Peter Prange - Posljednji harem.pdf

Peter Prange

POSLJEDNJI HAREM

Naslov izvornika Der letzte Harem.

Za tri žene mojeg života: za ženu koja mi je podarila život, za ženu koja sa mnom dijeli život, za ženu koja poslije nas nastavlja taj život.

„Ja sam žena iz harema, osmanska robinja. Vrući pijesak moj je otac, a Bospor moja majka. Mudrost je moja sudbina, neznanje moja propast. Bogato sam odjevena i bijedna ugleda, gospodarica robinja i sama robinja. Nemam imena, nemam časti. Moj je dom ova palača, u kojoj su bogovi pokopani, a vragovi odgojeni, zemlja svetosti, predvorje pakla.“ Bezimena.

PROLOG

Noć neostvarene želje – 1895.

1

BILA JE TO KADIR GECESI, NOĆ koja se dogodi samo jedanput u mnogo godina kada se rođenje Poslanika Muhameda poklopi s posljednjom noći mjeseca posta ramazana, u kojoj je Alah svijetu objavio Kur'an: ona tajanstvena noć nad noćima u kojoj se, prema vjerovanju pravovjernih, sve što postoji na zemlji, bile to biljke, životinje ili ljudi, klanja Stvoritelju i u kojoj se ostvaruju želje. Tiho, da ne probudi mlađu braću, Elisa je ustala sa svoje slamarice da se odjene u tamnoj sobi. Bilo je hladno, pa je cvokotala, a gola stopala gotovo su joj se zalijepila na smrznuti zemljani pod dok je napipavala put do vrata pokraj kojih je prije odlaska na spavanje pripremila pusteni kaput i vunene čarape. Dogovorila se za sastanak s Fatmom, svojom najboljom prijateljicom. Htjele su zajedno iskoristiti magične moći te noći kako bi napokon završio rat koji je već godinu dana bjesnio u njihovu selu. Naime, otkako je taj rat počeo, Elisa i Fatma više nisu smjele razgovarati. A kad bi ipak prekršile zabranu, dobile bi batina. Tek što je Elisa navukla kapu na glavu, iz velike kuhinje začuje glasove svojih roditelja. Pritisne uho na vrata da ih prisluškuje. „Neću pištolj u kući“, reče njezina majka. „Takvo što donosi nesreću.“ „Moramo se braniti“, odgovori otac. „Cijede nas do krvi.“ „Unatoč tome neću! I prije smo se s njima dobro slagali, pa svi smo sultanovi podanici.“ „Ne, mi nismo! Mi smo Armenci! Mi smo kršteni! Nevjernički kršćani! Zato nas mrze!“ „Moramo učiniti što od nas traže. Budemo li se branili, sve će nas pobiti!“ „Bolje da nas ubiju nego da crknemo od gladi!“ Slabo svjetlo jedne svjetiljke prodiralo je kroz pukotine na vratima. Dah iz Elisinih usta raspršio se u bijele oblačiće. iako joj je bilo tek devet godina, predobro je razumjela o čemu je riječ – njezini roditelji već tjednima nisu razgovarali ni o čemu drugom, osim o Turcima i Kurdima i Armencima i njihovim prepirkama. Nikada se nisu mogli podnijeti. Kada su se djeca tako ružno svađala, kažnjavali su ih. A

odrasle? Izvana su se približavali koraci u čizmama, a odmah zatim jaki udarci po kućnim vratima zatresli su drvene stijene. „Otvaraj!“ poviče muški glas. „Ili ćemo razvaliti vrata!“ Elisin mlađi brat, koji je zajedno s blizancima spavao u ladici, trgne se iz sna i zaplače. „Pssst!“ Kroz pukotinu na vratima Elisa je virila u kuhinju. Otac je upravo skrivao pištolj u hlače širokih nogavica dok je majka otvarala vrata. U prostoriju je ušao brkonja s visokom kapom obavljenom šarenim svilenim rupcima. U ruci je držao sablju. Elisa je poznavala tog čovjeka. Bio je to kurdski utjerivač poreza. Slijedili su ga drugi Kurdi upirući puške u Elisine roditelje. „Što hoćete od nas?“ upita otac. „Nisi platio porez!“ „Više nemamo novaca! Već ste nam sve oduzeli!“ „Da ti pomognem tražiti?“ Utjerivač zakorači sa sabljom prema Elisinu ocu. Pritom se činilo kao da raste, poput duha iz boce u pripovijetci, a da Elisin otac nestaje u podu. Njezina se majka ugura između njih dvojice. „Evo“, reče ona, posegne u pregaču i izvuče vrećicu. „To je sve što imamo.“ „Ne, nemoj mu to dati!“ Utjerivač odgurne Elisina oca i uzme vrećicu. „Eto vidiš! Zašto nisi to odmah dala?“ On spremi novac. „Ali to sigurno nije sve.“ Drhteći od hladnoće i straha, Elisa je vidjela kako pretražuje ormare i police. Znala je, ako sada ništa ne poduzme, ponovno će gladovati do proljeća, baš kao i lani. Sagnula se da obuje pustene cipele. „Kamo ćeš?“ upita je brat. „Nemoj ići, ostani sa mnom!“ Gledao ju je uplašenih očiju. Elisa bi se najradije bila zavukla k njemu u ladicu. No, nije smjela. Morala je k prijateljici koliko god se bojala. Magične moći ove noći mogu djelovati samo ako se vlastitim očima vidi kako se sav stvoreni svijet klanja Alahu i pritom moli, objasnila je Fatma. S minareta seoske džamije dopirao je ezan mujezina pozivajući vjernike na posljednju molitvu dana. „Ne boj se“, šapne Elisa. „Pobrinut ću se da sve opet bude dobro.“ Dala je bratu poljubac i bacila posljednji pogled na roditelje koje je jedan od Kurda držao na oku

dok su drugi kleknuli na pod kako bi se pomolili. Elisa zatim otvori prozor i nestane u noći.

2

U ISTO VRIJEME ELISINA SE PRIJATELJICA FATIMA išuljala kroz stražnji izlaz roditeljske kuće. Pritom joj je u lice puhao ledeni vjetar, pa se činilo da se mujezinov pjev na njemu smrznuo. No, umotanoj u mekano, toplo janjeće krzno, hladnoća joj nije mogla nauditi. Morala se požuriti, Elisa ju je već sigurno čekala. Fatma još čvršće omota šal oko glave. Nadala se da joj prijateljica neće prigovoriti. Fatma je, kao uvijek kad bi je pekla savjest, unaprijed smišljala obranu. Ne, nije kriva što kasni. Reći će – kriva je majka! Mazala joj je kanom ruke kao pripremu za Bajram koji će sutra slaviti. Fatmin je otac bio Kurd, ali njezina je majka bila Čerkeskinja, a sve su Čerkeskinje za Bajram bojile kanom ruke u crveno. Čerkeske žene, tako je uvijek govorila Fatmina majka, najljepše su na svijetu, pa su stoga u Sultanovu haremu i bile samo Čerkeskinje. U to je bila čvrsto uvjerena kao što je i Fatmin otac bio čvrsto uvjeren da su svi Armenci lažljivci i varalice. Dakle, nije imalo smisla buniti se ako majka nekome želi kanom namazati ruke. Elisa je to jednostavno morala povjerovati ako joj se nos i smrznuo dok ju je čekala. Već je bila zaboravila da je i sama moljakala majku da ju namaže kanom kako bi sutradan bila lijepa kao i ona. Oprezno, kako je nitko ne bi vidio, Fatma je pogledom ispitivala tamu. Snježne pahuljice, koje su nečujno padale s neba, svjetlucale su poput kristala na mjesečini koja se tu i tamo probijala između oblaka. Nadam se da će ubrzo prestati padati snijeg, pomislila je, jer inače Elisa i ona uopće neće moći vidjeti čudo – a ako ga ne vide, želje im se neće ostvariti. Trčala je duž smrznuta potoka što je prolazio iza kuće njezinih roditelja. Seoska je cesta bila preopasna. Ondje su već nekoliko dana patrolirali Sultanovi vojnici kako bi spriječili Armence i Kurde, čije je kuće dijelila samo cesta, da nasrnu jedni na druge i pokolju se. Snijeg je tiho škripao pod Fatminim nogama. Mislila je da će se bojati u mraku, ali nije ju bilo strah – bila je preuzbuđena da se boji. Začas će vidjeti nešto što gotovo nitko nikada nije vidio. U podstavljenim čizmama od antilopa, koje joj je darovao otac, hodala je po snijegu koracima laganim poput pera, kao da pleše. Zašto Elisini roditelji i njoj ne daruju takve čizme? Možda je ipak istina da su Armenci zli ljudi.

Fatma se iznenada trgne. U neposrednoj blizini, ispred velike šupe u kojoj su bila uskladištena ovčja krzna, ugleda oca u snježnoj vijavici. Zapovijedao je šestorici maskiranih muškaraca koji su prenosili teške sanduke s konjskih saonica u šupu. Što je to trebalo značiti? Pa otac je rekao da ide u ovčarnicu odabrati žrtvenog ovna kojega će rano ujutro zaklati. S tornja armenske crkve zazvonio je sat. Fatmina se savjest ponovno probudi. Kao da ju je Elisa zvala, lako bi rado znala čime se otac bavi pokraj šupe, Fatma je prešla preko zaleđenog potoka i nastavila trčati na drugoj obali. Kad bi je otac uhvatio, njezine želje ne bi doprle do Alahovih ušiju, a Elisa je bila nevjernica i sama nije mogla izazvati čudo. Crkvena zvonjava pokazivala je Fatmi put. Morala se samo točno držati suprotnog pravca. U svojim laganim čizmama odmicala je vrlo brzo, pa nije utihnuo ni posljednji udarac zvona kad je stigla na otvoreno polje. A tada negdje u daljini prasne hitac.

3

ZAŠTO JE ALAH UOPĆE STVORIO ZIMU? Nije li mogao ostati kod proljeća, ljeta i jeseni? Fuad, trgovac iz glavnog grada pokrajine, sjetno se sjećao posljednjeg putovanja koje ga je dovelo u to područje dok je ispred otvorenog kamina u karavansaraju, u koji je navratio prije nekoliko minuta, trljao ruke da se zgrije. U to se vrijeme pod vedrim nebom zabavljao s onom malom armenskom kurvom, cijele te blage ljetne noći, kako bi proslavio prodaju četiriju bala sukna i sedam bačava maslinova ulja. Dok su se tucali, ta slatka mala govnara tako ga je nježno češkala po jajima kao da su u njima sami zlatnici. Pri toj pomisli osjeti ugodu u međunožju. Je li to doista bilo prije dva mjeseca? „Evo ti čaja!“ „Stavi ga na klupicu.“ Fuad otpije gutljaj. Barem je čaj bio vruć. No, da je mogao birati, stoput bi radije odsjeo u armenskoj gostionici – kršćani nisu imali samo bolje kurve nego i bolja pića! A ovdje uvijek samo jabučni čaj, crni čaj ili čaj od metvice. To mu je već pomalo išlo na nos. Fuad je preko ruba čaše gledao oko sebe. U čajani je sjedilo nekoliko seljaka, jedan trgovac s fesom na glavi koji je na komadu papira črčkao nekakve brojke, te tucet vojnika. Fuad je odmjeravao njihova lica. Bi li ga oni mogli uputiti? Napokon, nije bio ovdje da bi se zabavljao. Guverner pokrajine dao mu je unosan, ali i težak nalog. Trebao je pribaviti određen broj lijepih, zdravih djevica, plavokosih i svjetlookih očiju, koje nisu smjele biti starije od dvanaest godina, za harem jednog uglednika u dalekom Carigradu, prijestolnici carstva. No, gdje će naći takve dragulje? Fuadu su rekli da u tom području sve vrvi od plavokosih i svjetlookih ljudi, izbjegličkih obitelji s Kavkaza koje su se ovdje naselile i koje su spremne po razumnoj cijeni prodati svoje kćeri. No jedino biće koje bi donekle odgovaralo tom opisu i potjecalo iz tog područja bila je ona mala armenska kurva koja ga je češkala po jajima. A ona je već prešla tridesetu i bila je sve drugo, samo ne ono što su u Carigradu smatraju djevicom. Tako mi Poslanikove brade!

Fuad ispravi turban i naćuli uši kako bi čuo o čemu vojnici razgovaraju. Mogao je ušima ono što su drugi mogli očima: mogao ih je usmjeriti na određeni cilj pa je čuo samo ono što je htio čuti. Vojnici su razgovarali o zadatku zbog kojeg su bili premješteni ovamo. Ako ih je Fuad dobro razumio, oni su pripadali specijalnim oružanim kurdskim postrojbama koje su, prema Sultanovu nalogu, Armencima trebale izbiti drskost iz glave. Očito je sve više Armenaca odbijalo uredno plaćati zaštitne carine koje su Kurdi ubirali uime vlade, pa su, štoviše, osnivali bande za pružanje otpora. Fuad značajno podigne obrve. Kakvog li pametnog poteza: stjerali su u red kurdske nitkove, koji su ionako samo znali posvuda izazivati nemire, postavljajući ih za čuvare armenskih nitkova... Kad se jedno zlo zamijeni drugim, kršćani imaju prikladnu izreku: đavla istjerati Belzebubom. „Hej ti tamo! Što si ondje zasjeo? Sjedi k nama!“ Tri vojnika, koji su sjedili u jednom kutu, malo podalje od svojih drugova, domahnu mu da im priđe. Fuadu to nisu trebali dvaput reći. „Smijem li gospodi ponuditi lulicu?“ upita kad je sjeo na slobodni jastuk. „Pa, može, sa zadovoljstvom.“ Fuad naruči nargilu i, dok je s vojnicima razmjenjivao beznačajne riječi, razmišljao je kako da razgovor neupadljivo navede na pravu temu. Morao je vraški pripaziti što govori jer je trgovina robljem već godinama bila službeno zabranjena, premda se gospodi u Carigradu živo fućkalo za to. Tek što je gazda donio nargilu, širom se otvore vrata i teklić uleti u karavansaraj. „Ubili su utjerivača poreza!“ poviče potpuno bez daha. Vojnici ravnodušno slegnu ramenima. Skočio je samo jedan časnik. „Što to govoriš?“ „Naprosto su ga upucali!“ potvrdi teklić. „Ustrijelili iz zasjede!“ „Da, i?“ nasmije se jedan vojnik. „Pa to je bio samo Kurd!“ „Samo Kurd?“ Časnik stane nasred prostorije i pogleda oko sebe. „Zar ne shvaćate? On je bio jedan od nas! Musliman!“ Lice mu je bilo mrtvački blijedo, a vrhovi brkova drhtali od uzbuđenja. Iznenada u čajani zavlada takva tišina da se čulo samo klokotanje nargile. „Zbog toga ćemo im se osvetiti!“ poviče časnik. „Uime Alaha i Sultana!“ Izvuče pištolj iz futrole i opali uvis. „Padişahim çok yaşa!“ „Padişahım çok yaşa!“ zagrme vojnici jednoglasno. „Živio padišah!“

4

PRESTALO JE SNIJEŽITI, A OBLACI SU SE RASPRŠILI, pa se mjesečevo svjetlo razlijevalo u sve širim srebrnim prugama po snijegom prekrivenoj stepi. Elisa nije znala kako dugo već sjedi na smrznutu panju i čeka, na vrhu male uzvisine, nedaleko od izvora potoka, ondje gdje se uvijek sastajala s Fatmom otkako su im roditelji zabranili da se viđaju. Elisi je u početku bilo strahovito hladno, pa je mislila kako ni pet minuta neće izdržati na toj hladnoći. No tada je sebe zamislila kao živu ledenicu, dijete ledeničke obitelji, koje ništa nije ljubilo više od hladnoće. Od tog se trenutka samo još bojala da iznenada ne zatopli jer bi se mogla rastopiti. Prasak, kao od biča, odjeknuo je iz pravca šume koja se uzdizala iza sela uz cestu što je vodila prema glavnom gradu pokrajine. Elisa stisne oči, ali nije mogla ništa razabrati. Vjerojatno je to bio nekakav lovac, možda i vlasnik karavan-saraja. U šumi je bilo mnogo svakakve divljači. No, je li baš danas morao ići u lov, baš u noći u kojoj se trebalo dogoditi čudo? Iznenada Elisa više nije bila ledenica nego samo djevojčica, prozebla i strahovito uplašena. Zašto nije ostala s roditeljima? Možda roditelja više uopće neće biti kod kuće kad se vrati. Možda ih je utjerivač poreza uhitio i strpao u zatvor. „Hvala Alahu, došla si!“ Odjednom, kao da je pala s neba, pred njom se pojavila Fatma. U svojim krznima i sa šalom oko glave doimala se poput rakuna. „Isuse i Marijo“, procijedi Elisa, „što si me uplašila! Pa, gdje si tako dugo?“ „Nisam kriva. Moja majka...“ „To uvijek kažeš kad zakasniš.“ „Jesam li možda ja kriva što je sutra Bajram? To je kismet, Alahova volja.“ „Kismet? Pa u to vjeruju samo Turci.“ „Ti si samo zavidna što vaš Isus ne poznaje kismet. Hajde, napravi mi mjesta.“ Elisa se malo pomakne kako bi Fatma mogla sjesti na panj pokraj nje. Pao joj je kamen sa srca. Hvala Bogu da je Fatma konačno došla!

Iako to Elisa nikada u životu ne bi priznala, jer su se gotovo uvijek svađale, nije bilo bolje prijateljice od Fatme. Njih dvije potpuno su se priljubile jedna uz drugu tako da su im se oblačići daha miješali u zraku. „Jesi li ponijela brojanicu?“ upita Elisa. „Jesam“, reče Fatma. „A ti?“ Izvukle su brojanice iz džepova ogrtača: dva niza običnih perla, toliko sličnih da su ih lako mogle pobrkati. Gotovo svi stanovnici sela imali su takve brojanice. Mjesni zlatar izrađivao je samo tu jednu vrstu. Njima su muslimani molili sure Kurana, a kršćani krunicu. „Što si poželjela ako se dogodi?“ upita Fatma. „Isto što i ti“, odgovori Elisa. „Odakle znaš što ja želim?“ pobuni se Fatma. „Da se okladimo?“ upita Elisa. „Dobro. Ali ti reci prva!“ „Ne, ti!“ Zastale su, a tada u istom trenutku rekle: „Da zauvijek ostanemo prijateljice...“ „Što god se dogodilo...“ „I da uvijek pomažemo jedna drugoj...“ „I da se uvijek držimo zajedno i slažemo...“ „Obećaješ?“ „Obećajem!“ Zagrlile su se i čvrsto priljubile lica jedno uz drugo. Tek kad su se odvojile, Elisi je palo na um da su zapravo došle ovamo kako bi poželjele nešto posve drugo. „A što je s našim očevima?“ upita. „Ako se nas dvije slažemo“, reče Fatma, „morat će se i oni početi slagati, jednoga dana. Drugo im neće preostati. A i drugi muškarci u selu.“ „I ti doista vjeruješ da čarolija djeluje?“ Fatma zabaci glavu kao da joj nitko ne smije proturječiti. „Hodža je to rekao u kuranskoj školi, a hodža je najpametniji učitelj na svijetu.“ Njezino se lice iznenada promijeni. „Moglo se dogoditi samo jedno...“ „To jest?“ „Da ne djeluje zbog tebe.“ „Zbog mene? Zašto?“

„Zato što si kršćanka, nevjernica, pa ne znam hoće li Alah...“ „Jesam li ja kriva što su me roditelji krstili?“ upadne joj Elisa u riječ. „Vjerojatno nisi. Vjerojatno je to bio kismet.“ Fatma načas razmisli. „Mislim da znam što ćemo učiniti“, reče zatim. „Daj mi svoju brojanicu.“ „Zbog čega?“ „Zamijenit ćemo se. Ti ćeš meni dati svoju, a ja tebi svoju. Hajde, požuri!“ Elisa oklijevajući preda svoje perle prijateljici i uzme njezine. „Sada se više ništa ne može izjaloviti“, zadovoljno reče Fatma. „U ime Alaha!“ „I Djevice Marije!“ doda Elisa. Sjedile su ondje rame uz rame i, dok su u rukama stiskale brojanice tako čvrsto da su kroz rukavice osjećale njihova zrna, zajedno su čekale čudo. Ispred njih se na mjesečini prostirala bijela stepa, gola pustinja od snijega i leda. Negdje se oglasio ćuk, a jedna crna ptica nečujno je proletjela kroz noć. „Tamo! Samo pogledaj! Mislim da počinje.“ „Da! I ja vidim, posve jasno.“ Krajolik se napokon uznemirio. Ledeni noćni vjetar pirio je cijelim krajem, a drveće u šumarku njihalo je krošnjama kao ljudi glavom, kao da još oklijeva prije negoli se nagne. Djevojčice zaustave dah. Je li to čudo koje su priželjkivale? Gotovo istodobno počnu se moliti. „Bismillahrirahmanirahim... „ „Oče naš koji jesi na nebesima...“ Različitim riječima, ali istom snagom vjere u jednoga, svemogućeg Boga htjele su prizvati čudo. I doista: iznenada su ugledale tamne likove koji su se pojavili između drveća i hitali prema selu. „Hvaljen budi Isus Krist...“, šapne Elisa pobožno kao u crkvi. „Allahu ekber...“, šapne Fatma i baci se na zemlju. „Bog je velik!“ A zatim se dogodi nešto još mnogo veće, još mnogo moćnije od najvećeg i najmoćnijeg čuda što su ga Elisa i Fatma mogle zamisliti: jedna baklja zabljesne kroz zrak, i na njezinu svjetlu one opaze obrise šupe. U sljedećem trenutku zemlja se zatrese od eksplozije – kao da je počeo Sudnji dan.

5

MAGARAC JE SVE DO SKOČNIH ZGLOBOVA TONUO U SKORENI snijeg dok se uspinjao malom uzvisinom. Iza nje bi se trebala prostirati nizina u kojoj je, kako su rekli, bilo nekoliko čerkeskih sela. lako je Fuad bambusovim štapićem neprekidno udarao životinju po sapima, ona je klecnula svakih nekoliko koraka. Fuad je u sebi slao guvernera kvragu što gaje poslao u taj kraj Bogu za leđima. Kakav li je to kraj koji se sastoji samo od stepe i beskrajnih lanaca brežuljaka? Nebo i zemlja stopili su se na obzorju u nerazlučivo, prljavo sivilo u kojem se očitovala sva bijeda zime. I tu bi trebali obitavati Čerkezi sa svojim lijepim kćerima? Prije bi hurije zaplesale u džehenemu nego što bi se čovjek dobrovoljno naselio u ovom kraju. Fuad je napokon stigao na zaobljeni vrh brežuljka. Iscrpljen kao i on, njegov se magarac zaustavio na uzvisini te se pružio na sve četiri poput „jarca“ za piljenje drva. Fuad krajičkom turbana obriše s vrata znoj koji mu je izbijao iz svih pora unatoč hladnoći. Još bi mu samo trebala prehlada! Iako je prošle godine otišao na hadžiluk u Meku, kako to traži Poslanik, i sedam puta obišao svetu Ćabu suprotno od smjera kazaljke na satu, pa mu je bio otvoren put prema vječnim rajskim zadovoljstvima, nije namjeravao crknuti baš ovdje, u tom zabačenom kraju svijeta. Tek što je posegnuo u jandžik za komadom kozjeg sira koji mu je gostioničar dao za put, opazi između magarčevih ušiju kako se na obzoru uzdiže oblak dima. Tako mi Poslanikove brade, što li je to? Podbo je magarca i pola sata kasnije stigao u selo u kojem se dimilo. Fuadu se okrenuo želudac. Tako zacijelo izgleda džehenem, pakao, pomisli on, u koji Alah baca nevjernike. Ovdje je nekoć bilo selo, ali sve što je od njega ostalo, između ostataka crkve i ruševina džamije, bila su zgarišta kuća, šupa i sjenika iz čijih su od dima pocrnjelih zidova stršali pougljenjeni ostaci. Vatra je pustošila takvom snagom da je otopila i snijeg i led te iza sebe ostavila golemu, otvorenu crnu ranu u prostranom bijelom zimskom krajoliku, razjedenom tragovima haranja: prevrnuta zaprežna kola, uništeni lemeši, uginule životinje. I posvuda su ležala trupla, Armenaca i Kurda, muškaraca i žena, staraca i djece – svi sjedinjeni u smrti. Fuad pokrije lice krajem turbana da se zaštiti od prodornog smrada. Je li to bila Sultanova osveta koju su

trebali izvršiti vojnici kad su nahrupili iz karavansaraja? Kazna kojom je trebalo urazumiti Armence? Fuad sjaše s magarca i osvrne se. Tragovi u snijegu doista su upućivali na vojnike, tragovi skupih kožnatih čizama. Iako je gotovo povratio pri pogledu na pougljenjeno truplo žene, koja je na ukočenim rukama držala dva također pougljenjena dojenčeta, u njemu se iznenada probude nagoni kojima zahvaljuje za najbolje poslove u životu. Jesu li vojnici možda previdjeli nešto upotrebljivo? Odvraćajući pogled, hodao je preko lešina. Približavajući se jednoj kući, koja je zacijelo bila među većima u selu, začuje nekakav šum, tihi plač i jecaje. Pogleda u pravcu odakle je dopirao zvuk. Iza jednog zida pojave se dvije djevojčice – očito jedina bića koja su preživjela pustošenje. Njihova su lica bila zaprljana od suza, prljavštine i dima. Njihov izgled dirne Fuada u dušu. I sam je imao šest kćeri sa svoje četiri žene. „Alah, Alah“, reče on. „Tko ste vi? No, dođite ovamo, golupčići moji.“ On im mahne da mu priđu. No djevojčice su bile tako uplašene da se nisu maknule s mjesta. Fuad zakorači prema njima. „Ne bojte se, neću vam ništa.“ Posegne u torbu i izvuče komad skrućenog meda. „Pogledajte“, reče i pruži im slasticu. „Imam nešto za vas.“ Viša djevojčica trgne se dok ju je prijateljica zadržavala vukući je za ovčje krzno. Fuad napravi još jedan korak prema njima. „Tko ste vi? Zar nemate imena? Ili možda uopće ne znate govoriti?“ Viša htjedne nešto reći, ali niža joj rukom zatvori usta. Viša se branila i pritom nižoj sklizne kapa s glave. Kapa joj padne na zemlju i kosa joj se u valovima razasula po ramenima. U istom trenutku Fuadova sućut ustupi mjesto radosnom iznenađenju. „Hvala Alahu!“ poviče on. „Uslišio je moje molitve.“ Djevojčica koja je sada dignula kapu imala je plavu kosu i sive oči. A druga, čije su ruke sve do članaka prstiju bile namazane kanom, imala je, unatoč nesreći, tako lijepo lice da je boja kose i očiju bila potpuno nebitna...

PRVA KNJIGA

Sjena Božja – 1904.

1

CARIGRAD, GLAVNI GRAD OSMANSKOGA CARSTVA, proteže se, poput velike zvijezde koja je pala s neba, preko sedam brežuljaka s ove i one strane Bospora kako bi ovdje, u središtu višestoljetne moći, gdje se slijevaju dva mora, spojio kontinente Aziju i Europu. A poput odraza te zvijezde, na zelenim, šumovitim obroncima iznad svjetlucavih voda što stalno teku i čuvaju tisuću i jednu tajnu u valovima, uzdizala se palača Yildiz sa svojim umjetnički isprepletenim vrtovima i zdanjima, bijeli grad u gradu, opasan visokim trokružnim bedemima pred kojima svako zemaljsko promišljanje postaje ništavno. Ovdje je stolovao, zaštićen od svojih podanika s pet tisuća stražara, svemoćni osmanski car Abdul Hamid II., „sjena Božja na zemlji, sultan nad sultanima, vladar vjernika, gospodar dvaju kontinenata i dvaju mora, zaštitnik svetih gradova“ – posljednja zagonetka Orijenta. Približavalo se podne, a ljetno je sunce treperava sjaja pržilo grad, pretvaralo olovo na kupolama u broncu, lišće čempresa u srebro i prelijevalo džamije i palače bizantskim zlatom. Odjeven u najraskošnije praznično ruho, Abdul Hamid koračao je kroz špalir svojih haremskih žena i konkubina u parku palače Yildiz i dobacivao im objema rukama zlatnike koje su one pobirale s pošljunčenih staza i pritom ljubile tlo što su ga doticale njegove noge. Već tjedan dana slavila se obljetnica njegova ustoličenja, a proslavu je priredila sultan valide, Sultanova majka, zapravo pomajka, i vrhovna gospodarica saraja, koja nije propustila ni jedan sat a da svojem posinku i gospodaru ne priredi novo veselje, pa je „kuća sreće“, kako su carski harem nazivale njegove stanovnice, od jutra do mraka odzvanjala ženskim smijehom. Samo se Elisa, malena neugledna robinja, koja je tek navršila osamnaestu, nitko i ništa u tom nepregledno velikom pogonu, držala postrance, dalje od svečanosti. U haremskoj hijerarhiji, koja se dijelila na tucete raznih privilegiranih krugova i staleža – počevši od Sultanovih dvorana i pomajke, preko njegove četiri zakonite žene te miljenica, sve dolje do odaliska i robinja, gözda, bezbroja ženskih bića s kojima je Sultan već spavao ili je na njih bacio oko – bila je na dnu ljestvice. Bila je samo bezlična i bezimena sluškinja kojoj je buyuk kalfa, glavna nadzornica odgovorna za red i disciplinu, dodjeljivala svakakve poslove, a subotom, kada su robinjama isplaćivali baš-maklik, tzv. „novac za papuče“, tjednu plaću za njihovu službu u

haremu, morala se uvijek zadovoljiti najmanjom svotom. Svaku slobodnu minutu koju je mogla odvojiti Elisa bi provela u menažeriji čim bi buyuk kalfa triput pljesnula rukama da označi kraj čišćenja. Bio je to mali, ograđeni zoološki vrt s divljim životinjama iz svih krajeva carstva, s lavovima, tigrovima i slonovima, a nalazio se na otoku usred jezerca obraslog lopočima koje je izgledom oponašalo Sultanov potpis – znak njegove moći i svenazočnosti, koje mu je dodijelio Alah. „Zar se danas uopće nećeš zasititi?“ U tišini kasnoga ljeta, koju su u ovom dijelu parka narušavali samo cvrkut i pjev ptica iz zlatnih krletaka, Elisa je hranila svoju omiljenu životinju, žirafu. Životinja je jezikom uzela grančicu akacije iz njezine ruke i unijela je u gubicu kako bi usnama oprezno skinula lišće. Elisa se morala svaki put čuditi što životinja trnovitom grančicom nije ozlijedila ni ružičasti jezik ni baršunaste usne. „Ah, kad bih barem mogla vidjeti to što ti sada vidiš“, uzdahne Elisa kada je žirafa ponovno protegnula vrat kako bi gledala u svijet iznad haremskih zidina. „Molim te, odaj mi! Što se događa prijeko na ulicama i uličicama? Kakvi ljudi žive ondje? Nose li žene lijepu odjeću kao mi? Smiju li se ili plaču? Je li cvijeće i drveće iste boje kao ovdje?“ Poslije svakog pitanja dignula bi pogled prema žirafi kako bi iz pokreta čeljusti, dok je životinja drobila hranu, pročitala odgovor. Elisa se satima mogla tako igrati. Žirafa joj je posudila oči da vidi ono što je njezinim očima ostalo skriveno. S njezinom pomoći zamišljala je život s druge strane zidina koje su ih okruživale, život koji sama nikada nije upoznala. Doduše, i Elisa je vjerovala, poput svih haremskih žena i djevojaka, da je život u kući sreće tisuću puta ljepši od života bilo gdje vani. No, je li se to doista moglo znati? Ona bi ga rado sama iskusila, jednostavno samo tako da ga vidi vlastitim očima, a ne da se mora osloniti na opise eunuha, svoje jedine redovite veze s vanjskim svijetom. Za pet godina, nadala se Elisa, znat će kakav je život s druge strane. Već je četiri godine radila u kući sreće, a nakon devet godina oslobađaju većinu robinja, pod uvjetom da ne začnu dijete s gospodarom. No, da Armenka Elisa, najneuglednija od svih haremskih stvorenja, zatrudni sa „sultanom nad sultanima“, bilo je nevjerojatno kao i mogućnost da sunce padne u Bospor. „Možeš li ga već vidjeti?“ upita Elisa. Žirafa ju je samo oholo gledala odozgo. „Ti točno znaš na koga mislim“, ukori je Elisa. Pritom Elisa ni sama nije znala na koga misli. Lice čovjeka za kojeg je pitala nije još nikada vidjela, niti je znala je li muško ili žensko. Od tog čovjeka poznavala je samo nekoliko tonova, kratku, prekrasnu melodiju. No ti su joj tonovi značili život. Život koji će poslije voditi jednoga dana, s druge strane haremskih zidina.

Dala je žirafi još jednu grančicu akacije. „Daj, kaži već jednom – vidiš li ga?“ No, prije negoli je životinja mogla dignuti glavu, s tornja glavne zgrade oglasi se fanfara koja je pozivala žene na primanje u petak.

2

PRIMANJE PETKOM BIO JE najvažniji događaj tjedna u kući sreće. Sve žene koje su u haremskoj hijerarhiji zauzimale nekakav položaj grozničavo su ga čekale nadajući se da će zapeti vladaru za oko i da će im uputiti nekoliko riječi. Riječi koje su mogle značiti raj. Sukladno svojem položaju, Fatima je čekala prilično daleko u beskrajno dugom redu žena urešenih draguljima, koje su zurile u velika dvokrilna vrata kroz koja je svakog trenutka morao ući Sultan u dvoranu ukrašenu zlatom i štukaturom. Osjećala je lupanje srca sve do vrata. Hoće li se ostvariti plan kojim će carsko oko skrenuti na sebe? Abdul Hamid nije ju još nikada udostojao pogledom, a kamoli s njom progovorio. Ona je za njega bila samo jedna od bezbrojnih bisera beskonačno duge ogrlice, a vjerojatno nije ni znao da ona uopće postoji. Kao sobarica četvrte kadune, koja je umrla početkom godine, morala je biti sretna što nakon smrti svoje gospodarice još smije prisustvovati primanju, i bilo je samo pitanje vremena kada će je buyuk kalja isključiti iz ceremonije. Stoga je njezin plan morao uspjeti, Sultan je danas mora zamijetiti. Danas ili nikada! Fatima je pogledala prema prednjoj strani dvorane u kojoj su lijevo i desno od Abdul Hamidova praznog prijestolja sjedile još tri žive kadune, vladareve supruge, zajedno sa sultan validom, carskom pomajkom, te sa sedam ikbala, službenih miljenica. Ondje bi trebala, Fatima je bila najdublje uvjerena, i sama sjediti, ondje je bilo mjesto koje joj je sudbina predvidjela – njezin kismet! Ako se i činilo da su te lijepe i ohole žene, koje su se tako dosađivale čekajući dolazak Abdul Hamida, nedostižno visoko iznad svih drugih stanovnica harema, jedna jedina Sultanova riječ bila je dovoljna da se i najniža robinja pretvori u miljenicu kojoj će sultanije već u petak, na idućem primanju, morati ljubiti ruku. Sve je ovisilo o Muratu, dvorskoj ludi. On je taj plan smislio s Fatimom, a ona mu je obećala, ako plan uspije, sav svoj jednogodišnji bašmaklik. Iako je inače još uvijek, kao u doba dok se još zvala Fatma, sve tajne dijelila s Elisom, ovu tajnu sada je prijateljici prešutjela. Poznavala je Elisu kao samu sebe – ona bi je sigurno pokušala odvratiti od plana. Stoga je, osim nje, samo Murat znao što će se ubrzo

dogoditi. Fatimi se načas učinilo da kroz rešetkasti prozor iza prijestolja vidi patuljkovo lice. Je li već imao ruku na električnom upaljaču, koji je spajao podzemni kabel s bakljom usađenom u pod ispred same Fatime? Pokušavala je uhvatiti Muratov pogled, ali nije uspjela. Saliha, šesta ikbal, zaklonila joj je pogled na rešetkasti prozor iza kojeg se skrivao patuljak. Saliha je bila najljepša od sedam miljenica, Čerkeskinja poput Fatime, a u kući sreće šuškalo se da je začarala Abdul Hamida, da je svojom zlatnom kosom, ružičastim obrazima i plavozelenim očima tako osvojila njegovo srce da do njega više nije mogla doprijeti ni jedna druga žena. Nitko nije sumnjao da će ona ubrzo zauzeti ispražnjeno mjesto četvrte kadune. Kad su se susreli njihovi pogledi, Fatima se trgnula. Saliha ju je pogledala onako kako samo jedna žena može pogledati drugu. Je li miljenica slutila što ona namjerava? Ne, to je bilo nemoguće. Fatima je Muratu obećala i previše novca da bi je on izdao. Unatoč tome, iznenada ju je uhvatio takav strah da bi najradije sve prekinula. Možda je plan ipak bio presmion? Možda će Sultan krivo shvatiti znak i izbaciti je iz harema... Stala je na vrhove prstiju i iskrenula vrat ne bi li vidjela patuljka, pa je čak dignula ruku da mu dade nekakav mig. No uto se otvore vrata i Sultan uđe u dvoranu. Pozdravljajući ih, prolazio je kroz dvored svojih žena polaganim i odmjerenim koracima kako bi bićima, koja su lijevo i desno od njega, šuškajući svilom padala pred njim ničice, pružio priliku da dirnu pod koji su doticale njegove vladarske noge. Fatima zadrži dah. Kako će Sultan reagirati? Tek što je pozdravljajući dignuo ruke na sljepoočice, dogodilo se. Malen, osamljen plamen, kao upaljen nekakvom čarolijom, buknuo je iz poda uvis, samo nekoliko koraka od Abdul Hamida. Dvoranom odjekne krik, ali Sultan samo digne ruku da umiri žene. Začuđeno se smješkajući, on pogleda baklju, a zatim Fatimu. „Što bi trebao značiti ovaj plamen?“ upita on. Ona skupi svu hrabrost pa mu se obrati riječima koje je pripremila. „To je plamen ljubavi, Vječno Veličanstvo, koje izgara za vama.“ „O kakvoj ljubavi govoriš? Gledaj nas kad s nama razgovaraš!“ Fatima digne pogled. Iz takve blizine nije još nikada vidjela Sultana. Abdul Hamidu bilo je već više od šezdeset godina, ali njegove su oči bile blistave i crne kao i brada na njegovim obrazima, a velik i jak nos obećavao je ženi radosti dostojne vladara. „Moj niski položaj zabranjuje mi da vam na to odgovorim“, šapne ona. „Tvoj niski položaj? Ili stid?“ odvrati Abdul Hamid. „Možda se stidiš što je plamen tako malen. Pa jedva je veći od novorođenčeta.“ „Znam“, reče Fatima. „Nije vas dostojan. No, kad bi smio onako gorjeti kako može,

vaš bi se harem zapalio.“ Nije sve ni izgovorila kadli je plamen narastao na visinu muškarca. „Dosta! Dosta!“ uzvikne Sultan i nasmije se. „Kakvog li uspješnog iznenađenja!“ On je potapša po obrazu. „Sada bi nas samo još jedno zanimalo“, reče. „Dijeli li taj plamen s tobom i druge osobine?“

3

ELISA JE U MENAŽERIJI JOŠ ČEKALA tajanstvene tonove kao i svaki dan. No, tog vrućega ljetnog popodneva čulo se samo cvrčanje cvrčaka u travi. Razočarana, hranila je žirafu, ali nije razgovarala sa životinjom. Je li propustila taj trenutak? Iz nekog nepoznatog razloga morala je čuti te tonove barem jedanput na dan. To joj je bilo prijeko potrebno kao i čaša čaja ili komad kruha s marmeladom od ruža, njezina svakodnevnog doručka. Baš kad se spremala otići, ugledala je svoju prijateljicu Fatimu. Zavijorenih koprena jurila je preko mosta koji je preko jezerca vodio prema menažeriji. „A, tu si! Neka je hvala Alahu!“ reče posve bez daha. „Ne možeš ni zamisliti što se dogodilo!“ „Da pogađam?“ upita Elisa. „Poljubio te je glavni eunuh!“ „Glavni eunuh s tim zbilja ima veze. Prenio mi je zapovijed. Kizlar-aga osobno!“ „Kizlar-aga? Kakvu zapovijed? Ne razumijem ni riječi!“ „Sultan želi znati mogu li se kretati poput plamena.“ „Kako molim?“ Fatima uhvati Elisu za ruke kao da se i sama mora smiriti prije negoli nastavi govoriti. „Sultan želi da plešem za njega“, napokon objasni. „Za Boga miloga!“ izlane Elisa. „Pa to je grozno!“ „Grozno?“ Fatima je pogleda kao da je izgubila razum. „Zar ne shvaćaš što to znači?“ „Itekako shvaćam! To znači da više nikada nećeš izići odavde! Ostat ćeš ovdje zarobljena, cijeli život!“ „Neka Alah blagoslovi tvoje riječi!“ uzdahne Fatima. „Dabogda doista bilo tako.“ Tračak ružičaste boje, nježne i prozirne poput vela, obojio joj je lice. No, i prije negoli je porumenjela, Elisa je znala što se u njoj zbiva. Za razliku od nje, Fatima je sa svojim velikim bademastim očima, punim crvenim usnama i kestenjastom

kovrčavom kosom izrasla u takvu ljepoticu da su se i kastrirani pauni u parku šepirili gledajući je. Odlučila je iskoristiti svoju ljepotu. „O tome si sanjala otkako smo ovdje, nije li tako?“ reče Elisa. „Pa ti to znaš“, kimne Fatima. „No reci, zar se uopće ne veseliš sa mnom?“ „Veselim se, dakako. Ako tebe to usrećuje.“ „Znam, znam“, prekine je Fatima. „Ti sanjaš o životu s druge strane zidina. Ali, to je krivo! Harem je naš život, naš kismet – sudbina koju nam je odredio Alah.“ „Možda tebi, ali ne i meni. Ja ne vjerujem u kismet.“ „A u što vjeruješ?“ Elisa je oklijevala. Za Fatimu je sve što se događalo bila sudbina. No, je li sudbina doista bila jedina moć koja je njome upravljala? „Vidiš?“ reče Fatima. „Na to nemaš odgovor. Dakle, budi razborita i uzmi stvari onakve kakve jesu. Kad nas jednoga dana više ne budu trebali pa nas otpuste iz harema, bit ćemo stare i ružne i život će nam biti na izmaku. Stoga se moramo pobrinuti da ovdje dođemo na svoj račun.“ „Ja sam već sad ružna“, nasmije se Elisa. „Tako sam ružna da me buyuk kalfa uvijek skriva iza zavjese. Ja sam uvreda za Sultanovo oko!“ „To stara vještica kaže samo zato što ti je zavidna na glasu.“ Fatima povuče Elisu za ruku. „Hajde, moramo poći. Predstava počinje još prije večernje molitve.“ „Želim ti mnogo sreće. Ali, kakve ja imam veze s tim?“ „Ne pravi se gluplja nego što jesi! Moraš za mene pjevati, bez tvoje pjesme plesat ću kao deva.“ Elisa odmahne glavom. „Ne“, reče. „To ne možeš tražiti od mene.“ „Zašto ne?“ „Zato što sam uvijek željela da jednoga dana s tobom napustim harem. Onako kako smo sve uvijek zajedno radile. Budeš li danas plesala za Sultana, s time je gotovo.“ Fatima joj pusti ruku. „Znači li to da ćeš me ostaviti na cjedilu? Upravo sada? U najvažnijem trenutku mojeg života?“ Elisa je morala podnijeti prijekor. „Osim toga, u našem se odnosu neće ništa promijeniti. Ništa nas ne može rastaviti. Ako jednoga dana i napustiš harem, a ja ostanem ovdje, moći ćeš me uvijek posjetiti.“ Fatima je govorila nadasve ozbiljno, pa Elisa nije mogla posumnjati u njezinu odluku. „Ti... ti ćeš se doista prepustiti neizbježnom?“ upita Elisa. „Da, hoću.“ „Ali...“ „Nema više ali, molim te!“ reče Fatima. „Moraš mi pomoći!“ Pritom je energično

zabacila glavu, pa je svaki prigovor bio uzaludan. Iznenada je Elisa ponovno vidjela pred sobom malu Fatmu, s kojom je pobjegla od kuće kako bi doživjele čudo kadirnoći. Sanjala je već u ono doba da dođe u Sultanov harem. Majka joj je uvijek govorila kako će ondje lijepoj djevojci poput nje biti mnogo bolje nego bilo gdje na svijetu i pjevala joj pjesme što su ih mnoge čerkeske majke pjevale svojoj djeci – o predivnom životu koji će provoditi u vladarevu dvorcu, o bogatstvu i svečanostima, a prije svega o sreći koja je čeka u vladarevu zagrljaju... Njezina je majka čak dopustila jednom ruskom liječniku da je cijepi protiv velikih boginja kako joj prištići ne bi uništili ljepotu. Koliko je otad prošlo vremena? Elisa sklopi oči. Ukazala joj se cijela prošlost, cijeli put koji su zajedno prošle. Vidjela je spaljeno selo, trupla svojih roditelja, ponovno osjetila grozan strah koji ju je opsjeo dok je s prijateljicom besciljno prolazila kroz zadimljene ruševine sve dok se iznenada nije pojavio Fuad, trgovac robljem. On im se činio poput Spasitelja. Odveo ih je u glavni grad pokrajine. Trebalo im je tjedan dana da prevale taj put, sedam beskrajno dugih dana po cičoj zimi. Od rane zore do zalaska sunca vukle su se kroz snijeg do koljena, stalno slijedeći trag magarca na kojem je ispred njih jahao trgovac robljem, a navečer bi, plačući i držeći se za ruke, prazna želuca, zaspale na natruloj slami u smrdljivim svratištima. Pregladnjele i promrzle stigle su u Adanu. No, tek što su stigle u veliki grad, njihov se život promijenio kao da ih je dotaknula vila čarobnim štapićem. Guverner je bio debeo i ljubazan čovjek ružičastih obraza i tovio ih je mjesec dana sve dok nisu skupile snagu, a zatim ih odveo u Carigrad „željeznim konjem“ koji je ispuštao dim i vrtoglavo jurio kroz taj kraj. U Carigradu su živjele u kući jednog bogatog paše koji ih je odgajao za svoje sinove. Fatma se trebala udati za najstarijeg sina i nasljednika, a Elisa za njegova mlađeg brata koji je imao jednu zakržljalu nogu pa je šepao. U istom tjednu obje su dobile prvu mjesečnicu. Od toga dana morale su lica prekrivati velom, dok su za budući život kao supruge učile šivati i vesti, kuhati i peći. No nekoliko mjeseci prije svadbe paša se predomislio. Pričalo se kako bi mogao postati veliki vezir, te da bi stekao Sultanovu naklonost, odlučio je darovati mu djevojke. Na Kurban-bajram doveli su ih u Sultanovu palaču. Buyuk kalfa je nadasve dobrohotno uime Sultana prihvatila Fatmu kao dar. No, kad je vidjela Elisu, sa zaprepaštenjem ju je odbila rekavši kako je previše ružna da stane pred padišahove oči. Jedan je crni eunuh došao Fatmu odvesti u saraj, ali ona se nije dala odvojiti od prijateljice. Grebla je, grizla i branila se vrlo žestoko, pa je buyuk kalfa naposljetku odlučila da i Elisu primi u harem, pa makar samo kao robinju za fizički rad. Prije konačnog primanja u harem jedan je sijedi, gotovo bezubi eunuh temeljito

pregledao djevojke. Dok je Elisu pregledao tek toliko da vidi je li dovoljno jaka za teške fizičke poslove, Fatma se morala pred njim potpuno skinuti kako bi joj pomno pregledao cijelo tijelo – dovoljan je bio i najmanji nedostatak da djevojku odbije. Kad je položila taj ispit, glavni eunuh odveo ju je k Sultanovoj majci na odobrenje. Valide je dala svoj pristanak i nadjenula joj novo, arapsko ime kao i svim djevojkama koje su bile tako lijepe da pobude Sultanovu žudnju. Od tog trenutka zvala se Fatima, i dok je Elisa počela raditi kao obična sluškinja, Fatma je bila dodijeljena pratnji četvrte kadune i na tom mjestu obrazovali su je za konkubinu. No, nasreću, i Elisa je smjela pohađati haremsku školu. Tako su obje učile čitati i pisati, recitirati i svirati. A ponajprije pjevati i plesati. „Zašto ne odgovaraš?“ upita Fatima. „Slušaš li me ti još uopće?“ Njezin je glas dopro do Elisina uha kao iz velike daljine. Ona otvori oči. Pogleda Fatimu s mješavinom nade i strepnje. Gledajući to lice, Elisa osjeti slabost. Od smrti roditelja imale su samo jedna drugu i nikoga više. Sve što su otad proživjele, proživjele su zajedno. Bile su više nego prijateljice, bile su sestre. Elisa zagrli Fatimu i poljubi je u obraz. „No dobro, ako je to tvoja najveća želja, neću te ostaviti na cjedilu.“ „Znači, pjevat ćeš za mene?“ „Ne za tebe“, nasmije se Elisa, „nego za Sultana!“ „Dođi ovamo, šećeru moj, moram te zagrliti!“ Fatima ju je tako čvrsto zagrlila kao da je hoće zgnječiti. „Smjesta prestani“, zadihano prostenje Elisa, „jer inače neće iz mene izići ni glasa!“ Fatima je odmah pusti. Elisa uzdahne i potapša žirafu po gubici, a zatim su pošle prema jezercu koje je dijelilo menažeriju od ostatka parka. Pritom je Fatima pričala kao potok koji žubori. Sada kada joj je Elisa obećala pomoći, bila je plina optimizma pa je zamišljala svoju budućnost u najljepšim bojama. Kao da je već plesala za Sultana i kao da ju je unaprijedio u svoju novu miljenicu. „Ne možeš ni zamisliti kako će sve biti lijepo. Tako lijepo da uopće nećeš poželjeti otići. Dobit ću vlastitu poslugu i ti ćeš se doseliti u moj stan. Svaki dan ćemo nešto slaviti, a jedanput na mjesec ići na izlet na Prinčeve otoke ili na slatke vode. Hurije na nebu bit će nam zavidne.“ Kad su zakoračile na drveni most, Elisa iznenada začu nešto iz daljine. Ona stane da osluhne. Ne, nije se prevarila. Napokon oni tonovi koje je tako dugo čekala – tonovi flaute negdje iza zidina, nježni, svijetli tonovi, koji oklijevaju i traže, kao da netko pokušava poluzaboravljenu melodiju izvući iz sjećanja.

„Što je?“ upita Fatima. „Hoćeš li ovdje pustiti korijenje?“ „Pssst“, opomene je Elisa. „Nije li ovo prekrasno?“ „Da, da. No, ipak se moramo požuriti.“ „Samo još malo.“ Elisa rukom zadrži prijateljicu. Svakoga dana odzvanjala je ova melodija, katkada poslijepodne, katkada navečer, katkada usred noći, i svaki put nešto bi je dirnulo, nešto duboko skriveno u njoj što ni sama nije znala, kao da su postojali prastari stihovi uz tu melodiju, premda su joj riječi nestale iz sjećanja: slutnja jednoga drugog života, tajanstvena privlačnost, ali i mračna, neizvjesna opasnost... Čak je žirafa znatiželjno protegnula vrat. „Pa što misliš, tko svira flautu?“ upita Elisa. „Muškarac ili žena?“ Fatima je pogleda skupljenih obrva. „Provodiš li ti zato ovdje svaku slobodnu minutu?“ Zatim s njezina lica nestanu sumnje ustupivši mjesto podrugljivom osmjehu. „Mislim da znam zašto bezuvjetno želiš na drugu stranu.“

4

NADIR JE BIO NAJLJEPŠI I NAJOMILJENIJI eunuh u haremu, ponosni sin jednoga sudanskog plemenskog kneza, koji se rodio prije dva desetljeća na obali Nila. Ubrajao se u malobrojne povlaštene ljude u carstvu, koji su smjeli živjeti u nazočnosti Sultana, sjene Božje na zemlji, i te je povlastice bio itekako svjestan. Njegova je zadaća bila štititi vladareve žene i konkubine od opasnosti svijeta koji je u njegovim očima bio samo zatvor za vjernike i raj za nevjernike. S besprimjernim dostojanstvom nosio je bič od nosorogove kože, vidljiv znak svoje službe. No, kad bi ušao u hamam, kupalište, u svojem uskom crnom stambulin kaputu i s crvenim fesom na glavi, nestalo bi njegova dostojanstva. U tom trenutku osjećao bi se poput raka kojeg su bacili u kipuću vodu. „Jesi li vidio kizlar-agu?“ upita Nadir Murata, patuljka i ludu, koji je na ulazu u kupalište balansirao tanjur na vrhu nosa. „Pozvao me je.“ „Znam“, odgovori Murat ne ispuštajući tanjur s nosa. „Čeka te na drugom ulazu.“ Teška, gusta, sumporna para ispunjavala je dvoranu u kojoj je topla i hladna voda iz desetak izvora pljuštala u bazen. Bazeni su morali stalno biti protočni i voda stalno u pokretu, jer u stajaćoj su vodi prebivali zli duhovi i đavli. S visoke kupole odjekivali su povici robinja koje su, gole do bokova, nosile na glavi naslage ručnika ili grubim rukavicama sapunale svoje neodjevene gospodarice, masirale njihova tijela mirisnim uljima, bojile njihove ruke i stopala kanom, dok su se pokraj bazena rijetke skupine djevojaka, koje više nisu imale obveza, osvježavale šerbetom i limunadom koje su im uznojeni eunusi morali uvijek donositi na tek napunjenim poslužavnicima. „Čemu takva žurba, lijepi moj?“ „Dođi, sjedni malo k nama!“ „Pogledajte samo kako koluta očima!“ Nadir se nije osvrtao na poglede i pozive koji su dopirali iz kupališnih niša. Nikada se ne bi upustio u izazove kojima su žene i djevojke, za koje Sultan nije imao vremena ni sklonosti da ih usreći, progonile mlađe eunuhe kako bi s njima zadovoljile svoje neutažene čežnje ako je to priroda dopuštala. Pritom se manje bojao mogućeg

otkrivanja i kazne zbog kojih je odustajao od tih izazova, a više stalnih neugodnosti kad bi dvije žene žudjele za istim muškarcem. Bilo je potpuno nevažno je li taj muškarac sultan ili eunuh: čim bi stupio u akciju, s mirom među ženama bilo je gotovo. Stoga se Nadir ne bi upustio ni u jednu takvu avanturu, ni u jednom haremu na svijetu, pa ni kad bi mu ga i darovali. „Miči mi se s puta, zmijo!“ Drškom biča odgurnuo je malu odalisku koja je, kao slučajno, spustila laneni ručnik s golog tijela baš kad mu se ispriječila na putu. Tek što je nestala, iz pare je izronio kizlar-aga, veliki i moćni vrhovni eunuh, upravitelj harema. „A, tu si, crnče!“ uzvikne on svojim falsetom, visokim i slabim kao da iz tog snažnog tijela govori trogodišnje dijete. No za Nadira nije bilo strašnijeg glasa. Stao je na mjestu, prekrižio ruke na prsima i naklonio se. „Što želite, aga efendi?“ Kizlar-aga bio je već u godinama i debeo kao šopani kopun. Iako je bio težak gotovo dvije stotine kilograma i nosio isti tijesni stambulin kaput kao Nadir, na njegovu čokoladno-smeđem čelu nije bilo ni jedne jedine kapi znoja. „Idi u kazalište i vidi je li sve u redu. Bit će još jedna predstava prije večernje molitve. Fatima, komorkinja pokojne četvrte kadune navodno će plesati Sultanu.“ „Oh, znači da je uspjela?“ upita Nadir. Odavno je čuo za predstavu što ju je mala vještica priredila, pa je iz toga mogao izvući zaključak. „Tebe se to ne tiče, crnče!“ „Kako izvolite, aga efendi.“ „Ti si mi osobno odgovoran da Vječno Veličanstvo nesmetano uživa u predstavi!“ uzvrati vrhovni eunuh i takne ga oštrim noktom po prsima. „I požuri se, jer ću te inače dati bičevati.“ Pucajući od ponosa Nadir krene da izvrši nalog. Kizlar-agin nalog bio je dokaz izvanrednog povjerenja. Površno promatrano, morao je samo pregledati redove stolaca nema li među njima nekakve peradi ili malih kućnih ljubimaca koji bi katkada onamo zalutali. No posrijedi je zapravo bilo nešto posve drugo: zdravlje Vječnog Veličanstva bilo je u njegovim rukama! Možda je doista bilo nečeg u glasinama koje su se već nekoliko dana širile haremom i zujale poput roja komaraca i prema kojima bi Nadir trebao biti unaprijeđen u küçük-agu, podupravitelja harema? Obuzet važnošću svoje dužnosti, Nadir iziđe iz hamama i prijeđe u park. No, tek što je stigao pred malo umjetno jezero s usidrenim električnim čamcem u kojem je Sultan katkada u krugu vozio svoju miljenicu, iz daljine je začuo flautu čiji se zvuk isprepletao sa ženskim glasom. Nadir ustukne: poznavao je taj glas. Bio je to glas Elise, male Armenke – najljepši glas u haremu. No nije dopirao iz kazališta gdje mu je

bilo mjesto, nego iz menažerije. Nadir zastane da bi ga slušao. Elisin glas i flauta bili su poput dviju ptica koje zajedno uzlijeću prema nebu. Ili poput dvaju tijela što čeznu jedno za drugim i miluju se... „Poooooozor! Postrojba, po-zor!“ U parku su se postrojavali prvi gardisti, a to znači da bi se ubrzo trebao pojaviti Sultan. Nadir odjuri kao vjetar. Kad je stigao u kazalište, ondje su se već skupljale sviračice haremskog orkestra koje je požurivala buyuk kalfa. U svojim bogato izvezenim odorama, ukrašenim zlatnim pucetima i kićankama i s fesovima na kratko podšišanoj kosi doimale su se poput mladića. No gakale su uzbuđeno poput jata gusaka. Ni tako preodjevene nisu mogle nikoga prevariti! Kako bi im se maknuo s puta, Nadir stane pregledavati gledalište. Potajno se nadao da će između stolaca, umjesto kokoši ili kornjače, pronaći jednoga dana bombu ili nekakav drugi pakleni stroj. Kakva bi to bila svečanost! Zavidjeli bi mu svi eunusi i gardisti – pa i prokleti albanski stražari koji su se uvijek šepirili u parku kao paunovi. Upravo je zamišljao kako ga Sultan prima u privatnu audijenciju da mu zahvali za spas svojega carskog života kadli osjeti jak udarac u leđa. „Hej, ti, felahe! Znaš li gdje su zaglavile Fatima i njezina armenska prijateljica?“ Nadir se munjevito okrene. Pred njim je stajala buyuk kalfa, nalik na veliku crnu vranu spremnu iskljuvati mu oči. „Gdje... gdje je zaglavila Fatima, ne znam.“ Zatjerala mu je takav strah u kosti da se uzmucao.“ No Elisa je negdje u parku. Čuo... čuo sam je maloprije kako... pjeva.“ „Onda idi i dovedi ih!“ zapovjednički mu se obrati kalfa. „Hajde, felahe, što čekaš? Ako se njih dvije ne pojave, otpast će cijela predstava – katastrofa!“ „Ja... ja ne mogu“, odvrati Nadir. „Već... već sam dobio jedan nalog. Zapovijed kizlar-age!“ „Kizlar-aga nema što reći!“ Kalfa je bila tako bijesna da su joj pri svakoj riječi zadrhtale sive dlačice izrasle iz bradavice na bradi. „Ako ne poslušaš, dat ću te bičevati!“ „To... to će učiniti i kizlar-aga!“ Nadir je bio očajan. „Svejedno mi je!“ siktala je kalfa. „Ako se ne varam, tvoja stražnjica ima dvije polovice! Možeš slobodno birati!“

5

„NE KROZ PARK!“ REČE Fatima. „Ovuda!“ „Kako se tebi samo žuri“, reče Elisa i pođe za njom u zgradu. „Naravno! Možeš triput pogađati zašto!“ U labirintu prolaza i mostova koji su spajali haremske vile Fatima se izvrsno snalazila. Najkraći put od menažerije do kazališta vodio je kroz paviljon u kojem je bila smještena haremska škola. U njoj se nisu školovala samo sultanova djeca i unuci nego i djevojčice iz drugih obitelji koje su u carskom saraju pripremali za vjenčanje s dostojanstvenicima carstva, te posebno lijepe i nadarene robinje, odabrane da bi jednoga dana obnašale više službe u sultanovu haremu. Dok su Fatima i Elisa žurile hodnikom, iz jedne prostorije orili su se zvonki dječji glasovi koji su upravo skandirali jednu suru iz Kur'ana. „Samo će nam se desiti ono što nam je Alah propisao. On je Gospodar naš. I na Alaha nek’ se vjernici oslanjaju.“ Fatima je s njima napamet šaptala taj ajet iz devete sure. Kazivala ga je nebrojeno puta, ali još nikada s takvom gorljivošću kao na dan na koji će se možda ostvariti njezin kismet. „Očekujete li nešto drugo osim dvije najbolje mogućnosti, pobjedu ili dženet?!“ Još se točno sjećala onoga dana kada je prvi put stupila u tu zgradu. Dok su druge djevojke sanjale o tome da postanu kuharice kave ili kušačice jela, brijačice ili redarke u kupalištu, ona je već u to doba imala samo jedan cilj pred očima. Htjela je pridobiti vladarevu naklonost – njezina se sudbina trebala zapečatiti u njegovu zagrljaju. Hoće li se to danas dogoditi? Dječji je zbor utihnuo. „Pssst, što je to?“ Elisa čvrsto uhvati Fatimu za ruku i stane se osvrtati. Sada je i Fatima čula šum, tiho i tužno jecanje. Bila je to Leyla, kći jedne odaliske, koja je sjedila u niši i plakala. Na koljenima je držala saz, žičano glazbalo koje je bilo veće od nje.

„Što ti je?“ upita Elisa. „Što se dogodilo?“ „Učiteljica me isključila iz dječjeg orkestra“, jecala je Leyla. „Sada više ne smijem svirati Sultanu, a moja će se mama jako ljutiti.“ „Zašto? Što si učinila?“ „Prsti su mi previše glupi. Stalno sviraju krive tonove.“ „To ne vjerujem“, reče Elisa. „Ipak je tako.“ Elisa čučne pred nju. „Znaš li pjesmu o malom lavu?“ upita je. Leyla kimne. „Onda mi je odsviraj, molim te.“ Leyla obriše suze i namjesti saz. No, tek što je odsvirala nekoliko tonova, pogriješi. U sljedećem trenutku njezini se prsti ukoče na hvataljci, i nove suze zakotrljaše se iz njezinih očiju. „To mi se stalno događa“, reče tiho. „Uvijek na istom mjestu.“ „No zato ne moraš plakati.“ Elisa je pogladi po glavi. „Pa, što je učiteljica učinila kad se to dogodilo?“ „Udarila me ravnalom po glupim prstima.“ Ona pokaže Elisi ruku. „Evo, već su pomodrjeli.“ Dok se Elisa naginjala nad Leylinu ruku, Fatima je gotovo poludjela. Danas napokon smije plesati pred Sultanom, a Elisa trati vrijeme s tom djevojčicom koja je bila preglupa za svoje glazbalo! Što li je samo zgriješila da je Alah kažnjava s takvom prijateljicom? „Hajde već jednom!“ požurivala ju je. „Nemamo vremena!“ „Odmah.“ „Hoćeš li da propustim nastup?“ „Samo još trenutak.“ „Ne mogu vjerovati! Bit ćeš kriva ako umrem kao stara djevica u palači suza.“ No, umjesto da se digne, Elisa se ponovno obrati Leyli. „Takvo je glazbalo poput vlastita glasa“, objasni ona. „S njim treba razgovarati, jednostavno onako kako ti spontano dođe.“ Ona uzme saz da joj pokaže. „Ra-do je-dem med“, pjevala je i trzala strune sa svakim slogom. „Vidiš? Samo treba misliti što saz treba reći, tada će prsti svirati sami od sebe.“ Ona vrati djevojčici glazbalo. „A sada ti. Pokušaj! Što posebno voliš?“ Dok je Leyla razmišljala, hodnikom iznenada odjeknu žurni koraci. Fatima se okrene. Iz pravca kazališta dotrčao je Nadir. „Dabogda se pekle u paklu!“ poviče on. „Buyuk kalfi već se pjene usta!“ Jednom

rukom povuče Elisu s poda, a drugom zamahne kožnatim bičem. „Požurite, jer ću vas inače nasmrt prebiti!“ Fatima bi ga naradije poljubila. Kad su stigle na izlaz, Elisa još jednom upre prst u Leylu. „Eno, pogledaj!“ Fatima nije vjerovala vlastitim očima, a još manje ušima. „Je-dem ra-do hal-vu...“, pjevala je Leyla, i njezini prsti kao da su plesali po strunama glazbala. „Hal-vu s pi-sta-ci-ja-ma...“ Pritom je bila sva ozarena kao da je dobila cijelu kutiju te slastice. „Ja to mogu!“ poviče. „Mogu razgovarati sa sazom!“ Nadir drškom biča gurne Elisu i Fatimu u leđa. „Što još čekate? Gonite se u kazalište!“ No, prekasno! Kad su oteturale van, do njih dopru glasni povici. „Neka nam Alah pomogne!“ Nadir se gotovo zagrcnuo izgovarajući te riječi. „Hajde, sakrijte se, nesretnice!“ Na pošljunčenom puteljku, koji je između dva mala umjetna jezera vodio u kazalište, već su stajali tjelohranitelji i salutirali. Sultan se svakog trenutka trebao pojaviti. Nadir je odvukao dvije djevojke iza grmlja kako mu se ne bi ispriječile na putu. „Evo ga! Dolazi!“ prosikće Nadir. „Jao vama ako se pomaknete!“ Abdul Hamid pojavio se iza jednog mramornog kioska, vrlo blizu njih. Fatima zaustavi dah. Njegove su tamne oči ispod teških vjeđa pozorno promatrale park. Te su oči vidjele sve, ništa im nije ostalo skriveno. „Tako zacijelo izgleda Alah“, šapne Fatima, „kad odozgo gleda svijet.“ Abdul Hamid, a iza njega kizlar-aga, obišao je počasni odred. Iznenada se iz kazališta oglase zvuci koračnice – znak da predstava počinje. Fatima je bila očajna. Kako da sada dođe do pozornice? „To ti nikada neću oprostiti“, prosikće Elisi. „Čuješ li? Nikada!“ Žučljive riječi navirale su joj iz usta. No nije ih još ni izgovorila, kadli iza zida iskoči jedan časnik s crvenim fesom na glavi. Velikim skokovima hitao je prema Sultanu. U njegovoj ruci bliještala je čelična oštrica. „Isuse i Marijo!“ usklikne Elisa. U sljedećoj sekundi odjekne hitac.

6

OTPRILIKE POLA SATA PRIJE SALIHA, šesta vladareva miljenica, uputila se k Sultanovoj majci. Abdul Hamid isključio ju je iz predstave koja se trebala održati poslijepodne u kazalištu, i ta ju je odluka prilično uplašila pa je htjela pitati validu za savjet i pomoć. Odaje Sultanove majke bile su, osim Abdul Hamidova apartmana, najveće u saraju. U njima je bilo polumračno i tiho kao u džamiji. Drvene rešetke na prozorima propuštale su vrlo malo svjetla. Na dugim uskim sagovima u hodnicima jedva su se čuli lagani koraci žena koje su, umotane u skupocjene haljine, nečujno brzale po njima, a dva eunuha, koji su čuvali stražu ispred dvorane za primanje, doimali su se u svojim stambulin kaputima poput dviju sjena kad su se s mnogo poštovanja maknuli u stranu da Salihi otvore vrata. Došla je sa svojim trogodišnjim sinom Bulentom kojega je držala za ruku, više radi svoje negoli njegove sigurnosti. Sve do današnjega dana bila je sigurna u Sultanovu ljubav kao u svemoć Alahovu – no, koliko je još vrijedila ta sigurnost? Žena, koja je znala danas na primanju takvim spektaklom privući na sebe Sultanovu pozornost, kao što je to uspjelo Fatimi, bila je opasna – pa bila ona tek mala komorkinja. Stoga su Salihine ruke od uzbuđenja bile posve vlažne kad je ušla u staromodne odaje sultan valide koja je prekriženih nogu sjedila na brdu jastuka kao na prijestolju i pušila nargilu. „Selam alejkum“, reče Saliha i poljubi validinu smežuranu ruku i tada je primakne čelu, sukladno poštovanju starosti i dvorskom ceremonijalu. „Mir s vama!“ „Alejkum selam“, promrmlja Sultanova majka, s usnikom od bjelokosti između smeđih zubi. Sa svojom sijedom grivom koja joj se u čupavim pletenicama spuštala na ramena, neskrivena ni rupcem ni velom, podsjećala je na starog lava. Pokretom glave naredila je Salihi da sjedne na jastuk nasuprot njoj. „Gledaj“, uzvikne Bulent koji je u svojem turbanu sa zlatovezom i u crvenim širokim hlačama izgledao kao mali vezir. „Imam nešto za tebe!“ Sive validine oči bijesnu na njezinu istrošenom, kožnatom licu. „Onda dođi brzo ovamo k meni, lave moj“, reče i lupne po jastuku do sebe. „Hajde da vidimo što si mi donio.“

„Halvu s pistacijama“, reče Bulent sav ozaren dok se penjao k njoj. „Moja mama kaže da to najviše voliš.“ Validino se lice smrknulo. „Tako, tako, znači, netko me hoće podmititi?“ Saliha osjeti kako joj krv navire u lice. Umjesto da kuša slasticu, koju je Saliha svojeručno pripravila od sezama, meda, šećera i biljnog ulja, Sultanova majka samo je nijemo lulom uvlačila dim dok se Bulent igrao s jednom od angora mačaka koje su ovamo dolutale iz Sultanovih odaja. Salihi je preostalo samo da čeka. Kad bi se nepozvana obratila validi, bio bi to grubi prekršaj etikete. Valide je bila kraljica harema. Čak su i zakonite Abdul Hamidove supruge bile podređene vladarevoj majci, morale joj prepustiti počasno mjesto u službenim prigodama te joj iskazati poštovanje poljupcem u ruku. Iz svojih polumračnih odaja upravljala je životom na dvoru, odobravala svečanosti i ceremonije, davala dozvole i izricala zabrane. Prije svega, rješavala bi svađe između Sultanovih žena i konkubina: sama je odlučivala tko ima pravo, a tko krivo. „Znam zašto si došla“, reče nakon nekog vremena koje se Salihi činilo poput vječnosti. „Bojiš se male Čerkeskinje koja je danas na primanju ostavila dubok dojam na mojeg sina. Kako li se ono zove?“ „Fatima“, odvrati Saliha ne dižući pogled. „No nisam ovdje zbog nje. Došla sam se ovamo raspitati za vaše zdravlje...“ „Nemoj mi lagati“, upadne joj valide u riječ. „Gotovo svakoga dana dolazi jedna od vas ovamo da me našopa halvom. Hoćete li me utoviti ili ubiti?“ Nakrenula se kako bi podignula stražnjicu, i u sljedećem trenutku omakne joj se dubok, otegnut, pištav zvuk. „Kao da već nemam dovoljno posla sa svojom probavom.“ Saliha se još jače zacrveni. Valide ju je prozrela prije negoli je progovorila. Poslije smrti četvrte kadune Saliha se nadala kako će zauzeti ispražnjeno mjesto uz vladara. Imala je bolje uvjete od svih drugih miljenica: Abdul Hamid uzvraćao joj je ljubav ne samo sa strašću muškarca njegove dobi, nego je pokazivao i upadljivo veliko zanimanje za Bulenta, njihova sina. No, što bi se moglo dogoditi ako se on ponovno zaljubi? „Pa imaš pravo što si zabrinuta“, reče valide. „Ta Fatima nije samo prefrigana kao armenski trgovac konjima, nego je i vraški lijepa ženska. A plesati zna kao lučka kurva. Osim toga, Abdul Hamidova biološka majka, Alah je blagoslovio, bila je i sama plesačica.“ Zamišljeno je uvlačila dim iz lule. „Ta Fatima, dakako, ne dolazi u obzir kao kaduna, moj sin nije joj dosad ni maramicom mahnuo, ali tko zna, muškarci se mogu lako smotati, pogotovo kad žena tako zavodljivo trese bokovima kao ta Čerkeskinja. Varam li se, ili te Vječno Veličanstvo pozvalo noćas k sebi?“ „Kizlar-aga“, odgovori Saliha, „prenio mi je jutros tu nezasluženu poruku.“ „I sada se zacijelo nadaš da će se moj sin izjasniti?“

„Nikada si ne bih umislila da povjerujem...“ „Sreća tvoja!“ upadne joj sultan valide u riječ. „Nijedna žena na svijetu nema pravo svojatati muškarca samo za sebe, a pogotovo ne mojeg sina, vladara Osmanskog Carstva.“ Dok je otpuhivala oblačiće dima, njezin se pogled izgubio u prošlosti koju su mogle vidjeti još samo njezine stare sive oči. „Abdul Hamidu bilo je točno sedam godina kad mu je umrla majka od sušice, znam to kao da je bilo danas. U to doba bilo je još bijelih eunuha koji su bili suhi i izborani kao što su crni danas tusti i debeli. Moja utroba bila je groblje, nisam mogla imati djece, stoga ga je njegov otac dao meni pod okrilje. Neka mi Alah oprosti, ali on je kao dijete bio ružan kao noć. Ti mršavi, žućkasti obrazi, taj golemi kukasti nos, a ponajviše te tamne, nepovjerljive oči. Bio je tako plah da nije nikome mogao pogledati u lice. No, je li to bilo čudno? Čeznuo je za ljubavi svojeg oca, ali on je bio okružen parazitima koji bi se dječaka rješavali slatkišima ili bi mu slali čarobnjake i patuljke za igru.“ Valide zagrli unuka koji se s mačkom na krilu priljubio uz nju. „Dvije godine prije nego što su Abdul Hamida proglasili sultanom, zaljubio se u jednu ženu. Bila je plavokosa poput tebe, belgijska kitničarka, koja je imala mali dućan u Peri. Moj ju je sin posjećivao gotovo svakog dana. Ja je nisam nikada vidjela, ali pričalo se da ima nasmijane oči. To je, u svakom slučaju, bilo najsretnije doba njegova života.“ Valide je čupkala rukav Salihine haljine, križanca istočnjačke nošnje i francuske večernje haljine. „Nosiš li zato tu odjeću? Kako bi izgledala kao ona?“ Saliha se nije usudila uzvratiti pogled Sultanovoj majci. „Imam samo jednu želju – uveseljavati Vječno Veličanstvo“, reče ona tiho. „I prva i treća kaduna odijevaju se á la franka.“ „Misliš li prema uzoru na pariške modne žurnale kojih u posljednje vrijeme ima posvuda u haremu?“ prezirno upita valide. „Ako mi zapovjedite, večeras ću se odjenuti á la turka“, odgovori Saliha. „Vi poznajete Vječno Veličanstvo bolje nego itko drugi, pa ako mislite da Vječno Veličanstvo više voli stare koprenaste haljine...“ „Kao da je to važno!“ prekine je valide. „Žene koje doista privlače mojeg sina, ističu se prije pameću nego ljepotom. Ne“, odmahne glavom, „važno je nešto sasvim drugo.“ Ona otvori vrećicu koju joj je donio Bulent, uzme komad slastice i stavi je unuku u usta. „No, je li fino?“ „Itekako!“ mljackao je Bulent. „Još bolje od lokme druge miljenice.“ „Evo, uzmi!“ Valide mu pruži cijelu vrećicu i potapša ga po obrazu. „Volim tvojeg sina“, reče obraćajući se ponovno Salihi, „i stoga hoću da postaneš četvrta kaduna. Dakle, dobro slušaj što ću ti sada reći.“ Prije nego što je nastavila, ona izvadi lulu iz

usta. „Ženino umijeće ne dokazuje se ni odijevanjem niti plesom. Štoviše, ženino umijeće sastoji se u tome da sve što se događa pretvori u poklon svojem gospodaru, u dar kojim mu iskazuje poštovanje.“ „Sve što se događa?“ upita Saliha. Ali, to je ipak volja Alahova!“ „Da, neka bude volja Njegova“, potvrdi valide. „No, hoćeš li zbog toga sjediti skrštenih ruku? Ne. Ako na tvojeg gospodara pada kiša, onda to treba biti rajska rosa koju su od neba izmolila za njega. I ako sunce obasjava tvojega vladara, tada zlato njegovih zraka, kojima Svemogući upravlja na tvoju molbu, spusti na njegove noge.“ „Kako da to učini neiskusna žena poput mene?“ šapne Saliha i digne glavu, ne obazirući se na dvorske propise, da pogleda Sultanovu majku. Valide joj uzvrati pogled. „Ne znam kako se može. Samo znam da je to potrebno“, reče ona netremice gledajući Salihu svojim starim sivim očima. „Samo žena koja svlada to umijeće dostojna je da bude promaknuta u kadunu.“ Zatim ponovno gurne usnik među smeđe zube i povuče dim tako snažno da je voda u luli zaklokotala. „Jesi li razumjela, kćeri moja?“ Saliha prekriži ruke na prsima da se nakloni. U tom trenutku vani prasne hitac. Dvije se žene zaprepašteno pogledaše. „Što tu stojiš i buljiš?“ reče valide. „Hajde! Idi i pogledaj što se dogodilo!“

7

OPREZNO, DA JE NITKO NE VIDI, Fatima je vrebala iz grmlja kako bi ugledala Sultana, ali u uzbuđenom mnoštvu ljudi nije ga mogla nigdje otkriti. Pogođen metkom iz pištolja, koji je ispalio jedan tjelohranitelj, atentator se srušio, ni pet koraka od Abdul Hamida. Oko padišaha se odmah stvorio živi zid gardista naoružanih puškama i sabljama, a desetci vojnika i eunuha razletjeli su se na sve strane da pretraže park i provjere ima li još atentatora. „Tko je bila žena kojoj je Alah podario glas da nas upozori?“ Mirno i opušteno, kao da izlazi iz džamije, Abdul Hamid iziđe iz zaštitnog kruga. U istom trenutku utihnula je vika, a kaos se smirio kao uzburkano more poslije kratke, žestoke oluje. „Što čekaš?“ šapne Fatima prijateljici. „Otkrij im tko si!“ Elisa se nije pomaknula. „Daj već jedanput otvori usta! Molim te! Učini to meni za ljubav!“ Fatima je preklinjući pogleda. No, prije nego što je Elisa uspjela reagirati, pred Sultana izroni, kao da je pala s neba, jedna žena čija je kosa blistala poput zlatnog vijenca na svjetlu zalazećeg sunca. „Vaša najnedostojnija sluškinja“, reče ona spuštene glave, ruku prekriženih na prsima. „Saliha!“ usklikne Sultan, a oči mu bljesnuše od radosti. „Ti?“ „Neka Alah blagoslovi ovu ženu“, šapne Nadir. „Ali, ona laže“, sikne Fatima. „To uopće nije bila ona.“ „Ako Sultan tako kaže, onda je bila ona“, sikne i Nadir. „Glavno je da nas nitko nije otkrio.“ Fatima sklopi oči. Samo će nam se desiti ono što nam je Alah propisao. On je Gospodar naš. I na Alaha nek’ se vjernici oslanjaju... Kada je ponovno otvorila oči, vidjela je kako Sultan prilazi Salihi. Međutim, s njegova je lica iznenada nestao radostan izraz.

„Jedno nam moraš objasniti“, reče on, „zašto si uzviknula ime proroka Isusa i njegove majke Marije?“ „To... to sam učinila“, mucala je Saliha,“ jer... jer...“ „Jer?“ ponovi Abdul Hamid. „Navedi mi razlog.“ „Jer...“, Saliha zanijemi. Vladarevo lice još se više smrkne. On upitno pogleda šestu miljenicu. Saliha spusti pogled. Abdul Hamid privuče ogrtač na prsa kao da se želi zaštititi. „Ne“, reče on, „nama je poznat tvoj glas. Mnogo je nježniji, mnogo slabiji od glasa kojemu dugujemo svoj život.“ Iz njegovih riječi govorilo je duboko razočaranje. Saliha se baci pred njim na tlo. „Vječno Veličanstvo“, uzvikne ona i poljubi skut njegova ogrtača. „Molim vas, oprostite mi! Samo ljubav prema vama...“ Abdul Hamid otrese je sa sebe kao dosadnu muhu. „Nestani s naših očiju“, reče on hladnim glasom. „Preklinjem vas! Za dobro vašeg sina!“ „Zar nemaš uši, ženo?“ Saliha se oklijevajući digne. „Kako zapovijeda Vječno Veličanstvo...“, odvrati ona tako tiho da ju je Fatima jedva razumjela. Saliha se udalji hodajući unatrag, glave spuštene od stida. Abdul Hamid se okrene kao da više ne može podnijeti pogled na nju. „Tako joj i treba, zmiji“, prošapće Fatima. „Sada će dobiti kaznu koju... „ Trgnula se usred rečenice. Dvije tamne oči pod teškim vjeđama počivale su na njoj. Abdul Hamid gledao joj je ravno u lice. Kao da je miluje topla sunčeva zraka na večernjem vjetru. Očekujete li nešto drugo osim jednu od dvije najbolje mogućnosti, pobjedu ili dženet?! Ne ispuštajući je iz vida, Abdul Hamid pokaže glavom prema njoj. Kizlar-aga pljesne rukama, a küçük-aga, podupravitelj harema, pohita prema njoj. Fatima digne koprenu s ramena da sakrije lice. „Vječno Veličanstvo zahtijeva da te vidi“, reče küçük-aga. Dok je još govorio, iznenada se promijeni njegov izraz lica. „Što radiš ovdje, crnče?“ poviče i upre prst u Nadira. „Zašto se tu skrivaš?“ „Tako mi duše moje majke“, odvrati Nadir drhteći od straha, „ja sam nevin, samo sam doveo ovamo ove dvije djevojke, kako mi je zapovjedila búyúk- kalfa.“ Izišao je iz grmlja dignutih ruku. Küçük-aga i upravitelj harema, glavni eunuh,

razmijenili su načas poglede. Glavni eunuh kimne. U sljedećem trenutku dotrčala su dva gardista i opkolila Nadira. Elisa im je pokušala stati na put. „On nije ništa učinio“, reče. „Mogu to posvjedočiti.“ „I ja“, potvrdi Fatima. „Cijelo vrijeme bio je s nama.“ Küçük-aga ih odgurne. „Šutite“, zapovjedi on. „Za mnom!“ Vojnici su odveli Nadira. Dok su djevojke slijedile küçük-agu, čule su Nadira kako jadikuje, ali se nisu usudile okrenuti. Čekao ih je Sultan. Njegov se lik poput kipa uzdizao pod večernjim nebom. „Mislim da neću uspjeti izustiti ni riječi“, šapne Fatima. „Baš sada?“ šapne i Elisa. „To ću poslije ispričati tvojoj djeci.“ „Jao! Radije me pridrži, jer ću inače pasti u nesvijest.“ „Nadajmo se!“ A zatim se Fatima drugi put toga dana našla licem u lice sa Sultanom, ni pola metra od njega. Spustila je glavu da bi pala pred njim na koljena. „Ne“, reče Abdul Hamid, dodirne njezinu ruku i primi je za veo. „To nije potrebno.“ On uhvati njezin veo. „Htjeli bismo znati koga nam je to Alah poslao.“ Osmjeh iznenađenja pojavi mu se na licu kad joj je dignuo veo. „Ti? Opet ti?“ Kad su im se susreli pogledi, Fatima osjeti kako joj trnci prolaze leđima. U dnu njegovih crnih očiju svjetlucala je duboka strast. Bila bi dovoljna iskra da je rasplamsa. Najradije bi još više dignula veo. No, kad je Abdul Hamid progovorio, nije se obratio njoj nego njezinoj prijateljici. „Kako se zoveš, kćeri moja?“ „Elisa, Vječno Veličanstvo“, odvrati ona. „Imaš armensko ime? Zašto nemaš perzijsko ili arapsko kao druge žene i djevojke?“ „Kad su me primili, nisu mi dali novo ime. Moje lice, kako su rekli, nije vrijedno takve časti.“ „Vjeruješ li i ti u to, mala Armenko?“ upita on i digne joj veo. „Nije me briga za moje lice“, odgovori ona. „Vrlo rijetko ga vidim.“ Sultan joj se nasmiješi. Fatima je to gledala ispod oka s mješavinom nade i ljubomore. Što bi dala da je taj smiješak upućen njoj... No Abdul Hamid se ponovno obrati Elisi. „Sviđa mi se tvoje ime“, reče. „Podsjeća me na Isabellu, armensku kraljicu.

Posebna žena.“ „To znaju Vječno Veličanstvo?“ začudi se Elisa. Abdul Hamid kimne. „Moja je majka bila Armenka, baš kao ti... Da, prepoznajemo tvoj glas. Glas koji nam je spasio život. Glas slavuja.“ On joj digne bradu, pa ga je morala pogledati. „U znak zahvalnosti možeš izabrati jednu želju, kćeri moja. Samo je trebaš izraziti, i ona će ti se ispuniti.“

8

JOŠ ISTE VEČERI U SELAMLUKU, muškom odjeljenju vladarske palače, održano je tajno savjetovanje na kojem su sudjelovali najvažniji i najpovjerljiviji Sultanovi ljudi: Ali-paša, veliki vezir Carstva, koji je tek nekoliko tjedana vodio poslove vlade, ali se, poput svih svojih prethodnika, tek što je bio postavljen na tu dužnost već bojao za nju; Izzet-paša, Abdul Hamidov polubrat, koji mu je bio zapanjujuće sličan, pa je na nekim svečanim državnim priredbama „grijao njegovu odjeću“ zamjenjujući ga; kizlar-aga, glavni nadzornik Sultanova harema i zadužen za vladarevu osobnu sigurnost; šejh-ul-islam, koji je u svojoj odori od bijelog zlata i s bijelim turbanom na glavi predstavljao najviši autoritet muslimanske vjerske zajednice; carski dvorski astrolog Ebulhuda, Sirijac obavijen svilom, mršav kao čačkalica, koji je padišahu već više od dva desetljeća tumačio zvijezde i, naposljetku, Taifun, tridesetpetogodišnji pukovnik tjelesne straže, vitak časnik atletske građe, čije su obrijano lice – od godina školovanja u Europi gdje se temeljito izobražavao na najboljim vojnim akademijama i sveučilištima za časnika i pravnika -krasili samo tanki brkovi. Tema savjetovanja bila je Sultanova sigurnost. Je li atentator bio poremećeni osobenjak? Ili se iza atentata krila organizacija? Taifun je neupadljivo promatrao Sultana. Abdul Hamid, s angora mačkom na krilu, sjedio je na počasnom mjestu u sredini, pušio egipatske cigarete, iz kojih se širio fini, slatkasti miris poput opijuma i šuteći slušao. Narod ga je potajno zvao „Pauk“ jer je poput pauka u svojoj mreži sjedio u središtu svoje moći. Taifun se divio inteligenciji, umijeću, a ponajviše beskrupuloznosti s kojima je Abdul Hamid ostvarivao svoje ciljeve. Tisućama spletaka postigao je ono što je bio. Vlastita brata zbacio je s prijestolja proglasivši ga ludim, a njegovim podanicima obećao slobodu, parlament i ustav. No, kad je pobijedio i legitimnom vladaru oduzeo vlast, oduzeo ju je i narodu i ukinuo ustav tek što je stupio na snagu, a njegovu tvorcu, Midhat-paši, dao odrubiti glavu. U jednoj vitrini još je čuvao odrubljenu, balzamiranu glavu nekadašnjeg velikog vezira, nijemog svjedoka svoje pobjede. „Savjetujem Vječnom Veličanstvu da smakne eunuha Nadira“, reče kizlar-aga, koji je uvijek srkao čaj umjesto kave jer je prezirao sve što je bilo crno kao on. „To bi

pojačalo disciplinu stražara palače.“ Umjesto da odgovori na taj prijedlog, Abdul Hamid pripali novu cigaretu i nijemim kimanjem glave zatraži od velikog vezira da se izjasni. „Uvjeren sam“, objasni Ali-paša, „da je posrijedi zavjera armenskih separatista. Žele se osvetiti za ono što im je Vječno Veličanstvo nanijelo prije deset godina.“ Abdul Hamidovo lice se smrknulo. Taifun je znao da Sultanu na političkim savjetovanjima ništa nije neugodnije od podsjećanja na njegovo armensko podrijetlo. Iako je volio svoju majku, taj dio sebe što su ga nadasve jasno odavale crte njegova lica mrzio je iz dna duše, jer svaki atentat u bilo kojem dijelu Carstva bio je povezan s Armencima. A je li i ovaj atentat bio povezan s njima? Taifun je to bolje znao. Ako je atentator i bio Armenac, to nije bilo djelo nekolicine poremećenih separatista. Ovdje se, naprotiv, radilo o zavjeri koja je sezala duboko u vojsku, pa i u inozemstvo. No, nasreću, veliki vezir nije pročitao ni veleposlanikova pisma iz Pariza, ni dosjee tajne službe, koja je izvještavala o postojanju novoga tajnog društva, „Odbora za jedinstvo i napredak“, nastalog u vojnim krugovima, pa je vlada itekako imala razloga da ga se čuva. Unatoč armiji doušnika i golemim svotama što ih je Sultan za tu svrhu stavljao na raspolaganje, nije se još moglo otkriti koji časnici vode taj pokret ili mu pripadaju. U Taifunovim očima to nije bilo slučajno. Doduše, Abdul Hamid bio je majstor kada je trebalo obrlatiti druske emire i arapske šeike, ali nije poznavao vlastiti narod, Turke. Zanesen velikoislamskim snovima o osmanskom svjetskom carstvu, koje je odavno pripadalo prošlosti, bio je slijep za turski nacionalizam koji se rađao u pariškim kavanama i časničkim kantinama u solunskim i adanskim garnizonima. Taifun je bio sretan što je atentator ubijen, pa više nije mogao ništa izjaviti. To je nekim ljudima, koje je osobno vrlo dobro poznavao, prištedjelo znatne neugodnosti. A i njemu samom. „U svakom slučaju, trebali bismo saslušati armensku robinju“, reče vezir. „Mislite li na djevojku koja je Vječnom Veličanstvu spasila život?“, upita Izzet, Sultanov polubrat. „Kakve bi baš ona mogla s tim imati veze?“ „Tko zna – možda sa zavjerenicima puše u isti rog. Napokon, ona je Armenka.“ „Robinja iz Sultanova harema – zavjerenica?“ „Allahu ekber- Bog je velik“, reče šeih-ul-islam i zanjiše glavom pod žutim turbanom. „Zapisano je: Ne ostavljam muškarcima nijedan izvor svađa i spletaka koji bi bio štetniji od žena.“ Nakon duhovnikovih riječi svi pogledaše Sultana. Abdul Hamid snažno povuče dim iz cigarete. „Ne. Žene u našem haremu nisu ni Armenke, ni Čerkeskinje, ni Turkinje. One su robinje i konkubine i kadune – s politikom nemaju nikakve veze“, reče i zgnječi cigaretu te se obrati astrologu. „Što

kažu zvijezde? Jeste li ih već pitali?“ Taifunovo se lice izobliči. Još na početku svoje vladavine Abdul Hamid je zbog proricanja tog šarlatana izgubio Egipatsko Kraljevstvo u korist Britanaca. Unatoč tome, nije donio ni jednu odluku a da astrologa nije pitao za savjet. Mnogobrojni veziri i savjetnici pokušavali su posljednjih trideset godina prekinuti te besmislice, ali bez uspjeha. Bila je to Abdul Hamidova velika slabost koja ga je diskvalificirala u Taifunovim očima, unatoč njegovim drugim kvalitetama u vođenju zemlje: bio je to čovjek koji se nije mogao odlučiti između prošlosti i budućnosti, lako se hvalio kako je kao prvi osmanski vladar uveo u svoje carstvo europska postignuća otvarajući bolnice, pretvarajući stare islamske zaklade u modeme javne škole, gradio čak željezničku prugu koja je vodila od glavnoga grada sve do Bagdada, ipak je bio duboko ukorijenjen u praznovjerje svojih predaka. „Zvijezde kažu dvije različite stvari“, šaptao je astrolog s pogledom uprtim u beskonačnost. „Armenac je izvršio atentat, ali potaknuo ga je netko drugi.“ „A to je?“ htio je znati Sultan. „Molim vas, izražavajte se jasnije.“ Astrolog je neprirodno odugovlačio. „Duh jednog mrtvog čovjeka!“ objasni zatim. „Taj duh nastavlja živjeti u Armencima kako bi se osvetio za svoj pad.“ Taifun opazi kako Abdul Hamidovo lice poprima pepeljastu boju. Svatko u toj prostoriji znao je na koga se to odnosi – na svrgnutoga Sultanova brata i njegova prethodnika na položaju. U noćnim morama Abdul Hamida još je progonilo sjećanje na brata, štoviše, u budnom stanju vladaru se činilo da vidi njegovu sjenu kako vrluda hodnicima palače ili da čuje njegov glas. Kizlar-aga otpije gutljaj čaja. „Što zapovijedaju Vječno Veličanstvo?“ Abdul Hamid dugo je šuteći gladio mačku na svojem krilu. Astrologovo svileno ruho tiho je šuškalo, i on je vidljivo uživao u učinku svojih riječi dok je šeih-ul-islam uzdignutih ruku i prigušenim glasom recitirao jednu suru iz Kuiana, a Izzet-paša se gladio po bradi kao da time može pomoći polubratu u razmišljanju. Samo je veliki vezir ostao nepomično na svojem mjestu, s pogledom uprtim u vitrinu u kojoj je počivala odrubljena glava njegova prethodnika. Taifun je slutio da se on već bavi svojom budućnošću. Dubokim tonom oglasio se stojeći sat, dar njemačkog cara Wilhelma II, čiji su zlatni brojčanik resile kaligrafski ispisane muslimanske vjerske izreke na arapskom pismu. Sultan je napokon glasno progovorio. „Naređujem da se smakne armenski urar koji u našoj palači navija satove.“ „Urar?“ upita veliki vezir, vidljivo zbunjen. Abdul Hamid potvrdi glavom. „On je Armenac, a osim toga, zaposlen je ovdje u doba vladavine našega brata. Već dugo sumnjamo na njega. Od njega više neće biti

opasnosti.“ Kako bi završio raspravu, Sultan se digne s prijestolja. „Neka Alah odluči o njegovoj sudbini. Njemu ćemo se pomoliti.“ Taifun potisne uzdah olakšanja. Kizlar-aga pogleda svoje šiljaste, ulaštene nokte i njegove male oči, utopljene u salu, zablistaše. „Divim se mudrosti Vječnog Veličanstva“, reče on. I dok je revno trljao nokte tkaninom svojeg odijela, upita nakrivivši glavu: „A što će biti s eunuhom Nadirom?“

9

TAMNA NOĆ OBAVIJALA JE sedam carigradskih brežuljaka. Na nebu je blistao osamljeni mjesečev srp i slabim svjetlom obasjavao uzburkane vode Bospora, tek malo jače od srebrnog svjetlucanja koje se poput koprene mreškalo na krestama valova. Kroz rešetke svoje ćelije Nadir je gledao van, u crno more, pratio pogledom jedra lađa koje su iskorištavale plimu da isplove, dok se iz daljine čulo trubljenje jednog parobroda. U parku kao da je sve spavalo. Samo se jedan jedini paun šepirio po travnjaku, a tu i tamo patrolirali su i tiho razgovarali albanski stražari pod zidom koji je dijelio zatvor od menažerije. Ćelije su bile smještene odmah iznad ograđenog prostora za životinje, pa su rikanje lavova i trubljenje slonova nadjačavali krikove zatvorenika. Nadir sklopi oči. Ne, on neće kričati. Više nije imao krikova – njegovi su krikovi zauvijek utihnuli, prije mnogo, mnogo godina... Sve je još bilo tu, urezano u njegovu dušu, utisnuto žarkim pustinjskim suncem, koje je poput vatrene kugle žarilo s neba i beskrajnu bijelu pješčanu ravnicu uranjalo u hrđavo svjetlo. Bio je sparan i vruć ljetni dan. Nadiru je bilo deset godina i igrao se vani s djecom iz susjednih koliba pokraj stada koza. Bilo ih je petero, a ni krpica nije pokrivala njihovu crnu kožu. Na golim tijelima imali su samo amulete od bjelokosti. Bili su potpuno zadubljeni u igru kadli se jedna djevojčica, koja je čučala nasuprot Nadiru, prestala smijati i velikim bijelim očima zagledala se u nešto što se skrivalo iza njegovih leđa. Skočila je na noge vrišteći te pobjegla s drugom djecom dok su se dvije ruke poput omče stezale straga oko Nadira. Bijesno je udarao rukama oko sebe, vidio lice bijelo poput mlijeka i zlatnu bradu, no prije nego što je mogao pozvati pomoć, bijeli čovjek gurnuo mu je krpu u usta, prebacio ga na leđa i s njim odjurio. Odjahali su na konju, sve dublje u pustinju čije su dine na žarkom suncu treperile poput slika zlog čarobnjaka. Navečer su stigli u karavansaraj. Ondje je bijeli čovjek zaključao Nadira u jednoj prostoriji u kojoj je bilo zatvoreno još desetak druge djece. Crna robinja, koja je oko glave imala prljav rubac da sakrije gnojne rane na licu, dala

im je nekoliko gutljaja vode i pregršt datulja za noć. Nadir nije znao koliko je spavao kadli ga je probudio jeziv krik. Zaprepašteno je skočio i zagledao se u tamu. To nije bio čovječji krik – tako su mogle kričati samo životinje. Tek što su krici utihnuli, otvorila su se vrata. Na njima je stajao bijeli čovjek zlatne brade. U ruci je držao baklju na čijem se svjetlu njegov lik povećao u divovskim razmjerima. Iza njega pojavio se jedan crnac koji je unio onesviještenog dječaka i položio ga na prostirku na podu. Iako je noć bila topla, Nadira je iznenada zazeblo cijelo tijelo. Rukama je od straha prekrio lice i kroz prste promatrao bijelog čovjeka. Njegov je pogled mirno prelazio po djeci, a zatim je upro prst u Nadira. Crnac ga je zgrabio u istom trenutku i odnio ga u susjednu prostoriju osvijetljenu bakljama. Nadiru se zavrtjelo u glavi kad je pod stolom ugledao dva korita puna krvi. I pod je posvuda bio uprljan crvenim mrljama i lokvicama. Iza stola stajao je jedan Arapin, zabavljen svjetlucavim napravama. Imao je samo jedno oko, druga očna šupljina bila mu je prazna. Bijeli je čovjek sjeo na divan i dao znak dvojici muškaraca. Nadir je očajnički vrištao. Nije znao što će mu učiniti. Čuo je drugog dječaka kako vrišti, a pogled na mnogo krvi i jezovite naprave prenerazio ga je. Dva muškarca snažno su ga pritisnula na pod i držala ga tako čvrsto da se nije mogao ni maknuti. Zatim je Arapin obavio krvavi čin. Nadir je vrištao kao životinja od neizmjernih bolova, vrištao, vrištao i vrištao, sve dotle dok naposljetku više ništa nije osjećao, više ništa ćutio. Kad se osvijestio, bio je već bijeli dan. Pred sobom je vidio samo pustinju. Zakopali su ga u pijesak do vrata. Glava mu je bila usijana od groznice, a između bedara pulsirali su strašni bolovi. Crna robinja ulijevala mu je mlijeko u usta i rekla da će od pijeska ozdraviti, da će mu ugasiti vatru između bedara i izliječiti ranu. On je jedini od svojih supatnika preživio to mrcvarenje. No, ipak još nije znao što se s njim dogodilo, nije slutio posljedice zločina što su ga počinili na njemu. Nije znao ni da će nakon te noći zauvijek ostati bogalj, uškopljenik, čudnovato groteskno biće, karikatura muškarca – eunuh. Negdje se iznenada prolomi puščani plotun. Nadir otvori oči. Blijedo svjetlo iznad mora najavilo je novi dan. Paun se još šepirio travnjakom u parku. Nadiru su navrle suze na oči. Zašto je uopće živio? Nijedna ga žena nije ljubila, baš kao što se ni jedna paunica nije nikada parila s tim paunom u parku. Obojici su oduzeli muškost kao i svim životinjama u carskoj menažeriji kako se nijedan pravi mužjak ne bi našao Sultanu na putu. No, dok se paun mogao još mnogo godina šepiriti parkom ondje dolje, razmišljao je Nadir, on, eunuh, neće doživjeti ni večer toga dana.

Prolazom do ćelija približavali su se koraci. Nadir ih odmah prepozna. Nebrojeno puta čuo je te mučne, teške i trome korake. Sada ih je čuo posljednji put. Bili su to kizlar-agini koraci. Došao je po njega.

10

TE NOĆI NI SALIHA NIJE SKLOPILA OKA. Dok se budna prevrtala po krevetu, glavom su joj se stalno motala ista pitanja. Je li sama sebi uskratila sreću? Sreću koja joj se činila nadohvat ruke? Zato što je bila tako nestrpljiva? Poslije atentata Abdul Hamid nije ju više pozvao k sebi. Zašto? Samo zato što se htio savjetovati sa svojim povjerljivim ljudima? Ili – nije se gotovo ni usudila pomisliti na to – zato što je već pala u nemilost? Kada se na prozoru ukazala zora, nije više izdržala. Bacila je pogled na kićeni francuski sat koji se isticao na zlatnom toaletnom stoliću. Kazaljke su pokazivale pet minuta poslije šest. Saliha je ustala, navukla svileni kućni ogrtač i otišla u susjednu sobu u kojoj je spavao njezin sin. Pogled na dijete koje je mirno i čvrsto spavalo na trenutak ju je smirio, ali se rasplakala kada je vidjela maleni zlatom izvezeni turban, koji je Bulent stavio na noćni ormarić prije odlaska na spavanje kako bi ga, čim ustane, mogao ponovno staviti na glavu. Možda zbog svoje nestrpljivosti nije prokockala samo vlastitu budućnost nego i budućnost svojega sina. Vratila se u svoju sobu. Uzdahnula je, stala kod prozora i pogledala van, no vidjela je samo jezerce koje je oponašalo Abdul Hamidov potpis – simbol njegove svemoći i sveprisutnosti. Pogled na to samo je pojačao njezinu osamljenost. Zašto ga nema da joj poljupcem otjera sumnje? Zar joj nikada nije izgovorio tajne ljubavne riječi? Nikada zbunjujuća priznanja šaputao u uho? Zar nije nikada ležala sigurna u njegovu zahtjevnom zagrljaju? Zar im se otkucaji srca nikada nisu poklapali? O da, znala je što je čežnja, uzbuđenje, tonuće u bezdan – sve je to osjetila i proživjela, osjeća i proživljava još i sada u toj mučnoj sadašnjosti. No, gdje je sada gospodar te ljubavi? Gdje su njegove oči, njegova usta, njegov osmjeh? Vidjela je samo njegov potpis, velik i moćan ispisan u parku kao Božjom rukom. Saliha nije znala koliko je tako stajala kod prozora. No, kad je pogledala na sat, kazaljke su još stajale na šest i pet. Je li vrijeme stalo? Zadržala je dah da čuje kucanje sata, ali oko nje je vladala samo strahovita tišina. Ne, nije stalo vrijeme, stao je sat. Saliha povuče zvonce iznad kreveta. Kada se pojavila sobarica, ona je pošalje u

kupalište da se propita za novosti. Više nije mogla podnijeti neizvjesnost. „Ti zadireš u providnost umjesto da se pokoriš kismetu“, rekla je valide kada ju je Saliha posjetila dva sata kasnije. „Kako si samo mogla pomisliti da moj sin može nasjesti na tvoju prijevaru?“ „Pokušala sam poslušati vaš savjet.“ „Moj savjet?“ upita sultan valide. „Rekli ste da žena, koja je dostojna položaja kadune, mora sve što se dogodi, pretvoriti u dar...“ „Ne moraš ponavljati moje riječi“, prekine je valide. „Ali, oči su ti crvene. Jesi li plakala?“ Saliha osjeti kako joj zbog upitnog pogleda Sultanove majke ponovno naviru suze. Samo ih je s mukom uspjela suspregnuti. „Bojim se“, šapne ona. „Čega?“ „Da me Vječno Veličanstvo više ne želi vidjeti. Da u srcu nosi drugu ženu i mene zauvijek zaboravlja. Mene i svojeg sina.“ Valide odmahne glavom. „Stidi se takvih pomisli. Umjesto da zahvališ Alahu za spas svojeg gospodara, žalostiš se što te je jednu noć pustio da čekaš“, reče, stavi u usta usnik nargile i snažno povuče jedan dim. „Tko zna zašto je to dobro? Ženska duša koja ljubi krije u sebi neslućene mogućnosti koje se bude u životu tek onda kada je povrijedi ljubljeni muškarac. Štoviše, ako i same patimo zbog toga, ženska ljubav raste zbog patnje koja joj zadaje bol. Ona je poput častohleplja muškarca koje ispituje svoje granice. No mi ne patimo drukčije od muškarca kako bismo pobijedile ili se osvetile nego zato da bismo patnje pretvorile u još veću ljubav.“ Saliha dugo nije znala što da na to odgovori. „Ali, ako žena nema snage izdržati te patnje?“ upita napokon. „Što onda?“ „Onda mora snagu zamijeniti razboritošću“, objasni valide. „Razboritost je jedino u čemu smo mi žene nadmoćnije od muškaraca. Nijedan muškarac nije razborit kao žena ako je riječ o razumijevanju drugog. Svaka žena zna više o muškom biću nego obrnuto, jer mi ne donosimo na svijet samo djevojčice nego i dječake. Iz naše utrobe potječu oba roda, naša krv može darovati život jednom i drugom rodu, hraniti jedan i drugi.“ Ona iznenada iskrivi lice u grimasu. „Hej, ti, što hoćeš? Što dangubiš ovdje?“ Salihina sobarica pojavila se na vratima a da to Saliha nije zamijetila, te se naklonila i ostala u tom položaju. „Govori ako imaš što za reći!“ zapovjedi joj sukan valide. „Kizlar-aga je viđen“, promuca sobarica, „sa Sultanovim mendilom.“

„Ne!“ poviče Saliha. „Neka mi Alah pomogne!“ Prekrila je rukama lice i briznula u plač. Ako glavni nadzornik nosi kroz harem Sultanov mendil, rubac, znači da vladar želi pokloniti naklonost novoj miljenici. „Nemoj se boriti protiv svoje sudbine nego protiv suza“, opomene je valide i otpusti sobaricu mahnuvši rukom. „Moram li te podsjetiti da nijedna žena na svijetu nema pravo svojatati Sultana samo za sebe? Radije poslušaj moj savjet, ali ovaj put razboritije.“ „Ali, kako?“ očajnički upita Saliha. „Darovati se može samo ono što se posjeduje.“ „Tako je!“ potvrdi valide. „Molim vas, oprostite mi, ali ne shvaćam smisao vaših riječi.“ „Je li to doista tako teško?“ Valide ljutito otpuhne dim. „Ako ne posjeduješ ono za čim žudi tvoj gospodar, onda to moraš kupiti kako bi predmet svoje žudnje primio iz tvoje ruke, kao tvoj dar, tako da ga i u nasladi tuđim užitcima vežeš za sebe.“ Ohrabrujuće kimne Salihi. „Zašto to ne učiniš? Nemaš novaca? Ili si možda škrta?“

11

GLASINE O SULTANOVU UDVARANJU proširile su se poput vatre u kući sreće. Kao da je netko potpalio fitilj, novost je sebi utrla put poput pištave, pucketave iskre kroz bezbrojne odaje i zgrade harema. Eunusi su je došaptavali robinjama i konkubinama, konkubine suprugama. To nije bilo čudno, jer poslije Salihe Abdul Hamid nije više izabrao novu miljenicu. Tko je mogla biti ta sretnica? U suterenu glavne zgrade, u kojoj su u zajedničkoj prostoriji bile smještene robinje za fizički rad, buyuk kalfa raspoređivala je djevojke za različite poslove: kuhanje kave, pranje rublja, kuhanje, pospremanje soba i čišćenje zajedničkih prostorija. Najomraženije je bilo čišćenje zajedničkih prostorija. Djevojke, osuđene na to, morale su čistiti i prati dvorane, stubišta i kupaonice, a povrh svega, stotine i stotine prostirača od kukuruzovine u prolazima i hodnicima i koji, premda su ih prale sapunskom pjenom, nisu nikada bili čisti. Buyuk kalfa bila je danas posebno neraspoložena. Odjednom je u haremu stalo više desetaka satova, pa je prijetila opasnost da će joj se poremetiti cijela organizacija. Dok su se djevojke saginjale jedna drugoj iza leđa kako bi izbjegle zastrašujuće poglede buyuk kalfe, Elisa se nadala da će je ovaj put poslati na nastavu u haremskoj školi. Tko zna, možda će je buyuk kalfa nagraditi zbog toga što je upozorila Sultana? Abdul Hamid bio joj se pred svima obratio, pa joj je čak dopustio da nešto poželi. To kalfi zacijelo nije promaknulo! No, kad je na Elisu došao red, kalfa ju je rasporedila na čišćenje zajedničkih prostorija. Ponovno! „Moj golubiću, moj šećeriću, moja srno! Tu si!“ Tek što je Elisa izišla iz dvorane, pred nju je stao Nadir. Tako ju je blaženo pogledao kao da je upravo ispraznio ćup meda. Plesao je oko nje poput ushićena derviša, zagrlio ju je i stisnuo uza se. „Što te je spopalo?“ upita Elisa. Nadir zakoluta očima tako da se u njima vidjela još samo bjelina. „Smrt je već posegnula za mnom“, šapne on, „i već sam čuo režanje paklenih pasa, ali Sultan mi je poklonio život. Jer si ga ti za to zamolila! Alah te blagoslovio!“ On rukama obuhvati Elisino lice i utisne joj poljubac u usta. „To... to ti neću nikada zaboraviti! Od danas

si moja... moja miljenica!“ Zatim se odjednom uozbilji i uhvati je za ruku. „A sada, dođi! Zapovijeđeno mi je da te dovedem u kupalište. Od... odmah!“ Elisa se uspinjala stubištem iza Nadira. Harem je upravo oživio. Robinje koje su posluživale za stolom i nosile kavu žurile su hodnicima s malim poslužavnicima i nosile doručak svojim gospodaricama. Posvuda se širio miris tek skuhane kave, dok su čistačice, pod nadzorom starijih kalfa, zasukanih rukava počele ribati podove. Elisa ni sama nije znala zašto je zavidjela tim djevojkama na tom poslu koji je još prije nekoliko minuta proklinjala. „Komu me uopće trebaš odvesti?“ upita ona zbunjeno. „Odmah ćeš vidjeti“, bilo je sve što je Nadir rekao. Kad su ušli u kupališnu zgradu, dočekao ih je uzbuđeni žamor koji se, čim su se pojavili, pretvorio u uzbuđeno šuškanje. Elisa se u nevjerici osvrtala. Otmjene gospođe, koje su robinje mazile i ispunjavale im svaku želju, nisu inače nikada obraćale pozornost na nju. Zašto i bi? Ona je bila samo nijem, pokoran duh, beznačajan poput kapi vode u bazenu u kojem su te žene prale svoje bjelokosno tijelo, a grubim Elisinim haljinama ne bi ni nos obrisale. Još je čudnije bilo to što joj je lijepa Saliha, šesta miljenica, ljubazno kimnula kad ju je Nadir uveo u malu kupaonicu koja je obično bila rezervirana samo za Salihu i njezinu pratnju. „Sretnice! Kako li ti samo zavidim!“ Fatima ju je dočekala u kupaonici, obloženoj zlatnim pločicama, zajedno s kizlaragom koji je držao svežanj rublja povezan raskošnim vrpcama. Elisa više ništa nije shvaćala. „Što sve to treba značiti?“ „Doista ne znaš?“ upita Fatima. „To je Sultanov rubac!“ „Sultanov rubac?“ Elisa se zagleda u svežanj koji je glavni eunuh sada spustio na pod ispred nje. Poput svih stanovnica harema, i ona je znala da ženi koju odabere Sultan, kizlar-aga donosi zlatom izvezen rubac s rubljem i odjećom za ljubavnu noć. Elisa iznenada prasne u smijeh. „Sad shvaćam, to je šala!“ usklikne. „I zamalo sam nasjela!“ Elisa osjeti olakšanje što je otkrila rješenje zagonetke. No, kad je vidjela lice glavnog eunuha, smijeh joj zastane u grlu. „Ako... ako nije šala“, promuca, „što je onda?“ „Zašutite!“ zapovjedi joj kizlar-aga. Elisa se trgne, ne toliko zbog zapovijedi koliko zbog činjenice što joj se glavni eunuh prvi put obratio s „vi“. To je moglo značiti samo jedno.

„Od ovog trenutka ubrajate se u pratnju šeste miljenice“, objasni on. „Saliha je jutros stekla vlasništvo nad vama, a potrebni iznos položila je kod glavne rizničarke.“ On digne bič, ali umjesto da pucne njime, samo reče: „Požurite se, molim vas. Vrijeme leti!“ Glavni se eunuh nakloni, zatim nestane kroz vrata ostavivši dvije žene same u zlatnoj kupaonici. Elisa se osjećala kao u groznici: sada se dogodilo ono na što nikada nije računala, pa se stala tresti cijelim tijelom. „Zašto ja?“ šapne ona. „Pa ja sam strahovito ružna. Tako ružna da me kalfa uvijek skriva iza zavjese. A sada...“ Nije dovršila rečenicu, ali je umjesto toga čvrsto stisnula prijateljičinu ruku. „Idi ti umjesto mene!“ reče ona. „Pa to si oduvijek željela. Od prvoga dana otkako smo ovdje.“ „Ništa ne bih radije učinila“, reče Fatima, „ali, kako ti to sebi zamišljaš? Sultan je tražio tebe, ne mene.“ „Ali, to je zacijelo zabuna! Pa on ne može htjeti mene! Pa nije slijep!“ Fatima odmahne glavom. „Znaš li zapravo kakvu sreću imaš?“ Pokušala se nasmiješiti, ali se činilo da će svakog trenutka briznuti u plač. „Pet stotina žena ne želi ništa tako žarko kao to što se tebi danas događa, a ta se želja ispuni samo šačici žena. Možda si ti i posljednja koju je odabrao naš gospodar. Ni jednoj drugoj, osim tebi, ne bih priuštila tu sreću.“ „Što ako je ja uopće ne želim?“ „Nitko ne pita što ti želiš“, strogo odgovori Fatima. „To je tvoj kismet – Alahov dar. Ne smiješ ga odbiti, jer ćeš se inače ogriješiti o propise.“ Dok je Fatima još govorila, vrata su se otvorila i ušla je Saliha s desetak bijelih i crnih robinja. Djevojke su hihotale i smijale se kao da odlaze na nekakvu svečanost. „Ostavi nas sada same“, zapovjedi Saliha Fatimi. „Želimo početi.“ Elisa uhvati prijateljicu za ruku da je zadrži. „Ne idi, molim te“, reče tako tiho da je nitko drugi nije mogao čuti. Fatima pogladi brojanicu na svojem ručnom zglobu. „Ne boj se“, šapne Elisi na uho dok su razmjenjivale brojanice. „Bez obzira na to što će se noćas dogoditi, nas dvije ostat ćemo uvijek prijateljice. U ime Alaha!“ „I Djevice Marije...“, šapne Elisa. „Hoćeš li napokon nestati?“ nadasve nestrpljivo upita šesta miljenica. Fatima prekriži ruke na prsima i posluša. Elisa posljednji put pogleda za njom. Zatim je ostala sama sa svojom sudbinom.

