Lauren Oliver-Ako se ne probudim

5/24/2018

La ure n Olive r - Ako se ne probudim - slide pdf.c om

-1http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

1/202

5/24/2018


Lauren Oliver

Ako se ne probudim _________________________________ Before I fall


2/202

5/24/2018


Posvećeno uspomeni na Semona Emila Knudsena II Peter, hvala ti što si mi dao neke od mojih najboljih trenutaka. Nedostaješ mi.


3/202

5/24/2018


Prolog Kažu da vam trenutak prije smrti cijeli život proleti pred oč ima. Meni se to nije dogodilo. Iskreno, ta prič a s mentalnom retrospektivom oduvijek mi se č inila užasnom. Neke je stvari, kako je obič avala reći moja mama, bolje ostaviti tamo gdje su zakopane i zaboravljene. Bez imalo bih žaljenja, primjerice, zaboravu prepustila cijeli peti razred (kada sam nosila naoč ale i ružič asti aparatić za zube), a ozbiljno sumnjam da postoji itko tko bi još jedanput htio proživjeti prvi dan škole nakon č etvrtog osnovne. Da ni ne spominjem sva ona dosadna ljetovanja s roditeljima, besmislene satove matematike, menstrualne gr če ve i loše poljupce koje sam jedva preživjela i prvi put... S druge strane, ne bih imala ništa protiv ponovnog proživljavanja najboljih trenutaka, kao što je bio onaj kada smo se Rob Cokran i ja prvi put poljubili nasred podija tijekom školskoga plesa, pa su nakon toga svi znali da smo zajedno, ili pak onaj kada smo se Lindsay, Elody, Ally i ja napile te u svibnju pokušale ostaviti otisak tijela u obliku anđ ela, uspijevajući tek tijelima spljoštiti travu pred Allynom kućom. Rado bih još jedanput proživjela i svoj šesnaesti rođ endan, kada smo zapalili stotinu malih svijeća i plesali na stolu u mojem dvorištu, psinu koju smo za jednu Noć vještica Lindsay i ja izvele Clari Seuse, zbog koje su za nama jurili policajci, a mi smo se smijale sve dok nam nije gotovo pozlilo. Sve su to stvari kojih se želim sjećati. Stvari po kojima želim da me pamte. No, prije trenutka u kojemu sam umrla, nisam pomislila na Roba. Nisam pomislila ni na jednog drugog momka, ni na jednu uvrnutu pustolovinu u koju sam se upustila sa svojim prijateljima, č ak ni na svoje roditelje. Nisam pomislila ni na to kako se zidovi u mojoj sobi pod jutarnjim suncem pretvaraju u boju slatkoga vrhnja niti na to kako azaleje u srpnju pred mojom ku ćom mirišu poput mješavine meda i cimeta. Pomislila sam na Vicky Hallinan. Konkretno, sjetila sam se epizode iz č etvrtog razreda, kada je Lindsay na tjelesnom pred svima glasno rekla da ne želi Vicky u svojoj ekipi za granič ara. »Predebela je«, jednostavno je objasnila, »možeš je pogoditi i zatvorenih oč iju.« Lindsay mi u to doba još nije bila prijateljica, ali ve ć sam bila primijetila da svojim riječ ima redovito nasmijava okolinu. Smijala sam se zato s cijelim razredom dok su se Vickynim licem prelijevale tamnoljubič aste nijanse oblaka pred oluju. I to je ono č ega sam se sjetila u djeliću sekunde prije smrti, onome djeliću sekunde tijekom kojega sam navodno trebala doživjeti golemo prosvjetljenje i uvid u vlastitu prošlost. Sve mi se vratilo: miris laštila za parket, škripanje gumenih džonova tenisica, uske hlač ice za tjelesni i odjek smijeha po dvorani zbog kojega se č inilo da se u njoj nalazi mnogo više od dvadeset pet osoba. Sjetila sam se i Vickyna lica. Najč udnije od svega je to što se te situacije s Vicky nisam sjetila cijelu vječ nost. Nisam, ako me razumijete, ni znala da to pamtim. Vicky, naime, nije bila posebno traumatizirana tom epizodom. Uvijek se netko nekome smije i uvijek postoji osoba kojoj se svi smiju. Takve se stvari stalno doga đ aju, baš svake sekunde diljem Amerike, a vjerojatno i svijeta. Cijela poanta odrastanja sastoji se od toga da se pokušaš održati na strani onih koji se smiju, a ne onih kojima se smiju. Vicky, osim toga, i nije bila osobito debela. Imala je tek nešto dječ jeg sala u obrazima i na trbuhu, a i to je nestalo do srednje škole, kada je izrasla kojih 7-8 centimetara. Č ak se i sprijateljila s Lindsay: zajedno su igrale hokej na travi i međ usobno se pozdravljale u školskom hodniku. Jednom je u prvom srednje, doduše, spomenula epizodu s tjelesnog. Bile smo na tulumu i sve smo bile malo pripite, pa smo se tomu smijale k’o lude. Vicky se možda č ak i najviše smijala, sve dok joj se licem nije prelila ona ista tamnoljubič asta boja kao tada na tjelesnom. To je, dakle, bila prva č udna stvar.


4/202

5/24/2018


Još je č udnije bilo to što smo netom prije moje smrti razgovarale o tome kako izgleda trenutak umiranja. Ne znam toč no kako smo došle do toga, sjećam se samo da mi je Elody prigovorila zato što se uvijek vozim na suvozač kom sjedalu, a nikada se ne želim vezati. Stalno se sa zadnjeg sjedala naginjala prema naprijed i pr čk ala po Lindsaynu iPodu, iako sam ja, kao suvozač , trebala birati glazbu. Pokušala sam im objasniti svoju teoriju o >najboljim trenucima< koje ponovno proživljavaš prije smrti, pa smo sve poč ele odabirati svoje. Lindsay je odabrala onaj u kojem je saznala da su je primili na Duke1 , a Ally, koja se, baš kao i uvijek, žalila na prehladu i klela se da će umrijeti od upale pluća, prestala je s tim taman toliko da nam kaže kako bi vrlo rado dovijeka ponovno proživljavala trenutak kada se spetljala s Mattom Wildeom, što nas uopće nije iznenadilo. Lindsay i Elody su pušile, pa nas je kroz poluotvorene prozore prskala ledena kiša, a uska je cesta vijugala pod krošnjama koje su se svijale pod naletima vjetra, kao da plešu. Elody je pustila pjesmu »Splinter« Fallacyja samo da bi razljutila Ally jer joj je ova vjerojatno išla na živce zbog neprekidnog kenjkanja, a znala je da je to bila Allyna i Mattova pjesma dok su bili zajedno, prije nego što ju je u rujnu napucao. Ally joj je nato rekla da je gadura, otkop č ala je pojas, nagnula se prema naprijed i pokušala ugrabiti iPod, Lindsay se požalila da joj netko zabija lakat u leda, cigareta joj je iz usta ispala izmeđ u butina, pa se izvila i pokušala otresti žar sa sjedala. Elody i Ally i dalje su se svađ ale, ja sam ih pokušavala nadglasati, podsjećajući ih na snježne anđ ele koje smo pokušale nač initi u travi, automobil je malo skliznuo na mokroj cesti i cijela je kabina bila puna cigaretnog dima; vijugavih krakova nalik na prozrač ne prikaze. A onda je nešto bijelo zabljesnulo kroz vjetrobran. Lindsay je viknula nešto što nisam uspjela razabrati: sranje ili stani, ne znam, i auto se odjednom strmoglavio s ceste u mrač nu šumu. Zač ula sam jezivu škripu metala u dodiru s metalom, razbijanje stakla, automobil se presavio napola i zatim sam namirisala vatru. Imala sam tek toliko vremena da se zapitam je li Lindsay uspjela ugasiti cigaretu. A onda mi je pred oč i, ravno iz prošlosti, izronilo lice Vicky Hallinan. Svuda oko mene odzvanjao je smijeh i polako se pretvarao u vrisak. I onda je nastupilo ništavilo. Ništa vas na to ne može pripremiti. Nećete se ujutro probuditi s gr če m u želucu ni lošim predosjećajem, neće vam se ukazati č udne sjene na mjestima gdje ih ne bi trebalo biti i nećete se sjetiti roditeljima još jedanput reći da ih volite. Možda ih, kao ja, nećete ni pozdraviti. Ako ste imalo nalik na mene, probudit ćete se sedam minuta i 47 sekundi prije nego što bi po vas trebala doći najbolja prijateljica i bit ćete previše zaokupljeni razmišljanjem o tome koliko ćete ruža dobiti za Valentinovo, pa nećete uč initi ništa drugo osim obuč i se, oprati zube i moliti se Bogu da u torbi imate šminku pa da se stignete urediti u autu. Ako ste imalo nalik na mene, zadnji će vam dan života započ eti otprilike ovako:

1

Prestižno američ ko sveuč ilište


5/202

5/24/2018


Prvo poglavlje Bi-biiip!« viče Lindsay pred kućom. Moja joj je majka prije nekoliko tjedana prigovorila zbog toga jer svakoga jutra u pet do sedam trubi pred kućom k’o manijak, pa sada to više ne čini, ali je smislila drugo rješenje. »Evo me!« vičem, iako vrlo dobro vidi da izlazim kroz vrata, navlačim kaput i guram mapu u

torbu. U zadnjem me trenutku za rukav vuče moja osmogodišnja sestra Izzy. »Što je?« okrećem se. Katkad imam dojam kao da postoji neki radar pomo ću kojega mlađe sestre prepoznaju trenutke u kojima su im starije sestre zauzete, u žurbi ili kada razgovaraju na telefon s dečkom jer Izzy me uvijek gnjavi baš u takvim okolnostima. »Zaboravila si rukavice«, kaže, iako zvu či kao da je rekla: »Zaboravila fi rukavife.« Ne želi otići logopedu zbog frfljanja, iako joj se svi klinci u razredu rugaju. Tvrdi da joj se baš svi đa kako govori. Iz ruku joj uzimam kašmirske rukavice po kojima je sigurno razmrljala maslac od kikirikija ili nešto slično. Vječito umače prste u staklenke. »Govorim ti već stoti put«, kažem, upirući joj kažiprst u čelo, »ne diraj moje stvari.« Hihoće kao da je maloumna, pa je guram unutra i zatvaram vrata. Da je po njezinu, pratila bi me cijeli dan poput psića. Kada napokon izlazim pred kuću, Lindsay se već naginje kroz prozor tenka. Tako, naime, zovemo njezin auto, golem srebrni Range Rover, za koji ljudi stalno govore da nije auto nego kamion, a Lindsay tvrdi da bi se mogla frontalno zabiti u šleper te iz tog sudara izi ći bez ogrebotine. Ona i Ally jedine su sretnice od nas četiriju koje imaju vlastite automobile. Ally ima majušnu crnu Jettu koju zovemo Mali ja, ja katkad posudim maminu Hondu Accord, a sirota Elody mora se baktati s tatinim prastarim Fordom Taurusom koji se jedva kre će po cesti. Hladno je, iako na nebu nema ni oblačka. Sunce je tek izišlo i još je nekako slabo i vodenasto, kao da se upravo razlilo po horizontu i prelijeno je da bi se umilo. Tijekom dana najavljuju oluju, ali ona se još ni po čemu ne nazire. Ulazim na suvozačko sjedalo. Lindsay već puši i vrškom mi cigarete pokazuje kavu iz Dunkin Donutsa2 koju mi je kupila. »Pecivo?« pitam. »Otraga.« »Sa sezamom?« »Naravno«, govori i dok izlazi s prilaza mojoj kući, odmjerava me od glave do pete. »Dobra suknja«, kaže. »I tvoja isto.« Kima glavom umjesto odgovora jer zapravo nosimo istu suknju. Lindsay, Ally, Elody i ja samo se dvaput godišnje namjerno odijevamo jednako. Jedanput za Dan pidžama tijekom tjedna duhova, jer smo sve kupile dražesne kompletiće u Victorias Secret prošloga Boži ća, a drugi put za Valentinom Tri smo se sata u trgova čkom centru svađale oko toga hoćemo li nešto ružičasto ili crveno jer Lindsay mrzi ruži častu boju, a Ally je stalno nosi. Napokon smo odabrale crne minice i crvene majice bez rukava obrubljene krznom koje smo našle na rasprodaji u 2

Američ ki lanac pekarnica s krafnama, pecivima i kavom


6/202

5/24/2018


Nordstormu. Kao što rekoh, to su jedina dva dana kada se namjerno oblačimo jednako, ali prava je istina da se u mojoj gimnaziji Thomasa Jeffersona svi više-manje odijevaju isto. Ne, nemamo uniforme, riječ je o javnoj školi, ali na devet od deset u čenika bez sumnje ćete spaziti iste traperice, iste sive tenisice, bijele majice i raznobojne North Faceove flisove. Čak i nema neke velike razlike izme odijevanja možda togaa daovdje su naše traperice nešto uže i svakiđudan feniramou djevojaka kosu. Ipaki momaka, živimo uosim Connecticutu, je uklapanje u okolinu prevladavajući stil života. Pritom ne pokušavam reći da i mi nemamo svoje čudake. Imamo, naravno, ali čak su i ti čudaci čudni na isti način. Eko-manijaci svakoga dana u školu stižu biciklima, nose odje ću sašivenu od konoplje i ne peru kosu, kao da će im dreadlocksi nekako pomoći u smanjivanju emisije stakleničkih plinova. Kraljice drame vječito uza se nose bočice čaja s limunom, cijelu godinu vrat omataju šalovima i ne govore na nastavi jer »čuvaju glas«, a matematički genijalci uvijek nose deset puta više knjiga od ostalih učenika, još se uvijek koriste ormarićima u hodniku te stalno djeluju pomalo uplašeno, kao da samo čekaju kada će ih netko zaskočiti i vrisnuti: »Bu!« Ne smeta mi to. S Lindsay katkad maštam o tome kako ćemo nakon mature pobjeći u New York i ondje se privremeno nastaniti kod jednog vlasnika salona za tetoviranje kojeg poznaje njezin polubrat, ali potajno mi se svi đa život u Ridgeviewu. Nekako je utješan, ako me razumijete. Naginjem se prema naprijed i pokušavam trepavice premazati maskarom, a da si pritom ne iskopam oko. Lindsay je poznata kao neoprezna vozačica, pa često trza volanom, naglo koči ili kreće. »Patricku bi bilo bolje da mi pošalje ružu«, govori jure ći kroz jedan znak obveznog zaustavljanja te mi zatim umalo lomi vrat jer na sljede ćem naglo pritišće kočnicu. Patrick je momak s kojim Lindsay malo hoda, a malo ne, a od po četka su školske godine prekinuli već rekordnih trinaest puta. »Morala sam sjediti kraj Roba dok smo ispunjavali obrasce za zahtjev«, kolutam o čima. »Bilo mi je kao na prisilnom radu.« Hodam s Robom Cokranom od listopada, ali zaljubljena sam u njega od šestog razreda, kada je bio previše cool da bi mi se uopće obratio. Prvi je momak u kojeg sam se zaljubila, osim ako ne računamo Kenta McFullera kojega sam poljubila u tre ćem razredu i s kojim sam razmijenila prstenje načinjeno od maslačaka, pa smo se onda pravili da smo muž i žena. »Prošle sam godine dobila dvadeset dvije ruže«, Lindsay izbacuje opušak kroz prozor i naginje se prema naprijed da bi srknula kavu. »Ove godine idem na dvadeset pet.« Svake godine prije Valentinova vijeće učenika postavlja štand pred gimnastičkom dvoranom. Ondje za dva dolara svojim prijateljima možete kupiti valograme, odnosno ruže s pričvršćenim papirićima za poruke. Ruže dostavljaju u čenice odjevene u Kupida (obi čno cure iz prvog ili drugog razreda koje se nastoje približiti starijoj ekipi), i to čine cijeli dan. »Meni je dovoljno petnaest«, kažem. Svima je vrlo važno koliko će ruža dobiti jer se po tome koliko ruža nosi vidi je li učenik popularan ili nije. Loše je ve ć i ako dobiješ manje od deset ruža, a dobiješ li ih manje od pet, to je ve ć poniženje jer govori da si ružna ili da te nitko ne zna, a vjerojatno oboje. Neki katkad skupljaju odba čene ruže ne bi li ih nosili uokolo, ali točno se vidi da su to učinili. »No dobro«, uz znakovit mi pogled dobacuje Lindsay. »Jesi li uzbuđena? Danas je velik dan. Premijera«, smije se. »Bez ružnih primisli, časna riječ.«


7/202

5/24/2018


Sliježem ramenima i okrećem se prema prozoru, gledajući kako mi se dah ledi na oknu. »Ništa posebno«, odgovaram. Rob je ovaj vikend sam kod ku će jer mu roditelji nekamo odlaze, pa me prije nekoliko tjedana upitao ho ću li prespavati kod njega. Znam da pritom misli na seks. Već smo se nekoliko puta gotovo poseksali, ali zadnje sjedalo BMW-a njegova oca, podrumske sobice naših kolega ili dnevni boravak nad kojim spavaju moji roditelji nekako mi nisu odisali pravim ozrač jem za to. Zato sam, kada me upitao želim li prespavati kod njega, pristala bez razmišljanja. Lindsay uzbuđeno skviči i lupa dlanom o volan. »Ništa posebno? Šališ se! Moja djevojčica napokon postaje žena!« »Joj, daj, molim te.« Vrućina mi se penje uz vrat i znam da će mi po licu u sljedećem trenutku izbiti crvene mrlje. Svaki je put tako kada mi je neugodno. Nema tog dermatologa, kreme ni pudera u cijelom Connecticutu koji bi mi pomogli. U djetinjstvu su me druga djeca zadirkivala: »Kako se zove bljedolika neman s crvenim mrljama? Sam Kingston!« Odmahujem glavom i brišem zamagljenu točku s prozora. Vani sve blista, kao da je cijeli svijet premazan laštilom. »Kada ste to uop će ti i Patrick prvi put u činili?« pitam. »Prije tri mjeseca, zar ne?« »Da«, odvraća i zatim se zanjiše u sjedalu, oponašajući opscene pokrete. »Zato sada stalno nadoknađujemo propušteno.« »Fuj.« »Ništa se ne brini, mala. Sve će biti u redu.« »Prestani me zvati mala«, kažem. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih sam sretna što ću se večeras poseksati s Robom: da me Lindsay i Elody prestanu zadirkivati. A i Ally je, sre ćom, još uvijek djevica, pa neću biti zadnja. Katkad mi se, naime, čini da vječito zaostajem za svojim trima prijateljicama ili kao da sam im se samo prikrpala. »Rekla sam ti ve ć da ne radiš veliku predstavu oko toga.« »U redu, ako ti tako kažeš.« Zbog njezinih sam riječi nemirna, pa brojim poštanske sandučiće usput i pitam se hoće li mi sutra sve izgledati drugačije i hoće li ljudi na meni primijetiti promjenu. Nadam se da hoće. Zaustavljamo se pred Elodynom kućom i prije nego što Lindsay uspijeva zatrubiti, otvaraju se ulazna vrata i Elody kreće niz zaleđeni prilaz, nabadajući u potpeticama od osam centimetara kao da joj se nekamo silno žuri. »Vide ti se bradavice od hladnoće«, govori Lindsay dok se Elody uvlači na stražnje sjedalo. Kao i obično, preko odjeće je prebacila samo tanku kožnu jaknu, iako su na prognozi rekli da temperatura neće prijeći pet stupnjeva. »Pa i imam ih zato da ih pokazujem«, odgovara Elody, trese grudima i sve tri prasnemo u smijeh. Ima poseban dar razbijanja svake napetosti, pa se i moj čvor iz želuca u tom trenutku raspliće. Rukom poseže prema naprijed, pa joj dodajem kavu. Sve četiri pijemo istu vrstu: veliku, s lješnjakom, bez šećera i s puno mlijeka. »Pazi da ne sjedneš na pecivo«, u retrovizoru joj se mršti Lindsay. »Hajde, hajde«, po guzi se plješ će Elody, »svi znamo da bi me najradije ugrizla za dupe.« Sve se smijemo. »Sačuvaj to za Kolačića, uspaljenice jedna«, odgovara joj Lindsay.


8/202

5/24/2018


Elodyna se zadnja žrtva zove Steve Dough, ali ona ga zove Kolačić zbog prezimena3 i zato što je presladak (ili barem tako ona kaže: meni je nekako premastan i uvijek smrdi po marihuani). Hodaju oko mjesec i pol. Elody je najiskusnija među nama. Izgubila je nevinost u drugom srednje i već se seksala s dvojicom momaka. Svojedobno mi je rekla da ju je boljelo čak prvih nekoliko puta, pa sam zbog toga sada još či glupo, ali prije o seksu nisam razmišljala kaoilio jahanja. fizičkoj aktivnosti, nečnervoznija. emu što bi Možda moglo zvu izazvati bol nalik na onu nakon igranja nogometa Bojim se da neću znati što učiniti, baš kao kada smo na tjelesnom igrali košarku, pa nikada nisam mogla zapamtiti koga trebam čuvati, kada trebam dodati loptu, a kada driblati. »Ah, Kolačić moj...« Elody se hvata za trbuh. »Baš sam gladna.« »Kupili smo ti pecivo«, kažem. »Sa sezamom?« pita »Naravno«, odgovaram joj istodobno s Lindsay, pa mi ova namiguje. Prije ulaska na školsko parkiralište spuštamo prozore i glasno puštamo pjesmu »No More Drama« Mary J. Blige. Zatvaram oči i prisjećam se školskoga plesa na kojem sam se prvi put poljubila s Robom. Privukao me k sebi, usnice su nam se spojile, zavukao je jezik pod moj, a ja sam odjednom osjetila vrućinu svih raznobojnih svjetala u dvorani i glazba mi je odzvanjala pod rebrima, srce poskakivalo i topilo se. Od hladnoga me zraka koji ulazi kroz prozore boli grlo, a glasni tonovi basa ulaze mi kroz stopala baš kao i onda na školskome plesu, u najsretnijem trenutku mojega života. Osjećaj se penje do glave i odjednom mi se vrti i imam osje ćaj kao da će se automobil raspoloviti pod navalom zvuka. POPULARNOST: ANALIZA Popularnost je čudna stvar. Ne može se to čno definirati, a i nije baš fora pri čati o njoj, ali svi je bez iznimke prepoznajemo u stvarnosti, kao razrokost ili pornografiju. Lindsay je prekrasna, ali mi, preostale tri iz škvadre, nismo nešto posebno. Moje su dobre strane velike, zelene oči, ravni, bijeli zubi, visoke jagodice i duge noge. Loše je što imam predug nos, lice mi se, kada sam nervozna, ospe u crvenim mrljama, a imam i plosnatu guzicu. Becky DiFiore je, s druge strane, jednako lijepa kao i Lindsay, a nitko je nikada nije pozvao na spoj prije školskoga plesa u trećem srednje. Ally ima velike sise, a ja jedva da ih imam, pa me Lindsay, kada je loše raspoložena, zove Samuel umjesto Sam ili Samantha. Nismo savršene, iz usta nam ne miriše po ljubi čicama niti išta nalik na to. Lindsay se jedanput čak u menzi s Jonahom Sasnoffom natjecala u podrigivanju, zbog čega su joj svi pljeskali, Elody katkad u školu dolazi u mucastim žutim papučama, a ja sam se jedanput na satu društvenih znanosti počela smijati takvim grohotom da sam Jakea Somersa cijelog zapljuvala kavom s mlijekom. Mjesec dana nakon toga podrpali smo se u šupi Lily Angler (bio je šeprtlja). Nama se, međutim, svi takvi incidenti opraštaju. Znate zašto? Zato što smo popularne. A popularne smo zato što nam se takvi incidenti opraštaju. Sve se to vrti u krug. Analiziranje nas, hoću reći, neće daleko odvesti. Ako nacrtate kružnicu, uvijek će nešto biti izvan nje, a nešto u njoj. Jedino budale to ne shvaćaju. Stvari su jednostavno takve. Neću, međutim, lagati. Drago mi je što nam je zbog toga sve lakše. Osjećaj da ti je dopušteno 3

engl. dough — smjesa tijesta za peč enje.


9/202

5/24/2018


sve i da ništa što učiniš neće imati nikakve posljedice bez sumnje je dobar. Kada napokon maturiramo, srednje ćemo se škole prisjećati kao razdoblja u kojemu smo sve učinile onako kako i treba: ljubile smo se s najzgodnijim de čkima, išle smo na najbolje tulume, radile taman onoliko nepodopština koliko se o čekuje, preglasno puštale glazbu, popušile previše cigareta, previše pile, previše se smijale te premalo (ili nimalo) slušale što nam drugi govore. Da je srednja škola poker, moglo bi se reći da Lindsay, Ally, Elody i ja u rukama imamo barem 80 posto karata. Pritom vrlo dobro znam kako je s druge strane. Ondje sam provela prvu polovinu života; na samome dnu, najmanje važna među najmanje važnima. Znam kako je kada se tu češ za mrvice koje padaju s velikog stola. Sada, međutim, jedem za velikim stolom. Pa što? Tako je ispalo. Život nije uvijek pošten. Na parkiralište ulazimo točno deset minuta prije prvoga školskog zvona. Lindsay kre će prema donjem parkiralištu, gdje su mjesta za profesore, i pred njom se razmi če grupica djevojaka iz drugog razreda. Ispod kaputa im vire crveno-bijele čipkaste haljine, a jedna čak nosi tijaru. Definitivno smo ušle među Kupide. »Daj, daj, daj«, mrmlja Lindsay dok prilazimo gimnasti čkoj dvorani. Ondje se nalaze jedina parkirna mjesta na donjem parkiralištu koja nisu rezervirana za profesore, pa taj potez nazivamo maturantskim, iako Lindsay ondje parkira još od trećeg razreda. Riječ je o najboljim parkirališnim mjestima u srednjoj školi Thomasa Jeffersona, a ako se ne uspijete ugurati ni na jedno od samo dvadeset, morate se zadovoljiti gornjim parkiralištem, koje je čitava 354 metra udaljeno od školskoga ulaza. Jednom smo točno izmjerile, pa sada svaki put kada spominjemo gornje parkiralište, koristimo taj podatak. Primjerice: »Želiš li doista hodati 354 metra po ovoj kiši?« Lindsay radosno skviči kada spazi slobodno mjesto i naglo okreće volan ulijevo, ali iz suprotnoga smjera ulijeće Sarah Grundel sa svojim smeđim Chevroletom. »E, bogme nećeš! Nema šanse!« viče Lindsay i snažno pritišće trubu, iako je Sarah onamo došla prije nas. Zatim gazi po gasu, pa Elody vrišti jer joj se vru ća kava prolijeva po bluzi. Uši mi para glasno škripanje guma jer Sarah Grundel naglo staje na ko čnicu, a Lindsayn joj auto odlama branik. »Super«, zadovoljno govori Lindsay i parkira te povlači ručnu kočnicu. Zatim otvara vrata i naginje se van. »Oprosti, draga«, dobacuje Sari. »Nisam te vidjela.« Naravno da laže. »Ma, divno«, govori Elody dok briše kavu s bluze zgužvanim ubrusom iz Dunkin Donutsa. »Sad će mi cijeli dan sise mirisati po lješnjaku.« »Dečkima se sviđa kada mirišeš po hrani«, dobacujem. »Čitala sam u Glamuru.« »Uguraj si keks u gaće, pa će te Kolačić vjerojatno povaliti prije sata doma ćinstva«, dodaje Lindsay i spušta retrovizor, ne bi li u njemu provjerila šminku. »Možda bi i ti trebala pokušati nešto sli čno s Robom, Sammy«, govori mi Elody i dobacuje mokru, zgužvanu salvetu. Odmah joj je vraćam natrag. »Što je?« smije se. »Nisi valjda mislila da ću zaboraviti što je večeras.« Zavlači ruku u torbu, pa mi dobacuje zgužvani paketić kondoma uz čiji se omotač prilijepilo nekoliko mrvica duhana. Lindsay se smije. »Besramnice«, govorim i s dva prsta primam kondom, ubacujući ga u Lindsayn pretinac za -10http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

10/202

5/24/2018


rukavice. Od samoga mi se dodira napinju živci i preokre će želudac. Nikada nisam shvaćala zašto se kondomi pakiraju u te male paketiće omotane celofanom. Izgledaju krajnje klini čki, kao neko sredstvo koje bi vam liječnik propisao za alergiju ili probavne smetnje. »Nema ševe bez gumice«, govori Elody, naginje se i ljubi me u obraz, ostavljajući na njemu velik otisak ružičastog sjajila. »Hajde, idemo«, izlazim iz automobila prije nego što mi spaze crvenilo na licu. Profesor Shaw, koji predaje tjelesni, stoji pred dvoranom dok izlazimo iz auta i vjerojatno nam bulji u guzice. Elody misli da je posebno tražio da mu kabinet smjeste pokraj ženske svlačionice zato da bi mogao instalirati kameru i promatrati nas na računalu dok smo na zahodu. Čemu bi mu inače ra čunalo uopće služilo? Predaje tjelesni! Sada me zbog njezinih teorija svaki put kad piškim u zahodu kod dvorane hvata paranoja. »Mlade dame, požurite malo!« dovikuje nam. Osim što predaje tjelesni, trener je školske nogometne momčadi, što je smiješno jer sam vjerojatno ne bi mogao pretr čati ni dvadeset metara. Izgleda kao morž. Čak ima i brkove. »Nemojte da vas moram zapisati zbog kašnjenja«, dodaje. »Nemojte da vas izlupam po dupetu«, imitiram njegov neobi čno visok glas, zbog kojega ga Elody također proziva pedofilom. Elody i Lindsay se smiju. »Samo još dvije minute do zvona«, oštro nam dovikuje Shaw. Možda me čuo. Zapravo me nije briga. »Sretan nam petak«, mrmlja Lindsay i hvata me pod ruku. Elody je izvadila mobitel iz torbe, pa u njegovoj sjajnoj pozadini gleda odraz svojih zubi, čisteći iz njih sjemenke sezama noktom na malom prstu. »Koje sranje«, gunđa, ne dižući pogled. »Totalno«, dodajem. Petkom nam škola najteže pada jer su vikend i sloboda nadohvat ruke. »Ubij me nježno.« »Nema šanse«, za ruku me stišće Lindsay. »Moja najbolja prijateljica ne smije umrijeti kao djevica.« Nismo imale pojma, naime. Tijekom prva dva sata — likovnog i ameri čke povijesti za napredne (oduvijek sam voljela povijest) — dobivam samo pet ruža. Nisam previše zabrinuta, iako mi ide na živce što Eileen Choo dobiva č etiri ruže od svojega dečka, Iana Dowela. Meni, primjerice, uop će nije palo na pamet da takvo što tražim od Roba, a i ne čini mi se poštenim. Ljudi bi mogli pomisliti da imaš više prijatelja nego što ih doista imaš. Na kemiji nam profesor Tierney daje nenajavljeni test, što je povelik problem jer, za po četak, već četiri tjedna uopće ne razumijem ono što nam zadaje za zadaću (u redu, priznajem da sam se nakon prvoga tjedna prestala truditi), ali i Tierney se stalno prijeti da će naše loše ocjene dojaviti prijamnim odborima na fakultetima jer nas velik dio još nije primljen ni na jedno sveučilište. Ne znam misli li ozbiljno ili samo nastoji maturante držati pod kontrolom, ali nikako ne želim da mi taj fašist uništi izglede za upis na bostonsko sveučilište. Još je gore to što sjedim do Lauren Lornet koja možda jedina u razredu ima manje pojma o kemiji nego ja. Moje su ocjene iz kemije, doduše, ove godine prili čno dobre, ali tomu nije tako zato što sam odjednom proniknula tajnu interakcije protona i elektrona. Prosjek 5,0 održavam zahvaljuju ći Jeremyju Ballu, koji je mršaviji od mene i iz usta mu uvijek smrdi po kukuruznim pahuljicama, ali mi dopušta da od njega prepisujem zadaće i testove. Čak i neprimjetno približava svoju klupu -11http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

11/202

5/24/2018


mojoj. No, danas sam, na nesreću, prije kemije otišla na zahod i ondje pro ćaskala s Ally — uvijek se sastajemo u zahodu prije četvrtog sata jer ona ima biologiju u isto vrijeme kada ja kemiju — pa sam na sat došla prekasno i više nisam uspjela uhvatiti mjesto do Jeremyja. Tierney nam zadaje tri zadatka i toliko su mi nejasni da ne mogu čak ni smuljati odgovore. Lauren se pokraj mene nadvila nad papir i isplazila vršak jezika kroz zube. Uvijek to čini kad razmišlja. Ono što je napisala pod prvim izgleda mi skroz pristojno. svi joji odgovori izgledaju uredno i smisleno, a nezadatkom kao škrabarije kakve ljudi obi kada muljaju čno pišuUstvari, nadaju se da profesori neće primijetiti neznanje ako nadrobe dovoljno teksta (nikada ne uspijeva). Pada mi na pamet da je Tierney prošloga tjedna Lauren održao predavanje o tome kako mora nešto učiniti glede svojih ocjena, pa se pitam nije li možda učila više nego obično. Virim joj preko ramena i prepisujem dva odgovora. Prili čno sam vješta u prepisivanju: činim to suptilno, ali ne uspijevam prepisati treći jer Tierney viče: »Još samo triiiii minute!« Objavljuje to vrlo teatralnim tonom, kao da sinkronizira crti ć, a zbog napora mu podrhtava podbradak. Lauren je, čini se, gotova i provjerava ono što je napisala, ali nagnula se nad papir i zaklonila mi pogled, ne uspijevam razabrati minute treći odgovor. Očimasekundi!« pratim kako kazaljka za sekunde putuje pola pa kruga oko sata. »Dviiiiiije i triiiiiideset objavljuje Tierney i ja se na to odlučujem ubosti Lauren olovkom. Zbunjeno diže pogled — mislim da godinama s njom nisam progovorila ni riječi i u jednoj sekundi licem joj prelazi izraz koji nikako ne mogu definirati. Olovka., govorim joj nečujno. Zbunjena je, pa baca zabrinut pogled prema Tierneyju, ali on je, sre ćom, zabio nos u udžbenik. »Molim?« šapće. Pokazujem svoju nastoje ći prenijeti da ramena joj je ponestalo Samo blesavo zuri u joj mene, pa kemijsku, je u jednom trenutku želim poruku primiti za i protresti.tinte. »Dviiiiije minuuuute!« viče Tierney i Laurenino se lice napokon ozari te se radosno smiješi kao da je upravo otkrila lijek protiv raka. Ne želim biti bezobrazna, ali zbilja je gadno kada je netko istodobno štreber i glup. Zašto se onda uopće trudi? Ako nisi genijalan pijanist koji svira Beethovena tako da svi umiru od divote, ako ne pobjeđuješ na natjecanjima iz pravopisa i ako ne upadaš na Harvard, čemu štreberaj? Dok Lauren kopa po torbi, prepisujem od nje i posljednji odgovor. Čak gotovo i zaboravljam da sam je zatražila olovku, pa mi mora došapnuti da ju je pronašla. »Triiiiideset sekundi.« »Izvoli.« Uzimam kemijsku i primjećujem da je na jednome kraju izgrižena. Fuj. Usiljeno joj se smiješim i skrećem pogled, ali ne prolazi ni sekunda kad mi šapće: »Radi li?« Dobacujem joj pogled koji bi trebao zna čiti da mi ide na živce, ali ga ona tuma či kao da nisam shvatila pitanje. »Kemijska. Radi li?« šapće nešto glasnije. Tierney na to glasno lupa udžbenikom o stol i cijeli razred poskoči sa stolaca. »Gospođice Lornet«, prijekorno dobacuje. »S kim to razgovarate tijekom testa?« Licem joj se prelijeva žarko crvenilo, pani čno pogledava mene, pa njega i oblizuje usnice. Ja ne govorim ništa.


12/202

5/24/2018


»Samo sam...« uspijeva tiho procijediti. »Dosta«, ustaje profesor, tako se mra čno mršteći da mu usnice gotovo tonu pod bradu. Križa ruke na prsima i zbog njegova sam ubojita pogleda uprta u nju ve ć uvjerena da je se sprema gadno izgrditi, ali ne govori joj ništa. Samo cijelom razredu objavljuje: »Vrijeme je isteklo. Odložite olovke.« Vraćam Lauren kemijsku, ali ona je ne želi uzeti. »Zadrži je«, kaže. »Ne treba, hvala«, odvraćam, pa joj, držeći je samo s dva prsta, mašem olovkom nad klupom. Ona pak samo križa ruke na leđima. »Ne, ozbiljno, zadrži je«, govori. »Trebat će ti za bilješke na drugim satovima.« Gleda me kao da mi nudi kakav čudesan dar, a ne jeftinu, zabalavljenu kemijsku. Možda zbog izraza na njezinu licu, a možda zbog nečega drugog odjednom mi pada na pamet kako smo svojedobno, u drugom osnovne, Lauren i ja na jednom izletu ostale same nakon što su svi drugi učenici odabrali partnera s kojim će hodati u redu. Morale smo se držati za ruke cijeli dan, svaki put kada da ne.bismo prelazili cestu, i dlanovi su joj uvijek bili znojni. Pitam se sjeća li se toga. Nadam se Usiljeno se smiješim i bacam kemijsku u torbu. Smije mi se od uha do uha. Bacit ću je čim iziđem iz učionice, naravno. Tko zna kakve se sve boleštine prenose slinom. S druge strane, mama mi uvijek govori da svaki dan treba u činiti barem jedno dobro djelo, pa cijela ta epizoda možda i nije loša. Ja sam svoje za danas obavila.

SAT MATEMATIKE: JOŠ JEDNA LEKCIJA IZ KEMIJE Četvrti sat imamo takozvane »vještine preživljavanja«, na kojima nas uče kako reagirati kada si dovoljno star da bi te prisilna fizička aktivnost mogla dovesti u opasnost (Elody smatra da bi se taj predmet, u interesu točnosti, trebao zvati »ropstvo«). Vježbamo prvu pomoć, što znači da se pred profesorom Shawom drpamo s lutkama u prirodnoj veli čini. Samo još jedan pokazatelj njegove perverzije. Peti sat imam matematiku i Kupidi nam dolaze tek nekoliko sekundi nakon zvona. Jedna je odjevena u sjajan, crveni triko i na glavu je posadila vražje rogove, druga više nalikuje na Playboyevu ili uskrsnu zečicu u visokim petama, a treća je odjevena kao anđeo. Kostimi im

nemaju veze s Valentinovim, ali,đujem kao ih. štoI mi rekoh, takvogAlly odijevanja jest dodvoravanje momcima iz viših razreda. Ne osu smo cilj to činile. je tako u prvom srednje dva mjeseca hodala s Mikeom Harmonom, koji je tada išao u četvrti razred, nakon što mu je dostavila valogram, a on joj rekao da joj guza super izgleda u tajicama. Prava ljubav, nema sumnje. Vražica mi pruža tri ruže: jednu od Elody, jednu od Tare Flute, s kojom se katkad družimo, a katkad ne, i jednu od Roba. Napadno odmatam karticu koja je omotana oko peteljke i pravim se posebno dirnutom porukom, iako u njoj samo piše: »Sretno Valentinom Ljubim te«, a zatim, nešto sitnijim slovima: »Si sretna sada?« »Ljubim te« nije baš isto što i »volim te«, što si još nikada nismo rekli, ali dovoljno je blizu. Prili čno sam e mi to večeras. Prošli smo tjedan sjedili njegovuapsolutno kau ču i odjednom se sigurna zagledaodau ćmene te re meći toliko dugo promatrao da sam bilanasigurna, sigurna da će mi izjaviti ljubav, ali onda mi je samo rekao da pod odre đenim kutom nalikujem -13http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

13/202

5/24/2018


na Scarlett Johansson. Moja je poruka barem bolja od one koju je Ally lani dobila od Matta Wildea: »Ruže su crvene, tajne su skrivene, dođi mi u krevet, plahte su oprane.« Salio se, naravno, ali ipak. Krevet i oprane čak se ni ne rimuje. Iako sam mislila da su to svi valogrami koje ću primiti toga dana, prilazi mi an đeo i pruža još jedan. Sastoji se od doista prekrasne ruže boje slonovače s ružičastim rubovima latica. Izgleda kao kakav fini sladoled. »Predivna je«, uzdiše anđeo. Podižem glavu i spazim kako netremice zuri u moju ružu. Učenici nižih razreda rijetko se kad usuđuju obratiti maturantima, pa mi to nekoliko sekundi smeta. Cura, osim toga, ne izgleda kao svi drugi Kupidi: kosa joj je toliko svijetla da je gotovo bijela i kroz kožu joj se naziru tanke vene. Podsjeća me na nekoga, ali nikako se ne mogu sjetiti na koga. Vidi da je promatram, pa se kratko i stidljivo smiješi i obrazi joj se rumene. Zbog toga odmah izgleda bolje. Više ne nalikuje na mrtvaca. »Marian!« Okreće se prema curi odjevenoj u vraga. Nestrpljivo joj domahuje ružama koje još nije uručila, pa se moja anđelica — pretpostavljam da joj je ime Marian — trkom pridružuje ostalima. Sve tri odlaze iz u čionice. Prelazim prstom preko ražinih latica. Nevjerojatno su meke, poput zraka ili daha i dok ih dodirujem, odjednom dolazim k sebi i shva ćam koliko je glupo to što sam pomislila. Otvaram poruku, očekujući da ću u njoj pronaći Allyn ili Lindsayn potpis (Lindsay mi obično piše poruke u stilu: »Volim te do smrti, droljo«), ali nailazim na stripovski crtež debeloga Kupida koji zabunom strijelom pogađa pticu na grani. Uz pticu piše »američki suri orao« i čini se kao da će pasti na glave para koji pod granom sjedi na klupi, a koji je vjerojatno bio Kupidova prava meta. Kupid, pak, umjesto očiju ima pijane spirale i blentavo se smješka. Ispod crteža stoji poruka: nemoj piti i voljeti. Nema nikakve sumnje da mi ju je poslao Kent McFuller. I ina če crta stripove za Nezgode, školski satirički časopis, pa podižem glavu i pogledom ga tražim po u čionici. Uvijek sjedi u zadnjoj klupi slijeva i to mu nije jedina čudna osobina ni navika. Naravno, gleda me i smiješi se, pa maše, rukama oponašajući pokret napinjanja i odašiljanja strijele iz luka prema meni. Napadno se mrštim, gužvam poruku i bacam je u torbu, ali njemu to uopće ne smeta. Fiksira me osmijehom, kao da mi pali kožu. Profesor Daimler u međuvremenu obilazi učenike i skuplja domaće zadaće. Zastaje pokraj moje klupe ičdrago mi je zbog priznatisamo da je mu upravo on razlogpet zašto mi je idrago sam dobila etiri valograma natoga. satuMoram matematike: je dvadeset godina silno što je zgodan. Pomoćni je trener ženske nogometne momčadi, uz Shawa, i uvijek mi ih je smiješno vidjeti zajedno jer su izgledom potpune suprotnosti. Daimler je visok, viši od 185 centimetara, uvijek je preplanuo i oblači se vrlo slično nama: u traperice, jakne od felpe i tenisice, a i sam je svojedobno pohađao našu školu. Potražili smo ga jednom u starim godišnjacima koje čuvaju u knjižnici te otkrili da je bio izabran za mistera maturalnog plesa. Na jednoj od slika koje smo pronašli odjeven je u smoking, smiješi se i grli neku curu, a ispod košulje mu viri ogrlica od konoplje. To mi se jako svidjelo, a još mi se više sviđa što i dan-danas nosi istu ogrlicu. Nije li ironično da je najzgodniji lik u našoj srednjoj školi — profesor? Baš kao i uvijek, od njegova mi osmijeha nešto posko či u trbuhu. Prstima prolazi kroz raskuštranu smeđu grivu i istoga trenutka po činjem sanjariti o tome da su to moji prsti u njegovoj kosi. -14http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

14/202

5/24/2018


»Već si dobila devet ruža ?« pita, »a tek je 11.15? Svaka čast.« »Što da kažem?« Odgovaram mu najdražesnijim, koketnim glasom: »Ljudi me vole.« »Vidim«, odvraća i namiguje mi. Odmiče nekoliko koraka od moje klupe, a onda mu dobacujem: »Ali vi mi još niste poslali ružu, profesore Daimler.« Ne okreće se, ali vidim da su mu se vršci ušiju zažarili. Razredom se prolama hihot pa grohot, a mene preplavljuje zadovoljstvo kakvo uvijek osjećam kada učinim nešto loše zbog čega neću biti kažnjena, poput kra đe sitnica iz školske menze ili opijanja na obiteljskom ljetovanju koje nitko ne primjećuje. Lindsay kaže da će me Daimler jednoga dana tužiti zbog zlostavljanja, ali ja znam da ne će. Mislim da mu se potajno sviđam. To potvrđuje i činjenica da se smiješi kada se okreće prema razredu. »Nakon rezultata prošlotjednog testa«, govori, »čini mi se da još uvijek postoje neke ć

nejasno e vezane uz asimptote limese.« matematika Naslanja se ne na bi stolbila i križa u gležnjevima. Sigurna sam da mi ni uz jednog drugog iprofesora tako noge zanimljiva. Do kraja sata me ignorira, gledajući me jedino onda kada podižem ruku u zrak. No, kada nam se oči ipak sretnu, cijelo mi tijelo zadrhti i zaklela bih se da i on osjeća isto. Kent me presreće nakon sata matematike. »Dakle?« pita. »Što misliš?« »O čemu?« pravim se da ne znam o čemu govori, iako znam da je riječ o crtežu i ruži. No, Kent se samo smiješi i mijenja temu: »Ovaj sam vikend sam kod kuće.« »Blago tebi.« I dalje se smješka. »Večeras imam tulum. Dolaziš?« Dobacujem mu pogled. Nikada ga nisam shva ćala. Zapravo, točnije je reći da ga već godinama ne shvaćam. U djetinjstvu smo bili vrlo bliski, čak bi se moglo reći da mi je bio najbolji prijatelj i s njim sam se prvi put poljubila, ali kada smo krenuli u više razrede osnovne škole, odjednom se počeo mijenjati i postajao je sve čudniji. Od prvog srednje, primjerice, stalno nosi sako, iako su svi koje posjeduje napola rasparani ili imaju rupe na laktovima. Vječito je i u istim, pohabanim, crno-bijelim kariranim tenisicama, a kosa mu je toliko duga da mu šiške stalno padaju preko očiju, poput zastora. Najgore je, međutim, to što na glavi stalno nosi kuglačku kapu. U školu. Sve je to velika šteta jer bi ina če bio skroz zgodan, i u licu i u tijelu. Čak i ispod lijevog oka ima dražestan madež u obliku srca. No, sve upropašćuje silnim čudaštvom. »Ne znam još kakvi su mi planovi...« govorim neodređeno, ne bih li mu dala do znanja da ću doći jedino ako ne iskrsne nešto zanimljivije. »Bit će super«, kaže, i dalje se smiješe ći. To je još jedna stvar koja me u vezi s njim živcira. Neprekidno se ponaša kao da je čitav svijet predivan dar koji odmotava svakoga jutra. »Vidjet ću još«, kažem i uto spazim Roba kako na kraju hodnika skre će u menzu. Ubrzavam korak, nadajući se da će Kent shvatiti poruku i ostaviti me na miru, ali i sama znam da neće. Već je godinama zaljubljen u mene. Možda čak još od onog prvog poljupca. Zastaje kao ukopan, vjerojatno misleći da ću i ja stati, ali ne činim to. Djelić sekunde mi ga je žao i čini mi se da sam možda bila preoštra, ali tada me još jedanput zaziva i po samome tonu glasa znam da se i dalje smješka. -15http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

15/202

5/24/2018


»Vidimo se večeras«, dovikuje, pa začujem škripu tenisica po linoleumu i po tome znam da je krenuo u suprotnom smjeru. Počinje i zviždukati, ali zbog sve slabijeg zvuka isprva ne razaznajem melodiju, a onda je prepoznajem. Zviždi pjesmu »Sutra«, jednu od glavnih iz mjuzikla »Annie«. Moju najdražu pjesmu kada mi je bilo sedam godina. Iako znam da nitko drugi u hodniku ne će shvatiti o čemu je riječ, neugodno mi je i osjećam kako mi bolje se vruod ćina vrat prema nešto izvodi se kaoprije da me poznaje bilopenje kogauzdrugoga samolicu. zatoUvijek što smotako se zajedno igralii uponaša pješčaniku sto godina. Pravi se kao da od tada nije prošlo deset godina i kao da se ništa nije promijenilo, a promijenilo se sve. U tom mi trenutku vibrira mobitel, pa ga vadim iz stražnjeg džepa. SMS od Lindsay. Tulum kod Kenta McČ udaka več eras. Ideš! Nekoliko trenutaka razmišljam, a onda teško uzdišem i odgovaram: Naravno. U menzi srednje škole Thomasa Jeffersona postoje samo tri obroka koji se smatraju prihvatljivima: 1.

pecivo premazano krem-sirom pomfrit 3. sendvič koji si sam napraviš na švedskom stolu a i to samo ako je s puretinom, šunkom ili pilećim prsima — salame su potpuno neprihvatljive, a rostbif upitan, zbog čega mi je žao jer najviše volim s rostbifom). Rob stoji uz blagajnu sa skupinom prijatelja, a u rukama mu je pladanj s golemom porcijom pomfrita. Jede ga svaki dan. Primje ćuje me i kima glavom (ne snalazi se najbolje s osjećajima, kako svojim, tako ni mojim, pa odatle i »ljubim te« u poruci koju mi je poslao). Čudno je to. Prije nego što smo prohodali, Rob mi se toliko dugo i tako strastveno svi đao da bi samo od jednoga njegova pogleda u meni sve zatreptalo i zavrtjelo bi mi se u glavi. Uopće ne pretjerujem: katkad bi bilo dovoljno da pomislim na njega i toliko bih ustreptala da bih morala sjesti. No, otkad službeno hodamo, s vremena na vrijeme obuzimaju me čudne misli. Tako se, recimo, pitam začepljuje li mu sav taj silni pomfrit krvne žile, čisti li redovito zube koncem i pere li ikada šiltericu Yankeesa koju stalno nosi na glavi. Zabrinuta sam zbog toga. Jesam li normalna? Mislim, sve cure žude za tim da hodaju s Robom Cokranom, a ja... Ne mogu poreći da sam sretna. Jesam. No, događa se da samoj sebi moram nekoliko puta ponoviti razloge zbog kojih mi se ikada i svidio, kao da bih se ohladila kad se na to povremeno ne bih podsjetila. Srećom, takvih je razloga bezbroj: njegova krasna, crna kosa i tisuće pjegica koje na njemu nekako ne izgledaju glupo. Glasan je, ali duhovit, svi ga znaju i vole, a pola cura u školi vjerojatno je zaljubljeno u njega. Izgleda dobro u sportskoj uniformi, a kada je umoran, oslanja mi se na rame i ondje bez problema zaspe. To mi je možda njegova najdraža osobina. Volim ležati uz njega u tami i tišini te osluškivati otkucaje vlastitog srca. U takvim sam trenucima sigurna da sam zaljubljena. Ignoriram ga i stajem u red pred blagajnom da bih platila pecivo koje sam uzela. I ja se mogu praviti neuhvatljivom, baš kao i on. Zatim se upu ćujem prema maturantskom odjeljku. Ostatak je menze klasična, četverokutna prostorija i točno se zna gdje tko sjedi: u čenici razreda za djecu s posebnim potrebama za prvim stolovima, onima najbližim u čionicama, zatim slijede stolovi za učenike prvih razreda, pa oni za u čenike drugih i trećih. Na samome čelu nalazi se maturantski 2.

odjeljak u obliku osmerokuta, sa svih strana obrubljenog prozorima. Nemamo nikakav poseban pogled odande — prozori su okrenuti prema parkiralištu, ali ondje je ipak bolje nego za stolovima s kojih jedino možeš gledati u blentavce kojima curi sos od jabuka niz bradu. Bez -16http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

16/202

5/24/2018


uvrede. Ally već sjedi za malim, okruglim stolom uz prozor. To nam je najdraže mjesto. »Hej«, spuštam pladanj uz njezin, pa brojim ruže u buketu koji je stavila na stol. »Oho, dobila si ih devet«, kažem, a zatim mašem svojim stručkom. »I ja isto.« Radi grimasu. »Jednu ne računam«, kaže. »Poslao mi ju je Ethan Shlosky. Koja dosadna uhoda.« »Ma, ni ja ne ra čunam onu koju sam dobila od Kenta McFullera.« »Ali on te voooooooli«, kaže, napadno razvlačeći glas O. »Jesi li dobila Lindsayn SMS?« Kopam sredinu peciva i trpam je u usta. »Stvarno idemo na taj tulum?« »Navodno će netko donijeti bačvu piva«, kaže Ally i u si ćušnom zalogaju grize sendvič s puretinom. »Nađemo se kod mene nakon škole, može?« Pitanje je ustvari bespotrebno jer to ionako radimo svakoga petka: naru čujemo hranu iz dostave, kopamo joj po ormaru, glasno puštamo glazbu, plešemo i jedna drugoj posu đujemo šminku. »Može«, kažem. Krajičkom oka primjećujem da mi se približava Rob i u sljede ćem trenutku već sjedi na stolcu do mojega, naginjući se i usnicama mi doti čući lijevo uho. Miriše po kolonjskoj vodi »Total«, kao i uvijek. Miris me podsje ća na čaj od limuna koji je običavala piti moja baka, ali mu to još dosad nikada nisam rekla. »Bok, Salamanta«, kaže. Vječito mi izmišlja takve nadimke. Salamanta, Samtasta, Smantana i slično. »Jesi li dobila moj valogram?« »A jesi li ti dobio moj?« Skida ruksak s ramena i otkop čava ga. U njemu je šest zgužvanih ruža, od kojih je jedna vjerojatno moja, a uz njih još razabirem praznu kutiju cigareta, paket žvaka ća, mobitel i nekoliko majica. Nema knjiga ni bilježnica. Rob baš nije dobar učenik. »Od koga si dobio druge ruže?« zadirkujem ga. »Od tvojih suparnica«, odvraća i miga obrvama. »Ma, baš si divan«, dobacuje Ally. »Ideš li i ti večeras na tulum kod Kenta?« »Vjerojatno«, odgovara Rob sliježući ramenima, kao da mu je strašno dosadno. Odat ću vam jednu tajnu: kada smo se jednom prilikom ljubili, otvorila sam o či i shvatila da su i njegove otvorene. Pritom čak nije gledao mene, nego mi je preko ramena odmjeravao prostoriju. »Navodno će nabaviti bačvu piva«, ponavlja Ally. Glavna šala koju svi pričaju o našoj školi jest ona u kojoj se tvrdi da te ovdje doista temeljito pripremaju za faks: moraš mnogo u čiti i učiš mnogo piti. Prije dvije godine u New York Timesu je izišao članak u kojem smo proglašeni jednom od deset najpijanijih javnih škola u Connecticutu. Ništa nam drugo zapravo ni ne preostaje. Jedina su nam zabava trgova čki centri i tulumi po kućama, a ako ćemo potpuno iskreno, tako je i u ostatku zemlje. Moj tata često govori da bi trebalo srušiti Kip slobode i umjesto njega postaviti golem trgova čki centar ili zlatne lukove McDonald’sa. Ljudi bi tada znali što točno mogu očekivati od Amerike. »Ovaj... pardon?«


17/202

5/24/2018


Lindsay se stvorila za Robovim leđima, stoji prekriženih ruku na prsima i tapka nogom. »Sjediš na mojem mjestu, Cokran«, govori, iako se samo pravi opasna. Rob i Lindsay oduvijek su dobri prijatelji. Ustvari, to čnije bi bilo reći da se druže s istim ljudima, pa su postali prijatelji iz nužde. »O, pa ja se ispričavam, Edgecombeica«, odgovara joj, ustaje i napadno se klanja dok ona sjeda. »Vidimo se večeras, Robe«, kaže Ally. »I dovedi prijatelje.« »Vidimo se poslije«, Rob se naginje i zabija mi nos u kosu, govoreći tihim, dubokim glasom. Nekada mi je od tog glasa svaki živac u tijelu eksplodirao poput petarde, a sada mi je malo ljigav. »Ne zaboravi, večeras je naša noć«, dodaje. »Nisam zaboravila«, odvraćam, nadajući se da zvučim seksi, a ne uplašeno. Dlanovi mi se znoje i nadam se da me neće pokušati uhvatiti za ruku, što srećom i ne čini. Samo se saginje i na usnice mi utiskuje poljubac. Nekoliko se trenutaka ljubimo, a onda Lindsay stenje: »Dajte, ljudi, ja ovdje jedem!« i gađa me krumpirićem u rame. »Moje dame, pozdravljam vas«, govori Rob i odlazi nakrivljene kape. Potajno brišem usta ubrusom jer mi je cijela donja polovica lica prekrivena Robovom slinom. Odat ću vam još jednu tajnu: oč ajno se ljubi. Elody kaže da se bez veze živciram i da su takve misli samo posljedica nesigurnosti zato što Rob i ja još nismo zape čatili vezu seksom. Kaže da ću se, kada to učinimo, osjećati bolje i ja joj vjerujem. Ona se, uostalom, od svih nas najbolje razumije u te stvari. Upravo ona stiže zadnja i čim položi pladanj na stol, bacamo se na njezine krumpiriće. Pokušava ih obraniti i lupa nas po rukama, ali baš joj i ne uspijeva. č

ć

Na stol polaže buket do ru ka.»Što Dvanaest ih je.u Osje ubod ljubomore, a očitoi ga osjeruža Ally jejerprimila je odmah pita: si morala da blag ih dobiješ ća i koje činiti am toliko?« »Da, i s kime?« dodaje Lindsay. Elody im plazi jezik, ali je zadovoljna što smo primijetile broj. U tom trenutku Ally spazi nešto za mojim leđima i počne hihotati. »Psycho killer, qu’est-ce que c’est 4«, pjevuši. Sve tri se okrećemo. Juliet Sykes ili, kako je u šali zovemo, Psiho upravo je dolutala u maturantski odjeljak. Kada kažem »dolutala«, vrlo precizno opisujem na čin na koji se kreće — ć

kao da stalno luta, kao da je vre nose silelice izvan i i nadzora.duge, U dugim, bljedunjavim prstima nosi sme joj jenjezine zastrtomo pramenovima blijedoplave kose, a đu papirnatu ćicu, ramena zgrčena oko ušiju. Većina je ljudi u menzi ignorira jer je potpuno neupadljiva i lako ju je zanemariti, ali Lindsay, Ally, Elody i ja počinjemo ispuštati jezive, škripave zvukove nalik na glazbu iz prizora ubojstva u filmu »Psiho« Alfreda Hitchcocka, koji smo prije nekoliko godina gledale kada smo sve četiri provele noć kod jedne u kući (nakon filma smo spavale s upaljenim svjetlima). Ne znam čuje li Juliet naše ruganje. Lindsay uvijek tvrdi da ne čuje ništa jer su joj glasovi u glavi preglasni da bi kroz njih doprli zvukovi vanjskoga svijeta, što se čini točnim jer Juliet istim sporim korakom prolazi kroz maturantski odjeljak i prilazi vratima koja vode do parkirališta. 4

Refren poznate pjesme grupe Talking Heads »Psycho killer«, doslovno prevedeno: »Psihopatski ubojica, što je to?«


18/202

5/24/2018


Uopće ne znam gdje jede, ali gotovo je nikada ne vi đam u menzi. Nekoliko puta ramenom odguruje vrata jer je, izgleda, preslaba da bi ih otvorila iz prvoga pokušaja, a Lindsay na to pita: »Je li dobila naš valogram?«, pa liže sol s krumpirića i trpa ga u usta. Ally kima glavom. »Na biologiji. Sjedila sam iza nje.« »I je li išta rekla?« »Kaže li ikada?.« odvraća Ally, a zatim teatralno polaže dlan na srce, kao da je silno povrijeđena. »Odmah nakon sata bacila je ružu u smeće. Zamisli! Preda mnom!« Lindsay je u prvom srednje nekako saznala da Juliet nije dobila nijedan valogram, pa je dodala poruku uz jednu od svojih ruža i selotejpom je zalijepila za Julietin ormarić. Na poruci je pisalo: »Možda sljedeće godine, ali vjerojatno ne.« Od tada joj svake godine za Valentinovo šaljemo ružu s istom porukom i to je, koliko znam, jedini valogram koji je ikada primila. Možda sljedeće godine, ali vjerojatno ne. U drugim je bi čmi je okolnostima možda žao,jednom ali Juliet doista zaslužuje nadimak Nevjerojatna udakinja. Priča se da su je bilo roditelji našli potpuno golu na cesti 84,Psiho. gdje je u tri ujutro jahala na ogradi uz rubnik. Prošle je pak godine Lacey Kennedy razglasila da je naišla na Juliet u zahodu uz kabinet prirodnih znanosti, gdje je samo stajala pred zrcalom i neprekidno se gladila po kosi. Osim svega, Juliet uvijek šuti. Već godinama nije rekla ni riječi. Barem koliko ja znam. Lindsay je posebno mrzi. Mislim da su u osnovnoj išle u isti razred i da je mrzi još odonda. Kad god spazi Juliet, pred licem prste sastavlja u znak križa, kao da bi se ova svakoga časa mogla pretvoriti u vampiricu i ugristi je za vrat. Upravo je Lindsay saznala da se Juliet popiškila u vreću za spavanje na izviđačkom izletu u petom razredu i upravo je Lindsay Zlatni ćTuš, srednje škole. Ljudi su je joj se klonili, tvrdedala ći da nadimak smrdi po mokra i. koji je Juliet pratio sve do Gledam kroz prozor i promatram Julietinu kosu, koja se na suncu prelijeva kao da je u plamenu. S obzora se pomaljaju mračni oblaci, poput mrlje s koje počinje oluja. Prvi mi put pada na pamet da zapravo ne znam kada je i zašto Lindsay počela toliko mrziti Juliet i ve ć otvaram usta da bih je upitala, ali onda shvaćam da su cure već promijenile temu. »... pa bi se potukle«, Elody dovršava rečenicu, a Ally se smijulji. »Umirem od straha«, sarkastično odvraća Lindsay. Očito sam nešto propustila. »O čemu pričate?« kažem. Elody se okreće prema meni. »Sarah Grundel uokolo priča da joj je Lindsay uništila život«, govori, pa zastaje da bi ubacila krumpiri ć u usta. »Ne daju joj da pliva u četvrtfinalu, a znaš da joj je to sranje najvažnije u životu. Sjećate li se kada je zaboravila skinuti plivače naočale nakon jutarnjeg treninga pa ih je nosila skroz do drugog sata?« »Vjerojatno sve trofeje drži na zidu u sobi«, kaže Ally. »I Sam je to radila, je li tako?« zadirkuje me Lindsay, gurkajući me laktom u rebra. »Ponosno si čuvala sve trofeje koje si dobila za igranje s konji ćima.« »Ne mijenjaj temu«, odmahujem rukom, dijelom zato što me zanima priča o Sari, a dijelom zato da bih svratila pozornost sa sebe i činjenice da sam svojedobno bila smiješna. U petom sam razredu, provodila višenavremena s konjima nego s pripadnicima vlastite vrste. »I dalje mi nije jasnonaime, zašto je Sarah ljuta Lindsay.« Elody preokreće očima i gleda me kao da mi želi reći da je moje mjesto za stolom s klincima -19http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

19/202

5/24/2018


iz specijalnog razreda. »Dobila je ukor zato što je po peti put u polugodištu danas zakasnila na domaćinstvo.« I dalje je zbunjeno gledam, pa uzdiše i dodaje: »Kasnila je na domaćinstvo jer se morala parkirati na gornjem parkiralištu i vu ći se do ulaza...« »354 metra!« dovršavamo sve četiri istodobno i počinjemo se smijati k’o luđakinje. »Bez brige, Lindz«, kažem. »Ako do đe do tučnjave, kladit ću se na tebe.« »Da, totalno smo uz tebe«, dodaje Elody. »Ali nije li čudno što se događaju takve stvari?« stidljivo govori Ally, tihim glasom koji pušta samo kada želi reći nešto ozbiljno. »Mislim, to kako jedna stvar uzrokuje drugu. Da Lindsay, recimo, nije Sari ukrala parkirno mjesto...« »Nisam joj ga ukrala!« prosvjeduje Lindsay. »Pošteno sam ga osvojila!« Lupa dlanom o stol, pa Allyna Cola poskakuje na pladnju, prelijevajući se po krumpirićima. Zbog toga se opet počinjemo smijati. »Ali ozbiljno vam govorim!« Ally podiže glas ne bismo li je čule. »Sve je to nekako povezano, kao mreža.« »Opet si krala iz tatinog tajnog skrovišta?« pita je Elody. I na to odmah prasnemo u smijeh. Već se godinama zezamo na račun Allyna oca koji radi u diskografskoj industriji. Samo je odvjetnik, a ne producent, menadžer ili glazbenik, pa iako neprekidno nosi odijela (čak i ljeti na bazen), Lindsay uporno tvrdi da je potajno hašoman. Dok se previjamo od smijeha, Ally se crveni. »Vi mene baš nikada ne slušate«, žali se, ali joj se na licu već pomalja smiješak. Uzima krumpirić i baca ga na Elody. »Negdje sam pročitala da ako jato leptira poleti u Tajlandu, to može uzrokovati oluju u New Yorku.« »Naravno. I kad prdneš, nestane struje u Portugalu«, govori Elody i kroz smijeh baca krumpirić natrag na Ally. »Tebi iz usta ujutro toliko smrdi da taj zadah sigurno pokreće stampeda u Africi«, u lice joj se unosi Ally. »A ja ne prdim.« Lindsay i ja se smijemo, a Ally i Elody se dobacuju krumpirićem. Lindsay ih pokušava upozoriti da se ne razbacuju savršeno dobrom mašću, ali toliko grohoće da joj riječi jedva izlaze iz usta. Kada napokon dolazi do zraka, govori: »Znate što sam ja čula? Da ako dovoljno glasno kihneš, pokrenut će se tornado u Iowi.« Čak i Ally na to prasne u smijeh i odjednom sve četiri kišemo, grohoćemo, pa opet kišemo. Svi nas gledaju, ali ne marimo. Kihnuvši valjda milijunti put, Lindsay se naslanja u stolcu i kaže: »Trideset mrtvih u Iowi. Pedeset nestalih.« Pucamo od smijeha. Lindsay i ja odlučujemo markirati sedmi sat i otići u TCBY5. Ona bježi s francuskog, koji mrzi iz dna duše, a ja s engleskog. Često markiramo sedmi sat jer smo u drugom polugodištu četvrtog razreda, pa se od nas, kao od maturantica, to gotovo i oč ekuje. Osim toga, profesorica Harbor, koja mi predaje engleski, ide mi strašno na živce. Stalno skre će u besmislene digresije i kada mislima odlutam tijekom nastave, nikada ne znam što će me dočekati kada povratim koncentraciju. S književnosti začas skače na priče o donjem rublju u osamnaestom stoljeću, 5

TCBY Ui The Country’s Best Yoghurt (Najbolji jogurt u državi) lanac je u kojemu se diljem Amerike prodaje smrznuti jogurt, desert nalik na sladoled


20/202

5/24/2018


potlačenosti Afrikanaca i praskozorju nad Grand Canyonom. Vjerojatno joj nije mnogo više od pedeset godina, ali mislim da se ve ć pomalo gubi. Tako je po čelo i u moje bake: misli su joj se uskomešale, brkala je uzroke i posljedice, to čku A s točkom B. Dok je još bila živa i kada bismo je posjetili, svaki bih put pomislila: nadam se da ću umrijeti mlada. Eto vam definicije ironije, profesorice Harbor. Ili biste to radije nazvali pretkazanjem? Službeno vam je za napuštanje školskog kampusa gimnazije Thomasa Jeffersona potrebna propusnica s potpisom roditelja i školske uprave, premda to nije uvijek bilo tako. Maturanti su nekada mogli napustiti kampus kad god bi poželjeli, a jedini je uvjet bio da imaju slobodan sat. No, to je bilo prije više od dvadeset godina, dok se srednja škola Thomasa Jeffersona još nije dičila etiketom najveće stope tinejdžerskih samoubojstava u zemlji. Pronašla sam članak o tome na internetu: novine Connecticut Post prozvale su nas srednjom samoubilačkom.

Jednoga se dana, naime, skupina učenika odvezla iz kampusa tijekom nastave i svi su se, jedan za drugim, survali s obližnjega mosta. Očito je bila riječ o samoubilačkom paktu. Nakon toga školska je uprava zabranila napuštanje kampusa tijekom nastave, osim u slu čajevima kada učenici imaju posebnu dozvolu. Ako malo bolje razmislite o tome, odluka je prili čno glupa. Kao da su, recimo, otkrili da klinci u školu donose votku u bocama za vodu, pa su zbog toga svima zabranili da piju vodu. Postoji, srećom, i drugi način napuštanja kampusa — kroz rupu u ogradu iza gimnastičke dvorane, nedaleko od teniskih terena. Taj dio, ina če, svi zovu pušionicom jer se ondje okupljaju pušači. U trenutku kada Lindsay i ja dolazimo onamo, međutim, nema nikoga, pa se provlačimo kroz ogradu i grabimo kroz šumu, uskoro stižu ći do ceste 120. Sve oko nas nepomično je od hladnoće, pod koracima nam pucketaju smrznute grančice, a dah nam se uzdiže iznad glava u gustim, bijelim oblačićima. Škola se nalazi oko četiri kilometra od centra Ridgeviewa, ako se to uop će može nazvati centrom, ali kojih petsto metara od školskoga kampusa nalazi se potez otrcanih trgovina koji jednostavno zovemo potezom. Ondje je benzinska crpka, TCBY, kineski restoran u kojemu je Elody jednom dobila takvo otrovanje želuca da je povraćala tri dana te bezlična trgovina s čestitkama i ukrasima u kojima se prodaju ruži časte figurice balerina sa šljokicama i sli čna sranja. Lindsay i ja uputile smo se upravo onamo i svjesna sam da izgledamo čudno dok stupamo uz rub ceste u suknjicama i najlonkama, otvorenih jakni ispod kojih izviruju majice obrubljene krznom. Na putu do TCBY-a prolazimo pokraj restorana »Hunan Kitchen« i kroz mutne izloge odjednom spazimo Alexa Limenta i Annu Cartullo kako se naginju nad nekakvom zdjelom. č rije tekveoć to čini

»Oho! Vidi,Svi vidi, pravi podignutih obrvacuru, uzvikuje Lindsay, iakoi da je poluskandalu. znaju da skandal!« Alex s Annom vara svoju Bridget McGuire, barem tri mjeseca. Svi osim Bridget, naravno. Bridget potječe iz predane katoličke obitelji, lijepa je i izgleda nevjerojatno č isto, kao da je prije koju sekundu dobro oprala lice vodom i sapunom. Navodno se čuva za brak ili barem tako tvrdi, ali Lindsay ima teoriju po kojoj je zapravo prikrivena lezbijka. Anna Cartullo ide tek u treći srednje, ali ako su glasine o njoj to čne, poševila se već s najmanje četvoricom. Jedna je od rijetkih tinejdžerki u Ridgeviewu čiji roditelji nemaju novca; majka joj je frizerka, a nisam sigurna ima li uopće oca. Živi u otrcanom unajmljenom stanu nedaleko od poteza, a jednom sam od Andrewa Singera čula da joj soba vječito smrdi po kineskim jelima od piletine. đ

»Do i, idemo ih pozdraviti«, za ruku me grabi Lindsay. Povlačim je natrag. »Pao mi je šećer«, žalim se.


21/202

5/24/2018


»Evo ti ovo«, ispod pojasa suknje vadi paketić bombona. Uvijek uza se nosi nekakve slatkiše, kao da su droga, a ona narkoman, što vjerojatno i nije daleko od istine. »Hajde«, povla či me. »Samo na trenutak. Časna riječ.« Dopuštam joj da me odvlači prema restoranu i dok otvaramo vrata, nad njima se oglašava zvonce. Za pultom neka žena prelistava novine, na trenutak podiže pogled, a zatim ga ponovno spušta kada shvaća da nećemo ništa naručiti. Lindsay odlazi ravno do Alexova i Annina odjeljka i naslanja se na stol. Alex i ona neka su vrsta prijatelja, što je odnos koji Alex ima s mnogim u čenicima iz naše škole jer prodaje travu koju drži u kutiji za cipele pod krevetom. Što se mene, pak, tiče, s Alexom imam odnos kimanja glavom na hodniku, iako zajedno slušamo engleski, ali on se na satu pojavljuje još rje đe nego ja. Vjerojatno zato što se u to doba sastaje s Annom. Tu i tamo mi se zna obratiti s ne čim bezveznim, kao što je: »Gadan je ovaj referat koji su nam zadali za sljede ći tjedan, zar ne?« ali to je otprilike sve. »Hej, bok«, pozdravlja ga Lindsay. »Ideš li ve čeras na Kentov tulum?« Alexovo lice naglo prekrivaju crvene mrlje. Očito mu je neugodno što smo ga uhvatile s Annom, iako, tko zna — možda je rije č o reakciji na restoranske specijalitete. Ne bih se čudila. »Ovaaaj... Ne znam. Možda. Moram vidjeti...« jedva uspijeva izustiti. »Bit će genijalno«, s posebnim oduševljenjem govori Lindsay. »Ho ćeš li dovesti i Bridget? Krasna cura.« Prava je istina da i Lindsay i ja Bridget smatramo dosadnjakovi ćkom. Uvijek je pretjerano vesela i nosi majice s glupim natpisima, kao što je: Ako nisi na č elu kolone, prizor pred oč ima uvijek ti je jednak (ne izmišljam), ali Lindsay prezire Annu i jednom je u zahodu preko puta menze — onome kojim se koriste baš svi učenici naše škole — na svim zidovima napisala AC=JD, pri čemu svi znaju da JD znači »jeftina drolja«. Ne mogu izdržati napetost za stolom, pa blesavo pitam: »Piletina sa sezamom?« pokazuju ći na meso u sivkastom umaku koji se zgrušava u zdjeli između dva kineska keksa s porukama i pokraj otužne naranče. »Junetina u umaku od naranče«, odgovara Alex, sretan što je dobio priliku za mijenjanje teme. Lindsay mi dobacuje prijekoran pogled, ali ipak nastavljam. »Pazite što jedete u ovom restoranu«, govorim. »Elody je jednom dva dana povra ćala zbog piletine koju je pojela ovdje. Ako je to uop će bila piletina. Tvrdi, naime, da je u umaku pronašla mač ju dlaku.« Anna nato štapićima hvata oveći komad mesa i trpa ga u usta te žva če uz napadan smiješak, usput mi pokazujući sažvakani sadržaj. Nisam sigurna, ali mislim da mi namjerno želi zgaditi život. »Odvratna priča, Kingstonice«, govori mi Alex, ali se i smiješi. Lindsay koluta očima, dajući nam svima do znanja da više ne želi gubiti vrijeme na razgovor. »Idemo, Sam«, govori mi. Krade im kolačić s porukom i otvara ga čim izlazimo iz restorana. Poruka glasi: Sreću ćete pronaći daleko od bilo č ijih oč iju. Umirem od smijeha, a ona gr či lice u grimasu gađenja, gužva papirić i baca ga na tlo. »Bez veze«, kaže. Duboko udišem svjež zrak. »Od smrada u tom restoranu uvijek mi je zlo«, kažem i doista je tako. Kako i ne bi bilo kada cijelo mjesto vonja po ustajalom mesu, užeglom ulju i češnjaku. Oblaci s obzora polako prekrivaju cijelo nebo i sve prekriva mutna nijansa sive. -22http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

22/202

5/24/2018


»Fuj«, slaže se Lindsay, simbolično se hvatajući za trbuh. »Znaš što bi mi sada dobro leglo?« »Golema porcija najboljeg jogurta u zemlji!« kažem uz smiješak, s užitkom izgovarajući puno značenje kratice TCBY. »Točno to. Golema porcija najboljeg jogurta u zemlji«, ponavlja Lindsay. Iako sesaobje smrzavamo do šarenim mrvicama čokolade

kupujemo dvostruku porcijumaslacem smrznutogod jogurta od ikosti, komadi punjenim kikirikija. ćima čokolade Jedemo je na putu do škole, svako malo dahom griju ći prste na rukama da ne bismo dobile promrzline. Pri prolasku pokraj kineskog restorana primjećujemo da ondje više nema Alexa ni Anne, ali ih ponovno susrećemo u pušionici. Do osmoga sata ostalo nam je točno sedam minuta, pa me Lindsay odvlači iza teniskog terena da bi mogla zapaliti cigaretu i pritom ne slušati Alexa i Annu kako se svađaju. Izgleda, naime, kao da upravo to rade. Anna stoji pognute glave, a Alex je snažno grabi za ramena i nešto joj oštro šapuće. Cigareta koju drži u ruci gori toliko blizu njezine bezlične smeđe kose da sam gotovo potpuno sigurna da će svakoga trenutka planuti. Zamišljam je zapaljenu poput šibice. Lindsay baca cigaretu na do, a onamo bacamo i prazne čašice jogurta, povrh smrznutog lišća, zgaženih opušaka i najlonskih vrećica dopola ispunjenih kišnicom. Nemirna sam zbog predstojeće večeri: jednako uplašena i uzbuđena, kao kada začujem grmljavinu, pa znam da će već sljedećeg trenutka oblake proparati silna munja. Trebala sam ipak ostati na satu engleskog. Onda ne bih imala toliko vremena za razmišljanje. Razmišljanje, naime, nikome nije donijelo ništa dobra, bez obzira na sve bajke kojima nam glavu o njemu pune profesori, roditelji i štreberi iz grupe mladih znanstvenika. Obilazimo teniski teren te izbijamo na maturantski dio parkirališta. Alex i Anna i dalje stoje iza gimnastičke dvorane. On puši već drugu cigaretu i sada više nema nikakve sumnje da se svađaju. Zbog toga me u tom trenutku preplavljuje zadovoljstvo: Rob i ja se, naime, gotovo nikada ne svađamo. Ili se barem ne svađamo oko važnih stvari. To je sigurno dobar znak. »Nevolje u raju«, govorim. »Bilo bi točnije reći — nevolje u kupleraju«, ispravlja me Lindsay. Dok se probijamo kroz parkiralište za profesore, iz daljine spazimo profesoricu Winters, zamjenicu ravnatelja. Obilazi parkirane automobile te pokušava pronaći pušače kojima se ne da odlaziti do pušionice, pa se skrivaju iza starih Chevroleta i Volva. Wintersica je u ratnom pohodu protiv pušača, navodno zbog toga jer joj je majka umrla od raka pluća, emfizema ili tako nečega. Ako vas uhvati da pušite, bez ikakve će vas rasprave opaliti ukorom i obvezom ostajanja na dopunskoj nastavi petkom. Lindsay otvara torbu i po činje panično prekapati po njoj, brzo vade ći kaugume i ubacujući dva komada u usta. »Sranje«, mrmlja. »Ne može ti ništa samo zato što smrdiš po cigaretama«, govorim joj, iako to vrlo dobro zna. Mislim da samo voli stvarati napetost i dramatiku tamo gdje ih praktički nema. Zanimljivo je to. Čak i kada vrlo dobro znate da vam prijatelji glumataju, to im bez problema dopuštate i sudjelujete u njihovim igricama. Potpuno zanemaruje moju primjedbu, puše mi u lice i pita: »Je li sve okej?« »Kao da si progutala tvornicu mentola«, odgovaram. Wintersica nas još nije zapazila. Obilazi redove parkiranih automobila i povremeno se saginje, kao da bi se itko normalan zavukao pod auto i ondje pušio. Zbog takvoga je ponašanja vjerojatno i dobila nadimak Nikotinska gestapovka. Zastajkujem i pogledavam prema gimnastičkoj dvorani. Alex mi nije osobito simpatičan,


23/202

5/24/2018


Anna još manje, ali svi se u čenici srednjih škola na svijetu drže zajedno kada je riječ o sukobima s roditeljima, profesorima i policijom. To je jednostavno tako — s jedne smo strane nevidljive crte mi, a s druge oni. Svi to znaju, kao što svi znaju kamo trebaju sjesti u menzi, s kim trebaju razgovarati i što se jede za ru čak, iako nitko nije siguran kako je to naučio. Tako je oduvijek. »Da se vratimo i upozorimo ih?« pitam Lindsay, pa i ona zastaje, škilje ći prema nebu, kao da duboko razmišlja. »Ma, tko ih šljivi«, napokon odvraća. »Neka se brinu sami za sebe.« Zvono koje označava početak zadnjega sata potvrđuje njezin zaključak. Povlači me za ruku i podvikuje: »Hajde, pođimo!« U pravu je, naravno. To dvoje ionako nikada nisu ništa učinili za mene.

POVIJEST JEDNOG PRIJATELJSTVA Lindsay i ja sprijateljile smo se u sedmom razredu. Ona je odabrala mene i do dana današnjeg nisam sigurna zašto. Nakon godina i godina silnoga truda uspjela sam se s društvenog dna nekako dokopati sredine, a Lindsay je bila popularna od prvoga dana škole, kada se doselila ovamo. Te je godine bila voditeljica školskoga cirkusa, kada smo za priredbu pripremali »Čarobnjaka iz Oza«, bez problema je dobila ulogu Dorothy, a kada smo u trećem razredu izvodili »Charlieja i tvornicu čokolade«, glumila je Charlieja. Sve vam je, dakle, jasno. Riječ je o osobi čija sama nazočnost opija i uz koju se osje ćate kao da se Zemlja brže okreće i sve se boje stapaju u dugu. Nikada joj to, naravno, nisam rekla. Zadirkivala bi me i tvrdila da joj se lezbijski upucavam. No, kako god bilo, tijekom ljeta prije po četka sedmog razreda Tara Flute nekolicinu nas je pozvala na kupanje u svojem bazenu. Beth Schiff cijelo se vrijeme pravila važna ska čući »bombe« u duboki kraj bazena, nastojeći privući pozornost na to da su joj u zadnjih nekoliko mjeseci grudi izrasle do košarice C, s čime se nije mogla mjeriti nijedna druga nazo čna djevojka. Taman sam bila ušla u kuću nešto popiti kada se odnekud pojavila Lindsay i obratila mi se sa sjajem u o čima. Nikada prije nismo razgovarale. »Moram ti nešto pokazati«, rekla je i zgrabila me za ruku. Dah joj je mirisao poput sladoleda. Odvukla me u Tarinu sobu gdje su sve cure ostavile torbe i odjeću. Bethina je torba bila ružičasta s ljubičasto izvezenim inicijalima i Lindsay ju je o čito već bila prekopala jer je spremno čučnula uz nju i jednim potezom izvukla prozirnu vrećicu. »Vidi ovo!« zamahnula mi je pred licem. U vrećici su bila dva tampona. Ni sama ne znam kako smo se na to odlučile, ali već sljedećeg trenutka trčale smo kroz cijelu kuću i u svim kupaonicama otvarale ormariće i ladice, skupljajući sve tampone i uloške koje su Tarina majka i starija sestra držale u ku ći. Od sreće mi se vrtjelo u glavi. Lindsay Edgecombe razgovara sa mnom! I ne samo to — družimo se, zezamo, smijemo! Kada smo skupile sve što smo mogle, istrčale smo na terasu i stale bacati tampone u bazen. Lindsay je usput vikala: »Beth! Ovo ti je ispalo iz torbe!« Dok su tamponi tonuli u bazen, dečki su počeli panično izlaziti iz vode, kao da bi se mogli zaraziti kakvom boleš ću, a Beth je stajala na dasci za skakanje i drhtala, sva mokra i zgrožena. Svi su ostali umirali od smijeha. Osjećala sam se kao kada su me roditelji u četvrtom razredu odveli u Grand Canyon i


24/202

5/24/2018


nagovorili me da stanem na sam rub ponora da bi me slikali. Noge su mi se nekontrolirano tresle, kroz tabane su mi prolazili trnci i osje ćala sam da mi cijeli tijelo žudi za skokom u dubinu. Nikako nisam mogla prestati razmišljati o tome. Kada me mama napokon uslikala i kada sam se napokon odmaknula od ruba, prasnula sam u smijeh i neko se vrijeme nisam mogla zaustaviti. Na Tarinoj sam se terasi uz Lindsay osjećala upravo tako. Od toga smo dana Lindsay i ja najbolje prijateljice. Ally nam se pridružila poslije, nakon što su ona i Lindsay igrale u istoj mom čadi hokeja na travi između sedmog i osmog razreda. Elody se, pak, u Ridgeview doselila u prvom srednje. Na jednom od prvih tuluma spetljala se sa Seanom Mortonom, u kojega je Lindsay bila zaljubljena šest mjeseci i svi smo mislili da će je ubiti zbog toga. No, sljedećeg ponedjeljka u školi Elody se našla za našim stolom u menzi, hihoćući i došaptavajući se s Lindsay kao da su oduvijek najbolje prijateljice. Drago mi je zbog toga. Elody je katkad smiješna i nekad mi je neugodno zbog nje, ali mislim da je najbolja osoba u našoj grupici.

TULUM Nakon škole odlazimo k Ally. Dok smo bile mla đe — u prvom i drugom srednje — katkad bismo cijelu večer ostajale ondje, prekrivale lica maskama od gline, naru čivale hrpetinu kineskih specijaliteta iz dostave koje smo pla ćale novcem iz staklenke pokraj Allyna hladnjaka, u kojoj njezin otac uvijek drži kojih tisu ću dolara u sitnom novcu. Takve smo večeri nazivale »večerima proljetnih rolada« i uvijek bismo se na kraju izvalile na golem kau č, nogu isprepletenih pod velikim vunenim pokrivačem tonući u san pred filmovima na Allynu golemom televizoru dnevnom Od Wilde trećeganapucao razreda,Ally, međpa utim, nijednom nismo ondje, osim moždau one večeri boravku. kada je Matt je toliko plakala da jojostale je sljede ćeg jutra lice bilo natečeno poput krtičina. Prekapamo po Allynu ormaru zato da ne bismo na Kentov tulum morale otići isto odjevene kao za školu. Elody, Ally i Lindsay posebno se trude oko mojega izgleda. Elody mi lakira nokte žarkocrvenim lakom i ruke joj se toliko tresu da mi premazuje i dio kože na prstima, pa izgleda kao da sam ranjena, ali preživčana sam da bi mi to smetalo. S Robom sam se dogovorila da ćemo se sastati kod Kenta, a u SMS-u mi je napisao: »Čak sam napravio krevet zbog tebe«. Ally mi je odabrala odjeću: metalnozlatni top bez rukava koji mi je malo prevelik u prsima i cipele sa sumanuto visokim petama koje naziva »cipelama za striptizete«. Lindsay me šminka, pjevuše ći ć

č

ispod glasa i zapuhuju i me zadahom votke iz usta. Sve smo etiri popile po dvije votke sa sokom od brusnice. Potom se zaključavam u kupaonicu, a topli mi se trnci uzdižu od vršaka prstiju do glave. Gledam se u zrcalo i nastojim dobro zapamtiti kako izgledam, ali nakon nekoliko trenutaka zurenja sve što vidim nekako mi je bezlično, kao da gledam potpuno nepoznatu osobu. Kao dijete često bih se zaključavala u kupaonicu i dugo se tuširala u vru ćoj vodi, sve dok se sva ogledala ne bi potpuno zamaglila. Zatim bih stala pred zrcalo i promatrala kako mi se obrisi lica polako naziru, pa zatim potpuno razbistruju. Svaki bih se put nadala da će mi se lice na kraju ukazati potpuno drugačijim, da ću nekim čudom postati ljepotica, da me tuširanje preobrazilo i usavršilo. No, svaki bi me put na kraju do čekao isti prizor. Stojeći pred ogledalom u Allynoj kupaonici, smiješim se i mislim: sutra ću napokon biti drugač ija.


25/202

5/24/2018


Lindsay je opsjednuta glazbom, pa sastavlja popis pjesama za slušanje na putu do Kentova tuluma, iako mu je kuća udaljena tek nekoliko kilometara od Allyne. U autu slušamo Dr. Drea i Tupaca, pa zatim na sav glas pjevamo uz »Baby Got Back«. Osjećam se neobično. Dok prolazimo ulicama kojima prolazim cijeli život i koje tako dobro poznajem da su mi ucrtane u pam ćenje čak i kad zatvorim o či, odjednom se osjećam kao da lebdim nad njima, kao da iznad letim benzinskih nad ku ćama, cestama, i drvećem, stadiona pa sve više i više, iznad restorana i ljekarni, crpki i škole,vrtovima iznad nogometnog i njegovih tribina s kojih navijamo na svakoj utakmici. Odjednom mi se sve čini malenim i beznačajnim, kao da se svega što promatram tek prisjećam. Elody se dere k’o luđakinja. Uvijek se najbrže napije. Ally je bocu s ostatkom votke ugurala u torbicu, a Lindsay je sjela za volan jer može piti cijelu noć, a da to na nju nema baš nikakvog utjecaja. Već smo nadomak Kentove ku će kada počinje kišiti, ali toliko blago da se doima kao da se zrak tek pretvorio u nešto teži zastor vlage. Više se ni ne sje ćam kada sam zadnji put bila kod Kenta — vjerojatno na proslavi njegova devetog ro đendana — pa sam zaboravila koliko mu je ku ća daleko od ceste i koliko Vozimo šljun se prilaznim putem cijelu čnostdrve i pred sobom ne vidimo ništa osim duboko farovimau šumi. rasvijetljenog suhihvje grana čanog puteljka, ća koje izviru iz mraka te sitnih kapljica kiše koje pred vjetrobranom blistaju poput dijamanata. »Ovako obično počinju filmovi strave i užasa«, govori Ally, namještaju ći majicu. Iako smo Lindsay, Elody i ja posudile majice iz njezina ormara, ona je zadržala istu u kojoj je bila u školi, unatoč tomu što je upravo ona bila ta koja se isprva protivila kupnji crvene majice s krznenim obrubom. »Jesi li sigurna da mu je kućni broj četrdeset dva?« pita. »Samo se još malo moramo odvesti«, odvraćam, iako zapravo nemam pojma i ve ć se pitam nismo li prerano skrenule. Osjećam leptiriće u trbuhu, ali nisam sigurna je li to u tom trenutku dobro ili loše. Drveće se uz puteljak nadvija sve bliže i bliže, u jednom trenutku doti čući automobilska vrata, pa se Lindsay počinje žaliti da će joj to oštetiti lak i kada se već čini da smo se potpuno izgubile u mraku, izbijamo na proplanak s najvećim i najljepšim travnjakom koji sam ikada vidjela. Nasred travnjaka je kuća. Golema kuća. Nalikuje na dvorac od marcipana. Obrubljena je mnoštvom balkona, sa svih strana okružena golemom verandom, a na bijelim prozorskim kapcima naziru se ukrasni reljefi koje ne mogu točno razabrati kroz tamu. Ničega se od toga ne sjećam iz djetinjstva, ali sada mi se, možda zbog alkohola, čini da smo se našle pred najljepšom kućom na svijetu. Nekoliko je trenutaka sve četiri šuteći promatramo. Polovica je kuće u tami, ali s najgornjega kata kroz prozore dopire topla svjetlost, srebrno se odbijajući od travnjaka. »Gotovo je jednako velika kao tvoja ku ća, Ally«, govori Lindsay. Žao mi je što je išta rekla. Kao da je riječima razbila čaroliju. »Da. Gotovo«, odvraća Ally, vadi votku iz torbe, naginje iz boce, kašlje, podriguje i briše usta. »Daj i meni malo«, traži Elody, posežući za bocom. Ni sama ne znam kako, ali ubrzo se boca pojavljuje i u mojim rukama. I ja je naginjem. Čista je votka ogavnoga okusa, poput boje za zidove ili benzina, ali čim mi klizne niz grlo, preplavljuje me slatka omamljenost. Izlazimo iz auta, a svjetla s prozora na Kentovoj ku ći kao da mi namiguju svojim odbljeskom. Svaki mi se put pri ulasku na tulum želudac blago zgrči, ali taj mi osje ćaj nije neugodan. Potječe iz pomisli da je u sljede ćih nekoliko sati svašta moguće. Uglavnom se nikada ništa ne


26/202

5/24/2018


događa i najčešće se sve te večeri stapaju jedna u drugu, tjedni se preta ču iz ponedjeljka u ponedjeljak, svi mjeseci postaju isti i prije ili poslije svi umiremo. No, na početku večeri uvijek je sve moguće. Ulazna su vrata zaključana, pa moramo obići ku ću i ući na stražnji ulaz, koji vodi do uskoga hodnika obloženog drvom, pa zatim do strmih, drvenih stuba. Nosnice mi ispunjava miris kojega se sjećam iz djetinjstva, ali nisam sasvim sigurna o čemu je riječ. Čujem zvuk razbijanja stakla, netko viče: »Čuvaj glavu, sad će eksplozija!« i sljedećeg trenutka iz moćnih zvučnika dopire: All MCs in the bouse tonight, if your lyrics sound tight then rock the mic6 . Stube su tako uske da se uz ljude koji silaze s praznim plasti čnim čašama za pivo probijamo jedna iza druge, a i tako se većina mora okrenuti leđima prema zidu da bismo se mogli mimoići. Pozdravljamo tek nekolicinu, na ostale ne obraćamo pozornost, iako nas svi, kao i uvijek, gledaju. To je još jedna stvar koja mi se sviđa kod popularnosti — ne moraš uop će obraćati pozornost na ljude koji obraćaju pozornost na tebe. Na vrhu stuba ulazimo u polumračan hodnik, osvijetljen tek razvučenim šarenim lampicama za božićno drvce. Vodi prema nizu međusobno povezanih prostorija, koje su sve uređene vrlo slično: prepune su udobnih trosjeda, teških zavjesa i golemih jastuka i sve su krcate ljudima. Sve je nekako meko i prigušeno: boje, rubovi, oblici, ljudi... jedino je glazba glasna i tutnjavom se probija kroz podove. Dosta ljudi puši, pa je sve obavijeno debelom plavi častom koprenom. Samo sam jedanput pušila travu, ali sve mi izgleda napušeno. Lindsay se naginje prema natrag i govori mi nešto, ali zbog žamora ne razabirem rije či. Potom se odmiče i probija kroz gužvu, a kada se okrenem, vidim da nema ni Ally i Elody. Srce mi počinje ubrzano lupati, a ruke mi se znoje i dlanovi me svrbe. Odnedavna me proganja noćna mora u kojoj se nalazim usred gomile ljudi koja me gura slijeva nadesno, pa opet ulijevo. Lica ljudi iz gomile poznata su mi, ali sva su jezivo izobličena, pa sam tako u nekoliko navrata vidjela Lindsay s usnicama koje joj se tope s lica. Usput, nitko me od tih poznatih lica ne prepoznaje. Stajanje u gunguli Kentova tuluma nije baš isto kao i ta noćna mora jer poznajem sve koji me okružuju osim nekoliko učenika trećeg razreda i dvije djevojke za koje mislim da su iz drugog, ali cijela mi je situacija pomalo jeziva. Kad se već iz očaja spremam pristupiti Emmi Howser, koja je potpuna kokoš i inače ni mrtva s njom ne bih prozborila ni riječi, netko mi s leđa obavija ruke oko ramena i u nosnice mi prodire miris metvice. Rob. Vlažnim mi usnicama dotiče uho. »Seksi Sammy. Gdje si se skrivala cijeloga mojeg života?« Okrećem se. Lice mu je žarkocrveno. »Pijan si«, kažem i shvaćam da sam to izgovorila oštrije nego što sam htjela. »Dovoljno sam trijezan«, odvraća, pokušavajući, ali neuspješno, podići jednu obrvu. »A ti kasniš.« Lijeno se smješka jednim kutom usnice. »Izveo sam stoj na bačvi.« »Tek je deset sati«, govorim mu. »Ne kasnimo. A i zvala sam te.« Rukama pretražuje flis jaknu i traperice: »Valjda sam negdje ostavio mobitel.« Preokrećem očima: »Ti si najobičniji delinkvent.« »Sviđa mi se kad se tako u čeno izražavaš«, kaže i podiže drugi kut usnice. Sprema se poljubiti me, ali ja se okrećem i pogledom tražim prijateljice koje su nekamo nestale. U kutu prostorije zapažam Kenta, koji nosi kravatu i barem tri broja preveliku košulju tek Riječ i poznate pjesme »Ali MCs« njujorške hip-hop grupe Dujeous.

