Roberto Saviano
GOMORRA
Roberto Saviano Gomorra - Putovanje u camorrin gospodarski imperij i san o dominaciji Naslov izvornika Gomorra - Viaggio nell'impero economico e nel sogno di dominio della camorra
za S, prokletstvo
Razumjeti što znači zvjerstvo, ne nijekati mu postojanje, suočiti se bez predrasuda sa stvarnošću. HANNAH ARENDT Kako god izborili pobjedu, pobjednici nikad ne osjećaju stid. NICCOLO MACHIAVELLI Ljudi su crvi i takvima trebaju ostati. snimljeni telefonski razgovor Svijet je tvoj. Lice s ožiljkom, 1983.
PRVI DIO LUKA Kontejner se njihao dok ga je dizalica spuštala na brod. Spreader, mehanizam kojim je kontejner pričvršćen za dizalicu, nije uspijevao savladati ljuljanje te se činilo kao da lebdi u zraku. Loše zatvoreni zaklopci iznenada su se otvorili i ispustili kišu tjelesa. Izgledala su kao lutke, ali glave su im se na zemlji lomile kao prave lubanje, što su i bile. Iz spremnika su ispadali muškarci i žene, čak i pokoje dijete. Mrtvi. Zaleđeni, naslagani jedni povrh drugih. Posloženi i nagurani kao sleđ u limenci. Bili su to Kinezi koji nikad ne umiru. Oni vječni, koji međusobno razmjenjuju isprave. Evo gdje su završili. Tijela koja su nastrani umovi zamišljali skuhana u restoranima, ukopana u zemljišta oko tvornica, bačena u grotlo Vezuva. Bila su tu. Deseci tijela ispadali su iz spremnika, s imenima zapisanima na ceduljicama zavezanima uzicom oko vrata. Svi su štedjeli novac da ih se pokopa u njihovim gradovima u Kini. Odricali su se postotka od plaće, a zauzvrat im je zajamčen povratak, pošto umru. Mjesto u kontejneru i jama na čestici kineskog tla. Kad mi je lučki dizaličar ispričao taj slučaj, pokrio je rukama lice i virio kroz procjep između prstiju, kao da mu ta maska od ruku daje više hrabrosti. Vidio je kako tijela padaju a da nije osjetio potrebu da aktivira alarm, da obavijesti nekoga. Samo je spustio spremnik na zemlju, a deseci ljudi, koji su se odjednom odnekud pojavili, pospremili su ih sve natrag i šmrkom sprali ostatke. Tako je to išlo. Još mu je bilo teško povjerovati, nadao se da je sve to bila halucinacija uzrokovana prekomjernim prekovremenim radom. Skupio je prste sasvim zakrivši lice i nastavio govoriti cmizdreći, ali ga više nisam mogao razumjeti. *** Sve što se proizvede prolazi ovuda, kroz napuljsku luku. Nema te rukotvorine, tkanine, komada plastike, igračke, čekića, cipele, odvijača, zakovice, videoigre, jakne, hlača, bušilice, sata koji ne prođe kroz luku. Napuljska je luka otvorena rana. Duboka. Zadnja postaja robe u neprekidnom kolanju. Brodovi pristižu, uplovljavaju u zaljev i primiču se gatu kao psići sisama, samo što ove nisu za sisanje već ih, naprotiv, treba nahraniti. Napuljska je luka rupa u globusu, kako kažu kroničari, iz koje izlazi ono što se proizvodi u Kini, Dalekom istoku. Dalekom. Najdaljem. Gotovo nepojmljivom. Sklopimo li oči, zamišljamo kimono, bradu Marka
Pola i nogu Brucea Leeja u zraku. Ali zapravo je taj Istok vezan za napuljsku luku kao ni jedno drugo mjesto. Ovdje u Istoku nema ničega dalekog. Trebalo bi ga nazvati Daleko najbližim istokom ili Minimalnim istokom. Sve što se proizvede u Kini ovdje se istovari. Poput jame u pijesku koja se sve više razgrađuje, proširuje i produbljuje svaki put kad se u nju izlije vjedro vode. Samo napuljskom lukom prođe 20 posto vrijednosti uvoza tekstila iz Kine, ali ovuda prolazi više od 70 posto količine svih proizvoda. Razumjeti taj nesrazmjer nije jednostavno, ali roba sa sobom donosi razne vrste magije: uspijeva biti tu a ne postojati, dolazi a nikada ne stiže, skupa je kupcu, a loše je kvalitete, neisplativa za oporezivanje, iako velike vrijednosti. Naime tekstilna roba ima nekoliko trgovačkih kategorija i jedan potez olovkom na carinskoj popratnici dovoljan je da se radikalno smanje cijena i PDV. U tišini lučke crne rupe molekularna struktura predmeta kao da se razgradi da bi se ponovo sastavila pošto se udalji od obale. Roba mora čim prije napustiti luku. Sve se odvija tako brzo da za tili čas nestane. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da se radilo tek o gesti. Nepostojeće putovanje, lažno pristajanje, fantomski brod, tovar koji nestaje. Kao da ga nikada nije ni bilo. Isparavanje. Roba mora do naručitelja stići bez ikakva traga za sobom, mora odmah biti smještena u njegovo skladište, hitro, prije nego što odbrojavanje i počne, da se pretekne eventualna kontrola. Tone razne robe prevoze se poput paketa koje poštar pouzećem dostavlja u kuću. U napuljskoj luci s njezinih 1.336.000 kvadratnih metara na 11,5 kilometara obale vrijeme je neobično relativan pojam. Ono za što bi drugdje trebalo jedan sat, u napuljskoj se luci, izgleda, obavi za nešto više od minute. Poslovična sporost koja se pridaje svakom pokretu Napolitanca, ovdje je poništena, opovrgnuta, negirana. Carina provodi nadzor u vremenskoj dimenziji kojoj kineska roba izmiče. Bezobzirno brzo. Tu svaka minuta kao da je umorena. Pokolj minuta, masakr sekunda otetih dokumentima, tjeranih kamionskim akceleratorima, gonjenih dizalicama, praćenih viličarima koji prazne unutrašnjost spremnika. U napuljskoj luci djeluje najveći kineski državni snabdjevač brodova, COSCO, s trećom najvećom flotom na svijetu, koji je preuzeo upravljanje najvećim terminalom za kontejnere u konzorciju s MSC-om, kompanijom sa sjedištem u Ženevi, koja pak posjeduje drugu najveću flotu na svijetu. Švicarci i Kinezi su se udružili te odlučili najveći dio svojih poslova obavljati u Napulju. Tu raspolažu s više od devetsto pedeset metara operativne obale, stotinu trideset tisuća četvornih metara spremničkog
terminala i trideset tisuća četvornih metara otvorenog prostora, preuzevši gotovo u potpunosti tranzitni promet Napulja. Da bi se shvatilo kako se beskrajna kineska proizvodnja oslanja na pristanište u napuljskoj luci, valja preustrojiti vlastitu maštu. Prispodobivo je to biblijskoj slici ušice igle kao luke, a deva koja kroz nju prolazi jesu brodovi. Sudaranje prova, golema plovila u nizu izvan zaljeva, koja čekaju na ulazak u zbrku uzbibanih krmi, iznemogla škripa željeza, oplata i svornjaka koji se polako kreću prema malenoj napuljskoj rupi. Kao morski čmar koji se širi uz velike bolove u sfinkteru. Ali ne. Nije tako. Nema nikakve vidljive zbrke. Svi brodovi ulaze i izlaze u potpunom redu, tako se barem čini promatraču s kopna. Pa ipak, odavde izađe sto pedeset tisuća kontejnera. U luci nastaju čitavi gradovi robe da bi kasnije bili odvezeni. Kvaliteta luke je u brzini, svaka birokratska sporost, svaka temeljita kontrola pretvara transportnog geparda u troprstog ljenivca, sporog i tromog. Na molu se uvijek izgubim. Mol Bausan izgleda kao tvorevina od lego-kocaka. Golema tvorevina koja izgleda kao da ne zauzima prostor, već ga stvara. Jedan ugao mola izgleda kao mreža osinjaka. Divlje košnice posve su prekrile jedan zid. Tisuće utičnica za snabdijevanje reefera ili spremnika s duboko smrznutom hranom i žica spojenih na taj osinjak. Svi instant-obroci i riblji prutići na svijetu strpani su u te hladnjače. Na molu Bausan čini mi se da vidim kamo se slijeva sva roba proizvedena za ljudsku vrstu. Gdje provede posljednju noć prije nego što se proda. Poput promatranja stvaranja svijeta. U nekoliko sati lukom prođe odjeća koju će mjesec dana nositi pariška mladež, riblji štapići koji će se tijekom cijele godine jesti u Bresci, ručni satovi koje će nositi Katalonci, svila za sva engleska odijela za jednu sezonu. Bilo bi zanimljivo kad bi se moglo pročitati ne samo gdje je roba proizvedena, nego i kojim je putovima dospjela do kupca. Ti proizvodi imaju višestruka državljanstva, hibridna i nelegalna. Nastaju napola u središtu Kine, dovršavaju se u nekoj slavenskoj provinciji, dotjeruju na sjeveru Italije, pakiraju u Apuliji ili sjeverno od Tirane da bi završili u tko zna kojem europskom skladištu. Roba ima pokretljivost koju nijedno ljudsko biće nikad neće imati. Sve cestovne dionice, slučajni i službeni prijelazi završnu točku imaju u Napulju. Kad pristaju uz mol, brodovi, golemi fullcontainers, izgledaju kao okretna bića, ali na ulazu u zaljev, dok se polako primiču molu, doimaju se kao teški mamuti od oplata i lanaca s bokovima od zahrđalih šavova, s kojih se cijedi voda. Očekivalo bi se da takav brod nosi mnogoljudnu posadu, ali s njih
silazi pregršt čovječuljaka za koje ne vjeruješ da su u stanju svladati te tvrđave nasred oceana. Kad sam prvi put vidio pristajanje kineskog broda, činilo mi se kao da stojim pred cijelom svjetskom proizvodnjom. Očima nisam uspijevao prebrojiti, izračunati broj dovezenih kontejnera. Nisam ih uspijevao brojčano pojmiti. Možda se čini nemoguće zastati u brojenju, ali gubio sam se u računu, brojke su previše narasle, pobrkale su se. U Napulju se danas gotovo isključivo iskrcava roba uvezena iz Kine, 1.600.000 tona godišnje. Onih registriranih. Najmanje još milijun prođe ne ostavljajući nikakva traga. Prema Carinskoj agenciji samo u napuljskoj luci oko 60 posto robe promakne carinskoj kontroli, 20 posto otpremnica prođe nepregledano, a pedeset tisuća ih je krivotvorenih: 99 posto potječe iz Kine. Računa se da se polugodišnje izbjegne plaćanje poreza od oko dvjesto milijuna eura. Kontejneri koji moraju nestati prije nego što budu pregledani nalaze se u prvim redovima. Svaki je propisno obrojčen, ali ih je mnogo s istim brojem. Tako pregledani kontejner pokriva sve svoje ilegalne imenjake. Ono što se u ponedjeljak iskrca, u četvrtak je u prodaji u Modeni ili Genovi, ili završi u izlozima Bonna ili Münchena. Velik dio robe koja se pojavi na talijanskom tržištu trebao bi biti samo u tranzitu, ali carinskom magijom tranzit postaje konačno odredište. Trgovačka gramatika ima jednu sintaksu za dokumente, a drugu za tržište. U četiri iznenadne uzastopne operacije izvedene gotovo slučajno u travnju 2005. Nadzorna carinska služba zaplijenila je dvadeset četiri tisuće para traperica namijenjenih francuskom tržištu, pedeset jednu tisuću predmeta bangladeškog porijekla s oznakom Made in Italy; oko četiristo pedeset tisuća lutaka, barbika, spidermana; zatim četrdeset šest tisuća plastičnih igračaka u ukupnoj vrijednosti od oko trideset šest milijuna eura. Mali ekonomski odrezak od onoga što u nekoliko sati prođe napuljskom lukom. Iz luke dalje u svijet. Ne prođe sat, ni minuta, a da se to ne događa. Ekonomski odresci postaju butovi, zatim polovice i na kraju čitave ekonomske pečenke. *** Luka je odvojena od grada. Zaraženi crvuljak koji se nikad nije razvio u upalu, čuvan u trbuhu obale. Pustinjski predio stiješnjen između vode i tla, koji kao da ne pripada ni moru ni kopnu. Nasukana amfibija, morska metamorfoza. Nova tvorevina sazdana od mulja i smeća, otpadaka što ih plimni valovi godinama nanose na obalu. Brodovi izbacuju fekalije, čiste palube, ispuštaju žutu pjenu što se cijedi u vodu, motorni čamci i jahte
čiste i ispiru motore, trpajući sve u morski koš za smeće. Sve se to skuplja na obali, isprva kao vlažna masa, a zatim kao tvrda kora. Sunce stvara privid mora koje tvori voda, no zapravo je površina zaljeva nalik na svjetlucanje vreća za smeće. Onih crnih. More u zaljevu izgleda kao ogroman bazen kloake. Operativna obala s tisućama raznobojnih kontejnera izgleda kao nepremostiva granica. Napulj je okružen zidinama robe. Zidinama koje ne brane grad već obratno, grad naime brani zidine. Nema vojske lučkih nosača ni romantične lučke svjetine. Luku zamišljamo kao bučno poprište bezglavog vrzmanja, ožiljaka i nemogućih jezika, ljudskog meteža. A zapravo tamo vlada tišina mehanizirane tvornice. U luci kao da više nema nikoga, kontejner brodovi i kamioni u neprestanom su pokretu. Brzina bez buke. *** U luku sam odlazio jesti ribu. Blizina mora ne jamči i dobar restoran, nalazio sam na tanjuru kamenčiće plovutka, pijesak, čak i poneku kuhanu algu. Školjke su bacali u tavu onako kako su ih uhvatili. Jamstvo svježine, ruski rulet zaraze. Ali svi su već svikli na okus morskih plodova iz uzgajališta, gdje totanj ima okus piletine. Za neodrediv okus mora treba malo riskirati. A taj sam rizik rado preuzimao. U lučkom restoranu upitah gdje bih mogao naći smještaj. "Ne znam da ima išta, ovdje kuće nestaju, preuzimaju ih Kinezi..." Lik koji se razvalio na sredini prostorije, krupan ali nedovoljno za glasinu kakvom je zaurlao, dobaci mi pogled: "Možda se još nešto nade." Samo to je rekao. Kad smo obojica završili s ručkom, uputili smo se cestom uz luku. Nije mi ni trebao reći da ga slijedim. Stigli smo u predvorje gotovo sablasne palače, zajedničkog dormitorija. Popesmo se na treći kat gdje je bila jedina preživjela studentska etaža. Iseljavali su sve i ostavljali prostor da zjapi. Na etažama nije smjelo biti više ničega, ni ormara, ni kreveta, ni slika, ni komoda, čak ni zidova. Samo prostor, prostor za pakete, prostor za kartonske kutije, prostor za robu. U kući su mi dodijelili neku vrstu sobe. Bolje rečeno sobičak, dovoljan za krevet i ormar. Nije se spominjala stanarina, podjela troškova, priključci, telefonska veza. Predstavili su me četvorici mladića, mojim sustanarima i to je bilo sve. Objasnili su mi da je to jedini stan u zgradi u kojem se živi, da se njime kao boravištem služi Xian, Kinez koji nadgleda zgrade. Nisam morao plaćati nikakvu stanarinu, ali su tražili da na kraju svakog tjedna radim u kući-skladištu. Tražio sam sobu, a nađoh posao.
Jutrima su se rušili zidovi, večerima se sakupljali komadi betona, tapeta i opeka. Šuta se skupljala u obične vreće za smeće. Rušenje zida stvara neočekivanu buku. Ne kao udaranje o kamen, već kao staklovinje pometeno sa stola. Svaka je kuća pretvarana u spremište bez zidova. Neobjašnjivo mi je kako je zgrada u kojoj sam radio ostala stajati. U više smo navrata svjesno rušili nosive zidove. Ali za robu je trebalo prostora, a između čuvanja betona i čuvanja proizvoda beton gubi bitku. Projekt trpanja paketa u kuće nastao je u umovima određenih kineskih trgovaca nakon što su lučke vlasti u Napulju jednoj delegaciji američkog Kongresa predstavile sigurnosni plan. Planom je predviđena podjela luke na četiri područja: za krstarenje, za kabotažu, za trgovinu i za kontejnere, s individualiziranim rizicima za svako od tih područja. Da bi se izbjegla opasnost policijske intervencije, novinsko piskaranje, pa čak i poneka televizijska skrivena kamera u potrazi za kakvom sočnom scenom, nakon objave ovoga sigurnosnog plana mnogi su kineski poduzetnici odlučili da sve bude ovijeno potpunom tišinom, a roba je zbog povećanja troškova morala biti još neprimjetnija. Morala je nestati u unajmljenim pojatama zagubljenima među kotarskim poljima, između smetlišta i polja duhana: ali time nije nestalo kamionskog prometa. Svakoga dana u luku nije ulazilo niti iz nje izlazilo više od deset malih dupkom natovarenih dostavljačkih vozila. Nakon nekoliko metara već su bili u garažama zgrada nasuprot luci. Trebalo je samo ući i izaći, ništa više. Nepostojeći pokreti, nezamjetni, izgubljeni u svakodnevnom kolanju prometa. Unajmljene kuće. Izdubljene. Garaže povezane u golem prostor, podrumi do krova puni robe. Nijedan se vlasnik nije usudio požaliti. Xian im je sve platio: najam i štetu za rušenje. Tisuće paketa dovoze se dizalom, prerađenim u teretno. Čelični kavez uguran u zgrade, po čijim tračnicama neprestano klizi, penje se i spušta. Rad se obavi u svega nekoliko sati, a odabir robe nije slučajan. Dopalo me iskrcavati početkom srpnja. Isplativ posao, ali ga mogu obavljati samo oni koji su navikli. Vladala je sparina. Nitko se nije usudio pitati za klimatizacijski uređaj. Nitko. A nije se radilo o strahu od kažnjavanja niti o posebnoj kulturi poslušnosti i pokornosti. Ljudi koji su radili na istovaru došli su sa svih strana svijeta: iz Gane, Obale Bjelokosti, Kine, Albanije, zatim Napulja, Kalabrije, Lukanije. Nitko nije pitao, jer svi su znali da robi ne smeta vrućina i to je bio dovoljan razlog da se ne troši novac na klima-uređaje. Slagali smo pakete s jaknama, kabanicama, vjetrovkama, pamučnim džemperima, kišobranima. Bila je sredina ljeta pa se činilo ludim
snabdijevati se jesenskom odjećom umjesto kupaćih kostima, ljetne odjeće i japanki. Bio sam svjestan da se u kućama-odlagalištima ne drže proizvodi kao u skladištu, već samo roba koja se odmah otprema na tržište. No kineski su poduzetnici predvidjeli oblačni kolovoz. Nisam nikad zaboravio lekciju Johna Maynarda Keynesa o konceptu marže: kako, na primjer, cijena boce vode varira u pustinji ili uz neki vodopad. Tog su ljeta, dakle, talijanski poduzetnici primakli boce zdencu, dok su kineski stvarali izvore u pustinji. Nakon mojih prvih dana rada u zgradi Xian je došao k nama na spavanje. Govorio je savršenim talijanskim, umekšavajući glas r tako da zvuči kao v. Kao i propali aristokrati, kako ih je Toto oponašao u svojim filmovima. Xian Zhu prekrstio se u Nino. Gotovo svi Kinezi u Napulju koji žive u dodiru s domaćim stanovništvom, uzimaju napolitanska imena. Ta je praksa toliko raširena da ne pobuđuje nikakvo čuđenje čuti Kineza kako se predstavlja kao Tonino, Nino, Pino. Pasquale. Umjesto da spava, Xian Nino je proveo noć za stolom u kuhinji telefonirajući i zirkajući u televizor. Ležao sam ispružen na krevetu, ali zaspati je bilo nemoguće. Xian nije prestajao govoriti. Rešetao je jezikom kroza zube kao mitraljezom. Govorio je ne udišući kroz nos, kao da boluje od neke verbalne apneje. Vjetrovi koje su ispuštali njegovi tjelohranitelji ispunjali su kuću slatkastim vonjem koji je usmrdio i moju sobu. Nije mi sam smrad izazivao gađenje, koliko slike koje je taj smrad pobuđivao u mojim mislima. Proljetne rolice što im trunu u želucima i riža na kantonski raskvašena želučanim sokovima. Ostali su stanari bili navikli. Kad bi zatvorili vrata, nije bilo ničega do njihova sna. Za mene, međutim, nije bilo ničega osim onoga što se događalo izvan mojih vrata. Tako sam se smjestio u kuhinji. Zajednički prostor. Dijelom, dakle, i moj, barem bi trebao biti. Xian završi razgovore i započne kuhati. Pekao je piletinu. Htio sam mu postaviti na desetke pitanja, o zanimljivostima, o predrasudama koje sam želio razvrgnuti. Načeo sam temu triada, kineske mafije. Xian je i dalje pekao. Htio sam da mi ispriča pojedinosti, makar simbolično. Nisam očekivao da mi prizna svoju pripadnost. Pokazao sam svoju upoznatost s općim crtama kineskog mafijaškog svijeta, pretpostavivši da je podastiranje istražnih činjenica izvrstan način naslućivanja stvarnosti. Xian je položio tavu na stol i sjeo, ne rekavši ništa. Ne znam je li to o čemu sam govorio smatrao zanimljivim. Nisam nikada saznao ni je li pripadao organizaciji. Popio je pivo, pridigao se sa stolice, mašio se novčarke iz džepa hlača, pročeprkao po njoj prstima
i bez gledanja izbacio tri novčanice. Rasprostro ih je na stolu i pritisnuo o stolnjak okrenutom čašom. "Euro, dolar i yuan. To je moja triada." Zvučao je iskreno. Nikakva druga ideologija, nikakvi simboli ni hijerarhijska strast. Dobit, poslovanje, kapital. Ništa drugo. Skloni smo silu koja određuje stanovitu dinamičnost smatrati mračnom pa joj stoga pridajemo opskuran prizvuk: kineska mafija. Sinteza okrenuta dokidanju svih posrednih razina, financijskih tokova i ulaganja, svega onoga što kriminalističkoj ekonomskoj grupi daje snagu. Već najmanje pet godina svako izvješće Protumafijskog povjerenstva ukazuje na "porast opasnosti od kineske mafije", ali u desetogodišnjim istragama policija je zaplijenila jedva šesto tisuća eura u mjestu Campi Bisenzio kod Firence. Nekoliko motora i dio tvornice. Ništa, u odnosu na gospodarsku silu kadru da prebacuje kapital od stotina milijuna eura, sudeći po onome što su danima pisali američki analitičari. Poduzetnik mi se smijao. "Ekonomija ima svoje ispod i iznad. Mi smo ušli ispod, a izaći ćemo iznad." Prije nego što je otišao na spavanje Nino Xian mi iznese ponudu za sutradan: "Ustaješ rano?" "Ovisi..." "Uspiješ li ustati do pet, dođi s nama u luku. Pomoći ćeš nam." "U čemu?" "Ako imaš jaknu s kapuljačom, bilo bi bolje da je staviš na sebe." Ništa mi više ne reče, a ja, odveć željan da sudjelujem, nisam ni inzistirao na tome. Previše zapitkivanja moglo bi Xianov prijedlog dovesti u pitanje. Preostalo mi je malo sati spavanja, a previše napetosti da počinem. Točno u pet bio sam spreman. U vežu zgrade pristigli su i drugi mladići. Osim mene i još jednog mojeg sustanara bila su tu i dva prosijeda Sjevernoafrikanaca. Ugurasmo se u dostavno vozilo i uđosmo u luku. Ne znam koliko smo duboko zašli ni koliko smo tijesnih uličica prošli. Zadrijemao sam naslonjen na prozor vozila. Siđosmo u blizini nekih grebena, gdje se maleni mol pružao u tjesnac. Tamo je bio privezan motorni čamac s ogromnim motorom koji je, nasuprot vitkoj izduljenoj konstrukciji plovila, izgledao kao debeli zadak. S kapuljačama navučenima na glave podsjećali smo na neku smiješnu grupu izvođača rapa. Kapuljače,
za koje sam vjerovao da nas trebaju činiti neprepoznatljivima, zapravo su nas štitile od mlazova ledene vode i tjerale glavobolju koja na otvorenom moru u rano jutro bode sljepoočice. Mladi je Napolitanac pokrenuo motor, a drugi nas je izveo. Izgledali su kao braća, toliko su im lica bila slična. Xian nije išao s nama. Nakon otprilike pola sata vožnje približili smo se jednome brodu. Izgledalo je da ćemo se sudariti. Bio je pogolem. Trebalo je dobrano istegnuti vrat da se vidi dokle mu sežu bokovi. Na moru brodovi ispuštaju željezne jauke, poput krika drveća kad se obara, i šuplje zvukove zbog kojih moraš gutati slinu s okusom soli. S broda je koloturom u trzajima spuštana mreža prepuna kutija. Svaki put kad bi tovar udario o daske čamca, zaljuljalo bi nas tako da sam bio pripravan zaplivati. Ali nisam završio u moru. Kutije nisu bile preteške. No pošto sam ih tridesetak prenio u krmu, ukočili su mi se zglobovi, a podlaktice su mi bile crvene od neprestanog trenja o bridove kutija. Motorni se čamac zatim otputio prema obali, a iza nas su druga dva čamca pristala uz brod da prihvate daljnje pakete. Ti nisu krenuli s našega mola, ali su iznenada ušli u našu brazdu. Osjećao sam nešto u želučanoj šupljini svaki put kada bi čamac provom pljesnuo o površinu vode. Približih glavu nekim kutijama. Pokušavao sam po mirisu naslutiti što sadrže, prislonio sam uho nastojeći po zvuku razabrati što bi moglo biti unutra. U meni je nikla klica krivnje. Tko zna u čemu sam sudjelovao, bez odluke, bez stvarnog odabira. Jedno je srozati se, ali barem to činiti svjesno. Ja sam, međutim, zbog znatiželje sudjelovao u iskrcavanju krijumčarene robe. Iz nekog razloga vlada glupo uvjerenje da je kriminalno djelo većma smišljeno i smjerano, suprotno kakvu bezazlenom činu. U stvarnosti razlike nema. Djela posjeduju fleksibilnost koju etičke prosude zanemaruju. Kad smo stigli na mol, dvojica su se Sjevernoafrikanaca uspjela iskrcati s po dvije kutije na ramenima. Ja sam se jedva održavao na nogama. Na grebenima nas je dočekao Xian. Prišao je jednoj povelikoj kutiji. U rukama je već imao sjekač i rasporio je široku ljepljivu traku koja je držala dva krila kutije. Obuća. Tenisice. Originali, najpoznatije marke. Najnoviji modeli kojih još nije bilo u talijanskim dućanima. U strahu od carinske kontrole radije je obavljao iskrcavanje na otvorenom moru. Dio pošiljke tako se može ubaciti neopterećen porezima, a veletrgovci je preuzimaju bez carinskih troškova. Konkurencija se pobjeđuje popustima. Ista kakvoća robe, ali uz četiri, šest, deset posto popusta. Postoci koje nijedan trgovački predstavnik ne može ponuditi i postoci popusta od kojih trgovina raste ili zamire, koji omogućuju otvaranje trgovačkih centara, sigurnu zaradu, a s njom i bankarska jamstva. Cijene moraju padati. Sve mora stići, kretati se
ubrzano, skrovito. Sve više toga valja ugurati u prostor kupnje i prodaje. Neočekivani kisik za talijanske i europske trgovce. Taj kisik stizao je iz napuljske luke. Ugurali smo sve pakete u razna dostavna vozila. Pristigli su i drugi motorni čamci. Dostavna su vozila krenula prema Rimu, Viterbu, Latini, Formiji. Xian nas je odveo kući. Sve se promijenilo posljednjih godina. Sve. Iznenada. Najedanput. Neki naslućuju promjenu, ali je još ne doživljavaju. Zaljevom su do prije deset godina plovili krijumčarski čamci, jutrima bi se prodavači na malo snabdijevali cigaretama. Ulice pune svijeta, automobili puni kartona, po uglovima stolice s klupicom za prodavača. Odigravali su se tobožnji okršaji između obalne straže, carinika i krijumčara. U zamjenu za propušteno uhićenje, dobivali su se tovari cigareta ili bi se dobrovoljnom predajom spašavali tovari cigareta ugurani u dvostruko dno motornog čamca u bijegu. Bdjenja, straže, zvižduci koji najavljuju sumnjiva kretanja automobila, primopredajnici za objavu uzbune i duž obale redovi ljudi koji žurno jedni drugima dodaju kutije. Automobili koji s obale Apulije strelovito voze u zaleđe, a odatle prema Kampaniji. Središnja je osovina bila Napulj-Brindisi, ekonomski živahna cesta jeftinih cigareta. Krijumčarenje, FIAT juga, sustav skrbi za nepostojeće u očima vlade, njih dvadeset tisuća čiji je jedini posao bio krijumčarenje robe između Apulije i Kampanije. Krijumčarenje je i potaknulo veliki rat camorre početkom SOih. Apulijski i kampanijski klanovi snabdijevali su Europu cigaretama koje nisu potpadale pod državni monopol. Uvozili su mjesečno na tisuće sanduka iz Crne Gore u vrijednosti od petsto milijuna lira po tovaru. Sada se sve to raspalo i preobrazilo. Klanovima takav posao više ne odgovara. Ali u stvarnosti vrijedi Lavoisierov zakon: ništa se ne stvara, ništa se ne gubi, sve se samo pretvara. Tako je u prirodi, ali ponajviše u dinamici kapitalizma. Novi sadržaj krijumčarenja postaju svakodnevni proizvodi, a ne više porok nikotina. Vodi se rat cijenama, nemilosrdan i bespoštedan, u kojemu popusti znače život ili smrt ekonomskih sudionika: zastupnika, veleprodaje i trgovaca. Profitu štete pristojbe, PDV, najveća dopuštena nosivost kamiona, to su tako reći betonske carine za protok robe i novca. Velike firme premještaju proizvodnju na istok, u Rumunjsku, Moldaviju, sve do Kine, zbog jeftine radne snage. Ali to nije dovoljno. Robu proizvedenu uz mali trošak treba prodati na tržištima na kojima je sve više ljudi s nestalnim prihodima, malim ušteđevinama i strogom pažnjom za
sitan novac. Neprodano se povećava i tada originalna, lažna, djelomično lažna i djelomično prava roba pristiže u tišini. Ne ostavljajući traga. Manje vidljiva od cigareta, jer nema ilegalne distribucije. Kao da nije ni dopremljena, kao da je iznikla na poljima i neka ju je neznana ruka požnjela. Možda novac ne smrdi, no roba miriše. Ali ne mirisom prijeđenog mora, ni ruku koje su je proizvele, niti nosi masne mrlje mehaničkih ruku koje su je sastavile. Roba miriše na sebe. Taj miris nema drugog porijekla osim onoga s trgovčeve tezge, nema odredišta do onoga u kući kupca. Ostavili smo more za sobom i stigli kući. Imali smo tek toliko vremena da se iskrcamo iz furgona. Odmah se vratio u luku dopremiti još, još i još paketa i robe. Gotovo bez svijesti ušao sam u dizalo. Svukoh majicu natopljenu vodom i znojem te se bacih na krevet. Ne znam koliko sam kutija složio i prenio. Ali imao sam osjećaj da sam istovario cipela za noge polovice Italije. Bio sam umoran kao da je završio jedan naporan i ispunjen dan. Drugi su se momci u kući budili. Bilo je tek rano jutro.
ANGELINA JOLIE Sljedećih sam dana pratio Xiana na poslovnim susretima. Zapravo je htio da mu pravim društvo dok obavlja poslove ili ruča. Govorio sam ili previše ili premalo, a njemu je odgovaralo i jedno i drugo. Pratio sam kako se sije i uzgaja sjeme novca, kako se kosi ekonomska livada. Stigli smo u Las Vegas. Na sjeveru Napulja. Ovo područje nazivaju Las Vegasom iz više razloga. Kao što je Las Vegas u Nevadi podignut usred pustinje, tako je i ovo gradsko naselje izniklo niotkud. Ovamo se stiže pustim cestama. Kilometri asfalta, prostranih cesta koje te za nekoliko minuta odvuku s ovog područja i izbace na autocestu za Rim, ravno na sjever. Ceste napravljene ne za automobile već za kamione, ne da bi služile prometanju građana, nego odijela, cipela i torbi. Kad se dolazi iz smjera Napulja, ove se četvrti ukažu iznenada, zabodene u zemlju jedna za drugom. Gromade cementa. Ulice koje su učvoruju uz stranice pravca na kojem se bez razmaka nižu naselja Casavatore, Caivano, Sant'Antimo, Melito, Arzano, Piscinola. San Pietro a Patierno, Frattamaggiore, Frattaminore, Grumo Nevano. Klupko cesta. Naselja toliko nalik jedno na drugo da izgledaju kao jedinstveni veliki grad. Ceste koje su napola dio jednog, napola drugog naselja. Stotinu sam puta čuo kako područje Foggie zovu Califoggia, ili jug Kalabrije Calafrica ili Saudijska Kalabrija ili kažu Sahara Consilina umjesto Sala Consilina, ili Treći svijet za područje Secondigliana. Ali ovdje je Las Vegas uistinu Las Vegas. Godinama se ovdje svatko mogao okušati u poduzetništvu. Ostvariti snove. Posudbom, otpremninom, većom ušteđevinom, mogao je pokrenuti proizvodnju. Uložio bi u poduzeće: ako bi uspio, dobio bi djelotvornost, produktivnost, brzinu, šutnju i posao uz nisku cijenu. Dobivao bi kao što se dobiva igrajući na crveno ili crno. Ako bi bio neuspješan, propao bi za nekoliko mjeseci. Las Vegas. Jer ništa nije bilo zadano strogim administrativnim ili ekonomskim planovima. Proizvodile su se cipele, odijela, potrepštine i potajno se ubacivali na međunarodno tržište. Ti se gradovi nisu busali tom pozamašnom proizvodnjom. Proizvodi su bili utoliko uspješniji što su u većoj tišini i potaji stvarani. Tu su se desetljećima proizvodili najbolji komadi talijanske, dakle i svjetske mode. Nije bilo poduzetničkih klubova ni centara za obuku, ničega osim rada, šivaćih strojeva, malih radionica, pakiranja i otpreme. Samo neprestano ponavljanje tih faza. Sve drugo bilo je suvišno. Obuka se
vršila za radnim stolom, poduzetništvo se manifestiralo dobitkom ili propašću. Nikakvog financiranja, projekata, nikakvog staža. Samo tržišna arena. Prodaješ ili propadaš. Povećanom zaradom obnavljaju se kuće, nabavljaju najskuplji automobili. To bogatstvo nije kolektivno, nego je opljačkano, silom nekome oduzeto i preneseno u vlastitu jazbinu. Odasvud se dolazilo ulagati, neuk svijet proizvodio je konfekciju, košulje, suknje, jakne, kaputiće, rukavice, šešire, cipele, torbe, novčanike za talijanske, njemačke, francuske tvrtke. U tim je područjima pedesetih godina bilo nepotrebno imati dozvole, ugovore, prostor. Radionice su smještane u garaže, prostore pod stubištem, sobičke. Posljednjih je godina kineska konkurencija pomela one čija je proizvodnja bila osrednje kvalitete. Više nije bilo prostora za razvoj radne snage. Radi odmah što je bolje moguće ili će netko drugi još brže obavljati prosječni posao. Mnogo je ljudi ostalo bez posla. Vlasnike radionica uništila su dugovanja lihvarima. Mnogi su se pritajili. Jedno je područje osobito pogođeno zamiranjem te pučke industrije, Parco Verde u Caivanu. Ponestalo mu je daha, zaostao je u rastu, izgubio sposobnost da preživi te je postao tipično predgrađe s vječno osvijetljenim kućama krcatima ljudima, dupkom punim dvorištima, parkiranim automobilima. Nitko odatle ne odlazi. Malo tko onamo zađe. Rijetko tko se zadrži. Ni u koje doba dana nema praznih stanova, onih iz kojih se jutrom čuje kako svi odlaze na posao ili u školu. Ovdje vlada vječni metež, neprekidni žamor obitavatelja. Na Parco Verde nabasa se čim se side sa središnje gradske osi, asfaltne oštrice što se usijeca u sam Napulj. Izgleda prije kao nabacana šuta nego kao četvrt, pun betonskih tvorevina s aluminijskim balkonima poput čireva izniklih iz svake pore. Arhitekti kao da su se prilikom projektiranja nadahnuli plažom, zamislivši zgrade kao kule od pijeska kakve nastanu kad se njime napuni kantica i izvrne na tlo. Bezlične sive zgrade. U jednome uglu sićušna kapelica. Gotovo nezamjetna. Nije, međutim, oduvijek takva. Prije je ovdje bila kapela. Velika, bijela. Pravi pravcati mauzolej posvećen dječaku Emanueleu, koji je izgubio život na poslu. Ponegdje je takav posao gori od rada na crno u radionici. Ali i to je posao. Emanuele se bavio pljačkom. Radio je to subotom, svake subote već neko vrijeme. I uvijek na istoj cesti. Isto vrijeme, ista cesta, isti dan. Jer subota je bila dan njegovih žrtava. Dan ljubavnih parova. A državna cesta 87 područje je na kojem se osamljuju svi ljubavni parovi toga kraja. Zapuštena cesta između asfaltnih zakrpa i omanjih smetlišta. Svaki put kad ovuda prođem i vidim parove,
pomislim kako je potrebno dati punog oduška strasti da bi se netko opustio usred tolike gadosti. Ovdje su se Emanuele i njegovi prijatelji skrivali, čekajući neki automobil s ljubavnim parom da se parkira i ugasi svjetla. Pustili bi ih koju minutu da se skinu i u trenutku njihove najveće ranjivosti, napali bi. Drškom pištolja razbili bi prozorčić i gurnuli mladiću cijev pod nos. Opelješili bi par i odlazili na vikend s obavljenih desetak prepada za sobom i petsto eura u džepu: skroman plijen, ali s okusom blaga. Dogodilo se, međutim, da ih je jedne noći presrela patrola karabinjera. Emanuele i njegovi drugovi bili su tako tupavi da nisu pomislili kako su uvijek ista taktika i prepadi na istom području najbolji način da budu uhićeni. Uslijedila je potjera automobilima, sudar, odjek hitaca. Zatim sve staje. Emanuele je u vozilu, smrtno ranjen. Držao je pištolj i okrenuo ga prema karabinjerima. Ubili su ga s jedanaest hitaca ispaljenih u nekoliko sekundi. Ispaliti jedanaest hitaca iz neposredne blizine znači držati pištolj spreman i zapucati na najmanji pokret. Zapucati da najprije ubiješ, a tek se naknadno uvjeriš da je to bilo u samoobrani. Meci su uletjeli kroz kabinu kao vjetar. Privučeni Emanueleovim tijelom kao magnetom. Druga dvojica zaustavila su automobil. Željeli su spustiti prozore, ali shvativši da je Emanuele mrtav, zastanu. Otvorili su vrata ne pružajući otpor udarcima u lice što prethode svakom uhićenju. Emanuele je ostao pognut, s lažnim pištoljem u ruci. Jednom od onih reprodukcija koje su nekoć nazivali tjerač pasa i koristili na selu za tjeranje čopora pasa od kokošinjaca. Igračka koja je rabljena kao da je prava; uostalom, Emanuele je bio dječak koji se ponašao kao da je odrastao muškarac, preplašena, a naizgled okrutna pogleda, željan sitniša kao izraza žudnje za bogatstvom. Bilo mu je petnaest godina. Zvali su ga Manu. Lice mu je bilo mršavo, tamno i četvrtasto, prototip onih kakva želimo dalje od sebe. Emanuele je potjecao iz onog zakutka svijeta gdje te ne cijene i ne uvažavaju po novcu koji imaš već po načinu na koji ga stječeš. Pripadao je Parcu Verde. A kad si obilježen mjestom rođenja, nema te pogreške ili nedjela koji će poništiti činjeničnost tvoje pripadnosti. Obitelji Parca Verde skupile su priloge i podigle mali mauzolej. U njega su stavili sliku Madonne dell'Arco i uokvirenu fotografiju s nasmiješenim Manuovim licem. Emanueleova kapela bila je jedna od dvadesetak koje su vjernici posvetili svim mogućim madonama, svaka za jednu godinu nezaposlenosti. Gradonačelnik nije mogao dopustiti da se podigne oltar običnome lupežu te je poslao bager da ga sruši. Beton se začas smrvio kao da je od gline. Glas se trenutačno pronio Parcom i dečki su mopedima i motorima pristigli do bagera. Nitko
nije prozborio ni riječi. Ali svi su gledali bagerista kako upravlja komandama. Pritisnut pogledima, on zaustavi stroj i pogleda prema inspektoru. On je bio izdao zapovijed. Tom je gestom svjetini ukazao kamo da usmjeri svoj gnjev i odvratio ga od sebe. Bio je uplašen. Zarobljen. Zatvorio se. Uto je izbio sukob. Bagerist je uspio pobjeći u policijski automobil dok su okupljeni šakama i nogama udarali po bageru. Ispraznili su boce s pivom i napunili ih benzinom iz nagnutih motora. Ulijevali su gorivo u boce ravno iz rezervoara. Kamenjem su porazbijali stakla obližnje škole. Kad je razorena Emanueleova kapela, treba razoriti i sve ostalo. Iz kuća su bacali suđe, vaze, pribor. Na policiju zapaljene boce. Podigli su barikade od kanti za smeće. Palili su što god je moglo gorjeti i proširiti požar. Pripremali su se za gerilski rat. Bilo ih je na stotine, mogli su dugo odolijevati. Revolt se širio, gotovo je zahvaćao napuljske četvrti. A onda je pristigao netko iz nevelike udaljenosti. Sve je bilo okruženo vozilima policije i karabinjera, ali jedan je crni terenac uspio probiti barikade. Vozač je dao znak, netko je otvorio vrata i grupa buntovnika je ušla. U nešto više od dva sata sve je uklonjeno. Skinuti su rupci s lica, ugašene su goruće barikade od smeća. Intervenirao je klan, tko zna koji. Parco Verde rasadnik je camorrinih pristaša. Kome god zatrebaju ljudi, unovačit će ih ovdje: sljedbenike s dna ljestvice koje plaćaju manje i od nigerijskih i albanskih prodavača droge. Svi traže mlade iz Parca Verde: klan Kazalaca, Mallardo iz Giuliana, "tigrići" iz Crispana. Postaju raspačivači s fiksnom plaćom bez postotka na količinu prodane robe ili vozači i čuvari straže koji čuvaju teritorij kilometrima daleko od kuće. Da dobiju posao, ne traže čak ni naknadu za potrošeno gorivo. Pouzdana djeca, savjesna u poslu. Neki završe na heroinu, drogi jadnika. Ponetko se izvuče, prijavi se u vojsku, ode daleko; pokoja djevojka uspije otići i više nikad ne kroči nogom onamo. Gotovo nitko iz novih naraštaja nije prihvaćen kao član. Najveći ih dio radi za klan a da nikad ne postanu kamoristi. Klanovi ih ne žele, ne vežu ih, nego ih samo tjeraju da rade, iskorištavajući tu veliku ponudu. Mladi nemaju iskustva ni trgovačkog talenta. Mnogi su kuriri. Nose u Rim naprtnjače pune hašiša. Snagu motora koriste do maksimuma i za sat i pol na ulazu su u glavni grad. Ništa ne dobivaju zauzvrat za ta putovanja, ali im nakon dvadesetak putovanja poklone taj motor. Smatraju to dragocjenom zaradom, gotovo nedostižnom, svakako nedostižnom u bilo kojem drugom zanimanju na ovom području. No prenijeli su robu u vrijednosti deset puta većoj od vrijednosti motora. Ali to ne znaju niti to mogu zamisliti. Ako ih na blokadi presretnu, dobit će kaznu do deset
godina, a kako nisu pripadnici, neće im se platiti sudski troškovi niti pomoć zajamčena članovima klana. Ali u mislima im je samo brujanje ispuha i Rim u koji treba stići. *** Poneka barikada još odolijeva, ali sve slabije, ovisno o količini nakupljenog bijesa. Zatim se sve ispuše. Klanovi nemaju straha od pobune niti od graje. Što se njih tiče, ubijanje i paljenje mogu trajati danima. Ali dok traje pobuna, ne radi se. Parco Verde tada gubi ulogu pričuvnog spremnika odakle se po potrebi crpi radna snaga za najnižu plaću. Sve se pod hitno mora smiriti. Svi se moraju vratiti na posao, ili još bolje, u stanje pripravnosti ukaže li se potreba. Pobunjenička igra mora prestati. *** Bio sam na Emanueleovu pogrebu. Petnaest godina u nekim je dijelovima svijeta samo broj. Odapeti s petnaest godina na ovoj periferiji više je kao odraditi smrtnu kaznu nego biti lišen života. U crkvi je bilo veliko mnoštvo mladića, listom tamnih lica, koji bi svako toliko ispustili poneki krik, čak je izvana dopiralo ritmičko pjevanje omanjeg zbora: "'Zauvijek uz nas, bit ćeš zau-vijek uz nas... zauvijek uz nas..." tradicionalni navijački napjev kad neka sportska veličina odlazi u mirovinu. Bilo je kao na stadionu, ali pjevanje je bilo samo izraz bijesa. Policajci u civilu držali su se podalje od prolaza. Svi su ih prepoznavali, ali nije bilo prostora za okršaj. Ja sam ih odmah prepoznao, štoviše, oni su prepoznali mene, ne nalazeći ni traga mojem licu u svojim mentalnim arhivama. Kao da želi podijeliti moju tronutost, jedan od njih mi priđe i reče: "Ovi ovdje su svi osuđeni na propast. Raspačavanje, krađa, utaja, otimačina... neki se i prostituiraju. Nijedan nije čist. Što ih ovdje više umre, bolje je za sve." Na takve se riječi odgovara udarcem šakom ili glavom u nos. Ali bila je to zapravo misao svih. Možda čak i mudra misao. Gledao sam ih jednog po jednog. Ovi mladići spremni su završiti na doživotnoj zbog 200 eura talog, ljudski surogati, raspačivači. Nijedan nije prešao dvadesetu. Otac Mauro, župnik koji je vodio obred, znao je koga ima pred sobom. Znao je i da ni mladići što su stajali oko njega nisu oličenje nedužnosti. "Danas nije umro heroj..." Nije imao otvorene dlanove kao svećenici kad nedjeljom čitaju evanđelje. Šake su mu bile stisnute. Bez i prizvuka homilije. Kad je prozborio, glas mu je bio čudno promukao kao kad se dugo govori. Govorio je ljutitim tonom, nije tražio blagu kaznu za to stvorenje, ništa.
Izgledao je kao jedan od onih južnoameričkih svećenika u vrijeme gerilskih pokreta u Salvadoru, kad im je dojadilo obavljati sprovode žrtvama masakra i kad su prestali žaliti kako bi urlali. Ali ovdje nitko ne poznaje Romera. Otac Mauro posjeduje rijetku energiju. "Ma koliko odgovornosti da pripišemo Emanueleu, ostaje nam činjenica njegovih petnaest godina. Sinovi iz obitelji iz drugih dijelova Italije u toj dobi idu na bazene ili u plesne škole. Ovdje to nije slučaj. Bog Otac vodit će računa o tome da je petnaestogodišnji dječak počinio pogrešku. Ako dob od petnaest godina na jugu Italije dostaje za rad, za odluku o pljački, o ubijanju i pogibiji, onda dostaje i za preuzimanje nekih odgovornosti." Zatim je kroz nos snažno uvukao kužni zrak u crkvi: "Ali petnaest godina tako je malo, te nam omogućuju da bolje vidimo što stoji iza njih i obvezuje nas da rasporedimo odgovornost. Dob od petnaest godina kuca na savjest onih koji se igraju pravde, rada i zaposlenosti. To je dob koja ne kuca nježno, nego grebe noktima." *** Župnik je završio homiliju. Nitko nije sasvim razumio što je htio reći ni koga treba kriviti. Komešanje mladića silno poraste. Lijes je iznesen iz crkve na ramenima četvorice muškaraca, ali odjednom se odigne s njih te zalebdi nad masom. Svi su ga pridržavali dlanovima, kao kad neki pjevač na koncertu skoči s pozornice među gledatelje. Lijes se ljuljao na moru ruku. Povorka mladića na motorima pratila je kola, duga mrtvačka kola koja su Manua vozila na groblje. Turirali su. S pritisnutom kočnicom. Ta grmljavina motora bila je zbor na posljednjoj Emanueleovoj vožnji. Cviljele su gume, brujali ispušni prigušivači. Izgledalo je kao da ga tim motorima žele dopratiti sve do vrata drugoga svijeta. Uskoro je zrak ispunio gust dim i miris benzina te se zavukao u odjeću. Ušao sam u sakristiju. Želio sam razgovarati s tim svećenikom koji je izgovorio one žestoke riječi. Ali pretekla me je jedna žena. Htjela mu je reći da je u osnovi dječak dobio što je zaslužio, da ga obitelj nije ničemu naučila. Zatim je ponosno priznala: "Moji unuci nikad ne bi pljačkali, iako su nezaposleni..." A zatim nervozno: "A što je taj dječak naučio? Ništa?" Svećenik je gledao u zemlju. Bio je u trenirci. Nije pokušao odgovoriti, nije ju ni gledao u lice, nego i dalje u tenisice i promrmljao: "Ovdje se uči jedino umrijeti."
"Što, oče?" "Ništa, gospodo, ništa." *** Ali nisu ovdje svi dio podzemlja. Nisu svi završili u kaljuži poraza. Zasada. Ima još uspješnih radionica. Ta su poduzeća dovoljno jaka da na tržištu izađu na kraj s jeftinom kineskom radnom snagom jer rade za poznate marke. Brzina i kvaliteta, visoka kvaliteta. Još uvijek drže monopol na ljepotu vrhunskih modela. Ovdje nastaje roba Made in Italy. Caivano, Sant'Antimo, Arzano i cijeli kampanijski Las Vegas. "Lice Italije prema svijetu" nosi tkaninu navučenu na golu glavu napuljskih predgrađa. Velike se marke ne usude poslati sve na istok, zakupiti orijent. Radionice se gomilaju ispod stubišta, u prizemljima kuća u nizu. U šupama na rubovima tih rubnih naselja. Šiva se, kroji koža, sastavljaju cipele. Serijski. Leda kolege pred nosom, a vlastita pred nosom onoga iza. Radnik u tekstilnom sektoru radi dnevno po deset sati. Plaće se kreću od petsto do devetsto eura. Prekovremeni rad često je dobro plaćen. Čak i dodatnih petnaest eura u odnosu na normalnu vrijednost sata rada. Poduzeća rijetko imaju više od deset zaposlenika. U radnim prostorijama nalazi se stalak s radijem ili televizorom, sluša se glazba, katkad ponetko pjevuši. Ali u trenucima najveće proizvodnje, zavlada muk i čuju se samo ubodi igala. Više od polovice zaposlenika su žene. Vješte, rođene uz šivaće strojeve. Ovdje službeno nema ni tvornica ni radnika. Kad bi se taj isti visokokvalitetni rad ozakonio, cijena bi mu narasla i tržišta bi nestalo, a posao bi odlepršao iz Italije. Ovdašnji poduzetnici dobro poznaju tu logiku. U ovim tvornicama često nema napetosti između radnika i vlasnika. Klasni sukob nije tvrdi od namočenog biskvita. Vlasnik je često bivši radnik, radi zajedno sa svojim zaposlenicima u istoj prostoriji, za istim stolom. Kad pogriješi, plaća to osobno, hipotekom ili pozajmicom. Njegov je autoritet očinski. Za dan dopusta ili koji cent povišice valja se izboriti. Nema ugovora, nema birokracije. Oči u oči. Tako se ocrtavaju granice ustupaka i dužnosti, koji slute na prava i nadležnost. Poduzetnikova obitelj živi na katu iznad radionice. U tim tvornicama radnice često povjeravaju djecu na čuvanje kćerima vlasnika, koje postaju dadilje, ili majkama, koje postaju zamjenske bake. Tako djeca radnica rastu s obiteljima vlasnika. Takav zajednički život ostvarenje je horizontalnog sna postfordizma: radnici i voditelji ručaju zajedno, druže se i osjećaju dijelom iste zajednice. U tim tvornicama nitko ne obara pogled. Znaju da rade vrhunski i da za to dobivaju crkavicu. Ali jedno ne ide bez drugog. Radi se na najbolji
mogući način da se obavi što je potrebno i ukloni svaki razlog za otkaz. Nema zaštitne mreže, prava, pravde, dozvola, dopusta. Prava valja izvojevati. Praznike izmoliti. Nema pritužbi. Sve je kako mora biti. Postoje samo tijelo, vještina, šivaći stroj i plaća. Nitko ne zna točan broj radnika na crno u ovome kraju. Ni onih registriranih ali prisiljenih da svakog mjeseca potpišu prijem omotnice s iznosom plaće koju nikad nisu primili. *** Xian je trebao sudjelovati na jednoj dražbi. Ušli smo u aulu jedne osnovne škole. Nigdje djeteta, nigdje učiteljice. Samo listovi kartonskog papira s velikim slovima pribijeni na zidove. U auli je čekalo dvadesetak osoba, predstavnika poduzeća. Xian je bio jedini stranac. Pozdravio je samo dvoje nazočnih, i to ne baš prisno. U dvorištu škole zaustavio se automobil. Uđoše tri osobe: dva muškarca i jedna žena. Žena je imala kožnu suknju, visoke pete i lakirane cipele. Svi ustadoše da je pozdrave. Njih troje je zauzelo mjesta i započelo licitaciju. Jedan od muškaraca povukao je na ploči tri okomite crte i počeo pisati po diktatu žene. Prvi stupac: 800. Bila je to količina odijela koja treba proizvesti. Žena je izredala vrste tekstila i kvalitetu primjeraka. Jedan poduzetnik iz Sant'Antima prišao je prozoru i, okrenuvši svima leđa, predložio cijenu i rokove: "Četrdeset eura po komadu za dva mjeseca..." Njegov je prijedlog ispisan na ploču. 800 / 40 / 2. Na licima ostalih poduzetnika nije bilo tragova zabrinutosti. Nije se usudio svojom ponudom zaći u granice nemogućeg. To je očito svima odgovaralo, ali ne i naručiteljima. Ponude su se nastavile. Velike talijanske marke ovdje provode neobične licitacije. Nitko ne pobjeđuje na natječaju i nitko ne gubi. Igra se sastoji od toga da li se sudjeluje u utrci ili ne. Netko iznese ponudu, određujući vrijeme i cijenu kojima može udovoljiti. No budu li njegovi uvjeti prihvaćeni, neće biti jedini pobjednik. Njegov je prijedlog nešto poput poticaja koji ostali pokušavaju slijediti. Kad posrednici prihvate neku cijenu, nazočni poduzetnici mogu odlučiti hoće li sudjelovati ili ne; tko prihvati, dobije materijal. Tkaninu. Šalje se ravno u napuljsku luku i tamo je svaki poduzetnik sam preuzima. Ali samo će se jednome platiti obavljeni posao. Onome tko prvi dostavi vrhunske kvalitetno izrađene modele. Ostali poduzetnici, sudionici nadmetanja, mogu zadržati materijale, ali im se ne
plati ni cent. Modne kuće zarađuju toliko da im žrtvovanje materijala ne predstavlja značajan gubitak. Ukoliko neki poduzetnik u više navrata ne obavi isporuku, koristeći se nadmetanjem tek da se domogne besplatnog materijala, isključenje iz daljnjih licitacija. Posrednici velikih imena na taj način osiguravaju brzinu proizvodnje, jer ako netko pokuša zavlačiti, drugi će zauzeti njegovo mjesto. Kod visoke mode nema nikakvih odgađanja. Na radost žene za stolom, podigla se još jedna ruka. Elegantno odjeven poduzetnik. "Dvadeset eura za dvadeset pet dana." Na kraju je prihvaćena ova posljednja ponuda. Uz njega su pristala devetorica od njih dvadeset. Xian se nije usudio prihvatiti. Ne bi za tako kratko vrijeme i tako nisku cijenu uspio uskladiti brzinu i kvalitetu. Po završetku licitacije žena je popisala imena poduzetnika, adrese tvornica i brojeve telefona. Pobjednik je sve pozvao na ručak u svoju kuću. Radionica mu je bila u prizemlju, on je stanovao na prvom katu sa ženom, a na drugome je bio sin. S ponosom je govorio: "Zatražio sam dozvolu da podignem još jedan kat. I drugi sin mi se ženi." Dok su silazili, pričao im je o svojoj obitelji slično kao o gradnji svoje vile. "Nemojte nikada postaviti muškarce da kontroliraju radnice, imat ćete same nevolje. Imam dva sina i obojica su se oženila našim zaposlenicama. Postavite pedere. Pedere postavite da rukovode smjenom i nadgledaju posao, kao što se nekoć radilo..." Radnice i radnici popeli su se da nazdrave ugovoru. Morat će odrađivati vrlo stroge smjene: prvu od šest ujutro do devet navečer, s odmorom od jednog sata za ručak, a drugu od devet navečer do šest ujutro. Sve su radnice bile dotjerane, s naušnicama i s pregačama da se zaštite od ljepila, prašine i strojnog ulja. Poput supermana kad skine košulju, a ispod već ima plavi kostim, ove su djevojke bile spremne za večernji izlazak čim skinu pregače. Radnici su, međutim, bili otrcaniji, u dugim majicama i radnim hlačama. Nakon zdravice, gazda kuće se s jednim od uzvanika povukao u stranu, kao i ostali koji su prihvatili izlicitiranu cijenu. Nisu se skrivali nego su slijedili stari običaj da se za stolom ne priča o novcu. Xian mi je detaljno ispričao tko je dotični gost. Bio je slika i prilika bankovnog blagajnika iz mašte. Razgovarali su o potrebnim sredstvima i o kamatnoj stopi. Ali čovjek nije bio predstavnik banke. Talijanske marke plaćaju tek
po završenom poslu, štoviše tek nakon što je proizvod preuzet. Plaće, troškove proizvodnje pa čak i otpremu: sve to unaprijed plaća proizvođač. Klanovi tvornicama pozajmljuju novac prema teritorijalnom utjecaju: u Arzanu djeluje Di Lauro, u Sant'Antimu djeluje Verde, u Crispanu djeluje Cennamo; na svakom području netko. Camorra poduzećima nudi novac s niskom kamatom. Od 2 do 4 posto. Tim bi poduzećima trebalo biti najlakše dobiti bankarske kredite: proizvode za talijansku izvrsnost, za tržište nad tržištima. Ali to su fantomske tvornice, a direktori banaka ne sastaju se sa sablastima. Novac camorre ujedno je i jedina mogućnost da zaposlenici dobiju kredit. Tako u mjestima gdje preko 40 posto stanovnika živi od rada na crno, šest od deset obitelji uspije kupiti kuću. Čak i oni poduzetnici koji ne uspiju udovoljiti zahtjevima robe s potpisom, nadu kupca. Prodaju odjeću klanovima da je ubace na tržište lažnom robom. Sva moda na modnim pistama, sve blještavilo svjetskih modnih premijera dolazi odavde. Iz Napulja i Salenta. Glavnog središta tekstila na crno. Gradovi Las Vegasa i oni "dintra lu Capu"'. Casarano, Tricase, Taviano, Melissano odnosno Capo di Leuca, područje donjeg Salenta. Sve dolazi odavde. Iz ove rupe. Sva roba mutnog je porijekla. To je zakon kapitalizma. Ali gledati tu rupu, imati je pred sobom, budi čudan osjećaj. Tjeskobnu težinu. Poput pritiska istine na želucu. *** Među radnicima pobjedničkog poduzetnika upoznao sam jednoga osobito sposobnog. Pasqualea. Vretenasta stasa. Visok, mršav i pomalo pogrbljen; pognutih ramena i povijena vrata, kukasta izgleda. Radio je na modelima i nacrtima dobivenima izravno od stilista. Modeli poslani njemu u ruke. Plaća mu se nije mijenjala, nego samo zaduženja. Na stanovit je način odavao zadovoljna čovjeka. Pasquale mi je na prvi pogled bio simpatičan. Čim sam mu vidio nosinu. Imao je staračko lice iako je još bio mlad. Lica vječno unesenog u škare i dijelove kroja, jagodica izlizanih od šivanja. Pasquale je bio jedan od rijetkih koji su tkaninu mogli kupovati neposredno. Neki su mu proizvođači robe s potpisom, oslanjajući se na njegovu sposobnost, dozvoljavali da materijale naručuje direktno iz Kine i da sam provjerava njihovu kvalitetu. Tako su se Xian i Pasquale i upoznali, i to u luci gdje smo jednom prilikom svi zajedno ručali. Nakon ručka Xian i ja smo se pozdravili s Pasqualeom i žurno ušli u automobil. Vozili smo prema Vezuvu. Vulkani se obično prikazuju u mračnim bojama. Vezuv je zelen. Gledan izdaleka izgleda kao nepregledan plašt mahovine. Međutim, prije skretanja na cestu prema vezuvskim naseljima, automobil je skrenuo u
dvorište jedne kuće. Tamo nas je čekao Pasquale. Nisam shvaćao što se događa. Izašao je iz svojeg automobila i uputio se prema prtljažniku Xianova. Zatražio sam objašnjenje: "Što se događa? Zašto ide u prtljažnik?" "Ne brini. Idemo u Terzigno u tvornicu." Za upravljač sjedne neka prilika nalik na minotaura. Izašao je iz Pasqualeova automobila i izgledalo je kao da i bez razmišljanja zna što radi. Vozio je natraške, prošao kroz vrata i, prije nego je izašao na ulicu, izvukao pištolj. Poluautomatski. Repetirao ga je i položio među noge. Stao mi je dah, a minotaur u retrovizoru spazi kako ga zabrinuto gledam. "Jednom su nam prilikom umalo došli glave." "Ali tko to?" Tražio sam da mi objasne sve od početka. "Oni koji ne žele da Kinezi nauče izrađivati visoku modu. Oni koji iz Kine žele samo tkanine i gotovo." Nisam shvatio. Ostao sam zbunjen. Xian se umiješao svojim uobičajeno umirujućim tonom. "Pasquale nam pomaže naučiti. Naučiti izrađivati kvalitetne modele koje nam još ne povjeravaju. Učimo od njega kako se izrađuje odjeća..." Nakon Xianova objašnjenja minotaur pokuša objasniti pištolj. "Dakle... jednom je jedan iskrsnuo ovdje, baš tu, nasred trga, i zapucao na naš auto. Pogodio je motor i brisače. Da su htjeli, mogli su nas zauvijek izbaciti iz igre. Ali radilo se o upozorenju. Pokušaju li ponovo, ovoga puta ja sam spreman." Minotaur mi nadalje objasni da je za vrijeme vožnje najbolja tehnika staviti pištolj među bedra, jer držati ga na kontrolnoj ploči usporilo bi mu pokrete i prekasno bi ga zgrabio. Cesta za Terzigno bila je strma i kvačilo je prilično zasmrdjelo. Više od straha od kakvog mitraljeskog rafala, bojao sam se da pištolj od poskakivanja automobila ne opali u krilo vozača. Stigli smo nesmetano. Čim smo se zaustavili, Xian je otišao otvoriti prtljažnik. I Pasquale je izašao. Izgledao je kao klupko zgužvanih rupčića koje se pokušava izravnati. Priđe mi i reče: "Svaki put ista priča, gore nego da sam bjegunac. Ali bolje da me ne vide u autu. Inače..."
I načini pokret kao da nožem prelazi preko grla. Radionica je bila velika. Ne prevelika. Xian mi ju je bio ponosno opisao. Bila je njegovo vlasništvo, ali sadržavala je mikrotvornice povjerene devetorici kineskih poduzetnika. Izgledale su kao šahovska ploča. Svaka tvornica imala je zasebnu četvorinu s vlastitim radnicama i radnim stolovima. Svakoj je tvornici Xian iznajmio prostor jednak onima u Las Vegasu, a narudžba se dobivala licitacijom po istom principu. Nije dopuštao da u radnom prostoru borave djeca, a smjene je organizirao po uzoru na talijanske tvornice. K tome, kad su radili za druge tvrtke, nisu unaprijed tražili sredstva. Ukratko, Xian je postajao pravi poduzetnik visoke talijanske mode. Kineske tvornice u Kini postale su konkurencija kineskim tvornicama u Italiji. Tako su Prato, Rim i kineske zajednice diljem Italije počele žalosno propadati: imale su tako brz i nagao rast da je pad bio još nagliji. Kineske tvornice u Italiji mogle su se spasiti na jedan jedini način: tako da njihovi djelatnici postanu stručnjaci u visokoj modi, sposobni za stvaranje vrhunske kvalitete. Morali su učiti od Talijana, od raznih vlasnika u Las Vegasu i od proizvođača loše robe postati dobavljači od povjerenja za proizvođače robe s potpisom na jugu Italije. Morali su usvojiti mjesto, logiku, prostor i žargon talijanskih tvornica na crno i obavljati isti posao u nešto kraćem roku za nešto manju zaradu. *** Pasquale iz jednog kovčežića izvadi tkaninu. Bilo je to odijelo koje je trebao skrojiti i sašiti u svojoj tvornici. Ali obavio je operaciju na stolu, sniman televizijskom kamerom, a slika je prenošena na veliko platno obješeno iza njegovih leđa. Jedna je djevojka s mikrofonom u ruci prevodila na kineski ono što je govorio. Bila je to njegova peta lekcija. "Morate osobito paziti na šavove. Šav mora biti lagan, a ne nevidljiv." Kineski trokut. San Giuseppe Vesuviano. Terzigno. Ottaviano. Stožer kineskog tekstilnog poduzetništva. Sve što se događa u kineskim zajednicama u Italiji najprije se dogodi u Terzignu. Izrada prototipa, kvalitetna proizvodnja pa i prva umorstva. Ovdje je ubijen Wang Dingjm, četrdesetogodišnji doseljenik koji se dovezao iz Rima na jednu kinesku proslavu na koju je bio pozvan i ustrijeljen u glavu. Wang je bio zmijoglavac, odnosno vodič. Pripadnik pekinških kriminalnih kartela koji organiziraju ilegalni ulazak kineskih građana u zemlju. Često se zmijoglavci sukobe s naručiteljima. Poduzetnicima obećaju stanovite kvote ljudi, a onda ih ne dostave. Kao što se ubije raspačivač kad za sebe zadrži dio zarade, tako se ubije i zmijoglavac koji vara na svojoj robi, na ljudskim
bićima. Ali ne padaju samo mafijaške glave. Na vratima jedne radionice bila je obješena fotografija mlade djevojke. Lijepog lišća, rumenih obraza, očiju crnih kao da su zatamnjene šminkom. Bila je pričvršćena tamo gdje bi se tradicionalno očekivalo žuto Maovo lice. Bila je to Zhang Xiangbi, trudna djevojka, ubijena i bačena u bunar prije nekoliko godina. Radila je ovdje. Zapela je za oko jednom mjesnom mehaničaru ispred čije je radionice prolazila i svidjela mu se, što je on smatrao dovoljnim razlogom da je uzme. Kinezi rade kao životinje, hodaju kao da lebde, tiši su od gluhonijemih, ne pokazuju nikakvu sklonost otporu ni izražavanju slobodne volje. To je aksiom u svačijem (ili gotovo svačijem) uvjerenju. Zhang je međutim pružila otpor, pokušala je pobjeći kad joj je mehaničar prišao, ali ga nije mogla prijaviti. Bila je Kineskinja, i svako joj je isticanje bilo uskraćeno. Idući put nije otrpio njezino odbijanje. Izudarao ju je dok se nije onesvijestila, a zatim joj je prerezao grkljan i bacio tijelo u arteški bunar gdje se danima nadimalo od vlage i vode. Pasquale je znao za taj slučaj i silno ga je potresao; svaki put bi prilikom svojih lekcija otišao do Zhangina brata da ga obzirno pita kako je, treba li mu što i dobivao bi vječno isti odgovor: "Ništa, hvala." *** Pasquale i ja veoma smo se zbližili. Kad bi govorio o tkaninama, doimao se poput proroka. U prodavaonicama je bio sitničav, nemoguće je bilo prošetati se s njim jer je zastajao pred svakim izlogom blateći kroj neke jakne ili se sramio u ime krojača odgovornog za izgled neke suknje. Bio je kadar predvidjeti vijek trajanja nekih hlača, kaputa, haljine. Točan broj pranja koja će izdržati prije nego što postanu otrcane. Pasquale me uveo u zamršeni svijet tekstila. Čak sam počeo zalaziti u njegovu kuću. Njegova me obitelj veselila: njegovo troje djece i supruga. Bili su živahni, ali nikad nisu pretjerivali. I te su večeri najmanja djeca bosa trčala po kući. Ali nisu bučala. Pasquale je upalio televizor i počeo mijenjati kanale, kadli je najednom ostao skamenjen pred ekranom, napinjući oči kao da je kratkovidan, iako je imao odličan vid. Svi su šutjeli pa je tišina bila još gušća. Njegova supruga Luisa nešto je zacijelo naslutila jer je prišla televizoru i rukama prekrila usta, kao da sudjeluje u nečemu krajnje ozbiljnom pa nastoji zatomiti krik. Na TV-u je Angelina Jolie gazila po crvenom sagu prilikom dodjele Oscara i nosila prekrasan komplet od bijelog satena. Jedan od onih rađenih po mjeri, koji talijanski stilisti svim silama nude zvijezdama. Taj je komplet Pasquale sašio u jednoj tvornici na crno u Arzanu. Rekli su mu samo: "Ovo ide u Ameriku." Pasquale je radio
na stotinama odjevnih predmeta koji su poslani u SAD, ali je dobro pamtio taj bijeli ženski kostim. Još uvijek se sjećao mjera, svih mjera. Otvora vrata, milimetara oko zglobova. I hlača. Provlačio je bio ruke kroz nogavice hlača i još je mogao zamisliti golo tijelo, kao što svaki krojač čini. Nije to erotizirana golotinja, nego ona određena mišićnim spletom, koštanom keramikom. Golotinja koju treba odjenuti, posredovati između mišića, kostiju i držanja. Još se dobro sjećao onoga dana kad je otišao u luku po materijal. Naručili su tri kompleta a da mu ništa nisu rekli. Znali su kome su namijenjeni, ali ga nitko nije obavijestio. U Japanu je u čast prijestolonasljedničina krojača priređen državni prijam. Jedne su berlinske novine posvetile šest stranica krojaču prve njemačke kancelarke. Na stranicama se govori o zanatskoj kvaliteti, maštovitosti, eleganciji. Pasquale je kiptio ljutinom koja se više nije mogla stišati. Postoji pravo na priznanje i ako nekome pripadaju zasluge, pripada mu i priznanje. Duboko u sebi osjećao je da je izvrsno obavio posao i volio bi da se mogao pohvaliti. Znao je da je zaslužio više. Ali nitko mu nije rekao ni riječi. Saznao je slučajno, greškom. Njegov je bijes bio sam sebi svrhom. Izbio je s dobrim razlogom, ali od njega nije bilo nikakve koristi. Nije nikome mogao ništa reći, čak ni prišapnuti sutradan uz novine. Nije mogao reći: "Onaj kostim sam ja napravio." Nitko u to ne bi povjerovao. Na dodjeli Oscara Angelina Jolie nosi model načinjen u Arzanu, i to Pasqualeov model. Maksimum i minimum. Milijuni dolara i šesto eura na mjesec. Kad je učinjeno sve moguće, kad se talent, umješnost, majstorstvo i zalaganje stope u jednu djelatnost, i kad sve to ne urodi nikakvom promjenom, čovjek poželi dići sve četiri i prepustiti se ništavilu. Nestajati polako, pustiti minute da prolaze, utonuti u njih kao u živi pijesak. Obustaviti sve i samo disati. Ništa drugo. Ionako ništa ne može promijeniti prilike, čak ni kostim načinjen za Angelinu Jolie za dodjelu Oscara. Pasquale je izašao iz kuće, nije ni vrata za sobom zatvorio. Luisa je znala kamo ide, znala je da će otići u Secondigliano i znala je koga će tamo sresti. Zatim se bacila na kauč i uronila licem u jastuk kao dijete. Ne znam zašto, ali kad je zaplakala, u misli su mi nadošli stihovi iz pjesme Vittorija Bodinija, koja govori o načinima kojima su se seljaci s juga dovijali da izbjegnu odlazak u vojsku, da ne pune rovove Prvog svjetskog rata u obrani granica za koje nisu ni znali. A ide ovako: U vrijeme onoga rata seljaci i krijumčari stavljali su listove duhana pod pazuha
da hi se razboljeti. Umjetna vrućica. sumnja na malariju od koje drhte i cvokoću zubi. bila je to njihova osuda vlasti i povijesti. I Luisin je plač zvučao kao osuda vlade i povijesti, a ne kao davanje oduška ni kao nezadovoljstvo zbog neispunjene sreće. Izgledao mi je kao nadodano poglavlje Marxova Kapitala, kao nadopisani odlomak Bogatstva naroda Adama Smitha, kao redak iz Opće teorije o zapošljavanju Johna Maynarda Keynesa, kao bilješka iz Protestantske etike i duha kapitalizma Maxa Webera. Neka dodana ili izbačena stranica. Nenapisana zbog zaborava ili možda neprestano pisana, ali nikad stavljena na papir. Nije to bio beznadan čin nego analiza. Oštra, detaljna, precizna, argumentirana. Zamišljao sam Pasqualea na cesti kako grabi tlom kao da trese snijeg sa cokula. Kao dijete koje se čudi što je život tako bolan. Dosad je uspijevao. Uspijevao se suzdržati, raditi svoj posao i voljeti ga, a radio ga je kao nitko drugi. Ali kad je vidio onaj kostim, ono tijelo kako se giba u tkanini koju je on milovao, osjetio se osamljeno. Bez igdje ikoga. Jer kad netko nešto zna samo u uskome prostoru vlastite krvi, mesa i glave, to je kao da ništa i ne zna. Tako je i s poslom: ako služi samo zato da bi se održalo na površini, da bi se preživjelo, ako je svrha samom sebi, tada postaje najdublja od svih samoća. *** Pasqualea sam ponovo vidio nakon dva mjeseca. Bio je vozač kamiona. Prevozio je sve vrste robe - legalne i ilegalne - u ime tvrtki obitelji Licciardi iz Secondigliana. Tako su barem tvrdili. Najbolji krojač na svijetu radio je kao camorrin vozač kamiona na potezu između Secondigliana i jezera Garda. Pozvao me na ručak i provozao me u svojem golemom kamionu. Ruke su mu bile crvene, a zglavci izranjavani. Kod vozača kamiona koji satima drže upravljač ruke se hlade a cirkulacija slabi. Imao je mučan izraz na licu; izabrao je taj posao iz prkosa, iz inata zbog svoje sudbine, noga u stražnjicu vlastitog života. Ali ne može se trpjeti vječno, pa makar poslati sve k vragu značilo živjeti lošije. Dok smo jeli, ustao je da pozdravi nekog kolegu. Ostavio je novčanik na stolu. Iz kožnog pretinca ispala je četverostruko presavinuta novinska stranica. Rastvorili je. Bila je to naslovnica s fotografijom Angeline Jolie odjevene u bijelo. Komplet koji je sašio Pasquale, kaputić na goloj koži. Treba dara da se koža odjene a ne sakrije; tkanina mora slijediti tijelo, biti skrojena tako da prati njegove pokrete.
Siguran sam da kad je sam, možda nakon jela, kad djeca umorna od igre zaspu na kauču a žena prije pranja suda nazove majku, Pasquale katkad iz lisnice izvadi onu stranicu i gleda je. I siguran sam da je sretan dok gleda to majstorsko djelo koje je stvorio vlastitim rukama. Gnjevno sretan. Ali to nitko neće saznati.
