c c c
č c c
se raspala devedesetih
godina 20. stoljeća. Poslije smrti Josipa Broza Tita, kosovski Albanci počeli su zahtjevati status republike za Kosovo. Srpski je državni vrh tijekom 1989./90. godine vršio pučeve u Crnoj Gori, Vojvodini i na Kosovu dobivajući tako kontrolu nad 4 od 8 glasova u predsjedništvu Jugoslavije.Slovenija i Hrvatska nakon toga proglašavaju neovisnost 1991., a godinu poslije to će učiniti Bosna i Hercegovina i Makedonija.Pošto je Slobodan Milošević naredio JNA da zadrži te tri države silom u Jugoslaviji, ubrzo nakon proglašenja neovisnosti počeo je desetodnevni rat u Sloveniji, a zatim rat u Hrvatskoj (1991.-1995). Rat u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) je sukob Hrvata, Srba i Bošnjaka. Ipak, i Slovenija i Hrvatska i Bosna su stekle neovisnost i priznate od međunarodne zajednice. Nakon rata, i Kosovo je naknadno steklo neovisnost, što ostaje predmetom rasprave. Sukobi u okolici Preševa 2001. i Sukobi u Makedoniji 2001. smatraju se manjim sukobima. U ratovima su počinjeni razni ratni zločini, neki od najgorih u povijesti moderne Europe, zbog čega je UN osnovao Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije kako bi se kaznili pojedinci koji su počinili kriminalne radnje.
c Smatra se da je raspad Jugoslavije počeo malo manje od godinu dana nakon smrti Josipa Broza Tita, kada u proljeće 1981. godine Kosovski Albanci zahtjevaju status republike za Kosovo. Tijekom masovnih demonstracija koje će biti zaustavljene samo proglašenjem opsadnog stanja 9 ljudi će poginuti, a 250 će biti ozlijeđeno. Kao odgovor na pojavu "albanskog nacionalizma" dolazi do rasta srpskog nacionalizma koji poziva na zaštitu "ugroženih" Srba na Kosovu. Borbeni krik tih poziva će postati navodno silovanje (žrtva kao i istražitelji su pričali i o samoozljeđivanju i o silovanju ) bocom kosovskog Srbina , od strane Albanaca. Manje od mjesec dana nakon ovog događaja (25. maja 1985.) SANU je počela raditi na svom poznatom memorandumu o srpskoj situaciji u Jugoslaviji. Dana 24. augusta 1986. u Večernjim novostima, Između ostalog, autori memoranduma pišu da " ", "
" te da je "
" Predsjednik Srbije Ivan Stambolić je odmah po objavljivanju izjavio da je memorandum "smrtonosni ratni manifest za srpske komesare", ali taj njegov protest prolazi bez reakcija. Sljedećih dvanaest mjeseci prolazi u porastu srpskog nacionalizma i borbi za vlast koja završava smjenom Stambolića koji je jasno osudio memorandum i Miloševićev govor na Kosovu ("Niko ne sme da vas bije"). On je na glasovanju lige komunista Srbije poražen od Miloševića koji postaje novi čelnik srpske komunističke partije. Porast nacionalizma u Srbiji kao i izbor Slobodana Miloševića za tamošnjeg čelnika komunista je izazvao reakciju Jugoslavenske vojske, tako da je ministar obrane zahtjevao smjenu Miloševića. Jedino što je dobio je vlastiti otkaz i postavljanje Veljka Kadijevića za novog ministra obrane 15.