12

„NA POSAO!“ REČE SALIHA I PLJESNE RUKAMA. Dvije crne sluškinje počele su svlačiti Elisu. Pritom su svaki dio tijela, koji su razodijevale, hvalile i pretjerano mu se divile tvrdeći kako nikada nisu vidjele ljepše dojke, nikada ljepša bedra. Kao robinja za fizičke poslove Elisa je mnogo puta pomagala u kupalištu i viđala gole žene dok je vukla vjedra s vodom, pripravljala uvarke ili nosila drva za peć. No sama se još nikada nije skidala tako javno, pred toliko stranih, znatiželjnih očiju. „Što će se sada događati sa mnom?“ upita prekrivajući rukama grudi i spolovilo. „Ja sam te kupila“, reče Saliha, „kako bih razveselila našega gospodara. Ti si moj dar za praznik njegova ustoličenja. Ali, dosta je priče, imamo posla.“ Jedna bijela kupališna sluškinja uhvatila je Elisu za ruku i povela je do bazena usred prostorije. „Što čekaš? Hajde! Sagni se!“ Pod Salihinim nadzorom počele su pripreme za ljubavnu noć prema višestoljetnom ritualu. Kupališne robinje obavljale su svoju dužnost nebrojeno puta uvježbanim zahvatima i pokretima. Bujica ledene vode slijevala se niz Elisino golo tijelo, a zatim su je odvele u susjednu prostoriju s vrućom parom. Ondje su je trljale plovućcem kako bi joj smekšale kožu, a zatim joj nasapunale cijelo tijelo. Elisa se prepustila svemu tome kao da se uopće ne radi o njoj. Nakon tijela oprale su joj kosu i namazale je žumanjkom, a oko očiju nanijele bjelanjak da joj izglade bore. Istodobno su joj pincetom počupale obrve i strugalicom uklonile s tabana sve žuljeve i rožnatu kožu. Posvuda, gdje god su joj na tijelu rasle dlačice – na rukama i nogama, pod pazuhom, na spolovilu – premazale su joj kožu ljepljivom pastom od šećera i limunova soka. Kad god bi joj energičnim potezom strgnule skorenu pastu, Elisi bi se zavrtjelo u glavi od silnih bolova. Robinje su se smijale. „Raširi noge!“ Nadzornica kupališta nagnula se između njezinih bedara i oprezno je pogladila prstima između stidnih usana kako bi provjerila da nije ostala ni jedna jedina dlačica.

Dlačice na dijelovima ženskog tijela, koji se ne smiju izgovoriti, smatraju se grijehom. Elisa je protiv volje iznenada osjetila žudnju koju je poznavala samo od vlastitih dodira. Iako se borila protiv tog osjećaja, nadala se da će joj taj prst još jedanput kliznuti između stidnih usana. „Moraš se svladati“, opomene je Saliha. „Samo Sultan smije imati takve osjećaje. Užitak je rezerviran za muškarca.“ Elisa osjeti kako crveni od stida dok su joj robinje uljepšavale kosu i lice. Jedna sluškinja obojila joj je kosu pastom od stucanog lovora, a druge dvije djevojke posvijetlile su joj lice mašću od badema i jasmina, produžile obrve tušem i ružičastim puderom natupkale obraze. Jedna stara kalfa ušla je u prostoriju i nakapala Elisi jetku tekućinu u oči kako bi joj pogled dobio vatreni sjaj. Zatim joj je natrljala kožu ražinim uljem te mašću od mirtine vode i graškova brašna. Tada joj je ukrasila šake i ruke, listove i bedra cvjetnim uzorcima iz kane te joj obojila i stidnicu, a zatim joj cijelo tijelo namirisala vodicama i uljima. „Što je to?“ upita Elisa kad joj je sama Saliha premazala vrhove bradavica koje su se odmah skrutile. „Hašišovo ulje“, reče Saliha. „Bude li tvoj gospodar smatrao tvoje dojke dostojnim svojih poljubaca.“ „Ali, zašto hašiš?“ Elisu je podišla nova, neželjena jeza. „Radi pojačanja njegove požude. Zadaća je svake žene, koja sa Sultanom dijeli postelju, omogućiti mu zaborav. Zaborav posredstvom požude.“ Je li se varala, ili su u Salihinim očima doista zablistale suze? Elisa to nije mogla razabrati, jer joj je Saliha naredila da se okrene. Tek što je poslušala zapovijed, već se trgnula. „Alah, Alah!“ Gledala ju je prekrasna gola žena koju Elisa još nikada nije vidjela. Tako je morala izgledati Eva kada ju je Bog dao Adamu za ženu. Ona iznenada prepozna lice u zrcalu. „Ali – pa, to sam ja!“ usklikne ona i posegne za ručnikom da pokrije golotinju. „Da, to si ti“, reče Saliha. „Moj dar Vječnom Veličanstvu. Međutim, sada me dobro slušaj da sve shvatiš i ne pogriješiš...“ I dok su njezine robinje rastvarale Sultanov „rubac“ te iz svežnja vadile rublje i haljine da odjenu Elisu, Saliha joj je objašnjavala pravila i rituale kojih se mora držati kad uđe u Abdul Hamidove odaje. „Muškarca koji te čeka ne smiješ ni zagrliti, ni poljubiti niti mu govoriti nježne riječi. Pa i ako te svladaju osjećaji -sve što radiš, radi šutke. Jer tebe ne prima ni muž,

ni ljubavnik nego padišah i kalif. Klanjajući mu se tri puta, približavat ćeš se njegovu krevetu, a kad stigneš do donjeg dijela njegova ležaja, dignut ćeš svileni pokrivač i poljubiti stopala svojega gospodara. Zatim ćeš čekati njegove zapovijedi i poslušati ih.“ Jedna robinja navukla je Elisi preko glave gomlek, košulju od prozirne, lagane i tanke svjetlucave tkanine, koja joj je poput povjetarca milovala ramena. Dok je oblačila šalvare, hlače od prozirne, vrlo tanke gaze, već su joj pripremile entari, kaftan izvezen zlatnim nitima. No, što je Elisina vanjština bivala savršenija, sve više je rasla nesigurnost u njezinoj duši. Zašto nije osjećala sreću koju je trebala osjećati? Zašto se osjećala više kao žrtveni ovan kojeg je trebalo zaklati za Bajram? Nije li ju očekivala ljubav o kojoj su govorile njezine pjesme, oni veliki osjećaji koji žena može doživjeti samo u sultanovu zagrljaju? Saliha je, činilo se, pogodila njezine misli. „I ja sam nekoć bila prestrašena“, reče. „Nemoj zaboraviti: iako si i sama dar, i tebi će te noći pripasti najveći i najfantastičniji dar koji žena može dobiti na svijetu.“ Prije negoli je Elisa stigla odgovoriti, jedna joj je sluškinja navukla entari koji joj je sa samo tri dijamantna gumba bio zakopčan u struku, pa su joj dojke, jedva skrivene gazom košulje, stršale iz košarica poput dviju bresaka. Jedna druga robinja stavila joj je pred stopala par biserima optočenih papuča. Dok ih je Elisa obuvala, kalja joj je stavila na glavu fotazu, brokatnu kapu, na koju je na zatiljku bio pričvršćen rubac s cvjetnim uzorkom. Dok joj je kalfa pričvršćivala jašak pred lice, koprenu kojom se prekrivala glava, glavni se eunuh vratio u prostoriju. „Jesmo li spremne?“ upita on. Elisi se stegnulo grlo pa nije mogla izustiti ni riječi. „Da, spremne smo“, objasni Saliha umjesto nje.

13

ELISI SE ČINIO BESKRAJNO DUG put koji je morala prevaliti uz glavnog eunuha kroz kuću sreće kako bi stigla u Sultanove odaje. Koliko li je drugih djevojaka prije nje već prošlo tim putom drhteći i tresući se poput nje? Najgore što se moglo dogoditi u takvoj noći i donijeti sramotu i poniženje bilo je da je Sultan otpremi a da ne bude počašćena njegovom naklonošću. Takvo što nikada ne ostaje tajna, haremski zidovi imaju oči i uši... Ludo pitanje palo je Elisi na pamet, pa ni sama nije znala kako se mogla dosjetiti takve besmislice: tko zna je li Sultan uopće oprao noge koje će mu ubrzo poljubiti? „Ne pravi takve grimase“, šapne joj Nadir koji se iznenada našao pokraj nje. „Ako zatrudniš, molit ću Vječno Veličanstvo da se oženim tobom.“ Elisa se okrene. No Nadir je već ponovno nestao u jednom hodniku. Posegnula je za Fatiminom brojanicom koju je nosila na ručnom zglobu i pokušavala sebi predočiti što bi sada osjećala da je na prijateljičinu mjestu. Možda je to bio njezin spas? Pa, prije je čak mogla zamisliti da je ledenica... Uto se iznenada nakloniše dva eunuha, dvokrilna vrata se otvore, i u sljedećem trenutku Elisa je stajala pred Abdul Hamidom, padišahom Osmanskog Carstva. Srce joj je luđački lupalo. Ne, ona nije ni Fatima ni ledenica. Ona je bila samo ona – Armenka Elisa. „Saliha“, reče kizlar-aga, „šesta miljenica, šalje vam ovu djevojku i nada se da će se Vječnom Veličanstvu svidjeti ovaj skromni dar.“ Abdul Hamid nije ju dočekao u krevetu kako je očekivala Elisa, nego je sjedio u svilenoj spavaćoj košulji za pisaćim stolom. Njegovo je pero tiho šuškalo po papiru. „Poručite šestoj miljenici“, odvrati on ne dižući pogled, „da nam se njezin dar čini beskrajno dragocjenim i da ćemo ga primiti s najvećim užitkom.“ Dok se kizlar-aga tiho udaljavao, Abdul Hamid završio je svoje bilješke. Zatim se dignuo i mahnuo Elisi da mu priđe. „Dođi bliže, kćeri moja.“ Naklonivši se, ona posluša njegov poziv. Grlo joj se još stezalo. Noćas će doživjeti ono o čemu sanjaju sve djevojke u Osmanskom Carstvu – najveću sreću koja ženi

uopće može pripasti. Tko zna hoće li sutra još uopće biti sunca na nebu? Ili će noćas pasti u Bospor? „Ne moraš se klanjati“, reče Abdul Hamid. „Sada smo sami.“ On pruži ruku prema njoj. „Htio bih vidjeti tvoje lice.“ Skinuo joj je veo i rukom dotaknuo obraz. Što namjerava? Hoće li je poljubiti? Elisa je vidjela njegov veliki nos, tamne oči, upale obraze, crne brkove, tanke usne. Ubrzo će te usne osjetiti na svojima. Drhtala je, i ponovno ju je podišla jeza – od zatiljka sve do slabina. Je li to predznak požude koju joj se spremao podariti njezin gospodar? Ili strah? A tada se iz daljine začula flauta – ona poznata melodija koju je Elisa tako često slušala. U istom trenutku nestalo je sve njezine zbunjenosti, sveg straha i nesigurnosti. Kao u knjizi, pred sobom je jasno vidjela svoju budućnost, svoj život nakon ove noći. Ili će je, čim obavi svoju dužnost, obećati za suprugu nekom ministru ili nekom drugom dostojanstveniku – s pregršt briljanata kao mirazom – ili će zauvijek ostati u haremu i u njemu usahnuti kako je, nakon što je usreći Sultan, nijedan smrtnik ne bi obeščastio oplodnjom. Prije negoli je shvatila što čini, ona odstupi korak natrag i reče: „I ne prisiljavajte robinje svoje na blud – a one žele poštene biti – da biste tako prolazna dobra Svijeta Ovoga stekli.“ Sultan je začuđeno pogleda. „Kakve su to neobične riječi?“ „To su riječi Kur’ana, Vječno Veličanstvo, riječi svete knjige.“ „To i sam znam, potječu iz sure Svjetlost. Ali, što hoćeš njima reći?“ „Svaka žena“, odvrati Elisa, „pa i robinja, ima pravo na svoje tijelo, pravo da se preda samo muškarcu kojem se želi predati, svojevoljno i vlastitom odlukom. Tako hoće Poslanik: Žena je rebro. Tko ga pokuša ispraviti, slomit će ga.“ Abdul Hamid gledao ju je nepomična izraza lica, dignuo je samo jednu obrvu. „Može li se ljubav zapovjediti?“ nastavi Elisa. „Nije li ona dar koji iznenada i neočekivano osvoji dvije duše?“ Ona čvrsto pogleda Sultanu u oči. „Nijedan čovjek, pa bio on i najmoćniji vladar na svijetu, ne može mi oduzeti pravo da poklonim srce samo onome koga ljubim. Zašto hoćete od sebe napraviti tiranina? Imate stotine robinja koje čeznu za tim da vas ljube. Molim vas, Vječno Veličanstvo, ne, preklinjem vas. Smilujte mi se, poštedite me...“ Ona se baci pred njega ničice, poljubi skute njegova ogrtača i čvrsto obuhvati njegove gležnjeve. Zadržavši dah, čekala je njegovu presudu. No Abdul Hamid je šutio. Tek nakon dugo vremena on se nakašljao. „Znaš li što znači smjeti biti našom miljenicom?“ „Kako da ne, Vječno Veličanstvo“, prošapće Elisa. „Vaša je zaštita dovoljna da žena bude najcjenjenija u kući sreće.“

„I unatoč tome se protiviš?“ Zastane, a zatim nastavi. „No, ako tako slabo cijeniš sreću, možda poštuješ strah. Jer i ovo je zapisano: Ako čovjek pozove ženu k sebi, i ona ga ne posluša, pa čovjek u gnjevu provede noć, meleci će je proklinjati do jutra. – Jesu li ti poznate ove riječi?“ „Jesu, Vječno Veličanstvo“, šapne Elisa, „poznajem ih. Ali“, doda nakon kratka oklijevanja, „one nisu Poslanikove.“ „One su iz sune, svete predaje!“ objasni Abdul Hamid. „Je li potrebna još veća sila da te prisili na poslušnost?“ Elisa ne odgovori. Jedva se usudila disati dok je zurila u Sultanova stopala. „Ti se, znači, suprotstavljaš volji svojeg vladara“, napokon reče Abdul Hamid. „To se usudila samo jedna žena prije tebe, prije mnogo stotina godina. Zvala se Gulbahar, Proljetna ruža, iz harema Selima I. Svoju tvrdoglavost platila je životom.“ Padišah je ponovno zašutio. Elisa se iznenada stala tresti cijelim tijelom. Što je učinila? Je li to zao demon ušao u nju? Abdul Hamid odmah će pozvati kizlar-agu, pomisli, koji je stajao pred vratima i samo čekao zapovijed svojega vladara. A tada... Svladao ju je smrtni strah. Pale su joj na um sve grozote koje su se oduvijek događale iza haremskih zidova i o kojima su pričale stare kalfe. O ženama koje su nađene mrtve u krevetu ili su se utopile u bosporskim plimama... „Digni se!“ Elisa je bila tako prestravljena da nije mogla shvatiti smisao tih dviju riječi. „Moraš se dignuti!“ ponovi Abdul Hamid. Napokon joj je zapovijed došla do mozga. Ona se oklijevajući digne, ne usuđujući se pogledati vladaru u oči. Abdul Hamid počne govoriti tihim, blagim glasom. No nije govorio o poslušnosti i kazni, kako se Elisa pribojavala, nego o ženskoj ljepoti. „Ženska ljepota“, reče tiho, „najveća je zagonetka koju nam je zadao Alah, ali mi muškarci nećemo se nikada umoriti tražeći rješenje. Jer svaka žena, koju je Vječni i Svemoćni stvorio nama za ljubav, ima vlastitu ljepotu. Jednoj je dao lijepe oči, drugoj lijepe crte lica, trećoj lijepe grudi, četvrtoj lijepa bedra.“ Abdul Hamid podigne Elisi bradu i pogleda je. „Od tebe hoću samo tvoj glas, mali armenski slavuju, to je tvoja ljepota. – Znaš li čitati?“ „Mislite li... mislite li... slova u knjizi? Da, Vječno Veličanstvo, znam.“ Sultan kimne. „Dobro“, reče on, „onda ćeš se od sada svaki dan dvaput pojaviti kod nas, jedanput nakon jutarnje i jedanput nakon večernje molitve.“ Abdul Hamid podari

joj smiješak – prvi smiješak koji je Elisa vidjela na njegovu tužnom licu. „A sada, kćeri moja, idi i pozovi svoju čerkesku prijateljicu. Hoću je vidjeti ovdje još ovog sata.“ Otpustio ju je mahnuvši rukom. Elisa se nakloni i otetura natraške prema vratima koja su se bešumno otvorila iza njezinih leđa. Na hodniku je čekao glavni eunuh sa zlatnom knjigom u kojoj je bilježio sve Sultanove ljubavne noći, s datumom i satom spolnog sjedinjenja kako bi se osigurala zakonitost mogućih nasljednika kuće Osman. Elisa bi ga najradije zagrlila, ali je pogled kizlar-age bio dovoljan da se obuzda. Odjurila je spuštene glave. Izlazeći iz predsoblja, čula je u tami tiho šuškanje. Nehotice se okrenula. Iza rešetaka na prozoru vrebala je jedna sjena: Saliha.

DRUGA KNJIGA

Europljanin – 1908.-1909.

1

GLORIA BORUSSIAE, PUTNIČKI PAROBROD njemačkog Hapag-Lloyda od dvanaest tisuća bruto registarskih tona, opremljen najmodernijim komforom, obavio je svoju prvu plovidbu besprijekorno precizno i bez ikakvih smetnji kada je iz Hamburga, nakon putovanja od samo devetnaest dana, uplovio u Zlatni rog kako bi se usidrio u carigradskoj luci. Na tom luksuznom linijskom brodu bio je dr. Felix Mobius iz Berlina, tridesetogodišnjak pun životne radosti. Imao je otvoreno, srdačno lice, koje je u potpunosti odgovaralo njegovu unutarnjem biću, blistave plave oči, kosu boje pšenice začešljanu koso s čela, koja je, kao i njegovi svijetli, precizno podrezani brkovi, odudarala od njegove tamne puti. On je doista bio dostojan imena koje su mu roditelji dali da ga prati na životnom putu. Bio je rođen u nedjelju, pa se tako i osjećao. U bijelom odijelu, sa slamnatim šeširom naherenim na glavi, stajao je uz ogradu još od prijepodnevne zakuske, na kojoj je, kao putnik prvog razreda, bio s kapetanom broda, kako bi uživao u uplovljavanju Glorije u luku. Pogled na Carigrad na jutarnjem suncu bila je priča iz Tisuću i jedne noći. Sunce je naviralo s neba s takvim intenzitetom da je grad zablistao kao da je od čistog zlata. Između veličanstvenih mramornih palača i džamija s vitkim minaretima, koji su stršali uvis okomito poput strijela, tiskale su se tisuće i tisuće drvenih kuća, kuljale s obronaka sve do obala kao da u ulicama i uličicama grada nema dovoljno mjesta za šest stotina tisuća ljudi koji su u njemu živjeli. Gotovo bez prijelaza, kao da kopno i more nisu odvojeni, skučenost se nastavila u lučkom bazenu. U labirintu dimnjaka, jedara i jarbola, na kojima su se vijorile zastave iz svih zemalja svijeta, parobrodi i putnički brodovi, jahte i brodovi lopatari, ribarski čamci i teretni brodovi, linijski brodovi i trajekti osporavali su jedni drugima prednost, dok su se teretni i trgovački brodovi nagomilali na obali, pa površine kejeva nisu bile dostatne, te se teret mnogih usidrenih brodova morao prekrcavati na teglenice radi prijevoza na kopno. Usred te gužve, u neposrednoj blizini pramca Glorije, klizila je crna lakirana barkasa s desetak veslača, ispod čijeg su crvenog baldahina sjedile žene lica pokrivenih velima u pratnji dvojice crnaca. Felix se nagne preko ograde. Jesu li to doista bili eunusi?

„Još jednu, posljednju njemačku, pravu kavu prije dolaska, gospodine doktore?“ Stjuard je na palubi stajao s poslužavnikom. „Hvala, vrlo rado!“ Felix je sa šalicom u ruci promatrao manevriranje broda. Na keju se postrojio vojni orkestar i svirao melodiju dobrodošlice u kojoj se uz malo mašte mogla prepoznati pruska kirasirska koračnica. Na zgradama u luci vijorile su se zastave sa zvijezdom i polumjesecom pokraj onih s njemačkim orlom. Felix začuđeno digne obrve. Jesu li se te vojne počasti odnosile na njega? Napokon, nitko iz nižih slojeva nije ga pozvao ovamo, već sam Sultan glavom i bradom, tako je bila važna njegova misija u ovoj zemlji. Samo je na raščišćavanje protokolarnih pitanja potrošeno šest mjeseci. Bacili su užad na kopno, i mornari su počeli vezati Gloriju na gat. Felix je ispio kavu i upijao miomirisni morski zrak. Što li će ovdje doživjeti u sljedećih nekoliko tjedana? Izlet na Bospor njegova je posljednja avantura prije vjenčanja s Carlom Rossmann, kćerkom vrlo bogatoga berlinskog industrijalca, s kojom je bio zaručen već dvije godine i koju će nakon povratka iz Turske odvesti pred oltar u potsdamskoj katedrali. Pomisao na domovinu pokvarila mu je načas izvrsno raspoloženje. Kao najuži suradnik Roberta Kocha u Kraljevskom pruskom institutu za zarazne bolesti i izdanak stare znanstveničke obitelji Felix je uživao velik ugled u znanstvenim krugovima. Međutim, u očima svojega budućeg tasta i punice bio je prije siromašan, tek djelomično pogodan kandidat za njihovu kćer. Zbog tog podcjenjivanja patila je ponajprije Carla, pa je svu svoju ambiciju usredotočila na to da otac napokon počne cijeniti Felixa. Neočekivani poziv s Orijenta smatrala je stoga velikom prilikom za svojeg zaručnika. Sultanov poziv nije obećavao samo slavu i karijeru sve do titule profesora i tajnog savjetnika nego i nadasve visok honorar, pa bi tim novcem mogao sagraditi kuću primjerenu svojem društvenom položaju – najbolja mogućnost da postigne priznanje Augusta i Berte Rossmann. „Kamo treba odnijeti vaše kovčege?“ upita stjuard kad je uzeo od Felixa praznu šalicu. „U Pera Palace, molim vas.“ „Izvrstan izbor. Da vam se pobrinem za kočiju?“ „Hvala, neće biti potrebno. Netko će doći po mene.“ Kada se Felix jedan sat kasnije iskrcao, noge su mu klecale. Nije ni čudno, jer je nakon gotovo tri tjedna na moru potpuno izgubio ravnotežu. Možda bih se najprije trebao pomokriti u sjedećem položaju, pomislio je, jer bi se inače mogla dogoditi nekakva nezgoda... No, poznaju li u ovoj zemlji uopće sjedeće nužnike? Felix se nije obazirao ni na zastave na zgradama ni na vojni orkestar. Od prvog je časnika doznao da njemačke i turske zastave nisu bile istaknute njemu u čast već su ostale kao trajno

podsjećanje na posljednji posjet cara Wilhelma Carigradu te da vojni orkestar pozdravlja svaki brod nosivosti veće od deset tisuća tona. Felixa je na keju čekala otvorena kočija. U njoj ga je pozdravio njemački veleposlanik, barun von Wangenheim, zdepast, gojazan muškarac, koji se u sivom geroku i krutom ovratniku strašno znojio, pa je skinuo šešir, spustio ga na krilo i velikim, bijelim rupčićem brisao znoj s čela. „Dobro došli u Apsurdistan!“ reče sav zapuhan kad je Felix sjeo do njega. „Kako molim?“ „Pa, nemojte me gledati tako zbunjeno. Shvatit ćete to u najskorije vrijeme.“ Wangenheim udari štapom po vratima kočije. „U hotel!“ Dok se kočija probijala kroz gužvu u luci, Felix se radoznalo osvrtao. Kako li su se ljudi ovdje razlikovali od prolaznika na berlinskom Ku’Dammu ili Unter den Lindenu! Muškarci s golemim bradama nosili su odjeću nalik na spavaćice i jurili po pristaništu rukom pod ruku poput ljubavnih parova, a neki su se čak držali za ruke! Na izrazitoj udaljenosti slijedile su ih žene, zastrte crnim rupcima, likovi bez lica, vukući velike košare i noseći na ramenima trbušaste vrčeve, dok su djeca, obrijanih glava, iza njihovih leđa bacala kamenje na pse lutalice. Svi su se oni kretali prema tržnici u produžetku keja. Felixu su ispale oči. Još nikada nije vidio toliko boja, osjetio toliko mirisa, čuo toliko glasova. Lijevo i desno gomilala su se brda voća i povrća, na kukama su na vrućini visjele oderane ovce i svinje i privlačile milijune muha, a uz rub ceste bile su poredane bačve svježeg ovčjeg sira i vjedra puna jogurta. Kokoši, guske i patke posvuda su lepetale krilima, janjci su blejali između štandova, koze meketale, pijetlovi kukurijekali, dok su se do vrha natovareni magarci i volovske zaprege, na kojima se teret opasno ljuljao, uzalud trudili da se maknu s mjesta. I na svakom uglu, ispred svake izložene robe trgovalo se, cjenkalo, psovalo i proklinjalo, dozivalo i smijalo. „Kao u priči iz Tisuću i jedne noći...“ „Da, to kažu svi kad dođu ovamo“, odgovori Wangenheim. „Ali, počekajte.“ Kada su stigli na most Galatu, koji povezuje stari Stambul s modernim dijelom grada Perom na drugoj strani morskog tjesnaca, trg se crnio od ljudi. Na jednom podiju stajao je časnik i držao vatreni govor koji je mnoštvo stalno prekidalo pljeskanjem. „Što se ovdje slavi?“ „Sultanov ukaz, što drugo?“ reče veleposlanik. „Vječno se Veličanstvo udostojilo milostivo vratiti na snagu isti ustav koje je samo ukinulo prije dvadeset pet godina.“ Iznova se prolomio pljesak, oduševljenju nije bilo kraja. Muškarci u najrazličitijim nošnjama padali su jedni drugima u zagrljaj kao da se cijelo Osmansko Carstvo

bratimi na ovom trgu. Felix je među Turcima prepoznao mnoštvo predstavnika drugih nacionalnosti: Grke i Bugare, Armence i Kurde, Židove i Arape... Svi su nosili crveno-bijele kokarde slobode – muftije i rabini, softe i pravoslavni svećenici, baš kao i časnici i vojnici – kao da nema razlike između Židova, kršćana i muslimana, između pravovjernika i nevjernika, kao da su svi ravnopravni podanici voljenog vladara. „Lijepi spektakl, zar ne?“ primijeti Wangenheim. „Ako vas to veseli, onda ste na pravom mjestu. Ovdje se svako malo priprema nekakva revolucijica ili kontrarevolucijica. Vlada, navodno, više ne pleše onako kako Sultan svira nego sluša nekakav odbor. Hoće li to funkcionirati? Blago onom tko vjeruje. Bure baruta.“ Veleposlanik upre šeširom na trg i stane Felixu objašnjavati političku situaciju: probleme višenacionalne države, ulogu vojske, posebno onih naprednih u vojsci, časnika školovanih u Europi, takozvanih „mladoturaka“ i njihova „Odbora za jedinstvo i napredak“ koji je od ponovnog proglašenja ustava upravljao političkom sudbinom zemlje iz pokrajinskog garnizona u Solunu. „Zamislite državu u kojoj živi pedeset naroda i u kojoj se govori dvadeset i pet jezika – bez obzira na religije. Sada se govori: Turska Turcima! To je parola tog odbora. Mogu vam reći da su mladoturci veći Prusi od Prusa, doista su obuzeti strašću za preciznošću. Opsjednuti su drilom, pa vojnici nemaju više vremena za pranje prije molitve, a kamoli za ćeif. „Ćeif?“ upita Felix. „A što je to?“ „Keif ili ćeif je sanjarsko stanje zadovoljstva, naslade, uživanja. Istočnjaku je on potreban deset puta na dan. Osim toga“, nastavi objašnjavati Wangenheim, „ni mladoturci ne znaju sebi pomoći kao ni stara vlada, unatoč visokoparnom izbornom sloganu. Otkako su sa svojim odborom za kormilom, Francuz im vodi ministarstvo financija, Nijemac trgovinsku komoru, Talijan žandarmeriju i Englez mornaricu – taj je jadnik morao ustanoviti da njegovi časnici na palubama brodova uzgajaju povrće.“ „Vrlo informativno“, reče Felix. „No, srećom, ovdje ću biti gost samo nakratko. Znate li već kada će me Sultan primiti?“ Wangenheim odmahne glavom. „Ne znam. No, siguran sam da ćete to brzo saznati. Jeste li dobili dovoljno instrukcija?“ Felix kucne rukom po unutrašnjem džepu svojeg sakoa. U njemu je nosio pismo koje mu je poslao jedan Abdul Hamidov tajnik s opisom njegove zadaće u glavnim crtama. Sultan se bojao da bi tuberkuloza, koja stalno vreba u Carigradu i od koje je u njegovu djetinjstvu već umrla njegova prava majka, mogla izbiti i u palači – navodno je bilo već nekoliko slučajeva. Kako bi se spriječila epidemija, Felix je iz Berlina ponio novu djelatnu tvar – tuberkulin - metabolički proizvod bacila tuberkuloze, s kojim su već imali prva iskustva. Djelovanje tog preparata mogao je ovdje istražiti u velikom stilu. Taj znanstveni pokus mamio ga je baš kao i honorar kojem se mogao nadati.

„Imate li kakvu predodžbu o Vječnom Veličanstvu?“ zanimalo je Wangenheima. „Nažalost, samo vrlo općenitu“, odvrati Felix. „Samo znam da Abdul Hamid naziva sebe ‘sultanom nad sultanima’ i stoga, navodno, sumnja i u carstvo cara Wilhelma. Osim toga, navodno je prigodom posjeta Pariškoj svjetskoj izložbi u cipelama nosio pijesak iz Mramornog mora da izbjegne dodir tla koje nije sveto. Barem je tako pisalo u novinama. Baš me zanima kakav će biti susret s takvim čovjekom.“ „Poseban užitak, to vam mogu obećati“, reče Wangenheim. „No više vam neću otkriti, jer će inače sva znatiželja otići k vragu.“ Povjerljivo dotakne Felixovu ruku. „Mogu li vam još nekako pomoći? Bilo čime što bi vas posebno zanimalo?“ Veleposlanik je pozorno odmjeravao njegovo lice. Felix je izbjegao taj ispitivački pogled kako ne bi pocrvenio. Da, bilo je tu još nečega što je uzbuđivalo njegovu maštu, nešto mnogo uzbudljivije od susreta sa Sultanom. Nešto što je za njega bilo pojam Istoka, mjesto koje su stalno slikali najistaknutiji europski umjetnici, jer je dočaravalo svu tu magiju, svu fascinaciju toga stranog, egzotičnog svijeta – trbušni ples, požudu, opijenost užitcima... „Shvaćam“, kimne Wangenheim. „Kako molim?“ „Mislite na Sultanov harem, nije li tako? Okladio bih se da biste itekako rado jedanput ušli u njega. Imam pravo, zar ne? „Za Boga miloga!“ usklikne Felix i osjeti kako mu krv navire u lice. „Kako... odakle vam ta pomisao?“ Veleposlanik se s uživanjem nasmijulji. „Nije bilo teško pogoditi“, reče on i potapše ga po ruci. „Pa, o tome svi sanjaju. Posebno u vašim godinama.“

2

IZ PERZIJSKIH ULJANICA ŠIRIO SE nježan miris mošusa te je samo kao navještaj ispunjavao polumračnu odaju. U svojem tamnoplavom svilenom humusu Abdul Hamid spustio se na divan i prekrižio ruke na zatiljku. Njegov je pogled tražio Fatimu koja se skrivala iza paravana i promatrala ga kroz uski otvor. U njegovim je očima vidjela taman, gotovo nezamjetljiv žar. Koliko je puta već rasplamsala taj žar – hoće li joj to i noćas uspjeti? Život joj je ovisio o tome. Jer noćas će svojem gospodaru otkriti tajnu koju je poput blaga skrivala u svojoj nutrini i za koju nitko nije znao osim nje i Elise, tajnu koja bi joj zauvijek mogla promijeniti život i pomoći joj na putu do najveće sreće, ali i učiniti nesretnom. „Zar mi se nećeš napokon pokazati?“ upita Abdul Hamid. „Još se malo strpite“, odvrati ona spustivši posljednji put ruku na haljinu. „Čeka vas iznenađenje.“ Ostvario se Fatimin veliki san. No, koliko će još potrajati? Nakon prve ljubavne noći sa Sultanom, u onoj noći nad noćima kada ju je pozvala Elisa da podijeli postelju s Abdul Hamidom, unaprijeđena je u novu miljenicu. Napokon je na prijemima petkom zauzela prvo mjesto do padišaha, koje joj je predvidjela sudbina, mjesto na kojem su joj i sultanije morale ljubiti ruku. Sukladno svojem položaju, stanovala je u vlastitoj odaji u kojoj je primala svojeg gospodara. U modernom haremu Yildiza nije se odmaralo na mekanim jastucima i posteljama nego se moralo sjediti na tvrdom, neudobnom, europskom namještaju, a tijelo se, prema francuskoj modi, moralo ugurati u krute korzete i uske steznike, te se stalno moralo paziti na držanje i držati se pravila ponašanja umjesto da se opusti, odmara, prepusti i uživa. Usred tog modernog neprijateljstva prema tjelesnim užitcima, u kojem je prijetila opasnost od gušenja ljubavi, Fatima je za svojeg vladara uredila oazu požude koja je ipak ishodište svake ljubavi: odaju uređenu potpuno u istočnjačkom stilu, s uljanicama i zavjesama na zidovima, sobnim fontanama i ugljenim žeravnicima, resama i vezovima, žaluzinama i prozorima s rešetkama, s divanima, dušecima, jastucima, jastučićima i pojastučenim stolčićima bez naslona. Ovdje je Abdul Hamid pio svoju ćeif- kavu, pušio svoju ćeif- cigaretu, uživao ćeif -

opijum. „Kakvo mi iznenađenje spremaš?“ htio je znati. „Nemoj me mučiti neizvjesnošću.“ „Beskrajno je carstvo kojim vladate, Vječno Veličanstvo, ali još je veće carstvo vaših želja“, odgovori Fatima dvorskim jezikom koji je učila u haremskoj školi. „U prvom carstvu možete biti sultan, a u drugom carstvu samo podanik.“ „Onda budi dobra vladarica i neukoj me više pustiti da čekam.“ „Zar vi svojim podanicima odmah ispunjavate svaku želju? Ne, pamet vam to zabranjuje. Jer sa svakim dahom dok čekate sreća ispunjenja sve više raste.“ Dok je govorila, zavrtjela je ručicu četvrtaste naprave koju je Murat, dvorska luda, sakrio iza paravana. Te noći, u kojoj se odlučivalo o njezinoj sudbini, trebala joj je pomoć. Hoće li joj je pružiti ta naprava? Abdul Hamid već je četiri godine spavao s njom, ali morala ga je svake ljubavne noći iznova osvajati. Tajna njezina uspjeha bila je u tome što je kršila jedno od najvažnijih pravila koja su stoljećima vrijedila u ophođenju sa sultanom. Bila je jedina žena u haremu koja se nije ponašala prema njemu kao padišahu ili kalifu, nego kao prema muškarcu, ljubavniku. Kako mu zanimanje za nju ne bi popustilo, uvijek bi se pred njim pojavila u novom, nepoznatom liku, jedanput kao novakinja koju je mogao uputiti u tajne strasti, zatim kao iskusna kurtizana koja ga je zavodila prema svim pravilima ljubavnog umijeća. Igrala se s njim, mamila ga je, tobože ga odbijala, a zatim ga odvela u sedmo nebo. Jedanput mu se pokorila kao egipatska svećenica, zatim ga dočekala nepristupačno poput engleske lady, šarmantno poput Francuskinje ili strastveno poput Talijanke. Cilj joj je bio nadomjestiti mu cijeli harem sa svim ženama, o kojima muškarac može samo sanjati, kako više ne bi osjetio potrebu ni za jednom drugom ženom: bila mu je ljubavnica i svetica, majka i kurva, gospodarica i robinja u jednoj osobi. Zatim se začula glazba: najprije cimbal, pa saz, a zatim cijeli haremski orkestar. U istom trenutku iza paravana se pojavila Fatima, skrivena velom, i do poda se naklonila Sultanu. „Odakle dolazi ta glazba?“ upita on zbunjeno. „Pssst“, izusti Fatima i stavi mu prst na usta. Dok ga je dodirivala, zapjevao je jedan glas, nadasve lijepo, onako kako pjevaju samo hurije u dženetu. „Slavuj...“ Abdul Hamidove tamne oči zablistale su od veselja dok je njegov pogled pretraživao sobu. „Gdje je? Gdje si ga sakrila?“ Fatima mu ponovno stavi prst na usne. „Posvuda je i nije nigdje. Ovdje je, a da nas ne vidi, niti ga mi vidimo, tu je da bi nas uveseljavao svojom pjesmom.“

Dok ju je Elisin glas obavijao poput vela, Fatima sklopi oči i zapleše. Njezine bose noge tonule su u mekanim, debelim sagovima, no njezini su pokreti nošeni melodijom koju je njezina prijateljica pjevala u neodređenom nigdje. Iako Fatima nije vidjela Sultana, uronila je u njegove tamne, zažarene oči čiji je pogled osjećala na svojem tijelu, na dojkama, na bedrima da ih dodiruju i miluju, pripila se uz njegovu požudu, njihala se u njegovoj žudnji, okretala se u njegovoj pohoti koja se sa svakim novim okretajem pojačavala da bi mu oduzela razum i pretvorila ga u čistu strast i želju... Fatima otvori oči. Sultan je ležao gol na divanu, s nabreklim udom u ruci na kojoj je svjetlucao zlatni pečatnjak, i strastveno je gledao. Glazba je utihnula na voštanoj matrici, koju je Fatima dala ozvučiti Elisinim glasom. Čulo se još samo tiho škripanje igle na gramofonu. „Dođi“, reče Abdul Hamid, „moram te doticati.“ Fatima razveže čvor na prsima, i koprene skliznu s nje. Sada su oboje bili goli, onako kako ih je Alah stvorio: muškarac i žena – jedina bića na svijetu. „Ne“, reče Fatima. Priđe mu s posljednjim velom u ruci. „Ne, ne smiješ me doticati, još ne smiješ“, reče i velom pomiluje njegova bedra i ud. On pruži ruku prema njoj preklinjući je pogledom. „Poslanik je rekao: Ako se par zaljubljenih drži za ruke i nadu se kroz ljubav, grijesi im se razliju kroz prste.“ Na tamnocrvenom vrhu njegova uda zablistala je velika, teška kap, poput dragocjena bisera. Fatima mu se još više približi. Spolovilo joj je bilo tako blizu njegova lica da je osjetila njegov dah na stidnim usnama. „Jesmo li počinili grijeh da nam treba Alahova milost?“ Htio joj je poljubiti stidne usne, ali ona ustukne. „Najprije želim dar od tebe“, reče ona i okrzne pogledom njegovo krilo u kojem je njegova želja nemoćno pulzirala. Svim svojim osjetilima uživala je u tom pogledu. Da, dala je njemu, svemoćnome, osjećaj nemoći, i ništa ga nije moglo jače uzbuditi. Hoće li ikada ponovno imati takvu moć nad njim? „Uzmi ga“, šapne Abdul Hamid. „Uzmi svoj dar.“ Prignula se prema njemu. Jezikom je liznula blistavu bisernu kap s vrha njegova uda ne dotaknuvši ga. On tiho zastenje. „Sada mi smiješ prići“, šapne ona. Zatim ga je zagrlila, obujmila ga bedrima, privukla ga k sebi, na svoje dojke koje je sisao poput djeteta da bi utonuo u veliko obećanje strasti koje nije bilo ništa drugo nego zaborav. „Volim te“, promuca on, „tebe, samo tebe...“

Stalno joj je šaptao te riječi na uho dok ju je ljubio poput utopljenika, kao da mora sam sebe ušutkati tim poljupcem kako bi se sjedinio s njom, s njezinim tijelom, s njezinom utrobom. Posljednje mucanje, posljednje stenjanje, posljednji bolni krik. Zatim ih je obavila još samo tamna, tiha noć. Ležali su jedno do drugoga. Fatima je osluškivala njegovo disanje; dah mu je bio snažan i otežan od proživljenog užitka. Je li sada bio trenutak da mu otkrije tajnu? Povukla je uzicu iznad divana. Uz tiho zujanje upali se električna svjetiljka. „Moj gospodaru...“ počne ona i pogleda ga. On joj nježno uzvrati pogled. „Što je, ljubavi moja?“ Fatimi zastane riječ u grlu. Hoće li je, kad izusti riječi koje je sada morala izreći, još gledati tako nježno kao u ovom trenutku? Postojao je samo jedan način da dobije odgovor na to pitanje. Ne skrećući pogled s njega, ona prikupi svu snagu i reče: „Začela sam od vašeg sjemena, Vječno Veličanstvo. Dobit ću dijete.“

3

KAKO JE ABDUL HAMID PRIMIO Fatimino priznanje? To je pitanje potpuno zaokupilo Elisu, pa je sutradan jedva dočekala da završi jutarnja molitva kako bi mogla posjetiti Sultana. Vladarov radni dan odvijao se po strogim pravilima koje nitko nije smio prekršiti. Već u šest sati Abdul Hamid bio je u svojoj radnoj sobi, popio prvu kavu koju mu je pripravio njegov osobni kuhar kave, te popušio prvu cigaretu koju mu je od egipatskog duhana smotao eunuh, posebno za to uvježban. Dok je pio kavu, njegov prvi tajnik čitao mu je izvještaj o najvažnijim državnim poslovima. Kad je završio, pojavio se drugi tajnik sa sažetkom vijesti iz najvažnijih inozemnih novina. Zatim je pozvan veliki vezir kako bi primio naputke za taj dan. Tek tada došla je na red Elisa. Kada je ušla u radnu sobu, na podu je još ležao razmotan molitveni ćilim. No, drukčije nego inače, Abdul Hamid stajao je uz otvoren prozor i mahao mnoštvu koje je klicalo, s Bulentom, Salihinim sinom, na rukama. Vani se prolomio pljesak. „Padişahım çok yaşa!“ klicao je narod ispod prozora. „Živio padišah!“ Abdul Hamid je nepovjerljivo žmirkao na suncu i glasom, koji je zvučao gotovo tužno, doviknuo mnoštvu: „Što želite?“ „Želimo samo vidjeti je li Vječno Veličanstvo zdravo.“ „Jest. Više od trideset godina uskraćen nam je pogled na vas.“ „Hvala Alahu što vas vidimo!“ Sultan digne ruku. Glasovi su u trenu utihnuli. „Da, istina je“, reče snažnim glasom, „izdajnici su nas držali daleko od vas, od našeg naroda. No, ta su vremena prošla! Živio Ustav!“ Ponovni pljesak bio je odgovor. „Padisahim çok yasal“ jednoglasno su klicali ljudi. „Živio padišah!“ Abdul Hamid im ponovno mahne. Zatim se povuče s prozora i preda sina dvojici tjelohranitelja. Dok je Elisa čekala zapovijed, Abdul Hamid je sjeo za pisaći stol te

izvadio notes, koji je skrivao u dvostrukom poklopcu svoje tabakere, i počeo ga listati. „Molim te, sjedni“, reče on ne dižući pogled. Elisa sjedne za svoj mali sekreter na kojem se skupilo desetak pisama. Otkako je Abdul Hamidu spasila život, u palači su je smatrali osobom od njegova najvećeg povjerenja. Iako je nikada nije dotaknuo, postupao je s njom s poštovanjem koje je u najmanju ruku dolikovalo kaduni, otkrivao joj svoje misli koje bi jedva otkrio i svojoj pomajci, te joj dopuštao slobode zbog kojih je kizlar-aga potajno odmahivao glavom – gotovo se činilo da je njezino odbijanje ljubavi, umjesto kazne, samo pridonijelo većem poštovanju. Abdul Hamid službeno ju je proglasio svojom „čitačicom Kur'ana“. No, umjesto Kurana, čitala bi mu navečer europske romane, većinom kriminalističke priče Sherlocka Holmesa, a ujutro bi mu pomagala čitati poštu koja je svakodnevno stizala u vrećama. Plaćali su cijelu vojsku doušnika da ga obavještavaju o svim događajima u carstvu te o onim najvažnijim u inozemstvu. No, budući da su mnoga pisma i romani bili napisani na stranim jezicima, Elisa je s godinama naučila gotovo glatko govoriti francuski, malo engleski i natucati njemački. Dok je Abdul Hamid kažiprstom pratio bilješke u svojem notesu, Elisa je razvrstavala poštu na svojem sekreteru. Ispod oka pokušala je pročitati izraz Sultanova lica. Pitanja, koja nije smjela postaviti, navirala su joj na usne. Hoće li htjeli dijete koje je Fatima nosila pod srcem? Ili će je prisiliti da pobaci? Izostanak mjesečnice uvijek je izazivao strah i suze u kući sreće. Mnoge su vladareve ljubavne veze završavale pod nečistim, grubim rukama neke primalje, a neke čak teškom bolešću i smrću... Iako je, prema Poslanikovim riječima, prekid trudnoće bila teška povreda vjerskih zapovijedi, u haremu se od rođenja Salihina sina nije rodilo ni jedno dijete. Tek što bi se pročulo da je neka konkubina u drugom stanju, pojavio bi se kizlar-aga i nesretnici izdao zapovijed. Djevojke, koje bi sudbina kaznila trudnoćom, pokušavale su stoga prikriti svoje stanje uz pomoć povjerljivih eunuha i golublje krvi. No kakve li koristi od sveg tog skrivanja i zataškavanja? Najkasnije za devet mjeseci istina bi ipak izišla na vidjelo. Abdul Hamid sklopi notes. „Što nas tako gledaš?“ upita. „Imaš li nam što priopćiti?“ Elisa uopće nije opazila da je Sultan promatra. Užurbano je tražila odgovor. „Mislila sam... upravo sam mislila... zacijelo je vrlo lijepo kad tako jasno osjetite ljubav naroda.“ „Ljubav naroda je poput ljubavi žene“, odvrati Abdul Hamid. „Prevrtljivost je njezina ćud.“ „Oprostite što vam proturječim, Vječno Veličanstvo. Ali, ako vas narod tako voli kao što vas vole žene vašeg harema, ne trebate se bojati za svoju ljubav. Prije svega“,

doda ona nakon kratke stanke, „kad mislim na ljubav određene žene.“ „Da? Misliš li da je tako?“ Lice mu se razvuče u tužan osmijeh. Elisa zanijemi. Njegov osmijeh ulijevao joj je strah, baš kao i glasovir koji se cijelu noć čuo iz njegovih odaja. Abdul Hamid svirao je izvrsno glasovir, pa su posvuda u palači stajali glasoviri, ali svirao je samo kad je bio neraspoložen. „Da“, potvrdi Elisa. „Mislim da je tako.“ Nadala se da će konačno progovoriti. No, dok je ponovno skrivao notes u tabakeru, samo je rekao: „Počnimo raditi.“ Elisa uzme prvo pismo s hrpe. „Kako zapovjedite, Vječno Veličanstvo.“ Otvorila je omotnicu i počela glasno čitati. Pismo je stiglo iz Adane, glavnog grada pokrajine Anadolije. Upravitelj pošte izvještavao je da su mladoturski časnici na javnim skupovima tražili od pristaša Ustava da se energično suprotstave mogućoj kontrarevoluciji. „Taj poziv“, nastavlja doušnik, „nailazi na oduševljeno odobravanje, posebice u armenskim krugovima...“ Elisa je inače vrlo pozorno pratila sadržaj pisama. Ta su pisma bila za nju prozori u drugi, nepoznati svijet koji vjerojatno više nikada neće vidjeti. No danas je bila vrlo rastresena, pa je vlastiti glas čula kao žuborenje dalekog potoka, a smisao riječi nije dopirao do nje. Ako Sultan prisili Fatimu da ubije dijete u svojem tijelu, hoće li tada i nju odbaciti? „Stoga savjetujemo pojačanu budnost i preporučujemo i dalje pozorno pratiti ovdašnja zbivanja. Moglo bi se dogoditi da inače određeni napredno orijentirani elementi prihvate sadašnje oduševljenje za svoje ciljeve koji nisu u duhu vlade...“ Elisa zastane usred rečenice. Jedna ruka bila joj je na ramenu. Ona se uplašeno okrene. Sultan je stajao iza nje i gledao je odozgo. „Imamo dojam“, reče on. „da čitaš samo očima, a ne glavom. Ima li nečeg što te posebno zaokuplja?“ Elisa osjeti kako se pritisak njegove ruke na ramenu pojačava. „Zašto ste se jutros pokazali na prozoru sa Salihinim sinom?“ upita ona. „Jeste li htjeli svojem narodu predstaviti budućeg vladara?“ Abdul Hamid odmahne glavom. „Nisam“, reče on. „To je bila samo mjera za našu sigurnost – nijedan pravovjernik ne bi pucao u čovjeka s djetetom na rukama“, reče i uputi Elisi tako dubok pogled kao da joj gleda ravno u dušu. „No znam zašto mi postavljaš to pitanje“, nasmiješi se on. „Želiš znati što sam odgovorio Fatimi, nije li tako?“

4

„DVORSKA LUDA!“ vikne Bulent i povuče Salihu za ruku. „Samo pogledaj što on zna!“ Saliha je čvrsto uhvatila sina za ruku kad je ušla u odaje Sultanove majke i naklonila se. Na poslužavniku su još bili ostatci doručka, ali valide je već pušila svoju prvu nargilu. Pritom se gotovo zagrcnula od dima. Ispred nje je, naime, na rukama protrčao Murat, patuljak i eunuh, te sam sebi zapljeskao tabanima. Od smijeha su mu potekle suze niz namreškane obraze. „Evo!“ zasopće ona i dobaci mu zlatnik. „Lovi!“ Murat ga uhvati ustima u zraku i proguta ga. „Uvijek vama na usluzi!“ „A sada se gubi! Imam posla!“ Iako je stajao na rukama, Murat se naklonio i jednom nogom domahnuo Bulentu da mu priđe. „Možeš li mi pomoći?“ Bulent upitno pogleda majku. No, prije negoli mu je Saliha stigla odobriti, valide reče: „Vjeruj mu! Što čekaš?“ Bulent ispusti Salihinu ruku te oprezno, kao da se približava opasnoj životinji, odvaži se prići patuljku. „Što... što trebam učiniti?“ „Daj mi poslužavnik.“ „Kako?“ poviče Bulent iznenađeno. „Pa, stojiš na rukama!“ „Samo mi ga stavi na stopala.“ „Štooo? Na papuče?“ „Upravo zato sam ih jutros obuo.“ Bulent učini što mu je Murat rekao. „Bravo!“ poviče patuljak. Balansirajući na jednoj ruci, s poslužavnikom na jednoj nozi, on pogladi bradu i uhvati Bulenta za uho. „Što to imaš?“ začudi se. U ruci mu je svjetlucao zlatnik. „Ma, gle! A kako si to učinio? To mi svakako moraš pokazati.

Hajde sa mnom!“ Patuljak se na rukama odgega prema vratima iz sobe, a da s poslužavnika nije pala ni mrvica. Bulent potrči za njim klikćući od veselja. Saliha im je mahala dok su izlazili. Kad se okrenula, validino lice poprimilo je tako ozbiljan izraz da je Salihi zapeo smijeh u grlu. „Pozvala sam te ovamo, a razlog ti se neće svidjeti“, reče Sultanova majka i povuče dim iz lule. „Fatima je trudna. Jesi li to znala?“ Saliha je bila izvan sebe od zaprepaštenja, pa nije uspjela prozboriti ni riječi. Nijemo je odmahnula glavom. „No, istina je“, reče valide. „Murat me je upravo izvijestio. Ne znam kako je to otkrio, ali nedvojbeno je.“ Saliha je bila omamljena, tako ju je teško pogodila ta vijest. Posljednje godine bile su za nju samo niz razočaranja i poniženja. Doduše, Sultan ju je, po želji svoje majke, promaknuo u četvrtu kadunu, ali otkako je Fatima postala Abdul Hamidova nova miljenica, nije ju više ni jedan jedini put posjetio, kao da se njezina „šljiva“ zauvijek osušila. Koliko god je gubitak Abdul Hamidove ljubavi bio nepodnošljiv, Saliha ga je podnosila bez gunđanja radi budućnosti svojega sina. Jednoga dana Bulent bi mogao postati novi vladar Osmanskog Carstva. No s Fatiminom trudnoćom iznenada se sve promijenilo, i njezino pouzdanje i nada u trenu su se raspršili. Ako je nova miljenica začela sa Sultanom, pa rodi možda i sina... Saliha se nije usudila ni dovršiti tu pomisao. „Što sada namjeravaš učiniti?“ upita valide. „Ne znam“, odvrati Saliha. „Ruke su mi vezane. Ako Vječno Veličanstvo...“ Suze su joj navrle na oči, a glas otkazao. „To je kismet“, samo je rekla kad joj se dar govora vratio i glas je poslušao. „Pokorit ću se svojoj sudbini.“ „To je sve što ti pada na um?“ „Htjela bih da je drukčije. No, imam li izbora?“ Valide je zamišljeno mahala sijedom glavom. „Da. Kismet je Alahova volja, i tko se ogriješi, zauvijek je proklet. Ali, odakle znaš što je tvoj kismet?“ „To si pitanje još nikada nisam postavila“, prizna Saliha. „Mislila sam, mislim...“ „Mislila sam, mislim“, oponašala ju je valide. „Jesi li u životu ikada uopće o bilo čemu razmišljala? Ili doista nešto smislila?“ Saliha nijemo spusti glavu. „Kismet ne znači sjediti skrštenih ruku“, nastavi valide. „Kismet je kamen kušnje pred kojim sa moramo dokazati, Alahova ponuda. Koliko si imala godina kad si došla

u harem?“ „Sedam.“ Sultanova majka kimne. „Da, sjećam se. Tvoji su te roditelji prodali. Da tebi ovdje bude bolje nego s njima.“ „Blagoslovio ih Alah zbog toga.“ „I sada kada ti je Alah darovao sve o čemu žena može samo sanjati, što činiš sa svojom sudbinom? Hoćeš li gledati, ništa ne poduzimajući, kako ti je otimaju?“ „Ne, valide, neću“, šapne Saliha. „Onda obriši suze i poslušaj me. Ti znaš što je harem?“ „Kuća sreće, utočište našega gospodara.“ „Točno“, potvrdi valide, „ali ima još jedno, dublje značenje. Otkako se Muhamedu svidjelo da svoje žene odvoji od svijeta kako ih ni jedan drugi čovjek ne bi oskvrnuo svojom požudom, harem je Ćaba, sveto mjesto. Svaka žena, koja je u njemu, zaštićena je od svih vanjskih opasnosti.“ „Hvaljena budi Poslanikova mudrost.“ „No unutar toga svetog mjesta“, nastavi Sultanova majka, „vrijedi strogi zakon kojem podliježe svaka robinja, svaka konkubina, svaka supruga. Nedodirljiv je, i o njemu se ne raspravlja. Iznad njega nema drugih zakona.“ „Kakav je to zakon?“ upita Saliha. „Kako se on zove?“ Valide je dugo uvlačila dim iz lule. „To je zakon harema“, reče naposljetku. „Pomaže ženama koje znaju iskoristiti svoj kismet. Kako bi uništili one koje se pokoravaju svojoj sudbini. Samo u njemu očituje se Alahova volja.“

5

„PADISAHIM ÇOK YAŞA! – Živio padišah!“ Ponovno je odjeknulo klicanje, ali umjesto Sultana pljesak naroda prihvatio je njegov polubrat Izzet na podiju, vani u parku, unutar haremskih zidina. U svojoj odori on i padišah bili su slični kao jaje jajetu, ali za razliku od njega, nije u naručju nosio dijete za zaštitu kada se pokazao mnoštvu. On sam bio je zaštita svojem bratu vladaru, koji je bio s Elisom u njegovoj neposrednoj blizini, u parku. Abdul Hamid upravo je pio kavu ispred mramornog kioska, koju je iz vlastita džepa platio kuharu kao da je običan gost u običnoj kavani. Dok je Elisa čekala na doličnoj udaljenosti, s tračkom zavisti bacila je pogled na podij. „Što misliš“, upita Abdul Hamid, „zašto se od rođenja Salihina sina više ni jedno dijete nije rodilo u haremu?“ Elisa izbjegne njegovu pogledu. „Postaviti takvo pitanje“, odvrati ona, „ne dolikuje niskoj robinji poput mene.“ „Onda ćemo mi odgovoriti“, reče Sultan i spusti šalicu. „Odlučili smo da Salihin sin bude prestolonasljednik. Stoga ne želimo više djece. Svako novorođeno dijete moglo bi biti muško, a već i to moglo bi potaknuti snage koje...“ Nije dovršio rečenicu. Umjesto toga upro je prst u menažeriju. „Prije si gotovo svakodnevno razgovarala sa žirafom. Sjećaš li se? Ona je umjesto tebe gledala preko zida i pričala ti što vidi na drugoj strani.“ „To ste znali?“ iznenađeno upita Elisa. Abdul Hamid slegne ramenima kao da na njezino pitanje ne treba odgovoriti. „Prestala si otkako sam te imenovao svojom čitačicom. Baš kao što si i prestala slušati flautu koje se prije nisi mogla naslušati. Zašto, mala Armenko? Zato što znaš da se mi više ne želimo odreći tvojega glasa?“ Elisa kimne. „Znači, ti misliš da si moja zarobljenica“, nastavi Abdul Hamid uzdahnuvši. „A jesi li ikad došla na pomisao da sam i ja zarobljenik?“ Elisa pogledom obuhvati park. Bio je osiguran poput tvrđave. Na svakoj uzvisini, s

koje se pružao pogled na Bospor, stajali su albanski stražari i teleskopima s dometom do Azije vrebali eventualnu opasnost. Terase su sa svih strana bile okružene visokim zidovima, a da bi se vladara oslobodilo nepredvidivog susjedstva, srušili su čitave redove kuća koje su prije graničile s palačom. I unutar tog utvrđenog carstva, koje je napuštao samo petkom radi javne molitve u džamiji, Abdul Hamid morao se držati bezbrojnih pravila i rituala koji su služili njegovoj osobnoj sigurnosti. Predstave i koncerte u haremskom kazalištu pratio je uglavnom u sablasnoj samoći, a noću se selio, kako je Elisa čula od Fatime, iz palače u palaču, ne vjerujući ni jednom zidu, koliko god bio visok, ni jednim vratima, ni jednom stražaru, pa su samo njegovi najbliži i najpovjerljivi ljudi znali gdje spava. No, je li zbog toga bio zarobljenik? Ne, to je rekao samo da opravda svoju odluku koju nije mogao opravdati. Elisa odlučno pogleda Sultana. „Vječno Veličanstvo! Nisam dostojna udisati zrak koji vi udišete, dodirivati tlo koje vi dodirujete. Vi ste vladar i gospodar kopna i mora. Bez vaše volje ne može postojati ni jedan čovjek, ni jedna životinja, ni jedna biljka. Samo vi odlučujete o životu i smrti u cijelom Osmanskom Carstvu. Nitko nije moćniji od vas. Vi ste sjena Božja na zemlji.“ „Možda mi to i jesmo“, odvrati Abdul Hamid. „A je li sjena slobodna? Nije li povezana s onim tko je stvara? Pa stablo je ono koje baca sjenu, a sjena je samo njegova slika.“ Sultan digne ruke prema nebu. „Alah je iznad svih nas, neka bude njegova volja!“ Stajao je poput proroka koji je izgovorio posljednju riječ. Usta su mu bila zatvorena, usne čvrsto stisnute. „Da“, reče Elisa, neka bude volja Alahova! No, ne proizlazi li iz toga i naša dužnost da omogućimo provođenje njegove volje? Ako sjena stabla propupa, onda se to događa samo zato što to drvo i samo pupa. Hoćete li spriječiti da se pupovi otvore i procvjetaju?“ upita Elisa i klekne da poljubi skut Abdul Hamidova plašta. „Vječno Veličanstvo, dajte odobrenje! Molim vas! To je dijete ljubavi!“ „Nemoj, mala Armenko, to ne trebaš činiti!“ Sultan joj pomogne da se uspravi i pogladi je po kosi. Zatim joj podigne bradu i ispitivački je pogleda, s tugom i čuđenjem u očima. „Je li tvoja vjera doista tako jaka da se uopće ne bojiš?“ Njegove riječi još nisu ni utihnule kadli se s drugog kraja parka začuje jak, dug povik popraćen jekom sa svih strana. Njime su albanski stražari objavili da se nekakav neznanac sprema ući u park. „Vidiš?“ reče Sultan. „Nisam slobodan ni da dovršim ovaj razgovor s tobom.“ Nježno je potapša po obrazu. „Idi sada.“ I kad se suočio s njezinim upitnim pogledom, dodao je: „Razmislit ćemo o tvojim riječima.“ Elisa se nakloni u znak pozdrava, zatim požuri u najbližu zgradu kako je ne bi dodirnuo nedopušten pogled. No, tek što je ušla u zaštićenu unutrašnjost, prišla je

prozoru s rešetkama i pogledala van. Htjela je još jedanput vidjeti Sultana kako bi pročitala što mu piše na licu. No Abdul Hamid već je nestao. U kiosku, pred kojim je bio pio kavu, kuhar je već spremao posuđe dok ga je pozorno promatrao jedan paun koji se u blizini kočoperio. Baš kad je Elisa htjela odvratiti pogled, paun se trgne. Dok je on bježao na svojim tankim, dugim nogama, otvorila su se vrata koja su spajala park sa selamlukom i kroz njih je u pratnji dvojice stražara izišao jedan muškarac kojeg Elisa dotad nije vidjela, gotovo golobradi Europljanin. Na sebi je imao bijelo odijelo, a u ruci je nosio slamnati šešir dok su njegove plave oči istraživale okoliš. Ne usuđujući se izići iz sjene, Elisa je virila kroz rešetke. Pogled na stranca dirnuo ju je poput sjećanja na poluzaboravljeni san.

6

DR. FELIX MOBIUS NIJE SE PRESTAJAO čuditi dok su ga do zuba naoružani vojnici vodili kroz palaču, labirint prolaza i hodnika iznad i ispod zemlje. U svim prostorijama kroz koje su prolazili sa stropa su svijetlili električni lusteri po bijelom danu, na zidovima su bila montirana bezbrojna zrcala tako da ni jedan kutak nije oku ostao skriven, a kod svakih vrata kriještale su papige, koje su uzbuđeno mlatarale krilima u svojim kavezima, dojavljujući njihov dolazak, poput pasa čuvara koji upozoravaju gazdu na uljeze. „Padişahım çok yaşa!“ Felixa su za audijenciju kod Sultana pripremili u predvorju. Dok mu je jedan poručnik temeljito pregledavao tijelo kao da ga želi očistiti od ušiju, kod svakih vrata stražarila su dva vojnika s nataknutim bajunetama i tako odbojnim licima da bi već sam izraz njihovih lica svakog atentatora zacijelo natjerao u bijeg. Felix se zabavljao promatrajući prostoriju. Namještaj je bio neobična mješavina zapadnjačkih i istočnjačkih utjecaja, skup dekor i jeftina starudija združili su se u nespojivu cjelinu kakvu još nije vidio ni na jednom sajmu rabljene robe. Najneukusniji plišani namještaj iz Beča i Pariza bio je u suprotnosti s najbiranijim sagovima i vezovima. Drangulije i schwarzwaldski zidni satovi s kukavicom našli su se jedni do drugih s japanskim i kineskim porculanskim vazama, a jedna mišolovka stajala je na srebrnom stolu združena s tabakerom od ahata, optočenom draguljima. I ovdje je, dakako, sa stropa blistao neizbježan električni luster, vjerojatno zbog dječjeg oduševljenja modernim postignućima. U hotelu su Felixu rekli da su u Carigrad tek nedavno uveli električnu struju – riječ „dinamo“ Sultana je previše podsjećala na „dinamit“. No Felixa je mnogo više zanimalo nešto drugo. Smije li to pitati poručnika? On je upravo pregledavao njegov džepni sat. Felix se ohrabri. „Ako sam dobro shvatio“, upita na francuskom, „park kroz koji smo upravo prošli zacijelo pripada haremu. Odnosi li se to i na ovaj dio palače?“ Poklopac džepnog sata poskoči, i Felix ugleda lice svoje zaručnice. On brzo spusti poklopac s fotografijom. U istom trenutku začuo je iza svojih leđa nepoznat glas koji mu na tečnom njemačkom odgovori na pitanje.

„Harem je Sultanovo privatno područje. U njega ne može stupiti ni jedan muškarac koji se ne ubraja u najuži krug obitelji.“ Felix se naglo okrene poput školarca uhvaćenog na djelu. Kroz tapecirana vrata ušao je elegantan časnik europskog izgleda, najvjerojatnije tek malo stariji od njega. „Pukovnik Taifun“, pozdravi on Felixa salutirajući. „Molim vas, oprostite na ovim neugodnostima, doktore Mobius. Vjerojatno nas smatrate vrlo nepovjerljivim, ali takve su mjere, nažalost, neizbježne zbog sigurnosti. Nadam se da ćete biti uviđavni prema nama zaostalim istočnjacima.“ „Molim vas“, odgovori Felix odahnuvši. „Oprez je majka mudrosti. No, recite mi, odakle vam taj izvrsni njemački?“ „Studirao sam u Berlinu. Njegovo Veličanstvo, car Wilhelm, osobno je, prigodom svojega drugog državnog posjeta, pozvao nekoliko mladih časnika na studij u glavni grad Reicha. Ja sam imao tu nezasluženu privilegiju da budem među njima.“ „Kada je to bilo?“ „Od zimskog semestra 1898. do ljetnog semestra 1901.“ „Pa onda smo istodobno studirali u Berlinu!“ usklikne Felix. „Sada mi još samo recite da ste pripadali studentskoj bratovštini.“ Pukovnik Taifun zauzme stav pozor. „Teutonija neka je geslo!“ „Ma nije moguće – Teutonac u Carigradu!“ Felix se silno razveselio, pa mu je od iskrenog oduševljenja stisnuo ruku. „Ja sam član udruge Guestphalia. Kladim se da imamo zajedničke znance. E pa da vidimo!“ On se uhvati za pojas hlača na kojem su visjele vrpce prijateljstva koje je skupio tijekom studija. No, prije negoli ih je uspio dotaknuti, Taifun ga uhvati za ručni zglob. „Usrdno vas molim“, reče on vrlo ozbiljna izraza lica, „da takve spontane geste ne činite u nazočnosti Vječnog Veličanstva. A posebno nemojte nikada bez vidljiva razloga posezati u džep.“ „Ali, zašto?“ zbunjeno upita Felix. Pukovnik ga je uhvatio za ručni zglob tako čvrsto da ga je zabolio. „Pa samo sam htio...“ „Znam, znam“, odvrati Taifun, ponovno s uljudnim smiješkom. „No, nismo u Berlinu. Već smo imali dva pokušaja atentata na Vječno Veličanstvo, atentata armenskih terorista – jedanput u džamiji, a jedanput čak u parku palače. Određeni pokreti mogu se stoga krivo protumačiti i povući iza sebe najgore posljedice.“ On baci pogled na svoj vrlo moderni ručni sat i kimne Felixu. „Mislim da je sada vrijeme. Hoćete li me, molim vas, slijediti?“

7

„PRESTANI VEĆ JEDANPUT CUPKATI I SJEDNI.“ No Fatima je bila prenervozna da posluša Elisu. Cupkala je uho, cupkala nos, čupkala rukav na bluzi dok je nemirno koračala gore-dolje po sobi. Cijelo prijepodne provela je radeći nešto da odagna misli, satima se presvlačila, isprobavala francuske, engleske i talijanske kostime i najmanje tri tuceta entarija, kaftana, ali ni u čemu nije izdržala dulje od jedne minute. Naposljetku je odjenula pamučnu bluzu i hlače širokih nogavica – kurdsku nošnju koju je nosila još kao djevojčica. Srećom je barem Elisa bila s njom. „On te neće odbaciti“, reče ona. „Dijete je najveći dar koji žena može dati muškarcu.“ „Ali, ako on taj dar neće? Pa i sama si mi rekla da on više ne želi djece.“ „To ni sama ne vjeruješ! Samo se pogledaj u zrcalo. Kakvo to imaš lice! Kao da ti je netko umro!“ „Ali, on te ljubi, više od i jedne druge žene u haremu.“ Fatima stane i okrene se. „Što ti znaš o ljubavi?“ odvrati prezirno. „Jesi li ikada osjetila kako ti srce počne lupati kad ON uđe u sobu? Kako se grči od boli kad te ON ostavi i na jedan sat? Znaš li za noći u kojima misliš da ćeš umrijeti od čežnje i da ništa usrdnije ne želiš od pogleda na skut njegova plašta? Ne, ne znaš ništa, baš ništa! Još nisi imala takvih osjećaja!“ Tek što je izgovorila te riječi, Fatima je požalila. „Oprosti mi, molim te“, reče ona i zagrli Elisu. „Jako se bojim. Kada zamislim...“ Pogled joj padne na divan, i ona zanijemi. Još prije nekoliko sati ležali su ondje zajedno,“Sultan i ona, nagi, muškarac i žena. „Osjećam se neizrecivo osamljeno“, šapne ona. „Najradije bih se pomolila.“ „Misliš li da će ti molitva pomoći?“ upita Elisa. Fatima se uštipne za uho. „Više ne znam što da radim. Cijeli dan čekam vijesti, ali od njega ni riječi. Ni pisma, ni poruke, ništa!“ „Zar ti noćas nije ništa rekao? Nikakvu aluziju? Nije ti ništa dao naslutiti? „Nije.

Napustio me je bez riječi, a zatim je satima svirao glasovir.“ „Znam“, potvrdi Elisa. „Čula sam ga. Bilo je... bilo je... sablasno.“ Netko pokuca na vrata. Fatima se trgne. „Selam alejkum!“ Kizlar-aga uđe u sobu. „Alejkum selam!“ Eunuh je poput velike crne prijetnje stajao na vratima. Fatima se gotovo nije usudila pogledati ga. Zašto je samo rekla istinu? Da je barem šutjela, tajnu sačuvala za sebe, kako bi učinile sve druge na njezinu mjestu, dovoljno bi bilo malo golublje krvi kako bi odgodila katastrofu za još jedan mjesec... Zgrabila je Elisu za ruku. Sada će joj kizlar-aga narediti da ga slijedi u kupalište. U onu prostoriju obloženu bijelim pločicama u kojoj je babica krvavim rukama kopala ženama po utrobi. Glavni se eunuh nakašlje. No umjesto zapovijedi pljesne rukama. Odmah zatim pojave se još dva eunuha. Fatima ih nije poznavala, nisu bili iz njezine pratnje. Nosili su srebrne pladnjeve. „Nosite jelo?“ upita ona začuđeno. „Kako... kako to? Nisam dala zapovijed.“ Elisa digne poklopac s jednog pladnja. „Kuskus s grožđicama, tvoje omiljeno jelo“, reče ona. „Hoćeš li jedan tanjur?“ „Da sada jedem?“ Fatima odmahne glavom. „Jesi li poludjela?“ „Trebaš imati nešto u želucu. Pa nisi još ni doručkovala.“ „Ni slučajno! Ne bih mogla progutati ni zalogaja. Ali, ako ti hoćeš... samo izvoli.“ „Stani!“ poviče kizlar-aga i digne ruku. „Samo Fatima smije to jesti“, reče i prekriži ruke na prsima te se lagano nakloni. „To je jelo sa Sultanove trpeze. Vječno Veličanstvo pozdravlja time svoju miljenicu i zahtijeva da ljubazno primi ovaj dar.“ Fatima najprije pogleda vrhovnog eunuha, a zatim svoju prijateljicu. Kizlar-aga izgovorio je samo nekoliko riječi, ali one su je vratile u život. „Znaš li što to znači?“ šapne ona kao da sama u to ne vjeruje. „Smatraš li me takvom budalom?“ Elisa je sva blistala. „I te kako znam!“ „To je najveći dokaz naklonosti...“ „I može značiti samo jedno...“ „On me neće odbaciti...“ „Naprotiv! Zahvaljuje ti na daru...“ „Imala si pravo!“ „I želi te ponovno vidjeti!“

„U ime Alaha!“ „I Djevice Marije!“ Pale su jedna drugoj oko vrata, stiskale se i grlile i prekrile lica poljupcima. „Sada imam još samo jednu želju“, reče Fatima kada su se odmaknule jedna od druge. „Bože daj da bude dečko.“ „Nemaš li veću želju?“ nasmije se Elisa. „No, ako hoćeš da se ona ispuni, moraš me slušati.“ „A što moram učiniti?“ „Nešto napokon i pojesti! Inače ti neće pomoći ni molitve.“ „U tome bi mogla imati pravo“, nasmiješi se Fatima. Uzme žlicu i okusi jelo. „Mmmm“, oglasi se punim ustima. „Ne možeš ni zamisliti kako sam gladna.“

8

PET - ŠEST NAORUŽANIH GARDISTA čuvalo je zlatno lakirana dvokrilna vrata dvorane za audijencije. Felix je malo nervozno popravio kravatu i čekao da ga puste unutra. Nadao se da nije zaboravio pravila protokolarnog ponašanja na koja ga je pukovnik Taifun izričito upozorio. Što je još rekao? Sultanu se smije približiti najviše do pet koraka, ne smije mu se bez pitanja ni obratiti niti sjesti u njegovoj nazočnosti ako mu nije ponuđeno. Sultana se oslovljava s „Vječno Veličanstvo“, a ako mu treba odgovoriti, ne smije se s odgovorom obratiti njemu nego tumaču i sve to treba izgovoriti prigušenim glasom i poniknutim pogledom. Gospode Bože – pa kako onda voditi razuman razgovor? Kroz odškrinuta vrata promolilo se pukovnikovo lice. „Vječno Veličanstvo je spremno primiti vas.“ Napokon se otvore vrata, stražari se maknu u stranu, i Felix pođe za Taifunom u dvoranu, praznu, dugačku prostoriju koja se, čini se, sastojala od samih zrcala i, za razliku od raskoši ostalih prostorija, bila je upadljivo skromno namještena. Veći broj muškaraca, uglavnom starijih, sjedio je na jednostavnim stolcima duž zidova... ali, gdje je Sultan? Felix je očekivao zajapurenu mješinu u svečanom ruhu, možda s turbanom na glavi. No, naprotiv, na čeonoj strani dvorane, na povišenom naslonjaču sjedio je nizak, mršav muškarac koji je u plavoj uniformi i s crvenim fesom izgledao poput kapetana njemačke vatrogasne postrojbe. S njegova uskog, žućkastog lica gledala su dva tamna, nepovjerljiva oka preko golema kukastog nosa, a usta ispod prorijeđenih crnih brkova doimala su se mrzovoljno i odbojno. Dok se Felix klanjao, on je promrmljao nekoliko tihih, nerazumljivih riječi. „Vječno Veličanstvo pozdravlja vas u glavnom gradu Osmanskog Carstva i u znak njihove naklonosti dodjeljuje vam Orden čestitosti“, prevede Taifun. Jedan eunuh u stambulinu i blistavim lakiranim cipelama, koji se Felixa doimao poput drugorazrednoga poslovnog čovjeka, prišao je s ordenom na baršunastom jastučiću. „Vrlo visoko odličje“, reče Taifun i pričvrsti orden na Felixov rever. „Sada možete uzvratiti pozdrav.“

„Njegovo Veličanstvo, car Wilhelm“, reče Felix tiho i odvraćena pogleda, „šalje vam srdačne pozdrave, u svoje ime i u ime svoje supruge. Njihova Veličanstva još se s velikim ushićenjem sjećaju svojeg posljednjeg boravka u Carigradu.“ Dok je Taifun prevodio te riječi, Sultan je rukom pokazao Felixu da sjedne na stolac, usamljen i izgubljen nasred dvorane, a zatim s izrazito ljubaznijim izrazom lica pripalio cigaretu. Vrlo zadovoljan svojim nastupom, Felix sjedne. Veleposlanik von Wangenheim savjetovao mu je da izruči pozdrave. Iako je Felix vladarski par poznavao samo sa sličica za albume, koje ste mogli dobiti ako ste kupili cigarete, rado je poslušao veleposlanikov savjet. Pozdravi su se izvanredno slagali s darom što ga je trebao predati Sultanu uime svojeg tasta Augusta Rossmanna. Kad je Abdul Hamid odložio upaljač, Felix se namršti. Na stoliću s pepeljarom stajao je pištolj na dohvatu Sultanove ruke. Je li zbog toga u njegovoj blizini nitko nije smio posegnuti rukom u džep? Felix je promatrao svojeg domaćina što je neupadljivije mogao. Kada je Abdul Hamid počeo govoriti o opasnosti od epidemije u palači i pritom izrazio neobičnu slutnju kako će njegovi politički neprijatelji ciljano prokrijumčariti bolest u njegovu okolinu da mu ugroze život, njegove su oči ispod gustih obrva nemirno lutale po dvorani kao da ubojica vreba iza zavjesa, a za svaki gutljaj vode, koju mu je točio eunuh, morala se posebno otvoriti zapečaćena boca kao da se boje otrova. Felix nije dvojio: Sultan je patio od manije proganjanja! Stoga i zrcala na zidovima, kreštave papige u predsobljima, gotovo prazna dvorana za audijencije, bez i jednog većeg komada namještaja kako bi prostorija bila pregledna iz svakog kutka. Felix potisne smiješak. Bečki kolega dr. Freud uživao bi u ovom neurotičaru. „Sad bi bio trenutak za vaš dar“, obrati mu se Taifun. Oprezno, kako ne bi potaknuo brzopletu reakciju, Felix uruči pukovniku malu vitrinu, a on je preda Sultanu. U njoj je bila vjerna minijatura Pullmanova vagona tvrtke Marklin, simboličan dar, replika pravog vagona što ga je kompanija „Čeličane i elektrane August Rossmann“ poslala osmanskom vladaru za buduća putovanja OrientExpressom iz Berlina. Na Felixovo razočaranje Abdul Hamid primio je dar ravnodušno kao da prima kutiju pralina. Felix se još više iznenadio kad se Sultan neočekivano dignuo sa svojeg prijestolja i obratio mu se na tečnom francuskom neposredno, bez posredovanja tumača. „Jeste li za mali dvoboj?“ Ne čekajući odgovor, zgrabio je pištolj te kroz vrata na verandi izišao u park. Felix pođe za njim s osjećajem nelagode u želucu. Valjda ga Sultan ne misli ozbiljno izazvati? Jedini dvoboj, na kojem je jedanput sekundirao kao mladi poručnik, odnio je jedan život. Abdul Hamid pruži mu pištolj.

„Vidite li ondje vjetrokaz?“ upita i upre prst u obližnji paviljon. „Pokušajte ga pogoditi.“ Ah, natjecanje u pucanju! Felix odahne, ali ruka mu je tako drhtala da je potpuno promašio cilj. Ni ptice na krovu nisu smatrale da moraju odletjeti. Smiješeći se, Sultan mu uzme pištolj, praćen pljeskanjem svoje pratnje, stane ispaljivati hitac za hitcem, poput strijelca u cirkusu. Jednog su časnika poslali da donese vjetrokaz. Rupe od metaka podsjetile su Felixa na kružne simbole studentskih udruga. „Naši inicijali“, reče Sultan i gurne mu vjetrokaz u ruku. „Smijete ga zadržati.“ „Najpokornije zahvaljujem, Vječno Veličanstvo“, promuca Felix. „Ako mi dopustite jednu primjedbu – kolosalno!“ Umjesto odgovora, Abdul Hamid samo slegne ramenima. „Kada počinjete sa svojim poslom?“ upita. „Kad god želite“, odvrati Felix. „Donio sam sve što je potrebno.“ „Vrlo nam je drago što nam želite pomoći. Već smo izgubili dva čovjeka od te podmukle bolesti. Trebali bismo se požuriti prije negoli bolest uzme maha.“ „Smijem li pitati koliko je osoba predviđeno za cijepljenje?“ „U palači živi otprilike pet tisuća ljudi.“ „Pet tisuća?“ zbunjeno ponovi Felix. „Tako je“, potvrdi Abdul Hamid s tračkom osmjeha. „Ne računajući žene našeg harema. A zašto pitate? Niste se pripremili za tako velik broj?“ „Jesam, jesam... svakako“, brzo potvrdi Felix. „To je samo pitanje organizacije i planiranja.“ Odjednom mu je sinulo. Nije li prava Sultanova majka umrla od sušice? Ako jest, tada se Abdul Hamidu može dati jedan prijedlog kojim se zapravo krši etiketa... Felix baci pogled na Taifuna, ali on je upravo ponovno punio pištolj. Pukovnik će ga vjerojatno zgrabiti za grkljan, pomisli Felix, kad mu kaže što mu je na vrhu jezika. Ipak, ta mu je pomisao jednostavno bila primamljiva. Morao ju je iskušati. „Oprostite mi, molim vas, na otvorenosti, Vječno Veličanstvo“, reče Felix, „no bojim se da imamo jedan medicinski problem na koji bih trebao upozoriti.“ „Samo naprijed, ako to traži znanost!“ „Vječno Veličanstvo sigurno znaju da je tuberkuloza bolest koja ne poznaje granice. Ona ne pita je li netko bogat ili siromašan, mlad ili star. Čim izbije, ubija i hara poput proždrljive zvijeri bez obzira na ugled osobe o kojoj je riječ.“ „Da, to nam je nažalost poznato. Što iz toga zaključujete?“ Felixu načas zastane riječ u grlu. Zatim skupi svu snagu i reče: „Ako doista želimo zaustaviti zarazu, Vječno Veličanstvo, nije dovoljno cijepiti samo muškarce.“

Sultanovo se lice smrkne. „Što hoćete time reći?“ „Kako da se izrazim, Vječno Veličanstvo?“ odvrati Felix. „Nažalost, epidemija ne razlikuje spol. Cijeli naš posao bit će uzaludan ako u cijepljenje ne uključimo i žene Vašeg harema.“ Sultan se naglo odmakne. Okrenuvši leđa svojoj pratnji, on se zagleda u Bospor po kojem su u daljini plovili brodovi. Felix se ugrize za usnu. Je li pretjerao? Nastala je neugodna šutnja, pa su se dvorani i vojnici ukočili. Samo je Taifun odgovorio na njegov pogled radoznalo dignuvši obrve. „Što očekujete od nas?“ napokon reče Sultan nakon beskrajne šutnje. „Mi nismo Europljani – mi smo Osmanlije. Mi razmišljamo i osjećamo drukčije nego vi. Nas su rodile robinje i odgojili eunusi.“ „Nisam... nisam namjeravao...“, uzmucao se Felix, „ništa reći što bi Vječno Veličanstvo moglo možda pogrešno shvatiti. Vodila me isključivo znanstvena potreba...“ „Zahvaljujemo vam na otvorenosti“, prekine ga Sultan ne okrećući se i rukom dade znak. Eunuh priđe Felixu i uruči mu upaljač optočen dijamantima. „Primite ovo kao oproštajni poklon“, reče Abdul Hamid netremice gledajući u more. „A razmislit ćemo o vašoj preporuci.“

9

KAD GOD BI MU DOPUSTILI VLADARSKI POSLOVI, Abdul Hamid boravio je sa svojim ženama i djecom. Tek što je proučio posljednji spis, donio posljednju odluku, izišao je iz selamluka kako bi se povukao u svijet koji je postojao samo zato da bi mu pružio sigurnost među ženama. Naprotiv, harem kao da se tek probudio kad je Abdul Hamid ušao. Čim je prešao prag, atmosfera se ondje promijenila poput vremena na prijelazu jednog godišnjeg doba u drugo. Sav život u „kući sreće“ odisao je životom njegove vladarske prisutnosti, bio je odjek njegova raspoloženja i duševnog stanja. Ako je vladar bio vedar i spreman za šalu, i odaje i hodnici odjekivali su smijehom i glazbom. No, ako je bio potišten i tužan, i najmlađa bi odaliska sjetno spustila glavu. Kad se proširila vijest da Fatima pod srcem nosi mogućeg prestolonasljednika, u haremu je zavladalo nekakvo grozničavo blaženstvo koje je zahvatilo gotovo svako biće u golemom pogonu. Gdje god se pojavio, Abdul Hamid vidio je radosna lica – bile to miljenice ili robinje, eunusi ili gardisti – koja su odražavala njegovo veselje, a nije prošao ni dan a da se nije pripremalo slavlje ili slavilo. No, nakon nepunih mjesec dana vladar se počeo mrštiti. Pjesma i smijeh u kući sreće zanijemjeli su, i umjesto da se pripremaju za slavlje, žene i djevojke nadvile su se nad svoje vezove koji su tako dugo mirovali ili su čitale svete tekstove iz Kur'ana. Fatima se, naime, razboljela. Boljeli su je udovi, glava joj je gorjela, i morala je nekoliko puta na dan povraćati. U početku se mislilo da su te tegobe prirodni simptomi blagoslovljenog stanja, no ubrzo su u kupalištu počele kružiti priče da Fatima nije u stanju iznijeti Sultanovo dijete do porođaja. Što je mogao biti uzrok te iznenadne bolesti? Kako bi se spriječila prijeteća nesreća, nisu se samo više molili, nego su se prisjećali i starih, poluzaboravljenih čudotvornih sredstava. Pripravljali su gorke napitke i ulijevali ih u miljenicu, blagoslivljali njezinu odjeću i nakit te čaranjem tjerali zlo, ušivali životinjske kosti u njezine jastuke i jastučiće – čak su živog ovna zakopali u parku palače. No ni jedno od tih jakih sredstava nije pomoglo, i nakon još tjedan dana Fatima je bila tako bolesna da je Sultan počeo izbjegavati kuću sreće i svojoj ljubljenoj slao još samo poklone i

želje za ozdravljenje kada je posjećivao pomajku u njezinim odajama, kako je to zahtijevala dvorska etiketa i iskazivanje poštovanja prema sultan valide. Raspoloženje u vladarskom haremu bivalo je sve suzdržanije, sve sumornije. Gotovo ni jedna djevojka nije se mogla vidjeti u prolazima i hodnicima dok je Fatima hrabro nastojala pojesti jelo koje joj je Sultan svakodnevno slao sa svoje trpeze da bi ojačala otpornost. No, usprkos izvrsnoj hrani Fatima je sve više mršavjela. Poslije šest tjedana tako je oslabjela da je mogla ustati samo s Elisinom pomoći. Iz grada je došla u palaču i jedna travarka. Natrljala je Fatimu katranskim mastima i kašom od bunarke te je omotala golemim oblogom od gorušice kako bi znojenjem istjerala iz nje zle duhove. Starica je dobila za nagradu pet zlatnika iz ruke kizlar-age, ali poboljšanja nije bilo. Nakon sedam tjedana Elisa je zamolila Sultana da njezinu prijateljicu pregleda liječnik. Poslije dugog dogovaranja s astrologom, Abdul Hamid odobrio je pregled. Sutradan ujutro buyuk kalfa posjetila je Fatimu da je od glave do pete ovije crnom tkaninom. Tek kad se više nije vidio ni komadić kože njezina tijela, Sultanov osobni liječnik smio je s kizlar-agom ući u prostoriju. Više od jednog sata pregledavao je bolesnicu pitajući je za simptome. No Fatima je bila tako slaba da je Elisa umjesto nje morala odgovarati na pitanja. Naposljetku je zatražio da vidi Fatimine ruke i detaljno ih pregledao s jedne i druge strane. Zatim je propisao liječenje pijavicama i otišao. Fatimu su odnijeli u hamam. Ondje su je razodjenuli i spustili u vrelu kupelj. Zatim su joj pod vodom namjestili pijavice kako bi joj one iz žila isisale svu suvišnu i pokvarenu krv. Neke su se životinjice zasitile i otpale s njezina tijela, druge su ustrajno i požudno zarile svoje male zube u njezino meso, pa su ih morali silom otrgnuti. Dok je krv neprekidno tekla iz otvorenih žila, sluškinje su toplom vodom i ručnicima brisale mrlje sve dok se Fatima nije onesvijestila. Osvijestila se tek kad joj je Elisa dala da udiše spaljenu vunu i limun. Fatimu su na nosilima odnijeli ponovno u njezine odaje. Ondje se širio miris najfinijih jela. Dva eunuha upravo su spuštala dva pladnja koja je Sultan, kao i svakog dana, slao svojoj miljenici. „Ne“, šapne Fatima. „Ne mogu ništa jesti.“ „Ali, moraš“, reče Elisa. „Kako ćeš inače ojačati?“ Upravo je napunila žlicu rižom, koja je od maslaca blistala žutim sjajem, i primaknula je prijateljičinim ustima, kadli je iza leđa začula vedri dječji smijeh. Elisa se okrene. Kroz vrata je ugledala Bülenta, Salihina sina. S turbanom na glavi sjedio je u maloj kočiji u koju je poput malog ponija bio upregnut eunuh, patuljak Murat, i dok se mala kočija kretala hodnikom, mali je princ milostivo pozdravljao lijevo i desno kao da je pred nevidiljivim narodom koji mu kliče.

„Padişahım çok yaşa!“ usklikne patuljak. „Živio padišah!“ Elisa pogleda nasmijanog princa, pa upale obraze svoje prijateljice, pa blistavu rižu u žlici s koje se samo cijedila masnoća... Odjednom je obuzme strašna sumnja. Jesu li tu na djelu bile sile na koje je upozoravao Abdul Hamid? Ona zaprepašteno spusti žlicu.

10

ZAŠTO JE SULTAN MORAO BAŠ FATIMI napraviti dijete? Zašto njezinu prijateljicu Elisu nije usrećio sultanskim sjemenom? Nadir se nikada ne bi usudio posumnjati u mudrost svojega vrhovnog gospodara. No, u ovom je slučaju posumnjao. Kad bi Elisa zatrudnjela s padišahom – kakvo bi to bilo veselje! Otkako mu je spasila život, Nadir je sanjao o tome kako će mu je Sultan jednoga dana prepustiti u znak zahvalnosti za njegove zasluge kako bi se mogao njome oženiti prema svim Poslanikovim propisima. Takvih je slučajeva bilo! Iako je svaki put, kad bi praznio mjehur, morao za pomoć uzeti srebrnu cjevčicu, jer mu je nedostajao prirodni organ za obavljanje nužde, znao je kako može usrećiti ženu. Imao je nježne, fine ruke koje bi mogle osjetiti najskrivenije želje, vješt, spretan jezik da je razmazi najslađim užitcima... A u njegovim najljepšim snovima nosila je u sebi za njega Sultanovo dijete koje bi on podizao poput pravog oca. Bili bi prava obitelj, mala, sretna obitelj... Fatimina trudnoća bila je samo jedan problem koji je za sobom povlačio još brojne druge probleme. Već je počelo time da je Nadir morao taj dan provesti u kupalištu. Elisa je samo njemu povjerila svoju sumnju. Zbog njezina povjerenja Nadir je bio vrlo ponosan kao da ga je Sultan odlikovao Ordenom čestitosti, pa se bez prigovora uputio u najomraženiji dio harema ne bi što doznao. Ako je igdje mogao otkriti jesu li Elisine sumnje utemeljene, onda je to trebalo tražiti ovdje. Naime, hamam nije bio samo mjesto čistoće i opuštanja nego i kavana palače, stjecište svih novosti i glasina. Nadir se stane obazirati. Glasovi žena, koje su u gustoj pari opsluživale robinje, odjekivali su od popločenih zidova poput gakanja uznemirenih gusaka. Govorilo se samo o jednoj temi – o Fatiminoj trudnoći i njezinoj neobjašnjivoj bolesti. Samo je Saliha sjedila postrance u jednoj kupališnoj niši. Upravo je dozivala svojeg sina koji je u jednom bazenu puštao lađicu da plovi. Zagrlila ga je kao da ga mora zaštititi od nevidljive opasnosti i stisnula ga uza se. Je li moglo biti istina da Saliha stoji iza svih tih neobičnih događaja u posljednjih nekoliko tjedana kako je Elisa pretpostavljala? Poslije mnogo godina provedenih u kući sreće Nadir je znao da su majčinski

osjećaji u haremu promjenjivi poput Sultanova raspoloženja. To nije bilo čudno, jer je ljubav žena prema svojoj djeci ovisila o kolebanjima koja je i u njima samima poticalo ponašanje vladara. Gotovo sve kadune i konkubine bile su ponosne Čerkeskinje, i njihovo častohleplje znalo je samo za jedan cilj: gospodaru pokloniti nasljednika kako bi učvrstile svoj položaj u haremu. Dok god ih je Sultan ljubio, i one su ljubile svoju djecu. No, ako su morale shvatiti da ih vladar zanemaruje, ne bi bile gnjevne na njega nego na svoje čedo. Samo je Saliha bila drukčija. Ona ne bi nikada okrivila svojeg sina za uskraćivanje ljubavi zbog kojeg je i sama patila otkako je Abdul Hamid odabrao Fatimu za svoju miljenicu. Voljela je Bülenta s istom bezuvjetnom ljubavlju i odanošću kao i vladara Osmanskog Carstva. Umjesto da ga kazni zbog vlastite patnje, ona će radije pokušati učvrstiti sponu koja je vezala oca i sina. Pitanje je bilo samo kojim će se sredstvom poslužiti. Nadir još nije imao odgovor na to pitanje. U svojim je istraživanjima bio upućen na svoje kolege, premda je znao da ni u jednog nije mogao imati povjerenja. Poput svakog eunuha mrzio je sve eunuhe. Gubitak muškosti nije se ograničio samo na tjelesne posljedice, poput mlohavosti mišića, debljine ili slabosti mjehura. Mnogo gore bile su karakterne mane od kakvih su patili kastrati. Izuzimajući Nadira kao osobu, eunusi su po prirodi bili mekušasti i lijeni, uvredljivi i umišljeni, tašti i osjetljivi, osvetoljubivi i okrutni, ali i djetinjasti i naivni. Oni su u sebi objedinili sve loše osobine pripisane ženama otkako ih je stvorio Alah. Jesu li oni uopće bili muškarci? Odijevali su se i parfimirali poput žena. Bili su osjećajni, plašljivi i znali bi se onesvijestiti kad bi vidjeli da nekom krvari prst. Voljeli su životinje i djecu, a još više slatkiše, glazbu i ples, no ponajviše novac kako bi sebi kupili skupo svileno ruho i cipele od lakirane kože. Nadir je već potrošio imetak kako bi iz njih izmamio korisne informacije, ali usprkos golemim svotama nije se pomaknuo ni jedan korak. „Čuvaj novac“, savjetovao mu je Murat, dvorska luda. „Njime ionako nećeš kupiti odgovor.“ „Imaš li bolju ideju?“ Patuljak se počeše po golemoj glavi. „Možda imam, a možda i nemam. Ovisi o tome koliko ti ona vrijedi.“ Nadir posegne u džep i izvuče zlatnik. „Bi li ti on pomogao u razmišljanju?“ Murat zagrize kovanicu, i ona nestane u džepu njegovih hlača. „Čvrsto sam uvjeren da imam ideju“, reče i izvede Nadira u treće dvorište palače. „Što ćemo ovdje?“ upita Nadir. „Odmah ćeš vidjeti. Sakrijmo se iza onog drveta kako nas nitko ne bi vidio.“ Bilo je to neposredno prije večere, a iznad zidina koje su okruživale palaču već se

smrkavalo dok su Nadir i Murat čekali iza brijesta. Napokon je odjeknuo jedan poziv, zatim se otvore „vrata za hranu“, i dva eunuha iz Abdul Hamidove pratnje iziđu iz kuhinjskog trakta sa zdjelama i poslužavnicima. Ostavili su ih na mramornim klupama pokraj četvrtih vrata. Nadir je bio razočaran. Elisa se prevarila, njezina je sumnja bila neutemeljena. Jela su doista potjecala sa Sultanove trpeze. Stoga je otrovanje bilo isključeno, jer je cijela vojska kušača prije svakog obroka satima provjeravala može li Abdul Hamid bez straha jesti svako jelo. „Vrati mi moj zlatnik“, reče. „Nisi ga zaslužio.“ Murat ga čvrsto uhvati za rukav. „Trenutak. Predstava još nije završila.“ Dok su se dva eunuha vraćala u kuhinju, otvorila su se četvrta vrata i na dvorište su izišla druga dva eunuha. Nadir se namršti. Poznavao ih je. Bili su dvorani četvrte kadune. Nosili su zdjele i poslužavnike, nalik na Sultanove kao jaje jajetu. Dok su oni zamjenjivali posude s hranom, patuljak gurne Nadira u rebra, s pobjedničkim i zluradim osmijehom na staračkom licu. „Shvaćaš li sada?“

11

„SADA SE DOGODILO ONO ČEGA SMO SE BOJALI“, reče Abdul Hamid, lica ukočena od zaprepaštenja. „Nismo se nikada smjeli s tim složiti.“ Protiv svih pravila i etikete Elisa je ušla u Sultanovu radnu sobu kako bi ga obavijestila o rezultatima Nadirove istrage. Ne, nije bilo ni najmanje sumnje: Saliha je pokušala otrovati Fatimu zamijenjenim jelima kako bi zaštitila svojeg sina od mogućeg suparnika. „Što kanite napraviti, Vječno Veličanstvo?“ upita Elisa. Abdul Hamid digne ruke prema nebu. Lice mu je bilo blijedo kao krpa. „Smijemo li o tome odlučivati?“ upita i on. „Ti govoriš kao da možemo birati. No, naše su ruke vezane. Alah je donio presudu.“ „Alah?“ ponovi Elisa. „Kakve On ima s tim veze? Pa Saliha je počinila taj zločin – ona potpuno sama!“ Abdul Hamid odmahne glavom. „Četvrta kaduna učinila je samo ono što je morala učiniti.“ „Oprostite što se usuđujem proturječiti vam“, odvrati Elisa. „No četvrta kaduna učinila je samo ono što htjela!“ „Što ti znaš o silama koje su ovdje na djelu?“ On je pogleda tako ljutito da su mu oči sijevale poput oštrice mača. „Ništa ti ne znaš! Baš ništa!“ „Imate pravo, Vječno Veličanstvo.“ Elisa prekriži ruke na prsima i spusti glavu. „Nisam... nisam se smjela tako izraziti. Stoga bih vas najponiznije zamolila da svojom mudrošću rasvijetlite tamu mojeg neznanja.“ Abdul Hamid okrene joj leđa i priđe prozoru. Dugo je tako stajao bez riječi. Zatim je napokon progovorio, ali tako tihim i umornim glasom da ga je Elisa jedva razumjela. „Kadunin postupak u skladu je s jednim drevnim zakonom – zakonom harema. Jesi li kad čula za njega?“

„Nisam“, reče Elisa. „Nije mi poznat taj zakon. Samo znam da je taj zakon loš ako zbog njega moraju umrijeti ljudi koji slijede svoje srce.“ „Tko si ti da tako zaključuješ?“ upita Abdul Hamid. „Zakon harema nije ni dobar ni loš, on stoji visoko iznad svih moralnih promišljanja poput nebeskog šatora iznad nas ljudi. To je zakon odabira koji osigurava opstanak kuće Osman. U njemu se očituje volja Alahova tko treba voditi carstvo u Njegovo ime. Svi sultani koji su došli na prijestolje poštovali su taj zakon, ne drukčije od četvrte kadune, kako bi se obranili od svojih suparnika. Mi sami bili smo prisiljeni zbaciti svojeg brata s prijestolja. Naime, samo najjači izdanci našeg roda smiju doći na vlast, to je dubok i tajni smisao te okrutnosti. Nijedno ljudsko biće, pa ni sjena Božja, ne smije zadirati u taj zakon, i ako netko ipak pokuša, taj...“ Sultan nije dovršio rečenicu. No Elisa je naslutila zašto su mu zapele riječi usred rečenice. Da, Abdul Hamid zbacio je vlastita brata s prijestolja, ali mu je poklonio život, premda mu je šeih-ul-islam uime vjere savjetovao da ga ubije. Je li to odbijanje bilo grijeh? Abdul Hamidovo kršenje zakona harema? Njegovo opiranje Alahovoj volji? I sada kada je prošlo više od četiri godine od smrti svrgnutog brata u gospodarevu zatvoru na obali Bospora, pojavljivao se vladaru u snu ili kao duh u hodnicima njegove palače, a neke žene u haremu tvrdile su da je to kazna za Abdul Hamidov prekršaj. „Što će biti s Fatimom?“ tiho upita Elisa. „Ona pati, bolesna je. Ako joj se ne pomogne, neće samo izgubiti dijete, nego će i ona umrijeti.“ „Ti i ja“, reče Sultan, „mi smo sami razjarili te sile. Sada će Alah učiniti ono što smatra ispravnim. Pitao sam astrologa. Mi ne možemo nikome pomoći, možemo se samo moliti.“ Abdul Hamid posegne rukom u džep te pruži Elisi kutijicu od sedefa, sa staklenim poklopcem, ispunjenu zlatnim kuglicama. „Daj joj to od mene“, reče Sultan. „Neka svaki treći dan uzme jednu kuglicu. To će joj pomoći da prebrodi kušnju. Više od toga ne možemo za nju učiniti.“ Oči su mu bile vlažne od suza. „To bi trebala biti vaša jedina pomoć?“ šapne ona. „Nemoguće! Vi volite Fatimu! To zna cijeli harem!“ Abdul Hamid uzvrati joj pogled i kimne. „Da, volim je“, reče on. „Iz sveg srca. No kismet je jači od ljubavi. Neka bude Alahova volja!“

12

TUBERKULIN JE BIO METABOLIČKI PRODUKT ekstrahiran iz čiste kulture bacila tuberkuloze pomoću četrdesetpostotne do pedesetpostotne otopine glicerina. Felixov šef na Pruskom institutu za zarazne bolesti, profesor doktor Robert Koch, otkrio je nakon dugogodišnjeg istraživanja da ponavljanim ubrizgavanjem te tvari zamorci mogu postati imuni na bacil tuberkuloze i da se njome mogu liječiti i već zaražene životinje. Već nekoliko godina tuberkulin se primjenjivao i na ljudima, ali još se nije pristupilo takvom opsežnom cijepljenju kakvim se sada bavio Felix. Proizvodnja cjepiva, kojeg je trebalo biti dovoljno za pet tisuća ljudi, nije, naravno, bila mačji kašalj. U podrumu iznenađujuće moderne dječje bolnice, koju je sultan Abdul Hamid navodno financirao iz svojeg privatnog proračuna i darovao za medicinsku skrb svojih najmlađih podanika, Felix je uz energičnu potporu pukovnika Taifuna uredio laboratorij u skladu s najnovijim znanstvenim spoznajama kako bi mogao proizvesti pripravak u potrebnoj količini. Nasreću, novac pritom nije imao nikakvu ulogu, jer se već ubrzo pokazalo da nema nekih instrumenata i aparata, pa ih je trebalo nabaviti iz Njemačke. Vrijeme potrebno za njihovu isporuku bilo bi Felixu dovoljno da ih osobno dopremi, ali iz razloga koje nije potpuno shvaćao ili ih nije htio shvatiti, radije je ostao u Carigradu nego da nadzire prijevoz. Sa svojim novim prijateljem, pukovnikom Taifunom, susretljivim i pametnim domaćinom, koji mu je, činilo se, svaku želju čitao iz očiju, razgledao je u međuvremenu cijeli grad i ubrzo se upoznao sa svim znamenitostima – od Topkapi saraja, stare palače osmanskih vladara, preko Aje Sofije i Plave džamije do Velikog bazara i podzemne cisterne u koju je metropola od šestog stoljeća spremala pitku vodu. U Europi je već počelo došašće kad je Felix počeo cijepiti u maloj bolnici pokraj palače Yildiz, u kojoj su se inače liječili članovi vladareve obitelji. U njoj se cijepilo do dvije stotine muškaraca na dan kako bi se zaštitili od podmukle bolesti. Felix je već zbrinuo više od tri tisuće kadli je ipak stigla vijest kojoj se dugo nadao i koju je gotovo smatrao nemogućom: sultan Abdul Hamid II. najmilostivije ga je obavijestio o svojoj vladarskoj odluci da u cijepljenje uključi i žene iz harema. „Divim se naprednom stavu vašeg vladara“, reče Felix kad ga je Taifun jednog vrlo

hladnog, ali lijepog sunčanog jutra dovezao u palaču „gladiatorom“, najnovijim tipom američkog automobila. S osjećajem nelagode u želucu, koju nije osjetio otkako je išao u plesnu školu, ušao je malo kasnije u zgradu. Pred vratima, koja su dijelila selamluk od harema, njegovo je srce snažno zakucalo, u najmanju ruku onako kako je lupalo prije deset godina kada je prvi put pozvao Carlu Rossmann na ples. Dočekao ga je golem, strahovito debeo eunuh, kojega je Taifun predstavio kao kizlar-agu, te ga poveo preko magičnog praga koji je dijelio muški dio od kuće sreće. „Slijedite me, molim vas.“ Eunuh je tečno govorio francuski, ali su njegove riječi u falsetu zvučale afektirano kao iz usta prostitutke koja prima državnoga gosta. Felix se morao nasmiješiti, ali kad je pogledao u to prijeteće, crno i plosnato, okruglo lice s tisuću strogih bora, radije se svladao i šutke slijedio kizlar-agu sve dalje u zabranjeno područje palače čija je zagonetnost dugo zaokupljala njegovu maštu. No začudio se što se prolazi i hodnici gotovo nisu razlikovali od onih u selamluku. I ovdje je vladalo šarenilo stilova, s kojim se Felix već susreo u drugom dijelu palače, a otkrio je čak grijaća tijela najmodernijega centralnog grijanja. Jedina je razlika bila u tome što na vidiku nije bilo ni žive duše, kao da su od njega skrivali stanovnice harema. Pred njim su se pružali pusti hodnici, odbojna i hladna raskoš. No Felixu su se svaka vrata činila kao obećanje čarobne avanture. Kakve su se tajne krile u tim odajama? Kakve su se drame u njima već odigrale, kakvim strastima se dalo oduška? Žene i djevojke, koje su živjele iza tih vrata, bile su, kako se pričalo, najljepše u cijelom Osmanskom Carstvu, ali nijedan muškarac nije ih nikada vidio osim Sultana i njegovih eunuha. I doktora Felixa Mobiusa. Kizlar-aga zaustavi se pred jednim dvostrukim vratima kako bi mu dao posljednje upute. „Molim vas, izbjegavajte svaki kontakt koji nije potreban za cijepljenje. Razgovor je zabranjen kao i svi oblici tjelesnog dodira.“ Zatim otvori vrata, i Felix uđe u dvoranu koja je veličinom i izgledom podsjećala na časničku blagovaonicu. Dočekale su ga žene, možda njih pedesetak, od glave do pete umotane u crne haljine, pod nadzorom nekoliko eunuha. Stajale su oko bijeloga operacijskog stola, na kojem su već bili pripremljeni instrumenti i cjepivo, i sve su glave bez iznimke bile okrenute prema vratima. Jedne su zahihotale kad je ušao, a druge su zbunjeno ustuknule kao da se boje njegove nazočnosti, a neke su pak dignule ruke kao u nijemoj obrani od zlog demona. No, ispod vela blistali su njihovi pogledi, znatiželjni, istražujući pogledi iz dubine nedokučivih očiju. „Sada možete početi cijepiti.“ Mladi eunuh dovede jednu ženu do operacijskog stola. Rukav joj je bio malo rasporen, pa je nekoliko četvornih centimetara kože bilo razotkriveno za cijepljenje.

Felix je nekoliko puta duboko udahnuo i izdahnuo. Dok je punio prvu špricu, osjetio je kako mu ruka podrhtava, pa je morao pripaziti da ženi iglom ne zada bol dok je bode u nadlakticu. To je ipak bio najnapetiji trenutak u cijelom postupku, jer sa svakom daljnjom špricom kojom je cijepio, sa svakom ženom koja je pristupila stolu, sve se više tobožnja avantura pretvarala u liječničku rutinu koja se od njegova rada u domovini razlikovala samo po tome što je ondje barem mogao razgovarati sa svojim pacijentima. Što li sve nije očekivao od tog dana! Svu čaroliju Orijenta... Osjećao se poput dječaka kojemu su obećali fantastičnu vožnju vrtuljkom u nedjelju popodne u lunaparku da bi ga se zatim riješili vodeći ga na običnu šetnju. Stoga je bio sretan što će, nakon nekoliko sati rada, ubrzo doći kraj procesiji tih crnih, nijemih bića bez lica. Još samo nekoliko žena čekalo je u redu kadli je iznenada začuo jedan tihi glas. „Moja je prijateljica bolesna, treba joj pomoć.“ Felix nije ni sam vjerovao što čuje, pa je zbunjeno spustio špricu. „Molim vas, nastavite!“ reče glas. „Nitko ne smije ništa zamijetiti.“ Žena je govorila francuski, i mada je to gotovo bio šapat koji je Felix jedva razumio zbog njezina naglaska, taj ga je glas dirnuo poput glazbe. Bio je to najljepši ženski glas što ga je ikada čuo. Iako mu je ruka snažno zadrhtala tako da je jedva pogodio djelić kože na njezinoj nadlaktici, žena se uopće nije trgnula kad joj je igla prodrla u meso. „Molim vas, pitajte me bilo što! Kizlar-aga već gleda ovamo.“ Felix je bio kao naelektriziran. Kakvo mu se to biće obraća? Žena je bila pokrivena kao i sve ostale, iza crne tkanine motrila su ga dva oka, dva velika, malo zaobljena oka, tamne, tople sive boje koja je poput sjetne koprene obujmila njezin pogled. Unatoč tom nevidljivom velu njezin je netremični pogled bio usmjeren u njega kao da žena, kojoj su pripadale te neobične oči, čita njegovo srce. „Jeste li... Je li vas u posljednje vrijeme boljela glava?“ promuca Felix kako bi rekao bilo što donekle smisleno. Prije negoli je nepoznati glas stigao odgovoriti, upleo se vrhovni eunuh. „Razgovori su zabranjeni!“ Dojurio je brže nego što bi čovjek očekivao pri pogledu na njegovu debljinu. Felix je imao još samo jednu želju. Došla mu je poput nadahnuća, ispunila ga takvom snagom da su mu riječi same od sebe navirale na usta. „Moram vidjeti lice ove žene“, objasni on. „Mora dignuti veo. Važno... važno je za cijepljenje.“ Kizlar-aga ga pogleda kao da mu se Felix obratio na kineskom. Bore na njegovu okruglom, plosnatom licu napnu se, on zatim udahne i napuhne obraze poput balona koji bi svakog trenutka mogao puknuti. Felix ponovno začuje glas neznanke pod velom.

„Pomozite nam, molim vas“, šapne ona, sada na engleskom. „Radi se o životu i smrti.“ Dok je govorila, on osjeti njezinu ruku u svojoj. Neopazice mu je dala ceduljicu. U istom trenu kizlar-aga zgrabi ženu za ruku i odvuče je. „Hadi! Hadi!“ Kreštavim glasom izvikivao je zapovijedi koje Felix nije razumio i tjerao je ispred sebe prema izlazu. Na vratima se još jednom okrenula. Žena ponovno pogleda Felixa, i taj ga pogled ponovno pogodi poput strujnog udara.

13

HAREM JE POČIVAO U DUBOKOJ, CRNOJ ŠUTNJI, u noći koja rađa novi dan. Utihnulo je Sultanovo sviranje na glasoviru koje je tjednima svaku večer odzvanjalo palačom, i pet stotina žena u kući sreće – kadune, ikbale, odaliske i gözde – utonulo je kao i njihov gospodar u drijemež zaborava, pod čvrstim nadzorom vladarevih eunuha, koji su pri slabom svjetlu tihih, zujavih plinskih svjetiljki patrolirali prolazima i hodnicima kako bi svoje štićenice sačuvali od opasnosti koje su prijetile iz vanjskog svijeta, izvan haremskih zidina. Samo iz odaja šeste miljenice dopirali su povremeno tihi vapaji. Fatima je još ležala bolesna, premda je od otkrića Salihina napada na njezin život uzimala samo ona jela koja je prvi Sultanov kušač okusio u njezinoj nazočnosti, jer otrov je još djelovao u njezinim žilama kao nakon podmuklog ugriza otrovnice. Njezina prijateljica Elisa nije se gotovo micala od njezine postelje. Odlazila bi iz odaja bolesnice na jedan sat samo kad bi je pozvao Sultan da mu čita roman ili s njim porazgovara o brzojavima njegovih doušnika. I te noći bdjela je uz njezinu postelju držeći je za ruku i brišući joj hladni znoj s čela. „Daj mi još malo... molim te“, šapne Fatima. „Ne mogu... ne mogu više izdržati.“ „Malo se strpi“, reče Elisa. „Noćas će doći pomoć. Nadajmo se.“ Posljednje riječi dodala je vrlo tiho kao da ni sama u njih ne vjeruje. S hodnika je čula kurdskog urara koji je, kao i uvijek u ponoć, navijao satove u haremu. Gdje li je Nadir? Već je odavno trebao doći. Elisa se digne da promijeni Fatiminu plahtu promočenu od znoja. Fatima je ponovno utonula u nemiran, grozničav san. Pod njezinom spavaćicom izbočio se okrugao trbuh. Uskoro je trebala roditi. Hoće li imati dovoljno snage? Sve je ovisilo o tome što će se noćas dogoditi. Elisa oprezno opipa Fatimin trbuh. Srećom, čini se da je dijete još živo. Osjetila je posve jasno kako se miče. Unatoč zlatnim pilulicama koje je njezina prijateljica uzimala. Kizlar-aga donosio je svaki treći dan po jednu od tih pilula na Sultanovu osobnu zapovijed. Nije to bio jedini znak njegova zanimanja. Cijeli je harem znao kako Abdul Hamid strašno pati zbog svoje miljenice. Skoro svakog sata raspitivao se za njezino stanje, slao joj skupocjene poklone, uključivao je u svoje molitve i stalno zahtijevao

od svojeg astrologa nove horoskope. No, kao i prije, nije se htio upletati u njezinu sudbinu. Samo providnost mora odlučiti, odgovarao je na Elisine molbe – neka bude volja Alahova. Jedina pomoć koju je pružao svojoj miljenici bile su zlatne pilulice, i Fatima ih je željno čekala kao gladan komad kruha. Čim bi ih popila, opustile bi joj se izmučene crte lica, zanijemjeli bi jauci na njezinim usnama, pa bi na nekoliko sati utonula u drijemež u kojem je nisu mučili bolovi i strahovi. Kuglice su, naime, ispod pozlate sadržavale crnu, ljepljivu masu koja se dobivala iz makova soka – opijum. Bili su to eliksiri noći, a uzimale su ih mnoge žene u haremu. Ovisno o rangu, opijumska masa miješala se s hašišem i mirodijama, s ambrom, mošusom i drugim esencijama. Najuglednije gospođe zahtijevale su pripravke i s dodatkom bisera, lazurita i rubina smrvljenih u prah, a Sultanove kuglice bile su čak pozlaćene. No, koliko god pripravci bili različiti, opijum je nakon žvakanja imao isti učinak. Zaslađivao je haremski život, obilježen dosadom i osamljenošću, a ženama darivao ugodan mir. U nestvarnim noćima nakon uzimanja opijuma zatočeništvo je gubilo svoju strahotu. Usnuli duh uživao je u slobodi koja naoko nije znala za granice; bio je to umjetni raj, u kojem bi se i Sultan povremeno izgubio kako bi zaboravio svakodnevna ograničenja. I Elisa je jednom uživala u toj slobodi. S opijumom više nije trebala žirafu za pogled preko haremskih zidina. Mogla je pobjeći kamo je htjela a da ne napravi ni jedan jedini korak. No opijum joj je ulijevao strah. Gotovo sve žene, koje su se dulje prepuštale uživanju opijuma, patile su od gubitka pamćenja. Zaboravile su svoje podrijetlo i svoju domovinu, cijeli život što su ga nekoć vodile prije dolaska u saraj i naposljetku zaboravile i taj drugi, kasniji život koji su jednoga dana još mogle voditi izvan harema. Stoga je Elisa samo jedanput uzela eliksir noći. Raj kojemu je eliksir otvorio vrata bila je fatamorgana iz koje više nije bilo povratka. Dok je ponovno brisala Fatimi znoj s čela, netko je tiho otvorio vrata. Elisa preko ramena pogleda u vrata. „Konačno si došao!“ „Nisam mogao prije doći“, odvrati Nadir. „Buyuk kalfa...“ „Bez dugih objašnjenja“, prekine ga Elisa i pruži mu jedno pismo. „Daj to strancu. I požuri. Inače će on biti ondje prije tebe pa ćete se mimoići.“ Tiho kako je ušao, tako je i ponovno nestao u hodniku. Kad se okrenula, Elisa se trgne. Fatima se probudila i zurila u nju velikim, grozničavim očima. „Nema... nema mi pomoći“, šapne ona. „Znam... znam... zakon harema... Moj kismet...“ „Ti i tvoj kismet“. Elisa se pokušala nasmiješiti. „Sve će biti opet dobro. Vjeruj mi.“

No Fatima je više nije čula. Već se vratila u onaj drugi svijet koji je bio tako blizu carstva Smrti. Elisa pogleda prijateljičino lice. Je li i sama vjerovala u ono što je obećala Fatimi? Podmitila je dvorsku ludu, dala mu svoj dvomjesečni bašmaklik da odvuče pozornost albanskih stražara kako bi liječnik mogao ući u harem. Nadir je trebao doći po njega u jedan sat poslije ponoći. Nadala se da je Nijemac razumio njezino pismo, jer nije još nikada pisala na francuskom. A ako je i shvatio njezinu poruku, zašto bi svoj život stavio na kocku? On s Fatimom nema nikakve veze, ne tiče ga se njezina sudbina. Možda ju je već i odao, pričalo se da se sprijateljio s pukovnikom Taifunom... No, što je drugo mogla učiniti? Ako Fatima ne dobije pomoć, umrijet će. Elisu odjednom obuzme osjećaj da su sve njezine nade uzaludne, da je sve to samo lažan, nestvaran san u koji je zalutala kao da je i sama uzela opijum. Pogladila je krunicu na ručnom zglobu i tiho se počela moliti.

