Prikaz ljudskog tijela kod Bena
Gotfrid Ben se smatra najvećim pjesnikom njemačkog ekspresionizma. ekspresionizma. Bio je ljekar i to je označilo njegovu poeziju koja je bila potpuno novi odnos prema čovjeku. Služi se pogledom ljekara, profesija koja podrazumijeva „isključenost“, koji secira ljudsko tijelo. Njegova prva knjiga se zove Mrtvačnica i to je iskustvo iskustvo čovjeka koji secira ljude, ali ali ujedno i slika bijedne Evrope. Za njega Evropa ne srlja u propast, ona je već mrtvačnica i to je vizija Evrope koju su imali ekspresionisti.
Rekvijem
Po dvoje na svakom svakom stolu. Muškarci Muškarci i žene unakrst. Bliski, goli, al' bol ih ne muči ljut.
Početak pjesme Rekvijem je groteska. Ben je odbacio predrasude zapadnog čovjeka o sebi i zato je on šokantan. Kritičari su njegove pjesme smatrali bilješkama umobolnog bića. Lobanja otvorena. Grudi Grudi otvorene.
Telesa sada rađaju poslednji put.
Imamo sliku koja je šokantna, jer spaja seciranje i raĎanje. Kada se izvadi želudac, to je slično vaĎenju djeteta iz žene. Slika je šokantna običnom čita ocu, ali za Bena kao doktora, ovo je groteskna stvarnost. stvarnost. Ben posmatra stvari iz ugla iz kojeg se ne vide mitologija o životu i smilsu života. Za njega je slika čovjeka nešto što stane u „tri zdijele pune, od mozga do muda“. Riječ zdijela upotrebljena u o vom kont ekstu nosi u sebi nešto strašno. „I đavolova staja i božji dom“ su motivi iz Biblije što je ekspresionistička karakteristika. Ako se čovjek oslobodi svih muka Krist postaje nebitan. Ben ovim govori o kršćanstvu kao temelju jedne kulture i ismijava kulturu koja je izgraĎena na kršćanskom mitu. Ostatak u kovčege. Novorođenčad sve sama , ovdje opet progovara ljekarska „hladnoća“ iz Bena. Dijelove tijela naziva ostatcima. što je i šokantno i groteskno, ali iz pozicije ljekara u Prvom svjetskom ratu najrazornijem ratu do tada, je svakodnevnica i stvarnost. Za termin
novoroĎenčad novoroĎenčad može se vezati opet termin iz Biblije, priča o krštenju i čišćenju od grijeha, ali Ben ovime govori da je priča o grijehu potpuno besmislena kada čovjek umre i na kraju je svejedno da li se radi o muškarcu, ženi ili djetetu. Smrt je prikazana kao sito kroz koje se prosijavaju ljudske vrijednosti, a ne dobija se ništa.
Mala hrizantema
Ovo je čista lirska pjesma i imamo činjenicu da je čovjek udavljen, položen na sto i opis onoga šta se radi na njemu, a osjećanja se pokazuju samo prema cvijetu koji je opisan sa tri pridjeva.
Utopljenog raznosača piva položili su na sto. Neko mu je među zube zatakao svetlo-tamnu ljubičastu hrizantemu.
O čovjeku je rečeno da je udavljen i seciran, a hrizantema postaje središte pjesme. Ovo je potpuno nova i radikalna vizija čovjeka. IzmeĎu čovjeka i hrizanteme, bira se hrizantema. Važna osobina ekspresionizma je žestina slika. Profesor Vešović je jednom prilikom rekao da je naturalizam kaže da je čovjek samo zvijer i blato, dok eskpresionizam kaže da se čovjek vine, pa se ruši u blato. Postoji posezanje za božanskim, ali to je više vapaj nego posezanje. uzimajući u obzir vrijeme u kojem Ben stvara to itekako ima smisla. Teško je iz rova posezati za božanskim, sve što ostaje i jeste vapaj. Ova pjesma pokazuje da je čovjek izgubio oreol oko glave.
Kad sam, započevši od grudi, ispod kože, dugačkim nožem isekao jezik i nepce,
biće da sam je gurnuo, jer ona skliznu u mozak koji je bio u blizini. Dok su ga za šivali, stavih mu je u grudnu duplju
među šuške. Napij se do mile volje u svojoj vazi!