6


27/202

5/24/2018


napola uvučenu u hlače boje pijeska. Srećom, na glavi nema kuglačku kapu. Razgovara s Phoebe Rifer i oboje se ne čemu smiju. Ide mi na živce što me još nije primijetio. Nadam se da će podignuti pogled i dojuriti k meni kao što to obi čno čini, ali samo se naginje bliže Phoebe, kao da nastoji bolje čuti ono što mu govori. Rob me privija k sebi. »Ostat ćemo samo sat vremena, može?« pita. »Onda idemo.« Ljubi me. Poljubac mu ima okus pojepivu i cigaretama. Zatvaram i i razmišljam o tome kako sam ga u šestom razredu vidjela dok ljubio Gabby Haynes te bilao čtoliko ljubomorna da nisam mogla jesti dva dana. Pitam se izgledam li kao da uživam. Gabby je uživala i to se vidjelo. Razmišljanje o tome koliko je život neobičan uvijek me opušta. Nisam još ni skinula jaknu, ali Rob je raskapča i zavlači mi ruke oko struka i ispod majice. Dlanovi su mu znojni i veliki. Odmičem se i govorim: »Nemoj tu, pred svima.« »Nitko ne gleda«, odvraća i ponovno me privija uza se. Laže, naravno. Zna da nas svi gledaju. Vidi to. Nije zatvorio o či. Prstima mi prelazi preko trbuha, pa povlači rub grudnjaka. Nije baš spretan s grudnjacima, a zapravo ni s grudima. Ne znam ustvari što bi trebao činiti, ali uvijek mi ih samo snažno masira, veoma nalik na pregled dojki koji obavljam kod ginekologa. Jedan od njih dvojice, dakle, nešto čini pogrešno i, iskreno, mislim da to nije moj ginekolog. Priznat ću vam i svoju najveću tajnu. Znam da bih trebala čekati sa seksom dok ne naiđe netko koga doista volim. Volim Roba — kako i ne bih? Zaljubljena sam u njega već godinama. No, to nije razlog zbog kojega sam odlučila pristati na seks s njime. Pristala sam na seks zato što želim to napokon već jednom obaviti, a i zato što se oduvijek pomalo bojim seksa, a dosta mi je života u strahu. »Jedva čekam da se probudim uz tebe«, govori mi u uho. Lijepo rečeno, ali ne mogu se koncentrirati na rije či dok me tako pipka pred svima. Ipak, pada mi na pamet da nisam uop će razmišljala o zajedničkom buđenju. Nemam pojma o čemu bi ljudi trebali razgovarati jutro nakon što su se poseksali, pa zamišljam Roba i sebe kako ležimo jedno pokraj drugoga u potpunoj tišini, ne dodirujući se i gledajući kako polako izlazi sunce. U Robovoj sobi nema zavjesa ni roleta, sve ih je poderao jedne ve čeri kada se kući vratio pijan i sada se ondje tijekom dana osje ćam kao pod svjetlom reflektora. »Odite u sobu!« Odmičem se od Roba. »Zbilja ste perverznjaci«, govori Ally s grimasom gađenja. »Pa, i malo ovo jepiva soba«, odvrapa ća prosvjedujem Rob i podiže obje pokazuju ći prostor oko nas. Pritom mi prolijeva po bluzi, tihimruke, uzvikom. »Oprosti, draga«, sliježe ramenima. U čaši mu je ostao tek koji centimetar piva, pa se mršti i govori: »Idem po još. Da donesem i vama?« »Mi smo si donijele svoje piće«, odvraća Ally i tapša torbu. »Pametno«, govori Rob i kažiprstom dotiče sljepoočnicu, zbog nespretnog si ga pokreta zamalo zabijajući u oko. Pijaniji je nego što mi se isprva činilo. Ally prekriva usta i smijulji se. »Moj dečko je kreten«, govorim onoga trenutka kada odlazi. »Da, ali zgodan kreten«, ispravlja me Ally. »To je kao da si rekla >zgodan mutant<. To ne postoji.« »Naravno da postoji«, po sobi se ogledava Ally i pući usnice ne bi li izgledala privlačnije. -28http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

28/202

5/24/2018


»Kamo ste uopće nestale?« Iznenađuje me koliko mi sve smeta: to što su mi prijateljice nekamo nestale trideset sekundi nakon dolaska na tulum, to što je Rob pijan, pa čak i to što Kent i dalje razgovara s Phoebe Rifer, iako bi trebao biti ludo zaljubljen u mene. Naravno, ne želim da bude zaljubljen u mene, ali to je ve ć konstanta na koju sam se na čudan način naviknula. Otimam zato bocu iz Allynih ruku i otpijam poveći gutljaj. »MaloDobacuje smo obišle ću. Nevidi ćeš grimasu vjerovati,naalimojem na katu je pa barem sedamnaest Moraš to vidjeti!« mi ku pogled, licu, podiže obje rukesoba. u obrani: »Što je? Pa, nismo te napustile usred nedođije!« Istina. Ne znam zašto sam tako nadrkana. »Gdje su Lindsay i Elody?« pitam. »Elody se zalijepila za Kolačića, a Lindsay se svađa s Patrickom.« »Zar već?« »Hja, prvo su se tri minute ljubili, a u četvrtoj su se počeli svađati.« To mi je smiješno, pa se smijem s Ally. Osjećam se nešto bolje, ugodnije. Od votke mi glavu preplavljuje toplina, promatram pridošlice i soba se malo okreće. Sviđa mi se to, osjećam se kao da sam na vrlo sporome vrtuljku. Ally i ja odlučujemo pronaći Lindsay i spasiti je prije nego što svađa s Patrickom preraste u predstavu. Kuća je toliko puna da se čini kao da se cijela škola pojavila na tulumu, ali oko nas se zapravo vrzma tek kojih sedamdesetak u čenika. Ni na jednom ih se tulumu nikada ni ne pojavljuje više. Tu su najpopularniji i srednje popularni maturanti, tu je Kent, koji se jedva drži pri dnu ove srednje skupine, ali je doma ćin, pa mu se to tolerira. Zatim je tu nekoliko cool učenika trećih razreda i dvoje-troje iznimno popularnih učenika drugih. Znam da bih ih trebala prezirati, kao što su i nas prezirali dok smo išle u drugi razred i pojavljivale se na maturantskim tulumima, ali jednostavno me nije briga. Ally im, međutim, u prolazu dobacuje ledeni pogled i glasno dobacuje: »Drolje!« Jedna se od njih, Rachel Kornish, navodno nedavno spetljala s Mattom Wiledom. Učenicima prvih razreda, naravno, ulaz uopće nije dopušten, a nisu se pojavili ni bezveznjaci s dna društvene ljestvice. Nije toliko stvar u tome što bi im se ljudi rugali, iako bi se to vrlo vjerojatno dogodilo, nego u tome što ljudi iz te skupine nikada ni ne znaju za tulume, osim naknadno, kada nekoliko dana nakon njihova održavanja svi pričaju o njima. Mnogo je takvih stvari za koje mi znamo, a oni ne znaju: ne znaju za tajni ulaz u gostinjsku kuću Andrewa Robertsa, ne znaju da je Carly Jablonski u garažu dovukla hladnjak, pa se ondje može rashladiti pivo, ne znaju da pipničari u baru »Rocky’s« baš pomno ne provjeravaju datum rođenja na iskaznicama, a ne znaju ni da zalogajnica »Mics« radi cijeli dan i no ć te da se ondje može pojesti najbolji, supermasni omlet sa sirom i kečapom, savršen za liječenje pijanstva. U srednjoj č

đ

školi, ini Nije se, postoje dvaIonako odvojena oko svoje trebalo osi i mepripremiti usobno sezanikada dodiruju. to loše. namsvijeta, tvrde svaki da bi se nasvrtiškolovanje život ne u stvarnome svijetu. U Kentovoj je kući toliko malih hodnika i soba da se doima poput labirinta, a sve je puno ljudi i dima. Samo su jedna vrata zatvorena. Na njima je velik znak: ne ulazi i gomila čudnih naljepnica na kojima pišu poruke poput: Vizualiziraj uskovitlani grašak i Poljubi me jer sam Irac. Nekako se uspijevamo dovući do Lindsay i Patricka, koji su se u međuvremenu pomirili. Nisam ni najmanje iznenađena. Sjedi mu u krilu, a on puši joint. U kutu je i Elody sa Steveom Doughom, koji se naslanja na zid, a ona pleše, trljaju ći se o njega. Iz usta joj visi naopako okrenuta, nezapaljena cigareta i potpuno je raščupana. Steve je jednom rukom pridržava da ne č

ć

padne odprezime, pijanstva,alialii vozi ina eistoimenu ne obra amarku pozornost na nju, nego razgovara LizElody Hummer to pravo automobila). Ponaša se kaosda uop ć(kojoj e nije jeu prostoriji, a na njezino zavodničko trljanje uopće ne reagira.


29/202

5/24/2018


»Jadna Elody«, kažem, ni sama ne znam zašto, ali odjednom prepuna sažaljenja za prijateljicu. »Predobra je za njega.« »Ma, kurva«, kaže Ally, ali bez zlobe. »Misliš li da ćemo se ovoga sjećati?« pitam, iako mi nije jasno odakle izvlačim riječi. Vrti mi se i osjećam se kao da će mi glava odletjeti s ramena. »Misliš li da ćemo se ovoga sjećati za dvije godine?« »Ja se ni sutra neću sjećati«, smije se Ally, kuckajući po boci koju držim u ruci. U njoj je preostala tek četvrtina sadržaja. Uopće ne znam kada smo to sve uspjele popiti. Lindsay radosno skviči kada nas ugleda i uz blago teturanje ustaje s Patrickova krila. Grli nas kao da se nismo vidjele godinama i uzima mi bocu votke, otpijaju ći gutljaj s jednom rukom i dalje prebačenom preko mojega ramena. Laktom mi steže vrat. »Kamo ste nestale?« viče i toliko je glasna da je svi čuju, usprkos glazbi i žamoru drugih ljudi. »Posvuda sam vas tražila.« »Sereš«, istodobno govorimo Ally i ja. »Tražila si nas u Patrickovim ustima, je li?« Smijemo se Lindsaynim lažima, Elodynu pijanstvu, Allynoj opsesivnoj urednosti i mojoj nedruštvenosti. Netko otvara prozor da bi izvjetrio dim, pa rub prostorije zapljuskuje blaga kišna izmaglica koja miriše po travi i svježini, iako je zima. Potajno naslanjam ruku na prozorsku dasku i uživam u ledenom zraku i bockanju stotina kišnih kapljica. Zatvaram o či i obećavam si da nikada neću zaboraviti taj trenutak: smijeh svojih prijateljica, toplinu gomile tijela i miris kiše. Otvaram oči i istoga se trenutka kočim od šoka. Na vratima sobe stoji Juliet Sykes i zuri u mene. Ustvari, zuri u nas: u Lindsay, Ally, mene i Elody, koja je otišla od Stevea i pridružila nam se. Juliet je podigla kosu u konjski rep i prvi joj put u životu vidim cijelo lice. Nevjerojatno je da se našla na tulumu, ali još je nevjerojatnije koliko je lijepa. Velike su joj plave oči široko razmaknute, jagodice povišene, kao u fotomodela, a koža savršena, porculanski bijela. Ne mogu je prestati promatrati. Ljudi je laktare i guraju se uz nju jer stoji na prolazu, ali ona se ne pomiče. Samo stoji i zuri u nas. Ally se prva trgne i razjapljenih usta uspijeva procijediti: »Koji je ovo...?« Elody i Lindsay okreću se ne bi li provjerile u što tako zurimo i Lindsay u prvome trenutku od šoka blijedi. Izgleda istinski prestrašeno, što je više nego čudno, ali nemam vremena za razmišljanje o tome jer joj otkinuti se već sljede ćeg licem prelijeva časte izgleda kao da glavu. Totrenutka je ve ć njezino prirodnotamna stanje.nijansa Elody ljubi se po će nekome činjei histerično smijati i previja se napola, prekrivajući usta rukom. »Ne vjerujem«, govori. »Jednostavno ne vjerujem.« Pokušava pjevati: Psycho killer, qu’est-ce que c’est , ali previše smo zapanjene da bismo joj se pridružile. Sigurno znate one scene iz filmova u kojima netko nešto kaže ili u čini, pa se čuje zvuk škripanja ploče i potom zavlada smrtna tišina. U tome se trenutku ne doga đa baš to, ali ozrač je je prilično slično. Glazba nije utihnula, ali kako su svi u sobi shvatili da na vratima stoji Juliet Sykes — cura koja piša u krevet, čudakinja i totalni psihopat — te da prijekorno promatra četiri najpopularnije djevojke iz gimnazije Thomasa Jeffersona, tako su svi razgovori polako zamrli i preostao je samo prigušen šapat. se, me đutim, širi prostorijom i odjednom se čini kao da ju je zahvatio vjetar ili golem val sŠapat oceana. Juliet Sykes napokon odstupa od vrata i ulazi u prostoriju. Polako se i samouvjereno upu ćuje -30http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

30/202

5/24/2018


prema nama. Nikada mi dosad nije izgledala tako mirno i sabrano. Zaustavlja se tek koji metar od Lindsay. »Ti si najobičnija kuja«, govori mirno, ali veoma glasno, kao da svoju tvrdnju želi priopćiti svima u prostoriji. Oduvijek sam joj glas zamišljala visokim ili hrapavim, ali nije ni približno takav. Dubok je i snažan, gotovo muški. Lindsay isprva ne uspijeva ništa iscijediti iz grla, ali onda puca. »Molim?« pita prijetećim glasom. Juliet je od petog razreda nije ni pogledala u o či, a kamoli joj se obratila. O bilo kakvim uvredama nije bilo ni govora. »Čula si me«, odvraća Juliet. »Kuja. Zla si. Pokvarena.« Zatim se okre će k Ally: »I ti si kuja.« Pa k Elody: »Kuja.« Pa svraća pogled na mene. Zastaje tek na djeli ć sekunde, ali u tom mi se trenutku čini da joj u očima prepoznajem poznat bljesak. Taj bljesak, me đutim, već u sljedećem trenutku nestaje. »I ti si kuja«, govori mi. Sve smo u takvom šoku da ne znamo što bismo joj odgovorile. Elody opet nervozno hiho će, štuca, pa zatim umukne. Lindsay zatvara stiš kao da se sprema Julietotvara opalitiipo nosu. usta, ali ne uspijeva procijediti ni rije či. Ally će šake I ja sam bijesna, silno mi je neugodno, ali glavom mi se neprekidno vrzma pomisao: nisam znala da si tako lijepa. Lindsay napokon dolazi k sebi i unosi se Juliet u lice. Nikada je nisam vidjela tako bijesnu. Oči joj gotovo iskaču iz duplji, a usta su joj se iskrivila kao da će zarežati. Upravo je nevjerojatno koliko je izobličena i ružna. »Bolje kuja nego luđakinja«, sikće, grabeći Julietinu majicu. Toliko je ljuta da joj iz kutova usnica prska slina. Grubo je gura od sebe, pa Juliet tetura, zabijaju ći se u Matta Dorfmana. On je odguruje, pa sada nalijeće na Emmu McElroy. Lindsay viče: »Psiho! Psiho!« i zatim imitira škripavu glazbu iz Hitchcockova filma. Jedan po jedan, pridružuju joj se svi u prostoriji, pa ve ć nakon nekoliko trenutaka svi viču: »Psiho!« i rukom oponašaju pokret nožem u zraku. Usput odguruju Juliet naprijed-natrag. Ally je prva koja joj izlijeva čašu piva na glavu, ali ubrzo se i to širi na sve u sobi. Lindsay je prska ostatkom votke u lice, a kada se Juliet spoti če i kreće prema meni, sva zalivena i ispruženih ruku, grabim čašu s prozorske daske i zalijevam je pivom. Nisam bila ni svjesna da vrištim sa svima ostalima, ali u tom trenutku shvaćam da me već boli grlo. Juliet mi, nakon što je zalijevam pivom, dobacuje vrlo čudan pogled. Ne znam kako to objasniti, ali u njemu jasno prepoznajem sažaljenje. Kao da je njoj žao mene. Ponestaje mi zraka, kao da me netko udario šakom u trbuh, pa se bez razmišljanja bacam prema Juliet, svom je snagom gurajući prema natrag. Leđima se zabija u policu s knjigama koja se zamalo ruši na nju. Nekako povraća ravnotežu, okreće se prema vratima i dok svi i dalje urlaju: »Psiho!«, bježi iz sobe. Na dovratku se mora progurati pokraj Kenta, koji je upravo stigao, vjerojatno zato da bi vidio zašto svi vrište. Pogled mi se na trenutak sreće s njegovim i iako ne mogu to čno proniknuti što misli, sigurna sam da nije dobro. Skrećem glavu. Neugodno mi je i vruće. Prostorijom se prolama val energije — svi se smiju i ogovaraju Juliet, ali ja nikako ne mogu do ći do daha i osjećam kako mi votka pali želudac i uzdiže se prema grlu. Zagušljivo je, vrti mi se više nego prije i jednostavno moram izići na zrak. Pokušavam se progurati kroz vrata, ali Kent mi staje na put. »Što se to, kvragu, dogodilo?« oštro me pita. »Pusti me da prođem, molim te.« Nisam raspoložena za razgovore ni sa kim, posebice ne s


31/202

5/24/2018


Kentom i njegovom glupavom košuljom. »Što ti je ta cura ikada skrivila?« Križam ruke na prsima. »Aha. Jasno mi je«, govorim. »Psiho ti je frendica. Je li u tome problem?« č

Kapci napomogle?« o ima mu se sužavaju. »O, pa, baš krasan nadimak. Jesi li ga smislila sama ili su ti prijateljice »Miči mi se s puta«, uspijevam se progurati kroz vrata, ali me hvata za ruku. »Zašto?« pita. Stoji mi toliko blizu da mu u dahu osje ćam pepermint i jasno vidim madež u obliku srca pod lijevim okom, iako mi je sve drugo u izmaglici. Gleda me kao da svim silama pokušava nešto shvatiti i to je gore od svega ostalog što se dogodilo ve čeras, uključujući Juliet, njegovu ljutnju, pa čak i osjećaj da ću se svake sekunde ispovraćati. Pokušavam mu otresti ruku s nadlaktice. »Ne možeš samo tako hvatati ljude za ruku«, govorim mu. »Ne možeš mene samo tako hvatati. Imam dečka.« ć

»Ne deri se«, odvra a. »Samo pokušavam...« »Slušaj me, Kente«, govorim, napokon se izvla čeći iz njegova stiska. Svjesna sam da govorim preglasno i prebrzo, znam da zvu čim histerično, ali ne mogu si pomoći. »Ne znam što te muči, ali znam da nikada neću hodati s tobom, okej? Nikada, ni za milijun godina ne bih izišla s tobom, pa me prestani oblijetati. Mislim, ja ti čak i ne bih trebala znati ime.« Rije či mi nekontrolirano izlaze iz grla, ali mi se pritom čini kao da me guše. Odjednom ostajem bez zraka. Netremice me promatra, a zatim mi se još bliže unosi u lice. Pomišljam da me možda želi poljubiti i srce mi na trenutak staje. No, samo se naginje do mojega uha i govori: »Mene ne možeš zavarati.« »Nemaš ti pojma o meni«, naglo i drhtavo uzmičem. »Ne znaš ti ništa!« Podiže ruke u zrak kao da se predaje i odmi če unatrag. »Imaš pravo. Nemam pojma o tebi.« Okreće se i pri odlasku mrmlja još nešto. »Molim? Što si rekao?« Srce mi tako bubnja u prsima da mi se čini kao da će eksplodirati. Okreće se i dobacuje mi još jedan pogled. »Rekao sam — hvala Bogu!« I ja se okrećem, ali u drugome smjeru, priželjkujući da nisam posudila Allyne cipele s visokim potpeticama. Hodnik se okreće zajedno sa mnom i moram se uhvatiti za rukohvat da ne bih pala. »Dragi ti je u kuhinji«, s leđa mi dobacuje Kent. »Povraća u sudoper.« Preko ramena mu pokazujem srednjak. Ne okrećem se da bih provjerila gleda li za mnom, ali imam vrlo snažan osjećaj da ne gleda. Čak i prije nego što silazim niza stube i odlazim u kuhinju da bih provjerila je li ono što je Kent rekao za Roba istina — znam da se ve čeras ipak neće dogoditi ono što smo planirali. Razočaranje i olakšanje udaraju me takvom silinom da se moram oslanjati na zid dok silazim niza stube, koje mi pod nogama izmiču, kao da će propasti. Večeras se neće dogoditi ono čemu sam se nadala. Sutra ću se probuditi ista kao i danas, svijet će mi izgledati isto kao i danas, ništa se neće promijeniti u mojim doživljajima, svi će mirisi, okusi i boje ostati jednaki. Grlo mi se steže i oči peku i u tom mi se trenutku čini da su za sve to krivi Kent i Juliet. Nakon kojih pola sata zabava pomalo jenjava. Netko je strgnuo boži ćne lampice sa zida u hodniku, pa sada vijugaju podom poput zmije i osvjetljavaju nakupine prašine u kutovima. Osjećam se nešto bolje, došla sam k sebi. »Uvijek postoji sutra«, rekla mi je Lindsay kada


32/202

5/24/2018


sam joj kazala za Roba, pa to stalno ponavljam u sebi, kao da je riječ o mantri. Uvijek postoji sutra. Uvijek postoji sutra. Provela sam dvadeset minuta u kupaonici, prvo peru ći lice, a zatim se ponovno šminkaju ći, unatoč tomu što su mi ruke nemirne, a lice mi se u zrcalu stalno muti. Svaki put kad se šminkam, sjetim se svoje majke jer sam je kao dijete znala gledati kako se naginje nad zrcalom i šminka prije izlaska s ocem. To me umiruje. Uvijek postoji sutra. Ovo je doba noći koje najviše volim. Većina ljudi spava, pa se čini kao da svijet pripada meni i mojim prijateljima, kao da osim nas nitko i ništa drugo ne postoji. Sve je drugo u tami i tišini. Odlazim s Elody, Ally i Lindsay. Na tulumu je sve manje ljudi, ali još se uvijek teško probiti do izlaza. Lindsay to, međutim, ipak nekako uspijeva jer se gura uz rije či: »Pardon, maknite se, imamo ženskih problema.« Prije nekoliko smo godina na jednome koncertu otkrile da se ljudi ni zbog čega neće tako brzo razmaknuti kao kada izjaviš da moraš proći zbog ženskih problema. Kao da se boje da bi se mogli zaraziti. Na putu do izlaza prolazimo uz parove koji se ljube po kutovima i uz rukohvat na stubama, a iza jednih zatvorenih vrata dopire prigušeno hihotanje. Elody lupa šakom po vratima i viče: »Bez rukavice nema ljubavi!« Lindsay se okreće i nešto joj šapće, pa odmah prestaje, dobacujući mi pogled pun žaljenja. Najradije bih im svima rekla da doista ne marim za to što smo Rob i ja propustili priliku, ali preumorna sam da bih išta objašnjavala. Kroz odškrinuta vrata kupaonice vidimo Bridget McGuire, koja sjedi na rubu kade i pla če s glavom zabijenom u dlanove. »Što joj je?« pitam, nastojeći se izboriti s osjećajem da se gubim u vlastitoj glavi, a riječi koje izgovaram odjekuju kao iz daljine. »Prekinula je s Alexom«, za lakat me prima Lindsay. Izgleda mi trijezno, ali zjenice su joj goleme, a ostatak očiju krvav. »Nevjerojatno! Saznala je da je Nikotinska gestapovka uhvatila Alexa zajedno u pušionici, a ramena Bridget joj je se mislila je seotišao čniku.« glazbe ineAnnu Bridgetine jecaje, ali tresu da i sva grči. lije »I bolje joj Zbog je bez glasne njega. čujemo Gad.« »Svi su oni gadovi«, dodaje Elody i podiže čašu s pivom, usput malo prolijevajući. Mislim da čak i ne zna o čemu Lindsay i ja razgovaramo. Lindsay joj uzima čašu iz ruke i odlaže je na jedan od stoli ća u hodniku, povrh pohabanog primjerka »Mobyja Dicka«. Usput uzima i u džep trpa kerami čku figuricu pastira kovrčave plave kose i iscrtanih trepavica. Uvijek to čini. Uvijek nešto krade iz kuća u kojima se održavaju tulumi. Ukradene predmete naziva suvenirima. »Valjda mi se neće ispovraćati po tenku«, šapuće mi i glavom pokazuje na Elody. Rob se u prizemlju zavalio na kauč, ali me uspijeva uhvatiti za ruku dok prolazim, pa me pokušava povući na sebe. »Kamo ćeš?« pita me promuklim glasom i zamućena pogleda. »Daj, pusti me«, odgurujem ga. I on je kriv za lošu večer. »Ali trebali smo...« govori i odmahuje glavom, stišćući oči. »Da ti mene možda ne varaš?« »Ne pričaj gluposti«, odvraćam. Najradije bih cijelu večer prevrtjela unatrag, zapravo, najradije bih unatrag prevrtjela posljednjih nekoliko tjedana, sve do ve čeri kada je Rob naslonio bradu na moje rame i rekao mi da bi htio spavati sa mnom. Najradije bih se vratila do tog spokojnog trenutkanjegova dok smo sjediliNajradije u sobi, samo plaviučastim televizora samo uz zvukove disanja. bih sepod vratila tu večsvjetlom er, dok suutišanog mi roditelji spavalii na katu i kada sam ga pogledala i odgovorila mu: »I ja s tobom.« -33http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

33/202

5/24/2018


»Varaš me! Znao sam«, ustaje s kau ča i razjareno se ogledava oko sebe. U kutu spazi Chrisa Harmona, svojega najboljeg prijatelja, koji s nekim razgovara i glasno se smije, pa se bijesnoga lica i teturavo upućuje prema njemu. »Ti si taj s kojim me cura vara, je li tako, Harmone?« urla i gura Chrisa, koji se spoti če i zabija u policu s knjigama. Jedna se porculanska figurica ruši i razbija u komadi će, a u pozadini neka djevojka vrišti. »Što ti je? Jesi lud?« govori Chris i skače na Roba, pa se odjednom hvataju u klin č, silovito se krećući po prostoriji, rušeći, sve pred sobom, stenju ći i vičući. Rob nekako uspijeva Chrisa srušiti na koljena, pa se ubrzo obojica ruše na pod, a djevojke podvikuju i i miču im se s puta. U trenutku kada se uspijevaju dokotrljati do ulaza u kuhinju, netko im dovikuje: »Pazite na pivo!« »Hajdemo, Sam«, govori mi Lindsay, primajući me za ramena. »Pa, ne mogu ga samo tako ostaviti«, odvraćam, iako najradije bih. »Neće mu se ništa dogoditi. Vidi, ve ć se smije.« U pravu je. Chris i Rob ve ć su prestali s tučnjavom, leže na podu i umiru od smijeha. »Naljutit će se na mene«, kažem i znam da Lindsay zna kako ne govorim samo o tome što ga ostavljam samog na tulumu. Na brzinu me grli i govori: »Sjeti se što sam ti rekla«, a zatim po činje pjevati: »Samo pomisli na novi dan i sve će brige postat’ samo san...«1 Želudac mi se na trenutak gr či jer mislim da mi se ruga, ali odmah shva ćam da je riječ samo o slučajnosti. Lindsay me nije poznavala dok sam bila mala djevoj čica, tada nije čak ni razgovarala sa mnom. Ne zna da sam se zatvarala u sobu i puštala glazbu iz mjuzikla »Annie«, na sav glas pjevajući pjesmu »Sutra« sve dok mi roditelji nisu priprijetili da će me izbaciti na ulicu. Pjesma mi se, međutim, iste sekunde uvlači u misli i znam da ću je sada pjevušiti danima. Sutra, o sutra, volim te, sutra. Sutra je, kada malo bolje razmislim, doista lijepa riječ. »Skroz usran tulum«, govori Ally dok mi prilazi s druge strane. Znam da to govori samo zato što na njemu nije bilo Matta Wildea, ali ipak mi je drago. Kiša se spustila mnogo jače nego što sam o čekivala. Nekoliko trenutaka samo stojimo pod trijemom i gledamo kako nam se dah pretvara u oblake, obavijaju ći si tijela rukama zbog studeni. Zbilja je hladno, a s krovova se voda slijeva u mlazovima. Christopher Tomlin i Adam Wu bacaju prazne boce u šumu i svako malo iz mraka se začuje zvuk razbijena stakla. Odjekuje kroz noć poput pucnja iz pištolja. Ljudikao se smiju, vrište kroz su kišu trče po travnjaku, je toliko snažan da sve oko nas izgleda da se rasta susjedi predaleko da abipljusak zbog buke pozvali policiju, a travnjak če.i Prvi kao da je izrovan i prepun dubokih blatnih rupa. Iz daljine dopiru svjetla automobila koji prolaze cestom broj 9. »Hajdemo! Trči!« viče Lindsay i Ally me povlači za ruku. Trčimo, vrištimo, pljusak nas zasljepljuje i slijeva nam se niz jakne, u cipele mi ulazi blato i opet, sve se rasta če pod snažnom kišom. U trenutku kada stižemo do Lindsayna auta, ve ć sam potpuno zaboravila na to kako mi je grozno završila večer. Sve četiri grohotom se smijemo, potpuno smo mokre i promrzle, ali i živahne, razbuđene kišom i hladnoćom. Lindsay jauče zbog mokrih otisaka na kožnim sjedalima iseblata u auto, Elodynajesuvoza preklinje dasjedalu, svratimoa Ally do »Micsa« nada omlet sirom i žali zbogkoje togaunosimo jer ja uvijek sjedim zahtijeva ukljusačimo grijanje čkom jer će inače na licu mjesta umrijeti od upale pluća. -34http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

34/202

5/24/2018


Tako vjerojatno i započinjemo s razgovorom o umiranju. Čini mi se da je Lindsay dovoljno trijezna i da može voziti, ali ipak primjećujem da niz onaj grozan puteljak do ceste vozi brže nego što bi trebala. Drveće uz put sablasno se nadvija nad automobil, poput prikaza koje zavijaju s vjetrom. »Evo što ja mislim«, govorim dok Lindsay uz škripu mokrih guma skreće na cestu broj 9. Sat uz volan pokazuje 12:38.Najbolje »Mislimštodatitrenutak smrtii svatko nassi još jedanput proživljava svoje najbolje trenutke. se ikada prije dogodilo najboljeodšto ikada učinio.« »Kad su me primili na Duke!« govori Lindsay i podiže jednu ruku s volana, stišćući je u pobjedničku šaku. »Kada sam se prvi put poljubila s Mattom Wildeom«, odmah dodaje Ally. Elody uzdiše i naginje se prema naprijed, posežu ći za iPodom: »Dajte, pustite neku glazbu prije nego što se ubijem.« »Daj mi cigaretu«, zahtijeva Lindsay i Elody na žaru svoje pali drugu i pruža joj je. Lindsay spušta prozor nekoliko centimetara i odmah nas zapljuskuje ledena kiša. Ally prigovara da joj je hladno. Elody na iPodu pronalazi i pušta »Splinter« Fallacyja zato što joj je dosta Allyna kenjkanja i želi je provocirati, Ally joj govori da je gadura, otkop čava pojas i naginje se prema naprijed, pokušava dohvatiti iPod, Lindsay viče da joj netko gura lakat u le đa kroz sjedalo, cigareta joj ispada iz usta i pada među noge, pa psuje i otresa žar sa sjedala dok se Ally i Elody bore oko iPoda. Ja ih pokušavam nadglasati i podsjećam ih kako smo u svibnju pijane pokušavale na travi ostaviti otisak anđela, a brojke na satu se mijenjaju, pa sada pokazuju 12:39. Gume blago kližu po mokroj cesti i kabina je puna cigaretnoga dima nalik na plavičaste sablasti. Onda odjednom nešto bijelo zabljesne pred farovima, Lindsay viče, ali ne razabirem što — možda sranje, a možda sklanjaj se i već u sljedećem trenutku auto slijeće s ceste u šumu. Uši mi para stravičanugasila zvuk škripanja je li Lindsay cigaretu i metala, onda... auto se svija napola i nosnice mi ispunjava dim. Pitam se Onda umirem. Trenutak smrti užaren je i buč an, prepun strašne boli kakvu nikada nisam mogla ni zamisliti: plameni lijevak reže me napola, žari me i prži. Jeziv je i prodoran poput vriska. A zatim sve nestaje. Znam da će neki od vas pomisliti da sam možda to i zaslužila. Možda nisam trebala poslati onu ružu Juliet. Možda je nisam smjela zaliti pivom na tulumu. Možda nisam smjela prepisivati od Lauren. Možda se nisam smjela onako ponašati prema Kentu. Neki će od vas možda pomisliti da sve to zaslužujem jer sam s Robom htjela ići do kraja. Zato što nisam htjela č ekati. No, prijeumrijeti? nego štoIme osudite, Je li ono samsmrt? uč inila doista tako strašno? Tako strašno da zaslužujem tako strašnorazmislite. da zaslužujem takošto bolnu Je li ono što sam uč inila doista toliko gore od svega što č ine drugi ljudi? Je li toliko gore od svega što ste vi uč inili u životu? Razmislite malo.


35/202

5/24/2018


Drugo poglavlje Sanjam kako padam. Znam da padam, iako u snu ne postoji ni gore ni dolje, nema zidova, stropa ni poda, samo hladnoća i tama. Užasnuta sam i želim vrisnuti, ali kada otvorim usta, ništa se ne događa. Ako nastavim padati zauvijek i ako nikada ne padnem, je li to doista pravi pad? Mislim da ću padati zauvijek. Kroz tišinu se odjednom probija zvuk. Isprva tih i slabašan, polako se poja čava sve dok ne postaje poput metalne oštrice. Probija zrak, probija mi uši, reže me napola... i onda se budim. Budilica mi zvoni već dvadeset minuta. Šest je sati i pedeset minuta. Pridižem se u krevetu i odgurujem poplun. Sva sam u jednoj vodi, iako je u sobi hladno. Grlo mi je suho i strahovito sam žedna, kao da sam upravo pretrčala sto kilometara. Ogledavam se po sobi i na trenutak mi se čini da je mutna i da prizor nije onakav kakav bi trebao biti. Kao da je netko iscrtao obrise moje sobe na prozirnoj foliji i zatim je položio oko mene, ali ne sasvim precizno. Crtež i soba sasvim se ne poklapaju. No, onda mi sunce obasja sobu, svjetlo u njoj se mijenja i sve mi opet izgleda normalno. Odjednom se prisjećam svega što se dogodilo sinoć i u glavi mi po činje bubnjanje. Tulum, Juliet Sykes, svađa s Kentom... »Sammy!« Vrata moje sobe otvaraju se, udaraju o zid, a kroz njih utr čava Izzy, gazeći preko svih mojih bilježnica, odbačenih traperica i majice Victorije Secret. Nešto nije kako bi trebalo biti, nečega se lošeg prisjećam, ali prije nego što uspijevam doku čiti čega, Izzy mi skače na krevet i grli me. Ruke su joj vru će, a jedan dlan svija u šaku oko zlatnog lančića s privjeskom u obliku ptice koji uvijek nosim oko vrata jer mi ga je darovala baka. »Mama kaže da moraš ustati«, govori mi. Iz usta joj miriše po maslacu od kikirikija, a tek kada je uspijevam otresti sa sebe, shvaćam koliko drhtim. »Subota je«, kažem. Uopće se ne sjećam kako sam sinoć stigla kući, nemam pojma što se dogodilo s Lindsay, Elody i Ally, a pri samoj pomisli na prethodnu noć hvata me mučnina. Izzy hihoće kao da je poludjela i skače s kreveta, jureći prema vratima. Nestaje niz hodnik i čujem je kako viče: »Mama, mama, Sammy ne želi ustati.« Pritom moje ime izgovara Fammy. »Nemoj da ti ja dođem gore, Sammy«, iz kuhinje mi dovikuje mama. Spuštam stopala na pod i zbog hladnoga se dodira s parketom umirujem. Dok sam bila mala, cijela bih ljeta ležala na podu jer tata nije htio uklju čiti klimatizaciju. Jedino sam se tako uspijevala osvježiti, pa i sada dolazim u iskušenje da u činim isto. Osjećam se kao da imam groznicu. Rob, kiša, zvuk razbijanja boca u šumi... Mobitel se oglašava zvukom poruke i naglo me prene iz razmišljanja. SMS od Lindsay: Pred kućom sam. Gdje si? Brzo zaklapam poklopac mobitela, ali u o či mi upada datum: petak, 12. veljače. Jučerašnji dan. Još jedan zvuk. Još jedna poruka. Nemoj da zbog tebe zakasnim na proslavu Valentinova u školi, kozo!!!


36/202

5/24/2018


Odjednom imam osjećaj kao da se krećem kroz vodu ili da sam u bestežinskom stanju. Kao da samu sebe promatram iz daljine. Pokušavam ustati s kreveta, ali želudac mi se preokreće takvom silinom da klecavih koljena jurim prema kupaonici, sigurna da ću se svakoga trenutka ispovraćati. Zaključavam vrata, puštam vodu nad umivaonikom i kadom, pa se naginjem nad zahodsku školjku. Želudac mi i dalje poskakuje, ali ništa se ne događa. Auto, proklizavanje, vrištanje... Jučerašnji dan. Iz hodnika dopiru glasovi, ali voda iz slavina toliko šušti da ih ne razabirem. Tek kada netko zalupa na vrata, uspravljam se i vičem: »Što je?« »Izlazi iz kupaonice«, viče Lindsay. Moja ju je mama očito pustila u kuću. »Nema vremena za tuširanje.« Otvaram vrata tek nekoliko centimetara i vidim je kako stoji u hodniku, debele zimske jakne zakopčane do grla, bijesna i nestrpljiva. Drago mi je što je vidim. Izgleda normalno, poznato. ć

»Što se dogodilo sino ?« pitam. Na trenutak se mršti, a zatim odgovara: »Da, oprosti što te nisam ponovno nazvala, ali razgovarala sam s Patrickom do tri ujutro.« »Ponovno nazvala?« čudim se. »Ne, mislila sam na...« »Šizio je zbog toga jer mu starci idu u Acapulco bez njega«, preokreće očima. »Siroče. Časna riječ, Sam, dečki su k’o kućni ljubimci. Treba ih samo hraniti, malo pomaziti i strpati u krevet.« Zatim se naginje bliže odškrinutom prostoru između vrata i zida: »A kad smo već kod kreveta... jesi li uzbuđena zbog onoga što ti se sprema večeras?« »Molim?« Nije mi uopće jasno o čemu govori. Njezine mi riječi prolaze kroz uši ć

č

ć č ć neprimije ene, stopljene u drugu. Rukomiz slavine vrsto stiš stalak za ruvrunike jer imam aj da trenutkajedna srušiti. Nad kadom ve ćem dugo pljušti pa jeosje cijela ću se svakoga ća voda, kupaonica ispunjena parom koja muti zrcalo i vlaži pločice.

»Ti i Rob, nekoliko piva i flanelski pokrivači«, smije se. »Čista romantika.« »Moram se istuširati«, pokušavam zatvoriti vrata, ali gura lakat kroz procijep, odguruje ih i ulazi u kupaonicu.« »Još se nisi istuširala?« odmahuje glavom. »A, ne. Nema šanse. Morat ćeš to danas preskočiti.« Zavrće slavinu nad kadom, prima me za ruku i odvlači u hodnik. »Moraš se ipak malo našminkati«, kaže. »Izgledaš usrano. Ružno si sanjala?« »Tako nešto.« »Imam šminku u Tenku«, kaže, otkopčava jaknu i kroz rasporak izviruje krzno s ruba majice koju je odjenula zbog Valentinova. U tom trenutku imam neodoljivu potrebu sjesti na pod i prasnuti u smijeh, ali moram se suzdržati. Ne mogu samo tako poludjeti dok me Lindsay požuruje da se spremim. »Hajde, obuci se«, govori i iz džepa izvla či mobitel, vjerojatno šaljući SMS Elody da ćemo zakasniti. Nekoliko me trenutaka promatra, a zatim se okreće. »Nadam se da Robu ne smeta kada cure malo smrde«, hiho će, a ja navlačim majicu s krznom, suknju i čizme. Opet.


37/202

5/24/2018


IZGLEDAM LI DEBELO U OVOJ LUĐAČKOJ KOŠULJI? Kada se Elody nakon ulaska u auto naginje prema naprijed, dohva ća kavu i zapuhuje me mirisom svojega parfema, odnosno spreja za tijelo s mirisom maline koji uporno kupuje u Body Shopu, iako je izišao iz mode u sedmom razredu — sve mi je toliko poznato da moram zatvoriti oči jer bih se inače onesvijestila. Pod spuštenim mi je vjeđama, međutim, još gore. U mraku mi se ukazuje predivno, toplo svjetlo s prozora na Kentovoj ku ći i vidim te prozore kako nestaju u retrovizoru dok autom odmičemo niz puteljak obrubljen crnim granama sablasnog drveća. Osjećam miris paljevine. Čujem Lindsayno vrištanje. Želudac mi se preokre će od nagloga skretanja i škripanja guma... »Sranje.« Brzo otvaram oči. Lindsay je upravo naglo trznula volanom kako bi izbjegla vjevericu na cesti. Baca cigaretu kroz prozor, a vonj dima u mojim se nosnicama udvostru čuje. Nisam sigurna mirišem li ga sada ili ga se tek prisjećam od jučer. »Zbilja užasno voziš«, smije se Elody. »Pazi, molim te«, mrmljam, grčevito se držeći za sjedalo. »Bez brige«, po koljenu me tapša Lindsay. »Neću dopustiti da umreš kao djevica.« Očajnički im objema želim sve ispričati, pitati ih što mi se to doga đa, ali ne znam kako bih započela. Imale smo prometnu nesreću nakon tuluma na koji još nismo ni otišle. Mislila sam da sam sinoć poginula. Mislila sam da sam poginula več eras. Elody vjerojatno misli da šutim zato što sam zabrinuta zbog predstoje će ve čeri s Robom, pa me s leđa grli preko sjedala i naginje se prema naprijed. »Ništa se ne brini, Sam. Sve će biti u redu. Nije to ništa komplicirano, ništa teže od vožnje biciklom.« Pokušavam se nasmiješiti, ali ne mogu. Čini mi se kao da je od trenutka kada sam otišla u krevet maštajući o Robu i njegovim rukama na sebi prošla cijela vječnost. Zbog pomisli na njega sada osjećam tupu bol, grlo mi se steže i jedva čekam da ga vidim, da mi se opet nasmiješi kutkom usnica ispod kape Yankeesa, pa čak i žudim za njegovom prljavom jaknicom od felpe, koja uvijek pomalo vonja po muškome znoju, čak i neposredno nakon pranja. »Ništa teže od jahanja konja«, Lindsay ispravlja Elody. »Bit ćeš prvakinja konjičkog turnira, sigurna sam, Sammy.« »Stalno zaboravljam da si se bavila jahanjem«, govori Elody, skida poklopac s plastične čaše i puše u vruću kavu. »Davno«, kažem brzo, da me Lindsay ne bi stigla zadirkivati. »Kad mi je bilo samo sedam godina.« Da me sada počne zezati, vjerojatno bih se rasplakala. Nikada joj nisam uspjela objasniti zašto sam toliko voljela jahanje. Najdraže bi mi bilo kada bih sama odjahala u šumu, posebice u jesen, kada je sve svježe i zlatno, s liš ćem u vatrenim bojama i mirisom zemlje. Uživala sam u tišini, opuštalo me kada ne bih čula ništa osim postojanog topota kopita i teškoga konjskog disanja. Nije bilo zvonjave telefona. Nije bilo smijeha. Nije bilo glasova. Nije bilo ku ća. Nije bilo automobila. Spuštam sjenilo nad vjetrobranom kako bih sklonila oči od odbljeska, pa u ogledalcu spazim -38http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

38/202

5/24/2018


kako mi se Elody smiješi. Možda bih joj trebala reći što mi se događ a, pomislim, iako znam da neću. Mislila bi da sam luda. Svi bi to mislili. Šuteći gledam kroz prozor. Jutro je mutno, sunčeva svjetlost slaba, kao da se zlatna kugla jedva dovukla nad obzor, prelijena da bi se tako rano umivala. Sjene su oštre i šiljate poput igala. S telefonskog stupa istodobno polijeću tri vrane i odjednom im se žarko želim pridružiti: poletjeti, vinuti se usve visine poda poda mnommnom udaljava kao i pri polijetanju zrakoplova. Letjeti više ii promatrati više, gledatikako kakosesetlopogled sažima postaje poput papirnate figurice origamija ili plošnoga crteža jarkih boja. »Glazbenu podlogu, molim«, govori Lindsay, pa pregledavam njezin iPod sve dok ne pronalazim Mary J. Blige. Zatim se naslanjam u sjedalu i nastojim ne razmišljati ni o čemu osim o glazbi i ritmu. Ne zatvaram oči. Kada napokon skrećemo na prilaz parkiralištu, nešto mi je bolje, unatoč tomu što Lindsay psuje, a Elody se žali što će zbog još jednog kašnjenja dobiti ukor jer su prošle već dvije minute od zvona. Sve se doima tako normalnim. Otprije znam da Emma McElroy petkom u školu dolazi od Evana Danziga i, kako sam i pretpostavila, upravo se provla či kroz rupu u ogradi. Peter Kourt, kao i svakoga dana, nosi tenisice Nike Air Force 1, iako je na njima toliko rupa da se točno vidi koju je boju čarapa toga dana navukao na noge. Upravo prolazi kraj mene i žuri prema glavnoj zgradi, a šarene mi čarape blješte pred očima. Zbog svih se tih poznatih, uobičajenih sitnica osjećam mnogo, mnogo bolje i pada mi na pamet da je čitav jučerašnji dan, baš sve što se zbilo — samo san. Dug, čudan i neugodan san. Lindsay obilazi maturantska mjesta na donjem parkingu, iako više nema šanse da se ugura onamo, ali čini to uvijek, kao što neki ljudi odlaze u crkvu. Nešto mi zatitra u trbuhu dok prolazimo pokraj trećegpliva mjesta teniskog terena, kojemu je parkiran isme đi Chevrolet Grundel s naljepnicom ekipe srednje školenaThomasa Jeffersona jednom manjom,Sare na čkeod kojoj piše: SMOČI SE. Glavom mi prolazi da je uspjela uhvatiti zadnje slobodno mjesto na donjem parkiralištu zato što smo mi zakasnile, pa zabijam nokte u dlan i ponavljam si kako sam jučerašnje događaje samo sanjala. Ništa se od ovoga još nije dogodilo. »Ne mogu vjerovati da sada moramo hodati 354 metra«, duri se Elody. »A nisam obukla jaknu.« »Tko ti je kriv kada iz ku će izlaziš polugola«, odvraća joj Lindsay. »Pa veljača je!« »Nisam znala da ću morati hodati po otvorenom.« Na putu do sme gornjeg pokrajtrave. nogometnog stadiona, koji je u ovo doba godine sasvim đ, tekparkirališta s nekoliko prolazimo stidljivih mrljica »Koji je ovo deja vu«, kaže Elody. »Kao da smo opet u prvom srednje.« »Ja cijelo jutro imam deja vu«, izlijeće mi iz usta prije nego što se uspijevam zaustaviti i odmah se osjećam bolje, sigurna da je upravo deja vu objašnjenje mojega čudnog stanja. »Aha, mislim i da znam zbog čega«, Lindsay podiže ruku do sljepoočnice, pretvarajući se da priziva duboku koncentraciju. »U sjećanje ti se sigurno vraćaju sve one druge prilike kada je Elody bila ovako naporna prije devet ujutro.« »Daj, šuti«, Elody se naginje prema naprijed i lupa Lindsay po ruci, pa se obje smiju. I ja se smiješim. je. na Cijela a oko deja čini predivnog mi se smislenom. Jednom sam s roditeljima u ColoraduLakše tako mi otišla izletpri u čplanine, do vu nekog vodopada u šumi. Penjali smo se uz prastare borove, a nad glavom su nam se rojili oblaci nalik na še ćernu vatu. Izzy još nije -39http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

39/202

5/24/2018


hodala, pa ju je tata nosio na leđima u nosiljci i cijelo je vrijeme debeljuškaste ru čice podizala u zrak, kao da želi dohvatiti oblake. Kada smo stigli do vodopada i dok smo promatrali kako se voda pri padu na kamen pretvara u pjenu, odjednom mi se učinilo kao da sve to ne gledam prvi put. Sve mi je bilo poznato: miris naranče koju je gulila moja mama i odraz šume u jezeru. Bila sam jednostavno sigurna da sam to ve ć jednom Kada sam to rekla roditeljima, su se. Podsjetili našto to koliko sam se žalilaproživjela. na planinarenje do vodopada i zaključilismijali da nema šanse da bihsuname bilo slično pristala i po drugi put. No, kako god bilo, i tada sam, baš kao i sada, bila sigurna da ponovno proživljavam nešto što sam već proživjela. »Ajoooj«, odjednom uzvikuje Elody i baca se na pretraživanje svoje torbe. Prevrće kutiju cigareta, dvije prazne bo čice sjajila za usnice i jednu maskaru. »Umalo sam zaboravila da imam dar za tebe.« Baca mi kondom preko naslona suvozačkog sjedala, a Lindsay plješće i skakuće u sjedalu dok ga podižem s krila. »Bez rukavice nema ljubavi?« pitam uz usiljen smiješak. Elody se naginje prema naprijed i ljubi me u obraz, ostavljaju ći na njemu otisak ružičastog sjajila. »Bit ćeš sjajna, malena.« »Ne zovi me malena«, kažem i trpam prezervativ u torbu. Izlazimo iz automobila i toliko je hladno da me oči peku i suze. Zanemarujem sve crne misli i u sebi ponavljam: ovo je moj dan, ovo je moj dan, ovo je moj dan. Ništa mi drugo ne pada na pamet.

SVIJET SJENKI Negdje sam jednom pro čitala da se deja vu pojavljuje kada vam dvije strane mozga obra đuju informacije pri različitim brzinama. Desna polovica nešto uspije obraditi nekoliko sekundi prije lijeve ili obratno. Nikada nisam bila osobito zainteresirana za znanost, pa ni taj članak nisam baš najbolje shvatila, ali tako bi se nečim mogao objasniti neobičan osjećaj podvojenosti koji me obuzima. Kao da se svijet podijelio napola. Ili kao da sam se ja podijelila napola. Imam, naime, dojam da postoje dvije verzije mene: prava ja i odraz, samo što nikako ne uspijevam razbrati koja je koja. Svaki deja vu koji sam dosad imala prošao bi, naime, za najviše pola minute. Ali ovaj ne prolazi. Sve je isto kao i dan prije. Eileen Choo razdragano skviči nad ružama koje dobiva na prvome satu i Samara Philips joj govori: »Zbilja te voli.« Prolazim pokraj istih ljudi u isto vrijeme, Aaron Stern i danas prolijeva kavu po cijelom hodniku, a Carol Lin i danas vi če na njega. Čini to, dapače, potpuno istim riječima: »Dobro, jesi li ti u djetinjstvu pao na glavu?« i to mi je smiješno, čak i drugi put. Unatoč tomu što se osjećam kao da sam poludjela. Unato č tomu što bih radije vrištala nego se smijala. No, još su mnogo čudnije sitnice koje su se od ju čerašnjeg dana promijenile. Sarah Grundel, primjerice. Dok hitam na drugi sat, vidim je kako stoji uz ormari će na hodniku, na prstu vrti plivačke naočale i razgovara s Hillary Hale. U prolazu uspijevam načuti djeliće razgovora:


40/202

5/24/2018


»... tako uzbuđena! Doduše, trener kaže da bih mogla još ubrzati za pola sekunde...« »Još su dva tjedna do polufinala, uspjet ćeš.« Stajem kao ukopana. Sarah shvaća da zurim u nju i vidi se da joj je neugodno zbog toga. Rukom namješta kosu i povlači suknju koja joj se spustila na bokove, a zatim mi maše. č

»Bok, Sam«, kaže i ponovno povla i suknju. »Vi to...« duboko udišem da ne bih zamucala i ispala totalni idiot. »Vi to razgovarate o plivačkom polufinalu?« »Da«, ozari se Sarah. »Ho ćeš li doći gledati?« Čak i u pomaknutom stanju u kakvome se nalazim pada mi na pamet da mi postavlja doista glupa pitanja. Nikada u životu nisam bila ni na jednom pliva čkom natjecanju, a pomisao na to da sjedim na hladnim, ljigavim pločicama te gledam Saru Grundel dok se bacaka po vodi u kupaćem kostimu jednako mi je primamljiva kao i specijaliteti onog ogavnog kineskog restorana »Hunan Kitchen«. Jedina školska sportska priredba na koju sam ikada otišla nekoliko je važnih nogometnih utakmica, a ni njih uopće nisam mogla pratiti. Lindsay bi svaki put donijela pljosku s alkoholom koji bismo popile na tribinama, pa mi je možda zbog toga sve u magli. »Mislila sam da se nećeš natjecati«, svim se silama trudim zvučati nehajno. »Ljudi pričaju da si zakasnila... i da se trener naljutio, pa...« »Ljudi pričaju? O meni?« pita me razrogačenih očiju, kao da sam joj upravo darovala dobitnu srećku na lutriji. Očito je jedna od onih koji smatraju da nema lošega publiciteta. »Ma, vjerojatno sam nešto pogrešno čula«, brzo dodajem i odjednom se sjetim da sam pri dolasku u školu vidjela njezin auto na maturantskom parkiralištu. Vru ćina mi navire u lice. Naravno! Nije zakasnila u školu. Trener se nije naljutio. Natjecat će se u polufinalu. Danas nije morala pješice silaziti s gornjeg parkirališta. To se dogodilo juč er. Srce mi bubnja u sljepoočnicama i želim što prije pobje ći od svih. »Je li ti dobro?« pita me Hillary, s vrlo čudnim pogledom u očima. »Jako si blijeda.« »Da. Ništa strašno. Nešto sam krivo sino ć pojela«, odvraćam i jednom se rukom oslanjam na ormariće. Sarah počinje pričati o tome kako se jednom otrovala hranom iz trgovačkog centra, ali više je ne slušam, nego odlazim, iako mi se tlo pod nogama ljulja i propada. Deja vu. Nema drugog objašnjenja. Ponovim li to dovoljno često, možda i povjerujem. Toliko sam uzrujana da zaboravljam na Ally, koja me čeka u zahodu odjela za prirodne ć

znanosti. Ulazim jedan odjeljak, spuštam školjku i Harbor sjedam,pri tekčala napola slušaju ono o čemu brblja.u Na pamet mi pada nešto poklopac o čemu jena profesorica tijekom jednei od svojih suludih digresija. Platon je, rekla je, imao teoriju da je čitav svijet, sve što u njemu vidimo — samo sjenka na zidu pe ćine. Stvaran svijet, onaj koji baca sjenku, nije nam vidljiv i sada mi se čini da je bio u pravu. Osjećam se kao da sam okružena sjenkama, kao da živim u svijetu koji je tek odraz ne čega što je nastalo prije njega. »Hej! Slušaš li ti mene?« Allyno lupanje po vratima naglo me prene iz misli, pa podižem glavu i na zidu ugledam ispisano AC = JD. Netko je ispod sitnijim slovima dopisao: Vrati se u kupleraj, droljo. »Rekla si da ćeš uskoro morati kupovati grudnjake na odjelu za trudnice«, kažem automatski. Nisam je slušala. Barem ne ovaj put. Pitam se zašto se Lindsay spuštala čak do ovoga zahoda da bi ispisala taj grafit po zidovima.


41/202

5/24/2018


Mislim, zbog čega joj je to baš toliko važno? Već je to napisala nekoliko desetaka puta u zahodu preko puta menze, a u taj zahod zalaze svi. Čemu još i ovaj? Nije mi jasno ni zašto joj je Anna toliko mrska i dok razmišljam o tome, sjetim se da ne znam ni kada je i zašto po čela tako mrziti Juliet Sykes. Čudno kako nekoga možeš dobro poznavati, a da pritom ne znaš baš sve o toj osobi. Uvijek sam mislila da kad-tad ljude upoznaješ do kraja. Ustajem, otvaram vrata, pokazujem na grafit i pitam Ally: »Kada je Lindsay ovo napisala?« »Nije to bila Lindsay«, preokreće očima. »Netko je samo pokupio njezinu foru.« »Zbilja?« »Aha. Netko je istu stvar napisao i po zidovima ženske svlačionice. Najobičnije imitatorice.« Podiže kosu u konjski repić i štipka se za usnice da bi nabubrile. »Fakat su jadne«, kaže. »Štogod mi učinimo, odmah nas moraju kopirati.« »Da, jadno«, ponavljam i prelazim prstom preko grafita. Slova su debela i crna, poput glista ispisanih trajnim markerom. Na trenutak se pitam dolazi li Anna u taj zahod. »Trebale bismo tužiti za povredu autorskih prava«, nastavlja Ally. »Zamisli samo! Dvadeset dolara svakiihput kad nas netko kopira. Obogatile bismo se za čas.« Smije se. »Hoćeš pepermint?« pruža mi otvorenu limenu kutiju bombona. Iako je djevica i ostat će djevica još neko vrijeme jer je opsjednuta Mattom Wildeom, uporno uzima kontracepcijske pilule, koje pak drži uz peperminte u limenoj kutiji. Kaže da ih ondje skriva pred tatom, ali svi znamo da ih zapravo voli pokazivati zato da bi ljudi pomislili da se redovito seksa. Nikoga, naravno, ne uspijeva time zavarati. Idemo u razmjerno malu školu — svi o svakome sve znaju. Jednom je Elody rekla Ally da ima »trudnički zadah« i gotovo smo umrle od smijeha zbog toga. Bio je svibanj, subota, išle smo u tre ći srednje i ležale smo na Allynu trambulinu nakon jednog od najboljih tuluma u njezinoju ku ći. Sve smo etiriblaženo bile pomalo mamurne i upravo se bile prejele palačinki sa slaninom zalogajnici, pa čsmo ljen čarile. Sjećam se da smo sam ležala na suncu zatvorenih očiju i ljuljala se s trambulinom, priželjkujući da trenutak potraje vječno. Oglašava se školsko zvono, pa Ally skviči: »Jaaaaaoooo, zakasnit ćemo!« Želudac mi se opet grči. Najradije bih se cijeli dan skrivala u zahodu, ali znam da ne mogu. Već znate što je sljedeće. Kasnim na kemiju, sjedam pokraj Lauren Lornet, profesor Tierney daje nam test s tri pitanja i znate li što je najgore? Iako sam već jednom pisala taj test, ni ovaj put ne znam odgovore. đujem osim kemijsku sviPosu poskakuju mene.od Lauren, ona me šapatom pita radi li, Tierney knjigom lupa po stolu i Nastava. Zvono. Nastava. Zvono. Luda sam. Potpuno sam poludjela. U trenutku kada nam na matematici Kupidi dostavljaju ruže, ruke mi se nekontrolirano tresu. Duboko udišem i otvaram karticu uz ružu koju mi je poslao Rob i zamišljam da u njoj piše nešto divno, nešto nevjerojatno, nešto što će me iznenaditi i nešto zbog čega će sav užas nestati. Predivna si, Sam. Tako sam sretan što smo zajedno. Sam, volim te. Podižem kut kartice i virim.


42/202

5/24/2018


Ljubim t...

Zatvaram je i trpam u torbu. »Predivna je.« Podižem pogled. Djevojka odjevena poput an đela stoji nad mojom klupom i zuri u ružu koju č

je onamo upravou položila. Ruža ima s ruži astim rubovima koji senazirem svijaju poput sladoleda kornetu, djevoj je rukaboje još vrhnja ispružena i pod blijedom joj kožom čina latice mrežu plavičastih vena. »Uslikaj je pa ćeš se moći dulje diviti«, odbrusim joj grubo, pa se rumeni poput ruža koje još drži na prsima te uspijeva promucati ispriku. Ne čitam poruku koja je isporučena uz ružu i ostatak sata netremice zurim u plo ču, izbjegavajući bilo kakav kontakt s Kentom. Toliko se koncentriram na to da ne gledam Kenta da umalo propuštam trenutak u kojemu mi profesor Daimler namiguje i smiješi se. Ali ipak ga ne propuštam. Kent me sustiže nakon matematike. U ruci nosi ružu koju sam namjerno ostavila na klupi. »Zaboravila si ružu«, kaže i kosa mu, kao i uvijek, prekriva jedno oko. »Možeš mi slobodno reći — baš sam divan što sam ti je donio.« »Nisam je zaboravila«, svim se silama trudim da ga ne pogledam u o či. »Jednostavno je ne želim.« Kratko ga pogledavam i primjećujem da mu je smiješak na trenutak izblijedio s lica, ali ve ć se sljedećeg vraća u punoj snazi, poput vražje laserske zrake. »Kako to misliš?« ipak mi pokušava uvaljati ružu. »Zar ne znaš da se po broju ruža koje dobiješ na Valentinovo vidi koliko si popularna?« »Mislim da mi na tom polju zbilja ne treba pomoć. Pogotovo ne od tebe.« Smiješak mu u tom trenutku potpuno nestaje s lica. Duboko u sebi zgrožena sam rije čima koje sam upravo izgovorila, ali ne mislim na to, nego na čudan trenutak koji mi se promalja iz maglovitog sjećanja — Kent se naginje prema meni, mislim da će me poljubiti, ali samo mi tiho govori: Mene ne možeš zavarati. Nemaš ti pojma o meni! Ne znaš ti ništa! Hvala Bogu! Zabijam nokte u dlan. »Nisam ni rekao da je ruža od mene«, govori dubokim i ozbiljnim glasom koji nisam navikla slušati iz njegova grla. Gledam ga u oči. Žarko su zelene. Dok smo bili djeca, moja je mama govorila da je Bog za travu i Kentove oči upotrijebio istu boju. »Prilično je očito da je od tebe«, kažem. Samo želim da prestane tako zuriti u mene. Duboko uzdiše i govori: »Slušaj, večeras je tulum kod mene...« U tom trenutku spazim Roba kako ulazi u menzu. U normalnim bih okolnostima pričekala da on primijeti mene, ali danas se ne mogu suzdržati. »Robe!« vičem. Okreće se, kratko mi maše, pa opet kreće prema menzi. »Robe! Čekaj!« hitam niz hodnik. Ne trčim jer smo se Lindsay, Ally, Elody i ja prije nekoliko godina dogovorile da nikada nećemo trčati u školi, čak ni na tjelesnom (znoj i


43/202

5/24/2018


zadihanost nisu baš privlačni), ali koraci su mi nadomak trku. »Oho, Samtasta! Gdje gori?« Grli me i zabijam nos u njegovu flis jaknu. Vonja po ustajaloj pizzi, što nije najugodniji miris na svijetu, pogotovo kad se pomiješa s mirisom čaja od limuna, ali u tom trenutku ne marim. Noge mi se toliko tresu da umalo gubim ravnotežu. Ne želim se ni pomaknuti. Želim zauvijek ostati u njegovu zagrljaju. »Nedostajao si mi«, kažem mu u prsa. Osjećam da mu se ruke na nekoliko trenutaka napeto stežu, ali onda mi podiže lice prema svojemu i smiješi se. »Jesi li dobila moj valogram?« Kimam glavom. »Hvala«, kažem stisnuta grla. Bojim se da ću zaplakati. Lijepo mi je u njegovu zagrljaju. Kao da me jedino njegove ruke drže na nogama. »Slušaj, Robe, htjela sam s tobom razgovarati o onome večeras...« ć

č

Ni sama ne znam što mu želim re i, ali me prekida u pola re enice. »Dobro, pa što je sada?« Odmičem se samo onoliko koliko je potrebno da ga pogledam u o či. »Pa ja... ovaj... Samo hoću reći... danas je tako čudan dan. Mislim da sam bolesna ili... ne znam.« Smije se i štipa me za nos. »A, ne. Nećeš se izvući«, polaže čelo na moje i šapće. »Već dugo se veselim ovome.« »Znam, i ja...« Toliko sam puta sve zamišljala: mjesečinu kako se probija kroz grane i osvjetljava nas kroz prozore, njegove tople pokrivače na svojoj goloj koži... Zamišljala sam i onaj trenutak nakon seksa kada će me Rob poljubiti, reći mi da me voli, pa zaspati poluotvorenih usta, a ja ću se iskrasti iz kreveta u kupaonicu i poslati SMS Lindsay, Elody i Ally: Jesmo! Jedino što nisam zamišljala jest onaj dio u sredini, koji je teže zamisliti. U tom mi trenutku mobitel vibrira u džepu. Novi SMS. Želudac mi poskakuje. Ve ć znam što je u poruci. »Imaš pravo«, govorim Robu, čvršće ga stežući u zagrljaj. »Možda dođem k tebi odmah nakon škole. Možemo zajedno provesti cijelo popodne i cijelu noć.« »Baš si slatka«, odmiče se Rob, popravlja kapu na glavi i namješta ruksak na ramenu. »Ali roditelji mi odlaze tek negdje nakon večere.« »Baš me briga. Gledat ćemo neki film dok ne odu ili...« »Osim toga«, sad mi se već ogledava preko ramena. »Navodno je ve čeras tulum kod onog lika... onog sa šeširom. Kako se zove? Ken?« »Kent«, automatski ga ispravljam, iako znam da Rob zna Kentovo ime. Svi u našoj maloj školi znaju imena svih drugih učenika, ali ovako, dok se pravi da mu Kent McFuller nije na radaru, Rob ispada moćniji frajer. Odjednom mi pada na pamet da sam Kentu rekla da ne bih trebala znati njegovo ime i mučno mi je. Hodnikom se prolama buka glasova pa pokraj mene i Roba prolazi gomila ljudi. Zure u nas. Znam da se nadaju da ćemo se posvađati pred njima. »Eh, da, Kent«, govori Rob, »mislio sam svratiti onamo. Mogli bismo se ondje naći.« »Stvarno želiš ići na taj tulum?« nastojim utišati paniku koja mi buja u utrobi, spuštam pogled i gledam ga umilnim pogledom. Lindsay uvijek tako gleda Patricka kada nešto želi od


44/202

5/24/2018


njega. »To znači da ćeš manje vremena provesti sa mnom.« »Imat ćemo dovoljno vremena«, prislanja prste uz svoje usnice, pa uz moj obraz. »Bez brige. Jesam li te ikada iznevjerio?« Misao mi navire i prije nego što joj se uspijevam oduprijeti: Več eras ćeš me iznevjeriti. »Ne«, ipreglasno odgovaram, ali Rob meskaviše sluša. Do nas ćsu Adam Marshall Jeremy Forker, pa se pozdravljaju jedan ponedrugome i hrvaju i se.došli Lindsay je čući ionako vjerojatno u pravu. Momci su poput životinja. Izvlačim mobitel iz džepa da bih pogledala SMS, iako već znam što ću pročitati. Tulum kod Kenta McČ udaka več eras. Idemo? Prsti su mi gotovo potpuno umrtvljeni dok odgovaram: Naravno. Zatim ulazim u menzu na ručak, a zvuk glasova tri stotine u čenika odjednom me udara prsa, poput vjetra koji će me odnijeti visoko, još više, što dalje odavde.

PRIJE NEGO ŠTO SE PROBUDIM Dakle? Jesi li nervozna?« Lindsay podiže jednu nogu u zrak i vrti je, sa svih strana gledaju ći cipele koje je upravo uzela iz Allyna ormara. Iz dnevne sobe dopire bubnjanje glazbe. Elody i Ally urlaju uz »Like a Prayer«, Ally čak ni približno točno. Lindsay i ja ležimo na Allynu krevetu. Sve je u njezinoj ku ći barem 25 posto veće nego u ostalima: hladnjak, kožni naslonja či, televizori, čak i boce šampanjca koje njezin otac drži u vinskom podrumu (i koje ne smijemo ni taknuti). Lindsay je jednom rekla da se u toj kući osjeća poput Alise u zemlji čuda. Polažem glavu na golem jastuk, posred izvezenog natpisa: GADURA JE KOD KUĆE. Popila sam već četiri votke, nadajući se da ću se tako umiriti, pa mi se sada čini da sve svjetiljke trepću i mute mi se pred očima. Otvorile smo sve prozore, ali i dalje sva gorim. »Samo se moraš smiriti«, govori mi Lindsay. »I nemoj se prestrašiti ako te bude malo boljelo, pogotovo isprva. Nemoj se ukočiti. Ako se ukočiš, boljet će te još više.« Mučno mi je i zbog Lindsaynih mi pri ča nije nimalo bolje. Cijeli dan ništa nisam jela, pa kada smo došle k Ally, proždrla sam barem dvadeset tosti ća s pestom i kozjim sirom koje nam je pripremila. Sada mi se čini da se kozji sir i votka baš najbolje ne slažu. Osim toga, Lindsay ć natjerala pojedem a zazadah, osvježavanje što jedojam u pestu bilo ešnjaka. Akodanešto ne učbarem inim nesedam bih li listi ublažila rekla je,daha Rob zato da gubi čme će imati

nevinost s talijanskom kuharicom. Čak i nisam toliko nervozna zbog predstojeće večeri s Robom. Ne mogu o tome uop će razmišljati. Grčeve u želucu imam zbog drugih stvari: tuluma, vožnje, svih mogućih ishoda večeri. Od votke, doduše, lakše dišem i više se ne tresem. Ništa od toga, naravno, ne mogu reći Lindsay, pa zato samo kažem: »Bez brige, ne ću se uplašiti. Mislim, svi to rade. Ako može Anna Cartullo...« Na Lindsaynu se licu pojavljuje izraz gađenja. »Fuj. Ne. Što god budeš radila, to nije ono što radi Anna Cartullo. Ti i Rob vodit ćete ljubav.« Uz zadnje tri riječi prstima u zraku oponaša navodnike i hihoće, ali znam da zapravo misli ozbiljno. »Misliš?« pitam.


45/202

5/24/2018


»Naravno.« Okreće glavu i gleda me. »Ti ne?« Najradije bih je upitala Kako znaš u č emu je razlika ? U filmovima se prava ljubav prepoznaje po tome što pri susretu zaljubljenog para iz pozadine počne svirati romantična glazba. Glupo, ali tako je. Lindsay stalno govori da ne bi mogla živjeti bez Patricka, ali nisam sigurna je li to doista pokazatelj prave ljubavi. Katkad, kada stojim uz Roba u prostoriji prepunoj ljudi i on me zaštitni čki obgrli oko ramena, u utrobi osjećam toplinu koja je nalik na onu kada popijem čašu vina. U takvim sam trenucima sretna i takve trenutke poistovjećujem s osjećajem ljubavi. Zato Lindsay odgovaram: »Naravno da mislim.« Lindsay opet hihoće i gura me laktom u rebra. »A je li ti napokon rekao?« »Što?« Koluta očima. »Da te voli!« Zastajem na trenutak i prisjećam se njegove poruke uz ružu: ljubim te. Nije baš najromantičnija izjava na svijetu. No, Lindsay me preduhitruje: »Reći će ti već. Dečki su idioti. Sigurno će ti reći večeras, odmah nakon što...« Umjesto kraja re čenice počinje micati zdjelicom gore-dolje. Udaram je jastukom. »Tjeraš se? Kao kuja?« Reži i pokazuje mi zube, pa se smijemo i zatim ležimo u tišini, slušajući Ally i Elody kako se u dnevnom boravku deru uz »Total Eclipse of the Heart«. U tom sam trenutku, na tom krevetu, zadovoljna. Ugodno mi je i sve je nekako normalno. Prisjećam se svih drugih prilika kada smo jednako ovako ležale, čekajući da se Elody i Ally spreme, da odemo van, da se nešto dogodi. Čekale bismo, a vrijeme bi prolazilo, gubilo se zauvijek i zbog toga se odjednom želim prisjetiti č

svakoga trenutka. Ako ih se sjetim, ini mi se, možda se vrate. »Jesi li ti bila nervozna? Mislim, prvi put«, stidljivo pitam Lindsay. Mislim da je moje pitanje hvata nespremnu jer rumeni i po činje čupkati vez na Allynu prekrivaču. Nekoliko trenutaka ne govori ništa i obavija nas neugodna tišina. Mislim da znam o čemu razmišlja, ali nikada to ne bih rekla na glas. Lindsay, Ally, Elody i ja najbolje smo prijateljice, ali postoje neke stvari o kojima nikada ne razgovaramo. Tako, primjerice, iako Lindsay tvrdi da joj je Patrick prvi i jedini, to nije istina. Prvi joj je, u strogo tehni čkom smislu, bio neki lik kojega je upoznala na tulumu u New Yorku, kada je bila u posjetu polubratu koji ondje studira. Zajedno su popušili joint, popili nekoliko piva, poseksali se i nije mu rekla da je djevica. Ne razgovaramo o tome. Nikada ne razgovaramo ni o tome da nakon pet popodne ne možemo k Elody jer je njezina mama u to doba ve ć pijana, nikada ne razgovaramo o tome da Ally jede samo četvrtinu onoga što stavi na tanjur, iako je opsjednuta kuhanjem i gleda sve TV emisije o hrani. Ne razgovaramo ni o šali koja me godinama pratila kroz školske hodnike, autobuse, u čionice i snove. »Kako se zove bljedolika neman s crvenim mrljama? Sam Kingston!« Posebice ne pričamo o tome da je Lindsay smislila tu šalu. Dobra prijateljica nikada nikome neće ispričati tajne koje joj povjeriš. Najbolja prijateljica dopustit će ti da te tajne zadržiš za sebe. Lindsay se okrećmomka e na bokiz iNew podiže glavu dlan, oslanjaju ći se Pitam trenucima se hoće li napokon spomenuti Yorka ( čaknamu ni ime ne znam jerna ga lakat. je u rijetkim spominjanja nazvala Bezimenim).


46/202

5/24/2018


»Nisam bila nervozna«, tiho kaže, a zatim duboko uzdiše i smiješi se. »Bila sam napaljena. Željna seksa.« Zadnje riječi izgovara afektirano, a zatim sjeda na mene i poskakuje mi po trbuhu. »Nemoguća si«, kažem i odgurujem je sa sebe. Pada na svoju stranu kreveta uz glasan grohot. »Ali me voliš!« pridiže se na koljena i otpuhuje šiške s lica. Liježe potrbuške, oslanja se na laktove i odjednom postaje ozbiljna. »Sam?« široko otvara oči i govori nešto tiše. »Mogu li ti povjeriti jednu tajnu?« »Naravno«, odvraćam, a srce mi treperi u prsima. Zna što mi se događa, mislim. I njoj se događa isto. »Moraš mi obećati da nikome nećeš ispričati. Moraš se zakleti da nećeš izblebetati.« Sada sam sigurna. Sigurno zna! Misli mi se naglo bistre i obrisi oko mene izoštravaju. Potpuno sam trijezna. »Kunem se«, jedva uspijevam iscijediti. Naginje se prema mojem uhu i na udaljenosti od samo kojeg milimetra progovara: »Ja sam...« A zatim okreće glavu i glasno podriguje meni u lice... »Isuse, Lindsay!« rukom odmahujem pred licem, rastjerujući smrad. Ona pak pada na le đa, koprca se nogama po zraku i napadno se grohoće. »Koji ti je vrag?« pitam je. »Kakvu si smiješnu facu napravila!« »Jesi li ti ikada ozbiljna?« pitam je u šali, ali zapravo sam gorko razo čarana. Ne zna. Ne razumije. Štogod mi se događalo, događa se samo meni. Osjećaj potpune usamljenosti preplavljuje me poput guste magle. Lindsay briše kutove očiju palcima, skače na noge i kaže: »Bit ću ozbiljna kad umrem.« Zbog zadnjih riječi sva protrnem. Kad umrem. Tako konačno, tako ružno, tako brzo. Sva ona toplina koju mi je donijela votka netragom nestaje, naginjem se prema prozoru i drhtureći ga zatvaram. Mrač ne se ralje šume otvaraju pred nama. Pred oč i mi izranja lice Vicky Hallinan... Pokušavam dokučiti što će mi se dogoditi ako sam doista poludjela. Prije osmog sam sata u školi neko vrijeme nepomično stajala pred uredom ravnateljice, profesorice Winters, koja je ujedno i školska psihijatrica. Bila sam ve ć spremna ući i izgovoriti te četiri riječi: Mislim da sam poludjela, ali onda su se vrata glasno otvorila i kroz njih je izjurila Lauren Lornet, crvena nosa i šmrčući, vjerojatno u suzama zbog razočaranja nekim momkom, problema s roditeljima ili nečega drugog, ali normalnog. U tom je trenutku sav moj napor da se uklopim u okolinu nestao. Sve se promijenilo. Ja sam se promijenila. »Dobro, onda, idemo li ili što?« u sobu nam upada Elody, a za njom dolazi i Ally. Obje su zapuhane. »Idemo«, Lindsay podiže torbu s poda i prebacuje ju preko ramena. Ally hihoće: »Tek je devet i pol, a Sam već izgleda kao da će se ispovraćati.« Ustajem i nekoliko trenutaka čekam da mi se do pod nogama umiri, pa zatim kažem: »Dobro sam. Bit ću dobro.« »Lažeš«, odvraća Lindsay i smiješi se.


47/202

5/24/2018


TULUM, DRUGI PUT Ovako počinju filmovi strave i užasa«, govori Ally. »Jesi li sigurna da stanuje na broju četrdeset dva?« č

»Sigurna sam«,Pritiš govorim i glas zvu cijede i kaoćda velike udaljenosti. Ponovno sva drhtim od straha. svihmi strana, i midolazi zrak izs prsa. će me sa »Ovo će mi skroz upropastiti lak na autu«, govori Lindsay dok joj jedna grana udara o vrata i grebe po njima kao da netko povlači nokte po školskoj ploči. Izlazimo iz šume i pred nama se pomalja Kentova kuća, sva bijela i blistava, kao da je načinjena od leda. Zbog bjeline kojom sjaji usred mračnoga okruženja podsjeća me na prizor iz filma »Titanic«, kada ledenjak izranja iz tame i razdire čitav brod. Nekoliko trenutaka sve četiri šutimo. Sitne kapljice kiše udaraju po vjetrobranu i krovu, a Lindsay isklju čuje iPod. S radija se tiho začuje jedna stara pjesma u kojoj razabirem rije či: osjeti to sada. kao što si osjetila tada... dodirni me sada i ponovno tada... »Velika je gotovo kao tvoja kuća, Ally«, govori Lindsay. »Gotovo«, odvraća Ally. U tom me trenutku preplavljuje val topline prema njoj. Ally, djevojka koja voli velike kuće, skup nakit i automobile, cipele na punu petu i šljokice za tijelo. Ally, koja nije prepametna i koja to zna, Ally, djevojka koja je neprekidno opsjednuta momcima koji je nisu dostojni, Ally, koja je potajno sjajna kuharica. Tako je dobro poznajem. Tako je dobro razumijem. Sve tri ih tako dobro poznajem. Kroz kuću odjekuju stihovi Dujeousa: All MCs in the house tonight, if your lyrics sound tight then rock the mic. Pod nogama mi se prostiru stube, a kada stižemo na kat, Lindsay mi smiju ći se otima bocu votke. »Uspori malo, pijanice. Večeras još imaš posla.« »Posla?« smijem se, iako jedva dišem od dima. »Mislila sam da ćemo Rob i ja voditi ljubav.« »Imaš posla s vođenjem ljubavi«, govori mi i naginje se prema meni. Lice joj je poput Mjeseca. »Ostavi se votke na neko vrijeme, u redu?« Kimam glavom, pa mi se više ne unosi u lice. Ogledava se oko sebe i govori: »Moram pronaći Patricka. Mogu te ostaviti samu?« »Možeš, sve je u redu«, odvraćam, nastojeći se nasmiješiti, ali ne mogu. Mišići lica jednostavno mi ne reagiraju. Lindsay se već okreće od mene kada je grabim za ruku. »Lindz?« »Da?« »Idem s tobom, može?« Sliježe ramenima. »Možeš, zašto ne? Upravo mi je poslao poruku. Negdje je otraga.« Guramo se kroz gomilu i Lindsay mi dovikuje: »Ovdje je kao u labirintu!« Sve pokraj čega prolazim stapa se u zamućen vihor prizora i zvukova: dijelovi razgovora, smijeh, jakne i kaputi o koje se otirem, vonj piva, parfema, gela za tuširanje i znoja. Svi mi izgledaju onako kako obično izgledaju likovi u snovima: poznato, ali ne sasvim jasno, kao da bi se svakoga trenutka mogli pretvoriti u nekoga drugog. Sve je ovo samo san, pomislim. Kada se probudim, ispričat ću Lindsay kako sam satima sanjala nevjerojatno realisti čan san, a ona će zakolutati očima i reći mi da snovi nikada ne traju dulje od trideset sekundi. Pomisao na to da ću Lindsay, onoj istoj Lindsay koja me sada vu če za ruku i nestrpljivo zabacuje kosu, reći da sam je sanjala — odjednom mi je silno smiješna. Samo je sanjam, ona nije


48/202

5/24/2018


doista ovdje, mislim i počinjem hihotati zbog toga. Mogu poljubiti koga god želim, na primjer. Prolazimo pokraj grupe momaka i sve ih odmjeravam od glave do pete — Adama Marshalla, Rassana Lucasa i Andrewa Robertsa. Svakoga bih mogla poljubiti i ništa se ne bi dogodilo. Prolazimo pokraj Kenta koji u kutu razgovara s Phoebe Rifer i mislim kako bih mogla poljubiti i njega, mogla bih mu prići i poljubiti onaj srcoliki madež pod okom i nikom ništa. Ne znam zašto mi to pada na pamet. Nikada ne bih poljubila Kenta, čak ni u snu, ali da sada to želim, mogla bih. Mogla bih jer zapravo ležim u krevetu pod toplim pokriva čem, okružena jastucima i s dlanom uvučenim pod glavu. Spavam. Naginjem se prema Lindsay kako bih joj rekla da sanjam o jučerašnjem danu, koji je također bio san, ali u tom trenutku spazim Bridget McGuire. Stoji u kutu ruku obavijenih oko Alexa Limenta. Smije se, a on je ljubi u vrat, a onda me spazi, hvata ga za ruku i kre će prema meni, odgurujući osobe koje im stoje na putu. »Ona će znati«, govori mu i zatim mi se smiješi. Zubi su joj tako bijeli da svijetle u mraku. »Je li profesorica Harbor danas zadala kakav esej za zadaću?« »Molim?« Toliko sam zbunjena njezinim pitanjem da mi je potrebno nekoliko trenutaka kako bih shvatila da govori o profesorici engleskog i današnjem satu. »Je li zadala esej za zadaću. O Macbethu?« Lupa Alexa u rebra, pa mi on govori: »Nisam bio na sedmom satu«, zatim skre će pogled s mene i otpija malo piva iz čaše. Ništa mu ne odgovaram. Ne znam što bih rekla. »No dobro, je li što zadala ili nije?« Bridgetin je izraz lica isti kao i uvijek — nalikuje na psića koji moljaka kolačić. »Alex nije bio na satu jer je morao liječniku. Mama ga je natjerala da se cijepi protiv meningitisa. Nevjerojatna je. Prošle je godine od meningitisa u cijelom svijetu umrlo četvero ljudi, veće su šanse da ga udari auto...« »Trebao bi se cijepiti protiv herpesa«, smijulji se Lindsay, ali toliko tiho da je čujem samo zato što stojim tik uz nju. »Ali vjerojatno je prekasno.« »Ne znam za zadaću«, govorim Bridget. »Nisam bila na satu.« Zurim u Alexa i promatram njegovu reakciju. Nisam sigurna je li primijetio mene i Lindsay dok smo danas stajale pred kineskim restoranom, vireći kroz prozor u njega i Annu. Čini se da nije. Sjedio je s Annom nad zdjelom nekakvog sivkastog mesa u umaku, baš kao što sam i očekivala. Lindsay je htjela ući i iznenaditi ih, ali zaprijetila sam da ću joj se ispovraćati po novim čizmama ako udahnem ijedan atom gadnoga vonja iz tog restorana. Kada smo kupile jogurt i počele se vraćati prema školi, više ih nije bilo u restoranu i samo smo ih nakratko srele u pušionici. Već su odlazili kada smo zastale da Lindsay zapali, Alex je na brzinu poljubio Annu u obraz i otišli su svaki na svoju stranu — Alex prema menzi, a Anna prema zgradi u kojoj se održava nastava likovnog odgoja. U trenutku kada smo Lindsay i ja nabasale na Nikotinsku gestapovku više im nije bilo ni traga. Ovaj put ih nitko nije uhvatio na djelu. Zato Bridget ne zna gdje je Alex doista bio tijekom sedmog sata. Odjednom mi sve postaje jasno — svi se strahovi pred kojima sam se skrivala uklapaju u slagalicu i više ne mogu poricati o čito. Sarah Grundel uhvatila je posljednje parkirališno mjesto zato i zbognagovoriti toga će seLindsay natjecatidau ne pliva čkom polufinalu. i Alex nisutoga se posvašto jer kasnile sam uspjela ulazimo u restoran,Anna pa sada zbog đalismo Bridget grli Alexa, a ne pla če u kupaonici. -49http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

49/202

5/24/2018


Ne sanjam. I ovo nije deja vu. Sve oko mene doista se doga đa. I događa se po drugi put. Cijelo mi se tijelo ledi zbog te spoznaje. Bridget blebe će o tome kako nikada u životu nije markirala, Lindsay kima glavom, iako joj se po licu vidi da joj ova dosa đuje, Alex pije pivo, a meni dah zastaje u grlu. Obuzima me strah i osje ćam se kao da ću se raspasti na milijun sitnih komadića. Najradije bih nekamo sjela i spustila glavu me đu koljena, ali bojim se da ću — ako se pomaknem, zatvorim oči ili učinim bilo što slično — sasvim poludjeti i potpuno se raspasti. Glava će mi se odlijepiti od tijela i otplutat ću u ništavilo. Lubanja se odvaja od kosti u vratu, kost u vratu odvaja se od kič me7 ... S leđa me oko struka obavijaju ruke i na vratu osjetim Robove usnice. No, čak se ni zbog njegove blizine ne uspijevam ugrijati. Drhtim poput pruta. »Seksi Sammy«, pjevuši, okrećući me prema sebi. »Gdje si se skrivala cijelog mojeg života?« »O, Robe«, govorim, iznenađena što uspijevam procijediti riječi iz grla, iznenađena što sam u stanju išta smisliti. »Robe, moramo razgovarati.« »Što je, zlato?« pita me crvenih, zamućenih očiju. Možda zbog straha, ali neke mi stvari sada izgledaju jasnije i oštrije, pa prvi put primjećujem da zbog ožiljka pod nosom u obliku polumjeseca pomalo nalikuje na bika. »Ne možemo ovdje razgovarati«, govorim. »Moramo oti ći nekamo... u neku sobu. Negdje gdje ćemo biti sami.« Smiješi se i privija me uza se, lice mi zapuhuju ći vonjem alkohola dok me pokušava poljubiti. »Aha«, kaže. »Tako ti želiš razgovarati.« »Ozbiljno ti govorim, Robe«, odmahujem glavom. »Ne osjećam se dobro.« »Ti se nikada ne osje ćaš dobro«, odmiče se i mršti. »Uvijek nešto izmišljaš.« »Na što točno misliš?« Lagano se njiše na stopalima i oponaša me: »Nemoj več eras, umorna sam. Starci su mi gore. Tvoji starci će nas č uti«, odmahuje glavom. »Već mjesecima čekam da budeš spremna, Sam.« Suze mi naviru na oči i u glavi mi bubnja zbog napora da ih zaustavim. »Ali ne govorim ti o tome, Robe«, kažem. »Časna riječ, nije to, nego...« »Nego što?« križa ruke na prsima. »Treba mi tvoja podrška«, uspijevam procijediti, i sama iznena đena što sam to izgovorila i što me čuo. Uzdiše i trlja čelo. »U redu, dobro. Oprosti«, stavlja mi jednu ruku na glavu. Kimam glavom. Niz obraz mi se kotrlja jedna suza i on je otire palcem. »Dobro, razgovarat ćemo. Naći ćemo neko mjesto na kojemu nije ovako bu čno«, kaže, a onda podiže praznu čašu i trese mi je pred nosom. »Mogu li samo prvo otići po još piva?« »Da, naravno«, govorim, iako bih ga najradije molila da ostane sa mnom, da me zagrli i ne pušta od sebe. »Ma, ti si najbolja«, odvraća, saginje se i ljubi me u obraz. »Nemoj plakati. Na tulumu smo! Zabavljaj se!« Odmiče od mene i podiže ruku u zrak, pokazujući mi svih pet prstiju: »Vraćam se 7

Stihova stare pjesme, »Damn Bones«, (izvornik: »The head bone disconnected from the neck bone, the neck bone disconnected from the backbone...«)


50/202

5/24/2018


za pet minuta.« Naslanjam se na zid i čekam jer ne znam što bih drugo. Ljudi prolaze pokraj mene, pa spuštam glavu i zaklanjam lice kosom kako nitko ne bi primijetio da i dalje plačem. Sva buka tuluma jedva mi dopire do ušiju, kao da dolazi iz velike udaljenosti. Sve izgovorene riječi čine mi se izobličenima, a glazba poput one u putuju ćem cirkusu - pogrešne se note sudaraju jedna o drugu i postaju nesnosna buka. Prolazi pet minuta, zatim sedam, pa deset. Pričekat ču još pet minuta, mislim, a onda ću ga potražiti, iako mi se sama zamisao o pokretanju s mjesta čini nemogućom. Šaljem mu SMS: Gdje si?, ali onda se prisjećam da mi je jučer rekao kako je nekamo odložio telefon. Jučer? Danas. Sada više ne zamišljam samu sebe kako spavam u udobnom krevetu. Zamišljam se kako ležim, ali ovaj put na hladnome kamenu, lica blijeda poput zida, plavih usnica i ruku prekriženih na prsima... Duboko udišem i nastojim se usredoto čiti na nešto drugo. Brojim lampice za boži ćno drvce kojima jetamom obrubljen poster za filmNisam »E.T.« iznad kau ča, pačbrojim crvene vrhove cigareta koje vijugaju poput krijesnica. nikakva matemati ka zanesenjakinja, ali oduvijek sam voljela brojke. Sviđa mi se brojiti sve oko sebe, volim brojenjem mjeriti vrijeme i prostor. Jednom sam to rekla prijateljicama, pa mi je Lindsay odvratila da ću se jednoga dana pretvoriti u staricu koja napamet zna cijeli telefonski imenik te u ku ći skuplja spljoštene kutije pahuljica i stare novine, tražeći poruke izvanzemaljaca u brojkama pod njihovim bar-kodovima. Ona je meni, pak, nekoliko mjeseci nakon toga priznala da kada je uzrujana, u glavi recitira katoličku molitvu za djecu. Čini to unatoč tomu što je polužidovka i unatoč tomu što zapravo uopće ne vjeruje u Boga. Anđ ele, č uvaru mili, svojom snagom me zakrili Prema Božjem obećanju, č uvaj mene noću, danju... A kad s ovog svijeta pođ em, sretno da u nebo dođ em Da se ondje s tobom mogu vječ no klanjat’ dragom Bogu.

