Posljednji Titovi dani

POSLJEDNJI TITOVI DANI - Tajna šifra za preuzimanje vlasti -

SADRŽAJ Predgovor Joška Broz: Mogao je još poživjeti Odrastanje uz djeda Uspomene Lovčevi zapisi Dosta je laži Službena verzija Agonija 4. svibnja Ratne igre Lažna Titova oporuka “Albansko pitanje" Vojna uprava za Kosovo kao uvertira za cijelu državu Ukidanje nacionalnog ključa u vojsci BND u Hrvatskoj Zašto sam "kriv” Hrvatima? Konfederalna Hrvatska - Andrijin san Autori Falsifikata Još argumenata o krivotvorenju Tomislav Badovinac, Titov tajnik: “Tito je bio protiv ustava, ali zbog drugih razloga" Batlerova priča Nalaz obdukcije Jovankina zla sudbina U Pećanima Bitka za ostavštinu Poznati fanovi o Titovoj smrti Lalević: Skinuo sam Tita s respiratora 2

PREDGOVOR Desetljeća nakon Titove smrti, svaki, pa i najmanji detalj o tom čovjeku izaziva golemu pažnju javnosti. Godišnje, samo na prostoru regije, biva tiskano desetak knjiga o Titu - niti jedan drugi političar iz ovih krajeva nije toliko proučavan, hvaljen, dovođen u pitanje i osporavan, obožavan do idolopoklonstva i prozivan. To je posve razumljivo. Njegova ratna uloga i njegova politika na ovaj ili onaj način odredile su sudbine milijuna pojedinaca i mnogih država nastalih na tlu bivše Jugoslavije, a njeni temeljni elementi danas su predmet vatrenih sporenja, iako niti jedan od njih - Jugoslavija, socijalizam, nesvrstanost - više ne postoji. “Smrt ovisi od toga kako je netko živio”, reći će Broz koncem šezdesetih. “Ako ste uradili nešto korisno, to će vas nadživjeti. Ako je netko imao neku korisnu ulogu u životu, čak ni kada umre, svijet neće krenuti nizbrdo. Ono što je on uradio, zauvijek će ostati. Tu mnogo toga ovisi o tome što je netko uradio za državu ili za narod. Povijest je dugačak proces. Ljudi nikada ne zaboravljaju što je bilo dobro kod nekog državnika. Oni će se uvijek sjećati onog dobrog u njegovim djelima. Postoji poslovica: ‘sretan je onaj koji vječno živi’. To, ustvari, znači da je on učinio nešto dobro.” Sedamdesetak država proglasilo je dan žalosti kad je umro, na pogreb je došlo preko stotinu delegacija iz praktički svih zemalja svijeta. Je li Tito učinio “nešto korisno", nešto što će ga nadživjeti ? Svaki čitatelj ove knjige zacijelo ima svoj odgovor na to pitanje. Je li Josip Broz, kako tvrdi njegov unuk Joška, doista mogao još živjeti da je bio liječen na drugačiji način? Bi li povijest krenula drugim tijekom? Bi li Tito uspio spriječiti rušenje svoje države, koje je - kako saznajemo iz svjedočenja izloženih u ovoj knjizi, naročito onoga koje nam je izložio general Martin Špegelj - počelo još dok je on ležao na bolesničkoj postelji, pušio svoje omiljene kubanske cigare i ispijao Chivas? Kako bi izgledao njegov pravi testament, za razliku od lažnoga, kojega su potajno kolportirale moćne skupine koje su djelovale iz pozadine? To, dakako, nitko ne može pouzdano znati. Ovdje su spoznaje iz prve ruke, i koliko god katkad zvučale iznenađujuće ili šokantno, dali su ih vjerodostojni svjedoci, iz prve ruke. Nešto od njihovih uspomena nagrizao je crv vremena, ali to je neizbježno. Evo njihovih priča.

JOŠKA BROZ: MOGAO JE JOŠ POŽIVJETI... - Dedek mi je na samrti rekao da mu je najveća životna pogreška što je Jugoslaviju podijelio na republike i pokrajine, kaže Joška Broz, čija verzija istine o djedu - za mnoge i danas krajnje šokantna - ide protiv mnogih etabliranih povijesti, ali i nekih koje tek pokušavaju steći pravo građanstva, poput one da je Tito zapravo rušio Jugoslaviju. Općenito, značajan dio hrvatskih i srpskih povjesničara slaže se danas da je Ustav SFRJ iz 1974. godine bio ključni politički akt koji je omogućio legitimno i zakonito razdruživanje 3

republika bivše države. Oni vjeruju da je to bio izraz Titovih namjera, neka vrsta njegovog političkog testamenta. Joška Broz, s kojim smo razgovarali u rano proljeće 2012. godine, tvrdi međutim da doživotni jugoslavenski predsjednik ni u primisli nije imao takve namjere. Uz djeda je bio do zadnjeg trenutka. Tek na smrtnoj postelji prvi puta je s njim otvoreno razgovarao o politici. Tito mu je otkrio kako ga politički najviše boli upravo taj Ustav. Unuku se povjerio da je mogao staviti veto. Ipak, to nije učinio. Na pitanje zašto, Joška ima jedan jedini odgovor; “Iz demokratskih razloga. Rekao mi je: “Nisam htio ići protiv naroda.” Ustav su zato potpisali Mika Špiljak i Kiro Gligorov... Još jedna unukova teza unosi konfuziju u kanonizirane istine o Titu. Joška Broz tvrdi da je njegov djed mogao poživjeti, da je bio drugačije liječen. Prema njemu, liječnici su zakasnili. Amputacija je došla prekasno. Miro Simčić, slovenski publicist koji je objavio knjigu o Titovim posljednjim danima, pronašao je izvješće o autopsiji Josipa Broza, ali zbog etičkih dvojbi nije htio objavljivati njegov cjelovit sadržaj. Simčić smatra da iz izvješća ipak proizlazi kako je Tito bio pogrešno liječen: “Tito je možda mogao poživjeti još koju godinu. Čuveni američki kardiokirurg Michacl de Bakey predlagao je da se problem Titovih začepljenih arterija riješi by-passom, a to su liječnici i učinili. No, Titu je trebala biti amputirana čitava Posljednji Titovi dani noga, a liječnici su se odlučili na kompromisno rješenje, Tito je, naime, tražio da mu ostave bar nešto od noge... U travnju 1980. bilo je jasno da mu više nema pomoći.” Da je Tito poživio još pet godina, dočekao bi 1985. godinu u kojoj je napisan Memorandum SANU kao neslužbeni velikosrpski program razbijanja Jugoslavije. Proživio bi demonstracije Albanaca na Kosovu 1981. Možda bi spriječio uspon Slobodana Miloševića u srpskoj Partiji, koji je otpočeo netom nakon njegove smrti. Franjo Tuđman možda ne bi bio uhićen zbog intervjua švedskoj televiziji... Povijest bi, jednom riječju, išla drugačije. Da je Tito poživio još deset godina, ušao bi već u 1990., godinu “prije kiše”. Imao bi tada 98. ljeta. Prema nekim tvrdnjama, vjerovao je da će doživjeti stotu jer je Brezovima takva genetika. Ipak, niti jedan državnik današnjice - uključujući i najdugovječnije, Giorgia Napolitana, Carla Azeglia Ciampija ili Titova prijatelja Fidela Castra, nije vladao u tako visokoj dobi. Josip Broz odlazak u bolnicu ipak nije doživio kao nešto više od puke rutine. “Prije prve operacije” nastavlja Joška Broz, “Tito se spremao na put u Igalo. Nije bio svjestan težine svoje bolesti. Ali osvijestio ga je njegov tajnik Berislav Badurina, koji očito za tu vrstu komunikacije nije imao dara. - Rekao mu je: “Druže Tito i Roosvelt je živio bez jedne noge dvadeset godina. Pa što ako vam je amputiraju?” Tito mu je kratko uzvratio: “Na dvije noge sam došao i na dvije noge želim izaći iz bolnice.” Da je Tito dao da mu amputiraju nogu, poživio bi bar još pet godina. Ovako je pustio da mu se začepe krvne žile što ga je na kraju koštalo života....” “Pred kraj je" nastavlja Joška Broz, “ipak predosjećao da će se država raspasti, ali nije mislio da će doći do rata. Zadnji puta s njim sam razgovarao u bolnici u Ljubljani i uglavnom je pričao o obitelji. Ostavštinu nije ni spomenuo jer nije mislio da ,su mu to zadnji dani,” joška Broz danas je čuvar zavjeta. On je vođa jedne od komunističkih partija Srbije i u svemu ide djedovim stopama. Prošle godine izazvao je skandal u Srbiji kad je, raspravljajući s jednim mladim radikalom - pripadnikom neočetničke stranke - u bijesu izjavio da je Tito “pobio premalo četnika“. O njegovoj je izjavi Srbija danima raspravljala. Osim krvne veze, spaja ih i dio karijere. Joška je u jednoj fazi života radio u Titovu osiguranju. 4

ODRASTANJE UZ DJEDA S djedom je bio od malih nogu, S njim je živio do svoje 16. godine. Roditelji Žarko i Tamara razveli su se kad je imao tri godine pa je Jošku i njegovu mlađu sestru Zlaticu Tito uzeo pod svoje. Živjeli su u vilama, ali se - kaže Joška - ni po čemu nisu razlikovali od druge djece. - Volio nas je savjetovati. Cijeli život pamtim samo jednu njegovu “lekciju”, sastavljenu od jedne jedine rečenice koja glasi: “Živi se od rada, a ne od imena i prezimena” - priča Joška. Jošku često uspoređuju s djedom, ne samo zbog razboritosti, smirenosti, lica ili djedovih očiju, več i zbog šarma. Iz četiri braka - Brozovi se često žene - dobio je dva sina, Nebojšu i Viktora. Ima tri unuka - Luku, Filipa i Lazara. U zadnjem braku dobio je kćer Tamaru. Odrastao je u luksuzu, no - paradoksalno - zbog Titove filozofije nije živio luksuzno. “Dedek” nije dozvolio da se unuci ni po čemu razlikuju od druge djece. Joška se družio s djecom Titovih bedinerica. Do škole ih nikada nisu pratili tjelohranitelji. - Nismo imali nikakvih privilegija i između nas i ostale djece koja su s nama išla u školu nije bilo nikakve razlike. O tome najbolje svjedoči činjenica da sam prvi razred srednje škole dva puta ponavljao - kaže Joška. Tito je vodio računa da njegovi unuci ni u čemu ne odskaču od svojih vršnjaka. - Djed nije dopuštao da se razlikujemo od ostale djece ili pak da imamo više od njih. Jednom ga je moja sestra Zlatica zamolila da joj kupi koturaljke. Pitao ju je: “Tko sve ima koturaljke ?” Ona je rekla: “Kćer kineskog ambasadora,” “Ima li još netko ?” “Nema,” “E pa onda ćeš ih dobiti kad ih dobiju i druga djeca.’ Tako je i bilo. Dobila ih je tek nekoliko godina kasnije. Nikad nam nije davao ni džeparac. Imali smo za autobusnu kartu i možda za neki sok. Ni rođendanski darovi nisu bili veliki. Dobili 5

bismo tortu, kolače i gotovo”; prisjeća se Joška, Prezime mu, kaže, nije olakšavalo život. Štoviše, zadavalo mu je probleme. Tako se jednom prilikom sa 17 godina vozio vespom niz beogradsku ulicu Theodora Dreisera, kad ga je zaustavio policajac. - Ponosno sam mu pokazao osobnu kartu. Pogledao je u nju pa u mene i viknuo: “Odakle ti ova lična karta ?”. Ja mu kažem da je moja, a on mi zavali šamarčinu: “Što lažeš, bre!” - ispričao je svoj bliski susret s prometnim policajcem. Više je bio buntovnik, nego školarac. Družio se, kaže, sa žestokim momcima i često zapadao u tučnjave. Tito je bio dobro informiran o njegovim ispadima, ali prvo bi tražio da sam objasni što se i kako dogodilo pa tek onda rekao što misli o svemu. - Pozvao bi me k sebi i tražio objašnjenje, a ja sam mu uvijek priznao ako sam bio kriv kaže Joška. Dodaje da su nekada do njega znale stiči i iskrivljene verzije nepodopština. - Jednom je uporno ponavljao da ne govorim istinu pa sam se naljutio i izašao iz sobe jer doista nisam bio kriv. Otišao sam u jednu kancelariju i izvadio rakiju i počeo piti. Za nekoliko minuta, Tito je ušao za mnom u sobu, pogladio me po glavi i rekao: “Slušaj, u pravu si. Uvijek mi sve priznaš, ja sam pogriješio, vjerujem ti.” I više nikad među nama nije bilo problema, do kraja njegovog života. Mislim da je naučio lekciju jer se zbog slične stvari posvađao s mojim ocem pa nisu razgovarali desetak godina. Od tada, svaki put kad bih mu donio nešto na potpis, nikad nije čitao što piše jer je imao u mene bezgranično povjerenje” - kaže Joška. Knjige mu nisu bili bliske pa je mijenjao nekoliko škola, a godinu je završavao sa po sedam jedinica. Na maturalni ples na kraju je išao u strojarsku školu. Tada je zajedno sa svojim prijateljima otišao u Trst, po svoje prvo odijelo. S punoljetnošću su sestra i Joška dobili prvi dar od djeda. - Ja sam dobio tadašnji NSU Princ, a Zlatica bubu Volkswagen 1200. No, za ostalo je rekao da se snalazimo sami. To je značilo da moramo zaraditi za gorivo - kaže Joška. Sjeća se Titovog obiteljskog darivanja nakon zajedničkog fotografiranja. Joški je bilo 29 godina i uz ostatak muških članova obitelji dobio je na poklon igle za kravatu i gumbe za košulje, a djevojke su dobile prstenje. U Joškinoj biografiji stoji da je bio šumar, lovac, metalostrugar, policajac i na kraju privatnik. Godinama je djeda pratio u lovu i nadzirao njegova lovišta, a do 4. ožujka 1990. u antidiverzantskom vodu brinuo za Titovu sigurnost.

USPOMENE “Od dedeka imam tek nekoliko uspomena” kaže. “Neke sam “zaslužio” sasvim slučajno. Jednom u šumi za vrijeme lova, izgubio sam sat pa je on skinuo s ruke svoj i dao mi ga. Od njega imam i karabin. Prvi sam dobio kad sam se počeo bavit lovstvom ali je, kad sam stradao u jednoj težoj prometnoj nesreći 1979. godine, puknuo na tri dijela. Molio sam djeda da mi da novi, a on je rekao: “Donesi onaj stari, mi ćemo ga popraviti, staviti u muzej, a tebi ćemo dati drugi.” Potkraj života, nakon prve operacije 1980. godine, pozvao me da dođem k njemu na Brdo kod Kranja. Tamo mi je darovao i drugi karabin i jedan pištolj”, sjeća se Joška.

6

Vjerojatno najdugotrajnija ostavinska rasprava u povijesti upravo je ona koja se odnosi na Titovu imovinu. Otac Žarko, nakon Titove smrti, tražio je četiri uniforme, jednu za svakog unuka, no ni to nisu dobili. “Nasljedstvo je politička igra. Kad god se bliže izbori, piše se o Titovoj imovini i nešto se tobože pokreće. Čim završe, sve staje. Nikada nisam dobio nikakav popis imovine koju obitelj treba naslijediti i pitanje je što je od svega ostalo i gdje se nalaze sve te stvari. Zna se tko je tada imao pristup trezorima i kod koga su bili ključevi. Sve se zna, samo se obitelj zavlači i koristi kad politici to odgovara” - pojašnjava Joška. Od djeda ima komplet šalica za kavu, no njega je sam nabavio i to sasvim slučajno. “Javio mi se čovjek da ima komplet šalica za kavu s Titovim likom. Sjećam se tog kompleta još iz djetinjstva. Znam da je jedna šalica bila razbijena pa ih je ostalo pet. Bile su to te šalice i čim sam ih ugledao nisam mario koliko ću ih platiti, samo da napokon budu kod Brozovih, gdje im je i mjesto. Platio sam ih tada više od 1.000 njemačkih maraka. Čovjek mi je na kraju ispričao da je njegov otac radio kod mog djeda i sve mi je bilo jasno. Teško je slušati i čitati o djedovim stvarima kako su razasute po svijetu. Puške se prodaju po oglasima, nose ih političari, a mi još čekamo popise koji nam vjerojatno nikada neće ni stići na adresu” kaže Joška. U intervjuima za novine Joška Broz često je spominjao pljačku koja se dogodila nakon Titove smrti. Popisi ukradenih stvari i njihova vrijednost, zapanjujući su. “Nakon obavljenog prvog popisa djedove ostavštine 1982. godine, bilo je 2.500 slika najveće umjetničke vrijednosti. koje su svih tih godina darovane Titu. Drugi popis prikazao je 1.500, treći 1.000, a četvrti ispod 1.000. Nema odgovora kako je 1.500 slika neprocjenjivog značaja nestalo, slika iz 15. stoljeća, od Goye do Peđe Milosavljevića. Mi tražimo da se posljednji popis usporedi s popisom iz 1982. godine. A da potom država krene u potragu za lopovima. Tito je krajem 1945. godine kupio filipmatik sat, plativši ga 2.050 švicarskih franaka, postoji i račun. Nepobitno je utvrđeno da je taj sat 2001. godine prodan na aukciji u Švicarskoj za 3.085.000 švicarskih franaka. I zamislite, država, naši organi gonjenja, tužilaštvo - nisu prstom mrdnuli! A mogao je ovaj slučaj odmah biti razriješen. Dovoljno je bilo pozvati aukcijsku kuću, čije je ime poznato, a koja je obavezna, kad je u pitanju ukradeni predmet, objelodaniti ime prodavača i kupca tog sata. Ne, svi su šutjeli...” Za života, djed ga nikada nije odveo u njegov rodni Kumrovec. Na Brijunima je proveo pola djetinjstva, ali zbog uspomena, nikada se ondje nije vratio. “Bilo bi mi teško gledati promjene. Previše me uspomena veže za taj raj koji tada nisam baš tako doživljavao. No, čuo sam da se gotovo ništa nije promijenilo pa ću možda smoći hrabrosti i posjetiti otočje koje pamtim po raznim dogodovštinama” - rekao je. Prisjetio se kako je kao dijete Brijune doživljavao kao dosadne. Zabava mu se svodila na doručak, plažu, ručak, plažu i navečer kino. “Još smo se navečer morali vraćati u potpunoj tišini da ne probudimo starije, imali smo bicikle i to je za nas bio više zatvor, negoli neki užitak” - pojašnjava Joška. S Brozovima su bili Gošnjakovi i Zeželjevi, no Joška je pronašao svoj hobi pa se često izdvajao. Podvodni ribolov postao mu je sinonim za Brijune. U ovom sportu imao je žestokog konkurenta. Koču Popovića, no Joška je našao formulu kako ga nasamariti. “Ujutro bismo otišli zajedno na plažu, a u moru svatko na svoju stranu pa bi na kraju uspoređivali ulov. Lovili smo samo brancine i uvijek sam ga dobivao. A trik je bio jednostavan. Ja bih ronio uz mrežu koja jc dijelila plažu od otvorenog mora jer je tu izlazila sitna riba koju su tjerali kupači, a brancini su ju s druge strane dočekivali. Koča je pak ronio po gudurama pa sam uvijek ulovio više od njega. To ga je toliko ljutilo da je jedan dan sjeo u svoj spaček’ i s Brijuna se zaputio u Beograd po novu pušku, uvjeren da ova koju ima nije dovoljno dobra. Sutradan ujutro krenuo sam za Fažanu i čim sam došao tamo, ugledam čudan prizor: vidim Koču kako spava na molu, a kraj njega nova puška i demižonka vina. Pitam što 7

je to. a ljudi mi kažu: “Evo, došao je rano jutros i legao umoran pa spava. Bio je genije, jako se lijepo moglo s njim pričati. Osim njega, divni ljudi iz Titove blizine bili su Vidoje Žarković i Slobodan Krstić. To su bili pravi dedini prijatelji iz rata, koje je jako volio” - priča Joška. Tito je, kaže, iznimno cijenio i Veljka Vlahovića i Krstu Papića, a poseban prijateljski odnos je imao i s nekadašnjim indijskim i egipatskim predsjednicima Džavaharlalom Nehruom i Gamalom Abdelom Naserom. Dedek mu, kaže, nije volio pričati o svom životu i iskustvima. “Znao sam koliko i svi drugi. Da je bio siromašan i da je krenuo u svijet učiti zanat. Nije mi pričao priče iz djetinjstva kao što nikada nije dizao ruku na nas. Doduše, jednom sam batine izbjegavao tri dana. Bilo mi je šest godina i htio sam iz repa pauna iščupati jedno pero. No, potegao sam prejako i iščupao mu cijeli rep. Djed je jako volio životinje i znao sam da sam pretjerao. Tri dana sam se sakrivao i ulazio u sobu kroz prozor jer sam znao da će biti jako ljut. Budući da smo stanovali u Užičkoj 11, a on odmah do nas, na brojevima 13-15, bilo je malo gusto, ali uspio sam. Kad me konačno vidio, malo se ohladio i rekao mi da je bolje da mu se nisam tri dana pojavljivao pred očima jer bih dobio svoje” - sjeća se Joška.

LOVČEVI ZAPISI

Koliko je volio životinje, toliko je Tito volio i lov, a tu ljubav prenio je i na svog unuka. Dok je djed lovio medvjede, Joška se više orijentirao na sitnu divljač poput zečeva, fazana i srndaća. Profesionalno se bavio lovom od 1967. do 1974. Radio je u Belju pa je bio direktor svih vojnih lovišta u Generalštabu vojske Jugoslavije. Potom je prešao u Sekretarijat unutarnjih poslova. Nakon Titove smrti počelo se pričati kako su jugoslavenskom predsjedniku lovinu namještali na nišan... Joška odbacuje i samu pomisao na to. Zbog svoje lovačke karijere, često je djeda pratio u njegovim pohodima i svjedočio njegovom lovačkom umijeću. Joška priča kako je Tito, dok ga je služio vid, lovio sitnu divljač, a tek kasnije se orijentirao na veće životinje. 8

“Od sto metaka odstrijelio bi 94 - 95 fazana. Kad mu je popustio vid, počeo je loviti krupnu divljač i svjedočio sam kad je iz kola u pokretu pucao na vepra i pogodio ga. Jednom u Bugojnu je odstrijelio medvjeda koji je bio svjetski prvak. Čekao je tog medvjeda mjesecima. Mogao je ubiti desetke drugih, ali nije htio, nego samo tog. Sjećam se da sam bio na Brijunima kad je i on tamo doputovao, pa je za mnom nastala cijela potjera. Kažu - hitno dedi! Sve si mislim, što sam sad napravio? Sto li je sad čuo? Dočekao me sretan kao malo dijete s papirom u ruci: “Vidi Joška, medvjed! Dočekao sam ga!” - ispričao je jednu od stvarnih lovačkih priča iz Titova života. Tito je guštao u jelima, a od svega je najviše volio jesti ribu i piletinu. “Govorio bi da mu je najdraže jesti prstima i zato voli kad je sam da u miru uživa u ribi i piletini jer na susretima s državnicima nije mogao oblizati palce. Bio bi umazan do ušiju” rekao je. No, Tito je volio masna jela što su mu liječnici branili, a Joška bi mu “prošvercao” koji svinjski but ili bi dedek sam osmislio kako ljude u kutama skinuti s vrata. Tako je Joška premro od straha dok je bio s Titom u lovištu na Dobanovačkom zabranu. Tito je hitno poslao po njega, a Joška se preznojavao putem razbijajući glavu pitanjima; “Što li je sada zgriješio ?. Kada je napravio to nešto čega se ne može sjetiti?... Tito ga je čekao u malom salončiću pokraj kuhinje. Sjedio je za stolom i ozbiljnim glasom pitao Joška što će jesti. - Kažem - biftek. “Ne, ne, ja ću biftek, a ti karmenadlu, nemoj se ti mučiti zbog mene.” Donesu oni jelo, a on će; “Sad da nas nitko ne uznemirava!” Pomislih opet - auuu, sad će biti svašta. Čim su izašli zamijenio je tanjure. “Ma dosta mi ih jc, ne daju mi da jedem!” Odmah sam mu rekao da sutra točno u jedan sat popodne bude kod stare vile, tamo gdje smo mi iz osiguranja često roštiljali. Već u sedam ujutro donio sam prase i do 12 je bilo pečeno. Izrezao sam mu plećku, ostavio da se ohladi na lepinjama. Dojurio je sretan kao malo dijete. Odmah je dojurio i doktor i krenuo prema njemu pa sam povikao: “Je li? Šta ti hoćeš bre? Valjda je to moj djed, ja mu želim sve najbolje, nosite se k vragu!” I dok sam se ja s njima svađao, on je brzo pojeo svoju porciju svinjetine. Svaka dva sara sam zvao u vilu da pitam kako je, sve dok mi navečer nisu rekli da spava mirnim snom sretan i zadovoljan - priča Joška. Dedeku nije bilo bolje hrane od domaće peradi i purice s mlincima. Joška je za djeda nabavio boksove i napunio ih pilićima, puricama i guskama jer uvijek bi se sjetio kako je djed rekao: “Kakvo je to pile koje nije govna kljucalo?” Svaki dan odmorio bi uz čašu viskija. I pred kraj života dnevni ritam bio mu je jednak kao i dok je bio u punoj snazi. Dizao bi se u pet ujutro te uz kavu prelistao sve novine. Nakon toga, krenula bi politika pa čitanje knjiga. Svaki dan obavezno je u 20 sati gledao film. “Naravno, nije bilo do filmova o partizanima, ali najdraži su mu bili kaubojski. Rekao bi: “S kaubojima mi je mozak na paši i ne razmišljam o problemima”. Bio je to njegov svijet relaksacije - kaže Joška. Tito nikada nije skrivao da voli uživa u društvu lijepih žena. Ženio se četiri puta. S prvom suprugom, Ruskinjom, imao je sina Žarka. Druga mu je bila Slovenka Herta Hass koju je ostavio trudnu sa sinom Misom. Veza je pukla zbog Davorjanke Paunović Zdenke, Titove tajnice i njegove životne ljubavi koja je bila njegova treća - također nevjenčana - supruga. S Jovankom, četvrtom suprugom, oženio se 50-ih godina prošlog stoljeća i s njom je bio u braku do kraja života, no od 1976. nije ju želio vidjeti. “Puklo je jer su ga ljudi oko njega uvjerili da se miješa u politiku. To nije dozvoljavao. Te godine se pojavio dopis ličkih generala u kojem su je optužili da surađuje s tajnim službama SSSR-a i od toga dana više ju nije želio vidjeti. Poslije se dokazalo da su tome kumovali Stane Dolanc. Nikola Ljubičić i ostali. Uspjeli su je eliminirati. Sjećam se trenutka kad je to odlučio. Držao je u rukama dopis koji je potpisao Đoko Jovanić. Čim ga je pročitao, iskidao ga je na komadiće i rekao mi; “Idemo. Odmah - bez pratnje!”- priča Joška. Uz Tita je bio stalno i to ne samo kao unuk, nego po službi otkako je napustio Jovanku. Zbog toga. tvrdi, najbolje zna koliko je priča o tome kako se Tito zaljubio u dvije maserke, i 9

zbog toga napustio Jovanku, lažna. Jovanku je opisao kao ženu koju je izjedala teška ljubomora, no ona je bila rezultat ljubavi prema Titu. “Ne treba joj to zamjerati. Ponekad je znala preći granicu, ali sigurno nije ništa radila protiv njega. On ju je obožavao, a ona je njega iznimno voljela i radila samo u njegovu korist. Sve ostalo su bile laži”- opisao je odnos Jovanke i Tita. Rastanak s Jovankom, kaže, Tito je teško podnio. Navikao je da mu svako jutro slaže što će odjenuti od čarapa do kravate za svaki sastanak u danu. Dok je Tito u ljubljanskoj bolnici provodio zadnje dane, Jovanka je sjela u auto i dovezla se da ga vidi. “Otišao sam do njegova kreveta i rekao mu da je ispred bolnice. Samo je kratko odgovorio: “Ja sam svoje rekao!” Jovanka se isti dan vratila u Beograd” - kaže Joška.

DOSTAJE LAŽI “Laži me najviše pogađaju. Svašta se piše, od toga da je bio ilegalni sin austrijskog grofa pa do toga da nije pokopan u Kući cvijeća. Prava istina je da jc umro točno taj dan, točno u 15 sati i 5 minuta, a meni su to javili 15 minuta kasnije. Još tog jutra sam ga poljubio prije polaska za Beograd. Stavljen je u metalni kovčeg. Lijes je potom ubačen u drveni kovčeg, prebačen do Beograda, do zgrade Skupštine pa do Kuće cvijeća. Nadgrobna ploča je bila napravljena iz dva dijela zbog ceremonije da se brže zatvori, ali je ona odmah nakon toga uklonjena i u dva sata u noći dizalica je podigla krov da bi kroz njega stavili ovaj kamen koji je sad na grobu. Nakon toga sam i ja otišao kući. Dakle, tko god priča da nije tu sahranjen, taj laže” - energično tvrdi Joška. Tito je jasno dao do znanja gdje želi počivati u vječnosti. Još 1979. gledao je s terase u Užičkoj kako se gradi okrugla zgrada. Pitao je Ljubičica što se to radi. “Muzej, druže predsjedniče”. Tito je uzvratio pitanjem: “Što? Mauzolej?” Ljubičić je ponovio: “Ne, nego muzej.” No Tito je znao što smjeraju pa mu je odah dao do znanja gdje želi počivati. - Ne! Ja želim biti ovdje sahranjen, uzviknuo je pokazujući prstom u Kuću cvijeća. Spominjući autore “iskrivljenih istina” o Titu, uzrujao se na spomen Pere Simića i Vjenceslava Cenčića. Kaže da pišu knjige u kojima spominju Titove žene pa dodaje: “A moje babe nigdje nema. Toliko o tim istinitim otkrićima”. Mnogi se, kaže, autori pozivaju na podatke iz ruskog arhiva. “Dojadilo mi je slušati i čitati o kojekakvim izvorima, a kao najuvjerljiviji im je arhiv u Rusiji. Zbog toga sam dogovorio da mi pripreme podatke tko je ondje dobio dokumentaciju na uvid. Znate tko? Nitko!“ - dodaje Joška. Na pitanje zašto sam ne napiše pravu istinu o djedu, Joška je uzdahnuo i odgovorio: “Nisam ja za to. Mnogo puta sam razmišljao, ali nemam ni vremena. No, budem uzeo diktafon pa kad se sjetim, snimat ću se dok pričam o Titu. Možda to na kraju dam nekome da napiše...”