SUSTAV Sustav je ono što na životu drži međunarodno tržište odjeće, to nepregledno prostranstvo talijanske elegancije. Tvrtke, ljudi i proizvodi sustava doprli u svaki kutak svijeta. Sustav je ovdje svima znani pojam, ali drugdje ga tek treba shvatiti, tamo je nepoznat nekome tko se ne razumije u dinamiku kriminalističke ekonomije. Camorra je nepostojeća, prezriva riječ kojom se služe suci, novinari i scenaristi. To je opći (stručni) pojam kojem su pridane povijesne dimenzije i koji nasmijava njezine pripadnike. Riječ kojom pripadnici klana sebe opisuju glasi Sustav: "Pripadam Sustavu Secondigliana". Rječit termin, koji označava više mehanizam nego strukturu. Kriminalistička organizacija neposredno se podudara s ekonomijom, a trgovačka dijalektika okosnica je klana. Sustav Secondigliana preuzeo je sve predionice pletenine te je to predgrađe Napulja postalo prava proizvodna zona i poduzetničko središte. Sve što je zbog čvrstih odredbi ugovora, zakona i autorskih prava nemoguće postići bilo gdje drugdje, izvedivo je na sjevernoj strani Napulja. U tom predgrađu, izgrađenom na poduzetničkoj moći klanova, moguće je ostvariti kapital astronomskih dimenzija, nezamislivih bilo kojem legalnom industrijskom konglomeratu. Klanovi su oformili međusobno povezane industrijske pogone za proizvodnju tekstila, izradu cipela i proizvoda od kože, s mogućnošću izrade odijela, kaputa, cipela i košulja identičnih onima velikih talijanskih modnih kuća. Umjeli su iskoristiti pogodnost postojanja visokokvalificirane radne snage koja se na tom području formirala kroz desetljeća rada na modelima visoke mode prema nacrtima talijanskih i europskih stilista. Isti radnici koji su radili na crno za velike marke, sada su radili za klanove. Ne samo da je izrada bila savršena, već su i materijali bili isti: nabavljani su neposredno na kineskom tržištu ili su ih etablirane marke slale u neprijavljene tvornice koje su sudjelovale u nadmetanjima. Odjeća izrađivana za sekondiljanske klanove nije dakle bila klasična krivotvorena roba, slaba imitacija, slično podmetnuto pod autentično, već je bila tipa izvorno-lažno. Modelu je nedostajao jedino završni potez: potvrda matične kuće, njezina oznaka, ali tu bi potvrdu klanovi uzimali i bez pitanja. Uostalom, kupce svugdje u svijetu zanimale su jedino kvaliteta i model. Tu je bila marka, a i kvaliteta. Nikakve razlike, dakle. Sekondiljanski klanovi razvili su obuhvatnu svjetsku trgovačku mrežu kako bi preuzeli sve lance malih dućana i
zavladali međunarodnim tržištem odjeće. Njihova je ekonomska organizacija uključivala i tvorničke dućane. Proizvodi niže kvalitete imali su drugo tržište, koje se sastoji od afričkih uličnih prodavača i tezgi uz ceste. Ništa se nije odbacivalo. Iz tvornice u prodavaonicu, od trgovca na malo do opskrbljivača, sudjelovale su stotine tvrtki i radnika, tisuće ruku i poduzetnici koji su se trudili ući u golem tekstilni posao Sekondiljanaca. Svime koordinira i upravlja Direktorij. Taj se termin stalno spominje. U svakoj raspravi za šankom o poslu ili u uobičajenoj tužaljci o nezaposlenosti i manjku posla: "Tako je htio Direktorij". "Direktorij bi se trebao potruditi i proširiti poslovanje." Zvuče kao ulomci razgovora iz vremena postrevolucionarne Francuske, kad je opće upravno tijelo bilo Napoleonov Directoire. Naziv Direktorij nadjenuli su službenici DDA (Područnog protumafijskog ureda) ekonomskoj, financijskoj i operativnoj strukturi sastavljenoj od poduzetnika, bossova i predstavnika raznih kamorističkih obitelji s područja sjevernog Napulja. Struktura strogo ekonomske uloge. Direktorij je - kao i kolektivni organ francuskog thermidora - predstavljao stvarnu moć organizacije, a ne topničke bitnice i vojni odsjeci. Direktorij se sastojao od klanova Saveza Secondigliana, kamorističkog kartela u kojem su bile okupljene mnoge obitelji: Licciardi, Contini, Mallardo, Lo Russo, Bocchetti, Stabile, Prestieri, Bosti te, na višoj autonomnoj razini, Sarno i Di Lauro. Njihovo područje obuhvaća Secondigliano, Scampiju, Piscinolu, Chiaiano, Miano, San Pietro a Paterno sve do Giugliana i Ponticellija. Zahvaljujući federativnoj strukturi, klanovi su postajali sve autonomniji sve dok nisu sasvim raščlanili strukturu saveza. Za proizvodni dio u Direktoriju su sjedili poduzetnici raznih tvrtki kao što su Valent, Vip Moda, Vocos i Vitec koje su u Casoriji, Arzanu i Melitu izrađivale lažne proizvode Valentina, Ferrea, Versacea i Armanija, poslije prodavane diljem svijeta. Istraga koju je 2004. proveo državni tužitelj Filippo Beatrice iz napuljskog DDA dovela je do otkrića cijelog ekonomskog carstva napuljske camorre. Sve je krenulo od jedne pojedinosti kakve inače često prođu nezapažene. Jedna je njemačka prodavaonica odjeće iz Chemnitza, Nenentz Fashion na adresi Dresdenska 46, naime zaposlila sekondiljanskog bossa. Neobičan i nesvakidašnji potez. Ispostavilo se da je prodavaonica njegovo vlasništvo, ali je prijavljena pod tuđim imenom. Slijedeći ovaj trag, otkrivena je cijela proizvodno-prodajna mreža klanova iz Secondigliana. Istragama napuljskog DDA pomoću
pokajnika i prisluškivanjem razotkriveni su svi trgovački lanci klanova, od skladišta do prodavaonica. Imali su dućane posvuda. U Njemačkoj su imali skladišta i prodavaonice u Hamburgu, Dortmundu i Frankfurtu. U Berlinu su prodavaonice Laudana bile na adresama Gneisenaustrasse 800 i u Witzlebenstrasse 15, u Španjolskoj u Madridu na adresi Paseo de la Ermita del Santo 30, u Barceloni također; u Belgiji u Bruxellesu, u Portugalu u Portu i Boavisti; u Austriji u Beču, u Engleskoj su imali prodavaonicu jakni u Londonu, u Irskoj u Dublinu. U Nizozemskoj u Amsterdamu, zatim u Finskoj i Danskoj, u Sarajevu i Beogradu. S druge strane Atlantika sekondiljanski su klanovi investirali u Kanadi i Sjedinjenim Državama, sve do Južne Amerike. U Jevlan Driveu br. 253 u Montrealu i u Woodbridgeu u Ontariju; mreža u Sjedinjenim Državama bila je opsežna: milijuni traperica prodani su u prodavaonicama New Yorka, Miami Beacha, New Jerseya, Chicaga, tržište Floride gotovo je posve monopolizirano. Američki trgovci i vlasnici trgovačkih centara rado su poslovali izravno sa sekondiljanskim posrednicima. Odjevni predmeti visoke mode pod egidom velikih stilista uz prihvatljive cijene napunili su njihove trgovačke centre kupcima. Oznake maraka na tkaninama bile su savršene. U laboratoriju na periferiji Napulja otkrivena je matrica za tiskanje Versaceovih gorgona. Secondiglianom se pronio glas da američkim tržištem dominira odjeća Direktorija, što je olakšalo život mladima koji su žudjeli ići u SAD kao trgovački putnici. Bili su poneseni uspjehom Vip mode čije su traperice napunile prodavaonice u Teksasu gdje su prodavane kao Valentino. Poslovi su se razgranali i na južnoj Zemljinoj polutki. U Australiji je Moda Italiana Emporio, Ramsey Road br. 28, u Five Docku postala jedna od najtraženijih adresa za kupnju elegantnih odijela, a prodavaonice i skladišta imali su i u samom Sydneyu. U Brazilu su u Rio de Janeiru i Sao Paulu Sekondiljanci prevladavali na tržištu odjeće. Na Kubi su planirali otvoriti prodavaonicu za europske i američke turiste, u Saudijskoj Arabiji i Magrebu odavna su započeli ulagati. Mehanizam distribucije koji je Direktorij primjenjivao temeljio se na skladištima, kako su ih nazivali u prisluškivanim telefonskim razgovorima, koja su bila pravi centri za raspoređivanje ljudi i robe, depoi u koje su stizale sve vrste odijela. Skladišta su bila trgovačka središta odakle se roba preuzimala i dostavljala prodavaonicama klanova i ostalim maloprodajnim jedinicama. Koncept potječe iz davnina, od napuljskih putujućih trgovaca, torbara, koji su poslije
Drugog svjetskog rata preplavili pola svijeta prelazeći kilometre i kilometre, vukući torbe krcate čarapama, košuljama i jaknama. Primjenjujući svoja drevna iskustva na mnogo širem planu, torbari su sad postali pravi trgovački agenti kadri prodavati bilo gdje: od kvartovskih tržnica do trgovačkih centara, od parkirališta do benzinskih crpki. Najsposobniji su torbari umjeli poći korak dalje i maloprodaji izravno ponuditi velike količine odjeće. Prema istraživanjima neki su poduzetnici organizirali distribuciju lažnih artikala nudeći logističku pomoć agentima, "torbarima". Unaprijed su im podmirivali putne troškove i troškove noćenja, nabavljali im kombije i automobile, u slučaju uhićenja ili zapljene robe jamčili su im pravnu pomoć i, dakako, naplaćivali su se od prodaje. Zahvaljujući tom poslovanju obitelji su tržile oko tristo milijuna eura godišnje. Talijanski proizvođači robe s potpisom počeli su protestirati protiv velikog tržišta krivotvorina sekondiljanskih kartela tek nakon što je Protumafija razotkrila cijelu operaciju. Prije toga nisu planirali nikakvu javnu kampanju protiv klanova, nisu podnijeli nikakve tužbe niti obavijestili javnost o štetnim mehanizmima usporedne proizvodnje. Teško je razumjeti zašto se marke nisu nikad suprotstavile klanovima. Razloga je vjerojatno više. Prijaviti tu veliku trgovinu značilo bi zauvijek se odreći jeftine radne snage u Kampaniji i Apuliji. Klanovi bi zatvorili pristup tekstilnim tvornicama u području Napulja i spriječili kontakte s tvornicama u istočnoj Europi i Aziji. Budući da su mnogim trgovačkim centrima upravljali izravno klanovi, prijave bi ugrozile veze s tisućama prodavaonica. Često distribucijom, agentima i transportom robe rukovode neposredni izdanci obitelji pa bi njihovo otkucavanje značilo nagli porast cijena dostave. Uostalom, klanovi nisu počinili prekršaj koji bi štetio ugledu maraka, nego su se samo koristili njihovim publicitetom i karizmatičnom simbolikom. Proizvodili su nimalo lošije modele ne kvareći im kvalitetu ni izgled. Ne samo da su uspijevali ostati nekonkurentni poznatim markama, nego su dapače pomagali u promidžbi proizvoda koji su zbog svoje tržišne cijene bili nedostupni široj javnosti. Ukratko, promovirali su marke. Ako jedva itko nosi robu s potpisom, ako se vidi samo na manekenkama na modnim pistama, tržište će polako gasnuti, a ugled marke će slabjeti. Osim toga, iz napuljskih tvornica dolaze lažna odijela i hlače veličina koje velike marke, zbog javnog dojma, ne proizvode. Klanovi se, međutim, ne opterećuju javnim dojmom kad je u pitanju mogućnost zarade. Pomoću lažno-prave robe i novca od narkotika
sekondiljanski su klanovi uspjeli pokupovati prodavaonice i trgovačke centre u kojima su se originalni i lažno-pravi proizvodi sve više miješali te ih je bilo nemoguće razlikovati. Sustav je na stanovit način podupro carstvo legalne mode u trenutku naglog porasta cijena, štoviše kriza tržišta išla im je na ruku. Sustav je posvuda po svijetu širio robu Made in Italy, postižući pri tome golemu zaradu. Sekondiljanci su shvatili da je njihova gusta međunarodna prodajna mreža njihov najvredniji ulog, koji ne zaostaje za poslovima s drogom. Trgovina narkoticima često se kretala istim kanalima kao i prodaja odjeće. Poduzetnička moć Sustava nije stala samo na odjeći nego se ulagalo i u tehnologiju. Prema objavljenim rezultatima istrage iz 2004. klanovi su iz Kine u Europu putem svoje trgovačke mreže dopremali i distribuirali razne proizvode visoke tehnologije. Europa je imala formu: marke, prepoznatljivost, publicitet; Kina je imala sadržaj: proizvod, jeftinu proizvodnju i materijale. Sustav camorre objedinio je oboje i postigao uspjeh na svim tržištima. Svjesni da je ekonomski sustav u grču i slijedeći metode tvrtki koje su najprije ulagale u periferiju talijanskog juga, a zatim se počeli seliti u Kinu, klanovi su se okrenuli industrijskim dijelovima Kine koji su već proizvodili za velike kuće na zapadu. Naumili su naručiti velike količine proizvoda visoke tehnologije, koje će preprodati u Europi pod očito lažnom markom, da budu poželjniji. Ali isprva su bili oprezni: kao kod pošiljke kokaina, najprije su ispitali kvalitetu proizvoda kineskih tvornica kojima su se obratili. Tek nakon potvrde valjanosti proizvoda na tržištu, oživotvorili su najveću međunarodnu trgovinu u povijesti kriminala. Digitalni fotografski aparati i videokamere, ali i oprema za brodogradilišta: bušilice, brusilice, pneumatski čekići, glačalice i strugalice, sve prodavano pod egidom maraka Bosch, Hammer i Hilti. Sekondiljanski boss Paolo Di Lauro odlučio je ulagati u fotografske aparate stigavši u Kinu deset godina prije nego što je Confindustria, Nacionalna konfederacija industrijalaca, uspostavila tješnje veze s Dalekim istokom. Klan Di Lauro prodao je tržištu istočne Europe na tisuće modela Canona i Hitachija. Proizvodi koje si je ranije mogla priuštiti samo gornja srednja građanska klasa postali su kroz uvoz napuljske camorre dostupni širokoj publici. Klanovi su tek na kraju udarali oznaku poznate marke, kako bi zajamčili mjesto na tržištu, i to na proizvode koji se zapravo nisu nimalo razlikovali od pravih. Ulaganja klanova Di Lauro i Contini u Kinu, koja su se 2004. našla u fokusu istrage napuljskog DDA, pokazuju poduzetničku dalekovidnost bossova. Doba velikog trgovanja je okončano, pa su propali i
kriminalistički konglomerati. Nova organizirana camorra koju je 80-tih osnovao Raffaelo Cutolo, bila je veliko centralizirano poduzeće. Slijedila je Nova obitelj koju su osnivači Carmine Alfieri i Antonio Bardellino vodili kao federalnu strukturu s ekonomski autonomnim obiteljima okupljenima zajedničkim interesima, ali i to je bio prevelik zalogaj. Uslijed ekonomske prilagodljivosti pojavila se u ekonomskoj i društvenoj areni potreba za malim skupinama bossova-menadžera koji djeluju na stotinama poslova u strogo određenim sektorima. Takva je horizontalna struktura kudikamo fleksibilnija od Cosa nostre, mnogo spremnija za nove saveze od 'ndranghete, sposobna da se popunjava vječno novim klanovima, novim strategijama i širi na nova tržišta. Deseci policijskih operacija posljednjih su godina pokazali da su i sicilijanska mafija i "ndrangheta morale pregovarati s napuljskim klanovima za posredovanje kod velikih pošiljki droge. Napuljski i kampanijski karteli nabavljali su kokain i heroin po povoljnim cijenama, što je u mnogim prilikama bilo komfornije i ekonomičnije od izravnih kontakata s južnoameričkim i albanskim dobavljačima. Unatoč restrukturiranju klanova, camorra je po broju pripadnika najveća u Europi. Na svakog sicilijanskog člana pet je kompanijskih, a na svakog pripadnika 'ndranghete čak osam. Trostruko, četverostruko više od ostalih organizacija. U sjeni Cosa nostre koja je vječno pod povećalom, u stanju opsjednutosti mafijaškim bombama, camorra je ostala podalje od medijske pozornosti i praktički nepoznata. S postfordovskim restrukturiranjem kriminalnih skupina, napuljski su klanovi obustavili davanja masama. Porast sitnog kriminala u gradu posljedica je izostanka zarade uslijed takve reorganizacije kriminalističkih kartela posljednjih godina. Klanovima više ne treba sveobuhvatni vojnički nadzor, barem ne stalno, jer glavni se poslovi kamorističkih grupa odvijaju izvan Napulja. Prema istragama napuljskog Protumafijskog tužilaštva fleksibilna federativna struktura kamorističkih skupina posve je promijenila tkivo obitelji: danas klanove ne treba više shvaćati kao diplomatske saveze s čvrstim dogovorima, nego kao poslovne odbore. Fleksibilnost camorre odgovor je na njezinu potrebu za kretanjem kapitala, otvaranjem i zatvaranjem tvrtki, obrtanjem novca, brzim ulaganjem u nekretnine bez pretjeranog opterećivanja s odabirom terena ili političkim posredništvom. Klanovi se više ne trebaju organizirati u makrotijela. Danas se skupina ljudi može povezati kako bi otimala, razbijala izloge i krala a da se ne dovede, kao u prošlosti, u opasnost da ih klan pobije ili preuzme. Bande
koje divljaju Napuljem ne tvore isključivo kriminalci koji žele podebljati novčanike, kupiti luksuzne automobile i komforno živjeti. Često su svjesni toga da si udruživanjem i povećanjem udjela nasilja u svojim akcijama, mogu poboljšati ekonomsko stanje i postati sugovornici klanova ili njihovi pripadnici. Tkivo camorre tvore skupine koje sišu poput proždrljivih uši i tako koče svaki ekonomski razvoj, ili pak one druge koje se kao hitra avangarda unose u poslovanje do najvišeg stupnja razvoja i trgovine. Između ovih dviju krajnosti, suprotnih a ipak komplementarnih, razapinje se i razdire tkivo grada. U Napulju je surovost vrlo prikladna praksa na putu k uspješnom poduzetništvu. U gradu se rat osjeća u zraku, ulazi u svaku poru s kiselim vonjem znoja, a ulice kao da su gimnastičke dvorane pod otvorenim nebom, gdje se vježba džeparenje, krađa, otimanje, gdje se vježba moć i zadiranje u ekonomski rast. Sustav je u predgrađima rastao kao što raste krušno tijesto. Mjesna i regionalna vlada vjerovale su da će se klanovima suprotstaviti tako da s njima ne posluju. Ali to je bilo nedovoljno. Previdjeli su pojavu, podcijenili snagu obitelji držeći ih tipičnima za predgrađa. Tako je Kampanija postala najpromatranija regija pod prismotrom po pitanju umiješanosti camorre. Od 1991. do danas raspuštena je čak sedamdeset jedna općinska vlast u Kampaniji. Samo u okolici Napulja raspuštena su općinska vijeća u mjestima Pozzuoli, Quarto, Marano, Melito, Portici, Ottaviano, San Giuseppe Vesuviano, San Gennaro Vesuviano, Terzigno, Calandrino, Sant'Antimo, Tufino, Crispano, Casamarciano, Nola, Liveri, Boscoreale, Poggiomarino, Pompei, Ercolano, Pimonte, Casola di Napoli, Sant'Antonio Abate, Santa Maria la Carita, Torre Annunziata, Torre del Greco, Volla, Brusciano, Acerra, Casoria, Pomigliano dArco, Frattamaggiore. Velik broj koji znatno premašuje broj raspuštenih općina u drugim talijanskim regijama: četrdeset četiri na Siciliji, trideset četiri u Kalabriji, sedam u Apuliji. Samo devet općina od devedeset dvije u okolici Napulja nije nikad imalo nadzornu vlast, istrage i prismotre. Klanska poduzeća postavljala su regulatorne planove, infiltrirala se među mjesne sanitetske službe, kupovala zemljišta neposredno prije nego što su prenamijenjena u građevinska i zatim u podzakupu sagradila trgovačke centre, određivala svetkovine svetaca zaštitnika u skladu sa svojim mnogonamjenskim djelatnostima, od menzi do čistoće, od prijevoza do odvoza smeća. Nikad još nije viđena takva tlačiteljska nazočnost kriminalističkih djelatnosti u ekonomskom životu nekog područja kao u Kampaniji u posljednjih deset godina. Klanovima camorre ne trebaju političari kao
sicilijanskim mafijaškim skupinama, nego je Sustav krajnje potreban političarima. U Kampaniji je primijenjena strategija zbog koje su one političke strukture koje su vidljivije i medijski izloženije formalno zaštićene od sporazuma i susjedstva. Ali izvan gradova, u mjestima gdje je klanovima potrebna militaristička podrška i sklonište za bjegunce, i gdje su njihovi ekonomski manevri ranjiviji, savezi između političara i kamorističkih obitelji su tješnji. Klanovi camorre stječu moć preko svojih poslovnih carstava, a to je dovoljan uvjet da dominiraju i svime ostalim. *** Začetnici preobražaja Secondigliana i Scampije u poduzetničkokriminalistička predgrađa bili su Licciardi, obitelj čije je operativno središte bilo Masseria Cardone, pravi neosvojivi feud. Gennaro Licciardi, "'a scigna", majmun, boss je koji je pokrenuo preobražaj Secondigliana. Fizički je doista sličio gorili ili orangutanu. Krajem 80-ih Licciardi je u Secondiglianu bio zamjenik Luigija Giuliana, bossa Fercelle, područja u srcu Napulja. Predgrađe je bilo na zlu glasu, tamo nije bilo prodavaonica, nisu se gradili trgovački centri, nije bilo nikakva bogatstva od kojeg bi pijavice iz bandi iznuditelja sisale postotak. No Licciardi je shvatio da bi se tu mogla postaviti prodajna lokacija za slanje robe u promet, slobodna luka za promet i rasadnik jeftine radne snage. Uskoro će tu niknuti skele novih dijelova grada koji se širi. Gennaro Licciardi nije uspio potpuno ostvariti svoju strategiju: umro je u zatvoru s trideset osam godina od banalne pupčane kile. Bijedan kraj za jednoga bossa tim više što je kao mladić čekajući saslušanje u pritvoru Suda u Napulju, upao u tučnjavu između pripadnika dviju velikih fronta camorre: Cutolove Nove organizirane camorre i Nove obitelji te zadobio šesnaest uboda nožem po čitavom tijelu, ali je izvukao živu glavu. Područje koje je dotad bilo puki rezervoar radne snage, obitelj Licciardi preobrazila je u stroj za trgovinu narkoticima, u međunarodni kriminalistički posao. Tisuće su osoba privučene, uključene, uvučene u Sustav. Odjeća i droga. Ulaganja u trgovinu prije svega. Nakon smrti Gennara '"a scigne" upravljačku vlast preuzela su njegova braća Pietro i Vincenzo, ali i Maria, zvana '"a piccerella", malena, u čijim je rukama bila ekonomska moć klana. Nakon pada Berlinskog zida Pietro Licciardi je veći dio svojih investicija, legalnih i ilegalnih, prenio u Prag i Brno. Češko su tržište posve zaposjeli Sekondiljanci koji su logikom produktivne periferije počeli s ulaganjima za osvajanje njemačkog tržišta. Pietro Licciardi imao je profil
vođe i njegovi su ga poduzetnički saveznici zbog autoritativnog držanja zvali "rimskim imperatorom", kao i zbog drskog vjerovanja da je cijeli globus produžetak Secondigliana. Otvorio je prodavaonicu odjeće u Kini, odnosno trgovačko uporište na Tajvanu, koje mu je omogućilo da prodre u unutarnje kinesko tržište a ne da samo koristi radnu snagu. Uhićen je u lipnju 1999. u Pragu. Bio je surov, optužen je da je godine 1998. izdao nalog o podmetanju auto-bombe u ulici Cristallini u četvrti Sanita za vrijeme sukoba između klanova s periferije i onih iz strogog, povijesnog centra. Bombom je trebalo kazniti cijelu četvrt, a ne samo odgovorne iz klana. Kad je automobil odletio u zrak, trinaest je osoba ranjeno krhotinama lima i stakla. Pušten je zbog manjka dokaza. U Italiji je klan Licciardijevih svoje glavne poduzetničke aktivnosti u sektoru tekstila i trgovine preselio u Castelnuovo del Garda u pokrajini Veneto. Nedaleko, u Portogruaru, uhićen je Vincenzo Pernice, šogor Pietra Licciardija, a s njime i nekoliko pomagača, među kojima Renato Peluso, stanovnik Castelnuova del Garda. Trgovci i poduzetnici iz Veneta povezani s klanovima skrivali su Pietra Licciardija ne više kao vanjski suradnici, nego posve uključeni u poduzetničko-kriminalističku organizaciju. Licciardijevi su uz poduzetničke sposobnosti raspolagali i oružanom snagom. Nakon što su uhićeni Pietro i Maria klanom upravlja Vincenzo, pritajeni boss koji koordinira oružane i ekonomske aktivnosti. Klan Licciardi oduvijek je bio osobito osvetoljubiv. Krvavo su osvetili smrt Vincenza Esposita, nećaka Gennara Liccardija, koji je kao dvadesetjednogodišnjak ubijen 1991. u rajonu Monterosa, području obitelji Prestieri, jedne od onih unutar Saveza. Esposita su zvali "il principino", kraljević, jer je bio nećak vladara Secondigliana. Otišao je na motoru tražiti objašnjenje u vezi s nasiljem provedenim nad nekim njegovim prijateljima. S kacigom na glavi zamijenjen je za ubojicu te je ustrijeljen. Licciardi su klan Di Lauro, s kojima su Prestieri bili u tijesnom savezu, optužili da su unajmili ubojice za tu akciju. Prema tvrdnjama pokajnika Luigija Giuliana, upravo je Di Lauro organizirao ubojstvo "principina" koji se previše miješao u neke poslove. Kakav god bio motiv, moć Licciardija bila je tako nedodirljiva da su klanovi bili prisiljeni iz svojih redova odstraniti sve koji su bili potencijalno odgovorni za Espositovu smrt. Uslijedio je pokolj u kojemu je u svega nekoliko dana pobijeno četrnaest osoba više ili manje upletenih u ubojstvo mladoga nasljednika. Sustav je promijenio i klasičnu praksu iznude i zelenaštva. Znajući da komercijalistima treba likvidnost i da su banke sve nepristupačnije, ubacio
se između dobavljača i trgovaca. Komercijalisti koji moraju nabavljati vlastitu robu mogu plaćati u gotovini ili mjenicama. Ako plaćaju gotovinom, cijena je upola ili za dvije trećine manja od iznosa koji bi platili mjenicama. Prodavaču je u takvoj situaciji u interesu platiti u gotovini, a u interesu je i dobavljaču. Klan nudi gotovinu uz prosječnu kamatu od 10 posto. Tako automatski nastaje društveni odnos između komercijalista koji kupuje, prodavača i pokrovitelja u sjeni, odnosno klana. Prihodi tih aktivnosti dijele se pola-pola, ali moguće je da zbog zaduženosti komercijalista u klanske blagajne počnu pritjecati sve veći postoci i da on na kraju postane obična figura koja prima mjesečnu plaću. Klanovi nisu kao banke koje dužniku otmu sve, nego ono što vrijedi nastavljaju koristiti, prepuštajući vođenje iskusnim osobama koje su izgubile svoju imovinu. Koliko je moguće odrediti iz tvrdnji pokajnika, iznesenih tijekom istrage koju je 2004. proveo DDA, samo u Napulju camorra posredno vodi 50 posto prodavaonica. *** Mjesečna iznuda, ona kao u filmu Šalje me Picone, redatelja Nannija Loya, od vrata do vrata na Božić, Uskrs i na ferragosto, praksa je klanova odrpanaca, kakvom se služe još samo skupine koje nastoje preživjeti, nesposobne za pravo poslovanje. Sve se to promijenilo. Nuvolette iz Marana, sjevernog predgrađa Napulja, primijenili su raščlanjeniji i uspješniji mehanizam reketa, koji se temelji na uzajamnoj prednosti i na terećenju opskrbe. Giuseppe Gala zvan "showman" postao je jedan od najcjenjenijih i najtraženijih agenata u prehrambenom poslovanju. Kao agent predstavljao je Bauli i Von Holten, a preko Vip Alimentari stekao je ekskluzivni status za mliječnu industriju Parmalat na području Marana. U jednom telefonskom razgovoru koji su u jesen 2003. uhvatili suci napuljskog DDA Gala se hvalio svojom sposobnošću agenta. "Sve sam ih spržio, najjači smo na tržištu." Tvrtkama koje je predstavljao doista je jamčio prisutnost na cijelome području koje on pokriva, kao i znatan broj narudžbi. S druge pak strane, trgovci i supermarketi vrlo su rado pregovarali s Peppeom Galom jer je nudio najveći popust na robu, imajući mogućnost na poduzeća i dobavljače izvršiti pritisak. Kao čovjek Sustava "showman" je, kontrolirajući čak i prijevoz, mogao zajamčiti povoljne cijene i dostavu bez kašnjenja. Proizvode koje odluči "usvojiti" klan ne nameće metodom zastrašivanja nego pogodnostima. Poduzeća koja je predstavljao Gala izjavljivala su da su bila žrtve reketa camorre i da bile podčinjene diktatu
klana. Ali prema trgovačkim izvješćima - koja se mogu pratiti iz podataka Confcommercia - vidljivo je da su tvrtke koje su se obratile Gali u vremenskom razdoblju od 1998. do 2003. imale porast prodaje od 40 do 80 posto godišnje. Svojim ekonomskim strategijama Gala je uspijevao riješiti i klanske nevolje s likvidnošću. Čak je u vrijeme Božića nabio dodatnu cijenu na božični kolač panettone da može obiteljima zatvorenika iz klana Nuvoletta isplatiti božićnicu. Uspjeh je međutim bio koban za "showmana". Prema tvrdnjama nekih pokajnika pokušao je steći ekskluzivnost i na tržištu droge. Obitelj Nuvoletta nije htjela ni čuti za to. Nađen je 2003. živ spaljen u svojem automobilu. Nuvolette su jedina obitelj izvan Sicilije koja zasjeda na kupoli Cosa nostre, ne kao puki saveznik ili podružnica, nego su strukturno vezani za Korleonce, jednu od najmoćnijih skupina pod okriljem mafije. Toliko su moćni da su Sicilijanci, kako tvrdi pokajnik Giovanni Brusca - kad su krajem 90-ih počeli organizirati bombaške napade usred Italije - upitali Marance za mišljenje i zamolili ih za suradnju. Nuvolette su zamisao sijanja bombi smatrali suludom strategijom, vezanom prije za političku naklonost nego za uspješne oružane rezultate. Odbili su sudjelovati u atentatima i pružati logističku podršku atentatorima. Odbijanje je izraženo bez ikakvih naznaka odmazde. Toto Riina osobno je preklinjao bossa Angela Nuvolettu da intervenira i potkupi suce u njegovom prvom megaprocesu, ali ni u tom slučaju Maranci nisu pritekli u pomoć militarističkom krilu Korleonaca. Za godina unutarnjih sukoba u Novoj obitelji, nakon pobjede nad Cutolom, Nuvolette su poslali po ubojicu suca Falconea, Giovannija Bruscu, bossa San Giuseppe Jata da eliminira pet osoba u Kampaniji, a dvojicu da rastopi u kiselini. Zvali su ga kao što se zove vodoinstalater. Sam je sucima opisao metodu kojom je rastopio Luigija i Vittorija Vastarellu: Zatražili smo nabavku sto litara solne kiseline, a trebali smo i metalne spremnike od dvjesto litara, u kakvima se obično drži ulje, s odrezanim gornjim dijelom. Iz iskustvu znamo da u svaki spremnik treba uliti pedeset litara kiseline, a kako je predviđeno uklanjanje dvojice, pripremili smo dva. Nuvolette su u savezu s potklanovima Nettuno i Polverino modernizirali i mehanizam ulaganja u narkopromet, stvarajući pravi pučki dionički kokainski sustav. U istrazi iz 2004. napuljski je DDA pokazao da je klan preko posrednika omogućavao svima da sudjeluju u nabavljanju koke. Umirovljenici, službenici i mali poduzetnici davali su novac
agentima koji su ga zatim ulagali u nabavljanje droge. Uložiti mirovinu od šesto eura u koku značilo je nakon mjesec dana dobiti dvostruko. Jedino je jamstvo bila posrednikova riječ, ali ulaganje se u pravilu isplatilo. Profit je znatno premašivao rizik gubitka novca, osobito kad se usporedi s kamatom koju bi ulagači dobili da su novac položili u banku. Jedine su mane bile u organizaciji: paketiće koke često su morali čuvati mali ulagači, što je način da se zalihe raspodijele i praktički onemogući zapljena. Kamoristički su klanovi tako uspjeli proširiti opseg ulagačkog kapitala uključivši i niže srednje klase, inače daleke od kriminalnih mehanizama, ali umorne od povjeravanja svoje imovine bankama. Čak su i do u tančine preobrazili distribuciju. Nuvoletta-Polverino pretvorili su brijačnice i solarije u nove prodavaonice koke na malo. Profit od narkoprometa figurativno je iznova ulagan u kupnju stanova, hotela, plaćanje uslužnih djelatnosti, privatne škole, čak i umjetničke galerije. Čovjek optužen za upravljanje najvećim dijelom kapitala Nuvoletta bio je Pietro Nocera. Uvijek se, kao jedan od najmoćnijih upravitelja na tom području, vozio u Ferrariju i imao je na raspolaganju osobni avion. Napuljski je sud 2005. zapovjedio pljenidbu pokretnina i tvrtki u vrijednosti od više od trideset milijuna eura, što je zapravo samo pet posto njegova gospodarskog carstva. Suradnik pravde Salvatore Speranza odao je da je Nocera administrator sveg novca klana Nuvoletta i da "u ime organizacije vodi ulaganja u terene i u gradnju općenito". Nuvolette su ulagali u Emiliji Romagni, Venetu, Markama i Laciju, preko Enee, proizvodno-radnog kooperativa kojim Nocera upravlja i kao bjegunac. Tržili su vrlo visoke cifre budući da je Enea dobivala javne zakupe na milijune eura u Bologni, Reggiu Emiliji. Modeni, Veneciji, Ascoli Picenu i Frosinoneu. Poslovanje Nuvoletta odavno se proširilo u Španjolsku. Nocera se otputio u Tenerife da prigovori Armandu Orlandu kojeg su istražitelji smatrali samim vrhom klana, zbog troškova podnesenih za gradnju impozantnog graditeljskog kompleksa, Marina Palace. Nocera mu je prigovorio da se previše troši jer se koriste preskupi materijali. Marinu Palace vidio sam samo na internetu, opširna stranica, golem turistički konglomerat bazena i cementa, koji su Nuvolette izgradili da sudjeluju u poslovanju i podstreku španjolskog turizma. Iz maranske škole potekao je i Paolo Di Lauro: svoju kriminalističku karijeru započeo je kao namjesnik Nuvoletta. Polako se udaljio od njih i 90-ih postao desna ruka Michelea D'Alessandra, bossa Castellammare, izravno ga zastupajući dok se ovaj skrivao. Njegov je projekt bio voditi prodajne lokacije istom logikom kojom je vodio lance prodavaonica i
tvornice jakni. Nakon smrti Gennara Licciardija u zatvoru Di Lauro je shvatio da teritorij sjevernog Napulja može postati najveće tržište droge pod nebeskim svodom, ikad viđeno u Italiji i Europi, a sve pod nadzorom njegovih ljudi. Paolo Di Lauro oduvijek je djelovao tiho, sposobniji za financije nego za ratovanje. Nije otvoreno zalazio u područja drugih bossova i nikad nije dopustio da istrage i potrage vode do njega. Među prvima koji su odali hodogram organizacije bio je pokajnik Gaetano Conte. Pokajnik izuzetno zanimljive prošlosti. Bio je karabinjer, služio je u Rimu kao tjelohranitelj Francesca Cossige. Njegove odlike čovjeka iz pratnje predsjednika Republike promakle su ga u prijatelja bossa Di Laura. Nakon što je osobno u ime klana vodio iznude i narkopromet, Conte je odlučio surađivati s vlastima, ponudivši obilje informacija i pojedinosti koje bi samo karabinjer umio dati. Paolo Di Lauro poznat je kao "Ciruzzo 'o milionario": smiješan alias, ali nadimci i antinadimci imaju preciznu logiku, odmjerenu sedimentaciju. Uvijek sam slušao kako pripadnike Sustava zovu nadimkom sve dok ime i prezime u mnogim slučajevima ne izblijede i padnu u zaborav. Ne bira se vlastiti alias, nego on najednom iskrsne, iz kakvog god razloga, a netko ga prihvati. Tako se pukim slučajem rađaju antinadimci u camorri. Paola Di Laura je u "Ciruzzo 'o milionario" prekrstio boss Luigi Giuliano koji ga je jedne večeri vidio kad je sjeo za pokerski stol, a iz džepova su mu ispadali deseci novčanica od sto tisuća lira. Giuliano je uskliknuo: "Tko je to došao, Milijunaš Ciruzzo?" Ime izrečeno jedne pripite večeri, u jednom trenutku, odlična dosjetka. Antologija antinadimaka je beskrajna. Boss Nove obitelji Carmine Alfieri nazvan je "to "ntufato", srditi, zbog mrgodnosti i gnjeva vječno prisutnih na njegovu licu. Tu su i antinadimci koji proizlaze iz prezimena predaka obitelji pa se prišivaju i nasljednicima, kao što je boss Mario Fabbrocino zvan "'o graunar", ugljenar: njegovi su preci prodavali ugljen i to je bilo dovoljno da tako se tako nazove boss koji je kapitalom iz vezuvske camorre kolonizirao Argentinu. Postoje nadimci koji proizlaze iz strasti pojedinih kamorista, kao što je Nicola Luongo zvan '"o wrangler", član opsjednut terencem Wrangler, koji je postao omiljeni model među muškarcima Sustava. Zatim antinadimci nastali na osnovi određenih fizičkih osobina: Giovanni Birra "'a mazza", palica, zbog njegova suhoga dugačkoga tijela; Costantino Iacomino "capaianca" zbog prerano posijedjele kose; Ciro Mazzarella "'o scellone" zbog izbočenih lopatica; Nicola Pianese zvan "to mussuto" odnosno bakalar zbog vrlo blijede puti;
Rosario Privato "mignolino": Dario De Simone "to nano", patuljak. Tu su i neprotumačivi antinadimci, kao Antonio Di Fraia zvan "'u urpacchiello", termin koji znači korbač, kakav se izrađuje sušenjem magarećeg penisa. Nadalje Carmine Di Girolamo zvan "to sbirro" zbog sposobnosti da u svoje operacije uplete policiju i karabinjere. Ciro Monteriso postao je "to mago" iz tko zna kojeg razloga, Pasquale Gallo di Torre Annunziata zbog pristala je lica zvan "to bellillo". Drugo su stara obiteljska imena. Lo Russo zvani "i capitoni" kao i Mallardo "Carlantoni", Belforte "Mazzacane" psetoubojice, Piccolo su "Quaqquaroni". Vincenzo Mazzarella je "to pazzo", luđak, a Antonio Di Biasi takozvani "pavesino", jer kad je odlazio u akcije uvijek je sobom nosio istoimene dvopeke iz Pavije za grickanje. Domenico Russo zvan "Mirni dei cani", boss Španjolskih četvrti, nazvan tako jer je kao dječak prodavao štenad na ulici Toledo. Zatim Antonio Carlo D'Onofrio "Carlucciello 'o mangiavatt", odnosno Karlić mačkožder za kojeg predaja kaže da je učio pucati gađajući mačke lutalice. Gennaro Di Chiara koji bi bijesno planuo svaki put kad bi ga netko dirnuo po licu nazvan je "file scuperto", gola žica. Zatim su tu antinadimci nastali od neprevedivih onomatopejskih izraza, kao Agostino Tardi zvan "picc pocc", Domenico di Ronza "scipp scipp", ili obitelj De Simone zvana "quaglia quaglia", Aversano zvani "zig zag", Raffaele Giuliano ili "'o zui", Antonio Bifone "zuzu". Bilo je dovoljno da Antonio Di Vicino više puta naruči isto piče pa da postane "lemon"; Vincenzo Benitozzi zbog obla je lica nazvan "Cicciobello" debeljko; Gennaro Lauro prozvan je "'o diciassette", sedamnaest, možda zbog broja zgrade u kojoj je stanovao: Giovanni Aprea je "punt 'e curtiello", uperi nož, jer je njegov djed 1974. sudjelovao u filmu Pasqualea Squitierija I guappi gdje je tumačio ulogu starog kamorista koji je uvježbavao dječake "guaglione" da potežu nož. Postoje, međutim, proračunati antinadimci koji bossu mogu donijeti medijsku sreću ili nesreću, kao što je slučaj s Francescom Schiavoneom zvanim Sandokan, surovi antinadimak odabran zbog sličnosti dotičnog s Kabirom Bedijem, glumcem koji je tumačio ulogu Salgarijeva junaka. Pasquale Tavoletta zvan je Zorro zbog svoje sličnosti s glumcem iz televizijske serije. Ili Luigi Giuliano '"o re", kralj, zvan i Lovigino, jer su mu njegove američke ljubavnice u intimnim trenucima šaputale "I love Luigino". Otud Lovigino. Njegov brat Carmine postao je "'o Hone", lav, a Francesco Verde "'o negus", kao car Etiopije zbog njegove dostojanstvenosti i dugovječnosti kao bossa. Mario Schiavone zvanje
"Menelik" prema glasovitom etiopskom caru koji se suprotstavio talijanskim odredima, a Vincenzo Carobene je "Ghedaffi" zbog svoje nevjerojatne sličnosti sa sinom libijskog generala. Boss Francesco Bidognetti poznat je kao "Cicciotto di Mezzanotte", antinadimak nastao iz činjenice da bi svatko tko bi se prepriječio između njega i njegova posla vidio kako se na njega spušta ponoć čak i u zoru. Neki tvrde da mu je antinadimak prišiven jer je kao dječak počeo svoj uspon u klan štiteći kurve. Cijeli je njegov klan postao poznat kao "klan ponoći". Gotovo svaki boss ima po jedan alias: neku apsolutno jedinstvenu osobinu, identirikator. Alias je za bossa što su stigme za sveca: pokazatelj pripadnosti Sustavu. Svatko se može zvati Francesco Schiavone, ali samo će jedan biti Sandokan, svatko može nositi ime Carmine Alrieri, ali samo jedan će se okrenuti kad netko povikne "'o 'ntufato", svatko može biti Francesco Verde, no samo će se jedan odazvati na ime "o negus", svi se mogu upisati u matični ured kao Paolo Di Lauro, ali postoji samo jedan "Ciruzzo 'o milionario". *** Ciruzzo se odlučio na samozatajnu organizaciju poslova, opsežnog vojničkog profila, ali slabog intenziteta. Dugo je bio boss, nepoznat i policijskim snagama. Samo su ga jedanput državni suci pozvali na razgovor prije nego što je odbjegao, i to zbog izgreda njegova sina Nunzija koji je napao profesora jer se ovaj drznuo prekoriti ga. Paolo Di Lauro izravno se povezao s južnoameričkim kartelima i stvorio mreže distribucije preko savezništva s albanskim kartelima. Put narkoprometa posljednjih godina ima točno određene rute. Koka kreće iz Južne Amerike, stiže u Španjolsku, odakle se odmah preuzima ili se kopnenim putem preusmjeri u Albaniju. Heroin kreće iz Afganistana i dalje drumovima Bugarske, Kosova, Albanije; hašiš i marihuana kreću iz Magreba i njima posreduju Turci i Albanci po Sredozemlju. Di Lauro je uspio stvoriti izravne kontakte za svaku pristupnu točku tržištu droge i mukotrpnom strategijom postao pravi poduzetnik kože i narkoprometa. Osnovao je 1989. glasovitu tvrtku Konfekcija Valent di Paolo Di Lauro & Co, koja je prema statutu trebala 2002. godine zaključiti svoje djelovanje, ali ju je u studenome 2001. zaplijenio Napuljski sud. Valentu su dodijeljeni razni ugovori za operacije cash and carry diljem Italije. Tvrtka je imala golem raspon aktivnosti na društvenom planu: od trgovine namještajem do tekstilnog sektora, od konfekcije do tržišta mesa i distribucije mineralne vode. Valent je snabdijevao kolačima razne javne i privatne ustanove i nadzirao obradu
raznih vrsta mesa u mesnicama. Nadalje je, ne odstupajući od društvenog plana, Valent Paola Di Laura postavio za cilj konstruiranje ugostiteljskih objekata, restauracija, lanaca zabave i svega "prikladnog za slobodno vrijeme". Istovremeno je izjavljivao da "društvo može steći terene, graditi bilo izravno bilo neizravno zgrade, trgovačke centre i stambene kuće". Trgovačku mu je dozvolu 1993. izdala općina Napulj, a tvrtkom je upravljao Di Laurov sin Cosimo. Paolo Di Lauro je iz razloga povezanih s klanom sišao sa scene 1996. predavši svoje udjele svojoj ženi Luisi. Di Lauro su dinastija nastala samoodricanjem. Luisa Di Lauro rodila je desetero djece i, poput velikih matrona talijanske industrije, progresivno je povećavala potomstvo u skladu s industrijskim uspjehom. Svi su ubačeni u klan: Cosimo, Vincenzo, Ciro, Marco, Nunzio i Salvatore a zatim i oni maleni, još uvijek maloljetni. Paolo Di Lauro bio je skloniji ulaganjima u Francuskoj, imao je prodavaonice u Nici, ali i u Parizu u Rue de Charenton 129 i u Lyonu na Quai Perrache 22. Htio je da talijansku modu u Francuskoj diktiraju njegovi butici, da je prevoze njegovi kamioni, da Champs Elysees odišu mirisom moći Scampije. Ali u Secondiglianu je pregolema tvrtka Di Laurovih škripala. Njezini su brojni krakovi izrasli prebrzo i preautonomno, na prodajnim lokacijama zrak je postajao težak. U Scampiji je međutim bilo nade da će se sve riješiti kao prošli put, kad je sva kriza riješena uz piće, osobito piće koje se odvilo dok se Domenico, jedan od Di Laurovih sinova u bolnici borio za život nakon teške prometne nesreće. Domenico je bio nemiran dječak. Često djeca bossova zapadnu u neki delirij o apsolutnoj moći i drže da mogu raspolagati cijelim gradovima i njihovim stanovnicima. Prema policijskoj istrazi, Domenico je u listopadu 2003. sa svojom pratnjom i skupinom prijatelja noću napao cijeli jedan gradić, Casoriju. Razbijali su prozore, garaže, automobile, palili spremnike za smeće, šarali grafite po vratima te upaljačima rastapali plastična zvonca na portafonima. Štetu je otac umio sanirati u tišini, diplomatskom vještinom obitelji koje se moraju iskupljivati za ispade potomaka a da pritom ne naškode svojem autoritetu. Domenico je jurio motorom kad je u jednom zavoju izgubio ravnotežu, pao te zadobio teške ozljede, kojima je podlegao nakon što je nekoliko dana u bolnici proveo u komi. Ta tragična epizoda urodila je jednim susretom na vrhu, kaznom i oprostom. Svi u Scampiji znaju tu priču, tu legendu, možda izmišljenu, ali važnu za shvaćanje načina na koji se rješavaju sukobi u camorri.
Priča se da je Gennaro Marino, zvan McKay, mogući nasljednik Paola Di Laura, otišao u bolnicu gdje se nalazio dječak na umoru, da utješi bossa. Njegove su utješne riječi bile prihvaćene. Di Lauro ga je potom povukao u stranu i ponudio mu piće. Popišao se u čašu i stavio je pred njega. Do bossovih su ušiju naime doprle novosti o nekim potezima njegova miljenika koje nije odobravao. McKay je bez savjetovanja donio neke ekonomske odluke, neke su novčane svote podignute bez računa. Bossu nije promakla želja njegova nasljednika da se osamostali, ali htio mu je oprostiti, shvatiti to kao prenagljivanje svojstveno onima koji su predobri u svojemu poslu. Priča se da je McKay popio sve nadušak. Tako je jednim dugim gutljajem pišaline riješena prva kriza u kartelskom rukovodstvu klana Di Lauro. Zavladalo je krhko primirje koje više nijedan bubreg ne bi mogao uspostaviti.
SEKONDILJANSKI RAT McKay i Angioletto donijeli su odluku. Htjeli su službeno pokrenuti vlastitu skupinu, imali su pristanak svi starijih voditelja, jasno su dali do znanja da ne žele ulaziti u sukob s organizacijom nego da joj žele postati konkurenti. Lojalna konkurencija na golemu tržištu. Rame uz rame, ali neovisno. I tako su - prema izjavama pokajnika Pietra Esposita - poslali poruku Cosimu Di Lauru, upravitelju kartela. Htjeli su se sastati s njegovim ocem Paolom, krovnim voditeljem, brojem jedan, prvim čovjekom udruženja. Razgovarati s njim uživo, reći mu da ne dijele njegovo mišljenje o restrukturiranju, na koje su se odlučili sinovi, htjeli su ga pogledati ravno u oči, a ne komunicirati došaptavanjem i dovikivanjem pa da se poruke ulijepe od sline tolikih jezika, budući da su mobiteli neupotrebljivi jer bi razotkrili njegovo skrovište. Genny McKay htio je susresti Paola Di Laura, bossa koji je omogućio njegov poslovni uspon. Cosimo je formalno prihvatio zahtjev za susretom, konačno, riječ je o okupljanju kreme organizacije: glavešina, voditelja, područnih čelnika. Ne odbija se takvo što. Ali Cosimo je sve već smislio, tako se barem čini. Čini se da doista zna kamo usmjeriti pozornost i kako organizirati zaštitu. I tako, prema tvrdnjama ispitanika i izjavama suradnika pravde, Cosimo na sastanak nije poslao podređene. Nije poslao "cavallara" Giovannija Cortesea, službenog glasnogovornika koji je oduvijek bio zadužen za odnose obitelji Di Lauro s ostatkom svijeta, nego je poslao svoju braću Marca i Cira da dobro pregledaju mjesto susreta. Oni odlaze pogledati, istražiti kakav vjetar puše, ali ne jave nikome o svojem dolasku. Kreću se bez pratnje, možda automobilom. Brzo, ali ne prebrzo. Zamjećuju pripremljene putanje bijega, postavljene stražare, ali ne upadaju u oči. Izvješćuju Cosima, iznose mu pojedinosti. Cosimo sve shvaća. Sve je pripremljeno za zasjedu, za atentat na Paola i svakoga u njegovoj pratnji. Sastanak je bio stupica sa svrhom potvrde nove ere u vođenju kartela. Uostalom, carstvo se ne dijeli stiskanjem ruke, nego njezinim odsijecanjem. Tako se priča, tako govore istrage i pokajnici. Cosimo, sin kojemu je Paolo predao vođenje narkoprometa i najveću odgovornost, mora odlučiti. Bit će rata, ali on ga ne objavljuje, drži sve za sebe dok ne prouči poteze suparnika, da ih ne uzbuni. Zna da će zakratko nasrnuti na njega, da može uskoro očekivati pandže na sebi, ali ne treba srljati, mora se odlučiti na razrađenu strategiju, nepogrešivu, pobjedničku.
Razmisliti na koga može računati, kojim snagama raspolaže. Tko je uz njega, a tko protiv njega. Nema dovoljno mjesta za dvojicu. Di Laurovi opravdavaju izbivanje oca njegovim otežanim kretanjem zbog policijske potjere. Za bjeguncem se traga već više od deset godina. Izostati sa sastanka nije ozbiljan prijestup ako si jedan od trideset najopasnijih bjegunaca u Italiji. Taj najveći poslovni narkotrafikantski holding, jedan od najvećih na nacionalnoj i međunarodnoj razini, uskoro će zapasti u najkobniju krizu nakon više desetljeća savršenog funkcioniranja. Klan Di Lauro oduvijek je bio savršeno organizirano poduzeće. Boss ga je osmislio kao poslovanje na višerazinskom planu. Organizacija se sastoji od prve razine promotora i financijaša, koju tvore voditelji klana zaduženi za nadzor aktivnosti prometa i raspačavanja preko svojih neposrednih članova, a prema izvješćima napuljskog Protumafijskog tužilaštva tvore je Rosario Pariante, Raffaele Abbinante, Enrico D'Avanzo i Arcangelo Valentino. Na drugoj se razini vrti konkretna droga: nabavlja se, prerađuje i upravlja se odnosima s raspačivačima, kojima se jamči pravna zaštita u slučaju uhićenja. Najistaknutiji su na ovoj razini Gennaro Marino, Lucio De Lucia i Pasquale Gargiulo. Treću razinu tvore čelnici lokacija, odnosno članovi klana koji su u izravnom kontaktu s raspačivačima, koordiniraju stražare i pravce bijega te vode brigu o tome da skladišta u koja se sprema roba i mješaonice droge ostanu netaknuti. Četvrta je razina najvidljivija, a sastoji se od samih raspačivača. Svaka razina ima podrazine koje se povezuju isključivo s vlastitim predviđenim voditeljem, a ne s cijelom strukturom. Takva organizacija omogućuje profit ravan iznosu od 500 posto početnog ulaganja. Model poslovanja obitelji Di Lauro oduvijek me podsjećao na matematički koncept fraktala koji se u udžbenicima tumači kao ogrozd banana čija je svaka banana ogrozd banana čije su banane ogrozdi banana i tako unedogled. Klan Di Lauro samo u narkoprometu utrži petsto tisuća eura dnevno. Raspačivači, upravitelji skladišta i kuriri često nisu sastavni dio organizacije nego obični plaćeni službenici. Protok robe obuhvatna je djelatnost: uključene su tisuće ljudi koje ne znaju tko njima upravlja. Nejasno naslućuju za koju kamorističku obitelj rade, ali ništa više od toga. Odluči li se neki uhićenik pokajati, njegovo poznavanje strukture bit će ograničeno na određeni minimalni krug a da neće uspjeti shvatiti ni obuhvatiti cijeli hodogram organizacije, enormni opseg ekonomske i oružane moći organizacije.
Cijeli taj ekonomski i financijski ustroj ima svoj bojni odjel: beskrupuloznu oružanu skupinu i široku pričuvnu mrežu. U manipuli ubojica djelovali su Emanuele D'Ambra, Ugo De Lucia zvan "Ugariello", Nando Emolo, zvan "b schizzato", Antonio Ferrara zvan '"o tavano", Salvatore Tamburino, Salvatore Petriccione, Umberto La Monica i Antonio Mennetta. Ispod njih su pobočnici odnosno glavešine zona Gennaro Aruta, Ciro Saggese, Fulvio Montanino. Antonio Galeota, Giuseppe Prezioso, osobni Cosimov tjelohranitelj, te Costantino Sorrentino. Organizacija je sveukupno računala barem na tristo osoba, a sve na platnom spisku. Složena struktura gdje je sve bilo precizno poredano. Imali su golem vozni park automobila i motocikala, uvijek na raspolaganju za hitne slučajeve. Imali su oružarnicu, skrivenu i povezanu s mrežom kovača spremnih da unište oružje čim se upotrijebi za ubojstvo. Imali su logističku mrežu koja je ubojicama omogućavala da odmah nakon prepada odlaze na vježbu na pravi streljački poligon, gdje su se bilježili ulasci, da steknu alibi i da zametu tragove baruta nakon pucanja zbog eventualnih stub-provjera. Stub je ono što najviše uznemiruje ubojice: prašina baruta koja nikad ne nestane i koja je najčešći nepobitan dokaz. Postojala je čak i mreža koja je oružane skupine snabdijevala odjećom: neupadljivim sportskim trenirkama i motorističkim kacigama, koje se unište odmah nakon obavljena posla. Poduzeće otporno na napade, savršena, ili gotovo savršena ustroja. Počinjeno se ne nastoji sakriti, bilo ubojstvo, bilo napad, jednostavno se učini nedokazivim na sudu. *** Nekoć sam zalazio u Secondigliano. Otkad je prestao krojiti odijela. Pasquale mi je redovito javljao kakav vjetar puše u zoni, a vjetrovi su se brzo mijenjali, istom brzinom kojom teku kapital i financijska sredstva. Vozio sam se na Vespi područjem sjevernog Napulja. Dok se vozim Secondiglianom i Scampiom, najljepše mi je svjetlo. Beskrajne široke ceste, prozračne u usporedbi s gužvom koja vlada u povijesnom centru Napulja, kao da ispod asfalta i zgrada još živi otvoreno polje. Uostalom. Scampia prostor posjeduje u imenu. Scampia je riječ iz zaboravljenog napuljskog dijalekta, a značila je otvoreno polje, zaraslo u korov, tratina na kojoj je sredinom 60-ih nikla četvrt i famozne stambene mamutice Vele. Truli simbol arhitektonskog delirija ili, možda jednostavnije, cementna utopija o tome da ništa ne može oponirati narkotrafikantskom stroju koji je u ovome dijelu svijeta urastao u društveno tkivo. Posvemašnja nezaposlenost i nedostatak projekata društvenog rasta pretvorili su taj svijet
u skladište droge i laboratorij za pretakanje novca zarađenog od prodaje u živo i legalno gospodarstvo. Secondigliano je točka s koje se nezakonite sile spuštaju i udahnjuju svjež zrak u legitimno poslovanje. Godine 1989. Osservatorio sulla Camorra pisao je u jednom svojem izdanju da je na području sjeverno od Napulja zabilježen jedan od najviših postotaka raspačivača u odnosu na broj stanovnika u Italiji. Petnaest godina kasnije bio je najviši u Europi i među prvih pet u svijetu. Moje je lice s vremenom postalo poznato u tom kraju, a ta je poznatost za stražare klana imala neutralnu vrijednost. Na području pod neprestanim vizualnim nadzorom postoje negativne vrijednosti - policajci, karabinjeri, uhode suparničkih obitelji - i pozitivne veličine: kupci. Sve što ne zadaje nevolje, što nije smetnja, to je neutralno, bespotrebno. Ući u tu kategoriju znači ne postojati. Prodajne lokacije oduvijek su me fascinirale zbog savršene organizacije u neskladu s predrasudama o potpunoj degradaciji koja tamo tobože vlada. Mehanizam raspačavanja radi kao sat. Ljudi se kreću baš kao i kotačići koji pokazuju vrijeme: svatko svojim kretanjem pokreće nekoga drugog. Svaki put bih se zanio kad bih to promatrao. Plaće se dijele tjedno: sto eura za izvidnike, petsto za koordinatora i blagajnika raspačivača na pojedinoj lokaciji, osamsto svakom uličnom prodavaču i po tisuću onima koji vode skladišta i skrivaju drogu u kući. Smjene traju od tri poslijepodne do ponoći i od ponoći do četiri ujutro. Ujutro je prodaja otežana jer ima previše policije. Svi imaju jedan dan odmora, a tko zakasni na prodajnu lokaciju za svaki sat izostanka gubi pedeset eura od tjedne plaće. U Ulici Baku neprestan je protok robe. Mušterije dolaze, plaćaju, preuzimaju robu i odlaze. Katkad se iza raspačivača čak stvore i repovi automobila. Pogotovo subotom navečer. Tada se preprodavači prebacuju s drugih lokacija u to područje. U Ulici Baku utrži se pola milijuna eura mjesečno. Odjel za narkotike navodi da se ovdje svakoga dana proda prosječno četiristo doza marihuane i četiristo doza kokaina. Kad dođu redarstvene snage, raspačivači znaju točno u koje će se kuće skloniti i kamo sakriti robu. Kad policija nakani upasti na prodajnu lokaciju, gotovo se uvijek pred njihovim vozilima prepriječi neki automobil ili motocikl da ih uspori i omogući izvidnicima da skupe raspačivače i odvezu ih s mjesta događaja. Stražari su često nenaoružani i nemaju dosje pa ako ih prometnici i zaustave, mali je rizik da će biti optuženi. Kad krenu uhićenja preprodavača, poziva se pričuva, odnosno osobe koje su često ovisnici ili obični mjesni uživatelji, koji se stavljaju na raspolaganje i u hitnim
slučajevima rade kao raspačivači. Za svakog uhićenog preprodavača obaviješten je drugi koji dolazi na njegovo mjesto. Trgovina se mora nastaviti. Čak i u kritičnim trenucima. Via Dante druga je točka velikog dotoka kapitala, jedna od najnovijih lokacija Di Laurovih. Na ovoj su lokaciji preprodavači listom vrlo mladi, a distribucija cvate. Zatim Viale della Resistenza, stara lokacija za heroin, ali i za kobret i kokain. Lokacijski koordinatori ovdje imaju prava operativna sjedišta u kojima organiziraju područne radne skupine. Stražari mobitelima javljaju o stanju tako da koordinator s kartom pred sobom može u stvarnom vremenu pratiti kretanje policije i mušterija. Jedna novost koju je klan Di Lauro uveo u Secondigliano jest zaštita kupca. Prije nego što je klan preuzeo lokacije, stražari su od uhićenja i legitimiranja štitili samo preprodavače. Proteklih su godina kupci mogli biti zaustavljani, legitimirani i odvođeni u postaje. Di Laurovi su međutim postavili stražare da štite i kupce tako da svatko ima neometan pristup lokacijama koje drže njegovi ljudi. Najviši stupanj komfora za male potrošače koji su jedna od duša trgovine drogom. U području četvrti Berlingieri moguće je telefonom najaviti dolazak po robu. Zatim ulica Ghisleri, park Ises, cijela četvrt Don Guanella, odvojak H ulice Labriola i Sette Palazzi. Područja pretvorena u unosna tržišta, u nadzirane ulice, u mjesta čiji su stanari naučeni na selektivno gledanje, kao da oči, kad im pogled slučajno padne na nešto stravično, mogu zamračiti predmet ili situaciju. Stekli su naviku da odlučuju što žele vidjeti, način preživljavanja. Golemi supermarket droge. Svih, svake vrste. Nema te opojne tvari unesene u Europu koja najprije nije prošla kroz Secondigliano. Kad bi ta droga bila samo za Napolitance i Kampanijce, statistike bi dale nepojmljive rezultate. Praktički u svakoj napuljskoj obitelji barem bi dva člana trebala biti ovisna o kokainu, a jedan o heroinu. Ne računajući hašiš i marihuanu. Heroin, kobret i blaže droge, zatim tablete, koje neki još zovu ecstasy, a zapravo postoji sto sedamdeset devet vrsta ecstasyja. Ovdje u Secondiglianu prodaju se kao alva, zovu ih X file, žetoni i bomboni. Na tabletama se nemilo zarađuje. Jedan euro za izradu, tri do pet eura je cijena na veliko, zatim se preprodaju u Milanu, Rimu i drugim zonama Napulja za pedeset do šezdeset eura. U Scampiji za petnaest eura. Sekondiljansko tržište preraslo je krutu tradiciju prodaje droge prepoznavši novi potencijal kokaina. Ta negdašnja droga elite danas je zahvaljujući novoj poslovnoj politici klanova posve dostupna masovnom uživanju s različitim stupnjevima kakvoće, ali kadra zadovoljiti svaki
prohtjev. Prema analizama grupe Abele, devedeset posto uživatelja kokaina jesu radnici ili studenti. Koka je prerasla kategoriju hvalisanja i postala spoj koji se koristi u svako doba dana, radi opuštanja nakon prekovremenih sati da bi se još smoglo snage za neku makar naizgled ljudsku i živu aktivnost, a ne samo da se svlada umor. Koku uzimaju vozači kamiona da bi mogli voziti noću, uzima se da se izdrže sati provedeni za računalom, da se nastavi dalje bez stanke, tjednima bez ikakva predaha. Da se smanji umor, ublaži bol, proteza sreće. Da bi se udovoljilo tržištu gladnom droge kao resursa a ne samo kao opojnog sredstva, trebalo je preinačiti raspačavanje, podati mu fleksibilnost, zbaciti kriminalističku krutost. Takav skok kvalitete klan Di Lauro ispunjava. Liberalizacija raspačavanja i opskrbe drogom. Za talijanske kriminalističke kartele prodaja velikih količina tradicionalno se preferira nad prodajom srednjih i malih. Ali Di Laurovi su prodaju srednjih odabrali radi jačanja manjih raspačivača kadrih da stvaraju nove mušterije. Malo slobodno autonomno poduzetništvo koje s robom može raditi što želi: odrediti cijenu po želji, razdavati je kako i gdje želi. Svatko ima pristup tržištu za bilo koju količinu robe. Bez potrebe za posrednikom klana. Cosa nostra i 'ndrangheta imaju proširenu trgovinu droge, ali moraju voditi računa o zapovjednom lancu. Da bi se njihovim posredstvom kupila droga za raspačavanje, potrebno je za predstavnika imati člana ili saveznika klana. Važno im je znati u kojoj će se zoni odvijati raspačavanje, s kojom će se organizacijom provoditi distribucija. Sekondiljanski Sustav ne djeluje tako. Kod njega vrijedi pravilo laissez faire, laissez passer. Potpuna i apsolutna sloboda. Teorija glasi da tržište upravlja samo sobom. Tako su u vrlo kratkom roku u Secondigliano privučeni svi oni koji žele uspostaviti mali prodajni posao s drogom među prijateljima koji žele kupiti po petnaest i prodati po stotinu i tako si platiti praznike, otplatiti dug na kartici, pripomoći si u otplati zajma. Apsolutna liberalizacija tržišta droge prouzročila je pad cijena. Osim na nekoliko lokacija, prodaja na malo mogla bi nestati. Sad postoje takozvani krugovi. Krug liječnika, krug pilota, novinara, državnih službenika. Niži srednji sloj prikladna je ciljna skupina za neformalnu i hiperliberalnu raspodjelu narkotičke robe. Po svemu prijateljsko trgovanje, prodaja posve udaljena od kriminalnih struktura, poput kućanica pri demonstraciji krema i usisavača prijateljicama. Savršeno i za isključivanje pretjerane moralne odgovornosti. Nema preprodavača u trenirci koji po cijele dane čuči na uglu lokacije pod zaštitom stražara. Ničega osim proizvoda i novca. Dovoljan prostor za trgovinsku razmjenu. Podaci,
dobiveni od najvažnijih talijanskih policijskih uprava, pokazuju da je svaki treći uhićenik osumnjičen za trgovinu drogom nekažnjavan i isključen iz svih kriminalnih tokova. Prema podacima Državnog zdravstvenog zavoda potrošnja kokaina skočila je na povijesno gledano maksimalnih 80 posto (od 1999. do 2002.). Broj ovisnika koji se obraćaju SERT-u udvostručuje se iz godine u godinu. Proširenje tržišta je silno, križanje kultura omogućuje već četiri berbe godišnje, dakle nema problema sa snabdijevanjem sirovinom, a nepostojanje monopolističke organizacije otvorilo je put slobodnoj inicijativi. Robbie Williams, poznati pjevač pomaman za kokainom, godinama je govorio: "Kokain je sredstvo kojim ti Bog govori da previše zarađuješ". Ta izjava koju sam pročitao u nekim novinama, vratila mi se u misli kad sam u Nebeskim kućama naišao na dječake koji su proizvod i mjesto kovali u zvijezde: "Ako postoji koka Nebeskih kuća, to znači da Bog nimalo ne cijeni novac". Nebeske kuće (Case Celesti), tako nazvane zbog nebeskoplavičaste boje koju su u početku imale, nalaze se uz ulicu Limitone d'Arzano i postale su jedna od najboljih kokainskih lokacija u Europi. Nije uvijek bilo tako. Prema istragama, takvu je povoljnost toj lokaciji priskrbio Gennaro Marino McKay. On je klanski referent na ovome teritoriju. Ne samo referent, nego mu je boss Paolo Di Lauro, koji cijeni njegov rad, dao lokaciju u franšizu. Može sve raditi autonomno, treba samo u klansku blagajnu uplatiti određenu mjesečnu kvotu. Gennaro i njegov brat Gaetano zvani su McKay. Duguju to sličnosti svojega oca sa šerifom Zebom Macahanom, preimenovanom u McKay, iz serije Kako je osvojen Divlji zapad. Tako je i cijela obitelj Marino preimenovana u McKay. Gaetano nema šaka. Ima dvije drvene proteze. Od onih negibljivih. Lakirane u crno. Izgubio je šake u borbama 1991. Rat protiv stare obitelji Puca, od klana Cutolija. Rukovao je ručnom bombom koja mu je eksplodirala u rukama raznijevši mu prste. Gaetano McKay uvijek ima pratitelja, neku vrstu majordoma, koji mu služi umjesto ruku, ali kad mora nešto potpisati, uspijeva to učiniti tako da protezama zarobi olovku poput kakvog klina i čvrsto je pritisne na stranicu pa uvijajući vrat i zglobove uspije ispisati svoj potpis tek neznatno iskrivljen. Prema istrazi koju je provelo napuljsko Protumafijsko tužiteljstvo, Genny McKay je uspio stvoriti lokaciju s mogućnošću da skladišti i prodaje. Povoljna cijena koju nude snabdjevači zasluga je upravo mogućnosti skladištenja i u tome je najveća vrijednost betonske džungle Secondigliana sa njezinih sto tisuća stanovnika. Ljudske mase, njihove
kuće, njihova svakodnevica, postaju velike zidine koje opasavaju i zalihe droge. Upravo je lokacija Nebeskih kuća omogućila pad cijene koke. Obično se kreće od pedeset do sedamdeset eura po gramu i doseže sto do dvjesto eura. Ovdje je pala na dvadeset pet do pedeset, a da joj je kakvoća ostala vrlo visoka. Iz istrage DDA proizlazi da je Genny McKay jedan od najsposobnijih talijanskih poduzetnika na području koke, koji se uspio nametnuti na tržištu u eksponencijalnom porastu, kojemu nijedno drugo nije ravno. Prodajne lokacije mogle su se organizirati i u Posillipu, u rimskom Parioliju ili milanskoj Breri, ali dogodilo se to Secondiglianu. Svugdje drugdje radna bi snaga imala vrlo visoku cijenu. Ovdje vlada posvemašnja nestašica posla, a nemogućnost nalaženja drugog rješenja za život, ne računajući iseljenje, srozava plaće. Nema nikakve tajne, i ne treba se utjecati sociologiji bijede, ni metafizici geta. Ne može biti geto teritorij koji može utržiti tristo milijuna eura godišnje i to djelovanjem jedne jedine obitelji. Teritorij na kojem djeluju deseci klanova, a s razinom njihove zarade mogu se mjeriti samo financijske spletke. Posao je zahtjevan, a proizvodni pogoni stoje neizmjerno mnogo. Kilogram koke proizvođača stoji tisuću eura, ali kad je preuzme trgovac na veliko, vrijedi trideset tisuća eura. Trideset kilograma nakon prve mješavine naraste na sto pedeset: tržišna vrijednost od oko petnaest milijuna eura. A ako mješavine ima više, tri kilograma mogu narasti na dvjesto. Mješavina je temelj: kofein, glukoza, manitol, paracetamol, lidokain, benzokain, amfetamin. Ali i talk i kalcij za pse kad nužda to zahtijeva. Mješavina određuje kakvoću, a loše izvedena mješavina priziva smrt, policiju, uhićenja. Zatvara arterije trgovine. *** I ovdje su klanovi Secondigliana ispred drugih, što je dragocjena prednost. Imaju naime posjetitelje, odnosno ovisnike o heroinu. Zovu ih tako prema likovima iz serija 80-ih, koji su proždirali miševe, a ispod naizgled ljudske kože krili su zelenkaste sluzave krljušti. Posjetitelje koriste kao zamorce, ljudske zamorce na kojima isprobavaju mješavine. Utvrđuju jesu li opasne, kakve reakcije izazivaju, u kojoj se mjeri prah smije razrijediti. Kad im zatreba mnogo zamoraca, "mješatelji" samo snize cijene. Sa dvadeset eura po dozi, spuste ih čak na deset. Pronese se glas i ovisnici dolaze čak iz Marka i Lucanije po koju dozu. Tržište heroina u potpunom je kolapsu. Ovisnika je sve manje. Očajni su. Teturajući se ukrcavaju na autobuse, presjedaju s vlaka na vlak, putuju noću, stopiraju, pješače kilometrima. Ali najjeftiniji heroin na kontinentu vrijeđanje svakog
napora. Klanski "mješatelji" okupe posjetitelje, poklone im po jednu dozu i zatim čekaju. U jednom telefonskom razgovoru zabilježenom u sklopu zapovijedi o preventivnom pritvoru u ožujku 2005., koji je objavio Napuljski sud, dvojica razgovaraju o organiziranju eksperimenta na ljudskim zamorcima radi provjere omjera u mješavini. Najprije ga ugovaraju. "Doneseš mi pet doza... radi alergijskih ispitivanja?" Razgovor se poslije nastavlja. "Jesi isprobao mašinu?" "Jesam..." Očito ga pita je li testirao: "Da, majko mila, prelijepo, čovječe mi smo number one, svi drugi trebali bi zatvoriti."' Klicali su od radosti što su zamorčići ostali živi, štoviše, baš su uživali. Uspješna mješavina udvostručuje prodaju, a ako je dobre kakvoće, odmah postane tražena i na nacionalnom tržištu i potire konkurenciju. Tek pošto sam pročitao ovu telefonsku razmjenu komentara, shvatio sam prizor kojem sam svjedočio prije nekog vremena. Nisam tad dobro shvaćao što mi se zapravo zbiva pred očima. Bio sam u Mianu, nedaleko od Scampije, kamo je sazvano desetak posjetitelja. Na jednom trgu ispred skladišta. Nisam se tamo našao slučajno, nego me doveo osjećaj da se udisanjem daha zbilje, onog vrućeg, onog najistinitijeg, može doprijeti do srži svega. Nisam siguran je li nužno promatrati i prisustvovati da bi se neka pojava spoznala, ali presudno je da budeš prisutan da pojava spozna tebe. Bio je tamo neki tip fino odjeven, štoviše, rekao bih odlično: u bijelom kompletu, svijetloplavoj košulji i posve novim tenisicama. Razgrnuo je na poklopcu prtljažnika krpu od jelenje kožice. Ukazalo se nekoliko štrcaljki. Posjetitelji su prišli, gurajući se. Podsjećali su na jedan od onih prizora koje prikazuju na vijestima - identičnih, jednih te istih, koji se već godinama ne mijenjaju - kad u Afriku stigne kamion s vrećama brašna. No jedan posjetitelj udari u dreku: "Ne, neću to uzeti, ni da mi poklonite, neću to uzeti... želite nas ubiti..." Dovoljna je bila sumnja jednoga da se drugi začas povuku. Tip je samo čekao, nije pokazivao želje da ikoga u išta uvjerava. Svako toliko otpljunuo bi na tlo prašinu koju su podizali posjetitelji i koja mu je
zaostajala među zubima. Jedan napokon istupi pred njega, zapravo istupi jedan par. Drhtali su, bili su na izmaku snaga. In rota, kako se obično kaže. Nije više imao koristi od vena na rukama pa izuje cipele, no čak su mu tabani bili uništeni. Djevojka uzme štrcaljku iz smotuljka i pridrži je zubima dok mu je polako raskopčavala košulju, kao da ima stotinu dugmadi, a zatim mu utjera iglu u grlo. U štrcaljki je bila koka. Kad se pusti u krvotok, ubrzo se vidi djelovanje mješavine: je li pogrešna, teška, osrednja. Mladić je uskoro zateturao, zapjenio se oko usta i pao. Na tlu se stao grčiti. Potom se opružio na leđima, sklopio oči i ukočio se. Tip u bijelom razgovarao je na mobitel: "Čini mi se da je mrtav... da, dobro, sad ću ga izmasirati..." Stade cipelom gaziti po mladićevim prsima. Podizao je nogu u koljenu te je divljački spuštao. Tim udarcima masirao mu je srce. Djevojka uz njega nešto je mumljala, riječi su joj se lijepile za usne: "Krivo radiš, krivo radiš. Naudit ćeš mu..." Pokuša ga snagom skakavca udaljiti od tijela svojega dečka. Ali tip je bio zgađen, gotovo uplašen njome i općenito posjetiteljima: "Ne dotiči me... gadiš mi se... da mi se nisi usudila prići... ne diraj me jer ću pucati u tebe!" Nastavio je mladića nabijati nogom u prsa, a zatim opet nazove oslonjen na njih istom nogom,: "Ovaj je gotov. A da, rupčić... ček da vidim..." Izvadi iz džepa papirnati rupčić, poškropi ga bočicom vode i raširi ga preko mladićevih usana. I najslabiji dah probio bi rupčić i pokazao da je još živ. Tom se predostrožnošću poslužio da ne mora dodirnuti tijelo. Nazvao je još posljednji put: "Mrtav je. Morat ćemo razblažiti..." Tip se vratio u automobil. Vozač nije ni trenutka prestao poskakivati u sjedalu slušajući neku glazbu čiji ni najmanji šum nisam uspijevao čuti iako se gibao kao da je pojačana do maksimuma. U nekoliko minuta svi su se odmaknuli i kretali se po onom prašnjavom dvorištu. Mladić je ostao opružen na zemlji, a njegova djevojka jecala je uz njega. Čak joj se i naricanje lijepilo za usne, kao da je promukla uspavanka jedini oblik glasovnog izražavanja koji heroin dopušta. Nisam shvatio zašto, ali djevojka je spustila hlače trenirke i, čučnuvši točno nad glavom momka, popišala mu se po licu. Rupčić mu je ostao zalijepljen za usne i za nos. Nedugo zatim momak je opet pomalo došao k sebi, otro rukom nos i usta, kao što se briše voda s lica kad se izađe iz mora. Taj
Lazar iz Miana kojeg su uskrsnule tko zna kakve tvari sadržane u urinu, polako se osovi na noge. Kunem se, da nisam bio opčinjen trenutkom, dozivao bih sve da vide čudo Božje. Ovako sam samo hodao amo-tamo. Tako uvijek činim kad osjećam da nešto ne razumijem, da ne znam što da radim. Tada nemirno zauzimam prostor. Zacijelo sam time privukao pozornost, jer posjetitelji su krenuli prema meni i počeli vikati na mene. Mislili su da sam povezan s tipom koji je zamalo ubio onog momka. Vrištali su: "Ti... ti... htio si ga ubiti..." Opkoljavali su me, dovoljno mi je bilo ubrzati korak da ih ostavim za sobom, ali i dalje su me slijedili, grabili s tla razne gadosti i bacali ih na mene. Nisam ništa učinio, ali ako nisi ovisnik, zacijelo si raspačivač. Najednom se stvori neki kamion. Iz skladišta ih je svakog jutra izlazilo na desetke. Zakoči uz mene i začuh glas kako me doziva. Bio je to Pasquale. Otvori vrata i pusti me unutra. Nismo bili anđeo čuvar i njegov štićenik, nego dva štakora koji trče istom kanalizacijom i vuku jedan drugoga za rep. Pasquale me gledao strogo poput oca koji je sve predvidio. Podrugljivim izrazom koji je bio dovoljno rječit, pa čemu gubiti riječi da me kori naglas. Ja sam mu samo gledao ruke. Još rumenije, još ispucanije, raskalanih zglavaka, blijedih dlanova. Teško da bi se te jagodice srođene s dodirom svile i baršuna visoke mode navikle na desetosatnu vožnju kamiona. Pasquale je govorio ali posjetitelji mi nisu izlazili iz glave. Majmuni. I manje od majmuna. Zamorci. Testirati mješavinu droge koja će obići pola Europe i koja ne smije biti smrtonosna. Ljudski zamorci koji su štitili Rimljane, Napolitance, Abrutince, Lukance i Bolonjce da ne završe loše, da im ne teče krv kroz nos i pjena ne izbija na zube. Jedan mrtvi posjetitelj u Secondiglianu tek je tko zna koji već bijednik o kojem nitko neće provesti istragu. Već je mnogo ako ga podignu s tla, očiste mu lice od bljuvotine i pišaline i pokopaju ga. Drugdje bi se obavljale obdukcije, pretrage, nagađalo bi se o uzrocima smrti. Ovdje samo: predoziranje. Pasquale je vozio državnim cestama koje prolaze područjem sjevernog Napulja. Skladišta, odlagališta, smetlišta i rasuta roba, hrđava, razbacana. Nikakvih industrijskih konglomerata. Osjeća se smrad tvorničkih dimnjaka, ali tvornica nema. Kuće su raštrkane niz ulice, a tržnice se stvaraju oko kafića. Zbrkana i složena pustinja. Pasquale je shvatio da ga ne slušam te naglo zakoči. Nije se posve zaustavio, samo je prikočio da me presiječe i trgne. Tad me pogleda i reče: "U Secondiglianu će stvari krenuti nagore... '"a vicchiarella" je u Španjolskoj, s tuđim novcem. Moraš se prestati kretati po ovom kraju, osjećam posvuda
napetost. I asfalt bi se odlijepio s ceste da se makne odavde, samo da može..." *** Odlučio sam pratiti ono što se imalo dogoditi u Secondiglianu. Što je više Pasquale ukazivao na opasnost situacije, to sam čvršće vjerovao da je nemoguće žmiriti na elemente propasti i ne pokušati ih shvatiti. A shvatiti ih značilo je sudjelovati. Nema izbora i ne vjerujem da postoji drugi način da se shvati bit nečega. Neutralnost i objektivna udaljenost pojmovi su koje nisam nikad uspio spoznati. Raffaele Amato '"a vicchiarella", starica, zadužen je za španjolske lokacije, voditelj druge razine klana. Pobjegao je u Barcelonu s novcem iz blagajne Di Laurovih. Tako se govorilo. Zapravo klanu nije uplatio svoju kvotu pokazavši tako da odbija podanički odnos prema poslodavcu koji ga želi držati na plaći. Raskol je sad bio služben. Zasad je djelovao samo u Španjolskoj, području na kojem su klanovi oduvijek vladali hegemonistički. U Andaluziji su Kazalci iz Caserte, na otocima Nuvolette iz Marana, a u Barceloni "separatisti". Taj je naziv netko počeo davati Di Laurovim ljudima koji su se odvojili. Netko od kroničara koji su prvi počeli pratiti slijed događaja. Crnih kroničara. Ali u Secondiglianu svi su ih zvali Španjolci otkako su s vodom u Španjolskoj počeli nadzirati ne samo lokacije nego i promet; jer Madrid je jedno od temeljnih čvorišta za promet kokaina iz Kolumbije i Perua. Prema istragama, ljudi godinama vezani uz Amata pustili su u promet goleme količine droge pomoću jedne genijalne varke: koristili su se smetlarskim kamionima. Gore smeće, a ispod droga. Besprijekorna metoda za izbjegavanje kontrole. Nitko ne bi zaustavio smetlarski kamion dok usred noći utovaruje i istovaruje smeće i istovremeno prevozi tone droge. *** Sudeći po rezultatima istrage Cosimo Di Lauro osjetio je da njegovi upravitelji u blagajnu klana šalju sve manje kapitala. Kapitalom Di Laurovih stvoreni su doduše žetoni, ali velik dio prinosa koji je trebao biti nanovo uložen zadržan je. Žetoni su ulaganja koje svaki upravitelj obavlja kad kapitalom Di Laurovih kupi neku količinu droge. Naziv žeton dolazi od nepravilne i hiperliberalne trgovine kokom i tabletama, za koje nema mjere ni sigurnosti. Zato se gada, kao na ruletu. Ako uložiš sto tisuća eura i dobro ti krene, u četrnaest dana dobivaš tristo tisuća. Kad gledam te vrtoglave cifre, uvijek se sjetim primjera koji je Giovanni Falcone dao u jednoj školi, a koji se poslije našao u stotinama školskih bilježnica: "Da biste shvatili u kakvom je procvatu trgovina droge, zamislite da tisuću lira
koje uložite 1. rujna ove godine naraste na sto milijuna do 1. kolovoza iduće godine". *** Svote koje su upravitelji uplaćivali u blagajne Di Laurovih i dalje su bile astronomske, ali postupno sve manje. Kroz dulje razdoblje takva bi praksa neke učvrstila nauštrb drugih i polako, čim bi organizacijski i militarno dovoljno ojačala, skupina bi Paolu Di Lauru zadala udarac s leđa. Završni udarac, za koji nema lijeka. Onaj koji se zadaje olovom a ne konkuriranjem. Stoga Cosimo zapovjedi da se svi stave na plaću. Želi da mu svi budu krajnje podložni. Takva je odluka bila u suprotnosti s onima koje je uvijek donosio njegov otac, ali u pitanju je bilo njegovo poslovanje, njegov autoritet, njegova obitelj. Neće više biti pridruženi poduzetnici, slobodni da odlučuju o količini novca koji će se uložiti, kvaliteti i tipu droge koja će se izbaciti na tržište. Neće više biti slobode i autonomije u višerazinskom poduzeću, nego će svi ovisiti o bossu. Primat će plaću. Pedeset tisuća eura mjesečno, kažu neki. Enormna cifra. Ali svejedno plaća. Svejedno uloga podčinjenog. Svejedno kraj poduzetničkog sna nadomještenog poslom voditelja. No administrativnoj revoluciji tu nije bio kraj. Pokajnici pričaju da je Cosimo nametnuo i generacijske promjene. Članovi nisu smjeli imati više od trideset godina. Trenutačno pomlađivanje najviše uprave. Tržište ne pravi ustupke ljudskim vrijednostima. Ne pravi ničemu ustupke. Moraš pobjeđivati, trgovati. Svaka obaveza, bila to privrženost, zakoni, prava, ljubav, emocije ili religija, svaka je obaveza ustupak konkurenciji, prepreka na putu k uspjehu. Ima mjesta za sve, ali tek nakon što je zadovoljen prioritet gospodarske prevlasti, tek nakon uspostave čvrste dominacije. Stare se bossove slušalo i kad su iznosili zastarjele prijedloge, izdavali nedjelotvorne zapovijedi, a njihove su odluke često uzimane u obzir samo iz poštovanja prema njihovim godinama. A godine su predstavljale najveću prepreku mogućnosti da djeca Paola Di Laura preuzmu vodstvo. No sad su svi bili na ravnoj nozi: nitko se nije mogao pozvati na mitsku prošlost, protekla iskustva i dužno poštovanje. Svatko se mogao istaknuti kvalitetom svojeg prijedloga, sposobnošću vođenja, snagom karizme. Sekondiljanske su oružane snage počele demonstrirati vojnu snagu i prije nego što se dogodio raskol. Ali već je zrio. Jedna od njihovih prvih meta bio je Ferdinando Bizzarro, "bacchetella" ili "ujak Fester" po ćelavom niskom liku iz Obitelji Addams. Bizzarro je bio ras Melita. Izrazom ras opisuje se osoba snažnog autoriteta, ali ne posvemašnjeg, jer je
podređen bossu kao višoj instanci. Bizzarro je prestao biti marljivi vođa zone Di Laurovih. Htio je sam upravljati novcem. Htio je donositi ključne odluke, a ne samo administrativne. Nije to bila klasična pobuna, nego je samo htio biti promaknut u novog autonomnog sugovornika. Ali promicao se sam. Klanovi su u Melitu surovi. Drže tvornice na crno u kojima se proizvode cipele vrlo visoke kvalitete za prodavaonice diljem svijeta. Te su tvornice ključne u stvaranju gotovine za pozajmljivanje uz lihvarske kamate. Vlasnici tvornica na crno uglavnom podupiru političare, koji će im ponuditi manju kontrolu nad njihovom djelatnošću, ili klanskog čelnika zone koji pomaže takvom političaru da pobijedi na izborima. Sekondiljanski kamoristički klanovi nikad nisu robovali političarima i nisu imali zadovoljstvo uspostavljanja programskih paktova, ali u ovome području ključno je imati prijatelje. I upravo je onaj koji je bio Bizzarrov politički oslonac postao njegov anđeo smrti. Da bi ubio Bizzarra, klan je zamolio jednog političara za pomoć: Alfreda Cicalu, bivšeg gradonačelnika Melita i bivšeg mjesnog voditelja stranke Margherita. Prema istrazi napuljskog DDA, upravo je Cicala dao precizne upute o tome gdje pronaći Bizzarra. Kad se čitaju, presretnuti razgovori ne zvuče kao organiziranje ubojstva, nego kao obična smjena bossova. Zapravo, nema razlike. Poslovanje ide dalje, a Bizzarrova odluka o osamostaljenju prijetila je da ugrozi poslovanje. Trebalo se poslužiti svim sredstvima, i svim silama da se to obavi. Kad je umrla Bizzarrova majka, Di Laurovi su ljudi naumili otići na sprovod i pucati po svemu i svima. Ukloniti njega, sina mu, rođake. Sve. Bili su pripravni. Ali Bizzarro i njegov sin nisu se pojavili na sprovodu. Organiziranje prepada svejedno je nastavljeno i to u tolikom opsegu da je klan pomoću faksa javljao svojim podružnicama o tome što se zbiva i što treba činiti: "Nema više nikoga iz Secondigliana, sve je potjerao... izlazi samo utorkom i subotom s četiri automobila... preporučuje vam se da se ne mičete ni za živu glavu. Ujak Fester poslao je poruku da za Uskrs želi dvjesto pedeset eura po dućanu i nikog se ne boji. Ovaj tjedan trebali bi mučiti Siviera." Tako se preko faksa rađa strategija. Mučenje se ubacuje u raspored kao potvrda o plaćanju, narudžba, rezervacija za avion. I piše se o potezima izdajnika. Bizzarro je izlazio s četiri automobila u pratnji, iznuđivao je 250 eura mjesečno. Siviero, Bizzarrov čovjek, njegov vjerni vozač, bit će stavljen na muke ne bi li propjevao kojim rutama će se njegov čelnik zone ubuduće kretati. Ali katalog hipoteza za smaknuće Bizzarra tu ne prestaje.