Molitva je bila izvezena na ukrasnom jastuku u dnevnom boravku njezine u čiteljice klavira, pa ju je tako naučila, a kada mi je to ispričala, smijale smo se tome koliko su izvezeni jastuci seljački. No, te večeri prije spavanja nikako nisam mogla molitvu izbaciti iz misli. Neprekidno mi se u glavi vrtjelo: a kad s ovog svijeta pođ em... U trenutku kada se već želim odlijepiti od zida, začujem Robovo ime. Izgovaraju ga dvije učenice drugog razreda koje su upravo hihoćući doteturale u sobu, pa napinjem uši kako bih ih bolje čula. »... već drugi u dva sata.« »Ne, prvi je napravio Matt Kessler.« »Ma, obojica su.« »A jesi li vidjela kako ga je Aaron Stern držao nad bačvom? Bio je potpuno okrenut naglavce.« »No, pa i mora biti okrenut naglavce kada radi stoj na ba čvi!« »Rob Cokran je tako zgodan.« »Pssst! Isuse Bože...« Druga djevojka zadnje riječi izgovara lupajući prijateljicu laktom u rebra jer me spazila. Lice -51http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

51/202

5/24/2018


joj naglo blijedi i vjerojatno je prestravljena jer je u mojoj nazočnosti pričala o mojem dečku (prekršaj) i, što je još gore, pri čala je o tome kako je zgodan (zločin). Da je Lindsay ovdje, potpuno bi poludjela, nazvala bi ih kurvama i izbacila ih s tuluma. Da je ovdje, očekivala bi i da ja poludim jer smatra da učenice drugih razreda treba postaviti na mjesto koje im pripada jer će inače preuzeti čitav svemir, poput žohara koje od nuklearnog napada čuva ljuštura skupoga nakita i sjajila za usnice. Ja im se, međutim, nemam snage suprotstavljati i drago mi je što Lindsay nije pokraj mene jer bi me u suprotnom sigurno gnjavila zbog toga. Trebala sam, uostalom, pretpostaviti da se Rob neće vratiti za pet minuta i pada mi na pamet kako mi je prije samo nekoliko sati rekao da me nikada nije iznevjerio. Trebala sam mu već tada reći da sere. Moram izići. Moram se izvući iz sveg tog dima i glasne glazbe, moram prona ći mjesto na kojemu mogu u miru razmišljati. I dalje mi je hladno i sigurna sam da izgledam grozno, premda mi se više ne pla če. Jednom smo u školi gledali videozapis o simptomima šoka i sada mi se čini da sam hodajući primjer svega ondje pobrojenog. Teško dišem, hladno mi je, ruke mi se znoje, vrti mi se u glavi. Osim svega, zbog prisjećanja na taj video još mi je gore. Drugimprve rijepomo čima,ći.bolje je ne obraćati pozornost na videofilmove koje vam prikazuju na satovima Pred svim kupaonicama stoji barem četvero ljudi i sve su sobe dupkom pune. Jedanaest je sati i svi koji su planirali do ći, već su ovdje. Nekoliko me ljudi pozdravlja u prolazu, a Tara Flute unosi mi se u lice s riječima: »Jao, imaš predivne rinčice! Jesi li ih možda kupila u...?« »Ne mogu sada«, prekidam je i guram se kroz gužvu, očajnički tražeći mračno i tiho mjesto. U tom trenutku slijeva spazim vrata oblijepljena naljepnicama, pa hvatam kvaku i pritišćem je. Vrata se, naravno, ne otvaraju. »To je VIP-soba.« Okrećem se i spazim Kenta. Stoji mi iza leđa i smješka se. »Moraš biti na popisu da bi ušla«, naslanja se uza zid. »Ili potplatiti izbacivača.« »Ovaj... tražila sam kupaonicu.« Glavom mi pokazuje prema drugom kraju hodnika, gdje pijana Ronica Masters lupa šakom po vratima. »Daj, Kristen!« urla. »Zbilja mi se piški.« Kent me gleda i podiže obrve. »Ah, da«, uzdišem. »Zeznula sam se.« Pokušavam se probiti kroz hodnik uz njega. »Je li sve u redu?« pita me i pritom me ne dodiruje, ali podiže ruku kao da to upravo namjerava učiniti. »Izgledaš mi malo...« »Sve je u redu«, odvraćam. Samo mi još nedostaje Kentovo sažaljenje. Odlazim niz hodnik. U trenutku kada se već spremam izići na trijem i odande nazvati Lindsay te joj re ći da moramo otići s tuluma iz ovih stopa, u hodnik izlazi Elody i baca mi se oko vrata. »Pa gdje si dosad, kvragu?« vrišti i ljubi me. Znojna je i podsjeća me na Izzy dok mi povlači ogrlicu s vrata. Trebala sam ujutro ostati u krevetu. »Ne moraš mi odgovoriti, znam!« govori još uvijek me grleći oko vrata i po činje uvijati bokovima, kao da pleše. Podiže pogled prema stropu i stenje: »Oooo, Robe, ooo, da, Robe, ah, ah, ah!« »Prostakušo«, odgurujem je od sebe. »Gora si od Shawa.«


52/202

5/24/2018


Smije se i grabi me za ruku, vukući me prema jednoj sobi u stražnjem dijelu kuće. »Dođi. Svi su tamo.« »Moram ići«, govorim joj. Glazba postaje sve glasnija, pa moram vikati. »Ne osjećam se dobro.« »Molim?« »Ne osjećam se dobro!« Prstom pred uhom daje mi znak da me ne čuje, premda nisam sigurna je li to doista istina. Dlan joj je vlažan i pokušavam se izvući iz njezina stiska kada me spaze Lindsay i Ally, pa skaču na mene i skviče od radosti. »Pa, gdje si ti? Tražila sam te!« govori Lindsay, mašući cigaretom. »Mo’š mislit! Tražila si je u Patrickovim ustima!« kroz smijeh frkće Ally. »Bila je s Robom«, govori Elody i prstom mi upire u lice. »Pa, pogledajte je samo. Na faci joj se vidi da je učinila nešto zločesto!« »Prostitutko!« dobacuje mi Lindsay. »Bludnice«, dodaje Ally. »Laka ženo«, urla Elody. Takvi su nam nazivi fora od prošle godine, kada je Lindsay zaklju čila da je »drolja« predosadna riječ. »Idem kući«, govorim. »Ne moraš me voziti. Ve ć ću se snaći.« Lindsay me zbunjeno gleda, ne vjeruju ći vlastitim ušima. »Kući? Pa došle smo ovamo prije samo sat vremena.« Zatim se naginje prema meni i šapu će: »Osim toga, mislila sam da ćete ti i Rob... znaš već.« Smiješno mi je što je tako tajnovita, a prije koju sekundu pred svima je višemanje viknula da sam to već učinila. »Predomislila sam se«, odvraćam, svim se silama trudeći da zvučim nehajno. Napor koji mi je za to potreban iz mene cijedi i posljednji atom snage. Ljuta sam na Lindsay, iako ne znam zašto. Vjerojatno zato što ne želi sa mnom otići s tuluma. Ljuta sam i na Elody zbog toga jer me dovukla ovamo i na Ally zato što nikada nema pojma ni o čemu. Ljuta sam i na Roba, koji uopće ne mari za to što sam uzrujana, ljuta sam na Kenta zbog toga jer mu je uvijek toliko stalo do mene i zapravo sam ljuta na sve, zbog svega. U tom trenutku žarko priželjkujem da Lindsay cigaretom zapali obližnju zavjesu te da zbog toga svi izgorimo u plamenu. No, čim to pomislim, obuzme me osjećaj krivnje. Neću se sad još pretvoriti u jednog od onih mra čnih tinejdžera koji uvijek nose crnu odjeću i u bilježnice crtaju puške i bombe. Lindsay zuri u mene kao da mi čita misli, ali onda odjednom shvaćam da ne gleda u mene, nego preko mojega ramena. Elody se rumeni, Ally otvara i zatvara usta poput ribe, a buka prepunog tuluma na trenutak se utišava, kao da je netko na popratnoj glazbi stisnuo gumbi ć za stanku. Juliet Sykes. Znam da ću je ugledati i prije nego što se okrećem, ali ipak sam zapanjena njezinim likom na vratima. Lijepa je. Kada sam je danas ugledala u menzi dok je lutala među stolovima, izgledala mi je isto kao prije — lica prekrivena kosom, tijela obavijena širokom odje ćom, sva zgrbljena i povučena, poput sjenke ili prikaze. No, sada stoji uspravno na sobnome pragu, kosa joj je podignuta u rep i oči joj blistaju.


53/202

5/24/2018


Ulazi u sobu i prilazi nam. Usta mi se suše. Želim reći ne, ali staje pred Lindsay prije nego što uspijevam otvoriti usta. Vidim da nešto govori, ali potrebno mi je nekoliko sekundi da bih razabrala riječi. Kao da je slušam pod vodom. »Ti si jedna najobičnija kuja.« Sobom se prolama šapat, svi zure u mene, Lindsay, Elody, Ally i Juliet Sykes. Obrazi mi gore, a zvuk u ušima postaje sve glasniji. »Molim?« kroz stisnute zube cijedi Lindsay. »Kuja. Pokvarena si. Loša osoba«, govori Juliet i okreće se Elody. »I ti si kuja«, govori, pa se okreće Ally: »I ti si kuja.« Napokon se okreće k meni. Oči su joj boje vedroga neba. »Ti si kuja.« Šaputanje u sobi prerasta u urlik, ljudi se smiju i viču: »Psiho!« »Ne znaš ti ništa o meni«, kreštim na Juliet, napokon uspijevajući nešto izgovoriti, ali Lindsay staje pred mene, zaklanjajući me i gušeći moj povik. »Bolje kuja nego psihopat«, reži, pa objema rukama gura Juliet unatrag. Ova se spotiče, maše rukama i cijeli je prizor užasan. Osim svega, tako mi je poznat da shva ćam kako se ponovno odvija pred mojim očima. Nema sumnje, sve se ovo već jednom dogodilo. Zatvaram oči i najradije bih se pomolila, ali na pamet mi pada jedino pitanje: zašto, zašto, zašto? Kada napokon otvaram oči, Juliet leti prema meni zalivena pivom i ruku ispruženih u potrazi za osloncem. Gleda me i u tom bih se trenutku mogla zakleti da zna, da vidi ono što mi se roji mislima, da točno pogađa kako sam za sve što se događa na neki način baš ja kriva. Osjećam se kao da me netko udario šakom u trbuh, ne mogu disati, pa je bez razmišljanja odgurujem. Leđima udara u policu s knjigama, okreće se oko svoje osi i grabi dovratak da bi se zadržala na nogama. Zatim izlazi iz sobe na hodnik. »Pa, ne vjerujem«, netko mi vrišti za le đima. »Juliet Sykes zbilja ima muda«, govori netko drugi. »Luda je k’o šlapa«, dodaje netko tre ći. Svi se smiju, a Lindsay se naginje prema Elody i govori: »Luđakinja.« U ruci joj visi prazna boca votke. Vjerojatno je ono malo tekućine što je još bilo u njoj izlila Juliet na glavu. Počinjem se probijati iz sobe, ali kao da je u nju ušlo još više ljudi, pa se jedva kre ćem. Guram se svim snagama, čak se i bezobrazno laktareći kada nema druge, pa me svi čudno gledaju, ali baš me briga. Moram izići. Napokon dolazim do vrata preda mnom se stvara Kent. Netremice me promatra usta stisnutih u tanku crtu. Pomi mi prolaz. če se ii blokira Podižem ruku. »Nemoj me samo još i ti gnjaviti«, kažem i shvaćam da gotovo režim. Ništa ne govori, samo se odmiče i pušta me da pro đem. Već sam odmaknula niz hodnik kada mi za leđima dovikuje: »Zašto?« »Za babino brašno«, odvraćam mu glasno, ali zapravo se pitam isto što i on. Zašto mi se sve ovo događa? Zašto, zašto, zašto ? »Zašto se Sam uvijek vozi na suvozačkom sjedalu?« »Zato što si ti uvijek prepijana da bi se prva javila.«


54/202

5/24/2018


»Ne mogu vjerovati da si samo tako ostavila Roba«, govori Ally. Uvukla se u jaknu do ušiju jer je u Lindsaynu autu toliko hladno da nam iz usta pri svakome dahu izlaze gusti, bijeli oblačići. »Sutra će biti bijesan kao nikad.« Ako sutra ikada svane, umalo joj odgovaram. S tuluma sam otišla bez pozdrava Robu, koji je ležao na trosjedu poluzatvorenih očiju. Prije toga sam pola sata provela u kupaonici na katu, sjede ći nadahladnome rubu kade i slušajući bubnjanje glazbe pod i zidove. Lindsay me natjerala usnice premažem žarkocrvenim ružem pa kada samkroz se pogledala u zrcalu, shvatila sam da mi se razmrljao oko usnica, kao klaunovima u cirkusu. Polako sam ga obrisala zgužvanim papirnatim rupčićima koje sam potom bacila u zahod. Ostali su plutati ondje, poput malih ružičastih pupoljaka. Mozak mi je u jednom trenutku prestao s pokušajima racionalizacije. Jednostavno se isključio i ugasio. Ipak, dok Lindsay skreće prema puteljku koji vodi od Kentove kuće do ceste, obuzima me strah. Krhke i gole grane drveća divljački plešu pod naletima vjetra, kiša bubnja po krovu automobila, a zbog vode koja se slijeva niz vjetrobran i prozore čitav svijet izgleda kao da se rastapa. Sat na kontrolnoj ploči pokazuje 12:38. Čvrsto stežem sjedalo dok Lindsay juri niz puteljak i dok nam grane s obiju strana šibaju vrata. »Zar ti to neće oštetiti lak na autu?« pitam dok mi srce iskače iz prsa. Pokušavam samu sebe uvjeriti da je sve u redu, da se ništa loše neće dogoditi, ali ne uspijevam. »Ah, ’ko šljivi lak na autu«, odvra ća Lindsay. »Ionako je cijeli auto razmrdan. Jesi li vidjela na što mi sliči branik?« »Možda ne bi tako izgledao kada ne bi stalno udarala druge parkirane automobile«, kroz smijeh joj govori Elody. »Možda ne bi tako izgledao kada bi, na primjer, ti imala auto«, odgovara Lindsay i podiže jednu ruku s volana da bi dohvatila svoju torbu pod mojim nogama. Dok se naginje, nehotice trza volanom i auto polijeće prema šumi. Ally leti preko stražnjeg sjedala, ruše ći se u Elodyno krilo, pa obje umiru od smijeha. Hvatam volan i vičem: »Isuse, Lindsay!« Lindsay se uspravlja i skida mi ruku s volana, dobacuju ći mi prijekoran pogled dok prtlja po kutiji cigareta. »Što je tebi?« »Ništa«, gledam kroz prozor i nastojim se izboriti sa suzama. »Samo bih htjela da malo pripaziš.« »Da? A ja bih te molila da mi ne grabiš volan.« »Dajte, cure, nemojte se svađati«, kaže Ally. »Daj mi cigaretu, Lindz«, Elody sa stražnjeg sjedala maše rukama. »Samo ako i meni jednu zapališ«, odvraća Lindsay i baca joj kutiju preko ramena. Elody pali dvije cigarete i dodaje jednu Lindsay. Ova pak spušta prozor nekoliko centimetara i Ally na to podvrisne. »Molim te, molim te, nemoj otvarati prozor. Umrijet ću od upale pluća na licu mjesta.« »Umrijet ćeš na licu mjesta jer ću te ja ubiti«, govori joj Elody. »Da morate«, odjednom govorim, »kako biste htjele umrijeti?«


55/202

5/24/2018


»Nikada«, odgovara Lindsay. »Pitam ozbiljno«, govorim. Dlanovi mi se znoje, pa ih otirem o sjedalo. »U snu«, kaže Ally. »Dok jedem lazanje koje mi je pripremila baka«, govori Elody, a zatim zastaje i dodaje, »ili č

dok se seksam.« Zbog zadnjih rije i Ally puca od smijeha. »U zrakoplovnoj nesreći«, kaže Lindsay. »Ako već moram umrijeti, neka i svi ostali umru sa mnom.« »A što mislite, hoćemo li znati unaprijed?« odjednom silno želim razgovarati upravo o tome. »Mislim, znaju li ljudi koji trenutak ili dan prije smrti da će umrijeti?« Ally se uspravlja i naginje prema prednjem sjedalu. »Moj djed se jednoga jutra probudio i pri dnu kreveta vidio nekog čovjeka u crnom, s kapuljačom, ali bez lica. U ruci mu je bila neka sablja ili kako god da se to ve ć zove. Bila je to Smrt. Isti je dan otišao liječniku i pronašli su mu rak gušterače. Isti dan.« č

Elody koluta o ima: »Ali djed ti je još živ.« »Da, ali mogao je umrijeti od toga.« »Priča ti je glupa.« »Dajte, promijenite temu«, Lindsay koči prije skretanja na glavnu cestu. »Ovo je zbilja morbidno.« Ally hihoće: »Evo je opet s učenim riječima.« Lindsay izvija vrat i pokušava ispuhnuti dim u Allyno lice. Pritom govori: »Nemamo svi vokabular dvanaestogodišnjakinje.« Pred vjetrobranom se poput srebrne zmije izvija cesta broj 9. Osjećam se kao da mi poludjela ptica u trbuhu divljački lamaće krilima. Steže mi se grlo. Htjela bih još jednom ponoviti ono o čemu sam govorila, želim reći: Ali ljudi sigurno nekako unaprijed znaju da će umrijeti, zar ne? Barem koji trenutak prije nego što umru. No, Elody odmiče Ally i naginje se sa stražnjeg sjedala s cigaretom u ustima i viče: »Dajte neku glazbu!« Grabi iPod. »Jesi li se vezala?« pitam je. Ne mogu si pomoći. Užas me potpuno obuzima, oduzima mi dah i jedino o čemu mogu razmišljati jest: ako prestaneš disati, umrijet ćeš. Brojke na satu pretvaraju se u 12:39. Elody mi ne odgovara, samo prčka po iPodu i traži željenu pjesmu. Napokon pronalazi »Splinter«, pa je Ally udara i govori da je bio njezin red za odabir glazbe. Lindsay im naređuje da se prestanu svađati, pokušava oteti iPod iz Elodynih ruku, podiže obje ruke s volana i drži ga koljenom. Opet posežem za volanom, ali ona mi kroz smijeh dobacuje: »Miči se!« Elody izbija cigaretu iz Lindsayne ruke, cigareta pada me đu Lindsayne noge, gume lagano škripe na mokroj cesti i kabinu ispunjava miris spaljenog sjedala. Ako ne dišeš... Tada pred autom nešto bijelo zabljesne, Lindsay vi če, ali ne razabirem što — sranje ili stani i onda... No, da. Već znate što slijedi.


56/202

5/24/2018


Treće poglavlje U snu neprekidno padam kroz tamu. Padam, padam i padam. Ili to ipak nije pad ako nikada ne padnem na dno? Prekida ga oštar zvuk. Probija se kroz grobnu tišinu jezivim, prodornim zavijanjem, poput životinje ili budilice... Biiiipbiiiipbiiipbiiip biiiiip. Budim se uz prigušen vrisak. Drhtavom rukom isključujem budilicu i padam natrag na jastuk. Grlo mi gori i sva sam u jednoj vodi. Duboko udišem, nastojim se smiriti i promatram kako mi sunce koje se promalja iznad obzora polako rasvjetljava sobu. Obrisi predmeta polako se izoštravaju: na podu je odbačena majica Victoria’s Secret, na zidu kolaž koji mi je Lindsay prije nekoliko godina izradila od stihova iz naših najdražih pjesama i isje čaka iz časopisa. Osluškujem zvukove iz prizemlja koji su tako poznati i tako predvidljivi da su gotovo dio arhitekture, kao da su podignuti zajedno sa zidovima i temeljima kuće. Tata lupa posuđem dok ga vadi iz ormarića, pas Pickle manično grebe po stražnjim vratima jer želi van piškiti i trčati dvorištem u krug, tiho mrmljanje televizora jer mama gleda jutarnje vijesti. Kada se napokon dovoljno umirim, s noćnog ormarića grabim mobitel i otvaram ga. Odmah primjećujem datum. Petak, 12. veljače. Proslava Valentinova u školi. »Ustani, Sammy«, kroz vrata proviruje Izzy. »Mama kaže da ćeš zakasniti.« »Reci mami da sam bolesna«, kažem pa Izzyna svijetla kosica nestaje iz vidokruga. Sjećam se da sam bila u automobilu. Sjećam se da su se Elody i Ally natezale oko iPoda. Sjećam se divlje vrtnje volana i Lindsayna lica dok je auto jurio prema šumi. Otvorenih usta i podignutih obrva izgledala je kao da upravo susreće nekoga koga nije vidjela godinama. A nakon toga — ništa. Nakon toga — samo san. Prvi si put dopuštam mračnu pomisao o onome što se zbiva. Prvi si put dopuštam pomisao da su se obje nesreće doista dogodile. I da ih možda nisam preživjela. Možda se, pomišljam, u trenutku smrti nešto čudno događa s vremenom, možda se presavija i zarobljava nas u mjehuriću jednoga dana koji se neprekidno ponavlja, poput zagrobne ina čice filma »Beskrajan dan«. Nisam tako zamišljala smrt. Uopće je tako nisam zamišljala. No, s druge strane, kako bih je i mogla točno zamišljati? Nitko se iz smrti ne vra ća i ne priča o svojim doživljajima. đ

ć

đ

đ

iskreni: li iznena da veUmiranje? prije nisam shvatila što mi se doga a? Jeste li iznena eni što Budite mi već prije nijejeste na pamet palaeni rijetime č i smrt? Mrtva? Mislite li da sam glupa? Naivna? -57http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

57/202

5/24/2018


Pokušajte me ne osuđ ivati tako brzo. Sjetite se da smo ljudi — i vi i ja. I ja sam mislila da ću živjeti zauvijek.

»Sam?« mama mi otvara vrata i naslanja se o dovratak. »Izzy mi kaže da se ne osje ćaš dobro.« č

»Mislim... mislim da imam gripu ili nešto sli no.« Znam da izgledam grozno i da bi mi trebala povjerovati. Mama, međutim, uzdiše kao da namjerno stvaram probleme: »Lindsay će doći svaki trenutak.« »Mislim da danas ne mogu u školu«, govorim. Zbog same pomisli na školu želim se sklupčati na krevetu i zaspati zauvijek. »Nećeš ići na proslavu Valentinova?« podiže obrve. Baca pogled na majicu obrubljenu krznom koju sam uredno prebacila preko stolca pred radnim stolom i koja je jedini komad odjeće koji ne leži na podu, nije obješen na okvir kreveta ili na kvaku. »Nešto se dogodilo?« pokušavam blokira grlo. Najgore je štorazgovarale joj ne moguo reć»Nije, i što mimama«, se zbiva, odnosno,progutati što mi seknedlu zbilo koja jer vemić godinama nismo iskreno važnim stvarima i sada mi je žao. Žudim za danima kada sam mislila da je mama svemoćna i da može riješiti svaki moj problem. Smiješno je to, zar ne? U djetinjstvu svi silno želimo odrasti, a poslije bismo se svi najradije vratili u djetinjstvo. Mama me ispitivački promatra i ja se jedva suzdržavam da ne briznem i pla č i nešto ludo izvalim, pa se zbog toga okrećem na drugu stranu, zabijajući nos u zid. »Ali znam da obožavaš proslavu Valentinova u školi«, uporno navaljuje. »Sigurno se ništa nije dogodilo? Da se nisi možda posvađala s prijateljicama?« »Nisam, naravno da nisam.« Nekoliko trenutaka oklijeva, a zatim pita: »Jesi li se možda posvađala s Robom?« Zbog njezina bih pitanja najradije prasnula u smijeh. Prisjećam se kako me ostavio u hodniku na Kentovu tulumu i umalo govorim: Ne, nismo se JOŠ posvađ ali. No, samo kažem: »Joj, daj, mama. Nisam.« »Nemoj tako razgovarati sa mnom«, odvraća. »Samo ti pokušavam pomoći.« »Ali ne pomažeš«, govorim i zavlačim se dublje pod pokrivač, i dalje joj okrećući leđa. Čujem neko šuškanje, pa već mislim da će ući u sobu i sjesti na krevet, ali ne ulazi. U prvom srednje, nakon što smo se jednom gadno posvađale, crvenim sam lakom za nokte povukla crtu na podu tik pred vratima i rekla joj da ako ikada prije đe tu crtu, više nikada neću razgovarati s njom. Lak se dosad uglavnom izlizao, ali djeli ći su ostali, pa na podu izgledaju kao kapljice krvi. U vrijeme kada sam povukla crtu, doista sam i mislila to što sam joj rekla, ali nakon nekog sam se vremena počela nadati da će zaboraviti na to. Nije. Nikada više nije kročila u moju sobu, što je na neki način šteta jer me u njoj više nikada nisu do čekala slatka iznenađenja poput pospremljenih stvari, izravnanog kreveta ili nove haljine, što je sve znala činiti dok sam bila u sedmom ili osmom razredu. S druge strane, barem znam da mi ne prekopava po ladicama i u njima ne traži drogu, vibratore ili što već roditelji tinejdžera traže u njihovim ladicama. »Dođi ovamo pa ću ti izmjeriti temperaturu«, govori. »Mislim nemam povišenu temperaturu«, insekta. Pritišdaćem je palcem, kao da gnječim bubu.govorim i promatram mrlju na zidu u obliku Gotovo osjećam kako mama stavlja ruke na bokove. »Slušaj, Sam, znam da je drugo -58http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

58/202

5/24/2018


polugodište četvrtog razreda i znam da misliš da zbog toga imaš pravo ljen čariti...« »Nije to, mama«, pokrivam glavu jastukom jer bih najradije zavrištala. »Već sam ti rekla da se ne osjećam dobro.« Napola se bojim, a napola nadam da će me pitati što mi je točno. No, govori samo: »U redu onda. Reći ću Lindsay da ćeš doći kasnije. Možda se poslije budeš osjećala bolje, kada se još malo naspavaš.« Sumnjam. »Možda«, kažem i nakon nekoliko trenutaka vrata se zatvaraju. Zatvaram oči i prisjećam se zadnjih jučerašnjih budnih trenutaka. Lindsayno iznenađeno lice i drveće koje se pod bljeskom farova pretvorilo u oštre zube na rubu razjapljenih ralja. Glasno brujenje motora... Pokušavam pronaći nešto čime bih te trenutke povezala s ovim, čime bih spojila ovaj i prethodni dan, ali ne pronalazim ništa. Samo tamu. Više ne mogu zatomiti suze. Naviru mi silovito, pa jecam i slinim po svojim najboljim jastučnicama. Nakon nekoliko minuta začujem grebanje na vratima. Pickle nekim pse ćim šestim čulom uvijek nanjuši kada plačem. Kada je Rob u šestom razredu nasred menze i pred svima rekao da sam prejadna štreberica i da zbog toga nikada ne bi izašao sa mnom, Pickle je sjedio uz mene na krevetu i lizao mi suze s lica. Ne znam zašto mi baš to pada na pamet, ali prisjećanje na taj trenutak u meni budi novi val ljutnje. Uspomene odjednom imaju neobično snažan učinak na mene. Nikada taj dan nisam spomenula Robu i sumnjam da ga se uop će i sjeća, ali svaki bi mi put pao na pamet dok bismo hodali školskim hodnicima isprepletenih prstiju ili dok bismo sjedili u podrumu Tare Flute pa bi me pogledao i namignuo mi. Svaki bih put pomislila kako je život čudan i kako se ljudi mijenjaju. No, sada se pitama kada sam to postala dovoljno cool da bi izišao sa mnom. nekog vremena prestaje po vratima jer shvaćNikada a da ga se nećuu pustiti pa Pickle čujem nakon tapkanje njegovih šapica dokgrebsti se udaljava niz hodnik. životu unutra, nisam osjećala tako usamljenom. Još dugo plačem. Nevjerojatno je da u meni ima toliko suza. Kao da sam ih za posebne prilike sačuvala u vršcima nožnih prstiju. A onda spavam i ništa ne sanjam.

TAKTIKA BIJEGA Budim se i na pamet mi pada film koji sam jednom gledala, a u kojemu glavni lik umire — ne sjećam se kako — ali nije doista mrtav, nego u komi, pa luta svijetom, kao da je u limbu. Sve dok ne umre, jedan je njegov dio zarobljen u tom čudnom svijetu između života i smrti. Zbog te se pomisli u meni budi nada, prvi put u posljednja dva dana. Možda negdje ležim u bolnici i možda su oko mene obitelj i prijatelji, cvijeće i liječnici. To me tješi. Ako, naime, nisam mrtva — ili ako još nisam mrtva — možda postoji na čin da spriječim sve grozote koje mi se navodno moraju dogoditi. č

i iskrcava na gornjem parkiralištu nekoliko minuta po vide etka trećMama eg sata.meNeodvozi smeta do miškole što moram propješa čiti 354 metra — radije to nego da meprije kolege kako izlazim iz mamina smeđeg Accorda iz 2003., koji ne želi zamijeniti za noviji auto jer kaže


59/202

5/24/2018


da »troši malo goriva«. Jedva čekam da dođem u školu jer imam osjećaj da ću ondje pronaći odgovore na pitanja koja me muče. Ne znam još, doduše, ni kako sam ni zašto zapela u vremenskoj petlji u kojoj se nalazim, ali što više o tome razmišljam, sve sam sigurnija da postoji razlog koji sve objašnjava. »Vidimo se«, kažem i počinjem izlaziti iz auta, ali onda zastajem. Na pamet mi pada nešto što me muči dok već smo čitavasedvadeset četiri Mu sata, neštopomisao o čemudasam prijateljicama vozile u itenku. ipakpokušala nitko ne razgovarati zna kada ćes či me umrijeti. Jednoga dana možeš samo šetati ulicom i — bum! Gotovo je. »Hladno je, Sam«, govori mi mama i naginje se preko suvoza čkog sjedala, rukom mi pokazujući da zatvorim vrata. Okrećem se i saginjem, ne bih li je bolje pogledala. Potrebno mi je nekoliko trenutaka da bih ih uspjela izgovoriti, ali na kraju ipak mumljam riječi: »Volim te.« Čudno se osjećam zbog toga, a i čudno sam izgovorila rečenicu, obje riječi kao jednu, i još sam ih smuljala, da sam rekla »vol limeta«. Nisam čak sigurna li medarazumjela. Brzo zatvaram vrata, nekao Veić godinama roditeljima nisamjerekla ih volim, osim čekaju ći odgovor. možda za Božić, rođendan ili kada oni to kažu meni, pa se o čekuje da uzvratim. Sada se zbog te izjave osjećam vrlo neobično: s jedne mi je strane lakše, a s druge krivo što sam išta rekla. Dok prilazim školi, sama se sebi zaklinjem: večeras neće biti nikakve prometne nesreće. I probit ću taj vremenski mjehurić koji me okružuje. Još jednu stvar valja zapamtiti: nada je ono što nas drži na životu. Drži nas na životu č ak i kada umremo. Zvono za početak trećeg sata već se oglasilo, pa hitam na kemiju i ulazim u razred taman na vrijeme dadva sjednem pokraj — Lauren Lornet. Dobivamo prethodna dana, samo što— ovajčik putpogodite! na prvo pitanje znam odgovoriti i sama. test, baš kao i Kemijska. Radi li? Profesor Tierney. Knjiga. Lupanje. Poskakivanje. »Ne moraš mi je vratiti«, šapće Lauren, gotovo zavodnički trepćući očima. »Trebat će ti dalje na nastavi.« Već joj je želim zanjihati nad klupom, kao i prethodna dva dana, ali nešto me na njezinu licu zaustavlja. Podsjeća me na trenutak kada sam se vratila s kupanja na bazenu Tare Flute u sedmom razredu i kada me zbog zbližavanja s Lindsay kod ku će u zrcalu dočekao ozaren izraz, kao da mi je netko darovao dobitnu srećku na lutriji. Lauren sada izgleda isto tako. »Hvala«, govorim zato i trpam kemijsku u torbu. I dalje je sva ozarena — vidim to krajičkom oka — pa se nakon nekoliko trenutaka opet okre ćem prema njoj i govorim: »Ne bi trebala biti tako ljubazna prema meni.« »Molim?« zapanjeno me pita. Moram šaptati jer je Tierney počeo s predavanjem o kemijskim reakcijama, transfiguracijama, spajanju dviju tekućina koje tvore krutu tvar i tome kako dva plus dva u kemiji nisu uvijek četiri. Bla, bla, bla. »Kažem da ne bi trebala biti tako ljubazna prema meni.« »Zašto ne?« mršti se tako da joj o či gotovo nestaju pod čelom. »Zato što ja nisam ljubazna prema tebi«, ni sama ne znam zašto, ali jedva izgovaram te rije či. »Ma, dobra si ti«, odvraća Lauren, ali napadno zuri u vlastite ruke, a ne u mene, što zna či da doista ne misli ono što govori. Nakon nekoliko trenutaka podiže glavu, gleda me i pokušava reći još nešto: »I ne moraš biti...« -60http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

60/202

5/24/2018


Ne dovršava rečenicu, ali znam kako glasi. I ne moraš biti ljubazna prema meni. »Tako nekako«, potvrđujem. »Djevojke!« viče profesor Tierney, lupajući šakom po radnoj površini laboratorija. U jednom mi se trenutku čini da mu lice poprima neonsku nijansu. č

i jasam do ukraja više ne razgovaramo, ali iz u ionice odlazim sretna, sa snažnim osjeLauren dobro djelo. ćajem da činilasata »E, to volim vidjeti«, govori profesor Daimler dok prolazi pokraj moje klupe i kucka prstom po njoj. »Blistav smiješak. Dan je prekrasan...« »Kažu da će poslije padati kiša«, prekida ga Mike Heffner i svi se smiju. Mike Heffner je idiot. Profesor Daimler ponaša se kao da ga nije čuo i nastavlja: »... u školi se slavi Valentinovo, ljubav je u zraku.« Gleda me ravno u oči i srce mi poskakuje. »Svi biste se trebali smiješiti«, kaže. ć

»Samo za smijulje, vas, profesore Daimler«, posebnofrktanje. slatkimOkre glasićem em,seiskopanim samokoji za njega. Svi se a iz zadnje klupe čkažem ujem prezrivo i spazim Kenta nešto brzo piše na korice bilježnice. Profesor Daimler se smije i kaže: »A ja sam mislio da sam te uspio razdragati diferencijalnim jednadžbama.« »Nečime ste je sigurno uspjeli razdragati«, mrmlja Mike, pa se svi opet smiju. Nisam sigurna je li ga profesor Daimler čuo — mislim da nije — ali uši mu se svejedno crvene. Cijeli sat provodim u takvome ozrač ju. Dobro sam raspoložena, sigurna sam da će sve biti u redu i da sam sve shvatila. Dobila sam drugu priliku, a i profesor Daimler se danas posebno usredotočio na mene. Kada su nam Kupidi dostavili ruže, pogledao je moje, podignuo obrve i rekao da zasigurno imam mnogo tajnih obožavatelja. »Nisu baš tajni«, odvratila sam, pa mi je namignuo. Nakon završetka sata skupljam stvari i prije izlaska na hodnik nakratko zastajem i gledam preko ramena. Naravno, Kent izlazi za mnom. Košulja mu je napola ugurana u hla če, a napola otvorena torba udara mu o bedro. Koji cirkus od čovjeka! Požurujem prema menzi. Danas sam nešto pomnije proučila njegovu poruku: drvo je nacrtao crnim tušem i savršeno je osjenčao svaki nabor na kori, a s grana blista tisu će sitnih listića, također savršeno osjenčanih. Sigurno je sličicu crtao satima. Umetnula sam je između dviju stranica knjige iz matematike da se ne bi zgužvala. »Hej«, oslovljava me na hodniku. »Jesi li dobila moju poruku?« Umalo mu govorim da je crtež izvrstan, ali nešto me sprje čava. »Nemoj piti i voljeti?« pitam. »Je li to neka nova fora koju ne znam?« »Smatram svojom građanskom dužnošću da proširim poruku svijetom«, govori ruke položene na prsa. U jednom mi trenutku mislima bljesne: ne bi mi to govorio da se sjećaš onoga što se dogodilo, ali brzo otresam pomisao i podsjećam se da je preda mnom Kent McFuller. Trebao bi biti sretan što uopće razgovaram s njime. Osim toga, večeras uopće ne namjeravam doći na njegov tulum, a bez tuluma neće biti incidenta s Juliet Sykes, ne će biti razloga za sukob s Kentom i, što je najvažnije, neće biti prometne nesreće. »Širiš čudaštvo svijetom«, kažem mu.


61/202

5/24/2018


»Shvatit ću to kao kompliment«, ozbiljno odvra ća, pa se mršti tako da mu se sve pjegice na nosu stapaju u sazviježđe. »Nego, zašto očijukaš s profesorom Daimlerom?« pita. »Tip je najobičniji perverznjak.« Toliko sam iznenađena njegovim pitanjem da nekoliko trenutaka šutim, a tek onda odgovaram: »Profesor Daimler nije perverznjak.« »O, vjeruj mi, i te kako jest.« » Što je? Ljubomoran si?« »Ne bih rekao.« »Osim toga, ne očijukam s njime.« Ken koluta očima: »Mo'š mislit.« Sliježem ramenima: »A zašto te to toliko mu či?« Rumeni i spušta pogled prema podu. »Tek tako kažem«, mrmlja. Utrobom mi se nešto uskomeša i shvaćam da sam se nadala druga čijem odgovoru, nešto osobnijem. S druge strane, da mi je tu, nasred hodnika izjavio vječnu ljubav, bila bi to čista katastrofa. Jest, čudak je, ali nemam ga želje javno ponižavati. Drag je momak, bili smo prijatelji u djetinjstvu i sve to. Ipak, nema teorije da ikada iza đem s njim, ni da se milijun puta inkarniram. Posebice ne u ovome životu, životu koji uporno pokušavam vratiti u svoje ruke i u kojemu nakon jučer dolazi danas, pa zatim sutra. U tom životu ne mogu izaći s njime, pa makar samo zbog kuglačke kape. »Slušaj«, dobacuje mi pogled kraji čkom oka, »roditelji mi odlaze na put ovaj vikend, pa sam pozvao neke ljude da dođu večeras...« »Aha«, odgovaram, a na drugom kraju hodnika spazim Roba kako hita prema menzi. Spazit ć

č

č

č

e me sekunde, se ne»Ovaj...« mogu suo iti s njime. mi se gr i, pa brzo ska pred Kenta, okreaćutrenuta menzi. govorim, »gdje tiŽeludac ono stanuješ?« čemsvake ći leđa no Čudno me gleda jer sam se pred njega postavila poput živoga zida. »Blizu ceste broj devet«, odvraća. »Zar se ne sje ćaš?« Ne odgovaram, pa skreće pogled i sliježe ramenima. »Da, nije ni čudo što se ne sje ćaš, bila si ondje samo nekoliko puta. Preselili smo se prije šestog razreda, prije toga smo stanovali u ulici Terrace Place. Sjećaš se stare kuće u ulici Terrace Place, zar ne?« opet se smiješi. Oči su mu doista boje trave. »Ma, sigurno znaš! Ona kuća u kojoj si se stalno motala po kuhinji i krala najbolje kola če. Neprestano smo se natjeravali oko velikog javora u dvorištu. Sjećaš se?« U trenutku kada spominje javor, u meni izranja uspomena, kao da se probija kroz namreškanu površinu jezera. Prisje se kako sjedili izmepolovicu đu dva golema korijena tog stabla i kako je prepolovio jednoćam sjeme javora,smo guraju u svoj,kraka a drugu u moj ći jednu nos, govoreći usput da će po tome svi znati da se volimo. Bilo mi je tek pet ili šest godina. »Ovaaaj...« oklijevam. Zadnje što mi je u tom trenutku potrebno jesu uspomene na dane kada sam bila koščata djevojčica velikog nosa s nao čalama i on je bio jedini dje čak koji mi je uopće htio prići. »Ne znam, možda«, napokon odgovaram. »Ne raspoznajem baš drveće.« Smije se, iako nisam pokušavala biti duhovita, a zatim pita: »Hoćeš li onda doći večeras? Na tulum?« Pitanje me naglo vraća u stvarnost. Tulum. Odmahujem glavom i odmi čem unatrag. »Ne, mislim da neću doći.« Smiješak mu na trenutak blijedi. »Ma, daj. Bit će super. Još jedna prilika za stvaranje uspomena iz maturantskih dana. Najbolji dani naših života i slična sranja.«


62/202

5/24/2018


»Naravno«, odvraćam sarkastično. »Gimnazijsko blaženstvo.« Okrećem se i odlazim. U menzi je gužva i kako se približavam dvostrukim ulaznim vratima čije je jedno krilo otvoreno i na podu učvršćeno starom tenisicom, dočekuje me buka glasova drugih učenika. »Ma, doći ćeš ti već«, dovikuje mi Kent. »Znam da hoćeš.« »Nemoj se previše nadati«, dobacujem mu preko ramena i zamalo dodajem: bolje je tako.

PRAVILA PREŽIVLJAVANJA Kako to misliš — ne možeš večeras ići van?« Ally me gleda kao da sam joj upravo rekla da želim i ći na ples s Benom Farskyjem (ili Fartskyjem8 , kako ga svi zovemo još od četvrtog razreda). »Jednostavno mi se ne ide«, uzdišem i na licu mjesta mijenjam taktiku. »Svaki vikend idemo van. Jednostavno... ne znam, htjela bih ostati kod tebe, kao nekada.« »Ali nekada smo ostajale kod mene zato što nismo mogle upasti na maturantske tulume«, govori Ally. »Govori u svoje ime«, ubacuje se Lindsay. Teže ih je uvjeriti nego što sam mislila. Pada mi na pamet kako me mama ujutro pitala jesam li se posvađala s Robom i zato naprečac izvaljujem: »Problem je u Robu, u redu? On i ja... imamo neke probleme.« Otvaram mobitel i po milijunti put provjeravam poruke. Kada sam ušla u menzu, Rob je upravo stajao za pultom te na krumpiriće obilno stavljao kečap i umak za roštilj (koji najviše voli). Nisam se mogla prisiliti da mu pri đem, pa sam požurila prema našem stolu u maturantskom odjeljku i poslala mu poruku: Moramo razgovarati. Odmah mi je odgovorio: 0 č emu? O onome več eras, odvratila sam i od tada mi na mobitel nije stigla nijedna poruka. Promatrala sam ga kako stoji na drugom kraju menze i razgovara s Adamom Marshallom i kako je nakrivio kapu na glavi zato što misli da tako izgleda starije. Nekoć sam uživala u primjećivanju takvih sitnica, u njihovu skupljanju i razmišljanju o njima. da voli ako senf, zapamtim te male stvari koje ine košarku Robom — to bejzbol, što voli umak zaMislila roštilj,sam ali ne to što sve navija za Yankeese, iakoRoba više čvoli nego to što je kao dječak slomio nogu kada je pokušao preskočiti auto — da ću ga onda bolje razumjeti. Nekada sam mislila da je to ljubav: poznavanje nekoga tako dobro da postaje dio tebe. Sada sve češće mislim da uopće ne poznajem Roba. Ally od šoka razjapljuje usta: »Ali večeras ste trebali... znaš već.« S tako razjapljenim ustima nalikuje na ribicu iz akvarija, pa se okrećem od nje, boreći se s porivom da prasnem u smijeh. »Ah, trebali smo, ali...« ne dovršavam rečenicu. Nikada nisam znala lagati, pa ni sada ne znam što bih rekla. 8

Igra riječ i s engleskom riječ i »fart« koja znač i »prdež«.


63/202

5/24/2018


»Ali što?« pita Lindsay. Otvaram torbu i iz nje izvlačim poruku koju mi je poslao uz ružu. Zgužvana je i uz nju se prilijepila žvakaća guma. Guram je preko stola: »Ali onda mi je poslao ovo.« Lindsay nabire nos i otvara karticu vršcima noktiju. Ally i Elody naginju se i čitaju. Zatim nekoliko trenutaka šute. Napokon Lindsay zatvara karticu i vraća mi je preko stola. »Nije baš tako strašna«, govori. »Nije baš ni dobra«, kažem. Iako sam samo htjela izmisliti razlog zbog kojega te ve čeri nećemo otići na tulum, zbog razgovora o Robu odjednom se unosim u pri ču. »Ljubim te? Kakve su to gluposti? Zajedno smo od listopada!« »Vjerojatno čeka pravi trenutak da bi ti rekao ono što zapravo želi«, govori Elody i odguruje šiške s lica. »Ni Steve meni nikada nije rekao da me voli.« »To je drugo. Ti to od njega ni ne očekuješ.« Elody brzo skreće pogled i u tom trenutku shvaćam da možda ipak očekuje. Nakon kratke i neugodne stanke ubacuje se Lindsay: »Ne shvaćam u čemu je problem. Znaš da je Robu stalo do tebe. Znaš da ne bi s tobom samo spavao i onda te odbacio.« »Da, stalo mu je do mene, ali...« želim im re ći da nisam sigurna je li naša veza onako dobra kako sam mislila, ali onda to ipak ne govorim. Mislile bi da sam poludjela. Ni ja nisam sigurna da razumijem, ali muči me to što mi se razmišljanje o Robu sviđa više nego što mi se sviđa Rob. »Recimo to ovako«, kažem. »Jednostavno se neću poseksati s Robom samo zato da bi mi rekao da me voli.« Izgovaram to napola nesvjesno i nekoliko trenutaka zapanjena sam rije čima koje su mi izišle iz usta, pa ne mogu reći više ništa. č

Nisam zbog poseksati s Robom, priUatom nijemi imala nikakve time hoće se li mi rećtoga i da ni meplanirala voli ili ne mislim cijela da nije. trenutku nijeveze jasnos će. Barem zašto sve to odjednom zvuči tako važno. »Mi o vuku...« mrmlja Ally pa s leđa namirišem čaj od limuna i već sljedećeg trenutka Rob me ljubi u obraz. »Bok, djevojke«, pozdravlja i pruža ruku prema Elodynu tanjuru, ne bi li joj ukrao krumpirić, a ona mu izmiče pladanj iz dohvata. »Hej, Salamanta«, smije se. »Jesi li dobila moju poruku?« »Jesam«, odvraćam i spuštam pogled. Ako ga pogledam u oči, čini mi se, zaboravit ću na poruku i na to kako me ostavio samu u hodniku, čak i na to da ne zatvara o či kada me ljubi. Kao da jednim dijelom ne želim da se išta promijeni. »U redu, što se onda dogodilo?« naginje se i spušta ruke na stol, malo presilovito za moj ukus. Lindsayna Cola poskakuje na pladnju. »Samantha ne želi ići na tulum kod Kenta«, odgovara mu Ally. Elody je lupa laktom u rebra, pa tiho podvikuje. Rob okreće glavu i gleda me ravno u o či bezizražajnim pogledom: »O tome si htjela razgovarati sa mnom?« »Ne... zapravo, djelomično da«, govorim jer nisam očekivala da će pred curama spomenuti poruku i ljutim se što ne mogu predvidjeti što će učiniti. Oči su mu tamnije nego inače, kao da č

č

se uiznjima naobla Pokušavam se nasmiješiti, ali mi: obrazi mićam se ne pomi u. Nikako mi glave nešto ne izlazi prizorilo.u kojem podižemu ruku u zrak i govori »Vra se za pet minuta.« »Dakle?« uspravlja se i sliježe ramenima. »Što je onda?« -64http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

64/202

5/24/2018


Lindsay, Ally i Elody zure u mene, pogledima gotovo odašiljući vruće zrake. »Ne bih sada o tome«, govorim i glavom pokazujem na njih. »Ne ovdje.« Rob se smije. Smijeh mu je grub i glasan, pa po njemu znam da je ljut, ali to ne želi pokazati. »O, da, naravno«, uzmiče i podiže obje ruke pred prsa, kao da se od nečega brani. »Znaš što? Javi mi onda kada budeš spremna za razgovor. Ja ću te, kao i uvijek, č ekati, u redu? Ne bih nikada, kako to ti kažeš, vršio pritisak na tebe.« Posebno naglašava neke riječi i u glasu mu čujem sarkazam. Nije izražen ni napadan, ali bez sumnje je ondje. Očito je — barem meni — da ne govori samo o razgovoru sa mnom, ali prije nego što mu uspijevam išta odgovoriti, napadno se klanja, okre će i odlazi. »Čovječe«, govori Ally, gurkajući sendvič s puretinom po tanjuru. »Što je to sad bilo?« »Niste se valjda zbilja posvađali, Sam?« pita me Elody široko rastvorenih očiju. Ne uspijevam joj odgovoriti jer Lindsay trza glavom u smjeru iznad moje glave i sikće: »Evo psihopatkinje! Zaključajte noževe i bebe!« ć

je ušla u menzu. se trenutka baviladasvim im načJuliet inimaSykes kako upravo bih mogla ispraviti onoDo štotoga bi sam se danas trebalotoliko dogoditi sammogu potpuno zaboravila na Juliet. No, sada se okrećem u stolcu jer me Juliet zanima više nego ikada prije. Promatram je dok luta kroz menzu i dok joj svijetla, gotovo snježnobijela kosa pada preko lica. Podsjeća me na pahuljicu koja lebdi na vjetru, ljuljaju ći se i okrećući u malim zračnim vrtlozima. Ne gleda u nas, čak ni na trenutak, pa se pitam planira li ve ć sada odlazak na večerašnji tulum, planira li već sada kako će nas osramotiti pred svima. Ne izgleda sposobnom za takvo što. Toliko je pozorno promatram da ni ne primjećujem kako su Ally i Elody ve ć otpjevale jednu rundu psycho killera i da se sada smiju na sav glas. Lindsay pak drži prekrižene prste pred licem i ponavlja: »Gospode, zaštiti me od mračnih sila.« »Zašto toliko mrziš Juliet?« pitam je. Čudno mi je što je to nikada dosad nisam pitala, nego jednostavno prihvaćala cijelu priču. Elody prezrivo frkće i umalo se davi gutljajem Cole. »Ti to ozbiljno?« pita. Pitanjem sam očito zbunila Lindsay jer nije o čekivala da će me takvo što ikada zanimati. Otvara usta, zatvara ih, a zatim zabacuje kosu i koluta o čima, kao da ne može vjerovati da joj postavljam takvo pitanje. »Nije da je mrzim...« »Mrziš je, mrziš«, govorim. Upravo je Lindsay bila ta koja je saznala da nitko Juliet nije poslao nijednu ružu u prvom srednje i upravo je ona došla na ideju da joj pošaljemo valogram. Lindsay je bila ta koja je Juliet nadjenula nadimak psiho i upravo je ona prije mnogo godina proširila glasinu o tome da se Juliet popiškila u vreću za spavanje na izviđačkom izletu. Sada me gleda kao da sam poludjela. »Žao mi je«, kaže, »ali nemam strpljenja za psihičke bolesnike.« »Nemoj mi samo reći da ti ju je žao«, ubacuje se Elody. »Dobro znaš da bi je trebalo strpati na psihijatriju.« »Kandidatkinja za ludaru«, smijulji se Ally. »Samo me zanimalo«, odvraćam, trznuvši se na riječ ludara iz Allyne napomene. Još uvijek, naime, postoji mogućnost da sam ja potpuno poludjela, iako zapravo u to više ne vjerujem. U nekom sam članku jednom pročitala da ljudi koji polude zapravo uopće nisu zabrinuti za svoje mentalno zdravlje. Od toga se i sastoji dobar dio njihovih problema. »Dobro, znači, zbilja ćemo večeras ostati kod mene?« nadureno pita Ally. »Baš cijelu noć?«


65/202

5/24/2018


Duboko uzdišem i gledam Lindsay. Ally i Elody tako đer. Lindsay uvijek ima posljednju riječ u svim našim važnim odlukama i ako je ona zapela za to da idemo na Kentov tulum, vrlo ću ih teško uvjeriti da ne idemo. Naslanja se u stolcu, zuri u mene, pa joj nešto zaiskri u o čima. Nekoliko se trenutaka pribojavam da će mi reći neka se sredim i ne gnjavim, da će mi odlazak na tulum baš dobro doći. No, onda se smiješi i namiguje mi. »Ah, pa to je samo jedan tulum«, govori. »Ionako će vjerojatno biti bez veze.« »Mogle bismo posuditi neki hororac«, ubacuje se Elody. »Kao nekada.« »Neka Sam odluči«, kaže Lindsay. »Radit ćemo ono što ona želi.« U tom bih je trenutku najradije poljubila. I toga dana s Lindsay markiram engleski. Prolazimo pokraj Alexa i Anne u kineskom restoranu, ali ovaj put Lindsay čak i ne zastaje da bi ih pogledala. Vjerojatno se posebno trudi biti dobra prema meni, a zna da mrzim bilo kakve sukobe. Ja sam, međutim, ta koja zastaje. Razmišljam, naime, o Bridget i prisjećam se kako mu je obavila ruke oko struka, gledajući ga kao da je jedini na svijetu. Bridget je naporna i smiješna, to stoji, ali ipak ne zaslužuje to što joj Alex radi. Žao mi ju je. »Hej! Što je sada? Uhodiš ljude?« pita me Lindsay. Shvaćam da stojim pred izlogom oblijepljenim lecima za posebne ponude u vrijeme ru čka, oglase mjesne kazališne družine i reklame za frizerske salone. Alex Liment primijetio je da stojim tamo i netremice me promatra s druge strane stakla. »Evo me, evo me«, govorim Lindsay i odmičem se od izloga. Zao mi je Bridget, ali što joj ja mogu. Živi i pusti druge neka žive. U sladoledarnici »The Country’s Best Yogurt« Lindsay i ja naru čujemo goleme porcije jogurta od čokolade s komadićima bombona od kikiriki maslaca, a ja još dodajem šarene mrvice i hrskave slatkiše. Apetit mi se vratio punom silinom i sve se odvija onako kako sam planirala. Večeras nema tuluma, barem ne za nas, pa zbog toga neće biti automobila i neće biti vožnje. Sigurna sam da ću tako sve ispraviti, da će se nabor u vremenu izravnati i da ću se probuditi iz noćne more koju proživljavam. Možda se probudim negdje u bolni čkoj sobi, okružena prijateljima i obitelji. Bez problema mogu zamisliti prizor: mama i tata stoje uz krevet sa suzama u očima, Izzy plače od sreće i vješa mi se oko vrata, a Ally, Elody i Lindsay... U tom mi trenutku kroz misli prolazi Kentovo lice. Brzo ga otresam. I Rob bi bio u toj bolničkoj sobi. Naravno da bi i Rob bio ondje. U svakom slučaju, ovo što sada činim ključno je za rješavanje mojega problema. Sigurna sam u to. Moram preživjeti današnji dan. Moram igrati po pravilima. Ne smijem otići na Kentov tulum. Vrlo je jednostavno. »Pazi malo s tim jogurtom«, smije mi se Lindsay i guta velik zalogaj. »Inače ćeš postati debela djevica.« »Bolje to nego debeljuca s gonorejom«, odvraćam i bacam joj komadić čokolade u lice. I ona baca jedan komadić na mene: »Ne pričaj gluposti. Toliko sam čista da možeš jesti s mene.« »Oho! Lindsayn švedski stol. Zna li Patrick da se tako spremno nudiš?« »Odvratna si.«


66/202

5/24/2018


Lindsay se bori s porcijom jogurta i nastoji zagrabiti sve slojeve ne bi li u usta utrpala savršen zalogaj. Obje se smijemo, pa na kraju baca punu žlicu jogurta na mene. Slije će mi točno iznad lijevog oka. Šokirano uzdiše i prekriva rukom usta dok mi smrznuti jogurt klizi niz lice, padajući ravno na krzno iznad lijeve dojke. »Jaaaaoooo, oprosti«, govori mi, glasa prigušena rukom koju još drži na ustima, ali po razrogačenim joj očima vidim da se jedva uspijeva suzdržati od smijanja. »Misliš li da sam ti upropastila majicu?« »Još nisi«, odvraćam, žlicom grabim onoliko jogurta koliko mogu i ga đam je njime. Pogađa je u kosu s lijeve strane glave. »Gaduro jedna!« vrišti i u tom trenutku po činje kaos. Naganjamo jedna drugu po unutrašnjosti TCBY-a, skrivamo se pod stolovima i gađamo jogurtom.

NE SUDI PROFESORA TJELESNOG PO SELJAČKOM BRKU Na putu do škole neprekidno se smijemo i već dugo nisam bila tako sretna. Osjećam se kao da prvi put primjećujem neke stvari: oštar miris zime, njezinu grubu svjetlost koja bode o či, oblake koji polako prekrivaju nebo. Krzno na majicama potpuno nam je slijepljeno i odvratno, prepune smo mrlja, a dok hodamo uz rub ceste, automobili nam neprekidno trube. Mašemo im i smijemo se, a onda nas sustiže crni Mercedes, pa se Lindsay naginje, plješće se po dupetu i viče: »Deset dolara! Samo deset dolara!« Lupam je po ruci: »Daj, prestani. To bi mogao biti moj tata.« »Zao mi je što ti ja to moram priopćiti, draga«, odvraća. »Ali tvoj tata ne vozi Mercedes.« Odguruje kosu s lica. Mokra je i slijepljena jer ju je, baš kao i ja svoju, morala oprati nad umivaonikom u zahodu TCBY-a. Ondje smo završile nakon što se poslovotkinja izderala na nas i zaprijetila nam da će pozvati policiju ako ikada više kročimo u njezinu sladoledarnicu. »Nemoguća si«, kažem. »Ali me voliš«, odgovara Lindsay, hvata me pod ruku i privija. se uz mene. Smrzava se, kao i ja. »Naravno da te volim«, kažem i doista to mislim. Volim je. Volim i ružne žute cigle na č

srednjoj školi Thomasa volim asto obojene hodnike, volim Želim mali, dosadan gradi i volimJeffersona, sve u njemu, svežarkoruži njegove stanovnike. Volim svoj život. ga dalje ć Ridgeview živjeti. »I ja tebe volim, mala«, govori Lindsay. Provlačimo se kroz rupu na ogradi i Lindsay želi zapaliti cigaretu, iako se upravo oglašava prvo zvono pred osmi sat. »Samo dva dima«, molećivo me gleda, pa se smijem dok me vu če za sobom jer zna da joj ništa ne mogu odbiti kada me tako gleda. U pušionici nema nikoga. Stiš ćemo se jedna uz drugu uz teniski teren dok Lindsay nastoji kresnuti šibicom. č

ć

č

Kada joj napokon uspijeva, povla i jedan dugi dim i iz plu a ispuhuje duga ak oblak. Ne prolazi ni trenutak, a s parkirališta se začuje povik: »Hej! Ti! Ti, s cigaretom!«


67/202

5/24/2018


Obje se na licu mjesta skamenjujemo. Profesorica Winters. Nikotinska gestapovka. »Bjež’mo!« viče Lindsay, baca cigaretu i trči iza teniskog terena. Ne čuje me dok dovikujem: »Ovamo!« pa sama pratim busen plave Wintersičine kose kako poskakuje iznad krovova automobila, ne sasvim sigurna je li nas spazila ili samo čula smijeh iz pušionice. Skrivam se iza Range Rovera i tako pognuta trčim uz maturantski odjeljak do stražnjih vrata gimnasti čke dvorane dok Wintersica viče: »Hej! Hej!« Grabim kvaku stražnjih vrata i tresem je, ali vrata se ne otvaraju. Na trenutak mi srce zastaje jer mislim da su zaključana, ali onda ih čvršće pritišćem, pa se otvaraju. Ulazim u spremište i brzo zatvaram vrata za sobom dok mi srce bubnja u prsima. Nekoliko trenutaka poslije čujem kako uz vrata netko prolazi, a zatim kako Wintersica ispod glasa mrmlja: »Sranje.« Zatim odlazi. Zbog svega što se dogodilo toga dana — bitke jogurtima, činjenice da nas je Wintersica umalo uhvatila, pomisli na to da se Lindsay skriva negdje u šumi, čučeći u minici i novim čizmama — odjednom me hvata napadaj smijeha, pa moram prekriti usta rukom kako bih prigušila grohot. Spremište u kojem se nalazim vonja po kopačkama, dresovima i blatu te se jedva uspijevam smjestiti uz ne naran časte vjerojatno čunjeve i lopte. Najerjednom se čzidu nalazi prozor,čkoj pa virim kroz njega — gleda na Shawov lik prakti ki živi u gimnasti čiji ured, dvorani. Stol mu je prepun papira, a na računalnom zaslonu sjaji se ki časta slika tropske plaže. Oprezno se približavam prozoru i pada mi na pamet kako bi bilo urnebesno da spazim nekakvu perverziju, poput gaćica koje mu vire iz ladice radnog stola ili pornografskog časopisa. No, u tom se trenutku naglo otvaraju vrata i u ured ulazi sam Shaw. Istoga se trenutka saginjem i čučnem ispod prozora. Moram se sasvim sklup čati, a i tada se bojim da mi konjski repić viri iznad prozorske daske. Možda je smiješno, s obzirom na sve što mi se dogodilo, ali jedino što mi u tom trenutku prolazi mislima jest: ako me spazi, gotova sam. Nema odlaska k Ally, morat ću ostati na kaznenoj produžnoj. Uz lice mi se nalazi poluotvorena sportska torba prepuna starih košarkaških dresova. Ne znam jesu li ikada oprani, ali zbog njihova mi se mirisa preokreće želudac. Čujem Shawa kako se mota po uredu i molim Boga, doslovno molim Boga da ne priđe preblizu radnom stolu jer bi me onda mogao spaziti kroz prozor kako se stiš ćem uz hrpu stare sportske opreme. Već znam kakve bi glasine po čele kružiti školom: Samanthu Kingston našli su kako se samozadovoljava čunjevima iz autoškole. Profesor Shaw nekoliko se minuta vrzma po uredu, pa mi se noge ve ć koče od čučanja. Zvono za početak osmoga sata već se oglasilo, ali nikako ne mogu izi ći iz spremišta jer vrata škripe, a i ne znam je li Shaw okrenut prema prozoru ili od njega. Možda baš gleda prema meni. č

ć

Nadam se da ima nastavu osmi sat, nastave ali ne ini dasemunikako se ikamo žuri. da u ostati zarobljena u spremištu do kraja i tosemi ne svi đa.Pribojavam Već bih odsesamoga smrada mogla umrijeti. Odjednom začujem kako se otvaraju vrata Shawova ureda, pa virim kroz prozor, nadajući se da odlazi. No, nada mi ubrzo propada jer začujem drugi glas: »Kvragu, pobjegli su mi.« Bez problema prepoznajem unjkavo glasanje. Profesorica Winters. »Tko? Pušači?« pita Shaw. Glas mu je gotovo jednako visok kao i njezin. Nisam ni znala da se poznaju. U istoj ih prostoriji viđam jedino za važnih školskih zbivanja u dvorani, kada Wintersica sjedi pokraj ravnatelja Benetera s izrazom lica kao da joj je netko pod stolcem aktivirao smradnu bombu, a Shaw sjedi s u čiteljima razreda za djecu s posebnim potrebama, instruktorima prve pomoći i vožnje te ostalim čudacima koji su u nastavničkom vijeću, iako nisu pravi profesori.


68/202

5/24/2018


»Znaš li da učenici onaj dio uz dvoranu zovu pušionicom?« pita Wintersica i gotovo čujem kako prstima stišće nos od gađenja. »Jesi li ih vidjela?« pita Shaw i na to mi se svi miši ći u tijelu zgrče. »Nisam baš. Čula sam ih i namirisala sam dim.« Lindsay ima pravo kada kaže da je Wintersica pravi krvosljednik. »Uhvatit ćeš ih sljedeći put«, tješi je Shaw. »Na podu je valjda dvije tisuće opušaka«, žali se Wintersica. »Mislio bi čovjek da nakon svih onih edukacijskih filmova koje im prikazujemo...« »Ma, to su ti tinejdžeri«, odvraća Shaw. »A znaš da tinejdžeri rade upravo suprotno od onoga što im govorimo. Tako je uvijek. Prišti ći, stidne dlake i bezobrazluk.« Gotovo pucam od smijeha kada začujem Shawa kako izgovara »stidne dlake« i već mislim da će ga Wintersica prekoriti zbog toga, ali ona samo govori: »Katkad mi je glupo što se uop će trudim.« »Loš dan, ha?« govori Shaw i nakon toga čujem kako se netko naslanja na stol, kako s njega na pod pada knjiga i kako Wintersica hihoće. Ne vjerujem vlastitim ušima, ali nakon toga ih č ujem kako se ljube. Ne čujem samo bezazleno cmakanje. Riječ je o pravim poljupcima, otvorenih usta i uz zvukove srkanja. Čak malo i stenju. Sranje, mislim i moram se ugristi za usnicu da ne zavrištim, ne zaplačem, prasnem u smijeh ili se ispovraćam. Možda i sve odjednom. Ovo. Jednostavno. Ne. Može. Biti. Istina. Najradije bih izvukla mobitel iz džepa i poslala SMS curama, ali ne smijem se pomaknuti. Sada me posebice ne smiju uhvatiti jer spaze li me u spremištu, mislit će da ih uhodim i promatram njihove sitne seksizabave. Bljak. č

č č

U trenutku se ini da više ne moguporni izdržati u u nju se uzdrugo znojnezvono dresove slušati kako sekada Shawmii Wintersica žvalenikako k’o u jeftinom predi ću, oglašava osmi sat i sada službeno kasnim na nastavu. »Uh, kvragu, moram ići«, govori Wintersica. »Imam sastanak s Beanijem.« Beanie je nadimak koji su učenici nadjenuli ravnatelju, profesoru Beneteru i od svega što sam čula u posljednjih nekoliko minuta ništa me toliko ne šokira kao činjenica da ga Wintersica zna i da također ravnatelja zove tim nadimkom. »Hajde, briši onda«, govori Shaw i potom je — kunem se da sam to čula — lupa po guzici. Isuse. Bože. Ovo je još bolji trač od onoga kada su Marcie Harris uhvatili kako masturbira u kemijskom kabinetu, gdje si je ugurala epruvetu u... znate ve ć kamo. Naravno, ako su glasine o tome uopće točne. Trač je bolji čak i od onoga kada su Brycea Hanleyja suspendirali jer je otvorio pornografsku web-stranicu. Ovo je bez sumnje najve ći skandal koji je ikada puknuo srednjom školom Thomasa Jeffersona. »A ti? Imaš li nastavu?« maznim glasom pita profesorica Winters. »Ne, ja sam za danas gotov«, odgovara Shaw i raspoloženje mi naglo tone. Nikako ne mogu ostati u spremištu još četrdeset pet minuta. Na stranu sada grčevi koji mi se šire potkoljenicom i bedrima — moram izići iz spremišta i curama ispričati što sam vidjela. »Ali moram se pripremiti za nogometni trening«, dodaje Shaw. č

»U redu, zlato«, govori Wintersica. Zlato? »Vidimo se onda ve eras.« »U osam, može.«


69/202

5/24/2018


Vrata se otvaraju i zatvaraju, što znači da je Wintersica otišla. Hvala Bogu. Zbog međusobnog tepanja i maženja već sam se pobojala da ću svjedočiti daljnjem drpanju, a nisam sigurna bi li to moje noge i mozak mogli podnijeti. Shaw se još nekoliko trenutaka vrzma uredom, pritišće neke tipke na tipkovnici, a zatim odlazi do vrata, gasi svjetlo, otvara i zatvara vrata. Napokon sam slobodna. Tiho zahvaljujem Bogu i ustajem, ali noge su mi toliko umrtvljene da umalo padam. Nekako uspijevam odšepati do vrata, naslanjam se na njih i izlazim. Nekoliko trenutaka lupam nogama o pod ne bih li pokrenula cirkulaciju i duboko udišem svjež zrak, a onda napokon pucam. Zabacujem glavu i grohotom se smijem. Vjerojatno izgledam kao da sam potpuno poludjela, ali baš me briga. Profesorica Winters i profesor Shaw? Nikada to ne bih pomislila, ni u najcrnjem ludilu. Dok grabim od dvorane prema glavnoj zgradi, razmišljam o tome kako su ljudi čudni. Viđaš ih svaki dan, misliš da ih poznaješ, a onda jednoga dana shva ćaš da nemaš pojma o njima. Obuzima me neobično ushićenje, kao da me nosi vihor zbog kojega se u koncentri čnim krugovima sve više približavam istim ljudima i istim događajima koje promatram već godinama, ali ih sada vidim bolje. Na ulazu u glavnu zgradu i dalje hiho ćem, iako znam da će profesor Kummer poludjeti jer kasnim, a još moram do ormarića kako bih odande uzela udžbenik iz španjolskog (na prvom nam je satu rekao da udžbenike moramo tretirati kao vlastitu djecu, što znači da vjerojatno nema djece). Šaljem SMS Elody, Ally i Lindsay: Nećete mi vjerovati kad vam isprič am što se upravo dogodilo, a onda niotkuda nalijećem na Lauren Lornet. Sudaramo se, obje se spotičemo i mobitel mi izlijeće iz ruku, pa skakuće niz hodnik. »Sranje«, podviknem, iako mi je zbog siline sraza potrebno nekoliko trenutaka da bih povratila dah. »Pazi kuda hodaš!« Krećem prema mobitelu i razmišljam mogu li je tražiti da mi kupi novi ako se razbio ekran kada me ona grabi za ruku. Vrlo snažno. »Što je sada...?« »Reci im«, govori uzrujano, unoseći mi se u lice. »Moraš im reći.« »Molim? O čemu pričaš?« pokušavam se odmaknuti, ali hvata me i za drugu ruku, kao da me želi protresti. Lice joj je prekriveno crvenim mrljama i vlažno je. Očito je plakala. »Reci im da nisam ništa loše učinila«, glavom pokazuje unatrag. Stojimo pred uredom ravnatelja i u tom se trenutku prisjećam da sam je na istome mjestu vidjela jučer, i da je i jučer plakala. »Zbilja ne znam o čemu govoriš«, kažem joj vrlo nježno jer me sada ve ć plaši. Vjerojatno je upravo izišla s jednog od redovitih sastanaka sa školskim psihologom kojega obilazi zbog paranoje, opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili već neke ludosti. Duboko udiše i drhtavim glasom progovara: »Misle da sam prepisivala od tebe na kemiji. Beanie me pozvao na razgovor... A zbilja nisam, kunem se. Samo sam puno u čila u zadnje vrijeme.« Pokušavam se oteti, ah još me čvršće steže za ruke. Opet se osjećam kao u središtu vihora, ali sada mi se taj osjećaj više ne sviđa. Vuče me dolje, kao da me želi sastaviti sa zemljom. »Prepisivala si od mene?« govorim, a riječi kao da dopiru iz velike daljine. Čak ni ne zvuče kao da su izgovorene mojim glasom. »Nisam, časna riječ, kunem se Bogom«, govori Lauren i zatim jeca. »Srušio bi me. Rekao mi


70/202

5/24/2018


je da će mi zaključiti jedinicu za kraj godine ako ne popravim ocjene, pa sam uzela instrukcije, a sada misle da sam prepisivala od tebe. Nazvat će sveučilište u Pennsylvaniji na koje sam se prijavila. Nikada se neću uspjeti upisati na fakultet i... Znaš li što će se onda dogoditi? Moj će me otac ubiti. Ubit će me.« Potom me još čvršće hvata za nadlaktice i trese me: »Moraš im reći!« U očima joj vidim silnu paniku. Napokon se uspijevam iz onjezina uplitati u tu dramu, ne želimistrgnuti ništa znati njoj. stiska. Sva gorim i mu čno mi je. Ne želim se »Ne mogu ti pomoći«, govorim i uzmičem unatrag, a riječi mi. I dalje zvuče kao da ih izgovara netko drugi, s nekog udaljenog mjesta. Lauren me gleda kao da sam je upravo pljusnula. »Molim? Kako to misliš? Možeš mi pomoći! Samo im reci...« Drhtavim rukama podižem mobitel s poda. Dvaput mi ispada i svaki se put pri padu za čuje glasan tresak. Ništa se od ovoga ne bi smjelo doga đati. Osjećam se kao da je netko pokrenuo usisavač, ali tako da radi upravo suprotno od onoga što ina če radi. Sva sranja koja sam u činila u životu odjednom izlijeću i podastiru mi se pod nogama. »Sreća tvoja što mi nisi razbila telefon«, govorim tupo. »Skup je, gotovo dvjesto dolara.« »Dobro, jesi li ti uopće č ula ono što sam ti rekla?« histerično viče Lauren, a ja je ne mogu pogledati u oči. »Gotova sam, u govnima sam do grla!« »Ne mogu ti pomoći«, ponavljam jer mi ništa drugo ne pada na pamet. Lauren ispušta nešto između vriska i jecaja pa govori: »Danas si mi rekla da ne bih trebala biti ljubazna prema tebi i znaš što? Bila si u pravu. Ti si pokvarena, grozna gadura, najobi čnija kuja...« U tom trenutku zastaje, kao da se prisje ća gdje smo i kao da odjednom shva ća tko sam ja, a tko ona, pa prekriva usta dlanom. Čini to tako brzo da hodnikom odjekuje šupalj zvuk. »Isuse Bože«, šapuće. »Oprosti. Nisam tako mislila.« Ništa joj ne odgovaram. Zbog riječi najobič nija kuja cijelo mi je tijelo protrnulo. »Oprosti. Molim te... molim te, nemoj se ljutiti.« Ne mogu to više podnijeti. Ne mogu je slušati kako mi se ispričava, pa se dajem u trk. Trčim niz hodnik, srce mi udara kao ludo i najradije bih vrisnula ili nešto udarila šakom. S leda čujem kako me zaziva, ali ne marim, ne mogu više na to obra ćati pozornost. Svom se silom naslanjam na vrata ženskoga zahoda, ulazim i naslanjam se s njihove unutarnje strane te kliznem na pod. Privlačim koljena k prsima, a grlo mi se toliko steže da jedva dišem. Mobitel mi cijelo vrijeme vibrira, pa kada se malo smirim, otvaram ga i čitam poruke od Lindsay, Ally i Elody. Što je bilo, pitaju. Reci! Prič aj! Jesi li se pomirila s Robom? Trpam mobitel u torbu i zabijam glavu u dlanove, čekajući da mi se puls vrati u normalan ritam. Osjećaj sreće koji me obuzimao do maloprije potpuno je nestao, čak mi ni ljubakanje Shawa i Wintersice više nije smiješno. Sve priče o Alexu, Anni i Bridget, situacija sa Sarom Grundel i njezinim glupim parkirnim mjestom — sve mi se to sada čini kao neka golema mreža u kojoj sam zarobljena protiv svoje volje i iz koje se ne mogu izvu ći. Kamo god se okrenem, zahvaćaju me nečije tuđe niti i svi se tako neprekidno koprcamo. A ništa me se od toga ne bi trebalo ticati. To nisu moji problemi. Ne bih za njih trebala mariti. Ti si najobič nija kuja. Baš me briga. Imam važnijih briga. Napokon ustajem. Više nema smisla odlaziti na sat španjolskog. Umivam se hladnom vodom -71http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

71/202

5/24/2018


i ponovno šminkam. Lice mi je pod jarkim svjetlom toliko blijedo da ga jedva prepoznajem.

SAMO SAN »Daj se razvedri«, jastukom me udara Lindsay dok sjedimo na kauču u Allynu dnevnom boravku. Elody u usta ubacuje zadnji smotak začinjene tune. Nisam sigurna da joj je to pametno jer stoji na sobnoj temperaturi već tri sata. »Bez brige, Sammy«, govori, »Rob će se već do sutra smiriti.« Sve misle da sam neraspoložena zbog Roba, iako nisam. Neraspoložena sam i šutim zato što me, čim je kazaljka na satu prošla ponoć, ponovno uhvatio strah. Raste mi iz utrobe poput pijeska koji se nakuplja na dnu pješ čanog sata. Sa svakom sam sekundom sve bliže Trenutku. č

To ki preokreta. jutros mislila sam da su vrlo jednostavne — samo se trebam držati podalje od tulumaJoš i podalje od automobila, pa stvari sam sigurna. Sada se osjećam kao da su mi rebra ukliještila srce i sve teže dišem. Užasnuta sam. Strahujem da će samo u jednome trenutku - onome trenutku izme đu dva udaha — sve ispariti u tamu i da ću se još jedanput na ći sama u svojoj spavaćoj sobi, budeći se uz zvukove budilice. Ne znam što ću ako se to opet dogodi. Mislim da će mi se slomiti srce. Mislim da će zauvijek zastati. Ally isključuje televizor i odlaže daljinski upravljač. »Što ćemo sada?« pita. »Pitat ću duše s onoga svijeta«, odvraća Elody i s kau ča se premješta na pod, kamo smo u ime dobrih, starih vremena postavile staru plo ču za prizivanje duhova. Igrale smo se prizivanja, ali sve smo tako revno gurkale okvir po slovima kojima se ispisuju rije či penis i kita da je Lindsay na kraju počela urlati: »Zločesti duhovi! Perverznjaci! Pedofili!« Elody gura okvir po ploči i zaustavlja se na riječi DA. »Vidi, mama«, podiže ruke u zrak. »A nisam ga uopće gurala!« »Ally nije postavila pitanje na koje se odgovara s DA ili NE, glupačo«, govori joj Lindsay, preokreće očima i otpija veliki gutljaj Chateauneuf-du-Papea9 koji smo maznule iz vinskog podruma. »Ova je selendra užasna«, govori Ally. »Ništa se u njoj ne događa.« Dvanaest je sati i trideset tri minute. Pa dvanaest i trideset četiri. Sekunde i minute nikada mi još nisu tako brzo odmicale, nikada tako preskakale jedna preko druge. Dvanaest i trideset pet. Dvanaest i trideset četiri. »Treba nam neka dobra glazba ili nešto sli čno«, govori Lindsay i skače s kauča. »Ne možemo samo sjediti k’o krave.« »Tako je! Muzika!« slaže se Elody, pa obje jure u susjednu sobu gdje se nalazi kontrolna ploča za stereosustav proveden kroz cijelu kuću. »Nemojte me sad gnjaviti glazbom«, stenjem, ali prekasno je. Već su na sav glas pustile Beyonce. Vaze na policama poskakuju, a ja se osje ćam kao da će mi eksplodirati glava. Cijelim mi tijelom prolaze trnci. Dvanaest je sati i trideset sedam minuta. Spuštam se dublje u kau č i navlačim pokrivač preko koljena, pa preko ušiju. 9 Vrsta finog francuskog vina iz istoimene pokrajine.


72/202

5/24/2018


Lindsay i Elody vraćaju se u sobu. Sve četiri na sebi imamo samo stare bokserice i majice bez rukava. Lindsay je očito opet prekopavala po Allynoj ostavi jer sada nosi i skijaške naočale i kapu. Elody usto šepa, jedne noge uvučene u dječ ju pancericu. »O, Bože!« viče Ally i previja se od smijeha. Lindsay vrti bokovima oko skijaškog štapa koji drži me đu nogama i pomiče se naprijednatrag. »O, Patrick, oooooo, Patrick«, uzdiše. Glazba je toliko glasna da jedva čujem njezine riječi, čak i kada uklonim ruke s ušiju. Dvanaest i trideset osam. Još samo jedna minuta. »Ma, daj!« viče Elody i pruža ruku prema meni. Toliko sam prestravljena da se ne mogu pomaknuti. Ne mogu ni protresti glavom da bih je odbila, pa se naginje bliže i vi če: »Daj se opusti i uživaj u životu!« Glavom mi se roji toliko misli da bih najradije viknula: Ne, prestani! Ili: Da, život!, ali ne mogu, nego samo čvršće zatvaram oči i zamišljam kako sekunde istječu poput slapa u beskrajno jezero. Razmišljam o tome kako sve četiri nezaustavljivo jurimo kroz vrijeme i jedino što sam u stanju pomisliti jest: sada! Sada je trenutak kada će sve nestati! I onda sve utihne. Bojim se otvoriti oči. U utrobi mi se otvara golema praznina i ne osje ćam ništa. Tako izgleda smrt. Odjednom začujem glas: »Preglasno puštate glazbu. Oglušit ćete prije dvadesete.« Naglo otvaram oči. Gospođa Harris, Allyna majka stoji na dovratku u mokroj kabanici i pokušava izravnati raščupanu kosu. Lindsay je gleda pod skijaškom kapom i kroz nao čale, a Elody nespretno izvlači nogu iz pancerice. Uspjela sam. Preživjela sam. Olakšanje i radost preplavljuju me takvom silinom da gotovo vrištim od sreće. No, ne vrištim, nego se smijem. Moj smijeh gromko odzvanja u tišini, pa mi Ally dobacuje prijekoran pogled, kao da mi želi reći: sada ti je odjednom smiješno? »Da vi niste pijane?« pozorno nas odmjerava Allyna majka,, a zatim se mršti, zapazivši praznu bocu vina na podu. »Ma, nismo«, odvraća Ally i baca se na kau č. »Ali si nam pokvarila raspoloženje.« Lindsay podiže skijaške naočale na čelo i govori: »Samo smo se zabavljale i plesale, gospođo Harris.« Govori to tako smjernim i veselim glasom da se čini kao da želi reći kako su plesanje u donjem rublju i skijaškoj opremi obvezne izviđačke aktivnosti. Gospođa Harris uzdiše i kaže: »Dobro, ali dosta je toga za danas. Imala sam naporan dan i idem u krevet.« »Ali maaaamaaaaa«, zapomaže Ally. Gospođa Harris samo joj dobacuje jedan oštar pogled. »Dosta je glazbe«, ponavlja. Elody napokon uspijeva izvući nogu iz pancerice, ali gubi ravnotežu i le đima se zabija u policu s knjigama. »Priručnik za vođenje kućanstva« Marthe Stewart pada joj pod noge, pa samo zbunjeno mrmlja: » Opa!« Crveni se i zuri u gospo đu Harris kao da očekuje da će je ova svakoga trenutka izlupati po guzici. Ne mogu si pomoći. Ponovno hihoćem. đ

ć

č

ć

Gospo a Harris preokre e o ima i uzdiše, ali govori samo: »Laku no , cure.« »Bravo, kravo«, govori mi Ally i štipa me za bedro.


73/202

5/24/2018


Elody hihoće i oponaša Lindsayn smjeran glas: »Samo smo se zabavljale i plesale, gospođo Harris.« »Ja se barem nisam zabila u policu«, odvraća Lindsay, pa se okreće i mrda dupetom prema nama. »Možete me poljubiti u dupe.« »U redu«, smije se Elody i naginje se prema njoj, pretvaraju ći se kao da će je doista poljubiti u stražnjicu. Lindsay skviči i izmiče se, a Ally sikće: »Tišina!« tek koju sekundu prije nego što začujemo gospođu Harris kako dovikuje: »Cure!!!« s kata. Sve četiri nato prasnemo u smijeh. Osjećam se divno. Vratila sam se. Sat vremena nakon toga Lindsay, Elody i ja ležimo na golemoj kutnoj garnituri u Allynoj dnevnoj sobi. Elody se smjestila na gornji dio, a Lindsay i ja na dužem dijelu ležimo doti čući se stopalima. Lindsay neprekidno migolji nožnim prstima da bi me iznervirala, ali ništa mi ne može pokvariti raspoloženje. Ally je u sobu dovukla madrac na napuhavanje i posteljinu s kata (tvrdi da ne može spavati bez svojega popluna) i osje ćam se kao da smo opet u prvom srednje. Televizor je uključen, ali s njega dopiru vrlo tihi zvukovi jer Elody kaže da voli spavati uz zvukove TV-a, a plavičasta svjetlost kojom obasjava prostoriju podsjeća me na ljeta kada bismo noću upadale na zatvoreni bazen pa se tamo kupale, a noge bi nam se presijavale na plavoj svjetlosti koja je dopirala kroz vodu. Podsjeća me i na osjećaj mira te na osjećaj da sam sama na svijetu. »Cure?« šapćem. Nisam sigurna je li ijedna još budna. »Mhmmm«, mrmlja Lindsay. Zatvaram oči i osjećaj smirenosti preplavljuje me od glave do pete. »Da morate do beskraja proživljavati jedan te isti dan, koji biste dan odabrale?« Nitko mi ne odgovara, a nakon nekoliko trenutaka čujem Ally kako hrče u jastuk. Sve su zaspale, a meni se još ne spava. I dalje sam ushićena, presretna što sam ovdje, što sam se uspjela probiti kroz mjehurić vremena koji me okruživao posljednjih dana. No, zatvaram o či i pokušavam zamisliti dan kakav bih voljela ponovno proživjeti. Mislima mi se roje uspomene: gomile tuluma, kupnja s Lindsay, prežderavanje i plakanje nad »Bilježnicom« s Elody, a sjećam se i dana koji su prethodili svemu tome: obiteljskih ljetovanja, svojega osmog ro đendana, prvoga puta kada sam skočila s daske u bazen pa su mi mjehurići vode ušli u nos. Sve su to divni dani, ali nijedan nije dovoljno savršen da bih ga poželjela ponovno proživjeti. U svakome postoji neka tamna mrlja ili sjenka. Na savršen dan ne bi bilo nastave, to je jedino u što sam sigurna. Za doru čak bih jela palačinke, i to one koje je ispekla moja mama. Tata bi pak ispekao svoju poznatu kajganu, a Izzy bi postavila stol onako kako to čini za blagdane, kada svakome dodijeli drugačiji tanjur te sve ukrašava cvijećem i voćem koje prikuplja u vrtu. Zove ih ukrafi. Zatvaram oči i opuštam se, polako tonem preko ruba ponora i preuzima me tama... R ringRringR ringR ringRring. Sa samoga ruba sna prene me zvonjava i u jednome groznom trenutku pomišljam da mi opet zvoni budilica. Evo je opet! Kod kuće sam! Sve se opet ponavlja! Trzam se u grču, a Lindsay stenje: »Jao!« Samo se zbog tog uzvika umirujem i ritam srca polako mi se usporava. RringRringRringRringRring! Sada, kad sam budna, shvaćam da mi ne zvoni budilica, nego da u raznim sobama Allyne kuće zvoni telefon, odjekujući kroz prazne hodnike. Bacam pogled na sat. Jedan i pedeset dva.


74/202

5/24/2018


Elody stenje, a Ally se okre će pa mrmlja: »Daj, isklju či to.« Telefon prestaje sa zvonjavom, ali onda ponovno počinje. Ally se uspravlja u sjedeći položaj. Potpuno je budna. »Sranje«, kaže. »Mama će me ubiti.« »Daj, isključi taj telefon, Al«, ispod jastuka se oglašava Lindsay. nastoji iskopatinaispod »Sranje. Gdje nešto je taj prokleti NaAlly krajusepada s madraca pod ipopluna udara seiuusput rame.mrmlja: Elody ovaj put stenje glasnije.telefon?« »Neki ovdje pokušavaju spavati«, buni se Lindsay. »Moram se javiti na telefon«, sikće Ally. No, već je prekasno. Na katu već čujem korake Allyne mame, koja se očito probudila. Prolazi još nekoliko trenutaka, pa telefon prestaje zvoniti. »Hvala Bogu«, govori Lindsay i premješta se na kauču, uranjajući dublje pod pokrivače. »Skoro su dva sata«, ustaje Ally. U polumraku razabirem obrise njezina lika dok prilazi krevetu. »Tko to, dovraga, zove u dva ujutro?« »Možda je Matt Wilde i zove da bi ti izjavio ljubav«, javlja se Lindsay. »Jako smiješno«, odvraća Ally i ponovno liježe na madrac. Sve četiri se umirujemo i sada se jedino čuje tiho mrmljanje gospođe Harris na katu. U jednome trenutku nešto glasnije podvikuje: »O, ne! Isuse Bože!« »Ally...« govorim, ali nije potrebno. I ona je čula uzvik. Ustaje iz kreveta i pali svjetlo, a zatim isključuje utišani televizor. Žmirkam pod jarkom svjetloš ću, a Lindsay psuje i navlači pokrivač preko glave. »Nešto se dogodilo«, govori Ally, obavija ruke oko same sebe i žmirka. Elody hvata naočale sa stolića i podiže se na oba lakta. Na kraju čak i Lindsay shvaća da nećemo ugasiti svjetlo, pa izranja iz čahure. »Što je bilo?« pita i stisnutim šakama trlja oči. Nitko joj ne odgovara. Sa svakim nam je trenutkom sve jasnije da se dogodilo nešto doista loše. Ally samo stoji nasred sobe. U prevelikoj majici i hlačicama izgleda poput djevojčice. Glas s kata u jednom trenutku utihne, a koraci kreću prema stubama. Ally sjeda na madrac, podvijajući noge i grizući nokte. Gospođa Harris nije uopće iznenađena kada nas pronalazi budne. U dnevni boravak stiže u dugoj spavaćici i s maskom za oči podignutom na čelo. Nikada je prije nisam vidjela nikako drugačije nego savršeno dotjeranu, pa mi zbog prizora strah još snažnije steže utrobu. »Što je bilo?« Ally zvuči napola histerično. »Što se dogodilo? Je li nešto s tatom?« Gospođa Harris trepće kao da se tek tada prenula iz sna i govori: »Ne, s tvojim je tatom sve u redu.« Zatim duboko udiše i izdiše. »Slušajte, djevojke«, govori, »reći ću vam nešto zbilja grozno, ali saznat ćete prije ili poslije, pa je bolje da vam odmah kažem.« »Daj, reci već jednom, mama.« Gospođa Harris polako kima glavom i zatim govori: »Sve znate Juliet Sykes.« Nijedna od nas nije očekivala spomen tog imena. »Da, i?« Ally sliježe ramenima. »Pa...« oklijeva gospođa Harris, rukom zaglađujući spavaćicu. »Nazvala me Mindy Sachs.« Lindsay podiže obrve, a Ally uzdiše. Sve znamo Mindy Sachs. Pedeset joj je godina, -75http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

75/202

5/24/2018


razvedena je, ali se ponaša i oblači kao da ide u drugi srednje. Opsjednuta je tra čevima više od bilo koje učenice naše škole i svaki put kada je vidim, sjetim se igre pokvarenog telefona koju smo igrali dok smo bili djeca. U Ridgeviewu je gospođa Sachs prvakinja u širenju glasina. Članica je školskog odbora, baš kao i Allyna mama, pa gospo đa Harris uvijek prva od Mindy saznaje za sve nove razvode, bankrote i izvanbračna ljubakanja. »Mindyulicom stanujeu zadnjih kuću dalje Sykesovih«, s pri čom nastavlja Allyna njihovom polaodsata prošla čitava gomila vozila hitne pomomama. ći.« »I navodno je »Ne razumijem«, odvraća Ally i možda zbog kasnoga sata ili stresa koji sam proživjela posljednjih dana, ali ne razumijem ni ja. Gospođa Harris križa ruke na prsima i stišće ih, kao da joj je hladno. »Juliet Sykes je mrtva. Ubila se večeras.« Tišina. Potpuna tišina. Ally prestaje gristi nokte, Lindsay se uspravlja u skamenjenu figuru kakvu još nikada nisam vidjela, a meni se na nekoliko trenutaka čini da mi je srce prestalo kucati. ćam se kao da izlazim iz vlastita tijela i cijeli prizor promatram iz daljine, kao da je slika, a neOsje stvarnost. Na pamet mi pada pri ča koju sam svojedobno čula od roditelja, o vremenima kada su gimnaziju Thomasa Jeffersona nazivali srednjom samoubilačkom. Jedan se momak tada navodno kod kuće objesio u ormaru, među svim ustajalim džemperima, starim tenisicama i ostalim drangulijama. Nije bio popularan — nitko ga nije volio, svirao je u limenoj glazbi, imao je mnogo prištića na licu i nijednog prijatelja. Nitko se zato nije mnogo uzrujavao zbog njegove smrti. Bili su tužni, ali bilo im je i jasno zašto je to učinio. No, sljedeće godine, i to točno na godišnjicu toga samoubojstva, jedan se od najpopularnijih momaka u školi ubio na isti nač in. Sve je bilo isto — vješanje, mjesto, vrijeme. Razlika je bila

jedino tome što je mrtvo taj, drugi momak bio toliko kapetan plivačketrofeja i nogometne momprizor čadi, aizgledao policija je ormaruuuz njegovo tijelo pronašla sportskih da je cijeli kaou grobnice u sefu sa zlatom. Ostavio je samo kratku poruku: svi smo mi pred vješalima. »Kako se ubila?« jedva čujnim šapatom pita Elody. Gospođa Harris odmahuje glavom i na trenutak se čini da će zaplakati. »Mindy je čula pucanj. Mislila je da netko baca petarde, da se neka djeca zezaju.« »Upucala se?« tiho pita Ally, kao da je u crkvi. Sve mislimo isto — odabrala je apsolutno najgori način. »Znaju li...« Elody namješta naočale i liže usnice. »Znaju li zašto?« »Nije ostavila nikakvu poruku«, govori gospođa Harris i u tom mi se trenutku čini da se sobom širi tih uzdah olakšanja. »Samo sam vam htjela reći prije nego što saznate nekako drugačije.« Zatim prilazi Ally i naginje se nad madracem, ljubeći je u čelo. Ally nagonski uzmiče, očito nenavikla na takve izraze nježnosti i u tom trenutku shvaćam da mi gospođa Harris nikada dotad nije izgledala kao majka. Odlazi iz sobe, a mi i dalje sjedimo u tišini. Šutnja nas obavija poput golemog prstena i čini se kao da sve nešto čekamo, premda ne znamo što. Elody progovara prva. »Mislite li...?« pogledava nas sve redom. »Mislite li da je to u činila zbog one ruže?« »Ma, daj, ne pričaj gluposti«, oštro joj odvraća Lindsay, ali vidi se da je uzrujana. Lice joj je blijedo i neprekidno prčka po rubu pokrivača. »Pa nije joj to bila prva takva ruža.« »To je još gore«, govori Ally.