14

U ISTO VRIJEME U NAJLUKSUZNIJOJ REZIDENCIJI PERE održavao se raskošan silvestarski bal. Svi njemački podanici, koji su trenutačno boravili u Carigradu, većina inženjera „Bagdadske željeznice“ i vojni savjetnici osmanske vlade, okupili su se u veleposlanstvu, visoko gore na brežuljku u europskom dijelu grada, kako bi dočekali novu godinu. Morali su, doduše, odustati od vatrometa, jer je zapovjednik policije zabranio takvo izražavanje radosti zbog zabrinutosti da bi se praskanje moglo krivo protumačiti. No, poslije jakog punča, pri čemu se nije štedjelo na rumu, počelo je slavlje, a u ponoć su s triput „hura“ i poklicima „živio“ pozdravili Njegovo Preuzvišeno Veličanstvo cara Wilhelma II., koji se isticao na uljanoj slici u odori paše na zidu svečane dvorane, pa su i bez vatrometa i praskalica polako ušli u 1909. godinu. Mlađi gosti plesali su raspojasano oko bora, koji je veleposlanikova supruga okitila zlatnim anđelima, lametama i umjetnim snijegom, dok su ostala gospoda razgovarala o političkim temama. Kružile su glasine o kontrarevoluciji. Glavnu riječ vodio je kulturni ataše, bojnik okićen odličjima na prsima. Nekoliko se pukovnija navodno zavjerilo da će ukinuti ustav i Abdul Hamidu vratiti njegovo staro pravo autokratskog vladara, bez obzira na parlament i slične moderne besmislice. Čeka se još samo, kako se pričalo, Sultanova zapovijed da napadnu buntovne mladoturke i njihov odbor, koji su od Abdul Hamida iznudili ponovno uvođenje ustava. Barun von Wangenheim se namršti. „Bojim se da sve ovisi o tome kakav će horoskop sastaviti dvorski astrolog.“ Gospoda su se nasmijala i počela se kladiti koje će snage pobijediti u tom natezanju revolucijice i kontrarevolucijice: snage novoga doba ili snage tradicije. „Mladoturci su ustavom možda kastrirali Sultana“, reče kulturni ataše, „no, je li on zbog toga eunuh?“ On stavi monokl na oko i zagleda se u Felixa. „Što vi mislite, doktore Mobius? Pa to spada u vašu struku!“ Felix slegne ramenima kao da mu je žao. „S politikom sam, nažalost, na ratnoj nozi.“ „Imate pravo“, reče veleposlanik. „Mladi ste, pa bi bilo bolje da plešete.“

Međutim, Felix je imao za ples jednako malo smisla kao i za politiku, ali je sa zahvalnošću iskoristio priliku da se izgubi. S čašom šampanjca u ruci polagano je odšetao do plesnog podija na kojem su se parovi, pod zapovjedništvom husarskog poručnika, svrstavali za galop. Felix ih je gledao, ali ih nije vidio. Razmišljao je o pismu koje mu je potajno dala tajanstvena haremska dama. Zašto ga nije bacio? Dvaput ga je zgužvao i bacio, ali i dvaput vadio iz koša. Poput napasti šuškalo je u njegovu fraku, u džepu na prsima. Neznanka ga je tu noć pozvala k sebi. Dok su plesni parovi pocikivajući galopirali mimo njega, Felix iskapi čašu i donese odluku. Ne, neće se odazvati pozivu – pa nije lud! Da ga uhvate, Sultan bi ga otjerao bez honorara. Osim toga, bio bi to diplomatski skandal. Kako bi stao pred oči svojoj zaručnici, a kamoli njezinim roditeljima? Orkestar je odsvirao tuš. „Dame biraju!“ Pred Felixom je stajala veleposlanikova supruga. „Smijem li zamoliti za ples?“ Zagledao se u nju kao u duha. Njezino sjajno, tusto lice neugodno ga je podsjetilo na lice njegove buduće punice. „Oh, posve sam zaboravio da još moram...“ On promrmlja ispriku i posrćući iziđe iz dvorane.

15

NEGDJE JE SAT OTKUCAO JEDAN kad se Felix malo kasnije ponovno našao pred tamnim, željeznim ulaznim vratima. Bila su ugrađena u zid uz cestu koja je na obali Bospora vodila prema sjeveru na podnožju brežuljka na kojem se uzdizala palača Yildiz. Pred tim vratima treba čekati, tako je stajalo u pismu, sve dok po njega ne dođe jedan eunuh kako bi ga tajnim prolazom odveo u unutrašnjost harema. „Da dođem ponovno ovamo po vas?“ upita kočijaš veleposlanstva. „Ne, neće biti potrebno.“ Ni pred prvi posjet vili Rossmann Felix nije bio tako nervozan kao u trenutku kad se kočija udaljila i ostavila ga samoga. Negdje se oglasilo mladunče ćuka. Što li, dovraga, ovdje tražim, pitao se Felix. Sultanovim upaljačem pripalio je cigaretu pokušavajući naći razumne razloge za svoj nerazumni potez. Nije li položio Hipokratovu prisegu? Ne zahtijeva li se u toj prisezi da svakom čovjek u nevolji mora pružiti liječničku pomoć? Bez obzira na vlastite interese? Osim toga, čekat će samo onoliko vremena koliko je potrebno da cigareta izgori... Kad mu je cigareta izgorjela do posljednjeg dima, Felix je začuo okretanje ključa. Odmah zatim zaškripe željezna vrata otvarajući se, i on prijeđe preko praga prije negoli je imao vremena da se predomisli. Tamni podzemni hodnik osvjetljavala je baklja. Felix pogleda u crno lice i trgne se. No mladi crnac koji je nosio baklju ljubazno mu se smješkao kao na reklami za čokoladu. Kad je Felix uzvratio njegov nijemi pozdrav, eunuh mu preda pismo. Felix je razabrao kako crnac drhti. Očito je bio nervozan kao i on. Felix pri drhtavu svjetlu preleti pogledom tih nekoliko redaka. Nedvojbeno od iste ruke koja mu je napisala ceduljicu i koju mu je krišom predala ona žena iz harema: „Molim Vas, pođite za eunuhom. On mi je odan i odvest će Vas k meni bez opasnosti. Nemojte se bojati. Bog će Vas blagosloviti.“ Tek molba da se ne boji pobudila je u Felixu strah. Sve u njegovoj nutrini vrištalo je da se smjesta okrene i vrati. No za to je bilo prekasno. Eunuh je već zatvorio za njim vrata, i Felixu je preostalo samo da ga slijedi podzemnim hodnikom, sve dublje u brdo. Osjećao se donekle kao Kara Ben Nemsi koji se sa svojim slugom Hadži Halef

Omarom upustio u jednu od svojih pustolovina. Međutim, sumnjao je da su se Kara Ben Nemsiju koljena tresla kao njegova. Uskoro je podzemni hodnik prešao u podzemne stube s tako niskim stropom da je Felix morao pognuti glavu. Je li to bio tajni prolaz kroz koji je Sultan mogao pobjeći iz svoje palače? Felix je već čuo za takav put bijega, a i u luci je vidio carsku jahtu koja je ondje, kako se pričalo, dvadeset i četiri sata bila spremna isploviti, no objašnjenje što ga je čuo odbacio je kao jednu od mnogih priča iz Tisuću i jedne noći koje u ovom neobičnom dijelu svijeta tako često nadomještavaju stvarnost. Nakon bezbrojnih stepenica stubište je završavalo u paviljonu, uređenom poput gospodske odaje. Felix se naježio i osjetio kako mu spolovilo raste, premda se tome odupirao. Je li već bio u haremu? Eunuh je prešao prostoriju i zaustavio se ispred zabravljenih vrata. Stavio je prst na usta, zatim ugasio baklju i oprezno povukao zasun. Felix je bez daha virio kroz odškrinuta vrata, no umjesto golih ženskih tijela vidio je samo park osvijetljen blagim mjesečevim svjetlom. Odnekud su se čuli tihi glasovi i prigušen smijeh. Felix je osjetio i razočaranje i olakšanje. Ispod jednog drveta razabrao je patuljka, koji je, po svemu sudeći, zabavljao naoružane stražare. Eunuh dade Felixu znak da ga slijedi. U sjeni dvaju kioska prešli su preko praznog dijela travnjaka, zatim se spustili u jarak koji je vodio do podrumskih vrata. Ljutito, višeglasno frktanje dočekalo ih je u tamnoj, smrdljivoj, nadsvođenoj prostoriji. Pa tu je zaudaralo na mačju mokraću! Felix je zurio u mrak, i doista, kad su se njegove oči privikle na tamu, razabrao je desetke kaveza u kojima su bile zatvorene mačke. No nije se imao vremena čuditi, jer ga je eunuh poveo dalje kroz labirint hodnika i prolaza, koji je pri difuznom, slabom svijetlu plinskih svjetiljki bio još zamršeniji nego danju. Iznenada se pred Felixom otvore vrata oblijepljena tapetom, a već u sljedećem trenutku stajao je pokraj bolesničkog kreveta. Na njemu je ležala žena skrivena velom, koja se kupala u znoju i u nemirnom se snu bacala amo-tamo. Felix se nesigurno osvrne. Gdje je ona druga – žena zbog koje se upustio u ovu pustolovinu? „Mnogo vam hvala što ste došli.“ Čim je progovorila, Felix prepozna glas i okrene se kao da ga je dotaknula nježna ruka, Felix se okrene. Pokrivena koprenom od glave do pete, izišla je iza pregradnog zida i pokazala rukom prema bolesnici. „Možete li joj pomoći?“ Ispod vela gledala su ga dva siva, sjetna oka – one iste oči koje su ga danima progonile. Felix se morao prisiliti da se odvoji od njezina pogleda. Dok je eunuh na vratima čuvao stražu, on otvori liječničku torbu i sjedne na krevet do bolesnice. Još

prije negoli ju je pregledao, jednim je pogledom ustanovio dvije stvari: žena je bila u poodmakloj trudnoći i u životnoj opasnosti! „Kako je dugo u ovom stanju?“ upita on. „Već mnogo tjedana. Otrovana je.“ Iz sivih očiju govorio je strah. Felix kimne. Sve bi učinio da iz tih očiju nestane strah. „Znate li o kojem se otrovu radi?“ Napustila ga je sva nervoza, pa je sada bio samo još liječnik. Žena odmahne glavom. „Stavljali su joj ga u hranu.“ Felix uhvati bolesnicu za ručni zglob. Puls joj je bio vrlo ubrzan i slab kao i njezino disanje. Tada on uzme stetoskop. „Smijem li?“ upita prije no što će staviti lijevak na prsa bolesnice. Žena kimne. Felix se nagne preko stetoskopa. Srčani tonovi bili su tako slabi da ih je jedva čuo. Dignuvši glavu, ponovno je vidio dva siva, prestrašena oka. Shvatio je i bez riječi što ga pitaju. Odjednom se počeo osjećati jadno. „Ne znam“, reče on. Gledao je neodlučno u svoju torbu. Što bi dao bolesnici? Kod sebe je imao samo jedno sredstvo koje bi došlo u obzir, zmijski protuotrov. Carla, njegova zaručnica, negdje je pročitala da u Turskoj ima zmija i inzistirala je da to sredstvo ponese sa sobom na put. Bi li to pomoglo? Felix nije imao izbora. Izvadi ampulu iz torbe, prelomi stakleni vrh i špricom usisa tekućinu. Prije negoli je bolesnici dao injekciju, sterilizirao je čeličnu iglu plamenom upaljača. „U ovom trenutku ne možemo učiniti više“, reče on odloživši špricu. „Sada moramo vašoj prijateljici dati mira.“ On složi instrumente u torbu i digne se. Žena pod velom otvori vrata susjedne prostorije i dade mu znak da je slijedi. Ponovno je čuo njezin glas. „Hoće li moja prijateljica preživjeti?“ Felix uđe u drugu sobu i zatvori vrata. „U svojem pismu spomenuli ste Božji blagoslov“, reče on što je obzirnije mogao. „Možda biste se sada trebali moliti Bogu. Mislim Alahu, naravno.“ „Molim se istom Bogu kao i vi“, odvrati neznanka. „No, hoćete li time reći da ona možda neće uspjeti...?“ Felix je oklijevao. Što da joj odgovori? Nije bio siguran kako će protuotrov djelovati. Vjerojatno će pomoći, simptomi bolesnice ukazuju na zmijski otrov, a

možda i neće. „Nemojte se bojati“, reče on. „Mislim... mislim da će uspjeti.“ On se nakašlje kao da ga ta laž škaklja u grlu. „Posve sigurno... mislim.“ Žena mu nijemo stisne ruku. Felix osjeti kako ga oblijeva crvenilo. Još ga nikad nečiji dodir nije tako uzbudio kao dodir te neznanke. Kao da je začaran. Bila mu je tako blizu, ali i beskrajno daleko. A tada mu na usta navre pitanje. „Tko... tko ste vi?“ „Elisa...“, šapne ona. „Elisa...“ Ponovio je to tajanstveno ime kao u snu. On pruži ruku prema njoj ne znajući što radi i odmakne joj veo s lica. U istom trenutku shvati grozotu svojeg čina pa posegne za velom da ispravi svoju pogrešku. No neznanka mu zadrži ruku. Posve mirno i slobodno zagleda se u njega sivim očima iz kojih je nestao sav strah, sigurno i ponosno poput kraljice koja se ne stidi svoje nagosti. Felix gotovo zaboravi disati. Iako njezino lice nije nipošto odgovaralo zakonima ljepote, čak je bilo i pomalo neskladno, ta ga je žena očarala više od Mona Lise u Louvreu. Bila je još sasvim mlada, možda je tek prešla dvadesetu, a njezin mali, pomalo prćasti nos, pridavao je njezinu izgledu nešto djetinje što je bilo u čudnoj suprotnosti sa sjetnim izrazom njezinih očiju. Koža joj je bila tamna, gotovo smeđa, a luk njezinih obrva gubio se na sljepoočnicama ispod uvojaka svijetle, plave kose. Njezina su usta zapravo bila vrlo velika, ali njezine pune, tamnocrvene usne privlačile su Felixa takvom snagom da bi dao jednogodišnju plaću da ih barem jedanput poljubi. Potpuno je utonuo u njezin pogled kadli se odnekud iz daljine začuju zvuci flaute. Žena se namrštila, na licu joj se čitalo iznenađenje, duboko divljenje koje je odmah prešlo u osmijeh. „Hvala“, šapne ona. Felix sklopi oči i načas mu se učini da na svojim usnama osjeća njezin prst.

16

TE NOĆI ELISA NIJE NI OKA SKLOPILA. Susret s Europljaninom bio joj je poput otkrivenja: veličanstven dar koji ju je iznenada i neočekivano osvojio. Ne, ljubav se ne može zapovjediti, ali ona je silan događaj kad nenadano obuzme čovjeka. Sve riječi koje je Elisa uzvratila Sultanu da ga odbije, sve riječi koje je znala iz svojih pjesama što ih je sama izrekla ili pjevala a da uz njih nije osjetila ono pravo, kao da one postoje samo u nekom drugom svijetu – sve te riječi osjećala je svim svojim bićem, njihovu snagu, njihovu veličinu, njihovu ljepotu, kao da je prožima svemogući Bog. Kada je liječnik otišao, Fatima je utonula u dubok san. Disala je mirno i ravnomjerno. Tiho, da je ne probudi, Elisa iziđe iz sobe. Ostat će u prijateljičinu stanu ako se Fatima probudi i zatreba je. Elisa u salonu priđe prozoru i odmakne zavjese kojima je bila zamračila sobu kako stražari ne bi ništa posumnjali. Pogledala je kroz drvene rešetke na prozoru. Vani je bila tamna noć. Naoblačilo se, pa je mjesec samo povremeno obasjavao park. Tek tu i tamo u tami tinjale su crvene točkice. To su zacijelo bile cigarete albanskih stražara koji su pušenjem kratili duge noćne sate. „Želim vam sve dobro u novoj godini“, rekao joj je na rastanku. Njegove su riječi još odjekivale u njoj poput tonova poznate melodije. Hoće li ga ikada ponovno vidjeti? Elisa sklopi oči kako bi se predala slikama u svojoj duši. Bila je topla ljetna noć, a viseći vrtovi u parku, okupani mjesečevim svjetlom, spuštali su se prema moru, na čijim su crnim valovima blistale zapjenjene krijeste. Cijela je palača spavala. Ni s jednog prozora nije prodiralo svjetlo, nije se čulo ni glasa. Samo je ona još bila budna. Zrak je bio težak. Bilo je sparno. Skinula se, te gola i bosa izišla van da udahne miris tisuća cvjetova koji su svoj miris združili sa sparinom noći. Na srebrnoj mjesečini cvjetala su stabla naranči i obrubljivala stazu po kojoj još nije hodala. Kako bi rado hodala po toj stazi, noćas, s njim... Osjećala je njegovu ruku u svojoj, i uz njega je koračala po sjajnoj mjesečini i došla u zemlju koju još nikada nije vidjela. Nečujno, u sablasnom letu, pokraj njih proletješe šišmiši. Cvrčci su cvrčali, a u jezercu su kreketale žabe, dok je voda šumila u vodoskocima. Je li to bio san ili

java? Možda ima snova koji se ostvare kad se odsanjaju... Na svojim usnama osjetila je njegove. Odjednom se otvore vrata. Ona osjeti vrelinu svoje krvi, kožu kako gori – tako je bolna bila osamljenost... „Elisa...“ Ona se uplašeno trgne. Patuljak Murat stajao je na vratima koja su povezivala salon sa spavaćom sobom. „Što radiš ovdje?“ upita ona i stegne šal oko ramena. „Htio sam samo vidjeti kako je Fatima“, odvrati on. „Nisam mogao spavati i zabrinuo sam se. No sve je u redu“, doda brzo vidjevši joj lice. „Spava duboko i čvrsto.“ Nestao je tek što je to izrekao. Elisa ponovno priđe prozoru i još jednom pogleda van da nađe krajolik što ga je maloprije napustila, krajolik svoje duše. Na obzoru, iznad mora, s one strane visećih vrtova, budio se novi dan. Tek sada doprlo joj je do svijesti da već satima ne misli na svoju prijateljicu.

17

SIN! SIN! Sultanu se rodio sin! Neka je hvala Alahu! Sedam topovskih salvi objavilo je sretan događaj, a izvikivači su širili tu novost posvuda u gradu, i ubrzo je cijeli Carigrad odjekivao od klicanja. Svi podanici okitili su kuće šarenim lampionima, a u džamije su hrlile tisuće ljudi da bi zahvalile Alahu i molile ga za dug život Sultana i njegova novorođenog sina. Svečanosti su trebale trajati sedam dana. Svaki je odjel palače dao zaklati pet ovnova u prinčevu čast, a harem se pretvorio u carstvo čulnih užitaka. Bezbrojne svjetiljke i baklje osvjetljavale su zgradu i vrtove, od jutra do večeri kuća sreće odzvanjala je zvucima haremskog orkestra. Brda ribe i mesa, povrća i voća, kruha i kolača izlazila su iz kuhinja palače i odlazile u odaje žena s rijekama kave i šerbeta. Svi članovi carske obitelji trebali su sudjelovati u vladarevoj radosti. Kadune i ikbale, odaliske i gözde pjevale su i plesale, i vladalo je veselo raspoloženje kao na svečanosti stupanja na prijestolje. Čak se Saliha, četvrta kaduna, svrstala u počasni špalir kad je Abdul Hamid ušao u harem da se divi najmlađem potomku kuće Osman. Fatima je ustala iz babinja već drugi dan nakon porođaja. Porođaj joj je bio izbavljenje. Zahvaljujući njemačkom liječniku nije samo ozdravila, nego se s porođajem oslobodila i straha za sebe i za svoje dijete! Čim je njezin sin ugledao svjetlo dana, više nije prijetila opasnost ni od Salihe niti od bilo koje suparnice. Njezin se kismet ispunio, pa će njezin život odsad biti samo slijed sretnih događaja. Možda će je Sultan još ovog tjedna službeno uzdići na položaj prve miljenice. Prema službenoj ceremoniji, Fatima je trebala dočekati Abdul Hamida u svojem krevetu, svečano okićenom crvenim plahtama i pokrivačima. Bila je tako uzbuđena da ju je Elisa morala držati za ruku. Stalno je pogledavala u zlatnu kolijevku u kojoj je drijemao njezin sin ne sluteći uzbuđenje koje je izazvalo njegovo pojavljivanje na svijetu. Cijela prostorija nalikovala je na riznicu. Brokatne tkanine visjele su na prozorima i vratima, pokućstvo je bilo ukrašeno dragim kamenjem, a zidovi su svjetlucali od zlata i srebra tako da njezin sin, kad god otvori oči, vidi samo raskoš i veličanstvenost svojeg budućeg života. Fatima je bila sretna kao nikad dotad kada se Abdul Hamid nagnuo nad kolijevku.

„To je moj dar vama, Vječno Veličanstvo.“ Sultanovo lice zablista. Ponosno gledajući sina, on prošapće njegovo ime. „Zvat ćeš se Mesud, Sretnik. „ Poljubio je usnulo dijete u čelo. Fatima je jedva izdržala u krevetu. No, kad se uspravio, nije pogledao nju nego Elisu. „Alah je uslišio tvoje molitve“, reče on nasmiješivši se. „Gotovo bismo povjerovali da imaš pravo – ljubav je jača od kismeta.“ „Oprostite, Vječno Veličanstvo“, reče Fatima, „ali ja ne shvaćam vaše riječi.“ „Mora li se sve shvatiti ako je čovjek sretan?“ Prije negoli je stigla odgovoriti, Sultan pljesne rukama. U sobu uđe procesija eunuha s njegovim darovima – škrinjama punim zlata i srebra, dijamanata i nakita, biserja i dragog kamenja. Fatimi se oči napuniše suzama. Nije još nikada vidjela takvo blago. I sve je to pripadalo njezinu sinu, djetetu što je ondje spavalo u kolijevci, koje je nosila u svojem tijelu. Je li Alah ikoga mogao voljeti više od nje? Kizlar-aga otvarao je jednu škrinju do ruba napunjenu zlatnicima kadli su se svi odjednom uskomešali. Vrata su se otvorila, eunusi su se maknuli u stranu, i u sljedećem trenutku sve odaliske i robinje bacile su se na pod odajući počast najmoćnijoj ženi u haremu. Fatimino srce jače zakuca od radosti. Oslonjena na crni štap, ali uspravna i nepokrivene glave, Sultanova majka priđe krevetu babinjače. Kako li je Fatima čeznula za tim trenutkom! Kad bi se sultan valide nagnula, dignula njezina sina u naručje i poljubila ga u znak svojeg priznanja, Fatimin trijumf bio bi potpun, a njezin uspon na položaj prve miljenice zaključen i zapečaćen. „Dobro mi došli“, reče ona. „Sretna sam što vas mogu pozdraviti u svojim odajama.“ No Sultanova majka nije ju počastila ni jednim pogledom. Nije joj poljubila ruku, niti je uzela svojeg unuka u naručje. Umjesto toga, okrenula se prema Sultanu koji je stajao pokraj kolijevke, uprla u njega štap i rekla: „Što imaš tražiti pokraj kreveta te bezbožne žene? Smjesta izlazi iz njezinih odaja jer će te inače Alah prokleti kao i nju!“

18

NA POTICAJ SULTAN VALIDE održalo se u selamluku još iste večeri vijećanje kojem su prisustvovali Abdul Hamidove najpovjerljivije osobe – Izzet-paša, vladarev polubrat, te kizlar-aga i dvorski astrolog. Nije pozvan samo novi veliki vezir Hilmipaša, koji je tek prije kratkog vremena zamijenio bivšeg velikog vezira Kiamil-pašu. On je bio marioneta mlado-turaka i njihova Odbora, pa je nova vlada plesala onako kako su oni svirali. U njihovo ime veliki je vezir predlagao Sultanu sve apsurdnije zakone sa sve radikalnijim reformama. Htio je čak otvoriti djevojačku školu. Od takva čovjeka gotovo se nisu mogli očekivati korisni prijedlozi. Tema vijećanja bilo je samo jedno pitanje: Smije li Abdul Hamid priznati Fatimina sina kao svoje rođeno dijete? Kao mogućeg nasljednika i prestolonasljednika? „Ovo dijete nije plod Alahove volje, već samo volje njegove majke“, objasni šeihul-islam, najviši muslimanski vjerski autoritet. „Ona je sebi natovarila tešku krivnju na vrat. Nije samo prekršila zakon harema, nego se opirala i samoj providnosti.“ Dok je svećenik citirao desetke ajeta iz Kur'ana te bezbroj dugih, nespretnih i višeznačnih odlomaka iz svete knjige kako bi obrazložio svoju optužbu, pukovnik Taifun slušao ga je sa sve jačim negodovanjem. Argumentacija je bila apsurdna, uvreda za svaki prosvijećeni duh! No pazio je da se ne suprotstavlja šeihu. Svećenik nije bio samo bliski pouzdanik sultan valide nego i nadasve važan čovjek u igri političkih snaga a da bi se s njim posvadio. Sultan je bio kalif, Muhamedov nasljednik, i njegova je dužnost, kao svjetovnog vođe muslimana, bila sačuvati islamsko carstvo i u njemu osigurati islamski pravni poredak. No ovlaštenje za njegovo postavljanje na dužnost i razrješenje imao je samo šeih-ul-islam. Taifun je bio prilično siguran da će mu taj čovjek još zatrebati. Možda već uskoro. Abdul Hamid digne ruku. Na licu mu se vidjelo koliko se u sebi lomi. Taifun ga je prvi put razumio, gotovo suosjećao s njim. Fatima je bila najljepši biser u carskom haremu, žena koja je svakom muškarcu mogla prirediti dženet, raj na zemlji. Hoće li je Abdul Hamid žrtvovati zbog svoje vjere? Svoje vjere i politike? „Vaše riječi sve nas ispunjaju velikom zabrinutošću“, odvrati Sultan. „No, prije negoli odlučimo, da čujemo i mišljenje ostalih.“

Sve ih je pogledao ispitujućim pogledom, ali njegovi savjetnici izbjegavali su njegov pogled. Dok je šeih-ul-islam nastavljao mrmljati ajete iz Kurana, Izzet- paša gladio je svoju tamnu bradu i bespomoćno gledao u pod. Čak je i astrolog spustio glavu. Zvijezde se očito nisu mogle odlučiti. Zatim se kizlar-aga javi za riječ. „Moja pamet“, objasni on svojim falsetom, „nije naučena slijediti visokoumne misli koje šeih-ul-islam iznosi s takvom zadivljujućim lakoćom. Providnost i Alahova volja izvan dohvata su mojeg skromnog razumijevanja. Mogu izvijestiti samo ono što mi dopušta mojih pet osjetila.“ On zastane kako bi mogao promotriti svoje šiljaste, ulaštene nokte. Na prstenjaku njegove ljevice blistao je golemi dijamantni prsten – dar što ga je tek ovo poslijepodne dobio od Sultanove majke. Ne ispuštajući prsten iz vida, glavni eunuh i upravitelj harema nastavi: „Čitateljica Kurana Vječnog Veličanstva, Armenka Elisa, i njemački liječnik, kojega je Vječno Veličanstvo primilo s beskrajnom dobrohotnošću, očito su stupili, kako da se izrazim, u vezu u koju se nipošto nisu smjeli upustiti...“ Taifun zbunjeno digne obrve. Je li se dogodilo nešto o čemu on ništa nije znao? Nije vjerovao vlastitim ušima kad je kizlar-aga nastavio pričati. Je li se to između njegova prijatelja doktora Mobiusa i Armenke počela razvijati ljubavna veza? „Ona mu je dostavila poruku, vjerojatno za vrijeme onog pregleda koje je Vječno Veličanstvo tako velikodušno zapovjedilo za dobro svojih štićenica, unatoč svim mjerama opreza s naše strane, zaobilazeći sve propise i bestidno iskorištavajući povjerenje što ga je Vječno Veličanstvo...“ „Da, da, da“, prekine ga Sultan. „Kakve to ima veze s našim slučajem?“ Kizlar-aga odlijepi zaljubljen pogled s prstena te objavi neočekivano mnogo dubljim, gotovo muškim glasom: „Njemački je liječnik uz pomoć Armenke prodro u carski harem kako bi posjetio Fatimu, miljenicu Vječnog Veličanstva, kod njezina kreveta.“ „To je nečuvena tvrdnja!“ poviče Abdul Hamid. „Ako je to točno, onda...“ Nije dovršio rečenicu, ali Taifun je i bez toga znao što znači ta optužba. „Ima li kakav dokaz za tu sumnju?“ upita on. Kizlar-aga razmijeni poglede sa šeih-ul-islamom, i kad je ovaj kimnuo, kizlar-aga pljesne rukama. Odmah zatim u dvoranu uđe dvorska luda. Odjeven u bijelu odoru, luda priđe Sultanu i duboko se pokloni nosom dodirujući pod. „Pokaži nam što si našao u odaji miljenice“, potakne ga kizlar-aga.“ Patuljak posegne u džep odore te izvuče predmet koji se bljeskao poput dijamanta na ruci glavnog eunuha – upaljač što ga je Abdul Hamid darovao njemačkom

liječniku. Kad je Sultan ugledao dokaz, rukama prekrije lice. Beskrajno dugo čulo se samo njegovo teško disanje. Zatim je spustio ruke i, lica ukočenog poput mrtvačke maske, rekao: „Prokleti bili izdajnici kojima smo okruženi, prokleta njihova djeca i djeca njihove djece. Jao njima! Više nećemo prihvaćati njihovu neposlušnost.“ S mukom, kao da ga je to stajalo nadljudskog napora, on se digne s prijestolja. „Staro pravo ponovno stupa na snagu. Dajte upute svim nadležnim osobama. Moraju poduzeti potrebne mjere. Odmah!“ Taifun se do krvi ugrize za usne. Je li došao trenutak odluke? Dok je on lizao krv s usana, glavni eunuh upita u tišini: „A što će se dogoditi sa ženama i djetetom?“ Sultan se okrene i priđe prozoru kroz koji se na crnom nebu vidio uski srp polumjeseca. Ne gledajući nikoga, on odgovori prazna pogleda i bezbojna glasa: „Neka mi više nikada ne dođu na oči. Alah neka odluči o njihovoj sudbini. Molit ćemo se samo njemu.“

19

TE NOĆI U VOJARNI TAKSIM, u samom središtu grada, izbila je pobuna. Vojnici su se digli protiv časnika i zatražili od svojih drugova u drugim vojarnama da zajedno s njima brane islam od nevjernika u „Odboru za jedinstvo i napredak“. Mladi časnici nisu im sa svojim drilom davali ni vremena da se operu prije molitve kako je zapovijedao Poslanik! Krenuli su pješice i na konjima i za nekoliko sati cijeli se Carigradski garnizon s trideset tisuća vojnika priključio pobunjenicima protiv nove vlade. Posvuda su praskale puške. Premda pobunjenici nisu nailazili na otpor, ubijali su časnike, a policajci su odbacivali moderne kacige i ponovno stavljali stare fesove na glavu. Ustanici su se udružili s vjerskim fanaticima, s doušnicima koji su ostali bez kruha i s degradiranim pašama u muslimanska bratstva, i glavni je grad carstva ubrzo bio u rukama dočasnika i vjerskih fanatika koji su pjevali vjerske pjesme, klicali Alahu i Sultanu i gromoglasno zahtijevali da treba sastaviti vladu koja će konačno poštovati šerijat, svete zakone Kur'ana. Dok se pobuna protiv snaga novoga doba sve više širila, u palači Yildiz iz Sultanovih privatnih odaja odzvanjali su usamljeni zvuci glasovira, nedvojben znak njegova carskog neraspoloženja. Fatima je to slušala ispunjena strahom. Još prije nekoliko sati vjerovala je da je postigla cilj svojih snova – a sada? Nikada nije bila tako daleko od Sultana kao ove noći, premda je samo hodnik dijelio njezine odaje od njegovih. Zajedno s Elisom bdjela je pokraj kolijevke svojeg sina. Mirno je drijemao u svojem krevetiću, ne obazirući se na događaje u ovom svijetu. No, što će biti sutra? Dvije su žene očajnički pokušavale naći odgovor na to pitanje. Samo su znale da su nakon nastupa sultan valide dugo vijećalo, ali nitko ih nije obavijestio o rezultatu. U svojoj nevolji poslale su Nadira da sazna novosti. No eunuh nije nikako dolazio. Je li mu se nešto dogodilo? Jesu li ga možda i uhitili? Zato što je netko otkrio da je njemačkog liječnika pustio u harem? „Možda bi trebala nekome staviti u džep malo nakita?“ predloži Elisa. „Zbog čega?“ upita Fatima. „Sultan nas neće otpremiti. Ili će nas zadržati ovdje u haremu, a za to se molim Alahu, ili će...“

Netko pokuca na vrata. Žene se pogledaše. „Naprijed!“ reče Fatima. Kad su se vrata otvorila, ona se trgne. Pred njima je stajao kizlar-aga u pratnji dvojice albanskih stražara. Hoće li se sada doista dogoditi ono što je upravo pomislila? Iznenada je stala drhtati cijelim tijelom. „Molim vas da pođete za mnom“, reče kizlar-aga. „Obje. S djetetom.“ „Zbog čega?“ upita Elisa, blijeda. „Što hoćete od nas?“ „Zapovijed Vječnog Veličanstva.“ Glavni se eunuh nasmiješi kao da je Sultan poziva na ljubavnu noć. No o tome nije bilo ni govora. Kad je Fatima dignula dijete iz kolijevke, kizlar-aga ih je pokraj vladarevih odaja poveo prema vrtu. Zvuci glasovira bivali su sve tiši dok su ustrašene prolazile hodnikom, s albanskim stražarima iza leđa. Kad je kizlar-aga otvorio vrata u vrt, dijete u Fatiminu naručju zaplače. „Pssst!“ Dijamant bljesne u tami kad je glavni eunuh stavio prst na usta. „Nikakve buke, ako vam je život mio!“ Fatima dodirne djetetova usta da ga smiri. Nasreću, dječačić počne sisati njezin prst i u sljedećem trenutku ponovno zaspi. Nebo je bilo vedro i zvjezdano, a zrak je odisao mirisom cvijeća. „Kamo idemo?“ upita ona ponovno. „Recite nam, molim vas.“ Kizlar-aga ukori je strogim pogledom, i ona zašuti. Na drugom kraju vrta patrolirala su dva stražara. Glavni je eunuh čekao da nestanu iza jednog paviljona. Zatim je ženama dao znak da ga slijede. Kad su prešli jedan most, spustili su se stubištem do podrumskih vrata koja su vodila u jednu sporednu zgradu. Fatima pogleda Elisu. Čini se da je njezina prijateljica pomislila na isto. Ta zgrada bila je najomraženija u haremu. U podrumu je bila smještena prostorija za kažnjavanje, sobica bez prozora, u kojoj je küçük-aga šibao neposlušne eunuhe ili odaliske uhvaćene pri samozadovoljavanju. Je li to bila kazna koju je Sultan zapovjedio? No, zašto dijete? Hoće li joj ga oduzeti? Fatimu iznenada prožme topao, nepoznat osjećaj nježnosti. Tek sada je shvatila čudo koje joj se dogodilo. Rodila je to dijete, ono je stvoreno i oživjelo je u njezinoj utrobi. Objema rukama čvrsto ga privine na svoje grudi. Nikada neće dati od sebe to dijete, ma što se dogodilo. Nikada! „Stoj!“ Kizlar-aga digne ruku. U hodniku je vladao oštar, odvratan smrad. Ovdje je zacijelo negdje bilo smješteno uzgajalište mačaka. Glavni se eunuh okrene. „Sada možete ići. – Ne, ne vi!“ prosikće on kad su Fatima i Elisa krenule.

„Stražari!“ Albanci su salutirali, okrenuli se i nestali u smjeru iz kojeg su došli. Je li kizlaraga htio biti sam pri onom što će se sada dogoditi? „Hajde dalje, požurite!“ Na drugom kraju zgrade izišli su iz podruma. Kroz jedan prokop ponovno su stigli u park. Kizlar-aga je i sada pričekao da nikoga ne bude na vidiku, a zatim su u sjeni dvaju kioska prešli preko travnjaka. Iznenada se pred njima otvore vrata jednog paviljona. Pokretom glave kizlar-aga zapovjedi im da uđu. Tek što su ušle, on za njima zatvori vrata. Unutrašnjost okrugle prostorije bila je osvijetljena bakljom. Na dnu uskoga, strmog stubišta, koje kao da se penjalo u brdo, stajao je eunuh. Fatima odahne kad mu je vidjela lice. „Nadir? Ti?“ Eunuh se nije uopće na nju obazirao. „Imaš li dar kod sebe?“ upita kizlar-aga. „Imam... imam... svakako“, promuca Nadir i pruži mu dupkom punu vrećicu. „Možete... možete... prebrojiti, aga efendi.“ Kizlar-aga dobrohotno mu se nasmiješi. „Ma tko će kontrolirati poklon? To bi bilo vrlo nepristojno“, reče on i spusti vrećicu u džep ogrtača. Zatim se njegovo lice promijeni i nasmiješena dobrohotnost ustupi mjesto neslomljivoj strogosti. „Vječno Veličanstvo prepustilo je Alahu sudbinu ovih dviju žena. Ti znaš što to znači, crnče?“ „Narav... naravno, aga efendi.“ „Onda sada idi i ispuni carsku volju. Oslanjam se na tebe.“ Nadir uzme baklju sa zida i osvijetli njome stubište. „Haj... hajde, požurite!“ zapovjedi ženama koje su oklijevale. „Što ste tu zastale!“ Fatima pogleda Elisu. Njezina je prijateljica bila zbunjena kao i ona. No, kad ju je Nadir gurnuo drškom biča u bok, nadignula je haljinu i krenula. „Hajde“, šapne ona Fatimi. „Bolje je da ga poslušamo.“ Šutke su se stali spuštati niza stube. Fatima je zaštitnički jednom rukom zagrlila dijete dok se drugom rukom oslanjala na Elisu. Nadir im je osvjetljavao put. Tek kad su se iznad njihovih glava zatvorila vrata i začuo ključ u bravi, Nadir je pošao za njima. „Kamo nas vodiš?“ upita Elisa. „Pssst“, odgovori Nadir. „Moram vas utopiti u Bosporu.“ „ŠTO moraš?“

Nadir kimne. No u sljedećem trenutku njegovo se lice ozari. On spusti baklju na jednu stubu i čvrsto zagrli Elisu. „Hvala Alahu što ste žive. Kako sam se samo bojao!“ „Ne razumijem ni jednu jedinu riječ. Što sve ovo treba značiti?“ „Osudili su vas na smrt. I trebao vas je ubiti kizlar-aga. No ja sam mu dao sav svoj novac – kako bih vas ja otpratio. Pretvaram se da ću izvršiti njegovu zapovijed. A on se pretvara da mi vjeruje. Međutim, on točno zna...“ „To si učinio za nas?“ upita Elisa. „I vi ste meni spasili život!“ On je ponovno stisne uza se. „Ne mogu ni izreći kako se radujem. A sada pođite“, potjera ih. „Moramo se požuriti prije negoli se kizlar-aga predomisli i nahuška na nas one proklete Albance.“ Zatim se obrati Fatimi. „Da vam ponesem princa Mesuda?“ Ona odmahne glavom. „Ne, svojeg sina nosit ću sama.“ Trebalo im je samo nekoliko minuta da se spuste stubištem, ali Fatimi se taj silazak činio kao vječnost. Stube su napokon završile u podzemnom hodniku na čijem su se kraju mogla razabrati vrata. „Imaš li ključ?“ upita Fatima. Nadir izvuče svežanj ključeva iz džepa. „Ne bojte se, ubrzo ćemo stići!“ Kad su gotovo stigli do vrata, Elisa odjednom stane i uhvati Fatimu za ruku. „Znaš li što upravo činimo?“ Njezin je glas drhtao od uzbuđenja. „Napuštamo harem! Za jednu minutu bit ćemo slobodne. Prvi put u životu!“ Fatima kimne. No, umjesto da se veseli, osjeti kako joj se stišće grlo. „Zar se ti uopće ne bojiš?“ šapne. „Bojim“, reče Elisa. „Ali istodobno ne mogu dočekati. – „Što je?“ upita Nadira koji je tiho psovao sebi u bradu. „Zašto već ne otvaraš vrata?“ „Ne mogu, ključ je zapeo.“ „Pokušaj drugim.“ Dok je Elisa držala baklju, a Nadir pokušavao otključati drugim ključem, dijete se pomaknulo u Fatiminu naručju i u istom trenutku glasno zaplakalo. Ona mu priljubi obraz uz lice da ga smiri. „Samo se još malo strpi. Brzo će sve biti dobro.“ Dječačić prestane plakati kao da je shvatio njezine riječi pa je pogleda žmirkajući očicama na smežuranu lišcu. Gotovo se činilo da će se nasmiješiti. Malo čudo na njezinim rukama ispunjalo ju je takvom srećom da se strah što ga je još maloprije osjećala potpuno rasplinuo. No kad je dignula pogled sa svoje bebe, uplašila se.

Elisine oči raširiše se od zaprepaštenja, a Nadir napravi grimasu kao da je vidio vraga. „Ni jedan jedini ključ ne odgovara“, reče on. „Kizlar-aga promijenio je bravu.“ „I – što to znači?“ „Ne možemo van. Mi... mi smo sada unutra zarobljeni.“

20

SUTRADAN UJUTRO NA MOSTU GALATA istaknuli su crnu Mahdijevu zastavu. Time je objavljen vjerski rat. Mujezini su s minareta pozivali u borbu, a u džamijama su svećenici podjarivali gnjev, koji je već odavno tinjao, na nositelje novih ideja. Zahtijevali su da se Sultan prizna kao kalif pravovjernih i proklinjali reforme Odbora koji se nije obazirao na Alahovo ime i na zapovijedi Kurana, koji je iznevjerio stare običaje i koji je ženama dao tolike slobode da su se neke već usudile pokazivati se u javnosti bez peče. Veliki je vezir dao ostavku tek što je stupio na dužnost. No trebalo je krvi da se stiša plamen gnjeva. Vjerski ratnici s bijelim turbanima provalili su u parlament i ubili dva zastupnika, a na ulicama su napali armenske trgovce da protjeraju nevjernike iz grada. Ubrzo se u kršćanskim četvrtima raširio panični strah da bi sljedbenici Sultana i Alaha mogli, kao i nekad, Kurdima podijeliti oružje. Istodobno su kružile glasine da iz Makedonije nadiru vojne postrojbe Odbora kako bi ponovno uspostavile mir i red u glavnom gradu. Treći armijski korpus već je navodno krenuo iz Soluna i već se približavao Carigradu. Bi li se mladi časnici doista usudili svrgnuti zakonitog sultana i kalifa? Vijest o njihovu dolasku paralizirala je grad. Trideset tisuća vojnika, koji su provalili iz vojarni, čekali su vođu, ali više nitko nije znao reći tko ima pravo zapovijedanja i tko vlada narodom. Stanovnici su se povukli u svoje kuće, dućani i bazari bili su zatvoreni. Iza spuštenih rešetaka i rebrenica iščekivali su u strahu i neizvjesnosti što će se dogoditi, a njemački veleposlanik savjetovao je svojim zemljacima, koji su u veleposlanstvu potražili utočište, da što je moguće prije napuste Carigrad. „To je više od revolucijice i kontrarevolucijice. To je državni udar.“ Jednog četvrtka dr. Felix Mobius ušao je posljednji put u palaču Yildiz da se oprosti od Abdul Hamida. Već prije nekoliko tjedana završio je posao, a i komplikacije koje su imali neki pacijenti poslije cijepljenja u vidu povišene temperature i upale odavno su izliječene, pa je njegova misija mogla biti ocijenjena kao nadasve uspješan eksperiment. No oproštajnu audijenciju stalno su odgađali, pa još toga jutra nije bilo sigurno hoće li zbog političkog stanja uopće biti primljen. Felixa nije posebno zanimao ponovni susret s Abdul Hamidom. Možda se i pročulo o

njegovoj noćnoj pustolovini u saraju. No, je li se trebao vratiti u Berlin bez plaće za svoj posao? Nakon toliko vremena? Teško da bi njegov budući tast i punica imali za to razumijevanja. Kad bi samo znao kamo je nestao taj prokleti upaljač. Već ga danima nije vidio. Taifun ga je čekao na ulazu u palaču. Dok ga je pukovnik vodio kroz hodnike, Felix je osjećao uzbuđenje i napetost u trbuhu. Negdje u saraju, u dijelu u koji nije smio ući, ali je ipak potajno ušao, živjela je mlada žena s neobičnim sivim očima koja ga je načas začarala. Što radi u ovom trenutku? Iza kojih bi je vrata našao kad bi mu sva vrata bila otvorena? U duhu je čuo njezin glas kad mu je rekla svoje ime: Elisa... „Hoćete li, molim vas, dignuti ruke da vas poručnik može pregledati?“ Časnik stane pred njega kako bi ga pregledao. Felix ga uopće nije opazio. Žurio je da posluša Taifunovu zapovijed. Dok je časnik opipavao njegove džepove ne bi li našao oružje, Felix je pokušavao potisnuti sjećanje na neznanku te zabrinutost zbog izgubljenog upaljača. Pitao se koliki će biti honorar koji će ubrzo dobiti? Pustolovina je gotova – sada i zauvijek! Nekoliko minuta kasnije stajao je pred Sultanom. Abdul Hamid doimao se blijed i malaksao kao da danima nije jeo i spavao, ali dočekao je Felixa kao starog prijatelja. Ne koristeći se tumačem, obratio mu se na francuskom. Felixu je pao kamen sa srca. Sultan očito nije ni najmanje sumnjao. Unatoč lošem tjelesnom stanju, doimao se gotovo vedro dok je šarmantnim i duhovitim riječima hvalio Felixa za njegov rad kojim je uspio spriječiti opasnost od epidemije u palači. „No, prije svega“, doda Sultan, „želimo vam zahvaliti na osobnom zalaganju koje je čak prelazilo vašu stvarnu dužnost.“ Kad je Felix opazio lažni osmijeh kojim je Abdul Hamid popratio posljednje riječi, osjetio je kako ga prožima strah. Taj ga je čovjek prozreo u dušu! Sva njegova ljubaznost bila je najobičnija komedija. Što će se sada dogoditi? Felix se odlučio pretvarati kao da ništa ne razumije. Pokušavao je održati razgovor što je ležernije mogao. „Bila mi je velika čast da mogu služiti Vječnom Veličanstvu“, reče on naklonivši se. „I bit će mi zadovoljstvo da u Berlinu izvijestim o svojem boravku u glavnom gradu vašeg carstva. Kajzer Wilhelm bit će oduševljen kad čuje s kakvom strašću Vječno Veličanstvo potiče znanost.“ „To je vrlo ljubazno od vas“, odvrati Abdul Hamid. „Možda ćete tom prigodom nositi odličje koje smo vam dodijelili. Ma koje je to bilo odličje? Ah, da, Orden čestitosti... No, prije nego što vas otpustimo kako biste se vratili u domovinu – niste li nešto zaboravili?“ On se nagne i pruži Felixu upaljač koji mu je bio darovao. „Kakva

šteta, doktore Mobiuse, a tako smo se trudili da ga odaberemo.“ Felix osjeti kako mu krv navire u lice. Kako je samo mogao biti tako naivan! Dok je spremao upaljač u džep, nastojao je uhvatiti Taifunov pogled, ali on ga je izbjegao. No zato ga je debeli glavni eunuh fiksirao svojim malih svinjskim očima. Bijela, dugodlaka mačka pretrčala je parket i skočila na jastučić pokraj prijestolja. Sultan ju je češkao po zatiljku ne spuštajući pogled sa svojega gosta. Sav zastrašen, Felix odjednom spozna kako je Bospor daleko od Europe. Ovdje nije bilo na snazi ni pravo ni zakon – ovdje je na snazi bila samo Sultanova samovolja. Koljena su mu tako klecala da se jedva držao na nogama. „Onda“, upita Abdul Hamid, „je li vam se oduzeo dar govora?“ Dok je Felix uzalud tražio riječi, Abdul Hamid posegne za jednim od pištolja koji su mu, kao i uvijek, bili na dohvat ruke, te uperi cijev u Felixa. Felix se uhvati za naslon jednog stolca. Činilo se da se luster na stropu iznenada okrenuo, figurice na lakiranim stolićima i komodama zaplesale, a njegovo je srce lupalo tako brzo kao da će iskočiti iz prsa. Je li kucnuo smrtni čas? Ovdje, u ovoj apsurdnoj cirkuskoj palači? Jednu dugu sekundu gledao je u cijev pištolja. No, Abdul Hamid nije povukao okidač. Umjesto toga oružjem je dao Taifunu znak i izrekao nekoliko turskih riječi. Pukovnik priđe Felixu i pruži mu vrećicu od antilopa koja je bila tako lagana kao da je bila napunjena paperjem. „Plaća za vaš rad“, objasni Sultan. Zatim s njegova lica nestane smiješka kojim se naslađivao Felixovim strahom, i njegove su se oči tako rastužile kao da se na njega srušila sva nesreća ovoga svijeta. „Da ste musliman“, reče on umornim glasom, „sada biste bili mrtvi. No, budući da ste nevjernik, niste dostojni naše kazne.“ On okrene glavu u stranu i pripali cigaretu. Dok je duboko uvlačio dim, otpustio je Felixa kratkim, jedva vidljivim pokretom ruke. „Zbogom, moj lažni prijatelju.“

21

BAKLJA SE DAVNO UGASILA, i u pothodniku je bilo tako tamno da su se jedva raspoznavala lica. Malen otvor iznad zaključanih željeznih vrata bio je jedini izvor svjetla. Izvana se nije čuo nikakav zvuk, vladala je nestvarna tišina. Samo se dojenče tiho bunilo. „Zar je opet gladan?“ upita Elisa. „Zašto te to zanima?“ odvrati Fatima. „Zato što si i sama gladna? Misliš li da ja nisam?“ „Samo sam pitala. Zaboga, kako si ti osjetljiva!“ „Ja? Osjetljiva? Nemoj me nasmijavati!“ Nadir tako zakoluta očima da je Elisa vidjela kako mu bliješte bjeloočnice. „Nemojte se opet svađati. Molim Vas!“ „Ti se ne miješaj!“ napadne ga Fatima. Zatim se ponovno obrati Elisi. „Je li moje dijete možda krivo što ovdje čučimo?“ „Nije, naravno. Jesam li to tvrdila?“ „Cijelo se vrijeme žališ. Stalno pitaš zašto plače. A samo je gladno. Imaš li nešto protiv mojeg djeteta?“ „Ako nastaviš pričati takve glupost, više te uopće neću slušati.“ „Mesud nije ni za što kriv. Ako je netko kriv, onda si to ti! Nisam to smjela dopustiti. Za sve si ti kriva!“ „Što ti to govoriš?“ Elisa skoči s ogrtača što ga joj je Nadir rasprostro na podu. „Jesi li poludjela?“ „Nemoj se sada praviti da nisi kriva. Napokon, tvoja je bila zamisao da pozoveš njemačkog liječnika. Morala si znati što će se dogoditi.“ „Pa ja sam bez riječi. To... to sam učinila samo radi tebe!“ „Doista?“ upita Fatima. „Samo radi mene? I nimalo radi sebe?“ Ona zabaci glavu i izazovno pogleda uvis. Elisa je pogleda. Tisuću odgovora bilo joj je na vrhu jezika, a nije znala koji bi Fatimi kao prvi bacila u lice da pobije tu nevjerojatnu tvrdnju.

Stoga je šutjela. „Vidiš?“ Fatima kimne glavom. „Da nije bilo njemačkog liječnika, sve to ne bi se dogodilo. Da ga nisi navabila u harem, ne bismo sada ovdje zaglavile.“ „Možda“, reče Elisa. „Ali samo kad bi bila još na životu.“ „Ja bih ozdravila i bez Nijemca. Moj bi me kismet spasio.“ „Nemoj me nasmijavati! Umrla bi da nije bilo njegove pomoći!“ „Sultan bi mi kad-tad poslao liječnika. Ne bi dopustio da umrem.“ „Da? Jesi li baš sigurna u to?“ Prije negoli joj je Fatima uspjela odgovoriti, Elisa joj okrene leđa. Bilo je to baš kao i nekoć. Još kao dijete Fatima je uvijek tražila krivnju u nekom drugom kad bi se našla u nevolji. Elisa odjednom osjeti kako je netko hvata za ruku i okrene se. Fatima joj se smješkala. Oči su joj blistale od suza. „Žao mi je. Oprosti. Mislim da polako gubim razum u ovoj rupi.“ Elisa joj uzvrati stisak. „I ja. Misliš li da bih se inače svađala s tobom?“ „Dođi ovamo da te zagrlim.“ Elisa ponovno sjedne do nje i stisne se uz nju. „Neka je hvala Alahu“, uzdahne Nadir. „Jako se bojim da više nećemo izići odavde“, reče Fatima. „Ako zamislim...“ „Pssst“, opomene je Elisa. „Sada se radije pobrini za Mesuda.“ Dok je Fatima otkrivala grudi, Nadir okrene glavu. Iako je u haremu vidio gole najljepše žene Osmanskog Carstva, ovdje se stidio pogleda na dojke. „Kad bih samo znala“, reče Fatima, „kako dugo ću još imati mlijeka.“ Zabrinuto je promatrala svojeg sina koji je ravnomjerno sisao i pritom stavio ruku na njezinu dojku kao da je više nikada neće pustiti. Elisa iznenada začuje nekakvu buku, neko daleko kucanje ili lupanje. Što je to bilo? Napeto je osluškivala u tami. Činilo se da je i Nadir nešto čuo. „Ne bojte se“, reče on. „Idem., idem pogledati.“ Kad su utihnuli njegovi koraci, Elisa se osjećala bijedno, pa su joj suze navrle na oči. Kad bi barem još gorjela baklja... Već su bile zatočene dva dana – dva dana bez jela i pića. Bila je tako slaba da se jedva držala na nogama, a usta su joj se slijepila od suhe sline. Nisu prestajali davati znakove lupanjem i pozivima u pomoć, ali nitko im nije odgovarao. Nadir je smatrao da vrata vode prema moru, do mjesta gdje je bila usidrena Sultanova jahta. Na pitanje ima li ondje kuća, odmahnuo je glavom.

„Što misliš“, upita Fatima, „hoće li sada doći po nas?“ „Glupost“, odgovori Elisa, premda uopće nije bila sigurna u to. „Kizlar-aga bi time sam sebe odao. Pričekaj, još ću jedanput pokušati.“ Ona se digne i stane lupati po vratima. Udarci su se vraćali iz podzemnog hodnika poput jeke. No izvana nije bilo odgovora. Fatima duboko uzdahne. „Ako ne dobijemo pomoć, moramo se vratiti. Gore u parku stražari će nas odmah čuti. Samo ih trebamo pozvati.“ „I onda?“ upita Elisa. „Pokušale smo pobjeći iz harema.“ „Znam“, reče Fatima. „Što nam drugo preostaje? Ne mogu dopustiti da mi dijete umre od gladi.“ Iz podzemnog hodnika približavali su se koraci. Elisa zadrži dah. Koraci se uspore. Ona skine krunicu s ručnog zgloba i pusti da joj zrnca kližu kroz prste. Nadir iziđe iz tame poput sjene iz podzemlja. „Hvala Bogu“, šapne Elisa. „Imate li bilo što vrijedno kod sebe?“ upita eunuh. „Novac? Ili nakit?“

22

U JUTARNJIM SATIMA 23. TRAVNJA makedonske su postrojbe prodrle u glavni grad prešavši izvore Kiathanea na gornjem kraju Zlatnog roga. Vijest je stigla do Sultana baš kad se odijevao za molitvu u petak. No bilo je čudno što je danas bio ispunjen gotovo nadljudskim mirom, dok ga je inače prije odlaska u džamiju obuzimao takav strah da je morao uzeti sredstvo za jačanje kako bi izdržao pet minuta vožnje u otvorenoj kočiji. Taj mir izvirao je iz znanja o višim silama. Već trideset godina pio je samo vodu iz izvora Kiathanea. Punili su je u boce koje su pečatili i otvarali ih tek u njegovoj nazočnosti, jer mu je, kad je stupao na prijestolje, jedna Ciganka prorekla da će njegova vladavina prestati tek onda kada više ne bude pio tu vodu. Hoće li se sada ispuniti njezino proročanstvo? Predajući se sudbini, Abdul Hamid iziđe iz palače. Carigradski narod još je jednom vidio njegov niski, zgureni stas kako prolazi u otvorenoj kočiji, još jednom mu je klicao, još jednom odjeknuo je poklič njegovih vojnika: „Padişahım çok yaşa! – Živio padišah!“ No, kad je pri ulasku u džamiju pogledao u stranu da pozdravi diplomatski zbor, ustanovio je da nema inozemnih poslanika – prvi put svih ovih godina otkako je na vlasti. Dva dana poslije šeih-ul-islam, vrhovni čuvar vjere u muslimanskom svijetu, primio je izaslanstvo časnika koji su u međuvremenu sa svojim postrojbama iz Soluna stigli u glavni grad. Enver-paša, njihov vođa, general, vrlo mlad, tek tridesetogodišnjak, šiljastih, zasukanih brkova i iskričavih očiju, postavio je šeihu pitanje koje je trebalo odlučiti o budućnosti Carstva. „Ako vladar vjernika prisvaja javni novac; ako on nepravedno ubija svoje podanike, baca ih u tamnicu ili ih šalje u progonstvo; ako je prisegnuo da će se popraviti, a zatim prekrši to obećanje; ako u vlastitom narodu izazove građanski rat i krvoproliće; i ako se zatim dokaže da će u zemlji s njegovim udaljavanjem ponovno zavladati mir; i ako oni koji imaju u rukama vlast smatraju da bi taj vladar trebao abdicirati ili da bi ga trebalo svrgnuti – je li u tim slučajevima zakonito krenuti jednim od tih dvaju puteva?“ Šeih-ul-islam dugo je razmišljao i ne pomaknuvši se u svojem ruhu od bijelog zlata.

Zatim digne glavu s velikim žutim turbanom, naizmjence pogleda odlučna lica časnika i u Kuran u svojoj ruci, duboko uzdahne i reče: „Da, zakonito je.“

23

DR. FELIX MOBIUS SPAKIRAO JE U MEĐUVREMENU U Pera Palaceu putne kovčege. Pukovnik Taifun obećao mu je da će ga prije odlaska još jednom posjetiti, ali više se nije pojavio u hotelu. Vjerojatno je u kaosu posljednjih dana imao previše briga i posla da održi obećanje. No Felix je mogao preboljeti njegov nedolazak. Za nekoliko dana bit će ponovno u Berlinu, i to je jedino bilo važno. Unatoč olakšanju što je izvukao živu glavu, izmaknuvši opasnostima u tom čudnom dijelu svijeta, osjećao je tugu. Još je bilo živo sjećanje na onu noć u haremu, poput sjećanja iz Tisuću i jedne noći. Nikada neće zaboraViti lice te žene koja mu je tako ponosno i samosvjesno otkrila svoje lice... Hoće li ga njegova zaručnica ikada tako jako uzbuditi kao ta tajanstvena žena? Carla je bila žena skladne ljepote i upadljivo elegantna, i svi su mu na njoj zavidjeti. No, nažalost, bila je previše racionalna, pa se u njezinoj blizini osjećao kao u svojem laboratoriju. On pogleda na sat. Za deset minuta doći će veleposlanik da ga svojom kočijom odveze na kolodvor. Felix posegne u džep jakne jer je htio pripaliti posljednju cigaretu. No, umjesto srebrnog etuija, koji mu je darovala Carla na zarukama, našao je samo praznu vrećicu što ju je dobio od Sultana. Kakva li ciničnog ismijavanja njegova rada – nije čudno da ju je zaboravio! Odlučio ju je ostaviti u hotelu da se ne mora zbog toga kod kuće uzrujavati. No, kad ju je spustio na stol, čuo je tiho zveckanje kao da su unutra pikule kojima se igrao u djetinjstvu. Zbunjeno opipa sadržaj vrećice. Da ipak nije nešto unutra? Kad je ispraznio vrećicu, u njegovoj je ruci zasvjetlucalo desetak dragulja u svim duginim bojama. Svaki kamen bio je velik poput trešnjine koštice. Felix ih je promatrao u nevjerici. Jesu li doista bili pravi? Ako jesu, onda je to čitavo bogatstvo! Uhvatila ga je grižnja savjesti. U naletu kajanja odluči dati Carli najveći dijamant za vjenčani dar. Ostalih dragulja bit će još uvijek dovoljno za gradnju kuće kad ih unovči. Poslije te odluke Felix se osjećao kao oslobođen teške krivnje. Bože dragi, kako je samo mogao biti tako lud da radi male erotske pustolovine riskira svoj život i budućnost?

„Na kolodvor!“ Četvrt sata kasnije sjedio je u kočiji. Doduše, veloposlanik se ispričao, pa je kočijaš došao sam. Brzim kasom spustili su se niz brežuljak prema Bosporu. Kakva li se slika grada pružala sada pred njim za razliku od one na dolasku! Čitav se Carigrad uskomešao. Vojnici su trčeći prolazili ulicama, posvuda su praskali hitci, a isti ljudi koji su se, opijeni radošću, grlili kao da se svi narodi i etničke grupe u Osmanskom Carstvu zauvijek žele zbratimiti, sada su se ušančili iza barikada i puni gnjeva i mržnje bacali kamenje jedni na druge. „To se ni ovdje ne doživljava svaki dan“, poviče kočijaš preko ramena. „Imat ćete doista što pričati kad se vratite kući.“ „Radije ću odustati od toga!“ „Nemojte to govoriti! Za nekoliko godina ponosit ćete se time što ste prisustovali ovim događajima! Padu Sultana! To znači da već nadiru prema Yildizu!“ Dok je kočija prelazila preko mosta Galata, Felixu zastane dah. Uz krikove gomile fanatičnih ljudi vojnici su na stup ulične svjetiljke vezivali crnca koji je izgledao poput letećeg balona. „Nije li to kizlar-aga, Sultanov glavni eunuh?“ upita Felix. „Naravno“, potvrdi kočijaš. „Uhvatili su ga pri pokušaju bijega u inozemstvo.“ „Pa to je strašno! Požurite se, molim vas!“ Kočijaš prasne bičem i potjera konje u galopu na kolodvor. Trg ispred kolodvorske zgrade crnio se od ljudi. Poput golema vala nadirali su prema vrlo uskom ulazu u predvorje, svi potaknuti istom potrebom kao i Felix. „Onda, sretan put kući, gospodine doktore“, reče kočijaš na rastanku. Felix se iskrca iz kočije. Odmah je, nasreću, našao nosača koji je odnio njegovu prtljagu u vlak. Predvorje je bilo pravi Babilon. Englezi i Francuzi, Nijemci i Talijani vikali su jednoglasno, pa se nije razumjela ni jedna jedina riječ. Turske obitelji s golemom pratnjom pokušavale su zauzeti još prazne odjeljke u vlaku. Ne ispuštajući nosača iz vida, Felix provjeri voznu kartu. Hvala Bogu što je pravovremeno rezervirao mjesto. Orient Express bio je spreman za polazak na prvom peronu. Iz lokomotive već se dimilo. Felix je žurio po peronu tražeći svoj odjeljak. „S’il-vous-plait, monsieur!“ Kondukter mu otvori vrata vagona. Kad je Felix skočio na prag, netko ga lupne po ramenu. „Pukovnik Taifun!“ usklikne. „Kakvo iznenađenje što ste se potrudili doći ovamo! U tom metežu! Kako je to lijepo od vas! No to doista nije bilo potrebno.“

„Bojim se da jest“, odgovori Taifun smješkajući se. Zatim potegne pištolj i uperi ga u Felixa. „Doktore Mobius, vi ste uhićeni!“

24

U DALJINI JE GRMJELA TOPOVSKA PALJBA. „Što je to?“ upita Abdul Flamid. „Vjerni vojnici Vječnog Veličanstva guše pobunu“, odgovori jedan eunuh. „Vrlo dobro! Gdje je kizlar-aga? Želimo vidjeti četvrtu kadunu.“ „Kizlar-aga je u gradu. Zapovijeda li Vječno Veličanstvo da ja odem po četvrtu kadunu?“ Stambulski psi lutalice zavijali su u noći kad su albanski stražari napustili svoja mjesta pred vladarskom palačom kako bi prebjegli ustanicima. Malo kasnije utihnuli su pucnji i grmljavina topova. Predao se garnizon Yildiza, a iz grada se još samo čula slaba jeka vojničkih pjesama. Činilo se da je saraj zamro, a od pet tisuća stanovnika ostalo ih je najviše nekoliko stotina. Čak je i carska jahta, koja je godinama bila usidrena na obali Bospora spremna za isplovljavanje, nestala sa sidrišta. Sultan je večerao s četvrtom kadunom. Kuhari i kuharski pomoćnici pobjegli su, vatra se u štednjacima ugasila, pa su se morali zadovoljiti hladnim jelima. Nijemo su nabadali po tanjurima u polutami plinskih svjetiljaka. Struje nije bilo, a raskošni lusteri beskorisno su svjetlucali u napuštenim odajama. Da bi se razvedrio, Sultan je tražio svjetlo i glazbu. Upalili su svijeće, a malobrojni svirači iz dvorskog orkestra, koji su se još zatekli u palači, svirali su vladareve omiljene skladbe, dok su mačke jurile kroz prostoriju ili su pogrbljena hrpta i nakostriješene zurile u tamu. Nakon prvoga krivog tona Abdul Hamid sam je sjeo za glasovir, ali je odmah zatim naredio četvrtoj kaduni da mu pročita nešto iz romana o Sherlocku Holmesu. No nije mu zapravo bilo stalo ni do detektivskog romana ni do glazbe. Uznemiren, pušeći cigaretu za cigaretom, tumarao je palačom, od zgrade do zgrade, od odaje do odaje, kroz labirint hodnika i prolaza, koje je često pregrađivao bojeći se atentatora, pa bi i sam u njima zalutao, progonjen sablastima prošlosti i strahom od budućnosti. Prostorije njegova saraja bile su pretrpane beskorisnim stvarima kao i sobe njegovih uspomena. Iz svih kutova zasipala ga je raskošna besmislica. Da, bio je okružen luksuzom kao gotovo nitko na svijetu. No, kakve li koristi od sveg tog blaga u zlatnim škrinjama, svih rubina i smaragda, dijamanata i dragulja kad njima nije mogao kupiti

ni ljubav ljudi niti vjernost svojega naroda? Sablasti njegova neuspjeha dale su sjenama oblik u polumračnim prostorijama i lebdjele iznad travnjaka obasjanog mjesečinom. Stoga je osjetio gotovo izbavljenje kad su sutradan ujutro hodnici, u kojima se prije jedva čulo šuškanje svilenih haljina, odjekivali od glasnih koraka u čizmama i rastjerali sablasti. U palaču je stiglo izaslanstvo parlamentaraca, koje se sastojalo od jednog Grka, jednog Židova, jednog Albanca i jednog Armenca, kako bi Sultanu prenijelo rezoluciju. Izaslanici su, prije s osjećajem nelagode nego likujući, zauzeli mjesta u čičlikiosku, velikoj, zlatno i bijelo obojenoj dvorani za primanje, koja je imala tajni prilaz haremu. Dok su ih motrili preplašeni eunusi, čekali su pojavu čovjeka koji je trideset i tri godine vladao Osmanskim Carstvom, gledajući odraze svojih lica u bezbrojnim zrcalima na zidovima oko sebe. Prolazile su duge minute, jer ih je Sultan pustio da čekaju, i to je bila posljednja povlastica koju je još uživao. No i bez njega, u dvorani se osjećala njegova prisutnost. Na jednom stolu stajala je boca s njegovim lijekom. Iza jedne peći virile su njegove papuče. U jednom kutu bila je hrpa zgužvanih izvještaja njegovih doušnika. Tabakere na stolovima otvarala je njegova ruka, a posvuda na parketu bile su razasute njegove zgažene cigarete. Tko zna, možda se upravo skrivao iza jednog zrcala i promatrao ih... Nijedan parlamentarac nije prozborio ni riječi. Samo je jedna papiga povremeno kriještala hvalospjeve padišahu, a sat s kukavicom oglašavao se jednoličnim kucanjem dok su se minute otezale u sate. Napokon su se otvorila vrata, i Abdul Hamid uđe u dvoranu. Preko ramena nosio je vojnički ogrtač u kojem je njegov nizak, mršav lik gotovo nestao. U jednom trenutku ljude u dvorani obuzela je sumnja da to uopće nije sultan nego Izzet-paša, njegov polubrat, koji je često nosio njegovu odjeću kako bi ga zamijenio. „Što želite?“ upita, obuhvativši ih nepovjerljivim pogledom. General Esad, vođa izaslanstva, već je jedanput razgovarao sa Sultanom i prepoznao mu je glas. On odlučno iskorači i vojnički kratko objasni: „Narod vas je svrgnuo, gospodine, u suglasnosti sa šeih-ul-islamom. Narodna skupština preuzima odgovornost za vašu osobnu sigurnost i sigurnost vaše obitelji.“ Sultan je šutio kao da uopće nije čuo te riječi. U dvorani je dugo vladala potpuna tišina koju je prekidalo samo otkucavanje sata i kriještanje papige. Zatim Abdul Hamid stegne ogrtač oko ramena i, sačuvavši dostojanstvo koje mu je još ostalo, odgovori: „To je kismet. Neka Alah kazni one koji su krivi za ovu nesreću.“ „Alah je pravedan“, odvrati general. „Kaznit će krivce.“ Izaslanici se poklone u znak rastanka. Sultanovo se lice zatim dramatično promijeni.

Više nije mogao kontrolirati izraz svojeg lica, njegovo se kruto dostojanstvo raspalo, i čovjek, koji je još maloprije bio „sjena Božja“, sultan nad sultanima, nasljednik poslanika Muhameda, bio je još samo uplašen čovjek, vrijedan sažaljenja. „Poštedite mi život“, preklinjao je plačnim glasom. „Ja sam nevin, nisam učinio nikakvo zlo. Povijest će pokazati da mi je na pameti bilo samo dobro moje zemlje. Molim vas, zakunite se da me nećete ubiti.“ Neugodno dirnuti, izaslanici su gledali u pod. „Ne trebate se ničeg bojati, gospodine“, objasni general. On se okrene i sa svojim pratiocima napusti dvoranu.

25

U BRAVI SE OKRENE KLJUČ. Fatima zaštitnički sakrije rukom svoje dijete. „Tko bi to mogao biti?“ šapne Fatima. „Murat?“ Nadir odmahne glavom. „Ne vjerujem. On uvijek najprije pokuca.“ Širom otvorenih očiju zurili su u vrata. Prozori u paviljonu bili su zamračeni, pa je kroz zavjese prodiralo samo malo mjesečine. Unatoč tome, Elisi se učinilo da se kvaka pokreće. Ona na vršcima prstiju napusti svoje mjesto pokraj Fatime. „Ti si, hvala Bogu!“ reče ona odahnuvši kad su se vrata otvorila. „Tko drugi?“ upita patuljak i uvuče se unutra. „Sultan? To možete dugo čekati.“ „Pssst!“ opomene ga Nadir. „Ne tako glasno! I zatvori vrata!“ „Zbog čega?“ Murat se meketavo i tako glasno nasmije da ga se zacijelo čulo u cijelom parku. „Gotovo je! Kraj! Prošlo je! Završili su sjaj i veličanstvenost!“ „Jesi li poludio?“ prosikće Fatima. No patuljak se nije prestajao smijati. Elisa zatvori vrata. Što je odjednom Muratu? Otkako ih je oslobodio, pokucao bi svako jutro na vrata paviljona kako bi im donio najpotrebnije. No od straha da ih ne otkriju, nikada nije širom otvorio vrata, nego samo onoliko koliko je bilo potrebno da im kroz odškrinuta vrata pruži nekoliko namirnica. Nekoliko namirnica, a prije svega da uzme plaću za to. Nasreću, Fatima je imala još nekoliko zlatnika. „Što je završilo?“ upita Elisa. „Prvo novac, a zatim roba.“ „Imamo još samo brojanice. „One za molitvu?“ Patuljak to odbije s dubokim prezirom. „One nemaju nikakvu vrijednost. A kako bi bilo da dobijem ovo?“ upita on pokazujući Fatimin zlatni lančić. „To je previše“, reče Elisa. „Kako hoćete.“ Murat se okrene prema vratima. „Ako želite ovdje istrunuti.“ „Čekaj!“ Fatima otkopča lančić s vrata. „Reci što se dogodilo?“ Čekao je da dobije

lančić. Dok ga je spuštao u džep, patuljkovo se lice razvuklo u smijuljenje s tisuću bora. „Više nema Sultana! Abdul Hamid mora pobjeći!“ objasni patuljak. „Pa što još čekate? Nemate se više čega bojati! Požurite, ako želite vidjeti taj cirkus“, reče i nestade u tami parka. „Misliš li da govori istinu?“ upita Fatima. „Nemam... nemam u njega“, promuca Nadir, „nimalo povjerenja.“ Elisa se na trenutak zamisli. „Čekajte“, reče ona. „Idem provjeriti.“ Oprezno je provirila van. U parku je bilo vrlo tiho kao u bogomolji. Ništa se nije micalo, nije bilo ni žive duše. Držala se sjene jednog kioska kad je stupila na pošljunčenu stazu koja je spajala paviljon s glavnom zgradom. Park je bio pust. Gdje su albanski stražari? Zaustavila se iza jednog drveta i pogledala oko sebe. No nigdje nije bilo stražara. Kad je htjela nastaviti potragu, iznenada je vidjela nešto što još nikada nije vidjela. Vrata na haremskim zidinama, ispred kojih su inače uvijek patrolirali vojnici, više nitko nije čuvao i bila su širom otvorena. Imala je osjećaj kao da ju je netko probudio iz najdubljeg sna. Trebala je samo proći kroz jedna od tih vrata i bila bi slobodna! Samo nekoliko koraka i dobila bi odgovor na sva pitanja koja je nekoć postavljala žirafi: kakvi ljudi žive s druge strane zida... Nose li žene lijepe haljine kao i ona... Je li se smiju ili plaču... Najbliža vrata bila su najviše na domet rukom bačenog kamena. Pogled na njih magično ju je privlačio, ali nije se maknula s mjesta. Ne, sada nije smjela pobjeći, još nije. Fatimi je trebala njezina pomoć, Fatimi i njezinu djetetu. Okrenula se teška srca, nije napravila ni koraka prema vratima da ne dođe u napast. Čekala je slobodu tako dugo, pa nekoliko sati dulje više nije bilo važno. Žurno je prešla preko travnjaka. Vrata glavne zgrade bila su samo odškrinuta. Kroz procjep su prodirali svjetlo i buka. Ona se ohrabri i uđe unutra. Unutra je vladalo veliko uzbuđenje i gužva, pa nitko nije na nju ni obratio pozornost. Sve se raspadalo. Eunusi su trčali hodnicima i prolazima kao muhe bez glave, kadune i ikbale uplašeno su jurile za njima. Nekoliko starijih odaliska stajalo je postrance i nijemo zurilo u prazno, druge su dizale ruke prema nebu i glasno jadikovale. Gotovo sve su imale uplakana lica. Poput djece koju je napustio otac. Kroz gužvu se probijala buyuk kalfa, divovska vrana odjevena u crno. Njoj za petama bila je Saliha, četvrta kaduna. Jednom rukom držala je sinovu ruku, a u drugoj je nosila kovčeg. Elisa se šćućurila iza jedne izbočine na zidu, ali na trenutak joj se učini da su im se pogledi susreli. Pričekala je da Saliha i buyuk kalfa nestanu u jednom prolazu. Zatim uhvati za ruku jednu robinju koja je projurila pokraj nje.

„Što se ovdje događa? Zašto niste u svojim sobama?“ „Zar vi ne znate?“ reče djevojka jecajući. „Napušta nas naš gospodar! Mora u progonstvo!“ Elisa kimne. Znači, ipak je to bila istina. Sve je žene zaokupljalo jedno jedino pitanje: koga će Sultan povesti sa sobom u progonstvo? Sigurne su bile samo kadune, njegove supruge. No, tko se još mogao nadati? U jednoj niši klečale su dvije mlade odaliske na molitvenim ćilimima i zaklinjale Alaha da i one budu među izabranicama. „Je li Sultan još u palači?“ upita Elisa robinju. „Mislim da jest. Priča se da će primiti časnike u čičli-kiosku. Smijem li sada ići?“ Dok se robinja žurno udaljavala, Elisi nešto padne na um. Uz kiosk je bila jedna prostorija iz koje je Abdul Hamid promatrao goste prije negoli bi ušao u dvoranu za primanje. Elisa mu je pritom nekoliko puta pravila društvo. Brzo je prošla kroz vrata presvučena tapetom. Zavojitim stubama stigla je u tajni, podzemni hodnik koji je vodio u tu prostoriju. Nekoliko minuta kasnije vidjela je Sultana kroz „špijunku“ na zidu pokraj koje su visjele slušalice prislušnog uređaja. Elisa ih skine s nosača i stane slušati. Abdul Hamidov glas jedva se razabirao, bio je vrlo tih, hrapav i isprekidan, starački. Još je jadniji bio njegov izgled. Usne su mu se jedva micale, a lice mu je bilo pepeljasto. Fes na njegovoj glavi doimao se prevelikim, a odjeća mu visjela na tijelu. Nasuprot njemu stajalo je nekoliko časnika, visokih i moćnih u odorama, dok im je on drhtavih ruku čitao upute. „Osim naših kaduna, moraju nas pratiti četiri miljenice, pa dva princa i četiri eunuha te četrnaest slugu. Oni trebaju ponijeti najnužnije. Ostala prtljaga može se poslati naknadno.“ „Udovoljit ćemo svim vašim željama“, odvrati jedan general, „pod uvjetom da se pokorite našim naredbama.“ Sultan je stajao poput bespomoćna starca i zurio u svoje ruke koje su se neprestance otvarale i zatvarale kao da slušaju vlastite zakone. Elisa gotovo nije vjerovala u ono što čuje. Je li to bio čovjek koji je naredio njihovu smrt? U dvoranu je ušla sultan valide. Oslanjajući se na štap, objasnila je kako je prestara da pođe na put sa Sultanom. Abdul Hamid nije ju, činilo se, ni čuo ni vidio. Nije joj uzvratio pogled ni kad ga je pogladila po licu. „Ti si prekršio sve zakone“, reče ona. „Neka te Alah prati, sine moj.“ Ona se jecajući udalji. Još nije ni napustila dvoranu, kadli je unutra nahrupilo desetak odaliska. Bacile su se ridajući na pod pred Sultana, povlačile ga za ogrtač,

ljubile mu čizme. Elisa htjedne okrenuti glavu, ali tada opazi ženu s dojenčetom. „Ne – zaboga!“ Ona spusti slušalice i uleti u dvoranu. Fatima je klečala ispred Sultana i pružala dijete prema njemu. „To je vaš sin, Veličanstvo! Morate nas povesti sa sobom!“ Zapiljio se u nju, blijeda lica, jedva se držeći na nogama. Vani je zatutnjao topot kopita, i jedna je kočija uletjela u dvorište. „Mi vas ne poznajemo“, reče on. „Nismo vas još nikada vidjeli.“ „Ne smijete nas napustiti! Kako ćemo živjeti bez vas?“ Jedan je časnik utrčao u dvoranu. Odgurnuo je Fatimu i salutirao. „Vaša je kočija spremna!“ Abdul Hamid pogleda ga kao da vidi sablast. „A tko će se brinuti za naše mačke?“ upita on. Elisa uhvati Fatimu za ruku. „Dođi“, reče. „Izvest ću te odavde.“ Fatima se nije maknula. S djetetom na rukama, gledala je kako vojnici puškama iskazuju počast Sultanu i kako im on uzvraća vojnički pozdrav. Samo kratkim kimanjem glave oprostio se od eunuha koji su mu posljednji put poljubili skute. Zatim je napustio dvoranu za audijencije i ne pogledavši Fatimu. „Padişahım çok yaşa!“ zakriješti papiga. „Živio padišah!“

26

TUTNJAVA KOČIJE I TOPOT KONJSKIH KOPITA utihnuli su, i mračna šutnja ponovno se nadvila nad šume Yildiza. Kad je Elisa ponovno izišla u haremski vrt, Sultan je već bio napustio svoju palaču uz konjičku pratnju, te se prvi i jedini put ukrcao u svoj pullman vagon koji ga je trebao s preostalim dvoranima odvesti u egzil. Fatimu i njezino dijete ostavila je Nadiru na čuvanje. Odlučili su prenoćiti u jednoj od spavaonica za robinje. Što god da se dogodi, ondje su bili najsigurniji. Fatima je zaspala s djetetom u naručju, a Nadir je drijemao uz njezinu postelju, iscrpljen od napora posljednjih dana. Samo Elisa nije mogla zaspati. Potražila je svoje staro omiljeno mjesto, menažeriju. Ograđeni prostor bio je u dubokoj sjeni, osvijetljen blagim svjetlom mjeseca, okruglog i lijepog gore na nebu, kojeg se nisu ticali događaji na zemlji kao da osmanska dinastija još vlada carstvom, kao desetke i stotine godina prije toga. S Bospora se povremeno čulo trubljenje. Parobrodi su isplovljavali po tamnom moru u daleke, nepoznate zemlje. Elisa je udisala sladak noćni zrak. O tim dalekim zemljama doznala je iz knjiga koje je čitala Sultanu, čak naučila jezike koji se ondje govore. No, zbog čega? Ispred vrata, koja su spajala harem s vanjskim svijetom, ponovno su patrolirali vojnici. Elisa ih još nikada nije vidjela. Imali su nepoznate odore i bili su pod nepoznatim zapovjedništvom. U spavaonici su se širile glasine da su postavljene straže, jer je Izzet-paša, Sultanov polubrat, pobjegao sa sanducima punim zlata i dragog kamenja, a desetci eunuha slijedili su njegov primjer. Elisa nije u to sumnjala. Netko je ukrao i Fatimin nakit te odmaglio. Sada su novi moćnici ponovno uspostavili stari poredak i zaključali vrata. Elisa s uzdahom pogleda more. Zašto nije pobjegla? Vrata su nekoliko sati bila otvorena. Hoće li joj se ponovno pružiti takva prilika da se dokopa slobode? Jedna sjena prijeđe preko nje. Ona se okrene. Žirafa je napunila gubicu sijenom te žvačući dignula svoju malu, pjegavu glavu kako bi preko zida bacila pogled u svijet koji je Elisa poznavala samo iz knjiga. Iznenada poželi da flauta zasvira onaj stari, poznati napjev koji već godinama više

nije htjela čuti. Poželjela ga je tako snažno da je gotovo osjetila bol. No flauta je šutjela.

27

VISOKO IZNAD MENAŽERIJE, u ćeliji zatvorske kule u Yildizu, dr. Felix Mobius čekao je u smrtnom strahu rađanje novog dana. Kakav je zločin počinio? Još na kolodvoru pukovnik Taifun pročitao mu je optužnicu da je pokušao iznijeti iz zemlje državno vlasništvo – dijamante koje mu je sam Taifun uručio u Sultanovo ime kao honorar za njegov posao. Umjesto odgovora na njegov prosvjed, pukovnik je predao Felixa mladom poručniku Mehmedu i dvojici vojnika da ga odvedu u Yildiz. Novi moćnici nisu mu ondje oduzeli samo svu gotovinu i putne čekove, nego i putovnicu i karte za povratak u Njemačku. Bio im je predan na milost i nemilost. Felix je htio pripaliti cigaretu, ali nisu mu ostavili ni upaljač. Zgužvao je kutiju s cigaretama i prišao prozoru u ćeliji. Kroz rešetke je u daljini vidio svjetla u luci. Kakvom li je ohološću bio ispunjen došavši ovamo! Osjećao se poput osvajača koji je zakoračio u novu zemlju. Očekivao je slavu i bogatstvo od svoje zadaće i pustolovinu u Sultanovu haremu... Veleposlanikova objašnjenja nisu ga zanimala – što se njega ticala politička situacija u Turskoj? Njegova jedina briga odnosila se na pitanje ima li u glavnom gradu Osmanskog Carstva europskih sjedećih zahoda da ne mora stojeći obavljati nuždu. Gorko se nasmijao. U međuvremenu je doznao odgovor. Da, u Carigradu je bilo više sjedećih zahoda, ne samo u njemačkom veleposlanstvu, nego i u hotelu i u Sultanovoj palači. Kakve li spoznaje prije rastanka sa životom... U očaju dr. Felix Mobius učinio je nešto što već godinama nije činio. Sklopio je ruke i pomolio se Bogu.

TREĆA KNJIGA

Taifun-paša – 1909.

1

PLAČ I JAUK ODJEKIVALI SU DO NEBA, koje se, sivo poput mrtvačkog pokrova, nadvilo nad Bospor. Povorka, kakvu Carigrad još nije vidio, spuštala se šumovitim brežuljcima od palače Yildiz prema moru. Pet stotina žena prekrivenih crnim velom, koje su nadzirali vojnici nove vlade, umorno je hodalo prašnim putom – konkubine i robinje posljednjeg harema, koje je Abdul Hamid ostavio u bijelom gradu. Gdje god je prolazila povorka, ulice su utihnule, i svi su se micali u stranu kako bi ženama oslobodili prolaz. Na njihovim se licima zrcalila sva bijeda ljudskog roda. Vukle su se natovarene svežnjevima i kovčezima, neke s djecom na rukama. Povorka je bila duža od milje, i dok posljednji crni likovi još nisu izišli iz sela Beşiktaşa, prvi su se već približili mostu Galata i starom Stambulu i penjali se na uzvisinu u srcu glavnoga grada. Ovdje, u blizini najvećih i najvažnijih džamija bio je njihov cilj, Topkapi saraj, stara vladarska palača, od koje su u prošlom stoljeću odustali osmanski sultani i uselili se u nove palače – Dolmabahge i Yildiz. Napuštene i ruševne zidine okruživale su „palaču suza“, onaj dio saraja u kojem su od pamtivijeka završavale život sultanove konkubine i robinje, za koje više nije bilo potrebe u kući sreće. U tom grobu skupile su se žene koje su preživjele tri sultanata, bezube stare vještice, koje su još iskusile nježnosti velikog Abdul Medžida, ostarjele miljenice iz pratnje Abdul Aziza, čija su lica odavala posljednje tragove nekadašnje ljepote te druge, mlade i svježe, koju su još prije nekoliko tjedana živjele u nadi da će se udati za nekakva šeika ili pašu. U tom grobu trebale su biti smještene žene posljednjeg harema – privremeno ili stalno, to još nije bilo utvrđeno. Od Abdul Hamidova progonstva politička vlast bila je u rukama „Odbora za jedinstvo i napredak“. Mladi su časnici nakon Sultanove prisilne abdikacije postavili na prijestolje njegova brata Rešada kao Mehmeda V, čovjeka, koji prema vlastitu svjedočenju, desetljećima nije čitao novine. To je odgovaralo novim moćnicima. Oni sami nisu htjeli preuzeti dužnosti u vladi, već su upravljali sudbinom zemlje uz pomoć političara koji su ih bespogovorno slušali. Jedna od prvih mjera bila je raspuštanje carskog harema. U njihovim očima taj je

sustav, koji se temeljio na porobljavanju, bio utjelovljenje čitavog ugnjetavačkog aparata starog režima, pa ga je trebalo ukinuti. Osim toga, nije im bilo u interesu da godinama i desetljećima zbrinjavaju golemo mnoštvo nepoželjnih žena. No, što je trebalo učiniti sa svim ikbalama i gozdama, kalfama i odaliskama? Prema želji Odbora, harem je trebalo raspustiti što prije, ali u skladu s vojnim sustavom. Žene nisu mogli jednostavno pustiti na slobodu, jer većina ih je gotovo cijeli život provela u haremu, pa bi izvan tih moćnih zidina bile bespomoćne poput djece. Bez muževa i obitelji, bez zaštite očeva i braće za njih u društvu nije bilo mjesta. Stoga je nova vlada odlučila uhvatiti se ukoštac s tim problemom na europski način, pa je objavila oglase u novinama. U tim oglasima pozivali su se svi podanici, čije su kćeri ili sestre u posljednjih trideset godina otete za Sultanov harem, da se odmah jave vlastima. Na trošak vlade trebali su doputovati u glavni grad kako bi svoje rođakinje odveli kući. Jedno izaslanstvo Odbora prokrstarilo je zemljom uzduž i poprijeko i dijelilo letke u svim selima, u kojima se nekoć trgovalo robinjama, kako bi tu vijest prenijeli u najzabitnije kutke Anadolije i Kavkaza. Tako je cijela nacija nekoliko dana sudjelovala u sudbini posljednjeg harema. Hoće li se napuštenim ženama pružiti prilika za novu budućnost?

2

ZA TO VRIJEME u MENAŽERIJI YILDIZA rikali su lavovi i tigrovi od gladi i žeđi. Nitko se nije sjetio nahraniti i napojiti napuštene životinje. Majmuni su kričali, zebre njištale, psi lajali i mačke mijaukale, a jedna je žirafa uginula i ležala podno haremskog zida. Pukovnik Taifun prodro je na čelu vojne postrojbe u palaču. Vodio je jedno povjerenstvo s nadasve važnom zadaćom. Kao povjerenik Enver-paše, generala koji je vodio pobunjene postrojbe iz Soluna u glavni grad, Taifun je već godinama surađivao u rušenju starog režima. On je po nalogu Odbora špijunirao Sultana, koji je i sam držao svu silu uhoda, stavljajući pritom život na kocku – čak je u vrtu harema omogućio atentat. Sada su napokon postigli cilj. Svrgnuli su Abdul Hamida. Došao je kraj rasprodaje nacije stranim silama, kojom je plaćao ugnjetavanje svojeg naroda. Vrata budućnosti bila su probijena i širom otvorena, i nova je vlada bila spremna povesti naciju kroz ta vrata. No za to je trebala novac. Novac koji je Abdul Hamid sakrio, a Taifun morao naći. Toptanje čizama njegovih ljudi glasno je odjekivalo u napuštenoj palači. U nekadašnjoj spavaonici za robinje uplašili su nekoliko desetaka eunuha. Ovamo su se sklonili, gotovo poludjeli od straha da će ih zadesiti ista sudbina kao kizlar-agu. Dok su se uzajamno nadmetali tko će okriviti Sultana za sve moguće zločine i zaklinjali se na vječnu vjernost novom režimu, odveli su Taifuna u nadsvođeni podrum u kojem je Abdul Hamid sakrio svoje privatno blago. Vrata su bila osigurana složenim mehanizmom koji se sastojao od cijelog sustava brava. „Otvaraj!“ zapovjedi Taifun i prekrije uši. Jedan vojnik potegne pištolj i raznese jednu bravu za drugom. Eunusi se zaprepašteno bace na pod. Taifun otvori oklopljena vrata. U podrumu je svjetlucalo i bliještalo kao u Ali Babinoj riznici. Ovdje je Sultan nagomilao vreće pune zlatnika, koji su vrijedili pola milijuna turskih funta, zatim hrpe dragog kamenja i željezničke dionice. Taifun je savjesno unio svaki nalaz u popis kako bi poslije podnio izvještaj svojim pretpostavljenima. No nigdje nije mogao naći ono što je bilo najvažnije: tajni notes u kojem je Abdul Hamid zapisao imovinu koju je prebacio u inozemstvo, ostatke

ostataka svoje moći. „Šestorica ostaju ovdje! Svi ostali za mnom!“ Hitajući dvije po dvije stube, Taifun se uspeo u Sultanovu radnu sobu. Njegovi su vojnici pretraživali pisaće stolove, ormare za spise, police. Otvarali su ladice, obijali tajne pretince, skidali slike sa zidova, micali zavjese i ćilime i čupali daske s podova. Dovlačili su desetke poslovnih knjiga, glavnih i računovodstvenih knjiga, knjiga računa, knjiga za poslovne bilješke, bilježnica i blokova, koji su vrvjeli brojkama i stupcima. No nigdje nije bilo popisa izvoda iz računa europskih banaka. Taifun pogledom obuhvati prostoriju. Na Sultanovu pisaćem stolu stajala je neugledna, limena tabakera. On začuđeno digne obrve. Je li ta jednostavnost bila samo maska? Uzme tabakeru u ruke i otvori poklopac. No, umjesto notesa, unutra su bile samo cigarete. Osim duhanom, odisala je i slatkastim mirisom opijuma. Taifun s gađenjem uzme cigarete i strpa ih u džep vojničke bluze. Nije htio da njegovi vojnici dođu u napast. „Ovdje smo završili!“ vikne on. „Nastavljamo u sljedećoj prostoriji!“ Razočarano zaklopi poklopac i spusti tabakeru na staro mjesto. Tabakera nije ništa vrijedila – neka je uzme tko hoće. Nastavili su potragu u Sultanovim privatnim odajama. Okrenuli su naglavce sobu po sobu, prostoriju po prostoriju. Nema te robne kuće, nema staretinarnice na svijetu koja je mogla pohraniti takvu gomilu beskorisnih predmeta kao te odaje. Samo jedan ormar u Abdul Hamidovoj garderobi sadržavao je stotine njegovih košulja. Taifun je naredio da se svaka pojedina izvadi i pregleda. Na vidjelo su došle novčanice i zlatnici, biserne ogrlice i rubini, prstenje i dionice, ali notesu ni traga. „Prorežite jastuke!“ Vojnici su izvršili naredbu, ali ponovno bez rezultata. Dok se perje i paperje bjesomučno kovitlalo oko njega, Taifuna je oblijevao znoj. O tom novcu nije ovisila samo budućnost nacije nego i njegova budućnost. Gdje li je dovraga nestala ta prokleta stvar? Pogled mu zatim padne na fotografiju na Sultanovu noćnom ormariću. Oko mu je zapelo za nadasve zavodljiv osmijeh u zlatnom okviru, pa se odmah uzbudio. Ta žena bila je najdragocjeniji biser u cijelom haremu, ljepša od hurija u dženetu, ali Abdul Hamid, idiot, nije ju poveo sa sobom. Taifun priđe noćnom ormariću i stane promatrati fotografiju. Što li se krilo iza tih bademastih očiju? Fatima je bila važnija od mnogih razmaženih kućnih ljubimaca kojih je bio pun harem – Abdul Hamid ju je ljubio.

Zna li ona gdje se nalazi notes? Taifun odluči s njom uspostaviti vezu. Ako i ne bude znala odgovoriti na njegovo pitanje, možda će mu poslužiti i za druge stvari. Pri toj pomisli hlače su mu postale pretijesne. Kakav bi to užitak morao biti u takvom slatkom mufu zadati Sultanu posljednji poraz!

3

„SMIJEM LI VAS ZAMOLITI DA DIGNETE RUKE, Vječno Veličanstvo?“ „Ja više nisam nikakvo veličanstvo. Zovem se Abdul Hamid.“ „Kako izvolite, Vječno Veličanstvo.“ Abdul Hamid digne ruke kako bi mu Saliha mogla oko vrata zavezati ogrtač za jutarnju toaletu. Uzdahnuvši, on sklopi oči, i ona mu počne bojiti obrve, jer se ponovno ušuljalo nekoliko ružnih sijedih čekinja. „Ima li što novo?“ upita on. „Ima, Vječno Veličanstvo. Jutros je iz Yildiza stiglo za vas pedeset kokoši i dvije krave.“ „Već je bilo vrijeme. Još nešto?“ „Žao mi je, Vječno Veličanstvo. Ništa drugo.“ „Začudio bih se kad bi bilo“, progunđa on i nasloni se na toaletnom stolcu. „Bijedna jazbina, taj Solun.“ Već su dva tjedna bili u progonstvu. Saliha je bila presretna što ga je smjela pratiti, a ujedno i vrlo nesretna što mu gotovo nije mogla pomoći. Smatrala je najvećim poniženjem za Sultana što su novi vlastodršci odredili baš Solun za njegovo progonstvo, grad u kojem je i počela sva nesreća. Doduše, Abdul Hamid živio je ovdje u lijepoj vili sa zavjesama od činca i pokućstvom od mahagonija. Njegovi stražari, dva mlada časnika, ponašali su se iznimno uljudno kao da su njegovi pobočnici, ali nitko nije mogao osporiti da je patio kao životinja zbog svojeg progonstva. Saliha je to čitala iz svake crte njegova lica, čula u svakoj njegovoj riječi. Nije mogao ni u čemu uživati. Ni cigareta po njegovu ćeifu ni kava po njegovu ćeifu, pa ni opijum, nisu mu mogli pružiti nekoliko sati opuštanja i zaborava. Danima je sjedio kod prozora i gledao u more, mračnog i apatičnog raspoloženja, u zagrljaju svoje šutnje. Činilo se da ga muči i radost s kojom su ga susretale druge žene. Je li osjećao da mu one glume? Saliha je bila sigurna da bi većina odmah rado pobjegla. Kad bi samo znale kamo.

„Hoćete li danas ponovno svirati glasovir?“ upita ona. „Rado vas slušam.“ „Jesam li ja muzikant?“ Lice mu se još više smračilo. „Radije bih da su me ubili. Barem bih sačuvao dostojanstvo, ali nisu mi ni njega ostavili.“ Salihu su zaboljele te riječi i teško ih je podnijela. Što bi mogla učiniti da ublaži njegovu patnju? Bila bi spremna dati život za njega. Kistom je nanijela crvenilo na njegove obraze. Trebao bi se osjećati mlad kad se pogleda u zrcalo, svjež i vitalan kao prije. „Ne smijete tako govoriti, Vječno Veličanstvo. Ni s jednim vladajućim monarhom ne bi se moglo postupati pažljivije nego s vama. Tek prošli tjedan požalili ste se na ovdašnje mlijeko i jaja, i već danas dopremili su životinje s vašega prijašnjeg imanja. Samo zato da budete zadovoljni.“ „Što traže od nas?“ reče on bijesno. „Trideset i tri godine vladali smo jednim imperijem. Trebamo li se veseliti dvjema kravama i desetcima kokoši?“ On se nasmije. „Njima je samo do mojeg novca, to je jedini razlog zašto postupaju sa mnom s minimalnom pristojnošću. Čim ga se domognu, izbacit će me kao psa na ulicu.“ S ružnim smijehom prostrijeli Salihu pogledom. „No tu im uslugu neću napraviti. Makar osijedjeli čekajući!“ Saliha odluči promijeniti temu. „Hoćete li da vam odem po sina? Možda vas Bülent razvedri.“ „Neka mi tvoje dijete ne prilazi! Samo me podsjeća na budućnost koju više nemamo.“ Dok se Saliha borila protiv suza, Abdul Hamid strgne ogrtač s vrata. „Dosta s tim! Jesam li ja žena? Gdje su novine?“ „Novine nisu došle“, odgovori Saliha. „Što? Opet? Nisu došle ni jučer, ni prekjučer. Nešto mi skrivaš?“ On je pogleda preko ramena. „Što su pisali o meni? Da sam zločinac? Krvopija koji je uništio zemlju? Nemoj mi lagati! Hoću znati što se događa u mojem carstvu. Ne bojim se politike. Nisam je nikada ni imao.“ Saliha nije znala što bi odgovorila. Ah, kad bi samo politika bila posrijedi... Najnovije vijesti u novinama bile su mnogo gore. Abdul Hamid se nagne da bi se pogledao u zrcalu. „Nitko više ne radi ono što tražim“, reče on. „Svi mi se smiju iza leđa. Tko sam ja? Klaun kojem se mogu smijati? Lakrdijaš? Senilni starac?“ I Saliha je vidjela njegov odraz u zrcalu – ružičaste obraze u čijim se borama mrvila šminka, crne obojene obrve... Ne, on to nije zaslužio! Sagnula se ispred komode u kojoj je sakrila novine te iz jedne ladice izvukla izdanja od posljednjih nekoliko dana.

„Nadam se da se nećete previše uzrujati“, reče ona pružajući mu novine. „Eto vidiš“, progunđa on i stane čitati. Već na prvoj stranici pogled mu privuče tekst koji nipošto nije smio vidjeti: vladin oglas u kojem se traže rođaci njegovih bivših robinja i konkubina. Saliha je očekivala napadaj bijesa. No Abdul Hamid glasno se nasmijao. „To treba zamisliti! Sultanove miljenice imaju čast vratiti se svojim anadolskim rođacima... Pa što bi one kod tih seljaka? Radile na polju? Muzle krave? Ili da od njih naprave tegleće životinje?“ Smijao se i udarao rukom po novinama dok su mu se oči punile suzama. I Saliha se pokušavala nasmijati, ali nije joj uspjelo. On se naglo prestao smijati i ozbiljna, tužna lica upitao: „Vjeruješ li u kismet?“ Ona mu zbunjeno uzvrati pogled. „Kako me samo možete to pitati, Vječno Veličanstvo? Pa svatko zna da Alah određuje našu sudbinu.“ Abdul Hamid spusti novine. Doimao se vrlo umorno, sva svježina i energija nestale su mu s lica. „Nisam je smio ostaviti“, reče on tihim, bezbojnim glasom. „Prokleti astrolog... On mi je uvijek samo lagao... Najprije Egipat... I sada...“ Nije trebao ni završiti rečenicu da Saliha shvati koga je imao na umu: Fatimu, svoju posljednju ljubav. Njegova tuga za bivšom suparnicom parala joj je srce kao oštricom noža. I dok je nastavljao govoriti, činilo joj se kao da joj nožem vrti po rani u srcu. „To mi je bila najveća pogreška“, šapne on. „Najgora od svih. Tako kukavna... Tako bijedna... Kad bih je barem mogao ispraviti.“

4

IZ SVIH ISTOČNIH POKRAJINA, iz sela u anadolskoj stepi i kavkaskim brdima masovno su navirali seljaci i gorštaci u Carigrad, u glavni grad bivšeg Osmanskog Carstva. Putovali su pješice i jašući na konjima, na magarcima, u volovskim zapregama, poštanskom kočijom i vlakom: majke i očevi i braća, svi u potrazi za nestalim kćerima i sestrama. Nova vlada nije žalila ni novca ni truda da dovede što više rođaka haremskih žena. Pod budnim okom vojnika skupili su ih u prijestolnoj dvorani Topkapi saraja. Napete i nervozne čekale su na klupama, koje su ondje postavili za njih, uplašene veličinom i značenjem stare palače iz koje se stoljećima vladalo Osmanskim Carstvom. Jedna su se vrata otvorila, i eunusi su uveli žene pod velom. Prestrašene i izgubljene, ali ispunjene znatiželjom i nadom, ispitivački su se uzajamno promatrali: na jednoj strani robinje i konkubine svrgnutog sultana, nježna i krhka bića u elegantnim haljinama, koje u životu nisu poznavale ništa osim haremskoga zlatnog kaveza, najljepše i najrazmaženije djevojke i žene propalog carstva, a na drugoj strani nezgrapni seljaci i pastiri, ribari i lovci u neobičnoj, šarenoj odjeći, ljudi koji još nikada nisu bili u pravom gradu i koji od nelagode gotovo nisu znali kako držati žuljevite ruke. „Što god da se dogodi, ostajemo zajedno“, šapne Fatima kad je sjela s djetetom na rukama. „Obećaješ?“ „Obećajem“, odgovori Elisa. Bile su tako uzbuđene da cijelu noć nisu spavale. Živjele su već mjesec dana u starom saraju ne znajući što će se s njima dogoditi. Hoće li ih danas pustiti iz zatvora? „Možeš li nekog prepoznati?“ tiho upita Fatima. Elisa je virila kroz prorez svojeg vela na drugu stranu. Nije još nikada vidjela toliko nepoznatih ljudi. Većina muškaraca nosila je oružje, pištolje i sablje, noževe i jatagane. Usprkos tome, i njima je bilo neugodno kao i njihovim ženama koje su također sve bile pokrivene velom. Jesu li to doista bili ljudi od kojih je potjecala? Elisa sklopi oči pokušavajući se sjetiti lica svojeg oca. Imao je uzak, povijen, srpasti nos – kao dijete često je glumila da će njime porezati prst. Unatoč tome, nije

ga sebi uspjela predočiti, ni njegovo, ni majčino lice. Kada je selo bilo opustošeno, među mrtvim tijelima nije pronašla svoje roditelje. Svi mrtvi bili su pougljenjeni. Cijeli život pokušavala je ta crna lica odagnati iz sjećanja. No, kad god bi sklopila oči, vidjela bi muškarca ili ženu crna, pougljenjena lica. „Nikoga ne prepoznajem“, reče ona. „A ti?“ Fatima odmahne glavom. „Ni ja. Prošlo je mnogo vremena.“ Elisa iznenada protegne vrat. Na drugom kraju dvorane otkrila je muškarca srpastog nosa. Bilo mu je otprilike trideset pet godina, upravo onoliko koliko je bilo ocu kad ga je posljednji put vidjela. Srce joj je divlje zakucalo od uzbuđenja. Ali, zašto je nosio turban? Je li možda postao musliman? Tada joj, sine kolike su godine prošle. Ne, taj čovjek ne može joj biti otac, bio je premlad. Ona se razočarana spusti na svoje mjesto. „Pripazite“, reče Nadir iza njih. „Mislim da počinju.“ Jedan časnik stane u sredinu dvorane i održi kratak pozdravni govor u kojem objasni smisao skupa. Dok se njegov govor prevodio na sve moguće jezike kako bi ga svi razumjeli, mali je Mesud na Fatiminim rukama zaplakao. „Jesi li ga zaboravila podojiti?“ upita Elisa. „Nisam, ali jedva imam mlijeka. Mislim da nam moraš pomoći.“ Elisa je znala što Fatima misli pa joj uzme dijete. Mesuda ništa nije moglo smiriti kao Elisin glas. Ona ga priljubi uza svoje lice i stane mu tiho pjevušiti. Već nakon nekoliko tonova on prestane kmečati i nasmiješi joj se. „Ne mogu ti reći kako ti zavidim na njemu.“ „Ne trebaš biti zavidna“, reče Fatima. „Pa ti si mu druga mama.“ „Pssst!“ opomene ih Nadir. „Šutite!“ Časnik je upravo seljacima okrenuo leđa i obratio se haremskim ženama. „Molim vas da sada otkrijete glave“, reče on. Uzbuđeni žamor širio se dvoranom. No nijedna žena nije ni pokušala poslušati časnika. „Ne trebate se zabrinjavati.“ Časnik podigne jedan papir. „Ovo je pismena izjava šeih-ul-islama da smijete pokazati lice.“ „Ja ne mogu“, šapne Fatima. „Pa to su sve pravi muškarci, nisu eunusi.“ „Ne prenemaži se“, šapne Elisa. „Kako će nas inače itko prepoznati?“

5

„ZAHTIJEVAM RAZGOVOR S NJEMAČKIM VELEPOSLANIKOM“, reče Felix. Poručnik Mehmed nasloni se na stup vrata ćelije i ljubazno mu se nasmiješi. „Maalesef“, reče on. „Anlamiyorum.“ Felix je pokušao s francuskim: „Je voudrais parler avec l’ambassadeur allemand.“ „Maalesef „, ponovi Mehmed. „Anlamiyorum.“ „I want to speak with the German ambassador!“ Mehmed se namršti kao da se svim silama trudi da ga razumi je. No ipak ponovi i treći put: „Maalesef. Anlamiyorum.“ Felix je proklinjao samog sebe. Zašto, zaboga, nije naučio malo turski? Već mjesec dana boravi u toj rupi, a da ga nitko nije odveo pred suca niti mu priznao prava koja su u svakoj civiliziranoj zemlji u svijetu bila sama po sebi razumljiva. Dvaput na dan gurali su mu nekakva nejestiva jela kroz prozor ćelije, njegov je zahod bila otvorena, smrdljiva jama, a na oznojenu tijelu još je imao isto odijelo koje je imao na sebi kad su ga uhitili. „Onda bih htio razgovarati s pukovnikom Taifunom. Razumijete li? Pukovnik Taifun! T-A-I-F-U-N!“ „Zašto tako vičete?“ upita Mehmed na njemačkom gotovo bez akcenta. „Mislite li da sam nagluh?“ „Ah, vi me ipak razumijete!“ „Ovisno o tome što govorite“, odvrati Mehmed. „Hoću napokon razgovarati s pukovnikom Taifunom!“ „Pukovnik Taifun posjetit će vas u pravo vrijeme. Trenutno ima hitnijeg posla. A što se tiče vašeg veleposlanika, Njegova je Ekscelencija sada u Berlinu kako bi izvijestio kajzera o stanju u našoj zemlji. Niste to znali?“ Poručnik ga je podrugljivo promatrao. Felix se morao svladati da ga ne pljusne. „A kada će pukovnik Taifun imati vremena da me počasti svojim posjetom?“ upita.

Mehmed slegne ramenima. „Svatko žanje ono što je posijao.“ On rasklopi džepni nožić i stane oštricom čistiti nokte. „Tražim samo svoje pravo“, reče Felix. „Oduzeli ste mi putovnicu, vozne karte, novac, pa i honorar koji mi je dao Sultan. No, upozoravam vas. Budete li sa mnom i dalje tako postupali, to će imati neugodne diplomatske posljedice. Ja sam suradnik uglednoga znanstvenog instituta.“ „Ah, tako?“ Mehmed digne pogled s noktiju. „Može biti, ali nismo u Berlinu. Osim toga, ne sviđa nam se kad nas se poučava. Prema našem Ustavu nemate nikakvo pravo bilo što zahtijevati. Štoviše, imate sve razloge da nam budete zahvalni.“ „Zahvalan?“ „Svakako! Poklonili smo vam život. S obzirom na težinu vaše krivnje, morate priznati da smo vrlo blago postupili prema vama.“ Felix je ostao bez riječi. Što da odgovori na takvu drskost? „Mogu li dobiti pribor za pisanje?“ upita napokon. „Rado bih se javio svojoj zaručnici.“ „Dobra ideja“, reče Mehmed. „Mislim da vam mogu ispuniti tu želju.“ On se obrati jednom vojniku u hodniku i izda mu zapovijed. Dok su čekali vojnikov povratak, a Mehmed čistio nokte, Felix je u duhu sastavljao pismo Carli. Iako nije ništa skrivio, odlučio ju je moliti za oproštenje. Sam je izazvao kušnju i teško ju je povrijedio prevarivši je u mislima. Izgledi da će joj moći istresti što mu je na srcu bila mu je jedina utjeha u očajnoj situaciji. Nikada se još nije osjećao tako blizu Carle, nikada toliko osjećao za nju kao u tim tjednima neizvjesnosti. Mora li čovjek tako duboko pasti kako bi shvatio što je prava ljubav? „Sada bih rado ostao sam“, reče kad je dobio pribor za pisanje. „Mislite li da ću vas ostaviti na cjedilu?“ upita Mehmed. „Pri takvom teškom zadatku?“ „Mislim da ne trebam vašu pomoć“, odvrati Felix. „Oprostite, ali vi ste previše zbunjeni da biste razborito razmišljali. Predlažem da napišete ovo: Draga Carla...“ „Što? Vi znate ime moje zaručnice?“ „Smatrate li nas idiotima?“ upita Mehmed. „Hajde, pišite“, zapovjedi on. „Draga Carla, meni je dobro. Turska vlada postupa sa mnom vrlo susretljivo. Dakle, ne moraš se zabrinjavati... Pišite, što čekate?“ „Nikada to neću napisati!“ usprotivi se Felix. „Hoćete, i te kako!“ odgovori Mehmed. „Ili ćete napisati pismo koje vam diktiram, ili nećete napisati nikakvo.“ On sklopi nožić i nasmiješi mu se. „Jesmo li se razumjeli?“

6

ELISA RAZVEŽE ČVOR koji je spajao veo s maramom. Krv joj šikne kroz žile, i ona osjeti kako crveni, kao da joj se duša buni protiv golotinje kojoj se izložila. Vrlo je rijetko pokazivala lice tako velikom broju ljudi, a još nikada u nazočnosti tolikih muškaraca. Obuzeo ju je i osjećaj izgubljenosti i osjećaj oslobađanja. Činilo joj se da napušta kuću u kojoj je bila i zarobljena i zaštićena. No, je li to bio razlog za stid? Iako je osjećala da joj srce kuca u grlu, ona digne glavu i pogledom obuhvati drugu stranu. Osjećala je poglede mnogih ljudi poput oštrih uboda na koži. No Fatima se još ustručavala dignuti veo. „Daj već jednom“, šapne Elisa. „Čemu? Pa u našem selu svi su već odavno mrtvi.“ „A ako nisu? Možda je ipak još netko, osim nas, preživio?“ Napokon i Fatima razveže čvor. Kad je njezin veo pao, svi su okrenuli glavu prema njoj. Muškarci su je gledali s neprikrivenom požudom, neki čak otvorenih usta. Nisu još nikada vidjeli takvu ljepoticu. „Neću da tako zure u mene“, šapne ona. „Čini mi se da će me dotaknuti.“ „Preživjet ćeš. – No, pogledaj tamo prijeko! Peta miljenica! Ona je našla svoju obitelj!“ U dvorani su se odvijali potresni prizori. Roditelji su prepoznavali svoje kćeri, braća sestre. Padali su, jecajući, jedni drugima u zagrljaj nakon dugih godina razdvojenosti koja je konačno završila. Začuđeno su se držali za ruke kao da ne mogu vjerovati u to čudo. Prve djevojke oprostile su se, plačući, od svojih prijateljica kako bi s rođacima, koji su za njih bili stranci, napustile palaču i krenule u nov, nepoznat život. Elisa je zavidno gledala za njima. Zar doista nije bilo čovjeka koji je poznavao nju ih Fatimu? Dok se dvorana malo-pomalo praznila, povremeno bi im prišao poneki seljak i

pogledao ih, ali uvijek bi samo odmahnuo glavom i otišao. Ne, osim njih dvije, nitko u selu nije preživio masakr. Elisa osjeti kako joj se srce sve više steže od očaja. „Što misliš, moramo li mi zauvijek ostati u ovom grobu?“ „Ne budi tužna“, odgovori Fatima. „Barem se ovdje brinu za nas.“ Nadir se nagne prema njima. „Mislim da netko hoće razgovarati s vama.“ Iz drugog kraja dvorane priđe im jedan čovjek kojeg su poznavale, časnik koji je u palači bio zadužen za Sultanovu sigurnost – pukovnik Taifun. „Jeste li vi Fatma?“ upita on. „Kći kurdskog pastira Arasa i njegove čerkeske žene Hakidje iz Karaköya?“ Fatima najprije pogleda njega, zatim Elisu, pa opet njega. „Jesam“, reče ona nesigurno. „No, odakle vi to znate?“ „Neka je hvala Alahu što sam vas našao! Sjećate li se još Barana?“ Fatima zaniječe glavom. „Ne, mislim da se ne sjećam.“ „Ali, morate ga se sjećati! On je bio šurjak vašeg strica Devrima. Imao je mlin na potoku, iza karavansaraja. Njegova pjegava krava bila je poznata u cijeloj dolini.“ „Da“, reče Fatima. „Sada se sjećam. Jeste li vi možda Baran?“ „Ne, naravno, nisam. Ja sam njegov sin.“ „To bi onda značilo – da smo u rodu?“ „Tako je“, reče on i nasmiješi joj se. „Cijelo vrijeme živjeli smo u istoj palači i nismo o tome ništa znali. Nije li to ludo?“ Fatima se okrene prema Elisi. „Jesi li ti znala da Baran ima sina?“ Elisa je oklijevala. „Nisam. Sjećam se samo triju kćeri. Zvale su se Shirin, Dilara i Narin.“ „To se može jednostavno objasniti“, reče Taifun. „U to doba bio sam u Adani, u časničkoj školi.“ On ozbiljna lica pogleda Fatimu. „No sada sam ovdje. Da vas povedem sa sobom!“ „Povedete?“ upita Fatima zbunjeno. „Mene? Kamo?“ „K meni, k vašoj obitelji – da vas izvučem odavde!“ Te su riječi pogodile Elisu ravno u srce. Kako bi samo bila sretna da je netko to rekao njoj... No Fatima privine sina na grudi kao da ga mora zaštititi od pukovnika. „Ne“, reče ona. „Ne vjerujem vam ni jednu riječ.“ „Zašto mi ne vjerujete?“ „Kad bismo doista bili rođaci, govorili biste mi ‘ti’.“

Elisa zapazi kako mu se lice ukočilo i načas je pomislila da će on otići. No on se prigne i tiho, tako da je jedva razabrala njegove riječi, šapne Fatimi u uho: „Imate pravo. Ja nisam Baranov sin. To sam samo rekao da se ne bojite. Ali, vjerujte mi, došao sam da vas izvučem odavde!“ „Zašto?“ upita Fatima. „Nemate za to razloga.“ „Nije li ljepota žene razlog da joj se pomogne? Divim vas se već godinama. Pratio sam svaki vaš korak otkako ste došli u harem. Bliži ste mi nego što bi mi ikad mogla biti sestrična. Ne mogu dopustiti da ovdje propadnete. Molim vas, imajte u mene povjerenja, pođite sa mnom. Nećete se pokajati.“ Fatima otvori usta da nešto kaže, ali Taifun nastavi: „Što vas ovdje očekuje? Samo osamljenost i suze. Pogledajte sami!“ On pokaže rukom oko sebe. U dvorani je ostalo još samo nekoliko žena. Uplakanih lica sjedile su na klupama i zurile u pod – bezvrijedan nakit koji nitko nije htio kupiti. „Odlučite!“ navaljivao je Taifun. „Ako ne pođete sa mnom, za nekoliko minuta odvest će vas ponovno u zatvor.“ Fatima pogleda Elisu, zatim Taifuna, pa žene, zatim ponovno Taifuna. „Nemoguće“, reče napokon, „Ne mogu.“ „Zašto? Nudim vam dom, kuću. Ja ću se za vas brinuti dok ste živi.“ On izvuče iz uniforme malu zelenu knjigu i spusti ruku na nju. „Kunem se! Svetom Poslanikovom knjigom.“ „A što će biti s mojim djetetom?“ upita Fatima. „Ne brinite. Na sve sam mislio. Vaše dijete ostat će privremeno ovdje – kao Sultanov sin ovdje je sigurniji nego vani.“ „Bez svojeg sina ne idem nikamo!“ Taifun odmahne glavom. „Moramo biti oprezni. Vani još vrvi sljedbenicima čudovišta. Nikad se ne zna što potajno smjeraju. Ovdje se vašem sinu ništa neće dogoditi, vojnici se brinu da nitko ne ulazi i ne izlazi. Saraj je siguran kao tvrđava. Osim toga, vaša će prijateljica voditi brigu o njemu.“ „Što tražite od mene?“ usprotivi se Fatima, ali takvim slabim glasom da su joj riječi gotovo zamrle na usnama. „To je samo za vaše dobro“, odgovori Taifun. „Premjestio sam ovamo dvojicu stražara čija je jedina zadaća da štite vaše dijete i vašu prijateljicu. Doći ćemo po njih dvoje čim revolucija pobijedi i stara sablast ode zauvijek u prošlost. Dotad će im ovdje biti tako dobro da neće ni htjeti otići odavde. Pobrinut ću se da dobiju najbolji smještaj u palači, prijašnje Sultanove odaje... No, možda biste se htjele dogovoriti bez mene?“ Taifun spremi svoj Kuran i makne se korak u stranu.

