IN P »K N J IŽ E V N E N O V IN E « Biblioteka »K ris ta li« 9 Oswa1d Špcngler: Propast Zapađa Preveo: V lad im ir V u jić Predgovor: V lad im ir Vujić
Naslov originala: Oswald 'Špengler: Untergang des Abendlandes
OSVALD ŠPENGLER
PROPAST ZAPADA
»Kada u beskrajnom uvek jedno isto, Ponavljajući se, večno teče, Hiljade oblika živoga sveta Snažno se u lanac vezutju; Struji sla.st životna iz svih stvari, Sa najmanje kao i sa najveće zvezde. 1 sve to tiskanje, sva ta borba, Večni je mir u Gospodu Bogu«<.
27
PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU
PRVE KNJIGE
Na kraju jednog rada koji obuhvata deset godinci života, od prve kratke skice pa do konačnog oblika celokupnog dela koje je dobilo sasvim nepredviđeni obim, priliči mi da se osvrnem unazad na ono što sam hteo i postigao, kako sam to našao i kako danas prema tome stojim. U uvodu izdanja od 1918 — koji je i spolja i iznutra fragment — bio sam rekao da je ovde, po mome ubedenju, neoborivo formulisana jedna misao koja se neče više osporavati čim jednom bude izgovorena. Valjalo je da sam kazao: čim je Ijudi budu razumeli. Jer za ovo razumevanje potrebna je, kako sve više uvidam, ne samo u ovom slučaju već i u istoriji misli uopšte, jedna nova generacija koja će biti rođena sa dispozicijom za jedno takvo razumevanje. Bio sam dodao da se tu radi o prvom pokušaju sa svima neminovnim greškamaj nepotpunom i sigurno ne bez unutarnjih protivrečnosti. Ovu primedbu Ijudi ni izdaleka nisu uzeli onako ozbiljno kako sam ja to mislio. Ko se ikada duboko zagledao u pretpostavke žive misli, znaće da nama nije dat besprotivreČni uvid u poslednje osnove bića. Mislilac je čovek kome je bilo dodeljeno da simbolički pretstavi vreme sopstvenim gledanjem i razumevanjem. On nema izbora. On misli kako misliti mora. Istinito je, najzaa, Za njega ono što je sa njime rodeno kao njegova slika sveta. On tu sliku ne iznalazi nego je u sebi otkriva. Ta slika je on sam, još jednom ponovljen; ona je
ŠPEMGLER
Pređgovor
đrugom izđanju
njegovo biće uobličeno u reč; ona je smisao njegove liČnosti, smisao formiran kao učenje; ona je nepromenljiva za ceo njegov život, je r je iđentična sa njegomm životom. Jeđino je ova simbolika nuzna, jeđino je ona sasuđ i iz.raz Ijuđske istorije; ono što postaje kao filozofski naučnički rađ izlišno je i samo povečava brojno stanje stručne literature. 1 tako mogu jezgro onoga što sam našao označiti samo kao dstinito«, istinito za mene, a, kako niislim, i za vođeće đuhove vremena koje đolazi; ne kao istinito >po sebi«, naime oslobođeno ođ uslova krvi i istorije, je r tako što i ne postoji. Ali, ono što sam napisao u bujnom naletu onih gođina svakako je bilo vrlo nesavršeno saopštavanje onoga što je jasno pređa mnom stajalo, pa mi je ostao za sleđeće gođine zađatak đa svojim mislima pomoću poretka činjenica i je zičkog izraza đađnem ubeđljivi oblik koji ja mogu postići. Završiti se taj oblik ne može nikađ: sam život završava se tek smrću. Ali, ja sam još jeđnom pokušao đa i najstarije đelove đignem na t/isinu opažajnoga pretstavljanja kojim đanas raspolažem. I time se opraštam. ođ ovoga rađa sa njegovim nađama i razočaranjima, njegovim preimućstvima i greškama. Rezultat đela je, međutim, izđržao probu za mene, pa i za đruge, ako smem suđiti po uticaju koje ono lagano počinje đa vrši na prostrane oblasti znanja. Utoliko oštrije imam đa naglasim granicu koju sam sđm sebi postavio u ovoj knjizi' Neka se ne traži u njoj sve. Ona sađrži samo jeđnu stranu onoga što pređ sobom viđim, ona sađrži nov pogleđ jeđino na istoriju, ona sađrži filozofiju suđbine, i to prvu u svojoj vrsti. Ona je potpuno opažajna, pisana jezikom koji pokušava đa čulno pođrazava pređmete i ođnose, namesto đa ih zamenjuje nizovima pojmova; ona se obraća samo na one čitaoce koji isto tako umeju đa proživljavaju zvuke reči i slikđ. To je teško, osobito onđa kađ nas strahopoštovanje pređ tajnom — Geteovo strahopoštovanje — sprečava da pojmovna raščlanjavanja smatramo kao đuboke pogleđe. I tu se sađa điže vilca na pesimizain, kojom večni jučerašnjici gone svaku misao koja je ođređena samo za pronalazače puteva sutrašnjice. Međutim, ja nisam pisao za one koji smalraju đa je muđrijašenje o biću
30
ŠPENGLER
Pređgovor
đrugom izdanju
jeđnoga đela samo to đelo. Ko đejiniše, taj ne poznaje sudbinu. Razumeti svet za mene znači biti dorastao svetu. Bitna je tvrdoća života, a ne pojam životci kakvom nas uči »nojevska« filozofija idealizma. Ko ne dopušta da ga zavaravaju pojmotn, taj to ne oseća kao pesimizam, a do onih drugih nije nam ni stalo. Za ozbiljne čitaoce, koji traže pogled na život a ne definiciju, naveo sam, usled i suviše zbijenog oblika teksta u primedbama, jedan broj deld koja će moći da taj pogled na život provedu i kroz daleke oblasti našega znanja. Na kraju, moram još jednom da imenujem imena kojima zahvaljujem gotovo za sve: Getea i Ničea. Od. Getea imam metodu, od Ničea način postavljanja pitanja; ako treba da formulišem svoj odnos prema ovom drugom, mogu kazati: načinio sam od njegovog naslućivanja čitav pogled na svet. A Gete je celokupnim svojim načinom mišljenja, i ne znajući za to, bio Lajbnicov učenik. I tako ja ovo, što je nastalo ispod moga pera na moje sopstveno iznenađenje, osećam kao nešto što želim da imenujem sa ponosom kao nemačku filozofiju, uprkos bedi i jadu ovih godina. Decembra BLANKENBURG
1922 NA HARCU
i OSVALD
ŠPENGLER
K N J I G A
P R V A
OBLIK I STVARNOST
UV O D l U ovoj knjizi čini se prvi put smeli pokušaj da se istorija predodređuje. Radi se o tome da se sudbina jedne kulture prati u onim njezinim stanjima koja još nisu protekla — i to jedne jedine kulture, one koja je danas na ovoj planeti u završavanju, kulture zapadno-evropsko-amerikanske. Do danas, očevidno, nije još uočena mogučnost da se zadatak tako ogromnog domašaja reši; a kad je to i bio slučaj, sredstva da se taj zadatak obradi nisu bila poznata, ili se njim a rukovalo l]a nedovoljan način. Postoji li logika istorije? Postoji li neka talcoreći metafizička struktura istoriskog čovečanstva, s one strane svega slučajnog i nesračunljivog pojedinačnih događaja, jedna struktura koja je bitno nezavisna od nadaleko vidljivih, popularnih, duhovno-političkih tvorevina površine? Neka struktura koja, može biti, tek izaziva ovu stvarnost nižeg reda? Da li se velilci momenti istorije sveta pojavljuju možda — pred okom koje ih razumeva — uvek u obliku koji dopušla zaključivanje? I ako je talco — gde su granice takvih zaključivanja? Da li je moguče da se u samom životu pronađu stepeni koji moraju da se pređu i to jednim redom koji je bezizuzetan je r je istorija ljuđi skupni pojam za ogromne životne tokove za koje več sama jezička upotreba uvodi nehotice individue višeg reda: »antika«, »kineska kultura«, »savremena civili-
35
ŠPENGLER
Propast Zapaa
zacija« — kao neka »ja « ili ličnosti koje misle i rade? Da nemaju možda oni pojm ovi koji su osnovani za sve organsko, pojm ovi rađanja, smrti, mladosti, starosti, trajanja života, da nemaju ti pojm ovi u ovom krugu možda neki strogi smisao koji niko još nije otkrio? Ukratko rečeno, ne leže li u osijiovi svega istoriskog opšti biografski praoblici? Propast Zapada, u prvom redu jedna pojava prostorno i vremenski ograničena, kao i njoj odgovarajuća propast antike, jeste, kao što vidimo, filozofska tema, koja, shvaćena u svoj svojoj težini, obuhvata u sebi sva velika pitanja bića. Hoćemo li da saznamo u kom se obliku ispunjuje sudbina zapadne kulture, moramo najpre saznati šta je to kultura, u kom je ona odnosu prema vid ljivoj istoriji, životu, duši, prirodi, duhu, u kojim oblicima se pojavlju je i ukoliko su ti oblici simboli i, kao takvi, protumačljivi;- a ti oblici su: narodi, jezici i epohe, bitke i ideje, države i bogovi, umetnosti i njena dela, nauke, prava, privredni oblici i gledišta na svet, veliki ljudi i veliki događaji.
2 Sredstvo za shvatanje mrtvih oblika jeste matematički zakon. Sredstvo za razumevanje živih oblika jeste analogija. Na taj način razlikuju se polarnost i periodičnost sveta. Svest o tome da je broj oblika svetsko-istoriskih pojava ograniče'n, da se vekovi, epohe, situacije, ličnosti po tipu ponavljaju, uvek je pOstojala. Gotovo nikada nije se obrađivala pojava Napoleona a da se ne svrne pogled na Cezara i Aleksandra; prvi pogled je — kako ćemo videti — morfološki nedopustiv, a drugi tačan. Sam Napoleon pronašo je srodnost svog položaja sa položajem Karla Velikog. Konvent je govorio o Kartagini misleći na Englesku, a jakobinci su se nazivali Rimljanima. Sravnjivali su se, sa vrlo različitom opravdanošću, Fiorenca s Atinom, Buda sa Hristom, prahrišćanstvo sa modernim socijalizmom, rimske finansiske veličine iz doba Cezara sa Jenkima. Petrarka, prvi strasni arheolog (arheologija je i sama izraz osećanja da se istorija ponavlja) — mislio je o sebi kao
36
PROPAST
ZAPADA v
0 Ciceronu; a tu skoro Cecil Rodes (organizator engleske Južne Afrike, koji je imao u svojoj biblioteci antičke biografije Cezara u naročito za njega pravljenim prevodima) — o sebi kao o caru Hadrianu. Zla kob Karla X II švedskog bila je u. tome što je u džepu, od svoje mladosti, nosio Život Aleksanđra od Kurcija Rufa i hteo da podražava ovom osvajaču. Fridrih Veliki kreće se u svojim političkim spisima — kao Consiđerations iz 1738 — potpuno pouzdano po analogijama, da bi označio svoje shvatanje svetske političke situacije: tako, kad upoređuje Francuze sa Makedoncima pod Filipom, a Nemce sa Grcima. »Već su Term opili Nemačke, Elzas i Lotringija, u Filipovim rukama«. Tim e je bila izvrsno pogođena politika kardinala Fleria. Tu se dalje nalazi upoređenje između politike habsburške i burbonske kuće, i između proskripcija Antonija i Oktavijana. No sve je to ostalo fragmentarno i proizvoljno, pa je odgovaralo po pravilu više trenutnoj sklonosti da se pesnički i duhovito izražava negoli dubljem istoriskom osećanju oblika. Tako su upoređenja Rankea, majstora umetničke analogije, između Kiaksara i Henriha I, između upada Kimerinaca i Mađara, morfološki beznačajna; isto kao 1 ona druga, često ponavljana, između helenskih država-gradova i renesansnih republika i, nasuprot njima, dublje ali slučajno tačno, između Alkibiada i Napoleona. On ih je vršio, kao i drugi, iz jednog plutarhovskog tj. narodnjačko-romantičnog ukusa, koji samo uočava slične scene na svetskoj pozornici, a ne u strogom smislu matematičara koji zna unutrašnju srodnost dveju grupa diferencijalnih jednačina, dok laik u njim a vidi samo različitost spoljašnjeg oblika. Lako se prim ećuje da izbor slika tu biva određen u osnovi jednom ćudi, a ne osećanjem nužnosti, ne idejom. Daleko smo od tehnike sravnjivanja. Danas se takva upoređenja ja v lja ju u masama, ali bez plana, bez veze, pa i kad su pogođena u jednom dubokom smislu, koji se još mora utvrditi, pogođena su zahvalju jući sreći, ređe instinktu, a nikada načelu. Niko još nije mislio na to da tu izobrazi jednu metođu. Ni izdaleka se nije slutilo da je tu koren, i to jedini, iz koga može proizići veliko rešenje problema istorije.
PENGLER
Propast Zapaa
Upoređenja bi mogla da budu sreća istoriskog mišljenja, ukoliko ona na videlo iznose organsku strukturu istorije. Njihova tehnika morala bi biti izobražena pod uticajem jedne obuhvatne ideje sve do jedne. bezizborne nužnosti, do jednog logičkog majstorstva. A bila su do sada nesreća tog m išljenja, je r su, kao stvar ukusa i ništa više, oslobađala istoričara uviđanja i truda da oblikovni jezik istorije i njegovu analizu smatra kao svoj najteži i najbliži zadatak, danas još i neshvaćen a kamoli rešen. Bila su delom površna, kada se, na primer, Cezar nazivao osnivačem rimskih državnih novina, ili, što je jo š gore, kada su se u najvećoj meri zapletene i nama po intimnosti svojoj vrlo strane pojave antičkog bića nazivale pomodnim rečima kao: socijalizam, impresionizam, kapitalizam, klerikalizam; a delom su bila čudnovato zastranjena, kao kult Bruta koga su oterali u jakobinski klub — • onog milionara i zelenaša Bruta lcoji je kao ideolog oligarhiskog ustava, a uz odobravanje patriciskdg senata, probo nožem čoveka demokratije.
3 I tako se proširuje zadatak, koji je prvobitno obuhvatao ograničeni problem savremene civilizacije, do jedne potpuno nove filozofije, filozofije budućnosti (ukoliko sa metafizički iscrpljenog tla Zapada uopšte još može kakva proizići), jedine filozofije koja bar pripada mogućnostima zapadno-evropskog duha u niegovim narednim stadijima, do ideje o jednoj morfologiji svetske istorije, sveta kao istorije. Do ideje o jednoj m orfologiji k o ja / nasuprot m orfologiji prirode, skoro jedinoj dosadanjoj temi filozofije, sakuplja i obuhvata sve oblike i sve pokrete sveta u njihovom najdubljem i poslednjem značenju; sakuplja jo š jednora, ali u sasvim drugom poretku, ne više u skupnu sliku svega saznatog, nego u sliku života, postajanja, a ne onog što je postalo. Svet kao istorija, u suprotnosti prema svetu kao prirodi — to pojm iti, sagledati, uobličiti, jeste nov izgled Ijudskog bivstvovanja na ovoj zemlji, do danas nikada još nesaznat kao zadatak u svom ogromnom praktičnom i teoretskom značenju, možda tamno ose-
38
PROPAST
ZAPADA v
ćan, često sagledan u daljini, no nikada pokušan smelo sa svima svojim posledicama. Tu su pred nama dva moguća načina na koja čovek može svoju okolinu unutrašnje posedovati; doživeti. Ja delim, po obliku ne po suštini, najoštrije: organski utisak sveta od me-> haničkog, skupni pojam oblika od skupnog pojma zalcona, sliku i sdmbol od formule i sdstema, ono što je samo jedanput istinito od onog što je stalno moguće, svrhu mašte koja planski uređuje od svrhe iskustva koje svrsishodno raščlanjava, ili, da još ovde imenu- . jem suprotnost još nikada neprimećenu a vrlo zna- )0 čajnu, delim domašaj u kome važi hronološki broj od onog u kome važi matematički b r o j1. Prema tome, u jednom istraživanju kao ovom što je pred nama ne može se raditi o tome da se događaji duhovno - političke vrste, koji postaju vidljivi na. površini dana, uzmu kao takvi, da se po uzroku i posledici uređuju i prate po njihovoj prividnoj težnji, težnji koja je shvatljiva razumom. Jedno.takvo — »pragm atičko« — postupanje u istoriji bilo bi samo deo prikrivene nauke o prirodi, što i ne kriju pristalice materijalističkog shvatanja istorije, dok su njihovi protivnici nedovoljno svesni identičnosti postupanja. Ne radi se o tome šta su po sebi opipljive činjenice istorije kao pojave u jedno ma koje doba, nego se radi o tome šta one svojom pojavom znače, naznačuju. Is£oričari današnje epohe misle da čine nešto drugo kad religiozne, socijalne pojedinosti i razne pojedinosti iz istorije umetnosti dovlače da bi »ilustrovali« politički smisao jedne epohe. Ali oni zaboravljaju ono što je odlučujuće, naime odlučujuće ukoliko je vidljiva istorija izraz, znak, duševnost koja se uobličila. Nikoga
Kantova greška, od ogromnih posledica, još nesa\ k.dana, bila je u tome što je 011 potpuno shematički do\co u vezu najpre spoljašnjeg i. unutrašnjeg čoveka sa mnogoznačnim 1, pre svega, ne nepromenljivim, poimovima prostora i vremena. Zatim, što je, na potpuno pOaresan način, vezao sa time geometriju i antmetiku. Ovde, iui mesto toga, neka zasada bar bude imenovana suorotiKjst, mnogo dublja, matematičkog i hronojoškos; broja. (ieometrija i aritmetika su, obe, raeunanje prostomo, pa se u svojim višim oblastima uopšte ne mogu više ni ra/.lil>ovati. Računanje vremena, o čijem je pojrnu naivni čo- . ,\ u-k potpuno načisto po oseoanju, odgovara na pitanje kada«?, a
9
PENGLER
Propast Zapaa
jo š ne nađoh ko bi ozbiljno uzeo proučavanje morfoloških srođnosti, koje iznutra vezuju oblikovni jezik svih kulturnih oblasti, i ko bi, prevazilazeči političke činjenice, podrobno poznavao poslednje i najdublje misli matematike Helena, Arabljana, Indijaca, Evropljana Zapada, smisao njihove rane ornamentike, njihove arhitektonske, metafizičke, dramatičke, lirske osnovne oblike; izbor i pravac njihovih velikih umetnosti; pojedinosti njihove umetničke tehnike i izbor sadržine; a kamoli saznao njihov presudni značaj za oblikovne probleme istoriskoga. Ko je taj koji zna da postoji duboki sklad oblika između diferencialnog računa i dinastičkog državnog principa vremena Luja X IV ; između antičke državne forme, polisa, i euklidovske geom etrije; između prostorne perspektive zapadnjačkog uljenog slikarstva i savlađivanja prostora železnicama, dalekogovornicama i dalekometnim oružjem; između kontrapunktske instrumentalne muzike i privrednog kreditnog sistema? I najtrezvenije činjenice politike, posmatrane iz takve perspektive, dobijaju simbolički i upravo metafizički karakter; i možda se ovde prvi put dešava da se shvate ravnomemo, kao simboli, i da se kao takvi tumače: egipćanski sistem uprave, antičko novčarstvo, analitična geom etrija, ček, Suecki kanal, kineska štamparija, pruska vojska i rimska tehnika građenja puteva. I tu se ispostavlja da nema još teoretski osvetIjene umetnosti istoriskog 'posmatranja. Ono što se takvim zove, crpe svoje metode gotovo isključivo iz one oblasti znanja u kojoj su jedino metode saznanja dospele do strogog izobražavanja, iz fizike. Misle ljudi da se bave istoriskim istraživanjem ako prate sklop uzroka i posleđica. Značajna je činjenica da filozofija starog stila nikada nije pomišljala na jednu drugu mogućnost odnošaja između liudskog budnog bića koje razumeva i okolnog sveta. Kant, koji je u svom glavnom delu utvrdio formalna pravila saznanja, uzeo je u obzir kao predmet saznanja razumom isključivo prirođu, a da nije to ni primetio, ni on ni drugi. Znanje je za njega matematičko znanje. Kad on govori o urođenim oblicima opažaja i o kategorijama razuma, nikada i ne pomišlja na sasvim druge vrste poimanja istoriskih utisaka; a Šopenhauer, koji od Kantovih kategorija dopušta jedino kauzalitet (što je karakte-
40
PROPAST
ZAPADA v
ristično), govori o istoriji samo sa preziranjem 1. Još nije prodrla u domaš.aj intelektualnog formulisanja misao da osim nužnosti uzroka i posledice — nazvao bih to logikom prostora — postoji još i logika v.reme: na u životu, organska nužnost suđbine. A to je jedna činjenica najdublje unutrašnje izvesnosti, jedna činjenica koja ispunjuje celokupno mitološko, religiozno i umetničko m išljenje, koja sačinjava suštinu i jezgro sveukupne istorije nasuprot prirodi, činjenica koja je nepristupna oblicima saznanja istraživanim u Kritici čistog uma. FilozOfija je, kako .veli Galilei na čuvenom mestu svoga spisa Saggiatore, u velikoj knjizi prirode »scritta in lingua matematica«2. Ali mi i danas čekamo još na odgovor filozofa: kojim je jezikom napisana istorija i kako je valja čitati. \.Matematika i princip kauzaliteta vode do jednog prirodnog reda pojava, a hronolgija i ideja sudbine do jednog istoriskog; oba reda obuhvataju, svaki za se, ceo svet. Ali je oko, u kome se i kroz koje se ovaj svet ostvaruje, drugo. \>
4 Priroda je oblik u kome čovek visokih kultura daje jedinstvo i značaj neposrednim utiscima svojih čula. Istorija je oblik iz koga njegova uobrazilja pokušava da shvati živo biće sveta u odnosu na sopstveni život i da ovome pokuša, na taj način, dati produbljenu stvarnost. Da li je čovek sposoban za takva uobličavanja i koje od njih ovlađuje njegovom buclnom svešću: to je pra-pitanje cele ljudske egzistencije. Tu su dve mogučnosti da čovek obrazuje svet. Time je već rečeno da one nisu nužnim načinom i stvarnosti. Ako se, dakle, zapitamo u daljem o smislu is1 Mora se moći osetiti koliko dubina formalne kombinacije i energija apstrahovanja u oblasti, recimo, ispitivanja Renesansa ili istoriie o seobi naroda izostaje iza onoga što je samo po sebi razumijivo u oblasti teorije funkcija i teoriske optike. U poređenju sa fizičarem i matematičarem, istoričar deluje nemarljivo i leiemo, čim pređe sa skupljanja i uređivanja svoga materijala na tumačenje. 2 »Napisana jezikom matematike.« (Prev.)
1
/
ŠPENGLER
Propast Zapađa
torije, moramo prvo rešiti pitanje koje do sada nikada postavljano nije. Za koga postoji istorija? Kako izgleda, paradoksalno pitanje. Nesumnjivo za svakoga ukoliko je svaki čovek član istorije celokupnim svojim bitisanjem i budnim bićem. Ali je velika razlika da li neko živi pod stalnim utiskom da je njegov život element u jednom daleko širem životnom toku koji se proteže na stoleća ili tisućleća, ili oseća svoj život kao nešto u sebi zaokrugljeno i zatvoreno. Sigurno je da za tu vrstu budnog bića ne posfoji svetska istorija, svet kao istorija. Ali šta je akp samosvest čitave jedne nacije, ako čitava jeđna kultura počiva na jednom ovakvom a-istoriskom duhu? Kako se u njoj mora pojavljivati stvarnost? Svet? Život? Setimo se da se u Helena, u njihovoj svesti o svetu, sve doživljeno, ne samo sopstvena lična nego i opšta prošlost, odmah pretvaralo u mit, vanvremensku, nepokretnu, mitski uobličenu pozadinu svake trenutne sadašnjice. I to tako da se, na primer, istorija Aleksandra Velikog još pre njegove smrti počela stapati, za antičku svest, sa legendom o Dionisu; da Cezar nije osećao svoje poreklo od Venere kao besmisleno. Moramo, dakle, priznati da je nama, ljudima Zapada, sa jakim osećanjem za vremenska udaIjenja, Ijudima za koje je svakodnevno računanje po brojevim a godina pre i posle Hristova rođenja postalo nešto samo po sebi razumljivo, takvo jedno proživ Ijavanje tih duševnih stanja gotovo nemoguće; ali mi nemamo prava prosto baciti na stranu tu činjenicu nasuprot problemu istorije. Ono što za pojedinca znače dnevnici i samoživotopisi, to znači za dušu čitavih kultura istorisko istraživanje u najšircm opsegu (uključujući tu i sve vrste psihološke uporedne analize stranih naroda, vremena, običaja). Ali antička kultura nije imala nikakvo sećanje, nikakav istoriski organ u tom naročitom smislu. »Sećanje« antičkog čoveka (pri čemu mi, svakako, stranoj jednoj slici duše udaraino pečat jednog pojma iz našeg duševnog života bez daljeg razmišljanja) sasvim je nešto drugo, pošto za njega prošlost i budućnost, kao perspektive koje uiAeđuju, u budnoj svesti nedostaju, dok čista »sadašnjica«, ona kojoj se Gete u svima svojim izjavama o antičkom životu, a naročito o plastici njegovoj, tako često divio, ispunjuje tu
42
PROPAST ZAPADA Uvod i svest snagom nama nepoznatom. Ta čista sadašnjica, čiji je najveći simbol dorski stub, pretstavlja ustvari jedno odricanje vremena (pravca). Za Herodota i Sofokla, kao i za Temistokla i kakvog rimskog konsula, prošlost se ubrzo gubi u jedan utisak, miran i vanvremenski, utisak koji je polame a ne periodičke strukture (jer je to poslednji smisao produhovljenog obrazovanja mitova), dok je ta ista prošlost za naše oseća nje sveta i naše unutrašnje oko jedan organizam periodički jasno raščlanjen, svrhovito upravljen, od hiljada i hiljada godina. A takva pozadina tek daje osobitu boju životu, kako antičkom tako i zapadnjačkom. Ono što je Grk nazivao kosmos, to je bila slika sveta koji ne postaje nego jeste. Sledstveno, i Grk je bio čovek koji nije postao nikad nego koji je uvek bio. Zato antički čovek, iako je vrlo dobro poznavao strogu hronologiju, kalendarsko računanje, pa time i osećanje za večnost i ništavilo, osećanje koje se očitovalo snažno u veličanstvenom posmatranju zvezda i tačnom merenju ogrornnih razmaka vremena egipatslce i babilonske kulture, nije unutrašnje, u sebi, od sveg tog ništa mogao da usvoji. Ono što filozofi njegovi uzgred spominju — to su oni samo čuli, a ispitivali nisu. A ono što su pojedinačne sjajne glave, osobito iz aziskih grčlcih gradova, kao Hiparh i AristarhA otkrile, to je aristotelovski i stoički pravac duha odbio i nije o torrt ni voclio računa- osim u najužoj stručnoj nauci. Ni Platon ni Aristotel nisu imali zvezdare. Za vreme Periklovih poslednjih godina u Atini, donesena je narodna odluka kojom se teškom optužbom preti svakom onom koji bi širio astronomske teorije. Bio je to akt najdublje simbolike u kome se iskazala volja antičke duše da izgoni daljinu, u svakom smislu, iz svoje svesti o svetu. Što se tiče antičkog pisanja istorije, pogledajmo na Tukidida. M ajstorstvo ovoga čoveka sastoji se u pravoj antičkoj snazi kojom on doživljuje događaje sadašnjice razumevajući ih iz sebe sama; a uz to pridolazi još onaj divni pogled čoveka od činjenica, rođenoga državnika, koji je i sam bio vojskovođa i činovnik. To praktično iskustvo, koje Ijudi nažalost mešaju sa istoriskim smislom, čini da on sa pravom izgleda kao nedostižni obrazac za čiste naučnike koji pišu istoriju. Ali je za njega potpuno zatvoren onaj
43
PENGLER
Propast Zapada
perspektivistički pogled na istoriju vekova koji, za nas, pripada pojmu istoričara kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Sve ono što je dobro u antičkom pretstavljanju istorije ograničeno je na političku sadašnjicu autora; a to je u n ajoštrijoj suprotnosti prema nama, čija istoriska majstorska dela bez izuzetka obrađuju daleku prošlost. Tukidid bi propao na temi o persiskim ratovima, a da i ne govorim o nekoj opštoj grčkoj ili egipatskoj istoriji. U njega, kao i u Polibija i Tacita, isto tako praktičnih političara, gubi se sigurnost pogleda čim naiđu u prošlosti, često samo nekoliko decenija unazad, na pokretne sile koje su im u tom obliku nepoznate u njihovoj sopstvenoj praksi. Polibije ne razume prvi punski rat, a Tacit već ni Augusta. Potpuno neistoriski smisao Tukididov — meren na našcm perspektivističlcom ispitivanju — otkriva se u nečuvenom tvrđenju, odmah na prvoj strani njegove knjige, da se pre njegovog doba (oko 400!) u svetu nije ništa značajno desilo (av p,syaXa jeviođai)} 1 Kasni pokušaji Grka da, po obrascu Egipta, načine nešto kao kalendar lli hronologiju, u najvećoj meri su naivni. Računanje po olimpiadi nije era kao, recimo, hriščansko računanje vremena; sem toga ono je kasnije samo književno ispomaganje, ništa što bi narodu bilo obično. Narod uopšte nije imao potrebe za brojanjem kojim bi mogao utvrditi doživljaje roditelja i dedova, pored sveg tog što su se neki naučnioi ipak interesovali za problem kalendara. Ne radi se ovde o tome da li je jedan kalendar dobar ili rđav, nego da li je on u upotrebi i da li život zajednice protiče po njemu. Ali i lista olimpionika pre 500 isto je tako izmišfjena kaoistarija antička lista arhonata i rimska lista konsula. Ne postoji ni jedan jedini pravi datum kolonizacija (E. Meyer, Gesch. đ. Alt. II, 442; Beloch, Griech. Gesch. I, 2, 219): »Na neko beleženje izveštaja o istoriskim- događajima niko u Grčkoj uopšte nije ni mislio pre 5 veka« (Beloch, I, 1, 125). Imamo zapis o ugovoru između Elisa l Hereje, koji treba da važi »sto gođina ođ ove godine«. Ali se ne zna od koje. Posle izvesncg vremena, dakle, neće se ni znati koliko- je ugovor postojao; očigledno, na to nije niko ni obraćao pažnju. A verovatno su to ovi ljudi sadašnjice uskoro i zaboravili. Detinjasto-legendski karatker antičke slike istorije sveta vidi se po tome što bi se uređeno datiranje činjenica (recimo, trojanskog rata, koji — po stupnju — odgovara našim krstaškim ratovima) osećalo u tom svetu direktno kao ne-stilsko. — Isto tako geografsko znanje antike daleko izostaie iza egipatskog i babilonskog. E. Majer (Gesch. d. Alt. III, 102) pokazuje kako je znanje o obliku Afrike
PROPAST
ZAPADA v
Zbog toga je antička istorija, sve do persiskih ratova, pa i tradicionalna izgradnja još mnogo poznijih perioda — proizvod bitno mitskog mišljenja. Ustavna istorija Sparte — (Likurg, čiji je životopis ispričan u svima pojedinostima, bio je, verovatno, neznatno šumsko božanstvo) — mašta je helenističkog vremena, a pronalaženje rimske istorije pre Hanibala nije bilo prestalo još ni u vreme Cezara. Brutovo proterivanje Tarkvinaca jeste priča kojoj je poslužio kao model jedan savremenik cenzora Apija Klaudija (310). Imena rimskih kraljeva formirana su tada po imenima obogaćenih plebejskih porodica (K. J.Neumann). Čuveni liciniski agrarni zakon (367) nije u vreme Hanibalovo još ni postojao, a da i ne govorim o o »servianskom ustavu« (B. Niese). Kada je Epaminonda oslobodio Mesence i Arkađane i načinio ih državom, oni su odmah pronašli neku svoju praistoriju. N ije strašno što se to uopšte događalo — nego to što neke druge vrste istorije nije ni bilo. Ne može se bolje pokazati suprotnost zapadnjačkog i antičkog smisla za sve istorisko nego kada se kaže da je rimska istorija pre 250, onako kako se poznavala u vreme Cezara, bila u suštini falsifikat i da je ono malo što smo mi utvrdili bilo sasvim nepoznato kasnijim Rimljanima. Karakteristično je po antički smisao reči »istorija « da su aleksandriski romani svojim sadržajem vršili najjači uticaj na ozbiljnu" političku i religioznu istoriku. N ije se ni pom išljalo da se načelno odvoji i razlikuje sadržina te literature od podataka po aktima. Kada je Varo, pred kraj republike, išao za tim da učvrsti rimsku religiju koja se brzo gubila iz svesti naroda, podelio je b o g o v e — k o jim a je đržava sluzila najmarljivije — na di certi i di incerti, one o kojim a se još nešto i znalo i one čije je još sajno ime ostalo uprkos održanog javnog kulta. Odista, religija rimskog društva njegovog doba bila je najvećim delom proizvod helenističke književnosti i gotovo bez veze sa starim kultom, koji više niko nije razumevao (a tu su religiju ne samo Gete no i Niče naivno uzimali iz rimljanskih pesnika). opadalo od Herodota (po persiskim izvorima) do Aristotela. Isto to vredi o Rimljanima kao nasledmcima Kartaginjana. Oni su prvo prepričavali tuđa znanja, pa ih onda lagano zaboravljali.