10

SLUŽBENA VERZIJA Josip Broz Tito svoju je zadnju Novu godinu dočekao u Karađorđevu. Bilo je to njegovo omiljeno lovište. No, u Karađorđevu je Tito započinjao i velike povijesne hajke, lovove na unutarnje političke protivnike, poput onoga koji je 1971. krenuo u Hrvatskoj da bi se 1972. godine nastavio u Srbiji. Nakon Karađorđeva smijenjeno je hrvatsko rukovodstvo, ali se znalo da ni srpski liberali neće dugo. I jedni i drugi Titu su bili više saveznici nego protivnici (riječ je bila o dva krila Partije), ali su i jedni i drugi u svojim glavama nosili sjeme mogućeg razdora, a to Tito nije dozvoljavao. Mislio je unaprijed po nekoliko poteza. Ljudi se - vjerovao je - u politici ponašaju kao na semaforu: ako je crveno svjetlo i svi stoje čekajući zeleno, problema nema. No, čim prvi među njima krene kroz crveno, svi će ga slijediti iako znaju da je to zabranjeno i opasno. Zato uvijek treba prvo posjeći one koji “idu kroz crveno” time se šalje jasna poruka. Tito je cijeloga života na vlasti primjenjivo istu taktiku: najprije bi “olabavljivao” a potom “stezao”. Tako je mogao stjecati poene i kod liberala i kod čvrstorukaša. Kako su komunisti, oslonjeni na Marxovu, Staljinovu i Lenjinovu doktrinu u politici primjenjivali i princip “dijalektike klasnog i nacionalnog” (nekad su važnija prava radnika, a nekad prava nacija i drugih etničkih skupina) to je Tito mogao isto načelo primjenjivati i u nacionalnom pitanju. Nekad je nacionalizam doživljavao kao protivnika, nekad kao saveznika. U tom pogledu nije bio dogmatičan. To mu je i omogućilo da cijelo jedno desetljeće - sedamdesete, koje su započele krajnje turbulentno - preživi na miru, vodeći državu u kojoj više nije imao ozbiljnih protivnika. Konačno, zbog “dijalektike klasnog i nacionalnog” pod njegovom je vladavinom 1974. godine stupio na snagu glasoviri Ustav koji je snažno naglašavao državnost republika. Taj Ustav je, slaže se većina tumača, dao pravnu podlogu za osamostaljenje republika 1991. godine. Ono zbog čega je Tito 1971. posmicao čelne ljude hrvatskog rukovodstva (Savka Dabčević, Miko Tripalo) postalo je samo par godina kasnije sastavnim dijelom njegove politike. Desetljeće kasnije, Tito je opet na istom mjestu, u Karađorđevu, ima 88 godina, i opet drži govor. U njemu ovoga puta nema neprijatelja, samo kritike, samokritike i planovi budućeg razvoja. Tanjugova vijest od prvoga siječnja ne daje naznake drame. U njoj piše kako je “Predsjednik Republike Josip Broz Tito dočekao Novu godinu u Karađorđevu. U srdačnoj atmosferi i prijatnom raspoloženju u krugu obitelji, s njim su Novu godinu dočekali i njegovi najbliži suradnici, rukovodioci Socijalističke Autonomne Pokrajine Vojvodine i drugi. Točno u ponoć predsjednik Tito digao je čašu i, nazdravljajući prisutnima, izrazio svoje uvjerenje da će u 1980. godini biti ostvareni još veći rezultati u razvoju naše socijalističke samoupravne zajednice. Zatim je zaželio svima mnogo uspjeha u radu...” Tijekom dana, Tito je priredio ručak na kojem su, osim članova obitelji, “bili i drugovi i drugarice koji su zajedno s njim dočekali Novu godinu. Za vrijeme ručka, Vladimir Bakarić zahvalio je predsjedniku Titu u ime svih gostiju na srdačnom gostoprimstvu i prijatno provedenim satima u Karađorđevu. “Dragi druže Tito, dozvoli da ti u Novoj godini zaželim mnogo uspjeha jer će tvoje djelo biti potrebno čovječanstvu i svima nama u domovini. Želim ti mnogo zdravlja i u ovoj godini”, rekao je između ostalog Vladimir Bakarić. Tito je zahvalio Vladimiru Bakariću na toplim riječima i zahvalio svima koji su s njim došli dočekati Novu godinu.

11

“Veoma se radujem kada mogu da provedem izvjesno vrijeme u društvu svojih suradnika, svojih drugova i članova svoje porodice. Porodica se svake godine povećava, što me veoma raduje”, rekao je pa potom izrazio žaljenje što im vrijeme ove godine nije naklonjeno pa gosti nisu mogli upoznati sve ljepote Karađorđeva. Zatim je nastavio: “Nadam se da ćemo i sljedeću Novu godinu dočekati zajedno i da će nas tada vrijeme bolje poslužiti. Ali moramo dobro zapeti da bismo ostvarili ono što želimo, ono što smo predvidjeli za ovu i naredne godine. Ova godina će za nas biti teška. Da bismo savladali teškoće s kojima se suočavamo, moramo angažirati sve fizičke i umne snage naših ljudi. Mi smo mala zemlja, ali zemlja koja nije siromašna. Jugoslavija je bogata, potencijalno vrlo bogata. Samo, potrebno je više rada, više disciplino, više štednje. Jer, kod nas ima rasipanja. Uvjeren sam da ste sa mnom suglasni ako kažem da u 1980. godinu ulazimo jedinstveni, kao što smo bili u ratu i u poslijeratnim periodima. Zahvaljujući tom jedinstvu, mi se ničega ne bojimo. Dižem ovu čašu za sreću i prosperitet naše zemlje, za vaše zdravlje, drugarice i drugovi. Živjeli!” rekao je na kraju predsjednik Tito. Samo dva dana kasnije, Tito je odvezen, a potom primljen u Klinički centar u Ljubljani zbog ispitivanja krvnih žila nogu...

AGONIJA Stanje je iz dana u dan bivalo sve teže. Tanjug je skoro svakodnevno objavljivao biltene liječničkog konzilija. S umjetnim bubregom, bez jedne noge, slabog srca i s plućima svako malo preplavljenim krvlju, Josip Broz Tito je umirao na bolesničkoj postelji. Stanje se dramatično pogoršavalo. Bila je to, nema nikakve sumnje, svjetski značajna stvar. Tito je bio zadnji veliki antifašistički borac Drugoga svjetskog rata, vođa pokreta nesvrstanih, čovjek koji je još jučer na gostujućem terenu očitao bukvicu ambicioznom Castru, koji mu je htio osporiti primat u Pokretu nesvrstanih, lider kojega je Jimy Carter, bivši proizvođač kikirikija koji je postao predsjednik SAD, često zvao radi savjeta. Miljenik Trećeg svijeta. No, Tito je, gledan očima Zapada - ali i očima Moskve -bio i jedini stvarni kohezivni faktor države na slavenskom jugu, 12

odumirući čimbenik stabilnosti. Nakon njegove smrti, Jugoslavija je mogla, strahovali su mnogi, postati predvorje pakla. United Press javljao je kako je u ljubljanskoj bolnici “svjetski državnik, posljednji veliki heroj iz Drugog svjetskog rata”. “Ovo je posljednja bitka starog lava”, javila je agencija France Press, početkom ožujka. Sada svijet čeka njegove posljednje riječi. Što će kazati? “Čuvajte mi Jugoslaviju?” “Neka me naslijedi....” Možda ipak ne želi da ga naslijedi kolektivno predsjedništvo? Možda će reći neku šifru za spas njegova Camelotta... Evo dijela Tanjugovih biltena koji su tih dana bili najvruća roba u Jugoslaviji. Ljubljana, 7. siječnja - Liječnički konzilij izvršio je danas na Brdu kod Kranja konzultacije sa profesorom dr. Michaelom DeBeykijem - (SAD) i prof dr. Maratom Knjazejevim - (SSSR) o zdravstvenom stanju i daljnjem liječenju predsjednika Republike Josipa Broza Tita. Nakon pregleda i konzultacija, predsjednik Tito je zadržao na ručku profesore Michael Ellis de Bakeya i Marata Knjazejeva, članove konzilija i osobne liječnike. Na ručku je bio i tajnik Predsjedništva CK SKJ dr. Dušan Dragosavac. Posjet čuvenih liječnika iz SAD-a i Sovjetskog Saveza ponovno je izazvao veliko zanimanje svjetskih agencija. Associated Press izvještava iz Beograda: “Maglovito opisane zdravstvene tegobe jugoslavenskog predsjednika nisu omele život u glavnom gradu.” I dodaje: “Mnogi Jugoslaveni privatno i službeno ne razmišljaju više o Titu kao smrtniku ” United Press Internationa] obraća posebnu pažnju na fotografiju snimljenu na Brdu za vrijeme ručka koji je predsjednik Tito priredio za članove konzilija liječnika, osobne liječnike i goste iz SAD-a i Sovjetskog Saveza. Konstatira da Tito djeluje krepko i da nije, bar ne u potpunosti, vezan za postelju. Michael Eilis de Bakey i Knjazejev su ga pregledali kako bi lakše odlučili može li podnijeti operaciju krvnih žila, izvještava agencija. AFP upravlja svoj pogled u budućnost izgrađen na sadašnjosti. Pažnju posvećuje kolektivnom Predsjedništvu SFRJ koje znači “prijenos vlasti na ljude koji bi trebali osigurati kontinuitet posttitovskog razdoblja”. Ljubljana, 12. siječnja - Stanje oboljenja predsjednika Republike Josipa Broza Tita nije se poboljšalo i pored poduzimanja intenzivnih mjera liječenja. U takvoj situaciji konzilij liječnika predložio je poduzimanje, u najskorije vrijeme, kirurškog zahvata na krvnim sudovima lijeve noge. Novost su sa oznakom “hitno” odmah prenijele sve agencije. AFP dodaje, pored službenog izvještaja, da su liječnici prilikom pregleda bili iznenađeni kako Tito ima jako srce. AP izvještava da nema indikacija o pogoršanju predsjednikovog zdravlja. Ljubljana, 13. siječnja - Predsjednik Tito primljen je večeras u Klinički centar u Ljubljani gdje će biti izvršen kirurški zahvat na krvnim žilama lijeve noge. AFP dodaje uz Tanjugovu vijest ocjenu iz beogradskog izvora da kirurška intervencija neće predstavljati naročitu opasnost za život šefa države. Na temelju te vijesti Reuter zaključuje da liječenje lijekovima nije dalo rezultate. UPI prenosi službenu informaciju o prijemu predsjednika Tita u Klinički centar, dodajući vlastiti komentar u kojem podržava praksu da konzilij liječnika redovito izvještava o zdravlju predsjednika Tita jer se na taj način sprečavaju špekulacije. Ljubljana, 14. siječnja - Predsjednik Republike Josip Broz Tito operiran je tijekom prošle noći u klinici za kardiovaskularnu kirurgiju Kliničkog centra u Ljubljani. Kirurški zahvat izvršen je na krvnim žilama lijeve noge. Predsjednik Tito je dobro podnio operaciju. Neposredni postoperativni tijek je normalan. Ljubljana, 20. siječanj - Dalje pogoršavanje stanja lijeve noge predsjednika Republike Josipa Broza Tita zahtijeva poduzimanje novog operativnog zahvata. Opće stanje zdravlja predsjednika Tita je dobro.

13

Ljubljana, 21. siječnja - Danas u podne predsjedniku Republike Josipu Brozu Titu amputirana je lijeva noga zbog teškog oštećenja arterija koje je dovelo do prekida cirkulacije i ubrzane devitalizacije tkiva te noge i ugrožavalo život, Ljubljana, 23. siječanj - Predsjednika Tita, koji se poslije operacije uspješno oporavlja, danas su u Odjelu za intenzivnu njegu Kliničkog centra u Ljubljani posjetili sinovi Žarko i Miša. Vrlo obradovan ovom posjetom, drug Tito je proveo izvjesno vrijeme u razgovoru sa svojim sinovima. Ljubljana 29. siječnja - Predsjednik Republike Josip Broz Tito napustio je jučer popodne odjel za intenzivnu njegu i prešao na bolničko odjel Klinike za srce i krve žile gdje se nastavljaju mjere medicinske rehabilitacije. Pošto oporavljanje predsjednika Tita teče normalnim tijekom, konzilij će od sada svakodnevno davati priopćenja. Stvari su se sredinom veljače počele dramatično pogoršavati. Ljubljana, 14. veljače - Tijekom protekle noći stanje zdravlja Predsjednika Republike Josipa Broza Tita bilo je kritično. Nakon poduzetih intenzivnih mjera liječenja, došlo je do izvjesnog poboljšanja, ali je stanje i dalje vrlo teško. Nastavljaju se odgovarajuće medicinske mjere. Strane agencije su ocijenile ovo liječničko priopćenje kao do tada najtmurniji zdravstveni bilten. UPI: “Zdravstveno stanje predsjednika Tita dramatično se pogoršalo. Međutim, Jugoslaveni i te teške vijesti prihvaćaju bez panike, što dokazuje da sistem kolektivnog predsjedništva koji je inicirao sam predsjednik, djeluje iznimno dobro.” Ljubljana 26. veljače - Opće stanje zdravlja predsjednika Republike Josipa Broza Tita je i dalje teško. I pored provođenja odgovarajuće intenzivne terapije, upala pluća se ne smiruje. Sve češće se javljaju poremećaji srčanog ritma, a znaci srčane slabosti se održavaju. Ljubljana, 2. ožujka - Tijekom protekle noći došlo je do pogoršanja općeg stanja zdravlja predsjednika Republike Josipa Broza Tita, a posebno do daljnjeg slabljenja srca. Nastavljaju se neophodne mjere intenzivnog liječenja. Drugu, kritičnu faza bolesti druga Tita koju su ovako komentirale strane agencije; UPI; Kraj je još samo pitanje vremena. S političke pozornice odlazi svjetski državnik, posljednji veliki heroj drugog svjetskog rata i jedan od tvoraca nesvrstanosti. Tito je u svom, vjerojatno posljednjem, političkom činu poslao iz bolesničkog kreveta dramatičan poziv za mir i popuštanje Carteru, Brežnjevu i još nekim vođama nesvrstanih zemalja. ATP: Ovo je posljednja bitka Starog lava; radi se o medicinskom fenomenu jer bi svaki drugi čovjek u tim godinama već podlegao bolesti. Reuter: Predsjednik Tito neće još dugo izdržati i pored čvrste volje da se odupre bolesti. Španjolska agencija EFA: Liječnički izvještaji su potpuno realni kako ljudi ne bi gajili lažne nade. Talijanski list “Corriere della Sera” prognozira da Beograd uskoro može postao mjesto gdje će se okupiti svjetski državnici. Na redovitoj konferenciji za tisak u ljubljanskom pres-centru predsjednik novoformiranog Republičkog komiteta za informacije Anton Vahen obavijestio je izvjestitelje da će centar biti otvoren već od devet sati i da će do daljnjeg raditi neprekidno. Pitanje dopisnika AP: Znači li to kraj ? Vahenov odgovor: Ne, ali sada se u Ljubljani nalazi bar trideset stranih novinara i treba im omogućiti neometan rad. Ljubljana, 12. ožujka - Opće stanje zdravlja predsjednika Republike Josipa Broza Tita vrlo je teško. Upala pluća se ponovo javlja. Znaci srčane slabosti su izraženije. Nastavlja se intenzivno liječenje. Strane agencije koje su preuzele Tanjugov izvještaj protumačile su ga kao početak kraja. AFP: Predsjednik Tito se nalazi u komi. Osam liječnika koji ga liječe ne mogu jamčiti da će preživjeti do sljedećeg vikenda. Liječnički izvještaj je potvrda alarmantnih novosti. 14

AP: Današnji izvještaj sa sigurnošću nagovještava daljnja kompliciranja medicinske bitke za život legendarnog vođe. Reuter: Ovo je najcrnji izvještaj liječničkog konzilija za posljednje dvije nedjelje. Ljubljana, 26. ožujka - Opće stanje zdravlja predsjednika Republike Josipa Broza Tita je vrlo teško. Upala pluća pokazuje znakove laganog povlačenja, ali povišena temperatura i dalje traje. Funkcija bubrega se ne uspostavlja. Kardiovaskularni sustav i danas je relativno stabilan. Intenzivno liječenje se nastavlja. Ljubljana, 21. Travanj - Opće stanje zdravlja predsjednika Republike Josipa Broza Tita je izuzetno teško. Krvarenje koje traje, znatno oštećenje jetre praćeno jakom žuticom, upala pluća, visoka temperatura i slabost srca ugrožavaju život druga Predsjednika. Funkcija bubrega se ne uspostavlja. Nastavlja se intenzivno liječenje. Novost koju su prenijele novinske agencije dobila je mjesto u najvažnijim informativnim emisijama televizijskih i radio-stanica i na prvim stranicama novina. Agencijski izvjestitelji su dodali i svoje komentare. WP: To je najozbiljniji izvještaj poslije 14. veljače kada je rečeno da je zdravstveno stanje predsjednika Tita kritično. UPI: Detaljno nabrajanje bolesti može se shvatiti kao znak da se približava kraj borbe za predsjednikov život koja traje više od tri mjeseca. AFP: Ugrožen je život predsjednika Tita, a liječnički izvještaj nagovještava pretpostavku da treba očekivati neminovan kraj. AP: Predsjednik Tito je na rubu smrti. Može se reći da je do neizbježnog kraja ostalo još nekoliko sati. To je vrlo žalosno. Ljubljana, 23. travanj - Stanje zdravlja predsjednika Republike Josipa Broza Tita je i dalje kritično. Pored postojećeg komatoznog stanja, predsjednik se od sinoć nalazi u šoku. Poduzimaju se potrebne medicinske mjere. Bio je to drugi liječnički izvještaj u jednom danu. Sve novinske agencije su pod oznakom “hitno” javile svijetu: to je siguran znak da smrt treba očekivat svakog trenutka. UPI je čak najavio da će vijest o smrti predsjednika Tita biti objavljena sljedećeg jutra. AP je iz nepotvrđenih izvora dobio informaciju da je u posljednja 73 sata u Klinički centar dopremljena određena količina novog američkog antibiotika, ali se ogradio navodeći da te vijesti nisu potvrđene. Ljubljana 28. travnja - Primjenom odgovarajućih mjera liječenja, prošla je kritična faza šoka u koju je drug Predsjednik bio zapao u popodnevnim satima 22. travnja, ali je opće stanje njegovog zdravlja i dalje vrlo teško. Nastavlja se intenzivno liječenje. Kada su iz Kliničkog centra počele stizati ohrabrujuće vijesti, koje nisu naslućivale ono najgore, u Ljubljanu je stigla Štafeta mladosti. Kada je Štafeta mladosti prolazila pored Kliničkog centra, grupa mladića i djevojaka odnijela je u ime jugoslavenske omladine u bolnicu buket cvijeća i pisma za predsjednika Tita i liječnički konzilij. Cvijeće i pisma primio je prof. dr. Bogdan Brecelj. Ljubljana, 21. travnja - Zdravstveno stanje predsjednika Republike Josipa Broza Tita je danas nešto bolje, mada je, u cjelini uzevši, i dalje vrlo teško. Nastavlja se intenzivno liječenje...

4. SVIBNJA

15

Umjesto biltena, emitiran je sljedeći Proglas Predsjedništva CK SKJ u ime CK SKJ i Predsjedništva SFRJ: “Dana 4. maja 1980. godine u 15,05 sati u Ljubljani je prestalo kucati veliko srce Predsjednika naše Socijalističke Federativne Jugoslavije i predsjedništva Predsjedništva SFRJ, predsjednika Saveza komunista Jugoslavije, maršala Jugoslavije i vrhovnog komandanta oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita”... MARTIN ŠPEGELJ: VIDIO SAM TIJELO U LIJESU. NISU MU STAVILI ODREZANU NOGU... Josip Broz Tito umro je u Ljubljani nakon pet mjeseci teške bolesti. Nakratko su sve borbe i ambicije ostale po strani. Svi su se okrenuli ceremoniji koja će ući u povijest, sprovodu koji će istovremeno ostati jedan od najčešće spominjanih u kontekstu kvalificiranja povijesne uloge i zasluga Josipa Broza, ali i sprovoda koji je na neki simbolični način označio i početak teške i duge bolesti tadašnje države koja će se raspasti u krvi. Predsjedništvo Savezne federativne republike Jugoslavije je odredilo da glavni koordinator oproštaja s Titom bude general-pukovnik Bruno Vuletić. Osnovali su niz komisija i odbora, a k tome su i brojni pojedinci imali posebna zaduženja. Za operativnog izvršitelja cijelog pogreba izabrali su Martina Špegelja. Funkcija mu je imala i ime: “Načelnik Štaba pogreba druga Tita."

“Priopćivši mi odluku, general Vuletić je oko sat vremena prikazivao svojevrsnu opću zamisao saveznih i republičkih državno-političkih vrhova o tome kako bi pokop trebao izgledati. U organizaciji imam odriješene ruke, a savezna vlada poslat će financijskoga stručnjaka koji će djelovati po mojim nalozima - prisjeća se Špegelj. On je odmah formirao štab od nešto manje od trideset visokih vojnih časnika i generala. Imao je odjel za štabne poslove, odjel za plan, odjel za koordinaciju, Operativni odjel, odjel sigurnosti i Sanitetsko medicinski odjel”, govori Špegelj.

16

Odmah nakon Titova sprovoda počele su Jugoslavijom kolati razne teorije zavjere. Među njima i ona da je njegovo tijelo prebačeno iz Ljubljane u Beograd helikopterom, a ne Plavim vlakom. Neki tvrde da je s Titom pokopana i njegova amputirana noga... “To su gluposti”, reći će Špegelj. “Nije istina da je Titovo tijelo prebačeno helikopterom. Putovalo je vlakom od Ljubljane do Beograda. Potpuna je glupost da je i noga pokopana s njim. Znam to jer sam noć prije ukopa morao otvoriti lijes kako bih zamijenio one grozne ručke. Vidio sam tijelo Josipa Broza i iz prve ruke svjedočim da nije bilo jedne noge. Noga koju su mu odrezali u bolnici je u bolnici i uništena kao i drugi bolnički otpad...” Martin Špegelj zadnji je čovjek na planeti zemlji koji je vidio tijelo Josipa Broza Tita. Taj je dramatski prizor posve u skladu s općim društvenim kontekstom... Titova agonija u ljubljanskom kliničkom bolničkom centru, naime, ne ometa republike da se bore za što bolje pozicije u Jugoslaviji poslije Tita. JNA se drži parole “I poslije Tita Tito”, ali brojni generali i admirali negdje u neizrečenim mislima tog novog vođu vide u svom odrazu u ogledalu. Broza praktički nema na političkoj sceni, ali sve ambicije diljem cijele komplicirane države još su skrivene. Čekaju signal za početak, za izlazak iz ilegale, a signal je trenutak u kojem će liječnik proglasiti smrt Josipa Broza. Špegelj napominje kako je zapazio da su za politički osjetljiv posao kakav je Titov sprovod, usred Beograda i u trenutku kada je pritajeno velikosrpski i unitaristički dio vlasti i vojske već počeo s pokušajima i pripremama za redefiniranje federativnog sustava koji je sam Tito spremio, posao pogreba dodijelili gotovo samim Hrvatima - generalu Vuletiću, Špegelju i trojici Špegeljevih zamjenika, kao i dvojici visokih predstavnika Sekreterijata unutarnjih poslova u štabu pogreba, koji su bili Hrvati. “Držim da je to bilo tako zato da se eventualni incident mogne tumačiti kao zaista puki slučaj i da se unaprijed otklone spekulacije o nekakvoj njegovoj političkoj pozadini”, kaže Špegelj. On sam o Titu i danas ima uglavnom pozitivno mišljenje. Iako je imao ozbiljnih problema zbog rigidnosti prema političkim neistomišljenicima u Titovoj Jugoslaviji. “Tito je ideološki bio komunist, revolucionar, iskreno uvjeren da je socijalizam - onako kako ga je on razumijevao, s ishodištem u lenjinizmu, a ne u zapadnoj socijaldemokratskoj misli - vidio ga je kao najbolji mogući društveni sistem koji je kao takav nezamjenjiv i vječan. Bio je inicijator i sutvorac pokreta nesvrstanih kao katalizatora u opasnoj sukobljenosti vojnih blokova za hladnoga rata, i u tom je pogledu bio državnik s utjecajem koji je znatno nadmašivao objektivnu veličinu i snagu Jugoslavije. Hrvatska je u njegovu razdoblju prešla put od 150 američkih dolara do 6.000 američkih dolara nacionalnoga dohotka po stanovniku te nadmašila sve zemlje Srednje Europe i približila se Austriji. Ali ni ta modernizacija nije bila bez naličja: budući da je provođena kao revolucionarni i ideološki motiviran projekt, odvijala se stihijno, pod prisilom da se što prije stvori »radnička klasa«, pa su kao njen rezultat često nastajali frustrirani »polutani«, ljudi otjerani sa sela u goleme betonske spavaonice ili kaotična prigradska naselja” - opisuje Špegelj. Upravo sukob sa seljaštvom je i njega doveo do nemilosti Titova režima. Njegov otac Mato Špegelj i punac Franjo Banak bili su ugledni članovi HSS-a, ali i pripadnici antifašističkog pokreta i NOB-a. - Franjo Banak bio je od proljeća 1947. u zatvoru. Partizanski Stari Gradac postao je za neke institucije u Virovitici sumnjivo “neprijateljsko" mjesto i selom su noću jurili džipovi s nekim oficirima. Ljude su odvodili na saslušanja, ne štedeći ni istaknute partizanske borce. Otac je u toj godini u nekoliko navrata bio po desetak dana na saslušavanjima, ali je bio kod kuće kada sam došao. Majka mi kaže da su odneseni svi papiri HSS-a u Virovitici i Bjelovaru, da su mještani u sukobu s nekakvim udbašima i oznašima, koji su glavna vlast, a razlog je prisilni otkup. Sve više ljudi psuje vlast i govori kako se nisu borili za to da ih se opet pljačka. Obitelj nema nikakva prihoda i živi od danas do sutra. Sva je sreća što je još u dobru stanju imanje strica Sime pa se može živjeti. Odmah gotovo sav novac dajem majci, a dio čuvam za 17

ženidbu. Odavna se već zna da će mi supruga biti Katica, kći Franje Banka. U sebi sam osjećao hladnoću i razočaranje. Ipak, očito je kako jedino ja mogu pristojno zarađivati - i to službom u vojsci - prisjeća se Špegelj. Ubrzo je dobio obavijest da se javi u Beograd, generalu Zugiću u komandi na Topčideru. Očekivao je najgore. “Posumnjao sam da je u pitanju nešto u vezi s prilikama u mom rodnome mjestu, pogotovo s obzirom na to da je otac moje buduće supruge u zatvoru, a moj pod sumnjom nove vlasti. Zugić mi, međutim, kao iz topa kaže da sam raspoređen u Titovu Gardu. Svi papiri i upute bili su spremni i tako sam postao zapovjednik jedne manje gardijske formacije. Čini se da represivni aparat još nije bio tako povezan i centraliziran da bi neke vijesti iz Podravine stigle do Beograda" - objašnjava Špegelj. No posljedice progona je i on na kraju osjetio. - “Godine 1957. položio sam ispit za prijem na školovanje u dvogodišnju Visoku vojnu akademiju. Na dan svečanog zbora zbog čitanja naredbi i ukaza o postavljenjima, mjestima i dužnostima budućega službovanja, kada smo se već bili počeli okupljati oko velike kinodvorane, pristupio mi je jedan vojni službenik i priopćio neka se odmah javim u kancelariju 8 u prizemlju upravne zgrade” - sjeća se Špegelj. Ušao je u prostrani ured, opremljen vrijednim stilskim namještajem. U uredu je bio njemu nepoznati pukovnik, visok muškarac. Za radnim stolom je sjedio general kojeg je vrlo rijetko viđao u prostorijama Akademije. Obratio mi se pukovnik. Mrtav hladan mi je rekao: “Druže potpukovniče Špegelj, došao sam da si saopćim naredbu o tvom postavljanju i mjestu službovanja”. Naslutio sam da neće biti dobro. “Postavljen si za komandanta garnizona Nevesinje.” General je šutke stajao iza svog radnog stola i smijuljio se Špegelj se ponadao kako se viši časnici s njim šale, ali je nada bila uzaludna. Shvatio je da je to posljedica istog progona koji su provodili nad njegovim ocem i puncem. Postavljen je u mjesto koje je tada bilo “bogu iza nogu” i zapravo sasvim neadekvatno vojniku s njegovim činom i iskustvom. “Bio sam siguran da je to kraj moje vojne karijere. Osjećao sam se kao narodni neprijatelj, kao netko koga su uhitili i procesuirali”, kaže Špegelj. Kasnije je saznao da su se tajne službe bavile njime, naravno, ali i da su njegov najveći grijeh bili njegovi i roditelji njegove supruge. No umjesto da ga Nevesinje uništi, Špegelj je izdržao do promjene atmosfere u državi i doživljava satisfakciju i nastavak vojne karijere. Ipak, ponovno ga sumnjiče za vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine. Ne žele primijeniti najteže represivne mjere, ali ponovno pokušavaju s premještajem. Špegelj je Hrvatsko proljeće dočekao na Ratnoj školi u Beogradu. “Ocijenili su da ne mogu ostati nastavnikom u Ratnoj školi, pa Personalna uprava JNA po nalogu generala Nikole Ljubičica pokreće nevjerojatan vrtuljak mojih premještaja. Najprije me šalju u Sarajevo, gdje su od mojega ranijega boravka bila ostala moja djeca Mirka i Vlado. No, nakon samo deset mjeseci slijedi premještaj u Zagreb, za godinu dana šalju me u Sisak, gdje sam zapovjednik 7. (banijske) divizije, za dvije godine slijedi Zadar, pa se krug zatvara u Beogradu. Bilo je očito da me iskušavaju i vrebaju na pogrešan korak, pa sam zaključio da je najbolja zaštita bavljenje isključivo vojnim poslovima” - prisjeća se Špegelj. No nije mu to sasvim uspijevalo pa je tako za službe u Zadru završio i na vojnom sudu. U Splitu su ga nakon višegodišnjeg sudovanja osudili na četiri mjeseca zatvora, uvjetno, s rokom kušnje od dvije godine. Iz sudskog obrazloženja se moglo razlučiti kako je osuđen zbog iskaza hrvatskog nacionalizma. Presuda Špegelja ipak nije omela da nastavi vojnu karijeru. Postao je general u JNA. “Nikada nisam volio kult ličnosti i nisam se tome priklanjao ni u Titovom slučaju. Čak ni u osobnim kontaktima nisam prema njemu nastupao ‘ulizivački’. No moja generalna ocjena njega kao povijesne ličnosti je većinom pozitivna. Tita sam visoko cijenio i mišljenje nisam ni danas promijenio. Na kraju, on je Jugoslaviju uredio kao federaciju, što je u početku bila obična propagandna formalnost, ali je sustav na tim osnovama s vremenom evoluirao i s Ustavom 1974. zadobio značajke konfederacije. To je omogućilo koliku-toliku emancipaciju 18

