore. I to njihovo svjetlo onako vedro i iskonsko, zasljepljujuće i drsko, znatiželjno i intimno, taknulo je te žene. Sada se nisu smijale, nisu vikale: »Aha!« I nisu govorile: »Vidi ti to!« Nisu se cerile i nisu se smijuckale: »Hi-hi- hi!« Šutjele su i gledale u muškarca. Lucija je malo zakolutala očima, pogledala u strop kao da moli za pomoć, a onda tiho rekla, ne, prije bi se reklo, zastenjala: » Mamma mia!« Nanette je sklopila ruke kao da ć e preklinjati. A muškarac je šutio i smijao se. Pokazao je svoje zube, tu žućkastu, ponešto
lopatastu, golemu i snažnu koštanu tvorevinu, pokazao te grabežljive i zdrave kljove, a usta, niz zubi i lice smijali su se bez zvuka, bezbrižno i samouvjereno radosno, kao da ništa nije smješnije od o ve okolnosti u kojoj se zatekao ovdje u Bolzanu, u jednoj sobi gostionice K jelenu, negdje oko podneva, suočen s tim isprepadanim ženama koje su se usudile prikrasti kako bi uvrebale njegovo buđenje, da bi ga poslije mogle ogovarati po gradu i kod zdenca. Od smijeha mu se treslo čitavo tijelo. Ruke je stavio na bokove, lagano se zabacio unatrag i smijao se. I kao da se nekakav osjećaj, koji je tijekom tolikog vremena tinjao u njegovu tijelu, sada probio iz čahure i svojim vrućim strujanjem prožeo toga čovjeka, osjećaj koji nije bio ni dubok ni uzvišen ni tragičan, nego samo vruć i ugodan kao život; smijeh je počeo postupno ključati u muškarčevu grlu, dobivati zvuk, izbijao je spotičući se s promuklim kreštanjem, a zatim je odjednom potekao poput velike, jedn ostavne melodije iz pjevačeva grla. Trenutak kasnije, čovjek je s rukama na bokovima i unatrag zabačenim tijelom počeo punim grlom grohotati. Taj smijeh, taj zvonki grohot do suza i punih pluća, ispunio je sobu, čuo se na hodniku, pa čak i do samoga trga. Smijao se kao da mu je nešto palo na pamet, kao netko tko je shvatio da je to što se dogodilo obična ljudska podlost koja je zapravo nemjerljiva i neodoljivo ga potiče na smijeh. Smijao se kao netko tko se, prenuvši se iz lošeg sna, napokon prisjetio i ugl edao svijet pa se ne može do sita nagledati nevjerojatnog i smiješnog prizora koji ga okružuje. Smijao se
kao netko tko se sprema na nešto, na neku veličanstvenu psinu koja će zabljesnuti svijet, smijao se gotovo pubertetski, punoga grla vučjega glasa, kao da se sprema zaprašiti prahom za svrab noćne košulje svim silnicima, odličnicima i uglednicima svijeta, pa i steznike žena, kao da se sprema na neku vrhunsku šalu koja će zatresti zidove, kao da se od razdraganosti upravo priprema eksplozivom raznijeti svijet. Smijao se s obje ruke na bokovima, trbuhom koji se
tresao, napetoga prsnog koša, glave nagnute ustranu, ustreptalo i promuklo. No smijeh mu je začas prešao u kašalj, jer se prehladio na putu, a i inače nije podnosio klimu u studenome, blizini planina. Kašljao je crvena i izobličena izobličena lica. pogotovo ne ovd je gore, u blizini Kad mu je prestao kašalj, napustilo ga je i dobro raspoloženje te ga obuzela neizmjerna srdžba. — Ah, dame — rekao je tiho, procijedio kroz stisnute zube, promuklo i sikćući. Pritom je ruke čvrsto isprepleo na prsima: — Kakvo zadovoljstvo, moje dame! — Duboko se naklonio, klanjao im se i rukama i nogama, odigrao obvezatnu koreografiju iskazivanja poštovanja, kao da se dodvorava francuskim dvorskim damama rano ujutro na versajskim hodnicima, kada kralj još spava naduta trbuha i s modrim mrljama po licu, pa besposličari i miljenici koji se motaju uokolo jedni na drugima vježbaju obrede uljudnosti. — Kakvo zadovoljstvo — ponovio je — za putnika namjernika poput mene! Za jednoga bjegunca! Koji je netom utekao iz pakla tamnice,
iz vječne vlage i štakorskog gnijezda, koji preko godinu i pol nije vidio ljubazna lica i ljupke crte lica! Kakva čast i zadovoljstvo! — udvarao im se mrmljajući, i gotovo režeći. Žene su u njegovu tonu osjetile prijeteću notu, stisnule se čvršće jedna uz drugu poput kvočki u oluji, polako uzmičući prema vratima; Lucija je stražnjim dijelom svojega tijela, od struka naniže, pokušavala napipati zid i put izlazu. A muškarac je vrlo, vrlo sporim koracima, zastajkujući pomalo između svakoga, krenuo prema njima. — Čemu zahvaljujem na ovom zadovoljstvu — nastavio je još uvijek promuklo, no nešto glasnije — čemu zahvaljujem to da nakon buđenja nalazim ljepotice iz Bolzana u svojoj sobi? Pa što su najljepše žene Bolzana donijele bjeg uncu, ovom potjeranom nitkovu kojega je čovječanstvo prognalo iz svojih redova, kojega lovački psi i čopori goniča love po svim državama od granice do granice, za kojim plaćenici Svete inkvizicije tragaju podno šuma i kopljima i sulicama slijede njegove tr agove u grmlju? Zar se dame ne boje da će toga bijednog bjegunca naći loše raspoloženog i to baš ovoga jutra, prvoga nakon što je otpočinuo u postelji dostojnoj čovjeka, a ne na slami ili u psećem leglu? Zar ga se ne boje sada kad se probudio i upravo se p risjeća svega? Pa što žele ljepotice Bolzana? — upitao je sada već punim plućima, gromoglasno i vrlo ljutito. Silovito se, prijetećim pokretom uspravio i kao da se na trenutak proljepšao. Lice mu se ispunilo uzbuđenjem, nalik goleti koju na sekundu zabljesne svjetlo groma. — Ali tko sam i što sam ja da mi se dame Bolzana na moj dolazak uvlače u sobu i za sebe zahtijevaju pravo gosta u privremenom domu jednog beskućnika? — Očito je uživao u dojmu svojih riječi, u strahu tih žena, u nadmoći situacije i sigurnosti svojega nastupa. Sada se već poigravao sa ženama, kao mačeva lac u borbi sa slabijim protivnikom, primicao im se korak po korak, ošinuo bi ih svakom izgovorenom riječi koje bi sijevnule resko poput bodeža u dvoboju. — Ljepotice Bolzana! Ti, ohola brineto! Ti, kreposnoga pogleda s krunicom ponad ogrtača! Ti s lijepim poprsjem, tamo u kutu! I ti, vremešna damo, što me gledaš tako znatiželjno? Zar je u grad stigao gutač mačeva ili vatre s majmunima i medvjedima pa kradomice vrebate da biste besplatno vidjele kakva je to neman?
No tu nema kola s kavezom, a neman je već ionako gladna! Opet se nasmijao, no sada već gorko i zlovoljno. — Odakle ste došle? — upitao je naglas, tiho i s gađenjem u glasu — s tržnice? Iz točionice? Zar se već brblja po gradu da s am stigao, jesu li već tajne uhode naćulile uši i njuškaju uokolo, blebeću li o meni dame po salonima i kazališnim ložama, pa i vi dolje na tržnici? Zar se već priča da sam ovdje, da sam stigao i da počinje veličanstvena svečanost? Kakva čast! — ponavljao je bezvoljno i prigovarajući. — Pa evo,
pogledajte me! To sam ja! Ovako izgledam! Sada sam onaj pravi, a ne navečer s vlasuljom, u ljubičastom fraku, s mačem o pojasu i prstenjem na rukama! Ovakav sam, ni za nijansu ljepši, ni mlađi! Dopadam li vam se?... Biste li me htjele?... Jesam li onakav kao što se priča? Što očekujete od mene? Da pobjegnemo ušestero, da unajmimo poštansku kočiju i krenemo zajedno u svijet, jer ja sam Giacomo, putu jući ljubavnik, sluga svakom i svima na usluzi, spreman za dame gd je god i kako god žele? Kvočke, gubite se! — viknuo je, ali sada već strahovito razjarena glasa, a crne, blistave oči zabljesnule su i počele žariti zelenkastom bojom, barem je tako svojemu mužu o tome pripovijedala Lucija, mnogo kasnije jedne noći, plačuć i i drhtureći u bračnoj postelji. — Mene su šesnaest mjeseci držali u tamnici u ime ćudoređa i kreposti! Znate li vi što je to? Šesnaest mjeseci, to je četiristoosamdeset i osam dana i noći na slamarici u smradu ljudske bijede, kao plijen ušima i buhama, u društvu štakora, bez sunca i bez svjetla prave svjetiljke, poput krtice, poput štakora, sam sa svojom mladošću, sam s namjerama i čežnjama muške dobi, sam sa svojim uspomenama, uspomenama na život, uspomenama na blještava svjetla buđenja i slast lijeganja, sam i isključen iz svijeta, u ime ćudoređa i kreposti kojima sam tolikim protivnikom — barem mi je pri uhićenju tako rekao messer grande! Četiristoosamdeset i osam noći, kad bi se u luci mogla promatrati mjesečina i morska pučina, gledati ljudska lica pri svjetlu noćne svjetiljke i lica žena u trenutku kada se utrne svjetiljka i lica osvjetljava samo odraz svjetlosti iz očiju zaljubljeni h. — Bio je već posve razgoropađen, govorio jako glasno, kao oni koji su nekoć dugo šutjeli. — Zašto uzmičete? — viknuo je i raširio ruke. — Pa evo me! Tu sam! Stigao sam! Ti vremešna, zašto si se skutrila uz vrata? A ti ohola, smeđooka glupačo, zašto ne priđeš bliže? Pogledaj, to su ruke koje su obujmile struk tolikih žena, to su ruke koje si toliko željela vidjeti! Zar se ne bojiš ovih šaka?... Znaju baratati mačem i vješte su na kartama, ali znaju i milovati! Ti meka plavušo, poznaješ li ove prste? Znaju napipati u mraku karo ili tref, no znaju te jagodice i za nježnosti pa ćeš vrisnuti na njihov dodir, čak i kasnije, ka d ćeš krezuba frfljati unucima o uspomeni na trenutak kada su te ovi prsti zgrabili za zatiljak. Dame Bolzana! Pođite, raštrkajte se po gradu i pričajte da sam stigao, tu sam, predstava počinje! Stigao je vitez od suknji, tješitelj žena, ranarnik iznevjerenih srdaca, zna sveli jek za ranjena srca, zna tajno jelo kojim valja za ručak nahraniti malaksala ljubavnika, da bi navečer bio opet živahan i zabavan u krevetu! Pričajte da ste uspjele provaliti k meni, da ste me vidjele na vlastite oči, da nisam usa hnuo u tamnici, da su mi ruke, srce, ramena, kao i sve drugo, baš sve na okupu i na mjestu! Širite, moje dame, dobar glas o meni! I razgovarajte s muškarcima u intimnom trenutku, kada razvežete svoj pojas i bacite suknju, recite im da je stigao Giacomo koj ega su u ime ćudoređa i kreposti osudili na tamnicu, podzemlje i mrak, da se popravio i postao posve krepostan, pa ih preklinje za oprost i
moli da ga ljubazno podrže! Molite za mene oprost, lijepe dame, kod moćnih i kreposnih koji su toliko bezgrešni da se usude i znaju živjeti iznad grešnika. Jer ja sam grešnik, pa otiđite i kažite da se Giacomo pokajao. Grešnik sam jer znam sve o ženama i muškarcima, jer sam na glasu da od svega najviše cijenim život! Pođite i pričajte da sam stigao. Prišao je prozoru i rukama rastvorio prozorska krila. I u sobu je nahrupilo svjetlo, to svjetlo mjeseca studenoga, hladno i silovito poput alpskoga vodopada. Raširenih ruku, čvrsto se držeći za prozorska krila i sagnute glave stajao je u svjetlu, kupao svoje blijede obraze u svjetlosti,
sklopljenih očiju trpio dodir svjetla i pritom p ritom se smiješio. — Pođite! — rekao je i nije se micao, sklopljenih očiju, sa smiješkom, upućenim takoreći preko ramena tim ženama koje su se pribile u leut sobe. — Ispričajte svima da sam stigao. Podz emlju je kraj. A sunce sunce sja. Duboko je udahnuo. I tiho, razdraganim glasom, kao da svijetu objavljuje neku rijetko dobru novost, na kraju rekao:
— Probudio sam se. Stajao je tamo sklopljenih očiju, glavu nije okretao prema vratima preko čijega su se prag a na prstima iskra-dale znatiželjne žene s tržnice u Bolzanu. Ženske su noge čvrstim i živahnim batom jurnule niz stube. Osluškivao je te šumove, nije se micao, nije otvarao kapke, poluotvorenih je usta srkao studeno svjetlo, kao netko tko ionako već sve zna i vidi što se u sobi događa. Zatim je oslovio Terezu, djevojku koja je zadnja ostala u sobi, a njezine su malene, crvene, no ipak skladne ruke već napipavale kvaku: — Ti ostani. Govorio je onako usput, a ipak strogo, kao netko tko itekako zna da se njegovoj zapovijedi ne
protuslovi. Promatrao je trg, vrlo pažljivo, gledao je u skupinu kuća snažnih obrisa u snopu sunčeve svjetlosti. Lagano je uzdahnuo kao kad se netko rasteže u trenutku buđenja te malo zastenje, jer mu napokon sine da ima još nekakva posla na ovome svijetu, pa neće moći umaknuti pred dužnostima koje nameće dan. Rastreseno je i ljubazno rekao: — Priđi bliže.
Ljestvica i vježba Okrenuo se i žurno prišao naslonjaču s pozlaćenim nogama i s navlakom od svile cvjetna uzorka koji je stajao ispred zrcala i kamina, zatim je sjeo i preko lijevoga koljena prebacio
desnu nogu, vrlo žilavu i vrlo nabreklu kao kod svih onih koji su mnogo jahali i pješačili, opušteno ispružio ruke i pažljivo, vrlo ozbiljno zagledao se u djevojku: — Još bliže — rekao je tiho, zapovjednim tonom — sasvim blizu. — I kada se djevojka mirnim i sporim korakom primaknula i napokon stala ispred njega, primio je tu malenu, crvenu ruku s lakoćom je podigao uvis kao što kavaliri okreću svoje partnerice u plesu, ili poput krojača ko ji proučava svoju novu kreaciju, balsku haljinu koju je netom odjenula djevojka za probu, ljubazno i vrlo
stručno, nježno i tek ovlaš dotičući tu ruku, okretao je djevojku u polukrugu. — Kako se zoveš? — upitao je. A kada je Tereza rekla svoje ime, nastavio je: — A koliko imaš godina? Čuvši odgovor, promrmljao je nešto, kimao glavom i zamislio se: — Zašto si pustila te žene u moju sobu? — I kao da ne očekuje odgovor, brzo dometnuo: — Ljudi misle, Terezo, da sam ja neki gadni probisvijet i da sam doista takav kao što se priča. Već se ustručavam putovati. Čovjek postane slavan samo zato jer je svijet postao malen, uvjeti putovanja u posljednje vrijeme nevjerojatno su se popravili, a prijenos vijesti takoreći je savršen. Ljudi znaju sve zahvaljujući novinskim tračevima, dobro upućenima iz kazališnih prostora, više uopće nema tajni. Stoga ponekad vjerujem da više ne postoji ni osobni život. U doba moje mladosti sve je to bilo ipak drukčije. Mleci su danas poput staklene kutije, svi sjede u izlogu, svatko javn o vara, krade, trpa u svoj želudac i ljubaka. Jesi li bila u Mlecima? Odvest ću te jednom, onako od subote do ponedjeljka — rekao je rastreseno, tek uzgred. — Ne, dijete moje, ne vjeruj Mlečanima. Pogledaj me u oči. Vidiš li da sam tužan?... Oni koji smišljaju priče o meni, učinili su od mene smiješnu figuru, pretvaraju me u nekakvu sajamsku atrakciju, pa će vijest o mojem dolasku u svakom gradu zainteresirati zlatnu mladež i uhode, najmoprimce kartaških brloga i žene, na korzu će moje ime šaputati oni koji se skupljaju u klapama, znatiželjni pogledi slijedit će me s balkona ili iz dubina kočija, kratkovidne će žene pridizati očima lornjone na zlatnoj dršci, naginjati glave na stranu i došaptavati: ,Ah, zar je to on?... Kakva sramota!... Zašto ga trpe u gradu? Pa neka se predstavi!' To će reći žene. Priđi bliže, draga. Pogledaj me u oči. Zar me se bojiš?... — Ne bojim se — rekla je djevojka. Stranac se zamislio. — To nije dobro — rekao je pomalo živčano. Tereza, sluškinja i rođakinja u gostionici K jelenu, doista ga se nije bojala. I dok ona još stoji tamo i prepušta ruku tom čudnom, istodobno nježnom i grabežljivom stisku nekakva stranca, stisku koji u isti čas i daruje i otima, možda bismo ipak trebali reći još koju riječ o njoj. Djevojka je bila beznačajna i još neudata, no oko usana bi joj se povremeno javljala crta koja se muškarcima obraćala neobičnom rječitošću. Imala je šesnaest godina, no to smo već rekli. Poznavala je ustajale tajne soba i zagušljivih niša Jelena, u njima raspre -mala i spremala krevete, izlijevala vodu iz umivaonika, odjevena uvijek u istu tamnoplavu vunenu suknju koju joj je torinski trgovac dao za uspomenu, imala je i svjetlozelenkast prslučić duboka izreza što ga je neka postarija kazališna prvakinja na proputovanju zaboravila na dnu ormara u jednoj sobi, kao što je imala i molitvenik uvezen u
bijelu kožu s portretima Svetoga Ante Padovanskoga, jer inače baš ništa nije posjedovala na ovome svijetu. E da, još je imala i jedan venecijanski češljić. Spavala je na tavanu iznad gostinjskih soba, u blizini Balbieve spavaonice, a zavičaj joj je bio u Južnome Tirolu; potjecala je
iz jednog sela koje je, žedno zraka podno goleme planine, disalo na škrge, a prirodna okolica, brdo i siromaštvo posve su ga zagušili. Otac joj je jednoga dana otišao u plaćenike, pristupio armadi napuljskoga kralja i nikada se više nije vratio. Tereza je gledala u stranca i nije ga se bojala.
U trenutku kada joj je muškarac uzeo ruku u svoje šake, posve je isčeznuo strah koji ju je prethodne večeri obuzeo nakon što joj se gostioničar, koji bi je katkad tukao a katkad kao mladu rođakinju pozivao u svoju udovačku postelju, tada obratio onim pitanjem i zahtjevom, a nestao je i strah koji ju je spopao odmah nakon stran čeva dolaska kad ga je ugledala kako bunca i tone u san. Malo se sramila zbog ruke koja je bila osuta crvenilom od pranja suđa i nošenja drva, hrapava i ispucala, isušena od vjetra, jer je on u Bolzanu neprestano ledeno jukao nad gradom pa je Tereza već mislila da se nikada neće naviknuti na to mjes to. Zato je fi jukao samo nevoljko prepuštala svoju ruku toj muškoj ruci čvrstoga stiska, a ipak mekoj i plemenitoj, glatkoj pri dodiru koja je pod sjećala na onaj svježi dodir fino uštavljene kože. Ali dodir ju je ipak smirio. Da, muškarčeva je ruka bila, pa i njezin stisak, nalik pljački i darivanju istodobno. A iz hladnoga i glatkoga dlana prema djevojci je počela polako preko kože i žila strujati neka čudna toplina, drukčija od one kada ruke grije na peći, drukčija i od one kada je ogrije sunce. I ta je toplina isijavala, širila se i kao da se na trenutak sve prekinulo, kao kad se otpuhne svijeća ili kada nalet vjetra na kratak tren priguši plamen u svjetiljci, kao da negdje vrlo blizu tutnji oluja i vijori plamen. Zatim je ta muška ruka opet samo grijala. Tereza se više nije bojala. Inače, ona nije razmišljala ni o čemu. Najradije bi se obraćala samo psu, psiću bijele dlake i šiljastih ušiju u vrtu Jelena, jer najradije ne bi ni s kim razgovarala; voljela je i ljeti i zimi satima sjediti u nekom skrivenom kut ku u polutami crkve, pred slikom Djevice Marije smještene ispod propovjedaonice; tada bi sklopila oči i ni na što ne bi mislila. A katkad bi ipak mislila na ljubav, no i to samo na način na koji ribar razmišlja o moru. Poznavala je ljubav i nije se bojala. A u trenutku u kojem ju je muškarac napokon dotaknuo — stranac joj je ruku držao uljudno i s dva prsta kao da ju je zamolio za ples, a drugom je šakom podržavao glavu nagnutu na stranu — Tereza je osjetila da je ona jača. I ta ju je spoznaja iznenadila. S tranac je po svim znacima bio netko moćan i otmjen, premda je stigao u prnjama; osim toga bio je i znatno stariji od Tereze, a povrh svega bio je slavan i žene su ga po svaku cijenu htjele vidjeti. Tereza bi imala sve razloge da ga se boji. Usto, obećao joj je da će je odvesti u Mletke, no Tereza se bojala obećanja, jer tko dijeli obećanja, taj već samim time laže; naime, doista bi joj davali samo oni koji prije toga ne bi rekli ni riječi. Zapravo nije bila ni posve sigurna što taj muškarac želi od nje... Jer drugi bi je štipali ili lupali po guzi, ili bi je htjeli poljubiti, ili bi joj šaputali na uho slatke riječi, sočne i nepristojne stvari, ili bi je nezgrapno preklinjali, ili bi je obasipali sablažnjivim ponudama, pozivali je u sobu nakon ponoći kada već svi legnu. Da, Tereza je poznavala muškarce. Ali ovaj ovdje nije štipao, nije pozivao Terezu nikamo i nije joj govorio nedolične stvari. Samo ju je gledao pomalo zabrinuta lica, no tako pažljivo kao netko tko duboko i naporno razmišlja i nikako se ne može nečega sjetiti: bilo da je to neko ime, ili uspomena, bilo neki bitan, po život važan pojam. — Ne bojiš se — mrmljao je tiho muškarac. Vrlo nježnim, uljudnim, takoreći molećivim, no ipak nedvosmislenim pokretom posjeo je djevojku na svoja koljena. Tereza se pokorila toj
zapovjednoj kretnji. Pristojno je sjedila u muškarčevu krilu, pomalo tako kao da sjedi negdje u gostima, kod nekih stranih ljudi pa je spremna da u svakom trenutku utekne ako pozvone i nekamo je pozovu. Oboje su bili ozbiljni. Gledali s u se u oči, vrlo pozorno; muškarac je čak malo stisnuo trepavice kako bi je bolje vidio pa je i s dva prsta pomaknuo Terezino lice prema
svjetlu. Djevojka je otrpjela taj pokret kao kad se kod liječnika prepušta dobrohotnim nalozima. — Šesnaest mjeseci — rekao je stranac smirenim tonom — nisam gledao ženi u oči.
A tvoje oči, Terezo, imaju baš lijepu boju, one su poput neba nad Venecijom. Kroz prozor tamnice ugledao bih katkad nebo, kad bi me izveli na šetnju po hodniku. Nebo je bilo tamnoplavo, baš ovako si vkastoplavo, pomalo hladno plavo kao da se i boja mora zrcalila u njemu. Tvoje su oči boje vječnih stvari — rekao je uljudno. — No ti to ne razumiješ. Nije ni bitno hoćeš li razumjeti ili ne. Među nama se događa neki nesporazum, kao što se to uvijek zbiva između muškarca i žene, pa se, ako sam kojim slučajem previše razgo varao s nekom ženom, kasnije zastidim. Poljubi me — rekao je ljubazno i jednostavno. I kada se djevojka nije micala, nego i dalje gledala u njega onim svojim modrosivim, staklastim pogledom i držala glavu ukočeno, on je ponovio: — Poljubi me. Zar me ne razumiješ? — rekao
je to pomalo začuđenim glasom, no još uvijek ljubazno. Tereza se poslije sjećala da je to bio ton kojim bi bezbrižno mogao zatražiti čašu vode ili jednostavno narediti da mu pošalju Balbia gore u njegovu sobu, jer se silno dosađuje. Baš je tako ravnodušno i obično izgovorio riječi »poljubi me«. No Tereza se dotle nikada nije ljubila s muškarcem, pa je zato zurila onim staklastim pogledom, pomalo glupo. Nato ju je muškara c obgrlio oko struka — jednom rukom, što je također radio tako neobvezatno kao da je posegnuo za nekom knjigom ili češljem — te ljubazno i vrlo zainteresirano zainteresirano upitao:
— Što osjećaš? — Ništa — rekla je djevojka. — Ti ništa ne shvaćaš — rekao je pomalo ljutito. — Uopće ne razumiješ moje pitanje. Nisam te pitao što općenito osjećaš prema životu ili muškarcima, ili što misliš o pitanjima ljubavi. Slušaj me, mala. Pitao sam te što osjećaš kada te dotaknem, što osjećaš kada ti s dva prsta obujmim nadlakticu, što osjećaš kad ti stavim ruku na srce — ovako — što osjećaš u ovom trenutku ?... — Gospodine — rekla je djevojka pristojno, zatim je ustala, naklonila se pred strancem i objeručke, kao što je to vidjela nekoliko puta u restoranu, pri klanjanju neznatno pridi gla osjećam. obrub svoje suknje — ja ništa ne osjećam. Sada se i muškarac digao. Stajao je tako raskrečenih nogu, s rukama prekriženim na prsima, pognute glave, mrk i zbunjen.
— Nemoguće — rekao je uzrujano i zakašljao se od zbunjenosti — nemoguće da ništa ne os jećaš kada ja... Nego, pričekaj! — Hitrim je pokretom obujmio djevojku, nagnuo se iznad mladog i svježeg lica, svoj mrki pogled uperio u glatku i smirenu blijedu modrinu djevojčinih očiju koje su blago svijetlile u svojoj vedrini. — Zar ni sada, kad si mi u naručju? Zar ne osjećaš moj vrući dah? Stisak mojih ruku na svojim rebrima?... Zar ne osjećaš koliko sam ti blizu, ne osjećaš li da smo se već upoznali i da ti nosim čudesan dar, blistav dar života i ljubavi?... Sad već drhtiš, zar ne, od vrška nožnih prstiju do čela ti struji taj drhtaj, taj čudnovati titraj koji nikada prije nisi osjetila, kao da tek sada saznaješ da živiš, da upravo zato živiš, da si zato rođena. — A kada mu ništa nije odgovorila: — No što je, što će sad biti? — zdvojno se upitao. I pustio djevojku, ruku lagano digao k čelu i nesigurno se ogledavao oko sebe. Jer ta djevojka s kojom se suočio, koja mu se našla na korak od njega, ta mala, ne baš njegovana i bosonoga curica — maca svih svratišta koju svi znaju i, kad bi bio baš posve iskre n, morao bi priznati da je i on sam poznavao upravo takve i samo takve — u tome trenutku doista nije osjećala ništa, što uopće i nije trebalo dokazivati. Muškarac je bio zgranut. To jedro i mlado tijelo nisu podilazili trnci od majstorskoga dodira kada mu je prepustila svoj struk,
njezine se čiste oči staklastoga sjaja nisu pomutile poput glečerskog jezera kada ga natkrili nevrijeme, to srce, čiji je otkucaj u žilama osjetio preko platnene košulje i tople kože mladog djevojačkog tijela, nije jače zakucalo kada je svoj vreli dlan pritisnuo na djevojčina prsa. Djevojka je blago i smireno disala i stajala pred njim, morao je samo rukom posegnuti za njom — a njegova se ispružena ruka zaustavila usred te kretnje, u zraku. Otpor na koji bi nailazio s
djevojčine strane poticao bi ga da i dalje navaljuje. Ah, zar je postojala ljepša igra i uzbudljiviji sraz od dvoboja sa ženom koja se branila, koja mu je izmicala iz ruku, koja se protivila pa je isprepadana ili nadmoćno sigurna, odbijala nasrtaje zaljubljenog napadača? Muškarac je upravo u tim igricama osjećao svoju pravu snagu; tada bi mu s lakoćom potekle riječi s usana, baš tada je znao postati i odvažan i ponizan, istodobno otimač i obožavatelj, zatečen i neustrašiv. Jer otpor je bio znak veze, napola dobivena igra; protivljenje je jedan od pojavnih oblika prepuštanja, jer tko pruža otpor taj zna zašto se brani, a tko se brani, taj već pomalo i žudi za onim pred čime bježi... Međutim, ta djevojka u gostioničkoj sobi, ta štrkljasta i ne baš njegovana sluškinja, to je prva žena za kojom je ispružio ruke sada, nakon šesnaest mjeseci tamnice, podzemlja, samovanja i bijede, a ona se nije čak ni branila. Ta se djevojka nije protivila. Bila je tamo, a pritom tako savršeno mirna kao da ne stoji sučelice upravo njemu; nasuprot njemu je stajala ljubazna odrpanka, i to njemu koji je još ne tako davno najljepšoj redovnici koju su Mleci ikada vidjeli unajmio p alaču u Muranu i koga je kneginja učila pisati ljubavnu poeziju, također ne baš tako davno, u Rimu, u palači kardinala i pokrovitelja... Stajala je tamo i ništa se s njom nije moglo poduzeti, jer se nije ni branila a ni prepuštala, nije slušala ni zapovijedi ni zahtjeve, samo je stajala tamo poput svjetla ispred sjene, a instinkti joj nisu
prišapnuli da mora bježati. Duboko je disao i obrisao čelo, jer ga je oblio hladan znoj. Što se dogodilo? Ono što se još nikada nije zbilo. Osvrnuo se oko sebe po sobi kao da nešto traži pa mu je pogled zapeo na bodežu koji je prošle večer zaboravio na parapetu kamina. S obje ruke, laganim pokretom dohvatio je bodež i polako mu počeo savijati oštricu. Nije se više obazirao na djevojku, hodao je po sobi s bodežem u ruci i tiho govorio. — Pa što onda! — promrmljao je. Zatim uzviknuo: — Nemoguće! — Osjećao se prokleto loše. Osjećao se pop ut glumca koji već duže vrijeme nije pjevao na pozornici pa ga je na prvom nastupu dočekalo ledeno gledalište, nijemi redovi sjedalica. Nisu ga izviždali, nije propao, no leden muk i ona ravnodušnost, od koje se sve odbija bez odjeka, gori su od same propasti. Osjećao se poput pjevača koji ostane zatečen od spoznaje da se njegovu glasu dogodila neka nesreća, uzalud urla, uzalud mu sve uspijeva u visokim lagama, glas mu više nema onu toplu boju zvuka, ne djeluje više tako privlačno i samo za njega karakteristično zvučno, zbog čega su ljudi u gledalištu znali zadrhtati, ženske se oči punile koprenastom maglom, a muškarci smrknuto zurili preda se i pozornije osluškivali kao da je stigao čas pokajanja i polaganja računa... Kao netko tko osjeća da je nešto nepovr atno zaboravio, jedan ton, stav, onu tajanstvenu sposobnost koju je imao samo on, što je bila tajna njegova uspjeha i osobnosti, kao netko tko odjedanput ne shvaća zašto mu danas ne plješću nakon izvedene točke kada su još jučer mahnito zahtijevali bis, ponavljanje iste izvedbe, kao kad netko sazna da se nešto pokvarilo, pa mu je uzaludan sav trud, sposobnost, rutina i iskustvo, na publiku više ne utječe kao nekad... I poput glumca koji pada u očaj kada shvati da s pozornice više nikoga ne osvaja, da gledalište prema njemu zrači hladnom ravnodušnošću, i on je rukom zbunjeno dodirnuo grlo kao kad netko u potrazi za izgubljenim glasom izgovara: !Aaa! Eee! I tako je stajao neko vrijeme s
bodežom u ruci i promatrao djevojku. — Nemoguće! — ponovio je, nešto glasn ije. — Da ništa ne osjećaš, zar baš ništa? Ne bojiš se, ne drhtiš, čak ne bježiš od mene... — pitao je takoreći molećivo. Osjećao je da tako, s bodežom u ruci i molećiva glasa, djeluje prilično žalosno. — Zašto me ne pogledaš u oči?... — rekao je nešto tiše, muklo i vrlo tužno. Na taj je ton djevojka podigla pogled, polako se licem okrenula prema strancu, zatim ozbiljno i pažljivo prepustila svoje oči ispitivačkom pogledu muškarca. — Vidiš — rekao je muškarac i lagano se pokrenuo kako da namjerava zauzeti početni položaj za dvoboj ili se sprema na skok. — Moj te je glas napokon dotaknuo — rekao je oduševljeno, tiho i toplo. — Moraš osjetiti da se obraćam tebi, tebi
osobno. Da te već poznajem, prepoznao bih te medu tisućama žena, čak i na balu, čak i da si zakrabuljena. Vidiš, više ne odgovaraš, ali to zato čine tvoje oči. Znam ja to. I ne može biti drukčije. — Tiho je zazviždao od oduševljenja, da bi joj se zatim obratio onim toplim, tužnim i dubokim glasom, kojim je očigledno baratao kao mađioničar rekviz itima: — Jer to je sva tajna, draga moja, to je sve, nema trikova, nema varke, uvijek je to sve, sva tajna. To ti je kao kada te
nešto iznenadi. Mene si ti iznenadila čim si zakoračila u sobu i to je najskriveniji dodir koji postoji, zbog kojega često pomišljam da je upravo u tome razlog i smisao života. Kuca li ti srce brže?... Zarumenila si se?... I sama dobro znaš da sada više ne možeš otići. Priđi bliže, kao i maloprije. I kada mu se djevojka polako primicala, mirno je i jednostavno ustvrdio: — Zar se ne sjećaš? Rekoh ti, poljubi me.
Polako, sigurno i opušteno ispružio je ruke, blago obujmio djevojčina ramena i pogledom punim pažnje naginjao se iznad djevojačke glave k oja mu je padala na nadlakticu.
Poljubac
Upravo je poljubio služavku u Bolzanu, u sobi gostionice K jelenu, tri dana nakon što je utekao iz olovnih komora tamnice u kojoj je proveo šesnaest mjeseci. A to se dogodilo ovako: poljubio je djevojčine suhe i ispucale usne koje su se na dodir muškarčevih usta meko i nemoćno razdvojile, no cjelov ipak nije uzvratila. Dugo su ostali tako. Gledao je djevojčine oči, prestrašen i čist pogled nekog drugog živog stvora, da bi potom, kao kad nekoga zaslijepi jako svjetlo, počeo žmirkati. Oboje su na tren zatvorili oči. Položaj je i jednom i drugom bio ot prije poznat. Činilo se kao da je to jedina prirodna i smislena okolnost u čovjekovu životu, kao da uopće nije moguće shvatiti zašto su se sve dosada bavili nečim drugim i zašto su život provodili u drukčijim položajima, kao da su se pripremali samo za taj trenutak, već jako, jako dugo, u svim svojim namjerama i čežnjama, i budni i u snovima. Djevojka se smjestila u zagrljaju muškarčevih ruku. Lice joj je bilo ozbiljno i mirno. Kao kad netko nakon dugotrajna traganja napokon uzdahne i kaže: »Aha, shvaćam, p a o tome se radi!« I nakon toga sve postaje nevjerojatno jednostavno. Smjestila se udobnije u muškarčevu zagrljaju, u vrlo opreznim, sasvim malim pomacima pronalazila sebi pravo mjesto, krotkim, ali vrlo sigurnim pokretima
kao netko tko osjeća da svaki trzaj njegova tijela nešto kaže, da je svjestan početka velikog razgovora bez riječi, da je počeo dijalog koji je već odavno otpočet između muškarca i žene i koji svaki ljubavni par nastavlja u trenucima kada neki muškarac čvrsto privine neku ženu uza se,- da, i ona je upravo svjesna toga tražila svoje pravo mjesto. Zapravo nije se ni micala, samo je puštala da se dva tijela prepuste zakonitostima privlačnosti i sile teže te da tako pronađu svoju ravnotežu u prostoru. Položila je glavu na muškarčevu nadlakt icu, mlado joj se tijelo blago nagnulo unatrag, a čvrste i spokojne ruke bez napora su pridržavale to drugo tijelo, preuzimale tuđu težinu i kao da su ga neznatno pridigle, činilo se da su ga na nekoliko trenutaka otrgnute privlačnoj sili Zemlje. I tako je stajala prepuštajući se zagrljaju stranoga muškarca, na vrhovima prstiju, glave zabačene unatrag, blago nagnute ustranu. Kad bi ih netko vrebao kroz ključanicu, mogao bi pomisliti da se djevojka onesvijestila ili da su je upravo izvukli iz neke nevidljive rijeke, iz duboke vode pa sada bez svijesti leži u zagrljaju svojega spasitelja; začas će je položiti na krevet ili čak na pod i početi joj dizati ruke, masirati srce i pokušati oživjeti. Jer bilo je u držanju te djevojke nešto od pokreta izgubljene i onesviještene, ali istodobno i netom spašene osobe. Ionako se u tome trenutku osjećala kao netko tko se namjeravao ubiti, pa se strmoglavio u rijeku, a onda su ga upravo spasili pa ga izvlače na obalu. Ona se, ponajprije, nastojala snaći u novonastalim okolno stima. Jer bila je to za z a nju nova, a ipak tako bolno, b olno, sretno i čudnovato poznata okolnost: smjestiti se u zagrljaj nekog stranca. Očito najbolja stvar koja se čovjeku može dogoditi: da ga drugi čovjek drži u zagrljaju. Tereza se u tim trenucima nejasno prisjećala da ju je i njezina maj ka, pjegava poput purjih jaja, niska rastom i okrugla kao toskanska bačva, upravo tako držala u naručju. Da, novonastale su joj okolnosti bile znane, kao što je i novorođenčetu znan život: ne mora se spretno igrati, a ni išta dokazivati, tek ostati mirna u tom novom položaju, pristati i prepustiti se da tijela, koja je spojio stisak isprepletenih ruku, ali i privlačne sile, pa i od njih upornije snage višega reda, pronađu zajedničku ravnotežu. Sve je to bilo baš na taj nač in opravdano i ispravno, pa i to da jedan muškarac kojega Tereza još nije ni poznavala, koji voli puno pričati i mahati bodežom, koji se onako raskuštrane kose pune perja izvukao iz spavaonice, iz niše gdje je razbacanih nogu spavao na krevetu ljutita i izobličena lica, da bilo je posve u redu da je taj stranac stisnuo u svoj zagrljaj Terezu koja je morala samo malčice bolje namjestiti glavu da bi
se mogla udobnije naslanjati, trebala je zaboraviti na usne pa ih meko i blago ostaviti
otvorenima, sklopiti oči, pa ništa drugo ne raditi, a da sve bude u najboljem redu, dobro i prikladno. To je već shvatila. A kada je već sve znala i razumjela, počela se smješkati zatvorenih očiju i disala samo kratkim, isprekidanim dahom. Stajali su pred prozorom, u oštrom i studenom svjetlu. Muškarac je stajao leđima okrenut prozoru i promatrao jarko osvijetljeno djevojačko lice, zagledao se u ženu koju je držao u naručju u tom čudnovatom, ohrabrujućem ohrabrujućem i prijetećem, spasonosnom i napadačkom zagrljaju, baš točno kako i treba biti. A stranca je to nekako smirilo. Više se nije bojao da je u vlazi i samoći, u ustajalim mjesecima zatočenosti izgubio sebe. Sada je već znao da mu svaka riječ i svaka gesta nailazi na uspjeh kod publike. Mirno je gledao u djevojku, nije mu se žurilo, ima o je vremena. To srcoliko lice, kojemu je svaku crtu i nijansu sunčevo svjetlo povećalo i još jače obojilo, bilo je lice žene i ništa više — a ipak nije lagao kad joj je maloprije rekao da bi je prepoznao i među tisućama žena, čak i pod maskom. Bilo je to lice žene, poput lica stotina žena nad koja se naginjao u sličnim okolnostima, s isto takvom nježnom i ozbiljnom znatiželjom kao da mora odgonetnuti neki tajni znakovni jezik, neku riječ zapisanu magijskim ili kabalističkim simbolima, riječ koja daje smisao životu. Gledao je u to lice, strpljivo i ozbiljno. Jer svi ti znakovi na licu te žene — taj blago prćast i fino pjegav nosić, usta koja su bila nalik mesu oštećena i raspukla voća, zlaćano paperje iznad gornje usnice i na bradi, u oblim predjelima te djetinje brade, zatim smirene i neobične crte oko očiju, bogat val plavih obrva, zatim onaj čvrsti utor na obje strane nosa i usana koje su joj urezali život, sumnjičavost i strah —¦ svi kao da su se na dodir sunčevih zraka i ruku toga stranca sada smekšal i pa se polako tope; svi su ti znaci bili šifrirani zapis kojemu je trebalo odgonetnuti značenje. Dva lica, ono usredotočeno i ozbiljno muško lice i lice one djevojke zatvorenih očiju, spokojno, malčice nasmiješeno i puno iščekivanja, lebdjela su jedno pok raj drugoga poput dvaju nebeskih tijela koja povezuje neraskid iva privlačnost. »Čemu žuriti?« — pomislio je muškarac. A i djevojka je osjećala nešto vrlo slično tome. Što je to bilo? Ljubav?... Posve sigurno nije. U trenutku kada se naginjao nad djevojčino lice i osjetio toplo disanje mladih usta, a neka ga je spora i neodoljiva privlačnost silila da se nagne nad tuđa usta baš onako polako, gotovo krotko kao što se iscrpljen lutalica mučen žeđu pobožno i oduševljeno naginje nad mlazom vode s izvora, pala mu je na pamet još jedna pomisao: »Zar bi to bila ona?«... No poslije po slije je saznao da to nije ni ta djevojka, točnije nikada t o neće ni biti, ili još točnije — i ona je ta. Jer djevojčino bi lice prepoznao i između tisuću žena — sjećanje ga je služilo nevjerojatno sigurno, pa kad se morao prisjetiti lica žena s kojima je bio, činio je to točno, intuicijom i sposobnošću kojom zvijer osjeti i nanjuši trag u prašumi — a da je pritom vrlo dobro znao da ni ta veza neće biti sudbinska, bez obzira kojom se snagom u nekoj ženi oglasio onaj nijemi, tajanstveni i siloviti glas, poruka koja je dopirala do njega, no nikada nije bila više od onoga što se sažima u rečenici: »Tu sam, imam veze s tobom, izvoli, uzmi me.« To je bila ta poruka. Uvijek samo toliko. On je osjetio zov i čuo taj glas, baš kao što bi se odazvala i zvijer u prašumi. Naćulio bi uši, oči bi mu sijevnule, uspravio bi se. I krenuo tragom toga glasa u smjeru odakle se čuo zov, njušio trag, širom otvorenih očiju i ušiju, oprezno se ogledavao, slijedeći svoj e instinkte koji se ne mogu zavarati. Tako su ga dozivale mlade i zgodne žene, tako ga mamile zrele i uvenu le, odrpane i usputne, pa i kneginje, opatice, putujuće glumice, mlade kitničarke kitničarke i sluškinje, žene koje se moglo platiti jednim zlatnikom, pa i one finije koje su živjele u palačama i za koje je, naposljetku, trebalo platiti mnogo zlatnika, tako ga je dozvala i pekarova udovica, ili ona prepredena kći židovskog trgovca konjima, zatim i M. M., ljubavnica francuskog poklisara, ili C. C, ona iskvarena djevojčura iz samostana, pa i ona mala musava i kržljava koju je poslije Najkršćanskiji Kralj, Luj Burbonski prigrlio i odvukao sa
sobom u svoj versajski harem, ili mlada supruga francuskoga kapetana, ili supruga onoga
kolnskoga gradonačelnika koja je prošla četrdeset treću a manjkala su joj i dva prednja zuba, tako i kneginja od Urfea koja je bila već stara koliko i državna cesta pa bi ga bocnulo kad bi je obujmio oko koščatoga struka... On bi krenuo za svakim zvukom, odazvao se svakom pozivu i uvijek bi osjetio potrebu za znatiželjnim njuškanjem, uz drhtanje i podrugljivu pozornost, uvijek bi čuo skriveno pitanje: »Je li to ona?« Kad god je to morao pitati, već je znao da to zacijelo nije ona, kao što nijedna nije ta. Zatim bi produžio dalje. I svugdje je bilo svratišta, u svim bi se kazalištima navečer igralo, život bi svaki dan svima donosio čudesne darove, ako ga se čovjek nije bojao. Ne, nikada ga se nisam bojao, pomislio je sa zadovoljstvom i još je čvršće stisnuo uza se podatno djevojačko tijelo. » Bilo bi dobro da je to baš ona!« — sjetio se toga s porugom i tugom. Bilo bi lijepo odmoriti se. Bilo bi lijepo znati da nema više potrebe za prepredenom proračunatošću i vratolomnim planovima, da će jednadžba jednoga dana postati vraški jednostavna, čovjek samo živi, uz njega postoji žena koju voli i to je sve. »Bilo bi dobro!« — pomislio je s porugom i tugom. No kao da se ta jednadžba odjednom nepopravljivo poremetila, i to baš ta koju je trebalo riješiti. Kao da se negdje u jednom trenutku slomio neki lomljivi prikaz za kojim je tragao pa su za njim ostale samo krhotine. A on se prigibao nad svakim odlomlje nim komadom. I ova je imala krasne uši,
ružičaste i djetinje, baš plemenite usne školjke, divan nagib školjki, fino grananje kostiju i hrskavice, resice doduše pomalo smiješne i budalasto mesnate; o da, uši su joj bile ljupke, za pojesti. Što bi on trebao šapnuti na to uho? Da joj kaže »Samo ti«? Pa to je već toliko puta rekao. No kao netko koga je strah da nazaduje, ipak joj se, u ime rutine i uspomena, nagnuo
nad uho i vrućim dahom šapnuo: »Samo ti.« A plemenito se i ljupko uho na te riječi zarumenilo. Kao što se zarumenilo i djevojčino lice, kao da se prvi put u životu zasramila. Bilo je u toj riječi doista nešto bezočno i nasilno, gotovo nepristojno, uostalom kao u svim lažima koje ljudi izgovaraju u važnim trenucima. Ali i nešto poznato i poticajno, kao u domoljubnim napjevima, kao u skulpturama velikih suvremenika i svetim stereotipima koje ljudi stoljećima ponavljaju poput papiga. On je rekao: » Samo ti!«, a
djevojka se zarumenila kao da je upravo začula neku vrlo dražesnu prostotu. Zacrvenjela se jer je osjetila da je to laž, a muškarac je pak zašutio, pobjedonosno i pomalo začuđeno, kao kad netko zna da drukčije ne može biti, da je gotovo nemoguće slagati još i nešto veće. No oboje su znali da je ta laž zapravo prikrivena istina. Zato su i šutjeli i bili ponešto zbunjeni. Osjećali su da je to »samo ti« na svoj zagonetni način ipak istina, kao što to vječne stvari uvijek i jesu, kao kad netko kaže »domovina« ili »sudbina«, pa brižne u plač takoreći u pravilu i obvezatno. A pritom, koliko god namjera bila uočljivo bestidna, on osjeća da je i taj veliki stereotip, kao i naizgled ta bezazlena laž, ipak u svojoj biti istina, da on doista osjeća i domov inu, i sudbinu, ali i ono što znači »Samo ti«. I zato što jedno drugome više nisu imali što reći, počeli su se ljubiti. Usta su se spojila i dogodilo se da ih je nešto počelo uljuljkivati. A to uljuljk ivanje bilo je istodobno i dadiljanje, nešto tako uspavljujuće kao kad odrasli uzmu u naručje dijete koje se već naigralo, mnogo trčalo i zujalo uokolo pa je već tužno jer se umorilo i pada noć, i tada naiđe netko tko će ga zagrliti i tiho mu reći dok ga smiruje: »Dosta si se igrao, umorio si se, odmori se na tren, maleno moje! Nemoj više ništa raditi, samo sklopi oči i odmori se. Ma, kako si vruć! Baš si se ugrijao! Pa kako ti samo ludo kuca srce... Kad se smiriš, dobit ćeš navečer krišku napuljske hostije!« (Djevojka je uto hirovito i samovoljno na tren povu kla usta, poput djeteta koje kaže: »Ne volim napuljsku hostiju!«) Zatim su se i dalje ljubili. A ljuljanje, to tužno i čudnovato smirivanje polako ih je uvlačilo u samu srž poljupca, baš kao što je ljuljanje mora istodobno i uspavanka i prijetnja, i zla kob i pustolovina. I kao kad se netko bez svijesti
strmoglavi s obale stvarnosti i začuđeno primijeti da će i u novoj tvari, u nepoznatom
elementu sudbine isto tako moći živjeti i kretati se, te da možda i nije tako loše polaganim ljuljanjem udaljiti se o d sigurne obale, izgubiti svaku vezu sa stvarnošću i sporo napredovati, bez posebne volje i namjere, prema ništavilu; upravo su se tako i oni između dvaju poljubaca pospanim pogledom osvrnuli oko sebe, kao kad netko gurne glavu iz zapjenjene vode a zatim padne natrag u opasnu i ravnodušnu umrtvljenost koja toliko usrećuje i tada pomisli: »Možda i
nije tako loše iščeznuti! Možda je to upravo ono najbolje što nam život može podariti, taj zaborav, kada čovjek izgubi svoje uspomene i sve potamni, postaje tako n eprepoznatljivo nejasno.« Nato su se rukam a, koje su se širile, preklinjale i dozivale, čvrsto zagrlili. I ljubili se. A upravo je u tom času stupio u sobu Balbi, zastao na vratima i prestrašeno prestrašeno prozborio: — Giacomo, nemoj nju, pusti je! Polako su se razdvojili, izvukli iz zagrljaja i izgubljeno se i ispitivački osvrtali oko sebe. A muškarac je, pustivši djevojku, primijetio da bodež, na koji je u nasladi posve zaboravio, još uvijek stišće u ruci, i to lijevom rukom, onom kojom je djevojku obgrlio oko stru ka.
Pisac
Kada je djevojka, pognute glave i tako nečujnim korakom kako znaju hodati samo oni koji se često kreću bosi, napustila sobu, Balbi je rekao: — Doista sam se prepao. Stajao si s bodežom u ruci kao netko koji samo što nije probo svoju žrtvu. — Nisam ubojica — rekao je smrknuto i pomalo zadihan, zatim vratio bodež na parapet kamina. — Ja sam samo pisac. — Pisac? — upitao je Balbi. Zinuo je. — Pa što si napisao? — propitkivao je neupućeno i u nevjerici.
— Pisao sam, pisao svašta — gunđao je nervozn o. Govorio je mrzovoljno kao netko tko prezire onoga koji postavlja pitanja pa ga ne smatra dostojnim da mu zaista odgovori, jer sugovornik
ni na koji način nije zavrijedio pravi odgovor, niti bi ga razumio. — Prije svega, ja sam već napisao mnogo toga. Pjesme — rekao je razdraganim glasom kao netko tko svoju tvrdnju može i dokazati. — Za novac? — upitao je Balbi. — Pa i za novac — odgovorio je. — Pravi pisac uvijek piše za novac, shvaćaš li to, tikvane? Kažem ti da to nećeš moći shvatiti. Doista mi je žao, Balbi, da ti nisam zario ovaj bodež među rebra tamo pred Valdepiadenom, kada si bio bezobrazan i ugrozio nam bijeg. Onda bih, kao
što si maloprije ustvrdio, doista bio ubojica, no na zemlji bi bila jedna budala i jedan probisvijet manje, pa bi mi svije t na kraju bio čak i zahvalan. Uvijek ću žaliti što sam te izvukao iz one rupe, iz štakorskoga legla. — Bez mene ne bi ni tebi uspio bijeg — prozborio je smireno redovnik. Uvrede ga nisu uzbudile. Sjeo je u naslonjač, raskrečio noge, ruke prekrižio na trbu hu, vrtio prstima i žmirkao. — To je istina — uzvratio je razložno redovniku. — Kad je čovjek u nevolji, hvata se i za uže s vješala. Mjerkali su se.
— Da, baš je šteta — ponovio je i slijeganjem ramena pokazao da zbog propusta koje čovjek učini tijekom života ne treba žaliti. — To ti ne shvaćaš, pauče debeli, ne možeš ni shvatiti da sam ja pisac. što si ti uopće napisao u životu? Ljubavne pjesmice za pet groša na tržnici, kad su te to tražile sluškinje ispucalih peta, ili krivotvorio ugovore slučajnim trgo vcima i konjokradicama, ili obasipao molbama svoje nadređene koji su bili dovoljno nemarni i zaboravni da te nisu navrijeme poslali na galiju. — Ipak — rekao je redovnik blago i prijateljski — kako god se uzme, Giacomo, i tebe je spasilo to pisanje. Sjeti se. Slali smo jedan drugome pisma kao da smo ljubavnici. Pisali smo duga i
gorljiva pisma, a tamničar Lovro bio nam je ljubavni poštar; predstavili smo se jedan drugome, ispričali sve o sebi, i svoju prošlost i sadašnjost. Da nisam pismen, nikada se ne bi h s tobom upustio u prepisku i nikada se ne bih spasio. Odbacuješ me i podcjenjuješ. Znam da bi me najradije ubio. No, nisi pravedan. I ja znam da je pisanje velika stvar, skoro kao vlast. — Skoro kao vlast? — hvatao ga je za riječ drugi bjegunac i oholo, zabačene glave i ispod
napola spuštenih kapaka, sumnjičavo mjerkao redovnika. — I više od toga. Balbi, to nije »skoro kao«, nego jest vlast sama, jedina istinska vlast. Imaš pravo, pisanje me je spasilo. Vidiš, nisam o tome ni razmišljao. Istina je što kaže Sveto Pismo da i budalasti imaju pravo na milost. Nema veće sile od pisma, pisana je riječ snažnija od pape i kralja, moćnija i od dužda. Dokaz tomu je i naš slučaj. I mi smo bijeg dogovarali putem pisama, i nama su slova rastrgala lance, uže smo
po vršinu. Navodno — kazao je pleli od slova, pa i brodske ljestve, slova su nas izvela iz pakla na površinu. zamišljeno — slova mogu čovjeka sa zemlje odvesti i u raj. No ja u to ne vjerujem. — A u što ti vjeruješ? — upitao ga je znatiželjno redovnik opuštenim tonom. — Vjerujem u sudbinu — odgovorio je jednostavno i prirodno — u kob koju sami stvaramo, a potom i prihvaćamo. Vjerujem u život i u njegove inačice koje se na kraju čudesno slože; mnoštvo će pojedinosti tvoriti cjelinu, da bi na kraju postale jedan čovjek i jedan život. Vjerujem u ljubav i u prevrtljivost sreće. Kao što vjerujem i u pismo, jer ono ima moć nad sudbinom i vremenom. Jer što god radio, za čim god čeznuo, što god volio ili govorio, sve prolazi. Prolaze žene i ljubavi. Prolaze uzbuđenja, kao što će vrijeme prašinom zamesti i trag svega što si učinio. No pismo ostaje. Kažem ti da sam pisac — reče razdraganim glasom, silno zadovoljno, kao kad netko napokon nešto otkrije. Prstima je poravnao razbarušenu kosu, uobičajeno zabacio glavu, kao umjetnik prije nego što violinu podigne do brade i gudalom nasrne na žice. Taj je pokret i držanje usvojio još u mladosti kada je u mletačkoj gudačkoj kapeli svirao violinu. Karakterističnim, nervoznim koracima projurio je kroz sobu, kao da od nervoze malo hramlje. I tiho prozborio:
— Katkada i mene samoga iznenađuje. — Što te iznenađuje? — upitao ga je Balbi pomalo ispitivački, dječačkom radoznalošću. radoznalošću. — Iznenađuje me što sam pisac — reče posve prirodno. — Da sam beznadno samo pisac. Balbi, molim te, nemoj nikome reći, ne volim se nikome žaliti, jer to je samo po sebi upitno. Reći ću samo tebi, jer tebe baš nimalo ne cijenim. Pisati se može na razne načine. Ima onih koji sjede u sobi i samo pišu, ništa drugo ne rade. To su oni sretniji. Život im je možda nesretan, uvijek su sami, zure za ženama kao psi na mjesečinu pa bolno zavijaju u svojoj tuzi, jadaju se cijelom svijetu da ih sve boli, muče ih i sunce i zvijezde, i jesen i smrt. Život im je nesretan, no ipak su oni sretni pisci; žive za slova i ne mogu ništa drugo jer doručkuju riječi, a počinak nalaze u zagrljaju neke krasne, sočne poredbe. I u snu će se uvrijeđeno osmjehivati. U trenutku buđenja pritajenim se pogledom zagledaju u nebo jer su stalno izvan sebe, neprestance u nepribrano mahnitom oduševljenju zato što poredbama i riječima, zamuckujući i tečno, naposljetku, ipak mogu sustavno izraziti nešto što je čak i dragom Bogu samo jednom pošlo za rukom. To su sretni pisci koji se nesretna lica šeću po svijetu, - žene se prema njima ophode blago i sažaljivo, pomalo kao prema suludoj mlađoj braći koju one, kao normalne i mudrije starije sestre tješe i pripremaju za smrt. Ja ne bih htio biti takav pisac — rekao je pomalo oholo. — Jer oni su samo pisci... Zatim ima i takvih koji barataju perom kao mačem ili bodežom, pišu krvlju i štrcaju žuč po papiru, a naći ćeš ih u radnoj sobi glave pokrivene noćnom kapicom urešene kićankom koji kude kraljeve i besposličare, zelenaše i izdajice, - to su plaćenici i ratnici u korist jedne misli, u korist nečega što je ljudima bitno... Poz navao sam jednog takvog. Bio sam jednom kod Voltairea, one nakaze. Ne prekidaj me, ionako nikada nisu
čuo za njega. Nije imao više nijedan zub, no mogao je gristi, kraljevi i kraljice su mu se dodvoravali, i taj je krezubi bijednik jednim jedinim perom, koji je držao grbavim i od artritisa natečenim prstima, i ipak mogao srediti cijeli svijet i držati ga pod svojim nadzorom. Shvaćaš li ti to? ...Ja ne. Pisci kojima je pisanje samo sredstvo, jer žele promijeniti p romijeniti svijet, nesretni su pisci, moćni jer imaju duha i snage, no u njima nema tišine i krotkosti pa su zato nesretni. Upravo ti, koji jednom riječju namah mogu probosti kralja ili srušiti svjetski poredak, nisu u stanju izraziti ni ono što je ipak skrovitiji smisao života, ono oduševljenje da smo se naš li na zemlji i da smo živi, ni onu sreću da nismo sami, da nas paze žene i demoni, a ni čuđenje što moramo umrijeti. Ne znaju to izraziti ti kojima je pero nalik maču ili bodežu, koliko god bili moćni na ovoj zemlji... Imaju doduše moć nad sudbinama ljudi, prijestolja i staleža, utječu na zle kobi, no nemaju
istinsku vlast nad vremenom. Zatim postoje pisci koji to jesu na način kao što sam ja. A to je najrjeđa vrsta — kazao zadovoljno. — Da — rekao je Balbi u zanosu. — A zašto je baš ona tako rijetka, gospodaru i učitelju moj?... U njegovu dubokom glas, hrapavom od tamnice, vina i boleština koje je pokupio po sjenicama uz ceste ili u posteljama kuhinjskih pomoćnica, začula se znatiželja puna poštovanja, ali i opreza i sumnje. Sjedio je otvorenih usta i vrtio prstima, kao da je zalutao u kazalište u kojem glumac govori na jeziku koji gledatelj baš ne razumije najbolje. — Jer sam ja gubitnik — rekao je Giacomo bijesno — shvaćaš li pauče, gmazu, shvaćaš li junače sjenika i bordela, shvaćaš li, napokon? Ja sam pisac gubitnik! Pitaš me što sam napisao?... Priznajem, zasad ne mnogo. Nekoliko stihova, da... i nekoliko studija o magiji... No
ništa od toga nije ono pravo. Bio sam već poklisar, svećenik, vojnik, guslač, doktor svjetovnih i crkvenih znanosti, na čemu vječna hvala Bettini koja je imala četrnaest godina i uvela me u svjetovne znanosti, hvala doktoru Gozziu koji je u Padovi sjedio u susjednoj sobi i nije imao
pojma o Bettininim podukama pa me je uputio u tajne ljepote kulture. No sada se uopće ne radi o tome, bitno je samo ono što sam napisao. Bitan sam samo ja kao pisac, ja kao osoba, jer je mnogo više i bitno teže biti netko nego učiniti nešto, shvati to već napokon! A Gozzi to poriče. Gozzi kaže da samo loš pisac želi uživati u životu, dobrom je dovoljno i to što može pisati. No ja sam opovrgnuo Gozzievu tvrdnju, jer se svjetovna borba uvijek svodi samo na to,
na istinsku i snažnu negaciju i na afirmaciju tvrdnje. Bitan sam samo ja, makar sam prema Gozziu dozlaboga loš pisac, uistinu samo ja, jer želim živjeti. Ne mogu pisati dok ne upoznam svijet. Još sam na početku — rekao je nešto tiše, gotovo u zanosu. — U četrdesetoj sam. Jedva da sam živio. I nikada dosta života. Još nisam vidio dovoljno svitanja, još ne poznajem sve ljudske osjećaje i strasti, još nisam dovoljno puta ismijavao uznositost službenika, nadređenih i uglednih, još mi nije dovoljno koliko sam puta ušutkao trbušaste popove koji spas duše raspačavaju za novac, još nisam dovoljno puta sudio ljudskoj gluposti, još se nisam dovoljno jao od smijeha vidjevši ljudsku oholost, ambicije, razvratnost i pohlepu, još se nisam puta val jao budio dovoljno puta u zagrljaju žene da bih o njoj saznao barem malo istine, o onoj drukčijoj stvarnosti koja je više od tužne i ravnodušne tajne koju krije ispod svoje suknje i koja uzbuđuje samo maštu adolescenata i pjesnika... Balbi, još nisam dovoljno živio — ustvrdio je tvrdoglavo i iskreno ganut. — I shvati, ne želim ništa propustiti! Odreći ću se svjetovne slave, odreći ću se imetka, sretnoga doma, jer imam još vremena šetati se pod odrinom i slušati ptičji pjev u društvu s Boetijem, tim bezbožnikom, i s njegovim posljednjim djelom Utjeha filozofije, s Horacijem, mudracem koji me je naučio da istinskome čovjeku uz bok stoje dvije božanske sestre čuvarice, znanje i sućut... A još se ne želim prepustiti tuđoj sućuti. Želim živjeti da bih jednom mogao pisati. A to košta, i to mnogo. Moram vidjeti sve, shvati to. Ti si mi drug u opakoj sudbini i na klupi galije. Moram vidjeti sobe u kojima ljudi spavaju, čuti njihove jecaje kad počnu stariti pa milost žena mogu kupovati samo zlatom, moram upoznati majke i sestrice, ljubavnice i vjerne supruge koje će mi znati reći nešto istinito i pouzdano o životu, ako ne drukčije, barem stiskom ruke. Ja sam pisac, dakle, moram živjeti. Gozzi kaže da samo loš pisac želi proživjeti život. Ali Gozzi nije muškarac, Gozzi je samo kukavički i tromi knjiški moljac koji nikad ne stvara ništa što će trajati. — A kada — upitao je Balbi — to želiš, Giacomo, kad ćeš pisati?... Hoću reći, ako sve to za što se pripremaš doista odgledaš, poslušaš i onjušiš... Pa kad ćeš imati vremena za pisanje? Imaš pravo, ja se u to stvarno ne razumijem. Sve što znam ispisivanje je slova, a stekao sam dojam da je potrebno vraški mnogo vremena čak i za pisanje nekakva pisma. Dosad mi se činilo da je za pravo pisanje, za spisateljski rad, potrebno još i daleko više. Možda čak cijeli život.