76/202

5/24/2018


»Barem smo znale tko je«, kaže Lindsay, shvaća da joj zurim u ruke, pa ih napadno umiruje i smješta u krilo. »Ostali su se uglavnom ponašali kao da je nevidljiva.« Ally se grize za usnicu. »Ipak, da je baš na zadnji dan u životu dobila...« govori Elody i ne dovršava rečenicu. »Ma,čak i bolje joj je ovako«, previše i iz njezinih usta. kaže Lindsay. Sve tri je zapanjeno gledamo. Takva je izjava »Što je?« podiže bradu i prkosno nas gleda. »Sve ste to pomislile, priznajte. Bila je jadna. Pobjegla je. Gotovo je.« »Ali... stvari su se mogle poboljšati«, govorim. »Ništa se ne bi poboljšalo«, odgovara Lindsay. Ally odmahuje glavom i privlači koljena uz prsa. »Zaboga, Lindsay...« U šoku sam. Pištolj mi je možda najgori od svega jer je pucanj grub, glasan, nasilan i nakon njega slijedi krv, mozak, užarena masa. Kada je već to morala učiniti i kada je već toliko željela umrijeti, trebala se utopiti, samo odšetati u vodu dok joj se valovi ne preklope preko glave. Ili je trebala skočiti odnekud. Zamišljam je kako skače s visine, kako pluta u zraku dok je nose vjetrovi i struje. Zamišljam je kako širi ruke i ska če s mosta ili se baca u kanjon, ali ne pada nego leti uvis s vjetrom. Samo ne pištolj. Pištolji su nešto iz policijskih filmova, pljački trgovina koje rade cijelu no ć, nešto čime se služe ovisnici o cracku i kriminalci iz bandi. Pištolj nije nešto čime se trebala poslužiti Juliet Sykes. »Možda smo trebale biti ljubaznije prema njoj«, govori Elody. Gleda u pod, kao da joj je neugodno što je to izgovorila. ć

č

»Joj, te«,što grubo odvraE,a pa Lindsay. »Cijelu sada ti jedaj, žao molim samo zato je mrtva? ne ide to tako.«si vje nost bila gadura prema njoj, a Elody podiže pogled i zuri u nju. »Ali zbilja mi je žao«, podiže glas. »Onda si licemjerna«, odgovara Lindsay. »A to je najgore.« Ustaje i gasi svjedo, pa se vraća na kauč, smještajući se pod pokrivače. »A sada me poštedite«, govori. »Moram se naspavati.« Neko vrijeme vlada potpuna tišina. Nisam sigurna je li Ally legla ili nije, ali kako mi se o či privikavaju na tamu, tako razabirem da nije, da još uvijek sjedi koljena privinutih uz prsa i da zuri u tamu. Prolazi nekoliko minuta, a zatim govori: »Spavat ću u svojoj sobi.« Skuplja pokrivače s madraca i namjerno je bučnija nego što je potrebno, vjerojatno zato što je ljuta na Lindsay. Nakon nekoliko trenutaka oglašava se i Elody: »Idem s njom. Kauč je kvrgav.« I ona je uzrujana. Na tome smo kauču spavale već tisuću puta. Nakon njezina odlaska još neko vrijeme sjedim i slušam kako Lindsay diše pod pokriva čem. Pitam se spava li. Vjerojatno ne. Kako bi i mogla? Ja se još nikad u životu nisam osje ćala budnijom, ali Lindsay je oduvijek bila drugačija od ostalih — čvršća je, neosjetljiva, na stvari gleda crno-bijelo. S njom si ili protiv nje. S ove si strane crte ili s one. Nema straha, ali ni brige. Oduvijek sam joj se divila zbog toga. Sve smo joj se divile zbog toga. Nemirna sam. Muče me pitanja na koja ne znam odgovore, a zapravo i ne znam kako bih postavila ta pitanja. Polako ustajem s kauča i nastojim je ne probuditi, ali ispostavlja se da uopće ne spava. Okreće se, pa kroz tamu nazirem bljedunjav ten i duboke duplje velikih očiju. -77http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

77/202

5/24/2018


»Ne ideš valjda i ti gore?« pita me šapatom. »Ne, idem na zahod«, tiho joj odgovaram. Pipam oko sebe i pronalazim put do hodnika, pa ondje zastajem i slušam kako odnekud otkucavaju sekunde na satu. Osim tog zvuka, oko mene vlada potpuna tišina i tama, a od hladnoće kamenog poda mrznu mi stopala. Prelazim rukom preko zida kako bih se orijentirala i primjećujem da izvana više ne dopire zvuk kišnih kapljica. Gledam kroz prozor i vidim da se kiša pretvorila u snijeg. Tisuće pahuljica tope se na staklu, a zbog njihova kovitlanja mjese čina koja prodire u hodnik na podu se pretapa u stotinama si ćušnih sjenki. Kupaonica je udaljena samo nekoliko koraka, ali ne idem tamo. Polako otvaram vrata koja vode do podruma i silazim niza stube, čvrsto se držeći za oba rukohvata. U trenutku kada stajem na sag u podnožju, rukom pipam zid i pronalazim prekida č. Pred očima mi se rasvjetljava velika prostorija s kožnim trosjedima bež boje, starim stolom za pingpong, televizorom, trakom za trčanje, orbitrekom i zrcalom. Nešto je hladnije nego u ostatku kuće, a zrak miriše po svježoj boji i kemikalijama. Iza prostora sa spravama za vježbanje nalaze se još jedna vrata. Vode u sobu koju zovemo Oltarom Allison Harris. Čitava je oblijepljena Allynim lošim crtežima iz djetinjstva, a s polica se smiješe njezine fotografije. Na jednoj je odjevena kao hobotnica na maskenbalu u prvom osnovne, na drugoj se u zelenoj haljinici smiješi ispred goleme božićne jele, na trećoj u bikiniju žmirka pred suncem, na četvrtoj se smije, na petoj se mršti, a na šestoj je zamišljena. Na najnižoj su polici svi Allyni stari godišnjaci od vrtića naovamo. Jednom nam je pokazala kako je njezina majka u svim tim godišnjacima nalijepila šarene etikete uz slike Allynih prijatelja i rekla joj: »Tako se možeš podsjetiti da si oduvijek bila popularna.« Spuštam se na koljena. Ne znam to čno što tražim, ali u glavi mi se polako, iz neke stare uspomene oblikuje zamisao koja nestaje svaki put kada je pokušam nekako uhvatiti, poput onih trodimenzionalnih slika koje se vide samo kada naizgled besmislenu sliku gledate zamućenim pogledom. Prvo hvatam godišnjak iz prvog osnovne. Otvaram ga to čno na stranici s razredom učiteljice Christensen. Nisam to željela. Na stranici odmah spazim sebe, nekoliko koraka dalje od ostale djece. Zbog odsjaja bljeskalice u nao čalama ne vide mi se oči, a osmijeh mi više nalikuje na bolnu grimasu, kao da mi je samo slikanje teško. Okrećem stranicu. Ne volim pregledavati stare godišnjake, ne prizivaju mi ugodne uspomene. Moji su godišnjaci negdje na tavanu sa svim ostalim bespotrebnim sitnicama koje moja majka uporno čuva jer tvrdi da bih ih »mogla poželjeti u budućnosti«. Zbog toga čuva moje stare lutke i pohabano plišano janje koje sam svojedobno nosila kamo god bih pošla. Samo dvije stranice iza slike svojeg razreda nalazim ono što tražim. Slika razreda u čiteljice Novak. U središtu fotografije, kao i uvijek, stoji Lindsay, blistavo se smiješeći fotografu. Uz nju stoji mršava, ljepuškasta djevojčica stidljiva osmijeha i kose tako svijetle da je gotovo bijela. Lindsay i djevojčica toliko su se privile jedna uz drugu da im se ruke dodiruju od vrhova prstiju do lakata. Juliet Sykes. Na slici iz drugog osnovne Lindsay kleči u prvom redu. I ondje je uz nju Juliet Sykes. U godišnjaku iz trećeg osnovne Lindsay i Juliet više nisu u istom razredu. Lindsay je kod učiteljice Derner (sa mnom, tada je i smislila onu šalu o bljedolikoj nemani s crvenim mrljama), a Juliet kod dr. Kuzme. Nalazim ih na razli čitim stranicama, u različitim razredima, čak im je i položaj na fotografijama drugačiji — Lindsay stoji ruku prekriženih na struku, a Juliet se blago naginje u stranu, ali izgledaju gotovo identi čno. Obje su odjevene u istu svijetloplavu majicu, -78http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

78/202

5/24/2018


potpuno iste bijele capri hlače, objema je kosa uredno razdijeljena posred čela i obje nose srebrni lančić oko vrata. U tre ćem je razredu bilo uobičajeno da se najbolje prijateljice jednako odijevaju. Drhteći od hladnoće i već pomalo obamrlih prstiju posežem za godišnjakom iz četvrtog osnovne. Na koricama je živopisna slika školskog pročelja u kričavo ružičastim i crvenim bojama. Vjerojatno ga je uLindsayna to doba bio obojioalineki u čga iteljnapokon likovnog. Ovaj mi je malo dulje za pronalaženje razreda, kada pronalazim, srceputmipotrebno poskoči u grudima. I ovdje se smiješi aparatu kao da ga izaziva da joj pronađe manu, a uz nju stoji Juliet Sykes. Lijepa, sretna Juliet Sykes tajnovito se smješka, pa pomnije promatram sliku, usredotočujući se na sitnu, mutnu točku među njima. Nisam sigurna, ali čini mi se da su ona i Lindsay ispreplele kažiprste. U godišnjaku iz petoga razreda bez problema nalazim Lindsay, koja ponosno stoji u sredini prvoga reda na slici razreda profesorice Krakow i smiješi se tako blistavo da izgleda poput reklame za zubnu pastu. Juliet ve ć mnogo teže pronalazim, čak mi isprva i ne uspijeva, nego nekoliko puta pregledavam fotografije, sve dok je ne spazim u gornjem desnom kutu, stisnutu između Lauren Lornet i Eileen Choo. Toliko je pogrbljena da izgleda kao da želi nestati s fotografije, a kosa joj zaklanja lice poput zastora. Lauren i Eileen blago su odmaknute od nje, kao da se žele što više distancirati ili kao da se boje da će se zaraziti nekom bolešću. Peti razred, prisjećam se. U petom se razredu Juliet popiškila u vre ću za spavanje na izviđačkom izletu i Lindsay ju je prozvala Zlatnim Tušem. Pomno vraćam sve godišnjake na njihovo mjesto, a srce mi nekontrolirano lupa u prsima. Odjednom silno žudim za tim da što prije odem iz podruma, pa gasim svjetla i naslijepo se penjem stubama. Pritom mi se čini kao da tama oko mene leluja u čudnim sjenkama i umirem od straha. Gotovo sam sigurna da ću, ako upalim svjetlo, spaziti Juliet u bijelom kako pruža ruke prema meni, krvava i prostrijeljena lica. Izlazim na hodnik i onda je ugledam. Lice joj je u sjeni, izgleda poput prazne rupe, ali osjećam da zuri u mene. Pod mi se izmiče pod nogama, pa se hvatam za zid da se ne bih srušila. »Što ti je, zaboga?« govori Lindsay i približava mi se hodnikom. Mjese čina joj rasvjetljava lice i sada vidim da nije prikaza. »Zašto me tako gledaš?« »Isuse«, podižem ruku k prsima, nastojeći vratiti podivljalo srce na mjesto. »Preplašila si me.« »Što si radila dolje?« pita me. Sa svijetlom raščupanom kosom, bijelim boksericama i majicom izgleda baš poput duha. »Bile ste prijateljice«, kažem. Riječi zvuče kao optužba. »Godinama ste bile prijateljice.« Ni sama ne znam kakav odgovor o čekujem, ali Lindsay samo nakratko skreće pogled, a onda se opet okreće prema meni. »Nismo mi krive za ono što joj se dogodilo«, govori, kao da me izaziva na daljnje optužbe. »Potpuno je luda, znaš to.« »Znam«, kažem, iako imam osjećaj da ustvari uopće ne razgovara sa mnom. »Osim toga, čula sam da joj je tata alkoholičar«, nastavlja ubrzano, kao da nešto želi dokazati. »Cijela joj je obitelj luda.« »Da«, kažem i nekoliko trenutaka samo stojimo u tišini. Cijelo mi je tijelo otežalo, osje ćam se kao u noćnim morama u kojima bili trebala potrčati, a ne mogu. Nakon nekoliko mi trenutaka nešto pada na pamet pa govorim: »Bila je.« Lindsay iznenađeno hvata dah, kao da sam je prekinula usred rečenice. »Molim?« -79http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

79/202

5/24/2018


»Bila je potpuno luda«, objašnjavam. »Sada više nije ništa.«

Ne odgovara mi, pa prolazim pokraj nje i kroz hodnik kre ćem prema kauču. Liježem i pokrivam se, a nakon nekoliko trenutaka i ona dolazi za mnom. Ležim na kauču uvjerena da neću moći zaspati i na pamet mi pada jedan dan u trećem srednje kada smo se Lindsay i ja uvečer iskrale iz kuće i otišle na vožnju jer se ništa drugo u Ridgeviewu nije događalo. U jednom je trenutku stala na cesti Fallow Ridge, isključila farove i pričekala trenutak u kojem se drugi auto počeo probijati prema nama. Fallow Ridge inače je cesta koja je dovoljno široka samo za jedan automobil. Spazivši automobil koji dolazi iz drugoga smjera, pokrenula je motor, uključila svjetla i krenula prema njemu. Dok su nam se iz drugoga smjera približavali golemi automobilski farovi, po čela sam vrištati iz sveg glasa, sigurna da ćemo poginuti, ali Lindsay je samo čvrsto držala volan i nadglasavala me riječima: »Bez brige, uvijek onaj drugi prvi skrene.« Imala je pravo. Drugi je automobil u posljednjem trenutku skrenuo u jarak. Toga se prisjećam trenutak prije nego što me obuzima san. A u snu padam kroz tamu. U snu neprekidno padam.


80/202

5/24/2018


Četvrto poglavlje Iako još nisam potpuno budna, već držim budilicu u ruci, a u trenutku kada do kraja izranjam iz sna, bacam je u zid. Pišti još jedanput, a zatim se lomi na podu. »Opa!« podvikuje Lindsay kada petnaest minuta nakon toga ulazim u njezin auto. »Zar su otvorili natječaj za radno mjesto na štajgi?« »Šuti i vozi«, kažem. Ne mogu se čak ni prisiliti da je pogledam jer sam bijesna do srži. Lindsay je prijetvorna, mislim, cijeli je svijet prijetvoran i lažan, a iz nekog razloga baš ja moram biti kažnjena zbog toga. Ja sam ta koja umire. Ja sam zaglavila u istome danu. Ljuta sam zbog toga jer se sve to zapravo ne bi smjelo događati meni. Lindsay je ta koja vozi kao da po ulicama Ridgeviewa igra neku bolesnu verziju igrice Grand Theft Auto. Lindsay je ta koja stalno zadirkuje ljude, ponižava ih i kritizira. Lindsay je prešutjela činjenicu da su ona i Juliet Sykes bile prijateljice. Lindsay ju je potom godinama mučila. Ja, s druge strane, nisam učinila ništa loše. Samo sam se družila s Lindsay. »Smrznut ćeš se«, govori mi, baca cigaretu kroz prozor i zatim ga zatvara. »Hvala na brizi, mama«, spuštam sjenilo i u zrcalu provjeravam nije li mi se možda razmazao raž. Suknju sam nekoliko puta preklopila, pa mi sada jedva pokriva stražnjicu, a na noge sam obula štikle s potpeticama od deset centimetara koje smo Ally i ja iz zezan cije kupile u trgovini za koju smo bile sigurne da je namijenjena striptizetama. Nad suknjom nosim isti krznom obrubljeni top kao i prethodnih dana, ali sam ga ukrasila blještavom ogrlicom koju sam tako đer kupila iz zezancije za Noć vještica, kada smo se sve četiri maskirale u nestašne bolničarke. Na ogrlici velikim, pisanim, šljokičavim slovima piše DROLJA. Baš me briga što sam upadljiva i napadna. I želim da me svi gledaju. Tako i onako mogu učiniti štogod želim: zviznuti nekoga šakom u lice, oplja čkati banku, napiti se i učiniti kakvu budalaštinu. Glavna prednost smrti sastoji se u tome što više nema posljedica. Lindsay ne shvaća da sam sarkastična ili zanemaruje primjedbu, pa samo kaže: »Čudi me što su ti roditelji dopustili da tako odjevena iziđeš iz kuće.« »Nisu mi dopustili«, odvraćam. Loše sam raspoložena i zbog toga jer sam se punih deset minuta prije izlaska iz kuće svađala s mamom. Urlala sam na nju čak i nakon što se Izzy sakrila U svoju sobu i tata mi zaprijetio da će me staviti pod kaznu do smrti (ha!). Riječi su mi navirale same, a u urlanju sam na neki čudan način i uživala. Osjećala sam se kao da sam raskopala gadnu krastu i kao da je ispod nje ponovno potekla krv. ć

đ

ć

č

ć

daća, iziaeš dok ne odeš obu oeštebi jošsvašta nešto,pomisliti, rekla miajetomama. se, Ne dobitu ćtiešdopustiti upalu plu štoizjekujoše važnije, ljudigore će uiškoli nikakoRazboljet ne želim. eš

U tom se trenutku nešto u meni prelomilo. »Sada ti je odjednom stalo do toga?« podviknula sam takvim tonom da se ozbiljno lecnula, kao da sam je pljusnula. »Sada mi odjednom želiš pomoći? Sada me odjednom želiš zaštititi?« A zapravo bih joj najradije bila rekla: Gdje si bila prije č etiri dana? Gdje si bila dok sam se s automobilom prevrtala po šumi? Zašto tada nisi razmišljala o meni? Zašto nisi bila sa mnom? Silno sam ljuta na svoje roditelje. Bijesna sam zbog toga jer su mirno sjedili kod ku će dok je vani, u hladnoj noći moje srce otkucavalo svoje zadnje sekunde. Mrzim ih zbog toga jer su dopustili da se veza među nama toliko olabavi da nisu ni osjetili trenutak kada se prekinula. Naravno da znam kako ni za što od toga nisu doista krivi. Ili barem krivnja nije samo njihova. I ja sam pridonijela. Pridonijela sam tom udaljavanju na tisu će manjih i većih načina, u stotinu različitih prilika i znam da je tomu tako. No, zbog toga se ne osje ćam nimalo bolje. -81http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

81/202

5/24/2018


Samo sam još bjesnija. Roditelji su ti koji bi trebali štititi svoju djecu, zar ne? »Dobro, pa što je tebi danas?« govori Lindsay i dobacuje mi jedan oštar pogled. »Ustala si na lijevu nogu?« ć

»Da, ve nekoliko dana ustajem na lijevu nogu.« Dojadilo mi je već to jutarnje polusvjetlo i bolesno plavetnilo na nebu koje zapravo i nije potpuno plavo. Gadi mi se i vodenasto sunce na obzoru. Jednom sam negdje pro čitala da ljudi koji gladuju neprekidno maštaju o hrani: samo leže i zamišljaju vrući pire od krumpira i so čne, krvave odreske. Sada mi je potpuno jasno zašto to čine. Ja žudim za drugačijim jutrom, za drugačijim svjetlom, za drugačijim suncem i drugačijim nebom. Nikada prije nisam razmišljala o tome, ali pravo je čudo koliko različitih vrsta svjetlosti postoji na svijetu i koliko je različitih boja neba. U proljeće je nebo najčešće svijetloplavo, pa se čini kao da se cijeli svijet pod njim tek stidljivo rumeni, za srpanjskih je podneva žarko i odvažno, posebno su zanimljive ljubi časte nijanse pred oluju, mučno zelenilo trenutak prije nego što oblake propara munja, a najlu đi su šareni sutoni koji izgledaju poput nečije halucinogene epizode. Trebala sam više uživati u svemu tome. Trebala sam ih sve zapamtiti. Trebala sam umrijeti na dan kada je suton predivan, tijekom ljetnih ili zimskih praznika. Trebala sam umrijeti na bilo koji drugi dan. Prislanjam čelo uz prozor i maštam o tome da uzdižem šaku sve do neba, razbijajući ga poput zrcala. Pitam se kako ću preživjeti milijune potpuno jednakih dana koji mi slijede. Kako ću izdržati to zrcalno ponavljanje do beskonačnosti? U mislima mi se počinje oblikovati plan: prestat ću odlaziti u školu, ukrast ću nečiji auto i svaki se dan odvesti u drugome smjeru do kamo stignem. Jedan dan na istok, drugi dan na zapad, treći dan na sjever, četvrti na jug. Maštam o toliko dugoj i toliko brzoj vožnji tla na kraju polijećem u zrak, u visine na kojima vrijeme više ne postoji, gdje ga otresam sa sebe kao kada vjetar s ulica otpuhuje pijesak. Sjećate li se što sam vam rekla o nadi? »Sretno Valentinovo!« pjevuši Elody ulazeći u Tenk. Lindsay zuri u nju, pa u mene i zatim pita: »Što je ovo? Neko natjecanje u tome tko će u školu doći s manje odjeće?« »Treba pokazati adute«, odvraća Elody, a zatim odmjerava moju suknju i pita: »Zar si zaboravila hlače, Sam?« Lindsay se smijulji, a ja je, i ne okrećući se od prozora, pitam: »Što je? Ljubomorna si?« »Što je njoj danas?« pita Elody, naslanjajući se u sjedalu. »Valjda je ujutro zaboravila popiti šarene tabletice.« Krajičkom oka vidim da Lindsay dobacuje pogled Elody i radi grimasu koja bi joj trebala prenijeti poruku da me pusti na miru. Ponaša se kao da sam mrzovoljno dijete koje nekako treba umiriti i u tom se trenutku sjetim svih onih starih fotografija na kojima se drži za ruke s Juliet Sykes, pa pomislim na Julietino pucnjem razneseno lice i mozak prosut po zidovima mra čnoga podruma. Ponovno me obuzima bijes i jedva se suzdržavam od toga da se ne okrenem prema Lindsay te joj u lice zavrištim da je prijetvorna lažljivica i da mene ne može zavarati. Mene ne možeš zavarati... kroz misli mi odzvanjaju Kentove riječi i srce mi se opet snažno steže. »Imam nešto što će te sigurno raspoložiti«, govori Elody i naglavce se baca u torbu, zadovoljna spasonosnom idejom koja joj je upravo pala na pamet.


82/202

5/24/2018


»E, ako mi sad uvališ kondom, Elody...« pritišćem prstima sljepoočnice. Zastaje u pola pokreta s paketi ćem u ruci i zbunjeno govori: »Ali... to sam ti kupila za dar.« Zatim pogledom traži podršku od Lindsay. Ova pak sliježe ramenima. »Radi što hoćeš, Sam«, govori. Ne gleda me, ali jasno mi je da je moje ponašanje počinje uzrujavati. Iskreno, baš mi je drago zbog toga. »Ako baš želiš uzgajati spolne bolesti...« dodaje. »O, baš se prava našla da mi drži lekcije o tome«, kažem prije nego što sam dospjela promisliti, na što Lindsay naglo okreće glavu i ošine me pogledom. »Molim?« »Ma, ništa.« »Hoćeš reći da...« »Ništa ja neću reći«, prislanjam glavu uz staklo. Elody i dalje maše kondomom među prstima. »Daj, Sam«, govori pomirljivo. »Bez rukavice nema ljubavi, je li tako?« Sada mi se gubljenje nevinosti čini tako glupim, potpuno apsurdnim, kao da je iz nekog sasvim drugog filma i kao da se odnosi na neku sasvim drugu osobu, posve drugi život. Pokušavam se prisjetiti svega što volim na Robu ili barem onoga što sam voljela, ali prizivam tek nasumične slike koje mi ništa ne zna če. Rob sjedi razvaljen na Kentovu kauču, grabi me za ruku i optužuje da ga varam. Rob mi polaže glavu na rame u svojem podrumu i govori mi da bi htio zaspati uz mene. Rob mi okre će leđa u šestom razredu. Rob podiže ruku u zrak i govori mi: »Samo pet minuta.« Rob me prvi put na školskom hodniku drži za ruku i ja sam ponosna jer nas svi gledaju. Sva se ta sjećanja odjednom doimlju dalekima, stranim, tu đim. ć

đ

I unetom napokon Naravno da su strana, tu a i daleka. Više nisu važna. Više značtrenutku e ništa. Ništa više shva nemaam. nikakvo značenje. Okrećem se u sjedalu i grabim kondom iz Elodynih ruku. »Bez rukavice nema ljubavi«, usiljeno se smiješim. »Takvu te volim«, raduje se. Okrećem se prema vjetrobranu upravo u trenutku kada Lindsay naglo koči zbog crvenog svjetla na semaforu i zbog siline zaustavljanja moram se rukama oduprijeti o kontrolnu plo ču da ne bih poletjela prema staklu. Zatim le đima udaram o naslon. Kava iz drža ča za šalice zapljuskuje me po bedrima. »Opa !« smijulji se Lindsay. »Oprosti.« »Zbilja si opasnost na cesti«, smije se Elody i u čvršćuje sigurnosni pojas. Ljutnja koja mi se cijelo jutro nakuplja u utrobi u tom se trenutku prelijeva preko grla. »Dobro, koji je tebi vrag?« vičem. Lindsay se smiješak zamrzava na licu. »Molim?« »Pitala sam te koji ti je vrag«, grabim ubruse iz ladice na kontrolnoj plo či i brišem nogu. Kava čak i nije prevruća — Lindsay je već bila skinula poklopac s čaše da bi je rashladila, ali na bedru mi ipak ostaje crveni plik. Najradije bih se rasplakala. »Pravila vožnje nisu baš tako složena«, govorim ljutito. »Kada vidiš crveno svjedo, staneš. Kada vidiš zeleno, kre ćeš. Znam da ti je žuto prekomplicirano, ali uz malo vježbe, svladat ćeš i to.«


83/202

5/24/2018


Lindsay i Elody zapanjeno zure u mene i ne govore ni rije či. No, zato ja govorim. Ne mogu se zaustaviti. Zašto i bih? Lindsay je ionako kriva za sve ovo. Ona i njezina glupa vožnja! »Dobro uvježbani majmun vjerojatno bi bolje upravljao volanom nego ti!« nastavljam. »Što pokušavaš dokazati takvom vožnjom? Da te boli džon za cijeli svijet? Da ti ni do čega i ni do koga nije stalo? Malo se zabiješ u nečiji branik, tu i tamo nekome otkineš retrovizor, svako malo aktiviraš jastuke, tvrdiš dadokazivati. branici i služe tome daznamo bi ih sedaudaralo i voziš E, pa, znaš što? zra Nečne moraš nikome ništa Već ionako te boli džon za dalje! sve osim za sebe. Oduvijek smo to i znali.« U tom mi trenutku ponestaje zraka, a nakon moje zadnje rečenice u autu nastaje grobna tišina. Lindsay me nije ni pogledala, samo zuri pred sebe, čvrsto stežući volan. Svjetlo na semaforu mijenja se u zeleno, pa svom snagom gazi po papu čici gasa. Zvuk motora probija mi uši poput groma iz daljine. Prolazi neko vrijeme prije nego što se Lindsay oglašava, a kada napokon progovara, glas joj je dubok i prigušen. »Odakle ti pravo da tako razgovaraš sa...?« »Cure«, nervozno se ubacuje Elody sa stražnjeg sjedala. »Nemojte se sva đati, može? Pustite sad to.« Ja, međutim, i dalje drhtim od bijesa, kao da me trese elektri čna struja. Čini mi se kao da tek sada, nakon svih ovih godina, stvari i ljude oko sebe vidim u pravome svjetlu. Okre ćem se zato prema Elody. »Zašto se ti nikada ne zauzimaš za sebe?« pitam je. Malo se odmi če unatrag i pogledava Lindsay, pa mene. »Dobro znaš da je ono što sam rekla istina«, ustrajem. »Lindsay je bezobrazna. Zašto to ne možeš izgovoriti?« »Nemoj nju petljati u to«, sik će Lindsay. Elody otvara usta kao da će nešto reći, a onda odmahuje glavom. »Znala sam«, pobjednički izjavljujem, ali u želucu mi je mučno. »Bojiš je se. Znala sam.« »Rekla sam ti da je ostaviš na miru«, povišenim tonom govori mi Lindsay. »Meni govoriš da je ostavim na miru?« Sva ona jasnoća i bistrina koja mi se ukazala prije nekoliko trenutaka — sada nestaje. Vrti mi se u glavi i kao da mi sve izmiče nadzoru. » Ti si ta koja se prema njoj ponaša kao prema smeću. Ti! Da te podsjetim na stvari koje govoriš o njoj? Elody je takva jadnica. Daj, pogledaj Elody kako se vješa po Steveu, a ovaj je uopće ne šljivi. Vidi, Elody se opet napila. Bilo bi joj bolje da mi se ne ispovra ća po autu, neću da mi sjedala smrde po alkoholič arima.« Elody nakon riječjoš i iznena đeno uzdiše isjenila u tom vidim trenutku da sam pretjerala. to trebala reći. Uzadnje ogledalcu uvijek spuštenog da znam zuri kroz prozor i da joj Nisam usnice podrhtavaju. Bori se sa suzama. Prekršila sam prvo sveto pravilo koje vrijedi među najboljim prijateljicama — o nekim se stvarima nikada ne govori. Lindsay naglo staje na kočnicu. Nasred smo ceste broj 120, pola milje od škole, ali za nama je kolona automobila. Jedan nas auto mora zaobići da nas ne bi udario i sva je sre ća što iz drugoga smjera nema prometa. Ovaj put čak i Elody podvikuje: »Isuse!« Srce mi luđački lupa u grudima, vozač automobila sumanuto trubi, a suvoza č spušta prozor i nešto nam govori, ali ne čujem što. Vidim samo bejzbolsku kapu i bijesan pogled. »Što izvodiš?« pitam Lindsay. I ljudi u automobilima koji stoje iza nas počinju trubiti, ali Lindsay povlači ručnu kočnicu i ne pomiče se.


84/202

5/24/2018


»Lindsay«, tjeskobno progovara Elody. »Sam ima pravo. Ovo sada više nije smiješno.« Lindsay se pak naginje prema meni i u jednom mi se trenutku čini da će me udariti, ali ona se naginje dalje i otvara moja vrata. »Van«, kaže tihim, ali bijesnim glasom. »Molim?« Hladan zrak koji ulazi u auto udara me poput šake u trbuh. Sva me dotadašnja hrabrost napušta, više nisam ni bijesna. Samo sam umorna. »Lindz«, pomalo se histerično smijulji Elody. »Ne možeš je sada izbaciti na cestu. Vani je ledeno.« »Van«, ponavlja Lindsay. Auti nas obilaze i trube, svi spuštaju prozore i deru se na nas, ali riječi im se gube u brujenju motora i glasanju sirena. Ipak, situacija je neugodna. Sama pomisao na to da sada iziđem iz automobila i da moram hodati uz cestu dok pokraj mene prolaze automobili i svi me vozači gledaju sasvim mi je nepodnošljiva, pa se skupljam u sjedalu i pogledom tražim podršku od Elody. Ona, me đutim, okreće glavu od mene. Lindsay mi se sada ve ć unosi u lice. »Rekla. Sam. Van!« šapuće oštro, gotovo usnicama dotičući moje uho, kao da mi povjerava tajnu. Grabim torbu i izlazim na studen. Ledeni zrak gotovo mi paralizira noge, a Lindsay onoga trenutka kada izlazim na cestu kreće uz škripu guma, još uvijek s otvorenim suvoza čkim vratima. Hodam po lišću i smeću uz cestu. Prsti na rukama i nogama umrtvljuju mi se gotovo istoga trenutka, pa snažno stupam ne bih li pokrenula cirkulaciju. Podužoj koloni koja se nakupila iza Lindsayna automobila potrebno je nekoliko minuta da bi se prorijedila, ali svi i dalje trube. Zvuk njihovih sirena podsjeća me na udaljeno zavijanje brzoga vlaka. Uz mene u jednom trenutku usporava plava Toyota i kroz prozor se naviruje starija gospo đa sijede kose. Odmahuje glavom i govori: »Luđakinjo!«, a ja samo stojim uz cestu i gledam je dok odlazi. U zadnjem se trenutku prisjećam zaključka do kojega sam došla prije nekoliko minuta — da sada više ništa nije važno, pa podižem srednjak u zrak, nadajući se da će ga baba primijetiti u retrovizoru. Cijelim putem do škole u sebi ponavljam da više ništa nije važno. Ponavljam to toliko puta da riječi na kraju gube svako značenje. Toga sam jutra nauč ila sljedeće: ako prijeđ eš granicu i zbog toga se ništa ne dogodi, granica gubi svoj smisao. nitko ne Baš č uje.kao u onoj staroj prič i o stablu koje se ruši u šumi i pitanju postoji li zvuk toga pada ako ga Kada bez posljedica prijeđ eš granicu, povući ćeš drugu nešto dalje, pa treću još dalje i prijeći ćeš je svaki sljedeći put. Tako ljudi na kraju i padnu s ruba Zemlje. Iznenadili biste se kako je lako izi ći iz orbite, izletjeti iz putanje i naći se na mjestu koje više nitko ne može dosegnuti. Lako se izgubiti. Lako je izgubiti sebe. Možda se zapravo i ne biste iznenadili. Možda neki od vas sve to već znaju. Njima samo mogu reći — žao mi je.

Markiram prva četiri sata samo zato što znam da mogu i nekoliko sati lutam po hodnicima bez ikakvog cilja odredišta. Gotovo nadam me presresti nekimeprofesor, Wintersica ili nastavni pomo i da će me upitatisešto radimdanaćehodniku, možda optužiti ćnikili— čak i izravno za markiranje te me poslati ravnatelju na razgovor. Nakon sva đe s Lindsay neobično sam


85/202

5/24/2018


nezadovoljna i želim učiniti još nešto. Većina mi profesora koje susrećem samo kima glavom, smiješi se ili mi maše, što i nije tako čudno jer ipak ne znaju kakav mi je raspored i ne mogu znati imam li slobodan sat te je li netko otkazao nastavu. Pomalo sam razočarana time koliko je lako prekršiti pravila. Na sat profesora Daimlera ulazim napadno ga ignoriraju ći i ne dobacujući mu pogled, ali svjesna sam da me promatra. Prilazi mi onoga trenutka kada sjedam u klupu. »Ne misliš li da je još prehladno za ljetnu odjeću?« smješka se. Obično postajem nervozna kada me gleda dulje od sekundu-dvije, ali ovaj ga put namjerno gledam u oči. Cijelim mi tijelom prolazi toplina, njegove su o či poput grijalica pod kojima sam znala stajati u bakinoj kući. Čudesno je da oči imaju takav učinak na mene, da svjetlost pretvaraju u toplinu. Čudesno je i da nikada ništa slično nisam doživjela iz Robovih očiju. »Treba pokazati adute«, kažem mekim i postojanim glasom i nato mu nešto zabljesne u očima. Iznenadila sam ga. »Izgleda da je tako«, mrmlja sasvim tiho i vjerojatno ga samo ja čujem, a zatim se rumeni kao da ne vjeruje da je to upravo izgovorio. Zatim glavom pokazuje na moju klupu, na kojoj nema ničega osim olovke i omanje bilježnice koju smo Lindsay i ja svojedobno koristile kao sredstvo dopisivanja tijekom nastave. »Nisi dobila nijednu ružu?« pita. »Ili si ih dobila toliko da ti ih je preteško nositi na svaki sat?« Nisam bila ni na jednom satu prije toga, pa nisam primila nijedan valogram i, iskreno, baš me briga. Nekada bih bila radije umrla nego prošetala hodnicima škole Thomasa Jeffersona bez ijedne ruže na Valentinovo. Nekada bih to smatrala sudbinom gorom od smrti. Nekada, naravno, nisam znala pravu istinu. Zabacujem glavom i sliježem ramenima. »Postalo mi je glupo to s ružama«, govorim prepuna samopouzdanja koje kao da se u mene prelilo iz nekog drugog, nekoga starijeg i ljepšeg od mene. Osjećam se kao da igram neku ulogu. Smiješi mi se i opet primjećujem iskru u njegovu pogledu, a zatim se vra ća pred razred i plješće rukama, dajući svima znak da sjednu na mjesto. Ispod okovratnika mu, kao i uvijek, izviruje prljava ogrlica od konoplje i maštam o tome da provlačim prste kroz nju, povlačim ga prema sebi i ljubim ga. Usnice su mu pune - ne i predebele - i oblikovane to čno onako kako mi se sviđa. Kada bi ih samo malo rastavio, moje bi se savršeno smjestile na njih. Prisjećam se slike iz njegova srednjoškolskog godišnjaka, one na kojoj stoji uz djevojku s kojom je išao na maturalnu zabavu. Djevojka je bila vitka, smeđe kose i pravilnih usnica razvučenih u osmijeh. Veoma nalik na mene. »Dobro, ljudi«, govori dok učenici otvaraju bilježnice, prtljaju po ružama i hiho ću. »Znam da je Valentinovo i da je ljubav u zraku, ali znate što? U zraku su i derivacije.« Nekoliko učenika naglas stenje, a kroz vrata u tom trenutku, ulije će Kent s otvorenom torbom iz koje se rasipaju papiri, kao da, poput Ivice i Marice, označava put kojim je došao. Ispod širokih mu hlača vire karirane crno-bijele tenisice. »Oprostite«, zbog kašnjenja se ispričava profesoru Daimleru. »Imali smo problema s pisačem u časopisu. Zloćudni tumor papira u ladici broj dva. Morali smo odmah operirati da ne premine.« Na pola puta do klupe torbe, prepune zgužvanih papira,val nanezadovoljstva. pod ispada bilježnica matematike i glasno tresnes vrha o pod.muSvi se smiju, a mene preplavljuje Zašto iz je uvijek tako neuredan? Zar mu je toliko teško zakopčati torbu? -86http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

86/202

5/24/2018


Vidi da ga gledam, ali moj izraz lica pogrešno tumači kao zabrinutost, pa se smiješi i tiho mi govori: prava sam hodajuća katastrofa kao da je ponosan zbog toga. Ponovno svraćam pozornost na profesora Daimlera koji stoji pred razredom prekriženih ruku i tobože ozbiljnog izraza lica. lo je još jedna stvar koja mi se na njemu svi đa — nikada se doista ne ljuti. »Drago mi je što se pisač izvukao«, govori uzdignutih obrva. Zavrnuo je rukave i pokazuje preplanule ruke, koje možda i nisu preplanule, nego mu je to prirodna boja kože — nešto poput karameliziranog meda. »Kao što sam već rekao, znam da na Valentinovo školom vlada veliko uzbuđenje, ali to ne znači da moramo zanemariti redovite...« »Evo ih! Kupidi!« vrišti netko iz prve klupe i cijeli se razred po činje smijati. I doista, upravo u tom trenutku u učionicu ulaze vražica, mačka i bljedunjavi bijeli an đeo velikih očiju. Profesor Daimler diže ruke u zrak i naslanja se na radni stol. »U redu, dižem ruke«, govori, a zatim se okreće i još mi se jedanput smiješi. Osmijeh ne traje dulje od sekunde, ali to je dovoljno da sva zablistam poput boži ćnog drvca. Anđtemeljito eo mi dostavlja tri naramak, ruže — jednu odćuRoba, jednu od Tare Flute i jednu Elodysu—joja zatim pretražuje preokre karticu i traže ime.odPokreti ći svaku ći moje odmjereni i spori, doista je usredoto čena na to da ono što radi obavi kako valja, a sa svake kartice tiho čita imena, usput odmahujući glavom, kao da ne može vjerovati da našu školu pohodi baš toliko ljudi i da mora dostaviti toliko ruža. Vrlo brzo gubim strpljenje, pa ustajem i iz naramka joj izvlačim ružu boje vrhnja s ružičastim rubovima latica. Iznenađeno poskakuje. »Znam da je moja«, kažem. »Prepoznala sam je.« Kima glavom i gleda me razrogačenih očiju. Vjerojatno joj se još nikada nije obratio nijedan maturant. Otvara usta kao da nešto želi re ći, ali naginjem se prema njoj tako da me nitko drugi ne čuje i kažem: »Komentari nisu potrebni.« Još šire rastvara oči od iznenađenja, ali ne mogu se sada je mogu prestrašila. Jednostavno ne mogu da najobi se još čjedanput ne divitibaviti ljepotitime mojejesam ruže.liNe to podnijeti jer je ruža, kao ipodnijeti sve ostalo, nije smećpo e ične znači ništa. »Tako i onako ide ravno u sme će«, objašnjavam. Pritom to doista i mislim. Onoga trenutka kada profesor Daimler zatvara vrata za Kupidima, dok svi ostali još hihoću nad valogramima i međusobno si pokazuju poruke, skupljam sve ruže s klupe, odlazim u prednji dio u čionice i sve ih bacam u veliki koš za sme će pokraj Daimlerova radnog stola. Hihotanje istoga trenutka prestaje. Dvoje ljudi iznenađeno uzdiše, a Chrissy Walker zgroženo se križa, kao da sam se upravo posrala na Bibliju ili počinila kakav sličan grijeh. Ruže su im, naime, toliko važne. Becca Roth napola ustaje sa stolca, kao da bi najradije dojurila do koša i spasila ruže od utapanja pod otpacima od šiljenja olovaka, odbačenim papirima i praznim limenkama gaziranih pića, a u Kentovu smjeru ne želim ni pogledati. Uopće mu ne želim vidjeti izraz lica. »Ne možeš samo tako baciti ruže u sme će«, govori mi Becca. »Netko ti ih se potrudio poslati.« »Da«, ubacuje se Chrissy. »To se ne radi.« Sliježem ramenima i govorim im: »Možete ih uzeti ako želite.« Pokazujem im koš za smeće i Becca ga čeznutljivo odmjerava. Vjerojatno procjenjuje bi li više profitirala kada bi prisvojila moje ruže ili bi poniženje zbog kopanja po smeću bilo veće. Profesor Daimler mi se smiješi i namiguje. »Jesi li sigurna da ih samo tako želiš baciti u smeće, Sam?« pita. »Čini mi se da si time mnogima slomila srce.«


87/202

5/24/2018


»Da?« dobacujem mu, prisjećajući se da će sve što učinim i izgovorim do sutra biti izbrisano, a sve što sutra izgovorim ili učinim više neće postojati do prekosutra i tako dalje. Zato pitam: »Jesam li i vama slomila srce?« Zbog mojih riječi istoga trenutka nastaje potpun muk. Samo se netko stidljivo nakašljava. Daimler očito ne zna jesam li ga to namjerno upitala ili je moje očijukanje posljedica nezgodnog slučaja, pa nervozno oblizuje usnice, provlači ruku kroz kosu i pita: »Molim?« »Vaše srce«, uspravljam se i naslanjam o njegov radni stol. Suknja mi se podiže gotovo do ruba gaćica, a srce tako lu đački udara da kucanje postaje neprekidan šum. Osjećam se kao da lebdim u zraku. »Lomim li i vaše srce?« pitam. »Dobro, Samantha«, spušta pogled i nešto petlja oko rukava košulje. »Sjedni na svoje mjesto. Moramo početi s nastavom.« »Mislila sam da uživate u lijepom pogledu«, malo se naginjem unatrag i rastežem ruke nad glavom. Čitava je učionica elektrizirana, napetost je gotovo opipljiva, kao trenutak prije oluje. Netko se iz zadnjih klupa smije, a netko drugi govori: »O, zaboga.« Možda samo zamišljam, ali čini mi se da je ovo drugo izgovoreno Kentovim glasom. Gospodin Daimler gleda me mračnim pogledom. »Sjedi na svoje mjesto«, govori. »Ako baš zahtijevate...« izvijam bokovima i silazim s ruba njegova stola, pa sjedam na njegov stolac, polako prebacujući nogu preko noge i križaju ći ruke u krilu. Iz učionice dopire hihot i nekoliko iznenađenih uzdaha, a ja ni sama ne znam odakle mi drskost za takvo ponašanje. Do prije nekoliko mjeseci zbunila bih se i ustreptala svaki put kada bi mi se neki momak obratio, a sada mi je ovako izazovno ponašanje odjednom prirodno, kao da sam se napokon uvukla u kožu koja mi dobro pristaje. »Sjedi na svoj stolac«, gotovo mi režeći naređuje Daimler, tamnoljubičasta lica i prijetećeg pogleda. Zbog mene je izgubio živce - vjerojatno prvi put otkad radi na gimnaziji Thomasa Jeffersona. Svjesna sam da samzatitra u ne sasvim definiranoj igrinalik kojunaigramo osvojila jedan bod i zbog te mi pomisli nešto u trbuhu, ali ugodno, osje ćajupravo na vrhu vlaka smrti, trenutak prije nego što se tra čnicama surva u nizine. Titranje je to koje se pojavljuje kada si na samome vrhu, samo nekoliko sekundi prije pada, kada te licem po čne šibati vjetar i kada se sve gubi u zaglušnom vrisku. Smijeh u učionici prerasta u urlik i izvana vjerojatno zvuči kao ovacije. Ostatak sata mirno sjedim u klupi unatoč tomu što svi oko mene šapu ću i hihoću i što mi stižu tri poruke. Jedna je od Becce, koja mi je napisala: Sjajna si, druga od Hanne Gordon, koja kaže: Daimler je taaaaako zgodan, a treća mi slijeće u krilo zgužvana, kao da ju je netko zapravo htio baciti u smeće, ali ne uspijevam vidjeti tko. Na papiriću piše: Kurvo. Nekoliko sekundi ć

č

đ

obuzimapodsje me osje nelagode mu nine, ali brzo prolazi. Ništa što se oko mene doga a nije stvarno, ćamajse. Čak ni jai nisam stvarna. Četvrta poruka stiže prije samoga kraja sata, a na klupu mi slije će u obliku malenog papirnatog zrakoplova, precizno i tiho, poput šapata. Izgleda tako lijepo da mi ju je žao razmotati, ali to ipak činim. U njoj urednim, tiskanim slovima piše: Takvo je ponašanje ispod tvoje razine. Nema potpisa, ali znam da ju je napisao Kent. Riječi me na trenutak pogađaju, probadaju poput oštrice čiju pojavu ne znam objasniti, ali koja mi probada rebra i oduzima dah. Zašto sam baš ja morala umrijeti? Zašto? Uzimam poruku u ruke i vrlo je polako dvaput derem napola. U učionici cijeli sat vlada nemir, pa profesor Daimler odustaje dvije minute prije zvona. »Imajte na umu da u ponedjeljak pišemo test. Limesi i asimptote.« Odlazi do stola i umorno -88http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

88/202

5/24/2018


se naslanja na njega, a razredom se prolama uzdah olakšanja i zvukovi odmicanja stolaca, oblačenja kaputa i podizanja torbi. »Samantha Kingston, ostani na trenutak da porazgovaramo«, govori. Ne gleda me, ali zbog tona kojim mi se obra ća odjednom mi je neugodno. Prvi mi put pada na pamet da sam se možda uvalila u nevolju. U redu, ta nevolja ne će potrajati, ali natjera li me Daimler da sjedim pred njime i slušam lekciju o odgovornom ponašanju, umrijet ću od srama. Opet ću umrijeti. Sretno, tiho mi govori Becca dok izlazi iz razreda. Inače uopće nismo dobre, Lindsay je zove Purica jer svaki dan jede sendviče s puretinom, ali ipak mi je drago što mi to govori. Čvor u želucu malo se olabavljuje. Daimler čeka da svi odu iz razreda — kraji čkom oka vidim da se Kent uporno vrzma oko ulaza — a onda polako prilazi vratima i zatvara ih. Zvuk kvake čini mi se sličnim zvuku sudbine — konačan je, odrješit i mučan, pa mi zbog njega na trenutak zastaje dah. Zatvaram oči i u tom se trenutku osjećam isto kao i u Lindsaynu autu na cesti Fallow Ridge. Drugi automobil juri prema meni i zasljepljuje me bljeskom farova kao da me osu đuje, kao da mi pokazuje što sam skrivila. Uvijek onaj drugi prvi skrene, rekla mi je Lindsay, ali sada znam — dapa če, sada duboko razumijem — da takve vratolomije ne izvodi zbog toga. Izvodi ih zbog onoga ludog trenutka u kojemu to još nije sigurno ili zbog onoga trenutka u kojemu napokon nailaziš na nekoga tko ne skreće prvi, pa na kraju tvoj auto leti s ceste u tamu. Otvaram oči. Profesor Daimler stoji preda mnom s rukama na bokovima. »Što je ono bilo, dođavola?« pita. Njegova me oštrina iznenađuje. Nikada mi nijedan profesor nije rekao »dođavola«. »Ne... ovaj... ne znam na što mislite«, govorim glasom koji zvu či tiše i poput dječ jeg. Nisam to htjela. »Na ona sranja koja si počela tu izvoditi«, grubo odvraća Daimler. »Tu, pred svima! Jesi li ti normalna?« Ustajem sa stolca jer ne želim više gledati u njega odozdo, poput maloga djeteta. Koljena mi klecaju i moram se rukom osloniti o klupu, ali duboko udišem i ponavljam si da se ništa strašno nije dogodilo. Sve će to do sutra biti izbrisano. Sve će nestati. »Zao mi je, profesore Daimler«, govorim, negdje iz dubine izvlačeći snagu i samopouzdanje, »ali zbilja ne znam na što mislite. Jesam li učinila nešto loše?« Svraća pogled na vrata i pritom mu se na čeljusti nekontrolirano trza jedan mišić. To mi je dovoljno. Taj mi trzaj vraća sve samopouzdanje. Najradije bih ispružila ruku i dodirnula ga, provukla mu prste kroz kosu. »Zbog takvog bi ponašanja doista mogla upasti u nevolju«, govori, još uvijek gledaju ći u stranu. »Mogla bi i mene uvaliti u nevolju.« Oglašava se zvono za završetak sata i naglo mi vra ća sav polet. Pažljivo obilazim klupu i koračam prema prednjem dijelu u čionice. Zaustavljam se na samo koji metar od njega i on se ne odmiče, nego me napokon gleda. Pogled mu je toliko prodoran i prepun svakojakih osje ćaja da me na trenutak plaši. No, ne uzmičem. Nehajno se naslanjam na Beccinu klupu i naginjem unatrag, oslanjaju ći se o laktove. Gotovo ležim pred njim, ogoljenih nogu, duboka dekoltea, sva razotkrivena. Osje ćam se kao da mi se glava odvojila od tijela, a tijelo od krvotoka, vibriram u prostoru poput čiste energije. »Ne bojim se nevolja«, kažem senzualno.


89/202

5/24/2018


Daimler me gleda u oči i ne svraća pogled na ostatak, ali po ne čemu znam da se jedva suzdržava. »Što sad izvodiš?« pita. Suknja mi se povukla sasvim visoko, znam da mi se vide gaćice - ružičasta tanga Victorije Secret, prva koju sam kupila u životu. U tangi se uvijek osje ćam kao da mi je netko zavukao gumicu u dupe, ali Lindsay i ja kupile smo ih prije godinu dana i zaklele se da ćemo ih nositi. Prisjećam se rečenice iz jednoga filma, pa je i izgovaram: »Mogu prestati ako želite.« Rečenica zvuči kao uzdah, ali ne zato što sam tako planirala, nego zato što doista teško dišem. Zatim samo čekam. Čekam kako će reagirati. Cijeli se svijet zaustavlja i čeka sa mnom. Njegov odgovor, međutim, nije ono što sam o čekivala. Odgovara mi, ali umorno. »Što hoćeš od mene, Samantha?« pita. Zapanjena sam tonom njegova glasa i na nekoliko mi se trenutaka mozak blokira. Gleda me nestrpljivo, kao da ga gnjavim zbog loše ocjene. Oglašava se i drugo zvono i čini mi se kao da će mi svakoga trenutka reći da idem, usput me podsje ćajući da se pripremim za test u ponedjeljak. Nekako izgubila nadzor nad situacijom mogu li ga uop Zrak sam je i dalje elektriziran, ali sada nekakoi nemam opasno, pojma kao dakako nam inad glavama će povratiti. lete noževi koji će svakoga trenutka pasti. »Što želim? Želim... vas.« Htjela sam to izgovoriti sigurno i samouvjereno, ali zvuči plašljivo. Ne znam zašto. Doista ga želim. Ve ć dugo želim profesora Daimlera. Misli mi se od silne panike mute i ne mogu se sjetiti kako mu je ime. Najradije bih prasnula u histeričan smijeh. Izložila sam se kao na pladnju pred profesorom matematike, a čak mu ne znam ni ime. No, onda ga se odjednom sjetim. Evan. »Želim tebe, Evane«, govorim nešto odvažnije. Njegovo mi ime daje dodatnu snagu. Nikada ga prije nisam izgovorila. Dugo samo zuri u mene i već sam pomalo nervozna. Želim skrenuti pogled, povu ći suknju prema dolje ili prekrižiti ruke na prsima, ali prisiljavam se da ostanem u istom položaju. »Što je? O čemu razmišljaš?« pitam, ali ne odgovara mi. Pokre će se i prilazi mi, stavlja mi ruke na ramena i naginje me unatrag, tako da liježem na Beccinu klupu. Potom se naginje nad mene, ljubi me, liže mi vrat i uho te tiho stenje, poput Pieklea kada mora piškiti. Naslanja se na mene i odjednom se osjećam malenom i krhkom pod njegovim snažnim rukama kojima mi grabi ruke i ramena. Zavlači mi ruku pod majicu i stišće mi grudi, pa gotovo vrištim od boli. Jezik mu je debeo i hrapav i dok me ljubi, glavom mi prolazi samo: ljubim se s profesorom Daimlerom! Ljubim se s profesorom Daimlerom! Lindsay će pasti u nesvijest kada joj isprič am. No, ništa nije onako kako sam zamišljala. Njegovi me neobrijani obrazi grubo grebu i u jednom mi trenutku glavom prolazi strašna pomisao da se tako osje ća moja mama kada se ljubi s tatom. Otvaram oči i gledam u ploče na stropu, one iste ploče u koje sam toliko zurila cijelo polugodište da ih gotovo znam napamet, pa ih po činjem brojiti i razmišljati o njima. Kako je moguće da su te iste, obič ne, svakodnevne ploč e i dalje ovdje dok se pod njima doga đ a nešto ovakvo? Zašto se strop još nije srušio? I odjednom mi više ništa nije zabavno ni uzbudljivo. Sav elektricitet nestaje iz zraka i u meni se nešto prelama. Osje ćam se kao da sam se upravo otrijeznila nakon pijane noći. Stavljam mu ruke na prsa i pokušavam ga odgurnuti, ali pretežak je. Pod prstima mu osjećam mišiće — Lindsay i ja otkrile smo da je u gimnaziji bio aktivan sportaš — ali i tanak sloj sala kojim su prekriveni. Pritišće me punom težinom, pa jedva dišem, zgnje čena na klupi poput bube, raskrečenih nogu oko njegovih kukova. Nekako uspijevam odlijepiti usnice od njegovih i govorim: »Ne... ne možemo ovdje.«


90/202

5/24/2018


Govorim to iako bih radije rekla nešto drugo. Ne možemo. Ne možemo ovo raditi. Ne ovdje. Zapravo, nigdje.

Radije bih rekla: Prestani. Teško diše, i dalje mi zureći u usta, a s jednog mu se pramena kose cijedi kapljica znoja, pa polako puzi niz čelo do nosa. Naposljetku se odmiče i ustaje, rukom trlja čeljust i kima glavom. Čim se odmiče, ustajem s klupe i povlačim suknju prema dolje, svim se silama trudeći sakriti da mi ruke nekontrolirano drhte. »Imaš pravo«, polako govori. Brzo odmahuje glavom, kao da se nastoji pribrati, pa ponavlja: »Imaš pravo.« Odmiče nekoliko koraka unatrag i okreće mi leđa, pa nekoliko trenutaka samo stojimo bez riječi. U glavi mi je samo košmarni šum. Stoji tek nekoliko koraka od mene, ali kao da je na drugome kraju svijeta ili kao da ga gledam iz velike daljine, jedva ga razabiru ći kroz mećavu. »Slušaj, Samantha«, napokon se okreće i umorno trlja oči. »Ovo što se sada dogodilo... Mislim da ti ne moram posebno naglašavati kako to mora ostati izme đu tebe i mene.« Smiješi se, ali u o čima mu nema ni traga radosti. »Moraš to ozbiljno shvatiti, Samantha«, uzdiše. »Shvaćaš li što ti govorim? Svi katkad činimo pogreške...« Ne dovršava rečenicu. Samo me gleda. »Pogreške«, ponavljam dok mi riječ odzvanja u glavi. Nisam sigurna želi li reći da sam pogrešku na činila ja ili on. Pogreška, pogreška, pogreška. Čudna riječ. Kao nešto bodljikavo što ujeda. Čitavo se lice profesora Daimlera izobli čava. Usta, oči, nos - sve kao da je kliznulo sa svojega izvornog mjesta, poput lica na Picassovim slikama. »Mogu li ra čunati na tvoju diskreciju?« »Naravno da možete«, čujem se kako govorim i u njegovu pogledu prepoznajem olakšanje. Čini se kao da bi me najradije potapšao po glavi i rekao: bravo, malena! Još neko vrijeme stojim tamo jer nisam sigurna što bih trebala u činiti i što će on učiniti. Hoće li me možda poljubiti ili zagrliti? Ne mogu valjda samo tako otići nakon onoga što se me đu nama dogodilo. On mi, međutim, dobacuje jedan treptavi pogled i govori: »Zakasnit ćeš na ručak.« Jasno je, dakle. Dobila sam otpusnicu. Prebacujem torbu preko ramena i odlazim. U hodniku se naslanjam na zid i godi mi dodir hladnoga kamena na le đima. Osjećam se kao da nešto u meni ključa i kipi, pa ne znam bih li prije skakala od veselja, smijala se ili vrištala. Hodnici su, srećom, prazni. Svi su već u menzi. Vadim mobitel da bih poslala poruku Lindsay, ali onda se sjetim da smo se posva đale. Nije mi poslala SMS u kojemu me pita želim li ići na Kentov tulum, dakle, sigurno se još ljuti, ali nisam sigurna jesam li posvađana i s Elody. Zbog onoga što sam rekla u autu, međutim, sada se osjećam užasno. Pada mi na pamet da bih mogla poslati SMS Ally jer s njom definitivno nisam u sva đi, ali nikako se ne mogu odlu čiti što bih joj napisala. Ljubila sam se s profesorom Daimlerom zvuči glupo, ali ako napišem i Evanom, neće znati na koga mislim. Evan Daimler također zvuči idiotski, a osim toga, nismo se samo ljubili. Ležao je na meni. Na kraju spuštam mobitel natrag u torbu i nikome ne šaljem nikakvu poruku. Odlu čujem pričekati da se pomirim s Lindsay i Elody. Onda ću im reći uživo. Tako će biti i lakše, lakše ću cijelu epizodu opisati ljepšom nego što je bila, a vidjet ću im i izraze lica. Lindsay će sigurno biti ljubomorna i samo zbog toga cijeli se ispad isplatio. Korektorom prekrivam crvene mrlje na bradi gdje me Daimler izgrebao licem, pa odlazim na ru čak. -91http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

91/202

5/24/2018


NE SUDI KNJIGU PREMA VOJNIČKIM ČIZMAMA S ČELIČNIM VRHOM Kasnim na ručak deset minuta i naš je stol u maturantskom odjeljku ve ć prazan. Sada znam da sam i službeno izbačena iz ekipe. ć

č

U jednome djeli u sekunde ini mi se da me svi igledaju, brzočrukom prekrivam odjednom prestravljena da će primijetiti crvene mrlje po njimapazaklju iti što sam učinila. bradu, Vraćam se u hodnik. Potrebna mi je samo ća, potreban mi je mir da bih se pribrala, pa odlazim prema zahodu, ali iz njega uz hihot izlaze dvije djevojke iz drugog razreda. Naravno. U vrijeme ručka promet je u zahodu ekstragust: djevojke se okupljaju da bi popravile šminku, žalile se da su predebele i prijetile da će se ispovraćati, a sada mi takve gluposti zbilja nisu potrebne. Upućujem se zato prema starome zahodu koji se nalazi na samome kraju odjela za prirodne znanosti. Rijetko ga tko koristi jer su prošle godine ure đeni novi toaleti između laboratorija i ondje školjke nisu neprekidno začepljene. Što se više udaljavam, to glasovi iz menze postaju sve tiši sve dok se ne pretvore tek u zvuk nalik nahodnikom. udaljeni šum valova. Mirnija sam sa svakim korakom. Potpetice mi ravnomjerno odzvanjaju U odjelu za prirodne znanosti nema nikoga, kao što sam i o čekivala, a zrakom se širi vonj otapala i sumpora. Primjećujem, međutim, i još jedan miris — bez sumnje je rije č o dimu, ali miješa se s nečim jačim, biljnim. Naslanjam se na vrata staroga zahoda, ali uop će se ne pomiču. Guram ih snažnije i sada čujem da s druge strane nešto škripi. Ovaj put lupam ramenom iz sve snage i vrata napokon popuštaju, širom se otvarajući. Upadam pred umivaonike spotičući se od siline i odmah lupam koljenom o stolac kojim su vrata očito bila blokirana. Bol mi se širi kroz bedro, ali primjećujem i da je miris dimljenog bilja u zahodu mnogo jači. Spuštam torbu na pod i rukom trljam koljeno. »Sranje.« »Koji je sad ovo vrag?« govori mi netko iznad glave i od glasa zapanjeno poskakujem. Nisam uopće shvatila da je u zahodu itko drugi osim mene. Podižem pogled i spazim Annu Cartullo. Stoji nada mnom s cigaretom u ruci. »Isuse«, govorim. »Baš si me prestrašila.« »Ja sam prestrašila tebe?« naginje se nad umivaonik i otresa pepeo. »Ti si gotovo provalila kroz vrata. Zar te nisu u čili kucati?« Ponaša se kao da sam joj upala u ku ću. »Oprosti što sam ti upropastila zabavu«, mrmljam i okrećem se prema vratima. »Čekaj«, nervozno podiže ruku. »Hoćeš li me tužiti?« »Zbog čega?« »Zbog ovoga«, podiže cigaretu, povlači jedan dugi dim i zatim ga ispuhuje. Cigareta u njezinoj ruci veoma je tanka i izgleda kao da ju je sama smotala, pa mi u tom trenutku sine — to nije cigareta, to je joint. Vjerojatno je travu pomiješala s dosta duhana jer nisam odmah prepoznala miris, a odjeća mi nakon svakog tuluma vonja poput plantaže marihuane. Elody je jednom čak napomenula da je sva sreća što mi majka ne ulazi u sobu jer da ulazi, sigurno bi pomislila da dilam travu koju držim u košari za prljavo rublje. »A, ne'š ti velike stvari«, ne želim zvučati prezrivo, ali zvučim. »Dolaziš ovamo i duvaš užinu.« Oči joj se na trenutak spuštaju prema podu, pa ondje spazim prazan omot sendviča i dopola pojedenu vrećicu čipsa. Shvaćam i da je nikada nisam vidjela u menzi. Vjerojatno svaki dan jede


92/202

5/24/2018


ovdje. »Upravo tako«, odvraća mi. »Sviđa mi se interijer.« Potom gasi joint i križa ruke na prsima. »Što ti uopće radiš ovdje? Zar nemaš...?« zastaje u pola pitanja, ali znam što je htjela reći. Zar nemaš prijatelje? »Piškilo mi se«, kažem, što je vrlo o čito laž jer nisam ni pokušala ući u jedan od odjeljaka, ali već mi je dosta smišljanja raznih izgovora, a Anna me dalje ne ispituje.

Neko vrijeme samo stojimo, šuteći i ne znajući kamo bismo pogledale. Nikada u životu nisam razgovarala s Annom Cartullo, barem ne u životu koji sam vodila prije prometne nesreće. Jednom sam joj, doduše, rekla: »Nemoj tako« kada je Lindsay nazvala »zlom aždajom«, ali to se ne bi moglo nazvati pravim razgovorom. Sada bih, međutim, radije ostala s njom u starome zahodu nego ponovno izišla na hodnik, pa mislim ah, dovraga sa svime i sjedam na stolac koji sam maloprije odgurnula vratima te podižem nogu na najbliži umivaonik. Annine su se o či u međuvremenu zamutile i opušteno se naslonila na zid, pa bradom pokazuje na moje koljeno: »Malo je oteklo.« »Eh, da«, odvraćam. »Neka je biserka gurnula stolac uz vrata ženskog zahoda.« Smijulji se. Bez sumnje je napušena. »Dobre cipele«, dobacuje, ali ne znam misli li ozbiljno ili zadirkuje. »Vjerojatno je prava muka hodati u njima.« »Ma, nije«, brzo odgovaram i sliježem ramenima. »Barem ne na kratke udaljenosti.« Rokće od smijeha i rukom prekriva usta. »Kupila sam ih iz zezancije«, objašnjavam i nikako mi ne ide u glavu zašto se odjednom imam potrebu pravdati pred Annom Cartullo, ali pravila na kakva sam navikla danas o čito više ne vrijede. Sve se okrenulo naglavačke. I ona se opušta. Ponaša se kao da je to što u vrijeme ručka visimo u zahodu umjesto za stolom u menzi — najnormalnija stvar na svijetu. Sjeda na pult uz umivaonik i maše nogama prema meni. Nisam iznenađena što nije odjenula ništa što bi asociralo na Valentinovo. Povrh nekoliko crnih majica bez rukava prebacila je crnu jaknicu s kapuljačom, traperice joj se lagano razilaze po šavovima i umjesto jednoga gumba na rasporku umetnula je sigurnosnu iglu, a na noge je navukla goleme crne čizme koje izgledaju kao martensice na steroidima. »Trebala bi nabaviti ovakve čizme«, govori i kuca jednom petom o drugu poput Dorothy u zemlji Oz. »Nikada u životu nisam obukla ništa udobnije.« Dobacujem joj podrugljiv pogled iz kojega je jasno da ne nosim takve cipele, ali ona samo sliježe ramenima: »Ne kudi ih prije nego što ih probaš.« »Dobro onda«, kažem. »Daj mi ih.« Jedan me dugi trenutak samo promatra, kao da nije sigurna šalim li se ili mislim ozbiljno, pa zato skidam cipele i bacam ih na pod. »Evo«, govorim, »zamijenit ćemo se.« Bez riječi se naginje prema naprijed, otkop čava čizme i izuva ih, pokazujući mi sokne u duginim bojama koje me iznenađuju jer sam očekivala lubanje ili nešto slično. Skida i njih te mi ih pruža uz čizme, ali odmahujem glavom. »Ma, daj, fuj«, nabirem nos. »Radije ću ih obući na bosu nogu.« Smije se i sliježe ramenima: »Kako god hoćeš.« Obuvam čizme, zakopčavam ih i istoga trenutka shvaćam da je potpuno u pravu. Iznimno su -93http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

93/202

5/24/2018


udobne, čak i na bosu nogu. Načinjene su od udobne, meke kože i dobro mi izgledaju na nogama. »Sada bih u ovome trebala terorizirati djecu po igralištima«, govorim i lupam čeličnim vrškovima jedan o drugi. Glasan škljocaj mi se baš sviđa. »Ja se pak osjećam kao da bih trebala bariti potencijalne mušterije na štajgi«, govori Anna, koja je u međuvremenu navukla moje cipele pa sada nabada pred umivaonicima s podignutim rukama, kao da hoda po žici. »Nosimo isti broj cipela«, napominjem, iako je očito. »Trideset osam, da. Prilično česta veličina«, gleda me preko ramena, trenutak oklijeva, a zatim ispod umivaonika vadi platnenu torbu koja izgleda kao da ju je sašila sama. Iz nje vadi omanju kutiju pepermint bombona, a iz kutije malu vrećicu trave (Alex Liment očito joj je koristan), rizle i nekoliko cigareta. Mota još jedan joint na edukacijskim materijalima za prvu pomoć i u tom trenutku pomislim kako sam taj paket dosad vidjela u ulozi kišobrana, ru čnika, jastuka i stalka za rolanje žiže, ali nikada nisam vidjela da gaškole koristi za učenje ili uvježbavanje prve ne pomo ći. Drugim rije ljudi koji izlaze iz srednje Thomasa Jeffersona nikada nikome život čima,nikoga će spasiti ili je pak neke vještine nemoguće naučiti pomoću edukacijskih paketića. Tankim prstima vješto svija cigaretu s marihuanom i jasno je da je to u činila već mnogo puta, pa se pitam duva li zajedno s Alexom nakon seksa. Pitam se i razmišlja li ikada o Bridget dok leži uz Alexa i s njim dijeli joint. »Prestani buljiti u mene«, govori mi ne podižući pogled. »Ne buljim«, zabacujem glavu i zurim u strop koji me podsjeća na profesora Daimlera, pa onda opet gledam u nju. »Doduše, nemam u što drugo gledati.« »Nitko te nije tjerao da do đeš«, odvraća, ovaj put s nešto više oštrine po kojoj je poznata. »Ovo je javno dobro«, govorim i lice joj se u tom trenutku smrači, pa se pribojavam da će poludjeti i okončati naše novozapočeto druženje. Zato brzo dodajem: »Ali nije ovdje uopće loše. Mislim, s obzirom na to da je ipak riječ o zahodu.« Sumnjičavo me odmjerava, nastojeći proniknuti mislim li ozbiljno ili je samo mamim da bih je poslije mogla zadirkivati zbog onoga što će mi kazati. »Mogla bi, ne znam, baciti koji ukrasni jastuk na pod«, kažem ogledavajući se oko sebe. »Znaš već na što mislim. Uređenje interijera i to.« Naginje glavu u stranu, i dalje se usredotočujući na prste i joint. »Oduvijek su mi se svi đale slike jednoga umjetnika, a koji je slikao stube koje istodobno idu gore i dolje«, govori. »M. C. Escher?« Naglo podiže pogled, vidno iznenađena što znam o kome govori. »Da, Escher«, potvrđuje i licem joj prelazi osmijeh. »Razmišljala sam o tome da na zid nalijepim fotografiju jedne od njegovih slika. Tek toliko da imam što gledati.« »Imam kod kuće barem deset njegovih monografija«, kažem, sretna što se nije naljutila i izbacila me iz zahoda. »Tata mi je arhitekt. Voli takve stvari.« Anna zamata joint , liže dio na kojemu se papir spaja i svija ga na vrhu, a zatim kima glavom prema meni. »Kad već sjediš na tom stolcu, mogla bi njime blokirati vrata«, kaže. »Pa da od ovog javnog dobra načinimo privatno.« Stolac škripi dok ga stražnjicom odmičem prema vratima, pa se obje mrštimo zbog neugodnog zvuka i zatim se smijemo jer smo primijetile da se ona druga tako đer mršti. Anna iz


94/202

5/24/2018


džepa vadi ljubičasti upaljač s cvjetićima kakav nikada ne bih o čekivala od nje te pokušava zapaliti joint, ali joj ne uspijeva. Kopa po torbi i iz nje vadi drugi, oblikovan poput gologa ženskog trupa. Pritišće glavu i iz bradavica se uzdižu sitni plami čci. To već jest upaljač kakav bih očekivala od nje. Lice joj postaje ozbiljno, pa povlači dugačak dim iz jointa te zuri uz mene kroz plavičasti oblak. »Da te pitam nešto«, kaže. »Zašto vi cure mene toliko mrzite?« Doista nisam očekivala to pitanje. Još me više iznenađuje to što mi pruža joint. Oklijevam možda tek djelić sekunde. Samo zato što sam mrtva ne znači da sam svetica. »Ne mrzimo te«, govorim, ali uopće ne zvuči uvjerljivo. Istina je da zapravo ne znam razlog. Osobno uopće ne mrzim Annu. Lindsay kaže da je mrzi, ali teško je proniknuti razlog bilo kojem Lindsaynu stavu ili osjećaju. Povlačim dim iz jointa. Samo sam jednom prije pušila travu, ali stotinu sam puta vidjela druge ljude, pa znam što mi je činiti. Udišem dim teškoga okusa nalik na mahovinu i nastojim ga zadržati u plućima, ali golica mi grlo, pa se nakašljavam i vraćam joj joint. »Zašto onda sve to radite?« pita. Ne govori što. Ne govori čak ni sva ta sranja. Ne spominje natpise po zahodima. Ne spominje ni masovni e-mail koji se proširio u drugom srednje: Anna Cartullo ima klamidiju. I ne mora ništa spominjati. Sve znam. Ponovno mi dodaje joint. Povlačim još jedan dim i već se sve oko mene mijenja. Neke se stvari mute, druge postaju jasnije, kao da se netko igra lećama u mojim očima. Zato se, dakle, ljudi druže s Alexom, iako je ljigavac. Dila zbilja dobru travu. »Ne znam«, govorim, ali najradije bih joj rekla — zato što možemo. »Valjda zato što se na nekome moramo ispucati.« Govorim to bezčim razmišljanja i teki vra kada za joint čujem rečenicu iz se svojih usta,ćanim shvaći am sam rekla istinu. Povla još jedan dim ćam Anni. Sve mi čini uve pojada čanim. Osjećam težinu u nogama i rukama, osjećam kako mi srce udara u prsima i krv protje če žilama. Znam i da će se sve to do kraja dana utišati, barem do trenutka kada se vrijeme opet pomakne unatrag i kada dan počne ispočetka. Hodnikom odjekuje zvono koje označava kraj stanke za ru čak i Anna odjednom poskakuje. »Sranje«, govori. »Moram se naći s nekim.« Počinje skupljati stvari i slučajno gura kutiju s pepermintom, pa vrećica trave pada pod umivaonik, a papirići za zamatanje cigareta razlijeću se po cijeloj prostoriji. »Sranje«, uzvikuje još jedanput. »Čekaj, pomoći ću ti«, govorim, pa obje puzimo po podu i skupljamo rasute rizle. Prsti su mi utrnuli i ote čeni i jedva ih uspijevam s poda,doštodaha. mi je smiješno, obje hihoćemo, naslanjamo jedna na drugu i odlijepiti jedva dolazimo Onasilno s vremena na pa vrijeme ponavlja sranje. »Požuri«, kažem joj. Sva ljutnja koja se u meni skupljala posljednjih dana odjednom nestaje. Preplavljuje me osjećaj slobode i sreće. »Alex će se naljutiti ako zakasniš.« Anna nato staje kao skamenjena. Stoji mi toliko blizu da se praktički dodirujemo. »Kako znaš da se sastajem s Alexom?« pita. Glas joj je miran i dubok. Prekasno shvaćam da sam izvalila glupost. »Vidjela sam vas nekoliko puta kako se skrivate u pušionici«, muljam, ali ona se zbog toga opušta. »Nemoj nikome reći, može?« govori, grizući donju usnicu. »Ne bih htjela da...« zastaje i pitam se hoće li nešto reći o Bridget, ali samo odmahuje glavom i nešto brže skuplja papiriće s poda. -95http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

95/202

5/24/2018


Sama pomisao na to da bih mogla Annu tužakati zbog toga jer spava s Alexom nakon onoga što sam ja upravo učinila s profesorom Daimlerom urnebesno mi je smiješna. Tko sam ja da bih ikome išta govorila? Evo me ovdje, pušim travu u zahodu, nemam prijatelja, profesor matematike prije samo mi je desetak minuta ugurao jezik u usta, momak s kojim hodam ljuti se jer ne želim spavati s njim, mrtva sam, a nikako da prestanem živjeti. Svi me ti apsurdi udaraju u glavu u istoj sekundi, pa se ponovno po činjem smijati, ali Anna je ozbiljna. O či su joj poput velikih, svijetlih pikula. »Što je sada?« pita. »Smiješ mi se?« Odmahujem glavom, ali ne mogu joj odgovoriti jer od smijeha ne mogu do ći do daha. Do toga sam trenutka čučala uz nju, ali sada od smijeha gubim ravnotežu i padam na dupe. Na Annino se lice probija smiješak. »Ti si luda«, govori kroz hihot. Nekako uspijevam doći do daha, pa govorim: »Barem se ne skrivam u zahodu.« »A ja se barem ne napušim od pola jointa.« »Ja barem ne spavam s Alexom Limentom.« »Ja se barem ne družim s gadurama.« »Ja se barem družim s nekim.« Još se neko vrijeme tako prepucavamo i umiremo od smijeha. Anna se toliko smije da se prevaljuje na bok i mora se podbočiti na lakat, pa onda pada i iz tog položaja, doslovno stvarajući po podu od smijeha i povremeno ispuštaju ći zvukove poput pudlice koja laje. Svako malo i rokće od smijeha, što me još više nasmijava. »Mogu li ti nešto reći?« uspijevam procijediti kroz nekoliko napada grohota. Č

č

ć

» ujte i po ujte«, pretvara se da udara batom o stol, a zatim rok e u dlan. Uživam u osjećaju da se zrak oko mene zgusnuo i da plivam u mutnoj vodi zelenih zidova školskog zahoda. »Ljubila sam se s profesorom Daimlerom«, kažem i odmah prasnem u smijeh: Tih je šest riječi nešto najapsurdnije što sam izgovorila u životu. Ana se pridiže na jedan lakat: »Što si učinila?« »Pssssst«, kimam glavom. »Ljubili smo se. Zavukao mi je ruku pod majicu. I ovamo...« pokazujem među noge. Odmahuje glavom i kosa joj leti oko lica poput tornada. »Ne vjerujem«, govori, pa još nekoliko puta ponavlja: »Ne vjerujem, ne vjerujem, ne vjerujem.« »Kunem ti se Bogom«, kažem. Unosi mi se u lice toliko blizu da joj mogu namirisati dah. Osjećam da žvače pepermint. »To nije normalno. Jasno ti je to, zar ne?« »Znam.« »To je apsolutno bolesno. Išao je, doduše, u našu školu, ali prije kojih deset godina.« »Osam«, ispravljam je. »Provjerile smo.« Glasno zavija od smijeha i na trenutak mi naslanja glavu na rame. »Svi su oni perverznjaci«, tiho mi šapuće u uho, a zatim se odmi če i viče: »Sranje! Ubit će me!« Ustaje i oslanja se rukom o zid, pa pred zrcalom namješta frizuru, a zatim iz džepa vadi


96/202

5/24/2018


bočicu i istiskuje nekoliko kapljica u svako oko. Ja i dalje sjedim na podu i gledam je. Čini mi se da je od mene udaljena stotinama kilometara. »Zaslužuješ boljeg tipa nego što je Alex«, govorim bez razmišljanja. Već se uputila prema vratima, ali na trenutak zastaje i leđa joj se koče, pa mislim da se naljutila. Zastaje i rukom se oslanja o stolac. Tada se okreće i smiješi mi se. »I ti zaslužuješ boljeg tipa nego što je profesor Daimler«, govori i na to ponovno prasnemo u smijeh. Potom odguruje stolac od vrata, otvara ih i nestaje u hodniku. Nakon njezina odlaska još neko vrijeme sjedim na podu, glave zabačene unatrag. Uživam u blagom ljuljuškanju sobe i pomišljam: ovako je kada si sunce. Uviđam, naravno, da sam nevjerojatno napušena, pa mi je smiješno što znam da sam napušena, ali se ne mogu otresti napušenih misli. U o či mi upada nešto bijelo pod umivaonikom, pa se naginjem i razabirem cigaretu, a zatim još jednu. Anna ih je zaboravila pokupiti. Upravo u tom trenutku netko pokušava otvoriti vrata zahoda, pa iustajem s cigaretama u ruci. Silovito mi se glavi, mi se muti pred očima potrebnanaminoge je cijela vječnost da odgurnem stolac od zavrti vrata. uSve mi jesve teško. »Zaboravila si ovo«, govorim otvarajući vrata i držeći cigarete među prstima. S druge strane vrata, međutim, ne stoji Anna. Preda mnom se pomalja lice profesorice Winters koja stoji u hodniku ruku prekriženih na prsima i lica zgr čena u takvu grimasu gađenja da mi se čini kako će joj nos usisati ostatak glave. »U krugu škole zabranjeno je pušenje«, govori pomno izgovaraju ći svaki slog. Zatim se smiješi i pokazuje mi sve zube.

ŠTENCI U priručniku s pravilima i propisima srednje škole Thomasa Jeffersona piše da je svaki uč enik koji puši u krugu škole podložan kazni trodnevne suspenzije. Znam taj propis napamet jer ga puša či često izvlače iz priručnika, pa ga u pušionici pretvaraju u baklju na kojoj pale cigarete. Ja se, međutim, izvlačim samo s opomenom, vjerojatno zato što je školska uprava popustljiva prema učenicima koji znaju sitne, prljave tajne o zamjenici ravnatelja i profesoru tjelesnog/nogometnom treneru/obožavatelju brkova. Wintersica umalo doživljava sr čani udar kada stajem baljezgati o lošim uzorima i svojem sirotom povodljivom tinejdžerskom umu. Zadnji mi je izraz posebno smiješan jer implicira da su ljudi mlađi od dvadeset godina na mentalnoj razini biljke, ali joj svejedno napominjem da bi uprava morala pružiti primjer uč enicima te je podsjećam na stranicu 69 u priruč niku s pravilima i propisima, na kojoj piše da je zabranjeno ulaziti u neprimjerene odnose seksualne prirode u krugu škole. To pravilo znam zato što ga je u nekoliko navrata netko istrgnuo iz priručnika i objesio u razne zahode, ukrašavajući margine opscenim ilustracijama neprimjerenih odnosa seksualne prirode. Tako im i treba. Tko im je kriv kada takvo pravilo stavljaju na stranicu 69. U sat i pol, koliko sam provela u Wintersičinu uredu, barem sam se otrijeznila. Upravo se oglasilo zadnje zvono, pa se hodnicima gurka gomila u čenika koji izlaze iz razreda. Glasniji su nego što jesepotrebno, vrište,u kaos smijukakav se, lupaju vratima ormari ća, ispadaju impetkom fasciklipopodne. na pod, naguravaju i sve se stapa je na školskim hodnicima uobi čajen Osjećam se dobro - snažno i samouvjereno i na pameti mi je samo: moram pronaći Lindsay. Kada -97http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

97/202

5/24/2018


joj ispričam što mi se sve dogodilo toga dana, past će u nesvijest. Umrijet će od smijeha, a zatim me zagrliti i reći: »Prava si rock-zvijezda, Samantha Kingston« i zaboravit ćemo sve nesuglasice. Ogledavam se i ne bih li negdje spazila Annu Cartullo jer sam kod Wintersice shvatila da na nogama i dalje nosim njezine goleme čizme. Izlazim iz glavne zgrade i istoga mi trenutka o či zasuze od hladnoće. Veljača je zbilja najgori mjesec. menzu stoji nazirem pet-šest lica školskih autobusa koji bruje gust, crni krozu njihove Uz mutne prozore nekolicine u čenika prvihi iispuštaju drugih razreda kojidim se tegrbe sjedalima, nadajući se da ih nitko neće primijetiti. Svi mi izgledaju jednako. Prelazim parkiralište za profesore i prilazim maturantskom, ali već na pola puta spazim golem srebrni Range Rover čija se vrata tresu od basova u pjesmi »No More Drama«. Izlazi s maturantskog parkirališta i kreće prema izlazu. Stajem kao skamenjena i osjećam kako iz mene nestaje čak i zadnji atom dobroga raspoloženja. Nisam, naravno, o čekivala da će me Lindsay čekati na parkiralištu, ali duboko sam se u sebi ipak nadala. Pada mi na pamet još nešto: nemam prijevoz. Nemam ni kamo otići nakon škole. Nikako se ne želim vratiti ku ći i iako se smrzavam, tijelom mi prolazi neugodna vrućina. Čudno je to. Popularna sam, dapače, vrlo popularna, ali nemam baš mnogo prijatelja. Još je čudnije to što tek sada to uvi đam. »Sam!« Okrećem se i spazim Taru Flute, Bethany Harps i Courtney Walker. Nikada se ne odvajaju jedna od druge i iako smo dobre s njima, Lindsay im je nadjenula nadimak štenci jer su zgodne iz daljine, ali neugledne iz blizine. »Što radiš?« pita me Tara, koja se vječito smješka kao da reklamira zubnu pastu. »Pa, vani je minus osamsto!« Zabacujem kosu i trudim se odati dojam nehajnosti. Samo mi još nedostaje to da štenci shvate da su me prijateljice šutnule. »Ma, samo sam nešto htjela re ći Lindsay«, pokazujem rukom prema maturantskom parkiralištu. »Morale su otići bez mene jer imaju neku obvezu, neki društveno koristan rad kojim se bave jednom mjesečno. Bez veze.« »Totalno bez veze«, spremno kima glavom Bethany. To joj je, koliko je poznajem, ujedno i glavna aktivnost u životu. »Pođi s nama«, pod ruku me prima Tara. »Idemo u trgova čki centar, a zatim na Kentov tulum. Zvuči dobro, zar ne?« Na brzinu razmišljam o drugim mogućnostima koje mi stoje na raspolaganju. Ne želim i ći kući, kod Ally, sudeći po Lindsaynu ponašanju, nisam dobrodošla, a preostaje mi još Rob te dosađivanje na njegovu kauču dok on igra Guitar Hero, pa zatim drpanje i deranje grudnjaka zato što ga nikad ne zna otkopčati. Odem li k njemu, morat ću i pristojno razgovarati s njegovim roditeljima te im mahati dok odlaze na put, zatim pojesti pizzu i popiti mlako pivo čim odu, a potom se još malo drpati s njim. Ne, hvala. Još jedanput po parkiralištu pogledom tražim Annu jer mi je neugodno što sam joj uzela čizme, ali onda se sjetim da se ni ona nije baš potrudila prona ći mene. Osim toga, Lindsay uvijek govori da ti novi par cipela može promijeniti život, a ako su mi ikada trebale korjenite životne promjene, onda je to danas. »Može, super«, govorim zato i Tara se još blistavije smiješi. Zubi joj izgledaju poput ogoljene kosti. č

ć

Dokrazmišljam odlazimo kao sa školskog pri am štencima (ne mogu si pomo i,i kako ali stalno njima o štencimaparkirališta, ) kako sam završila kod Wintersice na razgovoru se ovao drpala sa Shawom, pa sam se zbog toga uspjela izvu ći iz kaznene produžne. Rekla sam joj,


98/202

5/24/2018


naime, da ću izbrisati sve slike njihova ljubakanja koje imam u mobitelu (što sam, dakako, izmislila — nikada ne bih na telefon snimila to dvoje), pa Tara umire od smijeha, Courtney me gleda kao da sam upravo otkrila lijek protiv raka ili pilulu od koje ti sise narastu za jedan broj, a Bethany prekriva usta dlanom i govori: »U ime Oca, Sina i Čokolina.« Nisam sigurna što joj to znači, ali definitivno je najoriginalnija stvar koju sam ikada čula iz njezinih usta. Dobro raspoloženje i samopouzdanje mi se vraćaju, pa se podsjećam da je ovo moj dan. Mogu činiti štogod me volja. »Slušaj, Tara«, govorim naginjući se prema prednjim sjedalima. Tara vozi si ćušnu Hondu Civic, pa se s Bethany stiš ćem na zadnjem sjedalu. »Možemo li prije trgova čkog centra samo na trenutak svratiti do moje kuće?« »Naravno«, opet se smiješi i u retrovizoru joj vidim odsjaj zuba. »Moraš nešto ostaviti kod kuće?« »Moram nešto uzeti«, ispravljam je i uzvraćam joj smiješak. Skoro su tri sata poslijepodne, pa ra čunam da se mama već vratila s joge, a kada skrećemo u moju ulicu, uviđam i da sam u pravu jer je njezin auto već parkiran pred kućom. Tara već želi skrenuti i parkirati se iza Accorda, ali je lupkam po ramenu i pokazujem joj da se odveze malo dalje. Pomiče se niže niz ulicu sve dok ne zami če za zimzelen grm koji je moja majka dala posaditi prije nekoliko godina, kada je shvatila da jedan od naših susjeda, gospodin Horferly, voli svojim dvorištem noću šetati gol. Na to se najčešće svode svi problemi života u predgrađu — na sadnju grmlja i drveća i nadu da kroz njih nikada ne ćeš ugledati susjedove genitalije. Izlazim iz auta i šuljam se prema stražnjem dijelu ku će, nadajući se da mi mama ne gleda kroz prozor tatine radne sobe ili dnevnog boravka. Uvijek se tušira nakon joge i prije nego što mora otići po Izzy na gimnastiku i čim ulazim kroz stražnja vrata u kuhinju, s kata začujem šum tuša i nekoliko smiješno otpjevanih nota. Mama mi u kadi pjeva »New York, New York« Franka Sinatre, pa u sebi zahvaljujem Bogu što štenci nisu sa mnom jer bih, da jesu, umrla od stida. Šuljam se prema hodniku, u kojem mama obi čno odlaže torbu i doista — ondje je, izvaljena u stranu na ormari ću. Iz nje se prosulo nekoliko kovanica i koji pepermint, a rub zelena novčanika izviruje iz unutrašnjosti. Pažljivo ga izvlačim, cijelo vrijeme osluškujući tuš na katu, spremna sve ostaviti i pobjeći ako utihne. Baš kao i u torbi, i u nov čaniku moje majke vlada kaos: prepun je fotografija Izzy, mene, mene i Izzy, Picklea u kostimu Djeda Mraza, a uz njih stoje i zgužvani računi, vizitke i kreditne kartice. Najviše me zanimaju kreditne kartice. Izvlačim Amex jer znam da ga koristi samo pri velikim kupnjama, pa neće primijetiti da ga nema u novčaniku. Dlanovi mi se znoje i srce bolno udara u prsima, ali pažljivo zatvaram novčanik i vraćam ga na njegovo mjesto u torbi. Nada mnom se iz tuša izlijeva zadnji mlaz, cijevi se oglašavaju škripanjem pri zatvaranju slavine i zatim sve utihne. Mama je prestala pjevati Sinatrinu pjesmu, što znači da je tuširanje gotovo. Nekoliko sam trenutaka toliko prestrašena da se ne mogu pomaknuti. Čut će me. Uhvatit će me. Vidjet će da u ruci držim karticu. No, onda na katu zazvoni telefon, pa je čujem kako Kita kroz hodnik prema spavaćoj sobi, usput pjevušeći: »Evo me, evo me.« Iste se sekunde dajem u trk kroz hodnik, kuhinju i stražnja vrata, pa jurim uz ku ću dok mi mrazom prekrivena trava šiba listove. Nastojim ne prasnuti u smijeh i u ruci toliko stiš ćem karticu da poslije primjećujem kako mi je na dlanu ostavila otisak. Obično se u trgovačkim centrima pridržavam stroge troškovne granice. Roditelji mi dvaput ć

đ

č

godišnje daju petstojoš dolara odjećau,poa mimo mogu trošiti koji zaraboži ujem Izzy i obavljanjem nekihzaposli kući i toga susjedstvu, kao štonovac je zamatanje ćnihuvanjem darova, čišćenje otpalog lišća s travnjaka ili pomaganja tati da od čepi žljebove. Petsto dolara možda se


99/202

5/24/2018


čini

mnogo, ali imajte na umu da u shopping obično idem s curama, među kojima je Ally, čije gumene čizme stoje gotovo petsto dolara, a nosi ih samo po kiši, i to na nogama. Zato nikada prije nisam osobito uživala u kupovanju. Nije osobito zabavno kada uz tebe kupuje Ally, bogataško dijete bez limita na kartici, i Lindsay, čiji očuh novcem nastoji nadomjestiti ljubav. Danas je, međutim, moj problem s kupovanjem riješen. Prvo kupujem prekrasnu haljinu na bretelice koja je toliko uska da moram duboko udahnuti pri zakopčavanju, a čak i tada mi je potrebna Tarina pomoć. Sviđa mi se kombinacija seksi haljinice i Anninih golemih čizama: izgledam poput superjunakinje iz videoigara. Nekoliko minuta pred zrcalom zauzimam poze glavnih junakinja iz »Charlijevih anđela«, prste oblikujem u obris pištolja i pucam, zamišljajući eksploziju. Courtney umalo pada u nesvijest kada blagajnici pružam karticu i pritom uopće ne obraćam pozornost na cijenu, iako sam je krajičkom oka ipak registrirala. Kako i ne bih kada na zaslonu zelene brojke vrište 302 dolara, kao da me za nešto optužuju. Malo protrnem kada mi prodavačica pruža slip da bih ga potpisala, ali praksa s krivotvorenih ispri čnica pokazuje se korisnom — savršeno kopiram mamim okrugli potpis, pa mi se službenica ljubazno smiješi i govori: vam,umotanom gospođo Kingston.« iz trgovine najljepšom malom, haljinom»Hvala na svijetu u papir pri Izlazim dnu papirne vre ćice.s Sada shvaćam zašto crnom Ally i Lindsay vole kupovati. Pravi je užitak kada možeš kupiti štogod poželiš. »Blago tebi što ti roditelji daju kreditnu karticu«, govori mi Courtney pri izlasku iz trgovine. »Ja svoje moljakam već godinama i uporno ne daju. Kažu da se moram strpjeti do fakulteta.« »Nisu ni meni moji baš dali karticu«, govorim joj i podižem jednu obrvu. Razjapljuje čeljust od šoka. »Šališ se«, odmahuje glavom. »Nisi im valjda... ukrala karticu?« »Psssst«, sikćem. Trgovački centar La Villa sav je u kamenu i mramoru s fontanama, pa se od silnoga i žamora čujedobro što govorimo, ali nikad se negovorim, zna. Ne »radije bih htjela me sadažuborenja netko otkrije, kada sigurno mi je vene krenulo. »Osim toga«, bih da to ć tako nazvala posudbom.« »Mene bi starci zadavili«, govori Courtney, očiju toliko razrogačenih da joj gotovo ispadaju iz duplji. »Nasmrt bi me ubili.« »I mene«, dodaje Bethany. Ulazimo u MAC-ov dućan sa šminkom, gdje naručujem kompletno šminkanje od lika koji se zove Stanley i mršaviji je od mene, a štenci isprobavaju različite nijanse olovaka za o či i uspijevaju upasti u nevolju zato što otvaraju sjajila za usnice koja nisu testeri. Kupujem sve čime me Stanley šminka: tekući puder, korektor, puder u prahu, podlogu za sjenilo, tri nijanse sjenila, dvije nijanse olovke za oči (jednu bijelu za donji kapak), maskaru, olovku za usnice, sjajilo, četiri različite četkice i jedan uvijač za trepavice. Doživljaj je fantastičan. Nakon šminkanja izgledam poput supermodela i znam da me ljudi u trgovačkom centru gledaju. Prolazimo pokraj skupine starijih momaka, vjerojatno studenata, i jedan od njih u pola glasa mrmlja: »Komad.« Tara i Courtney udaraju me laktom u rebra, a Bethany nas slijedi. Lindsay se vjerojatno stalno osjeća ovako, mislim. Nakon MAC-a odlazimo u Neiman Marcus, trgovinu u koju ulazim jedino onda kada me Ally na silu odvlači onamo. Inače joj se ne približavam — sve u njoj stoji milijardu dolara. Courtney isprobava smiješne bapske šeširiće, Bethany je slika i prijeti joj da će slike objaviti na internetu, a ja s vješalice uzimam fenomenalan tamnozeleni bolero od lažnoga krzna u kojemu izgledam kao da se spremam na zabavu u ne čijem privatnom zrakoplovu i odabirem raskošne srebrne naušnice s granatom.


100/202

5/24/2018


Raspoloženje mi se jedino malo kvari kada blagajnica sa značkom na kojoj piše Irma od mene traži osobnu iskaznicu. »Osobnu iskaznicu?« nevino trepćem. »Nikada je ne nosim uza se. Bojim se kra đe identiteta.« Nekoliko me trenutaka gleda kao da razmišlja o tome da ipak odustane od iskaznice, ali onda puše balon od kaugume, usiljeno se smješka i preko pulta mi vraća ogrtač i naušnice. »Žao mi je, Ellen«, govori. »Za sve kupovine čija cijena iznosi više od dvjesto pedeset dolara potrebna je osobna iskaznica.« »Zovite me gospođ o Kingston«, odvraćam uz jednako usiljen smiješak. Gadura. Tu foru s napuhavanjem žvakaće dobro poznajem iz Lindsayna repertoara. S druge strane, i ja bih bila gadura da su mi roditelji dali ime Irma. Odjednom mi nešto pada na pamet, pa se naglavce bacam u torbu i iz nje izvlačim člansku iskaznicu fitness centra. Sigurnosne provjere u toj su teretani strože nego na aerodromima, kao da je pretilost u Americi teroristička zavjera, pa će uskoro netko upasti u sve vježbaonice i ukrasti sobne bicikle. Iskaznica je moja, na njoj je i moja slika, ali umjesto punog imena glasi na: KINGSTON, S.E. Irma je uzima u ruku i nabire nos. »Što znači ovo slovo S?« pita. Mozak mi, kao i uvijek u takvim situacijama, štuca, pa zastaje. »Ovaj... Severus«, odvraćam naprečac. Zuri u mene kao da sam poludjela: »Kao u Harryju Potteru?« »To je zapravo njemačko ime«, govorim i u sebi se kajem što sam ikada te gluposti čitala Izzy prije spavanja. »Zato se uvijek i predstavljam srednjim imenom.« Irma i dalje oklijeva, grickajući kut usnice, a Tara uz mene prelazi prstima preko Amexa kao da će limit s njega nekako prijeći i na nju. No, onda se naginje prema naprijed i hihoće. »Sigurna sam da vi razumijete probleme s ružnim imenima«, govori pa škilji, kao da nastoji pročitati natpis na znački. »Irma, zar ne?« Courtney nam prilazi s leđa. Na glavi joj je golem šešir s crvendaćem. »Sigurno su vas u djetinjstvu zvali Germa«, govori. Irma stišće usnice u tanku crtu, uzima Amex i provla či ga kroz uređaj. »Guten Tag«, govorim pri izlasku iz trgovine. To su jedine dvije rije či na njemačkom koje znam. Tara i cure još uvijek se smiju zbog Irme dok izlazimo s parkirališta trgovačkog centra. »Ne mogu vjerovati«, stalno ponavlja Courtney i naginje se preko suvozačkog sjedala da bi me bolje pogledala. Ovaj su me put na suvozačko sjedalo pustile bez pitanja, nisam ga morala ni zatražiti. »Fakat ne mogu vjerovati«, govori još jedanput. Smiješim se i okrećem prema prozoru, a onda zastajem, zaprepaštena odrazom. Goleme, osjenčane oči, pune, crvene usnice... tek onda se sjetim da sam bila na profesionalnom šminkanju. U prvome trenutku izgledala sam si neprepoznatljivo. »Ti si zakon«, govori Tara, a zatim lupa po volanu i psuje jer smo propustile zeleno svjetlo na semaforu. »Ma, daj«, odmahujem rukom, iako se osjećam prilično dobro. Čak mi je pomalo i drago što sam se ujutro posvađala s Lindsay.


101/202

5/24/2018


»Ajme, cure, pogledajte ovo«, govori Courtney i lupa me po ramenu dok se uz naš auto zaustavlja golem Chevy Tahoe iz kojega bubnjaju basovi i na kojemu su, unato č hladnoći, otvoreni svi prozori. U njemu sjede studenti koje smo srele u trgova čkom centru, isti oni koji su mi dobacili da sam komad. Smiju se i natežu oko ne čega, a jedan viče: »Mike, ti si najobičnija pičkica.« Prave se da nas ne vide, ali jasno je da glume. Ponašaju se kao i svi momci kada umiru od želje da vas pogledaju. »Kako su zgodni!« uzvikuje Tara i naginje mi se preko krila da bi ih bolje pogledala, a zatim se brzo vraća na svoje mjesto. »Pitaj ih da ti daju broj telefona.« »Molim? Pa četvorica su!« »Dobro onda, pitaj ih da ti daju brojeve telefona.« »Baš bih mogla.« »Pokazat ću im sise«, govorim i odjednom me obuzima ushi ćenje. Učinit ću to. Neću se predomišljati, neću previše razmišljati, jednostavno ću im ih pokazati. Okrećem se prema Courtney i pitam je: »Ho ćeš li se kladiti da ću to učiniti?« Oči joj opet iskaču iz duplji, a Tara i Bethany gledaju me kao da su mi iz glave izrasli pipci. »Ma, nećeš valjda«, govori Courtney. »Ne možeš to učiniti«, kaže Tara. »Mogu, hoću i budem«, kažem i spuštam prozor. Hladno ća me opet udara poput groma, pa potpuno trnem, osjećajući tek djeliće vlastita tijela — vršak lakta, grč u bedru, trnce u prstima. Glazba iz automobila u kojemu sjede momci toliko je glasna da me bole uši, ali ne čujem ni riječi ni melodiju, samo ritam, duboko bubnjanje basa. Gotovo da i nije rije č o zvuku, samo o vibracijama. »Hej«, podvikujem, ali grlo mi je suho, pa povik nije dovoljno glasan. Nakašljavam se i ponavljam: »Hej, dečki!« Vozač se okreće i iako mi je malo mutan jer sam previše nabrijana da bih izoštrila pogled, u tom trenutku shvaćam da nije onako zgodan kako mi se činilo. Zubi su mu iskrivljeni i u jednome uhu ima cirkonsku rinčicu, kao da je reper ili nešto slično. No, smiješi mi se i dobacuje: »Hej, komad!« i uz njegovu se glavu na prozorima pojavljuju još tri, poput klauna koji na opruzi iskaču iz kutije. Podižem majicu i slijedi urlik, vrisak, buka, smijeh, pa zatim samo čujem kako Courtney viče: »Kreni, kreni, kreni!« i Tarin se auto pokre će uz škripu guma. Vjetar mi šiba lice, nosnice se ispunjavaju mirisom spaljene gume i benzina, pa sjedam natrag na sjedalo, srce mi se iz grla vraća u grudi, spuštam prozor i obuzima me toplina. Ne mogu točno opisati osjećaj koji me potom prožima. Nalik je na onaj koji nastaje nakon predugog smijanja ili predugog okretanja na vrtuljku. Nije baš sre ća, ali u tom mi je trenutku dovoljno dobar. »Fantastično! Legendarno!« u pozadinu mojeg sjedala udara Courtney, a Bethany odmahuje glavom i tapša me po ramenu, kao da sam svetica, a ona se dodirom pokušava izlije čiti od bolesti. Tara vrišti od smijeha i jedva vidi cestu od suza. »Jeste li vidjeli kakve su face iskopali?« uspijeva procijediti između dva grohota i u tom trenutku shvaćam da nisam. Ništa nisam vidjela, ništa osjećala, samo sam čula glasan urlik koji je rastao oko mene, pa mi više nije posve jasno osjećam li se živom ili mrtvom. Smiješno mi je to. Courtney me još jedanput udara po naslonu, u retrovizoru joj spazim lice crveno od smijeha, pa se i ja po činjem smijati te tako u grohotu provodimo cijeli put do Ridgeviewa, čitavih dvadeset kilometara. Oko nas svijet promiče u zamućenim nijansama crne i sive, poput loše fotografije.


