Harold Robbins - Ne zaljubljuj se u neznanca 1. Naslov izvornika HAROLD ROBBINS NEVER LOVE A STRANGER POCKET BOOKS Simon & Schuster, New York Copyright © 1948 by Harold Robbins HAPOAHA i' ATe zovi nikog neprijateljem, dl ne zaljubljuj se u neznanca. Ne stvaraj nikad planova, nit' slijedi bilo koju zvijezdu. Pokreni se sa svjetinom; opasnost leii tek u osami. I tada ništa od onoga što Bog ti može poslati, Kao ni od onoga što može On učiniti, Poremetit' ti neće mir, moj prijatelju mili. Iz pjesme Stelle Benson Nerođenom, objavljene u Twentyju. Pisac izražava zahvalnost ROBERTU L. SCOTTINU na ljubeznim riječima i hvale vrijednom poticanju u dugom nizu godina koje su bile potrebne da se napiše ova knjiga. ŠTO SE PRIJE DOGODILO Gospođa Cozzolina je kušala juhu. Bila je masna i gusta, sa sokom od rajčica, i začinjena češnjakom baš kako treba. Cmoknula je usnama — bila je dobra. Uzdahnuvši, vratila se k stolu na kojem je punila valjuške sjeckanom piletinom. Bio je dug, vruć lipanjski dan, ali se sada zrak počeo ispunjavati vlagom. Nebo je potamnjelo, pa je morala upaliti svjetlo u kuhinji. »Te Amerikanke«, mislila je dok je debelim prstima okretno oblikovala tijesto i u nj trpala komadiće piletine, a čelo joj i gornja usna, na kojoj su se nazirale tamne dlačice, bili orošeni grašcima znoja. »Planiraju bebe samo da ih ne moraju rađati preko ljeta! Tko je ikad za to čuo? Ma u starom kraju«, nasmiješila se pri pomisli na vrijeme kad je bila mlada, »djevojke su ih jednostavno rađale. Ondje se nisu planirala djeca«. Imala je pravo što misli da su Amerikanke budalaste. Bila je babica i posao je išao loše cijelo ljeto, a otkako joj je umro muž, morala je hraniti sedmero djece. Negdje u mračnom dijelu kuće zazvoni zvono. Prenuvši se, podigne glavu i naheri je na jednu stranu pokušavajući odgonetnuti tko bi to mogao biti. Ni jedna od njezinih mušterija neće doći prije narednog mjeseca, pa je zaključila da je riječ o nekom pokućarcu.— Maria — proderala se glasom koji je odjekivao tamnim hodnicima — pogledaj tko je na vratima. — Glas joj je ogrubio od dugogodišnjeg vikanja na djecu i na pokućarce po ulicama od kojih je kupovala veći dio namirnica. Nije bilo odgovora. Zvono opet zazvoni, ovaj put oštro, prodorno, nestrpljivo. Nerado obriše ruke u pregaču i pođe dugim uskim hodnikom do glavnih vrata. Kroz obojena prozorska okna razaznavala je nejasnu spodobu. Otvorila je vrata. Pred njom je stajala neka djevojka, njezin mali ručni kovčeg na stepenicama pokraj nje. Lice joj je bilo mršavo i izobličeno, ali oči su joj se krije-sile srdačnim, zaplašenim sjajem, baš kao u životinje u mraku. Bilo je očito da je trudna, i prema iskusnom oku gospođe Cozzolina, nalazila se u posljednjem mjesecu trudnoće. — Jeste li vi babica? — upatala je blagim, ali ponešto uplašenim glasom. — Jesam, gospođo — uzvrati Cozzolina. Odmah je znala kad se radi o gospođi. Ima nešto što ih izdvaja od ostalih žena, čak i onda kad proživljuju teške trenutke. — Žao mi je što vam dosađujem, ali nova sam u New Yorku i... — — djevojka zastade na trenutak, ddddok joj je tijelom, činilo se, prolazio drhtaj. Kad je opet progovorila, u glasu joj se osjećao prizvuk prijeke nužde. — Došlo mi je vrijeme — reče jednostavno — a ne znam kamo ću. Cozzolina je nekoliko trenutaka šutjela. Kad bi je primila, morala bi izbaciti Mariju iz njezine sobe, a to joj ne bi bilo drago. Nije voljela spavati sa svojim sestrama. A možda ta djevojka uopće nema novaca; možda čak nije ni udana. Pogled joj neho10 tično klizne na djevojčinu ruku. Na prstu joj se nalazio malen, zlatan prsten. — Imam — imam nešto novaca — osmjeli se djevojka čitajući misli gospođe Cozzolina. — Ali nemam sobu — reče Cozzolina. — Morate je imati — navaljivala je djevojka. — Nemam vremena da odem nekamo drugamo. Na vašem cimeru piše »Babica«. Cozzolina popusti. Maria će morati spavati sa svojim sestrama, sviđalo joj se to ili ne. — Uđite — reče djevojci i uze joj kovčeg. Djevojka pođe za gospođom Cozzolina mračnim hodnikom i nizom stepenica do Marijine sobe. Unutra je gorjelo svjetlo, pa je pogledala van i vidjela red trokatnih nastambi od crvenkastog pješčenjaka i jednog dječaka kako dugom motkom obara golubove iz jata s obližnjeg krova. — Skinite kaputić — Cozzolina će — i rasko-motite se. — Pomogla je djevojci da se svuče i da legne na krevet. — Kad ste počeli osjećati trudove? — upita je. — Prije jedan sat — odgovori djevojka. — Znala sam da ne mogu nikamo dalje. Morala sam stati. Cozzolina je pregleda. Djevojka se osjećala pomalo nelagodno. Nije zamišljala da će ovako roditi dijete. Trebalo je da to bude u bolnici uz Georgea, koji bi bio negdje pokraj nje, koji je uvijek nekako lebdio u pozadini uvjeravajući je da će na koncu sve dobro ispasti; ili kod kuće, gdje čovjek osjeća
ohrabrujuću prisutnost osoba koje voli. Ovdje je bilo sve drukčije. Malko se bojala. Cozzolina se uspravi. Djevojka je bila sitna — i slabe građe; namučit će se. Ušće maternice bilo joj je preusko da djetešce iziđe bez teškoća. U svakom 11slučaju, još je imala vremena šest ili sedam sati; možda se proširi više no što bi čovjek očekivao. Uvijek zadivljuje prizor kada vidiš kako se pred tvojim očima djevojka pretvara u ženu sposobnu da donese na svijet dijete. Ali ovdje je sve govorilo da neće ići lako. Cozzolina je to osjećala, ali to ničim nije pokazivala. — Morate neko vrijeme čekati — reče nasmije-šivši se djevojci. — Ali ne brinite, sve će biti u redu. U to sam uvjerena; sedmero sam ih rodila. Djevojka joj uzvrati drhtavim osmijehom. — Hvala vam, hvala vam mnogo. — A sada, pokušajte malo odspavati — Cozzolina će uputivši se k vratima. — Doći ću gore za nekoliko sati da vidim kako vam je. Malo sna prije toga uvijek dobro dođe. — Izišla je i sišla niza stepenice. Tek kad je gotovo skuhala večeru, sjetila se da nije upitala djevojku kako se zove. »No dobro, učinit ću to kad opet odem gore«, pomisli i vrati se kuhanju. a Djevojka je sklopila oči i pokušala zaspati, no nije spavala. Misli su joj neprestano jurile glavom poput udaljenih krajobraza što se vide kroz prozor željezničkog vagona — u smjeru doma i Georgea. To bijahu dvije važne stvari na koje su se njezine misli uvijek vraćale: na dom i Georgea. »Bogzna misle li sada na mene? A George, kamo je on otišao?« Trebala se toga dana sastati s njim. Odonda je prošlo već dugo vremena. Kišilo je i otišla je iz stana da se nađe s njim na uglu nedaleko od restorana. Vjetar je puhao i bila je promrzla; čekala je dva sata prije nego što se 12 • opet otputila kući. Ujutro je nazvala njegov ured; odgovorili su joj da je otišao u uobičajeno vrijeme, ali da se još nije vratio. I onda je nestao. Odonda više nije čula za nj, nije ga više vidjela, i to nije mogla shvatiti. To nije bio njegov običaj. Nije on bio takav čovjek. Nešto mu se strašno moralo dogoditi. Pogledala je kroz prozor pitajući se koliko je sati. Smrklo se, povremeno bi čula udaljenu grmljavinu i vidjela bljeskanje munja, ali još nije počela padati kiša. Pritiskao ju je težak i sparan zrak. Ćula je zveket posuđa i prigušene glasove što su dopirali iz kuhinje i osjećala zagušljiv i opojan miris hrane koji je lelujao kroz djelomično otvoren prozor, jer se kuhinja nalazila neposredno ispod njezine sobe. Kad su djeca počela pristizati na večeru, Cozzolina im je psikanjem naredila da budu tihi, jer se netko nalazio na gornjem katu. Maria je digla buku zbog svoje sobe, ali se stišala kad joj je majka obećala nešto kad završi ovaj slučaj. Povečerali su, i Cozzolina je pogledala na sat što se nalazio na hladnjaku. Bilo je osam sati. Skočila je na noge. Sirotica je ležala gore sama gotovo četiri sata i nisu čuli da je ijednom kriknula. Djevojka je hrabra, držala je Cozzolina pomislivši pri tom na one žene čije se porađanje sastojalo sedamdeset pet posto od dernjave i dvadeset pet posto od njihova aktivnog napora. Naloživši djevojkama da operu posuđe, popela se u djevojčinu sobu. — Kako se osjećate? — upitala ju je. 13 — Dobro mi je — odgovori djevojka — tako bar mislim. — Kako se često javljaju bolovi? — upita Cozzolina nagnuvši se nad nju da je još jednom pregleda. — Čini se svakih pola sata — otpovrne djevojka. — To je dobro — Cozzolina će uspravivši se. — Ali prije nije bilo. Ušće maternice uopće se nije širilo. — Siđe i zapovjedi djevojkama da pripreme vruću vodu i čiste ručnike. Negdje pred ponoć prolomila se oluja nad gradom. Negdje pred ponoć počelo se javljati i dijete. Djevojka je, držeći se za ručnik privezan oko noge kreveta, smrknuto stisla zube i mirno ležala. Lice joj je bilo blijedo i iskrivljeno od bola, a iz očiju, širom otvorenih, kao iz dva crna bezdana izbijao je strah. Bilo je gotovo dva sata ujutro kada je Cozzolina poslala svojega najstarijeg sina po doktora Buona-ventu, na ugao ulice. A na povratku, dodala je, ne bi bilo naodmet da svrati u župni ured i da dovede svećenika. Promatrala je doktora kako reže djevojku i iz njezine utrobe vadi plavo, nemirno djetešce. Udarcem dlana potakla ga je na život, a ono je srditim plačem prosvjedovalo zbog toga što napušta toplo i udobno sklonište. Promatrala je doktora kako očajnički nastoji spasiti djevojčin život. Znala je da je izgubio bitku čim je mahnuo svećeniku da je preuzme. I dok je svećenik stajao nad djevojkom, ona je kleknula uz krevet i počela moliti. Jer je djevojka bila tako mlada i tako hrabra. Jer je i sama izgubila muža, a znala je da ga je izgubila i djevojka. 14 I Djevojka je pogleda i slabašno joj se osmjehne. U očima joj se naziralo pitanje. Cozzolina joj pri-makne dijete koje je plakalo i položi ga uz nju. Djevojka ga pogleda i priljubi glavu uz njegovu glavicu i stade sklapati oči. Tada se Cozzolina sjeti da je nije pitala za ime. Prikloni joj se. — Vaše ime? — upita je obuzeta strahom da dijete ne krene u život bez imena. Djevojka polako otvori oči. Činilo se kao da se vratila izdaleka. — Francis Cain — Cozzolina je jedva uspjela čuti. Sklopila je oči a potom ih otvorila i stala tupo zuriti. Čeljust joj se beživotno objesila prema jastuku. Cozzolina uze dijete i ustane. Promatrala je doktora kako plahtom pokriva djevojku. Doktor izvadi cedulju iz torbe i reče na talijanskom: — Prvo ćemo ispuniti krsni list, a? Cozzolina kimne. Prvo dolaze na red živi. — Kako se zove? — Francis Kane — odgovori Cozzolina. Samo je jedna stvar bila važna — ime kojim će se uvijek ponositi, ime koje će moći nositi. Život će mu ionako
biti težak; neka mu bude ovo ime, ime njegove majke. 153 »—< U oPRVO POGLAVLJE Preko puta ulice, visoko u tornju crkve svete Tereze, zvona su zvonila pozivajući na misu od osam sati. Svi su klinci već bili poredani čekajući da krenu u svoje razrede, i sestre su upravo ulazile u dvorište. Časak prije toga vladao je sveopći metež dok smo jurili okolo igrajući se i dozivajući jedan drugoga, ali je sada nastala tišina. Svrstali smo se u dva reda, umarširali u školu i preko vijugavog stubišta ušli u učionice. Dječaci su sjeli, šuškajući knjigama, na jednu stranu razreda, određenoj za njih, a djevojčice, odjevene u uškrobljene bluze i suknje, na drugu. — Djeco, započet ćemo dan s molitvom — reče sestra Anne. Sklopismo ruke na klupama i sagnu-smo glave. Iskoristio sam priliku i bacio sažvakanu grudu papira na Jerrvja Cowana. Pogodila ga je u zatiljak i ondje se zalijepila. Izgledala je tako smiješno da sam se gotovo počeo smijati usred molitve, ali sam se na vrijeme suzdržao. Kad je molitva bila gotova, Jerry se okrenuo da vidi tko je to učinio, ali sam se pretvarao kao da sam zaokupljen knjigama. 19Sestra Anne mi se obrati: — Francis. Ustanem s osjećajem krivnje. Na trenutak pomislim da me je vidjela kako gađam Jerrvja, ali ne, sve što je željela bilo je da na školskoj ploči ispišem dan i datum. Pođem k prednjem dijelu sobe i uzevši veliki komad krede iz kutije napišem velikim slovima na ploči: »Petak, 5. lipnja 1925.« Stajao sam ondje i gledao učiteljicu. — To je sve, Francis. Možeš sjesti — reče, a ja se vratih na mjesto. Jutro se lijeno vuklo. Zrak je bio ugrijan i zagušljiv, škola će završiti za nekoliko tjedana, a ona me ionako nije zanimala. Imao sam trinaest godina, bio sam velik za svoju dob, i čim se škola svrši, Jimmy Keough će mi dopustiti da mu obavljam poslove i skupljam njegov novac od oklada od kladi-laca koji su radili u obližnjim garažama — nije imao vremena da se gnjavi s okladama od pola i četvrt dolara. A ja ću zgrnuti cijeli štos love — možda čak i deset dolara na tjedan. I fućkalo mi se za školu. Dok su ostali klinci, u vrijeme ručka, trčali kući na objed, ja sam odlazio u zgradu spavaonica, koja se nalazila iza škole. Mi siročad jeli smo u tamošnjoj blagovaonici. Za ručak bismo dobili čašu mlijeka, sendvič i kakav kolačić. Vjerojatno smo se hranili bolje od većine djece u susjedstvu koja su odlazila svojim kućama. Potom bismo se vraćali u školu na popodnevnu nastavu. Popodne bi me spopadala želja da kidnem iz škole. Bogo mili, što je bilo vruće! Mogao sam ići plivati nedaleko od pristaništa niz 54. ulicu i rijeku Hudson, ali sjetio 20 sam se što se dogodilo prošli put kad sam bio utekao iz škole. Držim da sam tada postavio svjetski rekord u zabušavanju. Izbivao sam iz škole punih šest tjedana za redom. Ako mislite da to nije bogzna kakav pothvat, ne zaboravite da živim u školi i da sam se svaku večer morao vraćati u nju na spavanje. Zdipio bih pisma koja su sestre upućivale bratu Bernhardu, nadzorniku naše spavaonice, u kojima su se žalile zbog mojih izostanaka. Sam sam odgovarao na njih navodeći da sam bolestan i potpisujući ih s »Bernhard«. To je trajalo sve dok me jedna od sestara nije došla posjetiti, i onda su me uhvatili. Te sam se noći vratio nakon napornog dana provedenog u kinematografima. Gledao sam četiri filma. Brat Bernhard i sestra Anne čekali su me u hodniku. — Eno lupeža! — prodere se brat Bernhard. — Pokazat ću ja njemu i njegovoj bolesti! — Krene prema meni. — A što s' radio? Gdje s' dangubio? — Kako se sve više uzbuđivao, tako je i njegov vel-ški naglasak, koji je inače zvučao meko i lijepo, sve više uzimao maha, tako da si ga na kraju jedva mogao razumjeti. — Radio sam — odgovorim. — Radio s', veliš? E, to lažeš! — uzvrati i opali me po obrazu. Prislonim ruku na obraz. Sestra Anne me pogleda. — Francis, Francis, kako si to mogao učiniti? — izusti blago, gotovo nesretno. — A dobro znaš koliko sam ti vjerovala. Nisam joj odgovorio. Brat Bernhard me opet pljusne. — Odgovaraj učiteeelj'ci. 21 1 JLjutito upiljim pogled u njih i riječi same na-vriješe. — Dosta mi je svega — i škole, i sirotišta! Ovdje nisam ništa drugo nego zatočenik. Oni u zatvoru uživaju više slobode nego ja. A nisam učinio ništa čime bih to zaslužio — ništa zbog čega bih noću morao biti pod ključem. U Bibliji stoji da će nas istina osloboditi. Poučavate da volimo Gospodina jer nam je dao toliko mnogo. Počinjete moj dan s molitvama zahvalnicama — zahvalnicama zato što sam stavljen u zatvor u kojem nema slobode. — Samo što nisam plakao. Sve sam izgovorio u jednom dahu. U kutovima očiju sestre Anne pojave se suze, čak je i brat Bernhard zašutio. Priđe mi sestra Anne, obujmi me rukama i privuče k sebi. — Nesretni, nesretni Francis, zar ne vidiš da ti želimo pomoći? — Nastavila je tiho. — Ono što si učinio je loše, vrlo loše. — Uzvrpoljih se u njezinu naručaju. Pokušam dići ruke do očiju da otarem suze, ali mi se zapletu u njezinu halju i zaustave na njenim grudima. Zadržim ruke ondje susprežu-ći dah, nevino raširivši prste. Bila je okrenuta leđima bratu Bernhardu, pa nije mogao vidjeti što radim. Počelo joj je bivati neugodno. Pogledam je bezazleno u lice. — Moraš mi obećati da to više nikad nećeš učiniti — rekla je. Nisam znao na što je mislila — na kidanje iz škole ili —? — Obećaj em — rekoh. Okrene se bratu Bernhardu. Lice joj bijaše blijedo, a čelo ovlaženo kapljicama znoja. — Dovoljno je kažnjen, brate. Od sada će biti dobar. Obećao je. Sada ću otići da se pomolim zs 22 dobro njegove duše. — Okrene se od brata Bern-harda i krene k vratima. Pogledam brata Bernharda. Jedno me je vrijeme promatrao. — Hodi da
večeraš — reče i odvede me u blagovaonicu. Imao sam trinaest godina i bio vrlo krupan za svoju dob i vrlo lukav uličar. No danas popodne nema ništa od bježanja, bez obzira na to što bi plivanje jako godilo, jer sam odlučio da budem dobar, da ću se vratiti u razred i ondje zagorčavati život sestri Anne. Zato jer me pogledala, a ja sam znao da misli na hodnik i na trenutak kad sam joj pipao grudi i pri tom ustanovio da su i sestre žene. A imao sam samo trinaest godina. Redovi još nisu bili obrazovani kad sam stupio u školsko dvorište. Blizu ulaza igralo se loptom i svi su veselo pocikivali. Zadubio sam se u igru, i prije nego što sam se snašao, ležao sam poleđuške na pločniku. Jerry Cowan i još jedan dječak bijahu me zaskočili. Pogledam Jerrvja; smijao se. — Što je u tome tako smiješno? gotovo zarežim. — Ti, glupane! To ti je za onu papirnatu lopticu. Mislio si da ne znam tko me pogodio — uzvikne smijući se. Osovim se na noge. — U redu — rekoh. — Sad smo kvit. Zajedno smo sjedili na rubu pločnika i promatrali igru do početka nastave, Jerrv Covvan i ja — sin gradonačelnika New Yorka i kopile Sirotišta svete Tereze, koji su, milošću Božjom, pohađali istu općinsku školu i bili prisni prijatelji. 23 aDRUGO POGLAVLJE Živio sam u sirotištu otkad pamtim. Ne živi se tu tako loše kao što većina ljudi, čini se, misli. Dobro sam se hranio, uredno odijevao i temeljito školovao. Nije me osobito brinula činjenica što me nije zapao moj dio obiteljske ljubavi i osjećaja. Između ostalog, bio sam obdaren stanovitom dozom neovisnosti i samostalnosti, ^to drugi obično stječu mnogo kasnije. Uvijek sam radio, sad ovaj, sad onaj posao, i vrlo često posuđivao petače i desetače ostaloj djeci u školi za koje se smatralo da bi trebali biti mnogo sretniji od mene. Znao sam u koje dane pojedini momci dobivaju džeparac, i teško njima kad mi nebi vratili dug! Otprilike prije dva tjedna bio sam posudio Peteru Sanperu dvadeset centi. Tjedan dana kasnije izmakao mi je prije nego što sam go mogao uhvatiti, a kad sam ga kasnije doista sreo, bio je švorc. Međutim, ovaj tjedan mislim povratiti svoju lovu. Poslije nastave, toga popodneva, zaustavio sam ga u dvorištu. Šetao se s dvojicom svojih drugova. — Hej, Pete — reknem — što je s onih mojih dvadeset centi? Peter je uobražavao da je neka sila. Znao je sve odgovore. Bio je nešto niži od mene, ali mnogo ple-ćatiji i teži. — Što je s tim? — upita. — Želim ih natrag — odgovorim. — Lovu sam ti posudio, nisam ti je poklonio. — Jebi se ti i tvojih dvadeset centi! — odbrusi on svojim nosnim jednoličnim glasom i okrene se drugovima. — U tom ti je nevolja s tom kopiladi iz 24 sirotišta. Plaćamo im školovanje i zbog njih novčano potpomažemo školu, a oni se vladaju kao da je sve ovo njihovo. Dobit ćeš ih kad ja budem htio. Raspalio sam se. Nije mi bilo krivo što me naziva kopilariom. I prije su me tako vrlo često zvali. To me nije smetalo. Nisam ja kao onaj klinjo Mc-Crary, kome je brat Bernhard kazao da uz ime prilijepi riječ »mlađi« kako bi ljudima dao do znanja da nije kopile. Osim toga, često sam čuo brata Bern-harda kako kaže: »Vi ste, djeco, najsretniji. Svi smo mi Božja djeca, ali vi najviše, zato što vam je Gospodin i otac i majka«. Ne, to što me zove kopi-lanom, to me ne smeta, ali nitko me neće na tako lak način zakidati. Bacim se na njega. On uzmakne u stranu i mazne me po čeljusti. Skljokam se na zemlju. — Šugavi digiću! — povičem. Baci se na mene i stane me udarati po licu. Osjećao sam da mi nos krvari. Privučem nogu i njome ga maznem u međicu. Lice mu problijedi i počne se kotrljati s mene. Oslobodim jednu ruku i bubnem ga u vrat, odmah ispod brade. Padne postrance licem o pločnik skupivši koljena pod trbuh, jednom rukom stišćući mošnje, a drugom držeći se za slabine. Stenjao je, ali mu je iz grla dopiralo samo skičanje. Dignem se na noge i sagnem nada nj. Iz nosa mi je kapala krv na njegovu odjeću. Zavučem mu ruku u džep i izvadim pregršt sitniša. Pažljivo izbrojim dvadeset centi. Pokažem ih njegovim prijateljima. — Želim samo svojih dvadeset centi — rečem — i neka nitko od vas ništa ne pokušava, jer će dobiti isto što i on. 25Promatrali su me dok sam odlazio i rukom brisao nos, a zatim se nadvili nad svojim prijateljem. Ušao sam u biljarnicu Jimmvja Keougha. Sjedio je iza stakla s cigarama sa zelenim štitnikom iznad očiju. — Što ti se dogodilo, mali? — upita kroz smijeh. — Ništa osobito, gospodine Keough — odgovorim ponosno. — Neki frajer je mislio da mi može zakinuti lovu. Ali nije. — Tako treba, Frankie — reče Keough. — Nikad ne dopusti da te zakidaju. Onim časom kad to učiniš, nadrljao si. A sada pođi odostraga da se ope-reš, i onda pometi lokal. Dok sam odlazio, čuo sam ga kako govori jednom od muškaraca koji su se ondje bili okupili: — Od ovog će malog jednog dana nešto postati. Tek mu je trinaest godina, ali bolje od mene izračuna koliko moram caltati kladiocima na konjskim trkama za vezane i uvjetne oklade. Zahod je zaudarao na ustajali dim od cigareta i na mokraću. Popeo sam se na zahodsku školjku i otvorio prozor koji se nalazio blizu stropa. Oprao sam ruke i lice te ih obrisao o rubove košulje. Zatim sam se vratio u lokal da započnem svoj popodnevni posao. Popodneva provedena kod Keougha bila su za mene najzanimljiviji dio
dana. Započeo bih metenjem lokala. U njemu se nalazilo osam biljarskih stolova, i ja bih meo ispod svakoga duž cijele prostorije. Potom bih vrlo oprezno očetkao stolove da ne oštetim pust, nakon čega bih obrisao drvene dijelove stolova. Moj slijedeći posao bio je da rashladim soda-vodu i pivo. Ovo se zbivalo u vrijeme prohibicije, pa je pivo bilo spremljeno dolje u podru26 mu. Kad god bi netko zaželio pivo ili čašicu viskija, tražio bi Jimmvja Keougha, a ako bi on bio zauzet, slao bi mene. Ponekad bi držao nekoliko boca ispod tezge. U četiri sata počeo bi zvoniti telefon. Stizali su rezultati s trkališta. Ja bih ih tada bilježio na ploču u stražnjem dijelu lokala, u nekom kutu gdje je nitko nije mogao vidjeti, jedino ako bi baš došao onamo. Stavljao bih biljarske kugle na stalke i gostima obavljao sitne poslove. Gdjekad bih otišao preko puta ulice da im kupim sendviče. Ondje sam držao sandučić s priborom za čišćenje cipela, i ako bi netko želio da mu osvjetlam cipele, ja bih to učinio. Na tome sam obično zarađivao tri dolara tjedno, i još na koječemu drugom. Posao je dobro išao kad bih ubrao prosječno šest do osam dolara tjedno. Kad škola bude svršila, Jimmy će me slati do garaža da kupim manje oklade. Rekao je da ću na tome zarađivati deset do petnaest dolara tjedno. U šest i trideset Keough bi mi dao_.sve svoje listiće da zbrojim uloge. Na njima su se nalazile sve dnevne oklade, i ja bih ih obično zbrajao umjesto njega. U sedam sati otišao bih od njega i otrčao u sirotište na večeru. Nakon večere izišao bih na sat-dva, ali mi Keough nikad ne bi dopuštao da se vrzem ondje noću. Ne znam zašto. Peter Sanpero se sutradan nije pojavio u školi, ali zato njegova majka jest. Stajala je u razredu i mrko zurila u mene dok je razgovarala sa sestrom Anne. Sestra Anne ju je poslala sestri nadstojnici. Malo zatim jedna je djevojčica došla s porukom za sestru Anne. 27— Mary Peters će čitati zadaću dok ja budem odsutna — reče sestra Anne. — Francis, pođi sa mnom. Išao sam za njom hodnikom do ureda sestre nad-stojnice. Ušli smo. Brat Bernhard, sestra nadstojni-ca i gospođa Sanpero bijahu ondje. Govorila je gospođa Sanpero. — Ako niste kadri obuzdati takve male grubija-ne, pošaljite ih tamo kamo i spadaju... Zastala je kad je vidjela da ulazim. *• Progovorila je sestra nadstojnica. — Dođi ovamo, Francis. Priđem joj. — Što to čujem? Tukao si se s Peterom i ozbiljno ga ozlijedio. Zašto? — upitala je polako i lju-bezno. — Dugovao mi je dvadeset centi, koje mi nije htio vratiti — odgovorim — a nazvao me i kopila-nom. — Znao sam da će ih to smekšati. — Francis, morat ćeš se naučiti obuzdavati svoju naglu ćud. Pogrde te ne smiju vrijeđati, a osim toga, Isus zahtijeva da okreneš drugi obraz. Hoću da se ispričaš gospođi Sanpero i da joj kažeš da ti je žao. Budući da me jedna isprika nije koštala ništa, ispričao sam joj se. Otiđem pred nju i kažem: — Žao mi je, gospođo Sanpero. Nisam se kanio tući s Peterom. — Nije ništa odgovorila. Vratim se sestri nadstojnici. — A sada, Francis, za kaznu što si se tukao, rekla sam bratu Bernhardu da ti slijedeća dva tjedna, poslije škole, zabrani izlazak iz sirotišta. — Dva tjedna! — uskliknem. — Ne možete t© napraviti — ne možete. 28 — Obećanje! — zagrmi brat Bernhard. — A zašto ne bismo mogli? — Zato — odgovorim — što će netko drugi dobiti moj posao kod Jimmvja Keougha. — Imaš posao, znači — reče kimajući glavom. — A molim te, rec' mi što radiš tamo? — Metem, čistim i obavljam manje poslove — otpovrnem. — O, meteš i čistiš, je 1' da? Dać' ti ja dosta metenja i čišćenja da te zabavi — reče. — Sada se možeš vratiti u razred, Francis — reče sestra nadstojnica. — Pođimo, Francis — pozove me sestra Anne. Šutke sam izlazio za njom u hodnik. Na stubama koje su vodile u razred ona se zaustavi, okrene mi se i uzme me za ruku. Nalazila se dvije stepenice ispod mene i lice joj je bilo u istoj ravnini s mojim. — Ne budi tužan, Francis — reče gledajući me u oči. — Sve će biti u redu. Prije nego što sam shvatio što radim, poljubih je u ruku. — Volim vas — rekoh. — Vi ste jedina koja je poštena, koja ima razumijevanja. Volim vas. Čvrsto me je držala za ruku i onda se suznih očiju nagnula prema meni. — Nesretno dijete — reče i poljubi me u usta. Tog trenutka znala je da više nisam dijete, da sam svoje djetinjstvo ostavio daleko iza sebe. Uspravila se teško dišući. Pogledi nam se za trenutak suko-biše, a zatim se, oborene glave, okrene i mi nijemo proslijedismo u razred. 29 TREĆE POGLAVLJE Problem kako izbjeći brata Bernharda bio je vrlo jednostavan, i nakon prvih nekoliko dana sve je išlo kao po loju. Jednostavno bih mu se prijavio u spavaonici, a onda se provukao kroz prozor, pa niz drveni stup, i put pod noge. Navečer bih se vratio na isti način, i nitko nije ništa znao. Upravo sam tada, jednog od tih dana, sreo Svilenog Fennellija. Svileni Fennelli bio je velika zvjerka u našem susjedstvu. Vodio je sve sumnjive poslove u vezi s alkoholnim pićem, kockanjem i klađenjem. Bio je to čovjek koga su svi u tom dijelu grada poštovali i bojali ga se. Viđao sam ga tu i tamo kad bi poslovno navratio do Keougha. Uvijek su uza nj bili njegovi momci. Bio je opak, nemilosrdan i prepreden. Ničega i nikoga nije se bojao. Bio je moj idol. Ponekad kada bih ranije svršio posao kod Keougha, uzeo bih svoje stvari za čišćenje cipela i na kratko izišao da na brzinu uhvatim još koji cent. Toga popodneva ušao sam u
ilegalnu točionicu alkohola u uglu Broadwaya i 65. ulice. Lova je najbolje kapala u tim točionicama. Obilazio bih redom sve goste za šankom. — Laštenje cipela, gospodine? — pitao bih. — Laštenje? Gojazni vlasnik točionice s krupnim grašcima znoja na ćelavoj glavi dreknuo je na mene. — Ajde! Briši odavde! Koliko puta moram govoriti vama klincima da ovdje ne zanovijetate gostima. Kupi se odavde dok nisi dobio po starki! 30 Nisam rekao ništa, nego sam se okrenuo i pošao prema vratima. Dok sam išao prema njima, neki pametnjaković za šankom ispruži nogu, i ja se sro-zam preko nje. Tresnem na ruke i koljena, a sandučić mi padne s ramena. Razbiju se bočice tekućeg laštila, i ja se povezem preko njih u neobičnoj kombinaciji crne i smeđe boje. Jedan sam časak zbunjeno sjedio na podu ogoljenih koljena, dok se la-štilo na sve strane razlijevalo po čistim pločicama. Odjednom me jedna ručetina, debela poput pra-seće šunke, ščepa za šiju i naglo podigne na noge. Bio je to vlasnik. Bjesnio je. — Naprijed. Sad ćeš van prije nego te... Bio je toliko ljut da je pentao dok me vukao prema vratima. Već gotovo pred vratima, priberem se od iznenađenja. Istrgnem mu se iz ruku i povičem: — Daj mi moj sandučić! Hoću svoje stvari! — Ajde! Van! Naučit ću te ja da ne dolaziš vi-J5e ovamo. Noga! Ne idem bez svojih stvari — zavrištim. Obi-i ga, potrčim u salun i stanem trpati četke, krpe limene kutije natrag u sandučić. Vlasnik me zatekao baš kad sam se spremao ustati. Odalamio me po glavi, sa strane. Sve mi je zvonilo u ušima. — Naučit ću te ja, gade mali, da se kloniš mog lokala — zareži. Opet me udari i zgrabi za vrat da nisam mogao niti mrdnuti. Vrpoljio sam se ne bih li se oslobodio stiska, ali me je držao isuviše čvrsto. Pokušao sam ga udariti nogom, no uzalud. — Pusti ga, Tony, želim jedno laštenje — kazao je netko tihim, blagozvučnim glasom koji je dolazio iz jedne od pregrada duž zida. 31Vlasnik i ja se okrenemo. Vlasnik je još uvijek držao jednu ruku u zraku kao da je ondje prilijepljena, a drugu još uvijek na meni. Ne znam koji je od nas dvojice bio više iznenađen. Ugledao sam vitkog, pristalog muškarca, kojemu je moglo biti između trideset pet i četrdeset godina, kako sjedi u jednom od separea. Jedna mu je ruka, napola stisnuta, počivala na stolu, dok se drugom poigravao džepnim nožićem koji se nalazio na lančiću pričvršćenim za prsluk. Nosio je tamnosivo odijelo, elegantan šešir i sjajne crne cipele. Sive mu oči bijahu poluotvorene, dok mu se tanki brčić kočio povrh lijepo oblikovanih usana. Bijeli, sjajni zubi, koji su blistali iz tamnoputog orlujskog lica, upotpunjavali su cijelu sliku. Bio je to Svileni Fennelli. Gledao nas je netremice. Vlasnik radnje se nakašlje. — U redu, gospodine Fennelli — reče pustivši me i otiđe za šank. Obrišem lice rukavom i priđem pregradi. Vukao sam sandučić za sobom. Još su dvije osobe bile s njim u separeu: mlad, dobro odjeven muškarac i privlačna mamica. — Ne mogu vam ulaštiti cipele, gospodine — rekoh. — Zašto? — upita Fennelli. — Prolilo mi se crno laštilo — uzvratim. Maši se za džep. Izvuče novčarku, izdvoji iz nje novčanicu od pet dolara i pruži mi je. — Hajde pa kupi koliko ti treba — on će. Pogledam novčanicu, zatim Fennelli ja i bez riječi krenem prema vratima. Sluga je već prao pod na mjestu gdje se bilo prolilo laštilo. Dok sam izlazio, čuo sam drugog čovu kako kaže: 32 — Svileni, kladim se u pedeset dolara da se neće vratiti. Svileni Fennelli se nasmije. } — Vrijedi. (f — Mislim da u cijelom životu nije vidio toliko i novaca — pridoda mamica. V — Vjerojatno imaš pravo — primijeti Svileni. — Nisam ni ja kad sam bio njegovih godina. Nisam čuo što su na to kazali, jer sam dotle bio već vani. Kad sam se vratio, oni su jeli. Položio sam ostatak novca na stol i rekao: — Nisam htio da čekate, ali trgovac nije imao sitnog da razmijeni pet dolara, pa sam morao pro-krstariti cio blok dok ih nisam razmijenio. Kleknem na pod i počnem mu čistiti cipele. 1 Onaj drugi muškarac izvadi novčanik, izvuče lo, vu i dade je Fennelliju. Svileni je spremi u džep ne prebrojavši je. I■ — Ovo bi trebalo da ti posluži kao pouka; ne mo' žeš tući stručnjaka. Bio sam gotov s jednom cipelom i zato kvrcnem po njoj, a on stavi drugu nogu na sandučić. — Kako se zoveš, sinko? — upita. — Francis Kane — odgovorim. — Ali možete me zvati Frankie. Svi me prijatelji tako zovu. — Oho, sad sam, znači, tvoj prijatelj, je li? Preporučio bih ti, sinko, da budeš pažljiviji; prijateljstvo se ne poklanja tek tako. Ne budi neoprezan s time — upozori me. — Ne s'vaćam što mislite reć' — kažem zbunjeno. — Za moj pojam, vi ste čovjek na mjestu. — Dovršim laštenje i ustanem. Onaj drugi muškarac i žena dignu se. — Moramo ići, Svileni. Vidimo se. 3 Ne zaljubljuj se u neznanca 33Svileni ustane. — Do viđenja — reče im. Kad su otišli, upitam ga: — Jeste li utjerali svoj novac, gospodine Fennelli? — Na što misliš? — Na okladu. Čuo sam. Je li vam isplatio? Svileni Fennelli se nasmije. — Ti da si čuo? — Aha — odgovorim. — Nisam naivac. Poznat mi je razlog. Fennelli se iznova nasmije. — Sjedi — ponudi me — i pojedi sendvič. Otkuda si? — Iz Sirotišta svete Tereze — odgovorim. — U redu stvar, poznat ti je razlog — reče mi kao sebi ravnom. — Činiš mi se odnekud poznat. Gdje sam te već vidio? U jednom od zabavišta? Mislio je na spremišta u
našoj četvrti, koja je pretvorio u mala igrališta. Svi su pričali da je to silna stvar što je napravio za djecu iz našeg susjedstva, jer ih je time odvratio od ulice. Ćuo sam Keo-ugha kako kaže da su ona značajna i zbog nečega drugoga; na taj je način Fennelli odgajao svoje mušterije. Ovdje su se nalazile kojekakve igre koje su djeca besplatno igrala — igre vještine i slijepe sreće koje vani treba platiti, ako ih misle igrati, od pet centa do četvrt dolara. Pošto djeca dostignu određenu dob, više im se ne dopušta pristup u ta zabavišta, pa se odlaze igrati nekamo drugamo i za to plaćaju. O, da, Fennelli je bio velika budža, čak je i svoje mušterije slao u škole. Ali, kao što većina kaže, netko se mora i tim poslom baviti, pa uistinu zaslužuje da ga sudbina usreći, jer je ljudina u svakom pogledu. — A, ne — odgovorim. — Radim kod Jimmvja Keougha. Na Fennellijev znak priđe konobar. Naručim sendvič s pečenom govedinom i čašu piva. — Premlad si za pivo — reče Fennelli, pa umjesto piva naruči sok. Promatrao me dok sam jeo. Brzo sam trpao u sebe, pa sam za nekoliko minuta bio gotov. Potom se dignem. — Hvala vam, gospodine Fennelli. Osmijehne mi se. — Sve u redu, klinjo, i ja sam nekoć laštio cipele kao i ti. — Posegne u džep i izvuče nekoliko smotanih novčanica. — Evo — reče — uzmi to i hvataj maglu. — Hoću, gospodine — uzvratim kad sam vidio da se radi o pet novčanica. — Još jednom, hvala. — Ovakvi klipani vole da im se zahvaljuje. Od toga se dobro osjećaju, a ništa te ne košta. Odmah sam znao da će mi se isplatiti ako s ovim čovom budem fin. I tako, puke sreće radi, još mu jednom zahvalim i napustim salun. Ray Callahan je stajao na uglu uz svoj sandučić s priborom za čišćenje cipela. Priđem mu. Ray je bio zgodan malac. Stari mu je bio pijandura; živjeli su od socijalne pomoći. Ray bi davao lovu staroj, koja ju je isto trošila na piće kao i njezin muž. — Servus, Frankie — pozdravi me. — Servus — otpozdravim. — Kako ide? — Dosta slabo — promrmlja — za cijelo popodne samo četrdeset centi.Ispuknem svojih pet zelembaća i podnesem mu ih pod nos. Izbulji oči poput bika. — Sunce jarko! — izusti, a zatim tiho prošapće: — Gdje si ih ćomuo? Nasmijem se. — Moraš poznavati prave ljude. — Potom mu ispričam cijelu stvar. — Čovječe — usklikne — alaj si sretan! Pošli smo zajedno niz ulicu. Počelo se smrkavati. Povremeno bih vidio kako prozori bljeskaju od svjetla. — Bi li pošao sa mnom gore do mene? — upita me. — Ako nemaš drugog posla. Znao sam da me zove samo da ne pobere batina zbog slabe zarade. — Hoću. Čuli smo kako mu se roditelji deru jedan na drugoga čim smo ušli u hodnik. — Kriste! — usklikne okrenuvši mi se — nikad ne prestaju. Bojim se da ću fasovati svoje. Ne odgovorim ništa, već se počnemo uspinjati. Na prvoj stubišnoj terasi neki muškarac iziđe kroz vrata i žurno strugne mimo nas niza stepenice. Ostavio je vrata malo naškrinuta pa se kroz njih čuo ženski glas: — Jesi li to ti, Ray? Ray stane. — Jesam. — Obrati mi se. — To ti je Mary Cassi-dy — kupujem joj stvari u dućanu. Pojavi se na vratima. — Hoćeš li skoknuti dolje do bifea i donijeti nekoliko boca piva? — Obavezno, Mary — reče Ray, odloži svoj sandučić na pod, uzme sitan novac iz njezine ispružene 36 ruke i, napomenuvši mi da ga pričekam, odjuri niz stepenice. Gospođica Cassidy mi reče: — Ne moraš čekati u hodniku. Unesi stvari ovamo i tu ga počekaj. Šutke podignem sandučiće i odnesem ih u sobu. Ona zatvori vrata. — Možeš sjesti ovamo dok se Ray ne vrati. — Pokaže na stolac. Sjednem. Ona otiđe u drugu sobu i vrati se s limenkom nalik na klistir, koju kod sudopera napuni vodom, a zatim se opet vrati u onu sobu. Nekoliko minuta kasnije dođe opet. — Još se nije vratio? — upita. — Nije — odgovorim. Ovaj put sam je dobro pogledao. Nije izgledala loše dok je stajala ondje onako zgođušna, namazana lica i usnica. Imala je svijetloplavu kosu, malko nakovrčanu. Toliko sam se zabuljio u nju da se počela crvenjeti. Na čelu joj se pojave sićušne kapi znoja. Imala je plavka-sto-zelene oči i bila je poviša. Pitao sam se je li Ray znao da je kurva. Ovu bi valjalo jebnuti, pomislim. Mozgao sam kako da je pitam bi li mi dala. Još do sada nikad nisam bio s nekom. Ali imao sam u džepu pet dolara u gotovu, i to me ohrabrilo. — Imam dva zelembaća — kažem joj. — Pa što! — Pogleda me radoznalo. Činilo se da je pomalo zanosila na irski. Budući da nisam znao što da kažem, samo sam zurio u nju. Nekoliko smo časaka stajali šutke, a onda je rekla: — Još si mlad, je l'da? — Petnaest mi je godina — odgovorim. Lakše je kad cijelo vrijeme lažeš. Osim toga, gotovo sam 37uspio sebe uvjeriti u to da zaista imam petnaest godina. — Jesi li to ikad radio? — upita. Njezine mi se grudi učine strašno velike i napete. — Svakako — kažem — mnogo puta! — Počeo sam se uzbuđivati. — U redu — reče. — Hodi. — Odvede me u spavaću sobu. Kad je došla do kreveta, okrenula se i pogledala me. — Daj novce. Izvadim iz džepa dva dolara i dadem joj ih. Ruka mi je drhtala. Uzela je novac i stavila ga pod jastuk. Tada je preko glave hitro skinula haljinu i legla u postelju. — Hajde — pozove me. Otkopčam hlače i pustim ih da kliznu na pod. Koljena su mi klecala. Uđem u krevet i legnem kraj nje. Pokušao sam, ali ništa od posla — bio sam previše preplašen, previše uzbuđen. Počela se srditi. — Požuri. Nemamo cijeli dan vremena. Ray se može vratiti svaki čas. Uzalud — bio sam previše brzoplet. Jednostavno nije išlo. Pokušala mi je pomoći, ali badava. Naposljetku siđe s kreveta. Ležao sam trenutak mo treći je. Kad mi je okrenula leđa, turnuo sam ruke pod jastuk i uzeo svoja dva
dolara; neću platiti za ono što nisam učinio. Nije me vidjela. Turnuo sam novce u džep od košulje. Nekoliko časaka kasnije vratila se krevetu i bez riječi bacila u mene ručnik. Brzo je navukla haljinu. Promatrala me dok sam silazio s kreveta i oblačio hlače. Zajedno smo ušli u prednju sobu. Nasmije mi se. 38 — Braco, dođi kad porasteš. Uvijek govorim: »Ne možeš tjerati dijete da radi muški posao«. Pogledam je. Osjećao sam da mi lice napušta posljednja kap krvi, što se obično događalo kad bih se razbjesnio. Došlo mi je da je lupnem sanduči-ćem. Mora da je to predosjećala, jer su joj se oči nekako raširile i jedan je korak ustuknula. Osjećao sam kao da mi netko vezuje želudac u čvorove. Piljio sam u nju kao luđak. — Ne moraš se — počne, ali se baš tada otvore vrata. Bio je to Ray. Nosio je u ruci papirnatu vrećicu. — Kupio sam pivo, Mary — rekao je. Još je jednom pogledam. Nije mogla skinuti pogled s mene. Podignem sandučić i iziđem u hodnik. Čuo sam Raya kako je nešto pita i potom njezin smijeh. Zatim se pojave na vratima. Dala je Rayu deset centi zato što je išao u dućan. Počela je zatvarati vrata, a onda, kao da se nečeg sjetila, rekla Rayu: — Evo desetače i za tvog prijatelja što te čekao. — Dobaci mi novčić i zatvori vrata. Uhvatim ga i zviznem ga natrag u zatvorena vrata. — Droljetino gadna, jeftina! — povičem i, ne pogledavši Raya, otrčim niza stube na ulicu. ČETVRTO POGLAVLJE Još petnaest dana i svršit će škola. Nestrpljivo sam očekivao taj dan kada ću moći raditi kod Keo-ugha da namaknem grdnu lovu. 39Tog sam popodneva otišao iz škole zajedno s Jer-ryjem. Kao da se iznenadio kad me vidio da izlazim na glavna vrata. — Mislio sam da ne smiješ iz škole, Frankie — reče. — Jučer je bio posljednji dan zabrane — odgovorim. — Radiš li popodne nešto posebno? — upita me. — Zašto? — Ništa — reče — samo me zanima. Neko smo vrijeme išli šutke, a onda će Jerry: — Frankie, bi li volio ovoga ljeta poći sa mnom na selo? — Prestani se zezati — rekoh. — Ne zezam se. Zbilja to mislim — kaže i pogleda me ozbiljno svojim plavim očima. — Pitao sam tatu za dopuštenje, a on mi je rekao da te ovaj tjedan dovedem doma na ručak i da ćemo onda porazgovarati o tome. __ Glupost! — kažem — oni iz sirotišta ionako me ne bi pustili. — Bi, kad bi ih moj otac zamolio. Znaš li tko je on? — upita Jerry. Da, poznavao sam mu oca; a tko nije — znamenitog Jerrvja Cowana, uvijek nasmiješenog gradonačelnika New Yorka. Mogao si ga vidjeti naslikana u novinama svaki dan kako se, pokazujući bijele, sjajne zube, s karanfilom u zapućku, rukuje s predstavnicima najnovijeg udruženja proizvođača kukuruza ili s nekom drugom neotesanom bagrom. Da, njegov je starac mogao dobiti gotovo sve što je htio. Bio je gradonačelnik New Yorka. Stigli smo pred Keoughov lokal. Zastanem. Povirim unutra. Bilo je mračno i jedva sam što raza40 birao. Mislio sam provesti ljeto u lokalu gdje zaudara na patvoreno pivo i mokraću. Mislio sam provesti ljeto na selu s Jerrvjem. Vjerojatno je imao kakvo krasno imanjce sa slugama i svim ostalim. Bit će vjerojatno pecanje riba, plivanja i kojekakve druge zabave. Bljesne mi pred očima prizor u kojem sam vidio sebe kako skačem u jezero. Još nikad nisam plivao u jezeru. Mora biti perfektno. Neki su mi momci rekli da jest. Nekoliko puta odlazio sam na Coney Island, ali sam uglavnom plivao nedaleko od pristaništa, u 54. ulici. Nebesa, mora biti perfektno na ladanju. Okrenem se Jerrvju. — Ne mogu, Jerry — velim. — Ali, u svakom slučaju, hvala na pozivu. Oni — mislim reći — imam ovdje posao. Moram ovo ljeto raditi. Ne mogu dopustiti da budem bez kinte. Moram natući love. I, do đavola, selo ionako mrzim! Ondje me uvijek spopada osjećaj groze. Jerry me pogleda i onda se nasmije. Znao je što imam na umu. Bio je neobičan prijatelj. S njim nije bilo lako sklopiti prijateljstvo; a nije bio ni umišljen. Bio je jednostavno — nešto posebno. Ne znam zašto me volio, ali da sam bio dovoljno dalekovidan, da sam samo mogao znati što ćemo Jerry i ja — ali o tom potom, kad stignemo do tog mjesta. Zlo je i ovako što se osvrćemo unatrag i sjećamo svega; bilo bi kudikamo gore da smo znali što će se dogoditi. — U redu — reče — ako baš tako hoćeš, ali svejedno, svrati jedan dan do mene na objed. — Primijetio sam da je rekao »objed«, a ne »večera«, kako sam ja obično govorio. — Hoću. — Stajao sam u neprilici na jednoj nozi. Nisam znao da li da mu opet zahvalim ili ne. 41Zatim kažem u sebi: »K vragu s tim! Već sam mu zahvalio«. A naglas: — Moram na posao. — Promatrao sam ga dok je odmicao ulicom i skrenuo za ugao. Okrenem se i pogledam u lokal. Sat u dnu dvorane pokazivao je tri i petnaest. Bilo je rano. Trebalo je da dođem tek u četiri, a nekako mi se baš i nije radilo. Potražim Jimmvja. Razgovarao je s nekim starkeljom, pa me nije vidio; zaobiđem ih i pretrčavši cio blok zgrada sjednem na sunce, na stepenice jedne stare stambene zgrade, gdje sam naumio čekati do četiri, a onda natrag do Keougha. Razmišljao sam o odlasku s Jerrvjem na ladanje. Upalim cigaretu i stanem čekati da prođe vrijeme, kadli s druge strane ulice začujem neku graju. Nekoliko klinaca koje sam poznavao satjerali su uz zid nekog Zidovčića i počeli ga obrađivati. Promatrao sam ih prilično nezainteresirano. Osjećao sam se isuviše lijenim da im priđem i sudjelujem u zabavi. Stajali su u polukrugu oko njega i napastovali ga. — Kako je biti polučovjekom? — Kristoubojice! — Pizdolizac! Dječak ih je blijeda lica motrio napeto, ali spokojno. Dostojanstveno ih je obasipao pogledima punim mržnje. Primicali
su mu se prijeteći. Ispustio je knjigu koju je nosio i pripio se leđima uza zid. Počeo je dizati šake. Činilo se da je nešto niži od mene. Bio je plavokos, plavook i suha lica. Na koncu je progovorio: — U poštenoj borbi svakog od vas bih zbiksao. — Glas mu nije odavao straha. 42 Odgovore mu grohotom i još mu se više primaknu. — Ne možeš ti zbiksati ni naših čizama! — reče jedan od njih. Dignem se na noge i prijeđem ulicu. Ovo će biti zanimljivo. — Servus, Frankie — jedan će od dječaka. — Zdravo, Willie — odgovorim. — Pokažimo tom židovskom kurvinom sinu! — poviče jedan od njih. — Ništa od toga — kažem. — Čuli ste ga. Rekao je da može zbiksati bilo koga od nas. Nećete mu dopustiti da se samo tako izvuče. Jedan će se od nas boriti s njim. Rulja me pogleda nesigurno. ♦ — No — reknem — tko će to biti? Nije bilo odgovora. — U redu — kažem — ja ću. Krug se razmakne i ja zakoračim unutar njega. Dječak me pogleda. Znao sam da me odmjerava. Dignem šake na gotovs. On istupi i divlje zamahne na mene. Lako mu izbjegnem i odstupim. Nije znao ništa o boksu. Pošao je za mnom i izbacio nekoliko direkata, ali sam ih bez po muke zaustavio. Raja me počela bodriti. — Prebij ga, Frankie! — Šutni ga u muda! Uzmicao sam sve dok nisam došao do ruba pločnika, kad sam shvatio da još uvijek imam cigaretu u ustima. Zadržao sam je da im pokažem da znam kako treba s njim. Još jednom zamahne i promaši. Otežalo mu disanje. »Gospode!« pomislim, pa on zna da ću ga udesiti. Zašto, do vraga, ne bježi?« Gradio sam se kao da mi se omakla noga 43na rubnom kamenu i pustio sam da mi cigareta ispadne iz usta. Kad sam pogledao, još me uvijek čekao. Zakoračim mu u susret, zadam mu razoran udarac u trbuh i potom ga desnim krošeom mlat-nem po čeljusti. Prevali se na leđa kao da je po-drezan. Dečki počeše skakati oko mene. — Udri ga! — neprestano su uzvikivali. Dječak se pokušao pridići, ali mu nije polazilo za rukom. Naposljetku je jednostavno ostao ležati motreći me svojim plavim očima. Spustim ruke. Willie zaurla: — Odvaljajmo ga u kanal! — Dečki krenu na njega, ali ja uskočim i stanem preda nj. — Pobijedio sam ga — reknem. — Ostavite ga. Pogledaju me nakratko i uvide da mislim ozbiljno. Nisu znali što da rade; razmijene poglede. — U redu — rekoh — imali ste dosta zabave. Kidajte. Počeše odlaziti. Promatrao sam ih dok nisu zamakli za ugao. Kad sam ih izgubio iz vida, sjednem na rubni kamen neposredno do mjesta na kojem je ležao dječak. Izvadim iz džepa paketić cigareta i ponudim ga. Odbije odmahnuvši glavom. Izvučem jednu i zapalim je. Nekoliko smo trenutaka šutjeli. Tada se polako uspravi u sjedeći položaj. — Hvala — reče. — Na čemu? Zar zato što sam te maznuo po njupi? — upitam smijući se. — Što si me pustio da se olako izvučem — odgovori. — Ona banda — « — 0, dobri su oni — presiječem ga. — Htjeli su se samo malo našaliti. Nisu mislili ozbiljno. — I to mi je šala! — uzvikne jetko, ustane i podigne knjigu. Izgledalo je kao da je malo uzdrman. Gledao sam ga i dalje sjedeći na rubu pločnika. 44 — Moraš naučiti kako se valja boriti ako misliš živjeti u našem susjedstvu. Nije ništa primijetio na to, no ako je ona škripa zubima nešto značila, bio sam uvjeren da će naučiti. Upravo tada naiđe ulicom otac Quinn, i ja skočim na noge. — Zdravo, Francis — pozdravi me. — Dobar dan, oče — uzvratim dotakavši rukom čelo kao da salutiram. — Nisi se valjda tukao s ovim dječakom, Francis? — upita šaljivo. Prije nego što stigoh odgovoriti, dječak će: — Oh, nije, gospodine. Nismo se tukli. Francis me je učio boksati. Otac Quinn ga pogleda. — Dobro — reče dječaku — ali ne dopusti mu da u tome pretjera. Ponekad se zaboravi. — Zatim nastavi drugim tonom, onim koji obično upotrebljava kad se netko ne pojavi na misi: — Kako se zoveš, sinko? Ne sjećam se da sam te igda vidio u crkvi. — Židov sam — reče dječak tiho. — Zovem se Martin Cabell. — Oh — usklikne otac Quinn — bit će da si sin Joea Cabella. — Jesam, gospodine. — Poznajem ti oca. Dobar je čovjek. Lijepo ga pozdravi, hoćeš li? — Hoću, gospodine. — U redu, momci, moram ići. I upamtite, ne smijete se tući. — Okrene se da otiđe, ali se zaustavi. — Francis — dobaci mi — bit će bolje da iz džepa izvučeš tu cigaretu, mogle bi ti progorjeti hlače. — I udalji se. 45 Izvadim cigaretu iz džepa. Nisam znao da me vidio kad sam je na brzinu ondje bio sakrio. Razmi-jenivši poglede, Martin i ja prasnemo u smijeh. — Čini se da je sila od čovjeka — primijeti Martin. — Dobar je — uzvratim. Pođemo ulicom zajedno. — Živiš li tu negdje? — upitam. — Da — odgovori — otac mi ima dragstor na uglu 59. ulice i Broadwaya. 2ivimo u Central Park Westu. Dođemo do ugla 9. avenije. Zavirim u izlog draguljarnice i vidim da je prošlo četiri. — Brišem — rekoh. — Moram na posao. — Kad budeš gotov, navrati do očeve radnje i pojedi sladoled na moj račun — reče Martin. — Hoću — otpovrnem. — Vidimo se. — I odem. Nakon nekoliko koraka dadem se u trk. Nisam htio da previše zakasnim, kako se Keough ne bi naljutio. PETO POGLAVLJE Kad sam stigao u Keoughov lokal, bio je prazan. Činilo se kao da je to popodne posao zamro. Brzo sam sve pomeo, a onda dohvatio gazdine knjige i stao upisivati brojeve onako kako su pristizali rezultati. Oko pet i trideset nekoliko je mušterija ušlo da izravna račune s gazdom,
pa sam morao u podrum po nekoliko boca rashlađena piva. Kad sam se vratio, u dvorani se nalazio i Svileni Fennelli, koji je pričao s Keoughom. Letimično me pogleda i reče ovlaš: 46 — Zdravo, Frankie. — Dobar dan, gospodine Fennelli — odzdravim ponosan što me takva zvjerka primijetila. Nastavio je s Keoughom započet razgovor, a kad su završili, prišao mi je. — Momče, kako bi bilo da mi udariš jedan specijalni glanc? — Odmah, gospodine — rečem i otrčim u ostavu po sandučić s priborom. Doista sam svojski laštio. Trljao sam mu cipele dok malne ne ugledah svoje lice na koži. Bio je zadovoljan. Vidjelo se na njemu. Dao mi je pola dolara i upitao me jesam li u zadnje vrijeme bio izbačen iz bilo kojeg saluna. Nasmijem se umjesto odgovora. Priđe Keough, i Fennelli mu ispriča što se bilo dogodilo. Obojica su se smijala. Odložim sandučić i opet se prihvatim pisanja. Priđu Keough i Fennelli te mi stanu gledati preko ramena. — Zar ti on izračunava? — upita Fennelli Keou-gha. — Da — odgovori Jimmy — i to vraški dobro. Kuži stvar. Fennelli mi se nasmiješi. — Nastavi tako, momče. Jednog ćeš dana biti veliki poslovni čovjek. Mahne u znak pozdrava i iziđe. Vidio sam ga kako ulazi u svoj auto i polazi. »Veliki poslovni čovjek!«, mislio sam dok su mi njegove riječi još uvijek odzvanjale u ušima. »Tako je, najveći kockar u gradu — eto, to ću biti. Samo što se neću kockati, nego ću voditi posao poput 47 ^n^^ Svilenog Fennellija. Pomoćnici će obavljati prljavu stranu posla, a ja ću obirati vrhnje. I imat ću veća kola od Fennellija —« I tako, uz t'e snove, popodne mi je prošlo vrlo brzo da sam se upravo iznenadio kad je bilo vrijeme da pođem kući. Kad sam izišao, počelo je kišiti. Nije mi bilo do toga da se javljam za večeru, pa zato produžim put Broadwaya. Kad sam stigao u Cabellov dragstor, bio sam dobrano pokisao. Uniđem. Martin mi pohrli u susret. — Drago mi je što si došao — reče. — Jesi li za jedan sladoled? — upita i odvede me do tezge. Izabrao sam sladoled s čokoladom. Pojevši ga, sjeli smo da popričamo. Bio je godinu mlađi od mene, ali je pohađao isti razred pučke kao i ja. Poslije razgovora, koji je trajao nekoliko minuta, pristupi nam neka djevojka i reče: — Marty, bilo bi dobro da požurimo, inače ćemo zakasniti na večeru. — Pomislio sam da mu je to vjerojatno sestra i nisam se prevario. Upozna nas: — Frankie, ovo je moja sestra Ruth. — Zdravo — rekoh. Osmjehne mi se. — Milo mi je što smo se upoznali. — Mogla je imati oko petnaest godina i izgledala je vrlo dra-žesno s onom kratko podšišanom plavom kovrča-vom kosom i plavim očima nalik Martinovima. I poput Martina, i ona je gledala pravo u oči kad si s njom razgovarao. Imala je skladan, vitak stas, a pohađala je šesti razred srednje škole. Bio sam otprilike za glavu viši od nje, i kad me Marty upitao 48 koliko sam star, rekao sam mu da mi je gotovo šesnaest godina, u nadi da ću je se dojmiti. Martin joj ispriča što se bilo dogodilo toga po-podneva, na što me ona nekako čudno pogleda i otiđe. Pitao sam se što je grize, ali ništa nisam kazao Martinu. Marty me pogleda i reče: — Žene su smiješne. U vezi s onim što si mi rekao danas popodne o boksu — nabavio sam par boksačkih rukavica; kako bi bilo da dođeš k meni kući i da me malo podučiš? — Večeras? — upitam. — Svakako — reče — nakon večere. Zar ne bi mogao otići kući pojesti i onda doći k meni da boksamo? — Mislim da ne bih — odgovorim. — Živim u sirotištu. Ako odem tamo na večeru, sumnjam da bih više mogao van. — Oh — izusti. Trenutak se mrštio, a onda se razvedri. — Imam ideju. Pričekaj malo. — Otrči u stražnji dio dućana. Mogao sam ga čuti kroz stakleni paravan kako razgovara s ocem. Pokaže prstom na mene. Onda mu otac nešto kaza, i on se opet vrati k meni. — Uredio sam stvar — reče. — Ideš k nama na večeru. Sad ćeš mi moći održati lekciju iz boksa. Isprva nisam htio ići, ali onda sam popustio. Otac i majka su mu te večeri bili nekud izišli. Nas troje — Martyja, Ruth i mene — večerom je posluživala sluškinja, mlada žena od dvadeset dvije godine, po imenu Julie. Bila je kanadska Francuskinja i engleski je izgovarala neobično i hitro. Sjela je da jede s nama. Večera je bila jednostavna i brzo smo je pojeli. Nakon toga otišli smo u salon. 4 Ne zaljubljuj se u neznanca 49 Imali su nov radio-aparat pa smo ga otvorili i uspjeli pronaći neku svirku. To je treći put kako sam uopće čuo radio, i bilo je vrlo zanimljivo. Sat poslije večere Martin predloži da odemo u njegovu sobu na boks. Pristanem. Ruth je ostala u salonu. Rekla je da će čitati. Soba mu je bila ugodna; u njoj se nalazio kauč i nekoliko raštrkanih stolica, a svuda po zidovima visile su police s knjigama. Stolice gurnemo u stranu i na ruke navučemo boksačke rukavice. — Digni šape — naložim mu. — Lijevom napadaj, a desnu drži blizu brade — ovako. — Zauzmem borbeni stav. Oponašao me. Povučem se i kritički ga pogledam. Ljevicu mu malo izvučem, a desni mu lakat spustim naniže i gurnem ga više uz bok. — U redu — kažem — još ti samo preostaje jedna stvar: da me počneš udarati. — Ne želim te ozlijediti — reče. — Ne brini — uzvratim mu — nećeš. Spustio je ljevicu i zamahnuo desnicom. Odbio sam udarac i primakao mu se. __ ]sje — reknem — ne tako. Posve si se otkrio.