45
ŠPENGLER
Propast Zapaa
Momzen je jasno uobličio zapadnjačko stanovište kad je rim ljanske-istoričare — Tacita pre svega — nazvao ljudima »k oji kazuju ono što zasjužuje da se prećuti, a ćute o onome što je nužno kazivati«. Indiska kultura, čija je misao, o (bramanskoj) nirvani najodlučniji izraz potpuno a-istoriske duše, najsavrešenije koja je mogla biti, nikada nije imala ni najmanje osećanje o »kad« ma u kome smislu. Nema prave indiske astronomije, irtdiskog kalendara, indiske istorije dakle, ukoliko se pod njom razume svest o živome razvitku. Mi znamo vrlo malo o vidljivom toku. tc kulture čiji je organski deo protekao pre postanka budizma, mnogo manje no o antičkoj istoriji, pouzdano bogatoj velikim događajima između 12 i 8 veka. Obe su sačuvane kao u 'snovima mitskog oblika. Tek punih 'hiljadu godina posle Bude, oko 500 pre Hr., nastala je na Cejlonu »Mahavansa« — nešto što izdaleka opominje na pisanje istorije. Svest o svetu u indiskog čoveka bila je nastrojena talco a-istoriski da on nije poznavao ni pojavu knjige napisane od autora kao događaj utvrđen u vremenu. Namesto organskog niza lično razgraničenih spisa nastaje postepeno neuređena masa tekstova u koje je svak upisivao šta je hteo, a da pri tom nikakvu ulogu nisu igrali pojm ovi lične duhovne svojine, razvitka misli, duhovne epohe. U takvom anonimnom obliku — • a on j'e oblik cele indiske istorije — pred nama je i indiska filozofija. Neka se sa njom uporedi istorija filozofije Zapada, najoštrije fiziognomiski izrađena u ličnostima i knjigama. Indiski čovek sve je zaboravljao, a egipatski nije ništa mogao zaboraviti. Indiska umetnost portreta — životopisa in nuce'— nije nikada postojala; egipatska plastika nije ni poznavala neku drugu temu. Egipatska duša, prevashodno istoriski nastrojena, duša koja stremi beskrajnosti sa jednoni pra-svetskom strašću, osećala je prošlost i budućnost kao ceo svoj svet, a sadašnjost, koja je istovetna sa budnom svešću, njoj je izgledala samo kao uska granica između dve neizmerljive daljine. Egipatska kultura je ovaploćena briga — duševni korelat za daljinu — • briga za buduće, i nuznim načinom za nju spojena briga za proslo. Izražava se ta briga za buduće u izboru granita i bazal-
46
PROPAST
ZAPADA v
ta kao umetničkog gradiva1, u poveljama koje su uklesane u izgradnji jednog brižljivog upravnog sistema i u mreži navodnjavanja2. Egipatska mumija je simbol najvišeg reda. Telo mrtvoga se ovekovečavalo, kao 'što se njegovoj ličnosti, »K a«, davalo večno trajanje u kipovima često pravljenim u mnogo primeraka; to večno trajanje vezano je za sličnost shvaćenu u vrlo. visokom smislu. Postoji duboki odnos između stava prema istoriskoj prošlosti i shvatanja o smrti kako se ono izražava u obliku pogreba. Egipćanin ođriče prolaznost, antički čovek potvrđuje je celokupnim oblikovnim jezikom svoje kulture. Egipćani su sačuvali i mumiju svoje istorije: hronološke podatke i brojeve. Dok od pre-solonskog perioda grčke istorije nije ništa predano, nijedna godina, nijedno pravo ime, nijedan shvatIjiv događaj (otuda preterano naglašavahje onoga ostatka koji nam je poznat), znamo iz 3 tisućlećaA i još dalje nazad, gotovo sva imena i tačne brojeve 'vladavine mnogobrojnih egipatskih kraljeva. U novom car1 Nasuprot tome simbol je prvoga reda, i besprimemo je u lstoriji umelnosti, da su se Hcleni, nasuprot mikenskom dobu, i to u zemlji prebogatoj kamenom, vralili sa kamenih građevina na primenu đrveta; i time se objašnjava nedostajanje arhitektonskih ostataka iz vremena između 1200 i 600. Egipatski stub sa biljkama bio je od samog začetka kameni stub, dorski je bio drveni. Kroz to progovara duboko neprijateljstvo antičke duše protiv trajanja. 2 Da li .je ikada ijedan helenski grad izveo ijedno opsežno delo koje odaje misao na buduće naraštaje? Sistemi drumova l navodnjavanja na koje še može ukazati u mikenskoj tj. pre-antičkoj epohi propali su i zaboravIjeni od vremena rađanja antičkih naroda — dakle od početka homerovskog doba. Da bi se shvatila bizama činjenica što je antika tek posle 900 uzela pismo i to u najskromni jem obimu i sigumo samo za najnužnije privreclne ciljeve (što pouzdano dokazuje nedostatak u nalaženju zapisa) neka se pomisli da izobražavanje pisma u egipatskoj, babilonskoj, meksikanskoj i kineskoj kulturi pooinje u tamno pradoba; da su Germani stvorili azbuku mna, pa kasnje tek posvedočili svoje strahopoštovanje precl pismom svojim stalno ponavljanim omamentalnim lzobražavanjem ukrašenih spisa. A rana antika nije ni najmanje poznavala mnoga pisma upotrebljavana na jugu i istoku. Imamo mnogobrojne pis'ane spomenike iz hetitske Male Azije i sa Krete, a ni jedan jedini iz homerovskog vremena.
ŠPENGLER
Propast Zapacla
stvu mora da su imali o njima jedno znanje bez praznina. Kao jezoviti simbol ove volje za trajanjem ' leže i dandanas tela velikih faraona u našim muzejima — i crte lica im se raspoznaju. Na sjajno uglačanom granitnom vrhu piramide Amenemheta III jo š sada se čitaju reči: »Amenemhet gleda lepotu sunca«, a na drugoj strani: »Viša je duša Amenemhetova nego visina Oriona i ona se spaja sa podzemnim svetom«. To je savlađivanje prolaznosti, čiste sadašnjice, i ne-antičko je u najvišoj meri.
5 Prema toj močnoj grupi egipatskih životnih simbola p ojavlju je nam se na pragu antičke kulture. spaIjivanje mrtvaca, odgovarajući zaboravnosti koju ta kultura širi nad svakim delom svoje spoljašnje i unutrašnje prošlosti. Mikenskom vremenu bilo je potpuno strano sakralno izdvajanje tog oblika pogreba iz ostalih oblika pogreba koje su primitivni narodi kamenog doba vršili po pravilu jedne pored drugih. Grobovi kraljeva svedoče o preimućstvu sahrane u zemlju. Ali u homerovskom vremenu, kao i u vedskom, nastaje nagli prelaz od pokopa ka spaljivanju, prelaz koji se materijalno ne može motivisati; spaljivanje je to bivalo vršeno punim patosom simbolične radnje, kao što pokazuje Eijađa, svečanim uništavinjem, odricanjem istoriskog trajanja. I od toga trenutka svršeno je i sa plastičnošću duševnog razvoja pojedinca. Antička drama dozvoljava isto toliko malo prave istoriske motive koliko i temu unutrašnjeg razvoja; zna se da se helenski instinkt odlučno opirao portretu u likovnoj umetnosti. Sve do carskog doba antička umetnost poznaje samo jednu prirodnu sadržinu: m it1. Pa i idealni likovi helenistič1 Od Homera pa do Senekinih tragedija, kroz celo jedno tisućleće, neprestano se uvek pojavljuju nepromenjeni mitski likovi, kao Tiest, Klitemnestra, Herakle, iako u ograničenom broju. A u pesništvu Zapada, faustovski čovek pojavljuje se prvo kao Parcifal i Tristan, pa onda preobražen u smislu epohe kao Hamlet, Don Kihot, Don Zuan, a u poslednjem preobraženju, koje odgovara vremenu, kao Faust i Verter; i najzad kao junak savremenog svetsko-gradskog romana. Ali uvek u atmosferi i uslovljenosti određenoga stoleća.
48
PROPAST
ZAPADA v
ke plastike su mitski, kao što su to i tipični životopisi Plutarhove vrste. Nijedan veliki Grk nije pisao uspomene koje bi utvrđivale pred njegovim duhovnim očima jednu prošlu, savladanu epohu. Ni Sokrat nije kazao ništa značajno —• u našem smislu — • o svom unutrašnjem životu. Pitanje je da li je jednoj antičkof duši uopšte bilo moguće nešto što pretpostavlja postanak Parcifala, Hamleta, Vertera kao prirodni nagon. U Platona ne nalazimo nikakvu svest o razvitku njegova učenja. N jegovi pojedini spisi su samo uobličavanja njegovih raznih stanovišta koja je zauzimao u raznim vremenima. Njihova genetička veza nije bila predmet njegovog razmišljanja. A već u početlcu zapadnjačke duhovne istorije ima jcdno duboko samoispitivanje, DanteOva Vita nuova. No iz toga sleduje kako je Gete malo imao antičkog u sebi, tj. čiste sadašnjice, Gete koji ništa nije zaboravljao, Gete čija su dela, po sopstvenim mu rečima, samo odlomci jeđne velike ispovesti. Po razorenju Atine od strane Persijanaca behu razorena sva dela starije umetnosti — a mi ih danas iz ruševina izvlačimo. A nikada se nije čulo da se ncko u Heladi brinuo za ruševine Mikene ili Fajstosa, da bi saznao istoriske činjenice. Čitao se Homer, ali niko nije pom išljao na to da raskopa brežuljak Troje, kao Šliman. Hteo se mit, nije se htela istorija. Od dela Eshilovih i pre-sokratskih filozofa jedan deo bio je izgubljen još u helenističko doba. Nasuprot tome već je Petrarka skupljao starine, novac, rukopise, jednom pobožnošću i jednim sidačno-odanim posmatranjem, svojstvenim samo toj kulturi. Skupljao je kao čovek koji istoriski oseća, koji gleda unazad u udaljene svetove, kao čovek koji čezne za daljinama (bio je prvi koji se peo na jedan alpiski vrh) i koji je u osnovi ostao stranac za svoje vreme. Dušu skupljača možemo razumeti sa'mo iz njegovog odnosa prema vremenu. Možda je još strasnija ali drukčije obojena kineska naklonost za skupljanje. Ko putuje po Kini i sleduje »starim tragovima« (ku-ci) može protumačiti samo iz jednog dubokog istoriskog osećanja neprevodljivi osnovni pojam kineskoga bića Tao. A ono što se nasuprot tome u helenističko doba( slcupljalo i pokazivalo, to su bile samo znamenitosti mitološke draži (kalco ih Pauzanija opisuje), kod kojih uopšte nije dolazilo
9
ŠPENGLER
Propast Zapaa
u obzir ono strogo istorisko »kad« i »zašto«. A egipatsko tle pretvorilo se već u vreme velikog Tutmozisa u jedan jedini ogromni muzej sa najstrožom tradieijom. Među narodima Zapada, Nemci su pronašli mehaničke časovnike, strahobne simbole vremena koje teče i protiče, časovnike čiji danonoćni udari, odjekujući sa bezbrojnih kula po Zapadnoj Evropi, jesu možda najstrašniji izraz za koji je sposobno uopšte jedno istorisko osećanje sveta1. Ničeg od sveg tog nema po vanvremenskim antičkim pejzažima i gradovima. Sve do Perikla dnevno vreme ocenjivalo se po dužini senke; a tek od Aristotela dobija reč copcc (babilanskog porekla) značenje reči »čas« .Pre toga nije postojala uopšte tačna podela dana. U Babilonu i u Egiptu pronađeni su u najranije doba vodeni i sunčani časovnici, ali je tek Platon uveo kao časovnik odista prim enjivi oblik klepsidre u Atinu, a kasnije se uvedoše i sunčani časovnici, no samo. kao nebitni nameštaj svakidašnjice, a da se pri tome baš ni najmanje nije izmenilo antičko osećanje života. Ovde valja spomenuti još jednu odgovarajuću razliku vrlo duboku i nedovoljno ocenjenu, između antičke i zapadnjačke matematike. Antičko m išljenje u brojevim a shvata stvari onakve kakve jesu, kao količine, vanvremenske, čisto prisutne. To je odvelo do Euklidove geom etrije, do matematičke statike i do završetka duhovnog sistema naukom o kupinim presecima. Mi shvatamo stvari onako kako ne postaju i kako se ođnose, kao junkcije. To je odveio dinamici, anaiitičkoj geom etriji, a od nje diferencialnom računu1. Moderna teorija funkcija je džinovsko uređenje cele te mase rnisli. Čudna je, ali potpuno psihički osnovana, činjenica da grčka fizika — kao statika nasuprot dinamici — ne poznaje upotrebu časovnika i ne oseća njegov nedostatak (dok mi računamo hiljadi1 Opat Gcrbert (kao papa Silvestar II), prii'atelj cara Otona III, oko 1000 godine, dakle sa početkom romanskog stila i krstaškog pokreta, prvim simptomima nove cluše, pronašao je stroj časovnika na točkove i koji izbija. U Nemačko.j su takođe postaM, oko 1200, prvi časovnici na tornjevima, a nešto kasnije i džepni. VaLja zapaziti značajnu vezu merenja vremena sa zgradom religioznog kulta. 1 Kod Njutna, on se karakteristično zove račun flulcsi.ja, s obzirom na izvesne metafizlčke pretstave o suštdni vremena. U grčko.j matematici vreme se i ne javlja.
50
PROPAST
ZAPADA v
tim delovima sekunde) i potpuno prelazi preko merenja vremena. Entelehija Aristotelova jeste jedini vanvremenski, a-istoriski, evolucioni pojam koji postoji u antici. Tim e je naš zadatak utvrđen. Mi, Ijudi zapadno-evropske kulture, izuzetak smo sa svojim istoriskim smislom a ne pravilo. »Svetska istorija« je naša slika sveta a ne slika sveta »čovečanstva«. Za indiskog i antičkog čoveka nije postojala slika sveta koji postaje, i možda nikada više neće biti kulture, pa dakle ni ljudskog tipa, za koje je »svetska istorija« tako moćan oblik budnog stanja kao za civilizaciju Zapada, kad se ona ugasi.
6 Pa šta je to istorija sveta? Sigurno, uređena pretstava prošlosti, unutrašnji postulat, izraz jednog osećanja' oblika. Ali, ma koliko da je određeno to osećanje, ono nije još stvarni oblik; i, ma koliko mi svi osećali, doživljavali svu svetsku istoriju, ma koliko mi sa potpunom izvesnošću verovali da je pregledamo po njenom obliku, pouzdano je ipak da mi i danas još saznajemo njene oblike ali ne njen oblik, protivsliku našeg unutrašnjeg života. Nesum njivo da će svak koga upitate biti uveren da jasno i bistro prozire unutrašnji oblik istorije. Ova iluzija počiva na tome što niko nije ozbiljno o njoj razmišljao i što se još uvek i suviše malo sumnja u svoje znanje. Jer niko ne sluti u šta še sve može sumnjati! Uštvari, oblik svetske istorije jeste jedan neispitani đuhovni poseđ, koji se, i u istoričara od imena, nasleđuje sa naraštaja na naraštaj, a kome bi dobro došao i bio vrlo potreban samo jedan mali deo one skepse kojom je raščlanjena i produbljena urođena nam slika prirode, jo š od vremena Galileja. Stari — sređnji — novi vek: to je jedna neverovatno oskudna i besmislena shema, čije nas je bezuslovno gospodarstvo nad našim istoriskim m išljenjem neprestano sprečavalo da pravilno shvatimo pravi odnos onog malog delimičnog sveta koji se razvijao od vremena nemačkih careva na zemljištu Zapadne Evrope prema celokupnoj istoriji višeg čovečanstva, po
1
ŠPENGLER
Propast Zapaa
rangu, po obliku i, pre svega, po životnoj trajnosti njegovoj. Budućim kulturama će izgledati jedva verovatno da se u važenje te proste'sheme nikada nije ni posumnjalo, iako je to shema sa jednim prostim pravoliniskim tokom, besmislenim srazmerama, shema koja iz veka u vek biva sve nemogućnija i koja ne dopušta da nove oblasti, koje ulaze u svetlost naše istoriske svesti, prirodno uvedemo kao ćianove u red. Što je među istoriskim ispitivaćima odavno već uobićajeno protestovanje protiv te sheme, to ništa ne znači. Oni su time samo brisali osnovni nacrt koji jedini postoji, ali ga nisit naknađili. Može se koliko god se hoće govoriti o grčkom srednjem veku i o germanskom starom, time se još ne dobija jasna i unutrašnje nužna slika u kojoj bi našli organsko mesto Kina i Meksiko, carstvo Aksumsko i carstvo Sasanida. I pomeranja početne tačke »novoga veka« sa krstaških ratova na Renesans, pa sa ovog na početak 19 veka — dokazuju jedino to da se sama shema sinatrala neoborivom. Ta shema ograničava obim istorije, ali što je još gore, i njeno pozorje. Tu zem ljište zapadnc E vrope1 1 I tu istoričar stoji pod kobnom predrasudom geografije (da ne kažemo pod sugestijom slike sa karte), koja uzima jedan deo zemlje kao Evropu, čime se oseča obaveznim da uzme i jednu- odgovarajuću iđealnu granicu prema'»Aziji«. Valjalo bi izbrisati iz istorije reč »Evropa«. Nema »Evropljanina« kao istoriskog tipa. Budalasto \je govoriti u slučaju Helena o »evropskom starom veku« fHomer, Heraklit, Pitagora su, dakle, bili »Azijati«?) i o njihovoj misiji da kultumo zbliže Evropu 'i Aziju. To su reči koje potiču iz površnog tumačenja karte i ko.jima ništa stvamo ne odgovara. Samo je reč »Evropa« (sa mislenim kompleksom koji je nastao pod njenim uticajem) vezala Rusiju sa Zapadom, u našoj istoriskoj svesti, u jedinstvo ničim opravdano. Ovde je čista apstrakcija, u knjigama odgajenoj kulturi čitalaca, odvedena do ogromnih stvamih posledica. One su falsifikovale, u ličnosti Petra Velikog, istorisku težnju primitivne narodne mase, i to na vekove, iako je ruski instinkt ograničio »Evropu«, vrlo • ačno i duboko, kao neprijateljicu »majčice Rusi.je« (u Tolstoju, Aksakovu, Dostojevskom). Istok i Zapad su pojmovi prave istoriske sadržine. »Evropa« je prazan zvuk. Sve što je kao velike tvorevine dala antika postalo .je odricanjem kontinentalne granice između Rima i Kipra, Bizanta i Aleksandrije. A sve što se zove »evropska kiiltura« nastalo je između Visle, Jadrana i Gvadalkivira. A ako je Grčka u vreme Periklovo »ležala u Evropi« — ona danas više ne leži u njoj.
52
PROPAST
ZAPADA v
čini miran pol. (matematički govoreči: singularnu tačku na površini lopte) oko kojega se okreću hiljade godina najogrom nije istorije i one daleke ogromne kulture kao skromno potčinjene. A ne zna se zašto, sem ako bi razlog bio u tome što smo mi, graditelji te istorije, kod kuće baš tu, na tom zemljištu. To je jedan planetarni sistem jedinstveno pronađen. Izabere se jedno jedino mesto kao prirodno težište istoriskog sistema. Tu je centralno sunce. Od njega dobijaju pravu svetlost svi događaji u istoriji. Sa njega njegov značaj biva perspektivno odmeravan. A, ustvari, tu govori taština zapadno-evropskog čoveka, u čijem se duhu odigrava ta utvara »svetske istorije«, taština nezauzdana skepsom. Toj taštini irnamo da zahvalimo za onu ogromnu optičku varku, davno već postalu navikom, po kojoj se istoriski sadržaj čitavih hiljada godina, u izvesnom udaljenju, recimo u Egiptu i Kini, smežurava u epizode, dok se desetine godina, u blizini sopstvenog stanovišta, od Lutera, a osobito od Napoleona, nadimaju i rastu kao utvare. Mi znamo da oblak samo prividno utoliko sporije putuje ukoliko je viši, da se jedan voz kroz daleki predeo samo prividno lagano vuče, a verujem o da je tempo rane babilonske, egipćanske, indiske istorije odista bio sporiji no onaj iz naše najbliže prošlosti. I nalazimo njihovu sadržinu tanjom, njihove oblike prigušenijim i izduženijim, je r nismo naučili da uzmemo u račun udaljenost ni unutrašnju — ni spoljašnju. Da je za kulturu Zapada biće Atine, Fiorence, Pariza važnije nego biće Lo-janga i Pataliputre — samo se po sebi razume. Ali, smeju li se takva precenjivanja načiniti osnovnom za shemu svetske istorije? U tom slučaju bio bi opravdan kineski istoričar kad bi ocrtao jednu svetsku istoriju u kojoj bi se ćutke, kao preko nevažnih, prešlo preko krstaških ratova, Renesansa, Cezara i Fridriha Velikoga. Zašto da je, moijološki posmatran, 18 vek važniji negoli jedan od šezdeset ranijih? Zar nije smešno da se stavi »novi vek«, kojiobuhvata nekoliko stoleća i ograničen je u suštini na Zapadnu Evropu, prema »starom veku«, koji obuhvata hiljade godina i u kome se masa starih pre-grčkih kultura računa prosto kao neki »dodatak«, a da se i ne pokušava jedna dublja podela? Zar sem ije, da bi se spasla zastarela shema, s Egiptom i Babilonom ob-
PENGLER
Propast Zapaa
računalo kao sa predigrom antičkom dobu, s Egiptom i Babilonom čije u sebe zatvorene istorije, svaka za sebe, daleko nadmašuju tobožnju svetsku istoriju od Karla Velikog do svetskog rata; zar nismo moćne komplekse indiske i kineske kulture zbunjeno odbacili u »napomenu«; zar nismo velike amerikanske kulture savršeno ignorisali je r im nedostaje »veza« (sa čime?) Nazivam ovu shemu, uobičajenu za zapadnog Evropljanina, u kojoj visoke kulture kruže oko nas kao tobožnjeg središta svega svetslcog zbivanja, ptolomejski sistem istorije, i smatram za kopemikansko otkriće u oblasti istorije što je u ovoj knjizi na mesto onoga stupio sistem u kome nikako ne zauzimaju povlašćeni položaj antika i Zapad poređ Indije, Babilona, Kine, Egipta, arabljanske i meksikanske kulture — pojedinačnih svetova postajanja i zbivanja, koji u skupnoj slici istorije isto toliko teže i koji po veličanstvenosti duševne koncepcije, po sili svog uspona, možda i nadmašuju antiku.
/ Shema stari — srednji — novi vek, u svom prvom postavljanju, jeste tvorevina magiskog osećanja sveta, k(3je je najpre. istupilo u persiskoj i judeskoj religiji počev od Kira, u učenju Danilove knjige o' četiri svetska doba dobilo apokaliptički okvir, a uobličilo se u po-hrišćanskim religijam a Istoka, pre svega u gnostičkim sistemima,1 kao istorija sveta. U vrlo uskim granicama koje sačinjavaju duhovnu pretpostavku ove značajne koncepcije, ta tvorevina sa pravom je postojala. Tu ne ulaze u krug posmatranja ni indiska, pa čak ni egipćanska istorija. Na usnama tih mislilaca reč »svetska istorija« označava jedan neponovljeni u najvišoj meri dramatički čin, čija je pozornica između Helade i Persije. U njemu dolazi do izražaja strogo dualističko osećanje sveta istočnjaka, nc polarno kao u istovremenoj metafizici kroz suprotnost duše i duha, dobra i zla, već pcriocličko,2 smatra1 Windelband, Gesch. đ. Ph.il. (1900), S. 275 ff. 2 U Novom zavetu polarno shvatanje zastupljeno ie višc dijalektikom apostola Pavla, a periodičko više Otkrovenjem.
54
PROPAST
ZAPADA v
no kao katastrofa, kao prekretmca između dva veka, ižmeđu stvaranja sveta i propasti sveta, otstranjujući sve elemente koji ne mogu da se utvrde sa jedne strane antičkom književnošću, a sa druge B iblijom ili Svetom knjigom koja u odgovarajućem sistemu zauzima njihovo mesto. U toj slici sveta ja vlja se kao »stari« i »novi« vek tada očigledna i opipljiva suprotnost ne znabožačkog i hrišćanskog, antičkog i orijentalskog, statue i dogme, prirode i duha u vremenskom shvatanju, kao pozornica na kojoj jedno savlađuje drugo. Istoriski prelaz nosi religiozne oznake spasenja. Bez sumnje, jedan pogled koji počiva na uskim i potpuno provincijalnim gledanjima, ali koji je, međutim, logičan i u sebi savršen, vezan za to zem ljište i to ljudstvo i nesposoban za ma kakvo prirođno proširenje. Tek dodavanjem trećega veka, našeg »novog veka«, na zapadnjačkom tlu, u sliku je ušla i jedna težnja za pokretom. Orijentalska slika bila je mima, jedna zatvorena antiteza, u ravnoteži, a sa središtem u jednoj neponovljenoj božjoj akciji. Primljcna i nošena od sasvim nove vrste ljudi, ona je sada, odjednom, a da se nije ni svesnim postalo o nastranosti jedne takve promene, bila raspredena dalje u obliku jedne linije. A ta linija vodila je od Homera (ili Adama — danas su mogućnosti obogaćene još Indogermanima, kamenim dobom i majmun-čovekom) pa preko Jerusalima, Rima, Fiorence i Pariza, vodila je i gore i dole, već prema ličnom ukusu istoričara, mislioca ili umetnika, koji je tumačio tu tročlanu sliku neograničenom slobodom. Dodao se, dakle, komplementamim pojmovima bezbožništva i hrišćanstva završni pojam »novog veka«, lcoji opet, po svom smislu, ne dozvoljava dalji nastavak postupka i koji, pošto se od krstaških ratova pa na ovamo ponovljeno pomerao, više nije kadar da se dalje isteže.1 Mislilo se (a to se nije kazalo) da ovde, sa one strane starog i novog veka, počinje nešto završno, neko treće carstvo, u kome leži nekakvo ispunjenje, vrhunac neki, svrha čije poznanje je, počev od sholastičara pa sve do socijalista današnjice, svako sebi pripisivao. Bilo je to razno sagledanje u tok stvari, koliko udobno toliko i laskavo po začetnika. 1 To se može poznati na očajnom i smešnom izrazu »najnovije doba«.
ŠPENGLER
Propast Zapacla
Sasvim se prosto poistovetio duh Zapada, kako se ogledao u glavi pojedinea, sa smislom sveta. Iz duhovne jed iie nevolje veliki mislioci napraviše tada metafizičku vrlinu, time što su shemu osvećenu consensu omnium, i ne podvrgnuvŠi je ozbiljnoj kritici, načinili osnovom jedne filozofije, a kao začetnika njihovog, ovog ili onog, »svetskog plana« uzeli Boga. Mističko trojstvo svetova imalo je za metafizički ukus i inače nešto zavodljivo. Herder nazva istoriju vaspitanjem ljudskog roda, Kant razvićem pojma slobode, Hegel samo-razvojem svetskog duha, a ostali opet drugim nečim. A kad je neko stavio nekakav apstraktni smisao u to prosto dato trojstvo, poverovao je da razmišlja dovoljno o osnovnom obliku istorije. Odmah na pragu zapadnjačke kulture pojavljuje se veliki Joahim Floriski (+ 1202),1 prvi mislilac Hegelova kova, koji je razorio Augustinovu dualističku' sliku sveta i suprotstavio, u punom osećanju pravog gotičkog čoveka, religiji Staroga i Novoga zaveta, kao nešto treće, novo hrišćanstvo svoga doba: vremena Oca, Sina i Svetoga Duha. On je duboko potresao najbolje franjevce i dominikance, Dantea, Tomu, i probudio jedan pogled na svet koji je lagano osvojio celokupnu istorisku misao naše kulture. Lesing, koji često označuje svoje doba u pogledu na antiku kao potomstvo njeno,2 uzeo je od mističara 14 veka misao za svoje vaspitanje rođa Ijuđskoga' (sa stepenima deteta, mladića, čoveka), a Ibzen, koji je tu misao iz temelja pretresao u svojoj drami Car i Galilejac (gde gnostički elemenat neposredno izrasta u liku čarobnjaka Maksimosa), nije u svom poznatom stokholmskom govoru iz 1887 ni koraka prešao preko nje. Očigledno, zahtev je zapdno-evropskog samo-osećanja da svojom sopstvenom pojavom statuiše neku vrstu završavanja. Ali stvaralaštvo opata floriskog bilo je mistično gledanje na tajne božanskog svetskog poretlca. No ono je moralo izgubiti svaki smisao čim se shvatilo razumski i učinilo pretpostavkom naucnog mišljenja. A to se sve više i više dešavalo počev od 17 veka. Ali je potpuno neodrživ postupak da se svetska istorija 1K. Burdach, Reformation, Renalssance, Humanismus, 1918, S. 48 ff. Izraz »stari« pojavljuje se već, u dualističkom smislu, u Porfirievoj Izagogi (oko 300 po Hr.)