svih naroda u Jugoslaviji, a taj je Ustav bio i pravni temelj međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske”, objašnjava Špegelj, ali i dodaje kako Tito sigurno ne bi podržao potpuno neovisnu Hrvatsku, kao ni tržišni model gospodarstva. Broz je više autonomije davao Republikama kako bi na kraju ipak sačuvao balans Jugoslavije. Titova smrt nije ga iznenadila, a vremena za “probavljanje” ovako značajne promjene u političkom životu bivše države nije imao. Morao je organizirati pogreb. “Noć uoči dolaska Titovih posmrtnih ostataka u Beograd cijeli sam štab premjestio na prvi kat Skupštine SFRJ koji mi je stavljen na raspolaganje. Već tu noć počeo sam dobivati gomile savjeta, uputa, zahtjeva i preporuka, pa sam nazvao generala Vuletića da mi razjasni stvari. Došao je s petoricom najviših predstavnika Federacije koji su mi ponovo i jednoglasno kazali kako imam odriješene ruke i samo globalnu orijentaciju koju mi je priopćio Vuletić. Otad mi više nitko nije smetao ni dosađivao, pa sam izradio elaborat koji je vrlo precizno, iz dana u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu, određivao svaki postupak od pokreta iz Ljubljane do ukopa u Kući cvijeća”, prisjeća se Špegelj. No nije imao vremena intervenirati oko nekih važnih stvari glede sprovoda Josipa Broza. “Lijes je bio sasvim neprikladan. Bio je problematičan za nošenje, a istovremeno nevjerojatno i previše skromno opremljen. Ručke su bile tako uske da je bilo teško prihvatiti rukom, i upravo su one bile razlog što su u Zagrebu ordonansi pokleknuli prilikom nošenja i skretanja kovčega", objašnjava Špegelj. A upravo nepogodnost lijesa omogućila je Špegelju da iz prve ruke demantira brojne teorije koje su se razvile oko Titova pogreba. Špegelj iz osobnih kontakata demantira i razne teorije da Josip Broz Tito nije bio Zagorec nego sin nekakvog grofa ili Poljak. “Osobno sam poznavao Tita. On je bio pravi Zagorec, 100 posto Zagorce. Nije imao klet jer je bio metalac. Ali sve te teorije o nekakvim agentima, grofovima i slično, sve su to gluposti. Njegov brat Slavko je izrazito sličan Titu”, smije se Špegelj. Ipak, pogrebna ceremonija nije bila ni najmanji izvor za smijeh svih koji su bili angažirani da rade na njoj. Stotine zemalja poslale su svoja izaslanstva, najveći svjetski državnici, kraljevi i carevi, svi su se slili u Beograd. “Broj ljudi u mimohodu u Beogradu premašio je milijun, a kretalo se u četiri, ponekad i pet kolona”, opisuje Špegelj koji vjeruje da je za organizaciju ovakvog golemog javnog događaja bio angažiran i zbog dvadesetak vojnih vježbi koje je organizirao za najviše predstavnike ili šefove država, maršale, generale i slične. Hvalili su ga za te spektakularne vojne vježbe pa je to, smatra Špegelj, možda bio i razlog što su mu povjerili dužnost organiziranja kompliciranog sprovoda. No priznaje, stres je bio golem. “Samo nekoliko sati prije samog pogreba mi smo se borili da dovršimo grobnicu. Mnogi ne znaju da je raka dovršena tek na samo jutro ukopa. Grobnicu smo izradili od plavosivog mramora, s jednom srednjom pločom i gornjom poklopnom pločom koja teži nekoliko tona. No da bi tako tešku ploču namjestili, morali bismo koristiti dizalicu. Nije dolazilo u obzir da koristimo dizalicu poslije svečanog polijeganja kovčega u raku na svečanom dijelu pogreba. S druge strane, imali smo zadatak da se u Kući cvijeća sve završi jer su mnogi državnici izrazili želju da odmah polože cvijeće ili obiđu grob. Domislili smo se i samo za svrhu svečanog pogreba izradili privremenu ploču. Sastavljala se iz dva dijela, a bila je na malim čeličnim kotačima. Sastavljena je od tankih mramornih ploča. Pripremili smo ordonansa i oni su u jednom trenutku ta dva dijela brzo spojili nad rakom. S televizijskim snimateljima smo pak dogovorili da u tih pet sekundi snimaju nešto drugo tako da javnost nije vidjela trenutak stavljanja ploče”, priča Špegelj. Dodaje kako mnogi ne znaju ni da kovčeg nije spušten odmah na dno rake nego su ga ordonansi za svečane ceremonije spustili tek na improviziranu visoku podlogu u raci jer im je tako bilo lakše. Tek je kasnije, nakon što su otišli gosti, kovčeg pred komisijom Predsjedništva SFRJ spušten na samo dno rake, a dizalicom su stavili nekoliko tona tešku mramornu pokrovnu ploču. Sva važnost pogreba i 19

pritisak koji je trpio deset dana organizacije krajnje su izmorili i samog Špegelja. No drugi su prošli i gore. Za vrijeme pogreba iz same je povorke zbog zdravstvenih tegoba odvezeno u medicinske ustanove oko 30 osoba, a da to gotovo nitko nije primijetio. Nažalost, troje je ljudi i umrlo, i to osobe koje su imale izravne zadatke na pogrebu. Tolika odgovornost za neke je bila stres koji nisu mogli izdržati. Poslije pogreba evidentirali smo oko 230 medicinskih intervencija, najviše kada je povorka došla na mjesto pokopa”, otkriva Špegelj kojeg i danas vrijeđa što se ni njemu niti njegovoj ekipi nitko iz Predsjedništva niti ijedne savezne institucije nije zahvalio na vrhunski obavljenom poslu. “Vidjevši da od službene pohvale neće biti ništa, osobno sam napisao naredbu kojom se hvali cijela ekipa”, kaže Špegelj. Pogreb Josipa Broza ušao je u povijest kao jedan od značajnijih povijesnih trenutaka. Nikada poslije se ni u jednom trenutku nije toliko svjetskih lidera našlo da odaju počast balkanskom političaru. No, od trenutka kad je teška mramorna ploča spuštena na grobnicu u Kući cvijeća, svud oko te rake je počeo propadati projekt Josipa Broza - Jugoslavija.

RATNE IGRE Vojske Sovjetskog saveza i njihovih satelita iz Varšavskog ugovora pripremaju se za napad na Jugoslaviju. S teritorija Bugarske, Mađarske i Rumunjske će ući sovjetski tenkovi, njihovi avioni bombardirat će svih šest Republika i dvije autonomne pokrajine. Za početak groznog napada čeka se samo smrt Josipa Broza Tita. Ovim stravičnim predviđanjima je vrh Jugoslavenske narodne armije dočekao bolest doživotnog predsjednika Tita. “Teška Titova bolest, za koju je bilo jasno da će kobno završiti, emocije koje su se u vezi s time budile u cijelom društvu, kao i političke spekulacije o razvoju poslije Tita koje su se javljale u zemlji i inozemstvu, činili su pogodan okvir za pokušaj velike manipulacije”, kaže general Martin Špegelj, koji je u to vrijeme bio načelnik Štaba Prve armije u Beogradu. Špegelj objašnjava da je cilj armijskog vrha bio da dokažu kako oružane snage Jugoslavije, podijeljene na JNA i Teritorijalnu obranu, nisu dobro rješenje u slučaju ozbiljne izvanjske opasnosti. “Armijski vrh predvodili su general Nikola Ljubičić kao savezni sekretar za narodnu obranu i admiral Branko Mamila kao načelnik Generalštaba JNA. U rano proljeće 1980. lansirali su vijest da se na području Varšavskog ugovora obavljaju neposredne pripreme za agresiju na Jugoslaviju. Ciljevi ove lažne uzbune, a ja sam uvjeren da je bila lažna, su bili homogenizirati vojsku navodnom izvanjskom prijetnjom i dati na važnosti JNA kao sili koja jedina može obraniti državu. No u pozadini ove uzbune je bila i namjera da se ponište učinci Ustava iz 1974. godine. Tim ustavom su Republike dobile više autonomije, više samostalnosti u odnosu na Beograd. Armijskom vrhu to nije odgovaralo”, opisuje Špegelj. Koliko god se činilo kao da je cijela Jugoslavija bila šokirana smrću Tita, istina je da su u svim Republikama znali da se bliži kraj vladavini Josipa Broza. Gotovo s prvim danom koji je proveo u bolnici, diljem Jugoslavije su moćnici počeli s pripremama za razdoblje poslije Tita. Političari su zauzimali pozicije kojima će si osigurati što više moći, a interesi su im bili različiti ovisno o tome iz koje su republike dolazili. 20

“Na političkim tribinama u Beogradu su govorili da ništa više neće biti isto poslije Tita. To je značilo ne samo reviziju ustava nego čak i njegovo ukidanje. Nastupali su srpski radikali kao što je Vojislav Šešelj i njegova kompanija. Kasnije se tako otvorenim težnjama pridružila i službena vlast u Srbiji. U Srbiji teže centralizaciji. S druge strane, Hrvatska i Slovenija očekuju i traže daljnju decentralizaciju nakon Titove smrti. U ovim se Republikama teži učvršćivanju Ustava i daljnjoj decentralizaciji. BiH i Makedonija drže se neutralno, a pokrajine, Kosovo i Vojvodina, žele više autonomije. S Titovom bolešću sve ove težnje izlaze na površinu i počinje nestabilnost koja će kasnije dovesti do teške krize koju Jugoslavija neće preživjeti”, opisuje Špegelj. U borbi za pozicije i moć nimalo neutralna nije ostala ni JNA. Lažna prijetnja s istoka bio je njihov potez. “U vojsci je moto bio 'I poslije Tita, Tito’. To se na prvi pogled čini ispraznom parolom, ali ona to nije bila. Ona je na svoj način značila također reviziju ustava i vraćanje Jugoslavije u čvrsti unitarni sustav”, kaže Špegelj i dodaje kako bi uloga JNA u takvoj Jugoslaviji bila od neprocjenjive i neosporive važnosti. Upravo zbog davanja na važnosti vojsci je i povodom prijetnje s istoka napravljena ozbiljna uzbuna. “Bojna spremnost gotovih snaga JNA dignuta je po kratkom postupku na najveći stupanj, a od Predsjedništva SFRJ zatražene su, i dobivene, neke ovlasti kako bi se mogla obaviti eventualna brza mobilizacija. Pripadnici Teritorijalne obrane su kopali rovove i dizali bunkere. Artiljerija je izašla na vatrene položaje. Ujedno je obavljena djelomična i selektivna mobilizacija važnih specijalnosti JNA i Teritorijalne obrane. Mnoga su zapovjedništva prešla na ratne lokacije. Pod vidom vježbi su dizane postrojbe JNA i Teritorijalne obrane, izlazili su iz garnizona, utvrđivali se i ukopavali teška oruđa. Vrh JNA namjerno je stvorio krajnju napetost i svi su se pitali što se događa”,opisuje Špegelj. On je i sam pokušao naći odgovor na to pitanje koje je dominiralo vojskom. “Bio sam tada načelnik Štaba Prve armije u Beogradu, na položaju s kojega bih morao znati zašto se zapovijeda visoka borbena spremnost OS na cijelom teritoriju SFRJ, a niti sam znao niti sam mogao naslutiti ikakav razlog. Kako je u mojoj nadležnosti bila i Vojnoobavještajna služba Prve armije, izravno odgovorna upravo za onaj teritorij VU s kojega navodno vreba opasnost, naredio sam joj da sve temeljito provjeri. Oni su se dali na posao i ustanovili da se ni u Mađarskoj ni u Rumunjskoj, pa ni dublje na teritoriju VU, ne zbiva ništa neuobičajeno”, kaže Špegelj i dodaje kako je i očekivao takav odgovor svojih agenata. Varšavski ugovor već je bio u urušavanju kao i cijeli sustav sovjetske dominacije nad srednjom i istočnom Europom. Mnoge formacije Varšavskog ugovora su već bile ukinute, a tamošnje vojske su imale i sve manje novca i materijala. “Varšavski ugovor se nije mogao ni obraniti, a kamoli krenuti u širenje”, jasan je Špegelj i dodaje kako je vrh JNA lažnom uzbunom smjerao ostvariti cijeli niz ciljeva. Dva su bila unutrašnjopolitička. Htjeli su ujediniti stanovništvo na području cijele bivše države, a to nije bilo teško postići s obzirom na strah koji je u Jugoslaviji uvijek bio prisutan od “ruske invazije”. No u armiji su željeli i upozoriti da je država ugrožena i sa zapada, od strane NATO-a. “Vrh armije htio je i uplašiti Predsjedništvo SFRJ koje je i inače bilo zaplašeno i zbunjeno. Poruka je bila da se katastrofa može izbjeći samo ako se hitno preinači sustav oružanih snaga i po kratkom postupku provedu izmjene u Ustavu i Zakonu o obrani SFRJ. Cilj je bio da se poništi republički ustroj Teritorijalne obrane, da njome zavlada isti onaj vrh koji vlada i Jugoslavenskom narodnom armijom. Time bi stvorili vrhovnu vojnu strukturu koja će u bitnim pitanjima biti samostalna, a još živi vrhovni zapovjednik Tito i traljavo Predsjedništvo postat će tek formalno pokriće. Iako su se svi u zemlji pripremali za razdoblje poslije Tita, upravljački vrh JNA htio je biti stožer s kojim će se i oko kojega će se rješavati glavna pitanja budućnosti SFRJ” - objašnjava Špegelj i dodaje kako je uzbuna trebala potaknuti i umrtvljena niža zapovjedništva da se na “pravoj” strani uključe u repozicioniranje 21

snaga za razdoblje poslije Tita. Zadnji, ali ne i najmanje važan cilj vrha armije bio je da se u Saveznoj skupštini donesu rješenja o većim i drugačijim modelima financiranja oružanih snaga. Uzbuna je trajala 20 dana i završila je gotovo bez ikakvih uspjeha. “Ustav nije promijenjen, o tome se, štoviše, nije ni ozbiljnije raspravljalo, a promjene Zakona o obrani nisu bez promjene Ustava pružale ozbiljne mogućnosti upravljačkom vrhu JNA; nadležnosti u pogledu oružanih snaga ostale su iste. A kako su i Republike iz svoga kuta procjenjivale razvoj događaja poslije Tita, počele su s više pažnje izgrađivati vlastitu vojsku, Teritorijalnu obranu, i učvršćivati vlastite pozicije. Tako je ambiciozna i dalekosežno zasnovana generalska spletka, koja je stajala milijune dolara, doživjela potpunu propast”, prisjeća se Špegelj. Nedugo po završetku uzbune razgovarao je s jednim od glavnih “podmuklica”, admiralom Mamulom. “Analizirali smo učinjeno i kratko sam pitao Mamulu: “Koji su stvarni razlozi ove vježbe?” Odgovorio je protupitanjem: “A što ti misliš?” Odlučio sam otkriti što sam ja saznao: “Budući da sam ja odgovoran za operativni plan i operativni nadzor u prostoru Mađarske, ispitao sam što se tamo događa i doznao da se nije događalo ništa posebno ni neuobičajeno. Ne znam, možda postoji neka druga bitna informacija za koju ja ne znam, a koja je bila razlogom svega ovoga na čemu smo radili...”. “Baš to. Postojala je izuzetno ozbiljna informacija iz prve ruke iz Moskve i mislim da si o tome bio obaviješten još u prvim danima”, rekao mi je admiral, a ja sam odgovorio da o tome ništa nisam znao. Tu smo završili raspravu, a nitko drugi nije imao što dodati. No, armija je donijela zaključke iz te analize uzbune. Admiral Mamula je osobno diktirao zaključke, a podržala ga je većina generala. Zaključili su da je analiza pokazala kako se u jednoj operativnoj zoni ne mogu pojavljivati dva ravnopravna komandanta. “U prijevodu na konkretne odnose, to je značilo da u nekoj operativnoj zoni oružane snage ne mogu djelovati efikasno ako u njoj s jednakim zapovjednim pravima postoje zapovjednik neke jedinice JNA i njemu ravnopravan zapovjednik neke jedinice TO. Taj zaključak ne stoji, jer se ta dva zapovjednika u pravilnoj organizaciji uopće ne sukobljavaju nego, naprotiv, dopunjuju i u suradnji postižu bitno veću efikasnost s obzirom na to da je riječ o različitim i jasno razgraničenim, ali komplementarnim tipovima vojnoga djelovanja: manevarskoj snazi na cijelom teritoriju zemlje (JNA) i teritorijalnom gerilskom načinu ratovanja na teritoriju pojedine republike (TO). No iz ovog zaključka postaje sasvim jasno da je skupa uzbuna bila organizirana kako bi se stvorio “primjer iz prakse” i na njemu sagradila teorijska osnovica za podređivanje teritorijalne obrane”, objašnjava Špegelj.

22

LAŽNA TITOVA OPORUKA U dubini društva je kuhalo. Podzemne sile pokušavale su zauzeti pozicije s kojih bi krenule u preustroj Jugoslavije prema svom modelu. Najutjecajniji su bili obavještajni i vojno obavještajni krugovi. Do dana današnjeg nije otkriveno tko je, otprilike u to doba, krivotvorio Titov govor koji je trebao poslužiti kao platforma za obnovu unitarističke Jugoslavije. Evo tog, navodno Titovog govora, “održanog” pred oficirima JNA godinu dana prije smrti: Drugovi, Prvo, čestitam vam Dan armije koji slavimo sutra. Čestitajući vama, čestitke upućujem i svim pripadnicima naše armije. No, drugovi ja vas nisam pozvao da bi slavili Dan armije, pozvao sam vas da s vama, mojim vojnim zapovjednicima, raspravim neka aktualna pitanja za budućnost naše armije, a i Jugoslavije. Svi vi znate da sam ja star, da ću za par mjeseci, u svibnju iduće godine, navršiti 88. godina, a znate i to da sam, posebno nakon Havane umoran i da mi se pogoršalo zdravlje i da ću morati u bolnicu. To je i razlog da sam odlučio, da kao vaš Vrhovni zapovjednik, s vama, mojim vojnim suradnicima raspravim neka pitanja, a u vezi su sa stanjem u JNA, kao i o nekim političkim pitanjima koja su u vezi sa zadacima koja naša armija ima po Ustavu. Naime, ja sam prije Havane imao nekoliko višednevnih razgovora s mojim predratnim i ratnim suradnicima, koji su sada u mirovini i od njih sam dobio mnogo informacija o kojima želim danas i sutra zajednički raspraviti, da zauzmemo jedinstven stav što činiti, da o takvim informacijama ne raspravlja ulica, inozemna, a i naša štampa. Ja ću poslije razgovora s vama imati razgovore s političkim vrhom Jugoslavije, a tu su sada prisutni Vlado (Bakarić) i Lazo (Koliševski, op.ur) u ime Predsjedništva partije i SFRJ, a prisutan je i Kosta u ime boraca

23

NOR-a. Pitanja o kojima želim razgovarati s vama ima podosta, a među prvima je da ja, kao vaš Vrhovni komandant, budem informiran o stanju u JNA. Od našeg vojnog vrha dobio sam, kao osnovu za ovaj razgovor, opširnu pisanu informaciju, koju mi je dao general Ljubičić, a potpisali su je i svi zapovjednici armijskih oblasti, kao i zapovjednik JRM i JRV. Čitajući tu informaciju bio sam šokiran iznesenim stajalištima o sigurnosnoj situaciji u zemlji. Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu, a o tome ću govoriti opširnije kasnije, loše, ali nisam znao da su i međurepublički odnosi naših Republika pali na tako niske grane. Tako je, u toj informaciji iznesen i podatak da neki hrvatski kadrovi, koji su i za vrijeme oslobodilačkog rata iskazivali takve nacionalističke ambicije, sada u užem krugu istomišljenika, govore da smo pogriješili što je i BiH stvorena kao republika, da ona pripada Hrvatskoj kao i za vrijeme rata kad je bila pod NDH. Osim toga, od drugova koji su bili kod mene prije Havane, čuo sam da i u Sloveniji ne ide kako treba, a da u Srbiji “pate” što su pokrajine dobile, po novom Ustavu, državni status. To su pitanja o kojima želim govoriti s vama, a to tim prije što je JNA, po Ustavu dobila zadatak da čuva integritet Jugoslavije, da bude nositelj jedinstva u Zemlji. Ima i tu još nekih pitanja, kao što su ispravljanje nekih historijskih, do sada objavljenih neistina, a koje su i zbog pojedinaca stavljale “pod tepih”....

“ALBANSKO PITANJE” No, idemo nekim redom. Rekao sam već da je političko i sigurnosna situacija na Kosovu svakim danom sve lošija. Stvoren je neki jaz i netrpeljivost između kadrova srpski i albanske nacionalnosti. Kadrovi Albanaca iz Kosova misle, da ako su po Ustavu iz 1974. godine dobili veća prava, pa dijelom i državnost, a ja napominjem da sam bio protiv tog Ustava, da mogu samostalno obavljati i državničke aktivnosti. Tako je nedopustivo da mogu mimo Republike Srbije, a i Federacije, voditi državničke razgovore s Albanijom. Tako su samoinicijativno, bez našeg znanja, dovodili iz Albanije profesore da na fakultetima i školama predaju historiju po albanskom programu, uče našu djecu i studente da je Kosovo sastavni dio velike Skenderbegove Albanije, koja je privremeno pod Jugoslavijom. Ili mi malo znamo o aktivnosti albanske emigracije, a vidite drugovi, ona ubire “danak” za školovanje Albanaca za komandire koji će komandirati za često najavljivani “narodni ustanak” na Kosovu. Imam podatak da njihovi obavještajci i viši časnici iz “Sigurimija” predaju marksizam na Prištinskom sveučilištu, a dobio sam podatke da neki, kao Bakali, Hodža i dr.. imaju svoju “privatnu” obavještajnu službu na području ne samo Srbije, već i drugih Republika, a posebno zbog šverca droge preko albanskih luka. Naime, javna je tajna da pri albanskoj mornarici postoji poseban odred za šverc droge. Sve se to događalo na Kosovu pa su, poslije IV. brionskog plenuma i pada Rankovića, Službu sigurnosti razbili i sada “caruje” ne samo “Sigurimi” već i “privatne” obavještajne službe u toj pokrajini. Zamislite svi ti koji sada viču: “Kosovo republika “i koji rukovode takvom akcijom imali su pripremljene popise koje ljude iz Službe sigurnosti na Kosovu treba maknuti. Obavještajna služba iz Tirane “Sigurimi”, po našim podacima, ima u toj pokrajini preko tisuću svojih ljudi, a oni su organizirali svoje centre i u Hrvatskoj i u Sloveniji, a nažalost i u Beogradu. Iako se sve to radi tajno, ipak su neke njihove aktivnosti otkrivene. Posebno me zabrinjava podrška separatizmu na Kosovu od nekih rukovodećih ljudi u Sloveniji i Hrvatskoj. 24

Nije slučajno Kardelj još ranije upozorio kosovsko rukovodstvo da takvom politikom “siju vjetar, a žnjeti će buru”. Od ranije, a posebno od 1974. godine i donošenjem novog Ustava pokrajine, a posebice na Kosovu, igraju se veliko državne politike. Tako i na Kosovu, a i u Novom Sadu, državnici “kažu: “Mi nemamo zajedničkih interesa u vanjskim i drugim državničkim problemima sa Srbijom”. A, čije su one pokrajine, nego Republike Srbije? S takvom politikom se pod hitno mora prekinuti. Evo, da ne ponavljam na Kosovu su “uvozili” profesore iz Tirane, koji su napravili historijski, “lom“ u Prištini, a u vanjskoj politici tvrde: Mi smo pokrajina koja ima pravo ratificirati međudržavne ugovore. Tu “privilegiju” drugovi nema niti jedna Republika u Jugoslaviji, a i u Prištini i Novom Sadu oni su si uzeli i to pravo koje ima samo Federacija. Sjećam se, drugovi, zime 1968. godine kad su u Tetovu razbijene demonstracije albanskih nacionalista, mnogi pa i osuđeni pobjegli su na Kosovo, gdje su nesmetano nastavili školovanje ili dobili pravo, a neki su dobili i odgovorna mjesta. Pokrajinsko rukovodstvo albanske nacionalnosti tvrdilo nam je da bježe zbog “makedonskih šovinista” i da im treba pomoći. Pa i u Zagrebu i Ljubljani bilo je takvih razmišljanja. S druge strane, pridošlicama iz Albanije davali su državljanstvo s motivacijom da bježe iz Albanije zbog terora. Tko im je to omogućio? Mi drugovi! Nitko drugi. Sto smo posijali to ćemo i žnjeti. A evo, poslije IV. plenuma i pada Marka iz Kosova sve do sada iselilo se preko deset tisuća Srba i Crnogoraca. Kuće su im otkupili Albanci za “zelene“ dolare i to po povoljnim uvjetima. Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasovali za Ustav 1974. godine bit će krivi za sudbinu Jugoslavije. Jedini koji je imao hrabrosti da javno glasa protiv Ustava bio je narodni heroj Radenko Mandić, koji je tvrdio da je takav Ustav protivan avnojskim načelima. Zar nije značajna i Kardeljeva poruka koji je pri donošenju Ustava rekao: “Nije važna država, već oni koji imaju vlast”. A, vidite, sada kada imamo ovakav Ustav, a on nam onemogućava kontrolu, posebno u političkim potezima u republikama i pokrajinama, razbuktava se nacionalizam kao na Kosovu. Tada će se sfera interesa nacionalizma usredotočiti i na JNA, a to je najopasnije za integritet Jugoslavije. Ja imam osjećaj, volio bih da se varam, da i u JNA ima, kao i 1971. godine, kadrova koji su zatrovani nacionalizmom. Pratim, osim Kosova događaje i u Sloveniji i Hrvatskoj i to nisu čiste stvari. Ponavljam, volio bih da se varam. Ja sam oktobra ove godine kosovskom rukovodstvu otvoreno rekao na sva ta pitanja, ali koristi nema. Naime, nacionalisti i iredenta na Kosovu koriste nejedinstvo u Jugoslaviji oko rješavanja kosovskog pitanja. Slovenija i Hrvatska imaju neka neraščišćene gledanja na kosovski problem. Tko priželjkuje našu neslogu? Oni koji nas nisu nikad voljeli. Vidite sada razmišljam i o našem V. kongresu i što smo tada rekli o toj pokrajini. Kao danas sjećam se naših zaključaka da je na Kosovu i Metohiji učinjeno za vrijeme rata niz slabosti i pogrešaka. Partijske organizacije i tada su se dijelile na “šiptarske” i “nešiptarske”, osjetio se i tada nacionalizam i sektaštvo. Većina Albanaca od 1941-1945. godine bila je na strani okupatora. Teško je bilo biti partizan tada u toj pokrajini. S jedne strane okupator, a s druge aktivni balisti. Do studenog 1944. godine i odlaska okupatora, nismo tu imali ni pedlja oslobođenog teritorija. Ono malo partizanskih jedinica formirano je tijekom 1943. godine borilo se na jugu Srbije i Makedonije, a na Kosovu ne. Morali smo zbog vojnog otpora Albanaca u veljači 1945. godine uvesti na Kosovo vojnu upravu. Prije toga, kolovoza 1944. godine i pored poziva na prekid suradnje s Nijemcima, Albanci su i dalje surađivali s okupatorom. Tek studenog 1944. godine uz veliko dezerterstvo i otpore počela je mobilizacija koja je završila, kako sam rekao vojnom pobunom i uvođenjem vojne uprave. Sada nakon pada Rankovića 1966. godine mnoge se te istine i stvari falsificiraju. Neki, kao Hasani, Bakali i Hodža minimiziraju broj sudionika u vojnoj kontrarevoluciji i vojnoj pobuni prosinca 1944. godine. U teškoj zimi 1944-1945. godine nemiri se nisu dešavali samo na Kosovu. Vidio sam i dokument o pobuni Albanaca koji su bili regrutirani za popunu naših jedinica i na Srijemskom frontu. Te pobune bile su organizirane. U Boru, na primjer, u toku 25

jedne noći pobunjeni Albanci poklali su sve komesare i zapovjednike svojih jedinica. U toj pobuni je sudjelovalo oko šesto Albanaca, a do takvih pobuna došlo je i u Vršcu, Pančevu, jer Albanci nisu htjeli na frontu protiv Nijemaca.