— Na kraju — odgovorio je i zagledao se u strop, a usta su mu se nečujno micala, kao da nešto zbraja — želim pisati na samom kraju . Netko se nasmijao ispod prozora u dvorištu gostionice. Netko se smijao mladenačkim, umiljatim i promuklim smijehom, našto je stranac pohitao k prozoru i nagnuo se van. Stao je mahati i naginjati se kroz prozor, glasno se smijao, približio dva prsta us tima i bacao poljupce u dubinu.
— Najljepša si! — viknuo je. — Jedina moja! Večeras!... Okrenuo se prema prostoriji i smrknuto prozborio:
— Moram sve što uopće mogu potrošiti kako bih jednom mogao pisati. I sam život, i sve što mi život pruža. Skupa je to zabava, to pisanje... Moram sve vidjeti da bih mogao opisati ljudske navike, sva ona mjesta na kojima sam bio sretan ili nesretan, ili jednostavno samo ravnodušan. A oni — zaderao se iznenada s tolikom srdžbom, tako ljut, da su mu se na tren izvrnule bjeloočnice — oni su se usudili mene utamničiti! Mleci su me se odrekli, mene koji sam čak i na galiji barem toliko Mlečanin koliko i najotmjeniji muž na Tizianovim slikama! Usudili su se meni uskratiti prigodu da budem pisac, pravi pisac koji živi skupljajući gradu iz dana u dan! Oni su se usudili meni suditi i osuditi pisca, mletačkoga pisca, mletački gospodari usudili su se mene isključiti iz života, oduzeti mi svjetlo sunca i mjeseca, uzeti mi lijep komad vremena mojega života koji, naposljetku, i nije ništa drugo već oblik službe općem interesu... Da, na moj način!... Oni su se usudili oteti mi od života šesnaest mjeseci! Kuga! — zaključio je s lakoćom, odrješito. — Kugu i koleru na Mletke! Neka dođu Mauri, navale Turci, ti bezbožnici s perčinom, neko sasjeku sve senatore, ali da poštede gospara Bragadina koji mi je bio kao otac i dao mi novac. Baš mi je drago što sam ga se sjetio, odmah ću mu pisati. Neka Mletke poharaju pošast i sramota, Mletke koji su mene, baš mene koji sam njihov istinski sin, gurnuli među štakore! Cilj mojega života bit će da Mlecima dostojno uzvratim trud! — Da — rekao je Balbi s oduševljenjem i zasjalo mu je pretilo lice, žuto i bradavičasto poput oveće buće. — U pravu si Giacomo, posve te razumijem. I ja tako osjećam. Uostalom, ako i nisam iz Mletaka, i ja sam pismoznanac. Kugu na Mletke, dobro si to rekao. I ja, vjeruj mi, i ja...
Ali rečenicu nije stigao završiti. Stranac mu je iznenada skočio za vrat, zgrabio ga za ovratnik i počeo gušiti.
»Ne diraj Mletke!«
— Ne diraj Mletke! —- rekao je promuklo. — Ja ću! No! Shvaćaš li? ... Ja ću dirati Mletke! — prozborio je užasnim glasom i lijevom se šakom lupio po prsima. Lice mu se u tom času neobično i zastrašujuće izobličilo. Jer to doista nije bilo ljudsko lice, više je nalikovalo š aljivo-strašnim maskama kakve mletački građani nose u doba raspuštenih pokladnih dana vike i urnebesa. Desnom rukom čvrsto je stiskao košulju i ovratnik kaputa na redovnikovu vratu, a lijeva mu je lebdjela u zraku poput ptice grabljivice, nastojeći napipati i pronaći bodež koji je maloprije nehajno bacio na parapet kamina. I tak o su se njih dvojica kretali na traške, uzmicali prema kaminu, a on je sa sobom vukao redovnika
kojemu je žućkasto lice od ubojitoga stiska, polako postajalo ljubičasto. U tom mu je času tragalačka ruka na mramornom parapetu naišla na bodež, zgrabila ga i podigla visoko. — Ne diraj Mletke! — rekao još jedanput, ali sada već posve tiho, natisnuvši svoju žrtvu podignutim bodežom uza zid. — Neka nitko ne dira Mletke! Nitko nema na to pra vo!... Razumiješ li?... Nitko! — Pijuckao je riječi i to ne samo u prenesenom smislu, nego i stvarno, jer mu je, dok je govorio, iz nabreklih usta, preko žutih kljova u redovnikovo lice prskala neka vruća, bijela pjena, kao da je u njegovoj nutrini, u t om uzburkanom ljudskom kotlu iznenada nešto uzavrelo, pa je sadržaj jednoga života naglo proključao, počeo prskati i izlijevati se preko ruba posude. Bio je blijed, siv kastožut od ljutnje i uzbuđenja. — Ja ću to! — ponovio je još jedanput, šapćući kao da je to neko čarobno i žuđeno obećanje. I još je nešto šapnuo na uho prestravljenog, nijemog i pomodrjelog redovnika: — Samo ja! To smije samo Mlečanin! Što ti znaš o tome, pa odakle bi i znao?... Što znate vi koji se povlačite uokolo, vi skitnice, dangube, Levantinci, što vi uopće znate o tome gdje stanuje Bog i gdje se nalaze Mleci! Sjedite u oštarijama po uskim uličicama Mercerie, srčete kiseliš i mislite da je to predgrađe isto što i Venecija! Natrpate svoje mješine ribom i mesom, paštetom i špagetima, slatkišima i aromatičnim sirevima, i vjerujete da je to već isto što i Venecija! Izležavate se u bordelu i za pet novčića na truloj postelji natežete neku ciparsku djevojčuru i zato što vam pritom iz susjedstva na uho ori zvuk zvonika Svetoga Marka, vi mislite da su to doista Mleci! Stanete
pred duždevim balkonom, kličete i hripljete od slavlja i iščekujete, vrebate dobačene novce i mislite da su i to Mleci! Ne diraj Mletke, čuješ li? Nikada ih ne diraj! Što ti o njima znaš, što si ti od grada vidio, što si o njemu uopće čuo?! ... Šuti o Mlecima kao da već sada počivaš u grobu i crvi ti već žderu salo koje si naslagao dok si pirovao nad loncima pečenjarnica pašteta po Mlecima, šuti kao što obrezani Zidovi šute o Bogu, šuti ako ti je život mio i ako želiš još jedanput vidjeti Mletke! Pa odakle bi ti to znao?... Ti si vidio samo kamenje i lonce,
potkoljenice dama i bedra mletačkih sluškinja, vidio si more koje te je ravnodušno nanijelo, i tebe kao i mnoge druge, Francuze sa stihovima, bolestima i lijepim ponašanj em, Nijemce koji se tako zabri nuto, zapravo snuždeno kreću po našim trgovima i među našim skulpturama kao da život nije sama bit, već je to neka lekcija koju moraju dobro naučiti, Engleze koji umjesto crnoga vina najradije piju samo neku toplu vodicu i staklastim očima satima mogu stajati pred nekom oltarnom slikom i zuriti u nju ne shvativši da model za tu sliku, u stvarnom životu mlađahna kći točioničara iz susjedstva, upravo kleči pokraj njih na stubama crkvenog oltara, i baš razmišlja o svojim grijesima, onim grijesima o kojima se raspreda po čitavim Mlecima i koje su joj Mleci već odavno oprostili. Jer Mleci nisu ni dužd ni messer grande, ni kanonici s nadutim trbusima, ni senatori koje svijet kupuje s vrećom zlatnika kako god mu se prohtije. Mleci nisu samo zvonar s Markova trga, ni golubovi na bijelom kamenu, nisu samo cisterne
koje su mletački obrtnici, preci mojeg oca i majke, gradili i vrhunski isklesali, Mleci nisu samo kišno ljeskanje uskih popločenih uličica, nisu samo mjesečina na mostićima, nisu samo skupina svodnika, goniča, kartaša, posrnulih žena koje vlažni uredi prokurature također drže na oku, Mleci nisu samo ono što se vidi. Tko poznaje Mletke? ... Da bi ih čovjek poznavao, mora se roditi u njima. S majčinim mlijekom mora udisati njihov gorkasto vlažan, ustajao zadah, taj pokvareni i plemeniti miris nalik dahu umirućih i nalik uspomeni na neki sat sreće, na čas u kojem se nismo bojali ni života ni smrti, a čarolija trenutka ispunila svako vlakno našeg tijela i svaki kutak razuma, prožel a omamljenost stvarnosti, ushit svijesti da živimo baš ovdje, na ovoj zemlji, i to baš u Mlecima. Blagoslivljam sudbinu i do zemlje se klanjam pred njim od sreće i ponosa što sam se rodio kao Mlečanin. Zahvaljujem nebu što je moj prvi udah na ovom planetu bio zasićen trulo -mudrim mirisom laguna! Rodio sam se kao Mlečanin, dakle, sve moje zbog čega vrijedi živjeti dobio sam na dar, i osjećaj slobode, i more, i umjetnost, i lijepe običaje, pa i to što znam da je živjeti isto što i boriti se, a boriti se isto što i biti Mlečaninom, istinski i dostojno! Sreća! — uzviknuo je i pustio vrat redovnika koji je već bio ljubičast, raširio ruke i blijed, staklasta pogleda osvrnuo se oko sebe poput svećenika kada objavi da se čudo upravo dogodilo, da se božanski element nalazi na zemlji, među ljudima. — Sreća i ponos zato što postoje Mleci, što iznad plošne i dosadne stvarnosti lebdi nešto, jer Mletke ne podupiru samo trupci, već taj kamen između vode i neba leži i na duhu mojih predaka! Sreća da postoje trgovi i ulice na kojima narodi svijeta izuvaju svoje sandale, prolaze bosonogi i trnci ih podilaze
od ganuća, a u djetinjstvu su to bila samo moja igrališta na kojima sam se s djecom patricija i smetlara igrao žandara i lopova, Ma -ura i Turčina! Čudesan grad u kojem su svi aristokrati, zapamti to, Balbi, i obraćaj mi se napokon s više poštovanja! Mlijeko koje prvim gladnim pokretom svojih usana usisaš u sebe s majčinih grudi ima okus laguna i mora, - ono je istog okusa i mirisa kao Mleci, pomalo slano, mlačno i nepojmljivo poznato. Gdje god se krećem, uvijek se sjetim Mletaka, udahnem li miris mora, sjetim se Mletaka i majke. Za mene je sve bilo
tamo, sve najbolje, sve u Mlecima. Imao sam tri godine i učio sam hodati po vodi poput Spasitelja. Bili smo zapušteni, prljavi i odrpani, no sve je bilo naše, i mramorne palače i kamene čipke svodova u prolazima, i luka gdje se od jutra do mraka i od večeri do svitanja tovarilo, donosili su zlato i slonovu kost, srebro i ambru, bisere i ružino ulje, tkanine i svilu, samt i platno, sve što su znali i mogli proizvesti u bazarima Carigrada, radionicama Krete, u francuskim kitničarskim radionicama ili u engleskim radionicama oružja, sve se to slilo u mletačku luku i sve je bilo naše, i moje, sve je pripadalo Mlečanima! I ja sam se igrao, a da sam pritom znao da sam i ja Mlečanin. A kad sam odrastao i stao na Rialto, vidio sam kako se narodi svijeta privezuju uz noge Mletaka, prinose nam tamjan, zlato i mirtu i klanjaju se Mlecima! Njegova svetost glavni tajnik, gospodin koji je bdio nad tajnama Inkvizicije i bivao
njezinim krvoločnim psom tragačem, spočitnuo mi je da bespravno uzurpiram plemićki predikat! No tko je taj na svijetu koji bi se s više prava mogao osjećati plemenitim od mene koji sam rodom iz Mletaka? ... Gdje je taj pap a, car, kralj ili sitni knez koji bi s više prava mogao nekome udijeliti plemićki naslov od kraljice svijeta, mojega rodnoga grada Venecije? ... Otac i majka bili su mi Mlečani, i ja sam se tamo rodio, kao i sva moja braća i sestre, pa postoji li istinskija grandezza i plemstvo od našega? ... Shvaćaš li već? Rekoh ti da ne diraš Mletke! Stajao je tamo blijed, s podočnjacima i govorio u zanosu trenutka. A Balbi je opipavao svoj vrat i teško disao od muke i zgroženosti. Samo je promrmljao kroz stisnute i škrb ave zube: — Razumijem, Giacomo, sad već razumijem. Neka Sotona legne s tobom, vrag te odnio. Shvaćam da si Mlečanin. No takneš li mi još jedanput vrat, odgrist ću ti nos. — Neću te dirati — rekao je Giacomo prezirno. — Bježi. Slobodno. Sad ćemo još nekolik o dana ostati u Bolzanu, jer imam posla u ovome gradu, moram napisati pismo gosparu Bragadinu i
pričekati njegov odgovor, moramo se odjenuti kako to dolikuje, jer je bez odjeće i mletačkim plemićima stražnjica gola. Imam nešto sitnog posla u Bolzanu, o da. Ali potkraj tjedna krenut ćemo na put. Tebe ću odvesti u M ünchen i predati redu kojemu, nažalost, još uvijek pripadaš. Mene će, međutim, moja sudbina i s pisateljski poziv odvesti mnogo dalje. A osveta može čekati. Osveta se u srcima nikada ne gasi. Osveta se njeguje i podiže kao što se zarobljen lavić svaki dan hrani krvavim mesom, krvavim ostacima uspomena, kako ne bi izgubio sklonost
napadanju i instinkt krvnika. A ja ću se jednom vratiti u Mletke! Jer nikom ne dam da dira u Mletke, no osveta živi, a ona je naša, pripada samo nama, meni i Inkviziciji, meni i glavnom tajniku, meni i Mlečanima! Ne diraj u Mletke ako ti je život mio, no ne brini, prepusti to meni, ja ću srediti Mletke! Jer moraš znati zn ati i to da Mleci nisu isto što i Mlečani. Nitko ih ne po znaje bolje nego ja, među njima, ja njihove krvi i ja Mlečanin, ponižen i prognan od Mlečana! Tko ih poznaje ako ne ja! Pa ja sam odveo dječaka pohotnom kardinalu, je sam senatoru zaduženom za pitanja umjetnosti pribavio državni zajam od novaca za siročad, ja sam uškopljena pjevača predstavio milostivom upravitelju nadzornog odbora, ja sam ih vidio kako uzvišeni, ponositi i krotki u suton, s pridignu- tim ovratnikom i zakrabuljeni, krišom prelaze preko praga glasovitih vrata gospođe Ricci, ja znam da ljudski život u Mlecima stoji pet zlatnika za one koji znaju točnu adresu gdje se unajmljuju ubojice, a oni ionako po čitave dane lunjaju sporednim uličicama u okolici riblje tržnice i dangube u tamošnjim krčmama te otvoreno i spremno opskrbljuju otrovom i nožem uzvišene, ponosite i krotke, baš kao što ih i trgovci vjerskim potrepštinama opskrbljuju opskrbljuju svojim svijećama ili svetim sličicama. Tko zna zašto i na koji je način iščeznula lijepa Lucija, posvojena kći i tajna milosnica njegove uzoritosti papinskoga nuncija? Tko zna bolje od mene tko je i kod koga kupovao iglu, konac i vreću u koju je u noći svetoga Mihovila ušiven plemeniti Paolo, izvanbračni sin njegove svetosti?... Tko još osim mene zna što trune po podrumima mletačkih kuća, kojim glavama pripadaju trupovi koji su nakon poklada zaplivali Velikim kanalom prema moru? Dakle, tko poznaje Mletke? Oni... — rekao je i rukama zgrabio stol čija je debela ploča zaškripala od žestokog dodira. — To su ti koji su mi sudili! Ocoubojice i čedoubojice, zelenaši, otimači danka na suze siročadi i krv udovica, pohlepnici i bludnici. I oni se usuđuju meni suditi! Ubojice! Razbojnici! Pauci! Sjeti se mojih riječi, Balbi! Vratit ću se još jedanput u Mletke! — Da — rekao je redovnik i prekrižio se. — No tada ti ne bih htio biti suputnikom, Giacomo Giacomo!! Netremice su se gledali. Zatim su se, usprkos tom prodornom pogledu, nasmijali i trbusi im se zatresli od grohota. — Pošalji mi brijača — rekao je Giacomo. — I šalicu čokolade. I tintu, meko zašiljeno pero i
papir za pisanje. Želim pisati gosparu Bragadinu koji mi je bio gotovo ocem, možda mogu izmusti od njega sto zlatnika. Daj, živahnije, Balbi, ti si mi tajnik i sluga, i nemoj zaboraviti. Možda moramo nekoliko dana proboraviti ovdje u Bolzanu. Osvrni se oko sebe i neka ti oči neprestano budu otvorene, nemoj se previše vrtjeti oko suknji kuhinjskih pomoćnica, jer za takve debele ptičurine, kakva si ti, olovne su komore svugdje na svijetu krletke koje te spremno čekaju. A neću te, bogme, još jedanput izvlačiti s onu stranu rešetaka. Hajde, življe malo! Tu u gradu živi jedan mjenjač, a ne zelenaš, ime mu je, ako se ne varam, Mensch. Saznaj njegovu adresu.
Pokretom ruke koji je naučio od pape — kao da ruku s prstenom pruža na rukoljub — otpustio je svojega suputnika. A onda je stao pred zrcalo i počeo se češljati brižnim i pomnim pokretima.
Francesca
Tereza je donijela čokola du i javila da je stigao Giusep pe, onaj ružičasti, plavokosi i modrooki ljepotan, i čeka što će mu gospoda zapovjediti. Tutnuo je djevojci novac u ruke i naručio da mu se iz kitničarske radionice iz susjedstva donesu bijele čarape, zatim je — na zajam — naručio dva para čipkanih rukavica i cipele s kopčom. Dok ga je brijač sapunao, kućne su se sluge oko njega kretale na prstima, namještali su krevet, nalili tople vode u umivaonik, glačali mu rublje, jer je od Tereze zahtijevao da se nadasve pažljivo pobrine za škrobljenje volana na poprsju njegovih košulja. Brijačeve meke ruke pozabavile su se njegovim obrazima, lagano razmazivale pjenu od sapuna, a zatim je zamaho m ruke dirigenta kovrčao i namještao uvojke slavnoga gosta.
— Pričaj — rekao mu je gost sklopljenih očiju zavaljen u naslonjač ispred zrcalu — što ima novo u gradu. — U gradu — rekao je brijač pomalo nerazgovijetno, pijevnim, pomalo djevojačkim glasom — novost si ti, gospodaru moj. Od zalaska sunca nema druge novosti u Bolzanu. S vašim
dopuštenjem — i krenuo škarama rezati dlake u širokim nosnicama dragoga gosta. — A što pričaju? — upitao je vidno zadovoljan. — Možeš mi reći i loše vijesti. — Pričaju samo najbolje — odgovorio je frizer i počeo škljocati škarama po zr aku, zatim se primio užarena fi gara, dahnuo na njega i spretno zamahnuo njime nekoliko puta po zraku. — Jutros sam, prema običaju, već u svitanje bio gore kod milostivoga gospodara. Svako sam jutro kod njega. Moraš znati, gosparu, da nas je milostivi gospodar počastio svojim povjerenjem. Ja ga brijem i uvijam za njega vlasulju, jer je njegova milost, a to vam mogu reći u povjerenju, sasvim ćelav. Moj gazda, slavni brijač Barbaruccia — a kažu d a ni u Firenci nema boljega brijača koji bi znao tako savršeno rezati žile i pripravci -ma od trava vraćati izgubljenu muškost — liječi i frizira milostiva gospodara. Kao što rekoh, ja sam mu brijač. A supruga gospara Barbaruccie masira ga u pravilu dvaput tjedno, ali i inače kad god mu zatreba. — Ma, daj — rekao je gost. — Zar vaš milostivi gospodar ima potrebe za masažom ili čak ljekovitim pri-pravcima? ...
— Samo otkad se oženio, gospodaru — odgovorio je brijač i užarenim figarom počeo kovrčati njegove neuredne i znojne uvojke.
Slušao je te novosti samo s pola uha, zavaljen u ugodnoj dokolici kakvu pruža protjecanje minuta dok prepuštamo glavu mekim prstima brijača. Giuseppe je radio hitro, a brbljao još žustrije. Govorio je tiho i živahno poput žubora vod e s vrela, brbljao onom prijetvornom bestidnošću kao što brijači znaju pričati o raznim stvarima, brijač koji je istodobno i prijatelj i učitelj, savjetnik i rizničar tajni, koji zna tajne grada, skrivene potankosti o oronulim tijelima, o proširenim žilama, o lubanjama koje gube svoj raskošni pokrov, o tetivama koje popuštaju, o rasklimanim kostima i njihovu škripanju, o krezubim čeljustima, o lošem zadahu, paučini bora na čelu i o beskrvnim usnama. »Pričaj, samo pričaj!«, pomislio je pomalo zavjerenički, ispružio se, zavalio i prepustio se da mu momak djevojačka glasa mirisavim alkoholom masira čelo, a kosu zaprašuje rižinim prahom. Volio je tih pola sata u stranome gradu, u bilo kojem stranom gradu, minute u kojima se kod njega nakon buđenja pojavi brijač kao izdajnik svojega grada i uz zvuk britve novom gostu šapuće na uho tajne živih i mrtvih. Katkada bi pokojom riječju ili pogledom poticao hitrorukoga mladića: — Kako? Zar je baš ćelav? — upitao bi začuđeno kao da je to važnije od svega i kao da naslućuje tko bi mogao biti milostivi gospodar kojega se mora
masirati i dohranjivati, jer se oženio. — Zar mu na zatiljku nije ostalo barem nekoliko slabih pramenčića? — upitao je namignuvši, u povjerenju. — Jest — odgovorio je žustro Giuseppe, požrtvovno i srdačno kao da je spreman cijelom svijetu prišapnuti i daleko mračnije i tužnije tajne. — No slabe su to lasi, nadasve slabe. Milostivi gospodar velika nam je potpora. Moj učitelj meštar Barbaruccia, ali i ja, u njegovoj smo milosti. U današnjem svijetu to uopće nije naodmet. Naručujemo za njega riblju ikru iz Grandoa koja mu oživljava ljubavne sklonosti, a Barbaruccieva gospođa spravlja za njega napitke od cikle, hrena i mladoga luka koji ga štite od izljeva krvi u mozak kada ga spopadnu razvratne misli. Milostivi je gospodar i tebe spominjao.
— I što je rekao? — upita široko razrogačenih očiju. — Samo to da te želi vidjeti — odgovori brijač školničkim glasom, vrlo uslužno. — Gospodar od Parme želi te vidjeti. To je sve što je rekao. — Oh! — procijedi kroz zube. — Velika je to milost. Učinit ću čast gospodaru ako mi to dopusti vrijeme.
I tako su čavrljali. Brijač je završio s poslom i otišao. »Gospodar od Parme!« — gunđao je, zatim se umio, navukao bijele čarape koj e mu je Tereza ostavila na rubu kreveta, ispio čokoladu, naslinio dva prsta i pred zrcalom poravnao svoje guste obrve, oštricom bodeža odrezao nokte, odjenuo košulju, prstima posložio za -škrobljene i pomno uglačane volane na njoj, kažiprstom i prstenjakom desne ruke povremeno si dotaknuo vrat k ao da provjerava širinu ovratnika na košulji i kao da se htio uvjeriti da mu je glava još uvijek na svojem mjestu. »Gospodar od Parme!« — promrmljao je — »i želi me vidjeti.« Toga se nije sjetio kada je bježeći ušao u kočiju i krenuo prema Bolzanu. Tiho je zazviždao i upalio svijeće pred zrcalom, jer se rano poslijepodne već prikralo u sobu sa svojim modrosmeđim sjenama, sjeo pred stol s tankim nogama, pripremio papir za pisanje, tintu i posi pač te s visoko podignutim guščjim perom, gornjim dijelom tijela lagano se zabacio unatrag i, sumnjičavo žmirkajući ispod visoko podignutih obrva, pažljivo i znatiželjno zurio u zrcalo. Dugo se nije vidio takvim, u tako profinjenoj pozi dostojnoj njega kao pisca. Dugo nije sjedio na takav način, u sobi namještenoj finim pokućstvom, ispred vatre u kaminu, u svježe uškrobljenoj košulji, u dugim čarapama biserna odsjaja, s čvrstim guščjim perom u ruci, kako to i dolikuje, posve spreman za spisateljski rad, u trenucima samoće i koncentracije, spreman za posao u koji će unijeti sve što treba, a što u tom trenutku nije ništa drugo do pismo o posudbi koje će uputiti na adresu gospodina Bragadina. »Kakvo će to tek pismo biti!« — pomislio je zadovoljno kao što pjesnik misli na sonet kojemu početne rime već bruje u duši napetoj po put luka. »Gospodar od Parme!« — palo mu je na pamet još jedanput zbog asocijacija koje nije mogao odagnati. »Pa zar je on još živ?« — i napućenih usana počeo glasno brojiti. Četiri, zaključio je brojanje, zatim zabrinuto pogledao u strop i opet zbrajao i oduzimao. »Pet!« — rekao je potom, došavši do konačnog zbroja poput trgovca. Znatiželjno, zaokruženih usana buljio je u svjetlo svijeće. »Sad sam baš takav« — pomislio je s guščjim perom u ruci, zabačena tijela u naslonjaču, sučelice pisaćem stolu i kaminu, na brzinu počešljan, umiven i izglačan — »kao pravi pjesnik uoči rada.« Uživao je u svojem položaju. »Pet« — sjetio se zabrinuto, podigavši visoko pet prstiju na ispruženoj ruci kao da nekome pokazuje, kao da dokazuje nešto, poput djeteta koje uzvikuje: »Ne važi!« Pet, promrmljao je, zubima čvrsto zagrizao u donju usnu, spustio glavu na prsa i brundao u sebi. Zurio je u svjetlo ispod stisnutih kapaka,
zagledao se u duge sjene po sobi, u život, u svoju prošlost. I odjedanput, kao kad netko pronađe što je tražio, tiho zazviždao. Zatim je izgovorio i ime: »Francesca.« Ruku s guščjim perom digao je visoko i začuđenim pogledom ispisao njezino ime u zraku kao kad netko kaže: »Kvragu! Pa ja nisam nizašto kriv!« Zavalio se u rumenoj svjetlosti i u mirisavoj
toplini kamina, ostavio pero i zagledao se u vatru. »E da, Francesca!« — pomislio je. Pa opet
ono: »Gospodar od Parme! Bolzano! Kakva slučajnost!« Premda mu je već bilo jasno da slučajnosti ne postoje, pa ni to nije bilo slučajno. Odjedanput mu se sve prosvij etlilo, kao da su u sobi upaljene stotine i stotine svijeća. Čuo je u sebi glas, osjetio neki poznati miris, mješavinu verbene i razdraganog mirisa svježe izglačanog ženskog rublja. Tome je pet godina, pomislio je, što ga je malčice i zgrozilo. Jer je tih pet godina sa svojim vrućim i gadnim bujica ma pomelo sve, pa tako i France scu, a on nije ispružio ruku za onim što iščezava. Pet godina, oh da. Sjećaju li se te priče još u Pistoiji, u dvorcu iz kojega bi stara grofica kočijom prekrivenom crnim baldahinom odlazila u Firencu, uvijek u podne kada se sav tamošnji svijet gospodičića, kada se okuplja ta zlatna mladež ispred izloga na Via Tornabuoni . Sjećaju li se još ponoćnoga dvoboja u Pistoiji, kada ga je postariji milostivi udvarač čekao u sjeni čempresa, onako ćelav i s jednim jedinim isukanim mačem u ruci i kada su se potukli pred očima staroga grofa koji je samo lomio ruke, i pred očima nijeme Francesce, na platou pred dvorcem, bez riječi, samo su mačevi iskrili na mjesečini, u dugoj i s iskrenoj srdžbi u kojoj se izgubio smisao dvoboja, pa više nitko nije ni žudio za osvetom ili zadovoljštinom, bili su to samo obični udarci, jer su na ovome planetu istodobno dvojica u Francescinoj blizini ipak bila previše. »Stari se dobro držao!« — rekao je poluglasno , ne štedeći pohvalama. — »Tada mu još Barbaruccina žena nije morala kuhati čarobne pripravke da bi se s više uspjeha borio za Francescinu naklonost.« Šakom je pokrio oči i tada je nevjerojatno oštro vidio pred sobom taj prizor i nije mogao, a nije ni htio ukloniti te slike koje su se pred njegovim sklopljenim očima javljale u prirodnoj veličini. Francesca je stajala tamo na jutarnjem vjetru pored ruševne kamene ograde grofovskog perivoja u laganom noćnom ogrtaču, vitka petnaestogodišnjakinja; crna joj je k osa padala na čelo, jednom je rukom stiskala na prsima bijeli rubac i širom otvorenih očiju gledala u nebo. Zar je tome već pet godina?... Nisu sijevnuli samo bodeži od prije pet godina, nego se i trenutak kada je prvi put ugledao Francescu skrivao u vremenu dublje i tajno vitije nego što je on to znao. Stajala je tamo pored ograde perivoja u sjeni čempresa, a nebo se iznad njih žitko i blago plavilo kao da se svako ljudsko uzbuđenje otopilo i pripitomilo u tome prozračnom i sveopćem plavetnilu. Francesca u zagrljaju vjetra, meka koprena noćnoga ha ljetka pripija se uz mlado djevojačko tijelo, izgleda baš kao da je upravo iskoračil a iz kupke sna, uzdrhtala i rosna, s onim blistavim i mokrim sjajem u kutku očiju o kojem se ne može točno znati kojoj vrsti pojave pripada, radi li se o kapi suze ili je ipak rosna kap koja se taj put tako nevjerno, umjesto
da se smjestila u njedra cvjetne časke, naselila na trepavice mlade djevojke... A on stoji sučelice djevojci i šuti. Da, samo pravi osjećaji tako šute, pom islio je sada. U pravilu stalno pričam, užasno mnogo pričam. Ali tada sam, tamo u Pistoiji, šutio pred oronulim dvorcem, šutio u perivoju u kojem su masline bile podivljale, a čempresi stajali tako smrknuto kao da su kopljanici nekog kralja u progonstvu. Francesca je pobjegla iz kreveta da bi se spustila u vrt, iz
kreveta, iz dvorca, iz noći, iz djetinjstva i iz zaklona, i to u zoru onoga dana kada je sklopila zaruke s gospodarom od Parme. I sada je vidio i osjećao, udisao ono jutro, no s takvim ljubomornim i ganutim osjećajima kako se minulih trenutaka prisjeća samo onaj tko više nije mlad. Jer Francesca je bila ta mladost, a uz nju i oni nijemi perivoji, možda čak posljednja sekunda mladosti, i to baš u vrtu palače grofa palog na prosjački štap, u Pistoiji, na prizorištu koje se raspada, rastače, puca od uspomena i zrelosti koje ga pritišću, u mizansceni mračne i trošne raskoši; o da, to je bila njegova mladost kada je jednog lipanjskog jutra, prije pet, zapravo prije mnogo, mnogo godina nebo nad toskanskim vrtom bilo plavo, a Francesca stajala
pokraj zida perivoja, kosa i haljina vijorili su joj na vjetru, sklopila je oči i šutjeli su, opijeni i zbunjeni od osjećaja koji ga i danas potresa i muči. »Kakva je to djevojka bila!« — pomislio je i još snažnije pritisnuo dlan na oči. »Kao da je bila ispunjena svjetlom, tako je iz nje isijavalo
neko slatko-nemirno zračenje koje bi taknulo čovjeka kad bi se našao oči u oči s njom. Da, u njoj je bilo svjetla. To se gotovo nikada ne susreće« — pomislio je s divljenjem. Bilo je u njoj
svjetla i, kad bi čovjeka pogledala u oči, kao da su se u cijelom svijetu zapalile svjetiljke, sve bi oko njega postalo vedrije, istinitije i stvarnije. Francesca je stajala očarana, on je šutio, a uto je na vratima dvorca osvanuo postariji zaručnik, duboko se naklonio svojoj nevjesti i pružio joj podlakticu kako bi je vratio natrag u kuću. I to je bilo sve. A godinu dana poslije, na istome mjestu, u jednom kutku platoa pred dvorcem, možda čak u isti sat, njih su se dvojica potukla. napućenih usana u znak priznavanja vrsnosti, vrsnosti, da Stari je bio dobar u dvoboju, pomislio je opet, napućenih bi se potom gorko osmjehnuo. Je li to doista bilo sve? ... Možda je upravo sama mladost bila bit te pustolovine, kao zadnja godina prave mladosti, to zagonetno i uzbudljivo poluvrijeme kada i nemiran putnik pusti iz ruke povodac svojega konja, odmori se od hajke, osvrne oko
sebe, obriše čelo i uvidi da je put koji ga čeka vrlo strm, a i šuma je daleko, pritom je i sunce nad planinama već u zalasku. Stajali su u dolini , podno toskanskih proplanaka. On je upravo stigao iz Rima, džepovi su mu se nadimali od kardinalova zlata i pisama preporuke. Tada sam još drukčije putovao, pomislio je sada, zadovoljno i ponešto zavidno. Malo ih je znalo tako putovati, pomislio je prilično neskromno, ponosno i samouvjereno poput umjetnika koji kaže: »Čuj moje flažoletne tonove! Hej! Tko to još može? ... Pa izvolite, dokažite se, natječaj je otvoren!« Da, malo ih je znalo tako putovati, a još manje stići nekamo tako savršeno upadljivo kao on u boljim vremenima, prije pet godina! Na ljudskoj pozornici sve ima svoj način pojavljivanja i svoje tajne zanata, sve one skrovite poteze koje je on tako sjajno svladao, jer je bilo nužno biti upućen u tajne kako se biraju zaprege, konjska oprema, u t o koje su prikladne
mjere karuca, dapače, čak i u izbor odjeće vozara; o da, čovjek se morao razumjeti u te stvari i, kad je sve bilo kako treba, stići u palaču svojeg domaćina ili u nadaleko poznatu gostionicu, proći kroz vrata grada u tuđini zavaljen u kočiji u sivom putnom ogrtaču s ljubičastim obrubom, rukom u rukavici podizati lornjet s pozlaćenim drškom, prekriženih nogu, nehajno, površno, nezainteresirano, kao što je zacijelo putovao i Feb u ranu zoru na svojim nebeskim kolima koja su vukla četiri vranca iznad prekrasnoga, iako pomalo odbačenog svijeta... To je bio način i tajna zanata pojavljivanja, tako treba putovati i nekamo stizati. Malo njih to zna. Malo njih je znalo stići nekamo tako da se sljedećih pola sata svi u gostionici ili u dvorcu domaćina sjate oko njega, da se i mlado i staro vrti samo oko njega! Tako je i on stigao jednoga dana u Pistoiju, k starom i osiromašenom grofu, kardinalovu rođaku. Kardinal je slao svoj blagoslov cijeloj obitelji, debeloj grofici i Francesci, svojem krsnom kumčetu. Gost je ostao kod njih sljedećih mjesec dana, zapravo je prehranjivao obitelj, usto je grofu darovao i dvjesto dukata te zlatne kutijice. Tijekom godine vraćao se još dvaput da bi se, naposljetku, nakon godine dana, jedne noći na mjesečini potukao sa starim zaručnikom, gospodarom od Parme. Raskopčao je košulju na prsima i ponovno razgledao tragove ranjavanja. Prstima je opipao brazgotine, prebirao po sjećanjima. Imao je tri zarasle rane, tri brazgotine, nalazile su se jedna pokraj druge s lijeve strane, sve tri neposredno iznad srca, kao da su ga
protivnici, možda čak i u neznanju, ili ipak namjerno i instinktivno, htjeli raniti točno u srce. Ona rana na sredini, baš dubok i grub ožiljak, potječe od gospodara od Parme koji je istodobno i gospodar Francesce. Vrškom kažiprsta dodirnuo je mjesto ranjavanja koje više nije boljelo. Zapravo su se borili bodežima, a vršak grofove oštrice za rio mu se duboko iznad srca; ranarnik mu je tjednima istiskivao gnoj i sukrvicu iz te podmukle ubodne rane koja je krvarila i prema
unutra, a na kraju je pao u groznicu, u bunilo i delirij. Ležao je u firentinskoj bolnici sestara milosrdnica u koju je u noći ranjavanja dopremljen u grof ovoj kočiji. Od toga trenutka nikada više nije vidio Francescu, čak je i za zaruke čuo tek tri godine kasnije u Mlecima, na nekom pokladnom balu, i to od francuskog poklisara koji mu je sa žaljenjem spomenuo da je bratić
njegova moćnoga gospodara, parmski rođak Najkršćanskijega Kralja, u svojoj mahnitoj neodgovornosti i na pragu starosti, oženio neku seljančicu iz Toscane, neku balavu provincijsku groficu, zaboravljajući na svoj položaj i visoki rod... Tada se samo smješkao i šutio. Rana ga više nije boljela, samo bi u kišno doba znalo malo probadati. Život je prolazio, a da nitko pred njim više nije spominjao F rancescino ime. Zašto je sada mislila da sam znao za nju svih ovih godina? I poslije, kada sam zadobio sljedeću ranu, onu drugu, grubu, ispod onoga znaka što mi ga je grof od Parme urezao iznad srca, tu groznu, duguljastu brazgotinu od uboda mača, koju mi je urezao Orly ev unajmljeni ubojica, ranu od onoga varalice na kartama zadobivenu jednoga praskozorja kada sam napuštao kartaški brlog u Muranu s teško zarađenim zlatnicima u džepu plašta, s plijenom zgrabljenim umom i vještinom ruke od neotesana i prevrtljiva bankara. Zašto sam u danima nakon toga podmukloga nasrtaja, u proplamsajima na rubu života i smrti, uvijek vidio onu istu sliku, Francescu pored vrtnoga zida pod plavim toskanskim nebom? A treći ožiljak, ta čudna ogrebotina, ostao mi je od zarivenog vrha nokta Grkinje, i taj je bolio jače od ubodnih i urezanih rana zadobivenih od muške ruke, jer je to bila tajanstvena rana preko koje su mu se u tijelo uvlačili otrovi smrti: blaža od uboda vrška igle, a ipak toliko opasna da su najvrsniji liječnici gospara Baradina i Vijeća tjednima boravili oko njegove bolesničke postelje dok je sahnuo, mučili ga klistirom i čepovima sve dok mu nije dojadilo umiranje i jednoga dana zatražio narančin sok i juhu od povrća pa se začas oporavio! Zašto je i onako pomućene svijesti od vrućice uzrokovane ranom zadobivenom tim zastrašujućim ženskim ubojitim sredstvima ipak uvijek vidio i dozivao Francescu? »Je li to ljubav?« — pitao se dubokim, iskrenim, gotovo djetinjim čuđenjem i zagledao u zrcalo iznad kamina. » Sam Bog zna, možda je to ljubav!« — pomislio je i krotko zurio preda se.
No život je bio žilaviji, žilaviji čak i od Francescine uspomene; on se svaki dan budio i čekale su ga čudesne stvari, kad je bio zdrav i kad se pripremao za dan bez straha. Tko je i što za njega bila Francesca u godinama kada su mu među prstima klizili zlatnici z latnici i zveckajući padali na igraće stolove i na dlanove dama, u džepove vlasnika kitničarskih trovina, u šake danguba s kojima se družio, padali svugdje gdje se prodavao svelijek protiv užasne napasti, te tako tajanstvene i zastrašujuće osam ljenosti? »Ja sam pisac« — rekao je — »ali ne volim samovati.« Zamislio se nad tom tako osobitom pojavom. Možda ga je život upravo zato kaznio tako okrutnim obratom, kaznom samoće, možda se znalo za tu njegovu skrivenu slabost, možda se sumnjalo da su samoća i dosada za njega isto što su drugima španjolske čizme, užarena kliješta ili kotač za rastezanje. Što ti vrijedi život ako si udaljen sa sajma svjetovnih stvari? San i mašt a, misao i uspomena, osjećaji koji su se strmoglavljivali sami u sebe poput plamena i raspršivali se u prah i pepeo, ništa od toga nije moglo nadoknaditi bilo koji, makar i najbanalniji, najskromniji djelić stvarnoga života. »Samo da nisam sam!« — pomislio bi i zadrhtao. — Radije bijedan i siromašan, radije izrugivan i odbačen, makar se prikrasti i skutriti tamo gdje ima svjetla, gdje gore svjetiljke i svira glazba, gdje se ljudi susreću i pričaju, umiješati se u onu masu tako odbojna zadaha, a tako sla tko podlu i sretnu kao što je ljudski život. Za njega je samo to bio život: biti uvijek s nekim, uvijek spremno riskirati kožu, jer je taj rizik vrijedan svega; buka, blizina ljudi, jednostavna pustolovina i ona drukčija, sustavna i prepredena, avantura ka da se poigrava s ljudima, ono vražje natjecanje i dvoboj sa sudbinom! Za njega kao pisca, jedino je to bio život. Počešao se za uho i zadrhtao, podilazili su ga trnci. Zato su ga lukavi i oholi mučitelji kažnjavali samoćom, osudili na samovanje, jer je to gore od smrti, pomislio je s gađenjem. Č etiristo osamdeset i osam dana! I samo uspomene, te uklete duše! I ponekad ona slika, taj bijeli i svijetloplavi trenutak u toskanskome vrtu, Francesca! Kao da je samo to lice, to jedno i jedino lice iznad kojega se nikada nije nagnuo onom svojom
drskom, oholom i tužnom znatiželjom kao što se inače naginje nad ženska lica, kao da je samo to lice živjelo za njega upornije i s istinskijom snagom od stvarnosti čak i u onom podzemlju, u grobnici još živih stvorova. Susret , taj trenutak u kojem se n jegov životni put križao s Francescinim hodom kroz život bio je krajnje beznačajan. Kardinalov ga je rođak primio u odjeći s rupama na laktovima, okružen mrenastim mletačkim zrcalima i firentinskim pokućstvom s napola slomljenim nogama, gdje kroz krezube prozore dvorca fijuču naleti apeninskih vjetrova. Lakej je, kao u svim kućama u kojima se žbuka trusi zajedno s ugledom ukućana, bio pretjerano susretljiv, nametljiv, brbljav i debeo. Grofica nije htjela znati nizašto drugo nego za šetnju kočijom, stoga bi se u toj trošnoj kočiji povremeno odvezla u Firencu, na misu ili na corso, gdje bi se gub ila umišljajući da vidi opsjene svoje blistave i trijumfalne mladosti. Grof je uzgajao golubove i onako star, tužan i prestrašen, čekao tekliča iz Rima, onoga rimskoga glasnika koji mu je u ljubičastoj svilenoj vrećici svakog trećeg u mjesecu donosio kardinalov skromni prilog, papinske zlatnike. Dvorac je naseljavala sjeta, pauci i šišmiši. Francescine prve riječi pri tome susretu bile su : »Zar ste vidjeli Rim?« ... Sirom
otvorenih očiju, prestrašeno je gledala u došljaka. Zatim dugo nije prozborila ni riječi. A ljubav je polako sazrijevala poput plemenita voća; trebalo joj je vremena, mijena godišnjih doba, sunčeva svjetla i mirisave snage, praskozorja za šetnje po rosnom perivoju između procvjetalih grmova gloga, trebalo je i čestih razgovora kad bi poneka riječ iznenada obasjala predjele te zatvorene i nježne duše, jer se čovjek pokraj nje osjećao kao da gleda u prošlost, promatra ruševine utvrda, neku drevnu svetkovinu s dvokolicama koje se na pozlaćenim kotačima kotrljaju po stazi njegovanog i pažljivo obrezivanog perivoja, pa šarene i halje kao i razmetljivo naglašene profile snažnih, čvrstih i zlobnih ljudi. U Francesci je postojalo nešto od minulih vremena. Tada je bila u petnaestoj, no kao da je iskoračila iz nekog prohujalog stoljeća, kao da ju je jednoga davnoga jutra oslovio sam Kralj Sunce u parku dvorca Marly, kao da je u djetinjstvu po versajskom travnjaku bacala kolu tove obli jepljene šarenim papirima. U očima joj je tihim svjetlom zračilo nešto od pogleda nekadašnjih žena, onih koje su još znale živjeti i mrijeti za jednu strast. Međutim, smrt je ranila samo njega, udvarača i sretnoga viteza, kada mu je ogoljelo poprsje bodežom iznad srca okrznuo njezin vremešni, strašno bogat i nevjerojatno otmjen zaručnik. Francesca je dvoboj promatrala s prozora na katu. Stajala je mirno, raspuštene kose koja je u crnim kovrčama padala n a njezina nejaka i djetinja ramena, u noćnom haljetku koji joj je grof od Parme ne koliko dana ranije naručio iz Ly ona, jer se on osobno brinuo o mirazu mlađahne zaručnice, pa je koščatom, prstenjem urešenom rukom otvarao sanduke pretrpane čipkom, svilom i platnima. Francesca je mirno stajala na mjesečini, pokraj jednoga prozora na prvome katu, ruku prekriženih na prsima i promatrala muškarce, starca i mladića, koji su upravo namjeravali zbog nje proliti čak i vlastitu krv. »Zašto?« — mogla se u tome trenutku zapitati. »Nijedan od njih nije od mene dobio ni šta i nijedan ništa nije oteo onom drugom.« A evo, skakuću ovdje u srebrnkastom svjetlu, razgolićeni iznad pojasa, mjesečeve se zrake iskre na vrhu njihovih mačeva, sječiva zveckaju poput kristala kada se kucnu vinske čaše, grofu je vlasulja u žaru borbe m alo skliznula na stranu pa se Francesca iskreno bojala da će gospodar od Parme u plemenitom nadmetanju izgubiti svoju umjetnu grivu. Poslije je vidjela da se jedan od njih, i to onaj mlađi, skljokao. Pažljivo je iščekivala hoće li se gubitnik pridići. Svileni je rubac malo čvršće skupila na prsima. Neko je vrijeme još čekala. Zatim se udala za grofa od Parme.
»Želi me vidjeti!« — promrmljao je Giacomo. »Što želi od mene?«... Mutno se sjećao glasina koje je s pola uha čuo od mletačkih brbljavaca da je grof n aslijedio neko imanje u okolici Bolzana, imanje s dvorcem na planini. Nije mogao misliti na grofa s ljutnjom. Dobro je
mačevao, a u načinu kako je odveo Francescu iz onoga svijeta sna, paukova i šišmiša bilo je
nešto i aristokratske i okrutno, a tom otmjenom silništvu nije mogao odreći svoje priznanje ni sada kada se samo površno sjećao boje Francescinih očiju. »Bio je to poraz« — gunđao je za sebe i zagledao se u vatru. »Bio je to poraz, a istodobno možda i jedin i put da sam uspio svladati samoga sebe: Francesca mi nije postala ljubavnicom, sa- žalio sam se, bio sam sentimentalan i blesav. Bila je prva i posljednja na koju sam se sažalio. Znam da je to bila pogreška, možda nije ni oprostivo, o da, niti se mogu oporaviti od nje. U Francesci je bilo nešto plemenito, nešto što se rijetko susreće: čovjek bi htio živjeti s njom, ujutro u krevetu s njom ispijati čokoladu, otputovati s njom u Pariz i pok azati joj cirkus s buhama na saintgermainskom sajmu, potom i kralja, brinuti se za nju kad je boli želudac, kupovati joj suknje i čarape, nakit i pomodne šešire, ostarjeti uz nju kada se počne spuštati suton iznad gradova, predjela, pustolovina, pa i samoga života. To sam osjećao dok je stajala preda mnom tamo u perivoju, pod plavim nebom. Zato sam pobjegao pred pr ed njom!« — pomislio je sada tako smireno kao kad se čovjek suoči s jednom jedinom smislenom stvarnošću, s pravilom svojega života. »To nisu moje stvari, to nije moj posao.« Bacio je pero, ustao i srce mu je počelo nemirno lupati. Sada kad se sjetio France sce i grofa od Parme i saznao da oni doista žive u blizini kao što su to
brbljale mletačke i bolonjske glasonoše, možda čak stanuju u susjednoj kući, u nekoj palači glavnoga trga, jer je posve izvjesno da zimi napuštaju imanje i neveseo seoski dvorac te se sele u grad, pa je sada kada su ga počele salijetati uspomene istkane od onoga groteskno sramotnoga poraza i tužne pobjede nad samim sobom, odjednom osjetio da onoga jutra, kada je pao na travnjaku vrta toskanskoga dvorca pred Francescinim očima, baš ništa među njima nije bilo svršeno i baš ništa nisu zauvijek riješili. Jer krv i gubitak nikada ništa ne rješavaju do kraja. Kada ga je grof probo, bio je uljudan, velikodušan i otmjen: osobno ga je podigao u kočiju — i makar je bio u polusvijesti, začudio se kojom ga snagom hvataju i podižu starčeve žilave ruke — i osobno je upravljao konjima odvozeći ranjenika u Firencu, pažljivo, smirenim korakom, zastajkujući na svakom križanju, skupljajući svojim svilenim rupčićem krv koja se cijedila iz rane, i sve t o bez ijedne riječi, šutnjom čovjeka koji zna da o bitnim stvarima među ljudima ne odlučuju riječi, njih u pravilu rješavaju držanje i postupci. Put je bio dug i to noću, od Pistoije do Firence. Put je bio dug i rana je jako krvarila, a tamo daleko, u beskrajnim
visinama, zvijezde su blistale nekim posebnim sjajem. Napola je sjedio, napola ležao na stražnjem sjedalu i svojim mutnim očima, pogledom zamagljenim od vrućice i noći, vidio je samo zvijezde, tamni zastor neba i grofov uspravan i suhonjav lik dok j e držao konje na kratkoj uzdi. »Tako!« — rekao je grof kada su se zaustavili pred gradskim vratima Firence. »Sada ću te odvesti najboljem kirurgu. Dobit ćeš sve što ti uopće može zatrebati. A kad ozdraviš, otputovat ćeš iz ovoga kraja. I nikada se više nećeš vratiti. Jer ako joj se« — rekao je nešto glasnije, nepomično, s uzdama u ruci — »još jedanput vratiš, ubit ću te ili ću te dati ubiti. To je sve što moraš znati.« Govorio je prijateljskim tonom, prirodno i vrlo izravno. Zatim su se provezli kroz gradska vrata, a grof od Parme nije očekivao nikakav odgovor.