PROPAST
ZAPADA v
tumači time što se puste uzde političkom, religioznom ili socijalnom ubeđenju, i što se trima fazama, koje se niko ne usuđuje poljuljati, daje pravac koji tačno vodi sopstvenom stanovištu. Neodrživo je da se gospodarstvo razuma, humanitet, sreća najvećeg broja, privredna evolucija, prosvećenje, sloboda naroda, potčinjavanje prirode, svetski mir i tome podobno još, stave kao apsolutno merilo za tisućleća i da se o svima njima dolcazuje kako nisu shvatila ono što je tačno i pravilno ili nisu dostigla to; — dok su ta tisućleća ustvari htela samO nešto drugo, a ne što i mi. »Očigledno, u životu je glavno život, a ne rezultat njegovA — to je Geteova reč koju treba suprotstaviti svima budalastim pokušajima da se tajna istoriskog oblika odgonetne programom. Istu sliku crtaju istoričari svake posebne umetnosti i naulce; 'pa i narodne ekonomije i filozofije — da ni njih ne zaboravimo. Tako vidim o slikarstvo od Egipćana (ili pećinskih ljudi) do impresionista, muziku od slepog pevača Homera do Bajrojta, društveni poredak od stanovnika na lcolju do socijalizma — svc u pravoliniškom penjanju, kome ma kakva, uvek ista ostajući, teznja leži u osnovi. A i ne uoČava se mogućnost da umetnosti imaju odmerenu diižinu života, da su vezane za jedno zem ljište, jednu određenu vrstu čoveka kao izraz toga zemljišta; da su, dakle, sve te ukupne istorije samo spoljašnje sabiranje jednog broja pojedinačnih pojava, osobitih i podvojenih umetnosti, koje ničeg zajedničkog nemaju sem imena i sem nečeg u zanatskoj tehnici. O svakom organizmu znamo da su tempo, lik, traja n je njegova života i svakog pojeclinačnog ispoljavanja životnog, određeni svojstvima one vrste kojoj on pripada. Niko neće očekivati od hiljadugodišnjeg hrasta — da on tek sada počne sa pravim tokom svog razvića. Niko ne očekuje od gusenice, koju gleda kako raste svakodnevno, da sa tim rašćenjem produži, moguće, i riekoliko godina. Tu svak ima sa bezuslovnom izvesnošću osećanje granice, koje je istovetno sa osećanjem za unutrašnji oblik. A prema istoriji višeg čovečanstva gajim o beskrajno neobuzdani optimizam koji prezire istorisko, pa dakle i organsko, iskustvo u pogledu na budućnost, tako da svako utvrđuje u »slučajnom današnjem« osnove za jedno osobito izvanred-
PROPAST
ZAPADA Uvod
no linisko dalje razvijanje; zato što njega želi, a ne zato što je ono naučno dokazano. Tu se računa sa neograničenim mogućnostima — a nikada sa prirodnim krajem, i iz položaja svakog trenutka planira se, u najvećoj meri naivna, konstrukcija daljeg nastavljanja. Ali, čovečanstvo« nema svrhu, nema ideju, nema plan, isto kao ni rod leptira ili orhideja. »čovečanstvo« je zoološki pojam ili prazna j e č 1. Neka se ta utvara pusti da iščeznc jednom iz kruga istoriskih oblikovnih problema — pa će se videti kako niče čudno iobilje pravih oblika. Tu je onda bezmerno obilje, dubina i pokretljivost svega života, do sada pokrivena frazom, suhom shemom, ličnim »idealima«. Vidim na mesto monotone slike liniske svctske istorije, koju održavaju samo tako šlo zatvaraju oči pred pretežnim brojem činjenica, pozornicu za množinu moćnih kultura kojc, pra-svetskom snagom, niču iz tla svoje m ajčice zemlje, za koju je svaka od njih, u celome tolcu svoga bitisanja, strogo vezana, od kojih svaka svojoj sadržini, Ijudima, kuje svoj sopstveni oblik; od kojih svaka ima svoje sopstvene strasti, svoj sopstveni život, htenje, osećanje, svoju sopstvenu smrt. Tu su boje, pokreti, svetlosti — koje još nijedno duhovno oko otkrilo nije. Ima kultura lcoje se rascvetavaju i koje stare, naroda, jezika, istina, bogova, pejzaža, kao što ima mladih i starih hrastova i pinija, cveća, granja, i lišća. Ali nema »čovečanstva« koje stari. Svaka kultura ima svoje nove mogućnosti izraza koje se pojavljuju, sazrevaju, venu i nikada se više ne vraćaju. Ima mnogih, među sobom u najdubljem svom biću potpuno različitih, plastika, slikarstva, matematika, fizika, svaka ograničena u životnom trajanju, svaka u sebe zatvorena, kao što svaka vrsta biljna ima svoje sopstveno cveće i plodove, svoj sopstveni tip rašćenja i propadanja. Ove kulture, živa bića najvišeg ranga, odrastaju u uzvišenoj bezsvrhovitosti kao cveće po polju. One pripadaju, kao i biljke i životinje, zivoj prirodi Getea, a ne mrtvoj prirodi Njutna. Ja vidim u svetskoj istoriji sliku večnog oblikovanja i preobražavanja, čudesnog postajanja i nestajanja organskih oblika. A esnafski istoričar vidi ih u obliku crva koji neumorno »stavlja« cpohe. 1 »čovečanstvo. To je apstraktum. Oduvek je bilo i biće samo ljudi« (Gete Ludenu).
58
ŠPENGLER
Propast Zapada
Međutim je red »stari-srednji-novi vek« najzad iscrpeo svoje dejstvo. Koliko god površinski i pod uskim uglom kao naučna podloga, ipak je on pretstavijao jedino ne sasvim nefilozofsko shvatanje koje smo imali za uvrstavanje naših rezultata; a ono što je do sada bilo uređeno kao istorija sveta ima da zahvali jedino tom shvatanju za svoju filozofsku sadržinu. Ipak, broj vekova koji još najviše može da se prikupi i održi pod tom shemom odavno je dostignut. Slika počinje da se rastvara u nepregledivi haos usled brzog porasta istoriske materije, a naročito one koja leži van ovog reda. Svaki, ne baš slepi, istoričar zna i oseća to, i samo da ne bi baš sasvim potonuo, drži se čvrsto jedino poznate mu sheme po svaku cenu. Reč »srednji v e k «1, 1667 iskovana u Lajdenu, od profesora Horna, mora danas da pokriva jednu bezobličnu masu koja se stalno isteže i raste i koja je čisto negativno ograničena onim što se ni pod kakvim izgovorom ne sme uračunati u one druge dve grupe, kojekako uređene. Nepouzdano tretiranje i procenjivanje novopersiske, arabljanske i ruske istorije — • jesu primeri za ovo. Pre svega, ne može se više sakrivati okolnost da se ta tabožnja istorija sveta u početku usredsredila na oblast istočnog Sredozemnog Mora, pa se kasnije, od seoba naroda — (jednog događaja samo za nas važnog, i zato jako precenjivanog, a koji ima čisto zapadnjačko značenje, pa se već ni arabljanske kulture ništa ne tiče) — ograničava, iznenadnom promenom pozornice, na Zapadnu Evropu. Hegel je u punoj naivnosti izjavio da će preći preko naroda koji ne odgovaraju njegovom sistemu istorije. No to je bilo samo jedno čestito priznanje metodskih pretpostavki — bez kojih nijedan istoričar ne može dospeti svrsi. Može se dispozicija svih istoriskih dela na tome ispitati. Danas je odista pitanje naučnog takta: koja od istoriskih razvića jo š ozbiljno vrede, a koja ne. Ranke je za ovo dobar primer.
1 »Srednji vek« jeste istorija oblasti u kojoj je vladao latinski crkveni i naučnički jezik. Za ovu »svetsku istoriju« nisu ni uzete u obzir ogromn'e sudbine istočnjačkog hrišćanstva koje je, davno pre Bonifacija, prodiralo preko Turkestana đo Kine, i preko Sabe do Abismije.
59
PROPAST
8
ZAPADA Uvod
-
Mi danas mislimo u kontinentima. Samo što naši filozofi i istoričari to još nisu naučili. Šta za nas mogu značiti pojm ovi i perspelctive koji nastupaju sa pretenzijom na opŠte važenje, a čiji vidik ne dopire iznad duhovne atmosfere zapadno-evropskog čoveka? Neka se samo pogledaju naše najbolje knjige. Kad Platon govori o čovečanstvu, on misli na Helena nasuprot barbaru. To sasvim odgovara a-istoriskom stilu antičkog života i m išljenja i vodi, pod tom pretpostavkom, tačnim rezultatima koji su ispravni i značajni za Grka. Ali kad Kant filozofira, na primer o etičkim idealima, on veruje u važenje svojih stavova za ljude svih vrsta i vremena. On samo to ne izgovara, pošto je to i za njega i za njegove čitaoce samo po sebi razumljivo. On ne formuliše u svojoj estetici načelo umetnosti Fidije ili Rembranta, nego »umetnosti uopšte«. Ali ono što on utvrđuje na nužnim oblicima m išljenja jesu samo nužni oblici zapađnjačkog mišljenja. Jedan pogled na Aristotela i njegove bitno druge rezultate mogao je da nas pouči da tu ne razmišlja o sebi samom jedan manje jasan duh nego jedan drukče nastrojen duh. Ruskoj misli su isto toliko strane kategorije zapadnjačke misli lcoliko i ovoj kategorije kineske ili grčke. Pravo i potpuno poimanje antičkih pra-reči za nas je isto tako nemoguče kao i poimanje ruskih' i indiskih. A za modernog Kineza i Arabljanina, sa njihovim pptpuno drukče izrađenim intelektima, filozofija od Bakona do Kanta ima samo vrednost kurioziteta. Ono što nedostaje zapadnjačkom misliocu, a što bas njemu ne bi smelo da nedostaje, jeste uviđanje istorisko-relativnog karaktera njegovih rezultata, koji su i sami izraz jeđnog i samo tog jeđnog bitisanja, znanje o nužnim granicama važenja, uverenje da su njegove »neoborive istine« i- »večni nazori« samo za njega istiniti i za njegov pogled na svet večni, i da je dužnost da se preko njih traže oni koje čovek drugih lcultura razvija istim takvim pouzdanjem u sebe sama. To pripada potpunosti jedne buduće filozofije. 1 Osnovnu pretstavu darvinizma pravi Rus oseča isto tako besmislenom kao pravi Arabljanin osnovnu pretstavu kopernikanskog sistema.
60
ŠPENGLER
Propast Zapada
To se tek zove razumeti oblikovni jezik istorije, iivoga sveta. Tu nema ničeg »opšteg«, niti ičega što ostaje »za svagda«. Neka se ne govori više o oblicima mišljenja uopšte, o načelu tragičnoga uopšte, o zadatku države uopšte. Opšte važenje je uvek lažan zaključak: sa sebe na druge. Slika postaje mnogo tugaljivija ako se obratimo misliocima zapadno-evropske savremenosti počev od Šopenhauera, tamo gde se težiŠte filozofiranja pomera iz apstraktno-sistematskoga na praktično-etičko i gde namesto problema saznanja stupa problem. života (volje ka životu, ka moći, ka delu). Ovde se više.ne podvrgava posmatranju idealni apstraktum, »čovek«, kao u Kanta, nego istinski čovek, kako se u istorisko doba kao primitivan ili kulturni, grupisao po narodima koji nastanjuju površinu zemlje. Pa je besmisleno što se i tu još struktura najviših pojmova određuje shemom stari-srednji-novi vek, kao i sa njome vezanim ograničenjem po mestu. Ali je baš to slučaj. Posmatrajmo istoriski vidik Ničeov. N jegovi p'ojmovi opadanja, nihilizma, preokretanja svih vrednosti, volje za moći, pojm ovi koji duboko leže u biću evropske civilizacije i za analizu njenu su od presudnog značenja — šta je bila osnova za njihovo stvaranje? Rim ljani i Grci, Renesans i evropska sadašnjost, uračunav tu i brzi pogled na (nju nije razumeo) indisku filozofiju, ukratko: stari-srednji-novi vek. Iznad toga, strogo uzev, on nikada nije izišao; i drugi mislioci njegove epohe isto tako malo kao i on sam. Pa u kakvom odnosu stoji njegov pojam o đioniziskom prema unutrašnjem životu visoko civilizovanog Kineza iz vremena Konfucija ili savremenog Amerikanca? Šta znači tip nadčoveka — za svet islama? Ili, šta treba da znače pojm ovi bezboštva i hrišćanstva, prirode i, duha, antičkog i modernog kao stvaralačka antiteza — u duševnosti Indusa i Rusa? Šta ima Tolstoj sa »srednjim vekom «, sa Danteom, sa Luterom, Tolstoj koji je odbacio kao nešto strano i daleko, u svojoi najdu bljoj misli, ceo idejni svet Zapada? Šta ima jedan Japanac sa Parcifalom i Zaratustrom, a šta jedan Indus sa Sofoklom? Ili, zar je svet misli Šopenhauera, Kanta, Fojerbaha, Hebela, Strindberga prostraniji? 1" nema li njihova ukupna psihologija, uprkos svim namerama da svetski važe, čisto zapadnjačko značenje?
61
PROPAST
ZAPADA Uvod
Kalco komično deluju Ibzenovi problemi o ženi, koji nastupaju takođe sa pretenzijama na pažnju celog »čovečanstva«, kada se namesto čuvene Nore stavi Cezarova žena, gospođa od Sevinjia, jedna Japanka ili jedna tirolska seljanka? Namesto Nore, koja ima vidik stana pod najam za 2000 do 6000 maraka, protestantsko vaspitanje, i koja je zapadno-evropska velikogradska dama? Ali i sam Ibzen ima vidokrug velikogradske srednje klase od juče i od danas. N jegovi sukobi, oni čije su psihičke pretpostavke bitisale od 1850, a 1950 već neće preživeti, nisu sukobi ni velikog sveta ni donje mase; a da i ne govorim o o sukobima gradova sa ne-evropskim stanovništvom! Sve su to epizodične, mesne vrednosti, ograničene najvećma na trenutno postojeću inteligenciju velikih gradova zapadno-evropskog tipa, a nikako vrednosti svetsko-istoriske i »večne«. Neka su one i suštastvene po naraštaju Ibzena i Ničea, ali bi značilo ne razumevati smisao reči »svetska istorija« (koja nije izbor nego sveukupnost) kada bi se činioci koji leže izvan savremenog interesa podvrgavali tom interesu, te potcenjivali ili previđali. A to baš i jeste slučaj, i to u izezetno visokom stepenu. Ono što se do sada na Zapadu mislilo i govorilo o pitanjima prostora, vremena, kretanja, broja, volje, braka, svojine, tragičnoga, nauke — • ostalo je usko i sumnjivo samo zato što se uvek išlo za tim da se nađe opšte rešenje za opšte pitanje namesto da se uvidi da ima toliko odgovora koliko ima pitanja, da je filozofsko pitanje samo salcrivena želja za dobijanjem određenog odgovora koji ' već leži u pitanju, da se velika pitanja jednog vremena nikada dovoljno ne mogu shvatiti kao prolazna. I da, prema tome, jedna grupa istoriski uslovljenih rešenja mora da se primi, grupa čiji pregled tek otvara poslednje tajne ako se isključe sva merila vrednosti. Za pravoga poznavaoca Ijudi nema apsolutno tačnih ni apsolutno lažnih stanovišta. N ije dovoljno, pred tako teškim problemima, kao problemima vremena ili braka, pripitati lično islcustvo, unutrašnji glas, razum, m išljenje prethodnika ili savremenika. Tako se saznaje šta je istinito za sebe sama, za sopstveno doba, ali to nije sve. Pojava drugih kultura govori drugim jezikom. Za druge Ijude postoje druge istine. A za mislioce sve one važe, ili ne važi nijedna.
62
PENGLER
Propast Zapada
Shvatljivo je koliko zapadnjačkoj kritici treba proširenja i produbljenja; šta se sve mora uvući u krug posmatranja i iznad naivnog relativizma Ničeova i njegovog naraštaja; kakva se finoća oblikovnog osećanja, kakav stepen psihologije, kakvo odricanje i nezavisnost od praktičkih interesa, kakva neograničenost vidika — • moraju postići, pre no što se sme reći da smo razumeli svetsku istoriju, svet kao istoriju!
9 Svemu tome, svim tim oblicima, proizvoljnim, uskim, spolja pridošlim, diktiranim iz sopstvenih želja, istoriju naturenim — stavljam nasuprot prirodni, »kopernikanski« oblik svetskog dogadanja, koji ovome leži u dubini i koji se otkriva samo pogledu bez predubeđenja. Potsećam na Getea. Ono što je on nazvao zivom prirođom jeste tačno ono što se naziva svetska istorija u najširem opsegu, svet kao islorija. Gete, koji kao umetnik navek i vavek izobražava život, razvoj svojih Iikova, postajanje, a ne već postalo, kako to pokazuje Vilhelm Majster i Istina i mašta — Gete je mrzio matematiku. Tu je stajao svet lcao -mehanizam nasuprot svetu kao organizmu, mrtva nasuprot živoj prirodi, zakon nasuprot obliku. Svaki red koji je on napisao kao prirodnjak treba da je predočavao lik onoga što postaje, »iskovani oblik koji se životom razvija«. Proosećati, opažati, upoređivati, unutrašnja neposredna izvesnost, tačna čulna mašta — to su bila njegova sredstva da se približi tajni pojave u pokretu. A to su sređstva istoriskog ispitivanja uopšte. Nema drugih. Taj hožanski pogled učinio je da on uoči bitke na Valmiu, pri logorskoj vatri, izgovori onu reč: »Odavde i od danas začinje se nova epoha svetske istorije, i vi možete reĆL da ste bili prisutni«. Nijedan vojskovođa, nijedan diplomat, da i ne govorim o o filozofu, nije talco neposredno osetio kako postaje istorija. To je najdublji sud. koji je ikada bio izrečen o velikom jednom aktu istorije u trenutku kada se taj akt obavljao. I onako kako je on pratio razvijanje biljnog oblika iz lista, postajanje kičmenjačkog tipa, postajanje geoloških slojeva — suđbinu prirođe a ne njenu uz-
V
PROPAST
ZAPADA
Uvod
ročnost — tako ovdc treba da se razvije oblikovni jezik Ijudske istorije, njen stroj, njena organska logika iz obilja svih čulnih pojedinosti. Čoveka su inače uračunali u organizme na zemnoj površini, i to sa razlogom. Njegova telesna građa, njegove prirodne funkcije, cela njegova čulna pojava, sve to pripada jednom obuhvatnijem jedinstvu. Samo se tu čini jedan izuzetak i to uprkos duboko osećanoj srodnosti sudbine biljke i sudbine čoveka, što je večna tema svake lirike, uprkos sličnosti sve ljudske istorije istoriji svih drugih grupa viših živih bića, što je tema za bezbroj bajki, kaži i skaski o životinjama. Nelca se tu sravnjuje puštajući da svet ljudskih kultura deluje čisto i duboko na uobrazilju, a ne primoravajući taj svet na jednu unapred određenu shemu. Neka se Lu sagledaju u rečima: mladost., uspon( cvetanje, opadanje — najzad objektivna označavanja organskih stanja, a ne da te reči budu, kao redovno do sada, a danas više no ikada, samo izraz subjektivnih stavljanja vrednosti i najličnijih interesa socijalnc, moralne ili estetičke vrste. Neka se stavi antička kultura kao jedna u sebe zatvorena pojava, kao telo i izražaj antičke duše, pored egipatske, indiske, babilonske, kineske, zapadnjačke. I neka se potraži ono što je tipično u prom enljivim sudbama tih velilcih individua, ono što je nužno u nesavladljivom obilju slučajnoga. Tako će se, najzad, sagledati kako se razvija slika sv.ets.ke istorije, slika koja je nama, ljudima Zapada, i samo nama, prirodna.
10 Vratimo li se užem zadatku, onda iz tog svetskog sagledanja ima da se odredi zapadno-evropsko-amerikanski položaj, najpre između 1800 i 2000, i to morfološki, Valja da sc utvrdi »kada« ove epohe u obimu zapdnjačke celokupne kulture, njen smisao kao biografski isečak, koji se nalazi, u ma kojem obliku, nužno u svakoj kulturi, organsko i simboličko značenje onih oblikovnih lcompleksa koji jo j pripadaju: političkih, umetničkih, duhovnih, socijalnih. Uporedno posmatranje daje nam istovremenost. te periode sa helenizmom, i to osobeno istovremenost nje-
64
PROPAST
ZAPADA Uvocl
nog trenutnog vrhunca (obeleženog svetskim ratom) sa prelazom helenističkog vremena u rimsko. Rimljanstvo, sa najstrožim smislom za činjenice, negenijalno, barbarsko, disciplinovano, praktično, protestantsko, prusko, pružiće nam.ključ, nama koji smo upućeni na sravnjivanja, za razumevanje sopstvene budućnosti. Grci i Rimljani — time se deli sudbina koja se za nas već clogodila od. onoga što nam pretstoji. Jer odavno se u »starom veku« moglo naći, treba da se našlo, jedno razviće koje potpuno odgovara našem sopstvenom, zapadno-evropskom, različito doduše u svakoj' pojedinosti na površini,Aali potpuno slično po unutrašnjem nagonu koji tera veliki organizam ka njegovom završavanju. Našli bismo bili, potez po potez, u obe kulture stalni alter ego sopstvene stvarnosti: od »trojanskog rata« i krstaških ratova, Homera i nibelunških pesama, preko dorike i gotike, dioniziskog pokreta i Renesanse, Polikleta i Sebastijana Baha, Atine i Pariza, Aristotela i Kanta, Aleksandra i Napoleona, sve do stadija velikih gradova i imperijalizma. Ali tumačenja antičke slik'e istorije, koje je ovde bilo predusiov — bilo je uvek zahvatano tako jednostrano, tako površinski, tako partaično, tako malo obuhvatno! Zato što smo se osećali odveć srodni »starima«, shvatili smo zadatak i suviše olako., Opasnost leži u površnoj sličnosti kojoj je podleglo celo ispitivanje starog veka čim je prešlo sa uređivanja i određivanja nalaza, do majstorstva razvijenog, na psihička tumačenja. Poštovanja dostojna predrasuda koju najzad treba da prevaziđemo: da nam antika intimno blisko stoji zato što smo mi tobož njeni učenici i potomci; a. stvarno zato što smo bili samo njeni obožavaoci. Sav posao 19 veka, religisko-filozfski, umetničko-istoriski, socijalno-kritički, beše potreban ne zato da bismo naučili najzad da razumevamo drame Eshila, nauku Platona, Apola i Dioniza, atinsku državu, cezarizam (od toga smo još daleko), nego zato da, najzad, osetimo lcako nam je sve to bezmerno strano i daleko, više strano možda no meksikanski bogovi ili indiska arhitektura. Naša m išljenja o grčkorrimskoj kulturi uvek su se kretala između dve krajnosti, pri kojima je bezizuzetno shema stari-srednji-novi vek unapred određivala perspektivu svih »stanovišta«. Jedni, pre svega ljudi jav-
65
PENGLER
Propast Zapaa
nog života, nacionalni ekonomi, političari, pravnici, nalaze da je »sadasnje čovečanstvo« u najboljem napredovanju, vrlo ga visoko cene i po njemu mere sve ranije. Nema nijedne savremene stranke po čijim načelima ne bi bili već »ocenjeni« i Kleon i Marije, i Temistokle i Katilina i Grasi. Drugi, umetnici, pesnici, filolozi i filozofi, osećaju se u toj »današnjici čovečanstva stranci, te uzimaju zato ma u kojoj prošlosti jedno apsolutno stanovište i sa njega osuđuju dogmatički današnjicu. Jedni vide u Grčkoj »još ne«, a drugi u savremenosti »ne više«, uvek pod sugestijom jedne slike sveta koja obe pojave spaja po pravoj liniji. U toj suprotnosti ostvarile su se dve Faustove duše. Opasnost jedne jeste u inteligentnoj površnosti. U njenim rukama, najzacl, ne ostaje od svega što je bila antička kultura, kao otsjaj antičke duše, ništa drugo do snop činjenica: socijalnih, privrednih, političkih, fizioloških. Sve ostalo dobija karakter »se'kundarnih posledica«, »refleksa«, »propratnih pojava«. Od mitske snageE shilovih horova, do kolosalne zemaljske snage najstarije, plastike, dorskih stubova, od žara apoliniskih kuitova, od dubine, čak, rimskog carskog ku lta— u njihovim knjigama ni traga! Drugi, zakasneli romantičari pre svega, kao naposletku i tri bazelska profesora: Bahofen, Burkhart i Niče, podležu opasnosti svake ideologije. Gube se u oblacima jednog starog veka koji je samo slika u ogledalu njihove filološki regulisane osetljivosti. Pouzdavaju sc u ostatke stare književnosti, jednog svedočanstva koje im je dovoljno plemenito. Ali, nijedna kultura nije svojim velikim piscima nesavršenije pretstavljena no antička1. Drugi se prevashodno oslanjaju na trezveno izvorno gradivo pravnih povelja, natpisa i novaca, koje su osobito Niče i Burkhart prezirali na svoju sopstvenu štetu, te mu podređuju sačuvanu književnost sa svojim često minimal1 Odlučujuoi je tu izbor onoga što je preostalo, koji nije određen samo slučajem no, sasvim bitno, tendencijom. Aticizam Augustovog vremena, umoran, neplodan, pedantan, koji se osvrće u prošlost, dao je pojam »klasičnom« i priznao kao klasičnu sasma malu grupu grčkih dela, do Platona. Ostalo, a u tome i cela bogata helenistička književnost, odbačena je i bila gotovo potpuno izgubljena. Ona gmpa izabrana »školskim« ukusom koja se većim delom sačuvala odredila ie imaginamu sliku klasičnog »starog veka« d u Fiorenci i za Vinkelmana, Helderlina, Getea, pa čak i za Ničea.
PROPAST
ZAPADA v
nim smislom za istinu i činjenice. I tako jedni druge nisu uzimali ozbiljno već zbog svojih kritičkih osnova. Verujem da Niče i Momzen ne bi poldanjali ni najmanje pažnje jedan drugome. No ni jedan ni drugi nije postigao onu visinu posmatranja sa koje bi se ova suprotnost uništila, a koja jć visina, ipak, bila moguća. Tu se osvetilo prenošenje načela uzročnosti iz nauke o prirodi na istorisko ispitivanje. Došlo se i nesvesno do jednog pragmatizma koji je površno p.reslikavao sliku sveta fizike, a koji je pokrio i pobrkao sasvim drukčije građeni oblikovni jezik istorije, a nije ga otkrio. Ništa se bolje nije umelo, da bi se masa istoriskog gradiva podvrgla produbljenom i uređivačkom shvatanju — nego da se jedan kompleks pojava stavi kao primaran, kao uzrok, a ostali svi kao sekundarni, kao posledice ili dejstva. Ne samo praktičari, no i romantičari poduhvatili su se toga posla, zato što istorija svoju sopstvenu logiku nije otkrila njihovom sanjalačkom oku, i zato što je potreba za utvrđivanjem jedne imanentne nužnosti, čije se prisustvo osećalo, bila i suviše snažna, sem ako čovek ne bi, kao Šopenhauer, istoriji neraspoloženo okrenuo Ieđa.
11Govorimo dakle, bez daljega, o jednom materijalističkom i o jednom ideološkom načinu da se sagleda antika. Na jednoj strani se objašnjuje kako padanje jednog tasa ima svoj uzrok u dizanju drugoga. Dokazuje se da je to pojava bez izuzetka — nesumnjivo pravi dokaz! Na drugoj strani imamo, pak, uzrok i posledicu, i to — razLime se šamo po sebi — socijalne i scksualne, svakako političke, pojave pretstavljaju uzroke, a religiozne, duhovne i umetničke — posleđice (Likoiiko m aterijalist za ove poslednje uopšte trpi reč »činjenice«), Ideolozi dokazuju obrnuto, da dizanje jednog tasa sleduje iz padanja drugogi dokazuje to istom tačnošću. Oni se Linose u kultove, misterije, običaje, u tajne stiha i linije, a udostojavaju jedva jednim uzgrednim pogledom šareni i bučni svakodnevni život, mučnu posledicu zemaljske nesavršenosti. Pa i jedni i drugi dokazuju, držeći jasno pred očima uz-
ŠPENGLER
Propast Zapacla \
ročni niz, da oni drugi očevidno ne vide pravu vezu stvari ili da neće da je vide, te završavaju time što jed n i druge grde kao slepe, apsurdne, površne, glupe ili/frivolne, čudne glave ili plitke ćifte. Ideolog se užasava kad neko ozbiljno uzima finansiske problem'e Helena te, na primer, namesto da govori o dubokomislenim izrekam'a delfiskog proročišta govori o dalekosežnim novčanim operaeijama koje su delfiski svešteniei preduzimali sa tamo deponovanim sumama. A političar se smeška mudro onome koji rasipa svoje oduševljen je na sakralne formule i nošnju atičkih efeba, namesto da piše knjigu o antičkim ldasnim borbama, napunjenu mnogim modernim parolama. Jedan tip se bio već izobrazio u Petrarci. On je stvorio Fiorencu i Vajmar, pojam renesansa i zapadnjački klasicizam. Drugi tip nalazimo od sredine 18 veka, sa početkom civilizovane, privredne veliko-gradske politike, dakle najpre u Engleskoj (G rote).,U osnovi ovde su suprotstavljena shvatanja kultivisanoga i civilizovanoga čoveka. To je suprotnost suviše duboka, suviše ljudska', da bi se mogla osetiti, a lcamoli savladati slabost i jednog i drugog stanovišta. I materijalizam postupa u ovoj tačci idealističkL I on je, ne htejući to, i ne znajući to, učinio svoje poglede zavisnim od svojih želja. Ustvari, naši najbolji duhovi, bez izuzetka, savili su se u strahopoštovanju pred slikom antike — i u toni jednom jedinom slučaju odrekli se neograničene kritike. Ispitivanje starog veka bivalo je stalno zamračivano u svojim rezultatima izvesnom gotovo religioznom bojazni, pa time sprečavano u svojoj slobodi i snazi. U celoj istoriji nema drugog primera za tako strastan kult jedne kulture prema uspomeni druge. Što mi vezujemo, kao idealisti, stari i novi vek jednim »srednjim « vekom, preko čitave jedne hiljadugodišnje istorije slabo ocenjene, gotovo prezrene — samo je izraz tog obožavanja joŠ od Renesansa. Mi, Evropljani Zapada, žrtvovali smo »starima« čistotu i samostalnost svoje umet.nosti, je r smo uvek samo plašljivo bacali pogled sa strane na »uzvišeni« obrazac. Mi smo uvek u svoju sliku o Grcima i Rimljanima unosili, uosećavali, ono što nismo imali u sopstvenoj duši ili čemu smo se tek nadali. Jednog dana će nam kakav duhoviti psiholog
68
PROPAST
ZAPADA Uvod
ispričati priču o našoj sudbonosnoj obmani, priču o onome što smo mi obožavali kao antičko od dana gotike. Malo je zadataka koji bi bili poučniji za intimno poznavnje zapadnjačke duše od cara- Otona III, prve žrtve Juga, do Ničea, poslednje žrtve. Gete govori, u svom putovanju po Italiji, sa oduševljenjem o građevirtama Paladiosa, prema čijoj hladnoj akademičnosti mi danas stojim o skeptički. Potom gleda Pompeje i govori sa neskrivenim nezadovoljstvom o »čudnom, gotovo neprijatnom utisku«. Ono što veli b hramovima, u Pestumu i Segesti, majstorskim delima helnske umetnosti — zbunjeno je i beznačajno. Očigledno, on nije poznao stari vek kada je pred njega izišao taj vek u punoj snazi i životu. Ali, to se dešavalo i svima drugima. Oni su se čuvali da vide nmoge stvari o'd antike i tako su spasli svoju unutrašnju sliku. Njihov »stari vek« bio je uvek pozadina za jedan životni ideal koji su oni sami stvor.ili i hranili svojom najboljom krvlju, sasud za sopstveno osećanje sveta, utvara, idol. U sobama mislilaca i po pesničkim krugovima oduševljavaju se smelim prikazima antičkog velikogradskog života u Aristofana, Juvenala'i Petronija, dive se južnom đubrištu i puku, larmi i nasilj.u, dečacima za uživanje i frinama, kultu falusa i cezarskim orgijam a — a isti takav isečak stvarnosti u današnjim svetskim gradovima obilazi se naprćena nosa i. tužeći se na- nj. »U gradovima je loše živeti: tu ima odveć mnogo ološa.« Tako govoraše Zaratustra. Hvale oni državnički smisao Rimljana, a preziru onoga koji danas ne izbegava svaki dodir sa javnim poslovima. Postoji jedna klasa »poznavalaca« za koje ima magisku moć (jednu moć koja pouzdano uspavljuje svako slobodno gledanje) razlika između toge i crnog svečanog kaputa, bizantiskog cirka i engleskog sportskog igrališta, antičkih alpiskih drumova i transkontinentalnih železnica, triera i brzih parobroda, rimskih kopalja i pruskih bajoneta, Sueckog kanala građenog od jednog faraona i građenog od jednog savremenog inžinjera. Takvi bi dozvolili da parna mašina bude simbol ljudske strasnosti i izraz životne energije tek ako bi nju pronašao Heron iz Aleksandrije. Za rtjih je sramota što se ne govori o kultu Velike majke sa brda Pesina, nego se govori o rimljanskom certtralnom grejanju i knjigovodstvu.