Kad spustiš ljevicu, ja uskačem i gađam te ovako, vidiš? — Izvedem udarac. — Udaraj lijevom. Njome držiš protivnika na udaljenosti. — Shvaćam — reče. Nekoliko trenutaka držao je to na pameti, a onda sve zaboravio. Pustio sam ga da nekoliko puta zamahne i promaši, a zatim ga zaustavio. — Ne zaboravi da ljevicu moraš držati gore — upozorim ga. Opet smo počeli boksati, kadli se otvore vrata. Nesvjesno se osvrnem preko ramena. Ušla je Ruth. 50 Dok sam je gledao, pogodio me u rame. Bez razmišljanja mu odgovorim desnim direktom, kojim ga kresnem po oku. Srušio se na pod. Ruth mu pritrči. Sjedio je na podu. Pogledala me okomivši se na mene: — Životinjo brutalna! Zašto se ne iskališ na nekom sebi ravnom? Bio sam toliko zabezeknut da sam izgubio dar govora. — Ruth, nije on kriv — reče Marty. — Ja sam ga zamolio da me nauči boksati. -— Ali pogledaj si oko — zakuka ona. — Počelo se prelijevati u svim mogućim bojama. I, dakako, sutra će to već biti krasna masnica. Smognem riječi: — Jao, Marty, žao mi je. Nisam te htio udariti tako jako. — Pomognem mu ustati. — Nema tu pomoći — reče nasmijavši se. Čuvši komešanje, Julie uđe u sobu. — Bolje da na oko staviš mokri ručnik, inače će ti oteći — reče. Marty strese rukavice s ruku. — U redu — kaže — uskoro ćemo imati još jednu lekciju. — Okrene se kod vrata i dobaci mi: — Pričekaj ovdje, vraćam se za nekoliko minuta. Napuste sobu i nekoliko trenutaka kasnije začujem klokotanje vode u kupaonici. Još sam uvijek imao rukavice na rukama. Julie podigne rukavice što ih je Marty bio bacio na pod. — Smijem li ih isprobati? — upita. — Samo izvoli. Nisu moje — odgovorim. ' Navuče ih na ruke. — Vrlo su nespretne — ona će. — Čovjek se navikne na njih — rekoh. 51— Otac mi je kazao da sam trebala biti muško — reče. — Uvijek sam bila nestašna. Šutio sam. — Frankie, pokaži mi kako se boksa — zamoli. — Zapravo, ne — samo mi objasni u čemu je stvar. — U redu — odgovorim. — Ali nemoj me udariti — reče brzo. — Jako se bojim povreda — osobito ovdje. — Položi ruke ispod grudi i rine ih uvis. Gledao sam to i progutavši slinu jedva uspio reći: — Dobro. Zamahni par puta na mene i onda ćemo prestati. Ispruži nespretno ruke i dvaput zamahne na me. Promašila je i zato se primakla i iznova zamahnula. Otklonivši udarac, priđem joj i uđem u klinč. Uhvatila me za ruke ispod laktova i čvrsto ih priljubila uz bokove. Osjećao sam njezinu blizinu. Ova borba s djevojkom loše je na mene djelovala. Bilo je previše uzbudljivo — u negativnom smislu. — Vrlo si snažan — reče privijajući se uza me. Podignem pogled. Bila je nešto viša od mene i imala crnu kosu i široke, sočne usne. Gledala me nekako luckasto. Stajali smo tako časak, a onda iznenada shvatim da Ruth stoji na pragu i promatra nas. Smjesta se razdvojimo. Pocrvenim. — I ona je htjela da joj pokažem kako se boksa — objasnim neuvjerljivo. Osjećao sam da mi uši gore. — Pravi pravcati Gene Tunnev, je 1' da? — reče Ruth zajedljivo. —^Treba te Martin. Skinem rukavice, predam ih Julie i zatim pođem za Ruth u Martinovu sobu. Ležao je ispružen na krevetu s mokrim ručnikom na oku. 52 — Zao mi je zbog ovoga,-Frankie. Međutim, sutra svejedno dođi u očevu radnju, pa ćemo se opet naći. — Štima, Marty — rekoh. — Žao mi je što sam te ozlijedio. Vidimo se sutra. — Okrenem se i oti-đem. Ruth me otprati do vrata. Otvori mi ih i ja zakoračim van. — Laku noć, Ruth — kažem. — Laku noć — odvrati i počne za mnom zatvarati vrata. Zastade na po puta. — Hoćeš li mi učiniti uslugu? — upita. — Svakako — odgovorim. — Kloni se mog brata. Prost si, grub i pokvaren, i samo ćeš loše djelovati na nj — procijedi bijesno i zalupi mi vrata pred nosom. Krenem polako hodnikom. — Pssst — začujem kako me netko doziva. Pogledam. Bila je to Julie, koja je stajala na drugom ulazu ispred mene. Osvrnem se na vrata kroz koja sam upravo izišao čudeći se što radi na tom drugom ulazu. — Dođi ovamo — prošapće gorljivo. Mahne mi rukom. Pođem za njom kroz vrata. Vodila su u kuhinju Martinova stana i zatim kroz obiteljsku kuhinju u sobičak što se nalazio u najudaljenijem dijelu stana. Zatvori vrata za nama. — To je moja soba — prošapuće. — Budi tih. Meni govori da budem tih. K vragu, bio sam toliko uzbuđen da uopće nisam mogao govoriti, nego sam samo buljio u nju. Ugasi svjetlo i uputi se k meni. Obujmi me rukama i poljubi u usta. Osjećao sam kako joj jezik titra po mojim usnama i stisak njezinih ruku na mojem tijelu. Osjećao sam kako 53 1 'Imi ruke prelaze po njoj, a onda se spustila nauznak na krevetić. — Tako si jak — reče. — Ne smiješ biti grub. Molim te, ne budi grub. — A malo zatim: — Budi grub, molim te, budi grub ... Bila je ponoć kad sam otišao od nje. Gazeći ulicama po vlažnoj i sparnoj noći, osjećao sam se muškarcem. Međutim, bio sam budala. Imao sam nepunih četrnaest godina, bio velik za svoju dob i prevelik za svoje hlače. ŠESTO POGLAVLJE Bila je nedjelja ujutro, i Keough me ostavio posve sama u lokalu. Vozio je ženu i dijete na kolodvor kako bi ih smjestio u vlak koji će ih odvesti na ladanje, gdje su namjeravali provesti cijelo ljeto. Pripremio sam sve biljarske stolove, u podrumu stavio pivo na led i pomeo dvoranu. Očistio sam sve zahode, obrisao staklo na vitrini u kojoj smo držali cigare i sada upravo prao prozore. Bili su napola prekriveni crnilom da nitko nije mogao vidjeti unutra, jedino što se na svakom staklu nalazio natpis »Biljari«, ispisan sitnim crnim slovima. Navlažio sam prozore mokrom četkom i brisao ih gumenim
strugalom na dugom dršku koje sam povlačio odozgo nadolje. Dok sam radio, naiđu ulicom Jerry i Ray. Zaustave se da me gledaju. — Bog te mazo! — usklikne Ray. — Pa tebi to ide ko pravom peraču prozora. — Stvar je u grifu — kažem ponosno. — Moraš znati kako rukovati s ovom gumenom strugalicom, 54 kužiš? — Završnim potezom, koji sam izveo pomalo razmetljivo, svršio sam posao. Pokupim kantu i četku te uđem u lokal. — Dođite — pozovem ih. — Keough je odsutan. Uđoše u dvoranu. Bilo je to prvi put što bilo tko od njih zalazi na takvo mjesto. Klincima je pristup bio zabranjen. — Kako bi bilo, Frankie, da nas pustiš da malo tucnemo koju kuglu? — upita Ray. — Ne može. To mogu samo odrasli. Maloljetnici ne smiju. Zar ne vidite natpis? — Uprem prstom na natpis iznad registar-kase na kojem je pisalo »Maloljetnicima nije dopušteno igranje«. — Ako unatoč tome igrate, mogu nam zatvoriti lokal. — Hoćeš li popodne s nama na plivanje? — upita Jerry. — Volio bih — odgovorim. — Možda me Jimmy pusti ako svrnete popodne pa ne budemo previše zaposleni. — Vrijedi — reče Jerry. — Navratit ćemo pri odlasku na pristanište. Popodne je bilo vruće, i Keough se vratio s kolodvora dobre volje fućkajući i pjevušeći: — Žena mi je otišla na selo, uja, uja, haj! — Nije bilo posla, pa mi je dao dva sata voljno. Nas trojica hrlili smo put pristaništa u 54. ulici. Vidio sam Martyja na drugoj strani ulice. Povičem: — Hej, Marty! Priđe nam, redom ga upoznam s prijateljima i zapitam hoće li s nama na plivanje. — Drage volje — odgovori. — To jest, ako ostali nemaju ništa protiv. — Vraga bi imali protiv! — uskliknem. — Što nas je više, to bolje. 55 2TTKKad smo stigli, pristanište je bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta. Ugledao sam neke momke koje sam poznavao. Bio je tu Pete Sanpero sa svojom družinom, ali mi nije rekao ništa, pa nisam na nj obraćao pažnju. Jurnemo ispod pristaništa i skinemo se. Potom se zaletimo u vodu. Bila je topla i nečista blizu pristaništa, jer se tu izlijevao kanal, ali kad bi se otplivalo malo dalje, voda bi bila ugodna i svježa. Nakon kratkog buokanja kažem ostalima: — Da bar možemo odletjeti do pristaništa da na povratku ne pokupimo svu onu prljavštinu. Jerry mi dovikne: — Kad bi se odazvao mojem pozivu i pošao sa mnom na ladanje, plivao bi u pravom jezeru. Zrakoplov zatutnji povrh naših glava. Svi se okrenemo i u jedan glas zaurlamo. Tada Ray pripomene: — Da mi je znati je li to bio Rickenbacker. — U vražju mater! — uskliknem. — Ako je uistinu bio, onda je anđeo. Rickenbacker je umro. — Ne, nije — Marty drekne. — Živ je. Oborio je zračnog asa njemačkog letećeg cirkusa von Richt-hofena. — Kako bilo da bilo, Amerika ima prokleto najbolje zrakoplove na svijetu. Američki letači su najbolji — reče Ray. Neko smo vrijeme plutali na leđima promatrajući trajekte i brodove kako plove rijekom Hudson. Zatim iziđemo iz vode i ispružimo se na pristaništu predajući se suncu. Bili smo potpuno goli i predaleko od ulice da bi nas itko mogao vidjeti. Jedno smo vrijeme ležali bez riječi. Sunce je palilo te sam lice pokrio košuljom. Sjena padne na mene i začujem glas: 56 — Tko je pustio ovog odurnog Židova na naše pristanište? Mislio sam da netko govori o Martinu, pa sam ostao mirno ležati da vidim što će se iz toga izleći. — Hej, momci — za ječi opet onaj glas. — Pogledajte čime se prave Židovi. Čuo sam kako mi prilaze dva stopala i zaustavljaju se nedaleko od mene. — Ti boga! — usklikne jedan od njih — izgleda šaljivo, zar ne? — Svi se nasmiju. —• Dede, Židove — pozove prvi glas. — Da vidimo kako ostali izgledaju. — Nastupi trenutak tišine. Onda me jedna noga grubo gurne i zaori glas: — Na tebe mislim. Zar ne znaš kad ti se govori? Polako povučem košulju s lica i uspravim se u sjedeći položaj. Jerry, Ray i Marty sjedili su blizu mene motreći me. Vidio sam da je Marty bio obukao hlače, znači — oslovio je mene. Obrezan sam dok sam bio mali. Ustanem i suočim se sa svojim gnjavatorom. Bio je to klipan kojega nisam poznavao. — Zovem se Kane — reknem staloženo. — Fran-cis Kane. I nisam Židov. Želiš li napraviti neki problem iz toga? — Govori istinu — poviče jedan od dječaka. — On je iz Sirotišta svete Tereze. Zakoračim prema drugom momku. — U redu — reče — žao mi je. Međutim, Židove ne volim. Volio bih jednoga vidjeti ovdje. Bacio bih ga u vodu. Prije nego što sam stigao odgovoriti, Marty priđe i postavi se ispred mene. — Ja sam Židov — reče mirno. — Da vidimo kako ćeš me baciti. 57Dječak je bio nešto viši od Martvja. Marty je bio leđima okrenut prema vodi. Odjednom momak nasrne na Martvja s namjerom da ga gurne u vodu. Marty se hitro izmakne u stranu, i momak, ne mo-gavši se naglo zaustaviti, odleti u vodu. Prasnem u smijeh, a ostali se povedu za mnom. Nagnem se preko pristanišnog ruba i doviknem frajeru koji se praćakao u vodi: — Ovaj Židov kao da je prelukav za tebe, a? Uzvrati mi psovkom i pokuša se uspentrati na pristanište, no bio je toliko izvan sebe da se oraa-kao i iznova pao u vodu. Opet se nasmijemo. U taj čas prolomi se vrisak: — Neka mačka ide pristaništem! — Svi mi koji nismo imali ništa na sebi skočimo u vodu. Kasnije, kad se žena udaljila, uzveremo se na pristanište i obučemo se. — Moram natrag na posao. — Svi se šutke otputimo prema 10. aveniji. Pred ulazom biljamice Jerry me podsjeti: — Ne zaboravi: sutra poslije mise ideš k mojoj kući da se upoznaš s
mojim ocem. Uniđem u lokal i zateknem Keougha kako se užarena lica i pun posla preznojava. — Donesi piva iz podruma. Vrućina je i svi su momci ožednjeli. SEDMO POGLAVLJE Keoughov je lokal nedjeljom bio zatvoren. U crkvi sam morao ostati dokle god se sve mise nisu završile, jer sam ministrirao. Kad bi posljednja misa bila gotova, nešto prije dvanaest sati, obično 58 bih se vraćao u sirotište na ručak, a onda ostatak dana provodio vani. Ponekad bih išao u kino ili izvan grada na poloigrališta, u koja bih se krišom uvlačio i gledao utakmice. Jerrvjev je otac bio gradonačelnik New Yorka — velik demokrat, narodnjak, omiljen, politikant koji bi se sa svakim uvijek srdačno pozdravljao i prijateljski rukovao. Nije mi se sviđao. Uzrok tome vuče lozu mnogo godina unatrag — mnogo prije nego što sam se upoznao s Jerryjem Cowa-nom. Dogodilo se to kad je Cowan, kao gradski vijećnik našeg okruga, na Dan zahvalnosti za svečanim ručkom održao govor u sirotištu. Održao ga je tako lijepo da ga ni jedno dijete nije moglo razumjeti, ali za to nismo marili. Bili smo već nakljukani puretinom. Tada mi je moglo biti otprilike devet godina. Poslao me u upraviteljev ured da mu donesem cigare iz zimskog kaputa. Kad sam mu ih donio, izvadio je velik sjajan novčić od četvrt dolara i pružajući mi ga rekao: — Ovo je zato što si bio poslušan. — Hvala vam --■promrmljao sam uzimajući novčić. Onda sam se sjetio onoga što nas je učitelj bio naučio te otiđem do crkvene škrabice i u nju ubacim novčić. Cowan je to vidio. — To je zaista plemenit mladac — reče i pozove me k sebi. — Kako se zoveš, momčiću? —upita me. — Francis Kane, gospodine — odgovorih. — Pazi, Francis, evo još pet dolara za crkvu, ali prije nego što ih staviš u škrabicu, kaži mi što bi najviše volio za Božić? — Električni vlak, gospodine — odvratim. 59— I dobit ćeš ga, momče. Imam kod kuće sina baš tvojih godina i on isto želi električni vlak. Dobit ćete ga obojica. — Smješkao mi se dok sam novčanicu od pet dolara turao u škrabicu. Brojio sam dane do Božića. Na sam Božić ujutro, kad sam otišao u blagovaonicu pred veliki bor, očekivao sam da ću ispod njega naći električni vlak, ali ga nije bilo. Možda još nije stigao. Nisam niti pomišljao na to da bi tako nešto mogao zaboraviti. Dan je prošao, a električnom vlaku ni traga, ni glasa. Zapravo, nisam gubio nadu sve dok nisam otišao u krevet. Tada sam istiha počeo plakati, glavom zagnjurenom u jastuk. Brat Bernhard, koji je prolazio hodnikom, čuo me je i ušao u spavaonicu. — Što se dogodilo, Francis? — upitao me onim svojim toplim, prijateljskim glasom. Jecajući, uspravim se i ispričam mu sve o elekričnom vlaku. Mirno me slušao i onda rekao: — Francis, zbog takvih sitnih stvari se ne plače. Zbog njih ne vrijedi plakati. Bolje je da plačeš zbog prijateljske ljubavi i zbog nas koji ti ne možemo pružiti ni polovicu od one ljubavi koju trebaš. A osim toga — brat Bernhard je bio praktičan, ali i sentimentalan čovjek — vijećnik Cowan se već nekoliko posljednjih mjeseci nalazi u Floridi i nema sumnje da je prezauzet svojim poslovima da bi još mislio i na tebe. Stajao je uz moj krevet. — A sada pođi spavati, dječače. Trebat ćeš snagu za sutra. Poslije ću te odvesti u Central Park na sanjkanje, jer sniježi, što možeš ustanoviti ako samo prisloniš glavu na prozor. 60 I prislonim je na prozor i, doista, snijeg je prsio u krupnim, krpaš tim pahuljicama. Bez suza u očima vratim se na počinak. Ćuo sam oca Bernharda kako se vraća u hodnik. Nekoga je ondje sreo, jer sam ga čuo kako govori: — Ne tiče me se što političari krše obećanja koja su dali svojim glasačima, ali mi nije svejedno kad podlaci lamaju srca malenoj dječici. Potom je svjetlo u hodniku zatreperilo i ugasilo se, a ja sam počeo mrziti gradskog vijećnika Co-wana svim bijesom koji se može uskovitlati u dubini djetinje duše. Kad sam prvi put sreo Jerrvja, upravo prije no što će mu otac biti izabran za gradonačelnika, nisam bio nacistu kako da postupam s njim. Bio je ugodan, prijateljski naklonjen dječak, koji nije nikad shvatio da je pravi razlog zbog kojeg je prebačen iz privatne škole u općinsku školu Sirotišta svete Tereze bio političke prirode. Bio mi je drag, ali ipak nisam znao da li da mržnju, koju sam gajio prema njegovu ocu, prenesem i na njega. Zbog toga sam pošao najkraćim putem da to ustanovim. Namjeravao sam ga izmlatiti. Usred naše tučnjave — nije nas nikamo dovela, bili smo potpuno ravnopravni — spustio sam ruke i rekao mu: — K vragu s tim. Sviđaš mi se. Nikad nisam dokučio zašto sam to učinio — možda je mislio da sam ćaknut — ali mi je, na njemu svojstven način, pružio ruku i kazao: — Drago mi je. I ti se meni sviđaš. I tako smo postali vjerni prijatelji. Zbilo se. to prije godinu dana. Drugovali smo cijele školske godine koja je upravo svršila, i sada traži od mene da se upoznam s njegovim starcem kako bi me naveo 61da pođem s njim na ladanje. Nikad mu nisam rekao zašto mi se ne dopada njegov otac ili, točnije rečeno, da mi se ne dopada. Nekako sam se nadao da će Jerry zaboraviti na svoj prijedlog, ali brus; pojavio se odmah nakon posljednje mise. — Jesi li spreman, Frankie? — Mmmm... da — progunđam. — U redu onda, što čekamo? Idemo! Glavni sluga uveo nas je u kuću. — Dobar dan, Master Jerry — reče. — Roberte, gdje je tata? — upita. « — U knjižnici. Očekuje te — odgovori sluga. Pošao sam za Jerrvjem u
knjižnicu. Roditelji su mu bili ondje. Otac mu se još uvijek spremno smiješio i imao bore oko očiju. Zapanjila me spoznaja da je Jerry jako sličan ocu kad se smješka. No Jerry je od majke baštinio nježne usne blagih obrisa i njezinu ljupkost. — Znači, stigao si, sinko! — usklikne njegov otac. — Pričekali smo s objedom dok ti ne dođeš. — Hvala, tata — reče Jerry i pokaže na mene. — Ovo je moj prijatelj Frankie, o kojem sam ti toliko pričao. Otac i majka se okrenu i pogledaju me. Odjednom postadoh svjestan činjenice da nosim zakrpanu košulju i hlače. — Drago mi je što smo se upoznali, momče — reče otac, priđe i rakova se sa mnom. Ne sjećam se što sam rekao, ali ušao je sluga i najavio objed, i mi smo svi prešli u blagovaonicu. Na sredini masivnog, četvrtastog stola nalazila se velika vaza s cvijećem. Ako si htio nešto reći, morao si gledati preko nje, sa strane ili ispod nje. 62 Bilo je tu toliko noževa, viljušaka i žlica da nisam znao što da radim s njima, ali sam dobro prošao, jer sam se povodio za Jerrvjem. Poslije ručka imali smo sladoled, a onda se vratili u knjižnicu. — Jerry mi je rekao da bi htio poći s njim na selo — kaže mi Cowan. — Da, gospodine — odgovorim. — Vrlo sam vam zahvalan, ali ne mogu ići. — Ne možeš? — upita Cowan. — Je li to protiv propisa sirotišta? — Oh, nije, gospodine, ali preko ljeta radim i ne mogu ostaviti posao. — Ali za tebe je bolje ladanje nego rad cijelog ljeta u uzavrelom gradu — primijeti gospođa Cowan. — Jest, gospođo, znam. — Nisam je htio uvrijediti. Bila mi je draga. — Ali potrebno mi je mnogo toga. U rujnu prelazim u srednju školu i malo love — odnosno novaca — dobro će mi doći. Znate što mislim reći. Htio bih da budem ... bar donekle kao i ostali — da cijelo vrijeme ne primam milostinju. Oprostite, gospođo, nisam mislio biti neuljudan. Prišla mi je i uzela me za ruku. — Mislim da nisi neuljudan, Frankie, nego naprotiv vrlo uglađen dječak. Nisam znao što da joj kažem. Nekoliko minuta kasnije gospodin i gospođa Cowan su nas ostavili same. Morali su nekamo na sastanak, i mi smo se popeli u Jerrvjevu sobu. Neko smo vrijeme bili dokoni ne znajući što bi, a onda je Jerry predložio: — Hajdemo na tavan. Uređen je kao dječja soba. Naći ćemo neku zabavu. Prva stvar koju sam ugledao kad smo ušli u sobu bio je električni vlak. Nešto fantastično: mostovi, tuneli, skretnice i tri lokomotive. — Majko moja! — uskliknem zadivljeno. — To se zove igračka! — Da — veli Jerry — tata mi ju je kupio pre tri godine prije odlaska na Floridu. Hoćeš li se igrati? Trenutak sam je promatrao bez riječi, pasući oči njome. Gotovo nagonski krenem prema njoj, ali me onda nešto prisili da stanem. Sine mi. Njegov dar nije zaboravio. — Neću — kažem glasno drhtavim glasom, koji mi zazvuči budalasto. — Ovdje je prevruće. Hajdemo na kupanje. OSMO POGLAVLJE Slijedeće školske godine trebalo je da počnem pohađati srednju školu. Kako se Jerry namjeravao upisati na srednju školu »George Washington« na Heightsu, to sam i ja odlučio da idem onamo. Nisam mnogo razmišljao o tome koje ću sve predmete odabrati, jer sam školu smatrao nužnim zlom. Napustit ću je čim budem navršio sedamnaestu, i kad mi to zakonski bude dopušteno. Moja je jedina ambicija bila postati kockarom i bukmejkerom — i biti bogat. Svečani čin podjele svjedodžbi u Školi svete Tereze protekao je jednostavno i mirno. Svi smo se okupili, s roditeljima, prijateljima i učiteljima, u velikoj dvorani, u kojoj su nam održana tri govora i uručene svjedodžbe. 64 Bio sam prozvan. Prišao sam podiju i primio svjedodžbu od monsinjora koji je bio došao posebno za tu zgodu. Poslije svečanosti stajao sam ondje i promatrao klince i njihove roditelje kako se smiju i diče. Mislim da sam se, onako prepušten samom sebi, osjećao pomalo čudno. Vidio sam Jerrvja i njegove starce. Oko njih se nalazila velika skupina ljudi, pa me Jerry od njih nije mogao vidjeti, inače bi me bio dozvao k sebi. Nakon nekog vremena počeo sam se lagano primicati izlazu. Ionako se činilo da mi nitko neće doći, pa sam smatrao da ću se bolje osjećati vani. Netko me potapša po ramenu. Okrenem se. Bio je to brat Bernhard. S njim se nalazio otac Quinn; obojica su se smiješila. — Čestitam! — zagrmi dobri brat. Otac Quinn, još uvijek nasmiješen, ponovi to isto. Iznenada se osmijehnem osjetivši kako me očni kapci peku od soli. Jedan sam trenutak bio bez riječi. Otac Bernhard me pogleda oštroumno; ponekad sam smatrao da mi zna čitati misli. — Mislio si da nećemo doći, a? Nije mi dao vremena da odgovorim, nego je produžio: — Ne bismo valjda propustili promociju jednog od naših pitomaca, zar ne, oče? — Ni u kojem slučaju — odgovori otac Ouinn. — Ponosimo se tobom, Francis. Konačno sam uspio progovoriti — ne svojim uobičajenim glasom, ali sam ipak progovorio: — Hvala vam — rekoh — hvala vam. Otac Bernhard mi je položio ruku na rame dok smo se kretali prema izlazu. Opet sam se počeo 5 Ne zaljubljuj se u neznanca dobro osjećati. Kad smo se našli vani, otac Quinn mi je još jedared pružio ruku, poželio sve najbolje i otputio se u crkvu, dok smo brat Bernhard i ja krenuli put sirotišta. Šutke smo ušli u dvorište. Odjednom me zaustavio. — Francis — izusti hrapavo — imam dar za tebe. — Ispruži ruku. Načas sam bio toliko
iznenađen da sam samo glupo zurio u zamotuljak koji je držao u ruci. — Za tebe je — reče gurnuvši ga preda me. — Uzmi ga. Uzmem zamotuljak i otvorim ga. Ugledam ručni : sat. Progutam slinu i uzdignem ga. Najednom za|' svijetli pod sunčanim zrakama i učini mi se prekrasan. — Sviđa ti se? — upita. — Da li mi se sviđa! — uskliknuh glasom koji najednom zazvuči prpošno i veselo. — Sviđa mi se više od bilo koje druge stvari koju sam ikad imao u cijelom životu. DEVETO POGLAVLJE To sam ljeto prvi put proveo u društvu velikog broja ljudi. Naučio sam kako da se s njima slažem — kako da se šalim i smijem, kako da se ne razljutim na svaku uvredu. Mnoge sam stvari naučio toga ljeta, a većinu njih naučila me Julie. Dan nakon podjele svjedodžbi Marty me opet pozvao k sebi na večeru. Njegovi su roditelji tada negdje izbivali. 66 Stigao sam onamo rano. Marty me dočekao na vratima i poželio mi dobrodošlicu. — Kako bi bilo da sada malo odboksamo — reče — a poslije večere da švrljamo? — Može — odgovorim. Boksali smo gotovo sat, kadli Julie proviri kroz vrata. — Večera je gotova — najavi. Svukli smo rukavice. Oprao sam ruke. Marty se htio tuširati, pa sam ga otišao pričekati u kuhinju. — Gdje je Marty? — upita Julie. — Tušira se — odgovorim. — Odmah će doći. Imala je na sebi radnu košulju svezanu sa strane. Stajala joj je priljubljeno uz tijelo i pričinjala se u njoj kao klinka, izuzev načina na koji je hodala. — Kako napreduje lekcija iz boksa? — upita pri-šavši i uhvativši me za ruke. — Dobro. Stvar hoda — odvratim. — A što je s onim drugim lekcijama? — upita osmjehnuvši se značajno. — Kojim drugim lekcijama? — upitam budalasto. — S ovim — uzvrati savivši mi ruke oko struka. Držao sam je uz tijelo. Bila je topla i godila mi je njezina blizina. Činilo se kao da je sva njezina tjelesna toplina prešla na mene. Poljubio sam je u usta. Zaklopila je oči. Kad ih je otvorila, bile su blage i nemirne. Nakrene glavu na jednu stranu. — Poljubi me ovdje. — Pokaže na vrat. — Zašto? — upitam. — Jer mi to prija, blento — odgovori. — I tebi će. Zar me ne voliš? 67 — Takve su stvari za dječurliju — rekoh nespretno. — Za dječurliju? — Pogleda me tobože zgranuta. — A što misliš koliko je tebi godina, gospodine Kip Van Winkle? — Gotovo mi je šesnaest. — Neka, ja sam skoro četiri godine starija od tebe pa ipak ne mislim da su to dječja posla. Poljubi me. — Poljubio sam je u vrat. Isprva mi je izgledalo blesavo, a onda mi se počelo sviđati. Prinijela je moju ruku na svoju dojku. Bila je mekana i topla i osjetio sam kako mi pod prstima raste njena bradavica. Šaputala mi je u uho. Zvučalo je kao da govori sama sa sobom. — Ima nečeg u tebi, Frankie. Ne znam što je to. Klinci me obično ne dovode u ovakvo stanje. Ali ti si — drukčiji. Poput odrasla si muškarca, surov, sebičan i proračunat, a u isto vrijeme poput klinca, nježan krajičkom svojih mladenačkih usana. Snažan si, a kad me držiš u naručaju, blag poput djeteta. Kaži da me ljubiš. Odmahnem glavom još uvijek je cjelivajući u vrat. Držao sam je čvrsto. — Kaži! — zapovjedi. — Kaži: »Julie, ljubim te«. Prislonim svoje usne uz njezine ne rekavši ništa. Čuli smo Martvja kako fućka izlazeći iz kupaonice. Razdvojimo se. Pogledam je. Bila je divna. Oči su joj se krijesile, a usne bile još naškubljene od mojega poljupca. — Natjerat ću te da mi to kažeš — kasnije — prošapće strastveno, prije nego što je Marty ušao u sobu. Smijao sam se sav sretan. Upravo tada unišao je Marty. 68 ' — Što je toliko smiješno? — upita. — Ništa — uzvratim osjećajući se kao omamljen. Sjeli smo da jedemo. Desetak minuta kasnije stigla je Ruth. — Oprosti, Julie, što kasnim, ali zadržala sam se u klubu. Znaš, birali smo novog predsjednika. — Sjedne za stol i pogleda me. — Ti opet ovdje? — reče. — Da — otpovrnem osjećajući da me više ništa ne može uznemiriti. — Imaš li što protiv? Julie donese Ruth tanjur juhe i sjedne za stol. Pogleda Ruth, pa mene, kao da je mogla uočiti onu netrpeljivost što je izbijala iz nas. Bacim pogled na Julie i pričini mi se kao da se u najskrovi-tijem kutku očiju smije, ondje kamo nisam mogao doprijeti pogledom. Nakon večere otiđemo na tren u salon. U pola devet svima sam poželio laku noć. Ruth me opet otpratila do vrata. — Vidim da se ne držiš mog savjeta — reče. — Zašto ne gledaš svoja jebena posla? — odbrusim prostački. — Mislim da su je moje riječi unekoliko sablaznile, jer sam čuo kako je zasoptala. Kada sam se kod vrata okrenuo i pogledao je, oči su joj bile suzne. Nesvjesno je uhvatim za ruku. — Oprosti — rekoh. Istrgne svoju ruku. — Ne diraj me! — poviče hladno. — Nisi poput svojih vršnjaka. Mrzim sve što je u vezi s tobom. Ima nečeg starmalog i podmuklog i nesmiljenog u tebi; nečeg krajnje opakog; nečeg što me drži u uvjerenju da ćeš sve što dotakneš pokvariti — čak i mog brata. 69 Pokušao sam nešto reći, ali nisam mogao. Iziđem i zatvorim vrata za sobom. Julie je čekala kod vrata. — Što te toliko zadržalo? Mislila sam da uopće nećeš izići. — Ništa — odvratim pošavši za njom u sobu. Okrenem je i poljubim prvo u usta, a zatim u vrat, gdje je prije željela. Otkopčam joj košulju i zavučem u nju ruke; koža joj je bila hladna i glatka. Gurnem je prema krevetu. Zaustavi me. — Prvo kaži: »Ljubim te«. Držao sam je čvrsto i trljao je rukom gore-dolje po bedrima. Činilo se kao da je izgubila uporište pa je
svom svojom težinom prilegla uza me. Pri-maknem je krevetu. Ukoči se u naručju. — Ne — reče — prvo kaži: »Ljubim te«. Stiskao sam je. Osjetio sam da se uspravila i ukrutila. Pogledam joj usne; nisu bile blage, odražavale su čvrstinu i odlučnost. — Ljubim te, Julie — izustim promuklo privija-jući je sve više uza se. DESETO POGLAVLJE — To je lak posao — govorio mi je Jimmy Keough. — Imat ćeš pod sobom cijelo područje koje se proteže odavde do 64. ulice. Obavijestio sam momke da ćeš ih obilaziti. Sve što moraš učiniti jest da uzmeš njihove oklade, zabilježiš ih i doneseš ovamo prije početka pojedinih trka. Ako 70 ne budeš uspio stići ovamo na vrijeme, nazvat ćeš me i javiti mi koliko si ubrao. Vodit ćeš knjižicu na osnovi pola tebi, pola meni. Dok god budeš stvarao dobitak, dijelit ćemo ga fifti-fifti. Kad za-padneš u dug, morat ćeš nadoknaditi manjak prije nego što opet počnemo ravnopravno dijeliti. Kimnuo sam glavom. Ovo smo već i prije mnogo puta ponovili. Jedva sam čekao da počnem. U džepu sam imao blok, dvije olovke i dva tiketa sa svim podacima u vezi s konjskim trkama. Krenuo sam k izlazu. Jimmy vikne za mnom: — I zapamti, ne primaj nikakvih zadužnica ako ih ja nisam odobrio. I ne zaboravi me nazvati ako se ne budeš mogao vratiti na vrijeme. — U redu, Jimmy — kažem i iziđem. Ulica je bila svijetla i užarena. Bilo je jedanaest sati i sve je govorilo da će biti vrlo vruć dan. Pogledao sam u adresar koji mi je Jimmy dao. Prvo sam morao svratiti u garažu na uglu 10. avenije i 63. ulice. Odem onamo. Trebalo je da potražim nekog momka po imenu Christy. Prošao sam pokraj nekoliko automobila; unutra je bila lijepa hladovina. Jedan krupan Crnac prao je auto. — Gdje je Christy? — upitam ga. — A, Christy — odgovori. — Što će ti? — Šalje me Jimmy Keough — odgovorim. Odloži gumeno crijevo. — Imaš li tiket? — upita. — Svakako — odvratim i pružim mu ga. Uzme ga i poviče: — Hej, Joe, došao je bukmejker! 71Osjećao sam se dobro; nazvao me je bukmejke-rom. Napokon sam nešto postigao. Negdje iz stražnjeg dijela garaže iskrsne iz mraka muškarac. Načas me radoznalo pogledao i onda prišao Christv ju. Zajedno su proučavali tiket. Dok su se odlučivali, naslonio sam se na auto. Naposljetku me Christv pozove. Odem k njemu, sjednem na automobilsku papuču te izvadim olovku i papir. Govorio je Joeu. — Danas svuda sve sami kompanjoni, a? — Aha — reče Joe. w Christv mi se obrati. — U redu, momče. Evo naših oklada. Sutra će ti gazda ostati bez prebijene pare. Nasmijem se. — Samo naprijed, upropastite ga. Može si on to priuštiti. Uzvrate smijehom. — Zapisi pedeset centi istodobno na Docketa i Red Rose — reče Christv — a pedeset stavi na pobjednika Garagemana. Imam neku slutnju — objasni mi. — Nije loše — primijetim stručnjački. — Bome i vrijeme je da osvoji kakvu dobru nagradu. Već triput uzastopce gubim. A pedeset centi stavi posebno na Red Rose. — Ušuti. — Je li to sve? — upitam. — Sve za danas. — Nasmije se. — Imat ćeš vražjeg posla ako sutra budeš morao vući ovamo cijelo brdo love. — Ako mi bude potrebna pomoć za prijevoz, uvijek vas mogu nazvati i vi ćete doći po nju kamionom — kažem. 72 — U bilo koje doba, momče, u bilo koje doba. — Nasmije se i pruži mi dva dolara. Pomno ih spremim u džep. — Vidimo se sutra, momci — rečem i iziđem. Slijedeće mjesto koje sam posjetio bio je ulaz za poslugu jedne goleme višekatnice u 62. ulici. Tu se nalazilo prostrano pristajalište koje se uzdizalo otprilike metar od tla. Dva su kamiona, okrenuta stražnjim krajem, bila uza nj parkirana. Nedaleko od njih sjedilo je nekoliko ljudi, jelo sendviče i pušilo. Pristupim jednom od njih. Jeo je velik krastavac začinjen koprom. — Poznajete li Ala Andrevvsa? — upitam ga. — Eno ga ondje nasuprot vratima dizala — odgovori upirući svojim krastavcem u nekog dugajliju. — Hvala — kažem i odem do Andrevvsa. — Al Andrews? — upitam. Čovjek kimne. — Dolazim od Jimmvja Keougha — velim. — Uđi ovamo — on će — ne volim da me šef vidi. Pođem za njim u hodnik, zatim u zahod. Dadem mu tiket. Uzme ga i otkopčavši hlače otiđe u jedan odjeljak te sjedne na školjku. Progovorio je nakon nekoliko minuta. — Isuse, danas mi se ništa ne sviđa! Nasmijem se. — U svakoj trci jedan konj pobjeđuje. — Ali ne za mene — reče. — Sva ona kljusad na koju sam se prošli tjedan kladio još uvijek klipše. — Možda vam se danas nasmiješi sreća — kažem povjerljivo. 73 — Možda — ponovi neodlučno buljeći u tiket. Prođe još nekoliko minuta. Onda reče: — Znaš što. Zapisi dolar na Smoothieja u drugoj trci i dva dolara uvjetno na Short Stopa. Zabilježim. — Još nešto? — upitam. Pregledavao je tiket još nekoliko minuta kao da je kristalna kugla. Odmahne glavom i vrati mi ga. Uzmem ga. Maši se hlača, malo ih povuče uvis i stane čeprkati po džepovima. Nije mogao naći novce. Ustane, jednom rukom pridrži hlače a drugom potraži novac i izvuče dolar. Pustivši da mu hlače padnu na pod, pruži mi ga. Tutnem ga u džep i krenem. — Do viđenja do sutra — dobacim. Nije odgovorio. Gledao je iza
sebe tražeći toaletni papir. Dalje niz ulicu nalazio se dragstor, moja slijedeća stanica. Ondje sam ubrao tri dolara. Zatim je došao na red restoran u kojem su se neki momci, što su upravo jeli, kladili u sedam dolara. Nakon kozmetičkog salona, slastičarnice, još nekoliko garaža i servisnih radionica, prodavaonice cipela, jednog drugog restorana, preostalo mi je još samo jedno mjesto. Bila je to kuća s namještenim stanovima. Pozvonio sam na zvonce. Vrata je otvorila mlada Crnkinja. Pogledam adresar. — Je li gospođica Neal kod kuće? — upitam. — Dabome — odvrati. — Ali ti kao da si malko premlad za nju. — Povede me stubištem na drugi kat. — Gospođice Neal! — zovne kroz zatvorena vrata. 74 — Naprijed — javi se glas. Uđem. Unutra je nekoliko žena sjedilo u kimonima i kućnim haljinama. — Ja sam Neal — reče krupna crnka ustajući. — Sto želiš? — Šalje me Keough — uzvratim osvrćući se po sobi. Dobro sam pogodio — bio je to kupleraj. — Oh! — usklikne. — Imaš li tiket? Dadoh joj ga. Drugi uzme neka druga žena. Stajao sam dok su ih razgledavale. Premještao sam se s noge na nogu. Napokon mi jedna ponudi da sjednem. Zavalim se u stolicu i pogledam kroz prozor na ulicu. Dosad sam sakupio devetnaest dolara. Bacim pogled na ručni sat koji mi je darovao brat Bernhard. Bilo je skoro dva sata. Morao sam požuriti, inače ću zakasniti Keoughu. Trčao sam cijelim putem do njegova lokala. — Kako je bilo, mali? — dočeka me Keough. — Prilično dobro — otpovrnem, izvadim cedulje s upisanim okladama i položim ih na šank. Zbrojili smo iznose na ceduljama. Ubrao sam samo pedeset jedan dolar i pedeset centi. Predam mu novac i prihvatim se čišćenja lokala. Kad sam izračunao Keoughove cedulje, prešao sam na svoje. Moja je knjižica iskazivala dobit od dvadeset dva dolara i pedeset centa. Podijeljeno s dva, Keoughov i moj udio iznosio je jedanaest dolara i dvadeset pet centa. »Jedanaest dolara i dvadeset pet centi za jedan dan«, mislio sam u sebi dok sam se vraćao u siro-tište na spavanje. Bilo je to više novaca nego što sam odjednom ikad imao. Ta je činjenica prevagnula u odluci da preko ljeta ne odem na selo. 75JEDANAESTO POGLAVLJE Potkraj tjedna zaradio sam, prilikom svojih dnevnih ophodnji, pedeset jedan dolar. To i još šest dolara, koje sam dobivao za čišćenje Keoughova lokala, donijelo mi je ukupno pedeset sedam dolara, što je bilo više od onoga što je zarađivala većina obitelji iz mojeg susjedstva. Mislim da nisam potpuno shvaćao pravu vrijednost novca. Iživljavao sam se na kobasicama, kosanim odrescima i coca--colama. Po prvi put imao sam uvijek u džepovima novaca. Klinčadija iz susjedstva uvijek je nešto dobivala na moj račun. Nisam mogao odoljeti napasti da im ne pokažem smotak novčanica i da ih ne častim. Bio sam pravi pravcati goso. S Julie sam se dogovorio da ćemo poslije nedjeljne mise otići na kupanje. Kad smo se našli, nosila je malu torbicu. — Gdje ti je kupaći kostim? — upitala me pošto smo sjeli u vlak. — Imam ga na sebi — kažem joj. Nismije se. — Kako ćeš se vratiti? — upita. — Kostim će ti biti mokar. Ostadoh zaprepašten. — Na to nisam mislio. — Dobro, blento, stavit ćemo ga u moju torbicu. — Opustimo se na sjedalu. Vlak se nalazi na Times Squareu, i mnoštvo se ljudi natrpalo u nj — svi hrleći prema Long Islandu kako bi izbjegli nesnosnu vrućinu. Zakupili smo dva pretinca u malom kupalištu blizu Steeplechasea. Gotovo sam bio zaboravio novce, ali sam se u pravi čas sjetio da ih ponesem. Usput sam kupio bijeli pojas koji je pri76 stajao oko vanjske strane kupaćeg kostima i na njemu dao napraviti pretinac u kojem sam držao novce. Na plaži sam se pojavio prije nje, pa sam nekoliko minuta morao pričekati da iziđe. Na sebi je imala crveni kupaći kostim, u kojem se doimala vrlo otmjeno. Bez cipela s visokim petama bila je nešto niža od mene. Umjesto da izgleda starija, pričinjala se poput klinke, i to mi je godilo. Voda je bila izvanredna. Neko smo vrijeme plivali, a onda legli na pijesak. Sunce je dobrano že-glo. Tijelo joj je bilo bijelo, pa joj je koža počela pomalo crvenjeti. Ja sam bio otprije crn od plivanja i sunčanja blizu pristaništa. — Kako ti napreduje posao? — upita. Dovaljam se do nje i legnem na trbuh. — Prilično dobro — velim — prošli tjedan zaradio sam pedeset jedan dolar. — Pedeset jedan dolar? — usklikne s nevjeri-com. — Aha — potvrdim. — Hoćeš li ih vidjeti? — Izvadim smotak novčanica iz pojasa. — Skloni to — reče — vjerujem ti. — Vratim novac na mjesto. — Što ćeš s njim? — upita. — Ne znam — odgovorim. — Vjerojatno ću kupiti nešto odjeće i drugih stvari koje sam oduvijek želio. Već mi je dozlogrdilo da neprestano nosim iznošenu i poklonjenu odjeću. Htio bih odabrati nešto po svojoj volji — nešto što mi se uistinu sviđa i što će biti moje. — Izvadim paketić cigareta i ponudim je. Uzme jednu, a isto tako i ja. Zapalim ih zaštitivši dlanovima plamen šibice od vjetra. Povuče dug dim. 77— Trebao bi otvoriti račun u banci — reče. — Jednog će ti dana taj novac dobro doći — mislim, kad odeš u koledž. — Tko, do vraga, haje za koledž? — odgovorim. — Namjeravam postati bukmejkerom i zaraditi grdnu lovu. Hoćeš li mi biti djevojka? — Zar doista želiš da ti budem djevojka? — upita blago. — Svakako — kažem. Učinila mi se tako lijepom da sam je htio poljubiti, ali oko nas je bilo previše svijeta. Dan prije nego što će Jerry otići na ladanje, došao me posjetiti u Keoughovu biljarnicu. — Volio bih da ideš sa mnom, Frankie — kaže. — Ne mogu — rekoh. — Ovaj posao ovdje... —
Znam — prekine me — ali ako se predomisliš, piši mi, i ja ću nagovoriti tatu da se pobrine za to. — Hoću — obećam. — Želim ti da ugodno provedeš ljeto, Jerry. — I ja tebi — reče zvjerkajući oko sebe neodlučno. — Do viđenja u rujnu. Rukovali smo se smeteno, nakon čega je otišao. Promatrao sam ga dok je odlazio. Tog sam mu trenutka zavidio više nego ikad prije. Mora biti krasno dobiti sve što jednostavno zaželiš — pomislio sam. Potom sam se vratio čišćenju zahoda. Kad sam s tim bio gotov, spremio sam se u obilazak svojih mušterija. Poslušao sam Julijin savjet i otvorio račun u banci Corn Exchange na uglu Broa-dwaya i 63. ulice. Bližio se kraj drugog tjedna koji 78 sam proveo kao teklić i već sam imao u banci gotovo sedamdeset dolara. Moja je knjižica jučer stradala za osamdeset dolara, i prije nego što opet budemo dijelili bilo kakvu dobit, morat ću pokriti taj manjak. Ali to me nije mnogo brinulo. Naučio sam da je gubitak katkada jednako dobar i za buk-mejkera, i za kladioca. Sve to oni opet vrate. Misle da ih prati sreća, pa se klade o još veće uloge i za tili se čas opet nađu u škripcu. Šetajući gradom, sreo sam Martvja i Raya. Bili su krenuli put pristaništa na kupanje. Pitali su me hoću li s njima, ali sam im rekao da ne mogu jer moram raditi. Marty me zamolio da svratim do njega, a ja sam mu obećao da ću gledati doći večeras, ako ne budem imao posla. Neka dva druga prijatelja su ih pozvala i oni su otišli, napomenuvši mi da im se pridružim. Nedaleko od garaže, koju sam morao najprije obići, velika skupina djece igrala se uličnog bejzbola. Zaustavio sam se da ih nekoliko minuta promatram. U trku sam uhvatio jednu visoko nabačenu loptu i bacio je natrag. Jedan od njih, koji me je poznavao, doviknuo mi je: — Hoćeš li igrati, Frankie? — Ne, hvala — odvratim i udaljim se. Ušao sam u garažu. — Hej Christy! — zovnem. — Gdje ste? Izvuče se ispod jednog auta. — Zdravo, Frankie — reče iskesivši se jako. — Dakle, uspjelo vam je — rekoh smiješeći se. — Dobili ste dvadeset jedan dolar. — Isplatio sam mu ih. Iziđe njegov prijatelj Joe i ja mu dam tiket. Umjesto svoja dva redovita dolara, sada su povisili ulog na šest. Na neki način, taj mi dan nije pružio ono uobičajeno zadovoljstvo. Zahvaljujući dobicima, ubrao 79sam dosad najviše oklada, ali me to nije baš jako veselilo. Vraćajući se Keoughu, prošao sam mimo pristaništa u 54. ulici gdje su se klinci kupali. Naslonio sam se na stup i promatrao ih kako rone, bućkaju, plivaju i radosno klikću. Poželio sam da im se pridružim, ali sam se morao vratiti sakupljanju oklada. Neki se glas javi iza mene: — Kladim se, Frankie, da bi volio sada biti s njima. Okrenem se. Bio je to Svileni Fennelli. — Ma ni govora, gospodine — mislim reći... to jest... Osmijehne mi se. — U redu, mali, shvaćam. Znam kako ti je. Volio bi da s njima — plivaš, igraš bejzbol ili izvodiš vragolije po zakucima. Ali ne možeš. Preuzeo si na sebe veliku odgovornost. Oni klinci ne misle dalje od nosa, ali ti si drukčiji. Želiš napredovati. Želiš da nešto značiš. Postat ćeš »netko« i sada učiš da se za sve ono što dobivaš moraš i odreći — nečega što želiš ili bi želio učiniti. A moraš se odlučiti samo za jedno. I ja sam nekoć bio takav. — Upravo tako, gospodine Fennelli — povladim mu. — Više ne mislim kao ona dječurlija. — Tako valja, braco — reče položivši mi kao stari prijatelj ruku na rame. — Kamo ćeš sada? — Natrag u Keoughov lokal — velim. — Uskoči u moja kola. I sam kanim onamo. Osim toga, udarit ćeš mi na cipele onaj tvoj poznati glanc. Pođem za njim u kola. Lijepo mi je bilo pri duši kad smo se zaustavili pred Keoughovom biljarnicom i kad sam izišao u društvu tako velikog gla80 vonje. Bio me upitao kako mi ide posao, i ja sam mu sve ispričao. Smatrao je da sjajno napredujem. Pošto smo ušli u Keoughov lokal, predao sam Jimmvju cedulju i novac. Zatim sam izvukao svoj sandučić s priborom i ulaštio cipele gospodina Fen-nellija. — Mali je sila — reče Fennelli Jimmvju. — Bistra glava! — usklikne Jimmy ponosno kao da mi je ćaća. Kad mi je Fennelli pokušao platiti za laštenje, odbio sam primiti novac. Nuđao mi je pola dolara. — Ajde, mali, uzmi — reče. Vidio sam da neće popustiti. — Neka odluči bacanje novčića — predložim mu. — Dvostruko ili ništa. — U redu — reče bacivši ga uvis — ti pogađaj, pismo ili glava. Promatrao sam kako se novčić preokreće u zraku. Kad je već skoro dotakao zemlju, povikao sam: — Pismo! Pismo je i bilo. Podigao je pola dolara i dao mi cijeli, koji sam spremio u džep. — 'Uspjet ćeš, Frankie — reče nasmiješivši se. — Da, gospodine — velim. — Hvala vam. Keough se nasmije. — Hodi po dvije boce piva, Frankie. Donio sam iz podruma dvije hladne i otvorio ih. Brzo su pili. Kad su ih dokrajčili, Fennelli će Jim-myju: — Možeš li platiti račun za prošli tjedan? — Dakako, Svileni! — uzvrati Keough. — Ta znaš me — uvijek plaćam na vrijeme. — Izvadi smotak novčanica, izbroji šest stotina dolara i pruNe zaljubljuj se u neznanca 81
i! ži ih Fennelliju. Fennelli ih turne u džep ne prebro-jivši ih. Ostavim ih, izvučem otirač i počnem prati popločen pod nedaleko od šanka. Bilo je vruće, pa sam skinuo košulju i bacio je u kut. Znoj mi se cijedio niz lice, brisao sam ga rukom. Kad je Fennelli izlazeći prošao kraj mene, mahnuo mi je rukom. Od-zdravio sam mu gotovo po vojnički, kao što sam običavao i ocu Quinnu. DVANAESTO POGLAVLJE * Ljeto je polako odmicalo. Bilo je kao i svako drugo ljeto u New Yorku: vruće, zagušljivo, zamorno; ljudi, od umora iskrivljenih lica, vraćaju se s posla; djeca viču po ulicama; parkovi i plaže krcati; novinski glavni naslovi puni bučnih komentara o vremenu; škole zatvorene; kroz otvorene prozore dopire galama. Još jedno ljeto u New Yorku i ništa više. Ali ne za mene. Meni je bilo dobro. Prvi put u životu osjećao sam se slobodan i bez obaveza prema ikome. Kolovoz se bližio kraju. U banci sam imao sedam-sto dolara. Imao sam djevojku. Imao sam dva nova odijela. Jeo sam u restoranima. Imao sam novaca u džepovima. Mogao sam ići kamo sam htio i činiti što me bila volja. Ostali ljudi i djeca gledali su me s poštovanjem. Bio sam netko. Živio sam na visokoj nozi. Počeo sam misliti o tome kako ću se morati vratiti u školu. Nisam to želio. Zarađivao sam previše. Pa ipak, znao sam da ne mogu ostaviti taj posao. Nisam bio dovoljno star da odustanem. Smišljao sam kako ću dalje primati oklade 82 'ft kad budem u školi. Tražit ću da se ujutro sastajemo u mojoj školi kako bih mogao na vrijeme pokupiti oklade. Prilike će se popraviti. Prema ostaloj djeci iz sirotišta i iz susjedstva vladao sam se pokroviteljski. Doista, preda mnom je bila uspješna karijera. Bilo je kasno subotnje popodne, dvadeset drugi kolovoza. Upravo sam bio sredio račun s Keoug-hom za taj tjedan i spremio u džep narednih osamdeset četiri dolara. Biljarnica je vrvjela od ljudi koji su psovali, grdili, vikali. Većina njih će se za koji trenutak razići kućama, da bi se ondje dotjerali za kasne subotnje sastanke, zabave i plesove. Ponestalo nam je piva i hladnog pića. Keough me potražio pogledom preko šanka i rekao mi: — Umoran sam. Večeras mislim rano zatvoriti lokal kako bih na vrijeme uhvatio vlak i otišao do žene. — Da to razglasim? — upitam ga. Potvrdi glavom. Obiđem stol uzvikujući: — Zatvaramo! Zatvaramo! Za nekoliko minuta lokal je bio prazan. Keough je izbrojio utržak i strpao ga u džep. — Pođimo! — kaže. Dok je Keough zaključavao vrata, približe se Fennelli jeva kola i zaustave se pred biljarnicom. Iziđe Svileni i priđe nam. — Rano zatvaraš, Jimmy — reče smiješeći se. — Aha — odgovori Keough.— Idem k ženi. — To je dobro — kaže Fennelli. — Imaš li što za mene? 83— Obavezno, Svileni — odvrati Keough. Znaš me — uvijek točan! — Zabode ruku u džep i izvuče svoju gužvu novčanica. Oko nje je bila zategnuta crvena gumena pasica. Stajali su na ulazu, i ja istupim da im napravim mjesta, leđima okrenut prema ulici. Začujem zujanje motora na ulici iza sebe. Odjednom Svileni i Keough podignu poglede. Činilo se kao da pilje u nešto iza mene. Nisam naslućivao ništa neobično. Keough problijedi i ispusti novac, koji pade na trijem. Sagnem se da ga pokupim i kažem: — Ne biste smjeli biti tako nepažljivi s vašim ... — U ušima mi zazvuči oštar prasak revolverskih hitaca. Naglo pogledam. Keough se držao objema rukama za trbuh i prislonjen uz vrata klizio je na zemlju. Zabuljim se u Fennellija. Rukama je pritiskivao prsa. Počeo se rušiti; ruke mu se polako odvoje od kaputa. Krv šiknu u mene i poprska me. Tada sam se tek i pokrenuo. Nisam mislio. Jednostavno potrčah, isprva pužući na sve četiri, a onda se dadoh u bijeg glavom bez obzira. Jedan sam blok prelazio sagnut, drugi uspravljen, dok na koncu nisam znao kamo srljam. Znao sam jedino da bježim. Nesvjesno zastanem ispred stambene zgrade u kojoj je stanovao Marty. Upadnem kroz vrata i trkom se popnem stepenicama do njegova stana. Odem prema stražnjim vratima, jer sam znao da će mi ih Julie otvoriti, i pozvonim. Tek sam tada počeo shvaćati koliko sam se prestrašio. Prije toga, trčao sam naprosto nagonski. Srce mi je toliko udaralo da sam jedva disao. 84 Julie je otvorila vrata. Brisnuo sam mimo nje i tri ješkom ih zatvorio. — Zaboga, Frankie! — usklikne. A onda, vidjevši da mi je košulja umrljana krvlju, upita: — Što je na stvari? Što se dogodilo? Nisam odgovorio. Ušao sam u njezin sobičak, koji se nalazio odmah do kuhinje, i bacio se na krevet žestoko hripljući. Ušla je za mnom u sobu i zatvorila vrata. — Frankie, što se dogodilo? Jesi li ozlijeđen? — upita očiju punim straha. Uspravim se. — Nisam — odgovorim. — Oni su ubili gazdu i Fennellija. — Oni? — upita. — Koji su to oni? — Ne znam. Znam samo da sam pobjegao. — Ustanem. Odjednom shvatim da nešto držim u ruci. Bio je to Keoughov svežanj novčanica. Mora da sam ga nehotice zgrabio. Strpam ga u džep, pri-đem prozoru i pogledam van. — Bogzna jesu li me slijedili ovamo? — upitam ispod glasa, kao da govorim sam sa sobom. Julie stane uza me. — Nesretnice! — kaže — uplašio si se na mrtvo. — Privuče me k sebi. — Nisam se uplašio — slažem i zarijem glavu u njezina prsa kao da tražim utočište u njihovoj toplini. Nisam se htio micati. Kroz tijelo mi prostruji drhtaj: prvo jedan, zatim drugi. Pokušam im odoljeti, ali uzalud. Za nekoliko časaka sav sam se tresao i košulja mi se natopila znojem. Bespomoćno sam stajao u njezinu zagrljaju dršćući i cvokoćući zubima poput malog djeteta ... 85