Rekviziti
U svakom slučaju napisao je pismo gosparu Bragadinu. Krasno pismo, dostojno pisca, koje je počinjalo s »Oče«, a završavalo s »ljubim vam noge«, te mu je na šest stranica potanko iznio sve, bijeg, put, Bolzano, grofa od Parme, svoje planove, spominjao i Menscha, posrednika,
mjenjača i zelenaša na čiju se adresu može uputiti novac. Zamolio ga je veći iznos, zapravo nekako neodređeno, bilo bi mu draže j amstveno pismo naslovljeno na München i Pariz; naime, put ga zapravo vodi u daljine prema velikoj pustolovini, sudbinskim predjelima njegova usuda,
pa se u tome pismu zauvijek oprašta od svojega očinskog prijatelja, jer tko zna hoće li se ikada smekšati srce mletačkih silnika prema bjeguncu, nev jernom sinu slavnoga grada. grada. Pitanje je bilo pjesničko, pa se zato trudio kićenoj rečenici što hitnije podariti neki praktičniji smisao. Uostalom, što on, običan bjegunac i prognanik može dati Mlecima, tako moćnom, ponosnom i ponuditi svoje pero i mač, krv okrutnom gradu? — pitao se i sm jesta ponudio odgovor: »Mogu ponuditi i život.« Zatim, kao kad netko zna da je to ipak premalo, stavio je na raspolaganje svoje poznavanje ljudi i okolnosti, skrovite tajne Mletaka, spremnost na obavijesti bez okolišanja o zn ao svemu i svima čije bi tajne možda Sveta inkvizicija poželjela saznati. Kao rođeni Mlečanin znao je da Republika nema potrebe za njegovim perom, ali itekako joj treba uho istančana sluha, slatkorječiv jezik, oštar pogled, trebaju joj spretni psi goniči koji znaju v rebati i u pogodnom času odati tajne bilo kojega Mlečani na. Sada se još nije želio vratiti u Mletke. Uvreda koja mu je tinjala u srcu još se obilno dimila i ta je para zasjenila sve što mu je bila draga i privlačna uspomena, ugušila sve što bi ga nježno i pomirljivo podsjećalo na Mletke. Sada je namjeravao samo mrziti i putovati. To je gospar Bragadin u svojoj mudrosti, dobroti i plemenitoj prostodušnosti zacijelo razumio. Jer senator možda još i danas duboko vjeruje da mu je mletački guslač, koji je jedno g praskozorja njega napola onesviještenog izvukao iz labirinta laguna i smjestio u svoj čamac, ubrzo riječima i magijom, a možda čak i ubojitijim oružjem od te jednostavne magije spasio njegov starački život, iščupavši njegovo napola ohlađeno staro tijelo na pragu smrti iz kandža liječnika i smrti; Otada mu je taj gospar Bragadin, plemić i moćni savjetnik Mletaka, bio bez sumnje jedini istinski prijatelj na čitavom planetu, a u Mlecima posve sigurno jedini. Uostalom, njihovo prijateljstvo, kao i većinu ljudskih osjećaja, teško je objasniti. Jer on je zapravo već prve sekunde iznevjerio toga plemenitog čovjeka, varao ga i rugao mu se. Gospar Bragadin bio je prema njemu dobar i nesebičan, kao nitko dotada, a on je slutio da mu u nastavku njegova nesigurnoga života prepuna obrata tako dobar nitko i neće biti. A ta dobrota nije posustajala, bila je nijema i strpljiva. Dugo je sumnjičavo promatrao tu čudnovatu ljudsku pojavu koju baš i nije shvaćao, jer je nije mogao osjetiti, baš kao što ni daltonisti ne vide sta novite boje. Ispod napola stisnutih trepavica ispitivačkim je pogledom pratio tu dobrotu; zanimalo ga je kad će se ona umoriti, kad će napokon otkriti što zapravo smjera, kad će poželjeti naknadu i odgovarajuću plaću za očinsku nježnost kojom ga je obasipao, kad će starac napokon skinuti masku dobročinitelja i pokazati mu zastrašujući cerek svojega pravog lica. Zamišljao je da će trenutak preobrazbe ubrzo stići. No protjecali su mjeseci i godine, a strpljenje gospara Bragadina nije jenjavalo. Katkad bi ga opomenuo zbog uludo spiskanih zlatnika, odbio pokoji
njegov divlji i drski zahtjev, upozorio ga na vrijednost novca, na radost u radu, na važnost poštovanja ljudi koji ga okružuju, no stari je mletački gospar sve to činio bez neke osobite namjere, kao ne ka osjetljiva i strpljiva plemenita duša; nije očekivao zahvalnost jer je znao da je zahvalnost majka svakoj osveti i mržnji. Dugo nije shvaćao gospara Bragadina. Starac u
svilenom kaputu, s kukastim nosom, prorijeđenim sijedim pramenovima na glatkom čelu bjelokosna sjaja, s blagim i smirenim plavim očima, mogao je slobodno postati uzvišen sporedni lik na nekoj od mletačkih oltarnih slika, ili mučenik i svjedok odjeven u togu, stup u golemim tektonskim pomacima života. »Nešto zacijelo hoće!« — mislio je o njemu s nestrpljenjem. Katkad Katkad bi prezirao tu besciljnu dobrotu i gotovo neljudsku postojanost. »Ma tko me može voljeti bez čežnje i strasti?« — razbijao je glavu. Takav je čovjek bio doista rijetka pojava, rjeđa od svakog prijatelja i drage koji bi prema nj emu
gajili snažne osjećaje; činilo mu se da starac živi u drukčijem svijetu u koji on, osjećao je to, nikada neće moći doista kročiti. Samo je stajao na njegovu pragu i odande zurio u taj svijet, u tih i strpljiv svijet gospara Bragadina. »Što li zna o men i?« — zamislio bi se ponekad u svitanje kad bi se šuljao kući u palaču, provlačio se po lagunama, ljuljao se u gondoli između usnulih kuća u olovno otežalom elementu pospane vode, u onoj sentimentalnoj jutarnjoj tišini koju bi remetilo samo zapljuskivan je vesala onako kako samo u Mlecima zora zna pozdraviti noćnog putnika kao da putuje širokom rijekom podzemlja prema nepoznatim predjelima svijeta. Dom gospara Bragadina još bi spavao, jedino je sa starčeva prozora s balkonom dopiralo nekakvo blijedo svjetlo lojanice. Na prstima bi se prikradao mramornim stubama prema svojoj sobi kao razmetni, tek posvojeni sin toga plemenitog doma, a onda bi raskrilio prozore prema
mletačkom nebu, bacio se na krevet i zastidio. Protekle noći opet se kartao i uspio sve zakartati, čak i na riječ i na zajam svojega pokrovitelja, a zatim se u društvu raskalašenih prijatelja i kikotavih mletačkih noćnih vila povlačio po prčvarnicama dokova, dok je jedna osamljena duša bdjela i čekala, ništa mu ne predbacujući njegov kasni povratak... »Zašto?« — pitao se sa sve manje strpljivosti. »Zašto podnosi sve to, zašto mi oprašta, zašto me ne predaje tamničarima, i to baš on koji zna sve o meni, čak i one grozne stvari zbog kojih bi me mogli poslati na galiju samo kad bi se za njih saznalo« ... Gospar Bragadin bio je oličenje onoga drukčijega čovjeka o kojem se pripovijeda u knjigama, čovjek koji je sposoban za žrtvu, a pritom ne očekuje ni zahvalu ni nagradu, koji svakoj ljudskoj strasti i slabosti prilazi nestvarno, takoreći neljudski strpljivo. Bio je jedan od mletačkih moćnika, no on je svoju moć koristio oprezno kao netko tko zna da prava snaga kojom se upravlja životima država i ljudi nije u zapovijedanju nego u razumijevanju.
Pisao je pismo gosparu Bragadinu i pišući se osmjehivao. »Možda baš zbog ovoga« — pomislio je i zagledao se u lelujavi plamen svijeće — »možda me upravo zato uzeo pod svoje i štitio jer mi nedostaje sve što ljudski i božanski pravni zapisi propisuju, baš sve, osim zakona strasti.« Pažljivo je iščitavao ispisane retke, jednu poredbu oprezno, vrškom pera prepravio, tiho i duboko dišući uzdisao. Mudrost gospara Bragadina bila je toliko zrela i plemenita i kao da je i sam postao pomalo i sudionik u grijehu svakog čovjeka, svake strasti i zablude. »I papa je takav« — pomislio je zadovoljno. — »I Voltaire je takav, a i kardinal je bio takav. Nade nam se pri ruci nekolicina takvih po Italiji, ali i u carstvu Najkršćanskijega Kralja. Nađe ih se, o da, makar ih nema baš mnogo... Jer ono što ja znam osjećajima, svojim bićem i sudbinom, to oni znaju razborom i srcem,- oni znaju da zakon, u čijem sam se znaku rodio i koji sam poslije preko rana i brazgotina upoznao, nije zakon z akon kreposti. Postoji i onaj drukčiji zakon po kojem me proganjaju čuvari ćudoređa, a prašta mi Svevišnji; postoji, naime, krepost koja se očitava u bezuvjetnoj odanosti vlastitom biću, sudbini i sklonostima.« Ta ga je spoznaja prožela od tjemena do vrha nožnoga palca; lagano se zatresao kao kad netko protrne. »Možda me je gospar Bragadin upravo zato zaštitio « — pomislio je. »Sjedio je u Vijeću, slušao sa svojima sve te tajne dojave, izricao kazne i dijelio nagrade, no u dubini svoje šutnje znao je da iza pisanoga zakona postoji i onaj drugi, nepisani, kojemu se također mora udovoljiti.« Ugodno ganut,
blistavim očima, žmirkajući je zurio u svjetlo svijeće. »Zamolio bih da novac šaljete još ovamo u Bolzano, na adresu gospodina Men scha«, pisao je ganuto, ali odlučnim slovima. »Možda onaj smaragdni prsten ipak nisam trebao prodati« — palo mu je na pamet, onako uzgred. Smaragdni prsten kojega je taj očinski prijatelj odabrao iz obiteljske riznice kako bi mu
se štićenik okitio samo jedne jedine večeri i to pokladne, kada je odjeven u istočnjačkoga princa krenuo u blistavu svetkovinu, u opasnu i zanosnu vrevu mlet ačkoga karnevala. Taj je smaragdni prsten bio uspomena, omiljen predmet pokojne supruge milostivoga gospodara.
»Bila je greška još iste noći spiskati ga, založiti i dobiven novac staviti kao ulog na kocku, jer ga poslije nisam uspio otkupiti; a i potvrdu o pologu također sam prokockao... Čovjek katkada doista griješi« — pomislio je s razumijevanjem za takve nevolje. A tek ona mjenica koju su milostivom gospodaru podnijeli nakon što je on već dospio u olovne komore, a na kojoj se rukopis očinskom prijatelju možda činio jedva poznatim, mjenica za koju nikada više nije čuo?... »Platio je« — pomislio je i slegnuo ramenima. Platio i ništa mu nije zamjerio, jer on je bio jedini, taj gospar Bragadin, koji mu je za Božić i Novu godinu poslao paket, iz nemoćne strasti svojega staroga srca; naime, čini se da čovjek nekoga ipak mora voljeti, drukčije se ne može živjeti, čak ni u starosti i čak ni onda kada je to netko tko je nedostojan ljubavi i tih plemenitih osjećaja jer prodaje čak i tako drage uspomene kao što je nek i smaragdni prsten ili spretnom rukom ispisuje tuđe potpise na vrijednosnice koje kolaju u trgovačkom prometu. No sve to nije važno kada se nekoga istinski voli. Katkad bi pomalo čak i zaviđao gosparu Bragadinu na toj nesebičnoj strasti kojima je pravi sadržaj mogao dokučiti samo razumom, ali osjećajima nikada. Neko je vrijeme sumnjao da ga plemeniti gospodar ljubi izopačenom strašću koju možda čak ni sam sebi ne priznaje, no starčev je život bio otvorena knjiga, taj od trenutka rođenja nije napustio rodni grad, odrastao je i živio u mletačkoj kaljuži poput čiste i plemenite biljke u močvarnim parama. Nije mogao vjerovati da čovjek bez skrivene namjere, bez primisli na čulno, može nekoga voljeti, to se nipošto nije uklapalo u njegov misaoni svijet, tu zacijelo nešto ne valja. Dugo je t ako mislio. Ljudske su emocije tako zbrkane, pomislio bi sumnjičavo. Osim ljubavi muškarca i žene, medu ljudima su vladali još i mnogi drugi odnosi, čak mnogo tajni -je veze, a i njih je zacijelo upoznao, morao ih je upoznati na mletačkim dokovima gdje se u pogledu ljudi miješaju čežnje Istoka i Juga. I prezirao je tu izopačenu i drukčiju ljubav, bez straha je pristupao dubinama ljudskih osjećaja i strasti; međutim, osjećaji su kod njega strujili samo unutar obala obaju spolova , između muškarca i žene, uvijek i nepokolebljivo jednako. A baš u Mlecima, na sajmu uškopljenih, Istočnjaka i ljubavnoga robija, gdje se kupovalo i prodavalo ljudsko meso kao u mesnici, baš on, i to baš u Mlecima nikada se nije pokolebao,- s blagim je gađenjem tumarao na toj ljubavnoj tržnici, s prezirnim smiješkom, mješavinom odvratnosti i poruge zurio je u bolesne i nesretne koji su milost Erosa mogli pribaviti i s onu stranu obale ženskih čari... » A samo žene su« — pomislio je smireno, smrknuto i odlučno, kao da je htio reći: »One su život«. A kako je živio u Mlecima, neko je vrijeme dvojio i o gosparu Bragadionu. Jer je na mletačkome sajmu obilje, pa i vreva, galama i šarenilo ipak bilo preveliko. Međutim, senatorov dobar glas nisu načeli ni odvratno prljavi jezici mletačkih svodnika. Nitko se nije mogao na Markovu trgu pohvaliti da je visoki dostojanstvenik kod njega kupovao naklonost za novac ili utjecaj. Bio je i on mletačkoga roda, ali moćan gospodar koji nije potekao od čupavih i musavih predaka, i z
uskih kazališnih prostora kao njegov štićenik, nego je začet u otmjenoj i plemenitoj ložnici; stalno je boravio u Mlecima, tamo se i oženio, a za rano preminulom dragom tugovao je čak i kad je zašao u dob starca. Živio je osamljeno bez rodbine, u društvu nekolicine prijatelja mudrih misli i profinjena ukusa, okružen starom poslugom. Njegov bi se dom, a to je bila jedna od najzatvorenijih i najcjenjenijih palača u čitavoj Republici, otvarao samo malobrojnima i
odabranima, a pojaviti se na tim večerama, koje bi povremeno priređivao prijateljima, bila je čast kojom su se samo rijetki mogli pohvaliti. I taj ga je profinjeni i suzdržani, čist i plemenit čovjek izdigao iz njegova mutnog života, izvukao iz kaljuže laguna, njega, baš njega u trenutku kada su se gasile već gotovo sve zvijezde iznad glave lovca na sreću. Ali zašto? Bez skrivenih želja i emocija, samo iz sućuti i dobrote, iz osjećaja koji se nikada nisu umorili. Istina, od olovnih komora nije ga uspio spasiti ni gospar Bragadin, jer pred sudom Inkvizicije,
pa tako ni od tamnice i progonstva, nije mogao zaštititi svojega štićenika ni moćni mletački vijećnik. A optužba koju su Milostivi Gospodari usmjerili protiv njega bila je smiješna. Znao je da se ne radi o magiji, da ga se ne optužuje zbog raskalašenih pijanki, ni zbog strastvene marljivosti kojom je zavodio mletačke žene i djevojke. »Ne mora se čovjek osobito truditi da im zavrti glavom« — mislio je. — »Kakva zabluda! Nikada nisam bio taj koji bira.« S glavnim se tajnikom o tome nije moglo razgovarati. Jer ljudi bi lagali i u vezi te optužbe, kao i inače o svemu što je doista bitno u životu. Bio je proglašen oličenjem »zavodnika«, službenim »nevjernim« ljubavnikom, mahnitim lovcem na suknje, javna napast koju su vlasti žigosale n jega birali, kao takvom... A da bar z naju! Nije im mogao reći da on nikada nije birao, uvijek su njega što se nije moglo ni pisati ni govoriti o tome da bi žene zacijelo imale drukčije mišljenje o kreposti i tajnama ljubavnog izbora od onoga što se objavljivalo iz raznih ureda i c rkvenih propovjedaonica; a to se, bogme, nikom nije moglo rastumačiti, kao što je i on sam sebi samo u rijetkim trenucima osame priznavao da bi u ljubavnom dvoboju u vijek na kraju bio pokraden,
odbačen, žrtvovan... Mjenica, smaragdni prsten, pijanke, petodnevne kartaške bitke, prekršena obećanja, svadljiva narav i oholi nastup, ništa, baš ništa od toga nije bila prava optužba protiv njega. Ali život u Mlecima bio je takav... Ono što mu nisu mogli oprostiti i zbog čega su ga bacili u tamnicu odakle ga ni toliko moćan gospodar kao što je bio Bragadin nije mogao izvesti na svjetlo dana, ono što se doista moglo računati kao opasnost i grijeh u očima moćnika bilo je nešto posve drugo; ne toliko djelo, ne toliko počinjen grijeh i prijestup, pa ni sve te pogreške nisu se smatrala grijehom, nego baš držanje, a povrh svega duh kojim se obraćao svijetu oko sebe. »Nisu mi mogli oprostiti« — složio se s njima u mislima i slegnuo ramenima. Jer je svijet zahtij evao red i pristanak, makar škr gutao zubima, ali podvrgavanje nalogu, bezuvjetnu podređenost božanskom i ljudskom redu. No u njemu je duboko i zastrašujuće plamtjela buktinja otpora, a to je bilo neoprostivo. Zato nije nitko mogao ništa učiniti za njega, zato je bio nemoćan čak i gospar Bragadin. Za Božić mu je u tamnicu poslao krzneni ogrtač, zlatnike i knjigu. I to je bilo sve. Čovjeka se ne može spasiti kad je protiv cijeloga svijeta, jer će taj jednoga dana nasrnuti na njega i oboriti ga na koljena. Ali taj dan, dan konačnog obračuna još nije stigao. Još ovaj put pošlo mu je za rukom odbiti ih, uteći im, no mora se pripremiti za okršaj kao što se i vojnici pripremaju, mora nabaviti oružje, naoštriti bodeže i mačeve. Zato je napisao to pismo, odjenuo se i krenuo po oružje i oštre bodeže u Bolzano. U gradu se la ko snalazio. Podigao je ovratnik kaputa jer je padao mrak; vani je padala susnježica, pa ga nitko nije prepoznavao. Hodao je brzo i oštrim pogledom proučavao okoliš. Grad nije mnogo obećavao, nije nudio ništa dobro. Kao da su ga sve te silne planine i p redrasude zagušile; ljepota kuća taknula ga je, ali su pogledi ljudi poticali na oprez. Poput velikih izvođača, umjetnika u ljudskim odnosima, i on je sigurnost nalazio samo u okruženju srodnih i prijemljivih duša. »Ovdje neću uspjeti« — pomislio je s jakim osjećajem odbojnosti kada se prvi put prošetao uokolo po kićenom glavnom trgu pa se uputio u istraživanje sporednih ulica. Tu je sve stajalo točno po sredini, raspoređeno između dubine i visine, sve se dakle smjestilo i živjelo izvan razine na kojoj se kretao njegov život. Taj je grad živio točno na razmeđu, na granici svega što je on u životu volio i što je izbjegavao; bio je to trijezan i uredan grad, svakako zastrašujuće i drukčije pustolovan nego što bi to on volio.
Hodao je ulicom i rupčićem prekrio usta jer se na tom surovom vremenu bojao upale grla, pokrivalo za glavu navukao je duboko na čelo jer se bojao pogleda ljudi. Oštrim je pogledom zavirivao u veže, promatrao osvijetljene prozore i nastojao pogoditi koji bi od svih tih šiljastih krovova mogao pripadati palači grofa od Parme; napola zatvorene oči povremeno bi mu zaiskrile kad bi pogledao u oči nekog muškarca, a napose žene. »Lijep grad« — pomislio je na kraju šetnje, ali vrlo nevoljko. — »Čist grad. I stran, prokleto stran.« Pritom je mislio da je za njega stran, jer u ozračju toga grada ne uspijeva osjetiti onu zamamnu i poznatu bliskost i urotničku notu, ono tajanstveno zračenje životne radosti, strasti, raskoši i volje za zabavom sve što bi inače začas osjetio u nepoznatom gradu kao i kod n epoznatih ljudi. Krepostan i ozbiljan grad, pomislio je i protrnuo od takve spoznaje, pa je počeo brojati dane. Izračunao je da će za pet dana stići odgovor gospara Bragadina. Zato je krenuo u nadsvođene trgovine i počeo kupovati. Mnogo toga mu je nedostaj alo, zapravo sve, ako je htio ponovno stati na noge. »Uzdignut ću se iz pepela poput Feniksa« — pomislio je podrugljivo, po-segnuvši za književnom formulom. »A što je Feniksu potrebno?« — pitao se tiho u sebi i zastao na jednom uglu ispod ulične zublje čiji je prigušeni plamičak sjeverni vjetar gušio i mučio; jedan kraj ogrtača prebacio je preko ramena, time zaklonio napola lice i tako gledao za prolaznicima trepereći i hvatajući zrak zajedno sa zubljom. Valjalo mu je prije svega nabaviti čipkaste košulje, desetak, tuce, bijele pariške čarape, čipkaste manšete, dva fraka — zeleni sa zlatnim reverom i ljubičasti sa sivim umetkom na ramenu — a još i lakaste cipele sa srebrnom kopčom, kukičane večernje i tanke dnevne kožne rukavice, zimski ogrtač s bogatim k rznenim ovratnikom, bijele mletačke maske, lornjet bez kojega se osjećao posve razoružanim, trorogi šešir i posrebren štap za šetnju. Tiho je u sebi računao. Morao je sve to nabaviti do sutra navečer. Bez raskošne odjeće, kostima i svih tih rekvizita osjeć ao se golim i bosim, o da, zapravo bijednim. Morao se prije svega odjenuti onako kako samo on zna, morao je stati na
noge. Zato je naglom odlukom zakoračio u prodavaonicu lutrije preko puta, zaigrao na tri broja koja su označavala dan njegova rođenja, zatočenja i bijega iz tamnice, a onda kupio dva špila francuskih igraćih karata. Karte je pomno spremio u džep i uputio se gospodinu Men schu. Taj zelenaš na prvi pogled kao da je bio u suprotnosti sa svim onim što predstavlja naziv njegova posla. Našao ga je u prizemnici iza crkve, u mračnoj dvorišnoj sobi, među mjernim instrumentima i okovanim sanducima. Bio je to onizak i mršav čovječuljak, sjedio je u kućnom ogrtaču iza dugog i uskog stola, ruke su mu bile žućkaste i njegovane a prsti završavali šiljastim svi nutim noktima, pa kad bi posegnuo za nekim predmetom, to je izgledalo kao kad se ptica grabljivica obara na plijen;
sijeda, runasta kosa u masnim pramenovima padala mu je na čelo, sitne su mu i pametne oči sijevale i žarile duboko usađene ispod obrva te gorljivom znatiželjom piljile u stranca kojega je primio mrmljajući i klanjajući se u onom svojem neobično prljavom kafta -nu nalik noćnim haljama. Nije se dizao sa stolca s naslonima za ruke, klanjao se onako kruto sjedeći, mrmljao nešto na mješavini francuskih, talijanskih i njemačkih riječi, ovlaš odgovarao kao da sve to zajedno ne shvaća ozbiljno, kao da su mu misli pritom zaokupljene nečim drugim, pa on zapravo ne obraća pozornost na svojega gosta. — Ah! — reče kad je čuo posjetiteljevo ime. Obrve su mu se trgnule do visine runastih i prljavih pramenova, pa je počeo žmirkati naboranim kapcima brzo poput majmuna koji lovi buhe. — Je li starina dobro čula? Da li slabašne uši jadnoga bolesnika dobro čuju? — Govorio je o sebi u trećem licu, s dubokim i iskrenim suosjećanjem, kao da sam sebi tepa. — Mensch je vrlo star — šušketao je razgovorljivo — i nitko ga više ne posjećuje. Star i siromašan — rekao je za svaki slučaj. — Ali stranac ga je ipak, eto, posjetio — zaključio je i zašutio. — Put me je vodio ravno k vama — rekao je stranac uljudno.
O novcu su govorili tiho, kao što zaljubljeni govore o svojim osjećajima. Odmah su prešli na pitanje novca, bez uvoda i s onim silnim žarom i znatiželjom po čemu se stručnjaci i na putu i na društvenim okupljanjima odmah prepoznaju pa se, dok gospodarica kuće svira glasovir ili netko recitira poeziju, odmah povuku u prozorsku nišu i prepuste tajanstvenoj strasti struke te smjesta počnu raspravu o prirodi ruda ili o želučano -crijevnom sustavu klokana. Tako su i oni razgovarali o novcu, neposredno, razgovarajući u ši frama jer su bili svjesni da se sugovornik suvereno snalazi u struci pa mu je i uz malo riječi sve jasno; raspravljali su poput dvojice znanstvenika. — Zalog — rekao je Mensch i riječ mu je zašuškala u ustima kao da se priprema na zakletvu. — Zajam — kazao je gost tako žarko i uvjerljivo, tako prirodno kao da ništa nije jednostavnije od te riječi, a njezin će udvorni žubor zacijelo iznenaditi starčevo srce. Zatim su se nešto dulje zadržali u nadasve uljudnoj i spremnoj raspravi o tim pojmovima. Da ih je netko promatrao s veće udaljenosti, pomis lio bi da su se dvojica kabinetskih znanstvenika upustila u apstraktnu raščlambu. Obojica su jednostavnim riječima izražavala svoja najdublja uvjerenja, takoreći temelj svojega bića, onu žarku vjeru i stvarnost za koju su spremni riskirati život. Jer ono što je za jednoga bio »zalog«, drugom je bio »zajam« i to, bez sumnje, ne samo tada, one večeri i u tome nejasnom trenutku, već i inače, u bilo kakvim životnim okolnostima. Ono što je jedan mogao zamisliti samo kao zalog, z alog, odnosno osiguranje dugovanja, drugi je zahtijevao od
ostatka svijeta isključivo u zajam, ali tako strastveno i uporno da je to već nadilazilo njegove trenutne materijalne interese, vodilo takoreći prema p rofesionalnom opredjeljenju. Za jednoga je svijet vrijedio toliko koliko je od njega mogao uzeti u zalog, a drugi je život, sreću, ljepotu i mladost htio odrađivati na zajam, a ponajprije riješiti pitanje novca kao sredstvo opstanka. Nisu čak ni razgovarali o iznosima, nego o načelima. Ime gospodara Bragadina očito je djelovalo i kod mjenjača. — Fin gospodin — rekao je i činilo se da je počeo češće i užurbanije žmirkati. — Važno ime! Zlata vrijedi! — kazao je sumnjičavo, posve siguran da ga stranac namjerav a zavarati i obmanuti, želi mu prodati nešto što nema ili što je sumnjive vrijednosti, u nedostatku nečeg vrednijeg, možda prodati i samoga gospara Bragadina. — Možda jedan prsten! — kazao je i visoko podigao mali prst s onom dugom i prljavom kandžom, kako bi i na taj način dao do znanja da je za njega u svjetovnoj trgovini sve pogodnije, vrednije i bolje od imena nekog čovjeka. — Prstenčić s kamenom — rekao je nacerivši se i namignuvši, trljajući pritom palac desne ruke kažiprstom, i time jasno predočavajući koliko je neki maleni prsten s kamenom lijepa i vrijedna stvarčica, jer se jedino na takvo što može dati zajam na polog. Ljepljive su mu se oči na tu misao napunile vodenastim suzama, usput je oprezno namignuo posjetitelju, a pritom je, hinjeno i pr etjerano srdačno neprestano žmirkao, možda čak i s nesvjesnim poštovanjem poput borca koji tek u dvoboju na poprištu sazna da će se napokon suočiti s pravim dostojnim protivnikom. Volio bi već riješiti dvoboj, da je to iza njega, no nožni su mu prsti i ruke već bridjeli od uzbuđenja koje ga je grijalo i oduševljavalo poput ljubavi: od uzbuđenja da upravo nastupa trenutak, onaj rijetki i neponovljivi trenutak u kojem je napokon naišao na pravoga dostojnoga protivnika, koji poznaje skrivene tajne i vještine borbe, koji donekle i jest smisao njegova života; uostalom, oduvijek je žudio za takvim protivnikom. Pridigao je orukavlje kaftana na svojim koščatim podlakticama kao da želi reći: »Hajde! Samo nas dvojica!« Promatrali su se i uživali u prizoru. Mensch je znao da će strancu dati novac, jer neće ni moći drukčije, kao što je i posjetitelj znao da će od mjenjača dobiti novac, čak i ako gospar Bragadin — našto se nije usudio ozbiljno ni pomisliti — pod dojmom one literarno sročene zamolbe ne pošalje tražene zlat nike. »Mensch će mi dati novac«, mislio je još mnogo ranije, još u olovnoj komori tamnice kada je mislio o pojedinostima plana za bijeg pa je, razmišljajući o tome imenu, takoreći doživio njegovo ukazanje, a u trenutku u kojem se našao oči u oči sa zelenašem, zadovoljno je zaključio da je
vizija bila točna, stvarnost mu nije iznevjerila snove. Instinkt, koji nije mogao objasniti, prišapnuo mu je da je Mensch, čije je ime čuo samo jedanput od nekog nizozemskog trgovca suknima, pravi protivnik i poslovni partner; prišapnuo mu je i to da ima nešto s njime, jednoga se dana mora pojaviti pred njim, a Mensch će tada cviljeti i vrištati, no zapravo će biti posve nemoćan. Adresa, govorili bi ljudi, izvolite njegovu adresu, pa što ona znači, koliko vrijedi?... On je znao da vrijedi itekako mnogo, zapravo sve, jer je adresa u biti isto što i osoba, k arakter, događaj i postupak, može se naći, treba je grijati zrakama mašte i volje pa će oživjeti i ojačati, kao što se i sada pretvorila u stvarnost pa mu je Mensch, mada škrgućući zubima, naposljetku dao novac. Znao je on takve adrese u Ly onu, Parizu, Beču i Manchesteru. Adrese su se selile i putovale poput pripovijesti, s koljena na koljeno u životu puka; pričalo se da u Napulju živi mjenjač kojemu se moglo reći: »Ako baš hoćeš, Charon će te pohoditi!«, a taj bi samo zaplakao i prihvatio mjenicu. Zato je tako smireno promatrao Menscha, oduševljen što se stvarnost i maštarije tako lijepo slažu, mirno, gotovo nježno. A i Mensch je buljio u njega, žmirkajući zastrašen i duboko svjestan, kao kada se čovjek suočava sa svojim usudom. I zato mu je naposljetku dao novac, doduše ne mnogo, no upravo dovoljno da se napokon predstavi u Bolzanu gdje su ga, osjećao je, nestrpljivo iščekivali. Mensch mu je dao trideset dukata, ganuto i d rhtavim rukama izbrojio zlatnike na lakiranoj ploči stola, i to bez pologa, prstena i zaloga, tek tako na zapis, na zajam, kao predujam za onu pošiljku gospara Bragadina, za pošiljku koja je ipak samo obećanje s Mjeseca, na vrbi svirala kao, uostalom, i sa v novac koji trenutno nije ležao na stolu. Kada mu je predao smotuljak zlatnika, zlato umotano u tuljac od pelir-papira, ustao je od stola
i, klanjajući se, gotovo pobožnim pokretima, poput vrhovnoga svećenika, ispratio gosta do vrata. S praga je još d ugo zurio za njim. A čovjek kojemu je na zapis, na posudbu predao novac hitrim se koracima udaljavao maglovitom ulicom. Mensch se, klimajući glavom i tiho mrmljajući, mrmoreći nešto talijanski, njemački i francuski, zagledao za njim; pogledom ga je slijedio sve dok mu lik nije iščez nuo u magli. A on je hodao žustro, gotovo trčao prema svjetlima glavnoga trga. Još je na vrijeme stigao u blizinu crkve da bi uspio ugledati i zaprege iza čijeg su stražnjeg sjedala dvojica slugu držala baklje, a iza prozora kočije jedno nadasve blijedo lice, Francescino lice. — Francesca! — uzviknuo je. U tom je trenutku počelo sniježiti. Samotno je stajao nasred trga u pljusku snijega, a kola su ga mimoišla. Osjetio je onu istu bol koju ćemo uvijek osjetiti kada nam se čežnje pretvore u stvarnost. Zatim je krenuo kući, zapravo u gostionicu K jelenu, s rukama na leđima, pognute glave, bremenit brigama, polagano idući prema gostionici duboko zamišljen. Osjećao se mnogo osamljenijim nego tamo u podzemlju, strpan ispod olovnih krovova.
Narudžba Navečer je sjedio u dvorani Jelena, pio kuhano vino i čekao kartaše. Stizali su oprezno; najprije ljekarnik kojega je Balbi doveo sa sobom, zatim dekan koji je obišao već i Napulj, pa jedan isluženi glumac, a onda i časnik koji je dan pri je pobjegao iz svoje pukovnije u Bologni. Igrali su za male uloge,- reklo bi se da su samo vježbali i usput se upoznavali. Ljekarnik je varao, zato su ga ubrzo izbacili: časnik je mačem otjerao pretila igrača blesava pogleda prema vratima na ulicu, u snježni pljusak. Oko ponoći mu je dosadilo, pa se s Balbiem povukao u svoje odaje; upalili su svijeće, nalaktili se na stol te pažljivo i vrlo stručno obilježili tog poslijepodneva kupljene napuljske karte koje su graver i tiskar ukrasili grbovima karakteristi čnima za »stampatori de naibi « te slikom Smrti i Obješenjaka. Redovnik je bio neočekivano spretan u tome poslu, radili su tiho, kutove važnijih karata namazali voskom u koji su noktom urezali razne znakove.
— Zar se ne bojiš? — upitao ga je redovnik onako usput, udubljen u rad. — Ne — rekao je i podigao karo as prema svjetlu, jedno oko zatvorio, pa namigujući, neobično predano i pomno razgledavao označenu pločicu igraće karte. — Čega bih se imao bojati? Pravi se gospodin nikada ne boji. — Pravi gospodin? — upitao je Balbi i, prema svom običaju, između napućenih usana gurnuo malo jezik, iskreno se začudivši. — O kome ti to? — Pa o sebi, govorim o sebi — odgovorio mu je smireno i vršcima prstiju pomno opipavao oznaku na karti. — Pa o kome bih govorio? — upitao je uzgred, nezainteresirano. — Ako u sobi
sjedimo samo nas dvojica, doista mogu pričati p ričati samo o sebi. — Onda zašto varaš? — upitao ga je redovnik pospano. — Zašto varam? — ponovio je pitanje i bacio karte, protegnuvši se tako da su mu sve kosti pucale. — Jer je inače vraški teško dobiti. Za karte je karakteristično da su vrlo samovoljne. Rijetki su ljudi koji dobivaju na kartama bez pomoći nevidljivih sredstava — kazao je pripovijedajući sasvim objektivno. — A i inače, svi varaju, pa i u Versaillesu var aju na kartama, čak i najuglednija gospoda, bilo vojskovođe bilo svećenici. — A vara li kralj? — upitao je krotko Balbi. — Ne — odgovorio je ozbiljno. — Samo se ljuti ako gubi. Zamislili su se nad tim stvarima i mogućnostima. Oko ponoći je ostao sam, pa je zijevajući i uzdišući otišao spavati. Tri dana je živio tako u gluhoj osami, družeći se samo s Ba lbiem, malom Terezom i Giuseppe om, teklićima i trgovcima uljem na proputovanju, - kartao bi onu igru faraona u točionici Jelena, često dobivao zahvaljujući pomoći voštanih biljega na rubovima karata, ali katkada i gubio, jer su u ono doba od Londona do Rima, od Beča do Pariza doista svi varali, napose u gostionicama gdje bi profesionalni kartaši u prolazu znali davati banque ouverte, odnosno prihvaćati svaki ul og. S nekim Grkom, koji je nevjerojatno spretno znao izvlačiti asove iz rukava kaputa, jednom se i potukao, no bez prave ljutnje, prije bi se reklo, onako, radi vježbe. Francescu tih dana nije vidio, a nije ju ni osobito tražio. Kao da je život zadrijemao u tome gradu, u tome prorijeđenom zraku podno planina. Tri je dana bjesnjela snježna oluja, koja je debelim nanosom zasniježila prozore gostionice K jelenu. Nebo su zastirali debeli, runa sti, sivi oblaci, prljavi poput vate u Menschovim ušima. Tih su mu dana dobavljači dopremili odjeću, košulje, ogrtače, cipele, mletačke bijele svilene maske, štap za šetnju i lornjet; čak je i Balbiu naručio pristojan kaput, ponajviše radi ugleda i čistoće, jer se redovnik uokolo povlačio u haljama kao obješenik kojega su netom skinuli s vješala. No
najčešće je samo sjedio u svojoj sobi, samovao ispred vatre, u onom ravnodušnom i sumornom raspoloženju koje je baš njega, čovjeka od glazbe, inicijative, svjetla, traganja i znatiželje znalo posljednjih godina tako često sa lijetati. Kao da je, u trenutku u kojem se napokon vratio među ljude i samo trebao ispružiti ruku i dohvatiti stvarnost, kao da je sve ono što je isplanirao u tamnici, sve one prigode za život, radosti i zabave, sve to zapravo izgubilo svoju istinsku privlačnost. Tih je dana ozbiljno pomišljao da se vrati u Rim, da padne na koljena pred velikodušnim prijateljem kardinalom, da ga zamoli za oprost i da postane svećenik ili knjižničar u papinskoj kuriji. Sjetio se gradova u kojima ga nitko ne čeka, samo hoteli , hladne postelje i ženski zagrljaji iz kojih će se zijevajući izvlačiti, sjetio se kazališnih prostora po kojima se može tumarati i vraški mnogo lagati, no riječi će ionako izgubiti svoje pravo značenje, sjetio se i salona i svratišta u kojima će mu sa zavidnom spretnošću pripremljene karte možda povremeno izroniti nekoliko zalutalih zlatnika i, nakon sve ga, počeo je zijevati. Poznavao je to raspoloženje i bojao ga se. »Počinje krvarenjem iz nosa, a završava bijegom«, prisjetio se i čvršće stisnuo kućni ogrtač na prsima, jer ga je tresla zimica. Takva su ga duševna stanja znala salijetati i u djetinjstvu, počinjala su tjeskobom i tugom, a to bi ga obuzimalo bez simptoma i bez nekog posebnog razloga, zatim bi završavalo s krvarenjem iz nosa što su mogl e zaustaviti samo Nonnine trave, pripravci i gaze njegove dobre i snažne bake Nonne. Nonne bi se često sjećao, a majke i braće nikada. Međutim, snažna žena koja je u Mlecima odgojila tri naraštaja, malom je Giacomu uvijek poklanjala najviše ljubavi, pa mu se u nervoznim i tužnim snovima često i vraćala. Nonna bi mu skuhala ciklu, jer je smatrala da cikla s hrenom štiti od svake vrste krvarenja, a na zatiljak mu stavljala oblog od ledene gaze, pa bi krvarenje i tuga ubrzo popustili. »Nonna!«, pomislio je jednom s takvom tugom i dubokom čežnjom s kakvom možda
nikada nije mislio na neku ženu. Francesca je živjela u blizini, znao je već i kuću, Švicarca na vratima s posrebrenom palicom i ogrtačem od medvjeđe kože, znao je lakaje, lovce i tekliće koji su grofa o d Parme pratili na njegovim izlascima u grad; navečer bi znao proći ispred palače čiji su prozori na katu blistavo svijetlili: grof je vodio uzbudljiv društveni život, primao je posjete i priređivao balove, a iz svjetlosnih slapova, koji su kroz konkavna p rozorska stakla obasipali ulicu, dalo se zaključiti o raskoši dvorana. Od Balbia, koji je uredno njegovao svoje odnose s poslugom iz palače, čuo je da se svake večeri u pozlaćene krakove sv jetnjaka i jetnjaka postavlja tridesetak novih svijeća, i to najfinijih izlivenih od kozjega loja, svijeća koje samo za grofa lijevaju salzburški svjećari. »Francesca živi u svjetlu!« — pomislio je s odobravanjem i slegnuo ramenima. Suzdr žao se od mogućnosti da i Balbia uputi u svoju tajnu. Da, Francesca je živjela u svjetlu, stanovala u palači, lakaji su je pratili kamo god bi se uputila, navečer bi pred kućom frktali biskupovi konji, na vratima kočija i na konjskoj opremi blistale su plemićke i kneževske krune, -grof od Parme vodio je bogat društveni život kao što dolikuje njegovu n jegovu položaju, a možda i zato da ugodi svojoj mladoj supruzi. Ne bi bilo ništa lakše nego ući u tu kuću i izraziti poštovanje njezinoj gospodarici Francesci, a grof ne bi mogao imati ništa protiv tih iskaza poštovanja, uostalom, htio ga je vidjeti — barem je tako rekao lijepi Giuseppe, onaj svijetloplavi i ružičasti brijač. Istina, spomenuo je to samo jedanput, i to prvoga dana, iako je dolazio svaki dan i svojim
mekim prstima baš svaki dan petljao oko Giacomova podbratka, trljao mu sljepoočnicu i užarenim figarom uvijao pramenove,- svako bi jutro prepričavao događaje iz palače, potankosti o prijmovima, balovima, društvenim igrama, ponoćnim plesovima, kartaškim dvobojima koji bi znali potrajati do jutarnjega sivila, a stranac ga je pažljivo slušao. Svake s e večeri plesalo, svake večeri služila večera i ispijalo vino kod grofa od Parme. — Zar to grofa ne umara? — upitao bi oprezno zgodnoga brijača. — Želim reći, zar ga toliko večernjih zabava ne
umara? Kad svake večeri ostane budan, što misliš, nije li to za morno u njegovim godinama? — Giuseppe bi slegnuo ramenima i zašutio. Samo je jedanput, i to prvi dan spomenuo da grof od Parme želi vidjeti stranca, jedanput je to rekao, a zatim rječito šutio o toj želji, zaobilazio odgovore na oprezna pitanja svojega kli jenta. — Je li grof umoran? — pitao bi se i udvorno mrmljajući nalazio prave riječi. — Možda je čak i umoran, no njegova se milost uvijek rano diže, i koliko god da je kasno legao, u zoru uvijek odlazi u lov; zatim doručkuje u ženinoj spavaćoj sobi gdje po slije primaju dopodnevne posjete, po sjete, one koji dolaze u lever da bi izrazili svoje poštovanje. A je li umoran? — upitao se i slegnuo ramenima. — Umor velikaša — dometnuo je — druge je prirode od umora siromašnoga svijeta. Velikaši jedu mnogo mesa i zato se ne umaraju. A što se njega, Giuseppea tiče, može reći samo to da se osobno on još nikada nije umorio od plesa, udvaranja i kartanja; međutim, razmišljanje, pa otmjeno i svjetsko ponašanje itekako ga je, i to više puta, silno umorilo. A grof razmišlja! — rekao je u povjerenju i značajno. I namignuo i žmirkao kao da je upravo odao tajni porok grofa od Parme, neki strašni i smrtni grijeh, sumnjivu i razvratnu sklonost, namignuo je kao da time želi dati do znanja da bi mogao o tome još štošta reći, no neće g ovoriti jer je oprezan i poznaje običaje koji vladaju u velikom svijetu, pa će zato reći samo toliko, mudro i kratko. Zasad. Stranac je saslušao što mu je rečeno i samo kimao glavom. — Doista razmišlja? — upitao ga je šaptom u povjerenju. I savršeno su se razumjeli. Jezik kojim su njih dvojica, brijač i pisac, govorili bio im je materinski, dapače, u dubljem značenju te riječi; bio je to jezik jedne vrste ljudi kojima je, čak i kad se ne poznaju, ukus zajednički, koje povezuje ista naklonost i snalažljivost u prostoru i vremenu, jezik podzemlja koji svjetski ljudi, oni na površini nikada neće potpuno razumjeti. Giuseppe nikada više nije spomenuo da bi grof htio vidjeti Giacoma, stranca pristigla u grad; prvi dan je isporučio poruku tek uzgred, kao nečiju sporednu i uljudnu želju, a nakon toga zašutio na sebi svojstven način, šutnjom žustroga govora i okretnog jezika. — Je li grofica zgodna? — upitao ga je stranac jednoga dana, više iz pristojnosti i ravnodušno nego znatiželjno. Brijač je bio spreman na odgovor. Figaro, škare i češalj odložio je na rub parapeta kamin a, svoje fine, spretne i bijele ruke, kao i duge prste ispružio visoko poput svećenika kada tijekom mise blagoslivlja okupljene vjernike, nakašljao se i tiho, melodiozno i uzlaznim u zlaznim stavcima počeo izlagati svoje viđenje stvari: — Grofica ima crne oči. Na licu, s lijeve strane, u blizini brade prekrivene finim dlačicama i blizu jamice ima jednu bradavicu koju je ljekarnik već tretirao sumpornom kiselinom, pokušavajući je spaliti, ali je poslije ope t izrasla pa grofica to mjesto prikriva. — Pripovijedao je o tome, kao i o mno gočemu drugome s toliko pojedinosti kao da odgovara u školi. Govorio je razložno poput slikarskog naučnika koji izvještava o vrlinama i manama uočenima na nekom remek-djelu, s t oliko hladne objektivnosti koja je iz usta nekog brijača bila ravna najvećem priznanju i bila nešto više i gorljivije od pukoga oduševljenja. Jer Giuseppe je groficu sretao svaki dan, uoči levera, bilo malog ili velikog, kada su sobarice vrućom orahovom lj uskom palile dlačice na njezinim potkoljenicama, zatim joj sirupom lakirale nokte na nogama, plemenito joj tijelo mazale uljem, a kosu prije češljanja mirisale am brinim parama. — Grofica je vrlo lijepa! — rekao je strogo i ozbiljno, a strogost je tako smi ješno pristajala njegovu djetinjem i ženskastom licu, tom ljepuškasto bucmastom licu koje nije bilo čak ni sasvim stvarno, jer se činilo kao da ga je u Versaillesu naslikao svjetski razvikan slikar, i to na zidu ložnice neke galantne dame,- zacijelo bi upr avo tako izgledao pastir u nekoj slikarski osmišljenoj budalasto jednostavnoj i čulnoj pastorali, pastorali, u nekom duboko nesvjesnom i profinjeno profinjeno iskvarenom prizoru... prizoru... Stranac bi pričekao da dugi i meki prsti završe svoj posao na njegovu licu i oko kose, usto saslušao zanimljive novosti, pa je tako saznao da grof razmišlja, da je grofica zgodna, a i to da se ona mala bradavica ipak vratila; tiho bi mrmljao i šut io, jer su obojica znali, i bri jač jač i pisac,
da — makar im jezik bio zajednički — zapravo govore o različitim stvarima. Jer grof nije
ponovio da bi ga želio vidjeti, da bi htio vidjeti netom pristigla stranca. No ipak je ostao u gradu, u tom tuđem i neveselom, njemu tako stranom gradu i poslije, nakon što je gospar Bragadin već poslao zlatnike uz dobrosti vo i razborito popratno pismo koje je odisalo plemenitošću nemoćne životne mudrosti i beznadno korisnim savjetima bez odjeka. Gospar Bragadin poslao mu je novac na iskreno oduševljenje mjenjača Menscha, i dok je onim drhtavim, no pri dodiru sigurnim, prstima brojao mletačke zlatnike, taj je novčar od ushita počeo posve nesuvislo brkati njemačke, francuske i talijanske riječi, doduše ne zaboravljajući da valja odbiti glavnicu i kamate, te pritom stalno spominjao riječi »zajam« i »zalog«. O da, poslao mu je čak i više nego što je njegov posvojeni sin tražio, ne mnogo više, no tek toliko da službeni iznos posuđenog novca poveća darom koji mu nalaže srce. »Plemenit čovjek!« — pomislio je bjegunac ganuto, a Mensch je gotovo naricao: — Dobro ime! Fino zlato! — A gospar Bragadin mu je u pismu izložio sve što je njegovo staro i osamljeno srce u pustolovini toga neprimjerenoga osjećaja još moglo i željelo reći. Jer svaki je osjećaj zapravo pustolovina, a gospar Bragadin je vrlo dobro znao da ta veza nimalo ne koristi besprijekornoj čistoći njegova dobroga glasa ni njegovoj poznatoj čestitosti. Nitko se nije usuđivao načeti njegovo ime naklapanjima i sumnjama, no valja pretpostaviti da su Mleci zacijelo jedva što shvaćali o dubljim razlozima te njegove naklonosti. Uosta lom, tko bi doista povjerovao da će takvi osjećaji naići na odjek i uzvraćanje kod tako nedostojnog stvorenja ili, tko je mogao uopće shvatiti da plemić i moćan gospodar u mletačkome savjetu nakl onost svojega starog i ne posve zdravog srca poklanja b aš tom sumnjivom zlatnom momku na izrazito lošem glasu? »Zašto?« — pitali su se Mlečani s pravom, pa bi oni s grubljim dlanovima pokrivali usta i tako zapitkivali, pritom šapćući i namigujući: »Sto želi od njega? ... « Međutim, gospar Bragadin znao je najveću tajnu, tajnu najbolnije zadaće ljudskoga života, znao je da se svojih osjećaja ne trebamo stidjeti čak ni onda kada ih rasipamo na nedostojna bića. Zato je poslao novac, i to čak i više nego što je odbjegli prijatelj prijatelj tražio, a napisao napisao je i dugo i pamet no pismo. »Sada si se još jedanput uputio u život — pisao je oštrim i šiljastim slovima — i nećeš se, sine, tako skoro vraćati u svoj rodni grad. Zato misli s ljubavlju na svoju domovinu«. To je pisao. Mnogo toga je napisao o domovini, gotovo stranicu i pol. Napomenuo je da domovini valja
oprostiti jer je ona, na svoj zagonetni način, uvijek u pravu. I da baš on, bjegunac, kojega će vjetrovi četiriju strana svijeta goniti dalje prema velikim pustolovinama života, mora imati stalno na umu da je domovina vječna, čak i u svojim zabludama. Pisao je s dostojanstvom i sigurnošću kakvu imaju samo vrlo, vrlo stari, a usto i u svojim osjećajima vrlo kultivirani ljudi koji već znaju i ono drugo, unutarnje značenje svake riječi, koji znaju da se od uspomena ne može pobjeći, a pri pisanju bez ikakve nade misle i na to da svoja prava iskustva ne mogu nikom prenijeti zato što svatko živi sam, pa tako i griješi i umire sam, pa ni savjeti i mudrost, što ih nismo sami stekli i tako ih skupo platili, isto tako ne vrijede mnogo . Tako je pisao o domovini, pomalo kao o tiraniji, pomalo kao o rođaku s kojim se veze ne mogu raskinuti čak ni onda kada to želimo. Zatim je pisao o novcu, no mnogo kraće i praktičnije, spomenuvši stanovitog prijatelja u Münchenu koji će s vremena na vri jeme jeme određenim iznosima putniku možda biti na usluzi, pisao je i o Inkviziciji koja je moćnija od svjetovnih autoriteta, točnije — kako je glasilo u njegovu pismu: »Sile svijeta i Crkve u savršenom se skladu ujedinjuju u rukama upravitelja te neponovljive institucije« — a primatelj je po toj opasci odmah znao da ta rečenica nikako nije mogla izostati iz pisma, jer je messer grande pažljivo nadzirao sva pisma, pa čak i pisma gospara Bragadina. Zatim mu je blagoslovio put i daljnji život koji je uporno i opetovano nazivao samo pustolovinom.
Pismo je dvaput pročitao, zatim poderao i bacio u vatru. Zlatnike je preuzeo od Menscha i zapravo je mogao produžiti dalje za M ünchen. Ali nije otputovao. Peti je dan sjedio u Bolzanu i već poznavao sve u gradu. Iz po licije je stigao neki kapetan koji se vrlo uljudno raspitivao dokle kani ostati. Izbjegao je izravan odgovor i hvalio grad. Isplatio je dugove, a ostatak jedne večeri zakartao u točionici Jelena i u nekom privatnom stanu gdje je Grk, kojega su već jedanput istukli i potjerali iz salona Jelena, dao ulog za igru faraona. Bez novca i s preporukom gospara Bragadina, naslovljenom na znanca u Münchenu, imao bi sve razloge da se pokupi i ode. Međutim, nakon što je platio gostioničaru i dobavljačima, kupio dar Tere zi, a Giuseppeu dao
bogatu napojnicu, na trenutak ga je obasjao odsjaj mletačkoga zlata, pa je po svoj prilici mogao i ostati, imao je kredit ne samo kod Menscha kojega je tih dana još jedanput posjetio, i ne samo kod dobavljača koji su već jedanput dobili svoj novac, nego i tamo gdje je to najteže, u sobi za kartanje. Jedan je engleski gospodin koji je, kad nije kartao, proučavao sastav kamenja okolnih planina, prihvatio čak i mjenicu naslovljenu na pariškoga jamca. I tako, s gubicima i dobicima stečenima stručnim znanjem i spretnom rukom, s isplatom starih dugova i gomilanjem novih, oko njega je počelo novo životno okruženje, očvrsnula je prirodna vezivna tvar; bila je to mješavina interesa i nemoći njegova okruženja. Sada su u Bolzanu tom strancu već davali na dug, samo zato jer su ga poznavali. Posuđivali su mu jer su bili svjesni da su u njegovoj blizini šanse za gubitak ili dobitak posve neizvjesne; primili su ga u svoje redove, jer se grad brzo naviknuo na njega i trpio ga među svojim zidinama, kao što se ljudi naviknu na svaku opasnost. Zar je zato ostao? Dakako, ostao je zbog Francesce i zato jer je grof jedanput spomenuo da bi
ga želio vidjeti. Ostao je u gradu poput mladoga seljaka koji, kad ga izazovu u krčmi, stane nasred dvorane, stavi ruke na bok i muklo procijedi: »Spreman sam.« Ostao je ovdje, oborene glave, posve nijem. Što je zapravo htio od Francesce? Njezino ime nešto je označavalo, a i
zračilo nekom uzbudljivom tugom neostvarenih doživljaja. Dakako, mogao je produžiti dalje, pa čak i bez novca uteći prema M ünchenu kamo je tih dana stigao i izborni knez Saske, po čemu se dalo zaključiti da tamo upravo počinju blistavi i veseli tjedni slave i zabave, s mnogo snijega i zabave, na kojima će se okupiti ponajbolji glumci i vrhunske varalice na kartama iz čitave Europe. Mogao je otići, i to ne samo noću i u magli nego i usred bijela dana u vrpcama okićenoj kočiji i uzdignute glave već i zato što je jedanput platio svima u gradu, i dobavljačima i gostioničaru, a i Mensch ga je na svakom koraku očarano služio. No, ostao je jer je čekao grofovu poruku. Znao je da će jednoga dana dobiti poruku iz palače ispred čijih je vrata tako smrknuto i dostojanstveno stajao onaj Švicarac s posrebrenom palicom, kao što je znao i to da je ta šutnja jedan od zagonetnih znakova sudbine; znao je da nije baš bez razloga dospio u Bolzano, da ima nekog posla u tom gradu. I dani su odjedanput dobili smisao, takoreći tajnovit: on je čekao, čekao je nešto. Jer čekati znači isto što i živjeti. Jednoga dana, negdje poslijepodne, kada se glavni trg ispunio modrosivim sjenama, vjetar hukao poput sova i zavijao u dimovodima kamina Jelena, a on dokono i obamrlo sjedio s
Boetijem u krilu, vrata su se odjedanput raskrilila, uletio je Balbi i raširenih ruku, pobjedonosno priopćio: — Stigli su!... Problijedio je i skočio iz naslonjača. Prstima je počeo gladiti kosu natopljenu rižinim prahom i, nervozno sikćući, tiho prostenjao: — Dodaj mi onaj ljubičasti kaput! — Suvišno je — rekao je Balbi i pomalo teturajući primaknuo mu se još bliže. — Možeš ih slobodno primiti i u kratkim rukavima. Ali nemoj da se jeftino izvuku!