VOJNA UPRAVA ZA KOSOVO KAO UVERTIRA ZA CIJELU DRŽAVU Da, sada kada se prisjećam tih zbivanja mnogi me pitaju zašto i sada ne uvedemo vojnu upravu u toj pokrajini. Mislio sam i o toj soluciji, ali su me, a tu je Vlado, odgovorili on i Edo Bevc. Ja znam da je to što se događa na Kosovu ne samo antijugoslavenska aktivnost, već je to i antidržavni akt i to treba pod hitno spriječiti. Tako to dalje ne može. Da je Bevc živ poslao bih ga i sada u Prištinu, ne da gasi požar, već da gasi vatrenu stihiju kojom je zahvaćeno cijelo Kosovo. Naime, čuo sam da Hodža, Hasani, Bakali i drugovi ne žele razgovarati s republičkim vodstvom u Beogradu, a da ih ni mi u Federaciji bez ustupaka ne zanimamo. Kad sam 1974. godine bio protiv davanja takve samostalnosti pokrajinama, Kosovu i Vojvodini, a tu je Vlado pa će i to potvrdit, tada mi je Bevc odgovorio da sam “prestrašen“ od buđenja nacionalnih osjećaja u tim Republikama i da se inače i ne mogu ponovit 1968. ili 1971. godina. No, Bevc je mrtav, ali je tu također kreator tih ustavnih promjena, njegova “desna ruka”, Vlado, koji je tada bio istog mišljenja kao i Bevc, pa i on može potvrditi da sam, a zbog toga nisam potpisao novi Ustav, bio protiv takvih promjena. Ustav je potpisao Mika Špiljak, to je istina. No, sada kada moramo odgovoriti vatrenoj stihiji nacionalizma na Kosovu, a i autonomaša u Vojvodini teško je biti pametan što učiniti. Da li uvesti vojnu upravu ili pokušati još političkom akcijom to spriječiti. Zamislite, drugovi, koliko su daleko išli neki kosovski rukovoditelji da su od našeg vojnog vrha, i to službeno, zatražili da mladići iz te pokrajine služe vojsku samo u toj pokrajini, a da se i otvori rasprava da se pri obuci novaka koristi samo albanski jezik. Ja sam dobio dojam da oni žele stvoriti svoju neku vojsku balističkog formata. Ovih dana kada budem razgovarao s političkim vrhom Jugoslavije toj temi moramo dati, ne samo politički značaj i težinu, već i drugi značaj u pokušaju da razbijemo separatizam u toj pokrajini i da sačuvamo integritet zemlje. Jer ja neću dozvoliti nikakav separatizam ili priču da je “odzvonilo monolitnom jedinstvu u Jugoslaviji” i da je takav odnos u našim Republikama ušao u krvni tok naših kadrova, posebno na Kosovu. Ja sam, drugovi, ponavljam, ali vam to moram reći, zabrinut sa političkim i sigurnosnim stanjem u toj pokrajini. Naime, u toj informaciji koju sam dobio od generala Ljubičica ima i podataka koji govore da se i vojne starješine albanske nacionalnosti često solidariziraju sa takvom separatističkom politikom i da su se aktivirali da i oni dadu, na razne kamuflirane načine, podršku toj separatističkoj platformi. Ministar unutarnjih poslova dao mi je, prije mog odlaska u Havanu, jednu informaciju da i naše snage sigurnosti na Kosovu imaju problema s takvim nacionalističko separatističkim aktivnostima pokrajinskih dužnosnika. Zamislite, u SUPOV-im centrima Prištine i drugim gradovima na Kosovu, kružilo je pismo u kojem se pozivaju rukovoditelji SUPa albanske nacionalnosti da daju potporu takvoj politici, a posebice da na Kosovu treba biti najmanje devedeset posto milicionara rođenih na Kosovu i to albanske nacionalnosti. U SUP-u se uspjela razbiti takva politička aktivnost, ali po dobivenim podacima sada se takva aktivnost provodi tajno i kako se tvrdi u toj informaciji oni govore i to javno: “Sada više nema Rankovića i nema ih nitko pravo prisluškivati i kontrolirati.” Da oni 26

žele samostalnost, svoju republiku, a po mojim saznanjima i više. Iako me uvjeravaju da to nije istina, po mojim informacijama već imaju plan stvaranja Skenderbegove velike Albanije. Da, drugovi, to je samo jedan dio problema te pokrajine. Ja sam dobio i podatke da pokrajinsko rukovodstvo i prije, a posebno od 1974. godine, raskošno troši novac koji im se daje kao nerazvijenom dijelu naše zemlje. A, ne samo to. Imam dokaze da poduzećima iz Slovenije i Hrvatske ne plaćaju račune za investicione poslove ili kupljenu robu, kad se intervenira znate što predlažu, da im se pedeset posto otpiše, a da će ostatak platiti. To tako ne može ići dalje. Netko će morati dati odgovor i na to pitanje. Jer kad nam je sigurnosno politička situacija u pokrajini loša ne smijem dozvoliti da nam ucjenama isti ti provincijski rukovodioci ekonomski uništavaju privredu drugih Republika. Imam osjećaj, drugovi, da tu imaju svoje prste i naši “prijatelji” sa Zapada. Vjerujem informaciji generala Ljubičica da vojno obavještajne, službe SAD-a, posebno njihova CIA, pod šifrom “Kornjače” ili “Žablji Skok” imaju veliki upliv na političko sigurnosno stanje na tom području Jugoslavije. Jer, kako onda drugačije protumačiti da se visoki funkcioneri, ne samo iz Amerike, već i Njemačke ili Engleske, a to slušamo svakodnevno u radio-emisijama “Glasa Amerike”, toliko interesiraju za tu našu pokrajinu i brinu se za sudbinu građana albanske nacionalnosti sa Kosova. Oni objavljuju najbanalnije informacije i kad se Albanac i Srbin potuku radi djevojke. Imam ja i drugih informacija koje potvrđuju tu istinu. Naime, neki na zapadu misle da je sada vrijeme “uplesti” prste u Jugoslaviju. Tvrde, moramo biti spremni za dan “D”, dan kad više neće biti Tita jer je on, tvrde oni, jedina osoba za stabilnost Jugoslavije. Da, ja jesam odgovoran narodima ove zemlje za njezin integritet, za stabilnost, ali da nema vas, naše Armije što bih ja mogao činiti u situacijama kao što je ova sada na Kosovu. Ništa. Jer, zamislite istinu da je rukovodstvo u Prištini, a posebno njihovi ilegalni aktivisti, dobro informirano o zapadnim strategijama. O tome, i o toj temi je Fadilj Hodža razgovarao, kako sam informiran, sa Stane Dolancom, a i Sinan Hasani je sa Lazom ono obazrivo, da ne uvrijedi “zapadne saveznike”, govorio o sve većem broju zapadnjaka koji posjećuju Prištinu i razgovorima koje vode. Njih ne interesira da pomognu već da nađu “saveznike” za svoje planove. Još ću se konsultirati kad budem razgovarao s političkim vrhom, ali sam već sada u ozbiljnim razmišljanjima da u Prištinu pošaljemo jednu komisiju, a ja ću inzistirati da na njezinom čelu bude Vlado i da se otvoreno razgovara o nastaloj situaciji i da se dade sud tko je kriv za takvo nestabilno stanje u pokrajini. Rekao sam da neki, kao Tempo, predlažu da, kao i 1945. godine, na cijelom području Kosova uvedem vojnu upravu jer da je to jedino rješenje stišavanja situacije u pokrajini. Čekat ću izvještaj komisije i ako ja budem uvjeren da drugih solucija nema bit ću prisiljen, pa što god na Zapadu budu mislili, uvesti Vojnu upravu. Ako se odlučim na ovaj potez, a sve sam sigurniji da ću morati, onda će neki od pokrajinskih rukovoditelja, ne samo partijski već i sudski odgovarati za takvu politiku. Pa zaboga, to je ne samo politički neposluh, već i antidržavni akt za koji netko, jasno, tko je kriv, mora odgovarati. Imam pouzdan podatak da će se sada, dok ću ja biti na liječenju, primiriti. A, u toj informaciji na službe, pročitao sam da imaju točno razrađen plan kako organizirati pobune u Prištini, Trepči, Kosovskoj Mitrovici, a i u Tetovu u Makedoniji. Čekaju moj odlazak kako bi išli u realizaciju svojih separatističkih planova. Oni se nadaju našim “brzopletim” sudskim procesima bez dokaza. Ne, neće biti “političkih procesa”, ali će biti sudovanja onima koji su akteri takvih planova. Jer mi ne smijemo dozvoliti da nam u Jugoslaviji netko, tko je najmanje zaslužan, razdire jedinstvo, a vi vojni rukovodioci i naša Armija morate biti čuvari i nositelji tog jedinstva. Zašto sam to rekao ? Naime, imam informacije, ne od vas, već od mojih nekadašnjih suradnika koji su u penziji, da i kod vas, jasno, jer je došlo do smjene kadrova, nema potpunog jedinstva. Mlađi generali i viši časnici, poslijeratni kadrovi, imaju drugačije razmišljanje, kad su u pitanju situacije kao ova na Kosovu, od vas, mojih ratnih zapovjednika.

27

UKIDANJE NACIONALNOG KLJUČA U VOJSCI Moram i o tome nešto više reći. Ne, da bih nekoga optuživao, niti da bih zbog toga o toj temi otvorio širu raspravu, već da s vašom odgovornošću te nesporazume kod nekih vojnih starješina razjasnimo, pa ako je potrebno da se i “rastanemo” s takvim starješinama. Jer, ja na tome inzistiram, a to morate znati, da JNA mora biti jedinstvena, ona je Armija svih naroda naše zemlje bez obzira na nacionalnost starješina. Naime, vi ste upoznati da se od prije dvadeset godina, na inzistiranje političkog vrha nekih naših Republika, a posebno Hrvatske i Slovenije, starješinski sastav, a posebno viših časnika i generala u JNA popunjava po sistemu “ključ” po nacionalnosti. To je dobro, ah i loše. No, kada je riječ o odabiru kadrova po “ključu” moram istaknuti da sam čuo od nekih naših generala, posebno je tu “istinu” isticao general Ivan Gošnjak, da je popunjavanje JNA po nacionalnom “ključu” loša stvar, da će nam se kad tad to vratiti kao bumerang. Evo, ovo što se sada događa na Kosovu, posebice kod starješina albanske nacionalnosti, rezultat su tog “ključa”. Sada kad spominjem, po ne znam koji put, prilike na Kosovu, prisjetio sam se, a skoro sam zaboravio taj slučaj spomenuti, siječnja ih veljače 1945. godine i oštrog istupa, u razgovoru sa mnom, Josipa Kopiniča Malog kad su u pitanju bili Albanci. Naime, pred kraj rata, siječnja 1945. godine, naše su crnogorske postrojbe razoružale jednu od njemačkih divizija koja je bila popunjena vojnicima albanske nacionalnosti. Pa i starješine, osim zapovjednika, bili su Albanci. Ja se ne sjećam tko mi je predložio da tu diviziju, jasno s popunjenim našim komandnim kadrom s Kosova, ponovno naoružam i pošaljem na Srijemski front. Moj prijatelj, Kopinič, kao predstavnik Kominterne, bio je protiv naoružavanja te divizije. Rekao mi je: “Zapamti Stari, oni će se na tom zadatku okrenuti protiv nas. Ti još ne poznaš Albance. Oni jedno govore, drugo misle, a treće rade.” Nisam ga poslušao, naoružali smo te vojnike, a šta nam se dogodilo? Na srijemskom frontu oni su, kad su likvidirali svoje, jasno, naše zapovjednike i komandire, priklonili Nijemcima i mi smo imali, u borbi s njima nekoliko stotina poginulih. Zašto sam vam to rekao? Ne da bih generalizirao o neprijateljskim aktivnostima u pokrajini sve što se tamo događa, već zato da shvatimo da moramo pomoći mnogim našim starješinama Albancima koji su zavedeni i sada misle kao i oni koji još viču: “Kosovo republika”.

28

Sve što sam vam rekao, znam, reći ćete mi: “Pa ti si naš vrhovni zapovjednik, što čekaš ?” Znam, to je lako reći, a ja bih htio da se ta stvar raščisti što bezbolnije, bez represalija, političkim putem. Ne želim ponoviti 1948. godinu i Informbiro i Goli otok, kad su mnogi nevini stradali. Morat ću sa drugovima iz Predsjedništva CK i SFRJ dogovoriti što činiti. Rekli bi ljudi: “Bolje spriječiti nego liječiti“, ili “Strah nam veže ruke, ali i uništava pamet”, a i jedna i druga poslovica mogu se sada staviti u kontekst sa stanjem u toj pokrajini. Ponavljam, moramo sve raščistiti prije mog odlaska na liječenje. Ponovno nešto o radu obavještajnih službi. Znate, ja imam, vidite, neke pribilješke pa govorim po njima. Tako što se tiče aktivnosti vojnoobavještajnih službi u toj pokrajini po nazivu šifri “ECHALON”, uz one već spomenute, to moramo raščistiti s vladama: SAD-a, Francuske, Engleske i SR Njemačke koje čine jezgru tih službi i njihovih aktivnosti. Vidite, sada kada spominjem vojne obavještajne službe SAD-a i Europe, pa uz njih i CIW, moram vam reći da su oni dobro informirani o stanju u Jugoslaviji, a posebno na Kosovu. Znadu oni i ono što mi ne bi htjeli da znadu, ali kojim kanalima “cure” te informacije ne znamo.

BND U HRVATSKOJ Znamo i to da su dobro informirani o političkim previranjima, ne samo na Kosovu već i u Sloveniji i Hrvatskoj. Tako je Njemačka obavještajna služba BND, a posebno od 1968. godine sve aktivnija i ona, po našim saznanjima danas ima u tim Republikama stotinjak svojih obavještajaca. Njih zanima sve, od politike, vojske, gospodarstva do sporta. Žalosno, ali istinito, po našim saznanjima u svoju su mrežu upleli i neke naše vojne starješine, posebno one “pale” iz 1971. godine. Tako je u komandama TO Slovenije i Hrvatske zabilježen i upliv 29

tih službi pri razradi vojnih planova, ili, primjerice da nam zavrbovan general TO iz Slovenije bježi sa cjelokupnom dokumentacijom o odbrani zemlje i šiframa u NATO bazu u Italiji. Srećom, na vrijeme je otkriven pa je ta izdaja na vrijeme spriječena. Spomenut ću tu i studentske nemire u Beogradu i Zagrebu 1968. godine. I tu su htjeli zapadnjaci “ušićariti” preko svojih obavještajnih službi. Među studentima u Beogradu našli su njih desetak, koji su odlazili u SAD i Englesku na učenje jezika, zavrbovali ih i počeli svoj program “pomoći” studentima. Jugoslavija za kupljenu pšenicu ili kukuruz plaćala je SAD u kunama i oni su bili na njihovom računu u našim bankama. Tih dana podigli su Amerikanci preko sto milijuna dinara s tih računa i kombijem se taj novac trebao prebaciti do “pouzdanih” punktova gdje bi se dijelili studentima kako bi se nemiri još proširili. No, naša sreća na vrijeme su otkriveni, i umjesto njihovim zavrbovanim studentima ta velika svota novca dospjela je u ruke naših i vraćena je, sada na naš račun, u NB Jugoslavije. Evo vam načina njihove “pomoći”. Zbog svega toga, kad je u pitanju takva rabota sa Zapada, moramo biti oprezni i oštri. Moramo na vrijeme doznati što to “naše prijatelje” iz tih zemalja najviše, kad je u pitanju JNA, interesira. Imam osjećaj, drugovi, kad već govorim o stranim utjecajima na našem prostoru da među vama ima razlika kako i na koji način moralizirati našu Armiju. Naime, čuo sam, a to mi je rekao general Dolničar, da na primjer, zrakoplovstvo želi sovjetske zrakoplove i protuzračni raketni sustav obrane, da je i ratna mornarica naklonjena opremi iz SSSR-a, a da naš kopneni sastav želi naoružanje Zapada, posebno iz SAD-a. Mi tu, tvrdim i sada, ne možemo sjediti na dvije stolice. Moramo se odlučiti, a moj je prijedlog SSSR i to iz više razloga. Prvi i najvažniji je, da osim što u naoružanju ne zaostaju za američkim i europskim, da ga možemo plaćati našim izvozom brodova, što poljoprivrednim proizvodima, što dijelom naše vojne industrije, a Amerikancima i Europi moramo plaćati u zelenim dolarima. Zbog toga, takvih rasprava neće biti. Naši zapovjednici iz kopnenih jedinica trebaju shvatiti razloge takve naše odluke. Pa, a vi to znate, mi smo vezani sa SSSR i u koprodukciji proizvodnje tenkova, lakog raketnog naoružanja, pa je i to jedan od razloga takve moje odluke. Još nešto, kad je u pitanju modernizacija naše Armije, vi, moji vojni suradnici, najbolje znate koliko naši građani, naši radni ljudi, odvajaju za vojsku. Ja sam do sada zadovoljan kako se modernizira JNA. To smo pokazali i manevrima 1971. godine. Pa naša vojna industrija razvila se u jednu od najmodernijih u Europi. Naši su tenkovi sve traženiji u svijetu, a ne zaostajemo u proizvodnji drugog naoružanja. Vojna industrija ove će godine izvesti vojne opreme u vrijednosti od pet milijardi dolara, a to je skoro dvostruko više od uvoza vojne opreme za našu Armiju. Takav trend moramo nastaviti i dalje da bi još više rasteretili naš proračun za izdvajanje za vojsku. A sada želim nešto otvorenije i šire reći o nekim odnosima između naših Republika, što sam na početku, u općoj ocjeni samo napomenuo. Posebno želim nešto reći o odnosima između Hrvatske i BiH. Rekao sam već da neki kadrovi iz političkog vrha Hrvatske, sada još “potiho” u užem krugu glasno razmišljaju da smo pogriješili što smo stvorili BiH kao Republiku i što smo Muslimanima dali status narodnosti. Rekao sam da se u Hrvatskoj “potiho” govori da je ta Republika umjetna tvorevina da je stvorena da se napakosti Hrvatima, a da je to po “njihovoj pravednosti” hrvatski teritorij. Da je 1939. godine bila u sastavu Banovine Hrvatske, a za vrijeme rata, u doba NDH pripadala Hrvatskoj. Moram spomenuti da je ta tema neke rukovodeće kadrove u Hrvatskoj zaokupljala i za vrijeme rata, a posebno sredinom 1944. godine kad se NOR-u priključio dobar dio prvaka HSS-a na čelu sa glavnim tajnikom Košutićem. Da smo tada, a i odmah nakon rata “presjekli” takva razmišljanja ne bismo, a posebno nakon donošenja novog Ustava, morali o takvim “razmišljanjima” sada govoriti. Još prošle godine, drug Mikulić mi je govorio da se na području Hercegovine o takvim “razmišljanjima” puno govori, a posebno među klerom fratrima Širokog Brijega kojim je još uvijek teško na srcu za propalom NDH ili Banovinom 1939. godine. A, vidite, ti fratri nisu takvim idejama samo zatrovali one koji su vjernici, već su 30

uspjeli oko sebe okupiti i dobar dio naše inteligencije, a posebno mladih ljudi. Zašto vam to ističem? Zato što u našu JNA, ti mladi školovani ljudi dolaze na odsluženje vojnog roka, pa bi bilo potrebno da se i o tome, o toj temi, otvori rasprava na satima razgovora s vojnicima. Naprosto treba, jasno, s puno takta kod vojnika otvoriti raspravu i o toj temi da bi i mi znali što naši mladi ljudi misle o toj problematici, odnosno da vidimo koliko su mladih uspjeli “zatrovati” takvom politikom. O darovanju Muslimanima status narodnosti možda smo prenaglili, ali i o tome moramo otvoreno razgovarati. Možda smo, rekao sam, prenaglili u donošenju takve odluke, o tome će “sud” donijeti vrijeme i budućnost, odnosno tko je u pravu, oni koji su donijeli odluku ili oni koji je sada osporavaju. Drugovi, da nam se to događa kriv sam i ja, a i mnogi suradnici Vlado, Đuro, Bevc i drugi, da ne spominjem sve. Zašto? Mi smo dopustili da se neka nerazjašnjena pitanja iz naše historije, posebno iz vremena pred rat, i iz ratnog vremena, stave “pod tepih” da se ne bi otvorilo, a tako i raščistilo pitanje: tko je kriv, a tko prav za neke naše propuste tog razdoblja, posebno kad su u pitanju nacionalni odnosi. Tako smo drugovi, a tu je prisutan i Bakarić, pa može to potvrditi, “preskočili” raščistiti pitanje A. Hebranga i suradnje nekih naših čelnih ljudi iz Hrvatske s ustaškim pokretom. Nismo raščistili ni tko je kriv za “slučaj Kerestinac”, za “ustanak” u Bosanskoj Krajini 1944. godine, pa tko snosi krivicu za pogibiju Lole, Končara, Oreškovića i drugih naših kadrova za vrijeme rata, a znali smo da su izdajstvom ubijeni. Ne znam čijom “zaslugom” smo zaboravili da do kraja raščistimo “Slučaj Blaiburg” i “Kočevski rog” 1945. godine. Znam, reći ćete, pa ni sada nije kasno da se to raščisti. Ali, morate znati da mnogi akteri “tih istina” kao na primjer: Kardelj, Hebrang, Kidrič i drugi nisu živi pa je teško raspravljati o njima i njihovim grijesima jer “mrtva usta” se ne mogu braniti. No, tu moram spomenuti i još jednu našu, posebno moju, neizvršenu obvezu prema nekim našim starim kadrovima. Naime, ja sam ovog ljeta, kao što sam vam već rekao, prije mog odlaska u Havanu, imao poduže razgovore sa mojim prijateljima i suborcima prije i za vrijeme rata: Vedom Zagorac i Josipom Kopiničem Malim. I jednom i drugom obećao sam da ću, nakon Havane organizirati razgovor s kadrovima Hrvatske, Slovenije i Srbije da bi se s njima raščistila neka neraščišćena pitanja, nerazjašnjene historijske nedorečenosti iz tog vremena koje smo, ne znam zašto, stavili poslije rata “pod tepih”. Biti godinama optuživan za Kerestinačku tragediju ili za sukob sa CK Hrvatske, a u vezi sa ustankom 1941. godine, i taj teret nositi na svojim leđima, nije lako. Zbog toga sam obećao Kopiniču, heroju Španjolske, da ću nakon Havane, organizirati raspravu raščišćavanja tih historijskih zbivanja. Vidite drugovi, tu su i Vlado i Košta i oni su krunski svjedoci tih događaja i ta se stvar mora raščistiti dok su živi i drugi akteri tih događaja: Blaževič, Krajačić, Belinić, Košta, Vlado, Polovina i drugi. Jer ako se to ne raščisti mnoge neistine, a moram priznati da ih ima podosta, ostat će nerazjašnjenje jasno i za našu historiju, a to nije dobro. Nije dobro ni zbog javnosti jer će, ako to ne učinimo, ono što je do sada objavljeno ostati kao istina ili poluistina za našu historiju. Evo samo jedna od nama “podmetnutih” historijskih neistina, a tiču se osobno mene. Meni su poznati i “podmetači” i razlozi zašto su otkriveni. Naime, te su historijske neistine aktivirane još prije, rata, a tiču se godina mog dolaska na čelo Partije. Akteri su: Čolaković, glavni akter, a pomogli su mu Đilas prije rata i Veljko Vlahović poslije rata. Evo u čemu je stvar. Meni je “prišita” neistina, bolje rečeno netočna, godina 1937. Kao godina mog izbora za glavnog tajnika stranke. A, vidite, ja sam tek u kasnu jesen 1939. godine dobio od Kominterne mandat za taj položaj, a tek na V konferenciji 1940. u Zagrebu, biran sam na tu funkciju. Čolaković, koji je u Parizu 1937. godine bio protiv mog izbora i nije mi bio naklonjen, uz asistenciju Đilasa i Vlahovića, objavio je da sam ja na toj funkciji od 1937. godine. Kad sam pitao Ročka zašto je to učinio, znate što mi je odgovorio? “Ne može nam Partija biti te godine bez tajnika. Gorkić je povučen u Moskvu i likvidiran, a ti si Stari bio org. tajnik i vodio si partiju”.

31

ZAŠTO SAM “KRIV” HRVATIMA? To smo objašnjenje prihvatili kao činjenicu i slavili smo te godišnjice. No, sada kad su historičari počeli istraživati istinu, istražili su i te podatke. Da, na taj propust upozorio me je i moj suborac i prijatelj Kopinič, pa je, da bi prestala ta tendenciozna istraživanja povjesničara o toj tematici u riječkom “Novom listu” dao 1975. godina intervju i objavio feljton pod naslovom: “Tko će biti sekretar CK KPJ?” I pisca tog feljtona, a i Kopiniča, pokušalo se, a tu su i Vlado i Košta, od nekih čelnih hrvatskih rukovoditelja, optužiti za izdaju, ali sam ja to spriječio. Ovaj sam slučaj napomenuo samo zato jer se tiče “moje kože” i koga je bilo najlakše raščistiti. Ali, kako ćemo raščistiti slučaj pogibije Lole? Pa hapšenje i streljanje Rade Končara, ubojstvo Marka Oreškovića i niz drugih nerazjašnjenih historijskih poruka iz vremena rata? Znamo da je Lola poginuo izdajom, ali mi do danas nismo za historiju rekli tko je bio organizator te izdaje i koji joj je bio cilj. Ima takvih primjera i iz drugih republika, pa smatram da bi bilo vrijeme, jer godine prolaze, da još za našeg života te neraščišćene dijelove naše historije ili potvrdimo ili objavimo istinu. Tako dalje, zbog istine, ne možemo ići. Evo jednog primjera, a vezan je za Koču Popovića, proslavljenog zapovjednika Prve proleterske brigade. On se sa radničkim bataljunom borio na Kadinjači. Vidjevši, kao vojnik, da je otpor protiv nadmoćnog njemačkog napada nemoguć, napustio je s još jednim drugom, ne mogu se sada sjetiti njegova imena, Kadinjaču i sam krenuo prema Rogatici gdje je bio Vrhovni štab. Prije toga, na formiranju I proleterske, ja sam Koču odredio za njezina zapovjednika. On to nije znao. Na putu za Rogaticu susreo se sa Lolom i Kopiničem, koje sam kao članove Politbiroa CKJ za neoslobođene krajeve pozvao i oni su se vraćali za Zagreb. Koča se dvoumio da li da ide u Rogaticu ili da se priključi nekoj partizanskoj jedinici tog kraja. Kad mu je i Lola, a posebno Valdes, rekao da je postavljen za zapovjednika tek osnovane partizanske brigade, odlučio je doći u Rogaticu gdje je preuzeo zapovjedništvo brigade. On se bojao, zbog napuštanja Kadinjače, da će biti strijeljan, a vidite da se stvar odigrala drukčije. Ili, još jedan primjer, kako smo historijski obmanjivali našu javnost. Mi smo, zbog situacije u IV ofenzivi bili prisiljeni na pregovore s Nijemcima o razmjeni zarobljenika i to je u historiji registrirano kao “Ožujski pregovori”. U isto vrijeme, a bilo je to koncem siječnja 1943. godine, pojedinci iz rukovodstva KPH, u jeku IV ofanzive, obmanjivanjem, pripovijedali su da se CK KPJ odlučio ići u pregovore s Pavelićem o prekidu neprijateljstva. To su pripovijedali oni koji su “šurovali” sa Zagrebom i to treba jednom jasno reći. Ti isti kadrovi, a o njima ću reći kasnije nešto više, mene su optuživali da se na Sutjesci nije vodila borba za ranjenike, već da se čekalo na engleskog časnika za vezu pri Vrhovnom štabu, što je notorna laž. Mladima, onima koji dolaze, treba reći istinu o svim historijskim događajima, bez obzira o kojima je riječ, pa ako sam i ja u pitanju. Bojimo se istine, ne svi, ali mnogi da. Mene optužuju sada i zbog određivanja granica između republika, a posebno moji Hrvati. Kažu, Tito nam je uzeo “naše”, a tražili su Hebrang i društvo, da se Hrvatska proteže do Zemuna. Ja nisam određivao granicu, to je činilo povjerenstvo, ali, iako to znaju, i dalje sam Hebrangovim istomišljenicima na “nišanu”. Ne znam zašto? Njima nije dovoljno što su i Đilas i Vicko javno rekli da ja nisam imao nikakvog utjecaja na određivanje granica... Drugovi, još jednom čestitke u povodu godišnjice stvaranja naše slavne Armije.

32

Vidim da ste jučer poslijepodne bili aktivni. Iz informacija koje sam dobio od Vlade, Laze, Koste i Ljubičica, sinoć prije večere, zaključio sam da vam je puno toga jasno. No, iz pitanja dobivenih informacija, vidim, ima toga podosta što vas interesira i želite odgovore, a konstatiram da su i pitanja konstruktivna. Evo što sam, po vašim upitima, zaključio da želite, od mene vašeg vrhovnog zapovjednika, čuti odgovore na ova, za vas, ključna pitanja: Gdje je Jugoslavija u nekom novom ratu. Istine i ažuriranju nedovršenih iskaza o našim historijskim događajima. Pitanja našeg poslijeratnog nejedinstva ne volim, posebno poslije mog istupa u Splitu 1962. godine. Da li Jugoslavija ima pet ili šest narodnosti? Tko je i zašto optuživao Gošnjaka? Terorizam i diverzije - primjer “Bugojanske grupe” i istinu kako su došli u zemlju. Aktivnost stranih obavještajnih službi na našem prostoru? Goli otok? Bleiburg i još neka pitanja iz našeg rata. Ne znam hoću li vam moći odgovoriti na sva pitanja. Ako ne, tu su danas Vlado, Lazo i Košta pa će mi oni pomoći da dobijete odgovore na vaše upite. Prvo, gdje je naše mjesto u budućem ratu? Odgovor na to pitanje traži i uvod i konkretan odgovor. Vi ste vojnici i pripadate istoj partiji kao i ja, vjerujem da će moj odgovor na ovo pitanje biti adekvatan i vašem odgovoru, odgovoru svakog od vas. Izuzetak bi bio u slučaju napada na našu zemlju. No, ako dođe do rata između dva bloka, naša neutralnost je upitna. Jasno da ću teći da ćemo braniti socijalističke zemlje. Možda netko od vas to misli i na 1948. godinu i sukob sa Staljinom. Morate, drugovi, znati, i neka vam je to uvijek na pameti, kojem brlogu mi pripadamo, gdje nam je mjesto, a morate znati i to da se pokoji put “vučići iz brloga” počupaju, a to nije tragedija. Mislim da ste shvatili moju poruku, pa ne želim, zbog vremena o tome opširnije. Morate znati da ni SSSR, a ni naši susjedi, članice Varšavskog pakta nemaju nikakvih pretenzija prema našoj zemlji, što je značajno za naše političke prilike danas. No, sada, pri kraju stoljeća, ne vjerujem u velike svjetske ratove. Ne samo ja, već i mnogi od vas. No, dobro je znati i odgovor na ovo pitanje jer nikad se ne zna što donosi sutrašnji dan, rekli bi vojni analitičari. Bilo je dosta, i na to sam upozoren, žustre rasprave na moje inzistiranje o razjašnjavanju nedorečenosti nekih historijskih događaja, pa sam usput spomenuo samo neke, koji su ili nedovoljno analitički, tekao bih površno obrađeni, ili kako je kome od sudionika događaja to odgovaralo, s mnogo nedorečenosti i poluistine. Vidim da se u raspravu uključio i drug Vlado koji je htio, već kako on zna, skrenuti raspravu u drugom cilju, a to je da za sada u zemlji ima važnijih stvari o kojima treba razgovarati od ovog problema na koji vi tražite odgovor. Da, znam. Ima mnogo težih sada u zemlji aktualnih pitanja za raspravu to je točno, ali Vlado i vi ne smijete zaboraviti da su mnogi kadrovi, stari i uvijek odani Partiji, opterećeni, bas zbog tih historijskih nedorečenosti bili optuživani i sada pri kraju našeg i njihovog života dužni smo i to ispraviti. Nije to moj hir, to je nužnost. Historija ne smije biti opterećena neistinama ili poluistinama. Ne možemo mi nikoga optuživati da je kriv za nešto ako je istina drugačija od one za koju smo se do sada opredijelili. Znam, reći ćete mi, teško je sada, toliko godina poslije rata dokazivati pravu istinu, mnogi akteri tih događaja nisu živi, a historičari će, na temelju dokumenata to kasnije sami ispraviti. Da, to je lako reći. Još danas nas ima dosta živih pa je važno da i mi kažemo tko je u pravu, a tko nije. Jer, evo samo jednog primjera, a tiče se mene, koji dokazuje da sam ja u pravu što to forsiram. U stranoj štampi, a i u nekim izdanjima historičara na Zapadu, ne znam čijom “zaslugom” i mene su, a to je prava optužba, ugurali u popis onih koji su imali kontakte za vrijeme rata sa Pavelićem i surađivali s njim. Naime, neki historičari naklonjeni Paveliću, a tvrdim da im se pamet pomutila, moju navodnu “popustljivost” prema Hebrangu i neraščišćenost svega što se zbivalo oko njega i zašto mu se nije sudilo, prikrpili su i moje ime nekoj tezi da sam to činio da se ne bi otkrilo da sam i ja bio u dosluhu s Pavelićem i da sam za to odobravao Andriji sve što radi. Evo, tu je Bakarić, pa neka on kaže tko je inicirao i tražio da se Andriji ne sudi, ja, nas Politbiro, ili partijsko rukovodstvo CK Hrvatske na čelu s njim. 33

Slučaj A. Hebranga ima širu pozadinu i mnogo se o tome piše na zapadu, a i u emigrantskim novinama. Što je Andrija radio u Zagrebu, na robiji i poslije nje, kakav je imao stav prema ustanku u Hrvatskoj i njegova suradnja sa ustaškim pokretom poznata je historičarima, a i užem krugu našeg rukovodstva. No, malo njih zna da sam ja, maja mjeseca 1941. godine zbog Andrijine “političke igre” i razgovora koje je on vodio još travnja 1941. godine sa Lorkovićem i Budakom o stvaranju KP NDH i odvajanju od KPJ, morao bježati iz Zagreba. Da nije bilo dr. Srećka Silovića, Josipa Kopiniča i Mustafe Golubića, koji su me na vrijeme obavijestili što mi se sprema u Zagrebu, ja bih “zagnojio” u tom gradu. Morao sam bježati u Beograd. Naime, ja sam smetao Andriji da ostvari svoj stari plan i odvoji KPH od KPJ. Za moju sreću “procurila” je informacija da se sprema moja likvidacija. Tu informaciju je kod dr Silovića, velikog meštra masonske loze, “izlajo” dr. Budak mason, a i Kopinič i Golubić došli su do takvih informacija, pa sam se na vrijeme “sklonio” u Beograd. Mojim “bijegom” iz Zagreba propao je Hebrangov plan o stvaranju KP NDH, jer sam ja u “Proleteru” napisao komentar: “Zašto smo još uvijek u sastavu KPJ?” Sve ovo govorim pred krunskim svjedocima tih zbivanja, Vladom i Kostom i oni mogu posvjedočiti tu istinu. Da smo 1948. godine, kad je Andrija uhapšen sudili njemu, danas bi njegov slučaj bio riješen, a zašto nismo, pitajte Bakarića. Osim toga, kad već govorim o Andriji, dobro je tu nešto reći i o drugim političkim potezima koje je, po nalogu “svojih” radio, a u vezi su s ustankom. On, kao predsjednik Vojne komisije CK KPH, bio je protiv ustanka i za pasivizaciju KPH. To je dokazana istina. Svi oni koji su bili za ustanak, za njega su bili “izdajnici”, a neki, kao Marko Orešković, izgubili su glavu jer su protivno Andrijinim nalozima, bez njegova odobrenja pošli i organizirali ustanak. Takva konfuzna situacija u Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu, poticala je Andriju da sabotira i oslobađanje “Kerestinačkih zatvorenika”. Zašto je Andrija, mimo znanja i Končara i CK mijenjao plan bijega “Kerestinca” ne znam. Kasnije je Končara “uvalio” u tu igru, pa je i njegov put u Split prokazao ustaškoj policiji. To se zna, ali se ne zna da je i Ivo Lola Ribar žrtva Andrijine izdaje. Lola mu je smetao jer sam u njega imao povjerenja i odredio ga da nas zastupa kod saveznika, da se bori za priznavanje AVNOJ-a kao legitimne vlasti u Jugoslaviji. To je Hebrangu smetalo pa je svojim “gazdama” u Zagrebu preko šifranta Čačića “otkucao” plan leta Lolinog aviona sa Glamočkog polja. Sve to historičari znaju, nešto je objavljeno, ali ono u “rukavicama” da se nekoga ne bi uvrijedilo. No, Hebrangovom smrću, to je još uvijek tabu tema. Mnogi su skloni, posebno u Hrvatskoj, braniti Andriju, tvrdeći da sam ja taj koji je dao likvidirati Hebranga. Vjerujem da će i Vlado i Košta takve insinuacije, na moj račun, demantirati. Vidite drugovi, svuda su historičari utvrdili da je po nalogu Hebranga, svibnja mjeseca 1944. godine napisan “Privremeni ustav Hrvatske” u kojem su autori, po njegovom inzistiranju, napisali i dijelove o višestranačju, o poštivanju privatnog vlasništva - kapitaliste, o vjeronauku u školama, o obaveznom sklapanju braka u crkvi.

