BITKA KOD TRAZIMENSKOG JEZERA Povod ratu Od obalnih gradova Španjolske koji su ležali južno od Ebra samo se S a g u n t , h e l e n i z i r a n i iberski grad nije pokoravao vlasti Kartage, nego je stupio u savez s Rimom. Pod izgovorom da jeSagunt napao na jedno od plemena podčinjenih Kartagi, Hanibal je otpočeo opsadu grada.Stanovnici Sagunta pokazali su se čvrstim i čitavih osam mjeseci branili su svoju nezavisnost.Nakon što su ga Kartažani ipak zauzeli ( 219.g. ), Rimljani su uputili u Kartagu poslanstvo i zahtijevali da im se preda Hanibal. Prepirka između rimskih poslanika i članova kartaškog Senatanije ni do čega dovela. Kartažani su odbili ispuniti rimske zahtjeve i samim tim prihvatili rat. Hanibal u Italiji Strateški plan Rimljana bio je unaprijed isplaniran. Oni su namjeravali voditi rat naprotivničkom teritoriju, i u tu svrhu jedna rimska vojska se je imala iskrcati u Africi, a druga uŠpanjolskoj. Ali je Hanibal pretekao Rimljane. On je smatrao da je najučinkovitije Rimljanenapasti u samoj Italiji. Sa Galima, koje je Rim neposredno prije toga pokorio, stupio je u savez, ioni su mu obećali pomoć. Osim toga, Hanibal je računao da će italski saveznici poslije prvihnjegovih pobjeda otpasti od Rima i preći na njegovu stranu. Da bi ostvario taj plan, trebalo je izvršiti dotad neviđen suhozemni prijelaz sa Pirenejskog poluotoka u Italiju preko Pireneja i Alpa,i Hanibal se odlučio na ovaj opasan pohod.U proljeće 218. g. Hanibal je s velikom vojskom krenuo iz Nove Kartage, prešao Pireneje i marširao duž morske obale, naseljene keltskim plemenima. Njemu je uspjelo s nekimdomorodačkim plemenima sklopiti sporazum, dok je sa drugima morao ratovati. Galska plemenanisu mogla spriječiti Hanibala da prijeđe rijeku Ronu. Osobito težak bio je prijelaz preko Alpa.Ali je genijalni kartaški vojskovođa, premda po cijenu velikih gubitaka, uspio savladati sve 97 prepreke koje su mu na put stavljali oštra alpska priroda i neprijateljska keltska plemena. S ovestrane Alpa Hanibal je dobio ranije obećanu pomoć Gala, koji su bili nezadovoljni rimskomvladavinom. To mu je omogućilo odmaranje svoje vojske; njihov broj veoma se smanjio; od velike vojske ostalo je svega 20.000 pješaka i 6.000 konjanika. Prijelaz Hanibalove vojske prekoAlpa predstavljao je za Rimljane potpuno iznenađenje. Bitka kod Trazimenskog jezera Poslije poraza Rimljana kod Trebije otpočeo je opći ustanak keltskih plemena u sjevernojItaliji, Hanibalov plan – pokrenuti Gale, nezadovoljne Rimom – bio je ostvaren, keltski ustanicipovećali su za više od dva puta njegovu vojsku. U proljeće 217. g. Hanibal je napustio zimskilogor, da bi nastavio ofenzivu na Italiju. Rimske trupe, koncentrirane u Ariminu i Areciji, trebalesu braniti prolaze preko Apeninskih planina, ali je Hanibal prošao kroz močvarnu nizinu rijekeArno. Kartaška vojska marširala je četiri dana i tri noći do pojasa i grudi u vodi, a vojnici su semogli odmarati samo na leševima uginulih konja. Ovaj prijelaz koštao je Hanibala veoma skupo;nastradalo je mnogo vojnika, uginulo mnogo konja a ostao je samo jedan slon. Sam vojskovođaizgubio je oko. Ali kao rezultat ovog strašnog prelaska Hanibalova je vojska zaobišla utvrđenepoložaje Rimljana.Zaobišavši Flaminijevu vojsku, Hanibal je krenuo dalje na jug, na Rim, pustošeći sve oko sebe. Flaminije je