I kad je opazio prestrašen i začuđen izraz lica svojega druga u bijegu, zastao je, leđima se naslonio na zid, ruke prekrižio na trbuhu i, makar mu se jezik pleo od pića, pomalo se posramljeno smijuljio, zatitrala mu je trbu šina pretrpana ićem i pićem, pa je s nekim tajnim zadovoljstvom zbog sudioništva u velikoj i dosjetljivoj podlosti počeo objašnjavati: — Sad su došla samo trojica — reče — ali svi su vrlo imućni. J edan je, onaj pekar, posve star, stoji odmah iza vrata. Star je i gluh, moraš paziti da mu osjetljivije dijelove odgovora priopćiš samo pokretima, inače će do jutra za njegovu sramotu znati cijeli Bolzano. Zatim je stigao i Petruccio, kapetan, pravi junak. Istina, sad baš i ne djeluje tako junački. Stoji skrušeno, ruku prekriženih na prsima, naslonjen na ogradu stuba i zuri dolje tako smrknuta lica kao da se pokušava dosjetiti hoće li on nekoga ubiti ili će se sam ubiti. S njim će ti biti lako jer je blesav . Zatim je stigao, i to točno na vrijeme kao što sam mu i naložio, vikarov tajnik. Ali doći će još mnogi. Jer moraš znati, učitelju, da je tvoja slava privlačna i zastrašujuća: već prvi dan, čim smo stigli, opsjedali su me i potajno, u kutku točionice i u vežama, a poslije i u trgovinama i radionicama tvojih dobavljača, pa čak i na ulici, bilo gdje, povlačili bi me na stranu, tutnuli mi srebrnjak u ruke, pozivali na čašu vina ili na porciju pečene guske i preklinjali da ti ih predstavim. Glas o tebi pr ivlači i straši, nitko ne može uteći toj čaroliji. — Pa što žele? — upitao je smrknuto. — Savjet! — reče Balbi. I dva prsta podiže najprije do usana, potom uvis i zagleda se za njima kolutajući očima i tresući trbuhom od skrivena, unutarnjeg smijeha. — Razumijem! — reče i kiselo se nasmija. — Gledaj! — počne oprezno tumačiti Balbi. — Samo moraš paziti da savjete ne daješ jeftino. Koliko još vremena želiš ovdje provesti? Dan? Tjedan? Pa ja ću se pobrinuti da se stubište svako poslijepodne napuni posjetiteljima koji dolaze po tvoje savjete kao kod slavnoga
liječnika kojemu dovode umiruće i padavičare. Ne budi jeftin, traži najmanje dva zlatnika po savjetu, a ako traže lijek, onda i više. Vidiš, ja sam u Mlecima mnogo toga naučio. U samoći — tako je Balbi, vrlo otmjeno i sramežljivo nazivao tamnicu — naučio sam da je misao oštra poput dlijeta i vrijedna poput kovanog zlata. Ti si, Giacomo, tako mudar, a torbaci ovih ljudi
puni zlata. Pa, hajd'mo tvoju mudrost mjeriti zlatom. Želiš li to?... Poslat ću ti pekara. I tako su počeli dolaziti pod Balbievom paskom svakoga poslijepodneva, u pačjoj školici, jedan za drugim, od ručka pa do sutona. A njega je zabavljao taj novi zanat. Još se u toj novoj vrsti vraćanja tijekom svoje živopisne karijere nije okušao: ljudi su m u dolazili oronulih tetiva i urušene duše, stali bi u red pred vratima njegove sobe, baš kako je i Balbi rekao, kao pred stanom slavnih ranarnika u velikim gradovima, samo što su sada, umjesto podvezanih podlaktica i slomljenih gležnjeva, na pregled do nosili razorena srca i ranjeno samopouzdanje. Sto su željeli? Čudo. Ljudi su posvuda očekivali čudo, htjeli su ljubav koja će zadovoljiti njihovu taštinu, htjeli su imati, a da zauzvrat, ako je to ikako moguće, ne ponude ništa, htjeli su nečiju žrtvu, no za nju nisu bili spremni žrtvovati ništa vrednije od zlatnika, možda dva, htjeli su zaborav i nježnost, ali tako da pritom ne moraju obraćati nikakvu pozornost... Ljudi su bili željni ljubavi, ali po mogućnosti besplatne. Stali bi u red po hodnicima Jelena, pred njegovim vratima poput kljastih i poniženih, slabih i kukavnih, i oni koji su zazivali osvetu, a i oni drugi koji su preklinjali radi tajnih puteva oprosta grijeha. Široka ga je paleta izbora doista zabavljala. Uostalom, i to je bio zanat, povjerljiv o savjetovanje i ljubavno vračanje bila su prastara zanimanja koja nije morao ni učiti, Mlečaninu je u malom prstu strujilo sve o sentimentalnim lukavštinama i iskustvu, a drevna bi mu mudrost začas zaiskri la u glavi. Da, bio je to prazanat koji je baštinio i znao ga od rođenja, a sada, nakon što je prošao prva iznenađenja i upoznao tajne pacijenata, napipao bolna mjesta, otkrio nagnječenja i ozljede, s voljom se i veselo bacao
u užitke vraćanja. Uskoro se pročulo da prima svako poslijepodne, sve do zalask a sunca; Balbi je pun sebe rješavao rješavao prispjele prijave i bio strog strog s posjetiteljima. posjetiteljima. Ali dolazili su oni iz grada i okolice. Prvi je stigao nagluhi pekar kojega je strast zgrabila za prsa i oborila u sedamdesetoj. Ušao je u sobu oslanjajući se na štap, onak o pretio i pogrbljen, trbušina mu je visjela iznad koljena, a smeđi ju je ogrtač samo oskudno pokrivao. — To je bilo tako — reče pekar zadihano i zastade nasred sobe, opisujući krug u zraku svojim kratkim,
zakrivljenim štapom. I ispripovijedao kako je to bilo, kao što su uostalom učinili i svi drugi, premda bi u početku uporno šutjeli, uvrijeđeno slijegali ramenima, ali nakon što bi im se jezik razvezao, nakon što su se prvi put zarumenjeli i mucajući priznali, ljudima se nešto događalo, više se nisu sr amili i rekli bi mu sve do kraja. Pekar je govorio srdito i vrlo glasno, razgalamio se gorko i sumnjičavo poput nagluhih ljudi, moralo ga se oprezno i prestrašenim pokretima ruke nekako umirivati. Rekao je dubokim glasom, ali vrlo glasno da se s Lucijom ne može izići nakraj, pa mu nakon toga preostaje da pitanje riješi ili tako da je preda Inkviziciji ili da je golim rukama zadavi i spali u golemoj peći iz koje momci svako jutro izvlače one duguljaste kruhove koji se lako kidaju i tope u ustima. Dakle, pita nje Lucije, uostalom kao i sve drugo što je imalo veze s tim pitanjem ili osobom koja se tako zvala, sa sedamdeset je godina pekar Grilli, šef ceha pekara i majstora pečenjara promatrao na tako jednostavan način. A onaj koga su pitali za stručno mišljenje i savjet, samo je šutio. S dva se prsta primio za bradu, kao što i dolikuje mudracu, a onda je prekrižio ruke na njedrima i ispod stisnutih obrva, oštrim i sumnjičavim pogledom proučavao ljutitoga starca, zamišljeno preslušavao tužakanja. — Slučaj je težak ! — rekao je zatim prigušenim urlikom da bi i pekar čuo. — Prokleto težak. — Iznenadnim pokretom zgrabio je staroga za nadlakticu, n adlakticu, odvukao do prozora nezgrapnu i zatečenu tjelesinu koja je pružala otpor i s obje ruke primio to bradavičasto, izborano starač ko lice, okrenuo pacijenta prema svjetlu i dugo zurio u njegove vodenaste oči. Zatim su dugo vijećali. Pekar se rasplakao. Plakao je šmrcajući, ne posve iskreno, a ipak tako nemoćno kao kad netko ne može drukči je, je, jer tajna života jednoga dana ipak progovara i ne može se pomiriti s uvredom koja će ga, čini se, slijediti i u grob. — Kupi joj — rekao je stranac nakon što je dugo i temeljito razmislio — prstenje. Kod Menscha sam vidio nekoliko zanimljivih primjeraka, sa safirom i rubinima. — Pekar je zastenjao. Kupio joj je on već prstenje, čak i zlatni lančić, pa križić s dijamantom, zatim i vrlo ljupki srebrni kipić padovanskoga Sveca s emajliranim umeci - ma. Ali ništa nije koristilo. — Kupi joj — ponavljao je svoj savjet — svilu za tri suknje. Uskoro će karneval. — Nato je valjani pekar također samo odmahnuo i sramežljivo otro svoje vodenaste suze s lica. Ormari su im kod kuće, rekao je, prepuni svile, platna, sukna i broka ta. Šutjeli su. — Pošalji je k meni — reče naglo se odlučivši, velikodušno. Pekar je nagluho nešto promrmljao i, uz polagane, sumnjičave treptaje, počeo se oprezno provlačiti prema vratima. — Dva zlatnika — reče stranac, preuze novac, plemenite kovanice baci na stol i uljudno isprati gosta. — Pošalji je prijepodne! — dometnu tek uzgred kao da se priklanja prijedlogu čineći time veliku uslugu — pošalji je nakon mise. Tada imam više vremena. Razgovarat ću s njezinom jogunastom glavom. Zasad je nemoj ubiti. — Raskrilio je vrata dok je starac, bremenit brigama i prestrašen od savjeta i nemoći, ponižen prekoračivao prag. — Ima li još koga? — viknuo je
prema mračnom stubištu i ponašao se kao da baš najbolje ne razabire tamne figure koje stoje u polumraku. — Ah, kapetane! Izvolite, dragi viteže! — reče vedro. I zatvori vrata za smrknutim ratnikom. Tako je on primao. Nije ga iznenadila raznolikost anamneza, poznavao je bolest i znao da se iza obilja pojavnih oblika prikrada i prijeti uvijek ista bijeda. A koja je to bolest bila? Razmi šljao je,
a onda, ostavši sam u sobi, glasno izgovorio: sebičnost. Iza svake ljubavne boljke cviljela je sebičnost i spašavala što se spasiti dade, zahtijevajući sve što čovjek od čovjeka može zahtijevati, a po mogućnosti tako da zauzvrat ne pruži ništa istinsko i bitno. Sebičnost koja bi dragoj kupovala i palaču, kočije i drago kamenje i pritom bila uvjerena da je time darovala i onu tajanstveniju vrijednost bez koje nema prave privlačnosti, a ni mira u srcima. Sebičnost koja je zahtijevala sve i vjerovala da daje sve kada na voljenu ženu ili na voljena muškarca rasipa i vrijeme i novac, i strast i nježnost, samo baš onu posljednju žrtvu nije sposoban prinijeti, nije u stanju pružiti samo onu jednostavnu i sporednu spremnost da se odrekne svega i partneru preda i dušu i život, a pritom zauzvrat ne očekuje ništa. A zaljubljeni, ti čudnovati tirani htjeli su upravo to. I radije bi davali sve drugo, i novac, i vrijeme, i prstenje, i narukvice, o
da, čak bi i ime i ruku radije dali, samo što bi svatko u tome sveopćem darivanju htio zadržati nešto za sebe, a to nešto je bio upravo on sam, bilo da se radi o Luciji ili o Giuseppeu, o Petrucciu ili o junaku, kapetanu koji je upravo stajao nasred sobe, objeručke grabio svoj mač i bio tako mrk kao da ga vode na gubilište. — Što ne valja, uvaženi viteže? — upitao ga je jski i nadasve ljubazno. Međutim, kapetan se samo osvrtao oko sebe, polako okrećući prijatel jski glavu poput zvijeri u kavezu. Zatim se iznenada nagnuo i šapnuo strancu na uho svoju tajnu. Stajao je tako taj ratnik zadihanih prsa, stiskao svoj mač, oči su mu divlje žar ile, ali je ipak šapnuo svoju tajnu. Ne, stranac mu nije mogao dati savjet. Odmahivao je glavom u potpunosti se slažući s njim i ogorčeno psikao. — Možda — rekao je tiho — možda bi je trebao ostaviti. Pa ti si muškarac i vojnik! — Ali kapetan je samo šutio. Šutio kao što šute mrtvi kada shvate da će ono što ih je snašlo ostati zauvijek tako, da će zauvijek morati baš tako neudobno ležati u grobu, pod zemljom i pod zvijezdama. Zato nije ni reagirao na dobiveni savjet, kao da njegova
bol i uvrijeđenost imaju određeni čin pa se zato ispod toga ranga ne može upustiti u pregovore. — Ostavi je! — ponovio je još jedanput toplo, s iskrenim suosjećanjem. — A ako to ne možeš podnijeti, i to je bolje od patnje koju trpiš. — No kapetan je samo zastenjao. Shvatio je da savjeta nema, nema ni utjehe ni lijeka njegovoj patnji. A njegovo stenjanje, uvrijeđeno i beznadno dahtanje kao da je htjelo kazati: »I patnja je bolja nego ne vidjeti je, čak je i ovakav život bolji nego nju ostaviti.« Ljudima se naprosto ne može pomoć i. Mnogi su dolazili, napose u predvečerje, pa je tako i vikarov tajnik primio savjet u zamjenu za jedan zlatnik, taj pristavi dečko koji je čitao Petrarcu, a dami svojega srca nije se usuđivao napisati pismo. Stranac je napisao to pismo, zatim smrknuto ispratio gosta, a onda se vratio u sobu i prasnuo u grohotan smijeh, nabacivao se zlatnicima, udijelio Balbiu znatan dio, pa su se
neprestano i oduševljeno rukovali, razdragano jedan drugom tresli ruku. — Čudotvorni doktor! — reče Balbi i neobično, njišteći, promuklo se smijuckao. — Dolaze čak iz provincije! — Snijeg je gusto padao, a oni su dolazili unatoč snježnim oborinama, dolazile su i žene prekrivajući lica koprenom i obećavale mu gotovinu, trgale s prsa broševe s dragim kamenjem, čupale s lica koprene i govorile, preklinjale: — Učini čudo, Giacomo, učini mirakul, razgovaraj s njim, daj čarobni napitak, što misliš, mogu li se čemu nadati? — I tako je jednoga dana stigla iz provincije neka žena, više ne posve mlada ali prirodna i dostojanstvena, tamnih žarkih očiju, goreći od strasti i uvrijeđenih osjećaja. — Došla sam po snijegu — rekla je jednostavnim, senzualnim glasom i zastala pred kaminom, raskopčala bundu od nerca, zatresla glavom i čekala da se otope blistavi ledeni kristali s koprene i šala. — Jedan mi je konj crknuo na putu. Gotova da smo se smrznuli, pao je već i mrak. No došla sam k tebi jer se u okolici priča da znaš dati savjet i razumiješ se u magiju, poznaješ ljudske duše i slezene. Reci, je li tome tako! — Tako je zborila, uvrijeđeno i vrlo uzrujano. Ponudio je dami mjesto, pažljivo slijedio svaki njezin pokret. Poznavao je žene u svakoj ž ivotnoj dobi, a napose u najraz ličitijim duševnim stanjima, zato ih se bojao i okom pratio njihova praskanja i izlijetanja. Međutim, žena nije prihv atila
ponuđenu sjedalicu. Prošla je već četrdesetu, bila je visoka i rumena u licu, zdrava jedra, žena koja očito rado boravi u kuhinji i onda kad se pali dlaka zaklanom prascu, koja lice umiva u kišnici, čiji ormar s rubljem lijepo miriše i bez dodatnih m irisnih pripravaka i koja osobno daje klistir muškarcu kojega voli. Gledao je s poštovanjem u tu ženu. U njezinim blistavim očima plamtjela je strast kakvom bi se mogla zapaliti šuma. Bila je to žena koja je znala zapovijedati, koja je u kući održavala posluh; služinčad i mnoštvo gostiju, rodbina i ljubavnici rado su i pobožno slušali njezinu riječ ili se sklanjali pred njezinim bijesom, nježnost joj je tinjala gorkim vonj em poput vatre od suharka u šumi koju su goniči zaboravili ugasiti nakon lovačke pija nke. Bila je to jaka žena, u glasu i u svojim uzburkanim osjećajima osjećajima ustrajala je silovito i bila spremna svijetu podijeliti pokoju pljusku, a zatim jednim jedinim strastvenim pokretom svoje punašne ruke u smrtni zagrljaj priviti uza se odabranoga dragoga. Domaćin se s golemim poštovanjem vrtio oko gošće. Iz njezina je bića dopirao dah snijega, smrznutih lombardijskih prostranstava i miris rijeke Adige. —Eto — rekla je žena zadihano i prikriveno spokojna. — Došla sam k tebi, iako je kod kuće upravo veliko sp remanje, a krenuli su i s dimljenjem kobasica; usto, čula sam da u vašem kraju, u ovim brdima vukovi u studenome žderu putnike. Ja sam iz Toscane — rekla je tiho i tvrdo. Stranac se samo naklonio: — Ja sam iz Mletaka, gospo — rekao je i tek tada prvi put pogledao gošću u oči. — Znam — kratko je kazala žena i progutala slinu. — Zato sam i došla. Slušaj, Giacomo, ti si
uspio uteći iz tamnice i kažu da poznaješ tajnu zaljubljenih srdaca. Pogledaj me. Jesam li ja žena koja bi trebala prosjačiti ljubav muškarca? Pa tko je držao red u kući, tko je odlazio na njive i u polja kada se u lipnju žanje, tko je kupovao novo pokućstvo u Firenci kada se svijetu morala pokazivati raskoš i otmjenost, tko se brinuo za konje i konjsku opremu, tko je krpao čarape i rublje izbirljiva gospodara i tko je vodio brigu da se u podne uvijek nađe cvijeće na stolu te da na rođendane u susjednoj sobi skladno zasviraju glazbenici, tko je održavao red u svim ladicama, tko je ranom zorom i navečer prao rublje u hladnoj vodi, tko je naruč ivao lanena platna kako bi postelja, kada se zakoniti suprug nagne nad nas, mirisala poput toskanskih polja u travnju, tko je pazio na kuhinju kako bi se udovoljilo hirovima njegovih
nervoznih crijeva i razmažena želuca, tko je opipavao mladoga pijevca prije nego što su ga zaklali kako bi bio mek i mesnat točno kako on to voli, tko je omirisao teleći but koji su netom donijeli iz gradske mesnice, tko se spuštao po onim vratolomnim stubama u podrum da bi provjerio koje će vino, netom dopremljeno iz vinograda , biti njemu po volji, tko se brinuo da voda koju mu navečer stavljaju na stolić bude zašećerena, jer njegovo srce, istrošeno u razvratnim pijankama i na mačorskim izletima, noću treba šećer, tko je pazio da ne jede previše đumbira i papra, tko je zatvarao oči kada su ga spopadali mužjački bijesovi pa ga se ni lasom ne bi moglo zadržati kod kuće, tko je šutio kad bih na njegovu kaputu i rublju osjetila isparavanja trulih mirisa tuđinki?... Tko je trpio, tko je radio, tko je šutio? Pogledaj me, Giacomo, jer kažu da si ti majstor za žene i znalac, pravi ranarnik ljubavi, pogledaj me, rodila sam dvoje djece, troje pobacila, uzalud sam noćima klečala pred slikom Djevice kako bih ih uspjela zadržati, pogledaj me, vrijeme je prošlo nada mnom, znam da postoje mlađe koje se umiljatije smiju i dopadljivije vrte bokovima, a ipak, dok stojim ovdje, jesam li ja žena pred čijim poljupcem netko mora okrenuti glavu?... Pogledaj me! — uzviknula je žena promuklim, jakim glasom i raširila krzneni kaput. Stajala je tamo u ljubičastoj svilenoj haljini, na raskošno gustoj tamnosmeđoj kosi mletački joj čipkani rubac, a haljinu je na njezinu atraktivnom i skladnom poprsju pridržavala zlatna kopča. Bila je stasita i mišićava, ni najmanje pretila, meso joj je bilo čvrsto, rasna četrdesetogodišnjakinja četrdesetogodišnjakinja punašnih i bijelih ruku, stajala je pred njim ponosno i malo zabačene glave. On se nehotice naklonio toj pojavi, muškaračkom uljudnošću
iskazujući poštovanje. Njezino se lijepo, zrelo i pametno lice od toga naklona na trenutak zarumenjelo. — Ne laskaj mi! — rekla je nešto tiše, pomalo zbunjeno. — Nisam zato došla s imanja po snježnoj mećavi čak u Bolzano da izmamim laskanje nekog stranca. Ne treba mi takva utjeha. Znam što želim. Žena sam i osjetim pogled muškarca, znam iz bezobraznog i nepristojnog pogleda razabrati iskrenu čežnju, a u nesigurnim očima osjetiti zapretenu strast. Znam da imam još nekoliko godina dokle mogu nekom muškarcu koji me voli pružiti savršenu sreću. Ali zašto onda? — rekla je mnogo tiše, drhtavim glasom i na prs ima zimogrozno i sramežljivo opet čvrsto stisnula bundu. — Zašto mi nije pošlo za rukom ono što sam željela? — Govorila je vrlo tiho i pritom stalno pomalo gutala kao da jedva zadržava suze. Bila je skrušena, u glasu joj nije bilo ni mrvice toskanske oholosti. — Što sam trebala učiniti?... Dala sam mu sve što jedna žena može pružiti muškarcu, i strast i strpljenje, i djecu i pustolovinu, i spokoj i sigurnost, a i bezbrižnost, o da, strance o kojemu se priča da se razumije u ljubav kao draguljari u zlato i srebro, pitaj me i prouči mi srce, sudi mi i savjetuj mi! Što sam trebala učiniti? Ponižavala sam se, Giacomo, bila sam mužu i ljubavnica i saveznica, razumjela da za njega žive i neke druge žene, zato što mu je priroda naprosto takva, znala sam da mi je potajno odan i bježi k meni pred svijetom, strasti i pustolovinom, jer je kukavica, a nije više n i mlad i jer su mu za petama i vrebaju ga psi smrti; ponekad bih iščekivala starost kada će biti samo moj, kad će ga mučiti kostobolja, pa ću mu stavljati o bloge na te ko stobolne i kvrgave noge... da, čekala sam starost i bolest, neka mi Djevica oprosti, a Bog ne uzme za grijeh. Sve sam mu dala.
Odgovori ako znaš, što sam još trebala dati?... Pitala je plačnim glasom, preklinjući vrlo skrušeno i tiho. Muškar ac se zamislio. Rukama prekriženim na prsima stajao je pred ženom koja ga pita i uljudno joj priopćio, kao da izriče neopozivu presudu: — Sreću, signora.
Žena je pognula glavu i rupčić pridigla do očiju. Šutjela je i nijemo plakala. Zatim je duboko uzdahnula i treperavim glasom pokorno odgovorila:
— Da, u pravu si. Jedino mu sreću nisam mogla pružiti. Stajala je tamo pognute glave i lijepim, mekim rukama zbunjeno doticala zlatnu kopču na prsima. I rekla još nešto, zureći u pod: — Ne misliš li, strance, da postoji vrsta muškaraca kojoj se ne može podariti sreća? I da ga možda upravo zato volim. Da postoji vrsta muškaraca kojoj je sva vrlina i privlačnost u tome da joj nedostaje osjećaj za sreću, da je posve gluha za nju; kao što gluhi ne čuju slatku glazb u, tako ni takvi muškarci ne znaju za slast sreće?... Jer u pravu si, on nikada nije bio sretan. Ali vidiš, muškarac koji je ipak moj, koji prema zemaljskim i nebeskim zakonima pripada meni, nije ni drugdje nalazio sreću, iako ju je tražio, čak pedeset godina, kao što kopač zlata traga za zakopanim blagom u svojem vrtu, a zaboravio je gdje ga je skrio. Već je oko nas prekopao ledinu čitava života... I putovao je tragom sreće, a ja sam prodala prstenje i sav ostali nakit da bi mogao putovati jer, vjeruj mi, nisam drugo ni željela nego vidjeti ga sretnoga: neka je nađe, razmišljala sam, neka nađe sreću barem na brodu, na moru i u stranim gradovima, makar u zagrljaju crnih ili žutih žena, ako mu je to sudbina... No uvijek bi mi se vraćao i sjeo pokraj mene, zamolio me vina ili čitao, ili otputovao na tjedan dana s nekom žen skicom obojene kose, najradije s glumicama. On je takav čovjek. Što da radim? Da ga prezirem? Možda ubijem? Ili da odlutam, da ubijem sebe?... Svako jutro nakon mise u našoj kapelici dugo klečim pred Spasiteljem i, vjeruj mi, ispitala sam svoje srce prije nego što sam došla k tebi, u svoj svojoj tuzi i povrijeđenosti. No sada odlazim, i to bez srdžbe. Imaš pravo, nisam mu pružila sreću. A odsad ću mu samo služiti i ništa više. Ne misliš li — reci mi, za ljubav Isusovu — zar ne misliš da greška nije samo isključivo u meni i da ne postoje muškarci koji ne mogu prepoznati
sreću? Samo je progone, znatiželjno i tužno u zagrljaju žena, u slavi širom svijeta, u ubojitim tučnjavama, u zveckanju zlatom, tragaju za njom posvuda, a pritom znaju da im život može pružiti baš sve, samo ne i sreću? Poznaješ li takva muškarca?... Posljednje je riječi izgovorila posve glasno, prozivajući, zahtijevajući očitovanje. Nato je muškarac pognuo glavu. — Da — rekao je. — Utješi se. Poznajem takva muškarca. On stoji pred tobom. Raširio je ruke i duboko joj se naklonio, takoreći dajući do znanja da je audijencija završila. Žena ga je dugo promatrala. Drhtavim je prstima zavezala vrpce na svojoj bundi i dok su se udaljavali prema vratima, tiho, kao da govori sama sebi, progovorila za oproštaj: — Da, osjetila sam to... Kada sam kročila u sobu osjetila sam da si i ti takav čovjek. Možda sam to osjećala već i kod kuće, prije nego što sam krenula u snježnu mećavu. Ali, vidiš , on je tako osamljen i tužan... postoji vrsta tuge kojoj nema utjehe, kao da je vječno u kašnjenju na neki božanski ljubavni sastanak, pa ga nakon toga više ništa pod milim Bogom ne zanima. Ti daleko više znaš o sebi nego on, to ti se čuje po glasu, vidim ti po očima, osjećam iz tvojega bića. Giacomo, zašto?... Sto se dogodilo tim ljudima? Možda to da ih je Bog kaznio razumom a nije im podario osjećaje, pa zato sve ljudske strasti spoznaju samo umom, a ne i srcem? ... Pomišljala sam već i na to. Ja sam, Giacomo, obična žena, nemoj mi sada vrtjeti glavom i bježati u uljudno vladanje, znam zašto to govorim. Nisam to rekla iz skromnosti, jer znam da postoji i drukčija kultiviranost od ohola vlasništva u području uma, da postoji i kultura srca, što je također važno, itekako važno... Vidiš, došla sam k tebi po savjet, a sada na rastanku sam ja ta koja te mora žaliti. Što sam ti dužna? Izvukla je iz podstave svoje bunde onu dugu, srmom protkanu vrećicu s novcima i zbunjeno je pružila prema muškarcu. — Od tebe — rekao je on još jedanput joj se naklonivši kao da se oprašta s njom na kraju plesa, pomalo svinutih koljena i raširenih ruku — neću primiti novac. Kazao je to velikodušno, ponizno, a ipak tako oholo, da se žena vratila s praga. — A zašto? — upitala ga je okrenuvši glavu preko ramena prema njemu. — Pa živiš od toga, zar ne?!... Slegnuo je ramenima:
— Ti si, draga gospo, mnogo toga previše skupo platila u životu. Želim da možeš reći ljudima kako si jedanput srela muškarca koji ti je nešto dao bez naplate. Ispratio je gošću do stuba i u polumraku, u trenutku rastanka, pogledali su se ozbiljna lica i sumnjičava pogleda. Visoko je podignuo svijeću i tako osvjetljavao put svojoj gošći na odlasku, jer se već smračilo, smračilo, a stubištem stubištem felena poletjeli poletjeli su i prvi šišmiši.
Ugovor
Već se smračilo, u crkvi Djevice Marije zazvonilo je zvono, a u nizini, u dubokoj sjeni, u gostionici K Jelenu zveckali su pladnjevi i čaše, pripremali su večeru, i baš u to vrijeme pojavile su se bogato okićene saonice uz zvuk srebrnih prap oraca. A on je zastao na tren, nagnuo se preko ograde i pažljivo osluškivao. Sada je gotovo visio u tom prostoru poput šišmiša na zidu, u polumraku, kao kakva životinja koja oživi tek uz večernje zvukove i pri prigušenom svjetlu sutona. Saonice su se zaustavile ispred ulaza u gostionicu, netko je viknuo, sluge su se ustrčale, iznosili su svjetla, zublje na dugim štapovima, i na trenutak je utihnuo onaj prigušeni šum i ono poznato zveckanje koje je toliko volio slušati u gostionicama i po njihovim hodnicima, dok bi tiho na prstima silazio iz svoje sobe, u crnim niskim cipelama sa zlatnom kopčom, u bijelim končanim čarapama na snažnim listovima, u ljubičastom fraku, s tankim mačem pozlaćena drška o pojasu, u svilenom plastu koji je sezao sve do poda, s kosom pomno posutom rižinim prahom, urešen prstenjem, sa zlatnicima spremljenima u ribljem mjehuru i s označenim kartama, krenuo je tako spreman za večer, za svijet i pustolovinu, znatiželjan i tužan, što je zapravo isto, na prstima se prikradao bacajući oštre p oglede po stubama i hodnicima te nepoznate gostionice; znao je da u raznim sobama po gradu, uz plamen zadimljenih svijeća, sjede žene pred zrcalom i hitrom rukom uvlače vrpcu u svoju košulju, stavljaju cvijeće u kosu, posipaju tijelo rižinim puderom i mirisnim vodicama ili popravljaju šminku na licu, da glazbenici u kazalištima ugađaju svoja glazbala, dok se gledalištem i pozornicom širi kiselkast miris dima brojnih uljanica — i svi se nekako pripremaju za život, za tu večer koja nesumnjivo postaje tako tajanstvena i svečana; da, baš je u to vrijeme volio zastati na stubištu kakve gostionice u nekom stranom gradu i osluškivati tiho šuljanje slugu i poslužitelja, prebiranje po stvarima, zveckanje pribora pri prostiranju stola, zvukove stakla, srebrnine i porculana. Za
njega je oduvijek to bio najljepši doživljaj, gdje god da se zatekao u životu, sve te pripreme za slavlje, ta predigra, to posluživanje i razmještanje, to vrijeme kada je svaki pokret prožet nedokučivim predosjećajem svetkovine i neočekivana slavlja. Odjenuti se oko osam uvečer kada u crkvenom zvoniku utihnu zvona, kada se bijele ruke ukazu na kućnim prozorima da bi senzualno i tajnovito privukle prozorska krila, da bi, takoreći, isključile svijet i stvorile intimnost doma, kao znak neke vrs te urote i napuštanja ostatka svijeta; odjenuti se i pripremiti za jednu večer uz one lagane i ugodne otkucaje srca koje nas upozorava da je sve moguće, a onda sigurnim i laganim korakom kr enuti između kuća prema sjenovi tim obalama tajnovita svijeta,da, baš je taj trenutak u danu najviše volio. Tada bi mu se čak i hod promijenio, sluh postao osjetljivijim, oči se ljeskale i savršeno bi vidio i u tami. Tek se tada osjećao cjelovitim čovjekom ali i pomalo — no taj je osjećaj bio ponešto složeniji i ne valja ga shvatiti baš u doslovnom smislu te riječi — pa, osjećao se pomalo kao ži votinja koja nakon zalaska sunca osluškuje zvukove u sumraku, koja podiže glavu i čeka, dok se oni pitomiji žitelji divljine upućuju prema pojilištima i gazovima, a veliki grabežljivac bešumno i nepomično stoji negdje u šikari. Tako je i on sada slušao prebiranje, štropot i zveckanje što je dopiralo do njega iz gostionice. To je bilo vrijeme kada svijet na trenutak postaje svečan, a postoji li uopće osjećaj kada će jače i s više slutnji zakucati ljudsko srce negoli od uzbuđenja svetkovine i iščekivanja? No štropot je iznenada prestao. Čulo se šljapkanje tabana, a zatim su se hitre noge požurile lupkajući u postolama s drvenom potplatom. »Važan gost!« — pomislio je, te jezikom brzo i žedno navlažio donju usnu. Posve se uživio u uzbuđenje koje je nastalo u kući, jer je za njegov istančani sluh riječ »gost« bila jedna od čudnovati j ih jezičnih tvorevina, zvučala mu je
očaravajuće kao plijen, hvatanje, iznenađenje, iščekivanje; riječju, ono najbolje što se čovjeku može dogoditi. »Darežljiv gost!« — pomislio je gotovo suosjećajno i ugodno uzbuđen. Svjetlost baklji zasvijetlila je sve do kata, čule su se kratke riječi odrješita i prigušena govora, gost je već zacijelo bio pred vratima, a gostioničar Jelena vjerojatno mu se klanjao i pozorno slušao njegove oštre riječi i zapovijedi, obećavajući mu svu ugodu svijeta, sve čega nema nigdje drugdje, ni na nebu ni na zemlji. »Naporan gost!« — zaključio je stručno i s nešto prijekora, a pritom se ipak potpuno slagao s njime, s tim pridošlim gostom, jer je i on baš takav, »naporan gost« koji je volio dugo pregovarati s gostioničarom i mučiti ga, volio je otići u kuhinju i provjeriti, ispitati kakvoću kopuna, jelenjega hrpta i li lososa, dati da se iz podruma donesu butelje toga na sav glas hvaljenoga godišta i, nakon otvaranja boce, znao je dugo mirisati čep, zatim mrgodeći se, i ob ijesno i podcjenjivački, odbiti ponuđeno piće, naložiti da se otvori druga butelja i mrkim po gledom kušati sokove francuske ili južnotalijanske loze, te kapljice guste poput ulja i crvene kao krv, na kraju se milosrdno i nevoljko prikloniti nekima od ponuđenih sorti, potom se s vrha podrumskih stuba ili s vrata kuhinje osvrnuti te podignutim kažip rstom i strogim glasom zaprijetiti bez pogovora, upozoriti gostioničara neka pripazi da se kesten kojim će puniti pureća prsa prethodno mora prokuhati u mlijeku začinjenom vanilijom, a da burgundsko crno vino treba točno četrdeset minuta uoči gozbe početi ulijevati u slamom spleteni stakleni vrč i, tek nakon toga, volio je zauzeti mjesto za stolom, oholo i kratkovidno zažmiriti, pomalo umorno i zadovoljno se osvrnuti oko sebe u tom prostoru gdje ni pokućstvo, ni razmještaj, kao ni zidne slikari je nacionalnog ili općenitog ugođaja uopće ne zanimaju toga »napornoga gosta«, jer je najteže već ionako iza njega pa sada treba tek pripaziti da osoblje koje će ga posluživati uvijek bude udaljeno na dva koraka — dovoljno daleko da ne čuju povjerljivo došapnute riječi, a dovoljno blizu da spremno i bez odgađanja obavljaju svoje poslove. »Pregovaraju!« — pomislio je, jer ni taj strogi glas, a ni onaj drugi, onako ponizan i ljubazno šaptav, gostioničarov, još nije utihnuo. »Gost iz unutrašnjosti!« — razmišljao je. Sjeti o se da je kod Francesce te večeri ples, i to krabuljni, na koji je pozvano plemstvo iz okolice. O tome se balu već danima mnogo pričalo po gradu, baš kod svih krojača, postolara, kitničara, trgovaca sitnom galanterijom; svaka se mlada krojačka pomoćnica ponosno žalila kako pada s nogu od posla, pa je one svoje čipkaste košulje za večernji izlazak već treći dan uzaludno tražio, jer je pralja škrobila, prala i glačala samo za Francescin bal, i to samo plemenito i skupocjeno rublje. Grad se općenito popunio za tu veliku zabavu i pripremao za tu svetkovinu, sve u onom dobrom raspoloženju i razdražljivom uzbuđenju koje zrači među ljudima, djelujući na zagonetan i ishitren način čak i na one koji nisu izravni sudionici te vesele zgode... Po svemu sudeći, mnogi će nakon plesa prespavati u Jelenu; vrijeme je opako, u oluji su i onu toskansku gospu gotovo rastrgali vukovi, pa će se plemići iz okolice teško odlučiti da se u zoru nakon bala, sa svojim damama omotani u tople vreće za noge, na saonicama upute kroz zapuhe u planinska bespuća. »Vjerojatno će i taj naporni gost na bal« — pomislio je siguran u svoju intuiciju i neočekivano postao zavidan kao kad netko iznenada sazna da su ga iz nekakve zgode jednostavno isključili. I to ga je iznenadilo, dugo nije osjetio takvo nešto. U mladosti bi se tako uvrijedio kad bi odrasli mimo njega planirali nešto veličanstveno i zanimljivo. Slegnuo je ramenima i na trenutak samo osluškivao raspravu gostioničara i gosta, a zatim se okrenuo i povukao u svoju sobu. — Dakle nitko! — rekao je oštar, zapovjedni ton tamo dolje, u podnožju stuba. Odgovor se nije
čuo, pa mu se učinilo da vidi gostioničara kako se s obje ruke križa i zaklinje, savija čitavim tijelom i pridiže oči prema nebu kako bi ustvrdio da mu je želja gosta uvijek z apovijed. No glas ga je zadržao na pragu njegove sobe. Bio je to poznat glas, tako blisko i zastrašujuće poznat da bi ga čovjek mogao prepoznati već po naglasku zbog neke neizbježne veze. A to je za njega bila
magnetna igla i životni kompas koji nije mogao promašiti, pa je zato i sada trgnuo glavom, naćulio uši, širom otvorio oči i sav se napeo. Stajao je na vratima, jednom se rukom držeći za kvaku, napeta tijela, ozbiljna lica prožeta poštovanjem i pažnjom kao kad čovjek osluškuje svoj usud. U tom je času već znao da u tim koracima, koji su polako, promišljeno, ujednačenim batom napredovali stubu po stubu, postoji stanovita veza, da taj glas koji je dopirao iz dubine i bio još bezimen njemu donosi vrlo osobnu poruku i da se gost, taj »naporni gost«, u pravo
sprema k njemu, pa će se i njegov horoskop života još jedanput, ali svakako ne i zadnji put, za koju sekundu promijeniti. Zato je duboko udahnuo i uspravio se. Za trenutak mu je, kao i uvijek u takvim okolnostima, onako nagonski, što je bilo jače od razuma, na brzinu palo na
pamet da jurne u sobu, skoči kroz prozor, spusti se niz kišni oluk Jelena i utekne kako i dolikuje; da još iste večeri i unatoč snažnoj oluji dade petama vjetra. Jer jedino čega se bojao bio je upravo taj »poznati« glas koji mu se neumoljivo približavao po stubama u polumraku; jedino se bojao onoga »poznatoga« čime zrače te neke žene ili muškarci povezani s tim ženama, od čega mu nema spasa; i zato se u Toskani, onako gola poprsja borio na mjesečini u dvoboju, s jednim jedinim bode žom u ruci, i to protiv razjarena i mahnito ljubomornog starca koji je dobro i opako baratao mačem; zato je bio spreman skočiti s krova kuće ili se valjati po podovima usred kavanske tučnjave pa i protiv društvenih otpadnika; zaista se bojao samo toga »prepoznavanja« jer se u tome krio neki osjećaj koji ga je plašio — zato što je znao da svaki osjećaj, a posebno ovaj, označava vezivo, opaki uzao. Toga se istinski bojao. Zato mu je palo na pamet da uđe u sobu, uzme bodež i skoči kroz prozor. A istodobno je b io svjestan da od toga poznanstva neće moći pobjeći bez posljedica, da je to stupica koju ne može izbjeći bez ogrebotine. Zato je zastao na pragu, pomalo razbarušene vlasulje i naježen od straha i iščekivanja, s rukom na kvaki, pogledavajući preko ramena i oštrim pogledom pretražujući tamu. Čekao je tog čovjeka koji će mu se obratiti onim prepoznatljivim glasom. Prošlo je već osam sati. Koraci su zastali, umorno odahnuli na jed nom odmorištu. U tom trenutku u gostionici je nastao muk, i u točionici i u dvorani gdje su prekinuli s postavljanjem stolova i pribora, pa se u tišini moglo čuti kako vani sniježi , kao da su Bolzano i planine, sve one zabijeljene staze, rijeka i zvijezde, baš svi zadržali dah. »Uvijek je tišina kada čovjek susreće nešto sudbonosno« — pomislio je u tome trenutku i nasmiješio se na tu pomisao, zadovoljno, jer je, naposljetku, naposljetku, ipak bio, prije prije svega, pisac.
Prvi se probijao gostioničar, hodao pognuto i neprestance se osvrtao, mrmljao neka objašnjena i zavjete, dok mu se u ruci obilno dimila zapaljena svjetiljka. Na ćelavoj glavi imao je mekanu kapu od crvene tkanine u obliku vreće kakvu su nekoć nosili frigijski pastiri, a u novije doba vlasnici pariških i provincijskih svratišta te slobodni mislioci, kožna pregača napela mu se preko trbušine nadute poput mješine, jer je zacijelo dolazio iz podruma gdje je, po svojem ustaljenom običaju kojega se nikako nije mogao riješiti, petljao nešto oko sladora i jačine vina; odjeven u modru platnenu bluzu, kostim kakav nalaže njegov strukovni ceh, u toj se odori doimao uvijek spremnim za tajni obred nalik nižem poganskom svećeniku ovjenčanom krunom od luka na nekom drevnom i vječnom slavlju. Gostioničar je predvodio. Osvrtao se, gunđao i zaklinjao onako hinjeno skrušeno i pritom glumio smetenost kako to gospodu prima i poslužuje samo onaj tko već jasno vidi pred sobom sve ono što će za njima ostati sutradan, nakon što su ustali i napustili to mjesto — razrovanu sobu i postelju iz koje se izvuklo to poštovano tijelo, kabao s bačenom vodom od umivanja i posudu s ljudskim izlučevinama, pa i sve drugo što će ujutro u sobi svratišta ostati i za svakim na jotmjenijim čovjekom. Ulagivao mu se onim prikrivenim prezirom u kome su potajno siktala sva ona gostioničarska iskustva prikupljena tijekom pet desetljeća. Išao je tri stube ispred povorke kao prethodnica noću kada se u taj kraj slučajno zaputi kralj, p rinc od Condea, ili, ah da, grof od
Parme... Jer se za petama gostioničara uistinu kretala prava povorka: četvorica su štitila petoga, dvojica ispred njega, a dvojica iza njega, svi su iz pratnje držali u ruci visoko uzdignute peterokrake svijećnjake; bil i su to lakaji u crnim svilenim kapu tićima, kratkim hlačama do koljena i s bijelim vlasuljama, sa srebrnim lančićem oko vrata i u bundama od ovčje kože čiji su teški skuti nespretno i otežalo lebdjeli u hodu, s trorogim, plosnatim šeširima, - hodali su n aprijed ni natrag, ujednačenim, gotovo ukočenim korakom kao lutke ukočeno, ne gledajući ni naprijed u predstavama po sajmovima, koje pokreću povlačenjem konopca. Gost je koračao okružen svjetlima. Svaku bi stubu pažljivo razgledao prije nego što bi zakoračio na nju, stas mu je poput vela potpuno zaklonio tamnoljubičasti putnički plašt; sezao mu je gotovo do gležnja, bio je bez ikakva uresa, osim širokog ovratnika od dabrovi -ne. Oslanjao se na štap optočen srebrom dok se polako penjao stubama, a nakon svakog koraka pa žljivo bi doticao vrhom toga štapa rub sljedeće stube, kao da je prema tim koracima valjalo odlučivati, i to ne samo umom nego i srcem, naročito srcem koje je uistinu teško podnosilo uspinjanje po stubama. Povorka se kretala sporo u tako opsežnom i zamršenom obredu, kao što se kreću ljudi koji su takoreći izgubili pravo na slobodno kretanje pa su postali robovima svojega položaja, vanjskih znakova te hijerarhije, ali i svoje osobnosti i svojih ljudskih mogućnosti. »Pa da« — pomislio je stranac zbunjeno, pomalo ironično, a ipak i nehotično zadivljen, stojeći na poluotvorenim vratima svoje sobe — »nije on uzalud Lujev rođak, pripada kr vnoj lozi Debeloga!« Pa je malo ustuknuo, sklonio se u sjenu sobe, zastao na rubu praga i tako čekao, primivši se s obje o bje ru ke za dovratnik, oprezno pritajen u zaklonu vrata dok se grof od Parme penjao na kat.
Povorka je napokon stigla pa se rasporedila na zavoju hodnika, postrojivši se poput špalira; lakaji su visoko podizali višekrake svijećnjake čekajući da im gospodar preda hne. Razumije se da je prepoznao grofa od Parme još i prije nego što je s pratnjom stigao na kat; nije mu bilo potrebno ni da čuje njegov glas, znao je da je to on, jer je grof od Parme bio jedan od »znanaca«, jedan od onih s kojima čovjek ima nekakvu vezu za cijeli život. Prepoznao ga je mnogo prije nego što ga je ugledao, već u onom trenutku kada je Toskanka napustila njegovu sobu, vraćajući se u svoju nejasnu i neveselu službu, nekamo u stvarni život, k svojem tužnom i putovanjima sklonom mužu; prepoznao ga je kada su se saonice zaustavile pred ulazom, a gostioničar stao cviljeti i zaklinjati se. Malo njih zna stizati na taj način, a on je promatrao taj dolazak očima stručnjaka i s odobravanjem, pomalo kao gostioničar, vratar ili sluga, ali istodobno i kao vječni gost i čovjek koji zna dolaziti u velikom stilu, očima čovjeka iz struke, donekle svisoka, no i nehotice priznavajući vrsnoću i iskazujući iskreno divljenje jer je izvedba tog dolaska bila pravilna i do savršenstva razrađena, usklađena s osobom k oja se nije samo usputno podvrgavala obredima, jer je čak i ovdje, u ovoj sumnjivoj provincijskoj gostionici, tu među šišmišima, ta osoba bila svjesna važnosti položaja: doimalo se kao da je stigao u svoju palaču u Bologni, u svojim saonicama zasutima snijegom s čijih su odbojnika vis jele putem ulovljene lisice, vukovi i veprovi, ili kao da je došao u Pariz i zaputi o se u gostionicu gospodina Voisina ili Kod srebrnoga tornja, ili kao da su mu se kočije zaustavile pred vratima nekih sporednih krila ver sajske palače, na ulazu u Trianonski dvorac gdje Božanski Rođak s dvorskim ljepoticama održava cercle ili se igra lovice... Tako je pristigao grof od Parme u Jelen, nije došao nego »stigao«, nije se penjao stubama nego »uspinjao«, nije se zaustavio na katu nego se »pojavio«, a u svemu tome bilo je doista nečega od ukazanja, kao u sudbinskim vizijama. Uspravio se gost i očima pretraživao polutamu hodnika gdje su sva udubljenja odjednom bila osvijetljena, jer su lakaji treperave sjene rastjerali crvenkastim plamenom koji je isijavao iz
brojnih krakova na visoko podignutim svijećnjacima. Grof od Parme, Lujev rođak, baš je te godine navršio sedamdeset drugu godinu života. »Upravo toliko!« — pomislio je stranac hladno ga procjenjujući čim je ugledao tek pristigla muškarca. Nije se micao od dovratnika,
stajao je bez imalo poštovanja i nadasve napeto promatrao prizor, pridržavao se, a ipak se doimao nehajno, kao da je samo posve običan gost u nekom mračnom i ne baš osobito finom svratištu, negdje na putu, pa sada postaje posve slučajnim očevicem i nezainteresiranim, nijemim sudionikom pomalo pretjerano svečanog dolaska nekoga gosta.»On i ne zna drukčije!« — pomislio je i slegnuo ramenima. »I želi me zastrašiti!« — palo mu je na pamet, a pomisao koju je taj prizor u njemu budio neodoljivom snagom, podosta je godila njegovoj samosvijesti. »Tako ljudi ne dolaze u Jelen da bi unajmili sobu!« Sve je to bila istina, sve te
optužbe i slutnje koje se baš i nisu potpuno slagale sa stvarnošću; u tim dugim trenucima dok je grof od Parme pogledavao na hodnik kako bi zabačene glave i žmirkavim očima pronašao na pragu onoga koga je tražio, stranac je to znao svim svojim bićem. Usputnim bljeskom oka i sigurnim instinktom uočio je, a potom i s olakšanjem zaključio u sebi, da je grof od Parme stigao bez oružane pratnje, a prema svemu sudeći, ni on sam nije bio naoružan. Kao što je, uostalom, i sam njegov dolazak, uspinjanje i trenutak njegove pojave pred vratima odisao poštovanjem, a ne zastrašivanjem. U tome ka snoposlijepodnevnom ili ranovečernjem času —
jer se stranac nije najbolje snalazio u računanju vremena u toj zabiti — kada su se u palači pripremali za bal, na prilično veličanstvenu plesnu zabavu s mnoštvom uzvanika, što je već danima zaokupljalo misli svima u gradu i u o kolici, domaćin se, bez sumnje, neće bez razloga uputiti nekamo s tako sjajnom pratnjom, kao što zacijelo ne dolazi ni zato da bi na dva koraka od svoje palače zakupio smještaj u nekom sumnjivom svratištu! »Naravno, došao je k meni!« — pomislio je stranac i činilo mu se, sve u svemu, prilično laskavim da se netko tako važan zaputio k njemu, i to tako ceremonijalno. No znao je i to da su taj izlazak, povorka i obred
samo usputno njemu u čast, njemu koji je samo na proputovanju, stranac s kojim je grof od Parme prije nekoliko godina, jednoga sparnoga jutra modrog kao more, progovorio tek
nekoliko riječi pri rastanku na vratima grada Firence; znao je to već i zato što je svečano kretanje svijetom bio stalan i prirodan okvir posjetiteljeva života, ta je razmetlj ivost bila organska sastavnica njegova bića kao što je to i paunovu mužjaku ono raskošno repno perje koje neprestano vuče sa sobom i samo će ga rijetko, dok ga netko gleda, razviti u lepezu. Tako se i grof od Parme kretao posvuda i to već prilično dugo vre mena. A sada je mahnuo lakajima da se povuku ustranu. Prepoznao je lik koji se uspravno pripio uz dovratnik, podigao već uobičajenim pokretom, pomalo nemarno i onako usputno naočale na zlatnom lanc u oko vrata, prinio očima i tek tada se zagledao, žmirkajući i opušteno kao netko tko nije posve siguran da je pronašao ono što što je tražio. — To je on — rekao je potom kratko i zadovoljno. — Da, eccellenza — kazao je uslužno gostioničar. Razgovarali su o njemu kao o nekakvu predmetu. I ta ga je nepristranost uistinu zabavljala. Nije se micao, nije hrlio da pozdravi svojega gosta, nije
pao na koljena, a i zašto bi?... U tome je trenutku osjećao beskrajnu ravnodušnost, mješavinu nezainteresiranosti i oholosti prema svakoj svjetovnoj opasnosti. »Čemu sve to?« — pomislio je i slegnuo ramenima. — »Stari je došao da me potjera iz grada, možda će mi priprijetiti, ucjenjivati i pozvati da napustim grad jer će me inače sprovesti natrag u Mletke. A zbog čega?... Zar zbog Francesce? Doista, zašto već nisam odavno napustio ovaj jadni gradić s kojim me ništa ne veže? Od Menscha sam izmuzao sve što se izmusti dalo, novoj se potpori starca Bragadina na ovu adresu ionako ne mogu nadati, u profinjeno književno druženje ovdje se baš nitko i ne razumije, ugodan bademov okus poljupca male Tereze ionako već poznajem, Balbia batinama i helebardama progone noću razni ljubomorni mesarski pomoćnici, a i ljudi tako neznalački kartaju. Zašto sjedim tu već šesti, odnosno, koliko?... Pa da, već osmi dan? Odavno sam mogao biti u Münchenu. Sas ki je knez stigao tamo i navečer se već danima naveliko karta
faraon. A zašto sam onda ostao?...« Tako je bjesnio u sebi nijemo i nepomično dok su ga grof, gostioničar i lakaji pažljivo promatrali baš kao da gledaju u predmet koji je netko privremeno negdje zagubio i napokon su ga pronašli, makar potraga i nije bila temeljita, nego tek usputna; usto, ne radi se o nekom baš ugodnom, a možda čak ni pretjerano urednom predmetu, pa sada samo razmišljaju kako da ga dotaknu, vrhovima prstiju ili da ga zgrabe šakom, a možda ga samo krpom za brisanje prašine valja primiti s dva prsta za uho i odmah baciti kroz prozor... Zamislio se nad svim tim mogućnostima, a onda mu je, bez nekog prijelaza i uvoda, opet palo na pamet: »Naravno, Francesca!« I toga je trenutka s hvatio da je sve što se odigravalo bilo pravilno i dosljedno, nije počelo jučer, a zacijelo se neće sasvim završiti ni sljedeće noći, jer je jednom davno počelo nešto životno bitno između Francesce, grofa od Parme i njega, nekada davno, prije mnogo godina, a sad samo nastavljaju razgovor koji su jednom počeli, pa zato i nije krenuo dalje iz ovoga grada i zato sada stoji oči u oči s grofom od Parme koji zadihan i iscrpljen zuri u njega i kočoperi se pred svojim lakajima poput vojskovođe prije odlaska u boj. Tako je bahato stajao grof od Parme, a lakaji su se ukipili u špaliru dižući peterokrake svijećnjake. — Ej! — zavikao je stranac i zakoraknuo prema kićenoj skupini. — Ima li koga? Pitanje je bilo oštro, baš kao da je zamahnuo mačem, jer je bilo očito da je »nekoga« bilo, tako očito i nedvosmisleno kao što se ne može ne primijetiti planinu, rijeku, ili dvorac. Taj »netko« stajao je tamo naslonjen na svoj posrebreni štap za šetnju, na stranu nagnute sijede glave, a ta je glava bila nasađena tako pravilno i skladno iznad vitke figure i širokih ramena kao kakva vrhunska rezbarija, kao kugla bjelokosna na vrhu pomodna štapa od ebanovine. Bilo je nečega tokarenog u toj ćelavoj i jednoliko zaobljenoj glavi koju je oko zatiljka i sljepoočnica opasao vijenac tanke, svilenkaste i srebrnaste kose. Pitanje je bilo uvredljivo i drsko, jer je i slijepac
mogao naslutiti ako već nije vidio da je u Jelen stigao »netko« u koga se ne može baš tako žmirkavo i nemarno zuriti, ili odlutati pogledom mimo došljaka i njegove družine, ili mu samo ovlaš dobaciti: »Ej! Ima li koga?«... Na to su se lakaji stresli, a gostioničar od užasa už asa naglo pokrio usta rukom i prekrižio se. Jedino se došljak nije uvrijedio. Ko raknuo je naprijed, krenuo za glasom i pri jakom svjetlu svijeća moglo se vidjeti da su mu se na taj povik beskrvne, tanke i okrutne usne ugodno iznenađene nasmiješile. Pitanje mu se očigledno dopalo. — Ima, ja sam taj — rekao je tiho taj tihi i suhi, a ipak gipki starački glas. Govorio je tiho kao kad netko zna da svaka njegova riječ, pa i ona najtiša ima snagu i težinu. — Moram govoriti s tobom, Giacomo. Prošao je ispred lakaja i gostioničara, prošao ispred špalira prigodne tjelesne straže i pokretom ruke zapovjedio im da odu. — Saonice neka čekaju — kazao je i ukočenim se pog ledom zagledao u zrak, ne gledajući u one kojima zapovijeda. — Vi ćete čekati na dnu stubišta. Neka se nitko ne miče odande. A ti — iako ni mahanjem ruke ni pogledom nije pokazivao komu se tim tonom obraća, ipak su svi znali da govori gostioničaru — ti ćeš biti odgovoran da me nitko ne ometa. Dat ću znak kad ćemo biti gotovi. — Lakaji su bez riječi krenuli na njegovu zapovijed, iščezli sa svijećama na dnu stubišta, a nakon toga kao da se općenito i konačno spustila noć. Gostioničar je za njima silazio nervo zno i trapavo. A kad su ostali sami, prozborio je vrlo uljudno, lagano se naklonivši kao da razgovara s nekim bliskim prijateljem ili članom obitelji: — Mogu li te zamoliti da me nakratko uvedeš u svoju sobu? Neću ti dugo smetati. — Rekao je to gotovo molećivim glasom, no ipak onako svisoka i otmjeno naglašavajući pitanje, što je zapravo zazvučalo kao zapovijed koju se ne može zanemariti. Čuvši taj zahtjev, domaćin se jašnjega »Ej!« i onoga »Ima li koga!«. I kao da se pomirio s time gotovo zasramio zbog malopri jašnjega da je njegov posjetitelj doista »netko« i kao da zna da nikako neće moći izbjeći razgovor s njime, nijemo se naklonio i širom otvorio v rata, pa mu je tako u naklonu i jednom rukom pokazivao put, propuštajući gosta ispred sebe u sobu i zatvarajući za njim oba krila vrata. — Silno sam zahvalan — rekao je gost nakon što je sjeo na stolac s naslonom za ruke ispred
kamina koji je domaćin nijemim pokretom gurnuo pred njega. Svoje je tanašne, bijele i duge ruke, te beskrvne i plemenito mišićave staračke ruke pružao prema proplamsalom žaru i neko ih vrijeme nijemo grijao u onome blistavom svjetlu i mlačnom zraku. — Znaš, stube — rekao je prisno — teško podnosim stube, sve teže. Sedamdeset dvije, tvrda je to brojka, a čovjek polako nauči brojati. Drago mi je što se nisam uzalud penjao stubama, drago mi je što sam te našao kod kuće. — Obje je ruke blagim i smirenim pokretom prekrižio na prsima. — Slučajno — promrmljao je domaćin. — Nije slučajno — odgovorio je uljudno i odlučno. — Osam dana te promatraju za mene i znam za svaki tvoj korak. Znam i to da si poslijepodne bio kod kuće, primao posjetitelje, luđake koji dolaze po savjet. Ali ja, sinko, nisam k tebi došao po savjet. Rekao je to tako blago kao stariji prijatelj koji razumije sve ljudske slabosti i želi pomoći. To »sinko« zvučalo je zastrašujuće u onoj polumračnoj sobi, poput vrlo fine i prigušene prijetnje. Na tu se riječ domaćin uspravio, osjetio opasnost te bacio izvježban i instinktivan pogled prema bodežu i prozoru. — Kojim pravom — upitao je i, prekriživši ruke na prsima, prislonio se uz kamin — grof od Parme smije mene pratiti? — Po pravu samoobrane — reče grof jednostavno, gotovo ljubazno. — Znaš dobro, Giacomo, a ako to itko zna, ti bi kao mudar čovjek morao dobro znati da uz svjetovnu i službeni vlast na
svijetu postoji još jedna vrsta represivne vlasti. A doba u kojem živim, vrijeme koje mi je zasniježilo glavu i poharalo snagu ostavljajući pritom samo ostatke, daju mi pravo na samoobranu. Naš je vijek doba putovanja. U gradovima stranci na proputovanju jedan drugom prepuštaju kvaku, policija jedva stiže rješavati sve svoje poslove, Pariz javlja M ünchenu da se neki zanimljivi stranac zaputio iskušati sreću u starom gradu, Mleci javljaju Bolzanu da će jedan od njihovih najdarovitijih sinova na proputovanju zacijelo odsjesti u tome gradu. Moj me
položaj, pa i dob i rang obvezuju da moram biti oprezan prema svakovrsnoj prijetnji. Moji su ljudi okretni i pouzdani, najbolja njuškala u kraju služe meni, a ne policijskom kapetanu. Zahvaljujući njima, saznao sam za tvoj dolazak prije nego oni na policiji. Doduše, mogao bih saznati i drukčije, jer je glas o tebi stizao prije tebe i uznemirio duhove. Znaš li da je život ispod zasnježenih krovova postao nemirniji otkada si kročio na područje grada?... Či ni se da sa sobom nosiš gnjev, tvoja je poputbina ljudski bijes, što ga nosiš kao što trgovci u prtljazi nose kolekciju uzoraka platnene ili svilene robe. Jedna je kuća izgorjela, jedan je vinogradar u napadu ljubomore ovih dana ubio ženu, jedna je žena pobjegla od muža. Dakako, to nije tvoja izravna krivnja. No, vidiš, nemir je ipak u tebi, kao udar groma u oblaku. Kamo god da kreneš, pobuđuješ strast i gnjev. Kao što rekoh, glas o tebi stiže kao prethodnica. Ti si, sinko, danas slavan čovjek — rekao je s iskrenim odobravanjem. — Eccellenza pretjeruje — odgovorio je i nije se micao. — Ni najmanje — kazao je gost življe. — Nema potrebe za suvišnom skromnošću, nemaš pravo na takvo što. Slavan si čovjek, vijest o tvojem dolasku taknula je duše, a i meni je ja vljeno da si stigao što je bilo otprilike tako kao da je pariško operno kazalište došlo na gostovanje; da, stigao si, a u t ome je za ljude bilo nečega po drugljivo radosnog. Stigao si prije osam dana bez novčića. Glas o tvojem bijegu očarao je i uzburkao duše. I mene je obuzela znatiželja, poželio sam te vidjeti, prvi dan sam se bavio mišlju da ću ti dati znak, poslati poruku. No radije sam pričekao. Zašto je došao ovamo, pitao sam se. Naša je nagodba na snazi i konačna, to je naš sporazum koji smo skl opili na vratima Firence prije nego što sam njegovo tijelo predao ranarniku, a sudbinu povjerio svijetu. Jer on dobro zna, barem sam tako mislio, bez sumnje, on
zna tko sam ja i da svoju riječ nikada ne mogu povući ili promijeniti. Općenito uzevši, ne vjerujem mnogo u ljudska zavjetovanja i zaklinjanja, ljudske riječi lakše polete od paučine u bablje ljeto. Ali vjerujem u djela, a on vrlo dobro zna da su moje riječi isto što i djela i obećao
sam mu da ću ga dokrajčiti ako svoj pogled ikada više skrene prema Francesci. A sad je tu. Tako sam govorio u sebi, jer što je život kraći, to nam ostaje više vremena koje posvećujemo uspomenama i teorijama. Zna, pomislio sam, da se igra životom ako dođe ovamo, pa zašto je onda došao? Koji mu je cilj? Zar još voli groficu? Je li je ikada volio?... Teško pitanje. Nema na to odgovora čak ni on, jer nikada i nije upoznao ljubav; doduše, poznaje svakojake stvari koje nalikuju ljubavi, a neprestano se koleba između sumnjivih i bolnih zamki strasti i pustolovine. A Francesca, š to obojica znamo, nikada nije bila njegova. Proteklih bi mi godina, ponekad kad bih ostao sam, znalo pasti na pamet: šteta. Čudiš se?... Iznenađen sam što te to čudi. Postoji razdoblje u životu, a zahvaljujući mudroj ruci sudbine ja upravo proživljavam dan e i godine te dobi, kada padne sve što nas je zaklanjalo, i taština i sebičnost, i varljive ambicije i lažni strah, pa ne želimo više ništa, tek istinu i stvarnost, koliku god cijenu za njih plaćali. Zato sam pomislio da je šteta. Jer da mu je Francesca jednom, nekoć davno pripala, tada bi mi stradala taština, pa i samouvjerenost, možda bi patila i Francesca, no on bi bio daleko, ne bi se vraćao u Bolzano kamo ga je vodio put čim se uspio osloboditi tamnice i ja bih znao da je nešto, što je jednom davno počelo, prema ljudskim zakonima zaokruženo i završeno. Jer čovjek u dubokoj starosti to već svlada i to je otprilike sve što će do te dobi i naučiti i shvatiti, da se stvari medu ljudima ne mogu svršiti prije vremena, ali ni zauvijek ostaviti nesvršenima, - naime, postoji među ljudima stanovit red i zakonitost od čega se ne može pobjeći, niti to izbjeći; da, sinko, daleko je teže bježati od osjećaja koji nismo navrijeme riješili nego uteći noću brodskim ljestvama iz olovnih komora! To još ne možeš znati jer ti je duša drukčija, drukčiji su ti živci i duh. Ne očekujem da mi vjeruješ. Ja sam ti obećao samo to da ću te ubiti ako se još jedanput vratiš, usudiš li nam se približiti i podići pogled prema grofici. I vjeruješ li, shvaćaš li napokon, mudri doktore, t i koji po cijele dane za zvonke zlatnike dijeliš svoje savjete pro -stodušnima i ranjenima, vjeruješ li da nakon onoga što se odigralo među nama, točnije onoga što se nije ni dogodilo, na vijest koja te je preduhitrila, na dojavu koju su mi podastrela moja njuškala, na vijest o stvarnosti koja mi je dala do znanja da te je kobna privlačnost opet dovela ovamo, u blizinu našega života i doma, i možda si to učinio čak ne htijući, možda ne planirajući, i bez domišljatih smicalica, već si se samo podvrgavao jednom zakonu koji je moćan kao i onaj drugi koji propisuje putanju Mjeseca oko Zemlje, pa te je put najprije doveo ovamo, i vjeruješ li da me je ta vijest obradovala?... Da, Giacomo, osjećao sam radost i olakšanje. Shvaćaš li? — Ne shvaćam — rekao je znatiželj no. — Učinit ću baš sve da to shvatiš — odgovorio je spremno, zlokobno uljudan što uopće nije bilo umiru juće.— Obradovao sam se, no taj izraz i nije baš pogodan. Naš čudesni jezik što ga je poljupcem veliki ljubavnik, naš Dante, opet oživio i učinio sposobnim za literarni život, katkada previše izravno označava pojmove. Obradovao sam se, no to je previše općenito, ima u tom izrazu nešto obično što zvoni prilično svakodnevno, kao kad čovjek trlja ruke i ceri se. A ja nisam trljao ruke na vijest o tvoje m dolasku, kao što je posve sigurno da se nisam ni nacerio, reklo bi se da sam osjetio kako mi je srce jače zakucalo, a krv uzavrela, što izdaleka i nekako čudno podsjeća na radost, zacijelo i sliči tom osjećaju, jer ljudske emocije hrani ista duboka voda, bez obzira kakvim će se burnim valovima ili blagim mreškanjem javljati na površini. J'etais touche. Možda bih se tako mogao izraziti nešto preciznije, tom posuđenicom iz rječnika dvoboja bodežima ili emocionalnih bitaka, stručnim terminom čije ti je znače nje jednako dobro poznato kao i meni. Nešto me je dirnulo, i taj je izraz točniji, a, kao što čujem, ti si književnik, barem to tvoj pomoćnik i rizničar tajni širi po gradu, i zacijelo ćeš razumjeti, pa i cijeniti, značenje tih riječi. A vijest da si pisac — jer Bolzano je, sinko, mali grad pa ljudske slabosti neće u njemu dugo ostati tajnom — ugodno me iznenadila. Nikada nisam sumnjao u tvoj poziv, vjerovao sam da imaš vrlo osobito poslanje među ljudima no sve do trenutka dok
nisam saznao da si pisac, iskr eno govoreći nisam ni pomislio da je tu ulogu i zadaću moguće
dovesti u vezu s tvojom osobom; reklo bi se da sam te zamišljao kao stvaratelja kojega su sudbina i karakter zauvijek spojili sa sirovinom života, kao nekoga tko piše krvlju a ne tintom. Jer je u tvojoj vrsti bitna krv, a ne tinta, i nadam se, Giacomo, da i ti to znaš... — Vaša milost brzo sudi — rekao je oholo. — No umjetnik polako i teško upoznaje građu koju će jednom poželjeti oblikovati. — Tako je — odgovorio je grof iznenađujuće spremno i pomalo sumnjivo i pretjerano uslužno. — Oprosti! Ma, gdje mi je glava! Vidiš, starim! Baš sam zaboravio da stvaralački stvaralački genij, a njemu je umjetnik samo utjelovljenje i uobličavanje, ne bira, i zato svom odabranom ratniku posve po sve samovoljno gurne u ruke pero, dlijeto, kist ili dapače, kao što vidim, čak i mač. Sjeti se samo kako su veliki Buonarroti ili svestrani Leonardo, ti sinovi naših gradova — a i ti si jedan od njih — naizmjence baratali perom, oštricom i kistom; o da, Leonardo se u svojoj veličanstveno j i zastrašujućoj znatiželji prihvatio i skalpela, da bi noću i kriomice dopro i do tajne ljudskog tijela, a gradio je bordele i obrambene nasipe, kao što je Buonarotti, taj ljutiti i užasni polubog, pisao sonete i maljao kupole — makar, Giacomo, valja imati na umu kakve su to mazarije i kakve kupole - — projektirao svodove i grobnice, a pritom, kao da je to radio samo lijevom nogom, naslikao i Posljednji sud\ Kakva li umjetnika! Čovjeku se duša širi i srce zgrči kad se zagleda u takve mogućnosti, običnoga č ovjeka hvata nesvjestica pri pogledu na takve daljine! Da li tako doživljavaš svoj književnički rad?... Ah, sad već shvaćam, da, naravno. Dubok je to smisao, sinko, mnogo toga mi objašnjava, ta me riječ podsjeća na moju domovinu i rod kojemu i ti pripadaš na svoj način, onako kako si to vrlo dobro rastumačio svojemu tajniku koji svaku tvoju riječ vjerno pronosi po gradu; da, ti si pisac koji svoje pero naizmjence umače u krv i tintu, iako bi zasad, ako treba suditi prema dovršenim djelima, neupućeni bili sp remni zaključiti da ti svoja djela uglavnom ispisuješ ubojitim sredstvima i krvl ju! Ne protivi se! Tko bi bolje razumio tvoju vrstu od mene čiji su preci mačem i krvlju stvarali remek -djela, kao što smo se, uostalom, i nas dvojica suočili s mačem u ruc i usred jednog neispisanog, a u svojoj strukturi ipak savršenog razgovora, koji smo tada, u tom trenutku obasjanom mjesečinom, smatrali završenim, zauvijek okončanim. No sada već shvaćam da ga nismo završili — rekao je to dvojbenim zadovoljstvom. — Dakle, ti si pisac. Pisac koji obilazi svijet i skuplja gradu za svoja djela! — Marljivo je kimao glavom, takoreći s oduševljenjem i odobravanjem, u nekom ulagivačkom zanosu, kao da djetinjasto, ali i starački radosno napokon shvaća međusobne odnose i kao da dois ta vjeruje da je ovaj čovjek, za kojim je tragao, istinski pisac, pa ga to neobično otkriće ispunjava posve iznimnim divljenjem i veseljem. — I upravo završavaš svoje godine hodočašća! To su važne godine, o da... nekoć davno i ja sam... dakako, nemam pravo na usporedbe jer nisam stvorio nikakvo djelo, čak ni na neki svoj način, jer moje je djelo samo život koji sam proživio i koji sam morao provesti prema pravilima, propisima i zakonima, i koji sam, nažalost, već gotovo doveo do kraja. Kao što rekoh, već sam sa m gotovo na kraju života, pa te zato molim, sinko, nemoj me prezirati zbog takve sitničavosti oko pravoga smisla; jer, već sam i sam naučio da se riječima, gdje god je to moguće, u životu valja služiti posve točno ako želimo da one poprime svoju stvarnu v rijednost. Rekoh, već sam gotovo na kraju, i zato jer se ja, kao što vidiš, makar nisam pisac, borim s riječima, i dok sjedim sučelice tebi, tebi kao piscu, odjednom postajem svjestan svoje nemoći i teškoća, teškoća u nalaženju pravih riječi, a ništa nije mučnije nego izraziti se tako da nas ne shvate pogrešno, napose kada je govornik svjes tan da su riječi konačne, a iza rečenice mu stoji sama smrt. Hoću reći prava smrt, tvoja ili moja — rekao je tiho i mirno.