„Što misliš?“ upita Fatima. „Što da radim?“ „Još pitaš?“ odvrati Elisa. „Nebo nam je poslalo tog čovjeka!“ „Ali, obećale smo jedna drugoj da ćemo zauvijek ostati zajedno što god se dogodilo.“ „Jesmo li sve ovo mogle naslutiti? Molim te, Fatima, moraš to učiniti! To nam je jedina mogućnost da se odavde izvučemo.“ „Znam... No, unatoč tome, imam neugodan predosjećaj.“ „Zbog Mesuda?“ upita i stisne Fatiminu ruku. „Ne moraš ga imati. Pa sama si rekla da sam mu ja druga mama.“ Nadir je prekine. „Evo... Evo ih. Već dolaze!“ promuca on. Vojnici su umarširali u dvoranu i zatražili od preostalih djevojaka i žena da ih slijede – ponovno u palaču suza. „Moraš to svakako učiniti“, ponovi Elisa. „Molim te, preklinjem te...“ Fatima se dugo nije pomaknula niti progovorila ni jednu jedinu riječ. Zatim podigne dijete do svojeg lica, poljubi ga u čelo i usta te ga preda Elisi. „Obećaj mi da ga nikada nećeš pustiti iz vida, ni jedne jedine sekunde.“ „Naravno, obećajem ti. Na mene se možeš osloniti.“ „On je najveća dragocjenost koju imam. Ne bih preživjela da mu se nešto dogodi.“ „Ne brini. Ja ću se skrbiti za njega kao da mi je sin.“ Fatima još jednom poljubi svoje dijete. Zatim skine brojanicu s ruke i omota je oko njegove ručice. „Neka te ovo uvijek štiti“, nježno šapne. „U ime Alaha!“ „I Djevice Marije“, pridometne Elisa.

7

ŠTO JE TAJ ČOVJEK NAKANIO S NJOM? Pukovnik Taifun izveo je Fatimu iz palače u dvorište. Plašljivo ga je slijedila na udaljenosti od nekoliko koraka, lijevo i desno u pratnji jednog eunuha. Barem im je poznavala lica. Obojica su bili dvorani sultan valide. Njihov poznati izgled bila joj je jedina potpora na putu u neizvjesnost. „Jeste li se već vozili automobilom?“ upita Taifun. Ispred ulaza stajalo je vozilo nalik na kočiju bez konja. „Nisam“, odgovori Fatima, „ali već sam ga vidjela na jednom izletu.“ „Automobili su neizmjerno praktični“, reče Taifun. „Uvijek su spremni za pokret. I ne treba ih hraniti kada ništa ne rade i stoje u staji. Slobodno uđite“, reče on kad je vidio da oklijeva. „Ne trebate se bojati. Siguran sam da će vam vožnja biti zabavna.“ On otvori vrata, i Fatima sjedne na klupu presvučenu kožom. „Ne, vi ne“, reče on ne puštajući eunuhe unutra kad su htjeli ući poslije Fatime. „Vratite se u palaču, više vas ne trebam.“ Dok su se eunusi udaljavali, Taifun sjedne za volan, neposredno pokraj Fatime. Sjedila je sasvim sama s tim nepoznatim čovjekom u malom, uskom vozilu. Promatrala je stisnuta grla kako eunusi nestaju iza vrata. Najradije bi iskočila i vratila se s njima u palaču, ali nije se usudila. Taifun joj se ohrabrujuće smješkao kao da joj pogađa misli. Ne skidajući pogleda s nje, on skine časničku kapu i stavi na glavu kožnatu zaštitnu kapu na koju su bile pričvršćene naočale. Zatim pozove vojnika koji je stražario pred ulazom. Vojnik ručicom pokrene motor, i automobil krene štropoćući i trešteći. „Čvrsto se uhvatite za kvaku!“ poviče Taifun nadglasavajući buku. Poskakujući i trzajući se automobil prođe kroz dvorište palače. Fatima je morala paziti da se ne odskliže još bliže Taifunu. No, kad su prošli kroz vrata, trzanje je prestalo i automobil je klizio po cesti tiho poput nosiljke. Ubrzo su se stali spuštati niz brdo tako brzo da se Fatimin veo vijorio na vjetru. „Kako vam se ovo sviđa? Jesam li previše obećavao?“

Fatima je bila i previše zaokupljena kroćenjem svojeg vela i čvrstim držanjem kako se ne bi odsklizala pa mu nije odgovorila. Promatrala je Taifuna ispod oka. S kožnatom kapom na glavi doimao se poput ratnika na starim slikama bitaka, koje je vidjela u knjigama haremske biblioteke. Često je gledala te slike i zamišljala kako bi bilo čekati takvog čovjeka kad bi otišao u bitku... No Taifun je, ne samo izgledom nego i ponašanjem, imao nešto zajedničko s tim ratnicima. Doimao se odlučnim u svemu što je radio, a snaga kojom je zračio donekle ju je smirivala. Je li ga doista poslalo nebo, kako je rekla Elisa? Fatima je bila prilično zbunjena, pa ni sama nije znala što bi trebala osjećati. „Hoćete li da odmah krenemo kući ili da se malo provozamo?“ Od pukog uzbuđenja Fatima nije uspjela izustiti ni riječi. Budući da je šutjela, odgovorio je sam Taifun. „Onda predlažem da se malo provozamo kako biste napokon vidjeli gdje živite.“ Prošli su pokraj dviju džamija koje su se, velike i moćne, uzdizale prema plavom nebu, a zatim je Taifun skrenuo na jednu cestu koja se u širokim serpentinama spuštala niz brežuljak prema moru. Fatima je već desetak puta odlazila iz harema na izlet s drugim miljenicama i kadunama na Prinčeve otoke, u pratnji mnogobrojnih eunuha i još brojnijih vojnika. No prozori na kočijama bili su uvijek zastrti kako neki neznanac ne bi bacio pogled na Sultanove žene. Sada je prvi put u životu mogla slobodno gledati grad. Kako li je samo Carigrad neizmjerno velik i kako li je samo neusporedivo lijep... Iznad gustog spleta krovova Fatima je vidjela Zlatni rog. Svjetlucavi valovi mreškali su se na suncu na čijem su se sjaju nadimala bijela jedra na lađama. Kao da je sam Alah uzeo kist da naslika taj prizor. „Vidite li?“ dovikne joj Taifun sa strane. „I sve ovo uskratili su vam ti zločinci. I sada biste trebali zauvijek nestati u ‘palači suza’.“ Fatima se nije mogla nagledati slika. Što su bile sva raskoš i veličanstvenost harema prema šarenilu i blještavilu života u ovom gradu? Provela je u njemu mnoge godine, ali bila je odvojena od njega debelim zidinama, pa nije imala ni pojma što se događa s druge strane. S brežuljaka palače Yildiz vidjela je doduše i more i dio grada, ali iz daljine sve je izgledalo vrlo nestvarno. Sada joj je grad bio nadohvat ruke. Mogla ga je vidjeti, čuti, omirisati, okusiti. Osjećala je sunce na koži, topao vjetar na licu, udisala miris aromatičnih biljaka dok se automobil približavao tržnici na kojoj je vrvjelo od ljudi. Strah ju je malo-pomalo napuštao, pa se opustila i naslonila. Možda će ubrzo zaboraviti što je ostalo iza nje te početi novi život s Elisom i Mesudom, svojim sinom. Iznenada osjeti bolno probadanje u prsima. Čekala ga je uzalud već danima i sada je počelo. Baš sada! „Stanite, molim vas!“ uzvikne ona.

„Nešto biste htjeli pogledati?“ upita Taifun. „Ako želite, izići ćemo iz automobila.“ Taifun zaustavi automobil pokraj jednog bunara na čijim je stubama kao na. prijestolju sjedio čistač cipela, a do njega pozlaćeni sanduk sa sredstvima za čišćenje. Fatima osjeti kako joj toplo mlijeko navire iz prsa. Taifun pokrene ručicu i buka automobila zanijemi. „Ne“, reče ona kad je on izišao da joj otvori vrata. „Ne mogu. Moram se vratiti u palaču.“ „Oprostite, jesam li vas dobro razumio?“ upita on. „Molim vas, vratite se. Ne smijem ostaviti svoje dijete.“ On je uzrujano pogleda. „Shvaćam“, reče napokon i kinine. „Imate, naravno, pravo sami odlučivati što želite, i ako doista želite, ja ću se odmah okrenuti i odvesti vas natrag. No, dobro razmislite. Ako se vratite u palaču, neću više ništa moći učiniti za vas.“ „Ipak...“, oklijevajući odgovori Fatima. „Moram se vratiti k sinu.“ „Jeste li posve sigurni?“ Taifun je čvrsto uhvati za ruku i zgrabi za ručni zglob. „Nešto ću vam predložiti“, reče on. „Sada ćemo se odvesti mojoj kući. Ondje ćete najprije sve razgledati, a tada još stignete odlučiti.“ Fatima ga je iznenađeno slušala. Jesu li se te riječi doista odnosile na nju? Još nijedan muškarac nije s njom tako razgovarao. „I ja doista mogu sama odlučiti?“ upita Fatima u nevjerici. „Zašto ne? Zato što ste žena? Ta su vremena prošla! Nemojte se zabrinjavati. Što god bila vaša želja – ja ću je poštovati. To vam obećajem.“ On joj se ponovno nasmiješi, ali stisak oko njezina ručnog zgloba nije popuštao. „Onda, slažete li se?“ upita. Fatima potvrdi glavom.

8

MUJEZIN JE POZIVAO NA VEČERNJU MOLITVU. Elisa je nahranila malog Mesuda, previla ga i stavila u krevetić, a Nadir je odmotao svoj molitveni ćilim. Osim u petak, uvijek se molio u Elisinoj odaji umjesto, poput većine eunuha, u eunuškoj džamiji starog harema. Obećao joj je da se neće micati od nje sve dok Fatima ne pošalje po nju, pa joj je sada dao do znanja da će ispuniti svoje obećanje. Uzdignutih ruku počeo se moliti. „Bože moj, Tebi čast i hvala! Neka je blagoslovljeno ime Tvoje i uzvišena Tvoja veličanstvenost. Nema drugih bogova osim Tebe!“ Elisa na vrhovima prstiju iziđe iz sobe. Bilo joj je potrebno kretanje, a sada je bilo najpovoljnije vrijeme da se malo rashoda. Mesuda je zbrinula, pa je mirno zaspao, a pred vratima stražarila su dva vojnika. Pukovnik Taifun održao je riječ. Pobrinuo se i za njezin smještaj u prijašnjim Sultanovim odajama i za njezinu zaštitu. „Tražim utočište kod Boga od kamenovanog Sotone.“ U hodniku je čula glasove mnogih žena koje su negdje zajedno izgovarale večernju molitvu. Elisa je izbjegavala zajedničke molitve. Ti su joj obredi još bili strani. Ona je, doduše, poput svih djevojaka, prisegnula da prihvaća muslimansku vjeroispovijest, no nitko je poslije nije prisiljavao da živi prema pravilima te religije. Nije ni sama znala u kojeg Boga zapravo vjeruje. Dok se molila sama, katkada ga je nazivala Alahom, a katkada Isusom. Mrmljanje je načas utihnulo, a zatim se nastavilo s Prvom surom Kurana: „U ime Alaha, Svemilosnog, Samilosnog! Hvala Alahu, Gospodaru svjetova, Svemilosnom, Samilosnom, Vladaru Dana Sudnjega! Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo. Na Pravi Put Ti nas uputi, na Put onih kojima si darove Svoje podario! Ne na put onih koji su srdžbu Tvoju zaslužili, niti na put onih koji su zalutali.“ U Elisinim ušima te su molitve zvučale prije kao optužba nego hvala. No, je li to bilo čudno? Za razliku od nje, za većinu tih žena nije više bilo puta kojim su mogle krenuti. Stigle su na cilj, ovamo u palaču suza u kojoj su živjele kao u grobnici, prave pravcate, žive mumije. Sve donedavno bile su još pripadnice Sultanove obitelji. Sada

ih više nitko nije htio, nitko ih više nije tražio, a sama činjenica što su još žive opterećivala ih je poput grijeha. Dobivale su polupokvarenu hranu i po desetak moralo ih je spavati u jednoj prostoriji. Bez ikakve promjene, bez ikakva cilja i bez ikakva smisla životarile su iz dana u dan čekajući noć da utonu u san. „Bože moj, oprosti mi, smiluj mi se, vodi me pravim putem, čuvaj me i daj mi što mi treba za život.“ Elisa požuri hodnikom da pobjegne od jadikovki. Htjela je van, udahnuti svježi zrak. Palača suza bila je mračna poput podruma i neugodna poput zatvora. Posvuda se širio zadah truleži i raspadanja. Boje na zidovima izblijedjele su, zrcala se zamutila, pločice popucale. Nekadašnju raskoš razgradila je i razjela gnjilež prolaznosti. Kad je Elisa izišla na dvorište, prve zvijezde zasjale su na blijedosivom nebu. Gledala je gore u prostranstvo svemira. Kako dugo će još biti zarobljena ovdje? Nekoliko dana? Nekoliko tjedana? Odjednom začuje tiho stenjanje. Dolazilo je iz jedne od odaja za miljenice, na rubu otvorenog četverokuta. U njima su bile smještene najmlađe djevojke. Dok su starije žene nalazile utočište u molitvi, one su tražile utjehu u radostima koje im je pružalo njihovo tijelo. Neke su je našle u zagrljaju svojih supatnica, druge u zagrljaju također osamljenih eunuha, a poneke čak u zagrljaju vojnika koji su ih čuvali. Elisa je shvaćala to iskušenje, ali nije mu se podala. To nije bila ljubav koju je poznavala iz pjesama i romana, iznenadno otkriće i sreća o kojima je potajno sanjala, već očajnički pokušaj da se na trenutak otrgnu od tuge u kojoj su ovdje bile zarobljene. Unatoč tome, to tiho stenjanje tako ju je uzbudilo da je otišla iz dvorišta i vratila se u svoje odaje. Kad je otvorila vrata, Nadir ju je već čekao. Nosio je Mesuda na rukama i doimao se vrlo uzrujan. „Bogu... Bogu hvala što ste došli!“ Mesud je bio budan i prijekorno zurio u Elisu svojim okruglim očima. U naletu grižnje savjesti ona uzme dijete u naručje. „Što je, moje malo zlato? Pa tek sam otišla.“ „Jedan... jedan je čovjek bio ovdje“, promuca Nadir. „Čovjek?“ upita ona pokušavajući smiriti Mesuda. „Tko je to bio?“ „Časnik. Poručnik... poručnik Mehmed. Imao je sa sobom veliki sanduk prekriven crnom maramom. Kad je gurnuo glavu pod maramu, zasjalo je plameno svjetlo... bljesak kao od Poslanikova mača. Od toga se princ Mesud probudio.“ „Ne razumijem ni riječi“, reče Elisa. „Jesi li možda zaspao i sanjao?“ Nadir digne ruku. „Kunem... kunem se Alahom! Bilo je baš onako kako vam govorim. Poručnik Mehmed tvrdio je da ga je poslao pukovnik Taifun. Stražari su ga

poznavali. Stoga... stoga sam ga i pustio unutra.“ Mesud je stao vrištati, pa se Elisa morala pobrinuti za njega. Zašto je samo izišla iz sobe? Mogla bi se ispljuskati. Obećala je Fatimi da maloga neće ni sekunde pustiti iz vida, i tek što je to učinila, već se nešto dogodilo. Na stolu je još stajao ostatak kašice kojom ga je nahranila prije spavanja. Je li možda ponovno ogladnio? Pokušala mu je dati žličicu, ali je on ispljunuo kašicu i stao još jače vrištati. „Dakle, nisi gladan“, reče ona. „Što bi onda htio? Da ti nešto otpjevam?“ Nježno ga privine na grudi i stane mu pjevušiti. To je inače uvijek pomoglo. No ovaj put pjesma nije djelovala – naprotiv. Što je dulje pokušavala umiriti dijete, ono je sve žešće prosvjedovalo. Čudno. „Kako dugo je već budan?“ upita ona Nadira. „Tek što ste izišli, došao je poručnik Mehmed.“ Elisa usnama opipa Mesudovo čelo. Koža mu je bila vruća. „Mislite li da ima vrućicu?“ upita Nadir. „Čini mi se da ima.“ „Možete... možete pisati Fatimi“, predloži on. „Odmah ću pismo odnijeti stražarima. Pukovnik Taifun poslat će nam sigurno najboljeg liječnika u Carigradu.“ Dok je on govorio, Elisa iznenada ugleda pred sobom lice njemačkog liječnika, pa je obuzme čudan osjećaj. „Ne znam“, reče ona. „Ako joj napišem pismo, sigurno će se zabrinuti.“ „Imate... imate pravo“, složi se Nadir. „No, bolje je da se ona zabrine nego da princ Mesud bude bolestan. Da vam donesem pribor za pisanje?“

9

„KADA NAPOKON MOGU VIDJETI svoje dijete?“ upita Fatima. „Vašem je sinu dobro“, odgovori Taifun. „Nemojte se zabrinjavati.“ „Kako da se ne zabrinjavam? Prošla su već dva tjedna, a on još nije sa mnom.“ „Morate imati povjerenja u mene. Sve je to za vaše dobro. I za dobro vašeg djeteta.“ Fatima okrene glavu i pogleda kroz prozor. Je li pogriješila što je pošla s Taifunom umjesto da se vrati u palaču suza? Pukovnik joj je obećao da će dovesti Mesuda i Elisu čim prođe opasnost za njezina sina. No on je ipak izbjegavao odgovor o njihovu dolasku kad god je to pitala. Dojke su je u međuvremenu prestale boljeti i samo su bradavice ponekad malo vlažile kao da je njezino tijelo htjelo potvrditi njezinu odluku, dokazati joj da je Mesud ne treba. No, što je vrijeme više prolazilo, ona je bivala sve nesigurnija. Je li ju doista vodila samo zabrinutost za dijete kad je ostala s Taifunom? Njegova je kuća bila u Grande Rue de Pera, u europskom dijelu grada, nedaleko od Galata tornja, velika, raskošna zgrada u kojoj je nekoć obitavao jedan sultanov ministar sa svojim haremom. Bila su potrebna dva tuceta slugu i sluškinja da u njoj održavaju red. Njima je upravljala Taifunova majka Hüyla, visoka, koščata žena od šezdeset godina, koja je dočekala Fatimu s neprikrivenom odbojnošću. Režim kojim je upravljala kućanstvom neobično ju je podsjećao na poznati način upravljanja sultan valide. Sve što je zapovijedala ili činila, činila je ili zapovijedala za svojeg sina. Činilo se da sam Taifun nije manje zaposlen od sultana, i nitko se u njegovoj prisutnosti nije usudio dignuti pogled ili glas. Već rano ujutro odlazio bi od kuće i vraćao se tek kasno navečer. I baš kao i sultan, imao je vrlo mnogo žena, premda nije, kako se činilo, ni jednom od njih bio oženjen. Uvijek bi dovodio ženu u kuću samo na jednu noć. Tada bi se čuli ples i glazba, a sutradan ujutro žena bi otišla. Fatimu nije još pozvao k sebi, niti joj je postavljao bilo kakve zahtjeve – ni kao robinji, ni kao sluškinji, ni kao konkubini. Kad bi ga vidjela, a to je bilo rijetko, uvijek bi bio uljudan i susretljiv, ali vrlo suzdržan kao da nije mogao odlučiti što bi s njom uopće počeo. Je li doista bi tako ravnodušan prema njoj? Gotovo je bila uvrijeđena.

Vani je prolazio tramvaj s konjskom zapregom. „Kako može Sultan biti još opasan za mojeg sina?“ upita Fatima. „Sami ste rekli da je Abdul Hamid protjeran u Solun.“ „Jeste li zaboravili što vam je htio učiniti?“ odvrati Taifun. „Čudovište je dalo zapovijed da vas ubiju. Vas i vašeg sina.“ „Ali, on je sada ipak vrlo daleko.“ „Mislite li da zbog toga nije moćan? Na njegovu zapovijed umirali su ljudi koji su živjeli tisuće kilometara daleko. Ne znamo točno dokle dopire njegova ruka. Želite li doista sve prepustiti riziku?“ Fatima zanijemi. Ne, to nipošto nije htjela. „Morate se još malo strpjeti“, reče Taifun. „No, da vam bude lakše čekati – uzmite, možda će vam ovo pomoći.“ Ona se okrene prema Taifunu. On posegne u džep odore i pruži joj zlatni lančić na kojem je visio također zlatni medaljon. „Za mene?“ upita ona. „Da“, odgovori on. „Iznenađenje. Naći ćete ga pod poklopcem privjeska. Morate samo pritisnuti dugme sa strane.“ Kad je poklopac poskočio, Fatimi navru suze na oči. Pred sobom je ugledala sliku svojega sina. Prepoznala je svaki nabor na njegovu lišcu, svaki prst njegove ručice koju je pružao prema njoj – prepoznala je i narukvicu, brojanicu koju mu je omotala oko ručnog zgloba. „Ja sam naredio da ga fotografiraju kako biste se uvjerili da mu je dobro.“ Ona poljubi medaljon i pritisne ga na sebe. „Hvala“, šapne. Iznenada je obuzme osjećaj da je vrlo nepravedna prema Taifunu. Vjerovala je da joj on ulijeva lažnu nadu kako bi postigao cilj koji je njoj bio nepoznat, a on je činio sve što je bilo u njegovoj moći da joj olakša život. Kako da mu pokaže svoju zahvalnost? Dozvala je u sjećanje sve što je naučila u haremu kako bi služila svojem gospodaru. „Hoćete li da vam skuham kavu?“ „Vrlo ljubazno od vas, ali upravo sam je popio s majkom.“ „Da vam pripalim nargilu?“ „Pušim samo cigarete.“ „Da vam donesem kućni ogrtač kako biste se raskomotili?“ On ponovno odmahne glavom. „Previše ste ljubazni, ali osjećam se savršeno ugodno u svojoj uniformi.“ Gotovo se nije usudila pogledati ga. Osjećala se vrlo nesigurno u njegovoj

nazočnosti, a činjenica što je ni na što nije prisiljavao, samo je pojačavala njezinu nesigurnost. Nikada nije rekao što od nje hoće. Nije skrivao što se kao muškarac zanima za nju dok je hvalio njezinu ljepotu, ali ni jedan jedini put nije ju pokušao dotaknuti. Nije mu se sviđala? Ili se ustezao zato što je bila Sultanova miljenica? Otvorila je oči i vidjela njegov pogled. Tako ju je prije gledao Abdul Hamid. „Hoćete li... da vam... plešem?“

10

SMJEŠKAJUĆI SE, TAIFUN ZATVORI vrata i stane okretati ručicu gramofona uz čije bi zvuke navečer katkada popušio cigaretu. Odmah zatim začula se melodija koju je i haremski orkestar prije često svirao. Dok se Fatima pokušavala usredotočiti na tonove, on je legao na divan, netremice je gledajući. Što je bilo nepoznato u tom pogledu? Ulijevao joj je strah, ali što joj je ulijevao više straha, sve mu se manje mogla oduprijeti. Ona skine papuče i poravna koprene. Zatim sklopi oči i zavrti bokovima kako bi ih uskladila s ritmom. Na vrhovima prstiju otplesala je u sredinu sobe. Nije imala ni plana ni ideje za svoj ples. No, tek što su njezine noge utonule u mekane, duboke sagove, sve je odjednom bilo kao i prije. Nikada nije napustila harem, niti je ikada činila nešto drugo. Iako nije vidjela čovjeka koji je ispred nje ležao, osjećala je njegov pogled koji je prodirao kroz nježnu tkaninu njezinih koprena, njegovu žudnju za njezinim tijelom. Bezbroj puta osjetila je tu žudnju, a s njom i moć koju je time dobivala. Sve dok je podjarivala tu žudnju, ona je bila gospodarica, a muškarac njezin rob. Ona razveže jednu koprenu, utone u glazbu i spontano se pokrene u ritmu. Zvuci glazbe prodirali su joj u ruke, u noge, glazba se pretvorila u njezino tijelo i njezino tijelo u glazbu, u ramena, u prsa, u bedra. Bubnjevi su udarali sve brže, njezino se tijelo okretalo sve brže opčinjavajući njegov nevidljivi pogled. Mamila ga je i odbijala, skrivala mu se i otkrivala, njihala u ritmu njegove žudnje i odmah mu izmicala. Ubrzo je u cijeloj sobi pulsirala njegova strasna želja. I što je jače osjećala tu njegovu želju u svojem plesu, sve joj se više vraćala sigurnost. Sa svakim okretom, sa svakom koprenom, sa svakim pokretom njezina tijela. Otvorila je oči tek kad je glazba utihnula. No Taifun nije bio gol kako je očekivala. Još je bio u uniformi. Samo je izbočenje na njegovim hlačama odavalo uzbuđenje u koje ga je dovela. Sa sigurnošću, o kojoj nije trebalo razmišljati, ona mu stane gladiti izbočinu, lagano i nježno, gotovo je ne dotičući. Posve polako stane mu otkopčavati jedno po jedno dugme, zastajkujući pred svakim kako bi mu pojačala užitak mukom čekanja. Zatim mu otkopča posljednje dugme.

Poput mladoga, snažnog stabla, kojeg su užetom svinuli do zemlje, njegov ud poleti uvis čim su ga oslobodili sužanjstva. Od pogleda na njega zastane joj dah. Nikada ni u snu ne bi pomislila da postoji veća i veličanstvenija muškost od Sultanove. No, što je bilo Abdul Hamidovo spolovilo prema ovom koje je pucalo od snage? Fatima klekne da ga poljubi, onako kako je to volio Sultan. No, prije negoli ga je stigla dotaknuti, Taifun je zgrabi za kosu i zadrži je. Kao začarana gledala je u njegovo spolovilo, koje je, crveno i vlažno, pulsiralo pred njezinim očima. Sve je u njoj vrištalo od želje da ga uzme u sebe. Htjela ga je svugdje osjetiti, progutati ga usnama, utrobom... No, on joj to nije dopustio, čvrsto ju je držao za kosu, pa je gotovo umirala od požude. Prisilio ju je da ga gleda. Uzvratila mu je pogled. Gotovo neprimjetan osmijeh zatitra mu na usnama. Ona iznenada prepozna to drukčije u njegovu pogledu: razdražujuće obećanje, tajanstvenu, nepoznatu slutnju. Taj pogled punim zamahom prodre u njezine udove, i ona osjeti uzbuđenje koje je dosad samo davala, ali ga nikada nije dobivala. On je bez riječi zagrli i poljubi kao da je tim poljupcem želi zauvijek ušutkati. Ona mu nijemo uzvrati poljubac, zagrli ga oko vrata i bedrima obujmi oko kukova. On je načas zadrži u tom položaju, a zatim prodre u nju. Bilo je to poput pokoravanja. Da, on je bio ratnik, a ona zemlja koju je svladao, vladareva žena... Kakvu li je buru osjećaja potaknulo to osvajanje u njoj. U tijelu je osjećala i bol i radost. Plesali su, vrtjeli se, stopili, utonuli u bezdan... Zajedno su padali u pakao pa se zatim uznosili u nebesa... Ležali su iscrpljeni na divanu. Taifun pripali cigaretu. Gledajući drhtavi plamen koji se dizao iz njegova upaljača, Fatima osjeti onaj stid koji čovjek osjeti sam pred sobom, u najskrovitijim odjeljcima svoje savjesti. Nikada nije ljubila Abdul Flamida. Plamen koji ju je nekoć zahvatio bilo je puko zavaravanje i obmana, prije sebe nego njega. Njezina ljubav nije bila upućena muškarcu nego samo padišahu, premda je u ono vrijeme vjerovala da ga doista ljubi. „Znaš li gdje je čudovište sakrilo notes?“ upita Taifun u tišini. Fatima ga začuđeno pogleda. „Kakav notes?“ „Sa zapisima njegovih inozemnih računa. Moram ga imati. Bezuvjetno.“ „Nisam nikada vidjela takav notes. Za što vam treba?“ „Ne trebam ga ja nego ti.“ Taifun se podboči na laktove i uzvrati joj pogled. „Tek kad se domognemo tog notesa, slomit će se moć Abdul Flamida. Tek tada moći ćeš vidjeti svoje dijete. Svoje dijete i prijateljicu.“ Njegov pogled odjednom postane oštar, oštar kao i glas. „Hajde! Razmisli! Gdje može biti?“

11

„ŠTO PIŠE FATIMA?“ zanimalo je Nadira. „Ima li veliku kuću?“ „Čekaj“, reče Elisa. „Još nisam sve pročitala.“ „Koliko žena ima pukovnik? Koliko eunuha?“ „Pssst! Daj već zašuti!“ Htio-ne htio, Nadir je držao jezik za zubima dok je ona namršteno čitala pismo koje joj je donio stražar. No pogled na nju nadoknadio mu je šutnju. Kako li je samo rado gledao to lice – nije ga se mogao nagledati. Raspuštena kosa prekrivala joj je ramena poput dragocjenog šala. Zacijelo bi bilo lijepo imati je za ženu... Znao je da to ne bi trebao osjećati – napokon, bio je eunuh. No, zar zbog toga nije imao osjećaje? Ne, u njegovu je tijelu mogao biti ugašen muškarac, ali on je i dalje živio u njegovu srcu. I neće mirovati sve dok mu ona ne postane ženom, jednoga lijepog dana. Elisa spusti pismo. „Htjela bih da za mene odeš u Yildiz“, reče ona. „Da odem iz saraja? Nemojte mi to činiti!“ „Ali važno je. Čak vrlo važno!“ Ona se osvrne da provjeri je li ih tko promatra. Zatim mu šapne na uho: „Dobro pripazi što ću ti sada reći...“ Nadir ju je pozorno slušao. Sa svakom riječi koju je izgovorila raslo je njegovo uzbuđenje. „Ali... Nije li to krađa? Pa to pripada Sultanu!“ „Ako želiš da dobijemo novi dom, moraš mi pomoći“, odvrati ona. Sav rastrgan, Nadir je posluša i krene. Napuštanje saraja mrzio je iz dna duše. Od Sultanova pada vani je vladao kaos. No, što mu je drugo preostalo kad ga je Elisa zamolila da to učini? Tek što je Nadir prošao kroz posljednja vrata, ponovno se našao u paklu. Na ulicama gotovo ni jedna žena nije hodala pokrivena velom, pa su se izlagale pogledima potpuno nepoznatih muškaraca. Mogle bi hodati uokolo i gole! Još gora bila su poniženja koja je sam doživio. Kako li je prije uživao pokazivati se u javnosti. Gdje god se pojavio u svojem crnom stambulinu i crvenom fesu, ljudi bi u njemu

prepoznali eunuha iz sultanove palače i s punim poštovanjem maknuli se u stranu. A sada? Muškarci su ga gledali podrugljivo, žene hihotale u njegovoj nazočnosti, a dok je prelazio most Galata, cijela horda djece izvikivala je iza njega rugalice. „Eunuha vidi tamo, on je pola muško samo!“ Trčećim korakom prešao je ostatak puta do Yildiza. No, kada je stigao u bijeli grad, najradije bi se okrenuo i vratio. Kakav li je to nekad bio raj... Stotine vrtlara njegovale su park, kosile travnjak, orezivale grmlje, grabljale pošljunčene staze. Sada je sve podivljalo. Gredice cvijeća bile su zakorovljene, na travnjacima su pasle krave, ptice se gnijezdile u nišama na zidovima, a na stazama se nagomilao izmet pasa i mačaka lutalica. Nadir je s gnušanjem stisnuo nos. Milijuni muha zujali su oko izmeta. Samo su se pauni kočoperili kao da vrijeme na njima nije ostavilo nikakav trag. Na stubištu pred palačom besposleno je stajala nekolicina vojnika, ali ni jedan nije stao Nadiru na put kad je ušao u zgradu. Unutra je izgledalo kao poslije izgubljene bitke. U svim prostorijama ormari su bili širom otvoreni, na podu razbacane ladice, kreveti i tapecirani namještaj rasječeni. Tek što je Nadir skrenuo u krilo u kojem je bila Sultanova radna soba, začuo je jak glas. „A odavde se ide u jazbinu čudovišta.“ Jedan je časnik objašnjavao skupini novinara labirint podzemnih hodnika i podnih vrata, u koji se navodno zavukao Abdul Hamid kako bi sakrio novac od svojeg naroda. Nadir se neprimjetno požuri u radnu sobu. I ovdje je sve bilo okrenuto naglavce. Kako da nađe malu, neuglednu tabakeru u tom neredu? Njegovo je iznenađenje bilo to veće što je na prvi pogled našao to što je tražio. Nasred pisaćeg stola, kao da je nitko nije ni taknuo od Abdul Hamidova doba, stajala je limena tabakera koju mu je opisala Elisa. Bila je prazna, no iz nje je prodirao slatkast miris opijuma. Nadir je podigne kako bi je pregledao sa svih strana. A tada otkrije mehanizam kojim se otvara dvostruki poklopac.

12

NEKOLIKO DANA POSLIJE PUKOVNIK TAIFUN posjetio je bivšeg sultana u Solunu. „Zahtijevam od vas uime vlade da stavite na raspolaganje svoje inozemne račune.“ Abdul Hamid izbjegavao je njegov pogled zlurado se smješkajući, a zatim uvukao glavu među ramena poput kornjače koja se uvlači u oklop. „Nemam pojma o kojim računima govorite.“ „Tada ću vam osvježiti pamćenje.“ Taifun posegne u džep i izvuče notes koji mu je pribavila Fatima. „To su vaše bilješke. Iz njih proizlazi da ste u bankama Deutsche Bank i u Credit Lyonnais deponirali vrijednosne papire u ukupnoj vrijednosti od dva milijuna funta.“ Abdul Hamid uvuče još više glavu, pa mu je lice gotovo nestalo iza krutog ovratnika. „Jeste li zaboravili da smo vas imenovali pukovnikom?“ prosikće on. „Vi ste izdajnik, prost i podmukao nitkov, poput svih drugih krvopija koji se sada naslađuju našom nesrećom. Umjesto što smo vas pretrpavali iskazima svoje naklonosti, trebali smo vas sve postrijeljati.“ Taifun se morao svladati da ne izgubi prisebnost. Nova vlada razmazila je ovog starca koji je tisuće ljudi imao na duši, pa se takvo njezino ponašanje gotovo nije moglo opravdati. Ne samo što su mu stavili na raspolaganje najluksuzniju vilu u Solunu, nego su mu ispunjavali gotovo svaku želju koju bi izrazio. Potužio se na jaja i mlijeko, pa su mu dopremili krave i kokoši s njegova prijašnjeg imanja; poželio je svoje angora-mačke, i nakon dva dana bile su kod njega; tražio je više osoblja, pa su mu poslali još eunuha. A nova je vlada trebala svaki pijaster. Državna je blagajna bila prazna. Povlačenje časnika iz Makedonije izazvalo je krvave nemire i trebalo je slati nove postrojbe u područje ustanka, a u Adani su Armenci prenijeli nesmanjenom snagom svoju mržnju prema starom režimu na nove vlastodršce, premda su im oni bili skloni. „Spremni smo vam ovdje omogućiti što ugodniji boravak“, reče Taifun. „I više od

toga. Budete li surađivali, vaše progonstvo neće morati biti trajno. Nije isključeno da ćete se nakon određenog vremena moći vratiti u Carigrad. No zato nam je potrebna gesta vaše dobre volje, znak da vam sudbina turskog naroda doista leži na srcu.“ „Kakav bi to znak trebao biti?“ Abdul Hamid pakosno se nasmije. „Dopustite da pogodim! Možda potpis na čeku?“ „Možemo to riješiti i na drugi način“, odvrati Taifun. „Budete li odbijali surađivati s nama, ukinut ćemo vam sve povlastice. Neki članovi Odbora već razmatraju mogućnost da protiv vas dignu optužnicu.“ „Želite me izvesti pred sud? A na što bi trebala glasiti optužnica?“ „Na veleizdaju, pretpostavljam, a vi znate kako se ona kažnjava. No do toga ne mora doći. Sve je u vašim rukama.“ Abdul Hamid pogleda ga sa strane i pritom se zgrbi poput mačke na svojem krilu, s licem punim nepovjerenja. „A što će se dogoditi ako vam dadem svoj novac?“ upita on. „Kako mogu biti siguran da mene i moju obitelj nećete pustiti da umremo od gladi?“ „Recite nam kako da steknemo vaše povjerenje, a mi ćemo učiniti sve što je moguće da otklonimo vaše sumnje.“ Abdul Hamid pripali cigaretu. Tek tada Taifun opazi da je našminkan – njegovi su obrazi otkrivali jasne tragove crvenila, a obrve su mu bile vrlo tamne jer su zacijelo bile obojene. „Onda?“ upita on. Prije negoli je Abdul Hamid stigao odgovoriti, otvore se vrata i u sobu uđe žena pokrivena velom. Iako joj je lice bilo skriveno, Taifun je odmah prepozna: Saliha, jedina žena iz carskog harema koju je Abdul Hamid doista volio. „Ja vam mogu odgovoriti“, reče ona. „Jeste li prisluškivali naš razgovor?“ Saliha prečuje to pitanje. Tihim, isprekidanim glasom, kao da će se rasplakati, ona reče: „Pošaljite ovamo Fatimu. Vječno Veličanstvo želi ponovno vidjeti svoju miljenicu.“ Još dok je govorila, Abdul Hamid posegne za njezinom rukom i stisne je kao da joj želi zahvaliti. Ne, Taifun nije ni najmanje sumnjao: Saliha je govorila Abdul Hamidu iz srca, starac je još bio zaljubljen u Fatimu. Jedna suza otkotrlja se niz njegov ružičasto našminkani obraz. Taifun se ugrize za usne. Bilo je to više nego što se mogao nadati – jedna riječ bila je dovoljna da novac poteče... No, dok je gledao kako suza teče niz Abdul Hamidov nos i kako se hvata u kutu njegovih uvelih usta, osjeti iznenada kako se nešto snažno opire u njemu. „Ne“, začuje svoju riječ na vlastito iznenađenje. „Taj uvjet ne možemo ispuniti.“

„Zašto ne možete?“ upita Saliha. „Zato... zato što Fatima više nije živa. Umrla je od posljedica otrova kojim su htjeli spriječiti rođenje njezina djeteta.“ Abdul Hamid rukama prekrije lice i njegovo se malo tijelo zatrese od nečujnih jecaja. Taifunu je bio neugodan taj prizor. On okrene glavu i pogleda van u more koje je blistalo na suncu. Neko vrijeme nitko nije progovorio ni riječi. Saliha je prva smogla glasa. „Onda nam dovedite dijete.“ „Dijete?“ ponovi Taifun okrenuvši se. „Da“, reče Saliha. „Fatimina sina. Neka utješi Vječno Veličanstvo u tuzi zbog tog gubitka.“ Taifun je bio tako osupnut da nije bio u stanju razborito odgovoriti. „O tome... o tome ću razmisliti“, reče on i digne se. „No za to mi treba malo vremena.“

13

OPREZNO, DA JE NITKO NE ČUJE, Fatima odškrine vrata i stane osluškivati u polumračnom hodniku. Iz susjedne sobe prodirali su tihi glasovi Taifunove majke Hülyje i njezina gosta, hodže iz Sulejmanije, kojeg je ona štovala kao sveca. Je li to napokon bila prilika da pobjegne na nekoliko sati? Fatima je htjela otići u palaču suza da vidi što je s njezinim djetetom. Taifun joj je zabranio da izlazi iz kuće, a njegova majka čuvala ju je kao zatvorenicu. Ona ne smije ostaviti traga do Sultanova sina, rekao je prije odlaska u Solun, jer grad vrvi od Abdul Hamidovih doušnika. No Fatimina čežnja bila je prevelika. Dobila je pismo od Elise. Prijateljica joj je pisala da Mesud već tjedan dana ima temperaturu. Fatima je molila Taifuna da barem pošalje liječnika u palaču suza, no umjesto odgovora bacio ju je na krevet. Iako se branila od njegova zagrljaja, svladali su je osjećaji koje još nikada nije iskusila u životu. Je li bila loša žena, loša majka? Više nije izdržala neizvjesnost, morala je vidjeti svoje dijete. Na vršcima prstiju išuljala se u hodnik. „Vaš sin je sada važan čovjek“, reče hodža. „Kažu kako ima izgleda za promaknuće u pašu.“ „U svakom slučaju, krajnje je vrijeme da napokon uzme ženu. Zar mi ne možete ni jednu preporučiti? Čestitu djevojku iz pristojne, pobožne obitelji, koja mu može voditi kuću? Ja sam već stara, moji su dani odbrojeni.“ „Mislio sam da je već našao ženu.“ „Mislite li na onu bludnicu iz palače? Molim Alaha da je se brzo zasiti.“ Fatima se trgne. Izvana se čuo mujezinov glas. „Razgovarat ćemo kasnije, kćeri moja“, reče hodža. „Sada je vrijeme za molitvu.“ Fatima se morala požuriti. Mogli su svakog trenutka izići iz sobe. Ona ne oklijevajući potrči prema vratima i iziđe iz kuće. Osjećala je kako joj srce lupa u grlu kad je stupila na ulicu. Prvi put se usudila izići van bez pratnje. Na njezino iznenađenje činilo se da nitko na nju ne obraća pozornost. Nije bila jedina žena na ulici. Većina je bila u dugim ogrtačima, a neke su bile

odjevene europski, s vrlo tankim, prozirnim koprenama, ispod kojih su im se lica mogla raspoznati. Na stubištu, koje je vodilo od kule Galata do mora, naišla je na jednu ženu koja uopće nije imala pokrivenu glavu. Fatima se iznenadila njezinoj hrabrosti. Kakav je to osjećaj morao biti? Naježila se od pomisli da se sama ovako razotkrije javnosti. Gotovo kao u Taifunovu zagrljaju. Na mostu Galata morala je platiti pola pijastera. Nasreću, znala je da se za prelazak mosta plaća mostarina, pa je uzela nekoliko kovanica koje je našla pokraj gramofona. Zastala je na drugoj strani mosta i osvrnula se. Najradije bi nekoga pitala za put, ali nije se usudila. Ovdje, u starom dijelu grada, gotovo nije bilo žena na ulici, a one malobrojne koje je vidjela brzale su u crnim ogrtačima uz kuće kao da su u bijegu. Tek tada Fatima spozna da je jedina žena u šarenom ogrtaču. U haremu su sve žene nosile šarenu odjeću. Je li ona u gradu bila zabranjena? Fatima je otprilike znala gdje se nalazi palača suza, pa gledala ju je svakodnevno s prozora. Stoga je odlučila osloniti se na vlastiti osjećaj. No, nije se popela ni na pola brežuljka kadli se našla u labirintu natkrivenih, polumračnih uličica u kojoj se guralo uzbibano mnoštvo ljudi. Sa zidova i krovova odjekivala je buka bezbrojnih glasova. Uronjene u drhtavo, neodređeno svjetlo, između stupova, lukova i svodova, ugledala je posvuda dućane: roba na podu, uza zidove, na stropovima – voće i povrće, mirodije i slatkiši, tave i kotlići, stolci i kreveti, haljine i ogrtači, tkanine i koža, zlato i nakit. Ubrzo se potpuno izgubila. Na svakom zavoju vidjela je nove stupove, lukove, bunare, svodove i mjesta između kojih su trgovci i nosači, muškarci i žene, djeca i starci jurili amo-tamo. Je li to bio Veliki bazar o kojem su u palači pričali eunusi? U glavi joj se vrtjelo od zaglušne buke kad se iznenada ponovno našla vani. Sunce je snažno sjalo i trebalo joj je nekoliko trenutaka da joj se oči naviknu na svjetlo. Kad se okrenula, ugledala je veličanstvene kupole Aje Sofije na tamnoplavom nebu. Hvala Alahu – sada se ponovno snalazila! Istom je ulicom prošao Taifun kada je došao po nju u palaču suza. Trebala je još samo brzo obići džamiju i već će se naći pred prvim vratima saraja. Za nekoliko minuta bit će kod svojeg sina. No, tek što je stigla na ugao, trgnula se. Na trgu iza džamije izbila je nekakva tučnjava. Muškarci u bijelim turbanima nasrtali su palicama na mjenjače novca koji su ondje imali kioske, bacali ih na zemlju i gazili po njima. Vojnici i policajci stajali su prekriženih ruku na rubu trga i pasivno promatrali taj prizor. „Što se ovdje događa?“ upita Fatima ženu pokrivene glave, koja se s njom šćućurila iza jednog zida. „Batinaši“, reče žena. „Kažnjavaju Armence.“ „Zbog čega? Što su učinili?“ „Ne znam. Navodno nekakav zločin u Adani.“

Fatima je htjela pitati zašto se ne upletu policajci i vojnici kadli u neposrednoj blizini začuje kreštav glas. „Tamo! Gledajte! Jedna Sultanova kurva!“ „Gdje?“ „Tamo! Iza zida! U šarenom ogrtaču!“ Muškarac u bijelom turbanu upirao je pruženom rukom u Fatimu, a zatim joj se u polukrugu počelo približavati desetak drugih muškaraca, prilazili su sve bliže, sve opasnije, gledajući je pakosno svjetlucavim očima, lica izobličenih od fanatičnog gnjeva. Fatima još nikada nije vidjela takva gnjevna lica, još nikada takve zle oči. „Ščepajte je!“ poviče čovjek u bijelom turbanu. Netko joj strgne veo s lica. Fatima podigne ruke da se obrani od muškaraca. No uzalud! U sljedećem je trenutku opkole. Hvatali su je za ruke, ramena, bedra. Nepoznata su je tijela pritiskala, nepoznata lica i usta čiji je dah osjećala. A tada odjekne zvižduk.

14

TAIFUN BIJESNO ZALUPI VRATA AUTOMOBILA i odmaršira lupajući čizmama prema kući. Dva puna dana trajala je vožnja od Soluna nakon što je zapeo u Kabali zbog slomljene osovine. No razlog njegova bijesa bio je drugi. Bio je bijesan na sebe, a još više na Fatimu. Kako je samo mogao biti takav idiot i odbiti Sultanovu želju? Njegova glupost mogla je razoriti sve njegove snove. Je li možda bio zaljubljen? To je bilo posljednje što mu je bilo potrebno. Još kao časnički pripravnik zakleo se da se nikada neće zaljubiti. Ljubav je bila smiješna poremećenost, izum za balavce ili starce koji više nisu imali snage u slabinama. On je bio drugačijeg kova. Sve što je dosad činio u životu, činio je za seks ili za karijeru. Nije to kanio promijeniti. Kad je ušao u kuću, čuo je ljutite ženske glasove. Fatima i njegova majka vikale su jedna na drugu iz sveg glasa, pa je razabrao svaku riječ unatoč zatvorenim vratima. „Proklet bio dan kad si došla u ovu kuću!“ „Učinila sam samo ono što bi učinila svaka majka! Zar vi to ne razumijete? Pa i sami ste imali djecu!“ Taifun širom otvori vrata. Obje žene stajale su poput furija jedna nasuprot drugoj. „Što se ovdje događa?“ „Hvala Alahu da si došao!“ poviče njegova majka. „Ova ženska te sramoti! Pokupili su je na cesti s rastrganim velom! Osim toga, ukrala ti je novac!“ Prije negoli je Fatima uspjela odgovoriti, Taifun je zgrabi za ruku i odvuče u spavaću sobu. Petom čizme zalupi vrata i baci je na krevet. „Zabranio sam ti izlaziti iz kuće! Zar te u palači nisu naučili što je poslušnost?“ „Nisam htjela biti neposlušna! Samo sam htjela ponovno vidjeti svoje dijete! Bolesno je!“ „Svoje dijete, svoje dijete“, oponašao ju je. „Što me se tiče tvoje kopile? Kad bi i umiralo, ne bi se imala pravo oglušiti o moje zapovijedi!“ reče on i pljusne je. Gledala ga je otvorenih usta ne izustivši ni riječi. Njezine bademaste oči

odražavale su samo neizmjerno čuđenje. Taj prizor oduzeo mu je razum. Te začuđene oči, ta otvorena usta... Jednim potezom razdere joj odjeću. Ležala je pred njim na jastucima, nemoćno spustivši ruke, ne pokrivajući svoju golotinju. Te bijele dojke, te ružičaste usne... Ne skidajući pogleda s nje, raskopčao je hlače. „Obećaj mi da to više nikada nećeš učiniti!“ zapovjedi on. „Ja... ja... obećavam!“ „Glasnije!“ „Obećavam!“ On je uhvati za ruku i prinese je svojem udu. „Zakuni se!“ „Kunem se!“ „Još jedanput!“ On je stisne oko ručnog zgloba. Ona shvati što on hoće i dotakne mu tijelo. „Kunem se!“ „Jače!“ Pod pritiskom njezine ruke njegov ud silno nabrekne. Odjednom mu se učini da vidi tajnu iskru u njezinim očima pa je ponovno udari. Ona krikne od bola i uhvati se za obraz, a on je zgrabi za kosu i zabaci joj glavu na potiljak prisiljavajući je da ga gleda u oči. Ona je još čvrsto obavijala njegov ud držeći ga uza samo lice. Njegova žudnja samo je pojačala njegov bijes. Htio se od nje otrgnuti, ali nije uspio. Sve u njemu sililo ga je da je uzme, prodre u nju, da to stalno radi sve dok je se ne zasiti. Dugo su se tako gledali, šuteći, ispunjeni i mržnjom i žudnjom. „Reci da samo mene ljubiš!“ zapovjedi on. „Ljubim... ljubim vas!“ „Krivo! Moraš reći: ‘Ljubim samo vas. Vi ste moj gazda i gospodar!’“ „Ljubim... ljubim samo vas. Vi ste moj gazda i gospodar!“ „I ne ljubim nikog drugog.“ „I ne ljubim nikog drugog!“ „Ni svojeg sina!“ Fatima sklopi oči. On je povuče za kosu. „Što čekaš?“ „To... to ne mogu reći...“ „Hajde! Reci! Zapovijedam ti!“ „Ne mogu...“ „Moraš to reći!“

Ona digne pogled prema njemu puna straha, očiju vlažnih od suza. U njezinoj ruci sve je jače pulsirala njegova strast. „Hajde“, ponovi on. „Reci to konačno!“ Jedna suza otkotrlja joj se iz oka. Samo je nijemo odmahnula glavom. Njezin ga je otpor izluđivao, ali i raspirivao njegovu žudnju. Mislio je da će smjesta eksplodirati. „Moraš reći...“, prosikće on. Ponovno razmijeniše poglede i ponovno mu se učini da zamjećuje onu iskricu u njezinim očima. Njezine se usne otvore kao za poljubac. „Hajde već jednom...“, šapne on. „Molim te...“ On pusti njezinu kosu kao da iz njega nestaje sva snaga. Ona se nagne nad njega i usnama obuhvati njegov ud. On uzdahne i sklopi oči, obuzet nemoćnim bijesom zbog njezine neposlušnosti, ali i beskrajno zahvalan za izbavljenje...

15

KAD SE TAIFUN PROBUDIO, vani je već bila tamna noć. Htio je ustati, ali nije mogao. Kod drugih žena svladala bi ga potreba za samoćom već nakon prvog zadovoljenja strasti. Nerijetko bi doslovce pobjegao iz kreveta i prije nego što bi mu strast posve splasnula, jer više nije podnosio blizinu osobe s kojom se s toliko žara htio sjediniti. Ali, s ovom ženom bilo je drukčije. Pet puta uživao je u Fatiminu tijelu da bi se od nje izliječio, da bi zbog uživanja u strasti s njom ubio u sebi žudnju, da bi u njoj ponovno našao sebe – radio je s njom sve što muškarac može raditi sa ženom kako bi napokon našao mir. Sada se njegova pohota ugasila, glad utažila. Unatoč tome, nije se mogao maknuti od nje. Kao da se uopće ne može nasititi njezine blizine. Pokušavao je zaspati, ali nije uspio. Kao da ga je začarala svojom nazočnošću. Tiho je slušao njezino disanje pokraj sebe i u polumraku gledao njezino golo tijelo. Što mu se to samo događa? Nije više mogao prepoznati sama sebe. Ovu ženu doveo je iz palače suza kako bi mu pribavila Sultanov notes. Ona je to i učinila. Žudio je za njom jer je bila najdragocjeniji biser u carskom haremu. Pošla je s njim u njegovu kuću. Uzeo ju je kako bi, osvojivši je, okrunio sva svoja dotadašnja osvajanja. Bila mu je pokorna. Što je još htio od nje? Pa, dala mu je sve što žena može dati muškarcu. „Gdje ste?“ šapne ona. U polusnu se okrenula prema njemu, a njezina je ruka opipavala postelju kao da ga traži. Taj pokret pogodio ga je ravno u srce. Iz njezine male geste govorilo je takvo povjerenje kakvo još nije doživio ni od jedne žene. Ležala je gola do njega, prepuštena njemu na milost i nemilost. Unatoč tome, činilo se da ga se ne boji. Naprotiv. I ona je tražila njegovu blizinu. Je li moguće da ga ljubi? Njega ili nešto u njemu što ni on sam nije poznavao? On se odjednom uspravi i sjedne na rub kreveta okrenuvši joj leđa. Na noćnom ormariću stajala je mala zelena knjiga koju mu je darovala majka i iz koje je uvijek prije spavanja pročitao nekoliko ajeta: Kur’an, Poslanikove svete riječi. Što je unutra pisalo? Ne ostavljam muškarcima ni jedan štetniji izvor svađa i spletaka od žena. Sjećanje na te riječi ojačalo je snagu njegove volje. Ne, neće ga smesti ni jedna žena!

To što je počeo mora i dovršiti. Fatima nije bila cilj nego sredstvo njegove misije. Poslat će je u Solun i objasniti Sultanu da su ga krivo obavijestili. Abdul Hamid neće postavljati pitanja. Bit će sretan što će ponovno zagrliti svoju miljenicu, pa još je u nju zaljubljen kao tetrijeb. Tada će popustiti i staviti račune na raspolaganje, a njega, pukovnika Taifuna, promaknut će u pašu, u generala. On začuje šuškanje iza leđa i okrene se. Fatima je ustala i stajala pred vratima koja su vodila u susjednu kupaonicu. „Što kaniš?“ upita on. „Htjela bih se oprati. Smijem li?“ „Zašto pitaš? Što bih ja imao protiv toga?“ „Ne znam“, odvrati ona. „Samo sam se bojala da ne budem neposlušna.“ Tijelo joj se bijelilo poput mlijeka na mjesečini koja je prodirala kroz prozor. Taifun spusti pogled jer joj nije htio gledati u oči. Ona oklijevajući zakorači, a njegov se pogled zaustavi na golom, depiliranom stidnom brežuljku. Njezine pune usne bile su još otečene od minule strasti. Iznenada ga strese strašna pomisao. Sreća u kojoj je uživao u Fatiminu zagrljaju – zar se ona više nikada neće ponoviti? Je li tu ženu noćas imao posljednji put? Gotovo se razbolio od predodžbe da će se Abdul Hamidov uveli ud ubrzo ugurati poput crva u njezinu slatku, sočnu šljivu. Ne, on želi tu ženu samo za sebe, nitko drugi ne smije okusiti to voće, ni Abdul Hamid, ni bilo koji drugi muškarac. „Ja... ja te ljubim“, reče on ne znajući ni sam kako mu se to dogodilo. „Što vi to govorite?“ upita ona u nevjerici. „Da, ja te ljubim“, ponovi on i uzvrati joj pogled. Na njezinu licu nije se ni po čemu moglo zaključiti da mu ona vjeruje. Naprotiv. Nesigurno je ustuknula kao da se boji njegove blizine. On poput utopljenika pruži ruku prema njoj. „Što mogu učiniti da mi povjeruješ?“ upita on.

16

KLJUČ ZAŠTROPOĆE U BRAVI I VRATA ĆELIJE OTVORE SE ŠKRIPEĆI. „Za mnom!“ zapovjedi poručnik Mehmed. Felix uzme jaknu i digne se sa svojeg ležaja. „Kamo me vodite?“ „Maalesef. Anlamiyorum.“ Poručnik Mehmed ponovno je odlučio da ne razumije njemački. Felix iziđe za njim u zatvorski hodnik u kojem su zaudarale fekalije i kuhana ovčetina. Jedanput na dan imao je pravo na šetnju dvorištem, uglavnom poslije ručka. Danas su se očito predomislili. No, umjesto na dvorište, poručnik Mehmed odveo ga je u praonicu. Felix nije vjerovao svojim očima. Takav luksuz nije vidio već cijelu vječnost. Pod i zidovi bili su obloženi bijelim pločicama, a u jednom kutu bio je ugrađen vrlo moderan tuš s desetak armatura za miješanje vode. „Sada se možete oprati“, reče Mehmed. „Poslije tuširanja odjenite ovo!“ Bradom pokaže na stol, na kojem je bilo složeno donje rublje i odijelo. „Ostavit ću vas samog dok to ne obavite.“ Felix je čekao da se za poručnikom zatvore vrata. Nije ga zanimalo što sve to znači, nego je strgnuo sa sebe prljavu odjeću i otvorio slavine. Tuš mu je neobično godio, pa je poželio da zauvijek ostane ispod njega. Već tjednima je vodu za pranje dobivao samo na kapaljku. Otvorio je slavine do kraja kadli je začuo lupanje na vratima. „Hajde! Požurite!“ Felix je protiv volje izišao ispod tuša i obrisao se. Unatoč kratkom vremenu koje su mu odobrili za pranje, osjećao se kao preporođen. Rublje je bilo tek oprano, odijelo novo i nenošeno, košulja izglačana i uškrobljena. Kakva li užitka! Dok se odijevao, čuo je kako na hodniku netko tiho razgovara na turskom. Jedan se muškarac glasno nasmijao, a pridružila su mu se druga dva muška glasa. U istom trenutku negdje je odjeknula puščana paljba. Felixa odjednom obuzme strašna sumnja.

Nije li sav taj luksuz samo priprema za kraj? A novo odijelo odjeća za posljednju šetnju? Ruke su mu se iznenada tako zatresle da je jedva bio u stanju zakopčati košulju. On sklopi oči i stane duboko disati da se smiri prije izlaska na hodnik. Vani ga je već vrlo nestrpljivo čekao poručnik Mehmed. „Naprijed!“ zapovjedi mu poručnik gurajući ga kundakom u leđa. „Naprijed, marš!“ Felix je posrtao hodnikom. Naposljetku se našao pred sivo obojenim vratima. Koljena su mu klecala od straha. Što ga je čekalo iza tih vrata? Nekakav drugi časnik koji mu objavljuje smrtnu kaznu? Ili stratište? Kad su se vrata otvorila, Felix ugleda jednog muškarca, pa mu od olakšanja navru suze na oči. „Barun von Wangenheim!“ „Doktore!“ reče veleposlanik. „Kako vas je lijepo ponovno vidjeti živog i zdravog!“ „I meni je to drago!“ „To vam vjerujem, najdraži prijatelju. No, dobro izgledate. Očito su korektno s vama postupali.“ „Pa“, reče Felix, „iskreno govoreći...“ Prije negoli je uspio dovršiti rečenicu, prekine ga glas iza njegovih leđa. „Turska vlada strogo se drži međunarodnog prava. Ili imate razloga za pritužbu, doktore Mobius? Ako imate, nemojte oklijevati da to kažete.“ Felix se okrene. Kod prozora je stajao drugi poznanik. „Pukovnik Taifun? Zaboga, pa gdje ste bili cijelo vrijeme? Gotovo sam umro od straha.“ „Oprostite mi, molim vas, što se nisam mogao prije zauzeti za vas. No mnoštvo mojih raznovrsnih obveza...“ „Shvaćam, shvaćam“, prekine ga Felix. „Glavno je da ste sada ovdje.“ „Stoga me još više veseli“, odvrati Taifun smješkajući se, „što vam mogu prenijeti dobre vijesti. Nadležna mjesta preispitala su vaš slučaj i zaključila da se očito radi o pogrešci.“ Felixu se učini da čuje glasan tresak – tako je velik bio kamen koji mu je pao sa srca. „Znači da je moja nevinost dokazana?“ S Taifunova lica nestade smiješka. „Stvari, nažalost, nisu tako jednostavne.“ „Što to ima značiti?“ uzvikne Felix. „Kanite li me možda još ovdje zadržati?“ „Jedno po jedno“, reče Taifun. „Kako me izvijestio poručnik Mehmed, zahtijevali

ste povrat svojeg honorara.“ „Ne mogu vam uopće reći kako mi je u međuvremenu postalo svejedno za honorar! Samo da me već jedanput pustite odavde.“ „Valjda ne mislite ozbiljno, doktore Mobius. Vaš je honorar cijeli imetak. Mnogi ljudi bili bi spremni žrtvovati za njega godine i godine svojeg života.“ „Meni je bilo dovoljno tih nekoliko tjedana.“ „Konfiscirani dijamanti moraju, dakako, ostati državno vlasništvo“, odlučno nastavi Taifun. „No, ako ste spremni za suradnju, naša se vlada obvezuje da će vam na primjeren način nadoknaditi štetu zbog nastalog gubitka.“ „Suradnja? Naknada štete?“ zbunjeno reče Felix. „Žao mi je, ali ja nemam pojma o čemu govorite. I da budem iskren, ne želim ni znati.“ „To bi bila velika pogreška“, reče barun von Wangenheim. „Pukovnik Taifun htio bi vam, naime, predložiti nešto zanimljivo. Izričito bih vam savjetovao da ga poslušate. Inače biste se poslije vjerojatno pokajali.“ Felix nije znao što da na to odgovori. „Smijem li?“ upita Taifun. „Izvolite.“ Felix je pokušavao zadržati pristojan izraz lica. Zanimao ga je samo izlazak iz te proklete zemlje. No, ako ne sasluša prijedlog, izložit će se opasnosti da uvrijedi Taifuna. Dakle, pomirio se s neizbježnim i stao slušati pukovnika koji je, dok je govorio, hodao amo-tamo. „Nova je vlada poslala Abdul Hamida k vragu kako bi narodu, koji je za vladavine posljednjih sultana morao podnijeti mnoga poniženja, vratio ponos i čast i pokazala mu put u budućnost. Stari režim pokušao je spasiti ono što se više nije moglo spasiti: višenacionalnu državu, koja se mogla sačuvati samo silom i podjarmljivanjem, strahovito posvađeni Babilon Arapa i Albanaca, Židova i Armenaca, Kurda, Grka i Čerkeza, Druza i Bugara. Samo jedan je narod uvijek bio prezren, turski, premda se žrtvovao za očuvanje carstva. Stoga parola danas glasi: „Turska Turcima!“ Želimo da odgovornost za ovu zemlju napokon preuzmu oni ljudi koji je obrađuju u znoju lica svoga i koja samo njima zahvaljuje na svojem bogatstvu i veličini.“ „To je vrijedno svake hvale i priznanja“, reče Felix. „Samo... kakve veze ja imam s tim?“ „To vam želim objasniti.“ Taifun je ostao stajati i pogledao je Felixa. „Kako bismo postigli svoj cilj, moramo iz temelja promijeniti zemlju. Sagradit ćemo škole i sveučilišta, ceste i željeznice, laboratorije i bolnice. No to ne možemo sami, za to nam je potrebna pomoć – vaša pomoć, doktore Mobius.“ Felixa se to iskreno dojmilo. No

nije bilo tog argumenta na svijetu koji bi ga i dan dulje zadržao u ovoj zemlji. „Znam“, reče Taifun kad Felix nije ništa rekao, „da su vas uzrujali događaji u posljednjih nekoliko tjedana, nitko to ne razumije bolje od mene. No to je nažalost neizbježno u vremenima epohalnih prevrata koja upravo proživljavamo. Neka vas to ne zbuni. Radujemo se veličanstvenim vremenima. Nova Turska moderna je pravna država s ustavom i neovisnim parlamentom. Vjerujte mi, nismo nikakva čudovišta kojih biste se trebali bojati. Članovi nove vlade su prosvijećeni akademski građani, većina je studirala u Europi, u Parizu i u Berlinu. Oni su ljudi poput mene: turske rase, muslimanske vjere i europske kulture!“ On ponovno stane pred Felixa i pogleda ga. „Recite iskreno, prijatelju, ima li razloga da ne vjerujete takvim ljudima?“ Felix odmahne glavom. Što bi, zaboga, trebao na to odgovoriti? „Ne“, reče napokon, „ne može biti ni govora o nepovjerenju. Radi se samo o tome da ja... imam u Berlinu zaručnicu koja me čeka već mjesecima. Zapravo smo se već odavno trebali vjenčati.“ „Znam, znam“, prekine ga Taifun. „Stoga smo bili slobodni da vašu zaručnicu brzojavno obavijestimo o svojim planovima, uz prijateljsku pomoć gospodina veleposlanika. Gospođica Carla već nam je poslala kablogram.“ On mu pruži zatvorenu omotnicu. Felix je bio tako zbunjen da mu je ponestalo riječi, pa je pogledom zatražio pomoć od veleposlanika. Wangenheim mu ohrabrujuće kimne glavom. „Samo pročitajte. Imamo vremena.“ Felix otvori kovertu i pogledom preleti pismo. No, već nakon nekoliko redaka počne iznova. Što to Carla piše? Umjesto da ga nagovara na povratak u Berlin, kako se nadao, traži od njega da prihvati prijedlog turske vlade – „i u tatino ime. Razočarao bi se u Tebi kad bi bez vidljivih rezultata dignuo sidro i otišao. Pa imali smo tako lijepe planove. Osim toga, tata želi da se u interesu kompanije Čeličane i elektrane August Rossmann svakako nastavi dokazano njemačko- tursko prijateljstvo i ponosio bi se Tobom kad bi tome aktivno pridonio...“ Felix rastreseno spusti pismo. Jesu li to bile riječi zaljubljene zaručnice? „Onda, doktore Mobius?“ upita pukovnik Taifun. „Jeste li spremni surađivati s nama?“ Felix se morao dvaput nakašljati prije negoli je prevalio odgovor preko usta. „Pa dobro“, reče napokon, „ako vam je to tako važno...“ Taifun mu sav ozaren pruži ruku. Felix je oklijevajući prihvati. „Fantastično!“ reče Taifun. „Od ovog trenutka vi ste slobodan čovjek!“

17

„LA, LALA, LAAA, LAAA, LAAA...“, pjevušila je Elisa. „La, lala, laaa, laaa, laaa...“, ponavljao je Mesud u njezinu naručju i ozareno je gledao. „La, lala, laaa, laaa, laaa...“ „La, lala, laaa, laaa, laaa...“ „Kako si ti samo darovit, mali čovječe!“ Ona ga radosno poljubi u prćasti nosić. „Kada odrasteš, bit ćeš sigurno slavni glazbenik.“ Elisa je bila vrlo sretna što je dječačić kod nje. Inače ne bi znala kako provesti dane u palači suza. Vrijeme se vuklo poput starog, ljepljivog meda. Žene su od jutra do mraka glumile nekakvu zaposlenost, posjećivale se, rovale po odjeći i velima ili provodile beskrajne, duge sate u pljesnivoj kupaonici njegujući svoje tijelo za kojim više nije žudio ni jedan muškarac. Neke su ublažavale dosadu i dozivanjem duhova pomicanjem namještaja i „šetanjem“ poslužavnika za kavu po stolovima kako bi uspostavile vezu s nestalim prijateljicama i pokojnom rodbinom. No najgore su bile noći. Kad bi povukli zasune na vratima odaja i dvorana za kraj dana, kad bi se povukli vojnici i eunusi i kad bi u golemoj, praznoj palači ostale još samo žene, tama koja se spuštala donosila bi mukotrpnu čežnju. I koliko god one bile različite u prijašnjem životu, noću su bile sve jednake, uzajamno povezane istim željama i nadama, istim mučnim žudnjama i htijenjima koji se više nikada neće zadovoljiti. „Imate posjet!“ Elisa uopće nije čula da je ušao Nadir. Prekriživši ruke na prsima, stajao je na vratima. „Posjet? Za mene?“ To je mogao biti samo pukovnik Taifun. On je bio jedini čovjek izvana koji ju je dosad posjetio. Došao je prije nekoliko tjedana po notes koji je Nadir našao u Sultanovoj radnoj sobi. Što je htio danas u palači suza? Je li joj donosio poruku da je njezinim patnjama došao kraj? Ona spusti Mesuda u kolijevku i pričvrsti veo na lice.

„Spremna sam.“ Kad se Nadir odmaknuo da propusti posjetitelja, srce joj poskoči od radosti. Istodobno osjeti takvu slabost kao da cijeli dan ništa nije jela. Naime, umjesto pukovnika, u sobu je ušao muškarac koji joj je u isto vrijeme bio i potpuno stran, ali na tajanstven način i blizak kao nitko drugi. „Elisa“, reče on i pruži joj ruku. U njegovoj pratnji ušla su u sobu dvojica vojnika koji su čuvali Mesuda. Pogledali su Elisu vrlo strogo, pa je nehotice provjerila stanje svojeg vela i, umjesto da prihvati ruku njemačkog liječnika, ona mu se samo lagano nakloni. On se namršti kao da su mu oduzeli nešto čemu se jako veselio. „Vi... vi jeste Elisa, zar ne?“ upita on i sam se predstavi: „Doktor Felix Mobius.“ „Znam tko ste“, tiho odgovori ona. „Vi ste nas žene cijepili.“ „Kako je lijepo čuti vaš glas“, reče on blistavih očiju. „Poslao me je pukovnik Taifun. Trebam utvrditi što je s Fatiminim djetetom. Mesudom, zar ne? Rekli su mi da ima vrućicu.“ „Ali, to je bilo prije dva tjedna“, reče ona uzrujano. „U međuvremenu... „ „Žao mi je što dolazim tako kasno, ali tek su me sada obavijestili. Kako je malome?“ „Vrućica se povukla. Dali smo mu ljekovite biljne čajeve.“ „Smijem li ga pregledati?“ Sigurnim, spretnim pokretom podigne usnulo dijete iz kolijevke i polegne ga na stol. Brižljivo ga razmota iz pelena i pažljivo opipa. Zatim iz torbe izvuče slušalice i posluša ga. Iako je Elisa znala da je to nedolično, promatrala je svaki njegov pokret. Nije ni pomislila da će ikada više vidjeti tog čovjeka. Kad je Felix spustio slušalice, njihovi se pogledi susretnu. Elisa osjeti kako crveni ispod vela. Htjela je spustiti pogled, ali nije uspjela. Ni on ju nije prestao gledati, i njoj se učini da opaža tračak ružičaste boje na njegovim obrazima. Taj jedan, dragocjeni trenutak, koji su oni podijelili prije nekoliko mjeseci, još ih je opčinjavao. „La, lala, laaa, laaa, laaa...“ Mesud se probudio. Felix se glasno nasmije i digne ga sa stola. „Dobro mu je“, reče on. „Možda je još slabašan, ali je svakako zdrav. Ostavit ću vam prašak za jačanje. Samo ga trebate umiješati u kašicu. Hoćete li ga uzeti od mene?“ Dao joj je dijete u naručje. Ona načas osjeti njegovu ruku na svojoj koži. I on

zastane u pokretu, i u jednom trenutku koji se doimao poput vječnosti postojao je samo taj dodir, vruća, goruća rana, dok ga je gledala u oči, kao onda. I odjednom bio je ponovno tu, taj osjećaj otkrivanja, taj nenadani, blistavi dar. Sa žestinom, koja ju je i samu uplašila, poželjela je da taj dodir nikada ne prestane. Glasno nakašljavanje prekine čaroliju. „Zaboravili ste ga ponovno previti.“ Nadir je prijekorno pogleda. Tek tada Elisa opazi da je Mesud još gol, pa ga previje i ponovno polegne u kolijevku. Felix zatvori torbu i pozdravi se. „Hoćete li ponovno doći da ga pregledate?“ To pitanje spontano joj se našlo na usnama. Felix joj se nasmiješi. Bilo mu je neugodno kao i njoj i bio je crven u licu kao i ona. „Rado, ako želite.“ Elisa potvrdi glavom. „Da“, šapne ona.

18

„NE MORAŠ SE ZABRINJAVATI. Tvojem je djetetu dobro.“ „Jeste li bili u palači suza? Jeste li vidjeli mojeg sina?“ „Poslao sam mu liječnika. On ga je pregledao. Sve je u redu.“ Fatima uzme Taifunovu ruku i poljubi je puna zahvalnosti. Obećao joj je da će joj pomoći i održao je riječ. Ima li još razloga da ne vjeruje ovom čovjeku? Htjela je čuti sve što joj on ima reći o sinu. „Koji liječnik ga je pregledao? Poznajem li ga?“ „Poznaješ. Iako ne znam da li ga se sjećaš.“ „Liječnik iz harema?“ „Ne, Nijemac.“ „Nijemac?“ „Da, onaj isti koji je i tebe izliječio.“ „To... to ste vi znali?“ iznenađeno upita Fatima. „Znao sam sve što se u haremu događa. I to da je Elisa onamo namamila njemačkog liječnika da ti pomogne. Tada sam zapovjedio stražarima da ne interveniraju.“ Fatima je načas ostala bez riječi. „Zašto ste to učinili?“ upita ona. „Htio sam da ostaneš živa.“ Gledala ga je u nevjerici. „Ali, da je to doznao Abdul Hamid, bi li... bi li vas ubio?“ On joj uzvrati pogled ne odgovorivši joj. No njegova je šutnja rekla sve. Fatima od stida spusti pogled. U ponekim tamnim noćima, u kojima nije mogla spavati, njezinu je dušu izjedala sumnja da je Taifun obmanjuje, da ju je odvojio od sina i prijateljice samo zato što ju je htio samo za sebe. Ali, bila je to zabluda.

On uzme medaljon, koji je visio oko njezina vrata, te otvori poklopac. „Ako želiš, dat ću napraviti novu fotografiju. Da vidiš kako ti je sin već velik.“ Načas zastane pa nastavi: „U svakom slučaju... Možda ubrzo više nećemo ni trebati sliku.“ „Zašto?“ upita Fatima napola se nadajući i napola strahujući. „Zar ne možeš zamisliti?“ Fatima se gotovo nije usudila izreći pomisao. „Vi... vi... smatrate da ću ga ubrzo smjeti vidjeti?“ Taifun se nasmiješi. „Ali samo ako mi nešto obećaš.“ On joj prihvati ruku i približi je usnama. „Više mi se ne smiješ obratiti s vi. Molim te. Ja sam tvoj čovjek.“ Smiješak nestane s njegovih usana, i njegovo lice iznenada poprimi ozbiljan izraz. Kad je Fatima vidjela to lice, obuzme je osjećaj koji još nikada nije iskusila. Taifun ju je ljubio, doista ju je ljubio! Usta su joj bila suha, a ruke su se ovlažile. Ona ga uhvati za pojas hlača i privuče ga k sebi, tik do svojeg tijela. „Dođi, dođi k meni“, šapne ona dok mu je lice prekrivala poljupcima i istodobno raskopčavala hlače. „Molim te! Trebam te, moram te osjetiti... brzo, sad odmah...“

19

FELIX SE ZAČUĐENO OSVRTAO. Kuća, ispred koje je pukovnik Taifun zaustavio svoj automobil, bila je na kraju nepopločene, uske ulice, koja je vodila kroz siromašnu četvrt, i nije se nimalo razlikovala od malih, siromašnih zgrada u susjedstvu. Ovdje bi trebao stanovati jedan od navodno najmoćnijih ljudi u cijeloj zemlji? Dojam se gotovo nije promijenio ni kad su ušli u kuću. Primaća soba bila je namještena jeftinim pokućstvom, a jedini ukras bilo je nekoliko izblijedjelih grafika na zidovima i izlizani uski sag na podu. Tek što su sjeli, pojavio se domaćin, tamnoputi div koji je izgledao poput Ciganina u generalskoj uniformi. Taifun ga je predstavio kao Talaat-pašu. Dok su se rukovah, gotovo je zgnječio Felixu ruku. Do njega je stajao još jedan, nevjerojatno mlad general, Enver-paša, koji je sav odisao losionom za brijanje. Na njegovu nježnom, pomalo ženskastom licu nije bilo ni jedne jedine bore, a njegovu gornju usnu krasili su prema gore zavrnuti brkovi koji su Felixa podsjetili na cara Wilhelma. Ta dvojica zbacila su Abdul Hamida s prijestolja, te iako nisu imali nikakvu dužnost u vladi, oni su kao vođe Odbora za jedinstvo i napredak zapravo upravljali sudbinom zemlje. Felixa su pozvali k sebi kako bi se s njim dogovorili o planu za koji im je trebala njegova pomoć. „Pretpostavljam“, počne Talaat razgovor na njemačkom, „da znate za bolnicu koju je Abdul Hamid podigao kao spomenik samom sebi, kao znak svoje tobožnje dobrotvornosti?“ „Svakako“, potvrdi Felix. „Ondje sam imao laboratorij za proizvodnju tuberkulina.“ „Htjeli bismo da je preuredite u zaraznu bolnicu – ne za nekoliko privilegiranih kao u starom režimu, za eunuhe iz palače i haremske gospođe, nego u učinkovitu ustanovu za održavanje i unapređenje narodnog zdravlja.“ „Mi smo naučili svoju lekciju“, doda Enver na također dobrom njemačkom. „Narodno zdravlje središnja je briga naše politike, praktični izraz našeg shvaćanja

socijale. Mi nadomještavamo samovolju demokracijom, tlačenje pravednošću, a prije svega teror humanošću. Kaže li vam nešto pojam turanizam? Felix odmahne glavom. „Ništa, žao mi je.“ „On potječe od starog kraljevstva Turana koje je nekoć bilo smješteno u anadolskoj stepi. To je za naš pokret simbol socijalnog i državnog napretka. Turski narod vraća se svojim najdubljim korijenima kako bi ponovno našao sebe i ojačao svoje najplemenitije sposobnosti, koje su zbog duge strane vladavine oslabjele i iskvarile se, te ih vratiti u staru čistoću. Pritom nam nije stalo do obnove davno izgubljenog. Naprotiv, turskom narodu želimo omogućiti da na osnovi vlastitog bića postigne napredak, isto onako kako su to učinili europski narodi da bi se razvili u narod najljepše čovječnosti i bratstva. Ostvarenje ljudskih prava naš je deklarirani cilj, baš kao i ravnopravnost žena.“ „Kao liječniku i znanstveniku neće vam biti teško razumjeti“, nadoveže se Talaat, „kakvu istaknutu ulogu pritom ima narodno zdravlje. Pod Abdul Hamidom zdravlje je bilo povlastica male klike, a za nas je to ljudsko pravo svakog muškarca i svake žene, prije svega svakog djeteta. Stoga je nama gradnja takve bolnice vrlo važna. Ondje treba nastali središte narodnog zdravlja kakav je vaša vlada stvorila s Kraljevskim pruskim institutom za zarazne bolesti već prije nekoliko godina.“ Felix je bio impresioniran. Činilo se da su se ti ljudi doista odlučili za priključak novom vijeku. Njihov mu je idealizam imponirao to više što su ga nepobitno potvrdili u toj skromnoj sredini. Htjeli su sve za svoj narod, ništa za sebe... Felix je ad hoc izložio u glavnim crtama planove, naveo što je potrebno za gradnju moderne zarazne bolnice, naveo potrebne medicinske aparate, laboratorije, opremu operacijskih dvorana, odjela za karantenu – sve prema najnovijim spoznajama europske znanosti. „Mislite li da ćete nam moći pomoći pri nabavci aparata?“ upita Taifun. „Ma svakako“, odgovori Felix. „Moj budući tast ima sve potrebne veze. Radi se samo o novcu.“ Na posljednju primjedbu dvojica se generala namršte i malo kasnije pruže Felixu ruku da se s njim pozdrave. „Jesam li pogriješio u nečemu?“ upita Taifuna kad su izišli iz kuće. „Novac je škakljiva tema“, odvrati pukovnik. „Abdul Hamid još drži silan novac na inozemnim računima.“ „Nema li osnove za prisilu da ga preda?“ „To je vrlo složena priča“, uzdahne Taifun i uđe u automobil. „Ipak, mnogo vam hvala na spremnosti za suradnju. Mnogo ste nam pomogli.“ On mu preda kapu i naočale za vožnju. „Usput, kako vam se svidjelo u saraju?“ „Mislite u palači suza?“ upita Felix. „Pošteno govoreći, žao mi je tih žena. One

žive kao u zatvoru. Bez vaše propusnice ne bih uopće mogao ući.“ Taifun ga pozorno pogleda. „To mi gotovo zvuči kao da biste htjeli ponoviti svoj posjet onamo?“ Felix izbjegne njegov upitni pogled. Brzo pričvrsti naočale na lice kako bi sakrio zbunjenost. Taifun kimne glavom. „Mislim da se razumijemo“, reče smješkajući se. „Ne brinite. Izdat ću vam propusnicu na neodređeno vrijeme, pa ćete u svako doba, kad god želite, imat pristup u saraj.“

20

NADIR JE IMAO KISELO LICE, dok je Elisa jedva uspijevala prikriti radost. „Želiš li mi možda nešto reći?“ upita što je nevinije mogla. „Ne morate se uopće pretvarati“, odgovori eunuh. „Vrlo dobro znate zašto sam ovdje.“ „Nemam pojma.“ „Tako? A zašto ste cijelo prijepodne odabirali odjeću? Pa to prije niste nikada činili. Što ako Fatima dozna za što zlorabite princa Mesuda? Barem prekrijte lice!“ Tek što je pričvrstila veo, doktor Mobius uđe u odaje. Sada je svaki dan dolazio u palaču suza da pregleda Fatimina sina. Pregledavao ga je ozbiljna lica i svaki put ustanovio da mu je malo bolje nego dan prije. Ne, nije bilo nikakve sumnje da liječnička briga nije bila pravi razlog njegovih posjeta. Nadir je to prozreo bolje od ikog drugog. Prekriživši ruke na prsima, postavio se i danas do vrata i ljutitim pogledima pratio svaki pokret uljeza. Elisa je bila sretna što on slabo razumije francuski i njemački, baš kao i dvojica vojnika koje je Taifun postavio za Mesudovu stražu. Iako se ona nipošto nije trebala sramiti zbog onoga o čemu je razgovarala s liječnikom, nije htjela da netko prisluškuje njihove razgovore. Ti razgovori bili su dragocjenosti koje je svakodnevno grozničavo očekivala, svijetli trenutci koji su razvedravali sav njezin život. Oni su je otimali i odvodili u svijet koji je poznavala samo iz romana, ali ga još nikada nije vidjela vlastitim očima. „A zašto ljudi u Njemačkoj toliko rade?“ upita ona. „Zar nemaju robove?“ „Kod nas nema robova. Svaki čovjek mora raditi da bi zaradio za život.“ „Znači li to da u Njemačkoj i bogataši rade?“ „Naravno, često i više od siromašnih. Zato su i bogati. Samo nedjeljom nitko ne radi.“ „Ali, onda su u Njemačkoj svi ljudi robovi! Bili bogati ili siromašni!“ „Kako, molim?“ Felix se nasmije. „Pogrešno ste shvatili. Premda sada ne znam točno što.“ „Onda mi pričajte što ljudi rade nedjeljom. Ako ne rade.“

„Prije podne idu u crkvu, tako se kod nas zovu džamije, a poslije podne odlaze u šetnju. Pod uvjetom da ne pada kiša.“ „U šetnju? Zašto? A kamo žele ići?“ „Nikamo. Samo se žele odmarati.“ „I zato idu pješice umjesto da uzmu nosiljku?“ začudi se Elisa. „Premda su radili cijeli tjedan?“ „Ništa čovjeka ne može tako okrijepiti kao kretanje na svježem zraku!“ Elisa odmahne glavom. Zašto su Nijemci izumili automobil ako tako rado hodaju? No nije ga to pitala, jer ju je mnogo više zanimalo nešto drugo. „Vode li muškarci i žene u šetnju?“ „Svakako. Zašto ne?“ „I žene doista ne nose koprene, kako piše u romanima?“ „Ne nose.“ „Pa onda drugi muškarci mogu vidjeti njihova lica.“ „Što onda! Bi li to doista bilo tako strašno?“ upita on. Iako su se njegove plave oči smješkale, lice mu odjednom poprimi ozbiljni izraz. Je li mislio isto što i ona? Na trenutak u onoj noći kada je vidio njezino lice? Činilo se da je njemu neugodno, brkovi su mu zadrhtali, ali gledao ju je i dalje netremice nasmiješenim očima. Nasreću, promijenio je temu. „Jeste li ikada smjeli izlaziti iz harema?“ upita on. „Jesmo. Povremeno smo išle na izlete, uglavnom ljeti, na Prinčeve otoke i na slatke vode. Međutim, ja nisam nikada u njima sudjelovala.“ „Zašto niste? Pa zacijelo ste izludjeli u tom zatvoru.“ „Nisam, jer sam se bojala povratka. Bojala sam se da će mi poslije, budem li jedanput vani, biti još gore nego prije.“ „Pa onda i ne poznate grad u kojem cijelo vrijeme živite! Ništa! Baš ništa!“ „Ne, to nije istina“, usprotivi se ona. „Ipak ga malo i poznajem.“ Zastala je. Treba li mu pričati kako je sebi pomagala? Možda će je ismijati. No, kad je vidjela njegovo lice, znala je da neće. „Posudila sam tuđe oči. Njima sam mogla vidjeti sve što se događa s druge strane haremskih zidina.“ „Tuđe oči? Čije? Nekog eunuha?“ „Ne. Žirafine.“ „Žirafine?“

„Da. Kad god bi ona gledala preko zida, zamišljala sam što se prijeko događa. Sve sam jasno vidjela pred sobom. Kuće, ulice, ljude. Pritom su mi pomogli i zvuci koje sam čula.“ Dugo ju je gledao bez riječi. Zatim posegne za njezinom rukom i upita: „Što ste tražili na drugoj strani? Što ste htjeli ondje naći?“

21

SUSRET JE DJELOVAO NA ELISU do duboko u noć. Ne samo riječi koje su razmijenili nego i pogledi... Zašto ju je zbunjivala predodžba da u njegovoj nazočnosti ne nosi koprenu? Pa nije se sramila pokazati lice pred rođacima haremskih žena, kurdskim i čerkeskim seljacima kad su došli u palaču suza. Pale su joj na um Fatimine riječi koje je jednom davno izrekla: Što ti znaš o ljubavi? Jesi li ikada osjetila kako ti srce počinje lupati samo zato što je ON ušao u sobu? Kako se ono grči od boli samo zato što te ON napušta na jedan sat? Znaš li za one noći u kojima misliš da ćeš umrijeti od čežnje pa ništa usrdnije ne želiš osim pogleda na rub njegova ogrtača? Ne, ništa ti ne znaš, baš ništa. Nisi još nikada imala takve osjećaje... Sada je Elisa znala što je Fatima time mislila, shvatila bol koja je ujedno bila slađa od svih osjećaja što ih je ikad oćutjela. Ti su se osjećaji gomilali i nagomilali u njezinoj duši, u njezinu tijelu, tražili izbavljenje. Hoće li ikada doživjeti da se ti osjećaji oslobode? Gledala je van u noć kroz rešetke, koje je grčevito obuhvatila, u nebo na kojem su milijuni zvijezda svjetlucali u beskonačnosti. Kad ju je Felix posjetio sutradan ujutro, donio je sa sobom jedan paketić. „Što je to?“ upita ona. „Pa otvorite ga.“ Ona ga oprezno otvori. Ispod papira ugleda jednu knjigu, knjigu punu fotografija. „To je Carigrad“, reče on, „grad u kojem živite. Jer više nema žirafe koja vam posuđuje oči.“ Elisa u nevjerici pogleda blago koje je držala u ruci. „Odakle vam ova knjiga?“ upita ona. „Kupio mi ju je pukovnik Taifun. Pogodite tko je naručio fotografije? Kladim se da nikada nećete doći na to!“ „Onda mi vi to okrijte!“ „Abdul Hamid! Zapovjedio je da se naprave kako bi dobio predodžbu o glavnom

gradu svojega carstva. Očito ga je slabo poznavao kao i njegove žene. Taifun kaže da u posljednje vrijeme gotovo nije izlazio iz palače. Kakva li dokaza bijede – vladar se više ne usuđuje među vlastiti narod i ne može vidjeti zemlju kojom vlada. Smijem li sjesti do vas?“ Felix primakne jedan stolčić do nje, pa su se oboje nagnuli nad slike. Kao da su zajedno prolazili ulicama i uličicama kako bi istražili svijet koji će se Elisi ubrzo otvoriti. Strčali su se niz brežuljak prema Bosporu, prešli most Galatu i popeli se s druge strane do visokoga, veličanstvenog tornja koji je stoljećima bdio nad tjesnacem. Vozili su se fijakerom i vlakom na konjsku zapregu, čak su se usudili ući u električni tramvaj. Pili su čaj u jednoj kavani, jeli burek i pirzolu, janjeće kotlete i imam bayildi, punjenje patlidžane, u jednom restoranu, polagano šetali obalom mora i promatrali brodove kako isplovljavaju iz luke, na pučinu, na slobodu. Parobrodom lopatarom plovili su uzvodno Zlatnim rogom do ribarskih sela na sjeveru i vratili se željeznicom ponovno u Stambul u kojem su razgledali veličanstvene hramove Aju Sofiju, Plavu džamiju i Sulejmaniju. Šetali su poslovnim ulicama i kroz stambene četvrti. Iza svakog prozora, iza svakih vrata, mimo kojih su prolazili, živjeli su ljudi s vlastitim sudbinama, posebnim tajnama. Ulazili su u strane kuće i palače, razgledali da vide kako su namješteni stanovi u kojima su živjeli stari paše sa svojim haremima ili male moderne obitelji. „O čemu sada razmišljate?“ zanimalo je Felixa kad je Elisa na trenutak zašutjela. „Nisam sigurna“, objasni ona oklijevajući, „smijemo li ovo raditi.“ „Što? Gledati fotografije? Zašto bi to bilo zabranjeno?“ „Ne znam“, reče ona. „Svi ljudi na slikama ipak doista žive. No mi se ponašamo kao da nam oni pripadaju, kao da smo njihovim fotografijama prisvojili njihova lica. Nije li to krađa?“ „Nisam još nikada došao na tu pomisao“, odvrati Felix. „No, pokušajte zamisliti obratno – možda bi i te ljude zabavljalo da ih budimo za novi život.“ „Mislite li?“ „Svakako! U svakom slučaju, mene bi to silno zabavljalo. I strahovito bi me zanimalo da čujem kakve priče drugi o meni izmišljaju. Vas to ne bi zanimalo?“ „Baš naprotiv“, reče ona. „I te kako!“ Oni se ponovno nagnu nad knjigu da nastave svoje istraživačko putovanje. Koliko je imala djece žena u crnom ogrtaču, koja je prelazila preko trga? Što će napraviti mladić s jabukom u ruci... Hoće li je ponovno zagristi ili je baciti za onim psom na uglu? Zašto je brijač tako jako iskrivio glavu svojoj mušteriji? Hoće li joj prerezati vrat? Mesar ispred svoje mesnice, koji je krivo zakopčao kaputić... Je li popio previše rakije? A seljak koji je na suncu šetao pod kišobranom... Je li se bojao

da mu nebo ne padne na glavu? Katkada se Elisa morala nasmijati tako glasno da bi joj Nadir s vrata dobacivao ljutite poglede. Da, ta igra zabavljala je i nju, još više od nekadašnje igre sa žirafom. Možda zato što je to bila igra udvoje? „Imate li i sliku kuće u kojoj stanujete?“ upita ga ona u jednom trenutku. „Mojeg hotela? To biste htjeli vidjeti? Trenutak!“ On brzo prelista nekoliko stranica. Zatim joj prstom pokaže veliku modemu zgradu. „Ovdje. Pera Palace. Tu stanujem.“ „Koja je vaša soba?“ „Ova ovdje.“ On pokaže jedan prozor na drugom katu. „Odanle se može vidjeti preko mora drugi dio grada. Sve dovde, do starog saraja.“ „Zbilja?“ začudi se ona, a zatim upita: „Gledate li katkada ovamo prijeko?“ „O da, čak vrlo često jer...“ Odjednom zapne i on. „Jer smatram da je pogled vrlo lijep.“ „I ja“, reče ona tiho. „Mislim... pogled na more. Uvijek uživam u njemu.“ „Onda su nam se pogledi možda već i sreli“, reče on smješkajući se. „Ne, ne vjerujem“, odgovori Elisa izbjegavajući njegov pogled. Ili možda ipak jesu? I te kako bi rado znala vidi li se njegov hotel iz njezinih odaja. Najradije bi odmah otrčala k prozoru da to provjeri. No, zbog nečega to nije učinila. Zašto? Jer se bojala da bi čarolije moglo nestati ako stvarnost usporedi s fotografijom? „Je li vam već netko rekao da imate prekrasne oči?“ upita Felix. Elisa osjeti kako joj krv šiklja u lice. „Molim vas, nemojte tako sa mnom razgovarati“, šapne ona. „Ali, zašto? Pa to je istina!“ On joj podigne bradu, pa ga je morala pogledati. „Vaše oči su kao dno jezera, ali katkad blistaju poput zvijezda. Ja bih im tako rado pokazao cijeli svijet. Carigrad, London, Berlin!“ „Prestanite“, reče ona. „Molim vas. Ne smijete tako govoriti. To... to nije dobro.“ Šuteći ju je gledao ne ispuštajući joj bradu. Bila je sretna što ima veo, pa nije mogao vidjeti kako joj je neugodno, kako je zbunjena. „Što ćete raditi kad napokon budete smjeli napustiti ove stare zidine?“ Njegovo ju je pitanje zateklo pa isprva uopće nije znala što treba reći. Toliko je puta sanjala o tome kako će pobjeći iz harema, iz te tamnice u kojoj je tako dugo bila zatvorena. Tisuću odgovora palo joj je na um, no ni jedan joj se nije činio pravim. „Nadam se da će me Fatima ubrzo pozvati k sebi“, reče napokon samo to. „A zatim?“ upita on. „Zacijelo postoji i nešto drugo što želite raditi kad budete

slobodni. Vjerojatno imate nekakav cilj ili želju! Nešto što želite učiniti iz svojeg života?“ Ona bez odgovora sklopi oči. Njegova su je pitanja zbunila... Još joj nitko nije postavljao takva pitanja, a kamoli muškarac. Ispred sebe na stolu vidjela je sliku Velikog bazara, splet uličica i prolaza, lukova i stupova, dućana i roba – jedan veliki, zbunjujući labirint. „Nemam... nemam pojma“, reče ona tihim glasom. „Naprotiv, imate“, reče on. „Znam točno da imate.“ „Onda znate više od mene. Što... pa, što bi to moglo biti?“ „Trebate samo odgovoriti na pitanje koje sam vam jučer postavio.“ „Koje pitanje?“ „Jeste li doista zaboravili? Pričali ste o svojoj žirafi, a mene je zanimalo što ste tada tražili s druge strane zida.“ Elisa se sjeti tog pitanja. Da, sada je znala odgovor, jedini pravi odgovor na sva njegova pitanja. Unatoč tome, skanjivala se izgovoriti ga. „Zašto ne kažete?“ upita Felix. „Čega se bojite?“ „Ne bojim se“, odgovori ona. „To je samo zato što...“ „Onda mi jednostavno recite što ste to tražili. Molim vas. Inače ću sam izmisliti nekakvu priču.“ „Ne, zaboga“, nasmije se ona. Zatim se ponovno uozbilji. „Reći ću vam samo ako mi obećate da me nećete ismijati.“ „Časnu riječ!“ „U redu“, reče Elisa. „Flautu. Svirala je neko vrijeme svaki dan u Yildizu. Kratku, jednostavnu melodiju. Bila je ljepša od ičeg što sam čula. Ne znam zašto, ali u crno vrijeme htjela sam svakako znati tko svira.“ Kad je podigla glavu, vidjela je njegove svijetle plave oči. „Sjećate li se još melodije?“ upita on. Ona kimne. „Hoćete li mi je otpjevati?“ Elisa se gotovo zagrcne. To ju je pitanje dirnulo poput poluzaboravljene uspomene. „Vi biste je htjeli čuti?“ šapne ona. „Da“, reče on vrlo tiho, pa je ona samo naslutila odgovor. Brčići su mu podrhtavali dok su se njihovi pogledi stapali. Bilo je to poput nadahnuća.

Ne razmišljajući što radi, ona skine veo s lica. Zatim obujmi rukama njegovo lice i utone s njim u poljubac.

22

RAZGOVORI SU SE VODILI U UREDU ENVER-PAŠE. Na zidu su visjele tri slike u ulju koje su izražavale vojnu, političku i osobnu važnost koju je sebi pridavao šef ureda: slika Napoleona Bonapartea, Friedricha Velikog i samog Enver-paše – u uniformi i s brkovima zavrnutim prema gore. „Vi ipak želite postati general, ili se možda varam?“ upita on. „Ako mislite da sam dorastao toj zadaći“, odvrati Taifun. „Da, to svakako mislim. Ali, morate se odlučiti. I to sada.“ „Oprostite, bojim se da vas ne razumijem potpuno...“ „Smatrate li nas idiotima?“ upadne mu Talaat-paša u riječ. „Ne smijemo više dopustiti da vaša sentimentalnost ugrožava naše ciljeve. Trebamo Abdul Hamidov novac, nedostaje nam za sve, za ceste, za škole, za bolnice, a samo o vama ovisi hoće li nam on napokon dati svoje inozemne račune na raspolaganje. Što još čekate?“ Taifun je promatrao čas jednog, čas drugog generala. Talaat je bio div čiji su ručni zglobovi bili dvaput deblji od zglobova običnog čovjeka, a njegova se uniforma pri svakom pokretu napinjala od samih mišića. Uz njega se Enver, nježna stasa i profinjena lica, doimao gotovo kao preplašen momčić. No, u važnoj situaciji mogao je biti vrlo nemilosrdan i krut. Imao je bijednu mladost, njegova je majka radila najniži mogući posao: prala je mrtvace. Nikoga se u cijeloj zemlji nisu bojali kao njega. „Činim što mogu“, reče Taifun. „No stvar je složenija nego što sam u početku pretpostavljao.“ „O čemu vi to govorite?“ upita Enver sa svojim nadaleko poznatim smiješkom. „O uvjetima koje postavlja starac u Solunu? Ili o vašim malodušnim, uskogrudnim skrupulama da ispunite te uvjete?“ Taifun se ugrize za usnu. Kad bi se Enver tako smiješio, prijetila bi neposredna opasnost. Nije to bilo pitanje, Enver je vrlo dobro znao u kakvoj je Taifun situaciji kao što je i prije vrlo dobro znao sve o Sultanovu privatnom životu. „Onda? Čekamo odgovor.“ Taifun je grozničavo razmišljao. Sve je tako savršeno počeo... Doveo je Abdul

Hamidovu posljednju miljenicu u svoju kuću kako bi na čudovište izvršio pritisak, i štoviše, čak mu je uspjelo dobiti tu dragocjenu taokinju bez njezina kopileta zahvaljujući maloj Armenki. No tada... Nikada nije ni u snu pomislio da će se baš njemu takvo što dogoditi. Ispuni li Abdul Hamidove uvjete i novac doteče, njegovoj karijeri neće biti granica. No, ako mu se pritom potkrade i najmanja pogreška, izložit će se opasnosti da izgubi ženu čija mu je ljubav trebala kao zrak za disanje. Sve se svodilo na jedno jedino pitanje: kako zadovoljiti Abdul Hamida, a da Fatima za to ne dozna? „Dajte mi tjedan dana“, reče napokon. „Tada će to pitanje biti riješeno.“ „Sigurno?“ upita Enver s poznatim smiješkom. Taifun opipa mali Kur'an koji je nosio u unutrašnjem džepu gornjeg dijela uniforme. „Posve sigurno“, izjavi čvrstim glasom. „Možete se pouzdati u mene.“

23

NAVEČER ISTOGA DANA DOGODILE su se neobične stvari u palači suza. Nadir je upravo donio Elisi iz kuhinje vrč čaja za spavanje, a žene i djevojke već su se povukle u svoje spavaonice, kadli se iznenada pojavi Murat, Sultanova dvorska luda. Stražari su se odmah okupili oko njega nadajući se da će im rastjerati dosadu. Za šaku cigareta izveo je nekoliko majstorija te ispričao kamo je dospio nakon raspuštanja saraja Yildiz. Smjestili su ga u jednu palaču na Bosporu, među dvorane sultan valide koja je ondje uzalud čekala povratak svojeg sina te patuljka nagrađivala jednim pijasterom i za najbeznačajniju vijest o Abdul Hamidu. Stoga je njegova iznenadna pojava Nadira još više začudila. Zašto se Murat vratio u palaču suza? Pa ovamo još nikada nije navraćao... S osjećajem tjeskobe Nadir se sjetio one noći kad je patuljak po Taifunovu nalogu stražarima odvratio pažnju kako bi njemački liječnik ušao u harem. Pri pomisli na liječnika Nadirove se oči ispuniše suzama. On spusti vrč na policu u zidu te iziđe na dvorište za miljenice. Gledao je more da se smiri. Iznad crne vode već se izdizao mjesec. Žuti srp ravnodušno je osvjetljavao zemlju ne zabrinjavajući se za nesreću jednog eunuha. Kakva li je samo bio budala! Vlastitim rukama nevjerniku je otvorio vrata carskog harema. I Elisa je poljubila tog stranog muškarca pred njegovim očima, kao da je on zrak, kao da uopće ne postoji... Ne bi mu to ništa značilo da ju je našao u Sultanovu zagrljaju. Svaka je žena morala činiti sve po volji gospodara harema, takvo je bilo slovo zakona. No poljubiti se s tim uljezom bilo je nešto drugo, bio je to poljubac iz dubine njezina srca – poljubac ljubavi. Kako mu je mogla tako nešto učiniti? Zar nije slutila što on prema njoj osjeća? U kakav ga je pakao ljubomore bacila? Zar on nije bio muškarac, čovjek? Ili je bila vrlo okrutna, pa se nije obazirala na njegove osjećaje? Ah, što bi dao da je mogao s njom razmijeniti takav poljubac. Sve, sve bi bio spreman učiniti za to. Zašto joj se nikada nije otvorio, nikada rekao kakvu ljubav osjeća prema njoj? Nadir osjeti na usnama sol svojih suza. Kako li je samo mrzio svoje tijelo koje ga je je učinilo vječnim robom! Kako li je samo mrzio svoju nemoć da pobjegne od toga

tijela! I kako li je samo mrzio tog stranog čovjeka koji je uživao u ljubavi za kojom je sam čeznuo i koja ga je izjedala. Kako li je mučna, strašna pomisao da taj muškarac smije zagrliti Elisu, da ona uzvraća njegov zagrljaj, da mu usnama dotiče lice i daje mu nježan poljubac... Sjećanje na to gorjelo je u Nadirovoj duši poput pustinjskog pijeska u koji su ga zakopali kad su ga uškopili, prije mnogo, mnogo godina... Glavu mu je tresla vrućica, a između bedara pulsirala je tupa, žestoka bol. No, tek je danas shvatio što mu se dogodilo u ono doba, shvatio to ne samo svojim tijelom nego i dušom, shvatio neopozive posljedice zločina koji su mu bili nanijeli, pa je zauvijek ostao bogalj, uškopljenik, čudnovato groteskno biće, karikatura muškarca – eunuh. „Je li Elisa u odajama?“ Nadir se okrene. U tami prepozna poručnika Mehmeda, pobočnika pukovnika Taifuna. Do njega je stajao njemački liječnik. „Odgovori!“ zapovjedi poručnik. „Nešto sam te pitao!“ Nadir nije uspio izustiti ni riječi. Pulsirajući bol u donjem dijelu njegova tijela zamijenio je iznenada strašan pritisak. Očajnički je napinjao mišiće zatvarače, ali bili su preslabi da izdrže taj pritisak – svakog trenutka mogla se dogoditi nesreća. Nadira zahvati panika. Samo da se ne obruka, ne pred tim Nijemcem! On je bez riječi oteturao pokraj liječnika u palaču i na jedvite jade uspio stići do konačišta crnih eunuha. Dok je trčao, izvukao je iz fesa srebrnu cjevčicu, koju je uvijek nosio sa sobom, skinuo hlače tek što je ušao u nužnik i uvukao je u ožiljak od rane na donjem dijelu tijela, upravo na onom mjestu na kojem su drugi, neozlijeđeni, pravi muškarci imali svoju muškost. Nadir pusti vodu tresući se cijelim tijelom od jecanja.

24

ELISA JE UPRAVO IZLAZILA IZ SOBE u kojoj je odnijela Mesuda na spavanje kadli se iznenada našla oči u oči s Felixom. „Ti?“ upita ona i posegne za velom. Felix je zadrži uhvativši je za ručni zglob. „Pusti da te pogledam, molim te, još jedanput.“ Držao ju tako čvrsto kao da je nikad ne želi pustiti. U toj sekundi stalo je vrijeme. Taj stisak oko njezine ruke, taj pogled njegovih plavih očiju... Čekala ga je cijeli dan, trčala svake dvije minute na hodnik ne bi li čula njegove korake. Sada je napokon bio tu. Najradije bi ga zagrlila i poljubila. No nije mogla, nisu bili sami. Dvojica vojnika pokraj Mesudova kreveta mogli su svakog trenutka ući iz susjedne sobe. Pričvrstila je veo, premda se u njoj sve borilo protiv toga. „Tko te je pustio unutra? U ovo doba? Usred noći?“ „Poručnik Mehmed.“ „Poručnik Mehmed? Kako to? Zar nije bilo Nadira?“ „Sada to nije važno.“ On je pogleda ozbiljna lica. „Danas... danas sam posljednji put ovdje.“ „Zaboga, što se dogodilo?“ „Ne znam. To mi je rekao pukovnik Taifun. I sam je bio iznenađen... Nekakva naredba odozgo. U palaču ne smije više nijedan stranac. Samo pukovniku mogu zahvaliti da sam te ove noći još jedanput smio posjetiti.“ „Znači li to da si se došao – oprostiti?“ Felix potvrdi glavom. Elisa se uhvati za jednu konzolu. Pomisao da tog čovjeka više nikada neće vidjeti bilo je više negoli je mogla podnijeti. On je bio otkrivenje o kojem je sanjala, blistav dar koji ju je napokon osvojio, melodija koju je nosila u sebi otkako je mogla osjećati. „Molim te, pričekaj ovdje samo jedan trenutak.“

Izišla je da potraži Nadira. Eunuh je čekao na hodniku. Izgledao je kao da je plakao. No ona sada nije imala vremena da se zbog toga zabrinjava. „Moraš mi pomoći!“ Nadir prekriži ruke na prsima i nakloni se. „Što god mi zapovjedite!“ „Pošalji stražare odavde.“ „Koje stražare? „U Mesudovoj sobi. Hoću biti sama.“ „Ali, stražari ne smetaju. Oni su u susjednoj sobi.“ „Usprkos tome, hoću biti sama.“ Nadir je pogleda ne shvaćajući. Elisa je oklijevala. Kako da mu kaže? Postojala je još samo ta jedna noć, malobrojni dragocjeni sati. „Imam... imam gosta“, reče napokon. „Gosta?“ Nadirovo lice zadrhti. „Koga? Njemačkog liječnika?“ Elisa kimne. „Zašto morate s njim biti sami?“ upita Nadir. „Uvijek je netko bio u sobi dok je pregledavao princa Mesuda.“ „Nije došao pregledati Mesuda.“ Nadirovo se lice skameni. „Zašto me ne razumiješ?“ upita ona sva zdvojna. „Moram s njim biti sama. Moram!“ „Zašto?“ „Zato što ja... zato što mi...“. Ona zanijemi. „Nemojte se zabrinjavati“, reče Nadir. „Pa niste prva žena u haremu koja se pokušava oduprijeti naredbama.“ On zastane, a zatim nastavi: „No ja to ne mogu dopustiti. Odgovoran sam za vas. Za vas i princa Mesuda. Ne smijem otpremiti stražare.“ „Molim te, Nadire, samo na nekoliko sati. Samo za tu jednu noć.“ „Morat ćete to sami učiniti ako pritom ostajete.“ „Oni me neće poslušati. Oni ne slušaju žene.“ Nadir odmahne glavom. „Jeste li zaboravili što ste obećali Fatimi? Rekli ste joj da ste princu Mesudu druga mama. Da ga nećete ni trenutka ostaviti samog.“ Elisa ga je nemoćno promatrala. Svaku riječ koju je izrekao izgovorila je ona sama kako bi Fatimi olakšala odluku da pođe s Taifunom. No, odakle je ona tada mogla znati što će se događati ove noći?

„Ne bih niti pomislila da si tako nezahvalan“, reče ona gorko. „Spasila sam ti život, a ti mi odbijaš ovu malu uslugu?“ Mrzila je samu sebe čim je izgovorila te riječi. No na Nadirovu licu vidjela je da je time probila zid njegove obrane. „Ako te to smiruje“, doda brzo, „možeš sam ostati kod Mesuda dok nema stražara. Kako bi bio posve siguran da mu se ništa neće dogoditi.“ Nadir je pogleda u nevjerici. „Mislite da vam ja neću smetati?“ „Ma nećeš“, uzvikne ona, „pred tobom nemam tajni! Pa ti si mi kao brat, kao prijatelj.“ Nadir je stajao ondje kao da je nagluh, otvorenih usta i prazna pogleda. „Molim te“, ponovi ona. „To mi je najveća želja. Ako je ispuniš, možeš od mene dobiti sve, što god želiš!“ Ona pruži ruku da mu dotakne lice. No on je naglim pokretom odmakne. Okrenuo se dostojanstveno koliko god je mogao. Pred vratima, koja su vodila u Mesudovu spavaću sobu, on se još jednom osvrne. „Otpremit ću stražare kako vas ne bi smetali. Vas – i...“ Nije dovršio rečenicu. Dugo ju je gledao šuteći, zatim joj se posljednji put naklonio i prekrižio ruke na prsima u znak odanosti, kako je nalagao ceremonijal. „Hvala ti, Nadire“, šapne ona kad je nestao u tamnoj prostoriji. „To ti nikada neću zaboraviti.“

25

NAPOKON SU BILI SAMI. Felix je stajao kod prozora i gledao je pun očekivanja. Iz susjedne sobe prodirali su tihi šumovi: Nadirov glas, koraci vojnika koji su se udaljavali, lupanje vratima. Zatim je oko njih zavladala potpuna tišina. Elisi se odjednom učini da čuje glasno kucanje vlastitog srca, šum svoje krvi, svoj dah. Cijela je soba bila ispunjena samo sadašnjošću, i sve u njoj sililo ju je da tu sadašnjost podijeli s tim čovjekom kojega poslije ove noći više nikada neće vidjeti. Obuzela ju je jedna jedina želja, želja za predavanjem, za uzimanjem, za svladavanjem čežnje, samoće u svojem srcu, koju je osjećala jače nego ikada prije, za izlaskom iz zatvora u kojem je bilo zatočeno njezino tijelo. Kako da pokida lance? Bila je sputana, tužna, a istodobno i vrlo sretna kao nikada u životu, samo zbog njegove blizine. Tražila je riječi, ali ih nije našla. „Pssst, vrijeme je predragocjeno za pričanje“, reče Felix i rukom joj dade znak da mu priđe. „Samo udiši taj miris.“ Ona stane pred prozor do njega. Zavjese su se lagano nadimale na vjetru. Kroz rešetke dopirao je u sobu težak, slatkast noćni zrak, ispunjen miomirisom bezbrojnih cvjetova. Felix je uhvati za ruku, i dok je Elisa udisala tamne mirise noći, oboje su gledali u vrt. Omamljena tisućama aroma, jedva je razlikovala ono što vidi. Je li to doista vrt oko njezinih odaja? Ili je to san, slika u njezinu srcu? Na srebrnoj mjesečini cvjetala su narančina stabla uz rub staze kojom još nikada nije prošla. Felix se okrene prema njoj i pogleda je. Ne skidajući pogleda s nje, on približi njezinu ruku svojim usnama i poljubi joj vrške prstiju. Zatim skine veo s njezina lica. „Hvala“, šapne ona. I on je bio zbunjen kao i ona, njegova je Adamova jabučica podrhtavala dok ju je milovao očima, nježno poput noćnog povjetarca, njezinu golu kožu, obraze, vrat. Elisa osjeti kako je uzbuđuje njegov pogled, ozbiljna pozornost kojom ju je promatrao stapajući se s njezinim pogledom. Osjeti kako je podilaze trnci po leđima. Odjednom

joj je sve bilo suvišno, svaki komad tkanine, svako vlakno na tijelu. Htjela je pred njim biti gola, razodjenuti se pred njim, potpuno, otkriti mu sve na sebi, ne samo lice. „Volim te... volim te...“ Stalno mu je šaputala u uho te riječi koje su značile sve i nisu značile ništa, značile su samo taj poriv za sjedinjenjem, stapanjem, taj najjači i najneizbježniji osjećaj u životu, tu neutaživu, neodoljivu glad nezasitne čulnosti. Bila je to strast koja sama sebe oživljava, želja koja se rađa vlastitim nagonom, žar koji se sam raspiruje. Elisa još nikada nije osjetila takvu žudnju koja je skupila sve pucketave iskre, sve palucave plamene jezike da održi požar. Otela je miris te noći, lupanje njihova srca, otela nikad izgovorene riječi iz njihova sjećanja, otela strast iz najskrivenijih dubina njihove uzburkane krvi, zakopala se u njihova tijela, živim, stalnim pulsiranjem kružila i rovala po pregradama njihovih duša sve dok ta žudnja na najdubljem, tamnom dnu nije pronašla iscrpljujuću strast koja ju je jedina mogla ublažiti... „Volim te... volim te...“ Elisi su se vraćale te riječi poput jeke vlastita priznanja. Svojim usnama napipala je njegove. I tada se otvore vrata, i ništa od onoga što se sada događalo više nije bila svjesna radnja niti ostvarena nakana nego čudo koje se spontano dogodilo. On je uzme za ruku i povede je kroz vrata koja su otvorili svojim poljupcima. Slijedila ga je bez opiranja. Nije bilo oklijevanja, nije bilo dvoumljenja. Osjećala je samo njegovu ruku u svojoj dok je uz njega koračala kroz blistavilo, po tom putu kojim još nikada nije prolazila, u zemlju koju još nikada nije vidjela. Živo je doživljavala taj san, htjela je uvijek ići tim putom, sve dalje i dalje, kroz taj omamljujući, slatki miris, kroz tu blistavu mjesečinu, sve do kraja svijeta, do kraja života. Krv joj se uzburkala, koža gorjela. Više nije bila sama, raskinula je lance, svladala samoću, napustila tamnicu u sebi. Napokon, napokon su njezina duša i tijelo bili istodobno dvoje i jedno. Elisa je bila obuzeta grozničavom slutnjom da će vječno ostati nezadovoljena, uznemirujućom spoznajom da sve više daje nego što dobiva, da se sve više nepovratno gubi što se osjeća sigurnijom...

