A. B. JEHOSHUA - LJUBAVNIK BIBLIOTEKA GAMA A. B. Jehošua LJUBAVNIK Naslov originala THE LOVER Translation copyright © 178 by Doubleday and Comp, Inc. Copyright © 1977 by A. B. Yehoshua Preveo s engleskoga IVAN OTT Likovno opremio FAD IL VEJZOVIÆ Urednik ZVONIMIR MAJDAK Recenzenti IVAN OTT BOSILJKA BRLEÈIÆ A. B. JEHOŠUA LJUBAVNIK Prvo izdanje u ovoj biblioteci 4 MLADOST ADAM A u posljednjem ratu smo izgubili ljubavnika. Imali smo ljubavnika, ali je nakon rata otišao. Nestao je. I on i stari Morris njegove bake. Veæ više od šest mjeseci od njega nema ni traga ni glasa. Uvijek smo govorili da je ovo mala, skuèena zemlja, i ako se èovjek dovoljno potrudi èak i izmeðu najudaljenijih ljudi moæi æe utvrditi neke veze — a sada èovjeka kao da je progutala zemlja i sve su istrage ostale bez rezultata. Kad bih bio siguran da je poginuo obustavio bih potragu. Otkud nam pravo da budemo tako tvrdoglavi zbog mrtvog ljubavnika, kad ima ljudi koji su izgubili sve svoje najdraže — sinove, oèeve i muževe. Ali, da tako kažem, još uvijek sam uvjeren da nije poginuo. Ne, on nije. Siguran sam da nije ni dospio do ratišta. A ako je i ubijen, gdje je auto, kamo je nestao? Ne može se auto samo tako sakriti u pijesku. Bio je rat. To je toèno. Potpuno nas je zatekao. Stalno èitam zbrkane izvještaje o onome što se dogodilo, nastojeæi da u potpunosti sagledam kaos koji je tada vladao. Napokon, nije samo on nestao. Sve do današnjeg dana suoèeni smo s popisom mnogih nestalih, brojnih misterija. A najbliži roðaci i dalje skupljaju zadnje ostatke — komade odjeæe, djeliæe nagorjelih dokumenata, svinuta pera, novèanike uništene mecima, rastaljeno vjenèano prstenje. Ganjaju varave svjedoke, slijede razna naklapanja, pokušavajuæi da u magli raznih komadiæa sastave sliku svojih voljenih. No èak su i takvi veæ odustali. Otkud, dakle, nama pravo da ustrajemo? Napokon, on nam je bio stranac. Sumnjivi Izraelac, zapravo dezerter, koji se samo nakratko vratio u zemlju da bi sredio neko nasljeðe i možda ostao na naš raèun. Ne znam, u to nisam siguran. No ponavljam, poginuo nije. U to sam uvjeren. I to je glavni razlog nespokojstva koje me progoni posljednjih nekoliko mjeseci, ne da mi mira i tjera me na daljnje traganje. I više od toga: kad se o njemu radi, padaju mi na pamet èudne misli — da se usred bitke, u zbrci i neredu jedinica koje se raspadaju i 7 pregrupiraju, našlo njih nekoliko, dvojica ili trojica, recimo — koji su iskoristili tu pomutnju, probili se i išèezli. Mislim, jednostavno su odluèili da se ne vrate kuæi, napuste stare veze i odu negdje drugdje. Možda se to nekom èini ludo, ali meni nije. Moglo bi se reæi da sam postao struènjak za išèezle osobe. Uzmimo Boaza, na primjer. Nakon primirja se u novinama neprekidno pojavljivao oglas o išèezlom Boazu. I slika mladiæa, gotovo djeèaka, mladog tenkista kratke kose, uz neke zbunjujuæe detalje. Na poèetku rata, tog i tog dana, bio je na tom i tom mjestu viðen na svom tenku u akciji u prednjim linijama. No deset dana kasnije, veæ pri kraju rata, pouzdani prijatelj iz djetinjstva sreæe ga na nekom raskršæu daleko od fronta. Kratko su razgovarali i rastali se. I nakon toga, Boazu se gubi svaki trag. Zbilja tajanstveno... Èitajuæi takve oglase po novinama postajali smo sve otporniji, zastajali samo naèas, a onda brižnim pogledom nastavljali pretraživati stranice. Nakon ovog posljednjeg rata smo postali šutljiviji. No Boazovi roditelji su ostajali uporni, a zašto i ne bi? Godinama su podizali sina, vodili ga u vrtiæ, trèali s njim lijeèniku, radili mu sendvièe kad bi ujutro odlazio na školske izlete, doèekivali ga na kolodvoru kad bi se vraæao. Prali su ga, glaèali i brinuli cijelo vrijeme. Odjednom je nestao. I nitko im nije mogao reæi gdje je, što mu se dogodilo. Èitav sistem, narod, društvo — koji su ga tako žestoko zaokupljali — sad se sve to poèelo rušiti. No kad su roditelji i dalje ostali uporni, a zašto i ne bi bili, poslali su im mladog èasnika, nesumnjivo dobronamjernog, ali ipak neiskusnog. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 AM]
1:15:30
Stigao je džipom i jednog vedrog zimskog dana poveo ih na put usred pustinje, sate i sate vozeæi džip divljinom, po nepostojeæim putevima, kroz prašinu i pustoš, sve do jedne neoznaèe-ne, gole pješèane uzvisine, okružene golemom prazninom. Taj djeèak-èasnik se zacrvenio, zamucao, evo, ovdje je viðen posljednji put. Vidite, èak je i suro kamenje puklo od tuge. Kako je moguæe da... A ja mogu reæi da ti roditelji koji nisu odmah odustali, koji se nisu zadovoljili tim pješèanim zakljuèkom pored usamljena brda, koji su s mržnjom buljili u mladog èasnika, spremni da ga napadnu iz golog oèaja i razoèaranja, ti roditelji zaslužuju podrobnije objašnjenje, jer tko ih može uvjeriti da Boaz u tom tre8 nutku ne sjedi možda u ljetnoj odjeæi s dugom kosom na nekoj egzotiènoj plaži, u luci neke daleke zemlje, i uz hladna piæa promatra pred sobom krajolik. Možda se zbog neèega ne želi vratiti kuæi, pa èak i uz cijenu roditeljske nesreæe. Nešto mu se iznenada zgadilo, ili se neèega prepao. I kad bi njegovi roditelji samo promislili o èitavoj stvari iz tog ugla, umjesto što se vuku od jednog oficira do drugog, možda bi se odjednom ukazala moguænost da mu udu u trag. Ali kako æe... I ja sam jednom, u potrazi za njim, posjetio jednog takvog oficira i shvatio kako je to beznadno, usprkos svih osmijeha, dobre volje i suæuti. Ali mi smo veæ nakon nešto više od dva mjeseca shvatili da je ljubavnik zaista nestao i da se neæe vratiti. Do tada smo govorili da je još uvijek u pokretu, obuzet novim iskustvima, zbunjen susretima s nepoznatim stvarima. Što on zna o pravom Izraelu? Osim toga, bili smo tako zaposleni da smo jedva pronalazili vremena da na njega mislimo. Asija je cijelo vrijeme bila u školi, zamjenjujuæi regrutirane uèitelje, trèeæi naveèer na sastanke komiteta za civilnu zaštitu i odlazeæi roditeljima starijih uèenika koji su poginuli ili bili ranjeni. Dolazila bi noæu kuæi iscrpljena, strovalila se u krevet i zaspala kao zaklana. I ja sam imao mnogo posla, garaža se napunila automobilima veæ prvih dana rata. Neke mušterije su prije odlaska na frontu, veæ u uniformama, dovezli svoje automobile zbog krupnijih popravaka, misleæi da æe rat trajati kratko, kao neko brzo, pustolovno putovanje, dobra prilika za veliki servis i promjenu ležaja, ili novo lakiranje, a za nekoliko dana oni æe doæi natrag, podignuti vozila i vratiti se svojim poslovima. Meðutim, nisu se vratili tako brzo. Moje se parkiralište za-krèilo. Jedna mušterija se nikada nije ni vratila. Morao sam osobno odvesti auto roditeljima, rukovati se s ožalošæenima, promrmljati neke rijeèi suæuti i, naravno, zaboraviti na raèun, koji se popeo na nekoliko stotina funti. Druge su automobile od-vezle žene, barem one koje su znale voziti. Nikada nisam imao toliko posla sa ženama kao tih tjedana nakon izbijanja rata. Podigle bi automobile i onda ih polako ali sigurno upropaštavale. Vozile su bez vode, bez ulja, zaboravljajuæi èak i na kazaljku s gorivom. Usred noæi bi zvonio telefon i uvijek su neki ženski glasovi tražili pomoæ. Ja bih se onda izvlaèio u sitne sate, lutao zamraèenim gradom, da bih u nekoj uskoj ulièici nabasao na ženu, 9 najèešæe još djevojèicu, kako obuzeta panikom stoji pored ogromnog, luksuznog automobila koji je ostao bez benzina. No i tim je mukama došao kraj, pa se život poèeo vraæati u koloteèinu. Muškarci su došli iz vojske, lunjajuæi ujutro u kaki uniformama i teškim èizmama, kupujuæi namirnice u samoposluživanjima, s prašinom u oèima, pomalo omamljeni i mucavi. Došli su i podigli svoje automobile, odgodivši naplatu. A onda je nastupila hladna zima. Tmurni dani raskvašeni kišom. Bilo nam je sve teže i teže spavati noæu. Hodali bismo usred noæi prema zvuku groma, odlazili u kupaonicu, palili naèas radio. Tako sam i otkrio razmjere Dafine nesanice. Nestanak ljubavnika sve više se osjeæao. Èeznuli smo za njim, pitali se gdje je. Asija se nije mogla smiriti, jurila bi na telefon svaki put kad bi zazvonio. Ništa nije govorila, ali sam joj hvatao pogled... Ujutro bi se vozio u garažu zaobilaznim putem, oko donjeg grada, pored kuæe njegove bake, tražeæi znakove života iza spuštenih kapaka s kojih se ljuštila boja. Ponekad bi èak nakratko stao i ustrèao uz pusto stubište, pretraživši slomljeni sanduèiæ za pisma koji je klimavo visio, ne bih li zatekao neku poruku za ili od njega. Možemo li ga napustiti, zaboraviti? Na kraju krajeva, tko je osim nas znao da ga više nema? DAFI Draga moja Dafi, svijetla je noæ, nemoj se ni truditi. Samo æeš na kraju opet plakati, mala moja. Poznajem te, znam kako jecaš ispod pokrivaèa. Baš kad se najviše trudiš zaspati, sve te raz-dražuje — lagano hrkanje mame i tate, zvukovi automobila s ulice, vjetar koji u kupaonici lupa kapcima. Veæ je prošla ponoæ. Misliš da æeš se nekako izvuæi, ali veèeras neæe biti sna. Nema ti druge. Stani, prestani tapšati jastuk i okretati se s jedne na drugu stranu.
Nemoj se zavaravati. Koga to pokušavaš prevariti? Otvori, molim te, oèi, saberi se, sjedi, upali svjetlo i smisli kako æeš ubiti vrijeme do jutra. Veæ sam popodne znala da æe noæas biti problema, da neæu moæi zaspati. Èudna stvar je taj predosjeæaj. Tali i Osnat su došle popodne i ostale do veèeri. Dobro smo se zabavljale, brbljale i ogovarale najprije nastavnike, ali onda uglavnom deèke. Osnat file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM] 10 je sasvim luda, takva je veæ od poèetka razreda, ne prièa ni o èemu drugom, samo o deèkima. Svaki tjedan se zaljubljuje u nekog drugog i potpuno poludi. To su obièno deèki iz sedmog i osmog razreda, koji nemaju pojma da se u njih zaljubila. Ali, to je ne prijeèi da svaki put iz toga raspreda fantastiène prièe. Zbilja mi je draga. Ružna je i mršava, nosi naoèale, a jezik joj je oštar kao nož. Tali i ja smo urlale od smijeha na njene primjedbe, pa je tata otvorio vrata da vidi što se zbiva, ali ih je brzo zatvorio jer je Tali skinula cipele i džemper, raskopèala bluzu, oslobodila kosu i legla na moj krevet. Gdje god bi došla, uvijek se skidala i uvaljivala u tuðe krevete. Potpuno neuravnoteženo. Draga je i dobra prijateljica. Lijepo smo se zabavljale. Osnat je stajala nasred sobe, s naoèalama spuštenim navrh nosa, oponašajuæi Švarcija, a onda se odjednom, usred te zabave i uzbuðenja, iza Osnatine glave, s druge strane velikog prozora pojavio purpurni oblaèiæ, veèernji oblaèiæ, koji je lebdio vrlo nisko, gotovo dodirujuæi krovove. I tad je u meni bljesnula neka mala munja, negdje u mojoj glavi, ali kao neki tjelesni osjet. Proroèko upozorenje — veèeras neæu moæi spavati. Dok Tali i Osnat budu èvrsto spavale, ja æu se prevrtati po krevetu. Nisam, meðutim, ništa rekla, nego sam nastavila brbljati i smijati se, osjeæajuæi i dalje kako u meni gori onaj svojeglavi plamièak, poput malog žiška u plinskoj peæi. Neæeš spavati, Dafi. Nakon toga sam sve to zaboravila, ili se pravila da sam zaboravila. Naveèer su otišle pa sam napisala zadaæu i dalje oèekujuæi normalnu noæ. Napravila sam kratke sastavke dvaju osvetnièkih proroèanstava kod Jeremije i usporedila ih. Brzo sam uljepšala sve slike smrti i uništenja U gradu pokolja. Glupa pitanja. No èim sam otvorila udžbenik matematike, poèela sam zijevati. Odjednom se osjetih strašno umornom. Možda sam trebala leæi u krevet i zaspati, iskoristiti tu pospanost. Ali bila sam glupa i nastavila s pokušajima da shvatim pitanja, a onda me je tata pozvao da doðem na veèeru. Kad god pripremi jelo a ja ne doðem isti èas, odmah se natmuri. Tako se žuri jesti da je gotov s obrokom prije no što ga uspije pripremiti. Mama još nije došla... Sjela sam pored njega premda nisam bila gladna, tek tako da ne bude sam. Gotovo da nismo razgovarali jer su na radiju bile veèernje vijesti koje je pomno slušao. Ispekao mi je nekakvu kajganu koju nisam htjela. Sve što on skuha je bez ikakva okusa, 11 — Mama? — Nemoj sada... Vidiš da sam umorna. To stalno ponavlja u zadnje vrijeme. Strašno je umorna. Ne može se s njom ni razgovarati, uvijek je zaposlena, kao da juri po cijelom svijetu. Sad njeni brzi koraci odjekuju kuæom, u prigušenom svjetlu, uzima nešto iz hladnjaka, skida se u kupaonici, otvara tuš, ali ga odmah i zatvara. Smjesta gasim svjetlo da ne doðe vikati na mene što sam potrošila svu toplu vodu. Odlazi u mraènu spavaonicu, tata nešto mrmlja, ona odgovara, i onda nastaje tišina. Miran braèni život... Ugašeno je i posljednje svjetlo u kuæi. Zatvaram oèi, i dalje se nadam. Sve je tiho. Misli su mi smirene, torba spremna, kuæa zakljuèana, kapci spušteni. Ulica je mirna. Sve je baš kako treba za spavanje, pa sam možda na minutu-dvije i zaspala, ali onda nakon stanovitog vremena postajem svjesna da ne spavam i da me onaj mali žižak što gori u mojoj duši neæe pustiti na miru. Poèinjem neumorno buljiti i èudna besanica postaje sve teža. Okreæem jastuk, svakih èetvrt sata mijenjam položaj, a onda i svakih nekoliko minuta. Prošao je èitav sat. Osvijetljene kazaljke dodiruju ponoæ. Tako je to. Možeš slobodno i ustati, draga moja. Jadna Dafi, svijetla je noæ, nema se smisla boriti, ustani i probudi se. Trag svjetla u besanim noæima. Prvo mala svjetiljka pored kreveta, onda veliko svjetlo u kupaonici, svjetiljka u hodniku i mlijeèno svjetlo u kuhinji, a potom osvijetljena unutrašnjost hladnjaka. Ponoæna gozba. Od kakve je koristi dijeta preko dana, ako se noæu u tišini ubaci èetiristo kalorija? Kriška kolaèa, sira, komad èokolade i mlijeko. Onda onako teška i bunovna potonem u sofu u mraènoj dnevnoj
sobi, nasuprot velikom prozoru, gledam golemi brod, sjajno osvijetljenu palaèu, pod planinom nevidljiva mora. Prekrasni pogled na budne ljude. Odlazim po jastuk i pokrivaè, ali na povratku više nema broda, išèezao je prije no što shvatiš da se kreæe. Nekoæ sam znala zaspati na toj sofi u dnevnoj sobi, ali noæas neæu. Smeta me namještaj. Ležim tu èetvrt sata, pola sata. Palim radio. Koji je to jezik? Grèki? Turski? Jugoslavenski? Lijepe su 14 pjesme. I disk-džokej lijepo brblja, ima seksi glas. Stare žene ga zovu telefonom, nasmijavaju ga drhtavim glasovima, on se smije bez prestanka. Gotovo sam mu se pridružila. Eto, izgleda da ipak svi ne spavaju. Glas mu se ubrzo gubi, èuje se reklama za Coca--Colu i Fiat, posljednja pjesma i glas odjavljivaèice koja veæ napola spavajuæi želi slušaocima laku noæ. Lagan šum. Stanica se iskljuèuje. Veæ je jedan sat ujutro. Kazaljke se vuku, još je barem pet sati do praskozorja. Sjedim u stolici, ne mogu èak ni leæi, na rubu sam plaèa. Što je file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM] s èovjekom koji tipka na pisaæem stroju? Gotovo sam ga zaboravila. Èovjek koji noæu kuca u kuæi na susjednom obronku. Odlazim u kupaonicu i kroz prozorèiæ koji gleda u tom pravcu, tražim njegov osvijetljeni prozor. Evo ga, tu je. Triput hura za èovjeka koji noæu tipka. Moj noæni prijatelj sjedi za stolom i naporno radi. Sluèajno sam ga otkrila prije tri tjedna. Je li neženja? Oženjen? Ništa o njemu ne znam. Danju su zavjese spuštene, pojavljuje se samo noæu, sam, osvijetljen, nešto radi, piše bez prestanka. Kad god ga vidim, odluèujem posjetiti susjedstvo na obronku, saznati koja je njegova kuæa i kako se zove. Nazvat æu ga i reæi: — Gospodine Tipkaèu, gledam vas noæu s druge strane obronka. Što to pišete? Radnju? Roman? O èemu je? Trebali biste pisati o nesanici, to je još prilièno neistražena tema. O nesanici jedne petnaestogodišnje djevojèice, na primjer, uèenice šestog razreda, koja svaku èetvrtu noæ provede budna. Suze mi naviru na oèi... Oblaèim se na brzinu, navlaèim debele vunene hlaèe, iznad pidžame ovijam dugaèki šal, uzimam ogrtaè i tatinu šubaru. Gasim svjetla u kuæi, otvaram ulazna vrata, držim kljuè u stisnutoj šaci, spuštajuæi se niz mraène stube na ulicu. Mala noæna šetnja, neæu daleko. Stotinu metara nizbrdo do okretišta gdje je ubijen Jigal i natrag. Mama i tata bi me ubili da znaju za ove noæne šetnje. Sada je pola tri. U papuèama sam, noge su mi hladne i naježene. Silazim niz mrtvu i vlažnu ulicu, gledajuæi u zvijezde. Odjednom se neki auto s jakim svjetlima sjuri nizbrdicom, proðe pokraj mene i stane pet metara dalje. Zastajem oduzeta. Auto jurne natraške. Snažna baterija bljesne u mom pravcu. Možda misle da sam neka mala kurvica. Preplavi me panika, kljuè mi ispadne u lokvu, netko iskaèe iz auta, visok, nasmiješeni lik. Grabim kljuè i bježim, jurim uz stepenice u kuæu, borim se za dah, 15 zakljuèavam vrata, žurno se skidam, skaèem u krevet i navlaèim pokrivaè preko glave. Kako æe završiti taj noæni život? Što me to muèi? Napokon, sve je u redu. Dobre prijateljice, udoban dom, deèki su se poèeli potajno zaljubljivati u mene, to znam, ne kažu ništa ali ne mogu sakriti one kradomiène poglede u razredu, oèi koje plaze po mojim nogama. Jedan iz osmog razreda je èak pokušao i izaæi sa mnom. Visok, tamnoput deèko s prištevima na èelu, uhvatio me jednom kod školske ograde i zadržao u razgovoru èitav sat. Ni sama ne znam o èemu. Ludo. I zašto onda ne mogu spavati, èak ni sada u pola èetiri ujutro, nakon iscrpljujuæeg programa noænih aktivnosti, a sutra u školi imam sedam sati i test iz povijesti i matematike za koji se nisam pripremila? Opet odmièem pokrivaè, polako i nespretno ustajem iz kreveta, palim svjetlo, spotièem se o pokuæstvo da izazovem buku. Idem u kupaonicu piti vodu, mutnim oèima tražim onoga tipka-èa. Èak i on veæ spava. Odlazim u njihovu spavaonicu, zastajem na dovratku. Èvrsto spavaju, poput male djece. Tiho se poèinjem jadati: — Tata, mama — a onda odlazim. U poèetku, u prvim besanim noæima, znala sam ih probuditi, mamu ili tatu, koga bi veæ odabrala, ponekad i oboje. Ni ne znajuæi zapravo zašto, iz oèaja, htjela sam da prestanu spavati i da razmišljaju o meni. Mama bi mi odmah odgovorila, kao da je cijelo vrijeme budna i motri na mene. Ali nije bilo tako. Nije dovršila ni reèenicu a veæ je opet duboko spavala. Tatu nije lako probuditi. Prvo mumlja i gunða neke nesuvisle rijeèi, ne može shvatiti tko mu to govori, kao da ima desetoro djece, pa ga moram prodrmati da bi se
probudio. Ali, kad se jednom probudi, onda je svega svjestan. Ustaje iz kreveta, odlazi u kupaonicu, a zatim ide u moju sobu, sjeda na stolicu pored mene i poèinje s pitanjima. — Što se dogodilo? U èemu je problem? Ostat æu pored tebe sve dok ne zaspiš. — Pokriva me, gasi svjetlo, stavlja pod glavu neki jastuèiæ i polako tone u san. Žao mi ga je. Nakon èetvrt sata budi se i šapæe: — Spavaš li, Dafi? — Potpuno sam budna ali šutim. On onda još malo prièeka, pa se vraæa u svoj krevet, posræuæi poput mjeseèara. Više ih ne budim. Èemu? Kad sam ih jednom došla probuditi, rekao je vrlo jasnim i pribranim glasom: — Odlazi, zar ti nisam rekao da se gubiš odavde? — Bila sam zaprepaštena i pogoðena. 16 — Što? — uspjela sam procijediti, ali sam onda shvatila da je govorio u snu. — Tata? — prošaptala sam, ali on nije odgovorio. Suze. Dobro jutro. Opet suze. Plaèem pod pokrivaèem, iz sa-mosažaljenja teku gorke, izmuèene suze. Veæ su èetiri sata ujutro. Što æe sada biti? Dižem kapke, malko otvaram prozor. Noæ okrutno i beskonaèno leži nad svijetom. Nebo se malo rašèistilo, teški oblaci se polako valjaju i gomilaju na obzoru. Jutarnji povjetarac. No meni je sve više i više vruæe. Potpuno odmièem pokrivaè, otkopèavam dugmad gornjeg dijela pidžame i bolne grudi izlažem hladnom vjetru. Bacam jastuk na pod i izvalim se na njega poput mrtvaca, raširenih ruku i nogu i polako, s mirisom kiše i sve bljeðim nebom, poèinjem drijemati. Ne spavati nego se samo osjeæam lakšom. Udovi mi nestaju jedan za drugim. Noga, ruka, leda, druga ruka, kosa, glava, povlaèim se u siæušni kristal, u svoju bit. Jedino neæe išèeznuti onaj okrutni plamièak, ništa veæi od file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM] malog novèiæa. A mama me ujutro budi jedrim glasom i odmièe pokrivaè s lica (mora da me je tata pokrio prije no što je otišao iz kuæe), govoreæi: — Dafi, Dafi, odmah ustani. Zakasnit æeš. Tražim svoje oèi. Gdje su? Gdje su mi oèi nestale? Okreæem se u kotlu punom olova, tražeæi oèi da ih otvorim. Èujem mamu pod tušem i šištanje èajnika. Kad ih napokon nasilu otvaram, poput pukotina u bijelo ras-taljenom èeliku, prozor je otvoren prema svjetlu, sivom, zimskom nebu. Izmeðu neba i zemlje, poput pogoðenog svemirskog broda, lebdi mali purpurni oblak, mrski oblak koji mi je ukrao san. Majka ulazi, odjevena, s torbom u ruci. — Dafi, jesi li poludjela? Pa koliko bi mogla spavati? ASIJA Kakvo putovanje? Školska ekskurzija, ali ipak nešto više od toga, logorovanje pored velikog grada u planinama, mješavine Safada i Jeruzalema, na velikom jezeru, vidljivom iz daljine. Gomile mladih ljudi, sivi šatori puni školaraca, ne samo iz naše, nego i iz drugih škola, bivši daæi iz starijih razreda moje stare škole 17 u kaki uniformama, uobièajeni trening mladih sa štapovima, stoje i mlate se u dugim redovima. Jer èini se kao da je bio rat i na brdima oko nas su vojnici. Podne je i hodam tim napuèenim logorom tražeæi zbornicu, preskaèem preko šatorske užadi, probijam se kroz trnje i kamenje i dimom ocrnjene logorske kazane, sve dok ne ugledam lica djece iz Dafina razreda, Saru, Jemimu i Vardu u dugim i širokim kaki košuljama, a onda vratara, Johija i sekretarice; svo osoblje škole se ovdje preselilo zajedno s pisaæim strojevima i uhodanim sistemom. A tu je i Švarci, u britanskoj kaki uniformi, izgleda mlad, preplanuo i uzbudljiv sa štapom u ruci. — Onda, što je? Veæ je zvonilo. Da, zbilja, ima i zvono, kao odnekud s neba, kao da odzvanjaju kravlja zvona. A ja nemam ni knjiga ni bilježaka, niti znam što bih trebala predavati i u kojem bih razredu trebala biti. Kažem mu: — Ovo je prava revolucija... — a on se, kao i uvijek, nadove-zuje na moje rijeèi. — Revolucija... toèno, revolucija... — Smije se. — Ljudi to ne razumiju... dodi vidjeti... I odjednom, usprkos zvonu, nalazi vremena i vodi me u malu peæinu, zapravo pukotinu, i tamo se ispod hrpe kamenja nalazi smotak pokusnih otisaka za knjigu. Tu je ispisana prava revolucija. No prepoznajem i sam tekst — to je njegov stari priruènik za polaganje prijemnog ispita iz studija Biblije. Pojednostavljena objašnjenja pojedinih odlomaka. Oko nas je posvuda tišina. Veliki logor je utihnuo, uèenici sjede u zbitim krugovima s nastavnikom u sredini, a poneko èita iz knjige. Napeta sam i uzbuðena. Rijeè »revolucija« mi nikako ne izlazi iz glave. Htjela bih pronaæi svoj razred. Oèajnièki bih ih htjela poduèavati. Osjeæam bol u prsima od želje da budem sa svojim uèenicima. Znam da su pored nekog malog hrasta. Poèinjem ih tražiti, ali sada se ne mogu sjetiti kako hrast izgleda, pa
pretražujem okolicu u potrazi za hrastovima. Spuštam se niz obronak u neku vododerinu. Èini se da neprijateljske linije nisu daleko. Ovdje ne patroliraju djeca, veæ odrasli ljudi, vojnici. Prosijedi ljudi sa šljemovima i automatima. Istureni položaji medu stijenama. Nebo se predveèer malo naoblaèilo. Raspitujem se za mali hrast, a oni mi pokazuju jedno svijet-losmeðe drvce. — Mi smo vaš razred. — Smiju se. Ne smeta me razgovarati s odraslima. Dapaèe. A i lica su im poznata, to su oèe18 vi sedmo — i osmoškolaca koji dolaze na roditeljske sastanke. Sjede na zemlji, ali me ne gledaju, okrenuti su leðima i oèima pretražuju vododerinu. Nemirni su, a ja bih im htjela nešto reæi o važnosti studiranja povijesti. Jedan ustaje i pokazuje prema vododerini. Neko sumnjivo kretanje. Niz vododerinu odluènim korakom napreduje starac sa šeširom na glavi, sve više se približava neprijateljskim linijama. Srce mi zastaje. Slièan je mome ocu. Zar je i on ovdje? Je li mu ovdje mjesto ili nije? Uspravno i uzbuðeno spušta se niz stjenoviti klanac. Kakva je to revolucija, pitam se, o èemu to oni govore? To je rat, to je samo rat. VEDUÈA Kamen leži na bijeloj plahti. Veliki kamen. Okreæu kamen peru kamen hrane kamen i kamen polako mokri. Okreæu kamen èiste kamen zalijevaju kamen i opet kamen mokri. Sunce nestaje. Mrak. Tišina. Kamen plaèe zašto sam samo kamen plaèuæi kamen. Ne može se smiriti poèinje se neèujno okretati lebdi iznad prljavog sivog tla velike pustinje nema nièega divovska moèvara mrtva spaljena zemlja. Luta dok se ne spotakne o èvrstu užad u mraènom šatoru dodirne lopatu. Kamen se zaustavlja kamen tone. Korijen izbija iz kamena, ovija se isprepleæe gnjeèi iznutra. Kamen nije kamen umire i klija iz kamena nièe kamen biljka medu biljkama medu tišinom zakapa u prašinu diže iz mraka èvrstu granu i još granja. Èvrsto raste biljka odjenuta u lišæe medu lišæem. Veliko sunce vani. Dan. Velika stara biljka na krevetu. Okreæu biljku èiste biljku daju èaja biljci i biljka dalje živi. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM] ADAM Zapravo smo ga mi poslali u vojsku, on nije dobio poziv, niti ga je mogao dobiti. Dva sata nakon što je odjeknula uzbuna veæ je bio s nama. Izgleda da nismo èuli njegovo kucanje, pa je ne èekajuæi otvorio vrata kljuèem kojeg mu je dala Asija. Tako dakle, veæ ima i kljuè od kuæe, pomislio sam, ali ništa nisam rekao, samo sam ga promatrao kako ulazi u sobu, uzrujan, zbunjen i go19 vori glasnije nego inaèe. Kao da je netom zapoèeti rat uperen izravno protiv njega. Zatražio je objašnjenja, a kad je postalo jasno da mu nemamo šta reæi, zgrabio je radio i užurbano poèeo tragati za vijestima, nekom obaviješæu, od stanice do stanice, francuske, engleske, zastavši naèas èak i na grèkoj ili turskoj, u pokušaju da uhvati neke èinjenice. Problijedio je, ruke su mu se tresle, nije se mogao opustiti. Na trenutak sam pomislio da æe se onesvijestiti, kao onaj put u garaži. No mogla se zamijetiti i sloboda kojom se kretao po kuæi. Naèin na koji je dodirivao stvari, odlazio u kuhinju i uzimao hranu, upadao u hladnjak. Toèno je znao gdje æe pronaæi veliki atlas kad je htio pogledati kartu. A onda i naèin kako se ophodio s Asijom, prekidajuæi je usred reèenice, dodirivajuæi je. Posljednjih nekoliko mjeseci neprekidno mi u mislima iskrsavaju prizori te veèeri. Tad smo ga posljednji put gledali prije nestanka. U sumraku je stajao nasred velike sobe, bijela košulja mu se malo izvukla iz crnih hlaèa, mala, nježna stražnjica se iz-boèila. Veliki atlas drži otvoren, stoji i nešto nam objašnjava, a njeno se lice žari od neprilike i straha, nervozno ga promatra, slijedi mu pokrete kao da se boji da æe nešto slomiti. To je pravi ljubavnik, pomislio sam, zbilja se zacopala u njega. A usred svega toga, rat je buknuo svom žestinom. Zatekla nas je neumitnost nove stvarnosti i shvatili smo da više nema povratka. Noæ se brzo spustila i nismo u kuæi zapalili svjetla, pa smo mogli ostaviti otvorene prozore. Zbog svakog aviona koji bi nas preletio jurio je na balkon. Htio je znati je li to naš ili neki od njihovih. Èak mi je dao i papir da mu nacrtam MiG, Mirage i Phantom, a on je taj bijedni crtež onda nosio van sa sobom, ne spuštajuæi oèi s neba. — Kako to misliš, jedan od njihovih? — progundala je Dafi, koja je cijelo vrijeme sjedila u kutu, namrgoðena, neprekidno ga promatrajuæi. — Pa njihovo zrakoplovstvo nije uništeno — objasnio je s mrkim osmijehom. — Ovaj puta æe to biti druga prièa. Malodušnik? Ne baš. Ali na stanovit naèin je svakako bio èudan. Zanimala su ga samo
odreðena praktièna pitanja. Koliki je domet njihovih projektila, mogu li nam razoriti luke, hoæe li doæi do racioniranja hrane, kada æe moæi napustiti zemlju? Bio je veæ 20 više od deset godina u inozemstvu, nije imao pojma što se ovdje zbiva u ratnom stanju. Imao je neke staromodne, evropske ideje. Bio sam strpljiv s njim. Odgovarao sam na pitanja, pokušavao ga umiriti. Promatrao sam Asiju koja je sjedila na rubu sofe, ispod svjetiljke sa starim slamnatim šeširom umjesto sjenila, s hrpom zadaænica u krilu i crvenom olovkom u ruci, znao sam da se pokušava smiriti, ali ne uspijeva, siva žena sa sijedim pramenovima u kosi, u nekoj staroj haljini i papuèama bez pete, iskrivljena lica, s napetošæu koja ju je ispunjavala vatrom i snagom. Zaljubljena protiv svoje volje, zbunjena tom ljubavlju, možda i postidena. Jedva da je nešto govorila, tek bi s vremena na vrijeme donosila ponešto za jelo ili piæe, kavu meni, voæni sok Dafi, sendviè Gabrielu, uz beskrajnu rijeku pogrešnih informacija — izvještaja dopisnika, televizijskih intervjua, stranih stanica, vijesti koje su navirale odasvud, tvrdoglavo se ponavljajuæi. Zazvonio je telefon. Predradnik iz garaže mi je javio da su ga pozvali. Onda sam ja nazvao nekoliko mehanièara kuæi, pa je ispalo da su i oni pozvani, neki èak još juèer poslijepodne. Vratio sam se iz radne sobe i našao ga kako sjedi u kuhinji. Kapci su zatvoreni, on jede juhu, ona sjedi pored njega i samo ga gleda. Kako se samo smjestio medu nama... Smiješi mi se isprièavajuæi, priznaje da je ogladnio od straha. Uvijek je bio takav, trpa ostatak juhe u usta. Èini se da je ostatak noæi odluèio provesti ovdje, ako nemamo ništa protiv. Spreman je spavati na podu, ili na sofi, gdje god ga stavimo. Naprosto, u kuæi njegove bake nema radija, a kuæa je odmah nasuprot luci, klasiènoj meti prvog napada. U prvom svjetskom ratu uvijek su prvo napadali luke... Okreæe se Asiji kao da traži pomoæ. No ona ne odgovara, tjes-kobno gleda mene. Ima u njemu nešto komièno, ali i patetièno, kao u izgubljena djeteta. Cijeli rat æe provesti u ovoj kuæi, pomišljam bez ljutnje, s nekom vrstom uzbuðenja, s osjeæajem da je sada sve moguæe. Držim se postrani. Gotovo je ponoæ. Zove Erlich, stari blagajnik iz garaže. Dobro je raspoložen, obavještava me da su i njega pozvali. Poèinje mi objašnjavati gdje drži raèune, kakvo je stanje našeg bankovnog raèuna, koliko potražujemo, što da radimo s plaæama, èovjek bi pomislio da se odlazi boriti na drugu stranu svijeta. Dosadni, file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
21 stari yeke*, premda nekad zna biti i duhovit. — Nije važno, nije važno — pokušavam ga umiriti, ali ne uspijevam. Nema povjerenja u mene u financijskim stvarima. Naposlijetku objavljuje da æe sutra ujutro ipak doæi u garažu, ionako mu je položaj blizu, kod rafinerija. — Mobiliziraju cijelo stanovništvo... zaista... — kažem. Oni sjede u mraku. — A što je s tobom? — okreæem se prema njemu, bez ikakvih posebnih namjera. Poèinje nešto mumljati, ne zna, oèito nije nigdje rasporeðen, istina, na aerodromu su mu dali neko uvjerenje s kojim se u roku od dva tjedna trebao javiti u vojno skladište, ali tada nije namjeravao ostati dva tjedna, nije znao da mu baka nije mrtva nego da je samo izgubila svijest. Nada se da æe bez poteškoæa moæi napustiti zemlju... — E, neæeš — prasnula je Dafi. Bila je èudnovato tiha otkako je došao u kuæu. — A i zašto bi? Mislit æe da si dezerter... Glasno se nasmijao, u mraku mu nisam mogao vidjeti lice, smijao se i smijao, ali se zaustavio shvativši da se mi ne smijemo, ustao je, zapalio cigaretu i ushodao se gore-dolje. — Prièekaj još nekoliko dana — rekla je Asija. — Možda æe do tada sve završiti. Ništa nisam rekao. Fasciniralo me nešto u njenom glasu. Ponoæne vijesti. Ništa nova. Izvještaji koje smo veæ èuli. U deset do jedan poèinje glazba, zvuèi marševa. — Hajdemo u krevet — kažem, ali ovo je zbilja luda noæ, kako bi netko mogao zaspati? Dafi odlazi i zatvara se u svoju sobu. Asija navlaèi zavjese u radnoj sobi, pali svjetlo, priprema Gabrielu krevet. Uzimam tranzistor, skidam se, odlazim u krevet s radijem. Prozor je otvoren. Otvorena su i balkonska vrata. Radio-aparati šapæu iz svih mraènih kuæa. Asije još uvijek nema, ustajem i odlazim u hodnik. Zatièem ga kako polugol stoji na vratima radne sobe, a ona mu nešto šapæuæi govori, uzbuðena. Èim vidi mene odmah prestaje. Nekoliko minuta iza toga dolazi u spavaonicu, brzo se svlaèi, liježe pored mene. — Što æe se dogoditi? — iznenada pitam, misleæi na rat. — Zasad bi mogao ostati ovdje... imaš li nešto protiv? Gledam je, ona zatvara oèi. I ja isto tako. Radio pored mene šapæe, s vremena na vrijeme se budim, pojaèavam glasnoæu, pri* Naziv za Židova iz Njemaèke (prim, prev.) 22 nosim ga uhu, slušam, i opet zapadam u san. Po kuæi se neprekidno èuju koraci bosih nogu. Dafi prva poèinje hodati, onda se èuju i njegovi koraci, Asija ustaje iz kreveta, èujem je kako se kreæe, do mene dopiru šapati, mješavina straha i prigušene želje. Slatkoæa pomiješana s udaljenom krvlju i vatrom. Odjednom me preplavljuje neka slabost... Ustajem u sam osvit. Asija i Dafi spavaju. Iz radne sobe dopiru zvukovi živahnog pjevanja. Još jedna od njegovih posljednjih slika, duboko urezana u moje pamæenje. Napola sjedi, napola leži, s plahtom preko glave, tranzistor pod plahtom odzvanja od koraènica. Je li poludio? Lagano ga dodirujem. Odmièe plahtu, otkriva lice, nièim ne odaje da je iznenaðen, no oèi su mu i dalje zatvorene. — Napreduju li? Ha? Što se tamo dogaða? Nosi hlaèe od moje stare pidžame. Stojim pored njega u teškoj tišini, mojoj tišini, koju poznajem, koju kontroliram, tišini koja smiruje ljude oko mene. — Bilo bi bolje da odeš — kažem mu mirno, gotovo nježno. — Gdje? — Srediti svoj status... možda bi mogao imati problema pri izlasku iz zemlje. Iz oèiju mu izbija duboka uznemirenost. Zgodan je, mislim, taj ljubavnik, taj siroti, potreseni ljubavnik. — Misliš da me zbilja trebaju... zar nemaju dovoljno ljudi? — Neæe te poslati na frontu... ne brini, ali moraš srediti svoje dokumente, pokazati dobru volju. — Možda za nekoliko dana... sutra. — Ne, otiði odmah. Ovaj rat može iznenada završiti, pa æe biti prekasno, imat æeš problema... — Rat bi mogao brzo završiti? — Bio je zapanjen. — Zašto ne? Asija je stajala iza mene, slušajuæi naš razgovor, bosa, rašèupane kose, otkopèane spavaæice, potpuno se zaboravivši. Taknuo sam mu golo rame. — Dodi da nešto pojedemo, pa ranije otiði, tamo æe danas biti mnogo ljudi. Djelovao je zbunjeno, ali je smjesta ustao i obukao se, a onda sam se i ja otišao obuæi. Posudio sam mu svoj pribor za brijanje, oprao se i došao u kuhinju, a ja sam pripremio doruèak za njega i Asiju, koja se odjednom nervozno ushodala. U tišini smo svo troje jeli kruha i sira, kavu i još kave. Bilo je šest ujutro. Radio je 23 file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
poèeo emitirati jutarnju molitvu, a onda i odlomak iz Biblije za taj dan. Jako se iznenadio, slušao je vrlo pažljivo, gotovo sa strahom. Nije znao da ovdje tako poèinje radio-program. — Je li to zbog rata? — Ne, tako je svakog dana. — Nasmiješio sam se. Uzvratio mi je osmijeh — ponekad je znao biti vrlo šarmantan. Ispratio sam ga. Plavi Morris je bio parkiran uz moj automobil, poput djeteta koje se drži majke. Rekao sam mu neka digne poklopac motora, pa sam provjerio ulje, ispitao akumulator i rekao mu neka upali motor. Zvuk malog, starog motora iz 1947, koji je od godina poèeo i malo cviljeti. Otkucaji srca nekog djeteta, ali zdravog djeteta. — Dobro je. — Pažljivo sam zatvorio poklopac i nasmiješio mu se. Odjednom je djelovao nekako veselo. Za tako rani sat na ulici je bilo dosta prometa. — Imaš li novaca? Na trenutak je oklijevao, a onda je rekao: — Da, u redu je. — Ako se danas vratiš, dodi k nama. Ovdje i dalje možeš ostati. Ako te zadrže iz bilo kojeg razloga, nemoj nas zaboraviti. Javi se. Kimnuo je, odsutno. I posljednja slika urezana u mom pamæenju — veselo je mahnuo kroz prozor kad se auto poèeo spuštati niz strminu. Vratio sam se u kuæu. Dafi je kunjajuæi sjedila u fotelji, raskuštrane kose, a Asija se veæ obukla i sjedila u radnoj sobi, pripremajuæi testove. — Vratit æe se veèeras, sigurna sam, što bi s njime poèeli? — Nasmiješila mi se, blagim osmijehom, i vratila se svome poslu. Nije se vratio te veèeri. Uzalud smo do kasno u noæ èekali da zazvoni telefon. Još nekoliko iduæih dana njegove su plahte bile složene na jastuku u radnoj sobi, jer smo još uvijek bili uvjereni da æe se vratiti. Prošlo je još nekoliko dana, nije došla ni dopisnica. Èinilo se da su ga ipak mobilizirali. Rat se razbuktavao, a njega nije bilo. Ni u bakinoj kuæi od njega nije ostalo ni najmanjeg traga, oèito je svratio na putu u regrutni centar i zatvorio kapke. Dani ludila sporo su prolazili. Prvi prekid vatre, nakon toga drugi. Uspostavljen je mir. Ali on je nestao i oni posljednji sati provedeni s njim postali su veoma važni. Prošao je još jedan tjedan. I dalje 24 ništa. Kao da se igra s nama. Otišao sam u lokalni vojni odsjek, ali je bio tako pun ljudi da sam ga odmah napustio. Proteklo je još nekoliko dana. Poèeli su puštati kuæama prve rezerviste. Potom su pale i prve kiše. Ponovo sam otišao u vojni odsjek i strpljivo èekao da doðem na red. Službenica me saslušala s priliènim iznenaðenjem, pomislivši da sam joj došao stvarati probleme. Odbila mu je èak i ime zapisati. Bez regrutnog broja, imena jedinice i njena odredišta, nije htjela poèeti s traganjem. — Osim toga, kako znate da je regrutiran? Zaista, kako... — Što vam je on? Neæak? Roðak? — Prijatelj... — Prijatelj? Onda se obratite njegovoj obitelji. Dajemo podatke samo èlanovima obitelji. Prolaze dani. Asija ne govori ništa, ali ja postajem duboko nemiran kao da sam iskljuèivi krivac za njegov nestanak. Tako malo znamo o njemu, ne poznajemo ni jednu osobu kojoj bi se mogli obratiti. Erlich ima prijatelja u pograniènoj policiji. Prosljeðujemo mu ime da saznamo je li napustio zemlju, možda je ipak uspio otiæi. Nakon dva dana dobivam službeni odgovor — negativan. Odlazim u bolnice i provjeravam popise stradalih. Popisi su dugi i zbrkani, nema razlike izmeðu mrtvih i ranjenih. Jedne veèeri odlazim u jednu od najveæih bolnica, hodam gore--dolje hodnicima, zalazim u razne odjele, ponekad se prošeæem i pored kreveta, gledajuæi mladiæe kako igraju šah i jedu èokoladu. Ponekad se naðem na neoèekivanim mjestima, u velikoj operacionoj sali ili mraènoj rendgenskoj komori. Lunjam od odjela do odjela. Tih dana u bolnicama vlada tolika zbrka da me nitko ne zaustavlja, u radnom odijelu me drže nekim serviserom ili èovjekom za održavanje postrojenja. Cijelu sam veèer proveo pretražujuæi sve katove, pomno sam proèešljao cijelu bolnicu. Nekoliko puta mi se uèinilo da mu èujem glas, ili sam vidio nekoga tko mu je bio nalik. U jednom od hodnika su na nosilima prenijeli ranjenika, koji je sav, èak i po licu, bio prekriven zavojima. Unijeli su ga u sobu. Malo sam oklijevao a onda sam ušao. Soba je bila mala, puna instrumenata, sa samo jednim krevetom. Ranjeniku je izgleda cijelo tijelo bilo spaljeno, pa je ležao u nesvijesti poput neke drevne mumije. U sobi je gorjela samo mala stolna svjetiljka. 25 Možda je to on, pomislio sam i smjestio se pored zida. Ušla je sestra i spojila ga na neke aparate. — Tko je on? — prošaptao sam. Ni ona nije znala, upravo su ga pred nekoliko sati donijeli s Golanske visoravni. Tamo je oko podneva opet bilo pucnjave. Zatražio sam dopuštenje da ostanem, jer veæ neko vrijeme tragam za jednim nestalim, a možda je to on. Èudno me je file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
pogledala, a onda umorno slegla ramenima, nije imala ništa protiv, posljednjih nekoliko tjedana ovdje su se nagledali svakakvih ludosti. Sjeo sam pored vrata i zabuljio se u tijelo prekriveno zavojima. Ništa nisam mogao zakljuèiti, no sve je bilo moguæe. Ostao sam u tog zamraèenoj sobi èitav sat, a možda i dva. Bolnica je polako utihnula, s vremena na vrijeme netko bi otvorio vrata, pogledao me i otišao. Odjednom je ranjenik poèeo stenjati. Je li došao k svijesti? Ustao sam i približio mu se. — Gabriel? — Okrenuo je prema meni povezano lice, pokušavši odrediti glas, a onda je zastenjao još glasnije. Èinilo se da umire u toj praznoj sobi, uvijajuæi se i pokušavajuæi strgnuti zavoje s prsa. Izašao sam na hodnik i pronašao sestru. Došla je, opet žurno izašla i vratila se s dva lijeènika i još jednom sestrom. Stavili su mu na lice masku s kisikom i skinuli zavoje na prsima. Još uvijek ništa nisam mogao identificirati. Stajao sam medu njima i gledao. Ranjenik je i dalje umirao. Lagano sam taknuo jednog doktora po ramenu i zamolio ga da mu skine zavoje s lica. Poslušao me je, uvjeren da sam èlan rodbine. Ugledao sam grozan prizor. Oèi su mu zatreptale prema svjetlu ili prema meni. Ali to, sasvim sigurno, nije bio on. Nakon nekoliko minuta je prestao disati. Netko mu je prekrio lice, stisnuo mi ruku, a onda su svi izašli iz sobe. Izašao sam i ja i kroz velike prozore spazio kako vani sviæe. Još uvijek nisam pretražio najgornji kat. Neko sam vrijeme oklijevao, a onda sam se okrenuo i izašao iz zgrade. 26 DAFI Mi iz šestog-G razreda Karmelske srednje škole smo u prošlom ratu izgubili nastavnika matematike. Tko bi i pomislio da æe baš on poginuti? Nikad ga nismo doživljavali kao nekog borca. Bio je malen, mršav i miran, poèeo je æelaviti. Zimi bi za sobom uvijek vukao veliki šal. Imao je nježne ruke i prste, uvijek zamazane kredom. Pa ipak je poginuo. Više smo bili zabrinuti za našeg nastavnika tjelesnog koji je za vrijeme rata povremeno znao posjetiti školu u uniformi s oznakama kapetana, kao prava filmska zvijezda, s pravim revolverom zbog kojeg su svi deèki poludjeli od zavisti. Mislili smo da je zbilja super što èak i za vrijeme rata pronalazi vremena da dode u školu, malo umiri i nas i nastavnice, koje su sve odreda bile zacopane u njega. Stajao bi na igralištu okružen djecom i prièao prièe. Zbilja smo se ponosili njime i potpuno zaboravili nastavnika matematike. Veæ prvog dana rata za nas je prestao postojati, a tek nekoliko dana nakon prekida vatre u razredu se odjednom pojavio Švarci, rekao nam neka ustanemo i ukoèeno izjavio: — Djeco, imam za vas strašne vijesti. Naš dragi prijatelj, a vaš nastavnik Hajim Nidbeh poginuo je na Golanu drugog dana rata, dvanaestog tišrija. Odajmo mu dužnu poèast. — Svi smo navukli tužna lica, pa nas je držao na nogama gotovo pune tri minute, a onda nam je umornom gestom pokazao da možemo sjesti, pogledao nas kao da smo mi za to krivi i otišao drugi razred dignuti na noge. Ne mogu reæi da smo se odjednom svi ražalostili, jer kad nastavnik umre nemoguæe je biti samo tužan, ali smo zbilja bili osupnuti i zapanjeni jer smo ga još uvijek pamtili ispred ploèe, kako beskrajnom strpljivošæu ispisuje zadatke i po tisuæiti put ponavlja iste stvari. Zaista, samo zahvaljujuæi njemu sam prošle godine imala prilièno dobre ocjene, jer nikad nije izgubio strpljenje, veæ bi se uvijek nanovo vraæao istim zadacima. Meni je dovoljno da u matematici netko povisi glas ili prebrzo objasni novo gradivo, da se potpuno zaglupim i više ne znam ni koliko su dva i dva. On me je znao opustiti, što je, doduše, znalo biti i smrtno dosadno. Ponekad bi na njegovim satovima znali i doslovno zaspati, ali bi nam u tom drijemežu i oblaku krede koji je lebdio oko ploèe, nekako i formule ulazile u glavu. A sada se i on sam pretvorio u oblak... Švarci je, naravno, i njegovu smrt iskoristio u obrazovne 27 svrhe. Natjerao nas je da o njemu napišemo sastavke; on ih je skupio u knjizi i predao njegovoj ženi na sveèanoj akademiji koju je jedne veèeri organizirao u njegovu èast. Njegovi daæi iz petih i šestih razreda sjedili su u posljednjim redovima, srednji redovi su bili prazni, a naprijed su sjedili svi nastavnici, njegova obitelj i prijatelji, èak je posebno došao i nastavnik tjelesnog, još uvijek u uniformi i s revolverom, premda su borbe veæ odavno prestale. Ja sam sjedila na pozornici gdje sam dirljivo i napamet recitirala pjesme uobièajene za takve prilike, a izmeðu pjesama Švarci je održao kiæeno i prilièno bljutavo slovo, govoreæi o njemu kao da je bio neka izuzetna pojava kojoj se potajno divio. Potom su svi ustali i otišli do bronèane ploèe, postavljene na ulazu u kabinet za fiziku. I tu je netko održao kraæi govor. Mi ga nismo èuli jer smo se iskrali stražnjim stubištem. Švarci je brzo djelovao. U Izraelu još nisu ni prebrajali mrtve, a on je veæ podizao spomenike. U
meðuvremenu, ne samo da smo zaboravili nastavnika matematike, nego smo zaboravili i matematiku, jer smo dva mjeseca umjesto matematike prouèavali Bibliju. Svakog tjedna smo imali dodatnih osam sati prouèavanja Biblije, a file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
napredovali smo takvim tempom da smo od dvanaest proroka obradili deset. Šalili smo se da nam u sedmom i osmom razredu više ništa iz Biblije neæe ostati, pa æemo morati poèeti s prouèavanjem Novog zavjeta. Napokon je stigla i zamjena. Mlad èovjek, student tehnike, podebeo i vrlo nervozan, sumnjivi genije koji nas je odluèio uèiti novu matematiku. Odmah sam osjetila da i ono malo što sam znala sad brzo kopni. U poèetku smo ga pokušavali ljutiti, sve dok nam nije zapamtio imena. Nazvala sam ga Matematièka Beba i to su svi prihvatili, jer je u licu zbilja bio kao beba, uopæe se nije brijao. No uskoro je napravio svoj imenik i neprekidno zapisivao razne primjedbe. Nije nas osobito dojmio tim popisom, jer bi se nastavnici najèešæe i sami umorili voditi tako glupi sistem, prije no što bi nam njime mogli nauditi. No zbog neèega je od samog poèetka mene uzeo na zub. Gotovo svakog drugog sata bi me izvodio na ploèu i kad ne bih znala riješiti zadatke ostavljao me tamo, postupajuæi sa mnom vrlo okrutno. Nije me to osobito smetalo, jer nisam u matematici imala nekih veæih pretenzija, ali je odjednom postao vrlo grub prema meni. Prozivao bi me odmah na po28 èetku, izgleda da mi nije znao nadimak, a sasvim sigurno mu nije bilo poznato da moja majka u istoj školi predaje povijest starijim razredima. Nisam oèekivala nikakav posebni tretman, ali sam samo htjela da se to zna. Neka se zna. On to, meðutim, nikako nije htio shvatiti, premda sam mu na razlièite naèine pokušala to dati do znanja. Tek potkraj godine, kad smo otvoreno zaratili, i kad sam mu pred cijelim razredom rekla: — Šteta što vi niste poginuli umjesto starog nastavnika — odjurio je ravnatelju, i tek tada saznao tu èinjenicu, ali je onda veæ bilo prekasno. I za njega i za mene. ADAM Gdje sve nisam tražio u svojoj tihoj, ali upornoj potrazi! Jednog sam jutra osvanuo èak i u Uredu za nestalo vojno osoblje. Bilo je lijepo jutro, zimski dan nalik na proljetni. U garaži su mi neke stvari poèele iæi na živce. Svi oni radnici Arapi, koji sjede u hladu za vrijeme doruèka, s onim svojim somunima, šale se i pjevaju arapske pjesme s glasno navinutih radija u automobilima. A u jutarnjim novinama sam pronašao èlanak o Uredu, kako djeluje, sredstva s kojima raspolaže i što je sve dosad postigao. Brzo sam otišao tamo, sjeo u èekaonicu pored jednog šutljivog para. Brzo æu ja to, pomislio sam, samo dam njegovo ime, moram i to pokušati. Sve je to bilo nakon velikih pomutnji, povratka zarobljenika, poznatih skandala. Lekcije su bile nauèene, pouke izvuèene i nova mašinerija je proradila. Tri velika ureda u povuèenom predgraðu Tel Aviva. Èinovnice su bile žene oficiri. Bila je tu i ambulanta za hitnu pomoæ s lijeènikom i sestrama. Na stolovima mnogo telefona, a na trgu ispred zgrade stajalo je barem tucet vojnih vozila. Nakon kraæeg èekanja jedna me je oficirka uvela u sobu više nalik gostinjskoj sobi u obiteljskoj kuæi nego uredu. Za stolom je sjedila vrlo zgodna žena s èinom majora. Pored nje je sjedila potporuènica. Cijela ekipa je vrlo pažljivo saslušala moju prièu. A moja prièa je bila malo èudna. Naravno, nisam im mogao reæi da tražim ženina ljubavnika. — Prijatelja — rekao sam. 29 — Prijatelja? — bile su ponešto iznenaðene, ali kao da im je i malo laknulo. — Samo prijatelja? — Prijatelja. Dobrog prijatelja. Nisu me pitale koga vraga tražim ovdje svog prijatelja. Kojim pravom. Potporuènica je izvukla prazni formular i dodala ga majori ci, a ona je veæ imala nekoliko drugih formulara koje je valjalo ispuniti. Djelotvorno, s razumijevanjem i s mnogo strpljivosti. Dao sam njegovo ime i adresu, isprièao im kako je prije nekoliko mjeseci došao u Izrael, spomenuo problem nasljedstva i baku koja u komi leži u bolnici. Zapisale su svaku rijeè. Ali bilo je to ukupno deset redaka ispisanih ženskim rukopisom. Što sam još mogao reæi, nisam imao fotografije, nisam znao njegov reg-rutni broj, ni broj njegova pasoša, oèevo ime, i naravno nisam imao pojma u koju je jedinicu mogao biti upuæen. Rekao sam: — Možda i nije dospio na frontu, možda nije ni regrutiran. Zapravo smo ga mi poslali u vojsku. Ali nakon drugog dana rata naprosto je išèezao. Može li to biti sluèajnost? Možda vam bez veze oduzimam vrijeme. — Oh, ne — usprotivile su se. — Moramo to istražiti. Poslale su mladu oficirku s podacima u zgradu s kompjutorima, a preostale dvije su prešle na posebni formular za bilježenje fizièkih pojedinosti i karakteristika. Boja kose, visina, težina, boja oèiju, posebni znaci. Poèeo sam ga opisivati. Naravno, nikad ga nisam vidio nagog. Bio sam mu samo prijatelj. Rekao sam nešto o njegovim gestama, osmijehu, naèinu govora. Slušale su. Majorici je kosa padala na oèi, pa ju je stalno micala jednim istanèanim pokretom; bila je privlaèna i vrlo zgodna. Govorila je tihim glasom i
držeæi male kompjutorske kartice u ruci, postavljala mi èudna pitanja. Je li možda imao na desnom obrazu ožiljak, ili zlatni zub u donjoj vilici? Šapatom se dogovarala s potporuènicom koja ju je opskrbljivala s novim karticama. Napokon sam shvatio, imaju odreðen broj neidentificiranih leševa, pa žele da im u file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM] tome pomognem. Ali ništa se nije uklapalo. Htio sam otiæi. Èinilo se ludo tražiti ga ovdje. Ali sad kad sam zapoèeo proces, nije bilo naèina da ga zaustavim. U meðuvremenu se vratila i ona oficirka s dugim kompjutorskim popisom svih s prezimenom Arditi koji su posljednjih godina služili vojsku. Postojao je samo jedan Gabriel Arditi, pedeset jednu godinu 30 star, graðanin Dimone, otpušten iz vojske zbog zdravstvenih razloga. Oèito nisu mislile da je to èovjek kojeg tražim, ali ako ga želim vidjeti, vozilo i šofer æe mi smjesta biti na raspolaganju da odem u Dimonu. Moram otiæi odavde... Možda bih se trebao raspitati u bolnici, možda bi mi njegova baka mogla nešto reæi. Nisu me puštale. Vani je poèela jaka kiša. Ono vedro jutro se pretvorilo u tmurnu naoblaku. Sjedio sam zavaljen u udobnom naslonjaèu, a tri oficirke su me pažljivo slušale. Svaka rijeè, svaka moja misao bila je zapisana. Prazni formular više nije bio tako prazan. Iz susjedne sobe su se zaèuli neki glasovi. Muški glas je probio pregradu koja nas je dijelila. Prosvjedovao je, snažnim glasom i tvrdoglavom logikom. Nije mogao prihvatiti objašnjenje, naravno nije imao nikakvih iluzija, ali je sasvim sigurno znao da njegov sin nikada nije bio u sektoru (rekao je broj), niti u tenku broj (opet je naveo mnogo znamenki). Brzo je ponavljao brojeve, kao da ih je tjednima prouèavao, znao ih je napamet. Govorio je sa svojim prijateljima, govorio je s èasnicima, nema nikakvih iluzija, samo hoæe drugi sektor i drugi broj tenka, samo to želi znati. Slomio se i zaplakao, a onda su ga, polako i tiho, poèeli tješiti neki zbunjeni glasovi. Pogledali smo se, osluškujuæi u tišini glasove iz druge sobe. Ustao sam, odluèivši krenuti, ali su me zamolile da ispunim još pola stranice s osobnim podacima, ostavim adresu, uzmem dokument s adresom njihova ureda, broj telefona, imenom majori-ce, uz obeæanje da æu im se javiti ako èujem bilo što novo. I èudno je da sam opet posjetio taj ured, i to ne jednom nego dvaput. Kad sam došao u Tel Aviv kupiti neke rezervne dijelove, prošao sam tim putem. Ured se u meðuvremenu prilièno smanjio. Dvije barake bile su preureðene u druge svrhe, nestala su i ona vozila, ali se osoblje nije izmijenilo. Potporuènica je u meðuvremenu postala poruènica, poruènica kapetanica, a majorica je bila u civilnoj odjeæi i nekoliko mjeseci u drugom stanju. Bila je još ljepša nego prije. Odrezala je kosu i vrlo privlaèno ogoljela nježni, bijeli vrat. Nasmiješile su se i izvadile fascikl u kojem nije bilo ništa nova osim još jednog Ardita koji je u meðuvremenu iskrsnuo. Nakratko smo porazgovarali o njemu da se uvjerimo 31 kako on nije èovjek kojeg tražimo. Potom su mi ponudile dva ili tri neidentificirana leša, što sam žustro otklonio. Poèetkom proljeæa opet sam svratio. Ureda više nije bilo, preostala je još samo jedna soba u krilu barake koja je sada bila pretvorena u regrutni centar. Maj ori ca je rodila i otišla iz vojske, ni kapetanice više nije bilo, preostala je samo poruènica s fasciklima. Èitala je neki èasopis. Smjesta me je prepoznala. — Još uvijek ga tražite? — Pokatkad... Sjeo sam. Proèavrljali smo malo o njenom poslu. I ona æe za nekoliko dana biti demobilizirana. Prije no što sam krenuo, izvukla je poznati fascikl, onako usput, a onda smo se oboje zaprepastili pronašavši u njemu novi dokument, oružnièku priznanicu za ruèni bacaè i dvije kutije mina, koju je sedmog listopada potpisao Gabriel Arditi. Ona nije imala pojma kako je dokument tu dospio. Bilo je moguæe da ga je stavio službenik u njenoj odsutnosti. No ja sam iznenada zadrhtao. Ako je, dakle, ipak negdje otišao, ako su mu izdali ruèni bacaè i municiju, ako je sve to bilo tako, je li onda moguæe da je poginuo? Ali bila je to još jedna slijepa ulica. Gdje bih mogao otiæi s tim dokumentom? Poruènica je veæ bila otpuštena iz vojske, ured je bio zatvoren, fascikli su premješteni u arhivu, a ja, opet u potrazi za njim, ni jedne rijeèi o svemu tome nisam rekao Asiji. ASIJA Išla sam okolo i zakljuèavala sva vrata, spuštajuæi kapke. Adam je bio u kupaonici, prièvršæivao je veliki zasun na vrata balkona. Bilo je mraèno u toj kuæi u kojoj su bile dodane
dvije sobe iz našeg prijašnjeg doma, pokuæstvo koje smo prodali ili ga bacili sad nam se vratilo. Upalili smo svjetla. Vani je bio vedar dan, plavo nebo, i kroz pukotine na kapcima pruža mi se dvostruki pogled, puca vidik iz obje naše kuæe, na otvoreno more, udolinu, luku s dizalicama i kuæe donjeg grada. Nemirna sam, èekam da Dafi dode iz škole. U gradu je novi val ubojstava. Evo, tu na stolu su novine, krupni naslovi, istaknute teme, otisnute starinskim pismom. Val ubojstava u gradu, banda ubojica namiruje 32 file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
stare raèune, ganjaju se meðusobno. Èak i graðani koji poštuju zakon, nisu umiješani i nemaju se èega bojati, moraju biti oprezni, zatvoriti svoje kuæe. Ljudi su sami, vlastitom voljom, uveli policijski sat. A ja èekam Dafi, bijesna na samu sebe što smo je baš danas morali poslati u školu, kad ubojice jure ulicama i u našem susjedstvu uspostavljaju svoje privatne posjede. Gledam na ulicu, pusta je, nema ni jednog èovjeka, ni jednog djeteta. Ali evo nje, napokon, hoda sama suncem obasjanom ulicom, ðaèku torbu je prebacila preko ramena, u žutoj uniformi osnovne škole i zaista izgleda manja, kao da se stisla, a sada stoji na uglu s nekim èovjekom, onižim èovjekom crvenkaste kose. Razgovara s njim prisno, mirno, smiješi se bez straha. Opet me hvata strašna panika, želim viknuti, ali se suzdržavam. Èovjek mi djeluje opasno, premda u njegovu izgledu nema nièeg posebnog. Odjeven je u široko ljetno odijelo. Jurim na drugi prozor da ih bolje vidim, ali odjednom oboje išèezavaju. Èujem njene korake, ulazi u kuæu. Trèim prema njoj, naginjem se, zaista se nekako smanjila, otkopèavam široko remenje njene torbe, dajem joj piti, odvodim je u njenu sobu, skidam, oblaèim joj pidžamu, postupam s njom kao s malom bebom. Ona prosvjeduje: — Ne mogu spavati. — Samo nakratko — molim je, stavljam u krevet, pokrivam i ona uskoro spava. Laknulo mi je, zatvaram vrata njene sobe, kreæem hodnikom i zatièem Adama kako promatra širom otvorena ulazna vrata. Dafi je zaboravila za sobom zatvoriti vrata. Odjednom shvaæam. On je ušao za njom, onaj èovjek, ušao je unutra i sada je tu. Ne vidim ga, ali znam. Tu je. I Adamu je to jasno, pa ga poèinje tražiti. Jurim natrag u Dafinu sobu, ona èvrsto spava, diše duboko. Opet mi se èini jako mlada, kao da joj je sedam godina, a sve je manja, krevet je s velikim pokrivaèem poluprazan. Èujem Adamove korake u hodniku. — Gotovo je — šapæe smiješeæi se. - Sto? Slijedim ga, posræuæi, u one druge, dodatne sobe, sobe stare kuæe, u staru djeèju sobu s igraèkama, autima, plišanim medvjediæem na plavom ormariæu, a ispod stare kolijevke s oljuštenom bojom, slikama ptica i slomljenim kuglicama, netko leži, tijelo ispod pokrivaèa. Vidi se glava. Prepoznajem crvenkastu kosu kratko podšišanu na debelom vratu. Tu i tamo pokoja sjedina. Adam ga je ubio, poput žohara. Jer to je bio jedan od ubojica što lutaju ulicama. Adam ga je smjesta prepoznao. Ubio ga je jednim 3 LJUBAVNIK 33 udarcem, na tijelu nema nikakvih znakova. Na trenutak osjeæam neku samilost prema mrtvom èovjeku koji tu leži. Zašto? Tko je Adama tražio da se miješa? Bez pitanja, ne savjetujuæi se sa mnom, zašto ga je ubio tako naglo, kako je to uèinio? Sad smo se i mi ukljuèili u lanac ubojstava. Oh, bože, što je uèinio? Strašno, srce mi prestaje kucati. Tko ga je tražio da to uèini? Grozna greška, životi su nam upropašteni. Kako æemo to objasniti, opravdati, nikad se neæemo osloboditi tereta tog teškog tijela. Kako si glup, hoæu viknuti dok ga gledam, osmijeh mu išèezava s lica, postaje ozbiljan, užasnut, poèinje shvaæati što je uèinio. Pokušava sakriti veliki odvijaè medu igraèkama. Oh, što si nam to uèinio! DAFI Sanja li ona ponekad? Je li spremna potratiti dobro spavanje i odmor radi nekog glupog, beznaèajnog sna? Noæu tiho odlazim u njihovu spavaæu sobu i gledam ih kako spavaju. Moji roditelji! Moji zaèetnici! Tata leži na leðima, brada mu se rasula po jastuku, ruka mu se mlitavo pružila preko ruba kreveta, šaka je slabašno skupljena. Mama mu je okrenuta leðima, skvrèena poput fetusa, s licem pritisnutim o jastuk, kao da se skriva od neèega. Sanja li? 0 èemu sanja? Sigurno ne o meni, tako zaposlena žena, natovarena raznim obavezama. Mama nije ovdje, to sam poèela shvaæati prošle godine, mama nije ovdje èak i kad je kod kuæe, i za pravi, mirni i prisni razgovor s njom, treba se najaviti tjedan dana unaprijed. Popodne izmeðu 3,00 i 3,45, ili naveèer izmeðu 8,10 i 8,42. Mama uvijek nekamo jurnjavi. Radi puno radno vrijeme u mojoj školi, predaje povijest starijim razredima, i tri zadnja razreda priprema za prijemni ispit. Njen radni stol je uvijek zatrpan hrpama zadaænica i testova. Èitav dan ispravlja neke papire. Ne zavidim njenim uèenicima. Veliko joj je zadovoljstvo napisati »Može i bolje« crvenom olovkom u jedanaest sati naveèer. Doduše, ni sebe ne štedi, stalno piše neke testove i projekte. Još nije prestala studirati, niti namjerava. Stalno juri na sveuèi34 liste, na seminare, javna predavanja, nastavnièke skupove. Prijavila je doktorat, piše eseje, neprekidno samu sebe ispituje. Žena stara èetrdeset i pet godina, ptièjeg lica, oštrih, ali i istanèanih crta lica, lijepih oèiju. Iz principa ne koristi makeup, u kosi èvrsto stisnutoj na leðima pojavljuju se prve sjedine, ali je iz principa neæe bojiti. Voli odjeæu koja je veæ izašla iz mode, široke i apsurdno dugaèke suknje, tamne, vunene
haljine koje djeluju pomalo redovnièki, cipele bez peta. S lijepim, dugim nogama mogla bi izgledati vrlo privlaèno, ali ne želi ljude ometati u važnim poslovima samo zato da bi je uživali promatrati. I to èini iz principa. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM] Ovdje živimo u skladu s mnoštvom principa. Na primjer, nemamo kuænu pomoænicu, jer ne bi bilo u redu da nam neke došljakinje èiste kuæu ili pripremaju obroke, pa makar za to bile i plaæene. Stoga mama obavlja i kuæanske poslove, energièno i agresivno. Ima li koja kuæa u kojoj pod peru u devet naveèer? Ima, naša. Tata i ja sjedimo zavaljeni u foteljama ispred televizora i uživamo u æelavom Kojaku nakon depresivnih vijesti, kad se odjednom pojavljuje ona, s pregaèom, krpom i kantom i zapovijeda nam da dignemo noge kako bi mogla oprati pod ispod nas. Radi tiho, ali s obuzdanom žestinom, ne traži pomoæ pa je ni ne dobiva, spušta se na koljena i èvrsto riba pod. — Prava revolucionarka — rekao je jednom tata, smijuæi se, a smijala sam se i ja, premda nisam bila sasvim sigurna što je time mislio. Kad kuha, to je uvijek obrok za nekoliko dana. U deset naveèer vraæa se s nastavnièkog vijeæa, odlazi u kuhinju, uzima veliku i duboku tavu, reže dvije kokoši i kuha ih. Obiteljska hrana za dva tjedna. Sretna je što ima samo jednu kæerku koja baš i ne voli njenu kuhinju. Kad ujutro dolazim u kuhinju na doruèak, moram se probijati izmeðu testova uèenika osmog razreda (koje, naravno, ne smijem dotaknuti, ali ni pogledati), a riba bez glave, uvaljana u brašno i nadjevena lukom, veæ je spremna za friganje za veèeru. Kakva djelotvornost! Nije stoga èudo da ponekad prestaje s radom i zaspe kao top u osam naveèer, a najèešæe zadrijema pred televizorom. U naslonjaèu, sva skvrèena. Na televiziji je neki revolveraški obraèun, a ona èvrsto odspava sat-dva. Sve dok je tata ne probudi da ustane 35 i ode u krevet. Tad otvara oèi, polako se diže i odlazi ispravljati one svoje testove. Ponekad joj pokušam pomoæi u kuænim poslovima, ali dok ja uzmem šalicu ili operem žlicu, posao je veæ sav obavljen. Nas dvije naprosto imamo razlièite ritmove. Tako sam ja u naèelu na njegovoj strani, premda u njemu ima nešto rezervirano i primitivno. Vrlo malo govori. Smuca se u radnièkom kombinezonu i s prljavim rukama. Barem mu je ta brada, onako divlja, nešto posebno, izgleda poput drevnog proroka ili umjetnika. Zbilja izuzetno, nimalo kao drugi, pogotovo ne kao drugi radnici. U osnovnoj školi sam se sramila što nije izgledao kao ostali. Kad bi me pitali: — Što ti tata radi? — naivno sam odgovarala: — Tata radi u garaži — i smjesta bih osjetila da su se malo razoèarali. Onda sam poèela govoriti: — Moj tata ima tvornicu. — Kakvu tvornicu? — pitali su oni. — Garažu —- rekla bih, a oni su mi objašnjavali da garaža nije tvornica. Potom sam znala izjavljivati: — Moj tata ima veliku garažu — jer je to zaista bila jako velika garaža. Jednom sam za vrijeme ferija onamo otišla s Tali i Osnat, pa smo bile zapanjene svim onim silnim automobilima i desecima radnika koji su jurili unaokolo. Nevjerojatna aktivnost. Ali onda sam pomislila, ma k vragu, zašto bih se trebala isprièavati, zašto dodavati ono »velika«, kao da ga branim. Otad sam jednostavno govorila: — Tata ima garažu — a kad bi mi netko posebno išao na živce s tim pitanjima, znala sam reæi: — Tata je radnik u garaži — i gledati ga ravno u oèi, uživajuæi u njegovu èuðenju. Jer od uèenika u našem razredu, roditelji su uglavnom profesori na tehnièkoj školi ili sveuèilištu, arhitekti, znanstvenici, rukovodioci u veæim tvornicama, oficiri. Osim toga, što nedostaje garaži? Ne samo što nikada nismo bez auta, nego smo jedina obitelj s dva auta, a neka djeca u razredu nemaju kod kuæe ni jedan auto. Takoðer, tata ima i mnogo novaca, premda za to baš nema vidljivih dokaza. To sam shvatila tek u nekoliko posljednjih mjeseci. Mislim da èak ni mama nema pojma koliko tata zaraðuje. I pored svog njenog obrazovanja, neke joj stvari naprosto nisu jasne. Èudan par. Pitam se zašto su se uopæe sastali. Što žele? Koliko se sjeæam, nikad ih nisam vidjela da se grle i ljube. Jedva da ponekad porazgovaraju. Ali se ni ne svaðaju... Kao dva stranca... 36 Zar se to zove ljubav? Stalno ih ispitujem, odvojeno i zajedno, kako su se sreli i stalno slušam istu prièu. Pred mnogo godina su išli u isti razred. Ali to, naravno, nije razlog da se ostane zajedno do smrti, da se ima djecu. U školi nisu bili osobito prisni. Tata je prekinuo školu u šestom razredu i na to me je uvijek
podsjeæao kad god bih ga molila da mi pomogne u domaæoj zadaæi. Mama je, naravno, nastavila i otišla na studij. Nakon nekoliko godina su se ponovo sreli i oženili. Kao da ih je netko na to prisilio... Kada, na primjer, vode ljubav, ako to uopæe rade? Kroz ove zidove bi se i šapat èuo... file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
A noæu ponekad i hodam malo oko kuæe... Èudne misli, možda i tužne. Ponekad me uhvati strah da bi se mogli rastati i ostaviti me samu, kao Tali, èiji je otac prije dosta godina išèezao i ostavio je s majkom, koja je ne podnosi. Èujem ih kako dišu. Tata tiho hrèe. Na prozoru slabašno poèinje svitati. Priviknute na mrak, oèi mi zapažaju svaki detalj. Veæ me bole noge. Ponekad zaželim da se uvuèem izmeðu njih i pokrijem preko glave, kao kad sam bila dijete. Ali to više nije moguæe... Slabašni, rani cvrkut, prvih jutarnjih ptica u udolini... 37 co I—I ö I—I o ADAM Kako da je opišem? Gdje da poènem? Jednostavno, s bojom njenih oèiju, kose, stilom odijevanja, navikama, naèinom govora, nogama. Gdje da poènem? Moja žena. Tako mi je bliska, ne samo iz dvadesetpetogodišnjeg braka, nego i otprije, iz djetinjstva, mladosti, dana koje pamtim iz prvog razreda u maloj školi pored luke, sjeæam se zelenih i zagušljivih koliba sa zadahom mlijeka i trulih banana, crveno obojenih ljuljaèki, velike jame s pijeskom, napuštenog automobila s golemim volanom, slomljene ograde. Dani beskrajnog ljeta, èak i zimi. Kao na nekoj zamagljenoj slici, nema razlike izmeðu mene i svijeta koji me okružuje. Ona je tu, meðu djecom, ponekad je moram potražiti, povremeno odlazi i vraæa se, mršava djevojèica s pletenicama, sjedi ispred, iza ili pored mene i neprekidno siše palac. Sve do sada, kad je gledam uveæanu kako piše ili èita i stisnutu šaku prinosi ustima, a palcem neprekidno, lagano prelazi preko usana, kao ostatak onih dana kad je sisala palac. Nije mi vjerovala kad sam joj jednom rekao da pamtim kako je sisala palac. — Ali ja se tebe iz tog vremena ne sjeæam. — Cijelo vrijeme sam bio u razredu. Prièamo èudne i smiješne prièe o onim godinama dok smo kao djeca sjedili u istom razredu, uglavnom da bi zadovoljili Da-finu znatiželju; ona nas ponekad pita kako smo se sreli, zašto smo se zbližili, što smo jedno za drugo osjeæali. Drži da je èudno što smo tolike godine sjedili u istom razredu, a nismo znali da æemo se vjenèati. Nema nikakve misterije u ženi koja je odjednom iskoèila iz mraka — sjeæam se kad sam je prvi put uoèio, znam i prve rijeèi koje smo izmijenili. Asija je pored mene bila uvijek, poput drveæa u dvorištu, poput mora koje se vidi s prozora. U sedmom ili osmom razredu, kad se djeèaci poèinju zaljubljivati, i ja sam se zaljubio ali ne u nju nego u one dvije ili tri dje41 vojèice u koje su svi bili zaljubljeni. Zaljubljivalo se ne zato što se htjelo biti zaljubljeno, nego zato da se oslobodi nekog tereta, poput odreðene dužnosti. Na taj bih naèin bio slobodan za zaista važne stvari — putovanja, igre, vanjska zbivanja. Drugi svjetski rat je bio na vrhuncu, i svuda oko nas se nalazila golema vojska, mnoštvo vojnika, artiljerije, ratnih brodova — sve je to zahtijevalo duboku koncentraciju. Ona se nije uklapala u sve to. Bila je mirna djevojka, ne previše lijepa, ozbiljna i izuzetna uèenica, èije su se zadaæe naprosto morale prepisati. Ujutro prije škole su je èekali da pogledaju u njene vježbenice, koje bi im predavala bez prosvjeda, ali s oèitim prezirom, promatrajuæi kako od nje prepisuju sve dobre ideje i toène odgovore, ponekad im èak i nestrpljivo objašnjavajuæi što znaèe. Ja od nje nisam prepisivao, nego od onih koji su od nje veæ prepisali. Veæ tada, pri kraju osmogodišnje škole, sve manje sam uèio, ne zbog nesposobnosti nego zato što su mi kod kuæe veæ poèeli govoriti da neæu moæi nastaviti sa školovanjem jer æu morati poèeti raditi u oèevoj garaži. Svako sam mu poslijepodne dolazio pomagati, dodavati alat, prati automobile, mijenjati gume. Svaki napor u uèenju i školi èinio mi se sve manje i manje važan u odnosu na moju svakodnevicu. Ipak sam završio peti razred. Tad su se u razredu poèeli stvarati parovi, no mene nimalo nije smetalo da se zaljubim u djevojku koja je veæ imala deèka. Dapaèe, to mi je èak i više odgovaralo, nisam joj se trebao udvarati niti se ponižavati s glupim komplimentima za vrijeme odmora. Bez muke sam mogao voljeti s distance, tek povremeno bih se uznemirio, postao gotovo groznièav, kad bi djevojka razvrgla postojeæi odnos i otvorila se novim ponudama, kao da se sad i od mene oèekuje da pokušam, no ja bih uvijek oklijevao, odgaðao, èekao, možda æe netko drugi... Baš u to vrijeme je u naš razred došao jedan doseljenik, siroèe iz Teherana, zvao se Jicak. Nastavnici su zadužili Asiju da mu bude pri ruci, pomogne u uèenju i domaæim zadaæama. On se smjesta u nju zaljubio, otvoreno, stalno ju je shjedio uz neskrive-no divljenje. Nas je prilièno zbunjivalo takvo javno pokazivanje ljubavi, u staromodnom, file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
evropskom stilu. Postupala je prema njemu strpljivo, govorkalo se da ga »žali«, ali mu je u svakom sluèaju posveæivala mnogo pažnje. Stajala bi s njim za vrijeme odmora i dugo razgovarala. Ja s njom nisam imao nikakve odnose, ali je u razredu vladao osjeæaj da joj je ta ljubav dala snage, poboljšala njen položaj. Sjeæam se da smo za vrijeme ženske tje42 lovježbe mi deèki znali sjediti pored ograde i gledati ih kako igraju odbojku. Tad smo ih veæ gledali drukèije, pomno ih i neprestance promatrali. Tek sam tada prvi put primijetio da ima duge i privlaène noge, ali nije još nosila grudnjak, a nama su tada bile najvažnije grudi, ponekad bi u razredu znali malo premjestiti stolicu da bi kroz kratki rukav uhvatili onaj najtraženiji komadiæ puti. Na kraju petog razreda otišli smo na logorovanje u planine kod Galileje, s nastavnicima i ravnateljem. Bio je to velik logor u kojem su se okupila djeca iz svih petih razreda u gradu. Službeni cilj je bio da se upoznamo s prirodom, s našom okolinom, ali su iskoristili tu priliku da nas ugnjave s nekom predvojnièkom obukom. Najvažnije je bilo noæno stražarenje. Buduæi da su djevojke uporno zahtijevale da i one budu na straži, odluèeno je da straža-rimo u parovima, što je, razumljivo, izazvalo prilièno uzbuðenje, osobito prigodom izbora parova. Drugog dana naveèer saznao sam da su me odredili za stražu s njom u paru, a onda mi je prišao onaj deèko, imigrant, i zamolio me da se zamijenimo. Naravno, odmah sam pristao. Predveèer mi je pristupila i pokazala mi gdje spava u šatoru, zamolivši me da je probudim, jer èvrsto spava, pa bi mogla prespavati noænu stražu. Odmah sam joj rekao da nisam s njom na straži, jer me je Jicak zamolio da se zamijenimo. Pocrvenila je, sva bijesna. — Kako to misliš? Jesi li pristao? — Mislio sam da bi ti htjela... — promrmljao sam. — Tko te je molio da misliš umjesto mene? Druga je stvar ako ne želiš iæi sa mnom na stražu. Govorila je odvažno, smiono — to nekako nije prilièilo toj mršavoj, mirnoj djevojci. Èinilo mi se da do tada nikad nisam s njom progovorio kao s osobom, lice u lice. Zbunio sam se, u strahu da æu se umiješati u ljubav onog imigrantskog siroèeta. — Ali pitao me je... — dodao sam oklijevajuæi. — Reci mu da još nisam njegova žena. Nasmijao sam se. Svidio mi se taj njezin ponosan i odluèan stav. Rekao sam mu. Izgledao je bijedno. Prezirao sam ga zbog takve otvoreno pokazivane i samomuèenièke ljubavi. U jedan ujutro su me probudili da preuzmem smjenu. Izašao sam iz šatora i prièekao je. Prošlo je deset minuta, a ona se nije 43 pojavila, pa sam je otišao probuditi u ženski šator. Možda mi se u tom trenutku prvi put uèinilo da bih se mogao u nju zaljubiti. U mraènom šatoru, medu zbijenim i usnulim djevojkama, dok se njihov ženski miris miješao s laganim vonjem parfema, dodirnuo sam djevojku koja je tu ležala sklupèana, digao joj pokrivaè i ugledao pri mjeseèini njene noge u kratkim hlaèama, rasutu kosu, sagnuo se da joj dodirnem lice, možda je po prvi put hotimice dirnuvši, slobodno i jednostavno, prodrmao sam je i prošap-tao joj ime. Onda mi se uèinilo da je sanjala, da sam je prenuo iz sna. Napokon je otvorila oèi i nasmiješila mi se. Potom je upalila veliku vojnu baterijsku lampu koja je ležala pored nje. Stajao sam kao hipnotiziran, promatrajuæi je kako oblaèi duge hlaèe i džemper, a ona me je zapitala je li vani hladno. Djevojke oko mene su se poèele meškoljiti, mrmljati. Jedna se odjednom probudila i ugledala me. — Tko je to? — viknula je, pa sam izjurio iz šatora. Nekoliko sekundi iza toga izašla je i Asija, u kratkom vojnièkom kaputu koji me je zbilja impresionirao. Imala je mnogo svakojake prave vojne opreme, koju joj je oèito dao otac. Odnekud sam naèuo da joj otac nešto radi za vladu, u vezi sa sigurnošæu. Zaputili smo se izmeðu velikih šatora, tu i tamo udarivši po travi i grmlju tvrdim, glatkim štapovima koje su nam dali. Povremeno bi sjeli na neki kamen na rubu logora, gledajuæi niz mraèni obronak, dok se ona, s velikom vojnom baterijom u ruci, igrala sa snažnom zrakom svjetla, šarajuæi po obronku. Odmah smo poèeli razgovarati, kao da smo se od poèetka na to spremali. Æitavo vrijeme sam je gledao, promatrao, pokušavajuæi zakljuèiti vrijedi li se u nju zaljubiti, zaljubljujuæi se dok sam o tome razmišljao. Govorila je o nastavnicima, o nastavnim metodama, pitala me za mišljenje. Imala je jasne, èvrste, vrlo kritièke ideje. O sistemu nastave, materijalistièkom mišljenju, a osobito protiv samih nastavnika. Iznenadio sam se, jer je u razredu bila vrlo tiha i poslušna, itekako uvažavajuæi sve nastavnike. Nisam imao pojma da ih duboko u svom srcu prezire. Rekao sam joj da æu napustiti školu i poèeti raditi s ocem u garaži, a ona je to oduševljeno pozdravila, ljubomorna što
odlazim u svijet gdje se zbivaju velike promjene, kad æe sada, sa svršetkom rata, neminovno doæi do opæe revolucije. Kad bi samo mogla, i ona bi napustila školu. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Bilo je u njoj nešto mraèno, zbrkane ali odvažne ideje, nešto meni prilièno strano, vrlo intelektualno, možda i previše brblja44 vo, ali itekako zanimljivo. Prièali smo i prièali i veæ je gotovo pola smjene prošlo, kad nas je iznenada napao nastavnik tjelesnog, zadužen za nadzor nad stražarima. Zgrabio joj je bateriju iz ruku i bacio je na tlo, rekao nam neka umuknemo, legnemo na zemlju, odemo još malo dalje i u tišini osluškujemo neprijatelja. Kad je otišao, mi smo i dalje ostali ležati, i zabavljeni i bijesni, ja sam joj rekao: — Jesam li te prenuo iz sna? — a ona se ozarila. — Kako si znao? — Bila je uporna, odluèila je saznati kako sam u mraku šatora mogao znati da sanja. Potom mi je isprièala san, nešto o njenom ocu. Smjena nam je završila, pa smo se vratili svako u svoj šator. Uzeo sam njenu bateriju da je popravim. Slijedeæeg dana, za vrijeme obuke i izleta, nismo izmijenili ni rijeèi. Mislio sam da još uvijek imam vremena odluèiti hoæu li se u nju zaljubiti. Poslijepodne sam joj vratio popravljenu bateriju. Zahvalila mi je, lagano — namjerice — dodirnula ruku, htjela otpoèeti razgovor, no ja sam se uklonio, nesiguran, oklijevajuæi, ne želeæi da ispadnem budala. Te veèeri je nestao Jicak. Izgleda da ga nije bilo još od podneva, ali tek naveèer su to zamijetili. Sve vježbe i aktivnosti bile su prekinute, pa smo svi, ukljuèujuæi i djecu iz drugih škola, krenuli u potragu za njim. Rasporeðeni u vrstu hodali smo preko brda, pretraživali svaki grm i pukotinu, neprekidno ga dozivajuæi po imenu. Ravnatelj je rukovodio potragom, uzbuðeno vikao, uzbuðeno i oèajno jurio gore-dolje. Odjednom se ona našla u središtu pažnje. Svi su je gledali, optužujuæi, znatiželjno. Èak su je i djeca iz drugih škola došla vidjeti, svi su veæ dosad znali razlog nestanka. Ravnatelj ju je neprekidno zvao radi novih i novih podataka o njemu. Stajao je i vikao na nju, kao da je ona kriva što nije uzvraæala Jicakovu ljubav. Ujutro su stigla dva britanska policajca s psom. Sve ih je to jako zabavljalo, iskoristili su priliku da pretraže logor radi eventualnog oružja. Našli su ga za nekoliko minuta. Jednostavno se sakrio u maloj peæini stotinjak metara od logora. Pas ga je izjurio napolje. Pojavio se gorko plaèuæi, vièuæi svojim stranim naglaskom: — Nemojte me ubiti! — Kleknuo je pred ravnateljem i pred njom. Bio je tako bijedan, da ga se nije moglo ni grditi. Rekli su joj neka sjedne s njim, da ga malo utješi. Više joj se nisam mogao približiti, sve dok logorovanje nije završilo. No kao da sam se i ja zarazio tom njegovom beznadnom Iju45 bavlju. Za vrijeme ferija neprekidno sam mislio na nju, odlazio bih u predveèerja do njezine kuæe, nastojeæi da je sretnem. Radio sam u garaži veæ puno radno vrijeme i nisam se prijavio za novu školsku godinu. Otac je bio sve slabiji, bilo je veæ mnogo vijaka koje nije bio kadar pritegnuti. Sjeo bi na stolicu pored auta i govorio mi što da radim. Tu i tamo, kad bih uhvatio malo slobodnog vremena, odlazio bih, kao nekad, u školu, u prljavom kombinezonu, sjeo na ogradu i èekao odmor, da vidim prijatelje, pokušavajuæi i dalje ostati s njima u vezi. Tražio sam je pogledom i pokatkad je iznenada znao spaziti, a onda sam s mukom održavao èak i najobièniji razgovor, posebno ako bi joj Jicak bio za petama, a i ona je zbog njega bila oprezna. Èinilo se da su usprkos svemu ipak bili prijatelji. Nakon nekog vremena sam prestao odlaziti u školu, odustao sam, jer mi je posao u garaži oduzimao sve više vremena. Prijatelji su mi se odjednom uèinili previše djetinjasti, sa svojim knjigama, èrèkarijama i malim prièicama o nastavnicima. Usred šestog razreda je nestala. Obitelj joj se preselila u Tel Aviv. U novinama se ponekad znalo pojaviti ime njena oca kao jednog od voda iza kulisa, šefa sigurnosti. Pred nama su bili mjeseci uspostavljanja nove države, u zemlji je vladao kaos. Naveèer sam pokušavao uèiti, pripremati se barem površno za prijemni ispit, ali sam ubrzo odustao. U poèetku rata za nezavisnost umro mi je otac, pa sam otišao u vojsku kao mehanièar, zadužen za oklopna vozila. Prošla je godina dana a da je uopæe nisam vidio. Sreli smo se tek nakon rata, na školskoj proslavi. Bilo je nemoguæe pozvati samo one koji su završili školu, jer su mnogi kao i ja odustali na pola puta, zaposlili se, otišli u vojsku ili Palmah*. Neki su i poginuli u ratu. Trebala je to biti velika proslava. Opæe okupljanje, zborova-nje, govori, zabava do kasno u noæ. Isprva nisam prepoznao djevojku koja mi je pristupila. Ja sam u meðuvremenu porastao, pa mi se ona nakon svih tih godina odjednom uèinila vrlo niskom. — Kako revolucija? — upitao sam sa smiješkom. Iznenadila se, a onda nasmijala. — Doæi æe... doæi æe. * Hebr. skraæ. od plugot mahac, udarne jedinice vojne organizacije Hagana (prim. prev.) 46 I od tog trenutka me nije napuštala. Oboje smo se tu osjeæali pomalo izdvojeno. Oboje smo napustili školu u šestom razredu. Mnogi su nam
ljudi na toj proslavi bili nepoznati. Neki su veæ bili oženjeni, pa su sa sobom poveli muževe i žene. Sjeli smo postrance, u dnu sale i slušali duge govore, a ona mi je cijelo vrijeme šaptala u uho, prièala o sebi, o uèiteljskoj školi. Kad smo ustali da odamo poèast poginulima, slušajuæi pognute glave dugi popis mrtvih, proèitano je file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM] i Jicakovo ime, pa sam je pogledao. Stajala je, pognute glave i nije ni trepnula okom. Nisam znao što æu, bila je uz mene cijelu veèer, zajedno smo se kretali i nevoljko prihvaæali duge razgovore s drugim prijateljima. Ime njena oca se u to vrijeme povlaèilo po novinama u vezi neke opskurne epizode, prenagljene odluke s neželjenim posljedicama. Otac joj je bio otpušten, pa su se èak èuli i zahtjevi za pokretanjem sudskog postupka, ali su ga naposljetku pustili na miru radi prijašnjih zasluga. Možda je zato bila isuviše osjetljiva u odnosima s drugim ljudima, jer je usred zabave odluèila otiæi i vratiti se u Tel Aviv. Zamolila me je da je otpratim do autobusne stanice, pa sam je povezao autom, starim oèevim Morrisom, èije je stražnje sjedalo bilo puno alata, automobilskih dijelova i kanti s uljem. Stajali smo i èekali autobus na pustoj autobusnoj stanici u donjem gradu. Bila mi je sve bliža i bliža, govorila je o sebi, raspitivala se o mom poslu. Sjetila se one zajednièke noæne straže i svega što sam joj tada rekao. Autobus je kasnio. Odluèio sam je odvesti kuæi u Tel Aviv. Stigli smo tamo iza ponoæi. Mala, skromna kuæa sa zapuštenim vrtom u južnom Tel Avivu. Uporno je zahtijevala da kod njih prenoæim. Pristao sam, pomalo znatiželjan da upoznam njena oca. U kuæi je bilo mraèno, u svakom kutu su ležale gomile novina. Otac nas je došao pozdraviti, èovjek bujne kose, manji i stariji nego što je izgledao na novinskim fotografijama, tvrðeg lica. Isprièala mu je nešto malo o meni, rastreseno je kim-nuo i išèezao u drugoj sobi. Mislio sam da æemo još malo sjediti i nastaviti s razgovorom, no ona mi je sofu u dnevnoj sobi namjestila za spavanje, dala mi neku staru oèevu pidžamu i ostavila me. Isprva mi je bilo teško zaspati, u glavi mi je još uvijek buèilo od proslave, govora, susreta sa starim prijateljima, svega što se zbivalo do dolaska u ovu mraènu i tihu kuæu, medu raštrkanim voænjacima Tel Aviva. Napokon sam ipak zaspao. U tri ujutro sam zaèuo kako se netko smuca pored mog kreveta. Bio je to njen 47 otac u kaki hlaèama i poderanom gornjem dijelu pidžame. Nagnuo se nad radio i poèeo okretati dugmad, iduæi od stanice do stanice, BBC, emisije na ruskom, maðarskom, rumunjskom, na jezicima koje nisam mogao èak ni prepoznati. Sve stanice probuðenog istoka. Slušao bi trenutak, a onda prelazio na drugu stanicu, èvrsto zatvorenih oèiju, možda je to bila navika koje se nije uspio riješiti još iz ministarstva informacija, ili je možda tražio nešto što se ticalo njega, neki komentar o njegovom sluèaju, iz stranog i dalekog izvora. Nije obraæao pažnju na mene, kao da ni ne postojim. Nije ga bilo briga ni što me je probudio, što sam onako iscrpljen šutke sjedio i zajedno s njim slušao radio. Napokon je iskljuèio radio. Lice mu je djelovalo ozbiljno, strogo. — I ti studiraš? Rekao sam mu što radim. — Kako ti se zove otac? I to sam mu rekao. Odmah je znao da je otac umro pred godinu i pol, premda zbog rata nismo u novinama objavili osmrtnicu. Dodao je još neke šture, vrlo precizne detalje o mom ocu. — Poznavali ste ga? — bio sam zapanjen. Ne, nikad se nisu sreli, ali je znao sve o njemu, kao da pred sobom ima njegov osobni dosje. Potom me ostavio samog... Više nisam mogao zaspati. U pet ujutro sam ustao, složio plahte, morao sam se vratiti u Haifu da u sedam otvorim garažu. Prošlo je tek nekoliko mjeseci otkako je nakon rata garaža ponovo proradila. Konkurencija je u to vrijeme bila žestoka i morao sam dobro raditi da ne izgubim mušterije. Izašao sam. Maglièasto ljetno jutro. Zaputio sam se zapuštenim vrtom, gladan, pospan nakon neudobno provedene noæi, promatrajuæi mlade raznosaèe novina koji su stizali jedan za drugim i bacali pred vrata jutarnje novine na svim jezicima. Htio sam otiæi, ali ne bez pozdrava; nisam, meðutim, znao koja je njena soba. Napokon sam lagano pokucao na jedan od prozora. Nije prošlo mnogo vremena, a ona se pojavila, zaèešljane kose, u laganoj jutarnjoj haljini, blještava lica. Prišla mi je blizu i rekla ozbiljno, gotovo sveèano: — Sanjala sam te. — Onda je isprièala san koji je bio gotovo nemoguæe jasan, sreðen, logièan. 48 San kojeg je trebalo protumaèiti kao da mi izravno želi reæi:
— Htjela bih se udati za tebe. ASIJA Stara koliba pokreta, samo nešto veæa. Rano predveèerje, zimski suton. Izgleda da se spremaju za komad, neki hodaju u zakrpanim kostimima, slamnatim šeširima, s konopcima utegnutim ogrtaèima od pokrivaèa. Poneko prolazi našminkana lica. Neki mladi èovjek piše glazbu za komad — oko njega se natisnu-le djevojke — sjedi na podu u orijentalnom položaju, nagnut nad vježbenicom, brzo ispisuje rijeèi. Mumljaju melodiju, a on piše rijeèi koje nisu samo rijeèi, u kojima je skrivena i glazba. Iz svoga kuta iznad glava djevojaka vidim melodiozne rijeèi tako žurno ispisane. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM] No oni i dalje nekoga èekaju. Zvijezdu? Producenta? Nekog važnog, nekog dragocjenog, bez koga komad ne može krenuti. Èuj, dopire zvuk sve bližeg vlaka, kratko se zaustavlja i nastavlja svojim putem. Jurimo van da ga doèekamo. I zbilja je stigao. Vlak je stao samo naèas i opet išèezao, ostavivši za sobom samo sjajne traènice, ali je na peron izbacio veliki bolnièki krevet. Netko u njemu leži. Guramo se oko njega, on je bolestan, ne baš bolestan, više iscrpljen. Nešto gaje zaista iscrpilo. Postnatalna iscrpljenost, izrodio je djecu, ali je i sretan, ponosi se samim sobom, slabašan pobjednièki osmijeh lebdi mu na blijedom licu, kombinacija Zakija i nekog drugog, leži tu u kaki odjeæi, pod armijskim æebetom. I grupa se poèinje komešati oko njega, nose krevet u kolibu, svi sretni, opæa sreæa, jer tu su i mala djeca, kao neka hrpa vreæa. Nagomilani na jednoj strani, mirni su i nasmiješeni. To su veæ mali ljudi, a ne tek roðene bebe, imaju kosu i zube, odjeveni su u male djeèje kombinezone s gumbiæima i kopèama. Stavljaju ih na drvenu pozornicu, ispod nadstrešnice od cerade, nastaje opæa zbrka i veselje i samo je onaj usamljeni, neovisni porodnik zbunjen, èak i žalostan. A ja stojim sa strane, osjeæajuæi se napušteno. Zar me nije nekoæ volio? Sad leži podboèen jastukom, gleda gomilu kako pleše oko djece roðene bez majke, djece koju je on rodio za sve njih, o tome se radi. Oprezno mu prilazim, ne gledam njega nego djecu koja tu nepokretno leže, donji su im udovi 4 LJUBAVNIK 49 èvrsto svezani. Znam da imaju neki strašan, skriveni nedostatak. Ljudi ih dižu i vraæaju, odabiru, požuruju me da i ja uzmem jedno, u kutu vidim kako leži jedno veæ gotovo odraslo dijete, ostarjeli fetus, s mrenom na oku, pruža svoje male ruke prema meni. — Brzo, brzo — èujem oko sebe... ADAM Napokon sam shvatio. Uznemiren i uzbuðen, stojeæi tamo u usahlu, zapuštenu vrtu u svježe ljetno jutro, oslonjen o vrata svog malog auta, motreæi djevojku koja je stajala ispred mene, istovremeno èudnu i prisnu, promatrajuæi njeno ozbiljno lice, oštre, ptièje crte, gusti uvojak kose koji joj je pao na grudi, prouèavajuæi joj tijelo, noge u sandalama, oblik nogu, slušajuæi jasan i živahan san, za koji sam isprva bio siguran da ga je izmislila da bi mi izjavila ljubav. Tada nisam znao ono što sam shvatio poslije vjenèanja, da su njeni snovi takvi — jasni i odreðeni, da ih se uvijek sjeæa do u najmanji detalj. Za razliku od mojih, toliko rijetkih i nedokuèivih snova. Dogovorili smo se da æemo se vidjeti... No vratio sam se veæ iste veèeri, ovaj put s pidžamom, priborom za brijanje, èetkicom za zube i rezervnom košuljom. Veæ zaljubljen, kao po nekoj tajnoj zapovijedi, moja ljubav nije iziskivala nikakva napora. Bilo mi je dovoljno da se sjetim djevojke koju sam one noæi probudio u šatoru i koja se èinila neizmjerno ljepšom od ove djevojke. Nisam se zaljubio u nju ni u ovu drugu, veæ u neku izmeðu njih dvije. Malo se iznenadila vidjevši da sam se vratio veæ istoga dana. Njen otac, koji je koraèao goredolje poput lava u kavezu, zastao je naèas i pogledao me, a onda nastavio koraèati. (Hodao je tako po kuæi mnogo godina, jedva izlazeæi, ne želeæi vidjeti prijatelje. Bio je ponosan i bijesan na èitav svijet, uvjeren da je u pravu i da su mu nanijeli nepravdu.) Prišla mi je samo njena majka, nježna, istanèana stara žena slabih oèiju, i lagano mi stisla ruku. Tu smo veèer uglavnom proveli u njenoj sobi. Govorila je o svom studiju i planovima, te o zbivanjima u svijetu. Zanimala se za politiku, jednakost, socijalistièke režime, spominjala je imena politièara i dogaðaje, kao da zna sve tajne, nepoznate informacije koje su joj 50 se èinile najvažnijima. Tada sam shvatio kako su sve te godine teškog i osamljenog posla u garaži oslabile moju znatiželju. Na kraju sam je dodirnuo, zagrlio, poljubio joj usta i grudi, osjetio gorak okus sapuna. Te noæi mi je opet bio