A kada nije čuo nikakav odgovor, nagnuo je glavu ustranu i zagledao se u crvenkasto-crni žar, a onda je glavom lagano mahao lijevo-desno kao da se nečega prisjeća i tomu se čudi.
— Nije to prijetnja, Giacomo — počeo je ponovo nešto dubljim glasom, no još uvijek u vrlo prijateljskom tonu. — Među nama više nema mjesta prijetnjama. Samo bih volio da me razumiješ. Zato sam rekao da sam gotovo na kraju. Govorio sam o smrti u doslovnom i izravnom značenju te riječi, a kada prizivam njezin mračni smisao, ne želim uživati samo u općenitoj i filozofskoj ljepoti toga pojma. Govorio sam ti o našoj vlastitoj, nezaobilaznoj smrti koja nam izravno prijeti ako se nekako, bez ikakvih opsjena, ne uspijemo dogovoriti. Jer, kao
što vidiš, više ne želim napadati, a ne želim samo zato što se među ljudima napadom ionako ništa ne može riješiti. Čovjek sve saznaje tek naknadno. Nikada nakon napada ne dolazi rješenje, a i obrana je konačno rješenje samo onda kada će se time zaštititi nešto smisleno i pravedno; dakle, ne samo ognjem i mačem, ili divotom strasti, već mudrim i razumnim postupkom. Koliko si sada star? Uskoro ulaziš u četrdesetu?... Lijepa dob za književnika, o da, Giacomo, to je pravo vrijeme, kažem ti to bez zavisti, reklo bi se glasom sjećanja i sjete, jer nije istina da na izmaku života želimo vratiti izgublje no vrijeme,- no je li vrijeme doista iščezlo? Je li izgubljeno? Molim te, ispravi moje nezna lačke riječi, ti si ipak pisac! Je li se izgubilo ono što je nekoć postojalo i što ljudi lakom, lažno sentimentalnom i, općenito, krivom riječju nazivaju dob a iznad kojeg a se gubitkom, a to je mladost koja je utekla poput poljskog zeca, to je muško doba jednoga dana počelo smrkavati, ukratko, vrijeme koje nam se dogodilo i koje smo doista imali, gotovo kao posjed nekakva predmeta ili osobe. o sobe. Ne, proteklo je vrijeme stvarnost, pa nemamo
zašto plakati zbog toga što je prohujalo; jedino budućnost mogu promatrati neodređenih osjećaja i u stanovitom uzbuđenju, i to uzbuđenju koje pomalo nalikuje žaljenju; oh da, budućnost, koliko god ona u mojoj dobi bila dvojbena i smiješna! Ipak, više ne čeznem za prošlim vremenima, jer su bila potpuna i bogata. Ne čeznem za svojom mladošću koja je obilovala krivim pojmovima i netočnim izričajima, dirljivim i nježnim, uzvišenim i zbrkanim, adolescentskim i nezrelim zabludama srca i razuma,- zadovoljno promatram iščezle, zlatnim sjajem okupane predjele muške dobi, ni za čime ne čeznem, ni za čime što je prošlo. Ništa nije tako opasno kao podsvjesno i lažno samosažaljenje, to vrelo svake bolesti i ljudske nesreće, koje je i inače istoznačnica za glupost, taj zajednički zdenac svake ljudske nevolje. Š to je bilo bilo je; dapače, i još uvijek jest, jer život ima svoje čudesne načine očuvanja koji su složeniji i od davnih istočnjačkih mumificiranjai u gazi i od prepariranja životinja u naše vrij eme,- tako je i život za mene spasio prošlost koja je bogata i zrači zasićenošću zbog tolikog bogatstva. No mene, sinko, zanima samo budućnost — rekao je vrlo glasno kao da uzvikuje. — To zacijelo razumiješ, pa ti si pisac! Očigledno nije očekivao odgovor. A u tonu kojim je uporno ponavljao riječ »pisac« nije se zamjećivala ni sjenka nekakve podrugljivosti. O tome da stranac, istodobno i pisac, upravo završava svoje godine hodočašća te da prikuplja građu za svoje buduće djelo koje će jednom napisati — primjerice, i ovdje u Bolzanu gdje živi grof od Parme s groficom — govorio je kao da se to samo po sebi razumije, kao da je to prir odno, kao da se on slaže s takvim tumačenjem stvari i s takvim ponašanjem, govorio je velikodušno, kao kad netko na krabuljnom plesu šapne susjedu, uljudno mu namignuvši: »Prepoznajem te, no ništa neću reći, govori slobodno.« No u stvarnosti je ovdje domaćin šutio, a pričao je i pričao samo on, gost. Nakon kratke šutnje on reče: — Mene zanima budućnost, jer život još nije stigao sasvim do kraja. I ja volim završene i zaokružene priče, ne volite to samo vi pjesnici, takav je svijet, takva je ljudska priroda, i pjesnik, a i čitatelj zahtijeva da priča jednom doista završi, baš kao što i dolikuje, prema svim vanjskim pravilima i unutarnjim zakonitostima, da se nakon rečenice stavi točka, kao što se stavlja točka na slovo »i«. Drukčije neće proći. Zato ću još jedanput izgovoriti one riječi, kao da one mogu išta pomoći u priči o nama dvojici: već sam gotovo pri kraju. Nešto se još mora izreći
i riješiti prije nego što se završi ova priča koja je samo jedna od stotina milijuna drugih ljudskih priča, a pritom je tako obična pripovijest za kakvu u tvom djelu, ako ga jednom napišeš, to jest, kada napokon prikupiš dovoljno građe, zacijelo i neće biti mjesta, no nas dvojicu, ili možda i čak nas troje, prije svega zanima ono što je osmišljeno i ispisano prije nas, ta priča koju su ljudi stvarali perom i mačem zanima nas više i od posjeta božanskoga pjesnika paklu. Ostat ćemo na zemlji, jer je i ovdje prilično zanimljivo, barem za nas. A da bi rečenica bila zaokružena i da se stavi točka na »i«, mora se pronaći rješenje i završetak, svršetak priče o nama dvojici ili nas troje, a to može biti bezrazložno sumorno i tužno, ali i ljudski vedro i smisleno; no to već, kao i svaki svršetak priče, ovisi o tebi, o piscu. Vidiš, došao sam k tebi u krivo vrijeme kada patim od upale zglobova i zato se nakon zalaska sunca nerado mičem iz svoje sobe gdje me tješe moje navike i peć. Ne bih ni dolazio da nije sti gao trenutak kada sam to uistinu morao, jer nam se u starosti, kada naše kosti zaškripe od trošnosti, zlih riječi i loših iskustava, a to mi moraš vjerovati, ipak razvije osjećaj za vrijeme, ne ka mudra učinkovitost, istanča nost i razumijevanje koje će nas uputiti dokada se može čekati, a kada se, nažalost, ipak mora djelovati... Došao sam zato jer je upravo sada taj pravi trenutak. Zato sam došao baš sada kada se u mojem domu priprema slavlje, lakaji postavljaju stol, glazbenici ugađaju glazbala, ukućani se maskiraju i sve se odvija lijepo, prema pravilima igre i životnih radosti, i ne poričem da mi je to baš po volji, jer mi nije ništa draže nego iza maske skriven u nekom kutku promatrati bezumno i uzavrelo slavlje. Moram se uskoro vratiti, jer se j oš prije večerašnjeg događaja moram presvući. Zanima li te, Giacomo, kakva će mi biti maska?... Ako večeras dođeš k nama — a ja se nadam da ćeš doći, pa stoga ove riječi shvati kao zakašnjelu pozivnicu — sigurno ćeš me prepoznati po prilično jedinstvenoj m aski, premda priznajem ne posve izvornoj; zamisao sam posudio iz jedne knjige, jednog igrokaza u stihovima koji nisu napisali na našem ljupkom jeziku ili na srodnim izričajima, nego na jeziku Britanaca, naših smrknutijih i zapadnijih rođaka. Knjigu sam otkrio prije nekolik o godina u knjižnici mojega cousina u Marlyu i ne poričem da me je pripovijest uistinu iznenadila, premda sam autorovo ime posve zaboravio,-znam samo da je nekada davno bio komedijant i lakrdijaš u malenom Londonu, još u doba naše daleke i provincijske cousine, opako ružne i muškobanjaste vještice Elizabete. Da ne duljim, večeras ću
navući magareću glavu. Sviđa li ti se zamisao? Moraš znati da u kazališnom komadu magareću glavu ima junak kojega će prigrliti glavna junakinja, kraljica mladosti, stanovita Titanija, i to baš ona, oličenje ljepote i vječne mladosti, koja će tu magareću glavu ljubiti u vrućem zanosu i s toliko slijepe strasti, jer je to jedini smisao ljubavi. Zato ću večeras i ja navući magareću glavu — možda u posve opravda noj nadi — jer želim da se svijet smije meni bezimenom i pod maskom, želim prvi put u životu svojim magarećim ušima čuti grohot maskiranog mnoštva. Bit će to sjajna buka, zar ne? U mojoj palači, na vrhuncu mojega života, prije nego što se rečenica završi i prije nego što se točka stavi na »i«. — Govorio je povišenim glasom i uljudno, no u glasu mu je odzvanjalo nešto nalik prvom srazu mačeva kada se sudare i zazveče oštrice. — Jer želim čuti kako me ismijavaju, kako se smiju zaljubljeniku s magarećom glavom u njegovoj vlastitoj palači. Zašto? Zato, Giacomo, što je sazrio trenutak, vrijeme je, stigao je čas koji se nije žurio, ali nije ni uranio, nego je pokucao točno kada treba, unatoč svojoj čudnovatoj prirodi. Da, stigao je trenutak kada moram navući magareću glavu kao što to i dolikuje zaljubljenom čovjeku poput mene, a navući ću je jer mi se u mojem položaju, dok biram medu životinjskim glavama, ona čini najsimpatičnijom i najmanje smiješnom; naime, lako je moguće da bih se do jutra mogao okititi i drukčijom, recimo višekrakim rogatim uresom jelenje glave, kao što to kazuje i poučava jedna podrugljiva i zlobna riječ pučkoga govora, iako nikada nisam baš dobro shvatio što bi to trebalo značiti. Doista, zašto se nevoljenog i prevarenog muža naziva rogonjom?... Možda bi mi to ti, kao jezični znalac i pisac, mogao objasniti.
Čekao je strpljivo, čvrsto sklopljenih ruku, žmirkajući, malo se nagnuvši naprijed na stolcu s naslonom za ruke kao da ga istinski zanima to jezično pitanje, tumačenje toga samovoljnoga i zlobnoga izraza iz pučkog jezika. Domaćin je slegnuo ramenima. — Ne znam — rekao je hladno i mirno. — Pučki ih jezik zove rogonjama. Pitat ću gospodina Voltairea, ako me put nan ese prema njegovoj kući u Ferneyu, pa ću vam, s vašim dopuštenjem, napisati njegov odgovor. — Voltaire — rekao je posjetitelj zaneseno. — Sjajna zamisao! Da, pitaj njega zašto pučki jezik glavu prevarena muža kiti rogovima, pa mi svakako javi! No zar misliš da bi Voltaire, koji se savršeno razumije u tajne jezika, u Ferneyu spozna o smisao te riječi iz iskustva u svom životu?... Hladan je to duh, žari poput potkožnog čira, poput tamnocrvena granata koji zasljepljuje, ali je tako hladan. Priznajem, imao sam u tebe više povjerenja, nešto mi je govorilo da bolje poznaješ taj pojam... — Eccelenza se šali — rekao je domaćin. — Drago mi je što ste me počastili svojom pošalicom. Ali osjećam da bih morao odgovoriti na pitanje koje još niste ni izrekli. — Je li doista moguće, Giacomo, da još nisam izrekao to pitanje? — upitao je posjetitelj začuđeno. — Jesam li se toliko prevario?... Zar je moguće da sve do sada nisi shvatio zašto sam ovdje i što te želim pitati, nakon svega što se među nama dogodilo ili nije dogodilo? Jer, kao što vidiš, djelo nije sve, čak je toliko malo bitno da ja ne bih sjedio ovdje u ovaj kasni sat, što je za mene svakako nezdravo i nezgodno, da ti tada nisi samo govorio nego da si i djelovao. No
sada sam morao doći, a time sam već gotovo izgovorio i pitanje na koje ti više i nećeš moći dati verbalni odgovor. Ponavljam, Giacomo, nisam stigao ni sekundu ranije nego što sam morao, jer imam s tobom neodgodiv posao. Neodgodiv i konačan. Donio sam ti pismo, iako njegov autor zacijelo nije baš tako zamislio poštara, i priznajem, uloga nije nimalo zahvalna, nije me čak ni dostojna, jer sam samo jednom u životu nosio ljubavno pismo, a i ono je bilo od jedne kraljice upućeno jednom kralju. Nisam baš neki profesionalni postillon d'amour , ne sviđa mi se podla domišljatost svodnika, a možeš mi vjerovati da ne volim ni onu žarku i og avnu spretnost i okretnost koja je već ustaljena u prikrivenoj službi ljudskih osjećaja. Ipak sam ti osobno donio to pismo, dakako grofičino, koje je napisala odmah nakon levera, kada sam je ostavio samu i povukao se da se pozabavim svojim knjigama. Nije to dugo pismo, jer veliki pisci i zaljubljene
žene pišu kratko, uvijek samo najnužnije riječi, a to ti kao pisac i uvježban ljubavnik posve sigurno znaš. Ne, grofica uopće nije računala s tim da ću joj ja biti poštar i sada vjerojatno misli da se pismo zagubilo, a ona tako nestrpljivo očekuje odgovor kao što znaju čekati samo zaljubljeni koji vjeruju da svojom snažnom i slijepom voljom mogu promijeniti zakone vremena i prostora; o da, ponekad vjeruju da mogu zavladati vječnim zbivanjima, zavladati i životom i smrti! A možda to i ne vjeruju baš bez razloga! Naime, sada kada se osvrnem na prošlost koja je minula i gledam samo u budućnost koja još uvijek uvijek pripada meni i koja koja je samo u vremenu po mjeri pješčanog sata kraća od protekloga vremena, no sadržajno može biti mnogo više nego što je prošlost ikada bila; čudan je to element, element života, vrijeme koje se ne može mjeriti samim vremenom, a već su tvoji antički kolege po peru rekli da trenutak koji je potpun može biti nešto mnogo više, a i trajnije od sadržajno nepotpunih desetljeća i godina. Zato sada, kada sam izrekao svoje pitanje koje je ujedno i molba, a istina jasna i vrlo, vrlo određena, nikako se ne mogu dovoljno načuditi zaslijepljenosti zaljubljenih koji vjeruju da bezumni osjećaji pokreću brda, zaustavljaju vrijeme ili nešto slično. Svaki je zaljubljenik pomalo Jošua koji će, u borbi na život i smrt, na trenutak zaustaviti sunce na njegovoj putanji, uplesti se u svjetski poredak i tako iščekivati pobjedu — i nužno spoznati poraz. Sada kada moram gledati naprijed — a ne moram baš ni daleko gledati, ni naprezati vid, jer čak i svojim slabašnim očima mogu obuhvatiti tu neznatnu udaljenost koja je samo po
zemaljskim mjerama beznačajna, a u svijetu strasti i ljubavi bezvremenska i nepregledna — tada shvaćam silovito htijenje zaljubljenih, pa i sam povjerujem da se ovim mirisnim pisamcem, s pomalo nesavršenim pravopisom — molim te, pišče, čitaj ga obzirno, s tim osjećajem koji je i nejasan i krajnje djetinjast — kao metalnom polugom može pomaknuti i poništiti red u svemiru i nakratko, svakako razmjerno vječnosti, doista zavladati životom i smrti. I sada kada moram dati odgovor na jedno pitanje života — jer u ovom trenutku, Giacomo, obojica pitamo i obojica odgovaramo, čudan je to ispit kada su svi istodobno i učitelji i učenici — sada kada život, kao kakvu zahrđalu pušku kremenjaču još jedanput moram napuniti streljivom snage duha, a zatim još jedanput u životu naciljati sigurnom rukom, rukom koja se ne trese, očima koje se neće zamutiti i neće promašiti cilj, sada sam doista počeo vjerovati da postoji sila, jedna jedina sila koja vlada izvan svih zakona, izvan vremena i
gravitacije. A ta je sila ljubav. Ne strast, Giacomo. Oprosti, što nastojim ispraviti temeljni zakon i neizmjerna iskustva tvojega života. Nije to strast, zlosretni lovce, ribolovce, pišče i istraživaču, ti koji uvečer u svoju postelju odvlačiš topao plijen, zadihan od uzburkane krvi i uzbuđenja, tu ili tamo, bilo gdje u svijetu,- nije to ni glad koja oštri zube i vreba iz zasjede na plijen pos vuda gdje sanjarenja i čežnje, iščekivanje i osama zamišljeno čekaju osloboditelja, - nije to ni kartaška spretnost i prepredena ratnička vještina koja se brodskim ljestvama i naoružana neustrašivim riječima prikrada ispod balkona usnule čednosti; nije to ni znatiželja tuge i zastrašujuće samoće koja potiče na drski pothvat. Govorim ti o ljubavi, Giacomo, koja će svaki život jednom dovesti u kušnju/čak i onako tužan, grabežljiv i životinjski proždrljiv kao što je tvoj; pa nisi ti bez razloga dolazio onda prije mnogo godina u Pistoiju nisi bez razloga ni
pobjegao odande, nisi posve nedužan, kao što nisi ni kriv što je ljubav i tebe jednom dovela u kušnju. Tada sam te otjerao oštricom svojega mača — kakva ludost! Mogao si mirno uzviknuti: »Budalo stara, mahnito zaljubljeni starce, zar vjeruješ da se ikada u ledu i ognju čeličio mletački bodež, da su u Damasku ikada lijevali i kovali oštricu koja će dohvatiti, sasjeći i zatrti ljubav?...« To bi ti pitanje bilo na mjestu, iako sentimentalno, pomalo čak i retoričko, dapače, pjesničko, no u praktičnom životu posve ispravno. Zato više ne dolazim k tebi sa šiljastim mačem, a ni s naoštrenim bodežom, došao sam naoružan drukčijim oružjem, Giacomo. — Čime naoružan? — Naoružan razumom. — Ali ono je u dvoboju osjećaja prilično slabašno i neravnopravno, gospodaru moj. — Ne uvijek. Čudim se da to kažeš upravo ti. Jer, to je jedino pravo oružje, Giacomo. Govorim o svom razumu i ne namjeravam se prepirati ni sklapati nagodbe, ne kanim čak ni nekoga uvjeravati. Nisam došao moljakati, a ponavljam, ni prijetiti. Došao sam zaključiti nešto i pitati, a imam sve razloge da u svom položaju, koji je istodobno i jadan i opasan, povjerujem kako je to hladno i blistavo oružje, razum, jače od prijeteće razmetljivosti osjećaja. Groficu i tebe, sinko, dodirnula je ljubav. To sam utvrdio, to ne objašnjavam. Vrlo dobro znaš da nikoga ne volimo zbog njegovih vrlina, o da, nekoć sam mislio da sve ono potlačeno, nepotpuno i svojeglavo volimo više od vrline, no poslije sam stario i učio, a sada već znam da nekoga ne volimo manje zbog njegovih grijeha i promašaja, nego što bismo ga voljeli zbog njegove ljepote, dobrote ili vrlina. No to će čovjek shvatiti tek na kraju, kada od mudrosti i iskustva i nema mnogo koristi. Gorka je to pouka, oh da, u njoj nema nimalo utjehe ili privlačnosti, a moramo se pomiriti s time da nekoga ljubimo bez obzira na njegove osobine, ne zato što je lijep, koliko god to bilo specifično, čak ni zato što je ružan, grbav i siromašan, nego zato što ga jednostavno volimo; jer u svijetu djeluje neka sila kojoj ne možemo pojmiti istinski smisao, izražava se slučajno i hirovito kako bi se svijet u svojem vječnom kruženju stalno obnavljao, pa već prema svojim, za nas nedokučivim pravilima, ona zastrašujućom energijom dotiče i duše i
živčane stanice, potiče rad žlijezda, zamućuje blistave umove. Grofica i ti zaljubljeni ste, iako je odabir para doista čudnovat i neshvatljiv, no toj će se pojavi čuditi samo netko neupućen, netko tko ne zna da među ljudima ne postoji nemoguće. Među životinjama se dosljednije slijede pravila igre, nisam još čuo za ljubav pume i žirafe ili nešto slično, jer životinje ostaju unutar svoje vrste i utvrđenih razgraničenja. Oprosti, nisam te htio vrijeđati. Prije bih sebe mogao uvrijediti takvim poredbama! Ne, životinje su dosljednije, pa zato postojimo mi, ljudi, a mi smo veličanstveni i u svojoj bijedi, pa po vređujemo tajnu silu čak i onda kada ne znamo odgonetnuti njezine prave namjere i mirimo se s činjenicama koje nemaju objašnjenja. Grofica te voli, a to je tako čudesno kao da blistavo bistro praskozorje ljubi olujnu noć, tek toliko da se oslobodim tih usporedbi iz životinjskoga svijeta koje me danas, kada se pripremam za večernju zabavu, za bal na kojem ću nositi magareću glavu, nekako osobito silovito opsjedaju; kao što i ti voliš groficu, što je gotovo još čudesnije, jer tako poričeš svoj značaj. Znaš i sam da je taj osjećaj pobuna protiv zakona života na tvoj način. I zato bježiš tako plaho samo pred tim osjećajem. U tamnici si bio gladan i žedan, šakama si lupao o željezna vrata, tresao čelične rešetke na prozoru, bacao se od nemoćne gorčine po truloj slamarici, proklinjao svijet koji ti otima životne mijene, a istodobno, u osami na prljavom ležaju, iza rešetaka i željeznih vrata, sam sa svojim uspomenama u onom drugom zatočeništvu koje je okrutnije od tamnice Svete inkvizicije, znao si da je zatvor zapravo spas, jer si izgarao od čežnje, a tamo nisi morao zakoračiti na grotesknu i zastrašujuću lomaču ljubavi, znao si da ti zatvor donekle pruža zaklon od tebe samoga i od jednog osjećaja koji te uništava i obara na tlo, koji je za tebe pomalo isto što i smrt, kao i svaki osjećaj koji će lakomislene i slobodne duše ispuniti odgovornošću... Dotakla te je ljubav kada si sreo groficu koja je u to vrij eme bila samo Francesca; u njezinu te je
blizinu dovela ljubav, a ne uspomena na pustolovinu koja je pošla po zlu. Kakva je vaša ljubav? Mnogo sam razmišljao o tome. Imao sam vremena... Dugo si vjerovao, tada u Pistoiji, a i poslije, u Mlecima i u tamnici, kada je Francesca već bila gospodaricom Parme, da je i ona samo jedna pustolovina u nizu, pustolovina koja nije ispala kako treba, pustolovina u kojoj si
bio ponešto obzirniji. No, vidiš, obziri uvijek bude sumnju. Ti nisi obziran, Giacomo, jer ćeš ti spokojno spavati i u času kad će napuštena žena od plahti iz vašega ljubavnoga gnijezda isplesti uže i njime se objesiti pred vratima tvojega stana, a ti ćeš nato samo uzviknuti: »Zaboga!« i s negodovanjem zavrtjeti glavom. Takav si ti. Tvoja ljubav i način kako se vrtiš oko žene, pogled koji ćeš uputiti za nekom ženskom rukom, ramenima ili poprsjem, sve to nije baš ljudski. Vidio sam te jednom, prije mnogo godina u Bo logni, u tamošnjem kazalištu, a još se nismo ni poznavali, nisi poznavao ni Francescu; tada je mogla imati jedva dvanaest godina i
nitko osim mene nije ju poznavao, samo sam ja znao za nju, kao što čovjek zna za rijetke primjerke biljaka u stakleniku koji se uzgajaju u umjetnoj klimi i tajno, da bi jednoga dana
procvali na golemo čuđenje svijeta... Ništa nisi znao o Francesci, a ni o meni, i ušao si u bolonjsko kazalište gdje su šaptali tvoje ime, - ušao si izvrsno, bolje od glumaca, stao u prvi red leđima okrenut pozornici, lornjon si podigao visoko i osvrtao si se oko sebe. Tada sam te dobro pogledao. Tvoje ime i priču o tebi šaptali su posvuda po ložama. Nisi lijep čovjek, a da te malo počastim, reći ću ti da nisi ni onaj prezreni beau koji poput bludnika nosi ugodne crte,- lice ti je sirovo i čudno, kako bih rekao, muškaračko, o da, ali ne baš u ljudskom značenju te riječi. Ne bih te želio povrijediti, no lice ti doista nije humano. Ili je moguće da je baš to ono pravo lice, da ga je baš takvim zamislio Stvoritelj, pa su poslije tijekom vremena, razdoblja, ideologije i mode stvarali i mijenjali izvorni ideal? Nos ti je golem, usta čvrsta, stas zdepast, ruke su ti četvrtaste i tupe , to nisu rekviziti jednoga beaua, zasigurno nisu. Govorim ti to iz uljudnosti. U tvojem licu, Giacomo, ima nečega neljudskog i morao sam najprije razumjeti tvoje lic e, da bih nakon toga razumio Francescu i vašu ljubav. Nemoj me krivo shvatiti, kad kažem neljudsko, to
znači da nije ni ljudsko ni životinjsko, već neko prijelazno biće između čovjeka i zvijeri, nekakvo nepravilno djelo. U radionici gdje se spajaju sastav ni dijelovi ljudskoga bića zacijelo su imali
nekakav plan s tobom. Proizveli su te kao spoj čovjeka i opasne zvijeri, no nadam se da čuješ po mojem tonu kako to kažem s odobravanjem. Stajao si tamo u kazalištu naslonjen na ogradu jevnuo. Pogledavao si u žene držeći lornjon u ruci, a žene su orkestralnog prostora i zi jevnuo. neskrivenom znatiželjom gledale u tebe ; muškarci su pak pratili tvoje pokrete i vrebali oštre poglede žena, no ti si u toj napetosti i nijemoj uzbuđenosti samo zijevnuo, pokazao sva svoja trideset dva zuba, te žute kljove. Jako si zijevnuo, vrlo opasno. Neko sam vrijeme u Firenci, u narančinom gaju svoje palače, držao mlade lavove uz prilično vremešnog leop arda, i tada sam se sjetio zijevanja te opasne zvijeri na zalasku njezinih snaga, zvijeri koja je na kraju ipak
požderala arapskog dresera; samo je ta plemenita zvijer mogla tako bez uvoda i priprema, zastrašujućom dosadom i neočekivano ravnodušno zijevnuti na svijet koji ju je zatočio. Tada sam pomislio da ću ti baciti mrežu oko vrata i harpunom probosti prsa ako te ikada zateknem u blizini žene koja se i meni sviđa. Zato se uopće nisam začudio kada sam te tri godine kasnije zatekao u Pistoiji, pokraj oronuloga zida u perivoju p erivoju dok si drvenom šibom s pozlaćenim šiljkom Francesci dobacivao šarene obruče, a ona ih spretno hvatala. Što li sam tada pomislio? Samo to da, naravno, nije ni moglo biti drukčije. A sad sam ti, evo, donio Francescino pismo. Polaganim i mirnim pokretom izvukao je iz unutrašnjeg džepa krznenoga ogrtača usko, više puta savinuto pisamce i podignuo ga uvis:
— Rekoh, čitaj ga što se pravopisa tiče vrlo obzirno, ona je tek nedavno naučila pisati u Parmi od nekog putujućeg pjesnika kojega su kastrirali Mauri; ja sam ga otkupio iz ropstva jer je njegov otac kod mene bio vrtlar , a i inače mi se sviđaju pjesnici. Čini se da je pisala uzrujano i u žurbi, a velika i mala slova moja jadna ženica ne razlikuje baš najbolje; mogu zamisliti kako je usijane glave i drhtavim prstima grebla po ovom zamrljanom pergamentu koji joj je, zajedno s pisaćim priborom, tko zna gdje, pribavila njezina družbenica i pouzdanica, ona sta ra Veronika koju smo doveli sa sobom još iz Pistoije i koju bi — - toga sam se tek danas prvi put sjetio — možda bilo pametnije prepustiti njezinoj sudbini u Pistoij i. Ali bila je ovdje i usto pri ruci, pa
kad je došao čas, nabavila je papir za pisanje, pero, tintu i posipač kako valja i dolikuje, jer svakom čovjeku, pa tako i Veroniki pripada neka praiskonska uloga od koje neće moći pobjeći, a dadilje su uvijek pomalo i svodnice, i to ne samo na pozornici!... Pismo je kratko i dopusti da
ti ga prvi pročitam. Slobodno dopusti, jer ne čitam ga prvi put, čitao sam ga poslijepodne u četiri kada su ga predali konjušaru da ga dostavi tebi, a i nešto kasnije, u predvečerje, prije nego što sam krenuo ovamo kao poštar i teklić; naime, čovjek ne može takva pisma povjeriti strancima. Mrštiš se?... Misliš da je nepristojno čitati pismo neke dame?... Šutiš i zamjeraš mi toliku znatiželju?... Imaš pravo — rekao je smireno — ni ja to ne odobravam. Proživio sam uistinu dug život, sinko, tako da sam poštovao pravila igre, bio vitez i kavalir jer takav sam se rodio i takav je bio odgoj. Tijekom cijeloga života nisam mogao zamisliti da ću naići na ženu i naći se u okolnostima kada ću postupiti drukčije nego što sam odgojen i kako mi propisuje onaj drugi zakon, moj unutarnji dignitet; nikada nisam otvarao pisma dama, ne samo iz pristojnosti
nego i zato jer me nijedno pismo nije zanimalo toliko da bih prekršio pravila viteškog ponašanja. No ovo me ovdje doista zanima — rekao je razložno — jer mi Francesca nikada nije pisala pisma; uostalom, nije ni mogla jer prije godinu dana još nije poznavala tajne pismoznanstva. A tada se, negdje prije godinu dana, ubrzo nakon što je uškop ljeni pjesnik dospio kući, počela zanimati za slova; zbilo se to gotovo istodobno kada je iz Mletaka stigla vijest i postalo svima znano da te je Sveta inkvizicija strpala u tamnicu. Naučila je pisati da bi ti mogla slati pisma.
Kod žena je uistinu veličanstveno to da su spremne na prava junačka djela kada nekoga istinski vole. Naučila je zagonetne i opasne simbole tvojega zanata, ono smjerno, bucmasto slovo »e« koje obara pogled, trbušasto »s«, kopljoliko »t«, šeširom okićeno »f«, i sve samo zato da bi te mogla utješiti i napisati riječi koje su joj plamtjele u srcu. Htjela te je utješiti u tamnici i ja sam neko vrijeme mislio da se dopisujete, vjerovao sam u to i promatrao, imao bezbroj ušiju i nekoliko desetaka očiju, izvrsne oči i prvorazredne uši, ponajbolje u Lomb ardiji i Toscani gdje se ljudi uistinu razumiju u te stvari... Naučila je slova jer ti je htjela poslati poruku, no onda ti ipak nije pisala. Vidiš, znam pouzdano da ti nije pisala, jer je pisanje za čisto i kreposno srce najveća bestidnost, pa bih prije mogao zamisliti Francescu kako pleše na žici ili ljubaka u bordelu posve ravnodušno s nekim stranim i pohotnim gizdelinima, nego da s perom u ruci piše ljubljenom o svojim osjećajima, - naime, Francesca je na svoj način stidljiva žena, kao što si starac, pa tako poživismo, svatko svatko i ti na svo j način pisac a i ja također na svoj način ljubomoran starac, na svoj način, ti pod mletačkim olovnim krovovima, a mi u Pistoiji i Mar Ivu, i pripremasmo se, sve nešto iščekivajući. O da, da — rekao je i podigao ruku kao da želi d ati znak da ga se ne prekida — priznajem da smo mi u Pistoiji, Bolzanu i Marlyu, te tko zna gdje još, u okolici Napulja i u planinama, posvuda u našim dvorcima živjeli udobnije od tebe na slamarici punoj gamadi, pod olovnim krovovima. No i ta je udobnost bila na svoj nakazni, gotovo nepristojni
način svojevrsna robija, pa te molim da nam ne sudiš odveć strogo... Dakle, Francesca je od kastrata naučila pisati, a ja sam čekao i pomislio: »Znači tako!« A ta pomisao nije bila baš toliko budalasta. Katkada ni Vo ltaire ne razmišlja drukčije, nije ništ a manje Voltaire ni tada kada u sebi razglaba o kreposti ili o vlasti. Svi postajemo mudraci u neočekivanim i bolno istinitim trenucima života kada spoznamo životne mijene i iznenađenja. Zato sam pomislio: »Znači tako!« I počeo budno paziti, uz pomoć svih budnih očiju i ušiju Lombardije i Toscane. No nisam uočio ništa sumnjivo, Francesca se sramila pisati tebi, piscu, sramila se osjećaja pretočenih u slova, jer se misli da ste vi pisci doista nadasve bestidni stvor ovi kada bez ustručavanja i katkada bez razmišljanja ispišete riječi koje su zapravo najstidljivija jezgra ljudskog bića. Poljubac je uvijek krepostan, a samo jedna riječ koja govori o poljupcu uvijek je bestidna. Možda je upravo to osjetila i Francesca s onim profinjenim sluhom koji je krasi, kao uostalom i svaku zaljubljenu ženu. No možda se samo sramila, posve jednostavno, stidjela se slova i pisanja, jer joj je srce čisto, iako ga je pomutila ljubav. I sada, kada ti je napokon napisala pismo, mogu zamisliti uzbuđenje i zatečenost što ju je proželo od glave do pete, kada je drhtavim i grozničavim prstima sjela za stol s papirom, tintom i posipačem, da bi se predala prvom bestidnom djelu u svojem životu: da ti piše. Napisala je ljubavno pismo, pritom učini la čak i nešto više i opasnije od toga, sasvim se razotkrila, prepustila papiru i tinti, dakle, svijetu i vječnosti, a to je tek prava bestidnost, i uvijek samo to, jer čin otkrivanja svojih osjećaja svijetu jednak je ljubakanju nasred gradskog trga naočigled glupana i znatiželjnika budućih naraštaja; kao da se ono skriveno i plemenito, onaj goli osjećaj umata u papirnatu krpu riječi, gotovo isto kao da ranarnik najplemenitije unutarnje organe čovjeka uvije u nekakav otpadni papir; o da, pisanje je grozna stvar. To je ona moja jadnica zacijelo osjetila svim svojim srcem dok je pisala, jer je u svojoj zaljubljenosti i muci svladala slova, simbole koji tvore riječi. Da joj je ruka b itne drhtala, vidi se po slovima. I pisala je kratko, no začudno ispravno stilizirano, rabeći samo bitne riječi, poput Ovidija ili Dantea. Čekaj, sad ću ti pročitati Francescino pismo. — Zatim je mirnim
pokretom otvorio pergament, jednom ga je nikom podigao uvis, a drugom namjestio naočale na nos i tako, neznatno se uspravivši i nagnuvši naprijed, počeo sricati zapis. — Ne vidim dobro — rekao je i duboko uzdahnuo. — Molim te, sinko, daj malo više svjetla. Nato je domaćin nijemo, ukočeno i uslužno skinuo jedan svijećnjak s parapeta kamina i koraknuo do njega:
— Tako. Baš ti hvala. Sad već izvrsno vidim. Dakle, poslušaj što je Francesca, moja žena, grofica od Parme napisala Giacomu osam dana nakon što se njezina ljubav oslobodila iz zatvora gdje je trunula zbog svoje prirode i svoga ponašanja, a zatim došla u Bolzano. Napisala je: »Moram te vidjeti." A ispod toga dopisala početno slovo svojega imena, veliko »f« ponešto kićeno i svečano, baš kako je naučila od kastrata. Pismo je držao podalje od očiju, možda zato da bolje vidi v idi slova veličine graška. — To je to pismo — rekao je nešto kasnije, s neobičnim zadovoljstvom, zatim na krilo odložio pergament i naočale te se zabacio unatrag na stolcu. — Što kažeš na stil? Mene je očarao. Francesca sve radi savršeno, takva je sama po sebi, ne zna drukčije. Očaralo me to pismo, a nadam se da je i tebe i znenadilo, da te je potreslo kao što to pisani radovi znaju pogoditi one ljude koji su cjelovite osobe. Nakon dugo vremena i nakon toliko knjiga tek sam danas
poslijepodne, kada sam prvi put pročitao Francescino pismo, doista osjetio koliko riječ može biti moćna i kobna, zapravo jedina istinska vlast u rukama careva, papa i običnih ljudi, oštrija i okrutnija i od mača i od koplja. No prije svega bi me zanimalo tvoje mišljenje o stilu, književnikova ocjena o načinu izražavanja jednog početnika. Meni se č inilo nakon prvog, a potom i nakon drugog čitanja — a ni sada, kada sam i treći put pred oči stavio Francescino pismo, mišljenje mi se nije promijenilo — da je stil savršen. Oprosti mi na slabosti i ne podsmjehuj se zbog velike nadmoći svoga stručnoga znanja takvoj neobjektivnosti člana obitelji, no moraš priznati da ovako nešto ne mogu sročiti amateri. Tri riječi i inicijal imena, no razmisli o preduvjetima koji su prisilili te tri riječi da osvanu na papiru, zamisli da njihov autor prije godinu dana još nije poznavao slova i razmisli o tome kako su se te tri riječi našle u savršenom slijedu, kao da su iskovane od željeza, poput karike u lancu veriga. Čini se da je istinski darovita, jer Francesca nikada nije čitala ni Danteova ni Vergilijeva djela, ne zna za pojmove kao što su subjekt i predikat a ipak je otkrila, sama od sebe i snalažljivo, temeljna načela lijepoga i skladnoga stila. Jer se ništa više ni točnije ne može reći od onoga što je rečeno u ovom pismu. Hoćemo li ga proučiti?... »Moram te vidjeti.« Ponajprije, divim se snazi suzdržana izraza. U ovom retku, koji bi valjalo uklesati na mramornu ploču, nema nijedne suvišne riječi. Počinje glagolom, iako nepotpunim, kao što je kod važnih redaka općenito običaj, napose u dramama i tragedijama u stihovima , reklo bi se da odmah stupa na pozornicu. Piše da te »mora« vidjeti, a to »mora« zvuči osjećajno, gotovo senzualno. Drevna riječ, stara koliko i čovjek, pramajka svakog ljudskog doživljaja, jer poznanstvo i žudnja počinju s viđenjem, kao što i čovjekov vijek počinje od viđenja, jer je dotad bio još samo plačni omot mesa zakukuljen u sljepilo, a s viđenjem počinje svijet kao, razumije se, i ljubav. Čaroban glagol u kojemu je sve, čežnja, nedokučiva tajna, skriven smisao života, jer svijet postoji točno onoliko koliko od njega možemo vidjeti, kao što si i ti uključen u duh ovo ga pisma onoliko koliko te Francesca može vidjeti, jer ćeš se za nju tek s viđenjem vratiti na površinu i u svijet iz onoga napola slijepoga podzemlja u kojem si, doduše, boravio, ali samo poput prikaze, a vratit v ratit ćeš se kao što se vraćaju uspomene i mrtvi. Dakle, ponajprije te želi vidjeti. Jer osjetila kao što su dodir, njuh, sluh i okus, bez osvjetljenja tajne baklje vida samo su slijepa božanstva, a Amor, Giacomo, nipošto nije slijepo božanstvo, Amor je znatiželjan i žudi za svjetlom, želi stvarnost, o da, iznad svega želi vidjeti. Zato je rekla da te mora »vidjeti«. Pa što je drugo i mogla? Mogla je doduše napisati da želi s tobom »razgovarati«, pa čak i »naći se s tobom«, no sve su to tek posljedice viđenja i zato je taj glagol vidjeti dokaz koliko je snažna žudnja koja joj je gurnula pero u ruke; ta riječ samo što nije vrisnula, jer zaljubljeno srce osjeća da više neće moći podnijeti tamu sljepila, mora vidjeti lice svojega ljubljenoga, mora ga vidjeti, dakle upaliti
svjetlo u tom nerazumljivom i slijepom svijetu, inače više ništa nema smisla. Zato je odabrala tu riječ, točno određenu i vrlo izražajnu: vidjeti. Dosađuje li ti moje tumačenje teksta?... Mene,
moram priznati, nadasve zanima njegovo tumačenje, pa tek sada, prvi put razumijem
osamljene mudrace koji će svu sitničavu strpljivost, dostatnu za jedan život, kao i slabovidnu i iscrpnu pažnju svojega života posvetiti nekim starim tekstovima, pa desetljećima desetljećima raspravljati o značenju i tumačenju ponekoga glagola iz nekog mrtvog jezika te tako svojim pogledom i dahom tom mrtvom slovu udahnuti snagu žive riječi. Mislim da tekst iz Francescina pisma mogu vrlo dobro protumačiti. Dakle, radi se, ponajprije, o viđenju, a zatim o »morati«. Ne kaže »voljela bih« ili »žudim za tim« ili »hoću«. Odmah na početku priopći nešto o čemu se ne raspravlja, to je poput svetih tekstova. I ne misliš li, G iacomo, da je ta mlada spisateljica zapisavši prve ljubavne riječi u svojem životu na neki način doista ispisala sveti tekst, zar ne misliš da je ta ljubavna poruka pomalo nalik svetim znakovima na zidovima poganskih grobnica, da simbolizira Svevišnjega i vječnoga Boga čak i kada govori o satu sastanka ili o brodskim ljestvama radi bijega?... Da kako, Francesca ne govori ni o čemu sporednome, ona je ipak daleko bolja pjesnikinja, što se dade zaključiti već po prvome pokušaju. Rekoh, pjesnikinja, i ne vjerujem da me je na tu riječ potaknula uzrujanost, ili da sam to izgovorio u pretjeranom zanosu, jer znam da pjesniku pripada prvo mjesto, on je prvi medu ljudima, kako u Kini, tako i u Versaillesu,- naime, u svečanom mimohodu pj esnici idu odmah iza kralja, Rancine i Bossuet, pa čak i Corneille — premda je u običnom životu bio budalast i podosta prljav, baš kao i La Fontaine — uvijek bi dolazili pred kralja prije Colberta, da pače, čak i prije gospode Montespan i gospodina Vendomea. Pjesnici imaju svoje mjesto među ljudima, tajni svetokrug, nose nevidljivo odličje, toliko i ja znam. Možda zato osjećam d a je i Francesca pjesnikinja, jer sam čitajući njezin prv i uradak osjetio iskreno poštovanje, poštovanje koje
prožima čitavu moju nutrinu, ispunjava mi dušu mističnim ushićenjem, onim iznimnim i pretjerano burnim osjećajem koji u sebi, nedvojbeno, nosi dah uzvišenih misli o životu kao svečanosti. Zato je, vjerojatno i napisala: moram. Koliko fine energije zrači iz te skromne riječi, sinko! Zapovjedni oblik, kraljevski izraz, a više je od naloga, jer se u njemu istodobno nalazi i objašnjenje i smisao; mogla je mogla je to napisati mnogo jednostavnije, jednostavnije, recimo »želim«, što bi također bio kraljevski izraz, no ipak previše ohol. Ne, ona je nepogrešivo odabrala pravu riječ određene snage, riječ koja se u trenutku zapovijedanja pomalo i pokorava, jer kaže moram, a time priznaje da se, nalažući, i sama podvrgava jednoj tajnoj zapovijedi; moram, to znači da se radi o nužnosti, da onaj tko moli za z a sastanak ne može postupiti drukčije, da ne može više čekati, da se izlaže kad te tako strogo poziva na poslušnost i da ti šalje neku važnu obavijest. U toj riječi ima neke dirljive nemoći i nečega vrlo ljudskog. Kao da sve to nije baš po njezinoj želji; o da, Giacomo, ne znam jesam li to dobro pročitao svojim staračkim očima i čujem li dovoljno dobro svojim starim i nepouzdanim ušima, u toj rečenici — koja bi glatko mogla biti prvi stih neke pjesme — u cjelini ima nečega od nemoći i izloženosti, kao kad čovjek suočen sa svojom sudbinom zastane sam pod zvijezdama, da bi zatim izgovorio tužnu i veličanstvenu istinu. A što je ta istin a? I više i manje od toga da te Francesca želi vidjeti, glas je to dirljive molbe upomoć, on zapovijeda no istodobno i povjerava da je i autor poruke žrtva toga istoga naloga. Moram vidjeti. Zvuk spoja tih riječi odzvanja opasnošću, a na taj način zapovije da samo onaj koji priznaje da se i sam našao u opasnosti; da, jasno je da bi radije odustao i odgodio tvoj dolazak, no ne može drukčije, pa se zato podvrgava i zapovijeda. Savršen odabir riječi. I, naposljetku, kako tek dosljedno ječi riječ: te. Kao da negdje u svijetu zvone zvona. Velika riječ, Giacomo. Ne znam, može li čovjek čovjeku reći nešto veće i važnije?... Cjelovita riječ potpunoga značenja i tako zvonka, zvuk joj ispunja čitav ljudski svemir; bolna je to riječ, ona oblikuje i imenuje, oslovljava i oživljava osobu, njome se prvi put Bog obratio čovjeku kada ga je stvorio i vidio da djelo nije dostatno, pa ga je zato nazvao imenom i rekao mu ti. Te, tebe. Jesi li pravilno
razumio tu riječ?... Na svijetu žive milijuni, doista milijuni ljudi, a ona želi vidjeti tebe. Iako žive
od tebe plemenitiji, ljepši, mlađi, ćudoredniji, mudriji, hrabriji, o da, ne kanim te povrijediti, no moraš imati na umu, koliko god to bilo neugodno i vrijeđalo tvoje samopouzdanje, no činjenica je da žive i podliji, spretniji, lukaviji, bezdušniji b ezdušniji i prkosniji, no ona želi vidjeti tebe. Ta obično riječ izdvaja iz svemira, odvaja od svega po čemu si nalik drugim ljudima, podiže te i udara po ramenu kao kad kraljevski mač udari viteza. Zastrašujuća riječ. Tebe, piše Francesca, m oja žena, grofica od Parme, a u trenutku kada je napisala tu riječ, ti si u ovom svijetu doista postao plemenit čovjek, unatoč tome što si pustolov, i što se i inače, makar bespravno, koristiš plemićkom titulom. Tebe, pisala je, i kako samo snažno i sigurno, slova prožeta snagom poput ruke s nabreklim mišićima podignute na žestok udarac, jer autor zna što želi kazati, ne traga za najboljim izrazom, odlučno ispisuje jedinu riječ koja će čitavoj rečenici i strukturi donijeti ravnotežu, n a ovom neopozivo imenuje smisao djela. Tebe... Zagonetna riječ. Zamisli samo koliko ljudi živi na svijetu, pa čak i za Francescu, ljudi koje vrijedi vidjeti, makar nužno i ne mora; ljudi koji bi joj mogli pružiti nešto više, vrednije i sadržajnije od tebe, unatoč tomu što si ti pisac i čovjek koji je vidio svijeta; o da, muškarci muškarci koji su prošli Indiju i Novi Svijet, znanstvenici znanstvenici koji su odgonetnuli odgonetnuli tajne prirode i uspostavili nove zakone za ljude, žive na svijetu doista i mnogi drugi, no ona želi vidjeti baš tebe... S tom te riječju izravno imenuje, takoreći nanovo oblikuje. Jer, primjerice, moglo bi se dogoditi da želi vidjeti mene, što nije nimalo čudno, uostalom, muž sam joj, no o na mora vidjeti tebe, samo tebe ... To je, dakle, smisao toga teksta. A sada, kada smo proučili njegove sastavnice, zagledajmo se u čvrsto strukturiranu i sažetu cjelinu, posvetimo se dosljednoj liniji zamisli, plemenitoj realizaciji, suzdržano komponiranom izrazu koji u svojoj savršenosti govori baš sve. Zatim pogledajmo potpis; riješila ga je vrlo skromno, samo inicijalom imena, jer prava pisma i prava djela suvišno je potpisivati cijelim imenom; djelo će, jer je istovjetno, imenovati i autora. Zacijelo nitko ne očekuje da bi ispod naslova Božanska komedija trebalo potpisati autorovo ime... dakako, ne usuđujem se prizivati takve usporedbe. No ime je posve suvišno kada tekst govori za sebe, kada su riječi tako rječite, struktura, pa i slova, kada sve zrači istom jedinstvenom dušom i osobnošću koja je stvarala pod teretom prisile i očaranosti u trenut ku kada je spoznala svoju kob koja se sastoji u tome da te mora vidjeti. E, pa — kazao je nehajno i s dva prsta visoko podigao pergament da bi ga, tek onako usput, napokon i uručio — završili smo. Evo pisma. A kada se domaćin nije ni pomaknuo, odložio je pismo p ismo na parapet kamina pored svijećnjaka. — Namjeravaš ga čitati kasnije? — upitao je. — O da, razumijem. Mislim da ćeš to pismo još bezbroj puta pročitati u životu, napose kada ostariš. Tada ćeš ga možda i shvatiti. Zatim je zašutio i teško disao kao kad se netko previše uzbudi u preteškom pothvatu; i njegovo staro srce i istrošena pluća umorili su se od silne količine izgovorenih riječi. — Završili smo — ponovio je objeručke starački i umorno, čitavim se tijelom oslonio na svoj štap. I nastavio govoriti, sjedeći oslonjen na štap, i ne pogledavajući prema domaćinu, zagledan u vatru, uporno žmirkajući, nervoznim pogledom promatrajući žar. — Postigao sam jedan od ciljeva svojega puta i posjeta, uručio sam grofičino pismo. Nadam se da ćeš ga dobro čuvati. Ne bih volio da ljubavna poruka grofice od Parme leži odbačena na vinom umrljanom stolu svratišta, ili da je čitaš u postelji neke proste djevojču re, razmetljivo i obijesno, kao što to često rade muškarci u jeftinoj omamljenosti od vina i strasti. To, dakako, neću moći spriječiti, no bilo bi mi uistinu krivo i samo se nadam da se neće dogoditi. Jer ovakva pisma, naravno, neće ostati tajnom, pa se uopće ne bih čudio da u nekim budućim vremenima koja će biti zahvalnija i profinjenijega sluha, ovo kratko remek- djelo razmatraju u školi kao primjer i uzor za savršeno sročen tekst. Kao što ne sumnjam ni u to da će ovo pismo kao i sva remek -djela naići na oponašatelje, tajnim kapilarama doprijeti do svjesti budućih naraštaja i prožeti je,
zaljubljeni će ga kopirati i ispisivati istu poruku nesvjesni, bez pijeteta, ne znajući ništa o njezinu autoru i podrijetlu pisma; često će taj redak ispisitavati kao svoju i neponovljivu rečenicu, ispisati na papiru ili viknuti da ih čuje cijeli svijet: »Moram te vidjeti«, zatim se potpisati imenom ili inicijalom, ispod teksta koji će time na zagonetan način postati samo njihov, jer se izvorni prelio u svijet i izmiješao sa životom. Ona je jednostavno takva. Ipak bih volio da se to odvija književnim kanalima i prirodnim ritmom sjećanja, a ne da se recitira, razmetljivo i obijesno, u krčmama i u posteljama raznih djevojčura. Bilo bi mi žao da se to dogodi. No sad sam već uručio pismo čije smo pravo značenje — barem se tomu nadam — odgonetnuli i razumjeli, moramo paziti da nas strast za raščlanjivanjem tekstova, ta nakazna i uporna razbibriga pismoznanaca, ne otrgne od obveza stvarnosti, jer kao što vidiš, i slovo može postati zastrašujuće i opako strastveno poput poljupca ili ubijanja, ima u njemu nečega dobrog i vrućeg zbog čega nas dvojica pismoznanaca — ti kao pisac i ja kao čitatelj i ljubitelj — zabavljeni ljepotom slova, gotovo da smo zaboravili na osobu koja je taj besprijekorni redak ispisala na papiru. A riječ je upravo o njoj, radi se o Francesci koja smatra da te mora vidje ti. A to je stvarnost kojoj se moramo vratiti upravo u trenutku u kojem smo završili s proučavanjem
estetskih vrlina samoga teksta. Moramo biti krajnje pažljivi, jer vrijeme nam izmiče, zašli smo duboko u noć — premda vrijeme ne leti tako lako-krilo ka o kad se prepuštamo užitku u skrivenoj ljepoti nekog uistinu dobrog teksta — a obveza nam je da se, neovisno o vječnoj i književnoj vrijednosti teksta, pozabavimo i njegovim praktičnim sadržajem koji opet nije ništa drugo, nije ni više ni manje od stvarnos ti koja govori da se grofica od Parme zaljubila i mora te vidjeti! To je zapovijed koju ne možeš otkloniti ni da želiš. Već sam ti, Giacomo, kazao da ti nisam došao prijetiti, donio sam ti samo jedno pismo, a usto bih volio nešto i razumjeti, ješiti. Ne, ne prijetim prijetim ti, ne moraš se izvijati ni vrpoljiti, nema govora da se ikada više više utvrditi i ri ješiti. suočimo s mačem u ruci i borimo zbog Francesce, potaknuti onom smiješnom a ipak tako divnom muškom vrlinom kao onda u Toscani, onako do pasa goli na mjesečini! Vremena više tomu ne pogoduju. Vremena, a ne samo meteorološko vrijeme koje je opako pa me trga i probada u udovima i kad su prekriveni krznom, a kamoli kad su ogoljeli; o da, vremena koja su
nepovratno prohujala nada mnom. Morao sam baciti mač. Dakako, mogao bih kupiti mačeve koji su okretniji i spretniji nego što je moj ikada bio, iako nekoć, možda se još sjećaš, nisam bio najgori u mačevanju. Mogao bih platiti mač koji će služeći mi sijevnuti, ili bodež, ledenu oštricu koja će ti se ubojito i hitro zariti medu rebra, jer tvoj život držim u šaci. što također nije prijetnja, Giacomo, tek puka činjenica. Ne prosvjeduj! Nemoj se izvlačiti, niti kočoperiti poput pijevca! Život ti je u mojim rukama, uzalud si bježao preko granice Republike, uzalud se cijeli svijet držao za trbuh grohoćući i diveći se, valjajući se od smijeha i odobravajući tvoj drski pothvat, uzalud te ovdje štite razni zakoni, pravna i osobna sigurnost, međunarodno i običajno pravo izbjeglica. Prema zakonu i običajnom pravu posve si zaštićen i nedodirljiv. No upravo ti najbolje znaš da iza onih, vidljivih i primijenjenih, u zakonicima zapisanih zakona, postoji i onaj drugi, istančaniji i tekstualno nekodificiran zakon, propis i praksa koji su posvuda i uvijek oni pravi i na snazi. To je moje pra vo i poslužit ću se njime, kao što će ga primijeniti još neki na ovome svijetu, svi mi koji smo dovoljno suvisli i moćni upotrijebit ćemo to nepisano pravo, ali ga nećemo zlorabiti. Vjeruj mi, Giacomo, uzalud si kao spretni majmun pobjegao iz olovne komore preko krovova duždeve kuće, uzalud si zaplivao poput prestrašenog bizamskog štakora u plemenitom mulju laguna i dokopao se sigurne obale tek stig avši u Mestre, zatim u Valdepiadenu, uzalud stanuješ ovdje, s ove strane opasne granice, u gostionici K jele nu tako oholo siguran u sebe kao netko tko je utekao svemu, jer ako poželim, ti ćeš sutra u ovo doba, nakon što sunce zađe, opet biti s one strane granice gdje će te se dočepati messer grande, budi siguran, nisu to samo prazne prijetnje. Zašto?... Jer su odnosi snaga ipak drukčiji nego što
to ovdašnji glupani zamišljaju; no ti si mudar, oštrouman i blistav um, i razumiješ o čemu je riječ. Kao što nema na svijetu kutka i skrovišta do kojega ne sežu moje ruke, makar bile umorne i zbog kostobolje onesposoblje ne za mačevanje, i ti to znaš. Zato ti ni ne kanim prijetiti. Kao što te neću pustiti bježati zbog velikodušnosti ili hinjene i plemenite milosti, jer upravo tako, Giacomo, ti moraš bježati u kočiji s navučenim krovom i konjima hitrih kopita ili na saonicama glatkoga trapa prije nego što mine ova noć i prije nego što ovoj rečenici stavimo točku za kraj, u trenutku nakon što završiš svoje poslove u Bolzanu i nakon što te grofica bude vidjela onako kako je ona naložila tebi, ali i meni! Zato ti neću ni pr ijetiti u trenutku u kojem ti otkrivam stvarne i itekako djelotvorne odnose snaga koji se kriju iza onih vidljivih mogućnosti. Samo ti ih objašnjavam i upozoravam te. Pritom u mom srcu više nema ni gorčine ni uvrijeđenosti, a ni muške oholosti. Jer i ti si samo instrument i sudionik u igrokazu, s nama se netko tek poigrava... a pritom, katkada neshvatljivo, taj i ne igra baš uvijek čisto, igra takoreći samo za svoje zadovoljstvo, što ti, koji se razumiješ ne samo u pisane nego i u kobne tekstove na živopisno oslikanim komadima papira, zacijelo najbolje shvaćaš i prepoznaješ. Zato sam došao k tebi! Želim da ostaneš do zore i da se podvrgneš grofičinoj želji, što je više od želje, istodobno i zapovijed, nešto pred čime se nitko od nas neće uspjeti skloniti, ni tko od nas troje, jer iza svega je riječ moram, što tako savršeno kazuje njezino kratko pisano re -mek-djelo. Dakle, ostat ćeš do zore! Da ti zaprijetim? Da ti dokazujem zašto? Da te preklinjem? Da se pravdam? Pa što bih ti sve mogao učiniti?... Mogu te ubiti, pa ćeš ostati ovdje, no mnogo strasniji nego što si sada u svojoj zdepastoj, mesnatoj i krvavoj stvarnosti, jer ćeš postati sjena i uspomena, suparnik kojemu moj mač više ništa neće moći, ljubavnička sjena koja će se skrivati među zastorima ložnice moje žene i zauzeti mi mjesto na njezinim jastucima, a nakon ponoći progovarati joj glasom drugih muškaraca, gledati je žarkim pogledom iz tuđih para očiju. Zato te neću ubiti. Ili da te zamolim da odeš, da te potjeram? Da ti naložim da smjesta, još ove noći uskočiš u saonice koje čekaju pred ulaznim vratima, da svojim plastom zakloniš lice i de se s pratnjom i pod paskom mojih ljudi zaletiš preko prijevoja u mjesečinom obasjanu noć te se preko zasniježenih šuma nemirnih od sjena bijesnih vukova zaputiš prema stranoj zemlji i nestaneš s meridijana grofičina života?... Mogu zahtijevati i takvo rješenje, a ti ćeš se podvrgnuti toj želji, jer te je ipak strah za tvoju kožu. Kao što vidiš, v idiš, ja sam jači i moćniji, jer dok ti strepiš za svoj život, za svoju kožu, za integritet tvoje toliko ti drage osobe, za svoje meso i kosti koje nisi spreman bezuvjetno izložiti pogibelji, ja više ne strahujem za svoj život, nego samo za osjećaj koji je za mene nešto draže i vrednije od samoga života. Zato moraš popustiti mojoj volji. Zato sam moćniji, upravo zato, ali i zbog drugih, posve svjetovnih razloga, koji su ti također vrlo dobro poznati. A ja ću tu silu i vlast usmjeriti i staviti u službu tvojih nakana i interesa, ako uspijemo prema pravilima i razboru sklopiti ugovor, kako to među nama dolikuje i valja. Zato sam i došao, nudim ti ugovor. Dugo sam razmišljao o tome. Vidio sam tvoje lice u Bologni, pri zijevu u tamošnjem kazalištu, i tada shvatio bit tvoje osobe; poznajem tvoj život i tvoju sudbinu, pa mislim, zapravo znam tko si barem onoliko duboko koliko se netko može spustiti u okno tuđe duše... Da te ubijem? To bi bila velika pogreška. Muškarac kojega vole čak je i u smrti opasan suparnik: sjedio bi s nama za stolom, ležao u grofičinoj postelji, prikradao nam se laganim korakom mrtvih po sobama, po stazama perivoja, bio bi posvuda. Bio bi jen tugom, eteričnim slavljem, prekriven srebrnim i crnim velima sjete i sjećanja. obavi jen Purpurni oblak osvete vukao bi se za tvojom uspomenom, put tvoje uspomene obasjavale bi crvenkaste nijemo zadimljene baklje osvete. A tada bih se ja prometnuo u kukavicu i sebičnoga