69
ŠPENGLER
Propast Zapaa
Ali drugi ništa ne vide do sarao to. Misle da će iscrpsti suštinu te nama tako strane kulture ako naprosto Grke tretiraju kao sebi ravne, pa se kreću (kada izvlače zaključke) u sistemu istovetnosti koje antičku dušu uopšte ne dodiruju. I ne slute da reči kao: republika, sloboda, svojina, tamo i ovde označavaju stvari koje, intimno, iznutra, nemaju ni najmanje srodnosti. Rugaju se istoričarima Geteova vremena što ovi izražavaju prostodušno svoje političke ideale kad sastavljaju istoriju staroga veka i što otkrivaju imenima Likurga, Bruta, Katona, Cicerona, Augusta, spasavajući ih ili osuđujući, sopstvene sanjarije ili lične snove i težnje. Ali ni oni sami nisu u stanju napisati nijednu glavu a da ne odaju njome kojoj stranci pripada njihov ju tarn ji list. No svejedno je da li sc prošlost posmatra očima Don Kihota ili Sančo Pansa. Ni jedan ni drugi put ne vode svrsi. Najzad, svaki od njih dopustio je sebi da istakne onaj deo antike koji slučajno najbolje odgovara sopstvenim namerama: Niče predsokratovsku Atinu, nacionalni ekonomi helenistički period, političari republikanski Rim, a pesnici carsko doba. Religiozne i umetničke pojave nisu prim arnije od socijalnih i privrednih; niti je tako, niti je obrnuto. Za onoga koji je sačuvao bezuslovnu slobodu gledanja, sa one strane svakog ličnog interesa ma koje vrste, nema uopšte nikakve zavisnosti, nikakve prednosti, nikakvog uzroka ni posledice,. nikakve razlike vrednosti i važnosti. Ono što pojedinim činjenicama daje rang — samo je veća ili manja čistota i snaga njihovog oblikovnog jezika, jačina njihove simbolike, sa one strane dobra i zla, visokog i niskog, koristi i ideala.
12 Propast Zapada, tako posmatrana, ne znači ništa manje nego problem dvilizacije. Jedno od osnovnih pitanja svake više istorije tu je pred nama. Šta je civilizacija — shvaćena kao organsko-logička posledica, kao završavanje i ishod jedne kulture? Jer svaka kultura ima svoju sopstvenu civilizaciju. I prvi put se ovde obe reči, koje su do sada> imale da označavaju neodređenu razliku etičke vrste, shvataju
70
PROPAST
ZAPADA v
u periodičkom smislu, kao izrazi za jedno strogo i nužno organsko sleđovanje. Civilizacija je 'neizbežna suđhdna jedne lculture. Tu je postignut vrhunac sa koga postaju rešljiva i poslednja i najteža pitanj-a istoriske morfologije. Civilizacije su krajnja i najveštačkija stanja za koje je sposobna jedna viša vrsta ljudi. Ona su završetak; ona dolaze posle postajanja kao ono što jc postalo, posle života kao smrt, posle razvoja kao nepomičnost, posle sela i duševnog detinjstva (kako to prikazuju dorika i gotika) kao duhoviia starost i kameni veliki grad koji okamenjuje sve. Ona su kraj, neopozivi, ali se ona moraju postići, uvek i redovno, jednom najintim nijom nužnošću. Tek tada će se razumeti Rim ljanin kao poslednik Helena. Tek tako se osvetljava kasna antika i odaje svoje najdublje tajne. Jer šta znači to kad se kaže da su Rim ljani bili barbari (a to se može sporiti samo praznim rečima), oni koji ne idu ispred jednog zamaha nego ga zaključuju? Bez duše, nefilozofski, bez umetnosti, rasni do sirovosti, bezobzirno držeći se realnih uspeha — oni stbje između helenske kulture i ničega. N jihova uobrazilja, upućena na praktično, jeste crta koje u Atini uopšte nije bilo (imali su sakralno pravo koje je uređivalo odnose između bogova i ljudi kao između privatnih ličnosti, ali nijednu pravu rimsku skasku o bogovima). Grćka duša i rimski intelekt — to je to. Tako se razlikuju lcultura i civilizacija. N ije važilo to samo za antiku. Uvek se pojavIjuje ovaj tip duhovno snažnih a potpuno nemetafizičkih ljudi. U njihovim rukama leži duhovna i materijalna sudbina svakog kasnog doba. Oni su sprovodili babilonski, egipatski, indiski, kineski, rimski imperijalizam. U takvim vremenima sazreli su do konačnog svetskog raspoloženja budizam; stoicizam, socijalizam, koji bi hteli još jednom da uhvate i preobraze u svoj njegovoj sadržini jedno ljudstvo koje se gasi. Čista civilizacija kao istoriski proces sastoji se u postepenom raz.gradivanju oblika koji su postali anorganski, izumrli. Prelaz sa kulture na civilizaciju vrši se u antici u 4 veku, a na Zapadu u 19 veku. I, počev od tih vremena, nema više velikih duševnih odlučivanja, kao u vremena orfičkih pokreta i reformacije u »celom svetu«, u kome konačno nijedno selo nije nevažno — nego se
1
ŠPENGLER
Propast Zapac
sve odlučuje u Iri ili četiri svetska grada, koji su svu sadržinu istorije usisali u sebe, prema Icojima spada na rang promncije celokupno zemljište kulture — koje sada, sa svoje strane, ima da ishranjuje svetske gradove ostacima svog višeg Ijudstva. Svetski građ i provincija — sa ovim osnovnim pojmovima svake civilizacije pojavlju je se jedan sasma novi problem oblika u istoriji, koji, mi današnji, baš proživljujem o, i ne shvatajući ga u svem njegovom domašaju. Namesto sveta gracl, jedna tačka u koju se skuplja sav život 'dalekih zemalja, dok se sve ostalo sasušuje; namesto naroda u formi, 'sraslog sa zemljom, novi nomad, para-, zit, stanovnik velikog grada, čisti (bez tradicije) čovek od činjenica, koji se pojavlju je u bezoblično tekućoj masi, nereligiozan, inieligentan, neplodan, sa dubokom odvratnošću prema seljaštvu (i njegovom najvišem obliku, seoskom plemstvu); dakle jedan ogromni korak ka anorganskom, ka kraju. Šta znači to? Francuska i Engleska su svršile taj korak, Nemačka ga završuje. Posle Sirakuze, Atine, Aleksandrije dolazi Rim. Posle Pariza, Madrida, Londona sleduje Berlin i Njujork. Sudbina je čitavih zem alja da postanu provincijom, zemalja koje nisu u zračnom krugu jednog od tih velikih gradova, kao nekada Krit i Makedonija, a danas skandinavski sever1. Nekada se odigravala borba oko idealnog shvatanja epohe na tlu metafizičkih, kultskih, ili dogmatski iskovanih svetskih problema, između zemaljskog duha seljaštva (plemstvo i sveštenstvo) i »svetskog« patriciskog duha starih, malih, čuveni'h gradova dorskog i gotskog ranog doba, Takve behu borbe oko dioniziske vere — na primer pod tiraninom Kleistenom iz Sikiona2 — i oko reformacije u nemačkim carskim gradovima i u hugenotskim ratovima. Ali onako kalco su_ti gradovi najzad savladali zemlju (čisto gradsko svetsko osećanje nailazimo već u Parmenida i u Dekarta), tako, 1 To se ne sme prevideti u razvoju Strindberga, a pre svega Ibzena, koji je uvek bio samo gost u civilizovanoj atmosferi svojih problema. Motiv Brancla i Rozmersholma je karakteristačno mešanje urođenog provincializma i teoriski stečenog vidika svetskog grada. Nora je pra-slika provincijalke koja je izbačena iz koloseka lektirom. 2 Koji je zabranio kult gradskog heroja Adrasta i javno nastupanje homerovskih pesama, da bi u korenu" uništio dušu dorskog plemstva (oko 560).
PROPAST
ZAPADA v
je i njih sa vla d a oAAtsk iAg ra d ATo je duhovni proces švih kasnih doba, jonike kao i baroka. I danas, kao i u vreme helenizma, na čijem početku stoji osnivanje jednog veštačkog, dakle zem lji stranog, velikog grada, Aleksandrije, postali su kulturni graclovi: Fiorenca, Nirnberg, Salamanka, Briž, Prag — provinciski gradovi, koji daju .otpor (beznadni unutrašnji, intelektualni) duhu svetskih gradova. Svetški grad_ znači kosmopolitizam namesto »dom ovine«1, hladni smisao "ža cmjen i c e T A__________________________ prema p red a n iu l onom što ie izraslo sa tla. naučno neverovanie kao okamenotinu ranije religije srca, »društvo« namesto države, pnfodha prava namesto stečenih. Rim ljaniTm aju prednosti nad Grcima — u novcu kao anorganskoj apstraktnoj količini otkinutoj od svih odnosa prema smislu plodnoga tla, prema vrednostima primarnog životnog stava. Otmeno shvatanje sveta je, od sada, i pilanje novca. Ne pretpostavlja grčki Hrizipov stoicizam imanje lcao osnovicu2, nego kasnorimski stoicizam Katonov i Senekin. N jje socijal-etičko nastrojenje 18 veka stvar za milionare, nego nastrojenje 20 veka koje profesionalnom unosnom agitacijom hoće da postane delom. Svetskom gradu ne pripada narod nego masa. Nerazumevanje građa za sve što je predanje, u koje se ime vodi borba protiv kulture (plemstva, crkve, privilegija, u umetnosti protiv konvencija, u nauci protiv granica mogućnosti saznanja), njegova oštra i hladna inteligencija nadmoćna nad seljačkom pameću, njegov naturalizam u jednom svom novom smislu, koji se, daleko preko Sokrata i Rusoa, u odnosu na sve seksualno i socijalno, vezuje za praljudske instinkte i stanja, ono panem et circenses, koje se danas iznova pojavljuje u vidu borbe za nadnice i u vidu sportskog igrališta — sve to označava prema konačno završenoj kulturi, prema provinciji, jedan novi, kasni i bez budućnosti, ali neizbežni oblik ljudslce egzistencije. To je ono što ima da se vidi, ne očima strančara, ideologa, savremenog moralista, iz kuta ma kog »stanovišta«, već sa vanvremenske visine pogledom uprav1 Duboka reč koja dobija smisao čim barbar postane kulturan čovek; a koja smisao gubi čim civilizovani čovek primi ono »ubi bene ibi patria« (gde je dobro, tu je domovina). . 2 Zato su pripali hrišćanstvu prvo Rimljani koji nisu mogli sebi dopustiti da budu stoici.
PENGLER
Propast Zapaa
ljenim na istoriski svet oblika koji Ae razvija kroz hiIjade godina — kada se hoće odista da shvati velika kriza sadašnjice. Vidim prvoredne simbole u tome što je u Rimu, gde je triumvir Kras bio svemoćni spekulant sa meštima za građevine, onaj rimski narod čije je ime blistalo na svima natpisima, onaj rimski narod pred kojim su u daljini drhtali Gali, Grci, Parćani, Sirci — stanovao u ogromnoj bedi po mnogospratnim kućerinama za najam?, po mračnim predgrađima, i primao uspehe vojne ekspanzije ravnodušno sa nekom vrstom • sportskog interesa; što su mnoge ugledne porodicc pra-plemstva, potomci pobednika nad Keltima, Samnićanima i Hanibalom, je r nisu učestvovale u besomučnoj spekulaciji, morale da napuste svoje porodične palate i da se usele u bedne najamne kućerine;, što su se, dok su se duž Via Appia nizali- grobni spomenici finansiskih veličina Rima (spomenici kojima se još i danas divimo), lešine naroda zajedno sa životinjama i dubretom velikog grada bacale u strahoviti grob za mase sve dok se pod Augustom, da bi se sprečile zaraze, nije to mesto zatrpalo i na njemu Mecena podigao svoj slavni vrt; što je u opusteloj Atini, koja je živela od posete bogatih stranaca i njihovih zadužbina (na primer judejskog kralja Herodesa), putujuća rulja brzo obogaćenih Rim ljana blenula u dela Periklovog doba, od kojih je isto toliko malo razumela koliko i amerikanski posetioci od Sikstinske kapele Mikelandželove, pošto su prethodno iz te iste Atine sva pokretna umetnička dela odvukli ili pokupovali po fantastičnoj pomodnoj ceni, pa postavili kolosalne i pretenciOzne rimske građevine pored dubokih i skromnih dela staroga vremena. U ovim stvarima, koje istoričar niti ima da grdi niti da pohvaljuje, nego da morfološki procenjuje, leži za onoga koji je naučio da gleda neposredno jedna iđeja. VU Rimu i Bizantu jjradile su se šesto- i deseto-spratne kuće za najam (sa sirinom ulice od najviše tri metra), koje su se dosta često mšdle i zatrpavale svoje stanovnike, jer nije bilo policiskih propisa za građenje. Veliki deo rimskih građana, zak ojejeon o panem et circenses (»hleba i igara«) činilo svu sadržinu života, imao je samo jedno skupo plaćeno mesto za spavanje po »ostrvima«, gde je sve vrilo kao mravi. (Pohlmann, Aus Altertum u. G-egemvart, 19.11, S. 199 ff.)
74
PROPAST
ZAPADA v
Jer će se pokazati da, od tog trenutka, svi veliki sukobi shvatanja sveta, politike, umetnosti, znanja, osećanja — stoje, u znaku te osnovne suprotnosti. Šta je civilizovana politika šutrašnjice nasuprot kultivisanoj jučerašnjici? U antici retorika, a na Zapadu žurnalizam, i to u službi onog apstraktuma koji pretstavlja moć civilizacije, novca. N jegov duh je taj koji. i neopazimice, prožima istoriske oblike narodnog bića, često ih ni najmanje ne m enjajući niti razarajući. Pimska država ostala je po svom obliku od starijeg Scipiona Afrikanca pa do Ajugusta u većem stepenu stacionarna negoli što se to po pravilu uzima. Ali, velike stranke samo su jo š privdno središte odlučnih delanja. Mali broj nadmoćnih glava, čija imena nisii, trenutno, možda ni najpoznatija, odlučuje sve, dok velike mase političara drugog reda, retora i tribuna, poslanika i novinara, svc na izbor ljudi od provincijalnog vidika, održavaju, u pravcu na dole, obmanu narodnog samoodređenja. A umetnost? Filozofija? Ideali platonskog iJcantovskog vremena važili su za jedno više ljudstvo uopšte, a ideali helenizma i današnjice nisu za svetsko o. sećanje seoskog i uopšte prirodnog čoveka, već isključi vo za velikogradskog čoveka »od rnozga«. Pre svih, "tu je socijalizam, pa njemu unutrašnje sasvim blisko sro- dan darvinizam, sa svojim tako ne-geteovskim formulama o borbi za opstanak i o odabiranju, pa njima opet srodni problemi braka i žene li Ibzena, Strindberga i Šo-a, impresionističke naklonosti anarhične čulnosti, ceo taj snop modernih čežnji, draži i bolova, čiji je izraz Bodlerova lirika i Vagnerova muzika. Ukoliko manji grad utoliko besmislenije bavljenje tom muzikom i tim slilcarstvom. Kulturi pripada gimnastika, turnir, agon; a civilizaciji — sport. Time se razlikuju 'helenska palestra od rimskog cirkusa1. I umetnost sama postaje sport, to znači l'art pour l'art, za jednu visoko inteligentnu publiku poznavalaca i kupaca, pa bilo da se radi o savlađivanju apsurdnih instrumentalnih tonskih masa ili harmoničkih prepreka, bilo da se radi o »uzim anju« jednog problema boja. Po-
1 Nemačka gdmnastika od 1813, vrlo provincijalnih i primitivnih oblika koje jo j je tada dao Jan, brzo se razvija u »sport«. Razlika izmeđti 'berlinskog spprtskog igrališta u velike dane i rimskog cirka bila je već 1914 vrlo neznatna.
ŠPENGLER
Propast Zapaa
ja v lju je se nova filozofija činjenica, koja za metafizičke spekulacije ima samo prezrivo smeškanje, nova književnost, potrebna za intelekt, nerve i ukus stanovnika velikog grada, a za provincijalca nerazumljiva i omrznuta. Naroda se ništa ne tiče ni aleksandrinska poezija ni slikarstvo plenera. Prelaz se karakteriše, onda kao i danas, jednim nizom skandala — koji se mogu naići samo u toj eposi. Gnev Atinjana na Euripida i revolucionarne načine slikanja (Apolodora, na primer) pojavljuju se kasnije u otporu protiv Vagnera, Manea, Ibzena i Ničea. Grci se mogu razumeti a da se ne govori o njihovim privrednim odnosima. Rimljane razumemo samo kroz te odnose. Kod Heroneje i kod Lajpciga borilo se poslednji put za ideju. U prvom punškdm ratu i na Sćdanu već se više ne mogu prevideti privredni momenti. Tek Rimljani, sa svojom praktičnom energijom, dali su radu robova i trgovini sa njim e onaj džinovski stil koji, po mnogima, vlada tipom antičkog vođenja privrede, pravnog obrazovanja i načina života, i koji je svakako znatno smanjio vrednost i unutrašnje dostojanstvo siobodnog rada za nadnicu koji je postojao pored ropstva. Tek germanski, ne romanski, narodi Zapadne Evrope i Amerike razvili su, tome odgovarajući, iz parne mašine veliku industriju koja menja sliku zemalja. Neće se prevideti tada ni odnos obe duboko simboličke pojave prema stoicizmu i socijalizmu. Tek je rimski cezarizam, K. Flaminijem nagovešten, a u Mariju olikotvoren prvi put, učinio da antički svet upozna uzvišenost novca — u rukama duhom jakih, naveliko nastrojenih ljudi »od činjenica«. Bez toga, ni Cezar ni rimljanstvo nisu uopšte razumljivi. Svaki Grk ima crtu Don Kihota, svaki Rimljanin Sančo Pansa.. Ono što su oni van toga bili — povlači se i nestaje.
13 Što se tiče rimske svetske vladavine, ona je negativna pojava, ne rezultat preobilja snage (taj već više nije postojao u Rim ljana posle Zame), već rezultat nedostatka u otporu. Rim ljani nisu svet osvojili. Oni su samo uzeli u posed ono što je bilo izloženO pljačci za svakoga. Rimska im perija je nastala ne krajnjim na-
76
PROPAST
ZAPADA v
prezanjem svih vojnih i finansiskih pomoćnih sredstava, kao što je to bio slučaj ranije prema Kartagini, već usled odricanja staroga Istoka od spoljašnjeg samoodređivanja. Ne treba se zavaravati prividnim sjajem vojnih uspeha. Sa nekoliko rđavo izvežbanih, rđavo raspoloženih, rđavo vođenih legija, Lukul i Pompej su podjarm ljivali čitava carstva; a na to se u vreme bitke kod Ipsusa nije moglo ni pomisliti. Mitridatska opasnost, pravA opasnost za ovaj nikada ozbiljno ispitani sistem materijalnih snaga, ne bi, kao takva, nikad ni postojala za pobedioca Hanibala. Rim ljani nisLi posle bitke kod Zame vodili više nijedan rat protiv velike vojne sile; a ne bi ga mogli ni vo d iti1. N jihovi klasični ratovi bili su oni protiv Samnićana, protiv Pira i Kartagine. N jihov veliki čas bio je kod Kane. Nema tog naroda koji bi stajao na koturnu više vekova. Pmsko-nemački, koji je imao slične momente 1813, 1870 i 1914, ima ih više nego ostali. Ja ovde Ličim cla se imperijalizam, čije su se okamenotine još vekovima i hiljadama godina održale kao egipatski, kineski, rimski, indiski svet' i svet islama i koje SU mogle prelaziti iz ruku. jednog osvajača u ru ke drugog — mrtva tela, bezoblične, obezdušene ljLidske mase, izanđalo gradivo jedne velike istorije — shvati kao tipični simbol propadanja. Im perijalizam je čista civilizacija. U tom obliku p ojavlju je se, neopozivo, sudbina Zapada. Kultivisani čovek ima energiju prema unutrašnjem, civilizovani prema spoljašnjem. Zato vidim u Cecil Rodesu prvoga čoveka jednog novog doba. On pretstavlja politički stil dalje, zapadnjačke, germanske, osobito nemačke, budućnosti. Njegova reč: »Rasprostiranje je sve!« sadrži, u tom napoleonovskom oblikLi, pravu pravcatu težnjLi svake dozrele civilizacije. To vredi za Rimljane, Arabljane, Kineze. Tu nema izbora. Tu ne odlučuje svesna volja pojedinaca, ni celih klasa i naroda. Ekspanzivna težnja je suđba, nešto demonsko i neobično, nešto što kasnog čoveka iz velikog grada tera u svoju službu i istroši, hteo on to ili ne hteo, znao on to ili ne znao1. Život je ostvarivanje mogućeg, a za čoveka od mozga ima samo ekstenziv1 Cezarovo osvajanje Galije bilo je_ izraziti kolonijalni rat, tj. jednostrane aktivnosti rat, Sto on, ipak, čini vrhunac lcasnije rimske ratne istorije, to samo potvrđuje kako je njena sadržina u stvamim delima brzo opadala.
PENGLER
Propast Zapaa
nih mogućnosti2. Ma koliko se današnji još nerazvijeni socijalizam bunio protiv ekspanzije, on će jednoga dana, žestinom sudbe, biti njen najodlučniji nosilac. Tu oblikovni jezik politike dodiruje (kao neposredni intelektualni izraz jedne vrste Ijudstva) jedan duboki metafizički problem: činjenicu (potvrđenu bezuslovnirrji važenjem načela uzročnosti) da je duh komplemerđ prostora. Potpuno je bila bezizgledna borba koja še vodila u kineskom svetu država (ovaj je išao na susret imperijalizmu) protiv principa im perijalizm a (lienheng), koji je pre svega praktički zastupala »rimska država« Cin3, a teoriski filozof Džan Ji, borba koja je suzbijala imperijalizam mišlju o jednom savezu naroda (hohcung), i bila vođcna između 480 i 230 (antičlci od prilike 300—50). Ta misao o savezu naroda oslanjala se u ponečem na Vang Hi, dubokog skeptičara i poznavaoca ljudi i političkih mogućnosti ovog kasnog doba. Obojica su protivnici ideologije Laocea i njegovog otstranjivanja politike, ali lienheng je imao uza se prirodni hod ekspanzivne civilizacije. Rodes se p o javlju je kao prvi preteča zapadnjačkog tipa Cezara, za koji tip vreme još ni izdaleka nije došlo. On stoji u sredini između Napoleona i nasilnika najbližeg veka, lcao što onaj Flaminije (koji je počev ocl 232 naterao Rim ljane na pokorenje Gala cisalpinskih i time na početak njihove kolonijalne politike širenja) stojj. između Aleksandra i Cezara. Flaminije je bio, štrogo uzev1, privatan čovek koji je imao državnički uti'caj u jednom vremenu u kome državna misao podleže uticaju privrednih faktora, a u Rimu on je bio sigurno prvi cezarovski opozicioni tip. N jim e se završava ideja o službi državi, a počinje volja za moć koja računa samo sa snagama a ne sa tradicijom. Aleksan' Modemi Nemci su sjajan primer naroda koji je postao ekspanzivan i ne htejuoi i ne znajući to. Oni su to bili već onda kada su mislili da su još narod Getea. Bizmark nije ni naslutio taj duboki smisao one epohe koju ie on i zasnovao. Mislio je da je postigao završetak jednog političkog razvoja. 2 To je možda bio smisao značajne reči Napoleona Geteu: »Šta se hoće danas sa sudbinom? Politika je sudbina«. 3 Koja je najzad dala svoje ime imperiji: Cin=Kina. 1 Jier njegova stvama inoć nije više odgovarala smislu ma lcakvog zvanja
78
PROPAST
ZAPADA v
dar i Napoleon bili su romantičari, na pragu civiliza-, cije, a već zadahnuti njenim hladnim i jasnim vazduhom: ali, prvi se svidao sebi u ulozi Ahila, a drugi je čitao Vertera. Cezar je bio samo čovek od činjenica, a ogromnog razuma. No već je Rodes razumeeao pod uspešnom politikom samo teritorijalni i finansiski uspeh. To je rimsko u njemu, a toga je ori bio vrlo svestan. U toj energ iji i čistoti još se nikada nije otelovila zapadno-evropska civilizacija. Dospevao je u pesničku ekstazu samo pred svoji'm mapama, on, koji je kao sin puritanske parohiske kuće, bez sredstava, otišao u Južnu Afriku i stekao džinovsko imanje kao moćno sredstvo svojih političkih ciljeva. Njegova misao o transafrikanskoj, železnici od Kapa do Kaira, njegov plan o južno-afrikanskom carstvu, njegova duhovna moć nad rudarskim magnatima, gvozdenim Ijudima novca koje je on primorao da svoje imanje stave u službu njegovih ideja, njegova prestonica Buluvajo, koju je on, svemoćni državnik bez odredljiva odnosa prema državi, osnovao kraljevski kao buduću rezidenciju, njegovi ratovi, diplomatske akcije, sistemi puteVa, sindikati, vojska, njegov pojam o »velik o j« dužnosti čoveka »m ozga« prema civilizaciji — sve je to veliko i otmeno, sve je to predigra jedne budućnosti za nas spre mane, kojom će se istorija zapadno-evropskog čoveka konačno zaključiti. Ko ne shvata da se ništa ne može izmeniti u tom ishodu, da se baš to, i ništa drugo, mora hteti, da se ta sudba mora voleti ili se mora očajavati o budućnosti i o životu; ko ne oseća veličanstvenost u toj delatnosti najviših inteligencija, u toj energiji i disciplini kao metal čvrstih priroda, u toj borbi sa najhladnijim i najapstraktnijim sredstvima; ko to obilazi sa idealizmom provincijalca te traži životni stil prošlih vremena: taj mora napustiti razumevanje istorije, proživljavanje istorije, stvaralaštvo u istoriji. I tako rimska im perija ne izgleda više kao jedna pojava koja se jeđnom dogodila, nego kao normalni proizvod stroge. i energične, svetsko-gradske, prevashodno praktične duševnosti i kao tipično krajnje stanje, koje je već bivalo nekoliko puta, ali do sada nije još identifikovano. Shvatimo najzad da tajna istoriskog oblika ne leži na površini, da se ne da razumeti
9
ŠPENGLER
Propast Zapacla
iz sličnosti kostima ili scene, da i u ljudskoj istoriji, kao i u životinjskoj i biljn oj, ima pojava toliko sličnih a unutrašnje ni najm anje srodnih, da nas ta sličnost vara, kao što ima i drugih koje, pored najveće spoljašnje različinosti, izražavaju ono što je identično. Za prve: Karlo Veliki i Harun-al-Rašid, Aleksandar i Cezar, germanski ratovi protiv Rima i mongolski juriši na Zapad; za druge: Trajan i Ramzes II, Burboni i atički demos, Muhamed i Pitagora. Dođimo do uviđanja da 19 i 20 vek, tobožnji vrhovi svetske istorije u pravoliniskom penjanju, kao stupanj starosti, stvarno mogu da se pokažu u svakoj do kraja dozreloj kulturi. I to ne svojim socijalistima, impresionistima, električnim železnicama, torpedima i diferencialnim jednačinama, što sve pripada samo telu vremena, nego svojom civilizovanom đuhovnošću, koja ima sasvim druge mogućnosti spoljašnjeg uobličavanja. Uvidimo, dakle, da sadašnjica pretstavlja prelazni stadij, koji pod izvesnim uslovima nastupa pouzdano, da ima i sasvim ođređenih kasnijih stcinja (kao savremena zapadno-evropska), da su ona ju protekloj istoriji već više nego jedanput bila i da, prema tome, budućnost Zapada nije jedno »gore i napred« bez obala, u pravcu naših trenutnih ideala i sa fantastičnim vremenom na raspolaganju, nego da je ta budućnost jeđna pojava istorije strogo ograničena po obliku i trajanju, neiz•• bezno pređođređena, koja obuhvata više stoleća, i đa se ta pojava, iz naveđenih primera, može pregleđati i. u bitnim potezima, i sračunati.