odlučio stići neprijatelja. Ne čekajući svoga kolegu, koji mu je išao u pomoć,on je računao da će vlastitim snagama postići uspjeh i opravdati svoju misiju. Krenuo je za neprijateljem, bez dovoljnih mjera opreza; zato su njegove akcije bile poznate Hanibalu, koji jeimao dobro organiziranu izvidnicu. Flaminijev put vodio je kroz usku dolinu, koja je ležalai z m e đ u p l a n i n a i T r a z i m e n s k o g j e z e r a . H a n i b a l j e p r e k o n o ć i p r o š a o k r o z d o l i n u , z a u z e o uzvisine i rasporedio svoje trupe iza brežuljaka koji su se nalazili na rubu ravnice. Bilo je tmurnojutro. Kada je rimska vojska izbila, ništa ne sluteći, na put pokraj obale, iznenada su je sa svih 98 strana napale Hanibalove postrojbe. Na samom početku boja ubijen je Flaminije. Jedan diorimske vojske bio je sasječen, a drugi je konjica bacila u jezero. Samo je jedan odred, od oko 6.000 ljudi, zauzeo brijeg, ali se, opkoljen od neprijatelja, predao pod uvjetom da dobije slobodanodstup. Zadržavši Rimljane u zarobljeništvu, Hanibal je pustio saveznike kućama, ističući da onnije došao ratovati protiv Italika, već protiv Rimljana, za oslobođenje Italika. U toj bitci poginuloje ukupno 15.000 Rimljana.Poslije pobjede kod Trazimenskog jezera Hanibal je krenuo ka obali Jadranskog mora, da bisebi osigurao prekinutu vezu sa Kartagom. Prošavši kroz Umbriju i Picenum, koje je opustošio,Hanibal se zaustavio u Apuliji, gdje je pustio svoje trupe da se odmore i gdje je reorganiziraopješaštvo po rimskom uzoru. Bitka kod Trazimenskog jezera odigrala se 24. juna 217 p.n.e. između vojske Kartagine pod Hanibalovom komandom i vojske Rimske Republike pod komandom Gaja Flaminija. To je bila jedna od bitaka Drugog punskog rata. Godinu nakon pobjede kod Trebije, Hanibal vodi preživjele prema samom srcu Italije, Rimu. No, na njegovu nesreću, na putu mu se ispriječila još jedna rimska vojska. Hanibal ipak, zahvaljujući oprezu primijetio je na vrijeme Rimljane te još jednom imao vremena da pripremi zamku.Ta bitka je primjer najveće i najuspješnije zasjede u istoriji ratovanja. Rim je bio alarmiran teškim porazom u bici kod Trebije i senat pravi planove kako da se suoči sa opasnošću. Bili su izabrani novi konzuli za 217. godinu. To su bili Gnej Servilije i Gaj Flaminije. Dvije rimske armije su bile poprilično smanjene nakon poraza kod Trebije, pa se regrutuju 4 nove legije, koje se dodeljuju postojećim utanjenim armijama. Posle bitki kod Ticina i Trebije Flaminijeva vojska je krenula južno, da se pripremi za odbranu samog Rima. Hanibal je krenuo u istom smjeru marširajući većom brzinom tako da je pretekao rimsku vojsku. Flaminije povećava brzinu marširanja da bi zapošeo bitku sa Hanibalom prije nego što on dođe do Rima. Druga Servilijeva vojska kretala se u istom smjeru i trebala se spojiti sa Flaminijevom, ali bila je zaostala. Hanibal odlučuje da navuče Flaminijeve odrede u odlučnu bitku pre nego što stigne konzul Servilije sa svojom vojskom. Smatra da će taktikom spržene zemlje navući Flaminija u odlučnu bitku, jer ovaj neće moći gledati takvo uništavanje područja, koje je on dužan da zaštiti. S druge strane takva razaranja pokazuju rimskim saveznicima da je Rim nesposoban da ih zaštiti i time slabe veze Rima i njegovih saveznika. Međutim Flaminije je sjedio pasivno u Arecijumu tokom Hanibalovih pustošenja. Pošto je taj pokušaj propao Hanibal je izveo