102/202

5/24/2018


Odlazimo k Tari da bismo se presvukle, pa mi opet pomaže zakop čati haljinu. Na uši stavljam nove naušnice, zagrćem se zelenim bolerom, spuštam kosu koja mi je cijeli dan stajala povrh glave u polučvoru, pa se okrećem prema zrcalu. Srce mi umalo zastaje. Izgledam kao da mi je najmanje dvadeset pet godina. Izgledam kao netko sasvim drugi. Zatvaram o či i prisjećam se svih onih prilika kada bih stajala pred zamagljenim zrcalom u kupaonici i molila Boga da me preobrazi. Prisjećam se gorkoga razočaranja svaki put kada bi me s druge strane dočekao poznati obris, ali ovaj put kada otvaram oči, moje su molitve uslišene. Potpuno sam drugačija, prelijepa sam i uopće ne nalikujem na sebe. Vodim cure na večeru i častim, naravno. Sjedimo u superskupom francuskom restoranu Le Jardin du Roi, gdje su svi konobari Francuzi i vrlo zgodni, pa s vinske karte odabiremo najskuplju butelju. Nitko nas ne legitimira, pa naručujemo i rundu šampanjca, a kada nam se i to dopadne, naručujemo još jednu rundu prije predjela. Bethany je nakon dvije čaše šampanjca potpuno pijana, pa počinje očijukati s konobarima na lošem francuskom jer je prošlo ljeto provela u Provansi, a mi naručujemo pola jelovnika: prhke zalogaj čiće od sira, paštetu u kojoj vjerojatno ima više kalorija nego što bismo trebale pojesti cijeloga dana, salatu s kozjim sirom, dagnje u vinu, odrezak, cijeloga brancina, crime brulee i čokoladnu pjenu. Sve je izvrsno, nikada u životu nisam okusila ništa bolje, pa jedem sve dok više ne mogu disati i do trenutka kada mi se čini da će mi od samo još jednoga zalogaja haljina popucati po šavovima. Dok potpisujem slip Amexa kojim sam platila večeru, najzgodniji konobar donosi nam čašice slatkoga ružičastog likera i kaže da je to dižestiv. Ustajem od stola i tek tada postajem svjesna da sam previše popila jer se sve oko mene zavrti, kao da je ispalo iz ravnoteže. Pomislim da je možda cijeli svijet pijan, a ne ja, pa hihoćem, ali onda izlazimo iz restorana i hladan me zrak malo otrežnjuje. Uzimam mobitel i na njemu pronalazim poruku od Roba. Gdje si ti? Imali smo dogovor za več eras. »Dođi, Sam«, zove me Courtney. Ve ć je s Bethany sjela na stražnje sjedalo Tarina Civica. »Idemo na tulum.« Na brzinu pišem poruku Robu. Dogovor vrijedi. Vidimo se uskoro. Potom ulazim u auto, pa odlazimo na tulum. Stižemo na ranu fazu tuluma i odmah nakon ulaska odlazim u kuhinju. Većina se ljudi još nije pojavila, pa bez gužve primje ćujem gomilu pojedinosti po ku ći. Posvuda su postavljene malene izrezbarene figure, neobične umjetničke slike i stare knjige. Osje ćam se kao da sam u muzeju. Kuhinja je žarko osvijetljena i pokraj vrata stoje dvije bačve piva oko kojih se okupila većina zasad pristiglih gostiju — uglavnom momaka i nekih djevojaka iz drugog razreda. Stoje oko bačve u grupicama, drže plastične čaše kao da je u njima suho zlato i toliko se usiljeno smješkaju da se pitam bole li ih obrazi. »Sam«, spazi me Rob i iznenađeno me odmjerava. Probija se kroz grupice i pribija uza zid, sa svake mi strane glave polažući ruku, kao da mi ne želi dopustiti da se pomaknem. »Mislio sam da nećeš doći.« »Pa, rekla sam ti da dolazim«, stavljam mu dlanove na prsa i pod prstima osjetim da mu srce bubnja u grudima. Iz nekoga sam razloga tužna zbog toga. »Zar nisi dobio moju poruku?« Sliježe ramenima i govori: »Cijeli si se dan vrlo čudno ponašala. Mislio sam da ti se možda nije svidjela ruža koju sam ti poslao.« Ljubim te. Potpuno sam zaboravila na to. Potpuno sam zaboravila koliko me ta poruka naljutila. Sada mi to više nije važno. To su, uostalom, samo riječi. -103http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

103/202

5/24/2018


»Ruža je bila u redu«, govorim. Rob se smiješi i stavlja mi ruku na glavu, kao da mazi kućnog ljubimca. »Izgledaš fenomenalno«, kaže. »Hoćeš pivo?« Kimam glavom. Vino koje sam popila u restoranu već mi je isparilo iz glave i previše sam se č

otrijeznila. svojega tijela, pogotovo ruku,i koje utega. Rob se većSvjesna okreće sam prema bačvi, itavog ali onda odjednom zastaje zuri vise mi upoput cipele.preteških Zatim podiže pogled i gleda me napola zbunjeno, a napola zabavljeno. »Što si to obula?« pita, pokazuju ći na Annine čizme. »Čizme«, govorim i pružam jednu nogu prema naprijed. »Sviđaju ti se?« Mršti se i radi grimasu. »Izgledaju kao vojničke čizme«, kaže. »E, pa meni se sviđaju.« Odmahuje glavom. »Nisu baš tvoj stil, dušo.« U glavi radim popis svih stvari koje sam učinila toga dana, a koje bi ga zacijelo još više šokirale. Markirala sam gotovo sa svih satova, ljubila sam se s profesorom Daimlerom, pušila sam žižu s Annom Cartullo i ukrala maminu kreditnu karticu. Ništa od toga nije moj stil. Čak ne znam ni što bi to trebalo značiti i kako čovjek može saznati što jest, a što nije njegov stil. Pokušavam se prisjetiti svega što sam učinila u životu, ali nijedna mi od tih stvari ne govori tko sam i kakva sam osoba. Samo se nižu kao mutne i me đusobno stopljene slike smijeha i vožnje po Ridgeviewu. Osjećam se kao da iz glave izvlačim fotografije koje su u trenutku slikanja bile previše osvijetljene — svi likovi na njima preblijedi su da bi bili prepoznatljivi i lako ih je zamijeniti nekim drugim. »Što ti uopće znaš o meni i mojem stilu?« dobacujem Robu. Smijulji se i kaže: »Znam da si lijepa kada se ljutiš.« Zatim mi kažiprstom lupka po čelu. »Nemoj se toliko mrštiti«, govori. »Sva ćeš se naborati.« »Što je s tim pivom koje si mi obe ćao?« pitam i kada napokon odlazi prema ba čvi, pada mi kamen sa srca. Mislila sam da će me viđanje s Robom oraspoložiti, ali samo me uzrujalo. Kada mi donosi punu čašu, uzimam je i odlazim na kat. Na vrhu se stuba umalo sudaram s Kentom, ali on brzo uzmi če. »Pardon«, govorimo istodobno i osjećam da rumenim. »O, došla si«, govori i primje ćujem da su mu oči zelenije nego ikad. Lice mu je, me đutim, iskrivljeno u čudnovatu grimasu - kao da je upravo progutao nešto kiselo. č

č

ć

ć

da suTovečnoeras svi da ovdje«, govorim i skre emgrozno. pogled,Opet priželjkuju i ćdai da prestane tako»Pa, zuritiiniu se mene. znam se sprema kazati nešto ga ne će mi re mogu zavarati i čak pomišljam na to da ga unaprijed pitam čime ga to pokušavam zavarati i što unatoč tim pokušajima vidi u meni. No, ne pitam ga ništa. Bojim se odgovora. Pognuo je glavu i gleda u pod. »Sam, htio sam ti reći...« »Nemoj mi ništa govoriti«, podižem ruku, ali mi onda nešto strašno pada na pamet. Možda Kent zna što se dogodilo s profesorom Daimlerom. Možda to nekako vidi na meni. Svjesna sam da je pomisao paranoična i da vjerojatno nema veze sa stvarnoš ću, ali pogađa me takvom silinom da mi se odjednom vrti u glavi, pa se moram osloniti na rukohvat. »Ako si htio reći nešto o onome što se dogodilo na matematici, bolje nemoj«, govorim. Podiže pogled prema meni, usnica stisnutih u tanku crtu. »A što se zapravo dogodilo?« »Ništa«, odgovaram i kao da ponovno osjećam Daimlerovu težinu i vrelinu njegovih usana -104http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

104/202

5/24/2018


na svojima. »Ništa što bi te se trebalo ticati.« »Daimler je pokvareni ljigavac, tek toliko da znaš. Trebala bi ga se kloniti«, gleda me iskosa. »Trebao bi ti biti ispod časti.« Pada mi na pamet poruka koja mi je na klupu doletjela u obliku papirnatog zrakoplova. Znala sam da ju je on poslao. Zbog činjenice da me Kent McFuller žali i da mi dijeli savjete nešto se u meni lomi i odjednom mi kroz usta grozničavo naviru riječi. »Ne misliš valjda da ću se tebi pravdati«, govorim. »Ti i ja čak i nismo prijatelji. Nismo ništa.« Kent uzmiče korak unatrag, napola se smije, a napola prezrivo frk će pa kaže: »Stvarno si nevjerojatna.« Odmahuje glavom, zgađeno se ili prezrivo (a možda i oboje) smješka, pa dodaje: »Možda ljudi imaju pravo kada govore o tebi. Možda si zbilja najobi čnija površna...« Ne dovršava rečenicu. »Što? Najobičnija površna što?« pitam. Najradije bih ga pljusnula i natjerala ga da me pogleda u oči, ali uporno okreće glavu. »Površna kuja, zar ne? To si htio reći?« Napokon me gleda, pogledom hladnim poput leda. Bilo je bolje dok je okretao glavu. »Možda«, odvraća. »Možda je istina i ono što si sama rekla. Ti i ja nismo prijatelji. Nismo ništa.« »Da? Pa dobro! Ali ja se barem ne ponašam kao da sam bolja od svih i kao da sam iznad svega«, uzrujano govorim. »Nisi ni ti savršen, znaš? Sigurno si i sam u činio neke loše stvari. Sigurna sam da ih i sada radiš.« Još dok to izgovaram, znam da ne govorim istinu. Jednostavno znam. Kent McFuller nikada nije učinio ništa loše. Ili barem ne čini ništa loše drugim ljudima. On se, međutim, u tom trenutku počinje smijati. »Ja se ponašam kao da sam bolji od svih?« podrugljivo me gleda kroz stisnute oči. »Zbilja duhovito. Je li ti već netko rekao da si strašno duhovita, Sam?« »Ne šalim se«, govorim i dlanove uz bedra stišćem u šake. Ne znam zašto sam toliko ljuta na njega, ali najradije bih ga tresnula ili zaplakala. Sigurno zna za epizodu s profesorom Daimlerom. Zna sve o meni i mrzi me zbog toga. »Zbilja ne bi trebao ponižavati ljude samo zato što, ne znam, nisu savršeni.« Razjapljuje usta od iznenađenja. »Ali nisam rekao da...« »Što mogu kada nisam poput tebe?! Ne ustajem svako jutro radosna, ne mislim da je svijet divan, u redu? Jednostavno nisam takva. I mislim da se ne mogu promijeniti.« Htjela sam reći da se »to« ne može promijeniti, ali rekla sam ono što sam rekla i sada sam na rubu suza. Moram duboko udahnuti da bih se smirila i okrećem glavu prema zidu, da Kent ne bi primijetio koliko sam uzrujana. Nekoliko trenutaka ništa ne govorimo i tišina se rasteže u vje čnost, a zatim mi Kent polaže ruku na lakat, nježno i jedva primjetno, kao da me nešto tek okrznulo krilom. Zbog tog kratkog dodira sva trnem. »Htio sam ti samo reći da jako lijepo izgledaš s raspuštenom kosom. To je sve«, govori mirnim i dubokim glasom. Zatim me obilazi i kreće prema stubama, ali se na njihovu vrhu još jedanput zaustavlja. Okreće se i gleda me. Pogled mu je tužan, iako se smiješi. »Ne moraš se mijenjati, Sam«, govori i njegove rije či prožimaju mi cijelo tijelo. Sigurno zna da ono što govori nije istina i već otvaram usta da bih mu to rekla, ali već je nestao niza stube i -105http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

105/202

5/24/2018


stopio se s gomilom ljudi koji ulaze u kuću. Osjećam se nestvarno, kao sjenka, prikaza. Čak i prije nesreće, čini mi se, nisam bila čitava. Ni sama ne znam zašto i što me učinilo tako nepotpunom. Otpijam veliki gutljaj piva iz čaše, priželjkujući pijanstvo, nesvjesticu, zaborav. Želim isključiti sav svijet oko sebe, pa otpijam još jedan gutljaj. Pivo je hladno, ali ima okus mutne vode. »Sam!« uza stube se do mene penje Tara i smiješi mi se od uha do uha. »Gdje si ti? Tražile smo te.« Do vrha dolazi blago zadihana i polaže desnu ruku na trbuh. U lijevoj joj je dopola popušena cigareta. »Courtney je malo pronjuškala po kući i pronašle smo blago.« »Blago?« »Viski, votku, džin, sve što možeš zamisliti. Cugu. Blago.« Grabi me za ruku i vuče niza stube po kojima se polako skupljaju pridošlice. Svi se kre ću istim smjerom — s ulaza idu u kuhinju po pivo, pa zatim uza stube na kat. U kuhinji se probijamo kroz gužvu uz bačvu, a nasuprot ulazu u kuhinju zapažam vrata s natpisom ispisanim Kentovim rukopisom. NE ULAZI, piše na papiru. Ispod velikog natpisa dodana je i poruka ispisana manjim slovima: OZBILJNO, NEMOJTE ULAZITI U OVU SOBU. TO JE JEDINA STVAR KOJU VAS MOLIM KAO DOMAĆIN. OKRENITE SE! IZA VAS JE BAČVA PIVA! »Možda ne bismo trebale...« govorim, ali Tara se već provukla kroz odškrinuta vrata, pa je slijedim. č

S druge je stranedvorište. vrata mra no i iz hladno, a jedina dopire kroz goleme prozore koji gledaju na stražnje Negdje mra čne dubinesvjetlost pa zatim zvuk sudaranja čujem hihotanje, s predmetom. »Pazi«, netko sikće, a zatim čujem Courtneyn glas: »Pazim, ali teško je nalijevati u mraku.« »Ovamo«, šapće mi Tara. Čudno je kako glasovi u tami postaju tiši i mekši. Nalazimo se u blagovaonici. Sa stropa se nad nama nadvija raskošan luster koji nalikuje na egzotičan cvijet, a uz rubove prozora obješeni su teški zastori. Zajedno s Tarom obilazim velik stol - moja bi mama pala u nesvijest od oduševljenja, za taj stol može sjesti barem dvanaestero ljudi - pa prilazimo jednome udubljenju u zidu. Ondje se nalazi bar, a iza udubljenja još je jedna tamna soba koja zbog trosjeda i polica s knjigama izgleda poput knjižnice ili dnevnog boravka. Pitam se koliko je soba u toj kući — stalno odnekud izniču. U udubljenju u kojem stojimo još je tamnije nego u ostatku prostorije, ali Courtney i Bethany nešto vade iz ormari ća. »Ovdje je barem pedeset boca«, govori Courtney. Premračno je za čitanje etiketa, pa svaku otvara i miriše sadržaj. »Mislim da je ovo rum«, kaže. »Jeziva kuća, zar ne?« pita me Bethany. »Meni se sviđa«, odvraćam i ni sama nisam sigurna zašto je imam potrebu braniti. Razmišljam o tome kako je danju vjerojatno predivna i da se u njoj jedna za drugom nižu sobe prepune svjetla. U njoj je, zamišljam, uvijek tišina ili odnekud dopiru zvuci tihe klasične glazbe. U tom se trenutku neposredno uz mene nešto razbija i nogu mi zalijeva hladna tekućina. Poskakujem dok Courtney šapće: »Što si to učinila?« »Nisam ja«, kažem, ali javlja se Tara: »Nisam namjerno.«


106/202

5/24/2018


»Što je to bilo? Vaza?« »Uh... fuj. Razlilo mi se cipelom.« »Daj, samo uzmi bocu i idemo odavde.« Vraćamo se u kuhinju točno u trenutku kada RJ Rayner viče: »Eksplozija!«, a Matt Dorfman č

ć

č

grabi piva isenadušak ispija. All Svi MCs se smiju, Abbytonight, McGail mu lyrics plješ sound e. Netko uje glazbu ašu i cijelom kućom je prolama: in theahouse if your tightuklju then rock the mic... Unatoč buci, u tom trenutku začujem glasan ženski smijeh, pa glas iz hodnika: »Izgleda da smo došle baš u pravi čas.« Želudac mi skače u grlo. Stigla je Lindsay.

STVARI O KOJIMA NIKADA NE RAZGOVARAMO Velika Lindsayna tajna vezana je uz dane nakon povratka iz New Yorka, gdje je posje ćivala polubrata koji ondje studira. Danima je bila grozna: stalno se sa svima sva đala, neprekidno je zadirkivala Ally zbog čudnoga odnosa prema hrani, Elody zbog toga jer je previše meka srca i volje, a mene zato što uvijek u svemu kaskam, počevši od modnih trendova, a završivši na tome da sam tek krajem drugog razreda dopustila momku da me dira po grudima. Elody, Ally i ja sumnjale smo na to da joj se u New Yorku dogodilo nešto loše, ali Lindsay nam nije htjela re ći što. Nismo navaljivale. Lindsay ne reagira na navaljivanje. No, onda smo jedne večeri krajem školske godine otišle na večeru kod »Rozalite«, kako se č ć 10 zove jeftini meksi u gradi u do u kojemu nitkoda nenam tražiserviraju legitimaciju, pa onamo znamo otićikinarestoran margarite . Naru smo ih, pijuckale i čekale večeru, čileRidgeviewa iako Lindsay nije jela od povratka iz New Yorka. Dok smo mi grickale čips koji su nam stavili na stol, ona je samo umakala prst u sol na rubu čaše i grickala zrno po zrno.

Ne znam više o čemu smo razgovarale, ali u jednom je trenutku Lindsay jednostavno izvalila: »Seksala sam se.« Samo tako. Sve smo se ukipile i šute ći uperile poglede u nju, a ona se nato nagnula prema naprijed i bez daha nam, brzinski ispri čala kako se napila na tulumu u New Yorku i kako joj polubrat nije htio još otići kući, pa joj je jedan momak kojega je ondje upoznala — Bezimeni — ponudio da će je otpratiti do studentskog doma u kojemu je spavala. Poseksali su se na krevetu njezina polubrata, ona je tijekom seksa nekoliko puta gubila svijest i dolazila k sebi, a lik se izgubio prije nego što joj se polubrat vratio u sobu. »Trajalo je možda tri minute«, rekla je na kraju i ve ć sam u tom trenutku znala da će cijelu epizodu utrpati u pretinac radnoga naziva »stvari o kojima nikada ne govorimo«. Znala sam da će je gurnuti u dalek i nedostupan dio mozga te preko nje izgraditi nekoliko drugih, boljih pri ča u kojima govori o tome kako joj je bilo super u New Yorku i kako će se onamo jednoga dana sigurno preseliti. Pričat će i o tome kako se na tulumu ljubila s nekim momkom, kako ju je ovaj nakon tuluma htio otpratiti kući, ali mu nije dopustila. Večera je stigla odmah nakon što nam je ispri čala neugodnu priču i vidjelo se da joj je nakon priče mnogo lakše. Zaprijetila nam je smrću ako ikome išta ispričamo, a zatim joj se raspoloženje potpuno promijenilo. Vratila je salatu koju je prvotno bila naručila (»Ma, da ne bih sada žvakala travu kao krava!«) te umjesto nje zatražila quesadille s gljivama, burrito sa 10

Meksič ki koktel od tekile, likera triple sec, soka od limuna i limete. Obič no se poslužuje u č ašama s posoljenim rubom.


107/202

5/24/2018


svinjetinom i dodatnom porcijom kiselog vrhnja te umaka od avokada, nekoliko chimichanga koje je naumila podijeliti s nama i još jednu rundu margarita. Svima nam je pao kamen sa srca i najele smo se kao rijetko kad. Sve smo se prežderale, čak i Ally, a pile smo i jednu margaritu za drugom, svaki put naručujući drugi okus: jedanput od manga, drugi put od maline, tre ći put od naranče. Usput smo se toliko glasno smijale da je barem jedno društvo zatražilo da ih se premjesti za drugi stol. Ne sjećam se više o čemu smo točno razgovarale, ali Ally je u jednom trenutku uslikala Elody s tortiljom na glavi i bocom ljutoga umaka u ruci. U kutu fotografije izviruje Lindsay koja se previja od smijeha, tamnoljubičasta lica i ruke položene preko trbuha. Nakon večere Lindsay je na stol bacila maminu kreditnu karticu i po častila nas. Kartica je inače bila namijenjena samo hitnim slučajevima, pa nas je natjerala da se sve primimo za ruke i pritom tobože ozbiljnim glasom objavila: »Ovo je, drage moje, bio vrlo hitan slu čaj.« Prasnule smo u smijeh zbog glumljene melodrame i počele se pripremati za odlazak na tulum u botaničkom vrtu koji se održava svakog prvog toplog vikenda u godini. Pred nama se prostirala čitava noć, sve smo bile dobro raspoložene i Lindsay se opet bila vratila u svoje uobi čajeno stanje. Ustala je od stola i otišla na zahod, a samo nekoliko trenutaka nakon što je otišla, i mene su odjednom zahvatile posljedice svih popijenih margarita i sveg suludog smijanja. Nikada mi se prije u životu nije toliko piškilo. Smijući se, pojurila sam prema zahodu, a Elody i Ally ga đale su me dopola pojedenim čipsom i ubrusima, vičući: »Pošalji nam razglednicu sa Slapova Nijagare.« Još je jedno društvo od konobara zamolilo da ih premjesti za drugi stol. U restoranu je postojao samo jedna zahod, pa sam navalila na vrata i počela zazivati Lindsay, moljakajući je da me pusti unutra. Vjerojatno je u žurbi zaboravila zaklju čati vrata, pa su se od mojega lupanja u jednom trenutku otvorila i ja sam uz smijeh projurila kroz njih. Očekivala sam da ću naići na Lindsay kako stoji pred zrcalom i popravlja šminku, ali naišla sam na posve drugačiji prizor. č

quesadilla Lindsay je kle su alau na podu Pustila pred zahodskom ostaci sa svinjetinom plutali zahodu. je vodu, ali školjkom, nedovoljnoabrzo. Uspjela sam či akburrita zapaziti dva potpuno čitava i neprobavljena komadića rajčice. Smijeh mi se istoga trenutka zamrznuo u grlu. »Što to radiš?« upitala sam, iako je bilo očito. »Zatvori vrata«, prosiktala je. Brzo sam ih zatvorila i buka restorana odmah je nestala, ostavljajući nas u potpunoj tišini. Polako je ustala s poda i pogledala me kao da o čekuje da joj nešto kažem i kao da ve ć priprema opravdanja. »Što je?« upitala je. »Užasno mi se piški«, rekla sam. Ništa mi drugo nije palo na pamet. Primijetila sam da joj se

uz jedan pramen i dalje drži komadi ć hrane i zbog toga sam umalo zaplakala. Kako je to moguće? Lindsay Edgecombe ? Pa, ona je naš oklop, najjača je među nama. »Hajde onda«, rekla mi je. »Piški.« Licem joj je prešao izraz olakšanja, ali i nečega drugoga, možda tuge. Sjela sam na zahod i popiškila se, a ona je za to vrijeme pila vodu iz slavine, grgljala je i ispirala usta. Čudno je to — kada se dogodi nešto strašno, čini se kao da će sve drugo stati i nestati. Više vam se neće piškiti, nećete više biti žedni ni gladni i slično. No, to nije tako. Tijelo i dalje živi svojim životom, kao da je odvojeno od onoga što vam se zbiva u mislima. I dalje č

ć

traži svoje, funkcionira svojemstvari, životinjskom bezvam obzira na sve traže i vodu, hranu, odlaske na zahod i sve tepo banalne ne marećna i zaelu, to što se svijet raspada. Promatrala sam Lindsay kako iz torbice vadi listi će za osvježavanje daha i jedan polaže na -108http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

108/202

5/24/2018


jezik, tresući se od jačine okusa. Zatim je popravila šminku, nanijela još jedan sloj maskare i sjajila za usne. Zahod u kojem smo stajale bio je majušan, ali činilo mi se kao da je od mene udaljena kilometrima. Naposljetku je samo rekla: »To mi nije navika. Ne radim to stalno. Samo sam prebrzo pojela sve ono.« »U redu«, odvratila sam i nikada nisam saznala je li mi rekla istinu. »Nemoj ništa reći Ally i Elody, može ? Ne želim da rade frku ni zbog čega.« »Naravno«, rekla sam. Nakratko je zastala, napućila usnice i promotrila ih u zrcalu. Potom se okrenula i rekla mi: »Vi ste mi obitelj. To znaš, zar ne?« Rekla je to usput, kao da mi dobacuje rutinski kompliment, ali znala sam da je to jedna od najiskrenijih stvari koje mi je ikada izgovorila. Znala sam i da to doista misli. Otišle smo na tulum u botaničkom vrtu kako smo i planirale. Elody i Ally izvrsno su se č

č

zabavljale, uhvatiliodgrhrane evi i ili završila skvr ena na haubi Allyna automobila. Ne znam jesamalili mene grčevesudobila nečegasam drugog, ali osje ćala sam se kao da se nešto iznutra kandžama pokušava probiti van. I Lindsay se te večeri izvrsno provela — upravo se tada prvi put poljubila s Patrickom. Tri mjeseca poslije, pri kraju istoga ljeta, prvi su put spavali zajedno. Kada nam je o tome pri čala kao o svojem prvom seksu i dok je govorila kako je izgubila djevičanstvo uz svjetlost svijeća, na podu s posebno rasprostrtim pokrivačem i u romantičnom ozrač ju, nijedna od nas nije ni trepnula okom. Sve smo joj čestitale i raspitivale se o pojedinostima, govoreći kako joj zavidimo na sreći. Učinile smo to zbog nje, zato da bi ona bila sretna. I ona bi to u činila za nas. To je, dakle, ono što najbolji prijatelji čine jedni za druge. Nikada vam ne će dopustiti da padnete s ruba na kojemu ste se našli.

ONDJE GDJE SVE POČINJE Lindsay, Elody i Ally vjerojatno odmah nakon ulaska u ku ću odlaze na kat — što ima smisla jer znam da su ponijele vlastitu bocu votke — pa ih sljedeći put viđam tek kojih sat vremena poslije. đ

č

č

U me uvremenu eksam tri izašice i soba mi predpivo. o ima, a obrisi mute. Courtney je upravo popila ostatak ruma boce,ruma pa odlazim pose jošvrti jedno Pažljivo odmjeravam svaki korak, a kada napokon stižem do bačve, zbunjeno stojim pred njom, ne sje ćajući se po što sam došla. »Pivo?« pita me Matt Dorfman, puni jednu čašu i pruža mi je. »Pivo«, odvraćam, zadovoljna zbog toga jer mi je riječ iz usta izišla jasno i razgovijetno, ali i zbog toga jer me podsjetila zbog čega sam došla u kuhinju. Ponovno se penjem uza stube. Okolinu primje ćujem tek u kratkim kadrovima, kao da mi je netko izrezao film na komadiće. Emma McElroy naslanja se uza zid otvorenih usta — možda se smije — i izgleda mi poput ribe na udici, a nad glavom mi svjetlucaju lampice za božićno drvce. Ne znam točno kamo idem ni koga tražim, ali odjednom na drugom kraju prostorije primjećujem Lindsay, pa shvaćam da sam dospjela do stražnjega dijela kuće i do sobe u kojoj svi puše. Pogled mi se u jednome trenutku sreće s njezinim i nadam se da će mi se nasmiješiti, -109http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

109/202

5/24/2018


ali ona samo okreće glavu. Ally joj nešto došaptava, a zatim se probija kroz gužvu do mene. »Bok, Sam«, govori. »Jesi li morala tražiti dopuštenje za razgovor sa mnom?« pitam i shvaćam da pijano frfljam. »Ne budi bezobrazna«, očima koluta Ally. »Lindsay je zbilja ljuta zbog onoga što si joj rekla.« »Ljuti li se i Elody?« pitam. Elody stoji u kutu sa Steveom Doughom i trlja se o njega dok on razgovara s Liz Hummer kao da Elody uopće nema. Najradije bih joj prišla i zagrlila je. Ally na trenutak oklijeva i gleda me kroz šiške, a onda govori: »Ne ljuti se. Znaš kakva je Elody.« Laže i znam da laže, ali previše sam pijana da bih ustrajala na ispitivanju. »Zašto me danas nisi nazvala?« pitam i najradije bih odmah povukla pitanje. Ne želim se osjećati kao otpadnica, ne želim biti jadnica koja se pokušava ubaciti u ekipu. Prošao je samo jedan dan, a već mi nedostaju. One su mi jedine prave prijateljice. Ally otpija gutljaj votke iz boce i mršti se. »Lindsay je bila užasno ljuta«, kaže. »Rekla sam ti već da se jako uzrujala.« »Ali ono što sam rekla je istina. Zar nije?« »Nije važno je li istina ili nije«, glavom odmahuje Ally. »Važno je to što je to Lindsay. Naša Lindsay. Naša prijateljica.« Nikada Ally nisam smatrala pametnom, ali upravo je izgovorila najpametniju stvar koju sam odavno čula. »Trebala bi joj se ispričati«, dodaje. »Ali nije ga minajbolje. žao zbogNajradije onoga što Jezik mi je otežao i ne kontroliram bih sam sve rekla«, ispričalapijano Ally, ustrajem. sve o profesoru Daimleru, o Anni Cartullo, Wintersici i štencima, ali ne mogu se čak ni sjetiti pravih riječi. »Samo joj se ispričaj, Sam«, još jednom mi govori, pa se ogledava oko sebe. Nakon nekoliko trenutaka pogled joj se na nečemu ili nekome zaustavlja i iznenađeno uzmiče korak unatrag. Usta joj se razjapljuju i prekriva ih dlanom. »Isuse Bože«, govori gledajući mi preko ramena. »Ne mogu vjerovati.« Dok se okrećem, vrijeme staje. Jednom sam negdje pro čitala da na rubu crne rupe vrijeme doista zastaje, pa kada bi netko uspio do ći do njezina ruba, ostao bi ondje zauvijek. Rupa bi ga dovijeka razdirala, dovijeka bi umirao. U tom se trenutku osjećam upravo tako. Kao na rubu crne rupe. Gužva se oko mene zatvara u neprobojan krug i čini mi se kao da ću ondje ostati zauvijek. Zatim je spazim na dovratku. Juliet Sykes. Ona ista Juliet Sykes koja si je ju čer raznijela mozak pištoljem svojih roditelja. Kosa joj je zavezana u konjski rep i ne mogu si pomoći, ali zamišljam je prepunu zgrušane, ljepljive krvi, s golemom rupom točno ispod gumice. Njezina me pojava užasava — za mene je duh koji stoji na vratima, prizor iz noćnih mora i filmova strave i užasa. Glavom mi prolazi izraz iz dokumentarca koji su nam prikazali na satu etike u školi, a koji je govorio o osuđenicima na smrt. Mrtvac na nogama. Bio mi je grozan kada sam ga prvi put čula, ali sada ga napokon razumijem. Juliet Sykes upravo je to. Mrtvac na nogama. Na neki sam način to i ja.


110/202

5/24/2018


»Ne«, izgovaram nesvjesno i nekontrolirano, pa uzmičem korak unatrag. Harlow Rosen za leđima mi cvili: »Stala si mi na nogu!« »Ne mogu vjerovati«, ponavlja Ally, ali njezin glas do ušiju mi dopire kao iz daljine. Okreće se od mene i nadglasavajući glazbu dovikuje Lindsay: »Lindsay, jesi li vidjela tko je došao?« Juliet se lagano ljulja u dovratku. Izgleda smireno, ali dlanovi su joj stisnuti u šake. Bacam se prema naprijed, ali u tom se trenutku gomila oko mene zgušnjava. Ne mogu to ponovno gledati. Ne želim prisustvovati onome što će se dogoditi. Jedva se držim na nogama i stalno se sudaram s drugim ljudima, pa letim lijevo-desno poput loptice u fliperu, svim silama nastojeći stići do izlaza iz sobe. Znam da mnogima stajem na nogu i da ih udaram laktovima, ali baš me briga. Moram van. Napokon se probijam kroz gužvu i dolazim do vrata, ali Juliet mi zatvara prolaz. Čak me ni ne gleda. Stoji mirno poput kipa, pogleda čvrsto uperena negdje iza mojega ramena. Gleda u Lindsay i u tom trenutku shvaćam da je na tulum došla samo zbog nje. Lindsay je ta koju najviše mrzi. Ta me spoznaja nimalo ne umiruje. Taman kad se želim progurati uz nju, nakratko se trese i gleda me u o či. »Čekaj«, govori i polaže mi ruku na rame. Hladna je poput leda. »Ne«, odmičem se i teturavo grabim dalje, gotovo se gušeći od straha. Glavom mi prolaze pomiješane uspomene na Juliet — prizori u kojima tetura prema meni zalivena pivom i ispruženih ruku, prizori u kojima leži na podu u lokvi krvi. Misli mi se brkaju, prizori miješaju, pa je u jednom trenutku zamišljam kako tetura po sobi ispruženih ruku, a s kose joj se cijedi krv. Toliko sam smušena da u hodniku ni ne primjećujem Roba sve dok se doslovno ne sudaram s njim. » Hej «, govori mi pijano, a iz kuta usnice viri mu nezapaljena cigareta. »Gdje si, malena?« »Robe...« privijam se uz njega dok se sve oko mene vrti. »Hajdemo odavde, može? Po đimo k tebi. Spremna sam. Idemo odmah.« »Oho, kaubojko!« jedan mu se kut usnica podiže u osmijeh, ali drugi ga ne uspijeva pratiti. »Čekaj da popušim cigaretu.« Odmiče prema stražnjem kraju kuće i dobacuje mi: »Nakon toga idemo.« »Ne!« gotovo vrištim, on se okreće i prije nego što išta uspijeva reći, čupam mu cigaretu iz usta i ljubim ga, objema ga rukama držeći za obraze i privijajući se tijelom uz njegovo. Potrebno mu je nekoliko sekundi da bi se pribrao, ali onda podiže ruke i polaže ih na moju haljinu, pokreće jezik u mojim ustima i tiho stenje. zagrljaju pribija teturamo kaodah. da plešemo, pod mi se izmiče pod nogama, Rob me slučTako ajno upresnažno uzahodnikom zid i gubim »Oprosti, zlato«, govori i gleda u križ od pijanstva. »Moramo pronaći neku sobu«, govorim, a iz stražnjega dijela kuće do mene dopire skandiranje: Psiho, psiho. »Moramo odmah pronaći sobu«, dodajem. »Evo, ovdje«, Rob silovito otvara prva zatvorena vrata na koja nailazi, ona s gomilom naljepnica. Teturajući upadamo u unutrašnjost, pa ga ljubim i nastojim se izgubiti u osje ćaju topline koji dopire iz njegova tijela, ugušiti sve glasniju provalu smijeha iz daljine. Pokušavam zamisliti da sam samo tijelo i da mi je um prazan poput televizora u kvaru, pokušavam nestati u vlastitoj koži i jedino osjećati Robove ruke. Vrata se zatvaraju i ostajemo u potpunoj tami. Ne razabirem ništa ni nakon nekoliko trenutaka jer u sobi vjerojatno nema prozora ili su zastrti roletama. Toliko je mračno da me tama


111/202

5/24/2018


pritišće svojom težinom i odjednom me hvata nerazumna bojazan da nas je netko zatvorio u kutiju. Rob se naginje prema meni i obavija me rukama tako snažno da mi se od njegova dodira vrti u glavi, a iz želuca me preplavljuje mu čnina. Guram ga unatrag sve dok ne nailazimo na meku površinu, vjerojatno krevet. Pada na madrac i penjem se na njega. »Čekaj«, mrmlja. »Zar nisi htio upravo ovo?« šapćem, a do ušiju mi i dalje dopire smijeh te urlanje psiho, psiho. Još grčevitije ljubim Roba, a on se bori s patentnim zatvaračem na mojoj haljini. Tkanina se dere, ali ne marim. Spuštam haljinu do struka i Rob započinje s napadom na grudnjak. »Sigurno to sada želiš?« frflja. »Samo me poljubi«, odvraćam. Psiho, psiho, odjekuje niz hodnik. Zavlačim ruku pod Robov džemper i skidam mu ga preko glave, a zatim ga ljubim u vrat oko okovratnika polo-majice. Koža mu ima okus znoja, soli i cigareta, ali ljubim ga i dalje dok mi pomi če ruke gore-dolje, od grudnjaka do stražnjice i unatrag. U misli mi izranja profesor Daimler kako leži na meni dok buljim u strop, ali brzo ga otresam. SkidamčRobovu polo-majicu, pai sada ležimo prsa o prsa,mu a pri svakomruke nampadaju pokretu tijela ona proizvode udne zvukove spajanja razdvajanja. U jednom trenutku u stranu, ali ja ga i dalje ljubim po prsima, pod jezikom dodirujući sitne dlačice. Dlake na prsima oduvijek su mi se gadile, ali ni o tome večeras ne želim razmišljati. On je pak sasvim utihnuo. Vjerojatno je šokiran jer nikada dosad nismo otišli ovako daleko. Obično je on taj koji preuzima inicijativu pri maženju jer se ja pribojavam da ću učiniti nešto pogrešno. Sada se ponašam kao da znam što radim, a nikada nisam bila ni gola pred njim. »Rob?« zazivam ga šapatom i on tiho stenje. Ruke mi se tresu jer se već predugo oslanjam na njih, pa ustajem s kreveta i pitam ga: »Želiš li da skinem haljinu?« Ne odgovara. Srce mi luđački udara u grudima i iako je u sobi hladno, niz pazuha mi se cijedi znoj. »Robe?« ponovno ga zazivam. S kreveta odjednom dopire dugo i glasno hrkanje. Rob se prevrće na trbuh. Neko vrijeme samo stojim pred krevetom i slušam ga. Robovo me hrkanje uvijek podsjeća na djetinjstvo, kada bih znala sjediti na trijemu i promatrati tatu kako kosi travu, a stara motorna kosilica toliko bruji da moram pokriti uši. Nikada, međutim, pred tim zvukom nisam pobjegla u kuću. Uživala sam u promatranju svježe trave koja bi nicala za kosilicom. U sobi je toliko mračno da mi je potrebna cijela vječnost kako bih pronašla grudnjak i glupi krzneni bolero. Puzim po podu i tražim ih opipom. Nisam ljuta na Roba. Ništa ne osjećam, ni o čemu ne razmišljam, samo obavljam sve ono što mislim da moram. Pronađi grudnjak, govorim si. Zakopčaj haljinu. Iziđi kroz vrata. Izlazim na hodnik. Glazba i dalje odjekuje prostorijama, a ljudi ulaze i izlaze. Juliet Sykes više nema. Neki me ljudi čudno gledaju i sigurna sam da sam sva raščupana i izgužvana, ali nemam energije da bih se time zamarala. Upravo je fantastično koliko sam smirena i iako su mi misli i dalje zamućene, ta se probija u punoj jasno ći: upravo je fantastič no koliko si smirena. Mislim i: Lindsay bi bila ponosna na tebe. »Haljina ti je otkopčana«, hihoće Carly Jablonski, a netko joj za leđima dodaje: »Što si radila u toj sobi?« Ne obraćam pozornost na njih. Samo idem dalje — zapravo plutam bez smjera i besciljno se spuštam niza stube, izlazim na trijem, ali kada se počinjem kočiti od hladnoće, vraćam se u kuću i u kuhinju. Na pamet mi pada zamračen i tih dio kuće iza natpisa NE ULAZI i odjednom silno -112http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

112/202

5/24/2018


želim otići onamo. Zato i odlazim. Provla čim se kroz odškrinuta vrata, prolazim kroz blagovaonicu i kroz udubinu u zidu u kojoj je Tara razbila vazu i čizmama gazim po rasutom staklu. Zatim stižem u dnevni boravak. Jedan se zid sastoji gotovo isključivo od prozora. Gledaju na travnjak pred kućom, po kojemu se prelijeva srebrnkasta, ledena noć. Drveće je okovano ledom i izgleda kao da je modelirano od gipsa, se počinjem pitatisjedam je li svijet u kojem samuzaglavila tek replika, jeftinaobasjanog imitacija prave pa stvarnosti. Potom na pod, ravno središte možda savršenog četverokuta mjesečinom — i počinjem plakati. Prvi mi je jecaj gotovo vrisak. Ne znam koliko dugo sjedim ondje i plačem. Barem petnaest minuta. No, ridam iz petnih žila, slinim po novome krznenom ogrtaču i potpuno ga uništavam razmazanom maskarom i suzama. A onda u jednom trenutku shvaćam da nisam sama u prostoriji. Potpuno se umirujem i osluškujem zvukove iz tame. Dijelovi sobe u potpunom su mraku, ali ipak vidim da se u toj sjeni nešto pomi če. Zatim spazim kariranu tenisicu. Pojavljuje mi se u vidokrugu, a zatim odmah nestaje. »Koliko već dugo stojiš tamo?« pitam, po stoti put brišući nos nadlanicom. »Kratko«, tiho odvraća Kent. Znam da laže, ali ne marim. Čak mi je drago što nisam cijelo vrijeme sama u mračnoj sobi. »Jesi li dobro?« pita me i prilazi mi bliže, zalazeći pod mjesečinu. Pod njezinom svjetlošću izgleda kao da je izrađen od srebra. »Mislim, vidim da nisi dobro, ali htio sam pitati mogu li ti kako pomoći ili želiš li možda o nečemu razgovarati ili...« »Kente«, prekidam ga. Oduvijek je bio sklon digresijama, čak i dok smo bili djeca. »Da?« odaziva se. »Mogu li... možeš li mi donijeti čašu vode?« »Naravno. Pričekaj sekundu«, odvraća glasom u kojemu prepoznajem olakšanje. Vjerojatno mu je drago što mi nekako može pomoći. Čujem tih zvuk njegovih tenisica dok se udaljavaju preko saga, a vraća se za manje od minute, donoseći mi veliku čašu vode s ledom. Žedno otpijam nekoliko gutljaja, a zatim kažem: »Oprosti što sam došla ovamo. Mislim, stavio si znak, a ja...« »Nema problema«, sjeda do mene na tepih, ne toliko blizu da bismo se doticali, ali dovoljno blizu da osjetim njegovu prisutnost. »Taj se znak odnosi na druge ljude. Nisam htio da polome sve živo ili učine tko zna što. Nikada prije nisam imao tulum.« »Kako to da si ga odlučio organizirati sada?« pitam samo zato što želim nastaviti razgovor. Tiho se smijulji. »Zato što sam htio da ti dođeš«, odvraća. Preplavljuje me osjećaj silne neugode i čitavim mi se tijelom širi vrućina. Nisam očekivala takav odgovor i ne znam što bih mu rekla. Njemu pak uop će nije neugodno. Samo sjedi i gleda me. Tipično za Kenta. Nikada nije shvaćao da takve stvari ne možeš tek tako izvaliti. Tišina traje predugo za moj ukus, pa je o čajnički prekidam i govorim: »U ovoj sobi danju sigurno ima puno svjetla.« Kent se smije. »Istina. Kao na samom Suncu.« Opet tišina. Iz daljine dopire glazba, ali u vrlo prigušenim tonovima, kao da se moraju probijati kroz velike udaljenosti da bi nam dotaknuli bubnjiće. Sviđa mi se to. »Slušaj, Kente«, zbog onoga što mu želim reći grlo mi se odjednom neugodno steže. »Oprosti zbog onoga prije. Zbilja... zbilja sam ti zahvalna što si mi sada priskočio. Zao mi je što


113/202

5/24/2018


sam uvijek bila...« Na kraju ipak ne mogu do kraja izgovoriti re čenicu. Žao mi je što sam uvijek bila tako grozna prema tebi. Žao mi je što sam tako poreme ćena. »Rekao sam ti istinu«, govori tiho. »Zbilja mi se svi đa kada imaš raspuštenu kosu.« Polako se pomiče, možda tek za centimetar ili dva, i u tom trenutku shvaćam da s Kentom McFullerom sjedim u sobi obasjanoj mjesečinom. »Moram poći«, ustajem i blago teturam. Sve se sobe te ve čeri barem blago vrte oko mene. »Hej«, ustaje i Kent te me pridržava da ne padnem. »Jesi li sigurna da možeš?« »Znaš...« započinjem, ali odmah i zastajem. Shvaćam da ne znam kamo bih i da me, osim toga, nitko ne može odvesti, sve i da znam kamo želim oti ći. Više ne mogu podnijeti Tarino neprekidno smješkanje, a Lindsay očito ne dolazi u obzir. Situacija je toliko bezizlazna da je gotovo smiješna, pa kratko hiho ćem i govorim: »Ne želim i ći kući.« Ne pita me zašto i zahvalna sam mu zbog toga. Samo zabija ruke u džepove. Svjetlost mu se odbija od rubova lica, pa izgleda kao da sjaji. »Možeš...« zastaje i guta knedlu. »Možeš ostati ovdje.« Zurim u njega i zahvaljujem Bogu što smo u mraku. Tko zna kako mi izgleda lice. »Mislim, ne govorim ti da ostaneš sa mnom«, brzo se ispravlja. »Nego hoću reći da imamo nekoliko soba za goste, s krevetima i posteljinom... č istom posteljinom, naravno, ne ostavljamo istu nakon što netko prespava u...« »U redu.« »... njima, to bi bilo odvratno. Imamo spremačicu koja dolazi dvaput tjedno i...« »Kente?« prekidam ga. »Rekla sam u redu. To zna či da prihvaćam tvoju ponudu. Prespavat ću ovdje. Naravno, ako ti to ne smeta.« Nekoliko trenutaka samo stoji preda mnom, kao da je siguran da me pogrešno čuo. Potom vadi ruke iz džepova, savija ih, ispravlja, podiže i spušta, pa na kraju kaže: »Naravno da mi ne smeta. Ostani, nema problema.« No, ni nakon toga se ne pomiče, nego samo zuri u mene. Ponovno me preplavljuje val vrućine, ali ovaj mi je put u glavi. Sve mi se misli magle, svi prizori i zvukovi udaljavaju, a kapci postaju sve teži. »Spava ti se«, tiho govori. »Težak dan«, odvraćam. »Dođi«, pruža mi ruku i ja je bez razmišljanja prihvaćam. Topla je i suha, pa joj se prepuštam dok me vodi dalje kroz kuću, sve dalje od zvukova glazbe i sve dublje u mrak. Zatvaram o či i prisjećam se kako me u djetinjstvu vodio za ruku i šaptao mi: Ne slušaj ih. Samo pođ i za mnom. Glavu gore. Kao da je bilo jučer. Odjednom mi držanje za ruke s Kentom McFullerom nije nimalo čudno, nego potpuno normalno. Prepuštam mu se kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Više uopće ne čujem glazbu. Ni prigušenu, ni iz daljine. Oko nas vlada gotovo potpuna tišina, s tek tihim šuštanjem koraka na debelim sagovima. Sve sobe kroz koje prolazimo protkane su sjenkama i mjesečinom, a kuća miriše na uglačano drvo, kišu i vatru iz kamina. U ovoj bi kući bilo divno provesti snježne zimske noći, mislim. Č

č

»Evo,patukažem: smo«, »Nemoj.« govori Kent i otvara vrata jedne sobe. ujem kako dlanom traži prekida za svjetlo, Na trenutak zastaje. »Nećeš da upalim svjetlo?« -114http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

114/202

5/24/2018


»Ne. Nemoj paliti svjetlo.« Polako me vodi kroz sobu u kojoj vlada gotovo potpuna tama. Jedva mu razabirem obrise, iako se držimo za ruke. »Evo, tu je krevet.« č

Povla i me bližekao k sebi, pa stojimo licem uI dalje lice, se razdvojeni nekoliko centimetara. Osje u tami, da iz njega nešto isijava. držimo zatek ruke i tek u tom trenutku ćam ga shvaćam koliko je visok, najmanje deset centimetara viši od mene. Na toj udaljenosti osje ćam i da je topao. Toplina jednostavno izbija iz njega i od nje mi podrhtavaju prsti. »Koža ti je topla«, govorim šapatom. »Uvijek je takva«, odvraća. U mraku se nešto pomi če i znam da je to njegova ruka. Podiže prste do mojega obraza, ali ih ne spušta na njega, samo ih drži u zraku. Toliko su topli da ih gotovo vidim, a onda spušta ruku i toplina nestaje. Dok tako u grobnoj tami stojim uz Kenta McFullera, odjednom mi se doga đa nešto vrlo čudno. U dnu mi se utrobe nešto pomi če, iskri plamičak, pali se sićušna svjetlost. Umiruje me. Zbog nje se više ničega ne bojim. »U ormaru ima još pokrivača«, govori, gotovo mi prislanjajući usnice na obraz. »Hvala«, šapućem. Čeka da se zavučem pod pokrivače na krevetu, a zatim mi ih navlači do ramena kao da je to najnormalnija stvar na svijetu i kao da me pokriva prije spavanja čitavog života. Tipičan Kent McFuller.


115/202

5/24/2018


Peto poglavlje T ada sam još tražila odgovore. Još sam željela znati zašto, kao da postoji osoba koja bi mi mogla odgovoriti na to pitanje i kao da postoji odgovor s kojim bih bila zadovoljna. Tada još ne, ali nešto poslije poč ela sam razmišljati o vremenu, o tome kako se nezaustavljivo kreće prema naprijed, kako se sekunde pretvaraju u minute, minute u dane, a dani u godine te kako sve vodi k istome cilju. Poč ela sam razmišljati o tome kako je riječ o istoj, vječ noj bujici koja teč e samo u jednome smjeru. Svi u njoj plivamo što brže možemo i što bolje znamo, pomažući joj da lakše stigne na odredište. Ono što želim reći jest sljedeće: možda ste vi međ u onima koji si mogu priuštiti č ekanje. Možda za vas postoji sutra, možda pred vama stoji tisuću sutrašnjih dana, možda tri, možda deset tisuća. Možda imate toliko vremena da se možete valjati u njemu i puštati ga da vam curi kroz prste poput pijeska. Možda si možete priuštiti da gubite vrijeme. No, neki od nas imaju samo danas. A iskreno reč eno, nikada ne znate jeste li međ u nama.

Budim se jedva dolaze i do čdaha. izvlačizbog iz tame kao iz najdubljeg jezera i peti se put budim u petak, 12. ćvelja e, ali Budilica danas mime je drago toga. Isklju čujem alarm i ležim u krevetu, gledam kako se bljedunjava svjetlost prelijeva preko zidova i čekam da mi srce uspori. Sunčeva zraka prelazi preko kolaža koji mi je Lindsay darovala prije nekoliko godina, pa promatram ono što je napisala šljokicama pri dnu: Volim te zauvijek. Danas smo Lindsay i ja opet prijateljice. Danas se više nitko ne ljuti na mene. Danas nisam poljubila profesora Daimlera i danas još nisam sjedila na podu u Kentovoj kući, plačući poput djeteta, potpuno sama. Ustvari, nisam bila potpuno sama. Zamišljam kako sunce obasjava prozore Kentove ku će, ispunjava je i pjeni se pri vrhu poput šampanjca. Ležim u krevetu i sastavljam popis svega što bih još željela u činiti u životu, kao da za to još imam vremena. Uglavnom mi na pamet padaju najobičnije ludosti, ali ne zamaram se time. Samo sastavljam popis, kao da se spremam u trgovinu po namirnice. Htjela bih se voziti u privatnom zrakoplovu. Htjela bih pojesti svjež kroasan u pariškoj pekarnici. Htjela bih na konju projahati put od Connecticuta do Kalifornije te usput odsjedati samo u najboljim hotelima. Na popis stavljam i neke jednostavnije stvari. Htjela bih Izzy odvesti na Gusište, mjesto koje sam otkrila prvi i jedini put kada sam pobjegla od ku će. U zalogajnici bih htjela pojesti čitavu »masnu gozbu« — čizburger sa slaninom, frape i pun tanjur prženih krumpirića sa sirom te pritom ne zdvajati zbog kalorija, kao svake godine za svoj ro đendan. Htjela bih trčati po kiši. Htjela bih da mi netko donese kajganu u krevet. U trenutku kada mi Izzy ulazi kroz vrata i skače na krevet, već sam potpuno mirna. »Mama kaže da moraš u školu«, govori i lupka me glavom u rame. »Danas ne idem u školu.« I tako započ inje jedan od najboljih i najgorih dana u mojem životu. Upravo tim riječ ima. Grabim Izzy i škakljam je po trbuhu. Uporno i dalje nosi majicu na kojoj je lik iz crti ća Dora istražuje, iako joj je premala i pod njom viri ove ći dio njezina ružičasta trbuha, ujedno i jedina debeljuškasta dijela na njezinu majušnom tijelu. Skviči od smijeha i izmiče mi. »Prestani, Sam! Rekla sam — prestani!« Smije se, rita i vrišti kada se na vratima pojavljuje mama. »Već je petnaest do sedam«, govori s dovratka, stopala uredno skupljenih uz isprekidanu crvenu crtu koju sam povukla prije mnogo godina. »Lindsay će stići svaki čas.«


116/202

5/24/2018


Izzy me lupa po rukama i ustaje, a oči joj blistaju. Nikada to prije nisam primijetila, ali sada vidim da silno nalikuje na moju mamu. Malo se rastužujem zbog toga. Voljela bih da više nalikuje na mene. »Sam me škakljala«, kaže. »Sam će zakasniti u školu«, odvraća mama. »A i ti, Izzy.« »Sam ne ide u školu. Ni ja«, govori Izzy i prkosno se uspravlja, kao da se sprema boriti. Možda će mi više sličiti kada malo poraste. Možda kada se vrijeme ponovno pokrene, čak i ako ja iz njega nestanem poput otpada ili pijeska pod plimnim valom — možda joj tada jagodice na licu postanu više i izraženije, možda naglo izraste i možda joj kosa potamni. Voljela bih da bude tako. Voljela bih da jednoga dana ljudi kažu: Izzy tako slič i svojoj sestri, Samanthi. Reći će i: Sjećaš li se Samanthe? Bila je lijepa. Ne znam što bi još mogli govoriti o meni. Bila je draga? Svi su je voljeli? Nedostaje nam? Možda ništa od toga. Otresam tu pomisao i vraćam se popisu. Htjela bih doživjeti poljubac od kojega će mi se zavrtjeti u glavi, htjela bih s nekim plesati sentiš u praznoj prostoriji i uz neku predivnu pjesmu. Htjela bih se gola okupati u oceanu, negdje oko ponoći. Mama prelazi rukom preko čela. »Izzy, idi na doručak. Već je vjerojatno gotov.« Izzy se penje preko mene, pa joj još jedanput uspijevam stisnuti trbuščić i iz nje iscijediti još jedan vrisak prije nego što siđe s kreveta i gubi se za vratima. Ako je išta može natjerati u tako brz trk, onda je to prepečeno pecivo s cimetom i grožđicama premazano maslacem od kikirikija. Najradije bih je svakoga dana time nahranila. Najradije bih joj do kraja života čitavu kuću ispunjavala pecivima s cimetom i grožđicama premazanim maslacem od kikirikija. Kada Izzy napokon odlazi niz hodnik, mama me pita: »Što ti je, Sam? Nije ti dobro?« »Nije to«, odvraćam. Na popisu definitivno nema odlaska liječniku. »Što je onda? Nešto sigurno jest jer znam da inače ne bi propustila proslavu Valentinova u školi.« »Istina. Ili je barem bilo tako«, podižem se na lakat. »Ali sada... ne znam, malo mi je sve to postalo glupo.« Mama podiže obrve, a ja po činjem brbljati bez razmišljanja, ubrzo shvaćajući da zapravo govorim istinu. »Sve se to svodi na to da ljudima pokazujemo koliko prijatelja imamo, iako to svi već znaju. Usput, ne stječemo nove prijatelje niti se na taj na čin još više zbližavamo s onima koje imamo.« Mama se kratko smiješi jednim kutom usnice i naginje glavu. »Imaš sre će što imaš dobre prijatelje i što to znaš. Sigurna sam da nekim drugim ljudima te ruže mnogo znače.« »Samo želim reći da je cijela priča pomalo ljigava.« »Ne zvučiš mi kao Samantha Kingston koju poznajem.« »Hja, možda se mijenjam«, govorim, iako ni to nisam namjeravala, pa mi pada na pamet da je tvrdnja možda istinita i to u meni budi nadu. Možda mi se ipak pruža prilika. Možda se samo moram promijeniti. Mama me gleda kao da sam recept koji ne shvaća i pita: »Što se dogodilo, Sam? Imaš li problema s prijateljicama?« Danas mi više ne smeta što me to pita. Danas mi je čak malo i smiješno. Da mi je barem glavni problem to što sam se posvađala s Lindsay ili nešto glupo što je rekla Ally. »Nemam problema s prijateljicama«, kažem, a zatim se hvatam za zadnju slamku, nešto zbog


117/202

5/24/2018


čega će popustiti. »Riječ je o Robu«, kažem.

Mamino se čelo nabire nad obrvama. »Jeste li se posvađali ?« Zavlačim se dublje pod poplun, sve u nadi da ću joj tako izgledati potišteno. »On... ostavio me«, kažem. To je na neki na čin i istina. Nije baš prekinuo sa mnom, ali ć

ć

odjednom da ćmožda nikada našu vezu vezus nije shva ozbiljno kako sam ja to htjela. Je lishva uopćeam mogu e ostvariti ozbiljnu nekim tko ao vasonako ne poznaje? Priča o prekidu s Robom na moju mamu djeluje čak i bolje nego što sam mislila. Podiže ruku prema prsima i govori: »O, dušo. Pa što se dogodilo?« »Ah, ne znam«, govorim i među prstima vrtim rub popluna. »Mislim da su nam se očekivanja od veze previše razlikovala.« Prisjećam se svih onih večeri koje sam s Robom provela u podrumu pod plavičastim svjetlom televizora, svih onih večeri kada sam se uz njega osjećala kao da smo sami na cijelome svijetu. Zbog tih me sje ćanja doista obuzima tuga, čak mi i usnica podrhtava. »Mislim da mu se nikada nisam doista sviđala. Ne ozbiljno«, govorim i uvi đam da je to jedna od najiskrenijih stvari koje sam u posljednjih nekoliko godina rekla majci. Osje ćam se kao da sam joj se previše razotkrila, kao onomad kada mi je bilo šest godina i kada sam se pred njom morala skinuti do gola da bi pregledala jesu li mi se igdje zavukli krpelji. Uranjam još dublje pod pokrivače i toliko snažno stišćem šake da mi se nokti zabijaju u dlan. A onda se događa nešto doista neobično. Mama korača preko isprekidane crvene crte i prilazi krevetu kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Čak i ne prosvjedujem protiv toga. Uop će se ne bunim kada mi se naginje nad čelo i ljubi me. »Zbilja mi je žao, Sam«, palcem mi zaglađuje čelo, »ostani onda kod kuće danas.« Nemam riječi. Očekivala sam jači otpor. »Hoćeš li da i ja ostanem kod kuće s tobom?« pita. »Ne«, slabašno se smiješim. »Mogu sama, bez brige.« »Ja želim ostati kod kuće sa Samantom!« na vratima se odjednom pojavljuje Izzy, ovaj put napola odjevena za školu. Već je neko vrijeme opsjednuta ružičastom i žutom bojom, koje joj baš najbolje ne pristaju, ali joj to nitko ne uspijeva objasniti — pa je i sada odjenula haljinu boje senfa preko ružičastih hulahupki i golemih, mucastih žutih soknica. Izgleda poput kakvog tropskog cvijeta. Jedan dio mene najradije bi izgrdio mamu zbog toga jer joj dopušta da se odijeva kako god želi. Druga je djeca sigurno zadirkuju. S druge strane, čini se da Izzy nije osobito zabrinuta zbog toga i to je još jedna za čudna stvar kojuveuvi đam jutra. Moja je osmogodišnja Vjerojatno hrabrija od ljuditoga u gimnaziji Thomasa Jeffersona.sestra Pitamhrabrija se ho će od li tomene. potrajati ili će jojježivot takavi ćine stav izbiti iz glave. Sada stoji na vratima široko razrogačenih očiju i sklapa ručice kao da se moli. »Molim te, mama«, govori. Mama umorno uzdiše: »Ne dolazi u obzir, Izzy. Nije ti ništa, moraš u školu.« »Nije istina, loše mi je! Bolesna sam«, odvraća Izzy, ne osobito uvjerljivo jer istodobno skakuće s noge na nogu i okre će se oko svoje osi. Nikada nije znala lagati. »Jesi li pojela doručak?« mama križa ruke na prsima i lice joj se pretvara u masku strogoga roditelja. Izzy kima glavom. »Mislim da sam pokvarila želudac«, govori i hvata se za trbuh te previja, a zatim se odmah uspravlja i ponovno počinje skakutati. Ne mogu si pomoći — hihoćem. -118http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

118/202

5/24/2018


»Daj, mama«, govorim. »Pusti je neka ostane kod kuće sa mnom.« »Sam, molim te, nemoj je nagovarati«, gleda me mama i odmahuje glavom, ali ve ć vidim da će popustiti. »Pa, ide tek u treći razred«, kažem. »Ionako ništa pametno ne uče u školi.« č

»Nije istina, u imo!« Izzy, izgleda, a zatim brzo prekriva usta dlanom kada joj dobacujem prijekoran pogled. Mlađabuni mi se sestra, nije baš prvakinja u pregovaranju. Odmahuje glavom i brzo dodaje: »Zapravo i ne učimo baš previše.« Mama mi se primiče i govori nešto tišim glasom: »Jasno ti je da će te sada cijeli dan gnjaviti. Sigurna si da ne želiš radije biti sama?« Znam da to govori zato što oč ekuje da ću se složiti s njom jer je već godinama to da me moraju ostaviti na miru glavna fora u ku ći. Ostavi Samanthu na miru. Rekla je da će več erati u svojoj sobi. Ostavite me na miru. Ne gnjavi me, razgovaram na telefon. Ne ulazi mi u sobu. Ne mogu sad razgovarati, slušam muziku. Ostavite me nasamo. Želim biti sama. Sama. Sama. Sama. Stvari se nakon smrti, međutim, mijenjaju, vjerojatno zato što nema osamljenije stvari od umiranja. »Ne smeta mi«, kažem zato i doista to mislim. Mama diže ruke u zrak i kaže: »Dobro onda«, ali još to nije do kraja ni izgovorila, a Izzy već juri u sobu i baca se na mene, grleći me i ljubeći. »Možemo li gledati televiziju?« pita. »Možemo li za ru čak napraviti tjesteninu sa sirom?« Njezina me neobuzdana sreća podsjeća na dane dok je još bila beba i dok je bila toliko malena da smo je mogli okupati u kuhinjskom sudoperu. Mama bi je uronila u vodu i ona bi se silno razveselila — smijala bi se, prskala i uživala kao da je to uzano udubljenje od porculana najljepše mjesto na svijetu. Mama mi dobacuje pogled iz kojega jasno iščitavam: sama si to tražila. Preko Izzyna joj ramena dobacujem smiješak i sliježem ramenima. I to je to.

U ŠUMI Čudno je koliko se ljudi mijenjaju. Dok sam bila mala, primjerice, voljela sam konje, masnu hranu u zalogajnici i Gusište, a s vremenom je sve to jedno za drugim izblijedjelo i otpalo, č

ć

chatom zamijenjeno je ćprijateljicama, de kimatrinaest i odje ili om.koliko Tužnovejeć to. Kao da uop e nismo dosljedni ili preko kao dainterneta, se, kada mobitelima, navršimo dvanaest, godina, nešto u nama prelama i odjednom više nismo djeca nego tinejdžeri, što najčešće znači da postajemo potpuno drugačije osobe. Te su osobe rijetko kada sretnije nego one koje smo bili u djetinjstvu. Najčešće su i lošije. Evo kako sam otkrila Gusište. Dok sam još bila sasvim mala, prije nego što se rodila Izzy, roditelji mi nisu htjeli kupiti neki ljubi časti bicikl s ružičastom cvjetnom košaricom i zvoncem. Ne sjećam se više zašto mi ga nisu htjeli kupiti, vjerojatno sam ve ć imala bicikl, ali u svakom sam slučaju pobjesnjela i odlučila pobjeći od kuće. A kada bježiš od kuće, postoje dva osnovna pravila kojih se valja pridržavati: 1. 2.

pobjegni na neko mjesto koje dobro poznaješ pobjegni na neko mjesto za koje nitko drugi ne zna.


119/202

5/24/2018


Ja ih se nisam pridržavala. Cilj mi je, osim toga, bio potpuno suprotan: htjela sam oti ći na neko nepoznato mjesto na kojem će me roditelji naposljetku naći i, shrvani žaljenjem zbog toga jer su me nagnali u bijeg, kupit će mi štogod poželim, uključujući bicikl (i možda ponija). Bio je svibanj, bilo je toplo i svakoga je dana sunce zalazilo sve kasnije. Jednoga sam popodneva uzela omiljenu sportsku torbu, u nju spakirala ono što sam smatrala najvažnijim i iskrala stražnja ći da sam vrlosemudra zbog izbjegavam prednja, pred kojima se je kroz tata nešto prčvrata, kao pomisle dvorištu. Sjećam i svega štotoga sam jer spakirala u torbu: baterijsku svjetiljku, džemper, kupaći kostim, veliko pakiranje keksa, svoju najdražu knjigu — »Matildu« i golemu ogrlicu od lažnih bisera i zlata koju mi je mama te godine dala da je nosim na maskenbal. Nisam znala kamo ću, pa sam prešla preko terase, spustila se niza stube i kroz stražnje dvorište otišla u šumu koja se nalazila izme đu naše i susjedne kuće. Neko sam vrijeme tužno lunjala šumom, nadajući se da će me presresti kakav milijarder koji će me usvojiti i kupiti mi punu garažu ljubičastih bicikala. Nakon nekog sam se vremena, međutim, potpuno unijela u lutanje, kao što već djeca katkad čine. Kroz lišće je dopirala blistava sun čeva svjetlost, posvuda su letjele pti čice, a pod nogama mi se prostirao mek sag mahovine. Nigdje u blizini više nisam vidjela nijedne kuće. Zašla sam duboko u šumu i zamišljala sam da otkrivam nova prostranstva na kojima nije bio nitko prije mene. Maštala sam o tome da ću zauvijek ostati u šumi i ondje živjeti s cvije ćem u kosi te prijateljevati s medvjedima, lisicama i jednorozima. Na putu mi se u jednome trenutku ispriječio potočić, pa sam ga morala preskočiti, a uspela sam se i uz jedno golemo brdo, toliko visoko da mi je izgledalo poput planine. Navrh brda naišla sam na najveću stijenu koju sam vidjela u životu. Izvijala se s vrha brda prema nebu poput obloga trupa broda, ali na vrhu je bila ravna poput plo če. Ne sjećam se svih pojedinosti tog, svojeg prvog puta u divljinu, ali sje ćam se da sam pojela sve kekse i da sam se osjećala kao da gospodarim tim dijelom šume. Sje ćam se i da me po povratku kući bolio želudac zbog prejedanja keksima te da sam bila silno razočarana zbog toga jer mi roditelji uopće nisu bili zabrinuti zbog mojega nestanka. Bila sam uvjerena da sam šumom lutala satima, ali sat je pokazivao da me nije bilo tek kojih četrdesetak minuta. Tada sam zaključila da je stijena na koju sam se popela — čarobna. Na njoj vrijeme jednostavno stoji. Toga sam ljeta često odlazila onamo, kad god bih poželjela pobjeći od svega. I sljedećeg sam ljeta gotovo svaki dan bila ondje. Jednom sam tako ležala na vrhu stijene i zurila u ljubi často nebo s ružičastim mrljama nalik na šećernu vatu u lunaparku, kada mi je nad glavom odjednom proletjelo jato gusaka u savršenoj V-formaciji. Nedugo potom do ruke mi je dolebdjelo jedno gušč je pero. Stijenu sam tada prozvala Gusište i godinama sam pero čuvala u malenoj, ukrasnoj kutijici, koju sam sakrila u procijep na stijeni. Jednoga je dana kutijica nestala. Prvo sam mislila da ju je otpuhao vjetar tijekom nedavne oluje, pa sam satima pretraživala okoliš, a kada je nisam pronašla, dugo sam plakala. Na Gusište sam se katkad znala penjati čak i nakon što sam prestala jahati, ali to sam činila sve rjeđe. Otišla sam jedanput u šestom razredu, nakon što se većina dječaka na tjelesnom složila da mi je dupe »previše četvrtasto«. Na kamenu sam ležala i nakon što me Lexa Hill nije pozvala na rođendansku proslavu, iako smo zajedno radile pokuse na satovima prirode i mjesecima se smijuljile jer nam se sviđao John Lippincott. Svaki put kada bih se vratila s Gusišta, ustanovila bih da je prošlo manje vremena nego što sam mislila. Znam da je glupo, ali i dalje sam bila uvjerena da je Gusište čarobno. A onda se jednoga dana Lindsay Edgecombe pojavila u kuhinji Tare Flute u isto vrijeme kada i ja, unijela mi se u lice i rekla: »Moram ti nešto pokazati« i nakon toga se sve promijenilo. Nakon toga više nijednom nisam otišla na Gusište. To je i jedan od razloga zbog kojih toga dana odlu čujem Izzy odvesti onamo, iako je vani


120/202

5/24/2018


vrlo hladno. Silno želim vidjeti je li Gusište još ondje i je li isto kakvim ga pamtim. Želim provjeriti i jesam li ja još uvijek ista osoba. Iz nekog mi je razloga to vrlo važno. Osim toga, od svih stvari koje sam toga jutra u krevetu stavila na popis, ovu je najlakše izvesti. Mala je vjerojatnost da će mi u dvorište sletjeti privatni zrakoplov, a zbog kupanja bez odjeće mogla bih dobiti upalu pluća, zatvorsku kaznu ili oboje. Odlazak na ono Gusište zato je najbolji izbor. Osim toga, u tom trenutku shva ćam još nešto — u životu radimo što možemo. »Sigurna si da idemo pravim putem?« pita me Izzy gegajući se pokraj mene, zavijena u toliko slojeva odjeće da izgleda poput nakaradnog snjegovi ća. Kao i uvijek, odjeću je odabrala sama, pa uz zimsku jaknu nosi ružičaste grijače za uši s crnim leopard-uzorkom i dva razli čita šala. »Jesam, ovo je pravi put«, odvraćam, iako sam isprva bila uvjerena da smo zalutale. Sve je mnogo manje nego što pamtim. Potok je tek tanak, sleđen mlaz vode koji prelazim u jednom koraku, a brdo nakon njega tek je blaga uzbrdica, iako sam ga zapamtila kao planinu. Najgore je što se uokolo gradi. Netko je očito kupio zemlju u šumi i sada se ovdje nalaze dvije kuće u različitim fazama izgradnje. Jedna je tek kostur — sastoji se samo od svijetloga drveta, letvica i greda te izgleda poput nasukane olupine broda. Druga je gotovo završena, golema i bezlična, veoma nalik na Allynu kuću i uzdiže se navrh brda, zureći u nas kroz rupe za prozore. Strahovito sam razočarana. Odlazak u šumu bio je loša zamisao i odjednom mi na pamet pada nešto što nam je svojedobno rekla profesorica engleskog tijekom jedne od svojih beskonačnih digresija. Obrađivali smo poznatu izreku Thomasa Wolfea o tome da povratak ku ći nije moguć, pa nam je objasnila da se kući ne možemo vratiti, ali ne zbog toga jer su se mjesta promijenila, nego zbog toga jer se ljudi mijenjaju. I zato nam više ništa ne izgleda kao prije. Već se spremam predložiti da se okrenemo i vratimo kući, ali Izzy preskakuje potok i penje se uzbrdo. »Hajde!« dovikuje mi preko ramena, a već sasvim blizu vrha dodaje: »Da vidimo koja će prije do vrha.« Gusište je, srećom, jednako kakvim ga i pamtim. Izzy zauzima ravnu površinu na njegovu vrhu i penjem se za njom, iako su mi prsti u rukavicama ve ć potpuno utrnuli od hladnoće. Ploča povrh stijene prekrivena je razlomljenim, smrznutim liš ćem i slojem inja. Dovoljno je velika da bismo obje legle i raširile ruke, ali stišćemo se jedna uz drugu ne bismo li se ugrijale. »I? Kako ti se čini?« pitam je. »Dobro skrovište?« »Najbolje«, prolazi sporije?«odvraća, a zatim naginje glavu i gleda me u oči. »Zbilja misliš da ovdje vrijeme Sliježem ramenima. »Bila sam u to uvjerena dok sam bila mala.« Ogledavam se po okolišu. Nikako mi se ne sviđa što se sada sa stijene vide kuće. Nekada je bila na potpunoj osami. »Nekada je ovdje bilo potpuno drugačije«, govorim Izzy. »U blizini nije bilo kuća, pa je izgledalo kao da si na kraju svijeta.« »Ali ovako, ako ti se piški, možeš otići do nečije kuće, pokucati na vrata i zamoliti ih da te puste na zahod«, frflja Izzy. Ako ti fepijki, možef otići..., zamoliti ih da te pufte... Smijem se. »Istina«, govorim, a zatim nekoliko trenutaka sjedimo u tišini. »Izzy?« zazivam je. »Da?«


121/202

5/24/2018


»Druga djeca u školi... zezaju li te? Mislim, zbog toga kako govoriš...« Osjećam kako joj se tijelo ispod svih slojeva odjeće na trenutak koči. »Katkad«, odgovara. »Zašto onda ne učiniš nešto?« pitam. »Znaš da bi mogla ispraviti to kako govoriš, zar ne?« »Ali to je moj glas«, govori tiho, ali tvrdoglavo. »Da počnem drugačije govoriti, kako bi ljudi znali da sam to ja?« Takav je čudan odgovor toliko svojstven Izzy da joj doista ne mogu ništa odgovoriti. Samo pružam ruke i čvršće je grlim. Toliko je stvari koje bih joj htjela reći, toliko stvari koje ne zna ili ih se ne sjeća. Htjela bih joj ispri čati kako je, kada je tek bila stigla iz rodilišta kao velika, ružičasta, stalno nasmiješena beba, katkad znala zaspati čvrsto me držeći za kažiprst. Htjela bih joj ispričati kako sam je nosila na le đima i trčala po plaži na Cape Codu, a ona bi okretala moj konjski repić lijevo ili desno, pokazujući tako u kojem smjeru želi ići. Htjela bih joj reći da joj je kosa bila paperjasta, a glava mirisna kada ju je mama donijela ku ći, htjela bih joj reći da se ne mora bojati prvog poljupca, iako neće biti onako dobar kao što će se nadati, ali će s vremenom postati bolji i htjela bih joj reći da se zaljubi, ali samo onda ako se i osoba u koju je zaljubljena — zaljubi u nju. No, prije nego što išta uspijem izgovoriti, izvla či mi se iz zagrljaja i četveronoške puzi prema rubu stijene. »Vidi, Sam!« govori i izvlači nešto iz procjepa uz rub stijene. Okreće se i pobjednički mi pokazuje jedno pero — bijelo sa sivim obrubom i vlažno od inja. Srce mi se lomi. Znam da joj nikada neću uspjeti ispričati sve ono što bih htjela. Ne znam čak ni odakle bih počela. Uzimam joj zato pero iz ruku i trpam ga u džep na svojoj zimskoj jakni. Zakopčavam ga i govorim: »Pričuvat ću ti ga na sigurnom.« Zatim liježem na hladan kamen i zurim u nebo. Olujni se oblaci navla če preko obzora i postaje sve mračnije. »Moramo uskoro krenuti, Izzy«, kažem. »Kiša će.« »Još malo«, liježe pokraj mene i polaže mi glavu na rame. »Je li ti hladno?« »Nije strašno.« I doista, dok ležimo zagrljene na kamenu, postaje mi sve toplije, pa otkop čavam jaknu pri vratu i Izzy odmah pruža ruku i zavla či prste pod zlatan lan čić. »Kako to da baka meni nije ništa darovala?« pita me, kao gotovo svaki put. »Jer je umrla prije nego što si se rodila, blento.« »Baš je lijep lančić«, govori. »Da, i moj je.« »Je li baka bila dobra?« pita me. To joj je još jedno od omiljenih pitanja. »Da, bila je dobra«, odvraćam, iako je se ne sje ćam baš najbolje. Umrla je kada mi je bilo sedam godina i ono što pamtim jest osje ćaj kada bi mi četkala kosu, njezin glas dok bi pjevala arije iz mjuzikla i golemi kolači od naranče i čokolade koje bi pekla, uvijek mi režu ći najveći komad. »Svidjela bi ti se«, govorim Izzy. Ona pak uzdiše i govori: »Da barem nitko nikada ne umire.« Grlo mi se bolno steže, ali uspijevam se nasmiješiti. Obuzimaju me dva suprotstavljena osjećaja: silno je želim vidjeti kako odrasta, ali ne želim da se ikada promijeni. Stavljam joj ruku navrh glave i kažem: »Ne bi bilo mjesta za sve, Izić.« »Ja bih se preselila u ocean«, mirno odvraća. »Nekoć sam ovdje ležala cijelo ljeto«, govorim joj. »Samo bih ležala i zurila u nebo.« -122http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

122/202

5/24/2018


Okreće se na leđa i gleda u zrak. »Nebo se vjerojatno nije promijenilo, je li tako?« Tvrdnja je toliko jednostavna da me umalo nasmijava. U pravu je, naravno. »Ne, to se nije promijenilo«, kažem. U tome je možda i tajna. Ako ikada poželite da sve opet bude kao nekada, samo pogledajte u nebo nad sobom.

KROZ TAMU Nakon povratka kući otvaram mobitel i pronalazim tri poruke. Lindsay, Elody i Ally poslale su mi potpuno identične poruke: Sretno Valentinovo! Vjerojatno su bile zajedno dok su ih slale. Katkad to sve činimo — šaljemo identične poruke u isto vrijeme. Glupo je, ali mi mami smiješak na lice. Ne odgovaram im. Ujutro sam Lindsay poslala poruku u kojoj sam je obavijestila da ne dolazi po mene i iako danas više nismo u svađi, nekako joj ne želim slati srdašca i poljupce SMS-om. U nekoj sam paralelnoj stvarnosti i dalje ljuta na nju, a i ona na mene. Upravo je zapanjujuće koliko se stvari lako mijenjaju i kako je lako krenuti istim putem kao i uvijek, a završiti na nekom drugom mjestu. Samo jedan pogrešan korak, jedna stanka, jedno skretanje i završit ćeš s drugim prijateljima, doći ćeš na loš glas, prohodat ćeš s drugim momkom ili ćeš prekinuti s ovim kojega imaš. Nikada mi to prije nije palo na pamet, a sada odjednom mislim da možda sve te razli čite mogućnosti postoje istodobno. Možda se ispod svakoga trenutka koji proživljavamo kriju slojevi drugih, drugačijih trenutaka. Možda smo Lindsay i ja istodobno najbolje prijateljice i mrzimo se. Možda mi nedostaje samo još jedan sat matematike da bih postala drolja poput Anne Cartullo. Možda sam duboko u duši jednaka kao i ona. Možda nam svima nedostaje tek jedna stanka za ru čak do osame napuštenog zahoda i ručanja sendviča u njemu. Pitam se je li uop će moguće u potpunosti upoznati druge ljude ili je najbolje što možemo — jednostavno naletjeti jedni na druge pognutih glava, nadajući se da sraz neće previše boljeti. Razmišljam o Lindsay u zahodu restorana »Rozalita« i pitam se koliko ljudi čuva takve tajne na dnu želuca, poput gomile teškoga kamenja. Vjerojatno svi. Četvrta poruka stiže mi od Roba. Pita me: Bolesna si? Brišem je i zatvaram poklopac mobitela. Izzy i ja ostatak poslijepodneva gledamo stare DVD-ove s Disneyjevim i Pixarovim crti ćima koje obje volimo, poput »Male sirene« i »Potrage za Nemom«. Pečemo kokice s golemom količinom maslaca i Tabascom, onako kako ih voli naš tata, i sjedimo u dnevnom boravku ne paleći svjetla dok se vani na nebo navla če crni oblaci i drveće počinje plesati na vjetru. Kada mama stiže kući, predlažemo joj da svi odemo na jedan od tradicionalnih obiteljskih petaka u talijanskom restoranu »Formaggio«, kamo smo prije odlazili svaki tjedan. U malome su restorančiću stolovi bili prekriveni kariranim crveno-bijelim stolnjacima, u kutu bi uvijek neki lik svirao harmoniku, a poseban je dekor bilo plastično cvijeće u vazama. Mama nam odgovara da će razmisliti, što znači da idemo. Već godinama petak navečer nisam provela kod kuće, pa kada tata ulazi kroz vrata i spazi me uz Izzy na kauču, počinje napadno teturati i hvatati se za prsa, pretvarajući se da ima srčani udar. »Priviđa li mi se to?« pita odlažući aktovku. »Je li moguće? Samantha Kingston je kod kuće?


123/202

5/24/2018


Iako je petak?« Kolutam očima. »Ne znam. Možda haluciniraš. Jesi li gutao puno tripova šezdesetih? Možda ti se sad to vraća.« »Draga moja, meni su 1960. bile dvije godine. Malo sam zakasnio na njihove tulume«, odvraća tata, naginje se i ljubi me u obraz, a ja se iz navike odmičem. »A neću te ni pitati odakle znaš za tripove.« »Što je trip?« pita Izzy. »Ništa«, istodobno joj odvraćamo tata i ja, pa mi se on smiješi; Na kraju odlazimo u »Formaggio«, koji više uop će nije »Formaggio« i već godinama nije talijanski restoran. Prije pet godina preuređen je u japanski restoran sa sushijem, pa više nema kariranih stolnjaka ni plastičnog cvijeća, nego je sve u modernim, jednostavnim linijama nad kojima dominira golem, drveni šank. Ne marimo za to — i dalje ga zovemo »Formaggio«. U restoranu je gomila ljudi, ali uspijevamo dobiti jedan od najboljih stolova — odmah uz velik akvarij s egzotičnim ribicama pokraj prozora. Tata zbija glupe šale o ribljim specijalitetima, pa mu mama govori da se drži arhitekture i ostavi komediju profesionalcima, a prema meni je superljubazna jer misli da sam potištena zbog prekida. Izzy i ja naru čujemo pola jelovnika, pa se prejedamo salate od mahuna, prženih račića i salate od morskih trava čak i prije nego što stižu glavna jela. Tata pije dva piva i malo je pripit, pa nas zabavlja pri čama o ludim klijentima, mama mi stalno govori da naru čim štogod želim, a Izzy stavlja ubrus na glavu i glumi prve doseljenike u Ameriku koji prvi put kušaju sushi. Sve do tada dan je vrlo dobar, jedan od najboljih, gotovo savršen, iako se nije dogodilo ništa posebno. Vjerojatno sam i u prošlosti proživjela mnogo takvih dana, ali iz nekog ih razloga nisam zapamtila, što mi se sada čini užasno pogrešnim. Prisjećam se kako sam prije koji dan ležala na Allynu kauču i pokušavala se sjetiti dana koji bih rado ponovno proživjela, pa zaklju čujem da ništai danas, protiv pa ponovnog ovoga i zamišljam kako sutra ustajem i čne inimbihsveimala isto kao onda jošpreživljavanja jedanput i još jedanput sve dok se se vrijeme ne zaustavi i svemir ne propadne. Trenutak prije nego što će nam donijeti deserte, u restoran ulazi ove ća grupa učenica prvog i drugog razreda moje gimnazije. Neke prepoznajem, a za neke zaklju čujem da su iz moje škole jer na sebi nose jakne školske plivačke momčadi. Vjerojatno Su imale večernji trening. Izgledaju mi poput djece — kose podignute od lica, s konjskim repićima i bez šminke izgledaju potpuno drugačije nego kada se uspijevaju ubaciti na maturantske tulume. Vjerojatno prije svakog takvog tuluma više od sat vremena na lice nabacuju besplatne testere MAC-ove kozmetike. Neke djevojke iz grupice primje ćuju da zurim u njih, pa obaraju poglede. »Sladoled od zelenog čaja i crvenog graha«, govori konobarica i nasred stola polaže veliku zdjelu s četiri žličice. Izzy se odmah baca na sladoled od crvenog graha. Tata stenje i polaže ruku na trbuh. »Ne znam kako još možeš jesti«, govori. »Rastem«, odvraća mu Izzy, a zatim otvara usta i u šali pokazuje sladoled koji joj se topi na jeziku. »Fuj, Izzy«, govorim, pa uzimam žlicu i grabim malo sladoleda od zelenog čaja. »Sykes! Hej, Sykes!« Brzo okrećem glavu. Jedna djevojka u jakni plivačke momčadi napola je ustala sa stolca i maše prema vratima. Ogledavam se oko sebe traže ći Juliet, ali na vratima stoji samo jedna osoba. Mršava je, blijeda i veoma svijetle kose te trese ramenima da bi s jakne otresla kapljice kiše. Potrebno mi je nekoliko trenutaka da bih je prepoznala, ali kada se okreće i gleda prema


124/202

5/24/2018


prijateljima, napokon shvaćam o kome je riječ. To je djevojka koja mi je zadnjih dana kao Kupid, odnosno anđeo dostavljala ruže na satu matematike. Opaža prijateljice za stolom, pa im kratko maše i kreće prema njima, a ja u prolazu zapažam kričavu plavo-narančastu jaknu naše plivačke momčadi, pa odjednom sve staje i u ušima mi zavlada tišina. Na leđima njezine plivačke jakne piše: SYKES. Julietina mlađa sestra. »Zemlja zove Sammy«, Izzy me bode u ruku stražnjom stranom žličice. »Sladoled ti se topi.« »Nisam više gladna«, odvraćam i ustajem sa stolca. »Kamo ćeš?« pita me mama i hvata me za ruku, ali jedva osjećam njezin dodir. »Samo pet minuta«, govorim i odlazim prema stolu pliva čke momčadi, cijelo vrijeme zureći u bljedunjavu djevojku i njezino srcoliko lice. Ne mogu vjerovati da ve ć prije nisam primijetila koliko je nalik na Juliet, iako sam je vidjela već tisuću puta. Djevojke iz plivačke momčadi upravo su dobile jelovnike pa se smijulje i gurkaju, a iz usta č

đ

jedne od njihobiujem Robovo ime.Potpuno Vjerojatno govori da je izgodan da joj se usviživotu a, kaonije štomanje sam i ja to nekad čavala govoriti. mi je svejedno nikadai mi ništa smetalo, ali kako se približavam njihovu stolu, tako me jedna od njih primje ćuje i sve za stolom umuknu. Djevojka koja je spomenula Roba crveni se poput kožne futrole na jelovniku. Mlađa Sykeica sjedi na samome rubu stola, pa joj pristupam. »Bok«, pozdravljam je, ali u tom trenutku odjednom shva ćam da ne znam zašto sam uop će došla i odjednom postajem nervozna. »Kako se ti zoveš?« »Ovaaaj...« zbunjeno mrmlja. »Jesam li učinila nešto loši?-Glas joj podrhtava, a ponašanje drugih djevojaka nimalo joj ne olak šava situaciju. Sve me gledaju kao da ću im otkinuti glavi i pojesti ih za večeru. »Ma, ne, ne, nisi ništa napravila«, smiješim joj se. Sada sam napokon zamijetila sli čnost, potpuno sam zapanjena njome. »Ti imaš stariju sestru, zar ne?« Usnice joj se stišću u tanku crtu i pogled zamagljuje, kao da podiže obrambeni štit. Vjerojatno misli da ću je početi zadirkivati zbog toga jer joj je sestra luđakinja. Vjerojatno joj se to često događa. Zatim čini nešto što me iznenađuje. Podiže bradu i prkosno me gleda u o či. Na trenutak me podsjeća na Izzy. Sam ne ide u školu, a ne idem ni ja. »Da«, govori. »Imam stariju sestru. Juliet Sykes.« č

đ

ć

ć

Potom strpljivo eka, vjerojatno predvi aju i da u prasnuti u smijeh. Pogled joj je toliko prodoran da poginjem glavu. »Da, da«, govorim. »Poznajem Juliet.« » Zbilja ?« podiže obrve. »Samo površno«, odgovaram i sada me sve djevojke za stolom zapanjeno gledaju, vjerojatno se jedva suzdržavajući da ne razjape čeljusti. »Zajedno... zajedno imamo laboratorijske vježbe.« Laboratorijske vježbe iz prirodnih znanosti obvezan su predmet, pa mi zato na pamet pada ta laž. Lice Julietine sestre malo se opušta. »Juliet ima jako dobre ocjene iz biologije«, govori. »Ustvari, Juliet je jako dobra učenica. Sve joj dobro ide.« Zatim se smiješi i kaže: »Zovem se Marian.«


125/202

5/24/2018


»Drago mi je«, kažem. Ime joj dobro pristaje — nekako je čisto. Dlanovi mi se znoje, pa ih brišem o traperice i pružam joj ruku. »Ja sam Sam«, govorim. Marian spušta pogled i stidljivo odvraća: »Znam.« U tom mi trenutku netko obavija ruke oko struka. Izzy mi se prikrala s le đa i sada izviruje sa strane. »Pojela sam gotovo sav sladoled«, govori. »Sigurno nećeš više?« Marian joj se smiješi i pita: »A kako se ti zoveš?« »Elizabeth«, ponosno odvraća Izzy, a zatim kratko uzdiše. »Ali svi me zovu Izzy.« »Dok sam bila mala, mene su svi zvali Mary«, govori Marian uz grimasu, »ali sada me zovu Marian.« »Ne smeta mi kada me zovu Izzy«, odvra ća joj Izzy grizući rub usnice, kao da je upravo shvatila da voli svoj nadimak. Marian podiže pogled prema meni: »Znači, i ti imaš mlađu sestru?« Odjednom više ne mogu podnijeti pogled na njezino lice. Ne mogu podnijeti pomisao na ono što će se dogoditi poslije te večeri. Praktički čujem pucanj koji odjekuje kroz tišinu obiteljske kuće. A nakon pucnja? Hoće li se Marian prva str čati niza stube? Hoće li joj zadnji prizor mrtve sestre izbrisati sva druga sjećanja na nju? Hvata me panika. Pokušavam proniknuti kakve uspomene Izzy ima o meni i kakve će joj ostati. »Hajdemo, Izzy«, govorim drhtavim glasom i lupkam sestru po glavici. »Pustimo cure da večeraju.« Izzy se daje u trk prema stolu. Djevojke za stolom sada su nešto sigurnije u sebe. Smiješe mi se i gledaju me s divljenjem, kao da ne mogu vjerovati koliko sam ljubazna i kao da sam im upravo dala kakav predivan dar. Grozno mi je to. Trebale bi mrziti. Da znaju kakva sam, sigurno bi me mrzile. Ne znam zašto mi se u tom trenutku javlja pomisao na Kenta, ali upravo mi on pada na pamet. I on bi me mrzio da zna sve o meni. Ta me spoznaja neobično uzrujava. »Reci Juliet da ne čini ono što je naumila«, izlijeće mi kroz usta i već sljedeće sekunde ne mogu vjerovati da sam to izgovorila. Marian nabire čelo: »Što to?« »Ma, vezano je uz projekt za laboratorij«, brzo odvraćam. »Znat će već ona o čemu je riječ.« »U redu«, blistavo mi se smiješi Marian. Već se okrećem od njihova stola kada me zaziva: »Sam!« Okrećem se, a ona polaže dlan preko usta i hiho će, kao da ne može vjerovati da mi je upravo izgovorila ime. »Morat ću joj to reći sutra«, govori, »Juliet, naime, večeras izlazi.« Govori to s takvim ponosom kao da je upravo objavila da je Juliet primljena na najbolje sveu čilište u zemlji. Pred očima mi se iscrtava jasna slika: mama, tata i sestra sjede u prizemlju obiteljske ku će, a Juliet za zaključanim vratima svoje sobe pušta glasnu glazbu i ni sa kim ne razgovara, kao i obi čno. A onda — čudnoga li čuda — silazi u prizemlje kose podignute u konjski rep i ponosno objavljuje da ide na tulum. Vjerojatno su bili presretni i ponosni. Njihova je usamljena djevoj čica napokon pred kraj srednje škole našla prijatelje.