14 Kada se dostigne ova visina posmatranja, plodovi padaju i sami u krilo. Na tu jeđnu misao vezuju se, sa njom rešavaju se, bez napbra, svi pojedinačni problemi koji su strasno zanimali već decenijama moderni duh, ali bez konačnog uspeha i to u oblastima ispitiVanja religije, istorije umetnosti, teorije saznanja, etike, politike, nacionalne ekonomije. Ova misao spada u one istine koje se više ne mogu sporiti čim se jednom potpuno jasno iskažu. Ona pripada unutarnjim nužnostima kulture Zapadne Evrope i njenog osećanja sveta. Ona je sopsobna da izA
PROPAST
ZAPADA v
meni gledište na život, iz osnova, onima koji tu misao potpuno shvate, tj. koji je u sebi intimno usvoje. Veliko je to produbljenje, za nas prirodne i nužne, slike sveta, kad možemo pratiti unapred u velikim potezima svetsko-istoriski razvoj u kome stojim o i koji smo, do sada, naučili da posmatramo unazad kao organsku celinu. O tome je do sada mogao da sanja samo fizičar u svojim izračunavanjima. To znači, ponavljam još jednom, i u istoriji smenu ptolom ejskog kopernikanskim nazorom, a to je neizmerno proširenje životnih vidika! Do sada je bilo slobodno nadati se od budućnosti svemu. što sc htelo. Gde nema činjenica, tu vlada osećanje. Ubuduće će dužnost svakoga biti da sazna o budućem ono što se može dogoditi, dalcle što će se i clogođiti neizmenljivom nuždom sudbine, a što je pot' puno nezavisno od naših ličnih ideala, nada i želja. Upotrebimo li sumnjivu reč »sloboda«, nije nam višc slobodno da ostvarujemo ovo ili ono, nego ili ono što je nužno'ili ništa. Osetiti to kao »dobro«, u osnovi je oznaka čoveka od činjenica. Sažaljevati to ili lcuditi, ne znači moći ga menjati. Rođenju pripada smrt, mlav dosti starost, životu uopšte njegov lik i predodređene granice njegovom trajanju. Sadašnjica je civilizovano a ne kultivisano vreme. Time se izlučuje čitav jedan niz životnih sadržina kao nemoguć. To se može sažaljevati, to sažaljenje može se odevati u pesimističku filozofiju i liriku (to će se ubuduće i činiti), ali se to ne može izmeniti. Neće više biti dozvoljeno da se u »danas« i »sutra« samouvereno pretpostavlja rođenje ili cvetanje onoga što se želi, iako istorisko iskustvo dovoljno glasno govori protiv toga. Spreman sam na prigovor da takav jedan izgled sveta, koji daje izvesnost o konturama i o pravcu budućnosti i preseca dalekosežne nade, jeste neprijatelj životu. I da će za mnoge biti kobno ako taj izgled sveta bude postao više no gola teorija, ako bude postao praktično gledište na svet jedne grupe ličnosti koja stvarno dolazi u obzir za uobličavanje budućnosti. Ja nisam tog mišljenja. Mi smo civilizovani ljudi a ne Ijudi gotike i rokokoa; mi iniamo da računamo sa tvrdim i hladnim činjenicama kasnog života, čija paralela nije u Periklovoj Atini već u cezarskom Ri-
1
ŠPENGLER
Propast Zapada
mu. Ne 'može više biti govora o velikoj muzici ili o velikom slikarstvu za zapadnog čoveka. Njegove arhitekstonske mogućnosti su iscrpljene već pre 100 godina. Ostale su mu samo ekstenzivne} mogućnosti. Ali ne vidim štete koja bi mogla nastati otuda što bi jedna valjana generagija, ispunjena neograničenim nadama, na vreme saznala da jedan deo tih nada mora odvesti neuspehu. Neka su te nade i riajdraže: ko nešto vredi, mora to savladati. Istina je da za poneke može ispasti tragično kad ih obuzme, u odlučnim godinama, izvesnost da u domašaju arhitekture, drame, slikarstva, ia njih nema šta više da se osvaja. Neka oni propadnu! Do sada se saglasno mislilo da u tome nema granica; verovalo se da svako vreme u svakoi oblasti ima svoj zadatak; i taj zadatalc se nalazio, kad je to već moralo biti, silom i sa zlom savešću. Pa sc ipak ispostavljalo, tek posle smrti: da li je vera imala nekog osnova, da li je rad jednog života bio nužan ili izlišan. No svaki onaj koji nije puki. romantičar odbiće ovakvo izbegavanje. N ije ponos ono što je odlikovalo Rimljane. Šta je stalo do onih koji više vole da im se pred iscrpljenim rudnim ležištima kaže: »Ovde će se sutra otvoriti nova žica«, negoli da se upute na novo ležište koje je tu pored prvoga, nenačeto? A to je slučaj sa današnjom umetnošću, sa njenim skroz i skroz neistinitim obrazovanjima stilova. Smatram ovo učenje kao dobročinstvo za generacije koje dolaze, jer im pokazuje šta je moguće, dakle i šta je nužno, i šta' ne pripada unutarnjim mogućnostima vremena. Do danas je ogromna suma duha i snage rasuta po lažnim putevima. Čovek Zapada, ma koliko istoriski mislio i osećao, u izvesnoj • starosti nije nikada svestan svog pravog pravca. On pipa i traži i zaluta ako mu spoljašnje prilike nisu povoljne. Ovde mu je, najzad, rad od stotina godina dao mogućnost da pregleda poiožaj svoga života usklađen sa celokupnom kulturom i da ispita šta moze i šta treba da čini. Ako se pod utiskom ove knjige Ijudi nove generacije okrenu tehnici, namesto lirici, pomorstvu namesto slikarstvu, politici namesto teoriji saznanja, oni onda čine ono što ja želim; a ništa im se bolje poželeti ne može.
PROPAST
ZAPADA Uvod
15 Ostaje još da se utvrdi odnos m orfologije svetske istorije prema filozofiji. Svako pravo posmatranje istorije jeste prava filozofija — ili je samo mravlja rabota. Ali se sistematski filozof kreće po teškoj zabludi u onome što se tiče trajanja njegovih rezultata. On previđa činjenicu da svaka misao živi u istoriskom svetu, pa time da deli opštu sudbinu prolaznosti. On misli da više m išljenje ima večni i nepromenlj ivi predmet, da su velika pitanja u svima vremenima ista i da će se na njih jednom moći konačno odgovoriti. Ali, pitanje i odgovor su ovde jedno; i svako veliko pitanje, kome u osnovi leži već strasna težnja za jednim određenim odgovorom, ima samo značaj životnog simbola. Nema večnih istina. Svaka filozofija je izraz svoga i samo svoga vremena. Nema dva veka koji bi imali istu filozofsku nameru, ako je reč o pravoj filozofiji a ne o ma kakvim akademskim ništavnostima u oblicima sudova ili u kategorijama osećanja. Razlilce nema između besmrtnih i prolaznih učenja, nego je razlika između učenja koja žive neko vreme i onih koja nikada ne žive. Neprolaznost postalih misli je iluzija. Bitno je: kakav čovek u njima dobija lik. Ukoliko veći čovek, utoliko istinitija filozofija (naime u smislu unutamje istine velikog umetničkog dela), a to je nezavisno od toga mogu li se neki stavovi dokazati čak i kao neprotivrečni. U najboljem slučaju, filozofija može iscrpsti svu sadržinu jednog vremena, u sebi je ostvariti i onda je tako, u velikom obliku, oteloviti u velikoj ličnosti.i predati daljem razvijanju. Naučni kostim, učena maska, jedne filozofije tu ništa ne odlučuje. Ništa prostije no osnovati sistem namesto misli kojih se i nema. Ali, čak i dobra misao malo vredi kada je izgovori plitka glava. Jedino životna nužnost odlučuje o rangu jednog učenja. Otuda smatram kao probno merilo za vrednost jednog mislioca njegovo gledanje na velike činjenice svoga vremena. Tek tu se odlučuje da li je neko samo vešt kovač sistema i principa, da li se samo kreće, kao vešt i načitan, po analizama i definicijama — ili je sama duša vremena ona koja govori iz njegovih dela i intuicija. Filozof koji ne obuhvata i ne savlađuje stvarnost nikada neće biti prvoga ranga. Pre-sokratov-
83
ŠPENGLER
Propast Zapaa
ci su bili trgovci i političari velikog stila. Platona je gotovo stalo života što je u Sirakuzi hteo da ostvaruje svoje političke misli. Isti taj Platon pronašao je niz stavova geometskih koji su omogučili Euklidu da izgradi sistem antičke matematike. Paskal, koga Niče poznaje samo kao »slom ljenog hriščanina«, Dekart, Lajbnic, bili su prvi matematičari i tehničari svoga vremena. Veliki »pre-sokratovci« Kine od Kvanci-a (oko 670) do Konfucia (550—478) bili su državnici, regenti, zakonodavci, kao Pitagora i Parmenid, Hobs i Lajbnic. Tek se sa Laoce-om, protivnikom svake državne vlasti i velikc politike, koji je sanjao o malim m iroljubivim zajednicama, p ojavlju je otstranjenost od sveta i strah od delanja jedne katedarske i budžakliske filozofije koja je tek počinjala. Ali je on u svome vremenu, ancien regime-y Kine, bio izuzetak nasuprot onom snažnom tipu filozofa za koga je teorija saznanja imala značaj kao poznavnje velikih odnosa stvarnoga života. I tu nalazim ja k prigovor protiv svih filozofa najskorije prošlosti. Ono što im nedostaje jeste odlučni rang u stvarnom životu. Nijedan od njih nije odlučno zahvatio, nijednim delom, nijednom močnom mišlju, u visoku politiku, u razvoj moderne tehnike, saobraćaja, narodne privrede, ni u jednu vrstu velike stvarnosti. Nijedan od njih ne ubraja se ni u šta u matematici, u fizici, u nauci o državi; što je bio slučaj još i sa Kantom. A šta to znači, uči nas pogled na druga vremena. Konfucije je b io v iš e puta ministar; Pitagora je organizovao jedan politički pokret koji potseća na Kromvelovu državu, a koji još uvek jako potcenjuju ispitivanja starog ve'ka. Gete, čije je ministrovarije bilo uzorno, a kome je nažalost nedostajala velika država kao delokrug, obratio je svoje interesovanje izgradnji Succkog i Panamslcog kanala (koju je i predvideo sa tačno određenim rokom) i njegovim svetsko-privrednim posledicama. Amerikanški privredni životA delovanje njegovo na staru Evropu i mašinska industrija u poletu, uvek su ga zanimali. Hobs je bio jedan od otaca velikog plana da se Južna Amerika osvoji za Englesku, pa iako je onda sve ostalo na posedu Jamajke, ipak,je stekao slavu saosnivača engleskog kolonijalnog carstva. Lajbnic, pouzdano najm oćniji duh zapadne filozofije, osnivač diferencialnog računa i ana-
PROPAST
ZAPADA v
lysis situs, izložio je značaj Egipta za francuslcu svetsku politiku u jednom memoaru Luju X IV , izrađenom u svrhu političkog rasterečenja Nemačke, pored čitavog niza visoko političkih planova u kojim a je sudelovao. Misli njegove toliko su isprednjačile vremenu (1672), da su kasnije ljudi bili uvereni kako je te planove Napoleon iskoristio pri svojoj ekspediciji na Istok. Lajbnic je još tada utvrdio ono što je Napoleon, od Vagrama nadalje, sve jasnije shvatao: da osvajanja na Rajni i u B elgiji ne mogu nadugo popraviti polo žaj Francuske i da će moreuz Suec biti jednoga dana ključ vladavine svetske. Bez sumnje, kralj nije bio dorastao dubokim političkim i strategiskim izvođenjima filozofa. 'Kad čovek pogleda Ijude takvog formata i današnje filozofe obuzima ga stid. Kakva sićušnost ličnosti! Kakva svakodnevnost političkog i praktičnog vidokruga! Otkuda dolazi to da se čovek nasmeši sažaljivo i na samu pomisao da je neki od tih filozofa pokazao svoj duhovni rang kao državnik, diplomat, organizator velikog stila, lcao vod nelcog moćnog kolonijalnog, trgovačkog ili saobraćajnog preduzeća? Pa to nije znak unutrašnjeg produbljivanja, nego znak ncdostatka u težini i vrednosti. Uzalud se osvrćem da vidim gde je ijedan od njih ma samo jeđnim dubokim sudom, i sudom koji bi prednjačio, načinio sebi ime u kakvom odlučnom pitanju vremena! Nalazim samo provincijalna m išljenja koja ima svako. Pitam se, kad uzmem u ruke knjigu kakvog savremenog mislioca, šta on sluti o činjenicama svetske politike, o velikim problemima svetskih gradova, kapitalizma, budućnosti države, odnosa tehnike prema ishodu civilizacije, ruskog sveta, nauke uopšte? Gete bi sve to i razumeo i voleo. A od živih filozofa nijedan nema taj i takav pregled. To što tražim nije, ponavljam, sadržina filozofije; ali je to nesumnjiv simptom njene unutarnje nužnosti, njene plodnosti i njenog simboličkog ranga. I ne treba se varati o domašaju tog negativnog rezultata. Očigledno se izgubio iz vida poslcdnji smisao filozofskc delatnosti. Ova se zam enjuje propovedi, agitacijom, feljtonom ili stručnom naukom. Sa tičje perspektive sišlo se na žablju. Ovde se ne radi ni o čem manjem no o pitanju, da li je jedna prava filozofija, danas ili sutra, uopšte moguća. Inače bi bilo
ŠPENGLER
Propast Zapaa
boljc postati poljoprivrednikom ili inžinjerom, nečim što je stvarno i istinito, nego preživati iscrpljene teme pod izgovorom »novog poleta filozofskog m išljenja«; bolje bi bilo konstruisati motor za letenje nego kakvu novu a izlišnu teoriju o apercepciji. Odista, siromašna je to životna sadržina, kacl se pojam volje i psihofizički paralelizam formulišu još po jedan put i nešto malo drukčije no što je to već učinilo štotinu prethodnika. To može da bude »poziv«, ali filozofija to nije. Valja ćutati, kada se ne kazuje ono što sav život jedne epohe, do u njene najdublje dubine, zahvata i menja. A što je juče još i bilo moguće, danas, u najmanju ruku, nije više potrebno. Ja volim dubinu i finoću matematičkih i fizičkih tcorija, prema kojima je estetičar i fiziolog samo obična neznalica. Za divno jasne, visoko intelektualne, oblike brzoga parobroda, čeličnog nekog stroja, precizne neke mašine, za suptilnost i eleganciju izvesnih hemiskih i optičkih postupaka dajem celo stilsko đubre današnje zanatske umetnosti zajedno sa slikarstvom i arhitekturom. Pretpostavljam rimski akvedukt svim rimskim hramovima i statuama. Volim Koloseum i džinovski svod Palatina, je r oni danas predočavaju, mrkom masom svoje konstrukcije' u opekama, pravo rimljanstvo, veličanstveni smisao koji su imali za činjenice njihovi inžinjeri. Bili bi mi ravnodušni, kada bi jo š bio očuvan prazni i pretenciozni mramorni sjaj cezara sa svojim nizovima statua, frizovima i natrpanim arhitravima. Neka se polgeda rekonstrukcija carskih foruma: naći će se verni pandan savremenih svetskih izložbi, nametljivih, masovnih, praznih, jedno hvalisanje materijalom i dimenzijama, potpuno strano za periklovskog Grka kao i za čoveka rokoko-a; isto to pokazuju i razvaline Luksora i Karnaka iz vremena Ramzesa II, egipatske Moderne iz godine 1300 pre Hrista. N ije uzalud pravi Rimljanin. prezirao graeculus histrio, »umetnika«, »filozofa«, na tlu rimske civilizacije. Umetnosti i filozofija nisu pripadale više tome vremenu; bilc su iscrpljene, izlišne rashodovane. To mu je kazivao njegov instinkt za stvarnosti života. Rimski zakon imao je veću težinu no sva tadanja lirika i metafizika raznih škola. I ja tvrdim da se danas bolji filozof skriva u jednom pronalazaču, diplomatu, finansijeru, nego u svima onima koji teraju plitki zat
PROPAST
ZAPADA v
nat eksperimentalne psihologije. To je stanje stvari koje se ponavlja stalno na izvesnom istoriskom stupnju. Bilo bi besmisleno kada bi Rimljanin duhovnog ranga u Atini ili na Rodosu hteo da isplete kakvu novu niansu posle-platonovske katedarske filozofije, mesto da, kao konsul ili pretor', vodi vojsku, organizuje provinciju, gradi puteve i gradove ili bude »u Rimu prvi«. Naravno, nijedan od njih nije to ni činio. N ije bilo to u pravcu vremena i moglo je samo dražiti Ijude trećeg reda, koji uvek prodiru tek do duha vremena »od prekjuče«. Vrlo je ozbilino pitanje da li je taj stadium za nas već nastupio ili još nije. Vek čisto ekstenzivne delatnosti, koji isključuje visoku umetničku i metafizičku proizvodnju — recimo ukratko nereligiozni vek, što se potpuno poklapa sa pojmom svetslco-gradskim — jc;ste vreme propadanja. Odista. Ali mi nismo to vreme izabrali. Mi ne možemo ništa izmcniti u tome što smo rođeni kao ljudi u početku zime pune civilizacije, a ne na sunčanoj visini zrcle kulture, u vremenu Fidije ili Mocarta. Sve zavisi od toga da se taj položaj, ta sudbina, shvate i učine jasnim; da se shvati da se o tome možemo još lagati, ali da ne možemo preko toga i izvan toga. Ko sebi to ne prizna, ne broji se među ljude svoje generacije. Ostaje budala, šarlatan ili pedant. Pre no što se danas priđe jednom problemu, mora se, dakle, zapitati: šta je čoveku ovih dana moguće, a šta on sebi mora zabraniti. A to je pitanje na koje odgovora instinkt odista pozvanih. Uvek postoji sasvim mali broj metafizičkih zadataka čije je rešenje rezervisano za jednu epohu mišljenja. I već leži opet čitav jedan svet između vremeria Ničea, u kome je delovao još poslednji potez romantike, i sadašnjice, koja se konačno oprostila svake romantike. Sitematska filozofija bila je završena krajem 18 veka. Kant je sveo njene krajnje mogućnošti u jedan veliki i (za zapadno-evropski duh) u mnogom pogledu konačan oblik. Za njim clolazi, kao za Platonom i Aristotelom, jedna specifično velikogradska, ne spekulativna već praktična, nereligiozna, etičko-društvena filozofija. Ona počinje na Zapadu — odgovarajući školama »epikurcjca« Jangdžu, »socijalista« Modzi, »pesimista« Džvangdzi, »pozitivista« Mengce u kineskoj civilizaciji,
PENGLER
Propast Zapacla
i odgovarajući školama kiničara, kirenaičara, stoičara i epikurejaca u antičlcoj civilizaciji — počinje sa Šopenhauerom, koji je prvi stavio u središte svoje misli volju za životom (»stvaralačka životna snaga«), ali koji je (a to je dublju težnju njegovog učenja pomračilo) zadržao zastarele razlike o pojavi i stvari po sebi, o obliku i sadržini opažaja, o razlici između razuma i uma pod utiskom velike »tradicije«. To je ista ona stvaralačka i životna volja koja se u Tristanu šopenhauerski odriče, a u Sigfridu darvinistički potvrđuje, lcoju je Niče u Zaratustri formulisao sjajno i teatralno, koja je preko liegelijanca Marksa bila povod za jednu nacionalno-ekonomsku, a preko maltuzijanca Darvina za jednu zoološku pretpostavku. Obe su, i neopazimice, promenile osećanje sveta u zapadno-evropskog čoveka. Ista ona stvaralačka životna volja koja je izazvala, od Hebelove Juđite do Ibzenovog epiloga, niz tragičnih shvatanja istoga tipa, ali time, isto tako, iscrpla opseg čistih filozofskih mogućnosti. Sistematska filozofija danas nam je beskrajno daleka; a etička je zaključena. Ostaje još jeđna treća mogućnost u zapađnjačkom đuhovnom svetu, koja ođgovarci antičkom skepticizmu. Jedna treća mogućnost' koja se karakteriše do sada nepoznatom metodom uporedne i istoriske morfologije. Jedna mogućnost, a to znači jedna nužnost. Antički skepticizam je a-istoriski: on sumnja kazujući prosto me«. Skepticizam Zapada mora, ako treba da bude simbol naše duševnosti koja naginje kraju, ako hoće da poseduje unutrašnju nužnost, da bude potpuno istoriski. On odriče i ukida sve, razumevajući sve relativno i sve kao istorisku pojavu. Postupa fiziognomski. Skeptička filozofija nastupa u helenizmu kao odricarje filozofije — objašnjavajući da je ova bez svrhe. Mi, naprotiv, uzimamo istoriju filozcfije kao ozbiljnu temu filozofije. T o jeste skepsa. Odričemo se apsolutnih stanovišta: Grk smešećl se prošlosti svoje misli, a mi shvatajući je kao organizam. U ovoj knjizi je pred nama pokušaj da se ocrta ta »nefilozofska filozofija« budućnosti, koja će biti poslednja na Zapadu. Skepticizam je izraz čiste civilizacije; on rastvara sliku sveta prethodne mu kulture. Onda nastaje rastvaranje svih starijih problema u ono što je genetičko. Uverenje da je sve što jeste postalo,
88
PROPAST
ZAPADA v
da je svemu prirodnom i saznatljivom osnova istorisko; da je svetu, kao stvarnome, osnova jedno »ja « kao moguće koje se u njemu ostvarilo; uviđanje da duboka tajna počiva ne samo u »šta« nego i u »kad« i »kako«: sve nas to vodi činjenici da sve, ma šta to bilo, mora biti i izraz nečeg živoga. I saznanja i procenjivanja jesu dela živih ljudi. Za prošlo m išljenje spoljašnja stvarnost bila je proizvod saznanja i povod za etičke procene; za buduće, ona je, pre svega; izraz i simbol. Morfologija svetske istorije postaje nužnim načinom univerzalna simbolika. * Time pada i pretenzija višega m išljenja da ono poseduje »opšte i večne« istine. Istine postoje samo u odnosu na jedno određeno ljudstvo. Čak i moja filozofija, prema tome, bila bi izraz i ogledalo samo zapadnjačlce duše, za razliku recimo on antičke i indiske, i to samo u njenom današnjem civilizovanome stadiju. Time su određeni: njcna sadržina kao gledište na svet, njen praktični domašaj i opseg njenog važenja.
Najzad, neka mi se dozvoli jedna lična primedba. Godine 1911 imao sam nameru da napišem nešto o političkim pojavama sadašnjice i o nekim zaključcima za budućnost koji bi se iz tih pojava — sa jednog šireg vidika — mogli izvesti. Neposredno je tada pretstojao svetski rat kao već neizbežni spoljašnji oblik istoriske krize, pa se radilo o tome da se 011 shvati iz duha prethodnih vekova, ne godina. U toku prvobitno maloga rada nametnulo mi se uverenje da se za pravo razumevanje epohe mora izabrati mnogo širi obim za osnovU i da je potpuno nemoguće ograničiti ispitivanje ove vrste na pojedino vreme i njegov krug političkih činjenica, držati ih u okviru pragmatičkih procenjivanja, te se odreći čisto metafizičkih, u najvećoj meri transccndentnih razmatranja — sem ako bi se htelo odreći svake dublje nužnosti rezultata. Bilo mi je jasno da politički problem ne može biti shvaćcn samo iz politike i da se bitne crte, koje del'uju u dubini, pojavljuju opipljivo često samo u oblasti umetnosti, a često samo u obliku vrlo udaljenih naučnih i čisto filozofskih misli. Čak se i jedna političko-socijalna
9
ŠPENGLER
Props Zapaa
analiza poslednjih desetina 19 veka pokazala kao neizvodljiva, ako se ne bi uzeli u obzir najzad.i svi veliki problemi bića u njihovom punom obimu. ,A te desetine godina su stanje mira između dva moćna, nadaleko vidljiva, događaja; jednog koji je revolucijom i Napoleonom odredio sliku zapadno-evropske stvarnosti za sto godina; i drugog, gotovo istog zamašaja, koji se približavao sve većom brzinom. Jer ništa ne riastupa, ni ono najneznatnije, u istoriskoj kao i u prirodnoj slici sveta, a da se u njemu ne otelovi ceo zbir svih najdubljih težnji. Tako je prvobitna tema dobila silno proširenje. Nametnuo mi se jedan ogroman broj iznenađujućih i najvećim delom sasvim novih pitanja i veza. Najzad, bilo je potpuno jasno da se nijedan fragment istorije ne može stvarno osvetliti potpuno, pre no što se tajna svetske istorije uopšte, a taćnije tajna istorije višeg ljudstva kao organskog jedinstva pravilne strukture, jasno ne postavi. A baš to nije do sada ni izdaleka urađeno. Od toga trenutka iskrsavali su, sve obilnije, ćesto naslućivani, katkada dodirnuti a nikada neshvaćeni, odnosi koji vezijju oblike likovnih umetnosti sa oblicima rata i državne uprave, duboka srodnost između politićkih i matematičkih tvorevina iste kulture, između religioznih i tehničkih gledanja, između matematike, muzike i plastike, između privrednih oblika i oblika saznanja. Duboka unutrašnja zavisnost najmodernijih fjzičkih i hemiskih teorija od mitoloških pretstava naših germanskih predaka; savršena podudarnost u stilu tragedije, dinamičke tehnike i našeg novčanog saobraćaja. Pa onda, prvo čudna i nastrana, pa zatim po sebi razumljiva, činjenica da su potpuno identiČni izrazi jednog i istog principa: perspektiva slikanja uljem, štamparija, kreditni sistem, oružje koje dela na daljinu, kontrapunktska muzika,- sa jedne strane, a gola statua, polis, kovani novac od Grka pronađen, sa druge strane. Sve to nabrojano postalo je nesumnjivo jasnim, a daleko iznad i preko toga došla je u punu svetlost činjenica da su ove moćne grupe morfoloških srođnosti, od kojih svaka simbolički pretstavlja jednu osobenu vrstu čoveka u ukupnoj slici svetske istorije, strogo sistematski izgrađene. Tek ovakva perspektiva otkriva pravi stil istorije. Ona se može uporediti jedino sa izvesnim nazorima najm odernije mate-
90
PROPAST
ZAPADA v
matike iz oblasti transformacionih grupa, pošto je ta matematika i sama simptomi i izraz jednog vremena i pošto je i ona tek danas, i to samo za zapadno-evropskog čoveka, unutrašnje moguća. Bile su to misli koje su me zanimale dugo godina, ali tamne i neodređene, dok se ovim povodom nisu pojavile u opipljivom obliku. Vidco sam sadašnjost — svetski rat koji se približavao — u sasvim drugoj svetlosti. To nije bila jedna neponovljiva konstelacija činjenica, slučajnih, zavisnih od nacionalnih raspoloženja, ličnih uticaja i privrednih težnji, a kojim činjenicama istOričar daje izgled jedinstva i materijalne nužde ma kakvom kauzalnom shemom političke ili, socijalne prirode. To je bio tip istoriske vremenske prekretnice, koja ima, u velikom istoriskom organizmu tačno ograničenog obima, svoje mesto ođređeno biografski već ođ vekova. Veliku krizu označava ogromna masa strasnih pitanja i sagledanja, koja se danas pojaviše u hiljadama knjiga i mišljenja, ali rasuto, pojedinačno i usamljeno, iz ograničenog vidokruga kakve specijalne oblasti, te stoga draže, pritiskuju i bune, ali ne mogu da oslobode. Znamo ih, ali previđamo njihovu istovetnost. Imenujem: umetničke probleme (neslivaćene u njihovom poslednjem značenju) koji su u osnovama svih raspri oko »oblika« i »sadržine«, oko »lin ije« ili »prostora«, oko »crtackog ili slikarskog«, u osnovama pojma stila, smisla impresionizma i Vagnerove muzike; opadanje umetnosti i sumnju, koja raste, u vrednost n'auke; teška pitanja koja proizilaze iz pobede svetskog grada nad seljaštvom: nemanje dece, bežanje sa sela; socijaln i rang kolebljivog četvrtog staleža; kriza u materijalizmu, socijalizmu, parlamentarizmu; položaj pojedinca prema državi; problem svojine i od njega zavisni problem braka; u jednoj, samo prividno drugoj, oblasti mase radova iz psihoigije naroda o mitovima i kultovima, o počecima umetnosti, religije, mišljenja. Problem i koji se svi obrađuju odjednom ne više ideološki nego strogo morfološki. Ova pitanja imaju sva jednu svrhu; zagonetku istorije, koja se nikad nije javila u svesti sa dovoljnom jasnoćom. Nisu tu bili bezbrojni zadaci, nego jeđan jeđini. Svak je tu ponešto naslućivao, ali niko nije našao rešenje, jedino i obuhvatno (sa svog uskog stanovišta), rešenje koje od
9
ŠPENGLER
Propast Zapaa
Ničeovih dana visi u vazduhu. Niče je držao u rukama sve odlučne probleme, ne usudivši se"1 kao romantičar, da pogleda u lice strogoj stvarnosti. No u tome i leži duboka nužnost jedne zaključne nauke, koja je morala doći i mogla doći samo u ovo vreme. Ona nije napad na ono što postoji i što je tu u idejama i u delima. Ona, šta više, potvrđuje sve što se, već generacijama, tražilo i uradilo. Ovaj slcepticizam prestavlja skupni pojam svega onoga što je u svima pojedinačnim oblastima ma u kojoj nameri činjeno, onoga što je tu kao stvarno živa težnja. Pre svega, pak, našla se, najzad, suprotnost iz koje se jedino može shvatiti suština istorije, suprotnost istorije i prirođe. Ponavljam: čovek je kao element i nosilac sveta ne samo Član prirode nego i član istorije, đrugoga kosmosa sa đrugim redom i đrugom sadržinom, a tog drugog čoveka zanemarila je celokupna metafizika u korist onog prvog. Ono što me je navelo na prvo razm išljanje u ovom osnovnom pitanju naše svetske svesti bilo je zapažanje da današnji isto ričar, pipajući po čulno shvatljivim događajima, po onome što je postalo, smatra da je već shvatio i uhvatio istoriju, događanje, postajanje. Predrasuda svib onih koji samo raz,umski saznaju,- no ne i onih koji sagledaju1, predrasuda koja je zbunila već velike Elea' Za filozofiju ove knjige zahvalan sam danas još gotovo nepoznatoj filozifiji Getea, pa tek onda, u mnogo manjoj meri, filozofiji Ničea. Još se nije razumeo položaj Getea u zapadno-evropskoj metafizici. I ne pominju ga kad govore o filozofiji. Na nesreću, on svoje učenje nije ostavio u ukočenom sistemu; zato ga sistematičari previđaju. Ali on je bio filozof. Prema Kantu on zauzima isti onaj položaj koji Platon prema Aristotelu; a isto tako je ne^odna stvar kada se 'Platon hoće da svede na jedan sistem. Platon i Gete pretstavljaju filozofiju postajanja, Aristotel i Kant onoga što je postalo. Tu je intuicija nasuprot analizi. Ono što se razumski jedva i može saopštiti nalazi se u pojedinim napomenama i pesmama Geteovim kao što su: Orfičke prareči, u strofama kao što su: »Kad u beskrajnome...« i »Nemojte nikom rcči...« — koje se imaju smatrati kao izraz jcdne sast/im određene metafizike. U sledećoj izreci ne bih hteo da se izmeni ni jedna jedina reč: »Božanstvo deluje u onome što je živo, a ne u onome što je mrtvo; ono je u onome što postaje i što se preobražava, a n e u onome što je postalo i što je ukočeno. Zato i um, u svojoj težnji ka. božanskom, ima poslc> samo sa onim što postaje, živim, a razum sa onim što je postalo, ukočenim, da bi ga iskoriščavao« (Ekermanu). Ovaj stav sadrži svu moju filozofiju.
9
PROPAST
ZAPADA v
cane kada su tvrdili da nema postajanja (naime za onog lcoji saznaje), već postoji samo biče. Drugim rečima: istorija se posmatrala kao priroda, u smislu objekta fizičareva, i prema torae se i postupalo. Od tada se začinje, težalc po posledicama i pogrešan, stav: da se u aspekt događanja stavljaju načela uzročnosti, zakona, sistema, dalde struktura ukočenoga bića. Ponašalo se kao da postoji ljudska kultura isto onako kako .postoji elektricitet ili teža, sa u suštini istim mogućnostima analize. Im ala.se ambicija da se podražavaju navike prirodnjaka, tako da se ponekad pitalo šta je gotika, islam, antički polis, a ne zašto su se morali pojaviti ovi simboli životnoga baš tađa i tamo, u tom obliku i toga trajanja. Zadovoljavalo se time što su se prosto registrovale istoriske pojave (čim se pojavi jedna od mnogobrojnih sličnosti vremenski i prostorno nadaleko rastavljeiiih istoriskih fenomena"), i to sa nekolikim duhovitim primedbama o čudnom poklapanju, o Rodosu kao »Veneciji staroga veka« ili 0 Napoleonu kao o »novom Aleksandru«. Namesto da se baš tu, gde se problem suđbine p ojavlju je kao pravi problem istorije (naime kao problem vremena), uloži najveća ozbiljnost naučno uređene fiziognomike i da se nađe odgovor na pitanje: koja je nužnost tu na delu, sasvim drukčije formirana, potpuno strana kauzalnoj. Filozofski je bilo novo to: što svaka pojava zadaje metafizičku zagonetku time što se ja v lja baš u to i to vreme, koje nikađa nije ravnođušno. Bilo je filozofski novo i to što se još moralo zapitati: lcakav to živi spoj postoji u slici sveta pored onog anorganskog koji deluje po zakonima prirode (slika sveta je zračenje celog čoveka a ne, kao što je Kant rmslio, samo čoveka koji saznaje). Novo je filozofski bilo i to: što jedna pojava nije samo činjenica za razum nego 1 izraz nečeg đušetmpg, ne samo objekt nego i simbol, i to počev od najviših umetničkih i religioznih stvararija pa Svc do sićušnosti svakodncvice. Najzad sam pred sobom jasno ugledao rešenje, u ogromnim obrisiraa, u punoj unutrašnjoj nužnosti, jedno rešenje koje sve svodi na jedno jedino načelo. Načelo koje je valjalo naći, a koje dosada nije nađeno; nešto što me je gonilo od mladosti i privlačilo i mučilo me, je r sam ga osećao da je tu, kao zadatak, ali ga nisam mogao uhvatiti. I tako je iz slučajnog
ŠPENGLER
Propast Zapada
povoda postala ova knjiga kao prethodni izraz jedne nove slike sveta, sa svima greškama prvoga pokušaja (to znam dobro), nepotpuna i, svakako; ne bez protivrečnosti. Pa; ipak, ona sadrži, po mome uverenju, neoborivo formulisanje jedne m isli.koja (velipi to još jednom ) neće biti osporena čim se jednom iskaže. Uža tema je, dakle; analiza propasti zapadno-evropske kulture koja je danas raširena po celoj zemaljskoj kugli. A svrhaje: razvijanje jedne filozofije i njoj svojstvene metode (koja se ovde ima proveriti), metode up.oredne' morfologije svetske istorije. Rad se, prirodno, deli na dva dela. Prvi: »Oblik i stvarnost«, polazi od oblikovnog jezika velikih kultura, traži da prodre do poslednjih korena njegovog porekla i tako dobija osnove jedne simbolike. Drugi: »Svetsko-istoriske perspektive«, polazi od činjenicci stvamoga zivota i pokušava da dobije, iz istoriske prakse višega ljudstva, srž istoriskoga iskustva, na osnovi kojeg možemo uzeti u svoje ruke davanje oblika našoj budućnosti. Sledeće tablice daju pregled onoga što je bilo rezultat istraživanja. Neka bi one dale ujedno i pojam o plodnosti i dalekosežnosti nove metode.