veliki manevar prolazeći kraj lijevog Flamenijevog krila i odsjekao je Flaminija od Rima. Taj potez je bio veliki udarac za moral rimske vojske. Sjedeli su i gledali neprijatelja koji je sve uništavao, a i nalazi se bliže Rimu nego oni. Flaminije je i dalje ostao pasivan, a Hanibal je krenuo prema Apuliji, nadajući se da će sam Flaminije odabrati mjesto bitke. Flaminije je trpio veliku kritiku iz Rima, a i sam se želio što prije osvetiti za razaranja i uništavanja, pa se odlučuje za bitku protiv Hanibala. Unatoč savjetima da ne žuri i da sačeka Servilija sa njegovom armijom i da dotad vrši iznenadne napade konjicom na isturene delove Hanibalove vojske Flaminije se upustio u bitku. Hanibal odabira Trazimensko jezero smatrajući ga prikladnim za zasjedu. Čuo je da je Flaminije krenuo za njim, tako da je počeo sa pripremama za bitku. Primetio je da sjeverno od jezera postoje dobro pošumljena brda, tačno iznad puta na sjevernom dijelu jezera. Postavlja logor na jedno brdašce, odakle ima dobar pogled na bilo koga ko dolazi. Gotovo cijelu noć je pripremao vojsku za bitku. Ispod logora postavlja tešku pješadiju (vojnike iz Iberije, Kelte i Afrikance) na nešto malo uzvišeniji teren, sa koga se mogu sjuriti na Rimljane kada ovi naiđu. Galsku pješadiju i konjicu sakriva po brdima u dubinu šumovitog predjela, najbliže mjestu gde Rimljani trebaju prvo ući u taj prostor sjevernog dijela jezera. Laku pješadiju postavlja u intervalima po vrhovima sa kojih se vidi ravnica uz jezero. Laka pješadija je time postavljena duž cijele ceste sa striktnim naređenjima da budu sakriveni i da čekaju signal za napad. Da bi što bolje zavarao Rimljane, Hanibal naređuje svojoj vojsci da zapale te noći logorske vatre na jednom udaljenom području, tako da Rimljani misle da su oni mnogo udaljeniji, nego što stvarno jesu. Sljedećeg jutra Rimljani su se približavali prema istoku duž sjeverne strane jezera. Spreman i željan bitke Gaj Flaminije je nemilosrdno požurivao svoje vojnike. Kad su Rimljani ušli u dugu, usku i maglovitu dolinu ispod brda na sjevernoj strani jezera trubama su pozvane skrivene Hanibalove jedinice da napadnu. Od tog trenutka skrivena Kartaginjanska konjica i pješadija iznenada silazi sa okolnih brda, zatvara ulaz u dolinu i napada sa svih strana iznenađene Rimljane. Rimljani nisu imali vremena da se postave u borbene formacije, pa su postali laka meta za Kartaginjane. Rimljani su brzo razbijeni u tri grupe. Najzapadniju grupu je napala konjica i dotjerala ih do jezera i prisilila da pobjegnu u vodu. Potom opkoljavaju druge dve grupacije. Flaminijev centar se dobro držao i dugo borio, ali Hanibalovi Gali su ih sasjekli nakon tri sata teške borbe. Bitka je trajala tri sata, i cijela rimska armija je uništena. Vidjevši da više nemaju nikakvog izlaza preostali vojnici su se dovukli do šume i krroz nju su pobjegli. Samo 6.000 vojnika se izvuklo koristeći šumu i maglu, ali većina je uhvaćena narednog dana. Od preostalih 30.000 pola je ubijeno ili se udavilo (uključujući Flaminija) a druga polovina je zarobljena. Hanibalovi gubici nisu bili veći od 1.500 vojnika. Za dan ili dva Hanibal presreće rimsko pojačanje od 4.000 vojnika i uništava ih. Hanibal je u toj bitki postigao briljantnu pobjedu najvećom zasjedom u historiji. Vijesti o rimskom porazu su izazvale paniku u Rimu. Hanibalu je bio otvoren put na sam Rim. U trenucima takvih kriza bilo je nužno da se proglasi diktator, kome bi se dale sve ovlasti obično oročeno na 6 mjeseci. Za diktatora je odabran Kvint Fabije Maksim zvan Kunktaktor (čovjek koji okleva). Hanibalovi generali su insistirali da se opsjeda Rim, ali Hanibal nije
htio. Nije imao dovoljno opsadnih sprava, a nije imao ni bazu u centralnoj Italiji. Odlučuje da krene južno, da bi potakao pobunu Grka protiv Rima.