26

„PROBUDI SE! ČUJEŠ LI? Moraš se probuditi!“ Fatima žmirkajući otvori oči. Bila je još tamna noć. Samo je mjesečina sjala kroz prozor. Iznad nje dizala se velika, moćna sjena. „Taifun?“ upita ona. „Što je?“ Njezino golo tijelo bilo je još toplo i tromo od spavanja. Ona se s užitkom protegne ispod pokrivača. Još je osjećala njegovo uzbuđeno tijelo između bedara, i cijela je soba još odisala mirisom strasti. Želi li je on ponovno? Ona odmakne pokrivač i pruži ruke prema njemu. Htjela ga je poljubiti, još ga jedanput osjetiti u sebi – sad odmah, smjesta! No on je čvrsto uhvati za ramena i protrese je. „Hajde, ustani! Moraš se obući!“ Mjesec obasja njegovo lice. Kad ga je pogledala u oči, uplašila se. „Što se dogodilo?“ „Tvoje je dijete nestalo! Netko ga je ukrao iz kolijevke!“ Njegov automobil s pokrenutim motorom stajao je spreman pred vratima. Prohladan noćni vjetar puhao je Fatimi u lice dok su jurili niz brežuljak prema mostu Galata. Kuće su još bile zamračene, ulice puste. Samo su tu i tamo pospana lica virila s prozora, nekoliko pekarskih pomoćnika žurilo je na posao. Tvoje je dijete nestalo... Tvoje je dijete nestalo... Neprekidno joj se vrtjelo po glavi tih nekoliko riječi koje nisu imale veze sa stvarnošću dok se pred njom otvarala crna morska površina. Na obali je stražar izišao iz svoje kućice, visoko uzdignutog ovratnika i s gorućom cigaretom između usana. Taifun stane na kočnicu, dobaci čovjeku kovanicu i ponovno dade gas. Kupole velikih džamija dizale su se poput vrhunaca planinskog lanca u nebo na kojem su se gasile posljednje zvijezde. „Miči se!“ Ispred dvorišta crnih eunuha Taifun iskoči iz automobila i vojnika, koji je čuvao stražu na ulazu, odgurne u stranu. Nemoćna da bilo što shvati, Fatima je, dok je slijedila Taifuna, promatrala stvari kao iz velike daljine, kao da gostuje u tuđem tijelu. Hodnici i prolazi bili su rasvijetljeni, na svim uglovima gorjele su baklje na čijem su

se drhtavu svjetlu vojnici množili kao sablasti. Izlazili su iz sjene i kutova, kuljali mimo nevidljivih vrata, a niski stropovi odjekivali su od njihovih povika. Sve se raspadalo, nestale se granice između vanjskog i unutarnjeg okruženja kao da više nema razdvajanja harema od ostalog dijela svijeta. Taifun se zaustavi na malom, natkrivenom dvorištu od kojega se granalo nekoliko prolaza. „Po dva stražara na svaka vrata!“ zapovjedi on. „Tajne prolaze zakračunati! Nitko ne smije napustiti zgradu!“ Zapovijedao je mirnim, sigurnim glasom. Odabrani vojnici postrojili su se i počeli izlaziti da sustavno pretraže stari labirint. Fatima je to vidjela i nije vidjela. Tvoje je dijete nestalo... Tvoje je dijete nestalo... Jedan poručnik priđe Taifunu i pruži mu nekakav predmet. „Izvolite, kako ste zapovjedili“, reče on. „Hvala, Mehmede.“ Predmet, nalik na staklene perle, zasvjetluca na svjetlu baklju prije negoli je nestao u Taifunovoj uniformi. „I pobrinite se da se poštuju i moje druge naredbe.“ Dok je poručnik salutirao, Fatima je netremice gledala džep Taifunove uniforme. Nije li to lančić s perlama što ga je sama... Tvoje je dijete nestalo... Tvoje je dijete nestalo... Uzalud je pokušavala srediti misli i iz njih odagnati te podle, nepojmljive riječi kadli su dva vojnika dovukla Nadira. Eunuh se tresao cijelim tijelom od straha. Ruke su mu bile vezane konopcem. „Njega smo uhvatili na dvorištu konkubina. Upravo se htio popeti preko zida.“ „Ima li kakvih tragova o djetetu?“ „Nažalost, nema.“ „Odvedite ga!“ zapovjedi Taifun. „Zaključajte ga u podrum i ne ispuštajte ga iz vida. Njemu ću kasnije natrljati nos.“ Vojnici su gurnuli Nadira između sebe. Fatima odjednom spazi da mu je lice obliveno suzama. „Princ... princ Mesud...“, promuca on, „Elisa... ona... nije kriva...“ Kad je Fatima čula te riječi, napokon se trgnula iz svoje omamljenosti.

27

„GDJE JE MOJE DIJETE?“ Elisa je stajala ispred prazne kolijevke kad je Fatima uletjela u sobu. Još nikada nije vidjela prijateljicu u takvom stanju. Fatima je nosila francusku haljinu iznad turskih hlača, kosa joj je bila spuštena, a veo nezategnut. „Gdje je moje dijete?“ „Ne znam.“ „Ne znaš? Što to znači?“ „Nemam... nemam pojma. Zaprepaštena sam kao i ti.“ „Ja sam ti povjerila svoje dijete, najvrjednije što imam. A ti... ti...“, Fatima je zgrabi za ramena i protrese je. „Kako se to moglo dogoditi? Što se zbilo?“ „Nahranila sam ga i odnijela na spavanje, kao i svaku večer, i onda...“ Elisa zanijemi. „Zašto si stala? Kaži nešto! Što je bilo onda? Reci mi istinu!“ Elisa nije uspjela izustiti ni riječi. Istina je bila tako grozna da ju je bilo nemoguće izgovoriti. Ona je otpremila stražare kako bi s Felixom bila sama, i kad je ponovno ušla u djetetovu sobu, našla je praznu kolijevku. To je bilo sve. Ali, kako da to kaže? Propala bi u zemlju od stida. Fatimino lice iznenada se promijeni. Njezina usta i nos drhtali su kao da će svakog trenutka briznuti u plač, ali iz njezinih očiju nestalo je gnjeva. Ostali su samo strah i očaj. „Pomozi mi, molim te“, jecala je i čvrsto se uhvatila za Elisu. „Zagrli me čvrsto, molim te, čvrsto. Trebam te.“ Elisa ju je htjela utješiti, ali nije mogla. Nije ju uspjela ni pomilovati po leđima koja su se neprekidno tresla pod jecajima. „Nisam smjela ni otići odavde. Kako sam to samo mogla učiniti? Bez svojeg djeteta...“ Elisi se stezalo grlo. Sva skamenjena, osjećala je pod rukama patnju svoje

prijateljice. Radije bi bila podnijela Fatimine prijekore nego te samooptužbe. „Ostavila sam ga na cjedilu, vlastita sina. Za sve sam ja kriva...“ Elisa je poželjela da je Fatima udari, da joj pljune u lice, da joj nanese svu sramotu koju je zaslužila. No, umjesto toga, Fatima je samo jecala u njezinu zagrljaju, bespomoćna kao dijete. Elisa skupi svu snagu. „Moram... moram ti nešto reći. Sinoć, kad se to dogodilo, nisam bila...“ Nije još ni dovršila rečenicu kadli se širom otvore vrata i Taifun uđe u sobu. „Saslušali smo nekoliko svjedoka.“ Fatima se oslobodi iz Elisina zagrljaja. „I? Zna li netko gdje je moje dijete?“ Taifun odmahne glavom. „Ne zna. No, otkrili smo nešto drugo.“ On zastane. „Elisa je otpremila stražare koji su trebali čuvati tvojeg sina.“ „Što ti to govoriš?“ poviče Fatima. „Da, ni ja to nisam mogao vjerovati, ali pitaj je to sama.“ Fatima je pogleda sa suzama u očima. Pod njezinim pogledom Elisa izgubi svu snagu. Bilo je prekasno... prekasno za priznanje. Ona, duboko postiđena, spusti pogled. „Molim te“, šapne Fatima, „reci da to nije istina... Ti si moja prijateljica. Uvijek sam ti vjerovala.“ Taifun pucne prstima prema vratima. „Uvedite ga!“ Poručnik Mehmed i jedan vojnik uvedu Nadira u sobu. Eunuh je imao otečeno oko, a iz jedne razderotine tekao je tanak mlaz krvi preko sljepoočnice. Ruke su mu bile sputane na leđima. Taifun mu priđe. „Hoćeš li nam pomoći da razjasnimo što se dogodilo?“ upita on blagim, ljubaznim glasom. Nadir kimne. „Onda nam reci zašto si htio pobjeći?“ Eunuh je šutio. „Ne boj se. Nitko ti neće ništa učiniti.“ Nadir se okrene prema Elisi kao da od nje traži pomoć. Zatim ponovno pogleda pukovnika. „Htio... htio sam da pomislite kako... kako sam ja oteo princa Mesuda.“ „Tako? A zašto si to htio?“ „Bojao... bojao sam se da ćete... inače... misliti nešto pogrešno.“ „Pogrešno? Što hoćeš time reći?“ Nadir nije odgovorio. „Zar ne čuješ? Nešto sam te pitao!“

U eunuhovim očima nazirala se panika. „Ona... ona... nije kriva“, poviče on, „nije ništa... ništa učinila!“ „Tko nije kriv?“ upita Taifun. „Tko nije ništa učinio? Elisa?“ Nadir je kimao glavom tako snažno da je više nije mogao zaustaviti. „Vrlo lijepo.“ Taifun se zadovoljno nasmiješi. „Sada nam još samo reci jedno. Je li ona otpremila stražare?“ Nadir ga zapanjeno pogleda. Zbog ruku na leđima skuti njegova stambulina potpuno se rastvoriše. Iako se od straha tresao cijelim tijelom, žestoko je odmahnuo glavom. „Otvori usta, crnče!“ izdere se Taifun. „Molim... molim vas, pustite me da odem.“ Taifun ga pljusne. „Prvo odgovor!“ „Molim... molim...“, mucao je. „Ja... ja... Pustite me...“ Taifun ga ponovno pljusne. „Van s istinom! Je li otpremila stražare? Da ili ne?“ Nadir izbulji oči tako da su mu gotovo ispale dok je u panici i očaju gledao u Elisu. Iznenada sklopi oči i okrene glavu. U istom trenutku Elisa opazi kako se na Nadirovim hlačama, između rastvorenih skuta, širi vlažna, tamna mrlja, sve veća i veća. „Prekinite!“ Taifun se naglo okrene prema njoj. „Tako?“ upita. „Zašto? Hoćete li nam to sami reći?“ „Da“, poviče ona. „Ja sam to učinila! Ja sam otpremila stražare! „ „Eto vidite!“ reče on i pusti Nadira. „Zašto niste odmah priznali, umjesto što ste pustili jadnog eunuha da tako pati.“ Na Fatiminu licu vidjelo se da gubi prisebnost. „Znači da je doista istina...“ Elisa je šuteći podnijela njezin preneraženi pogled. „Zašto? Kako si samo mogla učiniti tako nešto?“ Elisa je morala skupiti svu snagu da joj odgovori. „Znam da to zvuči grozno, ali... ne bih nikada pomislila da će se tako nešto dogoditi. Pa cijela je palača pod stražom, a osim toga, Nadir je bio u Mesudovoj sobi umjesto vojnika.“ „Zašto?“ ponovi Fatima. „Hoću znati, zašto?“ Elisa se ugrize za usne. Taifun odgovori umjesto nje. „Mislim da nam to nitko ne može bolje objasniti od Nadira.“ On se još jednom obrati eunuhu. „Što je radila Elisa kad su stražari otišli?“

Nadir je još imao sklopljene oči od stida. „Ne znam“, reče tiho. „Zato... zato što sam i ja tada otišao.“ „Pa ti si bio u susjednoj sobi!“ poviče Elisa. „Uz kolijevku! Obećao si!“ Nadir otvori oči. Blistale su od suza. „Ne“, reče, „nisam bio. Zato... zato što nisam izdržao. Morao... morao sam sve slušati, svaku riječ koju ste izgovorili, vi i liječnik.“ Nastala je zloslutna tišina. Vani, na hodnicima, odzvanjali su povici vojnika koji su pretraživali palaču. „Što sam to rekao?“ promrmlja Nadir. „Neka me Alah kazni.“ Taifun pucne prstima. „Odvedite ga!“ Poručnik Mehmed uhvati eunuha i odvede ga. „Molim vas, oprostite mi“, dovikne Nadir Elisi na odlasku. „Nisam... nisam vas htio izdati.“ Mehmed ga izgura kroz vrata. Zatim ponovno zavlada šutnja. „Kakav liječnik?“ upita Fatima u tišini. „Nijemac?“ Elisa nijemo kimne. „On je bio kod tebe? Muškarac? Usred noći?“ Fatima se prekine kao da joj treba još malo vremena da i sama shvati tih nekoliko riječi prije negoli je uspjela nastaviti. „Zato si žrtvovala moje dijete?“ Taifun je uhvati za ruku. „Dođi“, reče on. „Bolje je da odemo.“ „Ne. Hoću znati istinu.“ Ona ga se oslobodi i priđe Elisi. „Je li on tvoj ljubavnik? Jesi li zbog toga otpremila stražu? Kako bi s njim bila sama?“ Ona ponovno zastane. „Zato što si njegova kurva?“ Njezin prazni pogled počeo je postupno dobivati izražaj. Sve što je Elisa u njemu pročitala bila je mržnja. Ona otvori usta, ali ne izusti ni riječi. Istina joj je zapela u grlu poput riblje kosti koju nije mogla ni progutati ni ispljunuti. „Je li bilo tako?“ upita ponovno Fatima. „Jesi li ti njegova kurva?“ Elisa se nakašlje. No samo je šapat uspjela procijediti kroz usta. „Bio je ovdje da se oprosti sa mnom. Zauvijek. Stoga je došao u saraj.“ „Jesi li ti luda?“ „Taifun je to znao, on mu je dao dozvolu.“ Ona pogleda pukovnika. „Molim vas, recite joj da je to istina. Pa ja nisam mogla znati da...“ Fatima joj pljune u lice. „Kako si samo mogla učiniti tako nešto?“ Elisa je htjela obrisati pljuvačku, ali ruka joj je bila kao oduzeta. „A ja sam ti vjerovala“, reče Fatima puna prijezira. „Kako sam samo mogla biti tako glupa? Pa ti si uvijek mislila samo na sebe otkako znam za sebe. Uvijek si znala sve namjestiti onako kako je za

tebe najbolje.“ „Beskrajno mi je žao“, prošapće Elisa dok joj se pljuvačka cijedila niz obraz. „Kad bih to barem nekako mogla popraviti.“ „Jezik za zube! Planirala si to, od samog početka. Ja sam htjela ostati ovdje, sa svojim djetetom, ali ti nisi imala mira sve dok nisam otišla. Jer nisi mogla dočekati da odeš odavde.“ „Ali, to s tim nema nikakve veze!“ „Ima, i te kako! Što ti je liječnik obećao? Je li te htio povesti sa sobom u Njemačku?“ „Fatima, vjeruj mi, nije bilo tako... Preklinjem te!“ „I stoga si žrtvovala moje dijete...“ Iznenada se obruši na Elisu i stane je udarati objema rukama. „Ti kurvo, ti đubre! Ti besramna, nevjernička kurvo!“ „Nemoj, Fatima!“ zaustavi je Taifun. „Ona toga nije vrijedna.“ On je zagrli i odvede. Elisa je pogleda dignutih ruku, ali Fatima više nije obraćala pozornost na nju dok je poput djeteta slijedila pukovnika koji joj se obraćao tihim, nježnim glasom i neprestance je umirujuće gladio po glavi. „Molim vas, Taifune“, uzvikne Elisa. „Morate joj reći kako je bilo! Pa vi ste sve znali! Pa vi ste to dopustili!“ Fatima još jedanput zastane na pragu i okrene se. Dugo je netremice gledala u praznu kolijevku. Zavjesica iznad košarice bila je odmaknuta, a jedan je jastučić ležao na podu. Kao da joj je to bilo beskrajno teško, ona napokon digne glavu da pogleda Elisu. Njezine velike bademaste oči suzile su se u dva uska proreza. „Samo se nadam da je moje dijete još živo. Ako nije, proklet ću te za sva vremena!“ Zatim se okrenula i izišla na hodnik. Tresući glavom, Taifun pođe za njom. Elisa je ostala sama pokraj kolijevke. Negdje u staroj palači odjekne hitac. Elisa se nije ni trgnula.

28

ČUDO, ČUDO SE DOGODILO! Svemoćni Alah kao da je rastjerao teške sive oblake koji su se tako dugo nadvijali nad Solunom, a sunce je zasjalo s bijeloplavog neba kako bi svojim zlatnim zrakama preplavilo grad u kojem je Abdul Hamid provodio svoje tužno progonstvo. Mračne su se misli raspršile! Život je bio svečanost. Na brežuljku iznad mora čula se glazba od jutra do večeri, a kadune i miljenice plesale su u vrtu. Čak je Abdul Hamid, koji nije prekoračio prag kuće otkako je živio u progonstvu, izišao u vrt kako bi uživao u prekrasnom vremenu ranog ljeta i svježem morskom vjetru. Dobro raspoložen, šetao je u vrtu u kojem su ruže cvjetale gotovo isto tako lijepo kao u Yildizu. Bio je srdačan prema svojim čuvarima, ljubazan sa svojim ženama. Izgubljeni sin bio je naime nađen, posljednji izdanak osmanske dinastije vratio se ocu, rodio mu se drugi put. U vili je vladalo izvrsno raspoloženje koje nije mogao pokvariti ni Enver-paša koji je došao u Solun kao predstavnik nove vlade da sredi jednu važnu formalnost. Ne obraćajući pažnju na svojega gosta, Abdul Hamid igrao se sa svojim sinom, dizao ga i bacao uvis sve dok dječačić nije uskliknuo od užitka. Samo su bijele angora-mačke prolazile zgrbljene i nakostriješene između zavjesa od cica i namještaja od mahagonija i znatiželjno promatrale nepoznatog generala koji je vrlo nestrpljivo frkao brk dok je gledao igru oca i sina. „La, lala, laaa-laaa-laaa...“, oglasio se mali Mesud. „La, lala, laaa-laaa-laaa“, oglasio se i Abdul Hamid. Saliha, koja je pod koprenom sjedila u kutu salona i vezla, gotovo nije shvaćala tu promjenu. Činilo se da se Abdul Hamid mnogo godina pomladio. Njegovi su obrazi poprimili prirodnu ružičastu boju, a oči su mu bile blistave i živahne. Kao da je u tom gugutavom djetetu ponovno otkrio budućnost za koju je mislio da ju odavno izgubio. Pogled na tu promjenu ispunjavao ju je srećom koju nije osjetila od rođenja vlastita sina. „Kad bismo se sada posvetili poslovnim stvarima...“, reče napokon Enver- paša. Abdul Hamid domahne Salihi da mu priđe i preda joj dijete. „Dobro pripazite na

njega“, reče on. „Sada ste vi njegova majka.“ „Nemojte se zabrinjavati, Vječno Veličanstvo. Bit će mu dobro sa mnom kako dolikuje sinu Vječnog Veličanstva.“ Dok je Saliha uzimala dijete, Enver-paša je otvarao mapu. „Pripremili smo za vas dva pisma.“ „Pokažite ih!“ Njih dvojica prišli su pisaćem stolu na kojem je Enver-paša rasprostro spise. „Jedan je dopis za Credit Lyonnais i jedan za Deutsche Bank. Time dajete nalog da se svi vrijednosni papiri deponirani na vaše ime transferiraju na podružnice obiju banaka ovdje u Solunu.“ „A koju mi protuuslugu jamčite?“ upita Abdul Hamid čije se lice ponovno smrači. „Vlada se obvezuje da će vam isplaćivati mjesečnu apanažu od tisuću turskih funta. Hoćete li ovdje i ovdje potpisati?“ Saliha je upravo pregledavala crvenu mrlju oko Mesudova ručnog zgloba, koja se doimala poput traga narukvice ili lančića kadli osjeti na sebi Sultanov pogled. Abdul Hamid sjeo je za pisaći stol, s perom u ruci. Pogledao ju je ispitivački, s nepovjerenjem na izboranu licu. „La, lala, laaa-laaa-laaa“, oglasi se mali Mesud. Sam glas njegova sina bio je dovoljan da se na Abdul Hamidovo lice kao čarolijom vrati smiješak. Ne oklijevajući dulje, on uroni pero u tintarnicu i potpiše dopise. Saliha odahne. Kakve li koristi od bogatstva u inozemstvu kad je u duši ostao zarobljenik? „Hvala“, šapne Saliha i poljubi malog Mesuda u čelo. On naprći nosić, zatim joj se nasmiješi u svoj svojoj blaženoj nevinosti. „La, lala, laaa-laaa-laaa...“

29

„POZVAO SAM VAS DANAS OVAMO, doktore Mobius, kako bih vam zahvalio uime svoje vlade za izvanrednu pomoć koju ste nam ukazali za ustrojstvo zdravstva u našoj zemlji. Vaša je misija gotova. Možete se vratiti u domovinu.“ „Ne shvaćam vas potpuno“, zbunjeno odgovori Felix. „Do sada smo imali samo projekte. Pa nismo ni počeli s prenamjenom bolnice, a kamoli s daljnjim mjerama.“ Taifun je sjedio na rubu svojeg pisaćeg stola, gladio je epolete svoje nove uniforme koju je dao sašiti poslije promaknuća u generala te uvukao dim cigarete. „Ja bih rado nastavio surađivati s vama“, reče on dok mu je dim izlazio iz usta, „ali nažalost, sada druge zadaće imaju prednost, hitne zadaće koje je stari režim zanemario. Možda ste čuli za ustanke Armenaca u Adani? Nezgodna stvar. Zadužili su me da ondje sredim situaciju.“ „Ali, kakve to ima veze s mojim poslom?“ upita Felix. „Osim toga“, nastavi Taifun kao da uopće nije čuo njegovu primjedbu, „u Berlinu vas željno čeka zaručnica. Mislim da više ne bismo trebali iskušavati vaše strpljenje.“ „Ako dopustite, generale, otvoreno govoreći, teško mi je razumjeti vaše obrazloženje. Najprije činite sve da me zadržite u svojoj zemlji, a sada...“ „Očekivao sam takvu vašu reakciju“, reče Taifun smješkajući se. „No dobro, neću vam prešutjeti istinu.“ On se spusti s pisaćeg stola i zatvori vrata. „Stvar je u tome“, objasni on tihim glasom, „da su Fatimina sina oteli onoga dana kada ste vi bili u saraju.“ „Pa to je strašno!“ poviče Felix. „Ne tako glasno, molim vas!“ Taifun stavi prst na usne. „Zbog toga se digla velika prašina, napokon radi se o jednom sinu bivšeg sultana. Provodi se istraga. Zainteresirat će se i strane vlade, možda i njemačka...“ „Hoćete li time možda natuknuti da sam možda ja...?“ „Ne, zaboga! Znam da vi s tim nemate nikakve veze. No bit ćete osumnjičeni, nema dvojbe. U dotično vrijeme bili ste na mjestu zločina. Ako to doznaju nadležni istražni organi, naći ćete se u grdnoj nevolji, pa bi vam se moglo dogoditi nešto od čega vas

više ni ja ne bih mogao zaštititi. Ako vam smijem dati savjet: otiđite iz ove zemlje što prije možete!“ „No, možda vam ja mogu pomoći! Ako me policija želi ispitati kao svjedoka, ja sam spreman. Nemam... nemam sebi što predbaciti.“ „Zbilja?“ Taifun ugasi cigaretu i značajno ga pogleda. Felix osjeti kako mu krv navire u lice. „Možda... možda sumnjate u to?“ promuca. „Ne sumnjam, naravno“, odvrati Taifun smješkajući se. „Vaša je savjest čista. Unatoč tome, ne bih inzistirao na saslušanju. Jeste li možda zaboravili svoje uhićenje? I onda je posrijedi bio samo nesporazum. Takvo što ne može se posve isključiti.“ On posegne u džep na prsima i pruži Felixu omotnicu. „Ovdje imam nešto što će vam vjerojatno olakšati odlazak.“ „Što je to?“ upita Felix i uzme omotnicu. „Vaš honorar, ček Deutsche Bank. U zlatnim markama. Mislim da je to za vas najjednostavnije.“ Felix otvori omotnicu. Kad je ugledao mnoge nule na papiru, nije vjerovao svojim očima. „Za što?“ upita. „Čime sam to zaslužio?“ „Podcjenjujete ono što ste učinili, doktore. Nama vaši projekti zlata vrijede. Međutim, ne smijemo zahtijevati daljnju pomoć. Ostalo moramo obaviti sami, vlastitim snagama i vlastitim sredstvima ako se želimo suočiti s budućnošću. Hoćete li mi, molim vas, potvrditi primitak?“ Felix uzme nalivpero koje mu je pružio Taifun i potpiše potvrdu. Zatim se digne. No, umjesto da iziđe iz ureda, on je ostao neodlučno stajati ispred stolca. „Leži li vam još što na srcu?“ upita Taifun. „Zapravo ne“, reče Felix. „U svakom slučaju – ako vam smijem postaviti još jedno osobno pitanje?“ „Samo naprijed!“ „Znate li možda kako je Elisa?“ Taifunovo lice poprimi ozbiljan izraz. „U skladu s okolnostima. Možete zamisliti da ju je sve to, dakako, jako umorilo.“ On ispitivački pogleda Felixa. „Hoćete li da joj nešto poručimo?“ Felix zastane, a zatim odmahne glavom. „Eto, zasad se dijele naši putovi, prijatelju.“ Taifun mu spusti ruku na rame i otprati ga do vrata. „Oprostite što ću se s vama već ovdje oprostiti, ali znate, posao...“ On otvori vrata i još jednom stisne Felixu ruku. „Kad god posjetite našu zemlju, molim vas, javite se. Vi ste mi uvijek dobrodošli!“

30

FELIX JE KAO OMAMLJEN posrtao niza stube vladine zgrade. Na izlasku već ga je spremno čekao Taifunov vozač da ga odveze u hotel. No, Felix ga otpremi. Htio je biti sam kako bi sredio misli. Osim toga, do Pera Palacea bilo je samo nekoliko minuta hoda. Na ulici ga je zaglušila buka koja u ovom gradu nije, čini se, nikad prestajala. Kako god mu je u početku bio neobičan glasan život i vreva, pozivi trgovaca i mujezina, gužva na trgovima i na ulicama, mirisi tržnica i bazara, tako mu je u međuvremenu sve to postalo blisko. No sada se trebalo oprostiti, koliko god taj rastanak bio iznenadan i neočekivan. Taifun mu je nedvosmisleno objasnio kakva mu opasnost prijeti ako odluči produljiti boravak. Ne, rastanak je bio neizbježan, ne bi još dva tjedna preživio u zatvoru. U džepu njegove jakne šuškala je omotnica s čekom. Bi li odmah otišao u Deutsche Bank i dao nalog da ga odmah prebace na njegov račun? Ili da pričeka povratak u Berlin? Carla će biti više nego zadovoljna. Od te svote moći će sagraditi vilu u najotmjenijoj stambenoj četvrti glavnoga grada, u Dahlemu ili Charlottenburgu, a možda će ostati novca i za automobil. On posegne u džep kako bi se uvjerio da ne sanja. No, kad je osjetio omotnicu među prstima, osjećao se poput Jude koji je za nekoliko srebrnjaka izdao sve što mu je bilo drago i dragocjeno. Ne, nije mogao otići iz Carigrada, a da još jednom ne vidi Elisu. Poslušat će Taifunov savjet samo ako ga ona pošalje natrag u Njemačku. Ne razmišljajući što čini, Felix mahne jednom kočijašu. „U Topkapi saraj!“ Glavni ulaz u palaču nadzirala su dva stražara. Felix im pokaže propusnicu, ali nisu ga pustili. Obratio im se na njemačkom i na francuskom, upotrijebio i nekoliko turskih riječi, koje je u međuvremenu naučio, kako bi ih uvjerio u svoje pravo. No, kao da je govorio zidu. Stražari su stajali kamena lica, s puškama na prsima s nataknutim bajunetama kako bi mu se odmah ispriječili na putu čim napravi prvi korak prema ulazu. „Što želite, doktore Mobius?“

Poručnik Mehmed iznenada se pojavio ispred njega. „Htio bih razgovarati s Elisom. Moram joj reći nešto nadasve važno. General Taifun odobrio mi je ulazak u palaču u svako doba.“ Felix pokaže propusnicu, ali poručnik odmahne glavom. „Nije u tome problem“, reče on i povuče Felixa u stranu. „Elisa ne želi vas vidjeti. Osobno je naredila da vas držimo podalje od nje.“ „To bih htio čuti od nje same“, odvrati Felix. „Bojim se da to neće biti moguće. Zapravo, kršim svoje ovlasti kad vam to govorim, ali ona vas nipošto ne želi primiti. Uvjerena je da će to svima donijeti još više nesreće.“ „To ne mogu vjerovati!“ „Hoćete li dokaz?“ „To izričito tražim!“ Poručnik Mehmed pruži mu kartonsku kutiju. Kad je Felix vidio sadržaj, riječi mu zapnu u grlu. U kutiji su bili razderani ostatci fotomonografije koju je darovao Elisi, fotografije koje su im pomogle da zajedno prokrstare gradom – svi njihovi zajednički snovi. Na samom vrhu Felix prepozna sliku svojeg hotela, svoj apartman i prozor s kojega je prvi put s Elisom gledao preko mora, još prije prvog poljupca. „Vjerujete li mi sada?“ upita poručnik Mehmed. Felix kimne ne skidajući pogleda s komadića slika. Kao da je tim činom uništenja htjela prekinuti sve osjećaje prema njemu, izraziti bijes, tugu ili povrijeđenost... Ništa mu nije bilo jasno. Bio je beskrajno razočaran.... razočaran kao nikad prije u životu. „Imate li možda nešto za pisanje?“ upita. „Svakako, doktore.“ Poručnik Mehmed izda zapovijed i odmah zatim jedan vojnik donese papir i olovku. Felix je na trenutak razmislio, zatim napisao nekoliko redaka, presavio papir i predao ga časniku. „Hoćete li joj to predati, molim vas?“

31

NALIK NA CRVENU VATRENU LOPTU, sunce je zašlo u more i za sobom povuklo u ponor svoje svjetlo, a sumrak je rasprostro svoj sivi plašt iznad svijeta i obavio ga noćnom šutnjom. U prolazima i hodnicima palače suza eunusi su upalili svijeće, pa su ubrzo, umjesto živih duša, između ruševnih zidova hitale njihove drhtave sjene. Ravnodušna prema promjenama dana, Elisa je stajala u svojim odajama i zurila skamenjena u praznu kolijevku, kao opčinjena Fatiminom kletvom. Kada je to bilo? Jučer? Prije tjedan dana? Prije vječnosti? Dvojica vojnika postave je između sebe i odvedu u praonicu u kojoj ju je za pisaćim stolom čekao poručnik Mehmed. „Za vas!“ reče on i preda joj pismo. Ona ga otvori drhtavim rukama. Bilo je to samo nekoliko redaka napisanih na francuskom. Draga Elisa, Podarili ste mi najljepši trenutak u životu. Nikome se ne može dodijeliti više sreće od one koju sam doživio s Vama. Stoga mi je još bolnija Vaša odluka da me više ne primite. Iako mi Vaši razlozi nisu poznati, poštovat ću ih i pokoriti se Vašoj volji. Ostaje mi još samo da Vam na rastanku uputim posljednji pozdrav i da napustim Carigrad. Ostajte zbogom! Uvijek ću Vas se sjećati s velikom zahvalnošću. Dok su joj slova plivala pred očima, Elisa spusti pismo. „Ljubav je jača od kismeta“, mislila je nekoć. Poručnik Mehmed domahne joj da mu priđe. Kad je stala pred njegov stol, on joj gurne pred oči papir na kojem su plesali desetci stupaca s brojkama.

„Što je to?“ „Popis troškova koje ste nam prouzročili i koje dugujete vladi. Radi jednostavnosti dopustili smo sebi da ih odbijemo od vaših prijašnjih prihoda.“ „Kojih prihoda?“ „Od vašeg bašmaklika.“ On otvori jednu kasetu i pruži joj nekoliko novčanica i pregršt kovanica. „To je svota koja vam pripada nakon odbitka svih troškova. Hoćete li prebrojiti novac? Da bude sve po propisu? „Što... što da s tim radim?“ upita Elisa i pogleda novac u svojoj ruci. „Za životne troškove, što drugo?“ On zatvori kasetu i ustane od pisaćeg stola. „Odlučeno je da vas se udalji iz saraja. Niste dostojni i dalje uživati zaštitu države.“ „Trebam... trebam li napustiti palaču?“ upita Elisa. „Tako je.“ „Ali... kamo da odem?“ „Vaša stvar“, odvrati poručnik. „Imate jedan sat vremena da spakirate stvari.“

32

HOPEFUL ENTERPRISE, PAROBROD engleske brodarske kompanije Cunard, isplovio je iz carigradske luke s otegnutim zvucima sirene. Felix je stajao uz ogradu i dignuo pogled prema Topkapi saraju koji je sa svojim blistavim kupolama obasjanim mjesečinom promicao mimo njega poput palače iz Tisuću i jedne noći. Rezervirao je kartu za prvi brod koji će ga vratiti u Europu. Ne samo zbog toga što mu je Taifun savjetovao da ode iz zemlje što je prije moguće, nego i zbog Elise. Bila mu je nepodnošljiva pomisao da ne vidi Elisu a da ostane u tom gradu još jedan dan. Na nebu iznad Kule pravednosti, koja je svojim šiljastim zabatom nadvisivala sve druge zgrade u saraju, blistale su dvije zvijezde. Tako su blistale i njezine oči dok su zajedno sanjali... Bi li bilo bolje da nije nikada vidio te oči? Kad je stigao, nadao se maloj, bezopasnoj pustolovini, baciti pogled u carski harem da vidi je li svijet iza koprena doista onakav kakav je poznavao iz muzeja, sa slika velikih europskih slikara. No, umjesto da otkrije strani svijet, izgubio se u vlastitoj duši. Njezin glas probudio je u njemu davno zakopani san, san o nekom drugom životu koji još nije proživio. Svjež noćni vjetar puhao je nad morem dok je Enterprise ubrzavao. „A zašto ljudi u Njemačkoj toliko rade? Zar nemaju robove?“ Felix se morao nasmiješiti. Nikada neće zaboraviti pitanja koja mu je postavila Elisa kako bi doznala nešto o njegovoj zemlji i životu, njezino bezgranično čuđenje svemu iz njegove svakodnevice, svemu što mu je do susreta s njom bilo posve prirodno kao promjena godišnjih doba. „Ali, onda su u Njemačkoj svi ljudi robovi! Bili bogati ili siromašni!“ On obriše s lica pjenu, doprskanu s pramca. Hoće li se ikada moći ponovno uklopiti u ovaj život? U svakodnevicu iz koje su nestali snovi? Još je u sebi čuvao Elisinu melodiju, poljubac koji su razmijenili. „Znate li čemu se najviše veselim u domovini?“ – iznenada upita netko iza njega na njegovu jeziku. Felix se okrene. Dva zemljaka šetala su palubom nedaleko od njega. „Njemačkom točenom pivu!“ Muškarci se nasmiju. Dok su se udaljavali prema krmi, Felix ponovno digne pogled

na brežuljak s crnom palačom. Udaljenost koja ga je dijelila od Elise bila je sve veća, pa je već jedva razabirao zgrade. Što li radi u ovom trenutku? Je li spava? Ili, poput njega, gleda preko vode tražeći njegov pogled negdje u nekoj stvarnosti koja više nije bila njezina? Ne, to neće učiniti, odbila ga je, prognala iz svojeg života. Jer je bila pametnija od njega. Jedan se oblak navukao i prekrio dvije zvijezde iznad Kule pravednosti. Felix otvori kartonsku kutiju koju mu je dao poručnik Mehmed. I dok su mu suze tekle niz obraze, rasuo je u more komadiće slika, posljednje ostatke svojih snova.

33

ELISA JE SPAKIRALA U DVIJE TORBE ono najnužnije što joj je bilo potrebno za život. Nedostajala je samo knjiga s fotografijama, Felixov dar. Iako se sjetila gdje ju je ostavila, nigdje ju nije mogla naći. Da je nije netko uzeo? Nije joj ostalo vremena da je potraži. Na vratima ju je već čekao vojnik. „Jeste li spremni?“ Elisa kimne. Vojnik ju je doveo do izlaza iz palače suza. Još jedanput prošla je kroz ruševni labirint škrto osvijetljenih prolaza, taj grob svih robinja koje su pale u nemilost. Osvrtala se nadajući se da će vidjeti jednu od žena s kojima je ovdje živjela. No, na vidiku nije bilo ni jedne da se oprosti od nje. Izbjegavali su je i eunusi kad se pojavila i tiho nestajali prije negoli im je stigla uputiti pokoju riječ. Međutim, slutila je da je ispitivački pogledi iza rešetkastih prozora prate na njezinu putu, čula uzbuđene šapate. Na dvorištu crnih eunuha, na pragu vanjskog svijeta, još su je jednom zaustavili. Nadala se da će tu naići na poručnika Mehmeda, ali zamjenjivao ga je stariji časnik kojega nije poznavala. „Gdje je Nadir?“ upita ona. „Htjela bih se od njega oprostiti.“ „Nadir je mrtav“, odvrati časnik. „Strijeljali su ga odmah poslije saslušanja. Za kaznu zbog sudioništva.“ „Zaboga... Što to govorite?“ Prije negoli je shvatila što te riječi znače, netko je gurne u leđa. Pred njom se otvore vrata, i ona se ponovno nađe na slobodi. „I da se više nikada niste ovdje pojavili!“ Vani je vladala tamna noć. Iza nje su se vrata škripeći zatvorila i zakračunala. Elisa duboko udahne. Nadaleko i naširoko nije bilo ni žive duše, samo se drveće dizalo u tamno nebo poput prijetećih divova. Prošla je kroz park do velikih vanjskih vrata, omeđenih dvjema kulama, iza kojih ju je čekao strani, nepoznati svijet.

Tamnica vjernika i raj nevjernika – tako je Nadir nazvao taj svijet. Elisa je tek sada shvatila što je časnik rekao. Nadira više nije bilo... Ubili su ga... jer ju je pokušao zaštititi... Objema rukama čvrsto je obuhvatila torbe u kojima je bila sva njezina imovina i prošla kroz posljednja velika vrata. Nijedan stražar nije ju zaustavio. U daljini je vidjela svjetla grada, prozore na kućama, male, osvijetljene četverokute, iza kojih su živjeli ljudi, muškarci i žene, sestre i braća, roditelji i djeca... Svi su pripadali jedni drugima, zaštićeni u svojim obiteljima, u svojim kućama, domovima... Elisa spusti torbe da bolje pričvrsti veo pred licem. Naježila se unatoč blagom noćnom zraku. Kolike li je godine sanjala o tome da prođe kroz ta vrata i vidi svijet na drugoj strani, život onkraj zidina, iza kojih je tako dugo bila zatočena, da istraži ulice i putove, sve mogućnosti, slutnje i nade koje su za nju predstavljale slobodu. Sada kada se ostvario, kada je otpuštena iz harema, taj je san bio gori od svake kazne, gori od svake kletve. Sloboda je značila nemati krov nad glavom, nemati konačište. Bila je tako sama na svijetu kao ni jedan drugi čovjek. Kamo da se okrene? Mogla je ići kamo je htjela. No još nikada u životu nije učinila ni koraka, a da je netko drugi nije vodio. Sledila se od te spoznaje. I čeznula je za povratkom u harem tako snažno da su joj noge otkazale poslušnost. Odnekud se oglasio ćuk, a odmah zatim zavijanje psa kao odgovor. Elisa iznenada stane drhtati cijelim tijelom ispunjena strahom kakav još nikada nije osjetila. Taj strah bio je dublji nego strah od bilo kojeg ljudskog bića, čak dublji nego strah od Boga, vraga ili smrti. Bio je to strah od samog života.

ČETVRTA KNJIGA

Zlatar – 1909.

1

BUBNJEVI SU GRMJELI U NOĆI. Na jednom brežuljku iznad Zlatnog roga, koji se odnedavna zvao „Brežuljak slobode“, postrojila se jedna satnija pri svjetlu stotina baklji. Vojnici su zauzeli stav pozor i salutirali kako bi odali posljednju počast pedesetorici mrtvih drugova koji su pred njima ležali na odru – poginulima iz Treće armije, koji su u hodnji od Soluna do Carigrada oslobodili Osmansko Carstvo od jarma starog režima. Njihovi bjesovi, ukrašeni zastavom s polumjesecom nove vlade, bili su bez iznimke okrenuti prema istoku, prema Meki. Kad je bubnjanje prestalo, Enver-paša stane pokraj spomen-grobnice, iskopane na vrhu golog brežuljka, kako bi uputio nekoliko riječi nijemim vojnicima. „Braćo! Ovdje leže muževi svih naroda u Carstvu, Turci i Armenci, Židovi i Kurdi, Grci i Bugari, Arapi i Albanci. No oni su zajedno dali svoje živote, istoga dana, zajedno se boreći pod istom zastavom za budućnost naše zemlje i naše djece. I mi, koji smo se ovdje skupili, različitog smo podrijetla -muslimani, kršćani i Židovi. I mi imamo zajedničku zastavu i molimo se istom Bogu.“ On zastane i spusti glas. „Sada ću se pomoliti, i dok se ja molim, morate se moliti i vi, svatko na svojem jeziku i na svoj način.“ Enver digne ruke onako kako to čine muslimani. Njegovi is to vjernici slijedili su njegov primjer, Židovi su se udarali po prsima, kršćani su skinuli kape i prekrižili se. I dok se u tami čuo samo tih, dalek šum mora, njihove su se molitve dizale u nebesa na desetcima jezika i načina zagovarajući molitvom mrtve drugove pred sudom jedinoga svemoćnog Boga. „Amen!“ glasno reče Enver u tišinu nakon molitve. I svi vojnici, bez obzira na vjersku pripadnost, sjedinili su se u toj jednoj, svepomirujućoj riječi koja je odjeknula brežuljkom poput zajedničke poruke mira i opraštanja: „Amen!“

2

FATIMA JE SJEDILA NA DOKSATU i gledala kroz prozor u noć. Cijeli grad kao da je utonuo u san. Samo je negdje u daljini, s one strane mora, nemirni plamen baklje osvjetljavao brežuljak. Taifun joj je bio pokazao taj brežuljak prije negoli je otišao od kuće kako bi znala gdje je i kako se ne bi osjećala tako osamljenom. Iako je bila beskrajno umorna, nije mogla zaspati. Doksat je bio njezino utočište kada Taifun nije bio s njom, pa je na njemu provodila beskrajne sate. Baš kao i žene prijašnjih vlasnika ove kuće, koje su generacijama ovako sjedile da svojim pogledima sudjeluju u vanjskom životu. Danju se kroz pomične rešetke na prozoru vidio tramvaj s konjskom zapregom koji je prolazio pokraj kuće, te bujica prolaznika koji su odlazili u dućane u susjedstvu. No najvažnije je to da se odavde vidjela palača suza, stari saraj na drugoj obali mora, u kojem je nekoć živio Mesud, njezin sin. U neko doba noći, kad su baklje već davno bile ugašene, Fatima začuje korake. Vrata se otvore, i u kuću uđe Taifun u odori. „Jesi li još budna?“ On se prigne i poljubi je u čelo. „Oprosti što nisam mogao doći prije.“ Fatima digne pogled prema njemu, s iskricom nade u srcu. „Ima li što novo? Jesi li što čuo o njemu?“ Taifun skine kapu i odmahne glavom. „Vjerujemo da je u Solunu, kod Abdul Hamida. Sve upućuje na to.“ „Zar nitko ne može otputovati onamo? Da napokon budem sigurna?“ „Ne bi ništa koristilo. Čudovište bi ga sakrilo od nas.“ Taifun je uhvati za ruku. „Nemoj se toliko zabrinjavati. Siguran sam da mu je dobro. Pa Abdul Hamid mu je otac.“ „Kada će ponovno biti sa mnom?“ „To je samo pitanje vremena. Moraš imati povjerenja u mene, učinit ću sve što je u mojoj moći. Vrijeme radi za nas. Da nisi izgubila vjeru u svoj kismet?“ „Kismet?“ reče ona gorko. „Ne, to što se dogodilo s mojim sinom nema nikakve veze s kismetom. To nije bila sudbina, to je bila Elisa. Samo je ona kriva.“

Taifun se namršti. „Hoćeš li time reći da je ona možda sudjelovala u otmici? Sa svojim ljubavnikom, njemačkim liječnikom?“ On pusti njezinu ruku, a lice mu je odavalo zaprepaštenje. „Bi li se to doista moglo očekivati od nje?“ Fatima odmahne glavom. „Ne, ne vjerujem. Nije to učinila namjerno. Samo zato što... pa to nije njezino dijete... ona i njemački liječnik...“ Svladao ju je očaj, pa nije mogla nastaviti. Rukama prekrije lice i prepusti se suzama. Kad se malo smirila, Taifun je uzme za ruku i povede prema divanu. „Lezi. Ja ću odmah doći.“ Zatim iziđe iz sobe. Vratio se odmah s bocom i čašom. On natoči čašu i pruži joj je. „Što je to?“ „Vino. Popij gutljaj. Godit će ti.“ Ona oprezno srkne malo vina. Sada je prvi put u životu pila alkohol. Već kod prvog gutljaja osjeti djelovanje. U njoj se širila blaga, ugodna toplina i ona popije još jedan gutljaj. Osjeti kako joj ugodni trnci naviru sve do vrhova prstiju na rukama i nogama. Zatim iskapi cijelu čašu. Taifun joj natoči i drugu. Ponovno je pila u dugim, mirnim gutljajima. Zatim sklopi oči i nasloni se. Odjednom joj se učini da je posve laka, kao na oblaku, kao da divan ispod nje lebdi. „Je li ti bolje, jadna moja ljubavi?“ upita Taifun. Umjesto odgovora samo je kimnula. Bilo je to poput čuda. Bockava toplina kao da je spužvom prebrisala njezine brige i bojazni. Ružne misli, koje su je danima mučile, još su bile prisutne, ali više je nisu boljele. Činilo se da joj je cijeli svijet, cijeli život, ponovno bio sklon i blag prema njoj. „Dođi, odnijet ću te u krevet.“ Taifun je obzirno digne s divana. Jednostavno se prepustila ne otvarajući oči. „Hvala“, šapne ona i priljubi se poput djeteta na njegova prsa. Zaspala je na njegovim rukama još prije nego što su stigli do stubišta.

3

U NEPOSREDNOJ BLIZINI TAIFUNOVE KUĆE Elisa je stajala u sjeni jednog stabla i promatrala ulaz u Pera Palace. Iako je ponoć odavno prošla, kočije su se još zaustavljale ispred rasvijetljenog portala. Ljudi, koji su Elisi bili poznati samo iz europskih časopisa, nestajali su, smijući se, kroz staklena okretna vrata, muškarci u fraku i cilindru vodeći za ruku nepokrivene žene u elegantnim večernjim haljinama. Bi li se usudila ući u tu nepoznatu palaču? Možda se dogodilo čudo, pa Felix nije otputovao. Adresa tog hotela bila je jedina adresa koju je Elisa znala u cijelom Carigradu. Gotovo i nije znala kako je uopće došla ovamo. Samo je znala da joj je to bilo mnogo lakše nego što je očekivala. Kad je napustila saraj, koljena su joj tako klecala od straha da je jedva hodala. Međutim, hvala Bogu, s druge strane mora, u starom Stambulu, gotovo nije bilo ljudi na ulici, pa se nije morala bojati, a ovdje u Peri, europskom dijelu grada, činilo se da nitko ne obraća pozornost na nju. Put do hotela opisao joj je čuvar na mostu Galata. Čak joj nije naplatio mostarinu. Pas, koji je izgledao kao vuk, prošao je mimo nje onjušivši joj ruku. Elisa je to shvatila kao poziv. Ne oklijevajući ni trenutka, ona uđe u hotel. U predvorju ju je dočekao muškarac koji je u odori ukrašenoj zlatnim gajtanima sjedio iza drvenoga poliranog pulta kao na prijestolju. Na njegovoj kapi pisala je jedna riječ koju je već bila pročitala u jednom romanu: Portier. On je zaprepašteno pogleda: „Što želite?“ „Tražim njemačkog liječnika, doktora Mobiusa. On stanuje u ovom hotelu. Mogu li, molim vas, razgovarati s njim?“ „Trenutak.“ Još uvijek dignutih obrva, portir stane listati veliku knjigu u kožnom uvezu. „Soba broj 36. Da ga pozovem?“ Elisa zahvali nebesima. Ispunilo se čudo kojem se nadala! Međutim, prije negoli je uspjela odgovoriti, portir još jednom pogleda u knjigu. „Pardon, upravo vidim da je doktor Mobius već otputovao.“ „Ali, rekli ste...“

„Žao mi je, ali previdio sam da se odjavio“, reče on i sklopi knjigu. Umjesto čuđenja, na licu mu se ocrtavala nestrpljivost. „Mogu li još nešto učiniti za vas?“ Elisi zapne riječ u grlu. Sićušna nada koja se načas probudila u njoj, ugasila se brže od krijesnice u tami. „Mogu li možda ovdje prenoćiti?“ upita napokon. „Svakako“, odgovori portir. „Što želite? Sobu ili apartman? Soba stoji tri, apartman pet engleskih šilinga.“ Dok je on prstima lupkao po pultu, Elisa se osvrne tražeći pogledom pomoć. Koliko je jedan šiling? Pokraj kamina sjedila je upadljivo lijepa žena koja se doimala poput Turkinje, premda je na sebi imala francusku haljinu i otkriveno lice. Bila je savršeno našminkana poput sultanove miljenice pozvane da s njim provede noć. Ona je očito zapazila njezinu nevolju, pa se dignula iz naslonjača i prišla joj. „Koliko novaca imaš, sestro?“ upita ona. Elisa joj pokaže novčanice i kovanice koje su joj ostale od bašmaklika. Neznanka odmahne glavom. „S tim ne možeš ovdje stanovati ni dva dana, a kamoli jesti.“ Elisa osjeti kako u njoj ponovno raste strah. „Ne poznajem nikoga u gradu“, reče tiho. „Možete li mi savjetovati gdje mogu danas prenoćiti?“ Portir se nakašlje i strogo je pogleda. „A kad bi dame negdje drugdje nastavile razgovor?“ Neznanka uhvati Elisu za ruku i odvuče je na ulicu. Pred ulazom je još tumarao vučjak. Neznanka ga otjera da je ne bi dotaknuo. „Zašto nemaš dom?“ upita ona. „Pa gdje si dosad stanovala?“ „U Sultanovu haremu“, reče Elisa. „A ja sam francuska princeza!“ prasne neznanka u smijeh. „Poznajem mnoge djevojke, i svaka ima svoju izmišljenu priču kako bi bila zanimljiva. No, ovo je zbilja najluđa laž koju sam ikad čula.“ Nasmijala se tako glasno da su se dvojica muškaraca, koji su upravo izlazili iz kočije, znatiželjno okrenuli. Iako žena ni vani nije pokrila lice, činilo se da joj njihovi pogledi ništa ne znače. Elisu je sve to tako smutilo da je briznula u plač. „To nije laž“, reče tiho. „Alah! Alah! Iz Sultanova harema! Valjda ni sama ne vjeruješ u to!“ Žena iznenada ustukne. „Ali, reci... pa ti plačeš? Da ti ipak nisi zbilja...?“ Bila je tako zaprepaštena da nije dovršila rečenicu. Elisa kimne.

„Prestani plakati, sestro“, reče žena i zagrli je. „Bože moj, kako ti zavidim.“ „Zavidite? Zašto?“ „Pa zar ne znaš kakvu sreću imaš? Ako je doista istina to što tvrdiš, možeš zaraditi imetak! Prije svega kod Europljana. Kad to oni čuju, morat ću te skrivati od njih, tako će biti ludi za tobom.“ Elisa je dobro promotri. Na stožastom svjetlu ulične svjetiljke žena se doimala mnogo starijom... Lice joj se jedva razabiralo od debelog sloja šminke. „Mislite li“, upita Elisa nesigurnim glasom, „da bih mogla raditi za vas?“ „Dakako, sestro!“ „Ali, nisam naučila mnogo. Znam zapravo samo pjevati.“ „To uopće nije važno. Pazi, objasnit ću ti to.“ Ostavila je Elisu i obratila se dvojici muškaraca koji su u međuvremenu platili kočijašu i prilazili hotelu. „Bon soir, messieurs“, reče na na lošem francuskom. „Hoćete li možda upoznati damu iz Sultanova harema?“ „Iz Sultanova harema?“ odvrati niži od dvojice i drškom štapa odmakne cilindar na zatiljak. „Oh là là!“ „Tvoju prijateljicu s velom?“ upita drugi. „Koliko košta taj užitak?“ „Tri engleska šilinga!“ „Za jednu noć?“ „Za jedan sat!“ „Paprena cijena! No dobro, da vidimo. Dođite ovamo, vas dvije ljepotice!“ Neznanka gurne Elisu u bok. „Eto vidiš! Hajde da pozdravimo gospodu!“ Ona joj zavjerenički namigne. Elisa odjednom shvati što se događa. Ona bi s tim muškarcima trebala... Brzo se okrenula na peti i otrčala. „Pa kamo ideš?“ poviče žena za njom. „Vrati se!“ No Elisa je nije poslušala. Samo što dalje od tog mjesta! Što brže i što dalje! „Ne budi blesava! Gospoda čekaju!“ Što je brže mogla posrtala je niza stubište, koje je između kuća vodilo prema moru, pa je razabirala samo dijelove njihovih riječi. Ulica je bivala sve uža, sve mračnija... Jedva je vidjela prst pred nosom. Iznenada je začula tihe glasove. Sva zastrašena, ona stane. Dok je jedan oblak zastirao mjesec, ona je zurila u tamu. S donjeg dijela stubišta približavala su se dva muškarca, išli su ravno prema njoj. Prije negoli su im se ukrstili putovi, šmugnula je kroz prolaz nadsvođen lukom. Naslonjena na zid, ona zaustavi dah osluškujući korake. Bogu hvala – nisu je vidjeli

i prošli su mimo nje... Elisa se oprezno osvrne i raspozna kuće oko sebe. Bilo je očito da je dospjela u nečije dvorište. Tek je tada osjetila strahovit smrad izmeta i mokraće. Uto nešto zašuška iza njezinih leđa. Mjesec potpuno polako izađe iza oblaka i osvijetli dvorište. Elisi zastane dah. Činilo joj se da gleda u pakao. Sablasti u prnjama izvlačile su se iz sjene, kamo god je pogledala, prilazili su joj iz svih kutova... Tko su bili ti likovi? Prosjaci? Bolesnici? Zurili su u nju, crnih lica i nacerenih usta, pružajući ruke prema njoj... Jedna ruka posegne za njom. „Dođi ovamo, golubice! Dođi k nama...“ Tako se uplašila da joj je krik zastao u grlu. Osjećala je samo paničan strah. Ona se bezglavo istrgne, potrči prema nadsvođenom prolazu, pa niza stubište, prema moru, sve dalje, dalje i dalje... Stala je tek kad je potpuno ostala bez daha. Koljena su joj tako drhtala da se skljokala na jedan kamen. Kao nekim čudom još je čvrsto držala svoje torbe. Iscrpljena, ona sklopi oči drhteći cijelim tijelom od straha. Što da sada radi? „Nemojte se zabrinjavati“, sjetila se Nadirovih riječi. „Pa niste prva žena u haremu koja se pokušava oduprijeti naredbama.“ Elisa nije znala kako dugo je tako sjedila kadli odjednom osjeti dodir nečega vlažnog. Ona otvori oči. Ispred nje je sjedio vučjak i gledao je.

4

KAD SE FATIMA SUTRADAN UJUTRO probudila, osjećala se kao da joj je netko u noći ugurao glavu u škripac. Udovi su joj bili teški poput olova, vrat ju je bolio, pa ga je jedva mogla pokrenuti. Iako je oči držala zatvorene, sunčevo ju je svjetlo nepodnošljivo zasljepljivalo. „Ljubavi, jesi li već budna?“ Taifunov glas dopre do njezina uha kao kroz zid od oblaka. Ona rukom pokrije čelo i žmirkajući ga pogleda. Sjedio je na rubu kreveta i istresao joj nekakav bijeli prašak u čašu s vodom. „Što je to?“ šapne ona kad joj je pružio čašu. „Aspirin. Lijek iz Njemačke.“ Pomogao joj je da se uspravi u krevetu. „Vidjet ćeš, odmah će se osjećati kao preporođena.“ Nije to bilo prazno obećanje. Tek što je uzela prašak, svi su bolovi nestali kao rukom odneseni, a nakon zajutarka od svježeg jogurta i soka od naranče, koju joj je Taifun sam iscijedio, više je nije smetalo ni jarko sunčevo svjetlo kad ju je izveo na ulicu na kojoj ih je već čekao automobil. On otvori vrata i pomogne joj da uđe. „Kamo idemo?“ „Iznenađenje. Imamo za sebe cijeli dan.“ „Zar imaš vremena?“ „Zapravo nemam“, reče on stavljajući na glavu kožnu kapu s naočalama, „ali, već jučer sam te ostavio samu. To moram malo ispraviti.“ Fatima mu šuteći stisne ruku. Nitko ne bi mogao naslutiti da se iza njegova ratničkog lica krije takva briga i sućut. „Jesi li spremna?“ Ona potvrdi glavom. Bio je prekrasan ljetni dan. Zrak je bio poput svile. Koprene su joj milovale lice na vjetru suprotnog smjera dok su se vozili obalnom cestom uz Bospor prema sjeveru. Fatima se prisiljavala da ne misli na Mesuda. Kako li život može biti lijep kada misli

šute. U daljini je vidjela bijeli Yildiz. Ondje gore, u raskoši, zaključanoj, zagrađenoj rešetkama, pokopana je njezina prošlost. Iza debelih zidina, gdje su sve zgrade i vrtovi služili samo njezinu zatočeništvu, gdje su živjele legije crnih eunuha da bi je čuvali, ondje je podnosila olovnu težinu svojeg zatočeništva, ne pobunivši se ni jedan jedini put. Nije znala za drugo, uljuljala se u istu zabludu kojom su bile obuzete i mnoge žene prije nje – u svim tim desetljećima i stoljećima otkako je postojao sultanov harem. No nekoliko tjedana s Taifunom bilo je dovoljno da njezine zaslijepljene oči progledaju, da godinama potiskivana čežnja oživi i u njoj probudi želje za koje nije ni slutila da uopće postoje. Je li to bila sloboda o kojoj je Elisa uvijek govorila? Taifun je skrenuo s glavne ceste. Pred njima se pružao zaljev, a pošumljeni obronci okruživali su plavo more kao da je jezero. U maloj luci bile su usidrene bijele jahte, dok su se na kopnenoj strani pristaništa, na zelenim travnatim površinama, uokvirenim rascvjetalim, ružičastim magnolijama, smjestile drvene dvokatnice koje kao da su od vjetra i sunca blistale srebrnastim sjajem. Između njih šetali su Europljani, muškarci u bijelim odijelima i nepokrivene žene sa suncobranima ližući sladoled i gledajući izloge. „To je Tarabya“, reče Taifun. „Ovdje su ljetne rezidencije inozemnih veleposlanika.“ „Jesmo li ovdje radi Mesuda?“ upita Fatima. Na trenutak je pomislila da bi ta vožnja mogla imati veze s njezinim sinom. Međutim, Taifun odmahne glavom. „Ne, veleposlanici nam ne mogu pomoći. No nadam se da ću te ipak moći razvedriti.“ Parkirao je automobil ispred samog ulaza u najveću trgovinu na trgu. Očito su ih već čekali, jer su dotrčali vlasnik i dva pomoćnika te im, klanjajući se, pomogli da iziđu iz automobila. Iako je vlasnik govorio turski, Fatimi je njegov način govora bio potpuno stran. „Gospodine generale, vrlo mi je drago što vas vidim. Milostiva gospođo, čast nam je!“ Nastavljajući se klanjati, ljubazno ih je poveo u svoju trgovinu čiji su zidovi i stropovi bili obloženi drvorezbarijama i u čijoj je sredini romonila mramorna fontana. Tu su proveli nekoliko sati odabirući odjeću i krzna, steznike i kapute, pojasove i kopče, cipele i čarape. Vlasnik trgovine neprestance je pljeskao rukama, i njegovi su pomoćnici stalno iznova dovlačili brda odjeće i obuće. „Kao prava Parižanka!“ oduševljeno usklikne Taifun kad mu se Fatima pokazala u opravi od tisuću volančića. „Ljudi će te smatrati Francuskinjom!“ Fatima se promatrala u zrcalu. Nikada ne bi ni pomislila da može tako izgledati.

Slika koju je vidjela ispred sebe sviđala joj se više no što je sama sebi priznala. „Pa mogu li takva izići na ulicu?“ upita ona nesigurno. „Bez vela?“ „Što hoćeš s velom? To je samo znak podjarmljivanja koje smo ukinuli. Nema razlike između muškarca i žene. Zašto bi se neke zamatale ako druge otvoreno pokazuju svoje lice?“ „Doista tako misliš?“ „Da!“ uzvikne Taifun dok su mu tamne oči blistale. „Više nikada nećeš morati nositi veo. Neka svatko vidi kakvu lijepu ženu imam!“ Prije mnogo godina Fatima se jedne noći iskrala u park Yildiza i skinula se da se gola okupa u jezercu, potpuno sama na mjesečini. Isto uzbuđenje obuzelo ju je i sada kada je, nepokrivena, pokraj Taifuna u novoj opravi izišla iz dućana. Zavidni pogledi pratili su je do automobila. Bila je gotovo sretna kad je spazila ponos na Taifunovu licu. „Ti si moja glavna miljenica“, šapne joj nježno na uho dok su se kasnije toga dana vozili čamcem na rijeci Kiathaneu. Poput svjetlucave vrpce rijeka je vijugala zelenom dolinom dok je večernje sunce nestajalo iza brežuljaka a livade uranjale u zlatno, gotovo nestvarno svjetlo. Fatima se digne s Taifunova krila i uzvrati mu poljubac. „Tako si dobar prema meni“, reče ona. „Ah, kad bi barem moj sin bio s nama...“ Lice mu se na sekundu ukoči, ali samo na sekundu. „Pssst“, reče on i stavi joj prst na usne. „Sada jednostavno želimo biti sretni.“

5

„HOĆETE LI SADA KUPITI VOZNU KARTU? Da ili ne?“ „Zar nema nikakve jeftinije mogućnosti?“ upita Elisa zdvojno. Službenik na šalteru ravnodušno slegne ramenima. „Možete se priključiti i karavani. U subotu navodno kreće jedna ponovno u Adanu. No ne znam da li primaju i žene. Žene samo stvaraju probleme.“ „A vlak kreće sutra rano ujutro?“ „Točno u sedam. Znate li uopće očitati sat?“ Elisa kimne. „Onda dobro. Do tada još možete razmisliti.“ Ona se odmakne kako bi propustila sljedećeg u redu. Platila je sedam kuruša za trajekt, više nego što stoji topli obrok, samo da preko Bospora stigne u Űsküdar odakle su vozili vlakovi prema Aziji. Kupi li voznu kartu, imat će novca još najviše za tri dana. A nije imala ni pojma ima li u njezinu zavičaju još ikoga tko je poznaje. No, ako se ne vrati u svoje selo, kamo da ode? Već četiri dana živjela je na ulici, i ta četiri dana bila su joj najgora otkako je izgubila roditelje. Više ništa nije bilo kao prije. Najjednostavnije stvari bile su iznenada tako teške, pa nije znala što bi učinila. Još nikada se nije osjećala tako osamljenom kao u ovom golemom gradu koji je, kako se činilo, bio prepun ljudi. Gotovo ni jedna žena nije izlazila iz kuće bez muške pratnje. Svaki neznanac, na kojeg je Elisa naišla, svaki pogled ulijevao joj je strah. Premda je stalno nosila veo na licu, muškarci su zurili u nju kao da je gola, a golobradi mladci pozivali su je da pođe s njima. Još je nosila istu odjeću u kojoj je otišla iz harema. Zaudarala je na znoj i bila je tako prljava da se šare na njoj gotovo nisu raspoznavale. No nije se nigdje mogla oprati i presvući. Samo pas, koji joj je prišao u Peri, nije se micao od nje. Njega je prve noći slijedila u dvorište u kojem su se noću skupljale stotine pasa lutalica. Otad je svake večeri tražila ondje utočište. Psi su bili nečisti – svaki je musliman izbjegavao njihovu blizinu. Pod njihovom zaštitom uspjelo bi joj prebroditi noći u polusnu

popraćenom morama. Sve dotle dok se ujutro ne bi ponovno probudila u stvarnosti s mnogo strašnijim morama. „Svježa jetra! Svježi bubrezi!“ Njezin je pas njuškao zrak mašući repom. Jedan je albanski ulični trgovac prelazio ulicu ispred njih. Preko ramena je nosio željeznu motku s koje su visjele pržene iznutrice. Na komadima mesa rojile su se muhe, no iz njih se širio takav miris da se Elisi grčio želudac. Da kupi porciju jetre? Kako bi uštedjela novac, priuštila bi sebi samo večernji obrok. Bilo joj je gotovo mučno od gladi. No bilo je poslijepodne, i ako već sada nešto pojede, cijelu noć krulit će joj u želudcu. Prvog dana još je sebi priuštila tri obroka. Pritom joj je novac poput vode curio kroz prste. Nije imala pojma o cijenama, a ulični trgovci tako su je izvarali da joj se polovina novca rastopila do večeri. Odakle bi i znala koliko što stoji? Nije nikada učila kako se postupa s novcem. U palači je, doduše, ponešto zaradila, ali nije za to nikada ništa kupila. Ondje je u izobilju bilo svega što joj je u životu bilo potrebno. Naprotiv, u gradu je novac bio prijeko potreban kao zrak za disanje. Novca je trebalo za jelo i piće, za prelazak preko mostova ili vožnju trajektom. Čak je i bijeli mastiks, koji je Elisa žvakala da očisti zube, stajao novca, baš kao i gutljaj vode. No potroši li sada sav svoj novac na te stvari, kako će ikada stići u svoj zavičaj? lako su joj usta bila puna sline, odustala je od jetre. Ne, čekat će do večeri, pa makar se srušila od gladi. Otišla je s kolodvorskog trga u pravcu karavansaraja koji bi, prema opisu službenika, trebao biti iza džamije. Putovanje karavanom stajalo je samo desetinu cijene vozne karte, a možda su primali i žene. Baš kad je prolazila mimo ulaza u džamiju, netko je povuče za ruku. „Udijeli milostinju! Molim! Mali milodar!“ Njezin pas zareži na prosjakinju, ženu crnih uvojaka, gotovo iste dobi kao Elisa. Nepokrivena lica, sjedila je na stubištu džamije i pružala joj ruku. Elisa se ljutito odmakne. Ni sama nije imala novca! Mimo nje protrči pekarski pomoćnik noseći poslužavnik svježih pereca posutih sezamom. Miris koji je osjećala u nosu bio joj je poput napasti. No jedan perec stajao je dva kuruša... Pomisao da još mora izdržati sate bez jela potpuno ju je iscrpla. Zastala je i okrenula se. Prosjakinja je još gledala za njom. Zašto jučer nije pošla za onom neznankom da pozdravi onu dvojicu Europljana? Pa, učinila bi samo ono što su činile sve žene u haremu. Bi li to bila kakva velika razlika? Napokon je pronašla karavansaraj – pred vratima su hranili nekoliko deva. Ubrzala je korake, ali nije stigla ni do vrata kadli na tren osjeti miris maslinova ulja i pečenih patlidžana. Dopirao je iz dvorišta ispred jedne kuhinje, u kojem su dva starca pretraživala otpatke koje je kuharski pomoćnik upravo istresao iz jednog čabra. Elisa je morala pomisliti na obilne obroke koje su joj servirali u palači, na sva ona brda

mesa i povrća, ribe i riže, voća i slatkiša. Kako li je često ostavljala jela i ne dotaknuvši ih. Muškarci su se svađali za kost kao dva psa. Elisa je bila zaprepaštena. Hoće li i ona jednoga dana kopati po otpatcima da nađe hranu? Okrenuo joj se želudac od te pomisli. Baš kad je htjela ući u dvorište karavansaraja, ugledala je nešto od čega joj je zastao dah. Na jednom otvorenom prozoru, ni metar od nje, stajala je tepsija s uštipcima koji su se pušili. U želucu joj je glodalo kao da u njemu sjedi štakor. A nije bilo nikoga da pazi! Je li to bila ona sama ili je to bila glad? Iznenada joj se u ruci našao uštipak. Nije se ni okrenula i već joj je nestao u ustima. „Hej, ti tamo! Što to radiš?“ Elisa je još žvakala toplo, slatko tijesto kadli kroz vrata iziđe pekar. U istom trenutku ona se okrene i pobjegne. „Krala je moje uštipke!“ „Kradljivica!“ „Drš’te je!“ Elisa se trčeći osvrne. Za petama joj je s pekarom bilo još desetak progonitelja. Vikali su, vikali i prijetili šakama. Elisa stane na rub svojeg ogrtača i posrne. Pekar pojuri prema njoj s batinom u ruci. Uto se niotkud, kao grom iz vedra neba, stvori siva munja, te režeći i iskešenih zubi skoči pekaru na prsa. Pekar se opruži na ulici, a Elisa skupi ogrtač i nestane u uskoj uličici. „Ovuda!“ Jedna žena pokrivena velom otvori joj vrata koja su vodila u tamni hodnik. Na kraju tunela bljesnula je svjetlost. Ne razmišljajući, Elisa utrči unutra. S druge strane kuće našla se na lončarskoj tržnici na kojoj je vrvjelo ljudima. Ona stane u sjenu jednog dućana pretrpanog vrčevima i posuđem, okrene se i kradomice pogleda u hodnik. Žena je držala za ruku djevojčicu i zajedno su zaključale ulaz. Iznad djevojčičine glave Elisa opazi crveno pekarevo lice. Negdje u blizini oglasi se zvono. Tek tada Elisa spazi malu armensku crkvu na drugom kraju trga. Suze joj navru na oči. Od djetinjstva nije vidjela crkvu. Okružila ju je sumračna svježina kad je ušla u hram. Crkva je bila vrlo mala, pa je okrečenu unutrašnjost ispunilo samo pet redova klupa. Nije bilo ni žive duše. Samo je na oltaru gorjela osamljena svijeća. Čudesan osjećaj bliskosti iz davnih vremena ispunio joj je srce. Uronila je ruku u škropionicu i ušla u red klupa kako bi kleknula. „Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje...“ Te riječi spontano su se našle na njezinim usnama. Ona sklopi oči kako bi se

potpuno prepustila zaštiti molitve. „... budi volja tvoja, kao na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svgdanji daj nam danas...“ Još je osjećala okus slatkog uštipka na jeziku, ali joj se dizao i želudac od gorčine. Ni tjedan dana na slobodi, i što je od nje postalo? „I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla...“ Tek tada zamijeti da je skinula brojanicu s ručnog zgloba i zrna držala među prstima. Je li brojanica bila njezina ili Fatimina? Nije znala – često su ih razmjenjivale. „Amen.“ Dugo je još ostala klečati pred oltarom. Bojala se napustiti zaštitu hrama, bojala se izići na ulicu, bojala se da će je netko vidjeti. No nije se mogla zauvijek zavući ovamo – morala je otići do karavansaraja. Uzdahnuvši, ona primakne brojanicu usnama, prekriži se i digne se iz klupe. Na izlazu još jednom uroni ruku u škropionicu, a zatim otvori crkvena vrata. Vani su je čekale žena pod velom i djevojčica. „Zašto si ukrala uštipak?“ upita žena. Elisa se skanjivala ponovno ispričati svoju priču – već ju je bila ispričala. „Zar nemaš usta? Ili ćeš mi reći sve ili ću obavijestiti pekara! Nešto mi ionako duguješ. Napravila sam ti uslugu.“ Djevojčica je Elisi prištedjela odgovor. „Kakav to imaš smiješni ogrtač?“ upita ona i stane ga čupkati. „Mislila sam da tako šarene ogrtače nose samo Sultanove žene?“ „Doista, imaš pravo...“ začudi se žena. Ona priđe Elisi da je promotri kroz prorez svojeg vela. „Je li to istina? Jesi li ti doista iz saraja?“ „Zašto pitate?“ odvrati Elisa. „Ja... ja...“ „Nemoj mi lagati“, reče druga žena. „Ogrtač te odaje. Samo u Sultanovu haremu žene nose takvu odjeću. Ali, zašto to tajiš? Pa to nije zločin! Pa nisi ti kriva što je Abdul Hamid, to čudovište, Bog ga prokleo... „Žena se prekine usred rečenice, bore se izgube s njezina čela, a njezin kruti, strogi pogled odjednom se potpuno smekša. „Dobri Bože! Jesi li ti jedna od onih jadnih stvorenja koja nisu mogla naći rodbinu?“ Elisa kimne. „Onda nije čudno što moraš krasti.“ Žena je puna sućuti potapša po obrazu. „Dođi, dijete moje. Noćas si naša gošća.“

6

„VIŠE SE NE MORAŠ BOJATI“, reče Tereza. „Mi smo kršćani, baš kao i ti. Sada ti se više ništa ne može dogoditi, na sigurnom si.“ „Naša obitelj potječe iz Bugarske“, doda Boris, njezin muž. „Moja se baka čak isto zvala.“ „Kao ja?“ iznenadi se Elisa. „Da, mnoge se žene u Bugarskoj zovu Elisa. No, jedi sada! Da budeš sita.“ Elisa uzme hljeb i odreže komad. Kao da je Bog uslišio njezinu molitvu. Tereza ju je primila kao vlastitu kćer, premda joj je kuća do tavana bila puna rodbine. Nakon što se Elisa prvi put nakon mnogo dana oprala i presvukla, sada je s potpuno nepoznatim, ali ljubaznim ljudima sjedila za golemim drvenim stolom. Kao kršćani, muškarci i žene jeli su zajedno. Tereza je iznijela na stol sve što je imala u smočnici: masline i sir, kruh i kobasice, pa i komad svinjske šunke koju Elisa nije jela od djetinjstva. Osjećala se gotovo kao nekoć kod kuće, kod svojih roditelja, kad bi ih posjetili stričevi i ujaci, strine i ujne, bratići i sestrične. Samo njezin pas nije smio u kuću. „I sada se želiš vratiti u svoje selo?“ upita Boris punim ustima. „Da, imam upravo toliko novca da platim voznu kartu.“ „Jesi li se već vozila vlakom?“ „Jesam, kao dijete. S trgovcem robljem koji me je odvukao...“ „Kakav trgovac robljem?“ zanimalo je Borisa. „Kada ti polazi vlak?“ upita Tereza prije negoli je Elisa stigla odgovoriti. „U sedam.“ „Onda moraš rano ustati. Sutra polaze hadžije u Meku, pa će biti teško probiti se kroz grad. Ali, reci mi – zar doista želiš već otići? Pa ostani još nekoliko dana kod nas.“ Tereza pogleda svojeg muža koji je upravo popio gutljaj mlijeka. „Može, zar ne?“ „Svakako“, kimne Boris i obriše usta. „Može pomoći u lončariji. A i prodavati na

tržnici. Posla ima dovoljno.“ „Uopće ne znam kako bih vam zahvalila“, reče Elisa. „No želim se vratiti u svoje selo i doznati ima li ikog živog iz moje obitelji.“ Tereza joj stisne ruku. „Razumijem. Svatko želi k svojoj obitelji.“ Elisa je oklijevala ne znajući kako da to kaže. „Nemam mnogo novca“, napokon objasni, „ali rado bih vam nešto dala, za jelo i noćenje.“ „Želiš li nas uvrijediti?“ Tereza odmahne glavom. „Ti doista ne znaš s novcem. Gdje ga zapravo čuvaš?“ „Među svojim stvarima, ispod rublja.“ „Onda neka Boris ponese tvoje torbe, on ih može pričuvati. No, izgledaš umorno, Elisa. Već zijevaš.“ Tereza se digne od stola. „Dođi, pokazat ću ti tvoj krevet.“ Odvela ju je u jednu sobicu u kojoj je spavalo nekoliko djece na čistim slamaricama. Pod jedinim prozorom u prostoriji, kroz koji je prodiralo blago mjesečevo svjetlo, još je jedna postelja bila prazna. Tereza ju je tek protresla za nju. „Tu je tvoje mjesto. Sada ću te ostaviti samu.“ „Laku noć, Tereza. I hvala na svemu.“ Tek kad je legla na slamaricu, Elisa osjeti kako je umorna. S užitkom se protegnula. Kakve li blagodati da može zaspati bez straha... Proteklih noći prenula bi se iza sna pri svakom šumu, svakom koraku što bi ga čula, pri svakom cviležu svojega psa. Naprotiv, zvukovi koji su ovdje dopirali do nje samo su pojačavali njezin osjećaj sigurnosti. Tihi glasovi iz kuhinje, jednakomjerno disanje djece... Ona sklopi oči i stane osluškivati samu sebe. Prvi put nakon vječnosti mogla je ponovno misliti na Felixa. Zašto joj je napisao ono pismo? Podarili ste mi najljepši trenutak u životu. Nikome se ne može dodijeliti veća sreća od one koju sam doživio s Vama... On je mislio da ga ona više ne želi vidjeti, pa je otputovao. Hoće li ikada doznati razlog? U tami je vidjela njegovo lice, plave oči, lijep osmijeh, lagano podrhtavanje njegovih brkova. Te slike duboko su se urezale u njezinu dušu, baš kao i njegove riječi i poljupci. I gdje god bile te slike, te riječi i poljupci, njih dvoje ostat će sjedinjeni ma što se dogodilo. Ona priljubi obraz na slamaricu. Da, on je bio s njom, u njezinu srcu, pa makar se vratio u svoju zemlju, tisuće kilometara daleko. Sve što su ikad uzajamno podijelili, nastavilo je živjeti u njoj, neizbrisivo, za sva vremena... „Hoćeš li rakiju ili čaj?“ „Rakiju.“ Elisa iznenada začuje muške glasove. Otvori oči i podboči se na laktove. Je li već bila zaspala? Puni mjesec svijetlio je gore na nebu. Na njegovoj žutoj svjetlosti spavala su djeca kao da ih ništa na svijetu ne može zasmetati.

„Osim toga, ona je Armenka“, reče netko u kuhinji. „Da, i?“ „Samo zato da ne očekuješ previše. Ljepotica nije.“ Elisa se trgne. Razgovaraju li ti muškarci o njoj? Ona tiho ustane i priđe vratima. Kroz odškrinuta vrata opazi Borisa za kuhinjskim stolom s nekim neznancem u bogato izvezenom bumusu. Na stolu je bio rasprostrt sadržaj njezinih torbi. „Ništa i ne posjeduje, samo malo novca“, reče on. „Ali, nije važno - glavno je da doista potječe iz Abdul Hamidova harema.“ „U to možeš biti siguran“, reče Boris. „Upozoravam te ako me kaniš prevariti! Iza Sulejmanove džamije, u jednoj čajdžinici, smjestili su se Abdul Hamidovi eunusi. Samo trebam otići onamo i pitati za nju.“ „Što se mene tiče – samo naprijed! No, imam bolju ideju. Kako bi bilo kad bismo je ponudili zajedno s jednim uškopljenikom? Postigli bismo bolju cijenu.“ Dok su se ta dvojica smijala, Tereza uđe s bocom. „Što misliš, koliko ćemo dobiti za nju?“ upita ona i stavi bocu na stol. „Ovisno o tome da li ću je prodati kazalištu ili za privatni harem. Harem bi bio bolji. Tada mogu tražiti deset zlatnih lira. No za to mi treba vremena, nije to bezopasno. Koliko je još možete ovdje zadržati?“ Elisa osjeti kako je oblijeva hladan znoj. Nije bilo dvojbe -Tereza i Boris su je izdali! A bili su kršćani kao i ona! Kad je to shvatila, sve slike iz djetinjstva ponovno su joj došle pred oči – trgovac robljem sa svojim magarcem, hodanje po snijegu do koljena, noći u smrdljivim svratištima, vožnja vlakom, paša i njegovi sinovi... Ne, Bog nije uslišio njezinu molitvu – bio je daleko od nje kao i Felix. Elisa posljednji put baci pogled na svoju skromnu imovinu, koju su muškarci raširili ispred sebe. Ona se odjene što je tiše mogla. Morala je sve ostaviti. Osim života, mogla je spasiti još samo to što je imala na sebi. Na prstima se odšulja do prozora, popne na njega i spusti na ulicu.

7

MOTOR AUTOMOBILA PRASKAO JE poput puške. U nizu sve užih serpentina, s kojih su se litice okomito obrušavale u ponor, penjala se prašna cesta na prijevoj preko kojega su stoljećima prelazili seljaci s magarcima i volovskom zapregom, trgovci s konjima ili devama i vojnici s topovima kako bi kroz Taurus stigli u Adanu, glavni grad pokrajine. Taifun vrati mijenjač u prvu brzinu. Kada će napokon stići na vrh? Iza svakog zavoja slijedio je novi zavoj, kao da cesta vodi u nebo čiji se plavi svod bez ijednog oblačka uzdizao iznad golemih planina. Nadao se da će imati dosta benzina do vojne postaje u dolini. Ljekarnik u posljednjem selu prije prijevoja imao je na zalihama još samo deset litara, a Taifun je prije nekoliko minuta napunio spremnik posljednjom bocom. „Zašto nismo ostali u Carigradu?“ upita Fatima. „Možda je stigla kakva vijest o Mesudu, a nas nema da nešto poduzmemo.“ Taifun se morao svladati da ne prasne. Na cijelom putovanju nije progovorila gotovo ni riječi, puna tri dana. Pokazao joj je najljepše gradove u zemlji, prekrasne krajolike, poglede od kojih staje dah, ali ništa joj nije moglo izmamiti uzbuđenje. Šutjela je dok su se vozili beskrajno dugim cestama, šutjela je kad bi navečer svratili u konačište, šutjela je dok su sjedili za jelom, šutjela je dok ju je on ljubio. A kad bi otvorila usta, činila je to samo zato da pita za svoje dijete – svako pitanje jedan prijekor, a na to ništa nije mogao odgovoriti. Ta su ga pitanja ispunjavala strahovitim bijesom. Odavno su prošla vremena kada su ga zanimali samo seks i karijera. Volio je Fatimu, volio ju je do granice izdržljivosti: ona je bila jedina žena u njegovu životu, i nadao se da i ona njega voli. Njezina vjera u njega dala mu je snage da vjeruje u sebe. Osim toga, ona je bila jamstvo njegova uspjeha – otkako ju je doveo u svoju kuću, njegov je uspon bio nezaustavljiv. Stoga je imao samo jednu želju – usrećiti je. Poklanjao joj je odjeću i krzna kako bi prebrodila gubitak sina. Svaki slobodni sat provodio je s njom i zanemarivao svoju službu da joj odvrati pozornost s njezine nevolje. Štoviše, nije se ni osvrtao na sve prigovore i poveo ju je na taj put, koji je odlučivao o njegovoj sudbini, kako je ne bi morao ostaviti u Carigradu. No, umjesto da mu bude zahvalna,

umjesto da mu uzvrati ljubav, tu bezuvjetnu ljubav koja ga je tjerala u ludilo, koja je diktirala sve njegovo ponašanje, ona je samo govorila o Mesudu, svojem sinu. Malopomalo počeo je mrziti to dijete. Iako nije bio s njima, Fatimin se sin u sve upletao, osporavao mu mjesto u njezinu srcu, širio se njezinom dušom kao da je sam u njoj, bivao sve veći, sve moćniji, pretvarao se u diva kako bi njega, Taifuna, što više potisnuo iz njezina srca i duše. Napokon su stigli na prijevoj i pred njima se pružao pogled na dolinu. Na horizontu su ugledali grad, smješten između livada i polja. Motor je prestao praskati i ubrzo je zadrndao poput šivaćeg stroja dok su se spuštali grbavom cestom. „Navečer ćemo stići u hotel“, reče Taifun. „Rezervirao sam najljepše sobe. Ondje je već prenoćio Enver-paša.“ „Bilo bi bolje da smo otišli u Solun“, odvrati Fatima. „Abdul Hamid ne bi mi se usudio lagati u lice.“ „Ne smiješ uvijek na to misliti, ljubavi. To će te inače uništiti.“ „Ali, ako ni na što drugo ne mogu misliti?“ „Sada je dosta!“ „Zašto vičeš na mene? Jesam li nešto pogriješila?“ „Nisi, zaboga. Nisi, naravno. Kako dolaziš na to?“ promuca on. „Molim te, oprosti mi. Samo... samo sam malo razdražljiv.“ Taifun nije sam sebe razumio. Je li poludio? Čekala ga je najteža zadaća u cijeloj njegovoj karijeri, a on nema drugih briga nego smirivati tu ženu. Pogledao ju je ispod oka. Činilo se da Fatima nije ni registrirala da je on prestao govoriti – tako je u svojoj duši bila daleko od njega. Praznim pogledom zurila je u dolinu. Taifun je znao da je tu negdje provela djetinjstvo pa pokuša ponovno. „Hoćeš li da se odvezemo u tvoje selo?“ upita on. „Propitao sam se da doznam gdje je. Mora biti negdje tu u blizini. Zove se Karaköy, zar ne?“ „Tako je“, reče Fatima, „ali što ću ja ondje? Od mojih rođaka više nitko nije živ.“ „Svejedno. Možda te to ipak razveseli.“ „Kad bi Mesud bio s nama, bilo bi drukčije, mogla bih mu sve pokazati. Ali ovako...“ Taifun se ugrize za usnu. U svakoj riječi koju je prozborio našla bi povoda da govori o svojem prokletom sinu. Kako dugo će to još izdržati? Odlučio je šutjeti da izbjegne provalu bijesa. Nastavili su vožnju bez riječi. Strmine su postupno prelazile u pitom brežuljkasti krajolik, a puste stjenovite klisure ustupile su mjesto zelenim livadama sa stablima trešanja. Grane su visjele, teške od krvavocrvenih plodova, pa se činilo da će puknuti

pod tim teretom. Baš kad se vojna postaja, koju je čekao Taifun, ukazala na vidiku, Fatima iznenada spusti svoju ruku na njegovu. „Zaustavi auto, molim te!“ „Zašto?“ upita on i stisne kočnicu. Umjesto odgovora, ona iskoči iz auta i potrči uz malu uzvisinu. Taifun je pošao za njom. Kad su došli na zaobljeni vrh, Fatima sjedne na jedan panj koji se poput prijestolja uzdizao na tlu. Okolo naokolo istjecali su izvori iz stjenovitog tla i u dolini se sjedinjavali u potoku. Inače se ništa posebno nije moglo vidjeti. Malo šume, malo stepe, jedno selo i u daljini karavansaraj. „Zašto si izišla iz auta?“ upita on. Fatima ga uhvati za ruku. „Ovdje sam nekoć sjedila s Elisom“, reče ona. „Prije mnogo, mnogo godina. Bile smo još djeca. A to je bila noć ostvarenja želja – kadir gecesi – i ciča zima. Ovamo smo se potajno došuljale da doživimo čudo.“ Glas joj je bio sablasno ozbiljan, pa je Taifunu bilo gotovo neugodno. „Kakvo čudo?“ upita on. „Čudo noći kadir“, reče Fatima. „Htjele smo vidjeti kako se stvoreni svijet klanja Alahu kako bi napokon prestao rat koji je vladao u našem selu...“

8

OGLASILA SE FANFARA i, predvođena trubačima i konjanicima, pokrene se golema povorka koja je već od jutra zakrčila ulice. Hodočasnici su, kao i svake godine, polazili na hadž u Meku, muslimansko najsvetije mjesto, i cijeli je Carigrad pohrlio u luku da se oprosti od njih. Raskošno okićene deve nosile su na klimavim grbama darove nove vlade, zamotane skupocjenim svilenim tkaninama. Okruživali su ih visoki dostojanstvenici sa srebrnim buhurdarima iz kojih su najbiraniji miomirisi ispunjavali jutarnji zrak. Iza konja, čije su uzde i sedla bili urešeni zlatnom dugmadi i dragim kamenjem, slijedili su „glavni nadzornik“ i „donositelj dobrih vijesti“, koji je držao u ruci kalifovo pismo šeihu u Meki. Dostojanstvenici u svjetlucavim odorama i raskošnim kijafetima vodili su na uzdama tri mule s bogato izvezenim šatorima na leđima, a slijedila ih je beskrajna povorka jednostavnih hodočasnika. Dok se čelo povorke malo-pomalo približavalo pristaništu gdje su lađe spremno čekale da isplove, Elisa se probijala kroz gužvu, protiv struje ljudi koji su se još gurali prema moru, te stigla na uzvisinu do Sulejmanove džamije. Imala je sreću što se na dan te svetkovine nije plaćala vozarina na trajektu, pa je bez ijednog kuruša morskim putem stigla od Üsküdara do Stambula. Htjela je potražiti čajdžinicu u kojoj su se navodno smjestili haremski eunusi. Oni su bili jedini ljudi kojima se još mogla obratiti. Džamija se na blještavom suncu doimala tako napuštenom kao da je izumro cijeli grad. Na trgu nije bilo ni žive duše, samo je nekoliko golubova pognutih glava tražilo mrvice kruha u prašini. Ta praznina plašila je Elisu više od maloprijašnje gužve usred mnoštva nepoznatih ljudi. Kad bi barem pas bio još s njom. Kad je pobjegla iz Terezine kuće, nadala se da je on vani čeka. No on je nestao. Bespomoćno se osvrne. Gdje da potraži čajdžinicu? Nije znala kako će preživjeti ne nađe li eunuhe. Skinula je brojanicu s ruke da se pomoli. No, ima li smisla moliti Boga za pomoć? Kršćani su je izdali, ljudi koji su vjerovali u istog Boga kao ona, a taj je Bog to dopustio. Dok su zrnca klizila kroz njezine prste, zahvatio ju je takav strah da je pobjegla u prvu ulicu koja je s trga vodila u stambeno naselje. Odjednom se našla ispred čajdžinice. Vrata su bila zaključana. Ona priđe prozoru i pogleda unutra. A što ako je trgovac robljem lagao, pa eunusi uopće ovdje ne stanuju?

Čajdžinica je bila prazna i napuštena kao i trg pred džamijom, nije bilo ni jednog jedinog gosta koji bi sjedio na jastucima uz rubove zidova. Ipak, morat će pokušati. Nesigurnom rukom ona udari zvekirom. Ubrzo zatim začuje korake. Ona sklopi oči i izmoli Zdravo-mariju. „Elisa? Vi?“ Pred njom je stajao crni patuljak. Kad je vidjela naborano staračko lice, najradije bi mu pala oko vrata. „Murate! Bogu hvala da si ti ovdje!“ Bila je tako sretna da ga je doista čvrsto zagrlila. „Ne možeš ni zamisliti kako sam se bojala. No sad sam vas našla, sad će sve biti dobro. – Oh, oprosti mi“, reče ona kad mu je vidjela na licu kako je zbunjen, pa ga pusti. „Samo sam se razveselila što te ponovno vidim.“ Murat se povuče korak natrag i odmjeri je od glave do pete. „Što tražite ovdje?“ upita hladno kao da je uopće ne pozna. „Ah, to je druga priča“, reče Elisa. „Potjerali su me iz palače suza, pa sada ne znam kamo da pođem. No, kad sam čula da ovdje stanujete, pomislila sam, ako me primite da bih možda mogla kod vas...“ Dok je govorila, sve više eunuha prilazilo je vratima. Stvorili su zid iza patuljka. Elisa ih je većinu poznavala. No svi su izražavali istu, nijemu, hladnu odbojnost. „Da biste što mogli kod nas?“ upita Murat. „Da bih se možda mogla smjestiti kod vas, privremeno, samo na neko vrijeme...“ Patuljak odmahne glavom. „Ne, to ne može. Mi vas ovdje ne želimo.“ „Ali, zašto ne želite?“ uzvikne Elisa. „Što sam vam učinila?“ Jedan stari eunuh slijede kose, nekoć dvoranin prve kadune, stane pred nju. „Zar doista ne znate?“ upita on. Elisa odmahne glavom. „Onda ću vam ja reći.“ U njegovim starim očima zablistale su suze. „Vi ste krivi za Nadirovu smrt. On je bio naš prijatelj i svi smo ga voljeli kao brata. Izgubili smo ga zbog vas. Da nije bilo vas, on bi još bio živ.“ Elisa je bila sva zaprepaštena, pa su joj riječi zapele u grlu. Što da odgovori na tu objedu? Prije negoli je stigla odgovoriti, pred njom se zatvore vrata i koraci se tiho udalje. Elisa je dugo netremice gledala u vrata, nesposobna da sredi misli. Zatim se okrene i ode. Ne misleći ništa i ne hoteći ništa, besciljno je lutala gradom. Koračala je, bezvoljno stavljajući nogu ispred noge, slijepih očiju i gluhih ušiju, kao da joj noge odlučuju, prolazila ulicama i uličicama kako bi sve ostavila iza sebe, svoj život i svoja sjećanja, sama na podnevnoj vrućini, bez ijednog glasa ili sjene u pratnji, sve

dalje od ljudi, iz toga velikoga, stranog grada, sve dotle dok u jednom trenutku nisu nestale kuće, pa je ispred sebe vidjela još samo daleku, pustu zemlju, suhu stepu u kojoj se izgubila poput zrna pijeska u pustinji...

9

POPUT EUROPLJANKE UZ SVOJEGA MUŽA, Fatima je hodala, držeći Taifuna za ruku, seoskom cestom Karakoya. Samo veo na njezinu licu povezivao ju je s drugim ženama koje su na poslijepodnevnoj vrućini odlazile u trgovine. Nije htjela doći ovamo od straha da povratak kući ne bude bolniji od zaborava. No, kad je prepoznala mjesto, na kojem su joj se ukazale sablasti noći kadir, izvor, šumicu, panj na kojem je nekoć sjedila, prije mnogo, mnogo godina, srce joj je jače zakucalo. Taifun je osjetio što se u njoj događa, pa je svojim ljudima izdao nekoliko zapovijedi kako bi je mogao dovesti ovamo. Kako li mu je bila zahvalna! Sada ga je čvrsto držala za ruku dok je kroz veo ispitivački promatrala lica ljudi. Vidjela je stara i mlada lica, okrugla i duguljasta, naborana i glatka, lijepa i ružna, prijeteća i prijateljska, ozbiljna i nasmijana, bahata i skromna, poštena i lukava. Malobrojna su bila svijetla i blijeda; neka su imala kose oči, mnoga su bila tamnosmeđa, neka gotovo crna. No sva su svjedočila o teškom životu u napornom radu, a koža im se doimala poput štavljene. „Prepoznaješ li nekoga?“ upita Taifun. Fatima odmahne glavom. Čak su joj zgrade lijevo i desno bile nepoznate. Gotovo ni jedna od starih kuća nije preživjela uništenje. Na mjestu, na kojem je jednom zacijelo stajala kuća njezinih roditelja, uzdizala se nova, okrečena džamija. Male armenske crkve više nije bilo. No tada, između pekarnice i šupe, ona iznenada otkrije jednu radionicu koja je ostala netaknuta. „Zlatar!“ Srce joj jače zakuca kad je ušla u polumračni dućan u kojem ju je dočekalo tiho tiktakanje i zveckanje satova. Fatima se osvrne. U izlogu je bio nakit, samo nekoliko komada. Uglavnom brojanice. Bile su iste kao i prije. „Ima li nekoga?“ vikne Taifun u tišinu. Fatima je začula kako netko dolazi vukući noge, zatim se odmakne zavjesa od pamučnih vrpca, koja je odvajala dućan od susjedne radionice, i tada u dućan uđe

nizak, pogrbljen starac s cvikerom na nosu i fesom na sijedoj glavi. „Dobro došli, plemenita gospodo“, reče on i spremi alat u pregaču. „Kakve li časti što vas mogu primiti u svojoj kući. Čime vas mogu uslužiti?“ Fatima uzme jednu brojanicu iz izloga i pokaže je zlataru. „Za koga ih radite?“ upita ona. „Ni za koga određenog“, odvrati on. „Za svakoga tko ih želi kupiti. Hoćete li da vam ponudim povoljnu cijenu?“ „Što će ti to?“ upita Taifun. „Ako želiš suvenir, naći ćeš sigurno nešto ljepše.“ Fatima je prečula taj prigovor. „To su molitvene brojanice, zar ne?“ Zlatar kimne. „A tko se njima moli? Armenci ili Kurdi?“ „Kakvog li velikog pitanja za jedan takav mali lančić“, reče zlatar. „Bilo bi možda bolje da se ne postavlja? Samo nanosi štetu.“ „Ali, čovjek mora znati čime se moli!“ „Mora li doista?“ Zlatar ju je gledao tajanstveno se smješkajući. „Mnogi misle da je brojanica najvažnija kad se mole. Kao da moraju samo premetati kuglice kroz prste kako bi njihove molitve stigle do neba. No, vjeruj mi, kćeri moja, sama brojanica ne može ništa, mnogo je važnije srce. Samo ako molitve dolaze iz čistog srca, nebo će ih uslišiti. I tada je svejedno je li netko Armenac ili Kurd, musliman ili kršćanin. Dok broje kuglice, jedni kažu Bismillahrirahmanirahim, a drugi Oče naš, koji jesi na nebesima... No jedni i drugi misle isto.“ Dok je starac govorio, Fatimi navru sjećanja poput suza. „I ja sam nekada imala takvu brojanicu“, reče ona tiho, „i čvrsto sam u nju vjerovala, svim srcem. Ipak mi nije pomogla. Naprotiv.“ Zlatar skine cviker s nosa i pogleda je umornim očima. Fatima gotovo poželi da je poslušala Taifuna pa je prije odlaska skinula veo kako bi je starac prepoznao. No iznenadila se, jer je on iznenada izgovorio njezino ime. „Ti si Fatma, zar ne? Kći kurdskog pastira Arasa i njegove žene Hakidje?“ Suze joj poteku iz očiju, a glas joj zataji. Starac je uhvati za obje ruke i čvrsto ih pritisne na svoja prsa. „Kako je lijepo što si ponovno ovdje, kćeri moja“, reče on, a i njegove se oči ovlaže. „Ne bih ni pomislio da ću te ponovno vidjeti.“ On odvede nju i Taifuna kroz radionicu u stan ispunjen ćilimima i dekama. U samovaru, na bakrenom stalku, ključala je voda. Dok su njegovi gosti sjedili na jastucima, on je pripravljao čaj. S čašama im je pružio i zdjelicu s trešnjama koje su trebali umakati u čaj. „A sada mi moraš sve ispričati“, zatraži od Fatime kad je popila prvi gutljaj. „Što

je s tvojom prijateljicom? Kako je ona? Vas dvije ste u ono doba zajedno nestale. Kako li se ono zvala? Ne mogu joj se sjetiti imena, pa ni lica, ali znam da je imala prekrasan glas.“ Njegova pitanja zabadala su se u Fatimino srce poput trnja. Kako da objasni starcu što se dogodilo? Ni sama to nije shvaćala. Ona uroni trešnju u čaj, ali je ne stavi u usta. U ruci je još držala brojanicu koju je uzela iz izloga. „Raz... razdvojili su nas“, reče napokon. „Tako je htio kismet.“ „Allahu ekber“, reče zlatar i digne ruke. „Bog je velik.“ Fatima je oklijevala upirući pogled u šarene kuglice koje su u sumraku svjetlucale poput dragulja. „Imam još jedno pitanje“, reče zatim. „Samo pitaj, kćeri moja.“ „Zašto ste pravili samo tu jednu vrstu brojanica? Ne mogu se sjetiti drugih.“ Ona se nagne i vrati mu je. „Pa i danas. Iste su kao i prije.“ „Ali, zašto?“ Zlatar uzme brojanicu i stane promatrati kuglice. „Većina misli da ne znam napraviti druge, a ja ih puštam u tom uvjerenju. Međutim, to nije pravi razlog. Radio sam samo tu jednu vrstu jer sam se uvijek nadao da ću time unijeti malo mira u selo. Ako se Kurdi i Armenci mole istim brojanicama, mislio sam, jedni ‘brojeći’ sure Kur'ana, a drugi dekade krunice, neće se ubijati. No, to je bila pusta želja. Tvoji roditelji i roditelji tvoje prijateljice imali su iste brojanice, pa ipak...“ On zastrese sijedom glavom. „No ja sam stari tvrdoglavi magarac i ne mogu drukčije. Možda i zato što je nada danas još važnija nego u ono doba.“ On zastane i pogleda je. „Jesi li bila u Adani? Ondje se zacijelo događaju strahote.“ „Tome će ubrzo doći kraj“, reče Taifun i digne se. „Hajde, Fatima, mislim da polako moramo ići.“ Međutim, Fatima je ostala sjediti. „Pričekaj, molim te, samo još trenutak“, reče ona, a zatim se ponovno obrati zlataru. „Što se tada dogodilo s mojim roditeljima?“ „Želiš li to zbilja znati, kćeri moja?“ Fatima kimne. Zlatar duboko udahne. „To je strašna priča. Napali su skladište oružja što su ga Kurdi imali na kraju sela. Cijeli je sjenik odletio u zrak. Zatim je nastala pucnjava na ulicama. A još iste noći došli su vojnici da se osvete. Sve su spalili. Preživjeli smo samo ja, dvije žene i nekoliko djece.“ Fatima spusti svoju čašu s čajem promatrajući krvavo-crvenu trešnju u ruci. Morala je postaviti još jedno, posljednje pitanje, premda se neizrecivo bojala odgovora. „A tko je napao?“

„Ne zna se posve točno“, reče zlatar. „No pokraj sjenika nađeno je tijelo jednog muškarca koji je možda...“, on zašuti. „Tko je bio taj muškarac?“ upita Fatima. Zlatar spusti glavu da izbjegne njezin pogled. „Armenski učitelj“, reče tako tiho da se jedva čulo. „Otac tvoje prijateljice.“ U radionici zazveči jedan sat koji odmah zatim počne kucati. Fatima sklopi oči. Činilo joj se kao da joj je netko izvukao tlo pod nogama. „Armenci“, reče Taifun. „Stalno oni. Te bezbožne svinje...“ Te su riječi odjekivale u njezinu srcu dok je stiskala šaku. Sada je znala cijelu priču, premda bi voljela da ju nikad nije čula. Neko vrijeme nije uspijevala dignuti pogled. Taifun je stajao kod vrata čekajući je. Dignula se s jastuka s mukom, kao da su joj tijelo otežali utezi, kako bi se oprostila od zlatara. „Moraš mi još nešto reći, kćeri moja“, reče starac. „Da nastavim raditi brojanice? Usprkos svemu što se dogodilo?“ „Mene pitate?“ Zlatar kimne. Nada je u njegovim očima drhtala poput jedva vidljive iskre koja se gubila iza njegovih naočala. Kad je Fatima pogledala u te oči, htjela je nešto reći kako se ta iskra ne bi ugasila. No, prije negoli je stigla otvoriti usta, Taifun je zgrabi za ruku. „Zaboga – što si to učinila? Pa ti krvariš!“ Fatima otvori šaku i pogleda dlan. Izgledao je poput otvorene rane.

10

JARKOCRVENO SUNCE SJALO JE na vedrom nebu i pržilo zemlju, smeđu pustinju od kamenja i prašine, koja se pružala do horizonta. Zrak je podrhtavao od vrućine, a beskrajnu prazninu ispunjavalo je samo cvrčanje cvrčaka. Elisa digne kamen kojim se htjela koristiti kao oružjem. Nekoliko koraka od nje bilo je logorište na kojem se nedavno odmarala karavana, vjerojatno tek prošle noći, tragovi su bili još svježi. Sada je jedan pas njuškao po otpadcima koji su bili porazbacani oko ognjišta. Elisa je otišla iz Carigrada prije nekoliko tjedana, ali još je besciljno lutala zemljom. Cipele su joj se odavno istrošile i raspale, pa je umjesto njih stopala omotala krpama. Njezina je koža, unatoč svilenoj odjeći, izgorjela na suncu i izboli su je komarci. Prošla je kroz desetak sela i seoskih imanja. Svugdje je kucala, ali nitko nije htio s njom imati posla. Naučila je prositi i krasti. Hranila se onim što je raslo na rubovima putova, bobicama, travama i korijenjem, a kad bi joj se posrećilo, povrćem i voćem. Iskapala je gomolje iz zemlje, brala u šumi gljive i jela ih prijesne. Pritom se morala oslanjati na opise iz knjiga koje je prije čitala. Noću se penjala na drveće da se zaštiti od nepoznatih ljudi i divljih životinja, a pod krovom, umjesto pod vedrim nebom, mogla je spavati samo kad bi naišla na nečuvanu šupu ili prazan sjenik. Ne ispuštajući psa iz vida, Elisa uzme kamen, zamahne njime i zavitla ga. Pas zacvili od bola. Dok je bježao podvijena repa, ona pohrli na odmorište da potraži nešto jestivo među otpadcima. U pepelu je našla nekoliko nagorjelih kosti. No bile su potpuno oglodane, pa joj se među zubima nije našlo gotovo ništa dok je tražila posljednja vlakna. Ona se razočarana odmakne. Ljudi koji su se ovdje odmarali obavljali su nuždu iza jednog stabla, i to su mjesto obilježili rojevi plavih muha. Elisa odjednom ustukne. Ispod jedne hrpe suhe kukuruzovine, tik ispred njezinih nogu, virilo je nešto tamnocrveno. Je li zbilja vidi to što je mislila da vidi? Doista – sagnula se i uzela je u ruku komad pastrme, sušene govedine natrljane koncentratom rajčice. Jedva je shvaćala koliko ima sreće. Kada je posljednji put jela tako nešto? Predano je onjušila svoje blago. Kako li joj je bio poznat taj miris! U palači bi pastrmu uvijek začinili

češnjakom, paprikom i kimom te prstohvatom cimeta. Ovaj miris bio joj je malo slatkastiji od onoga kojeg je poznavala. Ona pohlepno odgrize komad. Žvačući punim ustima, ona pogleda meso. Za koliko bi to obroka bilo dovoljno? Bit će zadovoljna s malim, tko zna kada će ponovno naići na takav nalaz. No iznenada joj se zgrči želudac. Meso u njezinoj ruci bilo je živo, iz tisuća pora izvirali su bjelkasti crvi. Od gađenja baci meso na tlo, ali prije negoli je uspjela ispljunuti zalogaj iz usta, okrene joj se želudac i ona povrati bujicu hrane te zaprlja ruke sve do laktova. Iza ognjišta bio je drveni most. Elisa požuri niz padinu. Ispod mosta tekao je potok, jedva širi od potočića, koji se gubio u isušenom riječnom koritu. Ipak je u njemu bilo dovoljno vode da opere ruke do laktova i ispere usta. Kako se osjećala prljavom, najradije bi se skinula dogola da opere cijelo tijelo. No nije se usudila. Gdje ima putova i mostova, ima i ljudi. Kada se oprala onoliko koliko je mogla, sjedne na stijenu u sjeni mosta da se odmori i u vodi rashladi izranjene noge. Prema položaju sunca bilo je zacijelo podne. Kad prođe najgora vrućina, ponovno će omotati stopala krpama i dati se na put. Do večeri će zasigurno stići u neko selo i možda ondje naći posao. Pokušavala je čvrsto vjerovati u to kako je ne bi obuzeo očaj, ali nije uspjela. Prekjučer je tražila posao kod trojice seljaka, jučer kod četvorice, a jutros kod dvojice – bez uspjeha. Voda je blago oplakivala njezine noge i osvježavala ih, i bila je to najveća blagodat koju je dotad osjetila. Neopazice je utonula u nekakav polusan u kojem ništa drugo nije osjećala osim nogu i osvježenja. Zašto da ide dalje? Zašto jednostavno ne ostane ovdje sjediti sve dotle dok u neko doba ne umre? Odjednom su nekakva kola zatandrkala preko mosta. Elisa se trgne od buke iznad glave. Ona poravna odjeću i potrči uz padinu. Jedan starac, lica kao od ilovače, tjerao je ispred sebe dva vola upregnuta u kola prepuna bijelih pamučnih pahulja. „Odakle je taj pamuk?“ upita Elisa. Starac pokaže štapom uzvodno gdje su na vrućini podrhtavali obrisi lanca brežuljaka. „Zemlja iza njih pripada Grku Mikisu“, reče on bezubim ustima. „On je nadaleko i naširoko najbogatiji seljak.“ „Mislite li da on ima posla za mene?“ „Mikis uvijek treba ljude“, reče starac. „U svakom slučaju, možeš pokušati. Ali, pazi da ne bude sam kad ga sretneš. Ima neke čudne hirove.“ „Hirove?“ „Pa, vidjet ćeš i sama“, zahihoće starac i potjera dalje svoje volove.

Sunce je već zašlo kad je Elisa stigla do lanca brežuljaka. Gledajući dolje u dolinu, prvi put nakon dugo vremena vratila joj se nada. Činilo joj se da je Bog tek ovdje obavio svoj pravi posao. Umjesto pustinje, ispred nje se pružao raj. Rijeka je tekla svom širinom svojeg korita, na obali su pasle uhranjene krave, a druga strana rijeke graničila je s golemim poljem pamuka. Desetci žena i djece sagibali su nad beskrajno dugim redovima grmova, s kojih su čupali bijele pahulje i trpali ih u košare. Nedaleko od polja uzdizao se majur. Ispod duda sjedio je seljak i jeo bučine sjemenke, a jedna žena nepokrivena lica, s crnom bradavicom na obrazu, upravo mu je donijela čašu čaja kad mu je Elisa prišla. Jedna druga žena pumpala je vodu iz bunara u dvorištu i znatiželjno ih gledala. „Jeste li vi Grk Mikis?“ upita Elisa. „Jesam. Što hoćeš?“ „Tražim posao.“ „Onda mi pokaži ruke.“ Elisa mu pruži ruke. No, kad ih je Mikis vidio, odmahne glavom. Poput svih seljaka kojima se Elisa dotad obraćala. „Takve ruke mi ne trebaju“, reče on. „Gubi se!“ Elisa se i ne pomakne. On zdrobi zubima jednu sjemenku ne udostojivši je više ni jednim jedinim pogledom. Dok je grozničavo razmišljala kako ga navesti da se predomisli, s polja dotrči bosonog dječak. „Što je sad opet?“ upita Mikis. „Oya je dobila dijete.“ „Da, i? Neka odnese derište u sjenu i nastavi raditi.“ „Ne može.“ „Zašto ne može?“ „Iskrvarila je – mrtva je.“ „Mrtva? Prokleta joj utroba!“ Mikis ispljune koru. „A što će sada biti s mojom žetvom?“ Elisa molitvom zahvali nebesima što je Bog pustio tu ženu da umre. Prvi put joj je pomogao otkako su je protjerali iz saraja. „Ako dopustite“, reče ona, „mogu ja zauzeti njezino mjesto.“ „Ti?“ Seljak je prezirno pogleda. „Pa ti cijelog života nisi radila. Odakle uopće dolaziš? Je li te mu; odbacio?“ „Molim vas“, reče Elisa. „Pustite me da pokušam. Samo jedan dan. Ako budete nezadovoljni, možete me otjerati.“ Mikis pregrize još jednu sjemenku, prožvače jezgru i ostatak ispljune. „Pa dobro“, reče napokon. „Ali, samo jedan dan.“ Pritom se počeše između nogu i dobaci joj pogled od kojeg se Elisa naježi unatoč vrućini.

11

S VRHA SARAJA ISPALJENO JE DESETAK TOPOVSKIH SALVI i mnoštvo, koje je poput uzbibanog mora ispunilo golemi trg između palače Topkapi i Sultan Ahmedove džamije, razdragano je klicalo. Zemlja se još tresla od grmljavine, a tada se oglasio vojni orkestar – stotine šalmaja, popraćenih bubnjevima i činelama – i počeo je mimohod kojim je nova vlada slavila oslobođenje naroda od jarma starog režima. Taifun se namrštio. Koračnice su zvučale kao da pijani janjičari sviraju uvertiru neke operete. Unatoč tome bio je presretan zbog zaglušnog činta-ra-buma. Naime, na svečanim tribinama nisu se okupili samo generali Odbora za jedinstvo i napredak; pozvali su i niz žena kako bi javno demonstrirali da one odsad u turskom društvu ravnopravno trebaju zauzeti mjesto pokraj svojih muževa. Jedna od tih žena bila je i Fatima. Enver-paša uporno je zahtijevao da je osobno upozna. Nakon povratka iz Adane Taifun je zamolio predsjednika Odbora za dozvolu da iz Soluna vrati njezina sina kako bi se ona prestala izjedati zbog njega. No Enver mu je odbio molbu. Ako se Abdul Hamida odvoji od sina, objasnio je, prijete komplikacije. Ne, rekao je, Taifun može biti sretan da mu uopće dopuštaju vezu sa Sultanovom priležnicom... Fatima je sada sjedila pokraj Envera na tribinama dva reda ispred Taifuna. Ako se ne svidi generalu, Taifunova karijera može završiti u tren oka. Stoga ju je pripremio za taj sastanak kao kadeta za završni ispit. Hoće li ona položiti taj ispit? Taifun ju je neupadljivo gledao. Na sebi je imala haljinu s volančićima, koju joj je kupio u Tarabiji, a umjesto vela, na glavi je imala šešir široka oboda ukrašen cijelom gredicom cvijeća. S čašom šampanjca u ruci bila je savršena Parižanka. Sam general Džemal, o kojem se pričalo da je nekoć bio pokorni paž jednog paše i da se radije zabavlja s paževima nego sa ženama, stalno joj je dobacivao zadivljene poglede. Kada se glazba stišala, Enver se okrene kako bi porazgovorio s Fatimom. Ispit je počeo! Taifun se prigne da bolje čuje. „Vi znate što ovdje slavimo?“ upita Enver. „Naravno“, reče Fatima s čarobnim osmijehom. „Slavimo pobjedu novog doba. I ja

sam vam na tome zahvalna. Oslobodili ste me iz zatvora čudovišta.“ „Vaše me riječi posebno raduju, madame. Volio bih da cijeli narod misli poput vas.“ „Narod vas obožava, Enver-pašo. Pa vidite kako ljudi kliču.“ „Vlada nikad ne smije vjerovati vlastitoj propagandi“, odvrati on s hinjenom skromnošću. „No, ozbiljno govoreći, ne pokazuju svi toliko razboritosti kao vi. Čuo sam da ste nedavno bili u Adani. Ondje imamo velike probleme.“ Taifun se još malo prigne. Fatima nije imala pojma zašto su ga slali u tu pokrajinu. Samo joj je neodređeno natuknuo o tamošnjim ustancima, ali je prešutio pravu zapovijed od straha da je ne izgubi ako dozna što je učinio. Njezina mržnja prema Elisi i njezinim sunarodnjacima bila je novijeg datuma, a nikad se ne zna do čega još može dovesti dotadašnje prijateljstvo tih dviju žena. „Mislite s Armencima, zar ne?“ upita Fatima. Enver kimne. „Pružili smo im ruku i pozvali ih da nam, u znak novog bratstva, pomognu u izgradnji društva. Naš je cilj bio i još jest svladati razlike između naroda i rasa u ovoj zemlji. No, što ti zlodusi rade? Puštaju u optjecaj slike svojih negdašnjih kraljeva. U kazalištu izvode drame iz doba križarskih ratova. Iskorištavaju našu velikodušnost pa kupuju oružje. I to samo s jednim jedinim ciljem: žele potisnuti Turke iz te pokrajine kako bi ponovno uspostavili svoje kilikijsko kraljevstvo.“ „Ja poznajem Armence“, reče Fatima. „Znam kakvi su. Razorili su selo iz kojeg potječem. Zbog njih sam izgubila roditelje.“ Taifun je uplašeno promatrao njezino lice. Poslije razgovora sa zlatarom dugo je plakala u njegovu naručju, a sada su joj opasno zadrhtale vjeđe. No, položila je i taj ispit. Umjesto da brizne u plač, iskapila je čašu. „Vi ste hrabra žena“, reče Enver. „Hoćete li još gutljaj šampanjca?“ On pucne prstima i, dok joj je pobočnik ulijevao šampanjac u čašu, nastavi: „Hvala sudbini da u svojim redovima imamo čovjeka kakav je general Taifun. On je napravio čistku u toj pokrajini i ponovno uspostavio red.“ Fatima digne čašu i nazdravi mu. „Turska Turcima!“ „Kako je čarobno čuti našu parolu iz vaših usta, madame.“ Taifun odahne. Fatima nije napravila ni jednu jedinu pogrešku! Ni Enver nije mogao prikriti svoje divljenje. On uzme njezinu ruku i prinese je usnama. Taifun na trenutak osjeti ljubomoru. Iako su sjedili dva reda dalje, bio je uvjeren da osjeća miris Enverova losiona za brijanje. No, kad su se kucnuli i kad je Fatima pogledala iznad ruba svoje čaše, nije gledala slavnog političara nego njega, Taifuna, pa mu podarila smiješak koji je samo on razumio – isti onaj smiješak kojim ga je pogledala kad su se sjedinili u ljubavi.