Ovdje imamo zanimljivu sliku. Započinje seciranje grudi utopljenika, ali onda se siječe jezik i nepce. To se ne radi u medicini i tokom seciranja leša. Ben namjerno ubacuje ovu grešku kako bi stvorio ludu situaciju. Pred nama je izludjeli ljekar koji radi nešto što niko prije nije radio i dolazi do promjene stvarnosti.
Počivaj u miru, mala hrizantemo!
Pjesnik želi miran počinak cvijetu, a ne umrloj osobi. Pozicije su obr nute. U svijetu ispunjenom leševima i tragedijom, umrla osoba nije ništa neobično za razliku od cvijeta koji se tu našao. Za tragediju koja se dešava su krivi ljudi, pa kako onda tim ljudima i poželjeti da počivaju u miru.
Muškarac i žena idu kroz baraku z a
rak
Može se reći da postoje dvije dimenzije ove pjesme. Prva je da se ženi koja ide kroz baraku opisuje ono što je najzanimljivije, a druga je da je ovo opis pakla gdje je ljekar Vergilije. Ovo je moderna vizija pakla u kojem se prikazuje užas ljudske egzistencije. Ben je stalno ukazivao na biološku bijedu ljudskog postojanja. U ovom redu su raspadnute utrobe, a u ovome raspadnute grudi. Od ljudi ostaju utrobe i dojke, to je jezik doktora i jezik medicine, ali ujedno i jezik stvarnosti. Krevet kraj kreveta smrdi. Sestre se smenjuju svakog sata.
Ljudi u bolnici su svedeni samo na vlastitu bolest i nema čovjeka u krevetu. Pojam sat pored svog osnovnog ima i drugo značenje a to je često. Priđi, mirno odigni ovaj pokrivač. Gledaj, ova grudva masti i trulih sokova
nekad je ko zna kome bila nešto veliko, i zvalo se zanos i zavičaj.
Postoji rascjep izmeĎu onoga što čovjek pokušava da ostvari i onoga što je realno i ovo bi se moglo nazvati benovski m sarkazmom. Realnost je uočljiva tek kada se uĎe u baraku za rak. Ova pjesma je stepenovanje užasa. Priđi, pogledaj ovaj ožiljak na grudima. Osećaš li brojanice od mekih čvorova? Mirno opipaj. Meso je meko i ne boli.
Brojanice od mekih čvorova su rak opis an brojevima, a brojevi u svim religijama imaju svoje mjesto. Ova pjesma je odbacivanje svih „zabluda“ prije Prvog svjestkog rata. Čovjek je stvorio bajke o sebi i sada se te bajke moraju odbaciti, jer se čovjek svodi na najnižu, a samim tim i pravu mjeru. Ova ovde krvari kao iz trideset telesa. Nema stvorenja s ovoliko krvi.
Ova hiperbola dobija na jačini ako se uzme u obzir da ju je napisao doktor. Crni humor imamo u stihu Puštaju ih da spavaju. Danju i noću, a milosrĎe u stihu Novima kažu: ovde se ozdra vi od spavanja.
Još samo malo jedu. Leđa su im sva u ranama. Vidiš muhe. Katkad sestra ih pere. Ko što se peru klupe.
Ova strofa je najstrašnija ali i najrealističnija i djeluje kao antiklimaks. Imamo bezličnost, ne zna se ko uzima hranu jer nije rečeno, a ukazujući na muhu pjesnik nas navodi da sami dovršimo sliku. Muha ide tamo gdje je raspadanje, ona ide na leĎa u ranama. Čovjek se poredi sa klupom, bezličnost ista kao u prvoj strofi, krevet do kreveta. Već navire njiva uz svaku postelju. Meso se poravnjava sa zemljom. Žar se gasi. Sok se sprema da poteče. Zemlja zove.
Njiva oko postelje je ustvari grob. Zemlja oko groba se vremenom sliježe, a „zemlja zove“ je biblijski motiv; od zemlje smo nastali, zemlji se vraćamo. Njiva ili oranica u nekim prevodima, je ojačavanje slike stavaranjem višeznačnosti. Njiva je kultivirana zemlja, odnosno čovjek. Ako je njiva modifikacija monoteističkog mita, onda je ovo čisti
ekspresionizam, sa onim
„čovjek se vine pa padne u blato“.
Literatura: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/60967/Gottfried-Benn http://www.britannica.com/EBchecked/topic/198740/Expressionism Eseji: Glumac o Benu; Ben: problemi lirike