Malo zatim sjedio sam u malom naslonjaču u kutu sobe. Počeo sam misliti. »Nitko me nije vidio kad sam ušao ovamo. Pretpostavljam da su progonili Fennellija. Ja im nisam trebao. Morali su ucmekati Keougha, jer ih je vidio. Ja ih nisam vidio. Mene nisu tražili. Cajkani će me vjerojatno ispitivati. Međutim, ja nisam ništa vidio. Dok god držim jezik za zubima, neću imati neprilika«. Julie otiđe u drugu sobu po napitak. »Što da radim s lovom?«. Izvadim je i prebrojim. U smotku se nalazilo šesto pedeset tri dolara. Spremim ih natrag u džep. Vrati se Julie sa šalicom kave. — Na, popij ovo — reče — osjećat ćeš se bolje. Nasmiješim joj se zahvalno. — Već se osjećam bolje — kažem pijući kavu — ali ne mogu odavde s tom košuljom na sebi. Uprskana je krvlju. — Skinem je i dadem joj je. — Na, baci to u peć i daj mi jednu od Martvjevih košulja. Nije rekla ništa. Uzela je košulju i otišla iz sobe. Čuo sam kako se kuhinjska vrata otvaraju i potom štropot vratašca na peći. Zatim se vratila i otišla u Martvjevu sobu. Nekoliko časaka nakon toga pojavila se s košuljom preko ruke. Obukao sam je. Bila je malo tijesna, ali prilično dobra. »Bolje da se izgubim odavde«, pomislim. — Hvala, Julie — rekoh. — Bit će bolje da se izvučem odavde prije nego što dođu ukućani. — Ne moraš žuriti — Julie će. — Svi su, osim gospodina Cabella, otišli na selo, gdje provode vikend. A on će se vratiti kući tek u jedan sat ujutro, kad zatvara radnju. Ondje sam večerao, i onda, oko devet sati, otišao u sirotište. Ušuljao sam se kroz stražnji ulaz i popeo stepenicama do spavaonice. Sva su djeca spavala. Skinem se i s olakšanjem svalim u krevet. Bijah umoran. Zaspao sam gotovo smjesta. Ujutro sam se, prije svih ostalih, sjurio niza stepenice i pograbio novine. Daily News je o cijelom događaju pisao preko čitave prve strane. Naslovni je stupac senzacionalno najavljivao: »Nastrijeljen Fennelli«, a potanji izvještaj nalazio se na drugoj stranici. Okrenem stranicu. U desnom kutu ugledam sliku Svilenog Fennellija a ispod nje slijedeći prikaz: U New Yorku opet Izbio rat među bandama Nepoznat gangster danas je nastrijelio Svilenog Fennellija, poznatog kockara i ucjenjivača, a Jamesa (Jimmvja) Keougha ubio na licu mjesta. Keough je dobio dva zrna kroz srce, a Fennelli jedno u prsa i drugo u slabine, jučer popodne ispred biljarnice koju je vodio Keough. Policija traga za dječakom za kojega se zna da je radio kod Keougha i koji je po svoj prilici bio svjedokom zločina. Fennelli-jevo je stanje, izjavili su danas liječnici u bolnici Roosevelt, ozbiljno, ali ne i kritično. Fennelli je, poštujući nepisani zakon podzemlja, odbio da dade bilo kakvu izjavu. »Nije mi poznato zašto bi me netko htio ubiti, jer sam čovjek koji gleda svoja posla«, rekao je. Policija radi na slučaju i uskoro se očekuje daljnje vijesti. Odložim novine. Mislim da sam odmah shvatio upozorenje koje mi je Fennelli uputio preko novina — upozorenje da gledam svoja posla. Proslije86 87dim u blagovaonicu na doručak, a zatim u crkvu na ministriranje. Nisam se ni zbog čega morao brinuti. TRINAESTO POGLAVLJE Budući da je prošlo tjedan dana i nitko mi nije stvarao neprilika, opet sam se počeo osjećati sigurnim. Ponovno sam se mogao šetati ulicama bez straha. Iz novina sam saznao da se Fennelli oporavlja te da će za tri tjedna biti otpušten iz bolnice. Keo-ughov je lokal zatvoren i moj je posao propao, ali me to nije zabrinjavalo. Novac sam stavio na drugi račun i, bar što se toga tiče, nisam se uznemi-ravao. Julie sam vidio nekoliko puta u tjednu, ali uopće nismo spominjali ono što se bilo dogodilo. Jednog jutra otac Bernhard proviri kroz vrata spavaonice i reče mi: — Francis, poslije doručka dođi u moj ured, trebam te nešto. — Hoću, gospodine — kažem. Kad sam kasnije sišao u njegov ured, ondje se nalazilo nekoliko osoba: * sestra nadstojnica, koja je nadzirala niže razrede naše škole, otac Quinn i jedan neznanac. Izgledao je poput cajkana. Zabrinuo sam se, ali sam nastojao da to ne pokažem. Priđem ocu Bernhardu i kažem mu: — Zvali ste me, gospodine? — Da, Francis — reče. — Ovo je sudac istražitelj Buchalter, predstavnik Ustanove za staranje o djeci. — Obrati se Buchalteru: — Ovo je dječak o kojem smo govorili. 88 Počekao sam da netko od njih progovori. Nekoliko trenutaka vladala je neugodna tišina puna napetosti. Napokon se javi sestra nadstojnica: — Francis, u školi si uvijek bio dobar dječak. Znam te i promatram od rana djetinjstva. A sad ti moram nešto reći. Nešto što mi se ne mili, ali moram. Francis, jesi li ikada pomišljao na to da budeš nešto drugo osim dobrog katolika? — Nisam, gospođo — odgovorim oprezno. Otac Quinn se nasmiješi. — Jeste li čuli? — usklikne. — To je upravo ono što sam vam i ja rekao. — Iznova zašuti. Sestra nadstojnica produži polako: — Kad bi netko došao i rekao ti da si druge vjere, kako bi se osjećao, Francis? Nečujno ispustim uzdah pun olakšanja. Ovo nije imalo nikakve veze s pucnjavom. — Ne bih mu vjerovao, gospođo — otpovrnem. Počeše se svi odreda smješkati — ponosno smješkati, i ti su osmijesi govorili uvjerljivije od riječi: »Ovaj je dječak dobar katolik«. Produži spokojnije nego prije: — Francis, zar se uopće ne sjećaš svojih roditelja? Takvo mi se pitanje učinilo budalastim. Znala je dobro da se tu nalazim otkako pamtim. Odgovorim pristojno. — Ne, gospođo. — Znaš — reče — gospodin Buchalter traga za roditeljima sve djece ovog sirotišta. S vremena na vrijeme ispituje njihovu prošlost, kako bi, po mogućnosti, saznao što više o njima i pomogao im. On ti ima nešto reći. — Uputi mu pogled. 89Činilo se
da mu je bilo vrlo neugodno. — Znaš, Francis, sve je počelo nedavno. Tvoj je slučaj opet postao aktualan kad si završio školu Sirotišta svete Tereze. — Gotovo da je zvučalo kao da se ispričava. — Kada se neko dijete želi upisati u srednju školu, prije nego što bude primljeno, iznova istražujemo njegovu prošlost — u ovom slučaju tvoju — ne bismo li saznali neke nove pojedinosti koje bi pomogle da se pronađe bilo tko od njegovih rođaka. Da ne duljim, pronašli smo ti jednog rođaka koji još uvijek živi: ujaka, majčina brata. Nedavno nam je pisao o svojoj sestri, koja je otišla u New York baš nekako kad si se rodio. Umrla je u vrijeme kad smo te pronašli. Prepoznao ju je po prstenu koji je nosila, a koji čuvamo u našem arhivu dok ne postaneš punoljetan, kad će ti biti predan. Nije to bio vrijedan prsten, ali bio je neobičan. Opis prstena koji je dao tvoj ujak podudarao se s izgledom prstena tvoje majke. I sada traži, zakonskim putem, da pođeš k njemu zauvijek. Utvrdili smo da je valjan i pouzdan čovjek. Ima dvoje vlastite djece. Pružit će ti udoban dom i brinuti se o tebi. — Gospodin Buchalter zastade. Otac Quinn brzo nastavi: — Ali, Francis, on se razlikuje od nas. On ne vjeruje kao mi — utiša glas, koji odjednom poprimi koban prizvuk — on nije iste vjere. Pogledam upitno oca Ouinna. — Nije iste vjere? — ponovim za njim pitajući se što bi to moglo značiti. — Tako je, Francis — reče otac Quinn smrknuto. — Nije katolik. Nisam uopće znao koga vraga priča* 90 — Svi su izgledi, Francis — kaže brat Bernhard — da ćeš otići k njemu čim se riješe neke formalnosti. Međutim, imaj na pameti sve ono što smo te ovdje naučili, Francis. Nikad ne zaboravi crkvu koja ti je pružila utočište i podigla te na noge. Budi uvijek dobar katolik, bez obzira na ono što ljudi govorili. — Da, brate Bernharde — kažem smetenije nego prije. — Ujak ti je vani, Francis. Bi li se volio upoznati s njim? — upita sestra nadstojnica nježno. — Bih, gospođo — uzvratim automatski. — Dobio sam vrtoglavicu. Imam obitelj. Nisam kopile. Imam obitelj. Buchalter pođe k vratima. — Uđite, gospodine Kane. Muškarac se pojavi na pragu. Bio je visok — otprilike metar i osamdeset — proćelav, plećat i rumena lica. Imao je blage smeđe oči, koje kao da su bile zamagljene. Dok sam ga gledao, sjetio sam se da sam negdje čuo kako svi oni koji nisu katolici odlaze u pakao. Ne bih se protivio da odem u pakao, samo kad bi me netko htio tako gledati — netko iz koga zrači ljubav i dobrota i netko iz Čijih očiju izbija zebnja kao da se boji da mi se možda neće svidjeti. Nasmiješio se, i soba se odjednom ispunila svjetlom. Pružio mi je ruku. Prihvatio sam je. Njezin topli dodir govorio je o prijateljstvu punom nekog tajanst^^pog razumijevanja, koje je, čini se, kolalo između nas poput struje visoka napona. — Znači, ti si Francis! — reče glasom koji je umnogome bio nalik na njega; bio je dubok, neizmjerno topao i pomalo nesiguran. 91 .• Iv,— Da, gospodine — rekoh također drhtavim glasom. Pojaviše se i suze u očima. I ljubav planu u srcu. Jer sam ako ništa, znao da sam u srodstvu s tim čovjekom. Jer sam bio njegova krv, dio njegove obitelji. Znao sam to. Osjećao sam to. I tek nešto kasnije saznao sam da se zove Cain. I tek nakon nekoliko dana doznao sam da sam Židov. ČETRNAESTO POGLAVLJE Negdje sam čuo da se vijesti na neki misteriozan način brzo pronose. Kad sam se vratio u spavaonicu, za nekoliko se sati po cijelom sirotištu govorkalo da sam usvojen. Ostala su mi djeca postavljala pitanja, a ja sam im odgovarao kako sam najbolje znao. Istini za volju, nisam im mogao mnogo reći. S nestrpljenjem sam čekao da prođe popodne, kako bih javio novosti Julie. Prvo sam joj telefonirao da vidim je li zrak čist, a onda se popeo k njoj. Otvorila je kuhinjska vrata i pustila me unutra. Činilo se da je jako umorna, ali na to nisam obraćao pažnju, nego sam joj brže-bolje ispričao sve što se zbilo toga dana. Sjedila je na stolici podno kreveta, dok sam ja sjedio na njegovu rubu i pričao. Kad sam svršio, rekla je: — Vrlo sam sretna što ti ovakav razvoj događaja ide u prilog. Zaslužio si to. — Govorila je bez oduševljenja. U glasu joj se osjećao prizvuk umora i bešćutnosti. Pogledam je. — Izgleda da te sve ovo baš ne veseli. Ustane i priđe k prozoru. Bila mi je okrenuta leđima. Za trenutak je ušutjela. Kad je progovorila, glas joj je zazvučao slomljeno i patnički, što nikad prije nisam kod nje čuo. — Idem kući, Frankie. — Zašto? — upitam. — Uvijek ću te posjećivati, bez obzira na to što se dogodilo. Okrene se i pogleda me. — Radi besplatnog prcanja? Zavrtim glavom. — Ne, nego zato što te volim. Trebala bi to znati; mnogo si me puta navela da ti to kažem. — Voliš me kao i svaku drugu koja bi ti dala — reče pomalo hladno. — Više se nikad nećemo vidjeti. Časak sam buljio u njezina leđa dok nisam progovorio. — Još uvijek želim znati zašto, Julie? Ponovno me pogleda. — Ako želiš znati, onda čuj: nemam ništa od toga što se ševim s klincem kakav si ti. Za mene ne možeš učiniti ništa. Čak me ne bi mogao niti oženiti ako bih jednog dana zanijela. Što, dakle, imam od toga, osim što ti dajem poduke? — Ne, Frankie, ljetni kurs je završio, i stoga kao dobar dečkić hvataj maglu! Dobro si se zabavio — i sada kidaj! Priđem joj i uhvatim je za ruku. Istrgne je grubo. — Ali, Julie — — Napolje, Frankie! Čudan me osjećaj počeo daviti u grlu, i ja po-đoh prema vratima. — Zbogom, Julie. 92 93Nije mi odgovorila. Otvorio sam vrata i izišao. Pred vratima sam izvadio cigaretu iz džepa i zapalio je. Čuo sam kako je krevet tiho zaškripio, čuo sam je kako plače. Udaljio sam se od vrata i izvukao
iz stana. Izišao sam na ulicu. Bilo je svijetlo, sunčano popodne, ali ga nisam osjećao. Bilo mi je hladno, gotovo studeno. Odem u park i bacim se na travu. Pogledam u nebo praznim očima. Glavom su mi neprestano sijevale misli — Julie, Julie, Julie. Pisao sam Jerrvju i javio mu da sam posvojen. Otpisao mi je da se raduje zbog toga. Prohujao je tjedan i konačno došao dan kad je bilo poći. Ovog će popodneva doći ujak po mene. Spremio sam svoje stvari u dvije kartonske kutije i odnio ih u upravitelj ev ured. Nije mi se išlo u moju sobu. Iz gimnastičke dvorane u prizemlju dopirala je neka buka. Htio sam sići da vidi što se događa. Dok sam silazio, oglasi se zvono najavljujući ručak. Vratim se u blagovaonicu. Sjeo sam za stol i naklonom glave pozdravio brata Bernharda, koji je izmolio uobičajenu molitvu prije jela. Istom tada spopao me neki čudan, dotad nepoznat, osjećaj — osjećaj da tu nikad prije nisam bio. Lica oko mene izgledala su strana, ravnodušna. Mramorna ploča na stolu bijaše hladna i nova. Položim ruke na njezinu površinu i prstima opipam mjesto na kojem sam ključem urezao svoje ime. Bilo je hrapavo i u čudu sam se pitao kad sam to zapravo 94 učinio. Dogodilo se to prije mnogo godina, nisam se mogao sjetiti kada. Nisam bio gladan. Počelo me zanimati kako će me ujna primiti, hoću li se svidjeti sestričnama. Tada sam pomislio da ne želim otići odavde. Usred objeda zatražim brata Bernharda dopuštenje da odem od stola. Činilo se da shvaća kako mi je pri duši, pa me pustio. Izišao sam na dvorište. Tu sam se nekoć igrao s loptom i stajao u repu prije polaska u školu. Sada je bilo prazno i pusto, ali odjedared začuh glasove djece koja čekaju na znak školskog zvona. Vidio sam ih kako trče po dvorištu, igraju se lovice i bejzbol i stavljaju knjige u red da im čuvaju mjesta. Podignem pogled na toranj svete Tereze, gotovo očekujući da čujem zvonjavu. Sjena mi se ispriječila na stazi. Pogledam. Bio je to brat Bernhard. — Osjećaš se neobično, Francis? — Zvučalo je više kao tvrdnja nego pitanje. Kimnem. — Znam kako se osjećaš, Francis — reče. — Godinama te promatram kako rasteš, još odonda kad si bio malo djetešce. Sjećam se tvog prvog koraka, smiješnog izraza lica kad bi pao i onda iznova pokušao ustati. Nikad nisi plakao. Priljubio bi čudno usne i opet pokušao. Promatrao sam te kad si bio bolestan. Pomagao sam ti da shvatiš ljudsku narav. Pod mojim si budnim okom izrastao u uglađenog, snažnog mladića, ponosio sam se tobom. Trudio sam se da ti budem i otac i majka — da ti ublažim bolan osjećaj razočaranja, da te obodrim kad bi pao u očaj. Poznavao sam te bolje od bilo 95koga drugog — bolje nego što si sam sebe poznavao. Znao sam kad si bio sretan, a kada tužan. Neke ti stvari nisam mogao reći — stvari koje si morao sam naučiti. Promatrao sam te kako ih učiš. Promatrao sam kako ti se od njihove spoznaje us-jekuju grube crte oko usta, zamračuje bistar pogled očiju. Ali tu se ništa nije moglo pomoći — već samo nadati da će sve dobro proći, da te neće previše povrijediti. Ali, unatoč svemu tome, osjećam kao da to nije bilo dovoljno. Pogledam ga i kažem: — Oh, ne, brate Bernharde. Bili ste sjajni! Nikad vam neću moći zahvaliti za sve ono što ste mi učinili. Nasmiješi se. — Nisam ja taj kojem trebaš zahvaliti, Francis, nego crkva. Pa ipak, taj me osjećaj uporno progoni. Znam da smo te ovdje naučili mnogim dobrim stvarima. Međutim, izvan ovih zidina uči se mnogo više nego igdje drugdje, Francis. — Učini pokret prema ulici. — Mi, koji ovdje živimo, živimo zakrilje-nim, mirnim životom lišenim borbe za opstanak, pa zato gubimo vezu s njom. Ali kad jednom izi-đeš... Gdje je taj koji će ti pomoći? Gdje je taj koji će te zaštititi i obraniti od bezobzirnih postupaka ostalih? Ne, Francis, bojim se da se još mnogo toga mora učiniti — one stvari o kojima nikad ne razmišljamo. Moramo naučiti da živimo vani s našim dječacima. — Izvadi rupčić i usekne nos. — Dosta sentimentalnosti, Francis! Jesi li se oprostio s ocem Ouinnom, sestrom nadstojnicom i sa svim svojim učiteljima? Nedostajat ćeš nam. — I oni će meni nedostajati, gospodine — kažem. — Jutros sam se s njima oprostio. 96 — Tako valja, momče! — reče krenuvši prema zgradi. — Još ćemo se vidjeti prije nego što odeš. — Brate Bernharde — povičem za njim. Okrene mi se. — Sto je, sinko? — Je li smrtni grijeh biti Židov? — izlanem. Izraz lica mu se smekšao dok je ondje stajao i gledao me. Kad je naposljetku progovorio, govorio je vrlo polako i tiho: — Ne, sinko, nije. Ne može biti. Znaš, mnogi od nas rado zaboravljaju da je Isus Krist bio Židov. — Ali, brate, ako sam Židov i ako budem živio sa svojim rođacima, neću moći dolaziti ovamo u crkvu. Niti ću dolaziti na ispovijedi, pa neću dobiti odrješenje od grijeha. A kad umrem, onda ću sigurno izgorjeti u paklu. Vrati se i uzme me za ruku. — Francis — glas mu je bio gotovo nečujan — koliko god mislili da je raj privatni rezervat za nas katolike, on to ni u kojem slučaju nije. To je mjesto u kojem su svi valjani ljudi dobrodošli. Sklon sam vjerovati da je otvoreno za čitavo čovječanstvo, bez obzira na to kako se moli Gospodinu Bogu, sve dok uistinu vjeruju u njega i žive prema njegovim načelima. Budi dobar mladić, Francis, i voli svoj narod. Radi kako misliš da je pravo, pa se nemaš čega bojati. — Osmjehne se. — Jesi li me shvatio, sinko? — Jesam, gospodine — odvratim — mislim da jesam. — Dobro! — reče. — A sada moram ići. Ručak je jamačno već svršio. — Raskuštra mi kosu od milja i uniđe u zgradu. 7 Ne zaljubljuj se u
97Djeca su se vraćala s ručka. Slijevala su se u dvorište kroz sve prolaze. Uđem u zgradu kroz gimnastičku dvoranu. Zaustavim se na stepenicama dvorane i osvrnem se oko sebe. Nekoliko se dječaka poigravalo s košarkaškom loptom na drugoj strani dvorane. Među njima bio je i Peter Sanpero. Odlučio sam da im priđem i oprostim se s njima i da im kažem da zaborave na sve naše svađe. Odmah su zamukli čim su vidjeli da im se približavam. Pomno su me motrili. Osjećao sam da nešto nije u redu. Leđima me prođu trnci, a ipak nisam shvaćao zašto. Naučio sam već odavno da se ne odajem kad osjetim da nešto nije u redu. Zbog toga se nisam zaustavio, nego sam proslijedio prema njima. Stao sam pred Peteom i pružio mu ruku. — Pete, možeš li zaboraviti ono što se dogodilo? — upitam. Pogledao me je ne obazirući se na ispruženu ruku. Potom mi se primakao za korak. — Svakako da mogu — reče i udari me u bradu. Odletim leđimice preko dječaka koji je klečao iza mene. Nisam se mogao niti pomaći. Isprva sam bio toliko iznenađen da to nisam čak niti pokušao. Petar je stajao nada mnom. — Ti židovski kurvin sine — zareži na mene — ušuljao si se u našu školu i nikom ništa! — Lupio me u slabine. Osjetio sam kako me prožima žestoka bol. Sagnuo se i opalio me po licu. Uspio sam osloboditi jednu ruku i ščepati ga za košulju. Ustuknuo je naglo udarivši me istodobno po licu. Grčevito sam mu se sveudilj držao za košulju, i on me 98 sa sobom povukao uvis. Oslobodio sam i drugu ruku i objema mu prikliještio grlo i dio vrata. Naslonio se na zid dok su se ostali dječaci sjatili oko mene mlatarajući me po leđima i vratu. Nisam na njih uopće obraćao pažnju. Bilo je to prvi puta što se tučem nepromišljeno. Pomahnitao sam od mržnje prema njemu. Stiskao sam mu vrat. Počeo sam mu sustavno bubati glavom o zid. Neprekidno me udarao šakama u trbuh. Krv mi je tekla niz lice, iz nosa i usta. Zatim su i ostali dječaci skočili na mene i svi smo se stali u klupko kotrljati po podu. Osjetio sam kako mi se kaputić para. Ali nisam mario. Sve što sam tada želio bilo je da ubijem Petea. Htio sam ga ubiti — ubiti! Silovito sam mu treskao glavu o betonski pod. Odjednom me snažne ruke pograbe za ramna, podignu uvis i rastave od Petea. Iznenada zavlada tišina. Držao me brat Bernhard i nisam se mogao micati. Peter je još uvijek ležao na podu. Smrknuta lica brat Bernhard nas je strijeljao pogledom. — Tko je započeo sve ovo? — upita. Jedan od mlađih dječaka, prije nego što je shvatio što radi, piskutavim glasićem izvali: — Peter. Rekao je da je već vrijeme da netko nauči pameti to đubre židovsko. — I isto tako brzo umukne. Ne popuštajući stiska na mojim ramenima, brat Bernhard im zapovijedi: — Pođite u spavaonice. — A Peteru reče: — Idi kući i nikad više ne dolazi u ovu dvoranu. U nju smiju samo oni koji tu žive. 99 JJoš uvijek me držao dok su odlazili. Pošto je i posljednji od njih napustio dvoranu, ispustio mi je rame. Pogledao me je očima koje su opet poprimile blag izraz. — Ne zamjeri im — reče. — Još uvijek moraju učiti. ' Pogledam ga silovito brekćući; krv mi je ćurkom navirala iž nosa;, a bol sijevala u slabinama. Ne rekoh ništa. ' • * — Bolje da se opereš — kaže još blaže. — Čeka te ujak, a ne možeš se presvući, jer su ti sve stvari spakovane. Uđem u umivaonicu i operem lice. Brat Bernhard je šutke stajao iza mene i pružio mi papirnate ručnike da se obrišem. Bez riječi smo se penjali stepenicama do upraviteljeva ureda. Moj se ujak nalazio ondje. S njim je bila i neka žena, vjerojatno moja ujna. Bojim se da sam zastrašujuće djelovao u kaputiću i košulji s kojih su na leđima visjeli poderani komadi tkanine umrljani krvlju. Lice joj problijedi. Pođem im u susret. Bol me iznova počela sapinjati u slabinama i prsima. U ušima mi je strahovito hučalo. Osjećao sam se kao da u krugu padam i da se oko mene vrte mnogobrojna lica — brata Bernharda, ujaka i ujne, Petera, Martvja, Ravmonda, Jerrvja, Jerrvjeva oca, Ruth, sestre Anne, oca Quinna, Jimmvja Keougha, Fennellija, Julie. Pokušao sam otvoriti oči. Jedva sam ih mogao pomicati. Činilo se da su prepune suza. Naposljetku, nakon višesatnih pokušaja, otvorim ih. Nalazio sam se u bijelo obojenoj sobi. Ujak, ujna i brat Bernhard naginjali su se nada mnom. Krajičkom 100 oka opazim bolničarku kako izlazi. Odsutan duhom, čudio sam se što bolničarka radi u mojoj sobi. Pokušam progovoriti. Brat Bernhard mi prinese prst na.usne. — Tiho, momče, ne pokušavaj govoriti. Nalaziš se u bolnici Roosevelt. Imaš tri slomljena rebra. Lezi mirno. Pustim da mi se glava opet svali na jastuk. Na jedinoj stranici zidnog kalendara stajalo je krupnim slovima »1. rujna 1925«. Bio je to moj posljednji dan boravka u Sirotištu svete Tereze. 101 V.r W 13 c DMARTY Martin je stajao pred vratima osluškujući cilinka-nje zvonca koje se čulo u stanu. Skinuo je kapu. Pod svjetlom velikog fenjera, koji mu je visio povrh glave, njegova prorijeđena plava kosa prelijevala se u mrkozlatnu, izjednačivši je s bojom hrastova lišća koje je nosio na ramenu svoje uniforme. Upola dokono, pitao se u sebi kako će izgledati. Četiri godine — to je dugo. Ljudi se promijene za četiri godine. Jako se promijene. Kiselo se nasmije ispod brka. To bi on trebao znati. Već četiri godine promatra kako momci stasaju u muškarce — u starce, umorne starce. Promatrao ih je kad dolaze po prvu pomoć s nevinim izrazima razočaranja i užasa, duboko urezanima na licima. Njihova nevjerica u pogledu stvarnog postojanja bola i užasa što ih okružuju ostavlja vrlo dubok trag u njihovim dušama. To mu je bio posao —
da ih oslobađa od tih skrovitih, nevidljivih starih rana koje su se urezale u njihove duše. S tjelesnim ožiljcima bilo je relativno jednostavno uhvatiti se ukoštac. Uzmeš nož, režeš i moliš se. Nakon nekog vremena prestaneš 105 Vi se moliti, ali produžiš rezati opsjednut osjećajem dubokog beznađa. Ili prežive, ili umru. Posve jednostavno. Njegov posao nije bio tako jednostavan. Ono što je činio za njih nije opipljivo. Nisu živjeli ili umirali poslije onoga što je morao učiniti. Pa ipak, bilo je isto tako važno kao da su živjeli ili umrli. Jedino što nisi mogao vidjeti, ako nisi znao gdje da tražiš. Katkada bi iznenada primijetio kako usta prestaju svojim gotovo neprimjetnim podrhtavanjem, ili kako novo svjetlo obasjava neko oko, ili kako jedva zamjetan trzaj iščezava s ruke; ili se gdješto radilo tek o načinu kako čovjek drži glavu, kako hoda. I spoznao bi da si pobijedio. Jedan neshvatljiv, nerazuman osjećaj pobjede, koji bi za dlaku propustio da nisi pogledao u pravo vrijeme. Janet je otvorila vrata. Jedan je časak protekao u međusobnom odmjeravanju. »Nije se mnogo promijenila«, pomisli nasumce, »isto lišće, iste plave oči i kosa, okrajci koje su joj lepršali oko lica, što je stvaralo dojam da imaš posla s bezazlenim djetetom, derištem«. — Marty — reče milozvučnim, ugodnim glasom. Osjetio je blag dodir njezinih usana na obrazu i na usnicama. Lagan, nježan poljubac prijateljske naklonjenosti i dobrodošlice. — Prošle su — počela je govoriti kad ju je pustio iz naručja. — Četiri godine — dovrši smiješeći se. — Upravo sam razmišljao — — I mi također — presiječe ga. — Prošlo je mnogo vremena. Zanimalo nas je jesi li se što promijenio. 106 — Čudno, i ja sam mislio to isto o tebi i Jerry-ju. — Uzela ga je za ruku i odvela u dnevnu sobu. Nastavio je govoriti dok je puštao da ga vodi. — Onih nekoliko trenutaka što sam potpuno sam stajao u hodniku očekujući da mi otvoriš vrata osjećao sam se kao stranac. Uzela mu je kapu i predala je služavci, koja se pojavila tako nenadano kao da je pala s neba i onda isto tako brzo nestala. Jerry je dotrčao u sobu. Dvojica muškaraca dugo su se rukovala i promatrala kao da im se nije dalo ispustiti ruke. Progovorili su gotovo istodobno, smiješna stvar koja se obično događa odraslim muškarcima kad su duboko ganuti. — Marty, mesarčino jedna! — Jerry, fiškalčino stara! Janet im donese piće. Podignu čaše. — U čast ponovnog viđenja! — nazdravi Jerry smiješeći se i kucne se s Martinom. — U zdravlje vas dvoje — uzvrati Martin. — Ne, trenutak — prekine ih Janet. Muškarci se pogledaše. Uzvrati im pogled smiješeći se ponosno. — Za prijateljstvo — reče podigavši čašu visoko. — Za ono trajno. Iskapiše čaše. Ručak je bio upravo onakav o kakvom je dugo vremena sanjao — obilan, s bijelim stolnjakom, blistavom srebrninom i besprijekornim porculanom na stolu. A osim toga, nalazio se u društvu prijatelja — prijatelja iz djetinjstva, s kojima je mogao 107oživjeti prošlost i iznova proživjeti one iste mladenačke dane kad je cio svijet bio drukčiji, i svaki dan donosio nešto nova, i svako jutro novu nadu. Bilo je više nego očito da će se razgovor svesti i na Francisa. Tako je bivalo uvijek, prije ili kasnije. Ovaj put otpočela ga je Janet, a Martin nastavio. Iskrsnu bujica uspomena, koja se preli preko njegova jezika — Francis, prvi dan kad su se sreli i proveli ga zajedno. Ostalo je to tako svježe u sjećanju kao da se dogodilo jučer. — Sjećam se kad sam ga prvi put vidio — čuo je sebe kako govori. — Bili smo tek dječarci. Bilo mi je trinaest godina, i dok sam izlazio iz škole, na mene je nasrnula skupina dječaka. On me premlatio i potom otjerao rulju. — Vrlo neobično. Nikad nisam uspio dokučiti zašto me je volio, ali što se mene tiče, bio je sjajan dečko. — Nasmije se nakratko. — Radio je sve ono što su drugi priželjkivali da urade, i to radio propisno. U to sam se vrijeme zanimao za boks, ali nisam bio bogzna kakav borac. On je bio. Osjetio sam to čim sam ga pokušao udariti. — Ali i druge su me stvari privlačile k njemu: neobično jak, nagonski osjećaj za poštenu igru, suosjećanje s bližnjim, stanovita prirođena sposobnost i vjera u sebe i u ono što je radio. Stariji ga nisu zbunjivali. S njima je razgovarao kao i sa mnom, kao sa sebi ravnima, kao da je bio jedan od njih. — Upravo sam od njega i naslijedio onaj osjećaj ravnopravnosti. Prije toga uvijek sam bio svjestan činjenice da sam Židov. Na to su me podsjećale prostačke črčkarije po zidovima, brutalni po108 stupci na ulicama, podmukle i ciničke primjedbe, podmetanje nogu i izbijanje knjiga iz ruku. Bio sam na najboljem putu da i sam postanem izopačen i licemjeran, pripisujući toj činjenici svaki i najmanji incident koji bi se dogodio. Međutim, on me izliječio time što me je bez pogovora primio u svoju malu družinu, što me bez ikakva objašnjenja upoznao sa svojim prijateljima. — Prihvatio me je on, a isto tako i njegovi prijatelji. Možda zato što je on to htio. A možda i nije. Ne znam. Ali sam ipak sklon pretpostavci da mi je htio pomoći. — Dobro se sjećam da sam, mnogo godina kasnije, kad sam namjeravao studirati medicinu, pomislio na njega i spoznao da je za taj moj korak, kao i za sve ostalo što sam kanio učiniti, zaslužan upravo on. Jednom mi je rekao za nekog svog prijatelja do kojega nisam mnogo držao: »Oh, dobar je on. Moraš ga samo razumjeti, to je sve«. —- U tim sam riječima našao odgovor na sve što me u podsvijesti kopkalo. Ako shvatiš čovjeka, ako znaš zašto nešto čini,
ne trebaš ga se bojati, ne trebaš pustiti da te strah dovede do toga da ga ne trpiš, ne trebaš pustiti da te pojedine nesklonosti dovedu do toga da ga uništiš. Ne znam jesam li do te spoznaje došao dok sam još bio mlad, ili dok sam išao u školu, ali na neki način te dvije pretpostavke dovodim u vezu kao da su nastale istodobno. — Drugi put sam na njega pomislio u Njemačkoj, 1935. godine, gdje sam specijalizirao. Jednog dana dok sam se vraćao s predavanja, išao sam ulicom i čitao knjigu koja me tada zanimala. Morao sam se [109koncentrirati mnogo više nego što je inače potrebno, zato što mi je njemački bio težak jezik, kadli se sudarim s nekim čovjekom. Ne podižući pogleda, ispričam mu se i produžim. — I onda se to dogodilo. Na trenutak sam opet bio zbunjeni dječarac iz 59. ulice koga salijeće skupina neupućene djece. I onda sam čuo onu opaku i ružnu riječ »Jude«. Podignem oči i ugledam muškarca u uniformi, u kojem sam odmah prepoznao esesovca. Zamahnuo je na mene, ali je vidio svoga boga. — Potom sam se okrenuo, vratio se na fakultet i upitao jednog profesora koji usput rečeno, nije bio Židov, zašto dopuštaju da se događaju takve stvari. »Ne shvaćate vi to, momče«, rekao je vrteći svojom sijedom glavom, »ljudi su bolesni, razočarani, uplašeni, i iz njihova straha rodila se mržnja« ... — Tog sam se trenutka sjetio Frankieja i njegovih riječi. »Zašto im vi koji shvaćate ne objasnite?« — upitao sam ga. — »Malo nas je i neće nas slušati« — rekao je. — Sutradan sam napustio Njemačku, ne dočekavši kraj semestra. Morao sam nešto reći našim ljudima kod kuće, ali me nisu razumjeli. S izuzetkom nekolicine njih — vas dvoje, Ruth i još nekih, koje sam mogao nabrojati na prste. Ostali jednostavno nisu vjerovali — ili nisu marili. — Mnogo mi je puta došlo, kada sam bio umoran i obeshrabljen postignutim rezultatom u nekog bolesnika, da im uzviknem: »Oh, do bijesa i s tim! Gubite se odavde. Ne mogu ništa učiniti za vas«, ali bih se sjetio Frankijevih riječi i kazao u sebi: »Nije kriv bolesnik, nego ja. Ne shvaćam,ne znam 110 što nije u redu. A ako ne znam, kako ću im pomoći?« — Zatim bih se opet bacio na posao i u većini slučajeva uspijevao. Znam da je bilo bolesnika za koje nisam mogao učiniti ništa, ali to se nije događalo zbog mojeg nemara, nego zato što ih nisam razumio, što sam bio preglup da vidim u čemu je stvar. Valjalo je okriviti moje neznanje, a ne njih. Nasmije se ovlaš i ustima prinese čašu vina. — Govori vam Martin Cabell, najveći psihijatar na svijetu, koji razumno objašnjava svoje neuspjehe. Ili to možda čini zbog toga što i sam pati od kompleksa manje vrijednosti. Gucne još malo vina i pogleda ih. Dok je govorio, s lica mu je iščezla ona napetost te se opustilo i poprimilo blag, mlađahan izgled. Nenadano se nasmiješio. Bio je to onaj stari osmijeh — topao, veseo, mladenački. »Stari prijatelji«, razmišljao je zadovoljno. »Isti kao i nekad. Nisu se promijenili. Još uvijek možeš pričati, i oni će te slušati«. Činilo se da je opet imao pravo, i prvi put otkako se vratio, osjećao se kao kod kuće. 111 u a8 D 1—I o PRVO POGLAVLJE Slijedećih dana koje sam proveo u bolnici saznao sam mnogo o ujaku i njegovoj obitelji. Po zanimanju je bio trgovački putnik jedne modne kuće koja se nalazila u središtu grada, a u New Yor-ku su živjeli posljednjih deset godina. Imali su vrlo udoban peterosobni stan na Washington Heig-htsu. Njegova je žena bila tiho, umiljato stvorenje, koje sam gotovo na prvi pogled počeo obožavati. Ni riječju ni djelom nikad nije pokazala da misli loše o meni. Svaki dan bi dolazila u bolnicu donoseći mi kakav darak u obliku voća, kolačića ili knjige, da mi uz čitanje brže prođe vrijeme. Ostala bi koliko god bi joj vrijeme dopuštalo i tek onda odlazila. Ponekad bi dovela sa sobom moje sestrične, dvije djevojčice, od kojih je jednoj bilo oko osam, a drugoj deset godina. Isprva su me djevojčice gledale sa strahopoštovanjem i ponašale se prema meni dvojako: i prijateljski, i bojažljivo. Kasnije, kad su se svikle na mene, poljubile bi me u obraz prilikom dolaska i odlaska. 115 Pfr'lMorris i Bertha Cain i njihova djeca Esther i Irene bili su prva prava obitelj koju sam ikad imao, i ako sam im se učinio čudnim, ili oni meni, to je potpuno razumljivo. Obiteljski odnosi, koji se većini ljudi čine normalnima, za mene su bili i te kako zamršeni. Nikad nisam mogao riješiti problem tko je čiji bratić, a tko sestrična i tu su me obje sestrične grdno šile. Međutim, ipak smo se snalazili. Bolnicu sam napustio potkraj rujna i pravo stupio u novi svijet. Ujak Moriš je imao mali buick i njime me odvezao kući. Došao je sam po mene. Stigavši u stan, vidio sam da mi priređuju malu svečanost. Ujna Bertha bijaše ispekla kolač, i tom sam prilikom upoznao mnoge druge naše rođake. Kad su se svi razišli, odveli su me u sobu koja će odsada biti moja. Nekoć je bila Irenina (od njih dvije ona starija), ali će sada dijeliti sobu s Esther, ili Essie, kako su zvali mlađu. Moja je odjeća već visila u ugrađenom ormaru, i soba je odisala toplinom i prisnošću. Sjećam se da je ujak Morris rekao: — Ovo je tvoja soba, Frankie. — I pošto je otvorio vrata i mahnuo mi, prešao sam prag, a on i ujna Bertha za mnom. Djeca su već bila u krevetu. Osvrnem se po sobi. Prvo što sam primijetio bila je mala uokvirena slika neke mlade žene na toaletnom stoliću. Ujna Bertha je opazila da je gledam. — Ono ti je majka, Frankie. To je
jedina njezina slika koju posjedujemo. Sigurna sam da bi je htio imati. Priđem bliže i pogledam je. Moglo joj je biti devetnaest godina kad se slikala. Kosa joj je bila 116 počešljana nadolje i, po tadašnjem običaju, otraga savijena u punđu. Na usnama joj je lebdio polu-smiješak, a u očima svjetlucao prigušen smijeh. Imala je jaku zaobljenu bradu, ali preizražajnu — preizražajnu za onakve usne i oči. Gledao sam je nekoliko minuta. Ujak Morris reče: — Jako si joj nalik, Frankie. Oči su ti iste boje, a oblik usta toliko nalik na njezin kao da se uopće i ne radi o dječačkim ustima. — Pristupi stoliću, uzme sliku, pogleda je i zatim vrati na mjesto. — Želiš li čuti nešto o njoj? — upita. Potvrdim glavom. — Razgovarat ćemo dok se budeš presvlačio — kaže. Ujna Bertha uđe u sobu i otvorivši jednu ladicu toaletnog stolića, izvadi novu pidžamu i pruži mi je. — Pretpostavljali smo da ćeš trebati ponešto novo — reče i nasmiješi se. — Hvala vam — kažem uzimajući je obuzet nekim neobičnim osjećajem. Još sam morao naučiti kako se prima dar. Počeo sam otkapčati košulju. — Nikad se ne smiješ sramiti svoje majke, Frankie — otpočne ujak. — Bila je neobična djevojka. Znaš, nekad smo svi živjeli u Chicagu. Odanle smo i došli. Tvoja je majka bila ponos cijele obitelji. Kad joj je bilo dvadeset godina, već je bila diplomirala na koledžu i odmah se zaposlila. To se dogodilo nekako u vrijeme kad je snimljena ova slika, nekoliko mjeseci nakon svršetka studija. Fran je bila vrlo osjetljiva i poduzetna djevojka. Nekad je bila borac za ženska prava i uvijek je govorila o jednakosti između muškaraca i žena. Neobično smo se dičili njome. U to doba žene nisu 117 imale pravo glasa, kao što ga imaju danas, i neprekidno je bila u pokretu držeći govore o tom pitanju. Bila je dobra knjigovotkinja, i kad se jednom zaposlila u Marshall Fieldsu (u velikoj robnoj kući u Chicagu), bila je jedina koja je mogla pronaći grešku učinjenu prilikom inventure, a to su obično radili svaki mjesec. Otprilike u to vrijeme preselio sam se u New York. Malo zatim zaljubila se u muškarca koji je s njom radio. Željela se udati za njega, ali su se naši roditelji tome protivili. Znaš, nije bio Židov, a naša je obitelj uvijek na to strogo pazila. Da skratim priču, pobjegla je s njim. Javila mi je pismom da će me potražiti u New Yorku čim stigne ovamo. To je bilo posljednje što smo čuli od nje. Pokušali smo je pronaći, ali bez uspjeha. Nigdje traga koji bi vodio do nje. i-Ubrzo nakon toga umrla mi je majka, pa je otac * došao u New York da živi s nama. Uvijek bi mi govorio: »Da nismo bili onakve budale kad smo Faigele pokušali natjerati da nam se pokori, još uvijek bismo svi bili zajedno«. Umro je ubrzo poslije moje majke. Teško ga je bila pogodila njezina smrt, i više nikad nije mogao naći mira. Iznova dohvati sliku i zadrži je u ruci. — Ali to već spada u prošlost — primijeti ujna Bertha. — Valja misliti na sadašnjost. Nekako osjećam da svi znaju da si s nama i da su zbog toga sretni — jednako kao i mi. Htjeli bismo da nas voliš kao što i mi tebe volimo, Frankie. — Uzela je sliku iz ujakovih ruku i vratila je na stolić. — Da, gospođo — rekoh obukavši donji dio pidžame i složivši hlače preko stolice. Sjeo sam na rub kreveta, izuo cipele i čarape i uvukao se među plahte. 118 \ — Laku noć — rekoše. Ujna Bertha se naže nada mnom i poljubi me u obraz. — Laku noć ■— odzdravim. Iziđu. Ujna Bertha zastane prije nego što će okrenuti prekidač. — Frankie — reče. — Da, gospođo? — upitam. — Ne zovi me »gospođo«. Zovi me »ujna Bertho«. — Ugasi svjetlo i iziđe. — Da — ujna Bertho — gotovo prošaptah u sebi, prislonivši ruku uz obraz. Još je uvijek bilo toplo ondje gdje me poljubila. Dok sam tonuo u san mjesec je obasjavao sliku moje majke, i učini mi se kao da mi se u tami smiješi. DRUGO POGLAVLJE Probudio sam se rano. U stanu je vladala potpuna tišina i činilo se da svi spavaju. Dignem se iz kreveta, odem do toaletnog stolića i pogledam na sat. Bilo je pola sedam. Priđem prozoru i pogledam van. Jutro je još uvijek bilo sivkasto; sunce još nije bilo granulo. Moja je soba gledala na dvorište, a oko njega nalazile su se dvije druge kuće. Kroz otvorene prozore povremeno bi dopirala zvonjava budilica i miris netom skuhane kave. Bočni dijelovi zgrada, koji su gledali na dvorište, bili su obojeni bijelo, kako bi se što bolje odražavalo svjetlo. Okrenem se od prozora, hitro navučem na sebe donje rublje i hlače te se lagano otputim u kupaonicu. Kad sam se oprao, opet sam se vratio u sobu i sjeo. Morao sam se navikavati na to. Bilo je neo* 119 r bično što sada ne spavam u društvu mnogobrojne djece, a osim toga nedostajale su mi jutarnje nestašne igre i šale. Čuo sam kako netko prolazi hodnikom pokraj mojih vrata. Ustanem i otvorim ih. Bila je to ujna. — Dobro jutro, Frankie. Rano si ustao — reče smiješeći se. . — Da — kažem — navikao sam na to. — Jesi li se već oprao? — upita. — Aha — odgovorim — već sam se i obukao. — Hoćeš li onda skoknuti do pekare po pecivo? — upita. — Riješit ćeš me brige. — Vrlo rado, ujna Bertho — odgovorim. Pošto mi je dala nešto sitniša, uputila me u koji dućan da pođem. Izišao sam iz kuće. Bilo je skoro sedam sati i ljudi su
počeli odlaziti na posao. Kupio sam željeno pecivo, a na povratku kući i News. Kad sam se vratio, stavio sam pecivo na kuhinjski stol, sjeo i počeo čitati novine. Nekoliko minuta kasnije ušla je ujna i pristavila kavu. Otprilike deset minuta kasnije ušao je ujak, sjeo za stol i rekao: — Dobro jutro, Frankie. Kako si spavao? — Izvrsno, ujače Morris — uzvratim. — Vidim da imaš novine — reče. — Ima li što nova u njima? — Nema mnogo — otpovrnem i pružim mu ih. — Hoćeš li ih malo pogledati? — Hoću, hvala ti — reče i uzme ih. Ujna Bertha donese tanjur pun prepečenca i pred svakog od nas stavi čašu narančina soka. Ne gledajući je, ujak preko novina ispruži ruku i podigne je. Svoj sam sok ispijao polako. 120 Nakon toga dobili smo jaja, pa kavu i nekoliko komada danskog peciva, koje sam bio donio iz pekare. Baš kad smo bili gotovi, ušle su djevojčice i sjele za stol. — Dobro jutro — pozdrave jednoglasno, priđu ocu i svaka ga sa svoje strane poljubi u obraz. Srdačno ih zagrli i opet se vrati svojim novinama, pijuckajući drugu šalicu kave. Tada pristupe ujni Berthi i poljube je. Nagnula se da im uzvrati poljupce i nešto im kazala. Dođu do mene i poljube me. Nasmijem se. Privuku stolice k stolu i sjednu. Ujak Morris pogleda na sat. — Vrijeme je da pođem — reče. — Hoćeš li danas u školu, Frankie? — upita me. — Mislim da hoću — odgovorim. — Dobro — kaže — večeras ćeš mi reći kako je bilo. — Poljubio je ženu i izišao. — U koju školu ideš, Frankie? — upita Essie, mlađa sestra. — U srednju školu »George Washington« — odvratim. — Ja idem u osnovu školu broj 181 — reče. — Krasno — primijetim. Neko smo vrijeme šutjeli. Nisam znao o čemu bismo pričali. Ujna Bertha ih posluži doručkom i potom sjedne. Osmijehne mi se. — Kako ti je prijao doručak? — Bio je haj, ujna Bertho. — Drago mi je — reče. — Mislim da bi trebao krenuti — upozori me. — Ne bi bilo dobro da već prvi dan zakasniš. — Ne — velim — neću. — Otiđem u sobu, prive-žem kravatu, obučem kaputić — i natrag u kuhinju. — Do viđenja — pozdravim. 121Ujna Bertha ustane od stola i pođe sa mnom prema vratima. U hodniku mi dade nešto novaca. — Ovo ti je tjedni džeparac za jelo i ostalo. Ako ti bude trebalo više, kaži mi. U ruci sam držao tri dolara. — Ne — reknem. — Dovoljno je. Mislim da mi više neće trebati. Hvala ti. — Sretno — reče i zatvori za mnom vrata. Osjećao sam se neobično. Nisam znao zašto. Sve se činilo nekako drukčije. Možda zato što prije škole nisam morao ići na misu. Srednja škola »George VVashington« nalazila se na uglu 191. ulice i Avenije Audubon. Ugnijezdila se na vrhu brda s vidikom na Heights i preko East Rivera sve do Bronxa. Bila je to nova zgrada sazidana od crvene opeke i s kupolom na vrhu. Poslali su me u upraviteljev ured. Kazao sam činovnici svoje ime i pričekao da pronađe moju karticu. Našla ju je i uputila me da otiđem u učionicu broj 608 čim u devet sati zazvoni školsko zvono. Kada se oglasilo, hodnici su se odjednom ispunili djecom, koja su iz svojih razreda trčala tamo-amo. Pronašao sam svoj razred bez nekih većih teškoća. Ušao sam i uručio karticu učitelju koji je držao nastavu. Poslao me na određeno sjedalo u dnu razreda. Osvrnem se oko sebe. Činilo se da je to bio mješovit razred — tu se nalazilo oko dvadeset obojenih dječaka i djevojčica i dvadeset bijelaca. Dječak koji je sjedio do mene bio je obojen. — Novajlija, a? — upita me široko se osmjehnu-vši. — Zovem se Sam Cornell. — A ja Kane — velim. — Francis Kane. 122 Više nego očito da su ovdje vladale drukčije prilike. Tek potkraj prvog tjedna boravka u školi prvi put smo zapodjeli razgovor o vjeri. Cesto sam se pitao zašto su Zidovi onakvi kakvi jesu; sada sam mislio da znam. Nisu išli na misu pod tjednom — čak ni u subotu, koja je, zapravo, njihova nedjelja. Vjerovao sam da mi nedostaje uobičajeno posjećivanje jutarnjih misa. Ne možda zbog toga što bih bio posebno pobožan. U većini slučajeva išao sam iz jednostavnog razloga što sam morao, a nebrojno sam puta, kad god mi se pružila zgoda, izostajao s misa. Međutim, nastala je praznina u svakodnevnoj navici koja mi je prešla u krv. Sjedio sam u kući i premještao se s jednog mjesta na drugo. Pročitao sam sve novine i počeo osjećati nespokoj. Ujak Morris je subotom ujutro bio u svom uredu, gdje bi sređivao račune za protekli tjedan. U stanu smo se nalazili jedino ujna Bertha i ja; cure su se igrale negdje vani. Naposljetku odložim novine i ustanem. — Ujna Bertho — upitam — smijem li malo u grad? Pogleda me pronicljivo. — Svakako da smiješ, Frankie — to ne moraš niti pitati. Otišao sam u drugu sobu po kaput i vratio se u salon. Promatrala me radoznalo i kao da je bila u neprilici. Vidio sam da je bila previše pristojna da me pita kamo ću, a ja jednostavno nisam znao što da joj kažem. Nisam znao da li bih joj smio reći da idem bratu Bernhardu i zatim možda u 123crkvu. Ali bila je prepredenija od mene. Dok sam se primicao vratima, progovorila je. — Hoćeš li dugo ostati, Frankie? — upita. Zaustavim se. — Ne znam — odvratim. — Mislio sam se malo prošetati i obići neke prijatelje. — Oh! — usklikne. — Ujak i ja namjeravali smo te danas povesti u sinagogu. Možda bi sada volio otići, ako nemaš kakva pametnijeg posla. Trenutak sam stajao bez riječi dok sam mozgao o tome. Nema šta, ujna je bila prepredena. A možda se pomalo razumjela i u čitanje misli. Onda joj odgovorim. — Misliš li da bi bilo u redu da pođem? Još nikad nisam bio u sinagogi. Lice joj se razvuče od smiješka i reče vrlo blago: — Naravno da bi bilo u redu. Bit ćemo sretni ako pođeš. — Vrijedi — velim — ako ti tako kažeš. — Samo trenutak — kaže. — Uzet ću
kaput i poći s tobom. Dok smo hitali put sinagoge, bila je vrlo muča-ljiva. Stigli smo pred neku zgradu od sive opeke. — To je sinagoga — reče mi. Pogledam zgradu. Nije djelovala jako dojmljivo: obična ravna jednokatnica bez svetačkih kipova iznad ulaza, čak i bez židovske zvijezde — jedna obična zgrada s običnim vratima. Nije nalikovala na sveto mjesto kamo se ljudi dolaze moliti Bogu. Osjećao sam se donekle razočaran. To je razočaranje bilo još veće kad smo ušli u sinagogu. Vrata su se nalazila nekoliko stepenica ispod razine ulice i morao si silaziti u nju. Preko-račivši prag, našli smo se u omanjoj prostoriji s 124 vrlo priprostim sivo obojenim zidovima. Posegnuo sam za šeširom da ga skinem. Ujna me zaustavila. — Frankie, u sinagogi se ne skidaju šeširi. Glava ti uvijek mora biti pokrivena. Casak sam je gledao ne shvaćajući. Sve je tu bilo naopako. Povela me kroz vrata na suprotnu stranu prostorije. Stajali smo u crkvi. Tu se već nalazilo nekoliko ljudi. I ta je prostorija bila vrlo priprosta. Na podu su se nalazile jednostavne klupe premazane crvenkastosmeđom bojom mahagonija, većinu kojih je trebalo iznova prebojiti. I zidovi su vapili za novim ličenjem i gipsanjem, jer su na nekim mjestima bili jače oštećeni. U najudaljenijem dijelu prostorije uzdizao se podij s četiri plakata, iznad kojih je visio izblijedjeli, crveni, baršunasti baldahin. Ispod baldahina nalazila se kao neka izba i jedan je muškarac stajao ispred nje. Čitao je naglas židovski iz svitka perga-mene što su ga pred njim držala dva muškarca. Krenuli smo središnjim prolazom i ušli u prednji red klupa. Sagnuo sam se u namjeri da kleknem, ali me ujna uhvatila ispod ruke i neprimijetno odmahnula glavom. Sjeo sam pokraj nje. — Židov nikad ne kleči pred svojim Bogom. Svoju poniznost mora iskazivati duhovno, ne tjelesno. Pogledam je širom razrogačenih očiju. To mi uopće nije sličilo na crkvu. Ovdje si se mogao ponašati kao i na bilo kojem drugom mjestu, jedino što si morao imati šešir na glavi. — Gdje je rabin? — upitam je. Svi muškarci koje sam vidio na podiju bijahu obučeni u građanska odijela. 125 — To je onaj koji čita iz Tore1. Pretpostavljam da je mislila na muškarca koji je čitao iz pergamene. Možda sam očekivao da ću ugledati nekog u svečanom ruhu, ali ako i jesam, to se nije obistinilo. Ujna uzme malu knjižicu s klupe pokraj sebe, otvori je i pruži mi je. Pola stranice bilo je otisnuto na židovskom, a pola na engleskom jeziku. — Evo što čita — reče uprijevši prstom na redak. — Čita na hebrejskom, no ti možeš čitati engleski tekst. Muškarac je umuknuo za trenutak, dok ona dvojica nisu okrenula pergamenu. Zatim je počeo iznova. Glas mu je zvučao uspavljujuće jednolično, ali umilno. — Boruch atto adonoi, elohenu melech ho'o-tom2... Gledao sam u knjižicu. Ujna je pokazivala prstom redak engleskog teksta. Čitao sam. — Da si blagoslovljen vječni Bože ... To sam već razumio. Sklopim oči i zamislim oca Quinna kako, pod blagim svjetlom svijeća koje po-zlaćuju bijelu boju njegova svećeničkog ruha, kleči pred oltarom. Čuo sam kako se tihi glasovi crkvenog zbora zanosno povisuju. Osjećao sam miris smole, tamjana i toplinu crkve. Moje se usne nesvjesno pokrenuše: — Zdravo Marijo, majko Božja. Ujna me dotakne za rame, i ja zbunjeno otvorim oči. Smiješila se nježno, ali su joj se u kutovima očiju blistale suze. 1 Pet knjiga Mojsijevih, temelj židovske vjere. 1 Da si blagoslovljen vječni Bože, naš kraju svijeta. 126 — Frankie, isti je Bog. Osjećao sam kako me napušta napetost. Odjednom joj se osmjehnem. Imala je pravo: riječ je označavala Boga, bez obzira na to kojim jezikom govorio — engleskim, latinskim ili... hebrejskim. Kad smo stigli kući, zatekli smo ondje ujaka Morrisa, i ujna mu je kazala gdje smo bili. Uputi mi pogled. — Što misliš o svemu? — upita. — Ne znam — odgovorim. — Prilično je neobično. — Bi li htio ići u kakvu hebrejsku školu da nešto više naučiš o tome? — upita. Oklijevao sam prije nego što sam odgovorio, i ujna reče mjesto mene: — Držim da je najbolje da o tome odluči sam, Morris. Dovoljno je star da sam odlučuje o onome što želi. Neka razmisli, pa ako zaželi poći, reći će nam. Bio sam joj zahvalan zbog tih riječi. Toga trenutka nisam bio siguran želim li ići ili ne. Međutim, ujna Bertha mi je kazala istu stvar kao i brat Bernhard, i ako je to bila istina, činilo mi se da je onda svejedno išao ili ne išao. — Ali — usprotivi se ujak Morris — trebalo bi da se priprema za bar micvu} Opet ujna odgovori nasmiješivši mi se uviđavno. 1 Na židovskom: »sin dužnosti«, oznaka za 13. rođendan židovskog dječaka, kada postaje ravnopravan član vjerske općine. 127 — Sada to zaista više nije tako važno. Bar micva ga neće učiniti ništa muževnijim nego što već jest, a ako osjeti potrebu za vjerom, mislim da mu neće biti teško pronaći pravi put do nje. Već je dvaput blagoslovljen. To su bile njihove posljednje riječi koje su mi uputili u vezi s religijom. Dali su mi slobodu da sam o tome odlučim, i ja nikad kasnije nisam tom problemu posvećivao neku veću pažnju. Nikad kasnije nisam išao ni u hebrejsku školu, ni u crkvu, ni u sinagogu, ali valja znati da ni o Bogu nisam mnogo mislio.