maj 1988. godine. General Martin Špegelj bio je prvi čovjek koji je još 1987. upozorio hrvatski politički vrh na namjere koje dolaze iz Armije. Naime, te je godine JNA izvršila reorganizaciju kojom se mijenjaju granice armijskih oblasti na način da su, među ostalim, spajaju zagrebačka i beogradska armijska oblast, dok sarajevska armijska oblast nestaje. Pokazalo se da se Armija počela smještati u granice koje su ucrtane u Memorandumom SANU-a. Uoči posljednjeg republičkog partijskog kongresa i svojeg odlaska s funkcije, sekretar Predsjedništva Saveza komunista Hrvatske Dragutin Dimitrović izborio se, zajedno s istomišljenicima, za povijesnu odluku o raspisivanju demokratskih izbora u Hrvatsko a član Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, bio je jedan od vođa reformske struje koji je iste godine prekinuo je tzv. "hrvatsku šutnju" u odnosu na Miloševićeva nastojanja. Njihovu politiku je kasnije prihvatio i Ivica Račan.
Neočekivano, dolazi do puča u Vojvodini kada tamošnji parlament i vlada davaju otkaz (6. oktobra 1988.) nakon što je JNA odbila rastjerati 100,000 demonstranata iz Srbije koji zahtjevaju njenu smjenu u tzv "mitinzima istine". Članovi parlamenta i vlade su potom zamjenjeni s ljudima lojalnim Slobodanu Miloševiću u tzv. "Antibirokratskoj revoluciji" ili "Jogurt revoluciji". Sličan pokušaj puča samo 3 dana kasnije propada u Crnoj Gori kada tamošnje demonstrante rastjeruje lojalna policija . Bez obzira na taj u očima Srbije neprijateljski čin Crnogorska vlada će pasti u identičnim demonstracijama 3 mjeseca kasnije. Novi "jaki" ljudi u Crnoj Gori tada postaju Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović koji su povezani s Miloševićem. Već prije pada Crnogorske vlada dolazi do smjene vlade Kosova koja je zamijenjena s Miloševićevim ljudima. U samo 3 mjeseca Srbija je tako dobila 4 od mogućih 8 glasova u Jugoslavenskom predsjedništvu koje upravlja državom. Postalo je očito da je cilj bio apsolutna srpska dominacija u Jugoslaviji, nasuprot dosadašnjem stajalištu šest ravnopravnih naroda. 28.juna 1989. Milošević je održao govor na Gazimestanu u kojem je izrekao kontroverznu rečenicu: "O
O ". Naknadno, također je izgovorio kontroverznu parolu "Svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi". Kada je objavljeno da se planira održati još jedan "miting istine" u Sloveniji 1. decembra 1989., Janez Janša je odmah reagirao i privremeno zabranio okupljanja iz straha da bi se "Jogurt revolucija" proširila i na Sloveniju te da bi tako teoretski izvršila puč i u Ljubljani. Također, Hrvatska je zabranila srpskim prosvjednicima putovanje u Sloveniju preko njenog teritorija, tako da se u Ljubljani skupilo samo 50-ak demostranata. Srbija je na to započela kratkotrajni bojkot slovenske robe i ekonomsku blokadu Slovenije. 1990. Milan Kučan u Sloveniji i Franjo Tuđman u Hrvatskoj postaju prvi izabrani nekomunistički predsjednici tih dvaju (tada još jugoslavenskih) republika.
ć Postupna preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je sredinom 1980-ih, a svoj vrhunac doživjela neposredno pred uvođenje višestranačja. Vojni vrh bio je krajnje nepovjerljiv prema sve očitijim znakovima promjena u Europi potkraj 1980-ih, jenjavanja hladnog rata između SAD i SSSR, padom Berlinskog zida kao i raspadom istočnog bloka. Vremenski podudarno s otvorenim srbijanskim zahtjevima za preustrojbom federacije, JNA je provela i vlastiti preustroj. Potkraj 1988. dotadašnji vojni ustroj, koji je odražavao federalni ustroj države, zamijenjen je novim. Umjesto armijskih oblasti, koje su se uvelike poklapale s republičkim granicama, uvedena su vojišta i korpusi koji su teritorijalnim obuhvatom potpuno zanemarili republičke granice. Povrh toga, JNA je 1990. u vrijeme održavanja višestranačkih izbora oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani (TO), posebnoj sastavnici obrambenoga sustava koja je bila u isključivoj nadležnosti republika. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim je TO mogla naoružati 200.000 ljudi. Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral ljudstva, bila suočena s nedostatkom ratne tehnike i sredstava za obranu. Protivnik je raspolagao nadmoćnom ratnom tehnikom, no raspršenom po skladištima i vojarnama, dijelom i na hrvatskom teritoriju. I vojnički i časnički kadar bio je još višenacionalan, a u provedbi velikosrpskih planova JNA je mogla računati pretežno na pripadnike srpske nacionalnosti. Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od dviju mogućih varijanata prikloniti:
vojnom protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod čvrstom rukom
ili pak ostvarenju velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja će obuhvatiti sva područja u kojima živi srpsko stanovništvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske.