94
GLAVA PRVA
i O SMISLU BROJBVA l Potrebno je najpre da se odrede nekoliki, ovde u strogom i delimično novom smislu upotrebljeni, osnovni pojmovi, čija če se metafizička sadržina u toku izlaganja sama od sebe otkriti, ali koji već u početku moraju biti objašnjeni nedvosmisleno. Popularna, i u filozofiji uobičajena, razlika između bića i postajanja ne izgleda podobna da odista pogodi ono što je bitno u toj suprotnosti koja je njoj svrha. Beskrajno postajanje — delanje, »stvarnost« — uvek će se shvatiti kao stanje, pa, dakle, smeti podrediti biću. Kao primer za to mogu služiti fizički pojmovi jednakoga kretanja ili osnovna pretstava kinetičke teorije gasa. Nasuprot tome — sa Geteom — mogu se razlikovati kao poslednji elementi neposredno datoga u svesti i sa njome: postajanje i ono što je postalo. Svakako, ako se sumnja u mogućnost da se apstraktnim pojmovnim tvorevinama približim o poslednjim razlozima ljudskoga, ostaje vrlo jasno i određeno osećanje iz koga proizilazi ova fundamentalna suprotnost koja dodiruje krajnje granice svesti — kao nešto najpraizvornije do čega se uopšte može doći. Iz toga sleduje nužnim načinom da je u osnovi onome šfo je postalo uvek jedno postajanje, a ne obrnuto.
95
PENGLER
Propast Zapaa
Ja razlikujem đalje dve pračinjenice svesti i označavam ih rečima »sopstveno« i »strano«, dve činje, nice čiji smisao je nesumnjiv, sa jednom neposresrednom unutrašnjom izvesnošču, a da se i ne mora bliže odredivati kalcvom definicijom, i to za svalcog budnog čoveka a ne za onoga koji sanja. Prema ižvornoj činjenici, obeleženoj rečju čulnost (spoljni svet, osečajni život), stoji element stranoga u izvesnom odnosu. Ovaj odnos pokušavali su da sve oštrije obuhvate veliki mislioci svojom filozofskom snagom mašte kroz poluopažajne shematske'koncepcije kao: pojava i stvar po sebi, svet kao volja i pretstava, »ja « i »ne-ja« — iako ta namera sigurno prevazilazi mogućnosti egzaktnog ljudskog saznanja. Isto tako; skriva se u izvornoj činjenici obeleženoj kao osećanje (»unutrašnji svet«) element sopstvenoga na jedan način čije se strogo shvatanje izmiče metodama apstraktnog miŠljenja. Dalje obeležavam rečima đuša i svet onu suprotnost čije je postojanje istovetno sa činjenicom same buđne čisto Ijuđske svesti. Postoje stepeni jasnosti i oštrine ove suprotnosti, dalcle stepeni đuhovnosti budnog bića, počev od osećanja koje shvata i često osvetljava dubine kod prim itivca i detela (ovamo spadaju trenuci religioznog i umetničkog nadahnuća, koji bivaju sve ređi u kasnim vremenima), pa sve do krajnje oštrine čisto buđnog stanja. Ova druga stanja, na primer, jesu kantovska ili napoleonovska misao. Ovde je iz suprotnosti duše i sveta postala suprotnost subjekta i objekta. Ova elementama struktura svesti jeste, dakle, činjenica neposredne unutrašnje izvesnosti, nepristupačna daljem pojmovnom raščlanjavanju. Isto je tako izvesno da se ona dva momenta, razdvojiva samo jezički i u neku ruku veštački, stalno međusobno prožimaju i pojavljuju kao jedinstvo, kao jedno celo. Izvesno je da nikako nije zasnovana na čistoj činjenici svesti ona predrasuda teorije saznanja po kojoj kod rođenog idealista i realista — ili duša zasniva svet kao »prim arno« (oni kažu kao »uzrok«), ili svet dušu. Da li u nekom sistemu akcent pada na prvo ili na drugo shvatanje — to je samo oznaka ličnosti, pa prema tome čisto biografskog značaja. Ako se pojmovi postajanja i postalog primene na tu strukturu budnoga bitisanja kao razapetost između suprotnosti,' reč život dobija sasvim određeni smisao
96
PROPAST
ZAPADA
srjeva
srodan smislu reči postajanje. Mogu se označiti postaja n je i postalo kao oblik u kome su činjenica i rezultat života dati za svest. Život sopstveni, napredni, koji se stalnO ispunjava, u svakom svom trenutku istovetan je sa sopstvenom budnom svešću: ta činjenica zove se sađašnjost. I budna svest i život imaju, kao i sve što postaje, tajanstvenu oznaku pravca, koju čovek u svim višim jezicim a pokušava uzalud da protumači i duhovno savlada rečju vreme i problemima koji se za nju vezuju. Otuda slcduje duboki ođnos onoga što je postalo (ukočenoga) prema smrti. Ako se duša nazove (i to naglašujući potsvesno a ne svesno) mogućnost, a svet stvamost, izrazi o čijem značenju nikakvu sumnju ne dopušta naše unutarnje osećanje, onda život izgleda kao oblik u kome se ostvaruje mogućnost. U poglcdu na oznalcu pravca, mogućnost se zove buđućnost, a ono što je ostvareno nje. Izrazi: trenutak, trajanje, razvoj, sadržina života, zovemo sađašnjost. »Duša« je 0110 što ima da se dovrši, a »svet« ono što je dovršeno, »život« je dovršavanje. Izrazi, trenutak, trajanje, razvoj, sadržina života, zadatak života, određenje, obim, svrha, kraj i praznina života — dobijaju time jedno određeno značenje za sve što će sledovati, a osobito za razumevanje isto riskih pojava. Najzad treba da se primene i reči istorija i prirođa, kako je već spomenuto, u sasvim određenom i uobičajenom smislu. Treba pod njima razumeti moguće načine kojim a se shvata celokupnost svesnoga, postajanja i postalo, život i proživljeno, u jednoj jedinstvenoj produhovljenoj, dobro uređenoj slici sveta, i to prema tome da li nedeljivi utisak biva savladan i oblikovan postajanjem ili postalim, pravcem ili prostiranjem (»vrem e« i »prostor«), Ovde se ne radi o altemativi (ili-ili) nego o skali beskrajno mnogih i raznovrsnih mogućnosti da se spoljašnji svet dobije kao otsjaj i svedočanstvo sopstvenoga bića. Skala je to čije su krajnosti čisto organsko i čisto mehaničko shvaianje sveta (u bukvalnom smislu.: gledište = gledanje sveta). Pračovek (kako mi sebi pretstavljam o njegovu svest) i dete (kako se sećamo) nemaju još nijednu od tih mogućnosti dovoljno jasno izrađenu. Kao uslov te više svesti svetske mora se smatrati jezik, i to ne jezik Ijudski uopšte, nego jezik kulture. Taj za primitiv-
9
ŠPt,i IGLER Propcist
Zapađa
ca ne postoji, a za đete, iako postoji, nije pristupačan. Oboje, drugim rečima, nemaju još jasno m išljenje o svetu, nikakvo pravo znanje o prirodi i o istoriji, iako slute; a u vezi prirode i istorije učlanjeno je i njihovo sopstveno biće. Om nemaju kulture. Tim e dobija ova važna reč određeni, u najvećoj meri značajni, smisao koji će se — u svemu što sleduje — pretpostavljati kao poznat. Razlikujem, u pogledu na maločas izabrane oznake duše kao mogućnosti, a sveta kao stvarnosti, moguću 1 stvamu kulturu, tj. kulturu kao iđeju opšteg 'ili pojeđinačnog bića i kulturu lcao telo te ideje, kao zbir njenog izraza koji je kroz Čula postao prostoran i shvatljiv: a taj izraz čine dela, namere i težnje, religija i država, umetnost i nauke, narodi i gradovi, privredni i društveni oblici, jezici, prava, običaji, karakteri, fiziognomije i nošnje. Viša istorijci je u uskoj srodnosti sa životom, sa postajanjem, kao ostvarivanje moguće kulture. Mora se dodati da ova osnovna određivanja najvećim delom nisu više u domašaju saopštljivosti pojmom, definicijom i dokazom, i da ona moraju biti proosećana, sagledavana, proživljavana u svom najdubljem značenju. Ima jedna razlika (retko je udostojavaju pažnje) između đozivljavanja i saznavanja, između neposredne izvesnosti, intuicije (prosvetljenje, nadahnuće. umetničko sagledanje, životno iskustvo, pogled poznavaoca ljudi, Geteova »egzaktna čulna mašta«) i rezultata razLimskog iskustva i eksperimentalne tehnike. U prvome skičajLi za saopštavanje služe: upoređenje, sli* ka, simbol, a LI drugorae: formula, zakon, shema. Ono s što je postalo saznaje se ili, to ćemo kasnije pokazati, ono što je »postalo« istovetno je za ljudski duh sa činom 'izvršenog saznanja. A postajanje može biti samo doživljeno, proosećano dubokim razumevanjem bez reči. Na tome se zasniva ono što nazivamo »poznavanje ljudi«. A razumeti istoriju to znači biti poznavalac ljudi u najvišoj meri. Ukoliko je čistija jedna istoriska slika, utoliko je isključivije pristupačna ovom pogledu koji prodire u unutrašnjost tuđih dLiša, a koji nema ničeg zajedničkog sa onim sredstvima saznanja što ih ispituje »kritika čistoga uma«. Mehanizam čisto prirodne slike, recimo sveta Kantova ili Njutnova, ,saznaje se, pojm i se, rašćlanjava se u zakone i jeđnačine, i najzad se svodi na sistem. Organizam čisto istoriske
98
PROPAST
ZAPADA O smislu brojeva
slike, kao svet Plotinov, Danteov, Brunov, sagleđa se, unutrašnje se đoživljuje, shvata se kao oblik i simbol, i najzad se daje u pesničkim i umetničkim koncepcijama. Geteova »živa priroda« je istoriska slika svetaK
2 Biram kao prim er za način na koji jedna duša traži da se u slici sveta svoje okoline ostvari (ukoliko je jedna već postala kultura izraz i otisak ideje ljudskog bića), biram kao taj primer broj, koji je u osnovi svake matematike kao neposredno dat element. I to zato što, u svojoj punoj dLibini najmanjem broju dostižna, matematika zauzima jedinstven rang među svim stvaralaštvima duha. Ona je nauka najstrožeg stila kao i logika, ali obLihvatnija i daleko sadržajnija. Ona je prava umetnost pored plastike i muzike, što se tiče nužnosti inspiracije koja vodi i velilcih formalnih konvencija u njenom razviću. Ona je, najzad, metafizika najvišeg ranga, što dokazuje Platon i, pre svih, Lajbnic. Svaka filozofija do danas je izrasla LI vezi sa njoj pripađajućom matematikom. Broj je simbol juzročne nužnosti. On sadrži, kao i pojam o Bogu, poslednji smisao šveta kao prirode. U 'tom smislu smemo biće brojeva nazvati m isterijom ; religiozno m išljenje, pak, svih kultLira nikada se nije tom Litisku otelo. Kao što sve postajanje nosi izvornLi oznaku pravca (neobrtljivosti), talco i sve što je postalo nosi oznaku prostiranja, i to tako da je moguće samo jedno veštačko odvajanje značenja ovih reči. Prava tajna svega postaloga, pa dakle rasprostrtog (prostorna materija), pak, otelovljava se LI tipu matematičkog nasLiprot hronološkom broju. I u suštini njegovoj leži namera jednog mehaničkog stavljanja granica. Broj je sličan reči u tome što — kao i pojam, »shvatajući«, »obeležavajući« — • isto tako ograničava utiske sveta. Ono što je najdublje, ovde je na svaki način neuhvatljivo u izraz i neizrecivo. Stvami broj, sakojim matematičar radi, egzaktno pretpostavljen, izgovoren, napisan znak za broj — cifra, formula, znak, figura — sve je to, kao i reč koja je m išlju ostvarena, izgovorena, napisana, simbol koji je postao čulan i saopštljiv, opipljivo ne1 I to sa »biološkim horizontom«.
99
ŠPENGLER
Propast Zapaa
što za unutarnje i spoljnje oko, u kome se pojavljuje kao, slikano, stavljanje graniea. Poreklo brojeva liči na poreklo mita. Primitivni čovek podizao je numina, neodredljive utiske prirode (»strano«), do božanstva time što ih je, dajuči im ime i ograničavajući ih, vezivao i oslobađao ih se. Isto tako su brojevi nešto što ograničava prirodne utiske i time ih vezuje. Imenima i brojevim a dobija ljudsko razumevanje moć nad svetom. Jezik znakova jedne matematike i gramatike jednog jezika na kraju krajeva su iste građe. Logika je uvek jedna vrsta matematike, i obrnuto. Isto tako u svima svesnim ljudskim aktima koji stoje u vezi sa matematičkim brojem — meriti, brojati, crtati, vagati, uređivati, deliti1 — • leži jezička težnja, pretstavljena oblicima dokaza, zaključka; tvrdnje, sistema, da ograničava ono što je prostorno. I samo tim, jed va svesnim, aktima postoje za budna čoveka rednim brojevim a jednosmisleno označeni predmeti, osobine, odnosi, pojedinačno, jednina, množina — ukratko, struktura slike sveta koju osećamo nužnom i neoborivom, struktura one slike o svetu koju čovek zove »priroda« i koju, kao takvu, »saznaje«. Priroda je ono što se može brojati. Istorija je skup svega onoga što nema nikakva odnosa prema matematici. Otud matematička izvesnost prirodnih zakona, čudni uvid Galilejev da je priroda »scritta in lingua matematica«, i ona činjenica koju je Kant istakao, da egzaktna prirodna nauka dopire tačno onoliko koliko dopire mogućnost primene matematičkih metoda. U broju kao znaku završenog ograničenja jeste, prema tome, suština svega stvarnoga, koje je, ujedno, postalo, saznano, ograničeno — kao što je to Pitagora ili ma ko to još bio, sa unutrašnjom izvesnošću, shvatio po jednoj veličanstvenoj, potpuno religioznoj, intuiciji. Međutim ne treba pomešati matematiku, ukoliko pod njom razumemo sposobnost da se misli praktično u brojevima, sa mnogo užom, naučnom matematikom, sa naukom o brojevima, usmeno ili pismeno razvijenom. Pisana matematika pretstavlja isto toliko malo koliko i filozofija koja se stavi u teoretslca dela svu tekovinu onoga što je u krilu jedne kulture bilo sakupljano kao matematički i filozofski pogled i miš1 Ovamo pripada i »mišljenje u novcu«.
100
PROPAST
ZAPADA
srjeva
ljenje. Ima i sasvim drugih puteva da se pra-osećanje, koje leži u osnovi brojeva, ostvari čulno. Na početku svake kulture stoji jedan arhaički stil koga smo mogli nazvati nc samo u rano-helenskoj umetnosti geometskim. Ima nečeg zajedničkog, izrazito matematičkog, u ovorn antičkom stilu X veka, u hramovnom stilu četvrte dinastije egipatske (sa njegovom bezuslovnom vladavinom prave linije i pravog ugla), u staro-hrišćanskom reijefu na grobnicama i u romanskorn ornamentu i građevini. Svaka linija, svaka ljudska ili životinjska figura, sa svojom ni najmanje imitativnom težnjom, otkriva ovde jedno mističko m išljenje u brojevima u neposrednoj vezi sa tajnom smrti (onog što je ukočeno). Gotske katedrale i dorski hramovi jesu u kamen pretvorena matematika. Zacelo, tek Pitagora je shvatio, naučno, antički broj kao načelo svetskog reda opipljivih stvari, kao meru ili količinu. Ali je baš tada taj broj, kao lepi red čulno-telesnih jedinica, došao do izraza strogim kanonom statue i dorskog reda stubova. Sve velike umetnosti su načini brojnog, vrlo značajnog, stavljanja granica. Setimo se problerna prostora u slikarstvu. Velika matematička obdarenost može biti tehnički produktivna i bez svake nauke, i može, u tom obliku, postići punu samosvest. Pred moćnim smislom za brojeve, koji se mora pretpostaviti u prostornom rasporedu piramida-hramova, tehnici građenja, navodnjavanja i upravljanja imanjem, a o egipćanskom kalendaru da i ne govorimo, i koji se razvio već u starom carstvu, ne može se tvrditi da nivo egipatske matematike obeležava slaba »računica Amesova« iz Novog carstva. Urođenici Australije, čiji duh pripada sasvim stupnju pračoveka, imaju matematički instinkt ili, što je isto, jedno m išljenje o brojevim a — koje nije još postalo saopštljivo kroz reči ili kroz znake, a koje daleko premaša grčko u poglcdu tumačenja čiste prostornosti. Kao oružje, oni su pronašli »bumerang«, čije dejstvo pokazuje da su oni osećajno potpuno intimni sa vrstama brojeva kojc bismo mi podredili višoj geom etrijskoj analizi. Oni im a ju — a to odgovara svemu njihovom brojnom osećanju kao što ćemo kasnije objasniti — izvanredno komlikovan ceremonijal i tako fino jezikom izražcnc stupnjeve srodstva kakve nigde ne možemo zapaziti ni u visokim kulturama. To-
10
ŠPENGLER
Propast Zapaa
me ocigovara ono što Grci, u svom najzrelijem vremenu pod Periklom, u analogiji sa euklidovskom geometrijom nisu imali smisao za ceremonijal javnoga života niti za usamljenost, potpuno u suprotnosti prema baroku, u kome je pored analize prostora postao dvor »kralja sunca« i jedan državni sistem koji počiva na dinastičkim srodnostima. To je stil duše koji dolazi do izražaja jedino u svetu brojeva, ali ne u njegovom naučnom shvatanju.
3 Iz toga sleduje jedna odlučujuča činjenica, čak i matematičarima do sada skrivena. Broj po sebi ne postoji i ne može ni postojati. Ima nekoliko svetova brojeva, je r ima nekoliko kultura. Nalazimo indiski, arabljanski, antički, zapadnjački tip matematičkoga m išljenja, a time i tip broja, svaki kao nešto iz osnova sopstveno i jedinstveno, svaki lcao izraz drugog nekog osećanja sveta, svaki kao simbol naučno tačno ograničenog važenja, kao princip iednog ređa svega što je postalo, recla u koine se ogleda najdublja suština jedne jeđine i nikakve druge duše, one koja je središte baš te a ni jedne druge kulture. Prema tome, ima više matematika. Jer, van sumnje, unutarnji sklop euklidovske geom etrije sasvim je drugi no Kartezijeve, analiza Arhimedova sasvim je druga no Gausova; i to ne samo po oblikovnom jeziku, nameri i sredstvima, već pre svega po dubini, po izvornom i bezizbornom smislu broja čije naučno razvijanje pretstavlja. Taj broj, taj doživljaj ograničenja, koji se u broju uobličio i u njemu postao čulnim, pa onda i celokupna priroda, rasprostrti svet, čija je slika i nastala tim svojevoljnim stavlja-njem granica i koji je pristupačan obradi samo jednom jeđinom vrstom matematike — sve to.ne govori o opštem nego uvek o sasvim određenom Ijudstvu. Sve dakle zavisi — kada je reč o stilu matematike koja postaje — od toga u kojoj je kulturi ona ukorenjena i kakvi su ljudi koji o njoj razmišljaju. Duh može dovesti do naučnog razvoja u njoj skrivenih formalnih mogućnosti, može te mogućnosti imati u ruci i rukovati njima, može dospet'i do najviše zrelosti u
10
PROPAST
ZAPADA
srjeva
postupanju sa njima, ali je potpuno nemoćan da ih izmeni. U najranijim oblicima antičkog orilamenta i gotske arhitekture ostvarena je misao euklidovske geom etrije i infinitezimainog računa, na stoleća pre no što je prvi učeni matematičar - tih kultura rođen. Dubokv unutarnji doživljaj; pravo jedno buđenje našeg >ja«, koje od deteta čini višeg čoveka, člana pripadajuće mu kulture, označava početak razumevanja brojeva, kao i jezika. Tek od tada postoje za svest predmeti kao nešto u svakom pogledu ograničeno i što se'dobro razlikuje, tek od tada postoje tačno odredljive osobine, pojmovi, uzročna nužnost, sistem okoline, oblik sveta, zakoni sveta (ono što se »stavlja«, »postavlja«, uvek je po prirodi svojoj ograničeno, nepomično, podložno brojevima). Tek tada se pojavlju je jedno iznenadno, skoro metafizičko, osećanje straha i strahopoštovanja za ono što duboko znače: merenje, brojanje, crtanje, oblici. A Kant je podello sve ljudslco znanje po sintezama a priori (nužno i opšte) i a posteriori (poreklom iz 'iskustva, od slučaja do 'slučaja), pa matematičko saznanje uračunao u ono prvo. Bez sumnje, time je on odemio u apstraktmi formLilu jedno snažno unutarnje osećanje. Ali, bez obzira na to što ne postoji oštra granica između dve vrste sinteza (koja bi se morala iziskivati bezuslovno po samom poreklu principa), o čemu imamo više no dovoljno primera LI modernoj višoj matematici i mehanici, pojavlju je nam se to a priori, sigurno najgenijalnija koncepcija svake kritilce saznanja, kao vrlo težak pojam. Kant njim e pretpostavlja (a i ne trudi se da pruži dokaz, koji se uostalom ne bi mogao ni pružiti)" nepromenljivost oblika svake duhovne delatnosti, kao i njen iđentitet za sve Ijuđe. Međutim, jedna okolnost, zamašna i koju ne treba potcenjivati, potpuno je previđena: i to najpre zato što je Kant, ispitujući svoju misao, uzeo u razmatranje samo duhovni habitus svoga vremena, da ne kažemo samo svoj sopstveni. Ta okolnost tiče se kolebljivog stepena ove »opštosti«. Pored izvesnih poteza nesumnjivo zamašnijeg važenja, i koji SLI, bar privdno, nezavisni od toga' kojoj kLilturi pripada (i LI koji vek) onaj koji saznaje, svemu mišljenjLi leži LI osnovi još jedna sasvim druga nužnost oblika, kojoj čovek podleže kao član jedne odredene i ni jedne druge kulture i to pripadanje je
PENGLER
Propast Zapaa
nešto što se samo po sebi razume. A to su dve vrlo različite vrste apriornog sadržaja. I pitanje je: šta je granica između njih i da li je uopšte ima — pitanje na koje se nikada ne može odgovoritiA je r leži potpuno sa one strane svih mogućnosti saznanja. Do sada se nije usudilo da se pretpostavi: da je, važeći do sada kao sama po sebi razumljiva, stalnost duhovnog oblika jedna iluzija, da u istoriji koja pred nama leži ima više stilova saznanja a ne samo jedan. Ali, potsetimo se da »pristanak svih«, u stvarima koje još.uopšte nisu postale problem, može dolcazati nc samo opštu istinu nego i opštu zabluđu. Tamna nelca sumnja bila je doduše uvek tu; a da je ta misao tačna, moglo se zaključiti već iz neslaganja svih mislilaca što ga pokazuje svaki pogled na istoriju mišljenja. Ali je otkriće u tomc da ovo neslaganje ne- dolazi iz nesavršenosti ljudskog duha, iz jednog »još ne« za konačno saznanje, da to nije nedostatak, nego da je suđbinska istoriska nuznost. N ajdublje i poslednje ne može se zaključiti iz stalnosti već jedino iz različitosti, i jedino iz organske logike ove različitosti. Upoređna morfologija oblika saznanja zadatak je koji još stoji pred zapadnjačkom misli.
4 Kada bi jnatem atika bila samo nauka, kao astronom ija ili mineralogija, mogao bi se njen predmet i definisati. A to se ne može, niti se moglo. Možemo mi, zapadnjaci, svoj sopstveni naučni pojam o broju nasilno prim enjivati na ono što je zanimalo matematičare u Atini i Bagdadu, koliko hoćemo — sigurno je toliko da su tema, namera i metoda istoimene nauke tamo bile sasvim druge. Nema. matematike, ima samo matematika. Ono što mi zovemo »istorijom matematike«, tobož progresivno ostvarivanje jednog jedinog i nepromenljivog ideala, ustvari je (čim se otstrani varljiva slika istoriske površine) množina zatvorenih, nezavisnih procesa, ponavljano rađanje novih, prisvajanje, preobražavanje i odbacivanje stranih svetova oblika, čisto organsko cvetanje vezano za određeno trajanje, sazrevanje, opadanje i umiranje. Ne treba se varati. Antički duh stvorio je svoju matematiku gotovo
104
PROPAST
ZAPADA
srjeva
iz »ničega«; istoriski nastrojeni duh Zapada, koji je posedovao već naučenu antičku nauku (spoljašnje, ne unutrašnje), morao je svoju sopstvenu zadobiti prividnim menjanjem i popravljanjem , a stvarnim uništavanjem onoga što mu je u euklidovskom bilo suštinski tuđe. Prvo je uradio Pitagora; ovo drugo Dekart. Oba čina su, u dubini, istovetna. Srodnost oblikovnog jezika matematike sa oblikovnim jezikom susednih velikih umetnosti1, prema tome, neće podleći sumnji. Životno osećanje mislilaca i umetnika je vrlo različito, ali izražajna sredstva njihovog budnog bića jesu, unutrašnje, istog oblika. Osećanje oblika u va ja ra ; slikara, tonskog pesnika — bitno je matematičko. U geometriskoj analizi u projektivnoj geom etriji 17 veka otkriva se isti onaj produhovljeni red beskrajnog sveta koji bi istovremena muzika htela da oživi, obuhvati, prožme, i ,to: umetnošću harmonike razvijene iz umetnosti general-basa, te geom etrije tonskog prostora; a koji bi isto tako htelo
1 A isto tako i prava i novca. r i
10
ŠPENGLER
Propast Zapaa
čar«, mislio je stari Vajerštras, »k oji nije ujedno i nešto malo pesnik, nikada neče biti savršen matematičar«. Dakle, i matematika je jeđna umetnost. Ona ima svoje stilove i periode stilske. Ona nije, kao što laik misli — pa i filozof ukoliko o tome sudi kao laik — po svojoj supstanciji nepromenljiva, nego je, kao i svaka umetnost, podložna ncprimetnim promenama od epohe do epohe. Nikada ne treba da se obrađuje razvoj velikih umetnosti a da se uzgred, što je nesumnjivo plodno, ne baci pogled na matematiku dotičnog vremena. Nikada nisu izučavane pojedinosti u vrlo dubokim odnosima između promena muzičke teorije i analize beskrajnoga, iako bi estetika više odatle mogla naučiti no iz »psihologije«. Još bi plodnija po rezultatima bila istorija muzičkih instrumenata, kada bi se obradila ne sa tehničkih ,gledišta proizvodenja tonova — što se uvek dešava — nego iz poslednjih duševnih osnova tonske boje kojoj se teži i tonskog delovanja. Jer želja, koja se uspela do čežnje, da se izobrazi prostorna beskrajnost zvukova proizvela je, u suprotnosti prema antičkoj liri i fruli (lira, kitara; aulos, sirinks) i arabljanslcoj lauti, već u gotičko doba, obe srodne familije instrumenata: orgulje (klavirske) 'i gudačke instrumente. Obe su, ma kakvo bilo njihovo tehničko poreklo, po svojoj tonskoj duši, bile izobražene na keltsko-germanskom severu između Irske, Vezera i Sene. Gudački instrumenti dobili su 1480— 1530 svoj konačni oblik u severnoj Italiji. Orgulje su se uglavnom u Nemačkoj razvile u pojedinačni instrument koji savlađuje prostor i koji je džinovski velik, te nema premca u celokupnoj istoriji muzike. Slobodna svirka orgulja Baha i njegovog vremena potpuno je analiza ogronmog i prostranog sveta tonova. Isto tako, unutarnjem obliku zapadnjačkog a ne antičkog matematičkog m išljenja odgovara činjenica što se gudački i duvački instrumenti ne razvijaju pojcdinačno, već po ljudskim glasovnim položajim a u čitavim grupama iste zvučne boje (gudački kvartet, duvači u drvene instrumente, hor pozauna): tako da je istorija modernog orkestra, sa svima pronalascima novih i pretvaranjima starih instrumenata, u stvarnosti istorija jeđinstva zvučnog sveta, istorija koja bi se vrlo lepo mogla opisati izrazima više analize.