126/202

5/24/2018


A ona zapravo odlazi na Kentov tulum da bi pronašla Lindsay i da bi pronašla mene. Odlazi onamo i ondje će je svi gurati, zalijevati pivom i vikati joj da je psiho. Sushi koji sam pojela odjednom mi se uskomešao u želucu. Kad bi samo znali... »Sutra ću joj sigurno prenijeti poruku«, govori mi Marian kroz blistav osmijeh, toliko blistav da se doima poput farova koji me osvjetljavaju kroz tamu. Cijelim putem do kuće nastojim zaboraviti na Marian Sykes. Pokušavam je zaboraviti i dok mi tata kod kuće govori laku noć i odlazi u krevet ranije nego obi čno jer je, posve nesvojstveno sebi, popio čak dva piva. Pokušavam ne misliti na Marian i u trenutku kada Izzy izlazi iz kupaonice, okupana i odjevena u rastegnutu pidžamicu s Dorom te mi uvaljuje mirisan poljubac. Čak i sat vremena nakon toga, kada mi na vrata sobe dolazi mama i govori: »Ponosna sam na tebe, Sam«, pokušavam zaboraviti na Marian. Mama odlazi u krevet i kuća tone u tišinu. Negdje u dubokoj tami na satu otkucavaju sekunde, a kada zatvorim oči, u misli mi izranja Juliet Sykes koja mi prilazi po drvenom parketu moje sobe, a s lica joj kaplje krv. Ustajem s kreveta. Srce mi lupa kao ludo. Zatim prilazim stolcu i grabim jaknu. Toga sam se jutra sama sebi zaklela da ne ću otići na Kentov tulum ni pod kojim uvjetom, a sada se šuljam niza stube i hodnike te kradem ključeve mamina automobila s police u predvorju. Danas je pokazala silno razumijevanje za mene i Izzy, ali da me sada vidi, sigurno bismo se uplele u podulji razgovor o tome smijem li izlaziti van nakon što nisam bila u školi, a to mi doista nije potrebno. Pokušavam samu sebe uvjeriti da se ne bih trebala zamarati problemima Juliet Sykes jer se ni ona ne zamara mojima, ali neprekidno mi se vra ća pomisao na to kako bi bilo grozno da ovaj dan postane njezin. Bilo bi joj strašno da ga mora ponovno proživljavati. Svi, čak i Juliet Sykes, zaslužuju umrijeti na bolji dan. Znam da šarke na stražnjim i prednjim vratima glasno škripe (i katkad mislim da su mi to roditelji namjerno namjestili), pa u kuhinji natapam papiratni ručnik maslinovim uljem i time premazujem šarke. Taj sam trik naučila od Lindsay, koja stalno smišlja nove načine iskradanja iz kuće, iako joj nitko ne govori do kada smije ostati vani, pa i nije važno odlazi li iz ku će ili se u nju vraća usred noći. Mislim, međutim, da joj ta pravila nedostaju. Mislim da je zbog toga i tako sklona pojedinostima — voli se praviti da su joj važne. Vrata začinjena talijanskim uljem gotovo se nečujno otvaraju, pa izlazim iz kuće. Nisam baš najbolje razmislila o razlozima zbog kojih odlazim na Kentov tulum ni o tome što bih tamo trebala učiniti, zato ne odlazim ravno onamo, nego skre ćem u razne, čak i slijepe ulice te kružim po gradu. Većina je kuća u Ridgeviewu smještena podalje od prometnica, pa osvijetljeni prozori plutaju u tami poput čarobnih lampiona. Noću sve izgleda drugačije, pogotovo ako pada kiša. Kuće se nadvijaju nad travnjake poput mračnih i živih bića i sve je potpuno drugačije od Ridgeviewa koji poznajem danju, a koji je sav čist, obrezan i u kojemu se sve odvija po pravilima. Muževi rano izjutra izlaze iz ku ća s putnim šalicama za kavu u rukama, žene nedugo zatim odlaze na pilates, plo čnicima se kotrljaju kolica s bebama u Gapovoj odje ći, ulicama prometuju Lexusovi terenci, svi piju kavu iz »Starbucksa«11 i svi su potpuno normalni. Sada vozim kroz potpuno drugačiji Ridgeview i pitam se koja je od tih dviju verzija prava. Na cestama gotovo i nema automobila. Vozim vrlo sporo, gotovo puzim i nešto tražim, ni sama nisam sigurna što. Prolazim uz Elodynu ku ću, ali se ne zaustavljam, nego vozim dalje uz uredne slapove svjetlosti koji se izlijevaju pod stupove javne rasvjete i na trenutak mi 11

Jedan od najpoznatijih američ kih lanaca u kojima se ponajprije prodaje kava raznih okusa i ja č ina, ali i grickalice, kolač i i bezalkoholna pića.


127/202

5/24/2018


osvjetljavaju unutrašnjost automobila, a zatim nestaju, ostavljajući me samu u tami. Pred farovima mi se odjednom ukazuje natpis na kojemu stoji: Ulica mira i odjednom se prisjećam jedne večeri u prvom srednje kada sam sjedila u Allynoj kuhinji dok je njezina mama s nekim razgovarala na telefon, hodajući lijevo-desno po terasi, bosonoga i u hla čama za vježbanje joge. »Dnevna doza trača«, očima je zakolutala Ally. »Mindy Sachs gora je od žutog tiska.« nato dometnula kakoprvi je vrlo ironi čnošto dazna Mindy stanuje toliko jeLindsay bučna ijenametljiva. Tada sam put shvatila či rijeSachs č »ironi čno«. u Ulici mira, a U zadnji trenutak okrećem volan i usporavam, skrećući u Ulicu mira. Ulica nije pretjerano duga — u njoj se nalazi možda dvadesetak kuća — i, baš kao i mnoge druge ulice u Ridgeviewu, slijepa je. Srce mi poskakuje kada spazim crveni Saab pred jednom ku ćom. Na registarskim tablicama piše MAMA4DJECE — automobil koji vozi Mindy Sachs. Sasvim sam blizu, znači. Na sljedećoj kući stoji broj pedeset devet, a pred travnjakom se ustobo čio poštanski sandučić u obliku pijetla. Travnjak je, kao i ve ćina ostalih, u zimskome snu, što zna či da se uglavnom sastoji tek od smrznute zemlje, ali na pijetlovu krilu stoji prezime SYKES, ispisano toliko sitnim slovima da ih ne bih primijetila da ih nisam tražila. Ne mogu to ničim racionalnim objasniti, ali obuzima me osjećaj da bih kuću Sykesovih prepoznala i da nema tog sandu čića. Ni po čemu se važnom ne razlikuje od ostalih — nije ni najveća ni najmanja u ulici, pristojno je održavana, okrečena je bijelom bojom, kapci na prozorima su tamni, a na jednom prozoru u prizemlju gori svjetlo. No, nešto je ipak čudno — kao da se oko nje šire nekakve čudne vibracije i neobičan osjećaj da je kuća jednostavno prevelika za ono što se u njoj nalazi i kao da se nešto iznutra pokušava probiti kroz njezine zidove. Iz te kuće, ni sama ne znam zašto, izbija očaj. Skrećem na prilaz, iako znam da nemam ondje što tražiti. Nešto me ipak vu če i jednostavno moram ući. Kiša mi pljušti po vjetrobranu, pa sa stražnjeg sjedala dohva ćam stari džemper — vjerojatno Izzyn — i držim ga nad glavom dok trčim od auta do trijema pred ulazom. Dah mi se pred ustima pretvara u paru i prije nego što dospijevam razmisliti o onome što činim, već pritišćem zvono pokraj vrata. Od zvonjave do trenutka kada netko napokon stiže do vrata prolazi dosta vremena, pa skakućem na mjestu ne bih li se ugrijala i onda začujem prčkanje oko ključanice i škripanje šarki. Vrata se napokon otvaraju i s druge me strane gleda nepoznata žena, zbunjeno žmirkaju ći prema meni. Julietina majka. Ogrnuta je kućnim ogrtačem koji na prsima pridržava rukom, mršava je poput Juliet i ima iste svijetloplave o či kao obje sestre Sykes. Podsjeća me na prozračnu prikazu od dima koja nestaje u mraku. »Izvolite?« pita me vrlo tiho. To me na trenutak zbunjuje. Iz nekog sam razloga očekivala da će mi vrata otvoriti Marian. »Zovem se Sam... Samantha Kingston«, govorim. »Trebala bih Juliet.« Prisjećam se laži koja je upalila u restoranu, pa dodajem: »Juliet i ja zajedno imamo laboratorijske vježbe.« Muški glas iznutra odjednom viče: »Tko je to?« Pretpostavljam da je rije č o Julietinu ocu, a glas mu je toliko grub i glasan te toliko drugačiji od nježnoga glasa gospođe Sykes da nesvjesno uzmičem unatrag. Gospođa Sykes pak lagano ustukne i pritom nenamjerno otvara vrata još desetak centimetara. U hodniku za njezinim leđima ne gori svjetlo, ali po zidovima plešu plavičaste sjenke nastale zbog svjetla s televizora koji se nalazi u sobi izvan mojega vidokruga. »Nitko«, odvraća Julietina majka. »Netko traži Juliet.« »Juliet? Netko je došao posjetiti Juliet?« -128http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

128/202

5/24/2018


Glas mu je baš poput laveža. Jedva se uspijevam izboriti s porivom da prasnem u histeri čan smijeh. »Sve je u redu, ja ću to srediti«, odvraća gospođa Sykes i okreće se natrag prema meni. Vrata se zajedno s njom pomiču bliže šarkama i pogled na hodnik se zaklanja, kao da se s druge strane oslanja o njih. »Juliet trenutačno nije kod kuće«, govori mi. »Mogu li ti ja kako pomoći?« »Ovaaaj... danas nisam bila u školi«, muljam. »A imali smo veliku zadaću...« Bespomoćno zastajem, žaleći što sam uopće dolazila ovamo. Unatoč zimskoj jakni, sva drhtim od hladnoće, a vjerojatno joj. izgledam kao luđakinja dok skakućem pred vratima i nad glavom držim stari džemper umjesto kišobrana. Gospođa Sykes u tom trenutku napokon shvaća da stojim na kiši, pa me poziva: »Uđi, molim te.« Uzmiče i pušta me u hodnik. S lijeve su strane hodnika vrata koja vode u sobu iz koje dopire svjetlost televizora i s udaljenosti na kojoj stojim vidim tek naslonja č i golemu čeljust osobe koja sjedi u njemu. Pada mi na pamet da je Lindsay rekla kako je Julietin otac alkoholi čar, a zatim se prisjećam još jedne školske glasine — sam da sepozornije dogodilaslušati. neka nesre ća. Govorili su i nešto o paralizi, tabletama ili tko zna Trebala čemu. Gospođa Sykes shvaća da zurim u sobu, pa brzo prilazi vratima i zatvara ih. Oko nas se podiže gusta tama u kojoj gotovo ništa ne vidim, a istodobno shva ćam da mi je i dalje hladno. Ako je grijanje i uklju čeno, ne osjećam ga, a kroz vrata dnevnog boravka dopiru zvukovi filma strave i užasa te glasno pucanje mitraljeza. Sada mi je definitivno žao što sam došla. Pomišljam čak da Juliet potječe iz obitelji sumanutih serijskih ubojica i da će gospođa Sykes svaki čas izvesti nešto u stilu filma »Kad jaganjci utihnu«. Cijela je obitelj luda, rekla mi je Lindsay. Gotovo plačem od sreće kada gospođa Sykes pali svjetlo i hodnik je posve normalan, bez trofeja ljudskih glava po zidovima. Na stoli ću u kutu se buketi suhogapromotrila. cvijeća ukrašen čipkom, a pokraj njega stoji uokvirena obiteljska slika.nalazi Najradije bih jećpobliže »Je li riječ o kakvoj važnoj zadaći?« pita me gospođa Sykes, gotovo šapatom, usput nervozno pogledavajući prema vratima sobe s televizorom, kao da se boji da govori preglasno. »Samo... samo sam obećala Juliet da ću doći po neke stvari koje nam trebaju za referat u ponedjeljak«, govorim vrlo tiho, ali svejedno se mršti. »Mislila sam da će biti kod kuće.« »Juliet je izišla«, govori, a zatim, kao da nije navikla na izgovaranje tih rije či, još jedanput ponavlja: »Izišla je, večeras neće biti kod kuće.« »Mogla bih potražiti to što mi treba«, govorim jer me odjednom obuzima silna želja da vidim Julietinu Zato samtrude i došla. je vidjeti. materijale samo ostavila na krevetu«,sobu. objašnjavam, ći se Moram da zvučim nehajno,»Vjerojatno kao da smojeJuliet i ja prili čno bliske i kao da nema ničega čudnog u tome što sam joj se pojavila na vratima u petak kasno nave čer i pokušala joj na prevaru upasti u sobu. Gospođa Sykes oklijeva. »Nazvat ću je na mobitel«, govori, a zatim se opravdava: »Juliet mrzi kad joj ljudi ulaze u sobu.« »Ma, ne, nije potrebno«, brzo odvra ćam, znajući da će Juliet, nazove li je majka i ispri ča što tražim od nje, vjerojatno kazati da odmah pozove policiju. »Do ći ću sutra po materijale. Nije tako hitno.« »Ne, ne, nazvat ću je. Samo pričekaj sekundu«, govori i već nestaje za vratima kuhinje. Upravo je nevjerojatno koliko se brzo kre će, poput divlje životinje koja se skriva u šumskim sjenkama.


129/202

5/24/2018


Razmišljam o tome da jednostavno pobjegnem kroz ulazna vrata, odem ku ći, zavučem se u krevet i do jutra na laptopu gledam stare filmove. Mogla bih i skuhati vr č kave te pokušati probdjeti cijelu noć jer ako ne zaspem, možda se danas ipak pretvori u sutra. Razmišljam o tome koliko bih noći mogla probdjeti prije nego što poludim i vrište ći izletim na ulicu u donjem rublju, bježeći pred ljubičastim paucima koji mi se priviđaju. No, ne čse inim Samo stojim Julietinu čekam. Iz istenjoj dosade prilazim zgodna stoliću i saginjem da ništa. bih pogledala sliku.uNa prvi mehodniku pogled izbunjuje —čna je nepoznata žena, otprilike joj je dvadeset pet godina i obavila je ruke oko zgodnoga momka u flanelskoj košulji. Boje na fotografiji žarke su i jasne, a i par izgleda savršeno, blistavih osmijeha, ravnih zubi i sjajne smeđe kose. No, onda u kutu slike zapažam otisnuta slova ShadowCast Images Inc. i shvaćam da uopće nije riječ o obiteljskoj fotografiji Sykesovih, nego o reklamnoj slici koja se isporučuje s okvirom i koja poručuje: »Ovakve ćete sretne trenutke poželjeti staviti u ovaj predivan srebrni okvir s leptirima.« Nitko je nikada nije zamijenio. Ili u obitelji Sykes nije bilo dovoljno sretnih trenutaka da bi pristajali uz srebrni okvir s leptirima. Brzo uzmičem od stolića. Bilo bi bolje da nisam ni pogledala fotografiju. Iako je rije č tek o reklamnoj slici u okviru, osjećam se kao da sam gurnula nos preduboko u nečiju intimu, nekome podignula suknju ili ga zatekla pri brijanju pazuha. Gospođa Sykes još se ne vraća iz kuhinje, pa se okrećem po hodniku i ulazim u veliku primaću sobu zdesna. Soba je uglavnom u tami, ali primje ćujem karirane uzorke, čipku i još buketa suhoga cvijeća. Izgleda da je nitko nije preuredio od pedesetih. U sobi gori samo jedna svjetiljka pokraj prozora i pod njezinim se svjetlom u prozoru odražava čitava soba. A onda spazim lice. Lice izobličeno u vrišteću grimasu pojavljuje se na prozoru. Ispuštam tih, ali prestravljen vrisak, a onda shvaćam da je također riječ o odrazu. Na stolu, okrenuta prema prozoru, stoji maska. Prilazim joj i podižem je sa stalka. Maska prikazuje žensko lice načinjeno od novinskog papira i crvenih šavova koji prekrivaju čitavu površinu poput jezivih ožiljaka. Uz nos i preko čela istaknute su riječi iz novina, poput LIJEK ZA LJEPOTU i JEZIVA TRAGEDIJA, a s raznih mjesta na licu gule se komadi ći papira. Usta i oči potpuno su izrezani, a kada masku podižem do lica, savršeno mi pristaje. Odraz u prozoru, me đutim, jeziv je i zastrašujući — izgledam kao da bolujem od neke grozne bolesti ili kao čudovište iz filma strave i užasa. Ipak, ne mogu odvojiti pogled od prozora. »Juliet ju je načinila.« Zbog glasa za leđima poskakujem na mjestu. Gospođa Sykes stoji na dovratku i mršti se. Brzo skidam masku i vraćam je na stalak. »Oprostite, zbilja mi je žao... Samo sam je vidjela... i htjela sam je isprobati«, lupetam. Gospođa Sykes prilazi stolu i bolje namješta masku na stalku. »Dok je bila mla đa, Juliet je stalno crtala, slikala, čak je i šivala«, govori, a onda sliježe ramenima i odmahuje rukom. »Sada je to više ne zanima.« »Jeste li razgovarali s Juliet na telefon?« pitam nervozno, već o čekujući da će me izbaciti iz kuće. Gospođa Sykes žmirka, kao da nastoji izoštriti sliku pred očima. »Juliet...« govori, a zatim odmahuje glavom. »Zvala sam je nekoliko puta. Nije se javila. Obi čno vikendom ne izlazi...« a zatim mi dobacuje jedan izgubljen, bespomoćan pogled. ć

je sve u redu«, odvra joj vedro, barem onoliko vedro koliko mi uspijeva, iako»Sigurna mi svakasam rijeda utrobu poput noža.am »Vjerojatno nije čula telefon.« č reže Odjednom silno želim izići iz te kuće. Ne mogu više podnijeti laganje gospođi Sykes, toj -130http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

130/202

5/24/2018


tužnoj ženi koja preda mnom stoji u spavaćici i kućnom ogrtaču, već spremna za krevet i već pomalo uspavana. Tako mi izgleda i cijela ku ća — kao da već godinama sniva teškim snom, onim koji ti ne dopušta da se probudiš, nego te vu če natrag pod pokrivače i utapa te čak i kad mu se opireš. Zamišljam Juliet kako se kroz tamu penje stubama do svoje sobe, zamišljam tišinu uspavane ku ujemkoji uspavanku škripavog drvetaponahodnicima... podovima i Itihog šuštanja u radijatorima, zamišljam sveće, te čljude se bez rije onda... či mimoilaze Bum! Gospođa Sykes prati me do ulaznih vrata. »Do đi sutra«, govori. »Juliet će sigurno sve pripremiti. Dobra je ona djevojka, vrlo odgovorna.« »Može. Doći ću sutra«, govorim, iako mi rije č »sutra« teško prelazi preko usnica. Mašem joj na pozdrav, a zatim jurim kroz tamu do automobila. Još je hladnije nego prije. Kiša koja se ve ć pomalo ledi kucka mi po krovu Accorda dok čekam da se motor ugrije, pušem u ruke i drhtim, sretna što sam napokon izišla. Ve ć sam pri izlaskuposve na trijem golemo, gotovo fizisvijetu. čko olakšanje, da je ubiotojsasvim nesretnoj ku ćiz i tlak zraka drugaosjetila u vanjskome Prvi mikao je dojam to čan: tog čiji od onoga doma izbija očaj. Kroz mrak razabirem obrise Julietine majke koja stoji uz prozor i pitam se čeka li da ja odem ili da joj se kći vrati kući. U tom trenutku napokon donosim odluku. Znam što mi je činiti. Idem do Kenta, naći ću Juliet i, ako treba, tresnut ću je šakom u glavu. Pokazat ću joj koliko je zamisao o smrti glupa (jer meni nije ni najmanje zabavno), a ako ne bude išlo druga čije, zavezat ću je i utrpati u prtljažnik, samo da se nikako ne dokopa pištolja. U tom trenutku uviđam da nikada u životu nisam učinila ništa za neku drugu osobu. Katkad, doduše, volontiram u udruzi koja dostavlja obroke nepokretnim osobama, ali to činim samo zato što takve stvari donose upisu nadafakultet. Bostonsko je sveu čilište na svojoj internetskoj stranici za dodatne prijavu bodove posebnopri naglasilo blagonaklono gleda na dobrotvorni rad. Nikada, međutim, nisam tek tako učinila neko dobro djelo. Sada je očito kucnuo čas da obavim i to. Na pamet mi pada još jedna stvar. Kada smo na engleskom čitali Dantea, Ben Gowan uporno je postavljao jedno pitanje: odlaze li duše iz čistilišta ikada u pakao? Ben Gowan jednom je zaradio trodnevnu suspenziju i ukor zbog toga jer je nacrtao sliku na kojoj nasred menze eksplodira bomba i svuda lete otkinute glave i udovi, pa su takva morbidna pitanja u njegovu slučaju uobičajena. Profesorica Harbor zbog njegova se pitanja pribrala i vratila iz jedne sumanute digresije te mu odgovorila da ne, prelazak iz čistilišta u pakao nije moguć, ali da neki ć

č

ć

č

ć

suvremenivremena krš anski ariNikada misle da je mogu e iz uistilišta u raj nakon provedeš dovoljno u čteoreti istilištu. nisam vjerovala raj jer prije mi sei cijela priča oštonjemu čini suluda: ne mogu vjerovati u mjesto na kojemu su svi sretni i na kojemu Fred Astaire i Einstein plešu tango po oblacima. No, s druge strane, da mi je netko rekao da ću morati ponovno proživjeti jedan te isti dan, također mu ne bih povjerovala, pa mi sada čitav koncept raja ne djeluje ništa lu đe od onoga što mi se događa. Možda jednostavno moram dokazati da sam dobra osoba. Možda nekome ili nečemu moram dokazati da zaslužujem odlazak s mjesta na kojemu sam zaglavila. Možda me jedino Juliet Sykes dijeli od vječnosti prepune slapova čokolade, savršene ljubavi, zgodnih momaka koji te nazovu onda kada su rekli da će te nazvati i sladoleda od banane od kojeg se gube kilogrami. Možda je upravo Juliet moja izlazna viza.


131/202

5/24/2018


NEPRIHVATLJIVO KAŠNJENJE Ne skrećem na prilaz Kentovoj kući jer ne planiram ostati na tulumu, a ne želim da me netko č

zagradi automobilom. Pomisao šetnjužrtvovanja, kroz kišu oi šumski put, na osim neobi nodamisam je privlačna. Riječ je o još jednomnaobliku još jednom dokazivanja činutoga, spremna nešto učiniti za druge ljude. Vrlo sam kratko išla na vjeronauk — mama je odustala kada sam sa sedam godina dignula golemu dramu i zaprijetila joj da ću prijeći na vudu, iako nisam znala što je vudu — ali sjećam se da se iskupljenje može zaraditi jedino žrtvom. Zaustavljam se zato uz rub ceste broj 9 i opet uzimam Izzyn džemper, iako je sada ve ć potpuno mokar. Bolje to nego ništa. Navlačim ga preko glave i izlazim. Cesta je prazna, tek crna crta s pokojom žutom mrljom odsjaja ulične rasvjete, ali ogledavam se po njoj i pokušavam utvrditi točno mjesto s kojega je Lindsayn auto one večeri sletio u šumu. Sve mi, međutim, izgleda jednako. Usredotočujem se i pokušavam prisjetiti trenutaka prije nesreće, ali ni to mi ne pomaže. Iz prtljažnika vadim baterijsku svjetiljku, pa grabim kroz šumu. Put do Kentove kuće duži je nego što sam mislila, a pod nogama mi se izmjenjuje meko, blatno tlo te oštro, zaleđeno lišće. Nakon nekoliko minuta do ušiju mi po činju dopirati tupi zvukovi glazbe s tuluma, koji odjekuju kroz no ć kao da joj pripadaju i kao da udaraju ritam tami, ali prolazi još deset minuta do trenutka kada se kroz drve će počinju promaljati prve zrake svjetlosti. Uzdišem od olakšanja jer sam već posumnjala da hodam u krug, ali i opet, potrebno mi je još pet minuta da bih ugledala ku ću, koja me i ovaj put podsje ća na tortu od sladoleda posađenu navrh travnjaka. Smrzavam se i odavno sam požalila što sam odlu čila propješačiti udaljenost od ceste broj 9, ali upravo se u tome sastoji težina žrtve. Bolna je, i to doslovno. prolazim kroz djevojke prasnu u smijeh, a čitava skupina čenica trećUihtrenutku razreda kada razjapljuje vilice odvrata, šoka. dvije Ne čudim se. Vjerojatno izgledam grozno. Prije uizlaska. se nisam čak ni presvukla iz kućne odjeće, pa sada hodam svijetom u rastegnutim i baršunastim ljubičastim hlačama koje su odavno izišle iz mode. Ne zamaram se, međutim, reakcijama gošći s Kentova tuluma. Imam važnijih briga — već se ionako pribojavam da sam stigla prekasno. Tara silazi niza stube upravo u trenutku kada im prilazim, pa je grabim za ruku i u uho joj vičem: »Juliet Sykes!« »Molim?« pita me kroz smiješak. »Juliet Sykes. Je li ovdje?« Tara se lupka po uhu, pokazuju ći da me ne čuje. »Tražiš Lindsay?« Za Tarinim se ramenom pojavljuje Courtney. »Našle smo tajnu zalihu alkohola«, govori. »Tara je razbila vazu. Hoćeš malo?« Odmahujem glavom. Nikada još nisam bila toliko trijezna me đu toliko pijanih, pa u sebi molim Boga da pod utjecajem alkohola nisam tako glupa kao one. Uspinjem se stubama, a Tara za mnom viče: »Lindsay je u stražnjoj sobi.« Prije nego što mi odlaze iz dometa, čujem još i da Courtney skvi či: »Jeste li vidjele kako se obukla?« Duboko udišem i govorim si da to sada nije ni najmanje važno. Jedino je važno naći Juliet. To jednostavno moram učiniti.


132/202

5/24/2018


Sa svakim korakom, međutim, sve više gubim nadu. Hodnik na katu prepun je gostiju i osim ako uopće nije došla ovamo — što mi se čini malo vjerojatnim — najvjerojatnije je ve ć otišla. Ipak, guram se kroz gomilu i napokon stižem do stražnje sobe. Lindsay ska če na mene čim me spazi — gotovo preskakuje petero ljudi — a i ja sam sretna što je vidim, pa makar i takvu, pijanu i smiješnu. Čvrsto me grli i to me toliko oduševljava da na trenutak zaboravljam zašto sam došla. »Zločesta curica«, lupa me po ruci dok se odmiče iz zagrljaja. »Nisi bila u školi, ali možeš doći na tulum. Zločestoćo jedna!« »Tražim nekoga«, kažem i ogledavam se po sobi. Nigdje ne vidim Juliet, iako nisam ni očekivala da ću je naći kako ćaska s Jakeom Somersom na kauču. »Rob je u prizemlju«, govori Lindsay, a zatim se odmi če unatrag i pozorno me promatra. »Izgledaš kao skitnica s ceste. Pokušavaš izbjeći seks ili što?« Odjednom mi opet ide živce. Ona i njezine mudrijaške primjedbe. »Jesi li možda vidjela Juliet Sykes?« pitam. Lindsay me nekoliko sekundi zapanjeno promatra, a potom prasne u smijeh. »Ti to mene ozbiljno pitaš?« Pada mi kamen sa srca. Možda se ipak nije pojavila na tulumu. Možda joj se na putu pokvario auto, možda se predomislila, možda... »Došla je i rekla mi da sam kuja«, sve mi iluzije razbija Lindsay. »Možeš li ti to vjerovati?« I dalje se grohotom smije, a zatim me grli i vi če: »Elody! Ally! Sammy je došla! I traži svoju frendicu Juliet!« Elody uopće ne reagira na njezine povike jer je prezauzeta Steveom Doughom, ali Ally se okreće, smiješi i dovikuje: »Bok, draga!«, a zatim podiže praznu bocu votke i maše njome u zraku. »Ako vidiš Juliet«, viče, »pitaj je što je učinila s ostatkom moje votke!« I ona i Lindsay umiru od smijeha, a Lindsay joj dovikuje: »Napravila je psihotini.« Ipak sam stigla prekasno. Zbog te me spoznaje obuzima mu čnina, a bijes prema Lindsay vraća se punom snagom. »Moja najbolja prijateljica?« prkosno je pitam. »Baš smiješno. Ja sam mislila da je Juliet tvoja frendica.« »O čemu ti to?« odjednom me ozbiljno pita Lindsay. »Bile ste najbolje frendice u djetinjstvu. Igrale ste se zajedno u pijesku.« Lindsay otvara usta kao da će nešto reći, ali je unaprijed prekidam. »Vidjela sam slike«, govorim. »Ali što se dogodilo? Čula te kad si prdnula? Vidjela kad ti je iz nosa izletjela šmrklja? Ili je na neki drugi na čin otkrila da slavna Lindsay Edgecombe nije onako savršena kakvom se predstavlja? Što ti je tako grozno učinila?« Lindsay opet otvara usta, pa ih zatvara. »Čudakinja je«, na kraju sikće, ali u očima joj zapažam nešto što dotad nikada nisam vidjela i što ne mogu točno prepoznati. »Uostalom, baš me briga«, govorim ljutito. Moram pronaći Juliet Sykes. Probijam se natrag u prizemlje i pravim se da ne čujem dozivanja, da ne primjećujem ć

lupkanja Juliet po ramenu i šaputanja o svojem izgledu. Nadam se da u,i vjerojatno ako budemjoj dovoljno brza, uhvatiti na izlasku. Negdje je morala parkirati automobil ga je netko zablokirao. Bit će joj potrebno najmanje sat vremena da nagovori druge goste da pomaknu aute


133/202

5/24/2018


(ako ih uopće uspije nagovoriti, u što duboko sumnjam), a još više ako odlu či kući otići pješice. Uspijevam do prizemlja stići bez susreta s Robom, zbog čega sam doista zadovoljna jer mi nije potrebna rasprava s njim. Uz ulazna vrata stoji skupina u čenica drugog razreda s prestrašenim i, što je još važnije, trijeznim izrazima na licima, pa im se odlučujem obratiti. »Jeste li možda vidjele Juliet Sykes?« Blijedo me gledaju. Uzdišem i nastojim ne pokazati koliko sam o čajna. »Plavokosa, plave oči, visoka«, objašnjavam. I dalje me blijedo gledaju, pa shvaćam da je baš najbolje ne opisujem i da ne znam kako bih im je podrobnije dočarala. Umalo govorim ona jadnica, što bih zacijelo i bila rekla prije tri dana, ali onda oprezno izgovaram: »Lijepa cura«, kao da isprobavam kako to zvu či. Kada ni to ne donosi nikakav rezultat, stiš ćem dlanove u šake i dodajem: »Vjerojatno je potpuno mokra.« Na to napokon reagiraju, pa jedna govori: »U kupaonici je« i pokazuje vrata nedaleko od kuhinje. Pred njima se već nanizala čitava gomila djevojaka, od kojih jedna križa noge i poskakuje na izgleda mjestu,ljutito. druga noktima kucka po vratima, a treća pokazuje na sat i govori nešto što ne čujem, ali »U kupaonici je već gotovo dvadeset minuta«, govori mi jedna klinka iz skupine kojoj sam se obratila i na to mi se želudac grči u čvor. U kupaonicama ljudi drže tablete. U kupaonicama ljudi drže britvice. Ljudi se zaklju čavaju u kupaonicu kada žele učiniti nešto loše, kada se žele poseksati ili povra ćati. Zaključavaju se i kada se žele ubiti. Ne sada, ne tako. Morala bih te spasiti. Guram se do kupaonice i probijam se pred sama vrata. »Miči se«, grubo govorim Joanne Polerno i ona odmah odmi če ruku s vrata te se pomiče u stranu. Prislanjam uho na vrata, ne bih li iznutra začula zvukove plakanja, povraćanja ili bilo čega drugog, ali ne čujem ništa. Želudac mi se opet preokre će, ali onda se sjetim da uz tako glasnu glazbu i ne mogu ništa čuti. Kucam na vrata i zazivam: »Juliet? Je li sve u redu?« »Možda spava«, govori Chrissy Walker, na što joj dobacujem pogled i nadam se da će po njemu shvatiti koliko je glupa. Kucam još jedanput i prislanjam lice uz vrata. Možda mi se samo čini, ali iznutra kao da dopire tihi jecaj, no glazba baš u tom trenutku postaje još glasnija i prigušuje sve drugo. No, samo ono što mi se u činilo sasvim je dovoljno — već je vidim kako polako izdiše s druge strane vrata, prerezanih vena i u lokvi krvi... »Idi po Kenta«, govorim, duboko uzdišu ći. » Koga ?« pita me Joanne. »Moram piškiti«, govori Rachel i opet poskakuje. »Kenta McFullera. Odmah. Brže«, vičem na Joanne koja me zapanjeno gleda, ali i odmah odlazi u hodnik. Svaka sekunda čini mi se kao vječnost i prvi put u životu shvaćam što je Einstein htio reći s teorijom relativnosti — vrijeme se doista savija i rasteže poput gumenog bombona. »Što te, uostalom, briga za Juliet Sykes?« govori Rachel ispod glasa, ali ipak dovoljno glasno da je čujem.


134/202

5/24/2018


Ne odgovaram joj i ne znam što bih joj odgovorila, ali znam da moram spasiti Juliet, jednostavno to osjećam. To je dobro djelo koje moram u činiti. Tako ću spasiti sebe. Shvativši to, shvaćam i da ne znam čini li me to boljom ili lošijom osobom od onih koji ne čine dobra djela, pa brzo otresam pomisao. Joanne se vraća s Kentom, koji se zabrinuto mršti pod zastorom sme đe kose. Nešto mi titra u trbuhu. Jučer sam stajala u tami uz njega, toliko blizu da sam osjetila kako mu koža isijava predivnu toplinu. »Sam«, obraća mi se, a zatim me hvata za ruku i gleda me u o či. »Jesi li dobro?« Toliko sam iznenađena njegovim dodirom da nagonski uzmičem i on mi pušta ruku. Ni sama ne znam zašto se zbog toga odjednom osjećam prazno. »Dobro sam«, odgovaram i odjednom mi sine da me to pitao zato što izgledam strašno — sva mokra, raščupana i u rastegnutim hlačama. On, s druge strane, izgleda prili čno dobro. Karirane tenisice izgledaju otrcano, ali šarmantno, široke krem hla če vrlo mu dobro pristaju, a ispod zavrnutih rukava izviruju mu preplanule ruke. Tko zna gdje je tako uspio pocrniti. Sigurno ne u Ridgeviewu, barem ne u zadnjih pola godine. Zbunjeno me odmjerava i govori: »Joanne mi je rekla da me trebaš.« »Trebam te, to je istina«, govorim i shvaćam da rečenica zvuči luđački, pa crvenim. »Mislim, ne trebam te zbog sebe, nego...« duboko uzdišem jer mi pozornost odvra ća čudan sjaj u Kentovim očima. »Zabrinuta sam za Juliet Sykes. Zaključala se u kupaonicu.« Čim to izgovaram, mrštim se jer znam da zvučim sumanuto. Vjerojatno će mi reći da nisam normalna. Na kraju krajeva, ne može znati ono što ja znam. Sjaj koji mu se pojavio u o čima u tom se trenutku gasi i lice mu poprima ozbiljan izraz. Prilazi vratima i pokušava ih otvoriti, ali onda na trenutak zastaje i razmišlja. Ne govori mi da nisam normalna, ne tvrdi da sam paranoi čna niti išta slično, samo kaže: »Nema ključa. Mogao bih pokušati razvaliti bravu, a ako ne uspijem, možemo razbiti vrata.« »Idem ja na zahod na katu«, govori Rachel, okreće se na peti i odlazi. Kent zavlači ruku u stražnji džep i izvlači nekoliko sigurnosnih igala. »Ne pitaj«, kaže kada upitno podižem obrve. Obrambeno podižem ruke i ništa ga ne pitam. Zahvalna sam mu što mi pomaže bez suvišnih pitanja. Spušta se u čučanj pred vratima, savija sigurnosnu iglu i pr čka po bravi. Pritom prislanja uho uz vrata, kao da sluša kada će brava škljocnuti. Napokon više ne mogu prešutjeti znatiželju. »Ti nakon škole pljačkaš banke?« Nezadovoljno se mršti, či sigurnosnu iz brave, iz nov čanika vadi jekreditnu karticu. »Ne«, odgovara mi,izvla pa ume procjep izmeđpa u vrata i zida. »Moja mama će karticu uiglu nekada zaključavala grickalice u smočnici.« Potom ustaje i pritišće kvaku. Vrata se otvaraju nekoliko centimetara i srce mi po činje ubrzano lupati u ušima. Jednim se dijelom nadam da ćemo za vratima naići na bijesno Julietino lice, a drugim da će netko iznutra gurnuti vrata prema nama. To bih, naime, ja učinila da netko pokuša otvoriti vrata kupaonice u kojoj se nalazim. Naravno, da bi mogla u činiti bilo što od toga, Juliet prije svega mora biti — živa. Kent stopalom gura vrata i zaziva: »Juliet!«, a zatim se vrata širom otvaraju, vrijeme se rasteže i tih nekoliko sekundi traje cijelu vječnost tijekom kojih uspijevam zamisliti sve moguće najgore ishode s Julietinim mrtvim tijelom na podu. No, onda se vrata napokon otvaraju do kraja i pred o čima nam se ukazuje kupaonica — potpuno normalna, potpuno čista i potpuno prazna. Svjetlo je u kupaonici upaljeno, preko -135http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

135/202

5/24/2018


umivaonika je prebačen vlažan ručnik i jedina doista čudna stvar jest prozor, koji je širom otvoren i kroz koji po pločicama bubnja ledena kiša. »Pobjegla je kroz prozor«, govori Kent u istome trenutku u kojem to pomišljam, a ton mu je glasa istodobno tužan i prepun divljenja. »Sranje«, govorim. Naravno da je pobjegla kroz prozor. Nakon onakvoga poniženja svatko bi potražio najlakši mogući izlaz, izlaz koji će privući najmanje pozornosti, a prozor gleda na bočnu stranu kuće, prema travnjaku koji završava u šumi. Vjerojatno je odjurila upravo onamo. Hitam iz kupaonice prema hodniku. »Čekaj«, za mnom dovikuje Kent, ali već sam na izlazu i jurim preko trijema. Grabim baterijsku svjetiljku i džemper iza lon čanice kraj koje sam ih ostavila i trčim preko travnjaka. Kiša u tom trenutku pada nešto slabije i više je nalik na smrznutu izmaglicu, ali strahovito je hladno i studen mi prodire do kosti. Baterijom osvjetljavam tlo oko bo čnoga dijela kuće. Nisam iskusni tragač, ali pročitala sam dovoljno krimića i znam da uvijek valja potražiti otiske cipela, ali blato po kojemu hodam toliko je duboko i odvratno da je u njemu nemogu će prepoznati bilo kakav otisak. Ipak, pod prozorom kupaonice pronalazim oveću udubinu, vjerojatno mjesto na koje je doskočila, a zatim i nekoliko otisaka koji vode prema šumi, kako sam i predvidjela. Čvršće se umatam u džemper i krećem za njom. Ne vidim ništa dalje od dvadesetak centimetara dometa svoje baterijske svjetiljke i iako se nikada prije nisam bojala tame, sada mi se zbog neprekidnog savijanja i šuma drveća te žuborenja kiše čini da je šuma oživjela i da nešto nerazumljivo govori, poput onih luđaka koji lutaju po ulicama velikih gradova i razgovaraju sami sa sobom, skupljajući prazne boce i limenke u velike vreće. Više ni ne pokušavam pratiti otiske Julietinih stopala jer ih u rasto čenom kompostu trulog lišća ne bih ni mogla razabrati. Krećem se u smjeru za koji mislim da vodi prema cesti, nadajući se da ću je sustići na putu kući. Prilično sam sigurna da je odlučila pješačiti jer ako toliko očajnički želiš pobjeći s tuluma i od ljudi na njemu da bježiš kroz prozor kupaonice, vrlo je mala vjerojatnost da ćeš se nakon nekoliko minuta vratiti kroz ulazna vrata i te iste ljude zamoliti da pomaknu svoje parkirane Honde. Kiša se odjednom pojačava i udara o zamrznute grane poput kosti koja udara o kost. U prsima me probada od hladnoće i iako hodam najbrže što mogu, prsti su mi potpuno utrnuli od studeni i teško držim baterijsku svjetiljku. Jedva čekam da se zavučem u auto i uključim grijanje te krenem u potragu za Juliet po ulicama Ridgeviewa. U najgorem ću je slučaju potražiti kod kuće ili je pričekati pred njom. Samo da već jednom iziđem iz ove proklete šume. Ubrzavam korak i već napola trčim samo zato da bih se ugrijala. Svakih nekoliko trenutaka č

č

ć

zazivam:niz »Juliet!«, slijevaju vrat. iako ne o ekujem odgovor. Kiša pada sve ja e, pa mi se goleme kapi ve »Juliet! Juliet!« Kiša se pretvara u pljusak i sada me već probadaju ledeni noževi s neba. Trčim sa svjetiljkom u ruci, iako više ne osje ćam nožne prste i nisam više sigurna kre ćem li se u dobrome smjeru. Tko zna, možda trčim u krug. »Juliet!« Obuzima me strah. Okrećem se oko svoje osi i osvjetljavam okruženje, u kojemu nema ničega osim drveća. Sigurna sam da mi nije bilo potrebno toliko vremena od ceste do Kentove ć

ku e. Apsolutno sigurna. Prstiizsuruke. mi Č toliko da su gotovo deblji,Ostajem pa mi svjetiljka, dok se vrtim, ispada ujem natekli zvuk razbijanja stakla idvostruko svjetlo nestaje. sama u tami.


136/202

5/24/2018


»Sranje, sranje, sranje«, glasno me psovanje iz nekog razloga tješi. Nesigurno koračam u smjeru u kojem mi je ispala svjetiljka, pružaju ći ruke pred sebe da se ne bih s nečim sudarila. Nakon nekoliko koraka, međutim, padam na koljena i istoga trenutka potpuno uništavam ljubičaste hlače jer osjećam da voda kroz njih prodire kao kroz papir. Provlačim prste kroz blato i trulo lišće na tlu, svim se silama trudeći da ne razmišljam o onome što Kiša drhtim. mi se slijeva o čdoga i, jakna mi senekome prilijepila uz kožu i smrdi poputNastradaš. pokislog psa dodirujem. i nekontrolirano Eto, tou se pokušaš pomo đa kada ći, mislim. Grlo mi se steže od o čaja. Nastojeći spriječiti potpuni slom živaca, pokušavam zamisliti što bi u ovakvoj situaciji rekla ili napravila Lindsay. Što bi rekla da je sa mnom u mra čnoj šumi dok joj nad glavom bjesni oluja i što bi rekla da me vidi kako grebem noktima po blatnome tlu. »Samantha Kingston«, nasmijala bi se. »Oduvijek sam znala da voliš prljave igre.« Ta mi pomisao, međutim, samo na nekoliko sekundi popravlja raspoloženje. Lindsay nije uz mene, uviđam. Vjerojatno se negdje drpa s Patrickom u toploj i vrlo suhoj sobi ili dodaje joint Ally i pita je koji je meni vrag bio kada sam se onako ponašala prema njoj. Nema mi spasa. Potpuno sam izgubljena, jadna i sama. Grlo me sve ja če boli i u jednome trenutku imam osje ćaj da mi se iz utrobe do usta pokušava probiti neka zvijer oštrih kandža. Odjednom sam i bijesna na Juliet — toliko bijesna da bih je najradije tresnula šakom u glavu. Kako može biti tako sebična? Štogod je mučilo, koliko god joj bilo teško — ona, za razliku od mene, ima izbora. Nismo svi te sre će. Dok tako bjesnim nasred šume, odjednom za čujem najljepši zvuk koji sam čula u čitavih sedamnaest godina svojeg života (plus pet dana zagrobnog). Do ušiju mi, naime, dopire zvuk automobilske sirene. Zvuk dolazi iz daljine i vrlo brzo zamire — netko očito trubi u prolazu, pa tiho zavijanje nestaje u noći — ali izgleda da sam cesti ipak bliže nego što sam mislila. Podižem se na noge i krećem prema izvoru zvuka najbrže što mogu, pred sobom pružaju ći ruke poput oživljene mumije, odmičući grane i iglice s crnogoričnog drveća. Srce mi poskakuje od sreće i napinjem uši ne bih li čula bilo kakav zvuk i ne bi li me taj zvuk napokon odveo do auta. Nakon nekoliko minuta začujem još jednu automobilsku sirenu i gotovo jecam od sre će, a potom mi do ušiju dopire bubnjanje automobilskog stereosustava. Prolazi još nekoliko minuta, a onda odjednom kroz drveće spazim slabašno bljeskanje ulične rasvjete. Pronašla sam cestu. Kako se približavam cesti i kako se drveće prorjeđuje, obuzima me sve jače ushićenje. Počinjem maštati o bezbrojnim slojevima pokrivača — zavući ću se pod sve koje pronađem u kući, zamišljam prvi gutljaj vru će čokolade, svoje papuče i vrući tuš. Toliko sam zaokupljena mislima da na zamjećujem Juliet Sykes sve dok se u jednom trenutku gotovo ne spotičem o nju. Sjedi na tlu tek nekoliko metara od ceste, koljena privinutih uz prsa. Bijela joj je majica toliko mokra da je potpuno prozirna, pa joj vidim prugasti grudnjak i svaku kost u kralježnici. Toliko sam iznenađena njezinom pojavom da u tom trenutku zaboravljam da sam se zbog nje uputila u šumu. »Što radiš ovdje?« vičem da bih nadglasala pljusak. Podiže glavu prema meni i pod uličnom rasvjetom vidim da joj je pogled potpuno prazan. »Što ti radiš ovdje?« ponavlja moje pitanje. »Pa... ovaj... tebe«, odgovaram, ali niizraz licanitinimalo ne Prili mijenja. Ne pokazuje nikakvetražim osjećaje — ni iznenađenje šok njezina ni ljutnju išta slisečno. čno sam zbunjena. »Zar ti nije hladno?« pitam. -137http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

137/202

5/24/2018


Jedva primjetno odmahuje glavom i tupo zuri u mene. Nisam to ovako zamišljala. Mislila sam da će joj biti drago što sam je pošla tražiti, da će možda čak biti i zahvalna. Prihvatila bih i situaciju u kojoj se ljuti zbog toga, ali u svakom sam slučaju očekivala nekakvu reakciju. »Slušaj, Juliet«, jedva cijedim kroza zube koji mi nekontrolirano cvoko ću. »Skoro je jedan nakon ponoći i zbilja je hladno. Pođi sa mnom kući, može? Razgovarat ćemo. Znam što se dogodilo glavom u smjeru »I stvarno mimi je jest žao.« Da, govorim to zato štonajetulumu«, želim natjerati datrzam sa mnom pođe Kentove u auto, alikuneće.lažem. Doista žao. Juliet me još nekoliko trenutaka promatra dok se me đu nas spušta sve deblji zastor ledenoga pljuska, a zatim ustaje, pa već mislim da sam je uspjela uvjeriti, ali ona se okre će od mene i odlazi prema cesti. »Žao mi je«, govori, ali tonom koji ne odaje ispriku. Bezličan je, baš kao i njezin pogled. Pružam ruku i grabim je za zglob. Nevjerojatno je tanak, kao da opet u rukama držim ptičicu koju sam jedanput našla nedaleko od Gusišta i koja mi je u ruci uginula. Juliet se ne odmiče, ali zuri u moju ruku kao da je zmija koja se sprema ujesti je. »Slušaj«, još grane jedanput, da ćejoš ti zvu čatival nenormalno, enicu prekida vjetargovorim koji savija i na»znam nas izlijeva jedan kiše. »Imamali...« osje ćRe ajčda ti i mi ja imamo nešto zajedničko«, nastavljam. »I zato bih voljela da odemo nekamo i porazgovaramo.« »Ne idem ja nikamo«, govori Juliet. Sada zuri prema cesti i čini mi se da joj preko usnica prelazi jedva primjetan, tužan smiješak. Odmah potom i nestaje. Predugo sam vani, na kiši i hladnoći. Mozak mi staje i ništa mi više nije jasno. Kroz glavu mi tek prolaze čudne maštarije o raznim toplim stvarima — bazenu prepunom vru će čokolade, vunenim pokrivačima koji se u slojevima penju do krova moje kuće i jedan mi dio mozga govori: pusti sve k vragu. Neka učini štogod želi. Ionako će se sve do sutra izbrisati. No, većim dijelom — onim tvrdoglavim dijelom koji moja mama toliko voli prozivati u prodikama — mislim nešto drugo. Mislim da mi duguje barem malo pozornosti. Sva sam prekrivena blatom, smrzavam se i pola učenika gimnazije Thomasa Jeffersona misli da sam čudakinja koja na tulume dolazi u ljubičastoj pidžami. Mora me poslušati. »Pođimo onda k tebi«, govorim. Ionako će na kraju otići tamo. Dobacuje mi jedan čudan pogled i u jednom mi se trenutku čini da me prozrela, da zna sve o meni. »Zašto se toliko trudiš?« pita me. Moram još glasnije vikati da bih joj odgovorila jer su se auti po čeli izvlačiti s prilaza Kentovoj kući i sada sve češće prolaze uz nas po mokroj cesti. »Želim ti pomoći«, derem se. Jedva primjetno odmahuje glavom. »Ali ti me mrziš.« Polako se sve više približava cesti i sada me ve ć doista plaši. Uz nas prolazi auto iz kojega odjekuje tutnjava dubokih tonova sa stereosustava, a dok prolazi, pod uli čnom rasvjetom u njemu razabirem nasmijana lica. Negdje iz daljine čini mi se da čujem kako me netko doziva imenom, ali kiša je prejaka i sve nadglasava. »Ne mrzim te, Juliet«, govorim. »Ne poznajem te. Ali htjela bih to ispraviti. Htjela bih da počnemo ispočetka.« Sada već gotovo vrištim. Nisam sigurna čuje li me uopće. Odgovara mi nešto, ali ne čujem je. Pokraj nas prolazi još jedan automobil, jureći poput srebrnog metka. -138http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

138/202

5/24/2018


»Molim?« Juliet okreće glavu za djelić centimetra i glasnije govori: »Imaš pravo. Ne poznaješ me.« Još jedan auto. U prolazu iz njega odjekuje smijeh. Netko kroz prozor izbacuje bocu piva i ona se uz tresak razbija u šumi. Potom doista čujem kako me netko doziva imenom, iako još uvijek ne razabirem iz kojega smjera. Vjetar zavija kroz grane i odjednom uviđam da Juliet stoji tek koji centimetar od ruba ceste te da se ljulja po rubu asfalta kao da hoda po žici. »Možda bi bilo dobro da se odmakneš od ceste«, govorim, ali u glavi mi se bistri strašna, jeziva i mučna slika koja mi zamračuje čitav um, poput oblaka na obzoru. Netko me opet doziva iz šume, a zatim, još uvijek iz daljine, za čujem početak pjesme »Splinter« Fallacyja iz nadolazećeg automobila. »Sam! Sam!« sada već prepoznajem Kentov glas iz šume. Last night for the last time... you said you would be mine12 Juliet se napokon okreće prema meni. Smiješi se, ali nikada u životu nisam vidjela tužniji osmijeh. »Možda sljedeći put«, govori. »Ali vjerojatno ne.« »Juliet«, pokušavam je zazvati, ali riječ mi zastaje u grlu. Od straha sam se potpuno skamenila. Želim joj nešto reći, želim posegnuti za njom i zgrabiti je za ruku, ali vrijeme se u tom trenutku ubrzava i crna pomisao koja mi se dotad samo rojila tek na rubu mozga odjednom se sklapa u potpunu sliku. Glazba iz automobilskih zvu čnika postaje sve glasnija, srebrni Range Rover poput rakete izlijeće iz mraka, a Juliet se — poput ptice ili an đela, ruku uzdignutih u zrak — baca na cestu. Čujem glasan vrisak, vrisak koji probija tamu i reže no ć, jeziv vrisak koji ledi krv u žilama. Julietino se tijelo odbija od branika i slomljeno pada na asfalt, a Range Rover strmoglavljuje se u šumu, zabija u drvo, pa se iz njega uzdižu golemi jezici dima i vatre. Tek tada shvaćam da je stravičan vrisak — moj.

PRIJE NEGO ŠTO SE PROBUDIM Kent me sustiže upravo u tom trenutku. »Sam«, zaziva me, jedva dolaze ći do daha. »Jesi li dobro?« »Lindsay«, šapćem. To je jedino što mi pada na pamet. »Lindsay, Elody i Ally su u onome autu.« Okreće se prema cesti. Crni oblak dima uzdiže se iz šume, a s mjesta na kojem stojimo vidimo tek zgnječeni branik koji viri iza ruba ceste. »Čekaj me ovdje«, kaže. Pravo je čudo što je toliko miran. Trči na cestu i iz džepa vadi mobitel te nekome s druge strane dovikuje kako sti ći do mjesta nesreće. Cesta broj devet, odmah nakon Devon Drivea. Prilazi Julietinu beživotnom tijelu i spušta se na koljeno. Barem je jedna osoba ozlijeđ ena. Niz prilaz se spušta još automobila, svi se zaustavljaju i iz njih nesigurno istupaju putnici. Svi 12

Dio riječ i pjesme »Splinter« Fallacyja


139/202

5/24/2018


su odjednom potpuno trijezni, svi šapu ću i zure u sićušno slomljeno tijelo na asfaltu te dim i vatru koji izbijaju iz šume. Iz jednoga auta izlazi Emma McElroy, široko razroga čenih očiju i dlanova položenih preko usta te za sobom ne zatvara vrata Mini Morrisa, pa se cestom prolamaju glasni zvukovi Jay-Z-jeve pjesme »99 Problems«. Netko joj dovikuje: »Zaboga, Emma, isključi tu glazbu!« pa se ova brzo vraća u auto i ubrzo sve utihne. Jedini je zvuk bubnjanje kiše i nečiji glasni jecaji. Osjećam se kao da sam u snu. Pokušavam se pokrenuti, ali ne ide mi. Više čak ni ne osjećam kišu. Cijelo mi je tijelo obamrlo. Glavom mi se roji samo jedna misao: bijela mrlja koja je bljesnula pred farovima prije nego što smo se autom survali u šumu. Riječi koje je Lindsay vrisnula trenutak prije nesre će, a koje nisam uspjela razabrati. Nije rekla sranje. Nije rekla stani. Rekla je Sykes. S druge strane šume u tom se trenutku prolama dug i prodoran jecaj i na cestu izlazi Lindsay. Usta su da jojnije otvorena, a lice obliveno suzama. Kent pod ruku vodi Ally, koja kašlje i šepa, ali izgleda ozlijeđena. Lindsay vrišti: »U pomoć! U pomoć! Elody je još u autu! Pomozite joj! Molim vas!« Potpuno je izvan sebe, pa joj se rije či stapaju u stravičan, gotovo životinjski urlik. Pada na koljena i rida, ruku zabijenih u dlanove, a tada se njezinim jecajima pridružuje još jedan — iz daljine dopiru sirene. Nitko se ne pomiče. Sve što slijedi pred mojim se o čima odvija u kratkim rezovima, kao da gledam film pod stroboskopskim reflektorom. Sve se više u čenika naše škole okuplja na kiši, svi stoje mimo poput kamenih kipova, stižu policijski auti, pa cijelu no ć obasjavaju brzim izmjenama plave, crvene i bijele svjetlosti. Zatim stiže vozilo hitne pomoći, pa Julietino tijelo polažu nosila, krhko iznose i si ćušno poputtijelo pticena koja mi je uginula rukama Gusišta. Lindsay povraćanadok iz šume drugo nosiljci, Kent jenagladi po kod leđima, a Ally rida otvorenih usta, iako ne ispušta ni glasa. U jednome trenutku podižem o či prema gore i shvaćam da se kiša pretvorila u snijeg. Velike, bijele pahulje u vrtložnom plesu čarobno izranjaju iz tame i zurim u njih, ni sama ne znam koliko dugo. Kada spuštam pogled, s čuđenjem shvaćam da je na cesti preostalo tek nekoliko putnika iz zaustavljenih automobila, da Kent razgovara s policajcem iz samo jednog preostalog automobila s rotirkom, a svi su drugi nestali. Nema više ni vozila hitne pomoći ni Lindsay ni Ally. Potom shvaćam da Kent stoji preda mnom, iako nisam vidjela kako je došao do mene. Kako si došao do mene?, želim ga upitati, ali riječi mi ne prolaze kroz grlo. »Sam«, zaziva me, vjerojatno ne prvi put. Osjećam nekakvo stiskanje, ali tek nakon nekoliko trenutaka uviđam da su to njegove ruke na mojim ramenima. Tek nakon nekoliko trenutaka uviđam da i dalje imam ruke i tada se odjednom vra ćam u vlastito tijelo, sve što mi se odvilo pred očima odjednom me udara poput malja, koljena mi popuštaju i padam na tlo. Ken me hvata i podiže me na noge. »Što se dogodilo?« zbunjeno šap ćem. »Je li Elody...? Je li Juliet...?« »Psssst«, šapuće mi na uho. »Smrzavaš se.« »Moram pronaći Lindsay.« »Vani si već više od sat vremena«, govori. »Ruke su ti poput leda.« Skida debeli džemper koji je odjenuo i obavija ga oko mojih ramena. Uz trepavice su mu se prilijepile bijele pahuljice snijega. Stavlja mi ruke na laktove i nježno me okre će prema svojoj kući. »Hajde, pođimo. Idemo u kuću da se ugriješ.« -140http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

140/202

5/24/2018


Nemam snage oduprijeti mu se. Dopuštam mu da me vodi do kuće. Ni u jednom me trenutku ne prestaje dodirivati i iako mi samo drži dlan na leđima, mislim da bih bez njegove ruke pala. Nekim čudom stižemo do Kentove kuće, iako uopće nisam primijetila da smo hodali. U kuhinji smo, on izvlači stolac, posjeda me na njega, usnice mu se pomiču, čujem mu glas, ali uopće ne razumijem što govori. Potom mi prebacuje debeo, vuneni pokrivač preko ramena, pa mi ubrzo na nogama i rukama razdire jer se čnone bude iz obamrlosti. se kao daprste mi netko kroz nokte zabija oštre,jaka vrućbol e igle, alikona i dalje prestajem drhtati. Osje Zubićam mi cvokoću poput kockica za jamb u čaši za miješanje. U kutu i dalje stoje bačve, posvuda su razasute dopola ispijene čaše piva s ugašenim opušcima, ali glazbe više nema i kuća je potpuno drugačija sada kada se po njoj ne gura gomila ljudi, pa primjećujem brojne detalje. Mozak mi traži zanimaciju, nešto što bi mu svratilo pozornost s užasa i odbija se od jedne do druge sitnice: od natpisa M ARTHA STEWART NE STANUJE OVDJE do fotografija Kenta, njegove obitelji i ro đaka pričvršćenih na vrata hladnjaka, od starih razglednica iz Pariza, Maroka i San Francisca do šalica poslaganih iza staklenih vrata ormarića, s natpisima kao što SU KOFEIN ILI SMRT i VRIJEME JE ZA ČAJ. »Jednu ili dvije žličice?« pita me Kent. »Molim?« glas mi zvuči grubo i hrapavo, a u istome mi se trenutku vraćaju i ostala osjetila. Čujem mlijeko koje kipi u lončiću na štednjaku i Kentovo mi se zabrinuto lice izoštrava pred očima, pa primjećujem da mu se na pramenovima još tope pahuljice. Pokrivač koji je obavio oko mene miriše po lavandi. »Stavit ću dvije«, govori i okreće se prema štednjaku te nakon nekoliko trenutaka pred mene polaže golemu šalicu s natpisom DOM JE TAMO GDJE JE ČOKOLADA, iz koje se dimi vruća čokolada. Ni sama ne znam jesam li je zatražila ili mi je jednostavno pročitao misli. Sjeda s druge strane stola i promatra me dok otpijam prvi gutljaj. Čokolada je izvrsna, od prave čokolade, a ne od instant-praška, taman je onoliko slatka koliko volim i u njoj je dosta cimeta. Osjećam još neki okus koji u tom trenutku ne znam prepoznati, ali šalicu spuštam na stol nešto sigurnijom rukom. »Gdje je Lindsay?« pitam i pred o či mi se vraća prizor u kojemu kleči i pred svima povraća po asfaltu. Sigurno je bila potpuno izvan sebe jer inače nikada takvo što ne bi učinila pred ljudima. »Je li dobro?« Kent kima glavom, ne skidajući pogleda s mojeg lica. »Odvezli su je u bolnicu zbog pretraga i zato što je u šoku, ali bit će dobro.« »Ona je... Juliet je tako brzo istrčala...« sklapam oči i u sjećanje prizivam bijelu mrlju koja mi se gubi iz dohvata, a kada ih otvaram, na Kentovu licu o čitavam užas. »Je li... je li Juliet...?« Odmahuje glavom. »Ništa nisu mogli učiniti«, govori jedva čujno. »Vidjela sam je...« govorim, ali ne uspijevam dovršiti re čenicu. »Mogla sam je zgrabiti. Bila mi je tako blizu.« »Nesretan slučaj«, govori Kent i spušta pogled prema podu: Nisam sigurna vjeruje li u ono što govori. Najradije bih mu rekla ne, Kente, to nije bio nesretan sluč aj. U sjećanje prizivam njezin tužan osmijeh i zadnju rečenicu koju je izgovorila: Možda sljedeći put, ali vjerojatno ne. Zatvaram oči. Želim se otresti uspomene. »Što je s Ally?« pitam. »Je li dobro?« »Ally je dobro. Prošla je bez ijedne ogrebotine«, govori nešto sigurnijim glasom, ali nešto u njegovu prizvuku odaje silnu želju da ga prestanem ispitivati. Kao da mi više ne želi odgovarati -141http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

141/202

5/24/2018


na pitanja. »Elody?« jedva čujno pitam. Skreće pogled, a u čeljusti mu se nervozno pomiče jedan mišić. »Sjedila je na suvozačkom mjestu«, napokon govori, kao da ga svaka rije č razdire, a ja se ć

č

č

prisje am Elodynih žalbi: Zašto Sam uvijek sjedi na suvoza kom? »Ondje je udarac bio najja i.« Pitam se jesu li tako nesreću objasnili i mojim roditeljima u bolnici. Sudar, suvoza čko sjedalo, najjači udarac... »Je li...?« nisam u stanju izgovoriti pitanje do kraja. Gleda me kao da će svakoga trenutka briznuti u plač. Izgleda starije nego ikada prije, tamnijih, tužnijih i otežalih o čiju. »Stvarno mi je žao, Sam«, tiho govori. »Što mi pokušavaš reći?« pitam i stišćem dlanove u šake tako snažno da mi se nokti zabijaju u kožu. »Hoćeš reći da je... da je...« zastajem jer nisam u stanju izgovoriti re čenicu do kraja. Ako je izgovorim, morat ću je prihvatiti. Kent izgleda kao da mu svaka izgovorena riječ razdire čitavu utrobu. »Bilo je... bilo je brzo. Bezbolno.« »Bezbolno?« ponavljam drhtavoga glasa. »Bezbolno? Odakle znaš? Ne možeš to nikako znati!« U grlu mi je knedla veličine šake. »To su ti rekli? Da je bilo bezbolno? Kao da je to nešto normalno? Kao da je sve u redu?« Hvata me za ruku preko stola: »Sam...« »Ne«, vičem, odmičem stolac i ustajem. Sva se tresem od bijesa. »Ne! Nemoj mi samo govoriti da će sve biti u redu! Nemoj mi govoriti da je nije boljelo jer nemaš pojma! Nitko nema pojma koliko to boli. Boli...« Ne znam govorim li o Elody ili o sebi, ali Kent ustaje i grli me, pa mu jecam u rame. Čvrsto me privija uza se i u kosu mi šapuće nešto utješno, a meni prije uranjanja u potpunu tamu koja me polako preuzima na pamet pada nešto doista čudno — da mi glava savršeno pristaje uz njegovo rame. Onda mi se u misli vraćaju Elody i Juliet, pa očajnički plačem. Već drugu noć zaredom jecam pred Kentom, iako on to, naravno, ne zna. Trebala bih biti sretna što se ne sjeća da smo prošle noći sjedili na podu u mračnoj sobi i da su nam se koljena gotovo dodirivala, ali nisam. Samo sam još tužnija, još jadnija, još usamljenija. Gubim se u magli osje ćaja, a kada nakon nekog vremena počinjem polako dolaziti k sebi, shvaćam da me Kent doslovno drži, a ne samo grli. Noge mi jedva dotiču pod. Usnice su mu prislonjene uz moju kosu i osje ćam njegov dah na uhu, pa mi u tom trenutku kroz čitavo tijelo prolazi električni udar. Zbog toga me obuzima užasan osjećaj krivnje i zbunjena sam kao nikad dosad. No, on me i dalje pridržava objema rukama i drago mi je zbog toga. Postojan je i topao. »I dalje si sva ledena«, govori, pa mi polaže dlan na lice. Drži ga ondje tek djelić sekunde, ali kada ga uklanja, i dalje ga osjećam, kao da me opekao. »Odjeća ti je mokra.« »Donje rublje«, izvaljujem. Nabire čelo. »Molim?« »Donje rublje... ovaj... hlače, majica i donje rublje puni su mi snijega. Sada je to uglavnom voda, ali zbilja je hladna.« Previše sam izmoždena da bi mi bilo neugodno, a Kent se samo grize za usnicu i kima


142/202

5/24/2018


glavom. »Pričekaj me ovdje«, govori, a zatim glavom pokazuje na šalicu. »I popij to.« Posjeda me na stolac i odlazi. I dalje drhtim, ali ipak sam u stanju podi ći šalicu a da pola sadržaja ne razlijem po stolu. Ne razmišljam ni o čemu drugome osim o putanji šalice od stola do mojih usnica te o okusu čokolade, kucanju sata u obliku mačke koji stoji na zidu te o pahuljicama koje lepršaju s druge strane prozora. Kent se vraća nakon samo nekoliko sekundi. U rukama nosi džemper, donji dio trenirke i prugaste bokserice. »Moje su«, govori, a zatim se rumeni. »Mislim, nisu moje. Nisam ih još nosio, ali mama mi ih je kupila...« zatim zastaje i ispravlja se. »Kupio sam ih u utorak. Etikete su još pri čvršćene uz njih.« »Kente?« prekidam ga. Duboko udiše: »Da?« »Oprosti, ali... možeš li ne govoriti toliko?« pitam i prstom pokazujem prema vlastitoj glavi. »Mozak mi je prezbrkan da bih išta shvatila.« »Oprosti«, izdiše. »Ne znam što bih. Volio bih... volio bih da mogu pomoći i više.« »Hvala ti«, govorim. Znam da se trudi, pa mu se čak uspijevam i slabašno nasmiješiti. Polaže odjeću na stol, a uz nju dodaje i veliki, bijeli ručnik. »Nisam znao, ali... Ako ti je i dalje hladno, možeš se otuširati«, govori i crveni na spomen tuša. Odmahujem glavom. »Samo želim spavati«, govorim i u tom trenutku odjednom se osje ćam bolje. Potpuno sam zaboravila! Moram zaspati! Čim zaspem, ova će se noćna mora završiti. Ipak, pri dnu utrobe titra mi lagana tjeskoba. Što ako se ovaj put dan ne vrati na svoj po četak? Što ako sam ovaj put probila vremenski mjehuri ć? Sjetim se Elody i vru ća mi čokolada naglo navre iz želuca u grlo. Kent vjerojatno zapaža izraz na mojem licu jer se saginje i gleda me u o či. »Mogu li ti kako pomoći? Treba li ti što?« Odmahujem glavom i nastojim zadržati suze. »Bit će sve u redu. Samo sam... u šoku«, gutam knedlu. »Samo bih htjela... da se sve vrati na staro... ako me razumiješ.« Kima glavom i polaže ruku na moju. Ne povla čim je. »Da mogu ispraviti ono što se dogodilo, ispravio bih«, kaže. Rečenica je banalna, ali zbog na čina na koji je izgovara, iskreno i od srca, na oči mi naviru suze. Uzimam ručnik i odjeću sa stola, pa odlazim u hodnik i u kupaonicu u kojoj smo prije nekoliko sati tražili Juliet. Zatvaram vrata za sobom, a zatim shva ćam da je prozor i dalje otvoren te da na plo čice padaju sitne pahulje snijega. Zatvaram prozor i odmah se osje ćam bolje, kao da sam upravo zapo čela s postupkom brisanja svega što se dogodilo te večeri. S Elody će sve biti u redu. Na kraju krajeva, ja sam ta koja je trebala sjediti na suvozačkom sjedalu. Vješam ručnik za ruke koji je Juliet ostavila uz umivaonik i drhture ći se skidam. Ipak ne mogu odoljeti tušu, pa odvrćem slavinu i puštam vruću vodu, najtopliju što mi koža može izdržati bez opeklina. Snažan mi se mlaz razlijeva tijelom, a s plo čica se uzdiže vruća para. Ostajem pod tušem toliko dugo da mi se nabire koža. Brišem se i oblačim Kentov džemper, koji je predivno mekan i miriše po deterdžentu i, tko zna zbog čega, svježe pokošenoj travi. Potom skidam etikete s bokserica i navlačim ih. Prevelike


143/202

5/24/2018


su mi, naravno, ali osje ćaj čiste tkanine na koži veoma mi je ugodan. Jedine druge muške bokserice koje sam ikada vidjela bile su Robove, i te bi obi čno ležale izgužvane na podu njegove sobe ili pod krevetom, umrljane ne čim o čemu nikada nisam htjela ni početi razmišljati. Na kraju oblačim donji dio trenirke, koji mi je predug, pa mi potpuno prekriva stopala. Kent mi je dao i čarape — goleme i mucaste, pa oblačim i njih. Svu svoju odjeću zamatam u veliku kuglu i ostavljam je uz vrata kupaonice. Vraćam se u kuhinju i ondje nalazim Kenta u istome položaju u kojemu sam ga ostavila. Nešto mu bljesne u očima kada me ugleda, ali nisam sasvim sigurna o čemu je riječ. »Kosa ti je mokra«, kaže tiho, ali govori to kao da je zapravo rekao nešto drugo. Spuštam pogled i govorim: »Ipak sam se otuširala.« Nekoliko trenutaka oboje šutimo, a onda on govori: »Umorna si. Odvest ću te kući.« »Ne«, govorim mnogo oštrije nego što sam namjeravala i Kent blago poskakuje od mojega tona. »Ne, mislim, ne želim sada ići kući«, objašnjavam nešto mirnije. »Ali tvoji roditelji...« »Molim te«, kažem. Ako su mi roditelji čuli za nesreću, budni su i čekaju me u dnevnom boravku, pa će me čim u đem u kuću zasuti pitanjima, a zatim početi pričati o odlasku u bolnicu već sljedeće jutro te o posjetu psihijatru koji će mi pomoći da se nosim s gubitkom. Ako pak nisu čuli za nesreću, vratit ću se u mračnu, sasvim tihu kuću. Ni sama ne znam što mi je gore. »Imamo sobu za goste«, govori Kent. Primje ćujem da mu se kosa polako suši. »Ne bih u sobu za goste«, odmahujem glavom. »Želim biti u pravoj sobi. U sobi u kojoj netko živi.« đ

Nekoliko meuspinjemo trenutaka samo promatra, zatim govori: »Poprilazimo i sa mnom.« me za rukunau prolazu, pa se stubama i kroza hodnik na katu sobi Hvata s naljepnicama vratima. Trebala sam znati da je njegova. Neko vrijeme pr čka po vratima — »često se zaglavljuju«, objašnjava — pa ih onda napokon otvara. Duboko udišem. Miris je jednak kao i prošle večeri, kada sam ovdje bila s Robom, ali sve je drugo potpuno drukčije. Čak je i tama nekako mekša. »Pričekaj trenutak«, govori mi Kent, stišće me za ruku i zatim odlazi. Kroz tamu čujem šuškanje zavjesa i već u sljedećem mi trenutku zastaje dah. Pod zastorima se pojavljuju tri golema prozora koji sežu od poda do stropa i zauzimaju čitav zid. Kent nije upalio svjetlo, ali kao da jest. S golemog se Mjeseca kroz snijeg slijeva veli čanstvena mjesečina i cijela je soba okupana predivnim, srebrnim svjetlom. »Ovo je prekrasno«, govorim i napokon izdišem. Tek u tom trenutku postajem svjesna da sam nakratko zadržala dah. Kent se smješka i govori: »Jest, prekrasno je noću. U zoru baš i nije.« Počinje ponovno navlačiti zastore. »Ne, nemoj ih navlačiti«, govorim. »Molim te, nemoj.« Kentova je soba golema i miriše po istoj onoj mješavini deterdženta za rublje i svježe pokošene trave koju sam namirisala na njegovu džemperu. U tom mi se trenutku to čini najsvježijim mirisom na svijetu jer me podsjeća na otvorene prozore i svježe oprane pokriva če. Prošle noći nisam u sobi razabirala ništa osim kreveta, ali sada vidim da je obrubljena policama za knjige, da u kutu stoji radni stol s ra čunalom i još knjiga te da na zidu vise uokvirene slike s likovima koje ne raspoznajem. U kutu se pak nalazi golema vrećasta fotelja i Kent shvaća da zurim u nju. -144http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

144/202

5/24/2018


»Imam je od sedmog razreda«, govori pomalo postiđeno. »I ja sam imala sličnu«, kažem, ali mu ne pričam o razlogu zbog kojeg sam je se riješila — zato što je Lindsay rekla da izgleda kao kvrgava sisa. No, ne mogu sada razmišljati o Lindsay, o Ally, a pogotovo ne mogu razmišljati o Elody. Kent povlači pokrivače s kreveta, a zatim se odmiče i okreće, ne bi li mi pružio dovoljno prostora da se zavučem pod njih. Liježem na krevet i pokrivam se dok me svi udovi bole i osjećam se pomalo nesigurno, ali dovoljno sam iscrpljena da sam to u stanju zanemariti. Nad glavom mi je drvena, izrezbarena plo ča i vrlo slična pod nogama, pa čim liježem, imam osjećaj da ležim na saonicama. Skrećem pogled prema prozoru da bih vidjela pahulje, a zatim zatvaram oči i zamišljam da se na sanjkama vozim kroz šumu i da sam pošla na neko lijepo mjesto — slatku, malu, bijelu kuću u daljini, s čijih prozora trepere svijeće. »Laku noć«, šapuće Kent. Do toga je trenutka bio toliko tih da sam ve ć zaboravila da stoji u sobi. Otvaram oči i pridižem se na lakat. »Kente?« zovem ga. »Da?« »Možeš li samo malo ostati uz mene?« Kima glavom i privlači stolac bliže krevetu. Ništa ne govori. Podiže koljena pod bradu i gleda me. Kosa mu je pod svjetlom mjesečine sasvim srebrna. »Kente?« »Da?« »Misliš li da je čudno što sam ovdje?« pitam i zatvaram oči, da mu ne bih morala gledati lice kada bude odgovarao. č

č

»Glavni humoristi nogmi nije asopisa«, odgovara. »I jednom sam tristo šezdeset petsam danaurednik za redomškolskog nosio kroksice. Ništa čudno.« »Zaboravila sam već na tvoju fazu s kroksicama«, odvraćam. Napokon sam se ugrijala pod pokrivačima i osjećam da me obuzima san, poput plime koja mi zahva ća nožne prste dok stojim na tropskoj plaži. »Kente?« »Da?« »Zašto si tako dobar prema meni?« Toliko dugo šuti da već mislim kako mi neće odgovoriti. Zamišljam snijeg kako prekriva čitav protekli dan i kako ga briše. Ne usu đujem se otvoriti oči jer se previše bojim da ću prekinuti tu čaroliju. »Sjećaš li se kada mi je u drugom osnovne umro djed?« napokon govori. »Rasplakao sam se u menzi i Phil Howell nazvao me pederom, pa sam se zbog toga još jače rasplakao, iako nisam ni znao što znači riječ peder.« Tiho se smijulji u mraku. Slušam ga zatvorenih očiju. Phila Howella prošle su godine uhvatili napola golog na zadnjem sjedalu tatinog BMW-a. Bio je sa Seanom Treborom. Zanimljivo. »Uglavnom, kada sam mu rekao da me ostavi na miru, srušio mi je pladanj sa stola i sva se hrana razletjela po menzi. Do dana današnjeg pamtim da je toga dana za ru čak bio pire od ć

krumpira si nato ustala sa svojeg i natrljala ga Philu ui pure facu, iahamburger. zatim si muTiizmrvila hamburger pod mjesta, majicu.pokupila Rekla sipire mu si:poda gori si od ovog ruč ka«, smije se. »A to je u drugom osnovne bila velika uvreda. Phil je bio toliko iznenađen time


145/202

5/24/2018


što si učinila da je samo ukopan stajao nasred menze, a izgledao je toliko smiješno s krumpirom na glavi da sam prasnuo u smijeh i još se dugo smijao. Bio je to prvi put da se smijem otkad sam čuo da mi je umro djed«, govori, nakratko zastaje i dodaje: »Sje ćaš li se što sam ti rekao toga dana?« Uspomena mi se bistri u mislima, raste poput napuhanog balona s mjesta na kojemu se do tog trenutka skrivala i koje je toliko daleko da sam mislila kako ne postoji. No, sada mi se sve vraća. »Ti si moj heroj«, oboje govorimo u glas. Nisam ga čula kada se pomaknuo, ali njegov je glas odjednom bliži i obje mi ruke drži u svojima. »Toga sam se dana zakleo da ću i ja biti tvoj heroj, bez obzira koliko dugo morala čekati«, šapće. Dugo me tako drži za ruke i iako me svako malo obuzima san, srce mi treperi i otresa tamu, vraćajući me Kentu. Kada zaspem, izgubit ću ga. Zauvijek ću izgubiti ovaj trenutak. »Kente?« zazivam ga, a glas mi dolazi negdje iz dubine, iz magle, kao da mu je potrebno nekoliko sati da se probije od mozga do usta. »Da?« »Obećaj mi da ćeš ostati ovdje sa mnom«, govorim. »Obećavam«, šapuće. I upravo tada, u tom trenutku, kada više ne znam jesam li budna, sanjam li ili hodam negdje između, po prostoru u kojemu se sve želje ostvaruju — osjećam kako se njegove usnice spuštaju na moje. No, prekasno je. Gotovo je. Tonem u san, odlazim, gubim ga i savršen trenutak polako iščezava, zatvarajući se poput cvijeta koji se sprema za noćenje.


146/202

5/24/2018


Šesto poglavlje Ovaj put u snu č ujem zvuk. Dok padam kroz tamu, iz pozadine odjekuje instrumentalna glazba kakva obič no svira u dizalima ili kada vas neka služba stavi na telefonsko č ekanje. Ne znam kako, ali znam da dopire iz ureda pedagoga srednje škole Thomasa Jeffersona. Č im to uviđ am, kroz tamu poč inju bljeskati šarene toč kice i kao da mi pred oč ima prolazi dijaprojekcija svih smiješnih plakata s motivacijskim porukama koje pedagoginja, profesorica Gardner, drži na zidovima svojega ureda. U mojem su snu stotinu puta veći, poput kuće. Na jednom je Einsteinova slika i riječ i: ZBOG GRAVITACIJE NE Ć ET E PASTI U NESVIJEST OD LJUBAVI , a na drugome izreka Thomasa Edisona: GENIJ JE JEDAN POSTO NADAHNU Ć A I 99 POSTO ZNOJA. Razmišljam 0 tome da se uhvatim za njih i pitam se hoće li izdržati moju težinu, a onda prolazim pokraj slike mač ke koja visi s grane drveta i poruke: IZDRŽI JOŠ MALO. Zanimljivo — č im je spazim, fijukanje u ušima prestaje, strah nestaje i odjednom shvaćam da uopće ne padam. Nisam nikada ni padala. Samo plutam.

Zvuk budilice nešto je najljepše što sam čula u životu. Uspravljam se u krevetu i iz utrobe mi navire radostan smijeh. Najradije bih dotaknula sve oko sebe — zidove i prozore svoje sobe, kolaž na zidu, fotografije na radnom stolu, traperice na podu, udžbenik iz biologije, pa čak i svjetlost koja se pomalja kroz prozor. Da je mogu uhvatiti u dlanove i poljubiti, učinila bih to. »Oho! Jutros si dobre volje«, govori mi mama kada silazim u prizemlje. Izzy za stolom polako i odmjereno grize pecivo s maslacem od kikirikija. »Sretno ti Valentinovo«, govori tata koji stoji za štednjakom i mami pe če jaja za doručak. »Najbolji dan u godini«, govorim i kradem griz Izzyna peciva. Skviči i udara me po dlanu, pa je ljubim u čelo. »Ne slini po meni«, kaže. »Vidimo se poslije, Rizi-bizi«, pozdravljam je. »Ne zovi me Rizi-bizi«, plazi mi jezik prekriven maslacem od kikirikija. »Pa, kada tako plaziš jezik, i ne zaslužuješ sladak nadimak«, smijem se. »Hoćeš li nešto za doručak, Sam?« pita me mama. Nikada ne doručkujem kod kuće, ali mama mi ga svejedno nudi svako jutro, barem onda kada me uspije uhvatiti prije nego što pobjegnem kroz vrata i u tom trenutku shvaćam koliko volim te male, svakodnevne rituale. Volim i to što me uvijek pita, volim i to što uvijek odbijem jer me u Lindsaynu autu čeka pecivo sa sezamom, volim to što uvijek pri ulasku na školsko parkiralište slušamo »No More Drama«, volim špagete s mesom koje mama kuha svake nedjelje, volim kada tata jednom mjese čno preuzme kuhinju pa priprema svoje »posebno varivo« koje se sastoji tek od graha, kečapa i narezanih hrenovaka i koje potajno obožavam. Sve su te sitnice dio jedinstvenoga uzorka koji čini moj život, a ono što ga doista razlikuje od drugih života male su pogreške u tkanju, jedva primjetni preskoci i štucavice koje nitko drugi ne bi mogao ponoviti na isti način. Kada se dobro zagledate u njih, č ak i najtrivijalnije stvari postaju predivne. »Ne, neću ništa za doručak«, odvraćam mami, »ali hvala.« Prilazim joj i grlim je, a ona tiho podvikuje od iznenađenja. Osim onih rutinskih zagrljaja, koje razmjenjujemo za rođendane i blagdane, mislim da je nisam zagrlila već godinama. »Volim te«, govorim, a ona me gleda kao da sam upravo objavila kako se ispisujem iz škole i odlazim raditi u cirkus kao akrobatkinja na trapezu. »Što je sad ovo?« glasno uzvikuje tata, ispušta tavu u sudoper i briše ruke o kuhinjsku krpu. -147http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

147/202

5/24/2018


»A mene? Zar ne voliš i svojeg starog prdonju od tate?« Kolutam očima. Inače mi ide na živce kada pokušava biti duhovit, ali danas ga ne prozivam zbog toga jer mi danas ništa ne može pokvariti raspoloženje. »Bok, tata«, govorim dok me grli golemim rukama. Od glave sam do pete obuzeta ljubavlju, pjenušavim osjećajem nalik na mjehuriće koji podivljaju kada protresete bočicu gaziranog pića. Sve mi izgleda jasno, bistro i kao da sve vidim prvi put: posu đe u sudoperu, Izzyno pecivo, osmijeh svoje majke. Sve me opija i opet bih najradije sve dotaknula, uvjerila se da doista postoji. Da imam vremena, zbilja bih to i u činila — čak bih u ruke uzela i dopola pojeden grejp s kuhinjskog pulta i pomirisala ga, a zatim bih prstima prošla kroz Izzynu kosu. No, nemam vremena. Danas je proslava Valentinova u školi, Lindsay je ve ć pred kućom i moram obaviti neke stvari. Danas ću spasiti dva života: svoj i život Juliet Sykes.

NEKA BUDE SVJETLOST »Bip, biiiip!« kroz automobilski prozor dovikuje Lindsay dok žurim niz zaleđeni prilaz, duboko udišući hladan zrak i uživajući u tome kako me probada u prsima. Toliko sam ushi ćena da se radujem čak i gorkome vonju Lindsayne cigarete te ispušnim plinovima iz tenka. »Vidi opakog komada!« dovikuje Lindsay. »Kol’ko cepaš, mala?« »Ako moraš pitati«, odvraćam dok ulazim kroz suvozačka vrata, »preskupa sam za tebe.« Smije se i dodaje mi kavu. »Sretno Valentinovo.« »Sretno Valentinovo«, uzvraćam, pa se kuckamo plastičnim šalicama. I nju vidim jasnije nego ikada — svoju Lindsay, djevojku an đeoskog lica i razbarušene, pepeljastoplave kose, djevojku s malo oguljenim crnim lakom na noktima i izlizanom kožnom torbom u kojoj je pri dnu uvijek sloj duhana i dopola odmotanih žvaka ćih guma. Najviše od svega boji se dosade, uvijek je u pokretu, u akciji, jednom nam je na tulumu u botani čkom vrtu rekla: »Nas četiri protiv cijelog svijeta, može, cure?« i pijano nas zagrlila, iskreno misle ći svaku izgovorenu riječ. To je Lindsay — okrutna, duhovita, neustrašiva, odana i, iznad svega — moja. Nagonski se naginjem i ljubim je u obraz. »Oho! Lezbijski moment!« podvikuje i ramenom briše otisak sjajila. »Ili samo vježbaš za č

ve eras?« »Možda oboje«, odvraćam, pa se dugo i glasno smije. Otpijam gutljaj kave i uživam u vrućem okusu. Nema bolje kave u Ridgeviewu. Hvala Bogu na Dunkin Donutsu! Lindsay za volanom brblja o tome koliko ruža očekuje i pita se ho će li se Marcy Posner, kao i obično, tijekom petoga sata rasplakati u zahodu zato što ju je Justin Streamer napucao to čno na ovaj dan prije tri godine, dovijeka joj zapečativši položaj negdje na sredini ljestvice popularnosti. Ja pak gledam kroz prozor i promatram kako mi pred o čima u sivom vihoru prolijeće Ridgeview. Zamišljam drveće koje će propupati za nekoliko mjeseci, cvijeće koje će procvjetati i zrak koji će mirisati po proljeću. Nekoliko mjeseci nakon toga cijeli će gradić buknuti od zelenila — zbog silnoga će se drveća i travnjaka doimati poput slike na kojoj se još nije osušila boja. Zamišljam tu sliku kako čeka svoj red pod trenutačnom površinom svijeta, poput slajda iz dijaprojekcije koji čeka svoj red pod svjetlom projektora. -148http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

148/202

5/24/2018


Potom gledam Elody kako u štiklama nabada niz zaleđeni travnjak pred svojom kućom, bez jakne i drhtureći pod prekriženim rukama. Kada je ugledam tako živu i živahnu, olakšanje koje me preplavljuje toliko je snažno da istoga trenutka prasnem u glasan smijeh. Lindsay me čudno gleda i podiže obrve. »Pa, smrznut će se«, objašnjavam grohoćući. Lindsay vrti kažiprstom uz uho: »Luda je k’o kupus.« »Netko je spomenuo kupus?« pita Elody dok ulazi na stražnje sjedalo. »Umirem od gladi. Čak bih i kupus pojela.« Okrećem se i gledam je. Jedva se suzdržavam da ne sko čim preko naslona i bacim se na nju jer je silno želim dodirnuti, uvjeriti se da je to doista ona, da je ovdje i da je živa. Na neki je način upravo ona najhrabrija među nama, iako je istodobno i najosjetljivija i voljela bih da joj to mogu reći. »Što je?« nabire nos, pa shvaćam da je već neko vrijeme netremice promatram. »Jesam li se umrljala zubnom pastom?« »Ne«, odgovaram i opet se smijem zbog navale radosti te pomišljam kako je upravo ovo jedan od onih trenutaka u kojemu bih mogla provesti vječnost. »Izgledaš prelijepo.« Lindsay hihoće, gleda Elody u retrovizoru i kaže: »Imaš peciva pod guzicom, ljepotice.« »Mmmmm, peciva ispod guzice«, Elody iz papirne vrećice vadi napola zgnječeno pecivo i napadno zubima odlama oveći zalogaj. »Pravi okus Victorije Secret!« »Okus špagice na tangi«, dodajem. »Okus guzova«, ubacuje se Lindsay. »Okus prdeža«, govori Elody, pa Lindsay pljuje kavu po kontrolnoj ploči, a ja se smijem na sav glasMoje i ne mogu prestati, pa cijelim putem škole smišljamo okusa za peciva ispod guzice. prijateljice, mislim, možda nisu do savršene, možda sunazive uvrnute i sasvim su sigurno okaljane raznim traumama, ali nikada mi nisu bile draže i nikada ih nisam više voljela. Dok ulazimo na školsko parkiralište, na sav glas vrištim i tražim od Lindsay da stane, pa ona gazi po kočnici, a Elody psuje jer razlijeva kavu po prsima. »Koji ti je vrag?« pita me Lindsay, polažući dlan na prsa. »Nasmrt si me prestrašila!« »Joj, oprosti«, govorim, »mislila sam da sam vidjela Roba.« U daljini vidim kako Sarah Grundel u Chevroletu skreće prema maturantskom parkingu petnaest sekundi prije nas. Parkirališno mjesto doista je sitnica, potpuno banalna stvar, ali danas ne želim ništa prepustiti slučaju, sve želim učiniti kako treba, kao u onoj igri koju smo igrali kao djeca, kada ne bismo smjeli stati ni na jednu pukotinu u pločniku jer bi to značilo da će nam umrijeti mama. Čak i oni koji nisu vjerovali u to svim su se silama trudili da ne načine pogrešan korak. »Oprosti«, ponavljam, »zabunila sam se.« Lindsay preokreće o čima i ponovno nogom pritišće papučicu gasa. »Samo mi nemoj reći da si potpuno poludjela.« »Pusti je«, sa stražnjeg se sjedala naginje Elody i tapša me po ramenu, »samo je uzrujana zbog onoga što joj se sprema večeras.« Grizem se za usnicu da ne bih zahihotala. Da Lindsay i Elody znaju što mi se stvarno mota po glavi, strpale bi me u ludnicu. Cijelo jutro, kad god sklopim o či, zamišljam dodir Kentovih usnica na svojima — lak treperenja ćam se Naslanjam i srebrne aure koju mu je Mjesec stvorio okododir, glavepoput i čvrstoga stiskaleptirovih kojim mekrila. držaoPrisje u zagrljaju. na čelo prozor i gledam odraz vlastitog osmijeha, koji postaje sve širi i blistaviji dok Lindsay vozi uz


149/202

5/24/2018


maturantsko parkiralište i psuje zbog toga jer joj je Sarah Grundel otela zadnje mjesto. Ne idem za Elody i Lindsay prema glavnoj zgradi, nego mrmljam nešto o tome da me boli glava, pa se odvajam od njih i grabim prema zgradi A, u kojoj se nalazi ordinacija školske medicinske sestre. Ondje su, naime, pohranjeni svi valogrami, a ja želim srediti neke stvari s ružama. Laganje možda nije pri vrhu popisa dobrih djela, posebice ako lažete najboljim prijateljicama, ali činim to zbog vrlo, vrlo plemenitog cilja. Ordinacija školske medicinske sestre duga je i uska, a obično uz njezin zid stoji red poljskih kreveta. No, posebno zbog današnje proslave Valentinova kreveti su uklonjeni i na njihovo su mjesto postavljeni rasklopni stolovi. Teški zastori koji inače zamračuju prostoriju odmaknuti su od prozora, pa sve blista jer se svjetlost odbija od metalnih stalaka na zidu do bijelih zidova i prelijeva se po ružama. Ruže su posvuda — gotovo ispadaju iz velikih vaza u kojima stoje, a nekoliko ih doista leži na podu, zgnječenih latica. Da ne znam zašto su ondje, pomislila bih da je netko detonirao bombu čiji su aktivni sastojak ruže. Profesorice Devane, koja obično nadgleda proslavu Valentinova u školi, trenuta čno nema, ali tri djevojke odjevene u Kupide stoje nad jednom velikom vazom i hiho ću. Kada me spaze, valograma. poskakuju odmiču unatrag o čito komadi čitale poruke iz sa Čudne te kojih poruke, malo bolje irazmislim o njima jer — su majušni po nekoliko riječsu i, od su kada neke ći papira iskreni, a neke neiskreni komplimenti, neke su satkane od prekršenih obećanja, a neke prenose tek nejasno izražene želje. Nikada iz njih nije mogu će iš čitati čitavu priču, najčešće čak ni pola prave priče. Cijela je soba ispunjena riječima koje su samo dio, a ne potpuna istina i trepere s ražinih stabljika poput slomljenih leptirovih krila. Nijedna mi se djevojka ne obra ća dok hodam uz velike vaze, tražeći onu u kojoj su ruže za osobe čije prezime počinje slovom S. Vjerojatno im još nitko nikada nije ovako upao u sobu s ružama, pogotovo ne netko iz maturantskog razreda. Napokon pronalazim vazu sa slovom S. U njoj je pet ili šest ruža za Tamaru Stugen, još šest za Andrewa Svorka i tri za Burta Swortneyja. Uz njih osamljena stoji ruža za Juliet Sykes, s porukom nježno obavijenom oko stabljike, MOŽDA SLJEDEĆE GODINE, ALI VJEROJATNO NE. Možda sljedeći put, ali vjerojatno ne. »Oprosti... trebaš li nešto?« prilazi mi jedna djevojka iz skupine Kupida. Krši ruke i izgleda prestravljeno. Julietina je ruža tek pupoljak, nježno prošaran ružičastom bojom. Još nije ni procvala. »Trebam ruže«, odgovaram. »Mnogo ruža.«

ISPRAVCI I PRILAGODBE Iz sobe s ružama izlazim sretna i prepuna energije, kao da sam upravo popila tri jake kave. Julietinu sam ružu zamijenila golemim buketom koji sam platila četrdeset dolara, a uz to sam dodala i poruku, u koju sam velikim tiskanim slovima upisala: TVOJ TAJNI OBOŽAVATELJ. Najradije bih se nekako ušuljala na sat na kojemu će joj ga uručiti i sigurna sam da će joj popraviti dan. Sigurna sam, zapravo, da će taj buket spriječiti mnoge užase koji se spremaju. Juliet će dobiti više ruža od Lindsay Edgecombe, pa zamišljam Lindsayn izraz lica kada shvati da joj je Juliet Sykes otela titulu osobe s najviše valograma i rokćem od smijeha usred sata američke povijesti za napredne. Svi se okreću i zure u mene, ali baš me briga. Ovako se vjerojatno osjećaju ljudi koji se drogiraju nekim kvalitetnim drogama — sve gledaju iz druge, nove perspektive i sve im izgleda kao da je osvijetljeno iznutra. Moja je prednost u tome što nisam na drogama, pa sutradan neće biti mamurluka ni osjećaja krivnje. Ni zatvorskih kazni.