KONFEDERALNA HRVATSKA - ANDRIJIN SAN Kasnije sam dobio dokument da su autori bili Andrijini ljudi iz HSS-a. I još nešto, kad je u pitanju koncept takvog Ustava, istraživači su dokazali da je u tom Ustavu naznačen i konfederalni status Hrvatske u okviru Jugoslavije. Naime, zastupnici iz Hrvatske u AVNOJ-u morali su dobiti verifikaciju za svoje istupe. Ako bi ZAVNOH, po Andriji dao negativno 34

mišljenje o istupima njihovih zastupnika u AVNOJ-u donijete odluke AVNOJ-a ne bi se trebale provoditi u Hrvatskoj. Sto se sve zbivalo s Andrijom poslije rata zna se i o tome neću govoriti. O cijelosti “slučaj Hebrang” biti će objavljena knjiga i to nakon razgovora s akterima tih zbivanja i prije, za vrijeme rata i poslije rata. Zašto to ističem? Radi toga da ne budete u zabludi da ćemo zaboraviti i to objaviti. Ono, ako ne zbog historije, to zbog kadrova koji nose našom krivicom “ljagu” krivca. Da smo zaboravili objaviti neke dokumente o događajima poslije rata primjer je “Bleiburg” i zašto se šutjelo o toj nesreći hrvatskog naroda. Ustaški emigranti i njihovi simpatizeri u inostranstvu optužuju mene da sam ja to stopirao, da sam ja naredio ubijanje ustaša, četnik, domobrana i belogardejaca koji su nakon sloma Njemačke, do tada njihovih saveznika, bježali iz zemlje bojeći se kazne za svoje zločine. Pa zaboga, drugovi, o tome se piše jednostrano, bez analitike, bez dokaza. Postoje moje depeše, tu je Kosta pa može potvrditi, o zabrani kažnjavanja zarobljenika bez suda. Znam da Košta, krunski svjedok, ima cjelokupnu dokumentaciju o “Slučaju Bleiburg” i trebalo bi, jasno sa dokumentacijom koju posjeduju Englezi i Amerikanci, to objasniti. Mi šutnjom kao da potvrđujemo što emigrantska štampa o tome piše, a piše što je i što nije istina, onako kako njima sada odgovara. Ja znam samo jedno, kad sam poslije rata o tome razgovarao s Churchillom i što se sve piše u emigrantskoj štampi, a i govori o tome, da mi je Churchill odgovorio: “Maršale, pustite ih neka pišu i govore. Mi Englezi, a i Amerikanci, znamo tko je kriv za tu tragediju. Mi smo, u svojim službenim biltenima, javno rekli da je za pogibiju tih nesretnika kriv Pavelić koji je iz Hrvatske pokupio sve što je mogao, da spasi sebe i svoje. Da nisu slušali Pavelića, mnogi od njih i danas bi bili živi.” Da, tako mi je rekao Churchill. Postoje dokumenta ne samo kod nas, već i kod Engleza i Amerikanaca, da je svoju vojsku, ne samo ustaše koji su bježali zbog zločinstva, Pavelić i njegovi generali su i domobrane, mobilizirane pred kraj rata, obukli u ustaške uniforme i da sa djelom građanstva bježe pred komunističkim “osvetnicima” kako su plašili narod i pripremali za bijeg. Zamislite, pa i deset tisuća Đujićevih četnika bježalo je preko Zagreba, s Pavelićevom dozvolom u tom povlačenju. Strah od kazne “pobratio” je Pavelića i Đujića, a oba su tada bili na spisku ratnih zločinaca. A sada nas i ustaše i četnici optužuju za “Bleiburg”. Mislio je Pavelić, a to potvrđuju i dokumenti, kako će s nekoliko stotina tisuća, što vojske, što civila, imati mogućnosti pregovarati s Englezima i Amerikancima na ravnopravnoj bazi. Prevario se i kada su Englezi tražili da predaju oružje, Pavelić i njegovi generali su to odbili. Tada je u povlačenju najviše poginulo ustaša i domobrana koji su pokušali proboj, ali su u okršajima sa našom Armijom, koja im je zapriječila proboj, zaustavljane. S druge strane, više tisuća te vojske u rasulu poginulo je i od mitraljiranja engleske armije, koja je dobila zadatak sprječavanja proboja prema zapadnim saveznicima. Sam Pavelić napisao je, odmah poslije rata, da su za “Bleiburg” najviše krivi Englezi, da bi na kraju konstatirao: “Englezi me nisu htjeli prihvatiti jer im to nije bilo u interesu. Oni su veći krivci za tu našu katastrofu od Titovih partizana”. No, da ja ne duljim o toj temi, ja sam se dogovorio sa generalom Ljubičićem da se historičarima dadu svi dokumenti o Bleiburgu i da oni znanstveno, jasno, uz uvažavanje kazivanja krunskih svjedoka, dadu objektivan sud o tim događajima. Kad sam već načeo temu da govorim i o aktivnostima emigrantskih, da li četničkih ili ustaških, organizacija, da nešto kažem i o terorističkim aktivnostima emigracije na prostoru Jugoslavije. Nakon Bugojna i ubačenih terorista koji su pokušali stvoriti pomutnju u tom prostoru u BiH, a dijelom i u Hrvatskoj, odlučili smo se više angažirati u sprječavanju upada emigrantskih terorista u našu zemlju. Zašto ? Odgovor je jednostavan. Bolje da ih spriječimo kad se pripremaju za napade na svom prostoru, nego da dozvolimo da stradaju naši građani u zemlji. Sa ministarstvom SUP-a dogovorena je strategija takvih akcija i nadam se da će takvih upada, kao na primjer “Bugojanske skupine" biti puno manje, rekao bih nijedna. Sada, kada smo detaljno analizirali “Bugojanski slučaj” utvrdili smo da su svi iz te skupine imali naše 35

izvorne pasoše, a prema istrazi i brojevi pasoša, a i serije, bili su u posjedu republičkog SUP-a u Zagrebu. Kako i tko ih je dao njima, nitko nije do sada, toliko godina istrage, otkrio krivca. Bilo je nekoliko osumnjičenih pod istragom, a koliko znam dokaza za krivnju nije bilo. No, sada kad želimo i radimo, a u tome smo uspjeli da terorizam sa našeg “praga” prenesemo na njihov “prag”, sada nas optužuju za likvidaciju emigranata, za “osvetu” i tome slično. Ne želim polemizirati s njima tko je u krivu, a tko je u pravu, neka prestanu planirati terorističku aktivnost, pa nećemo ni mi biti “osvetnici” za takva njihova dijela. Rekao sam generalu Herljeviću: “Nigdje prvi, a kad ste sigurni da planiraju takve akcije, spriječite, da to osujetimo na vrijeme.” Ovdje je bilo puno upita i za naše prilike u zemlji, a posebice kad su u pitanju nejedinstvo našeg vrha poslije rata. Da ima različitih mišljenja o pojedinim planovima, kad su u pitanju investicije ili razvoj, to je normalno. No, kad se dogovorimo, nakon rasprava, šta činiti, onda se mora raditi po dogovorenom planu. Međutim, ja vam moram drugovi reći da je bilo, a i prije Splita, nejedinstva u našem političkom vrhu, a poslije Splita puno je bilo razlika kad su bili u pitanju ciljevi kako voditi Jugoslaviju. Različitosti je bilo između republika, a mi koji volimo zemlju morali smo puno toga učiniti da tih razlika bude što manje. Neki naši rukovodeći kadrovi krivo su shvatili samoupravljanje. Oni su htjeli da oni “samo-upravljaju” a ono što donosi naš parlament, naša vlada, naš CK, to se njih nije ticalo. Ja sam im uvijek govorio, a i sada to tvrdim: “Mi imamo delegatski sustav i kroz njega se moglo utjecati na razvoj ne samo republika, već i Jugoslavije kao zemlje. A što se činilo, posebno, od Splita? Mi smo se jedno dogovorili, a kad bi se drugovi vratili u republike radilo bi se, ne po dogovorenom planu, već po njihovim planovima. Trošilo se više nego je država mogla podnijeti, a radnička klasa “stezala” je remen. Kad smo na te činjenice ukazivali drugovima u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, onda su mi znali reći: “Pa, ti nas druže Tito ne razumiješ. Mi samo želimo čiste račune, ništa drugo. “ Da su željeli čiste račune ja bih ih shvatio, ali oni su željeli da žive raskošno, da troše više nego što u “kasi” ima. To su drugovi htjeli. Najviše je bik) svađe oko sudbine državnog kapitala i prava i obveza nastalih amortizacijom tog kapitala tijekom niza godina. I Hrvatska i Slovenija, misleći da oni najviše daju za razvoj zemlje, vršile su pritisak da se naprave “čisti računi” i izvrši likvidacija državnog kapitala. Ja sam im tvrdio da će državni kapital biti likvidiran nakon ustavnih reformi koje su u tijeku. No, politička platforma zemlje bila je jedna stvar, a platforme republika druga, tijekom razgovora tih reformi. Osim toga, različite idejne i političke tendencije tih republika uzdrmale su jedinstvo, ne samo u SK-a u kojem se začela frakcijska borba za vlast, već se proširila teza da treba legalizirati pravo da svaka republika ima svoj program koliko će odvajati za razvoj zemlje. Neizbježna posljedica takvog načina i slika političkog djelovanja uveliko je pojačana frakcijskom borbom u republikama. Republička rukovodstva održavala su i tajne sjednice na kojima se “razrađivala” taktika takve političke aktivnosti. Tvrdili su zagovornici takvih aktivnosti nama ne treba centralizam, mi želimo ustavne promjene, mi želimo suverenost u sklopu federacije. Pa i tečaj VIII i IX kongresa SKJ bio je da se sve više obaveza i jačanja suverenosti prenese na republike, a to je otvorilo pitanje kako će “funkcionirati” savezna država u kojoj njene članice - republike imaju suverenost. A što je nastalo nakon toga? Trošilo se bez kontrole, a u zemlji su nastale konfrontacije koje su trajale do 1972. godine i ja nisam vidio rješenja tih kriza. Ja sam bio prisiljen javnim istupima ukazati na te probleme. No, kod nekih mojih suradnika, a posebno Kardelja, nisam nailazio na razumijevanje. Čak štoviše, marta mjeseca 1962. godine, kad se raspravljalo o tim devijacijama ja sam ponudio ostavku, ali ona nije prihvaćena. Došao je i Split i tu mi je Bevc oponirao. Nije htio da otvoreno govorim o stanju u zemlji. Poslije Splita on bi odlazio po zemlji i govorio suprotno od mog govora. To je mene naljutilo i naši su odnosi “zahladili”. Tu je Vlado i on će Vam reći što se zbivalo u zemlji u to vrijeme. Iz godine u godinu, stanje se pogoršavalo, jedinstvo 36

zemlje bilo je ugroženo. Ekcesna situacija često je ugrožavala integritet zemlje. Jačao je nacionalizam, a svi znamo sto se u zemlji zbiva njegovim buđenjem. Došao je i IV plenum o kojem ću govoriti kasnije, dvije godine poslije studentski nemiri, da bi se 1969. zbila “Cesna afera u Sloveniji”. Čelni čovjek Slovenije, Stane Kavčić optužuje Mitja Ribičič predsjednika SIV-a, da diskriminira Sloveniju prilikom raspodjele međunarodnog zajma za ceste u Jugoslaviji. Kolovoza mjeseca rukovodstvo Slovenije zatražilo je reviziju svih slovenskih obveza prema federaciji, a iza tih zahtjeva Slovenske vlade skrivala se tendencija jačanja republičke državnosti. Tu politiku je podržala i Hrvatska. Našli smo se u škripcu i SIV je morao popustiti. Slovenija je dobila što je planirala. I dok smo smirivali situaciju u Sloveniji, u Hrvatskoj jača nacionalizam i sve se. a to vam je poznato, završava padom i ostavkama čelnih ljudi ove republike. Daljnji tijek zbivanja u zemlji bio je usredotočen na donošenje novog Ustava. Ja sam bio za novi Ustav, ali ne ovakav kakav je donesen. Bio sam protiv davanja državnosti pokrajinama i dijelovima Ustava koji omogućuju Republikama izdvajanje iz Federacije bez dogovora s ostalim Republikama, odnosno referendumom cijele zemlje. I tada, a i sada vam ponavljam da će to “zlo” od ovih ustavnih prava pokrajina razbiti Jugoslaviju. Pri donošenju Ustava rekao sam i Bevcu i Vladi, a i cijeloj ustavnoj komisiji, da su me nadglasali oni i Kardeljevi istomišljenici, ali da ću ih ja za 3 do 4 godine demantirati i dokazati da imam pravo. Da sam imao pravo dokazuje i ovo stanje na Kosovu, ali i u cijeloj zemlji. Ako vi, naša Armija ne budete radili na koheziji jedinstva, poslije mog “odlaska” sumnje će se moje i “zle” slutnje obistiniti. Zašto vam to govorim? Moji su me drugovi suborci još šezdesetih godina, odmah poslije Splita, a znajući za sukobe na vrhu, upitali da li sam se odlučio za mog nasljednika. Da odmah napomenem, niti jedan od njih, a bili su kod mene: Leskovšek, Cazi, Gošnjak, Kopinič, Pucar i Veselinov, nisu pretendirali biti na tom mjestu. Neki su mi zamjerili da biram kadrove po želji Steve ili Bevca, a da se manje konzultiram s njima, a i drugim mojim suborcima. Tada je od njih, mislim Luka, spomenuo da bi trebali školovati i “odgajati” kadrove koji će poslije nas voditi državu. Tada je Cazi, onako iz “šale” rekao: “Pa druže Tito i Ti trebaš imati svog nasljednika. Imamo dobrih mladih kadrova pa ti biraj pravog“. Da Cazi je to rekao u šali, ali ja sam ga ozbiljno shvatio. Sutradan, kad sam bio sam, razmišljao sam o tome i onako sam u sebi rekao: “Pa, Stari, i ti si trebaš odrediti nasljednika”. Razmišljao sam i stavio na papir nekoliko mlađih, već iskusnih rukovoditelja i odlučio sam se na njih dvoje Miku Tripala i Ratu Dugonjića. Pišući prisjetio sam se i na Ivu Lolu Ribara, jer sam uvijek u šali govorio, a mislim da sam to rekao i Kopiniču, da će on biti moj nasljednik. Ta informacija “procurila” je za vrijeme rata, pa se Hebrang našao pogođen da sam Lolu već izabrao za svog nasljednika. Možda je i to bio uzrok da se Andrija odlučio na osvetu i organizirao je likvidaciju Lole. O mom nasljedniku nikom nisam govorio osim Jovanki, a ona je to, kako mi je tvrdila, iz šale, rekla Stevi. Taj podatak, odmah je procurio do Vlade i Bevca i oni su oboje bili protiv Tripala, a za Dugonjića se nisu izjašnjavali. I Đilas je, prije par godina, u stranoj štampi objavio: “Tito je bio svjestan da iza sebe ne ostavlja nasljednika”. Da imam namjeru za nasljednika odrediti Tripala, ta informacija došla je i do Mike, ali se nije dao “isprovocirati” da zna taj podatak. No, u dva navrata ja sam javno istupio, a bilo je u vezi s nasljedstvom. Bila je 1964. godina kad je u našoj zemlji boravio Naser. Ja sam u delegaciju odredio i Tripala. I dok je on čekao u salonu, ne razmišljajući, sjeo je na stolicu određenu za mene. Vidjevši da je učinio grešku skočio je sa stolice, a ja sam da ga ohrabrim rekao: “Vidim, nestrpljiv si, već bi zauzeo moje mjesto”. A, drugi put, na proslavi Kardeljevog rođendana, Bevca mi je dobacio: “Vidiš stari one mlade, kako su nestrpljivi. Htjeli bi preko reda da dođu na naša mjesta.” Time je 37

Bevc dao Tripalu do znanja da sam se odlučio za njega, svog nasljednika. A, vjerujte drugovi tu je Vlado i on najbolje znade tko je Tripala “odvukao” u vode nacionalista. Moje mjesto prepustit ću onome tko će se najviše boriti za jedinstvo i integritet Jugoslavije. Vas kao vojnike vjerujem interesira i slučaj Ivana Gošnjaka i zašto je on otišao. Duga je to priča, ali ona ima i početak i kraj. Još u prosincu 1966. godine kad je pao Ranković, u Bijeloj vili održan je sastanak s vojnim vrhom, na kojem su generali Ivan Rukavina i Bogdan Oreščanin inzistirali na reorganizaciji JNA i konceptu TO u Republikama. Gošnjak je bio protiv, a podržavao ga je general Nenezić. No “lavina”, reorganizacije Armije je krenula. Rukavina i Oreščanin imali su podršku Bakarića i Kardelja. Osim toga, i Vlado je bio stalno u sukobu s Gošnjakom od 1944. godine i njegovim izborom za tajnika CKH. U drugim Republikama Gošnjaka su smatrali ruskim čovjekom, ali nikad nisu mogli dokazati da je “rusom”. U proljeće 1967. godine predlagali su Oreščanina za ministra. Ja nisam pristao i Gošnjak je i dalje bio ministar. Videći da nemam republičke podrške posebno Slovenije, Hrvatske i Makedonije, ja sam odlučio da Ivan ide u mirovinu, posebice zbog njegovog stava prema TO. Njegovo mjesto dobio je Nikola Ljubičić, iako je i sam Gošnjak predlagao Oreščanina. Odmah po donošenju novog Ustava Gošnjak je i službeno penzioniran. Sudbinu Gošnjaka doživio je i Ranković više godina ranije. Marka se optuživalo za prisluškivanje, za izdaju, a sve to bilo je, moram priznati sada “farsa” uz htjenje nekih rukovodećih ljudi da Marka maknu. Njega su optuživali da je htio ubiti Kardelja u lovu, a dokazano je da ga je ranilo odbijeno zrno Veselinova, tvrdnja generala Kreačića. Evo drugog “bisera” kad je u pitanju Ranković. Mene su braća Mišković, Stevo i još neki plašili da će me ubiti “moji” za vrijeme IV. plenuma. Obukli su mi pancir košulju, a to je izgovor da budem uvjeren u urotu “optuženih” protiv mene. Kad sam to na Brijunima rekao Gošnjaku on se nasmijao i rekao mi: “Pa i meni su rekli da će me ubiti, a ja nisam obukao pancir košulju”. Vidite ja sam bio uvjeren da sam prisluškivan, a to je bila meni “podmetnuta” informacija baš od onih koji su me uvjeravali da će me ubiti. Kad sam od mog prijatelja Kopiniča dobio pismo, a donijela mi ga je njegova supruga Stela, tada sam vidio da sam prevaren. Za uređaje prisluškivanja u mom kabinetu račun je dala Jovanka, a za Kardeljev njegov šef kabineta dr. Vratuša. Razlog je bio da se snima što dogovorimo kako ne bi bilo razlika u donesenim odlukama. Osim toga, sve vile i rezidencije u kojima su odsjeli državnici za I. konferenciju neangažiranih bile su ozvučene i tu su uređaji ostali i kasnije. A, vidite za sve se optuživalo Marka. I kad sam dobio to pismo od Kopiniča ja sam dao nalog za aboliciju iako su i Bevc i Vlado bili protiv. A zašto je pao Marko ? On je smetao Kardelju, mislio je da će on biti moj nasljednik. Jer, dok je Kardelj bio za stalne reforme, pa i onda kad nisu bile potrebne, Marko je bio sklon da se ne ide u reforme kad to nije bilo potrebno. Moram priznati da na Plenumu pad Rankovića nije primljen s oduševljenjem i to me zabrinjavalo, ne zbog prisluškivanja, već zbog mogućih nedaća u zemlji. No, moram vam reći da je Marko sve to primio stoički i nikada nije htio komentirati optužbe i kaznu. Pisci-historičari puno toga, a posebno do odlaska Jovanke i naših svađa, pišu o meni. Tako sam nedavno pročitao u jednim njemačkim novinama da sam se borio u Španjolskoj pod imenom Sapajev, a za vrijeme rata, pisac u drugim novinama tvrdi da je pravi Tito poginuo, da sam ja neki poljski grof, pa bjeloruski Židov Lebedijev, i na kraju ruski general Walter. Mnogo se toga objavljuje. Sve su to izmišljotine. Sada se zna i za moju bolest i moje godine. Da ne zaboravim, ja nikada nisam bio u Španjolskoj, a bio sam organizator dobrovoljaca za pomoć Španjolskoj, to jesam. Jedno od pitanja je bilo zašto De Gol nije htio doći u Jugoslaviju, nije se htio sastati sa mnom? Kratki odgovor. De Gaulle i Draža Mihajlović bili su školske kolege. Kad smo uhvatili Dražu, De Gol je tražio da ga izručimo Francuskoj, da će tamo izdržavati kaznu. Ja to

38

nisam dozvolio i De Gol je bio uvrijeđen i nikada mi nije oprostio sto mu nisam ispunio molbu. Nije bio protiv nas, ali se nije htio sastati sa mnom. I sada, na kraju, o odnosima crkve i države, a posebno o “Slučaju Stepinac”. U posljednje vrijeme katolička crkva u Hrvatskoj traži da se ponovno ispitaju optužbe protiv Stepinca, odnosno da se Stepinca rehabilitira. Zašto traže njegovu rehabilitaciju, ne zbog Stepinca, već da se preko njegove rehabilitacije oprosti i rehabilitira ono svećenstvo koje je, kao na primjer u Širokom Brijegu ili Slavoniji surađivalo i podržavalo ustaški pokret i Pavelića. No, samo fra Majstorović ili kako su ga zvali fra Davoli, koji je suđen kao ratni zločinac i koji je priznao da je njegova ustaška bojna na prostoru Korduna, Banije i Krajine poklala preko trideset hiljada Srba, već i drugi svećenici koji su umjesto kriza nosili pištolj, a njih je iz katoličkog svećenstva u Hrvatskoj bilo oko tri stotine, sada žele preko Stepinca i njih rehabilitirati, kažu Stepinac nije kriv. A, ja se pitam tko je kriv za Glinsku crkvu, za prekrštavanje Srba i tko je kriv daje tako brojno svećenstvo podržavalo ustaški pokret i njihove zločine ? Ja sam poslije rata u dva navrata razgovarao sa Stepincem. On mi je priznao da je katoličko svećenstvo 1941. godine pristupilo Pavelićevom taboru, ali je branio da je on kriv za Pavelićevu politiku prema Srbima i Zidovima. Sredinom 1967. godine pop Draganović vratio se u zemlju iz emigracije. Dugo bi vam bilo da pričam što je napisano o nadbiskupu Stepincu i njegovoj ulozi u pomaganju klera, koji ne prestaje raditi protiv nas, protiv nove vlasti. Ustvrdio je u svojoj izjavi da ima puno svećenika koji su i sada ustaški jataci i pomažu teroriste. Mnogo toga doznali smo od popa Krunoslava Draganovića, pa i o popu Viljami Cecelja autoru Pavelićevog molitvenika, koji je bio glavni jatak za ustaše koji su se ubacivali u zemlju. I sada, svi ti traže rehabilitaciju, a niti jednog časa ne žele moliti za oprost za zlodjela i pomaganje ustaškog pokreta...!“

AUTORI FALSIFIKATA Zanimljivo je da se u ovom “Testamentu” otvaraju sve teme koje će, kao novinski tekstovi, preplaviti Srbiju samo par godina nakon Titove smrti. Ovdje je doslovce izložena jedna široka platforma, koja sugerira zaključak da je sve ono što je krenulo kao srpski nacionalizam u drugoj polovici osamdesetih, bilo osmišljeno, iz jednog centra, ili iz više njih, usklađenih u djelovanju. Jer u ovom Titovom govoru “otvarani” su neprijatelji točno po onom redu po kojemu su ih kasnije servirali Politika, Politika Express, Nin, TV Beograd i drugi medijski eksponenti “antibirokratske revolucije” koja je počela na Kosovu, a završila u seriji ratova koji su proizveli opće krvoproliće. Autor velikosrpske ili unitarističke platforme, naravno, isključeno je da je Tito ikada održao ovaj ili sličan govor, nikada nije pronađen. Neki vjeruju da je to zbirka obavještajnih tračeva koju je, oslanjajući se na beogradske tajne službe, sastavio hrvatski novinar Vjenceslav Cenčić. Crnogorski novinar Boro Krivokapić u knjizi “Bijes/konačni Tito” (i “Krležine masne laži”) piše sljedeće: “Sve institucije, vojne i civilne, u kojima bi stenogrami morali biti pohranjeni (bar u jednoj od njih), Vojni arhiv VJ, Vojnoistorijski institut, Institut sigurnosti Srbije, nikad vidjeli!; Admiral Branko Mamula, savezni tajnik za narodnu obranu (1982-88; i na dan kad je Cenčić “prepisivao”), osobno nadgledao sređivanje “Titove arhive”, pri 39

neposrednom sudjelovanju načelnika svog kabineta, posljednjeg Titovog ađutanta, admirala Zvonimira Kostića, jednako: ni čuo ni vidio!; Ne znaju ni UDB-a ni KOS! Nitko, samo Cenčić! To, međutim, nije mogao obaviti jedan čovjek. Pa, i nije. Nebulozni pokušaj “rehabilitacije” Josipa Kopiniča, kao akreditiranog prvog kotača povijesti (eventualno, i Staljin, Tito...), samo je intimna “kolateralna korist” ključne namjere: da se situira povijesna panorama “kontinuiteta” legitimnosti JNA-agresije od 1991, i poslije. Sada, kad su im ubojice ušutkani. Po svemu sudeći: idejni tvorac (ne organizacijski) ove metastazirane papazjanije i nije nitko drugi do, trajno moskovski inspirirani, Josip Kopinič (umro 1996; dovoljno kasno ...)