prireðen krevet na staroj sofi u dnevnoj sobi. U dva ili tri ujutro ponovo se pojavio svrgnuti rukovodilac u pocijepanoj pidžami, užagrena lica se nagnuo nad radio--aparat, okretajem gumba prelazio sa stanice na stanicu, tražeæi u dalekom eteru i najmanji spomen Izraela i njegova imena. Šutke sam se skvrèio, pokrio plahtom preko glave i zapitao se da li je zaista volim. Kad je bio gotov i vratio se u svoju sobu, više nisam mogao zaspati. Napokon sam ustao, tiho se obukao i obrijao, te otišao u njenu sobu da je probudim, no ona je bila sklup-èana u dubokom snu, vjerojatno sanjajuæi. Volim li je zaista, nisam se prestajao pitati, i ne bi li bilo bolje da pobjegnem prije no što bude prekasno? Ostavio sam kratku poruku i s prvim osvitom se odvezao natrag u Haifu. U podne je stigla u garažu. Mora da joj je otac dao adresu. Ležao sam ispod auta i mijenjao ispušnu cijev ^»djednom je spazio kako nervozno stoji na vratima. Smjesta saWi ustao i prišao joj, zamašæen i crn, no ona mi je bez rijeèi pokazala da nastavim posao. Gledala me je preplašenim pogledom koji mi je godio i smirivao me. Tako je baš i trebalo biti. Opet sam legao ispod auta, radeæi hitro i koncentrirano, da se riješim vlasnika automobila koji ju je promatrao dok se šetala meðu hrpama otpada, gledajuæi razbacane alatke, prouèavajuæi sliku gole djevojke koju sam bio izrezao iz nekog èasopisa i prikucao na zid. Sve je pažljivo prouèavala, s velikim zanimanjem, èak je gurnula i glavu u stari file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
motor, koji je ležao na radnom stolu. Napokon sam uspio srediti tu ispušnu cijev i mušterija je otišla s autom. Prišao sam joj. Nije objasnila zašto se pojavila tako iznenada, niti je upitala zašto sam ujutro otišao bez pozdrava. Htjela je samo saznati kako radi automobilski motor. Objasnio sam joj. Slušala je ozbiljno, tužnih oèiju, glas joj je malo podrhtavao, na rubu suza. No postavljala je inteligentna pitanja i nije htjela slušati ništa drugo. Prièao sam joj, èak sam skinuo i neki stari rasplinjaè da joj pokažem od èega se sastoji, objašnjavajuæi i objašnjavajuæi. Nikada nisam ni mislio da se toliko toga može reæi o radu obiènog benzinskog motora. Tri mjeseca kasnije smo se vjenèali... 51 Prešla je studirati u Haifu, pa smo nekoliko prvih godina živjeli u kuæi moje majke. Nisam znao hoæe li to potrajati, ponekad sam bio siguran da je zažalila, pa æe me ubrzo ostaviti i naæi nekog drugog koji æe je prihvatiti. Ne bih se uopæe bio iznenadio da me iznevjerila. No naš je život od poèetka tekao glatko. Zadubila se u svoj studij i živjeli smo vrlo urednim životom. Ujutro je odlazila na fakultet, a potom u biblioteku. Ja bih nakon posla dolazio po nju. Odlièno se slagala s mojom starom, invalidnom majkom, slušala njena beskrajna naklapanja, odlazila s njom u kupovinu, sa simpatijama primala sve njene glupe ideje i brižno pamtila savjete. Kad smo majka i ja shvatili da joj kuhanje baš i nije jaèa strana, dali smo joj druge kuæanske poslove, pranje suda ili ribanje podova, u èemu je bila vrlo djelotvorna, ne zabadajuæi nos u druge obaveze. Veæ tada sam zamijetio njenu èudnu sklonost ka starijim ženama. Imala je u Haifi nekoliko starih tetaka koje je èesto i odano posjeæivala. I samo je uèila, uèila, uèila. Neprekidno s knjigama, blokovima, fasciklima. Pored studija èesto se prijavljivala na razne veèernje teèajeve na sveuèilištu. Èinilo se da svake druge veèeri polaže neki ispit kojeg je pripremila s kolegama sa studija. Ostavila bi mi adresu gdje je mogu pokupiti pred kraj dana: u biblioteci, privatnoj kuæi, kavani, ponekad èak i u javnom parku. Dolazio bih tamo nakon posla, zamazan, u prljavoj odjeæi, teškim bi cipelama prolazio èitaonicama u biblioteci, izmeðu stolova, privlaèeæi pažnju èitaèa, našao bih je i lagano je taknuo o rame. Kimnula bi glavom i prošaptala: — Pusti me da samo završim ovu stranicu. — Sjeo bih pored nje i poèeo listati knjigu koja je ležala otvorena na stolu i ne bih ništa shvatio. Jednom sam joj rekao, s osmijehom: — Možda bih i ja trebao nešto poèeti studirati, promijeniti posao, još uvijek nije kasno. — Zaèudila se. — A zašto? — Da, zaista, zašto? Ništa me u tom njezinom svijetu nije osobito privlaèilo. Premda je predložila da prekinemo s tim sastancima, jer da može i sama doæi kuæi, inzistirao sam da uvijek doðem pred nju. Htio sam znati gdje je bila, s kim se srela, što je radila toga dana. Ponekad bi me uhvatila èudna ljubomora, žurno sam zatvarao garažu prije obavljena posla, odlazio ranije, namjerno stižuæi sat ili dva ranije na mjesto sastanka, sjeo bih na stepenice i èekao je, ili je kradomice promatrao iz nekog udaljenog kuta biblioteke. 52 No sve je bilo uzalud. Nije joj bilo ni nakraj pameti da me ostavi, niti joj je palo na pamet da se u nekog zaljubi. Sad kad je našla muža i dom, mogla se slobodno baviti stvarima koje su je zbilja zanimale, pa se polako mogla ukljuèivati i u javne poslove. Bila je èlan studentske organizacije i jednom je organizirala uspjeli štrajk. Na drugoj godini studija veæ je našla i honorarni posao — predavala je u osnovnoj školi. U poèetku se prilièno muèila, djeca su je izluðivala, premda nikad nije rekla u èemu je bio problem. Predveèer bi dolazila kuæi prilièno omamljena. Ali nije odustajala, brižno se pripremala za svaki sat, ponekad bi se èak zatvorila u kupaonicu i naglas govorila lekciju, postavljajuæi pitanja i odgovarajuæi na njih. Èesto je crtala razne ilustracije i karte, oslikavala velike površine kartona, ukrašavala ih sušenim cvijeæem i lijepim šarama. U praktiènim stvarima je, meðutim, imala dvije lijeve ruke, pa sam joj malo pomagao u tehnièkim pripremama. Sve u svemu, kao što sam odmah zakljuèio, bila je ona samostalna i ugodna osoba. Nikad se nije svaðala, odnosila se prema meni s uvažavanjem, pomalo èak i sa strahom. Možda je pokatkad isuviše prièala, no buduæi da sam imao obièaj povlaèiti se u duže periode šutnje, bilo je prirodno da tada govori i umjesto mene. Vodili smo ljubav svaki, ili barem svaki drugi dan, no izgleda da sam jedino ja u tome uživao. Majka je bila s nama èitavo vrijeme, i buduæi da nas nije bilo preko èitavog dana, jedva je èekala veèeri da može s nama razgovarati. Nikad nas nije ostavljala nasamo. Znala je uæi u našu sobu bez kucanja, èak i kad smo bili neodjeveni. Kad bih je pokušao zakljuèati, lupala je na vrata i zvala me paniènim glasom. Noæu je ostavljala upaljena svjetla, imala je izuzetno lagan
san i dolazila bi nam usred noæi. Èesto sam morao èekati sve do ranih jutarnjih sati i onda buditi Asiju. Ona bi mi se prepuštala. Ponekad je znala prošaptati u snu, još uvijek zatvorenih oèiju: — Samo još minutu, pusti me da završim ovaj san — a ja bih sjedio na rubu kreveta i èekao je da se sama probudi, ona bi se napokon nasmiješila, otvorila oèi i pomogla da je skinem. U drugoj godini braka, kad je poèela raditi, sve teže i teže sam je budio rano ujutro prije odlaska na posao. Vodio sam ljubav s njom dok je spavala, miješajuæi joj se sa snovima. No onda sam zaposlio svog prvog radnika Arapina, Hami53 file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
da, i dao mu kljuè od radionice da je ujutro otvori i primi prve mušterije. To je bio prvi radnik kojeg sam uzeo samo na privremeni rok. Isplaæivao sam ga svakoga dana tako da mu mogu otkazati ako ispadne preskup, ali se posao poèeo širiti, pa sam vrlo brzo uzeo još jednog radnika. Tako smo ujutro mogli malo duže ostajati u krevetu i slušati njene snove, koji su mi postajali sve èudniji. Ponekad bismo razgovarali o nama, kako smo se i zašto oženili i jesmo li to požalili. Bila je zaprepaštena. — Tebi je žao? Ne, naravno da nije, zašto bi mi bilo žao. No ponekad, kad bi mi se uèinilo da je više ne volim, postajao bih strašno utuèen. Ipak, kao što sam veæ rekao, ona je bila ugodna osoba, èinila je sve ono što sam htio, samo što nisam htio ništa osobito. U tome je bila stvar — ona u meni nije budila nikakve posebne želje. U to sam vrijeme teško radio, naporan fizièki posao, ali nisam samo zbog toga naveèer bio umoran. Umaralo me je nešto u njoj, nešto nejasno. Ne mislim na male prièice koje mi je znala govoriti, nije se radilo o tome, rado sam ih slušao, premda mi je izgledalo da su nekako nestvarne, ne zato što je živjela u stvarnosti drukèijoj od moje, nije to bio razlog... nešto drugo... nešto što nisam znao izraziti, pa sam onda šutio. Sve više mi se èinilo da gubi vezu sa stvarnim svijetom, pluta sve dalje, samo što, naravno, nisam toèno znao odrediti stvarni svijet. A opet, nipošto nije bila neki izgubljeni sanjar. Organizirala je, radila, studirala, jurila naokolo, susretala svakakve ljude. Hodala je brzo, odluèno, lagano pogrbljenih ramena. Staraèke kretnje. Ne, ne staraèke, posivjele, ne ni posivjele, nekako drukèije, sve to nisu prave rijeèi. Ali kako da je opišem? Htio bih je opisati. Odakle da poènem? Èini mi se da još uvijek nisam poèeo. DAFI Žalim li se? U zadnje vrijeme oboje me ostavljaju samu, svaki na svoj naèin. Osnat mi stalno govori: — Puštaju te na miru, tvoji vremešni roditelji. Tvoji stari roditelji? Bila sam pomalo iznenaðena, ali ništa nisam rekla. Je li to istina? Jadna Osnat, ta nema mira. Dijeli sobu s desetogodišnjom 54 sestrom, koja je ista ona, samo ružnija, i oèito inteligentnija. Ide Osnat na živce, kopa joj po ladicama, isprobava odjeæu, upada u svaki razgovor. Od nje je nemoguæe pobjeæi. A tu je još i mala beba, roðena pred godinu i pol, koja je u razredu izazvala dosta uzbuðenja jer smo svi bili pozvani na obrezivanje, da vidimo što æe joj uèiniti. Tako slatka mala beba, upravo je poèela hodati na krivim nožicama, dospijeva svuda, Osnat je zove pokretnom nepogodom. Neprekidno prehlaðena, briše zabalavljeni nos o pokrivaèe, plahte, odjeæu gostiju. Umoèi ruke u crnu tintu, a kad joj ih pokušaju oprati, dere se tako glasno kao da je netko kolje. Žvrlja po zidovima, knjigama, bilježnicama. Uz neprekidne urlike, suze i opæu zbrku. Tome treba dodati da im odasvud dolaze gosti i ostaju kod njih, pa im Osnat mora prepuštati svoj krevet i spavati na madracu u dnevnoj sobi. — U tvojoj kuæi je tako tiho. Dafi, daj da se zamijenimo. Zaista, u našoj kuæi je tako tiho. Poslijepodne, kad mame nema kod kuæe, a tata još uvijek radi, u mraènoj, urednoj kuæi je tako tiho da se može èuti tiktakanje termostata. Neprirodno. Sreæa što imam svoju sobu, svoje kraljevstvo, gdje mogu biti neuredna koliko hoæu. Krevet mi je uvijek nepospremljen, odjeæa razbacana na sve strane, knjige i bilježnice na podu, a plakati na zidu. Neko su me vrijeme pokušavali prisiliti da držim sobu u redu, ali su na kraju odustali. Ovo je moj red, rekla sam, moj ritam, pa sam se poèela zatvarati da ne dolaze i ne gledaju ono što ih smeta. Opæenito, ta navika zatvaranja u svoju sobu, koju sam prihvatila od prošle godine, pokazala se vrlo uspješnom. Kad doðu gosti, mogu ih ignorirati. Ali gosti nam baš èesto ne dolaze. Ujak, samac, iz Tel Aviva, kad prolazi kroz Haifu, navrati na veèeru i ode. Tu i tamo, na sabat, doðe èetiri, pet braènih parova, dosadni ljudi, uvijek istih izraza lica, njihovi prijatelji iz djetinjstva ili nastavnici iz škole, neki su èak i meni predavali. Jednom su za ša-batsku veèer pozvali u kuæu èak i Švarcija. Izašla sam da vidim kako se ponaša u neslužbenim prigodama, ali sam uoèila da nema velike promjene — bio je pompozan i napuhan kao i obièno. Te veèeri su tako dosadne, nikada zapravo ne razgovaraju o sebi ni o osobnim stvarima, raspravljaju o politici, cijenama stanova ili o problemima s djecom. Uvijek ima netko tko se istièe nad drugima, koji nadvladava sve ostale. Tata je jako šutljiv, dodaje tanjure s kolaèima i uglavnom ne progovori ni rijeèi. Rad u gara55 ži ga pomalo zatupljuje. Ponekad im se znam tiho privuæi i sjesti medu njih kako bih se domogla kolaèa prije no što ga cijelog pojedu, jer ga gutam oèima još od ruèka. No u posljednje vrijeme sam zakljuèila da mi je dosta nastavnika ujutro u školi i da ih ne trebam gledati još i naveèer, kod kuæe. Zatvaram se u svoju sobu i ne dajem
znakova života. Ponekad neki gost oprezno otvori vrata, misleæi da je to toalet, pa se iznenadi videæi me kako mirno sjedim i razmišljam. Nasmiješi se udvorno, poèinje razgovarati, postavljati pitanja. Uvijek se zaèude koliko sam narasla, slušajuæi ih èovjek bi pomislio da im rastem pred oèima. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Napokon sam se poèela zakljuèavati, nekad èak i danju. Ponekad, poslijepodne, mama glasno zalupa na vrata, došla nam je u posjet tetka Stella, djedova sestra, sa svojom prijateljicom, i želi me vidjeti. Odlazim je pozdraviti, ljubim je, ponekad ljubim i onu drugu ženu, koju jedva prepoznajem. Sjedim s njima i odgovaram na pitanja. Tetka Stella, uspravna i visoka, s dugom pletenicom sijede kose i naboranim licem, pored nje druga starica, usahla patuljkica s tamnim naoèalama i debelim, kratkim štapom. I ispitivanje otpoèinje. Zna dosta o meni, èak me je i èuvala kad sam bila mala, dok je mama studirala. Pita me za ocjene, zna da imam problema s matematikom, pamti imena Tali i Osnat, zna nešto èak i o Talinom ocu, koji je otišao od njih. Odgovaram joj tiho, smiješeæi se. Slušam kako ispituje i mamu, pita što je radila tijekom prošlog mjeseca i prekorava zbog tolikih aktivnosti, zanima se za bolove u kièmi koji su muèili tatu pred nekoliko godina, prelazi na pozdrave od njenih prijateljica, kojima je popravio auto. Malo govori o sebi, zanima se samo za nas ili druge. Mama sjedi sva napeta na rubu stolca, pocrveni poput male djevojèice, neprirodno se smije, juri im pokazati svoju novu haljinu, cijelo vrijeme nutka biskvite, sendvièe i salatu, Stella ne uzima ništa, ali ona druga starica samo sjedi i mljaska. Zbilja je privržena tim staricama, èeka ih željno i pokorno, a kad napokon odluèe krenuti, nudi se da ih odveze kuæi. Konaèno odlaze. Mama ih vozi u centar grada. Otvaram malu bombonjeru koju je donijela Stella, èokolada je odlièna. Mama se vraæa nakon pola sata, malo je uzrujana, sjedi u stolici u kojoj je sjedila tetka Stella, omamljena je proteklim poslijepodnevom, nije ni za kakav posao. Pozorno je motrim, kosa joj polako sijedi, na licu je sve više bora, ramena lagano pogrbljena, sretno stari, uskoro æe i njoj trebati štap. 56 ADAM Ali kako da je opišem? Gdje da poènem? Od nogu, dražesnih djevojaèkih nogu u èvrstim cipelama s niskom petom koje skrivaju veæinu noge, možda su udobne, ali nemaju stila, èak su i nekako otrcane. Ima èudan ukus u odijevanju. Pomalo depresivan. U Karmel centru je pronašla duæan koji vode dvije èudne male starice u sivim vunenim haljinama s bijelim ovratnicima i »tri èetvrt« rukavima. Prilièno muškobanjasta odjeæa s podstavljenim ramenima. Dale su joj popust i to ju je oduševilo, premda su neke od tih haljina bile s greškom. Kad je Dafi bila mala, stare dame su i njoj pronalazile haljinice istoga kroja i materijala, pa je i Dafi izgledala kao neka mala starica. Ne razumijem se baš mnogo u te stvari, ali mi se uvijek èinilo da nešto nije u redu s izborom boja njene odjeæe, bez obzira na èinjenicu što je jako voljela nositi mnoge stare haljine, koje bi stalno kratila ili duljila, u skladu s vlastitim poimanjem modnih zahtjeva. Ponekad je znala prepravljati i nove, tek kupljene haljine, krešuæi ih i preinaèujuæi svojim, ne baš vještim rukama. Zbog neèega joj je bilo važno da štedi novac. Bila je opsjednuta novcem. Ta njena tvrdoæa prema novcu me je èudila, bila je gotovo škrta, osobito prema samoj sebi. Primijetio sam to pred mnogo godina u njenoj kuæi, vidio sam ih kako dijele hranu na pomno razdijeljene obroke, jedu ostatke, prže ih po drugi put. Vidio sam kako koriste stare omotnice, kako njen otac ispisuje bilježnice svojim uspomenama, pišuæi i na poleðini, po rubu, pa èak i po koricama. No u toj kuæi je možda i bilo razloga za takvu opsjednutost, jer nakon uspostavljanja države otac nije radio, pa su živjeli od male mirovine Ministarstva obrane. Bio je previše ponosan da nakon otpusta prihvati bilo kakvo zaposlenje. Mi, meðutim, nismo oskudijevali novcem, osobito posljednjih godina, imali smo ga svake godine sve više. Istina, prvih godina je bilo nestašica, borili smo se da preživimo s malom radionicom. Da stvari budu gore, partner moga oca, Erlich, odluèio se povuæi, pa sam morao otkupiti njegov dio i debelo se zadužiti. Kad su poèele stizati prve zarade, sve sam uložio u novu opremu i proširenje prostora. Nije se razumjela u posao, bila je zadovoljna onim što sam joj davao. Nije èeznula da ima više novaca i kad 57 je poèela raditi sva zarada je odlazila ravno u banku, miješajuæi se s prihodima od radionice. Ne vjerujem da je ikada zapravo znala koliko zaraðuje. Èudno, novac kao takav je nikad nije zanimao, ali je i dalje ustrajala na štedljivosti kao da joj je to dužnost. Nakon nekoliko godina poèela je malo potpomagati svoje roditelje. Ja naravno ništa nisam rekao, a ona je iz zahvalnosti nastavila s još tvrdim samoodricanjem. U kuæi nikada nismo imali plaæene pomoæi. Prvih godina nakon što se rodio djeèak i prije no što smo ga dali u jaslice, pomagala nam je njezina majka, dolazila bi poèetkom tjedna samo radi toga iz Tel Aviva, a koncem tjedna je uskakala jedna stara tetka koja je živjela u Haifi. Ponekad je èak
odnosila dijete svojoj kuæi. A Asija je jurila izmeðu škole i predavanja na sveuèilištu, pouèavanja i uèenja. Kad bi se u kuæi nešto pokvarilo, hladnjak ili elektrièni štednjak, sam bih ih popravio, a kad bih se od toga umorio, bez njena znanja sam ih zamijenio novima. Bila je zapanjena i zateèena mojim ekstravagantnim ponašanjem. — Možeš li to podnijeti? Jesi li siguran? — Kad smo se preselili u novu kuæu i opet se zadužili, sama je odluèila preuzeti još jedan honorarni posao u veèernjoj školi, premda file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
smo bez veæih poteškoæa bili kadri vratiti dug. Ništa nisam rekao, navikao sam se puštati je da radi što hoæe. U to vrijeme je radionica dobro poslovala i donosila znaèajnu dobit. Bivši suvlasnik Erlich se vratio, ovaj puta kao namještenik, blagajnik i knjigovoða, i premda slab mehanièar, ispao je pravi financijski genij. Smislio je poseban naèin manipulacije s isplatama i raèunima. Kad bi se pojavila nova mušterija s nekim manjim zahtjevom, naplatili bismo mu vrlo malo a ponekad èak i ništa, pa bi èovjek, jasno, opet došao k nama, a nakon nekoliko takvih intervencija bi ga opalili, ne pretjerano, ali sigurno barem dvadeset posto iznad cjenika. Svi bi uredno platili, bez razmišljanja. Erlich je smislio i sistem slanja raèuna poštom. Nismo od ljudi tražili da odmah plate, veæ bismo im davali auto nakon obavljena popravka, odajuæi dojam da nam nije najvažnija naplata nego popravak automobila, poštena usluga. Raèun nismo ni spominjali. Nakon tjedan, dva, kad bi mušterija veæ sve to i zaboravila, poštom je stizao raèun. I ljudi su plaæali bez prosvjeda, baš kao da je rijeè o raèunu za telefon ili struju. Sve više raèuna su plaæale osiguravajuæe kompanije ili velike tvrtke, koje se, naravno, nisu bunile, nego samo tražile raèun. Erlich je i to dobro znao srediti. Premda više nije bio par58 tner, garažu je još uvijek držao svojom, pa se borio za svaku moju paru, nauèio sve vrste složenih postupaka, detaljno prouèio porezni sustav, èesto se konzultirao s odvjetnicima. Poèeli smo rasti, zapošljavati sve više radnika, otvarati nove pogone, prodavati rezervne dijelove. Uskoro smo ostvarivali èistu dobit od deset, petnaest tisuæa funti mjeseèno. U svom novèaniku znao sam cijelo vrijeme nositi po pet tisuæa funti, tek tako, bez nekog posebnog razloga. No ona nije shvaæala što se dogaða, ili bolje, nije htjela shvatiti, a ja se nisam osobito trsio da joj objasnim. I dalje je radionicu držala nekom vrstom zadruge, nesvjesna da se sva zarada sad slijeva u moj džep. Rijetko je dolazila u garažu, kao da se boji da u njoj ne zaluta. Sumnjam da je znala gdje joj je poèetak a gdje kraj. No jako je uvažavala moj posao, znajuæi da ustajem u zoru, a da se vraæam predveèer. Doduše, više se nisam vraæao kuæi crn i mastan kao prvih godina. — Treba li ti više novaca? — znao sam je povremeno zapitati. — Ne — brzo bi odgovarala, bez razmišljanja, savjetujuæi mi da odvajam novac za garažu, za sluèaj da se nešto dogodi. Nisam znao što bi se to moglo dogoditi, možda æe ljudi prestati upotrebljavati automobile i preæi na konje. Nipošto nije htjela pristati na vlastiti automobil. Zbog èega? Savršeno joj odgovara vožnja autobusom. Ali ponekad, kad bih dolazio po nju pred školu ili sveuèilište, primijetio bih kako me nastavnici i studenti gledaju onako prljavog kako joj lagano dodirujem ruku — njoj je to bilo svejedno, ali meni nije. Kupio sam joj mali, polovni auto i parkirao ga pred kuæom; inzistirao sam da mora nauèiti voziti. Prvi put je pala na ispitu, ali se nakon toga dobro izvježbala, pa je èak poèela i uživati u vožnji. Sad je mogla još više juriti, prihvatiti nove obaveze. Nije imala pojma o motoru, ali nije ni trebala ništa znati, jer sam se uvijek brinuo da sve bude u redu. Jednom je usred dana došla u radionicu. Pukao je remen od ventilatora, zamalo je upropastila motor, pa se strašno prepala. Mene nije bilo, a radnici je nisu prepoznali, pa je nisu ni gledali. Sjela je na vozaèevo sjedalo, na kraju reda i èekajuæi poèela ispravljati zadaænice. Napokon ju je Erlich primijetio, dojurio i odveo je u svoj ured i naložio radnicima da smjesta poprave auto. Sjeæam se, kad sam stigao stajala je pored popravljenog auta, radnici su je kritièki odmjeravali, malko razoèarano 59 nasmiješeni, sad kad su znali da je moja žena. — To je naša gazdarica? — jedan je šapæuæi zapitao prijatelja. Da mi je samo netko prišao, usput, veæ blizu ponoæi, makar i malko pijan, kad se veæ svi poèinju ustajati i kretati kuæi, jer mladi parovi moraju otiæi i smijeniti osobe koje im èuvaju djecu, a ostali razmišljaju hoæe li još malo ostati ili krenuti, poèinju hodati po kuæi, odlaze u druge sobe, važu se u kupaonici, šetaju po balkonu, dok domaæini jure za gostima, nagovaraju one neodluène da ostanu, trèe u kuhinju i donose vruæu, krepku juhu i narezani kruh, ostatke šabatske veèere, ili onoga što su pripremili za ruèak za sabat, okupljaju sve goste, dodaju tanjure, sipaju jaku, crvenkastu juhu, stavljaju ploèu s grèkim pjesmama, a onda poèinje spor, bunovan razgovor, a meni tu i tamo netko priðe samo da me pita za cijene automobila ili èuje moje mišljenje o novom modelu koji je upravo stigao na tržište, ili da sazna kako valja ukrštavati gume, stoje tu držeæi tanjure ili šalice i slušaju s uvažavanjem o tim temama za koje sam vrhunski struènjak. Neki prijatelji su mi i mušterije, premda ih u tome nikada nisam podsticao, èak ni onda kad je radionica bila mala i kad sam se
morao boriti za mušterije. Nisu mi bili interesantni, ali ja njima jesam. Ranijih godina su tek rijetki mogli kupiti auto. Uèitelji u osnovnim školama, niži službenici, studenti, bivši kibucnici, nisu bili u moguænosti da posjeduju vlastiti automobil. Ali veæ nakon nekoliko godina veæina naših prijatelja je poèela kupovati automobile, naravno polovne, koje bi doveli meni na pregled, da se savjetuju prije kupnje. Morao sam biti pažljiv da im ne ulijem neke lažne nade, a osobito da ne preuzmem bilo kakvu odgovornost. U protivnom su neprekidno bili kod mene, postavljajuæi mi najgore moguæe zahtjeve. Bio sam prisiljen u pogledu njihovih automobila zauzeti sasvim nepristran stav. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Naravno, nekima od njih sam ponešto i napravio. Ravnatelju, gospodinu Švarciju, napravio sam generalku. Nekim starim školskim prijateljima izmijenio sam amortizere i podesio rad motora. Jednom zgodnom braènom paru kojeg smo upoznali na prijemu, sredovjeènom sveuèilišnom nastavniku i njegovoj mladoj ženi, umjetnici, oèistio sam sistem za hlaðenje i promijenio kvaèilo. Tajnici škole i njenom mužu sam nakon sudara potpuno sredio auto i stavio novi akumulator. Nastavniku 60 tjelesnog, tridesetpetogodišnjem neženji, potpuno sam izmijenio sistem paljenja. Mislim da se svima uèinilo da su prošli vrlo jeftino, a zapravo uopæe nisu prošli jeftino, samo što im nisam zaraèunao neke dodatne troškove i što im nisam držao auto u radionici duže no što je bilo potrebno. Neki su se i vratili, osobito ako je trebalo nešto hitno obaviti, no garaža je narasla, ja sam èesto bio duže periode odsutan, a predradnik im nije bio spreman pokloniti posebnu pažnju. Er-lich je odluèio da nikome neæe davati popust, tako da su bili prisiljeni i sami nešto poraditi oko automobila, kupiti novog, ili pronaæi neku jeftiniju i prikladniju radionicu. Imali smo jednu prijateljicu, ženu koju je muž ostavio. Neko je vrijeme stalno navraæala u radionicu. Bila je strašno preplašena, neprekidno je èula èudne zvukove u motoru, bojala se da æe doæi do eksplozije. Stajala bi postrance i èekala da naðem dovoljno vremena, pa da se provozam s njom i èujem te vibracije i tajanstvene zvukove. Povezao bih je glavnom cestom uz more, udišuæi miris jeftinog parfema, kradomice primjeæujuæi kratke, debele noge pored sebe, dok bi me ona èeznutljivo gledala i plaèuæi prièala o svome mužu, sve to uz pratnju mojih tehnièkih primjedbi. Zbilja se zagrijala za mene. Naposljetku sam je se odluèio otarasiti, pa sam poslao Hamida da je primi. Otišao je isprobati auto, provozao se oko kvarta i na povratku prezrivo dobacio: — Nema nikakvih problema, gospodo, sve je u najboljem redu. — Nakon toga me pustila na miru. Tako sam našim prijateljima zaista bio samo prijatelj. Nisu imali nekih drugih, skrivenih motiva da nas pozivaju svojim kuæama. Ja bih došao, sjeo i šutio. U nekim kuæama su veæ znali za moju sklonost prema orasima, pa bi preda me stavili veliki pladanj, kao da sam pas, a ja bih onda cijelu veèer šutke, polako krèkao. Izvježbao sam poseban naèin tihog lomljenja ljuske u dlanovima. Nakon djeèakove pogibije bili su vrlo pažljivi prema nama. Dugo vremena nas se nisu usuðivali pozivati, ali su postepeno, oprezno navaljivali, pa smo se napokon odazvali. No ja sam postao još šutljiviji. Asija je naprotiv prièala sve više, osobito je bila aktivna u politièkim raspravama, prepirala se, uvijek bi izvlaèila neke malo poznate èinjenice, išla u detalje. Nikad se nisam prestao èuditi njenom znanju. Je li to bila tek profesionalna sposobnost nastavnika povijesti i zemljopisa, ili kvaliteta koju je 61 naslijedila od svoga oca? Znala je, primjerice, broj stanovnika Vijetnama, toèan smještaj rijeke Mekong, imena svih francuskih ministara, glavne klauzule Ženevske konvencije, kad su poèele nevolje u Irskoj i kako su se protestanti tamo stvorili, datum smaknuæa hugenota u Francuskoj i tko su bili ti hugenoti, te podatke o nizozemskim jedinicama u Wehrmachtu. Zapravo nije uvijek baš bilo jasno što želi reæi, ali je stalno druge ispravljala, ili nešto pojašnjavala. Nitko, naravno, nije bio spreman odmah izmijeniti mišljenje radi informacija koje su iz nje neprekidno tekle, ali sam primijetio da su muškarci u njenoj blizini bili pomalo nervozni, dok bi ona sjedila okružena njima, s cigaretom medu prstima, ne dotièuæi hranu, samo ispijajuæi šalicu za šalicom kave i to veæ u one kasne sate kad nitko više nije htio piti kavu strahujuæi zbog nesanice. Slušam nju i slušam druge žene, koje, veæ umorne od tih prepirki, šapuæu o vlastitim problemima. Jedna od njih ima ljubavnika, što svi znaju, i to je vrlo zanimljiva, premda dosta nerazjašnjena tema. Samo njen muž ne zna ništa, ponosno sjedi u kutu, svadljiva bitanga, protivi se svaèijem mišljenju, odmah tvrdi suprotno. Ali Asija, kako da je opišem, i dalje se trudim da je opišem, u ranim jutarnjim satima, kad smo još uvijek medu prijateljima, vrijeme je da krenemo a mi ne znamo iskoristiti pravi trenutak. Promatram je, samo o njoj razmišljam, zamjeæujem joj ogorèeni, ratoborni ton u glasu, èudesno samopouzdanje. Tek povremeno, kad joj se netko snažno suprotstavi, izgubi se na trenutak, prinosi šaku ustima, to joj je ostalo od sisanja palca u djetinjstvu, palcem naèas trlja usne, onda shvaæa što èini pa žurno vraæa ruku u krilo. Šabatske veèeri u kuæama naših starih prijatelja, besmisleni, beznaèajni razgovori, no veza ostaje, istinska i duboka. Promatram svoju ženu cijelo vrijeme, prouèavam je sa strane, oèima stranca, razmišljam o njoj, njenom umu i tijelu. Može li se još uvijek u nju
zaljubiti, neki stranac koji bi je vidio onakvu kakva ona jeste, u toj odjeæi, sivoj haljini s izblijedjelim vezom, netko tko bi se u nju zaljubio i meni za ljubav? 62 DAFI Jednog dana, za veèerom, rekao je iz èistog mira: — Sutra æu obrijati tu bradu, veæ mi je dojadila. — Pogledao je mamu. Slegla je ramenima. — Kako hoæeš. No ja sam skoèila. — Da se nisi usudio, odlièno ti stoji. Nasmiješio se. — file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Zašto vièeš? — Nemoj je brijati — zamolila sam ga. — Zašto si se tako uzbudila? Kakve to ima veze...? Kako sam mu mogla objasniti zašto mi je važna njegova brada, kako sam mu mogla reæi da æe bez nje biti mekušan, izgubiti svu svoju žestinu, bit æe obièni mehanièar, nezanimljivi šef radionice. Promrmljala sam da æe mu nos biti predugaèak i uši stršati, nešto o kratkom vratu, brzo sam uzela komad papira i nacrtala ga da vidi kako æe biti ružan bez brade. Dobro su se zabavljali, nasmiješeni, ne shvaæajuæi moju uznemirenost. No kako sam im mogla objasniti da je brada za mene simbol, zastava... — Nastavi s veèerom. — Onda, obeæaješ li? — Obrijat æu je i pustiti da mi opet naraste. — Neæeš više pustiti bradu, znam. Nisam više mogla jesti. Pokupili su tanjure, opet u tišini. Zašto mama ništa ne govori? Tata je sjeo ispred televizora sa svojim papirom. Je li to zaista tako važno? Mama je prala sude, a ja sam se nemirno ushodala. Ubrzo sam mu prišla. — Onda, što si odluèio? — O èemu? — O bradi. — Mojoj bradi? Što je s mojom bradom? Zaboravio je, ili me je možda samo zafrkavao, ni ne mislivši je obrijati. — Pa ti si poludjela. Zar nemaš drugih briga? — Onda mi reci. — Nikad me nisi vidjela bez brade. — Ni ne želim. Nasmijao se. — Što si odluèio? — No dobro, prièekat æemo i vidjeti. 63 ADAM Što je bila moja brada? Zastava ili simbol, naèin da kažem svijetu da me ne može baš tako lako odrediti, staviti u pretinac, da i ja imam neke snove, razlièito obzorje, vlastite ekscentriènosti, možda i misterije. U svakom sluèaju, da sam složen èovjek. Posljednjih godina brada je narasla i zapustila se. Bilo je i izvjesnih prednosti. U radionici sam lakše zadržavao distancu. Ljudi bi mi pristupali s odreðenim oklijevanjem. Takoðer, rekli su mi da brada jako impresionira Arape, gledali su je s priliènim strahopoštovanjem. Ljudi su isprva mislili da sam religiozan... A evo kako je sve poèelo. Nakon djeèakove pogibije, došao nam je u kuæu neki moj nepoznati roðak, ne baš mlad èovjek, da provjeri sve vjerske formalnosti. Inzistirao je da tjedan dana odsjedimo kod kuæe šivu*, ne izlazeæi van, mjesec dana se nisam smio brijati i godinu dana nam je svako jutro u zoru dolazio kuæi da me odvede u sinagogu na molitvu. Asija ga je držala ludim, nije mogla shvatiti zašto mu se prepuštam, no smrt djeteta dovede èovjeka u takvu depresiju, zbunjenost i strah, da je velika utjeha u blizini imati nekoga tko toèno zna što valja èiniti. U mjesec dana brada je brzo narasla, veæ je dobila oblik, a buduæi da sam jutrom rano morao odlaziti u sinagogu, bilo mi je drago što se ne moram brijati. Onda se rodila Dafi i bila oèarana bradom, stalno je ruèicama išla kroz nju. Možda je i jedna od prvih rijeèi koje je nauèila izgovarati bila »brada«. Na poslu sam pazio da ne gurnem glavu ispod poklopca zapaljena motora, da mi neki od pokretnih dijelova ne zahvati bradu. Bili su prisiljeni da vade neke dijelove motora kad su mi ga htjeli pokazati. Ponekad bih pomislio sad je dosta, vrijeme je da se obrijem, ali bih se u zadnji èas predomislio, Dafi me je uvijek molila da je ne obrijem. Ponekad bih je kod brijaèa podrezao i uredio, ali bi ubrzo opet postala neposlušna. Poèele su se pokazivati i sjedine, zlaæana boja je išèezla i pretvorila se u smeðu, bilo je nekoliko raznih nijansi. Brijaè je jednom predložio da je oboji, ali sam to, * Siva, oplakivanje pokojnika, zajednièka sjedeljka rodbine i prijatelja (prim. prev.) 64 naravno, odbio. Nisam je èesto dirao, niti imao obièaj da je gladim što bradati ljudi èesto znaju raditi, ali sam se file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
ponekad znao uhvatiti kako je grickam medu zubima. Katkad bih i zaboravio na nju; kad bih naveèer složio novine i krenuo spavati, ugledao bih svoje lice u velikom zrcalu i naèas pomislio da me promatra neki stranac. DAFI U tišini sobe, poslijepodne, svaka od nas tri èita drugo poglavlje knjige iz povijesti da bi druge dvije ukratko izvijestila o njegovu sadržaju, spremamo se za sutrašnje ispitivanje, a Osna-tin mali brat leži u gaæicama i majici na podu i tiho razvlaèi kolaè po tepihu. Kroz zid èujem neke uzdahe, šapat i škripanje kreveta. — Ljubavi, oh ljubavi moja, ah, moj dragi. — Tako razgovijetno. Srce mi staje, mislim da æu se onesvijestiti. I Osnat diže glavu s knjige, oblijeva je crvenilo, poèinje šuškati papirima da prikrije ono šaputanje, strašno zbunjena, udara brata koji poèinje zavijati i skaèe sa stolice, ne usuðujuæi se ni pogledati Tali, koja, meðutim, i dalje bulji u knjigu, èita ili sanjari, ne može se znati je li i ona èula kako Osnatini roditelji u susjednoj sobi na-glas vode ljubav. Ovo je njihovo omiljeno vrijeme, to nije prvi put, oèito je jednog ovakvog poslijepodneva pred mnogo godina i Osnat bila zaèeta. Ne mogu si pomoæi, moram se nasmijati, Osnat me gleda bijesno, ali se onda i ona polako poèinje smiješiti. A zapravo, zašto bi se trebala ljutiti? Jer, napokon, zbilja ima dobre roditelje. Vesela, glasna i brbljava mama, krupnija verzija Osnat, visoka i mršava s naoèalama, uvijek sjedne da probrblja s nama svojim amerièkim naglaskom, pomaže nam u zadaæama iz engleskog, zna sve što se dogaða u školi i imena svih uèenika u razredu. Imaju lijepu kuæu s malim vrtom, unutra je uvijek nered, ali se lijepo živi, uvijek Tali i mene pozivaju da ostanemo na veèeri. Naviknuti su na djecu. Osnat ima starijeg brata u vojsci, mlaðu sestru i maloga brata, roðenog tek pred godinu i pol, koji je u razredu izazvao dosta uzbuðenja, jer smo svi bili pozvani na obrezivanje. Možda jedino Osnat nije luda za njim, premda je sladak, jako debeo, okrugla 5 LJUBAVNIK 65 trbuha i još uvijek bez kose, podsjeæa na Osnatina oca koji izgleda mnogo starije od mame, profesor je na Tehnici, ugojen i æelav, ali pun života, ludo zaljubljen u svoju ružnu ženu. Popodne se vraæa s Tehnike, otvara vrata i ide ravno u kuhinju, bestidno, pred nama, ljubi ženu, grle se tako dugo kao da se nisu vidjeli desetak godina. Onda upada u Osnatinu sobu, šali se i raspituje što radi, zaista je vrlo drag. Nakon nekog vremena dolazi i mama, donosi dijete i pladanj kolaèa, to nam je nagrada što æemo ga pripaziti dok se oni »odmaraju«. Osnat se poèinje buniti, moramo pisati zadaæe i uèiti za ispit, a njena mama nam namiguje i kaže: — Dafi i Tali æe ga pripaziti, O.K.? — I veæ juri u spavaæu sobu, s druge strane zida. Ne spavaju, èuje se kako se smiju i šapæu, duboki glas Osnatina oca: — Oh, oh, oh — onda tišina i odjednom me pogaða poput uboda u srce njeno tiho stenjanje: — Oh, ljubavi, dragi moj... Osnat udara maloga, a mama vièe: — Osnat, što je to s Gidi-jem? Daj nam malo mira. — Uzimam dijete, pokušavam ga smiriti, ljubim ga, a on me tustim ruèicama grabi za lice, vuèe za kosu, veselo guèuæi »Tafi, Tafi«. Nakon nekog vremena su gotovi s odmorom, pa se odlaze tuširati. Dolazi mama u dugoj haljini s cvjetnim uzorkom, uzima dijete, lijepo miriše s mokrom kosom, a potom se pojavljuje i tata, u kratkim hlaèama i vesti, noseæi veliki poslužavnik s raznim vrstama sladoleda. I oboje su opušteni i veseli, široko se osmjehuju, sjede s nama i ližu sladoled, žele da se ukljuèimo u njihovu sreæu, igraju se s bebom, ljube je strasno. Osnat ocu pokazuje matematièku zadaæu, on nam svima pomaže i nasmijava nas svojim smiješnim objašnjenjima. Upravo su vodili ljubav, mislim u sebi i promatram ih sa strane, ne mogu zaboraviti ono duboko, snažno jecanje, nešto me preplavljuje, neka slatka bol, ne znam zašto. Kako ovog debelog, malog èovjeka može zvati »moja ljubavi, moja ljubavi, dragi moj«? Uostalom, što me briga... — Hoæete li ostati na veèeri? — pita Osnatina mama. Tali bi uvijek htjela ostati, ali ja skaèem sa stolice. — Ne mogu, moram kuæi, èekaju me. — To je laž. Uzimam knjige i jurim kuæi. Naravno, nitko me ne èeka. Mama nije kod kuæe. Tata sjedi u radnom odijelu i èita novine. Kad oni vode ljubav? Kad se oni ljube? Tko njemu govori »dragi moj«? 66 Odlazim u dnevnu sobu, gledam ga. Težak, ozbiljan èovjek, brižno lista novine, bez veæeg interesa. Prilazim mu, ljubim ga lagano u obraz, osjeæam punoæu njegove bujne brade. Iznenaðen je, smiješi se i lagano mi dodiruje glavu. — Nešto se dogodilo? ADAM No zašto da je ne opišem detaljno, jasno i temeljito, zašto oklijevam iznijeti sve? Ali što bih zapravo htio, i ja se mijenjam, nemoguæe je saèuvati vjeènu mladost, niti bih to htio. Radnici u radionici vješaju po zidovima slike golih žena. Ne kažem im ništa, to nije moja briga, ako im to pomaže u poslu, onda u redu.
No Erlicha to smeta, miješa se i uspostavlja vlastitu cenzuru, oglašava što je dopušteno a što nije, skida sliku za koju drži da je isuvi-še slobodna, file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
prosvjeduje svojim ljutitim, pedantnim glasom: — Molim lijepo, ništa neukusno, ništa pornografsko, samo ono s estetskim kvalitetama — a radnici se smiju, podruguju mu se, poèinju se svaðati, pokušavaju mu išèupati sliku iz ruke, salve smijeha potresaju garažu, rad prestaje, momci stoje i gledaju širom otvorenih usta. Odlazim vidjeti što se to dogaða, naravno ne miješam se, radnici mi se smješkaju i polako se vraæaju na posao. Gledam slike, glatka, mlada tijela, beskrajne varijacije na istu temu. Neke slike tu vise veæ desetak, petnaest godina, djevojke koje su se u meðuvremenu pretvorile u dosadne sredovjeène žene, ostarjele su ili možda èak i umrle, postale prah i pepeo, a ovdje na prljavim zidovima garaže i dalje stoje u vjeènoj mladosti; Er-lich se pored mene zacrvenio, je li ljut ili se smije, gleda onu skinutu sliku u svojoj ruci, stari pokvarenjak, još uvijek se može uzbuditi, namiguje mi: — Bitange jedne, htjeli su od radionice napraviti kupleraj. No meni je svejedno, više nemam takvih želja. Ubrzo nakon Dafina roðenja osjetio sam prve znakove, preplavilo me duboko razoèarenje, zažalio sam onu svoju upornost. Djeèaka nismo mogli vratiti. Zbilja smo se trebali rastati. A Asija se vratila svakodnevnoj rutini, kao da je sve zaboravila, i prepustila se nekoj novoj, nepoznatoj požudi. Koristila je svaku priliku da sa mnom vodi ljubav. Katkad je sjedila gola na 67 krevetu, mirno èitala novine i èekala da doðem, a kad bih je dotaknuo naprosto bi poludjela, brzo svršavala, i to kao za sebe, potpuno me ignorirajuæi. Postao sam grub prema njoj, premda je to izgleda nije smetalo, namjerno odlažem, ostavljam je nezadovoljenu, postajem nasilan kao nikad dotad. Ponekad se bojim da æu otiæi predaleko, no ona me i dalje ne pušta, ne plaši je ta žestina, dapaèe. Sve više se udaljavam, mijenjam navike, ranije odlazim na spavanje, gasim svjetlo i navlaèim pokrivaè preko glave, glumim mrtvaca, ustajem zorom i odlazim. Pokušava me slijediti, boji se otvoreno reæi što misli, i na kraju odustaje. U posljednje vrijeme je opet smršavila, malo se skupila i još više zgurila, ali i dalje živahno hoda. Poèinje oèajavati zbog mene, dolazi noæu u spavaonicu ne paleæi svjetlo da me ne probudi, no ponekad se iznenada prenem, zagrlim je i pokušavam s njome voditi ljubav. Šapæe: — Ne trebaš se tako naprezati — a ja odgovaram: — Ne naprežem se. — Tražim pogledom zrcalo u spavaæoj sobi da vidim što ne osjeæam. VEDUÈA Red biljaka vinograd voænjak žitno polje medu njima velika raslina. Banana? Lubenica? Modri patlidžan? Suhi zgusnuti mali grm usaðen u krevet pod pidžamom i haljom. Mali svijeni kori-jenèiæi pod plahtom kao tvrdi palèevi. Debela stabljika, lopta mekana i vlažna, dvije žilave grane tanka smolasta opna. Tanka mahovina pokriva granu bijelih listova. Razmišljanja o drevnoj biljci hoæe li narasti do stropa ili se kroz prozor probiti na sunce dati cvijeæa i voæa. Stižu i sipaju kašu po svojeglavoj biljci daju joj piti žutoga èaja. Biljka pije u tišini osjeæajuæi samo sunce kako putuje od prozora do prozora i nestaje. Noæ. Biljka u mraku. No otvaraju se vrata i snažan propuh zatrese probuðenu biljku povjetarac joj prolazi granama uvlaèi se u korijenje. Vrata se zatvaraju, vjetar je uhvaæen u biljci, slobodno se komeša. Kora joj se guli omekšava mahovina se pretvara u kosu smola u krv stabljika slabi i šuplji se, duboko unutra poèinje zviždanje vjetar dolazi vjetar odlazi 68 i opet dolazi. Samohrana biljka širi laganu vlagu buèna biljka u kojoj se ugušio vjetar. Dva žira izbijaju iz grane, dobro napreduju, smrznuto staklo prima svjetlo, mekani dlakavi listovi èuju glasove. Biljka se njuška, kuša gorak okus rascijepana lista u svojim ustima. Glad, žed, osjeæaj. Poèinje stenjati — oh... oh-hhh... oooo... jecanje biæa koje je nekad bilo biljka. DAFI Ovdje je uvijek mraèno radi prizemlja, ali i zbog zavjesa koje ne propuštaju svjetlo i slabih žarulja koje njena mama upotrebljava da bi štedila struju. Ne vjeruje ona ni u provjetravanje, premda zrak dobiva besplatno. Uvijek se osjeæa neki prilièno ružan zadah. Osnat i ja stižemo, ali smo veæ prije ulaska potištene. Ne bi ni došle u posjetu Tali da nije bolesna. Uvijek nosi istu kuænu haljinu, s koje je u sredini otpao gumb, pa se vide njene ogromne sise. Velika, neuredna žena, svijetloplave kose rasute po ramenima, možda je nekad bila lijepa, no sad je sva osušena, nervozna, otvara vrata i uz zloèesti pogled nam govori: — Ah, napokon ste se sjetile da imate prijateljicu — premda se Tali tek tog jutra razboljela. Ulazimo u Talinu sobu i zatièemo je lijepu kao i uvijek, s visokom temperaturom, sjedamo pored nje i èekamo da joj mama ode, a onda poèinjemo brbljati, prièati joj što je bilo u školi, dajemo joj test koji je danas ispravljen i tješimo je da je polovica razreda slabo prošla, a Tali baš nije prièljiva, samo se smješka onim svojim snenim osmijehom,
uzima test i sprema ga pod jastuk. Nakon nekog vremena vraæa se mama, smješta stolicu kod dovratka, napola je vani, napola unutra, sjedi s knjigom na maðarskom, cigareta joj u ustima, ljutito nas gleda, htjela bi se prikljuèiti, kao da file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
smo i njoj došli u posjetu. Osnat mi je jednom prièala da je Talina mama samo napola Židovka i da uopæe nije htjela doæi u Izrael, ali ju je Talin tata prisilio, a onda pobjegao od nje. Nikada o tome nismo prièali s Tali, možda ona i ne zna da jednom èetvrtinom nije Židovka, ali to mnogo toga objašnjava, iznad svega strašnu ogorèenost njene majke. Sjedi tu, malo dalje od nas, pretvara se da èita knjigu, u obla69 ku dima, ozbiljno bulji u nas kao da smo neka vrst robe, ne smije se èak ni kad prièamo viceve. Svako malo prekida Osnat usred reèenice najneoèekivanijim pitanjima. — Reci mi, Osnat, koliko tvoj otac zaraðuje? Osnat je zateèena. — Ne znam. — Otprilike. — Nemam pojma. — Tri tisuæe mjeseèno? — Ne znam. — Èetiri tisuæe? — Ne znam — gotovo vièe Osnat. No Talinu mamu ništa ne može smesti. — Onda ga pitaj. — Zbog èega? — Tada æeš znati. — Dobro. Nastaje neugodna tišina u kojoj pokušavamo opet dohvatiti niti prekinutog razgovora, kad odjednom... — Ja æu ti reæi. Na Tehnici im svakog mjeseca daju povišicu. Donosi kuæi barem èetiri tisuæe èistog. — Kako èistog? — Bez poreza. -Oh... Opet neprijatna tišina. Što je nju briga koliko zaraðuje Osna-tin otac? — A što se tièe Dafina oca — odjednom se prijekornim pogledom okreæe prema meni — neæu te ni pitati, jer ti zbilja ne znaš, ne zna ni on sam. S tom garažom æe uskoro postati milijunaš, premda tvoja majka daje sve od sebe da to zadrži u tajnosti. Sad je na meni red da ostanem nijema i zbunjena. Vještica jedna, sjedi ovdje bosonoga, nogu bijelih poput maslaca, a nokti joj prekriveni žarkocrvenim lakom. Kad je tako gledam kako sjedi, pouzdano znam koja polovica nije židovska, sasvim sigurno ona donja. Èudno je da Tali nikada ne prekida svoju mamu kad tako naklapa, ne obraæa na nju pažnju, samo mirno leži u krevetu, gleda kroz prozor, ne mareæi što nam mama ide na živce. Hvatamo se druge teme, poèinjemo Tali nešto prièati, kad odjednom iz drugog kraja sobe odjekne novi udarac. 70 — Recite mi, djevojke, treba li i vama svakog tjedna nova haljina, kao i Tali? Gledamo Tali, no ona je tako mirna da bi èovjek pomislio kako ne razumije o èemu je rijeè. — Recite, recite... zaraðujem samo tisuæu dvjesta funti mjeseèno, a trista mi je stanarina. Recite joj, molim vas, da ne može svaki tjedan tražiti novu haljinu, dvije mjeseèno su dosta. Možda možete utjecati na nju. Najradije bismo smjesta pobjegle odavde, kao Talin tata, ali bismo time povrijedili Tali. Osnat poèinje èistiti naoèale, ruke joj podrhtavaju. Znam da je hvata ona njena uobièajena nervoza, ali ne govori ništa, baš kao ni ja. Znamo da bi bilo kakav odgovor izazvao podrugljivi komentar. Ignoriramo je, vraæamo se našem razgovoru, šapæemo, mrmljamo poluglasno, bacamo kradomiè-ne poglede prema ženi koja sjedi u dovratku, stroga lica, s kosom rasutom preko ramena. Možda je ta njena ne-židovska polovica ipak prevladala, mislim u sebi. Prolazi èetvrt sata, gotovo smo je zaboravili, a onda... — Što mislite, da zadržim Tali u školi? Je 1' se to isplati? — Zašto ne? — obje reagiramo. — Pa tako je slab uèenik. — Nije istina — prosvjedujemo, navodeæi mnoga imena slabijih uèenika od Tali. Mama joj oèito time nije impresionirana. — Hoæe li zbilja od svega toga imati neke koristi? Možda bi ipak trebala pustiti školu i zaposliti se... Bojimo se da ne izgubimo Tali, pa poèinjemo objašnjavati važnost školovanja, obrazovanja, buduænost... a ona nas gleda ljutito, napeto, sluša sa zanimanjem, ali ne odstupa od svog mišljenja. — Za dvije ili tri godine Tali se može udati. Vrlo je zgodna, to svatko zna, zgodnija je od vas, sigurno æe je netko file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
zgrabiti... zašto bi onda trebala iæi u školu? Meni sve to postaje smiješno. Ali Osnat je problijedila, ustaje, spremna je otiæi, uvijek se razbjesni kad ljudi poènu prièati o fizièkom izgledu. — A možda si u pravu, Osnat — nastavlja ona svojim mirnim, iritantnim glasom s maðarskim naglaskom. — Dobro je da ima neke kvalifikacije, ja nemam kvalifikacija i to sam skupo platila, mislila sam da je ljubav dovoljna... 71 Lice joj se grèi kao da æe opsovati ili zaplakati, naglo odlazi iz sobe. Gledamo Tali. Njena majka nas je potpuno iscrpila, no ona se nije ni pomaknula. Nije normalna, smiješi se onim svojim sitnim osmijehom, kao u snu se igra s rubom pokrivaèa, sve joj je svejedno. Osnat bi krenula, no Tali tiho pita: — Samo trenutak, što je za zadaæu? — pa opet sjednemo, zbog toga smo, na kraju krajeva i došle. Majka joj se opet iznenada pojavljuje, ovaj puta s kavom i kolaèima, sjeda ponovo na onu stolicu, neprekidno puši, èekamo slijedeæi udarac, ali se više ne javlja. Naposljetku pozdravljamo Tali, mama nas u tišini prati do vrata, a onda nas odjednom na izlazu hvata, naglo, šapæuæi, lica ispunjena bolom: — Što je rekla? Nikada sa mnom ne govori... što je rekla? Borimo se za rijeèi, a ona nas veæ èvrsto grli. — Ne napuštajte Tali, djevojke. I pušta nas da odemo. Zabezeknute smo, ne možemo izustiti ni rijeèi, šutke hodamo ulicom, zastajemo ispred Osnatine kuæe, ne možemo govoriti, ali se ne možemo ni rastati bez rijeèi. Napokon Osnat priznaje: — Ako se moji roditelji rastanu, ubit æu se. — I ja isto — smjesta se slažem, ali s nekim bolom u srcu. Ona tako nešto može reæi jer je u njenoj kuæi ljubav, ljubljenje, milovanje i »ljubavi moja« svako poslijepodne. A u našoj kuæi — tako je mirno. Dižem pogled, ona me promatra kao da me ispituje. — Ciao— promrmljam i hitro odem. ADAM Možda bismo se trebali rastati. Poèetak je ljeta. Velika vruæina, budim se sav u znoju, gotovo je ponoæ. Gdje je Asija? Ustajem. U Dafinoj sobi gori svjetlo, no Dafi spava, otvorena knjiga joj leži na licu. Uzimam knjigu, gasim svjetlo, no u kuæi još negdje gori svjetlo. Odlazim u radnu sobu. Ona tu sjedi, mala i mršava za velikim radnim stolom, kosa joj mokra od tuširanja, obukla je lagani kupaæi ogrtaè, maše malim, bosim nogama. Soba je puna velikih sjenki, stolna lampa jedva osvjetljava sve papi72 re i knjige ispred nje. Zbunjuje je moja iznenadna pojava. Još uvijek me se boji? Odluèila je preko praznika napisati priruènik za nastavnike o Francuskoj revoluciji, prikupiti novi materijal s bilješkama, objašnjenjima i sistematskim pitanjima. Obišla je knjižnice, skupila knjige, debele i teške rjeènike sa starom francuskom terminologijom. Sjedam na krevet pored nje i nasmiješim joj se, uzvraæa mi osmijeh i vraæa se svojim knjigama. Nimalo je ne smeta što sjedim pored nje i promatram je. Tako je sigurna u našu vezu da ni ne osjeæa potrebu da odloži pero i nešto mi kaže. Ima li nekoga tko bi mi je htio ugrabiti? Veæ je odavno nisam dodirnuo. Ništa ne govori. Gledam je stisnutim oèima. Kroz otvoreni ogrtaè vide joj se blijede grudi. Kad bih joj sada prišao ne bi se opirala, bilo bi joj možda èak i drago, ona nije izgubila želju. — Sanjaš li još uvijek? Odlaže pero, iznenaðena. — Ponekad. Tišina. Možda æe mi isprièati san kao nekada, prošle su godine otkako mi je posljednji puta isprièala neki svoj san. Izgleda uznemirena, pomno me promatra, onda opet hvata pero, èita što je upravo napisala i precrtava èitav red. — Zar nisi umorna? — Jesam, ali bih htjela završiti ovu stranicu. — Napreduješ? — Polako. Taj stari francuski je vrlo kompliciran. — Uvijek moraš prouèavati nešto novo. Lagano rumeni, oèi joj zasvjetlucaju. — Hoæeš li da prestanem? — Ne, zašto? Ako ti je to važno... — Nije... sad æu prestati. — Ne, nema potrebe. Ako nisi umorna. Rastežem se na krevetu, stavljam jastuk pod glavu, otežao i pospan. Nisam rekao da je ne volim, to još nisam rekao, jedino sam siguran da ovako više ne može dugo. Uz zvuke škripanja njena pera i šuškanja papira poèinjem tonuti u san, sve dok ne èujem njen šapat: — Adame, Adame. — Soba je u mraku, a ona stoji iznad mene, pokušava me file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
probuditi. Ne mièem se, želim vidjeti 73 hoæe li me dodirnuti, no ona me ne dira, oklijeva na trenutak a zatim odlazi iz sobe. ASIJA U razredu sam, neke cigle preostale od gradnje i dalje leže na podu, hrpa pijeska je u kutu. Veæina uèenika nije u razredu, premda je zvonilo i jeka mi još uvijek odzvanja u ušima. Pitam jednog uèenika gdje su ostali, a on odgovara: — Imali su tjelesni, sad æe doæi — ali ne dolaze pa postajem uznemirena, jer bih htjela poèeti s novim gradivom, knjige i bilješke leže otvorene preda mnom. Tema ima neke veze s drugim svjetskim ratom, tu baš nisam sasvim sigurna, uvijek ga je teško objasniti djeci. Uèenik koji mi se obratio sjedi u prednjoj klupi, doseljenik iz Istoène Evrope, bolesna lica i teškog naglaska, umotan u teški kaput, s èudnom sibirskom kapom i šalom, gleda me lukavim oèima, ispitivaèki. Zapravo je jedini u razredu, ono što mi se èinilo da su drugi uèenici, tek su sjenke mnogih stolica. Ljutito ga pitam: — Zar ti je toliko hladno? — Samo malo — odgovara. — Onda, molim, skini taj kaput, ne možeš tako sjediti u razredu. Ustaje, skida kapu, kaput, odmotava šal, skida rukavice, svlaèi džemper, otkopèava dugmad na košulji, svlaèi je, sjeda i izuva cipele, èarape, odlazi i zastaje u kutu, pored male hrpe pijeska, svlaèi hlaèe, majicu i gaæe, spokojno, èak ni ne pocrvenjevši. Stoji u kutu, nag, pomalo zdepast, tijelo mu je blijedo kao od mramora, ni ne pokušava pokriti slabašni ud, ud odraslog djeèaka. Zadržavam dah, osjeæam mješavinu odvratnosti i nagle požude. Ne govorim ništa, oèi su mi prikovane na bilješke ispred mene. Ide pored mene i izlazi iz prostorije, hoda polako, pognutih ramena, stražnjica mu podrhtava. Želim mu reæi: — Dodi ovamo — ali ostajem sama u uèionici, koja je sada sasvim pusta, u èudnom sumraènom osvjetljenju. 74 H h—I Ö HH O VEDUÈA Ali koja je to životinja, zec žaba ili stara ptica? Možda nešto veliko krava ili gorila. To još nisu odluèili. Univerzalna životinja životinja nad životinjama tužno èudovište leži ispod pokrivaèa grije se u velikom krevetu trlja svoje tijelo o izgužvanu plahtu mekim jezikom neprestano liže nos jastuk leprša oèima. Misleæa životinja razmišlja o hrani i vodi koju æe jesti i piti o hrani i vodi koju je jela i pila cmizdreæi tihim cviležom. Oni dolaze i podižu pokrivaè tjerajuæi životinju da se digne posjedaju je na stolicu spužvom joj peru kožu donose tanjur kaše uzimaju žlicu i hrane je. Noæ. Tama. Životinja njuši svijet slatki vonj truloga mesa. Veliki mjesec dolazi na prozor i plaèe životinji. Životinja plaèe mjesecu — ho... ho... oj... pokušavajuæi se sjetiti neèega što ne zna neèega što samo misli da zna grebe po zidu kuša otpadnutu žbuku. Dolaze umiriti životinju nježno je glade po glavi tješe... š... š... š... životinja se smiruje. Želi plakati a ne zna kako. Jako svjetlo uokolo i glasovi. Sunce. Stoka štagalj staja kokoš kokošinjac šuškanje. Pred njom lice biæa koje nije životinja koje govori životinji. Ona hoæe što ona hoæe? Ona želi kako želi? Zašto? Biæe koje je nekad bilo. Unutra se budi mala bol. Duboko u životinji nešto se mièe kao lagani povjetarac dah bez zraka bez pokreta nevjesta biæu njena duša njena duša. Tu je nije nestala. Uvijek je bila. Èovjek govori. S poznate udaljenosti. Ali što govori govor mu je mrak. Odustaje i odlazi. Životinja iznenaðena poèinje shvaæati da je i ona èovjek. ADAM Zapravo, ja sam bio taj koji ga je našao i doveo ga kuæi Asiji. Ljudi mi se ponekad prepuštaju, primijetio sam, bacaju mi se u naruèje kao da kažu »Uzmi me«, i ponekad ih uzimam... 77 Poèetkom prošlog ljeta, za mirnih mjeseci prije rata, sve više sam se poèeo udaljavati od uobièajena posla u radionici, došao bih ujutro, pogledao da li se sve odvija kako treba, a onda nakon dva ili tri sata sjeo u auto i krenuo po trgovinama u potrazi za rezervnim dijelovima, odvezao se u Tel Aviv, obišao automobilska predstavništva, prelistao kataloge, posjetio druge garaže da pokupim nove ideje, a onda se vratio u Haifu sporednim putovima, preko brda Karmel, prošetao šumom da mi proðe vrijeme, stizao u radionicu prije završetka radnog vremena, hvatao ljude koji su mislili da æe ranije pobjeæi s posla, nekom momku bih rekao da otpakira opremu koju sam kupio, saslušao bih poslovo-ðin izvještaj, bacio pogled na poneki motor, odluèio o sudbini auta uništenog u prometnoj nesreæi i napokon sjeo s Erlichom u uredu da pregledam raèune, potpišem èekove, preuzmem kljuèeve sefa i prije njegova odlaska file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
saslušam još nekoliko završnih primjedbi. Nekad sam znao uživati osjeæajuæi pod prstima hrpu novèanica koja bi se skupila tijekom dana, no posljednjih nekoliko godina sve se pretvorilo u pisanje i prebacivanje papira, proraèune, prouèavanje bankovnih raèuna, odluèivanje o dionicama, predviðanje buduæih zarada, mirnu procjenu financijskih sredstava i sve bih to radio u tišini prazne radionice, s poèišæenim radnim stolovima, pometenim podom, spuštenim dizalicama i iskljuèenim generatorima. Moje poprilièno kraljevstvo u koje sada dolazi noæni èuvar sa svojim smiješnim, malim, šepavim psom, zvecka svežnjem kljuèeva, zakljuèava sve sporedne ulaze i ostavlja otvoren samo glavni ulaz zbog mene. Uzima lonac i sipa vodu da skuha kavu, cijelo vrijeme napeto buljeæi prema uredu da mi uhvati pogled prije no što se ponizno pokloni i u tom trenutku na glavni ulaz polako stiže mali automobil, stari, svijetloplavi Morris, sporo se kotrlja u radionicu, bešumno, bez vozaèa, kao iz neke noæne more. Uspravio sam se na sjedalu. Tad sam ga ugledao prvi put, još uvijek kroz prozor ureda; imao je bijelu košulju i sunèane naoèale, beretu na glavi, hodao je iza auta i gurao ga poput djeèjih kolica. Èuvar u uglu pored slavine ga nije primijetio, ali je pas poèeo promuklo lajati, pošao polako prema èovjeku i napao ga. Èovjek je uzmaknuo od auta koji se otkotrljao još nekoliko metara, a onda stao. Èuvar je is78 pustio lonac i potrèao za psom, vièuæi: — Garaža je zatvorena, maknite taj auto odavde! S velikim sam zanimanjem pogledao automobil. Vrlo stari model, iz ranih pedesetih, možda èak i otprije. Veæ mnogo godina nisam na cesti vidio tu malu pravokutnu »kantu«, s prozorima poput rešetki. Izgleda da ih još uvijek ima, pomislio sam u sebi, ali nisam izlazio iz ureda. Pas je u meðuvremenu zašutio. Zabavljao se skaèuæi gore-do-lje s èudne daske na boku automobila, a èuvar je i dalje vikao na onog èovjeka, koji mu se nije ni pokušao usprotiviti. Zaobišao je auto i pokušao ga gurnuti natrag, ali nije mogao, jer je auto upao u uleknuæe na podu. Èuvar se nastavio derati kao da je on vlasnik. Izašao sam iz ureda. Pas je poèeo mahati repom, a èuvar se okrenuo prema meni i poèeo objašnjavati. — Što se dogodilo? — zapitao sam èovjeka. — Ništa strašno, motor neæe upaliti, nedostaje jedan vijak — rekao je i odmah otvorio poklopac motora. Izgledao je blijed, kao da veæ dugo nije bio na suncu, bilo je i nešto èudno u njegovu govoru, naèinu ponašanja, kretnje mu nisu bile uobièajene. Na trenutak sam pomislio da je religiozan, student ješive, ali glava mu je veæ bila gola, gužvao je beretu u ruci. Mali automobil me je opèarao, jer je bio u vrlo dobrom stanju; èinilo se nevjerojatnim, ali je oèito imao originalni lak, šasija je bila netaknuta, bez imalo rde, imao je staromodne kotaèe sa žbicama, a brisaèi su se laštili. Iz njih je kapnulo nešto malo vode, pa sam ih odmah obrisao. — Što nedostaje? — Samo jedan vijak... mislim. — Jedan vijak? — takvo samopouzdanje mi nikad nije bilo simpatièno. — Koji vijak? Nije znao kako se zove... morao bi biti tu negdje... u ovom dijelu... nagnuo se nad motor da nade to mjesto... tu je uvijek bio jedan vijak koji bi znao ispasti... Pogledao sam motor, koji je, za razliku od vanjštine, bio u oèajnom stanju, osušen i prašnjav, s nekim dijelovima koji se nisu vidjeli od pauèine. — Èujte, nije mi jasno, kad ste posljednji put vozili ovaj auto? — Pred oko dvanaest godina. 79 — Što? I nitko ga nije pipnuo za to vrijeme? Nasmiješio se nježnim, ugodnim osmijehom, ne, vozili su ga, misli da je bio vožen, možda ne baš mnogo... ali on ga nije vozio, jer nije bio ovdje, to jest u Izraelu... vratio se tek prije nekoliko dana... poèivao je u maloj garaži nedaleko odavde, dogurao ga je nakon površnog èišæenja... — Zašto onda tamo niste potražili vijak? Oni ne žele imati nikakve veze s tim autom... ne razumiju se u to... nemaju rezervnih dijelova... poslali su ga ovamo... rekli su mu da je ovo velika radionica sa skladištem rezervnih dijelova. .. — Za Morris iz 1950? — Iz 1947... mislim — oprezno me je ispravio. — 1947? Još gore... što mislite, da je ovo muzej? Isprva je bio zbunjen, onda se nasmijao i naèas skinuo sunèane naoèale da me bolje vidi. Imao je krupne oèi i prijazno lice, tijelo mu je bilo mršavo i malko pognuto, a u govoru mu se èuo lagani naglasak kojeg nigdje nisam mogao file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
smjestiti. — Nema, dakle, nikakve moguænosti da se nade taj mali vijak da bi motor zapalio? Ili je glup, ili mi se ruga. — To nema nikakve veze s vijkom. — Poèeo me je dražiti. — Ovaj motor je, zar ne vidite, uništen i zarðao. Želite li ga prodati? — Želite li ga kupiti? — Ja? — Iznenadila me njegova otvorenost. — Što bih ja s time? Pred dvadeset pet godina sam imao baš takav auto, i nije bio loš, ali sada ne osjeæam neku nostalgiju za njim. Mogli biste pronaæi nekog luðaka, skupljaèa starina, koji bi vam možda nešto i dao za to... Od samog poèetka sam primijetio da s njim razgovaram onako kao što se inaèe obraæam mušterijama, kao da pokušavam uspostaviti odnos i ne dam mu da odustane. Nešto me je u toj staroj, plavoj kanti fasciniralo, kao da promatram nešto iz dalekog sna. — U svakom sluèaju, sad ga ne mogu prodati... još nije moj. — No dobro, hoæete li da vam ga popravim? Kao da nisam imao posla u radionici... Trenutak je razmišljao, oklijevao. — Može, samo... Naglo sam ga prekinuo, u strahu da bi se mogao predomisli80 ti, i u tom trenu mi je nešto palo na pamet, pomislio sam da bih mogao otvoriti novi odjel za popravak starih automobila, u opæoj klimi blagostanja sigurno æe biti dovoljno blesana zainteresiranih za taj novi hobi. — Doðite po njega za tri dana, bit æe spreman za vožnju. Ostavite kljuèeve, i odgurajte ga u kut, tako da nije na putu. Pomozite mu — naredio sam zaèuðenom èuvaru i vratio se u ured, zapitavši se naèas ne bih li trebao barem spomenuti troškove popravka, ali sam odustao da se on ne bi predomislio. Sjeo sam za stol, pregledao posljednji raèun i kroz prozor ugledao njega i èuvara kako guraju auto u stranu. Neko je vrijeme šetkao oko auta, duboko zamišljen, pogledao prema uredu i otišao. Pet minuta kasnije bio sam gotov s poslom, strpao sam pet tisuæa funti u novèanik, ostatak zakljuèao u sef i bio spreman krenuti kuæi. Prije no što sam sjeo u auto, ponovo sam prišao Morri-su, otvorio poklopac motora i dobro pogledao. Opet sam se zaèudio nad tolikom kolièinom pauèine oko motora. Skinuo sam fil-ter od ulja i iz osušena, zarðala korita je izjurio veliki crni pauk. Nedostaje mu samo jedan vijak... Nacerio sam se i zdrobio pauka šakom. Spustio sam poklopac, ušao u auto. Sjeo sam za volan, koji je bio potpuno labav, poigrao se njime poput djeteta, prouèivši primitivnu kontrolnu ploèu. Auto je iznutra bio vrlo èist, sjedala su bila prekrivena rukom izvezenom tkaninom, na stražnjem sjedalu je ležao stari putni šešir s dugom trakom, staromodni ženski šešir. Pogledao sam u retrovizor i opazio starog èuvara kako stoji iza auta i znatiželjno me promatra. Žurno sam izašao, nasmiješio mu se, sjeo u svoj auto, upalio motor i napustio garažu, a onda ga stotinjak metara dalje ugledao kako stoji na autobusnoj stanici, nije mogao znati da je veæ i zadnji autobus otišao. Cijela poslovna èetvrt je u to doba veæ bila pusta. Stao sam. Nije me odmah prepoznao. — Morat æete do sutra èekati autobus. Nije razumio, nagnuo je glavu sa zimskom kapom prema meni. — Hajde, uðite, ionako idem u grad. Skinuo je kapu i sjeo pored mene, ljubazno mi zahvalio, zatražio dopuštenje da spusti štitnik od sunca. — Strašno sunce, kako možete izdržati? Zaboravio sam veæ kako žeže... 6 LJUBAVNIK 81 — Koliko ste veæ dugo vani? — Dvanaest godina, možda više, veæ ni sam ne znam... — Gdje ste bili? — U Parizu. — I odjednom ste se odluèili vratiti? — Ne... zašto bih se vratio? Nisam se vratio... samo sam došao pokupiti nasljedstvo od bake. — Morris... to ste naslijedili? Pocrvenio je, zbunjen. — Ne, ne bih se vratio zbog te stare kante, no tu je i kuæa... zapravo stan... stan u staroj arapskoj kuæi u donjem gradu... i još nekoliko drugih stvari... staro pokuæstvo... Govorio je otvoreno, s ugodnom prostodušnošæu, bez isprièavanja, bez osjeæaja krivnje što je napustio zemlju, priznajuæi da je došao pokupiti bakinu baštinu i da æe se vratiti. — Možda æete se iznenaditi, ali taj Morris uopæe nije za staro željezo... zapravo je u odliènom stanju... file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Da, da, zna on to... on se u njemu vozio s bakom pedesetih godina, tad su ga èesto koristili. Vozili smo se polako, ukljuèivši se u kolonu na ulazu u grad. Sjedio je pored mene, s velikim sunèanim naoèalama, neprekidno je namještavao sjenilo, kao da bi ga sunce moglo ubosti. Nisam ga mogao smjestiti, njegov hebrejski je bio opæenito dobar, ali je upotrebljavao svu silu nekih starih izraza. Nastavio sam s dokonom konverzacijom. — A vaša... vaša baka... ona je stalno vozila Morris... tko joj se brinuo za auto? On to ne zna, da bude iskren, nije joj baš bio blizak... bio je bolestan... daleko... nekoliko godina proveo je u jednom zavodu u Parizu. — Zavodu? — Za mentalno oboljele... to je bilo prije nekoliko godina... ali sad je sve u redu... Trudi se da me razuvjeri, gleda me s osmijehom. Odjednom mi je sve jasno, kako je došao u garažu gurajuæi auto, njegova potraga za jednim vijkom, èudan naèin izražavanja, užurbana priznanja. Luðak koji se odjednom prisjetio starog nasljedstva. — Kad je umrla ta stara gospoda... vaša baka? Isprazan razgovor u gustom, polaganom, zakrèenom prometu. 82 — Ali ona nije umrla... — Sto? Poèinje mi onom istom bezbrižnom srdaènošæu objašnjavati »nezgodu« koja ga je zadesila. Pred dva tjedna je èuo da mu je baka umrla, sve je dogovorio, skupio nekako novac za kartu i dospio ovamo prije nekoliko dana da pokupi nasljedstvo kao njen jedini baštinik, jedini unuk. No ispalo je da stara dama i dalje umire, leži bez svijesti u bolnici, ali je još uvijek živa... i sad je on ovdje zaglavio, èeka da ona umre... zato je pokušao pokrenuti taj auto, jer inaèe što æe s njime... i njemu je, kao i meni, znana njegova vrijednost... no ako bude morao èekati još nekoliko dana, htio bi se malko provozati... vidjeti nove teritorije... Jeruzalem. .. prije no što se vrati u Francusku... Je li cinik, ili samo ekscentrièan, pitao sam se. Ali, s druge strane, bilo je u naèinu na koji je sve to isprièao i nešto šarmantno, otvoreno i ugodno. U meðuvremenu smo stigli u središte grada, poèeli se uspinjati na Karmel, a on još nije zatražio da ga iskrcam. Kad smo se popeli na brdo sunce je tako zasjalo kroz vjetrobran da je i mene zaslijepilo, a on se sav kao pogoðen skvrèio na sjedalu. — Izraelsko sunce... to je neizdrživo... — požalio se. — Kako preživljavate? — Navikli smo se — odvratio sam ozbiljno. — Sada æete to i vi morati... — Ne zadugo — nasmiješio se. Razgovori o suncu. Približili smo se središnjem Karmelu. I dalje nije pokazivao želje da izaðe. — Gdje idete? — U Haifu... mislim u donji grad. — Onda ste trebali veæ odavno izaæi. Nije znao gdje se nalazimo. Zaustavio sam na uglu, on se zahvalio, stavio kapu, pogledao oko sebe, ne prepoznajuæi mjesto. — Ovdje se sve izmijenilo — rekao je vrlo blago. Sljedeæeg jutra sam zamolio Hamida neka rastavi motor da vidimo što se može uèiniti. Trebalo mu je pet sati samo da odvije zarðale vijke, a kad ih je napokon skinuo bili su sasvim ošteæeni. — Ima li smisla trošiti vrijeme na ovu hrpu starog željeza? — Erlich se od samog poèetka s velikim prezirom odnosio prema 83 tom malom automobilu, koji ga je možda podsjeæao na dane njegova neuspješna suvlasništva garaže. Da stvar bude još gora, nije mogao otvoriti ni radni nalog, jer sam zaboravio zabilježiti vlasnikovo ime i adresu, a u autu nije bilo nikakvih dokumenata. — Pa što se ti zbog toga uzrujavaš? — rekao sam, iako mi je bilo jasno da ima pravo, isplati li se zbilja vaditi motor, rastavljati ga na najmanje djeliæe, listati po starim katalozima i tražiti zamjene za zarðale dijelove, ispitivati pritisak klipova, brusiti, tokariti nove dijelove, variti, i improvizirati s nekom starudijom. Samo je neka stara dama mogla dotjerati vozilo do takvog stanja. Da je barem umjesto vezenja navlaka za sjedala samo jednom promijenila ulje... Radili smo na tom autu puna tri dana, Hamid i ja smo ga potpuno obnovili. I pored svih svojih sposobnosti, Hamid to nije mogao obaviti sam, naprosto nije imao dovoljno mašte. Ponekad bih ga znao zateæi kako nepomièno stoji po pola sata s dva mala vijka u ruci, pokušavajuæi otkriti gdje im je mjesto. Erlich je poput neumorna psa hodao oko nas, bilježio nam radne sate i rezervne dijelove koje smo upotrijebili, strahujuæi da se vlasnik auta neæe ni pojaviti. — Popravak æe koštati više od samog auta — gunðao je, a ja sam možda baš to i htio. Htio sam imati nad njim kontrolu. Treæeg dana smo sastavili motor i on je proradio. Ustanovili smo da su koènice u bezizlaznom stanju, pa je Hamid i file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
njih morao demontirati. U podne se pojavio. Zapazio sam njegovu smiješnu kapu kako odskaèe u gomili, medu automobilima u pokretu i radnicima koji su se došaptavali. Sakrio sam se. Stao je pored auta, nesposoban i da zamisli kolièinu posla koja je u njega bila uložena. Erlich mu je smjesta prišao, zapisao mu ime i adresu, ali kao i obièno nije odmah spomenuo raèun. Bilo mu je reèeno da se vrati kad bude sve gotovo, auto se još treba iskušati na cesti, mora ga se još malo dotjerati. Vratio se nakon nekoliko sati. Osobno sam ga povezao na pokusnu vožnju, osluškujuæi motor koji je postojano i tiho radio, isprobavši koènice, mjenjaè, cijelo vrijeme mu objašnjavajuæi znaèenje pojedinih zvukova. Sjedio je pored mene, šutljiv, èudesno slab, što je djelovalo nekako umiljato, zabrinut zbog neèega, blijed, neobrijan, povremeno zatvarajuæi oèi, nimalo ne cijeneæi èudesno uzašašæe prastarog automobila. Na trenutak mi se uèinilo da je možda veæ u žalosti. 84 — Onda, je li vam baka otišla? — upitao sam tiho. Naglo se okrenuo. — Ne, nije još, nema nikakve promjene... i dalje nije pri svijesti. — Ako se oporavi, uživat æe opet u vožnji s vama... Pogledao me je s užasom. Vratili smo se u garažu, dao sam mu kljuèeve i otišao porazgovarati s jednim mehanièarem. Erlich nas je èekao pa je smjesta izašao s raèunom, zahtijevajuæi isplatu odmah i u gotovini. Mladiæ mu je bio sumnjiv, nije mu htio raèun slati poštom. Troškovi popravka su se popeli na èetiri tisuæe funti, prilièno visoko, ali i opravdano, s obzirom na kolièinu obavljena posla. Erlich je odluèio posebno skupo naplatiti moje radne sate. Èovjek je uzeo raèun, pogledao ga, nije razumio što piše, Erlich mu je objasnio a ovaj je kimnuo. Onda je Erlich otišao. Stajao sam sa strane i razgovarao, ali sam ga neprekidno promatrao ispod oka, gledao ga kako ulazi u auto, šeta oko njega, zuri u raèun, lice mu tamni, traži me pogledom ali se povlaèi zatekavši me u ozbiljnu razgovoru. Erlich se vratio, ovaj je ustuknuo, nešto promrmljao, prišao mi. Prekinuo sam razgovor i okrenuo se kao da æu poæi u ured, a on je krenuo uz mene, blijeda lica; primijetio sam mu prve sjedine na sljepooèicama, premda nije mogao imati više od trideset. Na vratima ureda je progovorio, ne razumije, žao mu je, ali sada nema novaca da plati, siguran je da se tu mnogo radilo, to ne spori, ali takav iznos... Stajao sam i gledao ga, slušao bez rijeèi, dobro raspoložen, smijao sam se u sebi, toèno sam znao da æe tako biti, da sam ga uvukao u popravak iznad njegovih moguænosti. Ostao sam miran. No Erlich, koji je ušao i stao iza mene, odjednom se razbjesnio. — Zašto ste ga onda ostavili ovdje na popravku? — Mislio sam da je nešto trivijalno... neki vijak... Opet taj vijak. Bio je jako blijed, zbunjen, ali je ipak zadržao nešto od onog svog civiliziranog ponašanja, izražavao se pomno birajuæi rijeèi. — Onda, molim lijepo, posudite taj novac — prekinuo ga je Erlich. — Ali od koga? — Od roðaka, obitelji, bilo koga. Zar nemate rodbine? Možda i ima, ali ništa o njima ne zna... nemaju nikakve veze. 85 — Od prijatelja — natuknuo sam. Nema nijednoga... nije ga bilo više od deset godina... no spreman je potpisati mjenicu... potpisat æe... i èim bude mogao. .. Veæ sam ga htio pustiti na miru, no Erlich je sve više bjesnio. — Naravno, ne možemo vam izdati auto. Dajte nam kljuèeve, molim. Gotovo mu ih je zgrabio iz ruke, ušao u ured i stavio ih na stol. Odmah sam pomislio, auto ostaje kod mene. Obojica smo ušli u ured za njim. — Ukoliko nam ne platite u roku od mjesec dana, morat æemo ga prodati — pobjednièki je objavio Erlich. — Ne možemo, Erlich — mirno sam objasnio. — Kola nisu njegova. — Nisu njegova? Kako to? Mladiæ je opet poèeo sa svojom prièom o baki koja bi trebala umrijeti... Za Erlicha je èitava stvar bila obièan skandal, sva ta naklapanja o nekoj umiruæoj starici. Stajao je ukoèeno pored stola, u kratkim kaki hlaèama, vojnièki podšišane kose i gledao ga s gaðenjem. — Kako joj je? — zapitao sam zainteresirano, zadržavajuæi mir. Odjednom sam i ja ovisio o smrti njegove bake. — Nije pri svijesti... nema promjene... ne razumijem... lijeènici ne mogu reæi koliko bi to moglo potrajati... — Bio je oèajno nesretan. — Ali dovraga, gdje radite? — podviknuo je Erlich, izgubivši glavu. — Zar ne radite? — A što bih?... — Èovjek je bio jako blijed, tresao se, ruke su mu podrhtavale, Erlich ga je prestrašio, i odjednom se file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— nisam mogao vjerovati svojim oèima — strovalio u nesvijest pred našim nogama. — Samo glumi — siknuo je Erlich. U tom sam se èasu zabrinuo za njega, podigao ga na ruke, lagano, toplo tijelo, posjeo ga na stolac, oèistio prostor oko njega i otkopèao mu dugmad na košulji. Odmah se povratio. — To je od gladi. — Pokrio je oèi. — Veæ dva dana nisam ništa jeo... ostao sam bez novaca... da, znam, gadno sam zabrljao. 86 DAFI Veèera još zapravo nije završena. Tata pije kavu, mama veæ pere sude, žuri se natrag u radnu sobu, a ja stojim ispred velikog zrcala s malim ogledalom u ruci, ispitujuæi leda i stražnju stranu nogu, pažljivo pipkajuæi suncem opeèena mjesta, kušajuæi okus soli. Pred tjedan dana su poèele velike ferije i buduæi da je izviðaèko logorovanje otkazano, Tali, Osnat i ja odlazimo svakoga dana na plažu, sjedimo tamo do veèeri, želimo biti prave Crnkinje kad poène škola, a tata odjednom kaže: — Moram telefonirati Švarciju... — Što se dogodilo? — Da ga pitam treba li na školi nastavnika francuskog. — Zašto, zaboga? Poèinje s èudnom prièom koju slušam s pola uha, o mušteriji koja se onesvijestila u radionici jer nije mogla platiti raèun za popravak, rijeè je o nekome tko je bez prebite pare došao u zemlju, neuravnotežen, doseljenik koji je mnogo godina živio u Parizu, a ovdje je došao po nasljedstvo i otkrio da ga nema... — I ti bi htio da mu daju mjesto nastavnika u našoj školi? — prekidam ga. — Zar veæ nema dosta idiota? — Prestani, Dafi! Neobièno je da tata prièa o onome što se dogodilo u radionici, ponekad zaboravimo da tamo osim automobila ima i ljudi. No i mama misli da bi bilo neprikladno tražiti od Švarcija da kao nastavnika zaposli nekog tipa koji je napustio zemlju. — No dobro, onda, ne treba biti pravi nastavnik... samo privremeno. .. pomoænik nastavnika... treba mu pomoæi... nigdje ne radi... u radionici se onesvijestio od gladi. — Od gladi? Pa zar još ima gladnih u ovoj zemlji? — Iznenadila bi se, Dafi. Što ti znaš o ovoj zemlji? — kaže mama i dolazi iz kuhinje, mokrih ruku, skida kecelju. — Koliko ti duguje? — Preko èetiri tisuæe funti... — Èetiri tisuæe? — obje smo zapanjene. — Pa što si mu radio za èetiri tisuæe funti? Smiješi se, iznenadilo ga je naše uzbuðenje, radi on popravke koji koštaju i mnogo više. — I što æeš uèiniti? 87 — A što mogu uèiniti? Erlich je zaplijenio auto, ali to ne pomaže jer auto ionako nije njegov... ne može se prodati... — I što æeš uèiniti? — Morat æu otpisati taj dug... Oh, tako dakle, tata je javni dobrotvor. — Dug od èetiri tisuæe funti? — zaista sam ogorèena. Zamisli samo, što bih ja mogla uèiniti s èetiri tisuæe funti! — To nije tvoja briga, Dafi — kaže mama. Ali i ona je zbunjena, stoji na vratima radne sobe, razmišlja kako tata može tako lako odbaciti toliko novaca. — Možda bi ga mogao zaposliti u garaži... — A što æe tamo? To nije njegov posao... no dobro, nije važno. .. — i tata je veæ spreman krenuti. — Dovedi ga ovamo — kažem. — Ovamo? — Da, zašto ne? Mogao bi prati sude i ribati pod i na taj æe naèin s vremenom otplatiti dug. Tata prasne u smijeh. — E, to si se dobro sjetila. — Zašto ne? Mogao bi i peglati, prati rublje, pospremati nam sobe — ponesena sam, kao i obièno — može odnositi smeæe... — Dosta, dosta, Dafi — kaže mama, takoðer s osmijehom. Ovo je èudan obiteljski sastanak, ja pred ogledalom, polugola, mama s mokrim rukama na vratima radne sobe, tata uz kuhinjski dovratak, sa šalicom kave u ruci. — Kad èovjeka iznenada napusti sreæa — tata pokušava objasniti stvar — treba mu pomoæi, zbilja je dobar momak, file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
pristojan, obrazovan, èak je neko vrijeme studirao na pariškom sveuèilištu. .. možda bi ti mogao nešto prepisati, prevesti... ne znam... — Ali zašto, zaboga? — Samo sam mislio... ma, nije važno... — Ali ja bih trebala tajnika — opet sam uzbuðena, pokušavam ih nasmijati — nekoga tko bi mi prepisivao, prevodio... pisao mi domaæe zadaæe... veæ bih mu ja našla posla. Mama se konaèno smije, i možda taj smijeh znaèi da joj moja ideja i nije toliko èudna, ili se zaista uzrujala zbog gubitka novca, jer kad se slijedeæeg dana predveèer vraæam s plaže, pocrnjela i masna od ulja, raskuštrane kose, zatièem u dnevnoj sobi nekog èovjeka kako sjedi s mamom i tatom. Tad su me možda prvi put zaista iznenadili. Isprva mislim da je to neki obièni gost, ne shvaæam da je to èovjek o kojem smo govorili, i oni su pomalo smuæe88 ni i zbunjeni, sjede tako u mraènoj sobi, u sumraku, zure u mršava, blijeda èovjeka krupnih oèiju. Djeluje kao èovjek koji je prebolio neku tešku bolest, pa nije èudo da se u radionici onesvijestio kad je èuo iznos. Crveni kad im prilazim, skaèe sa sjedala i pruža ruku. — Gabriel Arditi — kaže, rukujuæi se. Bog zna zašto se sa mnom želi rukovati, kakvo je to ponašanje? Ne sviða mi se veæ od samog poèetka, pa mu ne govorim svoje ime, jurim u svoju sobu i presvlaèim se, èujem mamu kako ga pita o studiju, a tata nešto mrmlja, dok on tihim glasom govori o sebi i o Parizu. Tuširam se i ispirem ulje. Vraæam se, ali njega više nema u dnevnoj sobi, i mama je nestala, samo tata sjedi, duboko zamišljen. — Još uvijek je ovdje? Tata kima glavom, pokazuje prema radnoj sobi. — Kad æemo jesti? Ne odgovara. Vraæam se u svoju sobu, oblaèim košulju i šore, vraæam se u dnevnu sobu, zatièem tatu kako i dalje nepomièno sjedi, kao da se okamenio. — Što se zbiva? — Što te zanima? — Je li otišao? — Još nije. — Što se dogaða? — Ništa. — Zbilja ga misliš ovdje zaposliti? — Možda. Odlazim u kuhinju, sve je èisto i uredno, ni traga veèeri. Uzimam krišku kruha, vraæam se, uzimam novine, prelazim ih pogledom, prilazim vratima radne sobe i osluškujem, no tata me gleda i bijesno pokazuje da se maknem. — Što mama radi unutra? I koliko æe on ostati? — Što je to tebe briga? — Umirem od gladi. — Onda jedi. — Ne, prièekat æu. Malo ga je èudno vidjeti kako sjedi u mraku, bez novina, bez ièega, leðima okrenut moru. — Hoæeš li da upalim svjetlo? — Nema potrebe. 89 Jedem još jednu krišku kruha, što mi samo još više otvara tek. Na plaži nismo ništa imale za jesti. Sad je veæ osam sati, poludjet æu od gladi. — Ali što se to zbiva? — A što se ti tako raspituješ? Ako hoæeš jesti, jedi! — okomljuje se na mene. — Tko te drži... ne mora te mama valjda hraniti. — Znaš da ne volim jesti sama... dodi i sjedni sa mnom. Gleda me ljutito, uzdiše, ustaje, mršti se, dolazi u kuhinju i sjeda pored mene, pomaže mi rezati kruh, iznosi sir, masline, salatu i jaja, a uskoro i sam poèinje grickati, nabadati vilicom po zdjelama. Vrata radne sobe i dalje su zatvorena, ona je sasvim poludjela, ozbiljno je shvatila moj prijedlog, uèinit æe ga svojim robom. Vrata se odjednom otvaraju, mama nam prilazi, napeta lica, vrlo je oprezna. — Onda? — kažem, ustajuæi. — U redu je — smiješi se tati. — Može mi pomoæi barem u prevoðenju. .. veæ prevodi. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Sada? — Pa ima vremena... zašto ne? — Dodi i jedi s nama — predlažem joj. — Ne mogu ga ostaviti samog, napravit æu kavu i sendvièe, samo vi jedite bez mene. Žurno priprema sendvièe, kuha kavu, stavlja u zdjelicu masline, sve slaže na veliki poslužavnik i opet nestaje u radnoj sobi. Završavamo veèeru, tata zahtijeva da poèistim stol i operem suðe, a onda se diže i odlazi gledati televiziju. Devet sati. Deset. Još uvijek ne izlaze, povremeno im èujem glasove. Tata odlazi u svoju sobu, ali ja se ne mogu opustiti, ne znam zašto, ovaj èudni i iznenadni upad me uzrujao i izbacio iz ravnoteže. Svlaèim se polako, oblaèim pidžamu, peku me suncem opaljena mjesta. Sjedim u dnevnoj sobi i promatram zatvorena vrata. U èetvrt do jedanaest on napušta kuæu, ja ustajem i žurim u radnu sobu. Mama i dalje sjedi, soba je puna dima od cigareta, rumena je u licu, papiri i knjige su razbacani oko nje u neredu koji me podsjeæa na vlastitu sobu, lagani vonj znoja u zraku, u ruci drži svitak papira ispisan èudnim, prilièno kiæenim rukopisom. 90 ADAM Erlich, naravno, nije bio impresioniran, niti se smekšao, taj tvrdokorni starac je ukruæen stajao pored mene, visoko podignute glave, prezrivo motreæi blijedog èovjeka koji je zamuckivao u govoru. Njemu je èitava ona prièa s padanjem u nesvijest bila najobiènija gluma, pokušaj da se izbjegne plaæanje. — To bi bilo sve, Erlich — rekao sam uljudno. — U redu je... možete iæi kuæi... vidimo se sutra. Erlich je ostao zateèen, jarko je pocrvenio, smrtno uvrijeðen, jer još nikada od mene nije primio tako jasnu naredbu. Zgrabio je svoju staru torbu za spise, tutnuo je pod pazuho i stuštio se iz ureda, tresnuvši vratima. Garaža je u to vrijeme veæ bila prazna. Uvijek me pogaðala ta iznenadna tišina koja bi zavladala odmah nakon odlaska radnika. Stari èuvar se pojavio na ulaznim vratima, Erlich je oteturao pored njega, pas je zalajao na Erlicha, Erlich je šutnuo psa i odjurio. Znao sam da sam uvrijedio Erlicha, ali sam htio ostati nasamo s blijedim mladiæem koji je tu sjedio, rukama držeæi glavu. Jesam li veæ tada znao što hoæu? Je li to moguæe? Znao sam o njemu vrlo malo, ali ipak dovoljno da osjetim kako sam nesvjesno razapeo mrežu u koju se uhvatio, a sad mi se kvrèi u šaci. Osjeæaj topline koji sam oæutio pomažuæi mu da se digne s poda, sigurno nije bio izazvan žaljenjem što sam ga navukao na tako skupi popravak, jer sam mu veæ bio spreman otpisati dug, nego... Nasmiješio sam mu se, pogledao me je turobno, ali se onda i na njegovu licu pojavio slabašan osmijeh. Moji spori, opušteni i sigurni pokreti smiruju sve oko mene, to mi je bilo poznato. Sagnuo sam se i podigao raèun koji je još uvijek ležao na podu. Pregledao sam ga, presavinuo i gurnuo u džep od košulje. Izašao sam iz ureda, pozvao èuvara i poslao ga da u obližnjem duæanu kupi kavu i sendvièe. Ukljuèio sam elektrièni grijaè i skuhao nam jaku kavu. Opet ista prièa o njegovoj baki, koja mi je sve više zvuèala kao neka halucinacija. Vrlo stara žena koja ga je podigla nakon majèine smrti. Prije nekoliko mjeseci je pala u komu, odveli su je u bolnicu, a on je prije samo dva tjedna dobio u Parizu pismo, neki je susjed pronašao njegovo ime i adresu i napisao mu pismo 91 da ona umire. Premišljao se hoæe li doæi ili ne, no onda je ipak odluèio doæi i uzeti sve što mu pripada. Znao je da toga baš nema mnogo, nije imao nikakvih iluzija, ali napokon ipak je tu bio stan u jednoj staroj arapskoj kuæi, ovaj auto, nekoliko drugih sitnica, možda malo nakita za kojeg nije znao. Što može izgubiti? Veæinu je novca potrošio na avionsku kartu... nije namjeravao dugo ostati... mislio je da æe samo potpisati neke papire, uzeti novac i vratiti se... no u meðuvremenu... službeno, ništa ne može poduzeti... ono malo novca što je donio sa sobom, brzo je potrošio. .. sve je izgleda jako poskupilo... a baka još nije... zamalo. .. danas je opet bio u bolnici... ona je poput neke biljke... još gore... kao kamen... ali, živa je... Što je radio u Parizu? Svašta... posljednjih godina je èak pouèavao hebrejski... davao je privatne satove... Židovska agencija mu je poslala tri sveæenika koji su htjeli nauèiti hebrejski, bili su marljivi i pouzdani uèenici... i ljubazni, a ne kao židovski biznismeni... pored toga, uèio je strance francuski, druge izraelske emigrante, Arape, Afrikance, osobito studente, pomagao im da srede papire... u posljednje vrijeme agencija mu je poslala na prijevod neke cionistièke brošure... nije oskudijevao s poslom, a i potrebe su mu bile vrlo male. Je li tamo studirao? Da... ne... malo... godinama je slušao predavanja iz povijesti i filozofije, ali je zbog bolesti morao odustati... lako se onesvijesti u prenatrpanim prostorijama... nema dosta zraka... ali ove je godine opet krenuo na predavanja... ne radi diplome... iz užitka. .. kad bi sada imao novaca, mogao bi se više posvetiti