gada, u sitničava glupana koji je ubio baš njega, jedinoga bitnoga i nenadmašnoga kojega je Francesca morala vidjeti! Ne, sinko, neću te ubiti. Ili da te zauvijek potje rani?... U mojim si rukama, mogu te još jedanput izručiti, čeka te messer grande,... no neću još jedanput
poduzimati taj pogrešni korak. Jer, kao što vidiš, vlast je zagonetna moć, daleko joj sežu nevidljive mreže i kandže, pa onoga jutra prije godinu i pol dana, kada su ti mletački stražari provalili u sobu, a ti si zapjenjeno prosvjedovao i zahtijevao da navedu zbog kakva te
prijestupa uhićuju, a nakon toga, kada si godinu i pol trunuo na slamarici u podzemlju, a da te nitko ništa nije pitao, i da ti nije bilo rečeno koji je tvoj grijeh, mogao sam biti onaj koji se povjerljivom riječju i moćnom porukom upleo u tvoj život. Mogao sam, rekoh, no nisam rekao da jesam. Samo sam spomenuo mogućnost, jednu od mnogih, pa razmisli o njoj kada mine ova noć. Jer sam i ja snažan na svoj način, makar nisam pisac i više se ne pripremam ni za kakvu karijeru, vrijeme je prošlo za mene, kosa mi je ispala, a ruke mi razdire kostobolja. No ruka mi još ipak daleko seže, ako poželim mogu dotaknuti život nekoga tko se osjeća sigurnim u Mlecima pod zaštitom moćnoga gospara Bragadina. Problijedio si? Ustuknuo korak unatrag?... Pogled ti traga za bodežom? Želiš osvetu?... Sinko, smiri svoje strasti! Došao sam bez oružja, kao što vidiš, nema prepreke da me probodeš, besmisleno, iz osvete, a poslije da bježiš pred polovicom goniča cijeloga svijeta i da na kraju nemoćno poklekneš, a oni te podignu na prva vješala. Kako bi to bio b esmislen čin! Sve bi izgubio, pa bi čak i osveta na kraju probudila kod tebe dvojbene osjećaje. Zato se smiri! Ne mogu reći da se dogodilo upravo to, samo sam ti htio riječima rasvijetliti jednu mogućnost koja je možda dosada bila u sjeni. Ne osjećam prema tebi nikakvu sućut, jer poznajem borbu, prošao sam život. Moja sućut nije jeftin osjećaj, samo slabići i kukavice cmizdre i lažnim suosjećanjem privijaju na prsa svoje protivnike. Neću te, Giacomo, priviti na prsa, neću te ni zagrliti ni potjerati prije vremena. Pa što mogu umjesto toga?... Mislim da sam pronašao jedino moguće rješenje: sklopit ću ugovor s tobom. Pregovaram istodobno s tvojim umom i s tvojim osjećajima, nudim ti ugovor, ugovor koji neće biti ni podliji ni plemenitiji od bilo kojeg saveza ili sporazuma koji sklapaju ljudi. Kupujem te,
sinko! Možeš odrediti svoju cijenu, a ako te u tome sprečavaju razni hinjeni osjećaji ili krivotvoreni pojmovi, kao što su smjernost ili lažni obziri, ja ću ti reći cijenu, cijenu koju sam spreman platiti da se stvarnost ne bi prometnula u sjenu i u sablasnog protivnika, da napokon
nestaneš iz života, obaviš svoj posao, odigraš ulogu i da te grofica vidi kako treba i na način kako to ona želi... Kupujem te. I to je sada moja riječ, premda nije ni spisateljska ni grofičina, ipak je i to jedan od istinski točnih izraza. Provjerio sam težinu te riječi i pomno je b irao. Znam da nisi jeftina roba, a ja ću za tebe platiti zlatom i milošću, savjetom i vezama, preporukom i mjenicom, kupit ću te u cjelini; uzalud se protiviš poput magaraca vodonosca na tulonskoj tržnici, kupit ću te kao sužnja na sajmu u Smirni, kao rijedak predmet u jednom od dućančića na mostu firentinskih draguljara. Buniš se? Zuriš u pod, grickaš usne?... Smišljaš strahovitu osvetu, osvetu koja će ti istodobno pružiti zadovoljštinu i za ovu uvredu i za onu pretpostavljenu, a zapravo samo umišljenu, za sramotu i za izdaju, za sramotu tvojega mletačkog sužanjstva i za izdaju koja te je tamo poslala?... Molim te, smiri se! Dakako, zvonkim zlatnicima i drugim svjetovnim ugodama moram platiti i za uvredu, jer čovjeka se kupuje u cjelini, sa svim njegovim sr džbama, inače bi kupovina bila ništavna, a ugovor besmislen. Kupit ću te jer si i ti samo čovjek. To već zvuči gotovo kao pohvala, razmisli dobro o tome. Na početku razgovora poslužio sam se izrazom: već sam gotovo na kraju, a sada ću to i ponoviti, ječi imaju magičnu moć, mogu istodobno dočarati prošlost i budućnost. Go tovo da te jer ri ječi hvalim, jer samo pomisli što vrijedi čovjek na tržnici svakodnevice?... Tek je mješavina karaktera i sudbine, i ništa više. Poznajem ti značaj i proučio sam tvoju sudb inu, pa znam, iako si sada problijedio, bjesniš u sebi s mržnjom u očima, ipak pouzdano znam, da me nećeš ubiti i da mi se nećeš baciti na mač, i to ne zato što si kukavica, nego jednostavno zato što ti je karakter drukčiji, zato što potajno već razmišljaš o cijeni koju ćeš zahtijevati od mene, zato što ti se pogodba i ugovor zapravo dopadaju, zato što ti uopće nisi kriv, kako bi i bio... I možda je u
tebi jedino ljudsko upravo to što se s tobom može pogađati. Nemoj razbijati glavu, Giacomo, o nezamislivoj cijeni i neprikladnim zahtjevima, jer ćeš dobiti što god zatražiš. Dobit ćeš čak i više od toga, a možda ne postupam baš trgovački mudro kada ti priopćavam da sam voljan kupovati, no grešku sam već počinio i priznajem, ne zanima me koliko ćeš tražiti. Dobit ćeš, recimo, tisuću dukata u zlatu za ovu noć... Malo?... Dobro, dvije tisuće. I još dvije tisuće u mjenicama naslovljenima na München i Pariz. Još uvijek premalo?... Ispravno, sinko, samo nastavi, razumijem te. Dakle, dobit ćeš deset tisuća dukata i ja mstve-no pismo koje će ti unovčiti u Parizu. Malo?... Razumijem, razumijem te, sinko. Dobit ćeš popratno pismo za put, putovat ćeš kao da si Conde osobno, pismo naslovljeno na izbornoga kneza koji će biti presretan što će osobno od tebe čuti priču o bijegu. Dobit ćeš... Malo?... Pa neka, kvragu, nisam škrt. Neka ti bude, dobit ćeš pismo preporuke naslovljeno na mojega nećaka Luja. Usahle, plemenite ruke, koje je nesigurnim pokretom gurao prema vatri, dlanovima je okrenuo prema gore, kao da mu na praznim dla novima želi ponuditi cijeli svijet.
— Vidiš — rekao je gotovo ganuto, takoreći pogođen vlastitom darežljivošću — to i toliko još nitko nije dobio od mene. Istina, okolnosti su posve iznimne. Uostalom, ni poštar baš nisam bio prečesto tijekom života, poštar i ugovorna stranka istodobno, posrednik koji nagovara neku ženu i nekog muškarca na zajednički pothvat... Ova je noć posve iznimna; naime, sada ću prvi put u životu, i to javno, navući krinku svih ostarjelih i zaljubljenih muškaraca: magareću glavu. Dakle, pismo si primio. Vrlo dobro znaš koliko ono vrijedi. Dobit ćeš i novac, u zlatu i obveznicama koje glase na odlične adrese, možeš osobno izabrati grad i agenta, uzeti novaca koliko sam rekao. Visoku cijenu plaćam za tebe, Giacomo, kao što i dolikuje kada netko kupuje dar, kada potkraj svojega života poželi darovati nešto ženi koju voli. Zato želim sklopiti ugovor s tobom. Kupit ću te prema svim pravilima i običajima, a pismo koje ću nasloviti na svojega nećaka i koje ćeš dobiti u zoru, nakon što se već sve odigralo kako smo ugovorili i kako ja to želim, uručit će ti moj pouzdanik. To će biti prvo a ujedno i zadnje pismo u kojem ću uputiti neku molbu Najkršćanskijem Kralju koji mi neće moći odbiti uslugu. Luj će te primiti u Versaillesu, toliko vrijedi to pismo! Toliko dugujem ne tebi, ne sebi, nego ženi zbog koje sam bio poštar i koju beskrajno ljubim. Dakle, to bi bila tvoja cijena. Upravo sam je odredio i mislim da ni ti ne možeš tražiti više. To će ti pismo otvoriti granice svih država, a zahvaljujuć i njemu, spavat ćeš u svratištima stranih gradova kao što je nekada davno, u doba tvoje majke, spavala ona prekrasna glumica. Policija te više neće uznemira vati, a ako se za tobom podigne olujni oblak prepirke i pustolovine pa za tobom krene potjera, bit će ti dovoljno pokazati to pismo, pa će se onaj koji te progoni pretvoriti u pokornog obožavatelja i prijatelja. To ti dajem kao poputbinu u ovim teškim vremenima. To je cijena ugovora. A što tražim zauzvrat? Naravno, mnogo. Zahtijevam da se pokoriš želji grofice od Parme. Zahtijevam da ovu noć provedeš s groficom od Parme.
Lagano je podigao uvis posrebreni štap i na kraju rečenice njegovim vrškom dvaput lupio po mramornom podu, kao da je tim kuckanjem želio potvrditi i zapečatiti svoje riječi. — Zar vaša milost, to doista želi? — upitao je domaćin. — Želim li?... Ne — reče mirno gost. — Ja ti to zapovijedam, z apovijedam, sinko. — Rekoh — nastavio je tiše i povjerljivo — da želim sklopiti ugovor s tvojim srcem i razumom. Slušaj me, nagni se bliže. Jesmo li sami?... Vjerujem da jesmo. Angažirat ću te, Giacomo, za jednu noć. Donio sam tu odluku bez lažnih osjećaja i oholih namjera, bez straha i nejasnih umišljaja. Odlučio sam da sada, kada mi je život gotovo na izmaku, preostalo vrijeme ispunim jedinim mogućim sadržajem. A taj je sadržaj moja žena Francesca. Želim zadržati tu ženu u ostatku vremena kojega nema previše, ali ne i baš tako malo, nego baš onoliko koliko mi još pripada. Želim je zadržati ne samo u njezinoj tjelesnoj stvarnosti i nazočnosti, nego i u
osjećajima i strastima koje je pomutila ljubav, ta nakazna i divlja napast, ljubav koju osjeća za tebe. Ta ljubav je pobuna. Možda čak i pravedna, no šteti mojim interesima. A ja ću tu pobunu slomiti, kao što sam slomio sve druge pobune s kojima sam se suočio tijekom života. Nisam sentimentalan, poštujem red i tradiciju, red koji je u svojoj biti čvršći i smisleniji nego što bi to pomislili neuki, red koji je uvijek i prema svim zakonima na snazi. Dao sam objesiti pekare Parme pred vratima njihovih radionica kada su počeli podizati cijenu kruha i, premda nisam
imao pravo na takav postupak, imao sam dovoljno moćnih i pravednih dokaza, pa je nastao red u drukčijem smislu te riječi nego što bi to mislili uznemireni analitičari tekstova i mudri znalci zakona. Dao s am da se pred vratima grada Verone rastegne na kotač moj prvi poručnik, jer je bez razloga bio obijestan obijestan i zao prema nekom običnom vojniku; vojniku; iako su mi mnogi zamjerili taj postupak, ispravni su ga ljudi, pravi vojnici i pravi časnici razumjeli, jer samo pra vi vojnik i časnik zna da zapovijedati znači i biti odgovoran, pa će i stegu moći držati samo onaj tko je nemilosrdno dosljedan, ali istodobno i obziran i uljudan. Slomit ću svaku pobunu, jer vjerujem u red. Bez reda nema ni radosti, kao što bez reda nema ni osjećaja, a tijekom dugog života uvijek sam oštricom svojega mača ili uzetom zatirao svaku drsku i sentimentalnu pobunu ovoga svijeta, sve što je prijetilo da će povrijediti unutarnji red stvari, onaj istinski red bez kojega nema sklada, nema razvoja, o da, mislim da bez reda nema čak ni prave revolucije. Da, Giacomo, mislim da je vaša ljubav pobuna, a kako je ne mogu nabiti na kolac, ne mogu je dati objesiti za noge pred vratima grada, ili istjerati bosonogu i golu u snježnu noć, ja ću je kupiti. Cijenu sam već odredio. Dobra je to cijena. Malo ih je platilo tako dobru cijenu za tebe. Kupit ću te kao kakva slavnog pjevača, mađioničara ili snagatora, baš kao što se angažira nekoga na proputovanju kroz strani grad da nastupi kako najbolje zna na zabavi gospodara grada i svojim
vještinama zabavi goste. Pa nastupi i ti večeras, gostuj u Bolzanu ove noći, Giacomo, sklopit ću s tobom ugovor o tome. Pokaži što znaš i samo će o tebi ovisiti hoćeš li na kraju izvedbe dobiti pljesak ili će te izviždati... Još uvijek šutiš? Cijena ti se čini niskom? Ili previsokom?... Boriš se sa sobom?... Pa, nasmijmo se, sinko! Smijmo se, jer smo sami, daleko od svijeta, suočeni s istinom; nasmijmo se, jer smo obojica upleteni. Muči te samopoštovanje? Giacomo, Giacomo! Već vidim da moram povećati ponudu. Ne, zapravo moram učiniti nešto drugo i više, jer ti si vitez i igrač, želiš sve ili ništa... vrtiš glavom? Zar ti nisi odrastao, pa nisi više adolescent? Znaš da u stvarnosti ne postoji »sve ili ništa«, da uvijek ispadne nešto po sredini, »nešto« između »svega« i »ničega«, nešto što može ispasti itekako mnogo? Zašto se kolebaš? Pa reci cijenu, ionako nitko neće čuti. Reci iznos, za mene novac ionako više ništa ne znači, nema vrijednosti, zato kaži grubo, vikni jače od glasa svoje savjesti ili mi ga šapni na uho, samo reci za koliko si spreman provesti ovu noć s groficom od Parme? Koliko skupo ili koliko jeftino cijeniš svoje umijeće?... Govori, sinko! — rekao je i mučno se zakašljao, pomalo grubo. — Govori, jer mi je vrijeme isteklo.
Domaćin je stajao pred njim ruku prekriženih na prsima. U polusjeni nisu mogli jedan drugome vidjeti lice. — Ni skupo ni jeftino, eccellenza — rekao je uljudno i odlučno. — Ova noć nema cijene. Ona se
može kupiti samo po jednoj cijeni. — Reci po kojoj. — Besplatno — reče. Gost se opet zagleda u vatru. Nije se pomaknuo na tu riječ, nije trgnuo glavom, samo je kroz beskrvne i tanke usne polako, piskavo i zlovoljno z lovoljno izgovarao riječi: — Velika je to cijena. Bojim se, Giacomo, da si me krivo shvatio. Toliko ti ne mogu platiti. — Mislim — rekao je nakon što je onaj drugi i dalje uporno šutio — da ugovor nema smisla ako je naknada toliko visoka,- o da, kada mi određuješ zapravo nedostižnu cijenu koju ne mogu
platiti, tada tako bezumno i pretjerano cijeniš svoje usluge i umijeće. Oprosti, Gia como, no to je glas tenora, a ti visoki flagoletni tonovi ne uklapaju se u spokojnu i krasnu trgovinu koju
sklapa razum. Ja sam došao muškarcu, a ne raspjevanom pajacu. — A ja sam i odgovorio muškarcu — rekao je onaj drugi posve mirno. — A ne meceni. — Dobro — rekao je grof i slegnuo ramenima. — Dobar odgovor. Lijepo. Dobar i lijep odgovor, točna i plemenita riječ, no ništa od toga nije cijela istina. Istina, za pogodbu su potrebne i lijepe riječi, uzvici zaklinjanja, jer izgleda da se drukčije i nećemo moći nagoditi. Izgovorili smo sve lijepe riječi koje smo dosada i namjeravali izvući. Zato se sada vratimo na zemlju. Bojim se da me nisi razumio. Uvjeren si da je moja ponuda nemoralna. Možda je to točno, barem prema kukavnom ukusu svijeta i prestrašenom ćudoređu koje njime vlada. Vrijeme mi ističe i ne mogu voditi računa o moralu i ukusu svijeta. Tebe voli žena koju ja volim, a ti nisi sposoban da istinskim osjećajima voliš neku ženu jer si takve vrste koja svijetom prono si stanovitu mjeru nezadovoljstva, napaja ljude iz drvenih bukara ili iz kristalnih čaša stanovitom tugom, i tomu nema pomoći. To je jedan od pojavnih oblika ljubavne nezasitnosti, ako nisi znao; potrajalo je dok sam odgonetnuo tvoju tajnu, i to od časa kada sam te ugledao kako zijevaš u bolonjskom kazalištu do trenutka u kojem sam ti ovdje u Bolzanu uručio grofičino ljubavno pismo. No sada već znam tko si, pa zato ne mogu reći Francesci: »Pođi s onim koga voliš!«... Možda bih, Giacomo, i mogao izgovoriti t akve riječi da ti nisi takav kakav si i da ne strahujem za Francescu, da je ne moram štititi od tužne vatre koja gori u tebi. A ako mi te je zbog ičega žao, to je gluhoća kojom te je kaznila tvoja sudbina i tvoj karakter; žalim te jer ne poznaješ ljubav i nikada nećeš upoznati glasove ljubavi, jer si za to jednostavno gluh. Možda ćeš se i ti katkada odreći pokoje žene, ali zbog dosade, ili ćeš neku ženu prepustiti sudbini i izručiti je njezinoj naglo usplamtjeloj strasti zato što ti se to sviđa, zato što se poigravaš, ili želiš postupiti viteški, ili vjeruješ da si, eto, velikodušan. No nikada nećeš saznati da čovjek može postati nemoralan zbog ljubavi, nećeš saznati da se onaj tko istinski voli doista može odreći predmeta svoje ljubavi za jednu noć ili zauvijek, i to ne zbog sebičnosti, već u službi te ljubavi koja potiče na tu žrtvu. Jer se ljubav uvijek svodi samo na jedno, na službu. A ja služim prvi put u životu. Tako se sudbina poigrava čak i s nama moćnima i odabranima. Da te ne poznajem, možda b ih pustio s tobom Francescu, oličenje mladosti i naivnosti. Ali je ne mogu pustiti, jer joj ne možeš ponuditi ništa osim dana i noći kada će biti tvoja, osim tih milovanja koja gotovo nemaju veze s osobom, osim tog plamena koji sagorijeva, ali nikada ne gr ije. Što joj možeš dati?... Pustolovinu. To je tvoj žanr. Moćan žanr, s velikom tradicijom, a ti si znalac, pravi si majstor u tome. Međutim, u prirodi je pustolovine da traje kratko i da brzo završi; to je takav žanr, takva mu je mjera i definicija. E pa, Giacomo, stvori savršenstvo! — rekao je iznenada, pomalo promuklo, okrenuo se i širom otvorio oči. I tako su se gledali. — Ovu pustolovinu moraš izvesti savršeno. Uvrijedilo te je kada sam ti maloprije kao naknadu tvojem umijeću ponudio novac, slobodu i dobre izglede u svijetu, uvrijedio si se i izgovorio velike riječi kao što su »besplatno« i »mecena«. To su velike riječi. Pa ipak je pustolovina jedino ono u što se doista razumiješ, u čemu si doista majstor, što ti je doista zanat kao što je zlatarima ob likovanje prstenja i nakita, u čemu si doista stvaralački angažiran, i to je tvoj žanr. Zato izvedi remek -djelo, savršenu pustolovinu. Shvati da znam s kime imam posla i da mogu vjerovati kako ćeš to izvesti vrlo vješto. Što je sve potrebno za tu pustolovinu?... Zapravo, sva su ti pomagala na raspolaganju: noć i tajna, maska i zavjet, lijepe riječi, uzdasi, pisamce, tajna poruka, zatim bijeg, snježna oluja i nanosi, nježna otmica, velik trenutak kada ti plijen tiho diše u zagrljaju, vjeruje ti i uskli kuje, zatim polagano izvlačenje i svršetak, pokoje svečano obećanje »samo ti« i »zauvijek« dok jednim okom već vrebaš vrebaš zoru s onu stranu stranu prozora kako bi zbrisao prema svim pravilima žanra, kao kad netko nakon dobro obavljena posla ostane sam sa sobom spreman za nove izazove na
novim poprištima. Kazao si da se muškarca ne može kupiti. Vrlo lijepo rečeno. No ne vjerujem u to, jer znam da se na svijetu baš sve može kupiti, možda čak i toplina nečije ljubavi. Sada nastojim kupiti ono što od Francescine ljubavi još jedino preostaje za mene, želim kupiti za svoje preostale dane ostatak njezine nježnosti, jer sam slab, uskoro moram umrijeti i zato želim da mi posljednje dane ili mjesece obasja upravo ono plemenito svjetlo koje isijava njezino tijelo, ali i duša. Znam da je to znak moje slabosti. No želim da se oslobodi tebe, da te preboli kao kakvu bolest. Nije me ovamo tjerala neka nakazna i zla zamisao, i to u trenutku
kada glazbenici u mojoj palači već ugađaju glazbala, a magareća me glava već čeka; ne preklinje te ostario, zaljubljen čovjek koji svojoj dragoj više ne može pružiti zaborav i opsjenu; ne, Giacomo, ti si bolest, istodobno kuga i crni prišt, zagonetna groznica koja se mora preboljeti. Pa prebolimo to, ako nam se našlo na putu. Zato sam došao i zato te molim da ovu noć provedeš s mojom ženom, - molba je doista zanimljiva, no samo na prvi pogled, jer ako sve zbrojimo i svedemo račune, to uopće nije tako čudno, dapače, ako pažljivo i razumno, proučimo bit osjećaja, to je nešto najprirodnije. Kuga i antraks, žuta groznica, pa prebolimo to. Zato stvori re-mek-djelo! Drugo toj bijednoj bolesnici ionako ne možeš dati osim pustolovine, pa priredi joj onda pustolovinu kako treba i dolikuje, dostojanstveno i znalački, uz moj pristanak; udruženi smo u tužnom savezu što je neizbježno za muškarce koji služe jednoj ženi. Vrati se svojem žanru, izvedi remek -djelo, savršenu pustolovinu, jer želim da se Francesca već u zoru vrati u moju palaču kao netko tko je prebolio bolest, da se vrati oporavljena i uzdignute glave, ne skrivajući se i ne šuljajući se po mračnim uličicama, nego uzdignute glave, jer je želim vidjeti upravu takvu, kako i dolikuje njezinu položaju, pa nisam spreman prihvatiti da ona zbog ove pustolovine išta izgubi, a naročito ne želim da izgubi svoj položaj. Takvu je želim zadržati, barem nakratko, za vrijeme koje mi još preostaje, i to baš sada kada razumijem sve što nekoć nisam, i kada mi je život već gotovo na kraju. Zato ti se više ne obraćam kao muškarcu koji se uvrijedio, već kao umjetniku i stručno potkovanom čovjeku: ostani vjeran svojem žanru i stvori remek-djelo! Podižeš pogled? Zar se počinjemo razumjeti?... Gledaš me u oči? Dobro je, sinko. Pogledajmo se u oči, hladno i dostojanstveno — razumno. Muškarca sam povrijedio, no uspio sam potaknuti umjetnikovo zanimanje; možda se tako osjećao veliki pap a kada je uspio uvjeriti Buonarrotia da mora izgraditi, a napose završiti onu kupolu. Pa izgradimo to i dovršimo i mi na svoj način — rekao je uz čudan i tužan osmijeh. — Svoje umijeće visoko cijeniš, a ja sam spreman platiti tu skupu cijenu, jer smo uzalud posezali za velikim riječima, tebi će sutra u zoru biti potrebno i onih deset tisuća zlatnika i ona sjajna i rijetka pisma preporuke; ne, nema potrebe gubiti vrijeme, ništa nije prirodnije nego da b ude upravo tako. Sve to spominjem tek usput. Bitno je da u tvojim očima uočavam zrake razumijevanja i slaganja; proteklo je tek nekoliko sekundi i već osjećam d a sam uspio dirnuti umjetnika u tebi, zamisao te zaokuplja, gledaš rastreseno, već razmišljaš o pojedinostima, o teškoćama izvedbe, zamahu početka... ili se varam? Ne vjerujem. Vidiš, dobro sam to isplanirao, Giacomo, umjetnik ne može ni izbjeći ni zaobići uzbudljiv izazov. Sada sam već posve siguran u tebe, siguran da nećeš pogriješiti, da ćeš stvoriti savršenstvo, pa i ne možeš drukčije, jer bi inače zauvijek propao. Želim da ujediniš sve u toj svojoj ulozi; ono što inače potraje mjesec ili čak godinu dana, neka sada bude koja minuta, ili tek sat. Želim da se početak i kraj savršeno poklope, a tko bi to mogao bolje, znaš li za ikoga u Europi tko bi se u to razumio tako savršeno kao ti, baš ti i baš sada kada dolaziš iz tamnice gdje su ti zbog vremena i zbog sanjarskih muka sazorili i talent i umijeće?... Giacomo, osjećam da ćeš stvoriti savršenstvo! Želim — a zato te kupujem tako skupo, inteligencijom, dokazima, zlatom, pismom i smrtnom prijetnjom, kao što zaslužuješ i kao što ti dolikuje, uostalom kao što dolikuje i meni, pa i osobi zbog koje sve ovo i radim — da to skratiš i sažmeš, jer to je uvijek najteže, kao što želim i to da na nekoliko sati prevladaš zakone vremena, da
izvedeš čaroliju poput istočnjačkih mađioničara koji od sjemena za nekoliko trenutaka stvore pupoljak, zatim i razvijen, bojom i mirisom zreli cvijet, a potom pred gledatelje vim očima za nekoliko sekundi ostvare i ono drugo, tužnije, no jednako privlačno i neshvatljivo čudo razgradnje, završnice, rastakanja, dakle čudo uvelosti i smrti! Jer čudo su i jedno i drugo, jednako privlačni i međusobno zastrašujuće povezani: početak, sazrijevanje i svršetak! A da sve to bude istinito i organski stvarno, a ne čarobnjački trik od pozlaćena papira i ispraznih riječi, već prava pustolovina, prava urota i noć, magla, bijeg, s pravim riječima i strastima, jer inače sve to ne vrijedi ništa! Sve se to, Giacomo, mora odvijati brzo, silno brzo, jer vrijeme požuruje, ne mogu dugo čekati, nemam za tebe tjedne, nemam ni dana, a ni noći više od ove! Zato te angažiram, upravo tebe, jedinog od onih koji su sada u modi i koji to može izvesti! Jer osjećam i gotovo — danas nam se ta riječ vraća često, gotovo sablasno — poštujem tvoj zanat, jer znam z nam da za to treba i krvi i uma, osjećaja i suza, snažnih otkucaja srca i blage nesvjestice, proračunate lukavosti i hladnog planiranja, bezumlja i samoubilačke nemoći, jer znam da ubrzano moraš još noćas izvesti sve ono za što urednim građanima i zaljubljenima treba dugo vremena, katkada čak i cijeli život. Zato si ti umjetnik poput onih koji mogu prizore bitaka uklesati u malen komad kamena ili na bjelokost veličine dlana naslikati neki vrlo napučen grad s mnoštvom ljudi, sa živoderom i psima, i s crkvenim zvonikom. Jer samo umjetnik, i jedino on, može kao barutom razoriti zakone prostora i vremena. Pa raznesi ih i ti! Noćas ćeš doći k nama, jer Francesca osj eća da te mora vidjeti! Dođi kostimiran i maskiran kao i svi ostali! A zatim, kada je prepoznaš, pozovi je da ode s tobom, dovedi je ovamo i stvori savršenstvo! Želim — o da, Giacomo, kad već vidim u tvojim očima zrake slaganja i nakon što sam se odlučio platiti cijenu, možda smijem upotrijebiti i snažnije riječi — zahtijevam od tebe da se grofica do zore vrati u moju palaču. Obećavam ti da među nama ova noć nikada više neće biti spomenuta, kako god nam se život okrenuo i što god za nas još krio. Grofica će te ove noći vidjeti kao što je to u svojoj bolesti poželjela, upoznat će te u smislu kako to stari pisci vrlo točnim izrazom spominju u Bibliji, jer ljubav, taj bolesni žar nije ništa drugo do upoznavanje, a nakon toga je samo tvoja stvar, stvar umjetnika da se ona do zore izliječi od te strasti. Tajne tvojega zanata me ne zanimaju. Neka to obavi, ali tako da se do zore vrati k meni i to ne kriomice, nego bez maske kao što i dolikuje ženi koja ima svoj položaj, kojoj sam ja darovao taj
položaj i koju volim. Dakle, da se ne mora oslanjati na urotničku milost i diskreciju plaćenih slugu i svodnika, nego uzdignute glave. Jer život je slučajnost. A ja ne bih htio da grofica od Parme u toj nesreći slomi vrat. Potrebna mi je još neko vrijeme. v rijeme. Neka se u zoru vrati k meni i u svoj dom, ali ne skrivajući se i prikradajući se, nego uzdignute glave, u jutarnjem sjaju, makar naočigled čitavoga Bolzana. Jesi li napokon shvatio? Neka se vrati kući, ali izliječena. Omogući joj da te upozna, Giacomo, i da spozna da za nju nema drugog života do onoga koji joj je usud odredio, neka sazna da si ti samo pustolovina, neka sazna da za nju nema života s tobom, da si ti samo noć, oluja i kuga koja prohuji iznad životnih prostranstava, zatim ujutro iziđe sunce, a u kućama se počinje dimiti, počinju krečiti zidove i ribati podove. Zato sam ti rekao da moraš stvoriti savršeno djelo! Daruj grofici za nekoliko kratkih sati tu svoju tajnu, a želim da se ta tajna, kada svane jutro, prometne u uspomenu koja ne boli i više je ne salijeć e. Budi dobar prema njoj, a budi i okrutan i zao kakav doista i jesi, utješi je, zatim i povrijedi kao što bi postupio i kad bi imao mnogo više vremena; neka za jednu noć sazori sve što između dvoje ljudi može sazreti i neka završi sve što se između dvoje ljudi jednom ionako mora završiti. Zatim je pošalji k meni, vrati mi je, jer je ja volim, a ti ionako više nemaš posla s njom. To je rekao i ustao sa stolca. — Giacomo, jesmo li se nagodili? — upitao je i naslonio se na štap.
Domaćin je s rukama na leđima prešao preko sobe. Zastao je pokraj vrata, pognuo glavu, zagledao se u prag i zamišljeno upitao: — A što će biti, milostivi gospodaru, ako čarobnjački trik ne uspije?... Želim time reći, ako ne uspijem tako sretno stopiti i ubrzati stvari kao što to vaša milost zamišlja? Što će biti ako grofica od Parme u zoru koja svane nakon noći osjeti da d a je ova noć bila tek početak nečega... Međutim, rečenicu ipak nije završio. Jer je gost, iznenađujuće hitro, mladenačkim koracima požurio kroz sobu, zastao na pragu sučelice domaćinu i svisoka, snažnim glasom rekao: — Onda si nesposoban, Giacomo. Nekoliko su dugih minuta stajali tamo i netremice se gledali. — Što Eccelenza želi meni je zapovijed — reče onaj drugi i slegne ramenima. — Služit ću želji
vaše milosti najbolje što znam, na način kako želite i onako kako samo ja umijem. I duboko se pritom naklonio. Međutim, grof je s vrata još dometnuo: — Rekoh, utješi je i povrijedi. I još nešto za oproštaj. Nemoj je previše povrijediti ako te to smijem zamoliti.
Izišao je na vrata koja nije za sobom zatvorio i sporim koracima, opipavajući štapom svaku stubu, pomalo pognuto krenuo stubama prema dolje, u špaliru lakaja koji su lelujavim svjetlima pohitali pred njega.
Kostim
... No, što čekaš? Počni se odijevati! Ostarjeli umjetnice, isluženi opsjenaru! Soba je već prepuna sjena, a to su sjene tvoje mladosti. Jer mladost je prošla, znaš li to?... Još osluškuješ njezine zvukove, kao i zvon praporaca tvojega rastresenoga gosta. Upravo odlazi s lakajima na saonicama s praporcima koje vuku konji urešeni vrpcama i sada prolazi ispod tvojih prozora.
Zamotali su ga u bundu, ne vidi mu se ni vrh nosa, posadili su taj oronuli, bezoblični liku saonice, omotan krznima i položaj, star i nasmrt uvrijeđen, o da, i spreman na smrt; što god govorio, koliko god on spretno prekoravao i rabio jezik, upravo je on ranjen konačno i smrtno, on, a ne ja, iako sam jednom krvario u pistojskom perivoju i pred firentinskim gradskim vratima. Slušaj zvon praporaca saonica na odlasku i uživaj u svojem slav lju! Je li ti drago?...
Prekrižio si ruke na prsima? Najradije bi se svima klanjao, vršcima prstiju bacao poljupce nevidljivu mnoštvu koje ti plješće i naklonima se zahvaljivao na odobravanju. Zašto šutiš? Obuzdaj u sebi sve uspomene, s obje ruke uguši sve što sliči osjećaju i slabosti, kao mačiće zadavi sve što te podsjeća na ljudske veze i sućut! Je li mladost prošla?... Ne još sasvim. O da, nedostaju ti dva zuba. Slabije podnosiš hladnoću, voliš se zimi zabundati u kunovinu i brundati u blizini peći, već si oprezan s hranom, a prije nego što ćeš nekoga poljubiti, češće i pažljivije ispireš usta jer ti probava više nije posve besprijekorna, a i zubi su ti već natruli. Želudac, srce i bubrezi još su ti vjerne sluge, kao što ti se i kosa prorijedila tek na tjemenu i ponešto oko sljepoočnica, pa valja biti oprezan da ruka zaljubljene žene, dok ti opipava grivu, ne zaluta u te predjele! To još nije starost, no valja paziti... đavolje prokletstvo vlada svijetom; ah da, upravo se o tome radi, valja biti oprez an! Ono silno obilje, ono divlje prepuštanje, sva ta htijenja, to sve-ili-ništa o čemu je ludi starac zborio tako mudro i podcjenjivački, možda je ipak to bilo ono pravo!... A sve drugo, oprez i mudrost, razborito razmišljanje i znalačka upućenost ne vrije de ni pišljiva boba ako ih ne grije bezumna mladenačka strast, ona čudnovata žudnja, koja istodobno želi opljačkati cijeli svijet ali i rasuti samu sebe, grabi rukama sve što joj nudi svijet i isto tako rukama odbacuje sve što joj je darovao život!... E pa, valja biti tiši. Ovo je, o da, ovaj sadašnji, ipak ponešto drukčiji karneval, drukčija pogodba, a napose drukčiji ljubavni sastanak! Kraj mladosti. Ovo je sada dob zrela muškarca, a posebice i jedan od mudrijih trenutaka, nešto poput četiri sata poslijepodne sredinom listopada. Krasno je to doba dana i godine. Sunce još sja... Osvrni se oko sebe, udahni slatki miris i upij zrake opsjene, kreći se sporije i pažljivije, ionako ne možeš drukčije. Mladost je prošla, oh da... Negdje se smiju i čuje se zveket čaša i pjev žene, rominja mirisna kiša, a ti stojiš mokra lica, smočen kišom i suzama, usred vrta gdje su cvijeću već otpale latice, s divljom srećom u srcu žudiš za potpunim užitkom i iščeznućem, a oko tebe je već izgaženo cvijeće... i to je sve, ili nešto poput toga. Ništa, stari, sjećanja ostavi za kasnije! A sada se počni odijevati, jer vrijeme prolazi, u plesnoj dvorani već su se poredali parovi, a dva neizrecivo mila i pažljiva oka traže tebe, žele te vidjeti... Gdje je to pismo? Ostalo je ovdje, da ostalo je. Da vidim. Krupna slova, pažljiv i zabrinut rukopis... nije prvo, a ni posljednje pismo koje su mi napisale žene, kakvim je samo drhtavim prstima i bljeskavim pogledom raščlanjivao na sitne sastavnice svako slovo onaj zaljubljeni starac, do srž i povrijeđeni muž: kakve li farse! Katkad se isplati živjeti! Moram vidjeti, pa da... što bi drugo i pisala jadnica kada je još prošle godine bila nepismena? Kazao je da nitko ne bi mogao napisati ni bolje ni ljepše, pa možda je čak u pravu, pismo je savršeno sročeno; ne bi napisale ništa iskrenije ni markiza, ona kardinalova rođakinja, a ni M. M. koja je doista bila majstorica poljupca i pera, a obje su pisale dulja i spretnija pisma, s umetnutim stihovima i citatima iz
klasičnih tekstova, ali i s uzvišeni m prostotama i strastvenim dodijavanjima; ah da, sumnjivo oduševljenje staroga luđaka uopće nije bez osnove... E pa, golubice, vidjet ćeš me, kako si željela! Vidjet ćeš me, i to mene, iako nisam više ni najmlađi, a ni najljepši, ali ni najpodliji na jetu, baš kako je ustvrdio i eccellenza... vidjet ćeš me, baš kako oboje želite, klonula ovome svi jetu, golubice, i ti, zaljubljeni stari jastrebu očerupana perja! Riječi, samo riječi! Kakav prepredeni plan! I prijetnje i ubojita upozorenja! Je li moguće da me je onda, prije šesnaest mjeseci upravo on predao u ruke mletačkih krvnika?... Vijeće se uistinu rado sitnim uslugama dodvorava utjecajnim ljudima stranih sila, a messer grande je također uljudan čovjek, pa rođaku francuskoga kralja neće odbiti neke male zadovoljštine. Pa dobio si što si tražio, grofe od Parme! Lukavo si to tražio, kao da nekomu nešto daruješ, tražio si to na sav glas, mudro si zborio, jer želiš u ovoj čudnovatoj trgovini ostaviti dojam redatelja i naručitelja, gospodina i mecene, e pa, dobit ćeš što si tražio!... Je li moguće da su me tvoje utrnule ruke oborile na leđa i položile na slamaricu tamo u Mlecima?... Nije mi to rekao izravno, samo mi je to spomenuo kao mogućnost; stari je krvnik time sijevnuo kao bodežom, da bi tajnu gurnuo natrag u džep svojega kaftana i ponio je sa sobom!... Pokušaj se dosjetiti je li tomu tako ili nije, pomislio je. Dršci, jer ću možda ponoviti točku! Ima pravo, nije to ništa posebno... Imao je pravo o onom drukčijem zakonu dok je pričao o drukčijem poretku stva ri, o tome bih i ja mogao nešto otpjevati, ne predugo, no ima čak i poantu. Pa nije ni starac Bragadin anđeo kad se radi o javnom interesu i ako se po cijenu nečijeg života može nekomu ugoditi. Svijet je već takav. Polako ćeš naučiti lekciju. Svijet je takav, polako ćeš se pripremiti za njega, upoznat ćeš postupke i naučiti da kartaška igra nije baš najdrskiji, a kamoli najpodliji pothvat na svijetu. Postoji i onaj drukčiji, prekriven svečanim pokrovom poštenja i dostojanstva, a ipak ništa manje podao. Pazi, Giacomo! Pazi se ove noći! A sutra ujutro, kada ćeš dati petama vjetra, u onim snježnim zapusima, kad se oglasi pijetao, pazi se! Previše je toga on pomno isplanirao, da bi stvar bila posve bezopasna i nedužna: moćan je to gospodar poodmakle dobi, mudar i ostarjeli ljubavnik koji suparnika neće zadaviti, nego će suparnikovim rukama zatrti ljubav, pa čak i njezinu uspomenu... zato pripazi! Vidim, u štalama još svijetli, u džepovima ti još zveči nekoliko zlatnika od jučer, što bi bilo kad bi se na brzinu spakirao, uzeo u naručje tu dragu i toplu ptičicu, šesnaestogodišnju Terezu čiji te poljupci uspavljuju već osmi dan, pa umjesto bala, ugovora i tvoje velike uloge ove noći jednostavno pobjegao s njom u skladu s vlastitim pravilima i razborom koji su te rijetko kada iznevjerili... Da, to bi bilo pametnije nego dočekat i zoru. Pa neka se zabavljaju i plešu, neka grof od Parme nosi magareću glavu dokle god želi i neka čuva svoje blago u vremenu koje mu je preostalo, neka onda razbija glavu kako će ugušiti uspomenu i kako će izić i na kraj s opismenjenom France scom... Budi pametan, najdraži brate, Giacomo... Zar oklijevaš? Zar ostaješ? Zato što si prihvatio ulogu, pa te ona obvezuje? Ne možeš pobjeći od te svoje uloge koja je istodobno i podla i tužna, opasna i umjetna, u predstavi tijekom koje će na pozornici poteći prave suze i prava krv, a kad završi, lakaji će možda iznijeti pravoga mrtvaca... Zar već osjećaš drhtanje koje će ti prožeti cijelo tijelo, zar ti se već muti pred očima, zar te već pali i grije strast koju razum više ne nadzire, zar već osjećaš da ne možeš drukčije nego odigrati ulogu, pa je ljubomorni kavalir dobro predvidio stvari kada je zaigrao na tvoju umjetničku crtu, kada je nazvao pravim imenom tvoj žanr, jer već osjećaš da ne možeš ustuknuti pred izazovom čak ni onda ako grof od Parme na kraju dade ušiti u vreću ne samo uspomenu nego i njezine protagoniste... Nemoj se neprestano buniti i nemoj se toliko braniti: moraš ostati. Nećeš moći umaknuti ulozi, a ni karakteru; ionako ti je cijeli ž ivot bio stalna opasnost, a i ostat će opasan. Ne možeš drukčije i moraš se s tim pomiriti. Tebi treba opasnost, treba ti osjećaj da ti se iza zastora pokraj postelje u svakom trenutku tvojega života može ispružiti nečija ruka i zariti ti bodež među rebra, treba ti prilika za uništenje, treba ti
nemoguće, treba ti ono za čime žudi uredan građanin kad je bolestan i nemoćan, što sanja dok s noćnom kapicom na glavi, ljupkom i urešenom kićankom, hrče pored svoje drage, a ti drhturiš u podrumu ili se penješ po krovovima, ili odmjeravaš snagu svojega mača protiv unajmljenih ubojica, ostvarujući ono što se ćudoredni i hunjkavi hrkači usuđuju samo u snu. što bi drugo i mogao? Pokori se svojem karakteru i ta lentu. Dakle, ostaješ! Na posao, stari momče! Zaplješći triput, neka ti u srebrnom vrču donesu hladnu vodu, neka i Balbi pokrene svoje otvrdnule tabane, neka u gradu nađu za tebe kostim i plašt, neka dođe Giuseppe da ti izglača i napudra lice, no mora se popričati i s malom Terezom da noću kriomice spakira sv oj zavežljaj i da me u zoru čeka na rubu grada, jer ću je odvesti u M ünchen i udati za prvog tajnika Izbornoga kneza. Tako mora biti. Utješi se, ne možeš drukčije. Sve je to grof od Parme dobro izračunao. Savršeno me proučio i odmjerio, predvidio sve mogućnosti i znao da ću noćas ostati, da ću odraditi gostovanje, da ću prihvatiti angažman za predstavu koliko god uloga bila vratolomna, da ću je prihvatiti čak i onda ako na njezinu kraju ipak slomim vrat, pa onda ljepotice Bolzana mogu doista u troglasnom zboru zapjevati nad mojim odrom. Dobro si to
predvidio, pametni, smeteni i pohlepni čovječe, ti koji uporno vjeruješ da ćeš zlatom i vlašću, pameću i mudrim predviđanjem do posljednjeg trena vladati svojim svijetom! A ja ti ipak poručujem da se sada, prije nego što navučem kostim i počnem maljati svoje lice i pripremati se prema svim pravilima zanata za svoju ulogu, i ti moraš pripaziti, i ti se pazi! što si ti zamislio?... Indijski iluzionist, ubrzanje, sažimanje i remek -djelo, kakve riječi! Pazi, dok u svojem očaju iskušavaš žanr i savršenstvo, jer smo i mi, ipak samo ljudi! Jesam li ikada znao što ću zateći, kad se ujutro probudim?... Je li mi bilo žao?... Prošla je polovica života i ništa nisam požalio, nisam se ni trenutka dosađivao, jednom mi je prošao i nož između rebara, nudili su mi već i čašu s otrovom, ležao sam pod zvijezdama, bez imena, bez prijatelja i bez ljubavnice, bez prebita novčića u džepu... jesam li požalio? Ona mi je veća polovica života već dobrano prošla, nemam ni kuće ni stana, nemam ništa, ni komada pokućstva koji bi bio samo moj, ni sata ni prstena koji bi mi pripadali, u svakom gradu naručujem novu odjeću, a nemam ni osjećaja koji bi me negdje vezao... pa jesi li mi još i dalje zavidan, grofe od Parme? Jer si ti sav u vezama i obvezama, vezuju te palače i rođenje, naslov i ime, posjedi i vlasništvo, razni osjećaji i strah od gubitka, a sada gotovo na izmaku života, baš kao što si i sam raspredao 0 tome, opsjednuto ponavljaš i nadaš se čudu, čak pomalo i izazivački kao da se magična moć riječi može odraziti na sudbinu r ječju i ječju »gotovo« za sve ono što je već ionako samo po sebi dovršeno i zaokruženo, i dok ti uporno cviliš, jer su ti osjećaji i stvarnost lancima vezali ruke i noge, nisi li mi duboko i potajno zavidan, upravo meni jer p utujem s mjesečevim zrakama i omotan oblacima, na krilima vjetra prelazim državne granice, a zapravo ne nitko nigdje ne čeka, od mene se nitko i ne oprašta iskreno, nemam čak ni jednu jedinu sobicu, a kamoli komad pokućstva ili neki predmet koji bih mogao smatrati svojim ili bi mi na bilo koji način mogao pripadati... No, hajde, probudi se i spremi! Vikni nešto zvučno, kao uvijek! Puše leden vjetar, čupa suknje ženama u Bolzanu, a te se raduj s vjetrom! Životu još nije kraj, ni govora da sam ga »gotovo« proživio, a na tebe ne djeluju ni druge zlonamjerne i mahnite vradžbine, još si onaj pravi! Pazi, grofe od Parme, više se ne bojim jutra; neka me zgrabi oluja, jer mi njezini naleti vjetra već fijuču i u srcu i umu, neka bude suza i zavjeta, poljubaca 1 smrti, neka se sve odvija zgusnuto ili usporeno, kako god život donio, što god nas zateklo nakon buđenja! Grofe od Parme, noćas ću ti izvrsno služiti! Dobit ćeš najbolje, stvorit ću pravo remek-djelo kao nekoć kada je hrvač znao da će na kraju točke ionako platiti glavom, neće biti ni naučena teksta ni unaprijed smišljene varke koju ću na kraju šaptom odati, bit će to čista improvizacija, čak i više od toga, istinska poruka! Ne bojiš li se, mudri starce, da će moja uloga biti uspješnija nego što bi trebala biti?... Jer je pismo čarobno i snažno, a magija koja zrači iz
teksta možda je čak i jača od prepredena plana kojim za ostatak svojih dana želiš za sebe sačuvati jedno nježno i ljubazno biće; zar se ne bojiš da se čovjekovi porivi ne mogu baš do kraja predvidjeti, da se čak i najveći umjetnik može prevariti dok radi, pa se igra prometne u stvarnost, poljubac preraste u pravu vezu, a žubor mlaza koji potekne iz krvi povuče sa sobom i cijeli život?... Sklopili smo ugovor. Jesmo. Pa neka onda svatko krene za svojim poslom. Pođi u svoju palaču i pozabavi se svojom magarećom glavom, škiljavo, zbunjeno i mudro, iako te to razdire, a ja ću se pobrinuti za svoj kostim koji će biti savršen i neće me prepoznati nitko osim onoga zbog koga ću ga i odjenuti! A jesu li B albi i Tereza spremni za put?... Balbi!... Hej, Balbi!... Sad me dobro slušaj! Koliko je sati?... Ponoć se bliži? Pravo vrijeme, trenutak u kojem se zatvara magičan krug dana, a vještice se hvataju za metlu. Jesi li pijan? Smrdiš po češnjaku, rub usana ti se cakli od masti, oči su ti se ukrižale od veronskoga vina... no nemoj sada glavinjati, nego me dobro slušaj! Lovina je prava! Čudesan obrat! Možeš trljati ruke, dobro si se molio, vrijeme nam je u Bolzanu isteklo, ranom zorom krenut ćemo na put. Javi gos tioničaru da pripremi račun i konje! Ti ćeš se noćas spakirati i oprostiti od kuhinjskih ljepotica, a zatim i od operušanih prijatelja, ti, lovč e na suknje i konjokradi co... ne, ipak je pametnije ako noćas još šutiš! Sutra ćeš im ionako moći iz M ünchena napisati oproštajna ljubavna pisma. Spakirat ćeš se, ako uopće imaš što pakirati, otići ćeš u svoju sobu i tamo čekati praskozorje. Neka do jutra upregnu ponajbolje konje, dogovorite se s nad-poštarom, uzimam samo zatvorenu kočiju, diližansu s dekama od dobre dlake i opskrbljenu bocama s toplom vodom! I neka svi budu spremni, i na svojim mjestima! Reci im da će ujutro padati kiša zlatnika ili batina, ovisi o njima što od toga žele! Ne pitaj! Drži usta zatvorena, pazi na svaki sušanj, a kad te pozovem, prebaci na leđa svoj zavežljaj i nestani u diližansi pokraj kočijaša! Ovo nije molba nego zapovijed, i pazi, nismo se još do kraja riješili Mletaka, a dlanovi svrbe messer grandea barem toliko koliko i tebe vrat! što se buniš? Da sam dobio loše vijesti?... Saznat ćeš sve na nekih stotinjak milja odavde, kad tomu dođe vrijeme. A sada pođi u grad i nabavi mi kostim! Kakav? Pa balski, klipane, savršen i originalan, pogodan za gospodu, takav da ga svatko zapazi kada zakoraknem u dvoranu, usto takav da nitko ne mo že prepoznati onoga koga krije maska i kostim... što kažeš? Da su u Bolzanu za ovu noć rasprodani baš svi kostimi? Budalo, pa kostim koji meni treba nije uobičajena karnevalska odjeća, nije ni Pierrot ni domino, nije ni »perzijski princ koji gata iz zvijez da«, nije ni kuhar ni kuharski pomoćnik, nije ni istočnjački vitez, paša s handžarom i turbanom, nije to ni odora lude s kapom i zvončićima, s umjetnim haljama i žezlom okićenim vrpcama. Sve je to već viđeno, prostački i dosadno. Ne, Balbi, za noćas nađimo nešto novo i autentično. Što bi bilo da se kostimiram u viteza, posve jednostavno kao što to i dolikuje mojem imenu i položaju, u francuskog viteza koji je upravo pristigao s Lujeva dvora... ne, to ipak neće biti dobro! Čekaj, ne ometaj me! Što bi bilo ka d bih se odjenuo u pisca, doktora ili znanstvenika, na nos stavio naočale s crnim okvirima, na glavu doktorski šešir i bijeli nabrani ovratnik iznad crnoga kaputa?... Pisac, nije ni tako loša zamisao... jer pisci se međusobno prepoznaju. Što kažeš? Postoji li još koji pisac u Bolzanu? Nemoj se, Balbi, brzopleto izjasniti, red pisaca je ta jan, oni nose nevidljive odlike, a ti si nekulturan i samo sudiš po tome jesu li gospodin Vendom ili gospođa Montespan mogli stupiti pred kralja prije pisaca, no stvarnost je ipak nešto drugo. Jer, naprotiv, gospoda La Fontaine i Corneille ipak su dolazili prvi, pa čak i gospodin Bossuet, iako Corneille nije bio baš njegovan... no ti od toga ionako ništa ne shvaćaš, a kako bi i shvatio. Ne, kostim pisca ipak neće biti dobar izbor. Moramo potražiti i pronaći nešto drugo, - e da, što bi bilo da se kostimiram u lovca s rogom, bodežom i lukom, poput strastvenog lovca Nimroda, baš bi to dobro izgledalo: Nimrod i Dijana u ljudskoj prašumi... ne, simbol bi bio previše očit. Zar ti ništa ne pada na pamet? Zar djevojke iz kuhinje ne očekuju od tebe da ih i duhovno d uhovno zabaviš iako vonjaš na češnjak?... Čekaj, Balbi, znam, sjetio
sam se! Djevojke iz kuhinje! Koliko ideja! Smjesta pozovi malu Terezu! I neka mi donesu suknje
i košulje, pa bijele čarape i sve za uljepšavanje lica, neka mi donesu oglavlje i masku od bijele svile... što si se zagledao?... Da, upravo tako, odjenut ću se u damu! Što se tako glupo ceriš? Savršen kostim, trebat će nam i lepeza, a prsa ćemo popuniti, prema napuljskim običajima, perjem koje ćemo za jednu noć izvaditi iz jastuka! Poteci, dakle! Probudi cijelu kuću! I spremite sobu, otvorite prozore, oživite vatru, iznesite na stol slatko vino u staklenom vrču, hladnu piletinu sa salatom, ali i pršut i sir, bijeli kr uh, srebrninu i porculan, ali neka sve bude otmjeno i nadasve birano! Gostioničaru!... Ma gdje se povlačiš, p ovlačiš, stari svodnice, ubojico putujućih djetića i trgovaca na proputovanju?... Pokaži se i čuj što ću ti naložiti! Neka se vatra rasplamsa u kaminu, pripremite postelju, jastuke i pokrivače presvucite navlakama od najfinijeg platna i čipke, donesite perine, bacite ambru na žar, gurnite dva stolca s naslonima pre d kamin, stol postavite na onom malom stolu od ebanovine, nabavi cvijeće makar po cijenu života, cvijeće, čuješ li, crvene ruže, o da, upravo sada, sredinom studenoga, dok posvuda sniježi! Odakle?... Pa snađi se! Iz grofova staklenika, ako drukčije ne ide, i to smjesta, pod okriljem noći! Uz piletinu poslužite prilog od jaja s octom, pršut i sir i znesite na staklenom pladnju... Stani! Kruh režite sasvim tanko i blago b lago ga prepecite, a maslac poslužite na svježim, djevičanskim kristalima snijega! Idite za svojim poslom! Neka kočijaš počne bocama s vrućom vodom zagrijavati unutrašnjost diližanse, konjsku opremu valja ulaštiti do visokog sjaja, a neka do zore svi u kući budu na svojim mjestima,- ugrijte kuhinju, pripremite topla jela i napitke za put, kao i bačvicu vina, ali najplemenitijega! I neka noćas bude tiho kao u grobnici, tiho kao pod zemljom gd je ćeš počivati prije nego što sunce zađe ako mojim željama ne udovoljiš hitro i vjerno! Ne znaš ti mene, prijatelju, još me ne poznaješ, ne znaš da sam upravo strašan kad se razljutim! Moraš znati da su mi sprege i društvene veze nadljudski utjecajne... š to ti ne moram mnogo ni objašnjavati, uostalom mogao si i sam vidjeti tko mi se sve izredao pred vratima, ne samo večeras nego i običnim danima! Dobit ćeš sto zlatnika, ubojico trgovaca, ako se sve dogodi kako sam ti naložio; poruči svojim kuharskim pomoćnicima i sobaricama da će ujutro iz tamnosiva neba nad Bolzanom pasti zlatna kiša ako noćas svi ostanu na svojim mjestima, nevidljivi i stalno spremni na službu! Jesi li još tu?... Zatvorite prozore, bilo bi dosta provjetravanja, postelju poškropite ražinim uljem, možete navući zastore oko ložnice, a da, je li to stiglo cvijeće?... Pa gdje si ga nabavio? Našao si ga u sobi one dame iz Bergama?... Sutra ćemo joj umjesto ovoga poslati još ljepše i mirisnije, cijelu košaru, sto ruža, ne, nego devedeset devet, da bude galantnije, ne moj to zaboraviti! Da, stol se može postaviti, iznesite hranu! A vino... pokaži mi ga, daj da ga pomirišem! Ne, neću ga kušati, no igraš se glavom ako će slučajno vonja -ti na bačvu! Neću ga kušati jer sam upravo isplahnuo usta... Giuseppe, dobro da su te našli i dovukli ovamo, prekrij mi ramena frizerskim pokrivačem, molim rumenilo na obraze, o da, i slijeva i zdesna, malčice i na usne, ukrasnu točkicu zalijep i mi ispod desne jagodice, napudraj mi kosu, a sad mi stavi oglavlje koje smo skinuli s Terezine glave. I sada
pođite svi! Je li već prošla ponoć?... Neka svi odu! Do zore ne želim vidjeti nikoga od vas. A ti, Terezo, djevojčice, ostani još malo! Veži mi suknju oko struka, namjesti mi podvezicu iznad koljena, posudi mi onaj s vileni rubac koji sam ti jučer darovao, prebaci mi ga preko ramena... tako, hvala ti. Jesam li dobro sjeo? Jesam li prebacio nogu preko noge baš kako treba i kako to žene sjede s lepezom u ruci dok slušaju udvaranje svojega ljubavnika?... Tek sada vidim ka ko ništa pouzdano ne znam o ženskim pokretima, kako ne poznajem strukturu njihovih gesta. Je li se ovako drži lepeza?... Hvala ti, anđele moj! Sviđam li ti se ovakav?... Je li mi nos prevelik? Ništa zato, Terezo, prekrit će ga maska. A sada mi priđi bliže, mala, sjedni mi na koljena, ne brini se što ćeš mi zgužvati volane na suknji. U Munchenu ćeš ionako dobiti ljepšu haljinu od svile i baršuna kakvu god poželiš... čudiš se? Nemoj, jer ja to nikada nisam drukčije ni mislio.