BITKA KOD KANE Bitka kod Kane U ljeto 216. g. na rijeci Aufidu kod Kane (Apulija) rimska se vojska sukobila sa Hanibalom.Ona je bila brojno nadmoćnija od kartaške vojske, ali je Hanibal imao jaku konjicu. Osim toga,r i m s k a v o j s k a n i j e i m a l a jedinstvenog zapovjedništva. Na njenom čelu nalazila su se d v a zapovjednika, koji su između sebe bili suradnici i koji su se trebali uhvatiti u koštac sa genijalnimkartaškim strategom. Hanibal je rasporedio svoje trupe u obliku polumjeseca. U središtu su senalazili Kelti, a na bokovima odabrani odredi kartaškog pješaštva i konjica. Malobrojna rimskakonjica bila je razbijena i odbačena još na samom početku bitke. Kelti su pak prigodom napadaustuknuli, ali kada su ih rimski legionari počeli potiskivati, Hanibal je stavio u pokret protivrimskih bokova odabrano afričko pješaštvo. Rimljani su bili opkoljen te su formirali krug ipokušali se braniti, međutim, nisu izdržali a bojni redovi su im se raspali. Otpočelo je općeistrjebljivanje rimske vojske. Gubici Rimljana bili su ogromni. Od vojske koja je brojala preko50.000 ljudi spasilo se, kako kažu neki izvori, samo 14.000. Ubijeno je mnogo vojnih tribuna isenatora koji su se nalazili u vojsci. Među poginulima bio je i konzul Lucije Emilije Paul. Znatandio rimske vojske ostao je na bojištu, mnogi su dopali zarobljeništva, a samo je neznatan diotrupa spašen bijegom. Među ovima bio je i konzul Terencije Varon. Ostatke razbjegle vojske z a u s t a v i o j e i doveo u red mladi vojni tribun Publije K o r n e l i j e S c i p i o n . Ostavši bez vojske, Rimljani su bili spremni na to da će Hanibal napasti Rim; učinjeno je sveda se stvore odredi sposobni za borbu. U vojnu službu pozvani su svi građani koji su ostali uR i m u , o d s e d a m n a e s t e g o d i n e n a v i š e . S e n a t s e o d l u č i o n a k r a j n j e s r e d s t v o ; d v i j e l e g i j e sastavljene su od robova, koje je država kupila.Ali je Hanibal, koji je također bio veoma oslabljen gubicima, iskoristio poraz Rimljana u prvom redu u diplomatske svrhe. On je najprije pokušao stupit u mirovne pregovore sa Rimom,ali pošto je Senat odbio s njim pregovarati, postigao je najzad ono na što je i računao kad je organizirao pohod protiv Rima; mnoga plemena i gradovi srednje i južne Italije ili su prešli nanjegovu stranu, ili su se kolebali. Svuda su odnosile prevagu antirimske snage. U KamapanijiHanibalu je prišla Kapua, ali su Kuma, Napulj i Nola ostale vjerne Rimu. Neko vrijeme ( 209.g. )čak je dvanaest latinskih kolonija odbilo dati vojsku za borbu protiv Hanibala. Ubrzo nakon bitkekod Kane Hanibal je zaključio savez s makedonskim kraljev Filipom V., koji je
trebao stupiti uborbu protiv Rima. Na Siciliji protiv Rima je ustao sirakuški vladar – mladi Hijeronim.
Godina je 216 pr. Kr. Kartažanski vojskovođa Hanibal Barkas, nakon dvije velike pobjede protiv Rima, ipak se odlučuje na pustošenje Italije i čekanje na pojačanja, umjesto napada na "vječni grad". U Rimu se tih godina, muško stanovništvo smanjilo za čak 17% zbog katastrofalnih poraza koje su doživjeli protiv Puna. Unatoč tome, senat je pripremio još jednu vojsku, veću od sve tri prethodne da izbriše Hanibalove Kartažane s lica zemlje. Ta vojska krenula je prema brdu sjeverozapadno od grada Tarenta zvanom Kana. Vojska koju je Hanibal predvodio sastojala se od Gala, Ibera, Libijaca, Numiđana, Balearaca, Samnićana i samih afričkih postrojba. Sveukupno ih je bilo 50.000 (40.000 pješadije i 10.000 konjice). Vojska je bila umorna od silnog ratovanja a očekivao ih je još jedan sraz s Rimljanima. Rimljane su predvodila dva konzula: Terencije Varo i Julije Emilije Paul, a vojska je brojala 80.000 ljudi (74.000 pješaka i samo 6.000 konjanika).