JOŠ ARGUMENATA O KRIVOTVORENJU Apsolutno je nemoguće vjerovati da bi Tito izgovorio i onda dokumentirao takav niz indiskrecija, tračeva, velikodržavnih pa i velikosrpskih stavova, čak i da je u njih vjerovao, a to je isključeno. Josip Broz Tito nije, naime, nikome vjerovao i, ukoliko je radio stvari koje je smatrao nedostojnima, svakako nije ostavljao prste u pekmezu. Njegov dugogodišnji prevodilac s njemačkog jezika, Ivan Ivanji, ostavio je u tom smislu dragocjeno svjedočanstvo: “Osobno sam”, pripovijeda Ivanji, “prisustvovao jednom razgovoru koji ovdje vrijedi zabilježiti. Za vrijeme posjete istočnoj Njemačkoj Tito se sreo sa Maxom Reimannom (18981977). predsjednikom tada zabranjene zapadnonjemačke Komunističke partije. I Reimann je sredinom tridesetih godina bio u tom čuvenom, čudnom, pomalo jezivom hotelu Luks. Razgovarali su na njemačkom jeziku, zapravo sam bio suvišan kao prevodilac, ali nitko me nije tjerao iz sobe. Tito: “Mi se poznajemo iz Moskve, ali ti si, kako čujem, poslije bio u koncentracijskom logoru u Njemačkoj, kako se to dogodilo?” Reinmannn: “Nešto se stezalo oko mene, valjda sam previše brbljao. Javio sam se dobrovoljno da se vratim na ilegalni rad u Njemačku, nisam vjerovao da ću ostati živ, ali mislio sam da je za moju biografiju bolje da me ubije Hider, a ne Staljin.” Tito: “Razumijem. Samo što za razliku od tebe ja nikada nisam brbljao, jer nikada nikome nisam vjerovao...” “To je”, komentira zapanjeni Ivanji, “zazvučalo kao da neko čekićem udara po željezu. Tito nikada nikome nije vjerovao! Je li i to jedan od razloga njegovog ogromnog uspjeha za života? Da li je to temelj poraza njegovih ideja na tako strašan način i tako brzo posle njegove smrti ?” Ta epizoda odlično odslikava Titov karakter. Josip Broz bio je vanserijski inteligentan čovjek, doživotni ilegalac - kako primjećuje režiser Lordan Zafranović - uvijek napet, oprezan i podozriv, neprestano na “mrtvoj straži”. Nikomu nije vjerovao, pa ni komunistima u 40

Moskvi. Osjetljive stvari u sobi hotela Lux nikada nije govorio. Telefon bi pokrivao jastukom. Ljudima koji bi se previše raskokodakali odmah je davao znakove da šute. Bio je rijetko oprezan čovjek. Zato su neke epizode njegova života tako dugo mogle ostati nerazjašnjene, a neke će, vjerojatno, to ostati zauvijek. No ovakav “zavjet” Tito sigurno nije ostavio “svojim narodima i narodnostima”.

TOMISLAV BADOVINAC, TITOV TAJNIK: “TITO JE BIO PROTIV USTAVA, ALI ZBOG DRUGIH RAZLOGA“ Diljem bivše Jugoslavije ljudi su strepili zbog Titova odlaska. Znali su da će se sve promijeniti, predosjećali su da će biti lošije, samo nisu znali koliko loše može biti. Rijetki su bili toliko pesimistični da su očekivali krvavi razlaz Republika s kojim je završilo desetljeće agonije nakon smrti Josipa Broza Tita. “U trenutku Titove smrti bio sam šef delegacije u Saveznoj skupštini”, govori Tomislav Badovinac, koji je godinama radio uz Tita. “Znalo se šest mjeseci prije smrti da će umrijeti, ali se nije znalo kad će se to dogoditi. A mi u politici smo slično razmišljali kao i ljudi diljem Republika. Najveći broj ljudi osjećao je da nema ličnosti koja bi mogla obnašati Titove funkcije. A ta spoznaja dovodila je u pitanje što će biti s nama. Opterećenje takvim tmurnim spoznajama i slutnjama prema budućnosti prouzrokovale su i vjerovnici jugoslavenskog duga. Odmah su proglasili dospjele obveze i tako stvorili još veće strahove za budućnost zemlje - prisjeća se Tomislav Badovinac, predsjednik hrvatskog Društva Josip Broz Tito i čovjek koji je dobro poznavao Broza s obzirom da je od 1961. do 1978. godine radio s njim. Ogorčen je na raznorazne teorije zavjera, kao i na tvrdnje da je Tito sam počeo rušiti Jugoslaviju ili da nije vjerovao u njen opstanak. “Tito je svoj život stavio na kocku za Jugoslaviju. On je zaratio protiv Hitlera, što je tada izgledalo kao prava ludost, s obzirom na snagu Hitlerove armade. Tito se za Jugoslaviju suprotstavio i Staljinu kojem se u to vrijeme nije nitko suprotstavio. I nije mogao biti siguran da neće platiti glavom za to svoje sada već legendarno “Ne”. Nakon sukoba sa Staljinom otkrio je da jedino može vjerovati svom narodu. On je vjerovao da će biti Jugoslavije i dalje i da će se ona održati i nakon njegove smrti. Priče o Titovoj težnji k raspadu bivše države su besmislice. Krivo se interpretira to što je on poštivao nacionalne stečevine Republika, srdi se Badovinac. On priznaje da je postojao te da postoji kult ličnosti Josipa Broza Tita, ali tvrdi da nije sam bivši komunistički vođa odgovoran za stvaranje tog kulta. “Ako polazite od okolnosti u kojima je radio Tito, onda je sasvim razumljivo da je vodio računa o tome da se osigura stabilnost Jugoslavije usput poštujući sve Republike. Ali Tito je na svim funkcijama, a bio je na čelu vlasti, na čelu Komunističke partije, na čelu Jugoslavenske narodne armije, bio okružen ljudima koji su bili značajno mlađi od njega. To je doprinosilo odnosu prema njemu kao prema starijem čovjeku, ali i kao prema čovjeku s bogatim znanjem i iskustvom. Svi su se prema Titu odnosili kao prema neprikosnovenom učitelju i nitko ih nije tjerao da se tako odnose prema njemu. Svi su pitali Tita slaže li se s nečim, pitali ga za stavove, a onda kasnije prepričavali njegove riječi kao svoje i vjerovali da su silno mudri. Taj kult ličnosti proizlazio je, naravno, i iz toga što je sve Broz napravio za svoga života. Drugi element tog kulta je ono što se u svakoj Republici radilo ne samo bez 41

Titova pristanka ili zahtjeva, nego čak i bez njegova znanja na Titovu kultu. Pa su onda gradili vile na sve strane, a sve te vile su ostale tim Republikama, samo da napomenem. Znam da su neke “ritove vile“ građevine u koje Josip Broz nikada nije kročio. A u Republikama su se ulizivali koliko god su mogli. No to je nepravedno i prema samom Titu. Uzmimo primjer Brijuna. Istina je, to je bila Titovo radno mjesto, ali je kasnije bilo i radno mjesto Franje Tuđmana i Stjepana Mesića, a danas je radno mjesto Ive Josipovića. Samo se Tim zamjera, objašnjava Badovinac. Dodaje da je slično i s nedemokratskim ustrojem bivše države. “U rujnu 1945. godine zasjedao je AVNOJ. Prisutne su bile i dvije srpske stranke, radikalna i seljačka. Njihov prvi zahtjev bio je poništavanje odluka AVNOJ-a. U to vrijeme je Draža Mihajlović još bio u Srbiji i imao je određenu podršku. Većinski narod u Jugoslaviji bili su Srbi. Tito je učinio jedino što je u takvom trenutku mogao. Ukinuo je stranke. Sve to dovelo ga je u poziciju autokrata ili neki kažu diktatora. No, da on nije tako postupio već 1945., ali i kasnije, mi bismo doživjeli isto ono što smo doživjeli 1991. godine“, kaže Badovinac. Dodaje i kako se Tito prema svojim suradnicima nije odnosio autokratski. “Ja sam radio s njim dok sam bio mladić i razlika u godinama je bila golema. A i tada sam ga upoznao kao čovjeka koji se odnosi s mnogo poštovanja prema svima. Uvijek je persirao sugovornike, i meni je govorio Vi. Sto smo duže surađivali, to sam ga više doživljavao gotovo kao oca. On je volio izražavati pažnju baš prema omladini u koju je uvijek imao povjerenja. Nisam doživio nikakvu nelagodu u kontaktima s Titom. Dapače, osjećao sam partnerski odnos bez obzira na godine i političku poziciju. Ne samo da Tito nije bio netolerantan, nego je u svakoj prilici izlazio u susret kako omladini, tako i meni osobno kad je bilo riječ o radu od opće društvene koristi - opisuje Badovinac. On je upoznao i Titov radni dan. Kaže da je oko šest sati ujutro počinjao raditi i prvo je čitao bilten Tanjuga (državne novinske agencije, op.a.). Tako je stjecao pregled što se događa, a onda je za pojedine novosti tražio dodatna objašnjenja. Ovisno od toga što je u pitanju, tražio je preko šefa kabineta zadužene osobe za punije objašnjenje. Nakon toga su slijedile normalne tiskovine i informacije službi. No Tito i državni vrh pokazivali su i interes za viceve, posebno za viceve koji se pričaju o njima. “Tito je bio znatiželjan, zanimali su ga vicevi koji kolaju i tko je meta poanti. Znam da je Moša Pijade bio sklon prikupljanju viceva i da je redovito informirao Tita. No, i ja sam jednom zgodom gotovo upao u ozbiljne probleme zbog vica. Bio sam na Brijunima, u društvu nekoliko članova Politbiroa. Pričali su se vicevi koje smo tih dana čuli. Medu ostalima i ja sam ispričao jedan poprilično grub vic. Glasio je ‘Sto bi bilo da se potopi Galeb (Titova jahta op.a.)? Jugoslavija bi bila spašena.’ No, dok sam pričao vic nisam primijetio da mi je iza leđa prišao Tito. Članovi Politbiroa su burno i oštro reagirali na mene nakon što sam ispričao vic, ali je Tito presjekao te napade.” “Tražili ste da čujete koji je vic čuo i on ga je ispričao. Zašto reagirate?”, rekao im je Tito svjestan da bih ja mogao imati posljedica zbog pričanja tog vica. Htio me je zaštiti, prisjeća se Badovinac. Usprkos propasti Titove Jugoslavije, u kojoj je i Jugoslavenska narodna armija odigrala prljavu ulogu, Badovinac Titovu posebnu ljubav prema armiji tumači političkom pragmatičnošću. “Tito je osjetio da se Republike zatvaraju i da nisu zadovoljne statusom koji je utvrđen Ustavom iz 1974. godine. Svaka Republika je imala svoje željezare, sve potrebne industrije da ne ovise o saveznoj razini. A Broz osim JNA nije imao nikakve represivne snage u zemlji. Zato je od armije stvorio sedmu Republiku kojom je mogao intervenirati u odnosima među Republikama”, objašnjava Badovinac. Tvrdnje kako Tito i sam prvo nije htio potpisati Ustav iz 1974. Badovinac odbacuje. “Te priče nemaju nikakvog smisla. Nije problem bio u Ustavu nego u tome što je prije donošenja Ustava Tito formulirao takozvane radničke amandmane. Vidjevši prvi nacrt ustava, 42

Tito je pitao: ’A gdje je tu radnik? Gdje je tu radnička klasa?’ Njega je brinula nepažnja za radništvo i u vezi s tim je bio njegov problem s prvim nacrtom Ustava. Naravno, sasvim je druga tema koliko se Tito intimno slagao sa svime što je bilo u Ustavu, ali ako je i imao ikakvo neslaganje, onda to nije bilo toliko da ne bi potpisao Ustav”, uvjeren je Badovinac. On tvrdi i kako se moć Josipa Broz ponekad i precjenjuje. On nije imao neograničenu moć i nije mogao ama baš svaku odluku provesti, svaki stav nametnuti. Primjer Badovinac vidi i u Titovu privatnom životu. Famozni razlaz Tita i Jovanke 1975. godine nije bio u Titovom interesu, vjeruje Badovinac. Tito i Jovanka nikada se nisu službeno razveli, ali je Broz u travnju 1975. iselio iz Užičke ulice 15., Beograd, gdje su Jovanka i on živjeli. Tito je otišao u Bijeli dvor, a Jovanka je ostala u Užičkoj sve do Titove smrti. Iako nije bilo riječ o razvodu, svi su znali da je s prvim parom Jugoslavije gotovo. Nedugo nakon Titove smrti, 27. lipnja 1980. Jovanka je nakon premetačine izbačena i preseljena u Bulevar mira 75. u Beogradu. Sve do prosinca 1985. godine Jovanka je šutjela o tome, a onda je napisala otvoreno pismo zastupnicima u Saveznoj skupštini. “Ta mučna premetačina trajala je od 11 h do duboko u noć. Ujutro su sve to nekamo odnijeli. Ništa nisu pomogla uvjeravanja da su to moja osobna pisma, računi, dokumenti. Bila sam sama u kući, sve osoblje koje je tu radilo nekud je poslano. Bila sam sa 10 nepoznatih ljudi i bojala sam se. Bojala sam se čak i za svoj život. Kad su počeli obijati vrata, pozvala sam svoju sestru Nadu da dođe. Ona je nazočila cijeloj toj mučnoj sceni situaciji čišćenja. Pri odlasku, prišao mi je taj Nikolić i zaprijetio da će ‘ako Nada bude govorila što je tog dana vidjela, to i glavom platiti’”, napisala je tada Jovanka i dodala kako joj ništa od oduzetih stvari nije nikada vraćeno niti je ikada saznala što se s tim stvarima dogodilo. “Bila sam toliko užasnuta, zaprepaštena, ojađena i uvrijeđena da se tako nešto dešava u Titovoj kući svega dva mjeseca i 7 dana poslije njegove smrti da sam pala u krevet”, zaključila je Jovanka pismo. Dugo nije ponovno progovorila. Tek 2003. je u jednom rijetkom intervjuu rekla da ju Tito nije žrtvovao nego da je učinio sve što je mogao da joj spasi život. Direktno je optužila neke tada poznate ljude da su krivi za njenu rastavu s Titom te oštre postupke vlasti prema njoj nakon Brozove smrti. Okrivila je slovenskog političara Staneta Dolanca i generala Nikolu Ljubičica. Dolencu je smetalo što sam Srpkinja, a generalu Ljubičicu to što sam prozrela njegovu borbu za vlast”, rekla je Jovanka. Njen obračun s Dolancom išao je čak toliko daleko da je ona njega jednom prigodom optužila da je bio član Hiderove mladeži, a Dolanc je Jovanku znao nazvati ‘srpskom seljančicom’. Da rastava Tita i Jovanke nije bila obična ljubavna nepogoda vjeruje i Badovinac. “Nikada nisam primijetio takve probleme između Tita i Jovanke koji bi doveli do toga do čega je na kraju došlo. Znam da ako je Titu ikada trebala Jovanka, onda mu je trebala kad su se rastali. A rastali su se više pod utjecajem drugih, nego pod utjecajem svojih odnosa. Više ne želim o tome govoriti”, zaključio je Badovinac.

BATLEROVA PRIČA Jožef Oseli jedan je od najpoznatijih slovenskih kuhara. On je posljednji Titov batler. Radio je u rezidenciji na Brdu kod Kranja, a služio je Titu i dok je ležao u bolnici u Ljubljani. Posljednji put u životu Tito se obratio upravo Oseliju. Bio 43

se nakratko probudio iz kome. U sobi su bili i liječnik te medicinska sestra. Tito je pokušao izgovoriti pet-šest riječi, međutim nije govorio razgovijetno jer nije imao zubnu protezu. “Bilo je to posve nerazgovijetno. U sobi je tada bio jedan liječnik s medicinskom sestrom. Vidjeli su da je Tito htio nešto reći, izgovorio je pet-šest, možda sedam nerazumljivih riječi. Nekoliko sati kasnije, Tito je umro. Zadnji put sam ga vidio mrtvog, kad su ga prevozili na patologiju, u hodniku bolnice oko osam sati.” Oseli planira napisati knjigu o svojem životu, ne samo o radu u Titovoj rezidenciji već o svojim brojnim putovanjima na kojima je usavršavao kulinarske vještine. Oseli je inače, prvi i jedini Slovenac koji je primljen u Francusku kulinarsku akademiju. Unatoč svojim životnim uspjesima, Oseli je vrlo skroman. Kako nam je rekao u životu je najvažnije stalno učiti i biti profesionalan. “Ja sam radio u Skupštini Slovenije, javio sam se za posao kao konobar posve regularno”, počinje svoju priču o angažmanu kod Tita. “Moj tadašnji šef Zvone Sajović često je odlazio na ispomoć u rezidenciju na Brdo kod Kranja, a ja sam išao s njim pomagati kod prijema. Jednom su mu javili da će doći posjeta predsjednika Tita na Brdo i trebalo je u kratkom roku sve pripremiti. Tadašnji šef Vinko Slapšak, koji je bio zadužen za poslugu u rezidenciji za vrijeme posjeta rekao je kako on već ima godina i da ne može na kraj s toliko posla, te je predložio Metku i mene jer ćemo nas dvoje zajedno lakše i bolje odrađivati taj posao. Imao sam 24 godine, a moja supruga Metka 21 godinu. Došao je Tito i njegova supruga Jovanka iz Brijuna, upravnik Miro Dobrilović nas je službeno predstavio. Poštivali smo sve ljude iz protokola i one koji su radili za njega, a i svi savjeti pogotovo Jovanke su nam bili dobrodošli.' Odmah u početku napravili smo pogrešku u protokolu. Kad je završila večera, konobari su ostali u sali. Talijanski predsjednik Giuseppe Saragat se ustao i krenuo se pozdravljati s konobarima. A konobari se nisu snašli i rukovali su se u rukavicama... Nakon toga više nikad nisu stajali u dvorani nakon završene večere ili ručka, samo Metka i ja. Nas dvoje smo bili s Titom od šest ujutro do jedan u noći, mi smo znali tko dolazi, koje poklone dobiva, prezentirali smo mu ih, primili smo sve njegove goste i završavali smo kad je Predsjednik bio gotov s masažom ili službenom posjetom. Tada bi mu Metka u apartman nosila ginseng, kineski čaj koji je i danas vrlo cijenjen. Mi doma još čuvamo jednu kutijicu iz tog doba. Ima puno raznih priča i puno ljudi koji žele zaraditi na pričama o njegovim odnosima s raznim ženama. Prvi intervju sam dao još ‘85. godine. Novinar mi je rekao: ‘Vi branite Tita!’, a ja sam mu odgovorio: ‘Ne, ja samo želim da se zna istina’. Ja ne mogu sad reći, da je kod Tita došla neka djevojka ili žena... kad nisam nikog vidio. Za Novu godinu “78. je na Brijunima kao gošća pjevala i Gertruda Munitić. Nakon večere Predsjednik se oprostio od gostiju i otišao u vilu, a mi smo ostali s njom u hotelu Neptun do jutra. Kad sam kasnije s Metkom u Austriji kupovao neke stvari za rezidenciju, čitali smo u magazinu Bild, kako je Tito s Gertrudom proveo noć. O tome se pisalo kasnije i kod nas, ali nema ništa u tome. Volio je gledati filmove, pa je zato pozivao u goste kvalitetne glumice i glumce, kao su Sofija Loren, Liz Taylor, Richard Burton i druge. Što se tiče hrane, Tito nije imao posebnih zahtjeva. Mi smo servirali različito meso, različite priloge, salate, sve je bilo na pladnju. Nismo mu nikad stavljali na tanjur. Samo je jednom odbio jelo. Donijeli smo puževe, a on je rekao: 'O ne, ja baš ne bih jeo puževe.’ A sjećam se jednom kasnije, Jovanka i Tito su se već odvojili, ona je bila na jednoj adresi, a on na drugoj. Bila je to neka večera van protokola. On je uzeo nešto malo i rekao konobaru: ‘Šaljite ovo Jovanki.’ Bio je vrlo pažljiv. To je znak da nije htio prekinuti s njom, iako su ga neki političari pritiskali Na pitanje, koja je njegova verzija rastanka dvoje ljudi, Oseli kaže: 44

“Muška posla. Čim se političari krenu gurati u jedan brak, nije dobro. Oni su pisali zapisnike u vezi s Jovankom. Prigovarali su joj, da se previše miješa u politiku, i da mijenja stručne kadrove u kabinetu predsjednika. Drugarica Jovanka je bila po činu major JNA, ali je došla raditi kao bolničarka na Bled kad je Predsjednik operirao žuč. Tako su ostali u vezi i kasnije je postala Titova supruga, koja se brinula za red u kući. Svi koji su tada radili oko predsjednika Tita, nikad nisu mogli podnijeti da je ona sad odjedanput viši autoritet. Jednom me drugarica Jovanka zvala da idemo zajedno brati gljive. Tada mi je rekla: “Ja samo želim da bude red u kući, želim pomoći da Predsjednik bude svjetski državnik, ja nemam ništa s politikom ni admiralima.” I kad su živjeli odvojeno, Tito je želio da se vrati. Ona je bila najviše poludjela ‘77. godine, bilo je ljeto, spremao se put Predsjednika u Rusiju, Sjevernu Koreju, Indiju i Kinu. Već se napravio popis, tko ide u njegovog pratnji. Ljudi su se sami prijavljivali, jer su mu željeli biti blizu. Jovanka je vidjela taj popis, na njemu su bile i njegove maserke, sestre Grbić. Uvjetovala mu je: ‘ili one ili ja’. Mi smo ih viđali, one su odradile svoj posao, sve je to bilo normalno. Ja nikad ne mogu kazati što se događalo iza drugih vrata niti mogu to komentirati, niti imam pravo to komentirati. Nije Tito njih tražio da budu na popisu za putovanje, na to su imali utjecaj i njegovi osobni ljekari.” Pričalo se da za Jovanku postoji legenda kako je bila stroga, te da je stalno mijenjala poslugu, Oseli o njoj ima povoljan dojam. “Jovanka je samo nastojala da u kućanstvu bude sve na mjestu, kako ne bi ometalo Tita da normalno radi. Nama Jovanka nikad nije prigovorila, jer smo imali profesionalan odnos, a istovremeno smo nastojali biti i inovativni. Mi smo jednom od starih zavjesa, koje smo našli na tavanu, napravili stolnjak. Za vrijeme večere nam je rekla, da su to nekad bile zavjese u gornjem apartmanu. Njoj nikad ništa nije promaknulo. Jednom je za ručkom počela prigovarati kako u apartmanu nije složeno voće odvojeno, kako je naredila. Ali Tito je brzo presjekao taj prigovor: ‘Što, pusti je na miru, pa Metka nema veze s tim.’ I više nikad nije rekla ni riječi. Jednom je tražila da napravimo čajanku. Dolazio je egipatski predsjednik Anvar El Sadat. Metka i ja sjeli smo na krevet, u jedan u noći i do tri sata u noći mislili što ćemo napraviti. Znali smo iz školskog gradiva što je čajanka, ali nikad nismo to radili. No, sve je prošlo odlično. Jovanka je samo izričito tražila da budu stariji konobari. Tako smo mi angažirali sve koji izgledaju bar malo starije, pa barem da su proćelavi. Jovanka je na kraju bila presretna. Svima je govorila, u svim rezidencijama: ‘Molim vas, da bude kao na Brdu’. Ali mi smo samo bili profesionalni, nije bilo spavanja, stalno se smišljalo nešto novo. Kad bi završila neka posjeta mi smo stalno razmišljali što bi mogli još napraviti. Kasnije sam jednom prilikom bio u Beogradu, išao sam na jedan intervju pa sam se sreo s njezinom sestrom Nadom, koja brine o njoj. Ostavio sam joj neke poklone i slike naše djece. Znam da ona prati sve moje riječi“. Oseli se i danas rado sjeća ugodnih trenutaka s Titom. “Predsjednik je jednom bio na mirovnoj konferenciji europskih zemalja u Finskoj. Koliko sam čuo on je tražio da ide kupovati neke darove. Kad je došao u posjetu na Brdo kod Kranja zvao nas je u svoj apartman. Metki je poklonio kutijicu s ogrlicom. Još je i danas ima, ne znamo koliko vrijedi, ali zasigurno puno, nekakvo srebro, prekrasnog dizajna. Oboje smo dobili i zlatni sat s njegovim potpisom. Ali i mi smo njemu dali poklon. Jednom smo za vrijeme ručka razgovarali o slikama. Tada je Metka rekla da radi goblen s Mona Lisom. Tito je rekao: ‘A mogu ja to da vidim?’ Ali goblen još nije bio gotov, tako smo mu donijeli onako, kako smo imali. Na okvir iz kućne radinosti imali smo našit goblen s krpama različitih boja. Jovanka je odmah komentirala: “Znate Metka, dobit ćete osobni stalak za goblene.” Svi smo se smijali. Nakon deset dana, kada je goblen bio završen, s velikim zadovoljstvom poklonili smo ga Jovanki i Titu. Prije odlaska htio je Metku nagraditi novcem, ali ona je rekla da neće uzeti jer 45

je to napravila iz ljubavi prema njemu. On je svima u pratnji ispričao, da mu je neka djevojka odbila nagradu ali nije htio spominjati imena. Tito nikad nije zaboravljao male, obične ljude...” Na pitanje, je li ga ikad čuo da viče na nekoga, Oseli kaže: “Ne, nikada. A sve loše stvari koje bi se dogodile, on bi okrenuo na šalu. Ako je bio loše volje volio je biti sam, malo je govorio. Kad mu je uginuo pas Billy, tri dana nije došao k sebi, toliko je bio loše volje. Kad mu je uginuo drugi pas Đimi bio je već u bolnici i nisu mu htjeli ni reći...” Oseli je brinuo o Titovoj prehrani dok je bio u bolnici u Ljubljani. “Išao sam u bolnicu da vidim gdje bi mogli spremati hranu, ali u bolnici je vreva - oni spremaju pet tisuća obroka. Izgleda kao da rade na traci. Kuhinja je bila već derutna, nisu ništa ulagali u nju. Četiri mjeseca vozili smo hranu sa Brda u bolnicu. Mi smo brinuli za ishranu za predsjednika i liječnički konzilij. Metka je brinula za ishranu Tita. Ima i danas zapisano koliko je žlica pojeo za svaki obrok, jer se sve mjerilo u kalorijama. Kad nije više išla hrana, dobili smo hranu iz NASA-e iz Amerike, konzerve za astronaute, a onda se prešlo na infuziju. Metka se brinula i za uređenje sobe, da bi se ugodno osjećao. A kasnije su govorili, da je Tito tražio svećenika. To je glupost, potpuna glupost. Pa i da Jovanka nije htjela doći. To je glupost... ona je željela doći, ali joj političari nisu dali....” “Teško nam je”, nastavlja Oseli, “bilo gledati kako kopni. Bila je to velika tragedija. Mi smo bili uz njega do posljednjeg trenutka. Pustili su nas da ga ispratimo kad su ga vozili na patologiju. Jednom, puno kasnije, bio sam u muzeju u Ljubljani pogledati neke svoje slike izložene tamo i vidim masku predsjednika Tita, koju je navodno napravio čovjek na patologiji. Ja sam im rekao, da to maknu, jer to nije Tito. Na patologiju šišmiš nije mogao proći, a da nije prošao kontrolu, a kamoli da netko napravi masku.” Prije odlaska u bolnicu Tito nikad nije bio na dijeti, kaže Oseli. “Nikad. Ali Jovanka je bila. Došla su dvojica doktora s njom iz Beograda. Ona je za posebni način ishrane za mršavljenje čula od nizozemske kraljice. Onda je htjela i ona pokušati. A predsjednik to nije znao. Pa za vrijeme ručka Metka poslužuje predsjednika, a ja nosim jela posebno pripremljena za Jovanku. On se počeo iščuđavati i pita: A Jovanka, što ti je to?’, a ona kaže: ‘Znaš to je jedna mala dijetica.’ Pita on nju: ‘A jel, ti znaš što treba za dijetu?’ Ona se zbuni, a on joj sam odgovori: ‘Za dijetu ti samo treba karakter!’ I tako je prošla dijeta i otišli doktori. Tito je pazio na prehrani jedino kad je imao problema s jetrom. Doktori su mi savjetovali, da ne pije toliko whiskiya, da mu točimo jabučne sokove, sok od borovnice. Nikad se nije bavio tjelovježbom, samo bazen, fizioterapija, more, šetnje i sunčanje.” Na pitanje, je li imao puno odijela, tko je brinuo što će obući, Osli odgovara. “Ma ne, sve je bilo u granicama normale. Pa ni Jovanka, što god netko kaže o njoj... Ona je imala svog krojača Bobeka, koji joj je nošena odjela samo prepravljao i osvježavao novim detaljima. Bila je vrlo zahtjevna oko toga. Stalno je gnjavila tog krojača Bobeka, čak mu nije dala da ode sa Brijuna vidjeti ženu u Fažani, pa je on pobjegao. Vratio se za par dana kao da ništa nije bilo.” “Na Brijune smo deset godina odlazili na ispomoć tijekom godišnjih odmora i držali doručak i navečer terasu u hotelu. U Bijelu vilu ili u Vilu Brionku išli smo u ispomoć samo kada bi nas Tita ili Jovanke pozvali. Ali jednom se dogodilo da je predsjednik znao da smo mi na Brijunima pa je dolazio da nas vidi. Došao je u pratnji rukovodilaca na terasu hotela da nas pozdravi. Na Brijunima je okoliš Bijele vile održavao Mane, osobni pratitelj predsjednika Tita. Kad su bili u službenoj posjeti u Americi, bio je u nekom sukobu s delikventima pogođen u glavu i poslije toga umirovljen. Bio je vrijedan, izvanredan Hercegovac koji je poslije još htio nešto raditi. I jednom je od njega Jovanka zahtijevala, da malo očisti sve žbunje do plaže i posadi cvijeće. A on je sve počupao, sav prirodni gustiš. A kad je došao Tito šokirao se pa pita: ‘Mane, pa koja budala je ovo napravila?’ A on kaže: ‘Pa ja, ja sam to napravio druže 46

Tito’. Pita ga Tito zašto, a Mane mu kaže kako je Jovanka to naručila. A Tito mu veli: ‘Pa šta slušaš žene, vidi što si napravio!‘” Jeste li ga ikad čuli da govori o Golom otoku, pitali smo Oselija. “Nikad, ni jednu riječ o tome. Pa ni kad bi privatno sjedili za stolom.” “Nama je Tito bio uzor u životu - on je uvije bio optimističan”, kaže Oseli.” A kad smo kod jutarnje kave, moram vam ovo ispričati: Dogovoreno je bilo, da će Tito sačekati novu godinu na Brdu. To je bilo 31. prosinca. Donijeli su košare mandarina sa Brijuna koje su bile namijenjene, da se podjele u škole i vrtiće. Ja ujutro taman počeo piti kavu i dođe ordonans Drago Mikelić. Kaže mi, da me Predsjednik zove u apartman. ‘Pa kakav Predsjednik, moram popiti kavu, pa tek je šest ujutro.’ I ode on i to mu i kaže. Vrati se opet da me Predsjednik stvarno treba. Odem ja gore, a Tito drži ruke iza leđa i šeće po sobi gore-dolje. Pita me: ‘Jel bila dobra kava?’ Opravdao sam se, da ja uvijek ujutro pijem kavu, i da nisam vjerovao da me ozbiljno traži Onda me odvede na terasu i kaže: ‘Vidi koliko tu ima mandarina. Uzmi jednu za sebe i Metku, a jedna je za osoblje rezidencije. Ako ne uzmemo sada po neku košaru, Jovanka će sve podijeliti’.” Na Brijunima Oselijevi su susretali Liz Taylor, Sofiju Loren, Richarda Burtona, a tijekom karijere služili su na Brdu kod Kranja visokim državnicima poput Mitteranda, Gorbačova. “Na Briunima smo Kraljici Elizabeti II, pripremili i bosansku specijalitetu sarmice u vinovoj lozi s janjetinom,Taylor je voljela jesti bifteke, Burton je najviše volio meso na žaru, i Jack Daniels. Za Gorbačova smo spremili pastrve. Znate, na Brdu sam, kad nije bilo posjeta radio i u gojilištu za pastrve , koje smo imali na Brdu, sušio ribu. Za Gorbačova sam punio mjehuriće od rakova s paštetom od pastrve te tako sušio. Bio je oduševljen.” “Prije 1. maja došao je Tito u posjetu na Brdo. Fotograf Aco koji je radio u kabinetu predsjednika Tita, predložio mi je, da pozovem Tita na paljenja krijesa. Tu večer ponudim ja Titu kraći film i kažem mu da je nakon filma pozvan na kriješ, gdje će biti svi naši radnici. Tito odmah pozove da pripreme auto za njega i za Jovanku. Sjeo je uz vatru i poslužili smo pićem. Kasnije je rekao upravnik Miro Dobrilovič, da organiziram neku muziku. Ja nađem harmonikaša, okupim pjevače - moje suradnike i tako smo se raspjevali, a Titov komentar je bio: ‘Kad bi Jože imao glas, bio bi i za operu?’ Ostao je s nama punih dva sata. A znao se pošaliti i na svoj račun.” “Na dan smrti, 4. svibnja 1980. godine, Tito se nakratko probudio iz kome i htio nešto zaustiti. Bio sam tada u njegovoj neposrednoj blizini, ali se radilo o nejasnim glasovima... Promrljao je nešto, no nitko nije shvatio što. Bio je na aparatima, a kako je inače nosio zubnu protezu, koja je tada bili izvađena, te cjevčice u ustima, nitko ga nije razumio. To se doista dogodilo na dan njegove smrti, 4. svibnja, na sedmom katu bolnice u Ljubljani. Dva sata nakon buđenja iz kome, Tito je umro. Točno u 15 sati i pet minuta, 4. svibnja 1980. godine”, ispričao je Jože Oseli.