Odluče otići u kuću njegova sina i "ne poštedjeti nikoga". A onda telefonski poziv: jedan je ubojica gotovo očajan zbog propuštene prilike jer je doznao da je Bizzarro promolio nos, izašao je na trg, i opet pokazavši svoju moć i svoju nepovredivost. Ubojica jadikuje zbog propuštene prilike: "Prokletstvo, sveca mu, što propuštamo, ovaj je cijelo jutro bio na trgu..." Ništa nije skriveno. Sve je jasno, otvoreno, utkano u svakodnevicu. Ali bivši gradonačelnik Melita odaje u koji se hotel Bizzarro zavukao sa svojom ljubavnicom gdje će se osloboditi napetosti i nešto sperme. Na sve se čovjek navikne. Živjeti tako s ugašenim svjetlima da nitko ne zna da si kod kuće, izlaziti s četiri automobila u pratnji, ne telefonirati niti primati pozive, izostati sa sprovoda vlastite majke. Ali ne moći se susresti s vlastitom ljubavnicom, to ne. To ima podrugljiv prizvuk, poput kraja svake moći. Bizzarro je 26. travnja 2004. bio u sobi hotela Villa Giulia, na trećem katu. U krevetu s ljubavnicom. Stižu komandosi. Nose policijske pancirke. Vratar u auli hotela daje tobožnjim policajcima magnetsku karticu za otvaranje, ne traži ni da mu pokažu iskaznicu. Lupaju na vrata sobe. Bizzarro je još u gaćama. Čuju ga kako prilazi vratima. Pucaju. Dva praska iz pištolja. Vrata iskoče, meci probiju i njih i tijelo iza njih. Zatim obore vrata i dokrajče ga pucnjem u glavu. Izrešetan je olovom i iverjem. Tijek ubijanja sad je zacrtan. Bizzarro je bio prvi. Ili jedan od prvih. Ili barem prvi na kojem je iskušana snaga klana Di Lauro. Snaga kadra sručiti se na svakoga tko se usudi obustaviti savezništvo, kršiti poslovni dogovor. Separatisti nemaju sasvim oblikovanu strategiju, nije odmah jasna. U zraku se osjeća napetost, ali kao da se čeka još nešto. Tek koji mjesec nakon ubojstva Bizzarra jedan događaj oblikuje stanje, postavlja sukob na noge, nešto slično objavi rata. Dana 20. listopada 2004. Fulvio Montanino i Claudio Salerno - prema istrazi, Cosimovi bliski pouzdanici odgovorni za neke prodajne lokacije - ubijeni su s četrnaest pogodaka. Pošto je propao sastanak-zasjeda, na kojem su Cosimo i njegov otac trebali biti ubijeni, ovo dvostruko ubojstvo označava početak neprijateljstava. Kad zaredaju mrtvi, nema druge nego uzvratiti. Svi su bossovi odlučili pobuniti se protiv Di Laurovih sinova: Rosario Pariante, Raffaele Abbinante, zatim novi voditelji Raffaele Amato, Gennaro McKay Marino, Arcangelo Abate i Giacomo Migliaccio. Di Lauru ostaju vjerni De Lucia, Giovanni Cortese, Enrico DAvanzo i velika skupina pristaša.
Poveća. Momci kojima je obećan uspon, plijen, ekonomsko i društveno napredovanje u klanu. Upravljanje preuzimaju djeca Paola Di Laura: Cosimo, Marco i Ciro. Cosimo je vrlo vjerojatno naslutio da na kocku stavlja život ili slobodu. Da izaziva uhićenja i gospodarsku krizu. Ali nema mnogo izbora: ili će polako čekati poraz od klana koji jača pod njegovim okriljem, ili će pokušati spasiti poslovanje ili barem vlastitu kožu. Ekonomski poraz znači i životni. U tijeku je rat. Nitko ne zna kako će se voditi, ali svakome je pouzdano jasno da će biti stravičan i dug. Najkrvaviji u južnoj Italiji u posljednjih deset godina. Di Laurovi imaju manje ljudstva, slabiji su, lošije organizirani. U prošlosti su uvijek silovito reagirali na unutarnje razdore. Razdore proizašle iz liberalnog načina vođenja koje su neki doživjeli kao propusnicu k autonomiji, k osnivanju vlastitog poslovanja. Ali klan Di Lauro daje slobodu, nju se ne posjeduje. Godine 1992. stara je upravna skupina sanirala raskol koji je potaknuo Antonio Rocco, vođa zone Mugnano, upadom u kafić Fulmine, sa strojnicom i ručnim bombama. Ubijeno je petero ljudi. Da se spasi, Rocco se pokajao, a država je na temelju njegove suradnje stavila pod zaštitu gotovo dvjesto ljudi koji su se trebali naći na meti Di Laurovih. Ali to pokajanje nije ništa značilo. Upravno tijelo udruženja nije njime bilo okaljano. Ali sada se ljudi Cosima Di Laura počinju zabrinjavati, kako pokazuje zapovijed o privremenom pritvoru u kaznionici, koju je Napuljski sud izdao 7. prosinca 2004. Dva člana, Luigi Petrone i Salvatore Tamburino, razgovaraju na telefon i komentiraju objavu rata zbog smaknuća Montanina i Salerna. Petrone: "Ubili su Fulvija." Tamburino: "Ah..." Petrone: "Jesi li shvatio?" Strategija bitke počinje se oblikovati, prema Tamburinu, a diktira je Cosimo Di Lauro. Smicati ih jednog po jednog, pobiti ih, ako treba i bombama. Tamburino: "Bombama, baš tako, zar ne? Tako je rekao Cosimino, skidat ću ih jednog po jednog... sve ću ih... bit će gadno, rekao je... sve do zadnjeg..." Petrone: "Oni tamo... Važno je da bude ljudi, da se trude..."
Tamburino: "Gino, ima ih ovdje na milijune. Sve klinčadija... sami klinci... sad ćeš vidjeti što smjera onaj..." To je nova strategija. Slati mlade dječake u rat, uzdići ih u rang vojnika, preobraziti podmazani stroj za raspačavanje, ulaganje i teritorijalni nadzor u vojni aparat. Šegrti kobasičara i mesara, mehaničari, konobari, nezaposlena omladina. Svi su trebali postati nova i neočekivana snaga klana. Nakon Montaninove smrti počinje dugi krvavi niz napada i protunapada, mrtvi se gomilaju na mrtve: svakoga dana po prepad, dva, najprije pristaše dva klana, zatim rođaci, paljenje kuća, premlaćivanje, sumnjičenje. Tamburino: "Cosimino je skroz hladnokrvan, rekao je: 'Jedimo, pijmo, karajmo'. Što da radimo... dogodilo se, idemo dalje." Petrone: "Ali ja ne mogu jesti. Jedem tek toliko da jedem..." Zapovijed da se ide u boj ne smije biti očajnička. Važno je prikazati se kao pobjednik, koliko za vojsku, toliko i za posao. Onaj na kome se vidi da je u krizi, tko bježi, tko se sakrije, tko se uvuče u sebe, unaprijed je izgubio. Jesti, piti, karati. Kao da se nije dogodilo ništa, kao da se ništa ne događa. Ali dva su sugovornika ispunjena strahom, ne znaju koliko je članova prešlo Španjolcima, a koliko je ostalo uz njih. Tamburino: "A otkud znamo koliko ih se prebacilo k onima tamo... ne znamo!" Petrone: "Ah! Koliko ih je otišlo k njima? Ostala ih je hrpa ovdje, Totore! Nije mi jasno... ovi ovdje... zar ne vole Di Laurove?" Tamburino: "Da sam ja Cosimino, znaš što bih učinio? Počeo bih ih sve ubijati. Makar samo i sumnjao... sve do zadnjeg. Počeo bih skidati... shvatio si! Najgori šljam..." *** Pobiti sve. Sve do zadnjeg. Makar postojale i sumnje. Makar se i ne znalo na čijoj je tko strani, makar žrtva ne bila ni na čijoj strani. Pucaj! Sve je to šljam. Šljam, običan šljam. Uoči rata, uoči opasnosti od poraza, saveznici i neprijatelji međusobno su zamjenjive uloge. Prestaju biti pojedinci i postaju elementi na kojima se može iskušavati i ispoljavati vlastita snaga. Kasnije se mogu formirati strane, saveznici, neprijatelji. Ali prije toga treba zapucati. Dana 30. listopada 2004. stižu u kuću Salvatorea de Magistrisa, šezdesetogodišnjaka koji je oženio majku Biagia Esposita, jednog od
separatista, jednog od Španjolaca. Žele od njega doznati kamo se sakrio. Di Laurovi ih ljudi moraju sve pohvatati, prije nego što se organiziraju, prije nego što shvate da su premoćni. Batinom mu polome ruke i noge, zgnječe mu nos. Svakim udarcem traže ga informacije o sinu njegove žene. On ne odgovara i svaki put pada novi udarac. Po njemu pljušte i udarci nogom. Mora priznati. Ali neće. Ili možda stvarno ne zna gdje se Esposito skriva. Umrijet će nakon mjesec dana agonije. Drugog studenog na jednom je parkiralištu ubijen Massimo Galdiero. Kanili su zapravo ubiti njegova brata Gennara, navodnog prijatelja Raffaelea Amata. Dana 6. studenog u ulici Labriola ubijen je Antonio Landieri, a zbog njega pucaju po cijeloj skupini ljudi s kojima se zatekao. Teško je ranjeno dodatnih pet osoba, listom preprodavača na lokaciji za kokain i vjerojatno ljudi Gennara McKaya. Španjolci uzvraćaju udarac i 9. studenog ostavljaju nasred ceste bijeli Fiat Punto. Izbjegavaju barikade i ostavljaju automobil u ulici Cupa Perrillo. Sredinom poslijepodneva policija je pronašla tri lesa: Stefana Maista, Marija Maista i Stefana Mauriella. Koja god vrata otvore, policajci nalaze tijela: jedno je bilo naprijed, jedno otraga, a jedno u prtljažniku. U Mugnanu je 20. studenog ubijen Biagio Migliaccio. Smaknuli su ga u zastupništvu u kojem je radio. Rekli su: "Ovo je pljačka", te mu pucali u prsa. Meta je bio njegov stric Giacomo. Istoga dana Španjolci će uzvratiti ubojstvom Gennara Emola, oca čovjeka odanog Di Lauru, optuženog za sudjelovanje u militantnom krilu. Dana 21. studenog Di Laurovi iz igre izbacuju Domenica Riccija i Salvatorea Gagliardija dok su bili u prodavaonici duhana. Bili su bliski Raffaeleu Abbinanteu. Jedan sat poslije ubijen je Francesco Tortora. Ubojice se ne voze na motoru nego automobilom. Približe se, ustrijele ga, zatim ga pokupe poput vreće. Ukrcaju ga i odvezu u predgrađe Casavatore gdje zapale i automobil i tijelo. Dvije muhe jednim udarcem. U ponoć 22. karabinjeri nalaze izgorjeli automobil. Još jedan. Uspio sam nabaviti radio koji hvata policijske frekvencije, da mogu pratiti tijek krvavog pohoda. Svojom sam Vespom tako stizao manje-više istovremeno kad i policijski odredi. Ali te sam večeri zaspao. Kreštava monotona vika iz policijskih centrala postala mi je neka vrsta blagotvorne uspavanke. Taj put me telefonski poziv usred noći upozorio na ono što se dogodilo. Stigavši na mjesto događaja, zatekao sam posve izgorjeli automobil. Polili su ga benzinom. Litrama benzina. Posvuda. Benzin po prednjim sjedalima, po stražnjima, po gumama, po upravljaču. Kad su stigli vatrogasci, vatra je još samo tinjala, a stakla su bila naprsla. Ne znam više
zašto sam pohrlio do te olupine. Strašno je smrdjelo po nagorjeloj plastici. Malo je ljudi bilo okolo. Jedan je policajac džepnom lampom osvjetljavao lim. Unutra je bilo tijelo ili nešto tome slično. Vatrogasci otvaraju vrata i vade leš, s izrazom gađenja na licu. Jednom je karabinjeru pozlilo te je oslonjen o zid povratio tjesteninu i krumpir koje je pojeo prije koji sat. Od tijela je ostao još samo ukočeni trup, posve crn, od lica tek pougljenjena lubanja, a kožu na nogama izjeo je plamen. Izvadili su ga za ruke i, u očekivanju mrtvačkih kola, položili na tlo. Kamionet za prevoženje mrtvih u stalnom je pogonu. Vidi se u Scampiji i Torre Annunziati. Skuplja, gomila, preuzima leševe ustrijeljenih. Campania je područje s najviše ubijenih u Italiji, među prvima u svijetu. Gume mrtvačkih kola posve su izlizane; bilo bi dovoljno uslikati izvinute naplatke i sivilo unutrašnjosti kotača da se stekne simbolična slika o ovome kutku svijeta. Iz kamioneta izađu ljudi s gumenim rukavicama na rukama, prljavim, upotrijebljenim tisuću puta, i bace se na posao. Uguraju leš u navlaku, onu crnu, mrtvačku vreću u kakve se obično ulažu tijela mrtvih vojnika. Leš izgleda kao jedan od onih pronađenih pod pepelom Vezuva, oblikovanih tako što su arheolozi ulili gips u prazan prostor preostao iza tijela. Sad je oko automobila bilo nekoliko desetaka ljudi, ali svi su šutjeli. Činilo se da nema ni žive duše. Nisu se usuđivali preglasno ni disati. Otkako je izbio rat camorre, mnogi su prestali povlačiti crtu s obzirom na to koliko još mogu trpjeti. Došli su vidjeti što bi ih tek moglo čekati. Svakoga dana doznaju što je još moguće, što će još morati trpjeti. Doznaju, odu kući i nastave živjeti. Karabinjeri fotografiraju mjesto, kamionet odvozi tijelo. Odlazim u policijsku postaju. Nešto će morati reći o ovoj smrti. U prostoriji za tisak uobičajeni novinari i pokoji policajac. Uskoro se začuju komentari: "Ubijaju se međusobno, bolje je tako!" "Eto kako završiš kad postaneš kamorist." "Uživao si u zaradi, sada uživaj u smrti, smeće jedno." Uobičajeni komentari, ali sve zgađeniji, ogorčeniji. Kao da je leš tamo i svatko mu ima što prigovoriti, zbog upropaštene noći, zbog rata koji ne prestaje, sve brojnijih militantnih skupina što vrebaju iz svakog kutka Napulja. Liječnicima treba nekoliko sati da identificiraju leš. Netko izgovori ime čelnika zone nestalog prije koji dan. Jedan od mnogih, jedno od tijela pridruženo hrpi u hladnjačama u bolnici Cardarelli, ono najgore se još očekuje. Tada slijedi demanti. Netko prekrije rukama usta, novinari stanu gutati toliko sline da im se usta osuše. Policajci mašu glavama zagledavajući se u vrške cipela. Jetke primjedbe najednom prestanu. Bilo je to tijelo Gelsomine Verde,
dvadesetdvogodišnje djevojke. Oteta je, mučena, ubijena pucnjem u potiljak iz takve blizine da joj je metak izbio na čelo. Zatim su je ubacili u automobil, njezin automobil, te ga zapalili. Izlazila je s Gennarom Notturnom, momkom koji je najprije odlučio ostati uz Di Laurove, a zatim prešao Španjolcima. Bila je s njim nekoliko mjeseci, prije nekog vremena. Ali netko ih je vidio zagrljene, možda zajedno na Vespi ili u automobilu. Gennaro je bio osuđen na smrt, ali im je uspio uteći, tko zna kamo, možda u neku garažu nedaleko od mjesta gdje je ubijena Gelsomina. Nije osjećao potrebu da je zaštiti jer nije više bio u vezi s njom. Ali klanovi moraju napadati, pa pojedinci preko svojih poznanstava, rodbine, pa i ljubavnih simpatija, postaju listovi. Listovi na kojima se ispisuju poruke. Najstrašnije poruke. Kazne mora biti. Kad bi tko prošao nekažnjeno, bio bi to prevelik rizik koji bi dao legitimnost mogućoj izdaji, poticaj za nove raskole. Udariti, i to na najgori način. Tako glasi zapovijed. Ništa drugo nije važno. Di Laurovi poslušnici odlaze dakle Gelsomini, pristupe joj s nekom izlikom. Otmu je, tuku je do krvi, muče, ispituju gdje je Gennaro. Ne daje im odgovor. Možda ne zna gdje je ili preuzima na sebe ono što bi učinili njemu. Tad je ubiju. Možda su kamoristi poslani da obave zadatak bili nakljukani kokainom, ili su možda morali biti prisebni da prepoznaju najsitniji detalj. Ali zna se kojim se metodama koriste za kršenje svakog otpora, za gušenje posljednjeg daha ljudskosti. Pretpostavljam da je tijelo spaljeno zato da se uklone tragovi mučenja. Izmrcvareno tijelo djevojke pobudilo bi kod svakoga slijepi bijes, pa iako klan od građana ne očekuje odobravanje, ne želi ni neprijateljstvo. Dakle spaliti, spaliti sve. Ne nagoni sama njezina smrt na očaj. Ništa veći od ičije smrti u ratu. Ali boli pomisao na to kako je ubijena, kako je mučena. Snažno hraknem i ispljunem sluz nakupljenu u grudima da zapriječim te slike u umu. Gelsomina Verde, Mina, deminutiv kojim su je zvali u susjedstvu. Zvali su je tako i u novinama kad su joj sutradan počeli tepati s osjećajem krivnje. Bilo bi lako ne razlikovati je od mesa onih što se međusobno ubijaju. Ili, da je živa, smatrati je i dalje djevojkom običnog kamorista, jednom od mnogih koje na to pristaju zbog novca ili osjećaja važnosti koji im pruža. Još jedna, tko zna koja već, "gospođa" koja uživa u bogatstvu supruga kamorista. Ali "Saracino", Saracen, kako zovu Gennara Notturna, tek je na početku. Ako, međutim, postane čelnik zone i uzme raspačivače pod svoje, dobivat će tisuću-dvije eura. Ali daleko je to još. Naknada za ubojstvo vjerojatno iznosi dvije tisuće petsto eura. A ako moraš podbrusiti pete jer su ti karabinjeri za njima, klan će ti platiti mjesec dana na sjeveru
Italije ili u inozemstvu. Možda je i Gennaro maštao o tome da postane boss, da vlada polovicom Napulja i da ulaže po cijeloj Europi. Udahnem li duboko, nije mi teško zamisliti njihov susret, makar i ne znam njihove crte lica. Upoznali su se možda u najobičnijem kafiću, jednom od onih prokletih kafića s južnjačke periferije, oko kojih se vrti svačije bivanje poput vrtloga života: od djece do devedesetogodišnjaka s mrenom na očima. Možda su se upoznali u nekoj diskoteci. Šetnja trgom Plebiscito, poljubac za rastanak. Zatim zajedničke subote, pokoja pizza u društvu, zaključana vrata sobe nedjeljom poslije ručka dok ostali drijemaju shrvani umorom nakon ručka. I sve tako, kako to već biva, kao što se događa svima, na svu sreću. Zatim Gennaro ude u Sustav. Vjerojatno je prišao nekom prijatelju kamoristu, tražio da ga upozna, a onda počeo crnčiti za Di Laurove. Zamišljam da je Gelsomina doznala za to i pokušala mu potražiti neki drugi posao. To je čest slučaj s ovdašnjim djevojkama, da se trgaju za vlastite dečke. Ali možda je na kraju prestala razmišljati o tome čime se Gennaro bavi. Na kraju krajeva, i to je posao kao i svaki drugi. Voziš automobil, prevoziš nekakve pakete, počinje se sa sitnicama. Beznačajnim poslovima. Ali preživljavaš pomoću njih, omogućuju ti da radiš, a katkad ti pruže osjećaj da si uspješan, cijenjen, zadovoljan. Zatim je priča među njima završila. Tih nekoliko mjeseci bilo je dovoljno. Dovoljno da Gelsominu povežu s Gennarom. Da ostane "obilježena" njime, kao sastavni dio njegovih simpatija. Iako više nisu bili u vezi, a možda je nikad nisu ni započeli. Ništa zato. Samo nagađam i zamišljam, ali ostaje to da je djevojka mučena i da je ubijena jer je viđena kako je nekoga pomilovala ili poljubila, nekoliko mjeseci ranije, negdje u Napulju. Nemoguće mi je to povjerovati. Gelsomina je teško radila, kao i svi ovdje. Djevojke i supruge često moraju same izdržavati obitelj jer mnogi muškarci zapadaju u višegodišnju depresiju. Čak i stanovnici Secondigliana, čak i građani "Trećeg svijeta" imaju psihu. Godine nezaposlenosti promijene čovjeka, a mori te kad se nadređeni prema tebi odnose gotovo kao da si govno, bez ugovora, bez poštovanja i bez novca. Ili postaneš životinja, ili si na rubu kraja. Gelsomina je dakle crnčila kao i svi koji imaju barem tri posla da skupe neku plaću od koje polovica odlazi obitelji. K tome je i volontirala pomažući mjesnim starcima, na što su se novine potrgale od hvale, kao da se nadmeću tko će je bolje rehabilitirati. Uz reportaže o Mini Verde našao se i razgovor sa suprugom Raffaelea Cutola. Ta bezgrešna žena ustvrdila je da camorra, ona prava, ona njezina muža, nikad ne ubija žene. Imaju čvrstu etiku, ljude koji drže do časti.
Možda ju je trebalo podsjetiti da je 80-ih Cutolo zapovjedio da se u glavu ustrijeli jedna djevojčica, kći suca Lambertija, i to pred njezinim ocem. Ali glasila je slušaju, vjeruju joj, poštuju i pridaju autoritet, sve u nadi da će vlast camorre postati kao nekoć. Camorra iz prošlosti uvijek je bolja od one kakva jest i kakva će postati. *** U ratu postaju nemogući ljubavni odnosi i veze, a sve to može postati slaba točka. Emocionalni potresi koje doživljavaju mladi članovi zabilježeni su u razgovorima koje su uhvatili karabinjeri, kao onaj između Francesca Venose i njegove djevojke Anne, čiji je transkript u nalogu o pritvaranju koji je izdalo Protumafijsko tužilaštvo u Napulju, veljače 2006. Posljednji poziv prije nego što je broj promijenjen, prije nego što je Francesco pobjegao u Lacij. Najprije svojega brata Giovannija SMS-om upozori da se slučajno ne bi kretao ulicom; drže ga na nišanu: "Bok brate ptv. prepor ti ne izlazi ni za živu glv. OK?" Nakon toga Francesco mora objasniti svojoj djevojci da mora otići i da je život pripadnika Sustava složen: "Imam osamnaest godina... nema s njima šale... ti te bace... ubiju te, Anna!" No Anna je tvrdoglava, želi pohađati tečaj za karabinjersku narednicu, promijeniti život i natjerati Francesca da promijeni svoj. Momku nimalo ne smeta što Anna želi postati karabinjerka, ali osjeća se već prestarim da mijenja svoj život. Francesco: "Rekao sam ti, drago mi je za tebe... Ali moj život je nešto drugo... I svoj život neću mijenjati". Anna: "Ma bravo, baš divno... Budi vječno takav, dobro?" Francesco: "Anna, Anna... ne budi takva..." Anna: "Imaš osamnaest godina, itekako se možeš promijeniti... Kako možeš biti već pomiren sa sudbinom? Ne znam..." Francesco: "Neću mijenjati život ni za što na svijetu." Anna: "Aha, jer ovako ti je dobro." Francesco: "Ne, Anna, nije mi ovako dobro, ali malo smo pali... i moramo povratiti izgubljeno dostojanstvo... Prije, kad smo išli ulicama kvarta ljudi se nisu usuđivali gledati nas u oči... a sada svi dižu glavu."
Za Francesca, koji je Španjolac, najgora je uvreda što nitko ne osjeća strahopoštovanje pred njegovom moći. Tolike su gubitke pretrpjeli da ga svi u njegovoj četvrti gledaju kao pripadnika skupine odrpanih ubojica, propalih kamorista. To je nepodnošljivo, valja reagirati makar pod cijenu života. Djevojka ga nastoji zaustaviti, spriječiti ga da se osjeća kao da je već osuđen: Anna: "Ne moraš se pačati u tu kašu, mislim, možeš živjeti savršeno dobro..." Francesco: "Ne, ne želim mijenjati svoj život..." Mladi separatist prestravljen je mogućnošću da je Di Laurovi uzmu na zub, ali smiruje je govoreći joj da je imao mnoge djevojke, dakle nitko više ne može Annu povezivati s njim. Ali tad joj taj romantični adolescent prizna da mu je ona sad jedina. "... Imao sam trideset žena u kvartu... ali sada u duši imam samo tebe..." Poput djevojčice, što i jest, Anna kao da zaboravlja svaki strah od odmazde. Misli samo na zadnju rečenicu koju je Francesco izgovorio. Anna: "Da barem mogu vjerovati u to." *** Rat se nastavlja. Dana 24. studenog 2004. ubijen je Salvatore Abbinante. Pogođen u glavu. On je nećak jednog od voditelja Španjolaca, Raffaelea Abbinantea, čovjeka iz Marana. Teritorij Nuvoletta. Da bi se uključili u sekondiljansko tržište, Maranci su u četvrt Monterosa preselili mnogo članova s obiteljima, a Raffaele Abbinante je, prema optužbama, voditelj te mafijaške kolonije u srcu Secondigliana. Bio je jedan od likova s najvećom karizmom u Španjolskoj gdje je zapovijedao na području Coste del Sol. U jednoj opsežnoj istrazi iz 1997. zaplijenjeno je dvije tisuće petsto kilograma hašiša, tisuću dvadeset tableta ecstasyja, tisuću petsto kilograma kokaina. Vlasti su dokazale da su napuljski kartel Abbinante i Nuvoletta upravljali gotovo cjelokupnim prometom sintetičke droge u Španjolskoj i u Italiji. Nakon ubojstva Salvatorea Abbinantea javila se bojazan da će Nuvolette intervenirati i da će se Cosa nostra uključiti u sekondiljanski krvavi pohod. Nije se dogodilo ništa, barem ne vojno gledano. Nuvolette su granice svojih teritorija otvorili separatistima u bijegu, to je bila kritika ljudi iz Cosa nostre u Kampaniji prema Cosimovu ratu. Dana 25. studenog Di Laurovi su ubili Antonija Esposita u njegovu dućanu živežnih namirnica. Kad sam došao na mjesto događaja, tijelo mu
je još ležalo među bocama vode i tetrapacima mlijeka. Dva su ga čovjeka podigla, držeći ga za jaknu i za noge, te ga položila u metalni sanduk. Kad su mrtvačka kola otišla, u dućanu se pojavila neka gospođa te se uhvatila dizanja tetrapaka s poda i ribanja krvave mrlje na staklu vitrine sa salamama. Karabinjeri je nisu priječili. Balističke putanje, otisci i tragovi već su bili prikupljeni. Uzaludna kolekcija otisaka bila je već popunjena. Cijele noći žena je uređivala dućan, kao da će se pospremanjem poništiti ono što se dogodilo, kao da će vraćanje tetrapaka mlijeka na mjesto i poravnavanje gotovih jela sabiti svu težinu smrti na onih nekoliko minuta u kojima se prepad odigrao, samo na te minute. *** Scampiom se proširio glas da je Cosimo Di Lauro ponudio sto pedeset tisuća eura onome tko pruži bitne obavijesti kojima bi se ušlo u trag Gennaru Marinu McKayu. Visoka nagrada, ali ne i previsoka za ekonomsko carstvo kao što je Sustav Secondigliana. I u određivanju iznosa svote lukavo se pazilo da se neprijatelja ne precijeni. Ali nagrada nije pomogla. Policija ga je našla prva. Na trinaestom katu zgrade u Ulici braće Cervi okupili su se svi voditelji separatista koji su još ostali u zoni. Kao mjeru opreza blindirali su odmorište kata. Navrh stubišta montirali su kavez s gustom rešetkom, koji je izolirao odmorište. Sastajalište su osiguravala blindirana vrata. Policija je opkolila zgradu. Ono što je okupljene štitilo od eventualnih neprijateljskih napada sad ih je osudilo na nemoćno čekanje dok brusilice ne prerežu željezne rešetke i dok blindirana vrata ne budu oborena. Dok čekaju uhićenje, bacaju s prozora naprtnjaču sa strojnicom, pištoljima i ručnim bombama. Iz strojnice je u padu provalio rafal. Jedan je metak okrznuo policajca koji je čuvao zgradu, gotovo ga pogladio po zatiljku. Čovjek je nervozno poskočio, preznojio se te doživio napad panike teško dišući. Nije uobičajeno poginuti od zalutalog metka ispaljenog iz strojnice bačene s trinaestog kata. Gotovo u deliriju počeo je razgovarati sam sa sobom, vrijeđati sve oko sebe, frfljati imena i mahati rukama kao da tjera komarce ispred lica i govorio je: "Propjevali su. Vidjeli su da ne mogu do njih pa su propjevali i poslali nas... Mi plešemo kako sviraju i jedni i drugi, spašavamo im živote, ovima. Ostavimo ih tamo, neka se kolju među sobom, neka se svi pokolju, jebe se nama."
Njegovi mi kolege pokažu da se moram udaljiti. Te su noći u kući u Ulici braće Cervi uhićeni Arcangelo Abete i njegova sestra Anna, Massimiliano Cafasso, Ciro Mauriello, bivši dečko Mine Verde Gennaro Notturno i Raffaele Notturno. Ali glavni je zgoditak uhićenja bio Gennaro McKay, vođa separatista. Marinovi su bili glavni cilj krvne osvete. Njihova je imovina spaljena: restauracija "Orchidea" u ulici Diacono u Secondiglianu, pekara na šetalištu Secondigliana i pizzetteria u ulici Pietro Nenni u Arzanu. Jednako je prošla kuća Gennara McKaya, drvena vila u stilu ruske dače u ulici Limitone dArzano. Među betonskim kockama, oštećenim ulicama, mračnim šahtovima i neurednom rasvjetom boss Nebeskih kuća uspio je oteti jedan dio teritorija i pretvoriti ga u planinski kutak. Dao je podići skupocjenu drvenu vilu i u vrtu posadio libijske palme, najskuplje vrste. Kažu da je bio poslovno u Rusiji i da je ugošćen u jednoj dači u koju se zaljubio. Tada nitko i ništa nije moglo spriječiti Gennara Marina da usred Secondigliana podigne daču, simbol moći njegova poslovanja i k tome obećanje uspjeha njegovim dječacima koji će, potrude li se ponašati kako valja, prije ili poslije i sami doseći taj stupanj luksuza, čak i u predgrađu Napulja, čak i na najmračnijim obalama Sredozemlja. Sada je od dače ostao još samo betonski kostur i nagorjele drvene grede. Karabinjeri su Gennarova brata Gaetana istjerali iz sobe luksuznog hotela La Certosa u mjestu Massa Lubrense. Da spasi život, zavukao se u sobu na moru, odabrao je neočekivani način da se povuče iz sukoba. Kad su stigli karabinjeri, majordom koji mu je nadomještao ruke pogledao ih je i rekao: "Upropastili ste mi praznike." Ali uhićenje skupine Španjolaca nije uspjelo zaustaviti ratno krvarenje. Giuseppe Bencivenga ubijen je 27. studenog. Dan kasnije smaknut je Massimo de Felice, a 5. prosinca na redu je Enrico Mazzarella. *** Napetost postaje neka vrsta paravana između ljudi. U ratu ti ništa ne smije odvući pogled. Svako, ali baš svako lice mora ti nešto govoriti. Moraš ga odgonetnuti. Moraš ga motriti. Sve se mijenja. Moraš znati u koji dućan da uđeš, odgovarati za svaku riječ koju izgovoriš. Odlučiš li s kim izaći u šetnju, moraš znati tko je. Moraš biti više nego čvrsto uvjeren, otkloniti svaku mogućnost da si u blizini pijuna na šahovskoj ploči sukoba. Hodati uz nekog, razmijeniti koju riječ znači dijeliti polje. U ratu se izoštravaju sva čula, raste moć poimanja, jasnije se vidi, mirisi su jači. Premda, sva ta oštrina ne služi ničemu kad se donese odluka za ubojstvo. Kad se nasrne, ne gleda se tko će biti pošteđen a tko osuđen na propast. U
uhvaćenom telefonskom razgovoru Rosario Fusco, optužen kao čelnik zone za Di Laurove, ima vrlo napet glas i nastoji zvučati uvjerljivo dok se obraća sinu: "... Ne smiješ biti ni s kim, nema tu puno mudrosti, još sam ti i napisao: ako želiš izaći, slušaj tatu, prošetati s nekom curom, to može, samo dalje od muških, jer ne znamo s kim su ni čiji su. Ako tome s kim jesi žele nešto učiniti, a ti mu se nađeš u blizini, nastradat ćeš i ti. Jesi li shvatio u čemu je problem, kaže ti tata..." Problem je u tome što se nitko ne može smatrati isključenim. Nije dovoljno pretpostaviti da ti tvoj način života pruža zaštitu od svake opasnosti. Više ne vrijedi govoriti: "Ubijaju se međusobno". Za vrijeme sukoba camorre ugroženo je sve što se predano gradilo, pješčani nasip odnesen udarom vala. Ljudi se nastoje kretati u tišini, nastoje svoju prisutnost na svijetu svesti na najmanju mjeru. Koristi se malo šminke, neupadljive boje, ali ne samo to. Tko ne može trčati zbog astme zatvara se u kuću, ali nalazi isprike, izmišlja dobar razlog jer priznati da si ostao zatvoren u kući moglo bi zvučati kao priznanje krivnje, kakva god bila, a svakako i priznanje straha. Žene više ne nose visoke pete jer su nepodobne za trčanje. Uz neobjavljeni rat, koji vlade ne priznaju, o kojima izvjestitelji ne javljaju, i strah je neobjavljen, strah koji se zavlači u kosti. Sav si napuhan kao nakon preobilnog obroka ili ispijanja najgoreg vina. Strah koji se ne očituje na reklamnim panoima ili u novinama. Nema najezde ni neba zacrnjenog od bombardera, to je rat koji osjećaš u utrobi. Gotovo poput fobije. Ne znaš da li da pokažeš taj strah ili da ga skrivaš. Ne uspijevaš shvatiti pretjeruješ li ili podcjenjuješ stanje. Nema sirena za uzbunu, ali pristižu nepovezane vijesti. Kažu da se camorrin rat vodi između bandi, da se ubijaju međusobno. Ali nitko ne zna gdje je granica između njih i onih drugih. Karabinjerski kamioneti, policijske prepreke i helikopteri koji neprestano prelijeću nimalo ne umiruju, nego gotovo sužavaju polje. Otimaju prostor. Ne ulijevaju povjerenje. Svojim kruženjem još više ograničavaju pogubno područje u kojem se vodi borba. Čovjek se osjeća kao u stupici, naguran s drugima, jedva podnoseći tuđu blizinu. *** Prolazio sam Vespom kroz taj pokrov napetosti. Svaki put kad sam za vrijeme sukoba išao u Secondigliano, pretražili bi me barem deset puta dnevno. Da su mi našli makar jedan od onih švicarskih izviđačkih nožića,
natjerali bi me da ga progutam. Zaustavljali su me najprije policajci, zatim karabinjeri, katkad i financijska policija, pa izvidnici Di Laurovih, pa izvidnici Španjolaca. Svi s istim jednostavnim autoritetom, istim mehaničkim kretnjama, identičnim riječima. Snage reda uzele bi isprave, a zatim bi me pretražili, dok bi me stražari najprije pretresli pa postavljali mnogo pitanja, pomno slušali, vrebali svaku laž. Izvidnici su u jeku najjačih sukoba pretraživali sve. Zavirivali su u svako vozilo, provjeravali crte lica, tražili oružje. Najprije bi došli mopedi, prodrli ti u dušu, zatim motocikli i konačno automobili koji bi te slijedili. Bolničari su prijavili da bi prije nego bi ušli da nekome priteknu u pomoć, bilo kome, ne samo ustrijeljenima, nego i starici s prijelomom bedrene kosti ili srčanom bolesniku, morali izaći iz ambulantnih kola da ih pretraže i da bi u kola morali pustiti stražara da provjeri je li to doista bolničko vozilo ili služi skrivanju oružja, ubojica ili bjegunaca. U kamorističkim je ratovima Crveni križ nepoznat pojam, nijedan klan nije potpisao Ženevsku konvenciju. Nisu pošteđeni ni automobili karabinjera. Jednom je rafalom izrešetano vozilo sa skupinom karabinjera u civilu zamijenjenih za neprijatelja, ali samo ih je nekoliko lakše ranjeno. Za nekoliko dana u vojarnu je stigao dječak s torbicom u kojoj je nosio rublje; dobro je znao kako se treba ponašati za vrijeme uhićenja. Odmah je sve priznao, možda jer je kazna koja bi uslijedila zbog pucanja na karabinjere bila kudikamo gora od zatvora. Ili ga je klan, što je vjerojatnije, da ne bi stvarao pojedinačnu mržnju između odora i kamorista, nagovorio da se preda, obećavši mu platiti dug i troškove obrane. Dječak je bez oklijevanja ušao u vojarnu i izjavio: "Mislio sam da su Španjolci pa sam zapucao." Dana 17. prosinca telefon me probudio usred noći. Jedan mi je prijatelj fotograf javljao za blic. Ne bilo koji blic. Nego pravi blic. Onaj koji su mjesni i državni političari zahtijevali kao reakciju na krvoproliće. Secondigliano opkoljavaju tisuće ljudi, što policajci, što karabinjeri. Ogromna četvrt, čiji nadimak Treći svijet zorno opisuje stanje koje tamo vlada, kao što piše na zidu kod ulaza u glavnu ulicu: "Četvrt Treći svijet, ne ulazite". Operacija ima goleme medijske razmjere. Nakon ovoga blica Scampiju, Miano, Piscinolu, San Pietro a Paterno i Secondigliano preplavit će novinari i televizijske ekipe. Camorra se najednom opet pojavila nakon toliko godina šutnje. Ali analitička su pomagala stara, prastara, nije bilo nikakvog stalnog praćenja. Kao da se mozak hiberniran prije dvadeset godina sada otapa. Kao da se još bavi camorrom Raffaelea Cutola i mafijaškom logikom kojom su autoceste letjele u zrak i ginuli suci. Danas
se sve promijenilo osim očiju promatrača, stručnih i nestručnih. Među uhićenima je i Ciro Di Lauro, jedan od bossovih sinova. Neki tvrde da je klanski knjigovođa. Karabinjeri obaraju vrata, pretražuju ljude i okreću puške djeci u lice. Jedino uspijevam uhvatiti prizor karabinjera kako viče na dječaka koji drži nož okrenut prema njemu: "Baci ga! Baci ga! Smjesta! Smjesta! Baci ga na zemlju!" Dječak ga pušta iz ruke. Karabinjer nogom odgurne nož koji se odbije od podložne daske te mu se oštrica sklopi u natrag u dršku. Plastični je, nož nindža kornjača. Policija osigurava, fotografira, pretražuje. Razoreni su deseci bunkera. Raskopani su armirani betonski zidovi sazidani u podrumima zgrada radi skrivanja zaliha droge, srušene su kapije koje su radi pohrane droge zatvarale cijele dijelove ulica. Stotine žena preplavile su ulice, pale kante za smeće, gađaju policijska vozila koječim. Hapse im sinove, unuke, susjede. Njihove poslodavce. Ipak na tim licima, u tim izrazima bijesa, u tim bokovima utegnutima u uske trenirke, koje samo što ne prsnu, nisam uspijevao vidjeti samo kriminalističku solidarnost. Tržište droge izvor je potpore, ali minimalne, i većini stanovnika Secondigliana ne pruža mogućnost da se obogate. Jedino su se klanski poduzetnici njime obilno koristili. Svi koji rade na prodaji, pohrani, skrivanju i čuvanju dobivaju samo obične plaće i mogućnost da budu osuđeni na mjesece i godine zatvora. Na tim su licima bile grimase bijesa. Bijesa koji ima vonj želučanog soka. Bijesa u znak obrane svojeg teritorija, i optužbe protiv onih koji su ga oduvijek smatrali nepostojećim, izgubljenim, vrijednim zaborava. Takva opsežna operacija snaga reda, tako nagla i tek nakon desetaka mrtvih, tek nakon spaljenog i izmrcvarenog tijela djevojke iz četvrti, izgleda inscenirana. Ovdašnje žene shvaćaju igru povlačenja za nos. Uhićenja i rovokopači ne ostavljaju dojam nečega što će promijeniti stanje stvari, nego će biti od koristi samo onome kome je sad došlo da hapsi i ruši zidove. Kao da je najednom netko promijenio kategorije tumačenja i rekao im da je njihov život pogrešan. Vrlo su dobro znale da je sve to pogrešno, nisu im trebali helikopteri i blindirana kola da ih na to podsjećaju, ali do sada je ta pogreška bila temeljni način života, njihov način preživljavanja. K tome se nakon te najezde, koja će im samo zakomplicirati život, nitko neće potruditi da išta promijeni nabolje. Te su žene dakle ljubomorno htjele sačuvati uspomenu na tu izoliranost i na te životne pogreške te otjerati one koji su najednom primijetili mrak.
Novinari su vrebali iz svojih automobila. Pustili su da se sve dogodi, da se ne bi motali karabinjerima pod čizmama, i tek su tada počeli snimati raciju. Na kraju operacije pedeset tri osobe su odvedene s lisicama na rukama, a najmlađi je bio '85. godište. Svi su odrasli u preporođenom Napulju, na novome putu koji je trebao promijeniti sudbinu pojedinaca. Dok ulaze u pritvor i dok im karabinjeri stavljaju lisice, svi znaju što činiti: zovu određene odvjetnike, čekaju da 28. u mjesecu u kuću stigne plaća od klana i paketi tjestenine za žene ili majke. Najzabrinutiji su muškarci koji u kući imaju adolescente pa se pitaju koja će im uloga biti dodijeljena bez njih. Ali na to nemaju utjecaja. *** Nakon racije rat ne priznaje primirje. Dana 18. prosinca Pasquale Galasso, imenjak jednog od najmoćnijih bossova '90-ih, ubijen je za šankom jednoga kafića. Zatim je 20. prosinca u jednoj pizzeriji ubijen Vincenzo Iorio. Dana 24. pogiba Giuseppe Pezzella, trideset četiri godine. Nastoji se skloniti u kafić, ali isprazne u njega cijeli spremnik. Slijedi božična stanka. Vatrene baterije zamuknu. Pregrupiraju se redovi. Nastoje se postaviti pravila i strategija u sukobu bez igdje ikakvih pravila. Dana 27. prosinca Emanuele Leone ubijen je pogotkom u glavu. Imao je dvadeset jednu godinu. Dana 30. prosinca ubijaju Španjolci: ubijen je Antonio Scafuro, dvadeset šest godina, a sin mu je pogođen u nogu. Bio je rođak Di Laurovog čelnika zone Casavatorea. Najteže je razumjeti. Razumjeti kako je moguće da Di Laurovi uspiju započeti rat i pobijediti. Nasrnuti i nestati. Skloniti se među ljude, raštrkati se po četvrtima. Lotto T, le Vele, Parco Postale, Nebeske kuće. Štrumpfograd i Treći svijet postaju kao kakva džungla, betonska prašuma s kojom se moguće stopiti, gdje je najlakše nestati, gdje je najlakše pretvoriti se u duha. Di Laurovi su ostali bez svih svojih voditelja i čelnika zona, ali su izazvali nesmiljeni rat a da nisu pretrpjeli težih gubitaka. Kao kad bi vlada u državi koja je doživjela udar i čiji je predsjednik zbačen - u želji da zadrži vlast i zaštiti svoje interese - naoružala školarce i regrutirala poštare, javne službenike i činovnike omogućujući im da udu u novo središte moći, ne spuštajući ih više na rang drugorazrednih elemenata. Buba postavljena u automobil Uga De Lucije, pouzdanika Di Laurovih kojeg je napuljski DDA optužio za ubojstvo Gelsomine Verde, uhvatila je razgovor prema nalogu iz prosinca 2004: "Ne mičem se nikamo bez zapovijedi, takav sam ja!"
Savršeni vojnik pokazuje punu odanost Cosimu. Dalje govori o jednom ranjavanju. "Bio bih ga ubio, ne bih mu pucao u nogu. Da sam ja bio tamo, prosuo bih mu mozak, znaš!... Oslonimo se na moj kvart, miran je, možemo tamo raditi..." Ugariello, kako ga zovu u njegovoj četvrti, nikad ne ranjava, nego ubija. "Kažem ti, dovoljni smo mi, okupimo se... svi na jednom mjestu... neka nas bude pet u jednoj kući... pet u drugoj... pet u trećoj i pozovete nas samo kad moramo izaći da nekome prospemo mozak!" Predlaže da se organiziraju peteročlane oružane skupine, sklone u sigurne kuće i izlaze iz skrovišta samo radi ubijanja. Ni zbog čega drugoga. Oružane skupine nazivaju kočama. Ali njegov je sugovornik Petrone uznemiren: "Da, ali ako neki od tih gadova negdje pronađe skrivenu koču, ako nas vidi i počne slijediti, skršit će nam glave... daj da im barem ostavimo nešto mrtvaca prije nego što umremo, razumiješ što ti govorim! Barem mi daj da ih maknem četvoricu ili petoricu!" Za Petronea idealno bi bilo ubiti onoga tko ne zna da je otkriven: "Najlakše je kad su ti poznanici, ukrcaš ih u automobil i odvedeš ih..." *** Di Laurovi pobjeđuju jer su njihovi napadi teže predvidivi, ali i zato što već predviđaju svoju sudbinu. No prije kraja moraju neprijatelju zadati što veće gubitke. Logika kamikaze, samo bez eksplozija. Jedino što u položaju podčinjenosti budi nadu u pobjedu. Odmah kreću u napad, prije nego što su se organizirali u koče. Dana 2. siječnja 2005. ubijen je Crescenzo Marino, otac McKayevih. Lice mu je ostalo visjeti naopačke u Smartu, neobičnom tipu automobila za sedamdesetogodišnjaka. Najskupljem iz serije. Možda je mislio da je to dovoljno da izvidnicima skrene pozornost. Sva je prilika da su ga ubili jednim pogotkom u čelo. Nije bilo mnogo krvi, samo potočić koji mu je curio niz lice. Možda je mislio da nije opasno ako izađe iz kuće na trenutak, na djelićak minute. Ali bilo je dovoljno. Istoga dana Španjolci uklanjaju Salvatorea Barru u kafiću u Casavatoreu. U Napulj tog dana stiže predsjednik republike Carlo Azeglio Ciampi i moli grad da reagira, da
odašalje službene riječi ohrabrenja, podrške države. Tijekom njegova posjeta izvršena su tri prepada. Dana 15. siječnja posred lica pogođena je Carmela Attrice, majka odmetnutog Francesca Baronea, zvanog "'o russo", Rus, koji je u istrazi zaveden kao bliski suradnik McKayevih. Već neko vrijeme žena nije izlazila iz kuće, pa su se za njezinu eliminaciju poslužili dječakom kao mamcem. Pozvonio je na portafon. Gospoda ga je prepoznala, dobro ga je znala, i nije sumnjala ni na kakvu opasnost. Sišla je još u pidžami, otvorila ulazna vrata, netko joj uperio cijev u lice i pucao. Krv i moždana tekućina joj je štrcnula iz glave kao iz razlupanog jajeta. Kad sam stigao na mjesto prepada, u Nebeske kuće, nisu joj tijelo još prekrili plahtom. Ljudi su gazili po njezinoj krvi, posvuda ostavljajući tragove. Teško sam progutao, tako smirujem želudac. Carmela Attrice nije bježala. Upozoravali su je, znala je da je njezin sin sa Španjolcima, ali neizvjesnost rata camorre je takva. Ništa nije određeno ni jasno. Sve postaje stvarno tek pošto se ispuni. U dinamici apsolutne moći ništa ne vrijedi više od konkretnog. I tako sklanjanje, ostajanje, bježanje i prokazivanje postaju odveć neuhvatljivi, neizvjesni pojmovi, svaki savjet uvijek nalazi suprotni parnjak i samo konkretan događaj može natjerati čovjeka da donese neku odluku. A kad nadođe, preostaje jedino prepustiti mu se. Kad skončaš na ulici, završiš sa stravičnom bukom oko sebe. Nije istina da umireš sam. Završiš s nepoznatim licima tik pred nosom, osobama koje ti diraju noge i ruke da vide jesi li već postao leš ili još vrijedi pozvati ambulantna kola. Sva lica smrtno ranjenih, svi izrazi ljudi na umoru kao da zbore isti strah. I istu sramotu. Čini se neobično, ali trenutak prije kraja javlja se kao neka vrsta stida. Lo scuorno je lokalni izraz. Pomalo kao da si gol među svijetom. Takav se osjećaj javlja kad si smrtno pogođen na ulici. Nisam se nikad naviknuo gledati ubijene. Bolničari, policajci, svi su mirni, ravnodušni, redaju svoje kretnje naučene napamet, koga god imali pred sobom, imamo okorjelo srce i uštavljene stijenke želuca," rekao mi je jedan vrlo mladi vozač mrtvačkih kola. Kad se na mjesto događaja stigne prije hitne pomoći, teško je odvojiti pogled od ranjenika, makar poželio da ga nikad nisi vidio. Nikad nisam shvatio da se tako umire. Prvi put kad sam vidio ubijenu osobu, mogao sam imati trinaest godina. Jasno se sjećam toga dana. Probudio sam se posramljeno drhtureći jer u pidžami navučenoj bez gaća virila mi je vidljiva nehotična erekcija. Ona klasična jutarnja, koju je nemoguće pri kriti. Sjećam se toga jer dok sam išao u školu, naišao sam na
truplo kojem se dogodilo isto. Bilo nas je pet, s ruksacima punima knjiga. Na putu za školu nabasali smo na Alfettu izrešetanu mecima. Moji prijatelji jurnuli su moreni znatiželjom. Vidjela su se stopala koja su stršala uvis na sjedalu. Najsmjeliji među nama upitao je karabinjera kako to da su stopala tamo gdje se inače stavlja glava. Karabinjer nije oklijevao s odgovorom, kao da nije primijetio koliko godina ima njegov sugovornik. "Kiša ga je prevrnula..." Bio sam još dječak, ali znao sam da se riječ odnosi na kišu metaka iz strojnice. Taj je kamorist pogođen s toliko da mu se tijelo izvrnulo. Naglavce, s nogama u zraku. Kad su karabinjeri otvorili vrata, tijelo se stropoštalo na tlo poput otkinute sige. Gledali smo neometano a da nam nitko nije rekao da to nije prizor za djecu. Nijedne moralne ruke da nam pokrije oči. Mrtvac je imao erekciju. Jasno se vidjelo ispod pripijenih traperica. To me potreslo. Dugo sam upijao scenu. Danima sam mislio kako se to moglo dogoditi. Na što li je mislio, što li je radio prije smrti. Proveo sam popodneva u nagađanjima što je imao na umu prije nego što je odapeo; to me morilo dok nisam skupio hrabrost da zatražim objašnjenje i rečeno mi je da je erekcija uobičajena reakcija kod leševa. Tog je jutra Linda, djevojčica iz naše grupe, vidjela leš kako je kliznuo s vrata automobila, zaplakala i povukla se iza dva dječaka. Grčevit plač. Neki mladić u civilu primio je leš za kosu i pljunuo mu u lice. Obrativši nam se, rekao je: "No, zašto plačete? Ovaj je bio obično smeće, ništa se nije dogodilo, sve je u redu. Ništa nije bilo. Ne plačite..." Otad nisam više uspijevao povjerovati u scene s forenzičarskom ekipom koja se kreće u rukavicama tihim korakom da ne poremeti tragove baruta i pomakne čahure. Kad god stignem do tijela prije ambulantnih kola i dok gledam posljednje trenutke života čovjeka koji shvaća da umire, uvijek mi se u mislima javi završni prizor Srca tame, kad se žena kod Marlowea, koji se vratio u domovinu, raspituje za čovjeka kojeg je voljela, pita naime što je rekao Kurtz prije nego što je umro. Marlowe joj tad slaže. Odgovori joj da je pitao za nju, a zapravo nije izgovorio ni jedne nježne riječi, nijedne vrijedne misli. Rekao je samo: "Strahota". Vjeruje se da su posljednje riječi koje izgovori umirući njegova posljednja misao, najvažnija, ona temeljna. Da se umire izgovarajući ono za što je vrijedilo živjeti. Nije tako. Kad umire, iz čovjeka ne izlazi ništa osim straha. Svi ili gotovo svi ponavljaju istu rečenicu, banalnu, jednostavnu, izravnu: "Ne
želim umrijeti". Njihova su lica uvijek nalijegala na Kurtzovo, izrazima koji su izražavali muke, gađenje i odbijanje da završe u svijetu strave, u najgorem od svih mogućih svjetova. U strahoti. Pošto sam vidio na desetke ubijenih, natopljene njihovom vlastitom krvlju koja se miješa s prljavštinom, zavijene u smrad od kojeg se diže želudac, okružene znatiželjom ili profesionalnim ravnodušjem, izbjegavane poput opasnog otpada ili opisivane grčevitim urlicima, izvukao sam samo jednu sigurnu pouku, misao toliko elementarnu da je gotovo idiotska: smrt je nešto odvratno. *** U Secondiglianu dječarci, dečkići, djeca, imaju savršeno jasan pojam o tome kako se umire i kako je bolje umrijeti. Upravo sam se spremao otići s mjesta prepada na Carmelu Attrice kad sam nekog dečka čuo kako razgovara s prijateljem. Ton je bio krajnje ozbiljan: "Ja hoću umrijeti kao gospoda. U glavu, pam pam... i sve je gotovo." "Ali u lice? Pogodili su je u lice, u lice je gore!" "Ne, nije gore, traje samo trenutak. Ispred ili iza, i dalje je u glavu!" Umiješao sam se u razgovor, postavljajući pitanja i želeći izreći svoje mišljenje pa upitah dječake: "Bolje je biti ustrijeljen u grudi, zar ne? Pogodak u srce i gotovo..." Ali dječak je mnogo bolje od mene poznavao dinamiku boli i poče mi u detalje s profesionalnošću stručnjaka pričati o bolovima od udarca, odnosno pogotka iz vatrenog oružja. "Ne, u prsa strahovito boli i umreš tek za deset minuta. Pluća se moraju napuniti krvlju, a metak je kao plamena bodlja koja te probode i onda se okreće u tebi. Boli i kad te pogode u ruke ili noge, ali u trbuh je kao jak ugriz zmije. Ugriz koji te više ne pušta. Bolje je u glavu, tako se ne upišaš i ne usereš se. Ne grčiš se pola sata na zemlji..." *** Vidio je. I to sigurno više od jednog tijela. Pogodak u glavu žrtvi prištedi drhtanje od straha, upišavanje i puštanje smrada, smrada iz trbušnih šupljina. Nastavio sam mu postavljati pitanja o smrti, o prepadima. Sva moguća pitanja osim jedinog koje sam trebao postaviti, odnosno upitati zašto s četrnaest godina razmišlja o tome kako umrijeti. Ali ta misao nije mi sinula ni na trenutak. Dječak se predstavio nadimkom. Dobio ga je iz Pokemona, japanskih animiranih filmova. Bio je plavokos i mršav, što je bilo dovoljno da bude prekršten u Pikachu. U masi koja se okupila oko tijela ubijene žene pokaže mi dva tipa koji su htjeli vidjeti leš.
Pikachu spusti glas: "Eno oni tamo, vidite ih, oni su ubili Pupettu..." Carmelu Attrice zvali su Pupetta. Pokušao sam gledati u lice dječake koje mi je Pikachu pokazao. Izgledali su uzbuđeno, nemirno, izvijali su glave i ramena da bolje vide policajce koji su pokrivali tijelo. Ubili su ženu otkrivenih lica, zatim su pričekali u blizini, ispod kipa Oca Pija i čim se oko leša okupilo nešto svijeta, vratili su se da vide. Nekoliko dana kasnije ukebali su ih. Skupina uvježbana da zaskoči bezazlenu ženu, ubijenu u papučama i pidžami. Njihovo vatreno krštenje, sitni raspačivači pretvoreni u naoružane vojnike. Najmlađem je bilo šesnaest godina, najstarijem dvadeset osam. Navodnom ubojici dvadeset dvije. Kad su ih uhitili, jedan od njih vidjevši bljeskalice i kamere prasne u smijeh i namigne novinarima. Uhitili su i pretpostavljeni mamac, sedamnaestogodišnjaka koji je ženu zvao na portafon da side. Šesnaest godina, kao i kći Carmele Attrice, koja je čuvši pucnje izašla na balkon i rasplakala se jer je odmah shvatila što se dogodilo. Počinitelji su se i prema istrazi vratili na mjesto zločina. Prevelika znatiželja. Kao sudjelovanje u vlastitom filmu. Najprije u svojstvu glumca, a zatim kao gledatelj, ali unutar istoga filma. Zacijelo je točno to da onaj tko puca ne uspijeva u tančine zapamtiti izvršeni čin, i zato su se oni dečki vratili da vide što su učinili i kakvo lice ima njihova žrtva. Upitah Pikachua jesu li oni koča Di Laurovih, ili su barem htjeli to postati. Dječarac prasne u smijeh: "Ma kakva koča... htjeli bi oni biti koča... ali zapravo su obični popišanci, vidio sam ja koču..." Nisam znao mulja li mi Pikachu ili je jednostavno skrpao priče koje je pokupio po Scampiji, ali zvučao je vjerodostojno. Govorio je detaljno, tako precizno da je svaka sumnja zvučala neprihvatljivo. Bilo mu je drago vidjeti moje zaprepašteno lice dok je pripovijedao. Pikachu mi je ispričao da je imao psa po imenu Careca, kao brazilski napadač Napolija, prvaka Italije. Taj je pas često izlazio na odmorište stana. Jednog je dana osjetio nekoga iza vrata stana nasuprot njihovome, koji je obično bio prazan, te je počeo pandžama grepsti po vratima. Nakon nekoliko sekundi s druge strane vrata provalio je rafal iz strojnice i pogodio ga u punom naletu. Pikachu mi je to pripovijedao proizvodeći sve zvukove: "Tratratra... Careca je uginuo na licu mjesta... a vrata tras... otvore se... trzajem." Pikachu sjedne na tlo uz jedan zidić na koji položi noge, a ruke postavi kao da drži kundak strojnice. Pokazivao mi je položaj stražara koji
mu je ubio psa. Stražara koji je stalno iza vrata. Sjedio je, s jastukom iza leđa i nogama položenima na vrata. Tim je neudobnim položajem sprečavao da mu dođe san na oči, ali što je najvažnije, pucanjem odozdo smaknut će bilo što s druge strane vrata i pritom izbjeći da bude pogođen i sam. Pikachu mi je ispričao da su, pošto su ubili psa, u znak isprike obitelji dali novac, a zatim su ga pozvali u stan. U stan gdje je bila skrivena cijela koča. Svega se sjećao: praznih soba, ničega u njima osim kreveta, stola i televizora. Pikachu je govorio brzo, živahno gestikulirajući dok je opisivao položaje, kretnje pripadnika koče. Bili su nemirni, napeti, među njima je jedan oko vrata imao "ananase"'. Ananasi su ručne bombe koje kočari nose uza se. Pikachu mi je ispričao da je uz prozor bila košara puna ananasa. Kamoristički klanovi oduvijek su bili osobito privrženi ručnim bombama. Svugdje su klanski arsenali uvijek puni ručnih i protutenkovskih bombi, a sve su potekle iz istočne Europe. Pikachu je ispričao kako su u sobi provodili sate igrajući PlayStation, i kako je svakog od njih izazvao i porazio. Stalno je pobjeđivao i obećali su mu da će ga "ovih dana povesti na pravo pucanje". Kvartovska legenda, jedna od onih koja se još širi, govori čak kako je Ugo De Lucia pomamno igrao Winning Eleven, najpopularniju nogometašku videoigru na PlayStationu. U četiri dana počinio je - prema optužbama - ne samo tri ubojstva, nego je odigrao i cijelo nogometno videoprvenstvo. Pripovijest pokajnika Pietra Esposita zvanog "Kojak" po svoj prilici nije legenda. Ušao je u kuću gdje je Ugo De Lucia bio ispružen na krevetu ispred televizora i komentirao novosti: "Još smo dva komada sredili! Ovi drugi sredili su jedan u Trećem svijetu.'' Televizija je bila najbolji način da se drži korak u realnom vremenu s ratom, bez potrebe za telefonskim pozivima koji bi mogli koga kompromitirati. S te točke gledišta medijska pozornost koju je rat privukao u Scampiju pružala je ratnicima stratešku prednost. Ali najviše me pogodio izraz "komad". Komad je bio novi izraz za ubojstvo. I Pikachu, kad je govorio o mrtvima u sekondiljanskom ratu, govorio je o komadima koje su sredili Di Laurovi i o komadima koje su sredili oni koji su se odcijepili. "Srediti komad", izraz posuđen iz ugovornog rada, ubojstvo čovjeka izjednačeno je s proizvodnjom, čega god. Komad.
Pošao sam s Pikachuom u šetnju i pričao mi je o momcima u klanu, pravoj snazi Di Laurovih. Upitao sam ga gdje se sastaju, a on mi predloži da me povede do njih, svi su ga poznavali i htio mi je pokazati. Bila je to neka pizzeria gdje su se navečer nalazili. Najprije smo otišli pokupiti Pikachuova prijatelja, jednog od onih koji već neko vrijeme pripadaju Sustavu. Pikachu ga je obožavao, opisivao ga je kao kakvog bossa. Bio je uzor dječarcima Sustava jer je imao dužnost hraniti bjegunce, a tvrdio je čak da obavlja kupnju za obitelj Di Lauro. Zvao se Tonino Kit Kat, jer je proždirao tone čokoladica. Kit Kat je imao držanje maloga bossa, ali ja sam se pravio sumnjičav. Dojadila su mu moja pitanja te je zadigao majicu. Cijeli mu je trup bio prekriven okruglim modricama: u sredini ljubičastih krugova vidjele su se žutozelenkasti grumenčići zgnječenih kapilara. "Što ti je bilo?" "Prsluk..." "Prsluk?" "Da, pancirni prsluk..." "Zar su te šljive od prsluka?" "Ma šljive su na mjestima gdje sam pogođen..." Modrice, šljive, ostale su od pogodaka iz pištolja koje je prsluk zaustavio centimetar prije nego što bi prodro u meso. Da otklone dječacima strah od oružja, davali su im da nose prsluke a zatim bi pucali u njih. Sam prsluk čovjeku nije dovoljan da ne bježi od oružja. Prsluk nije cjepivo protiv straha. Jedini anestetik protiv svakog straha bilo je pokazati kako se oružje može neutralizirati. Pričali su mi kako su ih nosili u polju, čim bi izašli iz Secondigliana. Morali bi nositi pancirne prsluke ispod majica, zatim bi u jednog po jednog bilo ispaljeno pola spremnika pištolja. "Kad te pogodi, padneš na tlo i prestaneš disati, zineš i uvlačiš dah, ali ništa ne ulazi. Jednostavno ne ide. Kao da te netko opali nogom u prsa, čini ti se da ćeš prsnuti... ali onda ustaneš i to je jedino važno. Nakon pogotka ustaješ." Kit Kat je obučavan da prima pogotke, pogibeljna obuka, štoviše, gotovo pa doslovno pogibeljna. Novače ih čim postanu spremni za vjernost klanu. Imaju od dvanaest do sedamnaest godina, mnogi su sinovi ili braća drugih članova, no mnogi potječu iz obitelji honoraraca. To je nova vojska klanova napuljske camorre. Dolaze iz povijesne jezgre, iz četvrti Sanita, Forcella, Secondigliano, San Gaetano, iz Španjolskih četvrti, iz Pallonetta,
regrutirani u razne klanove preko strukturiranih načina primanja. Brojčano su prava vojska. Mnoge su njihove prednosti: dječarac uzima manje od polovice plaće u odnosu na odraslog člana nižeg ranga, rijetko kad mora uzdržavati roditelje, nema teret obitelji, nema radno vrijeme, ne treba mu redovita plaća i, što je najvažnije, spreman je sve vrijeme provoditi na ulici. Nudi im se velik raspon dužnosti i odgovornosti. Počinje se raspačavanjem lakših droga, osobito hašiša. Dječaci se gotovo uvijek postavljaju na najprometnije ulice, s vremenom počinju prodavati tablete i gotovo uvijek dobivaju motorčić na dar. Na kraju kokain, koji nose ravno na fakultete, pred lokale, hotele, postaje podzemne. Skupine dječjih preprodavača u prilagodljivoj su ekonomiji temelj raspačavanja jer manje upadaju u oči, prodaju drogu između nogometa i vožnje na mopedu i često odlaze ravno u dom mušterije. U mnogo slučajeva klan ih ne tjera da rade ujutro, štoviše dječaci nastavljaju pohađati obaveznu školu, među ostalim i zato što bi ih, kad bi izostali, bilo lakše otkriti. Nakon prvih mjeseci rada pridruženi dječaci često se kreću naoružani, ne samo radi obrane, nego i da se potvrde, pokažu na polju koje obećava mogućnost uspona klanskim liticama; automatskim i poluautomatskim pištoljima nauče se služiti na stovarištima smeća u okolici grada ili u pećinama podzemnog Napulja. Kad se pokažu pouzdani i steknu puno povjerenje čelnika zone, tad mogu preuzeti ulogu mnogo odgovorniju od preprodavačke i postaju stražari. Nadziru neku gradsku ulicu koja im je povjerena, kamo kamioni dolaze istovariti robu za supermarkete, prodavaonice i delikatese, bilo one koje nameće klan ili, u suprotnom, javljaju kad se prodavaonica služi distributorom koji nije od "predodređenih". I kod pokrivanja gradilišta ključna je prisutnost stražara. Tvrtke pod ugovorom često potpisuju podugovor s građevinskim poduzećima kamorističkih skupina, ali katkad je posao dodijeljen "nepreporučljivim" tvrtkama. Da bi otkrili dodjeljuju li gradilišta poslove "vanjskim" tvrtkama, klanovima treba stalan nadzor i to koji ne budi sumnje. Dječacima je zadano da motre, provjeravaju, izvješćuju čelnike zone i od njih primaju zapovijedi kako da djeluju u slučaju da gradilište "pogriješi". Ovi se pridruženi dječaci ponašaju i odgovorni su poput zrelih kamorista. Počinju vrlo rano graditi karijeru, napreduju brzo, a njihov uspon na odgovorne položaje unutar camorre korjenito mijenja genetsku strukturu klanova. Dječaci kao čelnici zona i mladalački bossovi nepredvidivi su i surovi sugovornici; oni slijede novu logiku kojom priječe snage reda i Protumafije da pojme njihovu dinamiku. Sve nova i nepoznata lica. Restrukturiranjem klana prema Cosimovoj
odluci cijele odjele preprodaje droge vode petnaestogodišnjaci i šesnaestogodišnjaci koji zapovijedaju četrdesetogodišnjacima i pedesetogodišnjacima a da ne osjećaju ni trunku pokornosti ili nepriličnosti. Automobil jednog od tih dječaka, Antonija Galeote Lanze, karabinjeri su ozvučili bubom. Sluša glasnu glazbu dok priča o tome kako se živi kao preprodavač. "... Svake nedjelje navečer zaradim osamsto-devetsto eura, iako kao preprodavač znaš da imaš posla s crackom, kokainom i da ti prijeti petsto godina zatvora..." Sve češće dječaci Sustava nastoje svoje želje ostvariti "željezom", kako kažu za pištolj, pa želja za mobitelom, stereom, automobilom ili mopedom lako preraste u ubijanje. Nije neobično u Napulju čuti djecu vojnike da na blagajni prodavaonice ili supermarketa kažu na primjer: "Pripadam sekondiljanskom Sustavu" ili "Pripadam Sustavu četvrti". Čarobne riječi kojima djeca uzimaju što god požele i nakon kojih nijedan prodavač neće zahtijevati da naplati račun. U Secondiglianu je ova nova struktura omladine militarizirana. Pretvoreni su u vojnike. Pikachu i Kit Kat odveli su me do Nella, pekara pizza iz zone koja je bila zadužena da nahrani dječake Sustava kad završe smjenu. Skupina je ušla u pizzeriju odmah nakon mene. Bili su nezgrapni, trapavi, napuhani ispod džempera zbog pancirnih prsluka. Ostavili su mopede na pločniku i ušli bez pozdrava. Svojim pokretima s podstavljenim grudima podsjećali su na igrače američkog nogometa. Dječja lica, nekima su već na obraze izbijale prve malje, imali su trinaest do sedamnaest godina. Pikachu i Kit Kat posjeli su me između sebe i nije izgledalo da to ikome pričinja nelagodu. Jeli su, a nadasve pili. Vodu, Coca-Colu, Fantu. Nevjerojatna žeđ koju su htjeli utažiti i pizzom. Naručili su bocu ulja, dodavali su ulja i još ulja na svaku pizzu govoreći da su presuhe. Sve im je u ustima bilo suho, od sline do riječi. Odmah sam shvatio da su došli s večernje smjene kao stražari i da su bili pod tabletama. Davali su im MDMA u tabletama. Da ne zaspu, da se ne bi zaustavljali i jeli dvaput dnevno. Uostalom, MDMA je patentirao njemački laboratorij Merck za vojnike u rovovima za Prvog svjetskog rata, one njemačke vojnike koje su nazivali Menschenmaterial, ljudski materijal, i koji su tako prevladavali glad, hladnoću i strah. Poslije su je koristili i Amerikanci za špijunske operacije. Sad su i ovi mali vojnici imali svoju dozu umjetne hrabrosti i neprirodne otpornosti. Jeli su srčući kriške pizze koje su izrezivali. Od stola su se razlijegali zvukovi kao da za njim sjede starci koji žlicom srču
varivo. Dječaci nastaviše razgovarati i naručivati boce s vodom. Tad učinih nešto što je moglo naići na nasilnu reakciju, ali osjetio sam da mogu pokušati, osjetio sam da sam u blizini dječaraca. Možda su okovani u olovne ploče, ali ipak su dječarci. Stavio sam na stol snimač i glasno im se obratio, nastojeći susresti sve poglede: "Samo naprijed, govorite ovamo, recite što god želite..." Moj se potez nikome ne učini čudnim, nitko ne pomisli da pred sobom ima drota ili novinara. Netko je u snimač dobacio neku prostotu, a tada mi jedan momčić potaknut pokojim mojim pitanjem ispriča svoju karijeru. Činilo se i da sav gori od želje za tim. "Prvo sam radio u kafiću, dobivao sam dvjesto eura mjesečno; s napojnicama možda dvjesto pedeset, a ni posao mi se nije sviđao. Htio sam raditi u radionici s bratom, ali nisu me htjeli. U Sustavu dobijem tristo eura tjedno, a ako dobro prodam, uzmem i postotak na svaku ciglu hašiša pa dođem i do tristopedeset-četiristo eura. Pretrgnem se, ali na kraju mi uvijek daju nešto više." Nakon podrigivačkog rafala koji su dva dječaka htjeli svakako snimiti, momčić kojeg su zvali Satore, ime koje je križanac između Sasa i Totore, nastavi: "Prije sam bio stalno na cesti, mučilo me što nemam moped i što se moram kretati pješice ili autobusima. Sviđa mi se što radim, svi me poštuju i imam slobodu da radim što želim. Ali sad su mi dali željezo i moram stalno biti ovdje: Treći svijet, Kuće štrumpfova. Stalno zatvoren tu unutra, simo-tamo. Ne sviđa mi se to." Satore mi se osmjehne, a zatim se zadere u snimač smijući se: "Pustite me odavde!... Recite to gazdi!" Naoružali su ih, dali su im željezo, pištolje, i dodijelili vrlo skučen teritorij za rad. Zatim je Kit Kat progovorio u snimač stavivši usne na rupice mikrofona, snimajući i svoj dah. "Želim otvoriti tvrtku za preuređenje kuća ili skladište ili prodavaonicu, treba mi novac Sustava da je otvorim, za ostalo ću se pobrinuti sam, i za to s kime ću se oženiti. Moram se oženiti ne nekom odavde nego s manekenkom, crnkinjom ili Njemicom." Pikachu iz džepa izvadi snop karata, četvorica zaigraju. Ostali ustanu i protegnu se, ali nitko ne skine prsluk. I dalje sam zapitkivao Pikachua o kočama, ali počela ga je živcirati moja upornost. Reče mi da je neki dan bio
u kući jedne koče i da su sve uklonili, ostao je samo njihov čitač MP3 koji su slušali dok su išli obavljati komade. MP3 koji su kočari slušali kad su odlazili ubijati, izbor glazbenih datoteka, visio je Pikachuu oko vrata. Zamolih uz neku izliku da mi ga pozajmi na koji dan. On se nasmije kao da mi kaže kako nije uvrijeđen što sam ga doživio kao takvu budalu, kao idiota koji bi nešto pozajmio. Tako ga kupili, pljunuli pedeset eura i stekoh čitač. Odmah utaknuh slušalice u uši, htio sam shvatiti koja je glazbena podloga ubijanja. Očekivao sam rap, teški rock, heavy metal, međutim čuo sam neprekidan niz napolitanskih neomelodijskih brojeva i pop-glazbe. U Americi pucaju šopajući se rapom, a ubojice u Secondiglianu ubijaju slušajući ljubavne pjesme. Pikachu poče miješati karte i upita me želim li igrati, ali uvijek sam bio nevješt s kartama te ustadoh od stola. Konobari u pizzeriji bili su istih godina kao i dječaci Sustava i gledali su ih zadivljeno, nemajući ni hrabrosti da ih poslužuju. Za to se brinuo vlasnik osobno. Raditi ovdje kao potrčko, konobar, ili radnik na gradilištu neka je vrsta sramote. Pored vječnih jednih te istih razloga - neprijavljen rad, nepostojanje praznika i neplaćenog bolovanja, desetosatne smjene dnevno - ne postoji ni nada za poboljšanjem. Sustav čovjeku pruža barem privid da je njegov rad priznat, da postoji mogućnost za karijeru. Pripadnika nitko neće doživjeti kao potrčka, djevojke neće nikad misliti da im se udvara propalitet. Ovim nafutranim momčićima, tim smiješnim izvidnicima nalik na marionete igrača američkog nogometa, nije bilo nakraj pameti da postanu Al Capone, nego Flavio Briatore, ne revolveraši, nego poslovni ljudi okruženi manekenkama, htjeli su postati uspješni poduzetnici. *** Dana 19. siječnja ubijen je četrdesetpetogodišnji Pasquale Paladini. Osam hitaca. U grudi i u glavu. Nekoliko sati kasnije devetnaestogodišnji Antonio Auletta pogođen je u noge. Ali 21. siječnja mogao bi biti neka prekretnica. Glas se brzo pronio, bez pomoći agencija i tiska. Uhićen je Cosimo Di Lauro. Prema optužbama Protumafijskog suda u Napulju, kralj bande, predvodnik ubojstava, prema pokajnicima zapovjednik klana. Cosimo se krio u rupi od četrdeset četvornih metara, spavao je na dotrajalu krevetu. Nasljednik kriminalističkog udruženja kadrog utržiti petsto tisuća eura dnevno samo prodajom droge i čija je vila vrijedna pet milijuna eura bila u srcu jedne od najsiromašnijih četvrti u Italiji, bio je primoran da se skutri u smrdljivoj minijaturnoj rupi nedaleko od svoje navodne palače.