Antički spomenik na mjestu bitke kod Kane Rimljani su ovaj put uhvatili Kartažane na otvorenom, pa Hanibal nije mogao pripremiti novu zamku. Konzuli, međutim, veliku brojčanu nadmoć nisu iskoristili. Mislivši kako pukim brojem vojnika mogu pobijediti umorne Kartažane, daju naredbu legijama da napadnu Pune svom snagom. Hanibal šalje 6.000 numidskih konjanika protiv 2.000 italičkih te 4.000 hispanskih i kartažanskih konjanika protiv jednako toliko rimskih equita. Numiđani lako tjeraju Italike u bijeg i nakon toga se prebacuju na desni bok da bi pomogli afričkoj konjici skršiti rimske plemiće. Kartaški veterani se dotle prebacuju na bokove i polako formiraju obruč oko 74.000 rimskih pješaka. No, tada Kelti počinju bacati oružje i bježati pred rimskom legijom. Barem su Rimljani mislili da je tako. Keltima je Hanibal unaprijed rekao da to učine kako bi uvukli Rimljane još nazad, pa nakon bježanja Kelti odjedanput staju, uzimaju pričuvno oružje i napadaju Rimljane (ovo se danas smatra jednim od najboljih taktičkih poteza ikad napravljenih). Rimljani, iako još uvijek nadmoćni, polako počinju panično bježati nazad. Ali, sve je uzalud, jer numiđanska i afrička konjica na vrijeme se vraćaju zatvoriti rupu u obruču i tako onemogućiti bijeg Rimljanima. Nakon toga slijedi masakr u kojem je poginulo više od 70.000 rimskih vojnika, a preživjeli su samo oni koji su se uspjeli provući kroz obruč. U ovoj bitci također je poginuo i velik broj plemića i senatora (oba konzula su ostavili svoju kožu kod Kane), pa legenda kaže da je Hanibal pokupio svo prstenje od poginulih plemića u jednu košaru i pobacao ih kasnije pred kartažanski senat.
Ipak, Hanibal nakon ove pobjede nije udario na Rim (uplašeni Rimljani su vikali "Hannibal ante portas!" - Hanibal pred vratima), jer nije imao dovoljno opreme ni pojačanja. Također, nakon što su Rimljani bili na koljenima poslije Kane, makedonski kralj Filip V. pridružio se Hanibalu, ali je odbio poslati pojačanje savezniku, jer se bojao da će falange biti stavljene pod zapovjedništvo velikog generala, a ne Makedonaca. Ovo se, možda, pokazalo odlučujućim, jer da je Hanibal imao dovoljno ljudi, povijest kakvu danas poznajemo možda ne bi postojala Bitka kod Zame Poslije španjolskih pobjeda Scipionov autoritet je porastao; on je izabran za konzula u 205. g.Godine 204. Scipion se iskrcao u Africi, nedaleko Utike, s vojskom od 30.000 ljudi, u kojoj jebilo oko 7.000 dobrovoljaca-veterana. Kartaški Senat opozvao je Hanibala iz Italije. Posljednjab i t k a , k o j a j e konačno odlučila ishod rata, odigrala se 202. g. blizu grada Z a m e . V e l i k u pomoć pružio je Rimljanima susjed Kartage, numidski kralj Masinisa. On je Rimljanima ustupioizvrsnu konjicu. U bitci kod Zame Hanibal je pretrpio prvi i posljednji poraz u svom životu iKartaga nije mogla dalje pružati otpor. Posljedice Drugog punskog rata 102 Poslije sklapanja mira Hanibal je svu svoju pažnju posvetio uređenju svoje države. Podnjegovim utjecajem sprovedene su demokratske reforme, pravilna kontrola nad financijamaomogućila je isplaćivanje kontribucije Rimljanima, a pritom građani nisu bile opterećenipretjeranim porezima. Ali je ta djelatnost izazvala nezadovoljstvo oligarhijske stranke u Kartagi ipovećala oprez Rimljana. Godine 195. Hanibal je morao pobjeći iz Kartage, i sve do posljednjegdana nije ga napuštala misao o osveti Rimu.Scipionova afrička ekspedicija zadala je konačan udarac kartaškom