106
PROPAST
ZAPADA
srjeva
5 Kada se u krugu pitagorejaca, oko 540, uvidelo da je suštinci svih stvari hroj, nije se »u razvoju matematike učinio korak napred«, nego se rodila jedna sasvim nova matematika iz dubina antičke duševnosti, kao samostalna teorija, pošto se prethodno najavljivala odavno u metafizičkim problemima i umetničkim težnjama;. nova matematika — kao što je to bila i (za uvek ostala nenapisanom) matematika egipatske kulture; kao što je to bila i algebarsko-astronomski mobličena matematika babilonske kulture sa svojim ekliptičkim koordinatnim sistemom; obe su bile rođene samo jeđanput u velikom času istorije, a tada, oko 540, davno su već bile ugašene. Ova u 2 veku pre Hrista završena antička matematika iščezla jc iz sveta uprkos svom prividnom bitisanju (koje još i danas traje), da bi daIje mogla ustupiti mesto arabljanskoj. Ono što znamo o aleksandrinskoj matematici pretpostavlja veliki pokret u ovoj oblasti čije je težište moralo biti u persisko-babilonskim velikim školama, kao u Edesi, Džondisaburu i Ktezifonu, a koji je prešao u antičku jezičku oblast samo u pojedinostima. Matematičari u A.leksandriji, uprkos svojim grčkim imenima, nesumnjivo su svi bili Aramejci, a njihovi spisi samo mali deo prevashodno sirski napisane književnosti (Zenodoros koji je obrađivao izoperimetriske slike; Serenos koji je radio na osobinama harmoničkog pramena zrakova u prostoru; Hipsikles koji je uveo haldejsku podelu kruga; a pre svih Diofant). Ova matematika završila se arabljansko-islamskim istraživanjima, pa se, posle dugog međuvremena, ponovo kao sasma nova tvorevina novog tla, pojavila naša, zapadnjačka, matematika, koju mi, čudno zaslepljeni, smatramo kao »matcmatiku uopšte«, vrhunac i svrhu jednog razvitka od 2000 godina, a čiji su danas gotovo već minuli vekovi isto tako strogo odmereni. Izreka: da broj pretstavlja suštinu svih čulno opipljimh stvari — ostala je izreka najveće vrednosti A antičke matematike. Njim e je broj definisan kao mera. U tome leži celokupno osećanje sveta jedne duše strasno okrenute ka »sađ« i »ovđe«. Meriti, u tom smislu, znači meriti nešto blisko i telesno. Pomislimo na pravu sadržinu antičkog umetničkog dela: slobodna sta-
10
ŠPENGLER
Propast Zapaa
tua nagog čoveka! U njoj je sve ono što je suštinsko i značajno u biću, ceo njegov ritam, iscrpljen površinama, merama i čulnim odnosima delova. Pitagorejski pojam barm onije brojeva, iako možda izveden iz muzike koja nije poznavala polifoniju i harmoniju i koja je težila, svojim instrumentima, jednom pastoznom gotovo telesnom pojedinačnom tonu, kao da je osobeno, stvoren za ideal ove plastike. Obrađeni kamen je šamo utoliko nešto ukoliko ima određene granice i odmeren oblik, kao nešto što je postalo pod dletom umetnikovim. Bez'njega, on je haos, nešto što još nije ostvareno, dakle jedno mišta«. To osećanje, preneseno na veliko, kao suprotnost haosu, stvara kosmos, sređeni položaj u spoljnjem svetu antičke duše, harmonički red svih jasno ograničenih i opipljivo prisutnih pojedinačnih stvari. Zbir tih stvari je već ceo svet. A rastojanjc između tih pojedinačnih stvari nije ništa, ono je »rđ \i'r} ov« (ne biće): to je, međutim, naš svetski prostor, ispunjen punim patosom velikog simbola. Rasprostrtost znači za antičkog čoveka telesnost, a za nas prostor, u kom'e se stvari »p ojavlju ju « kao njegova funkcija. Odavde unazad gledajući odgonetnućemo možda najdublji pojam antičke metafizilce, anecpov Anaksimandra — nešto što se ne može prevesti ni na jedan jezik Zapada. To je ono što nije »b ro j« u pitagorejskom smislu, nikakva odmerena količina i granica, dakle ništa suŠtinsko, bitno: nešto bez mere, ne-oblik, statua lcoja nije iz bloka još dletom izrađena. To je apyj], nešto optički bezgranično i bezoblično, što tek kroz ograničenje, čulno postavljanje u pojedinačno, postaje nešto, naime svet. To je ono što leži u osnovi antičkog saznavnja kao oblik a priori, telesnost po sebi, ono na čije se mešto u kantovskoj slici sveta pojavljuje, tačno odgovarajući, apsolutni prostor, iz koga je Kant tobož mogao da zamisli »sve stvari kao otsutne«. Sada će se pojm iti Šta deli jednu matematiku od druge, a osobeno antičku od zapadnjačke. Zrelo antičko m išljenje moglo je, po svom celom osećanju sveta, da u matematici gleda samo hauku, o odnosima količina, mere, oblika živih tela. Kada je Pitagora, iz takvoga osećanja, iskazao odlučnu formulu, baš za njega je broj bio samo optički simbol, ne »oblik uopšte«, niti apstraktni odnos, već granična oznaka onoga što
108
PROPAST
ZAPADA srjeva
je, postalo ukoliko se ono ja vlja u čulno preglednim pojedinostima. Brojeve shvata celokupna antika, bez izuzetka, kao jedinice "mere; kao količine, dužine, površine. Ona ne može pretstaviti sebi drugu vrstu prostiranja. Sva antička matematika je, u krajn joj osnovi, stereometrija. Euklid, koji je u 3 veku završio taj sistem, kad govori o trouglu, misli sa potpunom unutrašnjom nužnošću na graničnu površinu tela, a nikada na sistem tri prave koje se seku, niti na grupu tri tačke u prostoru od tri dimensije. On označava liniju kao »dužinu bez širine« (firjkog anlaTeg). Na našim usnama ova definicija bila bi bcdna. U antičkoj matematici ona je izvrsna. < Pa ni zapadnjački broj nije, kako je Kant mislio (pa čak i Helrhholc), razvijen iz »apriornog opažaja oblika vremena«, već kao red istovrsnih jedinica, ne'što specifično prostorno. Pravi broj nema, kako će se sve jasnije pokazati, ni najmanje posla sa matematičkim stvarima. B rojevi pripadaju isključivo u sferu prostornog. Ali, mogućnosti, pa i nužnosti, da se prostorno pretstavi kao uređeno — ima toliko koliko ima kultura. Antički broj nije m išljenje u prostornim odnosima, nego u opipljivim jedinicama, ograničenim za čulno oko. Antika zato poznaje (to sleduje nužno) samo ».prirodne« (pozitivne, cele) brojeve, koji ne igraju nikakvu naročitu ulogu u mnogim, u najvećoj meri apstraktnim, vrstama brojeva zapadnjačke matematike, u kompleksnim, hiper-kompleksnim, ne-arhimedovskim i drugim sistemima. Zato je pretstava iracionalnih brojeva (kako ih mi pišemo, dakle beskrajnih decimalnih razlomaka) za grčki duh ostala nemoguća. Euklid kaže (a valjalo ga je bolje razumeti) da se nesamerljive dužine »ne odnoše kao brojevi«. Ustvari, u stvorenome pojmu iracionalnoga broja jeste jcdno potpuno odvajanje pojma broja od pojma količine. I to zato što jedan takav broj, na primer n, nikada ne može biti pretstavljen ograničeno ili egzaktno jcdnom dužinom. A iz toga sleduje da u pretstavi, na primer, odnosa strane kvadrata prema diagonali — antički broj, kdji je baš čulna granica (završena količina i ništa drugo), nailazi na jednu sasvim drugu ideju o broju, koja je antičkom osećanju sveta u najdu bljoj unutrašnjosti tuđa te zato i strahobna (kao da se radi o otkrivanju opasne taj-
.109
ŠPENGLER
Propast Zapaa
ne sopstvenog bića). To odaje jedan čudni kasno-grčki mit. Po njemu, onaj koji je prvi u javnosti uneo, iz tajnosti, posmatranje iracionalnoga — propao je u brodolomu, je r »neiskazivo i ono što nema slike uvek treba da ostane skriveno«. Ko oseća onaj strah koji je u osnovi toga mita, ko pojm i to osećanje — taj je shvatio poslednji smisao antičkoga broja, mere kao suprotnosti prema neizmerljivom, i visoki religiozni etos u tom ograničenju. To je isti onaj strah koji je Grka najzrelijeg vremena uvek zastrašivao i odbijao od rasprostiranja njegovih sićušnih gradova-država u politički organizovana zemljišta, od polaganja širokih drumova i aleja sa dalekim izgledima i proračunanim završecima, od babilonske astronomije sa njenim prodiranjem u beskrajne zvezdane prostore, od izilaženje iz Sredozemnog Mora i od plovljenja po putevima koje su davno otvorili Egipćani i Feničani. To je dubok metafizički strah od rastvaranja opipljivo čulnog i sadanjeg, kojim se antičko biće opkolilo kao zaštitnim zidom iza kojeg spava nešto strašno, nekakav ponor, praosnov ovoga u neku ruku veštački stvorenog i održavanog kosmosa! Gete, kao ispitivač prirode, to je vrlo dobro poznavao. Otuda njegova skoro uplašena pobuna protiv matematike, pobuna koja je bila upravljena ustvari (a to niko nije još pravo razumeo) sva protiv ne-antičke matematike, one koja je ležala u osnovi nauke o prirodi njegovog vremena, protiv infinitezimalnog računa. Antička religioznost sakuplja se sva, sve izrazitije, u čulno-prisutnim, za mesto vezanim, kultovima, koji odgovaraju »euklidovskim « bogovima. Uvek su jo j daleko bile apstraktne đogme koje lebde u prostorima misli »bez domovine«. Takav kult i papska dogma odnose se kao statue i orguije u katedrali. Nešto »kultsko«« nesumnjivo ide uz euklidovsku matematiku. Po mislimo na tajnu nauku pitagorejaca i nauku o pravilnim poliedrima i njen značaj za ezoteriku platonovskog kruga. Sa druge strane, tome odgovara duboka srodnost analize beskrajnoga, počev od Dekarta, sa istovremenom dogmatikom u njenom napredovanju počev od poslednjih odluka reformacije i protivreformacije do čistoga deizma; oslobođenog od svih čulnih crta. Dekart i Paskal behu matematičari i jansenisti. Lajbnic beše matematičar i pijetista. Volter, Lagranž
110
PROPAST
ZAPADA
srjeva
i Dalamber su savremenici. Za antičku duševnost osećanje iracionalnoga, dakle razaranje statuarnog niza celih brojeva, pretstavnika jednog u sebi savršenog svetskog reda — osećalo se kao zločin prema božanstvu samom. Kod Platona, u Timeju, to osećanje se jasno vidi. Pretvaranjem prekidnog niza brojeva u jedan kontinuUm, ustvari se stavlja u pitanje ne samo antički pojam o broju, nego i pojam antičkog sveta uopšte. I sada je p ojm ljivo da u antičkoj matematici nisu mogući ni negativni brojevi — koje mi sebi bez teškoće pretstavljamo — a kamoli nula kao broj, mislena tvorevina divljenja dostojne energije u otklanjanju čulnosti, nula koja za indisku dušu čini baš ključ za smisao bića; ova duša je i koncipovala nulu kao osnovicu poziciskog sistema cifara. Negativnih veličina nema. Izraz (— 3) (— 2) = +6 niti je opažajan ,niti je pretstava količine. Sa + 1 niz količina je dokrajčen. U grafičkom pretstavljanju negativnih brojeva (+3, +2, +1, 0, — 1, —2, — 3) postaju, počev od nule, odjednom sve dužine pozitivni simboli nečeg negativnog. Oni znače nešto, a nisu ništa više. A izvršenje ovog akta nije ležalo u pravcu antičkog brojnog mišljenja. Sve što je iz antičkog duha rođeno podiglo se do ranga nečeg stvarnog jedino plastičkom ograničenošću. Što se ne može nacrtati, nije »broj«. Platon, Arhitas i Eudoksos govore o površinskim i telesnim brojevima kad misle na naš drugi i treći stepen. A razume se samo po sebi da za njih nije ni postojao pojam viših stepena u celim brojevima. Četvrti stepen bio bi besmislen, i to zbog plastičnog osnovnog pojma koji bi odmah supstituisao četvorodimensionalnu i to materijalnu prostornost. A još izrazi lcao e-ix, koji se stal-1 no pojavijuju u našim formulama, pa oznaka 51/, upotrebljena već u 14 veku od Nikole Orezma, izgledali bi im savršeno apsurdni. Euldid zove činioce jednog proizvoda »strane« (nhsupai)-. Računa se sa razlomcima — konačnim, naravno — ispitujući odnos dve duži u celim brojevima. Zato se ne može ni pojaviti ideja o broju »nuli«, je r ona, crtački, nema nikakva smisla. Neka se ne primcti ovde, iz navikc našeg drukče nastrojenog m išljenja, da je to samo »prastupanj« u razvitku »matematike uopšte«. Antička matematika je, u svetu koji je antika oko sebe stvorila, savršena. Ona
1
ŠPENGLER
Propast Zapaa
to nije samo za nas. Babilonska i indiska matematika su odavno učinile bitnim sastojcima svojih svetova brojeva ono što je bilo besmisleno za antičko osećanje broja. I poneki grčki mislilac znao je za to. »Matematika uopšte«, recimo to još jednom, jeste iluzija. Matematički i uopšte naučni način m išljenja jeste tačan, uverljiv i »nužan za m išljen je« ako odgovara potpuno sopstvenom osećaju života. Inače je nemoguć, promašen, besmislen, ili kako mi, sa gordošću istoriskih duhova, volim o da reknemo — »primitivan«. Moderna matematika, majstorska stvar zapadnjačkog duha — i, svakako, samo za njega »istinita« — izgledala bi Platonu kao smešno i mučno lutanje na putu prilaženja pravoj matematici, antičkoj, naravno. I mi, sigurno, jedva možemo sebi pretstaviti šta smo sve puslili da propadnc od velilcih koncepcija stranih kultura, zato što- nismo mogli, svojim m išljenjem i njegovim granicama, da to asimilujemo; ili, što je isto, zato što smo osećali to sve lcao lažno, suvišno i besmisleno.
6 Antička matematika, kao nauka o opažajnim količinama, hoće isključivo da tumači činjenice sadanjeg, prisutnog, te dakle ograničava svoje ispitivanje, kao i svoj lcrug domašaja, na primere bliske i male. Nasuprot ovoj doslednosti ima neČeg nelogičnog u praktičnom postupanjU zapadnjačke matematike, što se stvarno saznalo tek od otkrića neeuklidovske geometrije. B rojevi su tvorevine čistog m išljenja, razumevanja odvojenog od čulnih osećaja. Oni nose šami u sebi svoje apstraktno važenje.. Njihova egzaktna primenljivost na stvarne opažaje, dakle, jeste jedan problem za sebe, i to problem koji se uvek ponovo postavlja i ne može biti rešen nikada na zadovoljavajući način. Ništa nije manje »po sebi razum ljivo« nego podudaranje matematičkih sistema sa činjenicama svakodnevnog iskustva. Uprkos laičkoj predrasudi o neposrednoj matematičkoj evidenciji opažaja (kako se to nalazi kod Šopenhauera), slaže se euklidovska geometrijAi (koja je površno identična sa popularnom geom etrijom svih vremena) samo vrlo ograničeno (»na hartiji«) sa opažajem. Kako to izgleda pri velikim daljinama, uči nas
1
PROPAST
ZAPADA
srjeva
prosta činjenica da se paralelne na horizontu, za naše oko, dodiruju. Celokupna slikarska perspektiva počiva na njoj. Pa ipak se Kant, koji je, na način neoprostiv za jednog zapadnjačkog mislioca, bežao od »matematike daljina«, pozivao na sićušne figure, na kojima se, baš zbog te sićušnosti, specifično zapadnjački, infinitezimalni, problem prostora nije mogao ni pojaviti. I Eulclid je izbegavao ali sa pravom, kao antički mislilac, da se za opažajnu izvesnost svojih aksioma poziva na, recimo, trougao čija bi temena bili stAaja!iste posmatrača i dve (fiksne) zvezde, trougao koji se ne može nacrtati niti može biti »opažen«. Tu je kod njega delovalo isto ono osećanje koje se strašilo iracionalnoga i koje se nije usuđivalo da mišta« shvati kao broj, kao nulu. Osećanje koje je u opažanju kosmičkih odnosa izbegavalo ono što je neizmerljivo, da bi sačuvalo. simbol mere. Misao Aristarha sa Samosa, koji se od 288 do,277 bavio u Aleksandriji, u krugu astronoma koji su nesu'mnjivo bili u vezi sa haldejsko-persiskim školama, i koji je tu i stvorio heliocentrički sistem sveta1, bila je potpuno ravnodušno prim ljena od antike, pa uskoro i zaboravljena, moglo bi se reći kao namemo zaboravljena. A taj isti heliocentrički sistem sveta, pri ponovnom otkrivanju od strane Kopernika, razbudio je najdublju metafizičku strast Zapada — neka se pomisli na Đordana Bruna. Taj sistem bio je ispunjenje ogromnih slutnji i bio je potvrda onog faustovskog, gotičkog osećanja sveta koje je već arhitekturom svojih katedrala prinelo žrtvu ideji o beskrajnom prostoru. Aristarhove pristalice behu neki naučnici koji su skoro bez izuzetka poreklom iz Male Azije. N jegov najpoznatiji branilac Seleukos (ako 150) bio je iz persiske Seleucije na Tigru. Ustvari, Aristarhov sistem sveta bio je za ovu kulturu bez važnosti i vrednosti; on bi čak bio i opasan po njeno osećanje sveta. Pa ipak je on, za razliku od Kopernikovog (ta odlučna činjenica ostajala je uvek nezapažena), bio jednim osobitim okvirom tačno prilagođen antičkom osećanju sveta. Ari-
1 U jedinom svome sačuvanom spisu on zastupa uostalom geocentričko gledište, tako da bi se moglo verovati da je bio samo privremeno pridobijen -jedno.m haldejskom naučničkom hipotezom.
ŠPENGLER
Propast Zapaa
starh je uzeo kao završetak kosmosa jednu telesno sasvim ograničenu šuplju kuglu koja se optički mogla savladati, a u čijem se središtu nalazi na kopernikanski način zamišljen. sistem planeta. Antička astronom ija smatrala je zemlju i nebesna tela kao dve razne stvari, ma kako se shvatila kretanja u pojedinostima. Misao, već priprem ljena od Nikole Kuzanskog i Lionarda, đa je zemlja samo zvezđa među zvezđama}, slaže se podjednako dobro i sa ptolom ejskim i sa kopernikanskim sistemom. Ali je pretpostavkom nebesne kugle Aristarh izbegao i obišao princip beskrajnoga, koji je zagrozio čulno-antičkom pojmu granice. Ne pojavlju je se ni pomisao o bezgraničnom svetskorn prostoru, koji ovde već izgleda neizbežan i čija je koncepcija već odavno uspela babilonslcoj misli. Naprotiv. Arhimed dokazuje, u svom čuvenom spisu O broju peska, kako već sama reč odaje, spisu lcoji je pobijanje svih infinitezimalnih težnji (iako se on još uvek smatra kao prvi korak na putu ka modernom integralnom računu), da ovo stereometrisko telo, je r Aristarhov kosmos i nije ništa drugo, ispunjeno peskom (atomima) vodi đo vrlo velikih ali ne i beskrajnih rezultata. A to znači odreći sve, baš sve ono što za nas znači »analiza«. Svemir naše fizike je najstrože odricanje svake materijalne ograničenosti. To pokazuju hipotezu o m aterijalnom tj. posredno opažajno zamišljenom svetskom eteru, hipoteze koje se neprestano nameću duhu i neprestano, još uvek, propadajLi. Eudoksos, Apolonije i Arhimed, sigurno najfiniji i najsm eliji matematičari antike, sproveli su čisto optičku analizu onoga što je postalo na osnovi plastično-antič ke granične vrednosti, liglavnom prim enjujući šestar i lenjir. Oni Lipotrebljavaju duboko prom išljene i nama teško pristupačne metode jednog integralnog računa. koje imaju samo prividnu sličnost sa metodama određenog integrala Lajbnicovog. Prim enjuju geometriska mesta i koordinate koje su sasvim imenovani merni brojevi i duži, a ne, kao kod Ferma-a, a još pre kod Dekarta, neimenovani prostorni odnosi, vrednosti tačaka u odnosu na njihov položaj LI prostoru. Tu spa-
S. 90.
1
1F. Strunz, Gesch. d. Natunmss.
im Mittelalter,
1910,
PROPAST
ZAPADA
srjeva
da, pre svega, ekshaustiona metoda Arhimedova2 u njegovom slcoro otkrivenom spisu Eratostenu, gde on, na primer, osniva kvadraturu parabolina segmenta na sračunavanju upisanih pravougaonika (ne više sličnih poligona). Ali baš duhoviti, neobično zapleteni, način kojim on dolazi do rezultata, oslanjajući se na izvesne Platonove geometriske ideje, čini osetljivom ogromnu suprotnost između ove intuicije i samo površno slične Paskalove. Nema oštrije suprotnosti tom radu (ostaviv na stranu Rimanov pojam o integralu) nego što su, danas nažalost još postojeće, takozvane kvadrature, u koji' ma se »površina« obeležava kao ograničena jednom funkcijom, a ne može biti ni govora o nekom crtanju. Nigde se obe matematike toliko ne približuju, a nigde se ne može sigurnije osetiti nepremostivi jaz dveju duša, čiji su one izraz. Čisti brojevi, čiju su suštinu Egipćani, u kLibičkom stilu. svoje rane arhitelcture, u dubokom strahu od tajne, kao skrivali, bili su i za Grke ključ za smisao onoga što je postalo, nepomičnoga, dakle prolaznoga. Kamena tvorevina i naučni sistem odriču život. Matematički broj kao osnovno formalno načelo prostornoga sveta (lcoji postoji samo za jednu buđnu ljudsku svest i samo za nju) stoji u odnosu prema smrti, posredstvom uzročne nužnosti, kao hronološki broj u odnosu prema postajanju, životu, nužnosti sudbine. Ta veza strogo matematičkog oblika sa krajem organskog bića, sa pojavom njegovog anorganskog ostatka, leša, otkrivaće se sve jasnije kao izvor svake velike umetnosti. Zapazili smo već razvoj rane ornamentike na posuđu u grobovima. Brojevi su simboli prolaznoga. Nepomični oblici odriču život. Formule i zakoni šire ukočenost nad slikom prirode. B rojevi ubijaju. To su one »m ajke« iz Fausta, koje gordo sede na prestolu u samoći, »LI slobodnim carstvima obličja Likova stvaranje ipreobrazavanje, Večnoga smisla večno ođrzavanje, Gđe lebđe slike svih stvorenja«. Tn metodu pripremio ie Eudoksos i iskoristio za izračunavanje zapremme piramide i kupe — »sredstvo Grka da obiđu zabranjeni pojam beskrainoga« (Heiberg, Natuni/iss. u. Math. im klass. Alt., 1912, S. 27).
ŠPENGLER
Propast Zapaa
Tu se dodiruju Gete i Platon u slutnji o jednoj poslednjoj tajni. Majke, ono što je nepristupačno — Platonove ideje — • označavaju mogućnosti duševnosti, njene nerođene oblike, koji su se ostvarili u vidljivom svetu, uređenom po ideji te duševnosti sa najdubljom nužnošću, kao • tvorna i stvorena kultura, kao ume'tnost, misao, država, religija. Na tome počiva srodnost brojnog sistema jedne kulture sa njenom misli o svetu, jedan odnos koji taj sistem izdiže iznad običnog znanja i saznanja do značaja jednog gledišta na svet, i koji čini da ima toliko matematika — • svetova brojnih — • koliko ima visokih kultura. Tako jedino postaje p ojm ljivo i nuzno, što su najveći matematički mislioci, likovni umetnici u carstvu brojeva, došli do pronalaženja odlučnih matematičkih problema svoje kulture iz jedne duboko religioznc intuicije. Tako. se ima zamisliti stvaranje antičkog apolinskog broja od strane Pitagore, osnivača jeđne religije. Ovo pra-osećanje je Nikolu Kuzanskog, velikog briksenskog episkopa, vodilo kada je, oko 1450, pošav od posmatranja o beskrajnosti Boga u prirodi, našao osnove infinitezimalnog računa. Lajbnic, koji je metode i oznake tog računa kasnije, posle dva stoleća, konačno utvrdio, i sam je razvio misao analysis situs-a, možda najgenijalnije tumačenje čistoga prostora, oslobođenog svega čulnog, iz svojih metafizičkih razmatranja o božanskom načelu i njegovom odnosu prema beskrajnosti prostornog. Bogate mogućnosti ovih misli tek je u 19 veku razvio Grasman u svojoj nauci o prostornosti, a pre svega Riman, njen pravi tvorac, u svoj simbolici dvostranih površina koje pretstavljaju prirodu jednačina. A Kepjer, kao i Njutn, oba strogo religiozne prirode, ostali su, kao i Platon, potpuno svesni da su'posredstvom brojeva intuitiv.no shvatili biće jednog božanskog reda stvari u svetu.
7 Tek je Diofant, kako uvek slušamo, oslobodio antičku aritmetiku čulne vezanosti, proširio je i dalje odveo, i algebru, kao nauku o neodređenim količinama, doduše ne stvorio, ali pretstavio u krugu nama poznate antičke matematike, sasvim iznenada, nesumnjivo
1
PROPAST
ZAPADA
srjeva
kao preradu već postojećih misli. To nije, svakako, obogaćenje nego potpuno savlađivanje antičkog osećanja sveta. Samo to bilo bi dovoljno da dokaže kako Diofant, unutrašnje, nije više pripadao antičkoj kulturi. U "njemu deluje novo osećanje broja, ili, recimo, novo granično osećanje prema postalome i stvarnome, a ne deluje više ono helensko osećanje iz čijih se čulno-prisutnih graničnih vrednosti razvila, pored euklidovske geom etrije opipljivog tela i za njom idući, plastika nage statue i kovani novac. Pojedinosti izObražavanja ove nove matematike ne znamo. > Diofant stoji tako potpuno usamljen u »kasno antičkoj« matematici da se pomislilo i na nekakav uticaj iz Indije. Ali biće da je to bio opet uticaj onih rano-arabljanskih velikih škola čije su studije, sem 'dogmatičnih, jo š tako malo ispitane. U Diofanta izbija, pod namerom euklidovskog načina mišljenja, ono novo granično osećanje — zovem ga magisko — koje nije ni svesno svoje suprotnosti prema antičkom shvatanju za kojim teži. Ideja broja kao količine ne proširuje • se, nego se i neopazimice rastvara i gubi. Šta je neođređeni broj a, i šta je neimenovani broj 3 — • oba niti količine, niti mere, niti duži — to jedan Grk ne bi umeo reći. Novo granično osećanje, otelovljeno u tim vrstama brojeva, bilo je bar u osnovi diofantskih razmatranja. Nama potpuno prirodno računanje slovima, u čijem se ruhu danas pretstavlja algebra — još jednom u međuvremenu potpuno pretumačena — u osetnoj ali ncsvesnoj opoziciji prema renesansnom računanju (koje ide za antikom) uveo je tek 1591 Vijeta. Diofant je živeo oko 250 po Hristu, dakle u trećem veku arabljanske kulture, čiji je istoriski organizam do sada ležao pretrpan pod površinskim oblicima rimskog carskog doba i »srednjeg veka«. Toj kulturi pripada sve što je postalo počev od početka računanja našeg vremena na zemljištu nastupajućeg islama. Baš tada je izbledela i poslednja senka atičke statuarne plastike ispred novog osećanja prostora kupolastih građevina, mozaika i reljefa na sarkofazima staro-hrišćanskog sirskog stila. Tada je opet postojala jedna arhaička umetnost i strogo geometriski ornament. Baš tada je dovršavao Dioklecijan kalifat u prividno još »rim skom « carstvu. Pet stotina godina leže između Euklida i Diofanta, između Platona i Plotina, između
PENGLER
Propast Zapaa
poslednjeg zaključnog mislioca jedne završene kulture — Kanta — i prvog sholastičara jedne tek probuđene kulture — Duns Skotusa. Tu sada dodirujemo, prvi put, do sada nepoznatu pojavu onih velikih individua čije postajanje, raščenje i opadanje, pod površinom koja zbunjuje sa hiljadu lcoja obrazuje prauu srz istorije sveta. Antička duševnost, koja se u rimskoj inteligenciji dovršava, čije je »telo« istoriska stvarnost antičke kultLire sa njenim delima, mislima, aktima i ruševinama, bila je rođena oko 1100 pre Hrista na zemljištu Egejskog Mora. Na istoku, od vremena ALigLista, pod pokrivačem antičke civilizacije, začeia se klica arabljanske kuiture, koja se rađala LI lcrilu zem ljišta izmeđLi Jerm enije i Južne Arabije, Aleksandrije i Ktezifona. Kao izraz te novc duše imajLi se posmatrati: skoro celokupna »kasno-antička« umetnost carskog doba, sveukupni kLiltovi istoka ispunjeni mladalačkim žarom, mandejska i manihejska religija, hrišćanstvo, novo-platonizam, carski forumi u Rimu i u njeimi sagrađcni Panteon, najranija ođ svih mošeja. Što se onda verovalo da se u Aleksandriji i Antiohiji još »grčki piše i grčki m isli« isto je toliko malo važna činjenica kao i činjenica što je nauka Zapada — • sve do Kanta — pretpostavljala latinski jezik i što je Karlo Veliki »obnovio« rimsko carstvo. TJ Diofanta broj više nije mera i suština plastičkih stvari. Na ravenatskim mozaicima čovek više nije telo. I neopaženo, grčka obeležavanja izgubila su svoju prvobitnu sadržinu. Ostavljamo oblast atičke »kaiokagaije« i stoičke »ataraksije« i >yaXrivr]«. Diofant doduše još ne poznaje nulu i negativne brojeve, ali on više ne poznaje ni plastične jedinice pitagorejskih brojeva. Sa druge strane, neodređenost neimenovanih arabljanskih brojeva je opet nešto sasvim drugo nego zakonska prom enljivost kasnijeg zapadnjačkog broja, funkcdje. Magiska matematika, algebra, razvijala se, ali detalje ne znamo, preko Diofanta dalje (on je već pretstavljao izvesni stupanj razvitka) logički i u velikoj liniji sve do završetka u doba Abasida 9 veka, kako to dokazuje stanje znanja kod Alhvarizmia i Alsidžzia. Ono što porcd euklidovske geom etrije znači atička plastika (isti oblikovni jezik u drugom ruhu), a pored
118
PROPAST
ZAPADA
srjeva
analize prostora polifoni stil instrumentalne muzike, to isto znači pored algbere magiska umetnost mozaika arabeske. Ova umetnost, počev od carstva Sasanida, pa kasnije od Vizantije, sve bogatije se razvija, sa Svojim ČLilno-nećulnim uplitanjem organskih motiva, i isto tako visokih reljefa konstantinovskog stila sa onom neizvesnom dubokom tamom pozadine izmedu slobodno izdubljenih likova. Kao algebra prema antičkoj aritmetici i zapadnjačkoj analizi, tako se odnosi kLipolasta crkva prema dorskom hramu i gotskoj katedrali. N ije Diofant bio baš veliki matematičar. N ajveći deo onoga po čemLi se njegovo ime spominje i ne stoji u njegovim spisima. A ono što u njima stoji sigurno nije potpuno njegova svojina. N jegov slučajni značaj leži u tome (po našem znanju) što je kod njega prvi put nađeno nesumnjivo novo osećanje broja. U poređenju sa m ajstorim a koji jednu matematiku završuju, kao što su u antici Apolonije i Arhimed, a na Zapadu Gaus, Koši, Riman, naći ćemo nešto primitivno u. Diofanta, pre svega u njegovim formulama, što je do sada rado nazivano kasno-antičkom dekadencijom . Kasnije će se shvatiti i naučiti ceniti to »primitivno«, onda kada se bude procenila vrednost tobožnje kasno-antičke umetnosti, do sada direktno prezirane, i kad se bLide uvidelo da je ona izraz rano-arabljanskog osećanja sveta koji se tek bLidi. Isto tako arhaički, prim itivno i tražilački deluje matematika Nikole Orezmanskog episkopa iz Lizije-a (1323 do 1382), koji je prvi put na Zapadu upotrebio slobodan način koordinata pa 'čak i stepena sa razlom ljenim izložiteIjima, što pretpostavlja osećanje broja, još nejasno, ali. neosporno, iako potpuno ne-antičko, ali takođe ne-arabljansko. Potsetimo se, pored Diofanta, na rano-hrišćanske sarkofage u rimskim zbirkama, a pored Nikole Orezmanskog na gotski odevene statue po nemačkim katedralama, pa ćemo naći nešto srodno i u matematičkim načinima m išljenja koji, u oba slučaja, pretstavljaju isti rani stepen apstraktnog razumevanja. ) Stereometrisko granično osećanje u poslednjoj rafiniranosti i eleganciji jednog Arhimeda, koje pretpostavIja inteligencijuA svetskogAgrada, bilo je davno iščezlo. SvLida na tlu rano-arabljanske kulture svet je bio nejasan, čežnjiv, mističan, a ne više atički vedar i slo-
19
ŠPENGLER
Propast Zapaa
bodno nastrojen. Svet je bio tek rođen na ranom jednom tl-u, a nije bio velikogradski kao Euklid i Dalamb er1. N ije se više imalo razumevanja za duboke .i složene tvorevine antičkog mišljenja, nego za nove, još nejašne, tvorevine za koje se još nije mogao naći jas— ni gradsko-intelektualni okvir. To je gotičko stanje svih mladih kultura, kroz koje je prošla i antika u svoje rano-dorskO doba (iz koga sem keramike dipilon-stila nije ništa ostalo). Tek u Bagdadu, u 9 i 10 veku, zreli majstori, koji ne izostaju 'iza Platona i Gausa, sproveli su i završili koncepcije Diofantovog ranog vremena. '
8 Odlučno delo Dekartovo, čija se »geom etrija« pojavila 1637, nije se sastojalo u tome što je on uveo novu metodu ili novo gledište u oblasti tradicionalne geom etrije — • kako se to još uvek govori — nego u konačnoj koncepciji jedne nove iđeje broja, koja se izrazila u oslobađanju geom etrije od optičkog rukovanja konstrukcije i uopšte odmerene i m erljive duži. Tim e je analiza beskonačnogia postala činjenicom. Čvrsti, takozvani kartezijanski, koordinatni sistem, idealni prestavnik m erljivih količina u polu-euklidovskom smislu, koji ima najveći značaj u prethodnoj epohi (kod Orezma, na primer), nijc bio Dekartom dovršen — kada se prodre u dubinu njegovih razmatranja — nego savladan i pređen. N jegov savremejiik Ferma bio je poslednji klasični zastupnik tog sistema. Na mesto čulnog elementa konkretne duži i površine — specifičnog izraza antičkog osećanja granice — ja vlja se apstraktno-prostorni (te prema tome ne-antički) element tačke, koja se od sada karakteriše kao grupa priređenih čistih brojeva. Dekart je razorio (antičkim tekstovima i arabljanskom tradicijom nasleđeni) pojam količine, pojam čulne dimenzije, i zamenio ga prom enljivom vrednošću polOžajnog odnosa u prostoru. D a je to uopšte bilo otstranjivanje geometri1 Aleksandrija prestaje da biva svetski grad u 2 veku posle Hrista i postaje masa kuća, zaostala iz vremena , anticke oivilizacije, u kojoj stianuje narod primitivnog osećanja, duševno sasma drukčije nastrojen.