Vila nikla niotkud, u ulici Cupa dell'Arco, blizu obiteljske kuće Di Laurovih. Elegantan posjed iz osamnaestog stoljeća, preuređen kao pompejska vila. Impluvij, stupovi, štukature, lažni stropovi i stubišta. Vila za koju nitko nije znao ni da postoji. Nitko nije znao čija je formalno, karabinjeri su se raspitivali, ali nitko u četvrti nije imao nikakvih sumnji. Bila je za Cosima. Karabinjeri su vilu otkrili pukim slučajem. Pošto su savladali debele zidine kojima je bila okružena, unutra su zatekli nekoliko radnika koji su pobjegli čim su vidjeli ljude u odorama. Zbog rata vila nije mogla biti dovršena, opremljena namještajem i slikama, nije stigla postati palača dostojna vlastodršca, zlatno srce truloga tijela graditeljske industrije Secondigliana. Kad je začuo topot čizama i škljocanje pušaka karabinjera koji su stigli po njega, Cosimo nije pokušao pobjeći. Nije bio ni naoružan. Stao je pred zrcalo. Namakao češalj, začešljavao kosu s čela i vezao je u repić na zatiljku, puštajući da mu duga kovrčava griva pada niz vrat. Obukao je crnu dolčevitu i crnu kabanicu. Odjeven kao klaun kriminala, kao ratnik podzemlja, Cosimo Di Lauro se isprsio i tako sišao niza stube. Vukao je nogu jer je prije koju godinu ružno pao s motora pa šepa za uspomenu na tu nesreću. Ali dok je silazio stubama, mislio je i na to. Oslanjao se na podlaktice karabinjera koji su ga pratili i uspio je sakriti svoju manu i hodati normalnim korakom. Novi militaristički vladari napuljskih kriminalističkih udruženja ne prikazuju se kao kvartovski nasilnici, nemaju izbuljen luđački pogled kao Cutolo, ne misle da se moraju ponašati kao boss Cosa nostre Luciano Liggio ili kao karikature na kojima su prikazani Lucky Luciano i Al Capone. Matrix, Vrana i Pakleni šund brže i bolje prikazuju što žele i tko su. Oni su modeli koje svi poznaju i kojima se ne treba pretjerano opterećivati. Prizor nadrasta zagonetni kodeks namigivanja i mjesnu mitologiju zloglasne četvrti. Cosimo gleda ravno u kamere i fotografske objektive, spušta bradu, izbacuje čelo. Nije dopustio da ga zateknu kao Giovannija Bruscu, u izlizanim trapericama i košulji umrljanoj umakom, nije prestrašen kao Toto Riina koji je trkom utrpan u helikopter, niti ima zatečen mamurni izraz lica kao Giuseppe Misso, boss četvrti Sanita. Cosimo je odrastao u svijetu spektakla i zna da ide na pozornicu. Prikazuje se kao ratnik koji je prvi put posrnuo. Kao da sad plaća samo zbog prevelike hrabrosti, pretjerane revnosti u ratu koji je vodio. To odaje njegovo lice. Ne čini se da ga vode u zatvor, nego da jednostavno mijenja lokaciju svojeg zapovjednog stožera. Kao začetnik rata znao je da mu uhićenje ne gine. Ali nije imao izbora. Ili rat ili smrt. Želi svoje uhićenje
prikazati kao demonstraciju svoje pobjede, simbol svoje hrabrosti odricanje od svakog vida brige za sebe, samo da spasi obiteljski sustav. Stanovnici četvrti osjećaju meškoljenje u želucu pri samom pogledu na njega. Dižu ustanak, prevrću automobile, bacaju molotovljeve koktele. Taj histerični ispad nije izraz protivljenja uhićenju, kako bi se moglo protumačiti, već otklanjanju osvete. Poništenju svake sumnje. Davanju Cosimu na znanje da ga nitko nije izdao. Nitko ga nije otkucao. Tajna njegova skrovišta nije izašla na vidjelo nikakvom pomoći njegovih susjeda. Riječ je o opsežnom obredu gotovo poput isprike, metafizičkoj kapeli ispaštanja, koju stanovnici četvrti žele sagraditi od zapaljenih karabinjerskih automobila, barikada od nagomilanih kanta za smeće i crnog dima auto-guma. Ako Cosimo posumnja u njih, neće imati vremena ni spakirati kovčege kad se vojnička sjekira obori na njih poput tko zna koje već nesmiljene osude. Samo koji dan nakon uhićenja klanskog izdanka, drsko lice zagledano u kamere našlo se na mobitelima desetaka dječaraca i djevojčica škola u općinama Torre Annunziata, Quarto i Marano. Obično zavitlavanje, banalno adolescentsko glupiranje. Naravno. Ali Cosimo je znao. Tako se treba ponašati da bi bio prepoznat kao boss, da se prodre u srca pojedinca. Treba znati poslužiti se ekranima i tintom novina, treba znati svezati kosu u repić. Cosimo je predstavnik novih poduzetnika Sustava. Slika i prilika nove buržoazije bez ikakvih kočnica, vodene apsolutnom željom za vladanjem svakim područjem tržišta, grabljenjem svega. Ni od čega se ne odustaje. Birati ne znači ograničavati svoje polje djelovanja, lišiti se svake alternative. Ne onome tko život smatra prostorom u kojem se može steći sve uz rizik da se ostane bez ičega. To podrazumijeva mogućnost da budeš uhićen, završiš loše, umreš. Ali ne znači odustati. Htjeti sve, i to odmah, i domoći se toga što prije. To je privlačna snaga koju utjelovljuje Cosimo Di Lauro. Svi, pa i oni koji se najviše paze, završe u umirovljeničkom kavezu, svi prije ili kasnije otkriju da su rogonje, svi će završiti na brizi neke poljske bolničarke. Zašto svisnuti od depresije tražeći posao koji čovjeka ubija, ili honorarno dizati telefone? Postati poduzetnik. Ali pravi. Koji prodaje sve, a posluje čak i bez ičega. Ernst Jiinger rekao bi da je veličina u izlaganju nepogodi. S tim bi se složili i bossovi, poduzetnici camorre. Biti središte svake akcije, središte moći. Poslužiti se svačim kao sredstvom, a sobom kao ciljem. Samo onaj tko nije uspio stati na čelo kaže da je to nemoralno, da nema života bez etike, da u ekonomiji postoje ograničenja i
pravila koja treba slijediti, samo onaj koga je porazilo tržište. Etika je granica gubitnika, paravan poraženog, moralno opravdanje onih koji nisu uspjeli uložiti sve i osvojiti sve. Pravosuđe ima svoje ustaljene kodekse, ali ne i pravda. Ona je nešto drugo, apstraktno načelo koje nas zahvaća sve, koje je prihvatljivo samo s obzirom na to kako se tumači u svrhu oprosta i osude svakog ljudskog bića: krivi su svećenici, krivi su pape, krivi su sveci i heretici, krivi su revolucionari i reakcionari. Krivci svi za izdaje, ubojstva, pogreške. Krivi su što su ostarjeli i umrli. Krivi što su svladani i poraženi. Svi su do posljednjeg krivi pred sveopćim sudom povijesnog morala i odriješeni grijeha sudom potrebe. Pravda i nepravda imaju značenje samo kad se gledaju u konkretnom smislu. Pobjeda ili poraz, djelovati ili trpjeti. Ako te tko uvrijedi, ako se prema tebi loše odnosi, čini ti nepravdu, ali ako ti je sklon, tada je pravedan. Kad se govori o moći klana, valja se zadržati u tim kategorijama. U tim okvirima prosudbe. Dovoljni su. Moraju biti. To je jedini realni oblik procjene pravde. Ostatak je samo religija i ispovijedanje. Po toj se logici ravna ekonomski imperativ. Ne nalaze kamoristi poslove, nego poslovi nalaze kamoriste. Logika kriminalnog poslovanja, razmišljanje bossova, podudara se s najagresivnijim neoliberalizmom. Diktirana, nametnuta pravila pripadaju poslovima, profitu, pobjedi nad svakom konkurencijom. Sve drugo je nevažno. Ostalo ne postoji. Moći odlučivati o životu i smrti svih, moći promicati proizvod, monopolizirati dio tržišta, ulagati u napredne sektore, to je moć koja se plaća zatvorom ili životom. Imati moć deset godina, jednu godinu, jedan sat, ma koliko da traje. Živjeti, doista zapovijedati, to se broji. Pobijediti u tržišnoj areni i moći gledati ravno u sunce prostim okom, kako je u zatvoru činio Raffaele Giuliano, boss Forcelle, poraziti ga, pokazati mu da te neće zaslijepiti svojim sjajem. Raffaele Giuliano bi oštricu noža okrutno posuo ljutom paprikom prije nego što bi je zabio u rođaka ili neprijatelja, tako da ga razdire užarena bol dok mu nož prodire u meso, centimetar po centimetar. U zatvoru su ga se bojali, ali ne zbog te njegove krvave revnosti, nego zbog poraza pogledom koji nije spuštao ni kad je gledao ravno u sunce. Uviđati da si jedan od poslovnih ljudi predodređenih za kraj - smrt ili doživotnu robiju - a svejedno htjeti bezobzirno dominirati moćnim i beskonačnim carstvima. Boss može umrijeti ili završiti u zatvoru, ali ekonomski sustav koji je stvorio ostaje i nastavlja se mijenjati, rasti, popravljati i stvarati dobit. Način razmišljanja tih samuraja liberalizma, koji znaju da se moć, da bi se imala, osobito ona apsolutna, plaća, pronašao sam u sažetom obliku u pismu jednoga dječarca zatvorenog u maloljetničkom zatvoru, u pismu koje
je predao svećeniku i koje je čitano za vrijeme konferencije. Još ga se sjećam. Znam ga napamet: Svi koje poznajem mrtvi su ili su u zatvoru. Želim postati boss. Želim imati supermarkete, prodavaonice, tvornice, želim imati žene. Želim tri automobila, želim da me poštuju kad uđem u prodavaonicu, želim imati trgovine po cijelome svijetu. A onda želim umrijeti. Ali onako kako umire pravi čovjek, netko tko stvarno zapovijeda. Želim da me ubiju. To je novi ritam kriminalističkih poduzetnika, nova snaga ekonomije glasi vladati njome pod svaku cijenu. Moć prije svega. Ekonomska pobjeda vrednija je od života. Svačijeg života, pa i vlastitog. Dječarce Sustava počeli su čak zvati "mrtvacima koji govore". U uhvaćenom telefonskom razgovoru, uključenom u nalog za pritvor koji je u veljači 2006. izdao Protumafijaški sud, dječak objašnjava na telefon tko su čelnici zona u Secondiglianu: "To su klinci, mrtvaci koji govore, živi mrtvaci, mrtvaci koji se kreću... Ubiju te bez razmišljanja, ionako si već mrtav..." Maloljetni čelnici, kamikaze klana koji neće ginuti ni za koju religiju osim za novac i moć, pod svaku cijenu, u obranu jedinog oblika života koji išta vrijedi. *** Tijekom noći 21. siječnja, iste noći kad je uhićen Cosimo Di Lauro, pronađeno je tijelo Giulija Ruggiera. Pronašli su izgorjeli automobil, tijelo na vozačkom mjestu. Obezglavljeno. Glava je bila na stražnjem sjedalu. Otpiljena. Nije bila odrubljena udarcem sjekire, nego otpiljena cirkularnom nazubljenom pilom kojom se koriste kovači za brušenje zavarenih spojeva. Najstravičnija alatka, ali upravo zato najočitija. Najprije se reže meso, a zatim se skrši vratna kost. Zacijelo su posao obavili na licu mjesta, jer tlo je bilo posuto trunkama mesa koje su izgledale kao tripice. Istraga nije još ni počela, a svi u zoni bili su uvjereni da je riječ o poruci. Simbolu. Cosimo Di Lauro nije mogao biti uhićen bez dojave. Ono prepolovljeno tijelo bio je u mašti svih izdajnik. Samo onaj tko je prodao glavešinu mogao je tako završiti. Presuda je izvršena prije nego što je istraga i započela. Nevažno je koliko je presuda pravedna ili tek na tragu slutnje. Gledao sam onaj automobil i onu glavu ostavljene u Ulici Huga Pratta a da nisam sišao s Vespe. Do ušiju su mi dopirale pojedinosti o tome kako je tijelo zapaljeno, a glava otpiljena, o tome kako su mu usta napunili benzinom, među zube
stavili fitilj, zapalili ga pa čekali da mu lice eksplodira. Upalio sam Vespu i otišao. *** Kad sam 24. siječnja 2005. stigao na mjesto događaja, ležao je na pločicama, mrtav. Okupilo se mnoštvo karabinjera koji su se nemirno ushodali pred dućanom gdje se zbio prepad. Jedan od bezbrojnih. "Svakog dana jedan mrtvac, to je napuljski napjev", kaže u prolazu neki dječak sav napet. Zastane, skine kapu za mrtvaca kojeg i ne vidi, i ide dalje. Kad su ušli u dućan, ubojice su već stezali drške pištolja u rukama. Bilo je jasno da nisu došli otimati nego ubiti, kazniti. Attilio se pokušao sakriti iza tezge. Znao je da od toga nema nikakve koristi, ali nadao se da će barem pokazati da nije naoružan, da nema veze s tim, da nije ništa učinio. Možda je shvatio da su ona dvojica militaristi camorre, rata Di Laurovih. Pucali su u njega, ispraznili spremnike i nakon "posla" su izašli, kažu mirno, kao da su kupili mobitel a ne pogubili čovjeka. Attilio Romano ostao je ležati. Krv na sve strane. Gotovo kao da mu je duša iscurila kroz rupe od tanadi koja ga je izrešetala po cijelome tijelu. Kad vidiš toliku krv na podu, počneš se pipati, provjeravaš da nisi i sam ranjen, da među onom krvlju nije i tvoja, počneš zapadati u psihotičnu tjeskobu, nastojiš se uvjeriti da nemaš rane po tijelu, da nisi slučajno pogođen a da nisi ni primijetio. A svejedno ne vjeruješ da u čovjeka može stati tolika krv, uvjeren si da je u tebi sasvim sigurno ima mnogo manje. Kad si se uvjerio da ona krv nije istekla iz tebe, nije ti dovoljno: osjećaš se prazno premda krvari netko drugi. I sam postaneš hemoragija, osjećaš kako ti noge popuštaju, jezik ti se lijepi, osjećaš ruke kako ti se tope u onome gustom jezeru, želiš da ti netko pogleda oči, da provjeri jesi li anemičan. Htio bi zaustaviti nekog bolničara, zamoliti transfuziju, htio bi da ti je želudac manje zgrčen pa da pojedeš neki odrezak, ako uspiješ spriječiti povraćanje. Moraš sklopiti oči i ne disati. Žbuka je već upila miris zgrušane krvi sobe, koji podsjeća na zahrđalo željezo. Moraš otići, biti vani, izaći na zrak prije nego što krv pospu piljevinom jer takva mješavina stvara stravičan smrad pred kojim popušta svaki otpor povraćanju. Stvarno si nisam mogao objasniti zašto sam opet odlučio doći na još jedno mjesto prepada. Ali u jedno sam bio siguran: nije važno iscrtati to što se dogodilo, rekonstruirati stravičnu dramu koja se odvila. Nema smisla pratiti tragove baruta, krugove iscrtane kredom oko ostataka čahura, koji gotovo podsjećaju na dječju igru pikulama. Naprotiv, treba shvatiti je li išta preostalo. Možda tome uđem u trag. Nastojim shvatiti preživljava li još što
ljudsko; postoji li staza, tunel prokopan trudom crva postojanja koji bi mogao zaviriti u rješenje, u odgovor koji daje stvarni smisao onome što se događa. Kad su stigli članovi obitelji, Attilijevo je tijelo još ležalo na podu. Dvije žene, možda supruga i majka, ne znam. Hodaju zagrljene, čvrsto stisnute, priljubljenih ramena, još se jedine nadaju da nije ono što su već shvatile i dobro znaju da jest. Ali podupiru se jedna o drugu netom prije suočenja s tragedijom. U tim se trenucima u koracima supruga i majki prema točki susreta sa skvrčenim tijelom osjeća iracionalna, suluda, naivna vjera u ljudsku žudnju. Nadaju se, nadaju, nadaju i opet nadaju da je riječ o nekoj pogrešci, lažnim glasinama, nesporazumu s narednikom karabinjera koji je javio o prepadu i ubojstvu. Kao da ako stvarno vjeruju u nešto, to doista može promijeniti tijek događaja. U tom trenutku krvni pritisak nade doseže apsolutni vrhunac. Ali nema pomoći. Krici i jecaji pokazuju snagu pritiska zbilje. Attilio leži na podu. Radio je u prodavaonici za telefoniju i u pozivnom centru da popuni prihode. On i njegova supruga Natalia nisu još imali djece. Nije još bilo vremena, možda nije bilo financijskih mogućnosti da ga izdržavaju, ili su možda čekali mogućnost da ga podižu negdje drugdje. Dani su prelijetali u satima provedenima u poslu, a kad se našlo mogućnosti i neke uštede, Attiliju se učinilo pametnim uložiti u dućan u kojem ga je snašla smrt. Drugi je partner naime u dalekom srodstvu s Parianteom, bossom Bacolijevim, bivšim čovjekom Di Laurovih, jednom od onih koji su mu se suprotstavili. Attilio to ne zna ili tome umanjuje važnost, pouzdaje se u svojeg partnera, dovoljno mu je znati da je osoba koja živi od svojega zanata, koja radi mnogo i previše. Na kraju krajeva, ovdje se ne odlučuje o vlastitoj sudbini, a posao kao da je povlastica, nešto što se ne pušta kad se pronađe, gotovo kao sreća koja ti se osmjehnula, naklonjena sudbina koja te nije zaobišla, makar te taj posao držao izvan kuće trinaest sati dnevno, makar ti ostavljao samo pola nedjelje slobodno i davao tisuću eura mjesečno, što ti jedva dostaje za otplatu rate zajma. Ma kako došao do posla, trebaš na njemu biti zahvalan, a ne postavljati previše pitanja sebi i sudbini. Ali netko baci crv sumnje. Tako se tijelo Attilija Romanoa našlo u situaciji da bude pribrojeno militantima camorre pobijenima ovih mjeseci. Tijela su ista, ali su uzroci smrti različiti makar su pala na istom frontu. Klanovi zaključuju tko si, koju ulogu imaš u riziku ratnog sukoba. Uloge se određuju neovisno o volji pojedinca. Kada vojske izađu na ulice, nemoguće je slijediti ikakvu dinamiku izvan okvira njihove strategije, a smisao joj
pridaju oni, kao i motive i uzroke. U tom trenutku prodavaonica u kojoj je Attilio radio bila je odraz ekonomije vezane za Španjolce, a tu je ekonomiju trebalo poraziti. Natalia, Nata kako ju je zvao Attilio, ošamućena je tragedijom. Samo je četiri mjeseca bila u braku ali neutješna je, na sprovod nije | došao predsjednik republike, nema ministra ni gradonačelnika da je drže za ruku. Možda je bolje tako, pošteđena je institucionalne predstave. Oko Attilijeve smrti lebdi nepravedna sumnja. Ta je sumnja prešutno priznavanje poretka camorre. Već tko zna koja suglasnost s potezima klana. Ali kolege iz Atilina telefonskog centra, kako su ga zvali zbog njegove žestoke volje za životom, organiziraju bakljade i prkosne marševe iako se za vrijeme mimohoda događaju novi prepadi i krv opet teče ulicom. Nastavljaju dalje, pale svijeće, daju na znanje, oslobađaju se svakog stida, otklanjaju svaku sumnju. Atila je ubijen na radnom mjestu i s camorrom nije imao nikakve veze. Ali nakon svakog prepada teret sumnje pada na svakoga. Klanski je stroj presavršen. Ne griješi se, samo se kažnjava. Tako se vjeruje klanu, a ne obitelji koja ne razumije, ne kolegama s posla koji ga poznaju, ne biografiji pojedinca. U ovome ratu ljude se drobi bez i najmanje krivnje, svrstavaju se među popratne žrtve ili među moguće krivce. Dario Scherillo, dvadeset šest godina, ubijen je 26. prosinca 2004., pogođen u vožnji na motociklu u glavu i grudi, ostavljen da umre na cesti u vlastitoj krvi, koja mu je potpuno natopila košulju. Nevin mladić. Dovoljno je što je bio iz sela Casavatore koje razdire ovaj sukob. Još traje šutnja, neshvaćanje. Nikakva natpisa, ploče, ni obilježja. "Kad pogineš od ruke camorre, nikad se ne zna", kaže mi jedan starac koji se prekrižio kod mjesta gdje je Dario pao. Nema svačija krv istu boju. Dariova je crvenkastoljubičasta i čini se da još teče. Nabacana piljevina ne uspijeva je upiti. Nakon nekog vremena, automobil iskoristi prazno mjesto i parkira se na krvavu mrlju. Svemu je kraj. Sve ostaje pokriveno. Ubili su ga da upute poruku selu, poruku od mesa umetnutu u omotnicu od krvi. Kao u Bosni, Alžiru, Somaliji, kao u bilo kojem neurednom unutarnjem ratu, kad je teško dokučiti kojoj strani pripadaš, dovoljno je ubiti susjeda, psa, prijatelja ili člana obitelji. Slutnja o srodstvu ili sličnost dovoljan su razlog da netko postane meta. Dovoljno je proći nekom ulicom pa da budeš legitimiran olovom. Važno je sabiti što je moguće više boli, tragedije i užasa. S jedinim ciljem da se pokaže apsolutna moć, neosporna sila, nemogućnost suprotstavljanja pravoj vlasti, zbiljskoj, premoćnoj. Sve dok ne prijeđe u
naviku razmišljati kao i oni koji se mogu naljutiti zbog jedne geste ili riječi. Budite pozorni, oprezni, tihi, da spasite živu glavu, da ne dirnete visokonaponsku žicu osvete. Dok su me udaljavali, dok su odnosili Attilija Romanoa, počeo sam shvaćati. Shvaćati zašto zabrinutost ne napušta pogled moje majke koja ne razumije zašto ne odlazim odavde, zašto ne bježim, zašto nastavljam živjeti u ovim predjelima pakla. Nastojao sam zabilježiti koliki su pali, poginuli i strijeljani otkad sam rođen. Ne treba brojiti mrtve da bi se shvatilo poslovanje camorre, štoviše oni ne ukazuju toliko na stvarnu moć, ali su najvidljiviji trag i najbrže nas navode na razmišljanje želucem. Započinjem računicu: godine 1979. stotinu mrtvih, 1980. sto četrdeset, 1981. sto deset, 1982. dvjesto šezdeset četiri, 1983. dvjesto četiri. 1984. sto pedeset pet, 1986. sto sedam, 1987. sto dvadeset sedam, 1988. sto šezdeset osam, 1989. dvjesto dvadeset osam, 1990. dvjesto dvadeset dva, 1991. dvjesto dvadeset tri. 1992. sto šezdeset, 1993. sto dvadeset, 1994. sto petnaest, 1995. sto četrdeset osam, 1996. sto četrdeset sedam, 1997. sto trideset, 1998. sto trideset dva, 1999. devedeset jedan, 2000. sto osamnaest, 2001. osamdeset, 2002. šezdeset tri, 2003. osamdeset tri, 2004. sto četrdeset dva, 2005. devedeset. Tri tisuće šesto mrtvih od mojeg rođenja. Camorra je pobila više nego sicilijska mafija, više nego 'ndrangheta, više nego ruska mafija, više nego albanske obitelji, više nego ETA u svim atentatima u Španjolskoj i IRA u Irskoj, više nego Crvene brigade, nego NAR i više nego u svim pokoljima koje je vlast počinila u Italiji. Camorra je pobila više od svih. Zamišljam kartu svijeta, kakva se često vidi u novinama. Uvijek se nade u nekom broju časopisa "Le Monde Diplomatique", ona karta na kojoj su buktinjom prikazane sve točke na svijetu gdje se odvija neki sukob. Kurdistan, Sudan, Kosovo, Istočni Timor. Oko tad zirne prema južnoj Italiji da potraži hrpe mesa koje se gomilaju u svakome ratu kad su u pitanju camorra, mafija, 'ndrangheta. Sacra Corona Unita u Apuliji i Basilischi u Lukaniji. Ali tamo ni plamička, nije nacrtano ništa. Ovo je srce Europe. Ovdje se stvara glavni dio nacionalne ekonomije. Strategija je sporedna. Važno je da topovsko meso ostane vezano za predgrađa, utrpano među labirinte od betona i smeća, u tvornice na crno i skladišta koke. I da nitko ne diže glas, da sve izgleda kao rat među gangsterima, među odrpancima. Tada shvatiš podsmijeh prijatelja koji su emigrirali, koji se vraćaju iz Milana ili Padove i ne znaju što si postao. Odmjeravaju te od glave do pete, mjerkaju specifičnu težinu da prosude jesi li chiachiello ili bbuono. Propalica ili
kamorist. Znaš koji si smjer odabrao kod račvanja ulica i ne vidiš ništa dobro na kraju puta. Vratio sam se kući, ali nisam nalazio mira. Izađoh i potrčah, brzo, sve brže, koljena su mi se izvrtala, pete su mi se sudarale sa stražnjicom, ruke kao da su se oslobodile i trzale su se kao u kakvog lutka. Trčati, trčati, i samo trčati. Srce mi je tuklo, slina mi je u ustima potopila jezik i prekrila zube. Osjećao sam krv kako mi nadima karotide, nakuplja se u grudima, ostao sam bez daha, kroz nos sam usrkao sav mogući zrak koji sam odmah zatim izbacio poput bika. Nastavih trčati, osjećajući kako mi se ruke lede, a lice gori. Sklopljenih očiju. Bilo mi je kao da je sva ona krv što je tekla po zemlji kao iz pokvarene slavine, ušla u mene, u moje tijelo. Napokon stigoh do mora. Skakao sam po hridima, mrak je bio prožet maglom, nisu se vidjela ni svjetla brodova koji su presijecali zaljev. More se mreškalo, dizali su se valovi. Činilo se kao da ne žele dirnuti kaljužu obalnog pojasa, ali nisu se vraćali ni u vrtlog daleke pučine. Ostajali su nepokretni usred gibanja vode, uporno su odolijevali nemogućom nepokretnošću držeći se za svoje zapjenjene kreste, ne znajući više gdje more prestaje biti more. *** Nakon nekoliko tjedana počeli su stizati novinari. Odasvud, nenadano camorra se opet pojavila na području gdje se mislilo da postoje samo još bande i džepari. Secondigliano je u nekoliko sati dospio u središte pozornosti. Posebni izvjestitelji, fotoreporteri najvažnijih agencija, čak i stalni tabor BBC-a. Neka se djeca slikaju uz snimatelja koji na ramenu nosi videokameru na kojoj je istaknut logo CNN-a. "Isti kao i oni kod Sadama", smijulje se u Scampiji. Dok ih snimaju one kamere, čini im se da su preneseni u središte gravitacije svijeta. Pozornost koja kao da tim prostorima prvi put odaje priznanje stvarnog postojanja. Nakon dvadeset godina zanemarivanja pokolj u Secondiglianu skreće pozornost na camorru. Sjeverno od Napulja rat ubija brzo, poštuje kriterije novinarske kronike. U nešto više od mjesec dana ostavlja desetke i desetke žrtava. Kao da to čini namjerno, tako da za svakog dopisnika bude po jedan mrtvac. Uspjeh za sve. Poslana je masa stažista da steknu iskustvo. Posvuda su nicali mikrofoni radi obavljanja razgovora s raspačivačima, da snime mračni odrezani profil Vela. Poneki čak uspije obaviti razgovor s mogućim preprodavačima, tako da ih snimaju s leđa. Ali gotovo svatko daje pokoji novčić ovisnicima voljnima da isfrfljaju svoju priču. Dvije djevojke, dvije novinarke poziraju svojem snimatelju ispred olupine izgorjelog automobila
koja još nije uklonjena. Suvenir iz prvog rata s kojeg su izvještavale. Jedan francuski novinar telefonirao mi je pitajući me treba li nositi pancirni prsluk budući da je htio fotografirati vilu Cosima Di Laura. Ekipe su se vozile u automobilima, slikale, snimale, poput istraživača prašume, sve je pretvoreno u scenografiju. Neki drugi novinari kretali su se s pratnjom. Najgore je izvještavati o Secondiglianu s policijom u pratnji. Scampia nije nepristupačna, moć ove lokacije za preprodaju narkotika upravo i jest u potpunoj i svakome zajamčenoj pristupačnosti. Novinari koji se kreću s pratnjom vide isto ono što bi mogli naći u vijestima dobivenima od novinskih agencija. Kao da su pred svojim redakcijskim PC-ima, s jedinom razlikom što se kreću. Više od stotinu novinara u nešto manje od dva tjedna. Najednom najveća tržnica droge u Europi postoji. Čak su i policajci zatrpani zahtjevima, svi žele sudjelovati u operacijama, vidjeti barem jednog uhićenog raspačivača, jednu pretraženu kuću. Svi žele u petnaestominutni prilog ugurati neku sliku zaplijenjenih lisičina ili strojnice. Mnogi se službenici nastoje riješiti raznih izvjestitelja i novopečenih istraživačkih novinara vodeći ih da fotografiraju policajce u civilu koji glume da su preprodavači. I to je način da im se pruži ono što žele a da se ne izgubi previše vremena. Najgore moguće u što je moguće manje vremena. Najgore od najgoreg, strahota strahote, prenositi tragediju, krv, utrobu, hice iz mitraljeza, skršene lubanje i spaljeno meso. Najgore što javljaju samo je otpad od najgoreg. Mnogi reporteri vjeruju da su u Secondiglianu pronašli europski geto, krajnju bijedu. Ali odole li želji da pobjegnu, primijetit će da stoje pred stupovima gospodarstva, skrivenim rudnikom, tamom iz koje ustreptalo srce tržišta crpi snagu. Televizijski izvjestitelji upućivali su mi nevjerojatne prijedloge. Neki su me molili da si na uho montiram minijaturnu kameru i da hodam ulicama "znam već kojima", slijedim osobe "znam već koje". Maštali su o tome da iz Scampije dobiju realističku emisiju u kojoj će snimiti ubojstvo i raspačavanje droge. Jedan mi je scenarist pokazao rukopis koji je sadržavao priču o krvi i smrti, u kojoj je vrag novoga doba začet u četvrti Treći svijet. Mjesec sam dana svake večeri besplatno jeo na račun televizijskih ekipa koje su iznosile apsurdne prijedloge da se domognu podataka. U Secondiglianu i Scampiji za trajanja krvavog pohoda nastala je prava industrija vodiča, službenih tumača, uhoda, indijanskih tragača u rezervatu camorre. Mnoštvo dječaka razvilo je posebnu tehniku. Motali su se oko novinarskih baza pretvarajući se da raspačavaju ili stražare. Čim bi
netko smogao hrabrosti da im priđe, pokazali bi se spremnima da govore, objašnjavaju, puštali da ih snimaju. Odmah su redali tarife. Pedeset eura za priču, sto eura za obilazak prodajnih lokacija, dvjesto za ulazak u kuću nekog raspačivača koji stanuje u Velama. Da bi se razumio zlatni krug, nije dovoljno gledati grumen ili rudnik. Treba krenuti od Secondigliana i slijediti tragove klanskih carstava. Camorrini ratovi stavljaju na zemljopisnu kartu sela kojima vladaju obitelji klana, kampanijsko zaleđe, krajeve oskudice, područja koja neki zovu Daleki zapad Italije i koja su prema jednoj sumornoj legendi bogatija mitraljezima nego vilicama. Ali osim nasilja koje se javlja u određenim trenucima, ovdje se stvara eksponencijalno bogatstvo od kojeg ovi krajevi vide tek daleki plamsaj. Ali o svemu tome na televiziji ni riječi. Reportaže sadrže samo estetiku napuljskog predgrađa. *** Dana 29. siječnja ubijen je Vincenzo De Gennaro, a 31. Vittorio Bevilacqua u jednoj prodavaonici delikatesa. Dana 1. veljače pobijeni su Giovanni Orabona, Giuseppe Pizzone i Antonio Patrizio. Pali su na staru ali uvijek uspješnu varku: ubojice su se prikazali kao policajci. Giovanni Orabona bio je dvadesettrogodišnji napadač u nogometnom klubu Real Casavatore. Hodali su kad ih je zaustavio automobil. Na krovu je imao sirenu. Izašla su dvojica s policijskim iskaznicama. Momci nisu pokušali pobjeći niti su pružili otpor. Znali su kako se moraju ponašati. Puštaju ih da im stave lisice i ulaze u vozilo. Negdje zatim naglo stanu i iskrcaju ih. Njih trojica možda nisu odmah shvatila, ali kad su vidjeli pištolje, sve je bilo jasno. Bio je to prepad. Nisu bili policajci, nego Španjolci. Pobunjenička skupina. Dvojica, ničice, ustrijeljeni u glavu, na mjestu mrtvi. Treći je, prema tragovima pronađenima na mjestu događaja, pokušao pobjeći s rukama svezanima na leđa i glavom kao jedinim utegom za ravnotežu. Padne. Opet ustane. Opet padne. Stignu ga, stave mu cijev automatskog oružja u usta. Leš je imao polomljene zube, momak je pokušao zagristi cijev pištolja, nagonski, kao da će je odgristi. *** Dana 27. veljače iz Barcelone se pročula novost o uhićenju Raffaelea Amata. Igrao je u kasinu ajnc, nastojao se riješiti viška sredstava. Di Laurovi su uspjeli dohvatiti jedino njegova rođaka Rosarija spalivši mu kuću. Amato je prema optužbama napuljskog suda bio karizmatični čelnik Španjolaca. Odrastao je upravo u ulici Cupa dell'Arco, ulici Paola Di Laura i njegove obitelji. Amato je postao ključni voditelj kad je počeo
posredovati u prometu droge i voditi žetonska ulaganja. Prema tvrdnjama pokajnika i istragama Protumafije, uživao je neograničen kredit kod međunarodnih trafikanata, i uspijevao je uvoziti na tone kokaina. Kad su ga policajci s navučenim crnim kapama oborili licem prema podu, Raffaeleu Amatu to nije bio prvi put. Bio je uhićen u hotelu u Casandrinu, zajedno s još jednim zamjenikom iz skupine i albanskim trafikantom na veliko, kojem je u poslovima pomagao tumač par excellence: nećak jednog ministra iz Tirane. *** Dana 5. veljače na redu je Angelo Romano. Dana 3. ožujka Davide Chiarolanza ubijen je u Melitu. Poznavao je ubojice, možda su mu čak ugovorili sastanak. Skončao je dok je pokušavao pobjeći prema svojem automobilu. Ali krvavi pohod ne uspijevaju zaustaviti ni sud ni policija ni karabinjeri. Snage reda služe kao tampon, vežu im ruke, ali ne uspijevaju zaustaviti ratno krvoproliće. Dok tisak prati crnu kroniku spotičući se na tumačenja i procjene, jedan napuljski dnevnik uspijeva prenijeti vijest o paktu između Španjolaca i Di Laurovih, o mirovnom sporazumu koji odmah stupa na snagu, zapečaćenom posredstvom klana Licciardi. Taj pakt htjeli su drugi sekondiljanski klanovi, a možda i drugi camorrini karteli, koji su se bojali da će sukob narušiti desetljetnu šutnju o njihovoj moći. Nužno je iznova omogućiti pravosuđu da nastavi zanemarivati područja koncentriranog kriminala. Pakt nije sastavio nikakav karizmatični boss u zatvorskoj ćeliji u gluho doba noći. Nije potajno razdijeljen nego je objavljen u novinama, u dnevnom listu. U članku koji potpisuje Simone Di Meo, objavljenom u listu "Cronache di Napoli" od 27. lipnja 2005. Mogao se pročitati, razumjeti, shvatiti. Evo objavljenih točaka sporazuma: 1) Separatisti traže povratak prostorija u Scampiji i Secondiglianu ispražnjenih između studenog i siječnja. Oko osamsto ljudi bilo je prisiljeno pred oružanom skupinom Di Laurovih napustiti kuće. 2) Monopol Di Laurovih na tržištu droge je razbijen. Nema povratka. Teritorij mora biti podijeljen na jednake dijelove. Provincija ide separatistima, a Napulj Di Laurovima. 3) Separatisti će se moći služiti vlastitim kanalima za uvoz droge bez daljnjeg obaveznog posredstva Di Laurovih.
4)
Osobne osvete odvojene su od poslovanja, odnosno poslovanje je važnije od osobnih pitanja. Ako se tijekom idućih godina ostvare kazne vezane za krvnu osvetu, one neće rasplamsati neprijateljstva nego će ostati u privatnoj sferi. Boss sekondiljanskih bossova zacijelo se vratio. Viđan je posvuda, od Apulije do Kanade. Tajne službe mjesecima rade na tome da ga uhvate. Paolo Di Lauro ostavlja tragove za sobom, sitne, nevidljive, kao što je bila i njegova moć prije krvne osvete. Po svoj prilici podvrgnuo se operaciji u klinici u Marseilleu, istoj koja je ugostila bossa Cosa nostre, Bernarda Provenzana. Vratio se da zapečati mir ili ograniči štetu. Tu je, već se osjeća njegova blizina, ozračje se promijenilo. Iščezli boss nestao na deset godina, onaj koji se prema telefonskom razgovoru jednoga člana "morao vratiti, makar riskirao da završi u zatvoru". Boss sablast, lica nepoznata čak i članovima. "Molim te, daj mi da ga vidim, makar na trenutak, samo jedan, pogledat ću ga i otići", molio je jedan član bossa Maurizija Prestierija. Paola Di Laura uhvatili su u ulici Canonico Stornaiuolo, 16. rujna 2005. u skromnoj kući Fortunate Liguori, žene jednoga člana nižeg ranga. Anonimna kuća kao i ona u kojoj se skrivao njegov sin Cosimo. U betonskoj prašumi najlakše je kamuflirati se, u kućama nalik na sve ostale nitko te ne vidi niti govori o tebi. U urbanoj okolini potpuno si nevidljiv, grad kao skrovište nudi anonimnost veću od otvora u podu ili dvostrukog dna. Paolo Di Lauro bio je zamalo uhićen na svoj rođendan. Najveći mu je izazov bio vratiti se kući i jesti u krugu obitelji, s policijom polovice Europe za petama. Ali netko ga je na vrijeme upozorio. Kad su karabinjeri upali u obiteljsku vilu, zatekli su namješteni stol s jednim praznim mjestom. Ali ovoga puta posebne snage karabinjera, ROS, idu na sigurno. Kad su upali u kuću, karabinjeri su nemirni. Četiri su sata ujutro, za njima je cijela noć promatranja. Ali boss ne reagira, štoviše, smiruje ih. "Uđite... ja sam miran... nema nikakvih problema." Dvadeset vozila prati automobil u kojem ga odvoze, k tome četiri "'zeca", motocikla koji krče put i paze da sve bude mirno. Povorka žuri, boss je u blindiranom vozilu. Moguće su tri rute za njegov prijevoz u vojarnu: ili preko ulice Capodimonte pa brzo ulicom Pessina i preko Danteova trga, ili zapriječiti pristup korzu Secondigliano i poći zaobilaznicom prema Vomeru, a u slučaju najveće opasnosti predvidjeli su slijetanje helikoptera koji bi ga prevezao zračnim putem. Motocikli javljaju da se uz trasu nalazi sumnjiv automobil. Svi su očekivali zasjedu. Ali bio je to lažni alarm.
Sprovode bossa u karabinjersku vojarnu u ulici Pastrengo, u srcu Napulja. Helikopter slijeće i diže prašinu i zemlju s lijeha u središtu trga kovitlajući ih u zraku zajedno s plastičnim vrećicama, papirnatim rupčićima i listovima iz novina. Vrtlog smeća. Nema nikakvih incidenata. Ali treba razglasiti uhićenje, pokazati da je uspjelo uhvatiti neuhvatljivog, uhititi bossa. Kad je stigla šarena kolona blindiranih automobila i kad su karabinjeri vidjeli da novinari već čekaju na ulazu u vojarnu, zajahali su vrata automobila, sjeli na prozorčiće kao na sedla, razmahivali se pištoljima, navlačili maskirne kape na lica i karabinjerske pancirne prsluke. Nakon uhićenja Giovannija Brusce nema karabinjera i policajca koji ne želi pozirati u tom položaju. Davali su oduška noćima provedenima na čeki, iskazuju zadovoljstvo zbog uhvaćenog plijena. Odjel za odnose s javnošću mudro je sačuvao prostor na naslovnim stranicama. Kad je Paolo Di Lauro izašao iz vojarne, nije imao drsko držanje svojega sina Cosima, nego se grbio, obarao glavu, nudeći kamerama i fotoaparatima samo ćelu. Možda je to samo način da se zaštiti. Pustiti da ga iz svakog kuta fotografiraju stotine objektiva i snime deseci kamera značilo bi pokazati lice cijeloj Italiji, susjedima u kući u kojoj je stanovao možda razotkriti da su ga vidjeli, da su bili u njegovoj blizini. Bolje ne olakšavati istragu, bolje ne razotkriti vlastite tajnovite staze. Ali neki njegovu pognutu glavu tumače kao običan pokazatelj da ga smetaju bljeskalice i kamere, da ga smeta što je sveden na životinjicu koja se okolo pokazuje. Nakon nekoliko dana Paolo Di Lauro doveden je pred sud, u dvoranu 215. Zauzeo je svoje mjesto pred publikom sastavljenom od rodbine. Jedina riječ koju je boss izrekao bila je "prisutan". Sve je ostalo izražavao šutke. Kretnje, pogledavanja, migovi i smiješci postali su nijema sintaksa kojom komunicira iz svojega kaveza. Pozdravlja, odgovara, uvjerava. Iza mojih leđa sjeo je neki sjedokosi grmalj. Činilo mi se da Paolo Di Lauro gleda ravno u mene, ali zapravo je fiksirao čovjeka iza mene. Gledali su se nekoliko trenutaka, a zatim mu boss namigne. Izgledalo je da su mnogi, dočuvši vijest o uhićenju, došli pozdraviti bossa kojega godinama nisu mogli susresti zbog njegova skrivanja. Paolo Di Lauro nosio je traperice i tamni džemper. Na nogama cipele Paciotti, kakve nose svi upravitelji klana na ovim prostorima. Stražari su mu oslobodili ruke, skinuli su lisice i katanac. Ima kavez samo za sebe. U dvoranu je dovedena sva krema klanova sjevernog Napulja: Raffaele Abbinante, Enrico D'Avanzo, Giuseppe Criscuoio, Arcangelo Valentino,
Maria Prestieri, Maurizio Prestieri, Salvatore Britti i Vincenzo Di Lauro. Bossovi ljudi i bivši ljudi, sada podijeljeni u dva kaveza: odani i Španjolci. Najelegantniji je Prestieri, u plavoj jakni i svijetloplavoj oksfordskoj košulji. On prvi iz kaveza prilazi zaštitnom staklu koje ga dijeli od bossa. Pozdravljaju se. Dolazi i Enrico D'Avanzo, čak si uspijevaju nešto prošaptati kroz pukotine neprobojnog stakla. Mnogi ga voditelji nisu vidjeli godinama. Njegov sin Vincenzo nije ga vidio otkad je 2002. postao bjegunac i sklonio se u Chivasso u Piemontu gdje je uhićen 2004. Nisam skidao pogled s bossa. Svaki pokret, svaka grimasa dali bi mi građe da cijele stranice ispunim tumačenjima, da zasnujem nova pravila gramatike pokreta. Sa sinom je obavio čudan nijemi razgovor. Vincenzo je izbacio prstenjak lijeve ruke kao da pita: "Vjenčani prsten?" Boss je prešao rukama sa svake strane glave, zatim je izveo pokret kao da drži upravljač automobila i vozi. Nisam dobro odgonetavao te kretnje. Tumačenje koje su mu dale novine bilo je da je Vincenzo oca upitao kako to da ne nosi prsten, na što je otac odgovorio da su mu karabinjeri oduzeli sve zlato. Nakon gesta, namigivanja, brzog micanja usana, pogledavanja i ruku priljubljenih za blindirano staklo, Paolo Di Lauro gledao je sina, smiješeći se. Poslaše si poljubac kroz staklo. Bossov odvjetnik na kraju saslušanja zamoli da im se dopusti zagrljaj. Odobreno je. Nadziralo ih je sedam policajaca. "Blijed si", reče Vincenzo, a otac mu odgovori, gledajući ga ravno u oči: "Ovo lice nije dugo vidjelo sunca." Bjegunci u trenutku uhićenja često budu na izmaku snaga. Stalno skrivanje pokazatelj je nemogućnosti da se uživa u vlastitom bogatstvu, a to bossove još više veže za njihov glavni stožer koji postaje jedino pravo mjerilo njihova ekonomskog i društvenog uspjeha. Uz sustave zaštite, neprirodnu i mahnitu potrebu da se planira svaki korak, provodeći veći dio vremena između četiri zida odakle moderiraju poslove i upravljaju njima, odbjegli bossovi postaju zatočenici vlastitog poslovanja. Jedna mi je gospoda u sudnici ispričala crticu o skrivanju Di Laura. Izgledom je mogla biti profesorica, obojena tako da je više bila žutokosa nego plavokosa, s vidljivim tamnim izrastom na razdjeljku. Kad je progovorila, glas joj je bio promukao i dubok. Pričala je kako se Paolo Di Lauro kreće Secondiglianom prisiljen služiti se detaljnom strategijom. Činilo se gotovo da joj bossove poteškoće zadaju bol. Povjerila mi je da je Di Lauro imao pet automobila iste boje, modela i tablica. Slao bi svih pet kad je morao nekamo ići, ali sjedio je dakako samo u jednome. Svih je pet imalo pratnju i nitko od njegovih ljudi nije zasigurno znao u kojem je automobilu. Kako
bi koji izlazio iz vile, svi bi u koloni pošli za njim. Siguran način da se izbjegne izdaja, uključujući i onu izravnu: javljanje da se boss kreće. Gospoda je to pripovijedala duboko potresena zbog muka i samoće čovjeka vječno prisiljenog da misli na to kako bi ga netko mogao ubiti. Nakon tarantele gesta i zagrljaja, nakon pozdrava i namigivanja pripadnika najokrutnije sile u Napulju, blindirano staklo koje je razdvajalo bossa od ostalih bilo je puno otisaka ruku, masnih tragova, obrisa usana. *** Manje od dvadeset četiri sata nakon uhićenja bossa, na kružnom toku Arzana zatečen je poljski dječak koji se, drhteći poput pruta, upinjao da u smeće baci golem paket. Poljak je bio sav krvav, a strah mu je otežavao svaku kretnju. Paket je sadržavao tijelo. Izmrcvareno, izmučeno, iznakaženo tako surovo te se činilo nemogućim da se u takvo što čovjek može pretvoriti. Manju bi štetu napravila mina da je tko mora progutati pa da mu eksplodira u trbuhu. Bilo je to tijelo Edoarda La Monice, ali nisu se više razaznavale crte lica. Na licu su još bile samo usne, ostatak je bio sav smrvljen. Tijelo je bilo prosvrdlano rupama i oblijepljeno krvlju. Svezali su ga, a zatim ga polako satima obrađivali toljagom okovanom čavlima. Svaki udarac bio je rupa, udarci koji nisu samo lomili kosti nego i prodirali u meso. Čavli su se zabijali u njega pa su čupani van. Odrezali su mu uši, odsjekli jezik, smrskali zglobove, iskopali oči odvijačem, naživo, budnome, pri svijesti. Zatim su ga dokrajčili stukavši mu lice maljem, a nožem su mu na usne urezali križ. Tijelo je trebalo završiti na otpadu tako da bude pronađeno istrunulo na smetlištu. Poruka ispisana u mesu svima je bila jasna, premda je sadržana samo u tom mučenju. Odrezali smo ti uši kojima si čuo gdje se boss skriva, slomili ti zglobove ruku kojima si primio novac, iskopali smo ti oči kojima si ga vidio, odsjekli ti jezik kojim si progovorio. Uništen ti je obraz u očima Sustava učinivši to što si učinio. Usne na koje je urezan križ: zatvorene zauvijek vjerom koju si izdao. Edoardo La Monica bio je nekažnjavan. Ali imao je bremenito prezime. Pripadao je jednoj od onih obitelji koje su Secondigliano pretvorile u vlasništvo camorre i poslovni rudnik. Obitelj s kojom je Paolo Di Lauro načinio prve korake. Smrt Edoarda La Monice podsjeća na smrt Giulija Ruggiera. Obojica razderani, pedantno mučeni samo nekoliko sati nakon bossova uhićenja. Izguljeni, izgaženi, raščetvereni, oderani. Godinama nije viđeno više ubojstava s tako revnom i krvavom simbolikom: od svršetka vladavine Cutola i njegova omiljenog ubojice Pasqualea Barre zvanog "'o nimale", poznatog po tome što je u zatvoru ubio Francisa Turatella i zube
mu zario u srce nakon što ga je rukama iščupao iz njegovih grudi. Ti su rituali bili izumrli, ali sekondiljanska krvna osveta opet ih je iskopala pretvorivši svaki pokret, svaki pedalj mesa, svaku riječ u sredstvo ratnog priopćavanja. *** Na tiskovnoj konferenciji službenici ROS-a objavili su da je uhićenje provedeno nakon što je utvrđen identitet dobavljačice hrane koja je Di Lauru nosila omiljenu ribu, morsku deveriku. Priča je zvučala više nego prikladno da razbije sliku Di Laura kao svemoćnoga bossa koji je pod sobom držao stotine stražara, a na kraju je dopustio da ga uhvate zbog grešne proždrljivosti. Nitko u Secondiglianu nije ni na trenutak prihvatio priču o praćenju deverike. Mnogi su prije vjerovali da je za uhićenje odgovorna jedino obavještajna služba SISDE. SISDE je doista intervenirao, potvrdile su to i snage reda, ali prisutnost službe u Secondiglianu bilo je teško i naslutiti, vrlo teško. U nekim odsječcima kavanskih razgovora zamijetio sam natruhe nečega što je uvelike bilo blizu pretpostavci koju su slijedili mnogi izvjestitelji, naime da je SISDE stavio razne osobe iz zone na platnu listu u zamjenu za obavijesti ili nemiješanje. Ljudi su pijući kavu ili cappuccino s kroasanom izražavali ovakve misli: "Budući da ti primaš novce od Jamesa Bonda..." Dvaput sam tih dana čuo da se potajno ili u prenesenom značenju spominje 007, što je odveć neznatno i apsurdno da bi se išta odatle izvlačilo, ali istovremeno previše je odstupalo da bi prošlo nezamijećeno. Strategija tajnih službi pri uhićenju Di Laura mogla se sastojati od identificiranja tehnički odgovornih za izvidnike, potplatiti ih da premjeste sve stražare i nadzornike u druge zone tako da ne oglase alarm kojim bi upozorili bossa. Obitelj Edoarda La Monice poriče svaku njegovu umiješanost, tvrdeći da momak nije nikad bio u Sustavu, da se bojao klanova i njihova načina poslovanja. Možda je platio glavom umjesto nekoga drugoga iz svoje obitelji, ali kirurška tortura po svoj je prilici bila smišljena za njega, a nije bila namijenjena nekome drugome preko njegova tijela. Jednoga sam dana vidio grupicu ljudi nedaleko od mjesta gdje je pronađeno tijelo Edoarda La Monice. Jedan dječak pokazivao je svoj prstenjak, a zatim je počeo micati ustima dodirujući glavu, ne ispuštajući nikakva zvuka. Začas mi u mislima, poput šibice zapaljene pred očima, iskrsnu kretnje Vincenza Di Laura u sudnici, ona neobična kretnja,
neuobičajena, ono pitanje o prstenu prije svega ostaloga, nakon što godinama nije vidio oca. Prstenje na napolitanskom narječju "aniello". Poruka je upućivala na Aniella de Monicu, a prstenjak na vjeru. Dakle izdano povjerenje, kao da ukazuje na obiteljsku lozu izdaje. Gdje leži odgovornost za uhićenje. Tko je progovorio. Aniello La Monica bio je patrijarh obitelji koju su godinama u četvrti zvali "Anielli", kao što su obitelj Gionta di Torre Annunziata zvali i "Valentini" prema bossu Valentinu Gionti. Prema izjavama pokajnika Ruocca i Luigija Giuliana, Aniella La Monicu uklonilo je upravo njegovo kumče Paolo Di Lauro. Istina je da su svi ljudi iz obitelji La Monica u redovima Di Laurovih. Ali ovo okrutno ubojstvo mogla bi biti osvetnička kazna zbog smrti od prije dvadeset godina, osveta servirana hladna, ledena, prokazivanje snažnije od rafala metaka. Dugo pamćenje, predugo. Pamćenje prisutno među sekondiljanskim klanovima koji su se kasnije uspeli na vlast, i među stanovnicima same četvrti kojom vladaju, ali koje živi u glasinama, pretpostavkama i sumnjama kadrim da možda urode posljedicama kao što je neko glamurozno uhićenje ili izmrcvareno tijelo, ali se nikad neće uobličiti u istinu. Istinu koja se uvijek uporno mora protumačiti, hijeroglif koji je, kako te uče, bolje ne dešifrirati. *** Secondigliano se vratio u svoje vječne ekonomske mehanizme. Svi su voditelji Španjolaca i Di Laurovih bili u zatvoru. Na scenu su stupali novi čelnici zona, novi mladoliki voditelji počeli su poduzimati prve korake u zapovjedničkim sferama. Izraz krvavi pohod tijekom nekoliko mjeseci nestao je i zamijenio ga je "Vijetnam". "Onaj tamo, bio je u Vijetnamu... sad će valjda biti miran." "Nakon Vijetnama ovdje svi premiru od straha..." "Je li Vijetnam gotov ili nije?" To su ulomci rečenica koje su na mobitele izgovorili novi klanski regruti. Razgovori koje su pratili karabinjeri doveli su do uhićenja Salvatorea Di Laura 8. veljače 2006., osamnaestogodišnjeg bossova sina koji je počeo voditi malu vojsku dječaraca raspačivača. Španjolci su izgubili bitku, ali po svoj su prilici postigli svoj cilj da postanu neovisni, s vlastitim kartelom pod hegemonističkom vladavinom najmlađih. Karabinjeri su presreli SMS koji je jedna djevojčica poslala vrlo mladom čelniku lokacije uhićenom za vrijeme krvavog pohoda, koji se vratio
raspačavanju čim je izašao iz zatvora: "Čestitke na radu i povratku u četvrt, ganuta sam tvojom pobjedom, čestitam!" Pobjeda je bila vojna, čestitke zato što je bio na pravoj strani. Di Laurovi su u zatvoru, ali sačuvali su kožu i posao, barem obiteljski. Stanje se najedanput smirilo nakon pregovora između klanova i nakon uhićenja. Kretao sam se iscrpljenim Secondiglianom, koji je pregazilo previše ljudi, fotografiralo, snimalo, iskoristilo. Umornim od svega. Zastao sam pred muralima Felicea Pignatara, pred licima sunaca, lubanjama pomiješanima s klaunima. Murali koji su armiranom betonu pridavali blagu i neočekivanu ljepotu. Najednom na nebu prasnu svjetla vatrometa i gromko beskrajno praskanje. Novinarske ekipe koje su nakon uhićenja bossa demontirale opremu jurnule su da vide što se događa. Dragocjena grada za posljednje javljanje: slavlje koje zahvaća cijele dvije stambene zgrade. Uključili su mikrofone, reflektorima osvijetlili lica, telefonirali urednicima da najave prilog o proslavama Španjolaca zbog uhićenja Paola Di Laura. Prišao sam da se raspitam što se događa, a jedan mi dječak odgovori, zadovoljan što mu postavljam pitanje: "To je za Peppina, probudio se iz kome". Peppino je prije godinu dana išao na posao kad je njegova trokolica Ape kojom se vozio na tržnicu, počela krivudati i prevrnula se. Napuljske su ulice topive na vodi, i nakon dva sata kiše bazaltne ploče počnu plutati a asfalt se topi kao da je pomiješan sa solju. Ape se prevrnula i Peppino je doživio težak potres mozga. Morali su s polja dovesti traktor da ga izvuku s nasipa gdje je završila Ape. Nakon godinu dana provedenih u komi probudio se i nakon nekoliko mjeseci pušten je iz bolnice kući. Četvrt je slavila njegov povratak. Čim je izašao iz automobila, dok su ga još smještali u invalidska kolica, odmah je buknuo vatromet. Dječica su pozirala dok su ga tapšala po posve obrijanoj glavi. Peppina je majka štitila od dodira i poljubaca koji su predstavljali prevelik napor za njegove okopnjele snage. Reporteri na mjestu događaja telefonirali su opet redakcijama, obustavljali su sve. Serenada kalibrom .38 koju su namjeravali snimiti bila je obična proslava za dječaka koji se probudio iz kome. Otišli su natrag u svoje hotele, ali ja sam ostao. Ušao sam u Peppinovu kuću, kao padobranac na zabavi odveć veseloj da se propusti. Cijele sam noći sa svim stanarima zgrade nazdravljao Peppinovu ozdravljenju. Svečari su bili raštrkani po stubama, na odmorištima i otvorenim vratima. Stanovi su bili otvoreni, a stolovi puni svega, bez obzira na to tko su vlasnici. Ispunjen vinom preuzeo sam ulogu kurira na Vespi između jednoga kafića koji je još bio otvoren i Peppinova stana
snabdijevajući sve bocama crnog vina i Coca-Cole. Te je noći Secondigliano bio tih i iscrpljen. Bez novinara i helikoptera. Bez izvidnika i stražara. Tišina od koje je čovjeku dolazila želja za snom, kao za popodneva na pijesku s rukama pod glavom, daleko od svake misli.
ŽENE Osjećao sam na sebi neki neodrediv miris. Poput smrada koji ti se zavuče u kaput kad uđeš u pečenjarnicu, a kad izađeš, samo malko popusti miješajući se s otrovima iz ispušnih cijevi. Možeš se istuširati bezbroj puta, satima se namakati u kadi s najmirisnijim solima i balzamima, ali nećeš ga se otresti. I to ne zato što ti je ušao u tijelo, poput znoja silovatelja, nego jer shvatiš da je taj miris koji te prožima bio već prisutan u tebi; kao da je ispušten iz neke dotad još nepobuđene žlijezde, uspavane žlijezde koja najedanput počne lučiti pod djelovanjem istine prije negoli od straha. Kao da u tijelu postoji nešto kadro javiti nam kad nam pogled padne na istinu. Pobudi sva čula. Bez posredništva. Istinu koja nije ispričana, objavljena ni fotografirana, nego je prisutna i nudi se. Shvatiti kako sve funkcionira, kojim se tijekom kreće sadašnjost. Nikakvo razmišljanje ne može posvjedočiti istinu prema onome što je viđeno vlastitim očima. Sjećanje svakoga tko se našao licem u lice s camorrinim ratom krcato je premnogim prizorima koji ne stanu u um pojedinačno nego u hrpi, slojeviti i pobrkani. Ne možeš se pouzdati u oči. Camorrini ratovi za sobom ne ostavljaju porušene zgrade, a piljevina brzo upija krv. Kao da si samo ti sve to vidio i pretrpio, kao da je netko bio spreman uprijeti u tebe prstom i reći "nije istina". Nenormalnost klanskog rata - sukobljeni kapitali, investicije koje se kolju, financijska nagađanja koja se proždiru - uvijek nalazi povod za utjehu, osjećaj da se opasnost može gurnuti drugamo te se sukob čini dalekim, sasvim dalekim, dok se zapravo odvija u vlastitom predvorju. Možeš sve rasporediti po pretincima razuma koje polako stvaraš u sebi, ali ne i mirise, njih se ne može klasificirati, samo postoje. Tu su. Kao posljednji tragovi baštine minulog doživljaja. Ostali su mi u nosu, ne samo miris piljevine i krvi, ni losion poslije brijanja militarističkih dječaka nanesen na gole obraze, nego prije svega vonj ženskih pomada. U nosnicama mi se održao težak miris dezodoransa, laka i slatkastih parfema. Žene su vječno prisutne u dinamici klanske moći. Nisu slučajno u sklopu krvavog sekondiljanskog pohoda smaknute dvije žene i to surovošću obično namijenjenom bossovima. Kao ni to što su stotine žena izašle na ulice da spriječe uhićenja raspačivača i stražara, palile kante za smeće i povlačile karabinjere za laktove. Vidio sam djevojčice kako trče svaki put kad bi se na ulici stvorila neka kamera, sjurile bi se pred objektive, smiješile se, pjevušile nešto, nudile se novinarima za razgovor,
obilazile oko snimatelja da vide kakav je logo istaknut na kameri, pa da znaju koja ih televizija snima. Nikad se ne zna. Netko ih je mogao primijetiti i pozvati u neku emisiju. Ovdje se prilike ne nude nego se grabe zubima, kupuju se, za njima se kopa. Moraju se istjerati na vidjelo. Tako je i s dečkima, ništa nije prepušteno slučaju susreta, mogućnosti zaljubljivanja. Svako je osvajanje strategija. Djevojke koje ne smišljaju strategije dovode se u opasnost da budu lakoumne, s rukama posvuda i jezicima dovoljno upornima da im prosvrdlaju stisnute zube. Pripijene traperice, uske majice: sve mora ljepotu pretvoriti u mamac. Ponegdje je ljepota zamka, makar i najugodnija zamka. Ali ako popustiš, ako kreneš za užitkom trenutka, ne znaš što ćeš zateći. Djevojka će biti utoliko bolja ako uspije steći pažnju najboljeg, a kad joj upadne u zamku, zadržati ga, održati, trpjeti ga, progutati ga začepljena nosa. Ali imati ga za sebe. Cijelog. Jednom sam prolazio blizu škole. S jednog motora sišla je mlada djevojka. Silazila je polako da svi stignu dobro osmotriti motor, kacigu, motociklističke rukavice i njezine usiljene čizme u kojima je jedva dosezala tlo. Podvornik, jedan od onih vječnih koji motre naraštaje djece, priđe joj i reče: "France', ti već fai ammore? I to s Angelom, ta znaš da će završiti u Poggiorealeu". "Fa ammore" ne znači voditi ljubav nego zaručiti se. Taj Angelo nedavno je ušao u Sustav i nije obavljao sasvim nevažne zadatke. Po mišljenju podvornika brzo će završiti u zatvoru Poggioreale. I prije nego što krene braniti svojeg dečka, djevojka ima spreman odgovor. Jedan od onih odgovora koje kao da ih držimo u rukavu: "Pa što onda ako mi unatoč tome stiže mjesečni obrok? Stvarno me voli..." Mjesečni obrok. To je njezin prvi uspjeh. Ako joj dečko i završi u zatvoru, ona će dobivati plaću. Mjesečni obrok je plaća koju klan svaki mjesec daje obiteljima svojih pripadnika. Uz zaruke, zaručnica dobiva i pravo na mjesečni obrok, premda je poželjno da bude i trudna. Ne nužno udana, dovoljno je imati dijete, makar i u trbuhu. Ako si samo zaručena, ostavljaš otvorenu opasnu mogućnost da se klanu predstavi neka druga djevojka koju je momak možda dotad skrivao, djevojka za koju se nije ni znalo. U tom je slučaju na klanskom čelniku zone da odluči hoće li mjesečni obrok dijeliti dvije žene, što je nezgodno jer stvara velike napetosti među obiteljima, ili pak članu može prepustiti da odluči kojoj ga djevojci dati. On u najvećem broju slučajeva odlučuje da se mjesečni obrok ne daje nijednoj, nego se preusmjeri ravno obitelji zatvorenika i tako se jednostavno riješi problem. Brak i porodiljstvo elementi su koji jamče plaću. Novac se gotovo uvijek
predaje na ruke i tako se izbjegava ostavljanje tragova na tekućem računu koji se mogu pratiti. Donose ga "podmorničari". Podmorničar je osoba zadužena za dostavu mjesečnog obroka. Zovu ih tako jer se vuku po dnu ulice. Ne upadaju nikad u oči, ne smije im se lako ući u trag da ne bi bili meta ucjene, stavljeni pod pritisak, opljačkani. Naglo izrone s ulice, u iste stanove dolaze uvijek drugim putovima. Podmorničar vodi plaće najnižih razina u klanu, dok se voditelji radi svota koje im s vremena na vrijeme zatrebaju obraćaju izravno blagajnicima. Podmorničari nisu sastavni dio Sustava, ne primaju se u članove da ne bi vođenje plaća mogli iskoristiti kao osnovu i poželjeli se uspinjati u klanu. U pravilu su to umirovljenici, trgovački računovođe, knjigovođe u dućanima, koji radeći za klan steknu još jednu plaću popunjavajući tako mirovinu, a prvenstveno nalazeći razloga da izađu iz kuće umjesto da trunu pred televizorom. Kucaju svakog 28. u mjesecu, polažu svoje plastične vrećice na stolove, a onda iz unutrašnjosti kaputa, iz pretrpanog džepa, vade papirnatu omotnicu na kojoj je napisano prezime mrtvog ili utamničenog člana i predaju je supruzi, a ako je nema, onda najstarijem djetetu. Gotovo uvijek s mjesečnim obrokom donesu i malo hrane: pršut, voće, tjesteninu, jaja, kruh. Penju se stubama, stružući vrećicama po zidovima. To vječno struganje i težak korak najavljuju podmorničara. Vječno natovareni poput magaraca, kupuju hranu u istim dućanima i kod istih voćara, obave samo jednu kupnju, a zatim namirnice raznose svim obiteljima. Prema tome koliko je podmorničar nakrcan vidi se koliko zatvorenika ili udovica kamorista živi u nekoj ulici. Don Ciro jedini je podmorničar kojeg sam uspio upoznati. Iz povijesnog je, strogog, centra, vodio je plaće za klanove već u zalasku, ali koji se polako, u novonastalim plodnim prilikama, nastoje reorganizirati, a ne samo preživljavati. Radio je za klanove u Španjolskim četvrtima, a nekoliko godina i za neke u Forcelli. S vremena na vrijeme radio je i za klanove četvrti Sanita. Don Ciro tako je vješto u spletu napuljskih uličica nalazio kuće, podrumske i suterenske stanove, zgrade bez kućnog broja i domove izdubene u kutovima stubišta da bi mu poštari, koji su se stalno gubili, predavali poštu da je nosi svojim mušterijama. Don Ciro imao je probušene cipele, te mu je nožni palac na vrhu bio otečen, poput micine, a na peti su mu potplati bili pohabani. Te su cipele pravo obilježje podmorničara i simbol kilometara propješačenih uličicama i strminama, stazama koje su na ulicama užeg Napulja bile još dulje zbog osjećaja da ga netko prati ili kani napasti. Hlače don Cira bile su u lošem stanju: čiste ali
neizglačane. Ostao je bez žene, a nova moldavska družica bila je premlada da bi mu održavala izgled. Strašljiv do srži, stalno je gledao u tlo dok smo razgovarali. Imao je brkove žute od nikotina, kao i kažiprst i srednji prst desne ruke. Podmorničar donosi mjesečni obrok i muškarcima čije su žene završile iza rešetaka. Njima je poniženje primati mjesečni obrok za žene pa podmorničari odlaze u kuće majki članica i prepuštaju njima da novac mjesečnog obroka raspodijele među članovima obitelji zatvorenice. Tako donositelj izbjegava tobožnje prijekore, dernjavu po stubištima, prostačko tjeranje iz kuće od strane muževa koji međutim nikad ne zaborave najprije preuzeti omotnicu s novcem. Podmorničari se naslušaju svakakvih tužaljki supruga članova. Tužaljki o preskupim režijama, stanarini, djeci koja padaju razrede ili pak žele na sveučilište. Slušaju svaki zahtjev, svaki progunđani prigovor o drugim suprugama članova koje navodno imaju više novaca jer su im muževi lukaviji pa su se uspeli više unutar klana. Dok one govore, podmorničar ponavlja "znam, znam, znam". Pušta gospode da se ispušu, a na kraju priče daje samo dvije vrste odgovora: "Ne ovisi o meni" ili "Ja samo nosim novac: nisam ja taj koji odlučuje". Žene dobro znaju da podmorničari ne odlučuju ni o čemu, ali nadaju se da ako ih nakrcaju tužaljkama, prije ili poslije će nešto reći pred kojim čelnikom zone, pa možda povećaju plaće i omoguće veće pogodnosti. Don Ciro bio je toliko naviknut na to da govori "znam, znam", da je svako toliko, na kakvu god temu razgovora poput jeke ponavljao "znam, znam". Nosio je mjesečne obroke stotinama žena camorre, mogao bi po sjećanju točno opisati naraštaje žena, supruga i zaručnica, pa i muškaraca koji su ostali sami, historiografiju kritika upućenih bossovima i političarima. Ali don Ciro bio je šutljiv i sjetan podmorničar koji je svoju glavu pretvorio u praznu komoru u kojoj svaka riječ koju čuje odjekne a da ne ostavi nikakva traga. Dok smo razgovarali, odvukao me iz središta u predgrađe Napulja, zatim me pozdravio i ukrcao se na autobus kojim se vratio na istu točku s koje smo krenuli. Sve je to bio sastavni dio strategije zametanja traga da ne bih ni naslutio gdje stanuje. *** Za mnoge žene udati se za kamorista često je kao dobiti zajam ili steći kapital. Ako su sposobne i sudbina im je sklona, taj će kapital uroditi plodom i žene će postati poduzetnice, voditeljice i generalice neograničene moći. Pode li po zlu, propadne li klan i obustavi isporuku mjesečnog obroka, ženama će preostati samo sati provedeni u čekaonici zatvora i usrdne molitve za kakav kućni posao ako se izbore za njega među
Slavenkama, da njime plaćaju odvjetnike i nahrane djecu. Žene camorre preko svojih tijela stvaraju temelje za savezništva, njihova lica i ponašanje skupljaju i pokazuju moć obitelji. U javnosti se prepoznaju po crnim velovima na sprovodima, kricima za uhićenja, poljupcima odaslanima kroz rešetke za vrijeme saslušanja tijekom suđenja. Vizija tipične kamoristice ulazi u ustaljene zamišljene okvire: sposobna samo odražavati bol i volju muškaraca: braće, muževa, sinova. Nije baš tako. Preobražaj kamorističkog svijeta posljednjih je godina doveo i do promjene uloge žena, od majčinske uloge pomagačice u teškim trenucima do voditeljske uloge, zaposlenice gotovo isključivo u poduzetničkim financijskim aktivnostima, dok drugima prepušta militarističke poslove i ilegalno trgovanje. Povijesni lik kamorističke voditeljice sasvim je sigurno Anna Mazza, udovica kuma iz Afragole, jedna od prvih žena u Italiji koja je osuđena za nedjela povezana s mafijaškim djelovanjem, kao jedna od najmoćnijih šefica kriminalističkog i poduzetničkog udruženja. Anna Mazza u početku se koristila aurom supruga Gennara Moccie, ubijenog 70-ih. "Crna udovica camorre", kako je nazvana, bila je više od dvadeset godina mozak klana Moccia, uspjela je posvuda raširiti svoju moć do te mjere da se, kad je odlukom suda 90-ih poslana na prisilni boravak u okolicu Trevisa - prema raznim istragama - uspjela povezati s mafijom iz Brente, nastojeći ojačati svoju mrežu moći čak i u potpunoj izolaciji. Optužena je da je netom nakon muževe smrti još niti trinaestogodišnjeg sina naoružala da ubije naručitelja očeva ubojstva. Ali puštena je zbog nedostatka dokaza za tu optužbu. Mazza je vladala oligarhijski, poduzetnički i oštro se suprotstavljala oružanim izgredima. Znala je sebi podvrgnuti svaki teritorij kojim je vladala, kako pokazuje raspuštanje općine Afragola 1999. zbog kamorističke umiješanosti. Političari su je slijedili, tražili su njezinu podršku. Anna Mazza je pionirka. Prije nje bila je samo Pupetta Maresca, lijepa neumoljiva osvetnica koja se proslavila diljem Italije sredinom 50-ih, kad je u šestom mjesecu trudnoće odlučila osvetiti smrt muža Pascalonea 'e Nole. Anna Mazza nije bila samo osvetnica. Računala je na kulturalnu konzervativnost kamorističkih bossova koju je koristila uživajući neku vrstu nekažnjivosti rezerviranu za žene. Zbog te kulturalne konzervativnosti bila je imuna na prepade, zavist i sukobe. Tijekom 80-ih i 90-ih uvela je obitelj u građevinske poslove, uz naglašenu volju za što boljim poslovanjem i krajnje strpljivom nalaženju svake prilike. Klan
Moccia postao je među najvažnijima u vođenju građevinskih ugovora, u nadzoru kamenoloma i u posredovanju pri kupnji građevinskih terena. Čelnici zona vezani za obitelj Moccia nadzirali su cijelo napuljsko područje: Frattamaggiore, Crispano, Sant Antimo, zatim Frattaminore i Caivano. U 90-ima klan je postao jedan od stupova Nove obitelji, golemog kartela klanova koji se suprotstavio Novoj organiziranoj camorri Raffaelea Cutola i koji je poslovnom i političkom moći nadmašio kartele Cosa nostre. Kad su propale stranke koje su profitirale od savezništva s klanskim poduzećima, bossovi Nove obitelji ostali su jedini uhićeni i osuđeni na doživotni zatvor. Nisu htjeli platiti u ime političara koje su pomagali i podupirali. Nisu htjeli da ih se smatra rakom sustava koji su držali na nogama i čiji su bili živ i produktivan dio, makar i kriminalni. Odlučili su se pokajati. Tijekom 90-ih Pasquale Galasso, boss Poggiomarina, bio je prvi poslovno-militaristički lik većeg kalibra koji je počeo surađivati s vlastima. Imena, strategije, sredstva, puno pokajanje na koje je Država uzvratila skrbništvom nad imovinom njegove obitelji, a donekle i njegovom. Galasso je odao sve što je znao. Unutar velike konfederacije Moccia su bili obitelj koja je na sebe preuzela zadatak da ga zauvijek ušutka. Galassove su riječi mogle razoriti klan udovice za tili čas i u nekoliko izjava. Pokušali su potplatiti njegove čuvare da ga otruju, planirali su ga ukloniti pogotkom iz bazuke. Ali nakon propalih militarističkih pokušaja uklanjanja koje su organizirali muškarci, umiješala se Anna Mazza, koja je naslutila da je kucnuo čas za novu strategiju: predložiti odricanje. Taj je koncept prenijela u camorru iz sfere terorizma, gdje su se militaristi odricali svojih oružanih organizacija, ali se nisu kajali, nisu otkrivali imena niti iznosili optužbe na račun bilo naručitelja bilo izvršitelja. Odricanjem se stvarala ideološka distanca, bio je to čin savjesti, pokušaj delegitimiziranja političkoga stava čije je službeno moralno odbacivanje bilo dovoljno za smanjenje kazne. Udovica Mazza smatrala je to najboljim trikom za otklanjanje svake opasnosti od pokajnika, dok istovremeno ostaje dojam da su klanovi odvojeni od vlade. Ideološkim udaljavanjem od camorre klanovi mogu uživati prednosti kao što su smanjenje kazne i poboljšanje zatvorskih uvjeta, a da pri tome ostanu skriveni mehanizmi, imena, tekući računi i saveznici. Ono što bi neki promatrači mogli smatrati ideologijom, i to kamorističkom, za klanove je bilo puko ekonomsko i militantno djelovanje poslovne grupe. Klanovi su se transformirali: prekinuta je kriminalna retorika, a Cutolova se manija ideologiziranja kamorističkih poteza potrošila. Odricanje je moglo biti rješenje za kobnu moć pokajnika, koja je, unatoč obilju kontradikcija, pravi
temelj prijetnje za moć camorre. Udovica je shvatila veliki potencijal ovoga trika. Njezini su sinovi pisali nekom svećeniku tvrdeći da se žele iskupiti. Kao simbol "odricanja" klanova u Acerri je ispred crkve trebao biti ostavljen automobil pun oružja, kao što IRA čini u Engleskoj. Polaganje oružja. Ali camorra nije neovisna organizacija, oružana jezgra, niti njezina stvarna moć počiva na oružju. Automobil nije ostavljen, a strategija odricanja začeta u glavi šefice, polako je izgubila čar. Nije ju više slušao parlament ni sud, niti je više imala podršku klanova. Pokajnika je bilo sve više, koristi od njih sve manje, velika Galassova otkrića opovrgavala su postojanje militantnih aparata klanova, ali su poslovni i politički planovi ostali praktički netaknuti. Anna Mazza nastavila je izgradnju neke vrste kamorističkog matrijarhata. Žene kao pravo središte moći, a muškarci kao oružana ruka, posrednici, izvršitelji odluka koje donose žene. Važne odluke, ekonomske i militantne, donosila je crna udovica. Žene klana jamčile su veću poduzetničku sposobnost, manju opsjednutost iskazivanjem moći i minimalnu želju za sukobom. Žene su bile voditeljice, tjelohraniteljice i poduzetnice klana. Jedna njihova "dama za društvo", Immacolata Capone, s godinama je unutar klana stekla cijelo bogatstvo. Immacolata je bila kuma udovičine kćeri Terese. Nije izgledala poput matrone, nije bila frizirana i punih obraza kao Anna Mazza. Immacolata je bila sitna, plave kratko podšišane kose, uvijek počešljana, umjereno elegantna. Nije na njoj bilo ni traga mračnih kamorističkih crta. Umjesto da traga za muškarcima koji će joj pridati veći autoritet, sami su se muškarci vezali za nju, tražeći zaštitu. Udala se za Giorgia Salierna, kamorista angažiranog oko ušutkivanja pokajnika Galassa, a zatim se vezala uz čovjeka iz klana Puca iz Sant Antima, obitelji moćne prošlosti, bliske Cutolu, klana koji je proslavio brat Immacolatina partnera, Antonio Puca. U njezinu je džepu pronađen notesić s imenom Enza Tortore, televizijskog voditelja nepravedno optuženog da je kamorist. Kad je Immacolata dosegla ekonomsku i upravljačku zrelost, klan je bio u krizi. Zatvor i pokajnici ugrozili su strpljivi rad donne Anne. Ali Immacolata je sve žetone stavila na cement, a vodila je i tvornicu opeka u centru Afragole. Kao poduzetnica učinila je sve da se poveže s moćnim klanom Kazalaca, koji u vođenju poslova na području graditeljstva i izgradnje prednjače na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Prema istrazi napuljskog DDA Immacolata Capone vratila je tvrtke klana Moccia na čelo u području graditeljstva. Na raspolaganju joj je bila tvrtka MOTRER, jedno od
vodećih poduzeća na polju zemljanih radova na jugu Italije. Prema istrazi, uspostavila je besprijekoran mehanizam u suradnji s mjesnim političarom. Političar je davao zakup poduzetniku od kojeg bi ga donna Immacolata preuzela u podzakup. Mislim da sam je vidio samo jedanput, upravo u Afragoli dok je ulazila u supermarket. Tjelohraniteljice su joj bile dvije djevojke. Pratile su je vozeći za njom u Smartu, automobilčiću dvosjedu koji ima svaka kamoristica. Sudeći po debljini vrata taj je Smart bio blindiran. Kad zamišljamo tjelohraniteljice, pomislit ćemo na snagatorice kojima svaki napeti mišić pridaje muški izgled. Stegna u grozdovima, prsni mišići koji su prerasli dojke, hipertrofirani bicepsi, vrat kao panj. Ali tjelohraniteljice koje sam vidio nisu imale ništa muškobanjasto. Jedna je bila oniža, goleme mlohave stražnjice, kose pretjerano obojene u crno, druga mršava, krhka, koščata. Iznenadila me pomnja kojom su odabrale odijela: obje su nosile nešto nalik na boje Smarta, fluorescentno žuto. Jedna je imala majicu iste boje kao i automobil, dok je ona za upravljačem imala žute okvire sunčanih naočala. Ta boja nije odabrana slučajno niti je slučajno nošena. Bio je to jedan od profesionalnih dodataka. Istu žutu nijansu motociklističkog kombinezona imala je Uma Thurman u filmu Kill Bill Quentina Tarantina, gdje su žene prvi put kriminalistički likovi prvog reda. Istu žutu boju nosi Uma Thurman na plakatu za film, s isukanom samurajskom sabljom, boju koja plijeni pogled, a možda i okusne pupoljke. Žutilo tako nestvarno da je postalo simbol. Pobjedničko poslovanje mora ostaviti pobjednički dojam. Ništa nije prepušteno slučaju, pa ni boja automobila i odore tjelohranitelja. Caponeova je dala primjer i mnoge su žene svih naslova i razina u klanovima poželjele žensku pratnju o čijoj usklađenosti stila i vanjskog dojma vode računa. Ali nešto nije valjalo. Možda je upala na tuđi teritorij, možda je nekoga potajno ucjenjivala: Immacolata Capone ubijena je u ožujku 2004. u Sant Antimu, selu njezina partnera. Bila je bez pratnje. Možda nije vjerovala da srlja u opasnost. Pogubljenje se zbilo u središtu sela, ubojice su se kretali pješice. Čim je osjetila da je slijede, Immacolata Capone se dala u bijeg, ljudi oko nje mislili su da je pokradena i da trči za lopovima, ali torbica joj je visjela na remenu. Trčala je čvrsto je stežući na grudi nagonom koji ne popušta i ne dopušta da se na tlo baci ono što otežava trčanje, a može spasiti život. Immacolata je ušla u prodavaonicu peradi, ali su je stigli prije nego što se sklonila iza tezge. Prislonili su joj cijev pištolja na zatiljak. Dva suha pucnja: kulturalni konzervativizam u kojem se ne diraju žene, a koji je uživala Anna Mazza, time je zaključen. Lubanja
probijena mecima i lice u lokvi guste krvi pokazivali su novi tijek militantne politike klanova. Nikakve razlike između muškarca i žena. Nikakvog kodeksa časti. Ali matrijarhat Moccia uvijek je djelovao polako, stalno spreman za velike poslove, nadzirući teritorij pomoću pažljivih ulaganja i prvoklasnih financijskih pregovora, monopolizirajući kupovinu terena, izbjegavajući krvave pohode i savezništva koji bi mogli poremetiti poslovanje obitelji. Na području koje su monopolizirale njihove tvrtke diže se najveći kompleks Ikee u Italiji, a upravo se iz ove zone širi najveće gradilište ubrzane gradnje na jugu Italije. Već tko zna koji put u listopadu 2005. općina Afragola raspuštena je zbog kamorističke umiješanosti. Optužbe su teške: skupina savjetnika općine Afragola zatražila je od predsjednika trgovačke strukture da namjesti više od dvjesto pedeset osoba u tijesnim rođačkim vezama s klanom Moccia. Odluci o raspuštanju pridonijele su i ilegalne građevinske koncesije. Postoje megastrukture na terenima u vlasništvu bossova, a govorilo se i o gradnji bolnice na terenima klana Moccia upravo dok su se u općinskom savjetu vodile rasprave. Tereni su kupljeni jeftino, najjeftinije, a kad su postali površine na kojima će se graditi bolnica, prodani su dakako po astronomskim cijenama. Zarada od 600 posto na početnu cijenu. Zarada koju su mogle postići samo žene Moccia. Žene su u rovu branile imovinu i vlasništvo klana, kao Anna Vollaro, nećakinja bossa klana Portici, Luigija Vollara. Imala je dvadeset devet godina kad su joj došli policajci da zaplijene tko zna koji već obiteljski lokal, pizzeriju. Dohvatila je kanistar s benzinom, polila se i zapalila upaljačem. Da ne bi tko pokušao ugasiti plamen, istrčala je kao luda. Na kraju se zaletjela u zid, a žbuka se zacrnila kao kad utičnica pregori. Vollaro se živa spalila u znak prosvjeda protiv zapljene imovine stečene nezakonitim kapitalom koji je ona smatrala samo rezultatom normalnog i prirodnog poduzetničkog poslovanja. Skloni smo vjerovanju da militantne dužnosti u kriminalnoj praksi, kad se pokažu uspješnima, vode prema ulozi poduzetnika. Nije tako, barem ne uvijek. Jedan je primjer toga krvavi pohod u Quindiciju, selu u pokrajini Avellino, koje godinama guši posvemašnja prisutnost klanova Cava i Graziano. Te su dvije obitelji oduvijek zaraćene, a žene tvore pravi ekonomski temelj. Kad je 80-ih Valle di Lauro razorio potres, kiša milijardi lira za obnovu dala je poticaj nastanku srednjeg poduzetničkog
kamorističkog staleža. Ali u Quindiciju se događa nešto više i drugačije nego u drugim zonama Kampanije: nije to samo okršaj dvaju ogranaka, nego krvna osveta koja s godinama bilježi četrdesetak surovih prepada koji su dvije suprotstavljene jezgre zavili u crno. Rođena je nezalječiva mržnja koja će poput zaraze zahvatiti duše svih predstavnika ovih dviju obitelji kroz niz naraštaja. Selo nemoćno stoji po strani u areni u kojoj se dva ogranka kolju. Obitelj Cava 70-ih je bila odvjetak Graziana. Sukob je nastao kad je Quindici 80-ih preplavilo sto milijardi lira za obnovu nakon potresa, svota koja daje povoda sukobu zbog neslaganja oko udjela u zakupu i mitu koji treba raspodijeliti. Pomoću kapitala koji je pritekao obje su obitelji, uz vodstvo žena obaju klana, stvorile mala graditeljska carstva. Jednoga dana dok je gradonačelnik sela, kojem su izbor omogućili Grazianovi, bio u svojem uredu, komandosi obitelji Cava pokucali su mu na vrata. Nisu odmah zapucali i to je gradonačelniku dalo vremena da otvori prozor, popne se na krov vijećnice i izbjegne prepad preskakujući krovove kuća. Klan Graziano imao je u svojim redovima pet gradonačelnika, od kojih su dva ubijena a tri je smijenio predsjednik republike zbog povezanosti s camorrom. Bio je međutim jedan trenutak u kojem se učinilo da se nešto može promijeniti. Za gradonačelnicu je izabrana mlada apotekarica, Olga Santaniello. Samo je čvrsta žena mogla parirati vlasti žena Cavinih i Grazianovih. Na sve je načine pokušavala sprati prljavštinu klanske moći, ali nije joj pošlo za rukom. Žestoka poplava 5. svibnja 1998. preplavila je cijeli Valle di Lauro. Kuće su se natopile vodom i blatom, tlo je postalo močvarno, a ulice nesavladivi kanali. Olga Santaniello se utopila. Blato koje ju je udavilo postalo je dvostruko unosno za klanove. Potop je donio dodatni novac, a s novim kapitalom narasla je i moć dviju obitelji. Za gradonačelnika je postavljen Antonio Siniscalchi, a četiri godine kasnije ponovo je izabran plebiscitarno. Nakon Siniscalchijeve prve izborne pobjede, gradonačelnik, njegovi savjetnici i najotvoreniji pristaše krenuli su u povorci iz izbornog stožera. Povorka je stigla do dijela Brosagro i marširala ispred doma Artura Graziana zvanog "guaglione", ali pozdravi nisu bili upućeni njemu, nego nadasve ženama Graziana koje su, poredane na balkonu po starosti, primale izraze poštovanja novoga gradonačelnika pošto je smrt uklonila Olgu Santaniello. Antonio Siniscalchi uhićenje u raciji napuljskog DDA u lipnju 2002. Prema optužbama Protumafijskog suda u Napulju, s prvim fondovima za obnovu sklopio je ugovore za radove na uređenju prilaza i ograde vile-bunkera Grazianovih.
Vile raštrkane Quindicijem, tajna skrovišta, asfaltirane ceste i javnu rasvjetu platila je općina, javnim radovima koji su pomogli Grazianovima i zaštitili ih od atentata i zasjeda. Članovi dviju obitelji živjeli su zabarikadirani iza nesavladivih kapija i nadzirani dvadeset četiri sata na dan kamerama zatvorenog kruga. Boss Biagio Cava uhićenje na aerodromu u Nici dok se ukrcavao u zrakoplov za New York. Kad je završio u zatvoru, sva je vlast prešla u ruke njegove kćeri i supruge, klanskih žena. Samo su žene izlazile u grad. Ne samo da su bile administratorice i mozgovi u sjeni, nego su postale i službeni simbol obitelji, lica i oči moći. Kad bi se na ulici susrele suparničke obitelji, razmjenjivale su oštre poglede u sklopu apsurdne igre u kojoj se gubitnikom smatra onaj tko prvi obori pogled. U selu je zavladala velika napetost kad su žene Cavinih shvatile da je kucnuo čas da prigrle oružje. Od poduzetnica morale su postati ubojice. Vježbale su u prilazima kuća, uz glasnu muziku da prikriju odjek pražnjenja pištolja u vreće s orasima prikupljenima na njihovim posjedima. Za vrijeme općinskih izbora 2002. počele su se selom kretati naoružane, u svojem Audiju 80: Maria Scibelli, Michelina Cava i njezine kćeri, šesnaestogodišnja Clarissa i devetnaestogodišnja Felicetta Cava. U ulici Cassese automobil žena Cavinih nabasao je na automobil Grazianovih, u kojem su bile Stefania i Chiara Graziano od dvadeset i dvadeset jedne godine. Iz automobila Cavinih odjeknuli su pucnji, ali žene Grazianovih naglo su zakočile, kao da su očekivale zasjedu. Uspjele su skrenuti, ubrzale su, uzmaknule i pobjegle. Hici su razbili prozore i probili lim, ali nitko nije ozlijeđen. Djevojke u Alfi vratile su se u vilu vrišteći. Njihova majka, Anna Scibelli, i boss Luigi Salvatore Graziano, sedamdesetogodišnji patrijarh obitelji, odlučili su se vratiti i osvetiti zbog napada. Svi su se ukrcali u njihovu Alfu, a za njima je išlo blindirano vozilo s četiri osobe naoružane strojnicama i puškama. Presreli su Audi Cavinih i stali se zalijetati u njega dok je vozilo iz pratnje blokiralo postranične putove, zatim je preteklo progonjeni automobil i stalo pred njega prepriječivši svaku mogućnost bijega. U strahu da će ih zaustaviti karabinjeri nakon što je prvi vatreni sukob prošao onako neslavno, žene Cava bile su odbacile oružje, pa kad su se našle pred zaustavljenim vozilom, skrenule su, otvorile vrata i pokušale pobjeći trčeći. Grazianove su izašle iz automobila i zapucale na žene. Olovom su im zasule noge, glave, leđa, grudi, obraze, oči. U nekoliko sekundi sve su popadale na tlo pri čemu su im poispadale cipele, a noge ostale u zraku. Grazianove im nisu štedjele tijela, ali nisu primijetile da je
jedna još živa. Felicetta Cava je preživjela. U torbici jedne od Cavinih pronađena je bočica kiseline. Možda su osim pucanja po njima namjeravale naružiti neprijateljice tako da ih kiselinom poliju po licu. Žene su većinom sposobne doživjeti kriminal kao nešto trenutno, nečiju prosudbu, kao stubu na koju ste stupili nogom i odmah zatim preskočili. To klanske žene pokazuju vrlo otvoreno. Osjećaju se uvrijeđeno i omalovaženo kad ih se opisuje kao kamoristice, kriminalke. Kao da je kriminal samo prosudba nečijeg djelovanja, a ne objektivni potez, ponašanje. Uostalom, do danas, za razliku od muškaraca, nijedna žena, šefica camorre, nije se pokajala. Nikada. Za obranu obiteljske imovine, oštro se oduvijek zalagala Erminia Giuliano, zvana Celeste zbog nebeske boje očiju, lijepa i naočita sestra Carminea i Luigija, bossova Forcelle, koja je - prema istrazi - bila apsolutna uporišna točka u klanu što se tiče upravljanja nekretninama i kapitalom uloženim u trgovački sektor. Celeste izgleda kao klasična Napolitanka, kamoristica iz povijesnog centra, kose obojene platinasto plavo, svijetlih ledenih očiju, vječno prekrivenih crnim sjenilom. Vodila je ekonomske i pravne poslove klana. Godine 2004. Giulianovima je zaplijenjena imovina stečena poslovanjem, dvadeset osam milijuna eura, ekonomska pluća klana. Imali su niz trgovačkih lanaca u Napulju i okolici i vlasništvo nad markom koja se pročula zahvaljujući poduzetničkoj sposobnosti te oružanoj i ekonomskoj zaštiti klanova. Franšizna mreža te marke sastoji se od pedeset šest prodajnih točaka u Italiji, Tokiju, Bukureštu, Lisabonu i Tunisu. Klan Giuliano, vladari u 80-ima i 90-ima, rođen je u mekom trbuhu Napulja, u Forcelli, četvrti ovijenoj u sve mitske elemente kasabe, svaku legendu truloga pupka povijesnog centra. Giulianovi su klan koji je krenuo od dna, polako isplivao iz bijede, baveći se svime, od krijumčarenja kurvi i iznuđivanja od vrata do vrata, do otmica, stvorivši golemu dinastiju bratića, nećaka, stričeva i rođaka. Vrhunac vlasti dosegli su potkraj 80-ih i sada nose neku vrstu neuništive karizme. Tko želi voditi glavnu riječ u povijesnom centru i danas mora polagati račune Giulianovima, klanu kojemu za vratom diše bijeda i strah od povratka u siromaštvo. Izjavu Luigija Giuliana, kralja Forcelle, koja je najviše pokazivala njegovo gađenje prema siromaštvu zabilježio je novinar Enzo Perez: "Ja se ne slažem s Tommasinom, meni su jaslice drage, samo mi se pastiri gade!"