NALAZ OBDUKCIJE U ljubljanskoj državnoj pismohrani nalazi se i cjelovit obdukcijski nalaz o smrti Josipa Broza Tita, zapisnik koji sugerira da zavjereničke tvrdnje o “kardinalnoj liječničkoj pogrešci koja je ubila Tita”, ipak nisu utemeljene. Zaključak obdukcijskog izvješća već je ranije 47

objavljen u hrvatskim medijima, ali većina medicinskih stručnjaka koji su kasnije analizirali cjeloviti obdukcijski nalaz došli su do istog zaključka: “Naravno da mu nije bilo spasa. Njegov se organizam naprosto raspao”. Obdukcijski nalaz pokazuje sljedeće: “Osnovna bolest kod pokojnog predsjednika Tita bila je skleroza krvnih žila, naročito izražena u arterijama nogu. Takva teška skleroza razvila se sa starošću pacijenta i zbog šećerne bolesti s popratnim oštećenjem sitnih krvnih žila. Zbog teške tromboze razvila se tromboza lijeve femoralne arterije pa je odumiralo tkivo lijeve noge. Zbog toga se išlo na premošćivanje žile by-passom, a kasnije je obavljena i amputacija iznad koljena. U kasnijem tijeku liječenja došlo je do oštećenja organa: srce je postupno slabilo, smanjila se koncentracija kisika pa je oštećen i mozak, slabi bubrezi gomilali su otrove u tijelu, jetra nije funkcionirala pa je došlo do žutice, dijagnosticirana je upala pluća, upala mokraćnog mjehura, nastupio je zastoj srca i smrt.” Obdukcija Titova tijela počela je 4. svibnja 1980. u 23 sata, a okončana je sutradan ujutro, u 5.30 sati. Obavio ju je liječnički tim predvođen prof. dr. Dušanom Ferlugom. U Titovu liječenju presudnu je ulogu imao najpoznatiji američki kirurg dr. Michael Ellis de Bakey (umro je 2008. u stotoj godini života, bio je par godina ranije najstariji pacijent koji je preživio resekciju aneurizme abdominalne aorte, odnosno operaciju najveće krvne žile u tijelu, oslabljene u dijelu koji prolazi kroz trbušnu šupljinu. Upravo je dr. De Bakey 1965. prvi izveo takav zahvat, potaknuvši njime pravu revoluciju u liječenju kardiovaskularnih bolesti). Čovjek koji je izumio M.A.S.H. postrojbe za brzo spašavanje ranjenika u ratu, liječio je Reagana i Jeljcina, a baš je njegov savjet bio presudan da se ugradi by-pass i amputira Titova noga. “Liječnici su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da Titu produže život. No, skleroza je načela sve krvne žile u tijelu, uključujući i one u mozgu, te mu je naprosto organizam odumirao“, zaključila je mnogo godina kasnije dr. Renata Dobi-Babić, dugogodišnja predstojnica Klinike za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci. Upravo je ona sa slovenskog prevela i analizirala zapisnik o obdukciji Josipa Broza Tita, koja je u Ljubljani provedena nekoliko sati nakon Titove smrti. Dr. Renata Dobi-Babić tvrdi kako zbog ozbiljnih oštećenja na mozgu Tito posljednjih dana svoga života gotovo uopće nije osjećao bol i stoga pred smrt nije ni dobivao sredstva protiv bolova, što je potvrđeno i obdukcijskim nalazom. Time se, dodaje, u potpunost može odbaciti teorija da je umirao u mukama. “Svi zahvati kojima je Tito bio podvrgnut bili su medicinski posve opravdani, ali su se pokazali bezuspješnima. Nije mu pomogla ni amputacija lijeve noge, koja se nije mogla izbjeći zbog brojnih ugrušaka, odnosno zaustavljene cirkulacije“, kaže umirovljena riječka liječnica dr. Renata Dobi-Babić, dugogodišnja predstojnica Klinike za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci. Ona je sa slovenskog prevela i analizirala zapisnik o obdukciji Josipa Broza Tita te je pojasnila kako se Titu u mišićnom tkivu srca množilo vezivno tkivo, zbog čega srce nije moglo dovoljno brzo i efikasno raditi. To je dovelo do usporenja cirkulacije i propadanja krvnih žila. Da bi mu se poboljšao krvotok i saniralo začepljenje žila, ugrađeni su mu by-passovi na više mjesta, uključujući i kasnije amputiranu nogu. No, tromboza je toliko uznapredovala da su njegove arterije i vene bile pune ugrušaka kojih je svakim danom bilo sve više i više. By-passovi koji su mu bili ugrađeni nisu više imali nikakav učinak i stoga ugradnja novih umjetnih žila više nije imala smisla. “Sve toksikološke analize pokazale su se negativnima. To znači da u njegovu organizmu nisu otkriveni tragovi analgetika, ali niti otrovnih ili bilo kakvih drugih sumnjivih tvari, čime padaju u vodu sve špekulacije da je Tito u bolnici bio otrovan”, zaključuje dr. Renata Dobi-Babić koja smatra da se jugoslavenskog vođu u Ljubljani liječilo u skladu s najvišim medicinskim standardima. “Svi postupci liječnika u potpunosti su”, dodaje, “u skladu s zakonitostima struke i obdukcijom nije utvrđeno da su liječnici napravili i najmanju pogrešku ili krivu procjenu...”

48

JOVANKINA ZLA SUDBINA Jovanka Broz već godinama živi u trošnoj vili na beogradskom Dedinju, na Bulevaru mira 75. Vitalna udovica Josipa Broza Tita, žena je čija sudbina predstavlja tajnu čak i za najbolje poznavatelje povijesti jugoslavenskog komunizma. Svaki, ali baš svaki detalj njenog života, od razvoda s Titom o kojemu je koncem sedamdesetih, potiho ali masovno, brujala cijela Jugoslavija, do izolacije koja je pod pet različitih režima (Titov, posttitoistički, Miloševićev, Koštuničin, Đinđićev) trajala skoro tri desetljeća, nailazi na nekoliko, različitih ili posve suprotstavljenih, tumačenja. Jedni je opisuju kao Lady Macbeth, zlu ženu koja je od muža napravila krpu, vladajući preko njega nemilosrdno, sve do zajedničke tragedije. Drugi je sažalijevaju kao nevinu žrtvu dvorskih intriga. Josip Broz bio je, naime, čovjek dvora, “poslednji Habsburg“, kako ga opisuje jedan povjesničar, pa su dvorske spletke bile ključni temelj uspona i padova u hijerarhiji. Ona svoj konačni stav još nije izrekla. “Nije još vrijeme za razgovore o tome, poručila nam je Jovanka preko beogradske novinarke Nade Torlak, s kojom se tu i tamo čuje. Jovanka u stanu ima telefon, ali se na njega nikad ne javlja. Ona zove kad želi s nekim razgovarati. Tako čuva svoj mir rekao nam je njezin prijatelj i fotograf Ivo Eterović.” Postoji li na svijetu ijedna udovica koje su se ljudi toliko plašili? Teško. Jovanka je odmah nakon Titove smrti izolirana, ostala je bez dokumenata, mogućnosti putovanja. O njenom ponašanju vrh Saveza komunista održao je čak 75 sastanaka, ali rješenja za nju nisu našli. Priliku da javno govori sama je sebi uglavnom uskraćivala (iako je novinari stalno opsjedaju), a njene velike tajne mogle bi biti otkrivene tek ako izađu njeni memoari, koje je navodno davnih dana pohranila negdje na istoku, kod Indire Ghandi. “Živim iz inata”, reći će Jovanka Broz beogradskom dnevniku Politika, u zapaženom intervjuu kojega je prošle godine dala Nadi Torlak. Predstavila se kao žrtva zavjere moćnih ljudi, Nikole Ljubičica, (Titova šefe generalštaba), Staneta Dolanca (Slovenca, jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova) i njihovih suradnika. Miro Simčić, autor knjige “Žene u Titovoj sjeni”, tvrdi drugačije: da se Jovanka Broz, kao Titova žena, miješala u sve: od izbora kadrova do kreiranja politike, pa se zamjerila cijeloj vojsci ljudi. “Jovanka ne smije izaći van iz kuće jer se boji da će je netko od stotina ljudi koje je unesrećila, ostavila bez posla ili napravila neku spletku, pljunuti ili možda čak napasti”, rekao nam je u telefonskom razgovoru.

49

Titovu udovicu opisuje kao paranoičnu ženu, sa opsesivnim poremećajem, opasnu po Titov život, a tvrdo uvjerenu u vlastitu karizmatičnost. Jovanka je dokazivala da je u rodu s Nikolom Teslom, ponašala se kao kraljica, iako je zapravo imala snažan kompleks od vlastitog ličkog seljačkog podrijetla. Simčić je, što je puno važnije, uvjeren u to da je Jovankina politika zapravo izravno utjecala na dolazak Slobodana Miloševića na vlast - dakle, na cijelu povijest slavenskog juga. Prema njegovu mišljenju, Jovanka (čiji utjecaj na Tita opisuje riječima “užasavajući” i “ubitačan”) je bila presudna kod Titovog obračuna s nizom liberalno demokratski nastrojenih političara u Sloveniji (Stane Kavčić), Hrvatskoj (Tripalo i Savka) i Srbiji (Latinka Perović, Marko Nikezić). Utjecala je i na smjenu Aleksandra Rankovića, Titova ministra policije, a osobnim je intrigama izravno utjecala na micanje Ivana Miškovića Brka, šefa vojne Kontraobavještajne službe, osobno strašno odanog Titu. Ona je sama, navodno, imala ambiciju postati jugoslavenska Indira Gandi ili Sirimavo Bandaranaike. Oslanjajući se na radove nekih drugih povjesničara, poput Vladimira Dedijera, Simčić vjeruje kako je Jovanku Broz Titu “namjestio” Ivan Stevo Krajačić, moćni ruski čovjek na Balkanu. Na velike ambicije Jovanke Broz ukazuje opsežni izvještaj posebne komisije Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, u kojemu su savezne sigurnosne službe, na osnovu razgovora s vodećim Titovim suradnicima ,izložili more žalopojki komunističkih moćnika koji su se žalili na nju. Nije ih povezivala ni neka politička ideja, ni nacionalnost, već samo i jedino ogorčenje Jovankom, ženom koja je čak i Tita učinila “žrtvom obiteljskog nasilja” (Simčić) Njihova presudna svađa, piše ovaj autor pozivajući se na Staneta Dolanca, odvijala se na Brijunima u ljeto 1978. godine. Počela je u 10.30 ujutro, a trajala do 17 sati. Jovanka je nervozno pušila cigaretu koju je zatražila od Dolanca (inače je malo pušila) i počela uvjeravati Dolanca da se dvije mlade Titove maserke, sestre Grbić, trude zavesti Tita. Tad je krenula svađa kakvu Dolanc, kako piše Simčić, “nije čuo u cijelom životu iako je u Hrastniku živio u rudarskom bloku u kojem se svašta događalo”. Jovanka je Tita zvala “izlapjelim starkeljom” a on nju “ličkom bukvom”. U 17 sati Tito je pokleknuo; napustio prostoriju i pobjegao od nje. Na put u Aziju otišao je sam. Dugo su telefonski razgovarali dok je Tito bio u Bajkalu, a kad se vratio s puta, zatražio je od osoblja da aranžira darove koje je donio. Vidjevši ih, Jovanka je navodno podivljala, potegnula je stolnjak pa su svi darovi s treskom 50

pali na pod, uzela je s poda jednu kutiju i bacila je na Tita. On je podivljao i rekao: “Nestani iz moje sredine, prokleta Ličanko...” Tako je, faktički iako ne i zakonski, okončan brak započet 1952 godine, između lidera najvećeg pokreta otpora u Europi, i 32 godine mlađe pripadnice njegovih snaga... Tako piše Miro Simčić. Jovanka Broz negira tu priču, kao i većinu drugih... A bit će vrlo interesantno - ako ikada progovori - čuti što misli o sljedećim tvrdnjama. Prema navodima iz dokumenta partijske komisije, koju je vodio Rato Dugonjić, član CK SKJ, “postoje izjave bračnog para Pavla i Bebe Martinec iz Zagreba, da je Jovanka Broz za vrijeme rata, krajem 1942. i početkom 1943. godine, (oko šest mjeseci) bila u Zagrebu pod lažnim imenom i izmišljenom biografijom. Sumnjaju da je bila povezana s policijom i kao takva ubačena u partizane”. Ta je priča - odnosi se na njemačku tajnu službu Gestapo ili Ustašku nadzornu službu Dide Kvaternika - kasnije višestruko provjeravana, no nikad nije dokazana njezina istinitost. Sjećanja svjedoka su se pokazala upitna, a Ivan Martinec, kojega je policija ponovo ispitala 1975, rekao je da je to bio samo “plod mašte moje snahe”... U istom dokumentu piše da je “više puta ustanovljeno da je neovlašteno pregledavala poštu Predsjednika Republike”, i da je “zahtijevala da se redovito obavještava o političkim pitanjima”. Titov osobni liječnik, pukovnik, dr Miroljub Kušić, posvjedočio je da “između ostalog, iz stava, oblačenja i ponašanja Jovanke Broz izbija osjećaj osobne veličine. Najveći broj haljina je sašiven u stilu okrunjenih glava, uključujući i krzna od leoparda i hermelina. Više fotografija, u pogledu poze i izabrane haljine i ogrlice, neodoljivo podsjećaju na portret fotografije kraljice Marije Karađorđević...” Ivan Mišković Brk tvrdi da mu je Jovanka jednom naredila da obavi neki posao, suprotno volji Josipa Broza. On je uzvratio da izvršava samo Titova naređenja. Jovanka mu je uzvratila: “A, tako, druže!” i tu je počeo njegov pad... Njega i njegovog brata Milana optužila je kao nacionaliste, i nije se smirila dok ga nije maknula sa scene. Ivan Mišković Brk danas živi u Istri, ali ne želi govoriti o tim događajima. U dokumentu partijske komisije, navodi se njegova dvojba. “Zašto je ona sve to radila i tako se ponašala? Je li u pitanju primitivna i neutaživa želja za vlašću, slavom i sjajem, ili je u pitanju nešto drugo, odnosno, može li to raditi normalan čovjek?” Mišković dodaje da je, ako je Jovanka normalna, sigurno radila za nekoga tko ju je koristio za svoje ciljeve; a ako pak nije normalna, moralo bi se ustanoviti “tko je došao do spoznaje o bolesti kod nje i tko je koristio takvu ličnost za svoje ciljeve...“ "Ukoliko je Jovanka Broz bilo kada postala nečiji plijen“, dodaje Mišković, “iz ovih ili onih razloga, onda je očito bila riječ o direktnom ugrađivanju preko nje tog nekog u naš politički vrh...” Jesu li “ti neki” Rusi, Nijemci ili netko treći, Mišković ne navodi. Veli da mu je Tito rekao: “Što Jovanka ima protiv vas, mora da ste ju negdje pričepili. U top bi vas stavila, tko nju inspirira na takvu hajku? Tko stoji iza nje, tko ju je smotao?” Rato Dugonjić vjerovao je kako su Jovankini napadi na jugoslavenske službe sigurnosti bili inspirirani nekom drugom službom sigurnosti. Čijom - nije rekao. Jovanka je u svakom slučaju, tvrdi se u istom dokumentu, imala presudan utjecaj na odabir kadrova u kabinetu Predsjednika Republike, što je u nekim momentima dovodilo do potpune dezorganizacije (“nije bilo ni najnužnije posluge: kuhara, konobara, spremačica...”) što se “odražavalo i na zdravlje Predsjednika Republike”, ali i na državnu politiku. Često je davala mišljenje i o partijskim ili državnim rukovodiocima, pa je brojnima uzrokovala velike nevolje, ali je njen utjecaj usmjeravao i cijelu državu... Na ta će pitanja morati dati odgovor povjesničari, a partijski dokument obiluje i nizom dramskih elemenata. “Ja mislim da je rješenje u liječenju drugarice Jovanke“, rekao je Mitja Ribičič. “Ona nikad ne uzima lijek, ona nikad nije bila kao normalna žena ginekološki pregledana...” 51

Ribičič je naznačio i veliku Jovankinu patnju. Ona nikad nije preboljela činjenicu da nema dijete. Tito je smatrao da je prestar za to. Tahia Naser, udovica Gamala Abdela Nasera, Titova prijatelja i suosnivača Nesvrstanih, ovih je dana u svojim memoarima posvjedočila o velikoj Jovankinoj traumi. “Za vrijeme večere koju sam pripremila u njezinu čast Jovanka je ostavila dojam iznimno ugodne osobe, ali posebno me iznenadila nakon večere, kada mi je šapnula: ‘Čula sam da imaš prekrasnog sina pa sam te odlučila posjetiti. Mogu li ga vidjeti?!’ Potom mi je objasnila da obožava djecu, ali da ih zbog previše obaveza Tito još ne želi. Kada sam joj dovela svog 11-mjesečnog sina Abeda Al Hakima, Jovanka je bila toliko ushićena da ga je istog trena primila u naručje. Cijelu večer nije ga ispuštala iz naručja, stalno mu je tepala i ljubila ga, a kada je odlazila jedva se odvojila od njega. Dok sam je ispraćala šapnula mi je da se toliko zaljubila u malenog Abeda da će reći Titu da nas sve zajedno pozove u Beograd... Brak se okončao žalosno. General armije Nikola Ljubičić piše da je Jovanka nakon Titova povratka iz Azije “dar kojega joj je donio bacila na njega. Poslije toga, Predsjednik Republike je izabrao srednje rješenje, ne razvod, ne napuštanje funkcija, nego je otišao da se odmori van Užičke 15 i od tada do svoje smrti Predsjednik Republike se s njom skoro nije ni čuo...” Dodaje da “mu se Predsjednik u nekoliko navrata žalio kako ga Jovanka Broz noću maltretira, kako je dolazila u njegovu spavaću sobu i cijelu noć vršila pritisak na njega u pogledu kadrovskih i drugih pitanja, ne dozvoljavajući mu da spava, da je povremeno vrijeđala i njega, da je često bio prinuđen da se zaključa u kupatilo i tako čeka jutro...” Jovanka je, piše Miro Simčič, ostala i bez goleme zaostavštine koju je potraživala nakon Titove smrti. Bilo je tu 21 ogrlica, deset narukvica od bijelog zlata i platine optočenih dijamantima, sto odličja (samo ruski orden Suvorova vrijedi miliju dolara!). 200 bundi, kilometar štofova, kuću u Dobanovcima... Ništa od toga nije dobila. Tek su joj pretprošle godine Rasim Ljajić i Ivan Đačić uručili osobne dokumente. Da proda svoje memoare, mogla bi od njih živjeti kao kraljica, ali ona to ne želi...

U PEĆANIMA Pećani, lički zaseok pored Korenice, u kojemu se Jovanka rodila 1922 godine, danas je skoro pust. Selo spaljeno 1942, pa obnovljeno 1946, danas nastanjuje svega par staraca. Svi, dakako, znaju sve o Jovanki koju, čini se, baš ne obožavaju. “Kuća Budisavljevića je obnovljena, ali nije to Jovanka obnovila”, kaže Dušanka Svilar, susjeda, koja dodaje. “Ona vam je tu u selu bila poslije onoga rada jedanput, i nikad više. Nije nju to zanimalo. To je bilo negdje pedesetih godina. Kasnije je prolazila kroz Korenicu, ali nije se ovdje zaustavljala. Otkako se udala za Broza, na nas je zaboravila. Nikakve mi koristi od nje nismo imali. Jovankina kuća obnovljena je 1946. Na mjestu pored njezine rodne kuće. Od rodne kuće danas su ostali samo temelji. “Bila je golema”, veli Nikola Svilar, koji nas je vodio po selu. “Vidite koliki su joj temelji. Tu su u prizemlju bile krave, a kuća je išla sve do gore (tlocrt, no to je mogla biti zgrada od kojih 12 puta 12 metara, Jovankin je otac bio na radu u Americi pa je obitelj bila

52

bogata)”. “Samo”, dodaje, “nije ona marila za to, nije ju bila briga. A, jok. A ovo kamenje, od njene rodne kuće, raznijelo, pokralo, valjda su ljudi od tog kuće sebi gradili...” “Mislim da je Jovankina sestra, Mara, nešto brinula o tome, dok je živjela u Zadru. Kasnije je otišla u Beograd, i nije dolazila”, kaže Rada Masnikosa. “Mislim da je otišla u Moskvu. A Jovanka, nju nisam ovdje nikad vidjela, vele da je jednom bila, ali je baš nije vukla želja za rodnim krajem...”

BITKA ZA OSTAVŠTINU Krov na vili Jovanke Broz još uvijek prokišnjava. Grijanje ne radi, što joj sad, s proljeća, više nije problem. No, ako Prvi osnovni sud u Beogradu u dogledno vrijeme riješi njen ostavinski zahtjev, u parnici koju je Žarko Broz pokrenuo davne 1983. godine, Titova udovica postat će jedna od najbogatijih žena na prostoru bivše Jugoslavije. Možda i šire. Golema imovina koju je Tito stekao kao doživotni predsjednik Jugoslavije popisana je na čak četiri spiska, opsega 50 stranica. Tri spiska bila su poznata od prije. Četvrti je dugo vremena predstavljao nerazrješivu tajnu. Otkriven je tek nedavno, pa je postalo jasno i zašto je skrivan. Na njemu su, naime, najvrjednije stvari, velika bogatstva. Tu je predragocjeni Orden Suvorova, kojega su imala samo tri čovjeka na planeti - Staljin, maršal Zukov i Tito (orden je 50-ih vrijedio milijun dolara), kamen s Mjeseca, dar američkih astronauta, zlato i brilijanti. Tu je i jedna zlatna kočija, Rolls Royce, bijeli Cadillac i Lincoln...S titovskim “pedigreom” svaka od tih stvari postaje znatno vrednija. Republika Slovenija zatražila je svojedobno i unošenje navodnih tajnih računa u Švicarskoj, na kojima je pohranjeno do 1,5 milijardi eura, u imovinu zajedničke države koja se dijeli kroz proces sukcesije. No Slovenci su promašili rok u kojemu je to bilo moguće izvesti. Tito je, prema napisima u austrijskom tisku, posjedovao i 30 posto udjela u bečkom hotelu Impérial, kategoriziranom s pet zvjezdica. Joška Broz izjavio je da su od ukupne Titove imovine nasljednici dosad naplatili samo autorska prava: “Koliko znam, svatko od nasljednika dobio je oko 4.000 ondašnjih njemačkih maraka. Što je dalje bilo s ostavinskim postupkom, ne znam, jer to nije gurao ni moj otac ni Mišo. Žarko je želio samo četiri Titove svečane uniforme s lentama, ali nije mogao ni to dobiti. Uniforme su podijeljene po svijetu, a jedna je završila kod Gadafija!” Titov pokojni sin Žarko od svog je oca tako naslijedio samo jedan vinograd kod Kumrovca. Drugom sinu Miši Tito je planirao ostaviti kuću kod Samobora, no Zagreb je polagao pravo na to imanje pa je vođen dug sudski spor. Jovanka Broz uvjerena je da sustav neće hotimično raditi u njenu korist. “Oni se nadaju da ću ja brzo umrijeti, a najmlađi Budisavljević je umro sa 96 godina. A i on je nastradao u prometnoj nesreći”, prenosi Jovankine riječi Mladen Gvero, autor knjige “Jovanka Broz - vreme izolacije”. Na naše pitanje, zašto je za jedan spor - ma kako kompliciran bio - trebalo čak 30 godina, i kako je bilo moguće da Jovanka bude izolirana od strane nekoliko posve različitih režima, Gvero kaže. “Budimo realni, takav smo narod. Vjerojatno su je zaboravili. A ima još nešto. Čim je Jovanka, nakon Titove smrti, iz Užičke 15 preseljena na Bulevar mira, puno je toga razgrabljeno iz te vile. Nestalo je jedno platno Oskara Kokoske i jedan Goya. Znate koliko to vrijedi? Od kada su njih dvoje razdvojeni, iz rezidencije je sve razgrabljeno. Jednom prilikom su Jošku rekli da je netko na oglas dao da prodaje Titov servis za kavu. Joška je odmah otišao 53

tamo i prepoznao servis od specijalnog porculana, gdje su na šalicama bile Titove slike. Dva takva kompleta. Pitao je za cijenu i rekli su mu da koštaju oko 800 maraka. Odmah je uzeo novac i otkupio ih”, priča Gvero, koji dodaje da je nestalo i dosta oružja. Tito je imao 176 pušaka, a na nedavnoj izložbi njegova naoružanja izloženo ih je samo 67. “Kada sam pitao što je sa ostalim oružjem, rekli su mi da nije bilo potrebe za duplikatima. Pitanje je i gdje su nestali njegovi fotoaparati. Kad je obnovljena rezidencija u Užičkoj, sve iznutra je spaljeno i izneseno...” Toma Fila, najpoznatiji srpski odvjetnik koji je do jučer zastupao Jovanku Broz, pojašnjava zbog čega je trebalo 30 godina da se Brozovima omogući da dobiju djedovu imovinu. “Sve što je Tito imao popisivali su predstavnici CK Jugoslavije i predsjedništvo Jugoslavije bez obzira gdje se nalazio. Potom su obitelji podijelili beznačajne predmete od lula, tabakera i uništenih odjela. Uglavnom bezvrijedne bezvezarije koje ni ja ne bi volio naslijediti, a kamoli oni koji su trebali dobiti milijarde. Isprva su se spominjala tri nasljednika, Jovanka, Mišo i Žarko. No sve vrijedno ušlo je u četvrti spis kao državna tajna. Ja sam od 1981. od kada sam postao Jovankin advokat tražio da mi daju taj spis. Svašta sam doživio. Govorili su mi da on ni ne postoji, pa da je uništen, pa su vrijeđali Tita da je nije imao ništa i da je živio na tuđim jaslama. Sve je pokrenulo 2000. padom Miloševića. Odjednom spis više nije bio spaljen, ali trebalo im je deset godina da mi ga daju. U njemu se nalazi sve bogatstvo, od zlata, brilijanata, ordena, automobila, ma svega. Ne znani točno koliko to sve vrijedi ali milijarde su u pitanju”, rekao je Fila. Opisuje kako je uz pomoć Rodoljuba Šabića isposlovao smo da Muzej povijesti Jugoslavije i Arhiv Srbije dostave sudu popis imovine Brezovih. “Ja nisam imao uvid u taj popis, ali će novi zastupnici Jovanke Broz i ona imati. Trebali bi poslati dopis Vladi i tražiti da se osobne stvari nekadašnje prve dame izdvoje iz ostavštine”, rekao je Fila. Istaknuo je da će proces potrajati barem nekoliko godina. Fila više ne zastupa Jovanku, no kako je tek sada otkrio da je u sukobu interesa pojašnjava: “Vladin sam savjetnik i istina je da to nisam od jučer. No to se pitanje nije povlačilo dok nisam uspio doći do tajnog popisa imovine. Kada sam ga napokon dobio rekli su da sam u sukobu interesa te da je više ne mogu zastupati.” Prisjetio se kako je jednom prilikom dok je poslovno putovao u Nicu naišao na jahtu koju su prodavali kao Titovu. “Prišao sam ljudima i rekao da sam Jovankin odvjetnik te da pouzdano znam da to nije Titova jahta te pitao zašto je tako predstavljaju. Smijali su mi se i dobacili: ‘Znamo, ali se tako bolje prodaje’”, dodaje. Komisija koja je 2002 popisivala imovinu našla je više od 30 umjetničkih slika. Posebno je popisano srebro, od različitih tabakera, poslužavnika i zdjela, do srebrnog pribora za jelo. Na popisu se našlo i posuđe od keramike i porculana, šivaća mašina Singer te nekoliko šahovskih garnitura s figurama od slonovače, u kutijama od pliša i pozlate, mahom iz Indije i drugih egzotičnih destinacija. Jovanka Broz podnijela je 1984. sudu prvi podnesak s oko 1.000 različitih predmeta i s popisom njezine osobne imovine koju potražuje iz Užičke 15, Muzeja Marija Gubec, bilijarnice, Šumske kuće, Kuće cvijeća, Bijele vile na Brijunima i s Vange. Na popisu je namještaj u duborezu, kolekcija starih i skupih vina s Vange, kolekcija maraka koju je bračni par skupljao, mnoštvo austrougarskih dukata, zlatnika američkih dolara iz 17. i 18. stoljeća, arapski zlatnik sa sedam zvijezda, zlatnik Meksika itd. Na popisu osobne Jovankine imovine, osim nakita među kojim je 37 ogrlica s garniturama, uglavnom od zlata, našle su se i skulpture, slike, vaze, tepisi te brojne vrijedne knjige. Novosti su objavile da je na popisu i dragocjen nakit: šestoredna ogrlica od bisera s dragim kamenom i briljantima, biseri dugi metar i pol, 65 različitih komada nakita od bisera, kovani novac iz 1920., 1925-, 1931. i 1941., mali i veliki zlatnici, metalni držač u obliku čahure sa staklenom epruvetom u kojoj su zlatne kuglice, torba s plaketama i zlatnim 54

značkama, zlatne tabakere, zlatni džepni satovi, žad, zlatni i srebrni medaljoni, zlatna kutija za šibice, ukrasne kutije od pliša ukrašene zlatom i briljantima, privjesci i nakit od bijelog zlata, ukrasne igle s briljantima, rubinima, crnim i roza dragim kamenjem... Većina navedenih stvari i danas se nalazi u trezoru vile Mir, odnosno Muzeja povijesti Jugoslavije.