Alah, kako li je ljubio tu ženu! Odjednom se glazba promijenila. Umjesto zvukova koračnica začula se vedra melodija kao da se tisuću šarenih balona uzdiže u plavo ljetno nebo. „Ah, vrhunac mimohoda!“ poviče Enver. Stotine djece u crnim školskim uniformama marširale su pokraj tribina i veselo mahale crveno-bijelim zastavicama s polumjesecom. Enver skoči i stane mahati djeci. I Taifun se digne sa svojeg mjesta s drugim počasnim gostima. Samo je Fatima ostala sjediti. Gledala je skamenjena dječji mimohod. „Što vam je?“ upita Enver. „Nije vam dobro?“ On zapovijedi da joj se ponovno utoči šampanjac. Ne zahvalivši mu i ne skidajući pogleda s djece kao da gleda kroz njih, Fatima iskapi i ovu čašu. Taifun je znao što se u njoj zbiva. Ako ona sada otvori usta, sve će biti uzalud. Što da učini kako bi je u tome spriječio? No, bilo je prekasno! Fatima je već počela govoriti. „Kad vidim tu sretnu djecu“, reče ona otežana jezika, „moram misliti na svojeg sina. I kako ne može biti kod mene.“ Enver se namršti. „Mislite li na Abdul Hamidova sina?“ „Da“, reče Fatima. „Čudovište ga je otelo. Molim vas, pomozite mi – vi ste moćan čovjek. Ne možete li se pobrinuti da...“ Prije negoli je dorekla, Taifun se progura do ruba tribina. „Oprostite, Enver-pašo“, upadne Fatimi u riječ. „Zar nećete pozdraviti dječje generale?“ Enver ga zbunjeno pogleda. „Razgovarali smo o tome da ćemo ih pustiti dolje na trg i da ćete im uputiti nekoliko riječi.“ Još začuđen, Enver mu uzvrati pogled. Činilo se da je napokon shvatio. „Ne mogu se, doduše, sjetiti, Taifun-pašo, ali unatoč tome – dobra zamisao! Mladi su naša budućnost!“ On dotakne rub svoje kape kako bi se oprostio od Fatime. „Madame, preporučam se!“

12

„KAKO SI SAMO MOGLA tako izgubiti prisebnost? Pred najvažnijim čovjekom u državi! Za dlaku si sve pokvarila!“ Taifun je bio nadasve uzrujan, pa se ushodao po sobi. Fatima se naslonila na prozor i gledala na ulicu. Kao kroz maglu vidjela je tramvaj s konjskom zapregom, koji se zaustavio na postaji. Trebala joj je čaša vina, ali nije se usudila zamoliti ga za to, premda je na stolu stajala otvorena boca. Taifun je još imao na sebi uniformu i jahaće čizme, a u ruci šibu kojom je stalno, dok je govorio, udarao po sari. „Zar ti to ne možeš razumjeti?“ upita ona. „Sva ta djeca koja su mahala zastavicama... dok je moj sin...“ Jezik joj je tako otežao da nije mogla dovršiti rečenicu. „Naravno da to mogu razumjeti. Pa nisam blesav. Unatoč tome, moraš se obuzdati!“ „Obećao si mi da ćeš mi dovesti Mesuda.“ „A ja sam ti rekao da za to treba vremena. Moraš biti strpljiva, kvragu! Strpljiva! Strpljiva!“ Fatima se naglo okrene. „Ali, ja više nemam strpljenja!“ poviče ona. „Već tjednima govoriš isto! A ništa se ne događa! Samo pusta obećanja!“ „Znači li to da nemaš povjerenja u mene?“ „Kako ću ga imati? Ah, da smo se barem odvezli u Solun umjesto u Adanu!“ „Koliko ti puta još moram reći da Solun nema smisla?“ „Odakle to znaš? Pa nismo ni pokušali!“ „Odakle znam? Pa to ti, dovraga, mogu ponoviti. Čak istim riječima, ako baš inzistiraš.“ Podbočivši se, on stane pred nju nasred sobe. Poblijedio je od bijesa, a oči su mu iskrile. „Onda mi, molim te, reci! Tako da shvatim.“ On otvori usta i duboko udahne. No, prije negoli je uspio bilo što izustiti, on ponovno stisne usne kao da želi progutati riječi. Iznenada spusti ruke, bijesa nestane s

njegova lica koje poprimi takav ozbiljan izraz kakav Fatima još nikada nije vidjela. Taifun se nijemo ponovno ushoda po sobi, s rukama na leđima. Dugo se nije ništa čulo osim škripanja njegovih kožnatih čizama. „Daj, reci nešto. Plašiš me.“ On napokon odluči. Baci šibu na stol i uhvati je za ruku. „Sada moraš biti jaka“, reče on. „Doznao... doznao sam nešto za što moraš skupiti svu snagu. Nešto strašno.“ Bilo mu je teško govoriti, pa se morao nekoliko puta nakašljati prije negoli je nastavio. „Već ti danima to hoću kazati, ali nisam znao kako početi...“ On zanijemi. Fatima je osjećala samo stisak njegove ruke. „Nešto se dogodilo mojem sinu?“ Taifun kimne. „Da. On je... mrtav.“ „Ne!“ vikne ona i odgurne ga od sebe. „Ne vjerujem! Znam da je još živ!“ Ona nasrne na njega i stane ga šakama udarati po prsima. „Moj sin živi! Kako možeš samo tako lagati? Zašto mi to činiš?'„ „Zato što je to istina.“ On je uhvati za ruku tako čvrsto da je od bola otvorila šaku. „Evo ti... kako bi mi povjerovala. To je sve što smo od njega našli.“ On joj nešto utisne u ruku. Kad je vidjela što je to, zavrtjelo joj se u glavi. Bile su to perle, brojanica koju je omotala Mesudu oko ručnog zgloba, u palači suza. Poluomamljena srušila se na stolac. „Popij ovo.“ Taifun joj pruži čašu. Ona je prihvati objema rukama i prinese je usnama, ali je drhtala tako jako da je pola prolila. „Tko je to učinio?“ šapne ona dok joj se vino slijevalo pokraj usta. „Ne znamo točno“, reče Taifun, „ali sumnjamo.“ „Onda mi reci. Želim sve znati. Cijelu istinu.“ „Svi znakovi upućuju na armensku zavjeru.“ „Na armensku zavjeru?“ ponovi ona. „Kakve Armenci imaju veze s mojim djetetom?“ „Tvoje je dijete Abdul Hamidov sin. Vjerojatno su se htjeli osvetiti. U Adani je bilo ustanaka, još i u staro doba, ustanaka Armenaca protiv sultana. Oni mrze Abdul Hamida, jer ih je desetljećima ugnjetavao.“ Fatima nije razumjela ni jednu jedinu riječ od onoga što joj je Taifun govorio. Pred očima joj je bio samo njezin sin, njezin mali, nevini sin dok se opraštala od njega, omotala mu brojanicu i blagoslovila ga, posljednji put poljubila njegovo sićušno ružičasto lice s tisućama bora i naposljetku ga predala Elisi u naručje. „Kako sam joj samo mogla vjerovati... jednoj nevjernici... jednoj Armenki...“

Ona sakrije lice u ruke i prepusti se suzama. I Taifun je šutio. Umjesto da joj objasni što se nije moglo objasniti, on bez riječi spusti ruku na njezino rame i počne je gladiti po leđima da je umiri dajući joj samo to što joj je mogao dati – svoju blizinu i sućut. Tek kad je prestala plakati, on ponovno progovori. „Znam koliko patiš“, reče tiho. „Ne znam što može nadomjestiti gubitak koji si pretrpjela. Ali, znaj da sam uz tebe.“ Ona digne pogled prema njemu. Vidjela mu je lice kroz veo suza. Iz njegovih tamnih očiju govorila je beskrajna ljubav. Činilo se da i on pati kao ona. On se iznenada spusti na koljena pred njom, uzme joj obje ruke i prinese ih usnama. „Udaj se za mene“, šapne on, ne prestajući joj ljubiti ruke. „Budi moja žena! Molim te! Da mogu zauvijek biti s tobom. Kao tvoj muž. Zauvijek...“

13

JESEN SE ŠIRILA ZEMLJOM. Ljeto je sa žegom pojelo sve zelenilo na zemlji i progutalo svu vodu iz potoka i rijeka. Sunce je sada manje peklo, a s nestankom žege nestajalo je i podrhtavanje zraka, pa su sjene sa svakim danom bivale sve duže. Većina polja bila je požnjevena, voće pobrano, plodine pospremljene. I dok su se na volovskim kolima i na magarcima s gospodarstva odvozila brda pamuka i žita, lubenica, dinja i buča, badema i oraha, maslina i mogranja, džepovi Grka Mikisa punili su se srebrnim pijasterima i zlatnim lirama. Miris katrana, koji se kuhao na dvorištu u velikim kantama, dopirao je do Elise dok je iskapala posljednje slatke korijene iz prašne zemlje. Odavno se navikla na teški rad, ruke su joj bile pune žuljeva, ogrubjele i smeđe poput kože, a mišići na nadlakticama ojačali. Poput drugih žena pokrila je glavu rupcem da se zaštiti od sunca koje je još žarilo, ali na licu više nije nosila veo – na polju su svi bili jedna obitelj. Ubrzo će završiti vrijeme žetve. Čim se iskopa slatki korijen, na imanju se više gotovo neće imati što raditi. Duhanski listovi već su bili osušeni i spremljeni u sjenik, a grožđe osušeno u grožđice. Trebalo je za zimu još samo u burad premjestiti pijavice koje su se preko ljeta hranile krvlju zaklanih životinja. Elisa nadlanicom obriše znoj s čela. Što će raditi sljedećih nekoliko mjeseci? Mikis joj je rekao da će je trebati još samo tjedan dana. Da se vrati u grad? Ili da nastavi pješačiti zemljom u potrazi za poslom? Čula je za jedan kraj na istoku, udaljen nekoliko stotina milja, u kojemu navodno trebaju ljude i zimi za preradu makova soka u opijum kao lijek za Europu. Od novca, koji je uštedjela u ljetu i jeseni, mogla je živjeti samo nekoliko dana. Ona digne košaru da odnese slatki korijen u sjenik. Ondje su se plodine nagomilale do krova. U jednom polumračnom kutu, u kojem je bio spremljen duhan, prepoznala je gazdu. Upravo je davao upute dvojici muškaraca koji su listove duhana vezivali u velike svežnjeve. „Gubite se“, reče on kad je opazio Elisu. Dok su muškarci izlazili iz sjenika, Elisa brzo isprazni košaru.

Nije htjela ostati sama s Mikisom. Čim bi ostao sam s nekom ženom, odmah bi je opsjedao. Gotovo sva djeca na imanju bila su njegova. „Stani“, reče on i zgrabi je za ruku kad je potrčala prema vratima. „Kamo tako žurno?“ „Moram završiti svoj rad prije mraka.“ „To može pričekati“, reče Mikis. „Spusti košaru. Hoću ti nešto predložiti.“ „Kako zapovijedate, gospodine“, reče Elisa poslušavši ga. „Ti si dobra radnica“, reče on ne ispuštajući joj ruku. „Stoga sam se predomislio. Ako hoćeš, možeš ostati preko zime. Trebam nekoliko ljudi za stoku, a osim toga, možeš pomagati mojoj ženi u kuhinji.“ Elisino srce poskoči od radosti. „Hvala vam, gospodine“, reče. „Radit... radit ću sve što mi zapovjedi vaša žena.“ „Ne trebaš slušati moju ženu“, odgovori on, „nego mene. I ako mi želiš zahvaliti“, doda cerekajući se, „možeš odmah početi.“ Još dok je govorio, uhvatio ju je za obje ruke i svojim je tijelom pritisnuo uza zid. Lice mu je bilo tako blizu da mu je osjetila dah. Zaudarao je na alkohol i češnjak. „Molim vas, gospodine“, reče Elisa, „pustite me da odem.“ „Tek kad mi zahvališ!“ On pritisne svoja usta na njezina pokušavajući je poljubiti. Ona okrene lice, ali još je osjećala njegove usne na svojoj koži dok ju je svojim tijelom držao zarobljenu i posvuda dirao. „Nemojte, gospodine! Nisam... nisam čista! Imam... imam mjesečnicu!“ „Pa što onda?“ reče on dašćući. „Fućka se meni. Pa nisam musliman!“ Jednom rukom začepi joj usta i pritisne je uza zid, a drugu joj gurne u hlače i zgrabi je između bedara. Elisa je mislila da će umrijeti. Dotad ju je ondje dirao samo jedan muškarac – Felix. „Sigurno si mislila da mi možeš umaknuti? No, grdno si se prevarila! Nijedna, koja kod mene radi, nije se izvukla!“ Ona ga ugrize za ruku, stane ga udarati nogama i koljenima, ali Mikis je bio prejak. Rukom se probijao sve dalje sve dok njegovi prsti nisu stigli na cilj. „Lagala si mi, beštijo! Nema nikakve krvi. Naprotiv. Suha si k’o bunar bez vode.“ Ne puštajući je, on gurne palac u usta da ga navlaži. Zatim joj ponovno gume ruku u hlače. Kad je njegov palac prodro u nju, ona krikne od bola. „Ne pretvaraj se! To će ti se još svidjeti!“ Njegov palac sve se dublje probijao u nju. „Što je to sada?“ začudi se on. „Netko je

već bio tu u posjetu. Pa, još i bolje, ti droljo!“ On je udari tako žestoko da je pala na pod. Na trenutak nije znala što je gore a što dolje. Kad je otvorila oči, ugleda iznad sebe njegov ukrućeni ud. „Jesi li kad vidjela nešto tako lijepo?“ On je uhvati za kosu i privuče k sebi. Njegov je ud bio tako blizu njezina lica da ju je gotovo dodirivao. Smrdio je kao stara, pokvarena riba. „Hajde! Što čekaš? Poljubi ga!“ Elisa je ukočeno gledala taj crveni, trzavi, smrdljivi komad mesa i nije se mogla ni pomaknuti. „Sjećaš li se Oye, žene koja je crknula kad si došla ovamo?“ upita Mikis. Elisa odmah shvati na koga misli. Žena je iskrvarila na porođaju, a ona sama zahvalila je Bogu za to. „Da, rađanje nije zabava“, nasmije se Mikis. On zgrabi svoj ud i još ga više približi Elisinu licu. „Ako ga poljubiš, možda ću te pustiti na miru. Od poljupca još nitko nije zatrudnio.“ Elisa je imala jak nadražaj na povraćanje – toliko joj se gadio. Sklopila je oči da više ništa ne vidi, prestala disati da više ništa ne udiše... „Onda, hoćemo li?“ Elisa osjeti njegov ud na licu, a tada se iznenada izvana začula vika, a iz daljine bubanj. „Kvragu, što se događa?“ Mikis se malo odmakne i pogleda prema vratima. Bubanj je bio sve glasniji. „Gdje je gazda?“ vikne netko posve blizu sjenika. „Nemam pojma!“ odgovori drugi glas. „Onda idi i potraži ga!“ „Sranje“, opsuje Mikis i brzo zakopča hlače posrćući prema vratima. „Nemoj se prerano veseliti“, dovikne joj preko ramena. „Kasnije ćeš doći na red!“ Zatim je nestao. Elisa odahne. No čekala je još neko vrijeme da se smiri. Tek tada priđe i ona vratima i pogleda van. Na poljskom putu, koji je vodio iz doline prema imanju, tandrkala su šarena volovska kola s neobično odjevenim ljudima. Kakvi su to ljudi? Cigani? Sa svih polja hrlili su muškarci i žene te s čuđenjem gledali neznance. Kada se Elisa odvažila izići iz sjenika, kola su već stajala ispod duda. Jedan starac s crnom kapom na glavi svirao je gajde, a nekoliko dječaka udaralo je takt nabijajući

po malim bubnjevima, dok su se dvije žene smeđih, divljih fizionomija vrtjele uz glazbu kao rasplesani derviši. Mikis lupne jednog od volova po slabinama dok je razgovarao s kočijašem na sjedalu. „Da ti pročitam budućnost iz dlana?“ Elisa se okrene. „Meni?“ Jedna Ciganka, s lulom u ustima, ohrabrujuće joj kimne. Pogledavši je, Elisa se trgne kao pogođena gromom. Jesu li joj nebesa poslala te ljude? Krajičkom oka opazi kako je Mikis promatra. Međutim, nije se dala uplašiti, već je skupila svu snagu i prišla starici. „Tražim posao preko zime“, šapne ona. „Treba li vam još netko?“ Ciganka izvadi lulu iz usta. „Ovisi o tome što znaš“, reče ona. „U svakom slučaju, težakinje ne trebamo.“ „Znam više od rada na polju.“ „Tako? Što, na primjer?“ „Znam čitati i pisati, a i strane jezike.“ „Znaš li pjevati?“ To je pitanje postavio mladić s povezom preko oka koji se upravo pojavio iza jednog drveta. Elisa kimne. „Da. Prije sam mnogo pjevala. U svakom slučaju, to je bilo davno.“ „Pa da čujemo!“ On izvuče flautu iz džepa širokih hlača i počne svirati. Kad je Elisa čula prve tonove, nije vjerovala vlastitim ušima. Poznavala je taj napjev kao i zvuk vlastita glasa. Je li to moguće? Ili to ona samo zamišlja? Ne, ne vara se. Bila je to ona ista melodija koju je nekoć tako često slušala, možda malo brža, ali svakako ista. Ona sklopi oči da bi je poslušala, a tada se dogodi nešto neobično. Dok je slušala, melodija se u njezinoj glavi pretvorila u slike. Vidjela je malu kuću u kojoj se rodila, vidjela lice svoje majke i lice svojeg oca, vidjela ih ponovno nakon mnogo, mnogo godina, vidjela kako se roditelji drže za ruke i pjevaju staru armensku pjesmu. I odjednom je sve ponovno bilo tu, riječi su se same od sebe našle na Elisinim usnama, riječi kojih se prije nije mogla sjetiti, riječi pjesme koje su bile zakopane u njezinoj duši, izgubljene i zatrpane ispod ruševina sjećanja, baš kao i lica njezinih roditelja. Za brijegom livada stala, Sočna i zelena, mala. Misliš da si u raju,

Gdje ruže u ljubavi sjaju... Kad je Elisa otpjevala posljednju notu, okružili su je slušatelji. Otvorenih usta zurili su u nju. Čak je Mikis prekinuo razgovor s kočijašem i zadivljeno je gledao. „Kakvog li prekrasnog glasa!“ Svirač joj priđe i pruži ruku. „Zovem se Aram. A kako se ti zoveš?“ „Elisa.“ „Elisa? Doista?“ Sav je blistao od radosti. „Pa onda si ti Armenka!“

14

„MORAT ĆEMO RIJEŠITI ARMENSKO PITANJE, ovako ili onako!“ kriještao je Enver- paša u slušalicu. „Nijedna turska vlada ne može od toga bježati. Što predlažete?“ Taifun je temeljito razmislio prije negoli je odgovorio. Misija u Adani bila mu je najteža zadaća u dotadašnjoj karijeri. Još prije svrgavanja Abdul Hamida mladoturski Odbor pozvao je svoje pristaše u cijelom carstvu da se suprotstave svakom otporu uvođenju ustava. No taj poziv na vjernost ustavu naišao je kod Armenaca na odjek na koji nitko nije mogao računati. Njihova mržnja prema Sultanu pretvorila se poslije njegova svrgavanja u mržnju prema svemu turskom. U Adani je izbio ustanak, prijetila je opasnost od gubitka cijele pokrajine, pa je vojska nove vlade smatrala da mora nastaviti započeti rad Abdul Hamidovih vazala i spriječiti kaos. Te su mjere dovele u inozemstvu do nečuvenih prosvjeda, prije svega u Engleskoj i Francuskoj – prosvjeda koje nova vlada nije sebi mogla dopustiti ako se htjela priključiti modernoj Europi. „Bitno je“, reče napokon Taifun, „događaje u Adani prikazati kao slučajni incident, kao neku vrstu Abdul Hamidova naslijeđa. Da dokažemo svoju volju za pomirenje, trebali bismo se službeno distancirati od eventualnih nepravilnosti i obećati inozemstvu da ćemo postupiti krajnje strogo prema svim elementima koji su sudjelovali u prijepornom masakru.“ „Ali, tada ćemo morati možda osuditi muslimanske časnike za ubojstva kršćana. To bi bilo prvi put u povijesti.“ „Bojim se da ćemo morati platiti tu cijenu. Istodobno bismo morali poduzeti mjere opreza i svaki budući otpor etničkih manjina ugušiti u zametku.“' „A kako to izvesti?“ „Zakonom za sprječavanje razbojništva i separatizma. Osim toga, mogli bismo unutar kopnene vojske osnovati specijalne bataljune pa ih po potrebi angažirati protiv naoružanih manjina.“ „Znači, dvostruka strategija?“ upita Enver. Unatoč šumu u telefonskoj slušalici, iz

njegova se glasa moglo razabrati koliko poštuje Taifuna. „Čestitam, sjajna ideja! U rješavanju armenskog pitanja od danas ste naš čovjek.“ Kad je Taifun spustio slušalicu, preplavi ga val sreće. Vođa Odbora nije još nikada tako s njim razgovarao. Kao i uvijek, kad bi čuo dobre vijesti, Taifun je osjećao neodoljivu potrebu za Fatiminom blizinom. Iako joj nije smio povjeravati političke odluke, htio ju je barem zagrliti i s njom podijeliti sreću. No, kad se okrenuo prema vratima, ugledao je majku. Strijeljala ga je bijesnim pogledima. „Jesi li zbilja odlučio oženiti se tom Sultanovom kurvom?“ Te ga riječi pogodiše kao da ga je polila hladnom vodom. „Zabranjujem vam da tako govorite o mojoj budućoj ženi!“ „Ti meni nemaš što zabranjivati. Ta će ti ženska nanijeti samo bruku i sramotu. S takvom se čovjek možda zabavlja, ali je ne bira za majku svoje djece! Ah, kad bi barem tvoj otac bio živ. On ti to nikad ne bi dopustio.“ Tih nekoliko rečenica bilo je dovoljno da mu potpuno zagorče sreću. Volio je svoju majku, volio ju je kao što svaki Turčin voli svoju majku. Muškarac može imati mnogo žena, ali ima samo jednu majku. Unatoč tome, njegova je ljubav prema Fatimi bila veća. „Moj otac je mrtav“, reče on čvrstim glasom. „Sada sam ja gospodar u kući!“ „Ti – ti gospodar u kući? Nemoj me nasmijavati! Ti si zaljubljeni idiot, ništa drugo!“ „Recite što hoćete. Moja je odluka čvrsta. Oženit ću se Fatimom.“ „Zaboga, ti to doista ozbiljno misliš?“ Tresući glavom, ona ga potapša po obrazu. „Alah! Alah! Što li je to samo nastalo od mojeg lava...“

15

IZNAD VODE ZLATNOGA ROGA širili su se pramenovi guste magle, miljeli na obalu i valjali se prema brežuljcima kako bi prekrili Peru i Stambul svojim sivim ogrtačem sve dotle dok se iz treperave oblačne mase nisu uzdizale samo još bijele kupole džamija. No, dok su se svjetla grada gubila u gustoj magli koja je sve gutala, budila se noć u uskim lučkim ulicama u kojima su lučki radnici i pomorci pili rakiju i u kojima se širio zadah ribe i češnjaka. Ovdje, u jednoj od starih, ruševnih drvenih kuća, koje su se nagurale u uskom, prljavom, smrdljivom pojasu uz morsku obalu, Elisa je našla utočište. Otkako se vratila u veliki grad, pjevala je svaku večer u Cabaretu, malom kazalištu u luci koje je sa susjednim kavanama nastojalo pridobiti naklonost gostiju. Aram ju je pratio dok je pjevala. To je kazalište pripadalo njegovu stricu Nareku. Zajedno su nastupali poslije sirijskog pripovjedača bajki, koji je, sjedeći prekriženih nogu, odvodio opčarane slušatelje u nepostojeći svijet. Zatim su pozornicu prepustili skupini vrlo mladih makedonskih plesača koji su za nekoliko kuruša bili voljni povesti sa sobom osamljene mornare u potkrovlje u kojem su preko zime stanovali Elisa i drugi zabavljači. Za brijegom livada stala, Sočna i zelena, mala. Zvonko i nježno poput zvuka staklenog zvona dizao se refren u zraku plavom od dima nargile. Elisa dodirne strune svojeg saza i dade glavom Aramu znak da joj se pridruži. S flautom na ustima on iziđe iza drvene rešetke koja je dijelila pozornicu od stražnje prostorije. Varirao je temu njezine melodije prpošnim trilerima, pa je Elisa predočila sebi sliku vrapčića koji se ljube kljunovima. Aram opazi njezin osmijeh i namigne joj. Nisu gotovo ni trebali probati, jer su se tako dobro razumjeli kao da već godinama zajedno sviraju. Aramu je bilo blizu trideset godina, ali sa svojim svijetlim, uskim licem, crnim uvojcima i nasmijanim zelenim okom, koje bi katkada zaiskrilo kao da se nečeg uplašio, doimao se poput studenta. Studirao je filozofiju prije negoli

se vratio u rodni kraj kako bi u Adani radio kao novinar. Nosio je povez preko desnog oka jer su mu na njemu na jednom saslušanju ugasili cigaretu. Elisa ga je voljela kao brata. Misliš da si u raju, Gdje ruže u ljubavi sjaju... Kad su se njih dvoje naklonili, pljesak je bio tako tih da se čak čulo klokotanje nargila. Većina gostiju nije ni opazila da su prestali svirati, pa su nastavili razgovarati i piti rakiju. Tek kad su Elisa i Aram nestali iza rešetkaste pregrade i kad su mlađahni plesači skočili na pozornicu, prekinuli su razgovore. „Hoćete li me uništiti?“ dočeka ih direktor u garderobi. „Pa ljudi zaspu uz vaše sviruckanje. Ili ćete se dosjetiti nečeg drugog ih možete potražiti drugi lokal!“ „Oduvijek sam znao, striče, da se ne razumiješ u umjetnost“, odvrati Aram. „Ne budi bezobrazan! Tko u kabareu izvodi takve uspavanke, treba ga bičevati!“ „Sada napokon znam zašto sam izgubio oko. Sultanu se nije svidjela moja glazba! Što misliš, Elisa? Ti bi to morala znati.“ „Što trabunjaš o Sultanu? I kakve Elisa ima s tim veze?“ „Nisi to znao, striče? Pa ona je bila Abdul Hamidova čitačica.“ „Prestani već jednom pričati gluposti!“ Narek se razljuti i već htjedne otići. Zatim pogleda Elisino lice. „A možda to... i nije glupost?“ Ona srdito pogleda Arama. „Zašto ne možeš držati jezik za zubima? Obećao si da to nećeš nikome reći.“ „Svetog mi Ararata – ne mogu vjerovati vlastitim ušima!“ Pritupa izraza lica, Narek se počeše po ćelavoj glavi. No, odjednom njegove male svinjske oči zablistaše. „Mislim da imam ideju...“

16

PRIVATNA ZABAVA . Ulaz samo za pozvane goste. Dok su u dvorištu raskošne zgrade klali ovna i meso dijelili sirotinji, kako je nalagala vjerska dužnost, mala neupadljiva mjedena ploča s tim natpisom visjela je na ulazu u Pera Palace, najmoderniji i najluksuzniji hotel u gradu, kako bi se nepozvanima zabranio ulaz. Cijeli je hotel bio rezerviran već tri dana za jedno jedino slavlje – za svadbu Taifun-paše i njegove nevjeste Fatime, posljednje miljenice svrgnutog sultana. Enver-paša, najmoćniji čovjek u novoj državi, organizirao je proslavu. Dok su gosti defilirali crvenim tepihom, iz svih je prostorija dopirala glazba. Angažirali su turske pjevače, egipatske plesačice i talijanski komorni orkestar. U mnoštvu se čuo samo žamor kada su mladenci uz zvuke svadbene koračnice ušli u svečanu dvoranu ukrašenu cvijećem. Nepokrivena velom, Fatima je u dugoj bijeloj haljini punoj dragulja koračala držeći Taifuna za ruku prema europskim običajima. Sa smiješkom, za koji je morala skupiti svu snagu, kimala je bezbrojnim gostima, od kojih nikoga nije poznavala, dok je Taifun, u crnom fraku i s crvenim fesom na glavi, pozdravljao uzvanike i lijevo i desno. Ona je poput kraljice nosila stari, orijentalni dijadem s kojeg su se zlatne niti spuštale do poda. Iza sebe vukla je beskrajno dugu povlaku. Hoće li ikada stići do čela stola? Na dugom putu do tamo djeca su posipala klasje, starice su mrmljale čarobne formule protiv zlog pogleda i zavidno procjenjivale njezin nakit, dok su djevojke drhtavim rukama hvatale zlatne niti koje bi im trebale donijeti sreću. Napokon je Fatima prošla kroz dvored pa je mogla sjesti do Taifuna. Kad su svi gosti sjeli, Enver-paša lagano zvecne nožem po čaši. „Dopustite mi da nazdravim mladencima!“ On se digne u svečanoj odori i održi govor od kojeg Fatima nije gotovo ništa razumjela. Govorio je o prošlosti i o budućnosti, o susretu Istoka i Zapada, o muslimanskoj vjeri i njemačkim pjesnicima. Potom je dignuo čašu sa šampanjcem i nazdravio mladencima. „Orijent i Okcident više se ne mogu razdvojiti!“ Time je započeo niz govora i čestitaka s dobrim željama. Više od stotinu gostiju,

među njima i visoki vojni i vladini dužnosnici, okupilo se oko trpeze obasjane nebrojenim lusterima i svijećnjacima. No, sa svakom minutom koja je prošla, sa svakim održanim govorom, Fatima se osjećala sve lošije, a smiješak na licu ukočio joj se u grimasu. Znala je da bi to trebao biti najsretniji dan u njezinu životu – muškarac ju je primio u svoju kuću da bi joj dao mjesto u životu. No, dok je gledala sva ta nepoznata lica, morala je stalno misliti na dvoje ljudi koji nisu bili s njom, koji su joj silno nedostajali, pa ih je morala silom potisnuti iz svijesti da ne mora na njih trajno misliti – njezin sin i Elisa. „Još malo šampanjca?“ Konobar joj napuni čašu. Fatima ispije gutljaj zahvalna blagotvornosti alkohola. Orkestar je tiho zasvirao, a gosti su se prihvatili pribora za jelo. Mnogo manjih i većih srebrnih posuda s europskim i orijentalnim jelima prekrivalo je stol. Fatima je neprestance dizala čašu, pila u sve duljim gutljajima kako bi izdržala taj dan. S ušiju su joj visjeli teški dijamanti, pa su je boljele resice, a dijadem joj je pritiskao čelo, ali pod strogim pogledom svoje svekrve Hülyje, koja je ni sekunde nije puštala iz vida, nije se usudila ni namjestiti nakit. Nasreću, morala je samo malo nakrenuti glavu, i konobar bi odmah dolepršao da joj natoči piće. „Masallah!“ Dok se posluživala kava, gosti su se divili mladenkinim darovima: skupocjene koprene i šalovi, kućni ogrtači u zlato-vezu, biserima ukrašene papuče, fino izvezeni molitveni ćilimi, brda ručnih radova i umjetničkih slika, i sve to u izobilju koje se moglo mjeriti s Velikim bazarom. Kod svake nove šalice kave svi su pogledi bili uprti u Fatimu – etiketa je nalagala da ona prva srkne. No, čim je zaprijetila opasnost da će djelovanje kave potisnuti djelovanje alkohola, ona se vraćala na šampanjac kako bi barem stvorila privid sreće na kojoj su joj gosti neprekidno čestitali. Iznenada utihne orkestar te se umjesto njega oglase šalmaji i bubnjevi. „Oh là là“ Muškarci su zacmoktali jezikom, a ženama su zablistale oči. Pojavile su se egipatske plesačice! Pogleda prikovanih za nevidljiv cilj, okretale su se uz glazbu. Njihova su gotovo gola tijela drhtala i zmijolikim se pokretima približavala gostima. Sve su brže udarali bubnjevi, sve su više zavijali šalmaji, dok su se plesačice, zabacivši glavu i kružeći rukama iznad prsa, natraške približavale k stolovima gdje su im gosti, kličući od oduševljenja, lijepili novčanice na čelo. „Ne mogu dočekati da budem s tobom nasamo“, šapne Taifun Fatimi u uho. Nije znala ni koliko je sati ni koliko je čaša šampanjca popila kad ju je u neko doba svekrva odvela u sobu za mladence da je pripremi za drevni običaj na kojem je inzistirao Hulyjin duhovni povjerenik, hodža iz Sulejmanove džamije. Usred sobe stajao je raskošan bračni krevet ukrašen srebrom i zlatom, čekajući da

ovjekovječi sve snove koje muškarac i žena mogu zajedno podijeliti. Na pokrivaču ukrašenom atlasnim vezom bio je položen skupocjen, tanahni veo. „Što kanite sa mnom?“ upita Fatima. „Zar nisi ništa naučila u svojem haremu? odvrati Hulya. „Glavno je da moj sin zna što mu je činiti. Njega ćeš slušati. On ti je muž.“ Ona digne veo s kreveta i umota njime Fatimu od glave do pete. Fatima joj se bez riječi prepusti. Hulya zauzla krajeve vela, pa Fatima nestane u njemu kao u vreći. Zatim svekrva iziđe iz sobe, i Fatima ostane sama. Ubrzo zatim Taifun uđe u sobu. Fatima je kroz prozirnu tkaninu gledala njegovo lice, visoko čelo, tamne oči, obrijane obraze. Odjednom se otrijeznila i razbudila. Ovaj čovjek joj je sve što ima na ovom svijetu – njezin jedini oslonac, njezina jedina zaštita, njezina jedina sreća. „Pred vratima stoji hodža i moli Bismillah“, reče Taifun. „Dok on završi, ja moram razvezati čvorove i osloboditi te.“ „A što se događa ako ne uspiješ?“ upita ona. „Onda moram otići i ostaviti te neobavljena posla“, odgovori on. „Neka te Alah sačuva od toga! Dođi, ja ću ti pomoći.“ Njezini su prsti bili mnogo spretniji od njegovih, pa je omotač pao s nje prije negoli je prestalo hodžino mrmljanje. „Bože, kako si lijepa!“ Taifun joj rukama obuhvati lice. „Htio bih ti dati i posljednji dar.“ „Još jedan dar? Pa već si me učinio svojom ženom! Za mene uopće nema ljepšega.“ „Možda ipak ima.“ On je pogleda svečano, gotovo predano. „Ja ću se odreći svojeg prava i, osim tebe, neću se oženiti ni jednom drugom ženom.“ Fatima se zagrcne. „Doista nećeš? lako ti Poslanik dopušta četiri žene?“ „Ne, neću“, reče Taifun ozbiljnim glasom kao da izgovara molitvu. „Ti si jedina žena koju volim. Neću više ni jednu drugu.“ Zatim sklopi oči kako bi svoje obećanje zapečatio poljupcem.

17

„KUĆA RASPRODANA!“ Stric Narek, direktor Cabareta, protrlja ruke. „U Sultanovu haremu“ zvao se novi program čijeg se naslova dosjetio, i u cijelom su gradu visjeli reklamni plakati: „Pleše Elisa, miljenica iz Abdul Hamidova saraja osobno.“ Uspjeh je bio sjajan. Čim bi se smračilo, ljudi su masovno hrlili u malo kazalište, pa je direktor morao čak ukloniti stolove kako bi dobio više mjesta za stolce. „A ja da se ne razumijem u umjetnost, što bilo!“ Dok je namještao turban za nastup, glazbenici su ugađali instrumente u prostoru za orkestar. Elisa se približi zastoru gdje je Aram već virio kroz procjep u gledalište. Dvorana je bila dupkom puna. Obavijeni duhanskim dimom, gledatelji su se gurali na balkonu i u parketu te nestrpljivo gledali pozornicu na kojoj je za nekoliko minuta trebala početi predstava. U prvom redu bila su još samo dva mjesta slobodna. Jedan je vojnik promuknuo od deranja kako bi ih obranio od mnoštva koje se guralo od stražnjih redova prema naprijed. „Harem“, progunđa Aram. „Nasjedaju na takva sranja.“ On povuče zastor i okrene se. „Jesi li nervozna?“ Elisa kimne. „I te kako! Pa ja uopće ne znam plesati.“ Bila je već u kostimu. Haljina, koju joj je uvalio direktor, sastojala se od nekoliko krpica koje su oskudno pokrivale njezine grudi i bokove. Samo joj je lice bilo pokriveno velom. Svrbio ju je pupak od lažnog dijamanta, a oko golih gležnjeva zveckali su srebrni lančići. „Nemoj misliti na plesanje“, reče Aram. „Osloni se potpuno na svoj glas. Ostalo će doći samo od sebe.“ Orkestar zasvira uvertiru koju je skladao Aram. „Gdje su eunusi?“ Direktor nestrpljivo pljesne rukama. Dva glumca zacrnjenih lica nahrupe iz garderobe i požure s njim na pozornicu. Publika je divljala od oduševljenja. Kad se pljesak stišao, završila je i uvertira. Samo je još osamljeni saz svirao u prostoru za

orkestar. „Na tebi je red!“ Aram pljune Elisi na rame. „Mnogo sreće!“ Dok je on odmicao zastor, ona duboko udahne i izdahne te sklopi oči. Predočila je sebi noć u haremskom parku, staze na mjesečini, sjene stabala... Već uz prve tonove njezine pjesme gledalište je utihnulo. Sav vanjski svijet prestao je postojati, postojao je još samo njezin glas. Zapredena u kukuljici svojih tonova, izišla je na pozornicu. Najradije bi bila nastavila stalno ovako pjevati, ali nakon samo nekoliko taktova trebao je početi njezin ples. Dvojica eunuha već su se postavili lijevo i desno na rubu pozornice prekriživši ruke na prsima, a direktor je u kostimu sultana ležao na divanu i pušio nargilu. Nemoj misliti na plesanje. Osloni se potpuno na svoj glas. Saz ponovi lajtmotiv, zatim upadne cijeli orkestar. Ne prekidajući pjesmu, Elisa se zavrti prema rubu pozorice. Tisuće očiju bile su uprte u nju. Nemoj misliti na plesanje. Osloni se potpuno na svoj glas. Ona zanjiše bokovima prvi put, i tada je iz tame pogodi pogled dvaju velikih, bademastih očiju. Elisi otkaže glas, i ona se ukoči usred pokreta. U prvom redu ugledala je lice koje je poznavala kao vlastiti odraz u zrcalu.

18

FATIMl ZASTANE DAH. „Vidjela te je“, šapne joj Taifun koji je sjedio pokraj nje. Nedvojbeno, vidjela ju je. Znači, to je bilo iznenađenje koje joj je obećao... Čim je čula prve tonove iza pozornice, Fatima je prepoznala taj glas koji je čula tako često, uz koji je tako često plesala, i ona osjeti kako joj leđima prolaze trnci. U prvoj bračnoj noći, u trenutku strasti, izrazila je ružnu želju da je Elisa jednom vidi u njezinoj sreći, kao kaznu za bol koju joj je nanijela. I Taifun se doista pobrinuo da joj se želja ostvari. Što će se sada dogoditi? Glazba se nastavila, orkestar je prihvatio melodiju koju je Elisa zapjevala, ali ona je zanijemjela. Debeli čovjek s turbanom na glavi, koji je ležao na divanu i trebao glumiti sultana, dobaci joj sikćući: „Hajde! Što čekaš? Nastavi!“ No Elisina su usta ostala zatvorena, i nijedan ton nije prešao preko njezinih usana. Stajala je kao ukopana, polugola u smiješnom kostimu. „Počni plesati! Pleši, kvragu!“ Lažni sultan lamatao je rukama, a iz gledališta se oglase prvi povici. No Elisa se nije micala s mjesta. Izvan sebe od bijesa, debeljko odbaci turban s glave. Jedan eunuh posrćući priđe da ga digne s poda. Fatima pogleda Taifuna. On se smijao od uha do uha. „Samo gledaj!“ uzvikne on i pokaže na pozornicu. Eunuhu je skliznuo ogrtač, pa se otkrilo njegovo bijelo rame. Bio je našminkan samo do vrata. Gledatelji su vikali i vrištali. „Onda, jesam li ti previše obećao?“ Sve više gledatelja se smijalo, neki su zviždali, a glumci su se očajnički nastojali snaći. A nasred pozornice stajala je Elisa, osamljena i bespomoćna kao da je jedina osoba na svijetu. Iako je bila pod velom, Fatima je vjerovala da joj vidi lice. Dijelilo ih je samo nekoliko koraka. Fatima se još nikada nije osjećala tako blizu, ali i tako

daleko od nje. Isti život, koji ih je nekoć povezivao kao dvije sestre, sada je bio poput ponora između njih. Iznenada nešto proleti zrakom. Neki gledatelji dignuli su se sa svojih mjesta i stali bacati trulo voće na pozornicu. Jedna rajčica pogodi Elisu u ruku i raspadne joj se na koži. Taj prizor pogodi Fatimu kao da je i sama žrtva. Elisa je tolike godine sanjala o tome da ode iz harema, a sada je stajala tu, u tom lažnom haremskom kostimu, izložena pogledima stranih ljudi, njihovoj poruzi i ismijavanju. Fatima je znala da bi jedna Taifunova riječ bila dovoljna da je izbavi iz tog pakla. „Suosjećaš li možda s njom?“ Taifun je pogleda kao da joj čita misli. „Čemu? Sjeti se zlatara. Ta armenska kurva nije drugo zaslužila.“ Kada se na pozornici pojavio flautist, Taifun joj pruži čašu i nazdravi joj. No Fatima je oklijevala. „Hajde... Za nas dvoje! Pa sama si htjela da ona vidi kako smo nas dvoje sretni.“ Te su riječi malo-pomalo kapale u njezinu dušu, brisale ondje osjećaje, kao što limunska kiselina briše mrlje s lanene tkanine, sve dok nije ostala čista, nepatvorena istina. Da, Taifun je imao pravo... Elisa je kurva koja ju je izdala zbog jedne ljubavne noći i lišila je sve njezine sreće. Dakle, zašto je žaliti? I dok je flautist klečao pred stranom ženom, koja joj je nekoć bila prijateljica, Fatima zabaci glavu, odgovori na zdravicu svojeg muža i otpije gutljaj. Druga rajčica pogodi Elisu u nepokrivene grudi. Gledatelji skoče sa svojih mjesta i zaplješću. No, tek kad ju je flautist primio za ruku, Elisa se trgne iz ukočenosti te uz povike i zvižduke publike otetura iza zastora. No Fatima se smijala – smijala i smijala sve dotle dok se nije zagrcnula i ostala bez zraka.

PETA KNJIGA

Flautist – 1914.-1915.

1

RAT! RAT! RAT! Poput bureta baruta, na kojem je već desetljećima tinjao fitilj, Europa je eksplodirala u ljetu 1914. godine. Jedan jedini pucanj, koji je ispalio srpski atentator i od kojega je poginuo austrijski prestolonasljednik, bio je dovoljan da izazove eksploziju. Napokon se pružila prilika da se podmire prastari računi između naroda! Postavljali su se ultimatumi, aktivirali savezi, tenkovi i strojnice, avioni i bojni otrovi pripremali su se za borbu. Rat je bio nastavak politike drugim sredstvima, i još nikada prije ljudski kreativni duh nije izumio takvo djelotvorno oružje kako bi vojnom silom riješio političke sukobe koji su se nagomilali između europskih vladara i njihovih naroda. Njemački i austrijski car zaklinjali su jedan drugome na nibelunšku vjernost, Englezi i Francuzi svladali su svoju neizmjernu uzajamnu odbojnost, pa su se zajedno svrstali na stranu Srbije i ruskog cara. Vlade su provodile mobilizaciju, i milijuni mladih, vojno sposobnih muškaraca, kao da su jedva čekali, odbacili su posao, napustili škole, tvornice i fakultete kako bi pjevajući otišli u rat, prožeti vjerom u Božju providnost i domovinsku čast. Nisu prošla ni četiri tjedna kad je udarni val zahvatio i Carigrad, glavni grad Turske. Mlada vlada, koja je već vodila dva rata na Balkanu, našla se pred dotad najtežom odlukom: na koju stranu se svrstati? Na stranu Centralnih sila – Nijemaca i Austrijanaca? Ili na stranu Antante – Francuza, Engleza i Rusa? Najuži krug Odbora za jedinstvo i napredak sastao se radi rasprave o tom škakljivom pitanju u uredu Enverpaše, nedavno imenovanog ministra rata. „Bit politike je u tome“, docirao je čelnik Odbora ispod svojeg portreta u ulju, „da treba razlikovati prijatelja od neprijatelja. Moramo se odlučiti.“ „Moramo li doista?“ odvrati Talaat i pritom mu krenu zglobovi na golemim rukama. „Ako nešto možemo naučiti od Abdul Hamida, onda je to umijeće balansiranja.“ „Znači li to da se vi zalažete za neutralnost?“ upita Enver dignutih obrva. Talaat kimne. „Englezi obučavaju našu mornaricu, Francuzi našu žandarmeriju a Nijemci našu kopnenu vojsku. Ta se ravnoteža već desetljećima pokazala opravdanom. Zašto da je remetimo?“

„Kako bismo se svrstali uz pobjednike“, odgovori Enver frčući brk. „Posljednjih desetljeća izgubili smo goleme dijelove teritorija, na Balkanu i na Krimu. Sada nam se pruža mogućnost da nadoknadimo gubitke. Polazim od pobjede Centralnih sila. Kao vojni ataše mogao sam se u Berlinu uvjeriti u stanje njemačkog naoružanja. Ono daleko nadmašuje englesko i njemačko.“ „To nije u pitanju“, složi se Talaat. „Bili bismo budale kad bismo se zamjerili Nijemcima. No, moramo li stoga nahuškati na sebe Engleze i Francuze? Na njih smo također upućeni. U administraciji, u obnavljanju flote, u razvoju naše teške industrije – da i ne spominjemo aktualne zajmove. Ako nam zatvore zlatnu pipu, bankrotirat ćemo.“ „A što je s Armencima?“ Sve su oči bile uperene u Taifuna koji je postavio to pitanje. „Car im je obećao da će im u slučaju ruske pobjede dati vlastitu državu. Ako se udružimo s ruskim saveznicima Englezima i Francuzima, potpomoći ćemo otpor naših unutarnjih neprijatelja.“ „Upravo tako“, reče Enver. „Armenci će učiniti sve kako bi pomogli Rusima da pobijede. Samo će sabotirati i nanositi nam štetu gdje god mogu... Stvorit će drugu frontu u našoj vlastitoj zemlji.“ „Armensko pitanje“, objasni Talaat, „riješit će se tako da se riješimo Armenaca. Tako je bilo i u doba Abdul Hamida. To ne znači da moramo staviti glavu na panj. Već desetljećima negdje ratujemo, a nismo dobili ni jedan jedini rat. Treba nam razdoblje mira da izgradimo zemlju.“ Vrata se naglo otvore, i u prostoriju uđe pobočnik. „Što se dogodilo?“ upita Enver. Pobočnik salutira i pruži mu brzojav. Enver slomi pečat i pogledom preleti sadržaj. Kad ga je pročitao, bio je još bljeđi nego inače. „Englezi su zaplijenili naše topovnjače“, objasni on. „Topovnjače Osman i Resadiye?“ zaprepašteno uzvikne Talaat. „To je zacijelo zabuna!“ Enver odmahne glavom. „Zabuna je isključena. Britanski ministar rata Churchill osobno je zapovjedio... u interesu nacionalne sigurnosti.“ „Ali... ali... to znači...“ Talaat zanijemi. No i bez riječi svatko je u prostoriji znao što znači ta novost. Osman i Resadiye bili su dva ratna broda koje je Turska naručila u jednom britanskom brodogradilištu. Ta kupnja bila je čin koji je zahtijevao velik nacionalni napor, i svaki je domoljub dao prilog. Škrabice su bile postavljene na ulazu svih džamija, na mostu Galata i u Velikom bazaru kako bi se namaknuo novac. Organizirane su dobrotvorne večeri i seoske svečanosti, povjerenici su išli od kuće do

kuće moleći za dobrovoljne priloge. Žene su prodavale kosu vlasuljarima. Ta dva broda pripadala su turskom narodu, a turski mornari već su bili u Engleskoj kako bi ih morem otpremili u Carigrad. Zapljena nije bila samo raskid ugovora, nego i napad na ponos nacije, na čast svakog pojedinog Turčina. „A sada?“ upita Talaat. Umjesto odgovora, Enver uzme upaljač i zapali brzojav. „Treba li još što pitati?“ reče on dok je plamen gutao papir. Strpljivo je čekao da mu u ruci ostane još samo malo pepela. „Gospodo moja“, reče on ozbiljna lica i pogledom obuhvati nazočne, „kocka je bačena!“

2

„DEUTSCHLAND, DEUTSCHLAND ÜBER ALLAH!“ S bocom u ruci Elisa je izišla iz engleske ljekarne prekoputa carinarnice. Morala se požuriti, jer ju je za nekoliko minuta čekala sljedeća predstava u kazalištu. No u luci se gotovo nije mogla probiti. Njemački mornari urlali su na pristaništu. Bili su to članovi posade dviju topovnjača, Goeben i Breslau, koje je car Wilhelm poslao u Carigrad kao zamjenu za engleske ratne brodove. Već tri mjeseca bile su usidrene na Bosporu i moglo bi se pomisliti da su odonda Nijemci osvojili glavni grad Osmanskoga Carstva. Njemački automobili s orlom na haubi vozikali su se zavojitim ulicama, a pruski mornari nosili su fesove umjesto svojih kapa, kao znak da sada oni zapovijedaju turskom mornaricom. Elisa je pognula glavu da izbjegne njihove poglede. Otkako je živjela u gradu, odbacila je veo. Prvo, zato što je Aram pokrivanje velom ismijavao kao glupost i drugo, zato što su nove vlasti razriješile žene te obveze. No to je vjerojatno bilo jedino u čemu se Aram slagao s vladom. Jedan kamen proleti zrakom i udari u izlog ljekarne neposredno iza Elisinih leđa. „Dolje Engleska! Smrt nevjernicima!“ Horda turskih prosvjednika, noseći zelenu Poslanikovu zastavu, jurila je pristaništem i razbijala izloge svih zgrada na kojima je visjela britanska zastava. Elisa sakrije bocu na prsa. Kupila ju je po Aramovu nalogu. On je vodio kazalište poslije stričeve smrti. U boci je bio glicerin, i Aram ju je poslao baš u englesku ljekarnu jer ga je ona jedina u gradu imala u velikim količinama. Elisa nije imala pojma ni što je to, ni zašto Aramu treba. „Posebno izdanje! Kalif objavljuje džihad! Poziv na sveti rat!“ Jedan dječak s hrpom novina na ruci izvikivao je vijest. Prolaznici su nahrupili na njega sa svih strana i trgali mu novine iz ruku. I Elisa kupi jedan primjerak da pročita kalifov poziv. Naši neprijatelji tlače milijune muslimana. Prisiljeni smo radi obrane svojih interesa latiti se oružja u savezu s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Rusija je našoj uzvišenoj državi stoljećima nanosila štetu. Stoga objavljujemo sveti rat ruskom caru i njegovim saveznicima. Došao je dan

obračuna! Muslimani cijelog svijeta – u ruskim, engleskim i francuskim zemljama – dignite se! Borite se svim snagama, pandžama i zubima, tijelom, dušom i duhom! Kažnjavajte nevjernike, zarobljavajte ih i ubijajte gdje god ih nađete! Elisa spusti novine i pogleda na pučinu. Iako je već bio studeni, iznad Bospora se još plavio nebeski svod. Valovi su svjetlucali na toplom jesenskom suncu, a čamci i brodovi križali su se na starom vodenom putu – kao i uvijek. Sve se doimalo vrlo spokojno, pa čovjek nije mogao sebi ni predočiti što znači riječ „rat“. Mujezin je pozivao na molitvu. Elisa stisne novine pod rukom i nastavi put. Iako ju je od kazališta dijelilo samo nekoliko stotina koraka, ulice i trgovi bili su tako zakrčeni da joj je trebalo više od pola sata. Prosvjednici koji su mahali zastavama posvuda su se bratimili s njemačkim mornarima kako bi slavili džihad. Kad je Elisa napokon stigla, predstava je već odavno počela. „Još! Još!“ U kazalištu je vladala prava ludnica. Gledatelji su od oduševljenja lupali nogama. Aram je marširao pozornicom u uniformi mladoturske vojske, a na licu je imao masku Abdul Hamida. Dok je drvenim pištoljem pucao u ruske vojnike, lijevo i desno od njega padali su glumci prerušeni u armenske seljake. Elisi nije trebala ni sekunda da shvati poruku. „Jesi li poludio?“ upita ona kada je Aram poslije aplauza došao u garderobu. „Kalif poziva na sveti rat, a ti Vladu proglašavaš zločinačkom? Hoćeš li da te zatvore?“ „Tako... Rat je sada čak svet? Onda se više i ne moraju ustručavati. Vidjet ćeš, poklat će Armence kao u Sultanovo doba.“ „Neću ja uopće ništa vidjeti! Osim da to prekineš! Budi sretan što te nisu pozvali u vojsku.“ „Misliš zbog mojeg oka? Kakve li štete! A ja sam savršen snajperist. Drugi moraju zažmiriti na jedno oko dok ciljaju, a ja ne moram! Zahvaljujući njima!“ „Ako nastaviš ovako pričati, više te uopće neću slušati. Bože moj, kako samo možeš biti tako blesav! S takvim nastupima dovodiš u opasnost svoj život!“ Aram joj se nasmiješi naivnim smiješkom nevina mladića, koji se njoj neobično sviđao i koji je istodobno mrzila. Živjeli su zajedno pet godina, više ne kao brat i sestra nego kao muž i žena. Elisa ga je u međuvremenu dobro upoznala pa je znala da joj najčešće nešto skriva kad god bi joj se tako smiješio. „Zašto se jednostavno ne zadržavamo na glazbi?“ upita ona. Njegov je smiješak postao još naivniji. „Misliš li zbilja na glazbu? Ili misliš na

ovo?“ Ne čekajući njezin odgovor, on joj rukama obuhvati lice i poljubi je. Kad god bi je poljubio, činilo joj se da čuje staru, poznatu melodiju na pogrešnom instrumentu. Ne, s Aramom je nije povezivala velika ljubav, ne ono iznenadno otkrivenje, neočekivani dar. Tu je ljubav doživjela samo jedanput, prije mnogo, mnogo vremena, i ona je nestala preko mora, na drugom kraju svijeta da se nikad ne vrati... Ipak je sklopila oči i uzvratila poljubac. Aram joj je bio prijatelj, čovjek koji ju je spasio i s kojim sada dijeli život. „Nemoj to više ponoviti“, šapne ona. „Molim te! Ne želim izgubiti ovo malo što imamo.“ „Obećajem ti“, odvrati on. „Svetog mi Ararata!“ Ponovno joj se nasmiješi. „No, reci mi... Jesi li dobila glicerin?“

3

VAN JE BIO STARA PRIJESTOLNICA armenskog kralja Tigrana Velikog. Stoljeće prije Krista on se nastanio na obali istoimenog jezera u Anadoliji kako bi ondje vladao svojim narodom. Okružen velikim planinama, grad opasan zidinama bio je okrunjen zamkom na klisuri, golemom utvrdom sa zupčastim kruništima, koja se okomito uzdizala iznad visoravni i čija je strana okrenuta prema jezeru bila ispisana drevnim klinastim pismom. Iako se vanjska slika grada sačuvala dvije tisuće godina, njegov se karakter tijekom nekoliko prošlih desetljeća iz temelja promijenio. U proljeće 1915. godine Van je bio europski otok na dalekom istoku Osmanskoga Carstva. Na ulicama je prevladavao europski način odijevanja, posvuda su vozili bicikli i automobili, prodavale su se novine, a funkcionirala je i telefonska mreža. Imao je pedeset tisuća stanovnika, od toga su tri petine bili Armenci a dvije Turci. „Ne bi smjela toliko piti“, reče Taifun. „Zašto?“ upita Fatima. „Što bih inače radila ovdje? Smrtno se dosađujem.“ „U Carigradu si učila francuski. Zašto ne nastaviš? Mogu ti se pobrinuti za profesoricu?“ „Non, monsieur. Merci...“ „Osim toga, Van je jedan od najljepših gradova u Turskoj. Samo moraš izići i pogledati ga! Ali, ne, ti samo sjediš cijeli dan u zamračenoj sobi i mozgaš!“ Fatima otpije gutljaj vina. Vrtovi ispod njezina prozora bili su u punom cvatu, a vinogradi i voćnjaci protezali su se od gradskih zidina kilometre i kilometre daleko. No, prije bi sebi odgrizla jezik nego Taifunu dala za pravo. „Hoću natrag u Carigrad. Ovdje je hladno i sirotinjski i sve je u istom stanju kao prije stotinu godina.“ „Glupost! Ovdje ima svega kao i u Carigradu – kavana i čajana, bazara i dućana, kina, kazališta i kabarea. Čak imaju djevojački licej i dječji vrtić.“

„Što bih ja s dječjim vrtićem? Možeš li mi odati tu tajnu?“ „Oprosti, nisam ti to trebao reći. Glupo od mene.“ Taifun joj poljubi ruku. „Shvati, ljubavi. Ja se ne mogu vratiti u glavni grad. Znaš i sama zašto sam ovdje.“ Dakako, znala je. Samo nekoliko tjedana poslije početka rata Enverpaša, ministar rata, imenovao je njezina muža guvernerom te pokrajine kako bi tim prokletim Armencima stao na put. Njegova zadaća mogla je jedina koliko-toliko opravdati njezin boravak ovdje. Ta pokrajina bila je zona prikupljanja turske vojske ispred ruske granice. Taifun je trebao razoružati bezbožnu armensku bandu i onemogućiti je kako bi vlastite postrojbe zaštitio od sabotaža. Uz to su mu čak povjerili i zapovjedništvo nad organizacijom Teskilati Mahsusa i nad njihovim samoubilačkim jurišnim postrojbama stacioniranim u Vanu, koje su bile odgovorne samo Odboru i bez pogovora izvršavale zapovijedi. No, je li to utjeha ako je čovjek nesretan? Fatima povuče ruku. „Zašto nije sve onako kako je bilo prije?“ upita ona. „Možda zato?“ odgovori Taifun i glavom pokaže na njezinu čašu. „Ne“, reče ona, „to nije razlog. Ti me više ne voliš – to je pravi razlog.“ „Kako možeš tvrditi tako nešto? Volim te i više nego prije!“ „Možda. Ali, pritom se mrštiš kao da se u isto vrijeme i kaješ zbog toga.“ Ona okrene glavu i nadlanicom pritisne čelo. „Strahovito me boli glava. Jesi li već bio u ljekarni?“ Taifun se ugrize za usnu. „Aspirina je nestalo. Dobit će ga tek idući tjedan.“ Fatima mu dobaci prezriv pogled. „Vidiš li? Ovdje nemaju ni toga!“ „Smiri se sada, pa nećemo ovdje zauvijek ostati. Hoćeš li još malo vina?“ Ona kimne. On digne bocu i natoči joj vina. „Ako imaš bilo kakvih želja, reci mi. Sve ću učiniti da ti ih ispunim.“ Ona otpije gutljaj i razmisli. „Htjela bih jazz orkestar“, reče napokon. „U Carigradu sada svugdje sviraju jazz. Kad bismo imali jazz orkestar, mogli bismo pozivati goste, organizirati proslave, prirediti bal. Glavno je da sam među ljudima!“ „Ako te to usrećuje...“ Taifun zastane. Zatim izvadi jedno pismo iz džepa uniforme i pokaže joj ga. „Možda će te ovo razvedriti. Od starog znanca koji je najavio posjet.“ „Daj ovamo!“ Fatima mu zgrabi pismo iz ruke. No, kad je vidjela ime pošiljatelja, problijedi. Drhteći od uzrujanosti, zgužva omotnicu i baci je na pod. „Ni za što na svijetu! Ne želim vidjeti tog čovjeka! Čuješ li? Nikada!“

4

„DOKTORE MOBIUS! Drago mi je što vas mogu ponovno pozdraviti ovdje!“ „I meni je drago, gospodine barune.“ Kad se Felix rukovao s njemačkim veleposlanikom von Wangenheimom, osjetio je neobičnu toplinu zbog prisnosti tog čovjeka. Dugo se opirao povratku u Carigrad. Pet godina nije bilo dovoljno da zacijele rane koje mu je nanio njegov prvi boravak u toj zemlji. No nije se više mogao oduprijeti argumentima koji su ga s nekoliko strana prisilili da krene na taj put. „Kako vidim, sada nosite vjenčani prsten“, reče Wangenheim. „Znači, gospođica Rossmann je sada supruga doktora Mobiusa?“ „Profesora Mobiusa, da se točnije izrazim.“ „Čestitam, čestitam! Jeste li se pobrinuli i za potomstvo?“ „Da, imamo djevojčicu.“ Felix otvori novčarku i pokaže veleposlaniku fotografiju. „Elisabeth, za mjesec dana imat će tri godine.“ „Kakvo lijepo ime! A lice... preslatko! Isti tata!“ Wangenheim načas pogleda sliku i zamoli Felixa da sjedne. „Vaš je tast pokrenuo nebo i zemlju u Berlinu kako bi vas otpremio ovamo. Kako čujem, intervenirao je čak kod Njegova Veličanstva.“ „Svakako“, uzdahne Felix. „Kada je posrijedi posao, ne preza ni od čega. Ipak se bojim da je precijenio moje turske veze.“ „Ne bih bio baš tako siguran u to. Vi ste ovdje sada kao i prije na izvrsnom glasu.“ „Doista?“ Wangenheim kimne. „Osim toga, vaš gospodin tast ima potpuno pravo što se tako odlučno angažira u ovoj lijepoj zemlji. Otkako su Turci raskinuli veze s Francuzima i Britancima, naši ovdje mogu zaraditi milijune, prije svega u poslovima s naftom. Ministar rata Enver upravo je kaspijska naftna polja proglasio ratnim ciljem. A naftno bogatstvo koje skriva Mosul ulazi na određeni način u naknade koje Reich može legitimno očekivati nakon završetka rata, da ne govorimo o mogućim poslovnim ugovorima u rudarstvu i prometnoj infrastrukturi. Deutsche Bank već sada zarađuje

silne novce na Bagdadskoj željeznici.“ „Možda. Meni ipak nije jasno kakav može biti moj doprinos svemu tome.“ „Vi se ponovno podcjenjujete, dragi prijatelju. Ovdje se još sklapaju poslovi kao na bazaru. Dat ću ti dvije deve, a ti ćeš štititi čast moje žene... Jedno ne mora bezuvjetno biti povezano s drugim. Kad već govorimo o tome, što zapravo kaže vaša cijenjena supruga za vaš put? Gotovo ne mogu zamisliti da vas je dragovoljno pustila da odete.“ To pitanje zaboli Felixa. Nadao se da će se Carla usprotiviti pritiscima svojeg oca. Naprotiv, nije se usprotivila, lako su se tek prije pola godine uselili u vilu u Charlottenburgu, udružila se s ocem i nije Felixu dala mira dok nije popustio. Čini se da joj je rast kompanije Čeličane i elektrane August Rossmann više ležao na srcu nego rođenje sina kojega je Felix toliko želio. „Moja se žena odlikuje“, reče napokon, „izvanredno jakim osjećajem dužnosti. I kad me zatim Njegovo Veličanstvo osobno imenovalo višim stožernim liječnikom u rangu bojnika...“, Felix nemoćno digne ruke. Wangenheim ga pogleda s razumijevanjem. „U svakom slučaju, drago mi je što ste ovdje“, reče on. „I ako mi dopustite osobnu primjedbu... Uniforma vam izvrsno stoji, gospodine bojniče!“ „Iskreno govoreći, sam sebi sam u tome prilično smiješan. Nisam nikada imao posla s vojskom, a sada bih trebao našim turskim suborcima pomoći u organizaciji saniteta. Ali, nemojte me više mučiti. U čemu se sastoji moja misija? U Berlinu su mi rekli da ćete mi vi uručiti zapovijed za pokret.“ „Tako je“, reče veleposlanik i preda mu papir. „Siguran sam da će vam se svidjeti ta misija. To je u cijelosti humanitarna zadaća.“ „Van?“ upita Felix kad je bacio pogled na ispravu. „Nikad čuo. Gdje je to?“ „Nekoliko tisuća kilometara istočno odavde“, odgovori Wangenheim. „No, nemojte se bojati“, doda on kad je vidio izraz Felixova lica. „Pa zato imamo svoju Bagdadsku željeznicu. Osim toga, mlad čovjek poput vas uvijek je spreman za malu pustolovinu. Nije li tako?“

5

NEKOLIKO MJESECI NAKON POČETKA RATA Osmansko je Carstvo proživljavalo najtežu krizu otkako je nova vlada preuzela vlast. Stanje je na svim frontama bilo katastrofalno. Enver-paša, koji je sanjao o napoleonskim ratovima sve do Afganistana i Indije, izdao je usred zime zapovijed za veliku tursku ofenzivu kako bi jednom zauvijek pobijedio Rusiju. No bitka na Kavkazu završila je strahovitim porazom. Sedamdeset i pet tisuća turskih vojnika našlo je smrt kod Sarikamiša po najgoroj zimi. U isto vrijeme Britancima je uspjelo, nakon prodora preko Šatel-Araba, osvojiti Basru, dok su im propali planovi za brz prodor u Egipat preko Sinaja. A kad su u proljeće Saveznici pripremali napad na Dardanele kako bi Carigrad odsjekli od mora, počela su kolati apokaliptička proročanstva prema kojima Alah želi na nevjernike prenijeti vlast nad svijetom kako bi kaznio svoj narod. „Kršćani će se ujediniti na vodi“, govorili su hodže u džamijama. „Tada će doći i uništiti nas...“ Još brže od straha od propasti carstva Carigradom se širila glad. Prijestolnica je bila upućena na isporuke žita iz Rusije kako bi prehranila svoje stanovništvo. Isporuke su sada otpale, pa je od početka zime vladala velika oskudica, glad i bijeda... Prilike su se pogoršale s golemim priljevom izbjeglica iz svih dijelova zemlje, pa je sve više ljudi moralo dijeliti sve manje hrane. Gradom je harao tifus, a cijene za najobičnije stvari penjale su se do neba. Dok su krijumčari, prevaranti i korumpirani činovnici punili svoje džepove, narod se borio za preživljavanje. Gotovo nitko više nije imao novca za kazalište, sve manje gledatelja zalutalo bi u Aramov Cabaret u luci, pa je Elisa ubrzo bila prisiljena prodavati sve što je mogla odvojiti kako bi dobila nekoliko kuruša za hranu. Hoće li morati i svoju brojanicu odnijeti u zalagaonicu? Skinula ju je s ruke i promatrala zrna na svjetlu petrolejke. Nisu mnogo vrijedila, dobila bi za njih upravo onoliko koliko bi bilo dovoljno za nekoliko hljebova kruha. A Aramova flauta? Bila je od pravog srebra, a on je već mjesecima nije svirao. Vjerojatno će mu manje nedostajati negoli njoj brojanica. Elisa ga odluči upitati za to kad se vrati. Nakon večernje predstave, kojoj je prisustvovalo samo desetak gledatelja, ponovno je otišao na sastanak s nekakvim

prijateljima koje Elisa nije poznavala – kako je to često činio u posljednje vrijeme. Uzdahnuvši, ona otvori ormar u kojem je držao flautu. Neće škoditi ako je malo ulašti. Sagne se i odmakne odjeću, a tada u jednom kutu otkrije crnu kutiju, nalik na kutiju za instrumente. Oho, nije ni znala da Aram ima još jedan istrument... Kad je otvorila kutiju, nije vjerovala svojim očima. U crvenoj baršunastoj futroli nije bilo ni flaute ni drugog glazbala, nego je tu bio pištolj. „Hoćeš li nas ubiti?“ uzvikne ona kad se napokon vratio. „Kako dolaziš na to da njuškaš po mojim stvarima?“ uzvikne i on. „Vlada trpa Armence u radne bataljune, a ti? Umjesto da budeš sretan i zahvalan što nas puštaju na miru, ti skrivaš pištolj! „ Aram joj rukom zatvori usta. „Hoćeš li da nas čuje policija?“ prosikće on. Elisa ga ugrize za ruku, ali on ju nije puštao. „Obećaj da ćeš prestati vikati. Obećaješ li?“ Tek kad je kimnula, on spusti ruku s njezinih usta. Nogom je zatvorio vrata i poveo je u najdalji kut prostorije kako ih nitko ne bi čuo. „Zašto trebaš pištolj?“ upita ga ona. „Zar ne shvaćaš? Sila je jedini jezik koji te svinje razumiju.“ On strgne povez s oka i pokaže joj ranu. „Bio sam u Adani. Meni su iskopali samo oko. Drugima su odrezali nos i uši, šake i ruke, stopala i noge. Trudnicama su rasijecali trbuhe i trgali im iz utrobe nerođenu djecu, djevojke su silovali, a mladiće kastrirali. Ulice su bile crvene od krvi. U rijeku su bacali trupla kao mrtvu stoku. A ti pitaš što će mi pištolj.“ „Vlada u to doba nije htjela pokolj. Zločinci su bili osuđeni i pogubljeni! To točno znaš!“ „To su bili fiktivni procesi, u mirno doba, kako bi se inozemstvo smirilo, Englezi i Francuzi. A sada imamo rat, pa više ne moraju imati obzira! Ako se ne budemo branili, iskorijenit će čitav naš narod.“ „I ti ćeš to spriječiti svojim pištoljem? Ti si lud!“ „Mi nemamo samo pištolje. Imamo i eksploziv. Sama si kupovala glicerin za to. Sjećaš li se?“ Elisa osjeti kako joj se suše usta. „Što to namjeravate?“ upita ona. Aram ponovno stavi povez preko oka. „Možeš li šutjeti?“ Elisa kimne. „Onda dobro“, reče on tiho. „Napast ćemo Osmansku banku i uzeti onoliko talaca koliko budemo mogli. Vjerojatno već idući tjedan.“ „I što želite time postići?“ „Uzdrmati svjetsku javnost. Neka Nijemci vide kakvi su zločinci njihovi saveznici. To nam je jedina šansa.“

„Doista ste ludi!“ Elisi je to bilo neshvatljivo. „Nijemci će vidjeti kakvi su zločinci neki Armenci. Sve ćete samo pogoršati!“ Aram odmahne glavom. „Osim toga, treba nam novac“, reče on. „Za pripadnike našega pokreta otpora u Anadoliji. Oni atentatima i sabotažom pomažu Rusima u zoni prikupljanja. Rusi su naša nada. Ako dobiju rat, mi ćemo biti slobodni. Tada ćemo napokon ponovno dobiti vlastitu zemlju.“ „Dobit ćemo vlastiti grob“, reče Elisa. Rukama obuhvati Aramovo lice i stane ga zaklinjati pogledom. „Molim te! Ne čini to! Nasilje rađa samo još više nasilja! Ja sam to doživjela kao dijete. Više neću. Čuješ li me?“ „Pssst!“ Aram stavi prst na usta. U kući su se čuli uzvici i koraci u čizmama. „Tko je to?“ upita Elisa sva ustrašena. „Nemam pojma“, šapne Aram, uplašen kao i ona. „Pištolj!“ Oružje je stajalo na stolu. Elisa bez razmišljanja uzme pištolj iz futrole i sakrije ga ispod haljine, a Aram baci kutiju kroz prozor. Zatim se širom otvore vrata, i u sljedećem trenutku žandari upadnu u prostoriju.

6

VANI SU ČEKALA KOLA S REŠETKAMA. Pijani mornari urlali su njemačke parole u tami na pristaništu kad su žandari ugurali Elisu i Arama u kavez u koji su već strpali mnogo uhićenika, pa su unutra morali stajati. Očito je te večeri bila velika racija. Jedan naoružani žandar popeo se k njima u kavez prije nego što su izvana zabravili čelična vrata. „Kakav smo zločin počinili?“ upita Aram kad su kola krenula. „Zaveži gubicu!“ odgovori žandar. „Ili hoćeš da ti razbijem njušku?“ „Inzistiram na svojem pravu! Hoću znati što nam...“ „Prestani već jednom!“ prosikće Elisa osjećajući hladan pištolj između bedara. „Molim te!“ Vožnja je trajala otprilike jedan sat, i tada se kola zaustave ispred velike, rasvijetljene zgrade. Vrata se otvore, a žandar zapovjedi uhićenicima da se iskrcaju. „Znaš li gdje smo?“ šapne Elisa. „Sirkeci“, šapne i Aram. „Središnji zatvor.“ U hodnicima i prolazima vrvjelo je od uhićenika. Gotovo su svi bili Armenci. Aram ih je nekoliko prepoznao i došapnuo Elisi njihova imena. Činilo se da su ovamo dotjerali sve važne Armence u prijestolnici: zastupnike u parlamentu, novinare, liječnike, bankare, pisce, muzičare, profesore, trgovce, ljekarnike, glumce, učitelje... Neke su očito dignuli iz kreveta... U pidžamama, kućnim ogrtačima i papučama sjedili su na klupama čekajući zabrinutih lica što će se s njima dogoditi. Elisa i Aram proveli su noć s desetak drugih uhićenika u sićušnoj ćeliji s dva kreveta na kat samo za četiri osobe. „Što da radim s pištoljem?“ šapne Elisa Aramu. „Ne boj se“, odgovori on. „Ti si najbolje skrovište. Pa ne mogu nas sve pregledati, ima nas previše.“ „A ako ipak pregledaju?“ „U najgorem slučaju, pregledat će muškarce.“ On je obujmi i privuče. „Pokušaj

spavati. Tko zna kada će nam se ponovno pružiti prilika.“ Elisa se priljubi uz njegovo rame. No nije mogla ni pomisliti na spavanje. Odozgo ju je osvjetljavala električna svjetiljka, a kad bi joj se na trenutak, unatoč svjetlu i strahu, sklopile oči, trgnula bi se od škripanja i lupanja željeznih vrata u hodnicima. I drugi bi se zatvorenici svaki put trgnuli. Vjerojatno su mislili isto što i ona. „Što kane učiniti s nama?“ „Biste li to uistinu htjeli znati?“ odvrati čovjek s niklenim naočalama i rijetke crne kose. „Ja radije ne bih, ako mene pitate.“ „Zašto? Tko ste vi? „Krikoris Balkakian“, predstavi se on. „Urednik Asadamarta.“ Elisa je znala za te novine, bile su to najveće armenske novine u gradu. „Morate nam reći ako znate.“ „Mogu samo nagađati“, reče urednik. „Bojim se da je ovo gore od uobičajenih pokušaja zastrašivanja. Sada je ozbiljno.“ „Zašto? Što se dogodilo?“ „Vlada nas smatra odgovornim za svoj poraz na Kavkazu. Upravo jučer Talaat je održao govor tvrdeći da su armenski izdajice napali turske vojnike podmuklo sleđa. Osim toga, zarobili su armenske vojnike koji su se kao dragovoljci borili na ruskoj strani.“ „Ali, kakve mi s tim imamo veze?“ upita Elisa. „Nikakve!“ Urednik slegne ramenima. „Osim što moramo za to ispaštati. Prije uhićenja dobio sam popis imena dvadeset i dvojice armenskih političara koje je navodno, po nalogu Vlade, trebalo pogubiti. No, to još nije sve. Šire se glasine o ukazu prema kojem treba eliminirati sve Armence. Žele jednom zauvijek riješiti armensko pitanje. Kad završi rat, u Carigradu neće biti ni jednog jedinog kršćanina, kao ni u Meki!“ „Kako možete tvrditi nešto tako strašno?“ pobuni se sijeda učiteljica Mariam, jedina žena u ćeliji, osim Elise. „To je nečuveno! Ljudi poput vas huškaju Turke i Armence jedne na druge!“ „Samo vjerno prepričavam ono što znam.“ „Ne znate vi ništa! Radi se samo o strašnom nesporazumu. Vidjet ćete – sutra ujutro ponovno će nas pustiti. Posve sigurno! Nova vlada zna da smo im mi najodaniji pristaše. Pomogli smo im da svrgnu Abdul Hamida!“ „Molim Boga da imate pravo“, reče urednik. „Samo sumnjam da je Bog na našoj strani. Jučer ujutro Englezi su se iskrcali na Galipolju.“ „Galipolje? A gdje je to?“

„Poluotok na ulazu u Dardanele. Žele zatvoriti tjesnac kako bi spriječili ulazak njemačkih i turskih brodova u Carigrad.“ „To bi bilo fantastično!“ uzvikne Aram. „Ako izgube glavni grad, izgubili su i rat!“ „Fantastično?“ začudi se urednik. „Bože, to bi bilo nezamislivo! Uhvatio bi ih takav bijes da...“ Uto zaškripi ključ, i vrata ćelije se otvore. Na hodniku su stajala dvojica žandara. „Svi za nama!“ Odveli su ih u dvoranu obloženu keramičkim pločicama, koja se doimala poput velike kupaonice. Elisa je odmah znala: sada će ipak pregledati sve, koliko god ih ima... Temeljito, ravnodušno i strpljivo žandari su ih pregledavali i tražili da isprazne torbe. Zaplijenili su im sve što je nalikovalo oružju – džepne nožiće, olovke, čak kišobrane i štapove za hodanje. Elisi se srce spustilo u pete. Što će se dogoditi ako nađu pištolj? Očajnički je tražila Aramov pogled, ali on je spustio oči. Uto mlađi žandar upre prst u nju. „Ti tamo!“ Elisa istupi korak naprijed. Bila je spremna na sve. Žandar se prigne da je počne pregledavati. No nije ju ni dotaknuo kadli ga prekine kolega. „Stani! Ne žene!“ Elisa odahne. Aram je s olakšanjem pogleda dok su je s Mariam odvodili u susjednu prostoriju u kojoj ih je dočekala jedna policajka. „Stanite obje leđima uza zid i stavite ruke na zatiljak!“ Mariam posluša. Elisa se ne pomakne. Baš kad je povjerovala da je opasnost prošla... „Ti nemaš uši?“ Policajka joj priđe posve blizu, i Elisa je mogla vidjeti svaku poru na njezinu licu. Žena je na bradi imala madež iz kojeg su rasle crne dlake. „Što je to?“ upita ona kad je napipala pištolj. Elisa se tresla cijelim tijelom. Od straha nije mogla izustiti ni riječi. „Jesi li luda?“ Policajka posegne rukom između Elisinih bedara i izvuče pištolj. Elisa joj se nije usudila pogledati u oči. Što će se sada dogoditi? Hoće li je tući? Mučiti? Strijeljati? Mariamino lice ukočilo se od straha. „Znaš li da je za to predviđena smrtna kazna?“ upita policajka. Elisa je i dalje šutjela, kao da joj je netko zavezao jezik. Policajka strpa pištolj u džep. Zatim zgrabi Elisu za ramena i gurne je tako snažno da je glavom udarila o zid. „Van! Napolje odavde!“ naredi ona. „Jedna i druga! Natrag k ostalima!“ Dok je Mariam žurila prema vratima, Elisa je ostala stajati kao skamenjena. „Gubi se!“

prosikće policajka. „Prije nego što se predomislim.“ Elisa napokon shvati i u nevjerici pogleda ženu. „Hva...hvala“, promuca i posrćući iziđe. Stotine zatvorenika izišle su u dvoredu na hodnik. Mjesto pokraj Arama bilo je još prazno. „Bogu hvala“, šapne on kad se svrstala uz njega. „Već sam pomislio da više nećeš...“ „Zaveži!“ uzvikne netko. „Trčećim korakom marš!“ Vani se već danilo. Pod nadzorom naoružanih vojnika, koji su na uzici vodili ovčare, otpremili su ih u konvoju vojnih teretnih vozila na brod koji ih je prevezao u Hajdar-pašu. Na kolodvoru Anadolske željeznice dočekao ih je zamračen i strogo čuvan posebni vlak. Lokomotiva je već bila pod parom. „Prebrojte ih!“ Raspodijelili su ih po stotinu u svaki vagon. „... osamdeset osam, osamdeset devet...“ Elisa zgrabi Arama za ruku i stisne je što je jače mogla. Neće je ispustiti, odluči ona, pa makar ih morali razdvojiti sjekirom. „...devedeset pet, devedeset šest...“ Imali su sreću jer su ih strpali u isti vagon u kojem nije bilo odjeljaka, samo klupa, ali one su već sve bile zauzete. Elisa i Aram stisnuli su se stojeći u jednom kutu, držeći se za ruke. Zalupili su vrata, a zatim je zavladao mrak kao da je noć. „Kamo nas voze?“ upita Elisa. „Ne znam“, odgovori Aram. „Ne znam ništa kao ni ti.“ Izvana se začuo rezak zvuk pištaljke. Jedan trzaj – i vlak je krenuo.

7

GUVERNEROVA PALAČA U VANU imala je, kako se pronosio glas, više od stotinu prozora, a te noći svaki je od njih bio osvijetljen. Zgrada je poput golema kristala blistala u anadolskom mraku, ali glazba koja je dopirala iznutra bila je strana i skandalozna, pa su se ljudi na ulici osvrtali da vide odakle dolazi. Glazba je zvučala kao da horda divljih životinja divlja po stepi. Ne, takvi tonovi mogli su se možda čuti u Americi, možda i u Carigradu – ali ovdje? Taifun-paša, guverner pokrajine, pozvao je u palaču gradske uglednike, sve časnike stacionirane u Vanu i njihove žene, i nitko se nije usudio odbiti poziv. Svečana dvorana bila je prepuna bijelih i ružičastih karanfila iz kojih se širio slatkast, težak miris, dok je dvanestočlani jazz orkestar, sastavljen od najboljih glazbenika u garnizonu, svirao najnovije ragtime šlagere. A guverner je note za njih nabavio posebno iz New Yorka kako bi razveselio svoju ženu. S njima za stolom sjedio je profesor doktor Felix Mobius, počasni gost večeri. Odjeven u bojničku odoru, koja mu je savršeno pristajala, nastojao je zanemariti buku orkestra. Stigao je vlakom tek prije nekoliko sati i još je bio sav prebijen od puta. Drmusao se beskrajna četiri dana Bagdadskom željeznicom i svaki trzaj na putu duljem od tri tisuće kilometara osjećao je u svakoj kosti svojeg tijela. Neupadljivo je gledao u Fatimu koja je, njemu nasuprot, sjedila u polusjeni. Izgledala je nadasve zavodljivo, ali nije se usudio pogledati je kako treba, jer s turskim se muževima nikad ne zna... Gusta, kestenjasta, kovrčava kosa padala joj je na ramena, a na sebi je imala večernju haljinu s dubokim izrezom koja je mogla potjecati samo iz neke pariške modne kuće. Dignula je čašu i nazdravila mu. „U vaše zdravlje, doktore!“ uzvikne ona na lošem francuskom. „Vrlo ste ljubazni, milostiva gospođo“, glasno odvrati Felix da nadglasa buku. „Prekrasna svečanost!“ „Čini vam se? Mislila sam da ste u Berlinu naviknuti na bolje.“ „Nipošto! Ne sjećam se da sam ikad bio na veličanstvenijem balu.“ Felix je morao vikati tako glasno da mu je prepukao glas. Taifun se smilovao i dao orkestru znak. U

istom trenutku prag buke spustio se na podnošljivu mjeru. „Je li tako bolje?“ Felix ga zahvalno pogleda. „Šteta je samo što niste poveli i svoju suprugu“, reče Fatima dok je konobar u elegantnoj livreji točio piće. „Pretpostavljam da ste oženjeni?“ Felix kimne. „I sigurno imate mnogo dražesne djece, nije li tako?“ Zatim je nastavila govoriti prije negoli je stigao otvoriti usta. „Barem je mene sudbina sačuvala od toga. Hvala nebesima!“ „Oprostite? Kakva sudbina?“ upita Felix. „Djeca“, odvrati ona i kreštavo se nasmije. „Presretna sam što ih nemam. Muškarcima su možda djeca slatka, ali nama ženama? Samo nam unište stas.“ Ponovno digne čašu i nasmi je se kao da se divno zabavlja. „U Salihino zdravlje!“ Kad se prignula, gornji dio njezina tijela iziđe iz polusjene. Felix ju je tek tada prepoznao, a zaprepaštenje što ga je njezin izgled izazvao u njemu bilo je tako veliko da ga je jedva uspio sakriti. Zaboga, pa tako izgledaju alkoholičari... Njezino lice, nekoć tako lijepo, bilo je podbuhlo, debeli sloj šminke jedva je prikrivao bore i podočnjake, a prsti s kandžama premazanim krvavocrvenim lakom, kojima je čvrsto obuhvatila čašu, bili su jako natečeni, pa vjerojatno više nije mogla skinuti debelo zlatno prstenje. No najgore su bile oči. Iako se Fatima stalno smijala, pogled joj je bio nadasve tužan kao da je upravo čula za smrt bliskog rođaka. „Strašno mi je žao zbog onoga što se dogodilo u ono doba“, reče Felix. Riječi su mu izletjele same od sebe i najradije bi ih povukao. „Ali, zbog toga ne treba crvenjeti!“ Fatima se ponovno nasmije, još glasnije i reskije nego prije. „Hoćete li da vam povjerim tajnu? Malu, slatku tajnu koju nitko ne smije znati?“ „Molim te, nemoj“, reče Taifun i spusti svoju ruku na njezinu. „Bojim se da se naš gost dosađuje.“ „Nemam taj dojam.“ Ne skidajući oči s Felixa, izvukla je ruku ispod Taifunove. „Kad je moj suprug rekao da ćete doći u Van, najprije vas nisam htjela vidjeti. Naposljetku me ipak nagovorio da vas primim. A znate li čime me je pridobio?“ „Nemam ni najmanjeg pojma.“ Felix je ispod oka promatrao kako Taifun daje rukom znak jednom časniku. „Onda ću vam to povjeriti.“ Ona se nagne prema njemu i primakne mu se tako da je vidio čak crvene žilice u njezinim bjeloočnicama dok mu je objašnjavala zavjereničkim glasom: „Otkrio mi je kako ćete nam pomoći da raskrinkamo prave

zločince.“ „Čini mi se da vas baš i ne razumijem.“ „Armence“, uzvikne Fatima, „tu bandu i njihove proklete laži. Ne mogu vam uopće reći koliko ih mrzim. Uopće ne zaslužuju što pripadaju ovoj prekrasnoj zemlji. Vlada je za njih učinila sve, a oni nam zabadaju nož u leđa gdje god mogu.“ Stolu je prišao časnik, kojega je pozvao Taifun, te se naklonio. „Smijem li zamoliti?“ upita Fatimu. Ona se trgne, i sva njezina nadmoć splasne. Pogleda Taifuna plaho, gotovo uplašeno. No on joj ohrabrujuće kimne. „Nemoj se obazirati na mene, draga. Samo idi i zabavi se.“ „Misliš li to ozbiljno?“ „Ma naravno! Zašto ne? Ionako se moram nešto dogovoriti s profesorom Mobiusom.“ Ona se digne gotovo nevoljko i dok se s časnikom udaljavala prema plesnom podiju, okrenula se nekoliko puta. Felixu se učini da je nesigurna na nogama. „Molim vas, nemojte se čuditi ako je moja supruga katkada malo egzaltirana“, reče Taifun. „Ona još pati zbog gubitka sina. Pretpostavljam da se sjećate?“ „Naravno.“ Felix zastane. „Hoćete li mi dopustiti jedno osobno pitanje?“ „Samo izvolite.“ „Zašto vi i vaša supruga...“ „... nemamo djece?“ Taifun odmahne glavom, a na licu mu se vidjelo kako ga strašno tišti odgovor. „Sve smo pokušali, ali...“ Felix je shvatio. „Posljedica otrova?“ „Vjerojatno. Barem tako tvrde liječnici.“ Felix je šutio. Jesu li to doista suze svjetlucale u Taifunovim očima? Kako bi bilo što učinio, Felix pripali cigaretu i usmjeri pogled na plesni podij. Brzim koracima, kao da marširaju, parovi su se kretali po parketu. Poznavao je taj novi ples još iz Berlina, u berlinskom Wintergartenu svi su bili ludi za tim. Samo se ondje nije zvao one-step nego Schieber. „Jeste li već dobili upute od našeg prijatelja Wangenheima?“ upita Taifun nakon nekog vremena. „Samo vrlo općenite“, odgovori Felix, sretan što su promijenili temu. „Veleposlanik je govorio o humanitarnoj misiji.“ „Da, zapravo bi se to moglo tako nekako nazvati“, reče Taifun, a kad je i on pripalio cigaretu, doda: „Znate, prijatelju, tražili smo vas, doduše, kao vojnog liječnika kako bi uz vašu pomoć poboljšali medicinsku skrb za naše postrojbe. No nije

to pravi problem zbog kojeg ste nam potrebni. Glavni je problem međunarodni tisak.“ „Tisak?“ „Svakako. Kao što možda znate, u inozemstvu se o nama šire ružne laži koje mogu imati fatalne posljedice za našu zemlju. Prema toj propagandi, turska vlada zlostavlja armenski narod, a to se protivi međunarodnom pravu. Lako možete zamisliti kako takve vijesti djeluju na države koje su još neutralne – primjerice, na Amerikance. Da ne duljim: prisiljeni smo najoštrije se suprotstaviti tim klevetama. I nadam se da ćete nam u tome pomoći.“ „Otvoreno govoreći“, odvrati Felix, „ne mogu zamisliti što bih baš ja...“ Urlanje i ritmičko pljeskanje prekine njihov razgovor. Felix se okrene. Parovi na parketu odvojili su se jedni od drugih i stali u krug u čijoj je sredini plesala još samo Fatima. No kakav je to bio prizor! S bocom šampanjca u ruci kružila je kukovima teškim, polaganim kretnjama dok joj se tresao cijeli gornji dio tijela – od polugolih grudi koje su se prelijevale preko izreza pa sve do struka. Ne prekidajući ples, ona prinese bocu ustima. Šampanjac je tekao mimo kuta njezinih usta. Taifun je bio blijed od zaprepaštenja. „Ispričavam se, oprostite!“ reče on i skoči na noge.

8

VLAK SE ZAUSTAVIO UZ ŠKRIPANJE KOTAČA. Posljednji razvučeni zvižduk, posljednji trzaj, a zatim je vožnji bio kraj. „Misliš li da smo stigli na odredište?“, upita Elisa. „Ili je to možda ponovno samo međupostaja?“ „Odakle da znam?“ reče Aram. Putovanje je trajalo pet dana, pet dana i četiri noći što su oni, njih po stotinu, proveli u zamračenim vagonima, u kojima je bilo samo po trideset sjedećih mjesta. Svaka dva sata mijenjali su se, pa je svatko dva sata stajao, dva sata proveo na podu i dva sata sjedio. Smjeli su triput na dan napustiti vagon na nekoliko minuta samo da dobiju jelo i obave nuždu. Vani su lajali psi, izvikivale se zapovijedi. Približavali su se koraci u čizmama, željezo je strugalo po željezu, a zatim su se vrata vagona otvorila. „Hvala Bogu!“ Blještavo svjetlo reflektora obasjalo je unutrašnjost vagona zadržavajući uhićenike poput rampe. Elisa je prvi put nakon mnogih sati mogla ponovno raspoznati lica. Bili su iscrpljeni i preznojeni, izgledali su kao sjene iz svijeta duhova. Vani su stajali vojnici uperenih pušaka. „Svi van! Ali polako! Samo dvoje po dvoje!“ Elisa uhvati Arama za ruku, i oni se iskrcaše ukočenih udova. Vani je bilo tako hladno da im se dah raspršio u bijele oblačiće. „Što misliš, gdje smo?“ upita Elisa. „Nemam pojma“, reče Aram. „Sudeći prema hladnoći, negdje u brdima.“ „U svakom slučaju, daleko od Carigrada“, doda Krikoris, novinski urednik. „Naših ljudi ima svugdje“, gnjevno reče Aram. „Pokušat će nas osloboditi.“ „Bože sačuvaj!“ reče urednik. „Onda ćemo mi biti prvi koji ćemo poginuti.“ „Pa što?“ reče Aram. „Radije ću crknuti nego biti izložen Turcima na milost i nemilost.“

„Daj se napokon smiri“, prosikće Elisa. „Hoćeš li da nas odmah strijeljaju?“ Na peronu su posvuda bili vojnici s puškama, a neki su držali pse na uzici. Elisa se osvrtala nadajući se kako će otkriti bilo kakvu naznaku kamo su stigli. No nigdje nije bilo ploče s imenom mjesta. Zacijelo su bili u velikom gradu, jer inače ne bi bilo kolodvora. Ali, u kojem? Nebo je bilo zastrto gustim oblacima. S druge strane reflektorskog svjetla nazirali su se u tami samo nejasni obrisi brda. „Muškarci lijevo! Žene desno!“ U dvije odvojene kolone odveli su ih u nekakvo skladište uz kolodvorsku zgradu. Uniformirane stražarice dočekale su žene u velikoj kupaonici i zapovjedile im da se skinu. Elisa je drhtala cijelim tijelom kad se skinula, ali na njezino veliko iznenađenje iz tuševa je tekla topla voda. Kakve li blagodati! Zajedno sa svim tim golim ženama, koje su se posvuda protezale u pari iznad vode, tih nekoliko dragocjenih minuta osjećala se kao i prije u haremu. Što li će se sada s njima dogoditi? Umjesto u spavaonicu, kako se Elisa nadala, odveli su ih nakon kupanja u blagovaonicu u kojoj su se već skupili muškarci – oko postavljenih stolova! Ona tek tada osjeti kako je gladna. Za vrijeme putovanja dobivali su samo bijeli grah, dvaput na dan, s komadićima ovčetine, tako neukusnim da su ih jedva mogli jesti. No u zdjelama koje su sada pred njima stajale pušio se đuveč s povrćem i piletinom, i sve je to zamamno mirisalo. S nevjericom i čuđenjem Elisa okusi jedan zalogaj. „Nešto tako ukusno nisam pojela već cijelu vječnost.“ „Nisam li vam odmah rekla?“ odgovori Mariam, učiteljica. „Turci nemaju ništa protiv nas. Oni samo žele zaštititi sebe. Napokon, rat je!“ „Možda imate pravo“, reče urednik i umoči kruh u jelo. „Možda će nas samo strpati u radni logor dok sve ne prođe.“ No Aram odmahne glavom. „Ništa ja Turcima ne vjerujem. Topli tuš, ukusno jelo...Tu nešto smrdi, samo još ne znam što.“

9

BOJNIK DR. FELIX MOBIUS BIO JE duboko impresioniran. Tko bi rekao... Kad je o tome riječ, Turci su bili dobri organizatori, gotovo kao Prusi! Taifun je pokrenuo nebo i zemlju kako bi što savršenije izrežirao međunarodnu tiskovnu konferenciju, na koju je na trošak svoje vlade pozvao novinare iz cijele Europe i Amerike. Sada je područje vanskog kolodvora izgledalo kao golemo kazalište na otvorenom, veće od berlinske Waldbuhne! Na peronima su, kao u lazaretu, posvuda bili postavljeni moderni stolovi za pregled do kojih su dovodili Armence i Armenke, nahranjene i u čistoj odjeći, te ih pokazivali desetcima liječnika pod budnim okom brojnih predstavnika Međunarodnoga crvenog križa. Došlo je mnogo izvjestitelja koji su marljivo pravili bilješke, fotografi su postavljali svoje aparate i nestajali pod crnim tkaninama svojih glomaznih drvenih kutija kako bi za potomstvo ovjekovječili taj događaj u slikama, dok je Taifun s jednog podija objašnjavao smisao akcije i strpljivo odgovarao na sva postavljena pitanja, i na njemačkom i na francuskom, ne dajući se smetati od magnezijskih bljeskalica koje su bljeskale i slijeva i zdesna. Poslije svakog odgovora upro bi prst u izvjestitelja koji je smio postaviti sljedeće pitanje. Za riječ se javio novinar iz Italije. „Ima li ikakvih razloga kojima turska vlada može opravdati mjere prisile protiv armenskog stanovništva?“ „Uzroci su u našoj bolnoj vezi s vašim kontinentom“, odgovori Taifun. „Oduzimanjem Grčke i Rumunjske Europa je turskoj državi odrezala noge. Gubitkom Bugarske, Srbije i Egipta odrezala joj je ruke. Sada nam se agitacijom u Armeniji žele iščupati vitalni organi i utroba. To bi bio početak potpunog uništenja, a od toga se moramo obraniti svim snagama.“ „Dakle, vi priznajete“, zanimalo je švedskog reportera, „da su Armenci deportirani?“ „O tome ne može biti ni govora. Naši armenski zemljaci, koji predstavljaju jedan od osmanskih naroda, imaju pogrešne predodžbe kojima ometaju javni red i rezultat su dugogodišnjih utjecaja. Osim toga, prolili su krv i povrh toga još su se usudili udružiti se s neprijateljima naše zemlje. S obzirom na sve veću opasnost, turska vlada žali što

je prisiljena deportirati dijelove armenskog stanovništva do kraja rata u takozvane sigurnosne zone. To je naposljetku i radi njihove zaštite od mogućih nekontroliranih napada. Neugodna, ali potrebna mjera da se sačuva sigurnost zemlje, te život i dobrobit armenskih općina.“ „Imam informacija o zlostavljanjima! Što kažete na to?“ „Za razliku od određenih kleveta zainteresirane strane, za tursku je vladu od najveće važnosti utvrđivanje činjenica, to jest da sve što se događa u okviru te potrebne mjere odgovara najvišim humanitarnim zahtjevima međunarodne zajednice. Pozvali smo vas da se ovdje i danas vlastitim očima uvjerite u to.“ „Čemu toliki medicinski izdatci? Jesu li se ljudi razboljeli od vaših mjera?“ „Naprotiv. Kako bi se osiguralo zdravlje deportiranih, prije nastavka putovanja modernim vlakovima svakog muškarca i svaku ženu temeljito pregledavamo i cijepimo protiv epidemija koje bi se mogle pojaviti u sigurnosnim zonama. Upravljanje tom akcijom povjerili smo profesoru doktoru Mobiusu, specijalistu za zarazne bolesti, koji uživa međunarodni ugled. Ali, molim vas, pitajte ga sami!“ Svi se novinari okrenu prema Felixu koji je već počeo raditi, i fotografi usmjere svoje kamere prema njemu. „Kakav je vaš dojam, profesore?“ upita jedan Amerikanac. „Možete li potvrditi generalove izjave?“ „Svakako“, reče Felix. „Napori koji se ovdje poduzimaju zadivljujući su dokaz humanitarnog stava turske vlade. Ona bi mogla poslužiti kao primjer ponekoj europskoj vladi. Upravo u ratno doba.“ „Kakve veze ima humanost s ratom?“ „Mislim da se prava humanost očituje tek u ratu. Mi Europljani s pravom se ponosimo što je od nas potekla ideja o ljudskim pravima, kao doprinos naše kulture civilizaciji čovječanstva. No, pritom ne smijemo zaboraviti što smo sami jedni drugima činili u prošlosti na bojnim poljima našeg kontinenta. Kako smo često povrijedili vlastite vrijednosti i ogriješili se o vlastita načela! Time hoću reći da su, za razliku od toga, međunarodno pravo i ljudsko dostojanstvo ovdje sačuvani na uzoran način.“ „Tko vas plaća?“ upita Amerikanac. „Turska ili njemačka vlada?“ „Ne shvaćam smisao vašeg pitanja“, odgovori Felix, iziritiran magnezijskim bljeskalicama koje su posvuda blicale ispred njega. „Pa vidite moju uniformu. Ja sam njemački vojni liječnik u rangu bojnika i moja je zadaća da našim turskim saveznicima pomognem u organizaciji saniteta. A sada me, molim vas, ispričajte“, doda on kad mu je Amerikanac htio postaviti još jedno pitanje, „imam posla.“ On ljutito okrene reporterima leđa. Stotine muškaraca i žena, koji su već otkrili

nadlaktice, čekale su da dođu na red. Bolničarke Crvenog križa, kojima su pomagale turske kolegice, prihvatile su se cijepljenja. Felix je vodio glavni nadzor. Pokušavao je zaboraviti Amerikanca i usredotočiti se na posao, ali njegova oštra pitanja ugnijezdila su se u njegovu mozgu kao crvi u truloj jabuci. Nije li možda prenaglo sudio kad je tako izrazito hvalio držanje Turaka? No, nije se moglo isključiti da su ga zloupotrijebili kako bi se oprali pred svjetskom javnošću zbog nekih stvari o kojima on ništa nije znao. Felix je pozorno promatrao dugu rijeku ljudi koja je prolazila mimo njega i čvrsto odlučio da će smjesta objaviti svaku nepravilnost bez obzira na to čije interese zastupa njegov stari prijatelj Taifun. Kao liječnik bio je vezan za Hipokratovu zakletvu, i ona je bila važnija od bilo koje vojničke dužnosti. Međutim, što je više Armenaca vidio, bio je sve smireniji. Deportirani ljudi ostavljali su potpuno normalan dojam, samo je nekoliko muškaraca imalo ozljede koje su mogle biti posljedica zlostavljanja. No to su bile iznimke kojih je bilo svugdje na svijetu, pa i u Berlinu. „Imamo li dovoljno cjepiva?“ upita poručnika Willschiitza, vojnog savjetnika, nadležnog za organizaciju opskrbe, s kojim se izvrsno slagao. „Bez brige, profesore! Imamo ga toliko da se u njemu možemo kupati!“ Felixu se zatim obrati bolničarka Crvenoga križa. „Na trećem kolosijeku je muškarac s izbijenim zubom.“ Felix pođe za njom. Čovjeku je bilo blizu trideset godina. No nije imao samo izbijen zub, nego i modrice na objema rukama i ramenima koje su mogle potjecati od udaraca. Osim toga, na palcu jedne ruku nije imao nokat, a ozljeda je bila još posve svježa. Što se dogodilo tom čovjeku? Felix mu je upravo htio postaviti pitanje, jer se čovjek doimao kao da razumije strane jezike, kadli mu se pogled zaustavi na dva oka, i od tog se prizora ukoči. Samo nekoliko koraka od njega, s druge strane kolosijeka, stajala je Elisa u redu za cijepljenje. Upravo je oslobodila nadlakticu. Felix ostavi muškarca i skoči na drugi peron. „Bože moj! Što radiš ovdje?“ „Felix! Jesi li to doista ti?“ Na trenutak je ostao bez riječi. Zvuk njezina glasa dirnuo ga je poput glazbe, baš kao i prije, a i njezino lice nije se gotovo ni promijenilo. Njezin je pogled još je zastirala ona sjeta. „Jesi... jesi li sama?“ promuca on. Prije negoli je stigla odgovoriti, on uhvati

jednog turskog časnika za ruku. „Izdvojite odmah ovu ženu iz transporta! Osobno je poznajem. Radi se o pogrešci!“ Časnik ga nije razumio. „Willschutz!“ vikne Felix. „Trebam vas!“ Pritrčao im je poručnik koji je tečno govorio turski. Felix mu objasni o čemu se radi, a zatim između dvojice časnika izbije oštra prepirka, no Felix nije razumio ni riječi. Međutim, što su se časnici dulje svađali, Turčin se sve više mrštio. Naposljetku je jednostavno odgurnuo Willschutza i odveo Elisu. „Što je rekao, dovraga?“ upita Felix. „Da treba odlučiti zapovjednik.“ „Taifun-paša?“ Felix pogleda prijeko prema podiju na kojem je govorio njegov prijatelj. No na podiju nije bilo nikoga.

10

FATIMA NIJE ZNALA KAKO JE DUGO u tom napola budnom stanju. Nije mogla ni ponovno zaspati, a ni ustati. Vjerojatno je već odavno prošlo podne, i kroz zavjese od zlatnog činca prodirala je jaka sunčeva svjetlost. Ona zlovoljno okrene glavu. Imala je migrenu, a lubanja joj je bila duboka tamna špilja s čijih su zidova odjekivali bolovi. Ona odluči brojiti do sto, a zatim ustati, ali se prekinula već kod dvadeset i tri. Ipak to neće učiniti... I ležati joj je bilo teško, a na ustajanje nije mogla ni pomisliti. Zašto je toliko pila? Mutno se sjećala večeri, svojeg „nastupa“ na plesnom podiju, pljeskanja i urlanja gostiju, Taifunove bjesomučne ljubomore... Iako je bila pijana, točno je znala kako ga je povrijedila svojim plesom. Zašto ga je morala stalno izazivati? Pa nije to uopće htjela. Bio je tako bijesan da bi je najradije bio istukao. Gotovo je željela da jedanput izgubi vlast nad sobom i doista je istuče – to je itekako zaslužila. No nije to učinio jer ju je volio. Je li ona zla? Netko pokuca na vrata. Fatima skupi svu snagu volje, ustane i odjene svileni kućni ogrtač, pariški model. „Entrez!“ Suna, njezina sluškinja, uđe s poslužavnikom na kojem je bila samo jedna čaša. Bila je to lijepa djevojka crvenih obraza iz jednog sela u okolici. U gradu su živjele same Armenke, i Taifun je morao dugo tražiti kako bi našao Turkinju koja je mogla donekle zadovoljiti Fatimine zahtjeve. Većina tih seoskih trapavica još se sramila pokazati nepokriveno lice. Osim toga, jedva su znale napisati vlastito ime, a kamoli izgovoriti neku francusku riječ. „Vaš doručak, madame!“ Poklonivši se na europski način, Suna stavi poslužavnik na toaletni stolić. „Već je bilo vrijeme!“ Fatima uzme čašu i otpije gutljaj. Prvi je uvijek bio strašan – mješavina vina i aspirina koju bi popila svako jutro prije negoli bi se uopće odvažila izići iz sobe. No,

dok je još pila, sjetila se da je Taifun njemačkog liječnika pozvao na ručak. Na tu pomisao stala se tako tresti da je s mukom držala čašu u ruci. Ne, ona ne može još jednom podnijeti nazočnost tog čovjeka! Sinoć joj je bilo više nego dosta! Ispričat će se i ostatak dana provesti u svojoj sobi. U ormaru je srećom sakrila još dvije boce vina. „Da otvorim prozor?“ „Ako baš ne možeš bez toga.“ Izvana je dopirao do nje gore glasan žamor. „Kakva je to buka?“ „Zar ne znate? Danas je Taifun-pašin veliki dan!“ Fatima se nastojala sjetiti. Kakav veliki dan? Taifun je uvijek imao nekakav veliki dan, nipošto nije mogla zapamtiti svaki. Unatoč tome, grizla ju je savjest, jer ga je sigurno spominjao. Izlet s doktorom Mobiusom? Ili možda vojna parada? Ah, da, Armenci... Ona stane pred prozor i trepćući pogleda van. Dolje na kolodvoru vladala je gužva. Stotine muškaraca i žena stajale su u dugim redovima između kolosijeka i čekale da im bolničarke daju tko zna kakve injekcije. Taj prizor ispuni Fatimu mrzovoljom kao da gleda u jamu punu gamadi. Prokleta banda... Nisu uopće zaslužili da se oko njih toliko trude... „Imate li još kakvu želju, madame?“ Prignuvši koljeno, Suna se ponovno pokloni i napusti sobu. Tek što je za sobom zatvorila vrata, Fatima se okrene od prozora kako bi se uvjerila da je dvije boce vina doista čekaju u ormaru. Pogledavši ponovno kroz prozor, Fatima ugleda ženu koja je izgledala baš kao Elisa. Dva vojnika tjerala su je ispred sebe pokraj pruge prema otvorenom vagonu. Fatima sklopi oči. Je li već do toga došlo da vidi stvari koje uopće ne postoje? Dugo je tako stajala ispunjena strahom od istine. Što bi bilo gore, pitala se. Da se prevarila – ili da se nije prevarila? Napokon otvori oči. Ne, dvojbe nije bilo. Ta žena dolje, žena koju su dva vojnika upravo ugurala u vagon, bila je Elisa. Mržnja je pogodi poput munje. Ta žena bila je uzrok sve nesreće u njezinu životu. Fatima od uzbuđenja zagrebe noktima po prozorskoj klupčici. No, prije negoli su se vrata vagona zatvorila iza Elise, njezina mržnja nestane, i Fatimu preplavi val čežnje. Ta je žena bila njezina sestra – osoba koja joj je nekoć bila bliska kao da je dio nje.

11

ČIM SU DVOJICA VOJNIKA UGURALI ELISU U VAGON, odmah su izvana zatvorili i zakračunali vrata. Elisa na trenutak izgubi orijentaciju. Unutra je bilo tamno kao u rogu. Osjetila je samo strahovit smrad, kao u toru. Zatim osjeti da nije sama. Oko nje se sa svih strana nešto kretalo, čula je glasove koji su tiho psovali i molili i stenjali i plakali, ali nikoga nije mogla raspoznati. Njezine su se oči malo-pomalo priviknule na tamu, i ona napokon shvati gdje je. Strpali su je u stočni vagon s desetcima drugih zatvorenika. Neki su se naslanjali na oplate, ali većina je sjedila ili ležala na podu koji je bio pokriven samo slamom. „Arame? Arame! Jesi li ovdje?“ Osvrtala se, ali odgovora nije bilo. Uska, svijetla pruga obilježavala je jedini otvor. Elisa se progurala natrag do vrata i izvirila kroz pukotinu. Na peronima je sve išlo svojim tokom kao da se ništa ne događa. Stotine zatvorenika čekale su strpljivo da ih bolničarke u bijelom cijepe, beskrajna procesija koja se ponavljala na svim peronima. Odjednom u daljini ugleda muškarca koji je trčao kolodvorom. „Felix!“ vikne što je glasnije mogla. „Ovamo! Ovdje sam! U vagonu!“ No bio je predaleko da bi je čuo. Trčao je dalje, ne okrećući se, sve dalje od nje, prema velikoj, raskošnoj palači na drugoj strani osunčanog trga koji se nastavljao na kolodvor. Kada je vidjela kako on nešto dovikuje stražaru ispred stubišta i nestaje kroz portal, učini joj se kako s njim nestaje i sva njezina nada. „Ne zabrinjavajte se, sve će biti dobro.“ Elisa se okrene. Mariam je stajala ispred nje. „To je zacijelo samo privremeno. Ne mogu nas nipošto ovdje držati zatvorene. Pa nismo stoka!“ „Jeste li vidjeli Arama?“ „Nisam. Ali, sigurna sam da ne može biti daleko. Razdvojili su žene od muškaraca

da sve bude u redu. Vidjet ćete, ubrzo...“ „Pssst!“ upozori je Elisa. Čula je svoje ime u neposrednoj blizini. Sada ga je ponovno čula. „Elisa?“ Bilo je to nalik na zov iz davnih vremena, blizak poput njezina glasa. „Ja sam! Fatima! Odgovori! Jesi li tu negdje?“ „Jesam!“ uzvikne ona. „Ovdje sam!“ Elisa se okrene od Mariam i odgurne jednu ženu koja joj se ispriječila na putu. U idućem trenutku ugleda je svoju prijateljicu koja je zbunjena hodala duž kolosijeka – upravo je hitala mimo velike ploče s obavijestima o dolascima i odlascima vlakova. Elisa pruži ruku kroz procjep na vratima kako bi joj nekako privukla pažnju. „Fatima, ovdje sam! Ovdje!“ Prijateljica ju je napokon čula i smjesta se okrenula. Elisa ugleda njezino lice, ni pedlja od nje, i njihove se ruke na sekundu dotaknu, ali samo na sekundu. „Makni se tamo! Miči se od vagona!“ zaurla netko. Jedan vojnik uperenom puškom gurne Fatimu u stranu, ali Elisa je još jednom čula njezin glas. „Ne boj se, pomoći ću ti... Ja ću te... ja ću te... izvući odavde!“ U istom trenutku vagon se zatrese od snažnog trzaja i Elisa padne.

12

FELIX SE USPINJAO STUBIŠTEM GUVERNEROVE PALAČE po dvije stube odjednom. Ako itko može pomoći, onda može Taifun! Felix uđe u njegov ured bez kucanja. Činilo se kao da ga Taifun već očekuje. „Što vam pada na pamet da se miješate u odluke naše vlade?“ napao je Felixa i prije negoli je uspio otvoriti usta. „Vi... već ste obaviješteni?“ „Naravno! Za koga me držite?“ „A zašto onda nište ne poduzmete?“ „Što bih ja to, po vašem mišljenju, trebao učiniti?“ „Još pitate?“ uzvikne Felix. „Izvucite Elisu iz transporta! Smjesta!“ „Zbog čega?“ hladno upita Taifun. „Ne vidim za to ni najmanjeg povoda.“ „Kako, molim? Pa Elisina deportacija može biti samo nesporazum!“ „Sumnjate li u ispravnost mojih naloga?“ „Kako dolazite na to? Ne! Ali... ali...“ „Ali što?“ „Vi poznajete Elisu! Ona je prijateljica vaše žene!“ „Kakve veze ima jedno s drugim?“ odvrati Taifun. „U Berlinu sam čuo rečenicu koju sam zapamtio za cijeli život: Ne miješaj prijateljstvo s obvezama. Čuvajmo se brkanja različitih stvari. Kamo bi nas odvelo kad bismo odluke važne za rat donosili prema osobnim stajalištima? Ne“, reče on i digne ruke kad se Felix htio usprotiviti. „Sve mora ići svojim redom. I ako u to sumnjate, htio bih vas podsjetiti na ono što ste jutros sami izjavili pred čitavim svijetom kako je naša akcija zadivljujući dokaz humanitarnog stava moje vlade i kako bi mogla poslužiti i kao primjer ponekoj europskoj. Jeste li već zaboravih te riječi? Ili se možda osobno zanimate za tu ženu, gospodine profesore?“

Dok je Felix hvatao dah, otvore se vrata i Fatima uđe, izvan sebe i zadihana. Taifun se okrene od Felixa kako bi je pozdravio s poljupcem u ruku. „Što te dovodi ovamo, draga? U ovo doba?“ „Elisa“, reče ona zadihano. „Dolje je, u jednom vagonu.“ „Znam. Naš prijatelj i ja upravo smo o njoj razgovarali.“ „Moraš zapovjediti svojim ljudima da zaustave vlak!“ „Nipošto ne moram“, odvrati Taifun. „S njom će se dogoditi isto što i s tisućama njezinih zemljaka. To je odluka Ministarstva rata koju moram provesti.“ „A ako te je za to zamolim? Vlak će svakog časa krenuti!“ „Zaboga, učinite nešto, generale“, uzvikne Felix, „prije nego što bude prekasno!“ Taifun ga nije slušao. „Tvoja molba najdublje me dira, draga“, nastavi se obraćati Fatimi kao da Felixa nema, „i ona mi je još jedan dokaz kako imaš veliko srce. Ali, reci, je li ta Armenka zaslužuje tvoju sućut? Moram li te podsjetiti što ti je učinila?“ Uzme joj ruku i ponovno je prinese usnama. „Nemoj više misliti na nju, nije toga vrijedna. Ona je samo živi dokaz podmuklosti njezina cijelog naroda. Ako je itko zaslužio deportaciju, onda je to ona...“ Fatima povuče ruku i odstupi jedan korak. „Ako me ljubiš, moraš joj pomoći“, reče ona. „Što te je spopalo? Pa sama si rekla...“ „Moraš joj pomoći!“ ponovi Fatima. Taifun je pogleda uzdignutih obrva. „Što ako neću?“ Ona izdrži njegov pogled, ali uspije samo promucati: „Onda... onda... te više neću... više te neću...“ Ne dovršivši rečenicu, ona brizne u plač. Felix je htio nešto reći, ali Taifun ga pretekne. „No dobro, ljubavi“, uzdahne on. „Budući da ti je toliko stalo do toga, neka bude po tvojoj volji... Pobočnice!“ Dok je potpisivao papir, jedan časnik uđe salutirajući. „Sredite to“, reče i pruži časniku naškrabani pismeni nalog.