Lice apsolutne moći kamorističkog sustava sve više poprima ženske crte, ali ženskog su spola sve češće i bića koja završe zdrobljena i zgnječena gusjenicama te moći. Annalisa Durante ubijena je u Forcelli 27. ožujka 2004. u unakrsnoj vatri, s četrnaest godina. Četrnaest godina. Četrnaest godina. Ponavljati to isto je kao i prelaziti niz leđa spužvom namočenom u ledenoj vodi. Bio sam na sprovodu Annalise Durante. Došao sam rano u crkvu u Forcelli. Cvijeće nije još bilo stiglo, ali posvuda su visjeli natpisi, izrazi sućuti, suza, znaci sjećanja prijateljica iz razreda, što paraju srce. Annalisa je ubijena. Jednu vruću večer, možda prvu doista vruću večer u sezoni u kojoj je napadalo toliko kiše, Annalisa je odlučila provesti kod prijateljice. Već je bila pocrnjela, nosila je lijepu privlačnu haljinu koja joj je prianjala uz napetu gipku figuru. Takve su večeri kao stvorene za upoznavanja momaka, a četrnaest godina za djevojku iz Forcelle pogodna je dob da se počne birati potencijalni zaručnik kojeg će dovući sve do oltara. Djevojke iz pučkih četvrti Napulja s četrnaest su godina kao i žene koje su već sve proživjele. Lica su im obilno našminkana, grudi pretvorene u napuhane balončiće pomoću push-up grudnjaka, nose ušiljene čizme s petama koje dovode zdravlje listova u opasnost. Moraju biti vješte artistice da održe ravnotežu dok hodaju po bazaltu, vulkanskom kamenu koji prekriva napuljske ulice, oduvijek nesklonom svakoj ženskoj vrsti obuće. Annalisa je bila lijepa. Vrlo lijepa. S prijateljicom i jednom rođakinjom slušala je glazbu i sve su tri pogledavale momčiće koji su prolazili na motorčićima, propinjući se, naglo kočeći, upuštajući se u opasne vratolomije između automobila i ljudi. To je takva igra udvaranja. Atavistička, uvijek ista. Djevojke iz Forcelle najradije slušaju neomelodijsku glazbu, popularne pjevače koji se dobro prodaju u pučkim napuljskim četvrtima, ali i u Palermu i Bariju. Gigi D'Alessio apsolutan je mit. Uspio se probiti i proslaviti diljem Italije, dok su drugi, stotine njih, ostali mali idoli unutar četvrti, zone, zgrade ili ulice. Svatko ima svojeg pjevača. Ali najednom, dok stereo u zrak šalje prodornu neomelodijsku notu, dva motorčiča, tjerana do maksimuma, jurnu za nekim. Dotični bježi, nogama guta ulicu. Annalisa, njezina rođakinja i prijateljica ne shvaćaju, misle da se šale, možda se izazivaju. Zatim pucnji. Meci pljušte posvuda. Annalisa ostane ležati na tlu, dva su je metka pogodila. Svi se razbježe, prve se glave pomole na balkonima, vječno otvorenima radi osluškivanja ulice. Krici, kola hitne pomoći, jurnjava u bolnicu, ulice cijele četvrti ispunjene znatiželjom i strepnjom.
Salvatore Giuliano važno je ime. Nositi takvo ime već je samo po sebi dovoljan preduvjet za zapovijedanje. Ali ovdje u Forcelli ovome dječaku ne pridaje autoritet sjećanje na sicilijanskog bandita. Samo mu slučajno tako glasi prezime. Giuliano. Situacija se pogoršala kad je Lovigino Giuliano odlučio progovoriti. Pokajao se i izdao svoj klan da izbjegne doživotnu robiju. Ali kao što često biva u diktaturi, kad je čelnik uklonjen, samo jedan njegov čovjek može zauzeti njegovo mjesto. Giulianovi su dakle, makar i s biljegom ozloglašenosti, i dalje jedini bili kadri održati odnose s velikim kuririma narkoprometa i nametnuti zakon zaštite. Ali s vremenom se Forcella umorila. Ne želi više da njome vlada obitelj ozloglašenih, ne žele više uhićenja i policiju. Tko god htio zauzeti njihovo mjesto, morao je ukloniti nasljednika, morao se službeno postaviti kao suveren i iskorijeniti Giulianove, odnosno novoga nasljednika Salvatorea Giuliana, Loviginova nećaka. Ona je večer bila odabrana za službenu potvrdu prevlasti, za uklanjanje izdanka koji je dizao glavu i za pokazivanje Forcelli početka nove vladavine. Čekaju ga, izdvajaju. Salvatore mirno hoda, najedanput primjećuje da je na nišanu. Bježi, ubojice ga slijede, trči, želi se ubaciti u neku uličicu. Odjeknu pucnji. Giuliano vjerojatno protrči ispred tri djevojke, koristi ih kao štit i u pometnji vadi pištolj i zapuca. Nakon koje sekunde opet bježi, ubojice ga ne uspijevaju uhvatiti. Četiri noge utrče u vežu tražeći zaklon. Djevojke se osvrću, nema Annalise. Izlaze. Na tlu je, krv na sve strane, metak joj je probio glavu. U crkvi se uspijevam probiti do podnožja oltara. Tamo je Annalisin lijes. S četiri strane su redarstvenici u svečanim odorama, posveta pokrajine Kampanije djevojčinoj obitelji. Lijes je prekriven bijelim cvijećem. Mobitel, njezin mobitel, položen je na podnožje odra. Annalisin otac jadikuje. Meškolji se, nešto muca, cupka, miče šakama u džepovima. Prilazi mi, ali ne obraća se meni, kaže: "I što sada? I što sada?" Čim je otac provalio u plač, sve žene obitelji glasno zavapiše, stanu se udarati, zibati se prodorno kričeći, a čim je glava obitelji prestala plakati, žene iznova umuknu. Iza spazih klupe s djevojkama, prijateljicama, rođakinjama, prostodušnim Annalisinim susjedama. Oponašale su pokrete majki, tresle su glavama, neprestano naricale: "Ne može biti! Nemoguće!'' Osjećaju da im je dodijeljena važna uloga, ona tješiteljska. Ipak, odišu ponosom. Sprovod za žrtvu camorre za njih je inicijacija, na istoj razini kao i menstruacija ili prvi spolni odnos. Kao i njihove majke, s ovim događajem aktivno sudjeluju u životu svoje četvrti. Kamere ih kadriraju, zatim fotografi, svi kao da postoje zbog njih. Mnoge od tih djevojaka
uskoro će se udati za kamoriste, višeg ili najnižeg ranga. Raspačivača ili poduzetnika. Ubojicu ili trgovca. Mnoge će imati sinove koji će poginuti i stajat će u redu u zatvoru Poggioreale da muževima donesu novosti i novac. Ali zasad su samo djevojčice zavijene u crno, a da pri tome nisu zaboravile hlače niska struka i tange. Na sprovodu su, ali su odjevene vrlo pažljivo. Savršeno. Oplakuju prijateljicu, znajući da će ovom smrću postati žene. Ali unatoč boli, jedva su čekale na to. Mislim na vječni povratak zakona ovoga svijeta. Mislim na to kako su Giulianovi dosegli vrhunac moći dok Annalisa još nije bila rođena, dok je njezina majka bila tek djevojčica koja se družila s drugim djevojčicama koje su zatim postale supruge Giulianovih i njihovih članova, koje su odrastale slušajući D'Alessiovu glazbu i klicale Maradoni koji je s Giulianovima uvijek dijelio kokain i provodio se. Pamti se slika Diega Armanda Maradone u Loviginovoj kadi u obliku školjke. Dvadeset godina kasnije Annalisa pogiba dok su lovili i pucali na nekog Giuliana, dok je neki Giuliano uzvraćao na vatru koristeći je kao štit, ili možda samo protrčavši kraj nje. Isti povijesni put, vječno isti. Besmrtan, tragičan, vječan. Crkva je već prepuna. Ali policija i karabinjeri i dalje su napeti. Ne razumijem još. Vrpolje se, gube strpljenje zbog sitnica, nemirno se kreću. Shvatim nakon što sam napravio nekoliko koraka. Udaljavam se od crkve i vidim da vozilo karabinjera dijeli ožalošćeno mnoštvo od raskošne skupine na skupim motociklima, u kabrioletima, na snažnim motorima. To su posljednji pripadnici klana Giuliano vjerni Salvatoreu. Karabinjeri se boje da bi moglo doći do razmjene uvreda između kamorista i mnoštva i da bi mogao izbiti urnebes. Srećom nije se dogodilo ništa, ali njihova je prisutnost krajnje simbolična. Daju na znanje da nitko ne može bez njihova dopuštenja vladati povijesnim centrom Napulja, a još manje bez njihova posredstva. Pokazuju svima da još postoje i da su unatoč svemu oni glavni. Bijeli sanduk izlazi iz crkve, mnoštvo se nagurava da ga dirne, mnogi gube svijest, zvjerski krikovi probijaju bubnjiće. Kad je lijes prošao ispred Annalisine zgrade, majka, koja se nije mogla natjerati da prisustvuje misi u crkvi, pokušala se baciti s balkona. Skupina žena je zadrži. Vrišti, koprca se, lice joj je podbuhlo i zajapureno. Odvija se uobičajena tragična scena. Da bude jasno, ritualni plač i žalopojne scene nisu laž ni himba. Naprotiv. Ali pokazuju kulturne okvire u kojima još uvijek živi velik dio žena u Napulju, prisiljenih da još posežu za snažnim simboličnim ponašanjem kako bi posvjedočile svoju bol i iskazale je pred cijelom zajednicom.
Premda potresno iskrena, ova frenetična bol naizgled sadrži značajke inscenacije. Novinari se drže podalje. Predsjednik pokrajine Kampanije Antonio Bassolino i gradonačelnica Napulja Rosa Russo Iervolino prestravljeni su, boje se da će se četvrt okrenuti protiv njih. Ali to se nije dogodilo, ljudi iz Forcelle naučili su izvući prednost iz politike i ne žele steći neprijatelje. Netko zaplješće snagama reda. Poneki novinar se uzbudi zbog te geste. Hvaljeni karabinjeri u četvrti camorre. Kakva naivnost. Taj je aplauz bio obična provokacija u smislu, bolje karabinjeri nego Giulianovi. Neke snimateljske ekipe pokušavaju prikupiti izjave, prilaze nekoj starici krhka izgleda. Ona začas zgrabi mikrofon i prodere se: "Njihovom krivnjom... moj sin će odležati pedeset godina u zatvoru! Ubojice!" Mržnja prema pokajnicima dobro je poznata. Masa vrši pritisak, napetost je velika. Od pomisli da je jedna djevojka mrtva jer je jedne proljetne večeri odlučila slušati glazbu s prijateljicama na ulazu u vežu okreće mi se želudac. Muka mi je. Moram ostati miran. Moram shvatiti kako je to uopće moguće. Annalisa je rođena i živjela je u ovome svijetu. Njezine su joj prijateljice pričale o bježanju na motoru s dečkima iz klana, ona sama možda se zaljubila u nekog zgodnog bogatog momčića kojem se smiješila karijera u Sustavu ili možda u nekog poštenjačinu koji je cijeli dan grbio leđa za crkavicu. Njezina bi sudbina bila rad u tvornici na crno, na torbicama, deset sati dnevno za petsto eura mjesečno. Annalisa je bila zadivljena mrljama na koži radnica koje rade s kožnom galanterijom. U svoj je dnevnik zapisala: "Djevojkama koje rade s torbama ruke su stalno crne, cijeli su dan zatvorene u tvornici. Tu je i moja sestra Manu, ali poslodavac nju barem ne prisiljava da radi kad joj nije dobro". Annalisa je postala tragični simbol jer tragedija se odvila u najgorem i najsirovijem obliku: ubojstvom. Ovdje nema trenutka u kojemu zvanje življenja ne sliči osudi na doživotni zatvor, kazni koja se izdržava neukrotivim, ubrzanim i surovim životom prema uzorku. Annalisa je kriva što se rodila u Napulju. Ništa više, ništa manje. Dok na ramenima odnose njezino tijelo u bijelom sanduku, kolegica iz klupe zove je na mobitel i pušta ga da zvoni. Zvonjava na lijesu, to je novi rekvijem. Najprije trajan zvuk, zatim melodijski, koji najavljuje ugodnu glazbu. Nitko se ne javlja.
DRUGI DIO KALAŠNJIKOV Prelazio sam prstom preko njih. Čak sam i oči sklopio. Klizio sam jagodicom kažiprsta čitavom površinom odozgo prema dolje. Kad bih prelazio preko udubljenja, vršak prsta upao bi u njega. Išao sam tako po svim staklima. U neka udubljenja jagodica bi mi ušla cijela, a u neke dopola. Ubrzao sam kretnje i nasumično prelazio preko glatkoga dijela kao da mi je prst neka vrsta poludjelog crva koji se zavlači u udubljenja i izlazi iz njih, savladava ih trčkarajuči po staklu, sve dok se nisam porezao. Nastavio sam prelaziti prstom po staklu, ostavljajući krvav vodenasti trag. Otvorih oči. Oštra, iznenadna bol. Udubljenje je bilo puno krvi. Prestao sam se glupirati i posisao sam posjekotinu. Rupe koje ostavlja kalašnjikov savršene su. Žestoko su utisnute u blindirana stakla, ukopane, zasječene, poput crvotočina zaostalih za crvima koji pregrizaju put. Iz daljine pogoci iz strojnice ostavljaju čudan dojam, kao da su deseci mjehurića nabubrili između raznih blindiranih slojeva stakla. Gotovo nijedan trgovac ne mijenja stakla zasuta vatrom iz kalašnjikova. Neki rupe ispune silikonskom pastom, neki ih zalijepe crnom ljepljivom trakom, a većina sve ostavi onako kako jest. Blindirani izlog dućana može stajati i pet tisuća eura, dakle bolje je ostaviti te ukrase nasilja. Uostalom, mogu biti i atrakcija za kupce koji eventualno zastanu iz znatiželje, pitajući se što se dogodilo, zadrže se s vlasnikom lokala i možda na kraju kupe štogod više od nužnoga. Umjesto da se oštećeni izlog zamijeni, čeka se da se uruši pod idućim rafalom. Tada će osiguranje pokriti štetu, jer ako vlasnik dođe rano ujutro i roba nestane, rafal iz strojnice računat će se kao pljačka. Pucanje po izlozima nije uvijek čin zastrašivanja, poruka prenesena mecima, nego češće militaristički zadatak. Naime, nove isporuke kalašnjikova treba isprobati. Vidjeti rade li, provjeriti leže li cijevi dobro, priviknuti se, uvjeriti se da se spremnici ne zaglavljuju. Mogli bi ih isprobavati na polju, na staklima starih blindiranih automobila, kupiti metalne ploče pa ih u miru rešetati. Ali ne čine to nego pucaju po izlozima, po blindiranim vratima i metalnim kapcima, podsjećajući tako svakoga da bi sve to moglo biti njihovo, da je sve uostalom u trenutnoj koncesiji, poslovno predstavništvo kojim upravljaju samo oni. Koncesija, obična koncesija koja u svakom trenutku može biti povučena. Tu je i dodatna korist, naime u tom su području staklarnice, s najboljim cijenama za
blindirana stakla, vezane za klanove, dakle što više uništenih izloga, to veća zarada za staklarnice. Prethodne je noći s istoka stiglo tridesetak kalašnjikova. Iz Makedonije. Iz Skoplja u Gricignano d'Aversa, brzim putem, neometanim, kojim su garaže camorre napunjene strojnicama i sačmaricamapumpericama. Netom što je pala socijalistička zavjesa, camorra se sastala s vođama komunističkih partija u raspadu. Sjeli su za pregovarački stol predstavljajući moćni Zapad, sposoban i tih. Znajući za njihovu krizu, klanovi su od istočnih zemalja - Rumunjske, Poljske i bivše Jugoslavije neslužbeno otkupili cijela skladišta oružja, godinama dajući plaće čuvarima, nadzornicima i službenicima zaduženima za održavanje njihovih vojnih resursa. Ukratko, dio obrane tih zemalja preuzeli su klanovi. Na kraju krajeva, najbolji način da se sakrije oružje jest držati ga u vojarnama. Bossovi se tako godinama, unatoč promjenama u vrhu, unutarnjim razmiricama i krizama, ne moraju oslanjati na crno tržište oružja, jer imaju na raspolaganju zalihe istočnih vojski. Strojnice su ovom prilikom ukrcane u vojne kamione na čijim se stranicama isticala oznaka NATO. Tegljači ukradeni iz američkih garaža mogli su se zahvaljujući oznakama mirno kretati preko pola Italije. NATO-va baza u Gricignanu dAversa malen je nepristupačan kolos, poput stupa od armiranog betona postavljenog posred nizine. Građevina koju su podigli Coppole, kao i sve u tom kraju. Gotovo se nikad ne vide Amerikanci. Malo je nadzornih točaka. NATO-vi kamioni imaju potpunu slobodu kretanja, pa kad je oružje stiglo u mjesto, vozači su se čak zaustavili na trgu, doručkovali, umakali kroasane u cappuccino i raspitivali se po kafiću gdje mogu unajmiti "kojeg crnca da im istovari robu, na brzinu". Svi znaju što znači izraz "na brzinu". Sanduci s oružjem samo su malo teži od sanduka s rajčicama. Afrički momci koji žele raditi koji sat prekovremeno pošto završe rad u polju, dobiju dva eura po sanduku, četiri puta više nego za kištru rajčica ili jabuka. Jednom sam u NATO-vu časopisu za obitelji vojnika u inozemstvu pročitao kratak tekst namijenjen onima koje zapadne da služe u Gricignanu dAversa. Preveo sam odlomak i zapisao ga u notes, da ga zapamtim. Glasio je ovako: "Da biste shvatili kamo odlazite, zamislite filmove Sergia Leonea. Kao na Divljem zapadu: netko vodi glavnu riječ, ima pucnjave, vladaju nepisani i nedodirljivi zakoni. Ali ne brinite se, prema građanima i američkim vojnicima vlada maksimalno
poštovanje i gostoprimstvo. Svejedno, ne izlazite iz vojnog kompleksa ako baš nije neophodno." Taj mi je američki novinar pomogao da bolje shvatim gdje živim. Mariano je tog jutra u kafiću bio neobično zanesen. Stajao je sav uzbuđen za šankom. U rano jutro ispijao je martini. "Što ti je?" Svi su ga to pitali. Čak mu je i pipničar odbijao natočiti četvrtu čašu. Ali on nije odgovarao, kao da je to svakome posve jasno. "Želim ga ići upoznati, kažu mi da je još živ. Je li to istina?" "Je li istina što?" "Ali kako je to uspio? Uzet ću godišnji da ga upoznam..." "Ma koga to? Što?" "Shvaćaš li koliko je lagan? I precizan. Ne prođe ni koja minuta, a već si ispalio dvadeset, trideset metaka... genijalan izum!" Bio je sav ushićen. Pipničar ga je gledao kao što se gleda mladić koji je prvi put sa ženom, s izrazom koji ne ostavlja mjesta sumnji, kao što je zacijelo imao Adam. Tada sam shvatio razlog tom uzbuđenju. Mariano je prvi put pucao iz kalašnjikova i ta ga je naprava toliko oduševila da je htio upoznati njezina izumitelja Mihaila Kalašnjikova. Nije nikad pucao ni u koga, u klan je ušao kako bi distribuirao određene marke kave po kafićima u zoni. Vrlo je mlad, diplomirao je ekonomiju i trgovinu, raspolagao je desecima milijuna eura jer se mnogo kafića i proizvođača kave htjelo uključiti u trgovačku mrežu klana. Ali čelnik zone htio je da njegovi ljudi, imali diplomu ili ne, bili vojnici ili trgovački voditelji budu sposobni pucati, te mu je dao strojnicu u ruke. Noću je Mariano ispalio nešto metaka u razna stakla, nasumce birajući kafiće. Nije to bilo upozorenje, ali iako ni on sam nije znao pravi razlog što puca upravo po dotičnim staklima, vlasnici su se svakako domišljali valjanim motivima. Čovjek se uvijek ima razloga osjećati krivim. Mariano je strojnicu zvao profesionalnim i ozbiljnim tonom: AK-47. Službeno ime najslavnije strojnice na svijetu. Posve jednostavno ime, gdje AK znači "Avtomat Kalashnikova ", Kalašnjikovljev automat, a 47 se odnosi na godinu kad je odabran kao oružje sovjetske vojske. Oružje često sadrži kodirana imena, slova i brojke koji kriju njihovu razaračku moć, simbole bespoštednosti. Zapravo su to banalna imena koja im dodjeljuje neki dočasnik zadužen za razvrstavanje novog
oružja u skladištu poput novih svornjaka. Kalašnjikov je lagan, lako se koristi i jednostavno održava. Njegova se prednost sastoji u srednjoj veličini spremnika: nije premalen kao kod revolvera, čime se izbjeglo smanjenje vatrene moći, niti je prevelik, pa nema prejak trzaj, ali nije ni glomazan i neprecizan. Tako se jednostavno održava i sklapa da su dječaci u bivšem Sovjetskom Savezu tu tehniku svladavali u školskim klupama, uz prisutnost neke vojne osobe, u prosječno dvije minute. Posljednji put sam pucnjeve iz strojnice čuo prije nekoliko godina. Kod Sveučilišta Santa Maria Capua Vetere, ne sjećam se točno, ali siguran sam da je to bilo na raskršću. Četiri su automobila blokirala vozilo Sebastiana Caterina, kamorista oduvijek bliskog Antoniju Bardellinu, bossu bossova kazertanske camorre tijekom 80-ih i 90-ih, i izrešetali ga orkestrom kalašnjikova. Kad je Bardellino nestao i vodstvo se promijenilo, Caterino je uspio pobjeći, spasiti živu glavu. Trinaest godina nije izlazio iz kuće, živio je skriven, promolio bi nos tek noću, prerušavao se, izlazio sa svojeg imanja u blindiranim automobilima i držao se dalje od svojega sela. Mislio je da je nakon tolikih godina šutnje stekao novi autoritet. Mislio je da je suparnički klan zaboravio na prošlost, da neće napasti staroga vođu poput njega. Tako je počeo sastavljati novi klan u mjestu Santa Maria Capua Vetere, starome rimskom gradu koji je postao njegov feud. Kad je zapovjednik karabinjera San Cipriana d'Averse, Caterinova sela, stigao na mjesto događaja, imao je samo jednu rečenicu: "Gadno su ga sredili!" Način na koji je netko smaknut ovdje se vrednuje na temelju hitaca koji su mu namijenjeni. Ako te ubiju obzirno, pucnjem u glavu ili trbuh, tumačit će se to kao nužna operacija, kirurška, bez uvrede. Nakrcati automobil s više od dvjesto metaka i tijelo s više od četrdeset je način da te se u potpunosti izbriše s lica zemlje. Camorra ima vrlo dugo pamćenje i raspolaže beskrajnim strpljenjem. Trinaest godina, sto pedeset šest mjeseci, četiri kalašnjikova, dvjesto metaka, jedan za svaki mjesec čekanja. U određenim područjima i oružje čuva sjećanja, sadrži u sebi mržnju i osudu koje ispljune u pravom trenutku. Tog jutra, dok sam prstima prelazio preko ukrasa koje je ostavila strojnica, imao sam ruksak na leđima. Odlazio sam k rođaku u Milano. Čudno je kako ti, s kime god razgovaraš, kakva god bila tema, svi čestitaju, upućuju izraze podrške i najbolje želje čim kažeš da odlaziš: "Tako treba. Imaš pravo. I ja bih da mogu." Ne trebaš ništa dodavati, objašnjavati kojim poslom ideš. Kakav god bio razlog, bolji je od svih zbog kojih bi eventualno ostao živjeti u ovome kraju. Kad me pitaju odakle sam, nikad
ne odgovaram. Htio bih reći da sam s juga, ali čini mi se preočitim. Kad me to upitaju u vlaku, zurim u pod i pravim se da nisam čuo, jer prisjetim se Vittorinijevih Razgovora u Siciliji, i bojim se da ću progovoriti glasom Silvestra Ferrata ako samo zinem. Ali ne isplati se. Vremena se mijenjaju, a glasovi ostaju isti. Za tog putovanja susreo sam korpulentnu gospođu koja se jedva smjestila u sjedalo brzog vlaka Eurostara. Ukrcala se u Bologni puna nevjerojatne želje za razgovorom, načinjanjem svake teme osim svojega tijela. Svim je silama nastojala doznati odakle sam, čime se bavim, kamo idem. Poželio sam joj odgovoriti tako da joj samo pokažem posjekotinu na prstu. Ali predomislio sam se. Odgovorio sam: "Iz Napulja sam." Grad koji izaziva toliku bujicu riječi da je dovoljno izgovoriti mu ime naglas pa da budeš pošteđen svake vrste odgovora. Grad gdje zlo postaje krajnje zlo, a dobro krajnje dobro. Zaspao sam. Iduće jutro vrlo rano Mariano me zove sav uzbuđen. Tražilo se nekoliko knjigovođa i organizatora za vrlo delikatnu operaciju koju su u Rimu provodili neki poduzetnici iz naše zone. Papa Ivan Pavao II. teško je obolio, možda je i umro, ali vijest još nije službeno obznanjena. Mariano me pozvao da mu se pridružim pa sam sišao na prvoj postaji i vratio se. U nekoliko dana prodavaonice, hoteli, restauracije i supermarket trebat će goleme i neuobičajene količine svake vrste robe. Spremala se velika zarada, milijuni ljudi u vrlo će kratkom roku nagrnuti u glavni grad, živjeti na ulici, provoditi sate na ulicama, morat će piti, jesti, riječju kupovati. Moglo se utrostručiti cijene, prodavati u svako doba dana, čak i noću, cijediti profit iz svake minute. Mariano je pozvan s tom svrhom, i predložio mi je da ga pratim a zauzvrat mi obećao nešto novca. Sve se plaća. Marianu je obećano mjesec dana praznika za vrijeme kojih će ostvariti svoj san: otići u Rusiju i upoznati Mihaila Kalašnjikova; čak je dobio jamstva od čovjeka iz ruskih obitelji koji se zakleo da ga poznaje. Mariano će ga tako upoznati, pogledati ga oči, dirnuti ruke koje su stvorile to moćno oružje. Na dan papina sprovoda Rim je bio prepun. Nemoguće je bilo prepoznati ulice, razabrati pločnike. Ravnomjerni je sloj ljudstva prekrivao asfalt, ulaze u zgrade i prozore, bujica koja se slijevala u svaki mogući prostor. Bujica koja kao da je rasla do te mjere da je probila korita kojima je tekla. Posvuda ljudska bića. Svugdje. Jedan se prestravljeni pas skutrio drhtureći ispod autobusa. Sav njegov životni prostor pregazila su stopala i noge. Mariano i ja zastali smo na stubi pred jednom zgradom, jedinom zaklonu od skupine koja se zavjetovala da će šest sati bez prestanka pjevati
pjesmu posvećenu svetom Franji. Sjeli smo pojesti sendvič. Bio sam iscrpljen, no Mariano se nije umarao, bio je plaćen za svaki uloženi trud te se trajno osjećao punim energije. Najednom začuh kako me netko zove. Znao sam tko je i prije nego što sam se okrenuo. Bio je to moj otac. Nismo se vidjeli dvije godine. Živjeli smo u istome gradu a da se nikada nismo susreli. Nevjerojatno da smo jedan na drugog nabasali u kolopletu rimskoga ljudstva. Ocu je bilo silno neugodno. Nije znao kako da me pozdravi i da li da me pozdravi onako kako bi to htio. Ali bio je oduševljen, kao na onim izletima gdje znaš da ćeš u kratkom roku doživjeti dosta toga lijepog, što se neće ponoviti tijekom barem iduća tri mjeseca, pa želiš sve upiti, osjetiti do srži, ali brzo, od straha da u ono malo vremena ne propustiš druge radosti. Iskoristio je činjenicu da je jedna rumunjska zračna tvrtka zbog papine smrti pojeftinila letove prema Italiji te je platio kartu cijeloj obitelji svoje družice. Sve žene u skupini nosile su veo preko kose i krunicu omotanu oko zgloba. Bilo je nemoguće dokučiti u kojoj smo ulici, sjećam se samo goleme plahte razapete između dvije zgrade. "Jedanaesta zapovijed: Ne guraj se i nećeš biti gurnut." Napisano na dvanaest jezika. Nova svojta mojega oca bila je zadovoljna. Vrlo zadovoljna što sudjeluje u tako važnome događaju kao što je papina smrt. Svi su maštali o odobrenju vlasti za ostanak. Za ove Rumunje patiti iz istog razloga, sudjelovati u tako krupnom i sveopćem događaju bio je najbolji način da steknu sentimentalno i objektivno talijansko državljanstvo i prije od onog pravnog. Otac je obožavao Ivana Pavla II., opčinjao ga je taj čovjek koji je svima davao da mu ljube ruku. Bio je zapanjen time kako je bez otvorenih ucjena i jasnih strategija uspio steći toliku moć i popularnost. Svi su moćnici padali ničice pred njim. Mojemu ocu to je bilo dovoljan razlog za divljenje. Vidjeh ga kako je zajedno s majkom svoje družice kleknuo na ulicu moleći krunicu. Iz grupice rumunjske svojte izvirilo je dijete. Začas shvatih da je to sin mojeg oca i Micaele. Znao sam da je rođen u Italiji kako bi dobio državljanstvo, ali da zbog majčine situacije živi u Rumunjskoj. Nastojao se čvrsto držati maminih skuta. Nisam ga još nikad vidio, ali znao sam mu ime. Stefano Nicolae. Stefano prema ocu mojeg oca, Nicolae prema Micaelinu ocu. Moj ga je otac zvao Stefano, a njegova majka i njegova rumunjska rodbina Nico. Uskoro će se zvati samo Nico, ali otac još nije popuštao. Nico je po svoj prilici od oca dobio loptu kao prvi dar kad je stubama sišao iz zrakoplova. Otac je dječaka vidio tek drugi put, ali ga je držao kao da je stalno bio uz njega. Uhvati ga za ruku i priđe mi.
"Nico će sad živjeti ovdje. U ovoj zemlji. U očevoj zemlji." Ne znam zašto, ali dijete se rastuži i pusti loptu da padne na tlo. Uspio sam je načas zaustaviti nogom dok nije nepovratno nestala u mnoštvu. *** Najednom mi u sjećanje navre mješovit miris slanoće, prašine, cementa i smeća. Vlažan miris. Prisjetih se vremena kad sam imao dvanaest godina na plaži kod Pinetamare. Bio sam se tek probudio kad mi je otac ušao u sobu, vjerojatno jedne nedjelje. "Jesi li svjestan da tvoj bratić već umije pucati? A ti? Zar si manje vrijedan od njega?" Poveo me u Villaggio Coppola, na Domicijskoj obali između Napulja i Caserte. Plaža je bila pravi napušteni rudnik alata nagrizenog solju i okovanog vapnenom korom. Po cijele bih dane tamo prekopavao, nalazio zidarske žlice, rukavice, iznošene gojzerice, prebijene motike, slomljene pijuke, ali nisam tamo doveden da se igram sa smećem. Otac je hodao uokolo tražeći mete, po mogućnosti staklenke. U najboljem slučaju boce piva Peroni. Stavio ih je na krov jednog izgorjelog Fiata 127; bilo je naime mnogo olupina automobila. Plaže Pinetamare služile su i kao odlagalište svih izgorjelih vozila iskorištenih za pljačke ili prepade. Još se sjećam očeve Berette 92 FS. Bila je tako izgrebena te je već izgubila boju, stari gospodin među pištoljima. Ne znam zašto, ali svi ga znaju kao M9. Često čujem da ga tako zovu: ''Nabit ću ti M9 među oči. Hoćeš da izvučem M9? K vragu, moram si nabaviti M9." Otac mi je stavio Berettu u ruke. Bila je teška. Držak pištolja je hrapav, kao da je od brusnog papira, i lijepi se za dlan, a kad prijeđeš pištoljem po ruci, čini se gotovo da te grebe zubićima. Otac mi je pokazao kako otkočiti pa napeti pištolj, ispružiti ruku, zažmiriti na desno oko ako je meta na lijevoj strani i naciljati. "Robbe', opušteno drži ruku, ali čvrsto. Budi miran, ali ne mlohav... koristi obje ruke." Zažmirio sam i podigao ramena kao da ću lopaticama začepiti uši te sam konačno svom snagom povukao okidač kažiprstima koji su upirali jedan o drugi. Još mi i danas odjek pucnjave predstavlja strašnu smetnju. Vjerojatno imam nekih problema s bubnjićima, jer nakon svakoga pucnja ostajem ošamućen pola sata. U mjestu Pinetamare obitelj vrlo moćnih poduzetnika Coppola podigla je najveći nelegalni urbani kompleks na Zapadu. Osamsto šezdeset tri tisuće četvornih metara betona: Villaggio Coppola. Nisu tražili odobrenja; nisu ni trebali. Na ovim prostorima natječaji i ponude vrtoglavo
podižu troškove proizvodnje jer treba podmazati previše birokratskih kotačića. Zato su Coppole krenuli odmah sa cementom. Tone armiranog betona zamijenile su jedan od najljepših borika Sredozemlja. Podignute su zgrade s čijih se portafona čuje šum mora. Kad sam konačno pogodio prvu metu u životu, doživio sam mješovit osjećaj ponosa i krivnje. Umio sam pucati, konačno sam umio. Nitko mi više neće moći nauditi. Ali ovladao sam stravičnim oruđem. Jednim od onih koje ne možeš više zaboraviti koristiti jednom kad naučiš. Kao voziti bicikl. Boca se nije posve rasprsnula. Ostala je čak stajati. Desna joj je polovica bila odvaljena. Otac je otišao do automobila. Ostao sam s pištoljem u ruci, ali, začudo, nisam se osjetio sam iako sam bio okružen utvarama od otpadaka i metala. Pružio sam ruku prema moru i ispalio još dva pucnja u vodu. Nisam vidio da su bućnuli ili da su i doprli do vode. Ali pogoditi more učinilo mi se hrabrim djelom. Otac se vratio s kožnom loptom na kojoj je bila Maradonina slika. Nagrada za dobro gađanje. Tad mi je, kao i uvijek, primaknuo lice. U dahu mu se osjetio miris kave. Bio je zadovoljan, sad barem njegov sin nije manje vrijedan od sina njegova brata. Izrecitirali smo standardnu pjesmicu, njegov katekizam: "Robbe', što je čovjek bez diplome a s pištoljem?" "Govno s pištoljem." "Odlično. Što je čovjek s diplomom a bez pištolja?" "Govno s diplomom..." "Odlično. Što je čovjek s diplomom i pištoljem?" "Čovjek, tata!" "Bravo, Robertino!" *** Nico je još učio hodati. Otac mu je neprestano nešto govorio. Mališan ga nije razumio. Prvi put je čuo talijanski, makar mu je mama bila dovoljno lukava da ga rodi ovdje. "Sliči li ti, Roberto?" Pogledao sam ga pozorno. I bio sam sretan, zbog njega. Nije mi bio nimalo sličan. "Na sreću, nije mi sličan!" Otac me pogledao uobičajenim razočaranim izrazom, kao da želi reći da ni kad se šalim ne govorim ono što bi volio čuti. Oduvijek sam imao
dojam da je otac s nekim u ratu. Kao da mora povesti bitku koja uključuje saveze, mjere opreza, spletke. Ići u hotel s dvije zvjezdice za oca je bilo ravno gubitku ugleda u nečijim očima. Kao da mora polagati račune nečemu što će ga oštro kazniti ne bude li živio u bogatstvu i uz autoritativno-lakrdijaški stav. "Najbolji, Robbe', ne ovise ni o kome. Naravno da moraju posjedovati znanje, ali moraju i ulijevati strah drugima. Ako nikome ne ulijevaš strah, ako te nitko ne gleda s nelagodom, nisu u pravom smislu riječi sposoban." Kad smo jeli vani, u restoranima ga je smetalo što konobari često poslužuju neke ljude koji bi ušli i sat vremena poslije nas. Bossovi bi sjeli i za samo nekoliko minuta dobili bi cijeli ručak. Otac ih je pozdravljao. Ali kroz zube mu je vrištala želja za poštovanjem koje uživaju oni. Zavist i želja za poštovanjem koje se sastoji od iste moći, istog straha, istog bogatstva. "Vidiš one tamo? Oni zapravo vode glavnu riječ. Oni odlučuju o svemu! Neki vladaju riječima, a neki stvarima. Moraš shvatiti tko vlada stvarima i pretvarati se da vjeruješ onome tko vlada riječima. Ali u sebi moraš stalno znati istinu. Zapravo vlada samo onaj tko vlada stvarima." Vladari stvari, kako ih je otac zvao, sjedili su za stolom. Oduvijek su odlučivali o sudbini ovih prostora. Jeli su zajedno, smiješili se. Ali s godinama su se međusobno poklali, ostavivši za sobom trag tisuća mrtvih, poput ideograma svojih novčanih ulaganja. Bossovi su znali kako ublažiti neumjesnost toga što su posluženi prvi: platili su ručak svima prisutnima u lokalu. Ali tek na izlasku, ne želeći slušati zahvale i ulagivanja. Svima su platili ručak osim dvjema osobama: profesoru Iannottu i njegovoj ženi. Par ih nije pozdravio pa se nisu usudili počastiti ih ručkom. Ali preko konobara su im poslali dar koji se sastojao od boce limoncella. Kamoristi znaju da se moraju brinuti i za otvorene neprijatelje jer uvijek su dragocjeniji od onih potajnih. Kad god se pojavila potreba da mi da loš primjer, otac bi posezao za profesorom Iannottom. Zajedno su pohađali školu. Iannotto je živio u unajmljenom stanu, otjeran je iz svoje stranke, nije imao djece, vječno srdit i loše odjeven. Predavao je dvjema godinama u gimnaziji, sjećam ga se kako se prepirao s roditeljima koji su ga pitali kojem njegovu prijatelju poslati djecu na privatne satove kako bi dobili prolaznu ocjenu. Moj ga je otac smatrao osuđenim. Mrtvacem koji hoda. "To je kao da netko odluči biti filozof, a netko liječnik. Što misliš, koji će od njih dvojice odlučivati o nečijem životu?" "Liječnik!"
"Tako je. Liječnik. Jer možeš odlučivati o životu i smrti drugih. Odlučivati da li ih spasiti ili ne. Jedino tako i možeš činiti dobro, tek kad si sposoban i za zlo. Ali ako si propalitet, komedijaš i neradnik, tada možeš činiti samo dobro, ali to je onda dobrovoljni rad, škart od dobra. Pravo je dobro ono na koje se odlučiš iako možeš činiti zlo." Nisam odgovarao. Nisam nikad uspio shvatiti što mi je zapravo htio dokazati. A iskreno govoreći, ne uspijevam ga shvatiti ni sada. Možda sam zato diplomirao filozofiju, da ne bih odlučivao umjesto ikoga. Kao mladi liječnik otac je 80-ih obavljao službu u ambulantnim kolima. Četiristo mrtvih godišnje. U zonama gdje se ubijalo i pet ljudi dnevno. Stigli bi kolima, ali ako bi zatekli ranjenika na tlu prije nego što stigne policija, nisu ga mogli ukrcati. Jer ako bi ubojice dočuli, vratili bi se, slijedili hitnu pomoć, prepriječili joj put, ušli bi u vozilo i dovršili posao. Dogodilo se to mnogo puta i znali su i liječnici i bolničari da moraju ostati na mjestu pred ranjenikom i čekati da se ubojice vrate i dovrše zadatak. Ali jednom je moj otac stigao u Giugliano, selendru između Napulja i Caserte, feud Mallardovih. Dječak je imao osamnaest godina, možda ni toliko. Pucali su mu u grudi, ali jedno je rebro skrenulo putanju metka. Ambulantna su kola odmah stigla. Bila su u blizini. Dječak je hroptao, urlao, gubio krv. Otac ga je ukrcao. Bolničari su bili prestravljeni. Nastojali su ga odgovoriti, bilo je očito da su ubojice pucali i ne ciljajući, a u bijeg ih je nagnala neka ophodnja, ali svakako će se vratiti. Pokušavali su urazumiti mojega oca: "Pričekajmo. Doći će, dovršiti posao i onda ćemo ga odnijeti." Otac nije htio čekati. I za smrt postoji pravo vrijeme. Osamnaest godina nije mu se činilo pravo vrijeme za umiranje, ni za camorrina vojnika. Ukrcao ga je, prevezao ga u bolnicu te je mladić spašen. Te noći, ubojice koji nisu bili propisno pogodili metu došli su mu u kuću. U očevu kuću. Mene nije bilo, živio sam s majkom. Ali toliko sam puta čuo tu priču, uvijek prekinutu na istome mjestu, da je pamtim kao da sam u kući bio i sam i svjedočio svemu. Oca su, vjerujem, prebili do krvi, barem dva mjeseca nije izlazio među ljude. Iduća četiri nije uspio nikoga pogledati u lice. Odabrati da spasiš onoga tko mora umrijeti znači htjeti dijeliti njegovu sudbinu, jer ovdje se samovoljom ne može ništa promijeniti. Odlukama se nitko ne odmiče od problema, savjestan čin, razmišljanje i izbor ne daju čovjeku osjećaj da postupa na najbolji mogući način. Što god učinio, bit će iz nekog razloga pogrešno. U tome je prava samoća. ***
Mali se Nico ponovo smijao. Micaela je bila otprilike mojih godina. Vjerojatno su i njoj, kad je rekla da odlazi u Italiju, čestitali, ne pitajući je ništa, ne znajući ide li se kurvati, udati, raditi kao čistačica ili službenica. Ne znajući ništa nego samo to da odlazi. Dovoljan razlog za sreću. Ali Nico očito nije mislio ni na što. Zatvorio je usta pred tko zna već kojim frapeom koji mu je majka davala da ga nakljuka. Da ga ponuka da popije, otac mu položi loptu do nogu, ali Nico je tresne svom snagom. Lopta je odskočila, odbijala se od koljena, goljenica i vršaka cipela desetaka ljudi. Otac potrči za njom. Znajući da ga Nico gleda, glupirao se kao da tobože dribla neku časnu sestru, ali lopta mu je opet pobjegla. Mališan se smijao, od stotine listova koje je vidio kako mu se steru pred očima osjećao se kao u šumi nogu i sandala. Uživao je gledati oca, našega oca, kako se muči da dohvati onu loptu. Nastojao sam mu mahnuti rukom da se pozdravim s njim, ali prepriječio nam se zid ljudstva. Trebat će mu dobrih pola sata da se iskobelja. Ne isplati se čekati. Bilo je stvarno kasno. Već su mu se gubili i obrisi, progutao ih je želudac mnoštva. *** Mariano je uspio upoznati Mihaila Kalašnjikova. Bio je na jednomjesečnoj turneji po istočnoj Europi, Rusiji, Rumunjskoj i Moldaviji. Klanovi su mu darovali praznike. Ponovo sam ga vidio upravo u jednom kafiću u Casalu di Principe. U uobičajenom kafiću. Imao je debeo svežanj fotografija vezanih gumicom kao da su sličice spremne za "đoranje". Bili su to portreti Mihaila Kalašnjikova, potpisani i s posvetom. Uoči povratka, Mariano je dao otisnuti desetke i desetke fotografija s portretom Kalašnjikova u odori generala Crvene armije, s kaskadom odličja na grudima: Lenjinov red, odličje časti Velikog domovinskog rata, odličje Reda Crvene zvijezde, Reda Crvene zastave rada. Uspio je do njega doći zahvaljujući uputama Rusa koji su poslovali sa skupinama iz Caserte i upravo su ga oni predstavili generalu. *** Mihail Timofejevič Kalašnjikov živio je u najmu u udmurtskom seocetu Iževsk, bivšem Ustinovu, u podnožju Urala, koje do 1991. nije bilo ni ubilježeno u zemljopisne karte. Bilo je to jedno od mnogih nedostupnih područja SSSR-a. Kalašnjikov je bio prava atrakcija mjesta. Samo za njega uspostavili su izravnu vezu s Moskvom. Postao je već neka vrsta atrakcije za elitni turizam. Hotel nedaleko od njegove kuće, u kojem je Mariano odsjeo, zarađivao je ugošćujući sve generalove obožavatelje koji su u gradu iščekivali njegov povratak s nekog putovanja po Rusiji, ili su samo čekali
da budu primljeni. Mariano je u kuću generala Kalašnjikova i njegove žene ušao s kamerom u ruci. General mu je to dopustio, zamolivši ga jedino da ne objavi snimku i Mariano je očito pristao znajući vrlo dobro da posrednik između njega i Kalašnjikova zna njegovu adresu, broj telefona i njegovo lice. Mariano je generalu predao stiropornu kutiju oblijepljenu trakom na kojoj su bile otisnute siluete bivolica. Uspio je u prtljažniku automobila dopremiti kutiju bivolje mozzarelle iz aversanskog kraja, uronjene u mlijeko. Mariano mi je filmić o svojem posjetu Kalašnjikovljevoj kući pokazivao na malome sklopivom monitoru na kameri. Snimka je poskakivala, lica su se tresla, krupni kadrovi iskrivljavali oči i predmete, objektiv se sudarao s palcima i zglobovima. Izgledalo je poput videa sa školskog izleta koji je sniman trčeći i skačući. Kalašnjikovljeva kuća podsjećala je na daču Gennara Marina, ili je to možda jednostavno bila klasična dača, ali jedina koju sam ikad vidio bila je upravo ona koja je pripadala bossu separatista u Arzanu i činila mi se identičnom ovoj građevini. Kuća obitelji Kalašnjikov imala je zidove obložene Vermeerovim reprodukcijama, a namještaj je bio krcat kristalnim i drvenim drangulijama. Pod je bio potpuno prekriven sagovima. U jednom trenutku general je rukom poklopio objektiv. Mariano mi je ispričao kako je tumarao okolo s kamerom i naoružan dobrom dozom nepristojnosti sve dok nije ušao u sobu koju Kalašnjikov nije nipošto dopuštao da se snimi. U metalnom ormariću na zidu kroz blindirano se staklo vidio prvi model kalašnjikova, prototip izrađen po nacrtu koji je - prema legendi - stari general (tada nepoznati dočasnik) narisao na listovima papira dok je bio u bolnici, ranjen metkom i pun želje da načini oružje kojim će promrzli i izgladnjeli vojnici Crvene armije postati nepobjedivi. Prvi AK-47 u povijesti, držan skriven poput prvog centa koji je zaradio Stric Tvrdica, čuveni number one ispod blindiranog pokrova. Broj jedan opsjednuto držan izvan dohvata šapa braće Buldog. Bio je to neprocjenjiv model. Za takvu vrstu vojne relikvije mnogi bi dali bilo što. Onog trenutka kad Kalašnjikov umre, završit će na dražbi u Christie's, kao Tizianova platna i Michelangelovi crteži. Mariano je toga dana cijelo jutro proveo u kući staroga para Kalašnjikov. Njegov ruski vodič zacijelo je bio doista utjecajan kad ga je general tako srdačno primio. Kamera ih je snimala kako sjede za stolom, a sitna je starica otvarala stiropornu kutiju s mozzarellom. Jeli su s užitkom. Votka i mozzarella. Mariano nije htio propustiti ni taj prizor, dapače
postavio je kameru na čelo stola i snimao sve. Htio je nepobitni dokaz da je general Kalašnjikov jeo mozzarellu iz sirane bossa za kojeg je radio. Objektiv postavljen na stol zahvatio je komad pokućstva u pozadini, s uokvirenim fotografijama djece. Premda sam jedva čekao da film završi, jer me već hvatala morska bolest, nisam uspio spriječiti znatiželju: "Mariano, zar su ono sve Kalašnjikovljeva djeca i unuci?" "Kakva djeca! To ljudi šalju slike svoje djece koja se zovu kao i on, ljudi koji su se možda spasili zahvaljujući nekom njegovu mitraljezu ili koji mu se samo dive." *** Poput kirurga koji primaju fotografije djece koju su spasili, izliječili, operirali, pa ih uokviruju i stavljaju na police svoje radne sobe za uspomenu na uspjehe svoje profesije, tako je i general Kalašnjikov u dnevnom boravku svoje kuće držao fotografije djece koja su nosila ime njegova izuma. Jedan je talijanski izvjestitelj iz Angole objavio razgovor s poznatim ratnikom Pokreta za oslobođenje, koji je izjavio: "Nazvao sam svojega sina Kalš jer je to sinonim za slobodu". Kalašnjikov je starac od osamdeset četiri godine, živahan i krepak. Posvuda ga pozivaju, neka je vrsta pokretne ikone koja zamjenjuje najslavniju jurišnu pušku na svijetu. Kad je kao armijski general otišao u mirovinu, dobio je mjesečnu plaću od petsto rubalja, što je tada bilo otprilike petsto dolara. Da je Kalašnjikov svoju strojnicu patentirao na Zapadu, sada bi zacijelo bio među najbogatijim ljudima na svijetu. Računa se - otprilike, u nedostatku točnih podataka - da je proizvedeno više od sto pedeset milijuna komada oružja marke kalašnjikov, a svi prema izvornom generalovu nacrtu. Da je za svaku strojnicu dobio samo jedan dolar, sada bi se valjao u novcu. Ali taj tragični izostanak novca njega nimalo ne uzrujava jer dovoljna mu je plaća što je izum donio na svijet i udahnuo mu život. Uostalom, možda je i imao financijske koristi. Mariano mi je ispričao da mu obožavatelji svako toliko nešto pošalju: novčane izraze divljenja, tisuće dolara na račun, dragocjene darove iz Afrike - govorilo se o zlatnoj plemenskoj masci koju mu je darovao Mobutu i o baldahinu od slonovače s intarzijama, koji mu je poslao Bokassa; iz Kine je pak, govorilo se, stigao pravi vlak, s lokomotivom i vagonima, koji mu je poklonio Deng Xiaoping, znajući za generalovu nevoljkost da ude u zrakoplov. Ali to su bile samo legende, glasine zapisane u notese novinara koji su - ne uspjevši obaviti razgovor s generalom, jer nije primao nikoga bez važnog razloga razgovarali s radnicima tvornice oružja u Iževsku.
Mihail Kalašnjikov odgovarao je na pitanja automatski i uvijek isto, ma kako ona glasila, služeći se tečnim engleskim koji je naučio u zrelim godinama, i kojim se služio kao odvijačem za okretanje vijka. Mariano mu je postavljao besmislena i općenita pitanja o oružju - da smanji svoju napetost: "Nisam to oružje izumio zato da ga prodam i obogatim se, nego samo i jedino radi obrane majke domovine u vrijeme kad joj je pomoć bila najpotrebnija. Kad bih se mogao vratiti u prošlost, učinio bih opet sve isto i živio bih jednako. Radio sam cijeli život, i moj život moj je rad." Taj odgovor daje na svako pitanje u vezi s njegovim izumom. Na svijetu ne postoji ništa, organsko ni neorgansko, metalni predmet ni kemijski element, koji je posijao više smrti nego AK-47. Kalašnjikov je pobio više ljudi nego atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, više nego virus HIV-a, više nego kuga, više nego malarija, više od svih napada islamskih fundamentalista, više od svih potresa koji su uzdrmali Zemljinu koru. Pregolema količina ljudskog mesa, broj koji je nemoguće i zamisliti. Samo jedan oglas uspio je na jednome skupu dati uvjerljiv opis: da bi se zamislilo koliko je ljudi ubijeno tom strojnicom, savjetovao je da se boca napuni šećerom tako da zrnca sipe iz rupe u kutu pakiranja. Svako zrnce šećera je netko ubijen iz kalašnjikova. AK-47 može pucati u svim uvjetima. Ne može se zaglaviti, pucat će i kad je prljav od zemlje, čak i ako je smočen, udobno pristaje u ruke, s lakim okidačem koji može pritisnuti i malo dijete. Sreća, pogreška, nepreciznost, svi elementi koji u srazu mogu nekome poštedjeti život, kod pouzdanog AK-47 uglavnom su otklonjeni, taj instrument sudbini je oduzeo ulogu. Lako se koristi, lako se prenosi, puca djelotvornošću koja omogućuje ubijanje bez ikakve obuke. "Sposoban je i od majmuna napraviti borca", tvrdio je Laurent Kabila, jezivi kongoanski politički vođa. U posljednjih trideset godina više od pedeset zemalja služilo se kalašnjikovim kao oružjem svojih vojski. Pokolji izvedeni kalašnjikovima koje je potvrdio UN - počinjeni su u Alžiru, Angoli, Bosni, Burundiju, Kambodži, Čečeniji, Kolumbiji, Kongu, Haitiju, Kašmiru, Mozambiku, Ruandi, Sijera Leoneu, Somaliji, Šri Lanki, Sudanu i Ugandi. Više od pedeset redovnih vojski posjeduje kalašnjikov, a nemoguće je statistički popisati sve neregularne skupine, paravojske i gerilce koji se njime služe. Smrt su pod vatrom kalašnjikova našli Sadat 1981., general Carlo Alberto Dalla Chiesa 1982. i Ceausescu 1989. Salvador Allende pronađen je u palači Moneda s tanadi kalašnjikova u tijelu. Te su znamenite smrti pravi povijesni uvodnici za strojnicu. AK-47 čak se našao na zastavi
Mozambika i među stotinama simbola političkih skupina, od Al Fataha u Palestini do MRTA-e u Peruu. Kad se pojavi na videosnimci među brdima, Osama bin Laden ga koristi kao jedini simbol prijetnje. AK-47 preuzimao je razne uloge: osloboditeljsku, tlačiteljsku, ratničku, službenu, terorističku, pljačkašku ili kao oružje specijalaca koji čuvaju predsjednike. Kalašnjikov je stvorio više nego djelotvorno oružje sposobno da se razvija s godinama, oružje koje je imalo osamnaest inačica i dvadeset dva nova modela oblikovana prema početnom nacrtu. On je pravi simbol liberalnog tržišta. Apsolutna ikona. Može postati svačiji amblem: nije važno tko si, nije važno što misliš, odakle potječeš, koje si vjere, nevažno je protiv koga i za koga, dovoljno je da je ono što radiš, radiš našim proizvodom. S pedeset milijuna dolara moguće je kupiti oko dvjesto tisuća strojnica. Odnosno, s pedeset milijuna dolara moguće je stvoriti omanju vojsku. Sve što razara političke veze i posredovanje, sve što omogućuje golemu konzumaciju i eksponencijalnu moć osvaja tržište; a Mihail Kalašnjikov sa svojim je izumom svakoj vlasti i mikrovlasti omogućio da stvori vojni instrument. Nitko nakon izuma kalašnjikova ne može reći da je poražen jer nije imao pristup oružju. Izveo je operaciju izjednačenja: oružje za sve, masakri za svakoga. Rat više nije isključiva domena vojski. U međunarodnim razmjerima kalašnjikov je postigao ono što su sekondiljanski klanovi učinili na lokalnoj razini potpunom liberalizacijom kokaina i omogućivši svakome da postane narkotrafikant, konzumer ili prodavač na malo, oslobodivši tržište čistog kriminala i hijerarhijskog posredstva. Na isti način kalašnjikov je omogućio svakome da postane vojnik, čak i žgoljavim dječacima i djevojčicama; i pretvorio je u armijske generale osobe koje ne bi znale voditi ni stado od deset ovaca. Kupiti strojnicu, pucati, razarati ljude i predmete i opet kupovati. Ostalo su samo nijanse. Kalašnjikovljevo je lice mirno na svakoj fotografiji. S četvrtastim slavenskim čelom i mongolskim očima koje s godinama postaju sve sitniji procjepi. Spava snom pravednika. Odlazi u krevet ne možda sretan, ali miran, s papučama uredno složenima ispod kreveta; i kad je ozbiljan, usne su mu zategnute kao da je Gomer Pyle iz filma Full Metal Jacket ("Pancirni metak"). Smiješe se usne, ali ne i lice. Kad vidim sliku Mihaila Kalašnjikova, uvijek se sjetim Alfreda Nobela, poznatog po istoimenoj nagradi, ali zapravo oca dinamita. Nobel na fotografijama snimljenima nakon što je izumio dinamit - nakon što je shvatio kakvu će primjenu imati njegova mješavina nitroglicerina i gline izgleda kao da je ispunjen tjeskobom dok prstima čupa bradu. Možda
previše nagađam, ali kad gledam Nobelove fotografije, obrve uzvinute uvis i izgubljen pogled, kao da iz njih čitam samo jedno: "Nisam htio. Mislio sam probiti planine, smrviti stijene, prokrčiti tunele. Nisam htio da se sve ovo dogodi." Kalašnjikov međutim vječno ima svečano držanje starog ruskog umirovljenika, glave pune sjećanja. Zamišljaš ga sa zadahom na votku kako ti pripovijeda o nekom prijatelju iz ratnih vremena ili dok ti za stolom šapuće kako je kao mlad uspijevao satima bez stanke provesti u krevetu sa ženom. Nastavljam svoju djetinjastu igru zamišljanja i lice Mihaila Kalašnjikova kao da kaže: "Sve je kako treba, nije to moj problem, ja sam samo izumio strojnicu. Ne tiče me se kako je drugi koriste." Odgovornost ograničena unutar okvira vlastita tijela, zaokružena djelom. Ono što vlastita ruka učini nadmeće se samo s vlastitom savješću. To je jedan od onih elemenata zbog kojih je, vjerujem, stari general postao nehotična ikona klanova diljem svijeta. Mihail Kalašnjikov nije trgovac oružjem, ne predstavlja ništa u pregovorima oko kupoprodaje strojnica, nema političkog utjecaja i ne posjeduje karizmatičnu osobnost, ali nosi u sebi svakodnevni imperativ čovjeka tržišnoga doba: čini što god je potrebno da pobijediš, ostalo te se ne tiče. Mariano je preko ramena nosio naprtnjaču, a na sebi majicu dugih rukava s kapuljačom: oboje s potpisom Kalašnjikov. General je unio raznolikost u svoja ulaganja i pretvarao se u darovitog poduzetnika. Ničije ime nije poznatije od njegova, pa kad je jedan njemački poduzetnik osnovao robno poduzeće s markom Kahlashnikov, generalu se svidjela ideja distribuiranja svojega prezimena, čak je ulagao u tvrtku aparata za gašenje požara. Mariano je naglo prekinuo prikazivanje i istrčao iz kafića. Otvorio je prtljažnik automobila, izvadio vojničku torbu i stavio je na šank kafića. Pomislio sam da je posve poludio u svojoj mistifikaciji strojnice. Uplašio sam se da je prešao pola Europe sa strojnicom u prtljažniku i da je želi pred svima izvaditi iz futrole. Ali iz torbe je izvadio samo mali kristalni kalašnjikov pun votke. Bila je to vrlo kičasta boca s čepom navrh cijevi. Svi kafići u aversanskom kraju, koji se moraju snabdijevati kod Mariana, nakon njegova su puta na trgovačkoj ponudi imali votku Kalašnjikov. Već sam zamišljao kristalnu reprodukciju iza leđa svakog pipničara od Teverole do Mondragonea. Filmić je završavao, oči su me boljele od upornog škiljenja kojim sam nastojao ublažiti posljedice kratkovidnosti. Ali zadnji prizor bio je zaista nezaboravan. Dvoje staraca na vratima kuće, s papučama na nogama, mašu mladome gostu još sa zadnjim zalogajem mozzarelle u ustima. Oko mene i Mariana u
međuvremenu su se okupili mladi koji su zahvaljujući ovom susretu gledali povratnika kao da je odabran, kao kakva junaka. Nekoga tko je upoznao Mihaila Kalašnjikova. Mariano me pogledao s izrazom tobožnjeg urotništva kojeg nije nikad bilo među nama. Skinuo je gumenu vrpcu s fotografija i stao ih prebirati. Pošto ih je prelistao na desetke, izvuče jednu: "Ova je za tebe. Da ne kažeš da nisam mislio na tebe." Na portretu staroga generala crnim je flomasterom pisalo: "To Roberto Saviano with Best Regards M. Kalashnikov". *** Međunarodnim istraživačkim zavodima vječno su potrebni podaci. Stvaraju ih kao svakodnevnu hranu za novine, časopise i političke stranke. Na primjer, poznati indeks "Big Mac" po kojem je neka zemlja uspješnija prema tome koliko je skuplji sendvič u McDonald'su. Da bi ocijenili stanje ljudskih prava, analitičari uzimaju u obzir prodajnu cijenu kalašnjikova. Što je strojnica jeftinija, to su ljudska prava ugroženija, građanska su gangrenoznija, a kostur društvene ravnoteže je truliji i u većem stadiju raspadanja. U zapadnoj Africi strojnica može stajati do pedeset dolara. U Jemenu se može naći rabljenih AK-47 iz druge i treće ruke za svega šest dolara. Klanovi Caserte i Napulja položili su šape na istočno područje - na vojna skladišta u socijalističkim zemljama u raspadu - postavši najbolji referenti za krijumčarenje oružja, zajedno s kalabrijskim mafijaškim skupinama, s kojima imaju trajni ugovor. Upravljajući golemim dijelom međunarodnog tržišta oružja, camorra je određivala cijenu kalašnjikova, i tako posredno postala arbitar stanja ljudskih prava na Zapadu. Kao da polako drenažom smanjuje razinu prava, kap po kap, kao kod katetera. Dok su se francuske i američke kriminalističke skupine služile M16, jurišnom puškom marinaca koju je izradio Eugene Stoner - krupnim, nezgrapnim, teškim oružjem koje treba uljiti i čistiti da se ne zaglavi - na Siciliji i u Kampaniji, od Cinisija do Casala di Principe kalašnjikovi su još 80-ih prelazili iz ruke u ruku. Prema izjavama jednoga pokajnika - Raffaelea Spinella iz đenovskoga klana koji je vladao Avellinom i avelinskim krajem - 2003. izašla je na vidjelo veza između Baska iz ETA-e i camorre. Đenovski klan u savezu je s Cavama iz Quindicija i s obiteljima iz Caserte. Iako to nije klan prvoga reda, bio je u stanju pribaviti oružje jednoj od glavnih oružanih skupina u Europi koja je tijekom tridesetogodišnje borbe istražila mnogobrojne načine nabavke oružja. Ali kampanijski klanovi postali su njihovi povlašteni sugovornici. Dvoje etarra ili baskijskih militanata, Jose Miguel Arreta i Gracia Morillo
Torres - prema istrazi Napuljskog tužiteljstva iz 2003. - proveli su deset dana u apartmanu hotela u Milanu. Cijene, trase, razmjena. Sporazumjeli su se. ETA je slala kokain preko militarista organizacije i zauzvrat dobivala oružje. ETA je stalno spuštala cijenu koke koju su nabavljali preko kontakata s kolumbijskim gerilcima i preuzimala troškove i odgovornost za dopremu robe u Italiju, sve samo da održi veze s kampanijskim kartelima, koji su možda jedini bili sposobni dopremiti cijele arsenale. Ali ETA nije htjela samo kalašnjikove. Tražili su teško oružje, snažne eksplozive i, povrh svega, bacače raketa. Odnosi između camorre i gerilaca oduvijek su bili plodni. Čak i u Peruu, glavnom odredištu napuljskih narkomana. Godine 1994. Napuljski se sud obratio peruanskim vlastima sa zahtjevom za provođenjem istrage pošto je desetak Talijana ubijeno u Limi. Istrage usmjerene k razotkrivanju veza koje su napuljski klanovi - preko braće Rodriguez - održavali s pokretom MRTA, ratnicima s trokutastim crveno-bijelim rupcima navučenima na lice. I oni su pregovarali s klanovima, čak i oni. Koka u zamjenu za oružje. Godine 2002. uhićen je jedan odvjetnik, Francesco Magliuio, koji je prema optužbama bio povezan s klanom Mazzarella, moćnom obitelji iz napuljske četvrti San Giovanni, a Teduccio s kriminalnim uporištem u Napulju, u četvrtima Santa Lucia i Forcella. Slijedili su ga više od dvije godine, tragom njegovih poslova u Egiptu, Grčkoj i Engleskoj. Jedan je uhvaćeni telefonski poziv dolazio iz Mogadišua, iz vile generala Aidida, somalskoga ratnog vođe koji je suprotstavivši se četama Alija Mahdija - pretvorio Somaliju u razoreno trulo tijelo kojem preostaje jedino da se pokopa zajedno s otrovnim otpadom iz pola Europe. Istraga o odnosima između klana Mazzarella i Somalije kretala se u raznim smjerovima, pri čemu je nit vodilja postao element trgovanja oružjem. I gospoda ratni vođe pretvaraju se u gospođice kad im treba oružje od kampanijskih klanova. Nevjerojatan je bojni potencijal pronađen u ožujku 2005. u selu SantAnastasia na obroncima Vezuva. Do otkrića je došlo dijelom slučajno, a dijelom zbog nediscipline krijumčara koji su se počeli tući na ulici jer se naručitelji i dostavljači nisu složili oko cijene. Kad su stigli, karabinjeri su razmontirali pregradne zidove u kamionetu ostavljenom nedaleko od makljaže i pronašli jedan od najvećih pokretnih magazina oružja ikad viđenih. Strojnice uzi s po četiri spremnika, sedam punjača i sto dvanaest projektila kalibra 380, bilo je ruskih i čeških strojnica koje mogu rafalno ispaliti devetsto pedeset metaka u minuti. Bile su gotovo nove, dobro
nauljene, netaknute, netom pristigle iz Krakova. Devetsto pedeset metaka u minuti bila je vatrena moć američkih helikoptera u Vijetnamu. Takvo bi oružje pomelo odrede ljudstva i gusjeničara, a ne samo ratne jedinice kamorističkih obitelji oko Vezuva. Oružana moć postala je tako još jedna mogućnost upravljanja polugama prave moći Levijatana, koji nameće autoritet pomoću potencijalnog nasilja. U oružarnicama su pronađene bazuke, ručne bombe, protutenkovske mine, strojnice, premda se klanovi služe isključivo kalašnjikovom, uzijem i automatskim i poluautomatskim pištoljima. Ostalo je oprema čija je svrha izgradnja vlastite vojne moći i njezino pokazivanje na terenu. Tim ratnim potencijalom klanovi se ne suprotstavljaju zakonitom nasilju vlade, nego nastoje monopolizirati nasilje. U Kampaniji nema one opsjednutosti primirjem, kao kod starih klanova Cosa nostre. Oružje je neposredni produžetak dinamike povezane s potvrđivanjem kapitala i teritorija, miješanja novonastajućih skupina moći i suparničkih obitelji. Kao da posjeduju monopol nad nasiljem, nad ljudstvom i oruđem nasilja. Nasilje postaje njihov teritorij, provoditi ga znači vježbati svoju moć, moć Sustava. Klanovi su čak stvorili novo oružje koje su ucrtali, projektirali i izradili njihovi članovi bez posrednika. U Sant'Antimu - sjeverno od Napulja - agenti policije su 2004. u jami iskopanoj u tlu i prekrivenoj busenjem korova pronašli skrivenu neobičnu pušku umotanu u pamučnu tkaninu natopljenu uljem. Bila je to neka vrsta smrtonosne puške "izradi sam", koja se na tržištu nade po cijeni od dvjesto pedeset eura, ništavnoj u usporedbi s poluautomatskim oružjem čija je prosječna cijena dvije i pol tisuće eura. Klanska puška sastoji se od dvije uklopive cijevi koje se mogu prenositi odvojeno, ali kad se spoje, postaju smrtonosna puška skraćenih cijevi, koja se puni patronama ili sačmom. Projektirana je prema staroj puški za igru iz 80-ih, koja je ispaljivala loptice za ping-pong kad bi se snažno povukao kundak, čime bi se unutra oslobodila opruga. To je jedna od onih pušaka igračaka kojima su se u sobnim ratovima uvježbale baratati tisuće talijanske djece. Ali upravo od tog modela igračaka nastalo je ono što se ovdje zove jednostavno "'o tubo". Sastoji se od dviju cijevi, prve većeg promjera i duge četrdesetak centimetara s ručkom. Unutra je zavaren veliki metalni vijak, čiji vršak služi kao okidač. Drugi dio sastoji se od cijevi manjega promjera, u koju stane naboj kalibra .20 i postraničnog drška. Nevjerojatno jednostavno i jezivo razorno. Prednosti su te puške da ne stvara komplikacije poslije upotrebe: ne treba žurno uništiti oružje nakon izvršenog prepada. Dovoljno je razmontirati je i puška postaje obična prepolovljena cijev, bezazlena pri svakom eventualnom pretresu.
Prije zapljene čuo sam jednog sirotog pastira kako govori o toj puški, jednog od onih ispijenih talijanskih seljaka koji se još mogu vidjeti kako sa svojim stadom lutaju poljima oko cestovnih vijadukata i mravinjaka u predgrađima. Pastir je često nalazio svoje ovce prepolovljene, više iskidane nego prerezane, ta mršava tijela napuljskih ovaca kojima se naziru rebra, koje žvaču travu punu dioksina od kojeg im gnjile zubi i sivi runo. Pastir je mislio da je riječ o upozorenju, provokaciji njegovih bijednih konkurenata provedenoj na bolesnim stadima. Nije shvaćao. To su izrađivači cijevi isprobavali vatrenu moć na lakim metama. Ovce su bile najbolja meta za trenutačno testiranje siline projektila i kvalitete oružja. To se vidjelo po tome kako bi se pri pogotku prevrnule i raspolovile u zraku poput meta u nekoj videoigri. Pitanje oružja skriveno je u utrobi ekonomije, zatvoreno u gušterači šutnje. Italija troši dvadeset sedam milijardi dolara na oružje. Više nego Rusija, dvostruko više nego Izrael. Taj je poredak razložio SIPRI, Međunarodni institut za istraživanje mira u Stockholmu. Ako se ovim podacima iz legalne ekonomije pridodaju tri milijarde i tristo milijuna dolara, koliko institut EURISPES procjenjuje da prolazi preko organizacija camorra, 'ndrangheta, Cosa nostra i Sacra Corona Unita, proizlazi da preko države i klanova prođu tri četvrtine oružja koje kola diljem svijeta. Kazalski je kartel poduzetničko-kriminalna skupina sposobna na međunarodnom planu snabdijevati ne samo skupine, nego cijele vojske. Za vrijeme englesko-argentinskog Falklandskog rata 1982. Argentina je doživjela najmračnije razdoblje gospodarske izolacije. Camorra je sklopila posao s argentinskom obranom, preuzevši ulogu tuljca kroz koji su slali oružje koje nitko ne bi prodao službeno. Klanovi su se snabdjeli za dugi rat, no sukob je počeo u ožujku, a već je u lipnju okončan. Malo pucnjave, malo mrtvih, malo potrošnje. Rat koji je više služio političarima nego poduzetnicima, više diplomaciji nego ekonomiji. Klanovima Caserte nije odgovaralo rasprodati zalihe samo da se domognu brze zarade. Istoga dana kad je obznanjen kraj sukoba, engleske tajne službe presrele su međunarodni telefonski razgovor između Argentine i četvrti San Cipriano dAversa. Samo dvije rečenice, ali dovoljne da se shvati moć obitelji Caserte i njihove diplomatske moći: "Halo?" "Da." "Ovdje je rat gotov, što ćemo sad?"
"Bez brige, bit će neki drugi..." *** Mudrost moći posjeduje strpljenje koje najsposobniji poduzetnici često nemaju. Casalesi su 1977. pregovarali o kupnji tenkova, talijanska tajna služba dojavila je da se razmontirani Leopard spreman za otpremu nalazi na postaji Villa Literno. Camorra već dugo trguje tenkovima tipa Leopard. U veljači 1986. uhvaćen je telefonski razgovor kojim se pokazalo da pripadnici klana Nuvoletta dogovaraju kupnju Leoparda s tadašnjom Istočnom Njemačkom. Čak i s promjenom vlasti Kazalci su na međunarodnom planu ostali referenti ne samo skupina nego i cijelih vojski. Prema izvješću talijanske obavještajne službe SISMI i protuobavještajnog središta u Veroni 1994. je Željko Ražnatović, poznatiji kao "Tigar Arkan", bio povezan sa Sandokanom Schiavoneom, bossom Kazalaca. Arkan je ubijen 2000. u jednom beogradskom hotelu. Bio je jedan od najsurovijih ratnih zločinaca, kadar da muslimanska bosanska sela u svojim pohodima sravni do temelja, i osnivač nacionalističke skupine "Dobrovoljci srpske garde". Dva su tigra sklopila savez. Arkan je tražio oružje za svoje borce, a pogotovo mogućnost da se zaobiđe embargo nametnut Srbiji, tako da se pod krinkom humanitarne pomoći, poljskih bolnica, lijekova i medicinskih pomagala, dopremi kapital i oružje. Ali prema SISMI-ju isporuku je ukupne vrijednosti od nekoliko desetaka milijuna dolara -zapravo posredno platila Srbija iz vlastitih zaliha u jednoj austrijskoj banci, koje su iznosile osamdeset pet milijuna dolara. Taj je novac zatim prebačen jednoj ustanovi povezanoj sa srpskim i kampanijskim klanovima, koja je od raznih zainteresiranih proizvođača trebala nabavljati robu i prebacivati je kao humanitarnu pomoć, plaćajući novcem koji potječe od nelegalnih djelatnosti, ostvarujući tako reciklažu kapitala. U tom procesu na scenu stupaju klanovi Kazalaca. Oni su omogućili pranje novca stavivši na raspolaganje tvrtke, prijevoz i robu za njegovo provođenje. Služeći se svojim posrednicima Arkan je, prema izvješćima, tražio od Kazalaca da interveniraju i ušutkaju albanske mafijaše koji su mogli poremetiti njegov financijski rat, napadajući s juga ili blokirajući trgovinu oružjem. Kazalci su umirili svoje albanske saveznike, dali oružje i pustili Arkana da neometano ratuje. Zauzvrat su klanski poduzetnici po najpovoljnijim cijenama pokupovali tvrtke, poduzeća, prodavaonice, imanja i uzgajališta i talijansko se poduzetništvo proširilo po cijeloj Srbiji. Prije nego što je ušao u rat, Arkan se savjetovao s camorrom. Od Južne Amerike do Balkana
ratovi se vode oružjem kampanijskih obitelji.
CEMENT Dugo nisam bio u Casalu di Principe. Ako se Japan smatra prijestolnicom borilačkih vještina, Australija prijestolnicom daskanja na valovima a Sijera Leone dijamanata, Casal di Principe prijestolnica je poslovne moći camorre. Već samo porijeklo nekome iz Casalea donekle jamči imunitet u okolici Napulja i Caserte, znači biti nešto više od samoga sebe, kao da si izravni izdanak kazertanskih kriminalnih skupina. Uživa se zajamčeno poštovanje, neka vrsta prirođenog straha. Čak je Benito Mussolini htio izbrisati taj pečat porijekla, tu kriminalnu auru, te je dvije zajednice, San Cipriano dAversa i Casal di Principe, preimenovao u Albanova, novo svitanje. Novi osvit pravde inaugurirao je poslavši na desetke karabinjera sa zadatkom da problem riješe "ognjem i mačem". Danas od imena Albanova ostaje samo zahrđali željeznički kolodvor u Casaleu. Neki mogu satima šakama udarati u vreću, provesti cijelo poslijepodne pumpajući utezima prsne mišiće, šopati se tabletama od kojih bujaju mišići, ali pred pravim naglaskom, pred živahnom gestikulacijom kao da se materijaliziraju sva tijela u zemlji, prekrivena plahtama. Postoji stara izreka koja dobro sažima smrću nabijenu mitologiju nasilja na ovim prostorima: "Kamorist se postaje, ali Kazalac se rađa". Kad se svađa, kad se izaziva pogledima, trenutak prije nego što progovore šake ili noževi, obznanjuje se vlastiti pogled na život: "Život i smrt za mene su isto!" Katkad porijeklo, domovina mogu dobro doći, mogu se iskoristiti kao element koji izaziva divljenje, mogu se slobodno pobrkati s idejom nasilja, primijeniti u svrhu prešutnog zastrašivanja. Možeš dobiti popust u kinu ili kredit kod neke ustrašene namještenice. Ali zavičaj te katkad opterećuje prevelikom količinom predrasuda i ne želiš samo stajati i objašnjavati da nisu svi tamo članovi mafije, nisu svi kriminalci, da su kamoristi manjina. Stoga u mislima pođeš prečacem u obližnje, manje poznato selo, koje će te udaljiti od svake povezanosti s kriminalcima: Secondigliano općenito postaje Napulj, a Casal di Principe postaje Aversa ili Caserta. Čovjek se stidi ili je ponosan, ovisno o igri, ovisno o trenutku i prilici, poput odjeće, ali koja sama odlučuje kad će biti stavljena. Corleone je u usporedbi s Casalom di Principe grad iz mašte Walta Disneyja. Casal di Principe, San Cipriano dAversa, Casapesenna: područje s manje od sto tisuća stanovnika, ali od njih je tisuću dvjesto osuđeno po članku 416 bis, deliktu povezanosti s mafijom, a još je nebrojeno mnogo
ispitanika i osuđenika za potpomaganje mafije izvana. Ova zemlja od pamtivijeka trpi teret kamorističkih obitelji, nasilne i bezobzirne buržoaske kaste predvođene svojim najokrutnijim i najmoćnijim klanom. Klan Kazalaca - čije ime dolazi od mjesta Casal di Principe - konfederacija je svih autonomnih kamorističkih obitelji s područja Caserte: Castelvolturno, Villa Literno, Gricignano, San Tammaro, Cesa, Villa di Briano, Mondragone, Carinola, Marcianise, San Nicola La Strada, Calvi Risorta, Lusciano i na desetke i desetke drugih mjesta, a svako sa svojini čelnikom zone, svako uklopljeno u mrežu Kazalaca. Predak kazalskih obitelji, Antonio Bardellino, prvi je u Italiji shvatio da će kokain dugoročno zamijeniti heroin. Ipak, za Cosa nostru i mnoge kamorističke obitelji heroin je i dalje bio glavna roba. Na narkomane su gledali kao na prave blagajne, dok je koka 80-ih imala status droge namijenjene eliti. Ali Antonio Bardellino shvatio je da će na tržištu prevladati droga koja ne ubija u kratkom roku, koja će se održati kao građanski aperitiv a ne kao otrov propalica. Stoga je osnovao tvrtku za uvoz i izvoz ribljeg brašna koje je iz Južne Amerike prebacivao u Aversu. Ribljeg brašna među kojim su bile skrivene tone koke. Heroin kojim je trgovao Bardellino je preprodavao i u Americi. Slao ga je Johnu Gottiju tako što je drogu umetao u filtre automata za kavu espresso. Jednom je američki odjel za narkotike presreo šezdeset sedam kilograma heroina, ali za bossa iz San Cipriana dAverse to nije bio poraz. Nekoliko dana poslije uputio je Gottiju telefonski poziv: "Sada šaljemo dvostruko toliko drugim sredstvima". Aversanski je kraj iznjedrio karte! koji se umio suprotstaviti Cutolu i silina toga rata još je prisutna u genetskom kodu kazertanskih klanova. Tijekom 80-ih obitelji odane Cutolu eliminirane su u sklopu oružanih operacija koje su bile malobrojne ali žestoke. Di Matteovi, četiri muškarca i četiri žene, pomlaćeni su u nekoliko dana. Kazalci su na životu ostavili samo jednog osmogodišnjeg dječaka. Simeoneovih je pobijeno sedam, gotovo svi istovremeno. Ujutro je obitelj još bila živa, prisutna i moćna, a iste noći je izbrisana. Potučena. Na brdo kod Ponte Annicchina Kazalci su u ožujku '82. postavili strojnicu, od onih što se koriste u rovovima, i otvorili vatru na kutolijance, pobivši ih četvoricu. Antonio Bardellino bio je pripadnik Cosa nostre, vezan za Tana Badalamentija, suradnik i prijatelj Tommasa Buscette, s kojim je dijelio vilu u Južnoj Americi. Kad su Korleonci razbili moć Badalamenti-Buscetta, pokušali su ukloniti i Bardellina, ali bez uspjeha. Sicilijanci su u prvoj fazi uspona Nove organizirane camorre pokušali ukloniti i Raffaelea Cutola.
Poslali su ubojicu, Mimma Bruna, trajektom iz Palerma, ali taj je ubijen čim je zakoračio izvan luke. Cosa nostra je prema Kazalcima oduvijek gajila neku vrstu poštovanja i strahopoštovanja, ali kad su 2002. Kazalci ubili Raffaelea Lubrana - bossa iz mjesta Pignataro Maggiore kod Capue čovjeka bliskog Cosa nostri, što je osobno izveo Toto Riina - mnogi su se uplašili izbijanja krvne osvete. Sjećam se da se dan nakon prepada jedan prodavač u kiosku, prodajući mjesne dnevne novine, obratio mušteriji mrmljajući kroz zube o svojim strahovima: "Ako se sad počnu loviti i Sicilijanci, nećemo imati mira tri godine." "Kakvi Sicilijanci? Mafijaši?" "Da, mafijaši." "Oni mogu jedino kleknuti pred Kazalcima i pušiti. Ništa drugo, pocuclati sve i gotovo." *** Izjavu koja me još više potresla u vezi sa sicilijanskim mafijašima izrekao je Carmine Schiavone, pokajnik iz klana Kazalaca, u razgovoru 2005. Govorio je o Cosa nostri kao o organizaciji koja robuje političarima, koja je, za razliku od kazertanskih kamorista iz Caserte nesposobna razmišljati u terminima poslovanja. Prema Schiavoneu, mafija se htjela postaviti kao antidržava, ali to nije bilo poslovno pitanje. Ne postoji paradigma država-antidržava, već samo teritorij na kojem se posluje: s državom, preko nje i bez nje. Živjeli smo s državom. Za nas je država morala postojati i morala je biti ova koja već postoji, samo što je naša filozofija drugačija nego u Sicilijanaca. Dok je Riina došao iz otočne izolacije, zapravo s planine gdje je čuvao ovce, mi smo prerasli te granice i htjeli smo živjeti s državom. Ako bi nam netko u državi podmetao klipove, nalazili bismo drugoga spremnoga da nam ide na ruku. Ako je političar, ne bismo glasali za njega, a ako je predstavnik neke institucije, našli bismo načina da ga prevarimo. Carmine Schiavone, bratić bossa Sandokana, prvi je razotkrio poslovanje kazalskih klanova. Kad je odlučio surađivati sa zakonom, njegova kći Giuseppina izrekla je teške osude na njegov račun, možda teže od smrtne presude. Svoje je gnjevne riječi čak poslala nekim novinama: "On je teški varalica, lažljivac, pokvarenjak i licemjer koji je prodao svoje neuspjehe. Životinja. Nikad mi nije bio otac. Ja i ne znam što je to camorra."