đ c Međunarodna zajednica nije prouzročila rat, no treba reći da je do 1991. godine stav skoro svih međunarodnih čimbenika bio da Jugoslaviju treba očuvati, ova činjenica, kao i sporost UN-a u donošenju odluka, doveli su do izostanka reakcije u početku naleta transformirane JNA u suradnji s paravojnim postrojbama Srba. Nakon desetljeća nezadovoljstva sa Jugoslavijom, pošto su bile dvije najrazvijenije republike koje su puno izdvajale za ostalih četiri, Slovenija i Hrvatska odlučile su istupiti iz te države. Plan je bio mirno razilaženje, kao kod Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza. Međutim, ubrzo se ispostavilo da je Milošević odlučio zadržati ih silom.
Raspad Jugoslavije , kao i u dotadašnjoj historiji , pratili su ratovi i velike žrtve.
c Rat u Sloveniji ili Desetodnevni rat bio je rat između Slovenije i Jugoslavije 1991. godine poslije proglašenja Slovenije kao neovisne države. Redovitu rotaciju na čelu predsjedništva SFRJ, u kojoj je mjesto predsjednika trebao preuzeti hrvatski kandidat Stjepan Mesić, spriječio je srpsko-crnogorski blok predvođen Miloševićem, čime je ozbiljno uzurpiran jugoslavenski ustav. Nakon što je srpsko vodstvo odbilo prijedlog Slovenije i Hrvatske o preustroju Jugoslavije u konfederaciju, a oružani incidenti se nastavili dnevnim ritmom, dvije republike su 25. lipnja 1991. godine proglasile neovisnost. Dva dana nakon proglašenja neovisnosti u Sloveniji je izbio kratkotrajni rat (od 27. juna do 6.jula ) u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, poražene u sukobu s malom slovenskom vojskom kojom je zapovijedao Janez Janša. Ročnici JNA bili su nemotivirani a velik dio ne-srpskih vojnika dragovoljno se predao i odbio napadati Slovence.