150/202

5/24/2018


Kada nam profesor Tierney daje nenajavljeni test iz kemije, . čitavih dvadeset minuta crtam srca i balončiće oko pitanja, a kada dolazi pokupiti papir, smiješim mu se tako blistavo da se neugodno trza, kao da nije naviknut na sretne ljude. Tijekom odmora između satova po hodnicima tražim Kenta, iako ni sama ne znam što ću mu reći kada ga nađem. Ništa mu ni ne mogu kazati jer ne zna da smo zadnje dvije no ći proveli zajedno i da smo oba jedno bismo poljubili, se, da jealinetko uzdahnuo, poljubili. Ne puta mogustajali mu rećtoliko i ni dablizu mislim da sedrugome prošle noda ipak tek mu ći jesmo se silno želim približiti. Potreba je snažna, gotovo opipljiva, žudim za tim da ga promatram dok zabacuje kosu, povlači neobične karirane tenisice po podu i dok zavla či dlanove u preduge rukave košulje. Srce mi poskakuje svaki put kada pomislim da sam ga upravo zapazila u hodniku, ali svaki se put ispostavlja da to nije on i svaki put me negdje u utrobi zape če žalac razočaranja. Znam, međutim, da ću ga vidjeti na satu matematike, pa prije njegova po četka odlazim u zahod i ondje se nekoliko minuta uređujem pred zrcalom. Pravim se da ne čujem brbljanje učenica drugih razreda i nastojim ne misliti na to da ću se za manje od pet minuta ponovno na ći licem u lice s profesorom Daimlerom. Trbuh mi cijelo jutro titra kao pri vožnji vlakom smrti — djelomično zato što jedva čekam da Juliet dobije buket, djelomi čno zato što se nadam da ću vidjeti Kenta, a djelomično zbog razočaranja svaki put kada ustanovim da ga ipak nisam vidjela u hodniku. Nisam sigurna, međutim, hoće li mi želudac izdržati četrdeset pet minuta Daimlerova namigivanja, podsmjehivanja i smijuljenja pred razredom. Svim se silama trudim otresti uspomene na njegov težak i vlažan jezik u svojim ustima. »Koja drolja«, za leđima mi iz jednog odjeljka izlazi mlađa učenica i odmahuje glavom. U jednom paranoičnom trenutku pomišljam da govori o meni jer mi je pro čitala misli, ali onda joj prijateljice počinju hihotati i jedna govori: »Fakat. Čujem da se već poševila s trojicom iz košarkaške momčadi«, pa shvaćam da govore o Anni Cartullo. Vrata odjeljka iz kojega je izišla djevojka su otvorena, još piše i: Vrati isedalje u kupleraj, kurvo. pa na njima jasno vidim Lindsaynu škrabariju: AC=JD. Ispod »Ne biste trebale vjerovati glasinama«, govorim bez razmišljanja, pa sve tri djevojke istoga trenutka prestaju pričati i okreću se prema meni, razrogačenih očiju. »Ozbiljno vam govorim«, kažem nešto hrabrije, shvativši da me pozorno slušaju. »Znate li kako počinje većina takvih glasina?« Odmahuju glavom. Stoje toliko blizu jedna drugoj da u jednom trenutku pomišljam da će im se lubanje sudariti poput biljarskih kugla. »Tako što je nekome dosadno, pa odluči nešto izmisliti.« U tom se trenutku oglašava zvono i one brzo izlaze iz zahoda kao da su upravo puštene s nastave, a ja stojim pred zrcalom i pokušavam pokrenuti noge prema hodniku, zatim niza stube, pa udesno do kabineta za matematiku, ali ne uspijevam. Nepomično zurim u natpis na vratima odjeljka, AC=JD. Prilično sam sigurna da je Lindsay to napisala iz čistoga hira, da je ta četiri glupa, besmislena slova napisala isprobavajući novi flomaster i pomišljam kako bi mi bilo draže da doista mrzi Annu jer je time što je napisala ipak na nekoga utjecala. Zaboravljajući na sat matematike, namačem papirnati ručnik u vodu i počinjem trljati natpis. Ne da se izbrisati, ali sada, kad sam počela, ne mogu se zaustaviti. Otvaram ormarić pod umivaonikom i ondje pronalazim sasušenu spužvicu i bocu sredstva za čišćenje. Moram jednom rukom pridržati vrata i svom se snagom nasloniti na njih te oštro trljati spužvicom, ali nakon nekog natpis vremena natpis ipak zatim nestaje.seToliko sampsujem sretnaLindsay da nakonzbog tih, hirovitosti prvih vrata,i ribam i s ostalih, iakoblijedi, me boliparuka i znojim te u sebi zbog toga jer je po zahodu pisala vodootpornim flomasterom.


151/202

5/24/2018


Kada uspijevam izbrisati natpis i sa zadnjih vrata, okre ćem ih prema zrcalu i gledam njihov odraz. Cista su, crna i bez ikakvih posebnih obilježja, kakva bi vrata na zahodu i trebala biti. Obuzima me silna sreća, pa plešem pred zrcalom, petama udarajući po pločicama na podu. Osjećam se kao da sam otputovala u prošlost i ispravila neku davnu nepravdu. Ve ć se dugo nisam osjećala tako živom i tako sposobnom. Čistećiniz vrata međutim,hladnom razmazala šminku s lica. Mali papirnatim mi se potoru čićčinikom, znoja slijevaju i nos, pasam, se umivam vodom i žustro brišem čelopotpuno potom ponovno nanoseći sve od maskare pa do rumenila nijanse ružinih pupoljaka. Srce mi u prsima poskakuje od uzbuđenja. Nakon ovoga sata slijedi stanka za ru čak, a stanka za ručak danas mi je posebno važna. »Daj, prestani s time«, Elody se naginje preko stola i postavlja mi ruku preko prstiju kojima već neko vrijeme lupkam po stolu. »Užasno mi ideš na živce.« »Nisi valjda postala reksi«, Lindsay pokazuje na sendvič koji sam jedva okusila. Reksi je Lindsayn naziv za anoreksičare, premda meni zvuči kao ime za psa. »Tako ti i treba kada si uzela to čudnovato meso«, govori Ally i grči lice u grimasu gađenja nad mojim sendvičem s pečenjem, koji sam naručila iako je granično prihvatljiv po standardima popularnih maturanata, pribrajajući to sve dužem popisu stvari koje su mi prestale biti važne jer sam umrla i već šesti put proživljavam isti dan. Na moje veliko iznenađenje, Lindsay me brani. »Kao da ovo što mi jedemo nije čudnovato meso«, kaže. »Puretina ima okus po gumenim džonovima.« »Da, ogavna je«, slaže se Elody. »Oduvijek mrzim puretinu iz menze«, priznaje i Ally, pa se sve tri počinjemo smijati. Zbog smijanja se osjećam nešto bolje i čvor u ramenima mi popušta, ali ponovno po činjem bubnjati prstima po stolu, sasvim nesvjesno. Ogledavam se po menzi, malo tražeći Kenta — koji se nikako ne pojavljuje, kao da je odjednom prestao jesti — a malo Juliet. Zasad nema ni njega ni nje. »... dali Juliet?« Toliko sam utonula u razmišljanje o Juliet da kada za čujem njezino ime, prvo mislim da tek umišljam, a zatim — još gore — da sam ga nesvjesno izgovorila. No, onda shvaćam da Lindsay gleda Ally s čudnim smiješkom na usnicama, pa shvaćam da ju je upravo upitala je li Juliet dobila našu ružu na biologiji. Potpuno sam zaboravila da Ally i Juliet zajedno idu na biologiju, ali sada, kada me podsjećaju na to, ostajem bez daha i vrti mi se u glavi. O čekujem da će Ally reći nešto poput: Isuse, cure, nećete vjerovati kad vani kažem! Dobila je golem buket ruža i, što je još nevjerojatnije, č ak se i nasmiješila. Ally polaže dlan na usta i razroga čenih očiju govori: »Isuse, cure, potpuno sam vam zaboravila ispričati da...« U tom mi se trenutku na oči spuštaju dlanovi i to me toliko iznenađuje da tiho podvikujem. Ruke koje mi prekrivaju o či mirišu po masti i, naravno, čaju od limuna. Rob. Ally, Elody i Lindsay umiru od smijeha dok mi uklanja dlanove s o čiju, a i on se smiješi, iako mu u pogledu zapažam napetost po kojoj uviđam da nije baš najbolje raspoložen. »Izbjegavaš li ti to mene?« pita i nateže mi naramenicu na majici kao da smo u vrtiću. »Pa, ne«, odvraćam ljubazno. »Zašto pitaš?«

Glavomgovori pokazuje prema uređaju glasom, za gazirana ća. »Stojim što ondje već gotovo petnaest minuta«, napola prigušenim očito pi nezadovoljan o tome sa mnom mora razgovarati pred curama. »Nisi me ni pogledala, a kamoli došla do mene.« -152http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

152/202

5/24/2018


Najradije bih mu rekla da je i on mene puštao da ga čekam, i to mnogo dulje, ali znam da ne bi shvatio. Osim toga, dok ga promatram kako se meškolji s noge na nogu, shvaćam da nije tako loš kako sam mislila. Da, naravno, sebičan je, nije osobito pametan, previše pije, stalno očijuka s drugim djevojkama, grudnjaci su mu viša matematika, a o onome što dolazi nakon grudnjaka bolje da i ne govorim — no jednoga će dana odrasti i bit će dobar suprug nekoj drugoj djevojci. ignoriram te, Robe, samo...« i pokušavam dobiti fraze na vremenu. još ni sau kim»Ne nisam prekinula, pa mi sada krozuzdišem glavu prolaze samo izlizane kao što Nikada su: nije problem tebi, nego u meni (premda jest problem u njemu, i meni kada sam s njim), ostanimo prijatelji (što nikada nismo ni bili) i slično. Govorim, međutim: »Stvari među nama nisu...« Škilji prema meni kao da govorim stranim jezikom. »Jesi li dobila moju ružu?« pita. »Na petom satu. Jesi li pročitala poruku?« Govori to kao da me poruka trebala udobrovoljiti. »Zapravo nisam«, odgovaram, nastojeći ne pokazati da mi ide na živce. »Markirala sam s petog sata.« »Gospođice Kingston«, Elody s druge strane stola polaže ruku na prsa i pretvara se da je šokirana. »Vrlo sam razočarana vašim ponašanjem!« Zatim zahihoće. Dobacujem joj pogled, pa se okre ćem Robu: »Ali nije u tome stvar. Stvar je u tome što...« »Ni ja nisam dobio ružu od tebe«, prekida me i vidim da vrlo polako shva ća da nešto nije u redu. Svaki put kada razmišlja, praktički vidim kako mu mozak prebacuje iz niže u višu brzinu. Kada sam ujutro otišla u sobu s ružama, u njoj sam, osim kupnje buketa za Juliet, načinila još jednu promjenu. Zastala sam uz vazu sa slovom C i pažljivo probrala ruže namijenjene Robu, preskačući onu koju mu je poslala bivša cura, Gabby Haynes, uz poruku: Kada ćemo se družiti kako si mi obećao, macane?, ali i uklanjajući onu koju sam mu poslala ja, zajedno s porukom nad kojom sam mozgala satima. Lindsay ga lupa po ruci, i dalje misleći da je sve što se događa samo šala. »Strpi se malo, Robe«, govori mu, »već ćeš dobiti ružu.« »Da se strpim?« prezrivo frkće Rob. Križa ruke na prsima i zuri u mene. »Znači, nema ruže«, napokon govori. »U čemu je problem? Zaboravila si?« Zbog nečega u njegovu glasu cure napokon shvaćaju što se zbiva, pa za stolom naglo zavlada tišina. Samo zure u mene, pa u Roba, pa opet u mene. Revidiram svoju misao od maloprije. Rob će jednoga dana biti dobar muž, ali ne bilo kome, nego napirlitanoj plavuši s D košaricama koja se pre često kvarca i ne smeta joj da je muškarac tretira poput mesa u marinadi. »Nisam zaboravila...« započinjem, ali odmah me prekida. Glas mu je miran i vrlo tih, ali ne može skriti ljutnju, hladnu i prodornu ljutnju koja kipi ispod površine. »Prvo radiš golemu dramu oko valograma, a onda se ne držiš svojega dijela dogovora. Tipično.« Želudac mi divlja kao da pokušava probaviti čitavu kravu, ali podižem bradu i gledam ga ravno u oči. »Tipično?« pitam. »Što bi ti to trebalo značiti?« »Znaš ti dobro što to zna či«, odvraća i prelazi rukom preko lica, koje mu potom odjednom poprima zao izraz, kao u trikovima koje je znao izvoditi moj otac, kada bi nakon poteza dlanom preko lica nadolje postao tužan, a nakon poteza prema gore — veseo. »Nisi baš nikad bila prvakinja u održavanju obećanja.« »Pazite! Ide psiho!« podvikuje Lindsay, vjerojatno se nadajući da će tako razbiti napetost. Na neki način i uspijeva. Ustajem tako brzo da prevr ćem stolac, Rob me prezrivo odmjerava,


153/202

5/24/2018


a zatim cipelom lupa po stolcu — ne prejako, ali ipak dovoljno glasno — a zatim govori: »Javi mi se poslije.« Odlazi, ali ne gledam za njim. Gledam Juliet koja pluta i luta po menzi kao da je ve ć umrla, pa po školi leluja tek njezina nepotpuna, prozirna sjena. U rukama ne nosi nijednu ružu, samo, kao i uvijek, smeđu papirnatu vrećicu. Toliko sam razočarana da to gotovo mogu okusiti. Grlo mi se steže. »... a onda je ušla jedna cura odjevena kao Kupid i isporučila, kunem se, barem trideset ruža za Juliet.« Brzo se okrećem prema stolu. »Što si rekla?« Ally se kratko mršti zbog mojega tona, a zatim ponavlja: »Dobila je golem buket ruža na biologiji. Nikada nisam vidjela da je netko dobio toliko ruža.« Hihoće i dodaje: »Možda psiho ima obožavatelja.« »Ne razumijem što se dogodilo s našom ružom«, duri .se Lindsay. »Posebno sam im napomenula da joj je dostave na trećem satu.« »A što je učinila?« prekidam je pitanjem. Ally, Elody i Lindsay zbunjeno me gledaju. »Što je učinila s čime?« pita me Ally. »Pa, s ružama. Zar ih je... zar ih je bacila?« »Što te briga!?« nabire nos Lindsay. »Ma, samo... mislim, nije me briga, ali...« sve me ispitiva čki odmjeravaju, Elody čak rastvorenih usta u kojima vidim malo prožvakanih krumpirića. »Drago mi je što je dobila ruže«, napokon govorim. »To što joj je netko poslao buket... mislim da je to lijepo.« »Vjerojatno si ih je sama poslala«, govori Elody i opet hiho će. Gubim strpljenje. »Zašto? Zašto to misliš?« Elody se u stolcu obrambeno naginje unatrag. »Pa, samo sam mislila... To je ipak Juliet!« »Da, naravno«, odvraćam. »To je ipak Juliet. Nikoga nije briga za nju. Nitko uop će ne obraća pozornost na nju.« Naginjem se prema njoj, objema rukama pritišćući stol dok mi u glavi bubnjaju ljutnja i razočaranje. »Zašto to mora biti tako?« pitam oštro. »Koja je svrha toga?« Ally se mršti. »Jesi li uzrujana zbog onoga s Robom?« »Da, baš razmišljam o tome«, Lindsay križa ruke na prsima. »Što je to bilo? Što se zbiva s vama?« »Nema ovo veze s Robom«, jedva cijedim kroz stisnute zube.« »Samo sam se šalila, Sam«, uskače Elody. »Pa, i ti si jučer rekla da se bojiš da će te Juliet ujesti ako joj se previše približiš. Rekla si i da bi te mogla zaraziti bjesnoćom.« U tom se trenutku lomim, baš tada, dok me Elody podsje ća što sam rekla jučer. Jučer. Prije šest dana. U sasvim drugom životu. Kako je to mogu će, pitam se. Kako je moguće da sam se toliko promijenila, a ne uspijevam promijeniti baš ništa drugo? To mi je u svemu možda i najgore, taj osjećaj potpunog beznađa, a i to pitanje koje sam postavila Elody — koja je svrha svega ovoga? Ako sam mrtva, ako ne mogu ništa promijeniti i ništa popraviti — koja je svrha? »Sam je u pravu«, govori Lindsay, namigujući mi i očito ništa ne shvaćajući. »Ipak je Valentinovo, zar ne? Vrijeme ljubavi i opraštanja, a to vrijedi i za psihopate.« Zatim podiže ružu u zrak, kao da je čaša šampanjca i svečano izjavljuje: »Za Juliet!« Ally i Elody također podižu svoje ruže i hihoćući ponavljaju: »Za Juliet!« -154http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

154/202

5/24/2018


»Sam?« Lindsay podiže obrve. »Hoćeš li i ti s nama nazdraviti ?« Okrećem se i odlazim prema vratima koja iz menze vode prema parkiralištu. Lindsay mi nešto dovikuje, a Ally govori: »Nije bacila ruže.« Svejedno odlazim, prolazeći pokraj stolova pretrpanih hranom, torbama i ružama, uz koje se svi smiju i pričaju, potpuno nesvjesni bilo čega drugog oko sebe. Kroz utrobu me probada neugodan osjećaj nalik na žaljenje. Svi mi izgledaju tako blesavo, sretno, normalno. Svi gube vrijeme jer ga imaju napretek. Troše minute, sate i dane na tko je s kim i jesi li č ula da... S obzora se uzdiže gomila crnih oblaka, a ja se ogledavam po parkiralištu, traže ći Juliet i poskakujući na mjestu ne bih li se ugrijala. Iz jednog auta na maturantskom parkiralištu za čuje se glasna muzika, pa ubrzo opažam srebrni Taurus Kriste Murphy kako juri prema izlazu. Ništa se drugo ne događa. Juliet se negdje stopila s asfaltnim krajolikom. Duboko udišem i izdišem oblak pare, uživajući u oštrome ubodu hladnoga zraka. Gotovo mi je drago što nisam pronašla Juliet jer ne znam točno što bih joj rekla. Osim toga, nije bacila ruže, a to je dobar znak. Još nekoliko sekundi stojim na parkiralištu, skaku ćem i mislim: več eras ću se napokon osloboditi ovog beskrajnog dana. Razmišljam o svemu što još planiram u činiti u životu: vodit ću Izzy na Gusište sve dok me u mojim godinama ne pošalje kvragu, više ću se nasamo družiti s Elody, odvest ću se u New York i s Lindsay otići na utakmicu Yankeesa, gdje ću se do sita najesti hot-dogova i zviždati za svim igračima. Poljubit ću Kenta. Doista ću ga poljubiti, polako i dugo, negdje na otvorenom, možda na snijegu. Na trepavicama će mu svjetlucati pahuljice, s lica će mi odmaknuti kosu i položiti mi svoju predivno toplu ruku na vrat. »Bok, Sam«, iz razmišljanja me prene Kentov glas. Okrećem se i spotičem o vlastito stopalo. Baš kao i malo čas s Juliet, toliko sam se izgubila u maštanju o njemu da mi se stvaran lik čini poput sna ili priviđenja. Odjenuo je stari sako od samta sa izgleda zakrpama na ilaktu, pa izgleda blagoruku poreme ćen, ali sladak Samt mi meko podatno, pa umalokao pružam i dodirujem ga. sveučilišni profesor. Zabio je ruke u džepove i podignuo ramena gotovo do ušiju kao da se tako nastoji ugrijati. »Danas nisi bila na matematici?« pita. »Ovaaaaj... ne«, odvraćam. Cijeli ga dan tražim po hodnicima, a sada ne znam što bih mu rekla. »Šteta«, smješka mi se i poskakuje na mjestu, »propustila si dostavu ruža.« Prebacuje torbu prema naprijed i otkopčava je, iz nje izvlačeći ružu boje vrhnja s ruži častim rubovima i karticom zavezanom oko stabljike. »Većinu su vratili natrag, ali htio sam ti ovu uručiti osobno. Malo je izgužvana, oprosti.« »Nema veze«, kažem. »Predivna je.« Grize rub usnice — nikada nisam vidjela ništa dražesnije — i mislim da je malo nervozan. Očima mi prelazi preko lica, pa skreće pogled u stranu, a zatim me ponovno gleda. Kad nam se oči susretnu, čini mi se kao da smo sami na svijetu i kao da stojimo usred zelene livade. »Nisi baš mnogo propustila na matematici«, govori i ve ć znam da će se upustiti u jednu od svojih brbljavih epizoda. »Mislim, prošli smo neke stvari iz zadaće koju nam je zadao u srijedu jer su se neki ljudi uspaničarili zbog testa koji je najavio za ponedjeljak, ali zbog neprestanog šuškanja oko ruža i Valentinova Daimler nije htio...« »Kente?« Žmirka i prekida rečenicu. »Da?« »Jesi li mi ti ovo poslao?« podižem ružu. »Mislim, je li ruža od tebe?« -155http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

155/202

5/24/2018


Njegov je osmijeh poput sun čeve zrake. »To ti neću otkriti«, namiguje mi. Nesvjesno sam mu se približila za nekoliko koraka, pa osje ćam toplinu koja mu isijava iz tijela. Pitam se što bi u činio da ga privijem k sebi i prislonim svoje usnice uz njegove kao što je on to učinio sinoć ili kao što mislim — nadam se — da je u činio. Već i zbog same pomisli u trbuhu mi zatrepere leptirići, pa je otresam, zbunjena, nemirna i nesigurna. U tom mi trenutku pada na pamet ono što nam je Ally rekla prvoga dana — onoga dana kada je sve ovo počelo — da ako u Tajlandu poleti jato leptira, to može izazvati oluju nad New Yorkom. To mi u mislima pokreće pravu bujicu: mislim na sve one tisuće, na sve one milijarde pogrešnih i pravih koraka koje sam morala napraviti da bih stigla ovamo, pred Kenta i da bih pred njim na parkiralištu držala ružu boje vrhnja s ružičastim rubovima. Život je čudo, mislim. Pravo pravcato čudo. »Hvala ti«, govorim, a zatim brzo dodajem: »Mislim, hvala ti što si mi donio ružu.« Saginje glavu. Vidim da je zadovoljan, ali malo mu je i neugodno. »Nema problema«, govori. »Čujem da je večeras kod tebe tulum«, kažem i najradije bih se udarila po čelu zbog tako bezveznog nastavka razgovora. Dok sam razmišljala o susretu s njime, stvari su išle mnogo lakše: svaki bi se put sagnuo prema meni i usnicama dotaknuo moje, baš kao sino ć. Očajnički sve želim popraviti, očajnički povratiti taj sinoćnji trenutak i taj sinoćnji osjećaj, ali bojim se da bih ga bilo čime što učinim mogla upropastiti. Obuzima me osje ćaj tuge zbog onoga što sam izgubila. Negdje u beskrajnom vrtlogu vječnosti taj je kratak trenutak u kojem nam se usnice dotiču netragom nestao. »Da«, sav se ozario zbog spomena tuluma. »Roditelji mi odlaze na put, pa zato. Dolaziš?« »Apsolutno«, gotovo uzvikujem i vidim da ga to zbunjuje. »Mislim«, nastavljam nešto normalnijim tonom, »svi idu, pa i ja.« »Nadajmo se«, polako i toplo govori Kent i njegov me glas podsje ća na sladak sirup. Najradije bih zatvorila oči i samo ga slušala. »Nabavio sam dvije ba čve piva«, dodaje i u zraku vrti prst, kao da želi reći: jupiiii! »Došla bih i da ih nisi nabavio«, odvraćam, pa bih se opet najradije udarila u čelo. Što mi je sad to trebalo značiti? Kent je, međutim, očito shvatio jer crveni i govori: »Hvala ti. Nadao sam se da ćeš doći. Mislim, znao sam da ćeš doći jer i inače uvijek dolaziš na tulume, ali nisam znao ideš li možda na neki drugi tulum ili možda s prijateljicama imaš druge planove ovaj petak...« »Kente?« Opet zastaje. Opet je presladak. »Da?« Oblizujem usnice jer ne znam kako bih rekla ono što mu želim kazati. »Ovaj... htjela bih ti nešto reći.« Dražesno nabire čelo — zašto sve to nisam i prije primijetila? Nimalo mi ne olakšava. Duboko uzdišem: »Zvučat će ti sumanuto, ali...« »Da?« naginje se još bliže i sada su nam usnice toliko blizu da osje ćam miris peperminta koji žvače, pa mi se mozak pretvara u šareni vrtuljak. »Ovaj, ja... hm...« »Sam!« -156http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

156/202

5/24/2018


I Kent i ja nagonski se odmi čemo kada začujemo Lindsayn glas. Stoji na vratima menze, sa svojom i mojom torbom prebačenima preko ramena i gotovo sam joj zahvalna što nas je prekinula jer sam mu se upravo spremala priznati da sam umrla. I da se možda zaljubljujem u njega. Lindsay se gega prema nama, napadno pokretima isti čući koliko joj je teško nositi dvije torbe i pita me: »Idemo li onda?« »Molim?« Dobacuje kratak pogled u Kentovu smjeru, ali ina če ničime ne odaje da ga je primijetila. Staje pred njega kao da ga nema ili kao da ne želi gubiti vrijeme na njega, a kada Kent okre će glavu i pravi se da to ne primjećuje, obuzima me očaj i mučnina. Najradije bih mu nekako poručila da nisam ista kao i Lindsay i da ne mislim da je vrijeme provedeno s njim ba čeno uzalud. Dapače, moje je vrijeme manje vrijedno od njega. »Idemo li u TCBY ili ne?« pita me Lindsay, pa zatim polaže ruku na trbuh i krivi usta u patničku grimasu. »Oni su mi krumpirići tako teško sjeli na želudac da mi jedino može pomoći poslastica prepuna umjetnih aditiva.« Kent mi kratko kima glavom i odmi če bez ikakvog drugog pozdrava, kao da što prije želi nestati. Obilazim Lindsay i vičem: »Bok, Kente! Vidimo se večeras!« Brzo se okreće, očito iznenađen i blistavo se smiješi. »Vidimo se, Sam«, govori i kažiprstom dotiče čelo, oponašajući salutiranje kakvim su se služili junaci starih, crno-bijelih filmova. Zatim odmiče prema glavnoj zgradi. Lindsay ga nekoliko trenutaka promatra, a zatim se okre će prema meni i sužava kapke na očima. »Što je to bilo? Je li te Kent uspio toliko izmučiti da si na kraju pokleknula?« »Možda«, odvraćam jer me doista nije briga štosećekao Lindsay misliti o da tome. Opijena Kentovim osmijehom i njegovom blizinom, osjećam da lebdim i kao mi nitko ništasam ne može. Lindsay još neko vrijeme zuri u mene, a zatim samo sliježe ramenima i govori: »Nema većeg izraza ljubavi od bacanja cigle kroz prozor«, pa me hvata pod ruku i pita: »Jogurt?« I to je, uza sve njezine mane i nedostatke, razlog zbog kojeg volim Lindsay Edgecombe.

KORIJEN I PUPOLJAK »O, zaboga, Sam«, nestrpljivo govori Lindsay i pohlepno gleda Kentovu kuću, kao da je izgrađena od čokolade. »Dobro izgledaš.« Nestrpljiva je zato što već pedeseti put provjeravam šminku u ogledalcu na sjenilu. Upravo sam nanijela još jedan sloj sjajila na usnice i izvukla jednu grudicu maskare iz oka, a u sebi stalno vježbam govor koji sam pripremila. Slušaj, Kente, možda će ti ovo zvuč ati kao ludost, ali htjela sam te pitati bi li htio koji put izaći sa mnom... »Ne shvaćam«, sa stražnjeg se sjedala naginje Ally. »Ako se ve čeras nećeš poševiti s Robom, oko čega radiš toliku dramu?« »Ne radim dramu«, odvraćam joj i još se malo gledam u zrcalu. Unatoč tome što sam nanijela blago toniranu kremu i rumenilo, i dalje sam blijeda poput vampira.


157/202

5/24/2018


»O, i te kako radiš dramu«, govore sve tri istodobno, pa se počinju smijati. »Sigurno ne želiš malo potegnuti?«, Ally me sa stražnjeg sjedala lupka po ramenu bocom votke. Odmahujem glavom: »Ne bih, hvala.« Previše sam živ čana za alkohol, a i ovo je prvi dan ostatka mojeg života, novi početak. Od danas pa nadalje sve ću raditi onako kako treba. Postat ću drugačija, bolja osoba, postat ću osoba kakve će se ljudi sjećati po dobrome, a ne se samo prisjećati da sam nekoć postojala. Stalno si to ponavljam, riječi mi se mislima vrte poput mantre i to mi daje snagu, nešto čvrsto na što se mogu osloniti. Moja mi mantra pomaže i u suzbijanju dubokog nemira i osje ćaja da sam nešto zaboravila. Osjećaja da nešto nije na svojem mjestu. Lindsay mi prebacuje ruku preko ramena i ljubi me u obraz. Iz usta joj isparava votka i svjež miris bombona Tic Tac. »Znači, imamo dežurnog vozača večeras«, govori. »Baš smo odgovorne i ozbiljne.« »Eh, baš si ti ozbiljna i odgovorna«, dobacuje joj Elody. »Trebali bi te pokazivati kao upozorenje dječurliji.« »O, baš si se ti našla moralizirati, Droljanovi ćka«, okreće se Lindsay i bocka Elody tubom sjajila za usnice, a Elody joj ga oduzima, pobjednički podvikuje i maže usnice. »Smrzavam se«, govori Ally. »Hajdemo unutra, molim vas.« »Milostiva?« gleda me Lindsay i tobože se ponizno klanja. »U redu. Idemo«, govorim, iako u glavi i dalje ponavljam reč enice pripremljenog govora. Mogli bismo u kino, na več eru ili nešto drugo... Prošlo je već dosta vremena otkad smo zadnji put malo dulje razgovarali... Na tulumu je gotovo neizdrživo glasno, cijela se ku ća pretvo rila u zaglušan urlik. Možda zbog toga jer sam trijezna, ali sve mi izgleda kao apsurdna gužva u kojoj se svi mu če i znoje i iako mi se to već dugo nije dogodilo, pri ulasku u kuću obuzima me osjećaj stida i neugodan dojam da svi zure u mene. Nastojim ne razmišljati o tome. Usredoto čujem se na ono zbog čega sam došla — na Kenta. »Totalno ludilo«, govori Lindsay i rukom u zraku pokazuje gomilu koja se jedva pomi če po prostoriji, kao da su ljudi u njoj međusobno vezani nevidljivim užetom. Nekako se uspijevamo progurati na kat, a u prolazu primjećujem da su oči gotovo svih gostiju staklaste, kao na lutkama, vjerojatno zbog alkohola i nekih drugih opijata. Izgledaju mi pomalo jezivo. Već godinama s većinom dijelim školske klupe, ali sada mi izgledaju druga čije, nepoznato, poput piranja koje se spremaju proždrijeti žrtvu ili kao da su svi poskidali maske i sada ih vidim točno onakvima kakvi doista jesu — grublji, nepoznati, drugačiji. Prisjećam se i sna koji sam sanjala prije nekoliko dana i u kojemu sam se gurala kroz tulum na kojemu su mi svi izgledali poznato, ali pomalo izobličeno, pa odjednom shvaćam da možda nisu ljudi ti koji su se promijenili. Možda sam se ja promijenila. Lindsay me prstom gura u leđa, potičući me da se guram dalje i drago mi je zbog toga. Ta mi sitna poveznica daje snage. Guram se u prvu sobu uza stube, jednu od najve ćih, i čim ulazimo, zastaje mi srce. Kent. Stoji u kutu i razgovara s Phoebe Rifer. Dotada izoštrene, sve mi se misli mute, kao da je nad njima zavladala mećava. Usta mi se suše kao da su puna vate i žao mi je što nisam popila barem malo votke jer bi alkohol ublažio nelagodu. Ovako se osjećam kao da sam čudnovato previsoka, poput Alise u zemlji čuda kojoj je tijesno u premalenoj sobi. Okrećem se da bih nešto rekla Lindsay, iako ne znam to čno što, ali mi je potreban razgovor bilo s kim, bilo kakvo odvlačenje pozornosti od osjećaja da stojim pred ljudima koji zure u mene -158http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

158/202

5/24/2018


kao da sam pregolema biljka — ali kada se okre ćem, Lindsay više nema. Nestala je. Naravno. Vjerojatno traži Patricka. Stišćem šake i zatvaram oči. To znači da će za samo nekoliko sekundi... tri, dva, jedan... »Sam«, Rob mi ovaj put ne obvija ruke oko struka i kada se okrećem prema njemu, gleda me svisoka, kao da smrdim. Znam da je čudno, ali uspjela sam zaboraviti da će i on biti na tulumu. Uopće nisam razmišljala o njemu. »Mislio sam da ne ćeš doći«, govori mi. »Zašto ne bih došla?« pitam i križam ruke na prsima nakon što primjećujem da mi odmjerava grudi. »Danas si se skroz nenormalno ponašala«, govori i primjećujem da već pripito frflja. »I što sad?« pita. »Hoćeš li mi se ispričati ili što?« Lijeno se smješka i dodaje: »Smislit ćemo već neki način na koji mi se možeš iskupiti.« U prsima mi naglo raste ljutnja. Pohotno me odmjerava od glave do pete i ja se osje ćam kao da su mu o či ruke kojima me nekontrolirano grabi za razne dijelove tijela. Ne mogu vjerovati da sam tolike noći provela u njegovu podrumu, dopuštaju ći mu da slini po meni. Silne godine maštanja i čežnje za Robom nestaju u tom kratkom, ali neugodnom trenutku. »Da?« pitam ga. Nastojim ne zvučati grubo, ne uspijeva mi sasvim, ali Rob je, sre ćom, previše pijan da bi to primijetio. »Imaš pravo«, dodajem nešto blažim tonom, »baš bih ti se voljela iskupiti.« »Stvarno?« veselo se smiješi, pa mi prilazi bliže, obavija mi ruke oko struka, a ja drhtim od gađenja, ali se prisiljavam da ne ustuknem. »Hmmmm«, prstima mu dodirujem prsa, ali preko njegova ramena virim prema Kentu, koji i dalje priča s Phoebe. Ta mi činjenica na trenutak odvlači pozornost. Kog vraga toliko razgovara s Phoebe? Žena je zanimljiva jednako kao i rezanac iz juhe, za Boga miloga! Ipak, uspijevam se pribrati, pa pogledavam Roba i na silu očijukam. »Mislim da bismo trebali otići na neko mjesto na kojemu ćemo biti sami«, govorim. »Definitivno«, slaže se i zbog alkohola gotovo pada u stranu. »A kamo bi ti?« Podižem se na vrhove prstiju i šapćem mu u uho: »Na ovome je katu jedna spava ća soba. Prepoznat ćeš je, vrata su puna naljepnica. Pođi tamo i čekaj me. Čekaj me gol«, odmičem se i razvlačim usnice u jedan od najizazovnijih osmijeha. »Obećavam ti da ćeš do kraja života zapamtiti moju ispriku.« Robove oči gotovo iskaču iz duplji. »Sada?« »Sada.« Odvaja se od mene i tetura prema hodniku, a zatim mu nešto pada na pamet, pa se okre će i dovikuje: »Doći ćeš uskoro, hoćeš li?« Ovaj se put ne moram siliti na smiješak. »Pet minuta«, govorim mu, podižući dlan s raširenim prstima. »Obećavam ti.« Kada se okrećem na drugu stranu, jedva se suzdržavam da ne prasnem u smijeh, a sav nemir koji sam osjećala zbog predstojećeg razgovora s Kentom netragom nestaje. Spremna sam ovoga trenutka domarširati do njega i gurnuti mu jezik u usta ako je to potrebno. Njega, međutim, više nema na vidiku. »Sranje«, mrmljam. dama cako ne izražava«, s le đa mi prilazi Ally i poteže gutljaj votke iz boce. »Što ti je?»Jedna Kriza sseCokranom?« »Tako nešto«, trljam čelo. »Jesi li možda vidjela Kenta McFullera?« -159http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

159/202

5/24/2018


Ally zbunjeno žmirka: »Koga?« »Kenta. McFullera«, govorim glasnije, pa se dvije u čenice drugog razreda okreću i zure u mene. Uzvraćam im prodornim pogledom, pa odustaju. »Aaaa, časni domaćin«, Ally podiže bocu u zrak. »Zašto ga trebaš? Ve ć si nešto razbila? Tulum je baš dobar, zar ne?« »Da, krasan je«, pokušavam ne zakolutati očima. Previše je pijana da bi mi bila od koristi, pa pokazujem prema stražnjem dijelu kuće. Tamo bi trebale biti Elody i Lindsay. »Hajdemo onamo«, kažem. Ally me prima pod ruku: »Na zapovijed, gospođo.« Dok krećemo prema stražnjoj sobi, u dovratku spazim Amy Weiss, vjerojatno najveću tračericu na školi. Ljubi se s Orenom Talmadgeom kao da će ga proždrijeti, pa vučem Ally prema njima. »Želiš se družiti s Amy Weiss?« sikće Ally, a znam i zašto. U prvom srednje Amy je školom proširila glasinu da je Ally dopustila Fredu Dannonu i dvojici drugih dje čaka da joj diraju grudi iza gimnastičke dvorane u zamjenu za to da joj mjesec dana pišu zada ću iz matematike. Nikada nisam saznala je li priča istinita ili nije. Ally se zaklinjala da nije, Fred da jest, a Lindsay je tvrdila da im je Ally vjerojatno samo pokazala sise, pa su oni pri ču unaprijedili u pipkanje. U svakom slučaju, Amy i Ally od toga su dana zaklete neprijateljice. »Pauza«, lupkam Amy po ramenu, pa se odvaja od Orena. »Bok, Sam«, smiješi mi se. Kratko gleda u Allynu smjera, ali zatim se ponovno okre će k meni, ruku i dalje obavijenih oko Orenova vrata. Oren je zbunjen — vjerojatno se pita kamo je nestala hobotnica koja mu je do prije nekoliko trenutaka usisavala lice, a ona mi se ispri čava: »Oprosti, Sam. Blokiramo li prolaz?« »BlokiraSamo ga tvoje dupe«, govoridaAlly kroz usiljen pa je štipam za ruku i ona kratko podvikuje. mi još nedostaje se pokolje s Amysmiješak, nasred tuluma. »Htjela sam vam samo reći«, govorim povjerljivo, »da je na katu jedna otklju čana spavaća soba.« »Dobro bi nam došla«, ubacuje se Oren. Smiješim mu se i govorim: »Vrata s naljepnicama. Krevet je vrlo udoban.« Potom podižem prste prema usnicama i šaljem poljubac Amy: »Lijepo se provedite.« »Što to izvodiš?« oštro me pita Ally čim odmičemo dovoljno daleko. »Otkad si ti tako dobra s Amy?« »Duga priča«, odvraćam. Osjećam se izvrsno, prepuna sam snage i sve mi je pod kontrolom. Stvari se odvijaju onako kako sam zamislila, pa u prolazu samo kratko rukom doti čem vrata Kentove sobe. Baš mi je zao, Robe. Ally i ja provlačimo se kroz hodnik i cijelo vrijeme u gužvi tražim Kenta. Zavirujem u sobe pokraj kojih prolazimo i sve sam nervoznija jer ga ne pronalazim. U jednom trenutku začujemo vrisak, pa glasnu eksploziju smijeha. Srce mi na trenutak zastaje. Ne opet, ne več eras, ne Juliet, ali zatim čujem Orena kako viče: »Čovječe, daj obuci hlače, za Boga miloga!« Ally viri na hodnik kroz dovratak i od šoka toliko rastvara o či da izgleda poput lika iz crtića. »Sam?« zaziva me. »Dođi, moraš ovo vidjeti.« Virim u hodnik i imam što vidjeti. Rob se nastoji probiti do stubišta, ali mu baš najbolje ne uspijeva jer mu put otežavaju ljudi koji ga okružuju, ali i činjenica što mu korak nije baš -160http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

160/202

5/24/2018


stabilan. Odjeven je samo u bokserice, teniske i, naravno, na glavi ima kapu. Ostatak odjeće drži pred međunožjem i usput se dere na ljude u hodniku: »Šta buljite?!« Da je skinuo tenisice, možda bi mi ga bilo žao, ali ovako... Zar ih doista nije mogao skinuti? Bio je prezauzet planiranjem napada na moj grudnjak? Osim toga, već nadomak stubišta spotiče se i slučajno zabija u jednu učenicu drugog razreda, ali se ne odmi če, nego je grabi u pijani zagrljaj. Nepolugolog, čujem štoznojnog joj govori, ali kada se uspijeva ći, djevojka hihojojćesekao da je balavljenje i potpuno pijanog maturantaizvu najbolja stvar koja dogodila cijeloga dana. »No da«, govorim Ally, »definitivno smo prekinuli. Sada je i službeno.« Čudno me gleda i govori: »Kent.« Srce mi poskakuje. »Molim?« pitam. »Kent«, ponavlja. Mozak mi odmah staje. Ally zna. Vjerojatno je primijetila da sam opsjednuta njime, možda joj je i Lindsay rekla nešto nakon što nas je našla na parkiralištu pred menzom. »Ja... ovaj... to nema veze s Robom i...« Ally odmahuje glavom i prstom pokazuje preko mojega ramena. »Kent«, ponavlja, »iza tebe. Maloprije si ga tražila, nisi li?« Preplavljuje me osjećaj golemog olakšanja. Ally ipak ništa ne zna. Potom ipak osjetim i sitan ubod razočaranja. Ništa ne zna zato što i nema što znati. Čak ni on ništa ne zna. Okrećem se i pogledom ga tražim po hodniku. »Tamo je«, Ally prstom pokazuje prema vratima koja se nalaze nekoliko metara od nas. S mjesta na kojemu stojimo vidi se samo djeli ć prostorije, ali po golemom pisaćem stolu koji blokira pola ulaza zaključujem da je riječ o spremištu ili o radnoj sobi. Ljudi iz nje neprekidno izlaze i svako malo u nju ulaze. »Dođi«, povlačim je za ruku, ali ona mi se otima. »Idem potražiti Lindsay«, govori. Očito joj se ne da sa mnom kružiti po Kentovoj kući zbog tko zna kakvoga zadatka, pa joj kimam glavom i ona odlazi prema stražnjoj sobi, služe ći se bocom votke da bi prokrčila put. Na rame mi se u tom trenutku spušta ne čija ruka. Trzam se i okrećem. Alex Liment i Bridget McGuire. »Tebi engleski predaje profesorica Harbor, zar ne?« pita me Bridget i ne čeka na odgovor, nego odmah nastavlja: »Znaš li možda je li danas zadala referat o Macbethu? Alex nije bio na satu jer je morao k liječniku.« Toga dana ipak nisam otišla na smrznuti jogurt s Lindsay jer sam imala neobjašnjiv poriv ostati što bliže školi, u kojoj se, znala sam, događaju sve stvari koje su mi važne. Zbog toga sam potpuno zaboravila na Annu i Alexa pa sada, dok ga gledam kako se šeretski smiješi na isti način kao što bi se i Rob smješkao svaki put kada bi uspio dobiti produljenje roka od profesora zbog nekog potpuno izmišljenog razloga — najradije bih ga tresnula. Mislim na Annu i njezine oči obrubljene crnom olovkom, Annu koja svakoga dana sama ru ča u napuštenom zahodu, a zatim gledam Bridget koja je, doduše, naporna, ali je lijepa, draga i u slobodno vrijeme vjerojatno volontira u dječ jim bolnicama. Ni jednu ne zaslužuje. Ne mogu mu dopustiti da se nastavi izvlačiti. Bridget i dalje brblja o tome kako je Alexova mama potpuno paranoi čna kada je riječ o zdravlju, ali ja je prekidam. »Nešto mi smrdi po jeftinim kineskim specijalitetima«, govorim.


161/202

5/24/2018


Bridget nabire nos, očito razočarana time što je nisam pozorno slušala. »Po kineskim specijalitetima?« pita zbunjeno. Napadno njuškam uokolo. »Da, da«, govorim, a zatim gledam Alexa ravno u oči. »Miris me podsjeća na junetinu u umaku od naran če.« Smiješak mu lagano blijedi, ali sliježe ramenima i govori: »Ne osjećam nikakav miris.« »O, Bože«, Bridget prekriva usta dlanom, »ne smrdi mi valjda iz usta? Jučer navečer jela sam hranu iz kineskog restorana.« I dalje netremice zurim u Alexa. »Što je tebi?« pitam ga, i ne pokušavajući sakriti prezir. »Molim?« zbunjeno žmirka. I Bridget je zbunjena, pa neko vrijeme svi troje stojimo i ništa ne govorimo. Alex i ja gledamo se u oči, a Bridget gleda malo njega, malo mene, okre ćući glavu toliko brzo da se u jednome trenutku pribojavam da će slomiti vrat. Zatim se smješkam. »Mislila sam, u zdravstvenom smislu. Što ti je? Zašto si morao k č

lije niku?« Alexu očito pada kamen sa srca. »Ma, ništa važno. Mama me vodila na neko čudno cijepljenje. I na neki rutinski pregled.« »Aha, aha«, kimam glavom i zatim dodajem, »nadam se da su te dobro pregledali.« Potom mu napadno zurim među noge. Bridget u tom trenutku, srećom, gleda u njega, pa ne vidi da joj na taj način odmjeravam momka. Alex se crveni. »Ovaj... jesu«, govori. »Uglavnom jesu.« Gleda me stisnutih o čiju, kao da me prvi put doista primjećuje. »Baš u zadnje vrijeme tražim novoga liječnika«, nastavljam. Zao mi je Bridget, ali zaslužuje ć

saznati kakva joj jesdragi gnjida. »Ali teškoTo je jeprona dobroga. Pogotovo onoga koji radi u kineskom restoranu ručkom po 4,99 dolara. zbiljai rijetkost.« »O čemu ti to govoriš?« gunđa Bridget, pa se okreće prema Alexu. »O čemu to ona govori?« U Alexovoj se čeljusti grči jedan mišić. Znam da bi me najradije poslao k vragu, ali zna da bi time pogoršao situaciju, pa samo stoji i nijemo me gleda. Polažem ruku na Bridgetino rame i napokon govorim: »Oprosti, Bridget, ali momak ti je najobičniji gad.« »O čemu to ona govori?« Bridgetin se glas podiže za još jednu oktavu i dok odlazim od njih, čujem kako je Alex nastoji umiriti, bez ikakve joj sumnje servirajući još jednu porciju laži. Trebala bih biti ponosna na sebe jer Alex to, na kraju krajeva, i zaslužuje, ali osjećam se prazno. Osjećaj kontrole nad situacijom potpuno je iščeznuo, a obuzima me tjeskoba. Pokušavam se prisjetiti cijelog proteklog dana, tražeći točku u kojoj sam u činila nešto pogrešno ili zaboravila napraviti nešto važno. Možda sam trebala prije tuluma oti ći do Juliet, da vidim kako je, ali ne znam što bih joj rekla. Bok, Juliet. Možeš li mi potvrditi da se več eras nećeš baciti pod auto? Baš dobro. A nemoj se ni igrati vatrenim oružjem. Obećaj mi. I moj život ovisi o tome. Glazba je toliko glasna da jedva razabirem melodiju, pa maštam o tome kako hvatam Kenta za ruku i odvlačim ga na neko mračno i tiho mjesto. Mogli bismo otići u jednu od soba u prizemlju ili možda u šumu. Mogli bismo se nekamo i odvesti automobilom. »Sam! Sam!« Podižem pogled i spazim Lindsay, koja se u stražnjoj sobi popela na kau č, pa mi maše preko


162/202

5/24/2018


gomile glava. Ally stoji uz nju, a nekoliko metara od njih Elody nešto šapće Steveu Doughu. Trenutak oklijevam, a zatim me prožima beznađe. Razgovor s Kentom nema nikakvog smisla. Uopće ne znam kako bih mu objasnila da je sve što sam ikada mislila o njemu i sve što sam osjećala prema Robu — bilo pogrešno. Kako da mu kažem da sam u svemu bila u krivu? A možda je, pomišljam, sve ionako laž. Možda se nitko ne može promijeniti, pa ni ja. U tom trenutku, dok neodlučno stojim između dviju soba, svi oko mene utihnu i svima se lica koče od šoka. Lindsay na kauču također staje u pola pokreta i ruka joj pada uz tijelo, mlohava i beskorisna. Ally uz nju otvara i zatvara usta poput zlatne ribice, a tjeskoba u meni raste do ruba izdržljivosti. Onda je spazim kako dolazi niz hodnik. Juliet Sykes. Nakon svega, i opet je došla na tulum. Sav očaj, sve beznađe, osjećaj da sam nešto zaboravila ili da nešto nisam shvatila — sve mi se to u toj sekundi stapa u bijes. Juliet zastaje i gleda prema Lindsay, ve ć otvarajući usta da bi joj rekla ti si kuja, ali reagiram prije nego što uspijeva procijediti prvi glas. Navaljujem na nju, grabim je za ruku i vu čem niz hodnik. Previše je iznenađena da bi mi se odupirala. Uvlačim je u lupam najbližuvratima kupaonicu i viččavam em: »Van!« curamaokre kojećem se prema uređujuJuliet, pred zrcalom. Zatim i zaklju ih. Kadadvjema se napokon shvaćam da zuri u mene kao da sam ja psihopatkinja. »Što izvodiš?« pitam je. Pogrešno me shvaća, pa tihim, ali mirnim glasom odvraća: »Došla sam na tulum. Pozvana sam, kao i svi ostali.« Glas joj je sada, dok njime ne izgovara uvrede meni i mojim prijateljicama, prilično lijep. Muzikalan, nalik na Elodyn. »Ne«, odmahujem glavom i prstima stišćem sljepoočnice, »ne pitam te to. Pitam te što si naumila. Radi čega si došla?« pogled prema za mojim leđima, pa se pomičem i zaklanjam je leđima. Ako želi izićBaca i, morat će me prvo kvaki odgurnuti. Borba sa mnom očito joj ne pada na pamet jer samo duboko uzdiše. »Došla sam vam nešto reći. Tebi, Lindsay, Elody i Ally.« »Da? A što si nam to došla re ći?« »Ti si kuja«, govori tiho, ovaj put bez optužbe, nego s prizvukom isprike. Zajedno s njom govorim: »Ja sam kuja.« Zapanjeno zuri u mene. č

Juliet«, im toga, prste vjeruj kroz kosu, »znam da nismo bile baš ljubazne premaalitebi sve»Slušaj, to. I zbilja mi jeprovla žao zbog mi.« Pokušavam procijeniti o čemu razmišlja, kaoi da joj se nešto navuklo preko očiju, kao da se u njezinim mislima ugasilo svjedo, pa samo stoji i tupo me gleda. Zato brzo nastavljam: » Htjela bih ti reći da to nije ništa značilo. Mislim da jednostavno nismo razmišljale o onome što činimo. Takve se stvari događaju. I meni su se nekada svi rugali.« Zbog njezina sam uporna pogleda nemirna i živ čana, pa oblizujem usnice. »Stalno«, naglašavam. »A ljudi takve stvari ne rade zato što su zli niti išta sli čno. Samo mislim... samo mislim...« nikako ne uspijevam pronaći riječi jer mi se u mislima sudaraju uspomene na to kako hodam po školskim hodnicima, a djeca oko mene pjevaju, pa zatim uspomene na Lindsayn dah koji je onoga dana kada smo pronašle Bethine tampone mirisao po sladoledu i na kraju uspomena na jahanje konja kroz šumu. »Mislim da ljudi jednostavno ne razmišljaju o onome što čine«, napokon dovršavam rečenicu. »Jednostavno ne znaju. Ni mi nismo znale. Ja nisam znala.«


163/202

5/24/2018


Prilično sam ponosna na sebe što sam sve to uspjela izgovoriti, ali Juliet se nije ni pomaknula, nije se nasmiješila, pa čak ni izgubila živce. Stoji kao skamenjena, a zatim se nakratko trza i napokon pogled usredotočuje na mene. »Niste baš bile ljubazne prema meni?« govori tupo i nešto u meni potone. Nije slušala ništa nakon moje prve rečenice. »Da... točno. I žao mi je zbog toga.« Nekoliko puta brzo trepće, a zatim govori: »U sedmom ste mi razredu ti i Lindsay ukrale svu odjeću iz ormarića na tjelesnom, pa sam ostatak dana morala provesti u znojnom dresu. Poslije ste me zbog toga prozvale Smrdljiva Sykesica.« »Žao mi je, ne sjećam se toga«, govorim. Jedva podnosim njezin pogled. Kao da me probada očima i kroz mene bulji u golemu prazninu. »To je, naravno, bilo prije nego što ste me prozvale Psiho«, nastavlja, sada bez muzikalnosti u glasu, nego potpuno bezlično. Podiže ruku i oponaša pokret nožem iz Hitchcockova filma, usput ispuštajući visoke zvukove nalik na popratnu glazbu. Trnci mi prolaze od glave do pete i u jednom pomišljam da que je možda doista refren.« luda. No, potom spušta ruku i govori: »Zbilja smiješno.trenutku Psycho killer, qu’est-ce c’est. Zarazan »Dok sam bila mala, djeca su mi se rugala jednom pjesmicom o bljedolikoj nemani s crvenim mrljama na licu«, govorim, nadajući se da ću je oraspoložiti, ali izraz Julietina lica uopće se ne mijenja. Samo me gleda tim sirovim, životinjskim pogledom. »Ja je nikada nisam pjevala«, kaže, a zatim nastavlja s nabrajanjem svega što smo joj učinile. »Fotografirale ste me dok sam se tuširala.« »To je bila Lindsay«, automatski odvraćam i osjećam se sve gore. Da se naljutila, to bih mogla podnijeti, ali ona me uopće ne vidi, nego samo govori, kao da čita popis koji je naučila napamet. »Slike ste oblijepile posvuda po školi. Vidjeli su ih mnogi profesori.« »Skinule smo ih nakon sat vremena«, izgovaram i istog mi je trenutka neugodno. To što smo ih skinule, dakako, nimalo nas ne opravdava. »Provalile ste u moj račun na Yahoou. Objavile ste moje... moje privatne e-mailove.« »To nismo bile mi«, brzo govorim, sva sretna što nismo odgovorne barem za jednu gadost. Doista ne znam tko joj je provalio u ra čun, ali netko jest i ta je osoba potom poslala Julietine privatne e-mailove gotovo svima iz škole. Juliet i neki lik čiji je internetski nadimak bio Path2Pain118 očito su se bili upoznali na nekakvom chatu, pa su se počeli dopisivati. U nekoliko desetaka e-mailova jedno su se drugome jadali kako im je grozno u školi i kako su svi užasni, a proslijeđena prepiska u sandučiće nam je stigla s novim naslovom: Budući američ ki srednjoškolski ubojice. Drhtim zbog pomisli na to koliko se lako prevariti pri procjeni ljudi i koliko je lako vidjeti samo jedan njihov mali dio te na temelju toga donijeti pogrešan zaklju čak. Drhtim jer shvaćam koliko je lako vidjeti uzrok i misliti da je riječ o posljedici i obratno i iako sam ve ć šesti put u šest dana u Kentovoj kući, odjednom gubim orijentaciju i zbunjena sam osvijetljenom kupaonicom, Julietinim tupim glasom i zvukovima koji prodiru kroz vrata. Ona, međutim, nastavlja s pričom kao da ništa nisam rekla. »Proširile ste glasinu da sam izgubila nevinost u zamjenu za kutiju cigareta.« Ally. Ally je proširila tu glasinu. Znam to, ali ne želim izgovoriti jer nije važno. Glasina je bila naše djelo. Bila je djelo svakoga tko ju je ponovio i proširio dalje, svakoga tko joj je u prolazu dobacio »droljo« ili imitirao pušački kašalj kada bi je spazio. »Ja čak ni ne pušim«, govori uz smiješak, kao da je upravo izrekla najsmješniju šalu na -164http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

164/202

5/24/2018


svijetu. Kao da je njezin čitav život jedna velika šala. »Juliet...« »Moja je sestra čula tu glasinu. Prenijela ju je roditeljima. A ja...« napokon pokazuje trunku osjećaja jer stišće šake i pribija ih uz bedra. »Ja se čak nikada ni sa kim nisam poljubila.« Zadnju rečenicu izgovara u žustrome šapatu, kao da se ispovijeda i u meni se zbog toga, zbog tuge i žaljenja, prolama dubok ponor gnjeva. »Znam. U redu, znam. Činile smo strašne stvari. Bile smo gadure i...« zastajem jer mi se riječi ne uspijevaju probiti kroz nakupinu suza u grlu. Obuzima me silan bijes, bijes koji poput oblaka zaklanja sve druge osjećaje jer shvaćam da Juliet jednostavno ne vidi — ne želi vidjeti — da pokušavam ispraviti pogreške iz prošlosti, da doista, doista želim sve izgladiti. Ne mogu joj to objasniti i vidim — gotovo doslovno vidim njezin i svoj život kako se slijevaju niz odvod u kadi, u vrtložnom mlazu obavijeni jedan oko drugoga. »Ono što ti pokušavam reći«, napokon progovaram, »jest da bih ti se htjela isprič ati. Nekako sve popraviti. Bit će... bit će bolje, vjeruj mi.« Stišćejeusnice i gleda me, potpuno blijeda i sasvim nijema. Najradije bih je uhvatila za ramena i snažno protresla. »Mislim, pa danas si...« hvatam se za slamku i naslijepo govorim stvari o kojima uop će nisam razmislila, nego mi tek sada padaju na pamet, ali jednostavno se moram nekako probiti do nje. »Danas si dobila ruže, zar ne? Onaj veliki buket.« Juliet drhti, lice joj se grči u zgađenu grimasu i izranja iz uspavanog tupila. No, osje ćaj koji joj izvire iz očiju nije zahvalnost. Iz očiju joj plamti mržnja. »Znala sam«, govori. »Znala sam da ste to bile vi.« Bol i bijes u njezinu glasu gotovo su opipljivi. Uzmičem. Osjećam se kao da me udarila. »Što je to sad bilo?« pita. »Još jedna bolesna šala na moj ra čun?« Reakcija je toliko neočekivana da mi je potrebno nekoliko trenutaka da smislim odgovor. »Molim? Ne. Nije to bila...« »Jadna mala psihopatkinja«, sikće, »nema prijatelja, nije dobila nijednu ružu. Hajdemo se još jedanput našaliti s njom.« »Nisam se htjela našaliti s tobom«, govorim izbezumljeno. Ne razumijem. Nikako ne razumijem. Kako je, zaboga, došlo do ovoga? »To je trebala biti lijepa gesta«, dodajem. Uopće me ne sluša. Nadvija se nad mene, sve bliže i bliže. »Što ste naumile? Kakvo je to sranje s >tajnim obožavateljem
me samo htjele podsjetiti da nemam nikoga — ni prijatelje ni obožavatelje. Možda sljede e godine, ali vjerojatno ne, je li tako?« Smiješi mi se i taj je smiješak mnogo, mnogo gori od bijesa. -165http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

165/202

5/24/2018


Borim se sa suzama. »Kunem ti se, Juliet, nisam ti htjela poručiti ništa slično«, kažem. »Samo... samo sam mislila da bi bilo lijepo kada bi dobila te ruže. Mislila sam da će te obradovati.« »Obradovati?« ponavlja, kao da nikada u životu nije čula tu riječ. S lica joj nestaju i zadnji tragovi bijesa i prekriva ga čudan, gotovo sablastan mir. Nestvarno je lijepa — zbog blijede kože i velikih plavih očiju nalik na jutarnje nebo podsjeća me na savršene modele iz časopisa. »Ne poznaješ me«, govori tek nešto glasnije od šapata. »Nikada me nisi ni poznavala. Ne možeš me spasiti, ne možeš me obradovati, ne možeš me promijeniti.« Njezine me riječi podsjećaju na nešto što sam prije dva dana rekla Kentu — mislim da se ne mogu promijeniti. Sada znam da sam bila u krivu. Svi se mogu promijeniti. Život bez te mogućnosti nema smisla. Pokušavam smisliti kako bih to rekla Juliet, čime bih je uvjerila, ali ona mi polaže ruke na podlaktice i vrlo me nježno uklanja s puta. Mi čem se u stranu i dopuštam joj da posegne za kvakom, a u grlu mi se skupljaju suze. Ne uspijevam pronaći riječi kojima bih joj se obratila, ali primjećujem da je sve bljeđa i u jednom mi trenutku izgleda poput vrha plamena na šibici, pa mi pada na pamet da je upravo gledam kako se gasi, kako se pretvara u šum i snijeg na televizoru. Zastaje s rukom na vratima i zuri pred sebe. »Znaš, Lindsay i ja nekad smo bile prijateljice«, govori strašnim, pretjerano mirnim glasom koji kao da dopire iz velike daljine. »Kao djevoj čice stalno smo bile zajedno. Još uvijek imam ogrlicu prijateljstva koju mi je darovala, s jednom polovicom srca. Ona je imala drugu. Kada ih sastaviš, na srcu piše: zauvijek najbolje prijateljice.« Najradije bih je upitala što se dogodilo i zašto više nisu prijateljice, ali riječi su mi se zaglavile iza knedle u grlu. Osim toga, ne želim je prekinuti. Dok govori, na sigurnom je. Dok govori, još je živa. »Bile smo dobre sve dok joj se roditelji nisu rastali«, nakratko me gleda, ali ne primje ćuje, gleda kroz mene. »To ju je satrlo, stalno je bila tužna. Posje ćivala bih je i ostajala bih spavati kod nje, a roditelji bi joj se tako grozno sva đali da bismo se skrivale pod krevet i oko sebe slagale jastuke da prigušimo viku. Nazivala je to našom >tvr đavom<. Oduvijek je bila takva, oduvijek je pokušavala u svakoj nevolji pronaći nešto zabavno. No, kada bi mislila da spavam, dugo bi plakala. Počela je i ružno sanjati. Zbilja jako ružno. Budila bi se uz vrisak usred noći.« Zuri u vrata kupaonice i blago se smješka. Voljela bih da joj mogu u ći u misli, da mogu pregledati njezine uspomene, vidjeti ono što vidi i ispraviti ono što ju je slomilo. »Po čela je ponovno piškiti u krevet zbog toga. Svaki bi joj put bilo užasno neugodno, pa je od mene tražila da se zakunem kako nikome neću ispričati. Rekla mi je da više nikada sa mnom neće progovoriti ni riječi ako nekome kažem. Ujutro bismo se probudile u > tvr đavi < i neki bi jastuci bili mokri. Pravila sam se da ne primjećujem, ali jednoga sam je jutra zatekla kako u kupaonici riba jastučnicu s toliko izbjeljivača da su mi odmah po ulasku potekle suze. Ribala je valjda ve ć pola sata, već je odavno bila uništila jastu čnicu, a prsti su joj bili crveni i gotovo krvavi. No, kao da ništa od toga nije vidjela. Samo je htjela sve očistiti.« Zatvaram oči i osjećam kako mi se tlo ljulja pod nogama. Kroz glavu mi prolazi prizor iz zahoda u restoranu »Rozalita«, kada sam zatekla Lindsay na koljenima pred školjkom i komadićima neprobavljene hrane u WC-u. Stid, ljutnja i ponos — ni sama ne znam što joj je snažnije izbijalo iz pogleda. »Jednom su joj se roditelji toliko gadno posva đali da smo pobjegle iz njezine ku će. Bilo nam je tek sedam ili osam godina, pješačile smo cijelim putem do moje ku će, a bio je ožujak i bilo je dosta hladno. Dogovorile smo se da će Lindsay potajno živjeti u mojoj sobi, a ja ću je štititi i donositi joj hranu. Uglavnom je od mene tražila samo gumene bombone i čokoladice. Tada je -166http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

166/202

5/24/2018


silno voljela čokolade i bombone. Zapravo, sve slatkiše.« Iz grla mi nesvjesno bježi tihi cvilež. Teško mi je. Julietine mi riječi padaju teže nego što sam mislila, ali s druge strane, upravo je ovo — ono što sam tražila. Ova kupaonica i ova pri ča korijen su i pupoljak. Početak i kraj svega. Juliet, međutim, i dalje govori. Riječi se nižu polako, ton joj je tih i odmjeren, kao da pred nama stoji sve vrijeme na svijetu. »Naravno, plan nam nije uspio. Došle smo do moje sobe neprimijećene, ali onda smo se posvađale oko toga koja će spavati na pomoćnom ležaju, a koja na pravom krevetu, pa nas je čula moja mama. Užasnula se jer smo propješačile cijeli put od Lindsayne kuće, pa je počela plakati i vikati da nas je netko mogao oteti, ubiti ili tko zna što. Sjećam se da mi je bilo zbilja jako neugodno zbog toga.« Podiže ruke i gleda u vlastite dlanove. »No, to kako sam se ja osje ćala nije bilo ništa prema tome koliko je Lindsay poludjela kada joj je moja mama rekla da mora kući. Nikada nisam nikoga čula da tako glasno vrišti.« Nakon toga toliko dugo šuti da ve ć mislim kako je završila s pri čom, a njezine mi riječi odzvanjaju u mozgu, polako se smještajući jedna uz drugu u jednu veliku, sve jasniju slagalicu. Oduvijek je bila takva. Oduvijek je u svakoj nevolji pokušavala pronaći nešto zabavno.... Ribala je jastuč nicu pola sata... Prsti su joj bili crveni i gotovo krvavi. Čini mi se kao da sam na samome rubu neke spoznaje, ali nisam sigurna želim li je. Kupaonica u kojoj se nalazimo odjednom mi je premalena i zagušljiva, a na prsa kao da mi se spustio težak teret. Najradije bih se provukla uz Juliet, izišla kroz vrata, progurala se do prizemlja po pivo i zaboravila na sve. No, kao da sam se ukopala. Jednostavno se ne mogu pomaknuti. Pred oči mi se podiže beskrajna tama. Tama koju već šest dana sanjam svakoga jutra prije buđenja. Ne mogu joj se sada vratiti. »Cijela je priča na neki način smiješna«, govori Juliet. »Lindsay i ja sve smo radile zajedno. Čak smo se zajedno upisale u izvi đače, iako je ona to predložila, a ja baš nisam bila oduševljena kampiranjima i sličnim stvarima. No, išla sam s njom. Onda smo na početku petog razreda otišle na kampiranje s izviđačima i, naravno, spavale smo u istom šatoru.« Promatram Julietine ruke. Lagano drhte, jedva primjetno, ali toliko brzo da djeluju poput krila kolibrija. Krajičkom oka primjećuje da je gledam, pa ih spušta uz bedra, vrlo gracilno, ali odlučno. »Sigurno se sjećaš nadimka koji su mi nadjenuli u petom razredu«, nastavlja, »onog nadimka koji mi je nadjenula upravo Lindsay. Zlatni Tuš.« Odmahuje glavom i nastavlja: »Sanjala sam taj nadimak, toliko su mi ga često dobacivali. Događalo bi mi se da zaboravljam kako se doista zovem.« Okreće se prema meni i lice joj je blistavo, gotovo sjaji i prekrasna je. »Najsmješnije je u č

ć

cijelojvonjao pri i topo štopišalini, se nisampaja kada popišala u vre voditeljica u za spavanje. Bila ještotoseLindsay. Ujutro je cijeli šator je došla i upitala dogodilo, Lindsay je jednostavno uprla prstom u mene i viknula: ona je to uč inila. Nikada neću zaboraviti izraz lica dok je to izvikivala. Bila je prestravljena. Kao da pokazuje na psa lutalicu. Kao da se boji da ću je ujesti.« Naglo se leđima oslanjam na vrata, sretna što su ondje i što zbog njih ne padam na pod. Naravno. Naravno da je bilo tako. Sada mi je sve jasno. Lindsayna ljutnja, križanje prstiju pred licem svaki put kada bi ugledala Juliet... Nije ju mrzila. Bojala se Juliet Sykes. Bojala se osobe koja je znala njezine najstarije i možda najmračnije tajne. I u tom trenutku shvaćam koliko je sve apsurdno i besmisleno. Shvaćam da se sve događa č

č

slu ajno i nasumi no. Jedna osoba vine u visine i postaje najpopularnija djevojka na iškoli, druga propada na dno, a sve se samo zbog jednog trenutka, jednoga mjesta. Pravo mjesto pravoa vrijeme, krivo mjesto i krivo vrijeme mijenjaju sve. Upravo je apsurdno koliko je jednostavno.


167/202

5/24/2018


Jednoga dana na kupanju kod prijateljice odlu čiš otići do hladnjaka po kolu i tamo te netko zatječe, nešto ti govori, pokazuje ti ne čije tampone, pa postajete prijateljice. Jednostavno je, isto kao i riječ NE. »Zašto ništa nisi rekla?« pitam je, iako ve ć znam odgovor. Glas mi je hrapav zbog dugotrajnog zadržavanja suza. Juliet sliježe ramenima. »Bila mi je najbolja prijateljica. I bilo joj je teško«, ispušta zvuk koji je možda tihi smijeh, a možda i jecaj. »Osim toga«, dodaje, »mislila sam da neće potrajati.« »Juliet...« govorim. Trese ramenima, kao da s njih zbacuje golemu težinu, kao da se rješava tereta prošlosti. »Ali to više nije važno«, govori brzo, pa otvara vrata i bježi van. »Juliet!« Oko vrata stoji gomila ljudi i kada pokušam izići na hodnik, odmah me guraju unatrag jer dvije učenice trećeg razreda silovito upadaju u kupaonicu, pijano se sva đajući: »Ja sam bila prva!« — »Nisi, ja sam!« Nekoliko mi ljudi dobacuje prijekorne poglede, a zatim uz mene prolazi Bridget McGuire, lica crvena od plača. Kada me spazi, kroz jecaj viče: »Ti...«, ali ne dovršava rečenicu, nego obilazi pijane svađalice, ulazi u kupaonicu i zaključava vrata. »Isuse Bože, ne opet!« viče netko. »Popiškit ću se u gaće«, zapomaže jedna od dviju posvađanih djevojaka, križa noge i skakuće na mjestu. Alex Liment dolazi odmah nakon Bridget, gura se do vrata kupaonice i počinje lupati po njima, pozivajući je da iziđe. Ja i dalje stojim uza zid i ne mogu se pomaknuti, djelomično zbog gužve, a djelomično zbog šoka. Ništa nije ispalo onako kako sam se nadala. Ništa. Sve mi je izmaknulo kontroli. Negdje sam jednom pro čitala da se ljudi koji padnu u hladno more ne utope odmah, nego ih hladna voda zbunjuje, gube orijentaciju, pa misle da je dolje gore, a gore dolje. Plivaju iz sve snage, ali u pogrešnom smjeru, sve dok ne otplivaju preduboko i onda se utope. Tako se i ja sada osje ćam. Kao da se sve preokrenulo. I kao da plivam prema dnu. »Zbilja si nevjerojatna.« Prenem se i shvaćam da se Alex obraća meni. Govori kroz zube, bijesno ih kezi. »Znaš što si ti?« sa svake mi strane glave stavlja ruku na zid, tako da se i opet ne mogu pomaknuti, pa gledam u znoj koji mu se slijeva s lica i iz usta mu mirišem pivo i marihuanu. »Ti si, Samantha Kingston, najobičnija kuja.« Rečenica me naglo budi iz šoka. Moram se usredotočiti. Juliet je pobjegla u šumu i vjerojatno grabi prema cesti. Još je mogu uhvatiti, razgovarati s njom, natjerati je da shvati. Polažem obje ruke na Alexova prsa i odgurujem ga. Tetura unatrag. »Već su mi to rekli«, govorim mu, »vjeruj mi da jesu.« Silom se probijam kroz hodnik i već sam na pola stubišta kada negdje za leđima začujem svoje ime. Naglo stajem, pa mi se nekoliko ljudi zabija u leđa i psuje. »Isuse Kriste, što je sada?« okrećem se i spazim Kenta, koji skače preko rukohvata i slijeće na ć

stube, pritom gotovo gaze i Hannu Gordon. »Došla si«, doskočio je dvije stube iznad mene i blago je zadihan, ali o či su mu blistave i pogled radostan. Kosa mu pada preko čela i u njoj se odražavaju lampice za boži ćno drvce, pa -168http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

168/202

5/24/2018


su mu neki pramenovi čokoladno smeđe boje, a neki boje karamele. Jedva obuzdavam poriv da mu zagladim kosu i zataknem mu je za uši. »Pa, rekla sam da ću doći, zar ne?« govorim, a kroz trbuh me probada oštra bol. Cijeli dan žudim za njegovom blizinom, a sada nemam vremena. »Slušaj, Kente...« započinjem. »Pretpostavio sam da si ovdje kada sam vidio Lindsay i cure jer ste uvijek zajedno. No, onda sam te počeo tražiti...« zastaje i crveni. »Mislim, nisam te tražio, samo sam se pitao gdje si dok sam hodao uokolo i družio se s gostima. Ipak sam domaćin, je li ? Pa sam samo gledao i...« »Kente«, govorim grubo i odrješito, ali onda uzdišem, zatvaram oči i prisjećam se tame, njegove ruke na svojoj, njegovih usnica i mjesečine. Iz maštanja me, međutim, budi jedna neugodna spoznaja. Veza između Kenta i mene potpuno je nemoguća. Otvaram oči i promatram ga. Stoji preda mnom i blago se mršti. Drag je, pametan, simpatičan i normalan. Zaslužuje dobru djevojku koja nosi kašmirske džempere, svira violinu, rješava križaljke i volontira u skloništima za beskućnike. Zaslužuje normalnu djevojku. To nisam ja. Bol u utrobi se poja čava, kao da mi nešto razdire crijeva. Čak i ako ovaj dan budem proživljavala cijelu vječnost, nikada neću postati ta djevojka. Ne zaslužujem Kenta. »Oprosti«, jedva izgovaram, »ali ne mogu sada razgovarati.« »Ali...« uvlači ruke u rukave košulje i nesigurno se meškolji na mjestu. »Žao mi je«, govorim i umalo dodajem bolje je ovako. No, nema smisla. Više se ni ne okrećem prema njemu, iako znam da me gleda. Vani navlačim jaknu i zakopčavam je do brade, a kiša mi pada za vrat i istoga mi trenutka moči hulahupke. Drago mi je što sam obula cipele s niskom petom. Ovaj se put držim prilaznog puta koji od Kentove kuće vodi prema cesti broj 9. Gotovo je potpuno zale đen, pa se u nekoliko navrata moram osloniti na parkirane automobile. Hladnoća mi dere pluća i odjednom mi na pamet pada suluda pomisao — trebala bih se poč eti baviti tr ča njem — i čim to pomislim, umalo pucam po šavovima, obuzeta silnimkoja porivom dacestu prasnem u smijeh i istodobnoi briznem u plač. No, ustrajem zbog pomisli na Juliet broj 9, gleda automobile čuči uz čeka Lindsay. Nakon nekog vremena glazba s tuluma pomalo iščezava i osim bubnjanja tisuće ledenih, gotovo staklenih kapljica te zvuka koraka na poledici do ušiju mi više ne dopire ništa. Mra čno je, pa moram usporiti, rukama pipam parkirane automobile i orijentiram se po hladnome metalu od kojega mi mrznu prsti. Kada naiđem na tenk, koji nadvisuje sve ostale automobile, na trenutak zastajem i kopam po torbi sve dok ne pronalazim privjesak na kojem šljokicama piše LOŠA CURA. Ključevi Lindsayna auta danas su, dakle, kod mene. Ne može se izvesti na cestu, pa je Juliet neće dočekati. Za svaki slučaj ipak zaključavam sva vrata. Nakon nekog vremena dolazim do kraja kolone parkiranih automobila i nastavljam naslijepo, krećući se puževim korakom i proklinjući samu sebe jer sam zaboravila baterijsku svjetiljku. Proklinjem i 12. veljače i Juliet Sykes, napokon uviđam zašto je onaj buket bio glupa ideja i sada mi je jasno zašto ju je uvrijedio. Razmišljam i o Juliet i Lindsay prije mnogo godina, kada je Lindsay u šatoru podignula prst i uperila ga u Juliet, pa razmišljam i o tome kako je tada sve počelo. Razmišljam i o tome kako je Juliet godinama čuvala Lindsaynu tajnu jer... Mislila sam da zadirkivanje neće potrajati. No, istodobno, dok razmišljam i kisnem pod olujnim pljuskom — u meni bukti sve ja ča srdžba. Ovo je moj život, cijeli moj život sa svim svojim mogu ćnostima — prvim poljupcima, zadnjim poljupcima, fakultetima, stanovima, brakom, svađama, isprikama, srećom — a sada je sveden samo na jednu točku, samo na jednu sekundu. To čnije, na djelić sekunde u kojem je ć

č ć

prekinut. trenutak Julietine osvete. Štoovako se više udaljavam od Kentove sebi grozniNa čavo ponavljam: Ne, ne, ne smije završiti. Jednostavno ne smije.ku e, to sve eš e u Tada se prilaz Kentovoj kući napokon otvara i preda mnom se pojavljuje cesta broj 9, -169http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

169/202

5/24/2018


blistava poput rijeke čistoga srebra. Nesvjesno udišem i zadržavam dah, a onda s olakšanjem izdišem, beskrajno zahvalna na javnoj rasvjeti. Brišem kišu iz očiju i skrećem lijevo, pozorno pregledavajući rubove šume, ne bih li u njima pronašla Juliet. Jednim se dijelom potajno nadam da se zbog razgovora sa mnom osjeća bolje i da je na kraju ipak otišla ku ći, ali s druge strane, zbog onog tihog, odmjerenog tona kojim mi je sve ispričala,u znam u toj kupaonici nije razgovarala mnom. Nije čak ni bila u kupaonici. Izgubljena nekomdadalekom prostranstvu, zakriljenasamaglom uspomena, njezina je priča dopirala s granice svijeta u kojemu su se stvari mogle odviti potpuno drugačije. Za leđima mi se odjednom pojavljuje auto, pa skačem zbog naglog brujenja motora, ali pri doskoku gubim ravnotežu i padam na sve četiri. Ubrzo za njim dolazi i drugi, vidim kako mi se približavaju farovi, čujem sirenu i pokušavam se pomaknuti s ceste, ali ne mogu. Pokušavam vrisnuti, ali ne mogu ni to. Potpuno sam skamenjena, a farovi mi se približavaju poput dva velika mjeseca. Automobil me u zadnjem trenutku zaobilazi i dok klečim na zaleđenoj cesti, osjećam toplinu motora koji me umalo okrznuo. Nosnice mi ispunjava ispušni plin, a iz unutrašnjosti čujem glazbu s radija: Light it, blaze it, tear it up. Zatim auto nestaje, noseći za sobom gnjevan zvuk sirene, a duboki tonovi sterosustava ne postaju tek udaljeni puls neprobojne tame. Podižem dlanove, a srce mi lupa kao da će izletjeti iz prsa. Polako i drhtavo ustajem, a po drugoj strani ceste prolazi još jedan automobil, ovaj put vrlo sporo, dok mu oko guma na sve strane pršti voda. A onda, petnaestak metara pred sobom, spazim lik u bijelom. Izvija se iz čučnja poput pupoljka u cvatu i izranja iz šume. Juliet. Polako krećem prema njoj, izbjegavam poledicu, a ona nepomično stoji nasred ceste, ne osje ća kišu i ne obazire se na hladno ću, pa polako podiže ruke u stranu, kao da se sprema na skok u vodu. Prizor je istodobno predivan i strašan, i podsje ća me na crkvu u koju su me roditelji davno vodili za Boži ć i Uskrs. Nad veličanstvenim oltarom ondje je stajao kip u koji sam se uvijek bojala pogledati. Razapeti Isus. »Juliet!« Ne odgovara. Ne znam ni je li uopće čula povik, ali ubrzavam korak. Za leđima mi odjekuje muklo brujenje, pa se okrećem i spazim oveći kamionet kako juri kroz tamu. I ovaj mi put na pamet pada nešto potpuno neočekivano i neprimjereno situaciji — tipu bi trebalo oduzeti dozvolu, vozi doista prebrzo — ali kada se opet okrećem u drugom smjeru, vidim da Juliet zuri pred sebe, zapeta kao puška i ruku čvrsto stisnutih uz bedra. Prizor me na nešto podsjeća, ali potrebno mi je nekoliko trenutaka da bih se sjetila na što, baš kao što mi je potrebno nekoliko trenutaka da shvatim što se zbiva. Izgleda kao pas koji vreba pticu, pomislim i u tom se trenutku slagalica u mojoj glavi napokon sklapa u potpunu sliku. Juliet se daje u trk niz cestu i ja se dajem u trk prema njoj. Trčim što brže mogu i udaljenost među nama sve se više skra ćuje, a vozač kamioneta ljutito trubi, pau tama nas odjekuje i vibrira. i težinom zabijam u nju, pa padamo stranu,oko kotrljamo se i prevr šumu.seJa svom vrištimsilinom i ona vrišti, kroz ćemo uZatim rame me probada oštra bol, a zatim se preokrećem na leđa i zurim u gustu mrežu grana koja mi se nadvija nad glavom. »Što to izvodiš?!« urla Juliet, pa kada se pridižem da bih je pogledala, vidim da se napokon trgnula iz letargije jer joj je lice izobli čeno od srdžbe. »Što, kvragu, izvodiš?!« ponavlja još jedanput. »Što ja izvodim?« i iz mene odjednom provaljuje ljutnja. »Što ti izvodiš? Kakvo je to skakanje pod prvi kamion? Mislila sam da čekaš Lindsay!« »Lindsay? Lindsay Edgecombe?« Julietina ljutnja malo popušta i sada zvu či potpuno zbunjeno. Podiže ruke prema glavi i stišće je dlanovima. »O čemu ti to govoriš?« Više nisam sigurna u svoje zaključke. »Mislila sam da ćeš se pod njezin auto baciti iz


170/202

5/24/2018


osvete...« govorim. Juliet nato prasne u smijeh. Smije se kratko i neveselo, a zatim prestaje. »Osveta?« odmahuje glavom i lice joj opet prekriva koprena letargije. »Žao mi je, Sam, ali ovo nema nikakve veze ni s Lindsay ni s tobom.« Ustaje s tla, i ne trudi se otresti blato i trulo liš će, nego samo govori: »A sada me, molim te, ostavi na miru.« Vrti mi se u glavi i muti pred o čima. Ne mogu se nikako usredotočiti na Juliet. Mutna mi je i daleka, kao da stoji na drugome kontinentu, a ne nekoliko metara od mene. Kiša se upravo pretvorila u pljusak, kapljice me bodu po licu poput sitnih bodeža i glavom mi se roje nepovezane misli. Lindsay tapša karoseriju tenka i govori: »U ovome ne bismo osjetili ni frontalku sa šleperom«, vlasnik Dunkin Donutsa dovikuje nam: »To nije auto, to je tenk«... potpuna zbrka. Sve je tako nasumično, tako slučajno, tako nepredvidljivo. Krivo mjesto i krivo vrijeme, pravo mjesto i pravo vrijeme - ako si ondje, samo djelić sekunde sve može preokrenuti. Čitav život. Čak i smrt. Razmišljam i o golemom kamionetu koji nas je umalo pogazio i o metalnim šipkama nad njegovim farovima, koje su mi izbliza izgledale poput golemih ralja. U takvim okolnostima ne vidiš ništa osim bliještanja automobilskih svjetala i ne osjećaš ništa osim sile koja te svladava, a ishod... Ishod ovisi samo o sreći. Glupoj, bezumnoj, slijepoj sreći. Slučajnosti. Okolnostima. To je jedini mehanizam koji pokre će svijet, sa svim njegovim vrlinama, manama, anomalijama i nasumičnim srazovima. »Ali zašto...?« polako ustajem s tla, »zašto si onda došla na tulum? Koja je bila svrha toga?« Ne gleda me, ali sliježe ramenima. »Nije bilo nikakve posebne svrhe. Samo sam htjela do ći i to napokon izgovoriti. Prije sam se bojala. Sada se više ne bojim. Ni tebe ni ikoga drugog. Ičega drugog. Ne bojim se ni...« zastaje, ali znam što je htjela re ći. Ne bojim se ni smrti. Znam, međutim, da ono što govori nije baš potpuna istina. Njezin je dolazak na tulum ipak imao neko značenje. Stravično značenje, ali ipak značenje. Bile smo joj potrebne večeras. Bio joj je potreban još jedan, konačan udarac. Netko ju je morao gurnuti. Zatvaram oči pred prizorom koji mi izranja iz sjećanja: mokra, zalivena Juliet tetura po sobi i svi je odguruju od sebe. Večeras se to nije dogodilo, ali večeras mi je sve ono ispri čala u kupaonici. Bilo joj je potrebno nešto što će je podsjetiti na to koliko je život užasan, pa kada nije bilo sukoba i kuja, poslužila je i priča. Pitam se je li onoga dana dok smo Lindsay, Elody i ja spavale kod Ally, pa nije bilo ni incidenta ni kupaonice, ali je Julietin dan završio samotnim pucnjem — je li joj tada bilo potrebno više hrabrosti i je li dulje donosila odluku. Pitam se je li došla na tulum i je li na njemu bila potpuno sama, neprimijećena, pa zbog toga nije imala snage za ovakve poteze na cesti. Pitam se je li te večeri sjedila sama kod kuće s pištoljem u ruci i je li pritom zamišljala lica svih ljudi koji su je godinama mučili. Pred oči mi odjednom izranja lice Vicky Hallinan, ovaj put zgr čeno u bolnu grimasu. Naglo č

č

otvaram o i. Možda nam se trenutak prije smrti pred o ima ukazuje naš vlastiti duh. »Nemoj tako«, govorim slabašno, kao da mi je kiša probila u mozak i od njega na činila kašastu, beskorisnu masu. Ne mogu se više sjetiti ni čega što sam joj htjela reći, pa samo nešto glasnije govorim: »To nije rješenje.« »Molim te«, tiho odvraća Juliet, »samo me ostavi na miru.« »Zašto ne razmišljaš o svojoj obitelji?« podižem glas, sada već posve histerična. Izmiče mi. Propustit ću priliku da je spasim. »Zašto ne razmišljaš o svojoj sestri?« vrištim. Ne odgovara. Stoji nepomično i zuri u cestu. Kiša joj je potpuno smo čila majicu, pa kroz prozirnu tkaninu vidim kako joj se pod ramenima pomi ču lopatice. Krhke su i sitne, poput krila tek izlegnute ptice. Kada nam je Allyna mama rekla da se Juliet ustrijelila pištoljem, zgrozila sam se i pomislila da bi netko poput Juliet trebao sko čiti, baciti se ili se vinuti u nebo. Zato je i -171http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

171/202

5/24/2018


sada, kao i tada, zamišljam kako polije će u visinu, daleko od svega, daleko od tuge, daleko od muke. Na cesti već neko vrijeme nema nikakvog prometa, ali u tom trenutku za čujem da iz oba smjera dopire brujenje motora. Glasnih motora. Velikih motora. »Juliet«, prilazim joj bliže i hvatam je za ruku. »Ne mogu ti dopustiti da to u činiš.« Okreće se, gleda me i od njezina mi pogleda zastaje dah. O či joj nisu samo prazne. Mrtve su. Podsjeća me na masku na koju sam naišla u njezinoj ku ći, masku koja nema oči, samo rupe. I Juliet je sada sablasna, crvenim šavovima spojena maska, čije oči iz ništavila gledaju u bezdan. Obuzeta užasom, i ne primjećujem da sam otpustila stisak na njezinu zglobu, nego samo zurim u nju dok mi ušima odjekuje brujenje motora i dok nam se iz dva razli čita smjera približavaju dva automobila. Ne mogu skinuti pogleda s nje. »Prekasno je«, napokon progovara i uspijeva se izmigoljiti iz mojega otpuštenog stiska. Istrčava na cestu točno u trenutku kada se na njoj mimoilaze dva kombija. O či mi prekriva magla. Ne vidim ništa osim bljeska metala i bijeloga obrisa tijela koje polijeće u zrak. U djeliću sekunde obuzima me ushićenje i mislim: uspjela je, poletjela je. Vrijeme staje. Juliet pluta u zraku i sjaji na kiši poput prekrasne, bijele ptice. Skoč ila je, lebdi! Ali onda se sve ponovno pokreće, Juliet ne ostaje u zraku i dok pada na tlo, no ć se prelama napola od stravičnog, prodornog zvuka. I ovaj mi je put potrebno nekoliko trenutaka. Tek tada shvaćam da je to moj vrisak.

DUHOVI I RAJ Sat i pol nakon toga sjedim u autu pred Lindsaynom ku ćom i obje promatramo kako se pred vjetrobranom kiša pretvara u snijeg i svijet postaje sve tiši dok se tisu će kišnih kapljica smrzava u zraku te plutaju prema tlu u potpunom muku. Već sam odbacila Elody i Ally, a na putu s tuluma nitko u autu nije progovorio ni riječi. Elody se zavalila u stražnjem sjedalu i pravila se da spava, ali u jednom sam trenutku bacila pogled u retrovizor i spazila kako joj o či svjetlucaju u mraku. »Isuse, kakva noć«, Lindsay naslanja čelo na prozor. »Potpuno ludilo. Nikada ne bih pomislila da će... Mislim, bila je o čito u komi, ali nikada nisam mislila da će to tako završiti...« Drhti i okreće se prema meni: »I još si ti bila tamo.« Kada su na mjesto nesreće stigli policijsko vozilo, vozilo hitne pomo ći i svi gosti s Kentova tuluma — još uvijek sam stajala uz rub ceste i nepomično zurila pred sebe. Preuzela me i ispitala policajka s golemim madežom na bradi, na koji sam se odmah usredoto čila kao da je jedina točka u svemiru po kojoj se mogu orijentirati. Je li bila pijana? Ne. Je li uzela nešto drugo? Slobodno mi reci, ne moraš se bojati. Ne. Barem mislim da nije. Lindsay oblizuje usnice i lomi ruke u krilu. »I nije ništa... ništa nije rekla? Nije to nikako objasnila?« Policajka mi je postavila slič no, zadnje i najvažnije pitanje. Je li ti išta rekla? Bilo što po č emu si mogla zaključ iti kako se osjeća i što namjerava uč initi? -172http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

172/202

5/24/2018


Mislim da u tom trenutku ništa nije osjećala.

»Mislim da takvo što i ne možeš objasniti«, govorim Lindsay. »Ali sigurno je imala probleme«, uporno ustraje. »Nešto ju je sigurno mučilo kod kuće. Inače ljudi to ne čine samo tako.« č

ć

Razmišljam o Julietinuparu hladnom, mra nom o sjenkama razmišljam o nepoznatom na reklamnoj slicidomu, u srebrnom okviru. pod svjetloš u televizora i »Ne znam«, kažem i okrećem se prema Lindsay. Izbjegava moj pogled. »Vjerojatno nikada nećemo saznati«, dodajem. Toliko sam prazna da se praznina pretvara u olakšanje, pa zamišljam kako bi bilo kada bi me u tom trenutku neki golem val zauvijek odnio u dubinu oceana. Tanka bi crta kopna napokon nestala za obzorom, a onda bih se okrenula na leđa, nad sobom spazila nebo i zvijezde te još jedan golem val kako mi se preklapa preko glave. Raskrilila bih ruke i pomislila: u redu, idem. »Hvala ti što si me odbacila«, govori Lindsay i polaže ruku na unutarnju kvaku, ali je još ne otvara. »Sigurno si dobro?« »Bit će sve u redu.« Gledam kako snijeg ukoso pada na tlo, kako pahulje lebde, kovitlaju se i skupljaju na zemlji, ukrašavajući je svojim blistanjem. Predivno je, ali ne uspijevam razmišljati ni o čemu drugome osim o tome da je to prva lijepa stvar koju Juliet više nikada neće vidjeti. Lindsay grize nokat, iako tvrdi da se te navike riješila u trećem osnovne. Automatska su se svjetla nad garažom upravo uključila, ali lice joj ostaje u tami. »Lindsay?« Poskakuje kao da smo šutjele satima i kao da je iznenađena što sam i dalje uz nju. »Što je?« »Sjećaš li se onoga u >Rozaliti
č

Lindsay ništa ne govori, ali osje am da sjedalo do mojega po inje drhtati.« »Rekla mi je da si ti bila ta koja si... znaš ve ć.«


173/202

5/24/2018


»I ti si joj povjerovala?« brzo odvra ća, ali govori to nagonski, pomalo tupo, kao da ni sama ne očekuje da će time išta postići. Zanemarujem njezino pitanje. »Sjećaš li se kako su je svi nakon toga zvali Zlatni Tuš?« otvaram oči i gledam je. »Zašto si svima rekla da je ona to u činila? Mislim, razumijem da si to učinila u tom trenutku, pred voditeljicom u izviđačima. Bilo ti je neugodno, uhvatila te panika, ali poslije...? Zašto si to morala ispri čati baš svima? Zašto si to morala razglasiti cijeloj školi?« Lindsay sve jače drhti i nekoliko trenutaka mislim da mi ništa neće odgovoriti ili da će nešto slagati, ali na kraju ipak progovara, mirnoga glasa u kojemu, čini mi se, prepoznajem žaljenje. »Mislila sam da neće potrajati«, govori kao da je i danas, nakon svih tih godina, i dalje začuđena. »Mislila sam da će prije ili poslije svima ispričati što se doista dogodilo i da će se zauzeti za sebe.« Glas joj u tom trenutku puca i u grlo joj se uvlači blaga doza histerije. »Zašto se nikada nije zauzela za sebe? Ni jedan jedini put. Samo... samo je sve gutala. Zašto?« Razmišljam o tome kako je godinama čuvala tu tajnu, kako je godinama skrivala svoj tajni identitet, identitet osobe koja svake večeri plače prije spavanja i riba jastučnice da bi ih očistila od mokraće. Razmišljam o najstrašnijoj od svih tajni — o prošlosti koju nastojimo zaboraviti. Zatim razmišljam o sebi, o svim onim prilikama kada sam sjedila i šutjela, prestravljena da ću reći ili učiniti nešto pogrešno, prestravljena da će iz mene izbiti neprivlačna, koščata čudakinja koja voli konje, prestravljena da će ta čudakinja progutati novu mene. Prisje ćam se i kako sam s polica poskidala sve trofeje i bacila vrećasti naslonjač, prisjećam se kako sam se trudila da se odjenem kako treba i kako sam prestala naru čivati bilo kakvo kuhano jelo u menzi. Prisjećam se i da sam iznad svega pazila da se ne družim s ljudima koji bi me mogli povu ći prema donjem dijelu ljestvice popularnosti. Izbjegavala sam ljude kao što je bila Juliet. Izbjegavala sam Kenta. Lindsay se uspravlja u sjedalu i otvara vrata, pa gasim motor i činim isto. Pri izlasku joj bacam ključeve preko krova i ona ih hvata jednom rukom. Iza tenka se pale farovi, pa se okrećem, žmirkam i podižem ruku prema automobilu koji se zaustavio iza Lindsayna. »Dvije minute«, govorim. Lindsay kima Kentu, koji sjedi u autu iza njezina i čeka da bi me odvezao ku ći. »Sigurno si dobro?« pita me. »Mislim, imaš prijevoz do kuće i sve?« »Sigurna sam«, govorim. Unatoč svemu što se dogodilo te noći, pomisao na to da ću uz Kenta sjediti čitavih dvanaest minuta vožnje do svoje ku će ispunjava me toplinom. Ispunjava me toplinom iako znam da su takvi osje ćaji besmisleni jer moja i Kentova veza nema budućnosti. Nijedna moja veza više nema budućnosti. Lindsay otvara usta kao da će nešto reći, ali onda ih ipak zatvara. Znam da me htjela pitati za Kenta, ali se predomislila. Kreće prema kući, a zatim zastaje, okreće se i zaziva me. »Sam?« »Da?« »Zbilja mi je žao. Žao mi je zbog... zbog svega.« Znam što očekuje. Očekuje da ću joj reći sve je u redu ili nema problema. Potreban joj je takav odgovor. No, ne mogu joj ga dati, pa joj samo tiho govorim: »Ljudi bi te ionako voljeli, Lindz.« Ne govorim: voljeli bi te i da prestaneš glumatati, ali znam da je shvatila. »Mi bismo te voljele bez obzira na sve«, dodajem. Stišće šake i uspijeva procijediti: »Hvala«, a zatim odlazi u ku ću. U jednom joj trenutku svjetlo obasjava lice, pa shvaćam da je mokro, ali nisam sigurna pla če li ili joj se snijeg topi na obrazima.