POZNATI FANOVI O TITOVOJ SMRTI Mišo Kovač “Govore da je Tito bio diktator, a ja tvrdim da to nije istina. On nije bio diktator, nego su oni što su ga okruživali od njega učinili - Boga! Zvali su me osam puta da mu pjevam, ja sam se svaki put izvukao i nisam otišao tom našem drugu Bogu. Ne činim zbog toga od sebe heroja niti zamjeram onima koji su mu pjevali. Svatko je radio ono što je htio. Ja sam vjerovao i vjerujem u pravog Boga, a u Boga koji se zvao Josip Broz nisam vjerovao. Ni u njegov komunizam. S tim da nikad neću kazati da sam bio proganjan, da su mi zabranjivali odlazak u crkvu, da nisam smio nositi križ na lančiću oko vrata... Ni Tito ni njegova komunistička vlast nisu me dirali, odlazio sam u crkvu kad sam htio, otkad znam za sebe, nosim križ oko vrata... I nije mi falila ni dlaka s glave. Bio sam popularan od vrha Slovenije do dna Makedonije, da sad kažem kako sam zbog svog hrvatstva bio ugnjetavan, to bi bila laž...” Sophia Loren, glumica: “Takvu jednostavnost nikad nisam doživjela ni pri jednom susretu sa slavnim ljudima.” Miroslav Krleža, književnik: “Teško je reći što će biti i kako će biti poslije Tita. Ovaj prostor ostaje ono što je uvijek bio - prostor trenja, ili dodira, ako hoćete, ali uvijek prostor pretenzija jačih suvereniteta. Ne treba nikada zaboraviti da se velike sile, ako ne ratuju, ali i kad ratuju među sobom, uvijek nagađaju preko glava malih naroda. Tito je postao ono što je postao upravo zato jer je o tome imao preciznu svijest, jer je o tome trajno vodio računa i jer je znao neutralizirati nagodbe pa, dozvolile, i diktate velikih na račun malih. U tom je smislu učinio za položaj Hrvata više nego itko ikada u njihovoj povijesti. Ali Hrvati, kažem vam, nisu toga svjesni.... I mogao bih vam u detalje prognozirati što će mu se sve tovariti na dušu kad ode ... Ali mogao bih vam također točno prognozirati, da će poslije razdoblja odbacivanja, u ne znani koliko dalekoj budućnosti, doći vrijeme kada će biti objektivno valoriziran i kada će mu se priznati velike zasluge koje je stekao za Hrvatsku...” Marijan Beneš, boksač: “Sreli ste Tita?” “Jesam, dva puta. Tile je bio laf. Kada su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je: ‘A ti si onaj mali što onako opasno bije?’ Ja sam mu rekao: ‘Niste ni vi druže Tito viši.’ Zagrcnuo se od smijeha. Mogu pisati što hoće, ali nitko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali plaću - i radnik i rudar i čistač ulica i liječnik. Sada gospoda jedu iz kante za smeće - i u Zagrebu i u Beogradu i po Banjoj Luci.”

55

Stjepan Mesić: “Pokušavam objektivno sagledati sve pozitivne strane Titove vladavine. On nije mogao vladati Jugoslavijom uz europski model demokracije, jer toga na tim prostorima nikada do tada nije bilo. Ta je država držana na okupu samo pomoću sile i Titove karizme. Kada je on umro, nestala je i kohezija. No, da ga nije bilo, nikad ne bi bilo moderne hrvatske države. On je bio hrvatski heroj.” Bruno Langer, pjevač: “Ta razliku od mnogih drugih, mi smo imali poruku, a to znači da nismo živjeli u mraku. Naprotiv. Mogli smo slobodno govoriti i još slobodnije da se krećemo. Onaj ko sada priča da smo u socijalizmu za vrijeme Tita bili nečim sputavani, taj priča najobičnije gluposti i tvrdim da je najobičniji lažov.” Borut Pahor, premijer Slovenije: Slovenski premijer Borut Pahor izjavio je da su njegova osjećanja prema Josipu Brozu Titu podijeljena, na pozitivna i negativna, ali da je Tito ipak povijesna figura. Pahor je istaknuo da iz tog razloga nije naklonjen zahtjevu opozicije za uklanjanje Titovog imena s ulica i trgova u Sloveniji, zbog njegove odgovornosti za likvidaciju protivnika po okončanju Drugog svjetskog rata, prenijela je slovenska agencija STA. “Dopustite da podijelim s vama svoje osobno mišljenje o Josipu Brozu Titu, koje nemam namjeru kriti. Kuća mojih roditelja je udaljena od talijanske granice toliko da bacite kamen. Ja sam čovjek iz Primorske. Bez partizana, kojima je zapovijedao Tito, Primorska možda nikada ne bi ponovo bila dio Slovenije, toga sam svjestan”, rekao je Pahor. Slovenski premijer je istaknuo da upravo zato vidi partizanski pokret kao nešto “što je donijelo slobodu i bilo dio udružene pobjede nad nacizmom i fašizmom“. Pahor je, međutim, naglasio da treba napraviti jasnu razliku kada je riječ o njegovom mišljenju o Titu za vrijeme i po okončanju Drugog svjetskog rata. Danilo Turk, predsjednik Slovenije: “Maršal Tito je bio velika i kompleksna povijesna ličnost izuzetno važna za slovenski narod.” Muhamed Filipović, akademik: “Moguće je osnovano i argumentirano tvrditi da je Josip Broz Tito bio najveća ličnost naše novije historije, historije cijelog nekadašnjeg jugoslavenskog državnog i povijesnog prostora, kao i Balkana i da je u europskoj i svjetskoj historiji igrao jednu od vodećih uloga.” Miko Tripalo, političar: “Tito je povijesna osoba i njegova povijesna uloga je bila pozitivna.” Helmut Schmidt, bivši kancelar Njemačke: “Tito je najuspješniji političar suvremene Evrope.” Dušan Bilandžić, akademik: “Vrijeme prolazi, a Tito se vraća sve veći veći.” Stipe Šuvar, političar: “Tito je bio jedini Hrvat južni Slaven koji je ušao u svjetsku povijest i u njoj ostao.” “Bio je najslavniji vođa antifašističkog ustanka u samome srcu Europe”, istaknuo je Šuvar, napominjući da su Titovi partizani bili pravi anđeli prema onome što su u Drugome 56

svjetskome ratu činili ustaše, četnici i belogardejci koji danas partizane optužuju za zločine. Prema njegovim riječima, Titovo ime i djelo najviše dovode u pitanje njegovi narodi - Hrvati i Srbi, dok je njegovo ime u svjetskoj povijesti zauvijek upisano zlatnim slovima. “Zanimljivo je da se nekih navodnih velikana, a koji su umrli prije godinu dvije, nitko više ni ne sjeća. Mislim da to dovoljno govori o Titovoj veličini.” Jean Paul Sartre, filozof i književnik: Titova Jugoslavija je realizacija moje filozofije!" Dario Džamonja, književnik: “Za godinu i po dana, koliko su bili na vlasti, lideri nacionalnih stranaka su od obećanih ‘promjena’, ako ne računamo rat i bijedu, uspjeli samo da iz ureda i kafana poskidaju, nekad obavezne, slike predsjednika Tita. Iako su neke ulice već bile preimenovane, ipak se nisu usuđivali da promijene ime glavne sarajevske ulice i ona je ostala Titova. Tito je bio stalno prisutan u razgovoru: stariji su ga spominjali sa sjetom is uzdahom ‘e, da je nama našeg Tite’, a mlađarija, iz samo njima znanih razloga, krvnički psovala. Valjda je i to bio dio tih obećanih sloboda i demokracije. ‘Povjesničari’ i ‘historičari’ su blaćenje njegovog imena doveli do apsurda. Nerijetko su se u istim novinama mogle pročitati analize’ koje su ga razotkrivale kao plaćenika Vatikana! ‘agenta Kominterne’, ‘izdajnika hrvatstva! ‘dželata srpstva! ‘masonskog zavjerenika’, ili što god je kome palo na pamet.” Jure Kaštelan, pjesnik: “Zar može umrijeti Titova vizija koja je na povijesnoj prekretnici podigla našu zemlju, svakog čovjeka, protiv smrti, protiv rata i razaranja?” Kemal Monteno, pjevač: “Nisam čovjek koji se okreće kako vjetar puše, i ne mogu me promijeniti. Onoga koga sam volio, volim i dalje, i gotovo! Tako i protiv Tita mogu govoriti što god hoće, ali moje mišljenje o njemu ne mogu promijeniti. A, taj susret, kada mi se pridružio na sceni i otpjevao sa mnom ‘Bella Ciao’ nezaboravna je uspomena koju ću čuvati do kraja života.” Zdravko Čolić, pjevač: “Četiri puta sam pjevao Titu i za doček Nove na Brijunima ga poljubio. Bio je karizmatičan i znao je s ljudima. A tko ga nije volio, imao je putovnicu da ode.” Gabi Novak, pjevačica: “.. Puno puta sam pjevala pred Titom, gotovo uvijek kada je dolazio u Zagreb. Jedne Nove godine pjevali smo mu Tereza, Arsen i ja... Odlično je igrao, krasno! Bio je strašno komunikativan, sve nas je mnogo volio... Čim odu uzvanici, s nama bi se zabavljao, pričao viceve... sve do pet, šest, sedam ujutro! Mi bismo već popadali od umora, a on bi ujutro naručio viski, zapalio ‘havanu’ i sjeo za klavir.. Svirao je, sjećam se, Chopina..." Janez Stanovnik, bivši Predsjednik predsjedništva SR Slovenije: “Smatram da je Titova karizma, kod kuće i u svijetu, odigrala pozitivnu povijesnu ulogu. Tito je velika povijesna ličnost!" Nenad Čanak, političar: “Što je Broz stvorio, ovi ne mogu ni da okreče!“ Francesco Cossiga, bivši predsjednik Italije: 57

“Tršćani bi morali biti ‘zahvalni Titu i partizanima’ jer su ih oslobodili fašizma i nacizma. Tito bi u Trstu zaslužio spomenik u središtu grada!" Sandro Pertini, bivši predsjednik Italije: “On je posljednji među velikanima Drugog svjetskog rata koji odlazi pošto je bio prvi u borbi za ostvarenje i obranu nezavisnosti svog naroda. On je dobio sve bitke u kojima je sudjelovao kao protagonist, izgubio je samo posljednju - onu protiv smrti. Osjećam se duboko ožalošćen jer s Titom gubim prijatelja kojeg sam smatrao drugom po borbi i uvjerenju!" Lordan Zajranović, redatelj: “Jednostavno se ta epoha 20. stoljeća ne može zamisliti bez imena Tita. To je ogromna historijska ličnost koja je obilježila ne samo naš prostor nego cijeli svijet!“ Hašim Kučuk Hoki, pjevač: “To je čovjek koji je bio natprirodno pametan i jak, koji je uspio da ove današnje hajvane, Balkance, drži 50 godina u miru!“ Abdulah Sidran, književnik: “Čak i da je danas sto puta bolje nego sto jeste, i dalje je sto puta gore nego u Titovo vrijeme!“ Rade Šerbedžija, glumac: “Onome ko ne zna koliko je dobro živio pod Titom, ja pomoći ne mogu!“ Bata Živojinović, glumac: “Imao sam tu privilegiju da budem s drugom Titom na Brijunima. Takva su vremena bila. On je želio da se druži s glumcima i ja sam bio počašćen njegovim pozivom. Volio me je jer sam uglavnom igrao zapovjednike u ratnim filmovima. Od preko tristo, koliko sam ih snimio, bilo ih je trideset jedan partizanskih. ‘Breza’ je bio dobar film. Tu sam igrao Zagorca, a Tito je po majci odatle vukao korijene. Dva mjeseca sam među njima učio melodiju tamošnjeg govora. Poslije premijere on mene oslovi ‘Zagorac”. Ja mu kažem: ‘Druže Tito, nisam ja Zagorac, ja sam Šumadinac!’. A on na to kaže: ‘Meni je to isti k...!’“ Veljko Bulajić, redatelj: “Apsolutno je u ratu bio briljantan zapovjednik partizanskog pokreta. Odličan ratnik. Naravno, Stari je imao i pobjeda i poraza. Na kraju krajeva, u finalu je pobijedio. On je pobjednik. Možete ga volite ili ne volite. Što se mene tiče, neka svatko izabere kako hoće.“ Stevo Karapandža, kuhar: "Dobivao sam pohvale od Titovog protoka. Sjećam se da je dva puta slavio Novu godinu u hotelu “Interkontinental” u Zagrebu. Bilo je lako kuhati za njega, jer je Tito bio jednostavan. Volio je obična, narodna jela. Sjećam se da smo mu jednom prilikom rano ujutro, kada je išao u lov, spremali i škembiće. Volio je i kolače od kukuruznog brašna." Hans Koschnnik, bivši gradonačelnik Bremena i Mostara: “Tito je bio karizmatična ličnost i njegova jedina pogreška je bila ta što je nakon Drugog svjetskog rata zabranio javnu raspravu o unutarnjim konfliktima. Da su se narodi u bivšoj Jugoslaviji suočili sa svojom prošlošću, ne bi bilo ratnih sukoba koji su uslijedili 90-tih 58

godina. Tito je u europskoj i svjetskoj politici imao važnu ulogu. Tito je bio voljen, jer se oslobodio iz ‘kandži Moskve’. Bilo je i onih koji ga nisu voljeli, jer je komunist. Međutim, ostaje činjenica da je Tito jedan od rijetkih političara koji je zbog bolje suradnje bio u stanju izgraditi mostove između blokova. To su u Europi uspjeli samo Finci, Jugoslaveni i Austrijanci." Richard Nixon, predsjednik SAD: “Tito je lider koji ima svoju boju, smisao za humor i sjajno pamćenje; on je izvrstan sudac ljudskih karaktera i on se nas, Amerikanaca, ne boji! Pod njegovim rukovodstvom Jugoslavija je postala jedna od najcjenjenijih i najuglednijih zemalja u svijetu. Ona je veličine naše Louisiane - a tko u svijetu zna za Louisianu, a za Jugoslaviju znaju svi. Ona je iskreni prijatelj Sjedinjenih Američkih Država." Elizabeta II., britanska kraljica: “Ako je ovaj čovjek metalostrugar, onda ja nisam kraljica Velike Britanije." Margaret Thatcher, premijerka Velike Britanije: “Tito je bio jedinstvena ličnost suvremene povijesti." Indira Gandi, premijerka Indije: “Otišao je jedan od velikih ljudi našeg doba, stvaralac povijesti.. Tito je prije svega bio iznimno ljudsko biće. Ne može se, međutim, dijeliti njegova javna i privatna ličnost. On je imao izuzetnu snagu i pokušavao je ostvariti savršenstvo." Marko Vešović, književnik: “Pamtim i da sam, kad sam odlazio kući, pred zgradom Skupštine vidio čovjeka koji je nosio veliku Titinu sliku. Meni je Tito ubio oca informbiroovca, ali nisam zaboravio da sam ga od tog trenutka počeo malo drukčije gledati. Točnije, nije se jednom dešavalo, kad vidim što radi demokratska ološ koja Titu naziva diktatorom, da javno kažem: ‘Đe si, diktatura, stope ti ljubim’.” Braco Vuković, novinar i književnik: “Tito je neosporno obilježio povijest Jugoslavije, Hrvatske, ali i svijeta. Bio je golemi državnik s velikim ugledom i to nitko nije osporio. Bio je priznat zbog antifašizma, jer na ovim prostorima nije bilo mira do kraja Drugog svjetskog rata. Uz to, postavio je i vrlo jednostavnu sintagmu bratstvo i jedinstvo, koje zapravo nisu komunistička parola, već neko civilizacijsko, opće mjesto. Ljudi su to jako osjećali. Zemlja je upala u ekonomske probleme, inflaciju, ali zadnjih 10 godina prije Titove smrti se pristojno živjelo. Ljudi su bili zadovoljni što žive u sređenoj zemlji bez problema. Nakon smrti u zraku je lebdjelo nešto, jer nismo više osjećali da je Jugoslavija snažna zemlja, a postojao je strah od balkanskih atavizama - tko je bio u Udbi, policiji..., koji je kao mač visio ljudima iznad glava. Ljudi su vrlo emotivno primili smrt Tita, na zagrebačkom kolodvoru okupilo se 1,5 milijuna ljudi. Svi su bili u velikom strahu što će biti nakon njegove smrti. Malo je bilo onih koji su se naslađivali i koji su u Titovoj smrti vidjeli svoj politički trijumf. Kad je Tito umro, ja sam bio na godišnjem s obitelji. Bili smo na moru, spojili smo par dana oko Prvog maja i taman smo se vozili autom kući. Negdje pred Zagrebom na radiju smo čuli da je umro Tito. Nastao je šok i tajac i šuteći smo se dovezli kući u Veliku Goricu." Jasper Ridley, književnik:

59

“Nikad u povijesti toliko svjetskih državnika i vođa nije prisustvovalo jednoj državnoj sahrani. Bilo ih je mnogo više nego na sahrani kraljice Viktorije u Londonu 1901. godine, pa čak i više nego na sahrani Johna Kennedyja ili Winstona Churchilla. Prisustvovali su toj sahrani četiri kralja, trideset i jedan predsjednik države, šest prinčeva, dvadeset dva premijera vlada četrdeset i sedam ministara vanjskih poslova. Stigli su iz 128 zemalja i iz svih krajeva svijeta, s obje strane dva bloka zaokupljena hladnim ratom supersila, i iz svih neutralnih nesvrstanih zemalja." Izet Sarajlić, književnik: “Kakav god da je bio, bio je šef najsretnije jugoslavenske države. U toj državi Vojislav Sešelj je uspio i doktorirati. A mi u njegovoj ne bismo mogli ni da dišemo.“ Winston Churchill, premijer Velike Britanije: “Odlučno smo stali na stranu Tita zbog njegove nepokolebljive i hrabre borbe protiv njemačke armije. Partizani su sada gospodari tamošnje situacije i predstavljaju smrtnu opasnost za Nijemce. Oko ovih hrabrih snaga i u njihovim redovima razvio se jedan jedinstveni pokret za slobodu cijelog naroda. Komunistima pripada čast što su prvi započeli borbu. Ti valjani Titovi sljedbenici drže onoliko Nijemaca u Jugoslaviji koliko ih drže kombinirane anglo-američke snage u Italiji. Vehid Gunić, novinar: “Treći put sam vidio Tita u Drvaru 1974. godine. Bilo se navršilo 30 godina od desanta. Tito je došao u maršalskoj uniformi. Koju god je maršalsku uniformu oblačio; kopnenu, zrakoplovnu, mornarsku vi ste u njemu vidjeli samo maršala. Bio je lijep i sve mu je lijepo pristajalo. Sjetite se; poslije raspada Jugoslavije neki su pokušavali biti Tito, pa su ispadali groteskni i tragično smiješni. Tito je bio lijepi maršal. Vojskovođa. Opjevani maršal. Genije koji iz nespojivog napravi spojene posude, nokat i meso, pa se sve sraste, pa naše brašno prosije ‘kroz rešeto i kroz sito’ i ne svrsta se da bi bio lider, a bio je lider od formata. Kleli smo mu se." Helmut Schmidt kancelar Njemačke: “Tito je jedan od najvećih državnika ovog stoljeća, prvi koji nije dozvolio Staljinu da diktira svoju politiku." Alberto Moravia, književnik: “Tito je znao da se prilagođava ritmu revolucije. Uvijek je znao biti na prvom mjestu i da se na pravi način odnosi prema povijesti. Nikada u životu nije ustuknuo. Tito nije bio žrtva povijesri, već čovjek koji je stvarao povijest." Günhter Grass, književnik: “Tito je borac za socijalizam u Jugoslaviji, ali njegovo djelo ima mnogo širi i veći značaj; nemoguće je da ostavi trag samo u vlastito zemlji. Želio bih da pronicljivost Titovog duha još dugo bude prisutna na našem kontinentu. To je čovjek, komunista i socijalista koji je prvi uputio kritiku centralističkom pogledu na razvitak socijalističkog društva. Po meni, predsjednik Tito je veliki borac upravo za takvo decentralizirano, humano socijalističko društvo i uvjeren sam da će taj veliki i teški put u Jugoslaviji biti okrunjen uspjehom." John Kennedy, Predsjednik SAD: “Bio sam fasciniran svojim susretom s Titom, partizanskim liderom koji je porazio sve svoje unutarnje suparnike i pobijedio Nijemce. Tito je bio komunista i nacionalista, a njegova 60

volja, njegove trupe i njegov prestiž spajali su i držali povijesni antagonizovane narode Jugoslavije.“ Arthur Miller, književnik: “Svaki dan sam najprije pogledao vijesti o tome što se događa s partizanima maršala Josipa Broza Tita. Posebno želim istaknuti da je u 1941. primjer Jugoslavije utjecao na mnoge ljude diljem svijeta i čitavu Ameriku izuzetno ohrabrujuće. Kada smo slušali o žestokom otporu s kojima su jugoslavenski partizani suprotstavili njemačkim hordama i fašizmu, prvi put od početka II. svjetskog rata, postalo nam je jasno da je Hiderova Njemačka nije nepobjediva." Mohamed Reza Pahlavi, iranski šah: “Jugoslavija je, zajedno s Iranom, jedina zemlja koja je pod teškim okolnostima... pružila otpor Staljinu. Nije bilo lako ujediniti različite skupine, modernizirati jednu državu kao Jugoslaviju i jedno se mora priznati, maršal Tito je obavio izuzetan zadatak.“ DengXjaoping, kineski političar: “Susreo sam se s drugom Titom baš kao sa starim vojnikom. Imali smo srdačan razgovor i dogovorili smo se da zaboravimo prošlosti gledamo u budućnost. To je stav koji smo usvojili kada smo rezimirali odnose s drugim strankama i istočnoeuropskim partijama i državama; Mi uzimamo sadašnjost kao svježu početnu točku iz koje ćemo razvijati prijateljske odnose i suradnju. Naravno, još je uvijek vrijedno truda analizirati događaje iz prošlosti. Ali mislim da je najvažnija stvar da svaka partija, bilo velika, mala ili srednja, treba poštovati iskustva drugih i izbor koji su oni napravili i suzdržati se od kritiziranja načina na koji druge partije i države provode svoje poslove. To bi trebao biti naš odnos ne samo prema strankama na vlasti, ali i prema onima koji nisu na vlasti. Kad smo imali razgovore s predstavnicima komunističkih stranaka u Francuskoj i Italiji, mi smo izrazili stajalište da trebamo poštivati njihovo iskustvo i njihov izbor. Ako su oni pravili greške, na njima je da ih isprave.. Isto tako, oni bi trebali zauzeti isti odnos prema nama, dopuštajući nam da pravimo pogreške ispravljam ih. Svaka zemlja i svaka stranka ima svoje vlastito iskustvo, koje se razlikuje od ostalih na tisuću i jedan način!“

LALEVIĆ: SKINUO SAM TITA S RESPIRATORA... “Godinama sam se premišljao da li da napišem svoja sjećanja na 16 godina praćenja Predsjednika Republike na svim putovanjima u inozemstvo”, kaže dr. Predrag Lalević, član Titova konzilija i liječnik koji ga je pratio na međunarodnim turnejama. Lalević je napisao knjigu “S Titom po svijetu”. “Oklijevao sam zbog više razloga. Najprije zbog toga što me savjetnik Predsjednika, kad mi je saopćio da sam izabran da pratim Predsjednika na putovanjima u inozemstvo, pitao koje dnevne novine čitam. Odgovorio sam da su to Politika i NIN. Tada mi je rekao da prije odlaska na put kažem supruzi da mi sačuva novine i kad se vratim s puta pročitam što je pisalo o putu te da to što piše u novinama, to sam čuo i vidio. Ovo se, naravno, nije odnosilo na službene bilješke u vezi sa zdravljem Predsjednika. Ništa van toga. Ja sam tada imao 36 61

godina i ovaj izbor sam primio, prije svega, kao izraz priznanja i povjerenja u moju stručnost, pa sam ovakvu preporuku poštovao. Međutim, čitav niz događaja tijekom putovanja bio je tako impresivan, da su mi trajno ostali u sjećanju. O nekima od tih nezaboravnih doživljaja sam pričao obitelji i užem krugu prijatelja, tako da mi ih je bilo lako opisati.” “Drugi razlog je bila pojava velikog broja tekstova i knjiga za koje sam znao da nisu istiniti”, kaže Lalević, “a neki od njih su bili ružni tračevi. Ja sam smatrao da ako vam netko povjeri brigu o svom zdravlju, a to znači i životu, onda je u najmanju ruku nekorektno iznositi u javnost svari iz osobnog života, čak i da ta osoba nije Predsjednik Republike. Nažalost, jedan od tih autora bio je i osobni liječnik Predsjednika. Posljednja stvar, koja je prelila čašu, bile su izjave za novine u kojima se tvrdilo: bio sam kod Tita svakoga dana i razgovarao s njim, ili, ja sam mu svakoga dana spremao hranu i sa svojom ženom odlazio u Klinički centar gdje bi ga ona hranila. Ove priče nisu bile istinite (da ne kažem da su bile obične laži), jer te osobe nisu ni privirile kliničkom centru, a što je još važnije, ja sam ga intubirao (uveo plastični tubus u dušnik) i priključio na respirator 26. veljače, tj. 68 dana prije nego je preminuo. Za vrijeme arteficijelne ventilacije Predsjednik je bio u umjetnoj komi (koju sam održavao redovnim ubrizgavanjem lijekova za održavanje sna ili se, pak, radilo o komatoznom stanju izazvanom bolešću) i naravno nije mogao komunicirati i uzimati hranu. Toliko o tome“ “Inače, ja sam samo u rijetkim prilikama bio u funkciji osobnog liječnika. On je bio i u zemlji u neposrednoj blizini Predsjednika, dok sam ga ja pratio na putovanjima u inozemstvo. Pilot predsjedničkog aviona, general Žutić, jednom mi je prilikom rekao da smo, putujući avionom, proveli na putu skoro dvije godine, a bilo je i putovanja brodom Galeb, na kojima sam ga pratio. Vjerujem da je u mom izboru, u odnosu na druge kandidate, prevagnulo moje stručno obrazovanje. Ja sam, naime, upisao medicinu 1945., diplomirao 1951., započeo specijalizaciju anesteziologije i reanimatologije 1953. godine u VMA, završio jednogodišnju Školu anestezije na Univerzitetu u Kopenhagenu kao stipendist Svjetske zdravstvene organizacije, položio specijalistički ispit i u Kopenhagenu i Beogradu te napokon, proveo godinu dana u čuvenoj klinici Majo u SAD-u, kao njihov stipendist. Još kao student radio sam tri godine na kirurgiji i operirao manje stvari, tako da sam vjerojatno bio pravi kandidat za ovo mjesto.” Na pitanje kako je Tito reagirao kad je saznao da bi mu amputacija produžila život, Lalević kaže: “Čim smo stigli u Ljubljanu, otišli smo u Klinički centar i napravili snimke arterija na lijevoj nozi, a zatim otišli na Brdo kod Kranja. Budući da je situacija na arterijama bila loša, predložili smo Predsjedniku operaciju, što je on odbio. Mi smo tada pozvali na konzultaciju profesore Debejkija iz SAD-a i Knjazova iz Moskve. Debejki je predložio operaciju, tj. amputaciju, a ako on ne pristane na to ostavio nam jednu protezu za premošćivanje krvne žile, s malim izgledima za uspjeh. Kako je on uporno odbijao amputaciju, pokušali smo napraviti premošćenje protezom koju nam je ostavio Debejki. Ova operacija, kao što se i očekivalo, nije uspjela, a on je i dalje odbijao amputaciju. Tek kad je vidio svoju potkoljenicu, koja je bila plava s velikim plikovima na koži, rekao je da radimo što god je potrebno. Mi smo brzo pripremili salu i napravili amputaciju noge znatno iznad koljena. Ova operacija je protekla bez komplikacija i on je počeo primati posjete na Intenzivnoj njezi. Posjetili su ga i sinovi Žarko i Mišo. Već smo razmišljali o odlasku na Brdo kod Kranja, kada su počele komplikacije. Najprije sa bubrezima, a zatim i druge. Kao što sam već rekao na početku, Predsjednik je bio na respiratoru (umjetnom disanju) punih 68 dana. Predviđati koliko je još mogao živjeti da je odmah napravljena amputacija bila bi čista pretpostavka. Tema smrti nikada nije spominjana u razgovorima, osim što je on, odbijajući operaciju, rekao: “Ja dolje”, pokazujući prstom na dolje, „idem samo u jednom komadu.” Predsjednik je zadržao prisutstvo duha i često se šalio s članovima konzilija i drugim osobljem. 62

“Kao što sam već rekao, poslije amputacije, dok je njegovo stanje bilo sasvim dobro, posjetili su ga Žarko i Mišo, a zatim i general Ljubičić i, mislim, Lazar Koliševski. Kada smo prešli na odjel prof. Kosaka, na 7. katu, nije više bilo posjeta osim nas koji smo se brinuli o njegovom zdravlju. Inače, sve što nam je bilo potrebno, bilo je nabavljeno u najkraćem mogućem roku. Predsjednik je dugo godina imao dijabetes te mogu reći da nije bio discipliniran pacijent. U to vrijeme nije bilo aparata s trakicama kojima ste mogli za 14 sekundi dobiti vrijednost šećera u krvi, već se ta vrijednost procjenjivala na osnovu određivanja šećera u urinu uz pomoć trakica. Ja bih mu na wc kotliću u kupaonici ostavio bočicu od 100 ml da ostavi urin za određivanje šećera. Bočica bi po dva-tri dana stajala tamo prazna, da bi na kraju ipak ostavio urin. Poslije pregleda kazao sam mu da je šećer prilično visok, na što je on obećao da će pripaziti na jelo...” “Nije istina”, dodaje dr. Lalević, “da je u bolnici pušio i pio viski. Samo jednom, dok je bio u Intenzivnoj njezi, tražio je čašu vina sa Vange, pa smo mu ispunili želju. Jednom je imao visoku temperaturu i recitirao je na njemačkom revolucionarnu pjesmu njemačkih radnika, a zatim Ljermontova na ruskom. Pitao me da li sam razumio. Rekao sam da nisam, pa mi je prevodio“ Pitam ga da li je volio Jesenjina: “O, mnogo. Toliko lirskog.” Zatim je pričao kako je proveo pet godina u Sibiru, a jednu godinu u Rusiji. Trinaest mjeseci je bio u bolnici. “Pa Vi već imate dobar bolnički staž. Trinaest mjeseci u bolnici.” - “O, da...”, samo to mi je odgovorio. Ne može se ni u šali reći da sam mu ja presudio time što sam mu mrtvom isključio respirator i druge aparate, budući da je već deset minuta bio mrtav. Prof dr. Predrag Lalević

63