Pouzdano sam osjećao da ću moći izići na kraj s njim — kao što ću izlaziti na kraj sa svim drugim u životu — kada za to dođe vrijeme, ali ne prije. TREĆE POGLAVLJE Stara se vremena više nikad ne mogu vratiti; to sam tada naučio. Iako smo Jerry, Marty i ja još uvijek prijateljevali, više nikad nismo mogli uspostaviti onu prisnost koja je postojala među nama prije nego što sam se odselio u gornji dio grada. Razlog tome nije ležao u činjenici što je među nama možda vladalo slabije drugarstvo, nego prije u tome da sam se nalazio u fazi normalizacije. Više nisam pripadao onima što stoje po strani i zaviruju u tuđe domove; imao sam vlastitu obitelj, i to mi je godilo. Počeo sam učiti o osjećaju brige i obziru prema drugima, što mi je prije bilo posve nepoznato. Međutim, taj se osjećaj upravljao jedino na moju obitelj, dok bih se prema drugima izvan nje odnosio po starom. U protivnom, morao bih 128 u sebi spajati dvije osobe, i bilo bi teško razaznati kad jedan tok osjećaja završava, a drugi započinje. Ali o tome nisam razmišljao i, dapače, u to vrijeme nisam ništa o tome znao — pa nisam mnogo niti mario. Život je tekao dalje. Bio sam priličan đak, ni bolji, ni gori od ostalih. Nije me mnogo čudila činjenica što sam s vremenom postao vođom ostalih dječaka. To sam prihvatio kao nešto što se samo po sebi razumije, jer sam uvijek bio vođa. Bio sam agresivniji i napredniji od drugih. Nisu me mnogo mučila maglovita razmišljanja mladića i djevojaka o seksu, te bih uživajući u sebi slušao njihova gledišta i razgovore. Već sam bio prešao taj stupanj razvoja. I, dakako, bio sam sportaš koji je uvelike odskakao od ostalih. Bio sam član košarkaške i plivačke momčadi već u prvoj školskoj godini. Igrao sam košarku na jedini način koji sam poznavao — na pobjedu. Do đavola s pravilima tzv. viteškog ponašanja i poštene igre! Vrijedila su jedino za bukvane koji nisu bili dovoljno brzi ili spretni da ih prekrše. Osim toga, nisam volio gubiti. Unatoč mojem stavu prema drugima, onaj osjećaj bliskosti prema mojoj obitelji bivao je sve jači kako su oni malo-pomalo tesali sirova i osjetljiva mjesta mojeg karaktera. Ona nepovjerljivost i ratobornost, koje sam donekle gajio u duši, počele su malo-pomalo iščezavati, tako da je na koncu još jedino preostala proračunata agresivnost, koja se sada mogla bolje prikriti, jer sam naučio kako da upotrijebim prednosti društvenog života za nametanje svoje volje drugima. U petak navečer prije Božića trebali smo igrati košarkašku utakmicu protiv srednje škole »James 9 Ne zaljubljuj se u neznanca 129Monroe«, nakon čega se održavao ples. Nešto sam bio načuo da me žele birati za razrednog predsjednika, pa iako sam se pravio lud, ipak sam to uzeo na znanje i vjerovao da će štošta ovisiti o tome kako ću se večeras iskazati na utakmici, bez obzira na to hoće li tražiti da se kandidiram ili ne. Izišao sam na parket odlučan da se pokažem u najboljem svjetlu. Dao sam đavolsku partiju — igrao grubo na graničnoj crti, što sam tako dobro bio naučio u 10. aveniji. Izvodio sam takve ekshibicije da gotovo i nisam surađivao sa svojom momčadi. Kad je postignut posljednji koš, pobijedili smo, i ja sam, nema sumnje, bio zvijezda susreta. Znam da su neki momci zbog toga bili kivni na mene; čuo sam ih što govore prilikom tuširanja. Smijao sam se u sebi. Neka tuponje melju! Ako budu previše galamili, brzo ću im začepiti njuške. Obukao sam se, otišao na ples i stao uz rub parketa promatrajući na trenutak svjetinu, dok nisam ugledao Martvja i Jerrvja kako ozbiljno razgovaraju sa savjetnikom nastavničkog zbora. Znao sam da prije natječaja za mjesto razrednog predsjednika moram najprije dobiti njegovu suglasnost. Još uvijek glumeći budalu, pošao sam k vratima kao da tobože kanim van, ali dobro pazeći da prođem mimo njih i da im budem na oku. — Hej, Frankie — poviče Marty — kamo sad najednom? — Kući — odgovorim smiješeći se. — Obećao sam ujni da ću — — Ne možeš ići — prekine me — ti si glavna atrakcija večeri. Momci te žele vidjeti. Osim toga, očekuju te na plesu. 130 — Tko? — upitam. — Školski drugovi — odvrati. — Bilo bi jezivo da ih sada ostaviš na cjedilu. Priča se o tvojoj kandidaturi za razrednog predsjednika narednog mjeseca, i kako bi to izgledalo da se ne pojaviš među njima? Smijao sam se u sebi. Upravo tada pojavio se i Jerry. — Hej, Jerry — reče Marty zgrabivši ga za ruku. — Frankie ide kući. — Zašto? — upita Jerry okrenuvši se k meni. — Jesi li bolestan, ili nešto slično? — Nisam — odgovorim — umoran sam. Do bijesa! Cijelu sam večer protrčao. — Koješta! — reče Jerry. — Ići ćeš na ples. Postat ćeš novi razredni predsjednik. — Ma slušajte, momci — kažem im — dajte mi recite razlog. U vezi s tom predsjedničkom petlja-nijom — tko ju je pokrenuo? Marty i Jerry se pogledaše. Marty je progovorio. — Znaš, to ti je ovako: smatrali smo da bi to bila dobra ideja. Ti si najpoznatiji u razredu. Svi te vole. Najbolje bi odgovarao za taj posao. — Što bih morao raditi? — upitam. — Ništa teško — reče Jerry. — Bio bi član đačko--nastavničkog odbora i mnogo bi pomogao svojem razredu. Osim toga, uživao bi stanovite povlastice. Dođi na ples, pa ću ti kasnije reći nešto više o tome. — Vrijedi — kažem. — Ali prvo da nazovem svoje kod kuće. To sam i učinio i potom se opet vratio u gimnastičku dvoranu. U jednom kutu svirao je sekstet, a mnoštvo dječaka i djevojčica je plesalo. Donesen 9*
je stol, pa je mlađarija mogla tu dobiti punč i bezalkoholna pića. Pristupi mi Marty. S njim je bila neka djevojka; prepoznao sam je. Bila je to zgodna mala koja je sa mnom slušala predavanja iz biologije. Ime joj, doduše, nisam upamtio. — Već se poznajete — reče mi Marty. — Ona će se zajedno s tobom natjecati, ali za potpredsjednički položaj. — I udalji se ostavivši nas same. Pogledamo se. Osmjehne se. Bio je to dražestan smiješak. Lice joj odmah od njega oživi i razvedri se. — 2eliš li plesati, Frankie? — upita. — Pa naravno! — kažem nespretno. — Ali tu baš nisam najbolji. — U redu stvar — reče. — Pomoći ću ti. — Dođe mi u naručaj. Neko sam se vrijeme držao ukočeno i jednom joj nagazio na nogu. Međutim, ona se nasmiješila i rekla: — Samo polako! Opusti se! Postupim tako. I nije bilo ni tako loše. Napokon glazba umukne. — Nije bilo preteško, zar ne? — upita smiješeći se. — Nije — nacerim se. — Ali za mene si predobra. Nasmije se razdragano. — Naučit ćeš. Treba ti samo malo vježbe. — Hoćeš li malo punča? — upitam. Pođem k stolu s pićem. Putem smo mnogima odzdravljali, ali kako je ni jedan od njih nije oslovio imenom, nisam još znao kako se zove. Veći dio večeri provela je sa mnom plešući. Nekoliko puta zaustavljali su me i čestitali mi na igri. Ples je završio u jedanaest sati, i zajedno smo otišli njezinoj kući. Živjela je u 132 stambenoj zgradi nekoliko blokova dalje od mene, . pa sam je otpratio do vrata. Stali smo, i dok smo pričali o plesu, odjednom sam shvatio da sam se vrlo dobro zabavio. Bilo je oko jedanaest i četvrt. — Moram sada ući — reče — kasno je. — Da — potvrdim — kasno je. — Laku noć, Frankie. — Nasmiješila mi se. — Laku noć — reknem. Poljubio sam je bez razmišljanja. Obuhvatila me oko vrata; osjetio sam miris svježeg parfema na njezinoj kosi. Počeo sam je cjelivati kao što sam nekad Julie, ali najednom me nešto zaustavi. Usne su joj bile meke, slađane i nježne — i nekako nevine. Nije se stiskala uza me; nije ljubila onako vatreno kao Julie. Popustio sam. Stavio sam joj ruke na leđa. Nesvjesno sam joj pokušao opipati grudi, ali sam odustao prije nego što sam stigao do njih. Ćutio sam miomiris njezinih usana i mekoću obraza. Odvojila je usne od mojih i prislonila mi glavu na rame. Držao sam je blizu, ali labavo. Dodir naših tjelesa nije bio seksualne prirode; radilo se o čistom, mladenačkom osjećaju, o osjećaju za koji kažemo da je vrijedno radi njega živjeti. — Ne znam na što pomišljaš, Frankie — reče — ali ovo ne radim sa svakim momkom s kojim se upoznam. — Znam — rekoh. Još me uvijek dražio u nosu njen parfem. Odstupi za korak. — Laku noć, Frankie. — Uđe u stan i zatvori vrata. 133Krenem hodnikom, ali se nakon nekoliko koraka sjetim da ne znam kako joj je ime. Vratim se i pogledam na natpis kraj zvona. Pisalo je Lindell. Najednom se sjetim imena. Bila je to Janet Lindell. Pođem hodnikom fućkajući. ČETVRTO POGLAVLJE U toku božičnog tjedna Jerry i Marty došli su me posjetiti kući. Ujna Bertha je bila povela sestrične u kino. Sjeli smo u salon. Kao i obično, Jerry je najviše govorio. Pokušao me uvjeriti kako je dobra stvar natjecati se za razrednog predsjednika — u što me nije morao mnogo uvjeravati. — Slušaj — reče — mogu mnogo učiniti za tebe. Nalazit ćeš se u đačko-nastavničkom odboru, a to ti je veliki plus kod profesora koji predaje građan-.sko pravo. — Svakako! — povladi mu Marty. — A osim toga, kod rulje ćeš uživati velik ugled. I slušat će te. Rođen si za vođu. To mi se svidjelo. — U redu — pristanem — Što mi je činit}? — Neće biti teško — reče Jerry brzo. — Već smo razradili plan kampanje. Mi ćemo se pobrinuti za pojedinosti. Sve što trebaš uraditi jest da u petak po povratku u školu održiš mali govor na pristupnom zboru. — Oh, ne! — povičem. — Ne namjeravam održati govor pred svim tim ljudima. Ja ne! Otpadam! 134 — Ma slušaj — Marty će — to je lako. Ta mi smo ti već sastavili govor. Kod sebe imam jedan otipkani primjerak. — Izvuče iz džepa komad papira i pruži mi ga. Počnem ga čitati. Na pola teksta stanem. — Kakvo ste mi to sranje dali? — upitam ih. — Ovo je šašavo. Dajte to nekom drugom, ako mene želite izabrati. Ovo nema ni glave ni repa. — Nema ni politika — reče Jerry. — O tome bih ti ja mogao nešto reći! Čuo sam starca kako to mnogo puta kaže. Ne pita se što činiš ili kažeš, važno je koliko si drag ljudima koji te izabiru. Ni najbolji čovjek na svijetu ne može biti izabran, unatoč svim svojim naporima, ako nije, štono se kaže, naočita ličnost. Marty i ja ćemo ti pomoći. Prema rasporedu, ti govoriš posljednji. Mi ćemo to urediti. Ostali će momci poticati gomilu na divljenje i pljesak, što će svemu dati pravi smisao. Tada ćeš se jednostavno dići, odglumiti svoje, i eto te u odboru. — Aha, ima pravo — reče Marty. — U redu — kažem — ali ako se stvar ne posreći, morat ćete, pametnjakovići, odgovoriti na mnoga pitanja. — Ne brini — rekoše gotovo istodobno — ispast će dobro! Deset noći uzastopce vježbao sam taj govor. Pomagali su mi Jerry i Marty, dok mi se sve nije smučilo. Kazivali su mi kamo da idem, kako da ruke držim, kakvu odjeću da nosim. Dva dana prije zbora savjetovali su mi da zaboravim na govor sve dok ne dođe vrijeme da ga održim.Nisam ga mogao zaboraviti. Mislio sam na nj cio dan u toku nastave. Noću bih se budio misleći o njemu, a kad bih opet usnuo, sanjao sam o njemu. Konačno je došao taj dan. Slijedeći njihove upute, nosio sam leptir-mašnu i sveter ispod kaputića. Osjećao sam se vrlo samosvjesno dok sam s drugim
kandidatima zauzimao mjesto na podiju. Mislio sam da cijeli skup zuri u mene. Janet je sjedila odmah do mene. Povremeno mi se smiješila, a ja bih joj nastojao uzvratiti istom mjerom. Ali držim da sam morao grozno izgledati. Govorio je direktor škole. Radilo se nešto o učenicima koji će postati valjani građani, koji će provoditi u djelo demokratska načela, međutim, bio sam toliko uzrujan da mu nisam posvećivao mnogo pažnje. Potom je ustao prvi govornik. Obećao je đacima da će ih u prvom polugodištu što bolje zastupati, i za to mu je trebalo deset minuta. Kad je završio, ustale su vođe ceremonijala i zatražile za nj jedno gromoglasno hura. Sjeli su, a drugi je kandidat ustao. I on je za deset minuta obećao ono isto što i njegov predšasnik. Vidio sam da se učenici meškolje od dosade. Kad je bio gotov, i za njega je izmamljen jedan urnebesni hip-hip--hura. Srce mi je čekićalo, grlo kao da mi se steglo. Mislio sam da neću moći govoriti. Napola sam se okrenuo prema Janet, a ona je podigla obje ruke da mi pokaže kako je sreće radi držala fige. Okrenuo sam se i polako odbazao do sredine podija. Preletio sam pogledom preko đačkih lica i učinilo mi se da su sva nekako čudno zamagljena. Prisilim se da progovorim. 136 — Gospodine direktore, gospodo profesori, učenici i učenice. — Izgledalo je kao da mi glas odjekuje iz pozadine dvorane. »Preglasan sam«, pomislim. Učenici su me pogledali napola začuđeno, kao da sam ih probudio iz sna. — Strah me je — produžim nešto tiše i prirodnije. Svi se smiju — čak i profesori. Osjećao sam kako napetost polako hlapi iz mene. Nastavio sam. — Vjerovali ili ne — rekoh — nemam pojma zašto se nalazim ovdje na podiju. Zatim se svi nasmiju. Osjetio sam da sam se posve oslobodio napetosti. — Prije neki dan — kažem — dva učenika (moji prijatelji) došla su k meni i rekla: »Što bi kazao da te predložimo za razrednog predsjednika?«, a ja poput budale odgovorim: »Bomba«. Sad se pitam jesu li to uopće bili moji prijatelji. Prisutni se nasmijaše, a neki počeše i pljeskati. »Tako mi Boga!«, pomislih, »Jerry ima pravo. Grizu mamac«. Proslijedim. — Malo prije sam čuo govore svojih protivnika, i sada nisam nacistu hoću li i sam glasati. Dvorana zabruji od smijeha, i svi se učenici napregnuto nagnu na svojim sjedalima očekujući moju daljnju primjedbu. Prije nego što sam iznova progovorio, nehajno sam se primakao rubu podija. — Na koncu konaca, ako je činjenica što sam član košarkaške ili plivačke momčadi ikakva preporuka da se postane razredni predsjednik (razdr-ljim kaputić kako bi vidjeli malo narančastocrveno slovo »W« na sveteru), onda imate vraški dobroga ping-pong igrača za tenisku momčad. 137To nije baš najbolje upalilo, ali su se ipak još smijali. Vratim se na sredinu podija. — Ne znam što da vam obećam ako me izaberete za predsjednika. Moji protivnici su već obećali sve ono što sam i ja mislio. Ovo su popratili smijehom i pljeskanjem. Podignem ruke da ih stišam. — I to ne možda zato što mislim da nemaju pravo — oni su potpunoma u pravu. Slažem se s njima u svakom pogledu. Volio bih vam obećati manje školskih zadaća, dužih ispitnih rokova i manji broj školskih sati, ali ne mogu. Usprotivilo bi se ministarstvo prosvjete. Smijeh i pljesak dočeka ovu doskočicu. Kradomice pogledam Martvja i Jerrvja, koji su sjedili u prvom redu i smješkali se. Jerry je digao ruku te kažiprst i palac zaokružio u obliku slova »0«, kako bi me uvjerio da sve teče u redu. Nastavio sam. — Ne bih vam više htio oduzimati vrijeme, jer dobro znam koliko vam je stalo da se što prije vratite u razrede. (Smijeh) Međutim, ipak bih vas želio uvjeriti, u ime svojih protivnika i u svoje vlastito, da će onaj koga izaberete, bez obzira na to tko to bio, dati sve od sebe, a najviše što bilo tko od nas može učiniti jest da pokuša učiniti sve što je moguće. Vratim se na mjesto i sjednem. Đaci su poskakali na noge uzvikujući i plješćući. Janet mi prišapne u uho: — Ustani i nakloni im se. — Hoću, ako ćeš i ti to učiniti sa mnom — kažem. Kimne glavom. Uzmem je za ruku i skupa odemo do sredine podija. Smiješili smo se gomili. 138 Bila je dražesna u svojoj ružičastoj haljini. Uzdi-gnem ruku i svi umuknu. — Ako ne glasate za mene — rekoh — ne zaboravite glasati za Janet. Ona će biti najljupkija i najbistrija potpredsjednica koju je srednja škola »George Washington« ikad imala. Smijali su se i pljeskali, dok gong nije odjeknuo i dao znak da je zbor svršio. Sišli smo s podija, a prijatelji su nas okružili sa svih strana. Toga popodneva obavljeno je glasanje, a u međuvremenu, dok su se zbrajali glasovi, Janet i ja, s još nekim prijateljima, čekali smo u uredništvu školskih novina. Ruth Cabell mi pristupi dok sam razgovarao s Janet. — Trebao bi se upisati u dramsku sekciju, Fran-kie — reče zajedljivo. — Sigurna sam da bi gospođica Gibbs bila sretna da te vidi u svojoj sredini. — Udaljila se prije nego što sam joj stigao odgovoriti. Bila je suradnica novina. — Tko je ona? — upita Janet. — Martvjeva sestra — uzvratim. Upravo tada dotrčao je Marty. Bio je sav uzbuđen. — Pobijedili smo! — povikao je. — Oboje ste izabrani. S golemom većinom glasova, što sam ti rekao! Pograbi me za ruku i poče je tresti. Jedan se časak nisam smiješio — mislio sam na ono što mi je Ruth maloprije kazala — a onda se ipak nasmijem. Dotrči i Jerry s desetak prijatelja, uključujući i moje protivnike. Takmaci mi požele sve najbolje, a i prostorija se uskoro ispuni, tako da sam zaboravio sve ono što mi je bila kazala Ruth. 139PETO POGLAVLJE Da nisam bio izabran za razrednog predsjednika, nikad
ne bih bio upoznao gospođu Scott, a Marty ne bi postao ono što je danas. Ali ponekad se znam zaletjeti — misli mi naviru brže nego što ih mogu stavljati na papir. Gospođu Scott sreo sam na prvom sastanku đačko-nastavničkog vijeća kojemu sam prisustvovao. Upoznali su nas. Uočio sam da se radi o Ijubeznoj gospođi pedesetih godina, čeličnosivih očiju i mršavih, odlučnih usana. Istraživala je nešto na polju psihologije, a u vezi s ustanovom za staranje o djeci. Većina problema o kojima se raspravljalo bila je beznačajna: neprekidno zakašnjavanje ili izostajanje djece s nastave, bježanje s pojedinih satova, prkosno odgovaranje profesorima. Nismo ih kažnjavali; pokušali smo ustanoviti tko ima pravo a tko krivo u tim spornim pitanjima: učenik, profesor ili učenikovi roditelji. Svaki slučaj predočen je gospođi Scott. Ona će razgovarati s određenim učenikom da bi od njega saznala razloge koji se kriju u pozadini takvih postupaka. U ovako velikoj školi kao što je bila naša broj sitnih prekršaja bio je golem. Djevojka koja je pomagala gospođi Scott na obradbi podataka maturirala je, pa je zamolila da joj netko drugi pomaže. Predložio sam Martvja, jer sam znao da je težio za posebnim počastima. Već od početka Marty i ona su se izvrsno slagali. A osim toga, Martvju je ležao taj posao. Moguće je da se baš tada i odlučio da postane psihijatar. Uvijek je želio postati liječnikom, a ovo je bilo u uskoj vezi s tim zvanjem. 140 Janet i ja gajili smo dobre prijateljske odnose, a u školi je vladalo mišljenje da hodamo. Sviđala mi se, ali sam držao da nakon poznanstva s Julie stanje stvari više nije isto i da nikad niti neće biti. Međutim, mi smo se i dalje viđali, i dalje ljubili na rastanku poslije subotnjih večernjih izlazaka, i dalje bili svjedoci mučnog procesa sazrijevanja. Nastava je i dalje tekla. Uskoro je došao Uskrs, a onda i ljetni praznici. Prošao sam iz svih predmeta, i toga sam ljeta otišao s rođacima u Rockaway. To je bilo ljeto koje sam dosad najljepše proveo. Na plaži je sve vrvjelo od mlađarije i divno smo se zabavljali. Mnogo sam plivao i povazdan se ski-tao po plaži. Koža mi je bila dobrano preplanula i nisam se nimalo razlikovao od ostalih dječaka koji su bili ondje. Zagledali smo cure koje su nosile kupaće kostime, razglabali o njihovim tjelesnim osobinama i pitali se jesu li za slogu ili nisu. Ustanovio sam da je jedna od njih bila i mislio sam da sam upecao nešto osobito, ali kad sam saznao da su i svi ostali momci pomišljali na istu stvar, brzo sam se ohladio i prekinuo s njom. Kad se ljeto primaklo kraju, bio sam teži za više od tri kilograma, i uskoro je došlo vrijeme da se zatvori ljetnikovac i da se vratimo u grad i školu. Mislim da sam toga ljeta proveo najsretnije trenutke svojeg života. Često se pif.am zašto se ne mogu sjetiti svih onih pojedinosti, ali bilo je toliko lijepo ds se činilo da se dani pretaču jedan u drugi, i prije nego što sam se snašao, sve je bilo gotovo. Opet škola. Sada sam bio na drugoj godini. Bio sam stalni član košarkaške i plivačke momčadi, i prije nego što je polugodište svršilo, nosio sam veliko narančastocrno slovo »W« na sveteru. Sada 141 sam bio jedan od glavnih u školi i uvijek sam uza se imao veliko društvo, i uvijek mi se ugađalo i laskalo, kao što se to jednom srednjoškolskom junaku i pristoji. Tog smo ljeta svi porasli, Jerry, Marty i ja — a bogme i Janet. Samo što to nisam znao, dok je jednog dana poslije ragbijaške utakmice u čast Dana zahvalnosti nisam otpratio kući. Išla je k baki na svečani ručak. Roditelji su joj bili već otišli onamo. Trebalo je da se nađe s njima kad se presvuče. Čekao sam je u stanu, jer sam se prije polaska kući kanio s njom odšetati do bake. Prebacio sam kaput preko kauča u dnevnoj sobi, sjeo i počeo čitati novine. Nekoliko minuta kasnije ušla je u sobu u kućnoj haljini i s kombineom preko ruke. — Moram ovo izglačati — reče. — Jutros se nije dovoljno osušilo. — Otišla je u kuhinju. Polako sam se dovukao do vrata i stao je promatrati. Spustila je dasku za glačanje iz posebnog udubljenja u zidu, uključila glačalo i zatim se sa mnom vratila u dnevnu sobu. — Trebat će nekoliko minuta dok se ne zagrije — reče. — Odmah ću biti gotova. — U redu — primijetim. — Imam mnogo vremena. Priđe k prozoru. — Gle — uzvikne — pada snijeg! Dođem do prozora i stanem do nje. — Tko bi rekao! — kažem. Okrene mi se. — Prvi snijeg ove godine. — Aha — reknem obuhvativši je. Dadoh joj poljubac. — Prvi ove godine. 142 Načas je ogrlila i ona mene, ali je onda spustila ruke. — Glačalo se vjerojatno zagrijalo — reče krenuvši u kuhinju. — I ja također! — izjavim. Nasmije se i opipa glačalo. — Ali ne koliko treba. — Tko to kaže? — upitam kao da tobože ne znam na što misli. — Već sam se usijao. — Ne ti, budalo, glačalo! — Potom spazi smiješak na mojem licu i krene mi u susret. Opet je poljubim držeći je čvrsto. Ispod kućne haljine nije imala mnogo toga na sebi. Zajedno se primaknemo kauču i sjednemo. Privučeni joj glavu sebi u krilo i poljubim je. Uzvrati cjelov sve vrelijim usnama. Turnem ruku u kućnu haljinu. Koža joj je bila glatka i meka i golicala mi je vrške prstiju. Iznenada suspregne dah kad je osjetila moje ruke na sebi. Poljubim je još jednom kružeći rukama po njezinim leđima. Ovije mi ruke oko vrata i privuče me k sebi. Uguram ruke u grudnjak i počnem joj pipati gole dojke, a zatim i trbuh. Sagnem glavu i poljubim je u grlo, pa u rame s kojeg joj je haljina bila skliznula. — Stani, Frankie! — reče gotovo stenjući, dok sam je gladio i ljubio. — Ne, draga!
— mumljao sam cjelivajući joj grudi. Posve mi je priljubila glavu k licu. — Oh, Frankie, Frankie! — neprestance je ponavljala dok sam je ljubio. Pokušao sam joj odriješiti remen s kućne haljine. Odjedared me zaustavi. Uhvati me za ruke. — Frankie, ne smijemo! Nije pošteno! Pokušao sam je poljubiti, ali je odmakla glavu. 143 — Moramo stati, Frankie. To je tako prosto — reče bez daha. Držao sam je privijenu uz tijelo za trenutak, a potom me odgurne i ustane uređujući haljinu. — Više nismo djeca, Frankie. Ne smijemo se toliko uzbuđivati. Uzmem je za ruku i poljubim je u nju, a tada njome pogladim svoj obraz. — Ne, nismo. Mislim da imaš pravo. Nagne se impulzivno i poljubi me. — Frankie, sladak si! — Potom ode u kuhinju. Priđem vratima i stanem je promatrati. — Janet — rekoh — zla si žena kad me toliko mučiš. Podigne pogled s daske za glačanje i zadubi se u me uvrijeđeno. — Ne bih te ja mučila, Frankie — reče ozbiljno. — Zaljubila sam se u tebe. — Znam da ne bi, draga — kažem podjednako ozbiljno. Svršila je glačanje, vratila na mjesto dasku i glačalo i otišla u sobu da se obuče. Kad se opet pojavila, poljubio sam je. Zatim smo izišli iz stana i odšetali se do bakine kuće. Čestitali smo jedan drugom praznik i razišli se. Koračao sam ulicom zamišljeno. I Janet je porasla toga ljeta. ŠESTO POGLAVLJE Istom tri dana prije Božića čuo sam za Sama Cornella. Neobično je čudno da, usprkos činjenici što sam bio član đačko-nastavničkog savjetodavnog 144 odbora, nisam prisustvovao ni jednom razgovoru na koji je on bio pozvan. Mnoge sam propustio zbog košarkaških treninga i jednostavno zbog toga što sam bio prelijen i nezainteresiran. Marty me zaustavio u hodniku i zamolio me da tog popodneva potražim gospođu Scott. Upitao sam ga zašto. — Radi se o Samu Cornellu — odgovori. — Priča se da će ga poslati u popravilište. — Kako to? — upitam začuđeno. — Usosio se. Znao bi za to da katkad zaviriš na koji sastanak — uzvrati. — Nemam vremena za to sranje — velim. — Osim toga, odlučio sam da se ove godine više ne kandidiram, imam i bez toga dosta briga. Igram košarku, ili možda ne znaš za to? — U redu, budžovane — odgovori smiješeći se. — Hoćeš li otići do nje? — Aha — rekoh. — Otići ću sada dok sam slobodan. Krenemo zajedno do glavnog kata. Ostavi me pred njezinim vratima. Uniđem. — Dobar dan, gospođo Scott — pozdravim je. — Tražili ste me? — Dobar dan, Francis. Jesam — odvrati. — Gdje si u posljednje vrijeme? Nisam te vidjela ni na jednom sastanku. — Bio sam prezaposlen — kažem joj. — Moram mnogo trenirati. Igram košarku. — To mi je poznato — kaže — ali bi svejedno morao dolaziti na sastanke; zbog toga si i izabran za razrednog predsjednika. — Znam — rekoh braneći se — ali sam odlučio da se ove godine ne kandidiram. 10 Ne zaljubljuj se u neznanca 145— To što više ne želiš obavljati svoju dužnost nije opravdan razlog da je izbjegavaš dokle god si službeno na tom položaju. Nije pošteno prema učenicima koji su te izabrali, i u neku ruku to i jest ono o čemu želim porazgovarati s tobom. — Mislio sam da me trebate nešto u vezi sa Samom Cornellom — kažem. — Da, trebam — reče — ali se pitam nije li jedan od razloga zašto nismo uspjeli sa Samom Cornellom taj što nisi prisustvovao sastancima. Znaš, Sam je jedan od onih koji je glasao za tebe. Kad je zapao u nevolju, poslali su ga ovamo, ali tebe nije bilo. Da te je vidio tu, vjerojatno bi bio imao više povjerenja u nas, jer te zna kao prijatelja, kao nekog za koga bi bio siguran da će se prema njemu ponijeti pravedno. — No, dobro! — rekoh. — I što sada — da kažem žao mi je? — Ne, Francis. Takav stav ne bi trebalo da zau-zmeš. Tebi — u stvari — nije žao. Ti si, zasad, previše sebičan i pun sebe da bi žalio Sama. Međutim, ne brinem se ja zbog tebe. Ti ćeš se snaći. Radi se o tome da bih htjela pomoći Samu, a tu bi mi ti bio od koristi. — Kako? — upitam. Otiđe do svog stola i sjedne. — Sjedni, Francis. Sjedoh na stolicu blizu njezina stola. — Kao što znaš, Francis, mrzim kao đavla samu pomisao da bilo koga šaljem u popravilište. Odlučno tvrdim da neko dijete nije namjerno zlo. Cijeli moj rad ovdje svodi se na to da dokažem nekim ljudima kako su nepopravljiva djeca samo zato nepopravljiva što ih mi činimo takvima — da njihov 146 promašaj nije samo njihov, nego i naš. — Nasmiješi mi se. — Shvaćaš li moje riječi? — Mislim da shvaćam — odgovorim sumnjičavo. — Lijepo! — reče uz jedva primjetan smiješak, od kojeg joj se oči iza očala zakrijese. — Bolje ćemo raditi ako se razumijemo. — Uzme fascikl sa stola i otvori ga. — Cijelo prvo i drugo polugodište Sam je bio dobar učenik. Prosječan uspjeh iznosio mu je osamdeset pet posto, i uvijek je imao odličan iz vladanja. Povoljan mu je i prosjek pohađanja nastave: samo je jednom bio odsutan, a zakasnio dva puta. U ovom polugodištu već je izostao trideset dana, bježao s mnogih satova, i, općenito uzevši, ponašanje mu je nedolično. Dosad je pao iz većine predmeta, a nema sumnje da će tako nastaviti i dalje. Međutim, ovo samo po sebi nije toliko ozbiljan razlog da ga se odstrani iz škole. Ali on je, uz to, uhvaćen u sitnim krađama, a u susjedstvu je optužen da je
provaljivao u trgovine. Naravno, o tome je povedena istraga i ustanovljeno je da su mnogi njegovi izostanci bili neopravdani. Zabušavao je, kako ti to znaš zgodno reći. — Razgovarali smo s njegovim roditeljima, ali čini se da to nikako ne znaju objasniti. Majka jedino kaže da je Sam bio doar dječak, ali da ga prijatelji kvare. Sklona sam u to povjerovati. Držim da je Sam još uvijek valjan dječak. Međutim, negdje prošlog ljeta Sam je promijenio predodžbu o onome što je dobro, a što nije. Negdje za ljetnog raspusta Sam se pokvario i nije se vratio na pravi put. Razgovarala sam s njim, no nisam mogla prodrijeti u bit. Znaš, kad bih samo saznala za razlog zbog kojega je Sam promijenio svoje mišljenje, mogla bih mu neke stvari objasniti na takav način da 10* 147 uvidi što je pravo, a što nije. Ali Sam mi ne vjeruje, a bez njegova povjerenja ja mu ne mogu pomoći. — Sudu za malodobne prijestupnike dao je časnu riječ da više neće ići stranputicom, ali već ju je prekršio. Time automatski ide u popravilište, no ja ipak pokušavam dokazati da se može privesti na pravi put i da im više neće zadavati neprilika, samo da mi je saznati za izvor svega toga kako bih ga mogla urazumiti. Već sam rekla da to ne mogu učiniti. Mislila sam da bi Martin mogao, ali on ni Martina ne poznaje dobro, tako da Martin nije daleko dospio s njim. Onda je Martin predložio tebe. Rekao mi je da ste ti i Sam već od prvog dana polaska u ovu školu u dobrim odnosima. — Da — kažem — ovamo sam došao kasnije, pa mi je mnogo pomogao. — Znaš — kaže — ako bi mu pomogao, samo bi mu uzvratio uslugu. — Ali kako da mu pomognem? — upitam. — Nimalo se ne razumijem u takvu vrst posla. — I ne moraš se ništa razumjeti — reče nagnuvši se naprijed na stolici. Govorila je ozbiljno. — Budi samo dobar s njim. Druži se s njim. Ako te zavoli, povjerit će ti se i bez nagovora i reći ti sve što radi. Zatim ćeš to javiti meni, a ja ću te uputiti što ćeš dalje. Ako ti bude dovoljno vjerovao, onda ćeš mi moći pomoći. To i jest jedna od zamisli po kojoj se ravna ovaj odbor. Ako se đak prijestupnik sučeljava jedino sa strancima i profesorima, odmah zauzima obrambeni stav, što nas automatski sprečava u nastojanju da mu pomognemo. Ali kad ugleda kolegu, opusti se koliko je potrebno i vjeruje nam, a začudio bi se kad bih ti rekla kolikim smo 148 već učenicima pomogli. Ako liječnik uspije zadobiti bolesnikovo povjerenje, dobiva pola bitke, i ako ti Sam povjeruje, onda ti budi taj liječnik. — Pokušat ću, gospođo Scott — obećam. — Uvjerena sam da ćeš uspjeti, Francis. Želiš li pročitati njegov dosje? — Ne, hvala — odgovorim — više bih volio to čuti iz njegovih usta. Nasmiješi se. Ovaj put je sjajila od zadovoljstva. — Drago mi je što si to rekao, Francis. Tako i valja postupati s njim, ako ti je prijatelj. Čini se da posjeduješ urođen osjećaj za ono što je pravo. Koliko ti je godina? — Petnaest — kažem joj. — Čudno — reče — ponekad stječem dojam da si mnogo stariji. Krasi te samopouzdanje koje nedostaje većini mladića tvoje dobi. Iznenadio bi se kad bi znao s kolikim te poštovanjem gledaju ostali učenici. Ta Marty govori o tebi kao da si neka svetinja. — Vjerojatno zbog toga što se dugo poznajemo — primijetim. — Razlog je dublji — reče. — Marty mi je ispričao kako ste se upoznali. Pred oči mi sinu prizor u kojem Marty — blje-đahan, neustrašiv dečkić — čeka da ga udarim. — Ispričao vam je? — upitam. — Da, a i to kako si ga naučio boksati, kako ste se kupali nedaleko od pristaništa i kako si poslije škole i ljeti radio. Znam podosta o tebi. Upravo tada za ječi gong najavivši kraj odmora. Morao sam na sat matematike. Dignem se. — Moram u razred — rekoh. 149 Jl/staru: i doprati me do vrata. — Jrnam predosjećaj da ćeš dobro izvesti stvar sa Samom. — Nadam se. Dobar je on malac. — Otvorim vrata. — I, Francis — zaustavi me baš kad sam se spremao izići u hodnik — dobro razmisli prije nego Što odlučiš da se više ne natječeš za razrednog predsjednika. To je neusporedivo važnije od bilo čega drugog. — To je stvar shvaćanja — rečem i uđem u hodnik koji je već vrvio od đaka što su žurili u razrede. —-Zbogom. Osmjehne se. — Istina je, ali o tome ćemo nekom drugom zgodom. Hvala ti što si došao. — No hay de qu& — odvratim na španjolskom, vježbe radi. Zatvori vrata, i ja krenem niz hodnik. SEDMO POGLAVLJE Opet nabasam na Martyja poslije sata matematike. — Jesi li bio kod nje? — upita. — Aha — odgovorim. — Sto ćeš učiniti? — K vragu, ne znam — kažem. — Ne znam odakle da počnem. — Moraš prvo razgovarati s njim — reče smiješeći se. 1 Nema na čemu. 150 — Puno mi pomažeš. To znam i sam — velim — međutim, i pored toga, nisam sasvim siguran da mi se sviđa to špiclanje. — Slušaj, Frankie — reče ozbiljno kako on to zna — nikoga ti ne špiclaš. Nastojiš ga izvući iz sosa, kao što bi to svaki pravi prijatelj uradio. — Možda, ali recimo da mu ne treba pomoć i da mi kaže da se ne pačam u tuđe poslove. — Na tebi je kako ćeš to prebroditi, ali sve da i ne uspiješ, bar si pokušao. Međutim, uvjeren sam da ćeš uspjeti — reče samouvjereno. — Hvala na izglasanom povjerenju, stari. Vidjet ćemo. — Svakako da ćemo vidjeti — kaže. — Idem s Jerrvjem na eoca-colu. Hoćeš li s nama? — Ne hvala — rekoh — moram na sat. — U redu. Ciao. — I udalji se. Pođem hodnikom i pred razredom u kojem se predavala biologija sudarim se s Ruth,
koja je upravo izlazila. — Oh — reče — to si ti! A tko bi drugi. Spopadne me bijes. Već mi je bio pun nos njezinih laži o meni, i sada nisam bio raspoložen za bilo kakve štosove, bez obzira na to tko ih izvalio. — Da sam znao da se radi o tebi, bio bih te zaobišao u velikom luku. Ti si posljednja osoba u koju bih se volio zabušiti. — Sto je, braco? Ne ide ti pod kapu? — Bez brige, ide, ali već mi je pomalo dodijalo. Sto zapravo imaš protiv mene? — Ništa pod Bogom, muškarčiću — reče nasmi-ješivši se suzdržano. Prepoznao sam taj smiješak. Kao da se smiješi Marty. — Naprosto mislim da si 151švindler. Pokvaren si i bezosjećajan, a takvi mi se gade. Sad sam zaista pošizio. — Ni ti baš nisi neko cvijeće — tresnem prostački. — Nisi ništa drugo nego otrcana, sebična, mala kurvica koja oblajava ljude koje čak niti ne poznaje. Zamahnula je u namjeri da me pljusne. Bila je hitra, ali ja još hitriji. Sčepao sam je za zapešće i čvrsto ga zadržao u ruci dok smo se odmjeravali. Oči su joj plamtjele. Tako smo stajali jedan trenutak, onda sam je pustio. Na zapešću su se jasno vidjeli otisci mojeg stiska. — Da sam na tvojem mjestu, ne bih to radio — kažem sad već razvedren, jer je ovo bilo nešto što sam mogao shvatiti. — Nije otmjeno. Plamen joj zamre u očima, lice joj se opusti, pokuša se i osmjehnuti. Ta je djevojka imala petlju. — Imaš pravo, Frankie — reče. — Oprosti. Mislim da ti nikad nisam pružila priliku. Još otkako... — Otkako sam udario Martvja u salonu tvoje kuće? — upadnem joj u riječ. — Ne — kaže — nisam mislila na to, nego na Julie. — Julie? — zinem u čudu. — Znala si? — Znala sam da se Julie zacopala u tebe, i mislim da me to vrijeđalo. Bile smo kao sestre, dok se nisi pojavio ti i sve izokrenuo. Postala je tajnovita i... možda sam bila pomalo i ljubomorna na tebe. A kad je otišla od nas, uvijek se u pismima propitkivala o tebi i slala ti pozdrave, ali ti to nikad nisam prenijela. 152 Gong odjekne najavljujući početak sata, ali nisam ušao u razred. Htio sam saznati koliko zna o Julie i meni. Uzmem je za ruku i odvedem niz hodnik, dalje od vrata. Išla je poslušno, bez otpora. ----Zašto? — upitam je. — Rekla sam ti zašto — odvrati — bila sam po-djetinjila. Ali sada me to prošlo. To sigurno znam. Julie se udala. Čuvši to, osjetio sam neizrecivo olakšanje. — Kad si doznala za Julie i mene? — upitam je. — Oh, jedne nedjelje kad ste se vas dvoje vratili s plaže i stajali pred vratima. Čula sam glasove u hodniku. Otvorila sam glavna vrata od stana i provirila baš kad si je ljubio. To je učinilo svoje, ionako te nisam mnogo trpjela zbog Martvja. — Oh! — uskliknem. — Je li to sve? — Zar nije dosta? — upita. Odmah sam znao da zbog nje više ne trebam trti glavu. Osjećao sam se mnogo starijim od nje. Uve-selio sam se i odjednom postao lakouman. Nalazili smo se u dnu hodnika u kojem nije bilo žive duše, jer je nastava već bila počela. — Jedan poljubac ne znači ništa — kažem. — Strelovito je uhvatim za rame, utisnem joj poljubac na usne i tada je pustim. — Je 1' sad znaš što mislim reći? Počela je iznova dizati ruku. Podignem ruku kao da se tobože hoću zaštititi. — Samo nemoj opet početi! — rekoh smiješeći se. Zavrti glavom. — Ne, neću više! 153 »<■*•■— Jesmo li prijatelji? — upitam pružajući joj ruku. — Prijatelji! — odgovori prihvativši ruku. Svečano se rukovasmo. — Moram poć' — velim. — Nešto u vezi s nastavom, sjećaš se? Već sam bio prevalio gotovo pola puta do razreda, kadli me njezino jecanje natjera da se okrenem i vratim. Plakala je. — Što je, Ruth? — upitam. — Oprosti što sam bio toliko smion. Nisam htio. — Ništa! — zarida. — Zašto ne odeš i ne ostaviš djevojku na miru kad to ona hoće — ti zvekane nad zvekanima! — Okrene se i otrči niza stube na kraju hodnika. — Žene su blesave! — mislio sam dok sam ulazio u razred ispričavajući se profesoru zbog zakašnjenja. Weisbard je bio sila od čovjeka. Nasmiješio se kad sam mu rekao da sam se zadržao zbog nekog školskog posla. — Dobro! — reče u stilu kazališnog šaptača, ali ipak toliko glasno da i oni u zadnjem redu čuju. — U povjerenju, Francis, da sam na tvojem mjestu, prije nego što bih sjeo, obrisao bih s usana taj važan školski posao. OSMO POGLAVLJE Netko me zgrabi za ruku dok sam izlazio iz razreda. Brzo se okrenem. Još sam bio malo nabrušen zbog Weisbardova spusta. Bio je to Marty. — O, to si ti! — kažem. i 154 — A što si mislio, tko je? — Nitko! — Slušaj — reče — Sam je sada u uredu, gdje čeka gospođu Scott. Kad bi se svratio onamo, tobože kao slučajno, i zapodjeo s njim razgovor, bilo bi ti mnogo lakše. — Čija je to bistra zamisao? — upitam podrugljivo. — Gospođe Scott — odgovori. — Pušta ga da čeka, kako bi ti pružila priliku za razgovor. — U redu — kažem — ali će mi trebati isprika za profesora španjolskog jezika. — Scottova je već mislila na to — reče Marty. — Dala mi je ceduljicu da je umjesto tebe odnesem u tvoj razred. — Ta misli na sve, zar ne? — upitam još uvijek zajedljivo. — Gotovo na sve! — Marty se naglo okrene oko svoje osi i iziđe. Spustim se niz stepenice i uđem u ured. Sam je sjedio vani na klupi. Pogledam ga kao da sam iznenađen što ga tu vidim. — Halo, Same! — doviknem mu s druge strane prostorije. — Što tu radiš? — Zdravo, Frankie — reče nasmiješivši se nerado — čekam gospođu Scott. Odložim knjige na stol i priđem mu. — Upravo sam išao po neke papire — kažem mu nehajno i sjednem do njega. — Što ćeš kod te stare oštrokondže? — Ne idem od svoje volje — reče. — Prisiljen sam. U sosu sam. — Je li zlo? — upitam. 155— I te kako! Čini se da će me otpremiti odavde — odgovori
usiljeno, neznatno napućivši usne. Pogledam ga. — Čuj, pa to je stvarno loše! — kažem. — Mogu li što učiniti za tebe. — Mislim da ne možeš — reče i odvrati pogled od mene. Samo što nije zaplakao. — Zašto me, do đavola, nisi prije potražio? — uzviknem. — Predsjednik sam i valjda imam nekih veza ovdje, ali meni o ovakvim stvarima nitko ništa ne govori. Slušaj, prijatelji smo, a osim toga i ti si meni jednom učinio uslugu. Kako bi bilo da odemo na drugi kraj sobe i da mi sve po redu ispričaš. Možda ti mogu pomoći. Ništa te ne košta. Što kažeš? Pogleda me. Činilo se kao da su mu oči, zasjale od nade. Ustanemo, prijeđemo na drugi kraj sobe i sjednemo kraj prozora. — Sve je počelo prošlog ljeta — reče. — Želio sam posao preko ljeta. Novac bi nam dobro došao u kući. Odgovorio sam na nekoliko oglasa u kojima su tražili raznosača, ali me nisu htjeli uzeti zato što sam Crnac. Mogao sam dobiti posao nosača i tome slično, ali nisam bio dovoljno jak. Mogao sam iznijeti na ulicu sandučić s priborom za lašte-nje cipela, ali tu je slaba zarada. Ljeti to rade svi klinci. — Ma nemoj! — kažem. — Pa i ja sam to radio kad sam bio u sirotištu. — Ma hajde? — upita, pa se nasmiješi. — Onda znaš koliko je to garav posao. Kako bilo da bilo, jednog mi dana priđe neki momak i reče: »Same, zašto ne ćokiraš?« Nesvjesno je oponašao glas to156 ga momka. — Uzvratim mu: — Ne kapne tu dosta love. — A on će: »Mi to radimo na svoj način!« — Što misliš time reći? — kažem. »Slušaj«, on će, »dobar si kit. Znam da tražiš posao. Znam i to da ga ne možeš dobiti. A znam i zašto. Da ti kažem zašto?« — Zašto? — upitam. »Zato što si crnčuga, eto zato!« — on će. — »Što mi ne kažeš nešto što još ne znam!« — reknem. »To nije sve!« — on će. »S nama šugavo postupaju ovdje u Harlemu. Stalno nam seru o nekakvim mogućnostima, i to je sve. U školi sam učio za knjigovođu. Diplomirao sam uz sve počasti — najbolje ocjene u razredu. Ali kad sam se našao vani i zatražio posao, čuo sam drugačiju pjesmu. Bijelci, bez obzira na to koliko bili glupi, odmah ga dobiju. Mi možemo biti jedino sme-čari. Nek' ih đavo nosi! Uzmi što možeš i nek' se jebu!« — Lako se tu napuhivati — velim. »Ne napuhujem se«, on će, »govorim istinu — iz prve ruke! Čuj, znamo frajera koji kupuje polovnu robu, a nije naročito radoznao odakle je. A dobro plaća. Čovječe, zar ti ne dojadi da te neprekidno jebu u mozak? Ili si možda poput ostalih šmokljana iz susjedstva što stalno lapću nji'ov ričet kao da je sladoled?« — »Slušaj« — kažem mu ja — »nisam ja nikakav šmokljan, tu čovjek lako dospije u ćorku. Mani me se!« »Jest klinac!« — on će, »i to je sređeno. To samo vi djeca radite. Ako te uhvate, glumiš omladinca koji se malo zabavlja ne misleći ni na kakvo zlo, a oni ti ispraše šupak i pošalju te doma. Nikad ne ideš u ćuzu. Sve je to uređeno«. — »Kako?« — upitam. »To je moja briga. Od svog udjela potplaćujem cajkane. Kad god idemo na radnu akciju, cajkan stoji negdje u blizini. Međutim, na ko157ji se način nagodim s njim, to je moja stvar. Sve što trebaš raditi jest ono što ti se kaže. Onda, hoćeš li?« — »Možda« — odgovorim — »moram još promisliti«. »Štima«, veli on, »ali upamti. Drži jezik za krnjcima ili —!« Učini pokret kao da nečim oštrim reže muda — i ode. Razmišljao sam o tome i odlučio da pokušam. Zvučalo je bezopasno dok je onako lijepo pričao, ali nije bilo tako. Sve su nas pohvatali. Čak je i on sa svojom »vezom« u bu-hari, a sudeći po svemu, uskoro ću im se pridružiti i ja. — Brate mili — rekoh — to se zove peh! Ali, kakve to ima veze sa školom? — Pa — odgovori — nakon nekog vremena razmišljao sam o onom što mi je bio kazao, pa sam zaključio da vjerojatno ima pravo. Nema smisla ići u školu po obrazovanje kad ti ne daju da se njime služiš. I zato, kad god bih dobio kakav usputni poslić, brisao sam iz škole. To zabušavanje traje već prilično dugo, i bojim se da će me to utopiti. Izgleda da će me objesiti nebu pod oblake, tamo kud ni zmaj ne dolipće. Duboko sam se zamislio. Neko smo vrijeme sjedili nijemo. Ustao je i stao gledati kroz prozor. »Koga vraga da kažem tom klipanu?« mislio sam. »Ionako zna više od mene što ga čeka«. Dignem se i ja te stanem do njega. — Slušaj — rekoh — razgovarat ću s njom. Imam ideju (lagao sam — nije mi ništa padalo na um) — možda upali. Reći ću ti kad se vratim. Udaljio sam se prije nego što mi je uspio postaviti neko pitanje i otišao Scottovoj. Nasmiješila mi se. 158 — I onda, Francis? Ispričao sam joj sve što mi je bio rekao. Kad sam svršio, upitala me imam li kakav prijedlog. — Ama baš nikakav! — uzvratim. — U redu, imam ga ja. Kad bi ga zamolio da surađuje s tobom u obavljanju razrednih poslova, to bi mu pomoglo da povrati samopouzdanje. Kad bi ga odredio da obavlja kakav posao u jednom od odbora, na što — kao razredni predsjednik — imaš pravo, to bi moglo učiniti svoje. Ako budeš stalno uz njega, mogao bi se uhvatiti ukoštac s izvorom njegovih predrasuda. — Kako da to učinim? — upitam. — Svaku moju odredbu mora potvrditi školska uprava. — Pobrinut ću se da je proguramo. — Vrijedi, reći ću mu — kažem i krenem da ću van. — Samo časak, Francis — dobaci mi. — Ne reci mu da je to moja zamisao. Reci mu da je tvoja. Znaš, odsad ćeš biti, tako reći, njegov skrbnik. Odgovarat ćeš za nj. Nadam se da te neće iznevjeriti. — Mislim da neće — rekoh izlazeći. Zastanem kod vrata. — Želite li još uvijek razgovarati s njim? — upitam. — Da — odgovori. — Htjela bih ga ostaviti u uvjerenju da za ovu priliku koja mu se pruža ima zahvaliti isključivo tebi. Znaš,
uvući ću te u ovu stvar dublje nego što si mislio. — Znam — rekoh s rukom na kvači — ali to sam i tražio. 159 LDEVETO POGLAVLJE Sam je dobio posao pomoćnog blagajnika preko odmora za kojeg se ručalo i radio je na računima školske uprave. Posao je obavljao dobro i bio je plaćen za utrošeno vrijeme, a to mu je također mnogo dobra donijelo na satu knjigovodstva. Poboljšao se u pohađanju satova i u ocjenama. Često sam ga viđao, a gdješto bih skrenuo sa svoga puta samo zato da ga obiđem i porazgovaram s njim. Držao sam da je krenuo dobrim putem. Vrijeme izbora polako se primicalo. Nisam se htio opet kandidirati. Bio sam previše zaokupljen svojim drugim aktivnostima. U školi su mi atletika i ostale društvene aktivnosti oduzimale dosta vremena. Izvan škole bio sam okružen pažnjom svoje obitelji i prijatelja. Osjećao sam da sam središte svih važnih zbivanja. Moj se svijet okretao oko mene. Jedno popodne svi smo otišli u Janetinu kuću na razgovor — Janet, Jerry, Marty i ja. Ondje smo se svi lijeno protezali. Ja sam brzo ugrabio svoj omiljeni naslonjač, naslonjač njezina oca, i položio noge na podložnik, koji se nalazio ispred njega. Volio sam taj naslonjač ne samo zbog njegove udobnosti, nego i zbog toga što se položajem isticao u sobi. Bio je tako smješten da su svi prisutni gledali u nj. Jerry i Janet zaposjeli su kauč nasuprot meni, dok je Marty sjeo na malu sofu odmah meni zdesna. Prvi sam progovorio. — Pazite — otpočeh — svi znate da se više ne želim kandidirati. Previše sam zauzet drugim stvarima. 160 — Ali — usprotivi se Jerry — možeš pobijediti. Poznaju te i popularan si. Tu nema problema, — Glupost! — kažem. — To je posao koji oduzima vrlo mnogo vremena, i ja ga ne želim. — Primjećujem da mu ne posvećuješ baš previše vremena — reče Marty. — Janet obavlja najne-ugodniji dio posla. — Ako Janet ima kakvih pritužbi — rekoh brzo — neka ih sama iznese. — Okrenem joj se. — Sto kažeš? Nasmiješi se i odmahne glavom. — Bez pritužbi. — Znači, tu srno — kazah Martvju. — Ako vi, gospodo mudrijaši, mislite da je to tako fin posao, zašto ga se ne prihvati netko od vas? — Znaš da ne mogu — odgovori Marty. — Imam mnogo posla kod dospođe Scott, a taj će mi rad mnogo koristiti kad se jednom upišem na koledž. — U redu — odbrusim — onda prestani cjepidlačiti! Što je s vama dvojima? — Pogledam Janet i Jerryja. — Janet! — usklikne Marty. — Pa ni jedna djevojka još nikad nije birana za predsjednika. — To ne znači da ne može biti — kažem. — Sto veliš, Janet? — Ni za živu glavu! — odvrati. — Nemam nikakvih izgleda. Međutim, Jerrv? — Pogleda ga. Sjedio je časak mirno, a onda se osmijehnuo. Imao je ugodan smiješak. — Ako je to ono što doista želite, pristajem, ali pod jednim uvjetom. Znao sam o čemu se radilo, međutim Marty mu je nasjeo pitanjem: — O kakvom je uvjetu riječ? 11 Ne zaljublju) se u neznanca 161— I Janet se natječe sa mnom. — Jerry je pogleda smiješeći se. — Naravno da će se natjecati s tobom — rekoh radostan što sam riješio to pitanje prije nego što je dospjela bilo što reći. Za trenutak mi se učinilo kao da je Janet donekle razočarana zbog mojega brzog pristanka. Ali možda sam se varao. Izraz koji sam joj ugledao u očima namah je iščeznuo. I tako se to vuklo — sve do posljednje godine njihova školovanja. Sutradan me gospođa Scott zaustavila u hodniku. — Ćujem da se više nećeš kandidirati — reče. — Vijesti uistinu brzo putuju! — odgovorim smješkajući se. — Ali mislila sam da si promijenio mišljenje nakon onog našeg razgovora. — Nisam. — Što je s onim što sam ti rekla da bi mogao učiniti za Sama? — upita. — Ne brinite za Sama — kažem — a i Jerry mu može pomoći. On to želi. — Znaš, Francis — reče — osjećam da sam možda bila nepravedna prema tebi. — Lako moguće — odgovorim ravnodušno. — Svi mi griješimo. — Nadam se da ipak nisam pogriješila — reče ulazeći u ured. — Bio si mi drag. Otkako se Jerry i Janet bili izabrani, sve sam rjeđe viđao staru klapu iz razreda. Moja nadarenost na sportskom polju dovela me u vezu sa sve više đaka starijih godišta, i njihova me sredina manje-više prihvatila. Osjećao sam se ugodnije s nji162 ma nego s djecom iz svojega razreda, jer sam se ćutio mnogo starijim od njih. Smanjio sam posjete i izlaske s Janet na približno jednom tjedno. Izlazio sam sa starijim djevojkama. Bile su nešto pametnije, a i bio sam naviknut da napredujem. Jednog dana dok sam odlazio iz škole upadne mi u korak Jerry. — Servus! — rekoh. — Servus! — odgovori. — Kako ide? Ništa te ne viđamo. — Švrljam posvuda — kažem prirodno. — Znam — veli. — Čuo sam. I Janet. I mislim da nije zbog toga jako sretna. — Nisam nikakva bebica — kažem. — Mogu se sam brinuti o sebi — Janet također. — Ali Janet...? — Činilo se da mu je bilo neugodno. — Janet i ja nismo vezani — primijetim zajedljivo. Pograbi me za ruku, i ja mu se okrenuh sučelice. Izraz lica bio mu je ozbiljan. — Znaš, Frank, čekao sam da mi to kažeš. — E, pa rekao sam! I što ćeš sada u vezi s tim, stariji brate! — Ništa. Međutim, bolje da se okaniš toga mišljenja o starijem bratu. — Ispusti mi ruku i krene ulicom fućkajući. Gledao sam za njim pitajući se na što je mislio. »Oh, u redu!«, pomislim. No te sam večeri ipak otišao posjetiti Janet. Pred njezinu sam kuću stigao oko sedam sati i
pozvonio. 11* 163Ona je otvorila vrata. Kad me ugledala, nasmiješila se. — Uđi, Frankie. — Zdravo — pozdravim ulazeći. Uđosmo u salon. Ondje su se nalazili Jerry i Mar-ty. Iznenadio sam se zbog njihove prisutnosti, ali to nisam pokazao. Kad sam ušao, vladao sam se kao da su ondje oduvijek. — Ciao, drugari! — rekoh. — Pazi ovo, molim te — Marty će Jerrvju. — Bogovi silaze s Olimpa! A onda meni uz dubok naklon: — Sretan ti povratak, davno izgubljeni brate! — Mudračina! — uzvratim. — Ne osvrći se na nj, Jerry. U njegovoj su obitelji svi jezičavi. — Što te dovodi ovamo? — upita Marty. — Došao sam obići Janet — odvratim smješkajući se lagodno. — A kako je s vama? — Tu sam ih imao. Ni jedan nije htio priznati da je došao radi Janet, iako je to bila istina. Marty odmrmlja već otrcanu izliku o školskim poslovima. — Dobro — kažem — ne dajte se smetati. Ostat ću ovdje dok ne budete gotovi. — Sjednem u naslonjač njezina oca i uzmem neku reviju. — Gdje su ti starci? — upitam je. — Otišli su do bake — odgovori Janet. — Nije joj dobro u posljednje vrijeme. — Zao mi je što to čujem — rekoh sućutno. — Nije ništa ozbiljno? — Ne, obična prehlada. Momci su odustali. — Mislim da je najbolje da se maknemo; ionako smo stvar već gotovo obavili — reče Jerry dižući se. 164 — Valjda vas nisam prekinuo u poslu? — primijetim licemjerno kao da mi je žao. — Da — kaže Janet povevši se za mnom — ne idite. Uključit ću radio. Možda nađem što dobro. Marty reče nešto kako je obećao svojima da će doći rano, a Jerry: — I ja također — i otiđoše unatoč našem nagovaranju. Kad smo zatvorili vrata za njima, pogledamo se i nasmijemo. — Ajde, curo, daj poljubac — rekoh ispruživši ruke. Priđe mi. Ljubio sam je natenane. Kad smo prestali da uhvatimo zraka, uzviknuh: — Tako mi neba! Nasmiješi se. — Dugo te nisam vidjela. — Bio sam zauzet — kažem. — Ali da sam znao što propuštam, bio bih češće navraćao. — Ne laži, Frankie — reče. — Nemoj mi nikad lagati, Frankie. Nije ti sila. — Znam, maco. — Volim te, Frankie. Iznova sam je poljubio, međutim znao sam da je neću još dugo ljubiti. Nešto kao da mi je govorilo da ona i Jerry... No njezini poljupci bijahu slatki, a mi tako mladi i ozbiljni — iako sam u sebi govorio da to nisam. DESETO POGLAVLJE Nekoliko tjedana kasnije, dok sam jedno popodne ručao, Marty neprimjetno sjedne do mene. 165— Zdravo, Frankie! — reče. — Što je nova? — Ništa — otpovrnem. — To ti reci meni. — Nemam ti što reći. U posljednje si vrijeme isključiv predmet raspredanja. — Aha. — Cijela škola bruji kako se više nećeš kandidirati za dosadašnji položaj — kaže. — Priča se kako misliš da si predobar za njih. Nasmijem se tome. — Neka pričaju. — Ni gospođa Scott ne pridaje tome mnogo važnosti. — Gluposti! — uskliknem i vilicom probušim poklopac na boci mlijeka. — Stvarno, što te je spopalo? — upita. — Ništa — odgovorim ispijajući mlijeko. — Već su mi dojadile te njezine budalaštine kojima uvelike barata u vezi s pomaganjem učenicima. Ona se u biti samo vježba na nama. Možda će jednog dana napisati knjigu u kojoj će nas nazvati pokusom broj 999, ili tako nekako. Maši se boce i otpije gutljaj mlijeka. Promatrao sam ga. — Samo naprijed, uzmi i malo pite — ponudim gaIsceri se. — Ne, hvala, nisam gladan. — Koga onda vraga tu dalje tražiš? — Pa, ako baš želiš znati, sišao sam tebe radi. Gospođa Scott se nada da ćeš se možda opet popeti stepenicama i nastaviti rad s nama. Smatra da si dobar. • — To sam i mislio — kažem ustajući. Sjedio je i samo me gledao. — Možeš mirne duše odmah us166 trčati po stubama i reći joj da nađe drugog špicla. Ja otpadam. — U redu! — reče dižući se s klupe. — Ako to baš želiš, kazat ću joj, ali držim da ipak griješiš. — Znam — kažem — ali ne razbijaj time glavu. Ja to radim cijelo vrijeme. Iziđem iz blagovaonice i preko dvorišta stupim na ulicu. Preko puta nalazio se red klupa. Priđem jednoj, sjednem i zapalim cigaretu. Ondje je kao neki brežuljak, s kojeg se pruža pogled preko rijeke na Bronx. Bila je otprilike sredina travnja i dan je bio topao i magličast. Čuo sam kako školski gong najavljuje novi sat te pomislih: »Neka te đavo nosi!« Danas nisam bio raspoložen za matematiku. Vidio sam kako neki đaci izlaze, a drugi ulaze. Naslonim se na klupu. Cigareta je dogorjela; upalio sam drugu na čiku i potom ga bacio. Nekoliko se djevojaka šetalo stazom prema meni. Janet je bila među njima. Okrenem glavu nadajući se da me neće opaziti; nisam bio s njom još od one noći, prije tri tjedna. Ali me je vidjela. Rekla je nešto kolegicama i uputila se k meni. Sunce joj je obasjavalo kosu i izgledala je vrlo dražesno, no nisam htio s njom razgovarati. Kamo sreće da me nije vidjela. Pristupi mi. — Zdravo, Frankie. — Nasmiješila se. Bilo je nečeg u tom smiješku što me smekšalo. Kao da mi je govorila: — Ne ljuti se na mene. Ako sam što zgriješila, nisam učinila namjerno. Uzvratim joj smiješkom. — Zdravo, Janet. — Zar nemaš nastavu? — upita. 167— Imam, ali sam se ulijenio. Bojim se da bolujem od proljetne groznice. — Oh! Divan je dan, zar ne? — Aha. — Smijem li sjesti? — upita. — Svakako. Zato tu i jesu klupe. Sjela je malo podalje od mene. Neko smo vrijeme šutjeli i samo gledali preko rijeke. Međutim, činilo se kao da vodimo dug razgovor. Vidio sam je u duhu kako me pita zašto je ne dođem koji put posjetiti, i sebe kako odgovaram da bih volio, ali da sam prezaposlen, na što će ona hoću li se vratiti gospođi Scott da joj pomažem, jer da to Martin zna, znala bi i ona, jer radi s njima, a ja uzvraćam da neću, jer mislim da je