c c Rat u Hrvatskoj rat bio je obrambeni rat za neovisnost i cjelovitost Hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga - ekstremista u Hrvatskoj, JNA te Srbije i Crne Gore. Domovinskomu ratu prethodila je pobuna dijela srpskog naroda u Hrvatskoj, koja je izbila u augustu 1990. 17. Augusta Srpsko nacionalno vijeće provelo je refendum o "srpskoj autonomiji" unutar Hrvatske. Miloševićev režim je u to vrijeme otvorenu huškao Srbe u Hrvatskoj protiv Zagreba, šireći propagandu o navodnoj " " i opasnosti od Hrvata kako bi se opravdala velikosrpska agresija, što je dovelo do mnogih incidenata: Srbi započinju revoluciju, JNA više-manje neprekriveno naoružava srpsko stanovništvo (najotvorenije 16. novembra 1990. iz voza na kninskom kolodvoru) a 22. Decembra u Kninu je donesen statut tzv. Srpske autonomne oblasti, preteće SAO Krajine, koja do kraja godine prestaje uplaćivati porez u republičku blagajnu. 19. Maja 1991. održan je referendum u Hrvatskoj u kojem se, usprkos srpskom bojkotu, 93 % glasača izjasnilo za istupanje iz Jugoslavije. 25. juna hrvatski je sabor potom donio odluku o samostalnosti države i razdruživanje iz Jugoslavije. Na nagovor UN-a, odluka je zamrznuta na 3 mjeseca, no nakon Bombardiranja Banskih dvora . 8. novembra , sabor je donio definitivnu Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. 24. novembra započela je Bitka za Vukovar u kojoj je JNA nakon 87-dnevne opsade na kraju zauzela i gotovo razorila grad, a prema procjenama 1,5 milijuna projektila iznad 100 mm ispaljeno je na Vukovar te 5 milijuna projektila ispod 100 mm, dok je oko 2,500 bombi iznad 250 kg također bačeno na grad. 17. listopada započeta je "evakuacija" oko 4,500 građana Iloka, većinom Hrvata i Mađara, kako bi se otvorio put za zauzimanje što više istočnog dijela Hrvatske[26]. Među značajnijim događajima izdvajaju se Bitka za Pakrac, Bitka za Gospić, Operacija Otkos 10, Operacija Baranja, Operacija Medački džep i Obrana Dubrovnika u kojem je oštećen slavni pomorski grad.Hrvatska vojska je jačala i širila se , te na kraju se uspjela odbranit od Srbije i vratit okupirana područja.
c Rat u Bosni se vodio između 1992. i 1995. godine. Nakon osamostaljenja Slovenije i Hrvatske, situacija u BiH je postajala sve nestabilnija. 29.februara 1992. na referendumu o neovisnosti BiH 99.4 % izašlih građana glasovalo je potvrdno,]tako da je ta država proglasila neovisnost od Jugoslavije. Rat je potom započeo 1. aprila 1992. godine kada su srpske paravojne po naređenju šefa srpske državne službe sigurnosti Jovice Stanišića prešle srpsko-bosanskohercegovačku granicu, napale grad Bijeljinu i izvršile prvi pokolj Bošnjaka. Pretpostavlja se da je u regiji Bijeljina ubijeno je oko 1,000 ljudi. U ratu su sudjelovali Srbija i Crna Gora koje su započele agresiju i stvorile paradržavu imena Republika Srpska. Bošnjake se optuživalo da žele stvoriti "Islamsku državu" kako bi se opravdala invazija na Bosnu. Srpski snajperisti pucaju u mnoštvo i započinju trogodišnju opsadu grada Sarajeva u kojoj su potpuno blokirali grad, zbog čega je što od gladi što od granatiranja poginulo oko 14,000 Sarajlija.Osniva se i zloglasni Koncentracijski logor Omarska, logor Manjača i Keraterm kod Prijedora. UNPROFOR-ove snage se razmještaju po zemlji, ali su većinom samo promatrači kaosa. 25. maja 1995. Srbi hvataju više od 370 vojnika UN-a i drže ih kao taoce. Posljednji je pušten tek mjesec dana kasnije. 11. jula vojska bosanskih Srba osvaja Srebrenicu i Žepu, gradove pod zaštitom UN-a, te deportira žene, djecu i starce, a procjenjuje se da je u narednih 10 dana ubijeno oko 8,000 Bošnjaka civila. Međunarodna zajednica oštro je osudila taj čin. Nakon Pokolja u Sarajevu, NATO je ponovno intervenirao protiv bosnanskih Srba Operacijom Namjerna sila. 1995. pod srpskom okupacijom našlo se oko 70 % BiH. Tada je međutim pala i ukinuta Krajina a hrvatska i bosanska vojska su ujedinile snage i krenule u protuofenzivu. Rapublika Srpska, i međunarodna zajednica je uspijela postići dogovor: potpisan je Daytonski sporazum kojim je Bosna ostala neovisna država sastavljena od dva entiteta, Republike Srpske (49 % teritorija) i Federacije Bosne i Hercegovine (51 % teritorija), dok je rat završio. Raseljeno je oko 2 milijuna ljudi a 80 % svih civilnih žrtava su bili Bošnjaci, od toga broja njih 30 % su bili žene i djeca.