studiranju. .. U meðuvremenu je pojeo sendvièe, jeo je pažljivo, kupeæi mrvice oko sebe. Gladan èovjek u Izraelu 1973. — Namjeravate li sada raditi? file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Ako nema druge... ako æe još dugo èekati na bakinu smrt... ali ne bi radio na suncu... otiæi æe u Židovsku agenciju... možda tamo nekoga poznajem... Tako otuðena pasivnost u posvemašnjem kaosu života, i istovremeno takva bezbrižnost. Ušao je èuvar, odnio prazne šalice, èovjek je stavio ruku na kljuèeve na stolu i poèeo se igrati njima. — Oprostite, ne znam vam ime. 92 — Gabriel Arditi. — Neæete moæi uzeti auto. — Èak ni na nekoliko dana? — Žao mi je. Ostavio je kljuèeve, a ja sam ih uzeo i strpao u džep. — Ne brinite — rekao sam — pobrinut æemo se za auto, nitko ga neæe ni taknuti sve dok ne budete u moguænosti da platite raèun. Bio je oèito razoèaran, ali je snishodljivo pognuo glavu, zahvalio se na jelu, stavio kapu i otišao. Nekoliko trenutaka kasnije se vratio i zamolio me da mu posudim pet funti. Dao sam mu deset. Napustio je radionicu, pas na njega više nije lajao, nego ga je slijedio nekoliko koraka. Žurno sam pregledao raèune, izašao iz ureda i sjeo u Morris koji je stajao nasred garaže. Htio sam ga maknuti u kut, ali sam se predomislio i odluèio da se s njime od-vezem kuæi i ustanovim kako æe savladati strmo brdo. Popeo se polako ali sigurno, motor je radio pravilno. Svi oni koji bi me pretekli, okrenuli su se i pogledali me s èuðenjem, a poneki i osmijehom. U podne sljedeæeg dana netko me je lagano dodirnuo. Stajao je pored mene s ugodnim osmijehom na licu. Držao je u ruci deset funti. — Je li vam baka preminula? — nasmiješio sam se. Ne, još nije, ali su mu u uredu zrakoplovne kompanije pristali dati pola cijene za povratnu kartu. Sada je imao tisuæu funti. Može li podiæi auto? Pažljivo sam razmislio, na trenutak sam odluèio uzeti tisuæu funti, oprostiti ostatak duga i dati mu auto, ali sam se onda odjednom predomislio. — Ne, žao mi je... morat æete donijeti ostatak novca... u svakom sluèaju vam je bolje da ne ostanete bez novaca... jeste li veæ poèeli tražiti posao? Bio je razoèaran, ali nije navaljivao. Promrmljao je nešto o Jeruzalemu... tamo æe otiæi i potražiti posao... u ovom gradu nema nikakvih izgleda... Netko æe se morati pobrinuti za njega, pomislio sam. Za veèerom sam se zatekao kako opet razmišljam o njemu, gledajuæi ga kako polako koraèa radionicom, lagano pognut, oprezno se kreæe izmeðu automobila, izbjegavajuæi arapske radnike. Izblijedjela francuska bereta, profesionalno potucalo. Sjetio sam ga se u nesvijesti na podu garaže, njegove razdrljene košu93 lje, mršavih, bijelih grudi, povijesti njegova mentalna oboljenja, ovisnosti o umiruæoj baki. On u Izraelu nije imao nikakve šanse. Mora ga se uzeti za ruku. Pitao sam Asiju, pomislio sam da bi možda nešto moglo biti u školi. Naravno, nije shvatila što hoæu, žurno je prala sude da se što prije vrati u radnu sobu, iznenadila se mojom brigom za mušteriju, ne razumjevši da me je zainteresirao. No kad sam joj rekao za izgubljeni novac, odmah je zastala na vratima, a Dafi je, naravno, upadala u svaku drugu reèenicu. Iznenadio sam se shvativši da ih je najviše ganuo gubitak novca. Dafi je na svoj uobièajeni naèin poèela s dosjetkama, predlažuæi razne naèine njegova angažiranja u kuæi, pustila je mašti na volju, mogao bi prati sude, ribati pod, pomagati joj u domaæim zadaæama. Pogledao sam Asiju, smiješila se. Naravno, ništa nisam odluèio. No sljedeæeg dana sam pronašao telefonski broj što ga je Erlich zapisao na raèunu, koji mi je još uvijek bio u džepu. Nazvao sam ga. Izvukao sam ga iz kreveta, bio je napola zaspao i zbunjen, rekao mu neka popodne navrati do mene. Zapitao je: — Hoæete li mi dati auto? — a ja sam odvratio: — Vidjet æemo... možda sam vam pronašao posao. Pet minuta prije no što je trebao doæi, rekao sam to Asiji, a ona se isprva iznenadila, a onda nasmijala. Stigao je s onom svojom neizbježnom kapom, ali u èistoj košulji, sjeo u dnevnoj sobi i poèeo prièati. Dopao joj se, kao što sam i pretpostavljao, razgovor se polako razvijao, pitala ga je o Parizu, o tamošnjim studijama. A on, oèito zaljubljen u taj grad, poèeo joj je prièati o mjestima koja je znala samo iz karata i knjiga, opisivati naèin života, spominjuæi povijesne zgode, sve to laganim, živopisnim naèinom, katkad èak i zanesenim. Dafi se vratila s plaže, ušla ravno u sobu, u svom stilu, rašèupane kose i masna od ulja. Smjesta je skoèio, zgrabio je za ruku i predstavio se, èudnim, smiješnim gestama, èak se lagano i poklonio. Djevojka je pocrvenjela i odjurila u svoju sobu. Šapnuo sam Asiji: — Probaj može li ti pomoæi, mnogo je prevodio i prepisivao. Odvela ga je u radnu sobu i pokazala mu svoje spise. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Dafi se nemirno ushodala, osluškujuæi ispred zatvorenih vrata radne sobe. A ja sam iznenada osjetio neku slabost, nisam mogao ni ustati, èak ni upaliti svjetlo. Pitao sam se jesam li joj možda trebao nešto reæi o njegovu boravku u bolnici u Parizu, ili je možda bolje da ona to sama otkrije. 94 DAFI Poèele smo odlaziti na plažu na poèetku ferija, jer Osnat, Tali i ja nismo ništa drugo mogle raditi nakon što je otkazano logorovanje s izviðaèima, i to se pretvorilo u pravi ritual. Premda sam se rodila pored mora i svakog dana ga gledala iz svoje sobe, tek za vrijeme tih ferija sam ga upoznala, istinski otkrila. More nas je oèaralo, ušlo nam u dušu i kosti, ni sama nisam znala da može biti tako divno. U poèetku, tijekom prvog tjedna, još uvijek smo sa sobom nosile knjige, novine, rekete, tranzistor, bojeæi se da bi nam moglo biti dosadno, ali nakon nekog vremena smo shvatile da je to drugi svijet i da nam ništa ne treba. U devet ujutro bi se sastale na autobusnoj stanici, samo u kupaæim kostimima, bez šešira, košulja, bose, kao divljaci, stišæuæi u šaci samo nešto zgužvana novca, spustile bi se do plaže, našle mjesto postrani, daleko od spasilaèke kuæice, pale na topli pijesak, okrenule suncu leða i lijeno prièale, kazujuæi jedna drugoj svoje snove, privikavajuæi se na spori ritam mora, sunca i neba, izgubile bismo osjeæaj za vrijeme, pržile se na suncu, skakale u hladnu vodu, plivale, ronile, plutale, a našle smo i mali kameni otok, dizale se i spuštale na valovima, izlazile i ležale na samom rubu mora, valjale se u muljevitom pijesku, kopale rupe, potom smo odlazile kupiti falafel* ili sladoled, pile vodu iz velike pipe, bježale od gomile, nalazile mirnija mjesta, tonule u drijemež, neku vrst nirvane, tiho i nehajno sanjarenje, poput mrtvaca na plaži, uz šum valova, ne hajuæi što nam sunce ide u oèi. Polako smo se budile i poèele trèati, laganim, poletnim trkom, èitavom dužinom napuštene plaže, sve dalje i dalje od znakova ljudskog života, skidale bi se gole i ponovo uranjale u more, plièine, meðu stijenje, ne gledajuæi se više znatiželjno ni zbunjeno, nego prouèavajuæi dijelove koje sunce nije dohvatilo, želeæi da potamnimo posvud, po bradavicama i stražnjicama. Onda bi opet navukle kostime i polako krenule natrag, tražeæi školjke, naginjale se nad žutim rakom, nepomiènim u svojoj pukotini. Jedna od nas bi se opet bacila u val, a druge dvije bi je pri èekale da se vrati, oèiju prikovanih za plavo obzorje, titravo od vruæine, osjeæajuæi kako nam se pijesak mièe pod bosim nogama. Kad bismo stigle do spasilaèke * Vrst somuna s prženim okruglicama od raznog povræa i svježom salatom (prim. prev.) 95 kuæice, posljednji kupaèi su se spremali za odlazak, s košarama, stolcima i djecom, a mi bismo stajale i promatrale sunce na zalasku, ne želeæi krenuti sve dok nam ne bi pristupio spasilac i rekao da idemo. Sve se ponavlja dan za danom, a nama nikad dosta, to je zaista èudno, sve manje nam je do razgovora, možemo satima ležati jedna pored druge, ili hodati u tišini. Èak se i Osnat opušta, poèinje shvaæati da ne mora uvijek imati neke primjedbe, nekako je i ljepša, ponekad skida naoèale, odlaže ih medu sise i poèinje sanjariti, kao Tali. U autobusu, na povratku, u kasno poslijepodne, mi smo poput tudinki medu smrdljivim ljudima, blijedim, oznojenim i buènim, koji paze da nas ne dodirnu. Sjedimo na stražnjem sjedalu, ne obraæamo pažnju na grube poglede, tako uporno zure u nas kao da smo još uvijek gole, okreæemo glavu i opet gledamo more koje polako nestaje. Na kuænim stubama veæ je veèer. Bosa i zasiæena suncem i solju, mokre kose i vlažnog kostima, ulazim u mraènu kuæu punu kuhinjskih mirisa, ljudskog vonja. Mama je u radnoj sobi pod blijedom žaruljom, s rasutim papirima i knjigama, prljavim šalicama kave, tanjurima i ostacima hrane, neraspremljenim krevetom, zgužvanim jastucima, prepunim pepeljarama, okružena tragovima onog èovjeka, pomoænika, tajnika, prevodioca, vrag æe znati što je. ADAM Obièno bi dolazio ujutro i odlazio rano poslijepodne. Nisam ga sretao, ali sam znao da dolazi gotovo svakoga dana radi prijevoda, prijepisa, kopanja po rjeènicima. Asija ga je zaista zaposlila, jer je imao vremena i gorljivo htio otkupiti auto koji je još uvijek ležao u garaži pokriven prašinom, a tek tu i tamo bi ga premjestili kad je zasmetao, sve dok im Erlich konaèno nije zapovjedio da ga dignu i pohrane u skladište, u neki pregradak — toliko je bio malen. — Dobro si se uvalio s tim autom — Erlich nije odolijevao napasti. — Od tog ludog klipana neæeš izvuæi ni pare. No ja sam se samo smiješio. 96 Teški ljetni dani, sredina je dugih školskih ferija. Dafi svakog dana odlazi na more, želi što više potamniti, kaže da bi htjela biti »kao Crnkinja«. A ja sam u garaži, koja radi s pola kapaciteta, jer su neki radnici na odmoru. I Erlich je otišao, sada se moram brinuti i za raèune, pa ostajem duže
na poslu. Kad naveèer dolazim kuæi, zatièem Asiju u njenoj sobi, u novoj, nepoznatoj zbrci. Knjige i papiri na podu, prljave šalice kave, koštice i orahove ljuske na tanjurima, pune pepeljare. A ona sjedi usred svega toga, šutljiva, blaža nego prije, zadubljena u misli. Tiha žena, možda malo izdvojena, izbjegava me pogledati u oèi. — Tako dakle, radili ste — kažem mirno, to je izjava a ne pitanje. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Da... nisam izlazila iz kuæe. — Kako mu ide? Smiješi se. — Èudan je... neobièan èovjek... no lako se privikava. Ne pitam više ništa, bojim se da je ne uznemirim, ne smutim njeno pouzdanje, ne pokazujem ni iznenaðenje èak i kad u zdjeli u hladnjaku nalazim neki èudni gulaš, crvenkastosmeð, tako nešto još nikad nije skuhala. Zamuckuje, zajapurena. — Probala sam danas nešto novo... on mi je dao ideju. — On? — Gabriel. Sad zajedno kuhaju... Ljubazno se smješkam, ne govorim ništa, uzimam malo tog gulaša, ima èudno slatkast okus, pohvaljujem je, ne smije imati osjeæaj krivnje, uništiti joj nadu, pokazati znakove ljubomore koje nema. Valja joj dati snagu, dati joj vremena, više nismo mladi, oboje smo veæ u èetrdesetim, a taj èovjek je èudan, nestabilan, svakoga èasa bi mogao nestati, ljetni praznici æe uskoro završiti. Sjeæam se posebno toplog ljeta, otežalih udova, a posla u po-lupraznoj garaži preko glave, jedva uspijevam sve obaviti sa samo nekoliko radnika, hodam medu automobilima i mislim o njemu, kako da ga zadržim, možda bih mu morao dati neki znak. Jednoga dana vraæam se ranije kuæi, èekam u autu na kraju ulice, gledam ih kako izlaze iz kuæe, sjedaju u njen Fiat, ona vozi a ja za njima, srce mi ubrzano tuèe. Vozi ga do njegove kuæe u donjem gradu, kod tržnice, on izlazi, ona mu nešto ozbiljno govori nagnuta kroz prozor, sluša je s laganim osmijehom, gleda oko 7 LJUBAVNIK 97 sebe. Rastaju se. Parkiram auto, jurim za njim da ga uhvatim prije no što išèezne u gomili. Gledam ga na dovratku prodavaonice povræa, kupuje rajèice. Lagano ga dodirujem, prepoznaje me i crveni. — Kako ste? — Dobro. — Baka? — Bez promjena... ne znam što da mislim. Tako dakle, još uvijek je zarobljen... — Gdje živite? Pokazuje kuæu na uglu, kuæu njegove bake. — Kako posao koji sam vam našao? Smiješi se, skida sunèane naoèale kao da me želi bolje vidjeti. — Što se mene tièe, dobro je... možda joj zbilja mogu pomoæi. .. pokušava nešto jako teško... ali... — A auto? — prekidam ga, ne dam mu da previše prièa. — Auto... — zbunjen je. — Što je s njim? Je li ga zaboravio? Gledam ga malo bolje, prljava košulja, zgužvana odjeæa, rajèice gnjeèi rukama. — Žao mi je, ne mogu vam ga još dati, moj partner je vrlo tvrdoglav... nije spreman... no ako vam ponestane novaca, uvijek vam mogu malo posuditi... I prije no što može odgovoriti, vadim smotak novèanica iz džepa, tisuæu funti, i pažljivo ih odlažem na rajèice. Zbunjen je, hvata novèanice, želi ih prebrojiti. Pita treba li nešto potpisati. — Nema potrebe... doæi æete kod nas, naravno. — Da, da, naravno. — Usput, probao sam ono što ste skuhali... bilo je izvrsno. Smije se. — Zbilja? Samo pažljivo, da se ne uplaši... Stavljam mu ruku na rame. — Onda, jeste li se privikli na sunce? Nemate namjeru tako skoro otiæi...? — Još ne. Srdaèno se rukujemo, a on žurno nestaje u masi na tržnici. 98 ASIJA Drvene stepenice, cvjetne tapete na zidu, stube do seoskog zubara, visoka, stara žena izlazi iz ureda, oblaèi ogrtaè. Sijeva oèima — Zubar je odlièan, neæete ništa osjetiti. Kroz otvorena vrata vidim veliku zubarsku stolicu i zubara s glatko izbrijanim, ružièastim obrazima, leptir-kravata mu viri ispod bijele kute, sjedi u stolici, naslonio je glavu, odmara se, ruku prekriženih u krilu, i èisto crvenkasto svjetlo, ruralno svjetlo, izvanzemaljsko svjetlo, oh, tako jasno svjetlo, sjaji mu na usnulu licu, punom žarkog zadovoljstva file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
zbog bezbolnog tretmana što ga je upravo izveo. Ulazim. U kutu sobe, pored velikog, primitivnog umivaonika, stoji Gabriel, u kratkom, bijelom haljetku, odjeven kao pomoænik, nudi mi šalicu dopola punu bjelkaste tekuæine, poput mlijeka izmiješanog s vodom. Sredstvo za uspavljivanje. To je oèito taj revolucionarni izum ove rustikalne ordinacije, ovog primitivnog mjesta. Više ne daju anestetièke injekcije nego to piæe koje ublažuje boli. Uzimam šalicu iz njegovih ruku i pijem. Tekuæina je bez okusa, ali teška. Kao pitka živa. Klizi mi niz grlo i pada na želudac poput nekog glatkog utega. Sveèan osjeæaj, popila sam nešto puno znaèenja. I veæ sam se popela na drugu stolicu, nalik na naslonjaè u radnoj sobi, samo što mu nedostaje jedna ruèka da bi se zubar lakše približio pacijentu. Tako ugodna tišina. Na prozoru ono predivno svjetlo. Èekam da napitak poène djelovati, unutarnju obamrlost, Gabriel slaže na poslužavniku instrumente, tanka drvena ravnala, bezazlena, neopasna, a zubar se i dalje ne mièe sa stolice, odista je zaspao. — Poèinje djelovati — kažem. Ništa ne osjeæam ali znam da je poèelo djelovati, želim da poène djelovati, mora poèeti djelovati. I on uzima tanko ravnalo, nježnim dodirom mi otvara usta, lice mu je napeto od koncentracije, nježno klizi usnom šupljinom, kao da se želi uvjeriti gdje je, vidjeti imam li ja zaista usta. Preplavljuje me divota njegova lagana dodira. — Gdje boli? — I zaista, gdje boli, zašto sam uopæe došla ovom zubaru? Moram se usredotoèiti i u ovom užitku pronaæi bol, da ga ne razoèaram, pa me neæe ostaviti, moram mu nešto reæi. 99 ADAM I odjednom njen glas u tišini, u jutarnjem svjetlu, nešto mrmlja, baš kad se spremam ustati. Probija se iz sna, uzbuðena je, pipka oko sebe, grabi me za rame, ukipio sam se, opet nešto govori, kratku reèenicu, ruka joj je nježna, milujuæa, i odjednom shvaæa da dodiruje mene, ruka joj pada, nalazi se izmeðu sna i buðenja, otvara oèi. — Koliko je sati? — Èetvrt do šest. — Vani je veæ tako svijetlo. — Preokreæe se, pokušava ponovo zaspati, sklupèana. — Govorila si u snu — kažem tiho. Opet se naglo okreæe, gleda me. — Što sam rekla? — Neku besmislicu... nije bilo jasno... kratku reèenicu... o èemu si sanjala? — Nešto zbrkano... ništa... Ustajem iz kreveta, odlazim u kupaonicu, umivam lice, vraæam se u spavaæu sobu. Budna je, nalakæena o jastuk, smješka se. — Èudan san, smiješan, nešto o zubaru... Ništa ne govorim, polako skidam gornji dio pidžame, sjedam na krevet. Veæ odavno mi nije isprièala neki svoj san. — Neki èudan zubar... kao vraè... u drvenoj kuæi. Rustikalna, primitivna ordinacija. Stolica je bila kao naslonjaè u radnoj sobi, samo bez jedne ruèke, namjerno su je skinuli... sjeæam se popodnevna svjetla, crvenkasta svjetla... Prekida prièu, nasmiješena. Je li to sve? Ne shvaæam zašto mi to prièa. Ornata se tankim pokrivaèem, zatvara oèi, traži da navuèem kapke. Pokušat æe još malo odspavati. Da nastavi sa snom? Oblaèim košulju i hlaèe, slažem pidžamu i guram je pod jastuk, zamraèujem sobu. Veæ sam na odlasku, no ona se odjednom otkriva, nema sumnje nešto ju je uzbudilo. — Što sam rekla? Ne možeš se sjetiti? — Rijeèi koje se ni u što nisu uklapale... ne sjeæam se... bila si uzbuðena... je li to bila neka mora? — Ne, upravo suprotno, trebao je to biti neki bezbolni postupak, umjesto injekcije su mi dali da popijem neku prozirnu tekuæinu, valjda sredstvo protiv bolova, tekuæinu bez okusa... još uvi100 jek je osjeæam... to je bio specijalitet te zubarske ordinacije, prije no što sam ušla, izašla je neka žena, sva je zraèila od divnog, bezbolnog tretmana, zbilja èudan san... Smije se. Nešto krije, uzbuðena je, u posljednje vrijeme nešto s njom nije u redu, ne može se opustiti, stalno me promatra. Èekam na pragu. — Što sam rekla? Što si èuo? — Neke zbrkane rijeèi, ni ja još nisam bio sasvim budan. — Što, na primjer? — Ne znam. Je li to važno? Ne odgovara, polako se opet zavaljuje, kao umirena. Okreæem se i izlazim iz sobe, gledam usnulu djevojku, vlažni kupaæi kostim leži joj pored kreveta, prolazim kroz radnu sobu i gledam opæi kaos, kakav inaèe Dafi ostavlja za file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
sobom. Odlazim u kuhinju, grijem vodu u lonèiæu, režem kruh, iznosim maslac, sir i masline, poèinjem grickati dok stojim uz peæ. Voda vrije, kuham kavu, nosim šalicu i kriške kruha na balkon, sjedam na stolac vlažan od rose, polako sipam kavu i promatram ružno more prekriveno žuækastom maglom. Što Dafi radi cijeloga dana? Iz zaljeva dopiru zvuèi eksplozija iz tvornice municije, ispaljuju granate prema moru da ih ispitaju. U ruci mi je šalica jake, gorke kave, brzo me i krepko razbuduje, glava mi je prazna, èekam da proðe vrijeme da mogu poæi na posao. I odjednom je Asija pored mene, u nekoj staroj kuænoj haljini, opsjednuta svojim snom, neumivena lica, ne može više spavati, naslanja se na ogradu, prstima oti-re krupne kapi rose. — Još uvijek razmišljaš o onom snu? Crveni. — Da, kako znaš? — Izvlaèi iz džepa nagnjeèenu kutiju cigareta i žigice, pali cigaretu, duboko uvlaèi dim. — Èudno je to, prisjeæam se sve više detalja, san postaje jasniji. Tamo je bio netko u bijelom haljetku, nekako prikriven, pomagao je zubaru, jer je zubar zaspao. Dao mi je napitak i poèeo s tretmanom, s drvenim instrumentima, uskim ravnalom, i zbilja nije boljelo, postupao je tako nježno, ugodno... bilo je to zbilja èudno iskustvo... — Tko je to bio? — Neki stranac... ne poznajem ga... mladiæ. Gledam na sat. Ona ulazi, pristavlja lonèiæ, odlazi se oprati, zrak je sve topliji, èuju se zvuèi probuðena grada. Izgleda da æe biti teški hamsin*. Pridružuje mi se s kavom i tanjuriæem biskvi* Hamsin, vruæi pustinjski pijesak (prim, prev.) 101 ta, veæ dugo ovako nismo ujutro zajedno sjedili. Sjeda u ugao balkona na ispucalu pletenu stolicu koju su ovdje donijeli posebno za njena starog oca, koji je tu sjedio posljednjih mjeseci prije smrti s pokrivaèem preko koljena, i sveèano primao ljude koji su ga tješili, tražili oprost. Sjedimo u tišini, sipamo kavu, lica okrenutih prema moru. — Doæi æe danas? — Da. — Napredujete li? — Polako. — Morat æemo mu poèeti zapisivati sate. — Smiješim se, no ona me shvaæa ozbiljno. — Koliko ti duguje? — Ne sjeæam se, moram pogledati raèun... uskoro æemo mi njemu biti dužni. Ne gleda me, zuri u pod, može li se još uvijek zaljubiti? — Morat æemo razmisliti... možda bih mu trebao vratiti auto. — Veæ? — lagano joj silazi s usana. — No ako ti je zbilja od koristi, možemo, naravno, nastaviti... pomaže li ti? — Da... pomaže mi... smeta ti? Taj strah od mene, uplašeni pogled u mom pravcu. U meni se budi samilost za tu sitnu ženu, zahvaæenu željom. Smiješim joj se, no ona je i dalje ozbiljna. — Što je još bilo u onom snu? — Snu? — Veæ ga je zaboravila. — Ništa više. Ispijam ostatak kave, donosim èizme na balkon da ih obujem. Nesigurno me promatra. Ustajem, èešljam se, gladim bradu, trpam u džep kljuèeve i novèanik, ona ustaje i prati me do vrata poput vjerna psa, ni sama ne zna što bi sa sobom, kao da odjednom ne može podnijeti rastanak. Na vratima kažem: — Sad se sjeæam... rekla si nešto kao... 'ljubavi moja, ljubavi moja'... — Što? 'Ljubavi moja'? — Smije se, zapanjena. — Rekla sam 'ljubavi moja'? To je nemoguæe. 102 DAFI Naprosto nisam shvatila, nije mi odmah bilo jasno da su vrata bila zakljuèana iznutra, jer sam jedino ja imala kljuèeve od kuæe. Snažno sam pritisla kvaku i okrenula je, pokušavši nasilu otvoriti vrata, misleæi da je unutra netko zarobljen, ne znam zapravo zašto sam tako navalila. Malo mi se zavrtilo, zbunio me taj nagli prijelaz sa sunca u tamu kuæe. Danas sam veæ u podne krenula kuæi s plaže, odjednom me zamorila ona nirvana pored mora. Osnat je još prošlog tjedna prestala dolaziti, pa smo sada ostale samo Tali i ja. Zadnji su dani praznika i vrijeme se veæ mijenja, osjeæa se mješavina hamsina i jeseni, nebo se oblaèi. Primjeæujem da Tali ne želi u vodu, nije joj više ni do trèanja, ležim na pijesku i promatram njeno smeðe, razvijeno tijelo, koje sve više privlaèi žudne poglede prolaznika. Jedva da govori, zabrinuto se smješka zagonetnim osmijehom. Plaža je sve pustija, pa gledam preko gradskih kuæa na cestu i jureæe automobile, naglo se osjeæam osamljeno, uviðam da æu se, ostanem li samo s njom, i sama dosaðivati kao ona. Zato file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
sam danas skoèila i rekla: — Idem, dosta mi je, dosaðujem se. — Ona, meðutim, nije htjela sa mnom, ostavila sam je, uhvatila autobus i vratila se kuæi. Moram s nekim razgovarati, otišla sam ravno u radnu sobu, jer je mama stalno tamo, no sada su vrata odjednom bila zakljuèana. Uzela sam svoj kljuè i pokušala ga gurnuti u bravu, ali sam tada vidjela da je kljuè s druge strane. — Mama? — viknula sam. — Mama? Nije bilo odgovora, èak ni šapata, i odjednom, kakva sam ja budala, bila sam sigurna da joj se nešto dogodilo, da je ubijena, ne znam zašto mi je to iznenada palo na pamet, možda radi svih onih filmova koje sam vidjela preko praznika, nisam mogla ni zamisliti ništa manje od ubojstva, pa sam poèela vikati i snažno lupati na vrata. — Mama! Mama! Odjednom sam joj èula glas, jasan i mekan, nipošto glas nekoga tko se upravo probudio. — Da, Dafi, što je? — Mama? Ti si? Što se dogodilo? — Ništa, radim. — Onda otvori vrata. — Samo èas, nešto završavam, nemoj mi sada smetati. I dalje mi ništa nije bilo sumnjivo, bila sam tako zbrkana, 103 sva vruæa od sunca. Otišla sam u kuhinju popiti hladne vode, vratila se u dnevnu sobu i èekala, ni sama nisam znala što. Nakon nekoliko minuta vrata su se otvorila, mama je izašla, zatvorila za sobom vrata, bosonoga, u tankoj kuænoj haljini, malo raskuštrane kose, prišla je i sjela pored mene, bila je nekako èudna, ali nisam mogla dokuèiti kako, možda previše pažljiva. — Što je bilo? — Nisam znala jesi li kod kuæe... — Jesi li bila na plaži? — Da. — Zašto si se tako rano vratila? — Bilo mi je dosta, odjednom mi je more dosadilo. — Možda bi se trebala malo odmoriti, praznici æe uskoro završiti, a ti se uopæe nisi odmarala, samo si jurila. Ideš li danas opet u kino? — Možda. — Hajde onda — podigla me je — idi se odmori, djeluješ zbilja iscrpljeno. Bila je pažljiva, zagonetna, tjeskobno je bacala poglede na sve strane, a ja ništa nisam shvaæala, pustila sam da me odvede u moju sobu, gledala je kako mi posprema krevet, koji je još uvijek bio u neredu od prošle noæi, ravna plahte i jastuke, pomaže mi da otkopèam kupaæi kostim, pustila sam da me skine i nježno obriše pijesak s ramena. — Mogu se istuširati? — Tuširaj se kasnije... bit æe ti dobro... zbilja goriš. Nije mi bilo jasno, k vragu, ništa nisam razumjela, polegla me u krevet, pokrila, navukla kapke, zamraèila mi sobu, žustrim i hitrim pokretima. Nasmiješila mi se, zatvorila za sobom vrata, a ja sam tako u podne ostala ležati, zatvorenih oèiju, kao da zbilja mislim zaspati, kao da me je hipnotizirala, no onda sam u jednom trenu skoèila iz kreveta, naglo se obukla i bosonoga, neèujno prišla radnoj sobi, zastavši kod zatvorenih vrata. Unutra je bilo tiho, samo se èulo lagano šuškanje papira. A onda sam je èula kako kaže tiho: — Stavila sam je u krevet — tihi kikot — ništa nije posumnjala. — Zadrhtala sam, mislila da æu se onesvijestiti, i bez razmišljanja izjurila opet na sunce, potrèavši prema Osnatinoj kuæi, morala sam s nekim razgovarati, no kod nje nije bilo nikoga, pa sam odjurila do Tali, možda se veæ vratila. Otvorila mi je njena mama u 104 onoj prljavoj kuænoj haljini punoj mrlja, s cigaretom u kutu usana i velikim nožem u ruci. — Tali nije kod kuæe — rekla je, i veæ htjela zatvoriti vrata, ali ja sam uhvatila kvaku i obratila joj se. — Mogu li je tu prièekati? Iznenaðeno me je pogledala, ali me je pustila unutra, otišla sam u Talinu sobu, no mogla sam jedino razdraženo hodati gore--dolje, udarati o zidove, pa sam napokon ipak došla u kuhinju. Talina mama je nešto kuhala, svi plamenici na peæi su bili upaljeni, rezala je luk, meso, povræe — bila je velika zbrka. — Mogu li malo ovdje sjediti... samo da gledam... — zapitala sam drhtavim glasom. Zaèudila se, ali mi je našla neki stolèiæ i stavila ga u kut, tu sam sjela sva skvrèena, gledajuæi tu veliku ženu, sigurnu u svoje pokrete, kako lupa s tavama bijesno, nestrpljivo, impulzivno, srlja kuhinjom s vlažnom cigaretom u ustima, medu file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
hrpama povræa i ribama bez glava iz kojih istjeèe krv, od mirisa i dima mi se zavrtilo u glavi. Suze su mi navrle na oèi, malko sam zaplakala. Ako me bude zapitala za mamu i tatu, sve æu joj reæi, ali ništa nije rekla. Konaèno je izašla i presvukla se u široku porubljenu haljinu s malom keceljom, žurno postavila stol, opet me pogledala, ogromna žena, poèešljala je kosu, èudna, lijepa strankinja, još uvijek s nožem u ruci. — Sto je, Dafi? Oèi mi se napuniše suzama, poèela sam govoriti, ali se oglasilo zvono na vratima i poèeli su stizati neki ljudi, lokalni trgovac, krojaè, prodavaè, nisam znala da prireðuje ruèak. Poèeli su razgovori na poljskom, maðarskom, zaèuo se smijeh. Posjela ih je oko stola, izgrdila ih, požurila iznijeti prvo jelo, a poneki je krenuo za njom u kuhinju, dobro su raspoloženi, njuškaju po posudama i namiguju mi. Neke od njih sam poznavala i nikad nisam ni pomislila da bi mogli biti tako prijazni i veseli. Talina mama mi je dodala tanjur s mesom i krumpirima, pa sam sjela na svoj stolèiæ u kutu, s tanjurom u krilu, oèi su mi se osušile, jela sam u toj gomili, pravom stampedu, meðu zveketom vilica i noževa, odložila prazan tanjur u slivnik i šmugnula bez rijeèi. Na ulici sam vidjela Tali, polako je prošla mimo mene ne primijetivši me, pa sam otišla kuæi. Nikog nije bilo, radna soba je bila prazna, otišli su. Popodne sam otišla u kino i onda se naveèer vratila kuæi, zatekla sam mamu i tatu, ali me mama nije po105 gledala, a ni ja nju, razgovaralo se samo o nekim tehnièkim stvarima, èovjek bi pomislio da smo u garaži. Odlazim se tuširati, gledam televiziju, liježem s knjigom, slova mi se poèinju mutiti, zadrijemam, i odjednom se budim u šoku, kao da me je netko iznutra dobro protresao. Nastavljam èitati, bez razumijevanja. Tata veæ spava, mama hoda po kuæi, zastaje pred mojim vratima, ne gleda me. — Da zatvorim svjetlo? — Kimam glavom. Gasi ga. Zatvaram oèi, uvjerena da æu zaspati, ali ne mogu. Ustajem, poèinjem tumarati po kuæi, od sobe do sobe, pijem vode. Èarolija noæi na završetku ljeta. Mraèno more u daljini. Još dva dana i vratit æu se u školu; po prvi put nije mi stalo do uèenja, ni do praznika — nije mi stalo ni do èega. Vraæam se u krevet, pokušavam zaspati, opet ustajem, osjeæam u venama napetost poput elektriciteta. Nikad mi se ništa slièno nije dogodilo. Tiho zovem tatu i mamu, no oni se ne bude. Odlazim u kupaonicu, razmišljam ne bih li se ponovo tuširala. Sjedim na rubu kade, iscrpljena, nikad se u životu nisam osjeæala tako usamljenom. Kroz prozor, u daljini, na susjednom obronku, primjeæujem jedan osvijetljen i otvoren prozor. Tamo su godinama gradili kuæu i sad su se napokon uselili stanari. U gotovo nenamještenoj sobi sjedi èovjek u majici kratkih rukava, raskuštrane kose, s lulom u ustima, groznièavo kuca po pisaæem stroju, svako malo ustaje, hoda po sobi, onda opet sjeda, duboko koncentriran napada pisaæi stroj. Dugo ga promatram. Nisam više tako usamljena. ADAM Sve je naopako. Dugi praznici su završeni, kuæa je puna Dafi-nih knjiga i bilježnica, omotnog papira i pisaæeg pribora, a sama Dafi je jedna nesretna »Crnkinja«, luta rastreseno iz sobe u sobu, zateèena kolièinama domaæih zadaæa koje mora obaviti. Svjetlo u njenoj sobi gori i nakon što mi zaspemo. Asija se vratila na posao, a u nedjelju je, bez pitanja, odrezala kosu, stojeæi ispred zrcala, ostarjelo dijete promatra se u oèaju. Izgleda da je Gabriel nestao, ali zapravo nije, povremeno u kuæi nailazim na njegove tragove, beretu, sunèane naoèale, opušak u kupaonici, otisak njegove glave na jastuku, francuski èasopis. Jednom sam za vrijeme radnog vremena nazvao kuæu i on je digao slušalicu. 106 Nisam se predstavio samo sam tražio Asiju, a on je rekao: — Nije kod kuæe, u školi je, brzo æe se vratiti. — A tko je to, ako smijem pitati...? — Ja sam samo prijatelj obitelji. Je li veæ i ljubavnik, kako to mogu znati, sve je tajanstveno, ništa se otvoreno ne govori, niti ja to želim, znam da moram biti što nevidljiviji, ne pokazati nikakvo osobito zanimanje. Rekao sam im da izvuku Morris iz skladišta i da ga oèiste, stave novi akumulator i napune rezervoar s benzinom. Erlich je prosvjedovao: — A što æemo s raèunom? — Poderi ga — odvratio sam. Nije ga poderao. Pronašao sam ga u novom fasciklu oznaèenom crvenom tintom: »Nije plaæeno, konzultirati poreznike.« Dovezao sam auto kuæi, dao Asiji kljuèeve da mu ih preda, te dodao još tisuæu funti kao plaæu za njegov posao. Bez rijeèi je uzela kljuèeve i novac. Auto je nekoliko dana stajao pred kuæom, a onda je nestao. Jesu li se èitavo vrijeme potajno sastajali? I dalje ne znam, pri toj pomisli mi se u grudima javi neka slatka bol, no ti dani su bili zbrkani i brzo su promicali. Poèele su sveèanosti, ne, ne baš sveèanosti,
samo Jom Kippur*. Tisuæu devetsto sedamdeset treæe. VEDUÈA I ako je to ljudsko biæe što leži u krevetu, a ljudi pored njega prolaze i gledaju ga, zašto onda šuti? Neka nešto kaže file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
trebao bi govoriti i zaista poèinje govoriti bez stanke èuje svoj glas tihi glas napukli glas trabunjanje stare žene govori i govori možda æe doseæi i neku misao. Jer duboka je njena tuga mnogo je izgubila možda æe malo i dobiti. Samo se smiješi ne shvaæa premješta jastuk, namješta pokrivaè, prevræe se s jedne na drugu stranu kaže bit æe sve u redu. Uskoro. Malo spava. Ali ako mora spavati bolje da umre i tko to hoda naokolo? Drag, poznat, važan, dolazi i od* Jom Kippur (hebr. dan pomirenja), najveæi židovski blagdan. Slavi se 10. tišrija (rujan ili listopad) u postu i molitvi kao kajanje za poèinjene grijehe (prim. prev.). 107 lazi, stoji i nestaje. Gdje je to? Donesi mi to! Pokaži mi toliko to želim. To, to, plaèe s jastuka, usta bole od krikova. I to odjednom dolazi. Odjednom odlazi. Odjednom stoji. Odjednom nestaje. Mraèno bulji uvijek u žurbi ruke u džepovima i noæ je. S jednom rijeèju bi mogao izmijeniti svijet no svijet je u rukama u džepovima hoda nezainteresirano, sve zaboravlja, spreman za ništa. Zvijezde na prozoru. To, šapæe rijeè, pljuje rijeè, odbacuje pokrivaè udara jastuk kotrlja se po podu diže se i pada puzi diže se hoda kotrlja se gura vrata i druga vrata nebo polje voænjak. Trnje u nogama hladno po glavi, mièe grane pada na zemlju kopa da nade rijeè koja æe sve otvoriti. 108 NA'IM Opet su ih pobili, a kada ih pobiju mi se uvuèemo u sebe i snizimo glasove, pazimo da se ne smijemo èak ni neèemu što nema veze s njima. Jutros u autobusu na radiju su emitirali vijesti, a Issam je glasno prièao i smijao se, Židovi u prednjem dijelu autobusa su se okrenuli i pogledali nas nekako oporo, pa je uvijek ozbiljni Hamid, koji se drži odgovornim za nas premda nam službeno nije šef, dotaknuo Issama, gurnuo ga prstom, i Issam je smjesta umuknuo. Zna gdje treba povuæi crtu, to je važno, a onaj tko to ne zna bolje bi mu bilo da je ostao u selu i da se sam smije na polju ili sjedi u voænjaku i proklinje Zidove koliko god želi. Ali mi koji smo s njima po èitav dan moramo biti na oprezu. Ne, oni nas ne mrze. Svatko tko misli da nas mrze, griješi u potpunosti. Mi nismo ni za mržnju, za njih smo poput sjenki. Uzmi, donesi, drži, oèisti, digni, pometi, istovari, kreni. Tako oni o nama misle, ali kad poènu pogibati onda se umore i uspore i ne mogu se koncentrirati, pa se odjednom razjare ni zbog èega, ili prije ili poslije vijesti, vijesti koje mi zapravo i ne èujemo, to je za nas neki šum, a i ne baš, èujemo mi rijeèi ali ih ne želimo razumjeti. Nisu laži, zapravo, ali nisu baš ni istina, kao na Radio-Damasku, Amanu i Kairu. Poluistine i polulaži i gomila govana. Vesela glazba iz Beiru-ta je mnogo bolja, živahna moderna arapska muzika od koje ti srce življe kuca, kao da krv brže poteèe. Kad poènemo raditi na autima, prvo iskljuèimo Radio-Izrael i vojne radio-stanice i potražimo neku pristojnu stanicu, bez mnogo prièanja, samo s pjesmama, novim i lijepim ljubavnim pjesmama. To je neiscrpna tema. Glavno je da ne slušamo beskonaèno naklapanje o prokletom sukobu kojem nema kraja. Kad ležim pod autom pritežuæi koènice, glazba u autu odzvanja kao da mi netko hoda po glavi. Kažem vam, ponekad mi se oèi malo ovlaže. Nije da baš mrzim posao. Garaža i nije loša, dovoljno je veli111 ka da se ne guramo i jedan drugome ne idemo na živce. Moj roðak Hamid je u blizini, pretvara se kao da me ne pozna, ali itekako pazi da me ne gnjave previše. Ali kako da im kažem da bih htio studirati, a ne raditi u garaži. Završio sam školu s vrlo dobrim ocjenama. Mladi nastavnik je sa mnom bio jako zadovoljan. Na satima hebrejskog sam ponekad èak i mislio na hebrejskom. A napamet sam znao možda i tucet Bjalikovih* pjesama, premda mi nikad nitko nije rekao da ih trebam nauèiti, zarazio me njihov ritam. Jednom je u našu školu došla grupa židovskih nastavnika da vide što radimo i uèitelj me prozvao, pa sam ustao i izrecitirao napamet dvije kitice iz U gradu pokolja, samo što nisu pali u nesvijest, bili su tako impresionirani, a to je naš nastavnik valjda i htio, jer inaèe baš i nije bio lud za Židovima. U svakom sluèaju, trebao sam nastaviti sa školovanjem, nastavnik je èak otišao i do oca da ga u to uvjeri. — Šteta je deèka, ima pametnu glavu. — No otac je bio uporan. — Dva uèena sina u obitelji su mi dovoljna — kao da smo vezani konopcem, pa æe od jednog studenta i svi ostali postati obrazovani. Faiz æe u Engleskoj uskoro završiti medicinu, studira tamo veæ deset godina, a Adnan æe slijedeæe godine na sveuèilište, studirat æe takoðer medicinu, ili možda elektrotehniku. A ja sam najmlaði, pa moram raditi. Netko mora zaraditi neku paru. Otac je odluèio da, kao Hamid, postanem majstor automehanièar koji zaraðuje mnogo novaca. Naravno, plakao sam, cvilio i molio, ali ništa nije pomagalo. Majka je šutjela, nije se htjela zbog mene svaðati, nije mi mogla reæi zašto su odabrani Adnan i Faiz, a ne Na'im, nije
mogla reæi jer su to bili sinovi druge žene, starije žene koja je umrla pred dosta godina, a otac joj je to obeæao prije no što je umrla. Isprva mi je bilo teško ustati rano ujutro. Otac bi me budio u pola pet, u strahu da se neæu sam probuditi, a zbilja i nisam htio ustajati. Otac bi me taknuo u posvemašnjem mraku, nježno me izvukao iz kreveta, sjeo i promatrao me dok se odjevam i doruè-kujem. Vodio bi me do autobusne stanice kroz selo koje se tek poèelo buditi, pored žmirkavih file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
svjetiljki i malih vatrica, sporednim ulièicama punim gliba i blatnjavih lokvi, pored magaraca i vreæa. Predavao bi me Hamidu poput nekog zarobljenika. Ukrcavali su me u hladni autobus sa svim ostalim radnicima, u ruci * Hajim Nahman Bjalik (1873 — 1934), najveæi pjesnik nove hebrejske književnosti (prim. prev.). 112 sam nosio plastiènu vreæicu s domaæim, majèinim kruhom. Autobus se polako punio, a vozaè Muhammad bi zauzeo svoje mjesto i poèeo zagrijavati motor, vièuæi na one koji su zakasnili. Ja bih pogledao kroz zahukani prozor i vidio oca kako zgrbljen sjedi pod nadstrešnicom. Naborani starac ogrnut u crni plašt, mahnuo je svakom prolazniku i sa svakim zapodjeo razgovor, cijelo me vrijeme gledajuæi postrance. To bi me zbilja razljutilo, pa bih položio glavu na šipku ispred sebe praveæi se da spavam; kad je autobus krenuo, otac bi kucnuo o prozor da se pozdravi, a ja bih hinio da to ne primjeæujem. U poèetku bih zaista i prespavao èitav put, dolazeæi na posao mrtav umoran. Samo sam zijevao i ispuštao razne stvari. Stalno sam se raspitivao za vrijeme. No nakon izvjesnog vremena sam se privikao. Ujutro bih se sam budio i uvijek stizao medu prvima na autobusnu stanicu, sjeo blizu vozaèa, nimalo pospan. Isprva sam nastojao ponijeti sa sobom knjigu da èitam po putu, no svi su mi se smijali, nisu mogli shvatiti da idem na rad u garažu s knjigom, i to s knjigom na hebrejskom. Mislili su da sam lud. Zato sam odustao. Ionako se baš nisam mogao koncentrirati. Æitao bih stalno jednu te istu stranicu, bez ikakva razumijevanja. Onda sam poèeo samo gledati cestu, promatrati kako se tama povlaèi, uoèavati cvijeæe po brdima. Nikad se nisam zasitio tog puta, svakoga dana sat i pol tamo i sat i pol natrag. U èetiri popodne stajali bismo opet na autobusnoj stanici èekajuæi Muhammadov autobus i ljude iz našega sela koji su u gradu radili kao graðevinski radnici, vrtlari, smetljari, fizièki radnici, pomoænici u kuhinji, sluge po kuæama, radnici u garažama. Svi s plastiènim vreæicama i osobnim kartama u džepu košulje. I Židovi su ulazili u autobus, svakojaki Židovi s teškim košarama, veæinom bi silazili na cesti za Akru. A u Akri bi ulazili novi Arapi, pa i Židovi, ali drukèiji, doseljenici iz Rusije i Marokanci. Jedva da su razumjeli hebrejski. Po putu bi se Židovi prorijedili, na Carmelu bi i zadnji izašli iz autobusa i ostali bi samo Arapi. Sunce nam ugodno grije leda, a cesta brzo promièe. Haifa nestaje s obzorja, Carmel su zakrilila brda, stupovi dalekovoda se istanjili. Nema židovskog vonja. Mohammad traži na radiju Bagdad koji emitira ajete iz Kurana, da bi nas zabavio. Zalazimo dublje meðu brda, vozimo se kroz voænjake uskim putom koji vijuga meðu poljima i ništa nas ne podsjeæa na Židove, èak ni poneki vojni džip. Sami Arapi, bosonogi pastiri sa svojim ovcama. Kao da ni8 LJUBAVNIK 113 kad nije bilo Balfourove deklaracije, Herzla, ratova. Mirna, mala sela, sve ja kao nekada, možda i bolje. A autobus odjekuje od le-leka onog bagdadskog imama, nježni glas lijepo izvija sure. Sjedimo kao hipnotizirani, ispoèetka tihi, a onda poèinjemo pjevušiti zajedno s njim. ADAM Na jednoj od onih veèernjih diskusija petkom, uzaludnih razgovora preko plitica s orasima i kapi maslinova ulja, kad zapoèinju s onim politièkim glupostima o Arapima, arapskom karakteru, arapskom mentalitetu i ostalom, gubim živce, poèinjem prigovarati, u posljednje vrijeme nemam strpljenja za takve rasprave. — A što zapravo znate o njima? U mojoj garaži radi tridesetak Arapa, i vjerujte mi da svaki dan sve manje znam o Arapima. — Ali ti Arapi su drukèiji. — Drukèiji od koga? — Bijesno ustajem, ni sam ne znam zašto sam tako uzbuðen. Asija crveni, napeto me promatra. — Ovise o tebi... boje te se. — Što? 0 èemu to prièate? Ali kako da im objasnim? Sve je to u mojoj glavi. Ponovo sjednem, ne govorim više. Hamid, na primjer... Možda je mojih godina, ali ima mršavo tijelo mladiæa. Samo mu je lice naborano. Prvi moj radnik, sa mnom je veæ gotovo dvadeset godina. Šutljiv, ponosit, usamljeni vuk. Nikad ne gleda ravno u oèi, ali ako mu uhvatiš pogled vidjet æeš crne zjenice, poput zrna kave u praznoj šalici. Što on misli o sebi? Što misli o meni? Gotovo nikada ne govori, ako nešto i kaže to je samo u vezi s poslom, motorima, automobilima. Kad god ga pokušam navesti na druge teme, odbija razgovor. No njegova je odanost naprosto jedinstvena, a možda to i nije odanost. Svih ovih godina nije izostao ni jedan dan, ne radi straha da bi mogao biti otpušten. On je stalni namještenik, sa svim pravima. Svakog prvog u mjesecu Erlich mu daje èetiri tisuæe funti u gotovom, koje Hamid strpa u džep od košulje, šutke, nikad ne brojeæi. Ne mogu zamisliti na što troši taj novac, uvijek dolazi u namašæenoj odjeæi i otrcanim cipelama. 114 Struènjak, mehanièar predradnik. Posljednjih
nekoliko godina radi u posebnoj maloj radionici, koju je sam uredio u kutu garaže i to je njegovo carstvo. Obnavlja stare automobile. To je složen i struèan posao koji zahtijeva preciznost, file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
maštu, zlatne ruke i beskrajno strpljenje. Rastavlja stare motore, neke veæ potpuno upropaštene, tokari i izraðuje nove dijelove, udahnjuje im život. Radi neumorno, nema pored njega radija, bez uobièajene prièe i šale s drugim radnicima, nikad se ne šali s mušterijama. Prvi se nakon užine vraæa na posao, ali i prestaje raditi istog trena kad završi radno vrijeme, nikad nije bio spreman raditi prekovremeno, uzima svoju praznu plastiènu vreæicu i odlazi. Prije dvije, tri godine odjednom je postao religiozan. Donio je od kuæe prljavu, malu molitvenu prostirku, pa je tu i tamo znao naèas prekinuti posao, skinuti cipele, kleknuti okrenut prema jugu, prema strugu i zidnim policama s alatom. Gorljivo bi izgovarao stihove samom sebi, Proroku, tko bi znao? Potom bi obuo cipele i vratio se poslu. Èudna, pomalo mraèna pobožnost. Èak su ga i drugi Arapi u radionici znali u èudu promatrati. No usprkos njegovoj izdvojenosti, on im je neka vrst voðe, èak i ako se s njima mnogo ne druži. Hoda medu njima osamljen i šutljiv. No kad trebam novog radnika, za dan, dva mi dovodi deèka ili mladiæa, kao da je poglavica cijelog plemena. Postepeno sam shvatio da su Arapi u garaži veæinom njegovi bliži ili dalji roðaci. Jednom sam ga upitao: — Koliko to roðaka imaš? Mnogo, nikada ih se nije potrudio prebrojiti. — A koliko ih ovdje radi? — Koliko? — Pokušao je izbjeæi odgovor. — Ima ih nekoliko... Napokon je priznao da ih je barem deset, zajedno s njegova dva sina. Prilièno sam se iznenadio, jer nikad nisam ni pomislio da su mu to sinovi, nije s njima bio ništa prisniji. — Koliko djece imaš sve zajedno? — Zašto vas to zanima? — Tako... znatiželjan sam. — Èetrnaestoro. — A koliko žena? — Dvije. Nije volio takva pitanja, nervozno bi se èitavo vrijeme poigravao izvijaèem, okreæuæi mi leda, nestrpljiv da me se riješi i opet prione na posao. 115 Premda me je opskrbljivao s novim radnicima, mora mu se priznati da se kasnije nikada nije miješao ukoliko sam ih bio prisiljen otpustiti, ne bi rekao ni rijeèi, samo bi za nekoliko dana doveo novog roðaka iz neiscrpnog vrela. Prvog dana rata se, naravno, pojavio, ali samo s nekolicinom radnika. Bojali su se ostaviti svoja sela, nisu znali što æe se dogoditi. Smjesta sam ga zgrabio. — Gdje su ostali? Ništa nije rekao, nije me ni pogledao, što zapravo želim od njega? Ali, nisam ga htio pustiti samo tako. — Hamide, reci im neka se vrate na posao. Što je sada? Taj naš rat nije za vas praznik. Ima mnogo automobila koje valja popraviti, ljudi æe se vratiti s fronte oèekujuæi da im auti budu sreðeni. Èuješ li? Nije odgovorio, pogledao me je s mržnjom, s rukama u džepovima, kao da ga se sve to ne tièe. — Trebao bi se zapravo boriti uz nas, trebali su te mobilizirati. Svi koji sutra ne dodu na posao bit æe otpušteni. Reci to svojim roðacima. Slegnuo je ramenima kao da ga nije briga. Èitav taj dan mu nisam dopuštao da radi na svojim motorima, davao sam mu prljave, fizièke poslove, da priteže koènice, mijenja gume, puni akumulatore. Ništa nije rekao, ali mu je ponos oèito trpio. Slijedeæeg dana svi su se Arapi vratili, a on se povukao u svoju radionicu. Za cijelo vrijeme rata ni jedan radnik nije izostao s posla. Hamid je na sebe preuzeo èak i brigu da s novim radnicima nadomjesti Židove koji su bili pozvani u vojsku. No više od toga se nisam petljao ni s njim ni s ostalim radnicima. Uvijek sam se ustezao posjetiti njihova sela i biti im gost, kao što èine neki drugi poslodavci. To uvijek loše završi, prije ili kasnije se izgubi kontrola. Posljednjih sam godina opæenito odluèio biti što suzdržljiviji, zakljuèivši da se posao dobro odvija i bez mene. Ima veæ dosta radnika èija imena ne znam. Garaža se posljednjih desetak godina napunila djeèacima, ponekad èak i djecom. Arapi dovode sa sobom male djeèake, braæu, roðake, ponekad i seosku nahoèad. Mirni su i poslušni, vuku naokolo kutije s alatom, donose kljuèeve, otvaraju poklopce motora, pritežu koènice, brišu crne otiske prstiju s vrata, mijenjaju radio-stani-ce. Arapi vole takve osobne sluge, drago im je kad se na nekoga 116 mogu izvikati i važno zapovijedati. To im pruža osjeæaj važnosti i sigurnosti. Što je garaža rasla, sve više je malih djeèaka jurilo po njoj. Jednom sam zapitao Erlicha: — Reci, košta li me nešto ovaj djeèji vrtiæ? Nasmiješio se i odmahnuo glavom. — Ne brini, smanjuju ti porez, na njima samo zaraðuješ. Neki od tih djeèaka su èistili radionicu, meli i ribali pod. Garaža je postala èista i ugodna za rad. Jednog sam dana file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
stajao sam u dvorištu, zamišljen, kad mi je odjednom netko gurnuo metlu medu noge i grubo se obrecnuo: — Dajte, maknite se malo! — Spustio sam pogled i ugledao malog arapskog djeèaka s velikom metlom, kako me nepokolebljivo i drsko promatra. Osjetio sam neku bol oko srca. Podsjetio me je na Jigala, ne znam zašto, zbog onih njegovih tamnih oèiju. — Tko te je doveo ovamo? — zapitao sam ga, pomislivši da mali sigurno ne zna da sam ja šef. — Moj roðak Hamid. Naravno, Hamid. Ovdje je svaki drugi èovjek njegov roðak. Uskoro æu ustanoviti da sam mu i ja u rodu. Ti Arapi zbilja ne štede svoju djecu. Bilo bi bolje da su u školi nego što ovdje èiste i skupljaju šarafe. — Koliko ti je godina, deèko? — Èetrnaest i tri mjeseca. — Kako? Zar nisi htio ostati u školi? Pocrvenio je, prepao se valjda da æu ga otpustiti. Poèeo je nešto mrmljati o svom ocu, koji ga nije pustio... mali lažljivac. Nastavio je mesti oko mene. Iznenada me je nekako ganuo, ispružio sam ruku i lagano mu dodirnuo rašèupanu kosu, zapra-šenu od metenja. O èemu razmišlja taj mali Arap, moj namještenik? Što radi? Odakle je? Što mu se ovdje zbiva? Nikada to neæu znati. Malo prije mi je rekao svoje ime, a veæ sam ga zaboravio. NA'IM U poèetku je u garaži bilo vrlo zanimljivo. Oko mene sve sama nova lica, ljudi dolaze i odlaze, razni Židovi dovoze svoje automobile, smiju se i vièu. Neki mehanièari su židovski nitkovi, a 117 ima i ovdašnjih Arapa, dozlaboga pokvarenih u svojim zamršenim šalama. Buka i zbrka. Po zidovima slike golih djevojaka, vidi im se gotovo sve, da èovjek poludi i ostane bez daha, Židovke i nežidovske blondine i brinete, Crnkinje i ridokose. Nevjerojatno. Zapanjujuæe. Leže zatvorenih oèiju na novim gumama, otvaraju vrata malih automobila, stavljaju sise, guzice i dugaèke noge na motore, izvijaèe, ili komplete novih svjeæica. Na dupetu jedne od tih predivnih cura stao je kalendar za cijelu godinu, takvo je to dupe. Te slike me izluðuju. Bojao sam ih se pogledati, ali nisam mogao odvojiti oèi. Ponekad mi se tako digne da boli. U buci i prljavštini meðu autima i radnicima, prvih sam nekoliko tjedana hodao kao u snu. Nekoliko puta sam osjetio toplu vlagu u gaæama. Noæu u krevetu bi me obuzela pomama, sve su mi djevojke bile pred oèima i nisam im dao da odu. Svršavao bih posvuda, poput nekog vodoskoka. Skakao bih s jedne na drugu, ni jedne se nisam htio lišiti, ljubio sam ih, izgarao, svršavao i ubrzo bi mi se opet ukrutio. Ujutro bih se budio iscrpljen i blijed, pa su se mati i otac veæ zabrinuli za mene. Ali onda sam se polako privikao na te slike i nakon mjesec dana sam ih mogao ravnodušno gledati, kao i sve druge slike na zidu, dva predsjednika, jednog mrtvog i drugog živog, i onu staru ženu, predsjednicu vlade, svi su oni visili medu djevojkama. Prestao sam se uzbuðivati. Isprva zapravo nisam ništa radio. Dodavao sam alat mehanièarima i vraæao ga na mjesto, èistio prljave otiske prstiju po automobilima. Nastojao sam biti blizu Hamida, ali on, naravno, nije trebao pomoænika, jer nije radio na pravim autima, stajao je za radnim stolom, rastavljajuæi stare motore. Nakon tjedan dana dali su mi metlu i kantu i krpu, pa sam radno vrijeme provodio èisteæi pod i skupljajuæi stare vijke, posi-pavajuæi uljne mrlje pilovinom, brinuæi se da garaža uvijek bude èista. Nemoguæ i strašno dosadan posao. Svi su mi samo zapovijedali, Arapi, Zidovi, tko god je htio. Cak i stranci u prolazu. Donesi, deèko, digni, deèko, zgrabi ovo, deèko, oèisti ono, deèko. Kome god bi palo na pamet da zapovijeda, samo bi me slao amo--tamo. I svi su me zvali »deèko«, namjerno me vrijeðajuæi. Ali ja sam šutio, nisam se htio svaðati. Bilo mi je svega dosta. Mrzio sam posao. Nisam imao volje ni za što, èak me ni automobili nisu zanimali. Kad æu postati mehanièar, kad æu konaèno nešto nauèiti, i što æe mi sve ovo? Na sreæu, garaža je bila tako velika da sam ponekad mogao neopazice klisnuti. Uzeo bih metlu i polako 118 bih poèeo mesti sve do stražnjeg izlaza, dok se ne bih našao izvan garaže; onda bih se uvukao u stražnje dvorište neke prazne kuæe, sjeo na kutiju i promatrao ulicu, gledao djecu kako se u školskim uniformama vraæaju kuæama s torbama na leðima. Osjeæao sam se bijedno. Mislio sam na pjesme i prièe koje su èitali, i kako æu se sada zaglupiti s tom metlom i zarðalim šarafima. Osokolio bih samog sebe prošaptavši nekoliko kitica Bialika, nekad sam ih puno znao napamet, a sada sve manje i manje. Na-poslijetku bih ustao, uzeo metlu i poèeo èistiti oko sebe i polako se vraæati prema garaži; ušao bih i pomiješao se s ljudima, koji nisu ni primijetili da sam otišao i vratio se. Tko nam je zapravo gazda? Prošlo je dosta vremena prije no što sam otkrio tko je šef garaže. Isprva sam mislio da je
to stari službenik koji je èitav dan sjedio u malom uredu, jedinom mjestu bez i jedne slike golih žena. No onda su mi rekli da je on samo blagajnik, file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
obièni službenik. Potom sam bacio oko na jednog od židovskih mehanièara koji je bio zadužen za raspodjelu posla i izdavanje naloga, taj je opæio i s mušterijama, isprobavao im automobile. Ali rekoše mi da je on poslovoða. Na kraju su mi pokazali i njega, pravog šefa, vlasnika cijele garaže, zvao se Adam, imao èetrdeset pet godina, možda i malo više, zarastao u gustu bradu. Možda radi te brade nisam shvatio da je šef. Nisam ni mislio da spada u garažu, više mi je djelovao kao neki umjetnik ili profesor. Što æe mu brada? Tko bi to znao? Nikad nisam ni pomislio da bi sve to moglo biti njegovo. Nosi djelomice radnu, a djelomice i obiènu odjeæu. Bijelu košulju ili lijepi, èisti džemper i plave, radne hlaèe. Veæinu vremena nije u garaži, nego se vozika okolo u velikom amerièkom autu, starom, ali vrlo tihom autu. Koristi ga da doveze novi motor ili neki složeni dio opreme za garažu. Èim stigne, okruži ga grupa mehanièara, idu za njim, govore, postavljaju mu pitanja, traže razne savjete. A on stalno izgleda kao da æe klonuti, uvijek djeluje umorno, razmišlja o neèemu što nema veze s garažom. Na kraju se oko njega zatvara krug, on stoji u sredini, sluša i ne sluša. Strpljivo tu stoji, i izgleda kao da jedino priželjkuje da ga svi ostave na miru. Ako nekad progovori, onda se javi tiho, malko pognute glave, gricka krajièak brade kao da se neèeg stidi. Ne zanimaju ga ni ženske — ponekad u garažu doðu zbilja zgodne, 119 prvoklasne maèke, s malim, skupim autima, pa se onda gotovo pola dana ovuda motaju, svima na putu. Gutamo ih oèima tako da nam stalno alat ispada iz ruku. Èak i oni koji leže ispod automobila, bulje u njih. A one jure za Adamom, htjele bi s njim razgovarati, pokušavaju ga nasmijati, ali on nije tip kojeg je lako nasmijati. Jedva ih zamjeæuje. Kroz nas obiène radnike gleda kao da smo zrak. Ionako mu baš nije stalo do posla u garaži. Ali kad hoda po radionici mi se svi ubrzamo, iskljuèujemo èak radio-aparate, premda nikad ništa nije rekao protiv arapske glazbe. Kad dode do nekog težeg problema, njega traže da pogleda ili oslušne motor, ili mu nose neki izvaðeni dio, pokazuju mu ga i pitaju da li vrijedi i treba li ga izmijeniti. Gleda ih i sluša, s rukama u džepovima. A onda, siguran u sebe, bez oklijevanja im kazuje što valja uèiniti. Ponekad zna cijelo jutro provesti za strugom tokareæi neki dio koji nedostaje. Savjetuje se s Hamidom, èini se da jedino njega cijeni. Ne bavi se raèunima. Odlazi u ured samo ako tamo dode do prepirke, kad neka mušterija dobije napad zbog ispostavljena iznosa. Provjerava raèun, ali je tvrdoglav kao mazga i ne popušta ni za paru. Ponekad pri kraju radnog vremena metem ured, pa èujem te razgovore. Kažu mu: — Vi ste najskuplji u gradu. — A on im odgovara: — Kako god hoæete. Nitko vas ne sili da nam opet doðete. Hoæete li da vam pokažem cjenik? — I smiješi se, djelomice njima, ali najviše samom sebi. Jednom, pred kraj radnog vremena, kad sam veæ drugi put meo garažu, približio sam mu se dok je s nekim razgovarao i mirno ga prièekao da se makne. Radnici su se presvlaèili i prali ruke, garaža je bila veæ gotovo prazna. U tom razgovoru nije me zamijetio da stojim s metlom u ruci. Sigurno nije ni znao tko sam i da u garaži radim veæ više od mjesec dana. Oslonio sam se na metlu, a on je baš stajao na gomilici smeæa i slušao nekog izgleda važnog tipa koji je prièao i prièao. Dan je bio buran, oèistio sam garažu možda veæ i pet puta. Èitavo vrijeme su dolazili s automobilima koji nisu htjeli zapaliti, automobilima koji su se zbog prebrze vožnje odsklizali na cesti. Tome nije bilo kraja. Napokon je onaj važni tip u odijelu, koji je prièao o politici otišao, no Adam je ostao na istom mjestu, duboko zamišljen. Bojao sam mu se bilo što reæi. Odjednom me je primijetio 120 da stojim pored njega s metlom u ruci. — Što hoæeš? — Sav sam se zbunio. Prepao sam se njegova pogleda. — Hoæete li se malo maknuti? Moram pomesti ispod vas... Nasmiješio se i odmaknuo, a ja sam žurno pomeo mjesto na kojem je stajao, da se može vratiti ako želi. No sad me je promatrao, buljeæi u mene kao da sam neka nakaza. Napokon je zapitao: — Tko te je doveo ovamo? — Moj roðak, Hamid — smjesta sam odvratio, dršæuæi i crve-neæi, a ne znajuæi zašto. Što mi uostalom može? Napokon, daje mi bijednu plaæu koja ionako sva odlazi mome ocu. A i nisam se toliko prepao njega, koliko one njegove velike, guste brade. — Koliko ti je godina, deèko? I on — »deèko« — nek' ide k vragu! — Èetrnaest i tri mjeseca. — Kako? Zar nisi htio ostati u školi? Ne mogu vjerovati. Kako zna za školu? Poèinjem mucati: — Da, naravno... ali otac nije htio... file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Htio je nešto reæi, ali se suzdržao, i dalje me gledajuæi. A ja sam pažljivo nastavio mesti i èistiti oko njega, brzo skupljajuæi smeæe. Odjednom sam osjetio kako me je dodirnuo, položivši mi ruku lagano na glavu. — Kako se zoveš? Rekoh mu. Glas mi je podrhtavao. Nikad me ni jedan Židov još nije pogladio po glavi. Mogao sam mu odrecitirati neku pjesmu. Bez problema. Samo da me je tražio. Zbilja me je hipnotizirao. Ali on nije znao da je tako nešto moguæe. Nakon toga mi se nasmiješio svaki put kad bi me vidio. Kao da me je zapamtio. A tjedan dana kasnije su me s èišæenja prebacili na drugi posao, pritezanje koènica. To nije bilo jako teško. Poèeo sam za njih pritezati koènice. DAFI Tako sam umorna. A kako i ne bih bila? Noæu ležim budna, uhvatim možda jedan sat sna ujutro kad me mama veæ vuèe iz kreveta. I sve dok me ne vidi kako za stolom pijem kavu, ne odlazi iz kuæe. Èudno, ali taj umor u poèetku nije tako strašan, èak ni 121 ne kasnim u školu. Na prvom satu sam sasvim prisebna, ionako ih veæina drijema, ukljuèujuæi i nastavnika. Kriza dolazi za vrijeme treæeg sata, tek tada, oko deset i èetvrt, osjeæam se potpuno prazna, srce mi jenjava, dah postaje sve teži, obamirem. U poèetku sam znala izaæi, umiti se i prileæi na nekoj klupi. Našla sam kao neko udubljenje u zidu i tamo pokušala zaspati, ali to nije bilo sigurno jer Švarci uvijek njuška naokolo (kako se samo usuðuje obilaziti ženski zahod?) jednom me je tamo uhvatio, podla tužibaba, i trkom poslao natrag u razred. Poèela sam tražiti druga mjesta gdje bih mogla malo odspavati, ali bez uspjeha, škola nije bila predviðena da uèenici u njoj spavaju. Zbilja žalosno, a meni bi trebalo samo malo, možda èetvrt sata, da opet oživim. Napokon sam došla na sjajnu ideju, spavat æu u razredu za vrijeme sata, èak sam pronašla i prikladno mjesto, na kraju èetvrtog reda nalazi se stup, idealno skrovište, posebno ako se klupa gurne do zida. Na taj naèin se može umaæi nastavnikovoj pažnji, izgubiti mu se s oèiju. Jednom za vrijeme odmora, kad je uèionica bila prazna, sjela sam na to mjesto i Tali i Osnat su me tražile, ali me nisu primijetile. Sad sam trebala obraditi Jigala Rabinovitcha da zamijenimo mjesta, ne otkrivajuæi mu pravi razlog. No on se nije htio zamijeniti, oèito je i sam otkrio prednosti tog mjesta. Zato sam ga poèela osvajati, smiješiti mu se, èavrljati za vrijeme odmora, išla sam s njim kuæi poslije škole, èak bih ga ponekad, kao sluèajno, i do-dirnula. Njega je sve to malo zbunjivalo, jadan, bio je prilièno glup, a vidjela sam da æe se vrlo brzo zaljubiti u mene. Poèeo me je ujutro prije škole èekati ispred kuæe, zanemarujuæi èak košarkaški trening. Nisam htjela pretjerati, nego ga samo uvjeriti da zamijenimo mjesta. Odolijevao je i odolijevao, ali je napokon popustio. Jadnik, imao je tako loše ocjene da se mogao naæi u gadnom sosu ako postane previše vidljiv. Htjela sam ga poljubiti, ali sam morala paziti da me krivo ne shvati. Otišli smo nastavnici i rekli joj da æemo zamijeniti mjesta, a ja sam onda donijela posebno pripremljeni jastuk, lijepo sam ga uglavila u kutu, gdje me nitko nije mogao vidjeti, naslonila glavu i zaspala, zbilja zaspala. Sad je zima, nebo je sivo, a u razredu je mraèno, radi štednje energije ne smijemo paliti svjetlo, sjedimo u kaputima jer je Švarci odnio grijalice, ozbiljno shvaæa energetsku krizu i drži da u interesu zemlje moramo štediti naftu. 122 I na taj naèin uhvatim malo sna. Na satima Biblije, Talmuda i ustava. Naravno, ne za vrijeme matematike, jer se previše bojim Matematièke Bebe, koji se šulja naokolo poput tuste maèke i posebno mene drži na oku. Ali u predmetima u kojima sam jaka nije me briga. Najbolji su Arzijevi satovi Talmuda. Prvo, kratkovidan je i jedva se mièe iz stolca, dode i sjedne, ni ne pomakne se do zvona, jednog æe se dana stolica pod njim zapaliti a on se neæe ni maknuti, a drugo, govori onim tihim mrmorom od kojeg se èovjeku odmah spava. A najvažnije od svega je što ništa ne gubim ako mu prespavam èitav sat, jer do zvona obièno svladaju samo dva retka. Ostali u razredu su se veæ navikli na moje spavanje, a Tali, koja sjedi ispred mene, mora me uvijek probuditi ako se netko opasno približi. No danas je bilo lijepo sunce, a ja mrtva umorna. Skutrila sam se u svom kutu, namjestila jastuk i naslonila se (na tom mjestu se boja na zidu veæ ogulila), te smjesta zaspala. Odjednom je Arzi ustao, nešto ga je uzbudilo, ili mu je sunce išlo u oèi, pa se ushodao medu klupama. Vidio je kako spavam, a kad me Tali pokušala probuditi, opomenuo ju je i prošištao: — Pst... pst... — Svi su zadržali dah, i iscereni promatrali malog starèiæa kako se šulja prema meni. Stajao je nekoliko trenutaka pored mene (tako su mi kasnije rekli), i odjednom poèeo pjevati: — Spavaj, spavaj, dijete malo — a razred se prolomio od smijeha. No ja se i dalje nisam budila, mislila sam da zapravo sanjam,
toliko sam bila umorna. Napokon me je prodrmao, pomislivši da sam se možda onesvijestila ili tako nešto, pa sam otvorila oèi i ugledala njegovo ljubazno, nasmiješeno lice. Sreæa što je to bio on. Odmah je poèeo tonom pravog talmudista: — I èemu nas ovo može pouèiti? — odgovorivši malo kasnije: — Da u tvojoj kuæi popravljaju krevete! — Stari je imao smisla za humor. Svi su umrli od smijeha. Što sam mogla reæi? Samo sam se nasmiješila. Onda je file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
nastavio: — Možda bi trebala otiæi kuæi spavati, Dafna. — Trebala sam odbiti i reæi kako želim prouèavati Talmud, ali mi se ideja o još malo spavanja tako svidjela da sam ustala, strpala knjige i bilježnice u torbu i umakla praznim hodnicima prije no što mi Švarci ude u trag. Brzo sam došla kuæi. Isprva sam, zapanjena, pomislila da sam ušla u krivu kuæu, jer sam otvorivši vrata spazila jednog nepoznatog deèka kako stoji u kuhinji i pokušava nešto popiti. No kuæa je bila naša, a 123 deèko — jedan od tatinih radnika — došao je po torbu za spise koju je tata zaboravio. Zbunila sam ga, žurno je zgrabio torbu i odjurio. Skinula sam se, usred bijela dana, navukla pidžamu, zamraèila sobu i uvukla se u krevet. Blaženi Arzi, pravi je èovjek, toliko uviðavan. Ali taj moj prokleti krevet — legla sam, zažmirila, no san mi više nije dolazio na oèi. NA'IM Jednog su me jutra izvukli ispod auta i rekli: — Idi njemu, treba te. — Otišao sam tom Adamu. Pogledao me je i rekao: — Kako se zoveš? — Ponovio sam mu: — Na'im. — Dobro, uzmi ovaj kljuè i otiði mojoj kuæi, na malom ormaru, u hodniku desno naæi æeš crnu torbu. Donesi je ovamo. Poznaješ li Karmel? — Da — rekoh, a zapravo ga nisam znao, samo sam malo htio prošetati gradom. Napisao je adresu na komadiæu papira, rekao mi koji autobus trebam uzeti, izvukao debeli novèanik pun novaca, dao mi deset funti i rekao neka krenem. Pronašao sam kuæu bez raspitivanja. Dvokatnica u lijepom kvartu, punom vrtova i stabala. Odasvud se vidjelo more, zbilja krasno, komad plavetnila izmeðu kuæa. Stalno sam zastajkivao i promatrao ga. Nikad nisam s takve visine gledao more. Na ulicama baš nije bilo mnogo ljudi, prošla bi tek poneka starica s djeèjim kolicima, hraneæi debelo dijete. Ti Židovi strašno razmaze svoju djecu, a onda ih pošalju u rat. Ušao sam u kuæu. Stube su bile pomno olaštene, popeo sam se na prvi kat, kao što mi je rekao i spazio njegovo ime na vratima. Prvo sam pozvonio da me ne bi optužili kao provalnika, ako je netko sluèajno kod kuæe. Prièekao sam èasak, a onda otkljuèao vrata. Stan je bio pomalo mraèan, ali vrlo uredan. U garaži nered, a ovdje sve pospremljeno, sve na svome mjestu, osim njegove torbe koja nije bila ni na ormariæu s desne, niti s lijeve strane, nego na velikom stolu. Dohvatio sam je i veæ htio poæi, jer me je zamolio da samo to uèinim, no odjednom mi se nekako nije išlo, dopao mi se taj mraèni stan. Ušao sam u dnevnu sobu, gazeæi po mekim sagovima. Pogledao sam kroz prozor i opet ugledao more, èak sam na 124 trenutak sjeo i otpoèinuo u naslonjaèu pored neke zelene biljke. Zagledao sam se u slike na zidu. Pored radio-aparata, u crnom okviru visjela je slika djeèaka, petogodišnjaka rekao bih, odmah mi je bilo jasno da mu je to bio sin. Zbilja sam trebao krenuti, nije lijepo tako tumarati, dirati stvari, no odjednom sam im poželio vidjeti kuhinju. Što Židovi jedu? Nikad nisam zavirio u židovski hladnjak. Kuhinja je bila vrlo èista. Stol je blistao. U slivniku je bila samo jedna neoprana šalica. Otvorio sam hladnjak. U njemu nije bilo baš mnogo hrane. Nešto sira, nekoliko jaja, jogurt, bokal voænog soka, komad hladne piletine na tanjuru, neki lijekovi i desetak razlièitih vrsta èokolada. Valjda za ruèak jedu èokoladu. Sad je dosta, pomislio sam, moram krenuti. No primamio me veliki vrè s gustom crvenom tekuæinom, nikad prije nisam tako nešto popio. Odluèio sam kušati, premda uopæe nisam bio žedan. Našao sam èašu, malo usuo i popio, sok je bio èudna okusa, poput bijele repe, no onda sam odjednom èuo kljuè u bravi. Hitro sam prosuo sok u slivnik, okrenuo slavinu i isprao èašu. U stan je ušla djevojka otprilike mojih godina u školskoj uniformi i bacila kod vrata školsku torbu. Odmah me je primijetila i zbunjeno zastala, kao da joj se uèinilo da je ušla u pogrešnu kuæu. Zakoraèio sam prema njoj, osjetivši kako crvenim, mahnuo onom torbom i prije no što je mogla vrisnuti ili tako nešto, rekao: — Tvoj otac me je poslao da mu donesem ovu torbu koju je zaboravio, a dao mi je i kljuè. — Ništa nije odgovorila, samo se ljupko nasmiješila. Odmah sam znao da je njegova kæi, bila je vrlo lijepa s velikim crnim oèima i krasnom kosom. Možda malo preniska, ali jako zgodna, možda malo predebela, ali jako zgodna. Šteta što sam je ugledao jer je nikada neæu moæi zaboraviti. To je jedna od onih djevojaka za koje veæ nakon prvog pogleda znam da sam ih volio i prije no što sam ih vidio. Rekla je: — Hoæeš li nešto popiti? — a ja sam odgovorio: — Neæu — i prošao pored nje, pazeæi da je ne dotaknem, a zatim sam pojurio, èvrsto stišæuæi torbu pod pazuhom. Pola sata kasnije veæ sam bio blizu garaže, ali mi je odjednom pala na pamet jedna ideja. Otišao sam bravaru i napravio kopiju kljuèa od stana. Vratio sam se u garažu i osobno mu predao torbu, kljuè i ostatak od deset
funti. Istovremeno sam osjeæao kako me u cipeli žulja duplikat kljuèa. 125 Naravno, on ništa nije posumnjao, nasmiješio mi se baš kao i njegova kæi. — Hvala ti. Dobro si to obavio, i vrlo brzo. Dao mi je ostatak novca. I to je bilo sve. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
ADAM Veæ je konac prosinca. Prošla su dva mjeseca od završetka rata. Svaki dan oèekujem neki znak od njega, ali ništa. Je li nas se naprosto zasitio? Ali gdje je? Asija ga jedva spominje, ali izgleda misli da bih ga ja trebao tražiti. Proveo sam mnogo vremena u vožnji ulicama, tražeæi mali Morris. Kako auto može netragom nestati? Jednom sam spazio plavog Morrisa i slijedio ga sve dok se nije zaustavio kod Tehnike; iz njega je izašao povisok, stariji èovjek, lijepo odjeven i strogo me odmjerio. Ne proðe ni jedan dan a da ne svratim u staru kuæu u donjem gradu i provjerim jesu li kapci ili prozori otvoreni. No stan na drugom katu je isti kao što ga je ostavio prvog dana rata. Ponekad mi nije dosta da ga vidim samo izvana, nego se penjem stubištem i kucam na vrata. Na prvom katu je prodavaonica odjeæe. Uvijek je zatvorena. A na drugom katu, pored stana njegove bake, živi samo neka stara udovica. Vrlo podozrivo nadzire moje dolaske. Dovoljno je da se popnem stubištem — odmah uz škripu odškrine vrata i zuri u mene, promatra me bez rijeèi dok kucam na vrata, èekam èasak i polako se vraæam. Isprva se nisam na nju osvrtao, a nakon nekog vremena sam pomislio da bih od nje mogao izvuæi neke podatke. Bila je vrlo sumnjièava prema meni. Je li vidjela Gabriela Arditija? Ne. Zna li za neke promjene zdravstvenog stanja njegove bake? Ne zna. A, usput, u kojoj je bolnici? Zašto to želim znati? Objasnio sam: prijatelj sam Gabri-elov, i nakon rata nemam nikakvih vijesti o njemu. Razmislila je naèas, a onda mi dala ime zavoda u kojeg su odveli staricu. U gerijatrijsku bolnicu nedaleko Hadere. Bila je snažno graðena žena, krupnih oèiju, s malim brèiæima iznad gornje usne. I dalje me je podozrivo promatrala. — Imate li možda kljuè od stana? 126 Ne, nema kljuèa, dala je svoj Gabrielu. — Mislim da æu onda morati razbiti vrata — prošaptao sam, više za sebe, glasno razmišljajuæi. — U tom sluèaju ja æu smjesta pozvati policiju — rekla je bez i najmanjeg oklijevanja. — Koga? — nasmiješio sam se. — Policiju. — Kako to mislite? — A kako vi mislite doæi ovamo i samo tako razbiti vrata? Nije vam on bio èak ni prijatelj. Stajala je na vratima, nepokolebljiva poput stijene. Nije bilo sumnje da æe pozvati policiju. Otišao sam. Nekoliko dana kasnije vratio sam se, ali kasno naveèer. Polako sam se uspeo stubištem i u mraku pokušao tiho otvoriti vrata pomoæu svežnja kljuèeva iz garaže. Ali nakon samo nekoliko minuta otvorila su se susjedna vrata i stara se znanica pojavila u spavaæici s kapicom na glavi. Bijesno me je pogledala. — Opet vi. Odluèio sam da joj ništa neæu odgovoriti, nego je naprosto ignorirati; nastavio sam s uzaludnim pokušajima da s onim kljuèevima otvorim vrata. — Pozvat æu policiju. Nisam ništa rekao. Promatrala je moje bezuspješno batrga-nje. — Zašto ne odete posjetiti staru gospodu, možda æe vam dati kljuè. Šutio sam, nisam odgovorio. No ideja mi se uèinila sasvim prihvatljivom. Zašto ne? Ipak, isprobao sam sve kljuèeve. Na kraju sam se polako okrenuo i nestao u mraku. Dva dana kasnije osvanuo sam u gerijatrijskoj bolnici. Staro zdanje, ali obojeno u zeleno, medu voænjacima na rubu jednog od starijih naselja. Ušao sam u ured i predstavio se kao roðak koji je došao posjetiti gospoðu Ermozo. Pozvali su glavnu sestru, neku živahnu i energiènu ženu otprilike mojih godina. Srdaèno me pozdravila. — Napokon je netko došao. Bojali smo se da je veæ potpuno zaboravljena. Jeste li joj i vi unuk? Èudno da i mene drži unukom. 127 — Ne... ja sam joj dalji rod... je li joj Gabriel Arditi dolazio u posjete? — Jeste, ali sad se veæ nekoliko mjeseci uopæe ne pojavljuje. Doðite je vidjeti. — Kako je? Još uvijek bez svijesti? — Bez svijesti je, ali mislim da je došlo do izvjesnog poboljšanja. Doðite, da vidimo kako je hrane. Uhvatila me za ruku i povela na jedan od odjela. Pokazala je krevet na kojem je ležala vrlo stara žena. Tako dakle, ta njegova baka ipak postoji. Umotana u bijelu plahtu, kao velika lopta. Sjedi u krevetu i unezvjereno gleda oko sebe. Duga kosa, još uvijek tamna, rasula joj se po ramenima, oko vrata joj vezan veliki ubrus, a tamnoputa mala sestra, vjerojatno Meksikanka iz doseljenièkog naselja, hrani je beskrajnom strpljivošæu, s drvenom žlicom joj daje neku sivu kašu koja izgleda kao mekano blato. Nije je lako hraniti jer je izgleda sasvim nesvjesna èinjenice da je file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
hrane i svaki èas naglo okreæe glavu, gleda nešto na stropu ili na prozoru. Ponekad pljune hranu i gusta tekuæina joj klizi niz bradu. Sestra uzima spužvu i pažljivo je briše. Ima nešto vrlo tužno u praznim oèima koje lutaju amo-ta-mo prostorijom, zaustavljajuæi se ponekad na nekom nasumiènom predmetu. U sobi je još nekoliko starica, ustaju s kreveta i radoznalo nam prilaze, zastaju oko nas u malom krugu. — Za svaki obrok treba joj gotovo sat vremena — govori sestra s osmijehom. Zabuljio sam se u nju kao hipnotiziran. — Koliko je stara? — naglo sam zapitao, zaboravivši da sam se predstavio kao roðak. — Sigurna sam da ne znate... premda ste joj rod... pogodite... Nešto sam promrmljao. — No da, neæete vjerovati... vidjeli smo joj potvrdu o roðenju još iz turskih vremena. Rodena je 1881. Zamislite samo, '81! Ima devedeset tri godine. Zar to nije divno? 1881... Poznajete li povijest? To je bilo prije no što su prvi Biludoseljenici* stigli u ovu zemlju... Hibbat Zion**... poèeci cionizma... a da se i ne govori * Bilu doseljenici, organizirana grupa mladih ruskih Židova koji su pionirski naseljavali Palestinu od 1882. do 1894. (prim. prev.) ** Jedno od najstarijih naselja (mošava), izmeðu Tel Aviva i Haife (prim. prev.). 128 o svjetskoj povijesti. Zar to nije èudesno? Tada je živjela... ona je živa povijest... pravo blago... možda je od vas skrivala svoje godine? A kosa joj je još uvijek crna... koža glatka... samo nekoliko bora... to je èudo... zbilja, premda smo ovdje naviknuti na stare ljude, napokon zbog njih smo ovdje. Takvu staru damu još nikada nismo imali. Sestra joj je prišla, izvadila iz starièine kose mali èešalj koji je tamo bio skriven i poèela je èešljati, gladeæi je po obrazima, nježno je štipkajuæi. Stara je gospoda nije gledala, ništa nije osjeæala, samo je buljila kroz prozor. — Kažem vam, da nije pala u komu, mogla se držati još godinama. .. a možda je i obratno... možda æe baš ovako u nesvjesnom stanju još dugo izdržati... doðite i pogledajte... priðite bliže. .. ne bojte se... možda æe vas prepoznati... možda æe se u njoj nešto pokrenuti... — Vi se još uvijek nadate? — Zašto ne? Stalno se mijenja. Vi to ne znate, no ja je promatram i vidim kako napreduje. Donijeli su je ovamo pred godinu dana, bila je kao neka biljka. Biljka? Još gore... kao kamen... veliki šutljivi kamen. I polako se poèela mijenjati. Poèela se micati poput biljke, kao neko primitivno biæe. No u posljednjih nekoliko mjeseci zbile su se dramatiène promjene. Smješkate se? Naravno, ne možete znati. Ali ona je sad opet ljudsko biæe, oko joj je živo, kretnje su joj ljudske. Jasno, ne govori, ali veæ razmišlja i izgovara prve slogove. Jedne je noæi pokušala èak i pobjeæi, našli su je vani u voænjaku. Svakako se nadamo. Jeste li vi u obitelji izgubili veæ svaku nadu? Taj gospodin Arditi, njen unuk, izgleda da je išèezao. Krzmajuæi sam se približio krevetu i odjednom je starica okrenula glavu i pogledala me, izvræuæi oèi kao da se pokušava neèeg sjetiti. Iz kutova usana, još uvijek punih kaše, potekla su dva tanka mlaza. — Ne, ne prepoznaje me... ja sam joj dalji roðak... veæ me dugo nije vidjela... — No svejedno ste je došli posjetiti... vrlo lijepo od vas. Starica je zurila u mene, samo je buljila, nije mogla odvojiti oèi, poèela je èak nešto i mrmljati. Èudni su zvuèi izlazili iz njenih usta. — Brada... brada... — stare žene oko nas su poèele uzbuðeno vikati. — Brada je podsjeæa na nešto. 9 LJUBAVNIK 129 Starièine ruke su se poèele tresti, nešto ju je uznemirilo, bila je fascinirana mojom bradom, kao da ju je htjela dograbiti. Naèas me uhvatila panika, poèeo sam uzmicati, u strahu da bi mogla doæi sebi, pa æu se onda morati ovdje angažirati. Tamnoputa sestra joj je obrisala kašu s brade. — Zbilja vrlo požrtvovno obavljate ovaj posao. — Oh, drago nam je da tako mislite. — Lice glavne sestre se ozarilo. — Hoæete li možda malo pogledati i druge odjele? Imate li vremena? Ona je, u svakom sluèaju, djelovala kao da ima beskrajno mnogo vremena. Povela me je od odjela do odjela da vidim starce i starice kako leže, kartaju, jedu. Zastajala je, prièala s njima, dodirivala ih kao da su komadi namještaja, popravljala im odjeæu, neke je èak i poèešljala. A oni su joj se smiješili, malko uplašeni. U meðuvremenu mi je objasnila probleme zavoda, sve veæe troškove pranja rublja, smanjenje vladinih dotacija, bezuspješne pokušaje da se animiraju privatni donatori. Nitko nije spreman investirati u gerijatrijsku bolnicu. — Ja sam spreman — rekao sam odjednom, veæ na vratima. — Kako to mislite? file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Spreman sam vam dati mali prilog za bolnicu. Bila je zateèena; sva zajapurena uhvatila me za ruku. — Da onda odemo u moj ured. — Nema potrebe... žuri mi se... evo... — Stojeæi veæ na vratima, izvadio sam novèanik i pružio joj pet tisuæa funti. Uzela je novèanice, skanjujuæi se, nesposobna da prikrije radost, zapanjena iznosom. — Gospodine... gospodine... — mumljala je. — Što hoæete da uèinimo s tim novcem? Mislim, imate li nekih posebnih zahtjeva? — Raspolažite njime kako hoæete... kupite starcima neke igre. .. ili neku opremu... jedino vas molim da se pobrinete za staru gospoðu, ne dajte da umre... — Oh, jasno, naravno... i sami ste vidjeli... — Javit æu vam se opet da saznam kako joj je... i ako joj netko doðe u posjetu... gospodin Arditi... — Uvijek ste dobrodošli, uèinit æemo sve što možemo... èak i bez novaca. Držala je novac s obje ruke, zbunjena i vrlo zahvalna. 130 — Možda ipak, da vam dam neku priznanicu... ne znam èak ni kako se zovete... Nisam joj, meðutim, htio reæi svoje ime, nisam htio da on sazna da sam bio ovdje, da sam ga tražio. Stisnuo sam glavnoj sestri ruku i rekao smiješeæi se: — Napišite... anonimni prilog. VEDUÈA Crna ruka želi nahraniti oèi, makne glavu i daje uho. Milovanje nježnih malih bijelih crva koji se slijevaju. Gorko mlijeko koje je nekoæ bilo slatko. Zvuèi voænjaka i miris ljudi. Dolje mokro, tajna mlaka, mlaz vodoskoka. I sunce na svim prozorima. Broji ljude. Èetiri šest jedan tri. No zašto je ušla pokretna metla zbrkani èovjek, naopaka metla hoda po sobi sama zabrinuta i sad se približava blještava nasmijana žena hoæe pomesti njeno lice. Hoæe pomesti i staricu u krevetu. Oh, oh, oh, doði teška metlo, bradato lice. Znam tu metlu, mnogo je takvih metli, tu u starom gradu u tim ruševinama. Iznenada nije voænjak nego trnje, malo grmlje kamenje i žarko sunce kuæe na kuæama po obroncima. Kako se to zove? Kako mu je ime? Oh, oh, nepoznata žena, žena bez imena, oh, oh, kako se zove to mjesto? Moram znati ime brzo moram se sjetiti imena. Prazni je zid tu pao, sivo kamenje s komadima mahovine. Kako kažu? Kako to zovu? Kako ga zovu? — Uzalem. Oh, imam ga, Uzalem, tako je, Uzalem. Ne, nije baš tako, malo drukèije — Ruzalem. Da, Ruzalem. Važno mjesto, èvrsto mjesto — Ruzalem. Ali to nije ime. Nekako slièno. Nadi ga, naði. Oh, oh, sve se unutra trese ali naði ga, važno je, misli, oh, oh, nadi ga unutra, unutra je malo svjetlo, daleko svjetlo. Oh, oh, malo svjetlo. Uzalem? Uzalam? Nije tako teško, nije izlomljeno, lakše je, poniznije — Uzalim. Oh, Uzalim. Imam ga. Ne, opet nije? Ruza-lim. Ruzalim. Sigurna sam da ga zovu Ruzalim. To je mjesto, sti-jenje, trnje, mir sada. Metla je otišla. Sto? Sunce na drugom prozoru. Što? Da, Uzalem, opet Uzalem. Što Uzalam hoæe? Uzalam se vratio. Greška, oprosti, Ruzalem. Sad je jasno. Gdje je roðena? U Ruzalemu. Odakle su oni? Iz Ruzalema. Slijedeæe godine gdje? U Ruzalemu. 131 No, kažu li zaista Ruzalem? Ne baš. Tako nekako, ali ipak malo drukèije. Zaboravila. Treba odmor. Crne ruke me okreæu. Gura plahtu širi plahtu. Svjetlo je otišlo, nema sunca. Tama na prozorima. To mjesto sa zidom i kupolama, s metlama, to mjesto s pustinjom na kraju. Odjednom pustinja. Kako se zove? Ne Uzalem — Ruzalim. Ali ima još nešto na poèetku. Deruzalem, Šeruzalem, Meruzalem, Jeruzalem. Oh, oh, oh, Jeruzalem. Jeruzalem, Jeruzalem. Toèno, ali ne. Plaèem. Jako boli. Jeruzalem. Jednostavno. Ah, tako je. Jeruzalem. NA'IM Nakon toga sam ga stalno motrio. Èak i bez gledanja sam mogao reæi kad je u garaži a kad nije. Baš kao pas, gotovo da sam ga mogao nanjušiti. Zvuk njegova amerièkog auta mogao sam razlikovati od svih drugih automobila. Iako i dalje veæinu vremena provodim na podu ispod automobila pritežuæi koènice i svijet promatram izmeðu nogu ljudi koji mi hodaju pored glave. Kljuè od njegove kuæe nosim svuda sa sobom, premještam ga iz džepa u džep, noæu ga stavljam pod jastuk. Jako sam svjestan tog kljuèa, kao da nosim revolver bez dozvole. Gledam ga izdaleka kako stoji meðu ljudima i ispod auta razmišljam o njegovoj kuæi, mraènim sobama i plavom moru na velikim prozorima. Èista i uredna kuhinja i èokolada u hladnjaku, vrata se odjednom otvaraju i iz sunca ulazi zgodna djevojka, baca školsku torbu i smiješi se. I ja se smiješim, ali u sebi, osjeæam kljuè u džepu košulje. Kad god zaželim mogu se tamo vratiti, otiæi ujutro iz samo meni poznatih razloga, tiho otvoriti vrata, obiæi sobe, pojesti èokoladu i uzeti nešto za uspomenu, možda èak i novac, a ako se ona vrati iz škole i opet otvori vrata, zastat æe i zabuljiti se u mene, a ja æu tiho reæi: — Tvoj otac me je poslao da te dovedem u garažu, treba te. — Ona æe se isprva zaèuditi. — U garažu? Što se dogodilo? Možda bih ga
file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 AM]
1:15:30
prvo trebala nazvati? — Ne — ja æu reæi — tamo je telefon pokvaren, zato me je i poslao. — Onda æe me poslušati i krenuti za mnom niz stubište, a ja æu je povesti do autobusne stanice, platiti joj kartu, posjesti je pored sebe i ponosno i ozbiljno porazgovarati s njom, pitajuæi je što uèi u školi, a ona æe biti 132 impresionirana kad shvati da ja nisam obièni pomoæni radnik, nego momak s izvjesnim obrazovanjem, koji napamet zna mnoge pjesme. Sigurno æu joj se dopasti. A onda možemo siæi s autobusa i jedno uz drugo prošetati ulicama do garaže. Uðemo na glavni ulaz, ravno do njena oca koji tamo stoji okružen gomilom ljudi, iznenaðen je što me vidi da mu usred dana dovodim kæerku. I prije no što smisli neko pitanje, pružam mu kljuè-duplikat i mirno kažem: — Vidite, mogao sam je silovati, ali sam vas poštedio. — Tada, prije no što me uspije uhvatiti, bježim zauvijek iz garaže, napuštam grad i vraæam se u selo, postajem pastir, neka samo pošalju policajce, pokazat æemo mi njima. Pred ocem plaèem i kažem: — Ne mogu više izdržati. Vrati me u školu, ili æu ti nanijeti još goru sramotu. Tako sam se žestoko zanio da mi je koèna povlaka odskoèila iz ruke i porezala me po licu i ruci. Osjetio sam naglu bol i odmah je potekla krv. Polako sam se izvukao ispod auta, a debeli Židov, vlasnik auta, koji je èekao da završim posao, zaprepastio se vidjevši me kako se dižem sav crn od ulja i masti, lica oblivena krvlju. Izgleda da sam se dobro porezao jer je krv tekla posvuda. Adam je odmah prekinuo razgovor i pritrèao tako panièno kao da nikad nije vidio okrvavljena èovjeka. Odveo me je u ured, po-sjeo na stolac i viknuo starcu da me poveže. Nisam znao da je stari u garaži bio zadužen i za prvu pomoæ. Otvorio je sanduèiæ prve pomoæi, izvukao svakojake prljave boèice i poèeo izlijevati neke smrdljive tekuæine po mojim ranama. Uzeo je komad gaze i zavoje i stao me povijati svojim tvrdim, suhim prstima. Boljelo me je kao vrag. A Adam se nije ni maknuo. Bio je blijed. Zakrpali su me i pustili da malo otpoèinem u uredu, ali je krv probila zavoje i poèela kapati po raèunima na stolu. Tada su zakljuèili da bi možda ipak bilo bolje da me odvedu u ambulantu. Pozvali su auto koji je baš trebao obaviti pokusnu vožnju. Adam me je osobno odveo do auta. Tada je ponovo izvadio onaj svoj èuveni novèanik, sav nabijen novèanicama i dao mi dvadeset funti da se mogu vratiti taksijem. Taj èovjek je pun novaca. Odvezli su me do ambulante i uputili sestri u previjalište. Lagano je odmotala zavoje i nasmijala se. — Tko ti je stavio ove zavoje? — Onda je poèela èistiti rane i stavljati masti i svakakve stvari koje uopæe nisu smrdjele. Dali su mi i injekciju i napravili podvez za ruku. Nisu nimalo škrtarili s materijalom. A onda su me otpremili. 133 Bilo je jedanaest ujutro. Ostao sam sam u velikom gradu, s dvadeset funti u džepu. Nije mi se odmah vraæalo u garažu. Ionako nisam bio sposoban za rad. Zato sam malo pogledao trgovine, kupio èokoladu. Onda sam ušao u autobus za Karmel, ni ne znajuæi zašto, možda sam opet htio vidjeti more. No, naravno, krenuo sam njegovoj kuæi, možda sam htio provjeriti stanuje li još uvijek na istom mjestu. Ušao sam i popeo se stubama, samo da vidim vrata i odem. Naposljetku sam lagano pokucao na vrata, èak i pozvonio, premda sam znao da nema nikoga. Tišina. Izvadio sam kljuè iz cipele i gurnuo ga u bravu. Vrata su malo škrip-nula, ali su se glatko otvorila. I tako sam se ponovo obreo u stanu, kao u onom snatrenju, podrhtavajuæi malo, spazivši se odjednom u zrcalu pored vrata, stajao sam sav u zavojima s krvavim mrljama po licu i košuljom poput nekog filmskog ratnog heroja. Taj put je moglo biti opasno, ali se nisam mogao zaustaviti. Stan je i dalje bio mraèan i uredan, kao da ga nitko nije koristio proteklih tjedana otkako me nije bilo. Nisam ulazio u dnevnu sobu, nego sam krenuo ravno u spavaæe sobe, da vidim prostorije koje još nisam imao prilike vidjeti. Prvo, vrlo uredna soba gdje on spava sa ženom. Opet sam uoèio sliku malog djeèaka. Njihov sin? Od njega ni traga, možda je umro ili nestao. Žurno sam izašao, misleæi veæ da odem, ali nisam mogao izdržati — morao sam uæi i u drugu spavaæu sobu. Odmah sam znao da je djevojèina. Nije bilo sumnje. Sav sam se tresao od znatiželje. Bila je to jedina neuredna prostorija, kao da nije spadala u ovaj stan. Soba puna svjetla, kapci odmaknuti, svakakvi plakati po zidovima. Mnogo žarkih boja. Knjige i papiri razbacani po stolu. Krevet sav uznereden, jastuk tu, jastuk tamo, a u sredini neka tanka pidžama. Osjetio sam neku slabost i sjeo naèas na krevet, legao, naslonio glavu na udubinu u sredini kreveta i poljubio plahtu. Mora da sam lud. Kao da sam se zbilja zaljubio. Bože, moram se maknuti odavde prije no što zbilja pozovu policiju. Ali neæu otiæi dok nešto ne uzmem. Možda knjigu. Ako nema knjige nitko ne pomišlja na lopova.