*** Poduzetnici. Tako sebe predstavljaju kazertanski kamoristi: obični poduzetnici. Klan koji tvore nasilni poslodavci, rukovoditelji ubojice, građevinari i posjednici. Svatko sa svojim oružanim bandama, udruženi interesima na svakom gospodarskom polju. Snaga kazalskog kartela oduvijek je bila u tome da preuzme velike količine droge bez potrebe za snabdijevanjem unutarnjeg tržišta. Njihovo je raspačavačko uporište golemo rimsko tržište, ali mnogo veću važnost ima njihova posrednička uloga u kupoprodaji velikih količina. Akti Protumafijskog povjerenstva iz 2006. pokazuju da su Kazalci snabdijevali drogom obitelji u Palermu. Savez s nigerijskim i albanskim klanovima omogućio im je da se odmaknu od izravnog upravljanja raspačavanjem i narkoprometom. Paktovi s nigerijskim klanovima iz Lagosa i Benina, savezi s mafijaškim obiteljima iz Prištine i Tirane, dogovori s ukrajinskim mafijašima iz Lavova i Kijeva oslobodili su kazalske klanove od najnižih kriminalnih djelatnosti. Istovremeno su Kazalci stekli povlašteni tretman kod ulaganja u istočnim zemljama i pri kupovini koke od međunarodnih trafikanata baziranih u Nigeriji. Novi vođe, novi ratovi, sve se to dogodilo nakon procvata klana Bardellino, iz kojeg potječe poduzetnička moć camorre na ovim prostorima. Pošto je dosegnuo puni opseg vladavine na svakom zakonitom i nezakonitom gospodarskom polju, od narkoprometa do građevinarstva, Antonio Bardellino skućio se s novom obitelji u Santo Domingu. Svojoj je američkoj djeci dao ista imena kao i onoj u San Ciprianu, jednostavan i praktičan način da se ne zbuni. Klan je na domaćem terenu predao u ruke najvjernijim ljudima. Izašli su iz rata s Cutolom neozlijeđeni, pokrenuli tvrtke i stekli autoritet te se posvuda proširili: na sjevernu Italiju i u inozemstvo. Mario lovine, Vincenzo De Falco, Francesco Schiavone "Sandokan", Francesco Bidognetti "Cicciotto di Mezzanotte" i Vincenzo Zagaria bili su čelnici kazalske konfederacije. Početkom 80-ih Cicciotto di Mezzanotte i Sandokan vodili su oružane operacije, ali su bili i poduzetnici s interesima na svakom polju, spremni da eventualno stanu na čelo goleme mnogoglave konfederacije. Mario lovine im je bio boss odveć vezan za Bardellina, čelnika nesklonog autonomnim idejama. Stoga su osmislili potajnu, ali politički djelotvornu strategiju. Iskoristili su mrzovoljnu narav kamorističke diplomacije na jedini način na koji im je mogla poslužiti u ostvarivanju njihovih ciljeva: pokretanjem unutarnjeg rata. Kako pripovijeda pokajnik Carmine Schiavone, dva su bossa požurivala Antonija Bardellina da se vrati u Italiju i da ukloni Marijeva
brata Mirnija Iovinea, koji je imao tvornicu namještaja i službeno nije bio povezan s camorrom, ali koji je karabinjerima, prema tvrdnjama dvojice bossova, previše puta poslužio kao obavještajac. Da uvjere svojega bossa, ispričali su mu kako je čak i Mario spreman žrtvovati svojega brata, samo da moć klana ostane čvrsta. Bardellino je povjerovao te je dao ubiti Mimija dok je ovaj išao na posao u svoju tvornicu namještaja. Nedugo nakon tog prepada Cicciotto di Mezzanotte i Sandokan navalili su na Marija Iovinea, tražeći da ukloni Bardellina koji se usudio ubiti njegova brata na temelju, tvrdili su mu, običnih glasina. Ta je dvostruka igra bila sračunata da jednog okrene protiv drugog. Počeli su se organizirati. Bardellinovi nasljednici složili su se da moraju ukloniti bossa bossova, čovjeka koji je više od svih u Kampaniji tvorac sustava kriminalno-poduzetničke moći. Bossa su nagovorili da se iz Santo Dominga preseli u brazilsku vilu. Rekli su mu da mu je Interpol za petama. Mario lovine ga je 1988. potražio u Brazilu pod izlikom da želi dovesti u red njihove poslove u vezi s poduzećem za izvoz i uvoz ribljega brašna-koke. Jednog je popodneva lovine - ne mogavši u hlačama pronaći svoj pištolj - uzeo toljagu i njome Bardellinu razbio lubanju. Zakopao je tijelo u jamu iskopanu na brazilskom žalu, ali kako više nije nađeno, nastala je legenda o tome kako je Antonio Bardellino zapravo još živ i da uživa u svojem bogatstvu na nekom južnoameričkom otoku. Pošto je operacija uspješno provedena, boss je smjesta nazvao Vincenza De Falca da mu javi vijest i pokrene pokolj svih bardelinaca. Paride Salzillo. Bardellinov nećak i nasljednik njegova teritorija, pozvan je na sastanak sa svim drugim voditeljima kazalskog kartela. Pokajnik Carmine Schiavone priča kako su ga posjeli na čelo stola, da predstavlja strica. Najednom ga je Sandokan napao i počeo ga daviti, dok su ga njegov bratić, njegov imenjak poznat kao "Cicciariello", i druga dva člana, Raffaele Diana i Giuseppe Caterino, držali za ruke i noge. Mogao ga je ubiti metkom ili mu zabiti nož u trbuh, kao što su činili stari bossovi. Ali morao ga je ubiti rukama, kao što se čini sa starim vladarima kad ih zbacuju novi. Otkako je 1345. mađarski kralj Andrija zadavljen u Aversi, u zavjeri koju je organizirala njegova žena Ivana i napuljsko plemstvo predvođeno Karlom Dračkim koji je ciljao na napuljsko prijestolje, u aversanskom je kraju davljenje postalo simbol preuzimanja prijestolja, nasilnog slijeda vladara. Sandokan je svim bossovima morao pokazati da je on nasljednik, da je on pravom surovosti novi vođa Kazalaca. Antonio Bardellino osmislio je složen sustav vlasti da bi sve poslovne ćelije koje su nastale pod njegovim okriljem mogle još dugo
ostati uklopljene u odjeljke koje je stvorio. Dozrele su dovoljno da pokažu svu svoju moć, bez hijerarhijskih ograničenja. Tako je Sandokan Schiavone postao vođa. Uspostavio je krajnje uspješan sustav posve vezan za njegovu obitelj. Njegov brat Walter koordinirao je oružane jedinice, bratić Carmine vodio je gospodarstvo i financije, bratić Francesco izabran je za gradonačelnika Casala di Principe, a drugi bratić, Nicola, za blagajnika. Važni potezi za potvrđivanje u vlastitome kraju, što je važno u fazi uspona. Sandokanova je moć prvih godina njegove vladavine potvrđena i preko tijesnih političkih veza. Zbog sukoba sa starom Demokršćanskom strankom 1992. klanovi Casala di Principe podržali su Liberalnu stranku Italije, koja je doživjela najveći uspon u povijesti, te je od bijednih 1 posto nakon klanske potpore skočila na 30 posto. Svi su se članovi s najviših razina klana protivili apsolutnom Sandokanovu vodstvu. Pogotovo De Falco, skupina na čijoj su strani bili karabinjeri i policija, i koji su imali poslovne i političke veze. Godine 1990. održano je nekoliko sastanaka vođa Kazalaca. Na jedan od njih bio je pozvan i Vincenzo De Falco, s nadimkom '"o fuggiasco", bjegunac. Bossovi su ga htjeli ukloniti, ali nije došao. Došli su međutim karabinjeri i uhitili uzvanike. Godine 1991. Vincenzo De Falco je ubijen, izrešetali su ga u njegovu automobilu. Policija ga je pronašla skvrčenog dok je stereo svom snagom svirao kasetu Modugna koja se još vrtjela unutra. Nakon ove smrti došlo je do raskola između obitelji kazalske konfederacije. S jedne strane obitelji bliske Sandokanu i Iovineu: Zagaria, Reccia, Bidognetti i Caterino; s druge obitelji bliske De Falcovima: Quadrano, La Torre, Luise, Salzillo. De Falcovi su na smrt "'o fuggiasca" odgovorili ubojstvom Marija Iovinea u Cascaisu, u Portugalu 1991. Izrešetali su ga mecima dok je bio u telefonskoj govornici. Iovineova smrt otvorila je sve mogućnosti za Sandokana Schiavonea. Uslijedile su četiri godine ratova i pokolja, četiri godine neprestanih ubijanja između obitelji bliskih Schiavoneu i De Falcovima. Godine prevrata saveza, prelazaka klanova sjedne strane poretka na drugu. Nije bilo drugog rješenja nego da se teritorij i moć podijele. Sandokan je postao amblem pobjede njegova kartela nad drugim obiteljima. Zatim su svi njegovi neprijatelji postali njegovi saveznici. Cement, narkopromet, iznude, prevoženje, otpad i monopol pri prodaji i povlaštene isporuke. Bilo je to područje tvrtki Kazalaca pod Sandokanom. Cementni konzorciji postali su glavno oružje kazalskih klanova. Svako građevinsko poduzeće mora se opskrbljivati cementom iz konzorcija i taj je mehanizam postajao ključan u povezivanju klanova sa
svim mjesnim građevinskim tvrtkama i sa svim poslovima. Kako je mnogo puta ustvrdio Carmine Schiavone, cijene cementa u klanskim konzorcijima bile su krajnje povoljne jer su brodovi konzorcija osim cementa razvozili i oružje po bliskoistočnim zemljama pod embargom. Ta druga razina trgovine omogućavala im je niže cijene od onih zakonitih. Kazalski su klanovi bili na ekonomskom dobitku u svakom stupnju procesa gradnje. Isporučivali su cement, snabdijevali tvrtke s podugovorom za izgradnju i kod velikih poslova primali mito. Mito od kojeg se polazilo, jer ako se uskrati, njihove povoljne i efikasne tvrtke neće preuzeti posao, a nijedna druga tvrtka ne bi mogla posao izvesti povoljno a bez penala. Poslovni krug koji vodi obitelj Schiavone obrće pet milijardi eura. Sva ekonomska moć kartela kazalskih obitelji, od nekretnina, poljskih imanja, dionica, likvidne imovine, građevinskih tvrtki, šećerana, cementara, lihve te trgovine drogom i oružjem procjenjuje se i na trideset milijardi eura. Kazalska camorra postala je svestrano poduzeće, najpouzdanije u Kampaniji, sposobno sudjelovati u svim poslovima. Količina nezakonski nagomilanog kapitala često im jamči kreditne olakšice koje njihovim projektima omogućuju da konkurenciju potuku niskim cijenama ili zastrašivanjem. Novi kamoristički kazalski srednji sloj unaprijedio je iznuđivački odnos u neku vrstu dodatne službe, racket aktivno sudjeluje u camorrinu poslovanju. Mjesečnim obrokom klanu se može doznačiti novac za njihovo poslovanje, ali istovremeno može uključivati i ekonomsku zaštitu kod banaka, dostavu na vrijeme i poštovanje prema trgovačkim predstavnicima komitenta. Iznuda kao nametnuta kupnja usluga. Ovaj novi koncept iznude objelodanjen je u istrazi 2004. policijske uprave Caserte, zaključenoj uhićenjem osamnaest osoba. Francesco Schiavone Sandokan, Michele Zagaria i klan Moccia bili su najveći partneri Ciriju i Parmalatu u Kampaniji. Mlijeko koje je distribuirao Cirio, a zatim Parmalat osvojilo je 90 posto tržišta u cijelom kazertanskom području, dobrom dijelu napuljskoga, u cijelom južnom Laciju te dijelovima Marka, Abruzza i Lukanije. Ti su rezultati postignuti zahvaljujući tijesnom savezu s kazalskom camorrom i mitu koje su poduzeća plaćala klanovima da održe vodeći položaj. Razne su marke bile uključene, a sve su niti vodile k carstvu Eurolat, poduzeću koje je 1999. od Cragnottijeva Cirija preuzeo Tanzijev Parmalat. Suci su zatražili zapljenu tri koncesionara i mnogo tvrtki za razdiobu i prodaju mlijeka, a sve su, prema optužnici, bile pod upravom kazalske camorre. Tvrtke vezane za mliječne proizvode bile su upisane figurativno pod imenima ljudi koji su radili za Kazalce. Da bi stekli status posebnog
klijenta, najprije Cirio, a zatim Parmalat pregovarali su izravno sa šogorom Michelea Zagarije, bjeguncem tijekom deset godina, regentom kazalskoga klana. Povlašteni ugovori stečeni su prije svega putem trgovačkih sporazuma. Marke Cirio i Parmalat distributerima su omogućavale poseban popust - od 4 do 6,5 posto, umjesto uobičajenih 3 posto - kao i razne proizvodne premije, pa su i supermarketi i trgovci na malo mogli računati na veliko smanjenje cijene. Trgovačka prevlast Kazalaca tako je općeprihvaćena. Tamo gdje cilj nisu postizali mirnim uvjeravanjem o općem interesu, nastupalo je nasilje: prijetnje, ucjene, uništavanje kamiona za prijevoz robe. Premlaćivali su vozače kamiona, otimali tegljače iz konkurentnih poduzeća, podmetali požare u skladišta. Strah se toliko proširio područjem pod nadzorom klanova da je postalo nemoguće ne samo distribuirati, nego i pronaći ikoga tko bi bio spreman prodavati druge marke osim onih koje su nametali Kazalci. Krajnju su cijenu plaćali kupci: jer u monopolističkoj situaciji i s blokiranim tržištem krajnje su cijene zbog nepostojanja prave konkurencije izmicale svakom nadzoru. Sveobuhvatni dogovor između nacionalnih mljekarskih poduzeća i camorre izašao je na vidjelo u jesen 2000. kad je član Kazalaca, Cuono Lettiero, počeo surađivati s vlastima i govoriti o poslovnim odnosima klanova. Sigurnost stalne prodaje bila je najizravniji način i automatski je pružala jamstva kod banaka, što je san svakog velikog poslovanja. U takvoj situaciji Cirio i Parmalat službeno su bili "oštećene strane", odnosno žrtve iznude, ali istražitelji su došli do uvjerenja da je poslovna klima bila relativno opuštena i da su obje strane, naime nacionalne tvrtke i mjesni kamoristi, djelovali na uzajamno zadovoljstvo. Cirio i Parmalat nikad nisu prijavili da u Kampaniji trpe štetu zbog upletanja klanova, čak ni 1998. kad je službenik iz Cirija postao žrtvom napada u svojemu domu kod Caserte, gdje je divljački prebijen toljagom pred očima supruge i devetogodišnje kćeri jer se nije pokorio zapovijedima klanova. Nikakve pobune, nikakve prijave. Sigurnost monopola bila je bolja od nesigurnosti tržišta. Novac za održavanje monopola i zauzimanje kampanijskog tržišta trebalo je opravdati u bilanci poduzeća. Nikakav problem u zemlji kreativnog financiranja i dekriminalizacije lažnih bilanci. Lažne fakture, lažna pokroviteljstva, lažne premije na kraju godine s obzirom na količinu prodanoga mlijeka riješili bi svaki knjigovodstveni problem. U tu su svrhu od 1997. financirane nepostojeće manifestacije: Dan mozzarelle, Glazba na trgu, čak i proslava San Tammara, zaštitnika mjesta Villa Literno. Cirio je u znak poštovanja zbog obavljenog rada
financirao i sportsko društvo Polisportiva Afragolese, kojim zapravo upravlja klan Moccia, kao i gustu mrežu sportskih, glazbenih i rekreativnih centara: "građansko društvo" mjesnih Kazalaca. Moć klana posljednjih je godina silno narasla i doprla do istoka Europe: Poljske, Rumunjske i Mađarske. Upravo je u Poljskoj u ožujku 2004. uhićen Francesco Schiavone, Cicciariello, Sandokanov bratić, brkati zdepasti boss, jedan od središnjih kamorističkih likova. Bio je tražen zbog deset ubojstava, tri otmice, devet pokušaja ubojstva i mnogih kršenja zakona, povezanih s oružjem i iznudom. Uhvatili su ga dok je išao u kupovinu sa svojom rumunjskom družicom, dvadesetpetogodišnjom Luizom Boetz. Cicciariello se predstavljao kao Antonio i prikazivao se kao obični pedesetjednogodišnji talijanski poduzetnik. Njegova je družica zacijelo osjetila nešto čudno u njegovu životu jer da bi se s njim susrela u Krosnom kod Krakova, Luiza je morala vlakom prijeći mučan dug put da zamete trag od mogućih policijskih agenata. Na tom putu s raznim postajama pratili su je preko tri granice, a zatim je automobilom slijedili do okolice poljskoga grada. Cicciariella su zaustavili na blagajni supermarketa. Obrijao je brkove, izravnao kovrčavu kosu, smršavio je. Preselio se u Mađarsku, ali i dalje se sa svojom družicom nalazio u Poljskoj. Držao je pregoleme poslove: uzgajališta, građevinske terene, suradnju s mjesnim poduzetnicima. Talijanski predstavnik SECI-ja, Centra za suzbijanje prekograničnog kriminaliteta u jugoistočnoj Europi, prijavio je da Schiavone i njegovi ljudi često odlaze u Rumunjsku i da su se upustili u važne poslove u gradovima Barladu (na istoku zemlje), Sinaiju (u središtu), Cluju (zapad) kao i na obali Crnog mora. Cicciariello Schiavone imao je dvije ljubavnice: osim Luize Boetz i Cristinu Coremanciau, također Rumunjku. U Casaleu je vijest o njegovu uhićenju, "posredstvom žene", bossu bila poput pljuske. Naslovi mjesnih novina kao da su mu se rugali: "Cicciariello uhićen s ljubavnicom". Zapravo su dvije spomenute ljubavnice upravljale njegovim ulaganjima u Poljskoj i Rumunjskoj te su postale ključni dio njegova poslovanja. Cicciariello je bio jedan od posljednjih bossova obitelji Schiavone koji je uhićen. Mnogi su voditelji i pristaše kazalskoga klana u dvadeset godina moći i krvavih sukoba završili iza rešetaka. U megaprocesu "Spartacus", nazvanom tako prema buntovnom gladijatoru koji je upravo u tom kraju pokušao pokrenuti najveći ustanak koji je Rim doživio, bili su prikupljeni rezultati svih istraga protiv kartela Kazalaca i svih njihovih ogranaka.
Na dan presude išao sam u sudnicu u mjestu imenom Santa Maria Capua Vetere. Ugurao sam Vespu između dva automobila i uspio ući u sudnicu. Očekivao sam kamere, fotoaparate, ali bilo ih je samo nekoliko, i to iz mjesnih novina i TV-postaja. Zato je karabinjera i policajaca bilo svugdje. Oko dvjesto njih. Dva helikoptera nadlijetala su sudnicu u niskom letu i tutnjavom lopatica elisa svima probijali bubnjiće. Psi za otkrivanje bombi, policijska vozila. Velika napetost. Ali nacionalnih novina i televizije nije bilo. Mediji su potpuno ignorirali najveći proces protiv kriminalnog kartela po broju optuženika i predloženih osuda. Stručnjaci proces "Spartacus" nazivaju oznakom 3615, što je broj istrage u općem registru, s otprilike tisuću tristo ispitivanja koja je 1993. DDA proveo na temelju izjava Carminea Schiavonea. Proces je trajao sedam godina i dvadeset jedan dan, s ukupno šesto dvadeset šest saslušanja, što je najveći proces protiv mafije u Italiji u posljednjih petnaest godina. Petsto svjedoka, više od dvadeset četiri suradnika pravde, od kojih šest optuženika. Prikupljeno je devedeset fascikla akata, presude za druge procese, dokumenti, prislušne snimke. Nakon gotovo godinu dana od blica 1995. nastale su i podistrage "Spartacusa": "Spartacus 2" i "Regi Lagni" koje se tiču obnove burbonskih kanala iz osamnaestog stoljeća, koji otad nisu valjano restaurirani. Projekt obnove za Regi Lagni, koji su godinama vodili klanovi, urađao je - prema optužbama - milijardskim ugovorima koji međutim nisu primjenjivani na obnovu stare burbonske građevine, nego su skretani u njihove građevinske tvrtke koje su tijekom idućih godina postale uspješne u cijeloj Italiji. Zatim proces "Aima", u vezi s prevarama koje su kazalski klanovi počinili u poznatim prikupljačkim centrima gdje je Europska unija prikupljala i uništavala višak uroda i financijski obeštećivala uzgajivače. U goleme kratere namijenjene istovaru uroda klanovi su bacali smeće, željezo, otpad od građevinskih radova. Ali najprije bi svu tu gadost odvagnuli kao da je urod. Očito su ubirali novac za obeštećenje, ali su plodove sa svojih zemljišta svejedno posvuda prodavali. Izdan je sto trideset jedan nalog o zapljeni poduzeća, terena i poljoprivrednih dobara u ukupnoj vrijednosti od nekoliko stotina milijuna eura. Zapljeni su bila podvrgnuta i dva nogometna kluba: Albanova, iz lige C2 (četvrtog nivoa natjecanja) i Casal di Principe. Istragom su obuhvaćeni i ugovori za javne radove koje klan povjerava poduzećima bliskima njihovim tvrtkama koje se bave proizvodnjom betona i zemljanim radovima. Drugo relevantno poglavlje
ispitivanja odnosilo se na prevare na štetu Europske ekonomske unije, osobito glede doprinosa stečenih na nezakonit način s područja poljoprivrede i prehrane. Nadalje, stotine ubojstava i poslovnih veza. Dok sam, kao i svi, čekao presudu, mislio sam kako to nije proces poput drugih, ne običan proces protiv kamorističkih obitelji južne pokrajine. Bio je to proces na neki način okrenut povijesti, poput Nürnberga, jednom naraštaju camorre. Ali, za razliku od generala Reicha, mnogi prisutni camorristi i dalje su zapovijedali, i dalje su vladali svojim carstvima. Nürnberg bez pobjednika. Optuženici u kavezima, šute. Sandokan komunicira putem video-veze, nepomičan u zatvoru u Viterbu. Bilo bi preopasno seliti ga. U dvorani se čulo samo šaputanje odvjetnika: bilo je uključeno više od dvadeset pravnih subjekata, a više od pedeset odvjetnika i pravnih asistenata proučavalo je, pratilo, promatralo i branilo. Rođaci optuženika bili su zajedno nagurani u pokrajnjoj sobici do bunkerske dvorane, svi pogleda uprtih u monitore. Kad je predsjednik suda Catello Marano uzeo trideset stranica presude procesa, zavladala je tišina. Teško disanje, gutanje stotine grla, kuckanje stotine ručnih satova, podrhtavanje desetaka prigušenih mobitela. Bila je to napeta tišina, popraćena orkestrom zvukova tjeskobe. Predsjednik je najprije pročitao popis osuđenih, zatim popis razriješenih krivnje. Dvadeset jedna doživotna, više od sedamsto pedeset godina zatvora. Dvadeset jedan put predsjednik je izrekao presudu doživotnog zatvora, često ponavljajući i imena osuđenih. Još sedamdeset puta pročitao je godine koliko ostali, pomagači i voditelji, moraju odležati u zatvoru da plate cijenu svojeg savezništva sa strašnom kazalskom moći. U jedan i trideset sve se bližilo kraju. Sandokan je zatražio riječ. Bio je nemiran, htio je reagirati na presudu, potkrijepiti svoju tezu, tezu svojih branitelja: da je on uspješni poduzetnik, ali da urotnički zavidni marksistički suci buržoaziju aversanskog kraja smatraju kriminalnom snagom a ne plodom poduzetničke i gospodarske sposobnosti. Htio je vikati da je presuda nepravedna. Svi mrtvi u Caserti i okolici prema njegovoj su uobičajenoj logici žrtve sukoba kakvi vladaju u mjesnoj seljačkoj kulturi a ne kamorističkih borbi. Ali Sandokanu ovaj put nije dopušteno govoriti. Ušutkan je poput brbljavog školarca. Počeo se derati pa su suci ugasili zvuk. I dalje se vidio krupni bradonja kako se otima sve dok nije ugašen i videoprijenos. Dvorana se začas ispraznila, a policajci i karabinjeri polako su krenuli prema izlazu dok je helikopter i dalje nadlijetao bunkersku dvoranu. Čudno, ali nisam imao osjećaj da je kazalski klan poražen. Mnogi su bačeni u zatvor na nekoliko godina, neki bossovi neće više živi izaći, a neki se s vremenom možda pokaju i tako povrate još
nešto života izvan rešetaka. Sandokanov bijes bio je zagušujući bijes moćnika koji u glavi sadrži cijelu mapu svojega carstva, a ne može ga izravno nadzirati. Bossovi koji odbiju surađivati s vlastima žive od metafizičke, gotovo imaginarne moći i moraju na sve načine nastojati zaboraviti poduzetnike koje su podržavali i stvorili i koji su se kao nepripadnici klana uspjeli izvući. Da požele, bossovi bi i njih mogli dovući u zatvor, ali trebali bi se pokajati, a time bi odmah dokinuli svoj višnji autoritet i doveli u opasnost svu svoju rodbinu. Nadalje, što je još tragičnije za jednoga bossa, ne bi znali iscrtati sve putanje kojima kola njihov novac, njihova zakonita ulaganja. Ni priznanjem, ogoljenjem svoje moći, ne bi nikad sasvim znali gdje im je završio novac. Bossovi uvijek plaćaju, ne mogu izbjeći plaćanje. Ubijaju, vode militarističke jedinice, oni su prva karika u lancu izvlačenja nezakonitog kapitala i stoga su njihova zlodjela uvijek prepoznatljiva, a ne transparentna kao ekonomski zločini njihovih ljudi u bijelim ovratnicima. Uostalom, bossovi ne mogu biti vječni. Cutolo prepušta vlast Bardellinu, Bardellino Sandokanu. Sandokan Zagariji, La Monica Di Lauru. Di Lauro Španjolcima, a oni tko zna kome dalje. Ekonomska snaga kamorističkog Sustava upravo i počiva na neprestanom smjenjivanju vođa i kriminalnih metoda. Diktatura pojedinca u klanu nikad ne traje dugo jer kad bi njegova moć potrajala, boss bi povisio cijene, ograničio tržišta i monopolizirao ih, ulagao bi stalno u ista tržišna područja ne istražujući nova. Umjesto da bude vrijednost pridodana kriminalnoj ekonomiji, postaje prepreka poslovanju. Zato čim neki boss preuzme vlast, odmah se pojave nove ličnosti spremne preuzeti njegovo mjesto, s voljom za širenjem na leđima divova čijem su nastanku oni pomogli. Toga se uvijek prisjećao jedan od najpomnijih promatrača dinamike moći, novinar Riccardo Orioles: "Kriminalitet nije moć, nego vrsta moći". Nikad neće biti bossa koji želi zasjedati u vladi. Da camorra ima svu moć, ne bi bilo njezina poslovanja koje je ključno u djelovanju na zakonitoj i nezakonitoj razini. U tom smislu svako uhićenje, svaki megaproces, prije je način smjene bossova, prekid poslovnih faza, nego akcija sposobna uništiti sustavni poredak. Lica objavljena idući dan u novinama, jedno do drugoga, lica bossova, pridruženih članova, mladih dječaka i staraca u zatvoru, predstavljali su ne pakleni krug kriminalaca, nego kamenčiće mozaika moći, koji nitko dvadeset godina nije mogao zanemariti niti izazvati. Nakon procesa "Spartacus" bossovi u zatvoru počeli su slati skrivene i izričite prijetnje sucima, magistratima, novinarima, svima onima koje su
držali odgovornima što su pregršt upravitelja cementom i bivolicama u očima zakona pretvorili u ubojice. Senator Lorenzo Diana i dalje je bio omiljena meta njihove mržnje. Slali su pisma mjesnim novinama, izravno mu dobacivali prijetnje za vrijeme procesa. Ubrzo nakon procesa "Spartacus" netko je ušao u uzgajalište pastrva senatorova brata i porazbacao okolo ribe te ih ostavio da ugibaju i guše se na zraku, koprcajući se na tlu. Neki su pokajnici čak prijavili pokušaje atentata uz pomoć "Sokola", organizacije suprotstavljene senatoru. Operacija je zatim obustavljena posredstvom diplomatskih sektora klana. Odustali su i zbog pratnje. Oružana pratnja nikad nije predstavljala prepreku klanovima. Ne boje se blindiranih automobila i policajaca, ali ona je signal, signal da onaj koga žele ukloniti nije sam, ne mogu ga se tek tako riješiti kao da je netko čija bi smrt zanimala samo uski krug obitelji. Lorenzo Diana jedan je od onih političara koji su odlučili razotkriti složenost kazalske moći a ne općenito tražiti kriminalce. Rođen je u San Ciprianu d'Aversa, živio je promatrajući izbliza rađanje Bardellinove i Sandokanove moći, krvne osvete, masakre i poslove. Može o toj moći ispričati više od ikoga i klanovi se boje njegovih znanja i njegova sjećanja. Boje se da bi svakog trena mogao iznova probuditi nacionalnu pozornost medija prema kazalskoj moći, boje se da će Protumafijskom povjerenstvu senator prijaviti ono što već i tisak zanemaruje, pripisujući sve mjesnom kriminalu. Lorenzo Diana jedan je od onih rijetkih ljudi koji znaju da borba protiv moći camorre podrazumijeva silno strpljenje, kakvo je potrebno da se svaki put započne ponovo, ispočetka, koje izvlači jednu po jednu nit iz ekonomskog čvora dok ne dopre do kriminalne glave. Polako ali uporno, ljutito, i kad sva pažnja popusti i kad se sve učini posve uzaludnim i izgubljenim u preobrazbi u kojoj se kriminalna moć mijenja, a nikad nije poražena. Kad je proces bio završen, zavladala je bojazan da među Bidognettima i Schiavonima ne izbije otvoreni sukob. Godinama su se sukobljavali preko raznih klanova u savezu s njima, ali bi zajednički poslovi uvijek prevagnuli nad razlikama. Bidognetti raspolažu moćnim oružanim jedinicama, njihov je teritorij sjeverni dio kazertanske regije, područje koje seže do Domicijske obale. Surovi su, u Castelvolturnu spalili su živog jednog pipničara. Francesco Salvo bio je vlasnik lokala Tropicana u kojem je radio. Kažnjen je jer se usudio zamijeniti Bidognettijev automat za videopoker s automatima suparničkog klana. Mezzanotte su čak bacili fosfornu bombu na automobil Gabrielea Spenusa, dok je hodao cestom
Nola-Villa Literno. Domenico Bidognetti naručio je 2001. eliminaciju Antonija Magliula jer se usudio udvarati djevojci, sestrični jednoga bossa, iako je bio oženjen. Odveli su ga na plažu, svezali ga za stolicu okrenutu prema moru i u usta i nosnice natrpali mu pijesak. Trudeći se disati, Magliulo je gutao i pljuvao pijesak i nastojao ga ispuhati iz nosa. Povraćao je, žvakao i izvijao vrat, a slinom je navlažio pijesak, stvarajući tako neku vrstu gruboga cementa, ljepljive tvari koja ga je polako ugušila. Surovost Mezzanotteovih bila je upravo proporcionalna njihovoj poduzetničkoj moći. Baveći se reciklažom otpada, Bidognetti su - prema raznim istragama napuljskoga DDA iz 1993. i 2006. - stvorili tijesni savez s odmetnutom masonskom ložom P2. Ilegalno su, i po vrlo povoljnim cijenama, otpremali otrovni otpad poduzetnika vezanih uz ložu. Nećak Cicciotta di Mezzanotte, Gaetano Cerci, uhićen u sklopu operacije "Adelphi" protiv ekomafije, bio je veza između kazalske camorre i masona i imao je vrlo česte poslovne sastanke s Licijem Gellijem osobno. Istražitelji su u knjigama poslovanja samo jednog poduzeća otkrili prihod od više od trideset pet milijuna eura. Dva bossa, Bidognetti i Schiavone, obojica u zatvoru, obojica na doživotnoj robiji, mogli bi se pokušati okoristiti presudom onoga drugoga da svoje ljude pusti s lanca i pokuša zatrti suparnički klan. U jednom se trenutku učinilo da sve srlja u sveopći sukob, jedan od onih koji svakodnevno ostavljaju za sobom hrpe mrtvih. U proljeće 2005. najmlađi Sandokanov sin otišao je na jednu proslavu u Parete, na teritoriju Bidognettija, i tu je - prema istrazi - počeo udvarati jednoj djevojci iako je već imala pratnju. Izdanak Schiavonea bio je bez pratnje i smatrao je da je samim time što je Sandokanov sin imun na svaku vrstu agresije. Ali nije bilo baš tako. Grupica ga je izvukla iz kuće i zasula ga pljuskama i udarcima šaka u glavu i udarcima nogu u stražnjicu. Nakon cipelarenja morao je odjuriti u bolnicu da mu zašiju glavu. Idući se dan petnaestak ljudi na motorima i u automobilima pojavilo pred kafićem Penelope, gdje su se obično nalazili mladići koji su napali Sandokanova sina. Ušli su s bejzbolskim palicama i sve porazbijali, svakoga tko se zatekao unutra izmlatili do krvi, ali nisu uspjeli izdvojiti odgovorne za napad na Schiavonea, koji su vrlo vjerojatno uspjeli pobjeći, možda kroz drugi izlaz iz lokala. Komandosi su ih ganjali po ulici i ispucali desetak metaka među ljude na trgu, pogodivši jednog prolaznika u trbuh. Na to su dan kasnije tri motora stigla do kafića Matteotti u Casalu di Principe, gdje su se često okupljali najmlađi članovi klana Schiavone. Motociklisti su polako sišli, tako da se prolaznici stignu razbježati, i počeli razbijati sve
oko sebe. Prijavljena je tučnjava i više od šesnaest okršaja nožem. Zrak je bio težak, novi je rat bio na pomolu. Napetost je dodatno pojačalo neočekivano priznanje jednoga pokajnika, Luigija Diane, koji je, prema mjesnom listu, izjavio da je Bidognetti odgovoran za prvo Schiavoneovo uhićenje, da je surađivao s karabinjerima i otkrio im gdje se boss krije u Francuskoj. Oružane su skupine počele s pripremama, a karabinjeri su bili spremni za prikupljanje leševa zaostalih nakon ubijanja. Sam je Sandokan sve zaustavio javnim istupom. Unatoč strogom zatvorskom režimu, uspio je poslati otvoreno pismo mjesnome listu, objavljeno 21. rujna 2005. na naslovnoj stranici. Boss je kao uspješan voditelj razriješio sukob, demantiravši ono što je rekao pokajnik, čiji je jedan rođak inače ubijen nekoliko sati nakon njegova istupa: "Kao što se pokazalo, prijava koja je omogućila moje uhićenje u Francuskoj, dokazano je potekla od Carminea Schiavonea, a ne od Cicciotta Bidognettija. Istina glasi da dotična osoba koja se odaziva na ime pokajnika Luigija Diane iznosi neistine i želi posijati razdor radi osobne koristi." Nadalje, "sugerira" glavnom uredniku lista da dobro izvještava: "Molim vas da ne dopustite tom dobro potkupljenom potkazivaču da vas instrumentalizira i da ne počinite pogrešku i pretvorite svoj dnevni list u senzacionalističke novine koje će neizbježno izgubiti vjerodostojnost, kao što se dogodilo vašem konkurentskom listu s kojim nisam obnovio pretplatu. Mnogi će slijediti moj primjer i neće kupovati tako instrumentalizirani list." Tim pismom Sandokan delegitimira konkurentske novine i svojim novim službenim sugovornikom proglašava dnevni list kojem je uputio pismo. "Neću ni komentirati činjenicu da je vaš konkurent naviknut na pisanje neistine. Dolje potpisani je kao voda s izvora: posve razvidan!" Sandokan je svoje ljude pozvao da kupuju novi list, a ne više stari. Iz desetaka zatvora diljem Italije pristigli su zahtjevi za pretplatom na novi list na koji se odlučio boss, kao i oni za ukidanje pretplate na onaj koji je kritizirao. Boss je pismo mira s Bidognettima zaključio riječima: "Život uvijek traži od nas da se s nečim suočimo. Od ovih takozvanih pokajnika tražio je da se suoče s blatom. Kao i od svinja!"
Kazalski kartel nije bio poražen. Čak se činilo da je osnažen. Prema istragama napuljskog Protumafijskog tužilaštva kartelom trenutno predsjeda diarhija koju tvore Antonio lovine, zvan "'o ninno" odnosno dojenče, jer je dosegnuo vrh klana još kao dječak, i Michele Zagaria, boss voditelj Casapesenna, zvan "Capastorta", iskrivljena glava, zbog nepravilnih crta lica, ali koji traži da ga se sada zove "Manera". Oba se bossa godinama kriju i uvršteni su u popis Ministarstva unutarnjih poslova među najopasnije talijanske bjegunce. Ne može im se ući u trag, a zasigurno su uvijek prisutni u svojim selima. Nijedan boss ne može predugo ostati daleko od svojih korijena jer na njima se gradi sva moć i sva se moć može rasplinuti. Tek nekoliko kilometara malih mjestašaca, spleta uličica i imanja raštrkana po krajobrazu, a ipak ih je nemoguće uloviti. U zemlji su. Kreću se međunarodnim rutama, ali se vraćaju u zemlju, veći dio godine provedu u zemlji. Svi to znaju. A ipak ih ne hapse. Sustav skrivanja tako je djelotvoran da sprečava uhićenje. Njihove vile i dalje nastanjuje rodbina i obitelji. Kuća Antonija Iovinea u San Ciprianu slična je kakvoj secesijskoj palači, dok je vila Michelea Zagarije između San Cipriana i Casapesenne pravi pravcati građevinski kompleks, kuća koja umjesto krova ima staklenu kupolu da svjetlo može ući i poticati rast golemoga stabla koje dominira središtem salona. Obitelj Zagaria posjeduje desetke satelitskih tvrtki diljem Italije i - prema sucima napuljskoga DDA - vodeći su u Italiji u zemljanim radovima. Najmoćniji, bez premca. Gospodarska superiornost koja se ne rađa iz neposrednih kriminalnih aktivnosti, nego iz njihove sposobnosti da uravnoteže zakoniti i nezakoniti kapital. Ove tvrtke uspijevaju se održati kao krajnje konkurentne. Imaju prave kriminalne kolonije u Emiliji, Toskani, Umbriji i Venetu, gdje su certifikati i protumafijske provjere znatno blaže i omogućuju transfere cijelih ogranaka tvrtke. Kazalci su najprije kampanijskim poduzetnicima na sjeveru nametali porez, a sada izravno upravljaju tržištem. U modenskom i aretinskom kraju Kazalci drže veći dio građevinskih poslova i dovode radnu snagu koja je većinom iz Caserte. Ispitivanja koja se provode pokazuju da su se građevinski poslovi vezani za klan Kazalaca uvukli u radove vezane za ekspresne vlakove (TAV) na sjeveru, kao i ranije na jugu. Kako pokazuje istraga koju je u lipnju 1995. proveo sudac Franco Imposimato, velike tvrtke koje su se izborile za ugovor za TAV Napulj-Rim davale su u podzakup radove za Edilsud, vezan upravo za Michelea Zagariju, ali i za drugih više desetaka
tvrtki kazalskog kartela. Taj posao s ubrzanom gradnjom na potezu NapuljRim donio je oko deset tisuća milijardi lira. Istraživanja su pokazala da je klan Zagaria već sklopio sporazume s kalabrijskim 'ndrinama, obiteljima, o sudjelovanju u zakupima s vlastitim tvrtkama kad linije ekspresnih vlakova dosegnu Reggio Calabriju. Kazalci su bili spremni, kao što su i sada. Prema nedavnim istragama napuljskog Protumafijskog tužiteljstva Ogranak kazalskog udruženja Casapesenna uspio je prodrijeti u niz javnih radova na sjevernom centru, uključivši se u obnovu Umbrije nakon potresa 1997. U aversanskom području tvrtke camorre dominiraju u svakom pogledu na svakom velikom zakupu i gradilištu: najam opreme, zemljani radovi, prijevoz, materijal, radna snaga. Tvrtke aversanskog područja spremne su intervenirati: organizirane su, jeftine, brze, djelotvorne. Građevinskih tvrtki u Casalu di Principe službeno je petsto sedamnaest. Mnoge su od njih neposredne predstavnice klanova, a daljnjih nekoliko stotina nalazi se u svim selima aversanskog područja, cijela jedna vojska spremna zacementirati bilo što. Ne bi se reklo da su klanovi blokirali razvoj područja, nego su dobit preusmjerili u svoje džepove. Na površini od svega nekoliko četvornih kilometara u posljednjih su pet godina izgrađeni pravi trgovački spomenici od betona: jedan od najvećih multipleksa u Italiji u Marcianiseu, najveći trgovački centar na jugu Italije u Teveroliju, najveći trgovački centar Europe također u Marcianiseu, a sve na području visoke stope rasta nezaposlenosti i s neprestanim priljevom emigranata. Golemi trgovački konglomerati koji nisu Nemjesta - kako ih je nazvao etnolog Marc Auge - nego početna mjesta. Supermarketi gdje papirnati novac od svega što se može kupiti i konzumirati omogućuje krštenje kapitala koji inače ne bi pronašao točno zakonsko izvorište. Mjesta gdje zakonski izviru prihodi i odakle kreću, službeno krštenje. Što se više trgovačkih centara gradi, otvara više gradilišta, što je veći dotok robe, što više snabdjevača radi, što se više prevozi, to će lakše novac uspjeti zaobići nazubljene granice nezakonitih područja i dospjeti u zakonita. Klanovi su izvlačili korist od strukturalnog razvoja pokrajine i spremni su preuzeti i dio plijena. Nestrpljivo iščekuju početak velikih radova na području: podzemna željeznica u Aversi i aerodrom u Grazzaniseu, koji će biti jedan od najvećih u Europi, izgrađen nedaleko od imanja koja su pripadala Cicciariellu i Sandokanu.
Kazalci su provincijom proširili svoja dobra. Samo nekretnine koje je zaplijenio napuljski DDA u posljednjih nekoliko godina vrijede čak sedamsto pedeset milijuna eura. Popisi su zastrašujući. Samo tijekom procesa "Spartacus" zaplijenili su sto devedeset devet zgrada, pedeset dva terena, četrnaest kompanija, dvanaest vozila i tri plovila. S godinama je Schiavoneu i njegovim osobama od povjerenja u sklopu postupka iz 1996. zaplijenjena imovina od četiristo pedeset milijardi lira: poduzeća, vile, tereni, zgrade i automobili velike kubikaže (među kojima Jaguar u kojem su zatekli Sandokana prilikom prvog uhićenja). Pljenidbe koje bi upropastile svako poduzeće, gubici koji bi izbacili na ulicu svakog poduzetnika, teški gospodarski udarci koji bi pokopali svaku ekonomsku grupaciju. Svaku, ali ne i kazalski kartel. Svaki put kad čitam o zapljeni nekretnina, svaki put kad gledam popis dobara koje je DDA zaplijenio bossovima, osjećam nelagodu i umor. Kamo god se okrenem, čini mi se da je sve njihovo. Sve. Zemlje, bivolice, imanja, kamenolomi, garaže, sirane, hoteli i restorani. Neka vrsta svemoći kamorista. Nisam uspijevao vidjeti ništa što ne pripada njima. Jedan je poduzetnik više od svih drugih posjedovao tu potpunu moć gospodarenja svime, naime Dante Passarelli iz Casala di Principe. Uhićen je prije mnogo godina zbog povezanosti s camorrom i optužen kao blagajnik klana Kazalaca. Tužilaštvo je zahtijevalo presudu od osam godina zatvora prema stavku zakona 416 bis. Passarelli nije bio običan poduzetnik koji je poslovao s klanovima ili njihovim posredstvom. Bio je poduzetnik nad poduzetnicima, broj jedan, najbliži, najpouzdaniji. Bio je nekoć prodavač delikatesa velikih trgovačkih sposobnosti i te su mu odlike dostajale jer bio je odabran - prema optužbama - za vođenje ulaganja jednoga dijela kapitala klana. Postao je trgovac na veliko, a zatim industrijalac. Osim što je proizvodio tjesteninu, bio je najednom i građevinski poduzetnik, a od proizvodnje šećera proširio se na catering, pa i na nogomet. Imovina Dantea Passarellija, prema procjeni DIA-e (Državnog antimafijskog ureda), vrijedila je između tristo i četiristo milijuna eura. Dobar dio tog bogatstva bio je plod dioničkih udjela i pozamašnih tržišnih kvota u poljoprivredno-prehrambenom sektoru. U njegovu je vlasništvu bio Ipam, jedna od najvećih šećerana u Italiji. Bio je na čelu u distribuciji tjestenine sa svojom tvrtkom Passarelli Dante i sinovi, kojoj su dodijeljene u zakup bolničke menze u mjestima Santa Maria Capua Vetere, Capua i Sessa Aurunca. Posjedovao je stotine stanova, trgovačkih i industrijskih zdanja. U trenutku njegova uhićenja 5. prosinca
1995. imovina podvrgnuta pljenidbi uključivala je devet zgrada u Villi Literno, stan u mjestu Santa Maria Capua Vetere, još jedan u Pinetamareu, zgradu u Casalu di Principe. Zatim terene u Castelvolturnu, u Casalu di Principe, u Villi Literno, u Cancellu Arnone, poljoprivredni kompleks La Balzana, u Santa Mariji la Fossa, koji se sastoji od dvjesto devet hektara terena i četrdeset seoskih zgrada. Konačno, njegov cvijet u zapučku: Anfra III, luksuzna jahta s desecima kabina, parketom i kadom s hidromasažom, na privezištu u Galipolju. Na Anfri III Sandokan je sa suprugom prokrstario grčke otoke. Istraga se dalje kretala uz progresivnu zapljenu imovine kad je Dante Passarelli u studenome 2004. pronađen mrtav uslijed pada s balkona jedne od svojih kuća. Tijelo je pronašla njegova žena. Rasprsla glava, skršena leđna moždina. Istrage su još u tijeku. Ne zna se još je li riječ o nesreći ili je neka dobro poznata anonimna ruka kriva za pad poduzetnika s balkona u izgradnji. Njegovom smrću sva imovina koja je trebala biti stavljena na raspolaganje državi vraćena je obitelji. Passarelli je imao sudbinu trgovca koji se zahvaljujući svojem poduzetničkom umijeću domogao kapitala kojim inače nikad ne bi mogao upravljati i koji je veličanstveno povećao. Zatim se pojavila prepreka: sudska istraga, i imetak se nije mogao spasiti od zapljene. Kao što mu je poduzetnička odlika dala carstvo, tako mu je poraz uz zapljene dao smrt. Klanovi ne opraštaju pogreške. Kad su Sandokanu za vrijeme jednog procesa javili da je Dante Passarelli mrtav, boss je staloženo rekao: "Pokoj mu duši". *** Moć klanova i dalje je u moći cementa. Na gradilištima sam fizički, u utrobi, osjećao svu njihovu moć. Nekoliko sam ljeta radio na gradilištima; da dobijem posao na miješalici za cement bilo je dovoljno reći nadstojniku gradnje odakle sam i nitko mi nije uskratio posao. Kampanija je davala najbolje graditelje u Italiji, najvještije, najbrže, najjeftinije, koji najmanje prigovaraju. Nikad nisam baš najbolje ovladao takvim životinjskim radom, zanatom koji može uroditi vrijednom svotom samo onome tko je spreman kockati se sa svim snagama, svakim mišićem, svakom trunkom energije. Raditi u svim klimatskim uvjetima, katkad s kapom preko lica, a katkad samo u gaćama. S rukama i nosom biti u cementu bio je jedini način da shvatim na čemu se temelji moć, ona prava. Ali tek nakon smrti Francesca Iacomina shvatio sam prave mehanizme građevinarstva. Imao je trideset tri godine kad su ga pronašli s radnim kombinezonom na pločniku, na križanju ulica Quattro Orologi i Gabriele DAnnunzio u Herkulaneju. Pao je sa skele. Nakon tog incidenta
svi su pobjegli, čak i geometar. Nitko nije zvao hitnu pomoć, u strahu da ne stigne prije nego što pobjegnu. Pobjegavši, ostavili su ga nasred ceste, još živog, dok je iz pluća pljuvao krv. Ta vijest o još jednoj smrti jednog od tristo građevinskih radnika koliko ih svake godine odapne na gradilištima u Italiji zarežala mi se negdje u tijelu. Iacominova smrt potakla je u meni gnjev sličniji astmatičnom napadu nego živčanoj napetosti. Bio sam poput protagonista romana La vita agra (Težak život) Luciana Bianciardija, koji dođe u Milano s namjerom da digne u zrak zgradu Pirellija i tako osveti četrdeset osam rudara iz Ribolle, poginulih u svibnju 1954. u eksploziji rudnika, u "camorrinu bunaru", tako zvanom zbog neljudskih radnih uvjeta. Možda sam i ja trebao izabrati neku zgradu, glavnu zgradu, i dići je u zrak. Ali prije nego što zastranim u terorističku shizofreniju, čim sam zapao u astmatičnu krizu gnjeva, u ušima mi je odjeknulo Io so ("Znam") Piera Paola Pasolinija poput glazbenog jinglea koji se ponavlja do ludila. I tako sam, umjesto da mozgam koju zgradu da dignem u zrak, otišao u Casarsu, na Pasolinijev grob. Otišao sam sam, premda bi trebalo ići u društvu da ne bude odveć patetično. S bandom. Skupina odanih čitatelja, zaručnica. Ali ja sam tvrdoglavo otišao sam. Casarsa je lijepo mjesto, jedno od onih gdje je lako razmišljati o nekome tko želi živjeti od pisanja i gdje je teško zamisliti da bi netko otišao odatle pa se otputio južnije, preko granice pakla. Nisam na Pasolinijev grob otišao da mu odam počast, čak ni da ga slavim. Pier Paolo Pasolini. Jedno ime i tri u jednom, kako je govorio Caproni, nije moj svjetovni svetac ni književni Krist. Došlo mi je da nešto potražim. Neku točku gdje je možda još moguće bez osjećaja stida razmišljati o mogućnosti riječi. Mogućnosti pisanja o mehanizmima moći, iza priča, iza pojedinosti. Razmišljati je li još uvijek moguće iznositi imena, jedno po jedno, pokazati lica, ogoliti tijela od zlodjela i prikazati ih kao elemente arhitekture vlasti. Razmišljati je li još uvijek moguće ići za dinamikom zbilje kao svinje za tartufima, za potvrdom moći, bez metafora, bez posredništva, pukom oštricom pera. Ukrcao sam se u Napulju u vlak za Pordenone, vrlo spori vlak rječita imena s obzirom na udaljenost koju je trebao prijeći: Marco Polo. Furlaniju od Kampanije kao da razdvaja neizmjerna udaljenost. Krenuo sam u deset do osam i stigao u Furlaniju u sedam i dvadeset idući dan, kroz ledenu noć koja mi nije dopustila ni trenutka sna. Od Pordenonea sam autobusom stigao u Casarsu i nastavio hodati pognute glave kao da znam kamo idem i već poznajem put, gledajući u vlastite
cipele umjesto pred sebe. Izgubio sam se, dakako. Ali pošto sam neko vrijeme uzalud lutao, uspio sam pronaći groblje na ulici Valvasone, na kojem je pokopan Pasolini i cijela njegova obitelj. Slijeva, nedaleko od ulaza, bila je prazna gredica. Prišao sam toj pačetvorini u čijoj su sredini bile dvije nevelike ploče od bijelog mramora. Vidjeh mu grobnicu. "Pier Paolo Pasolini (1922.-1975.)." Uz nju, nešto dalje, majčina. Osjetih se manje sam, i ondje počeh gnjevno gunđati, stežući šake dok mi se nokti nisu zasjekli u meso dlana. Počeh artikulirati svoje "Ja znam", "Ja znam" mojega doba. Znam i imam dokaze. Znam odakle potječu ekonomije i odakle im miris. Miris afirmiranosti i pobjede. Ja znam što odiše profitom. Znam. A istinitost riječi ne uzima taoce jer guta sve i sve pretvara u dokaz. Ne treba izvlačiti protudokaze ni pokretati istrage. Ona motri, odvaguje, gleda, sluša. Zna. Ne dosuđuje nikome kavez i svjedoci ne povlače iskaze. Nema pokajnika. Ja znam i imam dokaze. Znam kamo nestaju stranice ekonomskih priručnika mijenjajući svoje fraktale u materijale, predmete, željezo, vrijeme i ugovore. Znam. Dokazi nisu skriveni ni u kakvom skrivenom memorijskom štapiću zakopanom u jami. Nemam kompromitirajuće snimke skrivene u garaži u nekom nepristupačnom planinskom selu. Ne posjedujem ni fotokopirane dokumente tajnih službi. Dokazi su nepobitni jer su pristrani, zabilježeni vlastitim očima, ispričani riječima i iskaljeni osjećajima koji su odjeknuli od željeza i drva. Ja vidim, osluškujem, gledam, govorim i tako svjedočim, tom ružnom riječju koja još može koristiti kad šapuće: "To je laž" na uho onoga tko sluša uspavanke o mehanizmima moći u obgrljenoj rimi. Napokon, istina je djelomična i kad bi se mogla svesti na objektivnu formulu, bila bi kemija. Ja znam i imam dokaze. Stoga govorim. O tim istinama. Uvijek nastojim primiriti onu tjeskobu koja me zgrabi svaki put dok hodam, svaki put kad silazim stubištem, ulazim u kabine dizala, kad brišem cipele o otirače i prelazim pragove. Ne mogu se suzdržati od vječnog mozganja nad time kako su izgrađene sve te zgrade i kuće. A ako imam nekoga u slušnom dometu, jedva se suzdržavam da mu ne ispričam kako se diže kat za katom i balkoni sve do krova. Ne zahvaća me to opći osjećaj krivnje, ni moralno iskupljenje prema onima koji su izbrisani iz sjećanja povijesti. Samo nastojim odbaciti onaj brehtovski mehanizam koji sam nekako usvojio, da mislim na ruke i noge povijesti. Naime, da mislim na vječno prazne zdjelice, koje su dovele do zauzimanja Bastilje umjesto na objave žirondinaca i jakobinaca. Ne uspijevam ne misliti na to. Oduvijek
imam tu lošu naviku. Kao kad bismo gledajući Vermeera razmišljali o onome koji je umiješao boje, razapeo platno na drveni okvir, načinio biserne naušnice, umjesto da promatramo portret. Prava nastranost. Jednostavno ne uspijevam istjerati iz misli djelovanje cementnog ciklusa kad vidim niz stuba, a pročelje s prozorima ne skreće mi misli s toga kako se postavljaju skele. Ne uspijevam se pretvarati da nije ništa. Jednostavno ne uspijevam vidjeti samo zid a da ne mislim na žbuku i zidarsku žlicu. Možda je to zato što onaj tko se rodi na određenim zemljopisnim širinama ima poseban, jedinstven odnos s određenim tvarima. Ne doživljava se materijal svugdje jednako. Miris nafte i benzina u Kataru vjerojatno budi osjećaje i okuse golemih zdanja, sunčanih naočala i limuzina. Isti taj kiseli miris fosilnih goriva u Minsku vjerojatno budi sjećanja na mrka lica, curenje plina i zadimljene gradove, dok u Belgiji navodi misli na češnjak Talijana i na luk Marokanaca. Isto se događa s cementom za južnu Italiju. Cement. Nafta juga. Sve nastaje iz cementa. Ne postoji gospodarsko carstvo rođeno na jugu a da ne zađe u gradnju: natječaji, zakupi, kamenolomi, cement, materijali, žbuka, opeke, skele, radnici. To je oprema talijanskog poduzetnika. Talijanski poduzetnik čije carstvo ne stoji na cementu nema nikakvih izgleda. To je najpoželjnije zvanje da se novac zaradi u najkraćem mogućem roku, stekne povjerenje, na vrijeme unajme ljudi za izbor, isplate plaće, zakapare financije i postavi svoje umnoženo lice na fasade podignutih zgrada. Darovitost graditelja je posrednička i grabežljiva. On posjeduje birokratsko strpljenje prikupljača dokumenata, beskrajno je strpljiv, predano čeka autorizacije spore poput kapi stalaktita. Ima talent grabežljivca, sposoban je nadlijetati zanemarene terene, preuzeti ih za koji novčić, a zatim ih se držati sve dok zadnji centimetar i zadnja rupa ne postanu isplativi po nezamislivim cijenama. Grabežljivi poduzetnik zna upotrijebiti kljun i pandže. Talijanske banke znaju da se građevinarima dodjeljuje najveći kredit, kažemo da su talijanske banke kao izgrađene za građevinare. I kad nema nikakvih vrijednosti, a kuće koje će graditi nisu dovoljno jamstvo, uvijek će se naći neki dobar prijatelj koji će jamčiti za njega. Opipljivost cementa i opeka jedina je prava materijalnost koju talijanske banke poznaju. Za direktore banaka istraživanje, laboratoriji, poljoprivreda i zanati plinovita su područja, prozračna, lišena djelovanja gravitacije. Sobe, katovi, pločice, telefonske i strujne utičnice, to su jedini konkretni oblici koje uzimaju u obzir. Znam i imam dokaze. Znam kako je izgrađeno pola Italije. I više od pola. Poznajem ruke, prste i projekte. I pijesak. Pijesak koji je izgradio zgrade i nebodere. Četvrti, parkove, vile. Nitko u Castelvolturnu ne zaboravlja beskrajne kolone kamiona koji su iz
rijeke Volturno odnosili pijesak. Kolone kamiona prolazile su kroz zemlje seljaka koji nikad nisu vidjeli takve mamute od željeza i gume. Uspjeli su ostati, održati se a da ne emigriraju i pred njihovim očima odnosili su im sve. Sada je taj pijesak ugrađen u zidove abrutinskih stanova, u zgrade Varesea, Asiaga i Genove. Sad više rijeka ne teče u more, nego more nadire u rijeku. Sada se u Volturnu love lubini, a seljaka više i nema. Ostavši bez zemlje, najprije su uzgajali bivolice, nakon bivolica su osnovali male graditeljske tvrtke zapošljavajući mlade Nigerijce i Južnoafrikance koji su nekoć obavljali sezonske poslove, a ako se nisu pridružili poslovanju klanova, snašla ih je prerana smrt. Znam i imam dokaze. Tvrtke za vađenje ovlaštene su za izvlačenje minimalnih količina, ali u stvarnosti otkidaju i gutaju cijele planine. Te planine i bregovi smrvljeni i umiješani u cement završavaju posvuda. Od Tenerifea do Sassuola. Deportacija stvari slijedila je deportaciju ljudi. U jednoj krčmi u mjestu San Felice a Cancello, susreo sam don Salvatorea, staroga građevinskog majstora. Sad je neka vrsta pokretne lešine, nije imao više od pedeset godina, a izgledao je kao da mu je osamdeset. Ispričao mi je kako je deset godina u miješalice za cement dodavao prašinu od ispušnih plinova. Posredstvom klanskih tvrtki potajno je miješanje otpada u cement postalo sila koja omogućuje tvrtkama da se natječu za ugovore s cijenama kineske radne snage. Sada garaže, zidovi i stubišta sadrže otrove. Ništa se neće dogoditi sve dok neki radnik, vjerojatno iz Magreba, ne udahne prah i odapne koju godinu kasnije, optužujući za svoj rak zlu sudbinu. Znam i imam dokaze. Uspješni talijanski poduzetnici proistječu iz cementa. Oni su dio cementnog ciklusa. Znam da prije preobrazbe u muškarce okružene manekenkama, u voditelje s jahtama, u napadače financijskih skupina, u kupce novinskih kuća, prije svega toga i iza svega stoji cement, tvrtke u podzakupu, pijesak, šljunak, kamioneti krcati radnicima koji rade noću i nestaju ujutro, trule skele, lažna osiguranja. Predvodnici talijanskog gospodarstva oslanjaju se na debljinu zidova. Trebalo bi promijeniti ustav. Treba u njemu stajati da se temelji na cementu i na građevinarima. Oni su pravi očevi domovine, a ne Ferruccio Parri, Luigi Einaudi ni Pietro Nenni, ni zapovjednik Junio Valerio Borghese. Mešetari nekretninama izvukli su za kosu Italiju upalu u jarak nakon financijskog sloma i skandala (Il Crack Sindona) i spasili je od kazne bez priziva Međunarodnog monetarnog fonda. Cementare, zakupi, zgrade i novine.
U građevinarstvu završavaju članovi na prekretnici. Nakon što se ostvarene karijere ubojice, iznuditelja ili stražara, završi se u građevinarstvu ili smetlarstvu. Umjesto prikazivanja filmova i predavanja u školi, bilo bi zanimljivo nove članove povesti u razgledavanje gradilišta i pokazati im kakva ih sudbina čeka. Ako ih zatvor i smrt zaobiđu, završit će na gradilištu, starjeti i pljuvati krv i vapno dok poduzetnici i špekulanti čiji bossovi vjeruju da ih nadziru, budu primali milijunske narudžbe. Od rada se umire. Neprestano. Brzina izgradnje, potreba za uštedom na svakoj vrsti sigurnosti i na svakoj satnici. Neljudske smjene po devet do dvanaest sati dnevno, uključujući subotu i nedjelju. Stotinu eura plaće tjedno s prekovremenim noćnim ili nedjeljnim radom od pedeset eura svakih deset sati. Oni mlađi izdrže i petnaest. Možda šmrčući kokain. Kad netko umre na gradilištu, pokreće se uhodani mehanizam. Beživotno se tijelo odnese i inscenira se prometna nezgoda. Stave ga u automobil koji zatim gurnu s litice ili grebena, a prije toga ga zapale. Novac od osiguranja predaje se obitelji kao otpremnina. Nije rijetkost da se pri inscenaciji nezgode inscenatori teško ozlijede, osobito kad treba slupati automobil o zid prije nego što se zapali zajedno s lešom. Kad je prisutan nadzornik, mehanizam dobro radi. Kad ga nema, radnike često uhvati panika. Tada uzmu teško ranjenoga, u pravilu ga ostave uz cestu na putu za bolnicu. Dovezu ga automobilom, odlože tijelo i pobjegnu. Kad se osjete pretjerano velikodušnima, pozovu ambulantna kola. Tko god sudjelovao u uklanjanju ili napuštanju tijela, zna da će kolege isto eventualno učiniti s njegovim zgnječenim ili probodenim tijelom. Možeš biti siguran da će ti onaj do tebe prvi priskočiti u slučaju opasnosti, a zatim ti zadati završni udarac da te se riješi. Tako na gradilištima vlada neka sumnjičavost. Onaj do tebe mogao bi biti tvoj krvnik, ili ti njegov. Neće te mučiti, ali on će biti taj koji će te pustiti da odapneš sam na pločniku ili će te zapaliti u automobilu. Svi građevinari znaju da to tako ide. Tvrtke na jugu nude bolja jamstva. Rade i nestaju i svaka nevolja rješava se bez buke. Znam i imam dokaze. A dokazi imaju ime. U sedam mjeseci na gradilištima sjeverno od Napulja poginulo je petnaest građevinskih radnika. Pali su ili završili pod mehaničkim lopaticama ili su ih zdrobile dizalice kojima su upravljali dizaličari premoreni od preduga rada. Treba raditi brzo. Makar se gradilo godinama, poduzeća u podzakupu moraju brzo napraviti mjesta za nova gradilišta. Zaraditi, ubrati profit i krenuti dalje. Više je od 40 posto poduzeća koja djeluju u Italiji s juga. Aversa, Napulj, Salerno. Carstva se još mogu rađati na jugu, gospodarske karike mogu se stezati, a ravnoteža izvorne akumulacije nije još upotpunjena. Na jugu, od Apulije do Kalabrije, trebalo
bi istaknuti natpise DOBRO DOŠLI za poduzetnike koji se žele ubaciti u arenu cementa i za samo nekoliko godina ući u rimske i milanske salone. Znak dobrodošlice koji miriše na sreću jer navala je velika, ali rijetko tko ispliva iz živog pijeska. Ja znam. I imam dokaze. Novi građevinari, vlasnici banaka i jahti, prinčevi žutila i veličanstva novih drolja skrivaju svoj profit. Možda još imaju dušu. Stide se objaviti odakle im zarada. U njihovoj zemlji uzoru, u SAD-u, kad poduzetnik dosegne vrh, kad postane slavan i uspješan, tad sazove analitičare i mlade ekonomiste da im pokaže svoju ekonomsku sposobnost i otkrije put koji ga je odveo u tržišnu pobjedu. Ovdje vlada tišina. A novac je samo novac. Uspješni poduzetnici koji dolaze iz Averse, iz bolesnog kamorističkog kraja, bez stida odgovaraju onima koji ih pitaju za postignuća: "Kupio sam po deset i prodao po tristo". Netko je rekao da se na jugu može živjeti kao u raju. Dovoljno je gledati nebo i nikad, nikad se ne usuditi spustiti pogled. Ali to nije moguće. Eksproprijacija svake perspektive oduzela je i vidno polje. Svaka se perspektiva sudara s balkonima, tavanima, mansardama, stanovima, isprepletenim zgradama, petljama četvrti. Ovdje nitko ne misli da bi nešto moglo pasti s neba. Ovdje se silazi. U ponor. Jer u ponoru uvijek postoji još dublji ponor. Pa kad koračam stubama i sobama, kad ulazim u dizala, ne uspijevam a da ne osjetim. Jer znam. Nastrano je to. Pa kad se nađem među najboljim i najuspješnijim poduzetnicima, ne osjećam se lagodno. Makar ta gospoda bila elegantna, govorila potiho i glasala za ljevicu. Osjećam miris vapna i cementa, kojim odišu iz čarapa, iz manžeta Bulgari i iz svojih knjiga. Znam. Znam tko je izgradio moju zemlju i tko je još uvijek gradi. Znam da iz Reggio Calabrije večeras polazi vlak koji će u ponoć i četvrt stati u Napulju pa krenuti u Milano. Bit će krcat. A na kolodvoru će kamioneti i prašnjavi Punto preuzeti mladiće za nova gradilišta. Emigracija bez boravka, koju nitko neće proučiti i ocijeniti jer će ostati samo u stopama prašine od vapna i nigdje drugdje. Ja znam koji je pravi ustav mojega doba, koje je bogatstvo poduzeća. Znam koliko je tuđe krvi ugrađeno u svaki stup. Znam i imam dokaze. Nemam milosti ni prema kome.
DON PEPPINO DIANA Kad god mislim na borbe klanova u Casalu di Principe. San Ciprianu, Casapesenni i u svim područjima, od Paretea do Formije, u kojima drže vlast, uvijek se sjetim bijelih plahti. Bijelih plahti koje vise sa svakog balkona, vješaju se za svaku ogradu, vežu za sve prozore. Bijelo, sve bijelo, slapovi čiste bijele tkanine. Bio je to prkosan izraz oplakivanja istaknut za vrijeme sprovoda don Peppina Diane. Imao sam šesnaest godina, bio je ožujak 1994. Tetka me probudila kao i uvijek, ali s neobičnom žestinom, strgnuvši s mene plahtu u koju sam bio umotan, kao da odmata salamu iz papirnatog omota. Gotovo sam pao s kreveta. Nije rekla ni riječi, nego se bučno ushodala, kao da petama daje oduška svoj živčanosti. Tako je snažno svezala plahte za kućnu ogradu, tako čvrsto, da ih ni tornado ne bi razmrsio. Širom je otvorila prozore, puštajući zvuke s ulice da udu, a kućne da izađu. Rastvorila je čak i krila ormara. Sjećam se rijeke izviđača koji su odbacili svoje nehajno držanje dobro odgojene djece te se činilo kao da su u svoje neobične žuto-zelene marame upleli silan bijes jer don Peppino je bio jedan od njih. Nikad poslije nisam vidio izviđače tako nervozne i tako nemarne prema svim onim pravilima reda i smirenosti koja ih inače prate na njihovim dugim hodnjama. Sjećanja od toga dana samo su pjege, poput krzna dalmatinskog psa. Priča o don Peppinu Diani neobična je, jedna od onih koje, kad se jednom čuju, treba čuvati negdje u sebi. U dnu grla, čvrsto u šaci, uz mišić u grudima, u arterijama. Rijetka priča, malo kome znana. Don Peppino studirao je u Rimu i tamo je trebao ostati graditi karijeru, daleko od sela, daleko od provincije, daleko od prljavih poslova. Crkvenu karijeru dobroga građanskoga sina. Ali iznenada se odlučio vratiti u Casal di Principe, kao da nije mogao odbaciti sjećanja, navike, mirise. Ili kao netko tko svim silama mora nešto poduzeti i ne nalazi mira dok to ne ostvari ili barem ne pokuša. Don Peppino postao je mladi svećenik u crkvi Svetog Nikole u Bariju, suvremene građevine koja je, i u estetskom smislu, bila savršena za njegov osjećaj dužnosti. Prolazio je mjestom u trapericama umjesto u tunici, kao svećenici koji su sa svećeničkim talarom ogrtali i svoj mrki autoritet. Don Peppino nije osluškivao obiteljske svađe, nije korio muškarce zbog njihovih eskapada niti je odlazio tješiti prevarene žene. Spontano je promijenio ulogu provincijskog svećenika. Odlučio se pozabaviti dinamikom moći, ali ne samo bijedom kao njezinom posljedicom. Nije htio samo čistiti ranu, nego shvatiti mehanizme metastaze, blokirati gangrenu, zaustaviti u korijenu ono zbog čega je njegov kraj rudnik kapitala posut leševima. Svako toliko čak bi u javnosti
zapalio cigaru. Drugdje bi to izgledalo kao bezazlena gesta, ali u tome kraju svećenici su se gradili kao da si tobože uskraćuju sve površnosti dok bi u zatvorenim sobama davali oduška svojim lijenim slabostima. Don Peppino je odlučio pustiti svojemu licu da sliči samo sebi, kao jamstvo transparentnosti u kraju u kojemu lica inače moraju biti spremna izrazom oponašati ono što predstavljaju, uz pomoć nadimaka koji tijelo ispunjaju tolikom moći da ih svatko želi prišiti za vlastitu kožu. Bio je opsjednut željom za djelovanjem. Osnovao je prijamni centar u kojem se prvome valu afričkih doseljenika nudio smještaj i hrana. Bilo je potrebno primiti ih i spriječiti da ih klanovi pretvore u savršene vojnike - kao što se poslije dogodilo. Za ostvarenje tog projekta čak je odvojio i nešto vlastite ušteđevine koju je stekao držanjem instrukcija. Čekanje državne pomoći može toliko trajati i komplicirati se da postaje glavni razlog za inertnost. Kao svećenik gledao je smjenu bossova, uklanjanje Bardellina i moć Sandokana i Cicciotta di Mezzanotte, masakre između Bardelinaca i Kazalaca, koji su zatim postali uspješni voditelji. U jednoj epizodi, koja se zadržala u analima tog vremena, kolona automobila prodefilirala je ulicama mjesta. Bilo je oko šest navečer kad je desetak automobila pred kućama neprijatelja oblikovalo nešto poput karusela. Pobjedničke skupine Schiavoneovih ljudi izazivale su neprijatelje pred njihovim kućama. Bio sam dijete, ali rođaci se kunu da su ih vidjeli vlastitim očima. Automobili su se polako kretali ulicama San Cipriana, Casapesenne i Casala di Principe, spuštenih prozora te su ljudi zajahali vrata tako da im je jedna noga bila u kabini, a druga se vani njihala. Svaki sa strojnicom u ruci i otkrivena lica. Sporo nastavljajući dalje, parada je okupljala dodatne članove koji su izlazili iz kuća s puškama i poluautomatskim oružjem te su hodali za automobilima. Bila je to prava javna vojna manifestacija jednih članova protiv drugih. Zastajali su pred kućama protivnika. Onih koji su se usudili suprotstaviti njihovoj prevlasti. "Dođite, govnari jedni! Izlazite iz kuće... ako imate muda!" Mimohod je trajao barem jedan sat. Kretao se neometano dok su se kapci prodavaonica i kafića ubrzano spuštali. Dva dana vladao je opći policijski sat. Nitko nije izlazio iz kuće, čak ni da kupi kruh. Don Peppino je shvatio da je potreban borbeni plan. Potrebno je otvoreno iscrtati put koji treba slijediti, ne više svjedočiti pojedinačno nego organizirano, i koordinirati novu dužnost mjesnih crkava.