Scottova obična švindlerica i da je briga za nas kao i za lanjski snijeg, na što će ona da imam krivo, jer je gospođa Scott ispravna žena, a ja pak, na to, da je to njezino mišljenje i da ima pravo na nj, onda će me upitati kako napredujem u školi, a ja ću joj kazati prilično dobro, jer mi prosjek iznosi oko osamdeset šest, potom će me upitati hoću li ove godine opet plivati za školsku momčad, a ja ću joj reći da još nisam o tome odlučio, ali kad se odlučim, onda ću svakako plivati, na što me, uostalom, i trener pokušava nagovoriti, zatim će me pitati kako ujak i ujna, na što ću ja da su dobro, jedino da ujak ima prehladu koje se cijele zime nastojao otresti, ali da ga kašalj i dalje šarafi, i onda kako njezini roditelji i baka, a ona će da su isto dobro, izuzev što joj baka iz godine u godinu stari, i usred tog razgovora ja ću se sjetiti nečeg drugog, kako me je prvi put poljubila i kako mi je kazala da me voli, kad je u kuhinji glačala kombine, i kako me parfem s njezi168 ne kose još uvijek škaklja u nosu, tada ćemo razgovarati o dečkima i pucama koje smo nekad poznavali, mada bih je, zapravo, htio pitati ljubi li Jer-ryja, a ona mene da li ja nju — ali smo ipak samo sjedili ondje na klupi i preko rijeke pogledavali na Bronx. Od druge je cigarete ostao malen čik. S njim sam zapalio još jednu cigaretu i onda ga bacio preko ograde; promatrali smo ga kako pada sve dok nam se nije izgubio iz vida. Naposljetku ona progovori. — Promijenio si se, Frankie — jako si se promijenio od prošle godine. — Svi se mijenjamo — rekoh. — Ne postajemo mlađi. — Ne radi se o tome, Frankie — kaže oklijevajući. — Stječem dojam kao da si osoba koju nikad prije nisam poznavala, toliko si sada drukčiji. Znam da smo se svi promijenili — Jerry, Mar-ty i ja — ali čini se da si postao ravnodušan, beš-ćutan i sebičan. Takav nikad prije nisi bio. Sjetio sam se da mi je to isto jednom bila rekla i Ruth. — Takav sam ja oduvijek — kažem otvoreno. Ponovno smo ušutjeli i gledali na rijeku i promatrali kako jedan brodić sopće uzvodno, protiv struje. Odbacim cigaretu. Nisam zapalio drugu, jer sam u ustima osjećao ogavan zadah. Lagani vjetrić struštio nam se iza leđa; čuo sam ga kako brije iznad glave. Pogledam Janet. Vjetar joj je vitlao kosu sučući je u male uvojke oko lica. Htio sam joj podragati kosu; pod rukom se uvijek ćutila meka i valovita. Uputi mi pogled. 169I * — Izgledaš poput dječarca koji je dobio nezaslužene batine — reče pokušavši se na silu nasmiješiti. Nije joj posve uspjelo. Nisam ništa odgovorio. — Frankie, zašto me više nikad ne dođeš posjetiti? — Gle ti nje, ipak je rekla! Nikad neću saznati koliko joj je hrabrosti trebalo za to pitanje. Nisam znao što da odgovorim. Promrmljao sam nešto kako sam zauzet... — Bio si i prije zauzet, pa si ipak pronalazio dosta vremena — kaže. Natuknuo sam joj nešto kako hoda s Jerrvjem. — Počela sam s njim hodati tek onda kad si se pridružio onoj drugoj rulji. Što želiš da radim — da sjedim kod kuće i da se dosađujem, ili da čekam dok se ne vratiš? — Lice joj problijedi popri-mivši napet izraz. — Ali, Janet — rekoh— bili smo balavci i vjerojatno nismo znali što govorimo ... — Možda ti nisi znao. — Sada je već plakala. Suze joj iskitiše oči iskreći se poput sićušnih dijamanata kad bi ih obasjalo sunce. —- Ali ja jesam. Mislila sam da me voliš. — Pokrila je lice rukama i nagnula se plačući istiha. U grlu me nešto steglo. Jedva sam mogao govoriti. Uznemireno se osvrnuh. Hvala Bogu da nikog nije bilo u blizini! — Ali, Janet — rekoh nagnuvši se i dodirnuvši joj rame. Kako da joj kažem da mi je žao što sam je povrijedio, ili da se osjećam poput budale? Mislio sam na Eve, djevojku iz viših razreda, s kojom sam posljednjih nekoliko tjedana šalabazao, i na njezine vlažne, vrele poljupce, i na njezina lažna 170 obećanja, i na pogled njezinih očiju, i na pokrete gipka tijela — jer je mnogo obećavala, a toliko malo davala — i samo je titrala, uvijek titrala. Kako sam mogao reći Janet da volim rumen izgled njezina lica, njezin bezazlen, neposredan, čestit pogled, toplinu njezinih očiju? Kako sam joj mogao reći da je želim — i još nešto više? Srdito strese moju ruku sa svog ramena. — Odlazi! — krikne. — Osjećam se toliko poniženom — mrzim te, mrzim te! Ustala je i otrčala put škole otirući lice majušnim rupčićem. Htio sam se dići i poći za njom. Onda sam se sjetio da bi nas netko mogao vidjeti sa školskih prozora. Sjedio sam ondje i promatrao je kako utrčava u školu. Pogledam preko rijeke. Bijaše zahladilo. Drhtao sam. Gong je zazvonio najavivši početak drugog sata. Gotovo da mi je bilo drago. Ustadoh i uđoh u zgradu. Očekivao me sat španjolskog. Na drugom katu ugledao sam Janet kako izlazi iz klozeta. Pri-đem joj. — Janet — rekoh. Odvrati lice. — Ne prilazi mi više — nikad. — Izrekla je to tihim, hladnim glasom. — U redu — uzvratim isto tako hladno — ako to doista želiš. Produži niz hodnik. Promatrao sam je kako skreće u predvorje. »Prokletsvo!« — rekoh u sebi. »Prokleta škola! Dječja posla, i ništa više«. Prošla je predvorjem i izašla iz zgrade. 171 •**" JEDANAESTO POGLAVLJE Kad sam ušao, obitelj se upravo pripremala da sjedne za večeru. Djevojčice su bile temeljito dotjerane; Irene je već sjedila za stolom, ali Essie je pomagala majci kod štednjaka. —
Zdravo, narode! — viknem čim sam ušao. — Pitala sam se gdje si, Frankie — reče ujna. — Požuri, moraš se oprati. Gotovo smo počeli bez tebe. Pogledam je začuđeno; malo preoštro, kad je ona u pitanju. Činilo se da joj se lice od brige izbraz-dalo sitnim borama. — Znaš me, ujna Bertho! — rekoh pokušavši od nje izmamiti malo smijeha. — Jelo je stvar na koju nikad ne kasnim. Sestrične se tome nasmiju. — Tako je, mama — kaže Essie — nikad ne kasni na jelo. Uđem u salon. Ujak je sjedio blizu prozora i raz-draženo stiskao rubove stolice. Činilo se kao da bulji u prazno. — Iznenadio si me, ujače Morris. Mislio sam da se još nisi vratio kući. — Zdravo, Frankie, došao sam rano. — Pokušao se nasmiješiti, ali nije uspio, pa se naprosto iskre-veljio. — Bio sam umoran. Otiđem u kupaonicu i počnem prati ruke. Dovik-nem mu: — Bolje da ideš na večeru, oni tek što nisu počeli jesti. Jedva sam uspio čuti odgovor. — Nisam gladan. 172 Nešto nije u redu, pomislim. U zraku je lebdjela neka zategnutost. Osjećao sam se nelagodno. Pitao sam se nisam li učinio što loše. Nisam se mogao sjetiti. Obrisao sam ruke i otišao u kuhinju. Blagovali smo bez riječi. Ujak uopće nije ulazio. Nakon večere pomogao sam Essie pri spremanju suda. Ona ga je prala, a ja brisao i stavljao na mjesto. Zatim smo ušli u salon i neko vrijeme slušali radio. U osam sati djevojčice su otišle u krevet. Oko pola deset najavio sam da i ja mislim u krpe. Predosjećao sam .da ujna i ujak žele razgovarati i da im smetam. Bilo je to tiho, sumorno veče. Ujak Morris se obično smijao, zbijao šale, igrao s djecom, ali večeras je šutio. Kad je došlo vrijeme poljupca, pustio je da ga poljube u obraz, ali im nije uzvratio poljubac. Otišao sam u svoju sobu, zatvorio vrata i počeo se raspremati. Kroz zatvorena vrata čuo sam kako ujna i ujak razgovaraju ispod glasa. Samo su poneke riječi dopirale do mene. Uvučem se u krevet, ispružim se, savijem ruke ispod glave i pogledam kroz prozor. Bio je dug, zamoran dan. Dremuckao sam površno mučen neobičnim, teškim osjećajem. Odjednom se posve razbudim. Ujna i ujak su razgovarali u hodniku pred mojim vratima. Bacim pogled na sat, koji se nalazio na toaletnom stoliću; svijetleće kazaljke pokazivale su približno dva sata. Poslušam. Ujna je gotovo nečujno plakala. Ujak je govorio. — Ne moramo se toliko uzbuđivati. Čula si liječnika. Nekoliko godina u Arizoni, i oporavit ću se — rekao je. — Sreća što je zarana otkriveno. Potpuno je izlječivo. 173 Rekla je nešto o djevojčicama. Čuo sam da spominje i moje ime, ali nisam mogao razaznati o čemu govori. Radilo se o tome da još nisam navršio šesnaestu. — Ne brini ni o tome — kazao je ujak. — I ondje ima isto tako dobrih škola kao i ovdje. Fran-kie će poći s nama. Moramo im samo objasniti cijelu stvar. Uvjeren sam da će nas razumjeti. Naposljetku, prošla su samo četiri mjeseca otkako smo ga uzeli od njih, pa se nadam da neće ići u krajnost. Rekla je još nešto, a onda sam čuo kako se zatvaraju vrata njihove sobe. Pitao sam se zašto ćemo u Arizonu i što mojih nepotpunih šesnaest godina imaju s tim. Gotovo sam bio zaspao, kad mi napokon sine. Uspravim se u krevetu. Arizona — tbc — tako je, o tome se radilo! To objašnjava onaj kašalj koji ga je morio cijele zime. Nije bila riječ o prehladi. Radilo se o tuberkulozi! Iskočim iz kreveta, navučem na sebe kućni ogrtač i otiđem u hodnik. Zastao sam časak pred njihovim vratima prije nego što sam pokucao. Pokucam. —- Ja sam — prošapćem glasno — mogu li ući? — Možeš — odgovori ujak, i ja uđem. — Zašto si tako kasno na nogama? — upita. — Čuo sam vaš razgovor — izbrbljam — pa sam se probudio. Nešto nije u redu. Osjećam to. Što je na stvari? Ujna i ujak razmijeniše poglede. Ujak progovori. — Ništa. Razgovarali smo o selidbi, to je sve. — Da, znam — primijetim. — U Arizonu. Zašto? Nisu odgovorili. — Zato što si bolestan? — upitam. 174 Pogleda me. — Ćuo si? — Kako je to izgovorio, zvučalo je kao pitanje. — Da. Nagađam. Nisam djetence. — Dobro — kaže — onda znaš. — Slušaj — rekoh prišavši krevetu i sjedajući na njegov rub — ako si u nevolji, imam nešto novaca u banci na Broadwayu. Nasmiješi se. — Ne, hvala. Dobro smo potkoženi. Samo ih zadrži. — Ako bi ti što pomoglo — kažem — rado ću ti ih dati. Imam nekih tisuću petsto dolara. Ovo ga zaprepasti. — Tisuću petsto dolara! To je mnogo novaca. Odakle ti? — Zaradio sam ih — odvratim ustajući. — Pričat ću ti jednom o tome. Ali, ako ti bilo kada zatreba, samo kaži. — Ne, sinko, ne treba nam. Ipak, hvala ti. Jfrenem, ali me ujna pozove. — Dođi i poljubi me za laku noć. Kleknem nad nju i poljubim je. — Drago si dijete — reče smiješeći se. — A sada natrag u krevet i više ne brini. Iziđem, vratim se u sobu i - uđem u krevet. Sjetim se onoga što su bili rekli o meni da još nemam šesnaest godina. Zaboravio sam ih pitati o tome. Htio sam se vratiti, ali onda odlučim pričekati do sutra ujutro. Dogodilo se što mu drago, ako je novac bio u pitanju, onda mi je drago što sam im dao do znanja da se mogu sam starati o sebi. Utonem u san. 175
DVANAESTO POGLAVLJE Sutradan ujutro probudio sam se kasno, pa sam morao trkom iz kuće ne stigavši ni s kim razgovarati. Jedino sam uspio reći: — Do viđenja, vidimo se poslije škole. — Na prvi sat stigao sam u posljednji čas. Na odmoru našao sam se s Jerrvjem. Površno smo razmijenili nekoliko riječi i razišli se. Za ručkom naletio sam na Ruth. Sjeo sam do nje. — Kako si? — upitam. — Dobro. Grdno crnčim. Znaš, matura je blizu. — Aha, znam. — Gdje se zadržavaš u posljednje vrijeme? Već dugo nisi bio s Martvjem. Niste se valjda zbog nečega porječkali? — Jok — odgovorim — nismo. Međutim, svatko ima svojih obaveza. — Pa, svrati katkad. Starcima će biti milo da te vide. — Otiđe. Osvrnem se po blagovaonici. Škola mi se učinila nekako drukčijom. Možda i zato što sam mislio da neću u njoj još dugo ostati ako mi se obitelj odseli u Arizonu. Požurio sam kući odmah nakon košarkaškog treninga. Upravo sam stigao kad su se cure spremale na igru. Ujna je u salonu čitala novine. Podigla je pogled kad sam sjeo. — Ovo mi je prva zgoda koju sam danas uhvatila da sjednem i pročitam novine — reče. — Da — kažem, a onda, i ne misleći na ono što je rekla, upitam: — Kada selimo. — Ne znam — odgovori. — Prvo moramo obaviti neke stvari. Otac mora prodati svoje poslovno 176 područje. Moramo pronaći stan, školu za tebe i djecu. Morat ćemo pomno sačiniti proračun troškova. Ujak neće moći raditi jedno vrijeme. — Ja mogu raditi. — Nadam se da neće biti potrebno. Htjela bih da završiš školu i da odeš na koledž. Jesi li ikad pomišljao što bi volio postati? — Ne, nisam.— Ja jesam, i ako hoćeš, možeš studirati medicinu ili pravo. To bi nas usrećilo, a i za tebe bi bilo dobro. — Ne znam. Još ima vremena da o tome promislim — velim. — Reci mi iskreno, je li ujaku jako loše? Što je rekao liječnik? — Na neki način, dobro smo i prošli. Ujak ima sušicu, ali je bolest u početnoj fazi, i liječnik kaže da će se on nakon nekog vremena opet oporaviti. — To je dobro — glavno je da opet ozdravi. Bio sam zabrinut. Nasmiješila se. — Među nama rečeno, priznajem da sam bila i ja. Ali danas kao da se osjećam bolje. Sinoć mi je bilo grozno. — Znam. Čuo sam. Opet se nasmiješila. — Tebi malokad što izmiče oku, zar ne, Fran-kie? Osmjehnem se. — Neobičan si dječak. Kao da si malo prestar za svoje godine, a opet toliko drag. Ali sviđa mi se to. Primaknem se njezinoj stolici i stavim joj ruku na rame. — I ti se meni prilično sviđaš. Pogladi me po obrazu. 12 Ne zaljubljuj se u neznanca 177— Kako bi dječaku u razvoju prijala jedna čaša mlijeka? — upita. — Ubaci unutra nekoliko kolačića, i pogodba je sklopljena. Baš tada ušao je ujak. Ustala je i poljubila ga. — Kako je bilo danas, Morris? — Prilično. Dobit ću petnaest tisuća otkupnine, a to je povoljna cijena. Jedno vrijeme moći ćemo s tim živjeti. Ali ima jedan problem. Otišao sam u Ustanovu za staranje o djeci kako bih ih obavijestio da se kanim iseliti iz ove savezne države, a oni su me upitali zašto. Kazao sam im. Rekli su mi da ne možemo povesti Frankieja. Skočio sam sa stolca kao oparen kad sam to čuo. — Zašto? — upitam. Okrene se i pogleda me u oči. — Čini se da postoji jedna odredba prema kojoj se, u slučaju pojave zarazne bolesti u obitelji, dijete koje je ona usvojila automatski vraća u siroti-šte iz kojeg je uzeto. Vjerojatno ćeš se morati vratiti u širo tište za neko vrijeme. Još nisam posve siguran. Ujutro ću otići do svog odvjetnika, pa možda uspijemo izbjeći sve neprilike. — To me ne zanima. U sirotište više ne idem — kažem. — Nećeš niti morati, Frankie — reče ujak. — Postarat ćemo se za to. Prošao je tjedan, u toku kojega smo kod kuće imali pune ruke posla. Uređeno je da živimo u mjestu nedaleko od Tuscona. Ujna je počela dosta rano spremati stvari za put. Trebalo je da se odselimo za dva tjedna. Bilo je nedjeljno popodne. Bio je svibanj. Bilo je izvanredno. Svi smo se uzbudili 178 zbog puta. Cure nisu mogle pričati ni o čemu drugome. Negdje oko dva sata stigao je ujak. Djelovao je umorno. Otišao je u dnevnu sobu i ondje sjeo. Ujna Bertha pripravila mu je šalicu vrućeg čaja, koji je pijuckao polako. Nalazio sam se u kuhinji, gdje sam -umatao u papir posuđe i slagao ga u bačve, kadli me pozove. Pođem k njemu. Sa mnom je ušla i ujna. — Sjedni — reče mi ujak. Sjeo sam na kauč, ujna odmah do mene. Uzela me za ruku i lagašno je držala. — Ne znam kako da ti to kažem, Francis — ujak će otegnuto — ali ti, prije ili kasnije, ionako moram to reći i smatram da to trebaš sada saznati. Nećeš moći s nama. Htio sam nešto reći, ali mi je ujna Bertha stisnula ruku i kazala: — Pusti ujaka da dovrši. — Zašutio sam. — Kao što znaš.— produžio je — otišao sam k odvjetniku u nadi da će nam što pomoći. Ali bez ikakve koristi. Nije se moglo ništa učiniti. Tu je zakon, dobar ili loš, i moramo ga se pridržavati. Razgovarao sam s raznim službenim predstavnicima i preklinjao ih, ali uzalud. Rečeno mi je da se moraš vratiti u sirotište dok ne napuniš osamnaest godina. Kasnije nam se možeš pridružiti. U grlu me nešto stislo kao da ću briznuti u plač. Nadao sam se da neću. Cijelo sam vrijeme živio u uvjerenju da ću moći s njima. Nisam ništa rekao. Ujna me pogleda; progovorila je nježno i sućutno. — Francis, sve ovo na neki način ima i dobrih strana. Moći ćeš ovdje završiti školu. Bit ćeš kod kuće sa svojim prijateljima. Ujak Morris je razgo12* 179
varao s bratom Bernhardom — jako te voli — i on mu je obećao da će paziti na tebe i brinuti se o tebi. Uskoro ćeš maturirati i onda ćeš moći s nama. Ondje ćeš se upisati na koledž. Ima ondje nekoliko poznatih sveučilišta. I dok se ovdje budeš školovao, zamišljat ćemo da te nema kod kuće zato što si u školi, kao da uistinu pohađaš neki koledž. — Briga me za to — otpovrnem zlovoljno. — Nije mi stalo ni do kakvog zamišljanja. Nije mi stalo do prijatelja. Neće mi oni nedostajati, nego vi. Želim ostati s vama. — Svi to želimo — reče ujna ozbiljno. — Da samo znaš koliko. Osvojio si naša srca i mi te volimo, ali tu se ništa ne da učiniti. Moramo raditi ono što nalaže zakon. Nemamo drugog izbora. Pogledam ih oboje. Osjećao sam kako mi vrele suze naviru na oči. Pokušao sam govoriti, ali nisam mogao. Samo sam ih gledao, a suze su mi ćurkom curile niz obraze. Stajao sam nijemo, nisam jecao nego ridao plivajući u suzama. Promatrali su me bez riječi. Zasuziše i ujnine oči. Okrenem se, otrčim u sobu i bacim se na krevet. Ćuo sam ujnu i ujaka kako prilaze vratima. Čuo sam njezin glas kroz zatvorena vrata. — Morris, bit će bolje da uđem i razgovaram s njim. Jesi li opazio onaj izraz njegova lica? Kao u dječarca istjeranog iz svog doma. — Ne — rekao je ujak. — Pusti ga na miru. Uskoro će ga to proći. Odrastao je muškarac. — Udaljiše se. Rastreseno sam mislio o onome što je rekao. Bio sam odrastao muškarac. Da, bio sam. Ali sam se ponašao poput malog djeteta protjeranog iz kuće. Bijah muškarac. Pokušam se svladati. Prestanem 180 plakati i dignem se iz kreveta. Otiđem u kupaonicu i umijem lice. Potom krenem u kuhinju. Ujna i ujak sjedili su za stolom. Kad sam ušao, pogledali su me. — Je li ti bolje? — upita ujak. Potvrdim glavom. Bojao sam se govoriti — još se uvijek nisam pouzdavao u glas. — Sjedni i popij šalicu čaja — reče ujna. Sjeo sam. Tek mnogo godina kasnije shvatio sam da je ujak radi mene namjeravao govoriti glasno u hodniku pred vratima. Međutim, onda to nisam znao. A osjećao sam se uistinu loše. Nisam htio natrag u sirotište. A kasnije mi je bilo drago što nikom nisam rekao o svom odlasku, jer sam najednom osjetio potrebu da nikom ne kazujem da ću se vratiti u sirotište. Nisam htio da me itko sažaljeva. TRINAESTO POGLAVLJE Bio je petak, 13. svibnja 1927. godine. Svi smo bili spremljeni. Moje su stvari stajale spakovane. Ujak će me s njima odvesti u sirotište. Namjeravali su otputovati sutradan. U sirotište ću tek po njihovu odlasku; preostalo nam je još jedino da snesemo moju prtljagu. — Jesi li spreman? — dovikne mi ujak. — Jesam — uzvratim. Podigao sam putni kovčeg i odnio ga u auto. Šutjeli smo dok smo se vozili u središte grada. — Nisam vjerovao da će do ovoga doći — reče ujak kao da se ispričava za ono što se dogodilo. 181Nisam odgovorio. Nisam znao što da kažem. Kad smo stigli, izvadio sam kovčeg i zajedno smo otišli u ured brata Bernharda. Rukovao se prvo s ujakom, a onda sa mnom. Nastojao je biti ugodan. ' — Dobit ćeš svoju staru sobu, Frankie — kaže. — Hajde da odnesemo stvari gore da ih raspremiš. Popesmo se do moje nekadašnje sobe. Položio sam kovčeg na svoj stari krevet i otvorio ga. Ušli su neki klinci, jedno nas vrijeme radoznalo zra-kali i potom se udaljili. Nisam ih poznavao. Vjerojatno su bili novajlije. Uđe dječak koga sam poznavao — Johnnv Egan. Priđe krevetu. Dok sam izbivao, dobrano je porastao. Bio je visok gotovo kao i ja. — Zdravo, Frankie — pozdravi. — Vraćaš se? — Da — kažem. Nije više govorio, nego nas je nekoliko minuta jednostavno promatrao i onda izišao. Otvorio sam ladice toaletnog stolića i izvadio stvari iz kovčega. Objesio sam odijela u ugrađeni ormar i stavio u nj i cipele. Bio sam gotov za nekoliko minuta. Praskom sam zatvorio kovčeg i rekao ujaku: — Odnijet ću ga kući. — Ne — kaže — zadrži ga. Trebat će ti kad izi-đeš odavde za povratak kući, k nama. Iznova smo sišli u ured brata Bernharda. Ujak je morao potpisati neke spise. Potpisao ih je, i mi se digosmo da krenemo. Porukovao se s bratom Bernhardom. — Ne brinite za Frankie ja, gospodine Cajn — reče brat Bernhard. — Dobro ćemo paziti na njega. 182 — Znam da hoćete — kaže ujak. — Frankie će biti ovdje sutra popodne. Prvo će nas ispratiti na kolodvor, a onda se vratiti ovamo. — U koje vrijeme? — upita brat Bernhard. — Negdje oko tri sata — uzvrati ujak Morris. — Odlazimo u jedan. — Očekujem ga, onda, u to vrijeme. I tako, gospodine, želim vam brz oporavak. Iznova se rukovaše. — Do viđenja do sutra po podne, Francis — reče mi brat Bernhard. — Da, gospodine — velim. Napustili smo ured. Iziđemo, pa potom stubama do gimnastičke dvorane pa na ulicu. U dvorani su neka djeca igrala košarku. Stara se magaza nije nimalo promijenila. Dovezli smo se kući isto onako kako smo i otišli — ne izustivši ni riječi. Bilo je to najturobnije veče koje smo ikad sproveli kod kuće. Rano smo otišli u postelju, jer smo rano morali i ustati. Ujutro su došli radnici otpremnog poduzeća. Do pola jedanaest stan je bio prazan, te smo svi sišli na doručak. Jedine stvari koje su ponijeli sa sobom bila su dva kovčežića s najpotrebnijom presvlakom. Otišao sam s njima do kolodvora Grand Central. Vlak je stigao nešto prije dvanaest. Unijeli smo stvari u vagon.
Činilo se da je prošlo tek nekoliko minuta, ali sam već morao sići s vlaka. Na rastanku sam izljubio sestrične i svakoj darovao kutijicu slatkiša, koje sam bio kupio za njih. — Nedostajat ćeš nam, Frankie — reče starija, Irene, dok me držala rukama oko vrata. 183 — I ti ćeš meni — odvratim zamrsivši joj rukom kosu. Okrenem se i pružim ujaku ruku. Stisne mi je. — Zbogom, ujače. Sretno. 2elim ti brzo ozdravljenje . Nasmiješi se. — Do viđenja, Frankie. Budi dobar dečko. Ovo nije zadugo. Na red je došla ujna. Uzme me u naručaj i poljubi. Plakala je. — Teško mi je što ne možeš s nama, Frankie — reče. — I meni — kažem. — Došlo mi je da zaplačem, ali sam se suzdržao da im ne otežam rastanak. — Hvala na svemu. — Oh! Frankie! Frankie! — zakuka i još me jednom poljubi. — Ne zahvaljuj nam. Volimo te i želimo da budeš s nama. Ne mogu ti reći koliko ćeš mi nedostajati. Nisam znao što da kažem. Upravo tada nosač me potapšao po ramenu. — Bolje da siđete, gospodine. Vlak samo što nije krenuo. Kimnem mu. Ujna me pusti iz naručaja. Ustanem i još jednom ih obuhvatim pogledom. — Pa, onda, do viđenja — izustih. Osjetio sam suze u očima i zato se naglo okrenuo i iskočio iz vlaka. U ušima su mi odzvanjali njihovi pozdravi dok sam prilazio njihovu prozoru i mahao im. Djevojčice su prislonile lica uz prozorsko staklo. Ujak mi je pokušavao nešto reći, ali ga kroz zatvoren prozor nisam mogao čuti. Vlak je krenuo. Ujak je otvorio prozor. Kaskao sam uz vagon. 184 — Ne brini, Frankie —■ vikao je — vrijeme će brzo proći. Sada sam već morao jako trčati. — Ne, neće —doviknem mu. — Neće. Neće. Stigao sam do kraja perona, vlak je ulazio u podzemni tunel. Posljednji prizor koji sam zadržao u svijesti bio je onaj u kojem mi mašu i uzvikuju: »Zbogom, zbogom«. Bio sam bez daha. Trenutak sam stajao na kraju perona, a onda se okrenuo i počeo se vraćati. Nikad se u životu nisam osjećao toliko usamljen. Izišao sam na sunce i polako se vukao gradom. Došao sam pred sirotište. Načas sam zastao pred ulazom i pogledao unutra. Sklopio sam oči i pokušao se sjetiti ujne kako me ljubi za laku noć. Prisjećao sam se slabašnih šumova i ugodnih mirisa obiteljskog doma. Toplih, i na neki način, čarobnih večeri koje smo zajedno provodili — ja pišući zadaće, ujak Morris čitajući novine, a ujna Bertha otpremajući djecu u krevet. Ponovo pogledam sirotište — šturu, sivu, neuglednu zgradurinu, staru, smeđu, ciglenu školu odmah do nje, bolnicu s druge strane ulice. Čuo sam zvonjavu gonga koji najavljuje ručak, prisjećao se do tančina planiranih svakodnevnih naših najmanjih pokreta, molitve, predavanja, restriktivnih propisa. Mrzio sam to mjesto. Neću se vratiti. Neću. Pogledam na sat. Bilo je dva sata. Otrčim do banke. Izvadim bankovnu knjižicu. Priđem pultu i ispostavim odrezak za podizanje uloga na dvije tisuće dolara. Otiđem do isplatne blagajne i podignem novce. Odvezao sam se podzemnom željeznicom do kolodvora Grand Central. Uhvatit ću slijedeći vlak 185za Tucson. Kad sam se primakao blagajni, palo mi je na pamet da će me ovdje najprije tražiti. Bio sam bjegunac. Nisam znao kamo da pođem. Pogledam natpis. Na njemu je stajalo »Željeznica Balti-more i Ohio«, a odmah do tih riječi cerio se poput mladog mjeseca crni nosač okrugla lica. Pristupim ploči na kojoj se nalazio vozni red vlakova u odlasku. Jedan je vlak išao za Baltimore. Polazio je u tri i deset. Priđem blagajni. — Dajte mi kartu za Baltimore, za vlak koji kreće u tri i deset — rekoh. INTERLUDIJ JANET Janet je slušala kako Martin govori poluzatvorenih očiju. Dok je prigušen, žuti sjaj svijeće bacao sjene na njegovo lice, u njezinoj su se glavi rojile najneobičnije misli. Soba joj je polako iščeznula iz pamćenja, a sve ono za čim je žudjela trebalo se tek ostvariti. Bio je ponedjeljak. Upravo je bila ušla u školsku zgradu, kadli joj podvornik saopći da je gospođa Scott zove u ured. Silazila je stubištem i čudila se što je treba. Možda se radi o nečemu što je zaboravila učiniti. Budući da u čekaonici nije bilo nikog, ušla je ravno k njoj. Gospođa Scott sjedila je za stolom. Nepoznat muškarac — muškarac koga nije poznavala — sjedio je ispred gospođe Scott, dok su Marty i Jerry stajali nedaleko od njih. Podigli su poglede čim je ušla. Martvjevo je lice bilo napeto i blijedo, a i Jerry je izgledao zabrinut. — Brate Bernharde — reče gospođa Scott usta-jući — ovo je Janet Lindell, mlada djevojka o kojoj sam vam govorila. — Okrene se Janet i izravno 189joj se obrati: — Brat Bernhard je iz Sirotišta svete Tereze. Janet se uljudno nasmiješi. — Drago mi je što smo se upoznali. Brat Bernhard ustane. Bio je visok, plećat muškarac, guste, prosijede kose i obrva. Glas mu je bio dubok i hrapav. Govorio je neposredno i pomalo oštro. — Jeste li u toku vikenda vidjeli ili primili glase od Francisa? — Ma nisam — odgovori iznenađena pitanjem. — Zar se nešto dogodilo? Brat Bernhard klone potišteno na svoju stolicu. Gospođa Scott odgovori na njezino pitanje: —
Francis je očito pobjegao. Kao što znaš, trebalo je da se u subotu vrati u sirotište. U subotu ujutro otpratio je ujnu i ujaka na stanicu i nije se vratio. Ovo je zbuni. — Možda je otputovao s njima — pripomene. Brat Bernhard strese glavom. — Brzojavili smo mu ujaku, ali nije kod njih. — Glas mu je zvučao kao da je uvrijeđen. — Pa zar nikome od vas nije rekao ništa? — obrati se svima molećivo gospođa Scott. Nisu odgovorili. Nisu znali što bi odgovorili. Odjedared se Janet svali na stolicu i počne plakati. Priđe joj Jerry. — Ne plači, Janet. Vjerojatno će se javiti kasnije. Znaš da je uvijek bio neovisan. Možda se suočio s kakvim problemom koji želi riješiti sam. — Ali možda je ozlijeđen ili bolestan, a nitko ne zna gdje je — zajeca. Jerry je uzme za ruke i čvrsto ih stegne. 190 — Ne brini, Janet. Neće mu se ništa dogoditi. Poznajem ga. Pogleda ga očima punim suza. — Zbilja? Kimne ozbiljno. Opazila mu je nešto na licu i u očima što je natjera da ga još jednom pogleda. Vidjela je čelo namrgođeno od zabrinutosti. Ali nije se brinuo zbog Francisa, nego zbog nje. Vidjela mu je oči ispunjene sažaljenjem. Ali nije žalio Francisa, nego nju. Vidjela mu je naborano lice, odnedavno obuzeto nemirom. Naglo je zadržala dah. Tek sada je shvatila što Jerry osjeća za nju. I opet je počela plakati jer je žalila — Jerrvja, Francisa i sebe samu. Soba se opet vratila u središte pažnje. Martin je još uvijek govorio i, što je neobično čudno, iako joj je misao bila odlutala daleko, čula je i upamtila svaku njegovu riječ. Martin je popio još jednu čašu vina i nastavio govoriti, a njezina se misao sada otkoturala u drugom smjeru. Naravno, nakon toga je nju i Jerrvja tok događaja sudbinski povezao. O Francisu nisu gotovo nikad podrobnije govorili, sve do one večeri, nekoliko dana prije njihove ženidbe. Večerali su u Jerrvjevu domu u društvu njegovih roditelja. Jerry je upravo bio primljen u odvjetničku komoru i za nekoliko tjedana trebalo je da se zaposli u uredu okružnog tužica. Sjedili su u dnevnoj sobi ispred velikog, otvorenog kamina i proma-191trali kako razbuktale cjepanice pucketajući izbacuju na sve strane bezbroj sićušnih iskrica. Dugo su ovako sjedili, rame uz rame, skrštenih ruku, a da nisu progovorili ni riječi. — O čemu misliš, draga? — upita Jerry tiho. Okrene se i pogleda ga. Odsjev vatre poigravao joj je na licu. — Ni o čemu, čini se. Nasmiješi se. — Bila si tako mirna, da sam već bio mislio da si zaboravila na moju prisutnost. — Jerry — gotovo se nasmije — kako si samo mogao? Ta prekosutra ćemo se vjenčati, i držim da djevojka ima pravo da se osvrne na mladost i oprosti od nje prije nego što uplovi u bračnu luku. — Sigurna si u sebe, zar ne? — upita je zabrinuto. — Ne dvoumiš se nimalo? — Jerry, dragi — nagne se prema njemu i poljubi ga. — Beno jedna! Naravno da se nimalo ne dvoumim. Volim te. Samo sam malo ćudljiva. — Jednom ju je rukom zagrlio oko ramena i priljubio je k sebi uz lice. — Oprosti, mila. Malo sam pobudalio. Toliko te volim da te ne bih htio unesrećiti. Čak kada bih ... — Jerry, nemoj tako. Ljubim te, vjenčat ćemo se prekosutra u podne u crkvi svetog Patricka i poslije toga ćemo do konca života živjeti u velikoj sreći, kako to biva u bajkama i filmovima. — Prisloni mu prst na usne. Ugrize ga nježno. — Upravo sam mislio na Frankieja. Čudno, zar ne? Kako je ljudska misao hirovita. — Okrene glavu i pogleda je. — Nekoga ne vidiš godinama, a onda ti najednom iskrsne u mislima stvaran kao 192 što je sam život. Jednoga dana, dok sam bio u školi, na vratima se pojavio neki mornar i upitao Roberta jesam li kod kuće. Robert mu je rekao da nisam. Nisam znao o kome je riječ; nisam poznavao ni jednog mornara. Zatim sam stao razmišljati o tome; i što sam više mislio, to sam bio uvjereniji da se radi o Frankieju. Međutim, o tome nisam nikome ništa govorio, čak ni Martvju ni tebi, jer sam se bojao — da te ne izgubim ako bi se on vratio. Duboko u srcu osjetila je neko neobično podrhtavanje. Osjećala je neku čudnu bol, dok joj odjednom srce ne počne udarati vrlo brzo. Govorila je tihim glasom, koji u njegovim ušima zazvuči prijekorno. — Jerry, kako si to mogao učiniti! Znaš koliko se njegova rodbina brinula za njega? Volim tebe, ne Frankieja. Ono što sam osjećala za njega bila je djetinjasta ljubav jedne šiparice, ni nalik ovome što osjećam za tebe. Trebao si nekome reći. — Cijelo se vrijeme, duboko u duši, preispitivala. Bila je istina da za Jerrvja ne osjeća ono isto što je osjećala za Frankieja. Međutim, voli Jerrvja. U to je bila uvjerena. Zar se neće udati za njega? — Znam da sam pogriješio, mila — reče samodopadno, glasom koji je opovrgavao njegove riječi. — Osjećam se kao hulja, vjeruj mi, ali volim te — volim te još od trenutka kad sam te prvi put ugledao i nisam htio da te izgubim. — To ne bi mogao sve da si i pokušao. — Nasmiješila se, a onda, oponašajući ozbiljna čovjeka kako suce brkove, kaže: — Ne sada kad te imam u vlasti, moj divni mladiću! Sretno se nasmije. 13 Ne zaljubljuj se u neznanca 193 — Volim te, Janet. — Volim te, Jerry. I oženiše se točno u podne u crkvi svetog Patri-cka, upravo onako kako je pisalo na pozivnicama. S naporom se prisilila da vrati misli u sadašnjost. Marty je govorio: — Uvijek je bio onakav kakvim sam ja želio biti, isti onakav dok sam bio još dijete. — Otpije još malo vina i vrati čašu na stol. Janet progovori smireno. — Bilo je nečeg u Frankieju po čemu se razlikovao od svih
ostalih i čime je osvajao svoju okolinu. Ona njemu svojstvena pustolovna žica, ono obijesno ponašanje, neodoljivo je privlačilo sve djevojčice, uključujući i mene. — Uputi Jerrvju pogled pun ljubavi i osmijehne mu se. Dogodilo se to prije dosta vremena, i sada su mogli slobodno 0 tome pričati. — Ali, dakako, bilo je tu i nečega što čovjek ne bi opažao. Pogled u očima ili izraz lica koji bi te primorao na pomisao da se gdjekad smije i tebi i sebi i da ga uvelike zabavlja što se poigrava s tobom 1 životom, a nikad pri tom nisi bio siguran što zapravo misli — jedino onda kada ti je to htio posebno dati do znanja. Bilo je nečega u njemu zbog čega sam se osjećala nesigurnom, neizvjesnom je li to baš ono što želim, te me je neprestance gonilo na razmišljanje ne bih li otkrila što zapravo osjećam. — Da — nasmiješi se obojici — mislim da se radilo upravo o tome. Neprekidno nas je bacao iz ravnoteže ne pružajući nam priliku da se pribere194 mo. Ono što bi vrijeđalo naše osjećaje, kao da nikad nije vrijeđalo njegove. Uvijek je vladao sobom. Čini se da je uvijek izazivao da nešto učiniš, pa ti se onda ismijavao ako si to učinio ili možda nisi. Ne znam. Držim da ga nikad nisam mogla prozreti. U sebi je spajao toliko ličnosti da nikad nisi bio siguran o kojoj je riječ. — A činilo se kao da to nikom nije smetalo. Svejedno si ga volio, i možda je baš ta njegova prkosna narav i osvajala. Pogleda ih obojicu i iznenada joj se oči ovlaže suzama. Lagano ih otare majušnim zgužvanim rupčićem. — Mislim da sam budala — prostodušna, sentimentalna budala — ali sam neobično sretna što obojicu imam uza se. Ne možete niti zamisliti kako sam se osjećala usamljenom zbog toga što su svi koje sam poznavala izbivah — Jerry u Španjolskoj, ti u Francuskoj, a Ruth... Ponovno otare oči. — Hoćemo li na kavu u dnevnu sobu? Marty se nasmiješi. Jerry se nagne preko stola i uzme je za ruke. — Ako je tako, onda si strašno slatka budalica, draga, i ja te zbog toga ljubim 13* 195w U 3PRVO POGLAVLJE Sutradan ujutro probudio sam se u nepoznatoj sobi. Polusneno pogledam dokono u strop. Moj upi-ljen pogled počeo je polako kružiti sobom kad sam pomalo shvaćao gdje se nalazim: u Baltimoreu. Nisam kanio bježati. Premišljao sam se da li da se vratim. Pošto sam se potpuno razbudio, ustao sam iz kreveta i počeo se oblačiti. Dok sam u kutu sobe prao ruke u lavorčiću, pitao sam se što rade oni u New Yorku. Vrlo je vjerojatno da je brat Ber-nhard odmah brzojavio mojoj rodbini kad se nisam pojavio na vrijeme. Čim je primio njihov odgovor, prijavio me policiji. Oni su pretražili sve željezničke stanice i prije ili kasnije saznali da sam kupio kartu za Baltimore. Varao sam se ako sam mislio da ću dugo ostati neotkriven. Najbolje što sam mogao učiniti bilo je da prvo napustim ovaj hotel i da se potom izgubim u gradu. Kad sam se obukao, još jednom sam se osvrnuo po sobi i sišao. Recepcionaru sam dao ključ od sobe i kazao mu da odlazim. Nije rekao ništa, nego je jednostavno bacio ključ na stol iza sebe i vratio se svojim novinama. U hotelskom predvorju kupio sam novine i izišao. Nekoliko kuća dalje nalazio 199 se jedan restorančić. Otišao sam onamo i naručio doručak od dvadeset pet centi: sok, jaja i kavu. Raširio sam novine i okrenuo oglasnu stranicu. Pretražio sam sve ponude zaposlenja. Među njima bilo je nekoliko i za dječake; tražili su se uredski kuriri, raznosači, trgovački pomoćnici i tome slično. Označio sam ih olovkom i zatim doručkovao. Do ručka sam ih sve obišao, ali nisam dobio posla. Jedanput ili dvaput bio sam zalutao, ali svaki put sam zaustavio kojeg prolaznika koji mi je susretljivo pokazao put. Nije ovdje bilo kao u New Yorku, gdje bi te, doduše, svatko uputio kako da stigneš do željenog odredišta, ali bi te obuzimao neugodan osjećaj da ti se, dok ti pomažu, krišom smiju zbog tvoje neupućenosti. Došao sam do zaključka da je najbolje potražiti konačište prije nego što poduzmem bilo kakve daljnje korake. Opet sam otvorio novine i pogledao dio oglasnika u kojem se nude sobe. Činilo se kao da se nalaze u istom dijelu grada. Otputio sam se u restoran, i dok sam ručao, saznao kako da stignem onamo. Pojevši ručak, pred ulazom sam uskočio u tramvaj i odvezao se u Ulicu Stafford. Bila je to stara, ruševna gradska četvrt, koja se nalazila negdje između središnjeg i vanjskog dijela grada. U svim kućama sazidanim od sivog i smeđeg kamena nalazili su se natpisi »Prazna soba« ili »Izdaje se soba«. Produžio sam ulicom i pronašao jednu koja je bila čistija od ostalih. Ustrčao sam po stepenicama i pozvonio. Nitko nije otvorio. Ćekao sam nekoliko minuta i onda zazvonio opet. Opet ništa. Krenuo sam niza stepenice, i kad sam već bio na pola trijema, začujem kako se iza mene otvaraju vrata. Opet se popeh. Na vratima je sta200 jala neka starica, čija je kosa bila povezana neobičnim vrpcama. — Kakav je to način probuditi čeljade usred popodnevnog odmora? — upita strogo. Imala je huktav, prodoran glas koji je neznatno podrhtavao. — U prozoru vam je natpis, gospođo — kažem pokazujući na nj. »Izdaje se soba«. — Ne zovi me gospođom — odbrusi oštro; zatim, prateći smjer uprtog prsta, reče nešto blaže: — A, to! — Da — velim. — Je li još uvijek slobodna? — Nije — odgovori brzo — jučer je izdana. Zaboravila sam maknuti natpis iz prozora. — Oh! — izustim. — Oprostite što sam vam smetao. — Opet se spustim stepenicama. Negdje na pola puta dovikne: —
Mladiću, mladiću, vrati se. I opet gore uza stepenice. — Da, gospođo. — Prestani me zvati gospođom; ne volim to — reče. — Žao mi je — kažem. Promotri me pomno. — Nov si u gradu, zar ne? — upita. To me pogodilo. Ako je ona to tako lako uočila, kakvi su mi onda izgledi da ostanem nezapažen? — Da — uzvratim. — Što će vam to? — Ništa — reče. — Odakle si — iz New Yorka? — To vas se ne tiče — kažem. Počeo sam se žestiti. — Ta samo sam vas pitao za sobu. Nisam znao da sam natrapao na policijsku stanicu. Ne mari! — Okrenuh se. — Trenutak — reče. — Nisam mislila zlo. Voljela bih ti pomoći. Možda se nađe i soba. Uđi. 201Pošao sam za njom u hodnik. S desne strane hodnika nalazila su se velika vrata napravljena od oplata. Otvorila ih je gurnuvši ih u stranu, i ušli smo u prostranu sobu. Svuda unaokolo kauči i stolice. U jednom kutu sobe stajao je manji klavir. Na klaviru je ležalo nekoliko praznih boca viskija. Pepeljare prepune čikova od cigareta i cigara na sve strane, kao i na podu blizu starinskog kamina u dnu prostorije. Sve je zaudaralo po ustajalom dimu i viskiju, i još po nečemu što je vonjalo na vjetar kad bi preko bolnice dunuo na sirotište. — Gospode, što ovdje smrdi! — usklikne onju-šivši zrak, otiđe do jednog prozora u stražnjem dijelu sobe i širom ga otvori. Primijetio sam da su svi prozori koji su se otvarali s vanjske strane imali i mreže protiv komaraca. Zastruji svjež zrak. — Sjedni, sjedni — reče mahnuvši rukom prema jednom kauču. Priđe omanjem ormaru, otvori ga, izvadi bocu džina, napuni čašu što je ondje stajala i iskapi je. Piće je progutala ne trepnuvši okom, zatim se ustobočila i počela šmrkati svjež zrak. — Aaa! — reče — sad je već bolje. — Neobično se doimala dok je ondje, sijede kose zauzlane vrpcama u sitne čvoriće i lica koje se od alkohola počelo rumenjeti, stajala odjevena u neke vrsti kimono. Nisam govorio. Spopala me želja da se nasmijem. Sve mi je to izgledalo šašavo. Sjela je na kauč i pogledala me. Jedno smo vrijeme mirno sjedili i šutjeli. Počeo me poduzimati nelagodan osjećaj, kad je nakon tog upornog piljenja progovorila. — Koliko ti je godina? — Glas joj je sada zvučao tiše, suzdržano. Trenutak sam oklijevao. Primijetila je to. — Devetnaest — slagah napokon. 202 — Hmm! — progunđa. — Zašto si otišao iz New Yorka? — Sto vas briga! — otpovrnem. — Već sam vam jednom rekao da me jedino zanima imate li sobu ili ne. — Počeo sam se dizati. — Polako. Polako — kaže naredivši mi pokretom ruke da opet sjednem. — Bez uzrujavanja! — U redu — velim. Zanimalo me što je baba uopće htjela. Ovaj mi je ćumez u svakom slučaju izgledao kao kupleraj. Zaudarao je. Tu ni u snu ne bih htio živjeti. — U gužvi si zbog djevojke? — upita lukavo probadajući me pogledom. Stresoh glavom. — Možda zbog cajkana? — Izraz lica ostao je nepromijenjen. Može biti, pomislim, čim me brat Bernhard prijavi, onda ću ih imati na vratu. Nemarno slegnem ramenima. Nisam govorio. — Ooo — otegne smiješeći se. Ovo ju je nagađanje odmah udobrovoljilo. To se jasno vidjelo. — Mogla sam si i misliti. Sto ćeš raditi ovdje u Balti-moreu? — Naći posao — odgovorim. — I sobu, ako se ikad uspijem izvući iz ove proklete rupčage. Ova je primjedba nagna u grohotan smijeh. — Ti odlučio sve u brk? — zahihoće, a zatim se uozbilji i osine me bijesnim pogledom. — Nemoj mi tu drobiti! Znaš što će s ovakvim sroljom? Uhapsit će te, i prije nego što se pravo snađeš, naći ćeš se u New Yorku u buhari. Promatrao sam je nijemo. Uzbudivši se, ustala je i počela mi pred nosom šetkarati lijevo-desno. Opet je progovorila. 203— Ti kao da si od one lajave sorte, a? — Kad imam što reći — odvratim. — Vi pričate za nas oboje. Zaustavi se ispred mene, sagne se i opipa mi miške. Mislio sam da je nešto naumila, pa sam napeo mišice što sam bolje mogao. — I jak si — reče. Uspravi se, odgilja do ormara, natoči još jednu čašu i istrusi je ne trepnuvši. — Sviđaš mi se — kaže. — Dopada mi se taj tvoj nesmiljen, zao pogled. Imam poslić za tebe. — Sto ću raditi? — upitam. Podvođenje nije spadalo u moju struku. — Znaš li čime se ovdje bavim? — upita preletjevši rukom po sobi. — Znam — uzvratim. — Dobro — kaže. — Potreban mi je muškarac — netko tko će, da tako kažem, paziti da se mušterije pristojno ponašaju, da se previše ne razulare. Nećeš imati mnogo posla. Zapravo, nikoga nećeš izbacivati — tu i tamo, možda — jer su svi naljoskani, pa je lako s njima. Sve što trebaš raditi jest da se muvaš okolo, da se praviš grubijanom i da to svi vide. To je dovoljno. I treba mi netko tko će sa mnom izlaziti u dućane kako bi svijet pomislio da sam obična stanodavka. Da spriječimo naklapanja. Trideset zelembaća na tjedan. Sobu i hranu. Što kažeš? — Zvuči primamljivo — rekoh — ali to je malo izvan onoga čime se bavim. — A čime se to baviš: ovdje-ondje ćorneš nešto jeftino i što za to dobiješ? Metak u dupe. Ovo je bolje i više donosi. — Prignula se nada mnom. Dah joj je vonjao na džin. — Bez svođenja — upozorim. 204 — Bez svođenja! — potvrdi. — Što misliš, kakvom kućom upravljam? Ovamo mogu i Janko i Marko, i Petar i Pavao. Ovo je miran kućni obrt. — Vrijedi — rekoh ustajući. — Kad počinjem? — Iz ovih stopa — odvrati smiješeći se. — Ali jedno upamti. Moje djevojke ostavi na miru. To ne znači da se, s vremena na vrijeme,
ne smiješ malo provesti kad ti se prohtije. Samo bez udvaranja. Ne želim da se djevojke počnu gložiti. — Aha — rekoh — razumijm. Primakne mi se bliže. — Obavljaj svoj posao, ne turaj nos tamo gdje ne treba, i nikad te ovdje neće pronaći. — To i namjeravam — kažem. — Dobio si posao — reče, ode do ormara i natoči još jednu čašu. Kad ju je iskrenula, opet me pogleda. — Kako se zoveš? — Frankie — odvratim. — Frank Kane. A vi? — Zovi me jednostavno bakicom — reče i mazne još jednu ljutu. DRUGO POGLAVLJE Otiđe do vrata. — Mary, Mary — krikne iz petnih žila. Okrene se i vrati k meni. — Gdje ti je prtljaga? — upita. — Kakva prtljaga? — kažem. — Mora da ti se žurilo — nasmije se. — To je zato što si mlad. Uvijek nekamo srljaš kao muha bez glave. Ne misliš na ono što će ti trebati. A reklo bi se da si i švorc. Nisam ništa rekao. 205— Tako sam i mislila! — zakokodače slavodobitno. Kladim se da ne bi imao dovoljno ni za sobu, kad bi je i našao. Osmjehnuo sam se misleći na onih sto osamdeset pet dolara što sam imao u džepu. — U redu — reče — u redu. Kad danas popodne iziđem u kupovinu, uzet ćemo i nešto odjeće: odijelo s podstavljenim ramenima — da izgledaš stasitiji — nekoliko pisanih košulja. — Iznova ode do vrata i pozove Mary. — Ali ne misli da ćeš ih dobiti badava — napomene vraćajući se. — Onoliko koliko potrošim odbit ću ti od prve tjedne plaće. Ušuti. Krupna Crnkinja uđe u sobu. — Što želite? — upita staru. — Moj je unuk upravo stigao iz New Yorka — reče joj stara. — Odvedi ga u praznu sobu na trećem katu. Djevojka me pogleda sumnjičavo. Starica se, pročitavši joj misli, okomi na nju: — Što je? Čula si me — moj unuk! Valjda i ja mogu imati unuka, a? Ne razlikujem se ništa od ostalih žena u susjedstvu. I one imaju djecu. Crnkinja prezirno zafrkće: — Kod vas sam već šest godina, gospa Mander. Nikad nisam čula da ste spomenuli bilo koga od roda. — Pogledaj te crnčuge — reče obraćajući mi se. — Postupaj s njima dobro, i već misle da su gazde. — Okrene se Crnkinji. Sada je gotovo vrištala: — Prokleta ti bila ta crna koža! Rekla sam ti da mi je unuk. Pogledaj ga. Sličan mi je. Zaviri mu u oči. Pljunute moje. 206 Crnkinja me pogleda. Vidjelo se da je u nedoumici. — Dobro, ako vi tako kažete, gospa Mander. Starica zarokće pobjednički. — E, da znaš, i nije mi unuk. Danas ga prvi put vidim. Ali radit će ovdje, a što se ostalog svijeta tiče, on je moj unuk. — Okrene mi se i reče: — Ne možeš namagarčiti Mary. Predugo je kod mene. Ne možemo te prijeći, zar ne, Mary? — Ne, gospa Mander — kaže Mary sad već s osmijehom na licu. — Odvedi ga u sobu — naloži joj. — I onda, ako Boga znaš, donesi mi doručak! A poslije toga počisti ovu prokletu sobu! Zaudara! Otiđe do praga i zatim mi se okrene. —'Ijjesi li jeo, Frankie? — upita. — Jesam, bakice — odgovorim. — U redu onda — reče. — Pođi u svoju sobu. Zvat ću te otprilike za jedan sat. Moramo u kupovinu. — Odgega se u hodnik i izgubi se u ulazu iza stubišta. Pošao sam za Mary uza stube. U kući je vladao mir, u hodnicima polumrak i donekle prljavština. Prešavši dva niza stepenica, zaustavila se pred jednom sobicom. Otvorila je vrata, i ušao sam za njom. Sobičak je gledao na ulicu. Teški, crni zastori visili su kraj prozora. Preko puta, uza zid, nalazio se samački krevetić, a u drugom kutu pra-onik. — Zahod je dolje u hodniku — reče Mary pokazujući prstom. — Ona soba tamo prijeko pripada gospi Mander, moja je na gornjem katu. Sve su djevojke dolje na prvom katu. — Hvala — rekoh. 207 Pogleda me načas. — Stvarno si iz New Yorka? — upita. — Jesam — odgovorim. — Ali joj nisi rod? — Ne — velim. Iziđe. Zatvorim za njom vrata. Skinem kaputić i prebacim ga preko stolca. Ispružim se na krevet. Osjećao sam umor i nespokoj. Još nisam znao koliko je to naporno tražiti posao. Pogledam na strop i potom na zid. Pokušam zatvoriti oči, ali su gorjele. Ustanem, otiđem do prozora i navučem zastore. Činilo se da mi sobna tama bolje odgovara. Iznova se ispružim na krevet. Neka stara misli što god hoće! U jednom je imala pravo. Ovdje me cajkani neće pronaći. Čim se stvari smire, kidnut ću odavde i pridružiti se rodbini. Razmišljao sam o njima. Kako im je? Već sam vidio ujnu svu uznemirenu zbog brzojava koji će joj brat Bernhard poslati — i ujaka kako je umiruje da se ne brine. Brat Bernhard mora da je iskočio iz kože. Gospođa Mander misli da sam grub. U gužvi zbog cajkana ... neobično ... Baltimore ... bakica ... kupleraj ... ne udvaraj se... Tonuo sam u san. Otvoriše se vrata. Uniđe gospođa Mander. Bila je posve obučena — lijepo — kao i svaka druga starija gospođa. Potpuno sam se razbudio. Uspravim se. — Hajde, Frankie — pozove me. — Idemo kupovati. Ustanem iz kreveta i obučem kaputić. — U redu — rekoh — spreman sam* Izišli smo. Prva trgovina u koju smo ušli bila je mesnica — potom trgovina mješovitom robom. Sve je kupila za gotovinu, a stvari su joj dostavljene 208 u kuću. Zatim smo ušli u jednu malu krojačku radnju. Priđe nam oniži Židov. — Da, gospođo — reče. — Čime vas mogu poslužiti? — Imate li dobrih rabljenih odijela? — upita gospođa Mander. — Imam li dobrih rabljenih odijela, pita? — poviče zalamatavši dramatično rukama. Pokaže na nekoliko stalaka s odijelima. — Imam najbolju robu. Kao nova su — jedva nošena. — Treba mi jedno odijelo za unuka — kaže. Neko smo vrijeme pregledavali izloženu robu, a onda je pronašla nešto po volji. — Isprobaj ono — reče mi. — Ali gospođo — usprotivi se trgovac — od svih odijela koliko