Pretražujem joj knjige. Otvaram jednu — Bjalik. Opet Bjalik, isti onaj udžbenik kojeg smo imali u školi. Otvaram još jednu — aritmetika. Sljedeæa je od nekog tipa koji se zove Nathan Alterman*. Nikad nisam èuo * Nathan Alterman (1910—1970), pjesnik, prevodilac, dramaturg i aktivist u radnièkom pokretu (prim. prev.). 134 za njega, baš da vidimo. Stavljam knjigu u veliki povez za ruku i brzo napuštam stan, osjeæam slabost i nesvjesticu. Kljuè je i dalje s vanjske strane brave. Slab bih ja bio provalnik. Polako poèinjem silaziti stubama, no u prizemlju se file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
otvaraju vrata; neka stara žena s vještièjim licem stoji i èeka baš na mene. — Koga tražiš, deèko? — Ov... ovaj... obitelj Alterman... — Alterman? Nema ovdje Altermana... tko te je poslao? Ništa nisam odgovorio. Stajala mi je na putu i ako je gurnem sigurno æe vrisnuti. Znam ja te vještice. Imamo ih nekoliko u selu. — Tko te je poslao, djeèaèe? I dalje šutim. Nemam pojma što bih rekao. — Jesi li iz samoposluživanja? — Da... — šapæem. — Onda dodi i preuzmi prazne boce. Ušao sam joj u kuhinju, uzeo tucet praznih boca i neke staklenke, ostavivši joj deset funti. Bila je oduševljena. Èini se da nije ni zamijetila da sam bio sav u zavojima. — Dodi opet sljedeæeg tjedna. — U redu. Hitro sam izašao. Brzi su kad treba uzeti pare, ti Zidovi. Tri bloka dalje sve sam bacio u kantu za smeæe. Vratio sam se u garažu. Rane su me opet poèele boljeti, zavoji su bili prljavi. U garaži su se zabrinuli za mene. Poslali su èak i auto u ambulantu da saznaju što se sa mnom dogodilo. — Gdje si bio? Gdje si nestao? Kako su ti rane? — Dobro... sasvim dobro... Pazio sam da ga ne pogledam u oèi. Da je znao gdje sam bio, ne bi me više pogladio po glavi. Mogao sam mu prenijeti susjet-kine pozdrave. Kad smo prešli KarmeI, i kad smo u autobusu ostali samo mi Arapi, izvukao sam knjigu iz podveza. Otvorio sam prvu stranicu. Vanjske zvijezde. I okruglim rukopisom — Dafna. Prinio sam ime usnama. Kao što veæ rekoh, mora da sam malo poludio. Okrenuo sam drugu stranicu. Taj pjev što ga nehajno ostavljaš, i dalje živi, a putovi leže širom, i oblak na nebu i drvo na kiši i dalje te èekaju da prodeš s mirom. 135 Bilo je jedanaest ujutro. Ostao sam sam u velikom gradu, s dvadeset funti u džepu. Nije mi se odmah vraæalo u garažu. Ionako nisam bio sposoban za rad. Zato sam malo pogledao trgovine, kupio èokoladu. Onda sam ušao u autobus za Karmel, ni ne znajuæi zašto, možda sam opet htio vidjeti more. No, naravno, krenuo sam njegovoj kuæi, možda sam htio provjeriti stanuje li još uvijek na istom mjestu. Ušao sam i popeo se stubama, samo da vidim vrata i odem. Naposljetku sam lagano pokucao na vrata, èak i pozvonio, premda sam znao da nema nikoga. Tišina. Izvadio sam kljuè iz cipele i gurnuo ga u bravu. Vrata su malo škrip-nula, ali su se glatko otvorila. I tako sam se ponovo obreo u stanu, kao u onom snatrenju, podrhtavajuæi malo, spazivši se odjednom u zrcalu pored vrata, stajao sam sav u zavojima s krvavim mrljama po licu i košuljom poput nekog filmskog ratnog heroja. Taj put je moglo biti opasno, ali se nisam mogao zaustaviti. Stan je i dalje bio mraèan i uredan, kao da ga nitko nije koristio proteklih tjedana otkako me nije bilo. Nisam ulazio u dnevnu sobu, nego sam krenuo ravno u spavaæe sobe, da vidim prostorije koje još nisam imao prilike vidjeti. Prvo, vrlo uredna soba gdje on spava sa ženom. Opet sam uoèio sliku malog djeèaka. Njihov sin? Od njega ni traga, možda je umro ili nestao. Žurno sam izašao, misleæi veæ da odem, ali nisam mogao izdržati — morao sam uæi i u drugu spavaæu sobu. Odmah sam znao da je djevojèina. Nije bilo sumnje. Sav sam se tresao od znatiželje. Bila je to jedina neuredna prostorija, kao da nije spadala u ovaj stan. Soba puna svjetla, kapci odmaknuti, svakakvi plakati po zidovima. Mnogo žarkih boja. Knjige i papiri razbacani po stolu. Krevet sav uznereden, jastuk tu, jastuk tamo, a u sredini neka tanka pidžama. Osjetio sam neku slabost i sjeo naèas na krevet, legao, naslonio glavu na udubinu u sredini kreveta i poljubio plahtu. Mora da sam lud. Kao da sam se zbilja zaljubio. Bože, moram se maknuti odavde prije no što zbilja pozovu policiju. Ali neæu otiæi dok nešto ne uzmem. Možda knjigu. Ako nema knjige nitko ne pomišlja na lopova. Pretražujem joj knjige. Otvaram jednu — Bjalik. Opet Bjalik, isti onaj udžbenik kojeg smo imali u školi. Otvaram još jednu — aritmetika. Sljedeæa je od nekog tipa koji se zove Nathan Alterman*. Nikad nisam èuo * Nathan Alterman (1910—1970), pjesnik, prevodilac, dramaturg i aktivist u radnièkom pokretu (prim. prev.). 134 file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
za njega, baš da vidimo. Stavljam knjigu u veliki povez za ruku i brzo napuštam stan, osjeæam slabost i nesvjesticu. Kljuè je i dalje s vanjske strane brave. Slab bih ja bio provalnik. Polako poèinjem silaziti stubama, no u prizemlju se otvaraju vrata; neka stara žena s vještièjim licem stoji i èeka baš na mene. — Koga tražiš, deèko? — Ov... ovaj... obitelj Alterman... — Alterman? Nema ovdje Altermana... tko te je poslao? Ništa nisam odgovorio. Stajala mi je na putu i ako je gurnem sigurno æe vrisnuti. Znam ja te vještice. Imamo ih nekoliko u selu. — Tko te je poslao, djeèaèe? I dalje šutim. Nemam pojma što bih rekao. — Jesi li iz samoposluživanja? — Da... — šapæem. — Onda dodi i preuzmi prazne boce. Ušao sam joj u kuhinju, uzeo tucet praznih boca i neke staklenke, ostavivši joj deset funti. Bila je oduševljena. Èini se da nije ni zamijetila da sam bio sav u zavojima. — Dodi opet sljedeæeg tjedna. — U redu. Hitro sam izašao. Brzi su kad treba uzeti pare, ti Židovi. Tri bloka dalje sve sam bacio u kantu za smeæe. Vratio sam se u garažu. Rane su me opet poèele boljeti, zavoji su bili prljavi. U garaži su se zabrinuli za mene. Poslali su èak i auto u ambulantu da saznaju što se sa mnom dogodilo. — Gdje si bio? Gdje si nestao? Kako su ti rane? — Dobro... sasvim dobro... Pazio sam da ga ne pogledam u oèi. Da je znao gdje sam bio, ne bi me više pogladio po glavi. Mogao sam mu prenijeti susjet-kine pozdrave. Kad smo prešli Karmel, i kad smo u autobusu ostali samo mi Arapi, izvukao sam knjigu iz podveza. Otvorio sam prvu stranicu. Vanjske zvijezde. I okruglim rukopisom — Dafna. Prinio sam ime usnama. Kao što veæ rekoh, mora da sam malo poludio. Okrenuo sam drugu stranicu. Taj pjev što ga nehajno ostavljaš, i dalje živi, a putovi leže širom, i oblak na nebu i drvo na kiši i dalje te èekaju da prodeš s mirom. 135 Nije loše. Mogu razumjeti... Dobio sam tri dana dopusta da mi rane zacijele. Mirni dani puni sunca. Cijelo sam vrijeme ležao u krevetu, a otac i majka su me njegovali. Proèitao sam cijelu knjigu desetak puta. Premda je bilo dosta toga što nisam razumio, nešto sam uspio nauèiti napamet. Ali, rekoh samom sebi — èemu? Zbog èega? ADAM Sad si siguran da garaža može i bez tebe, trebaš samo nazvati popodne i pokupiti novac. Tijekom godina uhodao si mehanizam koji savršeno funkcionira, uvježbao si ekipu pouzdanih i iskusnih mehanièara, neki od njih sad više ni ne pipnu izvijaè, ali se brinu da drugi rade, daju dobre savjete i brižljivo provjeravaju svaki auto nakon popravka. Osobito Erlich — taj radi èuda s raèunima. Ujutro prošetaš garažom, poslovoða preuzme automobile po redu kako su došli, rasporedi ih na razne odjele ovisno o problemima — sistemi za hlaðenje, akumulatori, koènice, podešavanje motora, elektrika, limarija, lakiranje. Imamo i vlastitog struènjaka za registraciju vozila koji obavlja tehnièki pregled, a Hamid u svom mraènom kutu obnavlja stare automobile. Lutaš usred svih tih aktivnosti i poèinješ osjeæati da im nisi potreban, i premda stalno dolaze i mole da poslušaš neki motor, pogledaš ovaj ili onaj dio, oni zapravo ne trebaju tvoj savjet, samo te obavještavaju o odlukama koje su veæ donijeli. Sve dok se nešto ne dogodi; onda vidiš koliko su zapravo bespomoæni. Jedan od radnika se pozlijedio. Jedan od onih djeèaka. Spaziš ga kako se, sav obliven krvlju, izvlaèi ispod nekog automobila. Lice i ruke su mu umazani kolomazom i uljem, s mnogo krvi. Stoji tamo mirno, nitko ga ne primjeæuje, hodaju pored njega bez rijeèi, èak se i šale meðusobno, ako nešto ne poduzmeš nitko se neæe ni pomaæi. Erlich je oèito iznenaðen kad ga uvodiš u ured. — Neka prièeka vani — kaže — doæi æu odmah, samo da sredim ovaj raèun. — Tek kad vrisneš do neba, Erlich skaèe. Možda pretjerujem. Rane nisu duboke, ali se prestrašim od sve te krvi. A, na kraju krajeva, to je djeèak koji je pred tjedan dana ovdje meo, sad su mu dopustili da leži pod autima i uèvršæuje koènice. Što znaš o njemu? Recimo da pogine — nema ve136 file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
ze, sutra æe ti Hamid dovesti drugoga. Malo ih iznenaðuje tvoja osjetljivost, ali nije ti prvi put da vidiš djeèaka kako leži u lokvi krvi. Sad gledam kako ga Erlich povija, donosi stare boèice joda i izlijeva ih po ranama. Deèko je bijel kao kreda, oèi mu misle iskoèiti iz duplja, stenje od boli, ali ne govori ništa. Erlich odmata uske zavoje i poèinje ih nekako èudno ovijati. U meðuvremenu pretražujem ormariæ prve pomoæi. Potpuno je neupotrebljiv. Stoji tu još od vremena kad smo otac i ja radili sami u garaži. Vadim iz džepa petsto funti i kažem Erlichu da sutra kupi novi ormariæ i cjelokupnu opremu. Žustro odbija novac, nabavit æe on sve to gotovo besplatno od mušterije koja vodi poduzeæe za kiruršku opremu, a ostalo namaknuti od poreza. Djeèak je sad sav povijen, sjedi pored blagajne, gleda me onim svojim crnim oèima, ne shvaæa da mu krv teèe kroz loše namještene zavoje i kaplje po papirima. Naravno, Erlich vièe na njega... Šaljem ga u ambulantu, dajem mu novac da se može vratiti taksijem. Ostajem u garaži, nemirno lutam medu odjelima, petljam se u svašta. Odjednom prisustvujem èitavom nizu sitnijih propusta. Jedan radnik koji nema vozaèku dozvolu razvozi automobile po krugu i udara u jedan parkirani auto. Drugi, pak, pokušava upaliti motor na kojem je pukao remen ventilatora, pa upropaštava klipove. Treæi je umalo izazvao požar u motoru, stavivši krivu vrst ulja. Svi su bijesni i na rubu živaca. Navikli su raditi bez mene. Ne znaju zašto se motam po radionici i izigravam šefa. A ja èekam djeèaka da se vrati, no od njega ni traga ni glasa. Šaljem auto u ambulantu, ali ni on se ne vraæa. Držim bukvicu poslovoði, jer je bio grub sa strankom, us-tremljujem se èak i na Hamida, zatekavši ga kako za kola koja popravlja skida dijelove s nekog starog auta, parkiranog sa strane. Napokon, veæ pred kraj radnog vremena, deèko sav u zavojima tiho ulazi u garažu. Mali dripac je lutao po gradu. A ja sam se brinuo. Pogladio sam ga po kosi. — Gdje si bio? Kako su ti rane? — Dobro... sasvim dobro... K vragu, zašto sam se toliko uzrujao? Ulazim u auto i naglo ih napuštam. 137 NA'IM Prijavio se na studij medicine u Tel Avivu, ali je bio odbijen, prijavio se na studij medicine u Haifi, ali nije bio primljen, pokušao je u Jeruzalemu, bez uspjeha, otišao je na Tehniku, ali je pao na prijemnom ispitu, pisao je BarIlanu* i dobio negativan odgovor. Ukazala se moguænost da ude na Beer Shebu, ali je zakasnio s prijavom. Cijelo vrijeme razmišljali smo samo o njegovom studiju. Èitava kuæa se vrtila oko njega. Otac noæu nije mogao spavati od brige. Dolazili su razni ljudi i savjetovali ga da se prijavi ovdje, piše ondje. Jedni su znali ovoga, drugi onoga. Poèeli su potezati razne veze. Napisali su i pismo Uredu za savjetovanje graðana. Poslali su nekog starog šeika u Upisni odjel. Otac je èak otišao u Ministarstvo obrane i rekao: — Veæ dvadeset pet godina vam dojavljujem sve što tražite od mene, a kada moj sin želi studirati medicinu, pred nosom mu zatvaraju sva vrata. — I onda su se oni zbilja potrudili. Našli su mu studij arapskog jezika i književnosti, no Adnan je to odbio, nije htio biti obièni nastavnik. Ponudili su mu onda studij Biblije, a on je rekao: — Pa nisam valjda poludio. — Preporuèili su mu potom teèaj iz hebrejske književnosti, a on je primijetio: — Hoæete li da umrem od dosade? — Bio je tvrdoglav i ponosan. U obzir je dolazila samo medicina, elektrotehnika ili tako nešto. Sve nas je izludio. Ujutro bi kasno ustajao, i èitav dan ništa ne bi radio. Otac ga nije htio umarati poslom, trebao je samo uèiti i pripremati se za prijemne ispite. Dali su mu najbolju sobu u kuæi, i tamo ga nitko nije smio ometati. Kupovali su mu knjige i bilježnice, ne osvræuæi se na troškove. No on se zatvorio u sobi, stalno je nervozno koraèao gore-dolje i èitave dane provodio bez hrane. Bio je oèajan veæ od samog poèetka. Noæi prije ispita otac bi provodio u molitvi pred vratima. Ujutro bi Adnan napustio kuæu bijel kao kreda, drhteæi cijelim tijelom. Obukao bi novo odijelo koje su mu skrojili po mjeri i svezao malu crvenu kravatu, staru oèevu kravatu još iz turskog doba, no sa starim, prljavim cipelama, odlazio bi na ovo ili ono sveuèilište da padne, vraæajuæi se predveèer iscrpljen, gotovo bez i jedne rijeèi. Spavao bi puna dva, tri dana, a onda se zaputio po selu u onom istom odijelu, samo sada bez kravate, sjeo bi s ostalim seoskim mladiæima u kavanu i èekao da mu poštom * Sveuèilište u Tel Avivu (prim. prev.). 138 stignu rezultati. Postepeno je u njemu mržnja sve više rasla. Mrzio je sve odreda, a Židove posebno. Bio je uvjeren da ga namjerno ruše. Jednom, za vrijeme veèere — nakon primitka još jednog negativnog odgovora — poèeo je neobuzdano psovati. Svi su jeli i pili, slušajuæi ga kako psuje cijelu zemlju. Odjednom je meni toga bilo dosta, pa sam tiho primijetio: — A možda za to nije kriv cionizam,
možda ti nisi dovoljno pametan. — Prije no što sam završio reèenicu, otac me je svom snagom tresnuo po licu. Stari me je gotovo rastrgao. I Adnan je skoèio, prevrnuvši tanjure. Dao sam se u bijeg, a stari je urlao za mnom. Cijeli tjedan sam spavao u Hamidovoj kuæi. Bojao sam se da æe me file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Adnan ubiti, tada sam naslutio da je vrlo opasan. Nakon što nismo razgovarali gotovo mjesec dana, otac me prisilio da mu se isprièam. Pristao sam i zamolio ga za oprošte-nje, jer sam bio mladi. Poljubio sam ga u mršavu ruku, a on me je potapšao po ramenu, kao da tapša psa i rekao: — Eh, ti... Bja-lik... I malko se nasmiješio. Gluposti... No kad su poèela predavanja, a on se i dalje nigdje nije uspio upisati, i meni ga je bilo žao. Faiz je poslao papire iz Engleske, ne bi li ga upisao na neki tamošnji fakultet, ali Adnan više nije imao snage. Zaista je poèeo misliti da možda i nije zreo za fakultet. Pomislio je da možda ima talent za nešto drugo. Sad ga ponekad sretnem kad ujutro odlazim na posao. Smršavio je, hoda u zgužvanoj odjeæi, vraæa se nakon noæi provedenih u lutanju oko Akre i drugih naselja. Našao je nove prijatelje. Zastanemo i poprièamo malo, ja u svom radnom kombinezonu, a on i dalje u onom odijelu, u bijeloj košulji s crnim ovratnikom. U tim prilikama bio mi je mnogo bliži. Nisam znao da nas je veæ odluèio napustiti, da noæu veæ provjerava putove i rupe u graniènoj ogradi. Nešto kasnije je nestao. Netko nam je rekao da je viðen u Bei-rutu. Premda nam je bilo žao što je otišao i iako je otac bio strašno zabrinut za njega, ipak smo pomislili da je za njega možda i dobro što se malo maknuo od Židova, koji su ga toliko smetali. Nismo mogli ni zamisliti da æe se tako iznenada htjeti vratiti. 139 ADAM To je prava umjetnost, ne znate je cijeniti, živjeti medu nama tom vrstom dvostruka života, živjeti u našem i suprotnom svijetu. I kad opet progovorite u onim svojim naslonjaèima petkom, nesposobni da se malo odmaknu od teme, petljaju o elitnim grupama, dobrovoljnim samoubojstvima i frustriranim fanaticima, dode mi da plaèem i da se smijem (a na kraju ne kažem ništa, samo bijesno strpam novu šaku oraha u usta). O èemu to prièate? On je danas radnik u mojoj garaži, ponizan i strpljiv, nasmiješen i pouzdan. A sutra — divlja zvijer, isti taj èovjek, ili njegov brat, roðak, s istim obrazovanjem, iz istog sela, od istih roditelja. Eto, na primjer, dogodio se onaj stravièni teroristièki napad na sveuèilištu, pa sam pomno promatrao svoje radnike. Zaposlio sam trideset Arapa i imam ih dovoljno vremena promatrati, jer se više ne bavim s automobilima nego samo s ljudima. Pitate se, o èemu razmišljaju? Je li im nešto važno? Imaju li pojma što se zbiva? Oni znaju. Vijesti se brzo šire. U garaži radi uzrujani, stari pedant, Erlich, blagajnik, koji mrzi glazbu za vrijeme radnog vremena. Drži to barbarskim obièajem. A arapska ga muzika raz-dražuje iznad svega. Veæ je poèeo dolaziti na posao s vatom u ušima, jer ponekad èak iz dvadeset auto-radija trešti arapska glazba punom snagom. Kad buka dosegne vrhunac, Erlich vadi iz svoje torbe mali tranzistor i tresuæi se od bijesa, poèinje urli-kati: — Iskljuèite tu muziku, prokleti ubojice! — i vrlo brzo sva arapska glazba nestaje iz garaže. Znaju gdje treba povuæi crtu, odmah namještaju prijemnike na Radio-Izrael, ili neke vojne ra-dio-stanice. Ipak su na našoj strani, èovjek pomisli u sebi. Ali nakon izvjesnog vremena nešto ih u tonu èitaèa vijesti i komentatora poèinje nervirati, radije gase prijemnike nego da slušaju vijesti, mirno rade, možda su se nešto malo više stisnuli, ne žure s autima na pokusnu vožnju. Momci postaju uznemireni. Više se ne smiju. A onda jedan od njih odlazi u neki mraèni kut, tiho namješta neku stranu arapsku radiostanicu, poneki se okupljaju oko njega da èuju prièu, nekakav im slabašan osmijeh lebdi na licu. Tako, dakle, ipak nisu na našoj strani. No za vrijeme pauze za ruèak sjede u kutu, jedu svoj kruh, poèinju se malo smijati i to sve u vrijeme kad mi ludimo od na140 petosti, razgovaraju o nekim ispraznim stvarima, sve ih se to nimalo ne tièe. I dok pucnjava dopire iz radio-aparata, dolaze mi s nekim praktiènim pitanjima, treba li gume na Volvou izmijeniti ili samo vulkanizirati? Žive u drugom svijetu, èak ni ne pitaju kako je sve završilo. Ali kad valja poæi kuæi, ostavljaju alat i peru ruke, èekaju jedan drugoga, što za njih nije uobièajeno, odlaze iz garaže i kreæu prema autobusnoj stanici u zbijenoj grupi. A sljedeæeg dana doznajem i zašto. Prvi Hamidov roðak, brat jednoga od radnika, u rodu s veæinom od njih, bio je voda terorista. Èini se da su to znali, osjeæali od samog poèetka. Pa ipak, nisu se nièim odali, ni okom nisu trepnuli. Možda kod kuæe, nasamo, plaèu samo za sebe. NA'IM Nervozni glas najavljivaèa na radiju odjednom prekida glazbu i pjevanje. Nešto se dogodilo. Židovi se poèinju skupljati oko radija. Hamid nas gleda i sva arapska glazba odmah prestaje. I mi poèinjemo doznavati detalje. Nešto na sveuèilištu. Napad na referadu. Uzeli su taoce. Srce mi staje. To je on. Adnan se vratio.
Poluglasne psovke Zidova. Svakojaki prijedlozi. Svatko misli da zna što bi trebalo uèiniti. A mi se sve više file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
smanjujemo. Hodamo tiho, to s nama nema nikakve veze. Pokušavamo se ponašati prirodno, radimo groznièavije. U dvanaest i deset izbacuju kroz prozor tijelo nekog službenika. Tako okrutno. Jedan od Arapa se smiješi za sebe, oskudnim, rastresenim osmijehom. Zavlaèim se pod neki automobil i po tisuæiti put pokušavam uèvrstiti vijak koji mi neprekidno pada iz ruke. Negdje sam drugdje. Oko mene uobièajeni razgovori o smrtnoj kazni i osveti. Naš brat. Što to radi? Otkud mu hrabrost? Taj njegov prokleti ponos. A i zašto se ti vražji Židovi malo više ne brinu o sebi? Sastanak vlade. Vojska. Ministarstvo obrane. Jedna te ista, stara prièa. Pauza za ruèak. Peremo ruke, uzimamo hranu, sjedamo na pod, ja odmah pored Hamida. On ništa ne govori. Šuti kao i obièno. Drugi prièaju stišanim glasovima o nekim drugim 141 stvarima, o novom Volvou s automatskim mjenjaèem. Nisam gladan, htio bih plakati, ali oèi su suhe. Poèinju pregovori. Objave. Razgovori preko nišana. Nabusi-tost. Uobièajeni opisi. Samo je jedna novost. Jedan od fedajina hoda u odijelu i kravati kao da je na nekom primanju. Bacam svoj kruh psu lutalici koji se stalno mota oko garaže. Vraæam se s ostalima na posao. Sve je kao i obièno. Židovi dolaze po popravljene automobile, natežu se oko cijene, doduše uznemirenih pogleda, s velikim nespokojstvom slušaju pjesme na radiju. Jedan od Arapa tiho namješta Radio Damask. Tu je sasvim drukèija prièa. Velika bitka, sveuèilište u plamenu. Laži. Maštarije. A ja cijelo vrijeme mislim samo na Adnana. Zatvaramo kutije s alatom i presvlaèimo se. Odjednom se sve poèinje rasplitati. Reporter na radiju poèinje vikati kao komentator na nogometnoj utakmici. Napadaju. Pucnjava dopire preko radija poput kloparanja slomljene bušilice. Ništa ne shvaæaju. Ubijaju ga. Baš sada, ubijaju mi brata. Oèi mu posljednji put gledaju svjetlo. Zbogom. Luðak. Proklet bio. Što nam to èini. Sramota. Taj njegov nesretni ponos. Jadni moj brat. Zidovi poèinju lakše disati, premda je poginulo i nekoliko njihovih. Odjednom prestaju odgovarati na naša pitanja, zapamtili su da trebaju biti ljuti na nas. Odlazimo na autobusnu stanicu nešto zbijeniji nego inaèe, na ulici su i policajci da zaustave sve koji bi nas htjeli napasti. Ali nitko nas ne dira, èak nas ni ne gledaju. Na Radio Damasku bitka još uvijek bjesni. Uveli su tenkove i lovaèke avione. Ukrcavamo se u autobus. Spuštam se pored Hamida na stražnje sjedalo. Svi šute. Hamid vadi svoj tranzistor i prislanja ga uz uho. Dižem pogled prema brdu, tamo leži sveuèilište poput ravnog bijelog kamena, poput grobnice. Bože, dokle æe to tako? Hamid odjednom saginje glavu. Na Radio Damasku èitaju imena. Hamid me nježno dodiruje. On je. Ali ja to veæ znam, sve mi je poznato od samog poèetka. Napasti sveuèilišnu referadu u odijelu i kravati s Kalašnjikovim u ruci. To je samo njemu moglo pasti na pamet. Samo njemu. U selu veæ znaju. Vijesti se brzo šire. Ne treba nam radio. Gomila ljudi ispred kuæe. Zene plaèu. Ulazim u kuæu, punu stolica. Donijeli su stolice iz drugih kuæa za one koji dolaze na žalost. Otac se zatvorio u sobu i ne razgovara ni s kim. Rodbina stalno 142 pristiže iz drugih sela. Sve žene su u jednoj prostoriji, oèi im crvene od plaèa. Kakva je korist od plaèa? Neka ide sve k vragu. Kuæa se puni ljudima. Svi mirno sjede i èekaju. Što? Naveèer netko ukljuèuje televizor, bez zvuka, samo sliku, da vidimo hoæe li prikazati tijela ubijenih. Pokazuju, meðutim, samo prostoriju gdje su držali taoce, dokumenti su rasuti po podu, sve je uništeno i upropašteno. Svi sjede u tišini. Nitko ne govori. Tek tu i tamo netko proštenje »O, bože«. A u ponoæ stižu snage sigurnosti. U Escortima nevina izgleda. Dobrodošla, slatka mala ptico. Više su nalik psima nego pticama. Debeli, s crnim brkovima. I oni su umorni i nesretni. Ne krive nas, ne prijete. Svima žele mir i spokoj. Pa k vragu, sve nas znaju po imenu. Rukuju se. Govore èudnim iraèkim arapskim. Ljudi im prave mjesta u sredini sobe, ali oni to otklanjaju i ostaju stajati u kutu. Piju kavu. Napokon dovode oca da ih pozdravi, izgleda sto godina stariji. Malo-pomalo poèinju prièati što se zaista dogodilo. Tišina u sobi, svi zadržavaju dah. I selo se vani ušutjelo, kao da èitavo selo u tami sluša prièu. Govore nam èinjenice koje ne želimo èuti, ali moramo. Srca ubrzano kucaju, oèi su zatvorene. Slušamo o okrutnosti, junaštvu, ludilu. Bombarderi veæ bruje iznad naših glava. Otac sluša i sluša. Oèi je zatvorio kao da spava. A kad su sve rekli, on poèinje govoriti. Tiho, obilazi okolo-naokolo u krugovima. Prvo o poljima, o kiši i onome što Kuran govori o bratstvu i miru. A onda poèinje proklinjati. Plaèe i psuje. Bilo bi bolje da se deèko nikad nije ni rodio. Oni slušaju psovke, rijeèi odanosti i pogrde. Kimaju glavama, ali ne vjeruju. Ne vjeruju da mi vjerujemo u ono što govorimo, niti od nas žele èuti
takve stvari. Nitko ne ide spavati. Èitavu noæ sjedimo u velikoj sobi, ljudi dolaze i odlaze, a ujutro stižu i novinari. S kamerama i mikrofonima. Ne daju se otjerati. Okružuju nas i postavljaju pitanja, hoæe njegove fotografije. Gdje je išao u školu? file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Tko su mu bili nastavnici? Kako se ponašao? Tko su mu bili prijatelji? A otac, sa svojim nepravilnim hebrejskim, sjedi poput djeteta na povišenom stolcu, s mikrofonom prièvršæenom oko vrata, pokušava se nasmiješiti dok ga osvjetljavaju sa svih strana. Neprekidno mu postavljaju ista pitanja. A on im odgovara: — Bio je naprosto lud, i to je sve. Pogledajte mu mlaðeg brata, on je dobar deèko. — I grli me èvrsto, tako da me boli. Sve to pred kamerama. Sramota. Adnan više nije njegov sin. Zaboravili smo ga. To stalno 143 govorimo, neprekidno ponavljamo. Rodbina, neæaci, svi se smiješe kamerama. Bio je lud, naprosto je poludio, govorimo, a znamo da nije. ADAM Kišni dani. Oštra zima. Budim se kao i obièno u pet ujutro, ne mogu se više riješiti te navike. U posljednje vrijeme prvi odlazim na spavanje i ujutro zatièem neke promjene u kuæi. Ostaci od veèere u blagovaonici. Jastuci i pokrivaèi na naslonjaèima. Dafine noæne borbe. Asija se pored mene skvrèila poput fetusa. Siva joj kosa na jastuku. Bore u kutovima oèiju. Oèi joj se mièu iza kapaka. Opet sanja. Stalno sanja. — Asija — šapnem, kao da joj pokušavam uæi u san. Stenje, brzo se okreæe na drugu stranu. Pijem kavu, pojedem komad kruha, a onda se vozim praznim ulicama, ponekad malo stanem na obali, parkiram auto i proše-tam se mokrom plažom. Jako je hladno. Nebo se naoblaèilo. Snažan vjetar puše s mora. Ali uvijek nekoga sretnem. Stariji par u kupaæim kostimima trèi polako po pliæaku, drže se za ruke, veselo èavrljaju. Neka žena, ne baš mlada, pojavljuje se iz olujnih valova i polako hoda prema meni. Uzima ruènik koji mi leži gotovo pored nogu i ornata se njime. Skida kapu za kupanje, trese kosu i hladnim kapima mi prska lice. Smiješi se, možda bi htjela razgovarati. Nema baš zgodno lice, ali joj je tijelo odlièno. Stojim pored nje, ogrnut debelim krznenim kaputom, gledam kako se presvlaèi u haljinu, promatram joj bijele grudi na hladnom vjetru. Zapravo ne obraæam pažnju, duboko sam zamišljen. Netko me dira po ramenu. Srce mi staje — Gabriel. Ali ne, to je stari Erlich, smije se u kupaæim gaæicama, vitak i jak, srebrnasta kosa natopljena je pijeskom i solju. — Erlich! Još uvijek ujutro plivaš, èak i po ovakvom vremenu? — Veæ trideset godina. Nekad sam plivao s tvojim ocem. Svaki dan prije posla. Hajde, skini se i udi u vodu. — Star sam ja... — odvraæam s osmijehom. Prièamo malo, Erlich trèi na mjestu da se ugrije. Onda me napušta i juri, penje 144 se nekim vodoravnim šipkama. Poèinje sipiti kišica. Pojavljuju se svakojaki èudni ljudi. Prijazni ribari. Veæ je skoro sedam sati. Vrijeme je. Vozeæi prema glavnoj cesti nailazim na ženu koja izašla iz vode i èije sam grudi naèas vidio, hoda u kratkom kaputu lijevom stranom ceste, okreæe se prema meni i polako diže ruku. Na trenutak pomišljam da stanem i da je povezem, ali oklijevam, i nastavljam vožnju, malodušan, sa sve veæim osjeæajem muènine. Na putu do garaže još jednom prolazim pored stare kuæe. Iako znam da ništa neæu naæi, ne mogu a da ne stanem, izlazim iz auta i promatram zatvorene kapke. Veæ su èetiri mjeseca otkako je išèezao. Kad bih samo mogao provaliti u tu kuæu... Prouèavam oluk na fasadi. Duga cinèana cijev vodi sve do drugog kata, neravne cigle vire iz fasade, jedan je kapak samo pritvoren. Èujem zvižduk iza sebe. Prometna policajka mi prilazi da vidi što se zbiva. Kreæem, vozim do garaže. Erlich veæ sjedi nad raèunima, svjež i krepak. Da je na mom mjestu, veæ odavno bi se popeo po onom zidu. Noæu je to vrlo pusta ulica. Možda bih mogao reæi Hamidu da mi nade nekoga tko bi mogao uæi. Ako ima teroriste u obitelji, sigurno bi mogao naæi i nekog profesionalnog obijaèa, samo što bi nakon toga moglo biti gusto. Ne, moram naæi deèka, nekog deèka koji se brzo može popeti, nekoga tko ne bi baš sasvim shvatio što èini, stranca, ali ne baš potpunog stranca, nekoga tko mi malo vjeruje, možda nekoga trenutno zaposlenog u radionici. Pomno promatram radnike, hodam medu njima, pretvaraju se da me ne primjeæuju, ali sam svjestan da razgovor prestaje kad se približim, glazba se stišava. Samo ih nekoliko znam po imenu. Ali ima jedan koji diže pogled, gleda me dok prolazim. To je opet onaj djeèak što se pozlijedio, a sada se oporavio. Smiješi mi se s razumijevanjem. Hvata veliki izvijaè i poput iskusna mehanièara razmetljivo prilazi velikoj, tustoj ženi koja stoji pored malog Fiata s podignutim poklopcem. Kaže joj drsko: — Upadajte, gospodo, i upalite motor. Držite nogu na gasu i radite toèno ono što vam kažem. A ona se smješka, zbunjeno gleda oko sebe, ulazi u auto i pali motor. Djeèak se penje na odbojnik i poèinje podešavati. Skandalozno. Tek pred dva mjeseca je poèeo mesti pod, a sada se veæ 10 LJUBAVNIK 145
file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 AM]
1:15:30
usuðuje podešavati paljenje. Ali ne govorim ništa, samo stojim i promatram ga kako i dalje nesmiljeno turira motor, a da zapravo ne zna što hoæe. Napokon dolazi neki mehanièar Židov, pro-dere se na njega i potjera ga ustranu. No deèko se ne vrijeða, gleda me izdaleka i smješka se prkosno. I tada mi odjednom bljesne — to je deèko koji æe se uspeti onim zidom, a možda æe i znati saèuvati tajnu. NA'IM Taj petak je prošao kao neki san. Divan san. Spavao sam u njenoj kuæi, doruèkovao i veèerao s njom, a èak i da sam uèinio nešto nezakonito, i dalje bih bio sretan. Èim sam tog jutra stigao u garažu, zgrabio me kao da je baš mene èekao. Odveo me u neki tihi kutak i rekao da mu te noæi trebam obaviti neki posliæ, ukoliko baš ne moram iæi kuæi u selo. Rekao sam da je sve u redu, neæe mi biti teško prespavati u garaži. A on je odgovorio: — Ne, ne trebaš spavati u garaži, spavat æeš u mojoj kuæi. Ja æu se pobrinuti za tebe. — Mislio sam da æu se onesvijestiti od sreæe. U glavi mi se zavrtjelo. No samo sam se nasmiješio. A on je nastavio: — Samo, o tome ne smiješ prièati, možeš li èuvati tajnu? — Naravno da mogu — rekoh. — Kako god vi kažete. — Pogledao me je kao da provjerava neku aparaturu. — Znaš li se penjati? — Penjati na što? — zapitao sam. — Nije važno — bio je zbunjen. — Vidjet æeš. Što imaš u toj torbi? — Nisam ni dospio odgovoriti, zgrabio mi je torbu iz ruke i pogledao u nju, vidjevši kruh i knjigu Altermanovih pjesama. Mislio sam da æu umrijeti. Izvadio je knjigu i zapitao što je to. — Knjiga — rekoh. — Ali èija? — Moja, ja je èitam. — Ti to èitaš? — Iznenadio se i nasmijao, položivši mi ruku na glavu, kao što je veæ jednom uèinio. Vidio sam kako nas drugi radnici znatiželjno promatraju. Prolis-tao je knjigu, ali nije okrenuo prvu stranicu. Samo je zapitao: — Ti to razumiješ? — Ponešto — odvratio sam i žurno je zgrabio. Bio je dirnut, zbilja sam ga ganuo, pa me je opet dirnuo; nikad to nije uèinio ni s jednim drugim radnikom, ali sa mnom je to bilo kao u redu. Potom je opet izvukao onaj svoj novèanik, sav nabijen novcima, koji kao da su ga optereæivali, a on ih se nastojao riješiti. Izvukao je novèanicu od stotinu funti i rekao: — Idi i ku146 pi neku pidžamu i èetkicu za zube, pa se vrati u èetiri sata kad ostali odu i ja æu te povesti. Reæi æu Hamidu da se veèeras neæeš s njima vratiti u selo. — Ali mogu i ravno otiæi vašoj kuæi — rekoh. Iznenadio se. — Ti znaš gdje mi je kuæa? — Podsjetio sam ga da me je jednom poslao kuæi po torbu, on se toga nije sjetio, samo je rekao: — U redu, budi onda tamo u èetiri sata. — Dobro — od-vratih — ali kakvu bih vam pidžamu trebao kupiti? — Nasmijao se. — Pidžama je za tebe, ne za mene. — To mi je bilo jasno, pitao sam ga samo zato jer sam bio sav zbrkan od sreæe. Oh, kako sam iznenada bio sretan! Otišao sam ravno u grad sa stotinu funti. Prvo sam lutao ulicama, nekad i posred ceste, pa su me zamalo pogazili. Stalno sam u džepu osjeæao onu stotku, nasred ceste bih se zaustavio da je opipam. Nikada nisam odjednom imao toliko novaca. I premda je dan bio hladan i kišovit, ja sam bio slobodan, baš kao da su mi poèeli školski praznici. Besciljno sam lutao medu ljudima, promatrao turobna židovska lica, stalno zabrinuta zbog sudbine Židova. Iako je nebo bilo mraèno, njušio sam miris proljeæa. Htio sam viknuti iz sveg glasa, toliko sam bio sretan. A cijelo vrijeme sam mislio kako æu ubrzo vidjeti onu djevojku i moæi se propisno zaljubiti, a ne samo onako u mašti. Hodao sam i hodao i umalo izbio na drugu stranu grada, ali sam se onda okrenuo i poèeo gledati trgovine. Ulazio bih tu i tamo, zagledavao, jer sam osim pidžame odluèio kupiti i mnogo drugih stvari. Ovog puta neæe biti kusura. A oni su odmah shvatili da sam Arap, pa su mi poèeli pretraživati torbu, provjeravajuæi ne krije li se medu kriškama kruha i neka bomba. Stoga sam žurno pojeo dio kruha a ostatak bacio da me puste na miru; zadržao sam samo knjigu, gurnuvši je pod pazuh. Tako sam se bolje osjeæao. Napokon, kad sam dobro pregledao izloge prodavaonica igraèaka, knjiga, radija i televizora, potražio sam i duæan s pidžamama, no njih nije bilo po izlozima, a ja nisam znao u koju mi trgovinu valja uæi. Uostalom, što æe mu ta pidžama? Mogao bih spavati u donjem rublju i s tim novcem kupiti nešto mnogo važnije. Odjednom sam u izlogu nekog otmjenog duæana spazio pidžame, ali na njima nije bilo cijene. Ušao sam unutra i odmah sam htio izaæi, jer je bilo mraèno, bez ijednog kupca. No èim sam se okrenuo, neki je mršavi starac iskoèio iz mraènog kuta. — Što želiš, deèko? — upitao je. — Pidžamu — rekoh. — Imaš li novaca? — zapitao je, a ja sam mu pokazao plavu novèanicu. 147 Zgrabio me za ruku, nije mu izgleda uopæe bilo važno što sam u prljavom radnom odijelu. Nije èak shvatio ni da sam Arap. Bilo mu je važno samo da u svojim rukama
zadrži tu malu plavu novèanicu koju sam mu onako glupo pokazao. Poèeo je iz kutija izvlaèiti svakojake pidžame, nježne svilene, s vrpcama i pomodnim obrubima. Vadio je jednu za drugom, širio ih preda mnom. A ja sam samo stajao; ništa nisam mogao reæi, jer su zbilja bile krasne. Napokon mi je prišao, izmjerio me i rekao mi da se skinem. Svukao sam kutu i košulju, a on mi je preko glave nabacio pidžamu i okrenuo me prema zrcalu da vidim kako mi pristaje. Zatim je nabacio drugu, pa još jednu — svaka je bila sve luda, sa file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
zlatnom dugmadi i vrpcama u boji. Kad je vidio da stojim kao oduzet, izabrao je neku crvenu pidžamu i rekao: — Slušaj, ova ti najbolje stoji. — Složio ju je u kutiju, zamotao kutiju u neki tanki papir, sve zajedno stavio u novu plastiènu vreæicu, a onda je uljudno, ali odluèno uzeo onu plavu novèanicu koju sam još uvijek držao u ruci i tiho rekao: — Eto, tako. — Shvatio sam da mi ne namjerava ništa izvratiti, pa sam ga slabašnim glasom zapitao: — Zar ovo stoji stotinu funti? — Oh, još više, ali sam ti dao popust — odgovorio je. Zapanjen, nisam se ni maknuo. A on se nasmiješio i rekao: — Odakle si, djeèaèe? Iznenada sam se prepao, možda bi ga moglo razljutiti da ima posla s Arapom. — Odavde... iz susjedstva. — A tvoji roditelji? Odakle su oni? — Iz Poljske — odvratio sam, ne razmišljajuæi, jer su nam u školi rekli da su svi cionisti došli iz Poljske. I dalje se nisam micao, srce mi se cijepalo zbog stotinu funti potrošenih na jednu jedinu pidžamu. Nisam je još ni dirnuo, ležala je preda mnom u vreæici. Napokon rekoh: — Moram još kupiti i èetkicu za zube, ne bih smio uzeti tako skupu pidžamu. — Otvorio je vrata, otišao u stražnju sobu i zaèas se vratio s èetkicom za zube, takoðer crvenom i ne baš sasvim novom. Stavio ju je u vreæicu i rekao: — Evo, djeèaèe, dao sam ti i èetkicu, sklopili smo posao. — Videæi me kako stojim kao ukopan, preneražen zbog izgubljena novca, tutnuo mi je vreæicu u šaku, uhvatio me pod ruku i izveo na ulicu, zatvorivši za sobom vrata. I tako sam ostao bez prebite pare, samo s jednom luðaèkom pidžamom u plastiènoj vreæici. Poèela je jaka kiša. Još uvijek je bilo punih pet sati do èetiri popodne, a sada više nisam imao ni 148 za autobus. Krenuo sam na Karmel i stigao još uvijek tri sata prerano. Nisam htio èekati na stepenicama, pa sam našao neko malo sklonište preko puta i sjeo èekajuæi, ali je naišao netko tko tu èak nije ni stanovao i rekao: — Briši, makni se odavde. Otišao sam, kružio susjedstvom koje je bilo lijepo èak i po kiši, a onda se vratio u ono isto sklonište i nastavio èekati. Opet su se pojavila neka dvojica i rekla: — Što radiš ovdje? Koga èekaš? — Nisam ništa odgovorio, samo sam ustao i ponovo krenuo u šetnju. Veæ sam i prije zamijetio da nas ne zamjeæuju dok se god kreæemo, radimo ili prièamo; postaju sumnjièavi tek kad se skrasimo na nekom mjestu. Stoga sam opet otišao, vrlo umoran i potpuno mokar, i premda se sad veæ i sunce poèelo povremeno pokazivati, nije me moglo osušiti jer sam bio mokar kao miš. Iznova sam se vratio u svoje sklonište, bilo je veæ pola tri i djeca su se poèela vraæati iz škole, prvo mlada, a potom i ona starija. Tada sam spazio i nju, došla je možda medu posljednjima, trèeæi bez kišnog ogrtaèa, bez kaljaèa, samo u kratkom kaputiæu, potpuno mokra. Gledao sam kako nestaje u kuæi. Opet je zasjalo sunce. Bacio sam Vanjske zvijezde, onu Altermanovu knjigu, u kantu za smeæe, nadošla je kao tijesto, toliko se namoèila. Nakon toga je stigla i njegova žena. Odmah sam je prepoznao po zelenom Fiatu 600. Jednom sam joj sredio koènice i promijenio ulje. Izvukla je gomilu košara, a onda je dugo zavirivala u poštanski sanduèiæ, kojeg sam ja veæ provjerio i ustanovio da nemaju pošte. Deset minuta kasnije opet se pojavila, odvezla se i vratila s mlijekom, a nakon pola sata se ponovo odvezla i vratila s kruhom. Ulica je polako opustjela i nastala je neka èudna tišina. Ljudi su dolazili u automobilima, s košarama u ruci nestajali u kuæama, spuštali rolete. A ja sam i dalje sjedio nasuprot kuæe, èekajuæi i njegov dolazak. Veæ mi je svega bilo dosta. Vrata od balkona su bila otvorena, i djevojka je izašla da pogleda nebo. Skvrèio sam se i stisnuo da me ne primijeti, a ona se zagledala ravno u mene, kao da se neèega pokušava sjetiti. Onda je opet poèela kiša. Majka joj je nešto doviknula, pa je ušla unutra. Nebo se tako otvorilo da sam mislio da æe me bujica otplaviti s ploènika, niz brijeg, sve do mora, koje se nije moglo vidjeti od izmaglice. Osjeæao sam se bijedno, kiša mi se slijevala niz glavu. Sad sam veæ sve zažalio, èak i ljubav. Ostao sam usamljen na ulici, zu149 reæi u spuštene rolete, veæ su bila èetiri sata a on još nije stigao, pa sam se prepao da æu cijelu noæ provesti ovako na cesti, s pidžamom u ruci. Napokon sam èuo kako se njegov amerièki auto spušta niz brdo. Prije no što je stigao ugasiti motor, otvorio sam mu vrata. Nasmiješio mi se kao da smo se tek rastali i zapitao: — Kad si stigao? — Ovaj èas — slagao sam. Rekao je: — Dobro, daj mi pomozi — i poèeo istovarivati cvijeæe, kolaèe, kruh i orahe. Izgleda da ovdje svi kuhaju i jedu za sebe. Popeli smo se stubama do njegova stana, pozvonio je, djevojka je otvorila vrata, a on je rekao: — Ovo je... — Na'im — rekoh, jedva pomakavši usne. Djevojka me iznenaðeno pogledala. Ponovo me zaprepastila njena ljepota.
Odmah nam je ususret izašla i žena, pa je, vidjevši me, odmah od mene preuzela cvijeæe i kruh, rekavši: — Zašto nisi i prije ušao? Zašto si cijelo vrijeme èekao vani? — Adam se iznenadio. — Èekao si vani? Po toj kiši? Jesi li poludio? file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Nisam ništa rekao, samo sam neprekidno brisao noge o smeði prostiraè pred vratima. A oni rekoše: — Nije važno, nije važno, udi unutra — no ja sam i dalje oti-rao noge, zureæi u pod. Naposljetku me je Adam zgrabio za ruku i povukao u kuæu, kao da je tek tada shvatio koliko sam promo-èen. Tako sam ušao i možda su zažalili, premda to nisu rekli, jer sam im odmah tepih okaljao blatom. Potom sam skinuo cipele, to je bilo još gore, jer su mi èarape bile mokre i poderane, a noge prljave; pod nogama mi se odmah stvorila crna mrlja koju sam za sobom ostavljao po cijeloj kuæi. Tek tada su shvatili koliko sam vode upio tijekom dana. I tako promrznut i drhtav, pod upornim djevojèinim pogledima, poèeo sam im prljati èistu i lijepu kuæu. Nije im preostalo ništa drugo nego da me odvedu u kupaonicu. Žena je prva shvatila moje stanje. Otišla je i napunila kadu vruæom vodom, zapovjedivši mi da udem u nju. Svo troje su se poèeli vrzmati oko mene, pružajuæi mi ruènike i spremajuæi razno rublje. Žena je bila najprijaznija, više od njega, on se užasnuo od prljavštine koju sam unio u kuæu i možda je veæ i zažalio što me pozvao da mu pomognem. Ubrzo sam ostao sam, ležeæi u mirisnoj pjeni vruæe kade. Polako sam se ugrijao. Lijepo je bilo ležati u židovskoj kadi, u maloj prostoriji punoj ruènika žarkih boja i raznovrsnih boèica. Mislim da nitko iz sela nije iskusio pjenastu kupku u nekoj ži150 dovskoj kuæi. U meðuvremenu su potražili neku odjeæu umjesto one mokre robe koju sam svukao, ali nisu našli ništa prikladno, jer nikada nisu imali sina mojih godina, samo kæerku, a haljinu mi ipak nisu htjeli odjenuti. Napokon je žena, koja mi je neprekidno nešto dovikivala kroz vrata, predložila da obuèem pidžamu dok se moje stvari ne osuše na radijatoru. Rekoh: — Dobro — što sam drugo mogao reæi, a bilo me je tako stid, da bih najradije uronio u kadu i poslao k vragu taj noæni posao. Ostao sam ležati u vodi, peruæi se i stružuæi, a na kraju sam izvukao èep i oprao kadu koju sam jako zaprljao. Osušio sam je s ruènikom, obrisao sam i pod, èak sam i lavabo izglancao, oèistio i druge stvari koje ja nisam uprljao, tek tako, za svaki sluèaj. Veæ je pao mrak, a ja nisam mogao pronaæi prekidaè za svjetlo, pa sam u mraku navukao pidžamu, koja je bila tako luda da sam pomislio uteæi kroz prozor, ali nije bilo pravog prozora. Bojao sam se izaæi, pa sam bez rijeèi ostao sjediti u mraku. Oni su se, meðutim, zabrinuli za mene, pa je Adam otvorio vrata; spazivši me u pidžami, prasnuo u smijeh, a zatim je dotrèala djevojka i puknula od smijeha, a potom i žena, koja me je ipak, smijuæi se, uhvatila za ruku i izvela iz kupaonice. I ja sam se pokušao smijati, tako da im ne bude neugodno zbog smijeha, ali se nekako taj moj smijeh pretvorio u suze. Tako se to završilo. Zajecao sam. To je bilo strašno. Nakon sve one zabrinutosti, uzbuðenja, gorko sam zaplakao, godinama veæ nisam tako plakao, èak ni kad su Adnana zakapali. Nisam se mogao zaustaviti, poput djeteta, kao neki idiot, suze su tekle kao da je kiša još uvijek u meni, plakao sam i plakao ispred troje stranih Židova, pred djevojkom koju sam volio, a koja nikad neæe biti moja draga. DAFI Mama i tata su istovremeno rekli: — Nije važno, nije važno, udi unutra — no on je bio preplašen i zbunjen, tako ozbiljan, cijelo vrijeme je brisao noge o otiraè. Mali Arap, jedan od tatinih radnika, pomisli samo, tata ima trideset takvih radnika i svi ga se boje. Jadan mali je cijelo vrijeme èekao vani na kiši. No ja sam ga odmah prepoznala, bio je tu veæ jednom, došao je po tatinu torbu. Dobar djeèak. Napokon su ga uveli, gotovo nasilu, rek151 li mu neka skine cipele, on ih je skinuo i ostao stajati u poderanim, crnim èarapama, i dalje prljajuæi sve oko sebe. Tako je blesav, zašto je morao èekati vani na kiši? Nije baš lijepa usporedba, ali me odjednom podsjetio na nešto što mi se dogodilo pred nekoliko godina. Jednoga dana mi je tata donio štene koje je po kiši cunjalo oko garaže, veselo je utrèalo (nije mi palo na pamet da mu vani obrišem šape) i zaèas uprljalo pod i sag. Oprali smo ga, oèetkali i nahranili sjeckanim mesom, kupili smo èak i uzicu, odveli ga veterinaru na injekciju; tako je štene bilo u kuæi oko mjesec dana, kad smo opazili da brzo raste i da ga je sve teže kontrolirati, a neki poznavalac pasa nam je rekao: — Vi uzgajate magarca, a ne psa — pa se mama prepala i odluèila ga se riješiti, premda sam baš htjela vidjeti koliko æe narasti. A sada, to je deèko, odnosno mladiæ. Tata ga je doveo na veèeru, jer ga treba da noæas provale u stan onog èovjeka koji je nestao. Mama ga je odmah uzela pod svoje, jer tata nije znao što bi s njim. Ovakvi bespomoænici su za nju idealni, ona odmah diže crvenu zastavu i kreæe u boj. Uzela ga je za ruku i odvela u kupaonicu, svukla mu mokru odjeæu, raširila je po radijatoru i poslala ga ravno u kadu. Tako je
èudno imati gosta u kuæi, u šabatsku zimsku veèer. Ovdje je uvijek tako tiho. Rijetko nam dolaze gosti. Ponekad, ljeti, pojavi se neki dalji roðak iz Jeruzalema i ostane preko noæi, ali posljednjih godina nije bilo ni toga. U meðuvremenu mu je mama pošla tražiti neku odjeæu. No odakle nam roba za djeèaka tog uzrasta? Takva trojica bi stala u tatine stvari. No mama se nije pokolebala, došla je èak i u moju sobu i poèela kopati po mojoj garderobi. Rekoh joj: — Zašto mu ne daš suknjicu? Pa što, u Škotskoj nose suknje. — Ona se na to zbilja naljutila, nije joj bilo file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
smiješno. Poèela se derati na mene: — Samo šuti, kako se usuðuješ smijati tom nesretnom Arapu! Zadrži te svoje viceve za sebe! Pa što ako je Arap, i zašto bi sad odjednom bio nesretan? Ne valjda zato što je Arap. Samo tako... èak i da je Židov, u èemu je razlika? K vragu... zbilja me uvrijedila. U meðuvremenu je tata pronašao rješenje, neka odjene pidžamu koju je donio sa sobom, jer mu je tata jutros dao novac da kupi pidžamu (kakva ideja!), a nisu ga ni pitali je li ovako poslijepodne raspoložen obuæi pidžamu, samo su mu je bacili u kupaonicu i sad smo svi èekali da se 152 pojavi. No nikako nije izlazio, prošlo je pet, deset minuta, èetvrt sata. Mora da se lickao kao neka vojvotkinja. Oèito nije shvatio da imamo samo jednu kupaonicu i da se tata prije veèere treba istuširati. Napokon je tata otvorio vrata, pa smo ga vidjeli kako sjedi u mraku na rubu kade, poput uplašene životinje, u pidžami kakvu još nikad u životu nisam vidjela. Dripac jedan, nije ni pomislio da se mama brine za njega. Izabrao je zbilja nešto posebno, a kladim se i skupo, elegantno opremljeno, sa širokim rukavima i blještavim gumbima. Najprije smo se zapanjeno pogledali, a onda sam se ja nasmiješila: na tatinom licu se pojavio jedan tako glupo zbunjeni osmijeh, da sam se poèela tresti u sebi, tako je to bilo smiješno. Odjeknuo je moj èuveni smijeh, poput praska, praæen mnogim »hi, hi, hi« i »ha, ha, ha«, a on je poznato zarazan — tkogod se nade u blizini, odmah mu se pridružuje, svjesno ili nesvjesno. Tata se poèeo smijati, a mamino ozbiljno lice se nasmijuljilo; iz mene je prasnula nova salva smijeha, ne više radi pidžame, nego zbog njihova budalastog smijanja. A mali Arap je odjednom pocrvenio, naglo se pokušao nasmiješiti, i smjesta, bez ikakva upozorenja, poèeo plakati. Gorkim, dubokim, drevnim arapskim jecajem. Odmah sam se prestala smijati. Priznajem, srce mi se slomilo. Zna-la sam kako se osjeæa. Kako je mogao izdržati? Na njegovu mjestu, ja bih zaplakala veæ mnogo prije. NA'IM No naposljetku sam prestao plakati, jer su se jako pokunjili. Pustio sam da me odvedu u dnevni boravak i posjednu u naslonjaè; tamo sam im tiho prièao, zapravo samo ženi, koja mi se odmah obratila, poèela me ispitivati, da zaboravim ono što se upravo zbilo. Nikad nisam razgovarao s takvom ženom. Nipošto nije bila mlada, oštra lica, puno je pušila, ali je bila prijazna i pametna, lijepo je znala s ljudima. Sjela mi je nasuprot, prekrižila noge, iza nje je kroz prozor zalazilo sunce, more se prostrlo, a kiša je negdje na obzoru padala poput ružièaste lepeze. U sobi je bilo lijepo i toplo, sve je bilo èisto i uredno. Nisu znali da sam tu veæ bio, da znam sve male stvarèice na policama. S bosim nogama na sagu, sjedio sam na rubu naslonjaèa i odgovarao na pitanja. 153 Toliko me je ispitivala, moglo bi se pomisliti da radi za tajnu službu. Što mi radi otac, što mi radi majka, i što zapravo Faiz radi u Engleskoj, što mi o tome mislimo, što smo uèili u školi, koliko sati arapskog, koliko sati hebrejskog, koliko matematike, koliko sati povijesti i kakve povijesti. Koliko dugo moja obitelj živi u ovoj zemlji, koliko je to generacija, koliko ljudi živi u selu, koliko njih odlazi na posao, a koliko ih radi u selu. I što znam o Židovima, jesam li èuo za cionizam i što po mom mišljenju to znaèi. Stalno je tako ozbiljna i prisna, kao da joj je sve to odista važno. Èini se da sada prvi put razgovara s Arapom o tim stvarima, jer je dosad s Arapima razgovarala samo o stvarima koje treba donijeti iz samoposluživanja, ili o èišæenju stuba. Tiho joj odgovaram, suze su veæ presahle. Jako se naprežem. Ne mièem se, u strahu da nešto ne razbijem. Ionako sam napravio veæ mnogo štete. Govorim joj sve što znam, sve što nisam zaboravio, pazim da je ne uznemirim. Gledam samo ženu, ne usuðujem se pogledati djevojku, za koju sada znam da se zove Dafi, a ne Dafna. Ona cijelo vrijeme sjedi pored mene, netremice me promatra, oblijeæe oèima poput vruæeg vjetra, sjedi, sluša i malko se smiješi. Razgovor tako traje i traje, a ja sve više shvaæam da zapravo ne znaju ništa o nama, ne znaju da smo saznali mnogo toga o njima. Ne shvaæaju da smo zaista uèili Bjalika i Èerni-hovskog* i ostale svece, da znamo sve o Bet Midrašu, židovskoj sudbini, spaljenim štetlim** i tim stvarima. — Jadnici — rekla je odjednom djevojka — što su skrivili da tako žive? Žena joj je, meðutim, dobacila neka šuti, i nasmijala se; nisam znao smijem li se i ja nasmijati, pa sam samo razvukao usta u mali osmijeh, i dalje gledajuæi u pod. Odjednom je postalo tiho, pa sam se prepao da je s razgovorom svršeno; nastavio sam tihim glasom, a da me nitko ništa nije pitao. — I poeziju smo uèili napamet... sjeæam se nekih pjesama... hoæete li èuti? Ispotiha sam poèeo recitirati: — »I neæe skriti pustinje oko gorde lavove mlade ni Bašana slavu i vrsne hrastove njegove, pa* Šaul Èernihovski (1873—
1943), lijeènik, pjesnik i prevodilac, izmeðu ostalog na hebrejski preveo i hrvatske i srpske narodne pjesme (prim. prev.). ** Sfet/(jidiš: gradiæ), naziv za gradiæe i sela u Poljskoj i dijelu Rusije, u kojima su Zidovi živjeli u teškim uvjetima (prim. prev.) file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
154 le pored èadorja mraènog, što ga podigoše divovi ljuti u pustinjskom zlatnom pijesku.« Bili su tako impresionirani da su zamalo pali sa stolica. Znao sam da æu ih iznenaditi, ni meni samom nije bilo jasno zašto sam odjednom poèeo recitirati. Tako sam se naprosto osjeæao. Htio sam im dati do znanja da nisam glup. Dafi je skoèila i trèeæi pozvala oca da me dode èuti, a on je smjesta izašao iz kupaonice u ogrtaèu, mokre brade i zastao otvorenih usta, gledajuæi me kao svjetsko èudo. A ja sam nastavio, još pobudeniji: — »Mi smo junaci! Zadnji naraštaj robija i prvi slobodne ruke, naše moæne ruke koja s vrata trga jaram teški i dižemo glave u nebo koje nam se sužava u oku... i tko æe nam onda gospodar biti?« Djevojka Dafi se trese od smijeha, trèi u sobu, hvata knjigu da provjeri jesam li negdje pogriješio. A ja, napuklim glasom, nastavljam još malo: — »Usprkos nebu i njegovu gnjevu, gledaj, mi digosmo oluju.« Vani je veæ pao mrak, a u sobi je bilo toplo i tiho. Sad sam tek uoèio kako su tiho živjeli. A sa mnom su se poigrali kao s nekom igraèkom. Mogu veæ i u prolazu vidjeti kad se nekom svi-dim, po naèinu kako me gleda. Nisam ružan i djevojke u selu me ponekad gledaju, bez nekog posebnog razloga, misle da ih ne primjeæujem. No u toj crvenoj pidžami, s ukrasnim trakama i umjetnom zlatnom dugmadi, nisam znao jesam li samo èudan, ili možda i bar malo dopadljiv. Djevojka je dohvatila svoje papuèe i spustila ih pored mojih bosih nogu. I svi su mi se sretno nasmiješili. — Kako si ono rekao da se zoveš? — odjednom me je zapitala. Nije mi otprve zapamtila ime. — Na'im — rekoh. DAFI Mama bi me, naravno, mogla ubiti, premda se i sama smijala, samo što se brzo uozbiljila i odvela ga u dnevni boravak dok su mu suze još uvijek tekle niz lice, posjela ga u naslonjaè i poèela ispitivati da mu skrene pažnju — to je njen stari trik još iz vremena kad sam ja znala plakati. Ispitivala ga je o selu, obitelji, o 155 školovanju, što su uèili, a on je odgovarao ozbiljno, pognute glave, sjedeæi na rubu naslonjaèa. Sjedila sam iza njega i neprekidno ga promatrala. Taj mi se mali Arap zbilja dopao. Tata nas je malo razveselio za sabat, petkom naveèer u našoj kuæi obièno vlada teška dosada uz hrpu raznih novina. Sjedi u pidžami, poèešljan, èist i miomirisan, rumenih obraza. Odjednom izgleda malen, podsjeæa me na nekoga, nije ružan, mnogo momaka je ružnije od njega. Mama se mršti na mene, kad vidi da ovako buljim u njega, boji se da bih ga mogla uvrijediti ili ismijati, kao ponekad kad sjedim i buljim u neku od onih starih žena koje nam dodu u posjetu. Ali sada mi to nije palo ni na pamet, taj Arap me zbilja zainteresirao. Ubrzo se oporavio i poèeo davati jasne odgovore, rasprièao se o sebi, svome selu, obitelji, o onome što su radili u školi, uèili su Bjalika i Èernihovskog, sve te naše dosadnjake, kako je to èudno, svinje, i njih muèe s tim smeæem. Tada sam tiho izustila: — Jadnici... što su skrivili da tako žive? Mama se razljutila na mene, a i Arap se malo zbunio, jer je izgleda zaista uživao u Bjaliku, pa je smjesta, sam od sebe, poèeo recitirati neke stihove iz Bjalikove Smrti pustinje. Samo što nisam pala sa stolca. Nevjerojatno — mladi Arap, nauènik u tatinoj garaži, recitira Bjalika! Ako je to uobièajeni nivo u garaži, nije èudo da posao tako napreduje. Pojurila sam u sobu po Bjalikove pjesme da vidim recitira li dobro ili samo izmišlja. I tatu sam pozvala da doðe iz kupaonice i posluša, možda mu dade povišicu. I mama je bila impresionirana. Svo troje smo zurili u njega. A on je odluèio da nas dirne još malo, pa je mirno i bez greške poèeo recitirati onaj dio za kojim je Švarci lud i kojeg nam ponavlja u svakoj prilici, èesto bez ikakve veze. »Mi smo junaci, zadnji naraštaj robija i prvi slobodne ruke, naše moæne ruke...« govorio je tihim glasom, sjedeæi na rubu naslonjaèa, pognute glave, još uvijek nas ne gledajuæi u oèi. Gledala sam mamu i tatu kako bulje u njega otvorenih usta, i odjednom sam, poput munje, shvatila. Naravno. Ovaj djeèak malko nalikuje Jigalu, ima nešto u njemu, neka sliènost, a oni to ne shvaæaju, ne razumiju. Nije im jasno što ih to kod njega privlaèi. Tata ne zna zašto je od svih radnika baš njega poslao po torbu, ili zašto je baš njega odabrao za veèerašnji posao. A ako im to kažem, reæi æe: — Glupost, što ti znaš o Jigalu, nikad ga nisi vidjela. 156 I tako u tišini i mraku rane veèeri gledam tihog malog Arapa, oèi mu se šire od sreæe. Sad mi spuštamo glave, opažamo mu crne, bose noge na sagu. Odjednom imam potrebu da mu nešto dam, donosim mu svoje papuèe i spuštam ih pored njega. Neka barem jednu veèer nosi djevojaèke papuèe. U taj èas shvaæam da mu zapravo ne znam ime, pa ga pitam, a on me gleda ravno u oèi, više ne bježi pogledom, i govori mi svoje ime. Nisam znala da imaju tako
jednostavna imena. NA'IM Konaèno smo sjeli za veèeru. Od jutra ništa nisam jeo, pa sam veæ osjetio slabost — možda sam se zato i malo zbunio file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
u recitiranju. Na stolu je bio bijeli stolnjak, dvije svijeæe i boca vina. Nisam znao da su religiozni. Meðutim, nisu se ni pomolili, odmah su poèeli jesti. Sjeo sam pored djevojke, pažljivo, da je ne dotaknem, a žena je donijela jelo. Prvo su bile neke sive okruglice od mesa, tako slatke da mi je pozlilo. Izgledalo je da ta žena baš ne zna kuhati, stavila je šeæer umjesto soli, ali to nitko nije primijetio, a možda su mislili da takva primjedba ne bi bila pristojna. Nasilu sam ih pojeo nekoliko, da se ne bi uvrijedila kao moja majka koju bi povrijedilo ako se sve ne bi pojelo. Uz to sam jeo mnogo kruha, ne bi li nekako ubio onu slatkoæu. Onaj Adam je jeo tako brzo, nisam još ni pogledao hranu, a on je veæ bio gotov. Još su mu donijeli, pa je i to smazao. Ja sam jeo polako, jer sam morao paziti i jesti zatvorenih usta, a nasreæu i djevojka je jela sporo, tako da odrasli nisu morali èekati samo na mene. Napokon sam pojeo te ogavne okruglice. Nikada nisam jeo ništa slièno, a nadam se da i neæu. Zapitao sam ih kako se zovu, tako da ih znam izbjeæi ako se opet naðem u nekoj židovskoj kuæi. Nasmiješili su se i rekli: — To se zove gefilte fiš. Želiš li još? — Ne, hvala — žurno sam odgovorio. A žena se umiješala: — Nemoj se sramiti, ima ih još mnogo — ali sam opet brzo odvratio: — Ne hvala, bilo mi je dosta. — Ona je, meðutim, ustala, otišla u kuhinju i donijela puni pladanj, pa sam ponovio, što sam èvršæe mogao, a da je ipak ne uvrijedim: — Ne, zbilja, sit sam, ne bih više, molim. Odustala je i pokupila sve tanjure, pa sam veæ pomislio da je 157 veèera gotova, no buduæi da sam i dalje bio gladan, neprimjetno sam jeo jednu krišku kruha za drugom, a i on je bio prokleto sladak. Žena je u kuhinji rukovala posuðem, a djevojka je gledala televiziju, bio je neki egipatski film s trbušnim plesaèicama, gledala ga je sa zanimanjem, ali nije razumjela što govore; Adam je èitao novine, a ja sam tamanio krišku za kriškom i odjednom primijetio da sam im pojeo èitav kruh. Tada se žena pojavila s novim tanjurima i pladnjem mesa s krumpirima. Veèera dakle još nije bila gotova, ali kako to zbrkano jedu, s takvim prekidima. Zamijetio sam da se Adam i njegova žena — saznao sam da se zove Asija — nikad ne gledaju u oèi kad razgovaraju. Tako smo opet sjeli jesti; hrana je ovaj put bila bolja, doduše nedovoljno zaèinjena, ali barem nije bila slatka, a bilo je i crnog kruha. Djevojka je pojela samo malo i majka joj je nešto rekla. Adam je napunio tanjur i poèeo tako naglo jesti kao da cijeli tjedan nije ništa jeo, neprekidno zureæi u presavijene novine na stolu. Jeli su šutke, osamljeno. Odjednom se neèega sjetio i okrenuo prema meni. — Reci mi, netko je u garaži rekao da je jedan od terorista u napadu na sveuèilište bio tvoj brat, ili tako nekako... Žena i Dafi su odložile noževe i vilice, pogledavši me zaprepašteno. Naglo sam pocrvenio i zadrhtao, eto, sad je sve upropašteno. — Koji terorist? — pravio sam se da nisam baš najbolje razumio. — Onaj koji se ubio na sveuèilištu? To mi je bio dalji roðak — slagao sam. — Nisam ga ni poznavao, bio je malo bolestan, mislim lud. — Nasmiješio sam se, no oni mi nisu uzvratili osmijeh. Nastavio sam jesti nožem i vilicom, zureæi u tanjur, i odjednom ugledao Adnana kako leži pod zemljom zatvorenih oèiju. Ono troje su se pogledali i vratili jelu. Veèera se nastavila. Dafi je rekla nešto o svojoj prijateljici i njenim roditeljima, te što joj je rekao nastavnik matematike. Opet su zamijenili tanjure i donijeli male zdjelice sladoleda, preostale možda od ljeta. I to sam pojeo, baš me briga, s kriškom kruha. Tako je s jelom bilo gotovo, pa je Dafi sjela ispred televizora; i mene su posjeli u jedan od naslonjaèa u pidžami i djevojaèkim papuèama. Veæ sam zaboravio na stid. Osjeæao sam se kao dio obitelji. Otišao sam èak i u kupaonicu i sam se vratio. Sad je na 158 televiziji bio židovski program, prvo su nešto pjevali, nakon toga razgovarali, a potom su došle nove pjesme, ovaj puta za starije ljude. I dalje ništa nisam znao o veèerašnjem poslu, gotovo da sam ga smetnuo s uma, a možda je i on zaboravio. Tako je izgledalo. Adam je gledao televiziju i èitao novine, zapravo ni jedno ni drugo, nego je drijemao. Djevojka je preko pola sata razgovarala telefonom, žena je u kuhinji prala sude, tako da sam zapravo ostao sam u pidžami ispred televizora i gledao stare pjesme iz Druge alije*, od jedne sam èak znao i rijeèi. Jedva sam držao oèi otvorene i napokon sam zaspao, toliko me je izmorio taj neobièni, divni dan. U jedanaest sati sam pred sobom ugledao njihova nasmiješena lica, televizor je bio veæ iskljuèen, a svjetla u kuæi zatrnuta. Pomogli su mi ustati i poveli me kao u snu u sobu punu knjiga, polegli u mekani, bijeli krevet, a Adam me je pokrio i rekao: — Uskoro æu te probuditi, pa æemo krenuti. Tako dakle, ipak æe veèeras biti posla, pomislio sam i opet utonuo u san. Probudio me je oko dva ujutro.
Kuæa je bila sva u mraku. Isprva sam bio tako zbunjen da sam mu se obratio na arapskom. Nasmijao se i rekao: — Budi se, ustaj! — pruživši mi odjeæu, suhu i krutu. Odjenuo sam se u mraku dok me je promatrao. Nije na sebi imao radno odijelo nego èistu odjeæu, vuneni šešir na glavi i debeli krzneni ogrtaè — file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
izgledao je baš kao neki medvjed. Iskrali smo se iz mraène kuæe u kojoj su gorjele još samo one dvije svijeæe na stolu, i u tom trenutku sam pomislio da bi u tom poslu moglo biti nešto nepošteno. Noæ je bila hladna, a ulice puste, padala je lagana kišica i nisam znao gdje nas vozi, ali sam pretpostavljao da se cijelo vrijeme spuštamo prema donjem gradu. Napokon je stao u maloj pokrajnjoj ulici, ugasio motor i izašao, rekavši mi da ga prièekam; na trenutak je nestao, a onda se vratio i pozvao me. Krenuo sam za njim, odjednom je djelovao napeto, ogledavao se na sve strane kao neki lopov. Nisam znao da noæu provaljuje u kuæe, mislio sam da dovoljno zaraðuje s garažom, a onda smo ušli u malu slijepu ulicu i stali nasuprot jedne potpuno mraène, stare arapske kuæe; zgrabio me je, pokazao prozor na drugom katu i šapnuo: — * Alija, hebr. uzlaz. Zidovi su se doseljavali u Palestinu u èetiri tzv. alije. Druga je trajala od 1904. do 1914. (prim. prev.) 159 Popni se tamo, otvori kapak i udi u stan, ne pali svjetlo, samo mi iznutra otvori vrata. Zbog toga je, dakle, sve to bilo, veèera i pidžama i ugodno æaskanje. Zaplakao bih od jada da me otac mogao vidjeti. Jedan sin u inozemstvu, drugi terorist, a najmlaði provalnik. Lijepa obitelj. Ipak, šutio sam, što sam mogao reæi? Sad je bilo prekasno. Dao mi je veliki odvijaè da svinem zasun kapka i rekao: — Ako se netko pojavi, zazviždat æu, a ti onda pokušaj pobjeæi. — Što æete zviždati? — Nešto kratko... što znaš? — »Jeruzaleme zlatni«. Nasmijao se. No ja sam bio ozbiljan, stajao sam kao ukopan, bez rijeèi i nervozno ga promatrao. Onda je rekao: — Ne boj se, unutra nema nikoga, to je kuæa prijatelja mog prijatelja koji je otišao u rat, pa moram pronaæi neke njegove papire... I opet ništa nisam rekao jer je laž bila tako glupa i prozirna, da sam se zbilja zbunio. A onda je ozbiljno dodao: — Hajde, idi... Krenuo sam. Stajao je na drugoj strani ulice i gledao. Poèeo sam tražiti pukotine u zidu za ruke i noge. Zid je bio mokar i klizav. Oronula, stara arapska kuæa. Nakon nekoliko preðenih metara, uhvatio sam se starog, zarðalog oluka i poèeo se njime penjati; malo mi se klizalo, ali sam ipak napredovao. Nije to bilo nimalo jednostavno, mogao sam se okliznuti, pasti i slomiti nešto, a i kiša je bila sve jaèa, samo što se nakon onog juèerašnjeg pljuska na to više nisam ni osvrtao. Napokon sam dosegao prozor i zastao na malom podboju. Spustio sam pogled i vidio ga kako me promatra. Pomislio sam da æe me možda opozvati u posljednjem trenutku, ali mi je dao znak da nastavim. Pokušao sam otvoriti kapak, takav je bio i na našoj kuæi. Gurnuo sam odvijaè i lagano podigao zasun, ali èim sam poèeo micati kapak, zaèula se glasna škripa, kao da se oglasio neki alarm, možda veæ tisuæu godina nitko nije nauljio te šarke. Kapak se polako otvorio. Prozor je bio zatvoren, ali ne i uèvršæen, kao da je bio zatvoren na brzinu. Trenutak kasnije našao sam se u mraènom stanu. Pogledao sam na ulicu, ali njega više nije bilo. Zadah od dugogodišnjeg neprovjetravanja, pauèina me dodirivala po licu. Oèi su mi se polako privikle na tamu. Na krevetu je bila razbacana muška odjeæa, u kutu hrpa starih èarapa. Vrata sobe su bila zatvorena. Otvorio sam ih i našao se u malom hodniku. Otvorio sam još jedna vrata i ušao u veliku, ali prljavu kuhi160 nju, punu raznih tava i plastiènih vreæa. Nešto se kuhalo na prigušenom plamenu. Uhvatila me panika. Netko je ovdje. Izjurio sam iz kuhinje i otvorio nova vrata, bila je to ostava, pa zatim još jedna, zahodska, potom i od kupaonice, a onda sam došao i do balkonskih, vrativši se opet u noæ, more je bilo blizu i sve se èinilo drukèije. Bio sam zbunjen. Sve je izgledalo staro i zapušteno. Neæe tu biti baš puno plijena. Otvorio sam još jedna vrata i ugledao veliku sobu s krevetom u sredini, a na krevetu je bilo nešto umotano u plahtu, kao da tu leži neka stara žena. Izašao sam i napokon pronašao ulazna vrata. Brava je bila slomljena. Netko nas je pretekao. Zasuni su bili navuèeni. Povukao sam ih natrag. Adam je èekao vani, nasmiješen, brzo je ušao, zatvorio vrata za sobom i upalio svjetla. — Zasuni su bili navuèeni. — Zasuni? — Nije mogao vjerovati svojim ušima. — Izgleda da se vaš prijatelj vratio. — Sto? No u tom trenutku, jedna su se vrata otvorila i na njima se pojavila neka starica, malena i gojazna, u spavaæici još ludoj od moje pidžame. Stala je i šutke nas promatrala, nimalo uplašena. Odmah mi je bilo jasno da zna da sam Arap. Sada sam zbilja htio pobjeæi. Bilo mi je dosta tog noænog posla, koji bi još uvijek mogao završiti ubojstvom. Htio sam viknuti da sam još dijete, premda više ne idem u školu, jer njemu to nije bilo jasno. Ali bilo je èudno da ni on ni ona nisu bili preplašeni. Baš suprotno, prijazno su se smješkali.
file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 AM]
1:15:30
— Vidim, dakle, da ste provalili. On se naklonio. — Gospoda Ermozo... baka Gabriela Arditija... je li tako? — Ah, tako, vi ste znaèi taj èovjek s bradom? — Èovjek s bradom? — Iznenadio se kao da nikada nije imao bradu. — Gdje je Gabriel? — Neprekidno ga tražim. — Znaèi, zaista se vratio? — Naravno. — A gdje je? — To se i ja stalno pitam. 11 LJUBAVNIK 161 Razgovarali su mirno, bez straha. Nastala je tišina. Oboje su bili uzbuðeni. Odjednom su istovremeno progovorili. — Ali zašto ga vi, zaboga, tražite? — upitala je ona. — A kad ste se vratili iz bolnice? — oglasio se on. — Došla sam juèer. — Mislio sam da ste izgubili svijest. — Opet sam se povratila. VEDUÈA A kako je poèelo? S vonjem tržnice. Da, s vonjem tržnice. Veæ odavno govorim, što se to osjeæa? Što je to? A onda shvaæam, miris tržnice u Starom gradu. Miris Arapa, miris rajèica, zelenog luka i patlidžana, miris peèena mesa baèenog na vatru i miris košara, svježeg sijena i miris kiše. A nakon mirisa dolaze glasovi, mali zvukovi, potuljeni, ali ja se izvlaèim iz udubine, grabim bakinu suknju, baka Veduèa ogrnuta crnim šalom, uspravna i visoka, hoda mraènim prolazima lupkajuæi dugim štapom, lice joj bijelo, a izmaglica lebdi nad kupolama. Skakuæem od lokve do lokve, gledam lica Arapa u smeðim ogrtaèima. Na crkvama, džamijama i sinagogama leži sloj bijele vune, pao je snijeg, želim se pokazati baki, ali me ona ne primjeæuje, lice joj je jako blijedo, cijelo vrijeme nešto traži, košara joj prazna, no nigdje ne zastaje. Vuèem je za štap, hoæu da se zaustavi kod prodavaèa slatkiša, a ona me gura, hoda dalje od prolaza do prolaza, prolazi pored Zapadnog zida kakav je nekad bio, star i malen, kuæe ga zatvaraju, penje se strmim i vijugavim stubama prema Židovskom kvartu, to mora da je bilo prije rata za nezavisnost, èudim se, jer èak i tako mala imam svijest stare žene. Još nije sve srušeno. Ali baka ne obraæa pažnju na mene, kao da joj se sluèajno vješam o suknju. Povremeno zastaje kod nekih štandova da opipa malu rajèicu, omiriši patlidžan, progunda nešto na arapskom s trgovcima koji se smiju. Ispituje, a ne kupuje ništa. Odjednom shvaæam, ona ne traži povræe nego neku osobu. Arapa? Židova? Armenca? I tada poèinjem plakati, od brige, hladnoæe, magle, jako sam žedna ali me baka ne èuje, a ako i èuje ne haje, kao da šetam s mrtvacem. Smeta je moj plaè. Zvona poèinju zvoniti, pada lagana kišica, èuju se pucnjevi, ljudi bježe, i baka žuri, maše štapom 162 oko sebe da prokrèi put, tuèe po glavi Arape koji vièuæi jure mimo i izmièe mi u toj zbrci, njena haljina mi se otrgla iz ruke, i dalje jecam, ali sad više ne na ulici nego u hodniku kuæe, tiho plaèem, to nije djeèji plaè nego prigušeni jecaj stare žene, sav u suzama. Ipak, nisam nesretna, dapaèe, takav užitak, kroz suze se oslobaðam neèega što sam veæ odavno trebala napustiti, svijet postaje lakši. Onda otvaram oèi, vidim da je krevet pored prozora odškrinut, u mrkloj noæi vani pada kiša, jaka kiša ali tiha, kao da ostaje lebdjeti, ne dotièuæi tlo. Hladno je, ali magle nema, to odmah zamjeæujem, ona magla koja je stalno sve prekrivala, sada je nestala. Ustajem iz kreveta da popijem èašu vode. I dalje plaèem... Kasnije su mi rekli da sam plakala dan i pol bez prestanka, pa su se ljudi oko mene jako zabrinuli, držali su me za ruku, milovali, nisu ništa shvaæali. Tako je poèelo, tako mi se povratila svijest. Samo svijest? Više od toga. Svjetlo, više svjetla no što sam mislila da postoji. Svijest i dalje bez znanja. Obasjana svijest, polako se probila, otvorila. Drugog dana u podne prestala sam plakati, kao da se mehanizam za plakanje pokvario. A kad mi je sestra donijela ruèak, bila sam svjesna neèega što oni još nisu znali. Vratila sam se. Tu sam. Svega se mogu sjetiti. Sve je spremno. Nedostaje mi samo ime. Netko me mora podsjetiti samo na moje ime, a ostalo æe se srediti. Nasmiješila sam se tamnoputoj sestri, uzvratila mi je osmijeh, malo preplašena i iznenaðena što me zatièe sa smiješkom a ne više u plaèu. Upitah je: — Kako se zoveš, dijete moje? — i ona mi reèe. — A kako se ja zovem? — zapitala sam potom. — Vi? — bila je do kraja zbunjena, premda sam se samo poigravala s njom. — Vi?... — prišla je krevetu i nagnula se prema komadiæu papira, a onda sramežljivo prošaptala: — Ovdje piše Veduèa Ermozo. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Samo je to nedostajalo, èula sam ime i glava mi se odjednom otvorila. Kartica s mojim imenom je èitavo vrijeme visila tu na krevetu, ali ja, glupaèa, to nisam vidjela. Sad sam znala tko sam, a sjetila sam se i drugih stvari. Smjesta sam sve shvatila. Osjetila sam vrtoglavicu od saznanja koje mi se vratilo. Majka, otac, Hemdah i Gabriel, država Izrael, Golda, kuæa, zaljev, Galileja, Nixon. Moja susjeda, gospoða Goldberg, Yediot Aheront, moj mali Morris, židovski narod. Sve me to preplavilo. Jedino nisam znala kakvo je ovo lijepo mjesto u kojem sam ležala, bijela soba i kre163 veti, vani voænjak, i tko su te ljupke djevojke koje se motaju oko mene? Sigurno nisam mrtva, ovo nije drugi svijet. Brzo sam ustala iz kreveta i zatražila odjeæu — mala sestra ju je donijela. Dvije starije žene u kuænim ogrtaèima ušle su u sobu i zamalo vrisnule kad su me vidjele. Preplašila sam ih. Shvatile su da mi se nešto dogodilo. Kasnije su opisale promjenu — u moje se oèi vratilo svjetlo. Svaki moj pogled je bio drukèiji. Kako sam bila sretna! Slobodna i vesela, oblaèila sam se i pjevala. I sve naokolo me je zanimalo. Imena starih gospoda koje su se predstavile. Stari Ma'ariv na stolici. Htjela sam ga progutati. Odmah sam poèela èitati, jer sam i inaèe bila poznata kao prilježni èitalac novina. Vidjela sam nove i divne stvari, svijet u meðuvremenu nije drijemao. Glava mi se vrtila... Vijest o mom buðenju se brzo raširila. Glavna sestra i tajnica su dojurile u sobu, jako uzbuðene, zagrlile su me i odvele ravno u sobu glavne sestre. Pozvale su lijeènika da me pregleda. Svi su se smijali, a i ja s njima. — Tako je, probudila sam se — rekoh. — A sada mi sve isprièajte. I isprièali su mi zastrašujuæu prièu. Kako su me dovezli pred gotovo godinu dana u nesvjesnu stanju, izgubili su veæ svaku nadu. Deset mjeseci sam tu ležala kao kamen, biljka, kao nesvjesna životinja, ne poznajuæi nikog, èak ni samu sebe. Govorila sam kao malo dijete, neke nesuvisle gluposti, snove. Na stolu je bila kutija cigareta, pa sam se sjetila da sam puši-la i uživala u tome; zamolila sam ih cigaretu i s užitkom sjela u naslonjaè preko puta, pušeæi cigaretu za cigaretom, æuteæi pravo uskrsnuæe iz mrtvih. Slušala sam zbrkane prièe o sebi i o zemlji. Prije svega o ratu. Nisam znala da je došlo do još jednog rata i da su nas nitkovi iznenadili za Yom Kippur. Uživale su prièati o ratu, prekidale jedna drugu, a i lijeènik je ponešto dodavao. Opisivali su patnje, strašne stvari, izdajnièku vladu, nisam mogla ni pomisliti da su se takve stvari zbivale dok sam bez svijesti ležala u krevetu. Sve te prièe, žalosti, smrti, sve sam ih upijala. Nikako da ih se zasitim — miris cigareta se miješao s mirisom baruta. Vijest da sam oživjela brzo se raširila. Sestre, èistaèice i službenice, zurile su u mene kroz vrata, ugodno se smješkale, neke su se i predstavile, pruživši mi ruku poput starih prijateljica. Veæ su me dugo poznavale, prale, hranile, a ja ništa nisam znala o njima. Prijazne i odane osobe. I neprekidno sam otkrivala nove èinjeni164 ce, iako su me veæ poèele i zamarati. Poèela sam ih ispitivati o cijenama. Koliko su cijene narasle. Koliko, na primjer, košta kila rajèica, koliko valja platiti dobar patlidžan. Što je rat uèinio s tržištem. Tako su prošla dva dana sreæe i buðenja. Èitav svijet sam grlila u radosti drugog roðenja. Išla sam od odjela do odjela, sklapala prijateljstva s raznim starcima i staricama, lijeènicima i sestrama. Ja sam pitala, a oni odgovarali. Brbljala sam cijelo vrijeme, kao da moram napuniti praznu vreæu. I noæu bih lutala, æaskajuæi s poslužiteljima i noænim sestrama. Jedva da sam spavala, samo bih malo odrijemala i brzo se budila, u strahu da opet ne izgubim svijest. Lijeènici su me grdili, a ja sam se samo smješkala... I ubrzo su mi dali do znanja da bih mogla kuæi... Potom su izvadili moj karton i oklijevajuæi, oprezno, poèeli govoriti o njemu. Mom unuku — Gabrielu. Nisam znala da se napokon vratio u Izrael. Pojavio se mjesec dana nakon što su me dovezli ovamo. Bože dragi, a zašto? Glava mi je oslabila. Mislim da sam i problijedila. Dali su mi nešto za smirenje, èak su me htjeli i strpati u krevet. Gabriel se vratio! Veæ deset godina luta po svijetu, a sad se odjednom vratio. Ja izgubim svijest, i evo ti njega! Doveo je èak i nekog lijeènika, struènjaka za komatozna stanja, da me pregleda, i odvjetnika da od mene primi uputstva. Sastali su se pored mog kreveta. Konzultirali se. Izgleda da se zainteresirao za ostavštinu, moj jadni, zbunjeni unuk. E, sad sam poludjela. Detalji nisu jasni, kao da su svi oni bili bez svijesti. Sve je tako zbrkano. Isprva je dolazio svakog tjedna. Sjeo bi pored kreveta, pokušavao razgovarati sa mnom, èekao bi vizitu, pogledao njihov izvještaj i otišao. Zatim je dolazio sve rjeðe i kraæe se zadržavao, nije ni prilazio krevetu nego ravno odlazio u ured, osobno uzimao karton, mrko ga pogledao i nestajao. No nakon rata se nije
ni pojavio — nestao je. Prepao se i pobjegao. Nekoliko puta se netko telefonom raspitivao o mom stanju, ali nisu znali je li to bio on ili netko drugi. Prije samo nekoliko tjedana pojavio se drugi èovjek, stariji, s velikom bradom, svi su se sjeæali njegove brade. (Ali tko je to? Tko je on?) Rekao je da smo u rodu, govorio je neodluèno, stajao je pored mog kreveta i 165 dugo me promatrao, htio je znati da li se Gabriel pojavljivao. Više je tražio Gabriela nego mario za mene. Detektivska prièa... file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Film æe o tome snimiti... Odjednom sam tužna. Nema više one radosti buðenja iz prvih nekoliko dana, veæ samo briga i potištenost. Novine su pune tmurnih vijesti. Sad tek shvaæam kako je rat bio težak. Gabriel se vratio iz Pariza, ja ga nisam prepoznala, pa se izgleda vratio izgubivši svaku nadu. Sad moram razmisliti o povratku kuæi, plaæanju raèuna, vraæanju u svijet, moram osloboditi svoj krevet, ima mnogo drugih starih ljudi — i ne samo starih — koji neprekidno padaju u komu. Nazivam svoj stan, no broj je iskljuèen. Nazivam advokata, on je na vojnoj vježbi. Naruèujem taksi i vozim se kuæi, vani je strašna magla, kiša, blato i tama. Stižem do svoje kuæe, teška vanjska vrata su zatvorena. Gospoda Goldberg, aškenaska vještica, izlazi i gleda tko je, zamalo se onesvješæuje kad me vidi. Ulazim u njen stan i slušam što mi ima reæi. Ona me je našla onesviještenu, sjedim za stolom, s tanjurom ispred sebe, nepokretna poput kamena. Nazvala je lijeènika koji me odvezao u bolnicu. Pogledala je neke moje papire i otkrila Gabrielovu adresu u Parizu, napisala mu pismo o mojoj bolesti, ustvrdivši da umirem. I nekoliko tjedana kasnije mladiæ se zbilja pojavio i ostao u kuæi sve do rata. No prvog dana rata je nestao i odonda se nije pojavio. Nešto kasnije pojavio se èovjek s bradom, ta brada me opet progoni, tražio je Gabriela, htio uæi u stan, provaliti vrata, no ona mu je zaprijetila da æe pozvati policiju, stražarila je, èak je i krevet pomaknula bliže vratima da ga èuje ako dode. Morala sam pozvati bravara da mi otvori vrata stana. Ni ja ni gospoða Goldberg nismo imale kljuèa, Gabriel je odnio oba. Radio je èetvrt sata i naplatio stotinu funti, lopov jedan. No sad sam barem mogla uæi u stan. Sve je zapušteno, mnoštvo paukova, u kuhinji prljavo sude i ostaci hrane. Posvuda prazne konzerve. I razne tave. Izvukao je svo posude iz ormara da ga ne mora svaki dan prati. Žohari jure ispred mene, a mali miš koji se izle-gao na tom smeæu, drsko zuri iz kuta, nema namjere bježati. Posvuda tragovi moga unuka. Oduvijek je bio neuredan, ali sad je prevršio svaku mjeru. Košulje ovješene preko mojih haljina, prljava posteljina po stolicama, èarape u kupaonici. Francus166 ke novine i èasopisi od prije rata. Otvorena torba na jednom od kreveta. Sve je rasprostrto kao da je otišao na kratku šetnju. Onda, gdje je? Gospoda Goldberg mi donosi nešto za jelo, gefilte fiš, što je skuhala za sabat. Šabatska je veèer, zaboravila sam. Èitavu godinu nisam imala veze s vremenom. U tišini promatra nered u sobi, umire od znatiželje, htjela bi još malo ostati, ali je ljubazno otpravljam. Brzo pada mrak, a ja i dalje tragam za nekim papiriæem, porukom, nekim objašnjenjem. Sve su sijalice pregorile, pa moram zapaliti svijeæu hodajuæi iz sobe u sobu. Iznenada opet osjeæam onu usamljenost iz posljednjih godina. Sad razumijem zašto sam izgubila svijest. Želim je opet izgubiti. Nikad nisam trebala otiæi iz Jeruzalema, bez obzira što sam ostala bez obitelji. To je bila greška koju sad ispaštam. Probam gefilte fiš, ali je tako slatka da mi je zlo. Kad æe ti Aškenazi nauèiti kuhati? Sjedim u kuhinji medu prljavim suðem, ostacima hrane, prisiljavam se jesti da ne oslabim, jedem i suze mi kapaju u tanjur. A vani — oluja, pustošenje. Tako dakle, bio je ovdje. Kako izgleda? Oh, dragi bože. Gdje je otišao? Možda je mrtav, možda i on negdje leži bez svijesti. A kako æu naæi onog bradatog èovjeka? Moram pretražiti svaki kutak stana. Možda æu naæi neki trag. Ostavljam prljavo suðe u sudoperu, nemam ga snage oprati. Kako je zaprljao stan, kod Francuza se navikao na prljavštinu. Uzimam svijeæu i lutam poluosvi-jetljenim prostorima, pretražujem ormare i krevete, tražim pod plahtama na kojima je spavao. Na kraju sam umorna, oblaèim spavaæicu i odlazim u krevet. I u njemu je spavao. Plahte su prljave, nemam ih snage promijeniti. Nakon godine dana, prvu sam noæ opet u svome stanu. Tko je mogao i misliti da æe tako ispasti? Bolje da sam umrla. Kiša se slijeva niz prozore. Oštra je zima. Vrata u kuæi škripe, odasvud puše, ne znam ni sama kako. Ležim otvorenih oèiju. Nikad se nisam bojala samoæe, ljudi me poznaju kao osamljenu osobu, ali se nikad nisam tako nelagodno osjeæala u vlastitu krevetu. I tada zaèujem škripu kapaka iz susjedne sobe, kao da se neko penje kroz prozor. Isprva pomislim da je samo vjetar, no onda èujem i lagane korake. Vratio se, pomislim. Vrata moje sobe se zaista otvore i neki se djeèak pojavi na pragu, zaviri unutra. Što je to, zar se Gabriel opet preobrazio u djeèaka i luta li stanom kao prije 167 dvadesetak godina, kad je znao loše sanjati, pa bi se ushodao namjerno dižuæi galamu da bi me probudio? Oh, bože pomozi, opet se gubim. Zbogom, stara. Ovaj puta neæe biti buðenja. No djeèak je stvaran, stoji na dovratku obasjan svijeæom koju sam ostavila u hodniku, nije to san, zatvara vrata i odlazi, otvara i zatvara druga
vrata. Naposljetku povlaèi zasune na ulaznim vratima. Žurno izlazim iz kreveta, u spavaæici idem u hodnik i tamo vidim sredovjeènog muškarca, sasvim nepoznatog, ogrnutog u debeli krzneni ogrtaè, s velikom svijetlom bradom, bradati se èovjek opet spustio s nebesa, razgovara s file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
djeèakom koji je otvorio vrata moje sobe, za njega odmah znam da je Arap, mogu ih nanjušiti. Vonj patlidžana, zelenog èešnjaka i svježe slame, isti onaj vonj koji me priveo svijesti. ASIJA Zbilja sam zadrhtala. Toliko ga veæ godina nisam vidjela. A evo, sad je tu, vozi vani bicikl. Ne smijem ga opet izgubiti. Èvrsto sam se uhvatila sna. Jigal. Vozi se amo-tamo širokim nogostupom, tako ozbiljno, na velikom biciklu, visok je i tanak i mislim u sebi, živ je, koje li sreæe. Ne usuðujem se izustiti ni jednu rijeè. A on vozi okolo-naokolo u krugovima, vrlo ozbiljno, usredotoèen na vožnju, napet, ne vidim mu oèi. Bicikl djeluje vrlo živopisno, sav blista, pun nekih ureðaja, zupèanika i žicanih spirala. Ali najviše su me se dojmile koènice. Tankom žicom spojene su izravno s njegovim ušima, kao da mora slušati koènice. Neka vrst osiguranja. — Vidiš? — rekao je Adam smiješeæi se, stoji iza mene na stubama, nisam ga vidjela, jer je bio u mraku. Izgleda da je on sve to napravio. Nisam odgovorila, samo sam puna èežnje nastavila gledati djeèaka na biciklu. Polako sam poèela shvaæati da to nije Jigal, veæ neka vrst zamjene koju mi je Adam donio. No meni je to svejedno, baš je divno i dobro što mi je pružio nadomjestak. Prièekala sam da se zamori od kruženja da ga mogu vidjeti izbliza, dirnuti ga, zagrliti. Ali nije me vidio ni èuo, ozbiljno je nastavio s beskonaènom vožnjom. — Jigal — rekoh šapatom — doði naèas. — I pomislih, možda ne èuje, možda i ovaj ne èuje, ali je 168 èuo i shvatio, samo je iskoristio svoju gluhoæu da se ne osvrne na mene. A onda smo se našli u velikoj dvorani, Adam i ja, u velikoj dvorani preplavljenoj sunèevim svjetlom, bila je neka sveèanost, bar mitzvah ili vjenèanje, dugi stolovi pretrpani sendvièima od salame, Adam se bacio na njih na svoj uobièajeni naèin i poèeo mljackati, proždrljivo gladan, a ja sam zabrinuta zbog Jigala kojeg smo ostavili tamo na nogostupu. Odlazim usred prijema ne dirnuvši hranu i vraæam se kuæi, sabat je, ulice puste, ploènik ispred kuæe je prazan. Lutam ulicama tražeæi »zamjenu«, obeshrabrena sve više, cvilim u sebi. Sve dok ispred polusagradene kuæe na brijegu, na hrpi pijeska, nisam ugledala bicikl, malko ošteæen, sitniji nego što sam mislila i s manje ukrasa nego prije, ali one žice i dalje vire iz koènica, a na krajevima, poput malih kutijica, nalaze se tranzistorske slušalice. Trepere, nešto u njima štropoæe. Podižem ih, èujem netko govori, poput spikera na radiju, netko kaže: — Oživjela je... vratila se u život. ADAM Odjednom sam se osjetio tako sretnim da sam se nasmijao. Mislio sam kako sam mudro provalio usred noæi, kad ono, eto nje — uspravne, malešne i bodre. Baka je opet oživjela. Ono svijetlo lice niz koje se nekoæ slijevala kaša, sad me je budno i ispitivaèki promatralo. Oh, jasno, svijest joj se potpuno povratila. Htio sam je zagrliti... Sjajno je bilo to što se izgleda uopæe nije prepala, nije pokušala vrisnuti ili pozvati upomoæ, naprotiv, djelovala je mirno kao da je i oèekivala ovu noænu provalu. Gledala me s povjerenjem, èak je ispružila svoju suhu, malu ruku. Èvrsto sam je stisnuo s obje ruke. — Èula sam, gospodine, da ste mi rod, pa bih vam htjela saznati ime. I namignula mi je. Bio sam zbunjen. Èinilo se da zna èak i za moj posjet bolnici. I dalje sam je držao za ruku, što sam joj mogao reæi — da sam mjesece proveo u traženju ženina ljubavnika? Prvo sam se riješio Na'ima, koji je i dalje stajao širom otvore169 nih usta, zabezeknut. Poslao sam ga u kuhinju, a starica je pošla s njim i dala mu neke slatkiše. Onda sam krenuo za njom u sobu. Maknula je hrpu odjeæe sa stolice i ponudila mi da sjednem. Zatim je legla u krevet. Spavaonica je bila mraèna, svijeæa je izgorjela, samo je iz hodnika dopiralo malo svjetlo. I tako sam sjeo naspram nje, u mraku, gledajuæi joj siluetu nalik na divovsku ping-pong lopticu, i èuo je kako kaže: — Slušam vas... Poèeo sam joj prièati sve što sam znao. Od trenutka kad se mali Morris pojavio u garaži, pa do jutra drugog dana rata. Prièao sam o svojoj potrazi, o vojnim vlastima koje ništa ne znaju, i o mnogim osobnim detaljima, kako je izgledao, kako se odijevao, što je najèešæe govorio, kako je provodio vrijeme. Slušala me u tišini, naèas sam pomislio da je zaspala, ustao sam i prišao joj bliže. Tiho je plakala, oèajnièki se držeæi za kosu, èeznuvši za njim i bojeæi se da bi mogao biti mrtav. U meðuvremenu su mi se oèi privikle na tamu, pa sam oko sebe zapazio njegove razbacane stvari, odjeæu, košulju i hlaèe, otvorenu torbu, ilustrirane novine, cigarete koje je obièavao pušiti, sve kao što je ostavio. Iznova sam bolno osjetio njegovu nazoènost. Rekoh: — Nije ubijen, to je nemoguæe. — Onda ga je nešto preplašilo. Krije se. Moramo ga tražiti. Osobito noæu.