Napisao je neočekivani dokument i potpisao ga zajedno sa svim svećenicima Casala di Principe. Bio je to vjerski tekst, kršćanski, s tračkom očajničkog ljudskog dostojanstva koje je njegovim riječima pridavalo univerzalnost nesputanu vjerskim granicama, kakva bi pokolebala sigurnost u glasu svakoga bossa koji su se riječi počeli bojati više nego racija Protumafije, više nego zaplijene kamenoloma i betonskih miješalica, više nego prislušnih uređaja koji prate zapovijedi o ubojstvima. Bio je to živahan tekst romantično snažnog naslova: "Za ljubav svojega naroda neću šutjeti". Pismo je razdijelio na Božić. Nije listove pribio na vrata crkve, nije trebao kao Luther reformirati Katoličku crkvu, imao je don Peppino druge namjere: nastojati osmisliti transverzalu kroz moći, jedinu koja može izazvati ekonomsku i kriminalnu krizu kamorističkih obitelji. Don Peppino prokrčio je put kroz okorjele fraze i sintaksom uzdrmao onu moć koju je javna riječ, razgovijetno izgovorena, još posjedovala. Nije bio intelektualno indolentan kao oni što smatraju da su iscrpljene već sve mogućnosti riječi i da riječ služi samo ispunjanju prostora između jednog i drugog bubnjića. Riječ kao konkretnost, kao atomi sabrani u tvar koja zadire u mehanizme svega, kao žbuka kod zidanja, kao trnokop. Don Peppino tragao je za potrebnom riječju da je kao kantu vode baci na ružne poglede. Šutnja u ovim krajevima nije obična tiha omerta koja se prikazuje spuštenim obodima šešira i oborenim pogledima. Više je povezana sa stavom "ne tiče me se", uobičajenim u ovim krajevima, i ne samo ovdje. Opredijeljenost na nemiješanje zapravo je glas ubačen u glasačku kutiju stanja stvari. Riječ postaje urlik. Kontroliran, visok i prodoran, bačen u blindirano staklo, s namjerom da ga razbije. Nemoćno promatramo patnje tolikih obitelji koje gledaju kako im sinovi završavaju bijedno, kao žrtve ili izvršitelji zapovijedi camorre. ... Camorra je danas oblik terorizma koji usađuje strah i nameće svoje zakone nastojeći postati endemična komponenta kampanijskog društva. Kamoristi se nameću nasiljem, oružjem i neprihvatljivim metodama: iznudom, zbog koje su naši krajevi postali subvencionirano područje, potpomognuto i bez ikakve autonomne mogućnosti razvoja; podmićivanjem od dvadeset posto i više za građevinske radove, što bi uplašilo i najsmionijeg poduzetnika; nezakonitim kupovanjem i raspačavanjem narkotika, čije uživanje stvara odrede marginalizirane omladine i radne snage na raspolaganju kriminalističkim organizacijama; sukobima
među različitim frakcijama koji se poput bičeva obaraju na obitelji naših krajeva; davanjem pogubnog primjera za cijeli niz adolescenata, pravi rasadnik nasilja i organiziranog kriminala... Don Peppinu je primarno bilo podsjetiti ljude da pred navalom moći klanova ne treba reakcije ograničavati na tišinu ispovjedaonice. Prizvao je stoga glasove proroka da podrže prvenstvenu potrebu za izlaskom na ulice, istupanjem i djelovanjem kao apsolutnim uvjetom za ponovno pridavanje smisla vlastitome postojanju. Naš proročki zadatak istupanja ne smije i ne može doživjeti neuspjeh. Bog nas zove da budemo proroci. Prorok budno stražari: on vidi nepravdu i progovara protiv nje podsjećajući na izvornu zapovijed danu od Boga (Ezekijel 3,16-18); Prorok pamti prošlost i služi se njome da u sadašnjosti prikupi novu (Izaija 43); Prorok poziva na življenje, a sam živi poistovjećujući se kroz patnje (Knjiga postanka 8,18-23); Prorok daje prednost putu pravde (Jeremija 22,3 - Izaija 58). Naše svećenike, naše pastire i subraću molimo da govore jasno kod propovijedi i u svim onim prilikama u kojima se traži smiono svjedočanstvo. Crkvu da se ne odriče svoje "proročke" uloge kako bi sredstva istupanja i proglašavanja konkretno proizvela novu svijest pod znakom pravde, solidarnosti i etičkih i građanskih vrijednosti. Dokument nije pisan u prilog političkoj moći koja ne samo da je imala potporu klanova, već je s njima dijelila i ciljeve, niti je pisan tako da odobrava društvenu zbilju. Don Peppino odbijao je vjerovati da je klan izbor nečije opačine, nego ga je smatrao rezultatom točno određenih uvjeta, ustaljenih mehanizama i uzroka koje je lako utvrditi i koji su gangrenozni. Nitko, pa ni Crkva, nije se u ovim krajevima nikad posvetio razjašnjavanju tog fenomena. Oprez i nepovjerenje južnjačkog čovjeka prema institucijama vjekovne političke nesposobnosti prema rješavanju teških problema koji more jug, osobito onih koja se tiču rada, stanovanja, zdravlja i obrazovanja;
- sumnja, ne uvijek neosnovana, u suradnju političara s camorrom, koji u zamjenu za biračku podršku, ili štoviše radi zajedničkih ciljeva, pružaju zaleđe i usluge; - rašireni osjećaj osobne nesigurnosti i stalne opasnosti koja proizlazi iz nedostatne pravne zaštite osoba i imovine, iz sporosti pravnog sustava, nerazumljivosti pravnih postupaka ... što ih nerijetko navodi na utjecanje obrani koju nude klanovi ili na prihvaćanje kamorističke zaštite; - nedostatna jasnoća na tržištu rada, zbog koje je traženje zaposlenja više kamorističko-klijentelska operacija nego ostvarivanje prava utemeljenog na zakonu o zapošljavanju; - nepostojanje ili nedostatnost, i u bogoslužju, pravog društvenog obrazovanja, kao da se može oblikovati zreli kršćanin a da se ne oblikuje čovjek i zreli građanin. Krajem 80-ih don Peppino je nakon masovnog napada na karabinjersku vojarnu u San Ciprianu d'Aversa organizirao antikamoristički marš. Deseci ljudi htjeli su uništiti urede i zatući službenike jer su se karabinjeri drznuli intervenirati u svađi dvojice dječaka u selu usred večernje proslave u čast sveca zaštitnika. Vojarna u San Ciprianu stiješnjena je u jednoj uličici, narednici i kaplari nisu imali kamo umaknuti. Morali su se izravno umiješati bossovi poslavši čelnike zona da suzbiju ustanak i spase šačicu karabinjera. Tada je još vladao Antonio Bardellino, a njegov brat Ernesto bio je gradonačelnik mjesta. Mi, svećenstvo kampanijskih crkava, ne namjeravamo se međutim ograničiti na opisivanje ovih događaja, nego u okvirima svojih nadležnosti i mogućnosti, namjeravamo pridonijeti njihovu prevladavanju, makar i putem revizije i upotpunjenja sadržaja i metoda svećeničkog djelovanja. Don Peppino počeo je dovoditi u pitanje kršćansku vjeru bossova, izričito poricati da je moguć savez između kršćanske vjere i poslovne, vojne i političke moći klanova. U zemlji camorre kršćanska poruka ne smatra se suprotnom camorrinu djelovanju jer klan koji svoje djelatnosti obavlja u korist svih članova širi kršćansku dobrotu koju organizacija poštuje i provodi. Ubijanje neprijatelja i izdajnika smatra se nužnim zakonitim prijestupom. Prema tumačenju bossova "ne ubij" uklesano u Mojsijeve ploče može se zanemariti ako se ubojstvo izvrši s višim motivom, odnosno radi zaštite klana, u interesu njegovih voditelja, za
dobro skupine, dakle svih. Ubojstvo je grijeh koji će Krist shvatiti i oprostiti u ime potrebe. U San Ciprianu d'Aversa Antonio Bardellino provodio je obred bodenja, koji je koristila i Cosa nostra, običaj koji je malo-pomalo nestao. Jagodica desnog kažiprsta budućega člana probode se iglom i pusti se da krv kaplje na sliku Pompejske Bogorodice koja se zatim spali nad svijećom i dodaje iz ruke u ruku svih klanskih voditelja koji svi stoje oko stola. Ako svi članovi poljube Bogorodicu, kandidat će službeno ući u klan. Religija je stalno prisutno uporište u kamorističkoj organizaciji, ne samo kao čudotvorna forma ili kulturalna nadogradnja, nego kao duhovna sila koja određuje najosobnije izbore. Kamorističke obitelji, a osobito karizmatični bossovi, često svoje poteze smatraju kalvarijom, jer preuzimaju bol i teret grijeha na svoju savjest za dobrobit skupine i ljudi kojima vladaju. U mjestu Pignataro Maggiore klan Lubrano o vlastitom je trošku restaurirao jednu fresku Bogorodice. Zovu je "Madonna della camorra", jer njoj su se za zaštitu obratili najveći bjegunci Cosa nostre odbjegli sa Sicilije u Pignataro Maggiore. Nije zapravo ni teško zamisliti Totoa Riinu, Michelea Greca, Luciana Liggia i Bernarda Provenzana, ničice na klecalima pred freskom Bogorodice, kako je zaklinju za prosvjetljenje u svojem djelovanju i zaštitu u svojemu bijegu. Kad je Vincenzo Lubrano pušten, organizirao je hodočasnički konvoj autobusa u San Giovanni Rotondo da zahvali ocu Piju koji je, po njegovu uvjerenju, bio zaslužan za njegovo puštanje. Kipovi oca Pija u prirodnoj veličini, odljevi od terakote i bronce Krista raširenih ruku nad Pao de Acucar u Riju, nalaze se u mnogim vilama kamorističkih bossova. U Scampiji u laboratorijima i skladištima droge često se reže po trideset tri paketića hašiša, prema Kristovim godinama. Zatim slijedi stanka od trideset tri minute, prekriži se i nastavlja se s radom. Tako se odaje poštovanje Kristu dok se stječe zarada i mir. Isto se događa s paketićima koke koji često, prije nego što se razdijele raspačivačima, čelnik zone polije i blagoslovi vodom iz Lourdesa u nadi da neće izazvati ničiju smrt, tim više što bi osobno odgovarao za lošu kvalitetu robe. Kamoristički sustav je moć koja ne uključuje samo tijela, niti raspolaže samo životima sviju, nego polaže pravo i na duše. Don Peppino htio je razjasniti neke riječi, značenja i parametre vrijednosti. Camorra "obitelju" naziva klan organiziran u kriminalne svrhe, gdje je zakon posvemašnja odanost, isključen je svaki
oblik autonomije, a izdajom koja zaslužuje smrt smatra se ne samo bijeg, nego i preobraćenje na poštenje; camorra se služi svim sredstvima da proširi i konsolidira takvu vrstu "obitelji", instrumentalizirajući čak i svetinje. Za kršćanina obrazovanog u školi Božje riječi pod "obitelju" se podrazumijeva samo zajedništvo osoba sjedinjenih zajedništvom ljubavi, u kojoj je ljubav nesebična i brižna usluga koja uzvisuje i davatelja i primatelja. Camorra se prikazuje kao da ima vlastitu religioznost, katkad uspijevajući prevariti ne samo vjernike, nego i nesigurne ili naivne dušobrižnike. Dokument je čak nastojao načeti temu sakramenata, kako bi uklonio svako brkanje pričesti, uloge kuma i braka s kamorističkom strategijom i odvojio paktove i saveze klanova od vjerskih simbola. Na samu pomisao da se izrekne nešto takvo naglas mjesni svećenici bi pobjegli u zahod od straha se držeći rukama za trbuh. Tko bi s oltara otjerao bossa željnog da krsti sina jednoga člana? Tko bi odbio proslavu braka samo zato što je plod saveza obitelji? Don Peppino je bio jasan. Ne dopustiti da ulogu "kuma", kod sakramenata koji je zahtijevaju, preuzimaju osobe koje nitko ne zna po poštenju u privatnom i javnom životu i po kršćanskoj zrelosti. Ne priznati sakramente nikome tko pokuša izvršiti nedoličan pritisak u nedostatku potrebne sakramentalne inicijacije. U trenutku don Peppinova prkošenja moći camorre Francesco Schiavone, Sandokan, bio je u bijegu, krio se u bunkeru ispod svoje vile u selu, kazalske obitelji vodile su međusobni rat, važnost poslovanja cementom i otpadom određivala je nove granice njihovih carstava. Don Peppino nije htio biti u ulozi svećenika tješitelja koji hoda za ljesovima dječaka vojnika i majkama zavijenima u crninu mrmlja "glavu gore". U službenom je razgovoru izjavio: "Moramo podijeliti narod da bismo ga bacili u krizu". Zauzeo je i politički stav, tumačeći da mu je prioritet borba protiv političke moći kao poslovno-kriminalnog izraza, da će pružiti podršku konkretnim projektima i obnovi, da neće nipošto ostati nepristran. "Stranke se brkaju s njihovim predstavnicima, često kandidatima s camorrom u zaleđu, koji nemaju ni program ni stranku, nego samo igraju ulogu ili zauzimaju mjesto." Cilj nije bio pobijediti camorru. Kao što je sam često podsjećao, "pobjednici i pobijeđeni u istom su čamcu". Cilj je bio shvatiti, preobraziti, posvjedočiti, govoriti, načiniti elektrokardiogram
srca ekonomske moći kao načina shvaćanja kako raskoliti srčani mišić hegemonije klanova. Nisam nikad u životu osjećao pobožnost, ali riječi don Peppina odjekivale su nečim što je prelazilo vjerske granice. Stvarao je novu metodu koja je iznova uspostavljala vjerski i politički jezik. Budio je povjerenje u sposobnost da se zagrize u stvarnost i da se ne popusti sve do njezina uništenja. Jezik kadar da slijedi tijek novca slijedeći njegov vonj. Drži se da novac nema mirisa, ali to vrijedi samo dok je u ruci vladara. Prije nego što dospije u njegove ruke, pecunia olet. I to smrdi po zahodu. Don Peppino djelovao je u zemlji gdje novac širi smrad, ali ne zadugo. Samo dok se izvlači, dok se ne pretvori u nešto drugo, dok ne nađe legitimnost. Mirise osjećamo samo kad nosnicama naiđemo na ono što ih širi. Don Peppino Diana shvatio je da mora pogledom pratiti zemlju, ne odvajati ga od leđa, tuđih pogleda, ne udaljavati se, kako bi mogao i dalje gledati, primjećivati i shvatiti gdje se i kako gomilaju bogatstva od poslovanja i odakle kreću ubojstva, uhićenja, krvne osvete i šutnja. Sa svojim instrumentom na vrhu jezika, jedinim sredstvom kojim bi mogao promijeniti svoje vrijeme: riječju. A riječ, koja ne zna šutjeti, bila je njegova smrtna presuda. Njegovi ubojice nisu datum odabrali slučajno. Dana 19. ožujka 1994. bio je njegov imendan. Rano ujutro. Don Peppino još nije odjenuo svećeničke halje. Bio je u dvorani za sastanke u crkvi, uz radnu sobu. Nije ga bilo moguće odmah izdvojiti. "Tko je don Peppino?" "Ja sam..." Posljednji odgovor. Lađama je odjeknulo pet pucnjeva. Dva su ga pogodila u lice, drugi su mu probili glavu, vrat i jednu ruku. Ciljali su u lice, gađali ga izbliza. Jedna mu je čahura ostala između jakne i džempera. Jedan mu je metak izbio svežanj ključeva prikvačen za hlače. Don Peppino se pripremao za prvo misno slavlje dana. Imao je trideset šest godina. Među prvima je dotrčao u crkvu i zatekao njegovo tijelo još na zemlji Renato Natale, komunistički gradonačelnik Casala di Principe. Izabran je prije nepuna četiri mjeseca. Nije to bilo slučajno. Htjeli su da to tijelo padne za njegova kratkog, prekratkog političkog djelovanja. Natale je bio prvi gradonačelnik Casala di Principe koji je kao apsolutni prioritet postavio borbu protiv klanova. Iz protesta je čak istupio iz gradskog vijeća koje se po njegovu mišljenju pretvorilo u tijelo za potvrđivanje odluka donesenih drugdje. Jednoga su dana u Casaleu karabinjeri provalili u kuću
jednoga povjerenika, Gaetana Corvina, gdje su bili okupljeni najviši voditelji klana Kazalaca. Sastanak se održavao dok je povjerenik bio u vijećnici na sjednici gradskog vijeća. S jedne strane poslovanje mjesta, s druge poslovanje preko mjesta. Poslovanje je jedini razlog zbog kojeg se dižeš ujutro iz kreveta, koji te izvlači iz pidžame i tjera te da ustaneš. Uvijek sam Renata Natalea gledao izdaleka, kao što se čini s ljudima koji i nehotice postanu simboli neke ideje, otpora i hrabrosti. Gotovo metafizički simboli, irealni, arhetipski. S adolescentskim stidom promatrao sam ga kako je predan osnivanju ambulanti za doseljenike, pregovaranju u mračnim godinama o krvavim obračunima, moći obitelji kazalske camorre i njihovu poslovanju cementom i otpadom. Prilazili su mu, prijetili mu smrću, govorili mu da će, ako ne prestane, svojim izborom osuditi vlastitu obitelj, ali on se nastavio obraćati javnosti, svim sredstvima, čak i lijepeći plakate na kojima je pisalo što klanovi odlučuju i provode. Što je postojaniji i hrabriji bio, tim je više rasla njegova metafizička zaštita. Treba poznavati političku povijest ovoga kraja da se shvati kakvu specifičnu težinu imaju termini nakana i volja. Otkako je donesen zakon po kojem se općine mogu raspustiti zbog upletenosti mafije, šesnaest je općinskih uprava u pokrajini Caserta raspušteno zbog camorre. Pet je od njih dva puta stavljeno pod povjerenstvo. Carinola, Casal di Principe, Casapesenna, Castelvolturno, Cesa, Frignano, Grazzanise, Lusciano, Mondragone, Pignataro Maggiore, Recale, San Cipriano, Santa Maria la Fossa, Teverola, Villa di Briano, San Tammaro. Načelnici tih sela koji se protive klanovima, kad, unatoč razmjeni glasova i ekonomskim strategijama prisutnima u svakom političkom djelovanju, i uspiju pobijediti na izborima, moraju prihvatiti granice mjesnih odbora, ograničena sredstva i apsolutnu marginalnost. Moraju razarati vadeći opeku po opeku. Seoskim proračunom moraju se suočiti s multinacionalnim kompanijama, iz oblasnih vojarni obuzdavati premoćne oružane odrede. Kao 1988. kad se Antonio Cangiano, odbornik Casapesenne, usprotivio prodoru klana u neke zakupe. Prijetili su mu, slijedili su ga u stopu i pucali mu u leđa, na trgu, pred svima. Kad on nije puštao klan Kazalaca da ide dalje, Kazalci nisu dali njemu da se dalje kreće. Bacili su Cangiana u invalidska kolica. Osumnjičeni za taj atentat pušteni su 2006. Casal di Principe nije sicilijansko selo pod opsadom mafije, gdje je suprotstaviti se kriminalnom poslovanju teško, ali je ipak svačije djelovanje popraćeno pratnjom kamera, afirmiranih ili budućih afirmiranih
novinara, i protumafijskim nacionalnim povorkama koje nekako uspijevaju uvećati svoju ulogu. Ovdje sve što činiš ostaje u uskome krugu, pred malobrojnim svjedocima. Upravo u toj samoći vjerujem da se kali ono što se može nazvati hrabrošću, neka vrsta ratne opreme na koju ne misliš, koju nosiš na sebi a da je i ne primjećuješ. Ideš dalje, radiš ono što moraš, ostalo ne vrijedi ništa. Jer prijetnja nije uvijek metak u ćelo ili tone bivolje balege koju ti iskrcaju pred kućna vrata. Polako te gule, sloj po sloj iz dana u dan, dok se ne nađeš gol i sam vjerujući da se boriš protiv nečega što ne postoji, ploda mašte. Počneš vjerovati u klevete koje te prikazuju kao nezadovoljnika koji je uzeo na zub uspješne te ih zbog frustracije naziva kamoristima. Igraju se tobom kao da igraju mikado. Izvade sve drvene štapiće a da se i ne pomakneš, te na kraju ostaješ sam i samoća te vuče za kosu. Ali takvo stanje duha ne smiješ si dopustiti, riskantno je, jer ti popusti budnost, ne uspijevaš više shvatiti mehanizme, simbole, odabire. Riskiraš da ne primijetiš više ništa. Tada moraš posegnuti za svime što se nudi. Da bi nastavio dalje, moraš pronaći nešto što pokreće nutrinu tvoje duše. Krist, Buda, građansko djelovanje, moral, marksizam, ponos, anarhizam, bitka s kriminalom, čistunstvo, stalni i vječni gnjev, južnjaštvo. Nešto. Nema kuke za koju bi se zakvačio. Samo korijen ispod zemlje, koji je nedohvatljiv. U uzaludnoj borbi u kojoj si siguran da si na strani poraza ima nečega što moraš očuvati i znati. Moraš biti siguran da će ojačati trošenjem tvoje snage koja ima okus ludosti i opsjednutosti. Taj korijen koji se provlači kroz tlo naučio sam prepoznati u pogledima onih koji su odlučili gledati određene sile u oči. *** Sumnje za ubojstvo don Peppina odmah su pale na skupinu Giuseppea Quadrana, člana koji se svrstao uz Sandokanove neprijatelje. Bila su i dva svjedoka: fotograf koji se zatekao kod don Peppina da mu čestita imendan i crkvenjak crkve Svetog Nikole. Čim je počela kružiti vijest da su sumnje policije usmjerene na Quadrana, boss Nunzio De Falco zvan "b lupo", koji je bio u Granadi u Andaluziji, na feudu dobivenom u teritorijalnoj raspodjeli moći među Kazalcima, telefonirao je policiji u Caserti, tražeći susret s policajcima da razjasni pitanja u vezi s jednim članom povezanim s njegovom skupinom. Dva službenika policijske postaje u Caserti otišla su se susresti na njegovu terenu. Na aerodromu ih je dočekala bossova supruga i automobilom ih odvezla u prelijepa andaluzijska polja. Nunzio De Falco ih je čekao, ne u svojoj vili u Santa Feu, nego u restoranu, gdje su vrlo vjerojatno mušterije uglavnom bili
statisti spremni da interveniraju ako se policajci odluče na kakvu nerazboritost. Boss je odmah razjasnio da ih je pozvao kako bi ponudio svoju verziju događaja, neku vrstu tumačenja povijesne činjenice a ne izjavu ili prijavu. Jasna pretpostavka, nužna da ne okalja ime i autoritet obitelji. Nije mogao spasti na suradnju s policijom. Boss je bez uvijanja izjavio da su don Peppina Dianu ubili Schiavoneovi, suparnička obitelj. Ubili su svećenika zato da odgovornost za ubojstvo svale na De Falcove. "'O lupo'" je ustvrdio da ne bi mogao izdati zapovijed za ubojstvo don Peppina Diane kad je njegov brat Mario bio toliko vezan za njega. Don Diana ga je čak uspio spriječiti da postane voditelj klana, obavio je s njim razgovor kojim ga je izvukao iz Sustava camorre. Bio je to jedan od glavnih uspjeha don Peppina, ali boss De Falco iskoristio ga je kao alibi. Da potkrijepe De Falcovu tezu, umiješala su se još dva člana klana: Mario Santoro i Francesco Piacenti. I Giuseppe Quadrano bio je u Španjolskoj. Najprije je ugošćen u vili De Falcovih, a zatim se smjestio u selu kod Valencije. Htio je sastaviti grupu, pokušao je poslovati s pošiljkama droge koje su trebale poslužiti kao ekonomski motor za izgradnju još jednoga talijanskog poslovnokriminalnog klana na jugu Španjolske. Ali nije uspio. Quadrano je u dubini duše oduvijek bio sporedni glumac. Predao se španjolskoj policiji, stavivši se na raspolaganje za suradnju s vlastima. Demantirao je verziju koju je Nunzio De Falco ispričao policiji. Quadrano je ubojstvo smjestio u okvire krvne osvete koja se odvijala između njegove grupe i Schiavoneovih. Quadrano je bio čelnik zone Carinaro i Sandokanovi su mu Kazalci nedavno bili ubili četiri člana obitelji, dva strica te sestrina supruga. Quadrano je ispričao kako je zajedno s Mariom Santorom odlučio iz osvete ubiti Sandokanova bratića Alda Schiavonea. Prije akcije pozvali su De Falca u Španjolsku. Nijedna vojna operacija nije se mogla izvršiti bez pristanka vladajućih, ali boss iz Granade sve je obustavio jer bi Schiavone nakon bratićeve smrti zapovjedio pokolj svih rođaka De Falcovih koji su još preostali u Kampaniji. Boss je javio da će poslati Francesca Piacentija kao glasnika i prevoditelja njegove zapovijedi. Piacenti se od Granade do Casala di Principe dovezao u svojem Mercedesu, automobilu koji je 80-ih i 90-ih bio simbol toga kraja. Novinar Enzo Biagi ostao je zapanjen kad je krajem 90-ih za jedan svoj članak dobio podatke o prodaji Mercedesa u Italiji. Casal di Principe bio je po kupljenim vozilima u vrhu Europe. Ali primijetio je još jedan rekord: urbano područje s najvišom stopom ubojstava u Europi bio je upravo Casal di Principe. Povezanost Mercedesa i
broja ubijenih bit će konstanta kod promatranja teritorija camorre. Piacenti je - prema prvom Quadranovu otkriću - objavio da treba ubiti don Giuseppea Dianu. Nitko nije znao motiv za tu odluku, ali svi su bili sigurni da "Lupo zna što čini". Piacenti je - prema riječima pokajnika - izjavio da će osobno izvršiti ubojstvo, uz uvjet da s njim pošalju i Santora ili nekoga drugoga iz klana. Mario Santoro se međutim kolebao, nazvao je De Falca rekavši da se protivi tom ubojstvu, ali je na kraju prihvatio. Nije mogao ustuknuti pred tako važnom odredbom ako nije mislio izgubiti ulogu posrednika u narkoprometu sa Španjolskom, koju mu je ustupio "'o lupo". Ali ubojstvo svećenika, i k tome bez ikakva jasnog motiva, nije mogao prihvatiti kao zadatak usporediv s drugima. U camorrinu Sustavu ubojstvo se počinja iz nužde, kao što se polaže novac u banku, kao što se kupuje koncesija, razvrgava prijateljstvo. To je čin koji se ne razlikuje od dnevne rutine, dio uspona i pada svake obitelj, svakoga bossa, svakoga člana. Ali ubiti svećenika, koji je izvan dinamike moći, od toga čovjeka svrbi savjest. Prema Quadranovoj izjavi Francesco Piacenti se povukao, tvrdeći da ga u Casaleu mnogi poznaju i stoga nije mogao sudjelovati u atentatu. Mario Santoro je međutim prihvatio, ali u društvu Giuseppea Delia Medaglie, člana klana Ranucci iz Sant'Antima, s kojim je već izveo neke akcije. Prema riječima pokajnika, dogovorili su se za idući dan, u šest ujutro. Ali noć je bila mučna za cijelu grupu. Nisu mogli oka sklopiti, svađali su se sa ženama, vrpoljli su se. Taj ih je svećenik plašio više nego cijevi pištolja suparničkih klanova. Delia Medaglia nije došao na dogovor, ali je uspio unajmiti drugoga, Vincenza Verdea. Drugi članovi grupe nisu baš bili presretni izborom, jer Verde je imao česte napade padavice. Postojala je opasnost da se, nakon što zapuca, sruši na tlo u grčevima, krizi, pregrizena jezika i zapjenjenih usta. Nastojali su zato umjesto njega angažirati Nicoloa Gaglionea, ali on je kategorički odbio. Santoro je navukao upalu srednjeg uha. Nije uspijevao upamtiti nijednu rutu, stoga je Quadrano poslao svojega brata Armanda da prati Santora. Bila je to jednostavna operacija: automobil ispred crkve čeka ubojice koji se po izvršenom zadatku vraćaju laganim korakom. Poput molitve u rano jutro. Oružana postrojba nije nakon egzekucije pobjegla glavom bez obzira. Quadrano je iste večeri pozvan u Španjolsku, ali je odbio doći. Osjećao se zaštićen činjenicom da je ubojstvo don Peppina bila akcija potpuno odvojena od dotadašnje prakse. A kako motiv tog ubojstva nije bio poznat njima, neće biti ni karabinjerima. Ali čim se policijska istraga počela okretati u svim
smjerovima, Quadrano se prebacio u Španjolsku. Čak je izjavio da mu je Francesco Piacenti povjerio kako su Nunzio De Falco, Sebastiano Caterino i Mario Santoro trebali eliminirati njega, možda i jer su gajili sumnju da se htio pokajati, ali na dan predviđen za atentat vidjeli su ga u automobilu sa sinčićem i poštedjeli ga. U Casalu di Principe Sandokan je sve češće slušao svoje ime u vezi s uklanjanjem svećenika. Obitelji don Peppino dao je do znanja da će njegovi ljudi Quadrana, ako ga dohvate prije policije, rasjeći u tri komada i baciti ga pred vrata crkve. Bilo je to više od osvete: jasna poruka o odbacivanju odgovornosti za atentat na Dianu. Nedugo zatim, nakon izjava Francesca Schiavonea o neumiješanosti, u Španjolskoj je održan susret između klana De Falco, na kojem je Giuseppe Quadrano predložio da Schiavoneova rođaka ubiju, razrežu na komade i ostave u vreći pred crkvom don Peppina tako da odgovornost padne na Sandokanova pleća. Obje frakcije, iako nijedna nije znala za namjere druge, došle su na istu odluku. Raskomadati leševe i razbacati ih najbolji je način da poruka ne ostavlja sumnje. Dok su njegovi ubojice govorili o rezanju mesa da učvrste položaj, mislio sam opet na borbu don Peppina, na važnost riječi. Koliko je zapravo nevjerojatno nova i moćna njegova volja postavljanja riječi u središte borbe protiv mehanizama moći. Riječi nasuprot miješalicama cementa i puškama. I to ne metaforički, nego stvarno. Progovoriti naglas, svjedočiti, biti prisutan. Riječ s jedinim svojim oklopom: zvukom. Riječ koja je stražar, svjedok: istinita uz uvjet da se nikad ne prestane tragati. Tako usmjerena riječ može se zatrti samo ubijanjem. *** Prvostupanjskom su presudom 2001. u mjestu Santa Maria Capua Vetere na doživotnu robiju osuđeni Vincenzo Verde, Francesco Piacenti i Giuseppe Delia Medaglia. Giuseppe Quadrano već je počeo ulagati napore da ocrni don Peppinov lik. Za vrijeme ispitivanja izredao je niz motiva za ubojstvo usmjerenih na umanjivanje don Peppinovih nastojanja u spletu kriminalnih tumačenja. Pričao je kako je Nunzio De Falco dao don Diani oružje, koje je dalje neovlašteno prešlo u ruke Waltera Schiavonea: i zbog tog je teškog prijestupa kažnjen. Dalje se govorilo o zločinu iz strasti, odnosno da su ga ubili jer je opsjedao rođakinju jednog bossa. Kao što nazvati ženu "droljom" ubija sva maštanja o njoj, tako je optužiti svećenika da trči za droljama najbrži način da se o njemu stvori konačan zaključak. Na kraju je izašla priča da je don Peppino ubijen jer nije obavio svoju svećeničku dužnost, naime jer nije htio održati crkveni sprovod jednom
Quadranovu rođaku. Nevjerojatni, smiješni motivi s ciljem da spriječe pretvaranje don Peppina u mučenika i širenje njegovih riječi, da se ne bi smatrao žrtvom camorre nego vojnikom klanova. Tko ne poznaje dinamiku camorrine moći često vjeruje da je ubojstvo nevinoga čin stravične naivnosti od strane klanova jer daje legitimnost i snagu nastojanjima ubijenoga, prema njegovim riječima. Potvrđuju njegove teorije. Pogrešno. Nikad nije tako. Čim umreš na camorrinoj zemlji, obavije te mnoštvo sumnji, a nevinost je tek daleka pretpostavka, posljednja mogućnost. Kriv si dok se ne dokaže suprotno. Teorija modernog prava u zemlji klanova izvrnuta je naglavce. Pozornost medija tako je ništavna te je dovoljna i najmanja sumnja da agencije ne objave vijest o smrti nevine žrtve. Osim toga, ako ne bude daljnjih ubojstava, nitko se neće vraćati na slučaj. Stoga je rušenje lika don Peppina Diane bilo glavna strategija za ublaženje pritiska na klanove, odvraćanja nepoželjnog nacionalnog interesa. Jedan mjesni dnevni list postao je rezonantna kutija za kampanju ocrnjivanja don Peppina, pomoću tako masnih naslova da su slova ostajala otisnuta na prstima kojima su čitatelji listali novine: "Don Diana bio je kamorist" i nekoliko dana kasnije: "Don Diana u krevetu s dvije žene". Poruka je bila jasna: nitko se ne može suprotstaviti camorri. Tko to učini, ima osobni interes, kivnost, privatni problem koji se valja u istome blatu. Branili su ga prijatelji, obitelj i sljedbenici, kao i novinar Raffaele Sardo, koji je sjećanje na njega čuvao u člancima i knjigama, te novinarka Rosaria Capacchione koja je motrila strategije klanova, lukavstva pokajnika, njihovu složenu i zvjersku moć. Drugostupanjska presuda 2003. dovela je u pitanje neke dijelove ranijeg iskaza Giuseppea Quadrana te su Vincenzo Verde i Giuseppe Delia Medaglia oslobođeni krivnje. Quadrano je djelomično priznao istinu planirajući - od samog početka - strategiju nepriznavanja vlastite odgovornosti. Ali ubojica je bio on, prepoznalo ga je nekoliko očevidaca, a potvrdilo je to i balističko vještačenje. Giuseppe Quadrano ubio je don Peppina Dianu. Drugostupanjskom presudom oslobođeni su Verde i Delia Medaglia. Oružana grupa sastojala se od Quadrana i Santora, koji je bio u ulozi vozača. Francesco Piacenti dobavio je razne informacije o don Diani i bio je nadzornik kojeg je De Falco poslao ravno iz Španjolske da vodi operaciju. Drugostupanjskom je žalbom određen i doživotni zatvor za Piacentija i Santora. Quadrano je čak snimio telefonske razgovore s raznim
članovima, gdje je više puta ponavljao da nema ništa s ubojstvom. Snimke je poslije predao policiji. Quadrano je shvatio da je odluku o pogubljenju donio De Falco, i nije htio biti prikazan kao puka oružana ruka operacije. Vrlo vjerojatno su svi likovi iz Quadranove prve verzije napunili gaće i nisu htjeli nikako sudjelovati u ubojstvu. Katkad mitraljezi i pištolji nisu dovoljni da se stane pred nenaoružano lice i jasne riječi. Nunzio De Falco uhićen je u Albaceteu dok je putovao Intercityjem na pruzi Valencia - Madrid. Uspostavio je moćan kriminalistički kartel zajedno s ljudima 'ndranghete i nekim otpadnicima Cosa nostre. Također je - prema istrazi španjolske policije - nastojao Cigane s juga Španjolske organizirati u kriminalnu grupu. Stvorio je carstvo. Odmarališta, igračnice, dućani, hoteli. Kvaliteta turističke infrastrukture na Costi del Sol doživjela je nagli skok otkako su je kazalski i napuljski klanovi odlučili pretvoriti u biser masovnog turizma. U siječnju 2003. De Falco je osuđen na doživotni zatvor kao nalogodavac za ubojstvo don Peppina Diane. Dok je u sudnici čitana presuda, došlo mi je da prasnem u smijeh. Uspio sam se suzdržati, ali zategnutih obraza. Borio sam se s apsurdom koji se zbivao u onoj sali. Nunzija De Falca branio je odvjetnik Gaetano Pecorella, koji je istovremeno bio predsjednik Vijeća pravde Zastupničke komore i branitelj jednoga od najvećih bossova kazalskog kamorističkog kartela. Smiješno mi je bilo što je snaga klanova tolika da su izvrnuli i zakone prirode i bajki. Vuka je branila ovčica. Ali možda su za moj delirij krivi bili umor i slom živaca. *** Nunziju De Falcu njegov je nadimak utisnut na licu. Ima zaista vučje lice. Fotografiju na legitimaciji okomito ispunjava dugo lice zaraslo u bradu, rijetku i bodljikavu poput saga od igala, te šiljaste uši. Kovrčasta kosa, tamna koža i trokutasta usta. Izgleda baš kao jedan od onih vukodlaka iz ikonografije horora. Ali mjesni list, isti onaj koji je isticao veze između don Peppina i klana, prve je stranice posvetio njegovoj ljubavničkoj vještini, toliko cijenjenoj među ženama i djevojkama. Naslov na prvoj stranici 17. siječnja 2005. bio je rječit: "Nunzio De Falco, kralj ženskara". Casal di Principe (Ce) Nisu lijepi, ali su privlačni jer su bossovi, tako je to. Ako bismo klasificirali bossove playboye s ovoga područja, prvo bi
mjesto zauzela dva višestruka osuđenika iz Casala di Principe, premda nisu nipošto lijepi kao onaj koji je oduvijek bio najdojmljiviji od svih, naime don Antonio Bardellino. Riječ je o Francescu Piacentiju zvanom Nasone i Nunziju De Falcu zvanom 'o Lupo. Tvrdi se da su imali pet odnosno sedam supruga. Ne govorimo, dakako, o pravim bračnim odnosima nego o duljim odnosima koji su urodili i djecom. Nunzio De Falco po svoj prilici ima više od dvanaestero djece s raznim ženama. Ali posebno je zanimljivo nešto drugo, a to je da nisu sve Talijanke. Jedna je Španjolka, jedna Engleskinja, a jedna Portugalka. Kamo god su se sklanjali u vrijeme odmetništva, zasnovali su obitelj. Kao pomorci? Skoro... Nisu slučajno na njihovim suđenjima zatražena svjedočenja i nekih njihovih žena, a svaka lijepa i vrlo elegantna. Često je nježni spol bio i razlog za pad mnogih bossova. Često su upravo one posredno dovele do hvatanja najopasnijih. Prateći ih, istražitelji su uspjeli uhvatiti bossa kalibra Francesca Schiavonea Cicciariella... Sve u svemu, žene su i za bossove i užitak i križ. Smrt don Peppina bila je cijena za mir između klanova. I u presudi se spominje ta teza. Između dvije zaraćene skupine trebalo je naći sporazum, a on je možda zapečaćen na koži don Peppina. Kao žrtveno janje za pokoru. Ukloniti ga značilo je riješiti problem svih obitelji i istovremeno skrenuti pozornost istrage s njihovih poslova. Čuo sam da se govori o don Peppinovu prijatelju iz mladosti, Ciprianu, koji je napisao govor da se pročita na sprovodu, invektivu nadahnutu jednom don Peppinovom propovijedi, ali nije tog jutra smogao snage ni da se pomakne. Otišao je iz sela prije mnogo godina, živio je u okolici Rima, zarekavši se da više neće nogom kročiti u Kampaniju. Rekli su mi da ga je bol zbog smrti don Peppina prikovala za krevet gdje je ostao mjesecima. Kad god su jednu njegovu tetku pitali za njega, sustavno je istim mrtvačkim tonom odgovarala: "Zatvorio se. Cipriano se zatvorio!" Svako toliko netko se zatvori. U ovim krajevima nerijetko se čuju takve izjave. Svaki put kad čujem taj izraz, u mislima mi se javi Giustino Fortunato, koji je početkom 20. stoljeća - da bi shvatio situaciju u razvodu južnih Apenina - mjesecima pješačio, obišao sva sela, konačio u kućama nadničara, slušajući svjedočanstva najvatrenijih seljaka i upoznavao glas i miris južnjačkoga pitanja. Kad je poslije postao senator, vratio se u ta sela i tražio ljude koje je upoznao prije mnogo godina, od kojih je one
najgorljivije htio uključiti u svoje projekte reforme. Međutim, često je dobivao odgovor od rođaka: "Taj se zatvorio!" Zatvoriti se, umuknuti, gotovo zanijemjeti od želje da se pobjegne u sebe i prestane se znati, razumjeti, činiti. Prestane se opirati, pustinjaštvo po vlastitu izboru trenutak prije prepuštanja kompromisima svakodnevice. I Cipriano se zatvorio. Pričali su mi u selu da se počeo zatvarati otkako se jednom pojavio na razgovoru za posao šefa kadrovske službe u otpremnom poduzeću u Frosinoneu. Čitajući naglas njegov životopis, ispitivač poduzeća zastao je kod imena njegova sela. "A da, znam odakle ste! Iz sela onoga poznatog bossa... Sandokana, zar ne?" "Ne, to je selo Peppina Diane!" "Čije?" Cipriano je samo ustao sa stolice i otišao. Da preživi, zaposlio se u kiosku u Rimu. Uspio sam saznati adresu od njegove majke, slučajno sam je sreo, našao sam se iza nje u redu u supermarketu. Zacijelo mu je javila da stižem jer Cipriano se nije javljao na portafon. Možda je znao o čemu želim razgovarati. Ali čekao sam pred ulazom kuće satima, bio sam spreman spavati na njegovu katu. Odlučio je sići. Jedva me pozdravio. Otišli smo u obližnji park. Ponudio mi je da sjednem na klupicu, otvorio bilježnicu na crte, jednu od onih iz osnovne škole sa zgusnutim linijama, i na tim je stranicama bio rukom ispisan njegov govor. Možda je na tim stranicama bilo i don Peppinova rukopisa. Nisam se usudio pitati. Govor su trebali zajedno potpisati. Ali tada su stigli ubojica, smrt, klevete, duboka samoća. Počeo je čitati tonom heretičnog fratra Dolcina koji je lutao ulicama najavljujući dolazak apokalipse: Ne dopustimo ljudi da naši krajevi postanu camorrino tlo, da se pretvore u veliku Gomorru koju treba uništiti! Ne dopustimo ljudima camorre, ljudima poput svih drugih a ne zvijerima, da ono što se drugdje čini zakonito, ovdje nađe svoju nezakonitu energiju, ne dopustimo da se ovdje uništava ono što se drugdje gradi. Stvarate pustinju oko svojih vila, i samo vaša apsolutna volja stoji između onoga što jeste i onoga što želite. Upamtite. A tada Gospodin s neba spusti kišu sumpornog ognja; razori one gradove, svu ravnicu, sve žitelje gradova i sve raslinje na tlu. Ali Lotova se žena obazre i pretvori se u stup soli. (Knjiga postanka 19,12-29). Moramo prihvatiti taj rizik da
se pretvorimo u sol, moramo se osvrnuti da vidimo što se događa, što se sručilo na Gomoru, to potpuno uništenje gdje je život dodan ili oduzet vašim ekonomskim zahvatima. Zar ne vidite da je ova zemlja Gomorra, zar ne vidite? Upamtite. Kada vidješe da je sve tlo od sumpora, soli i paljevine, da je nemoguća sjetva, da ništa niknuti neće, ni travka neće isklijati, kao nakon razaranja Sodome, Gomore, Adme i Sebojma koje Gospodin uništi u svojoj srdžbi i svojemu gnjevu (Ponovljeni zakon 29,22). Gine se zbog jednog da i zbog jednog ne, gubi se život po nečijoj naredbi ili izboru, služe se desetljeća robije da se stekne smrtna moć, zarađuju se brda novca koji ćete uložiti u kuće u kojima nećete nikad živjeti, u banke u koje nećete nikad nogom kročiti, u restorane koje nećete voditi, u poduzeća koja nećete voditi, zapovjednici smrtne moći koji nastoje dominirati životom koji provodite skriveni ispod zemlje, okruženi tjelohraniteljima. Ubijate i bivate ubijani u partiji šaha čiji kralj niste vi nego oni koji od vas uzimaju bogatstvo, tjerajući vas da jedete jedan drugog sve dok nitko ne bude mogao zadati šah i ostat će samo jedan pijun na šahovskoj ploči. A to nećete biti vi. Onog kojeg progutate ovdje pljunut ćete drugdje, daleko, kao ptice koje povraćaju hranu u usta svojih ptića. Ali ti kojima ubacujete u kljun nisu ptići, nego strvinari, a vi niste ptice nego bivoli, spremni da se uništite negdje gdje su krv i moć pobjednički pojmovi. Stigao je čas da prestanemo biti Gomorra... Cipriano prekine čitanje. Činilo se da zamišlja sva lica kojima bi te riječi volio dobaciti u njušku. Disao je teško, isprekidano, poput astmatičara. Sklopio je bilježnicu i otišao bez pozdrava.
HOLLYWOOD U Casalu di Principe postoji "Starateljski centar za hitni privremeni smještaj maloljetnika" posvećen don Peppinu Diani. Centar je smješten u vili zaplijenjenoj od pripadnika klana Kazalaca, Egidija Coppole. Raskošna vila sada pregrađena u mnoštvo soba. Agencija AGRORINASCE za obnovu, razvoj i sigurnost na području koje obuhvaća općine Casapesenna, Casal di Principe, San Cipriano dAversa i Villa Literno uspjela je neka kamoristička dobra pretvoriti u objekte koje mogu koristiti mještani. Dokle god se konkretno ne prenamijene, vile bossova i dalje nose pečat onoga tko ih je izgradio i živio u njima. I kad su napuštene, one čuvaju simbol vlasti. Kretanje je aversanskim krajem poput listanja svojevrsnog kataloga s prikazom sinteze svih arhitektonskih stilova u posljednjih trideset godina. Najimpozantnije vile građevinara i zemljoposjednika služe kao model za kuće činovnika i prodavača. Ako se prve razmeću s četiri dorska stupa od armiranog betona, potonje će imati dva, a stupovi će biti upola niži. U sklopu te igre oponašanja teritorij je posut vilama koje se nadmeću impozantnošću, složenošću i neosvojivošću, zdanjima u potrazi za čudesnošću i jedinstvenošću, kao na primjer jedna s reprodukcijom Mondrianovih poteza na ulaznoj kapiji. Vile kamorista cementni su biseri raštrkani uz drumove kazertanskih sela, zaštićeni zidovima i kamerama. Ima ih na desetke i desetke. Mramor i parketi, kolonade i stubišta, granitni kamini s urezanim inicijalima bossova. Ali jedna je posebno glasovita, raskošnija od svih, ili možda jednostavno ona oko koje se rasprelo najviše legendi. Za sve ljude u kraju to je "Hollywood". Dovoljno je izgovoriti to ime da se shvati na što se misli. Hollywood je vila Waltera Schiavonea, Sandokanova brata, godinama odgovornog za cirkulaciju cementa u korist klana. Nije teško pogoditi razlog za to ime. U mislima se najprije javlja prostranost i raskoš. Ali nije to pravi razlog. Vila Waltera Schiavonea doista je povezana s Hollywoodom. U Casalu di Principe govori se da je boss od svojeg arhitekta zatražio da mu sagradi vilu jednaku onoj kubanskoga gangstera Tonyja Montane iz Miamija, u filmu Lice s ožiljkom. Mnogo je puta vidio taj film. Duboko ga se dojmio, do te mjere da se poistovjetio s likom koji tumači Al Pacino. I doista, njegovo izbrazdano lice moglo se uz nešto mašte usporediti s licem glumca. Sve ima prizvuk legende. U mjestu se priča kako je boss svojem arhitektu osobno predao videokasetu s filmom. Nacrt je morao biti identičan onome u filmu Lice s ožiljkom i nikakav
drugačiji. To mi je zvučalo kao jedna od onih priča kojima je nakićen uspon svakoga bossa, aura izmiješana s legendom, pravi urbani mit. Svaki put kad bi netko spomenuo Hollywood, uvijek bi se našao netko tko je kao dječak stigao vidjeti građevinske radove, jedan za drugim na biciklima su išli gledati vilu Tonyja Montane kako polako niče usred njihova kraja ravno s ekrana. Zapravo neobičan slučaj, jer se u Casaleu gradilišta vila uspostavljaju tek nakon podizanja visokih zidova. Nisam nikad vjerovao u priču o Hollywoodu. Gledana izvana, Schiavoneovaje vila bunker okružen debelim zidovima, a na njima zlokobna rešetkasta vrata. Svaki je prilaz zaštićen blindiranim vratima. I ne sluti se što se nalazi s druge strane zida, ali s obzirom na zabranu, zacijelo nešto bogato. Izvana je jedan jedini znak, prešutna poruka, istaknut upravo na glavnom ulazu. Sa svake strane kapije, koja inače izgleda kao ulaz u seosko imanje, stoje dva dorska stupa na kojima počiva zabat. Posve odudaraju od uredne suzdržanosti okolnih kućica, s onim debelim zidovima i crvenim vratnicama. Zapravo je to obilježje obitelji: neopoganski zabat, kao poruka upućena onima koji već poznaju vilu. Trebalo mi je samo da ga vidim pa da se uvjerim da to zdanje o kojem su se godinama ispredale bajke zaista postoji. Već sam puno puta poželio otići tamo i vlastitim očima vidjeti Hollywood. Činilo se to nemogućim. I nakon zapljene čuvali su ga klanski stražari. Jednoga jutra, prije nego što je donesena odluka o načinu korištenja objekta, skupio sam hrabrost i ušao. Poslužio sam se sporednim ulazom, zaklonjen od radoznalih pogleda koji bi se mogli uznemiriti zbog tog upada. Vila je bila veličanstvena, sva obasjana, a fasada je ulijevala strahopoštovanje kakvo se osjeća pred nekim spomenikom. Stupovi su podupirali dvostruki zabat koji se sužavao po okomici i u čijem je središtu bio odrezani polukrug. Ulaz je bio arhitektonski delirij: dva su se ogromna stubišta poput dvaju mramornih krila penjala na prvi kat do terase s pogledom na salon ispod. Atrij je bio identičan onome kod Tonyja Montane. Zgrada je čak bila opasana balkonom u čijoj je sredini bio ulaz u radnu sobu, baš kao u konačnoj sceni Lica s ožiljkom snimanoj pod kišom metaka. Vila je trijumf dorskih stupova obojenih ružičasto iznutra, a tirkizno izvana. Sa svake strane zdanja nižu se stupovi u dvostrukoj kolonadi sa skupocjenim ukrasima od kovana željeza. Cijelo imanje zauzima tri tisuće četiristo četvornih metara, s objektom od osamsto pedeset četvornih metara raspoređenim na tri razine. Vrijednost je nekretnine krajem 90-ih iznosila oko pet milijardi lira, sada ista građevina može imati tržišnu vrijednost od četiri milijuna eura.
Na prvome su katu goleme sobe, a u svakoj, bez ikakve potrebe, barem jedna kupaonica. Neke su luksuzne i goleme, a druge manje i praktične. Na zidovima dječje sobe još su pričvršćeni plakati pjevača i nogometaša i potamnjela sličica s dva anđelčića koja je možda bila kod uzglavlja kreveta. Izrezak iz novina: "Albanova brusi oružje". Albanova je bila momčad Casala di Principe i San Cipriana dAversa, koju je Protumafija raspustila 1997., zasnovana na novcu klana, momčad-igračka za bossove. Ti nagorjeli izresci prilijepljeni na truli pano sve je što je ostalo od Walterova sina koji je još kao mladić poginuo u prometnoj nesreći. S balkona se pružao pogled na vrt sprijeda, ukrašen palmama, i na umjetno jezerce s drvenim mostićem koji vodi na otočić od biljaka i stabala okružen suhozidom. U tom dijelu kuće, dok je u njoj još živjela obitelj Schiavone, trčkarali su psi, doge, još jedan znak inscenacije moći. Iza kuće se pružao travnjak s elegantno projektiranim bazenom u obliku nakrivljene elipse, kako bi palme bacale sjenu za ljetnih dana. Vrt je bio kopija Venerine kupelji, pravog bisera engleskoga vrta u kraljevskoj palači u Caserti. Kip božice oslanja se na površinu vode jednako ljupko kao i onaj Luigija Vanvitellija. Vila je napuštena nakon uhićenja bossa 1996. upravo u ovim sobama. Walter nije učinio ono što i njegov brat Sandokan koji je kao bjegunac ispod svoje pregoleme vile u središtu Casala di Principe dao iskopati duboko i bogato sklonište. Sandokan se sklonio u utvrdu bez vrata i prozora, s podzemnim hodnicima i prirodnim pećinama koje su u slučaju nužde mogle poslužiti za bijeg, ali bio je to i savršeno opremljen stan od stotinu četvornih metara. Nadrealistički stan, obasjan neonskim svjetlima i s podovima od bijele majolike. Bunker je bio opskrbljen videoportafonom, imao je dva ulaza, koja je izvana bilo nemoguće otkriti. Došljaku je bilo praktički nemoguće vidjeti vrata jer su se otvarala tako da su se zidovi od armiranog betona vukli po tračnicama. Kad bi iskrsnula opasnost od pretresa, boss bi iz blagovaonice, kroz skriveni otvor sišao u niz tunela, njih jedanaest, međusobno povezanih, koji su ispod zemlje tvorili neku vrstu "odstupnice", zadnjeg utočišta, gdje je Sandokan dao postaviti šatore za kampiranje. Bunker u bunkeru. Da bi ga uhvatili, DIA je 1998. godinu i sedam mjeseci držala kuću pod prismotrom, a na kraju su zid morali srušiti električnom pilom da dopru do skrovišta. Tek je poslije, kad se Francesco Schiavone predao, bilo moguće pronaći glavni ulaz u bunker vile u ulici Salerno, između plastičnih kašeta i vrtlarskih alatki. U bunkeru nije nedostajalo ničega. Bila su tu dva hladnjaka opskrbljena s dovoljno namirnica da hrane
barem šestero ljudi desetak dana. Cijeli je zid bio prekriven visokotehnološkim stereouređajem, s videokamerama i projektorima. Odjelu za forenziku napuljske policije trebalo je deset sati da pregleda alarmne uređaje i sustave za zatvaranje dvaju ulaza. U kupaonici nije nedostajala ni kada s hidromasažom. Sve pod zemljom, život kao u brlogu, između podnih vrata i tunela. *** Walter se međutim nije krio ispod zemlje. Kao odmetnik dolazio je u selo na najvažnije sastanke. Vraćao se kući u osvit dana, okružen tjelohraniteljima i siguran u neprobojnost vile. Policija ga je uhitila gotovo slučajno. Bili su u rutinskom pregledu. Policajci i karabinjeri obično dolaze u kuću obitelji bjegunaca osam, deset, dvanaest puta dnevno, pregledavaju, obilaze, pretražuju, ali povrh svega nastoje stanjiti živce i staviti na kušnju solidarnost obitelji čiji se član odlučio na odmetništvo. Gospoda Schiavone se prema policiji odnosila pristojno i nadmeno. Uvijek je bila vedra dok bi nudila čaj i kekse koje bi svaki put odbili. No jednog je popodneva Walterova supruga bila napeta već kad se javila na portafon, a prema sporosti kojom je otvarala kapiju policajci su odmah osjetili da se tog dana događa nešto neuobičajeno. Dok su se kretali vilom, gospoda Schiavone bila im je za petama, umjesto da viče za njima s dna stubišta tako da joj riječi odjekuju cijelom kućom, kako je inače činila. Našli su netom izglačane muške košulje, naslagane na kup na krevetu, prevelike da bi ih nosio sin. Walter je bio tamo. Vratio se kući. Policajci su bili sigurni i raspršili su se po sobama vile tražeći ga. Uhvatili su ga dok je pokušavao preskočiti zid. Isti onaj koji je dao podići da spriječi upad u svoju vilu, spriječio je njega da hitro umakne. Ščepan je poput običnog provalnika koji se batrga tražeći oslonce na glatkome zidu. Vila je odmah zaplijenjena, ali kojih šest godina nije prešla ni u čije vlasništvo. Walter je zapovjedio da se iz nje izvadi sve moguće. Ako ne može biti njemu na raspolaganju, nije više trebala ni postojati. Ili njegova, ili ničija. Skinuo je vrata iz šarki, odstranio prozore, izvadio parket, iščupao mramor iz stubišta, rastavio skupocjene kamine, čak je odlijepio i pločice u zahodu, odnio je rukohvate od teškog drva, lustere, kuhinju, namještaj iz devetnaestog stoljeća, vitrine, slike. Zapovjedio je da se po kući razbacaju gume i zapale tako da unište zidove i žbuku, oštete stupove. Svejedno je ostavio poruku. Jedino što je ostalo isto, netaknuto, bila je kada podignuta na drugome katu, prava bossova slabost. Bila je to kraljevska kada postavljena u salonu na drugome katu. Položena na tri stube s jednim pozlaćenim lavom iz kojeg je
šumila voda. Kada je bila smještena uz lučni prozor s pogledom ravno na vrtnu panoramu. Ostatak njegove moći kao graditelja i kao kamorista, poput slikara koji je izbrisao svoju sliku, ali je poštedio svoj potpis na platnu. Dok sam polako šetao Hollywoodom, učinilo mi se najednom da glasovi, za koje sam vjerovao da su preuveličane legende, sad odgovaraju istini. Dorski stupovi, impozantne strukture zdanja, dvostruki zabati, kada u sobi, a pogotovo stubišta na ulazu, obilježja su vile iz filma Lice s ožiljkom. Krećući se tim pougljenjenim sobama, osjećao sam kako mi se grudi nadimaju, kao da su mi se unutarnji organi stopili u jedno veliko srce. Posvuda sam ga osjećao kako bije, sve jače i jače. Usta su mi se osušila od dubokih dahtaja kojima sam nastojao smiriti tjeskobu. Da me zaskočio neki klanski stražar koji još čuva vilu i zasuo me udarcima, mogao bih vrištati poput svinje dok je kolju no nitko me ne bi čuo. Ali očito me nitko nije vidio da ulazim, ili možda nitko nije više nije ni čuvao vilu. U meni je rastao gnjev, mislima mi se rojio kovitlac nepovezanih prizora, slike prijatelja koji su se odselili, pridružili se klanu ili vojsci, lijena popodneva u ovim pustim krajevima, nedostatak svačega osim poslova, političara satrtih korupcijom i carstava koja su rasla na sjeveru Italije i po cijeloj Europi, ostavljajući ovdje samo smeće i otrove. Poželio sam se iskaliti na nekome. Morao sam se ispuhati. Nisam odolio. Stao sam na rub kade i popišao se u nju. Idiotski postupak, ali što mi se mjehur više praznio, to sam se bolje osjećao. Ta je vila bila potvrda stereotipa, konkretno ostvarenje glasina. Imao sam smiješan osjećaj da će iz jedne sobe izaći Tony Montana, i pozdraviti me ukočenom drskom kretnjom te mi reći: "Sve što imam na svijetu moja su muda i moja riječ, i ne kršim nijedno od toga ni za koga, jasno?" Možda je Walter maštao kako će i on umrijeti kao Montana, da će pasti iz visine u svoj ulazni salon, izrešetan mecima, umjesto da završi u ćeliji ispijen Basedowljevom bolešću koja mu je izjedala oči i koja mu je zbog krvnog tlaka nadimala žile. Svijet kriminala nije estrada na kojoj se traže najzanimljiviji postupci. Upravo obrnuto. Novi naraštaji bossova ne vode isključivo život kriminalaca, ne provode dane na ulici s mjesnim zlikovcima, nemaju nož u džepu ni ožiljke na licu. Gledaju televiziju, studiraju, pohađaju sveučilišta, diplomiraju, idu u inozemstvo, a nadasve proučavaju mehanizme ulaganja. Slučaj filma Kum mnogo govori. Nitko se unutar kriminalističkih organizacija, sicilijanskih ili kampanijskih, nikad nije služio izrazom padrino, tim plodom filološki nepotpunog prijevoda engleske riječi godfather. Riječ kojom se opisuje glava obitelji ili član oduvijek je glasio
compare. Ali nakon filma mafijaške su obitelji talijanskog porijekla u Sjedinjenim Državama počele koristiti riječ padrino umjesto compare i umanjenice compariello, koje su već izašle iz mode. Mnogi mladi Italoamerikanci povezani s mafijaškim organizacijama usvojili su stil zatamnjenih naočala, prugastih odijela i uzvišenih riječi. Sam boss John Gotti htio je biti don Vito Corleone od krvi i mesa. I Luciano Liggio, boss Cosa nostre, pozirao je na fotografijama s izbočenom vilicom, kao glavešina obitelji iz Kuma. Mario Puzo nije se nadahnuo sicilijanskim bossom, nego životom i izgledom jednoga bossa s tržnice Pignasecca u povijesnom centru Napulja, Alfonsa Tierija, koji je nakon smrti Charlesa Gambina izbio na čelo mafijaških vladarskih obitelji u Sjedinjenim Državama. U razgovoru za jedne američke novine Antonio Spavone "to malommo", napuljski boss povezan s Tierijem, izjavio je: "ako su Sicilijanci pokazali kako se drži jezik za zubima, Napolitanci su svijetu pokazali kako se ponaša kad se izdaju zapovijedi. Kako se djelom pokazuje da je zapovijedanje bolje od jebanja." Najviše arhetipova kriminala, vrhunac mafijske karizme, poteklo je s nekoliko četvornih kilometara u Kampaniji. I Al Capone je porijeklom bio Kampanijac. Njegova obitelj potekla je iz mjesta Castellammare di Stabia. Bio je prvi boss koji se povezao s filmom. Njegov nadimak Scarface, lice s ožiljkom, koji je dugovao brazgotini na obrazu, a koji je 1983. preuzeo Brian De Palma za film o kubanskom bossu, već je iskorišten kao naslov za film Howarda Hawksa iz 1932. Al Capone je sa svojom pratnjom dolazio na set svaki put kad je snimana neka akcijska scena ili neka scena na otvorenom kojoj je mogao prisustvovati. Bossu je bilo stalo da Tony Camonte, lik iz Lica s ožiljkom po uzoru na njega, ne bude banaliziran. I htio je što više sličiti Tonyju Camonteu, znajući da će nakon prikazivanja filma on postati Caponeov amblem a ne više Capone njegov model. Filmovi su izvor iz kojeg se crpe načini izražavanja. U Napulju je Cosimo Di Lauro tipičan primjer. Gledajući njegovo držanje, svatko će se prisjetiti Vrane Brandona Leeja. Kamoristi su morali stvoriti kriminalni dojam koji često nemaju, a crpe ga iz filmova. Tvoreći vlastiti lik prema prepoznatljivoj holivudskoj maski, stvaraju neku vrstu prečice prema svojoj prepoznatljivosti kao faktoru kojeg se valja bojati. Filmsko nadahnuće uvjetuje i tehničke pojedinosti, kao što je držanje pištolja i način pucanja. Jednom mi je veteran napuljske forenzike ispričao kako ubojice camorre oponašaju one iz filmova.
Nakon Tarantina više ne znaju pucati kako Bog zapovijeda! Više ne drže cijev ravno, nego okreću pištolj vodoravno i pucaju iskosa, kao u filmovima. Taj običaj je strahota. Gađaju nisko u trbuh, prepone, noge, žrtvu teško rane umjesto da je ubiju. Zato je uvijek moraju dokrajčiti pucnjem u potiljak. Lokva bespotrebne krvi, posve suvišno barbarstvo u svrhu pogubljenja. Žene bossova imaju tjelohraniteljice odjevene kao Uma Thurman u Kili Billu: kratka plava kosa i fosforescentno žuta odijela. Jedna žena iz Španjolskih četvrti, Vincenza Di Domenico, nakratko suradnica pravde, imala je rječit nadimak Nikita, kao junakinja-ubojica u filmu Luča Bessona. Kinematografija se, osobito američka, ne gleda kao daleko područje gdje se odstupa od zbilje, kao prikazivanje nemogućeg, nego štoviše kao neposredna blizina. *** Polako sam izašao iz vile, probijajući se kroz šikaru od grmlja kupina i korova koji je nadro u bossov voljeni engleski vrt i preuzeo ga. Ostavio sam kapiju otvorenu. Prije samo koju godinu približiti se tom mjestu značilo bi podvrgnuti se pregledu desetaka stražara. A ja sam izašao hodajući s rukama u džepovima i oborene glave, kao kad se izlazi iz kina, još ošamućen netom viđenim. Nije teško shvatiti zašto je Kamorist Giuseppea Tornatorea film koji se više od svih drugih zarezao u pamćenje Napulja. Dovoljno je slušati ljude kako godinama citiraju vječno iste dijaloge. "Recite profesoru da ga nisam izdao." "Znam ja dobro tko je on, ali znam i tko sam ja!" '"Malacarne nije guappo nego kukavica!" "Tko te šalje?" "Šalje me onaj koji vam može podariti život, a može vam ga i oduzeti!" Glazba iz filma postala je neka vrsta glazbene podloge camorre: fućka se kad prolazi čelnik zone ili često samo da se uznemiri neki prodavač. Film je dospio i u diskoteke gdje se plešu čak tri remiks-verzije najpoznatijih rečenica bossa Raffaelea Cutola, kojeg u filmu glumi Ben Gazzara. ***
Dijaloge iz Kamorista ponavljala su bez greške i dva mladića iz Casala di Principe, Giuseppe M. i Romeo P. Izvodili su cijele scene prenesene iz filma: "Koliko je težak picciotto? Kao perce na vjetru." Nisu još imali ni vozačke dozvole kad su počeli maltretirati grupice vršnjaka u Casaleu i San Ciprianu d'Aversa. Nisu ih imali jer nijedan još nije navršio osamnaest godina. Bili su dvojica nasilnika. Hvalisavci, lakrdijaši, kad su jeli ostavljali su napojnicu dvostruko veću od iznosa računa. Nosili su raskopčane košulje na prsima da pokažu malo dlaka, hodali razmetljivo, kao da zaslužuju svaki korak. Visoko podignuta čela, kao prividnog znaka sigurnosti i moći, stvarnih samo u njihovim glavama. Bili su nerazdvojni. Giuseppe je glumio bossa, uvijek korak ispred svoga kompanjona. Romeo mu je bio tjelohranitelj, desna ruka i pouzdanik. Često ga je Giuseppe zvao Donnie, kao Donnie Brasco. Iako je Brasco bio prerušeni policajac, to što je postao pravi mafijaš, svom dušom, u očima obožavatelja ga iskupljuje od tog istočnog grijeha. U Aversi su terorizirali nove vlasnike vozačkih dozvola, pogotovo parove. Zaletjeli bi se motorom u automobil, a kad bi par izašao uzeti podatke za osiguranje, jedan od njih prišao bi djevojci i pljunuo joj u lice. Očekivali su da dečko reagira tako da ga mogu prebiti. Izazivali su i odrasle, čak i one su nešto predstavljali. Odlazili su u njihove utjecajne zone i radili što god bi im se prohtjelo. Dolazili su iz Casala di Principe i njima je to bio dovoljno. Htjeli su dati na znanje da su stvarno strašni i vrijedni poštovanja. Svatko tko im se približio morao je gledati u pod i nije smio ni dići pogled prema njihovu licu. No jednoga dana u svojoj su razmetljivosti pucali previsoko. Izašli su na ulicu sa strojnicom, pokupljenom u tko zna kakvoj oružarnici klanova, i stali pred skupinu mladih. Zacijelo su bili uvježbani jer su pucali na skupinu pazeći da nikoga ne pogode, nego samo da im priušte smrad baruta i fijuk metaka. Prije nego što bi zapucali, jedan od njih bi nešto izgovorio. Nitko nije shvatio što mumlja, ali jedan je svjedok rekao da mu se učinilo kao nešto iz Biblije i nagađao je da se mladići pripremaju za krizmu. Ali kad se njihove rečenice malo raščlane, postaje jasno da to nije bio odlomak za krizmu. Bila je Biblija, doduše, ali ne ona naučena na vjeronauku, nego od Quentina Tarantina. Bio je to odlomak koji izgovara Jules Winnfield u Paklenom šundu prije nego što ubije mladića koji je pronevjerio vrijedan kovčeg Marcellusa Wallacea: Ezekijel 25,17. Put kreposnoga odasvud ugrožavaju pakost sebičnih i tlačenje zlih. Blagoslovljen onaj koji slabe u ime milosti i dobre volje vodi
kroz dolinu tame jer on je zbiljski čuvar brata svoga i nalaznik izgubljenih sinova i moja će se pravda ljutom osvetom i žestokom srdžbom oboriti na one koji moju braću truju i nište i znat ćeš tad da je moje ime Gospodnje kad se na tebe obruši moja osveta. Giuseppe i Romeo ponavljali su taj odlomak kao u filmu, a tek tada bi pucali. Giuseppeov je otac bio kamorist, isprva pokajnik, a zatim je iznova ušao u organizaciju Quadrano-De Falco koju je porazio Schiavone. Riječju gubitnik. Ali Giuseppe je mislio da bi se tumačenjem prave uloge film njegova života možda mogao promijeniti. Njih su dvojica napamet znala sve ironične odgovore, najbolje odlomke svakog kriminalističkog filma. Najčešće bi se upuštali u tučnjavu samo zbog pogleda. U kamorističkim krajevima pogled je pitanje teritorija, kao zadiranje u nečiji prostor, kao obaranje ulaznih vrata kuće i nasilan upad. Pogled je čak nešto više od uvrede. Ne pogledati nekoga u lice na vrijeme već je donekle otvoreni izazov. "Hej, ti to meni? Je l' ti to meni?'' Nakon čuvenog monologa iz filma Taksist krenule bi pljuske i udarci u prsa, oni što odjekuju u grudnom košu i čuju se i s veće udaljenosti. Kazalski bossovi ozbiljno su pristupili problemu ove dvojice dječaka. Nije se olako prelazilo preko tučnjava, prepirki i prijetnji: previše nemirnih majki, previše prijava. Stoga su ih preko nekog čelnika zone upozorili, nekako ih pozvali na red. Susreo se s njima u kafiću i rekao im da bossovi gube strpljenje. Ali Giuseppe i Romeo nastavljaju sa svojim zamišljenim filmom, tuku koga stignu i pišaju u spremnike za benzin motora mjesnih mladića. Stoga im upućuju drugi poziv. Bossovi žele s njima osobno razgovarati, klan ne može više trpjeti takvo ponašanje u mjestu. Očinska tolerantnost, uobičajena u ovim krajevima, prerasta u obavezu kažnjavanja, i tako ih čeka jedno "tamburanje", stroga javna šiba da se nauče redu. Ali njih dvojica zanemare poziv i nastavljaju se razvlačiti po kafiću, pred poker-automatima, a popodneva provoditi zalijepljeni za televizor gledajući DVD-e svojih filmova, satima učeći napamet rečenice i pokrete, fraze i cipele koje trebaju nositi. Smatraju da im nema premca. Čak ni među utjecajnima. Štoviše, osjećaju da prkoseći upravo utjecajnima mogu postati strah i trepet svih. Ne postavljaju si nikakva ograničenja, baš kao ni Tony i Manny u Licu s ožiljkom. Ne pregovaraju ni s kim, nastavljaju sa svojim prepadima, zastrašivanjima, čini se da polako postaju potkraljevi Caserte. Nisu se odlučili na ulazak u klan. Nisu ni pokušavali. Bio je to prespor i odveć discipliniran put, probijanje koje nisu htjeli prolaziti. K tome su
Kazalci godinama one koji su zaista vrijedili postavljali u ekonomske odjele organizacije, a ne u militarističke strukture. Giuseppe i Romeo bili su u potpunoj suprotnosti s likom novog camorrina vojnika. Osjećali su se kadrima da jašu na valu ozloglašenosti njihova mjesta. Nisu bili članovi, ali htjeli su uživati povlastice kamorista. Besplatno su se posluživali u kafićima, benzin za svoje motore smatrali su porezom koji im pripada, njihove majke imale su plaćene namirnice, a ako bi se tko usudio pobuniti, odmah bi došli, razbijali stakla i tukli voćare i prodavačice. U proljeće 2004. neki su poslanici klana ugovorili sastanak u okolici Castelvolturna, u zoni Parco Mare. Područje koje se sastoji od pijeska, mora i smeća, sve izmiješano. Primamljiv prijedlog, možda neki posao ili čak sudjelovanje u atentatu. Prvi pravi atentat u njihovu životu. Kad ih nisu uspjeli pridobiti negativnim prijedlozima, bossovi su im nastojali izaći ususret s nečim pozitivnim. Zamišljam ih na motorima kako voze punom brzinom, ponavljaju poznate odlomke iz filmova, u kojima utjecajni moraju popustiti pred upornošću novih junaka. Mladi su Spartanci išli u rat s djelima Ahileja i Hektora na umu, a u ovim krajevima odlazi se ubijati i ginuti s filmovima u mislima: Lice s ožiljkom. Dobri momci. Donnie Brasco. Kum. Svaki put kad prolazim kraj Parca Mare, zamišljam prizor koji su policajci rekonstruirali, a prepričali listovi. Giuseppe i Romeo stigli su motorima, mnogo ranije od dogovorenog vremena. Izgarajući od iščekivanja, došli su i čekali dok nije stigao automobil. Izašlo je nekoliko ljudi. Dvojica mladića pošla su im ususret, ali ovi su odmah pograbili Romea i počeli tući Giuseppea. Prislonili su mu cijev automatika na grudi i ispalili metak. Siguran sam da je Romeo imao pred sobom prizor iz filma Dobri momci kad je Tommy De Vito pozvan da sudjeluje u upravnom vijeću Cosa nostre u Americi, no umjesto da ga prime u dvoranu sa svim bossovima, odvedu ga u praznu sobu i ustrijele ga u glavu. Nije točno da je kino laž, nije istina da se ne može živjeti kao u filmovima i nije istina da se primijeti koliko je svijet drugačiji čim se glava promoli iz kinodvorane. Ima samo jedan trenutak koji je drugačiji, trenutak u kojem stvarni Al Pacino ustaje iz fontane u koju je njegov dvojnik upao pod kišom metaka iz strojnice i briše lice od crvene boje. Trenutak u kojemu Joe Pesci opere kosu i zaustavi lažno krvarenje. Ali to te ne zanima i stoga ne razumiješ taj dio. Kad je Romeo vidio Giuseppea kako leži na zemlji, znam, sa sigurnošću koja mi nikad neće biti potvrđena, da je shvatio točnu razliku između kina i stvarnosti, između inscenacije i smrada u zraku, između vlastitog života i scenarija. Tada je došao red na njega. Ustrijelili su ga u grlo i dokrajčili pucnjem u glavu. Kad se zbroje njihove godine jedva su prelazile trideset.
Klan Kazalaca tako je riješio taj problem mikrokriminalne izrasline proizašle iz filmova. Nisu čak ni anonimno nazvali policiju ni hitnu pomoć. Ostavili su tijela da im ruke kljucaju galebovi, a usne i nosove izgrizu psi lutalice koji su se motali žalima punima smeća. Ali toga nema u filmovima jer završe trenutak prije. *** Nema bitne razlike između gledatelja filma u camorrinoj zemlji i bilo gdje drugdje. Filmski prizori svugdje se slijede kao mitologija obrasca oponašanja. Ako ti se drugdje može sviđati Lice s ožiljkom i možeš se u sebi poistovjetiti s njim, ovdje možeš biti Lice s ožiljkom, ali tada to moraš biti do srži. Zemlja camorre plodno je tlo za zaljubljenike u umjetnost i književnost. Sandokan je u vili bunkeru čuvao golemu knjižnicu s desecima tekstova koji su se odnosili isključivo na dvije teme: povijest Carstva dviju Sicilija i Napoleona Bonapartea. Schiavonea je privlačila važnost burbonske države i tvrdi da je imao pretke u redovima službenika u Kampaniji. Bio je poklonik Bonaparteova genija koji je uspio pokoriti pola Europe, krenuvši od najnižeg vojnog čina gotovo kao i on sam, vrhovni zapovjednik jednog od najmoćnijih klanova u Europi, u koji je ušao kao običan vojnik. Sandokan, koji je nekoć bio student medicine, najradije je odmetništvo provodio slikajući ikone i portrete Bonapartea i Mussolinija. Još danas se u prodavaonicama u Caserti, onima izvan sumnje, mogu kupiti vrlo rijetki Schiavoneovi portreti svetaca, gdje je umjesto Kristova lica Sandokan stavio svoje. Schiavone je bio i poklonik epske književnosti. Najradije je čitao Homera, ciklus o Kralju Arturu i Waltera Scotta. Upravo ga je ljubav prema Scottu potakla da jednog od svojih brojnih sinova krsti zvučnim ponosnim imenom Ivanhoe. Imena potomaka uvijek sadrže tragove strasti njihovih predaka. Giuseppe Misso, napuljski boss u četvrti Sanita, ima tri unuka. Zovu se Ben Hur, Gesu i Emiliano Zapata. Misso, koji je za vrijeme suđenja uvijek izražavao stavove političkog vode, konzervativnog mislioca i buntovnika, nedavno je napisao roman, Mramorni lavovi. Stotine i stotine primjeraka rasprodane su u Napulju u svega nekoliko tjedana. Pisana sakatom sintaksom, ali mahnitim stilom, priča opisuje stvaranje bossa u Napulju 80ih i 90-ih, nastanak njegova lika, gdje je opisan kao osamljeni ratnik protiv iznude i droge camorre u ime ne sasvim definiranog viteškog kodeksa o pljački i kradi. Za vrijeme raznih uhićenja u njegovoj predugoj kriminalnoj
karijeri, Misso je uvijek zatjecan u društvu knjiga Juliusa Evole i Ezre Pounda. Augusto La Torre, boss Mondragonea, student je psihologije i nezasitni čitatelj Carla Gustava Junga te poznavatelj djela Sigmunda Freuda. Već prvi pogled na naslove koje je boss zatražio iz zatvora otkriva dugu bibliografiju stručnjaka psihoanalize, a u svoj je govor prilikom suđenja ubacivao Lacanove navode s mislima o školi Gestalt. Tim se znanjem boss služio pri usponu na vlast, kao neočekivanim poslovnim i vojnim oružjem. I jedan čovjek dušom i srcem odan Paolu Di Lauru kamorist je zaljubljen u umjetnost i kulturu: Tommaso Prestieri producent je velikog dijela neomelodijskih pjevača, kao i profinjeni poznavatelj suvremene umjetnosti. Ali mnogi su bossovi kolekcionari. Pasquale Galasso u svojoj je vili imao privatni muzej od oko tristo antiknih komada, čiji je pravi biser bilo prijestolje Franje I. Burbonskog, a Luigi Vollaro zvan '"o califfo", posjedovao je platno svojeg omiljenog Botticellija. Policija je uhitila Prestierija iskoristivši njegovu ljubav prema glazbi. Uhvaćen je u Teatru Bellini u Napulju dok je kao bjegunac slušao koncert. Prestieri je prilikom čitanja presude izjavio: "Slobodan sam u umjetnosti, ne treba mi da budem izvan zatvora." Slike i pjesme pružaju uravnoteženost i nevjerojatnu mirnoću nesretnome bossu poput njega, koji je na terenu ostao bez dva brata, obojice hladnokrvno ubijenih.
ABERDEEN, MONDRAGONE Boss psihoanalitičar Augusto La Torre bio je jedan od miljenika Antonija Bardellina. Kao mladić preuzeo je očevo mjesto postavši apsolutni vođa klana "Chiuovi", kako ih zovu u Mondragoneu. Klan je vladao sjevernim kazertanskim područjem, južnim Lacijem i duž cijele Domicijske obale. Svrstali su se među neprijatelje Sandokana Schiavonea, ali su s vremenom pokazali poslovnu spretnost i sposobnost za vođenje teritorija, osobine koje jedine mogu smiriti napetosti među kamorističkim obiteljima. Poslovna sposobnost pomirila je La Torreove s Kazalcima s kojima im je bilo dopušteno poslovati, ali i održati autonomiju. Augusto nije bilo slučajno odabrano ime. U obitelji La Torre običaj je prvorođenima davati imena rimskih careva. Izvrnuli su kronološki slijed, u rimskoj je povijesti August vladao prije Tiberija, no otac Augusta La Torrea nosio je ime Tiberio. Vila Scipiona Afričkog na jezeru Patria, Hanibalove bitke kod Capue i nesavladiva sila Samnićana, prvih europskih ratnika koji su potukli rimske legije pa pobjegli u planine, prisutni su kao mjesna predaja među obiteljima ovih krajeva, kao pripovijesti iz davnih vremena kojima, međutim, smatraju da pripadaju. Uz klanske maštarije u vezi s poviješću išla su raširena vjerovanja u kojima se Mondragone doživljavao kao prijestolnica mozzarelle. Otac me znao kljukati mondragonskom mozzarellom, ali nemoguće je bilo odrediti koje se područje može pohvaliti najboljom mozzarellom. Okusi su bili odveć različiti: slatkast i lagan mozzarelle iz Battipaglie, slan i težak mozzarelle iz Averse, zatim čist mozzarelle iz Mondragonea. Ali majstori sirari iz Mondragonea imali su dokaz izvrsnosti mozzarelle. Da bi bila dobra, mozzarella mora u ustima ostaviti naknadni okus, onaj koji seljaci zovu "'o ciato "e bbufala" ili bivolji dah. Ako u ustima ne zaostane okus nakon što se zalogaj proguta, mozzarella tad nije dobra. Kad bih dolazio u Mondragone, rado sam išao na mol, kretao se njime amotamo. Dok nije srušen, bio mi je jedno od omiljenih ljetnih odredišta. Jezičac betona sagrađen na moru kao vez za brodove. Bespotrebna i nikad korištena tvorevina. Mondragone je najednom postao magnet za svu omladinu kazertanskog i pontinskog područja koja je htjela emigrirati u Englesku. Emigracija kao životna prilika, konačni odlazak, ali ne kao konobar, čistač u McDonald'su ili pipničar plaćen pintama tamnog piva. U Mondragone se
išlo po kontakte s pravim osobama, tražiti povoljnu najamninu te ljubazne i zainteresirane poslodavce. U Mondragoneu si mogao upoznati ljude koji će ti omogućiti posao u osiguranju, trgovini nekretninama, a doista očajnima i kronično nezaposlenima pravi bi kontakti omogućili da pronađu pristojne ugovore i dostojanstvene poslove. Mondragone je bio prolaz za Veliku Britaniju. Najednom se od kraja 90-ih nečija vrijednost počela mjeriti po tome ima li prijatelja u Mondragoneu, i nisu mu trebale preporuke ni veze. Što je bilo rijetko, vrlo rijetko, nemoguće u Italiji, pogotovo na jugu. Da bi te se uzimalo u obzir i ocijenilo samo prema onome tko jesi, u ovim krajevima trebaš uvijek imati nekoga tko te štiti i uz čiju zaštitu možeš makar pokucati na vrata, ako već ne ući. Pojaviti se bez zaštitnika, to je kao doći bez ruku i nogu. Nešto ti tada nedostaje. U Mondragoneu su, međutim, uzimali životopise i gledali kome će ih poslati u Englesku. U obzir su se uzimale sposobnosti, a još više kako se iskazuju. Ali samo u Londonu i Aberdeenu, a ne u Kampaniji, ne u provinciji europske provincije. Jedan je moj prijatelj, Matteo, odlučio probati, otići jednom zauvijek. Uštedio je novac, stekao diplomu cum laude i umorio se od kombinacije stažiranja i posla na gradilištu da bi preživio. Dobio je ime čovjeka iz Mondragonea koji će mu pomoći da ode u Englesku, a kad stigne tamo, da dogovara razgovore za posao. Išao sam s njim. Satima smo čekali na otvorenom, na obali gdje nam je taj kontakt ugovorio sastanak. Bilo je ljeto. Plaže Mondragonea preplavljene su izletnicima iz cijele Kampanije, onima koji si ne mogu priuštiti ljetovališta na Amalfitanskoj obali, koji ljeti ne mogu unajmiti kuću na moru nego putuju amo-tamo između unutrašnjosti i obale. Sve do sredine 80-ih tu se prodavala mozzarella u drvenim kutijama punima kipućeg bivoljeg mlijeka. Kupači su je jeli rukama puštajući da im se mlijeko cijedi niz bradu, a dječica bi si prije nego što zagrizu u bijelu mekotu polizala ruke slane od mora. Zatim se mozzarella prestala prodavati i stigli su pereci i kriške kokosa. Tog je dana naš kontakt zakasnio dva sata. Kad je konačno stigao, sav osunčan i noseći na sebi samo oskudni kostim, objasnio je da je kasno doručkovao i zato se kasno okupao i kasno osušio. To je bila njegova isprika, krivo je sunce. Kontakt nas je odveo u jednu turističku agenciju. To je bilo sve. Mislili smo da će nas primiti nekakav posrednik, a zapravo je dovoljno da te uvedu u agenciju koja pri tome nije ni osobito uredna. Nije jedna od onih sa stotinama brošura, nego obična rupčaga. Ali njezine si usluge mogao koristiti samo ako te predstavi mondragonska veza. Slučajnom došljaku pružili bi obične usluge kao i svaka turistička agencija. Mlada djevojka
zatražila je Matteov životopis i stavila nas na prvi idući let. Poslali su ga u Aberdeen. Dali su mu popis tvrtki kojima se mogao obratiti radi razgovora za posao. Agencija je za sitan novac dogovarala i sastanke s tajnicama kadrovskih šefova. Nikad još nije viđena tako djelotvorna agencija za honorarne poslove. Dva dana kasnije ukrcali smo se u avion za Škotsku, bio je to brz i jeftin put iz Mondragonea. U Aberdeenu je vladala domaća atmosfera iako taj škotski grad nije mogao biti udaljeniji od Mondragonea. Po veličini treće urbano područje Škotske, mračan i siv grad, premda ne kiši tako često kao u Londonu. Prije dolaska talijanskih klanova grad nije znao iskoristiti svoje rekreacijskoturističke resurse i sve što se tiče ugostiteljstva i društvenog života bilo je organizirano na tužan engleski način. Uvijek isto, jedan jedini dan u tjednu lokali su prepuni ljudi okupljenih oko šankova. Prema istragama napuljskog Protumafijskog tužiteljstva brat bossa Augusta, Antonio La Torre, pokrenuo je u Škotskoj niz trgovačkih aktivnosti kojima se u svega nekoliko godina uspio nametnuti kao cvijet u zapučku škotskog poduzetništva. Velik je dio djelatnosti klana La Torre u Engleskoj bio posve zakonit: kupovina i vođenje nekretnina, prodavaonice i restauracije, trgovanje prehrambenim proizvodima s Italijom. Golem promet koji je teško izraziti brojkom. Matteo je u Aberdeenu tražio sve što nije imao u Italiji. Hodali smo zadovoljno ulicama, kao da je prvi put u životu dovoljno biti Kampanijac da se doživi afirmacija. Na Union Terrace broj 27 i 29, našao sam se pred restauracijom klana. Pavarotti's, registriranom na samog Antonija La Torrea koji je naveden čak i na internetskim stranicama turističke zajednice. Za Aberdeen je lokal postao elegantan kutak, šik sastajalište, najbolje mjesto za večere i važne razgovore. Poduzeća klana oglašavaju se i u Parizu na gastronomskom sajmu francuske prijestolnice Italissima kao vrhunski izraz kvalitete Made in Italy. Antonio La Torre je tamo štoviše prikazao svoje ugostiteljske djelatnosti i predstavio vlastitu marku. Uz to će postignuće La Torre biti jedan od najuspješnijih škotskih poduzetnika u Europi. Antonio La Torre uhićenje u Aberdeenu u ožujku 2005. Za njim je u Italiji raspisana tjeralica zbog zločina kamorističkog karaktera i iznude. Godinama je izbjegavao uhićenje i izručenje, iskorištavajući svoje škotsko državljanstvo i neupućenost britanskih vlasti glede nedjela koja su mu se stavljala na dušu. Škotska nije htjela izgubiti jednog od svojih najboljih poduzetnika.