ih imam ovdje odabirete najbolje. To sam mislio ostaviti za sebe. — U međuvremenu je skinuo sa stalka odijelo i poravnao ga. Radilo se o sivom odijelu od čeviotske vune s tankim prugama. Obučem kaput. Oko ramena i struka bio je malo preširok. Rukavi su bili dobri. — Pristaje mu kao rukavica — reče tapšući me po ramenima. — Možda bi trebalo malko oduzeti oko ramena. Ali inače je savršeno. — Koliko košta? — upita. — Dvanaest dolara i pedeset centi — odgovori. — Ali to samo vama. Dogovorili su se za devet dolara. — U redu onda — reče — nisam ga htio prodati, ali kupili ste ga. Odmah ću ga prepraviti; malo ušiti oko ramena. — Ne — reče ona. — Podstavite ga malo. Volim da je šire. 14 zaljubljuj se u neznanca 209— Štima, gospođo. — Odijelo je vaše. Pričekali smo. Za petnaestak minuta bilo je gotovo. — Obuci ga, Frankie — kaže gospođa Mander. — U redu, bakice — reknem i obučem se pred ogledalom. Stara je imala pravo. Ramena su bila široka i pričinjao sam se starijim. Trudio sam se da ne pokažem kako sam zadovoljan. Krojač je umotao drugo odijelo, i mi smo pošli kući. Bilo je gotovo šest sati. Zanimalo me kako izgleda ostala čeljad u kući. Mary je otvorila vrata. — Jedemo u pola sedam — reče mi gospođa Mander kad smo ušli. — Nemoj zakasniti. — Neću — obećam penjući se prema sobi — bakice. TREĆE POGLAVLJE Malo kasnije začujem zvonjavu. Vjerojatno poziv na večeru, pomislim. Siđem put kuhinje. Čuo sam žamor mnogobrojnih glasova koji su dopirali kroz zatvorena vrata. Sve te glasove nadvisivali su reski, kreštavi povici gospođe Mander. Pred kuhinjom, onako u mraku, popravim kravatu i uđem. Brbljanje prestade i svi se pogledi usredotočiše na meni. Većina njih je, uglavnom, odražavala radoznalost. Mislio sam da su, prije nego što sam ušao, razgovarali o meni. Trenutak sam nijemo stajao i kružio pogledom oko stola. Jedno je mjesto u dnu stola, nasuprot gospođi Mander, bilo slobodno. Otiđem onamo i sjednem. — Tako je, Frank — ohrabri me gospođa Mander. — Samo naprijed, posluži se jelom. 210 Nisam odgovorio, nego sam jednostavno iz zdjele što se nalazila nasred stola uzeo nekoliko komada mesa i stavio ih u svoj tanjur. Gospođa Mander okrene se djevojkama. — Ovo je Frank Kane — kaže. — Radit će ovdje — kao čuvar reda. — Maši se boce džina što se nalazila ispod stola, napuni si čašu i ispije je kao da je voda. Opet mi se obrati. — Ta djevojka do tebe je Mary, a pokraj nje Belle. — Odverglala je sva njihova imena i pri tom svakoj kimnula glavom. Činilo se da im se starost kretala negdje između dvadeset pet i četrdeset godina, bile su različita uzrasta i oblika, počevši od krupne Mary, koja je sjedila do mene i imala tridesetak godina, do Jenny, koja se nalazila odmah pokraj gospođe Mander i bila sitno, čedno stvorenje. Na sebi su imale raznolike kućne haljine i kimona. Neke su bile posve našminkane, lica ukrašena packama jarkocrve-ne boje i trepavica pomno namazanim crnilom. Nekolicina njih koje uopće nisu bile dotjerane pričinjale su se umornima, kao da su se tek rasanile. Jedno im je svima bilo zajedničko: živahne, sjajne, budne oči, i kutovi usta neznatno savinuti nadolje, s oznakom izrazite sebičnosti, čak i onda kada su se smiješile. Činilo se da je Mary predvodila djevojke. Bila je to mišićava žena odjevena u nečistu sivkastu jutarnju haljinu — umjetna plavuša golemih sisa, oblih ruku i dvostruka podbratka. Pažljivo me rao trila. Produžio sam jesti kao da ne primjećujem njezino mjerkanje. Naposljetku se obrati gospođi Mander. — Kakva je to ideja dati ovakvom švrći posao izbacivača? Nama treba netko tko će se sam o sebi 14* 211 brinuti — muškarac. — Pogleda me preko svog tanjura da vidi što ću reći. Nisam rekao ništa, samo sam jeo. Gospođa Mander zakokodače i smakne još jednu čašu džina. Ni ona nije ništa rekla. Mary se digne. Vidjelo se da je bila sve sigurnija u sebe kad joj ništa nismo odgovorili. — To je običan posranac — reče. — Gonite ga odavde prije nego što se rascmizdri. Pogledajte ga. Zaplakat će. Odložim nož i viljušku i pogledam je. Mora da je imala negdje oko osamdeset pet kila i bila visoka blizu metar i sedamdeset. Nisam govorio. Vidio sam kako nas djevojke budno motre. Znao sam da će se povesti za njom ako je pustim da govori što hoće. Buljio sam u Mary. Odmjeri me svisoka i opet se spusti na sjedalo. Nagne se preko kuta stola i divljački me uštipne za obraz. — Zar ne vidite, prava bebica! — Kad je povukla ruku, osjetio sam kako mi žestoko bridi mjesto na licu gdje me bila uštipnula. Iznova mi se unese u lice. — Braco, z^ašto ne odjuriš kući? — upita. Lice joj je zračilo životinjskom okrutnošću, a glas joj zvučao odvratno i uvredljivo. Podignem ruke i vratim ih na stol. — Je si 1' izgubio dar govora? — upita. Ne dižući se, zamahnem i opalim je hrptom ruke i zglobom. Upotrijebio sam svu snagu koju mi je mojih sedamdeset sedam kilograma pružalo. Pre-kopitnula se na pod zajedno sa stolicom. Krv joj je izbila iz kuta usta i iz nosa. Ležala je ispružena na podu, jednu ruku prinijela obrazu i gledala me glu212 po. Ostale djevojke pogledaju prvo u mene, a onda dolje u Mary. Hladno je pogledam. — Previše pričaš — rekoh i vratim se jelu. Vidio sam je kako se diže zureći u mene. Dok se jednom rukom oslanjala na stolicu da povrati ravnotežu, rastvorila joj se haljina razotkrivši jednu dojku, koja se, onako krupna i teška, pričini kao da je prezrela
dinja. Drugom je rukom obrisala haljinom krv s lica. Činilo se da oklijeva, kao da ne zna hoće li opet sjesti. Osjetio sam da me se boji. — Sjedni i pojedi do kraja — kažem joj. — A onda se kupi i uredi lice! Čeka te posao. — Govorio sam jednolično i bezizražajno, kako sam mnogo puta čuo od Fennellija. Čak je i meni zazvučalo oštro i bezobzirno. Skupila je haljinu i sjela. — Nisam li vam rekla, nisam li vam rekla — zahihoće gospođa Mander — da ga pustite na miru. Kako su dovršavale jelo, tako su jedna za drugom odlazile. Poslije onog uzbudljivog prizora nisu mnogo razgovarale. Na kraju smo samo gospođa Mander i ja ostali sjediti za stolom. Stara je bila pripita. »U nju stane kao u devu«, pomislim, »ili inače lijeva džin u drvenu nogu«. — Frankie, sinko — zakokodače — uvijek sam govorila da je ovdje potrebna muška ruka da bismo se osjećale kao kod kuće. Oko pola osam djevojke su sišle iz svojih soba i otišle u salon. Bile su odjevene u haljine od sjajnog crnog satena i pomno našminkane. Vidio sam da ispod haljina nemaju ništa na sebi. To sam znao po dojkama koje su se treskale dok su hodale i po stegnima i starkama za koje kao da su se haljine 213 zalijepile. Posjedale su u poluosvijetljen salon u malim skupinama i ćaskajući čekale da netko pozvoni na vrata te da noćni posao krene. Sišla je i Velika Mary, kako su je zvale, šutke mi kimnula dok smo prolazili hodnikom kao da se ništa nije dogodilo. Zvali su je Velika Mary da bi se znalo o kome je riječ, jer se i crna služavka zvala Mary. Nekoliko minuta kasnije sišla je i Mary, crna sluškinja. Na sebi je imala haljinu od kričavog cica, koja je silno odskakala od njezine tamne kože i haljina ostalih djevojaka. Sjela je za klavir i počela nježno svirati i pjevati tihim, tugaljivim glasom. U tome se i sastojao njezin večernji posao. Odnekud iz unutrašnjosti kuće pojavila se i gospođa Mander. Posve se otrijeznila. Nije mi išlo u glavu kako joj je to pošlo za rukom. Kad smo se poslije večere digli od stola, bila je tako nakresana da je jedva hodala. A sada trijezna kao vrhovni sudac! Odjenula se pristojno, gotovo lijepo, kosu brižljivo počešljala, lice vrlo malo napudrala, očale visoko posadila na nos. Sviračeva majka u bludi-lištu, pomislih, prisjetivši se uljene slike koju sam vidio na satu likovnog u srednjoj školi. Rekla mi je: — Zapamti, od svake mušterije ubereš unaprijed pet dolara — dvadeset pet ako želi ovdje provesti noć. Pazi dobro da lovu pobereš prije nego što ikog pustiš na gornji kat. Ostani vani u hodniku. Ja ću unutra voditi brigu o njima. U slučaju da je netko od mušterija zreo za višu tarifu, javit ću ti znakom brojku. — Otiđe u salon. Vidio sam je kako otvara ormar s pićem i vadi boce. Poredala ih je na klavir i pokraj njih položila nekoliko praznih čaša. Opet se vrati u hodnik. 214 — Ne puštaj unutra ni jednog pijanca — upozori me. — Samo stvaraju neprilike. — Na vratima zazvoni zvonce. — Otvori ih — reče vraćajući se u salon. Primijetio sam kako se djevojke zavodnički isprsuju na svojim sjedalima i kako im lica poprimaju natjecateljski izraz. Trka je započela. Zaškiljio sam kroz otvor na vratima. Neki je mališ stajao vani. Podsjećao je na bankarskog činovnika ili kakva trgovčića. — Gospođa Mander? — upita. Otvorim vrata i pustim ga unutra. Bio je to stari lisac. Smjesta je otišao u salon. Čuo sam kako nekome upućuje »zdravo«. Nekoliko trenutaka kasnije vratio se u hodnik s Velikom Mary. Na licu joj je lebdio pobjednički izraz — dobila je prvu mušteriju te večeri. Izvadio je nešto novaca i dao mi ih. Bila su tri dolara. Kroz otvorena vrata pogledom potražim gospođu Mander i dignem tri prsta. Kimnula je glavom. — Može! — zarežim. — Stalna mušterija. Zvonce se opet oglasi — još jedan gost. Pustim i njega. I on ode pravo u salon. Došlo ih je još nekoliko. Iz salona se čulo zveckanje čaša, smijeh i nježna glazba. Neke su se djevojke popele na gornji kat sa svojim mušterijama. Marv se vrati sa svojim malcem. Pomogla mu je obući kaput. — Vidimo se idući tjedan — reče mu. — Kao amen! — usklikne. Pustim ga van. Mary se vrati u salon. Noć je prolazila bez iiednog incidenta. Prekidalo ju je zveckanje čaša, tužna svirka, St. Louis Blues, istjecanje vode u zahodima, škripa vrata, hrapav 215 glas gospođe Mander, odjeci koraka na stubištu, dolaženje, odlaženje, pozdravi, šuštanje odijela, škripanje kreveta, noćni šumovi, gadni šumovi. Noć je tekla dalje. Oko tri sata gospođa Mander je izišla iz salona. — Je li kakva fukara još gore? — upita. — Jok — odgovorim. — Onda zatvaraj — kaže. Zaključao sam vrata. Vratili smo se u kuhinju. Ondje se nalazio mali sef, koji je bio ugrađen u zidu tik do hladnjaka. — Morao bi imati tristo petnaest dolara — reče vadeći komad papira na kojem je pisala. Pogledam ga. Na njemu su bila ispisana imena svih djevojaka i uz njih križić za svaku mušteriju koju su imale. Pogodila je na dlaku. Izbio sam si iz glave pomisao o potkradanju — bar zasad. Izbrojila je novce i pohranila ih u sef. Potom se okrenula i, otvorivši ugrađeni ormar, izvadila bocu džina. — Hoćeš li trgnuti jednu? — upita me pružajući mi bocu. — Ne, hvala, bakice
— odgovorim. Natoči si piće. Saspe ga u grlo. — Imaš pravo — primijeti — drž' se dalje od ovoga. To ti je otrov. Promatrao sam je. — To mi je prva večeras — zahihoće — nikad ne pijem dok radimo. Gledao sam je kad je ispila i drugu. — Pođi spavati, Frank — reče zirkajući u mene preko ruba očala. — Bit će nešto od tebe. Okrenem se, iziđem iz kuhinje i pravo u spavaonicu. Skinem se u mraku, prebacim odijelo preko stolca i svalim se u krevet. 216 Ležao sam tako i buljio u strop u tami. Naglo se okrenem na bok. Boljele su me oči od umora i još nisam mogao zaspati. Upalio sam cigaretu i povukao dugačak dim. Nešto nije bilo u redu sa mnom — sigurno nije. To mi je bilo prvi put da nisam mogao zaspati kad sam htio. Iznenada me obuzme strah: strah od nečega što nisam mogao razumjeti, strah što sam sam, sam bez svoje rodbine, bez brata Bernharda, strah da pogledam unaprijed, jer mi se budućnost pričinjala kao kužna jama. Počeo sam tiho plakati u jastuk. Osjećao sam se bijedno, neizrecivo bijedno duboko u sebi, sve do srži kosti — toliko bijedno i prljavo da to nikad neću moći sprati. Zašto sam uopće bježao? ČETVRTO POGLAVLJE Te noći uopće nisam mogao spavati. Promatrao sam dolazak praskozorja. Kad se malo razdanilo, prišao sam prozoru i upalio cigaretu. Ulica je bila pusta, na njoj nije bilo nikoga osim mljekarskih kola i pokojeg ranoranioca koji bi išao na posao. Ulične svjetiljke počele su se žmirkavo gasiti. Oti-đem do umivaonika, napunim lavor hladnom vodom i njome poprskam glavu i lice. Zatim se odje-nem. Obučem čisto rublje: donje stvari i čistu košulju. Donje rublje u kojem sam spavao bacim na krevet. Spustim se nečujno u hodnik, u kojem je vladala potpuna tišina; iz soba se nije čuo nikakav znak života. Otvorim glavna vrata, lagano se spustim stepenicama i potom zađem za ugao. Preko 217puta ulice nalazio se malen park. Uđem u njega i sjednem na klupu. Iz obližnjeg vodoskoka mlaz ^vode dizao se visoko uvis i rasprštao u bezbroj sićušnih kapljica, koje su se svjetlucale pod jutarnjim sunčevim zrakama. Jato vrabaca sleti na nj i svojim bučnim živžikanjem stane pozdravljati rađanje dana. S druge strane vodoskoka neki je mornar spavao na klupi i jednu ruku zabacio preko očiju da ih zakloni od svjetla. Njegova bijela kapa ležala je na zemlji nedaleko od klupe. Iz obližnjeg ulaza pojavio se policajac i probudio ga. Obzirno ga je prodrmao za ramena. Rekao mu je nešto što nisam mogao razumjeti. Mornar mu je odgovorio, podigao kapu, digao se i napustio park. Cajkan je nastavio lunjati parkom. Pomišljao sam da se uklonim, jer ako me uhvati, kog ću vraga — i uhvati me — gotovo! Možda sam gajio polovičnu nadu da će me ukapsiti i poslati natrag. Nisam znao da se ne mogu vratiti — ne sada nakon bijega. Nisam mogao priznati da imam krivo — ne sada. Ali, ako me vrate ... — Dobro jutro, momče — pozdravi me cajkan. Upalim cigaretu. — Dobro jutro — odgovorim pitajući se hoće li uočiti da mi glas dršće. — Krasna li jutra! — kaže ispunjajući pluća svježim uzduhom i obazirući se po parku. — Malko si poranio, je 1' da? — Nisam mogao spavati — odvratim iskreno. — Pretopio je za svibanj — primijeti smiješeći se. Imao je crvenkastu kosu i plave oči — pljunuta Irčina. — Stanuješ li tu negdje? — upita. 218 — Da — uzvratim mu sa smiješkom — živim s bakom. Stanuje ondje niz ulicu. — Neodređeno mahnem u smjeru kuće. — Inače sam iz New Yorka. — Lijepo mjesto! — kaže. — Ondje mi je brat. U policiji je. Zove se Flahertv. Znaš li ga? Zavrtim glavom. — Velik je to grad. — Da — potvrdi — imaš pravo. Moram u ophodnju. — Pogleda me još jednom. — Zbogom. — Do viđenja — rekoh promatrajući ga kako se dokono udaljava vitlajući pendrekom. Cajkani? — pomislim. Nagnem glavu na gornji dio naslona klupe prepuštajući se suncu. Prijalo je. Osjećao sam se čist. Čutio sam kako mi toplina prodire kroz kožu. Zadrijemam. Trgnem se iz sna. Prepao me pas koji je lajao trčeći parkom. Pogledam na sat. Bilo je nešto poslije osam. Osjećao sam glad. Ustanem i iziđem na drugi ulaz parka. Nekoliko blokova dalje vidio sam neke trgovine. Otputim se onamo. Uđem u restoran i naručim užinu. Vratio sam se kući oko deset. Mary me je pustila unutra. — Već si na nogama? — upita. — Da — kažem. — Jesi li doručkovao? — upita. — Jesam, u restoranu dva bloka odavde — odvratim. Uđem u salon. Oko glave je bila vezala krpu i upravo počela čistiti. Prozori su bili otvoreni, i u salon je strujio svjež povjetarac. Sjednem na kauč i počnem čitati novine koje sam bio kupio. Kroz otvorena vrata mogao sam vidjeti svakoga tko bi silazio stepenicama. Prošao je jedan sat. Iz 219kuhinje je dopirao miris pržene slanine; osjetili su ga i ostali ukućani — jer su počeli pristizati. Velika Mary bila je prva. Proviri, opazi mene i produži u kuhinju. Nekoliko minuta kasnije opet je došla na vrata. — Mogu li ući? — upita gotovo sluganski. — Da — odgovorim i dalje čitajući novine. — Ne ljutiš se zbog onog jučer? — upita cmizdravo, sjedne nasuprot meni i raskreči noge kako bih joj mogao vidjeti bedra. — Ne — otpovrnem. — Radilo se o nesporazumu. — Okrenem stranicu. — Upravo tako — reče brzo hvatajući se za moje riječi — bio je nesporazum. — Da — velim. — Ne bih htjela da se ljutiš. Znaš na što mislim? — reče i još više raširi noge. Znao sam na što misli. — Ako ikad budeš htio — reče otežući kako bi mi dala priliku da dobro pogledam. — Ne — rekoh. — Bilo pa prošlo. Više neće biti nesuglasica. Ustane. — Dobro, ali ne zaboravi — kad god zaželiš. — Otiđe u kuhinju na doručak. Nekoliko
minuta kasnije sišla je i gospođa Man-der. Otišla je ravno do ugrađenog ormara s pićem i natočila si čašu. Potom mi se okrenula. — Dobro jutro. Poranio si. Zar nisi mogao spavati? — upita. — Uvijek se rano dižem — rečem. — Jesi li jeo? — upita. — Jesam. Otiđe na doručak. 220 Jenny je sišla posljednja. Jedino je ona bila propisno obučena. Ostale su nosile kućne haljine ili ogrtače, ali ona je imala na sebi haljinu od sivog cica. Zlatni križić svjetlucao joj se pod vratom. Odmah je ušla u salon. — Dobro jutro — pozdravi. — Zdravo — odgovorim. — Jesi li doručkovao? — upita. — Jesam — uzvratim. Pođe hladnokrvno prema meni neznatno njišući bokovima. — Jutros se dobro osjećam. Mislim da ću na misu. Hoćeš li sa mnom? — Ne — otpovrnem kratko. Kako itko može u crkvu s ovakva mjesta? — Zašto? — upita. — Koristit će ti. Raspalim se. — Ostavi me na miru! Baš me briga ideš li na misu ili u pakao, samo se tornjaj odavde! " Nasmije se zadovoljno, okrene se i krene. — U pakao ću otići — reče smiješeći se — ali ćeš i ti. I svi ostali. Vidjet ćeš. — Iziđe. — O čemu ste razgovarali? — Gospođa Mander se vratila u salon. Čuo sam kako buba vratima. — O tome kako ćemo u pakao, bakice — uzvratim. — Oh! — izusti posluživši se još jednim pićem. — Jenny uvijek priča o tome. Ona je jedna od onih katolkinja koja vjeruje u ispaštanje grijeha, sada i kasnije. Nisi katolik? — upita. — Nisam — odgovorim. Prinese čašu ustima, ali zastane kao da se nečeg sjetila. 221 — Slušaj — reče — čini mi se da sam sinoć čula neko jecanje. Nije te valjda natjerala dotle da je tučeš? — Ma vraga! — uskliknem. Čini se da je vidjela na meni da sam iznenađen. — Imaš pravo, nisi niti mogao; imala je mušteriju cijelu noć. — Ispije piće. — Ako te ikad dovede u takvo iskušenje — reče lagano glasom punim mržnje — nadam se da ćeš to valjano obaviti — droljetina pokvarena! — Kod posljednih je riječi pljunula. Zadržao sam ravnodušan izraz dok sam je motrio, ali badava. Svakim trenom sve više i više mi se gadila ta kuća. PETO POGLAVLJE Tek u četvrtak navečer donio sam odluku u pogledu svojih daljnjih koraka. Ono nekoliko proteklih dana prošlo je relativno mirno. Prihvatili su me i ostali žitelji kuće. Imao sam svoje mjesto, a oni svoje. Nismo se, uglavnom, nametali jedni drugima. Međutim, bio sam uznemiren i donekle nezadovoljan samim sobom, jer sam se pre brzo saživio s takvom vrstom posla. U podsvijesti mi je nešto govorilo da ovo nije ništa drugo doli drugi oblik svođenja. Iskreno govoreći, nisam znao da li mi se to sviđa. Čini se da sam bio pomalo zbunjen i da nisam znao što zapravo hoću. U četvrtak popodne sjedio sam u salonu, čitao novine i pušio. Vani je kišilo, bio je tmuran, neugodan dan. Gospođa Mander je s jednom od djevojaka otišla u kino. Ja sam bio jučer. Gledao sam Sedmo nebo. Sjećam se pjesme koju je klavirist 222 svirao pri dirljivijim prizorima filma. Napustio sam kino prilično potišten i prešao na drugu stranu ulice da popijem coca-colu. Prolazeći pokraj mornaričkog regrutnog centra, zastao sam i provirio kroz prozor. Visok, preplanuo oficir stajao je unutra pokazujući neke plakate jednom neodlučnom regrutu. Vidio sam njegove pokrete, iako nisam mogao čuti što govori. Pratio sam njegov prst kojim je prelazio s jednog plakata na drugi i već se zamislio u onim udaljenim mjestima koja su na njima bila slikovito prikazana. Za trenutak me spopala želja da uđem i da se raspitam za pojedinosti, ali sam se ipak polako udaljio. Odložim novine. Nema što, toga me dana pritisla sjeta. Uđe Mary, sjedne za klavir i počne svirati. Ni to nije pomoglo. U njezinu sviranju osjećala se neka sumorna nota, koja me nije nimalo oraspoložila. Počeo sam misliti na dom i svoje. Pitao sam se što se sve dogodilo otkako sam pobjegao. Tužna mi je svirka išla na živce. — Za Krista Boga — uzviknem — zatvori taj prokleti instrument. Nije odgovorila, nego je jednostavno zaklopila glasovir i izišla. — Što je, Frank? — upita Jenny, koja je upravo prolazila hodnikom. Bila je odjevena u svoje radno ruho: u haljinu od crna satena bez igdje ičeg ispod nje, sa zlatnim križićem ispod vrata. Bio je to varav križ koji je obećavao lažnu nevinost. Koža joj je bila vrlo bijela. Ušla je u sobu. — Ništa! — odbrusim. Sjela je na naslon moje stolice i nadvila mi se preko ramena da vidi što čitam. Zatvorim novine i odložim ih. 223 — Zašto ne odeš? — upitam je. Trenutak me je nijemo promatrala. Osjećao sam se neobično — nekako bolesno, kao da ću povraćati. Bio je to odvratan osjećaj, kao da nešto hladno tlači trbušnu šupljinu. U meni su se, tako reći, udruživale dvije osobe — jedna bolesna želuca, i druga koja pati od prijeke potrebe. Od želuca naviše bio sam jedna osoba, od želuca naniže druga. — Zašto ti ne odeš? — upita. Na licu joj je titrao slabašan smiješak, kao da mi je čitala misli. Nisam odgovorio. Nisam imao što odgovoriti. Uzela me za ruku i prešla njome po trbuhu — jako nisko. Osjećao sam kako je ispod haljine — topja. — Zašto ti ne odeš? — ponovi. — Dobar si dečko. Ne želiš pasti tako nisko kao što smo mi. Zar i ti želiš biti proklet? — I cijelo mi je vrijeme povlačila ruku po svojem tijelu. Izvučem ruku i dlanomice je odalamim preko lica. Odletjela je s naslona i pala na pod. Uputila mi je pobjednički pogled kao da sam uradio ono što je htjela.
Nisam se micao sa stolice. — Jak si — reče blago. Nisam odgovorio. Dignem se sa stolice i zakoračim preko nje. Napola se pridigla i zgrabila me za jednu nogu, onemogućivši mi dokorak. Udarim je po ruci i oslobodim se stiska. Pokušala me ščepati za ruku, ali sam je zviznuo preko lica. Stajao sam ondje i gledao je svisoka. Oči su joj bile poluzatvorene. Lagano se pokrene. Opet sam zakoračio, ali me jednom rukom uhvatila za nogu. Drugom je rukom podigla suknju. Stenjala je i neznatno savijala kukove. Pogledam je onako ispruženu na ružičastom sagu. 224 — Sada — reče — sada, Frank, sada! Bubnem je u stegna, i ona ispusti moju nogu. Otiđem do vrata, iziđem na trijem i zaustavim se na pragu gledajući kako pada kiša. Upalim cigaretu. Trenutak kasnije stajala je tik do mene na uskom pragu. — Ne možeš otići — zasikće. — Bojiš se! Odjednom se osjetih bolje. Nalazio sam se na otvorenom, to me je, dakle, bilo kopkalo u podsvijesti. Nasmiješim se. Širom otvorenih očiju napola je pridigla ruke kao da se želi zaštititi od udaraca. Ćasak je stajala i gledala me. — Lud si — prošapće — totalno lud! — Okrene se i odjuri u kuću. Prasnem u smijeh i njegova se jeka izgubi u kiši. Povučem još jedan dim i bacim cigaretu daleko u kanal. Ostali dio dana kao da je brzo prohujao. Neprestance sam mislio i ponavljao u sebi: »Bojao sam se«. U tom je bila stvar. I kad god bih to rekao, bilo mi je bolje. Kao da mi je to izricanje i mišljenje pomagalo da se osjećam bolje. Počeo sam shvaćati zašto sam prihvatio posao. Nisam bio dovoljno lukav kao što sam mislio; stara me nadmurila. Prvo mi je utjerala vraški strah u kosti svojim baleganjem o cajkanima. Zatim mi je dala posao znajući da će me, ako zagrizem u ponudu, držati za muda, i ja sam zagrizao. Nasmijem se u sebi. E, pa više se nećemo bojati. Te sam večeri stajao na ulazu u drukčijem raspoloženju. Počeo sam uviđati svu prostotu i pokvare15 Ne zaljubljuj se u neznanca 225 I..N nost koja je okruživala tu kuću; besramnu tajnovitost njezinih gostiju; sav nemoral koji je izbijao iz svakog pokreta njezinih djevojaka; bolesnu maštu klijenata koji su se uspinjali i silazili škripavim stepeništem; slavodobitne poglede tromih djevojaka dok su ispraćale svoje klijente. Oko ponoći ušao je neki mornar. Činilo se da je ovamo zalazio već i prije. Otišao je na gornji kat s Jennet i za tridesetak se minuta vratio. Smijao se dok je izlazio. — Kakva flička! — usklikne. • Nasmijem se i ja. — Dobra roba, brate! — Kao što kažeš, dečko! — Nasmiješi se. Potom me bolje zagleda. — Ti kao da si malko premlad za ovakvu jazbinu. — Ne mislim još dugo — kažem. — Odlazim. — Tako valja — reče, iziđe i spusti se niz stepenice. Instinktivno pođem za njim. — Hej! — povičem trčeći za njim. Okrene se na ulici i pogleda me. — Što hoćeš? — upita ratoborno. — Je li istina što kažu za ratnu mornaricu? — upitam. — Sto kažu? — Da vidiš svijeta — da se izučiš — da — Uzbudio sam se. Prekine me. — Dabome da je istina. Misliš se prijaviti? — Ako me budu htjeli — kažem. Nasmije se površno. 226 — Bez brige, uzet će te. Saznat ćeš. — Što mislite reći? Opet se nasmije. — Samo naprijed, momče, stupi u mornaricu. Nikad nećeš saznati kako je ako ne probaš. Promaknuo mi je onaj zajedljivi prizvuk u njegovu glasu. — I hoću — rekoh — sutra. — Učini to! — veli. — Vidjet ćeš svijeta, to stoji — ali s brodskog prozorčića. — Okrene se da pođe. Pograbim ga za ruku. — Zezaš se? — upitam. Pogleda mene, zatim preko stepenica gore na kuću. Odjedared se nasmije. — Sve u redu, braco. Malo sam se zafrkavao. Pogledaj me dobro, prešao sam cio svijet — Evropu, Kinu, Južni Pacifik. To je život i po. — Iznova pogleda kuću. — Ni sluga životu koji ovdje provodiš. — Okrene se i otiđe. Promatrao sam ga kako ide niz ulicu, a potom kako se polako penje stepenicama put kuće. Već sam se odlučio. Kao i obično, gospođa Mander je zaključila posao u tri sata. Dok smo prebrojavali novce, iznenada me upita: — što si klepetao s onim mornarom? Načas pomislim da nas je čula, onda shvatim da je to nemoguće — bar ne iz salona u kojem svira glasovir. — Ništa — odgovorim. Bila mu je ispala novčarka, pa sam mu je vratio. Trenutak me pomno gledala, tada se maši svoje boce džina i natoči si čašu. 15* 227 I — To je ono što mi se sviđa kod tebe, Frank. Pošten si. — Ispije piće nadušak. — Nema goreg od sitnih krađa, jer one iznose dobru kuću na zao glas. ŠESTO POGLAVLJE Slijedećeg jutra u deset sati čekao sam pred mornaričkim regrutnim centrom u središtu Balti-morea. Još nije bio otvoren, pa sam otišao u susjednu kavanu na kavu. Kroz prozor sam vidio mornaričkog narednika kako otvara vrata. Brzo sam dopio kavu i izišao na ulicu. Nehajnim korakom ušao sam u ured. Narednik je upravo bio sjeo za svoj stol. — Pristupio bih u mornaricu — kažem mu. — U pomorsku pješadiju ili u ratnu mornaricu? — upita lakonski. — U ratnu mornaricu — odgovorim. Pokaže na stolac prijeko do zida. — Sjedni onamo — reče — uskoro će doći poručnik Ford. Dok sam sjedio, pogledom sam preletio po raznim plakatima. Zatim sam uzeo brošuru u kojoj su bili opisani različiti prizori iz života ratne mornarice na moru, kopnu i na brojnim drugim mjestima. Uđe poručnik. Narednik mu salutira. — Jedan regrut želi razgovarati s vama, gospodine — reče. Poručnik je bio mlad čovjek. Pogledao
me i zatim me zamolio da priđem njegovu stolu. Sjednem blizu stola. Otvorio je ladicu i izvadio nekoliko 228 obrazaca. Potom je u stolnoj tintarnici napunio na-liv-pero i pogledao me. Počeo mi je žustro postavljati pitanja. Odgovarao sam na njih istom brzinom. — Ime? — Frank Kane. — Srednje ime? — Mander — odgovorim. Mislio sam da je za pristup ratnoj mornarici potrebno srednje ime, pa sam izrekao ono koje mi je prvo palo na pamet. — Adresa? Dao sam mu svoju sadašnju adresu. — Kad ste se rodili? — Desetog svibnja tisuću devetsto devete godine. — To znači da vam je sada osamnaest — kaže. — Bit će vam potrebna roditeljska privola. — Roditelji su mi umrli — velim. — Tko vam je skrbnik? — Baka — uzvratim. — Živim s njom. — U redu — reče. — Poslat ćemo joj poštom odgovarajuće obrasce. Na to nisam mislio, ali sam bez sumnje uvijek mogao predusresti te spise i potpisati ih prije nego što ih ikad vidi. Uvijek sam se prvi dizao. Nastavio je s pitanjima. Napokon je bio gotov. Ustao je. Ustao sam i ja. — Čim vam baka potpiše ove spise — reče — donesite ih ovamo. Također ponesite odjeće za tri dana. Bit ćete upućeni na liječnički pregled, i ako na njemu prođete, položit ćete zakletvu i odmah biti poslani na vježbalište. — Hvala vam — rekoh. Nasmiješi se i pruži mi ruku. — Sretno — kaže.Stisnem mu ruku i otputim se kući s glavom u oblacima. Pismo je stiglo u ponedjeljak ujutro. Vidio sam ga na stolu u predvorju, kamo ga je Mary bila stavila s ostalim pismima. U lijevom gornjem kutu omotnice pisalo je »Ratna mornarica SAD, službeno«. Uzeo .sam ga, odnio ga u svoju sobu i otvorio. Mjesto na kojem je trebalo potpisati regrutni je oficir označio s »x«. Potpisao sam se, ali ne uobičajenim rukopisom. Spremio sam ga u džep svog starog plavog odijela. Posljednja noć u ovoj kući protekla je kao i svaka druga — uz uobičajeni postupak. Po svršetku posla zatvorio sam vrata, kao i uvijek, i vratio se da položim račun gospođi Mander. Kad smo bili gotovi, opustio sam se na stolici i stao je promatrati. Po staroj navici, gostila se pićem. Kad je vidjela da sjedim umjesto da odem u krevet, uputi mi neobičan pogled. — Sto te grize, Frank? — upita. — Odlazim — odgovorim — sutra. — Što ćeš raditi? — upita. Nisam odgovorio. — Lijepo, znači ne tiče me se! — reče oštro ispiv-ši drugu čašu. — A što je s odjećom koju sam ti kupila? — Zadržite je — odvratim jezgrovito. — Imam je dovoljno. — Boli me glava koliko je imaš! Izdala sam novac za nju. — Pa što onda? — kažem. 230 Trenutak je šutjela. Onda progovori. — Dat ću ti deset dolara povišice. — Ni govora! — rečem. — Ne sviđa mi se posao. — Ali slušaj — kaže — ako ostaneš ovdje, zaradit ćeš masu love. Možda već uskoro dobiješ određeni postotak od ukupnog utrška. Sviđaš mi se. Uspjet ćeš. Izvrsno ćemo se slagati. — Odlazim — rekoh ustavši. Pogleda me. — Nemam rodbine, a u čarapi imam lijep štos love. Sve sam starija za ovu vrst posla i treba mi netko u koga se mogu pouzdati. Pošten si prema meni. Ostani —obogatit ćeš se. Sažalila mi se stara; vjerojatno je kojekako kuburila kroz život. — Žao mi je — kazah — ali ne mogu ostati. Ražesti se. Stajala je tik do stola. — Idi u vražju mater! — Glas joj je podrhtavao. Bez riječi se okrenem i prođem kroz vrata. Dovikne mi. — Frank. — Da? — upitam vrativši se u sobu. — Trebaš li novaca? — Glas joj je sada zvučao blaže. Zaniječem glavom. Odvoji nekoliko novčanica iz smotka i pruži mi ih. — Evo — reče — uzmi. Imam više nego što mi treba. Uzmem novce i spremim ih u džep. — Hvala — rekoh. — Dođi ovamo načas — kaže. Priđem joj. Uzme me za ruku. 231 — Plemenit si momak, Frank. Ima nešto divlje i okrutno u tebi što još valja ugladiti, ali i nešto profinjeno i vedro. Sto god radio, ne mijenjaj se. Nemoj izgubiti to što te spašava da ne poživčaniš i ne sagnjiješ. — Nasmija se. — Mora da starim — kaže — kad pričam takve stvari. — Natoči si još jednu čašu i iskapi je. Šutio sam. Stara me ipak voljela. — No? — upita. — Zbogom — rekoh. Instinktivno se sagnem i poljubim je u obraz. Pod usnama je bio nekako star i isušen, poput komada starog papira. Prisloni ruku na obraz kao da se nečeg sjetila. Reče odsutna duhom: — Prošlo je već dugo vremena otkako — Riječi joj zamru. Zatvorim vrata za sobom i otiđem gore u krevet. Sutradan ujutro položio sam zakletvu i time službeno postao pripadnikom ratne mornarice Sjedinjenih Država. Kada sam obavio zdravstveni pregled, liječnik me pljesnuo po starki. — Navikni se na to, momče. Sad si u mornarici. Sa mnom su polagala zakletvu još trojica. — Podignite desne ruke. Za trenutak zavlada takva tišina da sam čuo kako mi srce burno tuče. — Zaklinjem se... govorio je poručnik tiho. Ponovih za njim: — Zaklinjem se... 232 i, „drt' INTERLUDIJJERRY Jerry se duboko zavalio u svoj omiljeni naslonjač, uzeo cigaretu iz kutije što je ležala na noćnom ormariću i pogledom obuhvatio Martvja i Janet, koji su sjedili nasuprot njemu. Osvrnuo se po sobi. Uživao je u jednostavnom, ali ukusnom i skupocjenom, namještaju, osebujnim uljenim slikama po zidovima, u povećanoj fotografiji uspjele snimke nasmijane Janet, što se nalazila na radio-prijemniku. Snimljena je za njihova medena mjeseca. Proveli su ga u Velikom kanjonu. Dok se Janet smijala i prstom upirala u jedno od prirodnih čuda, on ju je snimio. Uhvaćena je u poluprofilu s beskrajnim i veličanstvenim
kanjonom u pozadini. Bila je to najbolja fotografija koju je ikad snimio. Ponosio se njome. Duboko je uvukao dim i slušao što govore. Još su uvijek pričali o Francisu. Pomalo se ljutio zbog obrata kojim je razgovor krenuo. Onda se duboko u sebi osmjehnuo. Osjećao je da se vlada kao budala. Čovjeka ne mogu srditi duhovi. Duhovi pripadaju prošlosti. A Frankie je bio dio prošlosti. Marty se nagne naprijed u svom naslonjaču. Na licu mu se vidjelo da misli iskreno i ozbiljno. 235— Čudna stvar, Jerry, ali nikad mi nisi ispričao pod kojim si okolnostima upoznao Frankieja. Čitavo si veče prilično mučaljiv. Jerry je uvidio da očekuju odgovor. Dobro je promozgao o postavljenom pitanju. Potom je progovorio jednostavno i prostodušno, što je bio tako dobro naučio, a što je uvijek osvajalo. — Upoznao sam se s njim na vrlo jednostavan način — otprilike kao što si se i ti: prilikom tučnjave. Nismo mogli jedan drugoga pobijediti, pa smo se rukovali i tako okončali spor. — Dogodilo se to davno. Dok sam pohađao akademiju Lawrence u Connecticutu, jednog je dana došao otac da sa mnom porazgovara. Sjedio sam na rubu kreveta i promatrao ga kako korača lije-vo-desno ispred mene dok je govorio. Otac mi je bio sjajan čovjek. Čak dok sam bio još vrlo mlad, postupao je sa mnom kao sa sebi ravnim i često me pitao za mišljenje o raznoraznim problemima koji bi iskrsli. — Ovo je bio jedan takav slučaj. »Znaš, sine«, rekao je, »za dvije godine kandidirat ću se za gradonačelnika, i čini se da momci misle —« — »Da bi trebalo da školu pohađam u New Yor-ku« — dovršio sam umjesto njega. To mi je bilo razumljivo. Odgojen sam u središtu političkih zbivanja. Promatrao sam oca još od ranog djetinjstva i mnogo sam naučio od njega. — »Upravo tako, sine« — kazao je. »Mnogo bi mi značilo kad bi to mogao učiniti. Znaš kako će ljudi reagirati ako te vide zajedno s ostalom djecom«. Sjeo je na rub kreveta i zagrlio me jednom rukom. »Znam, sine, koliko ti ova škola znači, a 236 znam i to da će ti biti teško pri duši ako je sada, pošto si se tako lijepo udomaćio u krugu svojih starih prijatelja, budeš napustio«. — Htio sam biti poput svog oca. Za mene je bio najveći čovjek na svijetu. Bio je vođa ljudi, a to sam i ja htio biti — vođa, čovjek u koga će svi upirati poglede, poštovati ga i diviti mu se. — Znao sam što hoću i znao sam što mi je činiti. Nije mi se išlo iz Lawrencea, ali bilo je i prečih stvari. I stoga sam otišao u školu Sirotišta svete Tereze. — Otišao sam u sirotište, ali ga nikad nisam zavolio. Bilo je odvratno i prljavo, većina djece bila je glupa i siromašna, ružna ponašanja i bez razumijevanja. Nikad nisam imao ništa protiv njih, ali se nikad nisam mogao smatrati pripadnikom toga mjesta, kao što je to bilo s Lavvrenceom. Nasmije se nakratko. — Pretpostavljam da sam pomalo bio snob. Međutim, trudio sam se da to prevladam. Iskreno sam se trsio i držim da sam u tome i uspio, jer me je, sudeći po svemu, većina djece prihvatila. Prihvatili su me i voljeli me, ali nikad nisam mogao biti njihovim vođom, jer je postojao netko drugi. Zvao se Francis Kane. — Njega su poznavali. Bio je goropadan i bezosjećajan, stvarao je pravila, a oni su činili što god je on htio. Isprva smo izbjegavali jedan drugoga. Zatim smo se pograbili. Iako ni jedan od nas nije pobijedio u fizičkom smislu, duboko u duši osjećao sam da je ipak pobijedio on. Bio sam uvjeren da bi bio pobijedio čak i onda da sam ga uspio izlemati. 237— Znate, u tu sam školu zalutao slučajno — na neki način smiješno, ali savršeno istinito. On je bio jedan od njih, potekao je iz njegove sredine, osjećao je kao i oni i bio dio njih samih. To je bilo ono što ja nikad nisam mogao biti, s obzirom na svoje podrijetlo. Bio je prvi dječak kojem sam zavidio. — No što se moglo; jedna poslovica lijepo kaže: »Ako ne možeš silom, a ti milom«. Upravo to sam i učinio. Što sam ga više upoznavao, to mi se više sviđao. Unatoč načinu na koji je govorio, odjeći koju je nosio i prljavštini na rukama i licu. On i ja imali smo mnogo zajedničkog. Međutim, postojala je jedna bitna razlika — bio je vođa. Ono što sam pokušao u njemu pronaći i vidjeti — bio je onaj sićušni trunak koji nas je učinio različitim. Nikad ga nisam pronašao, ali sam cijelo vrijeme znao da postoji, iako ga nisam mogao osjetiti pod prstima. — Čak je i moj otac to primijetio. Jednoga dana bio sam pozvao Francisa na ručak, i te me večeri tada upitao tko je. Kazao sam mu. »Dječak je opasan«, rekao je tata. »Prepreden je i opak, i kavgadžija. Ne dopusti da te zavara riječima«. Nasmiješio sam se tati i kazao mu da mi je sve to poznato. Ali za mene Frankie nije nikad bio opasan. Bio mi je prijatelj. Volio me je. Ušla je sluškinja i donijela na stol električni kav-nik. Do nje je položila tri malene šalice s tanjurićima i žličicama. Jerry je šutio dok ju je promatrao. — Ja ću poslužiti kavu, Mary — reče Janet uzimajući od nje ubruse. 238 — Da, gospođa — kaže sluškinja i povuče se iz sobe. Držeći u ravnoteži tanjurić sa šalicom na koljenu, Jerry produži. — Sjećaš li se kad se kandidirao za razrednog predsjednika u srednjoj školi? Trebalo je da održi govor koji smo mu mi sastavili. Sjećaš li se koliko je bio nespretan u toku njegova uvježbavanja, koliko si se bojao da će ga zabrljati? E, pa i ja sam mislio da će ga zabrljati, a možda čak i malko priželjkivao da se to dogodi, kako bih se mogao uhvatiti za slamku i reći da sam bolji u tome. — Sjećate li se što je učinio kad je stupio na sredinu podija — kako je trenutak stajao a onda počeo govoriti nešto previsokim glasom? Sjećam se da sam, dok sam ondje sjedio, pomislio: »Počelo je. Sad će sve uprskati«.
Ali nije. Govorio je tako prirodno kao da govori s nekim od nas — jednostavno, smireno, prisno. Tek sam tada potpuno shvatio smisao tatinih riječi kad ga je nazvao kavgadžijom. Svi smo dobro znali da se smrtno boji otići na podij da govori, a ipak je cijeli skup smotao oko malog prsta. Bio je i šarmer; kako se samo okrenuo i Janet poveo sa sobom. Ali učinio je ono pravo — nagonski nepogrešivo. Povodio se za nagonom što sam i ja kanio činiti. Bio je političar o kakvom sam snivao da ću biti još od ranih dana. Bio je moj otac i ja u jednoj osobi, s očevom magnetskom ličnošću i smislom za ophođenje s ljudima i s mojim planovima. — Čini se da sam toga trenutka — promatrajući njih dvoje kako se, ruku pod ruku, klanjaju na podiju — konačno odrastao. »Nećeš mnogo takvih sresti«, govorio sam u sebi. »Promatraj ga i uči od 239 njega«. Promatrao sam ga i učio. A naučio sam i voljeti ga. — U Frankijeu nisam nalazio ništa nedokučivo. Za mene je bio utjelovljenje najprostije neposrednosti i takta, povezanih s fenomenalnom oštroum-nošću. Znao je što hoće, i za tim je i išao. Govorio je što misli, činio je što je htio, dogodilo se što mu drago. Prinese šalicu ustima. Kava je bila hladna. Našku-bivši usne gotovo neprimjetno, vrati je na stol. — I kao što vidite — reče — Frankie za mene nije predstavljao nikakvu nepoznanicu, kao što je za vas. Pomalo sam ga upoznavao više nego što treba. Znao sam što će učiniti gotovo trenutak prije nego što bi nešto poduzeo. — Ali — upadne Marty neočekivano — nisi znao da će pobjeći. Jerry to prizna kimanjem glave. — Istina je. No morate znati da onog dana kad je ispraćao rodbinu na kolodvor, nisam bio s njim. Da sam ga tada vidio bar jedanput, bio bih znao. — Međutim, sad mu je nadošla nova misao. — Kako sam i mogao znati? Jesam li ga uistinu znao onoliko koliko kažem? I je li mi predstavljao onoliku prijetnju i opasnost kako sam zamišljao? Nitko živ nije mogao predvidjeti stvari koje su se dogodile kasnije. Nema toga koji bi predvidio buduće događaje. Međutim, oduvijek je posjedovao ono što sam najviše priželjkivao. Bio je glavni u školi, prvi kod Janet. I premda sam se poslije njegova odlaska domogao svega što sam želio, veliko je pitanje bi li mi to bilo ikad uspjelo da nije pobjegao. 240 Je li ispravno ono što je Janet sada htjela učiniti? I hoće li se Frank vratiti da ga progoni? Nije imao nikakvih temeljnih razloga da se usprotivi njezinoj zamisli, i pitao se odakle joj to? Ali, naposljetku, tu je bio Frank, pa iako je sada pripadao prošlosti, još uvijek su mu bila otvorena vrata za povratak. 16 Ne zaljublju] se u neznanca w D OPRVO POGLAVLJE Stajao sam na stepenicama upravne zgrade i gledao prijeko na pomorsku bazu. Bio je 30. prosinca 1931. godine, i iznad zaljeva San Diego puhao je studen povjetarac. Podigao sam oko vratnik svog teškog vunenog kaputa i zapalio cigaretu. U džepu sam imao otpusnicu; mornarska torba s nekoliko najnužnijih stvari ležala mi je do nogu. Radovao sam se što sam istupio iz mornarice. Ne zbog toga što bih možda smatrao da se u ratnoj mornarici lože živi, ali po mojem, tu je bilo mnogo bolje čekati povoljan čas nego u sirotištu. Možda sam jednostavno zamijenio jednu vrst zatvora s drugom, ali to je sada, na moju radost, sve prošlo. Život u ratnoj mornarici je, općenito uzevši, dosadan. Ograničenja, kolotečina, vrlo iscrpno planiranje svake minute dnevnog posla — dovodilo je do stanovitog otupljenja duševnih sposobnosti da nešto sam planiraš i poduzmeš. Vjerojatno mi je sve to donekle i koristilo. Mnogo sam čitao i naučio mnoge stvari. Osim engleskog, povijesti i, u stanovitom opsegu, zemljopisa, svladao sam matematiku na satovima poznavanja artiljerijske vještine i knjigovodstva u vezi sa skladištarskim dužnostima.Što se mene tiče, sada sam odslužio svoje. Povukao sam posljednji dim, odbacio cigaretu, prebacio preko ramena torbu i proslijedio prema glavnim vratima. Na vratima sam predao otpusnicu glavnom dežurnom podoficiru. Uzeo ju je, naglom je kretnjom rasklopio, letimice je pogledao i onda mi je vratio. — U redu, mornaru — reče cereći se — do viđenja. — Vraga do viđenja! — uskliknem. — Ovo znači zbogom. Istupio sam. — Tako svi kažu — napomene, još uvijek cereći se. — Vratit ćeš se. Svi se vraćaju. — Ali neće ovaj macan! — odbrusim. — Idem kući. — Iziđem i odem do autobusne stanice. Dođe autobus, popnem se u nj i sjednem. Kad je krenuo, okrenem se da još jednom pogledam bazu, a potom se opet zavalim na sjedalu. Mojima će biti drago kad prime glase od mene. Sjećam se kad sam im pisao prošli put iz New Yor-ka. Imao sam dvadeset četverosatni dopust na kopnu, i čitavo sam jutro lutao gradom ne znajući kamo da se djenem. Odjednom sam se našao pred Jerrvjevom kućom. Bez razmišljanja sam ustrčao po stepenicama i pozvonio. Vrata je otvorio glavni sluga. — Je li Jerry kod kuće? — upitam. — Nije — odgovori — mladi gospodin je na koledžu. Hoćete li mu ostaviti kakvu poruku? Trenutak sam oklijevao. — Ne — rekoh — neću. — Okrenem se i spustim se stepenicama dok je zatvarao vrata za mnom. Zapravo, baš tada sam i počeo osjećati čežnju za domom. Našao sam se u gradu u kojem sam pro246 veo cijeli svoj život, a nigdje poznata lica da te dočeka, da s njim popričaš: Osjećao sam se
bije-, dno. Lunjao sam po gradu, dok nisam stigao pred jedan hotel u koji sam ušao, sjeo u čekaonicu i počeo pisati pismo. Dragi ujače Morris, draga ujna Bertho, Irene i Essie! Javljam Vam se s nekoliko riječi toliko da znate da sam dobro, a vjerujem da ste isto i Vi. Ovo se posebno odnosi na ujaka Morrisa i njegovo zdravlje. Oprostite ako sam Vam svojim bijegom zadao neprilika, ali ondje više nisam mogao ostati, svakako ne poslije Vašeg odlaska. Cijelo me vrijeme zdravlje dobro služi i neprestano radim. Nadam se da ću jednog dana, kad odrastem toliko da se ne budem morao vratiti u sirotište, moći opet živjeti s Vama. Do tada Vas neću uznemiravati, jer imam dovoljno svega, uključujući i novaca. U nadi da ste svi dobro, svim srcem Vas ljubi Vaš Frankie. Pregledavajući pismo, pala mi je na um sretna misao. Uzeo sam pismo, otišao u banku i podigao ček na cijeli svoj ulog. Priložio sam ga uz pismo i otpremio ga. Zatim sam se vratio na brod osjećajući se mnogo bolje. U New Yorku nisam imao više što tražiti. No sve se to dogodilo prije nepune dvije godine. Sada sam slobodan i idem k njima u Arizonu. Sišao sam s autobusa u središtu San Diega, otišao ravno u hotel i upisao se u knjigu gostiju. A onda, ne čekajući da se prvo popnem u sobu, prišao telegrafskom šalteru. Pristupila mi je djevojka s brzo247 javnom tiskanicom i olovkom. Od sada sve će uistinu krenuti nabolje. Idem kući s dvjesto dolara u džepu. Morris Cain, 221 Lincoln Drive, Tuscon, Arizona. Danas dobio otpusnicu iz ratne mornarice. Htio bih Vam se odmah pridružiti. Odavde vjerojatno polazim potkraj tjedna. Javit ću Vam koji me dan možete očekivati. S nestrpljenjem očekujem trenutak ponovnog susreta. Vaš Frank Pošao sam za hotelskim momkom koji me stepenicama odveo do moje sobe. Brzo sam izvadio stvari iz torbe, spremio ih u ladicu toaletnog stolića i sišao. Prišao sam recepcioneru i zamolio ga da me uputi u bolji dućan odjevnih predmeta. Poslao me u filijalu jedne takve prodavaonice u Aveniji Grand. Odabrao sam tri dobra odijela i za svako dao devetnaest dolara. Suknar mi je rekao da će mi ih prepraviti za nekoliko dana. Zamolio sam ga da požuri, pa mi je obećao da će biti gotova u subotu, dan poslije Nove godine. Zatim sam otišao u susjedni dućan muškom pomodnom robom i ondje kupio šest košulja po dolar i petnaest centi. Nekoliko pari gaća, čarape i kravate popunili su mi toaletni stolić. Kupio sam mali putni kovčeg za šest dolara i vratio se u hotel. Sada sam spreman za pokret, pomislio sam, čim budu gotova odijela. Tih nekoliko dana sporo je prolazilo. I Staru i Novu godinu proveo sam gotovo isključivo u sobi. U hotelu se u toku cijele noći održavalo nekoliko 248 * . 1 zabava, i čuo sam buku kroz zatvorena vrata. Neobično je čudno što me uopće nisu privlačile. Imao sam misliti o mnogim drugim stvarima. Mogu si zamisliti koliko su sretni bili moji kad su primili brzojav i kako s nestrpljenjem očekuju moj dolazak. Kladim se da sestrične više ne bih prepoznao. Mora da su već izrasle u prave dame. Sutradan sam sišao i podigao odijela. Skinuo sam uniformu i obukao odijelo od smeđeg tvida. Nisam se prepoznao u ogledalu. Prošlo je mnogo vremena otkako sam posljednji put nosio građansko odijelo, pa sam se sada u njemu odmah bolje osjećao. Potom sam otišao na kolodvor i kupio kartu za Tuscon, za vlak koji je polazio slijedećeg jutra. Nakon toga vratio sam se u hotel da se odjavim. Dok sam stajao na recepciji pun sebe zbog novog odijela, primijetio sam da je namještenik stavio nešto u moj poštanski pretinac. Pristupio sam mu i zamolio ga da mi dade prispjelu pošiljku. Bio je to brzojav iz Tuscona. Nisam ga ondje otvorio; bio sam previše uzbuđen. Odgovorili su mi, pomislim. Toliko sam bio izvan sebe da sam pohitao u sobu da ga ondje pročitam. Čim sam ušao, otvorio sam ga. Ugledao sam svoj brzojav i uza nj pričvršćenu ceduljicu na kojoj je pisalo: »U prilogu Vam šaljemo Vaš brzojav od 30 prosinca 1931. godine koji nije uručen iz slijedećih razloga«. Zatim je slijedio popis razloga. Uz jedan je bio umetak znak olovkom. »Odselili s navedene adrese, nova adresa nepoznata«. Jedan trenutak nisam ništa shvaćao, skljokao sam se u naslonjač potpuno izgubljen. Nekoliko sam časaka sjedio isuviše smeten za bilo kakav osjećaj. Nisam znao što da dalje radim. Nikad nisam pomislio na mogućnost da se odsele, a da me prethodno o tome ne obavijeste. Onda sam se prisjetio da to nisu niti mogli učiniti. Uopće nisu znali gdje se nalazim. Opet me obuzeo onaj osjećaj osamijenosti — osjećaj da sam izgubljen i zauvijek napušten. Kroz prozor je dopirala jeka ulične vreve. Čuo sam kako se neka žena u hodniku smije. Pričinilo mi se kao da se soba počela sužavati. Palio sam cigaretu za cigaretom. Zrak je bio zasićen dimom. Nisam znao koliko sam dugo tako sjedio u naslonjaču, ali kad sam podigao pogled, već se bilo smrklo. Lagano sam ustao i pogledao kroz prozor. Po cijelom su gradu gorjela svjetla. Besciljno sam kružio sobom. Činilo se kao da sam nesposoban za bilo kakvu odluku. Sišao sam u blagovaonicu. Naručio sam neko jelo — ali ga nisam pojeo. Napustio sam blagovaonicu plativši račun i otišao u predvorje. Ondje sam sjedio neko vrijeme i gledao ljude — ali nikog nisam vidio. Bio sam omamljen, kao da se nalazim u nekom zrakopraznom prostoru. Pogled mi
padne na telegrafski šalter. Dignem se i priđem mu. Djevojka koja je ondje sjedila pogleda. Izvadim brzojav iz džepa. — Je li vam išta poznato o ovome? — upitam je. Pogleda ga. — Ne, gospodine Kane. Čim sam ga primila, stavila sam ga na stol. — Bi li moglo biti da su pogriješili? — Ne bih rekla — reče. — Takve se stvari provjeravaju savjesno. — Hvala vam — kažem. Dok sam odlazio, djevojka je zamišljeno gledala za mnom. 250 Odmah do telegrafskog šaltera "VVeslern Union nalazio se niz stepenica koje su vodile do predvorja s telefonima. Tu je bilo manje ljudi nego u salonu, zato se popnem gore. Nisam htio biti potpuno sam, a opet nisam htio da me okružuje onoliko mnoštvo. To nisam mogao objasniti. Sjeo sam na stolicu koja se nalazila tik do jedne od telefonskih kabina. Sjedio sam ondje svojih pola sata, kadli se pojavi telegrafska službenica. Promatrao sam je kako ulazi u kabinu do mene. Zatvorila je vrata. Nisam čuo kad je ubacila novčić u telefon, niti sam čuo bilo kakav razgovor. Izišla je nekoliko minuta kasnije. Zastala je na ulazu gradeći se iznenađenom što me vidi ondje. Nasmiješila mi se. Kimnuo sam pristojno u znak pozdrava; nije mi bilo do smješ-kanja. Izvadila je cigaretu iz torbice. — Imate li vatre, gospodine Kane? — upita smiješeći se. Jasno kao dan! Nisam mario. Izvadio sam šibicu iz džepa, zapalio je i prinio njezinoj cigareti. Sjela je do mene. Pomaknuo sam se da joj napravim mjesta. — Hvala — reče. — U redu stvar — kažem joj. — Novo odijelo? — upita. Na trenutak nisam znao što je htjela reći. Onda sam kimnuo. — Istom sam ga jučer kupio. — Kako se osjećate sada kad ste istupili" iz mornarice? — upita. — Pa, dobro — odgovorim. — Čovjek ne zna ni kud bi ni što bi, zar ne? — Činilo se kao da je zanima moj slučaj. 251 — Tako je — velim. — Morat ću se na to naviknuti. — Nezgodna stvar s tim brzojavom — reče sa-žalno. — Mogao sam to i očekivati — kažem. Počeo sam se bolje osjećati. Bila je prva osoba koja je u ovom prokletom hotelu pokazala kakvo-takvo zanimanje za mene. Pogledam je. Bila je pristala djevojka: crna kosa, plave oči, skladno građena. Osmjehnem joj se. — Ne bih vas htio opterećivati svojim problemima — rekoh. — Dovoljno je to što ste pokazali malo razumijevanja. — Oh, ne brinite — kaže. — Imam bliskog rođaka u ratnoj mornarici, pa se često pitam kako bi se osjećao kad bi izišao iz nje. — Pa nije tako strašno — rečem — samo kad čovjek jednom odluči što da radi. — Što ćete vi raditi? — upita. Upalim cigaretu s njezinom cigaretom. Što ću raditi? Nisam znao — o tome još nisam razmišljao. — Iskreno rečeno, ne znam — odgovorim. — Vjerojatno ću potražiti neki posao. — Nešto posebno? — Ne, prvi posao koji naiđe — odgovorim. — Dosta je teško sada dobiti posao — primijeti. — Ne znam, dosad sam uvijek dosta lako dolazio do posla — kažem pouzdano. . Jedno je vrijeme sjedila bez riječi. Potom se digla. — Moram ići — kaže. — Dosta je kasno i bolje da odem kući na večeru. Pogledam je. 252 — Zašto ne javite svojima da nećete doći na večeru? Mislim reći, zašto ne biste pošli sa mnom? Ne bih htio biti drzak, ali mogli bismo izići da mi pokažete grad. Ne poznajem ga baš najbolje. Osmijehne mi se. — Lijepo od vas što me pozivate, gospodine Kane, ali doista moram ići. Vraga je morala! Morala je isto kao i ja. Nastavio sam tu komediju. — Molim vas, pođite sa mnom. Bio bih vam neobično zahvalan. Nemate pojma koliko se čovjek može osjećati osamljen u nepoznatom gradu. Pretvarala se kao da malo razmišlja. — U redu — reče — poći ću, gospodine Kane. Međutim, prvo moram telefonirati kući, gospodine Kane. Shvatio sam kud smjera. — Za tebe sam Frank. — U redu onda, Frank. — Nasmiješila se. — Zovem se Helen. Helen je ušla u telefonsku kabinu. Sjedio sam ondje i čekao. Opet nije nikog nazvala. Smijao sam se u sebi. Otišli smo u neko noćno zabavište, u kojem se davao dobar program. Jeli smo i pili. Nikad ne pijem mnogo, ali ovaj put nisam pazio. Počeo sam se sve više zagrijavati. Plesali smo i pili, pili i plesali, i vrlo brzo bilo je dva sata. Napustili smo ka-bare i pozvali taksi. — Odvest ću te kući — kažem. — Ne mogu kući u ovakvom stanju — reče ce-rekavo. — Otac bi bio ljut kao pas. — Gdje ćeš prespavati? — upitam je. 253— U hotelu — odgovori. — Ondje često spavam kada dugo radim. Ušli smo u taksi. — Hotel Berkelev — kažem vozaču. Taksi krene. Osjećao sam slabu vrtoglavicu, ali mi je svjež zrak što je ulazio kroz prozor razbistrio glavu. Zavalim se na sjedalu i pogledam je. Sjedila je u kutu i bezvezno se smijuljila. — Sto je? — upitam je. Iznova se zacereka. — Osjećam se jako luckasto. — Ma nemoj — velim. Zagrlim je i privučem je k sebi. Stisla se uza me ne opirući se mojem sve jačem stisku. Poljubio sam je. — Je 1' se još osjećaš luckasto? — upitam je i ponovno poljubim. Ovaj put je uzvratila poljubac. Usne su joj gorjele kao živa vatra. — Dosta je toga — reče odrinuvši se. — Stvarno znaš ljubiti. — To nije sve što znam — kažem joj smušeno. — Prirodno sam nadaren. — Iznova je poljubim. Zatim je poljubim u grlo. Držala me čvrsto. Iznenada me odgurne. — Hotel — prošapće promuklo. Taksi se upravo zaustavio pred hotelom. Ispustio sam je. Popravila je odjeću. Izišli smo i platili vozaču. — Hajdemo unutra — rekoh uzevši je za ruku. Zaustavila me je. — Ne mogu s tobom unutra. Otpustili bi me: ne smijemo se miješati s gostima. Bolje da ti ovdje vani poželim laku noć. Pogledam je. Da mi poželi laku noć ovdje vani!