file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 AM]
1:15:30
— Noæu? I tada mi je poèela prièati o njemu, kako ga je podigla nakon što mu je majka poginula, a otac ga napustio. Usamljeno, smeteno dijete koje ne može spavati, biæe noæi. Sjetila se imena nekih roðaka po oèevoj strani, strica koji živi u Dimoni, drugog strica u Jeruzalemu, nekoliko prijatelja s kojima se družio pred mnogo godina. Bilo je pet ujutro, u glavi mi se vrtilo od svih tih prièa, ali je u potrazi ipak uèinjen napredak. Telefon je u stanu bio iskljuèen, obeæao sam da æu to srediti. Dao sam joj svoj broj telefona, dogovorili smo slijedeæi sastanak. Vani je kiša prestala, nebo se razvedrilo. Bilo je vrijeme za pokret. Na'im je zaspao u kuhinji, probudio sam ga, pozdravili smo staru gospodu i odvezli se natrag na Karmel. Ulice su bile mokre i puste. Prvi znaci svitanja. U kuæi je bilo tiho. Asija i Dafi su èvrsto spavale. Položio sam Na'ima u krevet u radnoj sobi i otišao u kupaonicu. Nisam osjeæao umor, gledao sam Asiju kako 170 spava i kako joj jutarnje svjetlo obasjava lice. Lagano sam je dodirnuo. Opet je sanjala, znao sam to po pokretima oèiju iza zatvorenih kapaka. Èudno, znao sam da je u tom trenutku zaokupljena snom, oèito bolnim snom, jer joj se lice zgrèilo. Moja ostarjela žena, zaokupljena snovima. Pažljivo sam se nagnuo nad nju i nježno je potresao. Ona se, meðutim, nije htjela probuditi, èudnom, patetiènom, gotovo oèajnièkom gestom je zgrabila jastuk, jecajuæi. Pomilovao sam je i nasmiješio se. — Asija, probudi se, imam novih vijesti. Neæeš vjerovati, ali njegova baka, ona starica, je oživjela. NA'IM Ušli su u jednu od soba oduševljeni jedno drugim, a mene su odveli u kuhinju da prièekam meðu rajèicama i patlidžanima. Starica mi je dala i neke stare slatkiše, vjerojatno preostale iz vremena kad ih je još mogla gristi, pa sam sjeo i žvakao ih, sve dok se dobrano nisu naprièali, a ja zaspao u stolcu. Adam me je probudio pa smo se praznim ulicama vratili njegovoj kuæi; nebo se razvedrilo i kiša je stala. Potrošila se, sva je pala na mene. U kuæi je bilo mraèno; položio me je u krevet i otišao u svoju spavaonicu, probudio ženu i poèeo razgovarati s njom. Uzbuðeno su prièali, ali ih nisam imao snage slušati. Odmah sam zaspao. Dugo sam spavao. Bio sam zbilja umoran i samo sam spavao i spavao. Lijepo je bilo u mekanom krevetu, u toj lijepoj sobi s mnogo knjiga, tako duboko meðu Židovima. Mora da je jutro veæ bilo pri kraju kad sam se poèeo buditi, lijeno se protežuæi. Jednom ili dvaput vrata su se otvorila i lijepa djevojèina glava je virnula prema meni. Telefon je zvonio, a radio treštao. Cura je cijelo vrijeme hodala naokolo. Èuo sam joj korake, pa je opet zavirila u sobu, htjela je, mislim, da se probudim, ali meni nije bilo do toga. Prethodne sam noæi struèno obavio posao, pa sam zaslužio malo odmora. Kroz prozor sam spazio plavo nebo i èuo djeèje glasove. Radio je emitirao uobièajeno brbljanje, ti se ljudi nikad ne umore, èak ni za sabat. Djevojka je zastala na vratima i nježno pokucala. Brzo sam zatvorio oèi, a ona je tiho krenula prema biblioteci, pretvarajuæi se da traži neku knjigu, ali je namjerno èinila laganu buku da bi me probudi171 la. Nosila je traperice i tijesnu majicu, pa sam uoèio da ima èvrste, male grudi, juèer sam bio uvjeren da ih uopæe nema, a sad kao da su narasle preko noæi. Napokon je, vidjevši da se ne mièem, prišla bliže i dotaknula mi lice svojom toplom rukom. Bilo mi je jako lijepo što me dodirnuta bez i jedne rijeèi. Napokon sam odluèio otvoriti oèi kako ne bi pomislila da sam mrtav. Brzo se oglasila hrapavim glasom: — Moraš ustati. Mama i tata su otišli. Veæ je jedanaest sati. Napravit æu ti doruèak. Kako voliš jaja? Sva je treperila i bila vrlo ozbiljna. — Svejedno mi je. — I meni je svejedno. — Kako god hoæeš. — Ali meni je svejedno... ti reci kako hoæeš. — Onako kako æeš sebi pripremiti. — Ja sam veæ jela... voliš li kajganu? Nisam znao što je kajgana, ali sam odluèio kušati, samo sam, s hrabrošæu koja je i mene samog iznenadila, dodao: — U redu, samo, molim, bez šeæera. — Šeæera? — Mislim, da nije kao sinoæ — promumljao sam. — Mislim da je u hrani bilo šeæera. Odjednom je shvatila i prasnula u smijeh. To joj je oèito bilo jako zabavno. I ja sam se nasmiješio. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Izašla je, brzo sam se odjenuo i sredio krevet; otišao sam u kupaonicu, oprao lice i zube, poèešljao se i oèistio lavabo. Došao sam u kuhinju i zatekao stol pretrpan svakojakim stvarima. Bilo je jasno da je sve izvadila iz hladnjaka i stavila na stol. Možda joj je to prvi put da nekom gostu prireðuje doruèak. Imala je kece-lju i nešto je jako žurno pekla na štednjaku, a onda mi je donijela jako zbrljano, polupeèeno jaje i ponudila me s prepeèencem i žitnom kašom. Sva ukoèena sjela je nasuprot, gledajuæi me kako jedem i neprekidno mi nudeæi nešto drugo. Sir, usoljenu ribu, èokoladu. Htjela je da im poèistim svu hranu u kuæi. Sama mi je namazala maslac na kruh, stalno mijenjala tanjure, motala se oko mene kao da mi je žena ili majka, i oèito je uživala u toj ulozi. A ja sam jeo polako, zatvorenih usta. Ponekad bih odbijao 172 ono što mi je nudila, ponekad bih uzimao. Netremice me je promatrala kao da sam beba, ili kao da hrani malo štene. Ja bih je samo tu i tamo pogledao ravno u oèi, vidjevši je tako svježu, tako drukèiju nego sinoæ, žustru i nimalo uspavanu. Kosu je uèvrstila navrh glave, živahnim je oèima samo streljala oko sebe. Nije ni taknula hranu. — Zar neæeš jesti? — zapitao sam. — Neæu... ionako sam predebela. — Ti si predebela? — Pa jesam. — Mislim da nisi. Ponovo je prasnula u smijeh. Mogla je proizvesti zbilja neke zastrašujuæe zvuke, kao kobila kad bi se tjerala. Ja sam je na neki naèin nasmijavao. Smijala bi se i opet smirivala. Postajala ozbiljna. A onda bi se opet malko nasmiješila i bez ikakva vidljiva razloga prasnula u neobuzdan smijeh. A ja sam jeo i jeo, i što sam više jeo to sam se dublje zaljubljivao, svim svojim srcem i dušom, došlo mi je da poljubim to njeno bijelo stopalo koje mi se cijelo vrijeme njihalo pred oèima. — Jelo ti nije bilo preslatko? — Ne... bilo je dobro. — Sav sam pocrvenio. — No kavu piješ sa šeæerom, zar ne? — Kavu da. Otišla mi je skuhati kavu. Tako vedar dan, kao da je zima prošla. Na radiju je sada glazba, èekaju da novi brbljavci preuzmu mjesto starih brbljavaca koji su se otišli odmoriti. A ja sam veæ zaljubljen do ušiju. Više je ne trebam ni gledati. Tu mi je, u srcu. Pijem kavu. Ludi život. Kao da to nisam ja. A ona me gleda i gleda, kao da još nikad nije vidjela èovjeka kako jede. — Jako nas mrzite? — èujem je iznenada. — Mrzimo, koga? Naravno, znam što misli, ali mi je èudno da baš ona poèinje o politici. — Nas, Izraelce. — I mi smo Izraelci. — Ne... mislim, Židove. — Pa... ne više. — Pokušavam joj pošteno odgovoriti, gledajuæi je u lijepo lice, krasnu kosu. — Iza rata, nakon što su vas malo potukli, više vas ne mrzimo baš tako jako... 173 Nasmijala se, dopalo joj se što sam rekao. — A onaj tvoj roðak... onaj terorist... — Ma, on je bio malo lud... — žurno je prekidam, neæu da govori o Adnanu. — A da li nas ti mrziš? — Ja?... Ne, ma kakvi... — To je laž, jer mi Židovi idu na živce, nikada ne staju na auto-stopu, prolaze èak i kad èovjek sam stoji na kiši. Uto je zazvonio telefon. Odjurila je i podigla slušalicu. Mora da je bila neka njena prijateljica, jer je razgovarala barem pola sata. Smijala se i prièala, a onda je odjednom poèela prièati engleski, da ne bih razumio, možda neke prostote. Èuo sam je kako kaže »slatki, mali Arapin« i još neke stvari o meni koje nisam shvatio. Sjedio sam u stolici mirno, nepomièno. Pojeo sam još malo usoljene ribe i èokolade, buljeæi u prazni svijeænjak i pitajuæi se ne bih li konaèno trebao ustati. Gledao sam pokuæstvo, novine na stolici i proèitao glavne naslove. Napokon se vratila i iznenadila što još uvijek sjedim za stolom. — Jesi li gotov? — Veæ odavno. — Onda možeš iæi. Tata je rekao da te više neæe trebati. Rekao je da nešto pojedeš i odeš kuæi. Vidjet æete se u file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
garaži. Tako dakle, sve je gotovo. Daj radniku jelo i pošalji ga kuæi. Brzo sam ustao, uzeo pidžamu i krenuo prema vratima. — Imaš li novaca za autobus? — Imam... — premda nisam imao. — Znaš li gdje je autobusna stanica? — Aha. No radije æu prošetati. Bilo mi je žao što je sve gotovo, iako nisam imao pojma kako bi se moglo nastaviti. — Hoæeš li da te otpratim? Kao da je shvatila, kao da je i njoj žao. — Kako želiš — rekao sam tobože nehajno, premda sam htio pred njom pasti na koljena i poljubiti joj noge. — Onda prièekaj malo. Otišla je obu ti cipele. I tako smo izašli zajedno, kao zbilja èudan par. Ljudi su se okretali za nama, jer je ona bila zgodna i lijepo odjevena, a ja u radnom odijelu, sav prljav i zgužvan od kiše. Hodali smo brzo i 174 malo prièali. Stuštili smo se niz brijeg. Pokazala mi je neke stube koje su vodile kroz cvijeæe, drveæe, grmlje i travu, poput staze u rajskom vrtu. Išla je prva, a ja za njom. Jedva da smo govorili. Samo me jednom zaustavila i zapitala kad se mi Arapi ženimo, to jest s koliko godina. Rekoh: — Isto kao i vi — pa smo krenuli dalje. Ali na pola puta je srela dva deèka, njena prijatelja, koji su joj se zaista obradovali. Rekla im je: — Ovo je Na'im. — Nisu shvatili tko sam, ali su mi rekli svoja imena koja nisam razaznao, ali izgleda da je tek tada uoèila kako se, onako prljav, razlikujem od njih, pa je rekla: — Odavde æeš znati i sam. — U redu — rekao sam. Ostavio sam je èavrljati s prijateljima i sjetio se da joj nisam zahvalio za doruèak, ali se nisam vratio; samo sam se osvrnuo i vidio kako i dalje prièa s njima, a onda im se pridružila na povratku uzbrdo. Uskoro su išèezli. Zrak je posvud bio pun raznih mirisa. Proljetni sabat, ljudi u najboljoj odjeæi, djeèica jure naokolo. Na autobusnoj stanici nije bilo autobusa. Neki kombi iz susjednog sela iskrcao me je samo nekoliko kilometara od moje kuæe. Pješice sam prešao ostatak puta, mašuæi ljudima koji su kao i obièno radili u polju. Tu gdje mi živimo, ljudi stalno rade, nikad se ne odmaraju. I odjednom sam u vratu osjetio neko grebanje, od sreæe ili tuge, ni sam ne znam, pa sam poèeo plakati, glasno, kao kad se upali motor. Toliko je bilo uzbuðenja u posljednja dva dana. Plakao sam po praznoj cesti, spustivši se na mokru zemlju, kao da žalim što sam Arap, a ništa mi ne bi pomoglo ni da sam bio Židov. DAFI On èvrsto spava, a ja sam zbog njega ostala kod kuæe. Vani je divan dan. Javljam Tali i Osnat da ne dolaze, možda bi im bio zabavan, ali neæu da cure odjednom navale na njega. Mama i tata su rano ustali i negdje otišli, ostavivši me da mu dam doruèak i pošaljem ga kuæi. Sve je spremno, izvadila sam iz hladnjaka razna jela, stavila ih na stol, otvorila i konzervu sardina i konzervu graha da može birati što hoæe, a ne da se onako mršti kao juèer, kad su mu dali gefilte fiš. Ne bih htjela s njim imati nekih pro175 blema i ne bih htjela da misli kako mu ne damo jesti zato što je Arap. Tava je na štednjaku, ulje, šibice, dva jaja, voda u èajniku. Treba samo naruèiti, ukljuèit æu štednjak, i jelo æe stiæi po brzom postupku. Da mama vidi kako sam dobro organizirana, dala bi mi da svakog sabata pripremam doruèak. No on i dalje spava, što misli, da je ovo hotel? Sad sam veæ nestrpljiva. Dvaput sam se presvukla. Prvo sam obukla haljinu, ali mi se èini da sam u njoj odostraga predebela. Onda sam nabacila svoj dugi kaftan, ali sam ga i skinula jer je zbilja bio prevelik, pa sam navukla juèerašnje traperice i tanku majicu — nema smisla skrivati ono što se ionako ne da sakriti. Pustila sam radio do daske, možda æe ga glazbeni kviz probuditi. Nije se, meðutim, ni pomaknuo. Neæu cijeli dan sjediti kod kuæe. U jedanaest sam nekoliko puta lagano pokucala na vrata radne sobe i napokon odluèila da uðem kao da tražim neku knjigu. Eto ga, tu je, spava kao zaklan u onoj svojoj predivnoj pidžami. E sad mu je zbilja dosta, zakljuèujem. Neka lijepo nastavi spavati kod svoje mame. Prišla sam mu i taknula ga, baš tu, po licu. Zašto ne? Na kraju krajeva, on je jedan od tatinih radnika, pa i ja tu imam nešto malo prava. Barem je otvorio oèi. — Mama i tata su otišli i rekli mi da ti spremim doruèak. Kako voliš jaja? — izgovorila sam žurno. No on je i dalje ostao ležati s glavom na jastuku, pa sam požalila svoju brzopletu ponudu. Ipak, uspjela sam ga nagovoriti na kajganu, jer sam u tome najbolja. A taj mali dripac, i dalje u krevetu, zamolio me da je ne šeæerim jer mu je izgleda juèerašnja gefilte fiš bila preslatka. Pošizila sam. I što da kažem? Ljudi se na sve priviknu. Kad je izašao iz kupaonice, nekako je sasvim ravnodušno pogledao prepun stol, postavljen samo za njega. Još juèer je plakao i cvilio poput psa lutalice, a sada ovdje sjedi uspravan i ponosit, jede poput gospodina, zatvorenih usta. Èestitam. Ovo hoæe, ono neæe. A ja se samo motam oko njega, mažem mu
file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 AM]
1:15:30
maslac na kruh, mijenjam tanjure. Ni sama ne znam zašto to radim. Nikoga još ovako nisam služila, a bogme više ni neæu. Napeta sam kao vrag. Veæ sam i zaboravila onu sliènost s Jigalom. To je zbilja bilo bez veze. Sada u prljavom radnom kombinezonu izgleda stariji, na licu mu poèinju izbijati brkovi i brada. Jede jako brzo, no može mu biti kad je ionako mršav. Nekako je opušten, premda svakih nekoliko minuta pocrveni bez razloga. Kaže: — Vrlo je dobro, hvala — a zapravo 176 nas mrzi, naravno, kao i svi oni. Ali zašto? Što smo im, dovraga, uèinili? Situacija ipak ne može biti tako loša. Zato ga iznenada pitam, u lice, koliko nas mrze? Ne zna što bi rekao, nešto muca, objašnjava da iza rata, nakon što su nas malo potukli, nije tako strašno. Malo su nas potukli? Jesu li oni normalni? Ipak, nisam se htjela zadovoljiti tako uopæenim odgovorom. Bilo mi je važno znati da li nas on osobno mrzi i što zapravo misli. Odvratio je da nas uopæe ne mrzi, gledajuæi me pritom ravno u oèi, sav crven u licu. Naravno, povjerovala sam... Zazvonio je telefon. Bila je Osnat. Zabrinula se jer sam joj rekla da ne može doæi k meni. Poèela me ispitivati i naposljetku izvukla iz mene cijelu prièu, zbiljski se iznenadila èuvši da imam u kuæi malog Arapa, jednog od tatinih radnika, premda sam joj rekla da je zbilja drag. On je za to vrijeme, završivši s doruèkom, nepokretno sjedio u stolici. Veæ sam zamijetila da ostaje tamo gdje ga se metne, sve dok ga netko ne premjesti. Sad mu je veæ vrijeme da se sam kreæe i preuzme odreðenu osobnu odgovornost, kao što nam Švarci neprekidno utuvljuje u glavu. Rekla sam mu: — Sad možeš iæi, tata te više ne treba. Idi kuæi, a on æe te sresti u garaži. Hitro je skoèio, zgrabio vreæicu s pidžamom i veæ je htio krenuti, a ja nisam mislila da treba tako naglo otiæi. Bilo mi je krivo što nisam pozvala Osnat da ga èuje kako recitira poeziju. Upitala sam ga zna li gdje je autobusna stanica, a on je odvratio da æe pješice. Odjednom mi se, ni sama ne znam zašto, sažalio, izgledao je tako beznadno u onom prljavom kombinezonu, morat æe se za vrijeme sabata sam spustiti niz Karmel, hodati sve do svoga sela, gdjegod ono bilo. Iznenada mi je bilo žao što æe otiæi i što ga više neæu vidjeti, što æe se pretvoriti u velikog, glupog Arapa, poput svih arapskih radnika koji se posvuda mogu vidjeti, i oženiti neku glupu arapsku ženu. Zato sam mu rekla: — Èekaj malo, idem s tobom — jer sam mu htjela pokazati kako æe se spustiti niz Karmel stubama, posred brda, gdje je lijepo prošetati po ovakvom danu. Malo je èudno hodati s radnikom središtem Karmela u sabat, pored krcatih kafiæa i lijepo odjevenih ljudi, sreæa moja što je viši od mene. Pokazujem mu stepenice i èak ga pratim jedan dio puta. Odjednom mi na pamet pada suluda pomisao da je možda veæ oženjen, tko zna kad se oni žene. Pitam ga, zaobilazno, i za12 LJUBAVNIK 177 kljuèujem da ipak nije. Nastavljamo silaziti kroz grmlje i cvijeæe i sreæemo Jigala Rabinovitza i Zachija, koji idu uzbrdo. Malo su se iznenadili, vidjevši me s njim. A i ja sam se onda zapitala, dokle ga to mislim pratiti? Do njegova sela? Pozdravila sam ga, neka se dalje brine sam o sebi. Brzo je sišao niz obronak i nestao u usjeku. Stajala sam još neko vrijeme i brbljala s deèkima, a onda smo se zajedno popeli na brdo. Mislila sam da æe možda htjeti sa mnom u kafiæ, ali su se žurili na košarkašku utakmicu. Klinci. Otišla sam do Tali, nije bila kod kuæe, a njena mama kao i obièno nije znala gdje je, niti je marila. Kod Osnat je cijela gomila upravo sjela za ruèak. Ne bih odbila da su me pozvali da im se pridružim, ali nisu. Vratila sam se kuæi, a tamo je odjednom bilo strašno tiho, njegove plahte i pokrivaè složeni u radnoj sobi, sve i dalje na svom mjestu. Ljudi nemaju pojma kako je depresivno biti jedinica. Osjeæala sam se iscrpljeno i bijedno. Sva moja energija se iscrpila s onim smiješnim doruèkom. Vani se poèelo oblaèiti, postajalo je sve tamnije i tamnije. Sjela sam za stol i pojela svu preostalu èokoladu, zureæi u veliku hrpu prljavih tanjura i tava. Brzo sam izjurila iz kuhinje da izbjegnem još goru potište-nost. Htjela sam nešto proèitati, nešto pravo, a ne depresivne naslove u novinama. Sjetila sam se kako je juèer u mraku sjedio na rubu naslonjaèa i mirno recitirao Smrt pustinje. Potražila sam neku knjigu poezije. Uvijek sam na stolu imala Altermanove Vanjske zvijezde, ali veæ ih nekoliko tjedana nisam mogla naæi. Stoga sam uzela Bjalika, što sam drugo mogla, knjiga je bila otvorena na Smrti pustinje, možda æu napokon shvatiti zašto je tako važna. Èula sam mamu i tatu, brzo skinula cipele i s knjigom se bacila u krevet, pokrivši se da mi ne dosaðuju. Bili su umorni i raz-draženi, nisu našli ništa. Mama je ugledala onaj nered u kuhinji i smjesta došla u moju sobu. — Zašto si ostavila svo ono sude u kuhinji? Zar ga nisi mogla oprati? — Nemam veze
s tim. To je vaš arapski deèko... — Zar mu je trebalo toliko tanjura za doruèak? — Razmisli malo... deèko raste, znaš i sama, bila si tu sinoæ. Pogledala me s mržnjom, no ja sam s knjigom zaklonila lice i file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
nastavila èitati. / tišina se vratila, pustinjske postaje ojalovila. 178 ADAM Bio sam ispunjen nadom. Osjeæao sam da sam ga našao, da sam mu na tragu. Nisam htio gubiti ni èasa. Asija se obukla, Na'im je još uvijek spavao, kad se Dafi probudila rekao sam joj što æe mu reæi i uèiniti, a nas dvoje smo pošli u Dimonu potražiti njegova strica. Bio je lijepi sabat, ceste pune automobila. Prošlo je veæ možda pet godina otkako smo bili u Negevu, pa smo uživali otkrivajuæi nove ceste, nepoznata naselja. Nisam znao adresu u Dimoni, samo ime — Gabriel Arditi. Isto ime koje je vojni kompjutor tvrdoglavo i uporno izbacivao — ne bez razloga, kako se sada pokazalo. Taj èovjek je bio njegov stric, možda se kod njega skrivao. Uvijek sam Dimonu zamišljao kao mali gradiæ, no pred nama je iskrsnuo naglo izrasli grad u pustinji. Nismo znali gdje bi poèeli, blokovima stambenih zgrada nije bilo kraja. No stanovnici su ispali prijazni i susretljivi, potrudili su se da nam pomognu. Jedan je znao ovog Arditija, drugi onog. Vodili su nas od jednog do drugog, sve dok ga napokon nismo našli. Zatekli smo ga usred ruèka, otvorio nam je vrata s vilicom u rukama. Razoèarali smo se. Kratko sam mu isprièao cijelu prièu. Pogledao nas je sumnjièavo. Kao prvo, nije vjerovao da je baka živa. — Pogriješili ste — tvrdio je. — Gabrielova baka, mamina mama, umrla je odmah nakon nezavisnosti. — Bio je siguran u to. Èak i tada je bila jako stara. Vjerojatno mislimo na drugu baku, jednu staru tetku. O Gabrielu zna vrlo malo. Èuo je da je otišao ocu u Pariz. Nema pojma da se vratio. — I vi ste dio obitelji? No vi ste sigurno Aškenazi... Uzalud. Nije nas èak ni u kuæu pozvao. Dao nam je samo ime drugog roðaka, bratiæa Gabrielova oca, koji je s tom granom obitelji održavao veze, možda bi on mogao nešto znati. Bilo je veæ prekasno za vožnju do Jeruzalema. Nebo se poèelo oblaèiti, vratili smo se u Haifu. Na'ima više nije bilo, Dafi je bila neraspoložena. Zbog neèega sam se zabrinuo za staricu, odvezao sam se do nje i isprièao joj o svom odlasku u Dimonu, ne spomenuvši joj, naravno, izjavu o njenoj navodnoj smrti; naveo sam samo novo ime koje sam saznao, tog bratiæa Gabrielova oca. — Ah, taj stari blesan. No probajte, zašto ne? Sutradan sam se u podne odvezao u Jeruzalem. Ovaj puta sam imao toènu adresu. No na tom mjestu je živjela druga obitelj. Rekoše mi da je starac nekad ovdje stanovao, ali da sada ži179 vi s kæerkom u Ramat Ganu. Nije ga bilo lako naæi, jer se kæi sa svojim mužem u posljednjih nekoliko godina triput selila, svaki put u sve otmjeniji stan. Napokon sam ih pronašao. Nije bio kod kuæe, otišao je u klub umirovljenika. Dugo sam ga èekao i u meðuvremenu prièao s njegovim unucima. Iz razgovora mi je ubrzo postalo jasno da se Gabriel ovdje nije pojavljivao. Svejedno sam htio poprièati sa starim. Napokon je stigao i oduševio se saznanjem da ga netko èeka. Poèeo sam s prièom, ali je i on ustvrdio da baka nije živa. Nije se ni osvrnuo na podatak da je neko vrijeme bila u komi i da se oporavila. Usprotivio se, pogriješio sam i pobrkao neke stvari, sasvim je siguran da je umrla još 1948, nekoliko dana nakon objave nezavisnosti. Mislio je da se èak sjeæa i njena pogreba u Jeruzalemu za vrijeme opsade. Bio je siguran u to, nikako ga nisam mogao razuvjeriti. Rekoh: — Mogu vas odmah sada odvesti k njoj — no on se histerièno nasmijao: — Ne, hvala lijepo, u mojim godinama ne želim noæu posjeæivati mrtvace. Prisjetio se Gabriela kao djeèaka. Ponekad bi im s ocem dolazio u posjetu. No onda su otišli u Venecuelu. Možda su stigli samo do Pariza, ali krajnji cilj im je bila Venecuela, htjeli su se prikljuèiti bogatom ogranku obitelji što se tamo naselio još sredinom prošlog stoljeæa. U svakom sluèaju bio je vrlo prijazan, nije se htio samo tako rastati. Inzistirao je da ostanem na veèeri i prièao mi obiteljske zgode, najviše o svojim unucima. Napustio sam ih veæ prilièno kasno. Premda su sva moja nastojanja zasad ostala bezuspješna, sve više sam bio uvjeren da nije poginuo, da je živ, i negdje luta zemljom. Prièe koje sam èuo o njegovoj pustolovnoj obitelji uvjerile su me da stara gospoda možda ima pravo, možda bih ga zaista trebao poèeti tražiti noæu. Skrenuo sam s glavnog autoputa i starim, sporednim cestama nastavio prema sjeveru, gledajuæi oko sebe, iznenaðen gustoæom prometa u to doba noæi, gotovo u ponoæ. Na jednom raskršæu sam spazio pored puta parkiran mali auto s podignutim poklopcem. Srce mi je poskoèilo. Bio sam siguran da tražim mali Morris, a ovo je bio Austin, slièan model iz 1952. Netko je hodao pored njega. Privuklo me nešto u profilu tog èovjeka, smjesta sam stao i pogledao ga. Ne, nije to bio Gabriel, mora da mi se veæ stvari prividaju, ali je bio tih godina i nešto me kod njega zbilja podsjetilo na Gabriela. Takve
podudarnosti su me još više uvjeri180 le da Gabriel mora biti negdje blizu, da možda luta baš ovim susjedstvom, pa æu ga pronaæi baš ovako noæu, na tim malim sporednim putovima. Stao sam pored parkiranog auta. — U èemu je problem? — Mladiæ je objasnio, motor se nekako zaglavio, ne razumije file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
se u te stvari. Nazvao je vuènu službu i èeka ih veæ tri sata. Pogledao sam motor. — Upalite ga — rekoh. Pogledao me je sumnjièavo, velika brada ga je pokolebala. — Razumijete se u motore? — Pomalo... upalite ga. Okrenuo je kljuè. Dovod goriva se zaèepio. Izvadio sam iz džepa mali izvijaè i skinuo rasplinjaè, oèistio ga, propuhao zaèepljenje. Posao od deset minuta. Mladiæ me je cijelo vrijeme tjes-kobno promatrao, zabrinut da æu mu nešto oštetiti. — Upalite. Auto je odmah oživio. Ozario se. — I to je sve? — Zraèio je zahvalnošæu. Sad æe se moæi sam odvesti do najbliže radionice. — Nema potrebe — rekoh. — Auto je u redu. Ponoæ. Stalno gledam oko sebe. Automobili prolaze, beskonaèno, jedan za drugim. Nisam imao pojma da je i noæu takav promet. Sjeda u auto, ponovo mi se zahvaljuje, odlazi. Èudno mi je, popravio sam auto bez naplate. Nastavio sam dalje, još desetak kilometara, i naišao na još jedno vozilo pored puta. Ovaj puta to je kamion za vuèu, vjerojatno je krenuo po onaj Austin kojeg sam popravio. I sam je ostao u kvaru. Bio sam umoran, ali sam svejedno stao. Vozaè je kunjao na svom sjedalu, pokriven dekom. Prenuo sam ga. — Trebate li pomoæ? Probudio se, zbunjen, težak, košæat èovjek, sijede kose i izborana lica. Oh, nije važno, prièekat æe do jutra. Došlo je do zaèepljenja u dovodu goriva, što ne može sam popraviti. Jedna od benzinskih crpki u ovom podruèju prodaje neèisti benzin i izaziva takve probleme mnogim vozaèima. — Dajte da ja probam. — Neæete moæi. — Samo dajte, ne mogu ništa pokvariti. Otvorio je poklopac motora, u mraku sam se nadvio nad prljavi i zapušteni motor. Veæ godinama nisam radio tako nešto. 181 U meðuvremenu smo razgovarali. Prièao mi je o sebi. Potjecao je iz obližnjeg mošava*, nakon Šestodnevnog rata se zasitio obraðivanja zemlje, prodao je imanje i kupio ovaj kamion, pa sada noæu obavlja vuènu službu. Ali i taj posao ga poèinje zamarati. Vid mu više nije dobar, ništa ne zna o modernim automobilima, ni ne pokušava pronaæi kvar, samo ih kupi i odvozi do najbliže radionice. — Što se inaèe zbiva noæu? Imate dosta posla? — I previše. Židovi uvijek nekud jure. Gledao je kako èistim pumpu za gorivo i namještam novi vijak, dajuæi mi usput neke èudne savjete. Njegovo je poznavanje mehanike bilo beznadno plitko. ' — Jeste li možda u nekoliko posljednjih mjeseci naišli na stari Morris iz 1947, svijetloplave boje? — Ah, ima svakakvih. Morrisa, Volvoa, BMWa, Volkswagena, Fordova, Fiata. Svakojakih modela. Što više dižu cestarinu, to su putovi više zakrèeni. — Ali taj mali Morris, plavi... — Ma, i Morrisa ima puno. Kakva budala. Popravio sam mu kvar. Nije bio osobito impresioniran. Sad može krenuti kuæi na spavanje. Hoæu li možda raditi za njega, dat æe mi odreðeni postotak. Nasmiješio sam se, zabavio me taj prijedlog. — Ne, ali bih rado od vas otkupio taj kamion. — Kupili biste ga? — Da, ne možete u tim godinama više voziti noæu. Poèešao se po glavi. — A koliko biste dali za njega? — Dovedite ga sutra u moju radionicu, pa æemo se nagoditi. U podne slijedeæeg dana, Erlich mi je rekao: — Što se to dogaða, jesi li pozvao nekoga da ti proda kamion za vuèu? — Krenuo sam mu ususret. Stajao je tamo, zdepast i težak, stari seljak pored svog kamiona. Nešto me je u njegovu govoru podsjetilo na moga oca, isti naèin izgovora, sklapanja reèenica. Gledao je oko * Mošav (od hebr. mošav ovdim, naselje radnika), jedan od oblika židovskog naseljavanja, poljoprivredno naselje na zadružnom osnovu (prim. prev.) 182 sebe, zaèuðen i impresioniran ogromnom radionicom s mnoštvom radnika. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Sve je to vaše? — Da. — A ja sam vas htio zaposliti... — rekao je, pomalo ogorèeno, ali i nasmiješeno. Pregledao sam vozilo. Bilo je potpuno zapušteno. Pozvao sam Hamida da ispita motor i rekao Erlichu da provjeri cijenu na tržištu. Sat kasnije su mi obojica podnijela izvještaj. Rekao sam Erlichu: — Odmah ga isplati i preuzmi kamion. Erlichu se nije svidjela ta zamisao. — A što æe ti kamion za vuèu? — Poèet æemo s noænom vuènom službom, donijet æe nam nove mušterije. — A tko æe voziti? — Ja. — Ti? — nije vjerovao. — Da, zašto ne? Znam da misliš da sam zaboravio raditi... NA'IM Sljedeæeg dana nije došao u garažu. Arapi me ništa nisu pitali, kao da im je bilo svejedno što sam spavao u njegovoj kuæi. Samo me je Hamid pitao što sam radio te noæi, pa sam mu rekao da je Adam popravljao stari, zarðali rezervoar za vodu, a ja sam mu dodavao alat. Mirno sam izrekao tu laž, premda nije tražio od mene da lažem. Slijedeæeg dana Adam se pojavio na poslu, ali mi nije uputio ni jedne rijeèi, potom je prošlo još nekoliko dana, a on me nije ni pogledao. Jednom me spazio i nasmiješio se, rekavši: — Kako poezija? — ali prije no što sam mogao odgovoriti, pozvali su ga na telefon pa je odjurio. Prošla su možda i dva tjedna od one noæi; mislio sam da me je veæ zaboravio. Zaboravio da sam spavao u njegovoj kuæi i kupao se u njegovoj kadi. I ne znam zašto, rastužio sam se, premda od njega zapravo ništa nisam ni oèekivao. A ni poezija mi se više nije èitala. Nastojao sam uvijek biti u njegovoj blizini, možda æe mi nešto reæi, dati posao, ali me nije primjeæivao. Bio sam nalik na psiæa, mogao sam ga nanjušiti, sli183 jediti mu trag. No bio je zaposlen, samo je jurio. Kupio je polovni kamion za vuèu, koji ga je potpuno zaokupio, za radionicu se uopæe nije brinuo. Dao ga je rastaviti i sastaviti, prelakirao ga i opremio svakojakim napravama. Dani su postali duži. Dan je kad idemo ujutro u garažu i po danu se vraæamo. Posao mi je veæ dosadio. Stalno pritežem koènice. Ležim ispod auta i dovikujem Židovima: — Pritisnite, hajde, jaèe, pustite, polako, pritisnite. — I Židovi rade toèno ono što im kažem. Dani prolaze, jedan drugome nalik. Ništa se ne dogaða. Opet govore o ratu, radio stalno brblja. Slušamo što Židovi govore o sebi, kako jadikuju i kako se proklinju, to nam se jako sviða. Lijepo je èuti kako su nesposobni i glupi, kako im je teško, iako èovjek to ne bi pomislio gledajuæi ih kako stalno mijenjaju automobile i kupuju sve novije i veæe. Kasno popodne je došao kamionu srediti koènice. Sam se zavukao ispod, a ja sam pritiskao pedalu, kao da u mene nije imao povjerenja. Veæ nam je svima išao na živce taj njegov kamion, stalno se njime bavio, poput klinca koji nikad nije vidio auto. Kad je završio s pritezanjem koènica, ustao je i stao pored kamiona; gledao ga je i razmišljao valjda kako bi ga još mogao nalic-kati. Bili smo sami. Bojao sam se da æe mi opet pobjeæi, pa sam ga odjednom zapitao: — Kako je baka? Htio sam reæi »Kako je Dafi?« ali je ipak ispalo »baka«. Pocrvenio sam. — Èija baka? — Nije shvatio. — Baka koju smo posjetili one noæi, ona koja se oporavila nakon kome. — Oh... ta baka... — prasnuo je u smijeh. — Baka... ha, ha... dobro je, pozdravlja te. Pozabavio se vitlom, poèeo ga je dizati i spuštati. Odjednom se okrenuo i pogledao me, dapaèe se zabuljio, oèito mu je nešto palo na pamet. — Slušaj, trebao bih te za noæni posao s ovim kamionom. Hoæe li te otac pustiti da spavaš u gradu? — Bez problema... — uzbudio sam se. — Briga njega gdje æu ja provesti noæ... — Dobro, donesi sutra ovdje svoje stvari, pidžamu i ostalo... 184 poèet æeš raditi noæu s ovim kamionom... dovlaèit æemo automobile. .. krstariti cestama... ti i ja... Srce mi je lupalo, sav sam se zapalio. — U redu... ali gdje æu spavati? Opet u vašoj kuæi? Pogledao me je malo iznenaðeno. — Naæi æemo neko mjesto... bez brige... nešto æemo ti srediti ovdje u garaži... možda èak i kod gospode Ermozo... kod bake... — opet se poèeo smijati. — Možda bi mogao spavati kod nje... to je odlièna ideja... ona se može brinuti o tebi, a i ti malo o njoj. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
ADAM Iduæeg dana Na'im se pojavio s velikom torbom, u prevelikom zimskom kaputu. Arapi su ga promatrali dok mi se približavao. I ranije sam veæ primijetio da ih jako zanima naš odnos, ta im se veza èinila sumnjivom i èudnom. — Što si rekao ocu? — Rekao sam mu da æete se vi pobrinuti za mene. — I što je rekao? — Ništa. — Pocrvenio je. — Rekao je da me pazite kao da ste mi otac. — I to je sve? — To je sve. Nije im izgleda baš teško rastati se od sina. — Dobro. Sjedi tu i èekaj. Cijeli dan je sjedio sa strane u velikom kaputu, s torbom pored sebe, mirno je èekao, veæ izdvojen od ostalih radnika, promatrao me, posvuda slijedio svojim tamnim oèima. Odjednom mi je taj deèko bio na raspolaganju, kao da sam usvojio sina. U podne sam odluèio porazgovarati s Hamidom. — Uzet æu Na'ima da mi pomogne u noænoj vuèi, stanovat æe kod jedne stare gospode, ništa ne brini. No on oèito nije ni kanio biti zabrinut, jedva me je pogledao, stezao je i dalje neku maticu na motoru ispred sebe, ne shvaæajuæi što želim od njega. Nakon posla sam ga odveo do stare gospode, pozvonio na vrata i zaèuo male, prigušene korake. — Tko je? 185 — Ja, Adam. Doveo sam deèka. — Nakon toga je poèela micati zasune, povlaèeæi jednog za drugim. Isprva sam je jedva prepoznao. Stajala je, mala i uspravna, u ružièastocvjetnoj haljini, s naoèalama i licem punim života. Je li to ona ista starica koja je pred samo nekoliko tjedana u besvjesnom stanju ležala u staraèkom domu, kojoj je sestra morala sipati kašu u usta? Spustio sam joj ruku na rame. — Kako ste, gospodo Ermozo? — Dobro, dobro... dok mi je mozak na mjestu sve je dobro, iako radim cijelo vrijeme, perem, èistim... nemojte gledati, molim vas, sve je u takvom neredu... — Kako to mislite, u neredu?... Ovaj se stan ne može prepoznati. .. tako je èisto... Odmah me je prekinula. — Vama je to èisto? To nije ništa. Trebali ste ovaj stan vidjeti prije èetrdeset godina, e, onda bi znali što je èistoæa. Pod se mogao lizati. Gurnuo sam Na'ima ispred sebe. — Doveo sam Na'ima. Sjeæate ga se? Došao je sa mnom one noæi. Pogledala ga je malo bolje. — Da... da... to je mali Arap koji se popeo kroz prozor... Kako si, deèko? Odsada možeš ulaziti i kroz vrata. Obratila mu se na arapskom, a on je pocrvenio i pogledao je s mržnjom. — Neka ostane neko vrijeme kod vas, noæu æe mi pomoæi tražiti Gabriela. Uzdahnula je èuvši Gabrielovo ime. — Hajde, hajde, uðite... što je u toj torbi? — Onda je opet njega zapitala na arapskom: — Daj da to malo pogledamo. Nisi mi donio stjenice, ha? On je i dalje šutio, a ona se nagnula iznad torbe, otvorila je i poèela pretraživati. Na hrpi složene odjeæe nalazila su se jaja, paprike i modri patlidžani. — Što je ovo? Turci su se veæ odavno povukli iz ove zemlje. Bio je zbunjen, bijesan. — Ne znam tko je to stavio... možda moja majka... Poèela je vaditi povræe, prouèavajuæi jaja na svjetlu prozora. — Oh, to su vrlo dobra jaja. Izvadi tu robu, pa je izvjesi da se zraèi. Lijepo se zahvali svojoj majci, ali joj poruèi neka drugi put 186 odvoji hranu od robe, jaja æe ti se zdruskati u džepovima... Kome si ukrao tu pidžamu?... Ruènik ti neæe trebati, stavi ga u korpu s prljavim rubljem... kasnije æemo pregledati tu robu. U meðuvremenu otiði se dobro oprati. Jesi li èuo? Odmah. Voda æe se ohladiti. Jutros sam ukljuèila bojler, kad ste rekli da dolazite. Mora se oprati prije jela, ne valja se kupati s punim želucem... Ali nemoj sad sve unerediti, nije ovo hotel, i neæu èistiti triput na dan... Priredila sam mu posebnu sobu... samo za njega... Spavat æeš sasvim sam, bez magaraca, koza i kokošaka. Odvela je zajapurenog Na'ima u kupaonicu, jadni deèko se veæ navikao odlaziti prvo u kupaonicu kadgod bi ušao u file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
židovsku kuæu. Posjela me je u veliku sobu i iznijela pladanj pun kolaèa, oraha i badema. Zatim je skuhala i donijela kavu. — Oh, niste trebali. — E, sad je gotovo. Poslužite se, neæu valjda sad sve to baciti. Kava je bila izvrsna; oèarala me svojom susretljivošæu, tanašnim osmijehom. Objasnio sam joj svoju nakanu da noæu patroliram cestama, dovlaèim automobile i tražim Gabriela. Rekao sam joj da, naravno, djeèaka može iskoristiti, neka joj pomogne u èišæenju, ode u trgovinu, obavi manje popravke. — Dobar je djeèak — rekao sam. — Vidjet æete. — Možda, dok su još tako mladi, prije no što odu u Fatah. Nasmijao sam se. Potom je nataknula naoèale i uzela hrpu novina, uglavnom Ma'arivi Yediot Aheronot od posljednjih nekoliko tjedana, te uzbuðeno poèela listati. Ubrzo je skinula naoèale i upitno mi se okrenula. — Možda biste mi mogli pomoæi. — Drage volje. — Recite mi, što je taj Kissinger? — Molim? — Što je on? Tko je on? Prije odlaska u bolnicu nikad nisam ni èula za njega. Sad su ga pune novine, nikog drugog gotovo da i ne spominju. Zašto? Rekao sam joj sve što sam znao o njemu. — Židov? — iznenaðena, nije mogla vjerovati. — To je nemoguæe! Možda neki otpadnik... kako mu dopuštaju? Što kažete? Zar ga nije stid izazivati svu tu zbrku? — Pa, nije sve baš tako crno... — pokušao sam je umiriti. — Ma nemojte! — usprotivila se. — Proèitajte samo što novi187 ne pišu o njemu. Netko bi morao porazgovarati s njegovim ocem. Na'im je, namršten, izašao iz kupaonice. — Što je? — doviknula mu je na arapskom. — Tako brzo? Samo si se brèkao. Dodi... da vidim kako si se oprao... iza ušiju, zar to ne treba prati? E, iduæi put æu te ja izribati... nemoj se ništa èuditi, prala sam ja i veæe momke od tebe... a sad sjedi i jedi. Bila je zbilja neumorna. Bacala se na novine i politiku, neprekidno izvlaèeæi iz mene informacije o politièarima i strankama, žaleæi se što je propustila izbore, nikad joj se to još nije dogodilo. Èak i u besvjesnom stanju bi znala za koga treba glasati. — A kako biste glasali? — zapitao sam je s osmijehom. — Za komuniste sigurno ne bih... možda za onu opajdaru... kako se ono zove? Onu što se zauzima za žene... možda i za nekog drugog... u svakom sluèaju, to bi trebala biti tajna, zar ne? — rekla je i namignula. Na'im je sjedio bez rijeèi, jeo kolaèe i pio kavu. Veæ i prije sam uoèio kako se može opustiti, posjedovao je zapanjujuæu sposobnost prilagodbe novom okružju. Promatrao ju je sumnjièavo, ali mirno, uzeo je novine koje su ležale pred njim i poèeo èitati, duboko usredotoèen, pokušavši nas ignorirati. Iznenaðeno ga je pogledala, šapnuvši mi: — Što je sad ovo? Zna èitati hebrejski, ili se samo pretvara? — Zna hebrejski vrlo dobro... išao je u školu... zna èak i Bjalikove pjesme napamet... Razbjesnila se. — Što æe njemu Bjalik? Što bi on s njim? Oh, samo upropaštavamo te naše Arape... neæe više raditi nego æe pisati pjesme... ali ako je pismen, onda mi može malo èitati... oèi mi se brzo umaraju. A u novinama ima toliko zanimljivih stvari... Uzela mu je novine, prelistala ih i vratila. — Pusti sad slike. Proèitaj Rozenblumov èlanak na prvoj stranici. Pokvaren je, ali uvijek piše istinu. Ustao sam. Stara me gospoda oèarala. — Vidiš, Na'im, ovdje ti neæe biti dosadno. Ali njemu to nije bilo smiješno. — Zar veæ idete? — razoèarano me pogledala, nije htjela da odem. — Koliko je sati? Popijte još malo kave... hoæete li možda veèerati?... Žena vam više ništa ne može skuhati... kad æu ga staviti u krevet? 188 Opet sam se nasmijao. — Oh, on æe sam otiæi u krevet. Uskoro æe imati petnaest godina. .. može se brinuti o sebi. — Ali svejedno... hoæete li doæi po njega veèeras? — Možda. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Tada me je zgrabila, nesigurna, na rubu plaèa. — Htjela bih vam se pridružiti u potrazi... tako je lijepo od vas što se brinete o meni, ne okreæete mi leda poput svih ostalih. Položio sam joj ruku na rame, zamirisala je po djeèjem sapunu. A Na'im se protegnuo na stolcu, nasuo još malo kave i poèeo listati novine, ne obraæajuæi pažnju na nas. NA'IM Rekao sam ocu i majci: — Opet me treba, šef garaže. Bit æu kod neke starice, jer me treba za posebni noæni posao, a ne može mi reæi kad æu se vratiti. — Opet mu se bojler pokvario? — upitala je majka, jer sam im rekao da sam mu onog petka pomagao popraviti bojler, prešut-jevši provalu u starièin stan. — Ne, poèinje s vuèom pokvarenih automobila, želi se domoæi novih mušterija, izgleda da proširuje radionicu. A ja æu mu pomagati s alatom i sliènim stvarima. To ih se jako dojmilo, bili su zbilja ponosni. Otac je odmah rekao: — Vidiš, Na'ime, htio si ostati u školi, gubiti vrijeme, a nije još prošlo ni pet mjeseci otkako radiš kod njega, a veæ ne može bez tebe. — Može on itekako bez mene, sluèajno me je odabrao. Otac je odmah otišao do tetke Iše i vratio se s velikom, starom torbom, a majka je poèela slagati moju odjeæu i spremati je u torbu — toliko stvari kao da se nikad neæu vratiti. Ipak, nisam imao puno robe, tako da je na kraju tek treæina torbe bila puna. Onda je otac pogledao u ormar i pozvao majku na stranu, pa su otišli u nekadašnju Adnanovu sobu i nešto se došaptavali, potom su me pozvali, ušao sam i spazio na krevetu Adnanove stvari, rekli su mi da se skinem, skinuo sam se, pa su isprobali neku njegovu odjeæu na meni, košulje, hlaèe i džempere, majka je pri189 badaèama oznaèila mjesta gdje treba kratiti, dok me je otac gledao sa suzama u oèima i poèeo naricati »Adnane, Adnane«, a mati je rekla: — Možda to ipak ne bismo trebali raditi — našto je on odgovorio: — Ma nemoj, a kome æemo dati njegovu robu, tajnoj policiji? — pa su tako i neke Adnanove stvari stavili u torbu, dali mi njegov kaput, kojeg je prije nosio i Faiz, a èak ni tada torba nije bila puna, pa je majka otišla u polje i vratila se s paprikama, patlidžanima i èešnjakom, a na vrh je stavila i nešto jaja, rekavši: — Ovo je za tu staru gospodu kod koje æeš stanovati, da se brine o tebi i dobro te hrani. Bili su uzbuðeni, smeteni i preplašeni, ali im je bilo i drago što postajem pravi, struèni mehanièar. Otac me poveo ustranu i ozbiljno rekao: — Prièekaj dva tjedna i onda zatraži povišicu. Obeæaj mi. — Te veèeri sam se okupao. Ujutro su se svi probudili posebno rano, otac je izvukao dvokolicu i stavio na nju torbu, pa smo krenuli prema autobusnoj stanici. Tog jutra sam u autobusu uoèio da me radnici gledaju drugim oèima. Po selu se veæ proširila vijest da æu raditi neki specijalni posao, pa su svi bili pomalo ljubomorni na mene, jer bi, naravno, svi oni rado spavali u gradu da se ne moraju buditi s prvim jutarnjim kukurikanjem. Jedino se Hamid nije izmijenio. Samo me je hladno pogledao, nije rekao ništa ni dobro ni loše, ostao je ravnodušan. U garažu sam stigao kasno, jer sam morao nositi torbu, a ona me je zbilja dobrano usporila. Spazio me je i rekao neka prièekam sa strane. Sjeo sam i èekao s torbom cijeli dan, bilo mi je èudno da oni svi rade, a ja samo sjedim izložen njihovim pogledima. Pogledao sam slike golih žena, nije bilo nekih promjena. Samo se slika one stare, nekadašnje predsjednice, umrljala i poderala, netko je sadašnjem predsjedniku nacrtao naoèale, dok je onaj prvi predsjednik ostao netaknut. Nakon posla me odveo starici, ovaj puta smo se popeli stepenicama i ona nam je otvorila; isprva sam mislio da je netko drugi, bila je tako uredna i lijepo odjevena, a stan èist i pospremljen, no bila je to ipak ona ista žena, pa sam veæ od samog poèetka shvatio da æu s njom imati problema, da æe me, kao što je rekao jedan židovski radnik u garaži, jebati u glavu, pa sam smjesta splasnuo. Prije svega, odmah mi se obratila na arapskom, a ja ne volim kad Židovi govore arapski, toliko griješe da uvijek izgleda kao da 190 nam se rugaju. To su ti prokleti Židovi koji misle da nas jako dobro poznaju. A zapravo znaju samo neke posprdne stvari i nemaju nimalo poštovanja, èak i onda kad se prave da su nam dobri prijatelji. Odmah je otvorila torbu da vidi što je unutra, pa je povrh odjeæe pronašla jaja i povræe. Pomislio sam od stida, crna zemljo otvori se, što mi je to majka uèinila, Adam æe pomisliti da sam sve to donio zbog prodaje. A onda me je ona poslala na kupanje, premda sam bio sasvim èist. Adnan je uvijek govorio da se samo prljavi ljudi moraju stalno prati. Uèinilo joj se, izgleda, da bih joj mogao u kuæu donijeti neke bube, premda sam žohara posljednji put vidio baš u njenoj kuhinji one noæi, a bio je tamo još i miš.
file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 AM]
1:15:30
Nisam, meðutim, ništa rekao, otišao sam se kupati, veæ sam se i prije kupao u židovskoj kuæi pa se nisam bojao, ali sam svejedno bio uvrijeðen. Usput sam vidio i sobu koju je priredila za mene, soba je zbilja bila lijepa, s krevetom i ormarom, lijepim pogledom na more, nisam se mogao požaliti. Ipak, znao sam da tu za mene neæe biti mira, s tom starom aždajom, pravom starom politièarkom, svaka druga rijeè joj je bila o politici, jer samo guta novine. Ne shvaæam kako je uopæe i pala u komu, jedino joj još mozak radi, sve ostalo je jedna tusta lopta koja se jedva kreæe. No Adamu se dopala, veselo se smije svemu što kaže. A mene to smeta, ne vidim u njoj ništa posebno. U meðuvremenu je donijela kavu i zbilja dobre kolaèe. Ti orijentalni Židovi znaju kuhati, nauèili su od nas Arapa. Odluèio sam da neæu s njom puno opæiti, nisam zbog nje došao živjeti u grad, nego zbog Dafi. Želim je ponovo vidjeti i bolje upoznati, zaljubiti se u nju. A s ovom starom ne mislim prijate-ljevati; zato sam sjeo postrani i šutke poèeo èitati Ma'ariv, što ju je iznenadilo, uèinilo joj se èudnim da Arap èita novine na hebrejskom. Šteta što nije upoznala Adnana, taj je novine znao napamet, a imao je i spreman odgovor na sve o èemu su pisali. Trebat æu ovdje biti oprezan, mirno sjediti i ne ulaziti u prepirke, jer bi inaèe moglo biti nepodnošljivo. Nisam ovdje zbog politike, nego radi ljubavi. Stoga sam mirno sjedio, pretvarajuæi se da mi je sve svejedno, baš kao Hamid, gledao kroz prozor i razmišljao da bih mogao otiæi u kino kad bih imao novaca. Adam je konaèno ustao, stara ga je otpratila do vrata i odjednom poèela plakati. Objesila se o njega. Prokletnica jedna. Tako je poèela 191 veèer, otišla je u kuhinju spremiti jelo, a ja nisam znao trebam li pospremiti prljave tanjure sa stola ili ne. Nisam želio da pomisli kako sam ovdje došao obavljati kuæanske poslove, bio sam me-hanièar-podstanar, ali sam shvatio da je jako stara, jedva hoda, da stenje pri svakom pokretu, a pri veèernjem svjetlu je sva pobijelila, poput mrtvaca. Mora da joj je preko sedamdeset, ocu je sedamdeset; prepao sam se da bi odjednom mogla pasti mrtva, pa sam pokupio tanjure i odnio ih u kuhinju, a ona mi se nasmiješila ukoèenim osmijehom i rekla: — Sjedi lijepo i proèitaj mi nešto, a ja æu pripremiti veèeru. — Treba li vam nešto popraviti u kuæi? — zapitao sam. Zamislila se, a onda je klekla, gotovo zapuzala po podu, otvorila ormariæ nešto tražeæi i na kraju izvukla male ljestve u obliku stepenica, te se poèela penjati. Gotovo sam povikao: — Recite što trebate, pa æu vam ja to uèiniti! Nasmiješila se bezubim ustima. — Zbilja si dobar deèko. Nisam htio da opet poène govoriti arapski pa sam je odmah prekinuo: — Možete govoriti i hebrejski, ne morate se muèiti. Nasmijala se. — Onda æeš zaboraviti arapski, pa æe se tvoj otac ljutiti na mene. — Neæu ga zaboraviti, i u Haifi ima dosta Arapa. Opet se nasmiješila onim svojim mrtvim osmijehom i rekla mi neka se popnem po ljestvama i pogledam ima li na gornjim policama koja ispravna žarulja, da je stavim u blagovaonicu kako bi bolje vidjeli što jedemo. Smjesta sam se popeo, pregledao police i zatekao dvadesetak žarulja, odreda pregorjelih. Nije mi bilo jasno zašto ih je èuvala, možda je mislila da æe joj u duæanu vratiti neku vrst kaucije. Sve sam ih isprobao prije no što sam pronašao jednu koja je svijetlila. Ona je za to vrijeme skuhala veèeru, ovèetinu s rižom i mahunama, bilo je odlièno, vrlo ukusno, prava arapska hrana. Neprekidno se vrtila oko mene, gotovo da ništa nije jela, donosila je sol, papar, kisele krastavce, kruh. Stalno sam joj govorio: — Ja æu donijeti — ali bi ona odgovarala: — Ti samo mirno sjedi i jedi. Na kraju je došao slatki sahalab. Hodala je polako, vukla noge. Završivši s jelom, skupio sam prljavo sude sa stola i rekao: — U redu, ja æu to oprati. — Nije mi, 192 meðutim, dala, kao da se bojala da æu nešto razbiti. Zato rekoh: — Dobro, dajte da barem odnesem smeæe. Otišao sam baciti smeæe, na ulici je veæ bio mrak, pa sam se s praznom kantom malko prošetao ulicom da vidim kako izgleda, tko su susjedi, kakve su trgovine. Kad sam se vratio, sjedila je u stolici, sve je bilo èisto i uredno, a ona me je ljutito pogledala. — Gdje si bio? — Prošetao sam ulicom. — Uvijek mi moraš reæi gdje ideš. Ja odgovaram za tebe. Htio sam povikati, ma kako ti to odgovaraš, ali sam se suzdržao. Uzela je Ma'ariv, a ja Yediot Aheronot, jer nije bilo nièeg drugog, nije imala televizor ni radio, pa smo sjeli jedno nasuprot drugom, kao dvoje staraca, i mirno èitali. Bilo je zaista dosadno. A svakih pet minuta me pitala koliko je sati. Na kraju se umorila od èitanja, skinula je naoèale i rekla: — Proèitaj mi što piše Ro-senblum na prvoj stranici.
file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 AM]
1:15:30
Proèitao sam, ne mogu se baš svega sjetiti, no glavna je misao bila da svi Arapi žele uništiti sve Židove. Uzdahnula je i kimnula glavom. Nisam se mogao suzdržati, pa sam je zapitao: — Mislite li da vas želim uništiti? Nasmiješila se i promrmljala: — Vidjet æemo, vidjet æemo. Koliko je sati? — Sedam — rekoh. — Oh, odmah idi u krevet, možda æe doæi noæas po tebe, pa nema smisla da te zatekne iscrpljenog. — Nisam bio nimalo umoran, ali se s njome nisam mogao raspravljati veæ prve veèeri, pa sam ustao i otišao u krevet. Pogledao sam je, zbilja me preplašila, onako blijeda, crvenih oèiju, izgledala je kao neka vještica. Netremice je zurila u mene. U sebi sam se poèeo tresti, toliko je bila stravièna. A onda je izustila nešto èudno, ludo, što joj se valjda iznenada rodilo u glavi: — Dodi, poljubi me. Mislio sam da æu se onesvijestiti. U èemu je štos? Zašto? Prokleo sam i sebe i nju, ali se nisam odmah htio posvaðati pa sam joj prišao i brzo okrznuo usnama njen obraz, suh poput lista duhana. U zraku se zaèuo zvuk poljupca, a ja sam pojurio u sobu, zaželjevši da sam mrtav, da me nema. No onda sam se malko 13 LJUBAVNIK 193 razvedrio, jer sam kroz prozor ugledao predivna svjetla luke. Polako sam se svukao, odjenuo pidžamu i legao u krevet, misleæi da æu možda noæas u snu vidjeti djevojku koju volim; i zaista sam je vidio, ali ne u snu. VEDUÈA U vrijeme opsade Starog Jeruzalema, samo dvije godine nakon prokletog svjetskog rata, shvatila sam da je Bog izgubio svijest. Nisam se usudila tvrditi da više ne postoji, jer se staroj, šez-desetsedmogodišnjoj ženi, èiji je otac bio veliki jeruzalemski rabin, teško boriti protiv Boga i onih koji u Njega vjeruju, no kad je moja kæi Hemda, Gabrielova mati, poginula od metka, a ja s djetetom i njegovim èudnim ocem otišla u Novi Grad, gdje su nas stavili u samostan Rehavia, svima sam oko sebe, htjeli to oni èuti ili ne, govorila »Nema svijesti«, i oni su mislili da se to odnosi na dijete ili njegova oca, no ja sam rekla: — Ne, tamo gore — a oni bi dizali pogled, tražeæi i ništa ne shvaæajuæi, pa bih nastavila: — Ne tražite Ga, Njega tamo nema. — Ljudi su me proklinjali, jer im je još samo trebalo da u takva vremena i Njega izgube. Tada je umrla i moja ljubav prema Jeruzalemu. Bio je to grad ludila, pa sam smjesta prihvatila ponuðenu, napuštenu arapsku kuæu u Haifi i preselila se s malim Gabrielom, kojeg sam sada sama morala othraniti. Njegov èudni otac nije htio poæi u Haifu i nije ga bilo briga što uzimam dijete, ionako ga nije zanimalo, lutao je cijelo vrijeme u nastojanju da se ponovo oženi, ali to mu nikako nije polazilo za rukom. A dijete je jako voljelo svoga oca, stalno je èeznulo za njim. I kad je napokon otac otišao potražiti sreæu u Parizu, jer su mu u Izraelu izgledi bili vrlo mršavi, Gabriel nikada nije prestao snatriti o Parizu, skupljao je njegove vedute, èitao knjige, i što sam se više trudila da zaboravi oca, on ga se sve više sjeæao. Kupila sam polovni automobil i iz sedmog puta položila vozaèki ispit. Vodila sam maloga na kraæa putovanja, u Galileju i druge dijelove zemlje, no njemu je u glavi bila samo jedna misao, kako se domoæi Pariza da bude s ocem, pa je pisao pisma, stvarao planove. Èim je odslužio vojsku, otišao je u Pariz. I tako sam posljednjih deset godina živjela sama, bez obitelji, svi su u Parizu, umiru jedan za drugim, ne mogu im otiæi ni na sahranu. 194 Svijet je postao èudan, ali tu je, nije ni tako loš, mogao bi biti i gori. Kažem samoj sebi, možda je dobro što još uvijek leži nesvjestan, ako se razbudi opet æe poèeti nevolje. Molim vas, dobri ljudi, govorite tiše, nemojte Ga buditi. No onda sam poèela èez-nuti i to tako jako da sam naposljetku izgubila svijest, ni sama ne znam kako se to zbilo. Vjerojatno usred ruèka, jer je gospoda Goldberg došla naveèer i zatekla me kako još uvijek držim vilicu u ruci. Ležala sam bez svijesti možda godinu dana i ako sam Ga srela ne znam, jer svaki je sastanak bio nesvjestan. No na kraju sam se probudila, isto tako ne znam zašto. I sada više ne èeznem ni za kim. Doduše, možda me je Gabrielov povratak ipak dirnuo. Vratila sam se kuæi, devedesettrogodišnja starica, da, toliko mi je godina, natrag u svoju samoæu. Što æe biti sa mnom? No još ima milosti za mene: prve noæi što sam sama u kuæi, vani oluja, bradati èovjek provaljuje u stan — Gabrielov prijatelj, dobra duša, tražit æe ga i dalje. Divan èovjek. Opet mi uvodi telefon, brine o svemu, a jedno poslijepodne mi dovodi èak i malog Arapa da bude kod mene. Doduše, tužno je sve to završilo. Drugi naraštaj velike jeruzalemske obitelji, svaki drugi Sefard koji je na prijelazu stoljeæa hodao ulicama Staroga Grada bio mi je nekakav rod, a sada na kraju života nemam u kuæi nikoga osim jednog Arapa. Bilo bi bolje da mi je doveo neko židovsko siroèe, pa bih prije smrti mogla prirediti mitzvah, no što se može, na tržištu nema
židovskih siroèiæa, samo arapskih, barem netko ostaje u zemlji. Bog se našalio na moj raèun, u devedesettreæoj godini moram se brinuti za malog Arapa, slati ga u kupaonicu da se opere, hraniti ga, znam veæ, kad naraste bit æe klipan kao i svi ostali, ne može im se nimalo vjerovati, no zasad je to lijep djeèak, tipièni Arap, ali inteligentan, sjedi pored mene kao pred mnogo godina moj mali file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
unuk, i opet je u kuæi neko svjetlo, jedva uspijevam prikriti radost. Donio je u torbi iz svog sela povræe i jaja, poput dobrih Arapa, Turaka. Zbilja me èini sretnom, mogu mu povjeriti neke manje poslove. Uzimam ga za ruku i vodim u njegovu sobu, dajem mu dobru veèeru. Oèistio je svoj tanjur. Hvala bogu da je pri apetitu, sad æu kuhati prava jela. Mali èovjek. Svejedno što je Arap, ipak je netko. Miran djeèak, zna što hoæe, gleda me sumnjièavo, ali se ne boji, oprezan je, zna se obraniti, premda ne nasjeda na moje izazivanje, prièam s njim na arapskom da se osjeæa kao kod kuæe, a on mi odgovara na hebrejskom, eto koliko su se veæ infiltrirali. 195 Sam je od sebe pospremio stol, iznio smeæe i odjednom nestao, prepala sam se da nije pobjegao, ali se vratio. Ponudio se za neke poslove u kuæi, zamolila sam ga da promijeni žarulju i gledala ga dok je to radio, mirno, bez ikakva uzbuðenja, bez galame. I novine zna èitati. Adam mi je donio pravo malo blago. No kad je došla veèer i pao mrak, shvatila sam da æemo nas dvoje ovdje sami provesti noæ, pa me uhvatila panika. Odjednom sam pomislila, pa nije on malo dijete nego veæ veliki momak, taman je i ima opasno lice. Može ukrasti moje dukate, napasti me, ako ne on onda njegova braæa, ti ljudi uvijek imaju stariju braæu. Noæu æe im otvoriti vrata. Deèko je veæ jednom provalio u ovaj stan. Kako sam mogla biti tako glupa, pa zar mi nije bilo bolje ranije, kad je sve bilo mirno? Stavila sam na vrata èetiri zasuna, a gospoða Goldberg odlièno èuje. Dobro sam bila zaštiæena, a sad sam pustila neprijatelja unutra. Èudne su me misli poèele opsjedati. Zamolila sam ga da mi nešto proèita iz novina, da vidim kako èita, možda bi glasom mogao otkriti neke svoje namjere. Dala sam mu èlanak dra Rosenbluma s kratkim reèenicama i jednostavnim mislima. Poèeo je èitati, išlo mu je vrlo glatko, a osnovna misao èlanka bila mi je veæ odavno poznata: Arapi ne žele ništa drugo nego da nas sve unište. Samo mi je to trebalo, da ga sklonim na takvu misao. Zastao je, razmislio naèas, pogledao me i rekao: — Mislite li da vas želim uništiti? — Naravno — htjedoh reæi — ali hvala bogu, ne možeš. — Nisam, meðutim, rekla ništa. Bio je tako drag kad je to pitao, tako mio. Opet sam se sjetila Gabriela, njegova naglog nestanka. Palo mi je na pamet da me poljubi. Kad me jednom poljubi, neæe noæu moæi upotrijebiti silu, pa æu mirno moæi zaspati, možda ukrade nešto malo, ali ništa više od toga. Gledala sam ga kako sjedi, mozga, smišlja. Rekoh: — Doði, poljubi me. — Mali dripac nije mogao povjerovati svojim ušima, ali se obuzdao, nije mogao odbiti ovako staru ženu, pa mi je prišao i nemirnim, toplim usnama dodirnuo obraz. Tako dražesno, nitko me veæ možda petnaest godina nije poljubio. Poslala sam ga u krevet. Veæ ranije sam sakrila kljuè od njegove sobe tako da se ne može zakljuèati i skovati neki plan. Navukao je pidžamu, legao u krevet i zaspao. Oprala sam se, obukla spavaæicu, zagasila svjetla i sjela u blagovaonicu, osluškujuæi njegovo disanje. Osam sati, devet, brodske sirene u luci. Otišla sam u spavaonicu i pogledala ga. Izvalio se na 196 krevetu, zarumenjen snom. Složila sam mu malo odjeæu. Deset sati, jedanaest, i dalje kunjam u naslonjaèu u blagovaonici, èekam, možda æe zazvoniti telefon. U dubokom je snu, pokrivaè mu je spuznuo s kreveta. Pokrivam ga. Naglo se saginjem i lagano ga ljubim. Što da radim? Tako je tužno. Vraæam se u blagovaonicu, i dalje oèekujuæi poziv. DAFI Koliko je sati? Gotovo ponoæ. Spavala sam dva sata i probudila se. U kuæi je mraèno. Lako sam se i jednostavno probudila, to me i plaši u posljednje vrijeme. San mi je poput slame na vjetru, ne ostavlja traga. Tata veèeras ide na posao, izmeðu ponoæi i dva ujutro mora krenuti. Èula sam to juèer, sve mi je jasno. Traži noæu ljubavnika, a kroz prozor vidim kamion za vuèu parkiran na zavoju, žuta dizalica poput prsta uprta u nebo. Ustajem iz kreveta, uzimam odjeæu koju sam još sinoæ pripremila. Samterice, vunena majica, topli džemper. Odluèila sam poæi s njim. Udobne èizme, šal. Zimska odjeæa koju po zimi nikad ne nosim. Daj bože da se neki auto pokvari ili doživi nesreæu. Odijevam se u mraku, vani mjesec brzo juri kroz rastrgane oblake. Voda šumi u olucima, ali se kiša ne vidi. Zamišljam automobil na putu od Tel Aviva do Haife. Vidim èak i kako izgleda. Boja — svijetloplava. Razmišljam o vozaèu i vidim ga, mlad je, vrlo seksi, u crnoj majici, poput nastavnika tjelesnog. Pored njega je neka mala žena, supruga ili ljubavnica, prilièno ljepuškasta. Vraæaju se kuæi s nekog primanja ili iz kazališta, radio svira laganu plesnu glazbu, ruku joj je prebacio preko ramena, miluje je, a drugom nehajno drži volan. Vidim brzinomjer — sto dvadeset kilometara. Naginje se i ljubi je, no dama se ne zadovoljava samo poljupcem, prikuèuje mu se i
spušta glavu na njegovo rame, skreæe mu pažnju. Govore o sebi, kako su zgodni, a u meðuvremenu poèinje kiša (vidim je, mjesec je nestao, nebo se smraèilo, kiša šiba prozore), jednostavno previda zavoj, tresak, auto udara o željeznu ogradu, odbojnik puca, vrata se uvijaju, svjetla pršte, žena vrišti, koènice cvile, auto se zamalo prevræe, ali ostaje iz-vrnut na boku. Živi su. Samo par ogrebotina i modrica. I dalje file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
197 9. mirno snatrim, vezujuæi èizme. Vidim èovjeka kako se izvlaèi kroz prozor i pomaže ženskoj da izaðe. Trèi i maše automobilu koji dolazi iz suprotnog smjera, daje mu svoje podatke, nekoliko minuta kasnije zvoni telefon u kontrolnoj sobi. Umorna službenica bilježi detalje, gleda na popisu tko je dežuran. Vidi tatino ime, a pored njega naš broj telefona. Diže slušalicu i okreæe broj-èanik. Srce mi zastaje. U tom trenutku zvoni telefon. Ukoèila sam se. Ovo je ludo. San postaje stvarnost. Trèim do telefona u radnoj sobi. Dižem slušalicu i kažem »Da?«, no tata me je pretekao sa slušalicom pored svog kreveta. Èujem pojedinosti. BMW, godina 1972, registarski broj taj i taj, tri kilometra južno od raskršæa Atlit. Tata sve zapisuje u mali notes koji sam mu juèer ostavila pored kreveta. Smjesta odlazim u kupaonicu, umivam lice, perem zube i izlazim oèekujuæi iznenaðenog tatu, no kuæa je u mraku kao da je veæ otišao. Brzo idem u njihovu spavaæu sobu, bože dragi, pa on je ponovo zaspao, ugasio svjetiljku pored kreveta. Budim ga, žustro tresem. — Tata, jesi li poludio, zar si zaboravio? Moraš po auto! — Uspravio se u krevetu, zbunjen, zamagljen od sna, odjednom izgleda nekako star. — Što je? Što se dogodilo? — Misli da je sve sanjao. — Sva sreæa da si bila budna. — Mama zuri ispod pokrivaèa. Žurno svlaèi pidžamu, gotovo da se sasvim ogolio preda mnom, potpuno je izluden. Jurim u kuhinju, pristavljam kavu. Tata odlazi u kupanicu, izlazi odjeven. — Doði, tata, kava je gotova. Smiješi se. — Dafi, ti æeš biti sjajna žena. Nazivam starièin broj da probudim Na'ima, baš me zanima kako æe reagirati na moj glas, no javlja se stara. — Dobra veèer, možete li, molim vas, probuditi Na'ima? Tata æe ga usput pokupiti. — Tko je to? — Njegova kæi, zovem se Dafi. — Dafi? Kakvo je to ime? — Skraæeno od Dafna. Oprostite, jako je kasno. Upravo kreæemo. — Tko to mi? — Tata i ja... molim vas, požurite... probudite ga i recite mu da èeka vani. — U redu, u redu, samo bez uzrujavanja, gospoðice. Tata još uvijek ne shvaæa da namjeravam iæi s njim, zuri u 198 podatke ispisane na otrgnutom listu notesa, oèi mu poluzatvorene, vidi se da veæ odavno ne zna kako svijet izgleda iza ponoæi. Pije kavu, prisno mi se smješka. Ne primjeæuje da sjedim pored njega u kaputu, pijem kavu, spremna za pokret. Odlaže prljavu šalicu u sudoper, saginje se i žurno me ljubi. — Dobro, sada idem. Hvala na kavi. Smjesta ustajem. — Idem s tobom. — Molim? — Tebi je ionako svejedno. Ne mogu spavati. Idem s tobom. Htjela bih vidjeti kako izgleda taj posao. Zapanjen je. — Sutra imaš školu. Što imaš vidjeti? Želiš gledati kako izgleda vuèna služba? Pa što si ti, malo dijete? — A što to tebe smeta? Bolje i to nego lutati po kuæi. Neæu ti smetati, obeæajem. Bit æu ti dobro društvo. Neodluèan je. Znam kako stvari stoje, veæ godinama me nemaju pod kontrolom. — Hajdemo barem reæi mami... — Neæe se probuditi, neæe ni znati. Sliježe ramenima, poražen. — Pazi, vratit æemo se vrlo kasno. — Pa što je strašno u tome? Silazimo do kamiona. Vani je vrlo hladno, kiša. Pali motor, grije ga. — Zar ti nije hladno? — Ne. Kreæemo prvo do donjeg grada, ulazimo u malu sporednu ulicu, u srce napuštene tržnice. Tamo stoji sjenoviti lik u smiješnom, dugom kaputu. Na'im, noæna sova. Žuri prema nama, otvara vrata i penje se u kabinu, samo što nije ispao kad me je vidio. Èak i u mraku vidim da mu se lice upalilo, oèi iskolaèile. — Zdravo — kažem. — Zdravo — šapæe. I sjeda pored mene. Šutnja. Tata brzo vozi praznim ulicama. Semafori su iskljuèeni, samo žuto trepæu. Na'im se skvrèio pored mene, file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
kriomice me promatra. Odjednom šapæe: — Kako si? — Dobro. Kako je baka? 199 — Dobro je. Vozimo se bez rijeèi, tata se ukljuèuje u autoput za Tel Aviv, povremeno se okreæe za automobilima koji prolaze pored nas. Prolazimo raskršæe Atlit. Tata usporava, nekoliko kilometara dalje vidimo crvena svjetla pored željezne ograde, a onda i auto iz-vrnut na bok. Srce mi lupa. Stajemo sa strane i idemo vidjeti što se dogodilo. Ne mogu vjerovati svojim oèima — auto je plave boje. Kao da sam ja smislila tu nesreæu. Odbojnik i prednji dio auta su smrskani. S druge strane ceste stoje dva auta, s malim svjetlima. Skupila se grupica ljudi. Ljudi iznenaðeno gledaju Na'ima i mene. — Što je ovo, poveli ste i svoju djecu? — netko vièe, no tata ne odgovara. Vozaè, mlaði èovjek, možda student, poèinje objašnjavati što se dogodilo, isprièava se, naravno, nije samo on kriv. Pored njega nervozno hoda žena srednjih godina, u hlaèama, oèi joj crvene. I ona je upletena. — Važno je da nitko nije stradao — glasno ponavlja mladiæ grupici promatraèa, želi valjda da se složimo s njim i potvrdimo njegovu sreæu. Tata i dalje šuti, mrk je kao i obièno, zapravo jedva da je pogledao auto, promatra samo cestu, automobile koji prolaze, traži nešto drugo. Naposljetku se baca na posao. Ulazi u kamion, dolazi s njim ispred slupanog automobila. Na'im skida kaput, vadi trokute i treperavu signalnu svjetiljku, postavlja ih na cestu. Tata mu dobacuje upute, Na'im vadi alat i polako poèinju odvijati kabl za vuèu. Vozaè ih promatra sa strahom, ostali promatraèi sa zanimanjem, ne znam zašto nismo prodavali ulaznice za tu predstavu. S vremena na vrijeme netko dobaci poneki savjet. Prilazim ženi. — Èiji je auto? — Moj. — Vaš? A ovo vam je sin? Gleda me bijesno. — Zašto to želite znati? — Tako... mislila sam... odakle idete? — Zašto? — Zanima me. — Iz Tel Aviva. Praska s odgovorima, moja pitanja joj idu na živce. 200 — Bili ste u kazalištu? — Ne. — Gdje ste bili? — Vraæali smo se s protestnog mitinga. — Protiv èega? — Protiv svih laži. — A tko vam je lagao? Zuri u mene, nije sigurna da li je provociram ili baš nisam sasvim normalna. — Što radiš ovako noæu u tim godinama? Zar ne ideš u školu? — Preskoèila sam razred — odvraæam tiho. — Sad mogu i malo lutati. Ne zna što bi rekla, napušta me i odlazi gledati što tata radi s autom. Slijedim je. Vrlo zanimljivo. Na'im puzi po cesti, a tata drži kabl, govori mu gdje ga treba zakvaèiti. Potom polako, vrlo polako poèinju dizati auto. Komadiæi stakla i djeliæi svinutog metala padaju po cesti. Super. Mladiæ rukama pokriva lice. — Pravi poljubac — kažem ženi. Bijesna je. Sad se tata penje u kamion i pali motor, odvlaèi auto od ograde i mièe ga s ceste. Na'im u meðuvremenu skuplja alat, slaže trokute, uzima signalno svjetlo i vješa ga o stražnji kraj kamiona. Radi tiho i energièno. Tata otire ulje s ruku, lice mu je oznojeno, na jednom je mjestu pocijepao hlaèe. Veæ dugo ga nisam vidjela tako zadihanog. Kaže mi da uzmem komad papira i zapi-šem podatke. Pita ih gdje žele da im odvuèe auto. Žena ga pita za savjet. — Mogu vam ga odvuæi u svoju radionicu. — Koliko æe stajati popravak? — Moram najprije pogledati auto, ne mogu vam odmah reæi. Zasad vam mogu zaraèunati samo troškove vuèe. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Koliko? Tata me šalje da donesem cjenik vuène službe, naginjem se nad njega, osvjetljavam ga džepnom svjetiljkom. Iznos valja izraèunati prema udaljenostima i velièini ošteæenog automobila. Treba mi neko vrijeme da to sraèunam. — Sto pedeset funti — objavljujem pobjedonosno. Tata provjerava i slaže se. 201 Èovjek se poèinje prepirati, tata ga šutke sluša grickajuæi bradu. No ja postajem nestrpljiva. — Ovdje vam sve piše, gospodine, što sad hoæete od nas? — Šuti, mala — sikæe žena. No tata im kaže: — Ona je u pravu, tu se ništa ne može uèiniti. Stiže i policijski auto. Izlaze dva umorna policajca, poèinju njuškati uokolo, onaj èovjek, sav oèajan, prekida raspravu. Samo hoæe priznanicu. — Zašto ne? — kaže tata, moli me da napišem priznanicu i uzmem novac. Smjesta pišem priznanicu, jako uživam u tom poslu. Na'im je skupio sav alat, stoji i gleda me otvorenih usta. Mladiæ mi pruža novce. Brojim ih. Nedostaje deset funti. Ona dama æe ih morati dodati. Da mi je znati u kakvom su odnosu. Sad policajci preuzimaju stvar. Ostavljamo ih da rade svoj posao. Novac je u džepu mog kaputa. Tata ukljuèuje signalno rotirajuæe svjetlo na krovu i crveni treptaji poèinju nadnaravno obasjavati cestu. Na'im i ja sjedamo na stražnje sjedište u kabini, okrenuti prema ovješe-nom automobilu, pazimo da ga ne izgubimo negdje po putu. Razgovaramo, kažem nešto smiješno, on se smije, iznenaðen, oèi mu se cakle. Tata vozi polako, jednom zastaje pored auta parkiranog uz cestu, gleda ga i kreæe dalje. Stižemo u radionicu. Ogromna je, automobili poput konja u štali, svaki u svom pregratku. Tata i Na'im otkvaèuju auto, smještaju ga po strani. Vozimo se dalje, ostavljamo Na'ima pred njegovom kuæom. Kad kreæemo prema našoj kuæi veæ je èetiri ujutro. Tata kaže: — Iscrpljen sam. — A ja nikad nisam bila budnija. — Kako æeš izdržati bez spavanja? — Ne brini, bit æe sve u redu. Odlazi se tuširati jer je jako prljav, a ja usput bacam pogled na mamu, koja i dalje leži u istom položaju, nema pojma kako smo ova èetiri sata bili zaposleni. Idem u kuhinju i pristavljam èajnik. Kroz prozor, s druge strane usjeka, vidim èovjeka koji kuca na pisaæem stroju, zabacio je glavu, obièno nije budan ovako kasno. Tata je obukao pidžamu, blijed je u licu, iscrpljen, dolazi u 202 kuhinju ugasiti svjetlo i zatièe me kako još uvijek odjevena sjedim i mirno pijem èaj. — Dodi, popij malo èaja prije spavanja — predlažem. Zbog neèega se razbjesnio. — Nikad te više neæu voditi sa sobom. Od svega moraš raditi predstavu. — Ali takav je život... jedna predstava. Ranojutarnja filozofija... Okreæe se i odlazi u krevet. Napokon i ja idem spavati, skidam se pored otvorena prozora, gledam oblake, tanki zraèak svjetla poèinje se probijati kroz njih. Nije mi hladno, dapaèe, sva kuham, osjeæam i lagane najave boli ispod trbuha, uskoro æu dobiti. U džepu kaputa pronalazim zgužvani novac. Brzo odlazim tati u spavaæu sobu, leži pod pokrivaèem, pokušava zaspati. — Tata, što æu s ovim novcem? — Stavi ih u moj novèanik — mumlja — i za boga miloga idi veæ konaèno spavati... to je zadnji put... — Dobro... dobro... Vadim novèanik iz njegovih hlaèa. Pun je novèanica. Brojim ih — dvije tisuæe sto funti. Zašto nosi sa sobom toliko novaca? Guram unutra i noænu zaradu, razmišljam malo, radnike se ne smije iskorištavati èak i ako su èlanovi obitelji, pa vadim za sebe trideset funti, honorar sekretarice. Još jednom tražim pogledom onog za pisaæim strojem, ali ga više nema. Gasim svjetla i nesta-jem pod pokrivaèem. NA'IM Ona se javlja na telefon, uvijek je budna, luta kuæom, kunja po naslonjaèima. Nikad je nisam vidio da zaista spava. — Koliko æu još živjeti? — ponekad pita. — Bilo bi glupo da to prespavam. Ulazi u sobu, pali svjetla i poèinje me buditi na onom svom èudnom arapskom. — Hajde, Na'ime, dijete moje, ustaj, vrijeme je! Ustajem, uvijek ispod pidžame imam donje rublje, jer nikad ne izlazi iz sobe kad se svlaèim, ne mièe se. — Nemoj biti smiješan — rekla je jednom, vidjevši me da se pokušavam pri svlaèe203 file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
nju sakriti iza vrata ormara — sve sam ja to veæ vidjela, ne trebaš se ni stidjeti ni bojati. Kako sam se uopæe spetljao s tom staricom? Meðutim, navikao sam se, mlad se èovjek na sve navikne. Obukao sam se, oprao zube, namirisao se po licu, popio malo kave s komadom kruha i sjurio se niz stube na ulicu. Ne volim se noæu predugo zadržavati na ulici. Jednom su me zamalo pokupili policajci, sreæom Adam je stigao u pravi èas. Veæ iz daljine vidim svjetla kamiona pa trèim prema njemu, uskaèem u pokretu, penjem se, otvaram vrata i ulazim, smiješim se Dafi koja mi pravi mjesta. Baš smo kao neki uhodani tim, poput vatrogasaca ili posade tenka. Svaki puta kažem u sebi — veèeras neæe doæi, a ona ne propušta ni jednu noæ, tako vlada svojim ocem, uvijek dobije ono što želi. Samo mislim da ni ona sama baš ne zna što želi. Sjedam pored nje, uvijek uzbuðen, uvijek sretan, kao one prve veèeri kad sam otvorio vrata, ugledao nju i gotovo pao natrag na cestu. Iako je sjedalo veliko, a mi mali, ipak se moramo dodirivati, pa samo molim boga da putovanje bude što duže. Umotana je u debeli kaput, ima vunenu kapu na glavi, poletna je i svježa. A Adam sjedi za volanom, tmuran i mrk, duga mu brada, osvijetljena instrumentima, pada na prsa, umoran je, ne govori ništa, samo gleda automobile u prolazu. Jednom je stao i dugo zurio u mali Morris, parkiran pored mora, zagledavao ga sa svih strana, prije no što smo konaèno krenuli dalje. Dafi me pita kako je stara, što radim preko dana; prièam joj, a ona se smije, dah joj lijepo miriši jer prije polaska pere zube. A kroz odjeæu joj poèinjem osjeæati tijelo, pazim da se uvijek laganije obuèem, hlaèe, tanka majica i džemper, tako da je mogu osjetiti. Prièamo, brbljamo, ponekad o politici, kažem nešto o arapskom problemu, ona se odmah poèinje svaðati. Ni jedno od nas ne zna baš mnogo o tome, ali svejedno se natežemo, sve dok Adam ne kaže: — Dosta, smirite se... ne galamite toliko... promatrajte cestu i tražite mali, plavi Morris. Ali takvog auta nema, znam, to je samo san. Napokon stižemo do pokvarenog automobila. Nekoliko puta ih nismo našli, jer su se sami dali odvuæi, ne ostavivši za sobom nikakvih tragova. Ali usput bi uvijek naišli na nešto drugo, nikad nismo bili bez posla. 204 Tih noæi sam mnogo nauèio o automobilima, u radionici to godinama ne bih saznao. Tamo svatko radi samo jedan posao, a ovdje je svaki auto bio problem za sebe. Kako srediti zaèepljenje dovoda goriva, izmijeniti puknutu remenicu ventilatora, uèvrstiti olabavljeno kvaèilo, kako izvaditi termostat koji guši motor... U njega su zlatne ruke, a zna i pokazati. — Dodi ovamo, gledaj, drži ovo, stisni ono, odvij... — Tako sam se zainteresirao za posao da sam zaboravio i na Dafi, koja bi stajala postrance i prièala s vozaèevom ženom ili se igrala s djecom i zabavljala ih. Ponekad bih mu rekao: — Dajte, ja æu to uèiniti — a on bi me pustio, imajuæi u mene povjerenja. Osobito kad bi se trebalo zavuæi pod auto, namjestiti kabl, vidio sam da u njegovim godinama to nije lako, više nije bio mlad, pa bi se zavlaèio umjesto njega, veæ sam dobro znao mjesta gdje valja uèvrstiti kabl. U poèetku se naginjao da provjeri je li sve kako treba, ali je s vremenom nauèio da mi vjeruje. A ljudi su oko nas stalno pripovijedali, stalno nam davali neke savjete, svi su teški struènjaci. Židovi su pravi profesionalci kad treba prièati. Katkad bi se neki auto zustavio samo radi korisnog savjeta. Prvo bi pitali koliko ima mrtvih i ranjenih, a onda bi poèeli govoriti što nam je èiniti. A oni ranjeni tipovi, stajali su onako okrvavljeni, zabrinuti za svoj auto, koliko æe ih sve to koštati, hoæe li osiguranje pokriti sve troškove. Židovi ne brinu ni o èemu kao o svojim autima. Adam samo šuti, pravi se kao da ne èuje. Ja veæ postajem nestrpljiv, a on kao da ne haje. Ali kad je posao gotov i treba reæi cijenu, e, tu je onda tvrd. Cijene su mu gadne. Šalje ih k Dafi, ona je zadužena za novac. Sjedi u kabini s malom priruènom blagajnom u krilu, djeluje tako blago i lijepo, uzima gotovinu, èekove, sve odreda. Piše priznanice i udara na njih neki plavi žig, jer svi traže priznanice. Neki ih spremaju u džep, pokazat æe ih onima koji trebaju platiti, no ima i onih koji ih bace na cestu, tražili su ih samo iz inata, tako da platimo porez. I novac se gomila. Ponekad dobijemo i do petsto funti u jednoj noæi. Doduše, ja ne dobijem ništa. Danima hodam bez prebite pare. Moja zarada odlazi ravno ocu, ne znam ništa o tome. Svake noæi odluèujem da æu ga tražiti novaca, no onda uvijek u zadnji èas uzmaknem. 205 Po danu šeæem ulicama, gledam izloge, i želim kupiti svakojake stvari, htio bih otiæi u kino, no džepovi su mi stalno prazni. Jedne noæi nakon zbilja naporna posla, prije no što æe me ostaviti pred kuæom, kažem: — Mogu li porazgovarati s vama? — a onda poèinjem zamuckivati, zbunjen što je i Dafi
prisutna, kažem da sva moja zarada odlazi ocu, pa da li bih ja mogao dobiti nešto... barem neki zajam... file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Dafi se odmah poèinje smijati. — Zajam? A on mi kaže da sutra doðem u garažu, reæi æe Erlichu da ubuduæe zaradu isplaæuje meni, no ja ne bih želio da otac više ne dobiva novce. — Nije važno... nije važno... — sav sam se spetljao. — Samo. .. mislio sam... On ne razumije, no Dafi otvara blagajnu i vadi dvjesta funti. — Što æe ti zajam? Radio si tako naporno... hoæeš li još? — Ne, to je sasvim dovoljno — šapæem, i uzimam novèanice. Trèim kuæi s dvije stotine funti, uvjeren da æe mi dugo potrajati, ali veæ nakon dva ili tri tjedna sam opet bez pare, pa potajice pitam Dafi može li mi dati još, a ona se samo smiješi i daje. ADAM Svake veèeri kažem samome sebi, e, sad je dosta, vrijeme je da prestaneš, ludo je pokušavati ga naæi na tim noænim izletima. Ali sad više nema uzmaka. U ponoæ zvoni telefon, stižu pozivi za pomoæ. Prestao sam dizati slušalicu, Dafi me uvijek pretekne i odrješito zapiše sve pojedinosti s neshvatljivim entuzijazmom, zna veæ imena svih dežurnih u kontrolnom centru, izmjenjuje s njima viceve. Sve više gubim kontrolu nad njom, a i Asija je nemoæna. Pogriješio sam one prve noæi dopustivši joj da pode sa mnom. Nakon toga joj se više nisam mogao suprotstaviti, ili æu je povesti, ili æe noæu šetati ulicama. A Asija spava, s njom se ne može normalno porazgovarati, kad je probudim ona mi odgovara, oh da, prièa, ali ne izlazi iz kreveta i samo što okrenem leda veæ spava kao zaklana. I tako izlazimo noæu, pobiremo usput Na'ima, odlazimo u potragu za izraelskim noænim ptièicama koje su stradale negdje po putu. Èudan posao, vrlo unosan, pogotovo zato što te automobile 206 obièno teglim u svoju radionicu, stjeèuæi gomilu novih mušterija. Zima je na izmaku, noæi su toplije i kišovitije, pune cvjetnih mirisa. Izrael je u hirovitom snu bez snova, trenutnoj omamljenosti. Odjednom izgleda velik, sav bliješti, mala sela su se pretvorila u gradove. A po cesti beskrajna grmljavina prometa, vojne kolone, privatni automobili, kamioni, autostoperi, vojnici koji se odjednom pojavljuju nasred prazne ceste, neki prljavi, neki besprijekorni, vraæaju se kuæi ili u vojne centre. Pustolovi, dobrovoljni kibucnici iz inozemstva, radnici s okupiranih teritorija. Prošla su veæ èetiri mjeseca od završetka rata, no zemlja je i dalje nemirna, ljudi lutaju, neodreðeno nešto traže, sreðuju nesreðene raèune. A ja usred svega toga s kamionom za vuèu i dvoje djece koja veselo brbljaju pored mene, vozim s treperavim signalnim svjetlom i tražim mali, stari Morris iz 1947. plave boje. Tražim èovjeka koji je nestao. Apsurdno. Posao je težak. Veæ odavno se ne bavim tim osnovnim auto-mehanièarskim poslovima, podešavanjem ventila, izmjenama re-menica, uèvršæivanjem kvaèila, oživljavanjem ispražnjenih akumulatora. Radi se pod otežanim uvjetima, po mraku, èesto i kiši, uz svjetlo baterije, bez pravih rezervnih dijelova, s improvizacijama od èeliène žice i starih vijaka. Nasreæu, Na'im mi pomaže, marljiv je i brzo uèi. Sve sam zadovoljniji s njim, dodaje mi uvijek pravi alat i zavlaèi se pod auto da prièvrsti kabl. Sve je više poslova koje može obaviti sam, pa ga puštam. Zašto ne? Poèinjem osjeæati neku novu iscrpljenost, sav se uspušem kad moram odviti neki zarðali vijak. Veæ sam se oduèio od takvih napora. Ti noæni Izraelci su poseban soj ljudi. Kršni taksisti, mladiæi koji su razbili oèev auto, umorni predavaèi na povratku s predavanja u kibucu, drèni stranaèki službenici. I neke usamljene žene, vraæaju se u sitne sate s protestnih mitinga ili iz neke avanture. Usput se uvijek može naæi i poneki neispavani vojnik, umorni autostoper koji kunja u ostavljenom autu s puškom medu nogama. Onda se uvijek skupi gomila ljudi s razlièitim savjetima. Treba imati èeliène živce za posao pod takvim uvjetima. Svi su struènjaci. Dafi brzo stupa u razgovor, jezik joj je brz i provokativan. Odmah privuèe sve mlaðe ljude, šale se s njom. 207 Eh, ta mala i njen prštav smijeh u tišini noæi... Kad napokon uspijem pokrenuti motor i kad me okruže zahvalna lica, bez oklijevanja odrežem cijenu. Posebna noæna tarifa. Isprva prosvjeduju. No onda ih šaljem k Dafi, koja ima cjenik ispisan velikim slovima i brojkama, u boji, osvjetljava ga baterijom i pokazuje s laganim osmijehom, broji novac, zapisuje podatke na poleðini èeka, broj osobne karte, sve s takvom ozbiljnošæu, nekim èudnim zadovoljstvom. No ponekad nemamo od koga uzeti pare. Prošle noæi su nas pozvali zbog smrskanog auta u jarku pored autoputa nedaleko od Hadere. Pored njega je stajao i èekao nas samo jedan usamljeni vojnik. Bio je svjedok te tužne nesreæe, u autu su bili roditelji s djetetom, dijete je poginulo, a roditelje su odvezli u bolnicu. Policija je veæ bila na uviðaju, uzeli su sve podatke, a mi smo samo trebali odvesti auto. Upalio sam svjetla,
ugledao smrskana stakla, razderana, okrvavljena sjedala, djeèju cipelu i èarapicu. Dafi i ja smo stali kao paralizirani, ali je Na'im bez rijeèi poèeo izvlaèiti file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
kabl, zavukao se pod olupinu auta i zakvaèio ga, otrèao do vitla, pokrenuo ga, vratio se prièvrstiti spojku, opet natrag do vitla i malo-pomalo izvukao auto iz jarka. Gledao sam ga i mislio, kako taj deèko brzo uèi, to je nevjerojatno. Vraæali smo se bez rijeèi, vukuæi za sobom smrskani auto, gotovo u zraku, samo je s jednim kotaèem poskakivao po cesti. Vozili smo se polako, put se odužio, vojnik je kunjao pored mene, a djeca su šutjela na stražnjem sjedalu, motrila ovješeni auto, kiša je padala i izlijevala se kroz razbijene prozore, a ja sam vozio, izmuèen, ne gledajuæi aute koji su prolazili, zaboravivši na potragu. Morat æu odustati od njega. ASIJA Naprijed je golemi Crnac, vrlo elegantan, u svijetlozelenom odijelu s modernom kravatom iste boje. Vodi me u golemu galeriju punu svjetla, sa staklenim krovom. Govori i objašnjava mi slike koje vise u udubljenjima u zidu. Slike bujnih krajolika, polja, šuma, sela, evropski krajobrazi, ali u žarkom afrièkom osvjetljenju. Je li on naslikao te slike? Pitam ga, ne skidam oèi s njega, tako je visok. Nije, smiješi se širokim, ohrabrujuæim osmi208 jehom, ali to su slike njegove domovine i zato o njima govori s takvom ljubavlju. — Kako je to divno, kako prekrasno, vidite, nova naselja koja smo podigli, obnovili zemlju. — Gledam malo bolje, vidim da to uopæe nisu slike nego stvarnost, jasno se vide pokreti, ljudi s malim kolicima, debeli i spokojni seljak ore zemlju, stupa iza goveda zakrivljenih rogova, neke vrste jarca. Tamnoputi ljudi u staroj odjeæi, djeca s turbanima u igri. — Doðite i pogledajte ovu sliku — doziva me s kraja hodnika, a ja mu s ushitom prilazim, visoko sam i vidim daleko, kao da gledam odnekud iz svemira. To je slika polja koja se pružaju sve do plavog obzorja, bez ljudi, presjeèena su napola dugim, ravnim kanalom koji se gubi negdje daleko na horizontu. Iz njega izvire mjehurièasta masa bijele pjene, lava iz dubine zemlje. I bez i jedne rijeèi objašnjenja sve mi je jasno — to je ekvator. Zastaje mi dah, kao da sam doživjela neku tajanstvenu viziju. Duga, uporna i konaèna linija. VEDUÈA Arap se vraæa potkraj noæi, prljav, èizme mu pune blata. Veæ je nauèio da ih treba skinuti u hodniku i u stan uæi u èarapama. Hoda tiho, ali ja se budim. — Onda, jeste li nešto našli? — Što? — Kako misliš, što? Zaboga, pa što ste radili èitave noæi? U poèetku bih odjurila na telefon i nazvala Adama, a on bi rekao: — Što vam je? Da sam nešto doznao, odmah bih došao do vas. Prestala sam ispitivati Arapa i telefonirati. Uvijek je dobro raspoložen, taj Arap, veselo zvižduæe, zadovoljan je sa samim sobom. Zašto je, zaboga, tako veseo? Šeæe još nekoliko trenutaka po kuæi, pojede komad kruha, takav bi otišao u krevet. No od toga sam ga brzo oduèila. — Srami se, deèko, nismo u Meki, prvo na pranje. Uvrijedio se, problijedio od bijesa. Oskrnavila sam najveæu muslimansku svetinju. — Kakve veze Meka ima s time? Meka je èišæa od èitavog Izraela. .. 14 LJUBAVNIK 209 — Jesi li bio tamo? — Ne, ali niste ni vi. Taj ima jezik. Kako zna da nisam bila u Meki, u mojim godinama mogla sam veæ biti bilo gdje. Ništa nisam rekla, nisam se htjela poèeti svaðati, stid bilo staricu koja se svaða s takvim djetetom, a i što bi Adam rekao, taj divni èovjek koji se noæu žrtvuje tražeæi Gabriela. U svakom sluèaju nauèio se otiæi na pranje dok mu spremim rani doruèak, sve pojede i popije, hvala bogu nije u noænom poslu izgubio apetit, nosi onu svoju èudnu pidžamu koja me uvijek podsjeti na pidžame koje je moj pokojni djed nosio ljeti, u Starom Gradu, dok bi popodne sjedio na balkonu promatrajuæi Zapadni zid. Potom odlazi u krevet, vrti se malo pa krevet škripi, ali se ubrzo smiruje. Nakon dva sata tiho ulazim u njegovu sobu, pokrivam ga i uzimam mu donje rublje, bacam ga u korpu s prljavim vešom, dobro mu pregledavam hlaèe da ne bi bilo nekih bombi ili hašiša. Moram dobro paziti na njega. To je tako tužno. Isprva ništa nije imao u džepovima, pa sam mu stavila maramicu i dvije funte da može kupiti malo slatkiša. No kasnije sam poèela pronalaziti novac, pedeset, stotinu funti. Adam mu daje novac, zaslužio ga je, ali takav je rasipnik da veæ za tjedan dana nema ni pare. Jednom je kupio veliki perorez. Bacila sam ga bez oklijevanja u zahod i pustila vodu. Znamo mi što se dogaða kad Arapi šeæu s noževima. U podne se budi, opet jede, odnosi smeæe, namješta slavinu koja pušta vodu ili otèepljuje slivnik ili zahod, te odlazi u šetnju, možda i u kino. Vraæa se u šest popodne pun života, oèi mu trepere, sjeda i neko mi vrijeme èita novine, èita ih file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
nekako skeptièno i podrugljivo, ali barem sva slova izgovara ispravno. Veèeru jede obièno s manjim tekom, opet odlazi u kraæu šetnju, kuæi dolazi sve kasnije, treba mu sve manje i manje sna. I vrijeme tako prolazi. Kamion stiže noæu, vraæa se pred zoru, a od mog Gabriela ni traga ni glasa. Plaèem Adamu preko telefona: — Što æe biti od svega toga? 210 DAFI Sad sam drukèije umorna, istinski umorna, to više nije prazni i nervozni umor besanih noæi. Nakon dugog noænog putovanja osjeæam slatki umor u udovima. Kuæi se vraæamo obièno oko dva ili tri ujutro, i idemo u krevet. Mama prva ustaje, budi nas i sprema doruèak. Tata je ujutro kod kuæe, to je novost, pa svo troje zajedno doruèkujemo. U školi sam spora, za vrijeme odmora samo spuznem na kamen na igralištu, Tali je pored mene. Premjestili su me nakon one zgode s Arzijem, pa sad netko drugi tamo spava. Smjestili su me u treæu klupu u srednjem redu, u samu sredinu razreda, izloženu i bespomoænu. Sad trebam odgovarati na pitanja, ili barem mirno sjediti i gledati nastavnika toplim, pseæim oèima, smiješiti se neduhovitim šalama, biti pažljiva. Druga djeca u razredu mi veæ pomalo poèinju iæi na živce, jer dok ja noæu gledam pravi život oni se bave snovima. Èak mi i Osnat veæ poèinje malo smetati sa svojim trajnim uzbuðenjima. Jedino se još s Tali dobro slažem, ne prièa mnogo, nikome ne smeta. Uvijek se slaže sa svakim prijedlogom. U povijesti, književnosti, Bibliji, pa èak i u Talmudu, nisam tako loša. Iako ne pazim baš toèno što se govori, niti uspijevam napisati sve domaæe zadaæe, ipak imam dobrih zamisli, originalnih pitanja, pa tu i tamo podignem ruku i kažem nešto tako zanimljivo da impresionirani nastavnik zaboravi sve one moje ostale nedostatke. No u matematici nemam što za reæi, premda stalno pokušavam smisliti nešto originalno. Matematièka Beba èvrstom rukom vlada razredom i neki ga deèki zbilja vole jer sa sobom donosi svakojake matematièke igrarije koje ne mogu podnijeti, zašto još više komplicirati ionako komplicirane stvari? Jurimo nastavnim planom. Prije no što uspijem shvatiti jednu vrst zadataka, veæ prelazimo na nešto potpuno razlièito. Svi su veæ zaboravili nastavnika koji je poginuo u ratu, zaèas su ga izdali. A ja ga se, naravno, sjeæam, odnosno sjeæam se barem memo-rijalne proslave koju je organizirao Švarci, i pjesme koju sam s toliko osjeæaja recitirala prigušenim glasom pred utihlom dvoranom: »Gle tijela naša poredana, mi ne dišemo više«. Strašno mi nedostaje, premda baš ne znam zašto. Kad sam jednom išla hodnikom ruku pod ruku s Tali (bila sam tako umorna da sam se za vrijeme odmora morala nasloniti 211 na nju), stigle smo do malog natpisa na ulazu u kabinet za fiziku, pa smo zastale da proèitamo što piše. Natpis je bio sav prljav i zapušten. Odmah sam u hodniku pristupila Švarciju i rekla da bi natpis trebalo oèistiti, to školi ne služi na èast, pa se jako iznenadio, mislio je da ga ismijavam, ali nije znao što bi rekao, pa je zaista odmah poslao podvornika da ulašti tu ploèu. Matematièka Beba je toèno znao koliko vrijedim u matematici, ali me svejedno nije puštao na miru, i kad bi se htio zabaviti nekom žrtvom, uvijek je mene pozivao na ploèu. Ustala bih i rekla: — Ne znam zašto se muèite, možete mi odmah dati slabu ocjenu, ako želite — no on bi me prisiljavao da izaðem na ploèu, a ja bih se tako razbjesnila da sam svojim glupim greškama uveseljavala cijeli razred. Uvijek sam bila na rubu plaèa, ali bih se samo glupavo smješkala. Jednom nisam izdržala a da ga ne pitam koji je smisao uèenja svih tih raèuna kad postoje oni mali džepni raèunaèi koji se mogu nositi posvuda, èak i u pustinju, a on je poludio, kao da ga mislim lišiti posla, i nadugaèko i naširoko poèeo objašnjavati, uopæe ne odgovorivši na moje pitanje. Danas pogotovo nisam u formi, jer smo sinoæ izvukli auto u kojem je poginulo dijete, pa smo vidjeli krv i malu cipelicu na sjedalu. Htjela sam markirati sat matematike da izbjegnem nepotrebnu muku, no Švarci je vani bio u patroli, a u sobi prve pomoæi su davali injekcije. Tako sam na kraju ostala u razredu, Matematièka Beba je došao nabusit kao i uvijek i odmah me napao, kao da nije bilo èetrdesetoro drugih na koje se mogao napenali-ti. Ponekad mislim da Tali ima pravo, možda je ipak malo zaljubljen u mene, samo ne zna kako bi se ponašao. Odlazim na ploèu i muèenje poèinje. Odjednom vidim kako iz torbe vadi poznatu bilježnicu, notes poginula nastavnika, sa svim imenima i upisanim ocjenama, mora da su mu to predali radi usporedbe. Prepoznajem pokojnikov rukopis, nježan, vrlo položen rukopis. Osjeæam slabost, naginjem se na ploèu. Preplavljuje me nagla žalost. A Matematièka Beba kaže: — Ne mogu shvatiti kako ti je prošli nastavnik mogao dati ocjenu »vrlo dobar«... Prekidam ga. — Da se niste usudili tako