174/202

5/24/2018


Kent se naginje preko suvozačkog sjedala i otvara mi vrata, pa ulazim u njegov automobil. Izlazi s prilaza Lindsaynoj kući i kreće niz glavnu cestu u potpunoj tišini. Vozi polako i oprezno, pozorno gledajući dva identična tuljca rasvijetljenog snijega pred farovima i lagano rukama pridržavajući volan. Toliko bih mu toga željela re ći, ali ne mogu se natjerati da otvorim usta. Umorna sam i boli me glava i samo želim uživati u tome što sam tek nekoliko centimetara udaljena od njega, u tome što mu auto miriše po cimetu i u tome što je zbog mene pojačao grijanje. Osjećam se kao opijena i udovi su mi otežali unato č tomu što mi utroba zbog Kentove blizine ugodno treperi. Dok se približavamo mojoj kući, usporava i sada tek mili cestom, a ja se nadam da to čini zato što i on želi što više produljiti vožnju. Da se mene pita, vrijeme bi upravo u tom trenutku moglo stati. Prostor bi se oko nas mogao rastvoriti i propasti sam u sebe, baš kao na rubu crne rupe i vrijeme bi se trebalo presaviti u beskona čnu petlju, ponavljajući ovaj trenutak dovijeka. Zauvijek bismo se trebali voziti kroz snijeg, ali to ne ide tako. Kent vozi polako, ali auto se svejedno kreće prema naprijed. Ubrzo se slijeva pojavljuje natpis s nazivom moje ulice, pa potom prolazimo pokraj zamračenih kuća mojih susjeda i zaustavljamo se. Stigli smo. »Hvala ti što si me dovezao«, govorim i okrećem se prema njemu. I on se okreće prema meni. »Je li sigurno sve u redu?« pita. Govorimo svaki svoju rečenicu, ali ih izgovaramo istodobno, pa se potom oboje nervozno smijemo. Kent rukom uklanja šiške iz o čiju, ali one se odmah vraćaju na isto mjesto i srce mi treperi od tog prizora. »Nema problema«, govori. »Bilo mi je zadovoljstvo.« Bilo mi je zadovoljstvo. Samo iz Kentovih usta ta re čenica ne zvuči kao otrcana fraza iz starih filmova i zbog toga mi se plače jer se prisjećam sveg onog vremena koje sam potratila, svih onih sekunda i sati koji su mi se istopili među prstima poput snijega u noći. Neko vrijeme samo sjedimo u autu i ja se o čajnički pokušavam sjetiti nečega što bih mu mogla reći samo zato da još ne moram izi ći iz auta, a sekunde neumoljivo prolaze. Napokon govorim: »Sve je večeras bilo užasno osim ovoga.« »Osim čega?« Prstom pokazujem njega pa sebe. Ti i ja, poručujem tim pokretom. Sve je bilo užasno osim ovoga. Oči mu zbog toga odjednom zablistaju. »Sam«, izgovara mi ime, gotovo ga izdiše i prvi put u životu zbog toga mi se jednog sloga tijelo pretvara u čisti sjaj, radost i ples. Pruža ruke prema meni i polaže mi tople dlanove na lice, prstima mi gladi obrve, a palac mu u jednom čarobnom trenutku dotiče moju donju usnicu. Koža mu ima okus cimeta. No, onda naglo povla či ruke, spušta ih u krilo i postiđeno spušta glavu. »Oprosti«, mrmlja. »Ne... u redu je«, govorim, a tijelo mi toliko bruji da zacijelo čuje taj zvuk. Osjećam se kao da će mi glava odletjeti s ramena. »Uh, sve je to tako grozno.« »Što je grozno?« tijelo mi naglo prestaje brujiti i krv mi se ledi u žilama. Reći će mi da mu se zapravo ne sviđam. Opet će mi reći da njega ne mogu zavarati. »Pa, sve što se dogodilo večeras«, govori. »Nije baš pravi trenutak. A i ti si s Robom.« »Nisam s Robom«, brzo dobacujem. »Više nisam.« -175http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

175/202

5/24/2018


»Nisi?« gleda me tako prodorno da mu u šarenicama vidim zlatne i zelene trake. Odmahujem glavom. »To je jako dobra vijest«, i dalje me netremice gleda, kao da je prva i zadnja osoba koja me doista vidi. »To je dobro jer...« ne dovršava rečenicu, a pogled mu se spušta do mojih usnica. Od užarenih strijela koje mi lete kroz utrobu uskoro ću se, sigurna sam, onesvijestiti. »Jer?« pitam ga, iskreno iznenađena što uopće uspijevam išta izgovoriti. »Jer... žao mi je, ali ne mogu si pomoći. Moram te odmah poljubiti.« Jednu mi ruku zavlači pod vrat, privija me uza se i onda se ljubimo. Usnice su mu meke i mojima prolaze trnci dok ih ljubi, pa zatvaram o či i u tami pod vjeđama odjednom mi se kovitla šarena, cvjetna eksplozija. Tonem u predivno ništavilo, potpuno se gubim i plutam kao u snu, ali ovaj put uživam u tome, napokon potpuno slobodna. Drugom mi rukom odmi če kosu s lica i osjećam otisak njegovih prstiju gdje god me dodiruju, pa pomišljam na zvijezde koje padaju na nebu i za sobom ostavljaju blistav trag. I u tom trenutku, ni sama ne znam traje li nekoliko sekundi, minuta ili dana, ali u trenutku dok mi u usta izgovara ime i dok dišem s njime, u tom trenutku shvaćam da je to moj prvi pravi poljubac. Odmiče se prebrzo, ali i dalje mi drži lice u rukama. »Divno«, govori. »Oprosti, ali moram to reći. Predivno.« »Da«, uspijevam procijediti kroz stisnuto grlo. Još neko vrijeme samo tako sjedimo i gledamo se u o či i možda prvi put nakon ne znam koliko ne osjećam nikakav nemir i ne razbijam glavu time o čemu on razmišlja, nego sam samo sretna jer me grle njegove oči, jer plutam u silnoj toplini i blistavoj svjetlosti. »Zbilja mi se sviđaš, Sam«, tiho govori. »Oduvijek si mi se sviđala.« »I ti meni«, odvraćam. Ne, neću zdvajati zbog sutrašnjeg dana. Neću čak ni razmišljati o njemu. Nakratko zatvaram oči i iz misli otresam sve osim ovoga trenutka, Kentovih toplih ruku, predivnih zelenih o čiju i mekih usnica. »Hajde«, naginje se i ljubi me u čelo. »Umorna si. Moraš na spavanje.« Izlazi iz auta i obilazi ga da bi mi otvorio vrata. Snijeg se uhvatio za do i sve je prekriveno bijelim sagom koji omekšava sve rubove vanjskoga svijeta. Prigušenim koracima prelazimo prilazni puteljak i prilazimo trijemu. Roditelji su mi ostavili upaljeno svjedo na trijemu - to jedino svjedo na zamračenoj kući u zamračenoj ulici doima se poput jedinog svjetla na svijetu. Pod njegovim bljeskom pahuljice izgledaju poput zvijezda padalica. »Snijeg ti se uhvatio za trepavice«, prelazi mi prstom po vje đama, pa po korijenu nosa. »I za kosu«, dodaje, pa mi prolazi prstima kroz kosu i dodiruje mi vrat. U raju sam. »Kente«, provlačim prste kroz okovratnik njegove košulje. »Bojiš li se ikada odlaska na spavanje? Bojiš li se ikada onoga što će se dogoditi sutradan?« Licem mu prelazi tužan osmijeh i mogla bih se zakleti da zna. »Katkad se bojim zbog onoga što ostavljam za sobom«, odvraća. Potom se opet ljubimo, a tijela i usnice pomiču nam se tako glatko i toliko usklađeno da mi se čini kao da se ne ljubimo u stvarnosti, nego u mislima, kao da ne udišemo zrak, nego jedno drugo. Sve je kako bi trebalo biti — prirodno, opušteno, nesvjesno i nitko ništa ne pokušava, samo se potpuno prepuštamo. I u itom napokoni doga a nezamislivo — ivrijeme se zaustavlja. Sve nestaje — i snijeg, kućse a, itrenutku ulica, i sekunde, dani.đOstaje samo tama nas dvoje na njezinu rubu, tek dodir i dah u mraku.


176/202

5/24/2018


Sedmo poglavlje Sanjam svoj sedmi i zadnji san. Padam i okrećem se u zraku, ali ovaj put tama oko mene oživljava, pa odjednom shvaćam da to zapravo nikada i nije bila tama, nego su mi samo oč i bile zatvorene. Odmah ih otvaram i mislim kako sam bila glupa, a u tom trenutku oko mene polije ću tisuće šarenih leptira č ija krila tvore predivnu dugu koja privremeno zaklanja sunce. No, kako lete sve više, pod njima se otkriva krajolik prepun zelenila i zlatnih nijansi, polja okupanih suncem i ružič astih oblaka koji plutaju poda mnom. Zrak je oko mene č ist, plavkast i predivno miriše, pa se smijem, smijem i smijeni dok se prevr ćem u zraku, a smijem se zato jer nikada nisam ni padala. Cijelo vrijeme letim. Budim se u izvrsnom raspoloženju, kao da sam na snu doplutala do mirne obale, pa me sada slike sna polako napuštaju, a njegovo mi se znač enje prevlač i preko glave poput vala koji se povlač i u ocean, ostavljajući me s jednom sigurnom spoznajom. Svrha svega što mi se događ alo nije bilo spašavanje mojega života. Barem ne onako kako sam mislila.

A SEDMOGA DANA Jednom sam s Lindsay gledala film u kojemu je glavni lik rekao da je najtužnija stvar kod zadnjega to štoč je, ne ali znaš dajeti vjerojatno je zadnji. Nikada nisam stvarima: ni prvi putsaposeksala, pa nisam stru čnjak seksa za to podru tako i sa svimseostalim zadnjim poljupcem, zadnjim smijehom, zadnjom šalicom kave, zadnjim zalaskom sunca, zadnjim skokom kroz prskalicu na travnjaku, zadnjim sladoledom i zadnjom pahuljicom koju hvatamo jezikom. Jednostavno ne znate da su vam zadnji. Mislim, međutim, da je to dobro jer da bilo tko od nas zna da nešto čini zadnji put u životu, bilo bi nam se vrlo teško oprostiti od nekih stvari. Kada znate da ih činite zadnji put, osjećate se kao da morate skočiti s litice. Odjednom samo želite pasti na koljena i poljubiti zemlju na kojoj stojite, još je jednom omirisati i još je jednom zagrliti. Tako je svaki put kada nečemu ili nekome moramo reći zbogom. Skačemo s litice. Najgori je dio odluka da napokon druge nego sve ostaviti zaistupimo. sobom. Kada to jednom u činimo, sve je ionako gotovo. Nema nam Zadnja rečenica koju upućujem svojim roditeljima glasi: Vidimo se. Govorim im i da ih volim, ali to im govorim prije. Zadnja je rečenica: Vidimo se. Zapravo, ako želim biti sasvim precizna, Vidimo se je zadnja rečenica koju upućujem tati. Zadnja rečenica koju upućujem mami je: Apsolutno jer stoji na vratima kuhinje u ku ćnom ogrtaču i s novinama me u ruci pita jesam li sigurna da ne ću doručkovati, baš kao i svakog jutra. Još se jednom okrećem pri izlasku iz kuće. Tata stoji uz štednjak, pjevuši i prži mami jaja za doručak. Odjeven je u donji dio prugaste pidžame koju smo mu Izzy i ja kupile za rođendan, a kosa mu strši na sve strane, kao da je gurnuo prst u utičnicu. Mama mu polaže ruku na le đa dok prolazi kraj njega, pa sjeda za kuhinjski stol i otvara novine, a on vadi jaja iz tave, prebacuje ih na tanjur i postavlja ga pred nju, govoreći usput: »Izvolite, milostiva. Reš pečena.« Ona pak


177/202

5/24/2018


odmahuje glavom i govori nešto što ne čujem, pa se on saginje nad njom i ljubi je u čelo. Lijep su prizor. Drago mi je što sam se okrenula. Izzy me prati do vrata s rukavicama i smije se od uha do uha, pokazuju ći razmak između prednjih zuba. Kada je spazim, zavrti mi se u glavi i preplavljuje me mu čnina, ali duboko udišem i usredotočujem se na brojenje koraka, razmišljam o trčanju i snu u kojem sam letjela. Jedan, dva, tri, skoč i. »Zaboravila si rukavice.« Njezino frfljanje. Njezin osmijeh. Njezini zlatni čuperci. »Što bih ja bez tebe?« saginjem se i stišćem je u zagrljaj dok u mislima nižem prizore iz našega zajedničkog života: njezine sitne nožice dok je bila beba, glavica koja je uvijek mirisala po puderu za bebe, prvi put kada je zakoračila prema meni, prvi put kada je provozala bicikl, pala i izgrebla koljeno, pa sam umalo umrla od straha kada sam vidjela da krvari i zbog toga je nosila cijelim putem do ku će. Zamišljam i prizore iz budućnosti: odrasla i visoka Izzy, prekrasna djevojka za volanom automobila i s osmijehom, na licu, Izzy u dugoj, zelenoj haljini nabada na visokim potpeticama do limuzine koja je odvozi na maturalni ples, Izzy s hrpom knjiga pod rukom ulazi u studentski dom dok oko nje lebde snježne pahulje, a zlatna joj se kosa presijava na bjelini. Skviči i migolji mi se iz zagrljaja: »Ne mogu disati! Zadavit ćeš me!« »Oprosti, Izzy«, govorim, a zatim savijam ruke iza vrata i otkop čavam lančić s pticom koji mi je darovala baka. Izzy me promatra razrogačenim, okruglim očima. »Okreni se«, kažem i jednom me za promjenu sluša bez pogovora, mirno stoje ći dok joj podižem kosu i zakopčavam joj lančić. Potom se ponovno okre će prema meni i vrlo ozbiljnog izraza lica čeka da joj kažem kako joj pristaje. Povlačim joj lančić prema dolje i pada joj do pola prsa, točno u visinu srca. »Super ti stoji, Izzy«, kažem. »Daješ mi je baš zauvijek? Ili samo za danas?« pita šapatom, kao da raspravljamo o državnim tajnama. »Tebi ionako bolje stoji«, govorim i stavljam joj prst na nos. Od radosti se vrti oko svoje osi poput balerine. »Hvala ti, Sammy«, kaže, iako, naravno, zvuči kao da je rekla Fammy. »Budi dobra, Izzy«, ustajem stegnuta grla i grudi ispunjenih bolom. Jedva se suzdržavam da ne kleknem i ponovno je zagrlim. Stavlja ruke na bokove poput naše majke i tobože uvrijeđeno dobacuje: »Ja sam uvijek dobra. Ja sam najbolja.« »Najbolja od najboljih«, odvraćam. Već se okrenula i trči prema vratima, vičući: »Pogledajte što mi je Sammy dala!« i jednom rukom stežući lančić. Pogled mi je zamagljen suzama, pa je više ne vidim jasno, tek ruži častu mrlju njezine pidžame i zlatan busen kose. Pred kućom mi hladnoća dere pluća i bol se u grlu pojačava, ali duboko udišem, uživajući u mirisu spaljenog drva i benzina. Sunce je predivno — još uvijek nisko i izduženo na obzoru, kao da se tek proteže nakon spavanja. Znam da pod tim slabašnim zimskim svjetlom leže dani koji traju do osam sati navečer, a pod njima se kriju zabave na bazenima uz miris klora i roštiljanih hamburgera, a još dublje čekaju dani kada lišće na drveću plamti žarkocrvenim i narančastim nijansama, dani kojima se širi miris kuhanog vina i mraz koji se topi do podneva. Znam da pod -178http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

178/202

5/24/2018


današnjim danom leži još čitav niz životnih slojeva, još mnogo novih i drugačijih, pa bih najradije zaplakala, ali Lindsay me već čeka u autu pred kućom, maše i viče: »Što izvodiš?« Krećem zato niz stazu prema tenku, brojim korake i razmišljam o tome da se od svega moram oprostiti — od drveća, od trave, od neba i crvenkastih oblaka na obzoru. Moram sve sa sebe strgnuti kao koprenu. Možda se ispod svega toga pojavi nešto doista spektakularno.

ČUDO SREĆE I SLUČAJNOSTI,

I. DIO I onda sam mu rekla da me baš briga je li glupo ili nije, baš me briga je li to praznik koji su izmislili cvjećari i proizvođači slatkiša...« Lindsay brblja o Patricku, sva važnija mjesta naglašavajući udarcem dlana o volan. Ponovno je u punoj sjajilom formi, kosa joj je skupljena u trendovski raskuštran rep,jojusnice su joj premazane i namirisana je Burberryjevim parfemom Britkonjski Gold koji isparava iz zimske jakne. Neobično mi ju je vidjeti u takvome stanju nakon onoga sinoć, ali na neki mi je način drago. Okrutna je i prestravljena, ponosna i nesigurna, ali i dalje je Lindsay Edgecombe, djevojka koja je u prvom srednje klju čem razderala lak na BMW-u Mari Tinsley nakon što ju je Mari nazvala napadnom droljom, iako se nitko živ nije usudio suprotstaviti Mari, tadašnjoj kraljici maturalnog plesa. I dalje je moja najbolja prijateljica i unatoč svemu i dalje je poštujem, a usto i znam da ma koliko bila u krivu glede drugih ljudi i sebe same, s vremenom će shvatiti. Znam to. Inače joj se lice sinoć ne bi bilo onako pretvorilo u crnu rupu. Možda sam tek samu sebe uvjerila u nemoguće, ali čini mi se da ono što se sinoć dogodilo ipak ima nekakvu težinu i da nije samo nestalo. Katkad se bojim zaspati zbog onoga što ostavljam za sobom. Zbog Kentovih riječi koje mi odzvanjaju mislima uz le đa mi prolaze trnci. Prvi put u životu žudim za tim da nekoga ponovno poljubim, prvi mi se put čini da sam od sinoć nešto važno izgubila. »Možda je toliko živčan zato što je previše zaljubljen u tebe«, dobacuje Elody sa stražnjeg sjedala. »Ne misliš li i ti tako, Sam?« »Aha«, odvraćam i uživam u svakom gutljaju kave. Jutro je savršeno — upravo onakvo kakvo bih odabrala. Jedem savršeno pecivo, pijem savršenu kavu, vozim se u automobilu s dvjema najboljim prijateljicama s kojima ne pričam ni o čemu važnome i koje ni ne pokušavaju govoriti nešto smisleno, nego samo brbljaju kao i uvijek, uživaju ći u žamoru koji stvaraju naši glasovi. Nedostaje nam jedino Ally. Odjednom me obuzima silna želja da se još malo provozamo po Ridgeviewu, najviše zbog toga jer želim da vožnja još malo potraje, ali i zato što bih htjela još jednom baciti pogled na svoj gradić. »Lindz?«, govorim, »možeš li svratiti do Starbucksa? Baš mi se pije kava s mlijekom«, otpijam nekoliko gutljaja i nastojim isprazniti šalicu koju držim u ruci ne bih li zvučala uvjerljivije. Lindsay podiže obrve: »Ali ti inače mrziš Starbucks.« »Ah, eto, baš mi se pije njihova kava s mlijekom.« »Ali rekla si da im kava ima okus pseće mokraće procijeđene kroz vreću za smeće.« Elody napadno guta i viče: »Hej! Ja još uvijek jedem i pijem!« pa maše pecivom po zraku.


179/202

5/24/2018


Lindsay podiže obje ruke u zrak: »Samo sam je doslovno citirala.« »Ako opet zakasnim na političke znanosti, dobit ću ukor, časna riječ«, odvraća Elody. »A i propustit ćeš priliku da se malo žvališ s Kolačićem prije prvog sata«, zadirkuje je Lindsay. ć

ć

Č

prava se javila«, odvra a Elody i gurka je komadi em peciva. » udo što ti se lice još nije»Ah, stopilo s Patrickovim.« »Daj, Lindsay, molim te«, gledam je i mole ćivo trepćem, a zatim se okrećem i isto činim prema Elody. »Molim, molim, moooooolim vas.« Lindsay teško uzdiše i dobacuje znakovit pogled Elody u retrovizoru, a zatim uključuje žmigavac i skreće. Poskakujem na sjedalu i plješćem rukama, a Elody stenje. »Danas moramo ispunjavati Samanthine želje«, govori Lindsay. »Ipak je danas njezin velik dan.« Posebno naglašava riječ velik, a zatim prasne u smijeh. Elody odmah prihvaća zezanciju: »Prije bih rekla da je Robov veliki dan.« »Nadajmo se da je velik«, laktom me u rebra lupa Lindsay. »Fuj«, dobacujem joj. »Perverznjakuše.« No, Lindsay više ništa ne može zaustaviti. »Bit će to duuuuuuug dan«, smije se. »I veoma bolan«, ubacuje se Elody. Lindsay od smijeha pljuje malo kave na kontrolnu ploču, a Elody podvikuje od smijeha. Obje se smiju poput manijaka. »Jako smiješno«, govorim i gledam kroz prozor, promatrajući kako se kuće uz cestu zgušnjavaju dok prilazimo središtu Ridgeviewa. »Vrlo zrelo i odraslo«, kažem. No, smiješim se i sretna sam, a u sebi mislim: nemate vi pojma. Iza Starbucksa je maleno parkiralište na kojemu zauzimamo zadnje mjesto, pri čemu Lindsay zamalo otkida retrovizore s dva susjedna automobila, ali i dalje sretno uzvikuje: »Gucci, stara, gucci!« jer tvrdi da je gucci talijanska riječ za »savršeno«. Ja sam već svemu pokraj čega smo prošle u sebi rekla zbogom, pozdravila sam se sa svim onim mjestima koje sam vidjela toliko puta da ih više nisam ni primjećivala. Rekla sam zbogom zalogajnici na brdu u kojoj prodaju najbolje pile će medaljone na svijetu, oprostila sam se od trgovine sa sitnom galanterijom u kojoj sam kupovala konac za izradu narukvica prijateljstva, pozdravila sam ured za prodaju nekretnina, zubarsku ordinaciju i parkić u kojemu mi je u sedmom razredu Steve King gurnuo jezik u usta te me time toliko iznenadio da sam ga ugrizla. č

moguAlexu prestati razmišljati o tome kako je život neobi an, ne mogu prestati o Kentu iNe Juliet, i Anni, o Bridget, o profesoru Shawu i profesorici Winters — razmišljati o tome kako je sve slojevito i zamršeno i međusobno povezano u golemu, nevidljivu mrežu. Razmišljam i o tome kako katkad mislimo da činimo dobro kada zapravo činimo zlo i štetu. Ulazimo u Starbucks, pa naru čujem kavu s mlijekom, Elody uzima kakao-kocku iako je upravo pojela pecivo, a Lindsay s jedne police skida plišanog medvjedića, stavlja si ga na glavu i potom tako, s medvjedi ćem na glavi, mrtva-hladna naručuje bocu vode, dok je službenik za pultom gleda kao da je potpuno poludjela. Ne mogu si pomo ći, privlačim je u čvrst zagrljaj, a ona mi glasno govori: »Nemoj sada, to ćemo kod kuće u krevetu, draga«, na što se starija žena koja stoji u redu iza nas odmi če za nekoliko koraka. Smijući se izlazimo iz Starbucksa i onda mi na parkiralištu umalo ispada kava iz ruke. Sarah Grundel sjedi u smeđem Chevroletu, pogledava na sat i lupka prstima po volanu, čekajući da se oslobodi jedno parkirno mjesto. Mjesto na kojem smo mi parkirane.


180/202

5/24/2018


»Pa, ne mogu prokleto vjerovati«, govorim naglas. Sada će bez sumnje zakasniti na trening. Lindsay primjećuje da zurim u Sarin auto, pa mi tiho dobacuje: »Da, i ja kažem. Da ja moram voziti takvu rugobu, radije bih pješačila do škole.« »Ne, ali...« odmahujem glavom jer uviđam da joj ne mogu objasniti. Dok izlazimo s parkirališta, Sarah koluta očima i uzdiše, kao da želi reći napokon i apsurdan humor situacije odjednom me pogađa punom snagom, pa prasnem u smijeh. »Kakva ti je kava?« pita Lindsay. »Kao pseća mokraća procijeđena kroz vreću smeća«, govorim dok izlazimo s parkirališta i kratko trubimo Sari, koja pak bijesno puše i brzo ulazi na parkirno mjesto iste sekunde kada ga mi napuštamo. »Što je pak njoj?« pita Elody. »PNS«, odgovara Lindsay. »Parkirno-nadrkani sindrom.« Dok se vraćamo na cestu, pada mi na pamet da stvari možda ipak nisu tako zamršene. U ć

č

ć

đ

ve ini slu ajeva, svima, nakon ne možemo nikako e se naše nitilošega me usobno ispreplesti, i to jegotovo u redu.u Katkad dobroga djelaznati slijedikako katastrofa, nakon nešto dobro, a kada ne učiniš ništa, svijet ti eksplodira. Vrlo, vrlo rijetko — nekim čudom sreće i slučajnosti, kada svi leptiri na određen način mašu krilima i kada sve niti nekoliko minuta miruju — pruža nam se prilika da u činimo nešto doista dobro. Dok u retrovizoru gledam kako Sarah tr či prema Starbucksu, na pamet mi pada samo još jedna stvar. Ako ti samo jedna opomena zbog kašnjenja nedostaje da bi te izbacili iz plivačke momčadi, možda bi ipak trebala kavu skuhati kod kuće. Kada stižemo u školu, odvajam se od Lindsay i Elody jer moram nešto obaviti u prostoriji s ružama, a nakon toga, s obzirom na to da ve ć kasnim, odlučujem markirati ostatak prvoga sata. Lutam školskim hodnicima i dvorištem, razmišljajući o tome kako je čudno što svaki dan dolazim ovamo, a nikada nisam pošteno pogledala oko sebe. Čak mi se i žuti zidovi u onim hodnicima koje nazivamo ispovraćanima sada čine dražesnima, a divim se i tankome, golom drveću u dvorištu koje kao da čeka snježni pokrivač. Dosad mi se uvijek činilo da se dani provedeni u školi rastežu u beskona čnost i taj bi se dojam gubio jedino na testovima, kada bi sekunde curile jedna preko druge i bježale prije nego što bih zadatke uspijevala riješiti do kraja. I danas je tako. Koliko god željela da se sve otegne i da dan potraje što dulje, vrijeme jednostavno curi, krvari u bezdan. Jedva uspijevam zapo četi drugo pitanje na testu iz kemije kada profesor Tierney podvikuje: »Gotovo!«, pa predajem tek dopola ispisanmogu papir.jer Znam dada više će nije kako ću riješitišto biloviše kojinalik test,na alimilijune ipak se trudim koliko želim miuop zadnji danvažno bude što normalniji, drugih koje sam proživjela i želim predati test iz kemije, poslije zdvajati nad ocjenom te razmišljati hoće li Tierney ikada ostvariti svoju prijetnju i nazvati bostonsko sveučilište. Ne žalim zbog testa, međutim. Nadišla sam žaljenje. Na sat matematike stižem nešto ranije, mirna i staložena. Sjedam na svoje mjesto nekoliko minuta prije zvona i iz torbe vadim udžbenik, uredno ga postavljaju ći točno nasred klupe. Prva sam u učionici. Profesor Daimler prilazi mojoj klupi, naslanja se na nju i smiješi se. Prvi put primje ćujem da su mu očnjaci vrlo oštri, gotovo poput vampirskih. »Što to znači, Sam?« pokazuje na knjigu. »Stižeš tri minute prije zvona i spremna si za nastavu? Okre ćeš li ti to novi list?« »Tako nešto«, odvraćam i polažem ruke preko udžbenika.


181/202

5/24/2018


»I kako ti zasad protječe proslava Valentinova?« pita, u usta ubacuje pepermint, pa mi se primiče još malo bliže. Odvratan mi je. Misli li doista da će me zavesti svježim i mirisnim dahom? »Imaš li kakve romantične planove večeras?« nastavlja. »Nekoga posebnog s kim ćeš se izljubiti?« upitno podiže obrve. Prije tjedan dana od takvoga bih očijukanja pala u nesvijest, ali sada sam potpuno hladna. Prisje ćam u dodiru sa svojim i njegove težine ogrlicu kada je od legao na mene, ali začudo, tose megrubosti ne ljuti,njegova ni ne plaši. Bacam pogled na njegovu konoplje i prvi čak melica mi put pada na pamet da je to što je stalno nosi pomalo bijedno. Zašto ve ć osam godina nije skinuo glupu ogrlicu? To je kao da ja još uvijek nosim ogrlicu od bombona koju sam obožavala u petom razredu. »Vidjet ćemo«, smješkam se. »A vi? Bit ćete sami? Za stolom za jednu osobu?« Naginje se još bliže prema meni, ali ne pomičem se, iako bih najradije uzmaknula. »Zašto to misliš?« namiguje mi, očito misleći da očijukam. Valjda misli da ću mu ponuditi da večer provedemo zajedno. Još mu se blistavije smiješim. »Zato što, da imate pravu djevojku«, govorim tiho, ali savršeno jasno i razgovijetno, da ne bi došlo ni do kakve zabune, »ne biste se upucavali srednjoškolkama.« Duboko udiše i tako se naglo trza unatrag da umalo pada s klupe. Drugi u čenici naviru u razred i međusobno brbljaju, uopće ne obraćajući pozornost na nas. Što se njih ti če, možda razgovaramo o zadaći ili ocjenama. Ništa im nije sumnjivo. Daimler, međutim, i dalje zuri u mene, a usta mu se otvaraju i zatvaraju. Ne uspijeva ništa procijediti. Oglašava se zvono, pa trese ramenima i udaljava se od klupe, ali i dalje zuri u mene, a onda se okreće oko svoje osi, kao da se izgubio. Napokon se nakašljava i progovara. redu, iljudi«, glas »Idemo. mu puca,Svi pa na se mjesta.« još jedanput nakašljava, a kada mu se napokon vra ća, zvu»U či grubo neugodno. Moram položiti dlan preko usta i ugristi se da ne bih prasnula u smijeh. Profesor Daimler dobacuje mi mračan pogled zbog kojega mi se još više smije, a onda okre ćem glavu i gledam prema vratima. Upravo u tom trenutku Kent McFuller ulazi u u čionicu. Pogledi nam se susreću i u tom mi se trenutku čini da se učionica prepolovila i da je udaljenost između njega i mene nestala. Prožima me snažan osjećaj da me uvlači u sebe kroz zelene o či, a potom se vrijeme urušava, pa smo opet na itrijemu mojom kućZa om, toplim mitrenutku prstima ne prelazi pritiš moje šapće mipred nešto na uho. mene u tom postojipreko nitkovrata, i ništausnice osim će uz njega. »Gospodine McFuller, biste li bili tako ljubazni da sjednete«, hladnim ga glasom opominje Daimler. Kent skreće pogled s mojega i trenutak iščezava. Mrmlja kratku ispriku Daimleru, pa odlazi na svoje mjesto, a ja se okre ćem u klupi i pratim ga pogledom. Obuzima me silna toplina kada na klupu izvlači udžbenik, a iz njega ispada nekoliko skica za crteže. Uživam u tome kako se neprekidno poigrava s kosom i kako stalno odmi če šiške s čela, iako se istoga trenutka vraćaju na svoje mjesto. »Gospođice Kingston, biste li mi mogli, ako nije problem, posvetiti koji trenutak pozornosti?« Okrećem se prema ploči i vidim da Daimler zuri u mene.


182/202

5/24/2018


»U redu, odvojit ću koji trenutak «, odvraćam glasno i cijeli razred prasne u smijeh. Daimler stišće usnice u tanku crtu, ali ne govori ništa. Otvaram udžbenik, ali nikako se ne mogu usredoto čiti na matematiku, nego lupkam prstima po klupi, nemirna i ushićena zbog Kentove nazočnosti. Najradije bih mu rekla kako se osjećam, nekako mu sve objasnila, pa da zna i da me shvati. Nestrpljivo gledam na sat i ne mogu dočekati Kupide. Kent McFuller danas će dobiti jednu ružu više. Nakon sata matematike čekam Kenta u hodniku, a leptiri mi divljaju po trbuhu. Izlazi s ružom koju sam mu poslala i drži je tako oprezno kao da se boji da će je slomiti. Podiže ozbiljan i promišljen pogled, pa mi o čima ispituje lice. »Hoćeš li mi ovo objasniti?« pita i iako se ne smješka, ton glasa bez sumnje mu je šaljiv, a u očima svjetluca nešto nestašno. I ja njega odlučujem zadirkivati, iako mi od njegove blizine mozak gotovo potpuno staje. »Nemam pojma o čemu govoriš«, kažem. Podiže ružu i pred očima mi otvara karticu s porukom, iako, naravno, znam što u njoj piše. Več eras. Uključ i mobitel, pripremi ključ eve automobila i budi moj heroj. »Tajanstveno«, govorim, jedva susprežući osmijeh. Još je deset puta slađi, ovako zbunjen. »Nepoznata obožavateljica?« pitam. »Nije baš tako nepoznata«, odvraća, i dalje me ispitivački promatrajući, kao da će na mom licu pronaći odgovor na zagonetku. Moram skrenuti pogled jer bih ga inače zgrabila i privila uza se. Nekoliko trenutaka oklijeva, a zatim kaže: »Večeras je tulum kod mene.« »Znam«, odvraćam, a zatim brzo dodajem: »Mislim, čula sam.« »Dakle...?« Odustajem od daljnjih igrica. »Slušaj, Kente«, govorim, »možda ću te morati zamoliti da me večeras pokupiš autom s jednoga mjesta. Najviše dvadeset minuta. Ne bih to tražila od tebe da nije važno.« Smiješi se jednim kutom usnice i pita: »A što ćeš mi dati zauzvrat?« Naginjem se tako da mi usnice gotovo dotiču njegovo uho i shvaćam da je njegov miris — mješavina svježe pokošene trave i metvice — toliko opojan da sam ve ć ovisna o njemu. »Povjerit ću ti jednu tajnu«, šapućem. »Sada?« »Ne, poslije«, uzmičem jer se inače neću moći suzdržati i poljubit ću ga u vrat. Ne znam što mi je. Nikada se nisam tako osjećala s Robom, a uz Kenta kao da mi ruke same lete prema njemu. Možda opetovano umiranje izaziva hormonalnu buru. Drago mi je zbog toga. Ponovno je ozbiljan i govori: »Ovo što si napisala u poruci...« igra se s papirićem i oči mu zlaćano blistaju. »Onaj zadnji dio s herojem. Kako si...?« Srce mi luđački udara o prsa i u jednom ludom trenutku pomišljam da možda zna, da se možda sjeća one večeri u njegovoj sobi. Među nas se spušta teška tišina i sve se uspomene, želje i nadanja ljuljaju u zraku poput klatna. »Kako sam što;« pitam, iako jedva dišem. Uzdiše, odmahuje glavom i slabašno mi se smješka. »Ma, ništa. Zaboravi. Glupo je«, govori. »Aha«, odvraćam i napokon izdišem, iako nisam bila ni svjesna da mi je zastao dah. Nadam se da nije primijetio koliko sam razo čarana. »Usput«, govorim, »hvala ti na ruži.«


183/202

5/24/2018


Jedino sam njegovu ružu zadržala. Ta mi je najdraža, rekla sam Marian Sykes kada mi ju je isporučila. Iznenađeno me pogledala i zatim se osvrnula, kao da ne vjeruje da joj se obraćam. Kada je shvatila da ipak to činim, zacrvenjela se i nasmiješila. Dobila si ih zbilja mnogo, stidljivo je rekla. Da, ali uvijek mi uvenu, odvratila sam. Neki ljudi imaju zelenu ruku. Moja je crna. Treba stabljike podrezati ukoso, rekla je i odmah se zacrvenjela. Sestra me to nau č ila. Nekada se voljela baviti cvijećem i biljkama u vrtu. Zatim se okrenula i ugrizla se za usnicu. Uzmi te ruže, rekla sam joj. Nekoliko je trenutaka samo zurila u mene, kao da nije sigurna šalim li se ili mislim ozbiljno. Daješ mi ih zauvijek? pita i podsjeća me na Izzy. Kažem ti, ne mogu više na duši nositi sva ta ubojstva cvijeća, odvratila sam joj. A ti ih možeš ponijeti kući. Imaš li vazu? Zastala je još na sekundu i zatim se blistavo nasmiješila. Lice joj se potpuno promijenilo. Stavit ću ih u svoju sobu, rekla je. Kent podiže obrvu: »Kako znaš da sam ti je ja poslao?« »Ma, daj«, kolutam očima, »ne znam nijednog drugog profesionalnog crtača čudnovatih stripova.« Polaže raku na prsa i pravi se da je uvrije đen. »Nisam profesionalac. To radim iz ljubavi. Osim toga, ti stripovi uop će nisu čudni.« »Dobro, dobro«, odvraćam, »onda ti zahvaljujem na potpuno normalnoj poruci.« »Nema na čemu«, smiješi se. Dovoljno smo blizu da osje ćam isijavanje topline s njegova tijela. »Hoćeš li onda večeras biti moj vitez na bijelom konju?« Kent se kratko klanja: »Znaš da ne mogu odoljeti dami u nevolji.« »Znala sam da mogu računati na tebe«, govorim. Hodnik je oko nas opustio jer su svi otišli na ručak, pa nekoliko trenutaka samo stojimo i gledamo se. U o čima mu nešto omekšava, pa mi srce poskakuje, sva treperim i osjećam se kao da bih svakoga trenutka mogla poletjeti u zrak. Glazba, pomišljam. Zbog njega se osjećam kao da sam glazba. Tada me odjednom obuzima snažan osjećaj da će me Kent poljubiti baš ovdje, u hodniku, pred kabinetom za matematiku srednje škole Thomasa Jeffersona i zbog silne navale sre će gotovo padam u nesvijest. Ipak, ne ljubi me, nego samo pruža ruku i kratko me dodiruje po ramenu. Kada je uklanja, i dalje osjećam njegov dodir. »Vidimo se večeras«, govori. »Nadam se da je tajna koju ćeš mi povjeriti zbilja dobra.« »Fantastična je, vidjet ćeš«, govorim i priželjkujem da mogu zapamtiti svaku, čak i najmanju pojedinost vezanu uz njega. Najradije bih ga urezala u pamćenje i ne mogu vjerovati koliko sam dugo bila slijepa. Okrećem se i odlazim prije nego što u činim nešto potpuno neprihvatljivo, prije nego što skočim na njega i izljubim ga. »Sam?« zaustavlja me. »Da?« Opet me ispitivački promatra, pa u tom trenutku shvaćam zašto mi je onomad rekao da ga ne mogu zavarati. Već me dugo promatra, uviđam. Doista me vidi. Doista me zna. Osjećam se kao -184http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

184/202

5/24/2018


da mi upravo čita misli i zbog toga mi je neugodno jer uglavnom razmišljam o tome kako su mu usnice savršene. Grize se za usnicu, prebacuje se s noge na nogu i pita: »Zašto baš ja? Mislim, ve čeras. Već godinama nismo razgovarali i...« »Možda želim nadoknaditi izgubljeno vrijeme«, govorim i odmi čem, lagano poskakujući. »Ozbiljno te pitam«, ponavlja. »Zašto baš ja?« Glavom mi prolaze prizori u kojima me drži za ruke u mraku i vodi me kroz labirint prostorija u prizemlju svoje kuće, kroz mjesečinu i preko debelih sagova. Prisjećam se njegova glasa dok me uspavljuje i umiruje te odnosi poput plime. Prisje ćam se kako je vrijeme stalo kada me poljubio. »Vjeruj mi«, odgovaram, »ti si jedini kojega sam mogla odabrati.«

DRUGE PRILIKE Kentov je valogram samo jedna izmjena koju sam toga jutra na činila u sobi s ružama, ali čim ulazim u menzu, uviđam da je i Rob dobio svoj. Odvaja se od prijatelja i hita prema meni čim me spazi, pa ne uspijevam čak ni stati u red pred pultom, gdje namjeravam naru čiti dvostruki sendvič s pečenjem. Glupa mu je bejzbolska kapa i opet nakrivljena, pa izgleda kao đa je u nekom reperskom videospotu iz 1992. »Hej, malena«, pokušava me obgrliti oko ramena, ali izmičem mu. »Dobio sam tvoju ružu.« »I ja tvoju. Hvala.« Ogledava se oko sebe, zapaža jednu ružu koja stoji zataknuta za moju torbu i potom se mršti. »To je ruža koju sam ti poslao?« pita. Odmahujem glavom i slatko se smiješim, a on trlja čelo. Uvijek to čini kada razmišlja, kao da ga od same aktivnosti boli glava. »A gdje su ti ostale ruže?« pita. »U skladištu«, odgovaram, što i nije potpuno netočno. Odmahuje glavom i mijenja temu. »Slušaj, večeras je tulum...« ne dovršava re čenicu, pa naginje glavu u stranu i nestašno mi se smješka. »Mogli bismo otići i malo se zabaviti«, pruža ruku i masira mi rame. »To bi nam mogla biti Samo je Rob u stanju pomisliti da je lokanje piva i vrištanje na tulumu predigra, ali ne želim s njim sada o tome raspravljati. »Predigra?« nevino pitam i on to shva ća kao očijukanje jer se smješka i zabacuje glavu, gledajući me ispod napola spuštenih vje đa. Nekada mi je to bilo preslatko, a sada mi izgleda kao sumo-hrvač koji pokušava plesati sambu. Možda je i nau čio korake, ali ne izgleda dobro. »Znaš«, dodaje tiho, »zbilja mi se svidjela tvoja poruka uz ružu.« »Zbilja?« pitam ga mazno i prisjećam se što sam mu napisala. Ne moraš me više č ekati. »Mislio sam onda da se nađemo na tulumu oko deset i ostanemo sat-dva«, sliježe ramenima i


185/202

5/24/2018


namješta kapu na glavi, prelazeći na teme koje su mu važnije. Odjednom me svladava silan umor. Htjela sam se malo poigrati s Robom, malo mu se možda i osvetiti jer nije obraćao pozornost na mene. Htjela sam ga kazniti jer nije bio uz mene kada mi je bio potreban i jer mu nije stalo ni do čega osim do tulumarenja, sporta i frajerskog preseravanja u kapi Yankeesa, ali sada shvaćam da mi se ne da. »Radi što god ho ćeš, Robe«, govorim. »Tvoja stvar.« Zbunjeno zastaje. Nije očekivao takvu reakciju. »Ali večeras spavaš kod mene, zar ne?« pita. »Ne, ne spavam.« Opet podiže ruku prema čelu i opet ga trlja. »Ali napisala si...« »Napisala sam ti da me više ne moraš čekati. I zbilja ne moraš«, govorim i duboko udišem . Jedan, dva, tri, skoč i. »Ovo među nama ne ide«, napokon kažem. »Mislim da bismo trebali prekinuti.« č

Uzmi e korak unatrag i»Molim?« potpuno blijedi, pa zatim crveni od brade na gore, kao da mu netko u glavu nalijeva malinovac. pita u nevjerici. »Rekla sam da prekidam s tobom«, odvraćam. Nikada nisam učinila ništa slično i iznenađena sam koliko je lako. Lako je re ći zbogom — dovoljno je na činiti prvi korak, a dalje sve ide samo od sebe, kao da se spuštaš niz nizbrdicu. »Veza nam nije dobra«, dodajem. »Ali... ali...« muca te polako iz šoka prelazi u bijes. »Ne možeš samo tako prekinuti sa mnom!« Nesvjesno odmičem unatrag i križam ruke na prsima. »A zašto ne?« Gleda me kao da sam najgluplja na svijetu. »Ti«, izgovara s prezirom, gotovo pljuju ći riječ iz usta. » Ti ne možeš prekinuti sa mnom.« A onda mi sine. Rob se ipak sje ća. Sjeća se da je u šestom razredu rekao kako nisam dovoljno cool da bi izašao sa mnom. Ne samo da se sje ća nego i dalje u to vjeruje. Ako sam do tog trenutka imalo suosjećala s njime, sada mi to više ne pada na pamet. Dok stoji preda mnom stisnutih šaka i crvena lica, odjednom shvaćam da je nevjerojatno ružan. »Mogu«, mirno mu odvraćam. »Upravo jesam. Prekinula sam s tobom.« »A ja sam te č ekao. Čekao sam te mjesecima«, okreće se i mrmlja nešto nerazumljivo. »Što si rekao?« Preko ramena mi dobacuje jedan bijesan pogled prepun ga đenja, pa se pitam je li to doista ista osoba koja mi se prije tjedan dana u podrumu naslonila na rame i rekla mi da sam bolja od bilo kojeg jastuka. Kao da mu je netko uklonio lice na koje sam navikla, pa je ispod njega izronio netko sasvim drugi. »Rekao sam da sam se trebao poševiti s Gabby Haynes kada mi je to neki dan predložila«, hladno mi odgovara. Kroz trbuh me nešto probada, vjerojatno zaostaci osjećaja ili povrijeđen ponos, ali bol brzo prolazi i ubrzo se umirujem. Ionako me više nema, ionako ve ć letim nad svime i odjednom shvaćam kako se osjeća Juliet i kako se vjerojatno osjećala svih ovih godina. Pomisao na Juliet vraća mi snagu, pa se smiješim i slatkim mu glasom dobacujem: »Nikada nije kasno za još jednu priliku.« Zatim se okrećem i odlazim po svoj zadnji ru čak u životu, koji ću pojesti u društvu najboljih prijateljica. Kada se nakon deset minuta napokon uspijevam probiti do našega stola i kada se bacam na


186/202

5/24/2018


golem sendvič s pe čenjem i majonezom te na golemu porciju prženih krumpirića (gladnija sam nego ikada prije) i kada Juliet ulazi u menzu, opažam da je uz ruksak pri čvrstila praznu bocu vode i u nju umetnula ružu. Ogledava se po menzi, proviruju ći kroz zastor duge kose i na svakome stolu uz koji prolazi tražeći indicije. Oči su joj svijetle i žive, grize usnicu, ali ne izgleda nesretno. Izgleda živo. Srce mi poskakuje od radosti — to što vidim veoma mi je važno. Dok prolazi nai ruži kartica s porukom iakojedna sam predaleko da bihuzje naš pročstol, itala, gledam jasno je kako vidim,jojčak kada treperi zatvorim o či. Na kartici je isamo rečenica. Nikad nije kasno. »Što je tebi danas?« pita me Lindsay dok grabimo prema sladoledarnici. Ve ć smo gotovo stigle do poteza i nakupina zgrada na brdašcu nadvija se nad nama poput gljive. S obzora pristižu crni oblaci i zrak miriše na snijeg. »Kako to misliš?« pitam je. Držimo se rukom pod ruku i nastojimo se ugrijati. Pozvala sam Ally i Elody da pođu s nama, ali Elody je morala na španjolski jer su toga dana pisali test, a Ally je tvrdila da će, izostane li samo još jedanput s engleskog, zacijelo zaraditi ukor. Nisam navaljivala. Želim običan dan. »Pa, ponašaš se dosta čudno«, govori Lindsay. Pokušavam smisliti nekakav odgovor, ali ona ve ć nastavlja. »Za ručkom si bila potpuno odsutna«, kaže i grize se za usnicu, »a dobila sam i SMS od Amy Weiss...« »Da?« »Mislim, Amy je potpuno luda i ne vjerujem ni u jednu rije č koju govori, pogotovo ne o tebi«, brzo objašnjava. »Naravno«, slažem se, ali razgovor me zabavlja jer već znam kamo vodi. »Ali...« Lindsay duboko udiše i zatim brzo govori: »Kaže da je razgovarala sa Steveom Waitmanom, koji je pak razgovarao s Robom i ovaj mu je rekao da si prekinula s njim.« Dobacuje mi jedan kratak pogled i zatim se smije: »Odgovorila sam joj da lik očito sere.« Trenutak oklijevam i pomno biram riječi, a zatim kažem: »Ne sere. Rekao joj je istinu.« Lindsay naglo zastaje i netremice zuri u mene. »Molim?« »Prekinula sam s njim u menzi, na ru čku.« Odmahuje glavom kao da nastoji otresti riječi iz mozga. »A jesi li tu informaciju namjeravala podijeliti s nama? Mislim, sa svojim najboljim prijateljicama? Ili si računala na to da ćemo na kraju saznati od nekoga drugoga?« Vidim da je doista povrijeđena. »Slušaj, Lindsay, htjela sam vam re ći, ali...« Dlanovima pritišće uši, i dalje odmahujući glavom. »Ne razumijem. Što se dogodilo? Pa trebali ste — ili si mi barem rekla da to želiš... trebali ste to učiniti več eras?« Uzdišem: »Upravo ti zato nisam ništa još htjela reći, Lindsay. Znala sam da ćeš napraviti dramu oko toga.« »Ali to jest drama.«


187/202

5/24/2018


Toliko je zaprepaštena da ni ne primjećuje kineski restoran pokraj kojega upravo prolazimo. Previše je zauzeta buljenjem u mene kao da sam upravo sva pozelenila ili se zapalila. Gleda me kao da mi više ne vjeruje. U tom trenutku shvaćam da će me s još većom nevjericom gledati nakon što učinim ono što se spremam učiniti, ali zbog toga ne odustajem od nauma. Okrećem se prema njoj, polažem joj ruke na ramena i govorim: »Pričekaj me ovdje, može?« »Kamo ideš?« žmirka. »Moram samo na trenutak ući u restoran«, govorim oprezno, očekujući da će odmah poludjeti, »moram nešto dati Anni Cartullo.« Očekujem viku, dreku, očekujem da će me gađati gumenim bombonima ili da će se okrenuti i ljutito otići, ali ne čini ništa od toga. Lice joj samo naglo otupljuje, kao da joj je netko isklju čio napajanje iz mozga. Zabrinuta sam i bojim se da je u šoku, ali prilika je predobra da bih je propustila. »Dvije minute«, govorim. »Časna riječ, neću dulje.« Ulazim u kineski restoran prije nego što se Lindsay uspijeva osvijestiti i napraviti cirkus i dok ulazim, nad vratima se oglašava maleno zvonce. Alex podiže zabrinut pogled prema vratima, ali kada me spazi, samo se blistavo smješka. »Bok, Sam«, razvlači. Kreten. Pravim se kao da ga ne vidim i pristupam Anni, koja pognute glave gurka hranu po tanjuru. Bolje i to nego da je jede. »Bok«, pozdravljam i odjednom me hvata silna trema. Njezina me šutnja uznemiruje, nešto je jezivo u praznome pogledu koji podiže prema meni. Podsjeća me na Juliet. »Htjela bih ti nešto dati«, dodajem. »Nešto mi želiš dati?« pita sumnjičavo i sada mi više toliko ne nalikuje na Juliet. Vjerojatno misli da sam potpuno poludjela jer, što se nje ti če, nikada u životu nismo progovorile ni rije či. Tko zna što misli da joj se spremam uručiti. Alex gleda malo mene, a malo Annu, jednako zbunjen kao i ona, a primje ćujem i da me Lindsay promatra kroz prljav izlog. Činjenica da me troje ljudi gleda kao da sam sišla s uma pomalo je uznemirujuća, pa drhtavim rukama posežem u torbu. »Da, znam da je čudno i ne mogu ti ovo objasniti, ali...« izvlačim knjigu s crtežima M. C. Eschera i stavljam je na stol pred Annu, uz zdjelu piletine sa sezamom. Ili junetine u umaku od naranče. Ili uz kuhanu mačku. Nemam pojma. Anna se koči i zuri u knjigu kao da će je ujesti. »Učinilo mi se da bi ti se mogla svidjeti«, brzo govorim i već uzmičem od stola. Obavila sam najteži dio i osjećam se mnogo bolje. »U knjizi je više od dvjesto crteža«, dodajem, »možeš neke izrezati i objesiti na zid ako to želiš.« Na Anninu se licu nešto zateže. I dalje zuri u knjigu, stežu ći šake na bedrima. Kada se već želim okrenuti i pobjeći kroz vrata, podiže glavu i gleda me u oči. Ništa mi ne govori, ali usnice joj se opuštaju. Ne smiješi se, ali vrlo je blizu. Shvaćam to kao zahvalu. Čujem još samo kako Alex govori: »Što je to bilo?« i zatim izlazim uz zvonjavu nad vratima. Lindsay i dalje stoji na istome mjestu na kojem sam je ostavila, pogled joj je i dalje tup, iako znam da je gledala kroz izlog. »Sada sam sigurna da si poludjela«, govori.


188/202

5/24/2018


»I opet ti kažem da ne znam o čemu govoriš«, kažem sva ushićena što sam uspjela dati knjigu Anni. »Hajde, dođi. Baš bih rado jedan jogurt.« Lindsay, međutim, ne popušta. »Pukla si. Odlijepila. Prošvikala. Otkad to Anni Cartullo daruješ knjige?« »Pa, dobro sad, nisam joj darovala narukvicu prijateljstva niti išta slično«, odvraćam. »Otkad ti uopće razgovaraš s Annom Cartullo?« Uzdišem. Znam da neće tako lako odustati. »Prvi smo put razgovarale prije nekoliko dana«, priznajem, a Lindsay me gleda kao da joj se svijet ruši pred očima. Znam taj osjećaj. »Cura je prilično draga. Mislim da bi ti se svidjela kada bi...« Lindsay skviči i pokriva uši dlanovima kao da su joj već i same riječi prebolne. Skviči još neko vrijeme, a ja gledam na sat, čekajući da završi s predstavom. Naposljetku prestaje, odnosno još samo nezadovoljno frkće, pa me gleda stisnutih očiju, a ja hihoćem. Izgleda kao đa je ona poludjela. »Jesi li završila?« pitam je. »A jesi li se ti vratila iz svemira?« oprezno odmiče ruku s uha, kao da me iskušava. »Tko, ja?« »Da, ti. Samantha Emily Kingston. Moja najbolja prijateljica. Moja heteroseksualna životna partnerica«, naginje se prema meni i kucka mi po čelu. »Je li ovdje ili joj tijelo i dalje zauzima neka čudna sila iz svemira koja nogira Samanthina momka i druži se s Annom Cartullo?« Preokrećem očima i govorim: »Ne znaš baš sve o meni, je li?« »Očito ne znam ništa o tebi«, križa ruke na prsima. Povla čim je za rukav na jakni, pa me nevoljko slijedi, iako vidim da je ozbiljno uzrujana. Prebacujem joj ruku preko ramena i čvrsto je stišćem uza se. Toliko je niža od mene da moram dobrano skratiti korake ne bih li ih uskladila s njezinima, ali ritam prepuštam njoj. »Evo, na primjer, znaš koji mi je omiljeni okus smrznutog jogurta«, govorim, nastoje ći je oraspoložiti. »Čokolada«, gunđa uz uzdah, ali me ne odguruje, što je dobar znak. »S bombonima od kikiriki maslaca i hrskavim slatkišima.« »A znaš i koliku ću porciju uzeti.« Pred vratima smo sladoledarnice i već osjećam sladak, kemijski pojačan miris smrznutog jogurta. Podsje ća me na miris svježe pečenog kruha u Subwayu. Dobro znam da nije prirodan, dobro znam da nema veze s mirisom domaćeg kruha, ali opojan je i obožavam ga. Lindsay mi krajičkom oka dobacuje pogled, pa skidam ruku s njezinih ramena i smijem se njezinu djetinje tužnom izrazu lica. »Bilo bi ti bolje da pripaziš, gospođice Najveća Čašica«, govori zabacujući kosu. »Ti će ti se slatkiši prilijepiti ravno uz bokove.« Usta joj se krive u nestašan osmijeh i znam đa mi je već oprostila.


189/202

5/24/2018


PRIJATELJSTVO: PRIČA Da moram odabrati tri stvari koje najviše volim kod svojih prijateljica, evo što bih odabrala. Cijeli je drugi srednje skupljala minijaturne porculanske figurice krava i stalno tražila članke o kravama na internetu zato što joj je jedna krava — i to prava — za ljetovanja u Vermontu obavila jezik oko zgloba. 1. Fenomenalno kuha čak i bez recepta i jednoga će dana zasigurno imati vlastitu kulinarsku emisiju. Svima nam je obećala da će nas pozvati u goste. 2. Kada zijeva, plazi jezik poput mačke. ELODY 1. Ima savršen sluh i zvonak, najdivniji glas koji možete zamisliti. Podsjeća me na sirup koji se prelijeva preko vrućih palačinki. Nikada se, međutim, ne pravi važna zbog toga i pjeva samo pod tušem ili kada je sama. 2. Jednom je cijelu godinu svaki dan nosila nešto zeleno. 3. Rokće dok se smije, što me uvijek nasmijava. LINDSAY 1. Uvijek je spremna zaplesati, čak i kada nitko drugi ne pleše i bez obzira na to je li u menzi, kupaonici ili u trgovačkom centru. 2. Sedam dana zaredom odlazila je do kuće Todda Hortona i omatala je WC papirom nakon što je ljudima razglasio da se Elody loše ljubi. 3. Jednom je, dok smo hodale kroz park, naglo potrčala, i to vrlo brzo, iako nije bila odjevena za trčanje. Sprintala je u trapericama i čizmama preko travnjaka, pa sam pojurila za njom, ali je nisam uspjela dostići i na kraju smo obje završile u pognutom položaju, drže ći se za bedra i otpuhujući. Mislila sam da će mi pluća eksplodirati na hladnome jesenjem zraku. Nasmijala sam se i rekla: »Bogme, brža si.« Ona mi je pak preko ramena dobacila čudan pogled, kao da tek u tom trenutku shva ća da stojim pokraj nje i rekla: »Ali nismo se utrkivale.« Mislim da je sada napokon razumijem. O svemu tome razmišljam kod Ally nakon škole i priželjkujem da sam više razgovarala s njima. Imam dojam da smo previše vremena potratile na me đusobno zadirkivanje, razna prekenjavanja oko nevažnih stvari i na prazna sanjarenja o tome da su neki ljudi drugačiji — bolji, ljepši, stariji, zanimljiviji. No, ne pronalazim načina kako bih im to rekla, pa se samo smijem uz Elody i Lindsay koje trčkaraju po kuhinji dok Ally na sve mogu će na čine pokušava od dva dana starog talijanskog pesta i pakiranja krekera pripremiti nešto za jelo. A kada Lindsay prebacuje jednu ruku preko mojih i drugu preko Allynih ramena, a Ally grli Elody i kada Lindsay kaže: »Ja vas, glupače, volim do smrti. To znate, zar ne?«, a Elody uzvikuje: »Grupni zagrljaj!«, bacam se među njih i grlim ih sve, stišćući ih toliko snažno da Elody na kraju uzmiče, smije se i kaže: »Ako se nastavim ovako smijati, ispovraćat ću se.«


190/202

5/24/2018


TAJNA »Ne shvaćam«, govori Lindsay, dureći se u autu na polovici prilaza do Kentove ku će, do kuda doseže kolona parkiranih vozila. »Kako ćemo onda kući?« Uzdišem i objašnjavam po tisućiti put: »Ja ću se pobrinuti za prijevoz, okej?« »Zašto jednostavno odmah ne pođeš s nama na tulum?« prigovara Ally sa stražnjeg sjedala, također po tisućiti put. »Pusti sad vražji auto.« »Da, i što onda? Ti ćeš voziti kući, gospođice Absolut13?« okrećem se i dobacujem znakovit pogled u smjeru boce koju drži u ruci. Shvaća to kao znak da mora ponovno potegnuti iz nje. »Ja ću nas odvesti kući«, uporna je Lindsay. »Jesi li me ikada vidjela pijanu?« »Nema veze«, preokrećem očima. »Loše voziš i trijezna.« Elody rokće od smijeha, a Lindsay podiže prst u zrak i opominje je: »Pazi da ne bi ubudu će pješačila do škole.« »Daaaaj, idemo, propuštamo tulum«, Ally popravlja kosu i saginje se da bi se pogledala u retrovizoru. »Dajte mi najviše petnaest minuta«, govorim. »Vratit ću se prije nego što uspijete pronaći bačvu s pivom.« »A kako ćeš se vratiti ovamo?« sumnjičavo me odmjerava Lindsay, ali otvara vrata. »Bez brige«, kažem. »Već sam se prije pobrinula za prijevoz.« »I dalje ne razumijem zašto nas poslije ne možeš odvesti kući«, nezadovoljno gunđa Lindsay, ali izlazi iz automobila, a Elody i Ally je slijede. Ne odgovaram joj. Ve ć sam joj bezbroj puta objasnila da ću ranije otići s tuluma i znam da sve misle kako to činim zato što će Rob biti ondje, ali ih ne ispravljam. Naumila sam auto ostaviti pred Lindsaynom kućom, ali kada skrećem na cestu broj 9, nesvjesno vozim kući. Potpuno sam mirna, pomalo tupa, kao da se sva tama izvana prelila u mene i isključila me. Osjećaj nije sasvim neugodan, nalik je na plutanje na površini bazena. Većina je prozora na mojoj kući zamračena. Izzy je prije nekoliko sati otišla na spavanje, iz radne sobe dopire plavi často svjetlo, što znači da tata vjerojatno gleda televiziju, a na katu svijetli prozor kupaonice i kroz zastore vidim kako se netko kreće po njoj. Mama vjerojatno maže lice Cliniqueovom kremom pred zrcalom, škilji bez le ća i rukavi kućnoga ogrtača ljuljaju joj se oko ruke poput krila. Kao i uvijek, zbog mene su ostavili upaljeno svjetlo na trijemu, da ne bih morala u mraku tražiti klju čeve kada se vratim. Razgovarat će o tome kako provesti subotu, možda čak i planirati doručak ili trebaju li me probuditi prije podneva i u tom me trenutku obuzima silna tuga zbog svega što gubim ili sam, ako ćemo sasvim precizno, već izgubila prije nekoliko dana. U jednom djeli ću sekunde. U jednom klizanju s ceste. Polažem čelo na volan i čekam da tuga prođe. Ubrzo i prolazi. Bol se povlači, mišići mi se opuštaju i ponovno me obuzima osje ćaj da mora biti ovako. Dok se vozim prema Lindsaynoj kući, razmišljam o nečemu što sam naučila prije mnogo Č

godina na satu prirode. ak i kada se ptice odvoje od svojega jata, i dalje se nagonski sele u 13

Marka votke.


191/202

5/24/2018


toplije krajeve. Znaju kamo trebaju odletjeti, iako ih nitko tomu nije poučio i svi se tomu dive, a meni se sada više ne čini tako neobičnim. Tako se u tom trenutku i sama osjećam — potpuno sam sama, bez svojega jata, ali točno znam što mi je činiti. Nekoliko kilometara od Lindsayne kuće vadim mobitel iz džepa i biram Kentov broj. Pada mi na pamet da je možda zaključio kako sam se danas u školi šalila i da se neće javiti jer neće prepoznati ili neće čsagove. uti telefon jer ćzvoni e biti jedanput, previše zauzet čavanjem gostiju se ispovraćaju broj, na orijentalne Telefon dvaput,sprje triput... Obuzima me da lagan nemir. Nakon četvrtog zvona netko se očito javlja na telefon i prtlja po njemu, a potom začujem Kentov glas: »Nabildani Heroji, d.o.o. Još od 1684. godine spašavamo dame u nevolji, zatočene kraljevne i djevojke bez prijevoza. Izvolite?« »Kako si znao da sam ja?« pitam. Odjednom iz pozadine začujem buku, glazbu i glasove, pa Kent polaže ruku preko telefona i čujem ga kako viče: »Van!« S druge se strane negdje zatvaraju vrata i buka nestaje. »Ače,tkopabimu drugi sarkasti čno pita Kent.Vjerojatno »Svi su drugi ovdje.« Nešto sebliže s druge strane pomi glasbio?« postaje glasniji i jasniji. je prinio mikrofon usnicama. Pomisao na njegove usnice odvlači mi pozornost. »Reci«, govori, »što ti treba?« »Nadam se da ti auto nije blokiran«, govorim »jer o čajnički mi je potreban prijevoz.« Cijelim putem od Lindsayne do Kentove ku će uglavnom šutimo u autu. Ne pita me zašto sam stajala nasred Lindsayna dvorišta i ne navaljuje da mu objasnim zašto je baš on morao do ći po mene. Zahvalna sam mu na tome, pa zadovoljno sjedim u tišini, promatrajući kišu i tamne obrise drveća na nebu. Dok skrećemo na prilaz njegovoj kući, koji je u tom trenutku ve ć gotovo potpuno zakrčen parkiranim automobilima, pokušavam dokučiti na što me podsjećaju kapljice kiše pod farovima. Na šljokice? Ne, ne baš. Kent zaustavlja auto, ali ne gasi motor. »Nemoj misliti da sam zaboravio«, govori. »Obe ćala si mi povjeriti tajnu. Nemoj se samo sada pokušati izvući.« »Nisam ni mislila«, otkopčavam pojas i polako se naginjem prema njemu, i dalje kraji čkom oka promatrajući kišu. Na trenutke me podsje ća na prašinu, ali prašina se ne sastoji od čvrstoga, sjajnog svjetla. Kent križa ruke u krilu i gleda me usta blago izvijenih u osmijeh. »Dobro onda«, kaže. »Reci.« Dohvaćam ključ uz volan, pa gasim motor i svjetla. U tami koja nas obuzima bubnjanje je kiše glasnije i zapljuskuje nas sa svih strana. » Hej «, tiho govori i od njegova mi glasa poskakuje srce, »sada te ne vidim.« Lice i tijelo sada su mu samo sjena — tama na tamnoj pozadini. Razabirem samo obrise i, naravno, osjećam toplinu koja mu isijava iz kože. Naginjem se prema naprijed i bradom okrznem samt s njegova sakoa, pa pronalazim njegovo uho, nehotice ga prvo dotičući usnicama. Iznenađeno uzdiše i djelo mu se tijelo koči, a meni srce lupa takvom brzinom da više nema stanki među otkucajima. »Tajna je«, šapćem mu ravno u uho, »da se nitko tako dobro ne ljubi kao ti.« Malo se odmiče da bi me mogao pogledati, ali usnice su nam i dalje razdvojene tek nekoliko centimetara. Kroz tamu mu ne vidim izraz lica, ali znam da mi očima opet pretražuje lice. »Ali nikada te nisam poljubio«, šapuće, a kiša vani sve više zvuči kao stakleni pljusak.


192/202

5/24/2018


»Barem ne od trećeg razreda.« Smiješim se, ali nisam sigurna vidi li moj osmijeh. »Onda požuri«, govorim, »jer nemam još mnogo vremena.« Zastaje tek na djelić sekunde, a zatim se naginje prema meni i polaže usnice na moje. Svijet istoga trenutka nestaje. Sve se isključuje — i kiša, i Mjesec, i nebo, i ulice. Ostajemo samo on i ja, sami u tami i živi, živi, živi. Ne znam koliko se dugo ljubimo — čini mi se — satima, ali kada se napokon odmiče, objema mi rukama i dalje držeći lice, sat na kontrolnoj plo či pomaknuo se tek za nekoliko minuta. »Čovječe«, ushićeno uzdiše. Vidim da mu se prsa nadimaju i spuštaju u vrlo brzom ritmu. Oboje smo bez daha. »Odakle sad to?« Na silu se odmičem od njega, pa u tami pronalazim unutarnju kvaku i izlazim iz automobila. Hladnoća, vjetar i kiša istoga trenutka navaljuju na mene, ali ne smetaju mi. Dapače, pokreću mi mozak. »To ti je za vožnju. I za sve.« Čak i kroz tamu vidim da mu o či svjetlucaju poput mač jih i jedva skidam pogleda s njih. »Večeras si mi doista spasio život«, govorim, iako znam da neće shvatiti šalu. Potom, prije nego što me uspijeva zaustaviti i unato č tomu što me doziva, dajem se u trk uz prilaz njegovoj ku ći, žureći na posljednji tulum u životu. »Došla si!« ciči Lindsay kada je pronalazim u stražnjoj sobi na katu. Glasna muzika i cigaretni dim neprobojni su kao i uvijek, a oko nas se uzdiže i zid ljudi, oblak parfema i žamor. »Mislila sam da nećeš«, dodaje. »Znala sam da ćeš doći«, govori Ally, hvata me za ruku i stiš će je, a zatim malo spušta glas, što uz glasnu glazbu znači da samo viče nešto tiše: »Jesi li vidjela Roba?«

»Mislim da me izbjegava«, odvraćam. Vjerojatno sam u pravu. Hvala Bogu. Lindsay se okreće i zaziva Elody: »Vidi tko se udostojio pojaviti!« pa nas ova gleda, a zatim mi prilazi, prebacuje ruku preko ramena i kaže: »Sada tulum može i službeno po četi. Al, daj Samanthi malo votke.« »Ne, hvala«, odgurujem bocu i otvaram mobitel. Jedanaest i trideset. »Mislim da ću nakratko otići u prizemlje«, govorim. »Možda i malo van. Ovdje je zbilja vruće.« Lindsay i Ally razmjenjuju znakovite poglede. »Upravo si došla izvana«, govori mi Lindsay. »I tek si došla ovamo. Prije pet sekundi.« »Već vas neko vrijeme tražim«, pokušavam se izvu ći, iako znam da zvučim glupo. No, ne mogu im objasniti što se zbiva, ne bi shvatile. Lindsay križa ruke na prsima i postavlja se pred mene. »A, ne«, govori, »neće ići. Nešto se s tobom događa i ne ideš nikamo dok nam ne objasniš što.« »Cijeli se dan čudno ponašaš«, kima glavom Ally. »Je li ti Lindsay naredila da mi to kažeš?« pitam. »Tko se čudno ponaša?« u razgovor tek sada upada Elody. »Navodno ja«, odvraćam. »Aha«, kima glavom. »Da, to je istina.« »Lindsay mi nije ništa naredila«, uvrijeđeno se nadima Ally. »Jednostavno je očito da se čudno ponašaš.«


193/202

5/24/2018


»Mi smo ti najbolje prijateljice«, govori Lindsay. »Poznajemo te.« Pritišćem prste uz sljepoočnice, nastojeći odagnati bubnjanje glazbe. Zatvaram oči, a kada ih ponovno otvaram, sve tri i dalje stoje preda mnom i sumnjičavo me promatraju. »Sve je u redu, dobro?« svim se silama trudim izbjeći dugu raspravu ili, još gore, svađu. »Vjerujte mi. Samo sam imala vrlo čudan tjedan.« Blago reč eno. »Zabrinute smo za tebe, Sam«, govori Lindsay. »Ponašaš se kao da nisi pri sebi.« »Možda to i nije tako loše«, govorim, a kada mi nakon toga dobacuju još čudniji pogled, naginjem se prema naprijed i sve ih obavijam u skupni zagrljaj. Elody ciči i hihoće: »Što je sad ovo? Javno ljubakanje?« Ally i Lindsay također se malo opuštaju. »Časna riječ, sve je u redu«, govorim im još jedanput i iako sam svjesna da im lažem, znam da je tako bolje. »Zauvijek ćemo ostati najbolje prijateljice, okej?« »Bez tajni«, prodorno me gleda Lindsay. »I bez sranja«, ubacuje se Lindsay, što nije dio rituala (trebala bi reći: »I bez laži«), ali nema veze. I ovo je dobro. »Zauvijek«, finišira Ally. »Dok nas smrt ne rastavi.« Zadnju rečenicu izgovaram ja: »Čak i tada.« »Čak i tada«, ponavljaju sve tri u glas. »U redu, dosta ljige«, iz zagrljaja se otima Lindsay. »Ja sam se ovamo došla napiti.« »Mislila sam da se ti ne možeš napiti«, dobacuje joj Ally. »Stilska figura.« Ally i Lindsay odmiču se od mene — Ally pleše podalje od Lindsay s bocom votke u ruci (»Ako se ne možeš napiti, onda ti ne dam da je bez veze trošiš.«), a Elody se vra ća Kolačiću. Uspjela sam im odvratiti pozornost sa sebe. »Vidimo se«, dobacujem im u odlasku. Elody mi preko ramena dobacuje pogled, ali nisam sigurna gleda li mene ili nešto drugo, Lindsay mi kratko domahuje, a Ally me uop će ne čuje. Cijeli me prizor podsjeća na jutrošnji odlazak od kuće i još jedanput razmišljam o tome kako je na kraju nemoguće do kraja spoznati koliko su sve rije či, sve stvari, svi trenuci koje proživljavamo konačni. Dok se okrećem prema hodniku, nešto mi zamagljuje pogled i s iznena shvaćamnada plačem. Brzo trep ćem ne bih li odagnala suze i rukavom brišem obraze.đenjem Zatim gledam mobitel. Jedanaest i četrdeset pet. U prizemlju stajem uz vrata i čekam Juliet, ali stajanje na jednome mjestu na Kentovu je tulumu jednako moguće kao i stajanje na mjesto usred plimnoga vala. Ljudi prolaze, ali gotovo nitko ne obraća pozornost na mene. Možda odašiljem kakvu čudnu vibraciju, a možda se jednostavno vidi da su mi misli miljama daleko. Moguće je i još nešto — a to me odmah rastužuje — da nekako osjećaju da me više nema. Da sam već mrtva. Odmah otresam tu misao. Juliet se napokon pojavljuje na vratima. Odjevena je u širok bijeli džemper i na tulum ulazi pognute glave. Odmah skačem pred nju i grabim je za ruku i ona me zaprepašteno gleda. Da, očekivala je da će se tijekom večeri suočiti sa mnom, ali činjenica da sam ja presrela nju, a ne ona mene ostavlja je bez teksta. »Bok«, pozdravljam je. »Mogu li na trenutak porazgovarati s tobom?«


194/202

5/24/2018


Otvara usta kao da će nešto reći, potom ih zatvara, pa opet otvara. »Zapravo moram oti ći nekamo«, govori. »Ne, ne moraš«, odvlačim je s prenapučenog ulaza u nešto mirnije udubljenje u hodniku. Usko je, pa stojimo gotovo prsa o prsa, ali mnogo je tiše i možemo razgovarati. »Nisi li, uostalom, tražila mene?« pitam je. »Nisi li tražila mene i moje prijateljice?« »Kako si... ?« ne dovršava pitanje, duboko uzdiše i odmahuje glavom. »Nisam ovdje zbog tebe.« »Znam«, zurim u nju, nadajući se da će mi uzvratiti pogled i najradije bih joj rekla da razumijem, ali ona samo zuri u plo čice na podu. »Znam da je riječ o mnogo većoj stvari«, dodajem. »Ne znaš ti ništa«, tupo mi odvraća. »Znam što si naumila večeras«, vrlo tiho govorim. Tada podiže glavu. Pogledi nam se sastaju i u očima joj vidim bljesak nečega — možda nade — ali onda opet spušta glavu. »Ne, ne možeš to znati«, govori. »Nitko ne zna.« »Znam da mi nešto želiš reći«, kažem. »Znam da si nešto htjela reći svima nama — meni, Lindsay, Elody i Ally.« I ovaj put podiže glavu, ali sada me netremice gleda u o či pa tako neko vrijeme stojimo, samo se gledajući. Sada znam što sam spazila u njezinim o čima. U njima se iza straha sakrilo čuđenje. »Ti si kuja«, šapuće toliko tiho da nisam sigurna čujem li je ili se samo prisjećam riječi i potom ih učitavam u njezin glas. Izgovara tu rečenicu kao da ju je uvježbala za ulogu u nekoj č

drami, kao da recitira rije i iz nekog drevnog spisa. Kimam glavom. »Znam«, kažem. »Znam da sam kuja. Znam da sam bila kuja, da smo sve bile kuje i žao mi je zbog toga.« Uzmiče, ali nema kamo, pa udara le đima o zid i prislanja se uz njega, rukama pritiš ćući žbuku i teško dišući. Ponaša se kao da stoji pred divljom životinjom koja se sprema napasti je. Brzo odmahuje glavom, ali mislim da toga uopće nije svjesna. »Juliet«, pružam ruku, ali ona se još više pribija uza zid, pa je spuštam. »Ozbiljno ti govorim. Želim ti se ispričati.« »Moram ići.« Teškom se mukom odvaja od zida, kao da nije sigurna hoće li se uspjeti održati na nogama bez oslonca. Kreće u stranu da bi me zaobišla, ali iskoračujem i opet se gledamo u o či. »Žao mi je«, govorim. »Već si to rekla«, odvraća ljutito. Drago mi je što se ljuti. Bilo kakav osjećaj u ovom je trenutku dobar znak. »Ne, ali...« duboko uzdišem, želeći joj nekako sve objasniti. Stvari se moraju ovako odviti. »Moram poći s tobom.« »Molim te«, govori, »samo me ostavi na miru.« »To ti pokušavam reći. Ne mogu.« Dok stojimo u hodniku, primjećujem da smo gotovo iste visine, pa mi pada na pamet da sa strane vjerojatno izgledamo kao keks »Domaćica« — svijetla i tamna polutka. Pada mi na pamet -195http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

195/202

5/24/2018


i kako je sve vrlo lako moglo biti obratno. Ona je mogla stajati na mojem mjestu, prije čeći mi prolaz, a ja sam mogla biti ta koja joj pokušava pobjeći u tamu. »Ali ti ne...« započinje, ali ne čujem nastavak jer netko u tom trenutku viče: »Sam!« Glas dopire sa stubišta i kada se okrećem, zapažam Kenta. Juliet me zaobilazi i bježi. »Juliet!« okrećem se, ali nedovoljno brzo. Ve ć je uronila u gomilu. Procjep kroz koji je pobjegla već se zatvorio poput popunjenog retka u Tetrisu i sada više ne mogu pro ći, samo se zabijam u razna leđa i velike kožne torbe. »Sam!« Ne sada, Kente. Probijam se prema vratima, a gomila me svakih nekoliko koraka vraća unatrag jer ljudi nailaze iz drugoga smjera s čašama u ruci. Nedaleko od vrata gužva se malo prorjeđuje, pa jurim prema izlazu, ali u tom trenutku na rame mi se spušta topla ruka. Kent me okre će prema sebi i iako moram pronaći Juliet i iako stojimo okruženi gomilom ljudi, jedino o čemu sam u tom trenutku u stanju razmišljati jest kako bih rado zaplesala s njim. I to doista zaplesala, ne se samo trljala o njega, kao što to ljudi čine na školskim plesovima. Rado bih plesala s njime kao što se to nekada činilo, s rukama na njegovim ramenima i s njegovim rukama oko mojega struka. »Tražim te cijelu vječnost«, govori bez daha, a kosa mu je raš čupanija nego inače. »Zašto si pobjegla od mene?« Zbog njegova mi se zabrinutog i zbunjenog pogleda srce lomi u grudima. »Ne mogu sada razgovarati o tome«, govorim mu što nježnije mogu. »Razgovarat ćemo poslije, može?« Tako je lakše. Tako je jedino moguće. »Ne«, govori odlučno. »Molim?« pitam zbunjeno. »Rekao sam ne«, staje pred mene, priječeći mi put do vrata. »Želim razgovarati s tobom, i to odmah.« »Ne mogu...« započinjem, ali opet me prekida. »Ne možeš mi opet pobjeći«, nježno mi polaže ruke na ramena i topim se pod njegovim dodirom. »Ne možeš to stalno raditi.« Zbog načina na koji me gleda odjednom klonem i u grlo mi navru suze. »Nisam te htjela povrijediti«, hrapavo govorim. č

ć

Podiže ruke s mojih ramena i obje zavla i u kosu. Izgleda kao da e svakoga trenutka zavrištati. »Godinama se praviš da ne postojim, onda mi pošalješ onu dražesnu poruku, pa me zoveš da te pokupim, onda me poljubiš...« »Mislim da si ti poljubio mene...« Ne da se smesti. »...a onda me odbaciš, srušiš mi cijeli svijet i počneš se opet praviti da ne postojim.« »Ja sam te odbacila?« govorim prije nego što se uspijevam zaustaviti. »Sve si odbacila«, gleda me u o či. »Slušaj, Kente«, gledam u dlanove koje bih najradije zavukla u njegovu kosu. »Sve ono što se dogodilo u autu bilo je iskreno. Doista sam te željela poljubiti.« -196http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

196/202

5/24/2018


»Mislio sam da sam ja poljubio tebe«, govori bezizražajnim glasom, pa ne znam šali li se ili misli ozbiljno. »No dobro, ali i ja sam htjela poljubiti tebe«, gutam knedlu u grlu. »To je sve što ti sada mogu reći. Bilo je iskreno. Bila je to najiskrenija stvar koju sam učinila u životu.« Drago mi je što gledam u pod jer u tom mi trenutku na oči naviru suze, pa ih brzo brišem nadlanicom, pretvarajući se da trljam oči. »A što je bilo ono drugo što si mi rekla u autu?« pita. Ne zvuči ljutito, ali bojim ga se pogledati. »Što je ono bilo? Rekla si da nemaš više vremena. Što ti je to značilo?« Suze su se jednom probile na oči i sada ih više nikako ne uspijevam zaustaviti, pa uporno gledam u pod, a jedna mi pada na cipelu i ostavlja trag u obliku zvijezde. »Pa, trenuta čno se događaju neke stvari...« Zavlači mi dva prsta pod bradu i podiže mi lice prema svojemu. U tom trenutku koljena mi popuštaju, posrćem i gotovo padam, ali Kent me hvata i pridržava. »Što se događa, Sam?« palcem mi briše suzu iz kuta oka i opet me ispitiva čki promatra, kao da mi gleda ravno u srce. »Jesi li u kakvoj nevolji?« Odmahujem glavom, ali ne mogu procijediti ni rije či, a on brzo dodaje: »Možeš mi re ći, bez brige. O čemu god da je riječ, možeš mi vjerovati.« Najradije bih ostala ovdje s njim. Najradije bih se privila uz njega i ljubila ga sve dok ne počnem disati kroz njegova usta, ali tada se sjetim da je Juliet u šumi, da dva automobilska svjetla paraju noć i iz daljine bruje motori. Svjetla i brujenje potiskuju mi sve ostalo iz misli — sve strahove, sva žaljenja, svu tugu — i naglo dolazim k sebi. »Nisam u nevolji, nije riječ o meni«, govorim i nježno se odvajam od njega. »Moram... moram nekome pomoći. Ne mogu ti to sada objasniti. Ti moraš vjerovati meni.« Posljednji ga put ljubim, vrlo kratko, tek svojim usnicama dodirujem njegove, ali dovoljno je da opet poletim i da mi se vrati sva malo čas izgubljena snaga. Kada se odmi čem unatrag, očekujem da će se još opirati, ali samo me još nekoliko trenutaka promatra, a onda se okre će i nestaje na stubištu. Želudac mi se gr či i u jednom bih djeliću sekunde najradije pošla za njim jer mi toliko nedostaje da osjećam fizičku bol u prsima, ali onda se sjetim tame i farova, brujenja motora i Juliet, pa otresam sve druge misli, guram se prema vratima i izlazim u hladnu no ć, prošaranu kapljicama kiše nalik na krhotine mjese čine. Ili čelika.

ČUDO SREĆE I SLUČAJNOSTI,

2. DIO

»Juliet! Juliet!« Znam da je već dobrano odmaknula jer je iz ku će istrčala mnogo prije mene, ali zbog zazivanja njezina imena osjećam se bolje, kao da njime razmičem tešku, neprobojnu tamu. Naravno da sam i opet zaboravila baterijsku svjetiljku. Malo trčim, a malo se kližem niz prilazni put te žalim što nisam obukla tenisice. Moje najdraže maslinaste čizme s punom petom nikako nisu prikladne za lutanje po zamrznutim putovima, ali toliko su predivne da sam mjesecima umirala od čežnje gledajući ih u izlogu. Sada ću, pak, umrijeti u njima. Svjetla koja su do maloprije dopirala iz ku će progutali su zavoji i crnogorične krošnje, ali čini


197/202

5/24/2018


mi se da kroz tamu čujem kako me netko doziva. Isprva mislim da umišljam ili da to tek vjetar šumi kroz grane, ali onda zastajem, osluškujem i doista — netko viče: »Sam!« Zvuči kao Kent. Sam! Gdje si? Da, to je Kent. sammnom. da je njegov odlazak menetrenutku prema stubištu bio kraj. se Zaprepaštena uopće nadala sam. da ćMislila e poći za U jednome o čod ajnom pomišljam na toNisam da se okrenem i pojurim prema njemu, ali znam da ne mogu. Nemam više vremena za to, a i rekla sam mu sve što mogu. Ipak, dok stojim na prilazu njegovoj kući, dok mi hladnoća razdire pluća i dok mi se kiša slijeva niz vrat, zatvaram oči i prisjećam se trenutaka u toplome, suhom autu, dok je svuda oko nas kiša bubnjala po karoseriji. Prisjećam se poljupca i osjećaja da letim, prisjećam se da sam mislila kako će nas oboje svakoga trenutka ponijeti golem val pa kada me još jedanput zaziva kroz noć, prisjećam se njegovih ruku kako me primaju za obraze i njegovih usnica koje šapuću: Sam. Iz maštanja me prene glasan vrisak. Brzo otvaram o či, srce mi probija prsni koš i odmah pomislim na Juliet. No, onda shvatim da se nekoliko glasova dovikuje iz daljine i zaklela bih se da je jedan od njih Lindsayn. Nemoguće, zaključujem. Umišljam. A i gubim vrijeme. Krećem dalje prema cesti i kako joj se približavam, čujem brujenje motora, šuštanje guma na mokrom asfaltu i oboje mi zvu či poput valova koji se lome na pješčanoj plaži. Juliet već stoji na cesti, potpuno mokra, odjeće prilijepljene uz tijelo i ruku beživotno opuštenih uz bokove. Kiša i hladno ća uopće ne dopiru do nje. »Juliet!« vičem i ovaj me put čuje. Brzo okreće glavu, kao da ju je netko prizvao na Zemlju iz neke udaljene galaksije, a ja jurim prema njoj jer iz daljine već čujem brujenje kamioneta, onoga istog kojemu bi trebalo oduzeti vozačku dozvolu zbog prebrze vožnje. Dok tr čim lamatajući rukama da bih održala ravnotežu na poledici, ona brzo uzmiče i lice joj najednom oživljava. Ljuta je, vidim. I čudi se. Motor mi je za leđima sve glasniji, vozač glasno trubi, buka je nesnosna i potpuno preuzima noć koja nas okružuje, ali Juliet se i dalje ne pomi če s ceste. Samo stoji, zuri u mene i jedva primjetno odmahuje glavom, kao da smo prijateljice koje su izgubile kontakt, pa se sada slučajno sreću u nekoj dalekoj zračnoj luci. Ne mogu vjerovati da smo se srele baš ovdje! Nije li život č udan ? Kako je svijet malen! Zadnjih nekoliko metara pretrčavam upravo u trenutku kada kamionet prolazi pokraj nas i grabim je za ramena. Tetura unatrag prema šumi i zbog sraza sa mnom umalo gubi ravnotežu. Zvuk automobilske sirene zajedno sa stražnjim svjetlima kamioneta nestaje u noći. »Hvala Bogu«, uzvikujem, jedva dolazeći do daha. Ruke mi se tresu. »Što izvodiš?« viče Juliet i, odjednom oživjela, pokušava mi se izvući iz stiska. »Zar me pratiš ?« optužuje. »Mislila sam da ćeš...« glavom pokazujem prema cesti i odjednom je silno želim zagrliti. Živa je i ovdje je, držim je za ruke. »Mislila sam da neću stići na vrijeme.« Prestaje se migoljiti i nekoliko me trenutaka netremice promatra. Na cesti zasad nema automobila, pa jasno čujem da netko viče: »Samantha Emily Kingston!« Glas dolazi iz šume s moje lijeve strane i znam da na svijetu postoji samo jedna osoba koja me u posebnim prilikama zaziva punim imenom. Lindsay Edgecombe. tada, nakon glasa, odjednom se cvrkut uzdižeLindsayna sa zemlje prema nebu. čijiNo

kroz noć čujem i druge. Zvuče poput jata ptica

»Sam! Sam! Sam!« naizmjence viču Kent, Ally i Elody i svi se spuštaju prema cesti kroz -198http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

198/202

5/24/2018


šumu. »Što se zbiva?« pita me Juliet, sada ve ć ozbiljno prestrašena. Toliko sam zbunjena da mi stisak na njezinu ramenu popušta, pa se uspijeva izvu ći. »Zašto si me pratila?« pita. »Zašto me ne ostaviš na miru?« ć

»Juliet«, spodižem razgovarati tobom.«ruke pred prsa, nadaju i se da tako prenosim poruku mira, »samo bih htjela »Nemam ti što reći«, okreće mi leđa i odlazi prema cesti. Krećem za njom i odjednom sam potpuno mirna. Sve se oko mene izoštrava, prizori postaju jasniji i svaki put kada čujem kako me prijatelji dozivaju kroz šumu, u sebi im poru čujem: oprostite mi. Jer više nema povratka. Moram ovo učiniti. Ovako se to mora dogoditi. Tako je trebalo biti od samoga početka. »Ne čini to, Juliet«, govorim joj tiho. »I sama znaš da to nije rješenje.« »Ne znaš ti što je za mene pravo rješenje«, ljutito mi odvra ća. »Nemaš pojma. Ne shvaćaš i nikada nećeš shvatiti.« Sada već stoji uz cestu i lopatice joj proviruju kroz mokru majicu. I ovaj me put podsjećaju na krila, pa zamišljam kako se odjednom uzdižu iz njezinih le đa pa polijeće u visinu, daleko od svake tuge, muke i opasnosti. »Sam! Sam! Sam!« glasovi su nam se sada sasvim približili i kroz granje do nas dopiru snopovi baterijskih svjetiljki. Čujem i korake te pucketanje grana. Ne cesti ve ć neko vrijeme nema vozila, ali sada iz oba smjera dopire brujenje motora. Zatvaram oči i razmišljam o letu. »Htjela bih ti pomoći«, govorim Juliet, iako znam da joj ne ću uspjeti objasniti. Ne ovako. »Zar doista ne shvaćaš?« napokon se okreće prema meni i vidim da joj se niz lice slijevaju suze. »Nitko meni ne može pomoći! Ne mogu se promijeniti!« Prisjećam se kako sam prije nekoliko dana na stubištu Kentu izgovorila gotovo istu re čenicu. Prisjećam se njegovih predivnih zelenih očiju, prisjećam se kako mi je rekao: Ne moraš se mijenjati, prisjećam se topline njegovih ruku i njegovih mekih usnica. Prisjećam se i Julietine maske, pa mi pada na pamet da smo svi na silu zašiveni crvenim nitima, ne sasvim precizno i ne uvijek lijepo. Juliet, ja, Lindsay... svi. Baš svi. Ne bojim se. Kroz izmaglicu mi do ušiju dopire brujenje motora i sve bližih glasova, kraji čkom oka primjećujem da iz šume izranjaju blijeda i prestrašena lica, ali ne mogu odvojiti pogled od Juliet. Uplakane Juliet. Prekrasne Juliet. »Prekasno je«, kaže. »Nikad nije prekasno«, odvraćam. U tom trenutku istrčava na cestu, ali za leđima začuje zvuk koji nije očekivala, okreće se i gleda me, odjednom shvaćajući što se zbiva. Trčim za njom i zabijam joj se u leđa, pa leti u zrak prema drugom kraju ceste i kotrlja se do njezina rubnika točno u trenutku kada se na njoj mimoilaze dva kombija. Zrakom se prolama glasno škripanje i netko — možda i više osoba — glasno uzvikuje moje ime. Tijelom mi prolazi vru ćina, a zatim me nešto podiže nad tlo koje se trese, ljulja i preokreće, pa ležim na golemoj ruci ispod koje se okre će Zemlja. Potom sve nestaje u tami i izmaglici. Sve postaje samo san. Pred očima mi se nižu razni prizori: žarkozelene o či i travnjak obasjan suncem, usta koja govore: Sam, Sam, Sam i iz kojih moje ime zvu či kao pjesma. Tri lica pred očima mi cvatu s iste


199/202

5/24/2018


stabljike i iako se u tom trenutku ne mogu sjetiti imena koja bih im nadjenula, znam da za mene znače samo jedno — ljubav. Crvena i bijela svjetla osvjetljavaju grane nad mojom glavom, pa šuma odjednom izgleda poput svoda u crkvi. Zatim se nad mene nadvija prekrasno bijelo lice s o čima velikim poput Mjeseca. Spasila si me, govori nježan glas i uz lice mi se privija hladan i suh dlan. Zašto si me spasila? Riječi mi iz utrobe Ne. Tijesisvijetla spasila imene. naviru poputkose. plime:Toliko Očidasumi jojizgleda boje jutarnjega neba i nad glavom joj sjaji kruna zlatne blistava poput aureole.


200/202

5/24/2018


Epilog Kažu da vam trenutak prije smrti č itav život proleti pred oč ima. Meni se to nije dogodilo. Meni su pred oč ima proletjeli samo najbolji trenuci, oni kojih se želim sje ćati i po kojima želim da me pamte. Ljetovanje na Cape Codu, na kojem smo se Izzy i ja u ponoć iskrale do zaljeva i pokušale loviti rakove s ostacima več ere, a put nam je osvjetljavao toliko velik Mjesec da nam se č inilo kao da ga možemo dohvatiti. Ally koja pokušava pripremiti souffle, pa u kuhinju dolazi s rolom toaletnog papira umjesto kuharske kape na glavi, a Elody se toliko smije da piški u gaće i tjera nas da se zakunemo kako nikome to nećemo isprič ati. Lindsay koja nas sve grli i govori: »Volim vas do smrti«, a mi dodajemo: »Pa č ak i onda.« Ležanje na terasi pod vrućim ljetnim suncem i zrakom toliko otežalim od mirisa svježe pokošene trave i procvalog cvijeća da ga gotovo osjećam na jeziku. Snježni Božić kada je tata u podrumu nacijepao stari stolić za televizor i njime potpalio vatru u kaminu, a mama je skuhala jabuč no vino, pa smo se pokušali prisjetiti svih riječ i »Tihe noći«, na kraju uglas pjevajući tek arije iz mjuzikala. I poljubac s Kentom. Poljubac uz koji sam shvatila da vrijeme nije važno i da neki trenuci traju cijelu vječ nost. Traju č ak i nakon što ih proživite, č ak i nakon što umrete i nakon što vas pokopaju. Traju, vra ćaju se i ponavljaju, dolaze do kraja i poč inju ispoč etka, pa tako do beskraja. Ti su trenuci sve i svugdje su istodobno. Ti su trenuci smisao. Ako ste se sluč ajno zapitali, odmah ću vam odgovoriti — ne, ne bojim se. Trenutak smrti prepun je zvukova, topline i svjetlosti, i ta me svjetlost ispunjava, potpuno preuzima. Blještavi me snop odnosi u visinu, pa iz te visine odlazim još više i ako se pjesma može preto č iti u osjećaj, to je to. Ta svjetlost i ta visina vrlo su nalik na smijeh... Ostalo ćete morati otkriti sami.

KRAJ


201/202

5/24/2018


Zahvale Bez nekog posebnog redoslijeda od srca zahvaljujem... Stephenu Barbari, pravome čarobnjaku i najboljem agentu na svijetu. Lexi Hillyer zato što je prva pročitala dio knjige Ako se ne probudim i zašto što joj se svidio. Nevjerojatnoj Brendi Bowen zato što je bila prva koja je vjerovala u ovu knjigu i predivnoj Molly O’Neill zbog njezina oduševljenja koje me potaknulo da i ja počnem vjerovati u knjigu. Zahvaljujem Rosemary Brosnan na njezinoj inteligenciji, oštrini i osje ćajnosti, svima u izdavačkom poduzeću HarperTeen jer su mi pružili nezamislivu podršku i hranili me kolačima iz pekarnice »Magnolia« kada sam patila zbog vremenske razlike. Zahvaljujem Cameron McClure u književnoj agenciji Donald Maas na velikom trudu i neumornom zagovaranju ove knjige. Zahvaljujem kafiću »DUB Pies« u Brooklynu jer su mi dali dovoljnu količinu kofeina da ostanem sretna. Zahvaljujem bendu Dujeous na velikodušnom dopuštenju da se poslužim tekstom njihove pjesme. Zahvaljujem Mary Davison koja bi nas sve mogla ponešto naučiti o tome kako živjeti punim plućima. Zahvaljujem svim svojim predivnim prijateljima koji su me nadahnuli i poticali, posebice Patricku Manasseu koji me strpljivo slušao i nemilosrdno kritizirao. Zahvaljujem Olivieru na beskrajnoj podršci u trenucima kada mi je bilo teško. Deirdre Fulton, Jacqueline Novak i Laura Smith — za mene značite samo jedno: ljubav. Zahvaljujem svojim roditeljima zato što su dom u kojemu sam odrasla ispunili knjigama i zato što su me poslije poticali da slijedim svoje snove i zato što mi uvijek pružaju ljubav i podršku. Zahvaljujem i svojoj sjajnoj sestri zato što je uvijek bila i uvijek će mi biti uzor. Na kraju zahvaljujem i Peteu jer me ohrabrio da upišem poslijediplomski studij i pomogao mi da stanem na svoje noge, zato što mi je dopustio da luđački uređujem rukopis u Harbor Springsu i zato što je uvijek tako ponosan na mene. Sve što pišem, pišem zato da bih pronašla put do tebe.

http://slide pdf.c om/re a de r/full/la ure n-olive r-a ko-se -ne -probudim

202/202

Lauren Oliver-Ako se ne probudim

Recommend Documents