c Nakon što je na Kosovu počela pobuna Albanaca koji su tražili neovisnost pokrajine od Srbije, započeo je posljednji Jugoslavenski rat.Oslobodilačka vojska Kosova (OVK), sastavljena od radikalnih Albanaca, počela je sa oružanim napadima na srpske vojnike još od 1996. Po nekim mišljenjima, OVK je financirana od albanske dijaspore. Jugoslavenska Armija je smatrala da je OVK "teroristička organizacija", dok su je pak Albanci doživljavali kao "vojsku oslobođenja". 1998., čak je i američki State Department okarakterizirao OVK kao "terorističku organizaciju NATO dužnosnici su potom zaprijetili da će započeti vojnu intervenciju ako se se JA ne povuče iz Kosova i dopusti da se mirovne snage rasporede tamo. Milošević je odbio, što je dovelo do NATO-ovog bombardiranja SRJ, koje je trajalo od 22. ožujka do 11. lipnja 1999. Borbeni zrakoplovi većinom su agirali iz baza u Italiji i
Jadranskom moru. Tijekom 10 tjedana bombardiranja Srbije, NATO zrakoplovi izveli su 38 000 borbenih misija. Istodobno, Vojska Jugoslavije pojačala je ofenzivu protiv Albanaca, tako da su se odigrali razni zločini: masakr u Suvoj Reci, masakr u Velikoj Kruši, pokolj u Meji, masakr u zatvoru Dubrava i masakr u Izbici. Iako su srpski vojnici postavili makete tenkova kako bi zavarali NATO, štete su ipak bile velike tako da je Milošević na kraju prihvatio uvjet povlačanja JA i ulazak KFOR-a na Kosovu. Oko 750 000 protjeranih Albanaca moglo se potom vratiti natrag na Kosovo, ali je oko 100 000 Srba od straha napustilo to područje¢ Intervencijom NATO snaga, JA se povukla iz Kosova, iako je ono ostalo dijelom Srbije. Međutim, 10 godina kasnije, Kosovo je proglasilo neovisnost, a priznalo ga je 69 država UN-a, što je i dalje predmetom raznih kontroverzi.
Žc Četiri rata odnijela su velik broj života.
V , koji je trajao 10 dana, poginulo je 62 ljudi.
V , koji je trajao 4 godine, poginulo je preko 21,000 ljudi: 13,583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale), 6,760 na strani RSK te 1,279 vojnika JNA.Naknadno je, prema hrvatskim izvorima, poginulo još 111 osoba od preostalih nagaznih mina u bivšim okupiranim hrvatskim područjima od 1998. do 2010.
Najveće žrtve imala je á u 3-godišnjem ratu. Isprva su se procjene mrtvih kretale oko 250,000. Neki su izvori navodili 260,000 žrtava a neki čak i 300,000. Ipak, prema najnovijim istraživanjima i studijima, nakon dugogodišnje ankete koja je obuhvatila cijelu Bosnu a koju je financirala Norveška, broj žrtava je ispao nešto niži od 100,000, te prema računicama IDCa iz 2007. iznosi 97,207 mrtvih. 2009., IDC je ponovno iznio najnovije revidirane računice, prema kojima se broj žrtava ponovno popeo i iznosi prema završnim rezultatima 98 795 poginulih. 96.595 osoba izgubilo je život kao izravnu posljedicu rata dok se još 2 200 osoba može smatrati neizravnim žrtvama, tvrdi IDC.