govoriti o njemu! Naglo je pocrvenio, zaprepašten. U razredu je zavladala grobna tišina. Tu sam trebala stati, da sam stala ništa se ne bi dogodilo. Ali nisam stala, dopala mi se nastala tišina. Ako budem nafile:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
212 stavnica, kao mama, na mojim æe satovima uvijek biti takva tišina. — Osim toga, bilo bi bolje da ste vi poginuli umjesto njega... Razred je prestao disati. Onda sam se prepala te tišine, briznula u plaè, i izjurila iz razreda, trèeæi sve do kuæe. Rekli su mi kasnije da Matematièka Beba od zaprepaštenja nije mogao završiti sat, stalno je radio neke glupe greške. Na kraju više nije mogao izdržati, prekinuo je sat prije zvona i odjurio direktoru. Sve mu je isprièao, a direktor je smjesta pozvao mamu pa je tek tada Matematièka Beba doznao da sam joj kæi i možda je požalio svoju nepromišljenost, no bilo je kasno za žaljenje, i za njega i za mene. NA'IM Divno je, tako sam sretan. Tako slobodan. Više mi nije žao što nisam ostao u školi. Ne može mi biti bolje. Noæu radim pravi posao, postat æu profesionalac. Dafi me gleda s poštovanjem kad rukujem s vitlom. Ujutro se vraæam, perem, odijevam pidžamu, stara mi daje doruèak, èeka me kao kralja, onda odlazim u svoju sobu i gledam kako divna slika zaljeva oživljava, liježem, ne mogu odmah zaspati od sreæe i strasti, vrtim se, no onda naposljetku ipak zaspim, ustajem u podne, spreman za nove pustolovine. S novcem u džepu sam slobodan kao ptica. Prvo idem u kino, pogledam dobar kaubojski film da se sasvim razbudim. Pogledam trgovine, gledam robu, cijene. Ponekad nešto i kupim, pero-rez, kišobran. Uzmem kikiriki i popijem voæni sok radi boljeg apetita. Vratim se za veèeru, sjednem i smažem cijeli tanjur da ne misli kako nije dobro skuhala, jer je zbilja ukusno. Èitam joj malo iz Ma'ariva, malo iz Yediot Aharonota, kako je sve gore i gore, a onda odlazim u krevet. No u posljednje vrijeme nisam predveèer mogao zaspati, treba mi sve manje i manje sna. Stoga iznosim smeæe, ostavljam kantu pred vratima i odlazim ponovo u kino, tražim film s manje pucnjave, a više glazbe i ljubavi. Dovoljno sam visok da udem i na filmove zabranjene za djecu ispod šesnaest godina, ne uspijevam samo proæi kod onih za koje treba imati više od osamnaest, blagajnica ili upravitelj 213 me ne puštaju. U pola deset mi je dosta lutanja, pa se vraæam kuæi. Veæ je sva zabrinuta. Skidam cipele i liježem odjeven, èekam da zazvoni telefon, no nikad ne uspijevam prvi dignuti slušalicu, stara me uvijek pretekne. Onda ležim u mraku, u nekom polusnu, gledam kroz prozor, vidim kako se grad smiruje. Èak i u zaljevu svjetla blijede, automobila je sve manje. Stara nekad proviri, pa zatvorim oèi da ne pomisli kako nešto nije u redu. Ponekad sanjam, kao primjerice juèer, kad sam sanjao da sam došao na sveuèilište. Nikada tamo nisam bio, ali sam znao da je to sveuèilište. Velike predavaonice i studenti u bijelim kutama, kao u bolnici. Pitam gdje je studentska referada, pokazuju mi, nalik je na Erlichov ured samo stotinu puta veæa, golema je i u njoj sjedi na stotine Erlicha, premeæe raèune za malim stolovima. Tiho hodam pored njih, pretražujem zidove, zamjeæujem da meci u njima nisu ostavili rupe nego otek-line, poput rana koje su zacijelile i malo se nadule. Jedan me službenik gleda kao da pita tko sam, a ja odgovaram povjerljivo, premda nisam èuo pitanje. — I ja sam Židov. Onda šetam dalje, dodirujem male otekline, kao da su me snage sigurnosti poslale da ispitam to mjesto. Sve više ljudi ulazi u predvorje, a ja postajem sve nervozniji, jer je jedan od njih Arap, namiguje mi i govori arapski: — Probudi se, Na'ime, telefon je zvonio, dolaze, nemoj više sanjati. To je stara. ADAM Sve sam umorniji. Koliko æe to još trajati? Ponekad stižemo kuæi u osvit. Noæi su sve kraæe. Uhvatim jedva sat-dva sna prije no što me Asija obzirno ne probudi. Vidi kako se teško budim, pa me pita: — Zašto ne ostaneš još malo spavati? — no ja sam uvijek bio ranoranilac i ne mogu jutro provesti u krevetu. Èudno da nikad ništa ne govori o tim noænim izletima, kao da je se ne tièu, èini se da je ne smeta èinjenica što se Dafi pridružila potrazi za ljubavnikom svoje majke. Dafi joj je u poèetku detaljno prièala sve što se zbivalo prethodne noæi, a Asija je slušala ukoèena lica. Èiji smo auto vukli, 214 što smo vidjeli, što smo razgovarali, no nakon izvjesnog vremena Dafi je to prekinula i samo bi sjela pored mene, rukama pod-boèivši glavu. Kasno stižem u garažu i zatièem zbrku. I ja imam sada više posla. Èekaju me vlasnici automobila koje smo sinoæ dovukli, predstavnici osiguranja, a ponekad i policajci. Moram ispuniti formulare, svjedoèiti, javiti se na telefon, dati uputstva da se nastavi s popravkom onoga što je sinoæ zapoèeto. Glava mi pada, u oèima kao da mi je pijesak, zbrkan sam, jurim izmeðu ureda i pojedinih odjela, rukama umrljanim od ulja i masti objašnjavam neke stvari radnicima. A posao cvjeta, Erlich me promatra s ljubavlju, morat æemo u limariji i lakirnici
file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 AM]
1:15:30
zaposliti nekoliko novih radnika. Noæne mušterije dolaze i hoæe razgovarati samo sa mnom, vidim da me radnici gledaju sa strahopoštovanjem, kao da vlastitim rukama dovlaèim ta vozila. A ja sam umoran i sav smeten, rascijepio sam vulkan i lava je poèela izbijati. Èemu sve to? Ponekad odem posjetiti staricu, sva se trese, misli da imam nekih vijesti za nju. Ali od njega ni traga. Nekad pomislim da možda nikad nije ni postojao, da je sve to samo tlapnja. Vidim da èak i ona zna o njemu vrlo malo. — Gdje je Na'im? — Otišao je u kino. — Pomaže vam u kuæi? — Da, dobar je... dobar je... Sve sam umorniji, sad veæ spavam samo po dva sata dnevno. Naveèer telefon poèinje zvoniti veæ u deset, zovu me neki ljudi direktno, èuli su od prijatelja za moju noænu vuènu službu. Morat æu prekinuti s tim... Jutros stižem u garažu potpuno iscrpljen. Prošle smo noæi dovukli jedan smrskan auto. U njemu je poginulo dijete. Još nisam pravo ni ušao u garažu, ususret mi juri uzbuðeni predrad-nik. Ima sjajnu ideju. Pokazuje mi slupani auto koji veæ visi u jednom od pregradaka. Želi ga prerezati napola i zavariti onu netaknutu polovicu s polovicom tog istog modela kojeg smo veæ odavno kupili kao staro željezo i to na njegov nagovor. Ludo smion naèin da se napravi potpuno novi auto. Govori i govori, vodi me oko auta, pokazuje gdje bi trebalo rezati, objašnjava kako æe od dvije polovice karamboliranih automobila napraviti novi auto, polakirat æe ga i ulaštiti i nitko neæe ništa primijetiti. Oèi mu svjetlucaju, ima nešto mutno u cijelom tom pothvatu, ali uz dosta mašte donijet æe priliènu zaradu, prešutno se sporazumio s 215 osiguravajuæim društvom, sad mu još samo treba moje dopuštenje. Stojim i slušam ga, jedva držim oèi otvorene. Naglo je zatop-lilo, radnici hodaju u majicama, jedino sam ja i dalje u kaputu, kao da sam s drugoga svijeta. Prstima prelazim preko olupine, gledam slomljene prozore, mrlje krvi na sjedalima, djeèju cipelu i mali auto-igraèku istog modela i boje. U glavi mi se vrti, želudac mi se diže, osjeæam da æu se onesvijestiti. — Radite što god hoæete — kažem, ulazim u svoj auto i kreæem kuæi. Deset sati. U kuæi je tiho. Spuštam rolete, skidam se u donje rublje, liježem u krevet, pokušavam zaspati. Javlja se blijeda uspomena na davnu djeèju bolest. Nikad nisam na taj naèin razmišljao. Ležim zatvorenih oèiju, osjeæam se groznièavo. Vani iz nekog udaljenog vrta èujem djeèju pjesmu, netko isprašuje sag, dopiru i zvuèi gitare, neka žena se smije. Izraelsko jutro. Polako se budi neka nejasna, nesvjesna želja. Vani miriše cvijeæe. Nešto se u meni zbiva, iscrpljenost ovih posljednjih tjedana je u meni nešto slomila, otopila napetost proteklih godina. Mièem pokrivaè, skidam se dogola, gledam svoje teško tijelo u zrcalu. Otvaraju se ulazna vrata. Dafi. I s njom je isto što i sa mnom, posljednjih nekoliko noæi ništa nije spavala. Odlazi u kuhinju, otvara vrata hladnjaka, hoda po kuæi, dolazi u moju sobu. Ispod pokrivaèa sam potpuno gol. — Tata? Prepao si me. Što se dogodilo? Jesi li bolestan? — Ne, samo jako umoran. Spušta se na krevet. Kao mala djevojèica. Lice joj je tužno, iskrivljeno, oèi crvene kao daje plakala. Moram okonèati ta noæna putovanja. — Škola je veæ gotova? — Nije, pobjegla sam kuæi... posvaðala sam se s nastavnikom matematike. — Što se dogodilo? — Ništa posebno. Nije važno. — Neæemo više izlaziti noæu. — Zašto? — Glas joj je malaksao, ali izgleda iznenaðena. — Dosta je bilo. Gotovo. Nema više smisla tražiti. — Izgubio si nadu da æeš ga pronaæi? — Uglavnom. — A mama? — I ona æe na kraju odustati. 216 Njena ozbiljna i zrela pitanja... Šuti, zamišljena. Nešto je muèi. — Onaj auto kojeg smo sinoæ dovukli... dijete koje je poginulo. .. jesi li saznao što se odista dogodilo? Tko je to bio? — Ne znam. Napeta je, bulji u prazno. U kutu usana stvorila joj se nova bora. Skriva nešto. U posljednje vrijeme sve je više nalik file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Asiji. — Hajde, odspavaj malo. — Ne mogu. Previše sam umorna... — Onda napravi zadaæu... što se dogodilo s nastavnikom matematike? Tužno se smješka, ne odgovara, izlazi iz sobe. Nazivam poduzeæe za vuèu i otkazujem ugovor. — Kada prestajete? — Veèeras. Zovem staru gospodu. — Gdje je Na'im? — Otišao je u kino. — Dobro. Kad se vrati, recite mu da može otiæi natrag u svoje selo i sutra, kao i obièno, doæi u garažu. Više ga neæu trebati noæu, s tim je gotovo. Tišina... — Gospodo Ermozo? — Da. — Reæi æete mu...? Ponovo tišina. Odjednom je žalim. To joj je posljednja nada. Poèinje nešto mumljati. Odjednom sve shvaæam. — Ako želite da ostane s vama, mogu mu tako reæi, pa ne treba ni dolaziti u garažu, neka vam i dalje pomaže... Kao da premještam komad namještaja. Glas joj podrhtava, kao da æe zaplakati. — Hvala vam, hvala vam, neka ostane još malo, dok se ne naviknem živjeti sama... — Koliko god želite... — Hvala vam, hvala vam, neæe to biti dugo. Bog vas blagoslovio. Zbilja ste divan èovjek. 217 ASIJA Kasno je noæu. Svi spavaju. Kuæa je mraèna. Vani kiši i jako puše, vjetar udara o kapke. U kuhinji sam, užurbano pripremam ribu. Odsijecam im glave, stružem ljusku, zasijecam bijela trupla da izvadim unutarnje organe, ruke mi pokrivene krvlju i crijevima. A ribe se neobièno opiru, divlje ribe, velike, mrtve im oèi žute, ljuske poput perja, tvrde i oštre, zelenkaste. Tava je na štednjaku, a voda kipi. Moram požuriti. Netko sjedi iza mene za stolom, znam tko je to. Okreæem se polako, s nožem u ruci, on èita novine i jede tanku krišku kruha, u vojnièkoj je uniformi, na licu mu oštra crna brada. — Što se dogodilo, Gabriele? Gdje si bio? Ne diže pogled s novina, okreæe stranice. — Rat još nije gotov. Ti si me poslala... — Kako nije gotov? — vièem oèajnièki. — Gotov je, a ti nam se nisi javio. Adam te traži svake noæi. — Gdje me traži? — Ma èuj, vidi... Oboje ušutimo, èujemo ga, èujemo teške korake nekoga tko se kreæe po kuæi, otvara vrata ormara, mièe ladice. Gabriel se ironièno smiješi, lice mu je postalo zrelije, oštrije, samopouzdanije. Slaže novine i prilazi mi, gleda što u loncu krèka, pojaèava plamen. — Što to kuhaš? — Ribu. — Ribu? — Iznenaðen je. — Ribu? Drhtim, nadam se da æe me možda dodirnuti. Da ga zagrlim? No veæ se okrenuo prema izlazu. — Kamo ideš? — Natrag. — Ali rat je gotov... — zamalo vièem. — Kako gotov? — odgovara bijesno. — Pogledaj kalendar! Na zidnom kalendaru zaista stoji datum deseti listopad. — Ali to je greška, zaboravila sam ga maknuti. — Sad se smijem. Prilazim kalendaru i s okrvavljenim rukama divljaèki trgam stranice, gužvam ih èvrsto u šaci, ali njega više nema. 218 DAFI Odjednom, gonjena nekim nemirom, silazim u centar grada potražiti kupaæi kostim za ljeto. A pored mene u autobusu sjedi èovjek èije mi je lice odnekud poznato. U poèetku mislim poludjeti što ga ne mogu identificirati, kao da je izašao iz mojih snova, golem èovjek duge, neposlušne kose, negdje mu je oko èetrdeset, revno lista veèernje novine. Napokon ga imam — to je onaj tip koji noæu kuca, s druge strane usjeka, on i nitko drugi. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Izlazi na jednoj autobusnoj stanici i odmah kreæem za njim. Konaèno æu saznati nešto o njemu. Èovjek koji piše, moj noæni suuèesnik u otrcanoj odjeæi i izblijedjelim trapericama, hoda polako, gleda izloge, gurnuo je novine u stražnji džep. Ulazi u banku, a ja za njim, stojim u kutu i ispunjavam neki formular, ula-žem milijun, podižem dva milijuna. Èekam dok nije podigao neku paru (samo dvjesta funti), bacam papire u koš za otpatke i kreæem za njim. Ulazi u papirnicu i ja s njim, stoji unutra, oèi mu sjaje, pregledava arke papira. Prodavaèica me pita: — Izvolite, gospoðice? — Ovaj gospodin je prije mene — odvraæam. Pogleda me ljubazno. — Mlada generacija. Lijepo ponašanje! Samo izvolite, puštam vas. — Ne žuri mi se — kažem. — Osim toga, red je red. — U redu, što želite, gospodine? Traku za pisaæi stroj, šapæem u sebi. — Pisaæi papir. Traži, meðutim, papir posebne velièine, osobite vrste, prodavaèica se penje po policama i odlazi u podrum dok napokon ne pronalazi ono što želi. Izlazi. Brzo kupujem gumicu i jurim za njim. Jebi ga. Nestao je u brijaènici. Da ga èekam ili ne? Što da radim? Šteta bi ga bilo tako brzo izgubiti. Pronalazim neku klupu s dobrim pregledom, sjednem i èekam. Prolazi pet minuta, pojavljuju se Tali i Osnat, sjednu pored mene i poèinju brbljati. U taj èas on iznenada izaðe iz brijaènice, jednako razbarušen kao i prije, možda su mu skinuli samo dvije dlake. Smjesta skaèem, prekidam ih usred reèenice, jurim za njim. Sad ulazi u trafiku, stanem pored njega, tijela nam se dodiruju. Kupuje duhan, èistaèe za lulu, cigarete i kavu. Lagano me dodiruje. Zadrhtim. Pogleda me, nasmiješi se, ali mu onda pogled odsutno 219 odluta, ne povezuje me s onom djevojkom iz papirnice. Plaæa i izlazi. Kupujem jednu cigaru i opet kreæem za njim. Sad zastaje pored one klupe na kojoj sam sjedila, èeka nekoga, dokono šetka. Gleda djevojke koje prolaze, vidi se kako polako okreæe glavu, mijenjajuæi položaj, da bi im bolje vidio noge. Prisjeæam se njegove spuštene glave, oslonjene o pisaæi stroj u tri ujutro. Vadi mali notes iz džepa i nešto zapisuje, pretpostavljam neku zamisao, sam se za sebe zadovoljno smješka. Bojim se da æe me zamijetiti kako stojim s druge strane i zurim u njega, pa odluèim prošetati ispred njega. Ovaj put me pomno mjeri, pronicavo, gotovo strasno, pokvarenjak stari. Odjednom se slatko smiješi, lice mu se ozaruje, ali ne zbog mene nego radi malog starèiæa s bijelim šeširom, poznatog haifskog pjesnika, èije sam ime zaboravila. Razgovaraju malo a onda se rastaju. Opet je sam, stalno gleda na sat, i napokon se pojavljuje blijeda, mlada žena s malom djevojèicom u kolicima. Smjesta je živnuo, ljubi dijete, svaða se sa ženom. Svo troje prelaze cestu, zastaju na au-tobusnoj stanici. A ja za njima... Da odustanem? Barem da vidim gdje živi? Odakle dolazi to svjetlo koje me obasjava noæu. Penjem se iza njih u autobus, koji se, meðutim, spušta u donji grad, samo se nadam da ne idu nekome u posjetu. Izlaze, poèinju lutati ulicama, traže stol ili ormar, ulaze u sve duæane s pokuæstvom. Ostavljaju dijete vani u kolicima i idu gledati namještaj. A ja za to vrijeme stojim negdje oko ulaza ili na uliènom uglu, uhodim ih, na trenutke ih umalo gubim, ali ih onda opet pronalazim. Nisu me zamijetili, samo me dijete, koje vuku za sobom u malim sklopivim kolicima, šutke i prijateljski promatra, mala je isti on. Na kraju ništa nisu kupili, samo su zbunili prodavaèe. Odlaze u samoposlugu i kupuju kilogram zelenog graška, uskaèu u drugi autobus, sad æe, nadam se kuæi. Ono malo dijete mora nekad i spavati. Veæ ga pratim puna tri sata. Veèer je. Više nemam snage da se krijem i sjedim, umorna, u njihovoj blizini. I oni su iscrpljeni, razgovaraju ispotiha, gledaju me povremeno, ljušte sirovi grašak i jedu ga, ponekad daju malo i djetetu, a prazne mahune vraæaju u vreæicu. Autobus vozi u brdovito predgraðe koje ne prepoznajem, iako ne može biti daleko od našeg kvarta. Staje svakih stotinu metara, ljudi izlaze, autobus se polako prazni. Na zadnjoj sta220 nici izlaze i oni, ja ih slijedim. Ulica je prazna, samo nekoliko kuæa. Ne obraæaju pažnju na mene, spuštaju vreæicu u kantu za smeæe, idu brzo, kolica vuku za sobom, mala djevojèica je veæ napola zaspala, glava joj se klati tamoamo. Okreæem se, tražim pogledom našu kuæu, ali ne mogu uoèiti ništa poznato. Obièna ulica, bez ikakva pogleda. Idem za njima kao u nekom transu, sve sam im bliže i bliže, sad me veæ malo strah jer je sve mraènije. Pale se uliène svjetiljke. Što ja to radim? Kako æu odavde kuæi? Možda on noæu piše u drugoj kuæi, možda vodi dvostruki život, možda to i nije on nego njegov brat blizanac. No ulica odjednom naglo skreæe i oni nestaju u velikoj, usamljenoj stambenoj kuæi. Istoga èasa puca pogled, pojavljuje se more, mnoga stambena naselja, odmah uoèavam svoj
kvart, èak i našu kuæu, tako je blizu, odmah s druge strane uskog korita. Evo i mraènog prozora moje sobe. Stojim i gledam, puna glupavog oduševljenja što sam se našla na pravom mjestu. Kreæem uza stepenice, htjela bih mu samo saznati ime, pa onda idem. Možda je neki poznati pisac. Ali netko se mièe u mraku, neko veliko tijelo. To je on. Èeka me. Glas mu pun ogorèenja, èak i straha. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Što hoæeš, curo? Što smo ti uèinili? Tko te je poslao da me pratiš? Gubi se odavde... marš... I prije no što bih mogla izustiti i jednu rijeè, nestaje na stubištu, bježi od mene. NA'IM Normalan dan. Ujutro ustajem u devet, jer kad èak i nakon devet nemam nikakva posla, što æu onda ustajati ranije? Doruèak je na stolu, ali nisam gladan, jedem krišku kruha, pijem malo kave, sve to u pidžami, više se ne sramim ove stare gospode, toliko sam se na nju privikao da ponekad i zaboravim na nju; a ona me gleda i samo kuka: — Zašto ne jedeš, neæeš narasti ako budeš samo jeo kruha. — No ja se smijem. — Nitko nije zauvijek ostao dijete. Onda je zanima što sam juèer gledao u kinu, pa joj ukratko prièam sadržaj. Postavlja mi pitanja, uglavnom je zanimaju 221 glumci, sjeæa se nekih imena — Clark Gable, Humphrey Bogart, nekakva Dietrich, želi znati jesam li ih vidio i kako izgledaju, jesu li još uvijek zgodni kao nekad. Ta baka je zbilja nešto posebno. Ja, meðutim, baš ne pamtim imena glumaca, meni je najvažniji zaplet, ono što se dogaða, to je važno. Danas jedan glumac, sutra drugi, koga to briga! Kaže ona: — Samo bacaš novce, ne razumiješ filmove. Oni æe te upropastiti... — A ja se smijem. Tako sam se veæ na nju navikao, ne shvaæam kako sam je se mogao bojati, kao one prve veèeri kad je izgledala kao vještica. Protežem se na stolici u otkopèanoj pidžami, kad me pokuša požuriti samo se nasmijem, kakva je korist od jurnjave? Onda se odijevam, uzimam komad papira i zapisujem što sve danas treba kupiti. Toliko naputaka kao da se radi o nekoj vojnoj vježbi. Svaku vrst povræa valja kupiti u drugom duæanu. Rajèice tu, masline tamo, ovu vrst sira ovdje, onu ondje. Detaljno objašnjava što moram kupiti i koliko, a osobito koliko trebam platiti. Uzimam korpe, nakon podužeg obilaska vraæam se kuæi, odlažem sva kupljena dobra na stol i sastanak kabineta može poèeti. Sve ispituje, sve njuška, izdvaja loše voæe, pregledava raèune, psuje i mene i trgovce i vladu, a onda me šalje da vratim one lošije komade voæa i povræa. U susjedstvu me veæ dobro znaju, trgovcima je jasno da nisam ja smislio sva ta muèenja, pa mi ne zamjeraju. Tako jutro proðe bez osobitih uzbuðenja i dode vrijeme ruèku. Ruèam, pojedem sve što je na tanjuru. Onda izaðem i kupim Yediot Aheronot, malo kasnije i Ma'ariv i onda nastaje mir jer ona sjedne u svoj naslonjaè, natakne naoèale za èitanje i zadubi se u novine. Brzo operem sude i odem u kino. Na svu sreæu, kina u Haifi uglavnom prikazuju filmove koji mi se sviðaju. Ipak, nekad se dogodi da me naslov i plakat filma prevari, pa se zateknem kako buljim u nešto jako komplicirano, a kad izaðem oèi mi se ne mogu priviæi da svjetlo, stoga se vratim na blagajnu i kupim kartu za isti film, veèernju predstavu, jer ima nekih stvari koje nisam shvatio, a htio bih da mi budu jasne. Zašto sam mislio da je pozitivan, zašto su ga na kraju ubili? Vratim se i zatièem je kako drijema u naslonjaèu s novinama preko lica, jedva diše. Mièem joj novine da bi lakše mogla disati. Otvara oèi kao da se prenula iz nekog drugog svijeta, kao da me ne pozna. Pitam je želi li èaj, a ona kima glavom. Spravljam èaj 222 za nju i za sebe i bez pitanja joj poèinjem prièati sve one gadne stvari iz filma da bih je razvedrio. Ona sluša i poèinje plakati. Ništa ne razumije, misli da shvaæa, a zapravo ništa ne shvaæa. Odmah idem oprati šalice, odlazim u svoju sobu. To njeno cmizdre-nje nije za mene, premlad sam ja za takve stvari. Napokon se smiruje, odlazi u kuhinju pripremiti veèeru, èujem je kako rukuje s tavama i suðem tako polako kao da su joj ruke i noge zaspale. Za veèeru nemam baš apetita, kao da su njene suze pale u hranu, a ja ih progutao. Od toga me prolaze trnci. Odnosim smeæe, namjestim ponešto u kuæi, bojler ili pipu, sve su slavine ovdje dotrajale. Stara, dotrajala arapska kuæa. Onda sjednem da joj iz novina proèitam èlanke otisnute sitnijim slogom, za koje su njene oèi preslabe. Tko je umro, tko se oženio, tko se rodio, onda ubacujem èlanak o palestinskom problemu s vlastitim komentarima, i uskoro poèinje velika bitka, a ja ustajem i odlazim. Sad je veæ noæ. Živim sam, nikad u životu nisam bio osamlje-niji. Ponekad osjetim strašnu èežnju za selom i poljima, ali na kraju to ipak prebolim. Mnogo mi nedostaje Dafi. Ima dana kad odem do Karmela i prošetam oko njene kuæe, no od nje ni traga. Možda je Adam zabrinut za nju, žali što joj je dao da izlazi s nama noæu. Veæ ga tri tjedna nisam vidio. Stara mi je rekla da zasad prestajemo s noænim radom, kasnije æemo opet nastaviti, ja privremeno trebam ostati tu, a ona æe mi od njega davati trista funti džeparca. Prema tome, èemu sad neka pitanja? Ovo je lijep život, zbilja sjajan život. Za sada... Nezavisan sam, ne trebam raditi, i lijepo se o meni brinu... Dokle god imam dovoljno novaca za kino... Kino mi je veæ i u mozgu... Idem na
prvu projekciju, izlazim s kovitlacem u glavi. Gdje je sada Bjalik, gdje je Èernihovski, što æe mi oni sada, file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
kad je svijet oko mene tako razlièit, a stvarni problemi tako teški? Vraæam se kuæi, razmišljam o filmu, pokušavam zviždati glazbenu temu. U susjedstvu je mirno, ovo je prijelazni period, trgovci su otišli, a kurve još nisu došle. Zvonim na vrata, ona mi otvara, lice joj je sivo, ne govorimo ni rijeèi. Danas smo veæ dovoljno rekli. Idem ravno u svoju sobu, brojim novac koji mi je preostao. Oh, bože, što to radim u ovoj kuæi, ovom stranom gradu? Poèinjem se svlaèiti, a ona iznenada ulazi u moju sobu, uvlaèi 223 se bez rijeèi, ima na sebi drugu haljinu i djeluje nekako svježe, sjeda na krevet. Što hoæe, koga vraga? — Onda, Na'ime, kako je? Evo me, tu sam, dovraga, što još hoæeš? — Kakav je bio film? — Normalan. Dobri momci su na kraju pobijedili i oženili se. Uzdiše. — Zadnjih mjesec dana si postao jako zajedljiv. Uzima moje hlaèe i pretražuje ih, ustaje i odlazi u drugu sobu, prekapa po ladicama i vraæa se s gotovo novim hlaèama. — Obuci ove, da vidimo kako ti stoje. Nosio ih je moj unuk kad je bio tvojih godina. Navlaèim ih. A zašto i ne bih? Guram ruke u džepove i vadim kuglice naftalina, njušim ih. — Sad su tvoje — nastavlja ona. — Èuvala sam ih za njegova sina, ali nema ni njega, kamoli sina. — Razmišljam da li bih joj trebao reæi nešto lijepo, recimo da æe se on ipak vratiti i imati sina, no kažem samo: — Mnogo hvala — zastanem, a onda joj pri-dem i šutke joj poljubim ruku, to je jedino mjesto gdje èovjek može poljubiti stare ljude, a tako rade i u selu. Smiješi se, to joj se oèito sviða. Poèinje mi prièati o Židovima koji su živjeli u starom dijelu Jeruzalema i bili dobri prema Arapima, koji su ih na kraju sve pobili. Uzdiše li, uzdiše, a onda napokon umukne i ode. Hitro se svuèem, legnem u krevet, a zapravo i nisam umoran. Što sam danas uradio? Ne baš mnogo. Vrtim se neko vrijeme u krevetu, sjeæam se filma kojeg sam gledao, strašnog grbavca, èarobnjaka spaljena lica. Odjednom se poèinjem tresti. Sam sam. Kakav je ovo život? Zapeo sam u ovoj rupi. Adam me zaboravio, otac, majka, Hamid i svi ostali su me zaboravili. Izlazim iz kreveta, odem do prozora pogledati brodove u zaljevu, veæ znam razlikovati razaraèe od raketnih èamaca. Stižu prve kurve i zauzimaju položaje. Proðe patrolni auto, policajci izlaze i razgovaraju s njima. Toplo je vani. Prozor je otvoren. Stojim i gledam sve dok mi se oèi ne poènu zatvarati, pa spuznem na krevet. Ujutro ustajem u devet, jer kad èak i nakon devet nemam nikakva posla, što æu onda ustajati ranije? 224 DAFI Nije mi to prvi put, veæ sam i ranije primijetila da zaista mogu preplašiti ljude, èak i odrasle, nije me se samo nastavnik iz matematike poèeo bojati nego i ostali — ovaj nemir mi daje snage. Ponekad slijedim nekoga na ulici. Naprosto nekog izaberem, nekog odraslog, starca, pa ga posvuda slijedim, nemilosrdno, pola sata, sat, sve dok se ne razbjesni i problijedi. Tali i Osnat misle poluditi. Ponekad i samu sebe prepadnem. Jednom smo sjedile u kinu na matineji, a film je bio dosadan, za klince. U redu ispred nas sjedio je neki stari æelavac s beretom na glavi i ja sam se zapitala pa što on tu zaboga radi, na djeèjem filmu, te sam šapnula Tali i Osnat: — Zar ne mislite da bi ga trebalo malo povuæi za uho? — i prije no što su one shvatile i uspjele upitati zašto, ja sam ga veæ zgrabila za ono njegovo gadno uho i dobro ga povukla za mekanu i dlakavu usnu resicu. Eto, to me plaši. Æim pomislim na nešto, veæ to i napravim. Brzo, bez razmišljanja izmeðu ideje i djela. Stari se smjesta okrenuo prema nama, kao da je samo èekao da ga se povuèe za uho — ni on se nije usredotoèio na film — i poèeo naglas psovati na rumunjskom ili madžarskom u tišini mraènog kina. Bio je siguran da je to Osnat uèinila, htio ju je ubiti. Nas tri smo ustale i pobjegle prije no što je došao upravnik. Cijelu tu veèer sam bila potištena. Osnat se razbjesnila na mene, nije htjela razgovarati i odmah je otišla kuæi i samo me je Tali, tiha kao i obièno, nastavila slijediti po ulicama, nije se ljutila zbog propuštena filma, niti me pitala zašto sam to uèinila, što mi je došlo. Što bih, meðutim, mogla reæi? Taj nemir koji se u posljednje vrijeme uvukao u mene, ne mogu mirno sjediti na jednom mjestu, baš kao mama koja stalno nekud juri, od nastavnièkih vijeæa do seminara na sveuèilištu, bog bi znao što radi. A ja ništa, samo lutam od jednog mjesta do drugog, obilazim grad taksijem. Da, u zadnje vrijeme sam poèela koristiti taksi. Novaca imam mnogo, noæu praznim tatin novèanik, ima toliko novèanica da ionako ne zna pravo stanje. A s tim novcem ne mogu baš mnogo, ako kupim bluzu ili suknju, odmah æe primijetiti. I tako sam se poèela voziti file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
taksijem. Kupila sam plan grada i buduæi da mi je bilo nemoguæe zaustaviti taksi, meni nisu htjeli stati misleæi da se želim besplatno provozati, došla bih do taksi stajališta, ušla u prvo 15 LJUBAVNIK 225 vozilo, rekla ime ulice i to je išlo. Poèela sam s malim putovanjima po gradu, otišla bih do nekog brežuljka, prošetala se medu borovima s pogledom na grad, doživjela zalazak sunca i potom se vratila. Èitav put me ne bi došao više od trideset ili èetrdeset funti. Vozaèe je u poèetku to uglavnom zabavljalo, èudili su se djevojci koja tako sama ide naokolo, ali su se na kraju navikli. Jednom me jedan upitao prije no što sam ušla: — A imaš li ti uopæe novaca? — pa sam mu pokazala novèanicu od stotinu funti i rekla: — Imam, ali ne idem s vama jer mi ne vjerujete — i otišla potražiti drugi taksi. Uvijek sjednem na stražnje sjedalo, na desnu stranu, zabilježim vozaèevo ime i broj taksija, u sluèaju da mi poène raditi neke probleme, èvrsto se držim za rukohvat, i vozim sve dok taksi-metar ne pokaže oko dvadeset pet funti. Ponekad odem do dokova, šeæem neko vrijeme pored ograde i promatram brodove, kupim kikiriki ili švicarsku èokoladu, žurno je pojedem i autobusom se vratim kuæi. Jednom me je mama zamalo uhvatila. Taksi je stao na semaforu ni metar od mamina Fiata. Smjesta sam se sklupèala. Sjedila je za volanom i napeto buljila u semafor, kao u zastavu. Ukoèena lica, duboko je razmišljala, naèas èak i zatvorila oèi, no èim se svjetlo promijenilo pojurila je naprijed ispred svih ostalih i nestala u gužvi, jako se žureæi da negdje stigne. Dani su sve duži, noæi sporo prolaze. U školi je sve teže. Nakon onog sluèaja s Bebom, ja sam kao u nekom èistilištu, stalno raspravljaju o mojoj sudbini, htjeli bi me izbaciti. U meðuvremenu me nastavnici izgleda ignoriraju, èak i u temama u kojima sam nešto trebala napraviti, više me ne pitaju, kao da se sa mnom više ne žele muèiti. A i ja se onda tako poèinjem ponašati. Odlazim iz škole u tri popodne, ulazim u taksi i vozim se u donji grad, više mi nije stalo do pogleda nego do gomile, pomiješam se s oznojenim, buènim ljudima, ulazim u duæane, pipam tkanine ili grnèariju, diram voæe i povræe. Svi me gurkaju, masa me nosi, èesto mi dolazi na povraæanje, a onda me netko lagano dodirne i kaže: — Dafi... Na'im. Njega nisam zaboravila. 226 NA'IM No dobro, zaboravili su me. Prošlo je šest tjedana otkako smo prestali s vuèom i on me je zaboravio. Prije dva tjedna sam ga otišao posjetiti u garažu, da razjasnim svoj položaj. Nisam htio uæi, nisam želio da me Arapi vide i poènu ispitivati. Prièekao sam vani, sjeo na veliki kamen, dok nije izašao. Odmah je zaustavio auto. — Što se dogodilo, Na'ime? — Ništa... samo sam htio znati koliko æu još ostati kod nje... kod stare gospode... Zbunio se, to je bilo jasno, uzeo me pod ruku i obišao sa mnom oko automobila, objašnjavajuæi mi kako je važno da ostanem s njom, da se to raèuna baš kao i posao u garaži. Ne sviða mi se smještaj? Ako nemam novaca, dat æe mi, odmah je izvadio novèanik i pružio mi dvjesta funti. To je njemu uvijek najlakše, dati novac, samo da ne postavljam neka neugodna pitanja. Ovlaš me je zagrlio, rekavši: — Ne brini, nazvat æu te, bit æemo u vezi, nisam te zaboravio — i ušao u auto. Što sam mogao reæi? — Kako je Dafi? — upitah brzo, prije no što je krenuo. — Dobro je... dobro... ni ona te nije zaboravila. Nasmiješio se i otišao. Nakon toga je prošlo dosta vremena, a on se nije javio, niti dao znaka od sebe. Zaboravio je. Sa zimom je gotovo i sada vrijeme uglavnom provodim u šetnji ulicama, umorio sam se od filmova. Hodam gradom, penjem se na središnji Karmel, medu Zidove. Mnogo hodam. Jednom sam se odšetao èak i do sveuèilišta, ali nisam ušao u studentsku referadu, otišao sam do jedne od predavaonica i poslušao jednog mladiæa kako zanosno prièa o navikama miševa. Proveo sam neko vrijeme i pored oglasne ploèe, gledajuæi liste s popisom predavanja. Jedne veèeri sam otišao èak i na recital poezije u podrumu Društvenog doma. Nije baš bilo mnogo ljudi. Tri sredovjeèna muškarca, nekoliko starih žena i ja. Sjeli smo u mraènoj prostoriji i u tišini slušali kako dva mladiæa u staroj odjeæi èitaju pjesme bez rime, sve o smrti i patnji. A nakon svake pjesme su objašnjavali što ona znaèi. Ta dvojica su me fascinirali, kad je sve bilo gotovo krenuo sam za njima u kafe i sjeo pored njih, prisluškuju227 æi kako se žale organizatoru što su u publici bile same stare žene. Bacali su oko sebe prilièno izgladnjele poglede. Sve sam slušao. Nisu znali da sam Arap, nitko to tada nije mogao znati, a najmanje Židovi. Samo još Arapi nisu sasvim sigurni. Je li se nešto u meni izmijenilo? Jesam li još uvijek onaj stari?
file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 AM]
1:15:30
Ponekad, ne baš èesto, odem u selo vidjeti oca i majku, odnesem im poklone. Jednom kišobran, drugi put dvije pidžame koje sam kupio na rasprodaji u donjem gradu, u istom duæanu u kojem sam kupio i svoju pidžamu. Uvijek se obraduju i meni i poklonima, odnose se prema meni s uvažavanjem, pozovu strièeve i tetke da me vide. — Veliki struènjak mehanièar — kaže im otac. Ne usuðujem se reæi da veæ više od mjesec dana nisam motor ni pipnuo, da se brinem o jednoj staroj Židovki. Tako i dalje lutam, ponekad ustajem u šest i izlazim na ulicu, a nekad ležim sve do ruèka. Poèeo sam sjediti po kafiæima, naruèim pivo, popušim cigaretu i slušam razgovore oko sebe. Postajem sve stariji. Ponekad se osjeæam dovoljno starim da se neopažen uvuèem kasno noæu u neki opskurni bar, sjednem pored nalarfane žene i uljudno joj se nasmiješim. No onda stiže konobar, èovjek zla lica i tjera me: — Briši, klinac, dovedi sestru ili mamu ako je još èemu. Prostaci bezobrazni... Ima nekih ljudi koji me privlaèe. Arapi s okupiranih teritorija, pravi Palestinci, potuljeni radnici koji izgubljeno lutaju gradom, ne shvaæaju ništa i ne mogu se srediti. Pomažem im, prevodim, pokazujem im put. Iznenaðeni su, ne shvaæaju da sam i ja Arap. Prièaju mi o svojim mukama, o troškovima života, govore nešto o velikom palestinskom problemu, a teško im je prijeæi cestu ili se ukrcati u autobus. Ponekad mi se neka djevojka ili mlada žena nasmiješi, pa pomislim da je možda došlo vrijeme da se zaljubim u neku drugu, poènem malo bolje gledati oko sebe... Starica je sve mirnija i tiša. Veæ nasluæuje smrt. Èitav dan nepomièno sjedi u naslonjaèu, sve više ovisi o meni. Jednom sam je upitao: — Zar nemate prijateljica ili rodbine? — ali mi nije odgovorila. Ubrzo æe umrijeti, a ja æu morati pobjeæi, jer æe reæi da sam ja kriv za njenu smrt. Mislim telefonirati Adamu, ali se u zadnji èas predomišljam. 228 Više nije tako dobro, više ne uživam. Zaboravili su me. Što mi je, dakle, èiniti? Idem i lutam gomilom. Ne gledam više izloge, promatram samo ljude, gurkaju me dok ih prouèavam. Ponekad krenem za nekim èovjekom, djeèakom ili djevojèicom, hodam za njima, tek tako da vidim što æe se dogoditi. Ponekad slijedim nekoga tko slijedi nekog drugog. Tako sam danas poèeo slijediti djevojku lijepih nogu i nakon nekoliko minuta shvatio — pa to je Dafi, ona nekog slijedi. Potrèao sam i uhvatio je dok je prelazila ulicu, nježno je dirnuo. Uhvatila me neka divlja sreæa. Isprva nije zamijetila da sam je dodirnuo, stajala je i èekala da se promijeni svjetlo. A onda se zbunila, kao da sam je prenuo iz sna. Malo je narasla, smršavila, lice joj je blijedo s tamnim podoènjacima. — Na'ime — grabi me za ruku — što ti ovdje radiš? Ne želim reæi da lutam bez cilja. — Idem posjetiti nekoga. — Koga? — Prijatelja. — Veæ imaš ovdje i prijatelje? — Da. Pali se zeleno, no ona ne prelazi, struja prolaznika gura nas ustranu. Više odjednom nemamo što za reæi, zurimo jedno u drugo, nitko ne bi mislio da smo noæi i noæi putovali i bili prijatelji. Opet se pali crveno. — Živiš li još uvijek s onom staricom? — Tvoj otac me je molio... — Ah, vi se volite. Podruguje se, nelagodno, èudno bulji u mene. Ljudi se gomilaju oko nas, èekaju da se semafor promijeni. Èini se nekako daleka, ponosita. Srce mi vene. Opet zeleno, no ona ne prelazi. Ljudi nas pritišæu o željeznu ogradu sa strane. Bezobraznici. Ona me i dalje promatra. — Mnogo si se promijenio. Ne kaže je li nabolje ili nagore. Nije prijazna, ne smije se. Ozbiljna je. Palim cigaretu, želim joj reæi toliko toga, ali ne znam kako bih poèeo. Stojimo na tom èudnom mjestu, nasuprot promjenjivom svjetlu, gura nas užurbana gomila. Ne bih je htio preplašiti, da izgleda kao da joj se nameæem, premda bih je mogao pozvati na neko piæe, da negdje sjednemo i u miru porazgovaramo. Stis229 la se uz ogradu, tužna i blijeda. Osjeæam neku vrtoglavicu od ljubavi. Bojim se da æe otiæi i ostaviti me. — Još uvijek si u školi? — smiješim se. — A što æu drugo? — bijesno odgovara, kao da sam je uvrijedio. — Ne mogu ovako slobodno lutati kao ti... bez ikakvih briga. .. zaboravili su na tebe, imaš sreæe... Govori s takvom gorèinom, kao da me želi povrijediti. Što sam joj uèinio? Zašto mene krivi? Osjeæam se bespomoæno. Taksi se zaustavlja kod semafora, grabi me za ruku. — Dodi, odvest æu te do tvog prijatelja. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Bez pitanja, kao da sam malo dijete, otvara vrata i gura me unutra. Moram brzo nešto smisliti, dati adresu, malo zamuckujem govoreæi vozaèu gdje treba iæi, nikad se još nisam vozio taksijem. Napokon zaustavljam taksi pred nekom kuæom, izlazim, želim joj još nešto reæi, vidim da i ona hoæe, žao joj je što je bila gruba prema meni, htjela bi i dalje biti sa mnom, ali taksi kreæe, ne može ovdje ostati, a ona zatvara vrata, kima mi glavom na pozdrav. Ostajem sam na ploèniku. Bijedno. Izgubio sam je. DAFI Grabim ga za ruku, kao da sam se dohvatila slobode. — Na'ime, što radiš ovdje? Taj zagonetni osmijeh na njegovu licu, pun pouzdanja. Nije to onaj stari Na'im, viši je, nosi novu odjeæu, cipele mu se laste. Zgodni kicoš. Samozadovoljan, bez ikakvih briga. Nije to više onaj nezgrapni seljaèiæ. Nevjerojatno, na prijelazu stoji druga osoba, ruke u džepovima, žuri se, ide posjetiti prijatelja, veæ ima i prijatelje, dobro se snašao. Odjednom, ne znam zašto, jako sam tužna. On zapravo ne radi ništa. Živi kod starice, dobro se hrani. Èudan posao za zdravog mladiæa. Hoda po gradu èitav dan. Nikakvih briga. Ne bacaju ga iz škole. Sretan je. Zaboravili su ga. Žalim samu sebe. Naslonio se na ogradu, mjeri me pogledom. Mora da mu sada izgledam kao neko dijete. Gdje je onaj mali, pokisli djeèak koji je došao u našu kuæu jednog petka? A bila sam sigurna da je zaljubljen u mene. Eh, jadna Dafi. — Izmijenio si se... — ne mogu a da ne kažem. 230 A on ne odgovara. Naravno, zna da se izmijenio. Visoko drži glavu. Više mi ništa nema reæi. Popeo se tako visoko. Mnogo je toga nauèio posljednjih mjeseci, potucao se po mraènim mjestima, ozbiljno propušio. Svi su oni izašli iz svoje ljušture, ušli u život, slobodu, a ja i dalje sama teturam na kraju reda. Osim toga, stojimo na tom glupom mjestu, ne može se razgovarati, svjetla se mijenjaju a grubi nas ljudi stalno guraju. Zamalo mu kažem da me odvede do svog prijatelja, ali se grizem za jezik, neæu da pomisli kako mu se nameæem. I veæ želi otiæi, nema mi što reæi. Pita me hladno, podrugljivim tonom: — Još uvijek si u školi? To me je zbilja razljutilo, baš je našao gdje æe kopati, moju bolnu toèku. — A što æu drugo? Ne mogu ovako slobodno lutati kao ti... tebe su zaboravili, imaš sreæe... Zna da ima sreæe. Spušta glavu, želi prekinuti ovaj susret. Iznenada želim da do ovog sastanka nikad nije ni došlo, zašto je tako umišljen i sav napuhan? Povela bih ga sa sobom, kad bi naèas mogao zaboraviti tog svog prijatelja. Fascinira me njegova sloboda. Taksi se zaustavlja na raskršæu, smjesta ga grabim za ruku — Dodi, odvest æu te prijatelju — i guram ga unutra. Isprva je malo zbunjen, ali brzo dolazi sebi, smjestio se na rubu sjedala, sav uzbuðen, objašnjava vozaèu gdje treba iæi. To izgleda nije prijatelj, nego prijateljica, našao si je neku arapsku fuficu. Prolazimo još nekoliko ulica i onda traži od vozaèa da stane. Gleda me, ustreptao. Nešto krije. No pogled mu je blag, htio bi mi nešto reæi, više nije ni ponosit ni tajanstven. Ali taksi ovdje ne može stati, on izlazi, stoji na ploèniku, zuri u mene, èini se da mu je zbog neèega žao, možda se nije htio rastati, no taksi kreæe. Izgubila sam ga. VEDUÈA Zaboravili su ga. Zaboravili su i mene. Ostala sam sama s malim Arapom i tako æe to završiti. Èudno. Bez obitelji, bez roðaka, bez muža, to æe biti posljednje lice koje æu vidjeti prije smrti. Jer sad mi još predstoji samo smrt, to znam. Nikad nisam osjeæala 231 takvu težinu. Teško mi je stajati, teško hodati. Teško jedem, muèno gutam. Samo mi je duh bistar i živ. Tijelo je olupina. Na'im je dobar deèko. S njim sam imala sreæe. Èisti pod, pere sude, odnosi smeæe, odlazi u kupovinu, pomaže u kuhanju. U tim kuæanskim poslovima su Arapi dobri. I to muški više od žena. Ne dižu galamu, rade èisto. U tursko doba imali smo u kuæi slugu, starog šeika, pravog šeika, Masiloana. Držao je èitavu kuæu i nas desetoro u njoj. Ali novine na hebrejskom nije èitao, ne, to nije znao. A ovaj momèiæ èita i novine, zabavlja me. Više ne mogu iæi u kino, pa mi prièa o filmovima koje je gledao. Zahvaljujuæi njemu gledam i filmove. Ali to nije isto, jer ih on èesto ne razumije, pa je sav zbunjen. Najviše ga zanima pucnjava, tko je koga ubio, tko je u koga uperio revolver, tko je napao s leda, tko je skoèio s drveta, tko je uzvratio paljbu, a sve druge stvari u filmu zaboravlja. Slušam ga kako prièa sadržaj, pa nekad kad dode do kraja izvadim iz novèanika pet funti i šaljem ga da opet pogleda film, ovaj puta na moj trošak, da bi shvatio i tko je koga volio ili izdao, tko je ljubio i razoèarao i tko se na kraju oženio. Sate i sate sam hoda ulicama. Koga vida, s kim govori? Kaže mi: — Tako... s ljudima... — Što znaèi tako? Tako momak postaje fatah, iz pretjerane dokolice, prevelikog razmišljanja. Najopasniji su oni
zaboravljeni. Ali ne mogu bez njega, sve više ovisim o njemu. Ja, koja sam nekoæ bila poznata kao hrabra žena, usamljeni vuk. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Deset sam godina bila sama u ovoj kuæi bez trunke straha, a sada se poèinjem bojati. Tijelo mi se ne mièe, ali mozak, hvala bogu, i dalje radi, radi tako jako da gotovo boli. Teško mi je iæi na spavanje, sanjati. Ne mogu dopustiti da opet izgubim svijest. Jednom mi se to dogodilo pa je izbio rat i vlada se promijenila. Situacija je loša. Ne mislim sada na cijene, k vragu i novac, jest æemo luk umjesto mesa, ali u novinama nema više veselja. Mrak u oèima, a milosti nema. Previše nitkova, prevelike greške, premladi mrtvaci. Sjedi on u naslonjaèu preko puta mene, mladi Arap, prokleti pas, mirno èita, a ja osjeæam kako uživa u našim patnjama. Prekida, diže pogled, promatra me šutke, kao da ga nije briga i možda je zaista tako. Htjela bih zakukati zbog svih tih muka, zbog izolacije zemlje, ali se obuzdavam, zašto da još više uživa? Ponekad samo što ne odem do telefona i pozovem Adama 232 — odvedite ga odavde, vratite ga u ono njegovo selo, bolje da sam sama. Onda u zadnji èas odustajem. Ne još. Ima vremena. Jer neke njegove kretnje me tako podsjeæaju na Gabriela. Osobito kad tumara po kuæi, kad stoji pored prozora, tih i ozbiljan zuri u daljinu. Mlad i jedar, blještavobijelih zubi. Dok sjedi za stolom i nožem i vilicom šutke završava s jelom, pomislim — bože, evo kako podižem mladog terorista, koji æe me na kraju zaklati. Adam ga je zaboravio i više mu nije važan. Strpali su ga ovdje i sad je sam svoj gazda. Zaboravio je majku i oca i svoje selo, i ovdje pustio korijenje. Dobro se smjestio, kao da je ovdje roðen, a ja da sam mu baka. Brzo je raskrstio sa svojim podrijetlom. Novca mu ne manjka, pa èitav dan traga za nekom zabavom. 0 èemu razmišlja u sebi, jednom bih zbilja voljela zaviriti u njegovu glavu. Usred noæi odlazim u njegovu sobu, sjednem mu na krevet i netremice ga promatram, i u snu je pravi divljak. Poèinje ljeto i vani je toplo. On i dalje hoda u staroj zimskoj odjeæi. Našla sam u ormaru neke Gabrielove stvari, nosio je to kad je bio njegovih godina. Ponudila sam mu hlaèe i košulju. Bila sam uvjerena da æe odbiti. Nije, meðutim, rekao ništa, sve je uzeo. Nije ga smetalo što nosi tuðu iznošenu robu. Skinuo je svoje stvari, odjenuo to što sam mu dala i prošetao se gore-dolje pred zrcalom, nasmiješen, zadovoljan sa samim sobom. Srce me zaboljelo što sam tako dobru robu potratila na njega, drukèije sam to zamišljala. Odjednom mi je prišao i poljubio ruku. Sam se toga sjetio, ja mu ništa nisam rekla. Nisam ništa oèekivala, èak ni »hvala«. Izveo je to tako lijepo, mislila sam da æu umrijeti. Dirnuo me u srce. Tako smo mi kao djeca, na poèetku stoljeæa, znali iz poštovanja ljubiti ruke starijima. Gdje je to nauèio? Mlade usne na mojoj koži, ugodan osjeæaj svježine. Iduæeg dana sam mu dala kaputiæ tamnocrvene boje. Opet mi je poljubio ruku. Oh, bože, mala utjeha za posljednje dane. Umalo mu nisam rekla, ne zovi me gospoðo Veduèa Ermozo, zovi me bako. No to bi ipak bilo pretjerano. 233 DAFI Kad smo danas trebali imati sat povijesti, odjednom se pojavila mama kao zamjena. Naš nastavnik povijesti je pred dva tjedna otišao u rezervu, pa smo veæ nekoliko sati umjesto povijesti židovskog naseljavanja igrali košarku. Svi su pogledali u mene pa sam pocrvenjela, ni sama ne znam zašto. Mama još nikad nije bila u našem razredu. Mislila sam da æe me potpuno ignorirati, ali se odmah okrenula prema meni i zapitala do koje smo stranice došli u knjizi. Rekoh smjesta da nismo ponijeli knjige jer smo znali da neæe biti nastavnika. Ali se onda ispostavilo da je dosta njih ipak donijelo knjigu. Mali štreberi. Potom joj je netko rekao stranicu, netko drugi posudio knjigu koju je samo nakratko pogledala i odmah poèela s nastavom. U poèetku je postavljala pitanja, a uèenici su odgovarali. Pravo èudo kako se dobro snalazila u tom gradivu, premda se ništa nije pripremala za sat. U poèetku je sve krenulo kao mnoštvo pitanja i odgovora, pa se razred malko razgalamio, neki su je pokušali izazvati, premda su znali da mi je majka. U svakom sluèaju, nije izgledalo kao da radimo nešto ozbiljno, bili smo malo zarðali u povijesti. No malopomalo razred se smirio. Nikad je nisam vidjela tako prijaznu, dobro raspoloženu. Sigurna u sebe, kao od šale je sve držala u svojim rukama. Šalila se, ne baš jako duhovito po mom mišljenju, no ostali u razredu su se valjali od smijeha. Znala je imena nekih djevojaka, pa im je poimence postavljala pitanja. Osobito se dobro slagala s Osnat, koja je, ne znam zašto, bila jako uzbuðena, kao da je ništa na svijetu ne zanima kao rani cionizam. Ruka joj je stalno bila u zraku i neprekidno je moljakala, »Nastavnice, nastavnice«. A mama ju je stalno prozivala. Èak je i Tali malo oživjela. Èitav razred se zapalio, odgovarao na pitanja, nudio razne pretpostavke, a mama je šetala ispred njih, svima se smješkala, èak i kad je znala da je netko izvalio zadnje sranje, uljudno
bi se usprotivila, bez i najmanje uvrede. Nosi staru suknju, koju znam otkako sam se rodila, kosa joj prosijeda, malo nakovrèana. Cipele s iskrzanom petom, tata joj je veæ toliko puta rekao da ih baci. Pomislila sam u sebi —- sretni su da ne moraju jesti njena bezukusna jela. A svi bi pali u nesvijest da znaju da je imala ljubavnika. Ne smeta me što je tako pri234 jazna u razredu, vjerojatno misli da æe to meni koristiti, no zašto je onda kod kuæe tako mrzovoljna? file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
U svakom sluèaju, polovicu sata nisam rekla ništa, premda sam dosta toga mogla reæi jer volim povijest, ali sam odluèila da se neæu s njom petljati. No u drugoj polovici i mene je ponijelo, pa sam nekoliko puta digla ruku; ni jednom me nije prozvala, kao da me želi kazniti što nisam donijela knjigu, premda nisam bila jedina. Radilo se o periodu druge alije i mama se trudila objasniti kako su cionisti bili malobrojni i izolirani medu Židovima i zašto su mislili da im je jedini izlaz iseljenje u Palestinu. Ja sam tada digla ruku, jer sam nešto htjela reæi, ali mi ona nije dala, okrenula se prema drugima, èak i onima koji su se kasnije javili. Ja sam se tada zbilja uzrujala, svi su se ukljuèili, èak je i Zachi izustio nešto glupo, no ona je gledala kroz mene kao da me nema. Što se to dogaða? Mama je govorila o drugim nacionalnim pokretima, o razlikama i sliènostima. Pri kraju sata je manje ispitivala, a više sama govorila. Pogledala sam na sat, uskoro æe zvoniti, nevjerojatno kako je vrijeme brzo prošlo, i samo je moja ruka bila u zraku, èak sam je podboèila s drugom da se ne umorim. Èvrsto sam odluèila da se ne predam. Dovraga, što sam joj uèinila? — Da, Dafi? — rekla je napokon, nasmiješena, gledajuæi na sat. U razredu tišina. U taj èas je odjeknulo zvono i iz drugih uèionica se razlegla uobièajena galama, a ja sam prièekala da zvonjava prestane, dotad su veæ svi postali nervozni, nitko se nije htio lišiti odmora. I tada sam poèela nešto govoriti, ali mi se jezik spetljao, glas nije bio moj, zvuèao je dublje, a rijeèi su izlazile sve ispremiješane. Tako sam dugo èekala da dobijem rijeè, da sam postala vrlo nervozna. A mama je problijedila. Preplašila se, prišla mi je bliže. Sve oèi u razredu bile su uprte u mene. Napokon sam uspjela progovoriti. — Ne razumijem — rekla sam — zašto si kazala da su bili u pravu, mislim ljudi iz druge alije, misleæi da im ne preostaje ništa drugo, kako možeš nakon toliko patnji reæi da nije bilo drugih moguænosti, i da je to bilo jedino rješenje? Vidim da nije shvatila. — Èijih patnji? — Naših patnji, sviju nas. — U kom smislu? 235 — Sve te patnje oko nas... ratovi... poginuli ljudi... opæenito. .. zašto je to jedino rješenje? Nitko, izgleda, ne shvaæa što želim reæi. Mama se smiješi i izbjegava odgovor. — To je zbilja filozofsko pitanje. Pokušali smo shvatiti njihovo razmišljanje, no sada je veæ zvonilo i bojim se da to pitanje neæemo moæi riješiti za vrijeme odmora. Svi su se nasmijali. Htjela sam u zemlju propasti. Glupani. Što je tu smiješno? ADAM Poèinjem živjeti u pravoj, potpunoj izolaciji. Obitelj se raspada. Dolazim, primjerice, kuæi prvog dana proljeæa i sve je pusto. Asija nije kod kuæe, zaposlena je, samo juri, nitko ne zna gdje je. Njena sklonost ka redu, pretvorila se posljednjih tjedana u pravu opsesiju. Pere sude nakon ruèka, briše ga i sprema natrag u ormar. Ponekad, kad želim saznati je li ruèala, moram potražiti ostatke u kanti za smeæe. Dafini tragovi su uoèljiviji, školska torba baèena u hodniku, knjiga iz matematike na kuhinjskom stolu, bluza i grudnjak u radnoj sobi. Ali ni ona nije kod kuæe, u posljednje vrijeme luta gradom. Jedem sam, kao prognanik. Obrok je kombinacija ruèka i veèere. Hrana je u zadnje vrijeme potpuno bezukusna, bljutava. Veæ sam rekao Asiji, napola u šali, ali i poluozbiljno, da æu uzeti neku kuharicu. Svlaèim odjeæu, barem se to može uèiniti u praznoj kuæi. Hodam gol, idem od zrcala do zrcala, vidim turobnog èovjeka, sjedine mu izbijaju na prsima i rukama. Odlazim pod tuš, prepuštam se, nepokretan i zatvorenih oèiju, struji vode. Opet se vraæam s posla èistih ruku, kao neki uredski službenik. Izlazim iz kupaonice mokar. Dan je tako vruæ. Navlaèim stare kaki kratke hlaèe, hodam bos, tražim jutarnje novine. Ulazim u Dafinu sobu i zastajem iznenaðen na pragu. Soba je zamraèena, kapci spušteni, na krevetu leži djevojka. Dafina prijateljica, zove se Tali, ili Dali, tako nekako. A ja sam gol hodao kuæom, misleæi da nema nikoga. Što se zbiva? Tako je slobodna — skinula sandale i pružila se u kratkom šorcu i raskopèanoj košulji. Više nije curica. Dah mi zastaje pri pogledu na te duge, lijepo oblikovane 236 noge koje poèivaju na jutarnjim novinama. Spava èvrsto, a ja sam veæ mislio promijeniti madrac, kad Dafi nikako ne spava noæu. Nije svjesna moje nazoènosti, pa uzmièem polako, vrlo uzbuðen. Èini se da je mala prilièno nesreðena. Dafi èesto o njoj prièa, i ja to ponekad slušam. Komplicirane prièe koje Asija jako voli slušati. Razoreni domovi, rastavljene obitelji. Dafi je barem toga pošteðena. Nemirno sam se ushodao hodnikom, navlaèim majicu. One glatke noge na novinama ne daju mi mira. Osjeæam neku vruæicu, u grlu me guši. Vraæam se u sobu, nježno joj dodirujem rame. Otvara oèi, plave, malo crvene od sna.
file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 AM]
1:15:30
— Oprostite — kao da sam ja uljez koji se treba isprièati — mogu li uzeti novine? Nije joj jasno da leži na novinama, pa joj hitro dižem obje noge i izvlaèim novine, još tople od njena tijela, i pokazujem ih s odvratnim osmijehom. Smiješi se, zatvara oèi, vraæa se snu. Doðe mi da umrem. Izlazim iz sobe s novinama, jedva hodam od želje, veæ godinama ništa slièno nisam iskusio, nešto se u meni preokrenulo, upalilo, oèi mi se smraèile. Skidam majicu, na-prasito gužvam novine sve dok se ne pretvore u mekanu loptu, bacam se na krevet, drhtim, htio bih umrijeti, osjet smrti se miješa sa žudnjom. Moram je opet vidjeti, makar priviriti. Ustajem s kreveta, navlaèim majicu, odlazim u Dafinu sobu, ne znajuæi što bih rekao. Leži i razmišlja otvorenih oèiju, pa je pitam gdje je Dafi. — Otišla je s mamom kupiti suknju, pa je rekla da je prièekam. — Kada? — Prije sat vremena, možda dva. Koliko je sati? — Gotovo šest. Hoæete li je i dalje èekati? Diže se, sjedi na krevetu, kosa joj pada na lice, kroz otvorenu košulju vidim joj male grudi. Misli da je se želim riješiti. — Da, èekat æu... što drugo? — Tako ste umorni? — Nisam, ali uvijek ovako prilegnem. — Hoæete li nešto pojesti, popiti...? Nadahnuæe roðeno iz žudnje. — Da... malo hladne vode... — Voæni sok? 237 — Ne, samo vode... Govori polako i èudno, kao da joj je teško povezati rijeèi. Izlazim. Iz mraène sobe u omamljujuæe svjetlo u stanu. Lud sam. Kao da sam se zaljubio u nju. Pritisnut iznenadnom èežnjom. Veæ je desetak puta hodala ovim stanom i nikad nisam na nju obraæao pažnju. Poèinjem se bojati, možda bih naprosto trebao otiæi iz kuæe. Otvaram hladnjak i vadim bokal s hladnom vodom, punim èašu, tražim tanjuriæ, èaša mi pada iz ruku, rasprsnuti komadiæi lete po kuhinjskom podu. Skupljam ih dršæuæim rukama. Srce mi jako lupa. Smrt je nada mnom. Žudnja i smrt. Punim drugu èašu i nosim joj. — Evo... — glas me izdaje. Sjeda i uzima èašu, ispija je dopola, zatvorenih oèiju, briše usta, pruža mi èašu. Opet liježe, kao da je bolesna. — Tako ste ljubazni... Opèinjava me. Ne mogu je ostaviti. Stojim nad njom, zarobljen èežnjom, bez ikakva stida. — Jeste li veæ uèinili domaæu zadaæu? Kao da me to jako brine. — Zato sam i došla kod Dafi... — Hoæete li da upalim svjetlo? — Zašto? — Što su vaši roditelji? — Otac nije ovdje... Ni ne shvaæajuæi što èinim, ispijam onu vodu do kraja, oblizujem èak rub èaše. Šutke me promatra, kao da vidi moju požudu. — Isprva, kad ste me probudili, jako sam se prepala... mislila sam da je neka velika, divlja životinja ušla u sobu... nikad još nisam vidjela tako kosmata èovjeka... Njen tihi glas i slabašni govor. Ovo je sablažnjivo. Da napokon umrem. Naginjem se nad nju, ne mogu više izdržati, oèi mi se mute, želim gristi, ljubiti, plakati. Znam da Asija i Dafi mogu stiæi svakog èasa. Pruža svoju tanku ruku prema mojoj bradi i dira je. Oèi mi se zatvaraju. Samo bez dodira. Bol nedodirivanja. Znoj me probija, grèim šake, poèinjem snažno svršavati, bolno, sjeme navire kao krv iz otvorene rane, bez dodira, ni ja nju ni ona mene ni ja sebe, bez zvuka i pokreta, bez kontrole. Smrt odlazi. Otvaram oèi. Lice joj je zabrinuto. Shvaæa da mi se nešto dogodilo, ali ne razumije što. 238 Moram otiæi odavde... Pokušavam se nasmiješiti, odlazim do prozora, otvaram kapke, puštam svjetlo u sobu, izlazim u tišini, zakljuèavam se u svoju sobu, padam na krevet, guram glavu pod jastuk. Vrijeme prolazi. Èujem kako ustaje, traži me po stanu. Tiho kuca na vrata, okreæe kvaku, ali ja se ne mièem. Nakon file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
nekog vremena izlazi iz kuæe. Skidam hlaèe, oštri, zaboravljeni vonj. Kao pubertetlija. Oblaèim èisto rublje, duge hlaèe, odlazim na prozor i promatram rumeno nebo, ulicu, automobile u prolazu. Sjedi dolje na izboj-ku kamiona za vuèu, mala i šæuæurena. Èeka Dafi, ili mene... Oklijevam, a onda se odjenem, siðem niz stubište sve do kamiona. Ustaje, crveni. — Mogu li s vama? — Gdje? — Nije važno. Da li zaista razumije? Mala djevojka, tako zgodna. Sad je mogu dobro promotriti. Gleda me pokorno, s ljubavlju. Otvaram joj vrata, penje se i sjeda, stalno me gleda. Poèinjemo se šutke voziti ulicama mraènog grada, ukljuèujemo se u gusti promet, besciljno vozimo ulicama. — Gle, tamo je Dafi! — odjednom vièe. I zaista, Dafi stoji na ploèniku, izgleda nekako snuždeno. Sta-jem. Tali skaèe dolje i grli je. DAFI Naravno, ne mogu pustiti da to proðe samo tako, moram doæi na svoje. Trèim u zbornicu, probijam se kroz nastavnike koji piju èaj ili pletu, prostorija je puna dima. Spazim je u kutu, razgovara sa Švarcijem, jurnem u tom pravcu, stanem izmeðu njih, prekidam razgovor, hvatam je za suknju poput jednogodišnjeg djeteta. — Mama... Mršti se. — Samo trenutak, Dafi, prièekaj me vani. 239 Pravim se kao da ne èujem, ponašam se glupavo, ne puštam je— Mama... Švarci mi s gaðenjem okreæe leda. Nakon onog sluèaja s Bebom, više mi ni ne odzdravlja na hodniku, htio bi da me izbace. Mama me vuèe ustranu, gura me van. — Što se dogodilo? Zašto tako upadaš? — Htjela sam te samo podsjetiti da se danas u pet popodne trebamo sastati u gradu i meni kupiti suknju. I nemoj opet zaboraviti. .. kao i obièno... Zaboravila je samo jednom, ali ja to pamtim. Crveni od bijesa, rado bi me pljusnula, ali mora pred ostalim nastavnicima zadržati dostojanstvo. — I zato si upala ovamo? — Zašto ne? Uskoro æeš otiæi iz škole, a kod kuæe se neæemo vidjeti. — A zašto to mora biti baš danas? — Jer smo se tako dogovorile... koliko æeš još odlagati? Znaš i sama da nemam ni jedne pristojne suknje... sve su mi ili male ili stare... — Dobro... dobro... prestani cmizdriti. — Ne cmizdrim. — Što ti je? — Što mi je? — Zašto si tako nepristojna? — Zašto sam tako nepristojna? Znam kako æu je naljutiti, biti neugodna. — Kakvo si mi ono pitanje postavila u razredu? Što si zapravo mislila? — Ništa. Ali èvrsto me drži, gura me u kut, baš je briga što je gledaju drugi nastavnici. — O kojim si patnjama govorila? Što si mislila? — Nema patnji. Pogriješila sam. Mislila sam da u ovoj zemlji neki ljudi pate, ali sam pogriješila, svi su jako sretni... naprosto sam imala krivo... Najradije bi me rastrgla. Stisla je usne. — Što ti je? — Ništa... Zvoni i ja bježim. 240 Naravno, suknju nismo kupili. Htjela sam se samo osvetiti. U svakom sluèaju, kupovine su u posljednje vrijeme postale prava noæna mora. Vodi me u duæan onih svojih starica i onda mi one odabiru nešto prastaro, neke file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
zagasitosive stvari staromodnih dužina i širina, pa navaljuju na mene da to kupim. I onda u posljednji èas, kad su veæ stavile pribadaèe i sve oznaèile kredom, a mama se poèela natezati oko cijene, ja prosvjedujem i sve otkazujem, vodim je u drugi duæan, s pomodnom robom, vadim iz koša neku krpu sa zakrpama, dvostruko skuplju, i inzistiram baš na tome. Sada se ona buni, ne zna se što joj više smeta, zakrpe ili cijena, pa onda odlazimo u neku prodavaonicu izmeðu tih krajnosti i kupujemo neki kompromis koji se ne sviða ni jednoj ni drugoj i koji onda ostane zaboravljen u ormaru. Tako je bilo i to poslijepodne. Nije znala da me više zanima ona nego ta suknja, htjela sam joj se osvetiti za ono što mi je uradila u razredu, pustila me da èetvrt sata držim ruku u zraku, i što nije shvatila da postoji i druga moguænost osim cionizma. Srele smo se u centru i ja sam malo zakasnila, ali ne svojom krivnjom. Iznenada je svratila Tali, htjela je sa mnom napraviti zadaæu, morala sam je uvjeriti da prièeka u mojoj sobi dok se ne vratim. Mama me turobno zapitala u koji bih duæan htjela iæi, kako bi odmah na poèetku izbjegla prepirku. Umilno sam odvratila: — Možemo otiæi i u tvoj duæan. — A to je bila klopka. No ona je rekla: — Zbilja? — a ja sam odvratila: — Da, vidjela sam u njihovom izlogu nekoliko stvari koje i nisu tako loše. — A zbilja je tamo bilo nekih finih stvari. Te starice su se u posljednje vrijeme malo otvorile, shvatile su da ne treba sve biti u nekoj tmurnoj boji i da u životu nije baš sve simetrièno. I zaista, našle smo tamo neku lijepu suknju, pa su sve bile uzbuðene. Mama je bila jako zadovoljna, ali sam onda ja rekla: — Neæu. — Nastala je velika zbrka, prošao je èitav sat, a starice su veæ padale s nogu od takvog napora. Napustile smo duæan, obje gotovo u suzama, ušle u drugu prodavaonicu, neku novu, s crvenim svjetlima u izlogu poput kupleraja, i tu sam našla nešto vrlo skupo i rekla: — Ovo — premda je bila predugaèka i namijenjena ženama, a ne djevojkama. Htjela je iskoèiti iz kože, ali kad se napokon složila i veæ izvadila novèanik, ustanovila sam da mi se zapravo ne sviða, pa je ona smjesta htjela kuæi, a ja sam poèela cmizdriti, nasred ulice, žaleæi se što jedina ja u razredu ne smijem iæi na tulume. Onda smo sišle u Hadar i potrošile cijelu vjeènost u potrazi za parkin16 LJUBAVNIK 241 gom, uvijek se boji da æe platiti kaznu za krivo parkiranje. Potom smo šutke prošetale jednom ulicom, zašle u možda desetak duæana. Stajala je postrance, siva i namrštena, dok sam ja ulazila i gledala haljine i suknje, ne obraæajuæi baš previše pažnju, samo bih opipavala materijal poput neke sljepice. Bila je veæ veèer, sate i sate smo potrošile uzalud. Upalila se rasvjeta. Iscrpljene, bez rijeèi, vratile smo se do auta, a na vjetrobranu je bila zataknuta obavijest o kazni, našto je ona poludjela, umalo zaplakala, isprva je poderala papiriæ, a onda podigla komadiæe i pojurila prema prometniku da se nateže zbog tih dvadeset funti kazne. Ostala sam sama, osjeæajuæi se bijedno i u tom trenutku je naišao tata u kamionu, a pored njega je sjedila Tali. Izgleda da je Tali dosadilo èekati, pa ju je tata povezao sa sobom u grad. Tali je iskoèila, a tata je parkirao, on ionako stane gdje god hoæe. — Gdje je mama? — Svaða se s prometnikom zbog kazne za parkiranje. Nasmiješio se. Taj njegov mir... Mama se vratila, bijesna. — Ja se više nemam snage boriti s tvojom kæerkom, ti je preuzmi i kupi joj suknju. Ušla je u Fiat i nestala. On na mene djeluje uvijek tako umirujuæe. A tu je još i Tali. Oboje izgledaju lijepo i smireno u sumraènoj ulici. — A kakvu bi suknju htjela? — Zapravo ne bih suknju, baš sam shvatila da trebam bluzu. .. Svo troje ulazimo u obližnji duæan, tu je jedna krasna bluza, vrlo jeftina. On vadi svoj novèanik, opet se èudim kako je nabijen, pruža mi novèanicu od stotinu funti i kaže: — Možda bi istu takvu mogli kupiti i Tali. Grlim ga, lijepo je što je tako velikodušan, a sad æemo nas dvije izgledati kao blizanke. A Tali crveni kao rak. Uzima i jednu bluzu Tali, i odmah ih oblaèimo. Potom za svo troje kupuje falafel. Penjemo se u kamion, pali treperavo svjetlo na krovu da se ostali automobili ponašaju prema nama s uvažavanjem. Sjedimo poput tri kneza, jedemo falafel i odozgo motrimo ljude. Mama... 242 ADAM Kako me je pogledala kad sam joj kupio bluzu kao i Dafi. Rusku bluzu sa staromodnim obrubom. Dafi me s ljubavlju zagrlila, djecu je tako lako usreæiti. Tali me je pogledala kao da sam joj sve priznao. A ja sam pogledao nju kao da sam s njom veæ vodio ljubav. Je li shvatila? Iduæeg dana, kad sam u pola pet poslije posla napustio garažu, vidio sam da je shvatila. Èekala me je. Sjedila je na velikom kamenu ispred ulaza, u šorcu i novoj bluzi koju sam joj kupio, i èitala knjigu. Privlaèila je pažnju, gotovo
file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 AM]
1:15:30
uzbuðenje, svojom ljepotom, mirom, sjedeæi tako strpljivo. Radnici koji su èekali autobus, nisu s nje skidali oèiju, dobacivali su joj i zviždali. Nije podigla glavu, zaokupljena èitanjem, u nekoj vrsti bezbrižne predaje. Znam tu njenu predaju. Nije èak ni digla pogled da vidi izlazim li iz garaže, znala je da æu stati. I stajem. Diže pogled, knjiga joj još uvijek u rukama, ustaje, penje se šutke u auto, bez ijedne rijeèi, sjeda, ozbiljno me pogleda i vraæa se knjizi. Krv mi navire u glavu. Pogledi i osmijesi radnika, oni razumiju ono što ja i dalje odbijam shvatiti. Kreæem, ne prema kuæi nego izvan grada, na otvorenu cestu. Vozim polako, gotovo paraliziran strahom i uzbuðenjem, ne govorim ništa. Zabranjeno je. To je ludilo. Odvedi je smjesta kuæi, ili je ostavi ovdje, nasred puta. No ja vozim dalje, uz obalu, gledam pustu plažu. U Atlitu je mali zaljev, može se voziti odmah uz more. Vozim onamo. Ona i dalje èita, okreæe posljednje stranice. Gasim motor, izlazim i stanem, lica okrenutog prema moru. Puše hamsin. Preplavljuje me miris soli. Lice mi se kupa u znoju, saginjem se i pijeskom trljam ruke. I dalje se ne mièe, zaokupljena èitanjem. Ni ne gleda gdje smo. Stojim promatrajuæi valove, sunce zalazi na zapadu. Moram se brzo ohladiti, urazumiti, ali ne želim. Gledam njena krhka ramena, pletenice. Tako su lijepe. — Dodi — kažem konaèno, glasom kojeg ni sam ne èujem. Otvaram vrata. Izlazi, u ruci joj i dalje knjiga, èita zadnju stranicu, odjednom stenje. Zatim mi pruža knjigu, pokretom koji mi smuæuje glavu, saginje se da skine sandale, kad bih samo mogao opet svršiti a da je ni ne dodirnem. Knjiga mi topla u ruci, listam je, tanku, otrcanu knjižicu. Prièa o magiji ili èarobnjaštvu, djeèja knjiga. Vraæam je, no ona je 243 umornom kretnjom baca na pijesak. Što da joj kažem? Kako da objasnim? Kako da poènem govoriti uz mrmor mora? Petnaestogodišnja djevojka, dopire mi glavom do grudi. Što ja to radim? Govoriti bi bilo smješnije nego je zagrliti i poljubiti. Hvatam je. Drhtavim rukama joj milujem kosu, lažnim oèinskim pokretom ljubim joj lice, grlim je. Šuti, kao neka beživotna stvar. Skidam joj bluzu, zateèen pogledom na otkritu èednost, neodrasle grudi djevojke koja je tek poèela pupati. Zatvaram oèi i gnjurim ih u to djeèje tijelo, usnama šetam po njenim tvrdim, malim sisama, ne vjerujuæi u to, uništavam se. A ona ništa ne govori, ne razumije, ne opire se. I nagmanja trunka otpora, ja bih je smjesta pustio. Zuri u moju bradu. Bacam je na pijesak, razjaren požudom, šap-æem: — Tali, Tali — i vidim da ona ne sluša mene, nego druge glasove, ne govori ništa, ali i ja ih èujem. Djeèji smijeh, brodski motor, ljudski govor, auto koji kreæe. Neki su ljudi u blizini. Žustro je podižem na noge, navlaèim joj i zakapèam bluzu, kleèuæi joj navlaèim sandale i zavezujem kao da je mala djevojèica. I cijelo vrijeme nikako da je pogledam u lice. Trpam je u auto, udaljujem se od mora, tražim neko mirno mjesto. Ali nema mirnog mjesta. Ova pretrpana zemlja. Putevi, kuæe, pusta polja ili ograðeni voænjaci. Vojne jedinice, šatori, ljudi u pokretu. Odustajem. S vremena na vrijeme je izvodim iz auta, kreæem nekim stazama punim trnja, a ona me poslušno slijedi. Još jedno stvorenje u mojoj vlasti. Nekoæ je bio Gabriel, pa arapski djeèak, a sada djevojka. Ljudi mi se tako dragovoljno prepuštaju. Prièekaj da padne mrak... Zaustavljam se kod malog kioska na cesti u mošavu. Naruèujem joj kolaè i voæni sok, sebi kavu. Sjedi preko puta, polako jede, srèe sok iz èaše. Gutam je pogledom, želja mi raste do neba. Sumrak. Poput životinje vrebam svoj plijen, njene bijele ruke, njeno lice. Ova tišina je nepodnošljiva, moram nešto reæi. Ali što? — Jesi li napisala zadaæu? — Još nisam. Tišina. Opet je pitam za oca. Opet ista prièa. Išèezao je pred mnogo godina, ništa ne znaju o njemu. Raspitujem se o Dafi, što u razredu misle o Dafi. Poèinje prièati o Dafi s ljubavlju, gotovo obožavanjem. Èvrsta cura, strašno èvrsta, najèvršæa. Svima kaže istinu, u lice, èak i nastavnicima. Ne boji se nikoga. Govori polako, u njenom govoru je nešto nerazvijeno, gotovo 244 zaostalo. Taj slabašni poremeæaj, razlozi nepoznati. Hoæe li me ona spasiti, iskupiti? Sumrak. Sjedimo za slomljenim željeznim stolom u restoranu, ne, u prljavom duæanu mješovitom robom u nekom zabitom mošavu. — Zar neæe biti zabrinuti za tebe? — Ne. — Možda bi trebala nazvati majku, reæi joj da æeš doæi kasnije— Ne, njoj je ionako svejedno. — Ipak, trebala bi nazvati. Ne mièe se. Djeluje izgubljeno. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Idem do telefona i zovem svoj stan. Javlja se Dafi. Asija nije kod kuæe. Kažem Dafi da æu se kasno vratiti, otišao sam u Tel Aviv. — I dalje ga tražiš? — Ne, ovo je nešto drugo. — Kad æeš se vratiti? — Vratit æu se. Sto je važno kada? Sto sad radiš? — Ništa. Èekam Tali, ali nije došla. — Doæi æe uskoro... — Nemoj kasno, tata. Djetinjasta molba, ne pristaje joj. Veæ se smraèilo. Zrak se rashladio. Plaæam, idemo dalje. Ne znam gdje æemo, samo lutam po mraku. I dalje se mislim okrenuti i vratiti kuæi, ali sam uhvaæen u neèemu jaèem od sebe. Okolica mi nekako djeluje poznata. Vozim još nekoliko kilometara uskim putem. Iz daljine prepoznajem staraèki dom, bolnicu u kojoj je ležala starica. Kružim oko zgrade, parkiram malo dalje. Ostavljam djevojku u autu i odlazim u bolnicu. Tražim glavnu sestru. Kažu mi da bi još mogla biti tu i zatièem je kako zakljuèava vrata svog ureda. Smjesta me prepoznaje, nasmiješena, najradije bi me zagrlila. — Jeste li èuli za èudo? — Naravno. Žao joj je što im nisam ostavio ni ime ni adresu. Sama mi je htjela saopæiti te vijesti. Samo nekoliko dana nakon mog posjeta. — Znam. — I kako je sada? Nisam joj se imala vremena javiti. 245 — Dobro je. Poèinje mi prièati što je uèinila s novcem kojeg sam joj dao. Nakon dužeg razmišljanja odluèila je kupiti slike nekog mladog, vrlo perspektivnog izraelskog umjetnika. Vodi me po odjelima i pokazuje ovješene slike, želi da se složim s tom odlukom, premda sam joj rekao neka s novcem uèini što god hoæe. — Da, lijepo. Hodam pored nje umoran, iscrpljen, uznemiren, promatram sive nadrealistièke slike, slušam s pola uha njena objašnjenja. Napokon se stišala. Imao bih jednu molbu, objašnjavam. Trebao bih sobu da prenoæim, ili barem za kraæi odmor. Radim tu nešto u blizini. Molba joj se èini malo èudnom, ali kako bi me mogla odbiti? Daje uputstva èuvaru, Arapu. Nema problema. Dat æe mi i veèeru. — Nema potrebe. Pratim je do auta. Pruža mi ruku. I ona bi nešto htjela, da joj otkrijem svoje ime i prezime. — Nikada... — smiješim se. — Namjera mi je dati vam uskoro još jedan prilog. Smije se, ganuta, opet se rukujemo. Vraæam se do auta i otkrivam da je Tali nestala. Idem je tražiti. Nakon nekoliko minuta vidim kako se pomalja iza kamenog zida, polako se vraæa. Èekamo u autu dok se u bolnici sve ne smiri, nakon veèernjeg obroka. Svjetla se gase. Glavu sam naslonio na oznojeni, ljepljivi volan. Vani hladan povjetarac. Ona i dalje nepokretno i tiho sjedi pored mene. Ništa je ne dira. Nakon sat vremena izlazimo iz auta, arapski èuvar otvara glavni ulaz, ni ne gleda Tali. Vodi nas dugim hodnicima, mimo slabo osvijetljenih odjela, starci drijemaju nakon veèere, neki se i kreæu u prugastim pidžamama, poput iskrivljenih, usporenih èudovišta. Djevojka podrhtava. Napokon ju je nešto dirnulo. Pokazuje nam sobu, ne baš veliku, za operacije ili intenzivnu njegu. U sredini je veliki željezni krevet s malim koloturima, pored toga velika boca s kisikom, neki kirurški instrumenti. Na jednom zidu slivnik. Èak ni ne pita trebam li još jedan krevet. Guram mu deset funti u šaku, ali ih odbija primiti. Ona stoji u kutu poput opkoljene životinje, ne mièe se, pre246 stravljena. Ali ja sada ne mogu stati, više ne, mislim samo na jedno. Prilazim joj, privlaèim je k sebi, odjednom se pokušava oduprijeti. Dižem je, vrlo je lagana, pijesak joj pada iz kose. Ljubim joj lice, vrat, isprva nježno i mekano, bojim se da ne budem nasilan. Polažem je na krevet. Neki mi glas govori da stanem, ali ne mogu. Otišao sam file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
predaleko. Skidam joj sandale, tabani joj prljavi. Idem do slivnika, namaèem ruènik u vodu i perem joj noge, stegna, brišem joj lice. Onda je svlaèim i liježem na malo, golo tijelo. Ona ne razumije, poèinje plakati, ljubim je dok se ne smiri. Vodim ljubav s njom. Poèinje shvaæati, sklapa svoje ruke oko mog vrata, zatvara oèi, poèinje me polako ljubiti. I dalje ležim pored nje. Poèinjem osluškivati zvukove oko sebe. Glasove starih ljudi iz obližnjih soba. Netko moli, izgovara psalme. Neka se stara žena smije. Netko stenje, poèinje plakati. Ona veæ spava. Nakon nekog vremena je dižem i odijevam dok ona još uvijek kunja, omatam je dekom i nosim poput nekog invalida. Èuvar mi otvara vrata, odlažem je na stražnje sjedalo. Nešto prije ponoæi stižemo pred njenu kuæu. Hoæe li biti moguæe sve to zanijekati? Želim joj reæi neka ništa ne govori, ali ne mogu. Gledam je kako nestaje na ulazu u kuæu. Neki mali auto prolazi pored mene. Osvræem se, to mi je navika posljednjih nekoliko mjeseci. Možda je on. I ja sam postao ljubavnik, ljubavnik u potrazi za ljubavnikom. 247 H ASIJA Ne mogu se sjetiti poèetka, nas troje smo bili u nekoj drugoj zemlji, negdje na Istoku, u Aziji, blizu Afganistana, ne znam kako sam znala da je blizu Afganistana. Neka topla zemlja, sunce jako i veæ nisko na nebu, ali nije pustinja, samo suha zemlja, tisuæe kilometara od mora. Posvuda naokolo polja, povija se žutozeleno žito, kratko, debelo klasje. Ne znam što radimo ovdje, nismo na odmoru, došli smo nakratko, Adam ima nekog posla, ali zapravo još nije ni poèeo raditi, cijelo vrijeme samo hoda oko kuæe. U neprilici smo. Dafi je trudna. Hodala je poljima i sjeme je ušlo u nju. Nikoga nije dirnula, nitko nju nije dotaknuo. Nije to bilo ljudsko sjeme, nego žitno. Sjedila je medu klasjem i sjeme je ušlo, baš tako, nejasno, preplašeno... pa ipak je trudna. Veæ imamo rezultate testova, i sad sjedi preda mnom u pletenom naslonjaèu, mala i blijeda, a ja sam sva oèajna. Nemoguæe je reæi je li Dafi svjesna svoga stanja. Ali ja ustra-šeno zurim u nju i vidim kako joj trbuh veæ malko raste. Nevjerojatno, zaèela je tek maloprije, ali nam objašnjavaju da je to djeèja trudnoæa, vrlo brza, i nije prvi put da se to dogodi strancima pri posjetu. Adam ulazi u sobu s lijeènikom. To je neki taman èovjek, garave kože, nije crn nego vrlo taman, male, èupave brade. Došao je po Dafi, jer njoj treba hitno lijeèenje, operacija, abortus, ne baš pravi abortus, nešto tako, slièno, izvadit æe joj tu stvar iz maternice i poslati je nama, možda poljskog miša, ili nešto još strasnije. To je prava noæna mora. Adam je sve sredio ništa me ne pitajuæi. Èovjek, lijeènik, bog zna što je, prilazi Dafi i hvata je za ruku, a ona mu se pokorava, ustaje sa stolca, tako bijedno. Mislim da æu poludjeti, mogla bih ubiti Adama što se podvrgao tom doktoru, vuèem ga ustranu i obraæam mu se: — Idemo odmah kuæi, možemo je i tamo odvesti lijeènicima — a Adam sluša, ali nije uv251 jeren, lijeènik vodi Dafi prema vratima i tamo ostaje èekati. Brzo se obraæam Adamu, a doktor sluša kao da razumije hebrejski, no Adam se ne slaže, odmahuje glavom: — Ne, samo oni to znaju, spasit æe miša. — Oblijeva me znoj, tresem se, užasnuta: — Kakvog miša? — A Dafi se odjednom oslobaða lijeènika, trèi prema meni, tuli, hvata me, pa se obje tresemo. ADAM Dafi me grubo drma, penje se na krevet, pali svjetlo, divljaèki me vuèe za pidžamu. — Mama, tata, Švarci je na telefonu. — Svjetlo mi ide u oèi, Dafina kosa je raskuštrana, jako je uzbuðena. — Švarci je na telefonu, imao je nesreæu. Jedan sat ujutro. Asija se polako budi, sjeda na krevet, i dalje zatvorenih oèiju. Telefon je zvonio, a ja ga nisam èuo, kad sam prestao s noænom vuèom vratio sam telefon natrag u radnu sobu. No Dafi ga je èula. I dalje je noæu budna. Isprva je pomislila da je netko okrenuo pogrešan broj pa nije odgovorila, ali zvonjava nije prestala. Podigla je slušalicu i, nevjerojatno, mislila je da sanja, zaèula slatki i ulagivaèki glas omrznutog direktora, njenog okrutnog tužitelja. Krevelji mu se... — Dafna? Jesi li to ti? Oh, budi tako dobra po pozovi oca, moram mu nešto reæi. Dolazim na telefon. Žurno šapæe, uz poneki èudan smijeh, èak i tako kasno noæu ne napušta onaj svoj pompozni naèin govora. Tisuæe isprika. Baš mu se zgodilo nešto neprijatno. Auto mu je zagrlio drvo, ha, ha, ha, hauba je smrskana i svinuta. Na putu iz Jeruzalema, blizu aerodroma. I povrijeðen je, modrice i ogrebotine po licu. Neki divni Židov iz mošava Vardim ga je prihvatio, povezao rane i dao mu piæe. Ali sada bi htio da mu se auto odvuèe u Haifu, u moju garažu. Je file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
li to moguæe? Hoæu li biti spreman prihvatiti taj nesretni auto? Ne može vjerovati nikome, samo meni, Adame dragi prijatelju, nema garaže do moje... ha, ha, ha... No dobro... 252 Zaboravio je adresu, naprosto je zaboravio adresu, šapæe kao da se boji probuditi nekoga pored sebe. Ne kažem ništa. — Adame? — Tko æe vas vuæi? Zasada nitko. Njegovi æe spasioci pokušati naæi vuènu službu. — Èekajte, ja æu vas dovuæi. — Ma, bože saèuvaj... takva udaljenost... nisam zato zvao... — no ipak otkrivam osjetno olakšanje u njegovu glasu. — Gdje ste? Ne, neæe mi reæi, odjednom je tvrdoglav, nije htio nazvati, jako mu je žao, probudio je djevojku... Ne dam se pokolebati. Dafina sudbina je u njegovim rukama. Ubrzo æe baš on morati odluèiti hoæe li je izbaciti iz škole ili ne. Dovuæi æu ga, popraviti mu auto, besplatno, i nekoliko dana æe biti u mojoj vlasti. Napokon poèinje popuštati. Nipošto me ne bi htio optereæivati. Veæ sada žali što me je nazvao. Osim toga, ovdje æe trebati specijalna vuèa. Naime, da bude iskren, njegov auto je potpuno uništen. — Nema veze... samo mi toèno recite gdje ste, gospodine Švarci. Nema smisla da vas netko drugi vuèe... svi æe vas prevariti. .. zar baš želite bacati novac? To ga je pokolebalo. — Adame, dragi prijatelju, što da radim? Naravno, platit æu vam... nikada ne bih pristao na besplatno... osim toga, što je novac. .. važno je da sam ostao živ... — Šteta vremena... Napokon mi zaobilazno, zamumuljeno, govori gdje je, ispada kao da on meni èini uslugu. Telefoniram Na'imu. Stara gospoda se odmah javlja, kao da je èekala da zazvoni. I ona ne može spavati. Stalno me zadivljuje budnost te osobe, preživjele iz prošlog stoljeæa. — Nešto se dogodilo? Vijesti od Gabriela? — Ne... molim vas, probudite Na'ima. Doæi æu ubrzo po njega, moramo dovuæi neki auto. — Mislila sam da ste prestali s tim noænim poslom. — Ovaj put moram pomoæi jednom prijatelju. — Da vam skuham kavu? — Ne, hvala, žurim se. 253 Asija je u meðuvremenu ustala i pripremila kavu. Dafi je pored nje u kuhinji, želi znati sve pojedinosti, razoèarana što je prošao samo s ogrebotinama. — Da je bar poginuo, èudovište jedno. A mi smo tako umorni da èak ni ne prosvjedujemo. — I sad æeš zbog njega voziti sve do Jeruzalema? Èemu? —- èudi se Asija. — Zbog Dafi... sad æe malo razmisliti prije no što je izbaci... — Neæe to ništa pomoæi... poznajem ga... izbacit æe je... a to je i zaslužila. Dafi šutke sluša, žvaèe komad kruha, kosa joj pada u oèi, lice joj oteèeno, u posljednje vrijeme sva je nekako izbezumljena. — Šteta što nije poginuo... — opet šapæe. — Prestani. Ide Asiji na živce. Asija u staroj spavaæici tumara kuhinjom. Odjednom se prisjeæam svog sna. — Probudila si me usred sna. Asija me gleda. — Što si sanjao? — Ne sjeæam se. Ali dok brzam niz brijeg, sjeæam se sna, mogu ga èak i onjuši-ti. Bio sam u velikoj dvorani, na nekakvom sastanku, oko mene gomila ljudi, medu njima i Gabriel, blijed, obrijane glave. Ljutim se na njega, grubo mu se obraæam, okreæe se i odlazi... Tanka silueta ispred starièine kuæe, treptaj cigarete. Na'im veæ èeka. U posljednjih nekoliko mjeseci je narastao, pustio kosu, postao zreliji. Puši jednu za drugom, kupuje si novu odjeæu, neprekidno uzima od mene novac. Što me briga. Èudan deèko. Kako mu je sa staricom sve ove dane? Potpuno sam ga upropastio. Ta moæ koju mi daje novac, moram mu se malo posvetiti, poslati ga natrag u njegovo selo. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
U starièinu stanu gore svjetla. Gleda kroz prozor, lice joj bijelo kao u oživljena leša. — Drži džemper, Na'ime — vièe odozgor i baca mu džemper na ploènik. — Ne treba mi — mrmlja on, smeten, bijesan, ali svejedno diže džemper s tla. Izlazim iz auta, mašem joj. — Jako te voli. Brzo se okreæe prema meni. 254 -Tko? — Stara gospoda. — Stara je šiznula — odgovara mirno, ozbiljno. Ne kažem ništa. U glasu mu se osjeæa neki novi ton, cinièan, odrešit. Stižemo u garažu, Na'im iskaèe i otvara kapiju. Èuvar spava u svojoj kuæici, zaspao je i mali pas u njegovu naruèju, ne primjeæuju da ulazimo, mijenjamo vozila, ostavljamo Dodge i ulazimo u kamion za vuèu. Na'im utovaruje kutiju s alatom. Tiho zatvaramo za sobom vrata, pas otvara oèi, gleda nas s ljubavlju, maše repom i spušta glavu na èuvareva prsa. Vedra ljetna noæ. More je mirno. Nebo sivo. Kamion polako napreduje. Jako sam umoran. Na'im bez rijeèi sjedi pored mene. Trebao bih ga malo zapitati kako živi, ali nemam snage za razgovor. Tu i tamo osjeæam kako zuri u mene. Možda bi i on nešto htio meni reæi, ali se suzdržava. Nakon dva sata stižemo na mjesto nesreæe. Iz daljine vidim ravnatelja, hoda gore-dolje po cesti, kao po školskim hodnicima, glava mu omotana nekim bijelim turbanom, visoka, sablasna spodoba. Pruža ruku, grli me, pocijepana košulja natopljena krvlju. — Adame, dragi prijatelju, takva katastrofa, nikad još nisam imao nesreæu... I Na'imu trese ruku, kuštra mu kosu, lagano ga grli, kao da je jedan od njegovih uèenika. Ne shvaæa, izgleda, da je Arap. Hvata me pod ruku, hodamo po komadiæima metala i stakla. Gdje je auto? Zaprepašten, ugledam ga kako visi na drvetu, kao da se htio s autom popeti na drvo. Nevjerojatno, moram se smijati, auto zaista visi medu granama. Vidim osmijeh i na Na'imovu licu. — Autu nema pomoæi... — slijedi mi pogled. — Ne, samo ljudima nema pomoæi. Puca od smijeha. Na'im u meðuvremenu odlazi do kamiona i diže kutiju s alatom, namješta lance na vitlo, postavlja treperava svjetla na cestu. Ništa mu ne treba govoriti. Iz mraka pored ceste pojavljuju se dva lika, vitki sjedokosi Jemeniti* s puškama u ruci. Noæni stražari mošava. Ravnatelj hita da me s njima upozna. * Židovski doseljenici iz Jemena (prim. prev.). 255 — Ovi dragi Židovi su se brinuli o meni dok niste stigli... divno smo razgovarali... zar ne? Prièali smo o Tori. I njih grli i tapša po leðima. Dva starca djeluju pomalo zbunjeno nakon vremena provedenog s gospodinom Švarcijem. Izgleda da je u mošavu izazvao priliènu pomutnju. U nekim kuæama gori svjetlo, pojavljuju se i druge spodobe, motre nas izdaleka. — Što se toèno dogodilo? Èudna prièa. Vraæao se iz Jeruzalema nakon podužeg sastanka o obrazovnim problemima. Oh, ti prokleti sastanci, beskrajna naklapanja, da èovjek poludi. Isprva je mislio prespavati u Jeruzalemu, ali ujutro ima drugi sastanak u Haifi, u Urbanistièkom zavodu, radi novog školskog krila kojeg misle dograditi. Stoga se odluèio vratiti kuæi. Sve je bilo u redu, cesta prazna, bio je potpuno budan. Kad je bio mladi znao je dugo voziti noæu bez ikakvih problema. U Engleskoj, prije rata, kao student u Oxfordu. Tako se zanio uspomenama na Englesku da je izgleda polako poèeo skretati na lijevu stranu. Odjednom se iz suprotnog pravca pojavio neki mali, crni auto, s gotovo potuljenim svjetlima. U posljednjem trenutku se prenuo, skrenuo udesno, ali je to oèito izveo prenaglo, i u taj èas je iskrslo ovo drvo, ovo nepotrebno drvo... — A što se dogodilo s onim drugim autom? Ništa, samo nekoliko ogrebotina. Da je barem naletio na njega umjesto na ovo prokleto drvo, šteta bi bila manja, samo što bi, ha, ha, ha, onaj auto sada bio potpuno uništen, mala, stara konzerva, a da se i ne govori o ljudima unutra. To su bili neki religiozni ljudi, stari rabin i mladi èovjek s kovrèama sa strane, odjeveni u crno, Nature Karta*, ili takva neka sekta. Poput halucinacije. Zašto su se oko ponoæi zatekli blizu aerodroma? Stali su, obojica izašli, ali se baš nisu puno približavali. Provjerili su samo je li živ i pokretan. Stariji je tiho prozborio sa sigurne udaljenosti: — Svjesni ste, gospodine, krivica je vaša... Što im je mogao reæi? file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Da, ja sam kriv. * Nature Karta (aramejski: èuvari grada), ekstremna religiozna sekta tzv. ortodoksne židovske zajednice (prim. prev.). 256 Prokleti anticionisti. Nisu mu ni ponudili pomoæ, kao da se boje bilo kakvog uplitanja. Na'im se veæ igrao s kablom. Ovo æe izvlaèenje biti vrlo složeno. Zapuhao je povjetarac. Bilo bi se dobro riješiti ravnatelja da nam ne smeta. Uvjerio sam ga da krene kuæi. To nije bilo teško, potpuno je iscrpljen. Otišao je do dva Jemenita, oprostio se od njih, u mali notes zapisao njihova imena, obeæao im poslati knjigu, oèito vlastitu, da bi tako nastavili prekinuti razgovor. Zaustavili smo mu neki auto, strpali ga unutra i poslali prema sjeveru. E, sad ja i Na'im možemo u miru razmotriti situaciju. Jedan se prednji kotaè potpuno ukliještio medu granama. Na'im se us-puzao izmeðu drveta i smrskane karoserije da oslobodi kotaè, a ja mu dodajem alat. Dobar je deèko. Što bih ja bez njega? Muèio se sat vremena dok nije oslobodio kotaè, pojavljuje se sav u znoju, hvata kraj kabla, zatièe ga za pojas i spušta se opet na tlo, puzeæi ispod auta. Pravo je èudo kako je ravnatelj preživio. Dafi je zamalo imala pravo, lako je mogao poginuti. Ni sam nije bio svjestan koliko je imao sreæe. Poèinjemo micati auto. Otpadaju razni komadi, farovi, odbojnik, kvaka na vratima. Na'im mi objašnjava kako valja postaviti kamion, pod kojim kutem, deèko mi veæ poèinje nareðivati. Ali meni je svejedno, želim samo završiti posao i krenuti kuæi. Na'im rukuje vitlom i poèinje vuæi auto s drveta, ali drvo se ne predaje, grane se svijaju, hvataju olupinu. Grupica ljudi nas promatra u tišini. Brzo sviæe. Ptice cvrkuæu. Na stražnjem dijelu kamiona visi smrskani auto okiæen lišæem. Èudno djeluje. Automobili koji prolaze cestom usporavaju, ljudi znatiželjno zure kroz prozor. Jedan staje. — Koliko je poginulih? — pita Na'ima, ali ovaj ne odgovara. Odjeæa mu je pocijepana i prljava, ruke oderane, a lice masno, ali se mora priznati da je za ovih noænih putovanja mnogo nauèio. Sada osigurava auto s dodatnim užadima, a ja mièem kamion ustranu. Veæ je dan. Na'im odlazi skupiti alat, gasi treperavo svjetlo na putu i kupi dijelove otpale s auta. Ja i dalje stojim, iscrpljen, pušim, hlaèe mi mokre od rose. Na'im prilazi s komadom crne kovine. — Je li i ovo njegov dio? — pita, a ja gledam. — Ne, izgleda kao dio drugog automobila. — Veæ ga hoæe baciti u travu pored puta, kad ga odjednom zaustavljam. Oblik tog metala me podsjeæa na nešto. Uzimam mu ga iz ruku. Smjesta ga prepozna17 LJUBAVNIK 257 jem. Komad branika crnog Morrisa. Isti model. Nitko mi nije ravan u procjeni auto-dijelova. Odjednom osjeæam neki polet. Svjetlo se naglo pojaèalo. Jutarnje izmaglice je nestalo. Danas æe opet puhati hamsin. Stojim pored puta s komadom branika u ruci. Doduše crnim, ali nesumnjivo pripada Morrisu iz 1947. Oèit, živ dokaz. Pomno ga ispitujem, prevræem u ruci, mokar je od rose. Na'im se oslanja na kamion iza mene, ljutit, ne zna èemu ovo otezanje. Prouèavam boju, uoèavam primitivni, amaterski posao. — Dodaj mi mali izvijaè — šapæem. Mali izvijaè mi je u ruci. Pažljivo stružem naslagu crne boje, ispod nje se pojavljuje plava, boja Morrisa kojeg sam oèajnièki tražio sve od završetka rata. Zadrhtao sam... NA'IM Što mu je? Drži komad kovine kao da se zaljubio u njega, ne pušta ga iz ruke. Je li poludio? A ja sam o njemu mislio kao o nekom malom bogu. Tako sam umoran. On ovdje nije ništa uradio. Ne radi, ne sa-ginje se, ne kreæe se, ne daje više ni savjete. Veæ mu je jasno da sve mogu bez njega. Kablovi, dizanje, vitlo. Prije no što mi može bilo što reæi, veæ znam što misli i sve obavljam sam. Da je on ovdje bio sam, auto bi još uvijek visio na drvetu. Misli su mu negdje drugdje, to se vidi. Neprekidno gleda oko sebe, luta pogledom, kao da nešto èeka, a još nije odluèio što. Što je to, je li bolestan? Okreæe taj komad metala kao da sam mu dao zlato. Veæ je jutro, što èeka? Koliko æemo još èekati? Veæ sam zamalo stojeæki zaspao. Ovo nam je dosad najteža vuèa. Onaj stari je smjestio svoj auto nasred drveta i dobro ga spljes-kao, nije mi jasno kako je ostao živ. A ja sam se sav izderao i is-krvio puzeæi ispod auta. Zbog èega? Zašto? Da je barem Dafi ovdje. Bože, ponekad mi strašno nedostaje. Ali nije ovdje, završila je sa mnom, nema se smisla truditi. I što sad hoæe? Nije baš sasvim normalan. O èemu razmišlja? Mogao bi mi barem dati nešto novaca. Ima toliko love, a ja sam veèeras svoj posao obavio zbilja profesionalno. Misli valjda da je dovoljno ako mi tu i tamo ostavi stotinu funti. Što je danas stoti258 nu funti? Izaðem jednom i bez problema potrošim dvadeset, trideset funti. Sasvim prosjeèno jelo, kino, malo kikirikija i kutija Kenta, i vraæam se kuæi sa samo nekoliko novèiæa u