Zar želiš ocvasti ovdje, cvjetiću s ledenjaka, u ovoj točionici, u zagrljaju pijanih putnika namjernika?... Sutra ćeš krenuti sa mnom, sutra u zoru, povest ćemo i Balbia i pobrinuti se da se negdje putem izgubi kako to i zaslužuje. Idemo u M ünchen, o da, u zoru, čim svane... Zašto plačeš? Poljubi me, kao i inače, zatvorenih očiju i otvorenih usta, strpljivo. Zašto toliko drhturiš? Zašuti, dijete, i spremi se za put i ususret svojoj sudbini koja će biti čudesna, s obiljem zlatnika i krasnim stanom, u Münchenu ćeš imati vlastitu zapregu i sluškinju koja će ti navečer izu ti cipele i skinuti čarape, a zatim ti navući svilenu spavaćicu. Ne treba ti to?... Vrtiš glavom i šutiš? Želiš ostati ovdje? Da te ostavim?... Još uvijek šutiš?... Ja ću, dijete moje, ujutro otputovati, ove ću noći još na karneval, kostimiran kako i dolikuje, ali u svitanje ćemo se zaputiti državnom cestom, ti ćeš mi biti u pratnji, bit ćeš mi sobarica, ali i gospodarica, barem neko vrijeme... Sada se već osmjehuješ? Pođi u svoju sobu, pomoli se, odspavaj i spremi se za put. U zoru me čekaj izvan grada, tamo gdje se put račva prema sjeveru i zapadu, kod kamenoga križa. Imaj povjerenja u mene... dobro znaš da mi možeš vjerovati. Ima nešto u tvojem osmijehu što sam našao samo jedanput u Veroni, nešto nesvjesno pokvareno, nešto blago i opasno... ništa, objasnit ću ti to jednom. Ruke će ti znalaci dovesti u red. Večeras operi kosu, operi kosu i lice kamilicom, zatim se namazi ovom kremom... čekaj, dobit ćeš i jednu ružu, neka ti bude za uspomenu na ovu noć. A sada pođi i razmisli o onome što sam ti rekao. No nemoj previše razmišljati... Pođi, jer moram ići. Lijepo snivaj, dijete moje. Ujutro će ti osvanuti novi život, kod kamenoga križa, u diližansi, u mojem naručju, zaštićena mojim plastom... Addio, cara fanciulla! Adio, mia diletta! Arrivederci domami Iniziamo una vita 1 nuova!... Una vita felice! ...' Uh! Jesu li svi otišli?... Možemo krenuti. Još samo masku, ali hitro!
Krasna masko, znana otprije, mletačka od bijele svile, zakloni mi lice kao toliko puta dosada u opasnim i nejasnim trenucima života. Još jedan pogled u zrcalo... ukrasni se priljepak malo pomaknuo s mjesta, još malo rumenila na usne, samo za nijansu, obrve se moraju još malo zagladiti, treba još prstohvat čađe od svijeće, zapravo manje, tek malo sjene ispod očiju... Da, kostim je savršen! Zimski će me ogrtač zaštititi dok prolazim ulicom... zaboga, kako sniježi! Pripazi na glas, Giacomo, sporazumijevaj se radije lepezom i pokojim pogledom! Sve je na
mjestu, baš kako treba, i hladna piletina, i maslac na pladnju sa snježnim kristalima, a i vino u brušenom staklenom vrču, ruže u mramornoj vazi, ružin miris na jastucima, spušteni su zastori ložnice... pa da, možda će poslužiti. E da, još jednu cjepanicu u kamin... ne, nešto još nedostaje. A ne mogu se sjetiti što. što je to važno što ne smijem zaboraviti... važnije od ruža, od vina, mirisa ambre, hladnoga pečenja... a da, znam, bodež! Pa, vjerni prijatelju, skrij mi se u njedra! U njedra, u izrez ženske haljine, među jastučiće, baš je krasna odjeća, samo žene znaju tako spretno skriti bodež između dojki, koliko sigurnosti i hladne svijesti ima u tom osjećaju, krenuti na ljubavni sastanak s bodežom povrh srca!... Mislim da ništa nisam zaboravio. Pa kreni sad! Pazi... što je to? Zašto ne krećeš? Sam si, pogledaj se u zrcalo, kostim je besprijekoran, sve je na svome mjestu, još nekoliko sekundi i počinje izvedba, točno kako piše u ugovoru, kako si ugovorio s grofom od Parme! Zašto si ustuknuo, što znači ovaj šum srca, kakav je to osjećaj koji te preplavljuje i uznemiruje ti srce tako silovito da se ne usuđuješ krenuti; otežeš, makar s bodežom povrh srca, zamaskiran, s lepezom u ruci... što je to s tobom, Giacomo? Samo će se snagator ovako zbuniti kada s vrha priramide od ljudskih t ijela baci pogled na okupljeno mnoštvo i u tome stranom svijetu počne tragati za očima koje su mu možda poznate... što te uznemiruje, čega si se prisjetio? Stiš aj se, uzburkano srce, prestani tako ludo kucati! Zar se bojiš ljubavi, a da... bojiš se osjećaja koji će te vezati, grof od Parme dobro zna kakav si, upoznao te na mukama, cvileći u prokletoj nevolji, bojiš se osjećaja koji ti zasjenjuje put, osjećaja pred kojim bježiš od djetinjstva. Ne boj se, jadna budalo! Jači si od 1
Zbogom, draga djevojko! Zbogom, lijepa moja! Doviđenja do sutra! Počet ćemo novi život! Sretan život!
toga. Ne boj se, jer ne postoji osjećaj koji će te svladati i dokraja orobiti; možda ćeš imati nekoliko loših dana, čak i nekoliko nemirnih tjedana, možda ćeš se kartati i zabavljati ljude kako to oni žele prema vječnim pravilima ljudske komedije, nasmijavan i ismijavan, varajući i sam prevaren... da, iščeznut će i ova uspomena. Nećeš umrijeti od nje, ne boj se! Ujutro ćeš ionako nestati odavde s djevojkom iz kuhinje, kao i mnogo puta prije i mnogo puta nakon ovoga, sutra ćeš se probuditi sam u stranoj sobi i u tuđem svijetu, kao što si navikao, a i ne
možeš drukčije. Ne boj se i nemoj biti sentimentalan. Kap suze koju ćeš ispustiti isprat će ti boju s lica, ostrugati ukrasnu točkicu... no ne bojim se da ćeš ispustiti su zu. Moram te vidjeti... Krasno pismo. Nikada nisam dobio ništa ljepše. Da, imam nešto s tom ženom, i to drukčije, drukčijom snagom i drukčijom žudnjom nego prema drugima. A one me neće moći iskupiti. Pa onda, komedijašu, kreni za svojim poslom! Uspravi se, prebaci plašt preko ramena, stavi masku... Kakva golema tišina! Samo vjetar huji. Kreni na bal, na posao, u svijet koji ti je, uostalom, i sudbina, kreni silovito i bez osjećaja. Tko je tamo?...
Gostovanje
Otvorila su se vrata, svijeće su se rasplamsale na snažnom propuhu. Na pragu je stajao zakrabuljen mladić u večernjem fraku, u kratkim svilenim hlačama, u cipelama s kopčom, opasan mačem sa zlatnim drškom i s trorogim šeširom u ruci. Naklonio se i čistim, oštrim tonom, kao da je u sobu iz zasniježena svijeta donio hladnoću i dobro raspoloženje, prozborio gotovo djetinjim glasom: — Ja sam, Giacomo.
Zatvorio je vrata za sobom i zakoraknuo opušteno, no pomalo nespretno, kao netko tko baš nije navikao na momačko ponašanje i potom prošao kroz prostoriju. Naklonio se na muški način i posve neopterećeno izjavio: — Uzalud sam te čekao. Pa sam sam došao. — A zašto si došao? — upitao je muškarac ponešto promuklo iza maske te, spotaknuvši se zbog suknje, koraknuo.
— Zašto? Pa napisao sam u pismu. Jer te moram vi djeti. Rekao je to ljubazno bez nekog naglaska, kao da je to jedino suvislo objašnjenje, a i inače je najsmisleniji odgovor koji neka žena može ponuditi muškarcu. A kako je muškarac šutio, nastavio je: — Zar nisi dobio moje pismo? — upitao je zabrinuto. — Jesam — odgovorio je muškarac. — Donio ga je večeras tvoj suprug, grof od Parme glavom. — Ah! — prozborila je žena i zašutjela. Izgovorila je to tiho i jednostavno, bio je to ptičji
»ah«. Njezino se vitko, dječačko tijelo naslonilo na kamin, s obje je ruke primila mač i po čela se njime igrati. Maska kojom je pokrila lice zurila je u pod, smrknuto i prazno. Zatim je progovorila tiho, vrlo tiho:
— Osjetila sam to. Iščekivala sam odgovor i osjećala da se dogodila neka nevolja s p ismom. Jer zna se da vrlo rijetko pišem pisma. Iskreno govoreći, ovo je bilo prvo pismo koje sam napisala u životu. Laganim je pokretom nagnula glavu ustranu, pomalo sramežljivo, kao da se nekomu povjerava ili odaje najveću tajnu svojega života. I uznemireno se nasmijala ispod mas ke. — Ah!... — reče još jedanput. — Kako mi je žao što je pismo dospjelo u njegove ruke. Mogla sam to predvidjeti. Što misliš, je li još živ konjušar koji se prihvatio zadaće da ti donese moje pismo?... Bilo bi mi žao da mu se nešto dogodilo, jer je još vr lo mlad i znao me je uvijek tako tužno i čeznutljivo promatrati dok sam jahala; usto ima i brojnu obitelj koju uzdržava. Dakle, to pismo ti je donio grof od Parme?... Jadan. Zacijelo je imao težak put. On je toliko ponosan i osamljen, mogu zamisliti što je osjećao u trenutku kad se uputio ovamo da ti uruči pismo u kojem pišem da te moram vidjeti. Je li ti prijetio? Ili ti ponudio novac?... Odgovori, ljubavi moja.
Tu posljednju rečenicu izgovorila je glasno, intimno a istodobno i vrlo jednostavno, kao neku ozbiljnu misao ili kao da je imenovala neki predmet. Maska je ukočeno zurila prema svjetlu, mrtva i bijela. — Prijetio mi je i nudio novac. Ali nije zato z ato dolazio — rekao je muškarac. — Nego zato da bi mi
uručo pismo i da bi mi vrlo potanko rastumačio sadržaj. A nakon toga smo sklopili ugovor. — Da — kazala je žena kao da je kratko uzdahnula. — A našto si se obvezao, ljubavi moja? — Rekao mi je da ti darujem ulogu u kojoj sam dobar, noć, jednu pustolovinu. Naložio mi je da noćas moram to izvesti savršeno, kao pravo remek-djelo. Nudio mi je novac, slobodu,
preporuku, pismo koje će me štititi i pratiti preko granice. Reka o je da si bolesna, da si, Francesco moja, oboljela od ljubavi i da te moram izliječiti. Kazao je da će nam dati ovu noć koja je kratka ka o život, a baš toliko i duga, pa da izvedem nemoguće, da u jednoj noći proživimo sva oduševljenja i razočaranja koje donosi ljubav, da se nakon toga razdvojimo te da ujutro otputujem u svijet, kamo god me sudbina zove, a da se ti vratiš u palaču uzdignute glave, kako bi pozlatila i blago grijala posljednju dionicu života grofa od Parme. To je rekao. I rastumačio mi smisao pisma. Mislim, Francesca, da je i on shvatio pismo, savršeno razumio baš svaku pojedinu riječ. I nije govorio glasno, prije bi se reklo d a je bio tih i strpljiv. Osim toga poželio je da te utješim ali i povrijedim, kako i treba, da se do jutra među nama sve svrši i da rečenici stavimo točku na kraju... Upravo je tako rekao. — Rekao je da me povrijediš? — Da. No na rastanku me je zamolio da te ne povrijedim previše. — Da — rekla je Francesca. — On me voli. — I ja tako mislim — rekao je muškarac. — On te voli, no njemu je, Francesca, lako. Lako je voljeti tako kako on voli, kad je život na kraju... gotovo svršen, kako je on rekao, i više j e puta ponavljao riječ »gotovo«, iz nekoga mu je razloga ona zacijelo bila neobično važna, ako sam sve dobro shvatio. Lako je voljeti kad ti je život pri kraju. — Dragi — rekla je tada žena vrlo, vrlo meko i prepuna razumijevanja, kao kad se odrasli obraćaju djetetu, a u trenutku u kojem su nevidljiva usta izgovorila tu riječ, maska je izgledala kao da se netko osmjehuje. — Voljeti nikada nije lako. — Nije — rekao je muškarac tvrdo. — No njemu je lakše. — A onda — upitala je druga maska — jesi li sklopio ugovor s njim?... — Jesam. — A što si ugovorio, Giacomo?... — Sklopio sam s njim ugovor prema njegovim željama i prema tvojem pismu. Da ćemo se vidjeti ove noći. I da ćemo se voljeti, jer među nama postoji tajna i nekakva veza, što je, Francesca, istina, nas je ljubav doista dotaknula. Velik je to dar i velika tuga. Velik dar jer te ja
doista volim na svoj način, uvijek strogo unutar onoga što mi pruža moja narav, a to je pustolovina, ali i velika tuga jer ova ljubav nikada neće biti radosna i lagana, neće do biti krila kao golub... jer naša je ljubav ipak ponešto drukčija. Dakle, ugovorili smo da ćemo se nas dvoje upoznati na način kao što to kažu u Bibliji, a nakon toga ti ćeš završiti svoju vezu sa mnom, razočarat ćeš se i ujutro ćemo se zauvijek rastati. I tako neću postati sjenom u vašoj postelji, neću biti utvara kada će se grof od Parme među jastucima nagnuti nad tebe, neko ću još vrijeme živjeti kao uspomena, a poslije neću biti čak ni to, za tebe ću biti nitko i ništa. Na to sam se obvezao. To moram izvesti ove noći riječima, poljupcima, suzama i zavjetima, prema svim pravilima zanata i tajnama mojega umijeća. Zašutio je i pozorno, znatiželjno iščekivao od govor. — Pa učini to onda, Giacomo — rekla mu je žena tiho i vrlo mirno. Nagnula je glavu ustranu i maska se ravnodušno zagledala u zrak. — Učini to — ponovio je još jedanput glas ispod maske. — Što čekaš, prijatelju?... Počni, sad je trenutak. Preduhitrila sam te, došla sama, ne moraš napolje u oluju, jer se do ponoći digla prava oluja; ako to ne z naš, fijuče ledena bura i sjeverni vjetar mete pred sobom na cesti visoke kule od snježnih nanosa. No ovdje je tišina i miriše toplina. Namjestili su krevet, kako vidim. Osjećam miris ruže i ambre. I postavili su stol za dvije osobe, vrlo profinjeno i bira nim stvarima, prema najboljim običajima. Ponoć je doista prošla i stiglo je vrijeme za souper. Pa prioni onda, Giacomo.
I sjela je za prostrt stol, skinula rukavice, dahom grijala prste, trljala promrzle ruke, tijelo joj je
odavalo iščekivanje, vrlo je uljudno i prema pravilima lijepoga ponašanja sjedila za stolom prepunim hrane, baš kao kad netko čeka konobara i trenutak kada može pristupiti jelu. — Kako ćeš to početi? — upitala je nešto kasnije, jer se muškarac nije ni pomaknuo, a zatim intimno i znatižel jno jno nastavila: — Kako se zavede nekoga, a odmah poslije i razočara, nekoga tko je sam došao, jer je ionako zaljubljen?... Baš sam znatiželjna, Giacomo! Što ćeš učiniti?... Hoćeš li biti nasilan ili lukav i uljudan? Jer ono na što si se obvezao doista je nešto iznimno i neće biti lako ostvariti. Kao što vidiš, nismo više posve sami, tu smo s njegovim pristankom, donekle nas je troje u ovoj sobi, a možda će i o stati tako. On je, dakako, znao da ćeš mi u prvoj sekundi reći sve, ili gotovo sve, nije ni trenutka mislio da ćeš posao obaviti nemarno i grubo, da ćeš mi lagati ili tajiti preda mnom da je bio ovdje, odnosno, da ćeš prešutjeti ugovor koji ste sklopili vas dvojica. Ni trenutka nije ni zamišljao drukčije nego baš kako se i dogodilo, dobro je znao da ćeš početi s priznanjem, a možda je znao i to kako će nakon takva početka završiti među nama, što će se dogoditi između nas dvoje ili troje... A ja o tome nisam imala pojma. Samo sam, nakon svega što sam čula, postala vraški znatiželjna. Pa počni onda! Obje su maske šutjele neko vrijeme. Zatim je muška maska progovorila djetinjim glasom koji se javao; gotovo se užario od onoga što je govorio, a onda se nakon nekog vremena polako ugri- javao; prometnuo u pravi ženski glas, kao da se, dok je govorio, otopila i ishlap ila sva grubost i neobičan prizvuk: — Jer onda bih i ja mogla početi... uostalom, i ja sam tu, iako ne baš sasvim onako kako bi on to želio, pa čak ni posve po tvojoj volji; tu sam po vlastitoj volji, iako zamaskirana i u muškoj odjeći, dakle, pomalo kao netko tko se odjenuo za neku igru i zabavu... što je možda čak i dobro. Bit će vrlo, vrlo zanimljivo. Dakle, o tome ste vas dvojica razgovarali, muškarac kojega volim i onaj drugi koji mene voli?... I zato bih se sada zapravo trebala podvrgnuti njegovoj odv ijati onako kako zapovijedi? Time da sam ovdje? I kakva će onda biti ova noć, hoće li se sve odvijati
je on naložio, hoćemo li se ti i ja upoznati u poznati i jedno drugo povrijediti prema njegovu nalogu?... Kako čudesno — rekao je skriven glas ravnodušno, neobično smireno i tužno. — Zar je to sve što je smislio, zar je to sve na što si se obvezao? Nešto više, drukčije i pametnije niste uspjeli smisliti? Takva dvojica mudrih i sjajnih muškaraca, kao što ste ti i on?... Donio je moje pismo i rastumačio ti ga? No, možda ga, Giacomo, ljubavi moja, nije baš objasnio do kraja. Jer kada sam ta slova, prve smislene i povezane riječi koje sam prvi put u životu napokon napisala, prenijela na papir, prepala sam se koliko te riječi mnogo govore, ako ih autor pisma pravilno odabere i nakon toga ispravno poveže u rečeničnu cjelinu... Tri riječi i gle, ti si se po njihovu nalogu odjenuo u žensku odjeću, on se zaputio iz svoje palače, dao se u poštare, penjao se ovim strmim stubama sve dovde... tri riječi, nekoliko kapi tinte na papiru i koliko se toga začas odigralo zbog te tri riječi! Koliko se toga pomaknulo na svijetu samo zato što sam napisala te tri riječi! Da, i ja sam se sama začudila i zgrozila. A ipak vjerujem da moje pismo nije razumio sasvim do kraja. Objasnio ti ga je?... Ja ću ti ga rastumačiti, Giacomo! Ja ću, makar s manje pameti nego što biste to mogli vas dvojica! Što misliš, jesam li ja žena koja će radi pustolovine, iz pukoga hira krenuti noću iz svojega doma potražiti muškarca koji je upravo stigao iz zatvora i koji je na tako lošem glasu da će se svaka majka ili malo starija žena u Bolzanu, ali i drugdje, prekrižiti na spomen njegova imena?... Zar me tako malo poznaješ? Zar me i grof od Parme, s kim dijelim postelju, tako površno poznaje?... Zamišljaš da ću naučiti pisa ti iz dosade i radi igre, samo zato da bih ti za neki šaljivi noćni ljubavni sastanak mogla poslati uvodni redak?... Zar si zamišljao, pa si se tako i nagodio, da ću doći k tebi radi pustolovine, kao što ste se dogovorili, vas dvojica mudrih muškaraca, da ću svratiti noću između glazbenih točaka i u stanci između plesnih figura, da ću iz svojega doma, na brzinu i pod maskom, skoknuti do sobe nekoga
stranoga muškarca i nakon toga, još dok u dvoranama nije idući plesni red ni završio, pohitati natrag u svoju palaču i pridružiti se plesnim parovima?... Zar si zamišljao da sli jedim nekakvu djetinjastu uspomenu time što sam ti pisala i došla k tebi, kada mislim na tebe, kada svojim dahom grijem tvoju uspomenu, kada brojim dane koje provodiš u tamnici, da bi h ti se jedne noći prikrala, ušuljala se k tebi na jednu jedinu noć na tajni ljubavni sastanak, i to samo zato jer si sada ovdje, jer si na proputovanju u gradu u kojem živim s mužem i zato jer sam te kao djevojka poznavala i medu nama se razvio nekakav lj ubavni susret... Zar samo dotle seže mudrost grofa od Parme koji je snažan i moćan, i umnost sveznalice Giacoma, poznavatelja ženskog srca?... A ja, naivna i djetinjasta, zar samo slijedim neki san u vremenu kada, napokon, napišem riječi koje ti poručuju, o da, i grofu i cijelom svijetu da te moram vidjeti? Možda nisam ni tolika sanjalica ni toliko djetinjasta, Giacomo, ljubavi moja. Ili sam možda upravo ja usmjerila konjušarov korak kada se zaputio s mojim pismom tako da na kraju zaglavi u grof ovoj zamci?... Jesam li možda i ja sklopila ugovor ove večeri, ako ne s drugima, onda sama sa sobom i sa svojom sudbinom, a taj je ugovor također čvrst i neraskidiv poput lijesa, pa čak i ako na njemu nema ni pečata ni zavjeta? Možda i ja znam zašto sam se korak po k orak penjala ovim stubama, a ne samo grof od Parme? Što misliš, ljubavi moja? Zašto sam napisala pismo i slala konjušara tajnim putevima, zašto sam te čekala, zašto sam odjenula muško odijelo, zašto sam pobjegla iz svoje palače, zašto sada stojim ovdje u tvojoj sobi? Odgovori, ako si već vezan ugovorom!
I ona druga krinka tada upita, muklo i poslušno: — Zašto, Francesca? — Zato što ja nisam pustolovina, ljubavi moja, nisam građa za remek -djelo, nisam predmet pametnog ugovora, niti njegovo slovo. Nisam ni ljubavnica koja će se na jednu noć prikras ti do ljubavnika. Nisam sanjarska guska koja uzalud čeka nekog muškarca, progoni jednu sjenu, žuđenu sliku sreće. Nisam ni mlada dama koja pored ostarjela muža sanja o zagrljaju snažnijih ruku i o poljupcima čvršćih i vrelijih usana, pa krene po snježnoj mećavi u potragu za prigodom i zadovoljstvom. Nisam dokona dama koja ne može odoljeti tvojoj slavi pa ti se baca pod noge, ni sentimentalna mlada snaša iz provincije koja ne uspijeva otkloniti privlačnu nazočnos t mladenački stasita udvarača. Nisam ni gu -skica ni nimfomanka, Giacomo. — Tko si ti, Francesca? — upita muškarac. Krinka im je bila poput sordine, prigušavala im je riječi, baš kao da se jedno drugome obraćaju s velike udaljenosti. Iz tišine te goleme udaljenosti začula se žena, kao da je uistinu jako daleko: — Ja sam život, ljubavi moja. Muškarac je prišao kaminu i, pazeći da mu plamen ne zahvati suknju, sagnuo se da bi bacio cjepanicu u vatru. I tako pognut, s cjepanicama u naručju, upitao je preko ramen a: — A što je to život, Francesca? — Život nije bijeg u snježne nanose, naravno — odgovorila je mirno žena. — A nije ni groznica ni vodena para, a ni velike riječi nisu život, kao što život nije ni ova situacija u kojoj nas dvoje stojimo ovdje zamaskirani, ti u ženskoj, a ja u muškoj odjeći, u jednoj sobi neke gostionice kao da glumimo uloge u nekakvoj operi. Ništa od toga. Reći ću ti što je život. Mnogo sam razmišljala o tome. Jer nisi samo ti čamio u tamnici, Giacomo, u tom zatvoru kamo su te odvele ljubomorne i moćne ruke, - i ja sam sve ove godine živjela u tamnici, iako nisam baš ležala na slamarici. Život je, mili moj, cjelovitost. Život je čas kada se sretnu jedan muškarac i jedna žena zato što pristaju jedno uz drugo, jer imaju nešto jedno s drugim, kao što ima kiša s morem, jedno se uvijek vraća drugome, sastavnica su jedan drugome, preduvjet postojanja onoga drugoga. Iz takve cjeline proizlazi nešto što je skladno, i to je život. Što je također vrlo rijetko među ljudima. Ti bježiš pred ljudima jer vjeruješ da na ovom svijetu imaš neko drukčije
poslanje. Ja tragam za tom cjelinom, jer znam da nemam nikakve druge poslove na ovom
svijetu. Zato sam došla ovamo. Rekoh, trebalo mi je vremena dok se nisam uvjerila u istinitost te tvrdnje. A sada već znam da je tako. Kao što znam da bez mene nećeš moći ništa savršeno i dokraja ostvariti na ovom svijetu,- o da, čak ni u svojoj ulozi, kao što ti kažeš, nećeš biti potpun, bez mene nećeš biti ni pravi, savršeni pustolov, bez mene nećeš uspjeti potpuno naći ni svijet, ni igru, ni doživljaj, a kamoli pustolovinu, bez mene nećeš uspjeti savršeno uspješno zavesti ni druge žene. Zašto stojiš tako nepomično, Giacomo, sa žaračem i mijehom u ruci, kao netko koga su udarili pa se naglo uspravio?... Nešto si shvatio? Ja sam, ljubavi moja, život, jedina žena za tebe koja u tvojem životu znači potpunost, bez mene nisi potpun čovjek, nisi ni umjetnik ni kartaš ni putnik, kao što bez tebe ni ja nisam prava žena već sjena negdje dolje u podzemlju. Shvaćaš li, napokon?... Jer ja shvaćam. Ne bih došla ovamo i ostavila grofa od Parme koji me voli i omogućuje mi sve što ima smisla doživjeti i vidjeti na svijetu: vlast i sjaj, raskoš i smisao, - pritom ne želim biti ni nepristojna ni pretjerano intimna, no vjeruj mi, omogućio mi je da upoznam i tužno i ozbiljno lice ljubavi i strasti, jer i ljubav ima tisuću lica, pa i grof od Parme nosi jedno iz toga mnoštva pojavnosti. Sada je to magareća glava, ovoga trenutka nosi u svojoj palači upravo nju, jer ga je naša ljubav uvrijedila i nasmrt rastužila. I zna da sve ovo i ne može biti drukčije, pa zato i trpi da ovoga trenutka budem kod tebe, zato i nosi magareću glavu tako razmetljivo. No to mu neće pomoći, ni svijest o tome što se zbiva, a ni kostim, pa ni ugovor, ništa od toga neće mu koristiti. Živi nasilu i umrijet će od taštine. A ja mu ne mogu pomoći. No nikada ga ne bih ostavila jer sam i ja sklopila ugovor s njime, a i odgojena sam tako da se držim onoga što sam ugovorila. Ja sam iz Toscane, Giacomo — rekla je maska, našto se sjedeća figura malčice uspravila. — Znam, draga — reče muškarac sa žaračem u ruci, i kao da mu se glas osmjehnuo. — Večeras mi je u ovoj sobi još jedna žena ustvrdila da je Toskanka. — Je li? — upitala je Francesca pomalo razvlačeći, pomalo pjevno, popustljivo, začuđeno poput djevojčice. — Da, u posljednje si vrijeme primio mnogo posjetitelja. To će i ubuduće biti tako s tobom i oko tebe, uvijek... uvijek ćeš biti okružen mnoštvom ljudi, muškaraca i žena. Naviknut ću se, mili... neće biti lako, no trudit ću se da se naviknem na to. — Francesca, kada? — upitao je muškarac — Kada ćeš se naviknuti na to? Noćas?... Jer ove noći više ne očekujem posjetitelje. posjetitelje. — Ove noći? — uzvratila je pitanjem žena onim spokojnim i djetinjastim glasom kao i maloprije. — Ne, kasnije, tijekom života. — U životu koji ćemo provesti zajedno? — Možda, ljubavi. Zar ti nisi tako mislio? — Ne znam, Francesca — rekao je muškarac i sjeo sučelice ženi, zabacio se unatrag na stolcu, prekrižio koljena pod suknjom i sklopio ruke iznad nabreklih jastučića na prsima. — Naime, toga nema u ugovoru.
— Ugovor su samo riječi — rekla je žena smireno. — No ima ga u onom drugom ugovoru koji smo sklopili samo nas dvoje, bez riječi. Oko tebe će uvijek biti mnogo ljudi, muškaraca i žena, što, dakako, za mene neće biti osobito dobro, a kamoli ugodno. No podnijet ću i to — rekla je ponešto zabrinuto i kratko uzdahnula. — A kada —„upitao ju je muškarac gotovo s poštovanjem, no objektivno i smireno, kao kad se čovjek obraća djetetu ili nekom luckastom biću, komu valja povlađivati i s lome se ne ulazi u raspravu — Francesca, što misliš, kad bismo mogli početi taj naš zajednički život?... — Pa već jesmo, počeli smo ga, ljubavi moja — odgovorila je živahno i okretno. — Počeli smo u trenutku kada sam napisala ono pismo, grof od Parme ti uručio moju poruku, a onda i ja prionula odijevanju na muški način. Sada razgovaraš sa mnom kao s djetetom ili kao što se u
pravilu obraća luđaku. Ali ja, ljubavi moja, nisam ni jedno ni drugo. Ja sam žena, makar ovdje sjedila pod maskom i u muškom odijelu, žena koja zna i sasvim je sigurna u nešto pa prema tomu i postupa. Šutiš?... Tvoja se šutnja pita što li je to što ja tako sigurno znam, na ovaj smiješni način, ovako zaneseno, sigurno kao život ili smrt?... Samo to, Giacomo, da imam nešto s tobom, kao što i ti imaš sa mnom, unatoč tomu što te neprestano okružuje mnoštvo muškaraca, a još više žena, i što će me to zacijelo boljeti; to je ono što znam i što tako dobro zna i grof od Parme. Zato ti je donio to pismo i zato sada, ukrašen magarećom glavom, trpi tamo u svojoj palači što sam ja kod tebe. Zato je toliko želio sklopiti ugovor s tobom, kao što si i ti, Giacomo, želio sklopiti ugovor s njim, i to protiv mene, jer me se bojiš, kao što se čovjek boji života, onoga što je cjelovitost, dakle, sudbine. .. čega se svi pomalo pribojavaju. Ja se više ne bojim — rekla je odrješito. — I kakav će nam biti život?... — upitao je muškarac. — Neće biti sretan, a ni naročito svečan. Nimalo sretan. Postoje ljudi koji imaju sluha za sklad, za cjelovitost. Ti nisi takav čovjek. Često ću biti sama, osamljena protiv cijeloga svijeta, često ćeš me napuštati i neću biti sretna na onaj umiljati i cvrkutavi način, kako to većina ljudi zamišlja ili voli. Ipak, život će mi biti smislen, raznolik, ispunjen možda čak preteškim i mučnim sadržajem. Sve znam, Giacomo, jer te volim. Jaka sam poput hrvača, jer te volim. I pametna poput pape, jer te volim. Opismenit ću se, naučit ću se kartati, zapravo već i sada znam ponešto o kartama, znam kako se označava kralj ili bundeva as da drugi ne primijete, dala sam da mi se donesu novi špilovi i vosak iz Napulja, zajedno ćemo preparirati karte prije nego što kreneš u svijet među čuvare ćudoređa koji su se odali lopovskim poslovima, čekat ću te kod kuće dok ih pljačkaš, a ti ćeš mi se vratiti ujutro ili tek za tri dana, pa ćemo zlatnike zajedno potrošiti, vratiti ih svijetu, jer nama ne treba imetak, zlato se kod tebe ionako nikada ne zadrži dugo, takva ti je priroda. Bit ću najljepša u Parizu, vidjet ćeš, Giacomo i osvojiti tamošnjega policijskog načelnika, - večerat ću s njim, nakon čega ti se ništa nažao neće dogoditi, čuvat ću tvoju sigurnost pouzdanije od preporuke grofa od Parme, svakim bljeskom svojega oka i
svakim svojim udisajem čuvat ću te da ti se ništa loše ne dogodi. A kada dobiješ neku bolest od tamošnjih žlica, njegovat ću te i živom ti trljati udove, kuhat ću ti juhe od trava da se oporaviš. Bit ću prepredena poput uhoda Inkvizicije, a ako te obuzme čežnja za domovinom, otići ću u Mletke, spavati s duždom i izmoliti pomilovanje za tebe, da se možeš vratiti kući i još jedanput obići svoju Nonnu i gospara Bragadina ili onu prelijepu opaticu kojoj si unajmio palaču u Muranu. Naučit ću dobro kuhati, ljubavi moja, zapravo, mogu to već i sada, - naime, znam da ne smiješ jesti začinjenu hranu, jer si sklon krvarenju iz nosa, znam pripremati juhe od koje će ti proći glavobolja; osim toga, obići ću žene koje te zavaravaju i koketno te zavlače, bit ću ti svodnicom i dovest ću ti besplatno za jednu noć onu slavn u Juliju za koju je princ od Norfolka morao platiti sto tisuća zlatnika i koja je bila okrutna prema tebi na onom posljednjem mletačkom karnevalu. Naučila sam plesti, prati i glačati, jer putem ćemo često biti bez novaca i boravit ćemo u gorim svratištima nego što je Jelen, za petama će nam biti tragači zelenaša, a ja ću paziti da ti, ljubavi moja, ideš među ljude uvijek u čistoj i izglačanoj košulji s volanima, čak i onda kada već četvrti dan nećemo kod kuće imati ništa za jesti osim sušene ribe ispržene n a ulju. Bit ću toliko zgodna, Giacomo, da će ponekad — kad ćemo imati novaca i kad ćeš mi ti rasipno darivati baršun, svilu i nakit, i kad ćeš me odvesti u London i u tamošnjoj mi operi unajmiti ložu — svi gledati samo mene, čak i tijekom predstave, a ti ćeš sjediti pokraj mene, pa ćemo hladno i ravnodušno promatrati mnoštvo, jer neću imati nijedan pogled za ikoga drugoga, jer će svi znati da je najzgodnija žena tvoja, samo tvoja. A to će ti biti drago, imat ćeš dobar osjećaj, jer si tašt, neljudski tašt. Svi će znati da je tvoja pobjeda potpuna, da sam ja grofica od Parme koja je napustila muža i svoje dvorce da legne u tvoju postelju, da bježi s
tobom iz države u državu, spava s tobom u prašnim i zapuštenim sjenicama, da nikoga neće udostojiti svojim pogledom, nijednoga muškarca, već samo ako ti to poželiš. Jer ti, Giacomo, možeš sa mnom činiti što god želiš. Možeš me prodati našem rođaku Luju u versajski harem, možeš me i rasprodati, a da sam pritom u svakom trenutku, čak i kada se neznani muškarci rastope u mojem zagrljaju poput novogodišnje žive u žaru, uvijek samo tvoja. Možeš mi zabraniti pogled prema neznancima, naravno, možeš me nagrditi i unakaziti, zašto ne, baš to, to je barem najlakše!... Možeš mi odsjeći kosu, užarenim mi žaračem utisnuti biljeg na prsa, bolešću zaraziti kožu, pa ćeš vidjeti da ću još uvijek biti zgodna za tebe, jer ću naći ljekarije, spraviti napitak, pa ću dobiti novu kožu, izrast će mi nova kosa ako me ti još koji put poželiš i ako ti se prohtije da ti se svidim. Moraš znati da je sve to moguće, jer te volim. Bit ću najčednija žena ako će ti to biti po volji, ljubavi moja, i živjeti posve sama u stanu čije prozore možeš čak i zazidati, pa ću i na misu poći samo ako mi ti to dopustiš, i u pratnji tvojih slugu; čitav dan ću provoditi u sobama koje ćeš mi odrediti kao tamnicu i njegovat ću svoje tijelo, odijevati se samo za tebe i čekati te. I moći će me služiti samo žene koje ćeš ti odabrati, i to nijeme i slijepe žene, ako tako poželiš. No ako poželiš da ti ljubav potiče žu dnja drugih muškaraca, bit ću izazovna i pokvarena. Giacomo, ako me poželiš poniziti, znaj da nećeš moći smisliti poniženje koje mi neće goditi, jer te volim. Ako će ti biti potrebno da me mučiš, možeš me staviti na muke, razapeti i udarati bičem s čavlima, ja ću zacijelo vrištati, krv će mi poteći, a pritom ću smišljati nove alate za mučenje, samo da ti priuštim još veće i potpunije užitke. Ako ti treba da ja vladam tobom, bit ću prema tebi okrutna i bezosjećajna, kao što sam pročitala u knjigama koje je g rof od Parme donio iz Amsterdama. Znam, Giacomo, tajne. Nema žene u mletačkim kućama na lošem glasu koja bi tako dobro poznavala tajne nježnosti i mučenja, tjelesnih i duhovnih podražaja, ljubavnih napitaka i rublja, rasvjete i mirisa, milovanja i suzdržavanja kao što ih ja poznajem. Ako ti treba da budem prosta, znam riječi na talijanskom, francuskom, njemačkom i engleskom da se i sama zarumenim, ostanem li sama, kada ih se prisjetim, a njih sam učila samo za tebe, i samo ću ih tebi šaputati ako ti to poželiš. Nema nijedne robinje u istočnjačkim haremima, ljubavi moja, koja zna više o vrstama nježnosti nego što sam ih ja svladala; proučila sam tijelo i sve njegove po trebe i porive, i one najskrovitije, kojih se ljudi sjete tek na samrtnoj postelji, kad a je već sve svejedno i kada se oko kreveta širi samo vonj sumpornog dima. Sve sam to naučila, jer te volim. Je li to dovoljno?... — Premalo — reče muškarac. — Premalo — reče nato i žena. — Dakako da je premalo. Samo sam ti htjela reći sve to da znaš... No nemoj misliti da sam se i na trenutak ponadala da bi to moglo biti dovoljno, da je to doista sve. To su samo sredstva, ljubavi moja, znam to i sama, i to vrlo tužna sredstva. Samo sam ti nabrojila i imenovala sve jer sam ti htjela dati do znanja da nećeš moći zatražiti od mene nešto što bih ja odbila ili bih to nerado izvršila. Imaš pravo, to je premalo. Jer ljubav se, onaj veliki duet, odigrava na dvjema pozornicama, a obje su, i postelja i svijet, beskrajne. A mi ćemo živjeti i u svijetu. Zato nije dovoljno učiniti sve što od mene mogu zahtijevati tvoje trenutne zamisli, potrebe ili hirovi, ne, nego moram znati što je ono što će ti podariti sreću, to moram odgonetnuti; zapravo, moram te otkriti kao svoj pronalazak. Moram saznati što je to za čime toliko žudiš da to ni sam sebi ne možeš priznati, čak ni na samrtnoj postelji, kada je već ionako sve svejedno, moram to saznati i reći ti da znaš, da ti bude dobro, da napokon doista pronađeš sreću. Jer ti si nesretan čovjek, ljubavi moja, a ja ne mogu podnijeti tvoju nesreću, pa želim pronaći i imenom nazvati ono za čime žudiš...no ni to nije dovoljno, i to je premalo, to bi ipak bio grub propust i nemaran rad, jer i ja imam svoju ulogu, ako nisi znao, samo što nije tako uzvišena, a ni toliko složena kao tvoja. A što bi to bilo?... Pa to da te volim. Zato ću biti snažna i pametna, čedna i pokvarena, strpljiva i osamljena, neobuzdana i brižna, jer te volim.