13

FATIMA POŽURI S ČASNIKOM natrag na kolodvor. Ondje su još stajale stotine žena i muškaraca strpljivo čekajući da dođu na red za cijepljenje dok su novinari i predstavnici Crvenog križa bilježili svoja promatranja. No, u međuvremenu je na kolodvoru zavladala grozničava užurbanost. Lokomotive su ranžirale vagone ovamoonamo; neke su vagone otkvačili, iznova slagali vlakove, a cijepljene su Armence posvuda brojili i raspoređivali u vagone. „Na kojem peronu je stajao vlak?“ upita časnik. Fatima se stane panično osvrtati. Jedan je peron bio kao i drugi. Posvuda isti repovi ljudi, posvuda iste bolničarke, posvuda... Odjednom otkrije veliku ploču s obavijestima o odlascima i dolascima vlakova. „Tamo! Tamo prijeko mora biti!“ Prelazili su kolosijeke između vlakova i vagona, ali kad su stigli na peron, na kojem je prije nekoliko minuta stajao Elisin vagon, ondje je sada stajala još samo osamljena lokomotiva. „Elisa! Elisa! Gdje si?“ Fatimu oblije hladan znoj. Izbijao joj je iz svih pora, pa joj se odjeća, poput druge kože, lijepila na tijelo. Očajnički se dala u potjeru, trčala između tračnica i vlakova amo-tamo, neplanski i dezorijentirano, izvikivala prijateljičino ime, drmala vrata svakog vagona pokraj kojeg bi prošla. U jednom trenutku smračilo joj se pred očima pa je pomislila da će se onesvijestiti. Vina! Trebala joj je čaša vina... Ali, gdje da ga dobije? Ona se sabere kako se još nikad nije sabrala. Ne, ona ne smije biti slaba! Već je jedanput Elisu ostavila na cjedilu kada joj je mogla pomoći – onda, u kazalištu. Držeći se za jedan rukohvat da svlada vrtoglavicu, vidjela je kako na prijateljicu bacaju trulo voće dok je gledalište urlalo. Jedna njezina riječ bila bi dovoljna, ali ona nije ni prstom maknula, samo se smijala i pila i smijala... Morala je naći Elisu, morala joj je pomoći, makar je to stajalo vlastita života. „Elisa! Elisa! Gdje si?“

Odjednom začuje odgovor, u neposrednoj blizini. „Fatima? Ovdje... ovdje sam!“ Bio je to njezin glas! Prepoznala bi ga među tisućama... Fatima se iznenada okrene. „Elisa?“ Napokon ugleda prijateljicu, vrlo blizu. Pružala je ruke prema njoj kroz procjep na vagonu. „Elisa! Čekaj! Dolazim!“ Svaka sekunda bila je važna. Lokomotiva je već bila pod parom, a prometnik je već stajao na peronu s uzdignutim signalnim loparićem u ruci. Ne obraćajući pažnju na ranžirne vlakove, Fatima skoči preko kolosijeka, zajedno s časnikom. „Otvorite vrata!“ „Na zapovijed!“ Časnik objema rukama zgrabi zasun, ali se on i ne pomakne, pa dozove jednog vojnika da mu pomogne. Zajedno su zapeli da pomaknu zasun. Fatima zadrži dah, netremice gledajući muškarce i vrata, zavjetujući se da više nikada neće popiti ni gutljaj vina samo ako... Zasun zaškripi, pomakne se i – popusti. „Hvala Alahu!“ Fatima je mogla vidjeti Elisu, koja je stajala tik do procjepa na vratima. „Samo još trenutak! Odmah ćeš biti slobodna!“ U tom trenutku začuo se strašan prasak. Fatima se zanese kao da ju je netko udario šakom, i dok je padala, vidjela je kako je pred njezinim očima eksplodirao jedan vagon. Grede i metalni dijelovi letjeli su zrakom poput igračaka, ljudi su navirali iz vagona, posrtali i padali kad su vojnici otvorili vatru na muškarce i žene koji su vrištali. „U pomoć...“, krkljao je jedan glas pokraj Fatime i jedna je ruka uhvati za nadlakticu. Trebala joj je sekunda da se uspije ponovno orijentirati. Zatim prepozna časnika pokraj sebe. Bila je to njegova ruka koja joj je čvrsto obuhvatila nadlakticu – na njega je pala greda i pokopala ga pod sobom. Iz njegovih usta tekao je tanak mlaz krvi. „U pomoć...“, zakrklja on ponovno. Zatim mu se oči izokrenu, ali je još čvrsto stiskao Fatimu, pa su joj trebale obje ruke da se oslobodi njegova stiska. Posrćući od slabosti i straha, ona se uspravi dok je pakao bjesnio lijevo i desno od nje.

Gdje je Elisa? Kad se Fatima okrenula, oglasi se pištaljka tako glasno i prodorno da je nadglasala svu buku. Fatima se ukoči i samo joj se krik otme iz prsa. „Ne!“ Vlak krene s hukom i lupom.

14

„NADAM SE DA STE ZADOVOLJNI?“ reče Taifun. „Neobično cijenim vašu susretljivost“, odvrati Felix i uhvati kvaku na vratima. „No, ispričajte me, trebao bih se vratiti... „Samo još trenutak!“ Taifun mu upadne u riječ. Felix je bio na iglama. Htio je konačno otići odavde, vratiti se k Elisi. No generalov izraz lica nije trpio otpor. Felix je slutio zašto Taifun stalno nalazi razloge da ga zadrži. Koliko je guverner bio tašt, toliko je bio i inteligentan – vjerojatno je kod svojih podčinjenih htio izbjeći dojam da ispravlja svoje zapovijedi po uputi jednog Nijemca. „Svakako“, reče Felix ne ispuštajući kvaku. „Doduše, novinarima ću možda nedostajati ako ubrzo...“ U tom trenutku eksplodirala je bomba s takvom silinom da se Guvernerova palača iz temelja zatresla. Muškarci se načas pogledaju, a zatim se obojica sjure niza stube. Na kolodvoru je izgledalo kao na bojnom polju. Svi su bezglavo trčali i kričali – vojnici, novinari, bolničarke Crvenog križa. J pucalo se sa svih strana. Armenci su tražili spas između perona poput životinja u bijegu. Dok je Taifun izdavao svojim ljudima zapovijedi na turskom, Felix je trčao trgom prema kolosijecima. Gdje je Elisa? Gdje je njezin vlak? Zatim se začuo zvižduk. U sljedećem trenutku ugleda Fatimu, ali i lokomotivu koja je s hukom i lupom odlazila s kolodvora. Felix potrči bez razmišljanja, ali nije stigao ni do kraja perona kadli je morao shvatiti da je sve uzalud. Vlak je već predaleko odmakao. Iscrpljen i potpuno bez daha, nemoćno je gledao kako se lokomotiva s vagonima sve više udaljava. „Bogu hvala! Ovdje ste!“ Poručnik Willschutz pojavi se ispred njega kao da je pao

s neba. „Već sam se bojao da ste...“ „Što se ovdje dogodilo?“ prekine ga Felix. Willschutz slegne ramenima. „Nemam pojma. Vjerojatno armenski napad. Ovdje stalno nešto leti u zrak, a u većini slučajeva stoje iza toga ti vragovi orlovskog nosa.“ Felix prstom upre u vlak koji je bivao sve brži. „Kamo ide?“ Poručnik ga začuđeno pogleda. „Zar ne znate?“ „Dovraga, ne znam! Zar bih vas inače pitao?“ Umjesto odgovora, Willschutz dlanom prijeđe preko grla kao da si želi prerezati grkljan. Vidjevši tu gestu, Felix problijedi: „Što... što hoćete time reći?“ „Pa... kako ne znate?“ Poručnik je bio vidljivo zbunjen. „Mislio sam, hoću reći, polazio sam od toga da vi znate... Do sto đavola, zar vas nitko nije obavijestio?“ Felix odmahne glavom. „Kakva svinjarija!“ razljuti se poručnik. Felixa kao da je netko udario mokrom krpom po glavi. Ono što je naslutio bilo je tako strašno da to njegov mozak nije mogao prihvatiti. „I... i...“, promuca on, „čemu onda sva ta akcija? Ti pregledi? Ta cijepljenja? Novinari?“ Poručnik stane u stav pozor. „Naša je zadaća“, zakriješti on kao da podnosi prijavak, „ušutkati svjetski tisak. U ovoj zemlji nema povreda ljudskih prava, Turci su naši suborci. Nijedan narod nema im prava bilo što prigovoriti...“ Napokon istina prodre u Felixa, procuri kroz fuge i pukotine zida kojim je opasao svoj um. „Tko vas plaća?“ bio ga je pitao američki izvjestitelj. „Njemačka. ili turska vlada?“ To ga je pitanje sada pogodilo do srži. Da, iskoristili su ga da civiliziranom svijetu odigra farsu, odurnu, groznu predstavu o tobožnjoj humanosti, a on je bio tako glup da... Ostavi je poručnika Willschiitza i pritrčao teretnom vozilu Crvenog križa, parkiranom na trgu ispred Guvernerove palače. „Idemo! Vozite!“ vikne vojniku za upravljačem. „Na zapovijed, gospodine bojniče! Kamo?“ Felix upre prst u kolosijeke koji su vodili iz grada. „Vozite za onim vlakom! Moramo ga sustići!“ uzvikne on. „Hajde! Što čekate, čovječe? Dajte gas! Brže! Brže!“

15

VANjSKA TVRĐAVA, ISKLESANA u ŽIVOM KAMENU, bila je labirint zgrada, vojarna i barutana. Na samom vrhu uzdizala se bijela džamija u koju je Taifun-paša, guverner pokrajine i vojni upravitelj garnizona, nakon bombaškog napada preselio svoj glavni stožer radi sigurnosti. S minareta, nalik na mramornu iglu uzdignutu prema nebu, vidio se grad i okolna sela kao na zemljopisnoj karti. Nekoliko milja prema zapadu bijele su kuće Ekelekoya obrubile jezero poput jata golubova dok su se prema istoku, na tamnoj zemlji, protezala naselja Artsakh, Hazeran i Susans, niz smeđih mrlja, koje su u obliku polumjeseca okruživale glavni grad. Nije bilo smirenijeg prizora, a zapravo je bjesnio pakao. Svakog božjeg dana ujutro signalni je rog pozivao na osvetu armenskim pobunjenicima, koji su bili osvojili velik dio grada opasanog zidinama, dok su vladini vojnici i njihovi njemački saveznici gospodarili još samo tvrđavom i okolicom. Topovi su neprekidno pucali s tvrđave na zgrade u podnožju, a konjica je stvarala željezni obruč oko četvrti koje su zauzeli kršćani, palila kuće i pucala na sve što se kretalo ulicama. Armenci su u paničnom strahu bježali amo-tamo, ali nisu mogli pobjeći. Samo malobrojni mladi ljudi branili su se s očajničkom hrabrošću sve dok ne bi pali pod udarcima kundaka i noža. Neki su samo sjeli na tlo, te pokorno i apatično čekali smrt poput žrtvenih životinja prikovanih na oltar. Taifunovi vojnici obijali su vrata, skakali preko ograda i prodirali u svako sklonište u kojem su pretpostavili da će naći pobunjenike. Pretraživali su bunare i jame tražeći skrovišta, a kad bi u njima našli ljude, rascijepali bi im glavu ili prerezali vrat. Svoje su žrtve klali bez milosti i prisiljavali njihove žene, majke i kćeri da trupla odvuku na ulicu. Pljačkaši bi trgali s mrtvaca odjeću i ostavljali njihova gola, nepomična tijela bilo gdje. Gomile mrtvih tijela sve su više rasle, a jata kreštavih crnih gavrana pokušavala su psima lutalicama preoteti plijen koji se raspadao. Sve do kasno u noć grmjele su topničke salve iz utvrde na grad. Iz svih dijelova grada dizali su se stupovi dima i plamenova. U odsjaju vatre žarilo se noćno nebo koje se treslo od grmljavine topovskih granata. Kršćanska je katedrala odavno bila u plamenu, živi plameni vulkan koji je rigao žar i pepeo usred vatrenog mora koje je gutalo sve oko sebe. Poput golemih zmija vatreni su snopovi dizali svoje glave između

gorućih ruševina hrama Božjeg u kojem su tisuće ljudi, koji su ovdje našli posljednje utočište, živi izgorjeli pred svojim Bogom. Njihovi su krikovi odjekivali od neba poput krikova prokletih na Sudnji dan. No, Fatima ih nije čula, baš kao ni muklu grmljavinu topova ili neprekidno praskanje pješačkih pušaka. Stajala je kod jednog prozora u tvrđavi i gledala dolje poharani grad. Cijele ulice planule bi pred njezinim očima, ljudi su padali iz kuća poput gorućih baklji dok je ona pila da utopi sjećanje, pila i pila i pila, ali ni u jednom trenutku nije mogla zaboraviti ono što joj se neizbrisivo urezalo u srce: sve je to bilo Taifunovo djelo. I dok su joj se oči utapale u plamenom moru, činilo joj se da gleda u dušu svojeg muža. Odjednom osjeti dodir i okrene se. Ispred nje stajao je Taifun. Njegove su oči gorjele kao užareni ugljen. Pogledala ga je s gađenjem. „Što si to učinio?“ Taifun joj se nasmiješi. „Alah je s nama...“ Više ništa nije rekao. Još se smješkajući, nagnuo nad nju. „Nemoj! Molim te, nemoj!“ Jednim trzajem on joj razdere haljinu, zgrabi je za stražnjicu i stisne uza se, pa prodre u nju kao da je želi nabiti na kolac. Prepustila mu se kao stotinama, tisućama puta prije, nemoćna da se suprotstavi njegovoj volji. I dok je osjećala njegov ud u sebi, njegovu strast koja se razlijevala u njezinoj utrobi, gledala je van u gorući grad. Vidjela je to plameno more poput crvene, rasplesane magle, vatru što ju je on razjario, uvjerena na grozan način da je tom đavlu, tom paklu izložena i Elisa, njezina sestra, negdje izvan tih zidina, negdje u noći, negdje u pustoši...

16

ZAUDARALO JE NA IZMET I MOKRAĆU. „Možeš li što raspoznati?“ upita Elisa. „Ništa“, reče Mariam vireći kroz procjep. „Nema kuća, nema kolodvora. Ama baš ničega. Samo malo grmlja.“ „Čudno. Što bi to moglo značiti?“ U vagonu su bile samo žene. Njihova odiseja trajala je već tjedan dana. Svakih nekoliko sati vlak bi se negdje zaustavio kako bi primio još zatvorenica, pa je u vagonu bilo sve tjesnije i zagušljivije. Žene su bile iz svih mogućih sela i gradova Anadolije. Neke su bile uhićene u svojim domovima, poput Elise i Mariam, a druge su bile pozvane u vijećnicu kako bi im priopćili da će biti deportirane na jug zemlje. Često su imale samo jedan sat vremena do odlaska. Ti ljudi nisu smjeli ni prodati svoje vlasništvo niti ponijeti bilo što na put. U većini mjesta armenski dućani i skladišta bili su zapečaćeni, a posjedi prognanika povjereni Vladi. Tko se suprotstavio tim zapovijedima, bio je strijeljan. Neke žene pješačile su danima kako bi stigle na kolodvor na kojem su ih uključili u transport. Mariam je, prema položaju nebeskih tijela, uzalud nastojala otkriti u kojem pravcu vodi transport. Čas su se vozili na jug, zatim na sjever, pa na istok ili zapad i naposljetku se ponovno vraćali prema jugu. Samo dvaput na dan smjele su obavljati nuždu. Kad bi negdje vani odjeknuli hitci, strah bi ponekad bio veći od stida. Iznenada se vrata vagona otvore. „Svi van! Brže, brže!“ Vani se danilo. Vlak se zaustavio usred stepe u kojoj su tračnice završavale negdje u pijesku, poput rijeke koja presuši u pustinji. Svugdje su izvikivali zapovijedi. Zatvorenici su u beskrajnim redovima izlazili pred vagone, muškarci i žene odvojeno. „Vidiš li negdje Arama?“ upita Elisa Mariam koja je stajala do nje. Ljudi su navirali iz vagona. No, koliko god je Elisa protezala vrat, Aramu nadaleko i naširoko nije bilo traga. Iznenada osjeti kako je Mariamina ruka stišće oko nadlaktice. „Zaboga! Samo pogledaj! Straga!“

Stepom su prema njima galopirale horde konjanika. Elisa takve vojnike nije vidjela od djetinjstva. Odjeveni u neobične, šarene odore, doimali su se kao da su srasli s konjima dok su se sve više približavali paklenskim tempom mašući sabljama i puškama iznad glave. Načas je ponovno vidjela stare slike, crne ruševine, osakaćena tijela... „Kurdi“, šapne ona. Uzela je brojanicu i nebu uputila kratku usrdnu molitvu i nadu da ti konjanici nisu ovdje zbog njih. Konji su se uplašili lokomotive iz koje se dimilo i stali se propinjati, ali jahači su ih prisilili da priđu vlaku. Kad su stigli do otvorenih vagona, sjahali su i pozdravili turske časnike koji su ih očito očekivali. Počelo je beskrajno raspravljanje, no vjetar je do žena donosio samo djeliće razgovora. „O čemu govore?“ upita Mariam. „Ne znam“, odvrati Elisa. „Mislim da hoće novac.“ Nije krivo čula. Nakon nekog vremena jedan časnik stane pred redove armenskih muškaraca. Kad mu je Elisa vidjela lice, smrtno se uplašila. Poznavala je tog čovjeka, poznavala ga je mnogo godina... Kradomice ga je gledala. Ne, nije bilo dvojbe, taj muškarac nije bio nitko drugi nego – Taifun... Od straha da je ne prepozna, pokrila je lice velom. „Zahtijevam od vas da prikupite novac!“ dovikne on zatvorenicima. „Naši kurdski prijatelji dobit će tri tisuće funta! Za zaštitu vaše sigurnosti! Da možete neozlijeđeni prijeći preko njihove zemlje!“ „Ne!“ usprotivi se jedan zatvorenik. „To nećemo nikada učiniti, nipošto...“ Nije sve ni izgovorio kadli Taifun potegne pištolj i ustrijeli ga kao bijesnog psa. Ostali muškarci uplašeno ustuknu. Pognute glave, nisu se usudili ni disati. „Ima li još kakvih želja?“ Nekoliko minuta kasnije novac je prikupljen i uručen. „Eto vidite!“ Muškarci su se morali postrojiti po dvojica, zatim su krenuli. Taifun je jahao na čelu kolone. Skupina se udaljila, pod pratnjom turskih vojnika, prema istoku gdje je svijetla pruga navijestila skori izlazak sunca. Elisa je nemoćno gledala za muškarcima. Jedan od njih, jedan od tih umornih, poniženih likova bio je zacijelo Aram... „Pazi!“ šapne Mariam. „Sada dolaze k nama.“ Jedan Kurd, visok kao drvo, sa žuto-crvenom čalmom oko glave, očito vođa družine, stao je koračati duž redova Armenki. Slijedilo ga je desetak muškaraca na određenoj udaljenosti. Elisa je žurno zgužvala novčanice, koje je bila sakrila u rukav

bluze, te ih strpala u usta. „Nemoj to činiti!“ prosikće Mariam. „Ako opaze da ih varaš...“ Međutim, Kurdima više nije bilo do novca, sada im je bilo do žena. „Ti!“ Vođa upre prst u djevojčicu kojoj je bilo najviše dvanaest godina. „Ideš s nama! I ti iza nje!“ Ocjenjivao je žene kao na bazaru i odabrao najljepše. Elisu nije počastio ni pogledom, a ispred Mariam pljunuo je pun prijezira. „Bogu hvala!“ Zatim su na red došli muškarci iz njegove pratnje. „Onda, moja golubice? Zašto se skrivaš?“ Muškarac gomoljasta nosa i guste brade strgne Elisi veo s lica. Kad joj je vidio lice, nasmiješi se. „Hoćeš li biti moja žena?“ upita i potapša je po obrazu. Elisa osjeti njegov smrdljivi dah, opazi njegove smeđe, pokvarene zube dok se mučila da ne proguta novčanice u ustima. „Onda, što kažeš? Bogat sam. Imam dvjesto ovaca.“ On je uhvati za dojke. Elisa se ukoči ne mogavši skinuti pogled s njegovih usta, goleme brade, smeđih zubi, debelih usana slijepljenih od sline i sluzi. Ona zadrži dah da ne udiše oblak smrada i truleži koji je iz njegovih usta kuljao prema njoj. No, kad se nagnuo da je poljubi i kad je osjetila vrhove njegove brade na svojoj koži, počela se gušiti od gađenja. Morala se zakašljati, pa mu je u luku povratila novac u lice. Kurd je tako iskolačio oči kao da će mu iskočiti iz duplji, pa zamahnuo rukom da je udari. No tada mu oko zapne za zgužvane novčanice. Iznenađeno ih je dignuo, a kada je shvatio što drži u žuljevitim prstima, nasmijao se od uha do uha. „Ma, vidi ti nju! Pa ti si koka koja nese zlatna jaja! Dođi ovamo, milo moje.“ Zgrabio ju je za bedra i privukao k sebi. „Što hoćeš s njom?“ dovikne mu zapovjednik. „Ta ti je prestara! Uzmi radije ovu!“ On izvuče jednu preplašenu djevojčicu i gurne je prema njemu. „To je cura i pol! S njom možeš imati mnogo djece!“ Kurd na trenutak zastane tupo gledajući pred sebe kao da su mu njegove riječi zavezale jezik. Zatim pruži Elisi novčanice. „Je li to sve što imaš?“ upita on. Ona potvrdi glavom tresući se cijelim tijelom od straha. „Evo, uzmi!“ On joj ugura novac u ruku. „Zadrži to. Meni ne treba. Ja sam bogat.“ On prasne u grohotan smijeh nalik na riku. Dok je Elisa skrivala novac u rukav, on uzme drugu djevojku, podigne je na konja pa se i sam vine u sedlo. „Điha!“ viknuo je i udaljio se u galopu. Elisa sklopi oči i poljubi brojanicu u svojoj ruci.

17

„ŽIVIO PAŠA!“ USKLIKNE TAIFUN. „Živio paša!“ ponove žene u zboru. Poslije podnevne molitve Taifun ih je prisilio da kleknu i zahvale Enver-paši, vođi Odbora za jedinstvo i napredak u dalekom Carigradu, što su još žive. Kao i uvijek kad je Taifun bio u blizini, Elisa bi pokrila lice velom. General se ponovno pojavio prije nekoliko sati. Što se dogodilo s muškarcima? „Hajde! Diži se! Nastavi!“ Uz zvuke nadzornikova pucketanja bičem žene se dignu. Turski su časnici preuzeli čelo kolone, a kurdski su konjanici osiguravali bokove i zaštitnicu. Elisa je bila posve iscrpljena pa gotovo nije gospodarila svojim nogama. Prošao je već dan i pol otkako je kurdski zapovjednik s ugrabljenim ženama nestao u brdima, i u tih dan i pol, pa ni u noći koju su provele pod vedrim nebom, nisu dobile ni hrane ni pića. Sunce je nemilosrdno pržilo žene dok su se vukle po pustinjskom pijesku. Nisu imale pojma kamo ih vode. Kružile su proturječne glasine. Spominjao se armenski Taurus te da bi ondje u gorju trebali dobiti novu domovinu... Zatim se pričalo i to da idu prema sirijskoj granici, u Aleppo, gdje će ih ostaviti u pustinji... „Nećeš li mu dati do znanja?“ upita Mariam. „Kome?“ odvrati Elisa. „Taifunu?“ „Da! Ako dozna tko si, možda će nam dati vode!“ „Taj zloduh? Nikada!“ Ona zanijemi. Nekoliko koraka od nje dvije su se žene srušile, a jedan Kurd prisiljavao ih je batinom da se dignu. Jedna djevojčica, gotovo dijete, pala je, pa su je dvojica tukla dok se nije uspravila. Pokraj nje hodala je majka s dojenčetom na rukama. Malo dalje posrnula je starica i pala na pijesak. Jedan čuvar udari je batinom po boku. Nije se maknula. Stao ju je bijesno gaziti čizmama, jedanput, dvaput, pa još, sve dok se poput komada mesa nije otkotrljala u jarak. Elisa nije imala ni snage ni hrabrosti da joj pomogne. Samo se nadala da je žena mrtva i da više ništa ne osjeća. Sva postiđena prošla je pokraj jarka. Kad ju je jedan vojnik udario, bila mu je gotovo

zahvalna. Kao da je zaslužila tu kaznu. Sunce je sve dublje tonulo na nebu kako bi se stopilo s pustinjom dok je šutke nastavljala hodati uz Mariam, preslaba za razgovor. Vrućina još nije popuštala. Zrak se nakupljao kao u krušnoj peći, bez daška koji bi donio osvježenje. Elisi se odjeća lijepila za tijelo. Stopala su joj bila izranjena. Jezikom je lizala isušene usne. Iz sata u sat žeđ je bivala sve nepodnošljivija. Put ih je doveo do jednog jedinog bunara, ali je on odavno presušio. U međuvremenu su joj se usta pretvorila u suhu kožu. Elisa je morala stalno misliti na Felixa. Vidjela mu je lice, čula njegov glas, dotaknula mu ruke – baš kao i Fatimine. Kada je to bilo? Kad bi pokušala sebi predočiti njihova lica, ona bi pred njom zaplesala poput treperave fatamorgane, njihove bi se crte zamutile i rasplinule, i ona bi je pred sobom vidjela samo beskrajno pustinjsko prostranstvo ne znajući točno poznaje li uopće to dvoje ljudi, čija su joj imena upravo dala potporu i nadu, ili ih je samo usnila. Samo je Aram bio stvaran, jedini čovjek kojem se smjela nadati, jedini čovjek koji joj je mogao pružiti oslonac. Sama pomisao da će ga ponovno zagrliti dala joj je snage da noge gura jednu ispred druge. „Voda! Voda!“ Taj je uzvik odjeknuo u pustinji poput izbavljenja. Elisa digne pogled. Sunce je zašlo, stepa se prostirala u sivom sumraku, no ispred nje, ni četvrt milje dalje, vijugao je potočić kroz krajolik koji je na horizontu prelazio u gorje. „Bogu hvala!“ Žene su automatski ubrzale korake. „Voda! Voda!“ I Elisa odjednom osjeti novu snagu. Kao da je nestala sva iscrpljenost. No, kad je stigla na potok, ukoči se. U udolini ugleda Taifuna i tisuće muškaraca, armenskih muškaraca koji su došli prije i sada se gurali prema vodi. Na obali je stajao vojnik dižući pehar uvis. „Voda stoji jednu liru!“ uzvikne Taifun. „Tko ne plati, bit će strijeljan!“ „A čime da platimo?“ poviče netko. „Više nemamo novaca!“ „Da! Sve ste nam oduzeli!“ „Tišina! Nitko neće popiti ni gutljaja ako ne plati!“ Nekoliko vojnika priđe Taifunu i stane uz njega s uperenim puškama kako bi istaknuli važnost njegove naredbe. Muškarci su zastali kao pred nevidljivim zidom, s bijesom i očajem na izmrcvarenim licima. A tada su se iz reda probila dva lika i pohrlila na obalu. „Arame!“ krikne Elisa. „Nemoj!“ U istom trenutku prasne hitac i jedan od dvojice muškaraca skljoka se na zemlju. Bio je to Krikoris, urednik. Aram uzdignutih ruku stane pokraj njegova mrtva tijela.

„Evo“, reče Elisa i pruži Taifunu novac. „Za njega i za mene.“ Uzevši novčanicu, Taifun je stane odmjeravati stisnutih očiju, i u jednom strašnom trenu imala je osjećaj da ju je prepoznao unatoč velu. No zatim joj rukom dade znak da prođe. „Eto vidiš! Zašto to nisi odmah učinila?“ Elisa nije ni pogledala Arama. Umjesto da ga zagrli ili poljubi, ona se pokraj potoka spustila na koljena i počela piti, pohlepno i u velikim gutljajima, poput životinje koja skapava od žeđi, kao da na svijetu više ništa nije važno osim sljedećeg gutljaja koji će popiti, osim vode koja joj je vlažila usne, jezik, nepce, ždrijelo.

18

„OTVORENO GOVOREĆI, JA SAM PESIMIST“, reče konzul Scheubner. „Lakše će se naći igla u stogu sijena.“ „Ovdje je posrijedi vojna operacija!“ odgovori Felix. „Zacijelo bi se još moglo ustanoviti koja je osoba u kojem transportu! Moraju postojati popisi, dokumentacija!“ Danima je jurio uzduž i poprijeko po Anadoliji u potrazi za Elisom. Njezin je vlak nestao pred njegovim očima u tunelu, i kada je teretnim vozilom Crvenoga križa napokon prešao cestu na prijevoju i stigao u dolinu s druge strane brda, vlak je već odavno otišao. Otad su ga slali od Poncija do Pilata, ali čini se da nitko nije znao kamo su odveli Elisu, ni turske, ni njemačke službe. Sada se skrasio kod njemačkog konzula u Urfi, pruskog bojnika koji nije mogao biti pruskiji, s monoklom i vilhelmovskim brkovima. Scheubner je navodno prije radio za tajnu službu pa je poznavao turske prilike bolje od ijednog drugog časnika. Ako je itko mogao pomoći, onda je to bio on. „No, varate se, profesore“. Konzul odmahne glavom. „To nije nikakva vojna nego potpuno civilna operacija. Stoga nema ni dokumenata ni popisa.“ „Ali, ja sam osobno vidio kako turski vojnici...“ „Imam i ja oči u glavi“, prekine ga Scheubner i pričvrsti monokl u očnu šupljinu. „Samo s našeg kolodvora šalje se svakodnevno više od tisuću ljudi u transport. Unatoč tome, deportacija Armenaca jest i ostat će unutarnja stvar Turske. Osim toga“, nastavi on dignutim glasom kad se Felix htio usprotiviti, „treba gledati stvari i njihovim očima. Armenci pušu u isti rog s našim ruskim neprijateljima i pomažu im gdje god mogu. U svojim crkvama skrivaju dinamit i oružje i svugdje eksplodiraju njihove bombe. U mnogim vojnim skladištima navodno su čak otrovali kruh.“ „Ali, tu se odvlače ljudi, puni su ih vlakovi... Sami ste to rekli! Ne mogu razumjeti da Njemačka dopušta takvu svinjariju. Kvragu, naša je dužnost da poduzmemo sve kako bismo spasili te nevine ljude, ali umjesto toga...“ „Divim se vašoj plemenitosti, gospodine profesore. Pastor Lepsius bio bi oduševljen.“

„Pastor Lepsius? Tko je to? Može li mi on možda pomoći?“ „Ne vjerujem. Samozvani vječni optimist i borac za bolji svijet, koji ovdje samo bezrazložno stvara paniku. Prihvatio je sudbinu Armenaca kao svoju, još od Abdul Hamidova vremena. No, oprostite mi ako se varam, niste li i sami nedavno izjavili u Vanu da bi se mnoge europske vlade mogle, glede moralnog integriteta, ugledati na naše turske prijatelje? Tako sam čuo. Odakle ta iznenadna promjena mišljenja?“ „Prevarili su me, odglumili mi stvari koje su, ako se točnije razmotre...“ „Da, da, fatamorgana.“ Scheubner se pogladi po bradi. „Među nama govoreći, prijatelju, ni meni ne odgovara ta odvratna akcija. Možete misliti kako psuju naši visoki časnici! General von der Goltz zaprepašten je zbog rasipništva s vlakovima. Mogli smo ih, sam Bog zna, iskoristiti za pametnije stvari. Već smo nekoliko puta intervenirali, ali Turci su nas odbili. Uvijek s istim obrazloženjem kako se radi o potpuno civilnoj zadaći.“ On digne ruke. „Vjerujte mi, činimo što možemo, ali moramo se prilagoditi onome što se ne može promijeniti.“ Felix zanijemi. Ispod prozora prolazila je kolona Armenaca. Žandari su ih bičevima tjerali ispred sebe. Muškarci su međusobno bili vezani konopima, a na određenoj udaljenosti slijedile su ih žene s djecom. Iz jedne kuće prekoputa, označene slovom „A“, dvojica su policajaca vukla na ulicu jednu trudnicu. Felix se okrene. „Morate mi pomoći, gospodine konzule“, reče. „Vi ste mi posljednja nada.“ Scheubner ispravi monokl i zagleda se u njega. „Dopustite mi da vas nešto pitam. Kao muškarac muškarca?“ „Da. svakako...“ „Je li riječ o ženi?“ Felix kimne. „Zašto mi to niste odmah rekli, dragi moj? Dovoljno sam dugo oženjen pa znam da nismo svi anđeli.“ Scheubner se digne od pisaćeg stola i priđe telefonu koji je visio na zidu pokraj vrata. „Turci su svoj ured za deportaciju prebacili u Aleppo, ondje ću se raspitati. Možda oni nešto znaju.“ On digne slušalicu, okrene ručicu i vikne nekoliko turskih riječi u mikrofon. Felix pripali cigaretu. „Zašto se zapravo niste raspitali na licu mjesta?“ upita konzul čekajući da ga spoje. „Ured za deportaciju bio je sve donedavno u Vanu, a šef je tada bio tamošnji guverner.“ „Kako, molim? General Taifun je...“ „... šef ureda za deportaciju, da. Ali, sada je prekasno. Van je u ruskim rukama.“

„Od kada?“ „Već dva dana. Turci su gotovo već ugušili ustanak, ali tada su umarširab Rusi da podrže Armence. Shvaćate li sada? Strahovanja naših suboraca nisu bez razloga... No, sada tiho, imam liniju!“ Scheubner je ponovno na turskom urlao u slušalicu, pa zašutio i pribilježio nešto na ceduljicu. Felix ugasi cigaretu. Ako je istina to što Scheubner kaže, onda je Taifun bio osobno odgovoran za sve što se ovdje događalo... Vani na ulici vojnik je bajunetom rasporio trudnicu. Prašina se obojila njezinom krvlju. Felix je šaptao Očenaš. „Imate sreću, profesore“, reče Scheubner. Felix se okrene od prozora. „Jeste li što doznali?“ „U svakom slučaju.“ Konzul spusti slušalicu. „Kaže li vam nešto ime Gaziantep?“ „Žao mi je, nikad čuo. Je li to grad?“ „Jest, otprilike dvije stotine milja zapadno odavde. Prema svemu sudeći, transport koji tražite ondje je registriran.“

19

POPUT UŽARENE LOPTE SUNCE JE PRŽILO karavanu ispod sebe: stotine ljudi koji su apatično koračali s noge na nogu, pregladnjeli i skapavajući od žeđi, preznojeni i zaprljani – karikature Božjih stvorenja. Elisa je šuteći klipsala uz Mariam. Sasušeni jezik lijepio joj se na nepce. Cijelu vječnost nije dobila ni kap vode, i ni na što drugo nije mogla misliti, pa ni na Arama koji je negdje nestao u beskrajnoj koloni. Je li uopće još živ? Stalno je netko posrtao i padao, a samo je malobrojnima uspijevalo ponovno se dignuti pod udarcima batina i bičeva svojih čuvara kako bi nastavili put bez odredišta. Većina je ostala ležati na rubu ceste, već mrtva ili bezvoljna za nastavak života. Krajolik se malo-pomalo mijenjao, i gorje, koje se već danima uzdizalo na horizontu poput lažne nade i nije se približavalo, napokon je postalo stvarnost. Stepa je prešla u dolinu, iz pijeska je raslo grmlje dok su se brda lijevo i desno sve više dizala u nebo pružajući osvježavajuću sjenu, a drveće je ubrzo posvuda na rubovima sve više sužavalo prolaz sve dok se naposljetku dolina nije preobrazila u klanac. Serpentinama su se uspinjali sve užim putom, pa su se stijene u neko doba gotovo okomito rušile u ponor. „Čuješ li ovo?“ upita Mariam. „Čujem“, odgovori Elisa. „Voda!“ Karavana se zaustavila na šumovitom ravnjaku. Ispod njih, u vrtoglavoj dubini, žuborila je rijeka koja se ispred jedne gudure zbila u brzicu i pjeneći se nadirala kroz rascjep u stijeni. Je li to Eufrat? Elisa nije imala pojma. Samo je čula šum vode, poput obećanja. Odjednom je Taifun stao pred žene. Dok je Elisa brzo prekrivala lice, zapovjedio im je da predaju dragocjenosti. „Zlato, novac, nakit!“ On pošalje svoje ljude da provedu njegovu zapovijed. Otkako se pojavio, zatvorenici su se pitali zašto on osobno vodi tu akciju. On je ipak bio general, a takvi ljudi obično ne prljaju ruke. Je li to zbog toga što nije zapovijedao regularnom

vojskom nego vojnicima postrojba smrti Teskilati Mahsusa, zloglasne specijalne organizacije, koja je sijala strah u cijeloj zemlji? „Sve ćemo to skupiti“, objasni Taifun, „pa poštom poslati u Aleppo u kojem ćemo vam sve vratiti kad stignemo onamo.“ Nitko mu nije vjerovao. Gdje bi tu bila pošta? Nadugo i naširoko nije bilo ni jednog jedinog sela, a kamoli grada! Unatoč tome, nitko se nije glasno usprotivio kad su vojnici počeli pretraživati žene i djevojke. Glavno je da im napokon daju piti. Jedan mladi poručnik zatraži od Elise da isprazni džepove. Dok je pogledom tražila Arama, dala mu je sav novac što ga je imala, sretna što je Taifun prepustio pretraživanje svojim podređenima. „To je sve što imam“, reče ona. „Ali, molim vas, pustite nas da za to pijemo!“ „U to se možeš pouzdati!“ odvrati časnik i nasmije se kao da je rekao nešto šaljivo. „Kada ovo završimo, smjet ćete lokati koliko hoćete! Časnu riječ! Ali, što je ovo?“ upita on i pruži ruku prema njezinoj brojanici. „Pa to je narukvica! Daj to ovamo!“ „Ne dam“, odgovori ona. „To nije nakit. To je brojanica... za molitvu.“ Vojnik ustukne kao da se bojao dodirnuti brojanicu. Elisa ponovno stane u red ne čekajući da se on predomisli. Dok su pretraživali žene jednu za drugom, Taifun se okrenuo prema muškarcima. Elisa ga je slijedila pogledom nadajući se da će negdje otkriti Arama. Osjećala se strahovito samom, a zabrinutost da je on možda već mrtav opsjela ju je poput sablasti. Nastojala je odagnati tu misao usredotočujući se na žuborenje vode koja je neprekidno prodirala iz gudure. Kada će vojnici održati obećanje da smiju piti? Gotovo je poludjela od žeđi i što je dulje slušala žubor vode, bivalo joj je sve gore. Posljednji bunar pokraj kojeg su prošli bio je pretrpan golim, krvavim ženskim tijelima kojima su odrubili glave. Gdje je Aram? Taifun je, dosađujući se, hodao s noge na nogu uz redove muškaraca poput nekoga tko traži zabavu, pa napokon stao pred sjedobradog starca. „Što to imamo?“ upita on. „Je li to možda Biblija?“ Starac je imao na sebi crnu tuniku i ljubičastu beretku na glavi – zacijelo je bio svećenik, možda biskup. Na prsima je objema rukama čvrsto stiskao jednu knjigu. „Mogu li je uzeti?“ upita Taifun. „Unutra je priča o jednoj ženi koja me je oduvijek očaravala – mislim da se zove Magdalena. Pa, je li ona bila svetica ili kurva?“ „Molio bih vas da mi ostavite knjigu“, reče svećenik uljudnim, ali čvrstim glasom. „To je knjiga moje vjere.“ Taifun dade glavom znak jednom vojniku. On shvati i istrgne knjigu svećeniku iz ruku. „To je luksuzni primjerak, čak sa zlatorezom“, reče Taifun kad mu je vojnik

pružio Bibliju. „No mislim da bismo je trebali pošteno posvetiti.“ On je vrati vojniku i došapne mu nekoliko riječi. Vojnik se naceri i nestane iza grmlja dok je Taifun pleo nekoliko čičkovih grančica. „Zaboga“, šapne Elisa kad se vojnik vratio. Biblija je bila sve premazana izmetom. „Što čekate?“ Taifun gume svećenika kad je oklijevao uzeti knjigu u ruke. „Pa to je vaše Sveto pismo. Zar ga više ne želite?“ Starac se prekriži i dostojanstveno, kao na liturgiji, napokon udovolji Taifunovu zahtjevu. „Možda možete okaljati stranice ove knjige“, reče, „ali ne i istinu u njoj.“ Taifunove oči zlokobno zatrepere, ali u sljedećem trenutku ponovno se smješkao. „Svaka čast, preuzvišeni“, reče on. „Smijem li?“ Ne čekajući odgovor, skinuo je starcu beretku s glave i utisnuo mu trnovu krunu na čelo. „Idi, sine moj...“, reče i digne ruke kao za blagoslov. „A što ja to vidim? Pa vi uopće nemate cipele! Ne, to ne mogu podnijeti. Svećenik ne smije hodati bos. Gdje je kovač?“ Javi se Kurd s kožnatom pregačom. „Da, gospodine?“ „Imaš li par cipela za ovog čovjeka? Kovač pogleda Taifuna ne shvaćajući i počeše se po čupavoj bradi, a tada odjednom shvati što Taifun želi. „Kao onda u Malatiji?“ „Upravo tako.“ Elisa nije mogla vjerovati svojim očima. Pred njezinim očima kovač je zakovao čavlima dvije potkove na svećenikova stopala, kao konju. Iz starčevih prsa oteo se samo jedan krik. Stisnutih usana, lica blijeda kao u mrtvaca, nijemo je izdržao bolove. Samo krv, koja mu je tekla iz čela ispod trnove krune, svjedočila je o njegovoj neizrecivoj patnji. Dok je krv kapala niz njegove blijede obraze, činilo se da se te kapi pretvaraju u suze. Elisa okrene glavu. Bojala se da će se onesvijestiti. Taifun je stajao samo nekoliko koraka od nje. Jednom rukom držeći cigaretu, a s drugom u džepu hlača, promatrao je svećenika i kovača kao da je u kazalištu. Taj je čovjek živio s njom u saraju, bio je odgovoran za njezinu sigurnost... Uplašeni kao životinje, muški su zatvorenici ustuknuli pred njim, premda nije ni nosio oružje. Zašto se ne bace na njega i ne zatuku ga? Bili su brojniji! Stotine armenskih muškaraca protiv šačice vojnika i desetak Kurda... No nijedan se nije pomaknuo niti dignuo ruku. Elisa odjednom izgubi hrabrost. Opsjela ju je strašna pomisao, gora od straha, da Aram više nije među živima. Nikada i nipošto ne bi prihvatio to što se ovdje događa, pa makar ga to stajalo života.

Uto odjekne očajnički uzvik iza njezinih leđa. „Lailaheillallah!“ Zaboga, je li izgubila razum? Čini se da se i Taifun začudio kao Elisa. Okrenuo je kovaču leđa, poput gledatelja u kazalištu koji je dovoljno dugo uživao u osrednjoj drami i sada se okreće novoj, zanimljivijoj predstavi. „Što to kaže ta nevjernica?“ upita jednog vojnika. „Jesam li je dobro čuo?“ „Jeste“, potvrdi čovjek. „Ona se izjašnjava za pravu vjeru. No bojim se da to čini samo da bi nam se dodvorila.“ „Misliš? E pa da vidimo.“ Taifun pruži Mariam ruku. „Dobro došla u dženet“, reče on i pomogne joj da se digne. „Iza vas je dug put. Putovanje vas je sigurno umorilo.“ Mariam ga nesigurno pogleda. On joj ljubazno uzvrati pogled. „Ne trebate se bojati“, reče on. „Htio bih vam pomoći. Pa vi ste sada moja sestra. Uz pretpostavku, dakako, da to s priznavanjem vjere mislite ozbiljno.“ „Lailaheillallah!“ tiho ponovi Mariam. „Ne mogu vam uopće reći kako se tome radujem“, reče Taifun. „Što da učinim za vas? Jeste li možda žedni? Hoćete li nešto popiti?“ Mariam kimne s tračkom nade na licu. „Tada ne smijete više trpjeti. Iznenadit ćete se kakva čuda stvara prava vjera.“ Taifun pucne prstima prema jednom Kurdu. „Odvedi je na izvor. Neka je Alah spasi!“ „S najvećim užitkom, gospodine.“ Kurd gurne Mariam u leđa i potjera je ispred sebe, do ruba ravnjaka. Elisa odjednom shvati sve. „Ne!“ krikne i skoči da zadrži Mariam. Čovjek je udari šakom i sruši ne zaustavljajući se ni trenutka dok je tjerao Mariam dalje prema ponoru. „Lailaheillallah!“ Mariam još jednom uzvikne kako nema drugog boga osim jedinog Alaha, s takvom zdvojnošću da se u Elisinim žilama sledila krv. Kurd je urlao od smijeha kao da je to najveća šala na svijetu. Zatim pusti svoju žrtvu. „Tako, sada smiješ piti.“ Udarac čizmom, i Mariam padne u bezdan. Njezin se krik pomiješao sa smijehom muškaraca.

Taifun odbaci opušak. „Vrlo dobro!“ reče i uzjaši. Kad su i njegovi vojnici uzjahali, on se uspravi na sedlu i dovikne Kurdima: „Ostalo prepuštam vama. Vi znate što vam je činiti!“ Umjesto odgovora, Kurdi se prihvatiše oružja. Kad je Elisa vidjela izraze njihova lica, opsjedne je panika. Bile su to iste horde koje su ubile njezine roditelje... Ona se stane očajnički osvrtati. Gdje li je Aram? No vidjela je samo poručnika koji joj je uzeo novac. „Kad ovo završimo, smijete lokati koliko hoćete! Časnu riječ!“ Elisi se zavrti u glavi od straha. Čim Taifun ode, Kurdi će ih sve utopiti. Ne znajući što čini, ona pohrli k njegovu konju i obuhvati mu čizmu. „Molim vas, ostanite!“ preklinjala ga je. „Nemojte nas ostaviti! To sam ja, Elisa!“ „Elisa?“ On začuđeno baci pogled dolje na nju. „Zar me ne prepoznajete?“ Ona skine veo s lica. „Elisa, ona koja je Abdul Hamidu čitala Kur'an... Fatimina prijateljica...“ „Alah! Alah!“ Taifun je u nevjerici tresao glavom. „Da, to ste doista vi.“ „Hvala nebesima“, šapne Elisa i poljubi mu čizmu. „Kakva li nevjerojatnoga ponovnog susreta! Kada i gdje su vas uhitili?“ „24. travnja, u Carigradu.“ „Ah, za vrijeme velike čistke?“ Dignuvši obrve, on joj uzvrati pogled. „Molim vas! Nemojte me pustiti samu s ovim muškarcima!“ Na njegovim usnama zaigra zlokoban osmijeh. „Što imate protiv društva? Svakome je potreban netko tko će se za njega brinuti.“ Iznenada nestane smiješka i lice mu poprimi zamišljen izgled. „Ili da vas možda povedem sa sobom?“ reče on više za sebe nego njoj. „Da me povedete? K Fatimi?“ Elisi navru suze na oči. „Ne znam kako da vam zahvalim.“ Ona mu ponovno poljubi čizmu. „Sve... sve ću učiniti za vas... Sve... sve...“ Još dok je govorila, izraz njegova lica ponovno se promijenio. Pogled mu je postao krut, a crte lica se zategnule. „Ah, što bilo! Zbog čega?“ reče. „Samo bi opet bilo problema.“ Zatim je udari čizmom u prsa tako žestoko da je posrnula, podbode konja ostrugama i odgalopira.

20

ZVJEZDANO NEBO NADVILO SE NAD STEPU U noći. Svaki grm, svako drvo ocrtavali su se na mjesečini poput siluete. Negdje je zavijao šakal, a ušata sovuljaga odgovarala je dugim, dubokim hukanjem. „Prokletstvo!“ Felix stane pokraj teretnog vozila s osjećajem nemoći i bijesa. „Dovraga i vrijeme!“ Te noći bilo je vrlo hladno, i Felix se smrzavao u svojoj tankoj odori. Stalno se udarao po ramenima i tapkao na mjestu da se zgrije, a prije svega zato da skrene misli. Auto Crvenog križa stajao je već više od tri sata jer mu je pukla osovina samo nekoliko kilometara od mjesta na kojem su željeznički kolosijeci završavali u pijesku. Slijediti odande karavanu bilo je i jednostavno i stravično. Svakih nekoliko metara trupla su označavala put. Kod svakog pojedinog Felix bi se trgnuo u strahu da bi to mogla biti Elisa. Gdje li je vozač? Felix se popeo u kola kako bi imao bolji pregled i spazio čovjeka. Negdje na horizontu treptalo je nekoliko osamljenih svjetala. Ondje je zacijelo bilo to selo. Trebalo je odlučiti tko će od njih ići, a tko ostati pokraj automobila. Felix je poslao vozača nadajući se da će naići na kakve tragove u stepi. Sada je proklinjao svoju odluku. Ništa nije bilo gore od tog pasivnog načekivanja. U neposrednoj blizini projurile su sjene dviju životinja, poput velikih pasa. Felix ih je pokušavao raspoznati. Jesu li to hijene? S njuškama do zemlje kružile su jedna oko druge. Bilo mu je mučno od predodžbe onoga što su tražile u pustinji. Njegov džepni sat tiho je kucao. Prošao je još jedan sat. Htio je pripaliti cigaretu da ne poludi, ali je kutija bila prazna. Ljutito ih je zgužvao i bacio. Možda u toj selendri imaju kovača. Ako nemaju, vozač se uzalud uputio onamo i potratio dragocjeno vrijeme... Možda bi bilo bolje da su se vratili u Gaziantep? Ondje bi u bojničkoj odori sigurno mogao iskamčiti novi auto. Vjerojatno... možda... sigurno... zacijelo... valjda... ako... ali... Sada su se još ugasila i svjetla u selu. Felix sklopi oči. Tišina oko njega bila je

crna kao noć. Njegove su usne šaptale samo jednu riječ: „Elisa...“ Odjednom kao da je ugledao njezino lice... Smješkala mu se kao iz drugog svijeta. Činila mu se tako blizu, trebao je samo pružiti ruku da je dotakne. Vidio je crte njezina lica, njezine sive, sjetne oči, činilo mu se da čuje njezin glas, taj prekrasni glas koji ga je uvijek tako bolno dirao, do najskrovitijih dubina njegove duše... Kad bi se nasmijala nekoj njegovoj primjedbi... Kad bi mu šaptala nježne riječi u uho... Riječi koje su mogle biti poput molitve, ali i lagane i prpošne poput neke Mozartove melodije... Suze su mu navirale na oči. Možda više nikada neće vidjeti Elisu, više nikada čuti njezin glas. Ta pomisao boljela ga je poput noža koji mu je probadao srce. Zašto se onda vratio u Njemačku? Zašto se nije borio za Elisu? Pa rodio se da ljubi tu ženu, ona je bila jedini razlog što uopće živi... Iznenada je začuo u daljini nekakvu buku, tiho, ritmičko toptanje. Otvorio je oči. S horizonta, iz pravca sela, kretale su se prema njemu dvije-tri crne točke. Felix obriše suze. Stisnutih očiju netremice je gledao u noć sve dok te točke nisu malo-pomalo poprimile lik. On osjeti kako ga podilazi jeza. Tako su zacijelo izgledali jahači Apokalipse.

21

KAKO SE MOŽE DOGODITI da malobrojni zločinci steknu takvu moć u jednom narodu i da u njegovo ime počine nedjela kojih se još stide njihova djeca i djeca njihove djece? Kako se može dogoditi da se u ljudima, koji su generacijama živjeli u slozi i miru, zapali takva mržnja da susjed ubije susjeda, prijatelj usmrti prijatelja, samo zato što su druge vjere? Kako se može dogoditi da oni, premda u neznatnoj manjini, zavedu skupine drugih ljudi tako da zaborave i obesnaže sve što ih povezuje s Bogom sve dok u njima ne ostanu samo demoni? I kako se može dogoditi da se ta kob ponavlja, u svim vremenima, u svim narodima, u svim kulturama čovječanstva koje u tim stravičnim trenutcima povijesti sami sebi pljuju u lice... Stravične događaje neizrecivo su razjarili kurdski konjanici nakon odlaska Taifuna i njegovih vojnika. Od izlaska do zalaska sunca trajalo je zatiranje, sat za satom, minutu za minutom stijene klanca odjekivale su od urlanja krvnika i vrištanja njihovih žrtava, a da se pritom nebo nije smračilo niti dignula oluja da dokrajči klanje i davljenje. Neometane od zemaljskih i nebeskih sila, razularene horde opljačale su i orobile stotine ljudi prije nego što su ih ustrijelili ili dotukli. Mase mrtvih i polumrtvih tijela bacali su u ponor u kojem se sraz smrskanih tijela miješao s vapajima još živih ljudi koji su čekali smaknuće. Mnogi su u tom paklenom užasu izgubili razum i spasili se u ludilu. Muškarci i žene gledali su kako im komadaju djecu prije nego što bi iskrvarila ili im se tijela smrskala na stijeni. Podivljale od tih prizora, majke su dobrovoljno skakale za njima u smrtnu dubinu ili se bacale u rijeku da skrate patnju. Muškarci su preklinjali za milost i nudili koljačima vlastite žene u zamjenu za svoj život. Kako bi grozota bila veća, neki su mučitelji katkada pristali na trampu i pustili nekoliko svojih žrtava. I dok se voda u rijeci crvenjela od krvi zaklanih ljudi, a na obali se gomilale barijere mesa, očajna ljudska bića, koja više nisu znala tko su, kao da nikad nisu imali imena, klečala su ispred krvnika s kojih se cijedila krv i zaklinjala ih da ih već jednom ubiju. „Tko voli Alaha i Poslanika, neka mi pomogne!“ dovikne zapovjednik u predahu svojim ljudima koji su se odmarali u sjeni jednog drveta. „Ruke su mi otežale, jedva se mičem.“ Odmahujući glavama, nijemi od iscrpljenosti, pušili su cigarete.

„Ako nas hoćete sve poubijati“, reče Elisa, „zašto to niste odmah učinili? Zašto ste nas kroz pola zemlje dovukli ovamo?“ Dotad je nisu dirali – ali ne zato da joj prištede patnje nego zato da bi je mučili više od drugih žrtava. Kao Taifunova „počasna gošća“ trebala je gledati masakr do kraja. Nekoliko se puta onesvijestila, ali njezini su je mučitelji stalno vraćali u pakao. Čak su je hranili i pojili kako bi skupila snagu. „A što bismo s vašim truplima?“ odvrati starješina. „Samo bi zaudarala i zagadila zrak u našim selima!“ On protrlja umornu ruku. „A zašto da sami obavimo cijeli posao? Hajde!“ zapovjedi on i upre prst u gomilu mrtvih i polumrtvih tijela na zemlji. „Prihvati se posla s nama!“ Elisa se s nevjericom zagleda u njega. „Ne“, reče ona kad je shvatila što on od nje traži. „Neću to raditi.“ „Hoćeš li da te umjesto njih bacim u rijeku? „Molim Boga da to napokon učinite.“ „Vraga ću to učiniti!“ Uhvatio ju je za vrat i strgnuo joj odjeću. „Već se veseliš, ha?“ reče i rastvori hlače ne ispuštajući je iz ruku. Kurdi su to gledali sa strane i smijali se. Elisa je pokušavala objema rukama pokriti svoju golotinju. Zapovjednikov ud protezao se prema njoj prijeteći poput koplja. „Sagni se, kurvo!“ Zavrtio ju je tako da se našla okrenuta leđima ispred njega. U sljedećem trenutku osjetila je njegovo spolovilo među nogama i nemoćno sklopila oči. U njoj je sve bilo crno i prazno. Ne, ona uopće nije ovdje, ona nije Elisa, ona nema imena, ona nije čovjek, nije žena, ona je nekakvo drugo biće, drvo o koje se trlja pas, ništa više... „Sviđa ti se to?“ Kurd pljune u šaku i gurne je među njezine noge. „Moraš doživjeti raj prije nego što zauvijek odeš u pakao...“ „Ne...“, krikne on iznenada i u istom se trenutku sruši. Kad je Elisa dignula pogled, bila je među mrtvima. Ispred nje je stajao Aram okružen tucetom crnih anđela. Njegovo je lice bilo sniježnobijelo, a oko mu je plamtjelo kao živa žeravica. U ruci je držao kamen crven od krvi.

22

KOBILA JE FRKTALA I POIGRAVALA NA MJESTU. Felix ju je energično tjerao naprijed, ali ona je, raširenih nozdrva od straha, uporno stajala ispred jednog grma i nije htjela ni koraka dalje. Nečega se uplašila, nečeg nevidljivog – čega, Felix nije mogao otkriti. „Hajde, ooo“, reče on i potapša je po vratu. „Budi dobra, ljepotice, budi dobra...“ Vozač teretnog vozila Crvenog križa nije našao nikoga tko je mogao popraviti slomljenu osovinu pa se, umjesto s kovačem, vratio iz sela s dva konja. Felix je nasreću bio vješt jahač, pa su mogli nastaviti potragu u sedlu. U međuvremenu se njihova nezgoda pokazala čak korisnom. Kroz klanac, u koji je prešla stepa, ne bi nipošto prošli autom. Felix iznenada osjeti kako se životinji ispod njega napinje svaki mišić. Kobila se stanjila, doslovce se skupila između njegovih bedara, a u sljedećem se trenutku propela. „Ooo... miiiir... Dobro je...“ Jedva se uspio održati u sedlu. Čvrsto držeći noge u stremenu, gornjim se dijelom tijela priljubio uz kobilin vrat da se ne prevrnu te je udario bičem. Ona se naglo pokrene i s krajnjim naporom preskoči grm. Felix se iznenada našao na ravnjaku koji se dizao iznad ponora. Odlučno uspori konja kako preko ruba litice ne bi pali u dubinu u kojoj je šumila divlja rijeka. Zavrtjelo mu se u glavi kad je pogledao u ponor. Ispod njegovih nogu, u divljim vodama, posvuda su plivala trupla – stotine mrtvih... Bili su uklinjeni poput naplavljenog drvlja, svežnjevi ljudi, osakaćenih ili smrskanih tijela, koja su se vrtložila prema brzici gdje su se gomilala ispred stjenovitog suženja ili ih je rijeka naplavila na obalu. Felix je zaprepašteno okrenuo glavu od tog prizora. No krv mu se ponovno sledi u žilama. Kao da je Bog sav svoj gnjev izlio na ovaj komadić zemlje. Sve je bilo prekriveno truplima – u jamama, pod drvećem, među grmljem ležala su mrtva tijela, poput ljudskog otpada nakon sablasne svečanosti: silovane žene u razderanim

haljinama, rasporena muška tijela, između njih raskomadani leševi staraca i djece. Jedna djevojčica s lutkom u ruci zurila je otvorenih, staklenih očiju u nebo kao da ondje traži spas. Samo korak dalje na travi, pokraj trupla jednog Kurda smrskane lubanje, ležala je Biblija obmazana izmetom, a zlatni je križ svjetlucao između smeđih pruga. Felix sjaši i preda uzde svojem pratiocu koji je u međuvremenu također stigao na ravnjak. „Ostanite s konjima. Ja ću malo pogledati okolo.“ „Ne bi li bilo bolje da pođem s vama? Konje možemo privezati.“ „Ne“, odbije Felix. „To moram sam učiniti.“ Zrakom se širio pakleni smrad. Felixu se stezao želudac, od mučnine i straha... Nije li bolje ostati u neizvjesnosti i smjeti se nadati nego doznati nešto stravičnije od svakog straha, ma kako velik bio? Najradije bi pobjegao, ali ako to učini, kako će preboljeti slike koje je ovdje vidio? Ne, nije imao izbora. Mora naći Elisu, mora znati što se s njom dogodilo. Na ovaj ili onaj način... Dao se u potragu premda ga je to stajalo nadljudske snage. Sve muke, sve ljudske patnje što ih je vidio kao liječnik nisu bile ništa u usporedbi s paklom koji mu se pružao pred očima. Svladao bi ga iznova strah pri svakom pogledu na žensko lice, pokraj svakog ženskog tijela koje bi okrenuo na leđa. Strah da će istini pogledati u lice bio je jači od njega. „Bože moj... ne!“ Pregledao je desetke mrtvih tijela, a tada ju je iznenada ugledao – golu, u jami, poput uginule životinje. On se sagne, položi je na svoje krilo, šapne joj ime. „Elisa...“ Nije se micala, njezina je glava nepomično mirovala na njegovoj ruci. Gladio ju je po licu, dozivao je, ponavljao njezino ime kao čarobnu formulu kao da je time može dozvati u život. Oči su joj bile sklopljene, usta otvorena kao da će mu nešto reći, posljednji put. Felixu se učini da čuje njezin glas i obuzme ga tuga, a srce mu se stegne tako snažno da nije mogao zaplakati. „Oprosti mi“, promuca on. Riječi mu se učiniše besmislenima kao i život. „Molim te, oprosti mi... gdje god bila... ljubim te... zauvijek i za sva vremena...“ Lice joj je zatreptalo, jedva zamjetno, a tada je otvorila oči i pogledala ga. Njezine su se usne pokrenule, stale šaptati pojedine glasove, slogove, riječi. „Fe...lix... jesi... jesi li... to... doista... ti...?“ Glas joj je bio tako tih da je jedva razabirao riječi. Ipak, nije bilo dvojbe: ona je živa... živa! Suze su mu navrle na oči i potekle licem dok se naginjao nad nju da joj

lice prekrije poljupcima. „Da, Elisa, to sam ja... Zaboga... Elisa... Anđele moj...“ Neprekidno je mucao te riječi, riječi izbavljenja i sreće. Iznenada Felix začuje jedan glas. „Kimsiniz? Tko ste vi?“ Felix se okrene. Iznad njega stajao je muškarac koji se doimao kao da je ustao iz carstva mrtvih. Njegovo blijedo, upalo lice bilo je grimasa boli, tuge i gnjeva. Nije imao desno oko, a na njegovu mjestu visio je nabor uvele kože. „Tko ste vi?“ upita ga Felix na francuskom. Neznanac ga je gledao tim svojim jednim okom poput sablasti. Je li razumio pitanje? Umjesto odgovora, čovjek se okrene i ode. „Felix“, šapne Elisa i nasmiješi se.

ŠESTA KNJIGA

Sin – 1918.

1

SNIJEG JE BEŠUMNO sipio na sedam carigradskih brežuljaka i prekrivao kuće i ulice tankim, bijelim slojem, a na groblju Sultanahmeta ispred tek iskopane rake okupila se žalobna skupina ljudi. Golo drveće uzdizalo se prema sivom zimskom nebu, nijemi glasnici smrti koji su na veliko umiranje pozvali k sebi i Abdul Hamida. Da, posljednji svemoćni osmanski car – „sjena Božja na zemlji, sultan nad sultanima, vladar vjernika, gospodar dvaju kontinenata i dvaju mora, zaštitnik svetih gradova“ – zauvijek je napustio ovaj svijet. Kad je izbio Balkanski rat, novi vlastodršci vratili su Abdul Hamida iz Soluna u prijestolnicu da ga zaštite od fronte koja se približavala, te ga smjestili u palaču Beylerbeyi, nekadašnju državnu rezidenciju na azijskoj strani grada, u kojoj su prije prebivali inozemni državni poglavari kad su dolazili sultanu u posjet. Iz te palače, posljednje postaje njegova progonstva, morao je nemoćno promatrati kako njegovu zemlju stalno potresaju nove kušnje, kako njegovo nekoć neizmjerno carstvo komad po komad prelazi u ruke njegovih neprijatelja. Nitko nije znao bolje od njega kako malo njegova zemlja tim ratom može dobiti, a kako mnogo izgubiti, ali nitko nije pitao za mišljenje njega, starca, bolesnika na Bosporu. Vođe „Odbora za jedinstvo i napredak“ prokockali su svojim hazardom budućnost Osmanskog Carstva, njegovo životno djelo zauvijek se srušilo. No smrt, za kojom je čeznuo od povratka u glavni grad, čekala ga je još četiri duge godine. Dotučen teretom svojih misli, proveo ih je u oskudno namještenoj sobi koja je gledala prema kopnu kako bi bio pošteđen pogleda na bijele palače Yildiza, dok se u europskim kancelarijama već raspravljalo o tome kome će jednoga dana pripasti Carigrad kad završi veliko umiranje. „Allahu ekber“, odjekivalo je grobljem. „Bog je velik!“ Samo jedna Abdul Hamidova žena ostala je s njim do posljednjeg dana u progonstvu – Saliha, jedina od stotina žena koja ga je doista ljubila. Žrtvovala je najljepše godine svojeg života kako bi ga njegovala i tješila u njegovu očaju. No, pristup njegovu grobu bio joj je zabranjen. Smrzavajući se, čekala je ispred grobljanskih vrata, u pratnji dvojice eunuha, da završi dženaza, sprovod. Tom su obredu smjeli prisustvovati samo muškarci – nazočnost žena rastjerala bi anđele koji

lebde oko groba kako bi pokojnikovu dušu otpratili u raj. „Hvala neka je njemu u čijim je rukama vlast nad svime i komu ćete se svi vratiti!“ Abdul Hamid izdahnuo je na Salihinim rukama, i prošlo je samo nekoliko sati otkako mu je brisala znoj s čela i vlažila usne. Na smrtnoj postelji okrenula mu je lice prema Meki kao kod pet dnevnih molitvi, u znak da u smrti kao i prije u životu sve svoje težnje usmjerava prema Bogu. Držala ga je za ruku i naglas mu izgovarala molitvu o vjeri u jedinoga Boga, a on ju je za njom ponavljao, pa su, prije nego što mu je anđeo smrti oduzeo životni dah, njegove posljednje riječi bile: „Nema boga osim Tebe!“ Skinula je odjeću s njegova mrtvog tijela i pokrila ga platnenim pokrivačem. Sklopila mu je oči i omotala glavu povezom. Očistila mu je usta i nosnice, oprala ruke i noge, lice, glavu i naposljetku cijelo tijelo kako bi potpuno čist stupio pred Boga te ga zatim umotala u bijelo, namirisano platno, u kojem su ga sada muškarci, unutar grobljanskih zidova, nosili do kabura, groba. „Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.“ Dok su te riječi odjekivale grobljem, Saliha je bila uvjerena da čuje kako padaju grude zemlje i prekrivaju grob. Sada je bio trenutak kaburskog azaba, kaznenog suda, jer su anđeli pokojniku oko vrata objesili svitak na kojem su bila zabilježena sva njegova dobra i zla djela. I postavljala su mu se pitanja tko mu je Bog i Vjerovjesnik, pitanja o vjeri i molitvama, i ako je na sva pitanja odgovorio točno, obećali su mu spas i nagradu u raju. „Oglasit će se truba, i tada će oni iz svojih grobova pohrliti svojem Gospodaru.“ Saliha sklopi oči. Pred sobom je vidjela Abdul Hamida kako u pratnji anđela dolazi na most, uzak, opasan mostić koji je na vrtoglavoj visini prelazio iznad paklene vatre u rajski vrt. Oprezno je koračao. Hoće li ikada stići na drugu stranu? Dok su samo malobrojni pravednici nesmetano stizali u taj vrt, na stotine prokletih padalo je u dubinu, u bijesno razbuktane plamenove. „A što će sada biti s nama?“ Kad je Saliha digla pogled, pred njom je stajao Mesud, Abdul Hamidov devetogodišnji sin. Osamljenost njegove duše čitala mu se na licu. Suze su mu tekle niz obraze i stapale se na njegovoj svijetloj, djetinje čistoj koži sa snježnim pahuljicama. Pogled na njega parao joj je srce. „Dođi k majci“, reče ona.

Tiho jecajući, bacio joj se u zagrljaj. I dok je skrivao glavu na njezinim prsima a Saliha ga utješno gladila po vlažnoj kosi, iz daljine se približavalo prijeteće brujanje motora. Ne ispuštajući dječaka iz svojega zaštitničkog zagrljaja, Saliha se okrene. Nalik na nadnaravno velike željezne ptice, na carigradskom nebu uzdizala se eskadrila zrakoplova s turskim polumjesecom.

2

U SRPNJU SU BRITANSKI BORBENI ZRAKOPLOVI izvršili prve zračne napade na Carigrad, i tijekom ljeta u stanovništvu je tako porastao strah da je u međuvremenu oduševljenje za rat konačno splasnulo. Ljudi su čeznuli još samo za mirom kakav god bio. Dok se sa svakim danom opskrba u glavnom gradu sve više pogoršavala, u Odboru za jedinstvo i napredak ojačale su civilne snage koje su u jesen sve više stjecale premoć sve dotle dok se u rujnu dogodilo nešto gotovo nezamislivo: Enverpaša, ministar rata i naoko najmoćniji vođa mladoturskog režima, razriješen je dužnosti vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Igra je završila. Vlada je igrala na krivu kartu – poraz na strani Njemačke više se nije mogao spriječiti. Na tajnoj kriznoj sjednici sastali su su Enver i Talaat sa svojim najodanijim suborcima radi poduzimanja mjera za razdoblje nakon kapitulacije. Nitko nije ni najmanje dvojio o tome kako će pobjednici s njima postupati. Čekao ih je veliki obračun. „A što je s armenskim pitanjem?“ zanimao se Taifun. „Armenskog pitanja više nema“, prkosno odvrati Talaat. „Za rješavanje tog pitanja učinili smo u tri mjeseca više nego Abdul Hamid u trideset godina. Carstvo smo potpuno očistili od kršćanskih mikroba. Ni Meka ne može biti čistija.“ „Znam, gospodine predsjedniče Vlade, a što se tiče stanja u našoj zemlji, potpuno se slažem s vama. No, uza sve poštovanje, vanjska situacija se dramatično promijenila. Od svibnja postoji armenska republika. Vlada u Erevanu učinit će sve da nas pozove na odgovornost za deportaciju. A ako naši neprijatelji osvoje našu prijestolnicu, odvući će nas pred međunarodni sud.“ „Nismo bili sami. Nijemci su nam pomagali. Ni Englezi ni Francuzi neće biti tako ludi da cara Wilhelma zbog nekolicine mrtvih Armenaca...“ „Oprostite ako ponovno griješim. Nijemci su samo držali zastor iza kojeg je nestalo milijun ljudi – ovdje, u našoj zemlji.“ „Milijun?“ upita general Džemal. „Zar ih je doista toliko bilo?“ U njegovim tamnim

očima nazirao se strah za goli život. „Kakve to ima veze?“ odvrati Enver. „Sada je važno poduzeti mjere opreza radi vlastite sigurnosti. Što je s uredom za deportaciju?“ Taifun zauzme stav pozor. „Raspušten je, kako je dogovoreno.“ „Vrlo dobro.“ Enver se obrati Talaatu. „Kako je na političkoj strani?“ „Sada pripremamo pomilovanje za sve armenske pobunjenike. Cenzura je ukinuta, vlada sloboda tiska. Osim toga, pozvali smo političke prognanike da se vrate u zemlju i sudjeluju s nama u obnovi našeg društva.“ „Hoće li to biti dosta da spasimo svoju kožu?“ upita general Džemal. Nastane sumorna tišina u kojoj se čulo samo pucketanje Talaatovih ruku. Sve su oči bili uprte u Envera. General je poniknuo pogledom. Odjednom se doimao umornim i iscrpljenim poput starca. Dok je Taifun gledao svojeg vođu u tom stanju, uhvatio ga je strah – prvi put otkako je bio u Enverovoj službi. Gušio ga je, ruke su mu se ovlažile, a njegovo srce, koje je dosad hladnokrvno radilo sve te godine u kojima je izvršavao sve zapovijedi, odjednom je počelo nekontrolirano kucati. Bože moj, što su to učinili? Nakon beskrajno duge stanke Enver odmahne glavom. „Ne, naravno, neće biti dosta“, reče uzdahnuvši. „Morat ćemo otići iz zemlje. Međutim, imamo još nekoliko tjedana vremena da sredimo ono što moramo srediti.“ Njegove se crte lica ponovno napnu. Frčući brk, on pogleda Taifuna. „Jeste li stupili u vezu s američkim osiguravajućim društvima?“ Taifun se nakašlje da se oslobodi stezanja u grlu. „Pobrinuo sam se da dobijemo cjelovit popis svih Armenaca koji su zaključili policu osiguranja. Dotične osobe nemaju nasljednike koji bi mogli postaviti zahtjev za dospjeli novac. Vlada je, dakle, pravni korisnik.“ Enverovo se lice razvedri. „A trgovačke organizacije?“ „Zaplijenili smo potrebnu robu i držat ćemo je u svojim skladištima sve dok cijene dovoljno ne porastu. Ta mjera ima zadovoljavajući učinak. Većina namirnica stoji već dvadeset puta više od prvobitne cijene, a lijekovi čak pedeset puta.“ „Znači, ostaje samo pitanje bijega.“ Enver malo razmisli, pa se ponovno obrati Taifunu. „Hoćete li se vi za to pobrinuti?“ „Kako zapovijedate.“ „Onda predlažem da što prije razgovarate s našim njemačkim prijateljima. Mislim na topovnjaču.“ On mu se posve približi, pa Taifun osjeti miris njegova losiona za brijanje, te mu stavi ruku na rame. „Uzdam se u vas. Vi ste moj najbolji čovjek.“

3

„BRZO, BRZO! SVE PRIPREMITI ZA OPERACIJU!“ Dok su bolničari stavljali na stol čovjeka koji je krvario, Felix je navukao kutu. „Eter?“ upita Elisa. „Ne, kloroform. Moramo požuriti.“ Ranjenik je bio mladi turski vojnik. Elisa mu stavi na lice masku za anesteziju. Dok je narkotik kapao na gazu, promatrala je njegovo lice. Nije još imalo ni jednu jedinu boru. Dva nijema zelena oka zurila su s tog lica u nju kao da mu je ona jedina nada. „Jesmo li spremni?“ upita Felix. Elisa mu još jednom provjeri puls i disanje, zatim kimne i pruži Felixu skalpel. Jedna eksplozija trgnula ju je u zoru iza sna, kako se to često događalo posljednjih tjedana. Nitko nije znao uzrok. Armenski napad? Osvetnički protuudarac vojske? Ili kurdska akcija? Nije bilo važno. Žrtve su uvijek bile iste: jadni, nevini ljudi koji nisi imali ni najmanje veze s tim činom. Čas vojnici, čas žene i djeca, čas Turci, čas Kurdi, čas Armenci. „Kakav je puls?“ „Stabilan.“ „Moramo zaustaviti krvarenje. Tufer!“ Vojnikov trbuh izgledao je kao raspucana rajčica. Dvije krhotine granate već su uklonili, ali jedna je još ostala u donjem dijelu trbušne šupljine. Felix je mirno i pozorno nastavio operirati. Elisa se još morala čuditi koliko se promijenio posljednjih godina. Od bezbrižna mladog čovjeka, kojega je slučaj donio u Carigrad, postao je ozbiljan i savjestan liječnik koji nije nikome dopuštao da mu išta naređuje nego je sam donosio odluke. Premjestio se u ovu bolnicu protiv volje svojeg tasta jer je htio nešto pridonijeti ublažavanju ratnih nevolja. I dok je Elisa morala učiti od njega sve što mora znati bolničarka, on je od nje čak učio turski kako bi mogao razgovarati sa svojim pacijentima. Jedan od pobočnih stožernih časnika uđe u operacijsku dvoranu. „Brzojav za vas,

gospodine profesore.“ Felix odmahne glavom. „Ne sada!“ Ne dignuvši glavu, on nastavi svoj posao. Dok je Elisa spremala brzojav u džep, na susjednom stolu već su pripremali sljedećeg ranjenika. Bolnica je bila u Harputu, glavnom gradu pokrajine, na podnožju Taurusa, i ovdje, u srcu Anadolije, skorašnji kraj rata nije se ni nazirao. Naprotiv. Otkako je proglašena Republika Armenija, turska je vlada huškala Kurde u toj regiji protiv malobrojnih Armenaca koji su ovdje još živjeli i podjarivala strah od velikoarmenske države koja će, kako su govorili, protjerati sve Kurde. Gotovo svakodnevni napadi s obje strane bili su posljedica tog huškanja, pa su Felix i Elisa boravili u bolnici od jutra do mraka i zbrinjavali ozlijeđene u operacijskoj dvorani. „Ah, konačno!“ reče Felix dižući kliještima posljednju krhotinu granate. Kad mu je Elisa pružila iglu i konac da sašije ranu, pogledi su im se na trenutak sreli. Njegov ju je smiješak dirnuo poput nježna milovanja i prožeo ju je prekrasan čulni osjećaj od kojeg se gotovo zastidjela. Otkako su ovdje zajedno živjeli, bili su okruženi smrću i uništavanjem, ali Elisa još ipak nije nikada bila tako sretna. Felix i ona uselili su se u mali stan u aneksu bolničke zgrade, u kojem je jedva bilo mjesta za stol, krevet i ormar, ali njoj se činio poput palače. Je li doista moglo postojati nešto kao kismet? Prije nije nikada htjela vjerovati u kismet bojeći se da je ne zarobi. U međuvremenu više nije bila tako sigurna. Ako je kismet postojao, poprimio je Felixov lik – on je bio ispunjenje koje joj je predvidjela sudbina, melodija koju je oduvijek, od samog početka, nosila u sebi. Samo povremeno, kad bi pomislila na svršetak rata, u nju bi se uvukla tajna tjeskoba. Nije imala pojma što će se s njima poslije dogoditi. Felix je, kao i ona, izbjegavao razgovor o tome. Katkada bi poželjela da rat nikad ne završi. On je bio čuvar njihove ljubavi. „Kakav je to brzojav stigao jutros?“ upita Felix kad su kasno u noći izišli iz bolnice. „Izvoli“, reče Elisa i pruži mu omotnicu. „Naslovljen je na tebe.“ Zastao je pokraj svjetla fenjera koji je obasjavao stubište pred ulazom. „Iz Berlina je“, reče on namrštivši se kad je vidio tko ga šalje. „Od tvoje pukovnije?“ „Ne. Od tasta.“ Elisa osjeti kako joj se steže želudac. Mora li se Felix vratiti u Njemačku? Činilo se da i on oklijeva. Umjesto da otvori omotnicu, pogledao ju je dignutih obrva i duboko udahnuo kao da mora skupiti hrabrost. „Hajde, reci već jednom!“ Nije sve ni izgovorila kadli je iza sebe začula kako je doziva tih glas. „Elisa!“ Ona se naglo okrene kao da ju je dotaknula sablast. Čula je taj glas već bezbroj

puta. „Ti?“ upita ona sumnjičavo. Napeto je zurila u tamu, ali ništa nije vidjela. „Gdje... gdje si?“ „Ovdje!“ sikne on. „Ovdje sam!“ Samo nekoliko koraka od nje nešto zašuška u grmlju, a odmah zatim pojavi se sjena između granja.

4

„ARAME!“ Kad ga je Elisa ugledala, odmah je znala što se dogodilo. Lice mu je bilo obliveno krvlju, a u ruci je držao pištolj. „Makni se sa svjetla! Ovdje vrvi od vojnika!“ Ona ga gurne ponovno u sjenu. Nasreću, i Felix je sve shvatio bez objašnjenja. „Ja idem prvi“, reče tiho. „Ako je zrak čist, dat ću vam znak.“ Elisa je šuteći čekala s Aramom u tami. Prošle su tri godine otkako se nisu vidjeli. Poslije masakra u klancu povukao se u ilegalu i priključio se „Osvetnicima“, armenskim borcima u pokretu otpora. „Jutrošnji napad... To si izveo ti, nije li tako?“ „Pssst!“ Jedan časnik izišao je iz zgrade, zastao na stubištu i pripalio cigaretu. Na jednom prozoru na bočnom krilu pojavi se jedan lik i mahne im. Zacijelo Felix. „Dođi“, reče Elisa kad se časnik udaljio. U sjeni bolnice šmugnuli su u susjedni trakt u kojem su bili smješteni liječnici i sestre. Felix ih je već čekao u stanu s pripremljenim zavojima na stolu. „Kakvo je stanje?“ upita Elisa. „Samo razderotina“, reče Felix. „Izgleda gore nego što jest.“ Dok je Felix Aramu zaustavljao krvarenje i zavojem omatao čelo, muškarci nisu progovorili ni riječi. Elisa bi bilo draže da su porazgovarali. Umjesto toga, vrebali su jedan drugoga ispod oka. Kad bi im se pogledi susreli, Felix se pokušavao nasmiješiti, ali nije mogao. Crte lica uvijek bi mu se razvukle u grimasu. S hodnika se začuju glasni koraci. „Idem pogledati što se događa“, reče Felix, preda zavoj Elisi te iziđe iz sobe. „Sada napokon reci, jesi li to ti bio jutros? Jesi ili nisi?“ upita ona kad su se za

Felixom zatvorila vrata. „Zašto pitaš kad i sama znaš odgovor?“ Dok mu je zamatala čelo, nastojala mu je uhvatiti pogled. No njegovo lice nije odavalo nikakve emocije. Sjedio je čvrsto stisnutih usana i čekao da mu Elisa previje ranu. „Da si barem zauvijek nestao, umjesto da si sada ovdje.“ „To sam i ja htio, ali nisam imao izbora.“ „Zašto nisi?“ upita Elisa. „Zbog... mene?“ Ruke su joj zadrhtale dok mu je kopčom pričvršćivala zavoj. „Trebam novaca“, reče on. „Moram pobjeći, u Rusiju ili u Erevan, ovisno o tome dokle stignem. U svakom slučaju, preko granice.“ „A ja bih ti u tome trebala pomoći?“ upita Elisa. „Nakon svega što si ovdje priredio?“ „Zar nisam i ja tebi pomogao?“ upita i Aram. „Jesi, pomogao si mi“, reče ona. „I to ti nikada neću zaboraviti.“ Na trenutak je ponovno bila u klancu sa svojim supatnicima, vidjela ljude kako umiru, slušala pucanje kostiju, osjećala Kurdovo tijelo kako se trlja o nju. Sve dok se Aram nije našao pred njom, s krvavim kamenom u ruci. „Kako samo možete činiti to što činite? Nanosite veliku nesreću.“ „Drugo nam ne preostaje. Činimo samo ono što moramo.“ „Okrutni ste kao i Turci! Zar ne shvaćaš?“ „Pravo je na našoj strani“, odvrati on. „A što je s vašim žrtvama? Danas smo cijeli dan operirali ljude koji su ozlijeđeni u vašem napadu. Ne samo vojnike nego i civile. Zaboga, što su vam oni skrivili?“ „Nismo mi krivi. Nismo mi počeli rat. Tlačitelji su zločinci, a ne potlačeni.“ „Prekini to, molim te. Bacite oružje. Nasilje uvijek donosi samo još veće nasilje.“ Ona ga pogleda, ali on ponovno izbjegne njezin pogled. „Molim te“, šapne ona. „Meni za ljubav.“ Njegove crte lica još više otvrdnu kao da je uopće ne sluša. Bora, oštra poput oštrice noža, ureže se okomito na njegovu čelu. Iznenada on digne glavu i pogleda je. „Sjećaš li se još... onoga otprije? Strica Nareka i plesnog ansambla makedonskih dječaka?“ Nesiguran osmijeh preleti mu licem i on joj stane šaptati onu staru pjesmu, tako tiho da ga je jedva čula. „Za brijegom livada stala, sočna i zelena, mala. Misliš da si u raju gdje ruže u ljubavi sjaju...“ Elisi zastane riječ u grlu. S povezom preko oka izgledao je kao zločinac, ali u

zdravom oku iznenada mu se pojavila sjeta od koje joj se srce stegnulo. „Prekini“, šapne ona. „Molim te. Nisi... nisi... nikada znao otpjevati tu melodiju kako treba.“ Vrata se otvore i uđe Felix uđe. „Bile su to samo Dorothee i Gabriele, dvije nove bolničarke. Zalutale su. Pokazao sam im gdje je njihova soba.“ Elisa ga pogleda ne shvaćajući o čemu uopće govori. „Koliko novca imamo?“ upita. „Novca?“ odgovori Felix. „Za što?“ „Nemoj me, molim te, pitati.“ Felix je oklijevao, gledajući čas Arama, čas Elisu. Zatim otvori lisnicu i pruži joj snop novčanica. „To je sve što zasad imam. No, ako nije dosta, mogu se sutra raspitati u banci...“ Još dok je govorio, Aram mu istrgne novac iz ruke. „Hvala“, reče ne gledajući Felixa. Digne se i uputi prema vratima, zatim se još jednom okrene. „Zbilja sam te ljubio, Elisa, ako ikoga mogu ljubiti.“ Razmijenili su poglede u jednom dugom, nijemom trenutku. Elisa osjeti kako joj naviru suze. Htjela ga je zagrliti, još jednom poljubiti, ali nije se mogla ni maknuti. „Dobro se čuvaj“, samo je šapnula. Aram kimne. Zatim naglo okrene lice od nje. „Ne zanima vas za što mi treba novac?“ upita Felixa. Felix odmahne glavom. „Ne“, reče on. „Mislim da sam ionako vaš dužnik.“

5

KAD JE ARAM OTIŠAO, u sobi je bilo vrlo tiho, a Felixu je ta šutnja odzvanjala u ušima poput grmljavine. Taj je čovjek ljubio Elisu. Je li mu ona uzvraćala ljubav? „Sada napokon otvori brzojav“, reče Elisa. „Kakav brzojav?“ upita Felix. „Pa iz Berlina, naravno. Od tvojeg tasta.“ „Ah, da, svakako... Oprosti!“ On izvadi omotnicu iz džepa i otvori je. Jedva se uspio usredotočiti na tih nekoliko redaka. „I... Što piše?“ „Da trebam otputovati u Carigrad.“ „U glavni grad? Zašto?“ „Zbog razgovora s Vladom. Po nalogu kompanije Čeličane i elektrane August Rossmann. Vjerojatno je riječ o nekakvom poslu. Štakori napuštaju brod koji tone, pa treba požuriti.“ „I? Što ćeš učiniti?“ Felix je oklijevao s odgovorom. Kad god je nešto odlučio, krivo je odlučio. Bilo je gotovo nemoguće suprotstaviti se zahtjevu njegova tasta. Zastupanje interesa kompanije bilo je u očima njegove žene i njezine obitelji jedino opravdanje za njegov boravak u Turskoj. Ako odbije odlazak u Carigrad, može odmah zatražiti razvod braka. Zašto to već odavno nije učinio? Zato što je bio prevelika kukavica? Ljubio je Elisu onako kako još nikada nije ljubio nijednu ženu, a njegov brak s Carlom bio je samo još lakrdija. No, ako to objavi, sigurno će ga povući iz Harputa – veze Augusta Rossmanna dopirale su do vrhova vojnog zapovjedništva. Služba u toj bolnici bila je Felixov pokušaj da skine sa sebe barem dio krivnje koju je snosio zbog strahota u tom ratu. Dao se zavesti od Turaka, pa ih je pred Bogom i svijetom oprao od krvi Armenaca. Od toga dana smatrao je svojom dužnošću ublažiti patnje ovdašnjih ljudi koliko god je mogao. Kada su 1917. godine protjerali iz zemlje američke

koncesionare te bolnice, nije oklijevao ni trenutka da preuzme vođenje bolnice, premda ga je tast htio poslati na naftna polja u Mosul. Pastor Lepsius, zastupnik Armenaca, omogućio je Felixu vezu s „Hulfsbundom“, udrugom njemačkih evangeličkih misionara, koja je sada, uz odobrenje turskih vlasti, vodila bolnicu. Sada je bio odgovoran za medicinsku opskrbu cijele regije. Je li se smio povući od te odgovornosti samo zato da bi još neko vrijeme odgodio rješavanje svojega privatnog života? „Što bi ti učinila na mojem mjestu?“ upita Elisu. „Ne znam“, odgovori ona. „Možda je taj brzojav mig sudbine?“ „Mig sudbine? Zašto?“ „Samo imam osjećaj“, reče Elisa i dodirne svoju brojanicu. Felix je shvatio. „Još nisi napustila nadu, zar ne?“ Elisa odmahne glavom. „Sigurna sam da ona živi u Carigradu. A predodžba da ondje živi s tim demonom...“ Nije dovršila rečenicu. Felix je nježno pogladi po obrazu. „Znam koliko ti Fatima nedostaje. Ali, kako da je nađemo? Otkako su Turci raspustili ured za deportaciju u Aleppu, Taifunu nema ni traga. Osim toga, ne znamo ni da li ona još živi s njim.“ On joj rukama obujmi lice i pogleda je. „Trebam li zbog toga svoje ovdašnje pacijente ostaviti na cjedilu?“ Elisa mu uzvrati pogled. Oči su joj bile suzne. „Jako se bojim za nju. Strahovito se bojim.“

6

„NAPUŠTAMO ZEMLJU!“ objasni Taifun. „Pourquoi, monsieur?“ upita Fatima. „Je n’en ai pas envie.“ „Žao mi je ako se tebi ne ide, ali bojim se da to ne mogu uzeti u obzir.“ „Zašto bih trebala otići iz te tvoje prekrasne usrane zemlje? Dok ovdje još ima vina i aspirina, ne vidim razloga.“ Ona mu nazdravi. „Ako uopće ikoga napustim, napustit ću tebe, mon chéri.“ Taifun se ugrize za usnu. „Moja je odluka konačna“, reče on. „Putujemo u Njemačku. Htio bih da ti otputuješ prije mene. Tvoj brod odlazi za tri dana. Trebala bi se početi pakirati.“ „Vraga ću se pakirati! Neću u Njemačku, neću nikamo. Pusti me na miru sa svojim besmislicama.“ Ne gledajući ga, ona otpije velik gutljaj vina. Taifun je prokleo dan kad joj je dao prvu čašu vina. Zaboga, u što se pretvorila? Bila je najljepša žena u carskom haremu, prekrasna pojava, pa su se i eunusi pri pogledu na nju izjedali od strastvene želje – a sada? Njezina je ljepota uvela kao što ujutro uvene prekrasni cvijet tekome, a njezina duša nestala je iza nevidljiva zida i gubila se sa svakim gutljajem, sa svakom čašom. No on ipak nije mogao živjeti bez nje. „Urazumi se napokon“, reče on. „Da se urazumim“, prezrivo odgovori ona. „Samo jedanput bila sam razumna onoga dana kada sam ostavila svoje dijete kako bih pošla s tobom.“ „Pusti sada stare priče. Sve sam sredio. U Berlinu nas čeka kuća, vila s dvadeset i četiri sobe.“ „Hoćeš reći – još jedna tamnica u koju ćeš me zatvoriti? A tko će me tamo čuvati? Ne, pusti me da pogodim!“ reče ona otežana jezika kad se htio usprotiviti. „Tvoja majka – je li tako? Stara vrana ne pušta me nikada iz vida.“ Svaka riječ pogodila je Taifuna kao pljuska. No, ponovno se svladao. „Ne budi glupa, ljubavi. Ne znaš što ćeš propustiti! To će te putovanje oraspoložiti. Odabrao

sam za tebe lađu Gloria Borussiae, najmoderniji linijski brod Hapag Lloyda. Ondje ćeš se izvrsno zabavljati. Svaki dan večera s kapetanom broda i ples.“ „Mrzim društvo. Samo me sprječava da pijem.“ „Molim te, Fatima, spakuj kovčege. Ovdje moram srediti još neke važne stvari, ali to neće potrajati. Čim budem gotov, doći ću za tobom.“ On načas zastane kako bi našao prave riječi. „Molim te, ljubavi, tako mora biti. Ako ostanemo ovdje, imat ćemo velikih problema.“ Ona mu prvi put uzvrati pogled. Je li napokon shvatila kako je to putovanje hitno? Nabrala je čelo s takvim naporom da joj je Taifun gotovo čuo misli. No, kad je napokon otvorila usta, njegova se nada rasprši poput prašine na vjetru. „Ah, klopka se, znači, sklapa?“ upita ona pakosno. „Ne možeš ni zamisliti kako čeznem za tim. Već tri godine sanjam o tome da vas napokon uhvate. Ne, neću propustiti tu predstavu. Bit će to svečanost, bolja od svake večere s kapetanom broda!“ Taifun zanijemi od pogleda na njezino lice koje je odražavalo takvu mržnju. Smjela je povrijediti njegov ponos, čak čast svoje zemlje i majke – sve je to prihvaćao. Samo ne tu mržnju, jer ona je pogađala tamo gdje je bio najranjiviji – u njegovu ljubav... Da, još ju je ljubio, nije ju mogao prestati ljubiti premda je sam sebe zbog toga prezirao. Ali, što je mogao protiv toga? Ona mu je nosila sreću, bila je jedina osoba koja mu je vjerovala... Ako ga napusti, njegov će neuspjeh biti potpun. Ne, to nije bila njegova odluka, on nije bio gospodar svoje sudbine. Kada je ona patila, on je patio još više; kada je bila tužna, nije mogao srediti misli, a kada ga je mrzila, mrzio je sebe dvostruko i trostruko zbog toga. Stotinu puta zaklinjao se sam sebi da će s njom prekinuti i stotinu puta dopuzao bi k njoj poput psa i ponovno joj dopustio da ga ponižava. Ispred prozora u utvrdi iznad gorućeg Vana bila mu je posljednji put žena. Otad je više nije ni taknuo. Svakim pogledom i svakom gestom otkrivala mu je koliko joj se on gadi, pa je samo alkoholu mogao zahvaliti što ga nije napustila. „Preslaba si da bi živjela sama“, reče on. „Moraš poći sa mnom. Drugo ti ne preostaje.“ „Tako, moram?“ Ona otpije gutljaj. „Da, možda sam preslaba da živim sama. Ali, to ne znači da ne mogu sama umrijeti.“ Ona spusti čašu. „Ne, neću napustiti ovu zemlju, nikada! Pa makar crknula.“ „Ali, dovraga, zašto? Što te ovdje drži?“ „Ti to dobro znaš – Elisa!“ Čuvši to ime, Taifun se više nije mogao svladati. „Elisa! Elisa!“ uzvikne on. „Uvijek iznova počinješ o toj gaduri. A ona je svemu kriva! Ona ima na savjesti našu ljubav! Da se nije pojavila u Vanu, sve bi bilo kao prije.“

Fatima ga uopće nije slušala. „Ako nađeš Elisu“, reče ona s nepopustljivošću koju joj je dao alkohol, „poći ću s tobom. Samo u tom slučaju. Inače ne idem nikamo.“ „Dovraga, kako to zamišljaš? Pa, rat je! A Elisa je Armenka! Dospjela je u tu prokletu deportaciju, samo nebo zna kako! Nemam pojma gdje se krije. Ne znam je li uopće živa.“ „I to da ti vjerujem? Pa ti si bio šef ureda za deportaciju!“ „Unatoč tome, Fatima, ne znam. Doista ne znam. Kunem ti se Alahom i Poslanikom! Kad bih to znao, onda...“ „Onda bi što?“ Umjesto odgovora, sklopio je oči. Doista nije imao pojma što se dogodilo s Elisom. Ostavio ju je s Kurdima u nadi da će oni dovršiti posao. Prošle su otad tri godine. No, može li biti siguran da je mrtva? Ne, svaki dan živio je u strahu da će se Elisa iznenada pojaviti. Zbog toga je i držao Fatimu skrivenu u palači s druge strane Zlatnog roga, pod paskom svoje majke. Osim njih dvoje, nitko nije znao gdje ona živi, pa ni njegovi nadređeni, kako je ne bi našao nitko tko bi je htio odvojiti od njega. On posegne za Fatiminom rukom. „Molim te, ljubavi, pođi sa mnom u Berlin. Sve ćemo ostaviti iza sebe i početi nov život. U Berlinu ćemo se ponovno voljeti, baš kao i prije. Znaš li još? Nosit ću te na rukama i razmaziti te kako još nijedan muškarac nije razmazio ženu. Bit ću ondje uvijek za tebe. Zauvijek!“ On je pogleda suznih očiju, ali Fatima odmahne glavom. „Reci mi samo jedno: jeste li je ubili?“ Kad je Taifun vidio njezino lice, nedvojbenu mržnju u crtama njezina lica, obuzme ga takav bijes da je u sebi osjetio još samo jednu želju – da je ubije. Objema rukama stisnuo ju je oko vrata, osjetio mekano meso ispod njezine kože, napetost tetiva, ustreptalu krv u njezinim žilama. Fatima ga je gledala u nevjerici, očiju iznenada punih smrtnog straha. „Taifune? Što ti je?“ Kad je osjetio kako ona krklja pod njegovim rukama ispunila ga je blažena opijenost. Krv mu je navrla u slabine, ud nabreknuo od žudnje. Napokon ima ponovno vlast nad njom! Napokon je ponovno muškarac! „Taifune? Što... što... to... radiš?“ Branila se koliko je mogla, izvijala se i otresala. No on je stane još jače stiskati i odluči da će stisak popustiti tek kad se više ne bude micala. Neće ga više nikada ponižavati – nikada, više nikada! Uto mu padne pogled na medaljon oko njezina vrata. Otvorio mu se poklopac. Iz unutrašnjosti medaljona gledalo ga je dojenče – njezin sin.

Bilo je to poput nadahnuća. Bože, pojavila se još jedna mogućnost da ponovno osvoji Fatimu! U istom trenutku njegov je ud splasnuo, a bijes zamijenilo bezgranično olakšanje. Njegov je stisak popustio sam od sebe, a njegove ruke se odmaknule od njezina vrata. „Zašto... zašto... nisi?“ upita Fatima dotičući vrat. „Htjela sam... htjela sam... Da si barem... to... učinio...“ „Ljubavi moja, anđele moj“, šapne on i prekrije joj lice poljupcima. „Ljubim te, ipak te ljubim! Vjeruj mi! Usrećit ću te, ubrzo! Sada će sve biti dobro...“

7

JEDNOGA PREKRASNOG POSLIJEPODNEVA potkraj ljeta Elisa i Felix dovezli su se vlakom u Carigrad i iskrcali su u Üsküdaru. Dok su trajektom prelazili preko Bospora, nad brežuljcima grada i nad morem protezalo se nebo tople, tamnoplave boje. Zlatne kupole džamija svjetlucale su na suncu, a bijele, zapjenjene kreste valova mreškale su se na vodi. No slika spokoja je varala. Kad su pristali u Peri, Elisa je vidjela samo kaos i bijedu. Gdje je bogatstvo, gdje ona poplava izobilja u kojoj se Carigrad prije gušio? Dok su se kočijom uspinjali na brežuljak Pere, suočavali su se s velikim siromaštvom u svakom kutu, u svakoj ulici, na svakom prozoru i vratima. Muškarci i žene, same kosti i koža, sjedili su na pločnicima i prodavali kućanske potrepštine, polugladni ljudi stajali su u beskrajnim repovima pred pekarnicama za komadić kruha, a ušljiva djeca u prnjama svađala su se s prosjacima za još jestive otpatke. Činilo se da su samo ulice nekako čistije i njegovanije nego prije. Na cestama su popravili udarne rupe, a francuske putokaze koji su desetljećima visjeli pokraj turskih zamijenili su njemačkima. Psi kojima su nekoć vrvjele ulice i trgovi, nestali su kao da ih je zemlja progutala. Mladoturska vlada, objasnio im je kočijaš, naredila je žandarima da ih pohvataju kako bi grad oslobodili od nečistih životinja, pa su ih sve strpali na jedan otok u Bosporu na kojem su se uzajamno požderali. Elisa se sjetila vučjaka koji joj je prišao u ono doba. Pitala se je li još živ. Elisino je srce jače zakucalo kad je s Felixom ušla u Pera Palace. Kako li je portir s njom bahato razgovarao kad se u tom hotelu, nakon protjerivanja iz palače suza, propitivala za smještaj. Nije se više sjećala njegova lica, ali čovjek koji ih je sada primio na recepciji gotovo ih je preplavio ljubaznim riječima i udvornošću. Na jednoj sofi sjedila je upadljivo našminkana žena, ali nije bila odjevena u francusku haljinu, nego je na sebi imala bavarski dirndl, a na glavi dvije smotane pletenice. „Mali! Odnesi prtljagu gospode u sobu broj 36!“ Elisa se okrene od recepcije i uputi prema stubištu. Uto ugleda prastaro, poznato, staračko lice. „Murate... ti?“

Hotelski sluga kimne glavom, prevelikom na njegovu malom tijelu, sa zaprepaštenjem na izboranu licu, ali samo na sekundu. Već u sljedećem trenutku nasmiješi joj se od uha do uha. „Elisa!“ reče on svojim pištavim glasom. „Kako sam sretan što vas ponovno vidim!“ Tako se zabezeknula da je ostala bez riječi. Kada je posljednji put vidjela patuljka, on joj je pokazao vrata – u onoj čajdžinici u kojoj su stanovali eunusi. Poslije toga napustila je Carigrad. „Kako dugo si već ovdje?“ upita ona samo da bi nešto rekla. „Već pet godina, od smrti sultan valide. Zaposlili su me ovdje kako bi se hotelski gosti imali čemu smijati.“ Bore na njegovu licu prodube se, usne mu zadrhte i oči ovlaže. „Strašno mi je žao zbog onoga što se dogodilo. Kad bih barem mogao vratiti vrijeme. Mi eunusi tugovali smo za Nadirom, bilo nam je kao da smo izgubili brata, a svi su drugi tvrdili da ste vi...“ Otkazao mu je glas. „Možete li mi oprostiti?“ Suze su mu tekle iz očiju. Elisa nije znala jesu li prave. Murat nije znao samo izvoditi čarolije, nego je mogao i zaplakati na zapovijed – tako je često glumio u saraju. No, je li to sada bilo važno? On je bio jedini čovjek kojega je otprije poznavala. „Znaš li možda gdje živi Fatima?“ S tjeskobom i nadom pogleda patuljka, ali on odmahne svojom golemom glavom. „Ne znam“, reče tiho. „Nisam je više nikada vidio.“ „Možda si nešto čuo o njoj?“ „Nažalost, ni to. Ali... ali, ako hoćete, mogu se propitati. Još poznajem masu ljudi.“ On se iznenada baci na pod i poljubi joj skut haljine. „Vjerujte mi, naći ću Fatimu za vas. Sve ću učiniti da ispravim svoju pogrešku. Samo ako mi oprostite...“ Dok je Elisa pokušavala nagovoriti Murata da se digne, u predvorje hotela uđe jedna njemačka medicinska sestra s jednim bolničarom. „Nije li ovo preslatko!“ oduševi se žena ugledavši njih dvoje. „Kao priča iz Tisuću i jedne noći...“

8

SUTRADAN UJUTRO ELISA I FELIX OTIŠLI SU U njemačko veleposlanstvo. Barun von Wangenheim čekao ih je u dvorani za audijencije s još dvojicom muškaraca koji su još bili, unatoč predvidivom svršetku rata, među najvažnijim i najutjecajnijim političarima u zemlji. Jedan je bio div i izgledao kao Ciganin, drugi je bio mnogo nježnijeg stasa, mršaviji, pa se sa svojim upadljivo lijepim licem i zasukanim brkovima doimao poput francuskog bonvivana. Felix ih je odmah prepoznao: Talaat i Enver. Iako su obojica bili u civilu, vidljivo su se iznenadili Elisinoj nazočnosti. Enver se prvi pribrao. Savršeno elegantno nagnuo se nad njezinu ruku. „Kakve li prekrasne ideje doći u takvoj šarmantnoj pratnji“, reče on. „Zavidim vam, gospodine profesore.“ Felix osjeti miris vodice za brijanje u kojoj se bivši ministar rata zacijelo kupao – probadao mu je nosnice kao vrhovima igala. I Talaat je pozdravio Elisu rukoljubom. Felix nije mogao shvatiti: ta dvojica imali su na duši tisuće ljudskih života, ali doimali su se prirodno i ležerno kao da se susreću u kazališnom foajeu. I Elisa je jedva uspjela sakriti osjećaje. Wangenheim je registrirao njezinu nelagodu, pa im je ponudio da sjednu. „Predlažem da se ne vrtimo kao mačak oko vruće kaše“, počne on. „Gospodine premijeru, hoćete li možda vi početi?“ Talaat je sklopio ruke, velike kao lopate, te počeo pucketati prstima. „Kruh za naftu“, reče on. „To je naša zamisao. Stanovništvo pati, naše su zalihe hrane na izmaku. Kruh, žito, lijekovi – nedostaje svega. No Turska još ima mnogo rudnoga blaga na kojem nam zavide sve europske zemlje.“ „Možete li se izraziti malo jasnije?“ reče Felix. Enver uzme riječ: „Nudimo vama, odnosno vašem gospodinu tastu, sljedeći posao: vi financirate program nabave namirnica, kojim ćemo se boriti protiv gladi u našem glavnom gradu. Zauzvrat turska Vlada daje kompaniji Čeličane i elektrane August Rossmann koncesiju za iskorištavanje naftnih polja, koja ćemo još pobliže odrediti, prije negoli Saveznici zaposjednu zemlju. Mislim da takva transakcija ne bi bila samo dobar posao za obje strane nego i humani čin.“ „Humani čin?“ Felixu je gotovo pozlilo kad je ponovno čuo tu frazu. Najradije bi

tog naparfimiranog ljepotana ispljuskao i slijeva i zdesna. „Nažalost, morao sam doživjeti“, reče on jedva se svladavajući, „kako vaša Vlada tumači humanost. Bio sam nazočan lakrdiji u Vanu kad su vaši ljudi...“ „Znam, znam!“ prekine ga Enver. „Nema isprike za ono što se ondje dogodilo. To su bili zločini i moraju kao takvi biti žigosani. No, budite uvjereni, poštovani profesore Mobius, da se pritom nipošto nije radilo o mjerama koje bi na bilo koji način bile povezane s vladinim odredbama ili naredbama. Ti grozni događaji bili su štoviše nekontrolirani, izopačeni ispadi, samovoljno obnašanje službene dužnosti pojedinih pokrajinskih čelnika, i ja vam se kunem da ćemo učiniti sve što je u ljudskoj moći da krivce pozovemo na odgovornost.“ On se nasloni u fotelji i pripali cigaretu. Felix je oklijevao ne znajući što bi učinio. Ne bi li se morao dignuti i otići? Talaat je ozbiljna lica promatrao svoje goleme šape, dok je barun von Wangenheim sklopio ruke na trbuhu i vrtio palcima. „Onda to i dokažite!“ Sve su se glave okrenule prema Elisi koja se oglasila u tišini. „Uhitite Taifun-pašu i dovedite ga pred sud. On je vodio deportaciju. Vidjela sam to vlastitim očima.“ Talaat je zurio u nju kao da vidi duha. Wangenheim duboko udahne. „Oprostite, gospođo“, odvrati Enver, „ali bojim se da stvari nisu tako jednostavne.“ „Svakako“, složi se Talaat. „Kamo ćemo dospjeti ako dovučemo svoje vojnike pred sud? To bi imalo katastrofalne posljedice za moral vojnika na fronti.“ „I ja vas moram moliti za razumijevanje“, nastavi Enver. „General Taifun je sigurno griješio. No on je sjajan časnik i nadasve sposoban organizator. Čovjek, nažalost, ne može birati ljude čija im je pomoć potrebna – ne u takvim teškim vremenima.“ „Hoćete li ga uhititi?“ odvrati Elisa. „Da ili ne?“ Enver povuče dim i neko vrijeme nije rekao ni riječi. Zatim iznenada baci opušak u pepeljaru i digne se. „Što bi moderna Turska bez vas divnih žena?“ reče on sa svojim najšarmantnijim osmijehom. „Stekle ste velike zasluge u obnovi zemlje. No dobro, neka bude onako kako hoćete.“ On sjedne za veleposlanikov stol i odvrti poklopac nalivpera. „Budući da smo se sada složili, gospodine profesore, ne bismo li sastavili mali ugovor?“ „Vrlo rado“, odgovori Felix. „No potpisat ću ga tek kad se ispuni naš zahtjev.“ Enverove oči opasno bijesnu, ali već trenutak kasnije njegovo lice poprimi uobičajeni izraz susretljivosti. „No dobro“, reče uzdahnuvši. „U svakom slučaju, moram vas zamoliti za malo strpljenja. Nisam siguran je li general Taifun uopće u Carigradu. Trebat će nam možda nekoliko dana da ga pronađemo.“ Smješkajući se i pokazujući

pritom svoje blistave bijele zube, još jednom se obrati Elisi: „Možemo li to tražiti od vas, madame?“

9

„TI IMAŠ SLUŠATI SVOJEG MUŽA!“ reče Hülya. „ Muškarci su iznad žena, a žene su im pokorne i privržene. Tako hoće Poslanik.“ „I zbog toga trebam putovati u Njemačku?“ upita Fatima. „Ne sjećam se da je to Poslanik igdje napisao.“ „Moj sin ti je učinio tisuću dobročinstava. Oslobodio te iz Sultanova bordela, a kako mu ti zahvaljuješ? Vrijeme je da te kazni. Ako se žene pobune, tada ih opominje i izbjegava u bračnom krevetu i tuče ih!“ Umjesto odgovora, Fatima napuni čašu. Kako li je samo prezirala tu babuskaru čija je zatvorenica bila već tri godine! Taifunova je majka u međuvremenu navršila sedamdesetu, i sa svojim kukastim nosom, grubim koščatim licem i srebrno-sijedom kosom izgledala je poput vještice. Fatima digne čašu i nazdravi joj. „Živio Poslanik!“ Hiilya se poput furije baci na nju i istrgne joj čašu. „Piješ vino kao kršćanska kurva!“ uzvikne ona. „Ogriješila si se o Alahovu volju! Ako sluga Božji pije vino, ne može piti i ostati vjernik.“ Ona bijesno tresne čašu u zid. U istom trenutku otvore se vrata i u sobu uđe Taifun. Fatima ga je vidjela kao kroz veo. Je li popila previše ili doista vidi ono što je mislila da vidi? Iza njezina muža u sobu je ušao eunuh, crn kao ugljen, u stambulinu i s fesom na glavi, kao da je pobjegao iz Sultanova harema. Za ruku je držao dijete, dječaka od najviše deset godina, otmjeno odjevenog poput princa. „Hoću svojoj mami“, kukao je dječak plačući i vukao eunuha. Taifun ga gurne prema Fatimi. „To je tvoja majka. Hajde, reci joj kako se zoveš.“ Dječak se još više rasplače. „Što... što to ima značiti?“ upita Fatima. „To je tvoj sin, ljubavi.“ Taifun joj se nježno nasmiješi. „Pronašao sam ga. Za tebe. On će sada zauvijek ostati s tobom. To ti obećajem.“ Fatima se osjećala kao da ju je udario grom. Iako je shvatila svaku njegovu riječ,

činilo joj se kao da joj se obraća stranim jezikom. „Kako samo možeš biti tako okrutan?“ šapne ona i posegne za bocom na stolu. „Moj sin je mrtav. Ubili su ga Armenci. Jesi li zaboravio?“ Ona prisloni bocu na usta. No ruka joj je tako drhtala da je prolila pola vina. Taifun joj uzme bocu. „Ne, nije istina. Tvoj sin je živ. Njegova je smrt bila laž, spletka Sultanove klike da ga otmu i odvedu u Solun. Ali, Abdul Hamid je sada mrtav, hvala Alahu, i sin se napokon može vratiti svojoj majci – k tebi!“ Fatima najprije pogleda Taifuna, zatim dječaka. To dijete bilo joj je potpuno strano. Ništa na njemu nije ju podsjećalo na dijete koje je rodila prije devet godina. Dječak se uplašeno uhvatio za eunuha zaprepašteno je gledajući. „Ne vjerujem ti ni riječi“, reče Fatima i okrene glavu, zgađena njegovim odvratnim pokušajem da je ponovno osvoji tuđim djetetom. „Moraš mi vjerovati!“ Taifun dovuče dijete k njoj, a drugom rukom zgrabi je za vrat i prisili da pogleda dijete. „To je Mesud – tvoj sin! Ti si ga donijela na svijet, on je tvoja krv i meso.“ Dječak zavrišti od straha i pobjegne natrag k eunuhu. „Molim te, vjeruj mi“, reče Taifun. „To je istina. Ovaj je dječak tvoj sin.“ Fatima mu pljune u lice. On se trgne, oči mu bijesnu od bijesa, i na trenutak je pomislila da će je udariti. No on je dignuo ruku samo da obriše pljuvačku. „Čekaj me ovdje“, reče on. „Odmah ću se vratiti. Tada ćeš se i sama uvjeriti. A ti“, obrati se eunuhu, „pazi na dječaka. Da ga ni trenutka nisi pustio iz vida!“

10

JOŠ PRIJE ZALASKA SUNCA Taifun se vratio sa ženom pokrivenom velom. Iako je Fatima vidjela samo njezine oči, odmah ju je prepoznala. „Saliha?“ Ne, nije se prevarila. Pred njom je stajala njezina stara suparnica, četvrta kaduna iz Sultanova harema, Abdul Hamidova posljednja zakonita supruga. No, kako je izgledala? Salihine oči bile su natečene, a pogled joj je bio zdvojan i preplašen. Kao da je na nešto bila prisiljena protiv volje. „Molim vas, Saliha“, zamoli je Taifun nježnim glasom, „ponovite ono što ste već rekli meni.“ Saliha je oklijevala. Nekoliko je puta udahnula kao da će progovoriti, ali nešto ju je sprječavalo. Fatimu obuzme ružna, neodređena slutnja, i molila je Alaha da je sve to samo san. Međutim, Saliha digne glavu i pogleda je. „Da“, reče gušeći se u suzama, „to je tvoj sin. Ja sam ga podizala umjesto tebe, u Solunu, u Abdul Hamidovu progonstvu.“ Taifun uhvati Fatimu za ruku, s izrazom punim strepnje na licu. „Vjeruješ li mi sada, ljubavi?“ Prije negoli je stigla išta reći, nepoznati dječak otrči i baci se Salihi oko vrata. „Mama, mama“, vikao je jecajući. „Gdje si bila? Gdje si bila tako dugo?“ Saliha ga zagrli i zakloni na prsima. U tom trenutku Fatima shvati da Taifun govori istinu: da, ovaj je dječak njezin sin, dijete koje je rodila... Kako je samo često sanjala o tom trenutku, kako je često zamišljala da grli Mesuda i lice mu prekriva poljupcima. No, sada, kada je taj trenutak došao, srce joj je ostalo hladno i prazno. Promatrala je Salihu i to dijete kao oduzeta, bez ikakvog osjećaja. „To je tvoj sin“, reče Taifun. „Ja sam ti ga vratio. Zar ga nećeš pozdraviti?“ On joj pun nježnosti kimne glavom. Ona osjeti kako joj tijelom prolaze hladni srsi pa povuče ruku kao da dotiče nešto prljavo. Taifunov topli smiješak, suosjećajno bodrenje u njegovu pogledu, sve joj je to samo otkrivalo kakvo je čudovište taj čovjek u čijoj kući i pokraj koga je živjela deset godina. A tada se u njoj probudi britak,

hladan razum, i zavlada njome jače od bilo koje omamljenosti u koju ju je mogao odvesti alkohol. „Znači, to si bio ti“, reče ona. „Ne Sultan i njegova klika, kako si uvijek tvrdio.“ „Što... što to... pričaš?“ promuca Taifun. „Znaš to vrlo dobro. Otmica... Ubojstvo Nadira... Elisina navodna krivnja... Sve je bilo tvoje djelo. Jer nisi htio moje dijete, jer si ga mrzio baš kao i Elisu. Jer si me htio samo za sebe.“ „Ali, ludo je to što govoriš! Zašto bih ja to učinio? Kako možeš tvrditi tako nešto?“ Uzeo je bocu i natočio joj vina. „Dođi“, reče i pruži joj čašu, „popij gutljaj. To će te smiriti. Sve je to previše za tebe – tvoj sin, sreća što ga napokon ponovno...“ Ona mu izbije čašu iz ruke i naglo se okrene prema Salihi. „Reci mi istinu. Je li bilo tako?“ Saliha je izbjegla njezin pogled. „Ja... ja... ne znam što je bilo“, reče tiho. „Samo sam htjela da Abdul Hamid bude sretan. I kad je poželio vidjeti svojeg sina... Pa on ga je jedini održao u životu. Mi... mi... smo mislili da si ti mrtva...“ Nije uspjela nastaviti. No njezina je šutnja bila rječitija od svih riječi na svijetu. „Znači, istina je...“ Iako je Fatima samo šaptala, njezine su riječi djelovale poput fitilja na buretu baruta. „Da!Da!Da!“ iznenada uzvikne Taifun. „Pa što si mislila kako je to bilo, glupačo? Zar si zbilja bila tako blesava da povjeruješ u moju priču? Što sam drugo mogao učiniti? Država je trebala Abdul Hamidov novac, a država je imala prednost! Država uvijek ima prednost! Važnija je od tebe i tvojeg prokletog kopileta! Važnija i od tvoje male bijedne sudbine! Država je nacija! Ona je budućnost Turske!“ Fatima se odjednom otrijezni. Već godinama nije bila tako trijezna kao u tom trenutku. „Ostavit ću te“, reče ona. Nije još sve ni izgovorila, a njegovu srdžbu zamijeni silni očaj. Lice mu se raspuknulo poput zrcala pogođenog metkom. „Molim te, Fatima, nemoj mi to činiti! Ljubavi moja! Anđele moj! Živote moj!“ On klekne pred nju, prihvati njezine ruke i primakne ih svojem čelu. „Ne smiješ me napustiti! Ti si sve što imam“, preklinjao ju je ljubeći joj ruke. „Ostani sa mnom! Sada će sve biti u redu! Bit ćemo sretni zajedno! Ti i ja i tvoj sin! Sve što sam učinio, učinio sam iz ljubavi! Iz ljubavi prema tebi! Moraš mi oprostiti! Vjeruj mi! Molim te!“ Njegov glas nadglasalo je lupanje brzih koraka u čizmama. Vrata se naglo otvore, i u sljedećem trenutku u prostoriju je ušao jedan časnik i nekoliko vojnika s uperenim

pištoljima. „Taifun-paša?“ „Da... Što je?“ promuca on, još na koljenima. „Što... što hoćete od mene?“ „U ime zakona“, odvrati časnik, „vi ste uhićeni!“

11

SAMO TJEDAN DANA NAKON UHIĆENJA POČEO je sudski proces protiv generala Taifuna, bivšeg guvernera pokrajine Van, u carigradskoj Palači pravde. Optužba je teretila okrivljenika da je samovoljno i bez zapovijedi vlade nečovječno zlostavljao i ubijao državljane armenskog podrijetla, koji su mu bili povjereni radi deportacije u takozvane sigurnosne zone. Elisa je pratila proces u sudnici s Felixom te s izvjestiteljima iz zemlje i inozemstva. Sudac je otvorio raspravu govoreći da sve optužbe treba bespoštedno objasniti i pritom se voditi samo načelima pravne države bez obzira na vojni ili politički položaj optuženika i drugih osoba koje su možda u to uključene. „Oči svijeta uprte su u nas i mi ćemo dokazati svijetu da ćemo dosljedno nastaviti put kojim smo krenuli uspostavom ustava, ukidanjem cenzure tiska te jamstvom prava na slobodu i osnovnih prava i da nećemo ni milimetra skrenuti s njega...“ Taifun je pozorno i koncentrirano slušao obrazloženja. U svojem modernom, europskom odijelu, koje je odjenuo umjesto uniforme, doimao se gotovo kao neutralni promatrač procesa. Sjedio je opušteno na optuženičkoj klupi, povremeno razgovarao sa svojim braniteljem i nešto bilježio. Samo su bljedilo na njegovu ionako bjeloputnom licu i nervozno titranje oko očiju svjedočili o njegovoj napetosti. Elisa ga je izbjegavala pogledati. Bojala se pogledati u oči tom čovjeku koji je, kako se činilo, na savršen način utjelovljavao ideal modernoga, prosvijećenog Turčina, ali koji je zapravo bio vrag, plod pakla. Hoće li mu taj sud presuditi? Ili je sav taj proces bio samo privid, farsa, poput „humanitarnog čina“ na kolodvoru u Vanu? Činilo se da Felix naslućuje njezine misli. Ona mu zahvalno uzvrati stisak ruke. Dugo se kolebala bi li uopće prisustvovala tom procesu, i tek kad je državni tužitelj objasnio da ne mora svjedočiti, odlučila je doći. Nije više htjela imati nikakve veze s obnavljanjem prošlosti. Nijedna presuda na svijetu nije mogla ispraviti zločine koji su se dogodili. No htjela se uvjeriti da Taifun neće umaknuti, htjela je vidjeti kako će mu presuditi i zatvoriti ga i da će Fatima zauvijek biti sigurna od njega. Samo zbog toga da se u to uvjeri strpljivo je podnosila torturu rasprave, torturu sjećanja u kojem su joj

se ponovno javile zorne slike masakra, stvarnije od onih u stvarnosti, torturu noći između pojedinih rasprava, u kojima se stalno budila sva znojna, s krikovima žrtava u ušima, lomljavom kostiju kad su padale u ponor... Podnosila je sve te muke samo zato da bi se to čudovište otpremilo iza brave i rešetaka. I da napokon nađe Fatimu, svoju sestru, koja je živjela negdje u tom golemom gradu. Ako je još uopće živa... General Enver dao je Elisi adresu na kojoj je Taifun živio u Carigradu, ali Felix joj je savjetovao da potraži Fatimu tek kad njezin muž postane bezopasan kako joj u posljednjem trenutku ne bi ugrozila život. Trebalo je dva dana da uhite Taifuna, ali kad su poslije toga Elisa i Felix došli u njegovu palaču, naišli su na prazninu. Ondje je bilo samo nekoliko namještenika, a oni Fatimu nisu vidjeli već godinama. Gdje je mogla biti? Enver je obećao da će pronaći njezino skrovište, ali još nije održao riječ. Taifun je navodno bio voljan surađivati u svakom pogledu, ali ne i u vezi s Fatimom, pa makar ga stavili na muke. Elisa nije znala bi li vjerovala tom političaru. Stoga je dala Muratu pedeset turskih funta da se propita za Fatimu. A obećala mu je još pedeset ako je nađe. „U ime naroda!“ Činilo joj se kao da se budi iz teška, olovnog sna kada se sudac nakon trećeg dana procesa dignuo da izrekne presudu. Kada se s drugim ljudima u sudnici dignula i Elisa, osjetila je da su joj ruke vlažne od nervoze. „Sud smatra dokazanim da je optuženik počinio nadasve okrutne zločine, kojima ga se tereti, protiv čovječnosti. Tome u prilog govori već i činjenica što je, unatoč svojem visokom vojnom položaju, osobno vodio program uništenja. Pritom ni u jednom trenutku nije djelovao po nalogu vlade; postrojba kojom je zapovijedao, takozvana Teskilati Mahsusa, nije ništa drugo nego horda bandita izvan zakona. Stoga sud smatra optuženika u potpunosti krivim te ga, prema Kaznenom zakoniku, članak 17, stavak pet, osuđuje na doživotnu kaznu zatvora. Zasluženu smrtnu kaznu izbjegao je samo zato kako se nepravda ne bi uzvratila nepravdom...“ Kad je presuda izrečena, Elisa sklopi oči. Doista su ga kaznili, Taifun će zauvijek nestati... Napokon je sve bilo gotovo, napokon se mogla dati u potragu za svojom sestrom, bez straha od tog vraga... I sama se začudila što ne osjeća samo olakšanje nego i zadovoljštinu. Bilo je to više nego što se nadala. Rukom pod ruku s Felixom napustila je sudnicu. Htjela se što prije vratiti u hotel. Možda je Murat već nešto doznao. U hodniku ih je čekao Enver-paša. Još je nosio generalsku uniformu. „Vjerujete li nam sada da su ti gnusni zločini bili samo nekontrolirani ispadi pojedinih pokrajinskih glavešina?“ Umjesto odgovora, Felix potpiše ugovor u kojem se obvezao da će uime kompanije Čeličane i elektrane August Rossmann isplatiti milijun rajhsmaraka Odboru za

jedinstvo i napredak. Ta njemačka firma dobit će zauzvrat od turske Vlade licenciju za eksploataciju svih mosulskih naftnih polja. Dok je Enver primao potpisani ugovor, odjednom je u hodniku nastao metež. Elisa se okrene. Odasvud su blicale magnezijske bljeskalice. Sputanih ruku, u pratnji četvorice žandara, Taifun je izlazio iz sudnice. Dok je Enver demonstrativno upirao prst u njega, reporteri su ga slikali za svjetski tisak. Elisa je htjela okrenuti glavu, ali nije mogla. Prvi put od početka procesa pogledala je Taifunu u oči. Njihovi su pogledi bili uklinjeni jednu dugu sekundu, poput ukrštenih mačeva. Zatim Taifun pogne glavu i do krvi se ugrize za usne. Elisa odjednom osjeti mržnju kakvu još nikada u životu nije osjetila, mrzila ga je svim svojim bićem, svakom vijugom svojega mozga. Zurila je u Taifuna kao opčinjena, ispunjena jednom jedinom željom. Bi li mogla ubiti tog čovjeka? U tom trenutku odjekne hitac, i Taifun se sruši. Dok se mnoštvo kričeći pokušavalo razbježati, jedan je muškarac u poderanoj odjeći otrčao niz hodnik. Elisi sine jedno ime, poput munje, ime koje je ujedno bilo i pitanje. Aram?