džepu. Sva sreæa što ne pušim cigare i još ne izvodim ženske na veèeru. Daj mi konaèno nešto para. Nekad sam ih uzimao pažljivo, stidljivo, a sada ih samo zgrabim i file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
strpam u džep. Pa što? Još ga nisam vidio da je zbog mene ispraznio novèanik. Kad æemo biti gotovi? Zašto ne ponese taj svoj komad željeza kuæi i tamo o njemu razmišlja? Zašto gubi vrijeme? Smrskani auto visi o vitlu sav prekriven lišæem. Nije èudo da svi usporavaju i bulje u njega, tražeæi krv. — Koliko poginulih? — vièe jedan. Njih samo to zanima. Leševi. Ne odgovaram, neæu se miješati ni s kim ovdje. Auto nije ni za koga gubitak. Osiguranje æe platiti, koga je briga? A oni æe ga popraviti. Vidio sam u garaži automobile i u gorem stanju od ovoga, vidio sam kako ih režu napola, poput kolaèa, uzimaju saèuvanu polovicu neke olupine i spajaju dvije dobre polovice, rade novi auto. To je u garaži kao neka ceremonija, svi stoje i gledaju kako se vare dvije polovice, dolazi novi lak, i eto ti novog auta za trgovca u Tel Avivu. Zaspat æu ovako naslonjen o kamion. Da mu barem nisam dao taj komad metala. Sad nešto šapæe za sebe, zbilja je šenuo, traži me mali izvijaè. Što æe mu izvijaè? Evo, tu ti je izvijaè, nadam se da æeš sada biti sretan, samo daj da se mièemo odavde. Poèinje strugati boju sa željeza. Zaista nije normalan. Morat æu ga ostaviti, mogao bih s njim još imati problema. Možda bih se ipak trebao vratiti u svoje selo, nagovoriti oca da me pošalje natrag u školu. Propustio sam samo jednu godinu. Grana pada na... Na što? Ponekad poželim da sam mrtav. Onaj komad metala više nije crn nego plav. E, jest neki štos. Ali od tog struganja sasvim se uzbudio. Skaèe u kamion i vièe na mene. — Hajde, idemo, što èekaš? Ma, jebi se, pa nisam ja valjda zadržavao stvar. Uskaèem u kamion... 259 DAFI Što je sad? Ne ide u krevet. Što joj je? Sjedi u kuhinji pored prazne šalice kave, nije pospana. Mama je sasvim budna u dva ujutro. Nevjerojatno! Kuæa je sva osvijetljena, tata je otišao spasiti Švarcija, jadnik, i to zbog mene. A mama ne žuri, nije umorna, gleda me s razumijevanjem, promatra kao da me veæ jako dugo nije vidjela. Dira me, pokušava zapodjenuti razgovor, smiješi se. Obuzima me neka divlja sreæa. — Probudila si me usred sna... Èudno je pomisliti da ona sanja, ali, eto, zašto ne? — 0 èemu si sanjala? — pitam uljudno. — Ah, to je bio pravi košmar. Sanjala sam o tebi. — Košmar? 0 èemu? — Èudan san, strašno zbrkan, otišli smo u neku daleku zemlju i ti si se tamo razboljela. Odjednom me grli. Zbilja mi se sviða taj njen san, to što sam bolesna. I ja nju grlim. Njen stari, ustajali miris. Ipak se nije baš sasvim okamenila. — Bila sam ozbiljno bolesna? — pitam. — Ne — naglo odgovara, nešto krije — nije ni važno... obièna glupost... jesi li bila budna kad je zvao ravnatelj? — Da. Polako se izvlaèi iz zagrijala. — Još uvijek ne možeš spavati noæu? Što ti je? — Ništa. Samo ne mogu spavati. — Jesi li zaljubljena u nekoga? — Nisam. Zašto pitaš? — Ni u koga? — slatko mi se smiješi. — To je nemoguæe... — Zašto je nemoguæe? — Zato što u tvom razredu ima nekoliko zgodnih momaka. — Kako znaš? — Jednom sam bila na zamjeni u tvom razredu, zar ne? Vidjela sam neke... zbilja simpatièni deèki. Uèinilo joj se. — Koje? — Ne mogu se sjetiti... zapazila sam neka lica. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Ali koja? I dalje me dira, ali sad veæ odsutno. 260 — Nije važno. Rekla sam samo tako... šalila sam se... i onda, što radiš kad ne možeš spavati, èitaš li u krevetu? — Ne, hodam naokolo, jedem, slušam glazbu... — Glazbu? Po noæi? Ja nikad ništa ne èujem. — Ti i tata spavate kao zaklani, ne biste primijetili ni kad bi netko dignuo kuæu u zrak. — Èudno. Po danu ne primjeæujem da si osobito umorna. Za-panjuje me kako uspiješ provesti noæ, tako sama. Kad bih barem ja mogla s manje sna... zar ti nije dosadno samoj u mraènoj kuæi. .. vrijeme tako sporo teèe... — Nije strašno... ponekad je èak i ugodno kad malo proše-tam... — Što? — Èula si... — Izlaziš noæu iz kuæe? Jesi li poludjela? Znaš što se može dogoditi djevojci koja u ponoæ šeta ulicama...? — U dva ujutro, ne u ponoæ. U to vrijeme više nema nikoga... — Dafi, to više ne smiješ raditi... — Ali èemu takvo uzrujavanje? Što se može dogoditi? Sve je tiho i mirno... a tu su i civilne patrole... fini stariji ljudi... — Dafi, dosta, ne želim više ništa èuti... — Što mi se može dogoditi? Ne idem daleko. Dolje do raskršæa gdje je Jigal stradao i natrag... Naglo blijedi. Ruku na stolu steže u pesnicu... hoæe nešto reæi, ali ne nalazi rijeèi. Moram joj pomoæi. — Ali, rekli ste... — Tko ti je rekao? — prasne. — Tata. — Kad ti je rekao? — sva se užarila. — Odavno. Poèinje gristi nokte, u agoniji, potpuno zbunjena. Nastavljam istim, strpljivim, nevinim tonom. — Ali što se tu ima skrivati... zar ja to ne smijem znati? Tata je rekao da je stradao u trenu i da ništa nije patio. Ne odgovara, gleda na sat, uzdiše, ne želi odgovoriti. Sve sam upropastila. — Misliš li da je patio? — pitam nježnim, prigušenim glasom. Ponekad znam biti grozna, nepodnošljiva, znam i sama. — Kakve to sad veze ima... dosta je, Dafi. Ne da se uvuæi... 261 Tišina. Kuckanje sata. Vedra ljetna noæ. Kuæa je sva u svjetlu. Mrvice kruha na stolu. Mama sjedi nepomièna, tvrdih oèiju. Napeta kao struna. Tu i tamo me pogleda, nema više onog blagog osmijeha. Noæni cvrèci. Jadni tata, vozi se s Na'imom do Jeruzalema. Bio je tako umoran, nije htio ustati, doslovno sam ga izvukla iz kreveta. — Da je barem poginuo — kažem tiho, zamišljeno. -Tko? — Švarci. — Prestani, Dafi... — Zašto? Pa više i nije tako mlad... — Dosta, Dafi... Preklinje me... — Dobro, u redu, nije poginuo, samo je ranjen, nekoliko mjeseci u bolnici... — Dosta! — U redu, nema ni krvi, samo potres mozga, paraliza od vrata prema gore, pa neæe moæi govoriti... I onda me je snažno ošamarila. Udarila me je, tresnula, možda prvi put u sedam godina. Zašutjela sam, sada je lakše. Obraz mi gori, suze navrle na oèi, no taj je udarac slomio nešto u meni, klonulost, nešto se u meni rastvorilo. Neki omamljujuæi udarac. Ne mièem se, ne skaèem, tek polako stavljam ruku na obraz i osjeæam kao da mi je koža oderana. Ona je zaprepaštenija od mene, hvata me za ruku kao da se boji da bih joj mogla uzvratiti. — Rekla sam da je dosta — gotovo jeca. — Hoæe li me izbaciti iz škole? — pitam tiho, ne spominjuæi pljusku, osjeæajuæi se smireno, opuštena i umorna, slatko umorna, kao da æu smjesta zaspati. I dalje mi drži ruku. — Ne znam. — Ali što misliš? Razmišlja. — Jesi li zaslužila? — Malo jesam... file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Kako misliš, malo? — Zaslužila sam. — Onda izgleda da æe te izbaciti. Nije to tako strašno, naæi æemo ti neku drugu školu. 262 Ustajem, umorna, nikada prije nisam osjeæala takav umor, široko zijevam... tako sam pospana... i drugi mi obraz gori kao da je i on udaren, teturajuæi odlazim u svoju sobu, a mama ide sa mnom, podržava me. Stavlja me u krevet, pokriva, gasi svjetlo. Moja soba je u mraku, a ostali dio kuæe osvijetljen, kao i obièno, kako i treba biti. Sjeda na krevet pored mene, kao nekada, govorim u sebi kako je šteta sada zaspati i s tom mišlju, još uvijek razmišljajuæi, tonem u san. VEDUÈA Hoæe li to tako završiti? Veæ tjednima gledam kako se moje tijelo rastaje od mene. Ne uživam u hrani, kao da u usta stavljam žbuku ili sažvakani pamuk. Svejedno mi je sipam li sol, papar ili crvenu papriku. Okusa više nemam. A Na'im je budala, previše zaljuæuje jelo. — Jesi li se ti to zaljubio u nekoga? — Mala svinja. Bojim mu se reæi da æu umrijeti, jer ako pomisli da je ovo kraj, pobjeæi æe, a ja više ne mogu dugo ostati sama. Tako je nervozan. Nestrpljiv. Zaboravili su ga, to je istina. Postao je pravi delinkvent. Krevet mu je neuredan, èarape baca na pod, neprekidno puši, a ja samo trèim za njim, zavirujem u pepeljare. Moram ih omirisati, uvjeriti se da nema hašiša. Nikad se ne zna, sve je moguæe. Više ne želi ni novine èitati. Samo mi preprièa glavne naslove, kaže da su to sve same laži, gluposti, ne smijete im ništa vjerovati. Što je to? Vratili smo se u tursku vladavinu. Radi što mu se svidi. Jednom sam umalo nazvala policiju da im kažem neka motre na njega. Adam ga je zaboravio, ali mu oèito daje novac, jer kako bi inaèe svake veèeri odlazio u kino, èak i dvaput na dan. Kažem mu: — Reci mi barem što si gledao, isprièaj mi sadržaj. Tako mi je dosadno. Znam ja što su filmovi, dok su me noge nosile išla sam i ja u kino. — Ali on se opire: — Što se tu ima za reæi? Pustite me na miru, ti filmovi nisu za vas, samo se ljube, miluju i pucaju, vi to ne biste razumjeli. Nauèio se veæ fino izražavati... Huligan, klipan jedan... Fatah... 263 Sjedi u naslonjaèu, zgodan je momèiæ, umiljato se smije. I što da radim? Potpuno sam ovisna o njemu, više ne mogu hodati, idem samo od stolice do stolice. Ako ne bude kupovao hranu i iznosio smeæe, ovdje æe biti jako loše. Iznosim staru odjeæu i dajem mu je, praznim ormare, a on samo uzima i ne govori ništa. Kupio si je neki stari ormar i poèeo ga puniti. A ja sam veæ zaboravila da imam prste na nozi, kao da su išèezli. To je znak da dolazi kraj. Više ne mogu ustati sa sjedala. On me mora osoviti na noge. Usred noæi je nazvao Adam i pozvao ga na vuèu. Isprva sam pomislila da ima nekih vijesti o Gabrielu, ali sam se prevarila. Ponekad kažem samoj sebi, Gabriel se nije vratio, a ako se vratio, onda je zaista mrtav. Arap navlaèi radno odijelo, nije ga veæ dosta dugo ni pipnuo. Govorim mu: — Ova ti odjeæa bolje pristaje od onih groznih stvari koje kupuješ. Sad ti treba još samo šišanje, pa bi opet mogao izgledati kao normalno ljudsko biæe. — No on ne odgovara, samo se mrgodi i odlazi, ostavlja me u naslonjaèu. I tako ostajem ovdje cijelu noæ, ne mogu ustati. Noge su mi poput pamuka. A vani se polako dani. Još se ne vraæaju. To mora biti težak posao. Pokušavam ustati i opet se zavaljujem. Svi su prozori otvoreni, zaboravio ih je zatvoriti. Odjednom je hladno. U tankoj sam spavaæici, kao da sam upravo ustala iz kreveta. Hladnoæa mi se uvlaèi u suhe kosti. Saginjem se, poèinjem skupljati novine rasute oko sebe, novine koje nisam proèitala, koje bih tako rado èitala, prièe o ovoj nesretnoj vladi, pokrivam se s njima, guram ih iza glave, iza leda, sa strane, više ne znam što je Yediot Aheronot, a što Ma'ariv, guram ih ovdje-ondje, malo ugode i topline mome bolnom tijelu. A na prozoru — sunce se diže. Ruke polako padaju. Ne osjeæam prste, kao da su žice u njima pregorjele. Ovaj puta je suprotno... tijelo propada, a um ostaje. ADAM I dalje stojim tu na cesti, duboko zamišljen, pušim cigaretu za cigaretom. Komad metala je u mojim rukama poplavio. Ces264 tom teèe beskrajna rijeka automobila, prvi avioni uzlijeæu s aerodroma. Kamion za vuèu je pored ceste, ravnateljev auto pokriven lišæem visi odostraga. Na'im se naslonio o kamion, zatvorio oèi, èeka me bez rijeèi. Tako dakle, Morris postoji. Nije negdje skriven niti zakopan u pijesku. Obojili su ga da sakriju njegov identitet. Možda file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
su ga ukrali. Ali tko? Religiozni Židovi? Napokon se mièem, uskaèem u kamion i vozim do prve benzinske crpke. Nazivam Erlicha, dižem ga iz kreveta i nalažem mu da pošalje Hamida ovamo po kamion za vuèu. Ostavljam Na'ima ovdje, dajem mu pedeset funti da može jesti u obližnjem lokalu. Odlazim na autobusnu stanicu s druge strane puta i ulazim u lokalni autobus za Jeruzalem. Veæ sam zaboravio kako izgleda unutrašnjost autobusa, prošlo je možda i trideset godina otkako se nisam vozio autobusom. Sjedam pored prozora, na koljenima mi onaj otkinuti komad željeza, uvjeren sam da æu ga naæi. Pokazuju mi put do religiozne èetvrti, pa polako poèinjem èešljati ulice, prouèavati parkirane i usputne automobile. Ni traga malom Morrisu, ali živo osjeæam da sam blizu, da je sve samo pitanje vremena. Odabirem vrlo prometno raskrižje u srcu religiozne èetvrti i stojim tamo promatrajuæi živahan promet. Ubrzo se oko mene okuplja grupa djece s dugim uvojcima kod uha i promatra me. Odjednom me netko dodiruje, religiozni Židov sa širokim, pustenim šeširom. — Èekate nekoga, gospodine? — Da. Ne govorim ništa više. Odluèujem da se ne raspitujem o autu, ako se to proèuje mogao bi opet ispariti. U podne odlazim u mali restoran na uglu ulice i naruèujem objed. Jedini sam nereligiozni gost u tom lokalu, pa vlasnik diskretno pored mog tanjura odlaže i vjersku kapicu. Stavljam kapicu na glavu i jedem, kroz izlog neprekidno motrim ulicu. Vlasnik uoèava da nekoga tražim. — Tražite nekoga, gospodine? — Da. — Mogu li vam pomoæi? Htio bih ga pitati, lice mu zraèi povjerenjem, ali se zaustavljam, svi oni ovdje pripadaju jednoj sekti. — Ne, hvala. Nekako sam potpuno siguran da æu ga naæi. Uopæe ne sum265 njam. Ni sam ne znam otkud mi ta sigurnost. Plaæam i odlazim. Iscrpljen sam. Budan sam od dva ujutro, a uzbuðenje mi je iscrpio snagu. Užareno vruæ dan u Jeruzalemu, hodam malim, prljavim sporednim ulièicama, èesto mi se zanesvijesti.Poèinjem tražiti automehanièke radionice, možda su negdje ostavili auto na popravku. Tu je nekoliko manjih garaža, bolje reèeno duæana pretvorenih u garaže. U tim radionicama ljudi popravljaju peæi, djeèja kolica, bicikle, stoji tu i poneki auto, a mehanièar s dugim uvojcima ispred uha se svaða s nekim èovjekom. Prilazim da vidim ne krije li se iza hrpe zarðalog metala i otpada neki mali Morris. — Tražite nešto...? Ne odgovaram, gledam malo i idem dalje. Kreæem se sve teže. Privlaèim pažnju upornim obilaskom religioznog kvarta, svojom velikom, razbarušenom bradom, nepokrivenom glavom i prljavim kombinezonom. Napokon odluèujem napustiti ovo podruèje, kreæem u obilazak obližnjih ulica, skreæem prema Starom Gradu, nošen gomilom. Ja koji sam zaboravio hodati, sad hodam i hodam, slijedim religiozne Židove, nisam ni znao da ih ima toliko, mladih i starih, crna rijeka me nosi ulicama. Pokatkad se moram odmoriti, naslanjam se na zid, valja mi odahnuti, tada ih gledam ravno u oèi, pomno ih prouèavam, njima to izgleda ne smeta, zure u mene ponositim i praznim pogledom, žurno prolazeæi mimo. Naposljetku stižem na trg ispred Zida. Jako se promijenio od mog posljednjeg dolaska. Sve je bijelo. Sunce žestoko pali. Prilazim velikim stijenama. Netko me zaustavlja i tura mi u ruku crnu papirnatu kapicu. Približavam se Zidu. Stojim pored njega. Pretražujem raspukline. Komadiæ papira pada mi pored noge. Dižem ga i èitam. Molitva za povratak nevjernoga muža. Guram je u džep. Omamljeni vruæinom, uskomešani vjernici mole oko mene. Netko poèinje naricati. Netko vièe. Pada mi na pamet luda misao. Religiozni su ga ubili i uzeli auto. Odlazim odavde, papirnata mi kapica i dalje na glavi, probijam se kroz gustu masu ljudi. Dolazim u Novi Grad, pronalazim javni telefon i nazivam Asiju. — U Jeruzalemu sam. — Jesi li ga pronašao? Ravno na stvar, bez nepotrebnih pitanja. Srce mi zastaje. — Još nisam. Ali mislim da sam mu blizu. 266 — Hoæeš li da i ja doðem? — Ne... ne još. Vraæam se u religiozni kvart, èešljam ulice u širokom krugu. Ovdje se izgleda nešto zbiva, duæani se zatvaraju, ljudi hodaju u platnenim cipelama. Kao da je neka proslava ili post. Predveèer se opet zatièem pred malim restoranom. Ulazim. Nema nikoga. Stolovi su prazni, na njima prevrnute stolice. Vlasnik se pojavljuje odnekud iznutra. Iznenaðen file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
je što me vidi. — Niste ga još našli? — Ne. Ne kaže ništa, zbunjen je. — Možete li mi donijeti neko jelo... kao ono što sam ruèao? Oklijeva, gleda na sat, potom odlazi u kuhinju i donosi mi pun tanjur i komad kruha. Poèinjem jesti, samo što ne zaspem, glava mi zamalo pada u tanjur. Dodiruje me. — Gospodine, morate požuriti... prije posta... — Posta? — Sutra je sedamnaesti dan mjeseca tamuza... morate požuriti. .. — Sedamnaesti tamuza? Što je to? — Dan kad su srušili Zid. — Zid? — Zid Hrama. Pipam glavu, kapica je još uvijek na njoj, uhvatila mi se za kosu, skidam je, opet vraæam, nastavljam jesti, ali mi se oèi iznova poèinju sklapati. Nikad još nisam bio tako umoran. — Hoæete li spavati, gospodine...? — èujem ga kako pita. Ispada da bih mogao spavati u njegovoj kuæi. Slijedim ga uza stepenice. Šest je sati, smiraj dana. Kuæa je puna plavokose djece, tjera ih iz jedne od soba i uvodi me unutra, odlazi po èistu posteljinu, ali ja sam veæ potpuno odjeven legao na krevet, na izlizani svileni prekrivaè. Pokušava me dignuti, drma me, ali ja se ne mièem. Spavam uz danju svjetlost, èujem uliènu buku, djeèje èavrljanje, vidim kako svjetlo prelazi u mrklu tamu. Tužaljke se uzdižu iz obližnje sinagoge. Budim se oko ponoæi. U kuæi gori samo malo svjetlo. Ljudi razgovaraju, glasovi djece. Izlazim na hodnik, sav zgužvan, zgodna mlada žena mirno sjedi na podu, tihim glasom pjeva psalme. 267 I dalje mrmljajuæi molitvu, pokazuje prema kupaonici, okreæem slavinu i pijem vodu. Muž joj je oèito u sinagogi. Stojim u mraènom hodniku, èekam da završi, no ona ne diže pogled s knjige. Vadim stotinu funti iz novèanika, odlazim u sobu i stavljam novac na neku vitrinu, ona odmahuje glavom kao da hoæe reæi, nije potrebno. — Dajte nekome kome je potrebno — šapæem i izlazim iz kuæe. Okrijepljen, nastavljam s traganjem. Religiozni Židovi prelaze ulicu, idu iz jedne sinagoge u drugu. Zamjeæujem da su ti ljudi u stalnom, neprekidnom pokretu. Opet pomno pretražujem ulice, gledam automobile. Èudno, kako sam siguran da æu ga naæi, ta tvrdoglava potraga lièi pomalo na neku vrst ludila. U tri ujutro sve je mirno. Hramovi molitve su utihnuli, ulice puste. Poèinjem zagledavati u dvorišta kuæa, unutarnja dvorišta velikih ješiva, pregledavam auto za autom. U èetiri ga konaèno pronalazim. Parkiran je na uglu. Motor je još topao, oèito se tek vratio s vožnje. Nedostaje mu dio prednjeg branika. S noktom stružem malo boje s vrata. Pod uliènim osvjetljenjem odjednom izbija plava boja. Unutra je crni šešir i neke novine. Vadim iz džepa mali izvijaè i uspijevam odškrinuti prozor, tražim jasnije tragove njegove nazoènosti, ali ne nalazim ništa. Brojaè kilometara pokazuje tisuæu više nego prije. U blizini pronalazim zgodno skrovište, sjedam i èekam. S prvim osvitom religiozni poèinju izlaziti iz kuæa. Iz sinagoga odjekuje jednolièni, monotoni pjev. Èuje se i tiha zvonjava crkvenih zvona. U pola šest stiže grupa mladiæa, uzbuðeno razgovaraju, stoje i èekaju pored Morrisa. Nekoliko minuta kasnije stiže i on, hoda polako, religiozni Židov s dugim uvojcima i cigaretom u kutu usana, zastaje kod auta, rukom prelazi preko ošteæenog branika. Ljubavnik se pretvorio u nešto što nije nalik ljubavniku... Napuštam sklonište i prilazim mu. Vidi me, tužno se smješka, kao da se isprièava. Zurim u njegovo izmijenjeno lice, crne uvojke. Jako je debeo, veliki mu trbuh visi preko remena. — Zdravo... Slabašni zadah luka. Dodirujem ga. — Nisi, dakle, stigao na frontu. 268 GABRIEL Ipak sam stigao na frontu. Ni dvadeset èetiri sata nakon što si me poslao, našao sam se usred pustinje. Bacili su me tamo tako brzo da se nisam uspio ni sabrati, i to ne zato što su me trebali, nego da me ubiju. Kad ti kažem, htjeli su me ubiti. Baš tako. To nije imalo nikakve veze s ratom. A zapravo su me i ubili i ovo ovdje je netko drugi. Mislio sam — pa što, to je obièna formalnost. Mogu li ja uopæe nekome biti od koristi u tom ratu? Doæi æu u neki ured i reæi: — Evo me, tu sam. I meni je ovdje mjesto. Stavite me na popis dobrovoljaca i nemojte reæi da se nisam file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
prijavio kad je bilo gusto. — Nimalo nisam želio sudjelovati u nekoj pobjedi, još manje u porazu, ali ako im je moja nazoènost toliko važna, pretrpjet æu dan-dva stajanja pored nekog puta, mogu èuvati neki ured, pa èak i ponijeti nešto opreme. Nešto simbolièno, štono kažu, radi povijesti... Nisam znao da æe me netko zgrabiti i poslati ravno u pakao. Ponavljam — jednostavno su me htjeli ubiti. U poèetku je sve izgledalo normalno. Kad sam pronašao logor bilo je veæ podne. Ostavio sam auto na parkiralištu i potražio ulaz, ali nije bilo neke kapije nego samo slomljena ograda i mnogo zbrke. Ljudi su jurili gore-dolje medu barakama, vojna vozila su jurila naokolo, ali iza maske te groznièave aktivnosti prevladavala je neka nova i nepoznata letargija. Sistem se raspao. Nešto pitaš, a nitko te ne sluša. Neprekidno te prati neki glas s tranzistora, ali vijesti zapravo nema. Èak ni u onim starim marševima više nema duha. Tako je sve isprazno, odjednom. Odmah mi je bilo jasno da ne znaju što æe sa mnom. Osim pasoša nisam imao nikakvog dokumenta za koji bi se mogli uhvatiti. Slali su me od barake do barake, u zdanje za kompjutorsku obradu, možda æe im kompjutor nešto o meni reæi. I kompjutor im je rekao — ne o meni, nego o nekom starom Židovu, pedeset-petogodišnjaku, koji živi u Dimoni, možda mi je èak i roðak. Napokon sam stigao u baraku na rubu logora, gdje su se skupili svi sumnjivi sluèajevi, veæinom graðani upravo pristigli iz inozemstva sa šarenim putnim torbama, svi su èuèali na isušenoj travi. Neka ridokosa vojnikinja, kržljava i ružna, skupila je pasoše. Uzela je i moj pasoš. Èekali smo. 269 Sve su to uglavnom bili Izraelci koji su se vratili. Kad su èuli da sam bio deset godina u inozemstvu, oèi su im se zakrijesile. Pomislili su da sam se vratio samo zbog rata. Pustio sam ih neka tako misle, ukoliko im diže moral što je nakon toliko vremena Izraelac i dalje odan svojoj domovini. S vremena na vrijeme ona ridokosa bi izašla, prozvala nekog od onih èekaèa i povela ga u baraku, a taj bi se nakon izvjesnog vremena pojavio s regrutnim listom. Isprva su s nama postupali kao s nekim balastom, kao da nam èine veliku uslugu što nas unovaèuju, muèeæi se da nam pronaðu odgovarajuæe jedinice. Kao da ionako ništa neæemo postiæi tim rasporedom, kao da je rat veæ završen. Ali kad se oko nas poèelo mraèiti, njihov stav se izmijenio. Novaèenje se ubrzalo. Odjednom smo postali važni. Svatko im je bio potreban. Naglo smo se prorijedili. Iz tranzistora se izvijao vonj smrti. Izmeðu redaka, mnoštva parola i tanaš-nih izvještaja, moglo se naslutiti da je nešto pošlo ukrivo. Grupa oko mene je postepeno išèezla. Neki koji su došli kasnije bili su pozvani unutra i poslani u jedinice i nije bilo znaka da je moj sluèaj išta jasniji. Bio sam veæ sasvim izgladnio. Ništa nisam jeo èitav dan, osim onog komada kruha što si mi ga dao ujutro. Odjednom sam se umorio od èekanja. Ušao sam u ured i rekao onoj ridokosoj: — Onda, što je sa mnom? Odvratila je: — Morate prièekati, nemamo nikakvih podataka o vama. — A da doðem opet sutra? — Ne, morate ostati ovdje. — Gdje mi je pasoš? — Zašto vas to zanima? — Pustite me da barem odem nešto pojesti... — Ne, morate ostati ovdje... nemojte nam sad praviti probleme. S prvim sumrakom stigla je u logor nova grupa oficira. Nisam imao pojma da su nam oficiri tako stari. Neki potpuno sijedi, neki æelavi, pedeset, šezdeset i više godina stari, u uniformama iz raznih razdoblja, s punim prsima medalja. Neki šepavi, hodaju sa štapom. Kapetani, majori i potpukovnici, preživjeli iz nekog drugog doba. Dolaze spasiti zemlju, poduprijeti rasklimana mjesta, zbuniti komandu. Raspršuju se po barakama. Sad je veæ posvuda mrak. Prostrli su deke preko prozora radi zamraèenja. Ostao sam potpuno sam 270 na rubu logora, èak je i tranzistor umuknuo. Posvuda miris voænjaka. Htio bih te nazvati, ali javni telefon koji je funkcionirao èitav dan, sada ne radi. Potpuni mrak i tišina. Zamukao je èak i zuj aviona i helikoptera. Samo neka sirena, možda u Jeruzalemu, zamire poput prigušena vapaja. Napokon ona ridokosa izlazi, veæ je devet sati, a možda i kasnije. Zove me i vodi u neku sobu u baraci. Tamo èeka ogromni major, pedesetogodišnjak, potpuno æelav, crvena padobranska bereta zataknuta pod epoletom, uniforma svježe izglaèana, djeluje vrlo svježe, èak i miriši po losionu nakon brijanja. Stoji oslonjen o stolicu, s jednom rukom u džepu, drugom drži moj pasoš, a za stolom sjedi veæ potpuno iscrpljena, blijeda službenica. Nekako se èini zbunjena majorovom nazoènošæu u baraci. — Došli ste u Izrael prije èetiri mjeseca? file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Da. U glasu mu se osjeæa neka napetost, žurba. Oštro sijeèe rijeèi. — Trebali ste se prijaviti u roku od dva tjedna. Je li vam to poznato? — Da... — Pa zašto niste? — Nisam mislio da æu ostati... tako se dogodilo, pa sam odgaðao. .. — Tako se dogodilo? Kratko je zakoraèio prema meni, a onda odstupio. Zamijetio sam kako mu iz džepa košulje viri mali tranzistor, tankom bijelom žicom spojen sa slušalicom u uhu. Razgovarao je sa mnom i istovremeno slušao vijesti. — Koliko ste dugo bili u inozemstvu? — Oko deset godina. — I nikad se niste vraæali? — Nisam... — Nije vas bilo briga što se zbivalo u ovoj zemlji? Nasmiješio sam se. Što sam mogao odgovoriti na takvo pitanje? — Èitao sam novine... — Novine... — oglasio se poput prezrive jeke, pa sam uoèio da je pun nekog potisnutog, zloæudnog bijesa. — Što ste vi? Dezerter? — Ne... nisam... — poèeo sam mumljati, pokoleban tim pri271 mitivnim pitanjima. — Nisam se bio u stanju vratiti... — zastao sam na trenutak, a onda dodao: — Bio sam i bolestan. — Što vam je bilo? — oštro je ispljunuo, kao neki otrov. — Ime bolesti vam ništa ne bi znaèilo. Oklijevao je, pažljivo me pogledao, dobacio bijesan pogled i službenici, koja je sjedila zbunjena, ne znajuæi što da piše, s praznim komadom papira ispred sebe. Oslušnuo je tranzistor utaknut u uho, možda su bile neke važne vijesti. Lice mu se smraèilo. — Jeste li sada zdravi? — Jesam. — Zašto se onda niste prijavili na vrijeme? — Rekao sam vam. Nisam mislio da æu ostati. — Pa ipak ste ostali. — Da... — Nešto vas je odjednom zainteresiralo? Bilo je nešto mraèno u tom pitanju. Skrivena, bezdušna provokacija. — Ne... mislim... ne radi se o tome... èekao sam samo da mi baka umre. — Što? Zakoraèio je prema meni, kao da ne vjeruje svojim ušima. Tek tada sam na njegovu vratu zamijetio ružni, crveni ožiljak. A ruka koju je držao u džepu bila je beživotna, nepokretna, možda i umjetna. — Baka mi je ostala paralizirana... izgubila je svijest, zato sam se vratio. Tada je poèelo osobno, intimno ispitivanje, kao da je htio prirediti popis optužbi protiv mene, ni ne znajuæi zloèin za koji sam optužen, pokušavajuæi, uskaèuæi sa svih strana. Stajali smo jedan naspram drugog, on poput divlje maèke spremne na skok, povlaèio bi se tek u zadnji èas. Ridokosa cura je slušala kao hipnotizirana, žvrljala je olovkom na vojnom formularu svu silu osobnih, intimnih, za vojsku potpuno nevažnih detalja. No on je bio nevjerojatno žustar toj ukoèenoj, zagušljivoj sobi sa starom vojnièkom æebadi, koja su nas, prebaèena preko prozora, odvajala od vanjskog svijeta. Nastavljao je s ispitivanjem, slušajuæi stalne izvještaje koje mi nismo mogli èuti, izvlaèeæi iz mene informacije koje su, zajedno s ozbiljnim razvojem situacije, još više poveæavale njegov bijes. Primjerice, da sam Izraelac èetvrtog naraštaja. Opisao sam mu godine u Parizu, godi272 ne prije toga, raspad obitelji, oca koji je nestao, studije koje sam pohaðao. Godina tu, teèaj tamo, ništa regularno, bez ikakve steèene titule. Potom je podrobno ispitana moja usamljenost, moj zbrkani život. Jednom sam, nehotice, spomenuo èak i auto. Ali o tebi ništa nisam rekao, nisam te ni jednom spomenuo. Kao da ne postojiš, kao da nisi važan. Nisam htio još i tebe uvaljivati. A on je sve to napeto slušao, s izuzetnom pozornošæu, izvlaèeæi iz mene podatke s takvim zanosom, gotovo ludilom, doduše sasvim drukèijim od mojeg. Ispitivanje je napokon završilo. Osjetio sam èudnu opuštenost. Skupio je papire koje je crvenokosa ispisala svojim file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
okruglim, djeèjim rukopisom. Pomno ih je proèitao, od poèetka do kraja. — Moram s vama nešto uèiniti, šteta što je veæ tako kasno. Razjasnit æemo sve ovo iza rata, kad pobijedimo. Sad je najvažnije da vas što prije ubacimo u uniformu. Naša vojska oskudijeva ljudima baš zbog ljudi kao što ste vi. Mislio sam da se šali, no vojnikinja je žurno popunjavala dokumente, regrutni list, trebovnice za skladišta robe i oružja. — Koga treba obavijestiti ukoliko se nešto dogodi? — zapitala jeOklijevao sam, a onda joj dao adresu svoje gazdarice u Parizu. Sad æu se barem njega riješiti, pomislio sam, ali me on oèito nije imao namjere ostaviti. Uzeo je moje dokumente i poveo me prema skladištima. Bilo je gotovo jedanaest sati, logor je utihnuo. Zatekli smo magazine zakljuèane i neosvijetljene. Pomislio sam da æe sad ipak morati sve to odgoditi za sutra, ali on se nije namjeravao samo tako predati. Krenuo je u potragu za intendantom, obilazeæi sva moguæa mjesta, a ja sam ga slijedio. Zamijetio sam da se i prema ostalima odnosi svisoka, vrlo autoritativno. Napokon smo intendanta pronašli u vojnièkom klubu kako u mraku zuri u televiziju. Bio je to neki tamnoputi, omanji vojnik, naizgled prilièno glupav. Ovaj je odmah zapisao njegovo ime i broj da ga može prijaviti. Intendant se zaprepastio, pokušao je nešto reæi u svoju obranu, ali ga je oficir grubo ušutkao. Vratili smo se u skladište. Intendant je, nemiran i razdražen zbog moguæe kazne, poèeo izbacivati dijelove opreme. — Pokazat æu ja vama — siktao je major, i dalje krut, nadziruæi da dobijem sve što treba. Opasaè, oprtaèi, fišeklije, tri ranca, Ig LJUBAVNIK 273 mali šator sa štangama i klinovima, pet pokrivaèa. Stajao sam kao okamenjen i promatrao kako na prljavom podu raste ta gomila opreme, stvari koje me ni najmanje nisu zanimale. Stajao je s druge strane, ozbiljan, ukruæen kao kost, æelava glava mu se caklila pod slabašnim osvjetljenjem. Odjednom sam osjetio oèaj. — Ne treba mi pet deka... dvije su mi sasvim dovoljne. Ljeto je... jesen. Nije hladno. — A što æe biti u zimi? — U zimi? — nasmijao sam se. — Kakve veze ima zima s tim? U zimi æu veæ biti daleko. — Tako vi mislite — prošaptao je prezrivo, nije me èak ni pogledao, kao da cijelo vrijeme samo skuplja dokaze protiv mene. Šutljivi i namršteni intendant je u meðuvremenu donio pribor za jelo, masnu porciju i bajonet. — Bajonet? Što æe mi bajonet? — nasmijao sam se gotovo histerièno. — Ovo je rat raketa, a vi meni dajete bajonet. Nije odgovorio. Prišao je, podigao bajonet, uhvatio ga koljenima i izvukao iz korica, prstom lagano prešao preko oštrice, pobrao malo crnog ulja, ponjušio ga s izrazom gaðenja, a zatim obrisao ruku o jednu od onih deka, i bez rijeèi gurnuo bajonet natrag u korice, bacivši ga na hrpu opreme. Potpisao sam dugaèak popis od dvije ili tri kolone. Zaboravio sam svoj vojnièki broj, pa sam opet morao zaviriti u svoj regrut-ni list da bih se podsjetio. No on ga je veæ znao napamet, pa me je nemilosrdno ispravio. Napokon sam sve uspio svezati u golemi zavežljaj. Intendant mi je pomogao dohvatiti krajeve, a oficir je samo stajao i dobacivao krute savjete. Onda mi je intendant podigao zavežljaj na leda, pa smo izašli u mrak. Bila je veæ gotovo ponoæ. Posrtao sam pod velikim teretom, dok je on grabio naprijed, æelav, tanak i uspravan, s neupotrebljivom rukom zataknutom u džepu, malom štabnom torbom za karte, ovješenom o rame i tranzistorom koji mu je emitirao ravno u uho, a ja sam se za njim vukao kao njegov jedini vojnik, njegov posilni. Odveo me je u arsenal. Veæ sam bio na rubu nesvjestice, bilo mi je zlo od gladi, povraæalo mi se, u ustima sam osjeæao neki ki-selkastogorki okus. Teret na leðima mi je bio sve teži. Odjednom sam shvatio kako sam na rubu suza, pravih suza. Na vratima arsenala sam se srušio, a oprema mi se rasula na sve strane. 274 Arsenal je bio otvoren. Ljudi su stajali u redu, uglavnom èasnici koji su podizali revolvere i automate. Preskoèio je dugaèki red i odmah prišao oružju, motreæi poslagane puške i automate kao da su njegovo osobno vlasništvo. Napokon me je pozvao da zadužim ruèni bacaè i dva kontejnera s granatama. — Nikad još nisam ni pipnuo takvo oružje — pošaptao sam, u strahu da ga ne razljutim. — Znam — odvratio je s iznenadnom toplinom, nasmiješen, i razdragan ingenioznom idejom da mi naprti ruèni bacaè na leda. Sad sam bio tako prenatrpan opremom da se nisam mogao ni pomaknuti. Meðutim, on me nije ni namjeravao negdje odvesti. — Požurite i složite svo to remenje i rance. Naæi æu neko prijevozno sredstvo da nas prebaci na bojište. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
I tad sam, odjednom, sav oèajan, shvatio što namjerava taj ostarjeli, otpisani oficir, koji je i dalje otužno vonjao po vodici nakon brijanja. — Odluèili ste me ubiti — prošaptao sam. Nasmiješio se. — Niste èuli još ni jedan hitac, a veæ razmišljate o smrti. Ali ja sam tvrdoglavo, ljutito, ponovio: — Želite me ubiti. Sad se više nije smiješio. Suho je dobacio: — Složite opremu. Nisam se ni pomaknuo. Nešto se u meni slomilo, probudio se neki buntovni duh. — Cijeli dan nisam ništa pojeo. Ako ne dobijem nešto za jelo, past æu u nesvijest. Veæ sada vidim sve dvostruko. Ništa nije rekao, ni trepnuo okom. Zadržao je onaj arogantni, prazni pogled. Onda je posegnuo rukom u štapsku torbu, izvadio dva tvrdokuhana jaja i pružio mi ih. U jedan ujutro sam veæ u uniformi i teškim èizmama ležao u polusnu pod otvorenim nebom, u sve svježijoj noæi, glavom oslonjen o veliki ranac natrpan dekama i mojom civilnom odjeæom, nogu prebaèenih preko bacaèa i granata. Bijele lupine jaja sam razbacao oko sebe. Nikada ne bih uspio sam srediti svo ono remenje, djelomice poprskano krvlju, da mi nije pomogla ridokosa vojnikinja, koja se sažalila na mene. I nju je taj èasnik dobro na-gnjavio i namuèio s beskrajnim naredbama, tako da je morala stalno juriti od barake do barake. S vremena na vrijeme, kao u 275 nekom snu, ugledao bih njegovu lelujavu siluetu. Nikako nije uspijevao pronaæi neko transportno sredstvo koje æe nas odvesti na jug, u pustinju. U dva ujutro, kad je veæ gotovo izgubio nadu, sjetio se moga auta i odluèio ga rekvirirati. Skoèio sam panièno na noge. — Ali auto nije moj. — Pa što vas onda briga? Poslao je onu ridokosu jadnicu da ispuni nove formulare. Gledao sam ga kako uzima dokumente i bez ikakva oklijevanja ih potpisuje, lako i s potpunim samopouzdanjem. Dao mi je potvrdu i uzeo kljuèeve. — Nakon rata, ako se vratite, možete tražiti povrat onoga što od njega preostane. Nakon toga je krenuo na parkiralište. Taj stari auto mu se smjesta dopao. Poèeo se njime baviti kao da je njegov vlastiti, digao je poklopac motora, provjerio ulje i vodu, nogom lupnuo gume. Bio je budan kao zec. Poslao je vojnikinju, koja je veæ teturala od iscrpljenosti, da pronaðe crnu boju i kist, kako bi premazao farove, a ona je, djelotvorna kao i dosad, smjesta donijela veliku kantu crne boje. S oduševljenjem je zatamnio prednja i stražnja svjetla, a onda podesio vozaèko sjedalo, odmaknuvši ga od volana da bi mogao smjestiti svoje duge noge. Potom je pripazio kako æu natovariti svoju opremu na stražnje sjedalo. Zatim smo krenuli. Vozio je jednom rukom, ali sa savršenom kontrolom. Nikad još nisam vidio tako zanesenog vozaèa. Èinilo se kao da je on vlasnik i auta i puta i svih transporta koje smo preticali i s lijeva i s desna, vješto manevrirajuæi u mraku, pri slabašnom svjetlu koje se probijalo iz farova, jureæi pored dugaèkih tenkovskih i artiljerijskih konvoja. Taj Morris se sjajno ponašao u njegovoj ruci. A ja sam sjedio, iscrpljen, kao da sam veæ danima u ratu, gledajuæi tu lubenièastu glavu, mog osobnog majora, cijelo vrijeme primajuæi njegove osobne informativne biltene, dok mu se lice mrštilo s vremena na vrijeme. — Što se tamo dogaða? — Bore se — odvratio je lakonski. — Kako ide? — Teško, vrlo teško. — Ali što se toèno dogaða? 276 — Uskoro æete i sami vidjeti. — Pokušavao me se otresti. — Jesu li nas sredili? — E, sad ste i vi poèeli jadikovati. Spavajte. Odjednom sam ostao sam, na putu u rat, naslonivši glavu na prozor, promatrajuæi suha, suncem spržena polja; znoj mi se osušio na licu, udisao sam svježi jesenji zrak i malo-pomalo zaspao, sanjajuæi uz ravnomjerni šum motora snove koji su me odveli u Pariz, kuæi, na užurbane ulice uz Seineu, male drvorede, blještavo osvijetljene kafiæe, rascvjetano kestenje. Idem do stanice Odeon. Dobropoznati vonj metroa, slatkasti miris elektriciteta miješa se sa zadahom gomile koja je tijekom dana prošla tim tunelima. Hodam praznom platformom pod jasnim neonskim svjetlom, èujem tutnjavu vlakova s udaljenih stanica, jaèa, zamire. Stiže vlak. Smjesta uskaèem u crveni odjeljak prve klase, kao da me je netko gurnuo. I odmah, medu rijetkim putnicima, prepoznajem svoju baku, sjedi u kutu, na koljenima drži košaru punu prhkog, svježe peèenog peciva. Slasno ga jede, skuplja mrvice koje joj padaju po šarenoj haljini, njenoj staroj, najboljoj file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
haljini. Ispunjen sam radošæu, veseljem zbog tog susreta. Ipak je, dakle, došla k svijesti. Prilazim i sjedam pored nje. Znam da me neæe odmah prepoznati, pa joj tiho i nježno, da je ne uznemirim, kažem s osmijehom: — Zdravo, bako. —- Prestaje jesti, okreæe lice prema meni, smiješi se odsutno. Jasno mi je, odjednom to instinktivno znam, razdijelila je nasljedstvo, pobjegla je, inkognito doputovala u Pariz. — Zdravo, bako — ponavljam, a ona i dalje sjedi, zbunjena, mrmlja: — Oprostite? — kao da ne razumije hebrejski. Odluèujem govoriti na francuskom, no odjednom sam zaboravio jezik, èak i najjednostavnije rijeèi. Èeznem za jednim zlaæanim pecivom. Sad veæ prilièno oèajno kažem: — Zdravo, bako, zar me se ne sjeæaš? Ja sam Gabriel. Prestaje jesti, malo je uznemirena, oèito ne razumije ni jednu jedinu rijeè. Jezik joj je potpuno stran. Vlak usporava, približava se stanici, tražim natpis. Opet Odeon. Stanica s koje smo krenuli. Brzo ustaje, zamata pecivo u košari. Vrata se automatski otvaraju, izlazi na platformu, pokušava mi umaæi. Ali oko nas je samo nekoliko ljudi, a ja hodam odmah iza nje, nepopustljivo, strpljivo èekam da mi se vrati znanje francuskog jezika. Otvaram pred njom staklena vrata, penjem se stepenicama, odmièem joj niske željezne pomiène branike. Ona se smiješi, to je smiješak tolerantne starosti, neprekidno mrmlja: — Merci, merci. — Ne raz277 umije što od nje hoæe ovaj mladi stranac. Izlazimo na ulicu. Veæ sviæe. Pariz u zoru, vlažan, maglovit. Kao da smo cijelu noæ putovali metroom. I tu, pored ceste, parkiran je poznati plavi Morris, zatamnje-nih svjetala, ali s francuskom, a ne više izraelskom registracijom. Baka kopa po torbi, traži kljuèeve. Stojim pored nje, i dalje èekam da mi se vrati moj francuski, tražim neku prvu rijeè komunikacije. Oèajno sam gladan, pljuvaèka mi se skuplja u kutovima usana. Otvara vrata auta, stavlja košaru s pecivom pored sebe, sjeda za volan. Oèito je nestrpljiva, želi što prije otiæi. Smiješi se sada kao neka djevojèica, uživa što joj posveæujem toliku pažnju. Iznova govori: — Merci — i pali motor. Trèim za autom, guram glavu kroz prozor, vièem: — Ali, samo trenutak... èekaj malo... — Kao da je prièvršæena, moja se glava poèinje kretati zajedno s autom. Glavom sam se oslonio o staklo. Na nebu su se vidjeli prvi znakovi novog dana. Više nismo bili okruženi poljima nego pješèanim dinama, palmama i bijelim arapskim kuæama. Mirovali smo, s iskljuèenim motorom, zarobljeni u golemoj, raznorodnoj koloni. Kamioni, oklopni pješadijski transporteri, štabni automobili, civilna vozila. Buka je bila zaglušna. Moj oficir je bio vani, brisao je rosu s vjetrobrana. Nije izgledao umoran od duge vožnje, samo su mu oèi bile malo crvene. Htio sam ustati i izaæi iz auta, ali me je nešto zadržalo. Utvrdio sam da me je u snu s pojasom privezao za sjedalo. Prišao je i oslobodio me. — Zbilja ste živahni u snu... stalno ste padali na volan. Izašao sam, zgužvan. Stao sam pored njega, drhtureæi od zime. Želudac mi se dizao, tako sam bio gladan. Veæ je treæi dan rata, a ja nemam pojma što se zbiva. Prošlo je deset sati otkako sam èuo posljednje vijesti. Pogledao sam onu slušalicu u njegovu uhu. Kako je to podlo od njega što prikriva vijesti. — Što sad govore? — Ništa. Sada je glazba. — Gdje smo? — Blizu Rafaha. — Što se zbiva? Što ima nova? — Ništa. — Što æe se dogoditi? — Smrvit æemo ih. 278 Kratki, samouvjereni odgovori. Onim istim arogantnim pogledom motri konvoj rastegnut od obzora do obzora, kao da zapovijeda njime. Buduæi da sam veæ ionako njegov zarobljenik, htio sam saznati nešto više o njemu, razbiti tu neprobojnu ljušturu. — Oprostite — rekao sam s osmijehom — ne znam uopæe kako se zovete... Pogledao me je bijesno. — Zašto to želite znati? — Tako, iz znatiželje... — Zovite me Šahar. — Šahar... što radite, Šahar?... mislim, u civilu... Naljutio se. — Zašto to pitate? — Tako, htio bih znati. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Radim u prosvjeti. Samo što nisam posrnuo od iznenaðenja. — U prosvjeti? Kakvoj prosvjeti? — Kao specijalni odgajatelj. U domu za maloljetne delinkvente. — Zaista? Interesantno zanimanje. Nije, meðutim, pokazao nikakva nagnuæa za daljnjim razgovorom. Stojeæi pored mene, dok sam ja i dalje nešto petljao, jednom je rukom otkopèao hlaèe, izvadio velikog ukruæenog udava i popisao se ravno pred sebe po suhom tlu, uspravan, širom ras-kreèenih nogu. Sitnim kapljicama mi je poškropio èizme. Vojnici s kamiona ispred nas su ga promatrali. Privukao je i njihovu pažnju. Smijali su se i poèeli mu nešto dobacivati. Još uvijek s izvaðenim udavom, okrenuo se bez ikakva stida prema njima i podigao ruku poput sveæenika koji blagosivlja svoju pastvu. U velikoj kantini u Rafahu sam se onesvijestio, potpuno neoèekivano, bez ikakve najave. To se dogodilo dok sam stajao u redu pored pulta, èekajuæi na poslužavnik sa sendvièima i malim posudicama èokoladnog mlijeka, okružen mirisima hrane i treštanjem tranzistora. Prvo sam ispustio bacaè, a onda sam se i sam strovalio. Oèito se prepao da bi me mogli odvojiti od njega, pa se izdvojio iz grupe oficira s kojima je razgovarao, odvukao me do pumpe za vodu, gurnuo mi glavu u blatnjavo korito i izlio 279 mi mlaz vode po licu. Èuo sam kako okupljenim vojnicima kaže: — To je od straha — pokušavajuæi ih odmaknuti. Bilo je to, meðutim, od gladi. — Gladan sam — prostenjao sam èim sam došao k sebi, sjedeæi na zemlji, blijed, s blatom u kosi. — To vam još od sinoæ pokušavam reæi. Opet je iz torbe izvukao dva tvrdokuhana jaja i dao mi ih. I tako me je u podne doveo do srca Sinaja. Nisam vjerovao da æemo uspjeti. Mali Morris je sjajno išao. Dobro si obavio posao, Adame, auto je reagirao i na najmanji dodir. Stara kanta je slušala svog novog vozaèa, kao da ju je hipnotizirao, jurila je sto na sat. Na putu je bilo mnogo patrola vojne policije, zaustavljali su svakojake pustolove koji su se htjeli domoæi bojišta. No on ih je sve nadmudrio, pretvarajuæi se kao da ih ne vidi, jednostavno projurivši pored njih. Ni jednom ga nisu zaustavili. A kad bi pojurili za njim, zaustavio bi auto malo dalje, izašao iz Morrisa poput nekog žestokog plamena s crvenom padobranskom beretom na glavi i svom silom odlikovanja iz prethodnih ratova. Kad bi vojna milicija napokon dojurila, sopæuæi i psujuæi, on bi mirno, svisoka zapitao: — Da? Imate li nekih problema? Onda bi se oni povukli. No kod Refidima smo morali stati. Tu više nitko nije mogao dalje. Iz daljine su dopirali odjeci eksplozija. Zvuèi su bili prigušeni kao da dopiru iz dubine zemlje. Avion u niskom letu je zaparao nebo. Usmjerili su nas prema velikom prostoru punom civilnih automobila, koji je lièio na parkiralište neke koncertne dvorane ili stadiona. Ljudi su došli u rat kao na neku veliku priredbu. Rekao mi je da istovarim opremu, pa sam stavio ono remenje, nataknuo šljem, pokupio bacaè i krenuo za njim u potragu za jedinicom koja æe me prihvatiti. Probijali smo se kroz oblak pijeska, pored polugusjenièara i odbaèenih tenkova. I ljudi u pijesku, nacije ukopane u pustinji. Ovdje je roðena, ovdje æe i umrijeti. Pa ipak, i pored sve te buke i zbrke, privlaèili smo svaèiju pažnju. Jednoruki major, grimiznorumen od sunca, s æelom koja se cakli od znoja, vodi mene, svog osobnog vojnika, kao da sam cijeli vod, pretovaren silnom opremom i nevidljivim konopcem vezan za njega. Ljudi bi zastali na trenutak i pogledali nas. Nakon izvjesnog vremena zastao je uz parkiranu kolonu gus280 jenièara koja se protezala sve do obzora. Zatražio je zapovjednika, a oni su mu pokazali nekog omanjeg, mršavog mladiæa koji je na poljskom štednjaku upravo pripremao kavu. — Kad kreæete? — Uskoro. — Trebate li nekoga s ruènim bacaèem? Iznenadio se. — S bacaèem? Mislim da ne... No moj oficir je bio uporan. — Dakle, vaše je ljudstvo kompletno? — Kako to mislite? — mladiæ je bio sasvim zbunjen. — No dobro, onda ga uzmite u svoju jedinicu. — Ali... tko je on? — Nema tu nikakvih ali. To je nareðenje! — prasnuo je i dao mi znak da se popnem na najbliži gusjenièar. Poèeo sam skidati svoju opremu i dodavati je mladim vojnicima, koji su je slagali u unutrašnjosti vozila, zabavljao ih file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
je taj golemi teret kojeg sam vukao na sebi. Onda su ispružili ruke i povukli me na èelièno vozilo, koje je treperilo od vruæine zbog stajanja na suncu. Major je u meðuvremenu zapisao ime zapovjednika jedinice i broj jedinice. Zapisao je èak i broj gusjenièara, da može provjeriti jesam li zaista sudjelovao u okršaju i da mi zatvori sve moguænosti bijega. Na kraju je zatražio zapovjedni-kov potpis, kao da mu je isporuèio neku opremu. — I pripazite da se bori kako treba — doviknuo je. — Bio je deset godina izvan zemlje... pokušao je pobjeæi. Svi su me pogledali. — Mora da si poludio — prošaptao je netko. — Baš si našao kad æeš se vratiti! Nisam ništa odgovorio, samo sam protisnuo: — Ima li netko komad kruha ili nešto slièno? — a netko mi je odmah dodao veliku krišku kolaèa s kvascem, ukusnog i slasnog, kojeg sam smjesta poèeo žvakati s velikim užitkom. Suze su mi navrle na oèi. Odjednom sam se osjetio na sigurnom. Možda je to bilo zbog kolaèa, ili možda zato što sam ga se napokon riješio. I tako sam s gusjenièara, okružen vojnicima i oslonjen na vruæi oklop, žvaèu-æi kolaè, promatrao æelavog oficira, koji je i dalje, u drenom stavu, muèio mladog zapovjednika planovima za ofanzivu. Bio je veæ potpuno zbunjen, nije znao što bi odgovorio. Major se napokon rastao od njega, prilièno razoèaran. Još je malo oklijevao, kao da mu se teško rastati od mene, stajao je sam, gledajuæi nao281 0 kolo onim praznim, arogantnim pogledom. Iznenada me je ganulo to njegovo patetièno ludilo, pa sam mu se nasmiješio sa svog visokog položaja, izvan dosega njegova stiska. U tom tenutku se naglo okrenuo, spreman za polazak. Doviknuo sam mu: — Hej, Šahar, zbogom. — Okrenuo se. Èak i pri tom posljednjem pogledu spazio sam mržnju u njegovim oèima; umornom kretnjom je podigao ruku na neki polupozdrav i promrmljao: — Da, zbogom... zbogom... — pa se neravnom stazom zaputio prema štabu, po debeloj prašini koju je podizala beskrajna kolona tenkova. Promatrao sam ga još neko vrijeme kako napreduje laganim, odmjerenim i izazovnim korakom, dok su ga tenkovi pažljivo zaobilazili, slijeva i zdesna. Našao sam se okružen mladim, djeèaèkim licima, zbijenom grupom regularnih vojnika. Djelovali su uzbuðeno, jedva èekajuæi bitku. Smijali su se svojim privatnim šalama, prièajuæi o ljudima koje nisam znao. Mladi zapovjednik me je pozvao u svoj džip, zamolio da mirno objasnim tko sam i kako sam dospio u majorove ruke. I tako sam usred pustinje, prekidan krèenjem ra-dio-stanica i urlanjem tenkovskih motora, još jednom isprièao cijelu prièu, dodajuæi neke suvišne pojedinosti, uvlaèeæi se u èudnu ispovijed o baki, nasljedstvu. Odrastao èovjek šutljivom mladiæu prièa svoju životnu prièu. Pomislio sam da me se možda želi riješiti, poslati me negdje. Èak sam mu napomenuo da se ne znam služiti ruènim bacaèem i da opæenito baš i nisam lud za ovim ratom. Vidio sam, ipak, da me se ne misli riješiti. Predali su me u njegove ruke, pa æe mi veæ naæi neko mjesto. Saslušao me je, bez ijedne rijeèi, osmjehnuvši se tek s vremena na vrijeme. Potom je pozvao jednog èovjeka iz voda, vojnika s naoèali-ma koji je djelovao kao intelektualac i rekao mu neka me brzo poduèi rukovati s bacaèem. Vojnik me je polegao na tlo, stavio mi bacaè u ruke i poèeo mi govoriti o nišanjenju, putanjama, raznim vrstama granata, zatvorenim strujnim krugovima. Kimao sam glavom, ali sam slušao samo s pola uha. Samo mi se jedno usjeklo u glavu, stražnji udarni potisak koji prijeti vojniku koji rukuje bacaèem. Vojnik s naoèalima me je nekoliko puta upozorio na opasnosti od tog stražnjeg potiska, oèito se i on na tome opekao. Usred te èudne privatne poduke pozvali su nas jesti. Iznijeli su gomilu konzervirane hrane. Jedino sam ja imao apetit. Pomalo ih je iznenadila moja pohlepna glad. Otvarali su jednu konzervu za drugom, ku282 šali je i dodavali meni, s èuðenjem promatrajuæi kako sa žlicom u ruci praznim jednu za drugom, bez ikakva reda, konzerve graha, salate od grejpa, mesa, halve, sardina i kiselih krastavaca umjesto deserta. Gutao sam sve redom. Meðu praznim konzervama neprekidno je krèao radio, pa sam napokon èuo vijesti koje nisam mogao saznati prethodnog dana. Loše vijesti, prilièno mraène, uvijene u neke nove izraze — defanzivna strategija, bitka iscrpljivanja, zadržne operacije, prestrojavanje snaga. Žargon smišljen za ublažavanje istine, nezahvalne stvarnosti u koju sam sada tako duboko upao. Onda sam odjednom ostao sam, jako sam, s velikom prazninom u srcu. Zamisli mene usred sve te zbrke. Sjedim meðu vojnicima, pored konvoja gusjenièara, hvatam komadiæ nepouzdane hladovine u odvratnom smradu izgorena benzina. Odjeæa mi je tako prljava da bi pomislio kako sam veæ prošao kroz dva rata, vidim da su sve pripreme za moju smrt
obavljene. Oko nas se bez prestanka valjaju trupe, okružuju nas. Tenkovi, gusjenièari, džipovi, ariljerija, krèanje radiostanica, vojnièka dovikivanja. Poèinjem shvaæati, neæu odavde otiæi živ. Zatvoren sam sa svih strana. Narod koji je sam sebe ulovio u zamku. Odjednom sam ti poželio napisati dopisnicu, ali veæ su stigle hitne zapovijedi, smjesta se moramo pripremiti za pokret. Krenuli smo kilometar-dva u širokoj formaciji, ali su nas zaustavili. Èekali smo èetiri duga sata, utegnuti pojasima, sa file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
šljemovima na glavi, vozaèi za volanima, promatrali zamagljeni, prijeteæi horizont, gdje se bešumno odvijala bitka. Gledali smo perjanice pijeska kako se dižu u daljini, dim udaljenih vatri, znakove koje su moji drugovi žustro tumaèili. Pustinja oko nas se polako zacrvenila i odjednom se i sunèana lopta na prašnjavom obzoru zapalila, poput vatre izbaèene iz plamenog kanala, ratnog oružja, djeliæa bitke. A s veèeri se sunce poèelo raspadati, kao da je i ono uhvaæeno unakrsnom vatrom; naša lica, vozila i oružje u našim rukama, sve je postalo grimiznocrveno. Èekali smo na tom mjestu kao zamrznuti puna dva dana, razvijeni u formaciju za napad. Osobno, linearno vrijeme, vrijeme kakvo smo poznavali, bilo je razbijeno na komadiæe. A jedno drukèije, kolektivno vrijeme palo je po nama poput nekog ljepljivog tijesta. Jelo i spavanje, slušanje radija i pišanje, èišæenje oružja i slušanje predavanja jednog ekscentriènog instruktora koji je došao s malim kazetofonom i puštao nam rock-glazbu. Ig283 ramo backgammon, zbijamo se u stisnute krugove, skaèemo na gusjenièare na svaki lažni alarm, gledamo avione pri odlasku i povratku. A negdje drugdje, iza nas, postoje izlasci i zalasci sunca, suton i tama, plamteæa podneva i hladna jutra. Odsjekli su nas od svijeta da bi nas što lakše pobili, a ja, dvostruki stranac, ili, kako su me zvali, bjegunac koji se vratio, lutao sam medu tim mladim ljudima, slušao njihove blesave šale, djetinjaste, mladalaèke fantazije. A oni, ne znajuæi što bi sa mnom poèeli, i dalje impresionirani onom mojom proždrljivom glaðu, nudili su mi komade kolaèa, kekse i èokoladu, što bih uzimao odsutna duha i zlovoljno žvakao medu oklopnim gusjenièarima. Jednom sam, usred noæi pomislio da bih mogao probati pobjeæi. Uzeo sam toaletnog papira i krenuo prema udaljenom, mislio sam i napuštenom brdu. Iznenadio sam se otkrivši na njemu ukopane jedinice. Èitava pustinja je vrvila od ljudi. Napokon smo poèeli napredovati, polako, kao da se želimo iskobeljati iz živog pijeska. Veæ iscrpljeni, prešli bi nekoliko stotina metara i stali, opet krenuli i stali. Išli smo na jug, pa na sjever, zatim na istok, a onda se vratili na polaznu liniju. Kao da nas je izdaleka pomicao neki suludi general. Odjednom su, bez upozorenja, oko nas pale prve granate i netko je poginuo. Tako je i za nas bitka poèela. Ležali smo na tlu, kopali rovove, onda opet skakali na gusjenièare i kretali. Ponekad bismo iz svih oružja i oruða otvarali vatru na mete boje pijeska. I oni su poput mjeseèara tumarali prašnim obzorom. Ja nisam pucao. Bacaè mi je cijelo vrijeme bio na ramenu, ali su granate bile spremljene negdje ispod sjedala. Sjedio sam zgrbljen, sa šljemom na glavi, i pretvorio se u nešto nepokretno, objekt bez vlastite volje, beživotno stvorenje, samo bih povremeno bacio pogled na prizor ispred sebe, beskonaènu, nepromjenjivu pustinju. Naša se jedinica stalno mijenjala, raspuštala i pregrupirala. Onaj mladi zapovjednik je poginuo, došao je drugi, stariji oficir. Naš gusjenièar se pokvario, prekrcali su nas na drugoga. Sve se stalno mijenjalo, davali su nas nekom novom, uzimali nas natrag. Ponekad smo bili bombardirani, kraæe ili duže vrijeme, s glavama u pijesku. Ali smo ipak napredovali, to je bilo jasno. Ljudi su nastojali biti optimistièni. Napokon pobjeda, proboj. Teška, gorka pobjeda. Jednu veèer smo stigli do važnog ratnog štaba. Dali su nam da èuvamo jednog štabnog oficira koji je sjedio okružen s dvadesetak radio-stanica, mnoštvom žica i prijemnika. Taj umorni èovjek, 284 oèiju stisnutih od veæ mnogih heprospavanih noæi, sjedio je na podu i s beskrajnim strpljenjem uzimao jedan prijemnik za drugim, te pospanim glasom i nevjerojatnom sporošæu slao zapovijedi udaljenim jedinicama. Cijelu noæ smo sjedili oko njega. Pokušao sam slijediti njegovu konverzaciju, shvatiti razvoj bitke, ali se èinilo kao da sve to postaje samo još složenije. U prvom osvitu dana, za vrijeme kratkog predaha, skupio sam hrabrost i prišao mu, zapitavši ga što misli, kad æe rat završiti. Pogledao me uz oèinski osmijeh i onim istim pospanim glasom, vrlo polako poèeo govoriti o dugaèkom ratu, o mjesecima, možda i godinama. Potom je uzeo prijemnik i umornim glasom zapovjedio napad. Sad su i oni mladiæi sve više bili nalik na mene. Prerano su ostarjeli. Kosa bijela od prašine, neuredna brada, naborana lica, oèi utonule od pomanjkanja sna. Poneki zavoj oko prljave glave. U daljini se vidi veæ i zrcaljenje vode kanala. Naredili su nam da siðemo s vozila i duboko se ukopamo u pijesak, svaki èovjek u svoj grob. A onda sam èuo pjevanje. Pjesmu, molitvu, žive glasove, ne s tranzistora. Još nije potpuno svanulo, vidjelo se tek prvo prame-nje zore. Drhtureæi od hladnoæe, omotani dekama, mokri od rose, probudili smo se i ugledali tri muškarca odjevena u crno s uvojcima ispred uha i dugim bradama kako poskakuju i
plešu, pjevaju i plješæu rukama, poput neke dobro uvježbane plesne grupe. Prišli su nam, poèeli nas dirati toplim, mršavim rukama, budeæi nas iz sna. Došli su nas razvedriti, vratiti nam vjeru, poslali su ih iz ješive da idu od jedinice do jedinice i dijele molitvene knjige, vežu mladiæima t'filin*. Veæ su im se neki naši ljudi pridružili, pospani, mokri i prljavi vojnici nervozno su se smijali i podigli rukave, ponavljajuæi rijeèi molitve. Blagosiljali su nas. — Velika pobjeda — govorili su. — Još jedno veliko èudo, zahvaljujuæi milosti božjoj. — No èinilo se da baš nisu sigurni, njihovim je glasovima nedostajalo uvjerenja. Malo smo ih razoèarali. Svanulo je i zrak se brzo ugrijao. Ljudi su poèeli pripremati doruèak, dim se poèeo dizati iz logorskih vatri. Tranzistori file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
su poèeli javljati jutarnje vijesti. A oni su, završivši svoj budnièki zadatak, složili opremu, t'filin i ostalo, sjeli na humak, izvadili iz * T'filin, molitveni remeni, muškarci ih vežu oko ruke (prim. prev). 285 svog džipa male kartonske kutije i prionuli na jutarnji obrok. Pozvali smo ih da doruèkuju s nama, no oni su uljudno odbili, sag-nuvši glave, smješkajuæi se za sebe. Imali su svoju hranu. Bojali su se èak i dirnuti naše èuturice, kao da bi se mogli otrovati. Prišao sam im bliže. Izmeðu religioznih predmeta, molitvenika i traka, vadili su kruh, tvrdokuhana jaja, rajèice i ogromne krastavce. Posipali su ih solju i jeli zajedno s korom. Iz velike crvene termosice pili su neku žuækastu tekuæinu, oèito hladni èaj kojeg su donijeli sa sobom iz Izraela. Stajao sam i gledao ih, sve više fasciniran. Zaboravio sam da postoje i takvi Židovi. Crni šeširi, brade i uvojci. Skinuli su kapute i ostali sjediti u potpuno bijelim košuljama, a tako nešto mi veæ dugo nismo vidjeli. Dvojica su bili odrasli, gotovo èetrdesetogodišnjaci, a medu njima je sjedio zgodan mladiæ rijetke brade i vrlo dugaèkih uvojaka. Djelovao je prilièno plaho i neprilagoðeno u toj gunguli, uzimajuæi blijedim rukama hranu, raširenu na nekim starim religioznim novinama. Nisam se micao od njih. Osjeæali su kako ih promatram. Ljubazno su mi se smješkali. Uzeo sam traku koju su mi ponudili i stavio je u džep, i dalje ostavši pored njih. Jeli su, njihali se na-prijednatrag i èavrljali na jidišu. Nisam razumio ni jednu rijeè, ali sam shvatio da razgovaraju o politici. I dalje sam netremice zurio u njih, prljav, zapušten vojnik, s desetodnevnom bradom. Poèeli su se osjeæati nelagodno. Odjednom rekoh: — Mogu li dobiti jednu rajèicu? — Zapanjili su se, mislili su da sam poludio. No najstariji se snašao i dodao mi rajèicu. Posuo sam je solju, sjeo pored njih i poèeo ih ispitivati. Odakle su došli? Što su radili? Kako žive? Gdje misle sada iæi? Odgovarali su, ona dvojica starijih, neprekidno se njišuæi, kao da su i njihovi odgovori neka vrst molitve. Odjednom me je pogodila jedna misao. Ti su ljudi tako slobodni. Oni zapravo i ne spadaju medu nas. Dolaze i odlaze kako god žele. Nemaju nikakvih obaveza. Lutaju poput crnih kukaca medu vojnicima u pustinji. Metafizièka biæa. Nisam ih mogao napustiti. Ali došao je narednik zadužen za pitanja vjere, koji im je služio kao neki impresario, i rekao da trebaju krenuti. Uskoro se oèekivalo bombardiranje, bilo bi bolje da odu. Odmah su ustali, zakopali ostatke hrane, konopcem povezali svoje kutije i fantastiènom brzinom odmumljali zahvalnicu nakon jela, a onda se popeli u džip i nestali s vidika. Na jednom kamenu sam pronašao crni kaput koji je jedan od 286 njih zaboravio, oèito onaj najmlaði. Bio je napravljen od dobre, èvrste tkanine. Unutra je pisalo ime krojaèa iz ulice Geulah u Jeruzalemu, uz jamstvo da se radi o èistoj vuni. Kaput je lagano vo-njao na znoj, ali drukèiji od znoja ljudi koji su me okruživali, slatkasti miris tamjana ili duhana, vonj starih knjiga. Naèas sam pomislio da ga bacim, ali sam ga onda, bez nekog razmišljanja, obukao. Velièina mi je odgovarala. — Kako mi stoji? — zapitao sam jednog vojnika u prolazu. Stao je i pogledao me, vidio sam da me nije odmah prepoznao. Zatim se nacerio i poèeo trèati. A onda je poèelo bombardiranje, kakvo još nismo doživjeli. Zgurili smo se u rovovima, skvrèeni poput fetusa, oèajnièki noktima grebuæi suhu zemlju. Granate su naslijepo padale oko nas, sigurno i žestoko pogaðajuæi raskršæe samo stotinjak metara dalje. Tako mala pogreška u raèunu. Satima smo tako ležali u pijesku, zatvorenih oèiju, s pijeskom u ustima, pored zapaljenog gus-jenièara, dok su granate praštale svuda oko nas. Predveèer se vratila tišina, kao da se ništa nije dogodilo. Duboka tišina. Pomaknuli su nas pet kilometara naprijed, u podnožje nekog brežuljka, pa smo opet raširili pokrivaèe i zaspali. A pri prvom svjetlu, kao da se sve ponavlja, opet su nas probudili zvuèi pjesme, molitve i ritmièkog pljeskanja. Ona trojica su se vratila, kao da su iskoèila iz zemlje, i pokušala nas probuditi. — Veæ ste bili ovdje! Veæ ste nas posjetili! Dali ste nam molitvenike! — Ušutkao ih je neprijateljski doèek. Prepali su se, ukoèili na mjestu, a onda se poèeli zbunjeno povlaèiti, mumljajuæi nešto meðusobno na jidišu. Ali jedan se vojnik digao ispod pokrivaèa i potrèao prema njima, podižuæi s bolnom grimasom rukav na lijevoj ruci, kao da oèekuje injekciju. Ona trojica su mu, ohrabrena, poèela omatati t'filin oko ruke, otvarajuæi pred njim molitvenik, pokazujuæi mu što treba èitati, tretirajuæi ga kao bolesnika. Poveli su ga nekoliko koraka naprijed, nekoliko koraka natrag, nagnali ga da se njiše zajedno s njima, okrenuli ga prema istoku, prema izlazeæem suncu. Mi smo ležali u vreæama za spavanje i promatrali ih. Iz daljine je izgledalo kao da se mole suncu. Kad su završili, sjeli su
jesti, baš kao i prethodnog dana, èeprkajuæi po kartonskim kutijama i opet vadeæi jaja, krastavce, paprike i rajèice, kao da su ih ubrali u pustinji. No sada više nisu bili u središtu pažnje. Ljudima više nisu bili zanimljivi, svi su još 287 uvijek mislili na juèerašnje bombardiranje. Polako sam im prišao, pogledao otvorene kutije. Više u njima nije bilo svetih predmeta, juèer su sve razdijelili. Kutije su bile pune skupljenog ratnog plijena, vojnih opasaèa, fišeklija, file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Sadatovih slika u boji, raznih suvenira s fronte. I opet me je zadivila njihova sloboda... — Kako ste? Jeste li dobro? — nasmiješio sam se, pokušavši zapoèeti razgovor. — Gospod neka je svakodnevno hvaljen — odvratili su. Shvatio sam da me nisu prepoznali. — Gdje æete nakon nas? — Kuæi, s Božjom pomoæu. Da prièamo o svakojakim èudesima. — Kakvim èudesima? Zar ne znate što se ovdje zbiva? Nisu odgovorili. — S Božjom milošæu, sve su to èuda. — Jeste li oženjeni? Nasmiješili su se, iznenaðeni pitanjem. — Hvala Bogu. — Hvala Bogu da, ili hvala Bogu ne? — Hvala Bogu... naravno... Odjednom su me prepoznali. — Nismo li veæ s vama razgovarali, gospodine? — Jeste. Juèer ujutro. Prije bombardiranja. — I kako ste, gospodine? — Tako-tako... Sjeo sam pored njih, s malim rancem u ruci, u kojem sam skrivao mladiæev kaput. — Jeste li izgubili kaput? — zapitao sam mladiæa, koji još nije progovorio. Imao je na sebi egipatsku borbenu jaknu, koju je negdje pokupio. — Da — odvratio je slabašnim, dražesnim osmijehom. — Vi ste ga možda našli? — Ne... — Nije važno, nije važno, oprošteno ti je — uvjeravao ga je onaj stariji. I cijelo vrijeme su mirno i pouzdano jeli. Nešto me je sve više, gotovo bolno privlaèilo njima. Mladiæ ljepuškasta lica je tankoæutno žvakao svoj kruh, ni ne primjeæujuæi me, tankim, finim prstima je skupljao mrvice, i da288 lje èitajuæi stare religiozne novine, rasprostrte pred sobom. Više nisu imali èaja. Dodavali su jedan drugom bocu u kojoj je valjda bila neka božja tekuæina ili možda rosa koju su skupili po putu. Oèito su bili zadovoljni s malim. Opet sam osjetio potrebu da od njih nešto uzmem, neko povræe ili komad kruha. No napokon sam, bez pitanja, uzeo mladiæev šešir koji je ležao na pijesku i stavio ga na glavu. A onda sam se po nekom svojem ritmu i ja poèeo njihati. Nasmiješili su se, prilièno zbunjeni. Pocrvenjeli su u licu. Vidio sam da nas se malo boje, znali su se lecnuti. — Zar vam nije vruæe u tim šeširima? — Hvala Bogu. — Kako mi stoji? — zapitao sam djetinjasto. — S Božjom pomoæi... s Božjom pomoæi. — Prisilili su se na smiješak, smeteni, ništa ne shvaæajuæi. — Možda bismo trebali zamijeniti šešire — rekoh mladiæu. — Tako æu vas se sjeæati. Bio je osupnut do kraja. Veæ je izgubio kaput. Sad mu netko želi uzeti i šešir. No najstariji u grupi me je inteligentno, pronicavo pogledao, kao da želi shvatiti moje namjere èak i prije no što donesem neku odluku. — Svakako, uzmite ga, gospodine... donijet æe vam sreæu... sretno æete se vratiti ženi i djeci... — Ali ja nisam oženjen. Ja sam ljubavnik. — Drsko sam ih izazivao. — Ja sam ljubavnik tuðih žena. Božji èovjek je ostao miran, ali me je pogledao kao da me vidi prvi put. — U tom sluèaju naðite svoje bližnje... i sretno se vratite kuæi. Na horizontu su se dizali oblaèiæi prašine. Nešto kasnije, kao da s tim nema nikakve veze, zaèula se i artiljerijska grmljavina. Poèetak radnoga dana. Ljudi su poèeli trèati. Opet su granate hitale prema meni, pokušavajuæi me uništiti. Narednik za vjerska pitanja je dotrèao do svog društva da ih makne odavde. Logor se primirio, pokriven pijeskom. Sa strane je jedna grupa vojnika poèela kopati. Nisam imao vremena ni da se oprostim. Sad sam znao što trebam uèiniti. Moram pobjeæi. Mogu to izvesti. Èitav dan nisam mislio ni o èemu drugom, zgrèen u kutu, u unutrašnjosti jednog gusjenièara, šutio sam i izbjegavao sve nepotrebne kontakte s drugim vojnicima, nastojeæi biti što nevid-ljiviji. Dan je bio užasno vruæ, gusti oblak prašine je zastro nebo. 19 LJUBAVNIK 289 Sunce se skrilo. Ništa se nije vidjelo. Radio-stanice su krèale èitav dan dok su jedinice oèajnièki pokušavale locirati jedna drugu. A sve je prekrivala žuta, prijeteæa prašina. Napredovali smo prema Kanalu. Probili su se na drugu stranu, file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
a mi smo se trebali pridružiti trupama koje su u neprekidnoj koloni po uskoj traci prelazile preko vode. Predveèer smo uronili ruke u vodu preoranu bombama. Stigli su novi oficiri i izvijestili nas o sutrašnjim planovima. No ja sam veæ razradio vlastiti plan. Ovo je oèito bio rat bez završetka. Što æu ja na zapadnoj obali Kanala? Èak i na istoènoj obali ne bih bio mnogo korisniji. I tako sam se, kriomice, poèeo pripremati. U mali ranac sam strpao sve religiozne predmete koje sam prikupio u posljednja dva dana. Šešir, crni kaput, tassel. Spremio sam meso i sendvièe od sira, napunio dvije èuturice. I noæu, u posljednjoj smjeni, kad je na mene došao red da preuzmem stražu, uzeo sam opremu, otišao na rub logora i zamaknuo iza brežuljka. Iskopao sam plitku jamu i zakopao bacaè. Skinuo sam uniformu, bajonetom je izrezao na komadiæe i krpice razbacao u mraku. Izvukao sam iz ranca bijelu civilnu košulju i crne vunene hlaèe, odjenuo ukradeni kaput, prebacio tassel, stavio šešir pored sebe. Veæ sam bio dobrano zarastao u bradu, a iz raskuštrane, zapuštene kose mogao sam izvuæi zametke uvojaka. Sjeo sam na rubu stijene, nedaleko od Kanala, drhtureæi od hladnoæe, promatrajuæi mutno nebo koje bi osvijetlila povremena eksplozija, èekajuæi zoru, osluškujuæi kako bude ljude iz moje jedinice, tjeraju ih na pokret. Napeto sam osluškivao da èujem izvikivanje svog imena, ali nisam èuo ništa, samo šum paljenja motora. Nitko nije zamijetio da me nema. Naèas sam se zaèudio kako sam mogao tako nestati... Pa ipak, nisam se maknuo iz svog skrovišta. Sjedio sam i èekao prvo svjetlo, pohlepno gutajuæi sendvièe koje sam pripremio za iduæi dan. Napokon je svanulo, svjetlo se dovuklo poput neke magle. Dan je bio kišovit, gotovo evropski. Sakrio sam posljednje ostatke svog vojnièkog života, i sam ranac, otresao pijesak i prašinu s odijela, malo ga doveo u red da izgleda kako treba. Zatim sam nataknuo šešir na glavu i krenuo što dalje od povijesti. U pravcu istoka. Uskoro sam se zatekao na putu i ubrzo iza sebe zaèuo zvuk motora, cisterne za vodu izbušene mecima, iz èijih je rupa još 290 uvijek tekla voda. Malko sam oklijevao, pitajuæi se hoæu li mah-nuti, ali se vozilo zaustavilo pored mene. Popeo sam se. Vozaèa, nekog mršavog Jemenita, uopæe nije iznenadio lik odjeven u crno koji je sjeo pored njega, kao da je cijela pustinja puna religioznih Židova, koji samo tako iskaèu iza brežuljaka. I još èudnije, nije sa mnom progovorio ni jednu rijeè. Možda je i on bježao, ili je naprosto bio napadnut pa se sada vraæao odakle je i došao. Mislim da uopæe nije obratio pažnju koga vozi. Zapreke na putu nam nisu bile nikakav problem. Vojna policija nas nije ni pogledala. Imali su posla preko glave s konvojem iz suprotnog smjera, s ljudima koji su se pokušavali probiti do bojišta, na zapadnu obalu Kanala. U Refidimu sam izašao, nisam imao vremena èak ni da zahvalim vozaèu. Zbrka je bila još veæa nego prije. Ljudi su jurili, a vozila tutnjala u svim pravcima. A ja, samo što ne poletim od lakoæe, veæ osjeæajuæi prve znakove slobode, poèeo sam hodati oko baze, neprimjetno kreæuæi prema sjeveru. Ipak, primijetio sam da ljudi zure u mene. Privlaèio sam pažnju, èak i u gomili. Možda je bilo nešto nereligiozno u mom držanju, ili u naèinu na koji sam nosio šešir. Bio sam sve zabrinutiji, micao sam se s glavnih putova, pogrbljen, nastojao sam se držati nadstrešnica i sjenovi-tih mjesta. A onda, odjednom, ravno preda mnom, stvorio se, poput neke noæne more, onaj moj visoki, æelavi oficir, uspravan kao i uvijek, vitak, i dalje s onim arogantnim i praznim pogledom. Samo što pred njim nisam pao u nesvijest. No prošao je mimo, ne prepoznavši me, nastavivši onim svojim polaganim, provokativnim korakom. Mora da sam se zaista bio izmijenio, to valjda ni sam još nisam uoèio. Ostao sam skriven u sjenci zida, tresuæi se od šoka, gledajuæi ga kako odlazi u drugom pravcu. Nešto plavo mi je zapelo za oko. Bakin auto. Na njega sam gotovo zaboravio. Uèas sam odluèio da oslobodim i auto. Zašto ne? Prièekat æu mrak i uzeti auto sa sobom. Dobro sam upamtio okoliš tako da ga opet mogu naæi, i potražio sinagogu u kojoj æu se sakriti do veèeri. Sinagoga je bila napuštena i prljava. Èinilo se da je prije nekoliko dana tu konaèila èeta vojnika. Fišeklije su bile rasute po podu. Škrinja je bila zakljuèana, ali na policama je ležalo nekoliko molitvenih knjiga, a u malom ormariæu sam pronašao bocu vina za kiduš*. * Kiduš, blagoslov koji se èita pred sabat (prim. prev.) 291 Tu sam sjedio cijeli dan, sam, sipao toplo, slatko vino, listao molitvenik da se malo srodim s onim najosnovnijim molitvama. U glavi mi se mutilo, ali se nisam usudio zaspati da me netko ne bi iznenadio. Prije ponoæi sam napustio sinagogu, noseæi najlonsku vreæu punu molitvenika. Ako me netko zaustavi, moæi æu reæi kako sam poslan da
vojnicima dijelim molitvenike. Vojna baza je sada bila tiha, više nije bilo onakve gužve. Zatekao sam jednog vojnika kako grli vojnikinju. Kao da nije bilo rata. Morris je bio parkiran izmeðu dva slupana tenka. Bio je prekriven prašinom. Vrata su bila zakljuèana, ali sam se sjetio file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
da se jedan prozor nije mogao dobro zatvoriti. Tako sam uspio uæi. Ruke su mi se tresle kad sam uhvatio volan i položio glavu na njega. Kao da je prošla cijela vjeènost otkako sam se rastao od tog auta, a ne samo nekoliko ratnih dana. Veæ sam iz jedne odbaèene kutije cigareta uzeo komadiæ sta-niola, i baš kao nekada, kad sam uzimao auto bez bakina znanja, sagnuo sam se ispod volana i našao mjesto kontakta žica za paljenje. A akumulator, novi akumulator, kojeg si mi ti, Adame, ugradio samo nekoliko tjedana ranije, smjesta je reagirao na lagani dodir i pokrenuo motor. I tako sam krenuo na sjever, istok, bog zna gdje. Nisam imao nikakav osjeæaj za pravac, samo sam tražio putokaze. Stao bih i pitao gdje je put natrag za Izrael. — Koji Izrael? — odvratio bi sa smijehom vojni policajac. — Nije važno, nije važno, samo me izvedite iz ove pustinje. Transportne kolone su se kretale u suprotnom pravcu. Tenkovi, artiljerija, golemi kamioni s municijom. Žuækastosmeda rijeka tutnjala je sa zatamnjenim svjetlima. A ja sam u malom automobilu jurio protiv plime, po krajnjem rubu ceste, èak i tako ometajuæi napredovanje konvoja. Èuo sam prigušene psovke: — Klipane jedan, sad si se sjetio vozikati po Sinaju! — ali nisam odgovarao, samo bih se umilno smješkao i ugibao, nikad ne zasta-juæi, napredujuæi kao opsjednut, jureæi razrovanim putovima iz pustinje. Ujutro sam stigao do velike kantine u Refahu, iscrpljen dugotrajnom vožnjom, ali opijen slobodom. Otišao sam kupiti hranu i veselo sam poskakivao od pulta do pulta, ispijajuæi juhu, jeduæi kobasice, mljašèuæi èokoladu i bombone. A onda sam u gomili spazio i grupu religioznih Židova, poput mene odjevenih u crno; znatiželjno su me promatrali, zaèuðeni što jedem tako div292 lje, anarhièno, skaèuæi od mesnog do mlijeènog pulta i onda tako nekoliko puta. Zakljuèio sam da je vrijeme za pokret. Ali na vratima me je zaustavio jedan religiozni Židov i šèepao za rame. — Èekaj malo, treba nam min'jan* za jutarnju molitvu... — Juèer sam molio... — oslobodio sam se njegova stiska i potrèao prema Morrisu, upalio motor i pojurio, ostavivši ih zapanjene. Nekoliko kilometara iza toga pustinja je naglo prestala, pored puta su se javile palme, bijele kuæe, pješèane dine su bile oivièene malim voænjacima. Izrael. Prekrasan miris mora. Usporio sam, stao. Tako dakle, pobjegao sam. Sad sam tek osjetio pravi umor, zavrtilo mi se u glavi, jedva sam držao oèi otvorene. Izašao sam iz auta, duboko udahnuo. Mamio me miris mora. No gdje je bilo more? Odjednom sam htio more, morao sam ga dodirnuti. Mahnuo sam nekom autu u kojem je jurio jedan visoki oficir. — Gdje je more? — zapitao sam. Razljutilo ga je to pitanje, ali mi je ipak pokazao pravac. Pronašao sam èistu, pustu plažu, tišina posvuda oko nje, kao na nekom drugom svijetu. Ni države, ni rata, nièega. Samo mrmor valova. Legao sam pod palmu, okrenut moru i smjesta zaspao, kao da sam udahnuo eter, mogao sam tu ležati danima. Zalazeæe sunce me probudilo onako protegnutog na pijesku; mala pješèana uzvisina me zaštitila i tako lijepo ugrijala. Ponovo sam zadrije-mao, uživajuæi u morskom povjetarcu, okreæuæi se u krevetu od pijeska; i dalje ležeæi, skinuo sam sve sa sebe, crni kaput, tassels, hlaèe, donje rublje, cipele i èarape. Ležao sam još neko vrijeme gol u pijesku, a onda ustao i otišao se okupati u moru. Kako je bilo divno u toj posvemašnjoj samoæi. Biti sam, potpuno sam, nakon svih onih gomila ljudi. Nježna tišina. Èak se i zuj aviona gubio u mrmoru valova. Izgledalo je da su se lokalni Arapi bojali napustiti svoje kuæe zbog rata. Navukao sam donje rublje i prošetao se uz more kao da je rijeè o mojoj privatnoj plaži. Sunce na zalazu mirno me je promatralo, poput Kiklopova oka. Vratio sam se do Morrisa, koji je vjerno i tiho èekao okrenut moru, i odjednom doživio pravi šok. U autu je bila sva oficirova * Min'jan, kvorum, minimum od deset muškaraca, neophodnih da bi se obavila molitva (prim. prev.) 293 oprema. Koristio je moj auto kao svoju garderobu i spremište. Nekoliko složenih pokrivaèa na stražnjem sjedalu, mali šator, èak i ona njegova tajanstvena štapska torba. Nervozno sam je otvorio i u njoj zaista otkrio karte, hrpu specijalki Bliskog Istoka, Libije, Sudana, Tunisa. U maloj kutijici su se nalazili novi potpu-kovnièki èinovi. Oèekivao je unapreðenje. Bila je tu i mala platnena vreæica s dva stara, zgnjeèena tvrdokuhana jaja, s veæ ružièastim lupinama. Ne razmišljajuæi puno, ogulio sam ih i s tekom pojeo, istovremeno èitajuæi zanimljiv dokument koji sam pronašao. Napisao je neku vrst oporuke, i adresirao je na ženu i dva sina, u vrlo uznositom tonu i poetiènom stilu, nešto o sebi i izraelskom narodu. Bila je to èudna mješavina sudbine, zadatka, povijesti, usuda,
izdržljivosti. Naduta antologija pravednosti i samo-sažaljenja. Osjetio sam jezu, pomislivši kako æe se razbjesniti kad otkrije nestanak auta. Taj neæe file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
mirovati sve dok me ne pronaðe. Možda je veæ krenuo u potjeru, možda više nije daleko. Ionako nije izgledao previše zainteresiran za ovaj rat. Uzeo sam sve njegove karte i dokumente, pocijepao ih na male komadiæe i zakopao u pijesak, praznu vreæu bacio u more, te izbacio iz auta sve ostale njegove stvari. U prtljažniku sam pronašao onu veliku kantu boje i èetku, s kojima je zamraèio svjetla u polaznom logoru. Odjednom mi je nešto palo na pamet... Obojit æu auto u crno, promijeniti mu boju. Odmah sam se bacio na posao, promiješao boju da je izjednaèim, i u sve tamnijem sutonu, debelim namazima sam zacrnio svoj automobil. Stajao sam u donjem rublju, u sve slabijem svjetlu i pretvarao auto u mrtvaèka kola. Dodavao sam još posljednje namaze boje, pjevušeæi za sebe neku staru francusku pjesmu, kad sam osjetio da me netko promatra. Okrenuo sam se i na malom pješèanom humku iza sebe spazio nekoliko mraènih spodoba. Tu je sjedila manja grupa Beduina u dugim haljama i promatrala me kako radim. Nisam ih èuo kad su došli. Koliko su veæ dugo ovdje? Èetka mi je pala u pijesak. Sad sam požalio što sam se riješio bacaèa. Imao sam samo bajonet. Vidio sam da su fascinirani. Bio sam za njih pravi doživljaj. Možda su razmišljali o mojoj sudbini, bio sam za njih vrlo lagani plijen. Vjerojatno su osjetili moj strah, pa su polako, ali visoko podigli ruke na pozdrav, zapravo neki polupozdrav. 294 Nasmiješio sam se, lagano naklonio izdaleka, a onda se okrenuo svojoj odbaèenoj odjeæi i žurno se obukao. Košulju, tassels, hlaèe, crni kaput, šešir. Odjednom mi se uèinilo da sam u toj odjeæi od njih siguran. A oni su, prateæi moje pokrete, bili zaista zaèuðeni. Opazio sam kako su ustali da me bolje vide. Brzo sam skupio ostale stvari i zakopao ih u pijesak, u mraku, znajuæi da æe sve što sam tako sakrio biti otkriveno istog èasa kad odavde odem. Uskoèio sam u auto i pokušao upaliti motor. No izgleda da zbog nervoze nisam dobro pogodio kontakt, pa je motor samo zastenjao. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja ugledao sam ih kako se približavaju, zastaju u krugu, nekoliko koraka od auta. Promatrali su me kako petljam ispod volana. Sad su barem u jedno mogli biti sigurni, da sam ukrao auto. I dalje sam se smiješio njihovim mraènim licima, iznova groznièavo prtljajuæi oko prokletih žica. Napokon sam uspio, oživio sam motor i razbio tišinu, upalio svjetla uperena prema mraènom moru, pokušao krenuti, ali sam zapeo u pijesku, upadajuæi s kotaèima sve dublje i dublje. Grupa promatraèa je u meðuvremenu porasla, poput ptièjeg jata koje se skupilo pred noæ. Djeca, mladiæi, starci, samo su is-kakali iza pješèanih humaka. Nagnuo sam se da pogledam uto-nule gume i pokušao iznova. Motor se ugasio. Opet sam ga upalio i upao još dublje. Nato sam se okrenuo šutljivim sjenkama i bez rijeèi zatražio pomoæ. Èekali su samo na taj znak. Smjesta su pojurili prema autu, dvadesetak ruku se zalijepilo za svježu boju. Osjetio sam kako se auto mièe, ljulja u zraku, a onda su kotaèi dodirnuli tvrdo tlo ceste. Krenuo sam desetak metara, a onda stao. Izašao sam i pogledao grupu tamnih likova kako bez rijeèi stoji na putu, skinuo šešir i elegantnom kretnjom im zahvalio. Èuo sam promrmljam odgovor, nešto na arapskom, vjerojatno neki pozdrav na rastanku. Ušao sam u auto i krenuo. U Jeruzalem. Da, u Jeruzalem. Zašto u Jeruzalem? Jesam li imao neku drugu moguænost? Gdje sam još mogao otiæi? Gdje sam se mogao prikriti dok ne proðe oluja? Ona riðokosa djevojka je u svojoj kartoteci imala sve moje osobne podatke. Jednoruki major æe tražiti auto. Mogu li se vratiti u bakinu kuæu, ja, ratni bjegunac, dezerter, èovjek koga traže? 295 Ili možda misliš da sam se mogao vratiti tebi. Da živim s tobom, budem više od ljubavnika, dio obitelji. Je li to bilo moguæe? Ali zašto da ne nastavim sa sudbom koju sam odabrao? Prve korake sam veæ poduzeo, pobjegao sam iz pustinje, prešao izraelsku granicu. Bio sam odjeven u crno, s tassles i šeširom. Privi-kao sam se na miris znoja svetog èovjeka. Brada mi je rasla, nisam imao ništa protiv buduæih uvojaka. Morris je ovako crn bio dobro prikriven. Zašto ne bih nastavio tu avanturu? A i novac koji si mi dao, Adame, je polako kopnio. Morao sam se nekako snaæi u tom teškom periodu, dok rat ne završi, ili jednostavno umrijeti. Zašto me religiozni Židovi ne bi prihvatili? Izgledali su u tome sasvim dobri, sudeæi barem po onim njihovim izaslanicima u pustinji. Èinilo se da netko o njima vodi brigu. Tako sam razmišljao putujuæi noæu, osvijetljen blijedom mjeseèinom. Prošao sam kroz naselja na jugu, dohvatio se ravnice uz obalu, vozeæi polako da uštedim gorivo. Nisam znao ni koji je datum, a kamoli što se zbiva u svijetu. I tako sam se, oprezno, u zamraèenoj zemlji, u tri ujutro, poèeo penjati putem za Jeruzalem. S vremena na
vrijeme napuštao sam autoput i napredovao sporednim putevima, da zavaram moguæu potjeru. Motrio sam mraèni, kameniti file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
krajolik, slušao zri-kavce. Otkako sam se vratio, još nisam posjetio Jeruzalem, bio sam tako okupiran bakom, nasljedstvom, odvjetnicima i tvojom ljubavlju. I zato, kad sam pri prvom svjetlu dana ušao u grad, premda prazan i prljav, s nagomilanim vreæama pijeska oko kuæa i bijednim pripadnicima civilne zaštite koji su patrolirali ulicama, bio sam zapanjen, preplavljen, njegovom neprolaznom ljepotom. Na samom ulazu u grad, baš poput nekog znamenja, ostao sam bez zadnje kapi benzina. Ostavio sam auto u nekoj maloj ulièici i krenuo u potragu za njima. Lako sam ih našao. Njihov je kvart bio u predgraðu. Bili su veæ na ulicama u ranojutarnjoj kupovini, s košarama u rukama. Muškarci i žene. Pala je slaba kiša i zamirisala jesen. Drugi svijet. Otvoreni duæani, uobièajeni poslovi, miris svježe ispeèena kruha. Tu i tamo zbijena gomila u žustrom razgovoru. Èudni natpisi po zidovima, neki od njih poderani. Krenuo sam za njima, slijedio sam crne kapi, koje su se ubrzo, kako sam uoèio, pretvorile u crnu rijeku pobožnih Židova, bujicu što je brzala unutra, u srce religiozne èetvrti. Kad sam ug296 ledao velike šabatske šešire od žutosmedeg lisièjeg krzna, znao sam da sam na kraju puta, da me ovdje nitko neæe naæi. Zamijetio sam jednu grupu koja je stajala na uglu. Prišao sam, da stupim s njima u vezu. Odmah su znali da im ne pripadam. Možda zbog oblika brade, frizure, možda po nekim suptilnijim znacima. Nije ih se moglo prevariti. Isprva ih je zaprepastila pomisao da se netko mogao pojaviti medu njima dok traje rat, prerušen u njihovu odjeæu, imitirajuæi njihov izgled. Mirno sam ih zapitao: — Mogu li neko vrijeme ostati s vama? — Nisam im rekao da sam stigao iz pustinje, veæ da sam upravo doputovao iz Pariza. Gledali su prašinu i pijesak na mojoj odjeæi i èizmama i nisu ništa rekli. Šutke su slušali moje zbrkane rijeèi. Oèito su me držali nekim luðakom ili sanjarom. No svejedno me nisu prijavili; polako su me primili pod ruku i poveli, oprezno i nježno — a ja sam i dalje prièao i objašnjavao — nekim prolazima i dvorištima do velike kamene kuæe, ješive ili škole, u kojoj je vrvjelo kao u mravinjaku. Uveli su me u jednu sobu i rekli: — A sada, da èujemo sve od poèetka. Poèeo sam kriviti èinjenice, mijenjati datume, skakati s teme na temu, prièati im o baki koja leži u komi i o autu kojeg sam im voljan predati. Glava mi se mutila od umora, no prièa je polako poèela dobivati oblik, prièa od koje više nikad neæu moæi odstupiti. I baš kao i one noæi kad me je ispitivao oficir, tebe nisam spomenuo. Opet sam shvatio kako te lako mogu izbrisati iz svog života. Doveli su nekog svijetlog, u gustu bradu zaraslog Židova, iza èije su se brade i uvojaka krile èiste crte jednog goja. Obratio mi se na francuskom, ispitivao me savršenim pariškim naglaskom o francuskim pojedinostima moje prièe. Pitao me o pariškim ulicama, kafeima, vrstama sireva i vina, imenima novina. Detaljno sam mu odgovarao na besprijekornom francuskom. Baš sam uživao. Kad su se uvjerili da zaista poznajem Pariz, zatražili su da se svuèem. Na trenutak su posumnjali jesam li uopæe Židov. Opazio sam da im nije jasno zašto sam došao i što zapravo želim. Na razlièite naèine su postavljali uvijek ista pitanja, no ja sam se držao svoje prièe. Naposljetku su meðusobno kratko, ispotiha porazgovarali. Bojali su se sami donijeti neku odluku. Poslali su glasnika da se 20 LJUBAVNIK 297 o neèemu raspita i taj se ubrzo vratio, kimajuæi glavom. Odveli su me do rabina, vrlo starog èovjeka obavijenog dimom cigareta, koji je èitao neke novine. Isprièali su mu moju prièu, a on je samo slušao, neprekidno me promatrajuæi ljubaznim, dobro raspoloženim izrazom lica. Kad je èuo da im želim darovati auto, unio mi se u lice i poèeo me izravno ispitivati. Godina proizvodnje, snaga motora, broj sjedala, boja, a na kraju i gdje je parkiran. Bio je oduševljen idejom da im donosim auto kao neku vrst miraza. Iznenada je poèeo kuditi svoje ljude. — Morate mu dati krevet... zar ne vidite da je umoran? Došao je iz daleka... èak iz Pariza — namignuo mi je — i najprije mu naðite mjesto gdje æe se naspavati... eh, vi Židovi tvrda srca... A meni se nestašno nasmiješio. Napokon su bili zadovoljni. Prošli smo dvorištem, praæeni radoznalim pogledima nekoliko stotina ljubopitljivih studenata koji su instinktivno osjeæali da glumim. Odveli su me u neku prostoriju, koju su u ješivi koristili gosti. Jednostavna soba sa starim pokuæstvom, ali vrlo prijatna i èista. Veæ sam se privikao na lagani, religiozni vonj okolnih predmeta. Mješavinu starih knjiga, prženog luka i odvodnih kanala. Namjestili su mi jedan krevet i otišli, toèno po rabinovim uputama. Bilo je jedanaest ujutro. U sobu je jedva dopiralo slabo, sivo svjetlo vanjskoga svijeta.