Moram saznati zašto bježiš od osjećaja i pred srećom, a kada otkrijem tajnu, morat ću to tužno saznanje podijeliti s tobom, ali ne samo riječima, ne tako da ti to samo kažem, jer je takva spoznaja strašna i ništa ne pomaže... riječi, koliko god bile točne, ljudima samo imenuju i otkrivaju identitet njihove tajne, no ne rješavaju je, što ti zacijelo znaš, uost alom, ti si pisac. Ne, moram živjeti, ponašati se i biti nježna, čekati i vrebati tako da ti bez riječi proslijedim tvoju stvarnu tajnu, ono što te doista boli, za čime žudiš, a za što nisi dovoljno hrabar, jer iza svake nesreće krije se kukavština i neznanje, što također zacijelo znaš, naime, ti si ipak pisac. Dakle, moram saznati zašto se bojiš sreće, one koja se ne svodi samo na držanje za ruke, nije ni kolijevka ni lijes, nego potpunost, nekakvo ozbiljno, gotovo strogo držanje, zapravo sam život i istina. Moram saznati što je to za čime toliko snažno žudiš da se to ni sam sebi ne usuđuješ priznati, a onda prešutjeti pred tobom tu tajnu jer bi te moje riječi samo povrijedile, u svojoj bi taštini samo kriknuo i pobjegao, prosvjedujući i proklinjući; zato ću morati šutjeti o tome, s tajnom u srcu. I morat ću živjeti tako da i bez izgovorenih riječi saznaš i razumiješ sve, čemu je sve to bilo, i samoća i dosada, i znatiželja i opake strasti, sve te silne žene, karte, bančenja, izbjegavanje zasnivanja vlastitog doma, zašto si se opredijelio za svoju ulogu, zašto se ona svodi samo na pustolovinu, zašto si pustolov... i kad to saznaš od mene, ali bez mojih riječi, vidjet ćeš, odjednom će ti biti lakše i sve će biti bolje. No tajnu ćeš morati sam izgovoriti. Ja neću moći ništa drugo nego čekati, paziti i saznati, zatim ti nijemo, sa svime što imam, životom i tijelom, šutnjom i poljupcima, pa i ponašanjem proslijediti to znanje i tajnu. Tako moram postupiti, jer te volim. I zato se bojiš toga, i života i cjelovitosti, jer se čovjek ničega ne plaši toliko, pa čak ni rastezala ni vješala, kao samoga sebe, tajne s kojom se ne usuđuje suočiti. A hoće li, ljubavi moja, nakon toga biti dobro?... Ne znam. No bit će jednostavno, sve će biti mnogo jednostavnije. A mi će mo na tim dvjema pozornicama, u postelji i u svijetu, postati saveznici koji sve znaju o sebi, ali i o publici, i više nas neće mučiti strah. Jer ljubav je urota i savez, Giacomo, ne samo groznica i zavjet, suza i krik, silno ozbiljan i čvrst savez. A ja ć u se držati toga saveza, sve do smrti. Što će biti?... Nemam planova, Giacomo. Ne kažem »evo me, tvoja sam, povedi me sa sobom«, jer to su samo glupe riječi. No moraš znati da ću te ako me sada ne povedeš sa sobom, čekati uvijek i duboko u sebi, sve dok me se ne sjetiš i jednog mi se dana ne smiluješ i okreneš se k meni. Nemam razloga zaklinjati se ni obećavati, jer ja znam istinu, ljubav moja, a istina je da si za mene ti onaj pravi. Možeš otići od mene, kao što si već jednom otišao, kukavički pobjegao i izmaknuo se, jer nisi bježao pred grofom od Parme, nego pred snagom osjećaja, pred spoznajom da sam ja za tebe ona prava. Nisi to znao riječima, čak ni umom, no znao si to i srcem i tijelom, zato si i pobjegao. A uzalud si bježao jer smo sada opet ovdje, su očili smo se i čekamo trenutak kada ćemo skinuti maske i ugledati jedno drugo onako kako treba. Jer se nas dvoje, ljubavi moja, još uvijek gledamo pokriveni maskama, među nama je još uvijek previše maski, moramo ih skidati jednu po jednu, sve dok jedno dru gome ne upoznamo ono istinsko i golo lice. Ne žuri se, ne hitaj, nemoj još posezati za maskom, nemoj je još odbaciti. Nismo se slučajno sreli maskirani nakon toliko vremena, kada je svatko od nas napustio svoju tamnicu i stojimo sada jedno pred drugim. Ne žuri se odbaciti masku, jer ćeš ispod nje naći drugu koja se sastoji od kosti, mesa i kože, a i to je maska kao i ova proizvede na od svile. Treba odbaciti još mnoge maske dok ti ne ugledam i upoznam lice. No znam da negdje daleko, vrlo daleko živi ono tvoje drugo lice koje jednoga dana moram ugledati, jer te volim. Jednom si mi, Giacomo, dao jedno zrcalo, prije mnogo godina donio si mi ga na dar iz
Mletaka, jer dar posve prirodno nije ni mogao biti nešto drugo nego zrcalo, i to mletačko, za koje se prič a da ljudima pokazuje njihovo pravo lice. Donio si mi zrcalo u srebrnom okviru, a uz to češalj, češalj sa srebrnim drškom. I to je sve što sam dobila od tebe. Veliki su to darovi, dragi moj. Godine prolaze, a ja iz dana u dan držim u ruci to zrcalo i češljam se, namještam kosu i
gledam svoje lice, baš kako si ti to htio i zamišljao kada si mi ga darovao. Zrcalo je čarolija; znaš li ti to, ti Mlečanin, jer se u tvojoj domovini proizvode najljepša zrcala? U zrcalo se mora dugo gledati, često i dugo, sve dok č ovjek ne upozna svoje pravo lice. Jer zrcalo nije samo glatka srebrna ploha, nego i nešto duboko poput morskih očiju, zapravo glečerskih jezera u planinama, pa će onaj tko se pažljivo nagne nad površinu mletačkoga zrcala odjednom dublje vidjeti i neprestano otkrivati i sagledavati nove i nove dubine, a lice koje se naginje nad zrcalo
nazirat će se u sve većoj i većoj daljini; svakoga će dana otpasti po jedna maska s lica koje se gleda u zrcalu što mu je njegova ljubav donijela na dar iz Mletaka. Nikada nemo j darovati zrcalo ženi koju voliš, ljubavi moja, jer će žene uz pomoć zrcala na kraju upoznati sebe, jasnije će vidjeti svijet oko sebe i rastužiti se. Zacijelo je negdje i nekada, tko zna kada, upravo s pomoću zrcala počela spoznaja samoga sebe; kada se č ovjek nagnuo nad more i u beskrajnom plavetnilu ugledao svoje lice, uzrujao se i počeo pitati: »Ma, tko je to?«... a zrcalo, veličine dlana, što si mi ga donio iz Mletaka, pokazalo mi je moje pravo lice, pa sam jednoga dana uvidjela da je to lice za koje sam mislila da je moje, da mi je znano i samo moje, tek maska, finija od svilene, a iza nje n je je zapravo neko drugo lice, lice koje nalikuje tvojemu. To zahvaljujem zrcalu... Zato ti sada ništa ne obećavam, ne zaklinjem se, ne zahtijevam, koliko god mi sr ce
ludo kucalo u ovome trenutku, jer sam upoznala svoje lice i znam da je slično tvojemu, a ti si z a mene onaj pravi. Je li to dovoljno?... — Premalo — reče muškarac. — Premalo? — upita žena onim svojim začuđenim ptičjim glasom. — Ne, Giacomo, sada nisi bio iskren. I sam znaš da to nije premalo nego je to ipak nešto, o da, možda čak i više od toga. Nije malo, a kamoli premalo, ako dvoje ljudi saznaju o sebi da pripadaju jedno drugome, da je onaj drugi za njih jedini pravi. I meni je trebalo puno vremena dok sam to spoznala. Jer bilo je i
vrijeme dok se još nisam poznavala nego sam samo rasla u Pistoiji iza debelih zidina u starinskom vrtu, u nekom neurednom i nesvjesnom bujanju poput korova,- u ono si mi se doba samo udvarao, i to vrlo šaljivo, mladenački i tek uzgred, no oboje smo znali da se jedno
drugome, o čemu god progovorili, obraćamo pravim riječima! Tada si za mene još odabirao imena iz životinjskog svijeta, ugađao mi nazivima iz zvjezdane i botaničke tematike, kao što to zaljubljeni obično rade kada se iskušavaju i samo se igraju riječima, u početnom razdoblju ljubavi kada se još ne usuđuju oslovljavati pravim imenima kao što su »ljubavi moja« ili »Giacomo« ili »Francesca«. Jer poslije će svaka riječ biti suvišna. Međutim, u ono si me doba nazivao samo »divljim cvijetom«, dapače, »ljutom koprivom«, ne baš ljupko ni pristojno, jer sam bila divlja i bodljikava, pa si mi govorio da ti od dodira moje ruke na koži ostaju svrab i plikovi. Tako si mi se udvarao. Prisjetim li se tih vremena, katkada mi se zamu ti pred očima i zarumenim se, jer vjerujem da sam u trenutku u kojem sam te prvi put ugledala u golemoj
dvorani u prizemlju kuće u Pistoiji, medu trošnim pokućstvom sa slomljenim nogama — baš si pokazivao kardinalovo pismo i progovarao uljudne riječi s mojim ocem, nešto si mu lagao, ali vrlo spretno — već tada znala o tebi više nego ikada kasnije kada su razgovor i društvene igre skrili od mene tvoje pravo biće. U prvom sam času znala sve o tebi i ako postoji nešto čega se sramim i što stidljivo niječem i pred samom sobom, to je početno razdoblje naše ljubavi, kada si mi se »udvarao«, smišljao za mene imena iz životinjskog i biljnog svijeta, posuđivao ih iz zvjezdane tematike, bio galantan, zao, lažljiv i stran; da, sramim se toga doba. Bio si kukavica, Giacomo, bio si kukavica za ono što ti je srce nalagalo, u prvom času kad si me ugledao, kada još nismo progovorili ni riječi i nisi mi govorio da sam »ljuta kopriva« i takve stvari. Bio si kukavica i to je grijeh; sve ću ti oprostiti što ti svijet nikada neće, i tvoj karakter, pa i slabosti, zle sklonosti i neobuzdanu svijest o sebi, sve ću razumjeti i za sve te opravdati, no taj ti grijeh nikada neću moći oprostiti. Zašto si dopustio da me grof od Parme kupi kao kakvu junicu na
firentinskom sajmu?... Zašto si dopustio da s njim pođem u dvorce i strane gradove kada si znao da si ti za mene onaj pravi?... U prvoj bračnoj noći pred jutro sam se probudila i ispružila ruku na krevetu tražeći tebe. Vidjela sam Pariz i u diližansi koja me je vozila po kamenoj ces ti prema Versaillesu, sjedeći s lijeve strane kralju, pod platanama nisam odgovorila na pitanje našega rođaka Luja jer sam pomislila da to ti sjediš uz mene pa sam ti htjela nešto pokazati. I uvijek sam se pitala zašto je kukavica kad je on onaj pravi? Zašto se ne boji bodeža i tamnice, otrova i ponižavanja, a boji se mene, one prave, svoje sreće?... Tako sam propitkivala samu sebe. Zatim sam sve razumjela. Sada već znam, Giacomo, što moram učiniti; zato sam se opismenila i naučila mnogo toga što nema veze ni s tintom ni s papirom. Sve sam to naučila, jer te volim. A sada to shvati upravo onako kako treba, ljubavi moja, neću ti reći »volim te« ni nježno ni čeznutljivo, ne, reći ću ti to ljutito, kriknuti u lice kao kakvu optužbu ili nalog. Čuješ li, Giacomo? Volim te. Neću ti tepati takvim riječima. Prozivam te poput suca, čuješ li? Volim te, dakle, sudim ti. Volim te, dakle zahtijevam da budeš hrabar. Volim te, dakle, stvorit ću te ponovno, povući te sa sobom, a ako bi bio jak poput zvijezde i vezan di jamantnom zrakom neke nebeske putanje, i onda ću te povesti sa sobom, iščupati iz svjetskog poretka, iz stiska tvojeg zakona ili kako bi ti rekao, iz tvojega karaktera, jer te volim. Giacomo, nije to molba nego optužba, o da, krvna optužba. Nisam te zvala da se igramo, nemam volje za ljubakanje, ni
da se upustim s tobom u pastoralu lagana koraka, ne gledam u tebe nježno, ne rastapam se u priglupim i pitomim uzdisajima, gledam te ljutito, uzrujano, bijesno kao što čovjek gleda neprijatelja. Povest ću te sa sobom u tu ljubav, sada ili poslije, no ni trenutka te neću pustiti; možeš bježati preko granica, uzeti sa sobom sluškinjicu koja mi je maloprije otvorila ulazna vrata i njuhom košute ustuknula u mrak veže, osjetivši da sam i u muškoj odjeći žena i neprijateljica, kao što sam i ja osjetila da ona ima nešto s tobom i da mi je protivnica te da ima planove s tobom kao što imaju i ostale žene, a sve su protiv mene: no to je već tako i ostat će tako. Međutim, ja sam jača, jer te volim. Viknut ću ti u lice da te volim, v olim, kao da te riječima želim ošinuti, razumiješ?... Čuješ li?... Volim te! Zla me je kob kaznila time što te volim. Pet godina te volim, Giacomo, od trenutka kada sam te ugledala u starom vrtu u Pistoiji, a ti si izrekao neku golemu laž i potom me nazvao ljutom koprivom, pa se potukao zbog mene razgolićen do pasa
na mjesečini, zatim pobjegao, a ja sam te prezrela, ali te i dalje volim. Znam da se bojiš, da se još uvijek bojiš. Ne zatvaraj oči iza otvora za oči svoje maske, jer te vidim, napokon dois ta vidim čak i pokrivena maskom, vidim ti samo oči koje su maloprije bile blistave kao kod zvijeri koja procjenjuje plijen, zatim nešto mutnije, kao da ih zakriva koprena ili magla, a sada su gotovo ljudske, najsličnije ljudskom pogledu. Nemoj sklapati oči kao netko tko se uklanja, jer moraš znati da te neću pustiti, uzalud ste ti i grof od Parme sklopili ugovor i prepredenu varku, ipak si ti muškarac s kojim ja imam nešto, a ja žena s kojom ti imaš nešto, kao što je ubojica sudbinski vezan uz svoju žrtvu, krivac sa svojom krivnjom, umjetnik sa svojim djelom, kao svatko tko ima svoje poslanje na svijetu, a volio bi pred njima uteći. Ne boj se, Giacomo! Umalo sam rekla: ne boj se, neće jako boljeti! Moram ti prenijeti hrabrost koja je zapravo vrlina, moram te naučiti da budeš hrabar prema samome sebi, prema nama, prema našoj priči koja je pomalo i grijeh a i ubojstvo, kao i svaka priča na ovome svijetu. Ne boj se, jer te volim. Je li to dovoljno?...
— Previše — reče muškarac. — Previše — rekla je žena i kratko uzdahnula. Zašut jela je, rukama se primila za glavu s maskom i dugo zurila u vatru.
Vatra je dašćući pucketala. Jednolično. Osluškivali su taj vrlo živ i ustrajan zvuk. Zatim je žena opreznim pokretima, kao da se boji da će se spotaknuti o svoj mač, kleknula pred muškarca,
dvije tanke, duge ruke podignula uvis i jako nježno, pažljivo, tek vršcima prstiju dodirnula masku i, potom, svojim dlanovima primila muškarčevo prekriveno prekriveno lice. I prošaptala: — Oprosti mi, Giacomo, na previše ljubavi. Znam da je to prevelik grijeh. Moraš mi oprostiti. Malo njih može podnijeti ovako potpunu ljubav koja je uvijek cjelovitost i odgovornost. To je jedini moj grijeh prema tebi, molim te, oprosti mi. Nikada te više ništa neću moliti. Sve ću učiniti da što manje trpiš zbog toga. Bojiš se buđenja, bojiš se dosade koja će te uz mene jednoga dana zgrabiti svojim vlažnim šakama za vrat?... Ne boj se, ljubavi moja, jer će ta dosada biti sadržajna i vedra, baš kao kada se netko protegne i zijevne, ona će imati nekakva smisla, jer ja te volim. Ti još ne znaš, a i ne možeš znati kako je to kada nekoga vole! Moram ti objasniti ljubav, jer ti o tome baš ništa ne znaš. Zar se bojiš svojih žudnja i znatiželje, bojiš li se novih žena koje će ti se osmjehivati u svim gostionicama, sa svih prozora, na trgu svakoga stranoga grada, iz svake diližanse, jer će ti se učiniti da ne možeš potrčati za njima zato što te neki osjećaj veže uz mene?... Nije baš sigurno, Giacomo, da ćeš imati volje krenuti za njima ako te ja volim. Ali ako jednoga dana iz znatiželje i dosade ipak kreneš za njima, ja ću već negdje živjeti i čekati, samo čekati. A jednoga se dana, kad se i ti umoriš od velikoga svijeta, kad već sve upoznaš i okusiš, kada se probudiš tužan i zasićen, kad ti udove počne probadati teška bol i crvotočina načne kosti, tada ćeš se osvrnuti oko sebe u svijetu i sjetiti se da te negdje čekam. A gdje ću te čekati, ljubavi?... Gdje god želiš. U nekoj kući u unutrašnjosti, kamo ću se povući nakon smrti grofa od Parme, u velegradu gdje ćeš me ostaviti samu, možda ovdje u Bolzanu, u svojoj kući, kamo ću se vratiti i čekati te kada mine ova noć... No moraš znati, da ću te čekati do svršetka vremena. I gdje god navečer spremila svoju postelju, jedan će te jastuk u njoj uvijek čekati. I svaka zdjela hrane, koju ću pripremiti ili koju će mi poslužiti lakaj, bit će uje dno jelo i za tebe. Ako će sjati sunce i nebo biti modro, moraš znati da ću, kad pogledam u nebo, pomisliti: »Sada i Giacomo vidi ovo nebo i raduje mu se.« Kad će padati kiša, pomislit ću: »Sada zacijelo stoji kraj prozora u Parizu ili u Londonu, zlovoljan je i osoran, trebalo bi naložiti u sobi da mu ne zebu noge.« Ako ću ugledati neku zgodnu ženu, pomislit ću: »Možda bi mu mogla podariti sat u kojem će biti dobro raspoložen i nešto manje nesretan.« Kada ću prelomiti komad kruha, jedna će polovica uvijek biti tvoja. Znam da je to previše, ljubavi moja, zato te molim, oprosti mi na tome. Želim dugo poživjeti da te mogu dočekati kad se vratiš kući. — Kući? A gdje je to, Francesca? — upitala je maska. — Ja nemam ni kuće ni jedan jedini komad pokućstva nigdje na ovome svijetu. — Kod mene, Giacomo — rekla je žena. — Tamo gdje i ja spavam, tamo ti je dom. Dva su dlana, oprezno i s toliko pažnje kao da dotiču stakleni predmet, pogladila muškarčevo lice:
— Vidiš — kazala je žena i sada joj je u glasu bilo nešto gipko u tonu, neko zračenje od čega je maska oživjela i počela se smiješiti — klečim ovdje pred tobom maskirana poput viteza i udvarača koji preklinje milost dame i zavodi je. A ti sjediš preda mnom zamaskiran, u ženskoj haljini, jer smo iz neke čudne igre zle sudbine za ovu noć zamijenili uloge, preuzimamo jedan od drugoga kostim i ulogu, ja sam kavalir i udvarač, a ti dama i onaj tko se brani. Što misliš, nije li ovo ipak nešto više od puke slučajnosti?... Poslijepodne nisam imala pojma da ću se ove noći odjenuti u muškarca, kao što zacijelo proteklog popodneva ni ti nisi mogao znati da će te pohoditi grof od Parme i donijeti ti moje pismo, pozvati te na zabavu i da ćeš na sebe navući ženske haljine... Što misliš, je li to slučajnost? Ne razumijem baš, Giacomo, red koj i vlada u međuljudskim odnosima, no slutim, ili točnije, samo naslućujem da u svemu što je važno i nepobitno nema slučajnosti, da je negdje duboko, vrlo, vrlo duboko u nama lju dima, muškarcima i ženama, sve to nekako povezano i isprepleteno, svi ti osjećaji i podražaji, kostimi i uloge, te da postoje trenuci u kojima se život poigrava s nama, pa nakratko zamijeni i
ispremiješa sve za što smo vjerovali da je konačno i nepromjenjivo. Zato se ne čudim što sada ja klečim pred tobom, a ne ti preda mnom, kako je to grof od Parme u ugovoru naložio, te da se sada ja trudim utješiti te, a ne ti mene. Jer, kao što vidiš, sve se ove noći odvija prema ugovoru, samo možda ne s onom podjelom uloga kao što je naredio grof od Parme. Ja te preklinjem, dragi, da primiš od mene ovu ljubav, ja te želim utješiti, jer te volim, i ne mogu podnijeti tvoju tugu, ja sam vitez i napadač, a ne ti, ja sam došla k tebi, jer te moram vidjeti. Sada sam tu, a ti šutiš. Snažno i uvjerljivo šutiš, dobro i suzdržano šutiš, baš kako treba, kako ti to nalaže uloga, a ja samo točno nastavljam na tvoje riječi, baš kako propisuje slovo ugovora. Još uvijek se ustručavaš, Giacomo, još uvijek glumiš, čak i predobro igraš svo ju ulogu,- zar se ne bojiš da će nam vrijeme isteći, minut će ova noć i ujutro nećeš imati ništa zanimljivo i radosno javiti svojem nalogodavcu?... Ne želiš me, ljubavi? Baš si užasan dok šutiš, u skladu s preuzetom ulogom. Kazao si da je premalo, zatim si rekao da je previše kada sam ti ponudila sve što jedna žena može ponuditi nekom muškarcu, muškarcu kojega voli. Pogledaj vatru, Giacomo, upravo se rasplamsala, kao da nam želi nešto reći. Možda želi reći da se mora poginuti od strasti, zatim uskrsnuti, po novno se roditi iz osjećaja, jer je to potpunost, to je život. Sve što je ikada postojalo rasplamsa se i utrne u našoj ljubavi ako me želiš i povedeš sa sobom, ili pođeš sa mnom; uostalom, Giacomo, svejedno je tko će koga povesti; međutim, sve ćemo početi iznova, jer je upravo u tome golema čarolija ljubavi. Moram te ponovno roditi, bit ću ti istodobno i majkom i kćeri, ti ćeš se preporoditi i očistiti u mojoj ljubavi, a i ja ću biti čista u tvojem zagrljaju kao da me nikada prije nije taknuo muškarac. Još uvijek šutiš?... Ne želiš me?... Ne mogu te utješiti?... Ah, to bi bilo zastrašujuće, Giacomo. Zar sam ti uzalud nudila slast i mir, čistoću i preporod, zar te ne mogu povesti sa sobom u ovaj osjećaj, ne mogu te istrgnuti iz tvojega karaktera, ne mogu te promijeniti, ne mogu ti vidjeti lice kako treba, ono
istinsko bez maske, kao što sam ti to napisala i poželjela?... Je li moguće da si ti ipak jači, ljubavi moja? Je li moguće da se snaga moje ljubavi slama na tvojoj ulozi i karakteru?... Obećala sam ti mir i potpun život, a ti na to kažeš da je to premalo, ili čak previše. Zašto napokon ne kažeš dosta, da je nešto upravo dostatno?... Ne mogu ti ponuditi ništa što bi te pokolebalo u ulozi, ne mogu ti kazati ništa zbog čega bi napokon uzviknuo: da, to je dosta!... Gle, klečim ovdje, imam dvadeset godina i vrlo dobro znaš da sam zgodna. A i ja znam da je tako. Nisam najzgodnija, jer takva nigdje ne postoji, no zgodna sam, tijelo mi je besprijekorno, lice mi nešto izražava, a u tom izrazu ima i znatiželje i spokoja, pokornosti i empatije, vedrine i
ozbiljnosti, sve to skladno pomiješano, zato je i tako lijepo. Jer je to sve kada govorimo što znači zgodna žena. Sve drugo je samo mješavina kože, nešto mesa i kostiju sklonih rastakanju — ti još vjeruješ ženama, Giacomo, koje se razmeću svojom ljepotom, svima je pokazuju i ponosno se šeću jer ne znaju da se ljepota u talionici ljubavi uvijek otopi, pa nakon mjesec dana, ili za godinu nakon spajanja nitko više ne primjećuje ljepotu — jer se lice, noge, ruke, lijepa prsa, baš sve to ras tali i sagori u plamenu koji se zove ljubav, pa ostaje samo žena koja je i dalje sposobna smirivati i vezati, davati i pomagati, i poslije, kada više ne uočavaš ljepotu lica ili stasa... Takva je i moja ljepota. Mirna sam, Giacomo, mirna poput grumena zlata koji će ostati metalom i zlatom gdje god se našao, bilo da ga netko natakne na prst, bilo da ga se zakopa duboko u zemlju. Mirna sam jer sam lijepa, Stvoritelj mi je darovao ljepotu, iako me je time pomalo i kaznio, jer sam zgodna, dakle, imam poslanje na ovom svijetu, moram ti se
svidjeti. Međutim, Giacomo, ne sviđam se samo tebi. Ne mogu se s ovom ljepotom nekažnjeno kretati svijetom, jer kamo god kročila, izazivam podražaje oko sebe, a kao što rašljar nasluti pomicanje vode u zemlji-noj utrobi, tako i ja osjetim tuđa uzbuđenja. Mnogo toga moram otrpjeti jer sam zgodna. A ja sam ti ponudila tu ljepotu i sklad kojima me je Stvoritelj obdario, ali i kaznio, a ti se i dalje premišljaš te zbunjeno brbljaš da je to previše ili premalo . Zar te nije
strah, Giacomo?... Upoznao si me vrlo mladu i nazivao me ljutom koprivom, zatim dopustio da
me kupi grof od Parme, a ti si pobjegao, jer si me se bojao kao što se i sada bojiš, i to mene, za tebe jedine prave i potpune; zar se ne bojiš da je uzaludna svaka sudbina i čvrsta veza, i da sam i ja samo žena koja će se umoriti od svih tih silnih čekanja, ugovora, pogodba i obećanja; ne bojiš li se da sam već sada umorna od toga i da sam samo zato došla da se uvjerim o čemu se tu radi i da ti to kažem?... Jer ova strast i obećanje koje mi iz srca zrači prema tebi, to je zastrašujuće i samo po sebi vatreno uzbuđenje! Zar se ne bojiš Giacomo, da i ja imam svoje tajne? Ne bojiš li se da ću možda i ja moći pobuditi u tebi osjećaje koji nisu posve nježni i mirni, a kamoli smireni? Ne, nisu ni najmanje. Jer ako baš jako poželim, mogu te u nastavku zabavljati pričom od koje ćeš, kad je čuješ, zaurlati i na pokon izgovoriti: »Dosta!«... Jer gle, Giacomo, ja sam za tebe ona prava i ne želim ništa drugo nego ljubavnom žrtvom iskupiti i tebe i sebe, a zatim živjeti s tobom u svakom paklu, prema ljudskim zakonima. Međutim, ti si se drukčije obvezao ugovorom prema svojem karakteru, grofu od Parme i samome sebi, no možda ću i ja biti slaba pa ću ti reći da plamen koji u meni tinja otkad te poznajem nije moguće ugasiti, kao što bih ti mogla reći i to da se nisam mogla p omiriti s tvojim bijegom i kukavištvom, pa su me ljubili i neki drugi muškarci prije nego što sam se podala grofu od Parme. Možda bih ti mogla pripovijedati o tome kamo će povrijeđena strast gurnuti ženu kojoj se s petnaest godina dogodila uvreda, možda bih ti mogla pripovijedati i o tome kako je bilo u Pistoiji nakon tvojega bijega, kada sam se bacila u naručje vrtlaru kojega si poznavao; zar se ne bojiš, Giacomo, da ću ti ispripovijedati tu noć? Jer se izvrsno sjećam svega, svake pojedinosti, kao što se i ti sjećaš vrtlara po kome si mi slao cvijeće, - bio je visok i plećat muškarac, šutljiv i nasilan. Želiš li čuti priču o toj noći, o onome što se dogodilo u noći nakon one večeri kad si pobjegao?... Želiš li čuti sve, svaku pojedinost? I sve ono što je slijedilo nakon toga kada su prolazili mjeseci i godine a ti se nisi javljao, a mene je počeo žariti ovaj plamen koji je gori od vatre i dima pakla, gori od plamena koji nagriza tijela nesretnika jer ih je Sveta inkvizicija
osudila da izgore na lomači? Da ti ispričam priču o firentinskoj kući, da ti pričam o palači tamo na obali rijeke Arno, pokraj mosta nazvanog po Svetome trojstvu, gdje ćeš moći, ako samo poželiš, naći moj noćni ogrtač, papuče, češalj i mletačko zrcalo koje sam dobila od tebe na dar, da ti pričam o kući koja te je često ugostila, jer sam možda i ja imala svih ovih godina svoj casino i tajnu palaču, a ne samo ti, Giacomo, onu u Muranu? ... Da ti to sve ispričam? Želiš li dokaze?... Da ti ispričam kako je to kada se jedna žena, koja je htjela dati sve nekom muškarcu kojega je voljela, sve što može pružiti jedno mlado tijelo i duh, razočara u ljubavi i potom počinje gorjeti u svijetu p oput baklje od mesa, kose, krvi i rasplamsalih emocija, baklje koja u tami života gori tajnim plamenom, prži i pali sve čega se dotakne, pa uzalud grofu od Parme sva njegova vlast, snaga i obzirnost, taj plamen ni on neće nikada moći ugasiti? Da li da ti ispričam kako je to kada je jedna žena u zagrljaju deset, dvadeset, ili čak stotinu muškaraca prisiljena potražiti svu onu nježnost koju nikada nije poželjela ni od koga drugoga do od onoga jednoga jedinoga kojega je voljela, a koji je pobjegao pred njom? Želiš li imena, Giacomo? Dokaze?... Želiš li saznati imena i adrese vlastele, vrtlara, konjušara, komedijanata, kartaša i glazbenika koji su svi do jednoga bili ljubazniji i čovječniji prema meni nego ti?... Želiš li znati kako je to kad jedna žena počne ž ivjeti u svijetu kao opsjednuta, kao kad nekoga dotakne i obilježi zla kob, pa joj više nema mira u srcu, jer nekoga voli, a povrijedili su je? Jer bih ti mogla pripovijedati i o tome. — Nije istina — reče muškarac promuklo. — Da nije istina? — uzvrati slatkim i začuđenim, i muklim i djetinjastim glasom žena. — Što ako ti doka žem, Giacomo?... Ako dobiješ sva imena i adrese koji ipak nešto dokazuju, zar mi ni
onda nećeš povjerovati? Jer možeš dobiti i imena i adrese. Je li to dovoljno?...
— Dovoljno je — reče muškarac. Digao se, hitrim pokretom posegnuo u svoja njedra, izvukao iz izreza haljine bodež i čvrsto ga stisnuo.
No žena se nije micala. Ostala je u klečećem položaju, vrlo ponizno, a masku ukočena pogleda polako okrenula prema muškarcu i tiho primijet ila: — Ah, bodež! Vječno najbolji odgovor, zar ne, ljubavi moja? Jedini odgovor koji možeš ponuditi na uvrede života! Spremi bodež, dragi, to je samo odgovor od dva sloga, on ništa ne objašnjava, budalast je i nimalo izazovan. A i zašto bi mi odgovorio bodežom kad si kukavica i ne usuđuješ se voljeti me, kada za tebe nije ni prava radost, a kamoli prava bol ono što ti ja mogu pružiti, kad je sve ovo samo igra, samo gostovanje, nastup velikoga umjetnika na proputovanju, uspjeh angažiranog mađioničara? Bodež ti, dragi moj, nije uključen u ugovor. Ponavljam, ostavi bodež i nemoj drhtavim prstima posezati za maskom, ostani miran. Pa zašto bi bacio masku? što bi mi moglo reći lice koje skriva ova maska? Pisala sam ti da te moram vidjeti, i vidjela sam te. Nis am htjela, Giacomo, vidjeti neko lice nego čovjeka, čovjeka koji je za mene bio onaj pravi, a koji je bio kukavica, prodao me i pobjegao preda mnom. Htjela sam vidjeti još jedanput toga čovjeka. Jer uzalud sam znala tko si i kakav si, uzalud je u meni čak pet godina gorjela vatra gehene, uzalud sam pokušala gasiti taj plamen, beskorisno se trudila gasiti
žar i ugarak uvrede poljupcima drugih muškaraca — znaš da sam te unatoč tomu uvijek voljela, zar ne? — uzalud sam tu uvredu nosila po svijetu, nosila je po put krvavoga mača i pozivala u boj svakoga tko mi se našao na putu, uzalud sam stotinu puta osvetila tu uvredu, posve duboko u sebi i potajno se stalno nadala da ću imati snage jednoga dana strgnuti ti masku s lica i vidjeti te, kako sam ti pisala, i sve t i oprostiti. Zato sam od kastrata i naučila pisati. Zato sam ti napisala i poslala ono pismo. Zato sam te čekala i kada nisi dolazio, jer si upravo sklapao ugovor s grofom od Parme prema svojem žanru, zato sam došla zamaskirana u mušku odjeću da te još jed nom vidim. Zatim sam ti rekla sve, i ti si dobro znao da je sve to istina, da si ti jedini pravi i da sam ja žena s kojom si u kobnoj vezi, a koja ti je ponudila sve što se uopće može pružiti. A ti si na to rekao da je premalo, zatim i da je previše. Međutim, na samome si kraju rekao da je »dovoljno«. Baš sam tu riječ htjela čuti. A sad me pažljivo slušaj, ljubavi moja: sve što sam rekla točno je, sve do posljednje riječi. I sada kada sam te vidjela, više te ne želim vidjeti na drukčiji način, moram se vratiti u svoj dom, svojim gostima. A ti pođi u svijet, živi, laži, otimaj zlato i tijela, strgni svaku suknju koja ti se nađe na putu, valjaj se u svim posteljama do kojih će te dovesti koraci, bavi se, nadasve vjerno, svojom ulogom. Međutim, pritom ćeš uvijek znati, bilo u snu, bilo na javi, u deliriju poljupca u zagrljaju stranih žena, uvijek ćeš znati da sam ja bila ona prava, potpun izbor, život, a ipak si me povrijedio i prodao. Znat ćeš da si mogao dobiti sve što čovjek uopće može dobiti od života, no zadovoljio si se činjenicom da si jednom sklopio ugovor, bio on pametan ili kukavički, a da od života više nećeš moći dobiti ništa. Znat ćeš da ti moje tijelo, koje je dio tvojega, nikada neće pripasti, a pritom može postati svačijim, tko ga god poželi uzeti. Znat ćeš da živim negdje, da me ljube neki drugi muškarci, a ti me nikada više nećeš moći poljubiti. I ja sam, Giacomo, na svoj način vjeran mornar. Htjela sam živjeti s tobom tako čisto kao što su zacijelo živjeli ljudi samo u Vrtu, kada još nije bi lo grijeha na svijetu. Htjela sam te spasiti od zle kobi. I nema te muke, nema toga jada, ni bolesti
ni sramote koje ne bih htjela podijeliti s tobom. I ti vrlo dobro znaš da je to baš tako, da je to kao Sveto pismo, da je to istina. A sve si to znao i šutio, odano, baš kao što si se nagodio sa samim sobom i s grofom od Parme. Pa onda moraš znati i to da sam te vidjela, znaj da sam te osudila da nikada ne nađeš sreću, znaj da ti se u životu neće dogoditi trenutak u kojem ćeš na svojim usnama osjetiti slast života, znaj da ćeš uvijek biti prisiljen misliti na mene, nakon što si me i ti vidio i saznao štošta o meni, iako ne baš sve, jer nam je vrijeme ograničeno, i ne
zaboravi pritom da svojem spolu i imenu koje nosim dugujem ponešto čednosti i takta. Sada već znaš neke stvari o meni. Ostalo pokušaj zamisliti, svaki dan, svaki sat, kad ćeš baš imati vremena, između dviju zadaća, dvaju angažmana, dviju briljantnih izvedbi. Jer, odsad ćeš morati razmišljati o meni, Giacomo, posve sam bez brige jer pouzdano znam da ćeš ubuduće biti prečesto prisiljen misliti na mene. Zato sam i došla ovamo da te vidim, zato sam ti obećala sve što žena obećati može muškarcu, i zato ti želim reći da ni mašta najiskvareni jeg umjetnika neće moći smisliti okolnosti koje bi za mene bile neostvarive, koja neće postati stvarnost bilo kada u budućnosti, bilo kojega sata, i to baš kada razmišljaš o meni. Zato sam došla ovamo u ponoć, zamaskirana, odjevena u muškarca, s lakim mačem oko pasa. Da, sada se mogu vratiti kući, u svoju palaču i život koji će bez tebe samo napola biti život. Uvjerila sam se da nije moguće drukčije. A ti, prijatelju, pođi, živi, putuj i stvaraj remek -djela. Možda će ti život jednoga dana doista postati remek-djelo, savršen uradak koji zrači hladnim i zlim svjetlom , možda je to tvoje pravilo i nešto za tebe ipak važnije. Meni si ti bio važniji, ljubavi moja, a sada već znam da će ti u srcu nakon ove noći zauvijek ostati bol, jer nisam samo ja tebe vidjela onako kako sam poželjela, ne, nego si i ti vidio mene, pa i ono moje drugo lice koje će za svijet ostati samo maska, no njega nećeš nikada zaboraviti. Jer je i osveta slast, Giacomo, iako sada još ne razumiješ tu riječ, no prođe li minuta nakon što me više neće biti u ovoj sobi, kad zauvijek iščeznem iz tvojega života, odjednom ćeš shvatiti i bit ćeš cijeloga života ispunjen značenjem te užasne riječi. Ja nisam ništa, ja sam nitko, Giacomo, nisam ni umjetnik ni moćan muškarac, ja sam samo žena, obična Francesca iz Toscane, nedostojna da zauzmem istaknuto mjesto u tvojem veličanstvenom djelu. Međutim, u tvojem ću životu odsad ipak zauzimati nekakvo mjesto, za to sam se ipak pobrinula ove noći. Sada sam te cijepila samom sobom i sa sviješću da sam ja bila ona prava, i ti ćeš znati da si odbacio i ponizio onu pravu koja te je voljela i koja će te zauvijek voljeti u svim okolnostima kojima će se prepustiti kako bi se podvrgnula zavjetu osvete. Ja sam se htjela drukčije zavjetovati s tobom, Giacomo, htjela sam se zakleti na život. No ti to nisi htio. Pa može i tako... No drukčije ćeš nastaviti živjeti, ljubavi moja, nego što si dosad živio i, kao da su te nahranili nekim vrlo profinjenim otrovom, cijeloga će te života boljeti nešto za što sam se pak pobrinula ja. Jer i ja imam svoja oružja, finija od bodeža. A da, bodež.. Spremi ga, ljubavi moja! U životu i u ljubavi nisam uspjela postati jačom, no u osveti sam ja ona jača, pa zato spremi bodež. Ili, ako želiš, daj ga meni kao uspomenu na ovu noć... sačuvat ću ga u onoj firentinskoj kući, uz druge tvoje darove, uz zrcalo i češalj. Možda se želiš zamijeniti?... Gle, isukat ću ovaj tanašni mač za dvoboje sa zlatnim drškom koji sam večeras opasala oko struka i predati ti ga u zamjenu kao nekoć kada su se protivnici pomirili nakon velikog i konačnog sukoba, pa su međusobno zamijenili srca i oružja. Daj mi bodež za uspomenu. Hvala... I prihvati za uspomenu ovu vitku oštricu, ponesi je sa sobom u svijet. Vidiš, Giacomo, oružja smo zamijenili, ako već nismo svoja srca. I neka se sada svi vrate na svoja mjesta u svijetu, živimo dalje kako treba, jer ti srce nije moglo, a nije ni htjelo, biti jače od karaktera i uloge. Zahvaljujem na bodežu, ljubavi moja — rekla je i ustala. — Hvala ti za ovu noć. Sada već i ja mogu nastaviti n astaviti mirnije živjeti nego što sam živjela proteklih pet godina. Hoću li još čuti za tebe?... Ne znam. Hoću li te čekati?... Pa rekoh ti, Giacomo: čekat ću te do svršetka vremena. Jer među nama postoji nešto što ne prolazi s vremenom. Nije samo ljubav vječna, Giacomo, nego je vječna i osveta, uostalom, kao i svaki osjećaj. Skinula je i predala mu mač za dvoboj, zatim za jednu kopču sa zlatnim lančićem na svojem pojasu zavezala mletački bodež koji joj je on pružio nijemom gestom. — Sviće — rekla je nedužnim, staklastim glasom. — Moram poći. Nemoj me pratiti, Giacom o. Ako sam sama pronašla put koji me je doveo k tebi, naći ću i onaj drugi koji će me odvesti kući,
u moj život i dom. Kakva golema tišina... Vjetar je stao. A vatra se, vidiš, ugasila kao da želi dati znak na jeziku svijeta i natprirodnih pojava da će jed nom svaka strast postati pepelom. No ja u to ne želim vjerovati. Jer ti znaš, zar ne, da je ova noć ipak bila susret, sastanak i upoznavanje, iako ne baš na način na koji je to zamislio grof od Parme i kako je to zapisano u Bibliji. Sada je već, Giacomo, stavljen pečat na ugovor, a pečat je to da ti sve znaš, kao što je pečat i osveta. Jak pečat, snažan kao ljubav, jak kao što su jaki život i smrt. Možeš reći grofu od Parme da si održao riječ na koju si se obvezao, da nisi nesposoban, ljubavi moja, da nisi bio slab, zaslužio si plaću i nagradu. Noć je minula i sve se dogodilo upravo onako kako si ugovorio, ja sam te upoznala i mogu se vratiti čovjeku koji me voli i čeka da mu olakšam oproštaj od života. Ugodno putuj i kreni laganim koracima kroz svijet, Giac omo. Žanr ti je ostao neokrnjen i ono za što si se odvažio ostvareno je, iako ne potpuno onako kako ste zamislili vas dvojica mudrih, dvojica muškaraca, no važan je ishod, a ishod je taj da sam te upozna la, da nemam istinsku vlast nad tvojim srcem i zato ne mogu drugo nego se pomiriti sa sudbinom, podnijeti
posljedice spoznaje da nemam drugu moć nad tobom osim osvete. Ponesi sa sobom ovo priznanje i obećanje na put koji će biti dugotrajan, a zacijelo i raznolik, pa i zanimljiv. No za oproštaj zamolit ću te nešto: napisala sam ti pismo, što je u mojem životu bio rijedak događaj. Pa ako jednom osjetiš da si shvatio moje pismo i poželiš odgovoriti na njega, nemoj biti lijen, a ni kukavica, nego doista odgovori kako i dolikuje, perom i tintom, poput pravoga pismoznanca.
Hoćeš li mi obećati?... A kad je muškarac samo šutio, ona ponovi pitanje: — Ne odgovaraš? Zar se toliko bojiš odgovora, Giacomo? — Dobro znaš — rekao je muškarac vrlo sporo i promuklo — da ako ti još jednom u životu odgovorim, odgovor neću pisati ni perom ni tintom. Žena je slegnula ramenima i mirno, s blagim osmijehom u glasu, tek usput primijetila: — Da, i to znam. Što ja tu mogu?... Živjeti i čekati odgovor na moje pismo, ljubavi moja. Uputila se prema vratima. No zastala je nasred salona i vrlo ljubazno, molećivim glasom, prijateljskim tonom dodala:
— Giacomo, igri je i glumačkoj ulozi kraj. Vratimo se svojim životima, skinimo maske i lažnu odjeću. Sve se odigralo kako si želio. Sve se to bez sumnje događalo prema nekom nedokučivom zakonu. No moraš znati da se sve odvijalo i onako kako sam to ja željela: vidjela sam te, tješila te i povrijedila te. Okrenula se, propela na prste i tako se propinjući pogledala u zrcalo, a za tim laganim pokretom pritisnula trorogi šešir na vlasulju. I tada je, vrlo povjerljivim tonom, nježno, gotovo samo uzgred dodala:
— Nadam se da te nisam previše povrijedila. Nije čekala odgovor. Hitrim je i odlučnim koracima napustila sobu i, ne osvrnuvši se, nečujno zatvorila vrata za sobom.
Odgovor Soba se ohladila, svijeće su dogorjele i zadimile gorkim smradom. Muškarac je bacio suknju,
skinuo grudnjak, strgnuo masku, bacio vlasulju. Prešao je u spavaonicu, stao pred umivaonik i iz srebrnog vrča nalio ledenu vodu u dlan, a onda pažljivim i temeljitim pokretima prio nuo pranju.
Ledenom vodom je ispirao s lica šminku i rižin prah, crvenu naslagu s usana, s brade onaj znak ljepote i čađu s obrva. Bacao je po sebi vodu čiji mu je ledeni dodir grizao i žario kožu na licu poput pljuski. Prstima je počešljao kosu, grubim ručnikom trljao lice do usijanja, zapalio nove svijeće i na svjetlu, nagnuvši se prema zrcalu, znalačkim i hitrim pogledom pregledavao je li mu na licu ostalo tragova od boje i sredstava za prerušavanje. Lice mu je bilo zgužvano, blijedo i čekinjasto, ispod očiju su mu se upili neki tamni kolobari kao da je upravo stigao s neke pijanke nakon probančene noći. Zatim je bacio sve, i masku i kostim, i brzim se, svrhovitim i uobičajenim pokretima počeo oblačiti. Negdje je zvonilo na jutrenje. Odjenuo se za put, na vukao debelu košulju i čarape, prebacio preko ramena širokokrili ogrtač i osvrnuo se oko sebe po sobi. Hrana i piće ostali su netaknuti na prostrtom stolu prekrivenom damastom i srebrninom, samo su se kristali snijega otopili na
plitici pa su komadići maslaca besciljno plutali u otopljenom snijegu poput neobičnih, vrlo masnih istočnjačkih cvjetova u minijaturnom umjetnom jezeru. Uzeo je u ruke ono pečeno pile, prelomio ga proždrljivim pokretima, i žvačući te nervozno mljackajući, počeo gutati. Zatim je bacio kosti i masne prste obrisao u ubrus, podigao kristalnu flašu punu poput ulja gustog vina koje se zlaćano ljeskalo i nadušak ispio njezin sadržaj. Pio ga je sporim gutljajima, glavu zabacio unatrag i u zrcalu promatrao kako mu pri gutanju adamova jabu čica skače gore -dolje. Rukom je otro usta i bacio bocu koja je kristalnim treskom pala na pod i razbila se, razletjela u krhotine. I tada je, promukao od vina, procijedio: — Balbi! A redovnik, kao da je samo vrebao na te riječi, smjesta je ušao. Zastao je na pragu, spreman za
put u debelom, smeđem pustenom kaputu, u cipelama s potplatima s metalnim klinovima, pod rukom sa smotuljkom koji je stiskao nježno i zabrinuto kao majka svoje dojenče. Za njim je odmah ušla i Tereza te bez pitanja ili upitna pogleda, na vrhovima prstiju pohitala kroz sobu, kleknula pokraj krhotina staklenoga vrča i pažljivo ih, odmjerenim pokretima počela skupljati i slagati u svoju pregaču. — Je li sve spremno? — upitao je redovnika. — Upravo uprežu konje — odgovorio je Balbi. — Jesi li se spakirala? — upitao je djevojku. — Nisam, gospodaru — rekla je djevojka blagim i pokornim glasom koji je neobično pristajao uz niječnu gestu. — Ne idem s tobom. Stajala je glave nagnute ustranu i nepomično ispred kamina, s kristalnim krhotinama u svo joj pregači te širom otvorenih, praznih i modrih očiju promatrala muškarca. — A zašto nećeš sa mnom? — upitao ju je i zabacio glavu, oholo i nezainteresirano. — Osigurat ću ti budućnost. — Jer me ne voliš — rekla je djevojka djetinjim glasom, pjevno na glašavajući slogove, kao da govori u snu ili odgovara lekciju. — Jer volim neku drugu? — upitao je. — Da.
— A koga ja to volim? — pitao ju je znatiželjno kao da propitkuje neko dijete, dijete koje zna neku tajnu pa je upravo nešto izlanulo. — Onu ženu — rekla je djevojka — koja je maloprije otišla odjevena u muškarca. — Jesi li sigurna? — upitao je zatečen. — Posve sigurna. — Odakle to znaš? — Osjećam. I ne voliš nijednu drugu. Kao što nikada i nećeš voljeti nijednu drugu. Zato ne idem s tobom. Otpusti me, gospodaru.
No nije se micala. Balbi je nijemo stajao na vratima, sklopio debele ruke na trbušini pa strpljivo, radoznala lica, žmirkajući gledao i tiho vrtio prstima. Čovjek je prišao sluškinji i dlanom je, vrlo nježno i rastreseno, pogladio po čelu, a zat im i po kosi. — Pričekaj — reče. •— Ne idi još. Možda iz tebe govore glasovi anđela. Raskopčao je ogrtač, sjeo na stolac s naslonom za ruke, privukao djevojku i posjeo je na koljena, ozbiljno se i pažljivo zagledao z agledao u prazne, napeto raširene i modre oči. — Sjedni, Balbi — rekao je nešto kasnije. — Tamo, za stol. Naći ćeš na njemu pero, posipač i papir. I piši kako kažem. Redovnik je bez riječi, otežala tijela, nespretno sjeo, zapalio svijeću, pri rasplamsalom svjetlu provjerio pero i u napetom se iščekiv anju zagledao u strop. — Piši — rekao je muškarac. — »Preuzvišeni gospodine!« — Pazi na slova, lijepo piši! Polako ću ti diktirati da imaš vremena da lijepo napišeš svako slovo. Jesi li spreman? Možemo početi. — »U ranojutarnjim satima napustit ću grad. Napustit ću ga bez naplate i nagrade, a ono što ću zauzvrat moliti kao nagradu i naknadu za svoj trud, jedna je usluga. Vaša je Preuzvišenost jednom u životu već prihvatila ulogu poštara, a sada bih Vas zamolio da se još jedanput upustite u ulogu glasonoše i kažete grofici od Parme da se molim Bogu, preklinjem sve onozemaljske i podzemne sile da nas sačuvaju, nju i mene, sada i u budućnosti, od ponovnoga susreta. Zamolite je, Vaša Preuzvišenosti da me, ako Boga zna ako joj je život mio, svakako izbjegava tijekom života i neka se pobrine da nikada više u životu ne ugledamo lice jedno drugome, ni pod maskom ni bez nje. To je sve što Vas molim, fer, prema ljudskome redu i poretku, ja ću živjeti dulje od Vaše Preuzvišenosti; to Vam želim reći krajnje uljudno i bez namjere da Vas vrijeđam, no činjenica je da ću živjeti dulje, jer tako nalažu moja priroda i zakonitosti među ljudima, a plemenito će truplo Vaše Preuzvišenosti već odavno trunuti u grobnici Vaših predaka kada ćemo Francesca i ja još živjeti na ovome svijetu i više neće biti nikoga da je čuva, da čuva ženu koju smo voljeli, nas dvojica, svatko na svoj način, već prema našoj kobi i ugovoru. Zato Vas molim, recite joj, jer se ja njoj nikada više u životu neću obratiti ni riječju, ni papirom, pa ni slovom, kažite joj da me se kloni kao kuge ili poplave, kao grijeha i objede, neka me se kloni i spašava ono što joj je važnije i od života, neka me se kloni da bi spasila svoju dušu. A t o joj može reći samo Vaša Preuzvišenost. Moja je kočija spremna, za sat vremena napustit ću grad, do večeri ću napustiti i prostor ove države. Grofica od Parme ispričat će Vašoj Preuzvišenosti, u trenucima nježnosti ili možda samo u ovim iskrenim i povjerljivim trenucima, da sam ono za što sam se obvezao izvršio do kraja; doduše , ne posve onako kako smo zamislili i ne sasvim onako kako sam navikao ili kako sam i sam zamislio, no
važan je samo ishod, a to znači da sam održao riječ i da se grofica od Parme s prvim zrakama ječena od mojega dodira, riješila me se, preboljela kao praskozorja vratila svojemu domu, izli ječena kugu i žuticu i nastavit će živjeti uz Vašu Preuzvišenost bez mene baš onako kako treba, s uspomenom na moju zlu i opasnu osobu koja će sve više blijedjeti u njezinu srcu. fer ono što je među nama bila strast i privlačnost, otopilo se u žaru igrokaza, i sada ću ja ponijeti sa sobom sve što je u toj ljubavi bila groznica i uvreda, a grofica od Parme moći će spokojnije posvetiti
život Vašoj Preuzvišenosti i svojemu premudrom suprugu pozlatiti posljednje dane.« — Jesi li napisao?... Čekaj! Radije ovako: — »posljednje mjesece...« — bit će uljudnije i ljudskije, osim toga, zapamti Balbi, a i ti dijete moje, da velike životne bitke, čak i u kriznim trenucima, valja izvojevati samo ubojitim oružjima uljudnosti, to nam jedino dolikuje, nama ljudima, ako želimo ostati dostojni svojega položaja. Gdje smo stali?... — »posljednje mjesece. Ako ne padnem negdje putem od ruku plaćenih ubojica ili ne stradam u nekoj od životnih nepredviđenih zgoda, jer je život za mene također samo slučaj, kako mi je rekla Vaša Preuzvišenost, a ja se rukama i nogama borim da preživim u toj nepredviđenoj zgodi, nastavit ću živjeti pa će svaki dan mojega života biti za Francescu prijetnja. To joj poručujem. A sve drugo o čemu bih Vas mogao izvijestiti, govori za sebe: napustit ću grad kao što smo ugovorih, a grofica od Parme iz ove se pustolovine vratila svojemu domu, iz pustolovine koja je snježnobijela kao svježe pali snijeg i proljetni oblaci; istina, prema učenju novovjeke znanosti, bijela boja ujedinjuje u sebi sve druge boje i nijanse, od purpura krvi do čađave boje tuge i smrti, tako sam to učio iz mudrih knjiga, pa ću Vam i to napisati, za svaki slučaj. Pustolovina je bila čista kao bijeli snijeg, Preuzvišeni gospodine, a ipak, sjedinjuje u sebi sve bo je, sve nijanse koje na ovom planetu nešto izražavaju i ljudima nešto znače. Vaša je Preuzvišenost htjela miri izlječenje, željeli ste da se Francesca oslobodi začaranosti, da se riješi ljubavi, da uz svojega plemenitoga supruga nastavi živjeti bez uspomena i jetke žudnje. To se upravo dogodilo, a ja mogu svojim putem. Ne kažem da ću laka srca krenuti na put. Neću reći ni to da ću se udaljiti ponosno i slegnuvši ramenima kao netko tko je obavio dobar posao, strpao u džep dobivenu plaću, utržio nagradu i jedva čeka da prijeđe granicu kako bi mogao prionuti novim zadaćama, pozabaviti se novim ulogama i primiti se novih pothvata, služeći prema novim ugovorima. Ispitao sam svoje srce i mogu reći samo to da je veza koju smo htjeh presjeći riječima i bodežom jača nego što je bila samo dan ranije, ili što je ikada bila, veza koja me veže uz groficu od Parme. Čini se da ono što su bogovi spojili ljudi uzalud žele razvezati spretnim ili nježnim, katkada čak i nasilnim rukama. Zato čuvajte dušu grofice od Parme i pripazite da se nikada više v iše u životu ne sretnemo. Vatra se gasi, rekla je grofica, i jednom će se sve strasti pretvoriti u pepeo, no sada neka mi za oproštaj bude dopušteno da kažem kako postoji vrsta vatre, a postoje i emocije koje ne potpiruje čarolija trenutka, ne pothranjuju ni porivi ni znatiželja, ni sebičnost ni ambicije, ne, zato što u ljudskom životu postoji jedna vrsta kobnoga žarenja koje ne gase ni navike ni dosada, tu vatru ne gasi ni ostvarenost ni zavodnička znatiželja, ne gasi je ni cijeli svijet, da, ne uspijevamo je utrnuti ni mi sami. Tu su vatru neke ljudske ruke doista ukrale iz raja i zbog nje će na nas, spretne kradljivce, bogovi zauvijek biti ljubomorni. I ta će mi vatra gorjeti u srcu, a ja je ne namjeravam gasiti, i što god mi udijelila sudbina i koliko god ostao vjeran svojemu značaju i tipu, uvijek ću znati da taj žar neće prestati i da je to zapravo bit mojega života. To nisam mogao reći grofici, jer nisam htio ispasti nespretan, nego sam ustrajao na vrsti prihvaćene uloge i prema odredbama našeg ugovora. Nisam joj mogao reći »samo -tebe-i-zauvijek«, što zaljubljeni najčešće kažu, nego sam održao riječ pa će jedino Vaša Preuzvišenost moći jednom reći grofici od Parme da i opsjenar može katkada biti junak, jer se podvrgava uvjetima i zakonitostima nametnute uloge, pa ne može izgovoriti riječi koje mu žare srce i usne i kojima je značenje doista »samo -tebe-i-zauvijek«, i ništa drugo. Nisam joj izgovorio vječne i jednostavne riječi žudnje i ljubavna priznanja, pa će te prešućene riječi odsad do svršetka svijeta odjekivati našim dušama, i Vašom i mojom, zato ih zapisujem sada u ovom izvješću, za oproštaj, kako smo se nagodili, od riječi do riječi vjerno istini. Izvedbena je točka uspjela, do ći kraj i Preuzvišeni grofe, gostovanje je završilo. A nešto što nije završilo i čemu nikada neće doći što sva snaga, tajna moć, zastrašujuća obaviještenost i mudro tumačenje tekstova Vaše Preuzvišenosti neće moći ni razriješiti ni uništiti, svodi se samo na spoznaju da se plamen i žar,
što ga je u ljudskim srcima zapalila i rasplamsala božanska kob, ljudskom rukom i spretnošću ne mogu ugasiti.
Još nešto joj nisam mogao reći, jer nisam htio ispasti nevješt u svojem poslu, da postoji jedna vrsta žrtve i služenja u ljubavi koja je viša i istinskija od ljubavnog priznanja i otmice, viša od toga kad se kaže »samo -tebe-i-zauvijek« — riječi ove izjave, nadam se, povezuješ crticama?... — »postoji vrsta ljubavi koja ne želi uzimati nego štititi, ne želi povrijediti nego spašavati, i možda je samo ta ona prava -, na moje iskreno iznenađenje, upravo je takav i osjećaj s kojim u svojem srcu čuvam uspomenu na groficu od Parme. Jer ništa lakše za uvježbanog glumca od suza i zaklinjanja, od ostvarene pustolovine, velikog skoka u ponor, od odvođenja u kolo fauna i nimfa, uz pratnju flaute i voline. Mogu bez hvalisanja ustvrditi da poznajem takva rješenja, imao sam ih prigode tijekom života u nekoliko navrata iskusiti, kao što ću ih iskušati zacijelo još nekoliko puta, ako se tako mili i nimfama i milostivim, raskalašenim bogovima. Za mene ništa ne bi bilo lakše — no to je upravo ono što će jedino Vaša Preuzvišenost morati jednom reći grofici od Parme, jer ja sam morao šutjeti ako sam želio da se riječ na koju sam se obvezao pretvori u stvarnost i djelo — nego popustiti svojim porivima, a ne onomu što je zaljubljena žena u svojoj povrijeđenoj zanesenosti nudila/govorila da je premalo ili previše; umjesto toga trebao sam djelovati, jer mi je život ionako protekao u znaku konkretnog postupanja, između poriva i postupaka, hvala Nebesima, nikada nije bilo odstupanja;« — na ovome mjestu stavi točku zarez — »to Vam mogu ustvrditi mirne duše i bez lažne razmetljivosti. Međutim, bio sam svjestan nečega o čemu to bolesno dijete ljubavi, grofica od Parme još ništa ne n e zna -, znao sam tko sam, znao sam koje je moje poslanje na zemlji, kakva mi je sudbina i uloga, kao što sam znao i to da plamen koji me održava na životu i koji me pali može biti smrtonosna opeklina za svakoga tko se na njemu nerazborito oprži. Ništa mi ne bi bilo lakše n ego prihvatiti dar, tijelom platiti za tijelo, dušom za dušu i oteti za sebe Onu« — ovu riječ valja pisati velikim početnim slovom — »koja je za mene Ona Prava. Kao što znam i ono što grofica od Parme još ne može znati: da Ona Prava postoji samo dotle dok je kriju tajanstveni pokrovi čežnje i žudnje, zastiru koprene prepune slutnji. Zato je nisam odmotao iz njezinih koprena, niti joj skriveno lice
okupao u kupki svjetla. A sada ću se vratiti u stvarnost koja je raznolika i kojoj tako temeljito poznajem okus i miris da su mi usta katkada gorka od toga pa više ne očekujem ni čudo ni iskupljenje. Mir s nama, Preuzvišeni Grofe! Ljudi smo i taj nas visoki položaj obvezuje, moramo upoznati svoje srce i sudbinu. Što nije lako. Samo nam dva lijeka od bogova mogu bit i od pomoći da podnesemo otrov stvarnosti i ne umremo zbog toga prije vremena: razum i ravnodušnost. Nas dvojica znamo za to, jer smo muškarci koji smo proniknuli u tu tajnu i upoznali Stvarnost, a nakon nje i Onu Pravu. Međutim, jednom mladom, žestoko uzb urkanom i povrijeđenom srcu nije ni dužnost ni obveza da takvo što razumije; zato šutke otrpimo optužbe i osvetu kojom nas to povrijeđeno srce slijedi u životu. Zato nju još jedanput molim za oproštaj, prije nego što iščeznem u magli koja sada zastire plan inske staze, dok se ne izgubim u gradovima, u vremenu i stranom svijetu, prije nego što nestanem u svojoj sudbini koja je itekako stvarna, no neka me se kloni i izbjegava moje puteve ako joj je stalo do spasa njezine
duše. fer su dobrota i stečeno znanje, iskustvo i sažaljenje samo pomagala kojima povremeno uspijevamo nametnuti stegu svojem srcu; međutim, u dubini namjere koja nam upravlja koracima postoji jedan daleko moćniji nalog čija se magična moć ne može nekažnjeno izazivati. Želim Vam sretne mjesece, Preuzvišeni gospodaru! Nadam se da jedan drugoga nismo razočarali. I ako jednom, u nekim budućim vremenima, kada će krotkije strasti i čudesni balzam zaborava utješiti nas obojicu, nama toliko drago mlado srce, u nježnom razgovoru možda spomene moje ime, molim te, reci joj da sam njezin mač koji je zamijenila za moj bodež ponio sa sobom u svijet, da ću vješto baratati njime i neću ga osramotiti. Reci joj to da zna.
Možda to ubojito oružje koje mi je darovala moram zariti u neka srca, no reci joj neka b ude mirna, ruka će mi u tim trenucima biti hladna i sigurna, fer ruka koju ona toliko prezire samo je jedanput zadrhtala: kada ju je jednom u životu paralizirala dobrota, razboritost i sažaljenje, kada nije posegnula za njom, za Onom Pravom. A na samrtnoj postelji, kada ćeš htjeti pronaći posljednju riječ, reci joj ono što će biti istodobno i Tvoj oproštaj a i moja prešućena poruka: »samo tebe i zauvijek.«
Tu posljednju rečenicu izgovorio je na djevojčino uho i u Balbievo pero. Odjednom, spokojno i tiho. Zatim je ustao, s obje ruke visoko podigao djevojku, a zatim je postavio na pod, tek uzgred,
kao kakav predmet. Rastreseno se osvrnuo oko sebe, uzeo mač sa stola i gurnuo ga za pojas. — Prepiši u čisto! — rekao je Balbiu. Prišao je prozoru, raširio prozorska krila i vučjim glasom, žestoko, zapovjednički viknuo dolje u svitanje koje se mokro ljeskalo: — Konje!...
Naglim je pokretom prebacio ogrtač preko ramena i žurno izišao na vrata. v rata. Bat njegovih koraka tupo je odjekivao na stubištu. Dolje se dvorište već budilo, konji su njištali, čuo se štropot nekog stakla, zakotrljali su se nekakvi kotači. A djevojka s krhotinama kristala u pregači polako je, a onda trčeći napustila napustila sobu, pohitala niz stube za onim na odlasku odlasku kao da je nešto shvatila, kao da joj je nešto p alo na pamet. U sobi je ostao samo redovnik. Pisao je bremenit brigama, mrštio svoje debele obrve, ispupčio usne i glasno sricao: »sa -mo te-be i za-u-vi-jek!...« Onda je bacio guščje pero, oslonio se unatrag na stolcu, zadivljeno promatrao svoje djelo, prekrižio ruke na prsima i drhtavim trbuhom počeo p očeo na sav glas grohotati.
O autoru
Sandor Marai rođen je 1900. u Košicama, današnjoj Slovačkoj. Zbog komunističkih progona 1948. godine odlazi iz Mađarske, najprije u Italiju i potom u SAD, gdje je živio sve d o svoje smrti. Krajem prošlog desetljeća njegovo značajno i vrijedno književno djelo ponovno je otkriveno. Posthumno je proglašen jednim od najvažnijih pisaca europske književnosti 20. stoljeća. Pored glasovitog romana Kad svijeće dogore , u hrvatskom prijevodu objavljena su još tri njegova djela: Judit, Zemlja, zemlja i Ester.