vojskovođi, ali je njegovasudbina bila odlučena još u Italiji. Usprkos uspjesima na početku rata, Kartažani nisu moglislomiti otpor Rimljana, koji su branili svoj teritoriji. Polibije je ispravno ukazao na to da se je "prednost …Rimljana sastojala u neiscrpnosti pričuva i u brojnoj prevazi njihove vojske" .Rimljani su se borili na svom teritoriju i branili svoju zemlju; njihova vojska sastojala se je odslobodnih građana. Hanibal je pak djelovao na tuđem teritoriju, imajući pod sobom uglavnom plaćenike. Ovaj rat pokazao je sve nedostatke sustava plaćeničkih vojski, sastavljenih od raznihplemena. Hanibalove nade da će saveznici otpasti od Rima opravdale su se samo djelomično i zakratko vrijeme. Čim su Rimljani počeli odnositi pobjede, na njihovu su stranu ponovo počeliprelaziti italski saveznici, koji se vjerojatno nisu nadali da će osvajanje Italije od tuđinaca poboljšati njihov položaj. Najzad, kartaška oligarhija nije Hanibalu pružila potrebnu pomoć.Rimljani se nisu ograničili samo na obranu svog teritorija. Drugi punski rat, osobito u svojojd r u g o j fazi, bio je osvajački rat. Za vrijeme tog rata prvi put su se o č i t o v a l e o n e p o l i t i č k e tendencije, koje su kasnije odigrale veliku ulogu u sudbini Rima. Rimski ustav pokazao senepogodnim za izvanredne ratne prilike. Imenovanje Scipiona i utvrđivanje u Španjolskoj,njegova ekspedicija u Afriku, podrška plebsa Scipionu – sve je to proturječilo rimskim političkimtradicijama. U Senatu je još igrala veliku
ulogu konzervativna skupina Fabija MaksimaCunctatora, princepsa Senata, koji je bio priznat za spasitelja domovine. Ali poslije njegove smrtinobilitet je morao priznati autoritet Scipiona, koji je zbog vojnih pobjeda prozvan Afričkim (A f r i c a n u s ) . Poslije Drugog punskog rata Rim je proširio svoje prekomorske posjede. Njemu je pripalaj u ž n a I t a l i j a ; p o s l i j e 2 1 0 . g . u njegovim rukama nalazila se čitava Sicilija. Rim je p o s t a o najmoćnija država u zapadnom dijelu Sredozemnog mora.Punski ratovi razlikuju se od prethodnih ratova tim što borba nije vođena za ujedinjenjeitalskih plemena oko Rima, nego za osvajanje novih teritorija, za stjecanje robova, za ponovnupodjelu zemalja u zapadnom dijelu Sredozemlja.Prema tome, punski su ratovi obilježili novu etapu u povijesti Rima. Oni su predstavljali početak niza osvajačkih ratova koje su Rimljani kasnije vodili. Drugi punski rat doveo je ne samodo promjena u vanjskom položaju Rima, nego i do znatnih unutarnjih promjena. Vojne operaciječesto su dovodile do pustošenja nekih krajeva. Gradovi i područja koji su se odmetnuli od Rimapodvrgnuti su egzekuciji, praćenoj konfiskacijom zemlje. Od vremena Drugog punskog ratapojačava se kontrola Senata nad italskim saveznicima. Dok su rimske vlasti do tog vremenavodile računa o autonomiji italskih gradova, dotle je od početka II. st. rimski Senat pažljivomotrio na sve što se događa u italskim područjima. Kaznene ekspedicije gušile su pokušaje 103 ustanaka, kao i nemire robova u raznim pokrajinama Italije. Krnjena su prava saveznika ( osobitou vojsci ). Rimljani počinju na njih gledati kao na svoje podanike. Uostalom, pojedine mjerenailaze na podršku municipalne aristokracije, koja je u rimskom Senatu vidjela bedem protivnemirnih demokratskih elemenata.Ove promjene u rimskom gospodarstvu i socijalnim odnosima za vrijeme i nakon Drugogpunskog rata osobito su se jasno očitovale sredinom II. stoljeća.