Da nije sišla s uma? Nisam izišao i spiskao silnu 254 lovu da joj kažem laku noć na pločniku. Iznova je pogledam. Izgledala je prirodno. Možda sa mnom nešto nije bilo u redu. Možda je sa mnom pošla samo zato da lijepo provedem večer. Slegnem ramenima. — Jesi li sigurna da možeš dobiti sobu? — upitam je. Kimne. — Onda u redu — rekoh — laku noć. — Okrenem se i uđem u predvorje. Malo sam bio nabru-šen. Odvratna gnjavatorica. Ali kad sam došao u sobu, prošla me srdžba i počeo sam se smijati. Ako ništa, bar me udobrovoljila. Ušao sam u sobu te skinuo kaput i kravatu. Izvadio sam novčarku i prebrojio novce. Imao sam još sto deset dolara. Odlučio sam sutra platiti hotelski račun i negdje potražiti kakvu jeftinu sobicu. Zatim bih u ponedjeljak išao u potragu za poslom. Skinuo sam košulju, otišao do umivaonika, oprao se, potom se vratio i sjeo na rub kreveta. Netko je vrlo tiho pokucao na vrata. Jedva se čulo. Žurno priđem stolu na kojem su ležali novci i spremim ih u toaletni stolić. Onda odem do vrata i otvorim ih. Bila je Helen. Pogledam je. Nisam pokazao koliko me iznenadila. — No, zar me nećeš pozvati da uđem? — reče. — Oh, svakako — progunđam odstupivši. — Izvoli. Ušla je u sobu. Zatvorio sam vrata. — Nisam ti se zahvalila na ugodnom provodu. — Ne trebaš mi zahvaljivati — kažem uglađeno. Bogamu, nije ona došla ovamo samo da mi se za255hvali! Ispružim ruku i ugasim zidno svjetlo. Sada je gorjela samo svjetiljka na noćnom ormariću. Stajali smo u polumraku i gledali se. Zakoračim prema njoj. Instinktivno se povuče. Uhvatim je za ruku i zadržim je. — Sto je, seko? — upitam privijajući je uza se i ljubeći je. — Bojim se — reče. — Ovo nikad prije nisam radila. — Uvučem joj ruku u otvor haljine. Dojka joj je bila meka i topla. Naglo je suspregla dah. Povukao sam je na krevet i još jednom poljubio. Legla je poprijeko povlačeći mi glavu za sobom. Nadvijena se nad nju i pogledam je. — Svaki početak je težak, seko — kažem. — Ne boj se, neću te ozlijediti. — Zarinem joj ruke pod haljinu i povučem ih uz bedra: pod prstima osjetim mekano, toplo meso nabijeno elektricitetom i vatrom. — Bojim se, Frank — prošapće zadržavajući mi ruku na bedrima. — Ali... Prekinem je poljupcem u dojku. Kad sam podigao usne, produžila je šaputati: — Ali potrebna sam ti. Potreban ti je netko. Dolje si izgledao toliko osamljen — toliko osamljen. Ispružim ruku i ugasim svjetlo. — Potrebna si mi, seko. DRUGO POGLAVLJE Odjednom se probudim u noći. Nešto se pomaklo u sobi. Ispružim ruku. Helene nije bilo kraj mene. Uspravim se i skočim iz kreveta. Otiđem do toalet256 nog stolića i otvorim ladicu u koju sam bio stavio novce. Bila je prazna. Tiho sam kleo dok sam se oblačio. U džepu od hlača imao sam samo deset dolara. Dok sam žurio hodnikom, bacim pogled na sat. Bilo je gotovo pet sati. Spustio sam se dizalom. Priđem recepciji. — Je li tu negdje telegrafska službenica? — upitam. — Nije — odgovori namještenik. — Koju mislite? — Onu koja radi u dnevnoj smjeni a zove se Helen — odvratim. — Oh, nju — kaže. — Ona je pomoćna službenica. Radila je samo jedan dan. Stalna službenica je bolesna. Zar nešto nije u redu? Zar nešto nije u redu? Još pita! Operušan sam. Dugovao sam hotelu dvadeset dolara, i još pita da nešto nije u redu! — Ne — uzvratim — mislio sam samo na brzojav koji moram poslati. Može pričekati. Okrenem se i odem u sobu. Bar nije trebalo dugo da me očiste. Čuo sam da su se neki mornari, nakon izlaska iz mornarice, morali vratiti na brod i potpisati ugovor na još nekoliko dana zbog toga što su ostali bez prebijene pare, što su im makli lovu — lovu radi koje su morali odrapiti cijeli rok — u što nisam mogao vjerovati. Ali, eto, meni se dogodilo. Upalio sam cigaretu dok sam smišljao što da poduzmem. Oko deset sati siđem i priđem telegrafskom šalteru. Jedna je službenica sjedila ondje. — Znate li gdje je Helen? Slegne ramenima. 17 Ne zaljubljuj se u neznanca 257— Odakle bih znala? — upita. — Poslana je iz ureda na probu dok sam bila bolesna. Želite li da se propitam za nju? — Dajte, molim vas — zamolim je. — Vrlo je važno. Nazvala je centralu. Dobila je poruku. — Ne. Bila je unajmljena samo za taj dan i odmah isplaćena. Nije ostavila adresu. Znači tako. Odande odem na recepciju i zatražim da me najave direktoru hotela. Odvedu me do njegova ureda. Bio je to sjedokos, tih čovjek sued-njeg rasta. — Što mogu učiniti za vas, gospodine Kane? — upita uljudno. Ispričam mu cijeli slučaj. Slušao me prekriženih ruku. Kad sam završio, upitao me je što želim da učini. — Ne znam što biste mogli učiniti — odgovorim iskreno. — Ne znam ni ja — reče ustajući. — Za goste je predviđen sef kako bi u nj mogli pohraniti novce i dragocjenosti. Izvješen je natpis koji upadljivo upozorava: »Ne odgovaramo za novce i dragocjenosti, ako se ne registriraju na recepciji«. Kako bismo dospjeli kad bismo povjerovali svim tim pričama o lošoj sreći? Dosta sam ih se naslušao. Ljudi dolaze ovamo kad potroše ili prokockaju novce, ili što ti ja znam kako, i očekuju od nas da nešto za njih učinimo. Ovo je posao, baš kao i svaki drugi. Moramo mudro poslovati — ili gubimo namje-štenja. Imate li dovoljno novaca da podmirite račun? — upita lukavo. — Nemam — odvratim — kazao sam vam da me gadura
očerupala. 258 — C, c — reče vrteći glavom. — Zaista nezgodno! — Znam — rekoh. — Nego, mogli biste mi dati vremena za podmirenje duga. Radio bih nekoliko dana i isplatio vam do posljednjeg centa. Nasmijao se tome. — Znate li uopće, gospodine Kane — da je posao vrlo teško dobiti? A vaša je soba, da zlo bude gore, prilično skupa — oko tri dolara i pedeset centi na dan, mislim. Ne, sumnjam da bi vlasnici ikada dopustili tako nešto. — Pa da mi onda dopustite da ovdje odradim za te novce? — upitam. — Zao mi je — kaže — to ne mogu učiniti. Već nas je ionako previše, pa ćemo, po svoj prilici, već narednog tjedna morati otpustiti nekoliko ljudi. — U redu — rekoh — ali to nas opet vraća na isto pitanje: što da radim? — Ne znam — odvrati. — Ali s obzirom na okolnosti, morat ćete se odmah iseliti iz sobe. Kao jamstvo za podmirenje duga, morat ćete ostaviti svu svoju robu — ovaj, mislim reći onu koju ne nosite. To me razbjesnilo. Skočim na noge. — Svinjo bezobrazna! — dobacim mu. — I to mi je lijep postupak prema čovjeku koji pokušava na pošten način riješiti spor! Da sam vas želio nasamariti, mogao sam jednostavno otići i pustiti vas da ga rješavate sami. Ali ne! Ja preuzimam ulogu naivčine koja plaća ceh za sve one uobražene besparice koji su prelukavi za vas! Pokušao me prekinuti, ali sam ga nadglasao. — Pokupit ću svoje stvari i otpiriti odavde u vražju mater, i samo me probajte spriječiti! U protivnom rastrubit ću po cijelom gradu kako puštate 17* 259telegrafske službenice da gule goste. Da vidimo kako će vam se to svidjeti! — Krenem da ću izići. Zaustavi me kod vrata. — U redu, gospodine Kane — rekne — ne uzbuđujte se. Dopustit ćemo vam da otiđete sa stvarima i sve zaboraviti. — I te kako, u to se možete okladiti o svoj život! — poviknem još uvijek razjaren. — Vi zaboravite, ja neću! — Tresnem vratima za sobom. Popnem se do sobe i stanem pakirati stvari. Kad sam sve spremio, otiđem u hodnik i spustim se dizalom. Iziđem iz hotela. Zaustavim se pred kioskom na uglu ulice. Kupim novine. — Znate li nekog boljeg stanodavca koji iznajmljuje sobe uz razumnu cijenu? — Svakako — izjavi. Napiše mi adresu na ko-modiću papira. To se mjesto nalazilo nekoliko blokova odavde, pa sam otišao pješke. Ondje sam uzeo sobu za tri dolara i pedeset centi tjedno i platio dva tjedna unaprijed. Na taj mi je način ostalo još samo tri dolara i osamdeset centi sitniša. Spremio sam stvari u toaletni stolić. Ova je soba bila pravi kokoši-njac u usporedbi s hotelom, ali tu sam bar bio siguran dva tjedna. Sutradan sam pošao u potragu za poslom. Bio sam sretan. Dobio sam posao raznosača mješovite robe i mesa u jednoj veletrgovini u Ulici Center s plaćom od četrnaest dolara tjedno. Došao sam kući umoran. Ispružio sam se na krevet. Bilo je dosta naporno cijeli dan trčkarati s narudžbama, to više što sam nekoliko posljednjih mjeseci proživio dosta lagodno. Ustao sam iz kreveta i pokušao iz260 računati dokle će mi doteći novac. Uzeo sam komadić papira i olovku i na nj načrčkao brojke: Stanarina $3 Hrana 7 Ukupno $10 Plaća 14 Ostatak $4 Proračunao sam da će mi dolar na dan dostaja-ti za hranu. Doručak će se sastojati samo od kave i peciva. Ručak od sendviča i kave, ili tanjura juhe i kave. Za večeru ću pojesti kakvo jelo u kafeteriji. Opet sam legao. Nisam se brinuo. Nekako ću isplivati. Ali, dogodila se jedna stvar s kojom nisam računao. TREĆE POGLAVLJE Na posao sam obično odlazio u sedam ujutro. Prvi posao sastojao se od raznošenja ranih narudžbi. Prodavači su robu pripremili prethodnu noć, i ja bih je podigao, stavio u ručna kolica i isporučio je. Nisam mnogo držao do tog posla, ali sam se nadao da ću se pažljivim gospodarenjem, s ona četiri dolara na tjedan koja ću uštedjeti, moći vratiti na istok. Očekivao sam, naime, da ću ondje naći svoju rodbinu. Međutim, dva dana kasnije svi su se moji planovi rasplinuli. Dok sam kolicima prevozio jednu pošiljku, odjednom sam osjetio slabost i vrtoglavicu. Vjerojatno zbog loše hrane koju sam jeo. Činilo se kao da se pločnik naginje prema zgradama. Kao da mi je bilo sve teže i teže održavati ravnotežu. Ispustio sam robu na zemlju i posrnuo prema zidu zgrade. Omamljeno sam promatrao kako se slupana jaja i mlijeko na pločniku slijevaju u kašastu masu. Oblio me znoj. Samo krajnjim naporom mogao sam se održati na nogama. Očajnički sam se borio. Ne smijem pasti. Ne smijem pasti. Ali zgrade i pločnik su se sve više i više dizali uvis. Izišao je poslodavac i prvo pogledao na pločnik, a onda na mene, naslonjena na zid zgrade. Problijedio sam kao krpa. Krupni grašci znoja cijedili su mi se u oči i zamagljivale mi vid. Nije ništa poduzeo da mi pomogne. Pokušao sam mu nešto reći, ali su riječi koje sam uspio izustiti bile nerazumljive. — Kad se otrijezniš, dođi da obračunamo nadnicu — reče okrenuvši se na petama i vrati se u zgradu. Gledao sam za njim bespomoćno. Opet sam pokušao progovoriti, ali uzalud. Jednostavno sam se prilijepio uz zgradu moleći Boga da ne umrem. Duboko u duši gorio sam od bijesa, srama i poniženja. Kurvin sin, mislio je da sam pijan! Došlo mi je da zaplačem. Ali nisam imao vremena. Morao sam voditi borbu s pločnikom. Kao da hodam po nategnutom konopcu; osjećao sam da ću svakog časa pasti. Lagano sam se spustio na bok i položio glavu na ruke. Zaklopio sam oči samo da ne moram gledati onu užasnu kosinu koje sam se toliko bojao. Nastojao sam ne misliti na nju, ne misliti ni na što. Na koncu je prošlo.
Počeo sam se osjećati bolje. Podigao sam ruku i otvorio oči. Bile su mokre od suza koje sam zatomio. U glavi sam osjećao muklu 262 bol. Pločnik se vratio u vodoravan položaj. Polako sam se digao. Još sam uvijek bio nesiguran. Upirući se rukama o zid, dovukao sam se do vrata. Dok sam ulazio, jedan je trgovački pomoćnik projurio pokraj mene da počisti pločnik. Vratio sam se do staklenog kaveza, koji je poslodavac zvao svojim uredom. Stajao je ondje. — Gospodine Rogers — počeo sam. — Evo ti nadnica, Kane — reče. Pruži mi pet dolara. Uzeo sam ih sporom kretnjom. Nisam mogao brzo pokretati ruke. Prebrojio sam ih. — Ali, gospodine Rogers — usprotivim se — ovdje je samo pet dolora. Radio sam puna tri dana. Trebalo bi da dobijem sedam. — Odbio sam ti za ono što si razbio — reče okrenuvši mi leđa. Smušeno strpam novce u džep. Krenem, ali onda se vratim. — Gospodine Rogers — kažem. — Nisam bio pijan. Bilo mi je zlo. Nije odgovorio. Vidjelo se da mi ne vjeruje. — Morate mi vjerovati, gospodine Rogers! —us-kliknem drhtavim glasom. — Istina je, spopala me vrtoglavica i... — Ako ti nije dobro, onda ionako ne bi smio raditi — reče okrećući mi se. A sada se nosi odavde! Nemam vremena za traćenje. Znao sam da mi ne vjeruje. Prošao sam mimo pomoćnika dok sam skidao pregaču i oblačio kaput. Promatrali su me krajičcima očiju. Tu sam radio samo kratko, pa nisam nikoga od njih poznavao. Osjećao sam da misle isto što i Rogers. Otišao sam ravno kući. Nisam se osjećao dovoljno jak da potražim drugi posao. Osim toga, obuzimao me čudan osjećaj stida koji kao da se prilijepio za mene. Mislio sam da me svi na ulici gledaju nekako sumnjičavo. Otišao sam u svoju sodu i legao. Ostao sam u njoj do kraja dana. Nisam bio gladan i nije mi se ništa jelo. Sutradan ujutro opet sam izišao. Međutim, taj je dan prošao a da nisam dobio posao — ni sutradan, ni prekosutra. Prilično sam slabo stajao s lovom. Obroke sam sveo na jedno priprosto jelo na dan. Do sredine idućeg tjedna bio sam švorc. Nisam imao nikakav posao, a u nedjelju sam morao izdati tri i po dolara za sobu. Našao sam se na ulici, kad mi je sinula spasonosna ideja. Natrag u New York! Ondje imam prijatelje. Poznajem grad kao svoj džep. Pomoći će mi da pronađem rođake. Vratio sam se u sobu. Skupio sam svu svoju odjeću — nova odijela koja sam bio kupio prije nekoliko tjedana i sve košulje osim jedne — te ih složio u kovčeg. Dok sam silazio, obavijestio sam gazdaricu da podkraj tjedna odlazim. Potražio sam zalagaonicu. Pronašao sam jednu pri kraju glavne ulice. Ušao sam u radnju i lupnuo kovčegom po tezgi. Uslužio me neki sterkelja s naočalama. — Čiča, što mogu dobiti za sve ovo? — upitao sam ga dok sam otvarao kovčeg. Izvadio je nova odijela i pomno ih pregledao. Zatim ih je odložio. — Ništa od posla — reče. — Ne kupujem ćornu-tu robu. 264 — Ciča — kazah — ta roba nije ćornuta. Kupio sam je istom prošli tjedan. Ali ponestalo mi love i želim otpiriti iz ovog gadnog grada. — Imate li možda račun? — upita promatrajući me lukavo. Pročeprkam po novčarki. Nađem jedan od odijela. Pokažem mu ga. Pogleda ga. — Za svako odijelo dajem pet dolara — pedeset centi za svaku košulju. — Kriste nebeski! Pa za ta sam odijela nedavno dao dvadeset dolara, a vi mi nudite samo pet zelembaća. — Posao ide loše — poprati odgovor uvjerljivim pokretom ruke — i odijela imaju slabu prođu. Počeo sam trpati robu natrag u kovčeg. — Trenutak — reče. — Želite li to prodati ili založiti? — Prodati — odgovorim i dalje pakujući. — Kovčeg također. Rekao sam vam da napuštam grad. — U tom slučaju — kaže — nudim vam sedam dolara i pedeset centi za odijela, jer ih ne moram čuvati u dućanu, i dva dolara i pedeset centi za kovčeg. Na koncu smo se nagodili za trideset dolara i jedne tamnoplave radne hlače s košuljom. Presvukao sam se u stražnjoj sobi. Dao sam mu odijelo koje sam imao na sebi, kao i sve ostalo. Izišao sam iz zalagaonice i otputio se u najbliži restoran, gdje sam pojeo dobar obrok. Pošto sam se najeo, kupio sam kutiju cigareta i jednu zapalio. Osjećao sam se malo bolje. Vratio šam se u sobu i otišao na počinak. Sutradan u zoru već sam se nalazio na teretnom kolodvoru. Vraćao sam se kući — u svoj New York. ČETVRTO POGLAVLJE Putovanje nije bilo prenaporno. Osim mene, i mnogi drugi su se vozili na teretnjaku kao slijepi putnici, iz ovog ili onog razloga. Jedni nisu znali kamo idu, bili su to ljudi bez ikakva utočišta koji su jednostavno srljali naprijed prepuštajući se slijepoj sreći. Drugi su imali određen cilj — dom ili neko novo mjesto u kojem bi se mogli zaposliti. I oni su bili poput ostalih ljudi, jedni ugodni i susretljivi, drugi gadni i podmukli, ali, sve u svemu, nekako sam izlazio na kraj s njima. Gledao sam svoja posla, nikad se na jednom vlaku nisam predugo zadržavao, iskočio bih u kakvom usputnom gradiću da se preko dana i noći zabijem u kakvu jeftinu sobicu i pojedem nekoliko pristojnih obroka, i onda opet put pod noge. Nije mi ostalo još mnogo love kad sam se u Ho-bokenu, mjestancu na rijeci Hudsonu, odmah preko puta New Yorka, stumbao s vagona za spavanje, ali to me nije
zabrinjavalo. Znao sam da ću se snaći kad jednom stignem onamo. Od teretnog kolodvora do trajekta trebalo je prijeći četiri bloka, a kiša, koja je padala kad sam sišao s vlaka, pretvorila se u gust snijeg dok sam se ukrcavao na trajekt. Bilo je kasno navečer, i mnoštvo se naroda vraćalo s posla. Ondje su se nalazili većinom kamioni što su se vraćali u New York. Uhvatio sam se za jedan i popeo se u nj. Čim je stigao na trajekt, iskočio sam. Osjetio sam trzaj i vidio kako voda zapljuskuje gat kad je trajekt krenuo. Ušao sam u ograđen dio za putnike. Sjeo sam i škiljio kroz prozorsko staklo 266 ne bih li na drugoj strani ugledao New York, ali bez uspjeha. Sve što sam vidio bio je bijeli snijeg koji je uporno padao i između neba i vode stvarao neprozirnu koprenu. Kad se trajekt nenadano približio pristaništu, a visoke građevine i njujorške svjetiljke zasjale preda mnom, osjećao sam se kao da sam stigao kući — uistinu kući. To je bio grad u kojem mi je sve bilo blisko, tu su bili ljudi koje sam shvaćao. Kad se vratište, uz zveket lanaca, polako otvorilo, krenuo sam. Kamioni su se počeli iskrcavati i pomiješao sam se s gomilom što se probijala put pristaništa. Bilo mi je studeno, ali bio sam previše uzbuđen da bih na to pazio. Radne hlače i jaka košulja nedovoljno su štitili od ovakva vremena, ali se tada nisam bunio. Trajekt je pristao u 42. ulici. Udario sam poprijeko do Times Squarea, zaustavio se na uglu kao i svaka prava seljačina koja je prvi put u New Yor-ku i glupavo se zabuljio u velik natpis na Times Buildingu kad su se svjetla upalila. »Sedam po podne, 10. veljače 1932«. Odjednom osjetim glad. Upadnem u kafeteriju i pojedem prilično dobar obrok. Tek kad sam platio račun, ustanovio sam da mi je preostalo još samo četrdeset centi. Međutim, to me nije zabrinjavalo. Tu sam noć prespavao u jeftinom hotelu u Bowe-ryju za dvadeset pet centi. Za sutra mi je, dakle, preostalo još samo petnaest centi. Sjećam se da sam se smiješio dok sam tonuo u san. Ovo je bio moj grad i u njemu sam se mogao snaći i bez love. Još je uvijek sniježilo kad sam se probudio. Izišao sam iz svog kokošinjca i krenuo put 6. avenije do posredničkih agencija za namještenja. Prolazeći, 267na svakom sam uglu vidio čovjeka, u većini slučajeva s podignutim okovratnikom i kapom nabijenom sve do očiju, s limenkom srednje veličine u kojoj je gorjela vatrica, povrh koje je gotovo uvijek držao ruke, i sa sandučićem jabuka ispred sebe na kojem se nalazio natpis: »Kupite jabuke od američkog veterana«. Tu sam noć prespavao u jednom hodniku, i kad sam se probudio, snijeg je prestao padati. Ležao je nagomilan u velikim hrpama pred nekim trgovinama gdje je bio očišćen i posvuda su se vidjeli muškarci i žene kako ga lopatama guraju i bacaju s pločnika u kanal. Na uglu sam zastao pred kioskom i pročitao novinske natpise: »Predviđa se da će 30000 ljudi raditi na raščišćavanju snijega«. To mi je dalo ideju. Zaustavio sam se u obližnjem restoranu i za pet centi doručkovao pecivo i kavu. Krenuo sam put ureda sanitarnog inspektora u 8. ulici da zatražim posao na čišćenju snijega. Međutim, ondje je već bio rep nezaposlenih duž cijelog bloka, i dok sam ih promatrao, neprestance je rastao. Uzeo sam cigaretu iz džepa, zapalio je i otpješačio do nadzemne željeznice u 3. aveniji. Izlazna vrata bila su zatvorena, pa sam svoj posljednji novčić od pet centi investirao u vožnju prema gornjem gradu. S vlaka sam sišao u 125. ulici. U uredu sanitarnog inspektora u 126. ulici, zapad, dobio sam posao, i sa skupinom radnika odmah sam bio upućen na rad. Petnaestoricu je predvodio smetlar, dobro uhranjeni Talijan. Svi smo ga pogledavali prilično zavidno, pomišljajući kako mora biti dobro situiran i zadovoljan što u gradu ima dobar, stalan i dobro plaćen posao. 268 — U redu — reče. — Vi momci mene slijediti. Preko ramena prebacio sam veliku udubljenu motiku za snijeg i pošao za ostalima. Zaustavili smo se na uglu 135. ulice i Amsterdamske avenije. Veliki kamioni drndali su gore-dolje po ulici i zgrtali snijeg u visoke hrpetine. Bilo je i drugih ljudi koji su na sredini kanala ubacivali snijeg lopatama u šahtu. U najudaljenijem dijelu bloka još je više ljudi tovarilo snijeg u golemi kiper. Naš predvodnik, Talijan, odveo nas je na sredinu ceste, gdje su drugi ljudi ubacivali snijeg u šahtu. S njihovim predvodnikom razmijenio je nekoliko riječi na talijanskom, i potom je druga skupina radnika pokupila svoje lopate i krenula nizbrdo. Moj se posao sastojao u tome da snijeg doguram do šahta, gdje su drugi radnici čekali i ubacivali ga. Kad se predradnik uvjerio da smo posao dobro započeli, ostavio nas je i prišao velikoj vatri koja je gorjela uz kraj ceste niz blok, gdje je stajalo nekoliko ljudi iz sanitarnog inspektorata. Bili su leđima okrenuti vatri na kojoj su grijali stražnjice i dovikivali naredbe svojim skupinama radnika. Jedan od dvojice koji su radili tik do mene bio je tankoust, bljedolik Irac, a onaj drugi nizak, vrlo snažan Crnac. Većina ljudi nosila je lugarske kapute, svetere, obične kapute i rukavice da ih zaštite od hladnoće. Nisam toliko osjećao studen, ali su mi se ruke prilično ukočile, i uskoro su mi cipele i noge bile potpuno mokre. Kad su mi prsti toliko promrzli da sam počeo osjećati bol, odložio sam lopatu i prišao vatri oko koje su stajali predradni-ci. Umukli su kad sam im se približio, a moj me predradnik, koji je pušio vrlo loše cigare, napeto promatrao. 269
— Što je, momče? — upita. — Voliš ljenčariti? — Isuse! — uskliknem pokazujući mu ruke. — Prsti su mi se smrzli. Stavim ruke nad vatru. Predradnik se maši džepa, izvuče stari par radnih rukavica i dade mi ih. — Hvala — kažem i navučem ih na ruke. Bile su prošupljene na nekoliko mjesta, ali su ipak grijale. Udaljim se od vatre, podignem lopatu i vratim se na posao. Poslije otprilike sat vremena reče mi Irac: — Još nekoliko minuta i fajeramt za ručak. — Gledajući zavidno predradnike kako se griju oko vatre, reče: — Samo pazi kako će se gospoda raz-b ježa ti kad naiđe glavna fora. I doista, nekoliko minuta kasnije, mali se kupe zaustavio nedaleko od nas i iz njega je izišao neki tip nalik na šefa. Čim je pomolio nos iz auta, svi su predradnici pritrčali svojim radnicima i počeli im bučno dovikivati naredbe i upute. Oglasi se zviždaljka, i naš predradnik reče: — U redu, momci, odložite alat kraj kamiona i pođite na ručak. Okrene se i otiđe. Neki su počeli vaditi zamotuljke sa sendvičima iz džepova kaputa, razilazeći se na sve strane da u hodnicima pojedinih zgrada pojedu ručak, dok su ostali odlazili u obližnje restorane i gostionice. Bilo je blizu dva sata. Morao sam prijeći dobar komad puta niz blok dok sam pronašao praznu vežu u koju sam se sklonio pred hladnoćom. Cijeli put natrag prošao sam kroz hodnik i sjeo na stubište. Izvadio sam cigaretu iz džepa, upalio je, i onaj trenutak kad sam se opustio, počeo sam 270 se tresti. Ne možda zbog toga što sam posebno osjećao hladnoću ili glad, ali onako bez posla činilo se da sam bio prijemljiviji na hladnoću. Nekoliko minuta kasnije otvore se vrata, i čovjek koji je radio odmah do mene uđe u hodnik s crnim dječakom moje visine. Čini se da me isprva nisu opazili, jer je unutra bio polumrak. Stariji reče: — Same, što je mama poslala za ručak? — Malo vruće juhe, sendviča s mortadelom i kave — odgovori dječak. — Čovječe, što sam ogladnio! — usklikne stariji. — Idemo sjesti na stepenice, ondje ću jesti. Vratiše se prema meni i naglo zastanu kad me opaziše kako sjedim na stepenicama. — Što tu radiš? — upita stariji. — Pušim — uzvratim. — Zar ne jedeš? — upita. — Nisam gladan — kažem. Sjednu na stepenice do mene. Stariji razdere papirnatu vrećicu i izvadi dvije boce od mlijeka — jednu do polovice napunjenu juhom, drugu kavom — i nekoliko sendviča. Od mirisa vruće juhe dobio sam zazubice. — Radiš li teško? — upita dječak. — Ne, Same — odgovori stariji, a onda, okrenuv-ši se prema meni, reče: — Ovo mi je braco. Donio mi je ručak. — Lijepo — primijetim. Počeo je piti juhu iz boce. Prislonio je grljak uz usne, zabacio glavu, i juha kao da je nestajala niz grlo u velikim gutljajima. Pomaknuo sam se nekoliko stepenica više da mu napravim mjesta i pogledao ga odozgor. Njegov me brat promatrao; 271 , :p,,|^^|.^? ¥--F[,! nastojao sam skrenuti pogled samo da ne gledam kako jede. Cigareta mi je dogorjela sve do prstiju, pa sam je bacio preko stubišta ograde ne ugasivši je. Kao da je neka neizgovorena riječ prešla s dječaka na njegova brata, te se ovaj potonji okrene i pogleda me. — Čovječe, nisam toliko gladan koliko sam mislio — reče. Potom, okrenuvši se dječaku, kaže: — Mama mi je poslala previše juhe. Ne mogu je svu popiti. — Opet mi se okrene. — Zašto je ne uzmeš? Bila bi šteta da propadne. Trenutak sam ga nijemo gledao. Zatim mu uzmem bocu iz ruke. — Hvala — promrmljam i počnem piti juhu. Ne znam od čega je bila spravljena, ali bila je dobra. Nekoliko minuta kasnije, dok sam još uvijek pio juhu, pruži ruku iza sebe i ne okrećući se ponudi me sendvičem. Kad sam ga uzeo, pričinilo mi se kao da smo sklopili pogodbu. Vjerojatno je nagonski osjetio u kakvom se položaju nalazim, pa mi je na jedan neobično obazriv i jednostavan način htio pomoći, a da me ne dovede u neugodan položaj. Više mu nisam zahvaljivao. Nije ni bilo potrebno. Nije očekivao nikakve hvale. Kad smo dokrajčili kavu, posegnem u džep i izvučem tri cigarete. Gurnuvši jednu u usta, ponudim svakome po jednu. Dječak odmahne glavom. Stariji mi objasni: — Ide u srednju školu — član je atletske momčadi. — On je, međutim, uzeo jednu. Upalim prvo njegovu pa svoju cigaretu. Sjedili smo i pušili. 272 — Jesi li već dugo u New Yorku? — upita stariji. — Nisam — odgovorim — tek sam jučer stigao. — Vraški je hladno danas! — reče. — Aha — progunđam. — Zovem se Tom Harris — veli. Kažem mu svoje ime. Nekoliko smo minuta sjedili bez riječi, a potom smo s ulice čuli piskut zviždaljke. — Zovu nas — reče Tom. — Hajdemo! Kad sam se počeo dizati, reče Samu: — Daj mu svoj kaput. Bit ćeš cijeli dan u toplom, pa ti neće trebati. Donijet ću ti ga večeras. Sam šutke skine kaput i pruži mi ga. Obučem ga. Mislim da mu nisam mogao zahvaliti da sam to i pokušao. Jednostavno sam ispred njega izišao na ulicu i pridružio se drugovima koji su se već bili okupili usred bloka. Popodne je prošlo nešto brže nego jutro. Nekako sam predosjećao da će se dan dobro svršiti. Uvečer, upravo nešto prije nego što ćemo obustaviti rad, Crnac me upita. — Gdje si odsjeo? Odgovorim: — Još se nisam smjestio. — Zašto ne dođeš k nama na nekoliko noći — bar dok te ne isplate? .— Možda neće biti mjesta — kažem nespretno. — Kako ne! — uzvikne. — Imamo velik stan. I odjednom je radni dan svršio. Pošli smo za predradnikom natrag do ureda i predali alat. Crnac me potapšao po ramenu, i odšetao sam se s njim do 126. ulice i do stambene
zgrade koja se nalazila 18 Ne zaljubljuj se u neznanca 273 /između samostana i Avenije sv. Nikole, gdje sam ugledao njihov »velik stan«. Ušli smo u slabo osvijetljen hodnik. Dok si prolazio njime, po sjenama, po zadahu svinjetine ili čak po žmirkavoj svjetiljci što je visila visoko na stropu, nekako si mogao naslutiti da se radi o nastambi jednog crnje. Penjao sam se za Tomom i onda ušao u jedan od stanova. Vrata su vodila u kuhinju, u kojoj se nalazio stol, nekoliko stolica, prljavi kredenc i ugljena peć s loncem u kojem se nešto kuhalo. U jednom kutu kuhinje stajala je pedesetak godina stara sjedokosa Crnkinja. Tom joj priđe i reče: — Mama, ovo je Francis Kane, Nema gdje spavati, pa će večeras prenoćiti kod nas. Tada još nisam niti slutio da će mi se ta noć oduljiti gotovo kao mjesec dana. Primakla mi se i zagledala mi se u lice; promatrao sam i ja nju. Mislim da se nismo procjenjivali, ali sam ipak znao da neću moći ostati ako ne dade svoj pristanak. Nekoliko minuta me motrila, a tada mi je rekla: — Sjedni, Frankie. Sad ćemo jesti. Zahvalio sam joj, povečerali smo i zatim sjedili za stolom. Od vrućine koju je isijavala peć počeo sam se osjećati dremovno, a glava i oči toliko su mi otežali da sam svaki čas morao stresati glavom da ostanem budan. Moglo je biti sedam sati kad je rekla: — Tome, bit će bolje da s prijateljem pođeš spavati, jer u pola jedanaest moraš biti na drugom radnom mjestu. 274 Pogledam Toma. On mi objasni: — Mogu dobiti noćni posao na čišćenju snijega na uglu 129. ulice i 3. avenije. Ne znaju da preko dana radim ovdje. Hoćeš li sa mnom? — Hoću — odgovorim — hvala ti. — Mogu te zaposliti — reče smiješeći se. Nigdje u blizini nisam vidio dječaka, i kad sam upitao za nj njegova brata, kazao mi je da svako popodne radi u obližnjoj trgovini. Otišli smo spavati u veliki dvostruki krevet, pokraj kojega se u sobi nalazio još jedan, za koji mi je rekao da je sestrin. Skinuo sam odjeću i cipele te se ispružio. Slijedeća stvar koje se sjećam bila je da me netko drmusao za ramena i govorio: — Ustaj, momče, ustaj! Vrijeme je za posao. Otvorio sam oči i pridigao se. Jedva sam mogao što vidjeti u sobi, jer u njoj uopće nije bilo svjetla — ono je dolazilo kroz prorez u zidu iz susjedne sobe. Polusnen, počnem se oblačiti. Kad su mi se oči privikle na tamu, primijetio sam da u drugom krevetu netko leži. Vidio sam samo glavu djevojke koja je virila ispod pokrivača i bjeloočnice dok me promatrala kako se krećem po sobi. Nije me uopće zbunjivala, i kad sam odlazio iz sobe, poželio sam joj laku noć. Nije rekla ništa. Pošao sam za Tomom na ulicu. Obojica smo nosili zamotuljke s ručkom. Radili smo do pola šest ujutro. Posao je bio približno jednak onome koji sam radio preko dana, i u pola šest, kad smo bili gotovi, vratili smo se u Tomov stan i pravo na počinak. U pola devet opet smo ustali i odradili dnevnicu. 18* 275PETO POGLAVLJE Sve u svemu, radili smo dva i po dana prije nego što su nas otpustili. A kad su nas isplatili, primio sam, zapravo, petodnevnu nadnicu, jer sam radio u dvije smjene. Zaradio sam sedamnaest i po dolara, i, kad sam se vraćao od blagajnika, mislim da sam se osjećao kao da već imam New York na dlanu. Nije bilo tako teško skucati koju paru ili naći posao. Prvi put za nekoliko tjedana osjetio sam da postoje i drugi ljudi — jer nisam gledao na njih kao na neku zasebnu vrstu koja se razlikuje od mene, nego sam se počeo smatrati njihovim dijelom. I ja sam radio — bar neko vrijeme. Zaustavio sam se u jednoj zalagaonici i kupio ; odijelo, dvije košulje, zimski kaput i par cipela, sve ispod ruke, za jedanaest dolara. Ondje sam '; ostavio staru odjeću. Kad sam stigao u Tomov stan, ponudio sam gospođi Harris pola od onoga što mi je bilo preostalo zbog toga što mi je dopustila da ostanem kod njih, ' ali nije htjela primiti. Kazala je da će mi trebati. Bilo je dva sata popodne kad smo Tom i ja pošli u krevet. Te noći nismo se budili sve do devet sati. tj. Kad smo ustali, sjeli smo za stol, i dok smo jeli, ',<; ušla mu je sestra i tada sam prvi put vidio kako i izgleda. Bilo joj je četrnaest godina, imala je krutu, glatku kosu, koju je češljala nadolje iza ušiju. Imala je dugačko lice i tamnosmeđu put, a usne je mazala ružom grimizne boje. Imala je široka ramena, a ruke i noge vitke i malo mišićave. Sjela je ! za stol i upitala Toma: — Jeste li svi otpušteni? j' — Aha — odgovori Tom — sto posto! 276 — Što ćeš sada? — upita ga. Međutim, nije mislila na njega, nego na mene. Tom joj nije odgovorio. — Ne znam — rekoh. — Ne znam što ću uraditi. Vjerojatno izići i potražiti novi posao. Zabaci glavu. — Hoćeš vraga! Posao se nigdje ne može dobiti. — To ne znam — kažem. — Ovaj sam dobio dosta lako. — Imao si sreće — reče — ali je nećeš imati sada. — Gdje je mama? — upita je Tom taktično, mijenjajući predmet razgovora. — Otišla je sa Samom na sastanak — reče mu Elly. — Poslala me da ti kažem da dođeš onamo čim se probudiš. — U redu — veli Tom. — Bolje da odemo. Uzme kaput i zajedno iziđu. Dobro su znali da ne mogu s njima, pa me nisu ni zvali. Prošao je otprilike jedan sat. Čitao sam novine, pušio i upravo se počeo uljuljavati u san, kadli se otvore vrata i uniđe Elly. Priđe stolu i sjedne. — Još si budan? , — Da. — Moji će
na sastanku ostati još barem dva sata. Dosadilo mi je, pa sam došla kući ranije. Nisam ništa rekao. Sjeo sam pokraj prozora i zagledao se u dvorište. Obično su držali prozor malko odškrinut, jer je jedan od susjeda imao radio, a oni su ondje sjedili i slušali glazbu. Ali te noći radio nije svirao. — E, pa laku noć — reče Elly. — Laku noć — odgovorim. Otišla je u drugu sobu i čuo sam je kako se kreće po njoj. Poviče kroz otvorena vrata: — Zar nisi umoran? Zašto ne pođeš spavati? — Ne — velim — nisam umoran. Na počinak ću kad dođe Tom. — Neće se vratiti tako skoro. Znaš i sam kako je s tim sastancima. — Nije važno — kažem. — Nisam umoran. Nekih petnaestak minuta nismo uopće govorili. Potom, ogrnuta kaputom preko spavaćice, uđe u kuhinju i iziđe u hodnik na zahod. Nekoliko minuta kasnije vratila se i otišla u spavaću sobu. Dok je prolazila kuhinjom, pogledala me je, ali sam okrenuo glavu. Nekoliko daljnjih minuta proteklo je u najvećoj tišini. Zatim dovikne: — Frankie, molim te, donesi mi čašu vode. — Dobro — kažem. Otiđem do sudopera, uzmem čašu, napunim je vodom, odnesem je u sobu i pružim joj je. Uzela ju je i počela piti dok je sjedila u krvetu obavijena pokrivačem. Kad je ispružila ruku da mi vrati čašu, pokrivač sklizne i povuče za sobom gornji dio spavaćice. Vidio sam kako joj se prsa i ramena ocrtavaju na sivkastobijeloj plahti. Pogleda me. Počeh se okretati, ali me pograbi za ruku. Reče: — Što je, momče? Bojiš se? — Ne — velim. A onda: — Možda. — Nitko neće znati — kaže. — Nije stvar u tome. — rekoh. Krenem da ću van iz sobe, pomišljajući na Toma i njegovu majku i na to kako bih im, ovime što hoće da učinim, grdno napakostio nakon svega što su učinili za mene. 278 Skočila je iz kreveta, uhvatila me za ramena i bacila se na mene. Bila je potpuno gola. Pokušao sam je stresti sa sebe, ali se čvrsto držala. Mislim da mi je ta borba donekle i koristila. Nisam se otimao da pobjegnem od nje, nego sam se nastojao otrvati želji da joj priđem. Naposljetku sam je stao udarati po licu. Ustuknula je. Sva napeta procijedi režećim glasom: — Ako nećeš, počet ću vriskati i zvati u pomoć. Cijela će se kuća sjatiti ovamo, reći ću im da si me htio silovati. Trenutak sam stajao neodlučno, a zatim se okrenuo i pošao k vratima. Razjapila je usta i počela vrištati. Okrenuo sam se, priskočio joj, rukom joj začepio usta i opomenuo je da umukne, ili ću je ubiti. Ugrizla me za ruku. Podigao sam je i bacio na krevet te opet krenuo prema izlazu. Rekla je: — Vriskat ću. Vratio sam se. — U redu — kažem. — U redu stvar. Bilo je oko pola jedan kad su se vratili sa sastanka. Elly je spavala u susjednoj sobi, a ja sam sjedio za kuhinjskim stolom i pri slabom svjetlu pokušavao čitati Amsterdam News. Uđu Sam i Tom. Sam reče: — Večeras će biti zima. Vani puše. Trenutak sam šutio, a potom kazao: — Da, izgleda. Bit će hladna noć. Sam dovikne majci: — Hoćeš li popiti nešto vruće? — Neću — uzvrati. — Možda bi Tom i Frankie htjeli kave. Ima je skuhane, ako žele. 279Nije nam se pilo, pa smo odmah otišli u krevet. Sutradan u zoru krenuo sam u potragu za poslom, ali, sudeći po svemu, posla ni za lijek. Potrošio sam trideset pet centi, ali sam, svejedno, bio loše sreće. Čak se nije mogao dobiti ni posao za koji se tjedno plaćalo samo devet ili deset dolara. Otišao sam do Posredničke agencije za namje-štenja u 6. aveniju, ali sam i odande, poput mnogih drugih, otišao praznih ruku. Oko sedam sati vratio sam se u Tomov stan i kazao mu kako sam prošao. — Već će se nešto naći — reče gospođa Harris. — Ne brini, momče, Bog će to osigurati . Kažem joj kroz smiješak: — Hvala, majko, ali Bog jedva i vama osigurava, i mislim da bi vam još jedna usta bila prevelik teret. — Ne govori tako, sinko — reče. — Imamo dosta da proguramo. ŠESTO POGLAVLJE Tri dana jeli smo zobenu kašu. To je zdrava hrana, ali brzo dojadi. Došao je kraj tjedna, a još sam uvijek bio bez posla. Preostala su mi još samo tri dolara. U subotu navečer Tom upita: — Bi li volio na zabavu? — Svakako — odgovorim mu — ali možda — Prekine me. — To ti je zabava koju priređuje jedan stanar kako bi od ubrane ulaznine platio stanarinu. Za četvrt dolara imaš dobre svirke, klope i pića. — 280 Uzme me pod ruku. — A, čovječe — doda — i dobrih cica. Nasmiješim se. — Aha — rekoh — ali — — Nema ali — prekine me iznova. — To je, inače, stjecište bjelčina. Vjerojatno će te uzeti za nekog plejboja koji je malo navratio u Harlem. Sat kasnije obukli smo kapute i izišli. Sam je sjedio za stolom i čitao. — Pametna glava, taj moj brat — kaže Tom. — Sad je prvi u razredu. Pohađa Srednju školu Ha-aren u središtu grada. Primijetim: — Aha, čini se da stalno uči. Jeste li ikad pili džin i pivo? Punu čašu piva pomiješanog s dvije čašice džina — to je ono što su pili na zabavi. Držim da sam se opio već nakon prve čaše, pa jedva da i znam što se dalje zbivalo. U tom se stanu, u Aveniji svetog Nikole, sakupilo tridesetak ljudi. Neki je čovjek grebao po gitari, a tu se našlo i nekoliko bijelaca i bjelkinja. Činilo se kao da bijelci izbjegavaju jedan drugoga, jer su razgovarali samo s obojenima. Kad sam nagovorio jednu od bjelkinja, okrenula mi je leđa i zapodjela razgovor s nekom pristalom crnčugom. Oko tri sata društvo se
razišlo. Tom se bio toliko naroljao da se jedva kretao. Prebacio sam njegove ruke oko svojih ramena i pomogao mu da savlada stepenice i dalje cio put do kuće. Hladan zrak mi je donekle razbistrio glavu, i kad smo stigli do kuće, posve sam se rastrijeznio. Dok smo posrćući uza stepenice ulazili u kuću, Tom je pjevuckao i zadovoljno krkljao. Kad smo se počeli uspinjati stubištem, onesvijestio se. Po-kušao sam ga podići, ali ni makac. Svjetlo u hodniku nije gorjelo. Upalio sam šibicu i odmah nedaleko od stubišta ograde začuo neko komešanje. Pogledao sam onamo. Bila je to Elly s nekim četrdesetogodišnjim bijelcem. Oboje me pogledalo. Bi-jelčevo je lice izgledalo napeto i zabrinuto. Zimski ogrtač i kaputić bili su mu raskopčani; Elly je stajala ondje i gledala me. Muškarac je krenuo prema izlazu. Elly ga ščepa za ramena. — Daj mi i drugu četvrtinu dolara! — reče. Posegnuo je u džep, dao joj novčić i žurno izišao. Potom se smireno popela stepenicama do nas i pogledala Toma. — Je li se obeznanio? — upita. — Aha. Pomozi mi da ga uspravimo — zamolim je. — Ne mogu ga podići. Uhvatila ga je za jedno rame, ja za drugo, i zajedničkim smo ga snagama oteglili u stan i utova-rili u krevet. Bilo je oko pola četiri. Sam je spavao, a iz druge sobe čulo se hrkanje njihove majke. Vratio sam se u kuhinju. Elly mi se primakla s leđa. Pogledao sam je. — Nećeš mi ispričati kako je bilo? — upita. — Ne — velim. — Neću ti ispričati. — Moramo na neki način doći do novaca — reče zdvojno. — Sam u dućanu, zajedno s napojnicama, dobije samo dolar i pedeset centi tjedno, a svaka dva tjedna valja izdati za hranu, koju kupujemo na veresiju, trinaest dolara i pedeset centa, a ni to nije dosta. Moramo se domoći novaca. Pogledam je. — Kako im to objašnjavaš? 282 — Kažem im da tri noći tjedno radim u tvornici ukrasnih vrpci u 132. ulici. Ali tamo sam dobila nogu već prije nekoliko tjedana. — Koliko to tako traje? — upitam. — Zašto ne gledaš svoja posla? — odreže. — U redu — kažem — hoću. — Pogledam kroz prozor i osjetim neku slaboću. Pristupi mi i stane uza me. — Imaš li što novaca? — upita. — Nemam — slažem iz nepoznatog razloga. — Pruži mi četvrt dolara. — Možda ti zatreba sutra. Nedjelja je — kad budeš išao u crkvu. Rekoh: — Ne, hvala. — Pogledam je. — Ne! Oči joj zasuze. Nekoliko smo se minuta gledali. Suze joj se počeše kotrljati niz obraze. Oči joj se izbulje kao u svih nigera kad plaču, pocrvene i podliju se krvlju. Dotaknem joj rame. — Ne brini — velim — sve će biti dobro. Otišla je u drugu sobu, a ja sam pošao spavati. Kad sam ušao da legnem, opazio sam da je krevet u kojem je bila spavala prazan. Provirim u drugu sobu i vidim je kako spava uz majku. Vratim se u našu sobu i uđem u njezin krevet. Bila je nedjelja i probudio sam se rano. Neko sam vrijeme ležao osluškujući Samovo i Tomovo hrkanje. Na koncu sam ustao i otišao u kuhinju. Bilo je šest sati. Malo sam oplahnuo lice i počeo trljati kožu sapunom. Vani je još uvijek bilo mračno, zato sam uključio slabo kuhinjsko svjetlo. Počeo sam se brijati. Dok sam to radio, Sam je ušao, sjeo na stolicu i stao me promatrati, 283— Sto radiš tako rano? — upitam ga. — Moram u dućan da isporučim naručene doručke — odgovori. Trenutak smo šutjeli. — Koliko ti je godina, Frankie? — upita. -— Dvadeset. -— Nisi mnogo stariji od mene — reče. — Gotovo mi je osamnaest. Mislio sam da si stariji. -— Aha — kažem okrećući mu se. Doista je bio naočit momak — imao je glatku crnu kožu, kratku kovrčavu kosu, profinjene crte lica, krupne, izražajne oči. •— Frankie, što misliš o nama? Mislim, onako po duši — o Tomu, mami i Elly. Zar ne osjećaš razliku? — Nestrpljivo je očekivao moj odgovor mo-treći me svojim velikim, smeđim očima. — Svi ste vi uistinu sjajni ljudi. Ne biste bili bolji čak ni da ste... Upadne mi u riječ: -— Čak ni da smo bijeli, jesi li to mislio? — Ne — kažem mu. — Čak ni da ste mi u srodstvu, ne bih mogao zahtijevati više Ijubeznosti i sućuti. Ustane. — Moram ići. Vidimo se kasnije. Vratit ću se kući u deset, kad zatvaramo. Ići ćemo u crkvu. •— Dotad, do viđenja — rekoh. Završio sam brijanje, obukao se i izišao. Vani je bilo studeno. Upalio sam cigaretu i odšetao se u 125. ulicu. Prolazio sam kraj dućana u kojem je radio Sam; bio je pun ljudi. Potaknut nenadanom pobudom, uni-đem. Vidio sam Sama: bio je zauzet pakovanjem narudžbi u kartonske kutije. Dućan je vrvio od že|^w na, većinom Irkinja, koje su upravo izišle iz crkve na uglu, i odzvanjao njihovom irštinom pomiješanom sa židovskim zanošenjem trojice prodavača. Sam mi kimne. Uzvratim mu na isti način. Kad je došao na mene red, kupio sam tucet jeftinih jaja, pola kile slanine, desetak peciva i paketić jeftinih cigareta. Platio sam račun — iznosio je sedamdeset dva centa — stavio zamotuljak pod mišku i otišao kući. Gospođa Harris i Elly nalazile su se u kuhinji, ali je Tom još uvijek spavao. Stavio sam zamotuljak na stol. — Kupio sam doručak. — Nisi trebao — reče gospođa Harris. Počekali smo s jelom dok se Sam vratio. Tom se konačno digao. Bio je sav podbuhao. — Čovječe, alaj smo se lijepo proveli! — Krvava zabava! — primijetim. Počesmo jesti. — Ideš li u crkvu? — upita me gospođa Harris. — Idem. Svi smo skupa izišli. Crkva se nalazila u malom skladištu niz blok. Zagrijavala ju je velika peć na sredini. Osjećao sam se
neobično što je crkva u skladištu. Crkvu sam oduvijek zamišljao kao veliku građevinu u kojoj se održavaju svečani obredi. Gospođa Harris me pogleda. Držim da mi je pročitala misli. — Bog je svugdje, sinko — osmjehne se blaženo — čak i kod sirotinje. — Malo sam se posramio. Ljudi su me radoznalo pogledavali, ali kad su vidjeli s kime sam u društvu, prestali su mi posvećivati pažnju. Harrisovi su poznavali sve prisutne i poslije mise upoznali su me s njima. Upoznao sam 284i propovjednika. Smiješkao se vrlo prijateljski. Osjećao sam se malo bolje kad mu je gospođa Ha-rris kazala da sam im prijatelj. Otišli smo kući i posjedali svaki na svoje mjesto. Sam je izvadio školske knjige i predao se učenju. U utorak smo Tom i ja dobili posao na istovaru ugljena iz kamiona. Svaki smo zaradili po tri dolara. Taj tjedan više nigdje nismo mogli dobiti posla. U četvrtak navečer bilo je vrijeme vjerskog sastanka, tako da sam ostao sam u kući. «,■ Elly se vratila ranije, ali smo sjedili ne izustivši ni riječi. Bilo je previše stvari o kojima smo imali misliti, a premalo da bi nas potakla na razgovor. Kad su se ukućani vratili, pošli srno spavati. Prolazili su dani. Uskoro je došao ožujak i postalo je malo toplije. Uvidio sam da se kućna atmosfera malo zaoštrila, pa sam počeo pomišljati na odlazak. Jedno popodne, dok smo Elly i ja bili sami u kući, rekao sam: — Mislim da ću uskoro otići. Pogleda me nekako začuđeno. — Ne mogu ostati ovdje zauvijek — kažem. Priđe mi i uhvati me za ruku. Obujmim je. Pomisao na onu noć i blizina njezinog tijela učinili su svoje. Odmah je to osjetila i odvela me u drugu sobu. U podavanju i vatrenom trzanju tananog joj tijela neodređeno sam naslutio želju da ne odem. Nije to bila ljubav, čak ni strast; bio je to izraz srdačnosti, dobrostivosti i razumijevanja. Digli smo se iz kreveta bez daha; ruke mi je priljubila uz bedra. Jpš sam je uvijek držao za 286 dojku, pod prstima osjećao tvrdu bradavicu. Odjednom je bacim natrag na krevet i skočim na nju. — Moram ići, shvaćaš li, moram ići! Ne mogu ostati ovdje i uzimati sve, a ne davati ništa. — Divlje sam je ljubio. Zastenjala je kad sam je povrijedio. Jedva je mogla govoriti, teško je soptala na mahove i tresla se. — Moraš ... ići... ići... Te večeri saopćio sam im da odlazim. Molili su me da ostanem. — Moram negdje pronaći posao — kazah — ovdje ga ne mogu dobiti. Odlazim sutra. Sutradan ujutro rukovao sam se s Tomom i Samom, a gospođi Harris i Elly dao sam oproštajni poljubac. Zahvalio sam im na svemu. Gospođa Harris je kazala: — Ostani uvijek dobar, Frankie. Ako ti ikad zatreba pomoć, sjeti se nas. — Hoću — rekoh i uputih se k vratima. Okrenem se i pogledam ih smiješeći se. Do viđenja. Brzo sam za sobom zatvorio vrata, spustio se niza stepenice i izišao na ulicu. Vani je bio vedar, sunčan, gotovo topao dan; pouzdano sam predosjećao da će i njima jednom zasjati sunce. Osvrnuo sam se oko sebe, nisam znao kojim putem da krenem. Pod rukom sam držao dvije nove košulje zamotane u papirnatu vrećicu. Odlučio sam da pođem prema istoku. Krenuo sam put 8. avenije. Još mi je u ušima zvonio umiljat glas gospođe Harris: »Ako ti kad zatreba pomoć, sjeti se nas«. Osmjehnem se u sebi. I sami trebaju mnogo. Aipak su mi mnogo dali. Zastao sam časak na ulici; grlo mi se steglo. »Počinješ se pekmeziti«, rekoh sebi samoprije-korno. Zatim se nasmijem i produžim. SEDMO POGLAVLJE Krstario sam 8. avenijom. Usput sam svraćao u svaku radnju i pitao treba li im pripomoć. Neki su me odbijali na lijep način. Neki nisu. Sve je ovisilo o tome kakve su volje. Na uglu 72. ulice i Avenije Columbus dobio sam poslić u jednoj ka-feteriji: prao sam zdjele u toku popodneva. Nakon četverosatnog rada bio sam isplaćen novčanicom od jednog dolara i večerom. Spremio sam dolar u džep. Kad sam bio gotov s jelom, otišao sam k direktoru i upitao ga treba li mu radna snaga i za sutra popodne. Pogledao me blago prije nego što je progovorio. Bio je to oniži debeljko upadnih očiju i prijateljskog smiješka. — Žao mi je — reče — radilo se samo o jednom popodnevu. Zapravo, nisam te ni sad trebao, ali sam ti htio ... Uzvratim mu smiješkom. — Znam — prekinem ga. — Hvala vam, ipak. — Iziđem. Počelo se smrkavati. Valjalo je potražiti kakvo mjesto za spavanjac, ili cijelu noć provesti na ulici. Otišao sam u hotel Mills i za pedeset centi dobio zaseban sobičak. U predvorju se nalazilo nekoliko primjeraka novina. Neko sam vrijeme ondje sjedio i čitao a onda se povukao na spavanje. Pitao sam se što bih trebao poduzeti da pronađem ujnu i ujaka. Nisam htio da me vide ovako bijednog i bez prebijene pare. Strahovao sam pred mogućnošću da nenadano naletim na nekog koga poznam i da mu moram objašnjavati svoje prilike. Ustao sam rano i već se u sedam i trideset našao u 6. aveniji. Posredničke agencije za namještenja bile su, kao i obično, krcate ljudima, i činilo se da mi se neće pružiti nikakva prilika. Slali su me na razne poslove, ali kad bih stigao na određena mjesta, ili je već netko drugi tu radio, ili je šef imao nekog drugog u vidu. Jeo sam u jeftinom restoranu u 6. aveniji nedaleko od 46. ulice, gdje sam za trideset pet centi naručio veliku porciju kobasica i graha te šalicu kave. Vratio sam se u hotel i uzeo zajedničku sobu, koju sam dijelio s drugom desetoricom. Uglavnom su se razlikovali od ljudi koje sam vidio u jeftinim jazbinama Bovvervja. Bili su to ljudi koji još nisu pali na najniže grane. Nekoliko njih se kartalo. Jedno sam ih vrijeme promatrao, a onda legao u krevet. Idući dan našao sam se u veletrgovačkom dijelu grada. Posrećilo
mi se. Ušao sam u skladište male prodavaonice mješovitom robom i bio gotovo odmah primljen. Raznosač koji je radio u dućanu na uglu Avenije Columbus i 69. ulice upravo je prestao raditi. Nadzornik, koji je sjedio za stolom, podigao je pogled i uperio ga u mene. — Sto hoćeš? — reče glasom koji je više zvučao kao prigovor nego kao pitanje. — Posao — odgovorim jednostavno. — Nema ga — reče kratko. Upravo tada zazvonio je telefon. Podigao je slušalicu i u nju zalajao. 288 19 Ne zaljubljuj se u neznanca 289— Ovdje Rayzeus. — Neki je glas uzrujano mumljao u slušalici. Stajao sam ondje i čekao. Prošlo je nekoliko sekundi. Nadzornik nije govorio nego je jednostavno slušao svog sugovornika, čiji je glas nabijen elektricitetom pucketao u slušalici. Ne znam kako sam predosjetio da mi ovaj razgovor donosi zaposlenje. Da li me je letimice pogledao, ili mi je rekao da brišem, ili zbog načina kako je slušao — ne znam. Ruke su mi se, međutim, odjednom počele znojiti i srce snažno čekićati. Jednostavno sam znao da se radilo o poslu. A ja sam ga trebao. Nadzornik spusti slušalicu. Neki vozač kamiona pristupi stolu i pokaže mu brodski tovarni list. Razgovarali su nekoliko minuta i potom se vozač udaljio. Nadzornik me pogleda. — Što čekaš? — upita oštro. — Posao — kažem ponovno. — Rekao sam ti da ga nema — odvrati. — Upravo ste razgovarali o jednom — osmjelim se. Časak me upitno promatrao. — Imaš li kakva iskustva? — upita. — Imam — uzvratim. — Radio sam u veletrgovini prehrambenim artiklima u San Diegu. — Naravno, nisam mu rekao da sam ondje izdržao samo dva dana. Ovaj put mu pogled poprimi kritički izraz. — Koliko ti je godina? —.odapne. — Dvadeset. — Nećeš ga htjeti — reče okrećući se svom stolu. — To je posao raznosača — donosi osam dolara tjedno. — Uzimam ga — kažem. Iznova me pogleda. — Donosi samo osam dolara tjedno — ponovi. Turio sam ruke u džep samo da ne primijeti kako mi dršću. — Uzimam ga — kažem mu. Kriste Bože, koliko sam strepio da me ne odbije! Još nikad nisam toliko želio posao. — Nećeš se zadovoljiti s osam dolara tjedno — reče mi. — Nisi balonja. Treba ti znatno više da sastaviš kraj s krajem. Još sam uvijek držao ruke u džepovima. — Slušajte, gospodine — kažem glasom koji mi se pomalo promijenio od uzbuđenja: — Moram se dokopati posla. Neophodan mi je. Bez love sam. Prije nekih šest tjedana radio sam na čišćenju snijega, i to mi je bio posljednji posao. Nagnuo se na stolici i malo skrenuo pogled u stranu. — Živiš li sa svojima? — upita. — Ne — velim — nemam nikoga. Zasad boravim u hotelu Mills, — Zašto želiš raditi za osam dolara tjedno? — upita. — Nesumnjivo da bi tako velik, snažan mladić morao naći nešto bolje. — Pokušavao sam, gospodine — kažem očajno. — Časne mi riječi, pokušavao sam, ali posla nigdje. Prisiljen sam uzeti bilo što. Trenutak je šutio. Malo je nedostajalo da poludim. Ova igra mačkei miša tjerala me u bezumlje. Iznenada se okrene zajedno sa stolicom. — U redu — odbrusi — imaš ga. Osjetio sam neku nemoć. Skljokao sam se na stolicu blizu stola i izvadio cigaretu iz džepa. Stavio sam je u usta i pokušao je zapaliti, ali nisam 19* 291mogao kresnuti šibicu; ruke su mi previše podrhtavale. On ju je zapalio i prinio mi plamen. Zahvalno sam ga prihvatio. Povukao sam dug dim. — Hvala, gospodine — kazan. — Mnogo vam hvala. ^ Načas sam osjetio vrtoglavicu. Pomislio sam da ču se srušiti. Počeo mi se dizati želudac i usta su mi se ispunila slinom gorkom poput žuči. Sav zdvo jan progutam je. Ne sada, "Bože, molim te, ne sada! Zaronio sam glavu u ruke. Nadzornik se digne sa stolice i prišao mi oko stola. Položio mi je ruku na rame. — Mora da ti je jako teško, sinko — reče. Iz glasa mu je iščezao onaj agresivan prizvuk. Kimnem još uvijek pridržavajući glavu rukama. Osjećao sam se bolje, prošao je časovit osjećaj mučnine. Pogledam prema njemu. — Je li ti sada dobro? — upita. — Jest, gospodine — kažem. Sad mi je dobro. Bio je to samo ... pa, znate što mislim. — Potvrdi glavom. Produžim: — Kada i gdje počinjem? Vrati se do stola i sjedne. Napiše nešto na komadić papira i pruži mi ga. Uzmem ga i pročitam adresu. — Možeš početi odmah, ako hoćeš — primijeti. — Volio bih — kažem mu — ako nemate što protiv. Uzme drugi komad papira iz stola. — Kako se zoveš? — Frank Kane, gospodine — uzvratim. Napiše nekoliko riječi na papir i pruži mi ga. — Ovo će biti dovoljno. — Nasmiješi se. — Daj to poslovođi dućana, a ako bude što pitao, kaži mu da nazove Ravzeusa u upravu. 292 — Hvala vam, gospodine Ravzeus — rekoh. — Hvala vam vrlo mnogo. — Sretno, Frank — kaže, ustane sa stolice i pruži mi ruku. Stisnuo sani* je čvrsto i izišao na ulicu. Bio je božanstven dan. Već sam se osjećao drukčije. Posao najviše utječe na čovjekovo raspoloženje. Zarekao sam se u sebi da ću ga obavljati savjesno. Nisam mogao iznevjeriti poštenjaka kakav je bio Ravzeus. Bacim pogled na cedulju koju sam držao u ruci. Bilo je to najljepše pisamce koje sam ikad pročitao. Harry — Donosilac ove poruke je Frank Kane. Daj mu posao. Primat će deset dolara tjedno. J. Ravzeus Jednostavno nisam smio ostaviti takva
čovjeka na cjedilu. Dva dolara više na tjedan! Za njega ću dati da mi odrežu desnicu do lakta! Otputio sam se fućkajući prema podzemnoj željeznici u Ulicu Franklin. OSMO POGLAVLJE Izišao sam iz podzemne željeznice na kolodvoru koji se nalazio u 66. ulici i krenuo prijeko, prema dućanu. Bilo je približno podne, i sunce je s nadzemne željeznice bacalo na ulicu neobične, nepravilne sjene. Došao sam do dućana i zastao pred njime. Bio je malen, s jednim izlogom. Iznad pročelja dućana visio je sivocrni cimer: »Najbolji dućani za prodaju čaja i ikave«. U izlogu je stajala 293izložena manja količina mješovite robe, i ljudi koji su prolazili mimo njega nisu je čak niti pogledali. Dućan je bio otvoren u obnovljenoj kući nedaleko od ugla. Tik do njega, na uglu, nalazio se dragster, a s druge strane dućana pivnica. Niz blok, malo dalje, nado vezivali su se slastičarnica, tržnica povrćem i mesnica, tvoreći mali tržni čvor. U gornjem katu iznad dućana nalazio se klub. Na njegovim prozorima bilo je ispisano »Radnički savez«. Ušao sam u dućan. Unutra se nalazila jedna mušterija koja je upravo s police odabirala neke konzerve; posluživao ju je muškarac s bijelom pregačom oko struka. Kad je obavila kupovinu i izišla, prišao sam mu. — Šalje me gospodin Ravzeus iz uprave — kažem mu. — Krasno! — usklikne. Činilo se da nešto očekuje. Dadem mu poruku. Pročita je i strpa u džep. — U redu — reče smiješeći se. — Zovem se Harry Kronstein. — Pružio mi je ruku. Stisnuo sam je. — Drago mi je što smo se upoznali, gospodine. Posegnuo je ispod tezge, dohvatio jednu pregaču i dao mi je. — Na, stavi ovo na sebe. Prva stvar koju ćeš učiniti bit će da pometeš radnju. Moj se momak jutros nije pojavio. Uzeo sam pregaču. U stražnjem kutu dućana nalazila se metla. Otišao sam do nje, uzeo je i počeo mesti. Meo sam od prednjeg dijela dućana, počevši od vrata, zatim od prednjeg dijela tezge do kuta stražnje sobe i, konačno, potez između stražnjeg dijela tezge i kuta. Smeće sam sakupljao jednom 294 stranom kartonske kutije i istresao ga u praznu kutiju koja se nalazila odmah u stražnjoj sobi. Potom sam izišao. — Sto dalje? Harry me pogleda zadovoljno. — Gdje si tako dobro naučio kako se mete dućan? — upita. — Većina ne zna odakle bi počela. — Radio sam u mnogim dućanima — objasnim mu. Ispred tezge na podu ležali su mnogobrojni sanduci konzervirane hrane. Upravo su bili dopremljeni kamionom i ondje ostavljeni. Upro je prstom u njih. — Otvori one sanduke i popuni police konzervama, a ostatak odnesi otraga — naredi mi. Obazrem se po policama. Bile su prilično dobro ispunjene limenkama, osim pojedinih vrsta, koje su, čini se, bile prorijeđene. Pogledao sam da vidim o kakvima je riječ, zatim potražio sanduk s tom vrstom. Kad sam ga pronašao, položio sam sanduk na pod blizu police. Za kratko vrijeme razastro sam po podu priličan broj sanduka. Za ostale nisam mogao naći mjesta, pa sam ih odnio u stražnju sobu i poslagao ih jedan na drugi. Tada sam izišao i počeo prazniti neke od sanduka. Morao sam ga pitati gdje su ljestve kako bih dosegao najviše police. Kad sam poslagao po policama oko tri sanduka limenki, zaustavio me je. — Hodi — pozove me. — Zatvaramo za ručak. Na ručak smo otišli u slastičarnicu. Sjeli smo u jedan separe i počeli pričati. Dok smo sjedili, imao sam priliku da ga dobro pogledam. Bio je visok svojih metar i sedamdeset, oko sedam centimetara niži od mene. Imao je blijedoplave oči, koje su 295 gotovo zaklanjale masivni okviri naočala s debelim lećama. Ćelavu glavu resio je po jedan čuperak crvenkastosmeđe kose sa svake strane glave i riđi brk, koji je prikrivao prilično mesnate usne. Imao je izdužen, okrugao podbradak, koji mu je sezao gotovo do Adamove jabučice. Govorio je polako, kretao se nehajno, smiješio oprezno. Smiješak mu je bio topao, ali nikad nije zračio spontanošću koju obično usko povezujem sa smijehom. Govorio je škrto. Pričao sam mu o nekim svojim skorašnjim doživljajima, a od njega sam saznao da u dućanu nema prodavača. Trebalo je da budem i prodavač i raznosač. Za ručak sam pojeo sendvič i popio šalicu kave, a potom smo se vratili na posao. Oko četiri sata završio sam raspakiravanje konzervirane hrane. Dotad se nakupilo nekoliko narudžbi, koje sam isporučio. Dobio sam četrdesetak centi napojnice, a kad sam se vratio u dućan, naložio mi je da ispraznim izlog. Izložena roba bila je poslagana na praznim letvaricama za jaja, i kako je izlog bio malen, ispraznio sam ga za tren oka. Nakon toga odstranio sam natpise i oprao staklo s nutarnje i vanjske strane. Prisjetio sam se vremena kad sam prao Keoughove prozore. Zanimalo me što sada radi stara rulja. Kad sam opet ušao, odveo me do hladnjaka i pokazao mi različite vrste sireva i maslaca te me uputio kako se režu. Zatim je izvadio nekoliko jaja i poredao ih na izložbeni stalak da vidim kako se to radi. Na tome sam mu lijepo zahvalio. Nasmiješio se nehajno. — Što brže naučiš, to bolje. Bit ćeš mi ovdje od sve veće koristi, a pomoć će mi i te kako trebati. 296 — Ako još štogod mogu učiniti, Harry — rekoh — samo mi recite. Htio bih se iskazati. Stalo mi je do ovog posla. — Ne brini, ići će sve kao po loju — odgovori. Izvadio je sat i pogledao ga. Bilo je sedam sati — vrijeme da se zatvori dućan i pođe kući. Skinuli smo pregače i izašli. Odšetao sam se do
hotela i opet uzeo zasebnu sobu. Onda sam otišao na večeru. Poslije večere osjećao sam se bolje, pa sam malko prošvrljao po susjedstvu i potom otišao u krpe. Zamolio sam re-cepcionera da me probudi u sedam sati, jer nisam imao budilicu a nisam htio zakasniti na posao. Sutradan sam čekao Harrvja pred vratima dućana da ih otvori. Primicao se ulicom polako, i kad je došao do mene, zaželio mi je dobro jutro. Ušli smo i odmah sam počeo mesti. Poslao me u slastičarnicu po kavu. Donio sam posudu napunjenu kavom i pili smo je jedući pecivo. Otprilike sat kasnije, kad smo u osam otvorili radnju, ušao je Ravzeus. Prao sam prednje strane tezgi. Podigao sam pogled i poželio mu dobro jutro. Kimnuo mi je u znak pozdrava i proslijedio do registar-blagaj-ne, uz koju je stajao Harry. Neko su vrijeme razgovarali i čuo sam da se u toku razgovora nekoliko puta spominje moje ime. Nešto kasnije Ravzeus je izišao, uvukao se u svoj auto i odvezao se. Pošto sam dovršio pranje tezgi, Harry mi je rekao da donesem nekoliko sanduka konzervi. Namjestit ćemo ih u izlog. S uređenjem izloga bili smo gotovi prije vremena za ručak, na koji smo opet otišli u slastičarnicu. 297 Nakon ručka vratili smo se u dućan, i ja sam odmah isporučio nekoliko narudžbi. Dobio sam dvadesetak centi napojnice. Naši su kupci tvorili mješavinu vrlo siromašnih — onih koji su živjeli od socijalne pomoći — i srednjestojećih ljudi — onih koji su zarađivali između dvadeset i trideset dolara tjedno. Držali smo cijeli niz jeftine sitničarske robe, koja je uvijek imala dobru prođu. Da bismo poboljšali naš tjedni robni promet, Harry se povezao s nekoliko restorana, koje smo zvali kupcima na veliko. Kupili bi sanduk jaja, vreću šećera, sanduk jeftinih konzervi povrća. Slao bi me da im isporučim robu i donesem nove narudžbe. U sedam sati spremio sam se za polazak. Ostavio je dućan otvoren još nekoliko minuta. Pričekao sam ga da zatvori i vratio se u hotel. Sutradan je bila subota. Bit će to naporan dan, prema onome što mi je Harry bio ispričao. Radit ćemo do ponoći. Prema Harrvjevoj odluci, u subotu bih trebao prvi put nastupiti kao prodavač, pa sam s velikim nestrpljenjem očekivao taj trenutak. Bio je to i dan isplate. Subota je osvanula obasjana suncem i bez ije-dnog oblačka. Opet sam rano došao pred dućan i čekao da Harry doklipše. Otvorili smo ga i popili kavu. Zatim sam poslagao staklenke mlijeka i vrhnje u hladnjak i čekao dolazak mušterija. Oko devet sati pojavile su se prve laste. Harry mi je kim-nuo glavom, a ja sam pošao da jednog od kupaca poslužim. Bila je to visoka, tamnoputa Talijanka, čiji je glas zvučao vrlo oporo, što je, čini se, bila jedna od značajki siromašnijih slojeva talijanskog podrijetla. Prvih nekoliko stvari koje je zatražila bilo 298 je vrlo priprosto. Potom je zaželjela sira; otvorio sam hladnjak i izvadio sir. Htjela je 25 dkg; odrezao sam nešto više. Kazaljka na vagi pokazala je 37 dkg. Ako kilogram sira stoji 80 centi, onda ovaj komad dođe trideset, računao sam u sebi. Već sam se spremio da joj kažem iznos, ali Harry mi je prišao s leđa i došapnuo: — Trideset šest. Skinuo sam sir s vage i kazao joj cijenu koju rrii je Harry bio prišapnuo. Rekla je u redu, i zamotao sam joj ga. Kupila je tucet najjeftinijih jaja i pola kile najjeftinije kave. Uzeo sam veliku papirnatu vrećicu i počeo na njoj ispisivati cijene. Pošto sam ih sve popisao, zbrojio sam. Račun je iznosio dva dolara i trideset osam centi. Harry je stajao kraj mene dok sam bilježio cijene i nadzirao me dok sam ih štrigulirao. Palo mi je na pamet da bi možda htio provjeriti moj račun, pa sam mu pružio vrećicu. Brzo je preletio okom po stupcu ispisanih brojki i vratio mi vrećicu bez ikakve primjedbe. Znao sam da je sve u redu. Spakovao sam stvari u vrećicu, a žena mi je dala novčanicu od pet dolara. Položio sam je na registar-blagajnu i uzviknuo: — Naplatiti dva dolara i trideset osam centi. Harry je registrirao prodaju i dao mi ostatak. Izbrojio sam ga naglas dok sam ga davao mušteriji i onda rekao: — Hvala vam. Dođite opet. — Bila je to moja prva prodaja. Okrenuo sam se slijedećem kupcu, ali Harry ih je sve sam poslužio. Prišao mi je. — Dobro će ići — kaza kroz smiješak. — Doduše, još moraš naučiti neke stvarčice. Na primjer, kad odrežeš sira nešto više nego što je mušterija zatražila, ne ustručavaj se zaračunati malo više od 299 onoga što pokaže kasa. Mušterije se ionako u to ne razumiju, a većina ih ne zna ni računati. Tim viškom pokrivamo trošak za doručak i druge stvari, kao na primjer štetu prilikom loma jaja, koju nam uprava uopće ne nadoknađuje. — Razumijem — rekoh spremno. I te kako sam razumio. To je samo potvrđivalo moje pretpostavke. U svemu leže skrivene mogućnosti. Treba ih samo napipati. DEVETO POGLAVLJE Bila je nedjelja i spavao sam do kasna. Kad sam se probudio, pogledao sam na toaletni stolić, na koji sam bio stavio novu budilicu od šezdeset centi koju sam sinoć kupio. Pokazivala je jedanaest sati i nekoliko minuta. Pogledom sam potražio mjesto na podu na kojem sam bio ostavio torbu s nešto sitničarske robe. Nalazila se ondje. Okrenem se u krevetu, ispružim ruku, iz džepa izvučem paketić cigareta, stavim jednu u usta i pripalim je.