Godine 2002. Napuljski je sud izdao nalog o preventivnom pritvoru trideset osoba vezanih za klan La Torre. Tom se akcijom pokazalo da kriminalni konzorcij zarađuje goleme svote novca preko iznuda, nadzora ekonomskih djelatnosti i ugovora u svojoj zoni djelovanja, koji se zatim opet ulaže u inozemstvu, osobito u Velikoj Britaniji, gdje je nastala prava klanska kolonija. Kolonisti nisu izvršili najezdu niti donijeli konkurenciju u radnoj snazi, nego su ubrizgali ekonomsku injekciju, oživivši turistički sektor, aktiviravši uvoz i izvoz ranije nepoznate u gradu i dali novi poticaj sektoru nekretnina. Međunarodnu moć poteklu iz Mondragonea personificirao je i Rockefeller, kako ga zovu u mjestu zbog očite nadarenosti u poslovanju i zbog velikog opsega sredstava kojima raspolaže. Rockefeller je Raffaele Barbato, šezdeset dvije godine, rođen u Mondragoneu. Možda je i sam već zaboravio svoje pravo ime. Supruga mu je Nizozemka; do kraja 80-ih vodio je poslove u Nizozemskoj, gdje je imao dva kasina u koja su dolazili klijenti međunarodnog kalibra, kao što su brat Boba Cellina, osnivača igračnica u Las Vegasu, i slavenski mafijaši s bazom u Miamiju. Njegovi su partneri bili neki Liborio, Sicilijanac s članstvom u Cosa nostri, i još jedan. Emi. Nizozemac koji se poslije preselio u Španjolsku gdje je otvorio hotele, pansione i diskoteke. Rockefeller je k tome jedan od mozgova kako tvrde pokajnici Mario Sperlongaro. Stefano Piccirillo i Girolamo Rozzera - koji se zajedno s Augustom La Torreom dosjetio toga da ode u Caracas i potrudi se dogovoriti susret s venezuelanskim narkotrafikantskim grupama koje se prodavale koku po konkurentskoj cijeni u odnosu na Kolumbijce, koji snabdijevaju Napolitance i Kazalce. Vrlo vjerojatno je glede droge Augusto uspio zadržati autonomiju, koju Kazalci rijetko udjeljuju. Rockefeller je k tome pronašao udoban smještaj i prenoćište za Augusta za vrijeme njegova odmetništva u Nizozemskoj. Smjestio ga je u prostorijama streljane glinenih golubova pa je, premda daleko od mondragonskih sela, boss mogao gađati pokretne mete da ostane u formi. Rockefeller je imao opsežnu mrežu kontakata. Bio je jedan od najistaknutijih poslovnih ljudi ne samo u Europi, nego i u SAD-u, zbog igračnica koje su ga povezivale s italoameričkim mafijašima sve zainteresiranijima za Europu kao ulagačko tržište, budući da su ih polako istiskivali albanski klanovi koji su sve više osvajali New York. Mafijaši su se sve više povezivali s kampanijskim kamorističkim obiteljima, trgovali drogom i novac ulagali u ugostiteljske objekte kroz mondragonska otvorena vrata. Rockefeller je vlasnik Adama i Eve, preimenovanog u La
Playa, lijepog ljetovališta na obali Mondragonea gdje su - prema optužbama tužiteljstva - mnogi članovi rado provodili dane odmetništva. Što je utočište komfornije, to se teže podliježe iskušenjima pokajništva da bi se prekinuo vječiti bijeg. S pokajnicima su i La Torreovi bili nemilosrdni. Francesco Tiberio, Augustov rođak, nazvao je Domenica Pensu koji je svjedočio protiv klana Stolder i bez okolišanja naredio da se udalji iz mjesta. "Čuo sam od Stolderovih da si surađivao protiv njih i budući da mi u mjestu ne želimo suradnike pravde, morat ćeš otići iz Mondragonea jer će inače netko doći i odsjeći ti glavu." Augustov rođak imao je dara za tjeranje straha u kosti preko telefona onima koji su se usudili surađivati s vlastima ili su prenosili informacije. S Vittorijem Di Tellom bio je izričitiji. Pozvao ga je da si kupi mrtvačko odijelo. "Kad već moraš govoriti, nabavi si crnu košulju, stoko, jer te moram ubiti." *** Prije pokajanja članova klana bilo je nemoguće i naslutiti neograničeni opseg poslovanja Mondragonaca. Među Rockefellerovim prijateljima bio je i neki Raffaele Acconcia, također rodom Mondragonac, koji je u Nizozemskoj bio vlasnik lanca restauracija, a prema tvrdnjama pokajnika Stefana Piccirilla bio je narkotrafikant od velike međunarodne važnosti. Upravo se u Nizozemskoj još i skriva, možda u nekoj banci, blagajna klana La Torre. Milijuni eura stečenih posredništvom i trgovinom, koje istražitelji nisu nikad pronašli. U Mondragoneu je ta bajoslovna svota koja se nalazila u nizozemskoj banci postala simbol apsolutnog bogatstva i zamijenila sve druge asocijacije s međunarodnim bogatstvom. Više se ne kaže "misliš da sam središnja banka Italije", nego "misliš da sam središnja banka Nizozemske". S uporištem u Južnoj Americi i bazama u Nizozemskoj klan La Torre namjeravao je preuzeti trgovinu kokom na rimskom tržištu. Rim je za poslovno-kamorističke kazertanske obitelji bio prva uporišna točka narkoprometa i ulaganja u nekretnine. Rim je postao produžetak kazertanske pokrajine. La Torreovi su mogli računati na nabavne rute čije su baze bile na Domicijskoj obali. Vile na obali bile su ključ prometa najprije za krijumčarenje cigareta, a zatim za svekoliku robu. Nalazila se tu i vila glumca Nina Manfredija. Predstavnici klana prišli su mu s molbom
da im proda vilu. Manfredi se na sve načine nastojao oduprijeti, ali njegova se kuća nalazila na strateškoj točki pogodnoj za pristajanje motornih čamaca te su ga sve jače pritiskali. Nisu ga više molili da im proda kuću, nego su ga tjerali da im je prepusti po cijeni koju oni odrede. Manfredi se čak obratio jednome bossu Cosa nostre, izašavši u javnost u siječnju 1994., preko radija, ali Mondragonci su moćni i nijedan Sicilijanac se nije pokušao postavljati kao posrednik. Tek kad je izašao pred televizijske kamere i privukao pozornost nacionalnih medija, glumac je uspio prikazati kakvom je pritisku bio izložen zbog strateških interesa camorre. Promet droge nadovezivao se na druge trgovinske kanale. Enzo Boccolato, rođak La Torreovih i vlasnik restauracije u Njemačkoj, odlučio je izvoziti odjeću. S Antonijem La Torreom i jednim libanonskim poduzetnikom kupovao je odjeću u Apuliji - budući da su sekondiljanski klanovi već imali monopol nad kampanijskom tekstilnom proizvodnjom - i preprodavao je u Venezueli preko posrednika, izvjesnog Alfreda, koji je u istragama naveden kao jedan od najvećih krijumčara dijamanata u Njemačku. Zahvaljujući kamorističkim kampanijskim klanovima dijamanti su, zbog velikog variranja cijena, pri čemu vječno održavaju nominalnu vrijednost, u kratkome roku postali najtraženija roba za reciklažu prljavog novca. Enzo Boccolato bio je poznat na aerodromima u Venezueli i u Frankfurtu, imao je veze među nadzornicima robe koji vrlo vjerojatno nisu samo vodili otpremu i primitak odjeće, nego su pripremali i stvaranje obuhvatne mreže prometa kokainom. Pomislilo bi se da će klanovi, kad prikupe velik kapital, prekinuti svoju kriminalnu djelatnost i nekako svoj genetski kod reprogramirati u zakonito poslovanje. Baš kao obitelj Kennedy u Americi, koja je u vrijeme prohibicije zaradila nezamislivo bogatstvo prodajom alkoholnih pića, a zatim prekinula sve veze s kriminalom. Ali moć kriminalnog poduzetništva u Italiji počiva upravo u održavanju vožnje na dva kolosijeka, u trajnoj odanosti kriminalnom porijeklu. U Aberdeenu taj sustav zovu "scratch". Kao raperi, kao DJ-i, koji prstima zaustavljaju normalnu vrtnju ploče, tako i poduzetnici camorre na trenutak blokiraju kretanje ploče legalnog tržišta. Blokiraju ga, rade "scratch", pa ga zatim puštaju da ide još brže nego prije. Iz više istraga napuljskog Protumafijskog tužiteljstva o La Torreovima pokazalo se da se, kad zakonita ruta zapadne u krizu, odmah uključuje kriminalni kolosijek. Ako manjka novca, tiskaju se lažne novčanice, kad su bila potrebna hitna sredstva, varalo se prodajom lažnih državnih obveznica. Konkurencija je gušena iznudama i bescarinskim
uvozom robe. Scratch pločom zakonite ekonomije omogućuje klijentima nepromjenjive cijene, stalno podmirivanje bankarskih kredita, nastavak cirkuliranja novca i konzumiranje proizvoda. Scratch savladava prepreke između zakona i ekonomskog imperativa, između onoga što zakoni zabranjuju, a na što zarada tjera. *** Za poslovanje La Torreovih u inozemstvu neophodno je bilo sudjelovanje engleskih eksponenata u raznim razinama klanskih struktura, čak i njihovo uvrštavanje među članove. Jedan od njih bio je Brandon Queen, uhićen u Engleskoj, koji svoj mjesečni obrok, uključujući božićnicu, uredno prima iz Mondragonea. U nalogu o preventivnom pritvoru od lipnja 2002. piše: "Brandon Queen je sustavno stavljen na platni popis klana po izričitoj želji Augusta La Torrea". Organizacija članovima standardno, osim fizičke zaštite, jamči naknadu i pravnu pomoć u slučaju nužde. Ipak, da bi ta jamstva primio izravno od bossa, Queen je morao obavljati ključnu ulogu u klanskom poslovnom stroju, čime je postao apsolutno prvi kamorist engleske nacionalnosti u kriminalnoj povijesti Italije i Britanije. Mnogo sam godina slušao o Brandonu Queenu a da ga nikad nisam vidio, ni na fotografiji. Kad sam stigao u Aberdeen nisam više mogao izdržati a da se ne raspitam za tog škotskog kamorista, pouzdanika Augusta La Torrea, čovjeka koji je bez ikakvih poteškoća i poznavajući samo sintaksu poslovanja i gramatiku moći raskinuo sve preostale veze s drevnim klanovima Visočja da bi ušao u one mondragonske. Oko lokala La Torreovih stalno su postajkivale grupice mjesnih mladića; nisu to bili razmaženi buntovni kriminalčići okupljeni oko pinte piva u očekivanju kakve tučnjave ili prilike za džeparenje. Bili su to bistri momci, u raznim sferama djelovanja unutar zakonitog poslovanja. Prijevoz, oglašavanje, marketing. Dok sam se raspitivao za Brandona, nisam nailazio na neprijateljske poglede ni neodređene odgovore, kao kad bih pitao za nekog člana u nekom selu oko Napulja. Brandona Queena kao da su poznavali oduvijek, ili je vjerojatno postao neka vrsta mita o kojemu svi govore. Queen je bio čovjek koji je uspio. Ne kao obični podređeni djelatnik u restauraciji, poduzeću, dućanu ili agenciji za nekretnine kao oni, nego zaposlenik sa stalnom plaćom. Brandon Queen bio je nešto više, ostvario je san mnogih škotskih mladića o tome da ne sudjeluju samo u zakonitim poslovima, nego da postanu dio Sustava, operativnih razina klana. Postati kamorist u punom smislu, unatoč nedostatku rođenja u Škotskoj, što
podrazumijeva razmišljanje da ekonomija ima samo jedan put, onaj banalni, svačiji, onaj u kojem postoje pravila i porazi, koji se sastoji od puke konkurencije i cijena. Iznenadilo me da u mojem engleskom s teškim talijanskim naglaskom ne čuju emigranta, žgoljavu verziju boksača Jakea La Motte, niti zemljaka kriminalističkih invazora koji su došli iscijediti novac iz njihove zemlje, nego prizvuk gramatike apsolutne moći gospodarstva, sposobne da odlučuje sve i o svemu, koja si ne postavlja granice čak ni po cijenu doživotnog zatvora i smrti. Činilo se nemogućim, ali dok su razgovarali, pokazivali su da odlično poznaju Mondragone, Secondigliano, Marano, Casal di Principe, područja o kojima su im kao u kakvom epu o dalekoj zemlji pripovijedali svi poduzetnički bossovi koji su prošli ovim krajem i restauracijama u kojima su radili. Roditi se u zemlji camorre za te moje škotske vršnjake značilo je imati prednost, nositi žig koji te usmjerava da egzistenciju gledaš kao arenu u kojoj su poduzetništvo, oružje, pa i vlastiti život, isključivo sredstva stjecanja novca i moći: ono za što vrijedi živjeti i disati, ono što omogućuje da se živi u središtu vlastitog vremena ne mareći ni za što drugo. Brandon Queen je uspio iako nije rođen u Italiji, iako nikad nije ni vidio Kampaniju, iako nije prevalio kilometre obilazeći gradilišta, stovarišta i uzgajališta bivolica. Uspio je postati pripadnik prave moći, kamorist. *** Ipak, ta velika međunarodna trgovačka i novčana organizacija nije klanu davala fleksibilnost kod nadzora domaćeg terena. U Mondragoneu je Augusto La Torre vrlo strogo primjenjivao moć. Bio je surov kako bi kartel postao što moćniji. Oružje je, na stotine komada, dovozio iz Švicarske. Politički je alternirao više faza, agresivno ugovaranje, zatim samo savezništva i povremene kontakte, puštajući da mu poslovi ojačaju i da politika prati njegovo poslovanje. Mondragone je 90-ih bio prva općina u Italiji raspuštena zbog umiješanosti camorre. Veze između politike i klana nisu nestale s godinama. Jedan napuljski odmetnik našao je 2005. gostoprimstvo u kući suradnika gradonačelnika na odlasku. I vrlo je dugo u općinskom vijeću na strani većinske stranke sjedila kći policajca optuženog za skupljanje mita u ime La Torreovih. Augusto je bio surov i prema političarima. Oni koji su se protivili obiteljskim poslovima bili su primjereno i nemilosrdno kažnjeni. Metoda fizičke eliminacije neprijatelja La Torreovih uvijek je bila ista, u toj mjeri da se u kriminalnom žargonu Augustova vojna metoda već naziva "alla mondragonese", na mondragonski. Tehnika se sastojala od bacanja tijela
izmrcvarenog desecima i desecima udaraca u bunar u polju, u koji se zatim ubaci ručna bomba; na taj se način tijelo raznese, a zemlja se uruši na ostatke koji se natapaju vodom. Tako je Augusto La Torre učinio s Antonijem Nugnesom, demokršćanskim dogradonačelnikom koji je 1990. nestao s lica zemlje. Nugnes je predstavljao prepreku nastojanjima klana da izravno dobiva javne komunalne radove i intervenira u svim političkim i administrativnim pitanjima. Augusto La Torre nije htio saveznike, htio je sve moguće poslove voditi sam. U to vrijeme militarističke odluke nisu bile plod dugog razmatranja. Najprije se pucalo, a onda se raspravljalo. Augusto je bio vrlo mlad kad je postao boss Mondragonea. Cilj mu je bio postati dioničar jedne privatne klinike u izgradnji za koju je Nugnes posjedovao dionički paket. Incaldana je trebala biti jedna od najprestižnijih klinika između Lacija i Kampanije, nadomak Rima. Privukla bi poduzetnike iz južnog Lacija i riješila pitanje nedostatka kvalitetnih bolničkih objekata na Domicijskoj obali i pontinskom području. Augusto je upravnom vijeću klinike nametnuo ime jednoga svojeg štićenika, također poduzetnika klana koji se obogatio vođenjem odlagališta. Augusto je htio da on zastupa obitelj. Nugnes se usprotivio; shvatio je da strategija La Torreovih nije bila samo ubaciti se u velik posao, nego nešto više. La Torre je dogradonačelniku poslao svojega predstavnika nastojeći ga smekšati, uvjeriti ga da prihvati njegove ekonomske uvjete vođenja poslova. Za demokršćanskog političara nije skandalozno napraviti sporazum s nekim bossom, pregovarati s njegovom poslovnom i vojnom moći u vidu. Klanovi su bili prva ekonomska sila teritorija, odbiti ih bilo bi kao da dogradonačelnik Torina odbije susret s predstavnikom uprave FIAT-a. Augusto La Torre nije namjeravao kupiti nikakve udjele klinike po povlaštenoj cijeni, kao što bi učinio boss skloniji diplomaciji, nego je te udjele htio besplatno. Zauzvrat je jamčio da će sve njegove tvrtke biti uspješne u nadmetanjima za uslužne djelatnosti, poput čišćenja, menze, prijevoza i osiguranja, te da će svoj posao obavljati profesionalno i vrlo povoljno. Čak je jamčio da će njegove bivolice davati najbolje mlijeko ako ta klinika postane njegova. Nugnes je povezen sa svojeg imanja pod izlikom da ga čeka susret s bossom. Odveden je na uzgajalište u Falcianu del Massico. Prema Augustovu svjedočenju, Nugnesa su čekali sam Augusto, Jimmy ili Girolamo Rozzera, Massimo Gitto, Angelo Gagliardi, Giuseppe Valente, Mario Sperlongano i Francesco La Torre. Svi su čekali izvršenje atentata. Čim je izašao iz automobila, dogradonačelnik je pošao prema bossu. Dok je širio ruke da ga pozdravi, Augusto je Jimmyju promumljao rečenicu, kako je priznao sucima:
"Dođi, stigao je stric Antonio." Jasna i konačna poruka. Jimmy je prišao Nugnesu s leđa i ispalio mu dva metka u sljepoočicu, a pucnjima ga je dokrajčio sam boss. Tijelo su bacili u bunar usred polja, dubok četrdeset metara i ubacili unutra dvije ručne bombe. Godinama se nije znalo ništa o Antoniju Nugnesu. Ljudi su zvali iz svih dijelova Italije tvrdeći da su ga vidjeli, a ležao je u bunaru pokriven tonama zemlje. Trinaest godina kasnije, Augusto i njegovi najodaniji pokazali su karabinjerima gdje da pronađu ostatke gradonačelnika koji se usudio stati na put širenju poslova La Torreovih. Kad su karabinjeri počeli prikupljati ostatke, primijetili su da ne pripadaju samo jednome čovjeku. Četiri goljenice, dvije lubanje, tri ruke. Više od deset godina Nugnesovo je tijelo ležalo uz tijelo Vincenza Boccolata, kamorista povezanog s Cutolom, koji je nakon poraza prešao La Torreovima. Boccolato je osuđen na smrt jer je u pismu koje je iz zatvora poslao jednome prijatelju duboko uvrijedio Augusta. Boss je na pismo naišao slučajno, dok je šetkao dnevnim boravkom jednoga svojega člana. Prevrćući pisma i listove, prepoznao je svoje ime, zainteresirao se i stao čitati svu silu uvreda i kritika na svoj račun koje je iznosio Boccolato. I prije nego što je dočitao pismo, boss ga je osudio na smrt. Poslao je Angela Gagliardija da ga ubije, bivšeg kutolijanca kao što je i žrtva, jednog od onih s kojima će ući u automobil a da ništa ne posumnja. Prijatelji su najbolji ubojice. Oni mogu najbolje obaviti čist posao, bez potrebe da ganjaju svoju metu koja bježi vrišteći. U tišini, kad se najmanje očekuje, cijev pištolja se okrene u potiljak i puca se. Boss je htio da se pogubljenja obavljaju u intimnoj prijateljskoj atmosferi. Nije trpio da se njegova osoba ismijava, nije htio da netko izgovarajući njegovo ime prasne u smijeh. Nitko se nije smio usuditi. Luigi Pellegrino, svima poznat kao Gigiotto, bio je pak jedan od onih koji su voljeli brbljati o svemu što se ticalo moćnika u mjestu. Mnogo je mladića u camorrinoj zemlji koji naklapaju o spolnim preferencijama bossova, o orgijama čelnika zona, o droljastim kćerima klanskih poduzetnika. Općenito se bossovi na to ne osvrću, imaju drugih misli na pameti i neizbježno je da se oko života naredbodavaca raspredaju tračevi. Gigiotto je širio glasine o bossovoj supruzi, pričao je da ju je vidio kako se nalazi s jednim od Augustovih najpouzdanijih ljudi. Vidio ju je na tim susretima s ljubavnikom u pratnji bossova vozača osobno. Broj jedan La Torreovih, koji je sve vodio i nadzirao, imao je ženu koja mu je nabijala
rogove pod nosom a da to nije primjećivao. Gigiottove su priče u novim varijantama imale sve više pojedinosti, uvijek drugačije. Bila to izmišljotina ili ne, već su svi u mjestu pričali o bossovoj ženi i njezinoj vezi s desnom rukom njezina muža, ali su svi dobro pazili da navedu izvor: Gigiotto. Jednoga dana Gigiotto je hodao centrom Mondragonea kad je začuo sve glasnije brujanje motora malo preblizu pločniku. Čim je osjetio kako motor usporava, Gigiotto je udario u bijeg. S motora su se začuli pucnji, ali trčeći slalom između stupova rasvjete i ljudi, Gigiotto je uspio u ubojicu zaglavljenog iza leđa vozača motocikla isprazniti cijeli spremnik. Stoga je vozač morao pješice potrčati za Gigiottom koji se sklonio u jedan kafić, nastojeći se sakriti iza šanka. Izvukao je pištolj i ustrijelio ga u glavu pred desetak ljudi koji su se odmah nakon izvršenog ubojstva tiho i brzo razišli. Prema istrazi dao ga je eliminirati voditelj klana Giuseppe Fragnoli, i to po vlastitoj odluci, ne zatraživši ni odobrenje za uklanjanje jezičavca koji je toliko kaljao bossov lik. Za Augusta su Mondragone, okolna polja, obala i more samo poslovni prostor, laboratorij na raspolaganju njemu i njegovim poslovnim kolegama, područje iz kojega izvlači sirovine koje će donijeti profit njegovim poduzećima. Postavio je apsolutnu zabranu raspačavanja droge u Mondragoneu i na Domicijskoj obali, najstrožu odredbu koju kazertanski bossovi izdaju svojim podređenima ili bilo kome. Zabrana je proizašla iz moralnih razloga: da se sugrađane drži dalje od heroina i kokaina, ali više zato da se ne bi na njegovu teritoriju operativci klana koji preprodaju drogu osilili pod okriljem moći, pronašli neposrednu ekonomsku žilu i suprotstavili se obiteljskim prvacima. Droga koju je mondragonski kartel iz Nizozemske prebacivao do tržišta u Laciju i Rimu nije smjela ni blizu. Mondragonci su morali sjedati u automobile i voziti se do Rima ako su htjeli kupiti travu, koku ili heroin koje su u prijestolnici prodavali Napolitanci, Kazalci pa i sami Mondragonci. Poput mačaka koje hvataju vlastiti rep na stražnjici koja je daleko od njih. Klan je zasnovao grupu službene forme, koja je preuzimala odgovornost za svoje akcije i o njima obavještavala policijske centrale. Nazvana je akronimom GAD, gruppo antidroga. Ako te oni uhvate sa smotkom u ustima, razbit će ti nos, otkrije li nečija žena paketić kokaina, dovoljno je da dojavi nekome iz GAD-a i brzo bi ga prošla želja za uvlačenjem pod dojmom udaraca nogom i šakom u glavu i zabrane djelatnicima benzinskih postaja da mu stavljaju benzin kad krene u Rim.
Jedan je mladi Egipćanin, Hasa Fahri, skupo platio svoju ovisnost. Bio je čuvar svinja. Onih crnih kazertanskih, rijetke vrste. Tamne, tamne svinje, tamnije od bivolica, niske i dlakave, harmonike masti od kojih se rade tanke kobasice, sočne salame i ukusni odresci. Biti čuvar svinja nije neko sjajno zanimanje: stalno treba čistiti izmet, a zatim rezati grkljane odojcima i skupljati krv u zdjelice. U Egiptu je bio vozač, ali potjecao je iz seljačke obitelji pa je znao sa životinjama. Ali ne i sa svinjama. Bio je musliman pa su mu se svinje dvostruko gadile. Ipak, bolje je čuvati svinje nego cijeli dan čistiti bivolja govna, kao što rade Indijci. Svinje ne kakaju ni upola toliko, a i svinjci su neznatne kvadrature u odnosu na govedske staje. Svi Arapi to znaju i radije vode brigu o svinjama nego da rade s bivolima i posrću od umora. Hasa je počeo uživati heroin. Otišao bi vlakom u Rim, nabavio dozu i vratio se u svoj svinjac. Kad je postao pravi ovisnik, novca mu nikako nije bilo dovoljno pa mu je njegov preprodavač savjetovao da pokuša raspačavati po Mondragoneu, gradu bez ikakva tržišta droge. Prihvatio je i počeo prodavati pred kafićem Domizia. Stvorio je klijentelu pomoću koje je u deset sati rada mogao zaraditi koliko dobije za šest mjeseci u svinjcu. Bio je dovoljan telefonski poziv vlasnika kafića da se obustavi ta djelatnost. Tako se to radi u ovim krajevima. Nazove se prijatelj, koji nazove rođaka, koji javi svojem kumu, a ovaj vijest prenese kome već treba. U tom su nizu poznate samo polazišna i konačna točka. Nakon nekoliko dana La Torreovi ljudi, prozvavši se sami GAD-ovcima, došli su mu ravno u kućerak. Da im ne bi bježao između svinja i bivolica, pa da moraju za njim trčati po blatu i govnima, pozvali su ga na portafon glumeći policajce. Utrpali su ga u automobil i krenuli. Ali automobil nije krenuo prema policijskoj postaji. Čim je shvatio da će ga ubiti, Hasa Fahri doživio je neobičnu alergijsku reakciju. Kao od anafilaktičkog šoka, tijelo mu se stalo nadimati, kao da netko u njega divljački pumpa zrak. Kad je Augusto La Torre prepričavao taj događaj sucima, i sam je bio prestravljen tom preobrazbom: oči Egipćanina stisnule su se kao da ih lubanja uvlači u sebe, iz pora mu je izbijao znoj gust poput meda, a iz usta mu je potekla slina kao surutka. Bilo je njih osam. Ali pucalo ih je samo sedam. Jedan pokajnik, Mario Sperlongano, izjavio je: "Činilo mi se posve nepotrebnim i suludim pucati u beživotno tijelo". Ali uvijek je tako bilo, Augusto je bio kao opijen svojim imenom, njegovom simboličnošću. Iza svake njegove akcije morali su stajati svi njegovi legionari, legionari camorre. Ubojstva koja su se mogla obaviti s mnogo manje izvršitelja, jednim, najviše dva, obavljali su svi njegovi odani suradnici. Često se od svakog od prisutnih tražilo da ispali barem jedan metak, makar tijelo već bilo lišeno života.
Jedan za sve i svi za jednoga. Augusto je zahtijevao da svi njegovi ljudi sudjeluju, čak i kad su suvišni. Stalan strah od toga da bi se netko mogao povući naveo ga je da uvijek djeluje u skupini. Moglo bi se dogoditi da neki član zbog poslova u Amsterdamu, Aberdeenu, Londonu i Caracasu izgubi glavu i poželi se osamostaliti. Ovdje prava vrijednost trgovine leži u surovosti: odreći je se znači izgubiti sve. Pošto su ga izmrcvarili, tijelo Hase Fahrija izbušeno je stotinama injekcija za inzulin kakvima se služe ovisnici. Poruka na koži koja je svakome od Mondragonea do Formije morala odmah biti jasna. Boss se nije ni na koga osvrtao. Kad se Paolo Montano zvan Zumpariello, jedan od najpouzdanijih ljudi njegovih oružanih postrojbi, počeo drogirati i više se nije mogao skinuti s kokaina, Augusto je njegovu prijatelju od povjerenja naložio da ga pozove na jedno imanje. Kad su stigli na dogovoreno mjesto, Ernesto Cornacchia trebao je u Zumpariella isprazniti cijeli spremnik, ali nije htio pucati od straha da ne pogodi bossa koji je stajao preblizu žrtvi. Vidjevši da Ernesto oklijeva, Augusto je izvukao pištolj i ubio Montana, no meci su se odbili i okrznuli i Cornacchiju, koji se radije našao na putu metku nego da dopusti mogućnost da boss bude ranjen. I Zumpariello je bačen u bunar, a zatim dignut u zrak, alla mondragonese. Legionari su radili sve za Augusta: slijedili su ga i kad je prešao u pokajnike. U siječnju 2003. boss se, nakon uhićenja supruge, odlučio na taj veliki korak i pokajao se. Optužio je sebe i svoje najvjernije za četrdesetak ubojstava, odao lokacije ostataka osoba koje je raznio u dnu bunara po mondragonskim poljima, te se optužio za desetke i desetke iznuda. Priznanje se ticalo vojnih aspekata više nego ekonomskih. Nedugo nakon njega slijedili su njegovi ljudi Mario Sperlongano, Giuseppe Valente, Girolamo Rozzera, Pietro Scuttini, Salvatore Orabona, Ernesto Cornacchia, Angelo Gagliardi. Pošto završe u zatvoru, bossovima je šutnja najbolje oružje da održe autoritet i formalno zadrže moć iako ih strogi zatvorski režim udaljava od izravnog upravljanja. Ali slučaj Augusta La Torrea je poseban: kad je progovorio, a svi njegovi za njim, nije se morao bojati da će mu zbog njegova čina netko pobiti obitelj, niti je njegova suradnja s vlastima bitno narušila moć mondragonskog kartela. Priznanje je bilo važno jedino da se shvati logika ubijanja i povijest moći na kazertanskoj i lacijskoj obali. Augusto La Torre je govorio o prošlosti, kao i mnogi bossovi camorre. Bez pokajnika priča o moći ne bi se mogla napisati. Istinitost podataka, pojedinosti i mehanizmi inače se otkriju deset, dvadeset godina kasnije, pomalo kao da čovjek tek nakon smrti shvati kako su njegovi vitalni organi funkcionirali.
*** Problem kod pokajanja Augusta La Torrea i njegova glavnog stožera leži u tome što im u zamjenu za izvješća o događajima kazna može biti znatno smanjena te će se svi naći na slobodi nakon nekoliko godina i zadržati legalnu ekonomsku moć, pošto su već vojnu prepustili drugima, osobito albanskim obiteljima. Bilo je to kao da su se na kraju odlučili poslužiti poznavanjem činjenica i iznijeti ih iskreno i precizno da izbjegnu doživotnu robiju i unutarnje borbe za preuzimanje vlasti, i da pomoću onog što znaju nastave živjeti samo od legalnih aktivnosti. Augusto nije nikad trpio ćeliju, nije uspijevao izdržati desetljeća robije kao veliki bossovi uz koje je odrastao. Očekivao je da će zatvorska blagovaonica poštovati njegovu vegetarijansku prehranu, a kako je volio kino, a bilo je zabranjeno držati videosnimač u ćeliji, više je puta, kad mu se ushtjelo, molio urednika mjesne postaje u Umbriji, gdje je bio zatočen, da emitira tri dijela Kuma, navečer prije nego što zaspi. Po mišljenju sudaca, pokajništvo La Torrea od početka je bremenito dvojbama jer nikad nije zbacio svoju bossovsku ulogu, a da su priznanja pokajnika produžetak njegove moći pokazuje jedno pismo koje je Augusto tražio da se preda njegovu ujaku, a u kojemu ga uvjerava kako ga je "spasio" od svake upletenosti u djelovanje klana. Ali kao vješt pripovjedač ne usteže se od jasne prijetnje njemu i drugoj dvojici rođaka, pobijajući tezu da je u Mondragoneu moguće savezništvo protiv bossa: "Tvoj zet i njegov otac osjećaju se sigurno pod zaštitom osoba koje šeću vlastite leševe." I kao pokajnik, boss iz zatvora u Aquili traži i novac. Zaobišavši kontrole, pisao je pisma s nalozima i zahtjevima koje je uvijek predavao svojemu vozaču Pietru Scuttiniju ili majci. Ti su zahtjevi, prema riječima sudaca, bili iznude napismeno. Poruka ljubazna tona upućena vlasniku jedne od najvećih sirana na Domicijskoj obali dokaz je da je Augusto i dalje smatrao kako mu ovaj stoji na raspolaganju. "Dragi Peppe, ako mi želiš pomoći, molim te za veliku uslugu jer sam propao. Molim te to samo u ime našeg starog prijateljstva i nijednog drugog razloga. Makar me i odbio, ne brini jer uvijek ću se brinuti za tebe! Hitno mi treba deset tisuća eura, a reći ćeš mi ako budeš u mogućnosti davati mi tisuću eura mjesečno, jer mi trebaju da živim sa svojom djecom..."
Životni standard na koji je naviknuta obitelj La Torre dobrano je prelazio iznos financijske pomoći koju država jamči suradnicima pravde. Opseg poslovanja obitelji pojmio sam tek kad sam pročitao dokumente o sveobuhvatnoj zapljeni koju je 1992. proveo sud mjesta Santa Maria Capua Vetere. Oduzete su nekretnine u današnjoj vrijednosti od oko dvjesto trideset milijuna eura: devetnaest poduzeća u vrijednosti od tristo dvadeset tri milijuna eura, a tome se pribraja sto trideset tri milijuna eura koliko vrijede postrojenja i strojevi. Riječ je o mnogim pogonima i objektima između Napulja i Gaete, duž domicijske zone, među kojima su jedna mljekara, jedna šećerana, četiri supermarketa, devet vila na moru, zgrada s pripadajućim zemljištem, te snažna vozila i motocikli. U svakom je poduzeću bilo šezdesetak zaposlenika. Suci su odredili i zapljenu društva koje je pobijedilo na natječaju za skupljanje smeća u zajednici Mondragone. Bila je to opsežna operacija koja je poništila golemu ekonomsku moć, a opet mikroskopska u odnosu na stvarna poslovanja klana. Oduzeli su i jednu pregolemu vilu, čija je slava doprla i do Aberdeena. Četverokatnicu uz more, bazen s podvodnim labirintom, sagrađenu u području Ariana di Gaeta po uzoru na Tiberijevu vilu, što se ne odnosi na praoca mondragonskog klana, nego na cara koji se nakon vladavine povukao na Capri. Nisam nikad uspio ući u tu vilu, nego su legenda i pravni spisi bili leće kroz koje sam saznao za postojanje ovoga carskog mauzoleja, stražarnice talijanskog vlasništva klana. To je priobalje moglo biti neka vrsta beskrajnog prostora za ostvarenje svake arhitektonske fantazije, no s vremenom je kazertanska obala postala hrpa nabacanih kuća i kućeraka, podignutih na brzinu da turizam iz južnog Lacija preusmjeri u Napulj, bez ikakva urbanističkog plana za Domicijsku obalu, sve bespravno. Te su kućice od Castelvolturna do Mondragonea zatim postale objekti u koje su trpani po deseci Afrikanaca, a predviđeni parkovi i tereni na kojima su se trebali podići kompleksi izletišta i turističkih naselja postali su divlja smetlišta. Nijedno obalno mjesto nema pogon za pročišćavanje pa smećkasto more zapljuskuje žale prljavštinom. U samo nekoliko godina zatrto je svako blijedo sjećanje na ljepotu. Ljeti su neki domicijski lokali postajali pravi bordeli. Dok su se pripremali za noćni lov, prijatelji su mi pokazali prazne novčanike. Ne bez novca, nego bez paketića od staniola s okruglim sadržajem, odnosno prezervativom. Pokazivali su da je sigurno ići u Mondragone na jebačinu bez prezervativa: "Večeras ćemo bez!" Prezervativ Mondragonea bio je Augusto La Torre. Boss je odlučio bdjeti i nad zdravljem svojih podanika. Mondragone je postao neka vrsta
hrama posve sigurnog od najstrašnije od svih zaraznih bolesti. Dok se ostatkom svijeta širio HIV, sjeverno kazertansko područje bilo je pod strogim nadzorom. Klan je predano bdio nad rezultatima svih analiza. Koliko je to bilo moguće, imali su potpuni popis oboljelih jer na teritoriju nije smjelo biti zaraze. Tako su i saznali da je čovjek u Augustovoj blizini, Fernando Brodella, pokupio HIV. Mogao je biti opasan, obilazio je djevojke u mjestu. Nisu pomislili na to da ga predaju u ruke kakvom dobrom liječniku niti da mu plate liječenje. Nisu učinili kao klan Bidognetti koji je svojim članovima plaćao zahvate u najboljim europskim klinikama, nalazeći im najsposobnije liječnike. Brodelli su prišli i hladnokrvno ga ubili. Ukloniti bolesne da se zaustavi epidemija: to je bilo pravilo klana. Zarazna bolest, pogotovo ona prenošena činom koji je najteže kontrolirati, onim spolnim, mogla se zaustaviti samo odvajanjem od zauvijek zaraženih. Sigurno je da bolesni neće nikoga zaraziti samo ako im se oduzme mogućnost da žive. I ulaganje kapitala u Kampaniji moralo je biti sigurno. Kupili su čak vilu na području Anacaprija, objekt u kojem je bila smještena mjesna karabinjerska postaja. S karabinjerima kao podstanarima bili su sigurni da neće doživjeti neugodne situacije. Kad su La Torreovi shvatili da će vila više donijeti turizmom, otjerali su karabinjere, a objekt podijelili u šest stanova s vrtom i mjestom za parkiranje za turiste prije nego što je Protumafija stigla i sve zaplijenila. Čista, sigurna investicija, bez ikakvih sumnjivih spekulativnih rizika. *** Nakon Augustova pokajanja, novi boss Luigi Fragnoli, vječno odan La Torreovima naišao je na probleme s nekim članovima kao što je Giuseppe Mancone zvan "Rambo". Postojala je blaga sličnost sa Stalloneom zbog tijela napumpanog u teretani. Uspostavio je prodajnu lokaciju zbog koje će zakratko steći veliku važnost, a uskoro bi s lakoćom mogao nogirati stare bossove čija karizma već blijedi zbog izjava pokajnika. Prema Protumafijskom tužiteljstvu mondragonski su klanovi zamolili obitelj Birra iz Herkulaneja da im iznajme ubojice. Tako u Mondragone u kolovozu 2003. stižu dva Ercolanoeja da uklone "Ramba". Stigli su na onim golemim motorčinama, kojima se teško upravlja, ali tako zlokobno izgledaju da atentatori ne mogu odoljeti da ih ne voze u akciju. Nisu još nikad bili u Mondragoneu, ali lako su otkrili da se osoba koju treba ubiti nalazi u Roxy Baru, kao i uvijek. Motor se zaustavio. S njega je sišao mladić koji je sigurnim korakom prišao "Rambu" i ispraznio u njega cijeli spremnik, a zatim se vratio u sjedalo motora.
"Sve u redu? Jesi?" "Da, jesam, ajmo, ajmo, ajmo..." Blizu kafića bila je skupina djevojaka, razgovarale su što će za ferragosto. Čim su vidjele momka kako žuri, odmah su shvatile. Nisu praske automatika pobrkale s petardama. Sve su polegle licem prema tlu, bojeći se da će vidjeti ubojicu i postati svjedokinje. Ali jedna nije spustila pogled. Jedna od njih nastavila je gledati ubojicu ne spustivši pogled, ne priljubivši se prsima o asfalt niti pokrivši lice rukama. Bila je to tridesetpetogodišnja odgojiteljica u vrtiću. Svjedočila je, prepoznala osumnjičenog, prijavila atentat. Među mnoštvom razloga zbog kojih je mogla šutjeti, praviti se da nije bilo ništa, vratiti se kući i živjeti kao i uvijek, postojao je strah, jeza od prijetnji, a još više od osjećaja beznadnosti. Omogućiti uhićenje jednog ubojice, jednog od mnogih. Ali među toliko razloga da šuti mondragonska je odgojiteljica pronašla motivaciju da progovori, onu za istinom. Istina s prizvukom prirodnosti, kao svakodnevna pojava, normalna, očita, nužna kao disanje samo. Svjedočila je, ne tražeći ništa zauzvrat. Nije očekivala nagrade, pratnju, nije postavila cijenu za svoju riječ. Ispričala je što je vidjela, opisala je lice ubojice, njegove izbočene jagodice i guste obrve. Nakon pucnjave motor je pojurio selom, više puta pogriješivši put, zalazeći u slijepe ulice, vraćajući se. Više su se doimali kao shizofrenični turisti nego ubojice. Na procesu nastalom na osnovi svjedočanstva odgojiteljice na doživotni je zatvor osuđen Salvatore Cefariello, na dvadeset četiri godine ubojica koji se smatra plaćenikom herkulanskih klanova. Sudac koji je prikupio svjedočanstva odgojiteljice opisao ju je kao "ružu u pustinji" poniklu u zemlji gdje je istina uvijek verzija moćnika, gdje se rijetko iskazuje, već se drži kao rijetka roba koja se može trampiti za neku dobit. Ipak, to joj je priznanje zagorčalo život, kao da je zapela za kuku i sve joj se bivanje rasplitalo tijekom njezina hrabrog svjedočenja. Namjeravala se udati, ali je ostavljena, ostala je bez posla, prebačena je u zaštićenu lokaciju s minimalnom plaćom koju joj je država davala da preživi. Dio obitelji se udaljio od nje i na pleća joj se navalila bezdana samoća. Samoća koja divlje nasrće na svakodnevicu, kad se želi plesati a nema se s kim, kad mobiteli zvone u prazno, a prijatelji se rijede sve dok se sasvim ne prestanu javljati. Ne ulijeva samo svjedočenje strah, ne stvara toliku sablazan to što je pokazala ubojicu. Logika mafijaške šutnje nije tako banalna. Skandalozno je to što je mlada odgojiteljica svoj izbor smatrala prirodnim, nagonskim i vitalnim. Neobjašnjivo je kako netko
može posjedovati takav životni stav, kao da iskreno vjeruje da je istina moguća i da je na ovome svijetu istina nešto čime si na dobitku, a laž ono čime gubiš. Zato se ljudi oko tebe osjećaju nelagodno, ogoljeni su pogledom onoga tko se odupro zakonima života a koje su oni posve prihvatili. Prihvatili su ih bez stida, jer na kraju krajeva tako to ide, jer tako je to uvijek i išlo, jer se ne može ništa promijeniti naporima pojedinca i stoga je bolje štedjeti snage, ući u kolotečinu i živjeti prema očekivanjima. *** U Aberdeenu sam vlastitim očima vidio materijalni uspjeh talijanskog poduzetništva. Neobično je promatrati te daleke ogranke poznajući njihove korijene. Ne znam kako to opisati, ali pred tim restauracijama, uredima, osiguravajućim zavodima i zgradama javlja se osjećaj kao da te netko uhvatio za gležnjeve, izokrenuo naglavce, a zatim tobom lamatao sve dok ti iz džepova nije popadao sav sitniš, ključevi kuće i sve što može ispasti iz hlača i usta, pa i sama duša ako se može unovčiti. Potoci novca tekli su u svim smjerovima crpeći energiju iz vlastitog centra. Znati to nije isto što i vidjeti. Išao sam s Matteom na njegov razgovor za posao. Primili su ga, dakako. Htio je da i ja ostanem u Aberdeenu. "Ovdje je dovoljno biti ono što jesi, Robbe'..." Matteo je imao potrebu za kampanijskim porijeklom, imao je potrebu za tom aurom, da ga se cijeni po njegovu životopisu, njegovoj diplomi, njegovoj želji da radi. Isto porijeklo zbog kojeg je u Škotskoj mogao biti punopravni građanin, u Italiji ga je činilo ljudskim škartom, bez zaštite, bez interesa, poraženim od početka jer nije život postavio na pravu putanju. Najednom je u njemu provalila još neviđena sreća. Što se više zanosio, to je gorča bila sjeta u meni. Nisam se nikad uspio osjetiti udaljenim, dovoljno daleko od mjesta svojeg rođenja, daleko od mentaliteta ljudi koje sam mrzio, nikad se zapravo nisam osjetio drugačijim od nesmiljenih sila koje tako drobe živote i žudnje. Roditi se u određenim mjestima u svijetu znači biti kao štene lovačkoga psa koje se već rađa s mirisom zeca u nosu. Protiv svake volje, za zecom trčiš i sam: makar poslije i uprazno sklopio očnjake i pustio ga da pobjegne kad ga stigneš. Tako sam i ja uspio pohvatati rute, ulice i staze, nesvjestan opsesije i proklete sposobnosti da do srži shvatim osvojene teritorije. Htio sam se samo maknuti iz Škotske, otići i nikad više onamo ne kročiti. Otputovao sam prvom prilikom. U avionu je bilo teško uhvatiti sna. Zagušljivost i mrak s druge strane prozorčića grabili su me ravno za grlo,
kao da mi neka kravata steže čvrstu omču točno oko Adamove jabučice. Možda za klaustrofobiju nije bio kriv skučeni prostor i mali zrakoplov', ni mrak vani, nego osjećaj da sam zgnječen u stvarnosti koja naliči na kokošinjac krcat izgladnjelim i naguranim životinjama, spremnima da jedu i budu pojedene. Kao da je sve jedinstveni teritorij sa samo jednom dimenzijom i jednom sintaksom, svugdje razumljivom. Osjećaj da nema bijega, da si natjeran na sudjelovanje u velikoj bitki ako želiš postojati. Vraćao sam se u Italiju razmišljajući o dva smjera protoka bržeg od svega, o kapitalu koji se u jednom smjeru izlijeva u golemu europsku ekonomiju, a drugim prolazi sve što je drugdje pogubno i završava na jugu zemlje; tako ulazi i izlazi preko napetih lanaca otvorene i fleksibilne ekonomije, stvarajući drugdje, u beskrajnom pretvorbenom krugu, imetke koji nikad neće potaknuti nikakav oblik razvoja u krajevima u kojima započinju metamorfozu. Od otpada se naduo trbuh talijanskog juga, koji je bio razvučen kao u trudnice čiji fetus ne raste nego pobaci novac, pa uskoro iznova zatrudni, sve dok nanovo ne pobaci, i tako sve dok ne upropasti tijelo, ovapni žile, začepi bronhije i razori sinapse. Neprestano, neprestano, neprestano.
OGNJENA ZEMLJA Nije teško nešto zamisliti. Nije teško predočiti osobu, pokret ili nešto nepostojeće. Nije nemoguće zamisliti ni vlastitu smrt. Ali kudikamo je teže zamisliti ekonomiju u svim njezinim aspektima: financijske tokove, postotke profita, pregovore, dugove, ulaganja. Nema nikakvih fizionomija koje bi bilo moguće vizualizirati, ništa konkretno za što bi se misli uhvatile. Zamislive su razne posljedice ekonomije, ali ne i tokovi, bankovni računi, pojedinačne transakcije. Pokuša li se sve to zamisliti, čovjek se dovodi u iskušenje da sklopi oči i iscrpi se dok ne vidi one šašave šarene oblike na unutrašnjoj strani vjeđa. Nastojao sam u mislima stvoriti predodžbu o ekonomiji, nešto čime bih pojmio proces proizvodnje, prodaje, isplate i kupnje. Ali bilo je nemoguće pronaći neki hodogram, točnu ikonsku kompaktnost. Možda je jedini način da se prikaže odvijanje ekonomije bio pojmiti ono što za njom ostaje, pratiti put odbačenih dijelova poput ljusaka mrtve kože koje ostavlja dok svojim napredovanjem gazi sve pred sobom. Odlagališta i stovarišta najkonkretniji su amblem svakog ekonomskog ciklusa. Na njima se sabire sve što je ikad postojalo, ona su prava posljedica konzumiranja, nešto više od traga koji ostavlja svaki proizvod na Zemljinoj kori. Jug Italije zadnja je postaja svih otrovnih otpadaka, neupotrebljivog smeća, taloga proizvodnje. Kad bi se - prema procjeni ekološke udruge Legambiente - sav otpad koji je promaknuo službenom nadzoru skupio na jednom mjestu, nastao bi planinski lanac od četrnaest milijuna tona, odnosno planina od 14.600 metara s bazom od tri hektara. Mont Blanc je visok 4810 metara, Everest 8844. Ova planina od otpadaka, nezabilježenih u službenim izvješćima, bila bi najveća koja postoji na Zemlji. Tako sam zamislio DNK ekonomije, njezinih trgovinskih procesa, razlika i zbrojeva trgovaca, dividendi profita: kao tu golemu planinu. Nepojmljiv planinski lanac koji se - kao raznesen eksplozijom - raspršio većim dijelom južne Italije, poglavito četirima pokrajinama s najviše ekoloških zločina: Kampanijom, Sicilijom, Kalabrijom i Apulijom. Popis glasi jednako kad se govori o područjima s najvećim brojem kriminalnih udruženja, s najvećom stopom nezaposlenosti i s najvećim brojem dobrovoljaca koji se javljaju na natječaje vojnih i policijskih snaga. Uvijek isti popis, vječan, nepromjenjiv. U posljednjih trideset godina područje Caserte i okolice, zemlja klana Mazzoni, između rijeke Garigliano i jezera Patria, upilo je tone otpada, i otrovnog i običnog.
Zona najpogođenija pošasti prometa otrovima nalazi se između općina Grazzanise, Cancello Arnone, Santa Maria La Fossa, Castelvolturno i Casal di Principe - površina od gotovo tristo četvornih kilometara - i u napuljskom radijusu Giugliano, Qualiano, Villaricca, Nola, Acerra i Marigliano. Nijedno drugo područje u zapadnome svijetu nema veću količinu nezakonito istovarenog otpada, bilo otrovnog ili neotrovnog. Zahvaljujući ovome poslu, prihodi klanova i njihovih posrednika u četiri godine popeli su se na četrdeset četiri milijarde eura, a tržište otpada u posljednje je vrijeme doživjelo ukupan porast od 29,8 posto, što je usporedivo samo s tržištem kokaina. Od kraja 90-ih kamoristički su klanovi preuzeli vodstvo u zbrinjavanju otpada na kontinentu. Još u izvješću parlamenta koje je 2002. podnio ministar unutarnjih poslova, jasno se govori o prelasku s prikupljanja otpada na poslovni pakt s nekim službenicima, sklopljen radi posvemašnjeg nadzora cjelokupnog ciklusa. Dva ogranka kazalskoga klana, sa Schiavoneom Sandokanom na čelu jednoga i Francescom Bidognettijem, alias Cicciottom di Mezzanotte, na čelu drugoga, pokrivaju golemo tržište, toliko da se - uz neprestane napetosti - nisu nikad našli licem u lice. Ali Kazalci nisu sami. Tu je i klan Mallardo iz Giugliana, vrlo sposoban kartel za brzu razdiobu prihoda od prometa i kadar da kroz svoj teritorij prebaci nepojmljive količine otpada. U tom je području otkrivena napuštena pećina prepuna smeća. Istovarena količina odgovara otprilike broju od dvadeset osam tisuća tegljača s prikolicom. Ta se količina može predstaviti tako da se zamisli red kamiona, branik do branika, koji se proteže od Caserte do Milana. Bossovi su bez svake zadrške vlastita mjesta šopali otrovima i puštali zemlju oko vlastitih domova da propada. Život bossa je kratak i moć klana ne može potrajati, uz krvne osvete, uhićenja, masakre i doživotne robije. Pred time da preplave teritorij otrovnim otpadom i okruže vlastita sela vrletnim lancima otrovnih planina mogu prezati samo oni koji posjeduju društvenu odgovornost, a moć poimaju dugoročno. Ali u poslovnoj trenutačnosti ne postoji nikakva kontraindikacija, samo što veći profit. Najstabilniji dio prometa otpadom ima samo jedan vektor: sjever-jug. Od kraja 90-ih osamnaest tisuća tona otrovnog otpada odaslanog iz Brescie pobacano je na potezu između Napulja i Caserte, a milijun tona je u četiri godine završilo u Santa Mariji Capua Vetere. Sa sjevera su se otpaci obrađeni u postrojenjima u Milanu, Paviji i Pisi slali u Kampaniju. Sudovi u Napulju i u Santa Mariji Capua Vetere otkrili su u siječnju 2003., u koordiniranim istragama koje je proveo državni tužitelj Donato Ceglie, da
je u četrdeset dana u mjesto Trentola Ducenta kod Caserte stiglo više od šest tisuća petsto tona otpada iz Lombardije. Polja oko Napulja i Caserte pravi su zemljovidi smeća, lakmusovi papiri talijanske industrijske proizvodnje. Obilazeći stovarišta i pećine, moguće je vidjeti sudbinu cijelih desetljeća talijanskih industrijskih proizvoda. Uvijek sam se rado Vespom vozio cesticama duž stovarišta. Kao da se krećem kroz ostatke civilizacije, naslage trgovačkih transakcija, pokraj piramida proizvodnje, oznaka prevaljenih kilometara. Seoskim cestama često zacementiranima da kamionima put bude lakši. Na tom se području geografija predmeta sastoji od raznolikog mnogostrukog mozaika. Svaki otpadak pri svakom koraku proizvodnje trajno završi u ovome kraju. Jednom je jedan seljak orao polje koje je netom kupio, točno na granici između napuljskog i kazertanskog područja. Motor traktora se naprezao, kao da je zemlja toga dana posebno nabijena. Najednom uz lemeš stanu nicati listići papira. Novac. Tisuće i tisuće novčanica, stotine tisuća. Seljak je poletio s traktora i stao ih bjesomučno skupljati, poput plijena koji je tamo sakrio tko zna koji bandit, plod tko zna kakve velike pljačke. Ali bili su to samo isjeckani bezbojni otisci. Izmrvljene novčanice koje je izrađivala Banca d' Italia, tone izlizanog novca u balama, povučenog iz prometa. Hram lire završio je ispod zemlje, a ostaci starih novčanica puštaju svoje olovo u polja karfiola. Blizu mjesta Villaricca karabinjeri su obilježili teren na koji su navažani upotrijebljeni papiri za brisanje kravljih vimena, potekli sa stotina venetskih, emilijanskih i lombardijskih uzgajališta. Kravlje vime stalno se mora čistiti, dva, tri, četiri puta dnevno. Svaki put kad se natiču sisaljke automatskih muzilica, štalski ih momci moraju čistiti. Često se krave razbole od mastitisa i sličnih bolesti i počnu lučiti gnoj i krv, ali za kravu nema poštede, nego je samo svakih pola sata treba obrisati da gnoj i krv ne dospiju u mlijeko i pokvare cijeli spremnik. Dok sam prolazio kraj brda papira za vime, osjećao sam smrad ukiseljenog mlijeka. Možda sam to samo umislio, možda je ona žućkasta boja nabacanog papira iskrivljavala osjete. Činjenica je da su ovi otpaci, nakupljani desetljećima, preobrazili obzore, stvorili nove mirise, nepostojeća brda, a planinama osakaćenima kamenolomima najednom je vraćena izgubljena masa. Šetati kampanijskom unutrašnjošću znači upijati mirise svega što industrija proizvodi. Prizor pomiješane arterijske i venozne krvi na tlu iz tvornica cijeloga područja budi u mislima nešto slično kugli od plastelina kakvu djeca umijese od svih boja kojih se dohvate. Kod Grazzanisea je prikupljen
sav otpad grada Milana. Smeće koje su milanski smetlari ujutro tovarili iz kanti desetljećima je skupljano i dovoženo ovamo. Svakoga dana osamsto tona otpada iz milanskog okruga završi u Njemačkoj. Ali ukupna cifra je tisuću tristo tona. Nedostaje dakle petsto tona. Ne zna se gdje završe. Vrlo vjerojatno se ti fantomski otpaci rasipaju usput po jugu Italije. Tlo nadalje zagađuju i toneri za pisače, kako je otkriveno operacijom "Majka Zemlja" koju je 2006. proveo ured tužiteljstva u mjestu Santa Maria Capua Vetere. Kamioni koji službeno prevoze kompost ili neku vrstu gnojiva noću su između mjesta Villa Literno, Castelvolturno i San Tammaro istovarivali tonere uredskih pisača iz Toskane i Lombardije. Svaki put kad bi kišilo, provalio bi žestok kiseo miris. Zemlja je bila zasićena heksavalentnim kromom koji se pri udisanju hvata za eritrocite i kosu te uzrokuje čireve, poteškoće u disanju, nefritis i rak pluća. Svaki metar zemlje ima zasebnu vrstu otpada. Jednom mi je prijatelj zubar ispričao kako su mu neki dječaci donijeli lubanje, prave lubanje, ljudske, da im očisti zube. Kao mnoštvo malih Hamleta držali su u jednoj ruci lubanju, a u drugoj svežanj novčanica da plate čišćenje zubi. Zubar ih je istjerao iz ordinacije, a zatim me s nelagodom nazvao: "Ma gdje li dovraga nalaze te lubanje? Kamo ih odlaze tražiti?" Zamišljao je apokaliptične scene, sotonističke obrede, inicijacije dječaka jezikom Belzebuba. Smijao sam se. Nije bilo teško shvatiti odakle im. Jednom mi je, dok sam prolazio kraj Santa Marije Capua Vetere, pukla guma na Vespi. Prerezala se kad sam njome prešao preko nekakve oštre palice koja mi je izgledala kao bivolja bedrena kost. Ali bila je premala. Bila je to ljudska bedrena kost. Groblja se u određenim razdobljima prazne, vadi se ono što mladi grobari zovu "premrtvima", oni koji su ukopani dulje od četrdeset godina. Njih bi trebale ukloniti specijalizirane tvrtke zajedno s ljesovima i svim grobnim materijalom, uključujući lampaše. Trošak uklanjanja je previsok, i stoga upravitelji groblja podmite grobare da ih iskopaju i sve ubace u kamione. Zemlju, trule ljesove i kosti. Šukundjedovi, pradjedovi, preci tko zna iz kojega grada gomilali su se po kazertanskim poljima. Toliki su tamo preneseni, prema istragama kazertanskog NAS-a u veljači 2006., da se ljudi u prolazu sad već križaju, kao da su na groblju. Dječaci su majkama iz kuhinje krala kuhinjske rukavice i - kopajući rukama i žlicama - tražili lubanje i neoštećene grudne koševe. Za lubanju bijelih zubi, prodavači na sajmištu daju i po stotinu eura. Za neoštećeni grudni koš sa svim rebrima na mjestu i do tristo eura. Za goljenice, bedrenice i ruke nema tržišta. Za šake ima, ali dijelovi lako nestanu u tlu. Lubanje crnih zubi vrijede pedeset eura. Nemaju veliko tržište, no klijenteli
se izgleda ne gadi pomisao na smrt, koliko to što zubna caklina polako trune. *** Klanovi uspijevaju sve prebacivati sa sjevera na jug. Biskup mjesta Nola jug zemlje naziva divljim smetlištem bogate industrijalizirane Italije. Šljaka nastala od termičke metalurgije aluminija, opasni prašci za upijanje dima, osobito u željezarama, termoelektričnim centralama i spalionicama. Taloži od lakova, tekućine kontaminirane teškim metalima, azbest, tlo zagađeno melioracijom koje dalje zagađuje druga nezagađena tla. Nadalje, opasan otpad starih petrokemijskih društava i postrojenja kao što je nekadašnji Enichem iz mjesta Priolo, otpadne vode štavionica u Santa Croceu na Arnu, mulj iz pročistača tvrtki iz Venecije i Forlija u pretežno javnom vlasništvu. Mehanizam nezakonitog uklanjanja počinje od velikih i malih poduzeća koja se svojeg otpada žele riješiti po smiješnim cijenama, onaj iz kojeg se više ništa ne može izvući bez gubitka. Sljedeću razinu čine vlasnici skladišta koji izvode trik s miješanjem, skupljaju otpad | i razblažuju ga, stavljajući ga zajedno s običnim smećem, smanjujući tako koncentraciju toksika do razine koju propisuje CER, europski pravilnik o otpadu. Kemičari su ključni za prekrštavanje tovara otrovnog otpada u bezazleno smeće. Mnogi nabavljaju lažni identifikacijski obrazac s lažiranim kodovima analize. Tu su zatim prijevoznici koji prevaljuju razdaljine do odabrane lokacije za istovar. Konačno nastupaju odlagatelji: voditelji autoriziranih odlagališta ili postrojenja za kompostiranje i u kojima se od otpadaka pravi gnojivo, zatim vlasnici iscrpljenih kamenoloma i poljoprivrednih dobara prenamijenjenih u neovlaštena odlagališta. Svaka površina koja ima vlasnika može postati odlagalište. Elementi potrebni da bi cijeli mehanizam djelovao jesu dužnosnici i javni službenici koji ne kontroliraju niti ovjeravaju razne operacije, ili kamenolome i odlagališta daju u vođenje osobama nesumnjivo poteklih iz kriminalnih organizacija. Klanovi ne trebaju s političarima sklapati paktove u krvi niti saveze s cijelim strankama. Dovoljan je jedan dužnosnik, jedan tehničar, jedan službenik, koji želi podebljati plaću i tako se, s krajnjom fleksibilnošću i prešutnom diskrecijom posao odvija donoseći zaradu svakoj uključenoj strani. Ali pravi tvorci operacije takozvani su dionici. Oni su pravi kriminalistički geniji poslovanja nezakonitim zbrinjavanjem opasnog otpada. Ovo područje, između Napulja, Salerna i Caserte rađa najbolje u Italiji. Pod dionicima se - u poslovnom žargonu stakeholders -
podrazumijevaju poslovni likovi koji su uključeni u ekonomski projekt i koji svojim djelovanjem mogu izravno ili neizravno utjecati na njegov ishod. Dionici otrovnog otpada već su postali pravi upravni stalež. Više su mi puta u životu u trenucima krajnje nezaposlenosti rekli: "Imaš diplomu, sposoban si, zašto ne ideš u dionike?" Za južnjaka s fakultetom, čiji roditelji nisu odvjetnici ili bilježnici, to je put k bogaćenju i profesionalnom zadovoljstvu. Obrazovani i naočiti dionici postajali su posrednici, nakon koje godine u SAD-u ili u Engleskoj, specijalizirani za politiku okoliša. Poznavao sam jednoga. Jednog od prvih, jednog od najboljih. Dok nisam čuo njegove riječi i promatrao njegov rad, nisam znao ništa o rudniku otpada. Zvao se Franco; upoznao sam ga u vlaku na povratku iz Milana. Dakako, završio je ekonomiju na Bocconiju, a u Njemačkoj se specijalizirao za politiku obnove okoliša. Jedna od višnjih sposobnosti dionika jest u tome što poznaju europski pravilnik o otpadu, CER, napamet i znaju se snalaziti unutar njega. Razumio se stoga i u otrovni otpad, znao je zaobilaziti norme i nalaziti skrovite prečace do poslovnoga svijeta. Franco je potjecao iz Ville Literno i htio me uvesti u svoje zanimanje. Priču o svojemu poslu počeo je važnošću izgleda, time što dionik mora, a što ne smije. Ako imaš zaliske ili ćelu, moraš svakako izbjeći nošenje tupea. Zabranjeno je u okvirima uspješnog izgleda nositi dugu kosu sa strane pa njome pokrivati ogoljele dijelove glave. Glava treba biti obrijana ili u krajnjem slučaju pokrivena rijetkim slojem kratke kose. Prema Francovim riječima, ako je dionik pozvan na zabavu, mora uvijek biti u pratnji žene, a ne se ponašati kao napasnik i ganjati svaku prisutnu suknju. Ako nema zaručnicu ili nije na visini uloge, treba unajmiti damu za pratnju, de luxe pratilju, od onih najelegantnijih. Dionici otpada predstavljaju se vlasnicima kemijskih tvrtki, štavionica, tvornica plastike i nude svoj cjenik. Rješavanje smeća je trošak koji svi talijanski poduzetnici smatraju suvišnim. Dionici uvijek ponavljaju istu metaforu: "Njima je govno koje seru vrednije od smeća za čije rješavanje moraju iskrcati hrpe novca". Ne smiju nikad ostaviti dojam da nude kriminalne usluge. Dovode industrijalce u kontakt s klanskim uklanjateljima i izdaleka koordiniraju svakim korakom rješavanja. Postoje dvije vrste proizvođača smeća: prvi su oni koji nemaju drugog interesa nego uštedjeti na cijeni usluge pa ne mare za pouzdanost tvrtki s kojima dogovaraju rješavanje smeća. Takvi smatraju da njihova odgovornost prestaje čim bačve s otrovima izađu iz kruga njihovih
tvornica. Druga vrsta su oni neposredno upleteni u nezakonite radnje, koji se sami neovlašteno rješavaju otpada. U oba slučaja nužno je posredništvo dionika koje uključuje usluge prijevoza i ukazivanja na lokaciju stovarišta te pomoć pri nalaženju prave osobe za deklasifikaciju tovara. Ured dionika njegov je automobil. Pomoću mobitela i krilnog računala pomiče stotine tisuća tona otpada. Cjenik varira, obračunava se u postocima na ugovore s poduzećima, s obzirom na količinu u kilogramima materijala za odvoz. Na primjer, dionik povezan s klanovima uklanja razrjeđivače po cijeni od deset do trideset centi po kilogramu. Fosforni pentasulfid stoji euro po kilogramu. Smeće pometeno s ulice pedeset pet centa po kilogramu; ambalaže s ostacima opasnih spojeva stoje euro i četrdeset centi po kilogramu; sve do dva eura i trideset centi po kilogramu za kontaminirano tlo; zagrobni ostaci petnaest centi po kilogramu; nemetalni dijelovi automobila euro i osamdeset pet centi po kilogramu, što uključuje i prijevoz. Kod ponuđenih cijena vodi se računa o potrebama klijenata i poteškoćama prijevoza. Dionici barataju enormnim količinama, a njihove mogućnosti zarade su neizmjerne. "Operacija Houdini" 2004. pokazala je da kroz jedno jedino postrojenje u Venetu nezakonito prođe oko dvjesto tisuća tona otpada godišnje. Troškovi za propisno zbrinjavanje otrovnog otpada kreću se od dvadeset jedan do šezdeset dva centa po kilogramu. Klanovi istu uslugu pružaju za devet ili deset centi po kilogramu. Kampanijski dionici pobrinuli su se 2004. da se osamsto tona zemlje kontaminirane ugljikovodicima iz kemijske tvrtke zbrine po cijeni od dvadeset pet centa po kilogramu, uključujući prijevoz. Ušteda od 80 posto na redovne cijene. *** Stvarna snaga posrednika, dionika koji rade s camorrom, leži u mogućnosti da u potpunosti jamče za obavljanje usluge na svakom koraku, dok posrednici zakonitih poduzeća traže veće cijene, što ne obuhvaća prijevoz. Dionici se ipak gotovo nikad ne primaju u klanove kao članovi. Ne isplati se. Nečlanstvo je prednost objema stranama. Dionici mogu raditi za razne obitelji, kao slobodni strijelci, nemaju vojnu obavezu ni posebne dužnosti, nisu pijuni u bitki. U svakoj sudskoj akciji ulove ih nekoliko, ali presude nisu nikad oštre jer je teško dokazati njihovu izravnu upletenost, budući da formalno ne sudjeluju ni u jednoj etapi nezakonitog zbrinjavanja otpada. S vremenom sam naučio promatrati svijet očima dionika. Drugačiji pogled nego u građevinara. Građevinar prazan prostor vidi kao nešto što
treba ispuniti, nastoji umetnuti puninu u prazninu, dok dionici razmišljaju kako pronaći prazninu u punini. Dok hoda, Franco ne promatra krajolik, nego misli kako u njega nešto ugurati. Kao da sve oko sebe vidi poput velikoga saga i traži u planinama i uz rubove polja kraj koji bi se mogao zadići i pod njega pomesti što je više moguće. Jednom dok smo hodali zajedno, Franco je primijetio napuštenu benzinsku crpku i odmah se domislio kako bi u podzemne spremnike moglo stati na desetine bačvica kemijskog otpada. Savršena grobnica. Takav je bio njegov život, neprestana potraga za prazninom. Franco je poslije prestao s djelatnošću dionika, gutati automobilima kilometre, predstavljati se poduzetnicima sa sjeveroistoka, odazivati se na pozive diljem Italije. Pokrenuo je tečaj profesionalnog odgoja. Najvažniji Francovi učenici bili su Kinezi. Dolazili su iz Hong Konga. Orijentalni su dionici od talijanskih naučili pregovarati s tvrtkama iz svih dijelova Europe, nuditi cijene i brza rješenja. Kad su u Engleskoj porasli troškovi zbrinjavanja otpada, uskočili su kineski dionici, učenici onih iz Kampanije. U Rotterdamu je nizozemska lučka policija u ožujku 2005. otkrila tisuću tona engleskog urbanog smeća predviđenog za Kinu, službeno zavedenog kao papirna kaša za reciklažu. Svake godine iz Europe se šalje milijun tona visokotehnološkog otpada koji se iskrca u Kini. Dionici ih prebacuju u mjesto Guiyu, sjeveroistočno od Hong Konga. Smeće se ukopava, nabija pod zemlju, potapa u umjetna jezera. Kao u kazertanskom području. Tako su brzo zagadili Guiyu da su podzemne vode posve neupotrebljive te su pitku vodu prisiljeni uvoziti iz obližnjih pokrajina. San je hongkonških dionika pretvoriti Napulj u čvorišnu luku za europski otpad, plutajuće prikupljačko središte gdje se zlatno smeće može nagurati u spremnike prije nego što završi u kineskom tlu. Kampanijski su dionici bili najbolji. Potukli su kalabrijsku, apulijsku i rimsku konkurenciju tako što su, zahvaljujući klanovima, kampanijska odlagališta pretvorili u golem neograničeni rasprodajni centar. U trideset godina prometa uspjeli su sve konfiscirati i zbrinuti samo s jednim ciljem: srezati troškove da mogu preuzimati što veće količine. Istraga "Kralj Mida" iz 2003. koja je ime dobila po uhvaćenom razgovoru jednoga trafikanta ("Čim dodirnemo smeće, mi ga pretvaramo u zlato") pokazala je da svaki korak procesa zbrinjavanja smeća donosi svoju količinu profita. Slušao sam u automobilu Francove telefonske razgovore. Dijelio je trenutačne savjete o tome kako i gdje zbrinuti otrovni otpad. Govorio je o bakru, arsenu, živi, kadmiju, olovu, kromu, niklu, kobaltu, molibdenu, s
ostataka iz štavionice prelazio bi na bolničke, s gradskog otpada na gume, objašnjavao postupak, u glavi je imao čitave popise ljudi i lokacija za zbrinjavanje, kamo se trebalo obratiti. Mislio sam na otrove umiješane u kompost, na grobnice za spremnike visoke toksičnosti, zakopane u poljima. Postajao sam sve bijedi i Franco je to primijetio. "Gadi ti se ovaj posao? Robbe', znaš li da su dionici ovoj usranoj zemlji omogućili da uđe u Europu? Znaš ili ne? Znaš li koliki su radnici spasili guzicu zato što njihove firme nisu potrošile ni pišljiva boba zahvaljujući meni?" Franco je rođen u mjestu koje ga je dobro obučilo, od malih nogu. Znao je da se u poslovima zarađuje ili se gubi - nema mjesta trećemu - a on nije htio gubiti, niti je htio da gube ljudi koji mu daju posla. Ali ono što je govorio i sebi i meni, izlike koje je nudio, bili su surovi podaci koji su izvrnuli moje dotadašnje gledanje na zbrinjavanje toksičnog otpada. Kad se zbroje svi podaci proizašli iz istraga koje je provelo tužiteljstvo u Napulju i Santa Mariji Capua Vetere, od kraja 90-ih do danas, razabire se da su tvrtke koje su se okrenule kamorističkim zbrinjavateljima u ekonomskoj prednosti od petsto milijuna eura. Znao sam da su sudske istrage obuhvatile tek dio prekršaja te me uhvatila vrtoglavica. Mnoge su tvrtke na sjeveru uspijevale rasti, zapošljavati radnike i stvarati konkurenciju u cijelom industrijskom tkivu zemlje te je tako pogurnuti u Europu, zahvaljujući napuljskim i kazertanskim klanovima koji su tvrtke oslobodili financijskog balasta zbrinjavanja otpada. Schiavone, Mallardo, Moccia, Bidognetti, La Torre i sve druge obitelji ponudile su kriminalne usluge kadre da ekonomiji daju poticaj i kompetitivnost. Operacija "Kasiopeja" iz 2003. pokazala je da svakog tjedna sa sjevera na jug odlazi četrdeset tegljača dupkom punih otpada te se - prema rekonstrukciji istražitelja - istovaruju, zakapaju i deponiraju kadmij, cink, taloži boja, šljaka od pročistača, razna plastika, arsen, nusproizvodi čeličana i olovo. Sjever-jug omiljen je pravac trafikanata. Mnoga su venetska i lombardijska poduzeća preko dionika prisvojila terene oko Napulja i Caserte pretvorivši ih u ogromno stovarište. Procjenjuje se da je u posljednjih pet godina u Kampaniji nezakonito odbačeno oko tri milijuna tona otpada svake vrste, od čega milijun samo u pokrajini Caserta. Kazertanska je regija područje kojem je u "razvojnom planu" klanova dodijeljena uloga ukopišta otpadaka. *** Važnu je ulogu u geografiji nezakonitog prometa odigrala Toskana, ekološki najosvještenija pokrajina u Italiji. Ovdje se sabiru razne silnice
ilegalnog prometa, od proizvodnje do posredništva, a sve su izašle na vidjelo u barem tri istrage: operacija "Kralj Mida", operacija "Muha" i jedna nazvana "Biološka zemljoradnja" iz 2004. Iz Toskane ne stižu samo goleme količine nelegalno obrađenog otpada, nego je ta pokrajina postala i prava temeljna operativna baza za cijeli niz ljudi zaposlenih u ovim kriminalnim aktivnostima: od dionika i ortaka kemičara do vlasnika kompostnih lokacija koji dopuštaju miješanje. Ali opseg teritorija reciklaže toksičnog otpada raste. Daljnjim je istragama otkrivena upletenost dotad naizgled nezahvaćenih regija, kao što su Umbrija i Molise. Ovdje je tijekom operacije "Muha", koju je 2004. provelo republičko tužiteljstvo mjesta Larino, na vidjelo izašlo nezakonito zbrinjavanje sto dvadeset tona posebnog otpada poteklog iz metalurgije i željezara. Klanovi su samljeli tristo dvadeset tona starog cestovnog pokrova visoke katranske gustoće i izdvojili su lokaciju za kompost spremnu za miješanje sa zemljom kako bi se sakrila u umbrijskim poljima. Takva reciklažna pretvorba može uroditi eksponencijalnom zaradom u svakoj pojedinoj etapi. Nije bilo dovoljno sakriti otrovni otpad, nego je bila moguća i dodatna zarada njegovom preradom u gnojivo. Četiri hektara njiva u zaleđu moliške obale pognojeno je gnojivom iz otpada štavionica. Požnjeveno je devet tona žita koje sadrži vrlo visoku koncentraciju kroma. Trafikanti su odabrali molišku obalu - potez od Termolija do Campomarina - kako bi nezakonito deponirali posebne i opasne otpatke iz raznih tvornica na sjeveru Italije. Ali prema istragama koje je posljednjih godina provelo tužiteljstvo Santa Marije Capua Vetere pravi centar skladištenja je Veneto. koji godinama potiče nezakonit promet u cijeloj zemlji. Talionice na sjeveru nemarno deponiraju svoju šljaku, miješajući je s kompostom korištenim za gnojenje stotina poljoprivrednih površina. Kampanijski se dionici često služe pravcima narkoprometa, koje im klanovi stavljaju na raspolaganje radi nalaženja novih terena za raskopavanje, novih grobnica koje će ispuniti. Još u istrazi "Kralj Mida" razni su trafikanti razvijali kontakte s Albanijom i Kostarikom radi odvoza otpada. Ali moguć je svaki kanal. Promet na istok prema Rumunjskoj, gdje Kazalci imaju stotine i stotine hektara terena, ili u afričke zemlje, Mozambik, Somaliju i Nigeriju, gdje klanovi oduvijek imaju zaleđe i kontakte. Među ostalim me zgrozilo vidjeti lica Francovih kolega, napete i zabrinute izraze kampanijskih dionika na dan tsunamija. Kad su vidjeli prizore katastrofe na vijestima, problijedjeli su kao da je opasnost zaprijetila supruzi, ljubavnici ili djeci koga od njih. No zapravo je u
opasnosti bilo nešto dragocjenije: njihovi poslovi. Zbog plimnog vala nakon potresa doista su na plažama Somalije, između lokacija Obbia i Warsheik, pronađene stotine bačava dupkom punih opasnog ili radioaktivnog otpada zakopanog 80-ih i 90-ih. Medijska pozornost mogla je zaustaviti njihove nove poslove i nove ventile za otpad. Ali opasnost je brzo otklonjena. Dobrotvorne kampanje za izbjeglice skretale su pozornost s bačava otrova izašlih iz tla, koje su plutale uz leševe. I samo je more postalo zona deponiranja. Trafikanti su sve više punili palube brodova otpadom, a zatim bi ih, simulirajući nesreću, puštali da potonu. Zarada je bila dvostruka. Osiguranje je plaćalo za nesreću, a otpad je ostajao u moru, na dnu. Dok su klanovi posvuda nalazili smještaj za otpad, uprava pokrajine Kampanije nakon deset godina nadzorne vlasti zbog kamorističke umiješanosti nije više nalazila načina da zbrine svoj. U Kampaniji je nezakonito završavalo smeće iz svih dijelova Italije, dok se kampanijsko smeće u hitnim slučajevima slalo u Njemačku po cijeni pedeset puta većoj od one koju je camorra nudila svojim klijentima. Ispitivanja pokazuju da je samo u napuljskom području od osamnaest tvrtki za prikupljanje otpada, petnaest izravno vezano za kamorističke klanove. *** Cijelo područje grca u smeću bez ikakvih izgleda za pronalaskom rješenja. Godinama su otpaci skupljani u ekobale, goleme kocke od usitnjenog smeća uvijenog u bijele trake. Za zbrinjavanje dosad nakupljenih ekobala trebalo bi pedeset šest godina. Jedino su rješenje koje se nudi spalionice, kao u Acerri, gdje je već sama ideja o mogućoj spalionici u onom području potakla ljude na ustanak i oštro protivljenje te je ugušena. Prema spalionicama klanovi imaju neodređen stav. S jedne se strane protive jer bi htjeli nastaviti živjeti od istovara i spaljivanja, a potreba za hitnim rješenjem omogućuje im spekuliranje s terenima za deponiranje eko bala, terenima koje oni sami iznajmljuju. Ali u slučaju odobrenja spalionice, bili su spremni sklopiti ugovor za njezinu gradnju, a zatim i upravljanje njome. Dok sudske istrage još nisu došle do zaključka, žitelji već jesu. Napeti i uplašeni od neizvjesnosti. Boje se da će spalionice postati vječne peći za otpad cijele Italije pod upravom klanova te će sva jamstva o ekološkoj sigurnosti spalionice pasti u vodu kad počne spaljivanje otrova koje klanovi odrede. Tisuće su ljudi u stanju pripravnosti svaki put kad se odredi otvaranje iscrpljenog stovarišta. Boje se da će odasvud stići otrovni otpaci podvaljeni kao obično smeće, pružaju otpor do kraja da im ne bi selo pretvorili u nekontrolirano odlagalište novih taloga.
Kad je regionalni namjesnik u mjestu Basso deH'Olmo kod Salerna pokušao u veljači 2005. nanovo otvoriti stovarište, počelo je spontano okupljanje žitelja koji su zapriječili dolazak kamiona i pristup stovarištu. Neprekidna straža, stalna, pod svaku cijenu. Carmine Iuorio, trideset četiri godine, za vrijeme jedne strahovito hladne noći smrznuo se dok je držao stražu. Kad su ga ujutro išli probuditi, dlake na bradi su mu bile zaleđene, a usnice modre. Bio je mrtav barem tri sata. *** Pomisao na stovarište, jame ili kamenolome postaje sve konkretniji i vidljiviji sinonim za smrtnu opasnost za one koji žive u okolici. Kad istovari dosegnu maksimum, smeće se pali. Postoji područje u okolici Napulja koje se već naziva ognjenom zemljom, u trokutu Giugliano Villaricca - Qualiano. Trideset devet stovarišta, od kojih dvadeset sedam s opasnim otpadom. Područje s godišnjim porastom stovarišta od 30 posto. Tehnika paljenja se zna i stalno se ponavlja. Najhrabriji su u paljenju vatre romski dječaci. Klanovi im daju pedeset eura po svakoj spaljenoj hrpi. Tehnika je jednostavna. Okruže svaku veliku hrpu otpadaka vrpcama iz videokaseta, zatim sve poliju alkoholom i benzinom i izrade od vrpci golem fitilj. Odmaknu se, upaljačem zapale vrpcu i u nekoliko sekundi nastane ognjena šuma, kao da su bacili napalm bombe. U vatru ubace ostatke iz topionica, ljepila i taloge nafte. Crni dim da crnji ne može biti i vatra zagadili su dioksinom svaki centimetar tla. Mjesna poljoprivreda, koja je izvozila povrće i voće sve do Skandinavije, propada stubokom. Raste bolesno voće, tlo postaje jalovo. Ali bijes seljaka i rasulo samo su još jedan element prednosti, jer vlasnici zemljišta u očaju prodaju svoja polja, a klanovi tu zemlju kupuju za nova stovarišta i to po niskoj, najnižoj cijeni. Dotle ljudi stalno umiru od tumora. Tihi pomor, spor, koji je teško motriti, jer oni koji žele poživjeti koliko je moguće dulje hrle prema bolnicama na sjeveru. Državni zdravstveni zavod izvijestio je da je smrtnost od raka u kampanijskim gradovima s velikom količinom deponiranja otrovnog otpada, posljednjih godina porasla za 21 posto. Propadaju im bronhi, dobivaju upalu dušnika a zatim odlaze u bolnicu na CT gdje crna mrlja odaje pojavu tumora. Kad se oboljele Kampanijce upita odakle su, često zapravo opisuju cijeli put otrovnog otpada. *** Jednom sam odlučio propješačiti ognjenu zemlju. Prekrio sam nos i usta rupčićem, svezao ga oko lica, kao što su činili romski dječaci kad bi palili smeće. Izgledali su poput kaubojske bande u pustinji od spaljenog
smeća. Hodao sam tim poljima izjedenima dioksinom, koja su kamioni zatrpavali, a vatre toliko izduble da rupe vječno ostaju. Dim oko mene nije bio gust, bio je poput ljepljive patine koja prianja za kožu koja pak ostavlja dojam da je mokra. Nedaleko od vatre bio je niz kućica, a svaka na golemome X od armiranog betona. Stajale su na zapečaćenim stovarištima. Nezakonita odlagališta koja su - nakon što su napunjena do ruba, pošto su spalili sve što se spaliti dalo - postala neupotrebljiva. Natrpana, samo što ne prsnu. Ali klanovi su ih uspjeli pretvoriti u građevinske terene. Uostalom, službeno su to pašnjaci i njive. Tako su izgradili ljupke grupice kuća. No teren je bio nepouzdan, bili su mogući odroni i nagli procjepi te su objekti osigurani tako što su podbočeni potpornjima od armiranog betona nalik na snažne X-ove. Kućice su prodavane po niskim cijenama, premda su svi znali da stoje na tonama smeća. Službenici, umirovljenici, radnici, pred mogućnošću da se domognu kuće nisu gledali konju u zube kad su u pitanju tereni na kojem su počivali stupovi njihovih domova. *** Krajolik ognjene zemlje izgledao je kao stalna, ponavljana, rutinska apokalipsa, kao da u onoj gadosti od filtrata i guma nije preostalo više ništa što bi ga iznenadilo. Istragama je otkrivena metoda klanova za držanje policajaca i lugara dalje od mjesta iskrcavanja otrovnih tvari: drevna metoda kojom su se koristili gerilci i partizani u svakom dijelu svijeta. Koristili su kao stražare pastire koji su napasali ovce, koze i pokoju kravu. Najbolji su pastiri uzimani da paze na uljeze umjesto na ovnove i janjad. Čim bi spazili sumnjive automobile, dojavili bi. Vid i mobitel besprijekorno su oružje. Često sam ih viđao kako se skicu u pratnji svojih mršavih poslušnih stada. Prišao sam im jednom, htio sam vidjeti ceste na kojima mali spaljivači vježbaju voziti kamione. Vozači kamiona više nisu htjeli prevoziti terete do mjesta odlaganja. Istraga "Eldorado" iz 2003. pokazala je da su se za ove operacije sve više koristili maloljetnici. Vozači više nisu htjeli imati posla s toksičnim otpadom. Uostalom, upravo je od njih i potekla prva važna istraga o prometu otpada 1991. Mario Tamburrino otišao je u bolnicu zbog oteklih očiju, jabučice su mu bile poput žumanjaka koje vjeđe više nisu mogle zadržati unutra. Bio je posve oslijepio, a na rukama mu se ogulio gornji sloj kože, gorjele su kao da su mu dlanovi zapaljeni benzinom. Jedna mu se bačva s toksicima otvorila blizu lica i to je bilo dovoljno da ga oslijepi i gotovo spali živog. Nasuho, bez vatre. Nakon tog događaja vozači su tražili da bačve prevoze u tegljačima, jer budu li daleko u prikolicama, neće doći u dodir s njima.
Najopasniji su bili kamioni koji su prevozili miješani kompost, gnojivo pomiješano s otrovima. Od samog njihova udisanja mogao bi zauvijek zakazati dišni sustav. Najopasnija je zadnja etapa, kad tegljači moraju istovariti bačve u manje kamione koji će ih prebaciti u stovarišnu jamu. Nitko nije na to htio pristati. Naslagane jedna na drugu, bačve su se često sudarale, te bi iz njih iscurio plin. Vozači stoga nisu ni izlazili kad bi dovezli kompoziciju. Puštali su dječake da ih isprazne i otpreme teret dalje na odredište. Jedan mi je pastir pokazao nizbrdicu gdje uče voziti, prije dolaska tereta. Na nizbrdici su ih učili kočiti, s dva jastuka pod stražnjicom da mogu doseći pedale. Četrnaest, petnaest, šesnaest godina starosti. Dvjesto pedeset eura po vožnji. Regrutirali su ih u jednom kafiću. Vlasnik je znao i nije se usuđivao buniti, ali je o tome svakome iznosio svoje mišljenje, uz cappuccino i kavu koje je posluživao. "Ta stvar koju im daju da nose, što je više udišu, to će prije odapeti. U smrt ih šalju a ne u vožnju." Mali vozači, što su više slušali o tome kako je to što rade opasno i kobno, to su se više osjećali dorasli tako važnoj misiji. Isprsili bi se i uputili prezriv pogled iza sunčanih naočala. Dobro su se osjećali, pače sve bolje, nitko od njih nije ni na trenutak mogao zamisliti da će za desetak godina ići na kemoterapiju i povraćati žuč, a da će im želudac, jetra i crijeva postati kaša. *** I dalje je kišilo. Voda je za kratko vrijeme natopila zemlju koja nije uspijevala više ništa upiti. Pastiri su neometano sjedili kao tri iznurena sveca pod nekom vrstom zaklona od lima. I dalje su gledali cestu dok su ovce tražile zaštitu penjući se na brdo smeća. Jedan je imao štap kojim je gurao krov, naginjući ga da ne popusti pod vodom i padne im na glavu. Bio sam posve promočen, ali sva ta voda nije uspijevala ugasiti neki osjećaj izgaranja koji mi se penjao iz želuca sve do vrata. Nastojao sam shvatiti jesu li ljudski osjećaji sposobni suočiti se s tako velikim strojem moći, je li moguće nekako djelovati, bilo kako, da se čovjek poštedi poslovanja, da živi izvan sila moći. Mučio sam se, nastojeći shvatiti je li moguće i nastojati shvatiti, otkriti, znati, a da ne budemo progutani, zdrobljeni. Ili je to izbor između poznavanja i kompromitiranja ili zanemarivanja - i dakle mirnog življenja. Možda preostaje samo zaboraviti, ne vidjeti. Slušati službenu verziju stvari, samo načuti usput i reagirati tek uzdahom. Pitao sam se ima li ičega što je sposobno pružiti sretan život, ili da jednostavno prekinem sa sanjama o emancipaciji i anarhičnoj slobodi pa da se i sam
ubacim u arenu, uguram si poluautomatik u gaće i uhvatim se poslovanja, onog pravog. Da se uvjerim da sam dio vezivnoga tkiva svojega vremena i da uložim sve, da zapovijedam i slušam zapovijedi, postanem zvijer koja trči za profitom, financijski grabežljivac, klanski samuraj; i da pretvorim svoj život u bojno polje gdje se ne nastoji preživjeti, nego samo odapeti nakon borbe. Rođen sam u zemlji camorre, u mjestu s najviše ubojstava u Europi, na području gdje je surovost isprepletena s poslovanjem, gdje ništa nema vrijednost ako ne stvara moć. Gdje sve ima okus konačne bitke. Činilo se nemogućim imati trenutak mira, ne živjeti stalno u ratu gdje svaki potez može značiti predaju, gdje svaka potreba postaje slabost, gdje sve moraš osvojiti zubima i noktima. U zemlji camorre odupiranje klanovima nije klasna borba, potvrda prava, posezanje za građanskom dužnošću. Nije pitanje časti iskrsle u svijesti, očuvanja svojeg ponosa. Ima tu nešto temeljnije, surovije, tjelesnije. U zemlji camorre poznavati mehanizme afirmacije klanova, njihove načine izvlačenja koristi, njihova ulaganja, znači shvatiti kako djeluje današnje vrijeme u svakom aspektu, a ne samo u zemljopisnom krugu vlastite zemlje. Usprotiviti se klanovima postaje rat za preživljavanje, kao da ti samo postojanje, hrana koju jedeš, usne koje ljubiš, glazba koju slušaš, stranice koje čitaš, ne pružaju osjećaj života nego samo opstanka. Spoznavanje nije više znak moralnog djelovanja. Znanje i razumijevanje postaju nužda. Jedina moguća da bismo se još smatrali ljudima dostojnima disanja. Noge su mi plivale u kaljuži. Voda mi se popela do stegna. Osjećao sam kako mi pete tonu. Pred mojim je očima plutao ogroman hladnjak. Skočio sam na njega, obuhvatio ga stežući ga snažno rukama i puštajući da me nosi. U mislima mi se javi zadnja scena filma Papillon, sa Steveom McQueenom, prema romanu Henrija Charrierea. Kao Papillon, i ja kao da sam plutao na vreći punoj kokosovih oraha, koristeći se plimom da pobjegnem iz Cayenna. Bila je to smiješna pomisao, ali u nekim trenucima nema druge nego se prepustiti svojem deliriju kao nečemu što ne biraš, kao nečemu što doživiš i gotovo. Htio sam vikati, htio sam vrištati, htio sam napeti pluća, kao Papillon, iz dubine trbuha, izderati si dušnik, punim glasom koji grlo još može istisnuti: "Gadovi prokleti, još sam živ!"