, koji je trajao godinu dana, ima najnesigurniji i najupitniji broj žrtava. Procjene su išle od 10 000 do 20 000 mrtvih jer dugo nije bilo nikakvih preciznih studija ili anketa koje bi mogle utvrditi točne brojke. Broj mrtvih Albanaca je upitan, ali bilo je nekoliko procjena smrtnosti. Do kraja 2001., na Kosovu je ekshumirano 4.400 leševa Albanaca. Do2004., pronađeno je i predano dodatnih 836 leševa Albanaca koja su pronađena po skrivenim masovnim grobnicama uUžoj Srbiji.
U Jugoslavenskim ratovima je prema a sveukupno poginulo oko 140 000 ljudi a oko 4 milijuna je protjerano od svojih domova
Zbog raznih zločina tijekom četiri rata, UN je osnovao Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, popularno znan i kao Haaški sud, kako bi se kaznili pojedinci koji su počinili kriminalne radnje. Sud je sveukupno podignuo 161 optužnicu protiv pojedinaca za ratne zločine. Na tom popisu ima 94 Srba, 32 Hrvata, sedmero Bošnjaka, dvoje Makedonaca i šestero Albanaca. Dakle, službeni popis Haaškog suda dokaz je da je ondje ukupno 67 % Srba, te 23 % Hrvata, 5 % Bošnjaka, 4 % Albanaca i 1 % Makedonaca. Zbog bjegunaca optuženih pred sudom, nekoliko je država imalo raznih komplikacija jer im je "zamrznuto" približavanje Europskoj uniji. Neko vrijeme, Hrvatskoj je tako onemogućeno sudjelovanje pristupnim pregovorima zbog nemogućnosti da uhvati generala Ante Gotovinu, ali su pregovori ipak započeli 2005., prije nego li je isti uhićen u Tenerifi. S druge strane, Srbiji je proces približavanja istoj organizaciji otežan i odgođen u nedogled zbog bijega nekolicine (Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Goran Hadžić). Karadžić je ipak uhićen 2008. i izveden pred sud, no ostali su i dalje u bijegu zbog čega neke EU članice i dalje odbijaju pristupne pregovore, što opterećuje stabilizaciju Srbije na međunarodnoj sceni.
c V á stradalo je 100,000 (civila i vojnika), a najveći pokolj od Drugog svjetskog rata u Europi je genocid u Srebrenici. Tamošnji je rat završio Daytonskim mirovnim sporazumom, koji zemlju oštro dijeli na Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku. Zemlja ima kompliciranu podjelu, pa je Vijeće Europe zaključilo da Bosna i Hercegovina sa ovakvim uređenjem nema budućnosti. V rat nije ostavio velike posljedice. Zemlja se demokratski razvija, a i članica je Europske unije i NATO-a. Jedini problem u koji se uvukla je granica sa Hrvatskom (Piranski zaljev).
se sve više oporavlja, a prognani se vraćaju u domove. Jedini veći problem je međunarodna netrpeljivost i razgraničenja. V a stoji krhki mir između Makedonaca i albanske manjine. Država je siromašna, a Grčka joj ne priznaje ime, te se trenutačno u tijelima UN naziva !
. Vojska Jugoslavije držala je do 1999. okupiranim jedan planinski vrh u Makedoniji, te prilazne ceste. ÷ je dogovorila rješavanje pitanje vraćanja duga za sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku, te su odnosi s Republikom Hrvatskom normalizirani.
je izašla kao najveća gubitnica. Izgubila je zajednicu sa Crnom Gorom, i Kosovom. Jedina zemlja G8 koja podupire Srbiju je Rusija. Vojvodina traži što veću autonomiju. Zbog umiješanosti u 4 rata, SAD, EU i UN su nametnuli Srbiji sankcije u 1990-ima. Nakon ukidanja sankcija, i primanja u UN (1.novembra 2001.) gospodarstvo se ipak oporavlja, unatoč vidljivim ostacima četništva. Mnogi srpski intelektualci osuđuju događaje iz 90-ih i ograđuju se od njih.
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija , uz veliki broj žrtava, praćena sa 4 rata , se rasapala i ostala samo u sjećanjima.