Opet se udobno zavalim na jastuk i stanem promatrati dim koji je zakolutao put stropa. Osjećao sam se odmorno i lagodno, i dok sam razmišljao o prethodnom danu, gurnuo sam ruku pod glavu. Činilo se da je nekoliko prošlih tjedana daleko iza mene. Nikad nisam trpio studen, niti čistio snijeg, niti bio gladan. Osjećao sam se dobro. Sjećam se prethodne noći kad je Rayzeus s još jednim čovjekom svratio u dućan. Harry mi je rekao da je to vlasnik, gospodin Big, koji je posjedovao sve one dućane u kojima smo radili mi i toliki drugi poput nas. Bio je to tih, nasmiješen, sjedokos 300 čovječuljak, koji mi je Ijubezno kimnuo glavom kad je zakoračio preko n/aga. Posluživao sam jednog kupca i uzvratio mu smiješkom, još ne znajući s kim imam posla. Prišao je registar-blagajni i zavirio u nju. Potom se okrenuo Harrvju, rukovao se s njim i zapodjeo razgovor koji je trajao samo nekoliko minuta. Prošetao je dućanom i izišao. Kad je gospodin Big otišao, Ravzeus je razmijenio nekoliko riječi s Harvjem, a onda se i on udaljio. Izlazeći kazao mi je: — Laku noć, Frank — što me neobično razgalilo, jer mi je time dao do znanja da me nije zaboravio. A kasnije, kad smo zaključili posao i pošto sam pomeo radnju, Harry me pozvao k sebi do blagajne da me isplati. Pružio mi je sedam dolara i upitao me jesam li zadovoljan. Načas sam se zbunio a onda mu rekao: — Dali ste mi previše. Radio sam samo tri dana. Znači pola tjedna. Pet dolara. Harry se nasmiješi. — Dva su dolara od mene. Uvijek pomoćnicima dopuštam da subotom uvečer ponesu kući zamo-tuljak razne sitničarske robe. Budući da tebi to nije potrebno, pomislio sam da će ti ova dva dolara dobro doći. Budi pošten prema meni, pa ću i ja biti prema tebi. Pogledao sam novac u ruci i zatim Harrvja. — Hvala — rekoh — učinit ću sve da ga zaslužim. — Uvjeren sam da hoćeš — reče Harry nasmi-javši se. — Ako nemate ništa protiv — kažem — odabrao bih neke stvari za ljude koje poznajem i koji su se lijepo ponijeli prema meni. Ja ću platiti t& njih. 301— Samo izvoli — reče Harry okrećući se registar--blagajni da sravni račun. Uzeo sam tucet najboljih jaja, pola kilograma dobrog maslaca, zamotuljak nemasne slanine, nešto domaćeg američkog sira, šećera, brašna, nekoliko konzervi boljeg povrća i nekoliko kutija zobene krupice. Izračunao sam koliko će sve to stajati i onda tome dodao još dvije štruce bijelog kruha i golem kolač od dvadeset pet centi. Prišao sam Har-ryju i dao mu vrećicu sa stvarima. Ispisao sam naziv svakog artikla i odmah do njega cijenu. Račun je iznosio tri dolara i deset centi. Položio sam tri dolara i deset centi na blagajnu i počeo spremati stvari. Pristupi mi Harry još uvijek držeći novce u ruci. — Za koga su te namirnice? — upita. — Za prijatelje — odgovorim. — Kad sam u veljači stigao u New York, bio sam ubog kao crkveni miš. Oni su me primili k sebi. Prilično su siromašni, pa nisam mogao ostati dugo, ali bez njih bio bih nadrljao. — Nekoliko je trenutaka šutio dok sam zatvarao vrećicu i pričvršćivao na nju drvenu ručku kako bih je mogao lakše nositi. — Na — reče — zadrži to. Nisam uzeo novac. — Hoću platiti — kazah. — Imam dovoljno novaca. Danas sam dobio dva dolara napojnice. — Uzmi ga — navali on. — Lako ćemo to nadoknaditi prilikom prodaje. Uzeh novce i spremih ih u džep. — Hvala još jednom — velim. — Ovo vam nikad neću zaboraviti. 302 — Nije spomena vrijedno! — Nasmiješi se. — Hodi sa mnom na kavu prije nego što odeš kući. U slastičarnici sam sjedio s njim cio sat prije nego što sam se otputio kući. Bila su gotovo dva sata, i do hotela sam se povezao tramvajem. Dežurni službenik na recepciji prepoznao me čim sam ušao i pružio mi ključ. Bacio je pogled na zamotuljak koji sam nosio i rekao mi: — U sobama je zabranjeno kuhati, gospodine Kane. Nasmijem se. — Bez brige! — doviknem mu preko ramena dok sam prilazio stepeništu. — Neću. Cigareta je gotovo dogorjevala. Zgnječio sam je na tanjuriću što se nalazio na toaletnom stoliću, obrijao se i potom sišao u hodnik da se u kupaonici istuširam. Bilo je kasno, pa nitko nije čekao u re^u. Odmah sam ušao, pustio toplu vodu i nasapunao se. Topla je voda godila dok se cijedila niz leđa sapirući sapunicu. Izišao sam ispod tuša i trljao se grubim ručnikom dokle god mi se koža nije užarila i počela me peckati. Potom sam se vratio u sobu i obukao se. Do 125. ulice odvezao sam se podzemnom željeznicom i krenuo Harrisovima. Bio je skoro jedan sat. Popeo sam se stepenicama u polumra-čnom hodniku, osjećajući u nozdrvama onaj dobro poznati vonj pržene svinjetine, i pokucao na vrata. Tom ih je otvorio. Čim me ugledao, lice mu se razvuklo od smiješka. — Čovječe! — usklikne iskesivši se. — Upravo smo te spominjali. Upadaj. Ušao sam, a on je viknuo u smjeru druge sobe. 303 — Mama, pogodi tko je došao? — Okrenuo mi se, pograbio me za ruku i stao je oduševljeno drmusati. — Kako si, momče? Uspio sam se nekako naceriti i spasiti ruku da mi je ne zdrobi. — Dobro — odgovorim — da bolje ne može biti! U sobu utrče Sam i Elly, iza kojih se mnogo sporije kretala njihova majka. Porukovao sam se sa Samom i Elly, a gospođu Harris poljubio. Po načinu kako su me dočekali, čovjek bi
pomislio da me nisu vidjeli godinama, a ne samo pet dana. Kad se uzbuđenje malo stišalo, stavio sam zamotuljak na stol. — Našao sam posao — najavim ponosno — pravi posao u trgovini mješovitom robom, poput Sama. Donio sam vam neku malenkost. — Otvorim vrećicu i povadim hranu. — Jaja najbolje kakvoće — kažem — pravi maslac, sir, kolač i... — Zastanem. Gospođa Harris spustila se u stolicu i počela plakati. Priđem joj i zagrlim je rukom oko ramena. Pod prstima sam osjetio sitne kosti nedaleko od vrata. — Što je, mama? — upitam nježno. — Sto se dogodilo? Pogleda prema meni i osmijehne se kroz suze. — Ništa, Frankie — odgovori blago. — Ništa — samo se radujem zbog ponovnog viđenja. Svaki dan sam se molila za tebe — molila da postigneš nešto što će ti malčice ozariti lice. Šutio sam — nisam znao što da kažem. Pogledam Sama, Toma i Elly. Tom mi kimne. — Tako je, Frankie. Kazala nam je da se svakog dana molimo za tebe. I molili smo — svi zajedno. — Pogleda brata i sestru. — Nismo li? Potvrde glavama u znak odgovora. Obuhvatim ih sve pogledom i mamu Harris . — Ne znam što da kažem. Mama Harris se nasmiješi. — I nemoj. Ne moraš ništa reći. Gospodin je uslišio naše molitve i sve što sada možemo reći jest: »Hvala ti, Bože! Hvala ti za sve milosti«. Kad smo kasnije pojeli i ja im ispričao svoje doživljaje — kako sam se zaposlio, koliko zarađujem i kakav posao obavljam — i kad smo se lagodno opustili na stolicama a ja zapušio, gospođa Harris je opet progovorila: — I za nas je ovaj tjedan bio sretan. — Kako to mislite? — upitam. Pogleda ponosno Elly. — Elly je također našla dobar posao. Radi u drugoj tvornici ukrasnih vrpci, gdje zarađuje gotovo petnaest dolara tjedno. — Sjajno! — uskliknem tobože sav sretan i automatski pogledam Elly, koja je sjedila ukočena pogleda, ali koja se nakon toga gotovo izazovno zabuljila u mene. Odmah mi je bilo jasno što Ella radi, ali unatoč tome nisam rekao ništa. Morao sam biti obziran zbog stare. — Doduše, ponekad mora raditi do kasna — nastavi starica — ali Elly je dobra djevojka. Nema ništa protiv toga. — Baci pogled na policu ugrađenog ormara na kojoj se nalazio starinski sat. — Bože! — usklikne ustajući. — Što vrijeme leti! Skoro će četiri sata. Moram na nedjeljni sastanak. Hajde Tome, i ti Same. Morate poći sa mnom. Elly je već bila jutros, pa može ostati s Frankiejem da mu pravi društvo dok se ne vratimo. Požurite! 20 Ne zaljubljuj se u neznanca 305Odoše — dva mladića i njihova majka — ona u sredini, oni sa strane pridržavajući je pažljivo dok su silazili niz stepenice. Ni s engleskom kraljicom ne bi postupali s više obzirnosti, poštovanja i odanosti nego što su iskazivali svojim nježnim dodirom ruka, usrdnim izrazom lica. Zatvorim vrata za njima i okrenem se Elly. Sjedila je na rubu prozorske daske i gledala u prljavo i mrko dvorište. Zavalim se na stolicu kraj nje i stanem je promatrati. Nismo govorili. Upalim cigaretu. — I tako, Elly, dobila si posao — kažem naposljetku tiho. Nije me pogledala. Glas joj je zvučao potišteno i ogorčeno. — Dobro znaš da nisam. — Ne znam ja ništa — velim. — Kako bi bilo da mi ti kažeš? Jedno je vrijeme šutjela, a onda je progovorila uzbuđenim i usiljenim, ali još uvijek obuzdanim, glasom. — Delam onđe u stanu s nekim ženama. — Njezin pokrajinski način izražavanja dolazio je jače do izražaja nego obično. — Kusuramo se s vlasnikom. — Nije moguće da se za tebe ne može naći neki drugi posao — kažem. — Koji? Na to nisam znao odgovoriti. Nastavila je poslije kratke stanke, namjerno oponašajući moj glas. — Nije moguće da se za tebe ne može naći neki drugi posao. Kako da ne. Mogu otići u kakav kramarski dućančić ili u robnu kuću u Sto dvajst petoj ulici i reći: »Ja sam bjelkinja, dajte me zapo306 slite da prodajem vašu finu robu mizernim crnču-gama koji ne mogu dobit posal zato što su crni, a samo bijela gospoda možeju dobit namještenje u ovoj robnoj kući«. — I Tom ne bi trebao sjedit doma čitav dan i gledat svoje ruke — svoje velike, jake, vješte ruke, dok oni primaju i otpuštaju kak ih volja dok mu se odjednom neprimjetno duša ne ispuni gorčinom. I čovjeku se stegne grlo gledajuć ga kako sjedi i sve više i više gubi razum dok oni ne izmisle kakav zgodan izgovor. I on onda ide van da pije — jeftin, loš džin što ga je bijelac smućkao koji ga za pet centa drage volje prodaje nesretnim crnjama samo da im smuti glave, da ih vatra sažga iznutra, dok ne zaborave da su crni. — Ali za par trenutaka su bijelci i cijeli svijet je njihov, pa se smijeju od sreće dok ne popadaju s noga. A kad se sljedeće jutro probude, glava im puca, grlo ih drapa, želudac im gori te prinose ruke glavama i čvrsto je s njima stišću i vide da su im ruke crne i blatne i da za njih nema posla. Pla-čeju u sebi, ne suzama, ne očima, nego srcima i pitaju se: »Gđe su mi one lijepe bijele ruke koje sam jučer imo?« — A Sam rinta u dućanu svako jutro prije škole. Upućen je u sve u dućanu — zna sve cjene, zna sve artikle. A sve što radi jest da raznosi po kućama špeceraj. Ne smije posluživati mušterije. Ne smije rezat ni puter ni sir. Crnilo s njegovih ruka moglo bi spast i dospjet na lijepi bijeli sirac koji treba da ide na lijepi bijeli
hljebac i niz lijepo bijelo grlo. Svakako, može se i za mene naći neki drugi posao. 20* 307Okrene se prema meni. Lice joj je bilo smrknuto, oči pametne kao u mudraca. — Mogu se izvalit gola u lijepi bijeli krevet i migoljit starkom tako da mušterija pomisli da ludujem za njim i da jedva čekam da skoči na mene da me pofuka. I on nikad ne brine hoće li mu na tijelo dospjet moje crnilo, a kad ustane iz kreveta i počne, malko klecavih koljena, navlačit na sebe hlače, pogledat će me i reći: »Je V s tobom stvar u redu, curo? Ako nije, gukni. Neću se ljutit. Samo želim znat da trknem do doktora prije nego što se nešto tref i«. A ja ću ga pogledat i reć mu: »U redu sam, gospon. Ne tarite glavu zbog toga. Mogu biti crna izvana, ali iznutra sam čista i bijela kao i sve bjelkinje koje ste dosad poznaval. Al' to se ne javlja samo tako. To nastaje uz dubok, promukli vapaj zaliven gorkim suzama. Sa mnom je stvar u redu, gospon«. Uspravi se i pogleda me. — Sa mnom je stvar u redu, gospon — ponovi. Zbog načina na koji je to izrekla te su me riječi duboko kosnule. Ugasio sam cigaretu, ustao i ispružio ruke. — Što se mene tiče, gospođo, vi ste u redu — rekoh. Prišla mi je u naručaj, prislonila glavu na prsa i počela plakati, plakati i plakati. Pustio sam je da se iskali. Nakon nekog vremena opet se umirila. Nekoliko smo minuta stajali nijemo. — Oprosti — kažem. Iziđe iz naručja, uzme cigaretu iz kutije koju sam bio stavio na stol, pripali je i sjedne. 308 — Ne znam zašto ti sve to pričam — reče tako tiho da sam je jedva čuo. — Nisi ti kriv što je to tako. Međutim, nekom moram reći, a nemam kome. — Znam kako je to kad čovjeka nešto tišti a nema se kome izjadati — velim. — Mnogo sam se puta našao u takvom položaju. Priđe sudoperu, opere lice i počešlja se. Kosa joj je bila kovrčava, ali je upotrebljavala neku pomadu kojom ju je smekšavala, tako da joj se glatko spuštala niz lice. Tamna joj je koža bila nježna i glatka i sjajila se uz blijedoplavi odraz, od kojeg kao da je poprimala bjeličast ton. Tijelo joj je bilo vitko, grudi zašiljene, trbuh malko ispupčen, stražnjica visoko smještena, a noge tanane, koje su u cipelama s visokim petama izgledale još tanje. Sjela je, uzela zapaljenu cigaretu i počela odbijati dimove. — Sad mi je odmah bolje — reče prirodnim glasom. Osjećao sam se kukavno. Sjedili smo neko vrijeme šutke, čekajući da joj se majka i braća vrate. Čuli smo Tomov bučni glas dolje u hodniku. Odložila je cigaretu, hitro prišla sudoperu i isprala usta. — Mama ne voli da pušim — objasni. Otišao sam od njih oko sedam sati, prije nego što su večerali. Nisam htio ništa uzimati od njih. Morali bi zbog mene otkidati od ionako oskudnih zaliha. Obećao sam im da ću ih opet posjetiti idući tjedan, i onda sam otišao na večeru u kafeteriju u 125. ulici. Nakon toga išao sam u kino Loev/s Victoria, gdje sam gledao film Strašijivko. Snimljen je prema stripu koji je izlazio u Americanu. Ali nije djelovao uvjerljivo. Tako nikad nitko nije živio. 309DESETO POGLAVLJE Potkraj tjedna moj život kao da se vratio u svakidašnju kolotečinu. U petak navečer, nakon što sam se vratio s posla, razgovarao sam s recepcio-narem o unajmljivanju stalne sobe. Za tri dolara tjedno dobio sam sobu s kupaonicom. Bila je prostranija nego ona prijašnja. Imala je dva prozora koja su gledala na ulicu i velik ugrađen ormar. Tu su se još nalazila dva naslonjača, obična stolica i uz krevet malen stol. Toaletni stolić, koji je stajao s jedne strane, i komoda nasuprot njemu upotpunjavali su sliku. U subotu sam imao grdnog posla. Cijeli dan sam dostavljao narudžbe i u toku tjedna zgrnuo lijepu hrpicu napojnica. Činilo se da sam se sviđao kupcima i dobro sam pazio da se uvijek vladam pristojno i da učinim sve što se od mene traži. Ustanovio sam da sam kao stvoren za trgovca. S mušterijama sam razgovarao neusiljeno — šalio se s onima kojima je to godilo, ali iskazivao poštovanje onima koji su to očekivali. Radio sam dosta naporno, ali mi se posao sviđao. Nedjelja kod Harrisonovih protekla je u smirenom tonu. Tom je čitao novine kad sam ušao. Stavio sam zamotuljak na stol. — Gdje su ukućani? — upitam ga. — Otišli su na šetnju — odgovori. — Ima li što nova? Zavrti glavom. — Nema. Jedan dan radio sam na istovaru tiglje-na. Nikakav posao. — To je zlo! — Još kakvo! 310 Dao sam mu dolar. Uzeo ga je bez riječi. — Druškane, kupi si malo cigareta — rekoh mu. — Ili otiđi na neku reviju ili tome slično. Potrebna ti je promjena. Ništa ti ne koristi to što povazdan sjediš kod kuće i izjedaš se. — Tko se izjeda? — upita namrgodivši se toliko da mu se ono sjajno, crno lice posve osulo borama. — Nisam ja od tih, ne izjeda se brat. Čekali smo da se ukućani vrate sa šetnje, zatim smo posjedali oko stola i jedno vrijeme ćaskali o koječemu. Od njih sam otišao oko šest sati, krenuo u središte grada na večeru, kupio novine i vratio se u svoju sobu. Lagano sam se razodjeo, ispružio se u krevetu i počeo čitati novine. Kad sam ih pročitao, ugasio sam svjetlo, ležao u tami pušeći cigaretu i razmišljao. Pitao sam se ne bih li mogao naći Tomu kakav posao. Zaspao sam, dok mi je u podsvijesti tinjala jedna ideja. Tjedni su prolazili smireno jedan za drugim bez ikakvih trzavica, pa sam jednostavno izgubio svaki pojam o vremenu. Zarađivao sam toliko da sam, s malo pažnje, mogao lijepo prolaziti, i sve na što sam trošio bili su nedjeljni paketi namirnica za Harrisove. Obilazio sam ih svake nedjelje i uvijek od njih,odlazio prožet nekim neodređenim osjećajem razočaranja. Ožujak je neprimjetno ustupio mjesto travnju, travanj svibnju, a svibanj lipnju. Kupio sam si nekoliko odjevnih predmeta koji su mi bili potrebni, ali sam pod tjednom nosio većinom
radne hlače i košulju. Kupio sam novo nedjeljno odijelo, ali sam ga malo nosio, jer sam posjećivao samo Harrisove. 311Jednog jutra, dok sam pomagao istovarivati kamion koji je dovezao robu iz skladišta, vozač mi je napomenuo da će još jedan kamion biti stavljen u pogon. — Tko će ga voziti? — upitam. — Tony — odgovori. Tony mu je bio pomagač. — Znači da ćete trebati još jednog pomagača — kažem. — Aha — potvrdi. — Trebat će nam dva — jedan za mene, drugi za njega. Otišao sam u dućan zaokupljen mislima. To je bio posao za Toma. Odlučio sam da sutradan ujutro porazgovaram s Ravzeusom. Kad je Ravzeus ušao, zamolio sam ga da mi prije polaska kući posveti minutu vremena. Kazao sam mu za Toma, a on me upitao je li pouzdan. — I te kako! — velim — a uz to voli raditi. Po-trebam mu je posao. Zavrti glavom. — Dosad sam imao loše iskustvo s crnčugama —■ rekao mi je. — Prvih nekoliko tjedana su dobri, ali čim im se u šaci nađe par dolara, odlaze na terevenku i ne vraćaju se dok ne ostanu bez prebijene pare. — Ne znam kako je s drugima — kažem mu — ali ovog momka dobro poznajem. Valjano će obavljati svoj posao. Nije on propalica. Rayzeus me radoznalo pogleda. — Dobro poznaješ tog momka? Kimnern. — Nekoć sam radio s njim. Znam da je ispravan čovjek. Ravzeus slegne ramenima. 312 — U redu, pošalji mi ga idući tjedan. Razgovarat ću s njim. — Hvala vam, gospodine Ravzeus — rečem i vratim se poslu. Sad mi je srce bilo na mjestu. Možda im sada krene. Jedva sam čekao da dođe nedjelja i da im to saopćim. Nedjelja je osvanula sunčana, vedra i topla. Obukao sam novo odijelo i krenuo put gornjeg grada. Cijelim sam putem mislio o tome kako će ih moja vijest usrećiti — osobito gospođu Harris. S kolodvora sam dopješačio do kuće i popeo se stepenicama. Stara se rupčaga nije mijenjala. Odisala je istim zadahom. Rasklimane drvene stepenice još su uvijek pod nogama škripale. Električna žarulja bila je preslaba za onako prostran hodnik i nije davala dovoljno svjetla. Sa zidova se boja ljuštila u krpama. Otvorio sam vrata i ušao u stan. Za stolom je sjedila Elly i čitala strip u boji Sunday Newsa, koji je bila razastrla ispred sebe. Kroz širom otvoren prozor iza nje u stan je dopirala svakoliko buka iz dvorišta: plač nečijeg djeteta, žestoka prepirka muža i žene, svirka džez-orkestra na radiju. Sve se to na jedan čudovišni način stapalo u pjesmu siromaštva. Elly me pogleda. — Zdravo, Fsankie. — Servus! — kažem. — Gdje su ostali? Govorila je polako, umorno. — Mama je sa Samom u crkvi. Tom je otišao rano ujutro i vratit će se tek predvečer. Stavio sam omot s hranom na stol i otvorio ga. — Bolje da ovo skloniš — kažem joj. — Ima i pokvarljive robe. 313Ustala je i prvo sfSremila maslac u hladnjak. Nije govorila. Unutra je bilo vruće. Skinuo sam kapu-tić, pažljivo ga objesio preko naslona sjedalice i stao je motriti. Nosila je novu haljinu. Bila je od sjajnog crnog satena. Posve joj se priljubila uz tijelo, tako da joj se oblik grudi posebno isticao. Po načinu kako joj je prianjala uz bokove dok se kretala vidjelo se da ispod nje nema mnogo odjeće. Kad je bila gotova, vratila se do stolice i bez riječi sjela. Vrijeme je sporo odmicalo. Znoj mi se cijedio niz vrat. Od toga mi se smekšao ovratnik od košulje. Osjećao sam kako mi se ispod majice niz leđa kotrljaju sitne kapljice. Otkopčao sam ovratnik. Naslonila je glavu na ruku koja joj je počivala na stolu i jednostavno šutjela. Opazio sam svjetliju boju puti njezinih grudi kroz razrez na prednjem dijelu haljine kad se sagnula. — Što je na stvari, Elly? — upitam. — Zar ti nije dobro? — An-an — odgovori. — Bolesna sam. Dignem se sa stolice i priđem joj. — Što te muči? Nije odgovorila, ali se digla sa stolice. — Imaš li cigaretu? — upita. Izvadim kutiju cigareta i pružim joj je. Jednu je stavila u usta, a ja sam zapalio šibicu. Nagnula se da je pripali. Čim sam joj pogledao u haljinu i osjetio njezino tijelo, nagonski sam je privukao sebi. Nije se pokušala oduprijeti, jednostavno je pustila da je držim; bila je ukočena kao da je od drve-ta. Mamile su me njezine grudi pod haljinom, pa sam je pokušao malo zagrijati, međutim ona je stajala hladno s cigaretom u ruci. Pustio sam je i vrai tio se do stolice obuzet neobičnim^^ećajem poraza. Zavalio sam se na stolicu i zapušio. Nisam je gledao. Prišla je prozoru, sjela na prozorski prag i stala gledati van. Nakon nekoliko trenutaka ustala je i prišla mi. Nisam dizao pogled. — Ne radi se o tome da mi nije stalo do tebe, Frankie — reče nježno. — Milije mi je da sam s tobom nego bilo s kim drugim. Ali bolesna sam. — Ako si bolesna — planem bijesno — zašto ne ideš k liječniku? — Bila sam — reče tupo. U glasu joj se osjećao prizvuk straha. Pogledam je. Lice joj je bilo ukočeno, bešćutno. — Što je rekao? — upitam. Odstupi korak od mene. Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je odgovorila. —- Francava sam. Ostadoh užasnut. — Što je, triša? — upitam. Još je prošla jedna minuta prije nego što se mogla prisiliti na odgovor. — Sifa — odgovori, klone na sjedalicu i tupo se zabulji u mene. Htio sam nešto reći, ali mozgom mi je sijevnulo tisuću misli pa nisam uspio. Razvalio sam usta kao som, ali nikakva glasa nisam ispuštao. Gledala me donekle prkosno. Zurili smo jedno u drugo. Nisam se mnogo u to razumio, ali sam znao da je šugavo. — Što ćeš sada? — konačno
nekako izustim. — Ne znam — uzvrati. — Liječnik kaže da se moram prijaviti u bolnicu radi liječenja. — Nećeš se valjda vratiti u... — Zastanem. Ustane. 314 315— Zašto ne! — zareži. — Zašto da se ne vratim? Ondje sam to i dobila! — Ali prenijet ćeš na nekoga. — Baš me briga! — Počela je koračati sobom. — Ni oni se nisu brinuli hoće li ga prenijeti na mene. To im je zla sudbina. Neću dopustiti da zbog toga svi gladujemo. — O tome ne trebaš više razbijati glavu — kažem. — Moj šef želi razgovarati s Tomom u vezi s poslom na jednom od kamiona. Pogledala me s očitom nevjericom. l — To kažeš samo tako. — Ne — reknem — mislim ozbiljno. Želi razgovarati s Tomom. Kazao mi je. Uspio sam je uvjeriti. — Znaš — produžim — možeš otići k liječniku i izliječiti se. Za njih se nećeš trebati brinuti. Kako me gledala, činilo se da će briznuti u plač, ali nije. Umjesto toga, prišla mi je i uzela me za ruku. — Zvuči tako dobro, Frankie — reče pola kroz smiješak, pola kroz plač — da naprosto ne mogu vjerovati. Uđe mama Harris. Časak je zastala na pragu i gledala nas. Elly joj pritrči. — Mama, Frankie mi je kazao da njegov šef želi razgovarati s Tomom u vezi sa zaposlenjem! Staričino lice ozari osmijeh. — Govori li istinu, Frankie? — upita me. Potvrdim glavom. — Da, mama, govori. Želi odmah razgovarati s Tomom. Gospođa Harris obrati mi se sva zadivljena. 316 'i — Prst Božji, njegovom zaslugom Tom te doveo k nama. Obuhvatim ih pogledom. Elly se smiješila; iz majčina joj je lica također zračila sreća, ali na jedan drugi, tih način. Uđe Sam. Kazaše mu vijest. Svi smo se radovali. Poslije kratkog vremena zamolim Sama da skokne po kutiju cigareta i veliku bocu soka. Bilo je vruće, i hladno piće ne bi bilo naodmet. Toma još nije bilo. Elly pođe sa Samom. Gospođa Harris je sjela u svoju staru ljuljačku. Stolica je škripala na golom drvenom podu dok se u njoj zibala tamo-amo. Čekala je dok ne zamru odjeci koraka u hodniku, a onda prozbori. — Pravi si nam prijatelj, Frankie. Duboko cijenimo sve što si za nas učinio. Pomalo se zbunih. — Nisam ništa učinio — kažem. — Više ste vi učinili za mene nego što ću ja ikad za vas. Prošlo je nekoliko minuta dok nije iznova progovorila. — Nikad te prije nisam pitala, Frankie — možda ne bi trebalo da se u to pačam — ali zar osim nas nemaš drugih prijatelja? Mislim, neke bijelce koje poznaješ? Pomislio sam na Jerrvja, Martvja i njihove ukućane prije nego što sam odgovorio. — Nemam — kažem — i da imam, to bi mi, vjerojatno, slabo koristilo. Bilo je to davno. — Zar ih nikad nisi pokušao pronaći? Stresem glavom. — Ne bi mi ništa pomoglo. Odonda je prošlo mnogo vremena. Jamačno su me zaboravili. — Pravi se prijatelji ne zaboravljaju nikad — primijeti starica — bez obzira na to koliko vreme317na prošlo. Osim toga, trebalo bi da imaš nekoliko bijelih prijatelja. — Načas je oklijevala. — Trebao bi upoznati takve ljude s kojima bi mogao izići i zabaviti se — neke mladiće i djevojke, vršnjake. — Vama ništa ne manjka — velim. — Nitko se drugi ne bi mogao ljepše ponijeti prema meni nego što ste se vi. — Ali — usprotivi se — s nama ne možeš izlaziti. S nama ne možeš plesati. Mi smo obojeni. To se ne pristoji. — Boli me glava što se pristoji a što ne — rečem — a plesati ionako ne volim. Ovo je popratila smiješkom. — Ima još jedno pitanje za koje sam mislila da bi ga valjalo potaći. Tiče se Elly. Držim da te na neki način voli, i nas ne očekuje ništa drugo ne očekuje doli teški jad ako si što zabije u glavu. Ne bih ti željela povrijediti osjećaje, ali ni to se ne pristoji. Razmislio sam o tome. Dok sam još mozgao, starica je nastavila govoriti. — Čeka cijeli tjedan da se pojaviš, a nedjeljom oblači najbolje haljine zbog tebe. Znao sam više o Elly nego stara, pa ipak mi Elly nikad ničim nije odala što osjeća i misli. Znao sam da je ne volim, a nikad ni na tren nisam mogao steći dojam da ona voli mene. Vezivali su nas stanoviti osjećaji, ali to je bila mješavina drugarstva i seksa — jedan zagonetan rastvor koji se tako dobro stopio da se ni na koji način ne da pobliže ispitati. Naposljetku sam prozborio. — Shvaćam što mi pokušavate reći, mama. Postupit ću onako kako smatrate da je najbolje. Ne želim nikoga od vas unesrećiti. 318 Iznova mi se nasmiješi. — Znala sam da ćeš to reći, Frankie. Dobar si momak. Još ćemo o tome razmisliti i zatim odlučiti što da radimo. Sam je stigao sa sokom. Otvorili smo bocu i ispili po čašu. Onda me Sam pitao da li bih htio poći s njim u park blizu koledža da gledamo bejzbolsku utakmicu. Nisam znao što da odgovorim. Bio sam naumio počekati Toma da mu osobno saopćim vijest o zaposlenju, ali nas je gospođa Harris nagovorila da pođemo. Rekla je da je umorna, da bi voljela malo prileći i da neće ništa Tomu reći dok se ne vratim. Obukao sam kaputić i izišao sa Samom. Dok smo silazili niz stubište, obavijestio me da je Elly otišla nekom prijatelju i da će se vratiti kasnije. Krenusmo put parka. JEDANAESTO POGLAVLJE U parku je vladala velika vrućina. Sunce nas je nesmiljeno pržilo. Međutim, mora se priznati da je utakmica bila dobra i da smo uživali gledajući je. Kad smo se vratili kući, bilo je gotovo šest sati, ali Tomu još ni traga ni glasa. Elly je bila kod kuće i pokušala me zadržati na večeri, ali sam se oprostio od njih i
otišao jesti u 125. ulicu. Potom sam išao gledati jedan novi film i izišao iz dvorane nešto poslije deset sati. Odlučio sam se vratiti Harri-sovima da vidim je li stigao Tom. Krenem put Avenije svetog Nikole i otputim se prema njihovoj kući. 319Kad sam obišao ugao njihove ulice, vatrogasna su kola uz paklenu zvonjavu zvona velikom brzinom projurila mimo mene, dok su vatrogasci na-vrat-nanos navlačili na sebe kapute. Pogledam za njima. Negdje je gorjela vatra. Dim je sukljao iz jedne zgrade. Nekoliko sam minuta stajao na uglu glupo buljeći u nju prije nego što mi je svanulo da to gori Tomova kuća. Dadoh se u divlji trk. Onamo se već sjatilo mnoštvo ljudi, koje su policajci nastojali potisnuti. Vatrogasci su podizali dugačke ljestve na šesti kat, a snažni mlazovi vode šiktali su kroz prozore u zgradu koju je proždirao plamen. Progurao sam se naprijed i počeo se osvrtati lijevo-desno ne bih li ugledao koga od Harri-sovih. Bilo je mračno i nisam dobro vidio. Nastao je sveopći metež, u kojem se nije znalo tko pije a tko plaća. Jedna me ruka ščepa za rame. Okrenuh se. Bio je Tom. — Frankie! — prodere se — Gdje su moji? — Ne znam — doviknem mu — upravo sam se vratio iz kina. Zar nisi bio u kući? — Sad sam tek stigao. Baš tada dotrčali su Sam i Elly. Toliko su se bili uspuhali da su jedva hvatali dah. — Gdje je mama? — viknu Tomu. — Tek sam se sada vratio — dovikne im. — Zar nije s vama? — Ne — uzvrati Sam. — Osjećala se premorenom i otišla je rano u krevet. Probili smo se do jednog krupnog crnog policajca. — Jesu li izvukli majku? — upita ga Tom. — Kako izgleda? — dovikne mu cajkan. 320 — Starija sjedokosa žena, šezdeset dvije godine, po imenu Harris — kaže mu Sam. Zaniječe glavom. — Nisam vidio nikoga tko bi odgovarao tom opisu — reče. — Bolje da odete tamo prijeko i da priupitate vođu vatrogasne brigade. Priskočimo naznačenom čovjeku i ponovimo mu pitanje. Odmahne glavom. — Nitko takva izgleda nije izišao iz kuće. Tom se okrene kući. — Mama je još uvijek unutra — prodere se. — Idem po nju. — Krene prema kući. Nekoliko ga cajkana pograbi. — Ne možeš onamo — reče jedan od njih. — Vatrogasci će je izbaviti. — Majka mi je unutra — drekne pokušavši se otrgnuti — na trećem katu, dvorišni dio. Moram do nje! — Đavo te nosi, ne možeš onamo! — zaurla jedan od cajkana. Tom nekako oslobodi jednu ruku i zamahne da će udariti cajkana koji ga je držao. Ovaj se hitro povuče u stranu i opali Toma šakom po čeljusti. Tom posrne i cajkani ga nježno povale na zemlju. — Ne možemo mu dopustiti da uđe u kuću — objasni cajkan braneći se pred nekima od onih što su se bili okupili oko njih. — Stradat će ako uđe. Kuća plamti poput šušnja. Netko u gomili krikne. Pogledam prema zgradi. Elly se probila kroz redove policajaca i upravo je trčala prema otvorenim kućnim vratima. Obazrem se preko ramena. Sam je sav musav od suza klečao pokraj brata. Okrenem se i potrčim za Elly. 21 Ne zaljubljuj se u neznanca 321ZiW*_ — Vrati sel Vrati se! — stanem vikati iz svega glasa za njom. Utrčala je kroz vrata i izgubila nam se iz vida. Potrčim stepenicama do vrata. Tek što sam stigao do njih, pogodi me u leda mlaz vode. Jedan od vatrogasaca bio je uperio u mene svoje gumeno crijevo. Posrćući upadnem kroz vrata. Hodnik je bio mračan i sav ispunjen dimom. Voda mi je šištala oko glave; spustim se na koljena, otpužem do stubišta i onda se trkom uzverem po stepenicama. — Elly! — urlao sam. — Elly! Vrati se! Nije bilo odgovora. Otrčim do trećeg kata. Elly je upravo ušla u kuhinju. Nađem se u skoku do nje i čvrsto je uhvatim. Pokušao sam je povući k sebi. Vatra se žestoko rasplamtjela u cijelom stražnjem dijelu stana. Dim je bio tako gust da smo se jedva raspoznavali. Kašljala je. — Moraš se vratiti — rekoh promuklo potežući je. za sobom. Prestala je kašljati. Počela mi se otimati. — Mama je ondje! — vrisne. — Mama, mama, čuješ li me? Dolazim te spasiti. — Podigne ruku i zagrebe me po licu. Pokušao sam je udariti, ali sam promašio. Onda me bubnula i, oslobodivši se, jurnula u spavaću sobu. Plamenovi bijesno liznuše za njom. Njihovi užareni kraci palili su mi lice. Krenem za njom. Čuo sam je kako negdje u tami vrišti. — Mama! Gdje si, mama? Zatim začuh lomljavu i otegnuti vrisak, koji se najednom prekide. Za trenutak je vatra preda mnom oslabila i vidio sam da se zid između soba zajedno s dijelom stropa srušio blokiravši ulaz. Potom plamenovi opet zahuktaše, i ja pođem u hod322 nik, dok mi je u ušima još uvijek odzvanjao njezin vrisak. Hodnik je bio sav u plamenu. Uputim se prema stubama, skočim na najvišu stepenicu i okto-trljam se do prvog kata. Komadići zapaljena drve-ta frcali su oko mene. Okrenem se i pretrčim posljednji niz stepenica. Ulaz ispred mene sav je bio zahvaćen plamenom, ali drugoga nije bilo. Mlaz vode odjednom zapljusne hodnik. Bacim se na pod te na rukama i koljenima ispod njega dopuzam na ulicu. Osovim se na noge i potrčim do položaja koji su zauzeli vatrogasci. Jedan me vatrogasac zgrabi. — Je li sve u redu? — upita me osorno. — Jest — uzvratim kaŠljući. Držao me sve dok nisam stigao do prednje linije, na kojoj su cajkani derući se potiskivali uskomešanu svjetinu. — Odbij! Kuća će se urušiti. Odbij!
Nalazio sam se blizu Toma i Sama. Tom je još uvijek ležao ispružen na tlu, ali se počeo pridizati; tresao je glavom čas ovamo, čas onamo. Sjeo je. Tog trenutka cijela se zgrada počela rušiti uz zaglušnu tutnjavu. Gledali smo nijemo. Iznad nje lebdio je velik oblak prašine, a s vremena na vrijeme liznuo bi u tamno noćno nebo pokoji vatreni jezičak. Tom se digne. Nije znao da je i Elly utrčala u zgradu. Zakorači prema zgradi i zabacivši glavu zaurla iz pet-nih žila u noćno nebo: — Mama, platit će mi zbog ovoga! Čuješ li me? Platit će mi zbog ovoga svi do jednoga, prokleti bili! Gadovi lihvarski u bankama, prokletnici koji nam nisu htjeli dati da živimo u boljoj kući! Nat21* 323jerat ću ih da za sve ovo plate, mama. Obećajem ti. Čuješ li me, mama. Obećajem ti. Dotrči cajkan i pokuša ga odvući. Tom se okomi na policajca. Ščepa ga za vrat i počne ga daviti. U odsjaju vatre cajkanovo lice problijedi kao krpa. — Ti si prvi! — rikne Tom izbezumljeno. — Ti si prvi, ali ne i posljednji! Platit ćete mi svi do jednog, pogani sinovi! Crni policajac, kojem smo se bili najprije obratili, dotrči do njih. Pokušao je otrgnuti Torna od drugog cajkana, no nije mogao. Na koncu odstupi za korak, dohvati svoj pendrek i osine njime Toma po glavi. Tom se složi na zemlju poput telca u klaonici. Drugi je cajkan silovito hripao boreći se za zrak. Pristupe dva muškarca odjevena u bijelo ruho, odvaljaju Toma na nosila i otegle ga u kola hitne pomoći. Smjeste ga odostraga. Sam dotrči do vozača. — To mi je brat — reče Sam — mogu li poći s njim? Vozač kimne. — Uskači. Uđosmo u stražnji kraj ambulantnih kola. Stažist koji je ondje sjedio pogledao me radoznalo dok smo ulazili. — Izgledate prilično garavo — kaže. Bacim pogled na svoje novo odijelo. Bilo je za-mazano, poderano i potpuno mokro. Više ga nikad neću moći nositi, ali i dalje sam zadržao ravnodušan izraz lica. Pogledam ga tupo. — Jeste li vi onaj koji je utrčao u kuću za djevojkom? — upita stažist. Kimnem. 324 — Bit će bolje da vas malo pogledam. — Pruži ruku iza sebe i dohvati stetoskop. — Skinite kaput. Skinuo sam ga bez razmišljanja. Promatrao sam Sama dok je zauzimao mjesto pokraj brata. Lice mu je bilo ukočeno. Još nije bio shvatio svu težinu tragedije koja ih je snašla. Nije plakao, samo je gledao u Toma. Siguran sam da nije čak bio ni svjestan naše prisutnosti u ambulantnim kolima. Bio sam mokar do kože. Lice mi je bilo suho i opaljeno, dlake na hrptu ruke osmuđene, a ruke užarene. Pošto mi je opipao bilo, liječnik mi je dao neku tekućinu. Popio sam je. — Imate vrašku sreću! — reče stažist. — Niste zadobili nijednu ozbiljniju opekotinu. — Ambulantna kola krenuše. Dva sata kasnije sjedio sam u bolnici sa Samom, čekajući da liječnik iziđe i da nam kaže kako je Tomu. Tom je dobio težak udarac po glavi i jednog su trenutka liječnici mislili da se neće izvući. Kako sada stoje stvari, bolje bi bilo da se to dogodilo. Kad su nas uveli u sobu, Tom je sjedio na krevetu i plakao. Krupne suze kotrljale su mu se niz obraze. Sam, koji dotad jedva da je i progovorio, pritrči plačući svom starijem bratu i zagrlivši ga zakuka: — Tome, Tome. Tom ga pogleda, ali se po njegovim mutnim očima vidjelo da ga ne prepoznaje. Nastavio je cvilje-ti mrseći ispod glasa nerazumljive i nesuvisle riječi. Odgurnuo je Sama. 325— Odlazi — mrmljao je. — Hoću majčicu. Gdje je? Okrenem se liječniku s pitanjem na usnama. Liječnik je odgovorio prije nego što sam uspio prozboriti. — Bojim se da više nikad neće biti onaj stari. Doživio je previše šokova. Ostale su posljedice. Sad mu je najpotrebniji odmor i mir. Sam je stajao iza mene kad je liječnik to rekao. Bio nam je okrenut leđima s pogledom uperenim u Toma, ali je čuo svaku liječnikovu riječ. To je imalo svog učinka. Okrenuo mi se suznih očiju, dok su mu se usta grčevito trzala od suspregnutog plača. Taj me izraz njegova lica prenio daleko unatrag — do drugog Sama koji mi se obratio u trenucima svoje nevolje. — Daj srcu oduška, mali — rekoh nježno. — Dođe vrijeme kad svaki muškarac mora zaplakati. Spustio se na stolac zarivši glavu u ruke i počeo tako neodoljivo plakati da mu je cijelo tijelo podrhtavalo. Nisam mu mogao ništa reći, pa sam mu prišao, stavio mu ruku na rame i bespomoćno stajao. Ubrzo se smirio, i mi smo izišli u hodnik ne znajući pravo što da radimo. Prošlo je gotovo pola sata prije nego što je pro' govorio. — Frank — reče glasom koji odjednom zazvuči kao da govori mnogo starija i zrelija osoba — možeš li meni priskrbiti onaj posao koji si bio namijenio Tomu? Pogledao sam ga prije nego što sam mu odgovorio. — A škola? 326 — Nabavit ću dozvolu rada. Dovoljno sam star i morat ću nešto raditi — odgovori. — Možeš li mi ga priskrbiti? — Mislim da mogu — velim. — Čudno — reče kao da govori sam sa sobom — još prije nekoliko sati imao sam dom — obitelj, mjesto kamo sam mogao otići, a sada ne znam kamo da odem, gdje da prebivam. — Kako bi bilo da dođeš k meni dok se prilike ne srede? — predložim. Pogleda me zahvalno. Upravo tada ušao je u hodnik, sav uzbuđen, neki visoki Crnac. Prišao je Samu. U njemu prepoznali propovjednika koga sam jednom sreo u crkvici u skladištu. Sam je ustao kad mu je prišao. — Dobar večer, velečasni — pozdravi ga tiho. — Same — reče velečasni zagrlivši ga jednom rukom — čim sam saznao što se dogodilo, pohrlio sam ovamo. Živjet ćeš kod mene. Nisi sam. Uz tebe je uvijek Gospodin Bog. — Mojeg prijatelja poznajete — kaže pokazujući na mene. Propovjednik me pogleda i kimne. — Da — već smo se upoznali. — Ispruži ruku, i mi se rukovasmo. — Ponio si se vrlo hrabro —
reče mi. Nisam odgovorio. Zajedno smo se otputili niz hodnik. Kod izlaza smo se rastali. Propovjednik je poveo Sama taksijem. Upitao me želim li da me kamo prebaci. Zahvalio sam mu uvjerivši ga da ću do kuće moći pješice. Promatrao sam vozilo kako se brzo udaljava i nestaje u noći. Krenuo sam prema hotelu. 327Elly i mama Harris bile su sahranjene dva dana kasnije, u utorak ujutro, dok je kišilo. Nakon vjerskog obreda koji je održan u crkvici, odvezli smo se na groblje. Kad je zemlja počela udarati o lijes, propovjednik je zaklopio svoj molitvenik i održao posmrtno slovo. Nalazio sam se nedaleko od Sama i promatrao ga. Stajao je sam na rubu grobova, go-loglav, dok je kiša uporno padala. Tom je još uvijek bio u bolnici i ondje će ostati još dugo. »Tup« — vlažni grumen zemlje pade na lijesove. I propovjednik je stajao ondje gologlav, s uprtim pogledom u tamnosivo nebo dok je govorio, a kiša ga je zapljuskivala po licu, miješajući se sa suzama. Nasuprot nebu, pričinjao se kao golem, crni kip od ebanovine. — O, Gospodine! — zavapi. — Pogledaj ovamo na svoj narod koji ti se obraća s molbom da mu dadeš snage, strpljenja, nade__ To je bila riječ koja mi je nekoliko slijedećih dana odzvanjala u ušima. Zbog načina na koji ju je svojim zvučnim baritonom odaslao put neba — i zbog načina na koji ga je Sam promatrao dok je govorio — ona je po svojem značenju pripadala vječnosti. Nada — to je prava riječ^ Što bismo bez nje? KRAJ PRVOG SVESKA SADRŽAJ što se prije dogodilo PRVI DIO Interludij DRUGI DIO Interludij TREĆI DIO Interludij ČETVRTI DIO 7 17 103 113 187 197 233 243