12

„RAT JE GOTOV! RAT JE GOTOV!“ „Posebno izdanje! Posebno izdanje!“ „Potpisano primirje!“ Bilo je to 30. listopada 1918. godine. Zlatno jesensko sunce obasjavalo je grad i njegovih sedam brežuljaka, ali je prohladan vjetar s Bospora već najavljivao skori dolazak zime dok su kolporteri razglašavali potpisivanje primirja u Mudrosu kojim je poraz Turske bio zapečaćen. S tim vijestima širilo se i neobično raspoloženje u stanovništvu. Ljudi su osjetili olakšanje zbog kraja velikog umiranja, ali i potištenost zbog kapitulacije. Hoće li se zemlja ikada oporaviti od te sramote? Gomila ljudi, koji su raspravljali o svršetku rata, stajala je ispred palače na čija su vrata pozvonili Felix i Elisa tog poslijepodneva. Raskošna zgrada, koja se uzdizala nedaleko od Sulejmanove džamije, bila je vlasništvo stare, osamljene udovice – Taifunove majke. Murat je Elisu poslao na tu adresu. Od jednog eunuha, kojega je poznavao još iz Sultanova saraja, doznao je da je Taifun navodno ovamo smjestio svoju ženu, u pritvor pod paskom svoje majke kako bi Fatimu sakrio od svijeta. Iz unutrašnjosti kuće približavali su se koraci. Elisa je opipala zrnca svoje brojanice. „Što misliš?“ upita ona Felixa. „Hoću li ikada ponovno vidjeti Fatimu?“ Vrata se otvore, i sluga u širokim hlačama i sa staromodnim turbanom na glavi uvede ih u palaču. U salonu, čiji su zidovi bili do stropa ukrašeni drvorezima, primila ih je mršava, koščata starica koja je skrivala lice iza vela. Kad joj je Elisa vidjela oči, pomislila je načas da stoji pred sultanovom majkom. „Tko ste vi?“ upita starica. „Što tražite u mojoj kući?“ „Tražim Fatimu, ženu vašeg sina.“ Kada je starica čula to ime, njezine se oči suziše u dva proreza. „Proklet bio dan kad je ta vještica ušla u njegov život!“

„Znači li to da je ovdje?“ upita Elisa. „Proklet bio sat kad ju je uzeo za ženu! Samo mu je donijela nesreću. Neka je Alah kazni vječnim prokletstvom!“ „Molim vas, pustite me k njoj! Ili je pozovite ovamo!“ Starica odmahne glavom. „Ne“, reče. „Te žene, koju ti nazivaš Fatimom, nema ovdje. Neka je hvala Alahu!“ Njezin je pogled otkrio da govori istinu. Elisa je bila tako zaprepaštena da je ostala bez riječi. „Možete li nam reći“, upita Felix na lošem turskom, „gdje je možemo naći?“ Umjesto odgovora, starica je dignula ruke prema nebu i sklopila oči te tihim, optužujućim glasom stala recitirati jednu suru iz Kur'ana. „No onima koji ne vjeruju bit će skrojena od vatre odjeća, a na glave će im se lijevati voda ključala, njome će se istopiti sve što je u utrobama njihovim, i kože...“ „Dajte me poslušajte!“ uzvikne Elisa. „Ako nije ovdje, gdje je onda? Moram je naći! Ona je moja sestra!“ „Zar ne vidite da se molim?“ odvrati starica ne otvarajući oči. Zatim ponovno spusti glas kako bi nastavila jadikovku: a za njih su još i od željeza maljevi kojima ih se u vatru tjera! Kad god htjednu da zbog teškog jada iz nje izađu, opet će u nju biti vraćeni i vikat će im se: ‘Iskusite ognja patnju!’“ Elisa sva zdvojna pogleda Felixa. Felix se ponovno obrati starici. „Ako nas možda želite o nečem obavijestiti“, reče on i spusti svoju posjetnicu na stol. „Evo naše adrese. Stanujemo u Pera Palaceu.“ „Pustite me na miru“, prosikće starica. „Razgovaram sa svojim Bogom!“ Elisa je htjela reći još nešto. No Felix odmahne glavom. Ne, od ove žene neće nikada doznati gdje je Fatima. Isti sluga, koji im je otvorio vrata, sada ih je ispraćao. „Zar nam ni vi ne možete pomoći?“ upita Elisa. Sluga im nijemo otvori vrata. „Molim vas“, reče Felix i gurne mu u ruku jednu kovanicu. „Važno je.“ Sluga uzme novac i bojažljivo se osvrne. „Moja je gospodarica rekla istinu... Fatima je nestala“, šapne. „Istoga dana kada je uhićen Taifun-paša. Otišla je s nepoznatom ženom. Otad nije dolazila ovamo.“ „Tko je ta nepoznata žena?“ „Ne znam. Nikad je prije nisam vidio.“

„Kako se zove? Kako izgleda? Gdje stanuje?“ Felix rastvori novčarku i izvuče jednu veliku novčanicu. „Evo! To je za vas! Ako nam možete dati bilo kakve naznake.“ Međutim, sluga je samo slegnuo ramenima.

13

VEĆ SE SMRAČILO KAD SU SE VRATILI U HOTEL. „Nemoj napustiti nadu“, reče Felix. „Naći ćemo tu nepoznatu ženu.“ „Ma kako?“ odvrati Elisa. „Nemamo nikakvo uporište.“ „Možda Murat ima kakvu ideju. On poznaje eunuhe iz saraja koji su još u gradu. Čini mi se da bi ta žena mogla biti iz harema.“ „Kako dolaziš na to?“ „Ne znam, samo imam osjećaj. Ako je Fatima otišla s njom, zacijelo je poznaje.“ „To ne mogu zamisliti. U haremu nije bilo prijateljica, samo je bilo suparnica.“ „A vas dvije?“ „Mi smo bile iznimke. Pa znaš što se s nama dogodilo.“ „Osim toga, ta neznanka nije naša jedina mogućnost.“ „Kakvu još priliku imamo? „Enver-paša.“ „Nemam u njega nimalo povjerenja.“ „Ni ja. No on će dobiti mnogo novca. A dat ću mu ga tek ako nam pomogne.“ Zajedno su prošli kroz staklena okretna vrata. „Ne boj se, Elisa. Naći ćemo je, obećajem ti. Enver će učiniti sve samo da novac... Ali, što se ovdje događa?“ Felix iznenada zašuti. U hotelskom predvorju gurali su se ljudi, uzbuđeno gestikulirajući, oko zdepasta muškarca u kojem Elisa prepozna baruna von Wangenheima. „Mogu samo ponoviti ono što sam vam već nekoliko puta rekao“, vikao je veleposlanik. „Svi njemački državljani moraju napustiti zemlju u roku od mjesec dana. To ne vrijedi samo za vojsku nego i za sve civile. To je naredba savezničkih pobjedničkih sila. Svako kršenje te naredbe bit će najstrože kažnjeno. Stoga vam savjetujem da hitno...“ Ostale riječi izgubile su se u metežu. Svi su veleposlanika stali salijetati pitanjima.

Elisa preplašeno pogleda Felixa. „A što će biti sada?“ Felix je oklijevao, a zatim je uhvatio za ruku. „Pođi sa mnom u Njemačku“, reče on. „Što to kažeš?“ Elisa je bila tako osupnuta da je povukla ruku. No Felix ju je čvrsto držao. „Ne želim se više odvajati od tebe“, reče on. „Htio bih da otputuješ sa mnom. Da zauvijek ostanemo zajedno.“ „Kako to zamišljaš? Oženjen si, imaš ženu u Berlinu.“ „Zatražit ću razvod braka.“ Čvrsto joj je držao ruku i gledao joj u oči. „Molim te, Elisa. Reci da.“ Ona mu uzvrati pogled osjećajući stisak njegovih ruku, dok su se u predvorju vojni savjetnici, inženjeri i trgovci sve glasnije obraćali njemačkom veleposlaniku. No do Elise nije dopirala ni buka ni uzbuđenje. Vidjela je samo ta dva oka, dva svijetloplava oka, smiješak koji ju je milovao poput nježne melodije. „Da, Felix“, šapne ona. „Samo... što je s Fatimom?“

14

VLAŽNA HLADNOĆA PROVLAČILA SE KROZ PUKOTINE na prozorima u opustjelim odajama palače Beylerbey. „O Alahu, tražim utočište kod Tebe od svojih grijeha...“ Dok je Fatima puštala kroz prste zrna svoje brojanice, tako je drhtala da ju je gotovo slomila. Tog jutra Saliha je naredila da se uključi centralno grijanje. No poslije Abdul Hamidove smrti svi su namještenici, osim kuhinjskog osoblja i dvaju eunuha, napustili palaču, pa sada više nije bilo nikoga da naloži moderne kotlove u podrumu. Naposljetku je Biilent, Salihin sedamnaestogodišnji sin, pripalio vatru u kaminu u dvorani za primanje kako se ne bi morali smrzavati u hladnoj raskoši. „O Alahu, tražim kod Tebe utočište od iskušenja života i smrti...“ Ne, hladnoća nije bila uzrok Fatimina stanja. Dok je cvokotala zubima, kupala se u znoju. Otkako je stanovala kod Salihe, nije popila ni kapi alkohola i dosad je svaki put snagom volje uspjela prevladati te napadaje. Htjela je biti trijezna, preuzeti vlast nad sobom prije negoli se odvaži stupiti pred Mesudove oči. Kada će to napokon postići? O Alahu, tražim utočište od grijeha i zla...“ Nekoliko puta pokušala se približiti dječaku. No, kad god bi ga vidjela, izgubila bi hrabrost. To je dijete bilo njezin sin, ali ona nije znala kako da mu se obrati, kako da ga dotakne. Čim bi ušla u sobu u kojoj je bio Mesud, on bi poletio k Salihi i grčevito se uhvatio za nju. Tražio je zaštitu od nje kao da se bojao svoje majke... Pitala se ima li u podrumu još vina ili šampanjca? Nekoć su u toj palači stanovali inozemni državni gosti, a njima zasigurno nisu nudili samo čaj ili kavu. „O Alahu, molim Te, daj mi snage u pokoravanju Tvojoj volji i odlučnosti da postupim ispravno...“ Fatima otvori medaljon oko vrata. Ne, neće više piti – nikada, više nikada! Kako bi skupila snagu, ona pogleda fotografiju, usađenu u medaljon. Koliko je Mesudu onda bilo? Dva tjedna? Dva mjeseca? Bezbroj puta u godinama odvojenosti gledala je tu

sliku, ali on se nije mijenjao. Njezin je sin ostao uvijek isto sićušno biće, dojenče s okruglim očima i prćastim nosom... No to je bio privid. Mesud je u stvarnosti rastao i mijenjao se iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec – kao i svako drugo dijete na svijetu. Sada mu je bilo devet godina, točno onoliko koliko je bilo i njoj kad je izgubila roditelje, prije mnogo, mnogo vremena, u jednom drugom životu. Hoće li ikada ponovno postati njegovom majkom? „O Alahu, molim Te za zahvalnost na Tvojoj milosti i molim Te za dobro koje ti znaš...“ Drhtanje ruku napokon popusti, mišići joj se opuste i obuzme je gotovo ugodna malaksalost. Hvala Alahu, napadaj je prošao. Ona poljubi brojanicu i pričeka da se potpuno smiri. Zatim se digne s otomana i iziđe iz apartmana koji joj je dala Saliha. Iako je počelo kišiti, htjela je malo otići u vrt. Svjež će joj zrak goditi. Tek što je zakoračila na galeriju, koja je iznad dvorane za primanje povezivala odaje na prvom katu, začula je tiho zujanje. Ona pogleda preko ograde. Dolje u predvorju gorio je kamin. Ispred njega igrao se Mesud. Iznad glave držao je papirnati avion, i dok je svojim dječjim glasom oponašao zvuk motora, kružio je oko mramornog vodoskoka u čijem se bazenu kretala flota papirnatih lađa. Fatimino srce jače zakuca. Mesud je bio posve sam u predvorju, ni Salihe ni Bulenta nije bilo nigdje na vidiku. Je li to bio mig sudbine? Znak da je kucnuo čas? Ona skupi svu snagu i spusti se stubištem. Mesud se tako zadubio u igru da je nije ni zamijetio. Dok je sve jače brujao spuštajući avion u niski let, ona mu je promatrala lice. Kako je mogla osporiti, kad ga je ponovno vidjela, da je on njezin sin? Od oca je naslijedio samo velik nos i teške vjeđe, ali sve drugo bilo je njezino: svijetla put, ružičasti obrazi, pune usne, velike bademaste oči, kestenjastosmeđi uvojci... Prožeo ju topao, dubok osjećaj kakav već cijelu vječnost nije osjetila. Iznenada im se susretnu pogledi. U istom trenutku Mesud se ukoči, očiju punih straha. „Ja sam, zlato moje“, reče Fatima nježno. „Ne moraš se bojati.“ Gledao ju je kao u čudovište. Fatima osjeti kako se njegov strah prenosi na nju. Iako je osjetila kako joj znoj ponovno izbija po cijelom tijelu, prisilila se da mu se nasmiješi. „Što se to igraš?“ upita ga. „Hoćeš li mi otkriti?“ „To nije igra.“ „Nego?“

„Rat!“ „Rat? Zaboga!“ Mesud kimne. „Razaram neprijateljske brodove.“ „Ah, tako.“ Fatima odahne. „Tko... tko su neprijatelji?“ „Svi.“ „Hoćeš li onda da ti možda ja pomognem?“ On odmahne glavom. „Ali, ako ih toliko ima, potrebna ti je pomoć.“ „Nije. Pa to je samo igra.“ „A ja sam mislila...“ „Osim toga, rat je gotov, i mi smo izgubili.“ On spusti papirnati avion na jedan stolac da završi razgovor. Fatima uzme avion u ruku. „Jesi li ga sam napravio?“ upita ona. Samo ju je nepovjerljivo gledao. „Može li i sam letjeti?“ On slegne ramenima. „Sigurno može, pa sam si ga napravio.“ Ona ga baci uvis. Avion napravi krug oko fontane, načas ostane lebdjeti, zatim se nosom stušti ravno u kamin i zapali. „Sad si ga uništila“, reče Mesud. „Zaboga, nisam htjela!“ „Ipak si ga uništila.“ „Da, ali nije bilo namjerno! To je bila pogreška! Zar mi ne možeš oprostiti?“ Ona klekne pred njega da ga zagrli, ali on ustukne velikim korakom. Od njezine blizine hvatala ga je panika, i morao je skupiti svu hrabrost da svlada strah i ne pobjegne od nje. Fatima je bila očajna. Što da učini kako bi stekla njegovo povjerenje? Pa nije imala pojma što djeca vole, čega se boje. Rodila je to dijete prije više od devet godina, ali nikada više nije imala djece... Znoj joj se slijevao ispod pazuha, a ruke su joj drhtale kao lišće na vjetru. Na stolu ugleda knjigu priča iz Tisuću i jedne noći. „Hoćeš li da ti čitam?“ „Neću. Znam i sam čitati.“

„Naravno. Baš glupo od mene. Pa ti si već velik.“ Kad se dignula, on se uputi prema stubištu. „Kamo ideš?“ vikne ona za njim. „U svoju sobu.“ „Čekaj! Idem s tobom! Htjela bih vidjeti tvoju sobu! Hoćeš li mi je pokazati?“ On stane na odmorištu i još se jednom okrene. „Neću“, reče on. „U moju sobu ne smiju nepoznati ljudi. Ti si zločesta. Plašiš me!“ „Kako samo možeš tako nešto reći? Ja nisam neznanka! Ne smiješ me se bojati!“ Ona zaprepaštena požuri za njim. „Ja te volim! Pa ja sam ti majka!“ „Ne, nisi“, odgovori on. „Nisi! Lažeš! Saliha je moja majka, a ne ti!“ Govorio je s takvom hladnom odlučnošću da se sledila. Odjednom joj se zavrti u glavi, pa se stresla cijelim tijelom. Zastala je na pola stubišta i dok je tražila oslonac na rukohvatu kako ne bi pala, Mesudovo se lice iskrivi u grimasu i on joj se nasmiješi s pakosnim izrazom u očima. Kad je Fatima vidjela taj pogled, vrati joj se snaga, pa je zahvati takav bijes da je sve drugo zaboravila. Zbog tog đavla patila je tolike godine, zbog tog đavla bila je spremna odreći se alkohola, jedinog dobra koje joj je ostalo... „Sada mi imaš pokazati svoju sobu!“ poviče ona. „Čuješ li? Hoću vidjeti tvoju sobu! Hajde! Pokaži mi je! Ili ćeš poslušati ili...“ Ona se baci na njega, povuče ga za jaknu, zgrabi za ruku, ali on se branio svom snagom svojega malog tijela, čvrsto zgrabio rukohvat te je vrišteći stao tući nogama, a zatim ju je i ugrizao za ruku. Uto se iznad njih širom otvore vrata. „Jesi li poludjela?“ Saliha se baci na nju poput anđela osvetnika, raširenih ruku i zalepršane haljine. Na trenutak sve je bilo crno. Zatim jedan krik propara tamu. Fatima se naglo okrene. Nešto se kovitlalo zrakom. „Ne...“ Dok je ta riječ zamirala na njezinim usnama, učinilo joj se kao da netko zaustavlja vrijeme. Svi pokreti raspali su se pred njezinim očima na pojedine slike koje su se redale jedna za drugom kao pri listanju stranica u knjizi. Vidjela je kako Mesud posrće kod rukohvata, širom otvorenih očiju i usta, kako Saliha poseže za njegovom rukom, ali je doprla samo do njegova ramena i nehotice ga gurnula. Jednu beskrajnu sekundu Mesud je balansirao i pružao ruke uvis kao da ondje traži

uporište. Zatim se strovalio niz stubište, stubu po stubu, prevrtao se – jedanput, dvaput, triput – sve dok nije muklim udarcem pao na mramorni pod u predvorju i ostao ležati.

15

SABLASNA TIŠINA ISPUNJAVALA JE PALAČU BEYLERBEY. Kao da u saraju više nije živio nitko osim nevidljivih demona koji su se uzdigli iz bosporskih voda kako bi osvojili kuću, i u velikoj, praznoj zgradi čulo se samo tiho pljuskanje vodoskoka iz predvorja. „Hoće li preživjeti?“ upita Saliha liječnika. Pozvala ga je odmah poslije nesreće, ali je došao tek nekoliko sati kasnije. To je vrijeme provela strahujući i ne udaljavajući se ni trenutka od Mesudove postelje. Hladila mu je čelo i stalno ga ispitivala da li ga boli. No nije davao ni glasa od sebe, nije plakao niti je govorio, samo ju je netremice gledao velikim očima kao da je ne čuje i ne vidi. Liječnik skine slušalice i digne se s dječakova kreveta. Iza debelih stakala svojih naočala njegove su se oči doimale poput glavica pribadače. „Tjelesno je posve u redu“, reče on. „No bojim se da je pretrpio šok.“ „Šok?“ upita ona. „Što je to?“ „Eh, kad bismo to barem znali“, odvrati on. „Stanje čovjekove duše koje nam nije posve jasno. Očajnička reakcija kojom se duša štiti od potresenosti koju ne podnosi.“ „A što se može protiv toga učiniti?“ „Ništa“, reče liječnik i spremi instrumente u torbu. „Dušu ne možete ni na što prisiliti, ona mora sama odlučiti kada će se vratiti. Treba nam prije svega strpljenja.“ Prolazili su dani. Liječnik je svakog jutra dolazio u palaču da vidi kako je Mesud, ali njegovo je stanje uvijek bilo isto. Pad nije ostavio nikakave vidljive tragove na njegovu malom tijelu. Mesud nije ništa slomio niti se ozlijedio. Mogao je ustati, oprati se i obaviti nuždu, nije ga trebalo hraniti, sam je jeo i pio ono što su mu ponudili, štoviše, igrao se kao i prije, čitao knjige, penjao se u vrtu na drveće i bacao kamenje u vodu. No, što god je radio, ostao je nijem. Potpuno se povukao u sebe, upleo se u šutnju kao gusjenica u čahuru. Kako ga osloboditi iz te čahure, iz zatvora njegove duše?

Saliha je slutila što se u Mesudu zbiva. Devet godina bila je njegova majka, hranila ga i kupala, navečer mu pjevala uspavanke i ujutro ga budila, naučila ga čitati i pisati, hvalila ga i kažnjavala. No zatim je iznenada Fatima ponovno ušla u njegov život, samo nekoliko mjeseci poslije očeve smrti. Taifun nije Salihu samo ucjenjivao da će to dijete, koje je voljela kao vlastita sina, predati Fatimi, nego ju je čak prisilio da Mesudu kaže kako mu ona nije prava majka. Odonda mu više ništa nije bilo jasno, osjećao se da ga je izdala i ona i svi drugi ljudi koje je volio. Mislila je da će mu sagraditi most od jedne do druge obitelji, od jedne do druge majke ako ga primi s Fatimom u svoju palaču. No u onoj svađi ona mu je zadala posljednji udarac prije negoli se strovalio niza stube. Kako da on sve to shvati? „Vaš ilustrirani časopis, gospodarice.“ Bilo je to ujutro petoga dana, i tek što je liječnik otišao, eunuh joj je donio mjesečnik koji je inače nestrpljivo čekala. No danas joj nije padalo na pamet da čita modne novosti ili tračeve. „Hvala. Ne trebam ga. Možeš ga odnijeti.“ Ona se okrene da potraži Fatimu koja od nesreće nije napuštala svoje odaje, kadli ugleda sliku na naslovnici. Pokazivala je Taifuna u lisičinama, a pokraj njega generala Envera, bivšeg ministra rata i vođe Odbora, koji je poput pučkog tribuna prstom pokazivao na njega. Saliha uzme časopis i stane čitati – o procesu koji se vodio protiv Taifuna, o strašnim ubojstvima zbog kojih je optužen, o njegovu odvratnom pokušaju da se i nakon smrti obogati na svojim žrtvama naplaćujući njihova životna osiguranja američkim osiguravajućim društvima. I o atentatu u kojem je postao žrtvom – po svemu sudeći, još jednom armenskom osvetničkom činu koji je izvršio jedan od „Osvetnika“ pucajući u njega još u Palači pravde. Ona spusti časopis i pogleda kroz prozor. Sivi su bili oblaci na nebu, sivi valovi mora, samo se bijela, blistava palača Yildiz uzdizala na drugoj obali Bospora. Da članak pokaže Fatimi? Ona spusti časopis na stol. Ne, Fatima ne bi podnijela sadržaj, ne u stanju u kakvom je bila poslije nesreće. Saliha je osjetila kako su dva tamna oka uprta u nju – Taifun ju je netremice gledao s naslovnice. Na sebi je imao moderno odijelo, sašiveno po mjeri, pa se svojim finim crtama lica i njegovanim brkovima doimao poput elegantnoga europskog bonvivana kakve je Saliha poznavala iz modnih časopisa. Kako li se čovjek samo može tako pretvarati... Odjednom ustukne. U pozadini slike, pokraj jednog stupa, ugledala je dva lica koja su joj se činila poznata. Ona zbunjeno podigne časopis sa stola da pomnije pogleda fotografiju.

Ne, nije bilo dvojbe. Nepokrivena žena bila je Elisa, a čovjek pokraj nje bio je njemački liječnik. Odjednom joj je sve ponovno bilo pred očima. Abdul Flamidov harem, suparništvo žena, borba za ljubav i redoslijed nasljeđivanja Sultana... Saliha je zurila u fotografiju, ali je zapravo vidjela samo stara lica. Njih dvoje su u ono doba spasili Fatimu, a bez njih Mesud ne bi nikada došao na svijet. Je li to bilo slučajno? Saliha skoči i pozove svojeg sina. U njoj se rodila zamisao, mutna, nejasna nada koju ni sama nije znala pretočiti u riječi kako bi je provela u djelo, pa joj je bila potrebna Bülentova pomoć.

16

PRIMIRJE POTPISANO U MUDROSU nije predviđalo zauzeće Carigrada niti je ograničavalo suverenost turske države. No do zaključenja Mirovnog ugovora vojsku je trebalo razvojačiti, osim postrojba potrebnih za održavanje unutarnjeg reda; vlada je izbjegla vojnu upravu, inozemni povjerenici kontrolirali su željeznicu, a od Zlatnog roga sve do Mramornog mora protezao se dugi niz savezničkih ratnih brodova kako ne bi bilo nikakave sumnje koje su sile pobijedile u Velikom ratu a koje su ga izgubile. Kad je Felix s putnim kovčegom punim novca ušao u Njemačko veleposlanstvo, u zgradi mu se učinilo kao da se velika obitelj navrat-nanos seli. U predvorju, na hodnicima i u prolazima – posvuda su stajali sanduci i škrinje spremni za transport, a na stubištu su ljudi u žurbi nalijetali jedni na druge preko hrpa stvari. Felix je molio Boga da čovjek, s kojim se ovdje dogovorio, nije odmaglio. Kasnio je gotovo tri sata. U posljednjem trenutku morao je brzojavno zatražiti od Berlina potvrdu da Deutsche Bank u Carigradu napokon pristaje na isplatu potrebne svote. „Hvala Bogu da ste došli!“ Barun von Wangenheim dočekao ga je s vidljivim olakšanjem. „Već smo se uplašili da nećete uspjeti.“ „Gdje je general Enver?“ upita Felix. „On se ispričava“, odvrati Talaat koji je stajao do prozora pa pružene ruke prišao Felixu. „Nažalost, Enver-paša je spriječen i zamolio me je da ga zamijenim. Nadam se da ćete se zadovoljiti i sa mnom.“ Felix je bio zatečen. Zašto ga prije nisu obavijestili o tako važnoj promjeni? Sada mu je samo preostalo da prihvati novu situaciju. No, je li postojala opasnost da ugrozi vlastiti zahtjev? „Svakako, gospodine premijeru“, promuca kad mu je ruka nestala u Talaatovoj golemoj šaci. „Međutim, moram priznati da sam zapravo...“ „Molim vas, profesore, bez lažnih formalnosti. Moja je vlada odstupila, a ja sam samo još običnf general, ali nemojte se zabrinjavati“, doda on kad je vidio Felixovo lice. „To neće utjecati na naš sporazum. Vojna me uprava ovlastila da provedem stvari onako kako je dogovoreno. Mislim da bismo se trebali odmah prihvatiti posla.

Ako vas smijem zamoliti...?“ lako Talaat nije dovršio rečenicu, bilo je jasno što hoće. Međutim, Felix je oklijevao prihvatiti taj poziv i njegova je nelagoda rasla sa svakom sekundom. Nije mu nipošto odgovaralo da ima posla s tim lopovom. Enveru je mogao vjerovati – vođa Odbora održao je riječ i Taifuna doveo pred sud. A Talaat? Taj tip bio mu je od početka antipatičan, a način na koji je zurio u kovčeg s novcem nije nimalo ulijevao povjerenje. Felix dobaci veleposlaniku upitan pogled, ali Wangenheim mu ohrabrujuće potvrdi glavom. Svladao je gnušanje, stavio kovčeg na stol i otvorio ga. „Vrlo lijepo“, reče Talaat. S vidljivim zadovoljstvom počeo je brojiti snopove novčanica. Kako bi odvratio misli, Felix stane promatrati more na kojem su se usidrili neprijateljski brodovi. „Strašan prizor, zar ne?“ reče Talaat ne dižući glavu sa svojeg posla. „Ja više ne mogu ni gledati kroz prozor... Jedan milijun, kako je dogovoreno.“ On digne glavu i ljigavo se nasmiješi Felixu. „Zahvaljujem vam uime jadnoga turskog stanovništva. A ovo je“, on mu pruži gusto ispisanu ispravu, „licencija za bušenje za kompaniju Čeličane i elektrane August Rossmann. Odnosi se na sva mosulska naftna polja.“ Felix nevoljko prihvati ispravu s cifrastim potpisima i drečavim pečatima, kao da ju je izdala nekakva karnevalska udruga. Je li ta licencija uopće valjana? Britanci još nisu prodrli do Mosula, ali po svemu što je čuo, bilo je samo pitanje dana kada će osvojiti i to područje. Čim se to dogodi, milijun njegova tasta bit će izgubljen. No sada to nije bilo važno. Pravi smisao tog posla bio je drugi. Felix je bio ovdje da usreći Elisu, a ne svojeg tasta. „Onda, jesmo li se sada složili?“ upita Talaat. „Nismo u potpunosti“, odvrati Felix. „Niste ispunili još jedan uvjet.“ Talaat ga pogleda namrštivši se. „General Enver obećao mi je jednu adresu. Ona je bitni dio našeg dogovora.“ „Žao mi je, ali o tome ne znam ništa.“ Bilo je očito da Talaat laže. Nije se ni potrudio da sakrije podrugljiv osmijeh. Felix osjeti kako mu se puls divlje ubrzava. Što da sada radi? Taj milijun bio je njegov jedini adut. Ako ga pusti iz ruke, neće više moći vršiti pritisak na tog nitkova, i Elisa više nikada neće naći Fatimu. „Onda žalim“, reče on i sklopi kovčeg. „Novac ću vam izručiti kad dobijem tu adresu.“ On uzme kovčeg i okrene se prema vratima. „Obavijestite me, molim vas, čim dobijete potrebnu informaciju. Znate gdje me možete naći. Gospodo...!“ On im kimne, zatim im obojici okrene leđa. Iako nije imao vremena, igrao je na kartu vremena. Dok je nastojao što sigurnijim držanjem prevaliti put do vrata, koljena su mu klecala pa je mislio da će pokleknuti. Tih nekoliko koraka do izlaza činilo su

mu se beskrajnim. „Samo trenutak!“ Taj poziv ispuni Felixa pobjedničkim osjećajem. Doista je pobijedio tog pokvarenjaka! Kako bi uživao u pobjedi, hodao je gotovo do vrata. No, kad se okrenuo, zastane mu dah. Talaat je stajao dvije dužine ruke ispred njega. U ruci je držao revolver uperen ravno u njegovu glavu. „Jeste li doista mislili da ćemo se upustiti u takve stvari, gospodine profesore? I dopustiti da naši poslovi ovise o vašim smiješnim ljubavnim vezama? Jeste li vi u Njemačkoj zbilja tako naivni?“ Felix je bez riječi zurio u cijev oružja. Talaat je odmahivao glavom poput učitelja koji je upravo uhvatio školarca u nekakvoj nepodopštini. No još je više straha od njegova izraza lica ulijevala golema ruka u kojoj je držao revolver. Nije ni zadrhtala. Felix osjeti kako su mu se usta osušila. Nije uopće dvojio da Talaat ne bi povukao okidač. „Onda – što čekate?“ General zakorači prema njemu i pruži ruku prema kovčegu. „Budite ljubazni, doktore Mobius...?“

17

GDJE JE BIO? Svuda oko njega bila je mrkla noć. Čitava je prostorija vibrirala i njihala se. Bila je to neujednačena, odsječna trešnja od koje je imao strašne bolove. Pri svakom udarcu glasno je zastenjao. Netko ga je pričvrstio na uski, drveni ležaj, privezao mu ruke i noge, pa se gotovo nije mogao ni maknuti dok je nevidljivi div pokušavao rastrgati njegovo tijelo. Kako dugo će to još moći izdržati? Bolovi su bili nepodnošljivi, pa bi ga ošamutili i na trenutke potpuno omamili. No sa svakim udarom, koji je osjetio u udovima, munjevito bi se osvijestio i vidio oko sebe ljude, lica, odvratne njuške – sablasti koje su, činilo se, došle iz samog pakla... Prekrasna žena iz čijih su očiju frcale iskre... ispunjena prezirom, pljunula mu je u lice... Vrana u dugoj crnoj haljini koja se pred njim nakostriješila i pritom rasla i rasla sve dok nije zauzela cijelu prostoriju... Mučen strahom i zaprepaštenjem, pokušavao se okrenuti u svojim sponama... Ne, on nije zločinac, činio je sve samo za svoju zemlju, za budućnost carstva... Turska Turcima!... Gledao je u cijev revolvera... Očajnički je nastojao uvući glavu, ali bio je kao oduzet... Zatim je odjeknuo hitac. Iznenada ga preplavi blještavo svjetlo. Taifun otvori oči. Trebalo mu je neko vrijeme da se navikne na svjetlo. Jedna svjetiljka obasjavala mu je lice. „Oprez, probudio se!“ Glas je bilo posve blizu i bio mu je neobično poznat kao da ga je već prije čuo. Nastojao je žmirkajući nešto raspoznati. „Hajde, odvezite ga na brod. Ali, brzo! Imamo samo pet minuta vremena! Nitko nas ne smije vidjeti!“ Taifun napokon prepozna okoliš – bio je u bolesničkim kolima. Istodobno shvati od čega ima te strašne bolove. Cijeli gornji dio njegova tijela bio je u zavojima. Što mu se to dogodilo? Gdje se tako teško ozlijedio? Dvojica muškaraca nagnula se prema njemu i izvukla ga iz auta na drvenom ležaju. Svaki pokret stvarao mu je paklenske muke i jedva jedvice uspijevao je potisnuti krikove.

Vani su se dimnjaci i jarboli dizali u noćno nebo koje su prekrivali oblaci. Bili su očito u luci. „Hoćete li još izdržati?“ upita ga poznati glas. U sljedećem trenutku opazi lice tog muškarca. „Poručnik Mehmed“, šapne Taifun. „Što... što sve to znači?“ „Pssst – ne sada. Moramo se požuriti!“ Pod nadzorom njegova bivšeg pobočnika dva su čovjeka prenijela Taifuna na brod preko mostića za ukrcavanje. Brod je čudno izgledao, nalikovao je na golemu cigaru. Taifun se sjećao kao kroz maglu da je u jednom trenutku iz nekakva razloga od tko zna koga zatražio brod. Kada je to bilo? Prije jedan dan? Prije godinu dana? Otkopčali su ga s drvenog ležaja i oprezno spustili kroz cijev u unutrašnjost plovila. Unatoč oprezu bolovi su bili tako jaki da su ga žarili poput plamena. Dolje su ga prihvatila dvojica mornara i spustila ga na ležaj u kabini. Zaudaralo je na metal i ulje – i slatkastu vodicu za brijanje. „Dobrodošli na brod!“ U sumraku kabine za stolom su sjedili Enver i Talaat. Pred njima je bio otvoren kovčeg pun novca. „Gdje... gdje sam?“ upita Taifun. „Mi smo vas ovamo dopremili“, reče Enver. „Niste valjda mislili da ćemo starog druga ostaviti na cjedilu?“ „Dopremili? Na brod? Ne... ne razumijem.“ „Moramo bježati. Britanci i Francuzi...“ Nije dovršio rečenicu. Jedan se mornar progurao kroz usku prostoriju i stao kao lud okretati nekakav kotač. Dok su posvuda grmjele zapovijedi, brod se zatresao i zdrmao cijelim trupom. „Napokon!“ uzvikne Talaat. „Uranjamo!“ „Uranjamo?“ upita Taifun. „Wangenheim nam je pribavio podmornicu kako bismo pod neprijateljskom blokadom dospjeli na otvoreno more. S topovnjačom ne bismo imali nikakve šanse.“ „Kamo idemo?“ „Jeste li zaboravili?“ odvrati Enver. „U Njemačku, naravno. Pa sami ste pregovarali s veleposlanikom. No, nemojte se zabrinjavati. Sada se možete u miru izliječiti. To vam je potrebno. Imali ste danima groznicu od inficirane rane.“ „Znači... znači... to nije bio san?“ upita Taifun koji je sve to slušao kao iz velike

daljine. „Sud? Hitac?“ „Zahvalite Alahu što vas je zaštitio“, reče Talaat. „Ili, točnije rečeno, atentatoru. On je najbolji snajperist kojeg imamo. Sve je izveo savršeno.“ „Znači li to...? Zapovjedili ste mu da puca u mene?“ Enver kimne. „Bio je to velik rizik, i nije nam bilo lako odlučiti. No nismo imali izbora. Morali smo smiriti nekoliko nepovjerljivih duša. Bez atentata ne bismo vas nikada izvukli.“ Taifun nije vjerovao svojim ušima. „Znači... znači, sve je bilo samo... farsa?“ „Uglavnom, osim ovoga ovdje! Kruh za naftu!“ Talaat se gromoglasno nasmije. Objema rukama zgrabi kovčeg i digne uvis snop novčanica. „Vaš dio, Taifun-pašo! Sa srdačnim pozdravima Čeličana i elektrana August Rossmann!“

18

VIJEST O BIJEGU ENVER-PAŠE I NJEGOVIH ORTAKA proširila se Carigradom poput požara. Podmornica nije još stigla ni do Dardanela, a već su o tome cvrkutali i vrapci s krovova. Među Nijemcima, koji su još bili u gradu, širila se panika. Ako vođa Odbora više nije bio siguran za svoj život u ovom gradu, što onda ovdje vrijedi njihov život? Kad su sutradan ujutro Elisa i Felix pošli u blagovaonicu hotela na doručak, u predvorju je vladao takav metež da su se jedva probijali. Svi su kaotično vikali. Gosti su se navrat-nanos pakirali i odlazili, bez provjeravanja plaćali račune, raspitivali se o najbržim brodskim i željezničkim vezama, ne pitajući za odredište, te tražili odmah informacije. „A mi?“ upita Elisa. „Posljednji vlak prije isteka ultimatuma polazi sutra navečer“, reče Felix. „Znam što misliš“, doda on, „ali, kako da sada još nađemo Fatimu? To je kao da tražimo iglu u stogu sijena! Enver nam je bio posljednja šansa.“ „Bez nje ne mogu ići s tobom u Berlin.“ „To je ludost! Valjda vidiš što se ovdje događa!“ „Sam si mi rekao da ne smijem gubiti nadu. Možda je Murat...“ „Vjeruješ li doista u to? Od sinoć ga nema, a sudeći po onom što si o njemu pričala, ne bih se začudio da ima nečistu savjest i da je petama dao vjetra. Bože, kad se samo sjetim da sam toj bandi ubojica još i pomogao pri bijegu. Bez tog milijuna...“ Zastao je usred rečenice. „Barun von Wangenheim?“ Veleposlanik se pojavio u predvorju kao da je s neba pao. Unatoč ranom jutru jako se znojio, pa su mu kapi znoja resile čelo. Kada ga je Elisa ugledala, obuzme je posve besmislena nada. „Imate li kakve vijesti o Fatimi?“ Wangenheim, sav zadihan, udahne zrak te odmahne glavom. „Ne?“ uzrujano uzvikne Felix. „I još nam se usudite stati pred oči?“ „Shvaćam vaše negodovanje, gospodine profesore, ali što sam mogao učiniti? Bile

su mi vezane ruke. Turci su naši suborci. To je pitanje časti, nepokolebljive odanosti!“ Wangenheim obriše rupčićem znoj s čela. „Ali, nisam zato došao.“ „Nego?“ „Da vas upozorim! Otputujte, doktore. Preklinjem vas. Saveznici ne znaju za milost! Ako vas zateknu ovdje poslije isteka ultimatuma, neka vam se Bog smiluje!“ „Idite k vragu!“ „Molim vas, gospodine profesore, poslušajte me! Za vaše dobro! Morate otputovati! Što je prije moguće!“ „A vi morate ići k vragu! „ Veleposlanik preklinjući digne ruke. „Neka me vrag odnese! Vi ste bojnik njemačkog Reicha – neprijateljski časnik!“ Felix mu nijemo i ljutito uzvrati pogled. „No dobro, ja sam vas upozorio!“ Wangenheim rezignirano spremi rupčić u džep. „Ako se što dogodi, odbijam svaku odgovornost.“ On se okrene i dašćući napusti hotel. Elisa opazi kroz staklo kako se bacio u automobil koji ga je već čekao. U idućem trenutku automobil krene dižući oblak prašine iza sebe. „Hoćeš li doručkovati?“ upita Felix. Elisa odmahne glavom. „Neću“, reče ona, „ne bih mogla progutati ni zalogaja.“ „Onda ću ti nešto predložiti. Sutra ćemo zajedno otputovati vlakom.“ „Ali, ti znaš da bez Fatime...“ „Nema ‘ali’! U ovom trenutku ne možemo ništa srediti, potpuno je svejedno jesi li u Carigradu ili u Berlinu. Čim se ovdje stanje normalizira, vratit ćemo se i potražiti tvoju prijateljicu.“ On je uzme za ruku i pogleda. „To ti obećajem.“ Elisa osjeti kako joj se steže grlo. „To ćeš učiniti za mene?“ „Htio bih da mogu više“, reče on i poljubi joj ruku. „Katkada pomislim da nemaš ni najmanjeg pojma koliko te volim.“ Dok se Felix gurao među hotelskim gostima koji su na recepciji salijetali portira, Elisa se vratila u sobu. Iako je znala da je Felixov prijedlog najpametnije što su mogli učiniti, ruke su joj bile teške kao olovo kad je otvorila putni kovčeg da se spakira. Nije li to izdaja, unatoč svemu, da bez Fatime napusti zemlju? Teška srca izvadila je iz ormara hrpu složenih marama i desetak koprena što ih je kupila tek prije nekoliko dana. Bile su namijenjene prijateljici. Fatima je cijelog života bila ljepotica, pa bi se bojala pokazati nepokriveno lice u stranoj zemlji, izložiti se pogledima muškaraca, požudi u njihovim očima. Već onda, u palači suza, opirala se skidanju vela dok su

sjedile nasuprot seljacima koje je vlada pozvala iz Anadolije u glavni grad... Sa sjetnim osmijehom Elisa pogladi hrpu koprena. Kupila ih je u Velikom bazaru, bile su iste kao i one iz harema. Kako li je samo osjećala bliskost dodira te nježne tkanine. U mekanim, podatnim naborima prošle su mnoge godine njezina života, u tim velima protkanim svilenim, prozračnim nitima... Hoće li ikada ponovno vidjeti Fatimu? Sa suzama u očima ona spremi hrpu koprena u kovčeg. A tada je netko pokucao. „Naprijed!“ Kad se okrenula, ispred nje je stajao Murat. Bore na njegovu staračkom licu trzale su se u grimasi između smijeha i plača. „Ovdje je netko tko bi htio s vama razgovarati“, reče on svojim pištavim glasom. Patuljak se makne u stranu kako bi napravio mjesta mladiću kojeg Elisa još nikada nije vidjela. „Tko ste vi?“ upita ona. „Zovem se Bulent“, odgovori on. „Poslala me je moja majka – Saliha.“

19

ISPRED HOTELA STAJALA JE STARA, CRNO LAKIRANA dvorska kočija s upregnutim mršavim bijelcem koji je svojim tankim repom pokušavao rastjerati muhe sa svoje kože bez sjaja. Na kočijaševu mjestu sjedio je eunuh. „Kući“, dovikne mu Bulent. Kad je eunuh uzeo uzde u ruke, Elisa se popne u kočiju. Na ljuskavu laku na vratima Elisa prepozna Abdul Hamidov znak ispisan zlatnim slovima, izblijedjeli simbol njegove nekadašnje moći. Sjedala od pojastučene crne kože bila su izlizana, a na nekim mjestima već su virile opruge. „Điha!“ Bijelac polako počne kasati. Elisa je bila tako uzbuđena da prvih nekoliko minuta u vožnji nije progovorila ni riječi. Felix se ponudio da je prati, ali ona je odbila njegovu ponudu. Htjela je biti sama s Fatimom kad se ponovno sretnu nakon tolikih godina. Taj se susret ticao samo njih dviju. „Kako si me uopće našao?“ upita ona kad se kočija dovezla na trajekt koji će ih prevesti preko Bospora u Üsküdar. „Moja je majka vidjela vašu sliku u jednom žurnalu“, reče Bulent. „Tada sam se raspitao za vas u svim hotelima u kojima borave Europljani, jer je odmah pokraj vas na slici“, doda on pocrvenjevši, „bio i jedan Nijemac.“ Blijedo jesensko sunce obasjavalo je more, no njegove su zrake bile tako slabe da gotovo nisu dopirale do valova. „I siguran si da doista mislimo na istu Fatimu?“ „Potpuno sam siguran“, odvrati Bulent. „Sultanovu miljenicu, kako je rekla moja majka.“ „I njezin sin je živ i ponovno je s njom?“ „Mesud je moj brat. Svi smo plakali kad je Taifun-paša došao po njega. No sada je opet kod nas, zajedno s Fatimom. Neka je hvala Alahu!“ Trebala im je cijela vječnost da stignu na azijsku stranu. Elisa je jedva izdržala od

nestrpljivosti. Sićušna iskra nade, koja se rasplamsala u njezinim prsima kad se Bulent pojavio u Pera Palaceu, gorjela je sada do boli. Sada će Fatima nositi koprene koje joj je kupila u Velikom bazaru. Ona će se s njima ukrcati u vlak, otići s njima u Njemačku – Fatima i njezin sin. Felix je obećao da će ih oboje primiti u svoju kuću. Kakva li će to tek biti sreća kad svi zajedno budu živjeli u Berlinu... No Elisino zaprepaštenje bilo je to veće kad su malo kasnije stigli u palaču Beylerbeyi. Gotovo nije prepoznala prijateljicu. Fatimino je lice potpuno propalo. Od nekadašnje ljepote, kojom je očaravala ljude, ostale su samo bore i brazde. S lica je nestalo izražajnosti. A ona je samo sjedila i zurila u zid ne opažajući ništa oko sebe. Elisa je načas sklopila oči prije negoli joj se uspjela obratiti. „Dobar dan, Fatima“, reče tiho. Nijedna crta na Fatiminu licu nije ničim odavala da je išta čula. „To sam ja – Elisa. Tvoja sestra.“ Ona joj rukama obuhvati lice. „Molim te, pogledaj me! Zar me ne prepoznaješ?“ Fatima ju je gledala, ali ju nije vidjela. „Reci nešto! Čuješ li moj glas?“ Nije ni odmahnula glavom. „Došla sam po tebe! Po tebe i tvojeg sina! Ponovno ćemo biti zajedno. Ti, Mesud i ja.“ Fatimine se oči na trenutak rašire, a na licu joj se ocrta nešto nalik na čuđenje. Zatim se ponovno ukoči. „Fatima!“ Elisa posegne za njezinom rukom, stisne je uza se, pogladi je, poljubi, stane šaptati, izgovarati i izvikivati njezino ime – bez prestanka. No uzalud. „Nema smisla“, reče Saliha. „Ona ne želi govoriti. Ni sa kim.“ Fatimin pogled bio je hladan i prazan, pa Elisa pusti njezinu ruku. Njezina glava ostala je kao u lutke u istom položaju. Elisa klekne ispred nje i uzme je za ruke. Kako li su nekoć bile lijepe te ruke. Nokti su joj sada bili izgrizeni do mesa. Oko ruke još je nosila svoju staru brojanicu. „Evo!“ reče Elisa i prijeđe Fatiminom rukom preko svoje brojanice. „Sjećaš li se? Uvijek smo ih razmjenjivale kad smo bile u nevolji! Uime Alaha...“ Ona pogleda Fatimu željno čekajući i nadajući se da će njezina prijateljica dopuniti formulu koju su tako često izgovarale. „Hajde, molim te, reci! Uime Alaha i...“ No Fatima nije prozborila ni riječi. Činilo se da je uopće ne zanima što se oko nje događa. Kao da je završila sa životom, poput živog mrtvaca.

„... i Djevice Marije“, šapne Elisa i prekriži se. Saliha joj pruži ruku kako bi joj pomogla da se digne s poda. „Bit će bolje da je pustimo na miru“, reče ona i povede Elisu k stolu. „Hoćeš li nešto popiti? Kavu? Čaj?“ Elisa odbije glavom. „Otkad je u tom stanju?“ upita Salihu. „Već danima“, reče Saliha. „Mislim da je sve to bilo previše za nju. Najprije Mesudovo odbijanje da je prizna majkom, zatim njegov strah od nje i naposljetku pad na stubama. Od toga dana ni na što ne reagira. Gotovo ne govori, a kada nešto kaže, to su same strahote – da se nije smjela vratiti, da nema pravo vidjeti svoje dijete, da je kobna za vlastitog sina. Inače samo zuri pred sebe cijeli dan, kao i sada. Pritom ne sklapa oči, pa ni noću, jer ne može spavati. Ne miče se s mjesta kamo god je posjedneš. Ne jede ništa, ne pije ništa, samo katkada grize nokte sve do krvi poput luđakinje za vrijeme napadaja.“ Saliha zastane, pa ponovno nastavi. „Iako diše, katkada pomislim da uopće više nije živa.“ Elisa kimne. Ispod oka je promatrala Fatimu. Još je sjedila u istom položaju u kojem su je ostavili, pogleda izgubljenog u nepoznato ništa. Vidi li ondje svojeg sina? S njim govori i s njim se igra? Uzima ga u naručje i miluje ga? Elisi se odjednom učini da vidi nekakvu promjenu na Fatiminu licu, lagan, gotovo nevidljiv pokret usana. Ona skoči i potrči k njoj. „Hoćeš li nešto reći?“ Elisa je primi za ruku i pogleda je. Fatima joj napokon uzvrati pogled. Njezine velike bademaste oči bile su širom otvorene, ali ipak se činilo da je prepoznaje. Njezine se usne ponovno pomaknu. Elisa se nagne prema njoj da joj ne promakne nijedan glas. „Reci mi, molim te!“ Fatima otvori usta i zatim izgovori ono što joj je prodrlo iz duše, samo jednu jedinu riječ koja je obuhvatila sve njezine misli i osjećaje, njezin cijeli život i sudbinu, veliku i strašnu poput Božje riječi na Sudnji dan. „Kismet...“

20

SALIHA JE ISPRATILA ELISU. „Je li se to ovdje dogodilo?“ upita Elisa dok su se spuštale stubištem. Saliha kimne. Elisa joj dotakne ruku. „Hvala ti što si je primila k sebi. – Ne“, doda kad joj je Saliha htjela proturječiti, „nije to samo po sebi razumljivo. Fatima je bila tvoja suparnica.“ „Što to još znači?“ reče Saliha. „Sada smo obje majke. Mora da je strašno... strašno to što sada proživljava. Osim toga, ja sam joj odgajala sina.“ U predvorju je tiho žuborio vodoskok. „Gdje je sada Mesud?“ upita Elisa. „Bi li htjela s njim razgovarati?“ „Radije ne bih. Bojim se da sve još samo ne pogoršam. No, rado bih ga vidjela. Mogu li? Da me ne vidi?“ Saliha je povede pokraj vodoskoka do jednog prozora. „Eno ga“, reče i upre prstom u vrt. „Ondje prijeko!“ Elisa nije znala što je očekivala – ali svakako ne to. Poput svih običnih dječaka, kojega ne muče nikakve brige, sjedio je na grani jednog stabla i mahao nogama. Nijedno dijete njegove dobi nije se moglo doimati zadovoljnije. „To mu je omiljeno mjesto“, reče Saliha. „Ondje provodi gotovo cijeli dan.“ Pod njegovim nogama na travnjaku se upravo šepirio paun. Mesud se nagnuo da može pratiti njegov put. Iznenada je okrenuo glavu i usmjerio pogled prema palači. Elisa nije vjerovala svojim očima kad mu je ugledala lice. Kao da vidi lice svoje prijateljice iz djetinjstva, one Fatime koja je još postojala samo u njezinu sjećanju. Mesud je ruke skupio u lijevak na ustima i činilo se da nešto viče. „Što to radi?“ „Oponaša pauna.“ Saliha otvori prozor. „Čuješ li?“ „Uuuuvijaaaaa“, kriještao je paun.

„Uuuuvijaaaaa“, odgovarao je Mesud. Elisa osjeti ubod u srcu. Još kao dojenče na njezinim rukama pokušavao ju je oponašati dok mu je pjevala da ga uspava, „la, lala, la-la-laaa“, i pritom ju je gledao blistavim očima. Tada je mislila da će jednog dana postati glazbenik. „Zna oponašati glasanje svih ptica“, reče Saliha, „goluba, patke, galeba, pa i slavuja koji navečer bigliše u vrtu. Međutim“, doda ona tužno, „to su jedini glasovi koje ispušta. Uvijek samo glasanje ptica.“ Tek u tom trenutka Elisa je shvatila razmjere zločina što ih je Taifun počinio njezinoj prijateljici. Fatimi je oteo dječaka i proglasio ga mrtvim, a kad joj ga je htio vratiti, od njega je ostalo samo još njegovo tijelo. Njegova duša pripadala je samo još njemu, ona mu je bila utočište, tvrđava u koju se sklanjao i iz koje je isključio sve druge ljude. Ponajprije svoju majku. „Uuuuvijaaaaa“, kriještao je paun. „Uuuuvijaaaaa“, odgovarao je Mesud. Elisa se odjednom nečeg dosjetila. „Koje je njegovo omiljeno jelo?“ upita ona. „Omiljeno jelo? Zašto te to zanima?“ upita Saliha. „To zasad još ne mogu reći“, odgovori Elisa. „Možda je to posve luda ideja. No možda ga time navedem da govori.“ „Ne razumijem ni riječi.“ „Znam. To je sićušna mogućnost. No, sjećaš li se još male Leyle iz Yildiza? Djevojčice koja je svirala saz u dječjem orkestru?“

21

FELIX JE BIO ZAPREPAŠTEN. „Znači li to da nećeš sa mnom u Njemačku?“ „Ne mogu“, reče Elisa. „Nikada ne bih s tobom bila sretna kad bih ovdje ostavila Fatimu. Ona je moja sestra. I... i... bila je to ipak i moja pogreška.“ „Znači, ti još vjeruješ da si ti kriva za ono što se u ono doba dogodilo? Pa to je potpuno besmisleno!“ „Ne znam je li krivnja prava riječ. One noći nisam mislila ni na Fatimu ni na njezino dijete, samo na tebe i na sebe. Naša ljubav bila mi je važnija od svega drugog. I ako sada Fatimu ostavim na cjedilu da bih s tobom bila sretna...“ „A što uopće možeš učiniti za nju? Tvoja prijateljica i njezino dijete moraju se liječiti. U Berlinu ima izvanrednih stručnjaka za takve slučajeve, psihijatara koji se bave samo duševnim bolestima.“ „Kako bi to funkcioniralo?“ upita Elisa. „U Njemačkoj se oni ne mogu ni sporazumijevati, nijedan liječnik ne može s njima razgovarati.“ „Fatima govori dovoljno francuski, a u Beču poznajem kolegu, specijalista, doktora Freuda.“ „A Mesud? Da sam one noći održala riječ, Fatima ga nikad ne bi izgubila. Ona mi ga je povjerila kao drugoj majci. I ako mi se sada pruža prilika da joj pomognem, moram pokušati. Koliko god šanse bile male.“ Felix je uhvati za ruku. „Urazumi se“, reče on. „Fatima je sama rekla da je to kismet, i ja gotovo vjerujem da ona ima pravo. Sve je bila sudbina, Božja volja, Providnost – nazovi to kako hoćeš! Naprosto ima stvari na koje ne možemo utjecati. To moramo prihvatiti i ne smijemo se protiv toga buniti. To činimo i mi kršćani.“ „Možda“, odvrati Elisa. „No, misliš li doista da ću se u to pouzdati? Ako imam i najmanju mogućnost da ispravim svoju pogrešku?“ Ona povuče svoju ruku iz njegove. „Znaš li priču o starcu i velikoj kiši?“ Felix odmahne glavom.

„Jednom prigodom ispričao mi ju je Abdul Flamid“, reče Elisa, „dok sam mu još čitala Kuran. Ljubavna priča njegove majke. Bi li je htio čuti?“ „Ako misliš da će koristiti.“ Iz nekog razloga ponadao se da je Elisa neće ispričati. No vidio je na njezinu licu da je čvrsto odlučila. On uzdahne i priđe prozoru. Vani su se nebo i more stopili u sivu pustinju. Elisa pročisti grlo i počne pričati. „Bio jednom jedan starac. Alah mu je obećao da će živjeti stotinu godina. U tom uvjerenju živio je sretno i zadovoljno u svojoj kući na Nilu sve dok jednog dana nije došla Velika kiša. Kao da je nebo otvorilo sve brane. Ubrzo se rijeka prelila, voda je rasla i rasla, i nakon tjedan dana starčeva je kuća bila potpuno opkoljena poplavom. No starac je sjedio na stubama ispred svojih vrata i nije se micao. I kad mu je susjed prišao čamcem da ga preveze na sigurno, ostao je mirno sjediti i rekao: ‘Ne idem odavde, meni se neće ništa dogoditi. Alah mi je obećao da ću živjeti stotinu godina.’ No voda je i dalje rasla, poplavila stube i ulaz, prodrla na prvi kat, a ubrzo i na drugi. Ne buneći se, starac se popeo na treći kat, zatim na tavan, i kad je poplava prekrila kuću, popeo se na dimnjak koji je osamljen stršao iz vode. Tada je doletjela golema ptica grabljivica da ga spasi. No starac otpremi i nju: ‘Ne treba mi tvoja pomoć, meni se ne može ništa dogoditi. Alah mi je obećao da ću živjeti stotinu godina.’ Tek što je to izgovorio, starac se utopio. Kad je došao pred Alaha, dok mu se s odjeće cijedila voda, upitao je:. ‘Nisi li mi obećao da ću živjeti stotinu godina?’ razgnjevi se on. ‘Kako si onda mogao dopustiti da se utopim premda mi je tek devedeset i pet.’ Alah se namrštio. ‘Ne razumijem’, reče on. ‘Kad je došla Velika kiša, zapovjedio sam da ti pošalju čamac i grabljivicu. Pa zašto si sada ovdje?“’ Elisa zašuti. No njezine su riječi ispunile tišinu poput tamne sjene. Ne, Felix se nije uzalud bojao te priče. „Shvaćaš li što time mislim?“ tiho upita Elisa. „Alah je starcu dvaput ponudio spas, ali on je dvaput odbio njegovu ponudu. Zato se utopio. – Ja... ja... ne želim se utopiti. Želim ispraviti svoju pogrešku.“ Felix se okrene. Elisa je stajala pokraj kreveta i gledala ga. Bože, kako li se samo promijenila. Od plašljive, velom pokrivene armenske djevojke, koju je prije mnogo godina upoznao u Sultanovu haremu, pretvorila se u samosvjesnu ženu koja neskriveno i neustrašivo svijetu pokazuje svoje lice. Samo su sive oči, kojima je uzvratila njegov pogled, još bile one iste koje su mu se već na prvom susretu duboko urezale u srce. Ljubio ju je gotovo do boli. „A na koji način ćeš pomoći Fatimi?“ upita je promuklim glasom. „Još ne znam“, reče Elisa. „Samo znam da mora postojati put kojim će je Mesud

pustiti do svoje duše. Samo to joj može pomoći. On joj je zaključao svoju dušu, stoga je bolesna. Možda ću naći ključ, vrata...“ „Koliko god to trajalo?“ „Koliko god to trajalo.“ Felixu se stisnulo grlo. „Jesi li svjesna toga što to za nas znači?“ Elisa kimne.

22

A TADA JE DOŠAO TRENUTAK RASTANKA. Posljednji put izišli su zajedno iz Pera Palacea. Ispred hotela već je čekala kočija koja će ih odvesti na kolodvor, u Sirkeci, odakle je Orient-Express vozio u daleku Njemačku. „ Au revoir, monsieur dame.“ Murat, koji ih pratio do kočije, već se potpuno pripremio na buduću klijentelu. „Have a nice journey.“ Patuljak im je mahao sve dok kočija nije skrenula u bočnu ulicu. Felix je spustio pokrov. Bio je neugodan studenski dan, a s Crnog mora puhao je hladan, vlažan vjetar. Sunce je nestalo iza oblaka, i stambulske kupole kao da su olovnom težinom pritiskale grad dok su čempresovi šumarci prostirali crni mrtvački pokrov na groblja koja su se pružala do Zlatnog roga. Elisa se smrzavala u svojem kaputu dok je kočija klepetala po popločenim cestama koje su vodile na most Galatu. Vrtovi između kuća bili su spokojni i napušteni, samo je vjetar pomicao uvelo lišće koje se nitko nije potrudio počistiti i puhao uskim ulicama na čijim su se zidovima razbujali grmovi ocvalih ruža. Elisa i Felix nisu progovorili ni riječi za vrijeme vožnje. Oprostili su se još u hotelu. Još jedanput ljubili su se te noći u suzama, još jedanput zaspali su jedno do drugoga, zagrljeni, bez komadića tkanine između njih i još jedanput probudili su se u istom krevetu... Njihovo je vrijeme isteklo. Rekli su si sve što su si mogli reći. Sada su se šuteći držali za ruke i samo povremeno razmjenjivali poglede. Elisa je svim svojim osjetilima pokušavala registrirati svaku sekundu kao da time može zaustaviti vrijeme. Kako je sve to bilo čudesno blisko, kako okrutno blisko... Toliko puta osjetila je stisak njegove ruke, toliko puta gledala u njegove oči, u te svijetle, plave oči koje kao da su uvijek nešto tražile ili nešto pitale dok su brčići iznad njegove gornje usne lagano podrhtavali. Stezalo joj se grlo od pomisli da će tu intimu smjeti doživjeti još samo nekoliko minuta, osjetiti tu blizinu, to prisno zajedništvo. Kako će živjeti bez njega? Bez njegovih dodira? Bez njegova disanja? Bez njegova glasa? Bez njegova smijeha? Bez njegovih dvojbi? Pa on je dio nje, kao i ona dio njega. Ako se razdvoje, više nikada neće biti cjelina. Njihov će život biti poput rijeke bez vode, kao pjesma bez melodije, kao otkucaji srca bez osjećaja. Oboje su znali da su predodređeni jedno za drugo, ali okolnosti nisu odobravale njihovu ljubav. Upoznali

su se u krivo doba na krivom mjestu. To je bila sva njihova nesreća, jednostavna i banalna, a ipak gotovo neizdržljiva. Kavane pokraj mosta Galata bile su prepune pobjedničkih engleskih i francuskih vojnika koji su nasmijanih lica slušali cigansku glazbu i držali u zagrljaju crnooke Armenke. Oni su oslobodili grad, baš kao i Talijani koji su u elegantnim uniformama na kolodvoru imali zapovjedništvo. Orient-Express stajao je na prvom peronu, spreman za polazak. Dok su nosači s brdima prtljage na ramenima hrlili u odjeljke, putnici su od prodavača na peronu kupovali perece i voće opskrbljujući se posljednjom popudbinom. I ljudi su se posvuda opraštali jedni od drugih. „Što ćeš kada se vratiš?“ upita Elisa. „Raditi“, reče Felix. „Kad radim, ne moram ni na što misliti. Vjerojatno ću zaraditi mnogo novaca, možda ću čak postati slavan. No, svakako ću biti najnesretniji čovjek u cijelom Berlinu.“ Elisa ga pogladi po licu. „Tako sam sretna što sam te upoznala. Ti si najljepši dar koji sam ikad dobila.“ Htio joj je nešto odgovoriti, ali nije izustio ni riječi. „Pozor! Orient-Express polazi s prvog kolosijeka za nekoliko minuta!“ Na kraju perona prometnik digne palicu i stavi u usta zviždaljku. Felix otvori vrata svojeg odjeljka. „Jesi li se ikada pokajao što te je Taifun zadržao ovdje?“ upita Elisa. „Misliš za vrijeme mojeg prvog posjeta? Kad sam htio pobjeći?“ On odmahne glavom. „Nisam“, reče. „Naprotiv. Kad bi barem netko ponovno došao i stavio mi ruku na rame.“ Gledao je Elisu šuteći. Iz njegovih očiju govorila je nježnost od koje joj se srce stiskalo. „Moraš jedno znati“, šapne ona. „Ti si... ti si se nedavno prevario.“ „Kada?“ „Kada si rekao kako ne znam koliko me voliš.“ „I to mi kažeš sada? Baš sada?“ „Jer to nisam osjetila tako jako kao u ovom trenutku. Samo zato što me voliš, dao si mi slobodu da ostanem ovdje. Samo zato što me voliš, puštaš me da činim ono što moram.“ Zapela je jer joj je glas otkazao poslušnost. „Bi li me manje volio da si me prisilio na odlazak s tobom?“ Bol se odjednom pojačala tako da su joj riječi zapele u grlu. Objema rukama

obuhvatila je njegovo lice da ga poljubi posljednji put. „Moj kismete...“ Njihove su se usne još jednom našle, još jednom zajedno su utonuli u onu melodiju, najljepšu od svih, koja je od samog početka bila u njima. „Zbogom!“ šapne Elisa. „Zbogom!“ reče Felix. Posljednji dodir, posljednji trenutak. Ona se zatim otrgne od njega i velikim, brzim koracima, ne okrenuvši se, požuri kroz mnoštvo stranih ljudi, stranih lica, gurajući svakoga tko bi joj se našao na putu, samo da što prije ode, daleko od njega, sve dok nije bila sigurna da više nema povratka. „Svi u vlak! Polazak!“ Zvižduk je odjeknuo kolodvorskim predvorjem, vrata se zalupila, i vlak je napustio peron, hukćući i ostavljajući iza sebe dim. Elisa tek tada stane. „Što vam je?“ upita jedna prolaznica. „Trebate li pomoć?“ Elisa odmahne glavom. Zatim rukama sakrije lice i prepusti se suzama.

23

S MINARETA NOVE DŽAMIJE mujezin je pozivao na večernju molitvu kad je Elisa napokon napustila kolodvor. Jesensko se nebo poput zle kobi u sumraku nadvilo nad Bospor. Bezlični ljudi jurili su pokraj Elise, galameći i bučeći, smijući se i svađajući se. Svi su se nekamo uputili, neki su hodali ispod ruke, neki se držali za ruke. No nitko joj nije bio poznat, nitko je nije pogledao, nitko joj nije uputio nijednu riječ... Obalom je puhao hladan vjetar s mora. Drhteći od zime, ona visoko digne ovratnik kaputa prelazeći preko kolodvorskog trga. Zrak je imao okus smrznute vode. Bila je to prva zima bez Felixa nakon tri godine provedene s njim. Bit će hladna, razmišljala je, poput osamljenosti u njezinu srcu. Otužni, razvučeni pozivi mujezina miješali su se sa zvucima jazz sastava koji je svirao u tko zna kojem lučkom lokalu. Elisa se okrene u pravcu mosta Galate. Dok su dolje prodavači bučno nudili svoju robu, s prozora su se, njišući se, spuštale na konopcima košare u koje su domaćicama trpali robu kupljenu te večeri. Ruševne drvene palače, ispijene od sunca, stajale su uz moderne, solidne zgrade za iznajmljivanje, stare uz nove, napuštene uz naseljene, kao da se beskorisno htjelo prožeti s upotrebljivim, baš kao što se vika na ulicama ispreplela sa šaptanjem sanjarskih glasova koji su u treperavim maglenim pramenima iznad mora, tamnog poput noći, pričali o nekim drugim svjetovima. Nekoć je Elisa svim svojim bićem čeznula za stvarnošću, za životom s druge strane haremskih zidova... A sada, kada je bila izložena na milost i nemilost toj stvarnosti, osjećala se poput nemaskirana lika koji je slučajno i nepripremljeno zalutao na ples s maskama, uhvaćen u zamku osame i nepoznanica, pa je sada čeznula za povratkom u okrilje harema, u ogradu vlastitih snova, gdje je bila zaštićena od opasnosti u svijetu i gdje je čežnja bila jedina stvarnost. Nije li pogriješila u svemu u čemu je mogla pogriješiti? Jedan nosač, s brdom svežnjeva i vreća na uskim plećima, posrtao je, dašćući i znojeći se, ulicom puno rupa. Iako je prijetila opasnost da će mu izmoždeno tijelo klonuti pod preteškim teretom, njegovo je lice izražavalo samo ravnodušno

pokoravanje sudbini. Činilo se da ne osjeća teret na svojim leđima i da jad svoje kobi podnosi mirno i bespogovorno. Prvi put u životu Elisa je bila zavidna muslimanima na sigurnosti koju im je providnost dala vjerom u Alaha, pa je u svojoj zdvojnosti poželjela da je sve što joj se dogodilo u proteklih nekoliko sati kismet, sudbina koju joj je predodredio Bog ili neka druga sila. No rastanak koji joj je parao srce, odvajanje od čovjeka za kojeg je bila rođena, nije bio ni kismet, ni sudbina ni Božja volja nego njezina vlastita odluka koju je donijela slobodno i bez ikakve prisile. Kako li je mrzila tu slobodu, koja nije bila ništa drugo osim prisile na izbor između Felixa i Fatime, između muškarca kojega je voljela više od života i žene koja joj je bila sestra. Nije više nikada htjela biti slobodna. Ulične plinske svjetiljke bile su upaljene, pa su zujeći gorjele plavkasto- žućkastim plamenom i osvjetljavale bosporske obale. Svjetla su se palila jedna za drugim sve dok se svjetlucavi lanac nije zatvorio. Jedna je sirena tulila, crveni brodski signali gorjeli su kao vatrene oči u sumraku, a trajekt je trebao isploviti za nekoliko minuta. Iznenada su nered i gužva na obalnoj cesti poprimili oblike, svi su jurili na pristanište, rasplakana djeca, užurbani muškarci i žene, pokraj prodavača limunade, mimo konobara pod pretrpanim poslužavnicima s kolačima i čajem koji su se nesigurno klimali na oznojenim glavama. Elisa uhvati jedan pogled iz tamnih očiju dugih trepavica, s lica mlade, nepokrivene žene, zaljubljeno i nježno okrenute prema muškarcu do sebe: dva priljubljena ramena, dvije ruke koje su se tajno dodirivale. Kako li su često Elisa i Felix plovili preko Bospora tim trajektom na koji se ovaj par upravo ukrcao... Kako su često njih dvoje na valovima te vode gledali u noć i udisali miomirisni povjetarac... Mlada se žena još jedanput okrenula, njihovi su se pogledi još jedanput sreli. Kao da joj je to lice govorilo: „Pogledaj, ovako si i ti mogla biti sretna, ali nisi htjela...“ Elisa uzdahne i odvrati pogled. Felix je već više od jedan sat bio na putu, i njegov će vlak ubrzo stići u Jedrene... Pri pomisli na to praznina u njoj sve više je tonula u crni bezdan. Snovi su se raspršili, i ona je ostala sama sa sobom. Kad se trajekt otisnuo od obale, u njoj je i dalje rasla praznina koja ju je tlačila više od ijednog teškog tereta što ga čovjek može nositi na leđima... Kako će podnijeti život bez Felixa? Skrenuvši u uličicu pokraj Nove džamije, ugledala je staru ženu pod crnim velom, koja je pušila sjedeći na pragu. Kad god bi zapušila, dignula bi veo tek toliko da može uvući dim. Tamna silueta podsjetila ju je na davno zaboravljen dio prošlosti: naborano čelo, dva umorna oka koja su je optužujuće gledala iz crnog, svilenog okvira – povijest pretvorena u pergament. Samilosno se smješkajući, pokraj nje projurile su dvije mlade djevojke. Harem je bio iza njih i one su znale što je sloboda. Nikakvi prozori s rešetkama, nikakve zidine koje bi ih izolirale od svijeta, nikakva vrata s

čuvarima – ništa ih više nije ograničavalo. No, jesu li njihova lica bila ljepša samo zato što više nisu nosile veo? Elisa nije znala odgovor. Možda je starica imala pravo, možda je jedino postojeće utočište u samom sebi. Možda bi i ona trebala ponovno nositi veo. Uto se širom otvore vrata jednog lokala iz kojeg na ulicu istrče trojica muzičara – bubnjar, violinist i svirač šalmaja. Bilo je to gromoglasno davljenje instrumenata – šalmaj je svirao istočnjačku melodiju koju je violinist ukrašavao sentimentalnim ciganskim zvucima popraćenim zaglušnim bubnjanjem u jazz ritmu. No, dok su stvarali tu paklensku buku, muzičari su se gledali blistavim očima poput ljudi koji su jednostavno sretni što se uzajamno razumiju kad i ne progovore ni jednu jedinu riječ. Elisa nehotice stane. Je li joj nebo poslalo te muzičare ili ih je sama tražila? Ne prekidajući svirku, bubnjar je stao plesati oko nje. Iako joj nije bilo do veselja, Elisa se morala nasmiješiti, i kad je nastavila hodati, ritam bubnja prenio se u njezine korake – posve spontano. Da, mogla je birati: ili će ponovno pokriti lice kao nekoć ili će prerezati te posljednje, nevidljive niti koje su se još vukle za njom i natezale je. „Raditi“, bio je rekao Felix. „Kad radim, ne moram razmišljati.“ Kad je Elisa dignula glavu, vidjela je izdaleka rasvijetljene prolaze Velikog bazara. Vitrine su svjetlucale poput dragulja u riznici. Taj ju je prizor podsjetio na razlog zbog kojeg je pustila Felixa da ode. Ondje će kupiti instrument koji joj je potreban da otvori Mesudovu dušu. Bit će to njezin posao koji će možda potrajati tjednima, možda mjesecima. No, bez obzira na to koliko će joj trebati da obavi zadaću mirenja dječaka s njegovom majkom, ta je zadaća bila razlog zbog kojeg je ovdje ostala, jedina utjeha koju je imala da ne poludi zbog svoje odluke, jedini smisao njezine žrtve. Stoga će učiniti sve što je u njezinoj moći. Gotovo se tome veselila. S mora je tulila sirena jednog broda. Elisa ubrza korak. Ako se požuri, možda će još stići na sljedeći trajekt koji će je prevesti u Uskudar, na drugu, azijsku stranu, na čijoj se obali uzdizala palača Beylerbeyi u kojoj ju je čekala Fatima. Fatima i njezin sin.

24

DEBELE KIŠNE KAPI PLJUŠTALE su po prozorima, ali Fatima ih nije opažala. Neprestano je grizla jagodice prstiju i nokte, zubima razdirala kožu i meso. Drugo nije mogla, bila je to prisila, unutarnja zapovijed koju je morala slušati. Dah joj je bio kratak i silovit, kao pri ljubavnom činu, dok je bol rasla do iznemoglosti. No, tek kad bi osjetila krv na usnama, topao slatkast okus koji se širio na jeziku, mogla je prestati i ukloniti ruke s usana. Njezin se dah postupno smirivao, poriv za samouništenjem se iscrpio, i ona bi u jednom kratkom trenutku između bola i prisile osjetila nešto nalik na izbavljenje – stanje beživotne omame u kojoj očaj sam sebe umrtvljava. Vani su se snježne pahulje miješale s kišnim kapima i slijevale se u širokim prugama po prozorskim staklima. Otkako je Fatima u Mesudovim očima otkrila strah, strah koji je njezina nazočnost budila u njegovoj duši, njezin se život sveo samo na čekanje smrti. Kako će dugo još izdržati taj nepodnošljivi život? Kako će dugo još biti osuđena podnositi ga? Više nije mogla ni plakati, sve su joj suze presušile – na životu ju je držala još samo nada da će je Alah razriješiti tog života. No Alah joj je uskratio pomoć, uskratio joj jedini izlaz koji joj je preostao. Je li ju zaboravio? Ili se naslađuje njezinom mukom? Dok su joj se prsa dizala i spuštala, čula je nadasve jasno šum svojeg disanja. Čeznula je za zlatnim kuglicama koje joj je nekoć davao Abdul Hamid, čeznula za opijumom i zaboravom. Međutim, crni su eunusi prolebdjeli pokraj nje, a ona nije imala snage da se trgne iz apatije i zamoli ih za milost. „Fatima?“ Glas je dopro do nje kao kroz zid. Posve polako, bez volje, slijedeći samo izgovaranje svojeg imena, ona okrene glavu u pravcu iz kojeg je došao glas. Saliha je stajala na vratima i smješkala joj se. „Dođi, digni se, htjela bih ti nešto pokazati.“ Fatima je čula poziv, ali nije se ni pomaknula. Iako je razumjela te riječi, one u njoj nisu ništa pobudile i iščeznule su bez odjeka u njezinoj duši. Izgubile su životnu snagu,

baš kao i ona. „Dođi! Moraš to vidjeti. To će te razvedriti.“ Saliha je uhvati za ruku i povede na galeriju. Fatima joj se prepusti. Je li uopće važno hoće li ostati u svojoj sobi ih poći za Salihom? Bilo je to potpuno nebitno kao i pljuskanje vodoskoka ih tiha svirka koja se čula negdje iz palače. „Tamo! Samo pogledaj! Njih dvoje imaju iznenađenje za tebe.“ Dolje u predvorju bili su Elisa i Mesud. Sjedili su prekriženih nogu na mramornom podu, oboje sa sazom na krilu. Mesudove ruke jedva su držale veliko žičano glazbalo. Bio je tako zadubljen u svoju svirku da nije Fatimu ni opazio. Elisa se nagnula nad njezina sina i pogladila ga po glavi. „Ne moraš ništa govoriti“, reče ona, „to će učiniti saz sam. On je naš prijatelj. On mi odaje sve što ti hoćeš reći.“ Fatimi su navrla nejasna sjećanja: Elisa i djevojčica, negdje u palači Yildiz... Kada je to bilo?... Žurili su se, na putu u kazalište u kojem je trebala plesati pred Sultanom, prvi put... Kako li je samo bila uzbuđena... Prolazile su pokraj haremske škole, ondje je djevojčica sjedila na hodniku. Zvala se Leyla, držala je saz i plakala... Elisa se nagnula nad nju da je utješi... Da, bilo je to potpuno isto kao nekoć, samo je sada Mesud bio Elisin učenik... Činilo se da je dobro poznavao to glazbalo kao da odavno na njemu svira... Doimao se gotovo sretan. Fatima se pomakne korak natrag od ograde. Zašto joj to pokazuje? Da je još više muči? Elisa se ponovno nagnula nad njezina sina. „Samo sklopi oči“, reče ona, „i zamisli kako se paun kočoperi kroz park. Vidiš li ga?“ Mesud se lati struna, njegova ruka spontano prijeđe preko hvataljke, i odjednom iz njegova instrumenta nisu izlazili samo tonovi nego prave slike. Paun je veličanstveno prelazio preko travnjaka, u zraku se oblikovala kaskada tonova, tako je raskošno paun širio svoje perje. „Uuuuvijaaaaa“, oglasi se Mesud. „Uuuuvijaaaaa“, ponovi Elisa. „A sada“, reče ona nakon kratke stanke u kojoj je Mesuda prepustila samom sebi, „sjeti se što je bilo u podne. Što smo jeli za desert? Znaš li još?“ Mesud je nastavio svirati sklopljenih očiju, isprepletao tonove u guste akorde. No, malo-pomalo glazba se počela mi jenjati, bivala sve polaganija, ritam bivao sve tromiji, akordi se raspali u pojedine tonove i naposljetku se razvukli poput niti gustoga, ljepljivoga sirupa.

„Bak-la-vu“, tiho zapjeva Mesud, „baaaak-la-vu, baaaak-lavu, bakla- vuuuuu...“ Kao iz nekog stranoga, zabranjenog svijeta, u koji nije imala pristupa, te su riječi doprle do Fatimina uha. Kako je moguće da Mesud pjeva? Pa bio je nijem, prestao je govoriti... U njoj se probudi stari, davno zaboravljeni osjećaj, jedva jači od slutnje. Osjećala je da mora zaplakati, ali nije mogla. Elisa ponovno progovori. „Rado bih ti ispričala jednu priču“, reče ona. „Hoćeš li je čuti?“ Ne otvarajući oči, Mesud odgovori visokim, zainteresiranim akordom. „Onda slušaj“, reče Elisa. „Bila jednom, prije mnogo, mnogo godina, prekrasna plesačica. Zvala se Fatima, a budući da je bila najljepša žena u Osmanskom Carstvu, postala je Sultanova miljenica.“ Čuvši svoje ime, Fatima se trgne. Oklijevajući, gotovo plašljivo, tonovi su lutali uokolo, probijali se naprijed napipavajući put, lebdjeli, zastajkivali kao da se od nečega ustežu... „Fatima je bila tako lijepa da su se čak i paunovi šepirili u haremskoj parku kad bi je vidjeli. Njezina je koža bila bijela poput mlijeka, uvojci blistali poput kestena, a kad bi plesala, Sultanove bi se oči tako ozarile da bi od njih zablistao čitav saraj.“ Kao da je odjednom derviš uletio u saz, tonovi su nabujali, zatreperili i stali kružiti. Fatima osjeti kako joj prodiru u tijelo, u ruke i noge, u ramena i bokove. „No Fatima nije bila samo Sultanova miljenica nego i majka jednog princa. I ništa na svijetu nije tako voljela kao svojeg sina. Njega je voljela i više od Sultana.“ Oglasila su se dva tiha akorda, tražila su se i milovala, nježno kao da se žele stopiti. „Zatim se dogodilo nešto strašno. Sultana su zbacili s prijestolja, on je pobjegao u daleku zemlju, a Fatima je ostala bez njega. I dok se nadala da će ponovno vidjeti Sultana, došli su zločesti ljudi, ugrabili njezino najdragocjenije blago, njezina sina.“ Pod Mesudovim rukama saz je zavapio poput ranjene životinje. „Prolazile su godine. No Fatima nije mogla zaboraviti svojeg sina, tugovala je za njim sa svakim otkucajem svojeg srca. Lutala je zemljom ne bi li ga našla, raspitivala se za njega kod svih ljudi koje je poznavala. Nitko joj nije znao reći gdje je on. Fatima je ronila gorke suze, i sa svakom suzom što ju je prolila, gubila se njezina nada i njezina životna snaga. I njezina je ljepota uvenula poput ruže bez vode, pa je ljudi ubrzo više nisu mogli prepoznati.“ Oglasio se tih, tužan akord, pa tajanstveno i osamljeno odjeknuo u hladnoj tišini. Elisa spusti glas. „No tada se dogodilo nešto strašno, nešto što je bilo strašnije od svega što se dotad

dogodilo. Nađen je Fatimin sin. Fatima gotovo nije shvatila koliko je sretna. Prihvatila ga je svim srcem. Ali, kada ga je htjela zagrliti, njezin je sin ustuknuo. Ona se tako promijenila da je ni on nije mogao prepoznati i, umjesto da joj uzvrati ljubav, on se nje plašio kao da je neznanka.“ Saz zanijemi. Mesud je nepomično sjedio i zurio u Elisu velikih, razrogačenih očiju. „Fatima je bila tako tužna da više nije htjela živjeti. Samo je željela da je Alah što prije uzme k sebi. No Alah je nije htio uzeti k sebi – Alah je htio da Fatima i njezin sin ponovno budu sretni.“ Netremice gledajući Elisu, Mesud odsvira jedan akord i prijeđe preko struna. „Međutim, moralo se dogoditi nešto doista posebno. Morao bi se javiti princ istih godina kao Fatimin sin i izreći njezino ime. Tek kad takav princ dođe i izgovori Fatimino ime, ona će ponovno biti lijepa kao prije i njezin će je sin napokon prepoznati.“ Elisa zastane i dotakne Mesudovu ruku. „Jesi li ti možda taj princ? Možeš li ti izgovoriti njezino ime?“ Okomita bora pojavi se na Mesudovu čelu, oštar, dubok urez između njegovih očiju, a usta se razvuku u crtu. „Hoćeš li da se njih dvoje opet zavole? Tada moraš izgovoriti njezino ime.“ Posljednji ton akorda zadrži se u zraku poput mračne opasnosti. „Reci, moj mali prinče. Kako se zove lijepa plesačica?“ Mesud otvori usta i izgovori tu jednu riječ, tiho, gotovo nečujno. „Fatima...“ Izgovorio je samo tu jednu riječ, ali kad je Fatima čula svoje ime iz njegovih usta, iz usta svojeg sina, izgovorenu njegovim visokim, nježnim glasom, u njoj se nešto silno pokrenulo, pa se morala uhvatiti za ogradu. Elisa pomogne Mesudu da ustane i poljubi ga. Zatim ga nježno obgrli oko ramena i upre prstom gore, prema galeriji. „Vidi tko je tamo.“ Mesud se okrene. Kad je prepoznao majku, oči mu se na trenutak smrače. No zatim joj ipak uzvrati pogled i na licu mu se ocrta plah osmijeh. „Hoćeš li još jedanput izgovoriti njezino ime?“ Mesud je jedva micao usnama iz kojih je prodro samo dah. No Fatima je vidjela njegov osmijeh, taj plahi osmijeh na njegovu licu okrenutom prema galeriji, licu na kojem nije bilo straha. Kao da se srušio zid magle.

„Mesude...“ Napipala je svoju brojanicu i dok je među prstima osjećala hladna, glatka zrnca, nestalo je opčinjenosti iz njezina srca. Napokon je mogla zaplakati. „Mesude...“, prošapće, „sine moj...“ Kroz veo suza opazila kako joj Elisa kima smješkajući se. Fatima sklopi oči. Smije li povjerovati u ono što vidi? Morala je skupiti svu snagu da ponovno otvori oči. Elisa joj se još smješkala. Elisa zatim spusti ruku s Mesudova ramena i blago ga gurne prema stubištu, prema njoj. „Zar se nećeš popeti da pozdraviš svoju majku?“

EPILOG

Posljednji harem – 1923.

***

BILO JE TO 30. LISTOPADA 1923. GODINE. Prof. dr. Felix Mobius, tek imenovani ravnatelj Pruskog instituta za zarazne bolesti, sjedio je sa svojom obitelji za nedjeljnim doručkom. Već je pojeo pecivo i jaje i stigao do druge šalice kave uz koju se, kao svakog jutra, zadubio u Vossische Zeitung, dok je njegova žena Carla, rođena Rossmann, davala djeci posljednje upute prije odlaska u crkvu. Osim dvanaestogodišnje Elisabeth, za stolom su još sjedili blizanci Peter i Paul, gotovo četverogodišnjaci. „Koju haljinu da odjenem?“ upita Carla. „Nemam pojma“, promrmlja Felix ne prekidajući čitanje. „Samo ne ništa upadljivo, molim te. Inače će se župnik Mompelmann ponovno namrštiti.“ „Ne govorim o misi, dragi moj, nego o večerašnjem banketu.“ „Ah, da, kongres.“ „Tebi je svejedno kako ti žena izgleda. Što to čitaš tako napeto?“ Felix protiv volje pogleda preko ruba novina. „Jučer je u Turskoj proglašena republika. Predsjednik je Mustafa Kemal, zvani Atatürk. I Ankara je nova prijestolnica.“ „Zaboga, zar te još zanima ta grozna zemlja?“ Carla ozlojeđeno digne obrve. „Nemoj se ljutiti, dragi moj, ali katkada te je teško razumjeti. Kad se čovjek sjeti da si tim zločincima ondje bacio u ralje milijun rajhsmaraka – ni za što, ni za što.“ „To nikako ne možeš zaboraviti, nije li tako?“ „Kako da zaboravim? Čeličane i elektrane August Rossmann za dlaku su izbjegle prijavu stečaja, pa moramo samo zahvaliti tatinoj mudrosti što danas ne živimo na prosjačkom štapu.“ Ušla je, srećom, kućna pomoćnica. Obrazi su joj bili jarko-crveni, poput jabuka. „Što je, Betty?“ upita Felix. „Da nije nešto zagorjelo u kuhinji?“ Ona se lagano nakloni. „Pred vratima je žandar“, reče ona bez daha. „Traži da dođe gospodin profesor! Odmah! Hitan slučaj! „

Felix baci ubrus na stol i pohita iz kuće. Vrijeme je bilo promjenljivo, prohladan jesenski dan, a povremeno bi zasjalo i sunce. Žandar ga trčećim korakom odvede u Fasanenstrafie u kojoj se, prekoputa stare Vojne akademije, skupilo mnoštvo. Muškarac u elegantnom odijelu ležao je nepomično na pločniku u lokvi krvi. „Profesor Mobius?“ Policijski službenik u civilu u dvorednom kaputu i s polucilindrom na glavi obrati se Felixu. „Kriminalistički inspektor Quandt“, predstavi se on. „Oprostite što vam smetamo u svetu nedjelju, ali žrtva se očito bila uputila k vama kad se to dogodilo. Barem je spomenuo vaše ime prije smrti. Poznajete li ga?“ Inspektor rastjera mnoštvo i Felix se nagne nad žrtvu. Kad mu je vidio lice, zastane mu dah. „Kada se to dogodilo?“ upita on. „Prije otprilike pola sata. Kada smo stigli, bio je još pri svijesti.“ Felix ga automatski uhvati za ručni zglob. Bio je hladan, a pulsa nije bilo. „Možete li identificirati ovog čovjeka?“ upita inspektor. Felix kimne. Nije se ni u snu nadao da će ikada više vidjeti tog čovjeka. Bilo mu je teško izgovoriti i njegovo ime. „Taifun-paša“, reče napokon. „Visoki turski časnik.“ „Tako, dakle“, odvrati inspektor. „To je barem objašnjenje za pištolj koji smo kod njega našli. Odakle ga poznajete?“ „Iz Carigrada ili Istanbula, kako se kaže u najnovije vrijeme. Ondje sam s njim imao posla u nekoliko navrata.“ „E pa, onda ste lijepo ušli u svjetsku povijest. Imate li pojma što je pokojnik htio od vas?“ Felix je gledao ukočeno, voštano lice. U crnoj kosi, namazanoj briljantinom, svjetlucalo je nekoliko srebrnih pramenova, a brkovi su, čini se, bili obojeni. No koža mu je bila glatka i besprijekorna kao prije, gotovo nijedna bora nije se urezala u njegovo visoko, zaobljeno čelo, a tamne oči ispod ovalnih obrva nisu odavale ni bol ni iznenađenje – osim, u najmanju ruku, laganu ironiju. Nikada se nije moglo znati što se u tom čovjeku događa, pa je i sada, u smrtnom času, bio zagonetan. Felix odmahne glavom. Ne, nije imao pojma što je Taifun htio od njega. Sve je bilo moguće. Možda je trebao pomoć, možda je htio moliti za oproštenje, možda je došao i da ga ubije... Felix je čitao u novinama da su od svršetka rata desetci bivših turskih časnika boravili u Njemačkoj u azilu i nastavili vući konce u politici – slijepa odanost bivših suboraca nastavljala se i poslije poraza. „Ne, nažalost ne znam“, reče on. „Nismo godinama kontaktirali. Znate li tko je u njega pucao?“

„Jedan Armenac“, odvrati inspektor. „Bogu hvala, uhitili smo ga. Trgovački predstavnik, koji se slučajno našao na mjestu zločina, svladao ga je prije negoli je čovjek uspio pobjeći. Nije se gotovo ni branio.“ „Armenac?“ upita Felix. „Da, Aram i tko zna kako još. Ta prezimena ne može nitko zapamtiti.“ Inspektor mu pruži jedan formular. „Hoćete li, molim vas, utvrditi uzrok smrti? Doduše, to se vidi prostim okom – ali, reda mora biti. A moglo bi potrajati do dolaska drugog liječnika.“ Znači, Aram ga je ipak uspio uhvatiti... Felix nije dvojio tko je počinitelj. On klekne na pločnik i raskopča Taifunov sako. Košulja je bila natopljena krvlju. Hitac mu je zacijelo prošao kroz samo srce. Dok je ispunjavao obrazac, iznenadio se kako ga sve to ostavlja hladnim. Bezbroj puta zaželio je Taifunu smrt, no začudo, sada kada ju je službeno potvrdio, gotovo i nije osjetio zadovoljstvo. Od mnogih zagonetki, koje mu je zadao taj čovjek, ova posljednja bila je možda i najteža. „Po svemu sudeći, radi se o političkom atentatu“, reče inspektor. „Ovdje u Berlinu skuplja se ološ iz cijele Europe. Možete li mi sricati ime žrtve? Trebam to za zapisnik.“ „Taifun-paša. Upravo tako kako se izgovara. T-A-I-F-U-N! „Felix prijeđe rukom preko voštanog lica da mu zatvori ukočene oči. Zatim pogleda na svoj džepni sat. Ako se požuri, mogao je još s Carlom i djecom stići na misu. Kad je zakopčao pokojnikov sako, iz njegova džepa skliznula je mala zelena knjiga. Felix se namršti. Po svemu sudeći, bio je to Kur'an, zavojita zlatna slova na uvezu bila su arapska. Da Taifun nije možda bio vjernik? Felix zbunjeno digne knjigu. Između stranica provirivao je nekakav reklamni letak, prospekt s fotografijom. Kad je ugledao ženu na slici, nije vjerovao svojim očima. Ta žena bila je Elisa. „Ponovit ću“, reče inspektor. „Taifun kao vrsta vjetra i paša kao kod Karla Maya...“ Umjesto odgovora, Felix mu pruži ispunjenu potvrdu o smrti. Slobodnom rukom rastvorio je prospekt. No tresao se tako jako da su mu trebale obje ruke. Bila je to najava koncerta na francuskom jeziku. „Posljednji harem“, bio je udarni naslov ispod kojeg je bio članak o Elisi. „Svojim prekrasnim glasom ona priziva sav čar Orijenta. Poslije nastupa u Londonu, Amsterdamu i Bruxellesu gdje je pobudila pravu buru oduševljenja, sada je stigla u Pariz na svršetak svoje europske turneje. Prati je Fatima, posljednja

miljenica sultana Abdul Hamida II. Vrhunac večeri je njihov zajednički nastup s Fatiminim sinom, čistokrvnim carskim princom, koji ih prati svirajući saz, staro osmansko žičano glazbalo...“ Na prospektu je uredskom spajalicom bila pričvršćena vozna karta Njemačke državne željeznice: Berlin! Anhalter Bahnhof – Paris/Gare du Nord. Taifun je očito namjeravao poći za ženama – nije bilo drugog objašnjenja. No, zbog čega se prije odlaska još zaputio ovamo? To ipak nije imalo nikakva smisla. Odjednom je Felixovo srce počelo divlje lupati, pa je još jednom preletio pogledom tekst najave. Da, još će se održati jedan koncert – za dva dana. Poslije toga Elisa će se vratiti u Tursku. Ponovno je presavio prospekt. „Smijem li ga zadržati?“ upita inspektora. Inspektor baci pogled na najavu koncerta. „Žao mi je, gospodine profesore. Ipak bi se moglo raditi o dokaznom materijalu.“ Gledao je Felixa malo začuđen. „A ako vas za to lijepo zamolim? „Mislite – kao suvenir?“ Inspektor je neodlučno vrtio prospekt u ruci. „No dobro, s obzirom na činjenicu da ste poznavali pokojnika, mogao bih napraviti iznimku. Uz uvjet, naravno, da se obvežete kako nećete uništiti dokaz. „Svakako, gospodine inspektore. Napravili biste mi veliku uslugu.“ „U redu, što se mene tiče. Napokon, i vi ste meni napravili uslugu.“ Inspektor slegne ramenima i vrati Felixu prospekt. „Izvolite, profesore Möbius, radite s tim što želite.

FIKCIJA I ZBILJA

Historijski roman nije udžbenik iz povijesti niti je romanopisac povjesničar. Doduše, i jedan i drugi opisuju povijesne događaje, ali s različitim interesima. Dok povjesničar nastoji točno i vjerno rekonstruirati prošla vremena, romanopisca prije svega zanima simbolično značenje koje misli da je prepoznao u određenoj povijesnoj situaciji. Predočenje te situacije smatra svojom pravom zadaćom. Stoga za njega povijesna zbilja nije smisao i svrha njegova rada, nego je to riznica iz koje crpi materijal za roman. Takva riznica otkrila mi se kad sam se prije tri godine pozabavio krajem Abdul Hamida II. i raspuštanjem njegova harema. Svrgnuće posljednjega autokratskog sultana označava slom Osmanskog Carstva, najvećeg multikulturalnog društva svih vremena. Istodobno ono označava rođenje moderne Turske. Društvo, u kojem su stoljećima desetci naroda, jezika i religija koegzistirali u začuđujućoj toleranciji, odjednom se našlo pred izazovom da se iz temelja preobrazi. U tu stvarnost, koju karakterizira sukob tradicije i modernog doba, istočnjačke i europske kulture, islama i kršćanstva, posve nenadano dospjelo je nekoliko žena koje su dotad cijeli život provele u umjetnom raju – u Sultanovu haremu. U tom svijetu, daleko od svakog stvarnog svijeta, živjele su u zajednici koja je izvana bila zaštićena od svake opasnosti, a iznutra organizirana i regulirana do najmanjih detalja. Jesu li ljudi ikada dramatičnije i radikalnije od tih žena doživjeli onu filozofsku metaforu „bačenosti“ čovjeka u egzistenciju? To su aspekti koje sam zatekao u povijesnoj situaciji Turske od 1909. do 1923. godine koja me je kao tema zanimala. U svojem romanu nastojao sam ih dovesti u vezu: dok jedna cijela nacija ima hrabrosti ući u novo doba, dvije žene dale su se na dug i mukotrpan put u traženju samih sebe. Pritom se spominje i sporno pitanje, o kojem sada povjesničari žestoko raspravljaju, u vezi s položajem armenskog stanovništva za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Moja zadaća nije da odgovorim na to pitanje, niti je to moja namjera. U mojem romanu manje se govori o krivnji i nedužnosti raznih strana u ovoj drami, a više o prikazu ljudske upletenosti u zablude i o neuspjehu korištenja i provedbe slobode.

U nekim detaljima promijenio sam kronologiju događaja kao i neke nevažne sitnice kako bih dramaturški oblikovao tu povijesnu temu. To sam učinio kako bih zatvorio narativni krug i povijesne događaje stavio u smisleni kontekst, koji je njima svojstven, te pokazao povijesne okolnosti u koje su ti događaji uključeni. Naime, unutarnja istina – o nekoj osobi ili epohi – nije slika pukih činjenica nego literarni prikaz činjenica i legendi, događaja i mišljenja, nada, strahova i strasti. Sljedeći događaji, koji se spominju u romanu, smatraju se znanstveno potvrđenim: 1876.: Abdul Hamid II. dolazi s 34 godina na prijestolje nakon svrgnuća njegova polubrata Murata V; u njegove savjetnike ubrajaju se političari i znanstvenici kao i čarobnjaci i astrolozi; prvi osmanski ustav velikog vezira Midhat-paše stupa na snagu; gubitak egipatske vazalne države u korist Engleske. 1877.: Smjenjivanje velikog vezira Midhat-paše. 1878.: Trajno ukidanje ustava i raspuštanje parlamenta. 1884.: Midhat-paša ubijen je u egzilu po naredbi Abdul Hamida, a kao dokaz Sultanu su poslali njegovu odrubljenu glavu. 1887.: Njemački konzorcij dobiva koncesiju za gradnju Anadolske željeznice. 1889.: Prvi posjet kajzera Wilhelma II. Carigradu. 1890.: Osnivanje tajne armenske organizacije Dašnakcutjun u Tbilisiju; osnivanje pukovnija Hamidije (tur. Hamidiye, prema sultanu Abdul Hamidu II.), koje su prethodile mladoturskim oružanim postrojbama organizacije Teskilati Mahsusa radi uspostavljanja mira u ustaničkim regijama. 1891.- 92.: Posljednje vrbovanje robinja za sultanov harem, potvrđeno u spisima, unatoč službenoj zabrani ropstva od 1856. godine; buđenje mladoturske agitacije; jačanje aktivnosti armenskih revolucionara. 1894.: Armenski ustanak protiv kurdskih utjerivača pore za u Sasunu; masakr nad Armencima; turski kao obvezatni školski predmet za nemuslimane; uklanjanje riječi „Armenija“ iz novina, knjiga i udžbenika; osnivanje Osmanskog društva za jedinstvo i napredak iz kojeg je nastao Odbor za jedinstvo i napredak. 1895.: Armenski ustanak u Zeitunu; armenski prosvjedi u Carigradu; vlada naoružava Kurde; masakr nad Armencima u brojnim pokrajinama; trgovina ženama u opustošenim selima i gradovima; mladoturski prosvjedi protiv pogroma Armenaca. 1896.: Armenski teroristi osvajaju Osmansku banku u Carigradu. 1897.: Težnje za sklapanjem saveza armenskih i mlado-turskih boraca otpora. 1902.: Prvi kongres mladoturaka u Parizu.

1904.: Atentat jednog časnika na Abdul Hamida u kazali štu Yildiz saraja. 1905.: Armenski atentat na Abdul Hamida ispred džamije nakon odlaska s molitve petkom. 1908.: 23./24. srpanj: ponovna uspostava Ustava; smjenjivanje dvorskog astrologa i njegova osuda; mjere štednje i smanjenje osoblja u Yildizu; 17. prosinac: formalna abdikacija Abdul Hamida kao neograničenog vladara i autokrata. 1909.: Početak hamidske kontrarevolucije; armenski us tanak u Adani, reakcija „batinaša“ s linčovanjem; mobilizacija svih pristaša ustava protiv kontrarevolucije; mladotursko i armensko jedinstvo u borbi za ustav; armenski otpor protiv Abdul Hamida iznenada se okreće protiv turske države: nastavak hamidskog pogroma Armenaca s uspostavom nove vlade u Adani; 27. travanj: svrgavanje Abdul Hamida II. i progonstvo; odlazak Abdul Hamida u egzil u Solunu sa suprugama i miljenicama; raspuštanje harema: potraga za rodbinom žena letcima i novinskim oglasima; prebacivanje preostalih haremskih žena iz Yildiza u Topkapi saraj; suočavanje s mogućim rođacima; vraćanje mnogih žena u anadolski i kavkaski zavičaj; smještavanje preostalih u „palaču suza“; mali broj haremskih žena odvažilo se na slobodu; od lipnja dvostruka strategija u rješavanju armenskog pitanja: progon i osuda nekih odgovornih ljudi za adanski pogrom, ali i zabrana etničkog grupiranja; nova vlada prisvaja palaču Yildiz; u Abdul Hamidovoj ostavštini pronađen notes s brojevima računa u inozemnim bankama Deutsche Bank i Credit Lyonnaise; mukotrpni pregovori da se s tih računa isplati novac; kuriozum: slanje krava muzara i nesilica u Solun u znak dobre volje nove vlade. 1910.: Sporazum između Njemačke i Rusije o gradnji Bagdadske željeznice. 1912.: Prvi balkanski rat s gubitkom europskih teritorija; s izbijanjem rata povratak Abdul Hamida u Carigrad. 1913.: Mladoturski državni udar koji je izveo trijumvirat Enver, Talaat i Džemal; kraj novog pluralizma; Drugi balkanski rat; ugovor s Njemačkom radi reforme vojske. 1914.: 28. srpanj: ubojstvo austrijskog prestolonasljednika u Sarajevu; početak Prvoga svjetskog rata: Turska neodlučna između dva bloka; odbijanje isporuke dvaju engleskih ratnih brodova Turskoj; kompenzacija slanjem dvaju njemačkih ratnih brodova: uplovljavanje Goebena i Breslaua u Dardanele; kolovoz: formiranje postrojbi Specijalne organizacije (Tes kilati Mahsusa): Armenci kao „unutarnji neprijatelj“ Turske u zbornom području na granici s Rusijom; 21. listopad: vojni savez s Njemačkom; 11. studeni: proglašenje džihada; Enverov ratni cilj: kaspijska naftonosna polja; ratne posljedice u glavnom gradu: glad, izbjeglice, tifus, inflacija; prosinac: početak ofenzive na Sarikamis; krvoproliće u Vanu. 1915.: Siječanj: ofenziva na Sarikamis završava katastrofalno: kriza Odbora;

proljeće: razoružavanje svih Armenaca i formiranje radnih bataljuna; ožujak: ponovno krvoproliće u Vanu, odbijanje pokušaja njemačkog posredovanja u armenskom pitanju; travanj: pokušaj iskrcavanja Saveznika u Galipolju; armenski ustanak u Zeitunu; 20. travanj: armenski ustanci u Vanu; 24. travanj: masovna uhićenja armenskih intelektualaca u Carigradu; 15. svibanj: prvi val deportacija; 27. svibanj 1. lipanj: službeni nalog za deportaciju armenskog stanovništva; uključivanje pomoćnih kurdskih postrojbi u deportaciju; srpanj: krvoproliće u klancu Kamah; listopad: armenski ustanak i gušenje ustanka u Urfi. 1916.: Propast savezničke galipoljske ofenzive zbog otpora Mustafe Kemala; šerif Meke otkazuje Turskoj poslušnost. 1918.:10. veljače: smrt sedamdesetpetogodišnjeg Abdul Hamida; ožujak: Bresklitowski mir; 28. svibanj: osnivanje Republike Armenije; srpanj: britanski zračni napadi na Carigrad; rujan: berlinska financijska pomoć za prehrambeni program u Turskoj; ostavka ministra rata Enver-paše; liberalizacija: ukidanje cenzure tiska, amnestija armenskih pobunjenika, povratak političkih egzilanata; 10. listopad: ostavka predsjednika vlade Talaata; 30. listopad: prekid vatre u Mudrosu: protjerivanje svih njemačkih civilnih i vojnih lica iz zemlje; 3. studeni: bijeg mladoturskog vodstva, uključujući Envera, Talaata i Džemala u Njemačku; 16. prosinac: uspostavljanje vojnih sudova radi suđenja ratnim zločincima; regrutiranje armenskih „osvetnika“ („Avenger“) radi osvete za pogrome. 1919.: 28. travanj: početak suđenja Enveru, Talaatu i Džemalu: glavne točke optužnice: „stvaranje četvrte prijeteće sile“, „masakr nad stanovništvom“, „pljačkanje dobara i novca“, „paljenje kuća i mrtvih tijela, silovanje, mučenje i mrcvarenje“; 5. srpanj: Enver, Talaat i Džemal osuđeni su u odsutnosti na smrt. 1920.: Ožujak: sile Antante osvajaju Carigrad; 23. travanj: sazivanje Velike turske narodne skupštine pod Mustafom Kemalom u Ankari kao protuparlament tijelu u Carigradu; odluka nacionalne vlade u Ankari da se raspuste vojni sudovi koji se bave „postupcima zbog deportacije“. 1921.:15. ožujak: u berlinskoj ulici Fasanenstraße Talaat-pašu ubija armenski student („avenger“) Soghomon Tehlirjan usred bijela dana; 4. kolovoz: Enver-paša pogiba na čelu konjaničkog odreda u jednom napadu u Tadžikistanu. 1923.: 24. srpanj: mirovni ugovor u Lausannei: vraćanje ekonomske neovisnosti Turskoj; 1. listopad: povlačenje posljednjih britanskih vojnika iz Carigrada; 13. listopad: proglašenje turske republike s predsjednikom Mustafom Kemalom Atatürkom.

ZAHVALE

„Koga boli“, kaže jedna turska poslovica, „naći će i lijek.“ Dok sam radio na ovom romanu, iskusio sam to češće no što mi se sviđalo. No, kad god bi zapelo, našli bi se, srećom, susretljivi ljudi koji su znali više od mene. I sada, kada je posao gotov, osjećam potrebu da zahvalim svima koji su pridonijeli nastanku ovog romana. To se posebno odnosi na sljedeće osobe: Roman Hocke: Radnja se razvijala zahvaljujući njegovu početnom otporu. S njegovom pomoći otkrio sam povijest iza povijesti. Dr. Agnes Imhof: Kao orijentalistica i autorica povijesnih romana nesebično me je usmjerila na put u meni nepoznat svijet. Stephan Triller: Katkada je potrebno samo ohrabrenje u pravom trenutku, koje spašava od neuspjeha. Dr. Borte Sagaster: Njezina knjiga o haremskom svijetu razotkrila mi je poneke tajne. Dr. Mehmet Hacisalihoglu: Omogućio mi je pristup palači Yildiz, pa i u ona mjesta koja su inače zatvorena za posjetitelje. Bernadette Schoog: Ona je vrlo pažljiva čitateljica, pa bih najradije dopisao njezino ime kao koautorice. Zahvaljujem joj na 1001 ideji. Ali Akkaya: Kao temeljiti poznavatelj starog Carigrada pribavio mi je dragocjenu literaturu o sudbini haremskih žena. Sabrina Rabow i Sebastian Fitzek: Koliko god oni „drmali“ u javnosti, dirljivo je kako su staromodni u privatnom životu. Prije svega, ako je posrijedi prijateljstvo. Prof. dr. Klaus Kreiser i prof. dr. Hans Georg Majer: U početku mojeg rada na romanu dali su mi važne upute o tematskoj literaturi. Heiner Riethmuller, Hermann-Arndt Riethmüller i Ulrike Sander: Kao vodećem timu knjižare Osiander u Tubingenu zahvaljujem njima kao i njihovim predstavnicima za angažman svih knjižara u Njemačkoj. Serpil Prange: Zavjetovala se prije mnogo godina da će mi cijelog života biti

vjerna – ne samo u dobrim nego i u lošim vremenima. Ovo posljednje dokazala mi je pri nastajanju ovog romana. Ako autor ima prijatelja koji je najbolji agent na svijetu, treba mu i nakladnik prvo da se prerano ne zadovolji i drugo, da njegova priča dopre do čitatelja. Posljednju zahvalnost dugujem upravi i suradnicima nakladnika Droemer Verlaga koji su mi pružili takvu pomoć kakvu autor samo može poželjeti, a to se odnosi na Sibylle Dietzel (pri stvaranju knjige bila je strpljiva, doslovce do posljednje minute), na Andreu Fischer (nakon početnog natezanja sve je išlo glatko kao podmazano), na Helmuta Flenkensiefkena (pronašao je slike kako bi čitateljima pobudio zanimanje), na Dominika Hubera i Katju Volkmer (oni su onamo kamo pripadaju – u knjižare), na Klausa Klugea (on donosi uvijek iznova svježe i vrlo osebujne marketinške ideje, jer knjige koje promiče doista i čita), na Beate Kuckertz (usprkos prisilnom time-outu dala je nekoliko odlučujućih poticaja u stadiju razvoja romana), na M oniku Neudeck (i na njezin trud u odnosima s javnošću i na prezentaciji knjige), na Christiana Tescha (u radu na svakoj knjizi uvijek iznova zasuče rukave da pokrene distribuciju), na Flans- Petera Übeleisa (iako glavni šef, nije se štedio da kao glavni urednik uskoči kad je trebalo radne snage), na Annette Weber (ona je prva „pratilja“ teksta i vjerojatno joj je priča bolje poznata nego meni). Svi oni stvorili su knjigu od moje priče. KRAJ