Kroz podrubljenu èipkastu zavjesu, dostojnu nekog kralja, na dohvat ruke mi se pokazao Stari Grad kakvog još nikad nisam vidio. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Èudesan, zapanjujuæi pogled na divni stari zid, crkvene zvonike i džamije, mala kamena dvorišta, maslinike na obroncima. Dugo sam stajao pored prozora. Onda sam skinuo èizme i potpuno odjeven legao na krevet. Ta divna panorama Jeruzalema mi nije dala spavati, premda sam bio iscrpljen i gotovo u groznici. Teško mi je bilo zaspati jer sam bio i prljav, ruku zamrljanih od crne boje, kose i brade pune pijeska. Prošla je cijela vjeènost prije no što sam konaèno zaspao u krevetu. Poèeo sam drijemati. Potmuli glasovi polaznika ješive; njihovi povremeni povici miješali su se s uzdasima valova, urlikom tenkovskih motora, krèanjem radija. Uskoro je, dok sam još kunjao, došao i èovjek s kojim sam trebao dijeliti sobu. Neki omanji starac, elegantno odjeven, s crvenom, svilenom kapicom na glavi. Zastao je pored mog kreve298 ta i pogledao me. Vidjevši da samo drijemam, poèeo je veselo æaskati na jidišu, zdušno me uvlaèeæi u razgovor. Nije mogao vjerovati da ne razumijem jidiš. Poèeo mi je prièati o sebi, neke stvari koje baš nisam dobro shvatio. Razumio sam samo da je došao ovdje zbog ženidbe, te da namjerava sa sobom odvesti djevojku, ali prije toga mora proæi razne testove — tjelesne ili duhovne, to nisam znao. Nastavio je èavrljati, šetati sobom, veseo, šaljiv, kao da nema rata i okrutne stvarnosti. Iz meni nepoznata razloga bio je uvjeren da sam se i ja ovdje došao oženiti, pa mi je pokušao dati neke lukave savjete. Kao kroz neku koprenu se sjeæam tog razgovora, ponekad pomislim da sam ga možda samo sanjao, jer se nakon svlaèenja malko prošetao u svom blistavobijelom donjem rublju, poškropio se nekim mirisom, obukao tamno odijelo i izašao, pa ga više nisam vidio. Polako sam utonuo u težak, isprekidan san. Kad sam se probudio posvuda je bila tama. Bilo je devet naveèer. Kroz onu divnu zavjesu, koju je povjetarac lagano njihao, Stari Grad je bio potpuno mraèan. Vladala je tišina. Bio sam i dalje iscrpljen, drhtao od zime, kao da uopæe nisam spavao. Naglo sam osjetio èudnu èežnju za pustinjom, za licima ljudi iz moga voda, koji su se sada borili s druge strane Kanala. Otvorio sam prozor. Jeruzalemski zrak, èist, nezagaðen, nepoznat. Sada znam da sam tada zaista imao groznicu, visoku temperaturu, i da sam zbilja bio bolestan. No u to vrijeme sam mislio da je bol rezultat gladi, moje luðaèke gladi koja me je razapinjala na sto muka. Navukao sam èizme, preslab da ih vežem, i krenuo u potragu za hranom. U ješivi je vladao mir i potpuni mrak. Tumarao sam od kata do kata, iz hodnika u hodnik. Naposljetku sam otvorio vrata i zatekao se u maloj sobici, punoj dima cigareta, sa spuštenim zavjesama. Dva studenta u tankim majicama zavrnutih rukava, bila su nagnuta nad golemim tomovima Talmuda, šaptom nešto raspravljajuæi. Oèito ih je moj upad zasmetao. Pokazali su mi put do blagovaonice i odmah se vratili svome poslu. Blagovaonica je bila prazna, klupe su podigli na stolove. Mlada žena u sivoj kuti, s maramom na glavi, prala je pod. Samo što nije vrisnula kad me je ugledala, kao da je spazila nekog duha. 299 — Ja sam ovdje novi ... — promrmljao sam. — Ima li još nešto za pojesti? Oèito sam je prenerazio, onako bunovan, s odriješenim vojnièkim èizmama, odjeven napola graðanski, a napola religiozno, no brzo se oporavila i odmah mi našla mjesto za jednim od stolova. Donijela je veliku žlicu, zdjelicu i kriške kruha, odmjereno i šutke pored toga odložila kapicu, a onda donijela zdjelu guste, krepke juhe, pune povræa, okruglica i komadiæa mesa. Bio je to moj prvi topli obrok nakon puna dva tjedna. Od mirišljavih zaèina su mi suze navrle u oèi. Juha je bila izuzetno ukusna. Nastavila je s poslom na drugom kraju prostorije, samo me kradomice pogledavajuæi. Zatim je prišla, uzela praznu zdjelu i ponovo je napunila, smiješeæi se mojim prekomjernim hvalama. Bila je prilièno zgodna, koliko se moglo vidjeti, jer su joj samo ruke i lice bili otkriveni. Na kraju sam nesigurno ustao, napustio stol bez molitve-za-hvalnice i doteturao do kreveta. Ušavši u sobu, s iznenaðenjem sam ustanovio da je Stari Grad, onako zamraèen kad sam izlazio, sada bio osvijetljen. Isto tako i ješiva, kapci su se otvarali jedan za drugim i posvuda se pojavljivalo svjetlo. Uzbuðeni glasovi su vikali o prekidu vatre, studenti su navi-rali sa svih strana, nezakopèanih košulja, buèno se okupljali u dvorištu, kao da je bitka upravo završila. Èinilo se da sam prenaglio u svom bijegu. Rat je završio. Obuzeo me je neki unutrašnji mir. Skinuo sam odjeæu, skupio sve pokrivaèe s drugih kreveta i dobro se u njih uvio. Bio sam bolestan, u glavi mi je neizdrživo udaralo. Dva tjedna sam ležao u krevetu od neke èudne bolesti. Visoka temperatura, glavobolja, upala crijeva. Lijeènikova dijagnoza bile su kravlje boginje. Izgleda da sam se zarazio od nekog kravljeg izmeta na plaži. Pomno su me njegovali,
premda sam bio stranac koji ih je zbunjivao. Jednom su pomislili da me prebace u bolnicu, ali sam ih zamolio da ostanem s njima. Poslušali su moju molbu, premda su sa mnom imali dosta muka i priliènih lijeènièkih troškova. Noæu su mladiæi prouèavajuæi Toru i pjevajuæi psalme, bdjeli pored moje postelje. Ta bolest je ublažila prijelaz iz svjetovnog u njihov život, i umanjila potrebu za izlišnim pitanjima. Fizièki dodir s rukama koje su me hranile, mijenjale posteljinu, približio mi ih je i u ljudskom smislu. I dva tjedna kasnije, kad sam file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
ustao iz kreveta, 300 slab ali zdrav, guste i zamršene brade, bez veæih formalnosti sam postao jedan od njih. Dali su mi još jedan crni komplet, rabljen, ali u dobrom stanju, pidžamu i nešto donjeg rublja. Pokazali su mi kako æu koristiti molitvenik, nauèili me dvije ili tri glave iz Misne. U meðuvremenu su napravili kljuèeve za Morrisa. Uoèio sam da su vrlo djelotvorni, dobro organizirani i disciplinirani. I tako sam postao vozaè za ješivu, bolje reæi vozaè starog rabina, koji me je prihvatio od prvog dana. Razvozio bih ulje za prazniène svjetiljke po sinagogama, odvozio malu siroèad s dugim uvojcima na molitvu kod Zapadnog Zida, vozio mohela* na obrezivanje sina neke pobožne obitelji u novim predgraðima, ili se pridružio dugoj, polaganoj pogrebnoj povorci nekog istaknutog rabina, èije bi tijelo dopremili izdaleka. Povremeno bih i uz obalu, do aerodroma, znao prevesti nekog izaslanika koji je odlazio u Ameriku po dobrovoljne priloge. Ponekad bih, kasno noæu, tiho i sa spuštenim svjetlima, vozio one najzagriženije koji bi lijepili plakate i žvrljali parole protiv razuzdanosti i lakomislenosti. Morao sam upoznati sve njihove posebnosti. Živjeli su odvojenim životom, u svom zatvorenom poretku. Ponekad sam se pitao ne dobivaju li i struju i vodu iz nekih privatnih, košer centrala i rezervoara, podignutih ekskluzivno za njih. Dobro sam se snašao meðu njima. Bilo im je jasno, baš kao i meni, da svakog èasa mogu otiæi i nestati, kao što sam i došao. Pa ipak, bio sam im vrlo drag i nikad nisu postavljali pitanja koja nisu razumjeli. Nisam dobivao novac, èak sam i benzin uzimao s kuponima koje su mi davali. Brinuli su se i za sve drugo. Prali su me i glaèali, dali mi prikladnije cipele od onih vojnièkih èizama. A najviše od svega je bilo jela. Onu krepku juhu u kojoj sam toliko uživao prve veèeri, dobivao sam svakog dana, bez izuzetka, premda je nije donosila uvijek ista žena. Žene su se izmjenjivale u služenju studenata ješive. A s vremenom su mi narasli i uvojci. Nisam se ništa posebno trudio, rasli su sami od sebe. Brijaè koji je svakog mjeseca dolazio šišati studente, ošišao bi i mene, ali uvojke nije dirao. Isprva sam ih znao zataknuti iza ušiju, no kasnije sam ih sve manje skrivao. Pogledao bih se u zrcalo i s èuðenjem ustanovio da im * Mohel, struèna osoba koja obavlja obrezivanje (prim, prev.) 301 poèinjem slièiti. I oni su toga bili svjesni, pa ih je bilo lijepo vidjeti kako u tome uživaju. Ali te su podudarnosti ipak bile ogranièene. Nisu sa mnom imali uspjeha u dubljim, duhovnijim stvarima. Nisam vjerovao u Boga, pa su mi se sve njihove primjedbe èinile besmislenima. Èudnovato, i oni su toga bili svjesni, ali nisu na mene vršili nikakav pritisak, niti gajili lažne nade. U prvo vrijeme sam im znao postavljati neka, za njih zapanjujuæa pitanja, od kojih bi probli-jedili. Nisam ih htio uzrujavati, pa sam svoje misli zadržavao za sebe. Jutarnje molitve bih uvijek nekako izbjegao. Dolazio sam na veèernju službu, s otvorenim molitvenikom bih micao usnama i gledao ih kako se njišu i uzdišu, a ponekad, pri zalasku sunca, udarali bi se u prsa, bolno, kao da èeznu za neèim, vrag æe znati za èim, za progonstvom, ili Mesijom. A opet, nipošto nisu djelovali nesretno, dapaèe. Ne, bili su slobodni ljudi, pošteðeni vojne obaveze i državnih poslova, dostojanstveno su šetali ujedinjenim Jeruzalemom, s prezirom i nerazumijevanjem promatrajuæi svjetovno puèanstvo, koje im je na neki naèin predstavljalo okosnicu i izvor sredstava. Veæ je bila sredina zime, i dosta je posla valjalo obaviti. Stari rabin je stalno jurio s mjesta na mjesto, bila je sreæa što ima na raspolaganju auto s vozaèem. Vozio sam ga amo-tamo, s propovijedi na ukop, s posjete bolesnima na doèek njegovih vjernika na aerodromu. Išli smo od Starog do Novog Jeruzalema, od istoka do zapada, sjevera do juga, upoznao sam sve kutiæe i pukotine, još više se zbliživši s tim èudnim, predivnim gradom, kojeg se još uvijek nisam zasitio. Kad bih ga doveo na propovijed u neku ješivu, ne bih ga ostao slušati. Nikada nisam mogao shvatiti što zapravo želi reæi, uvijek mi se èinio zapetljan u neke imaginarne probleme. Vratio bih se do auta i odvezao do mjesta koje sam jako zavolio, na brdu pored crkve Tora-Malka. Odatle se vidio ne samo èitav grad, nego i pustinjsko obzorje i Mrtvo more. Odatle sam mogao vidjeti sve, savršeno. Sjedio bih u malom autu, još uvijek s tragovima prstiju Beduina iz Rafaha, kiša se slijevala po krovu, a ja bih dokono listao Hamodiju, novine koje bi se uvijek nekako našle u autu, jer su ih besplatno slali ješivi. I tu sam, kroz vrlo pristrano i religiozno obojene èlanke, doznavao za nova neprijateljstva, poduže okrša302 je, nesigurna primirja, oplakivanja i korote, srdžbe i svaðe, kao da se netom okonèani rat i dalje gnoji i nadražuje, a iz njegovih trulih ostataka proviruje novi rat. Ako je tako,
èemu žurba... Kiša bi stala, nebo se razvedrilo. Bacio bih novine i izašao iz auta, prošetavši pored crkvenog zida, pored lokvi, kroz šumarak èempresa, crni šešir iz pustinje bih zabacio na tjeme, a tassels su vijorile na vjetru. Gledao bih pramenove file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
magle kako se vuku nad gradom, lagano kimnuo Arapima koji su me promatrali iz mraènih unutrašnjosti svojih duæana. Primijetio sam da nas, Židove u crnom, gledaju s manje neprijateljstva, kao da smo prirodniji, ili barem manje opasniji dio njihova krajolika. Zvona su zvonila, redovnici žurili, kimanjem me pozdravljali. Ja bih otpozdravljao, takoðer kao neki, na svoj naèin, božji sluga. Arapska djeca su me slijedila, zabavljao ih je lik odjeven u crno. Posvuda bi vladala tišina. Pod mojim nogama sivi, mokri grad. Crni je auto ležao pored puta, poput nekog odanog psa. Zašto bih, dakle, trebao nekuda otiæi? A i gdje da odem? Do riðokose djevojke koja ima popis opreme za koju sam zadužen i koju sam odbacio u pustinji? Do oficira, koji me, bez ikakve sumnje, bijesno traži? Do bake koja leži u komi? (Jednom sam nazvao bolnicu da èujem ima li kakvih promjena.) Ili možda do tebe? Da se krijem u tvojoj kuæi, ne kao ljubavnik, nego kao èlan obitelji, da živim od tvoje milostinje kao rob sve veæih želja. Da, želja nije minula. Bilo je i teških dana. Uoèavao sam potajne poglede djevojaka iz zajednice. Znam da bih starom rabinu mogao reæi samo jednu rijeè, i on bi odmah ugovorio vjenèanje. Samo su èekali na neki moj jasni znak da sam odluèio svoju sudbinu vezati uz njihovu. Ali taj znak im još uvijek nisam dao. NA'IM Neæu više. Sad mi je zbilja dosta. Ne mogu više ovako. Dajem otkaz. Ostavio me cijelo jutro s kamionom za vuèu na benzinskoj stanici i odjurio u Jeruzalem. Što sam ja, pas? Ni posla, ni radnog vremena, ni života. Uvalio me je staroj ženi na umoru, a kad 303 umre onda æe reæi da sam je ja ubio. Ne valja to. Ja sam još premlad, a on je od mene napravio samotnjaka. Pravog samotnjaka. U jedanaest sati stiže Hamid i zatièe me sklupèanog u stražnjem dijelu kamiona. Èak se i taj veliki šutljivac sažaljuje na mene. — Što ti je? — Što mi je? — Zašto tako ležiš? — A što bih drugo? — Gdje je on? — Otišao u Jeruzalem. — Zašto? — Što ja znam... poludio je... Ali Hamid ne želi ništa èuti protiv svog šefa. — Jeste li opet poèeli s teglenjem? — Ne znam... ovo je auto njegova prijatelja... stari je naletio na drvo. Hamid gleda ovješeni auto, provjerava kablove. — Tko je ovo uèvrstio? — Ja. Ne kaže ništa, samo radi s vitlom i spušta auto na tlo, odvezu-je kablove. — Što je sad? — pitam bijesno. — Nešto nije bilo u redu? — Tako ne bi izdržalo. Radi bez rijeèi, ne treba nièiju pomoæ. Mršav i crn, traži druge naèine da ga prièvrsti. Stojim i gledam ga, baš kao što Adam gleda mene. Tvrdoglavi Arap. Napokon je gotov, penjemo se i vozimo prema sjeveru. — Što ima nova u selu? — Ništa... — Kako je otac? — Dobro. — Reci mu da æu se možda vratiti u selo. — Što æeš raditi tamo? — Ništa... Ne gleda me, vozi nekako ravnodušno, lako, mijenja brzine tako tiho, èovjek bi pomislio da je automatik. Nema takvog mehanièara kao što je on. — Ljuti li se otac što mu ne šaljem novaca? file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Ne znam... 304 Iz njega zbilja nije lako izvuæi odgovor. Vidim da me tu i tamo pogleda sumnjièavo, kao da je nešto ljut. — Što je? Napokon kaže: — Zašto se ne ošišaš? — Pa tako sad svi nose. — Tko svi? Samo Židovi... — I Arapi... — Samo oni ludi, možda... — Zašto te to smeta? Ne odgovara. Ulazimo u Haifu, molim ga da me odveze do starièine kuæe. — I dalje živiš kod nje? — Da. Smiješi se pomalo zlobno, ostavlja me na uglu i odlazi u garažu. Uspinjem se stubama, zvonim, jer mi nikada nije dala kljuè. Je li zaspala? Nemoguæe, uvijek me èeka. Snažno kucam. Nitko ne odgovara. Odjednom sam zabrinut i jako lupam na vrata. Tišina. Susjeda izlazi i gleda me, hoæu je nešto pitati, ali smjesta zatvara vrata. Sad sam veæ zbilja nervozan. Silazim i vidim otvorene prozore, opet se penjem, lupam, silazim. Hodam zakrèenim ulicama, pored tezgi na tržnici, umoran i zabrinut. Možda je veæ mrtva. Dižem pogled, možda æe se pojaviti na prozoru. Moram uæi u kuæu, u svoju sobu, spavati u svom krevetu. Prelazim ulicu, ulazim u susjednu kuæu. Sa stepenica pokušavam nazrijeti neke kretnje u starièinu stanu. Prozori su širom otvoreni, zavjese lagano lelujaju na povjetarcu. Tu je i moja soba, krevet je u neredu, kao što sam ga noæas ostavio, a na stolici u dnevnoj sobi vidim je kako sjedi... odavde, s druge strane ulice izgleda kao da se smješka, tako sam umoran da mi se veæ svašta privida. Poludjet æu, žurno prelazim ulicu, jurim uza stepenice i kucam, vièuæi: — To sam ja, Na'im, otvorite! — ali vrata se ne otvaraju. Opet sam na ulici, nervozno hodam i odjednom se odluèujem popeti po oluku, kao one noæi kad smo provalili u stan. Gledam ljude oko sebe, ali nitko nije zainteresiran. Hvatam se za kamenje, za oluk i poèinjem se penjati, toèno istim putem kao i prije, stalno gledam dolje da vidim hoæe li netko vikati na mene, diæi 21 LJUBAVNIK 305 uzbunu, no ljudi ne obraæaju pažnju, svejedno im je što usred bijelog dana provaljujem u kuæu, i veæ sam na prozoru, skaèem unutra. Zatièem je kako sjedi u stolcu, blijedu, zaista se malko smješka, nekim zamrznutim osmijehom, kao da je plakala. Mrtva je, pomislim i zadrhtim. Uzimam plahtu i pokrivam je kao što sam vidio u filmovima. Odlazim u kuhinju, pijem malo vode da se smirim, odluèujem je još jednom pogledati, skidam plahtu, diram jc za ruku, jako je hladna. No nešto se mièe u njenim oèima, zjenice. Lagano stenje. Govorim joj, ali ona ne odvraæa. Izgubila je svijest, koju je veæ jednom povratila... Sad postajem zaista oèajan, ponekad zaboravljam da mi je samo petnaest godina. Ostavili su me ovdje da se brinem za stogodišnju staricu na umoru. Što je to? Je li to pravedno? A on samo tako ode u Jeruzalem. Moram se nekako iskobeljati iz ovoga. Idem odavde. Stalno sam o tome razmišljao, ali me nitko nije slušao. Odlazim u sobu, gotovo trèeæi, poèinjem pakirati svoje stvari, guram u torbu odjeæu koju mi je dala. Idem u kuhinju, nešto se kuha na peæi, dobro je izgorjelo. Kušam malo, zagoreno je i ukusno. Malo grebem po tavi i jedem, vrelo je, peèem usta. Vraæam se starici i ona me zbilja gleda, promatra, opet joj pokušavam nešto reæi, ovaj puta na arapskom, malo mièe glavom kao da razumije, ali ne kaže ništa... izgubila je moæ govora. Nazivam garažu i tražim Adama. Ne znaju ništa. Zovem njegovu kuæu, nema odgovora. Odlazim u svoju sobu i zatvaram vrata. Bojim se. Bože dragi, moram otiæi odavde, ali gdje da odem? Tako sam umoran, kad bih barem mogao malo prileæi. Zatvaram kapke, odlazim odjeven u krevet i smjesta zaspim. Budim se i veæ je noæ, jedanaest sati. Spavao sam deset sati bez prekida. Odlazim u dnevnu sobu. Ona i dalje tamo sjedi, nije se ni pomakla. Netko je ispod vrata gurnuo današnji Ma'ariv. Idem, odlazim. Znao sam nekoæ jednu pjesmu, sad više ne znam kako ide, samo prvi stih: »Sine èovjeèji, odleti«. Zaboravio sam kako se zove pjesnik. Zovem Adamovu kuæu. Javlja se njegova žena. Još se nije vratio iz Jeruzalema. Oèekuje da æe nazvati. Kažem joj za staricu a ona odgovara: — Nemoj je ostavljati — i ona zna lijepo zapovijedati — kad se Adam vrati, smjesta æemo file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
doæi... izgleda da smo pronašli njenog unuka... Vraæam se staroj, sjedam pored nje, prièam joj, uzimam 306 Ma'ariv i èitam joj nešto o napadu terorista, možda æe je to oživjeti. Ovo je ludo. Èitavu noæ ostajem budan. Ona diše, živa je, èak mi se i smiješi, razumije što èitam, gleda me, promatra. Idem u kuhinju i donosim malo kruha, guram joj ga u usta da ne umre od gladi. Ali kruh ne ide u njena usta. Na kraju æe se ugušiti, a oni æe reæi da sam je udavio... Vani je svjetlo, zora. Moram pobjeæi odavde. Odlazim, to èitavog dana pokušavam reæi, ali nitko ne sluša. DAFI »Ah, Dafi, draga moja, to si ti, još ne spavaš, budi tako dobra pa probudi oca. Moram govoriti s njim. S autom sam zagrlio drvo... ha... ha«. Na školskom sam igralištu, ujutro, okružena mnoštvom djece iz svog i drugih razreda, oponašam starog lisca, onaj njegov nježni, udvorièki glas. I svi s oduševljenjem slušaju o toj nezgodi, neæe doduše sad imati manje sati, jer on ionako ništa ne predaje, no njegovo æe izbivanje poveæati opæu slobodu, dobro doæi ionako uobièajenim poremeæajima na kraju školske godine. Zato su se svi iznenadili vidjevši ga kako za vrijeme drugog odmora stiže taksijem; istina, glava mu je povijena, lice izgreba-no i malo šepa, ali sasvim je priseban, glavni kao i obièno, daje naloge, ide na glavni ulaz, napreduje sporo i bolno, grabi usput djecu za vrat i tjera ih da skupe ljuske, papiriæe, kredu, oèiste stazu po kojoj hoda. Škola bi sigurno propala da se nije pojavio. Ali glupi jadnik ipak nije imao dovoljno snage da šeta hodnicima za vrijeme odmora, niti da gnjavi nastavnike u zbornici, nego se zatvorio u svojoj sobi, i buduæi da je zbog svoje noæne pustolovine neprekidno razmišljao samo o meni, poslao je svoju tajnicu da me dovede usred treæeg sata. Imali smo sat književnosti, posljednji u toj školskoj godini. Èitali smo Ibsenova Peer Gynta. Nismo ga prouèavali, ni interpretirali, nego ga samo èitali u razredu, podijelivši uloge. To je bilo super. Ja sam èitala Solveigine rijeèi. Nevelika, ali znaèajna uloga. U razredu je bilo tiho i svi smo uživali u tom èitanju, premda nismo baš sve razumjeli. U tom trenutku je nesretna taj307 nica upala unutra i sve pokvarila. Bila sam baš usred onog najljepšeg: Možda æe proæi i zima i proljeæe, I još cijelo ljeto slijedeæe. Ali znam da vratit æeš se veæ, I èekat æu te, jer dadoh ti rijeè. I tad je ona ušla. — Ravnatelj želi vidjeti Dafnu. Nastavnik se lecnuo i zapitao zar ne može prièekati do kraja sata. No tajnica je odvratila: — Mislim da ne može... Zna ona svog šefa... A ja sam shvatila — došlo je vrijeme odlaska. I to baš danas, nakon što ga je tata cijelu noæ spašavao, a sada mu popravlja auto. Samo nekoliko dana prije svršetka školske godine. Sklopila sam knjigu. Tajnica je dodala: — Ponesi i torbu sa sobom. Nastavnik se iznenadio. — Zašto? Ništa nije znao. Odjednom sam bila sva oèajna, usamljena. U razredu se zaèuo žamor, shvatili su što mi se sprema. Ali nitko se nije maknuo. Krenula sam praznim hodnicima za malom tajnicom, pokucala na njegova vrata i ušla, ostavši na sigurnoj udaljenosti i spustivši torbu pored nogu. Nagnut je nad papirima, glave umotane u bijeli turban. Èudan èovjek. Zašto je danas morao doæi u školu? Tišina... Stojim ispred njega, no on me ne primjeæuje, kopa po svojim papirima, nešto èita, gužva komadiæ papira u malu lopticu i baca je u koš. — Kako ste? — pitam gotovo neèujno. Napokon, noæas smo razgovarali... Pitanje ga zbunjuje, gleda me širom otvorenih oèiju, razvlaèi usne u tanki osmijeh, pokvarenjak, polako kima glavom, nekako ne može vjerovati da me brine njegovo zdravlje. — Bili smo sigurni da danas neæete doæi u školu — nastavljam hrabro. A èemu to? — Možda ste se nadali da neæu doæi... — Ma ne... zašto... 308 Tiho se, sitno smije. Èini se da ga zbilja jako zabavlja što ga u školi nitko ne voli. Tišina... file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Ma, k vragu, što zapravo hoæe? Primjeæujem da su mu s nekim odvratnim žuækastim puderom posuli posjekotine na obrazu. A onda, polako, onim svojim bolesno mekanim glasom poèinje raspravljati o mom zloèinu. Javna uvreda za mladog nastavnika kojeg bi tim više trebalo poštivati... reæi mu »Zašto vi niste poginuli?« Sramota... u zemlji u kojoj ljudi stalno pogibaju... nepotrebni, nièim izazvani napad... nastavno vijeæe je zaprepašteno (koje nastavno vijeæe?)... ne dolazi uopæe u obzir da ostanem i dalje u razredu... pogotovo što mi ni dosadašnje ocjene nisu baš sjajne... nema drugog izlaza nego premještaj u drugu školu... neku tehnièku školu... kuhanje ili ruèni rad... ne treba baš svatko u ovoj zemlji biti profesor... Nakon propovijedi od èetvrt sata stari vrag napokon prelazi na stvar — buduæi da je do kraja školske godine ostalo još samo nekoliko dana, a èitav sluèaj se veæ previše otegnuo... a postoji i sumnja da se sve to dogodilo jer u školi imam potporu vrlo bliske rodbine... uvrijeðena strana traži zadovoljenje... stoga je neophodno istoèasno, makar i simbolièno iskljuèenje, jer æe inaèe èitava stvar izgubiti smisao... izgledat æe kao da odlazim svojevoljno. .. Na kraju nešto mumlja, prilièno zbunjen, još uvijek me se ne usuðuje pogledati u lice. Baca me iz škole samo nekoliko dana prije završetka godine. .. — Naravno, napisat æemo svjedodžbu — dodaje. K vragu i svjedodžba. Suze me guše u grlu, ali ih potiskujem... ne smijem plakati, ne smijem plakati. — Kad moram napustiti školu? — tiho pitam. Još uvijek me ne gleda u oèi. — Odmah. — Odmah? — Da, istog èasa. Osjeæam ledenu jezu u srcu. Buljim u njega svom snagom. Zbogom, Solveig. Ali neæu moliti, ne smijem se poniziti. Uzimam torbu, prilazim njegovu stolu, odluèujem promijeniti temu. — Je li vas otac stigao spasiti na kraju? 309 Sada on ne zna što æe, crveni, trza se. — Da, tvoj otac je divan èovjek... miran èovjek... puno mi je pomogao. — A auto vam je dobro slupan? — Molim? — Netko je poginuo? — Što? Što to govoriš? Dosta! Sad veæ gotovo vièe. — E, onda možete i ovo zadržati... Bacam mu torbu na stol i jurim iz sobe, vidim tajnicu kako sjedi sva ukoèena, a u kutu, nekako ga nisam primijetila, mala, debela Beba, grimiznocrvena lica. Trèim do izlaza, što dalje od škole, èujem iza sebe zvono. Nikoga ne želim vidjeti. Zaustavljam taksi i kažem vozaèu, debelom èovjeku sa smiješnom žutom beretom na glavi: — Vozite do sveuèilišta, još bolje, iznad sveuèilišta. A on je malo glup, novi doseljenik iz Rusije, ne poznaje put, moram mu objasniti. Sve više se penjemo, do vrha brijega, vozimo se malim šumskim stazama. Zaustavljam auto, izlazim, še-tam medu borovima, malo plaèem. Vozaè zuri u mene. Zaèas æe i on poèeti plakati. Vraæam mu se, dajem pedeset funti i molim ga da se vrati u èetiri sata. — Da, gospodo — kaže. Gospodo... Ostajem dugo u šumi. Ležim na suhom tlu i opet ustajem, še-tam i vraæam se na mali put. Oèi su mi se veæ osušile, odmorile, poèinjem samo osjeæati glad, zaboravljam ravnatelja, školu, Peer Gynta, tatu i mamu, mislim samo na hranu. U èetvrt do èetiri stiže taksi. Nevjerojatno. Debeli, æelavi vozaè èeka, mirno briše vjetrobran. Ugleda me kako trèim prema njemu iz šume, smije se. U pola pet sam veæ kod kuæe. Torba leži pored ulaznih vrata. Mama je vrlo napeta. — Gdje si bila? — Samo sam šetala... — Kako se osjeæaš? — Istjerana sam iz škole. — Znam... rekli su mi. Gdje si bila? — Šetala sam, malo plakala... ali sada je dobro... smirila sam se. 310 — Bile su Tali i Osnat. — Što si im rekla? file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Da te danas puste na miru. — Dobro si uèinila. — Jesi li nešto jela? — Ne... ništa... strašno sam gladna... — Onda dodi i sjedi. — Gdje je tata? — U Jeruzalemu. — Što tamo radi? — Stalno je tamo... izgleda da mu se jako približio... — Kome? — Njemu... Ah... zato je tako napeta. Svjetlo u njenim oèima. Žena u godinama. Osjeæam se prazno i potišteno. Sjedam za stol, ona sprema prženi krumpir i okruglice od mesa, to je jelo koje zna najbolje spraviti. Jedem i jedem, to mi je i ruèak i veèera. Hoda nervozno oko mene. Svaki put pojuri kad zazvoni telefon. No stalno su to moji prijatelji, žao im je, no mama odgovara umjesto mene, svejedno mi je. — Dafi nije kod kuæe, vratit æe se kasnije, nazovite sutra. — Moja sekretarica. A ja samo jedem, èokoladni puding i voæni kolaè, mama se javlja na pozive upuæene meni, iznenaðena je tim dokazom razredne solidarnosti. U devet naveèer odlazim u vruæu kadu, liježem u vodu s mjehuriæima i pjevam. Idem u krevet, školska torba je veæ u mojoj sobi, slijedi me cijeli dan bez mog znanja. Otvaram je, vadim Pe-er Gynta i otvaram knjigu na mjestu gdje sam bila prekinuta, mirno nastavljam èitati u sebi: Bog nek ti snage da gdje god ti bio, I nek te usliša što god ti htio! A ja æu èekati na povratak tvoj: Èekaš li gore, srest æemo se, mili moj! I gasim svjetlo... Mama i dalje hoda, luta kuæom, nakon nekog vremena i ona odlazi u krevet, ali ne može zaspati, ja sam struènjak za nesanicu, okreæe se u krevetu, opet odlazi u kupaonicu, vraæa se, svjetla se pale i gase. U jedanaest odjednom zvoni telefon, ali nije tata. Èini se da je Na'im. Razgovaraju o staroj gospodi, mama ga moli 311 da je ne ostavlja, jer postoji moguænost da su našli Gabriela, neka ostane uz nju dok se tata ne vrati iz Jeruzalema. Sve to èujem veæ kroz san. Zaspala ili ne, neæu izaæi iz kreveta. Cijelu noæ spavam, uz kraæa buðenja, nakon kojih opet padam u san. Rano ujutro opet zvoni telefon... Mama razgovara, nekoliko minuta kasnije stoji pored mog kreveta, veæ je odjevena. Odlazi u Jeruzalem, moram nazvati ravnatelja i reæi mu da danas neæe doæi u školu. Kimam glavom i vraæam se snu. Budim se u osam. Kuæa je prazna. Ustajem, zatvaram kapke, mièem slušalicu s telefona. Ni škole, ni roditelja, nièega... vraæam se u krevet i opet spavam. San mi se vratio. Dobro jutro. ADAM Taj spori pokret. Cini mi se da èujem tihu glazbu. Poèeo sam polako hodati da ga odvuèem odavde, a on se vuèe za mnom, šešir je zabacio na potiljak, govori, prièa svoju prièu, a ja se i dalje bojim da bi odjednom mogao odmagliti. Ne odvajam se od njega, lagano mu dodirujem rame i vodim ga odavde. Sad je veæ potpuni dan, ljudi žure na molitvu. Iznad svega pazim da ga ne preplašim. Troje djece nas prati, razoèarani su, zabrinuti zbog prekinuta jutarnjeg puta, no on kao da ih je zaboravio, ponesen je strujom vlastitih rijeèi, i veæ smo izvan religiozne èetvrti, hodamo Novim Gradom, pored drevnog muslimanskog groblja, a djeca se boje ostaviti svoj kvart, zastaju i zovu ga, ali on im odmahuje rukom da ih se riješi — Kasnije, ne sada — i hoda dalje sa mnom. Ja mu potom poèinjem prièati kako sam ga tražio, o vojnim vlastima koje ništa o njemu ne znaju, i dalje ne spominjuæi baku koja se vratila u život, a ni Asiju. Prièam mu samo o svojim noænim lutanjima dok sam ga tražio. Sluša te prièe s velikim užitkom, smiješi se, oèi mu blistaju, stavlja mi ruku na rame dok me slijedi. Prolazimo pored hotela »Kralj David«, nastavljamo kroz vrtove Kršæanske mladeži, spuštamo se jednom sporednom ulicom do hotela »Moriah«, i kroz velike prozore vidim da su stolovi postavljeni za doruèak. Slabašan miris kave i prepeèenca. Sto312 jimo pored glavnog ulaza, pored staklenih okretnih vrata. Kažem mu: — I baka se u meðuvremenu oporavila... došla je kuæi... Hvata se zida, samo što nije pao, prasne u smijeh. — A ja sam se jedva èekao vratiti... to smiješno nasljedstvo... Kroz vrata dopire tiha glazba, lagana jutarnja glazba. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Hvatam ga za ruku. — Idemo unutra, mogli bismo nešto popiti. — Neæe nas pustiti. I vratar nas zaista zaustavlja — dvojicu èudnih stvorenja, nedostojnih tako otmjenog hotela, religioznog Zidova odjevenog u crno s uvojcima i bradom i s tenisicama na nogama, te snažno graðenog radnika u prljavom kombinezonu. Vadim novèanicu od stotinu funti i dajem je vrataru. — Htjeli bismo samo lagani doruèak. — Pohlepno grabi novac, uvodi nas na sporedni ulaz, zove natkonobara koji nam žurno prilazi, užurbano trpa u džep još jednu stotku, bez rijeèi nas vodi u malu urešenu prostoriju s mekanim sagovima, i zatvara za nama vrata. Taj me doruèak stoji trista funti, ali o novcu sam veæ odavno prestao razmišljati. On tvrdi da nije gladan, pa ga ne silim da jede. Sjeda pored mene, gricka svoje uvojke i gleda kako bacam u sebe male, svježe rošèiæe, ispijam šalicu za šalicom kave. Odsutno pruža ruku i poèinje sa stolnjaka skupljati mrvice, igrati se s njima. — Kakav je to post? — pitam ga. — Sedamnaesti tamuza, uništenje Zida. — Ali opet su ga sagradili. — Kroz zavjesu pokazujem sive zidine Staroga Grada. Ne slijedi me pogledom, samo se nelagodno smješka. — Nije to taj zid... — I zato ne jedete? Smiješi se onim svojim slabašnim, zatravljujuæim osmijehom, sliježe ramenima, mrmlja nešto o tome da nije gladan. I odjednom se poèinje zanimati za Asiju, napokon, veæ sam mislio daju je zaboravio. Pita kako je provela vrijeme dok njega nije bilo, a ja mu oprezno prièam o njenom poslu, èežnjama, i on sluša, zatvorenih oèiju. — Ali kako ste me pronašli? Stavljam na stol komad slomljene plave kovine, toliko sam je premetao po rukama da je omekšala. Prièam mu o nesreæi. 313 Sjeæa se nesreæe. Smiješi se. Taj stari ga je zamalo ubio... S druge strane ograde, njemu iza leda, iznenaðen vidim ona tri mala ortodoksna klinca, kako vire kroz grmlje, mašu rukama, dozivaju, bacaju šljunak u prozor. Brzo ustajem, odlazim do glavnog ulaza, pronalazim vratara, dajem mu pedeset funti i skreæem pažnju na one male derane. Iz predvorja telefoniram kuæi. Veæ je šest sati. Još nije dobro ni zazvonilo, Asija veæ diže slušalicu. Kažem joj što se dogodilo, ona odluèuje da æe odmah doæi. Vraæam se u malu prostoriju i zatièem ga kako zvaèe polovicu ostavljenog rošèiæa. Smjesta naruèujem još jedan doruèak. S druge strane ograde vratar hvata za vrat jednog od djeèaka, grabi mu šešir, okrutno ga trese. Pije kavu, jede dva mekokuhana jaja. — A ja sam veæ mislio da ste odustali od mene... Odjednom mi je jasno, on se uhvatio mene, koliko i ja njega, boji se da bih ga mogao vratiti. Jurim na recepciju, uzimam sobu, opet razdajem novac, sasvim nepotrebno, konobarima i vrataru. Vraæam se po njega u malu prostoriju. Požderao je veæ ogromne kolièine, kao da je danima postio, oblizuje tanjuriæ s maslacem i malu zdjelicu od džema, na bradi mu se vide žute mrlje od jaja. Izvodim ga, prolazimo predvorjem punim amerièkih turista koji znatiželjno bulje u nas, prate nas osmijesima. Natko-nobar nam pokazuje sobu na treæem katu. Gabriel se baca u jedan od naslonjaèa, s uzdahom olakšanja. — Opet sam pobjegao... kao i prije, iz pustinje... Kroz prozor se pruža impresivan pogled na Stari Grad. Pokuæstvo je ugodne tamnosive boje, sagovi sivi, zavjese sive. On svlaèi svoj crni kaput, izuva cipele, šeta u èarapama, odlazi u kupaonicu, pere ruke, suši ih mirišljavim papirnim ubrusom, ukljuèuje radio i muzika nas preplavljuje. — Kako krasna soba. Pitam ga mogu li podiæi njegove stvari koje je ostavio u ješivi. Sliježe ramenima, nema nièeg posebno vrijednog. — Ali auto... Oh, na njega je gotovo zaboravio. Pruža mi kljuèeve, bolje da on ne ide, ne bi mogao podnijeti njihovo razoèaranje i tugu. Skida košulju, uzima neki èasopis i poèinje ga listati, gledati slike. Zakljuèavam za sobom vrata, žurno silazim i vraæam se u sta314 ru èetvrt, malo se gubim po putu, no napokon stižem u dvorište ješive. Djeca jure prema meni. — Gospodine, gdje ste ga'odveli? Ne odgovaram; ulazim u auto i pokušavam ga zapaliti. Akumulator je vrlo slab, motor glasno kašlje. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Djeca zovu neke studente, koji smjesta okružuju auto. — Kamo idete, gospodine? Što namjeravate uèiniti s tim automobilom? Napokon uspijevam zapaliti motor, mora da sam se malo zbunio. Ne govorim ništa, no moja šutnja samo poveæava njihov bijes. Stoje ispred auta i ne misle se maknuti. Pomislio bih da zbog posta nemaju snage, no od gladi su postali još odluèniji. Svom snagom drže auto, koji se ne mièe, premda sam ubacio u brzinu i dobro pritisnuo gas. Pojavljuje se i neki starac, želi znati što se to zbiva. Govore mu nešto na jidišu. — Gdje je on? — pita me. — On je slobodan èovjek — odvraæam. — Nikome ništa ne duguje. Starac se smiješi. — Što je slobodan èovjek? Hajde k vragu, ne kažem ništa. U meðuvremenu, tri studenta ulaze u auto i sjedaju na stražnje sjedište. Oko nas se skuplja sve više ljudi. Gasim motor, izlazim, dovraga i auto, neæu se tuæi zbog njega, stavljam kljuèeve u džep, neka si pojedu tu prokletu kantu. Starac me i dalje promatra. — Recite, gospodine, kako to mislite, slobodan èovjek? Šutim. Umoran sam i iscrpljen. Gotovo na rubu suza. Imam pedeset šest godina. Što se to dogaða sa mnom? — Držite li vi sebe, gospodine, slobodnim èovjekom? A, evo sada teoloških argumenata... Otvaram vrata automobila, vadim prometnu dozvolu, pokazujem mu da je registriran na starièino ime, objašnjavam da auto moram vratiti vlasnici. Jedan od studenata uzima dozvolu, gleda je, šapæe nešto starcu u uho. — Ako gospodin želi uzeti auto, neka samo izvoli, ali ipak ne može reæi da na svijetu postoji ijedan slobodan èovjek. 315 Gledam ga, kimam glavom kao hipnotiziran, uzimam dozvolu i ulazim u auto. Uèenici nevoljko napuštaju stražnje sjedište, put je slobodan. Vozim iz èetvrti, stižem pred hotel, ostavljam auto na parkiralištu. Ulazim u hotel, na recepciji vidim Asiju, sva je izvan sebe, recepcionar ništa ne zna. Naglo blijedi kad me vidi samoga. — Gdje je on? Hvatam je pod ruku. Trese se, lagana je na dodir. Penjemo se stepenicama u sobu, oslanja se o mene. Vadim kljuè i otvaram vrata, pitam se je li još uvijek tu, ili je veæ odlepršao kroz prozor. NA'IM — DAFI Znam da nikog nema, ali svejedno zvonim, èekam, zvonim, èekam, i još jednom zvonim, ali odgovora nema. Zvonim posljednji put, nitko se ne javlja, kucam nekoliko puta, nitko ništa. Stavljam kljuè u bravu, još jednom zvonim, otvaram vrata. Kuæa je u mraku, svi su kapci zatvoreni, kao da su svi otišli i kao da se dugo neæe vratiti. Napisat æu mu poruku i otiæi. Ali samo da prvo odem u njenu sobu, samo da je vidim, legnem naèas u taj najdraži krevet i onda idem... Netko zvoni. Tko bi to mogao biti? Opet. Baš mi se i ne ustaje. Ako je poštar, neka se posluži sanduèiæem. Opet zvonjava. Taj je uporan. Sada i kuca. Možda bih trebala ustati. Odjednom netko pokušava gurnuti kljuè u bravu... Kratka zvonjava i vrata se otvaraju. Tko je to? Netko hoda po stanu. Lagani koraci. Lopov ujutro? Evo ga, ide ravno u moju sobu. Oh, upomoæ... Ali, netko je ovdje... Dafi leži u krevetu u zamraèenoj sobi. Glava joj na jastuku, plava kosa posvuda. Sama je u kuæi. Sad je prekasno za bijeg. — Ja sam... — mrmljam. — Mislio sam da nema nikoga. Jesi li bolesna? Ah, to je samo Na'im. Pa što? Tata mu je dao kljuè od kuæe. Iznenadio se zatekavši me. Slatki mali Palestinski Problem crveni i žurno se, mucajuæi, isprièava: 316 — Ja sam... Mislio sam da nema nikoga. Jesi li bolesna? — Ne, nisam bolesna... samo ležim... tata te je poslao da mu nešto doneseš? — Ne... baš i nije. Tražim ga... zar se još nije vratio iz Jeruzalema? — Nije... zašto? — Htio sam mu nešto reæi. — Reci meni. — Ne, nisam bolesna... — Sva je crvena, èvrsto se zamata u pokrivaè, možda je ispod njega gola. — Samo ležim... tata te je poslao da mu nešto doneseš? Što da kažem? Saznat æe za kljuè i onda sam gotov. — Da. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Ali na kraju æe otkriti da lažem. — Ne... baš i nije. Tražim ga... zar se još nije vratio iz Jeruzalema? — Nije... zašto? — Htio sam mu nešto reæi. — Reci meni. Tako se slatko smiješi. Što joj mogu reæi? Leži tu u lijepoj pidžami s cvjetiæima. Što da joj kažem? Volim te. Uvijek sam te volio... — Starica umire... došao sam reæi da se povlaèim... — Povlaèiš iz èega? — Povlaèim se iz posla... nemam više snage... — Snage za što? — Smiješi se prezrivo. Sva ta prokleta pitanja... — Snage da se brinem o njoj. Ona zaista umire. — Mislila sam da se ona brine o tebi... tako je tata rekao... — Molim? To nije istina... Ovo mi zaista ide na živce. I odjednom sam jako slab. Dah mi je sve kraæi. Noge joj vire ispod pokrivaèa, sjedi malo podignuto. .. bluza joj je otvorena... nema grudnjaka... vidim nešto mekano i bijelo, noge joj opet nestaju... poèinjem se tresti iznutra. .. ubit æu je... Kako je ozbiljan taj deèko, da umreš. Stalno crveni. Ipak, jako se izmijenio. Ta gusta, kovrèava kosa i sva ta odjeæa. Tko mu to kupuje? Gleda me tako žestoko kao da æe me ubiti. Bulji u me317 ne, prouèava me, tim žarkim arapskim oèima, ima nešto malo zamagljeno u njima. Nadam se samo da neæe iznenada odjuriti. — Starica umire... došao sam reæi da se povlaèim. Kakva kriza! Premijer daje ostavku. — Povlaèiš iz èega? — Povlaèim se iz posla... nemam više snage... Snage za što? Èovjek bi pomislio da je u posljednje vrijeme jako naporno radio. Zbilja je smiješan, a tako ozbiljan i mrk. Kad bi mi se barem malo nasmiješio. — Snage za što? — smiješim mu se. Ta ga pitanja oèito smetaju, ali što mogu, u protivnom æe odmagliti odavde. — Snage da se brinem o njoj. Svinja jedna! On se brine o njoj? A tata je rekao da se ona brine o njemu, da ga voli. — Mislila sam da se ona brine o tebi. E, sad se zbilja razbjesnio. Uvrijedila sam ga. — Molim? To nije istina... Podižem se u krevetu. Oèi mu plamte. Taj njegov glas, malko promukao, taj prepredeni naglasak. Zaèas se raspalio. Jadnik je zaljubljen u mene, to znam. Ali drži i do svoga ponosa, tog njihovog famoznog ponosa. Moram ga obuzdati, a onda ga smutiti prije no što ode. — Zašto ne sjedneš malo, ako imaš vremena. Možeš se povuæi i kasnije. Napokon se smiješi. Traži gdje bi sjeo, no jedina je stolica prekrivena mojom robom. Prilazi krevetu i sjeda na rub. Tišina. Stalno ga promatram. Sjedi pognute glave, pokušava smisliti što bi mogao reæi. — Škola je gotova? — iznenada pita. — Za mene. Ona ništa ne shvaæa. Nikad neæe shvatiti. Što me boli. Kako sam usamljen. S majkom i ocem u ovoj lijepoj kuæi. Leži u krevetu bez ikakvih briga. Nema ona pojma ni o èemu. Iznenada mi se smiješi, dugim, lijepim osmijehom. Volim je sve više. Možda ipak ima nade. — Zašto ne sjedneš malo, ako imaš vremena. Možeš se povuæi i kasnije. Tako je slatka... 318 Gledam gdje bih mogao sjesti. Stolac pored stola je prekriven odjeæom, bluza, mali grudnjak, donje rublje, stvari o kojima nemam pojma. Napokon odluèujem sjesti na krevet, na rub, osjeæam kako mièe noge, nešto toplo i nježno. Buljim u pod, u njene papuèe koje sam jednom nosio, u meðuvremenu su se malo iskrzale. Stalno me gleda i smješka se. Što hoæe? Bilo bi joj bolje da se prestane tako smješkati, jer æu je poljubiti tako žestoko da æe joj biti krivo. Što to radi? Mièe noge ispod mene. Tiho je. Tako tiho. — Škola je gotova? — pitam je da održim neki razgovor. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Za mene — odgovara i dalje nasmiješena. — Izbacili su me. — Što? Izbacili su te? — Èuo si. Uvrijedila sam jednog nastavnika i ravnatelj me izbacio. — Kako si ga uvrijedila? Prièa mi što se dogodilo. Vrlo èudno. Ona je zbilja malo neuravnotežena. To sam veæ i prije zamijetio. — Zašto nisi rekla da ti je žao? — Bila sam luda. Toplina koju pruža. Njeno rumeno lice. Ta glatka koža. Grudi, da, prave grudi, malešne, izviruju kroz rukav. Moram biti jak, ne smijem izgubiti glavu. Došlo je vrijeme, glavno je samo nastaviti razgovor. Što bi bilo da je uhvatim i poljubim? Što bi se dogodilo? Ionako sam se povukao. — Izbacili su me — kažem, a on je zaprepašten, ne vjeruje. — Što? Izbacili su te? — Èuo si. Uvrijedila sam jednog nastavnika i ravnatelj me izbacio. Prièam mu sve kako je bilo, cijelu prièu od poèetka do kraja, a on sluša tako zabrinuto, kao da sam njegova kæi, pokušava shvatiti, a ne razumije. No odjednom ni ja ne shvaæam zašto sam bila tako svojeglava. Cijela stvar, kad je sada opisujem, djeluje potpuno besmisleno. — Zašto nisi rekla da ti je žao? — Bila sam luda. Zbilja, zašto nisam? Jednostavna isprika. To bi bilo dovoljno. Sada mi je vrlo blizu, miriši na slamu. Glatka, tamnoputa koža. Treba mu samo malo snage. Ne smije sada odustati. Što bi bilo da mu pridem i da ga poljubim? Što bi se dogodilo? Veæ se io319 nako povukao, zar ne? Najvažnije je održati razgovor. Preplavljuje me neka unutrašnja vruæina, to je želja. Neka me uhvati, zagrli, neka bude jak. Odjednom moram piškiti. Strašno mi je sila. — Samo èas — kažem i smjesta skaèem, pokrivaè pada, trèim polugola u kupaonicu, zatvaram vrata i sjedam, gorim iznutra i piš-kim glasno, kao neka krava. Kakvo olakšanje! Što æe se dogoditi? Samo da ne pobjegne. Umivam se, perem zube i tiho se, bosa, vraæam, nalazim ga na istom mjestu, sjedi na krevetu, razmišlja, samo mu je glava klonula, položio ju je u onu udubinu koju sam ostavila na zgužvanoj plahti. Ne primjeæuje da sam se vratila. Naglo skaèe, sav se zacrvenio. — Moram iæi. — Zašto? Prièekaj tatu. — Ali on ne dolazi... — Doæi æe... pojedi nešto, veæ sam ti i prije kuhala, zar je bilo tako loše? Nagovaram ga. Pristaje. Oblaèim kuænu haljinu i odlazim u kuhinju, a on ide u kupaonicu. Baš sam je htio dodirnuti, kad se uzbudila, skoèila iz kreveta, pokrivaè je pao, odjurila iz sobe i zakljuèala se u kupaonici. Eto ti, Arape. Idi, idi. Sine èovjeèiji, odleti. Nikada. Reci zbogom, jer æe zaèas poèeti vrištati. Oèajan sam, želim ustati, ali ne mogu. Toplina kreveta kojeg je napustila. Barem toplina. Na plahti neka mala knjiga — Peer Gynt. Nije mi poznata. Dosta mi je tih pjesama. Vraæam je. Ne mogu ustati. Gledam udubinu koju je ostavila u krevetu, na zgužvanoj plahti. Gladim je rukom, htio bih je poljubiti. Pimpek mi gori, tvrd je kao kamen, zaèas æu špricnuti. Ustaj i bježi odavde, spašavaj se! Spuštam glavu. Moram se maknuti, prije no što do kraja ispadnem budala. Evo nje, došla je neèujno. Poèešljala se, djeluje novo i svježe, umila je lice. Skaèem, bježim. — Moram iæi. — Zašto? Prièekaj tatu... — Ali on ne dolazi... — Doæi æe... pojedi nešto, veæ sam ti i prije kuhala, zar je bilo tako loše? Oèajna je, ali se ipak nada. Zbilja me nagovara. — Dobro — slažem se, ponosno, kao da joj èinim uslugu. Odijeva kuænu halji320 nu i ide u kuhinju, a ja uzimam Peer Gynta i odlazim u kupaonicu, pišam dugo i polako, moèim pimpeka s hladnom vodom i malo ga zraèim, èekam da se vrati u normalu. U meðuvremenu malo èitam Peer Gynta, ali ništa ne razumijem. Zbilja sam se zaglu-pio. Gledam tamno lice u zrcalu, umivam se, tiskam pastu za zube na prst i malo trljam zube, èešljam kosu, stavljam malo mirisa. I odjednom pomišljam, možda i ona mene malko voli, zašto ne? Dekadentni obrok. Jedemo u blagovaonici, na bijelom stol-njaku, s najboljim porculanom. Nasred stola palim svijeæu, kao što sam vidjela u filmovima. Kuham instant juhu od graha i pravim veliku salatu od rajèica i krastavaca, dobro file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
zaèinjenu. Spravljam i umak. Peèem èetiri veæ napola pripremljena kotleta, te otvaram konzervu ananasa, stavljam sladoled na ananas, i komade èokolade na sladoled. Onda mi on pomaže skuhati kavu, a ja donosim neke fine kekse. On jede mnogo i zbilja mu prija. Pita me o Peer Gyntu, prièam mu zaplet, dokle smo došli u školi. Daje mi juhu od graha i salatu i umak i kotlete i peèene krumpire i ananas sa sladoledom i komadiæima èokolade. Pomažem joj pripremiti kavu, a ima i vrlo dobre kekse. I sve je jako ukusno. Sjedimo u blagovaonici, za stolom postavljenim kao u filmu, sa svijeæom koja gori usred dana, jer je pomalo mraèno s još uvijek pritvorenim kapcima. Pitam je o drami koju èita i ona mi prièa sve o njoj. Divno ju je slušati i jesti hranu koju je skuhala. Znam da je neæu zaboraviti sve dok živim. Zatim se na vratima zaèulo zvono i ja sam pomislio, evo, to je kraj, ali nije bio kraj. Odjednom, negdje pri kraju jela, oglasilo se zvono. Otišla sam otvoriti i zamalo pala mrtva. Švarci, kao neko veliko èudovište, još uvijek s onim povezom na glavi, sad veæ malo prljavim. Ugodno se smješka, lisac, htio bi se ugurati unutra, ali ja stojim na vratima da ne vidi Na'ima za stolom. — Dafi, jesi li bolesna? I on. Ako toliko ljudi misli da sam bolesna, možda zaista i jesam. — Ne... što se dogodilo? — Je li ti majka kod kuæe? — Nije22 LJUBAVNIK 321 — Gdje je? — Otišla je u Jeruzalem. — U Jeruzalem? Što se dogodilo? — Ne znam. Otišla je rano ujutro. Tata je tamo. — Ah, tako. Rekli su mi u garaži da ga nije bilo ni juèer ni danas. Nešto se dogodilo? — Ne znam? — Zabrinuo sam se. Majka ti nije danas došla u školu, a nije ništa ni poruèila, to se još nikad nije dogodilo. Pokušali smo je nazvati i nitko se nije javio. Kad si se vratila? — Nisam se vratila... cijelo sam vrijeme bila ovdje... samo sam skinula slušalicu... — Oh... — šaljivo se smješka. — Zašto? Ako smijem pitati... Smiješ, smiješ... — Samo sam... Nisam više u vašoj vlasti, gospodine, pod vašom komandom. Zainatili ste se da me izbacite iz škole prije završetka školske godine. E, sad æete platiti. No on bi i dalje htio uæi, neprekidno se gura naprijed. — Nadam se da se ništa nije dogodilo... zbilja sam bio zabrinut... zar ti nije rekla da nas obavijestiš? — Mislim da je nešto rekla, sada se sjeæam, bilo je tako rano ujutro... — Što je rekla? — Da danas neæe doæi u školu. — Zašto nam nisi javila? — Zaboravila sam. Ravno u lice. — Zaboravila si? — Da. Nisam više u tvojoj vlasti, gospodine, više mi nisi ravnatelj, ne možeš mi više ništa. Ne mièe se, ne odlazi. Zapanjen je, crven od bijesa. Maše štapom po zraku. — Nešto s tobom nije u redu... zbilja nešto nije u redu... — Znam. — Gledam ga ravno u oèi. Tišina. Zašto ne odlazi? Na'im unutra sluša u tišini, odjednom stolica zaškripi. — Ali, netko je unutra. — Naglo oživljava, gura me na stranu i 322 juri u stan, zaustavlja se u blagovaonici, vidi stol s ostacima jela i Na'ima kako stoji sav napet u kutu. — Tko si ti? — Ja sam Na'im — odgovara on poput nekog idiota, kao da je to njegov ravnatelj. A Švarci ga hvata, grabi ga za ruku, baš kao što hvata djecu za vrijeme odmora, sav uzbuðen. — Poznat si mi odnekud... gdje smo se sreli? — One noæi. Kad ste razbili auto. Došao sam ga vuæi... — Ah, ti si njegov pomoænik? file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Da. — I što radiš ovdje? — Èekam ga. Švarci djeluje zadovoljan, hoda po sobi, prouèava stol i jedaæi pribor, ponaša se kao da je u školi. Mogla bih ga ubiti. Suze mi naviru na oèi. — Reci majci da mi se javi. Ne odgovaram. — U redu? Ne odgovaram. — Ja æu joj reæi — upada Na'im. Švarci se smješka. A ja sam na rubu nesvijesti. Odlazi otvoriti vrata, èujem neki poznati glas. Treba mi malo vremena da se sjetim tko je, onaj stari, vukli smo mu auto prošle noæi, prièa s Dafi na vratima. Dafi mu grubo odgovara, opet me zadivljuje, ta cura zbilja ima petlje. Raspituje se o njenoj majci i ocu, a ona se postavlja èvrsto, nepokolebljivo. Èovjek se poèinje uzrujavati, onaj njegov umilni glas postaje sve otrovniji. Na kraju silom ulazi u stan, zbilja ga je dobro uzrujala. Hoda okolo sa štapom, vidi mene i grabi me. Uplašen sam, ne znam zašto se bojim tog starca s bijelim zavojem na glavi. — Tko si ti? — Ja sam Na'im — smjesta odgovaram. Grubo me hvata. — Poznat si mi odnekud... gdje smo se sreli? Nije me prepoznao. — One noæi kad ste razbili auto. Došao sam vas vuæi. — Ah, ti si njegov pomoænik. — Da. 323 — I što radiš ovdje? — Èekam ga. Šeta po sobi, kao po svojoj kuæi, gleda tanjure na stolu, smiješi se. Onda kaže Dafi: — Reci majci da mi se javi. A ona mu ne odgovara. — U redu? I dalje ne odgovara. Odgovori, za boga miloga. Zašto ga tako izaziva? Ali neæe odgovoriti, a on se ne mièe. — Ja æu joj reæi — kažem, samo da ga se riješim. Odlazi. Ostavlja vrata širom otvorena. Odlazim ih zatvoriti. Dafi se ne mièe, stoji i bulji u zid. Prilazim joj, diram je. — Tko je to bio? A ona ne odgovara, samo blijeda zuri u zid. Dobro nas je preplašio. Odjednom se okreæe prema meni, mislim da me hvata, onda i ja grabim nju, mislim, grlim je, potom se ljubimo, ne znam tko je bio prvi, mislim da smo se zajedno dohvatili, isprva malo petljamo, ali onda se ljubimo ravno u usta, s jezikom, kao u filmovima, samo što u filmovima nema okusa, a ja na njenim usnama osjeæam kavu i kolaèe, i još jedan dublji miris, dugo se ljubimo i odjednom osjeæam da tako neæu moæi dugo, umrijet æu ako ostanem samo na tom ljubljenju, padam na koljena i poèinjem joj ljubiti noge, to sam tako dugo èekao, ali ona me diže i vuèe u spavaæu sobu, veæ je gotovo gola, svlaèi mi košulju i kaže: — Dodi, budi mi ljubavnik. Onda mi je Na'im prišao, bijedan i slomljen i rekao: — Tko je to bio? Ne odgovaram. Tako mi ga je žao. Kako ga je onaj pokvarenjak ispitivao, kako je on suraðivao, tako pokorno, kukavno. Hvatam ga jer se bojim da æe me ostaviti, a on me grli i odjednom se ljubimo, ne znam kako se to dogodilo, tko je bio prvi, mislim da smo zajedno. Pravi poljupci, kao u filmovima, usne mu imaju okus po ananasu i èokoladi, sišem ih s jezikom. Iznenada me pušta i pada na koljena, poèinje mi ljubiti noge, kao neki luðak. Vidim da se boji ustati i da æe htjeti ostati tako na koljenima, pa ga dižem i vuèem u spavaæu sobu, rastvaram kuænu haljinu i gornji dio pidžame, skidam mu košulju da ne bude odjeven kad sam ja veæ gotovo gola. Divno je. Veæ, tako brzo. No je li to sve? Zar ja to zaista ra324 dim, bože, to, to je to, to je ono pravo. Te male grudi, poput tvrdih jabuèica. Mala djevojèica. I taj krik. Sto ja to radim? Unutra, zbilja sam unutra. U njoj. Baš kao što sam i mislio da æe biti, samo malo drukèije. Oèi su joj zatvorene. Zašto ne kaže nešto? Ovo je sreæa, to je najviša sreæa, nema nièeg ljepšeg od ovoga, ne može biti... odjednom poèinjem jako dahtati... Rekoh: — Dodi, budi mi ljubavnik — jer nisam htjela da me povrijedi. Ali povrijeduje me. Ne može ga se zaustaviti. Dosta, stani sada, tako je divno, oh, bože. Ne može ga se zaustaviti. To je to. Sigurna sam da sam prva od svih cura. Kad bi samo Osnat i Tali znale. Lijepo je, kao u snu. Na'im u meni, strašno, ti glatki pokreti. Sve užasno ozbiljno. I file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
odjednom poèinje dahtati, kao neki starac, kao da je netko drugi ušao u njega. Dašæe na arapskom. .. od užitka ili bola, ne može se reæi. — O èemu razmišljaš? — Uopæe ne razmišljam. — To je nemoguæe, moraš o neèemu razmišljati. — Gotovo je sa starom. — Što je sa starom? — Sad je veæ sigurno mrtva. — Koliko joj je godina? — Preko devedeset. Kad bih ja barem toliko poživio. — Je li te uvrijedio? — Tko? — Ravnatelj... — To je bio ravnatelj... Ne, zašto, èime bi me uvrijedio? Samo sam se prepao. — Prepao? — Da, zbilja me je prestrašio... — Kada ti je tata dao kljuè od stana? — Nije mi ga dao. — Ali danas si imao kljuè. — To je moj kljuè. — Tvoj? — Napravio sam duplikat kljuèa kad me je poslao po torbu... kad sam tebe vidio... — Tako davno... — Da. 325 — Zašto? — Htio sam imati kljuè od ovog stana. — Ali zašto? — Tako, htio sam... — Zbog mene? — I zbog tebe. — A zbog èega još? — No dobro, zbog tebe. — Ali zbog toga si mogao završiti u zatvoru. — Pa neka... Netko dolazi! — Ne. — Slušaj... dolaze neki ljudi. — Onda se obuci... brzo... sakrit æu te... to su tata i mama, a ja sam mislila da je netko drugi. ADAM Polako se proteže, drijema na širokom krevetu, glava mu na hrpi jastuka koje je skupio, jasno svjetlo jeruzalemskoga jutra ispunjava sobu. Glazba i dalje svira, neki živahni marš. Ona me hvata, posrèe na dovratku. Nisam oèekivao da æe je toliko pogoditi njegova crna brada, dugaèki uvojci, šal koji mu bezbrižno visi niz odjeæu i šešir od žutosmedeg lisièjeg krzna koji prijeteæi leži na stolu pored telefona. — Što se dogodilo? — šapæe. Otvara oèi, gleda nas, i dalje leži, slabašni osmijeh pojavljuje mu se na licu, kao da uživa u njenom zaprepaštenju, kao da je èitav slijed njegovih aktivnosti bio namijenjen ovom trenutku. — Kako ste? Gospodo... Ništa ne može izustiti, rijeèi joj stoje u grlu, boji li se da ljubavnik više nije ljubavnik, da je ljubavnik poludio? Ljubav žene u godinama... — Ali zašto? Polako se diže, sjeda, i dalje se nekako sretno osmjehuje. — Htjeli su me ubiti, pa sam morao pobjeæi. Hvala bogu, najvažnije je da sam živ. Ushodao se po sobi, odlazi do prozora i gleda Zid Staroga Grada, njegove kule i kupole. Ona ga promatra kao da svaki nje326 file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
gov korak ima neko posebno znaèenje. I dalje mu se boji pristupiti, i dalje je nervozna. Primjeæuje Morrisa na parkiralištu. — Pustili su me, dakle? Divni ljudi... Šutim. Ostao sam bez rijeèi. On i dalje pred nama hoda gore--dolje, ruke je prekrižio na leðima. Privikao se na sporije pokrete starijih ljudi. — I što æemo sada? — Dao bog, vratit æemo se kuæi. Baka je živa, hajde da je pozdravimo. Neka nas blagoslovi. Sad nema više nikakvog nasljedstva, to je bio san kojeg više nema. Sjednimo i prièekajmo. Zbilja, gdje nam se žuri? Ja imam vremena... Hvala bogu, dao bog, izgovara to bez razmišljanja, sasvim prirodno, ili nas namjerno želi isprovocirati? Hoda velikom, lijepom sobom, malo podalje od nas, lagano dodiruje pokuæstvo, uzima i gleda jednu pepeljaru, zastaje ispred zrcala i prouèava svoj odraz, nježno popravlja uvojke. — Ne biste vjerovali, no posljednjih mjeseci se uopæe nisam vidio. Oni nemaju zrcala. Spušta se u naslonjaè. Netko kuca na vrata. Pojavljuje se službenik s recepcije, bulji u nas kao da smo goli. S mukom pronalazi rijeèi. Dvanaest je sati, boji se, kaže, da nažalost moramo napustiti sobu, imaju najavljen neki kongres, sobe su zauzete... Ja i dalje šutim. Asija ne zna što bi rekla. Gabriel ustaje, preuzima inicijativu. — Odlazimo. Službenik mu se lagano klanja i zatvara vrata. Nekoliko minuta kasnije svo troje silazimo niz stepenice. Odlazim do recepcije i plaæam sto pedeset funti za upotrebu sobe. — Nažalost, nemamo tarifu po satu — isprièava se službenik, ali tako nešto nisam ni tražio, pružam mu novac (novèanik je olakšao, smežurao se, nikada nije bio tako mlohav). Delegati kongresa stoje u redu ispred domaæice koja im na revere kaputa pri-èvršæuje ploèice s imenima. Znatiželjno promatraju nas troje. Gabriel izaziva veliku pažnju sa svojom crnom odjeæom, uvojci-ma i širokim krznenim šeširom. Iznenadni odsjaj blica, netko ga je snimio. Ulazimo u Morris, ja za volanom, konaèno napuštamo Jeruzalem. 327 Užasno vruæ dan. Auto ide sporo, trideset do èetrdeset kilometara na sat. Svi nas pretièu, èak i mali motorbicikli, vozaèi nam se okreæu s osmijehom, kao da smo neki mladi pustolovi. Veæ i sama nazoènost takvog auta na putu izaziva poštovanje. Pri usponu na Kaštel, Morris poèinje kašljati, motor ispušta èudne zvuke kao zarðali mitraljez. Doduše, iza jednog zavoja us-pinjemo se na vrh brda. No nakon Ša'ar Ha'gaia, na cesti s mnogo zavoja, iza nas se stvara kolona, vozila nas ne mogu preteæi zbog prometa u suprotnom smjeru. Zaustavlja nas prometnik na motoru, traži da se maknemo ustranu i oslobodimo zarobljenu kolonu. Èinimo kao što kaže. Prije no što se vraæamo na cestu, provjerava dokumente, moje mehanièarsko uvjerenje ga smirujePonovo se iza nas stvara duga kolona i opet se mièemo ustranu, duga kolona prolazi mimo nas. Nakon petosatne vožnje stižemo na autoput Tel Aviv — Haifa, kao da smo došli na drugi kontinent. Prije Hadere stajemo, uzimamo benzin i idemo nešto jesti. Neprekidno nas prate znatiželjni pogledi, nešto u našoj pojavi izaziva veliko zanimanje. Jedemo. Bolje reèeno, Gabriel jede, proždire jelo za jelom, kao da mora utažiti neku neutolivu glad. Nastavljamo putovanje. Èetiri su sata. Stojimo na parkiralištu pored auta, gledamo kako u blizini treperi more, oko nas se kreæu ljudi i automobili. Šutimo. Stalno nas prate znatiželjni pogledi, nasmiješene oèi. Gabriel odlazi u malu trgovinu suvenira i opreme za kampiranje, idemo za njim i dalje u strahu da bi mogao pobjeæi. Medu predmetima u izlogu pojavljuje se i njegov odraz. — Zaprepastit æe se ako doðem ovakav... — kaže on, kao da tek sada shvaæa svu neobiènost svog izgleda. Skida veliki krzneni šešir, stoji gologlav, skida crni kaput, pipa uvojke. — Vrijeme je. Ulazi u prodavaonicu i vraæa se s nekom starom britvom u ruci. Idemo prema moru, na plažu. Sjeda na veliki kamen, a Asi-ja se naginje nad njim i odsijeca mu uvojke. Dva duga, tanka pramena, sjajna od beskrajnog navlaèenja. Pruža mu ih, on ih zamalo baca, ali se onda predomišlja, pronalazi neku staru, praznu konzervu na plaži i stavlja ih unutra. Asiji je sada lakše, veæ se smješka. Zarðalom britvom mu po328 èinje skidati bradu, smiju se. Hodam gore-dolje obalom, saginjem glavu pred neizdrživim sjajem valova. Umoran, omamljen, sa samo jednom mišlju u glavi, hoæu kuæi. Vraæamo se u auto. Ljudi nas više ne gledaju. Vozimo se još oko sat i pol, u motoru poèinje nešto škripati, nemam pojma što bi to moglo biti. file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Stižemo do naše kuæe. Odluèio je doæi kod nas i prvo joj telefonirati, da se ne preplaši njegove iznenadne pojave. Vidim kako je uzbuðen zbog nje, jedva èeka da se sretnu. Prvi se uspinjem stepenicama, oni me slijede. Lupam cipelama, noge mi klecaju, sav sam prekriven pijeskom i uljem. Putovanje je bilo dugo i naporno. Stan je u mraku, na stolu je gomila tanjura i jedaæeg pribora, kao da je bio neki banket. Tu je i veliki svijeænjak s treperavim ostatkom svijeæe, sjenke po zidovima. Dafina kuæna haljina i pidžama leže baèene na podu. Odjednom osjeæam užasan strah. Djevojci se nešto dogodilo. VEDUÈA Tako dakle sada je obratno tijelo je izgubljeno samo su misli ostale ruke su otišle noge su otišle lice odlazi ne mogu ga pomaknuti a misli me služe znam sve svoje ime imena svojih roditelja svoga unuka i kæerke sjeæam ih se i pamtim kad sam bila kamen žaba trnoviti grm sve je jasno kako smrt može doæi dok su mi misli tako bistre nema boli ali ni osjeæaja i ne želim umrijeti ne ne zašto ako sam veæ tako dugo živjela zašto ne bih još nekoliko godina roðena sam u devetnaestom stoljeæu ponekad sam zaèuðena kad se toga sjetim no ubrzo æe i ovo stoljeæe biti gotovo ne žalim mogla sam živjeti još malo i u slijedeæem stoljeæu barem prve godine dvije tisuæe prvu i dvije tisuæe drugu punoæa svjetla je nestala tako brzo ovo stoljeæe tako hitro je mrak ne kao zadnje godine stoljeæa provedene u sunèanom Jeruzalemu, kad je Jeruzalem bio velik pun polja kad sam se udala poèeo je tamnje-ti tisuæudevetstote veæ je sumrak. Klipan je došao kroz prozor nisu više glupi kao nekad na poèetku države mislio je da sam veæ mrtva mali Arap prekrio me je plahtom na sreæu ostala je još jedna suza i kliznula on bi me ugušio mala /ateA-životinja onda me je pokušao nahraniti tako mi 329 nježno gurao kruh u usta a imala sam kæerku i imala sam unuka i sve je to izjalovljeni san bez pravog završetka. Ni gladi ni žedi ni osjeta samo razmišljam mozak radi vrlo jasno èak i zviždim u sebi mogu misliti što god hoæu ali èemu? Djeèak je otišao pobjegao dobro da je ostao u stanu još malo duže sve bih mu razdavala na poklon strašno je sladak kad èita novine sladak i opasan ali zašto bi uzeo ovu kuæu? Oh dragi bože na nebesima oèi tonu u tamu šalica preda mnom se mraèi kutovi se okreæu i cijepaju zbogom šalice zbogom stolu tama se približava crna magla brzo brzo zbogom sagu zbogom stolce odlazim i mir posvuda napokon dobro mislit æu na miru ali o èemu? Automobili su otišli s ceste zbogom autobuse što je to brodska sirena kao jauk male maèke ne èujem ništa ne vidim ništa zbogom ulice dosta je ulice odjednom malo zvonce zvižduk oh telefon zvoni kao malo janje pored mene netko zove treba mene slabije i slabije nije zvono nego zvižduk umiruæeg vjetra znam ali ne želim èuti šteta šteta za mene šteta jer sam mrtva šteta jer nisam. ADAM Što je ovo? Što se ovdje zbiva? Tko je ovdje? Sve je u mraku. Kapci navuèeni usred dana. To je sad valjda moderno. Na'im stoji u kutu i oblaèi se. — Tata, nemoj mu ništa uèiniti, nije on kriv, tata, smiluj se! — Zašto tako vièe? Dafi je potpuno poremeæena. Morat æu nešto s njom poduzeti. Ne razumijem što se ovdje dogaða. Mene bi trebali žaliti, a ne njega. Proveo sam dva luda dana na cesti. Prilazim da vidim je li to zaista Na'im i što dovraga radi ovdje, a on pokušava pobjeæi ili barem tako izgleda, hvatam ga za košulju koja je veæ poderana, on visi u zraku, ili je on vrlo lagan, ili sam ja zaboravio snagu koju veæ tolike godine krijem u rukama, nekad sam znao dizati motore, prevrtati automobile, svijati èeliène cijevi i ravnati vrata. Sad ga trenutak držim u zraku za košulju koju ja nisam poderao, u mraènoj sobi, a on je uvjeren da æu ga zadaviti, pa se sav trese. I ja se tresem, spreman sam na sve. Dafi skaèe, odbacuje 330 pokrivaè, oblaèi se, potpuno je histerièna. Nikad je nisam vidio u takvom stanju, tako agresivnu. Na'im šuti, ja šutim, samo Dafi vièe. — Pusti ga na miru, došao je reæi da se povlaèi. — Povlaèi iz èega? — Iz svega... iz posla s tobom. Puštam ga na pod. To je ludo. — Neæeš se maknuti odavde èak i ako si dao otkaz, jesi li èuo? — Èuo sam... — Reci mi toèno što se dogodilo sa staricom. Gdje je? Telefonirao sam i nitko se nije javljao. Gleda me, vrlo mirno. — Mislim da je sad veæ mrtva. — Što? file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
— Od juèer je paralizirana. Ne govori, ne odgovara, ne jede. — Pa zašto si je onda ostavio? — vièem, odjednom bih ga najradije zgazio. — Ali on se povukao... Opet Dafi. Sad æu je ušutkati jednom zauvijek, ali mi bježi. Asija je na dovratku, gleda bez rijeèi nered u zatamnjenoj sobi, pokrivaè na podu, zgužvanu plahtu, Dafinu odjeæu. Na'im žurno kopèa hlaèe, navlaèi cipele. Iz dnevne sobe èuje se zvuk televizora. Gabriel se navikava na civilizaciju. Opet æemo ga izgubiti. — Što se dogodilo? — pita ona. — Idemo vidjeti staricu, podi s nama... Gabrijel izvaljen u naslonjaèu, zuri u malog Arapa, ovaj bulji u njega. Izlazimo iz kuæe. Kišovita ljetna veèer, hamsin je prestao. Jedva pokreæem Morrisa, iscrpljen je nakon dugog putovanja. Akumulator je gotovo prazan. Iskaèem i odlazim do Asijina auta, brzo vadim njen akumulator i bacam ga na stražnje sjedalo Morrisa, za svaki sluèaj. Takoðer, mislim da je bolje da oni ne idu s nama. Na'im se stišæe na sjedalu pored mene, prestrašen malim, crnim autom koji izgleda kao mrtvaèki kovèeg. Zbunjeno gleda uvojke u konzervi, šal, veliki krzneni šešir, crni kaput i druge ritualne predmete rasute po autu. Pazi da ih ne dodirne. Htio bi nešto reæi, no prije nego uspijeva otvoriti usta, dobacujem: — Umukni. Brzo se vozimo prema donjem gradu. Mjenjaè se trese, motor grglja i škripi, cijeli se auto raspada, ali ja žurim, sijeèem za331 voje, more nam je slijeva, zaljev je sav zelen i crven, èudno bolesne boje. v * — Što je ovo? Što se dogodilo s morem? Govorim samom sebi, naglas, on gleda more, hoæe nešto reæi. — Šuti, nije važno... Penjemo se u starièin stan. Sumrak. Zaboravio sam kako izgleda, toliko me veæ dugo nije bilo. Nalazimo je u naslonjaèu u velikoj sobi, malko se nagnula naprijed, mrtva. Telefon na malom stolèiæu pored nje. Još uvijek je topla, umrla je tek prije nekoliko sati. Uzimam plahtu koja leži pored nje i prostirem je po podu, kažem mu: — Dodi, položit æemo je na pod — pa je zajedno podižemo. Iz nje poèinju ispadati novine, razasute, zgužvane. Primjerci Ma'ariva i Yediot Aheronota zalijepljeni joj za tijelo, sva je podstavljena novinama. Nikada još nisam vidio takvu gomilu novina. Na'im me gleda, želi nešto reæi, ali se boji. — Što je? — Voljela je novine... — Zloæudan osmijeh mu krivi usta. Dižem slušalicu da javim vijest, ali se onda predomišljam, pa je spuštam. Trenutno nemam snage. Neka otpoèine barem jednu noæ. Sedam je sati, vani još uvijek tragovi svjetla, no u sobi je sasvim mraèno. Na'im pali cigaretu, zrelom kretnjom i meni nudi, uzimam, daje mi vatre, gledam ga, i odjednom mi postaje jasno što se zbilo izmeðu njega i Dafi. Sjedam u starièin naslonjaè, treba mi malo odmora. Stara leži ispred mene u slabašnom veèernjem osvjetljenju. Kroz otvoreni prozor — more, neprekidno mijenja boje. — Uzmi sve svoje stvari i donesi ih ovdje — kažem mu tiho. Odlazi u sobu i vraæa se s dva kovèega. Tako dakle, zbilja je mislio otiæi... I to sa stvarima... Izlazimo, zatvaramo za sobom vrata, ostavljamo staricu da leži na podu pokrivena plahtom, s razbacanim novinama oko sebe. Naèas se èini da se tamo nešto maknulo, ali to novine šuškaju pod laganim povjetarcem. Morris tone pod težinom Na'imo-vih kovèega. Motor neæe upaliti, ali ja sam uporan, igram se s pedalom gasa. Napokon hvata iskru i pali. No što sada? Kamo? Neko sivo predveèerje, usprkos plavome nebu, tanki dim pre332 kriva grad, vjetar hamsin. Još uvijek se ne mièemo, motor radi, puni veæ gotovo prazni akumulator. Na'im sjedi pored mene, osluškuje rad motora. O èemu razmišlja? On je zapravo stranac, iz drugog svijeta, a ja sam mislio da mi je blizak. Ne, ne ljutim se na njega. Iz njegova stajališta, što da ne? Osim toga, èemu trošiti rijeèi, moram ga odvesti samo što dalje odavde. Ali kamo? — Koliko to veæ traje, izmeðu tebe i Dafi? Ne gledam ga. — Samo danas... — Jeste li spavali? file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
Ne zna... misli da jesu, nije siguran, ne zna... to mu je bilo prvi put u životu... ako to tako zovu... nije siguran... misli da jesu... Zamuckuje, glas mu podrhtava, kao da æe grunuti u plaè. Sjeæam se kako je stajao i plakao ispred kupaonice. Za godinu dana i on je postao mali ljubavnik... Osjeæam iznenadni, bolni ubod. Moram ga smjesta otpremiti odavde. Palim svjetla, motor zapinje, kašljuca. Svjetla su slaba, ali ja kreæem. Osjeæam u svojim pokretima nešto mehanièko, nešto perverzno, uèinit æu nešto glupo, pa vozim polako, vrlo pažljivo. — Kamo me vodite? —- pita. Ne odgovaram. Ovaj æe se auto raspasti poda mnom, no ja ga svejedno neæu ostaviti. Previše sam vremena proveo tražeæi ga po cijeloj zemlji. Na benzinskoj stanici punim rezervoar, novèanik mi je gotovo prazan, ovih sam dana potrošio hrpu novaca. Kupujem i kartu, razvijam je na volanu i raèunam udaljenost do granice. Ludost, glupa ideja, baciti ga preko granice. Pa ipak, vozim na sjever, prolazim Akru i Nahariju, slijedim cestu koja ide prema sjeveru. Noæ se rašèišæava, svjetla žmirkaju po uskom putu. Odjednom reflektori, zapreke na putu, gusjenièari, automatske puške i vojnici, granièari, Èerkezi, Druži. — Kamo idete? Gledam Na'ima. — Peki'in — kaže. — Na krivom ste putu. Izaðite iz auta! 333 Pomno nas pretražuju, sve im je sumnjivo, ja, Na'im, auto, bljeskaju svojim reflektoricama po autu, sve vade van, traže ispod sjedala. Sve skidaju, kovèege otvaraju, stara garderoba je razbacana po cesti, èudi ih veliki šešir, pomno gledaju šal, odsjeèene uvojke. — Tko ste vi? — gotovo vièu. Na'im vadi osobnu kartu, ja tražim svoju. Na kraju nas šalju natrag, pokazuju nam put do sela. Nakon pola sata cesta prestaje, na brežuljku se vide slabašna svjetla malog seoceta. — Da, to je... — kaže on. Tjeram ga van. — Idi ocu. Reci mu da više ne radiš za mene. I tada poèinje tiho plakati, objašnjava da bi se htio oženiti, a ne samo biti zaljubljen. Zaljubljen? O èemu on to prièa, svijet zbilja više nije normalan. Koliko im je godina? — U našem selu... u tim godinama... — pokušava objasniti, suze mu i dalje teku. Smiješim se. — Idi, idi, reci ocu da te pošalje u školu... Zaista je voli. Tiho se zaljubio, a ja to nisam osjetio. Odlazi, nosi dva kovèega. Svjetla ga više ne obasjavaju, nestaje iza zavoja ceste, pokušavam okrenuti auto, ali motor je mrtav. Svjetla umiru. Akumulator je potpuno istrošen. Uzimam Asijin akumulator, dižem poklopac, i vadim stari akumulator, prstima odvijam i premještam vijke. Ali ni sada od motora ni glasa, i njen akumulator se potrošio ovih posljednjih mjeseci, nisam obratio pažnju. Miris okolnih polja, nebo puno zvijezda, izlokani put. Negdje u Galileji. Stari životi, novi životi... On æe otiæi, a ja æu morati poèeti ispoèetka. Stanje moje svijesti... Stojim pored nepokretnog starog auta iz 1947. i nema nikoga tko bi mi pomogao. Morao bih potražiti Hamida... Ali i dalje se ne mièem. Tišina me okružuje, duboki mir, kao da sam gluh. 334 NA'IM Mogao me je ubiti ali me nije ubio nije me udario ni taknuo bilo mu je žao ili se bojao kod kuæe u selu bih sada dobro nadrljao. Dobri bože, hvala ti bože... Bilo je tako krasno, tek sad mi je jasno kako je dobro bilo. Med i mlijeko sve do kraja i kako me je odjednom poèela divlje ljubiti i kako mi je poderala košulju. Dafi Dafi Dafi Dafi mogao bih cijelu noæ vikati tvoje ime i kako sam file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 1:15:30 AM]
iznenada poèeo dahtati što mi se to dogodilo takva sramota dahtao sam i dahtao a ona me je samo gledala ljubav moja... Padam ti pred noge... Ta topla prašina miris sela a dolje se budi nova želja... Bože, kleèim pred tobom... Bilo je tako dobro i divno Dafi Dafi Dafi A sada se vratiti kuæi u selo i reæi ocu »svršio sam« Reæi zdravo magarcima Baš me briga ako neæe dati da je vidim pamtit æu je tisuæu godina neæu je zaboraviti Veæ mi nedostaje... Izgorio sam od dobrote... A on se ne mièe odande. Ugasio je svjetla. Iza ograde od kaktusa vidim ga kako diže poklopac i pokušava upaliti motor. Ne mièe se... velika umorna sjenka... zaglavljen... Neka malo radi, veæ je zaboravio raditi... — Vrati se u školu — rekao je, a ja sam veæ zaboravio što je škola. Dobar je èovjek, dobar i umoran èovjek, a jadnom Adnanu su išli na živce... Može ih se voljeti, ali i povrijediti... Zapeo je tamo i ne može ništa. No ako se vratim da mu pomognem, natjerat æe me da odem i dovedem Hamida. A ljudi æe se èuditi što se to dogodilo Na'imu da je odjednom tako pun nade. 335 Izdavaèka radna organizacija MLADOST Zagreb, Ilica 30 Generalni direktor Branko Vukoviæ Likovni urednik Branko Vujanoviæ Tehnièki urednik Ratko Hudina Korektor Marija Špiranoviæ CIP — Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb UDK 820(73)-31 =862 YEHOSHUA, Avraham B. Ljubavnik / A. B. Jehošua ; [preveo s engleskoga Ivan Ott], — I. izd. u ovoj biblioteci. — Zagreb : Mladost, 1991. — 335 str. ; 20 cm. — (Biblioteka Gama) Prijevod djela: The lover / Avraham B, Yehoshua. ISBN 86-05-00583-1 ISBN 86-05-00583-1 Naklada: 3000 primjeraka Tisak: TIZ »Zrinski«, Èakovec — 1991. Knjižnica Zelin 54001401 k C-lt 3.Nmtidnii novlim.. /•«'•<) (™) " ™s ()/n.k. ia narudlbu UT-XI/H4 file:///C|/Users/ZIVKO/Desktop/A.B.%20Yehoshua%20-%20Ljubavnik.txt[13/10/2010 AM]
1:15:30