120
PROPAST
ZAPADA
s r i j e v
je, koja od sada u brojnom svetu analize samo prividno postoji, zavijena u veo antičke uspomene — to se previdelo. Reč »geom etrija« ima . apoliniski smisao koji se ne daje otstraniti. Počev od Dekarta, tobožnja »novija geom etrija« je ili sintetički postupak koji određuje polozaj tačaka u prostoru, ne više nužno trodimenzionalnom (i to brojevim a), ili analitički postupak koji određuje brojeve položajem tačaka. A smeniti duži tačkama, znači shvatiti pojam prostornosti čisto prostomo, ne više telesno. Klasičan primer ovog razaranja tradicionalne nasleđene optičko-konačne geom etrije izgleda mi da je pretvaranje funkcija ugla (koje su u jednom za nas jedva shvatljivom smislu bile u indiskoj matematici brojevi) u ciklometriske funkcije; pa onda, dalje, njihovo rastvaranje u redove, koji su u beskrajnom domašaju brojeva algebarske analize izgubili i najmanju uspomenu na geometriske tvorevine. u Euklidovom stilu. Kružni broj n, kao i osnova prirodnih logaritama e, pojavlju je se u cclom ovom domašaju brojeva, rađaju odnose koji nište sve granice nelcadanje geometrije, trigonom etrije, algebre, odnose koji nisu ni aritmetičke ni geometriske prirode i kod kojih niko više ne misli na stvarno nacrtane krugove ili na stepene koje valja sračunavati.
9 Dok je antička duša dospela kro.z Pitagoru, oko 450, do otkrića svoga, apoliniskog, broja kao m erljive količine, našla je duša Zapada, kroz Dekarta i njegovu generaciju (Paskal, Ferma, Desarg), u tačno odgovarajuće vreme, ideju broja lcoja se rodila iz strasnog faustovskog nagona za beskonačnim. Broj kao čista količina, vezana za telesno prisustvo pojedinačne stvari, nalazi svoju suprotnost u broju kao čistom ođnosuK Ako se antički svet, kosmos, sme definisati iz one duboke potrebe za vidljivom ograničenošću, kao brojiva suma materijalnih stvari, onda se naše osećanje sveta ostvaruje u slici beskrajnoga prostora u kome se sve 1 To tačno odgovara odnosu kovanog novca i dvostrukog knjigovodstva u »novčanom mišljenju« obeju kultura.
PENGLER
Propt
Zapaa
viđ ljivo oseća, prema bezuslovnome, kao uslovljeno, gotćvo kao stvarnost drugoga reda. Simbol tog našeg šveta je odlučno naznačeni pojam funkcije, koji ne postoji ni u jednoj drugoj kulturi. Funkcija nije ništa drugo do proširenje ma kojeg postojećeg pojma broja; ona je potpuno prelaženje iznad njega i njegovo savlađivanje. Ne samo euklidovska, a s time i opšte ljudska geom etrija koja počiva na svakodnevnom iskustvu dece i nenaučnika, nego i arhimedovska sfera elementarnog računanja, aritmetika, prestaje time da postoji za stvarno značajnu matematilcu Zapadne Evrope. Postoji samo još apstraktna analiza. Za antičkog čoveka, geom etrija i aritmetika su bile savršene i u sebi zatvorene nauke najvišeg reda, obe opažajne, obe postupajući sa količinama crtački ili računski. Za nas su one samo još praktična pomoćna sredstva za svakodnevni život. Sabiranje i množenje, obe antičke metode računanja sa količniama i sestre crtačke kon strukcije, iščezavaju potpuno u beškrajnosti funkcionalnih. procesa. Baš stepen, koji je prvobitno samo načelni znak za jednu određenu grupu množenja (za proizvode istih činilaca) biva novim simbolom eksponenta (logaritam) i,n jegovom primenom potpuno razdvojen (kompleksnim, negativnim, razlom ljenim oblicima) od pojma količine i preveden u transcendentni. svet odnosa, koji bi Grcima morao ostati nepristupačan, je r su oni poznavali samo pozitivne i cele stepene kao pretstavnike površina i tela. Neka se pomisli na izraze kao: x ____ 1 e-x, Y x, a Sve duboke tvorevine koje su se brzo rađale počev od Renesansa: tvorevina imaginarnih i kompieksnih brojeva koje Kardan uvodi već 1550, beskrajnih redova koji se teoriski sigurno zasnivaju 1666 Njutnovim velikim otkrićem binomialnog pravila, logaritama oko 1610, diferencialne geom etrije, određenog integrala izumljenog od Lajbnica, množine kao nove brojne jedinice (koju je još Dekart najavio), pa novi postupci kao neodređena integracija, razvijanje funkcija u redove, čak u beskrajne redove drugih funkcija — sve to znači pobedu nad populamo-čulnim osećanjem broja u nama koje je moralo biti savladano duhom nove
1
PROPAST
ZAPADA
srjeva
matematike, je r je ona imala da ostvari novo osećanje sveta. N ije bilo do danas nijedne kulture koja bi prema delima druge, davno ugašene, imala toliko poštovanja i odavala jo j toliko časti, a koja bi jo j, naučno, dozvolila tako veliik uticaj, kao što je to bila zapadnjačka u odnosu prema antičkoj. Dugo je trajalo dok smo se ohrabrili da mislimo svojom mišlju. U osnovi je uvek ležala stalna želja da činimo isto što i antika. Ipak je svaki korak u ovom smislu značio stvarno udaljavanje od ideala kome se težilo. Otuda je istorija zapadnjačkog znanja — istorija stalnog oslobađanja od antičkog m išljenja, oslobađanja koje .se nije htelo no moralo iz dubine nesvesnoga. Tako se razvoj nove matematike pretvorio u jeđnu potajnu, đugu, najzađ pobeđničku, borbu protiv pojma količine1.
10 Predrasude, u antičkom duhu i smislu, sprečavale su nas da označimo pravi zapadnjački broj lcao takav na jedan nov način. Današnji jezik matematike falsifikuje stanje činjenica i njemu se, pre svega, ima pripisati da još danas i među matematiČarima vlada uverenje da su brojevi količine; bar na tom uverenju počiva naš pisani način obeležavanja. Ali, nov broj nije u pojedinim znacima koji služe za izraz funkcije (x, TC, 5), nego je on sama ta funkcija kao jeđinica, kao element, prom enljivi odnos koji se više ne može zatvoriti u optičke granice. Za nju bi bila potrebna jedna nova simbolika, na koju, u njenoj strukturi, ne bi uticali antički nazori. Neka se uoči razlika između dve jednačine — ni ta reč ne bi smela da sjedini tako heterogene stvari — kao: 3X + 4X = 5X i. xn + y n = zn (jednačina Ferma-ovog pravila). Prva se sastoji iz više »antičkih« brojeva (količina), a druga je jeđan broj druge vrste; to je, međutim, skriveno istovetnim načjnom pisanja, koji -se razvio pod utiskom euklidovsko-arhimedovskih. pretstava. U prvome slučaju znak jednakosti je utvrđivanje nepomične veze određenih, opipljivih, količina. U drugome, on pretstavlja jedan odnos koji postoji u jednoj grupi promenljivih,, tako da izvesne promene 1 To isto važi za rimsko pravo i za kovani novac.
ŠPENGLER
Propast Zapaa
nužno povlače kao posledice druge. Prva jednačina ima za svrhu određivanje (merenje) jedne konkretne količine, »rezultata«, a druga nema uopšte rezultata, več je samo slika i znak jednog odnosa koji za n > 2 (to je čuveni Ferma-ov problem) verovatno isključuje cele brojeve. Grčki matematičar ne bi razumeo šta se upravo hoče ovim operacijama čija krajnja svrha nije nikakvo »izračunavanje«. Pojam nepoznatih zavodi potpuno u zabludu kada se primeni na slova u Ferma-ovoj jednačini. U prvoj, »antičkoj, x je količina, određena i merljiva, koja ima tek.da se pronađe. U drugoj za x, y, z, n reč »odrediti« nema nikakvog smisla, sledstveno tu mi ne idemo za pronalaženjem vrednosti tih simbola, sledstveno oni nisu brojevi u plastičnom smislu, več znaci za jednu vezu, kojoj nedostaju oznake količine, oblika i jednoznačnosti, znaci za jedan beskraj mogućih položaja istog karaktera, koji pretstavljaju »b ro j« tek onda kada se shvate kao jedinstvo. Cela jednačina je, ovako napisana znacima, ustvari jedan jedini broj; a x, y, z su isto tako mali brojevi kao i znaci + ili =. Jer već pojmom iracionalnih, potpuno i stvarno antihelenskih brojeva, pojam konkretnog određenog broja bio je u najdu bljoj osnovi iščezao. Od sada, ovi brojevi ne pretstavljaju više pregledni niz rastućih, diskretnih, plastičnih količina, nego pre svega jednodimenzionalni kontinuum na kome svaki presek (u smislu Dedekinda) pretstavlja jedan »b ro j«, koji jedva još sme da nosi to staro ime. Za antički duh između 1 i 3 ima samo jedan broj, a za zapadnjački beskrajna množina brojeva. Uvođeiijem imaginarnih (V — 1 = i) i kompleksnih brojeva (opšteg oblika a + bi), koji proširuju liniski kontinuum u savršeno transcendentnu tvorevinu brojnog tela, a ovo je skupni pojam množine jednovrsnih elemenata, u kome svaki presek pretstavlja brojnu ravan tj. beskrajnu množinu manje potencije, (otprilike nešto kao skupni pojam svih stvarnih brojeva) — svaki ostatak antičko-popularne opipljivosti bio je razoren. Ove brojne ravni, koje u teoriji funkcija, počev od Koši-a i Gausa, igraju važnu ulogu, jesu čiste mislene tvorevine. čak i pozitivni iracionalni broj, kao / 2, mogao je u neku ruku biti negativno shvaćen za antičko m išljenje, isključiv ga kao broj — kao đgprjrog i aXoyog; — a iz-
1
PROPAST
ZAPADA
srjeva
razi kao x + yi potpuno su sa one strane svih mogućnosti antičkog mišljenja. Na proširenju aritmetičkih zakona na celokupnu oblast kompleksnoga (u kojoj oblasti ti zakoni ostaju stalno prim enjivi) počiva teorija funkcija, koja sad, najzad, pretstavlja zapadnjačku matematiku u punoj njenoj čistoći, obuhvatajući u sebi, i uvlačeći ih u sebe, .sve pojeđinačne oblasti. Tek time postaje ova matematika potpuno primenjiva na sliku đinamičke fizike Zapada koja se istovremeno razvija, dok je antička matematika tačan korelat onoga sveta plastičnih pojedinačnih stvari sa kojima radi statička fizika počev od Leukipa do Arhimeda, i teoriski i mehanički. Klasični vek ove barokne matematike — kao suprotnost jonskom stilu — jeste 18 \ek, koji vodi od ocllučnih otkrića Lajbnica i Njutna, preko Ojlera, Lagranža, Laplasa, Dalambera, do Gausa. Razvoj te moćne duhovne tvorevine dogodio se kao čudo. Jedva se poverovalo u ono što se videlo. Nalazile su se istinc za istinama, koje su finim duhovima skeptički nastrojenog veka izgledale nemogućne. Tu spada reč Dalamberova: »Allez en avant et la foi vous vienđra«. (To se odnosilo na teoriju diferencialnog količnika). Izgledalo je da se čak i logika buni i protivi, da sve pretpostavke počivaju na greškama, pa ipak — došlo se do svrhe. > Vek uzvišenog zanosa za produhovljene, telesnom oku izmaknute, oblike — je r pored onih majstora analize stoje i Bah, Gluk, Hajdn, Mocart — vek u kojem jedan mali lcrug izabranih i dubokih duhova raskošno uživa u najrafinovanijim otkrićima i smelostima (iz koga su isključeni Kant i Gete) — taj vek odgovara po svojoj sadržini tačno najzrelijem veku jonike, veku Eudoksosa i Arhitasa (440—350) — tu se moraju dodati i' Fidija, Poliklet, Alkamenes i građevine na Akropolju —•. veku u kome se rascvetao raskošno svet oblika antičke matematike i plastike u punom obilju svojih mogućnosti — i u kome se i dovršio. Tek sada može se u potpunosti sagledati elemenlarna suprotnost antičkc i zapadnjačke duševnosti. Nema u celokupnoj slici istorije višeg ljudstva ničega što bi, u suštini, bilo tako tuđe jedno drugom kao te dve duševnosti — između kojih su postojali toliki i talco jaki istoriski odnosi. I baš zato što se suprotnosti do-
SPENGLER
Propast Zapada
cliruju, što one ukazuju na — rnože biti — nešto zajedničko u poslednjoj dubini biča. — nalazimo u zapadnjačkoj, faustovskoj duši ono čežnjivo traženje ideala apoliniske duše. Ona je ovu volela više od svih ostalih i zavidela jo j na snazi kojom se ova predavala čisto čulnoj sadašnjici.
,11
Primećeno je da u praljudstvu, kao i u detetu, nastupa jed.an unutrašnji doživljaj, jedno rođenje našeg »ja«, pomoću koga i jedno i drugo shvataju smisao broja, te time iznenada steknu jedan okoini svet koji se odnosi na »ja«. Čim se pred začuđenim pogledom ranoga čoveka izdigne u velikim crtama, iz haosa utisaka, ovaj svet koji se rađa, svet uređenoga prostranstva, svet osmišIjenog postaloga, čim' duboko proosećana neopoziva suprotnost tog spoljašnjeg sveta prema svetu sopstvene duše pruži svesnome životu pravac i oblik: odmah se budi praosećanje čeznje u toj duši, iznenada svegnoj . : svoje usamljenosliji To je čežnja za svrhom postajanja ' ,< za ispunjavanjem 1 ostvarenjem svega unutrašnje mogućeg, za razvojem ideje sopstvenog bića. To jc čežnja s deteta, čežnja lcoja ulazi u svest kao osećanje nezadr,; ;i,(iic(/-živog pravca, sve jasnijeg i jasnijeg, a koja se kasnije 'i.c . ja v lja pred zrelim duhom kao strahobna, zamamljiva, H /nerešljiva zagonetka vremena. Reči »prošlost i buduć-) nost« dobile su odjednom sudbonosno značenje.) Aii ta čežnja, potekla iz obilja i b.laženstva unutrašnjeg postajanja, istovremeno je u najdubljoj dubini svake duše i strah. Kao što je i svako postajanje upravljeno na ono što 'je već postalo, sa čim će se i završiti, tako i praoscćanje postajanja, čežnja, dodiruje 'već i ono drugo prastanje, strah. U sadašnjosti oseća se proticanje; u prošlosti leži prolaznost. Tu je lcoren večnoga straha pred neopozivim, postignutim, lconačnim, pred prolaznošću, pred svetom već ostvarenim u kome je sa granicom rođenja u isti mah postavljena i granica smrti; koren straha pred trenutkom u • kome je moguće ostvareno, život unutrašnje ispunjen i završen, gde je svest stigla do svrhe. To je onaj duboki strah od sveta u duši deteta, koji nikada rie na-
126
PROPAST
ZAPAJjA
O smislu brojeva
pušta višeg čoveka, pesnika, umetnika, vernika, u njegovoj beskrajnoj usamljenostiA strah od stranih sila, koje se, velike i preteće," zaodevene u čulne pojave, pom aljaju pred svetom koji tek progleda. I pravac svega postajanja, u njegovoj neumoljivosti — neobrtIjivosti — ljudska težnja za razumevanjem obeležava imenom kao neŠto strano i neprijateljsko, da bi vezala to »večno neshvatljivo«. Neshvatljivo je potpuno da se budućnost pretvara u prošlost; i to daje vremenu, nasuprot prostoru, ono protivrečno »strašno«, sumnjivo, ono što mori, a od čega se nijedan značajan čovek ne može potpuno odbraniti. , Strah od sveta sigurno je najstvaralačkije od svih praosećanja. Njemu čovek ima da zahvali za najzrelije i najdublje oblike i likove ne šamo svesnog unutrašnjeg života već i njegovog ogledanja u bezbrojnim tvorevinama spoljašnje kulture. Kao tajna melodija, koju ne čuje svako, strah hodi kroz oblikovni jezik svakog pravog umetničkog dela, svake intimne filozofije, svakog značajnog dela; on je i u osnovi velikih problema svake matematike, a tu ga još ponajm anje njih oseća. Samo unutrašnje izumrli čovek lcasnih gradova, Hamurabijevog Babilona, ptolomejske Aleksandrije, islamskog Bagdada, današnjeg Pariza i Berlina, samo čist intelektualni sofist, -senzualist i darvinist, gubi taj strah ili ga odriče stavljajući između sebe i tog stranog i strašnog — jedno »naučno gledište.« bez tajni. Dok se čežnja vezuje za ono neshvatljivo »nešto« čije se tvorevine (u hiljadu oblika, neuhvatljivih) rečju »vrem e« više skrivaju no označavaju, praosećanje straha nalazi svoj izraz u duhovnim, shvatljivim simbolima, spOsobnim da se uobliče, simbolima prostiranja. Tako se u budnoj svesti svake kulture, a u svakoj na drugi način, nalaze protiv oblici vremena i prostora, pravca i prostornosti. Oni prvi leže u osnovi ovih drugih, kao što je i postajanje u osnovi onome što je postalo; oni prvi oslobođeni duhovne sile, ovi drugi služeći jo j; oni prvi mogu se samo đoživljavati, ovi drugi samo saznpvati. Jer i čfežnja leži u osnovi straha, ona postaje strahom, a ne obrnuto. Hrišćanski izraz za suprotni smisao oba ova osećanja sveta jeste: »B ojati se Boga i ljubiti Ga«. Iz duše celokupnog praljudstva, te i najranijeg detinjstva, izdiže se nagon da se element stranih sila
127
PENGLER
Propast Zapaa
(koje su neumoljivo prisutne u svemu prostornom, u prostoru i kroz njega veže), da se savlada, da se sa njime pomiri — da »se sazna«. U krajn joj liniji — to je sve isto. Boga saznati — znači u mistici svih ranih vremena: učiniti ga sebi sklonim, u sebi ga prisvojiti sebi, preklinjati ga i zaklinjati. To se dešava jednim »imenom«, jednom rečju, koja se naziva numen, kojom se đoziva, priziva; ili oblicima kulta kojima prisustvuje jedna tajna sila. Kauzalno, sistematsko saznanje, stavljanje granica pomoću pojmova i brojeva, najfiniji je ali i najm oćniji oblik te odbrane. Čovek tek tim jezikom postaje čovek. U rečima sazrelo saznanje pretvara neodoljivom nužnošću haos prvobitnih utisaka u »prirodu«, za koju postoje zakoni kojim a se ona mora pokoravati, a »svet po sebi« u »svet za nas«1. Ono umiruje strah od sveta, ukroćujući ono što je strano i tajanstveno, uobličavajući ga u shvatljiim stvarnost, vezujući ga kao tuč čvrstim pravilima na metnutog, intelektualnog oblikovnog jezika. To je ideja o tiabu«, koja u duševnom životu svih primitivnih Ijudi igra odlučnu ulogu, a čija nam je prvobitna sadržina tako daleko da se ta reč ne može više preneti ni u jedan zreli kulturni jezik. Strah bespomoćni, sveti zazor, duboka napuštenost, seta, mržnja, mračne želje za približavanjem, ujedinjenjem , udaljavanjem — sva ta osećanja punog oblika zrelih duša gubi se, u detinjastom stanju, u jednoj tupoj neodlučnosti. Dvostruki smisao reči »zaklinjati«, koja ujedno znači i savladati i moliti, može da učini jasnijim smisao onog mističkog ćina kojim za ranog čoveka postaje »tabu« ono što je strano i ono čega se on boji. Zazor, bojažljivi, od svega onoga što je od njega nezavisno, stavljeno, zakonito, od stranih sila u svetu — to je izvor svakog elementamog đavanja oblika. U pravremenima, on se ostvaruje u ornamentu i brižljivim ceremonijama i ritusima, strogim pravilima primitivnog saobraćanja. Na visini velikih kultura, ovi su oblici, ne izgubvši u osnovi oznake svog porekla (karakter vezivanja i zaklinjanja), narasli u savršcne oblikovne svetove pojedinih umetnosti, religioznog. 1 U čaroliji »imenovanja« nije se mišta promenilo po obliku počev od divljaka pa sve do najsavremenije nauke, koja sebi podvrgava stvari kujući za njih imena, naime stručne izraze.
1
PROPAST
ZAPADA
srjeva
prirodnjačkog, a pre svega matematičkog mišljenja. Njihovo zajedničko sredstvo, jeđino koje poznaje duša u ostvarivanju, jeste simboliziranje prostomosti, prostora ili stvari, pa bilo to simboliziranje u koncepcijama apsolutnog svetskog prostora Njutnove fizike ili u unutrašnjicama gotičkih katedrala i mavarskih mošeja, ili u atmosferskoj beskrajnosti slika Rembrantovih i njenog ponovnog dolaska u mračnim tonskim svetovima betovenovskih kvarteta, bilo ono u pravilnim poliedrima Euklidovim, bilo u partenonskim skulpturama, ili u piramidama staroegipatskim ili u nirvani Budinoj ili u distanci dvorskih običaja pod Sezostrisom, Justinijanom I i Lujem X IV , ili u Eshilovoj, Plotinovoj, Danteovoj ideji o Bogu, ili, najzad, u današnjoj tehnici koja obavija zemljinu kuglu svojom prostornom energijom.
12 Vratimo se matematici. Ishodna tačka, videli smo, svakog antičkog davanja oblika bila je: red onoga što je postalo, ukoliko je ono prisutno, pregledno, merljivo, brojivo. Zapadnjačko, gotičko, osećanje oblika, osećanje jedne za daljinama čežnjive duše, bez mere, sa silnom voljom , izabralo je znak čistoga, ne-opažajnoga, bezgraničnoga prostora. Ne varajm o se o uskoj uslovljenosti takvih simbola, koji nam lako izgledaju kao u suštini podjednaki, kao opšte važeći. Naš beskrajni svetski prostor, o čijem postojanju kao da ne treba ni gubiti reči, za antičkog čoveka ne postoji. On ga sebi ne može ni pretstaviti. Helenski kosmos, sa druge strane pak, čija duboka otuđenost za naš način shvatanja nije morala tako dugo da ostane nezapažena, Helenu je nešto što se samo po sebi razume. Ustvari, apsolutni prostor naše fizike jeste oblik koji je nastao sa mnogim, izvanredno zapletenim i prećutnim pretpostavkama, i to jedino i samo iz naše duševnosti kao njena slika i njen izraz, i jeđino je za naš način budnoga bitisanja stvaran, nužan i prirodan. Prosti pojm ovi su uvek najteži. N jihova prostota sastoji se u tome što beskrajno mnoge stvari, koje se ne dadu izreći, uopšte i ne treba da budu rečene, je r su one za ljude ovoga kruga osećajno osigurane — a te stvari i jesu svakako stoga za strane ljude potpuno
ŠPENGLER
Propast Zapaa
nepristupačne. To važi za specifično zapadnjačku sadržinu reči »prostor«. Celokupna matematika, od Dekarta na ovamo, služi teoriskom tumačenju ovog velikog simbola, ispunjenog (religioznom sadržinom. Fizika, počev od Galileja, hoće samo to. Antička fizika i matematika sadržinu te reči uopšte i ne poznaju. I ovde su činjenično stanje zavila u veo i zamaglila ona antička imena koja smo zadržali iz literarnog nasleđa od Grka. Geom etrija se zove veština merenja, aritmetika veština brojanja. Zapadnjačka matematika nema nikakva posla sa oba ova načina ograničavanja, ali ona za sebe nije našla novo ime. Reč »analiza« ni izdaleka ne kazuje sve. Antički čovek počinje i završava svoja razmatra-" nja pojedinačnim telom i njegovim graničnim površišinama, koj ima pripadaju posredno kupini preseci i .krive višeg reda. Mi, u osnovi, poznajemo samo ap, straktno prostorni element tačke, koji, van opažajnosti, bez mogućnosti merenja i imenovanja, pretstavlja samo jedno sređište za ođnosć. Prava je za Grka merljiva ivica, za nas neograničeni kontinuum tačke. Lajbnic navodi kao primer za svoje infinitezimalno načelo pravu koja je granični slučaj kruga sa beskrajnim poluprečnikom, dok tačka pretstavlja drugi granični slučaj.. A za Grka je krug površina, i problem se sastoji u tome da se ona svede na m erljivi oblik. Tako je kvađratura kruga bila klasični granični probleni za đuk antičkih Ijuđi. Izgledalo im je da je najdublji od svih problema oblika sveta: da se krivom ograničene površine, ne menjajući veličinu, pretvore u pravougaonike i time učine merljivima. Za nas je otuda postao beznačajni postupak da se broj tt pretstavi algebarskim sredstvima, a da se pri tome i ne govori o geometriskim slikama. Antički matematičar poznaje samo ono što vidi i opipljivo shvata. Gde prestane ograničena, ograničljiva, očiglednost, ta tema njegove misli, tu se završava i njegova nauka. Zapadnjački matematičar se odmah upućuje (čim se oslobodi antičkih predrasuda i pripadne sam sebi) u potpuno apstraktnu oblast beskrajnih brojnih raznovrsnosti od n (a ne više samo tri) dimenzija, u kojima njegova takozvana geom etrija više nema potrebe za opažajnom pomoći, a u najvećem broju slučajeva mora da ne oseća tu potrebu. Kad an-
130
PROPAST
ZAPADA
srjeva
tički čovek hoče da pruži umetnički izraz svoga osećanja oblika, on pokušava da ljudskome telu u igri i u rvanju dadne, u mermeru i bronzi, onaj stav koji dostiže samo u površinama i u konturama svoj maksimum mere i smisla. A pravi umetnik Zapada zatvara oči i gubi se u domašaju jedne bestelesne muzike, u kojoj harmonija i polifonija vode u tvorevine savršeno »sa one strane«, tvorevine koje leže daleko od svih mogućnosti optičkih odredbi. Neka se pomisli na to šta podrazumeva pod »figurom « jedan atinski vajar a šta jedan severnjački kontrapunktist, pa će se predočeti suprotnost oba sveta, obe matematike. Grčki matematičari čak upotrebljavaju reč ačopa za geometrisko telo. Sa druge strane tu istu reč upotrebljava i pravni jezik za ličnost kao suprotnost stvari (otbpara kai Ttpđvpara: personae et res). Zato antički, celi, telesni broj i nehotice traži odnos prema postanku telesnog čovelca (ačoiia). Broj 1 jedva se još oseća kao pravi broj. On je apAij, pra-materija niza brojeva, pra-izvor svih pravih brojeva, a time i svake količine, svake mere, svega što je stvar. Znak za jedinicu bio je u krugu pitagorejaca ujedno i simbol m ajčinog krila, izvora života. A 2, prvi pravi broj, koji dvostruči jedinicu, stavljen je zato u odnos prema muškom načelu i znak mu je bio jedno podražavanje falusu. Sveto 3 pitagorejaca, najzad, označavalo je čin sjedinjavanja čoveka i žene, rađanje (erotičko tumačenje procesa, jeđino vrednosnih za antiku, umnožavanja količina, rađanja količina, sabiranja i množenja — lako je razumljivo), te je znak za 3 bio sjedinjenje znakova za 1 i za. 2. Otuda pada nova svetlost na već pomenuti mit o drskosti otkrivanja iracionalnoga. Iracionalno, u našem načinu izražavania primena beskrajnih decimalnih razlomaka, značilo je razaranje organsko-telesnog reda koji rađa i koga su bogovi postavili. Nema sumnje da je pitagorejska reforma antičkoj religiji opet postavila za osnovu prastari kult Demetre. Demetra je srodna Geji, majčici-zemlji. Postoji dubok odnos između njenog obožavanja i ovog uzvišenog shvatanja brojeva. Tako je antika, unutrašnjom nužnošću, postepeno postala kulturom maloga. Apolinska duša pokušala je da smisao svega što je postalo savlada načelom pregA leđne i sagleđne granice; njen »tabu« bio je upravljen
1
PENGLER
Propast Zapaa
na neposrednu sadašnjicu i bliskost onoga što je strano i tuđe. Što je bilo znatno daleko, što nije bilo vidljivo, nije ni postojalo. Grk, kao i Rimljanin, žrtvovao je bogovima onog predela u kome je stanovao: svi ostali iščezavali su iz njegovog vidokruga. Kao što je Grku nedostajala reč za »prostor« (mi ćemo se stalno vraćati na snažnu simboliku takvih jezičkih pojava), tako mu nedostaje i naše osećanje pejsaža, osećanje za vidike, izglede, daljine, oblake, pa i za pojam domovine koja se nadaleko pruža i obuhvata veliku naciju. Domvina je^ za antičkog čoveka ono što on može da sagleda sa tvrđave svog očinslcog grada, ne više. Ono što je ležalo sa one strane ove optičke granice njegovog političkog atoma, bilo je strano, bilo je čak neprijateljsko. Tu već počinje strah antičkog bitisanja i to objašnjava strašno ogorčenje kojim su se .ti sićušni gradovi međusobno uništavali. Polis je najm anji od svih mogućih oblilca države i njegova politika je izrazita politika blizine, sasma suprotno našoj kabinetskoj diplomatiji, politici bezgraničnosti. Antički hram, koji se može obuhvatiti jednim pogledom, najm anji je od svih klasičnih tipova građevinskih. Geometrija od Arhitasa do Euklida zanima se, a to pod njenim uticajem čini i današnja školska geom etrija, malim priručnim likovima i telima, te jo j tako i ostaju sakrivene teškoće koje se pojavljuju pri zasnivanju likova astronomskih dimenzija koji ne dopuštaju više svuda primenu eukiidovske geom etrije1. Inače bi fini atički duh možda jo š tada naslutio nešto o problemu ne-euklidovskih geom etrija, je r primedbe protiv poznatog alcsioma o paralelnima2, čiji je sumnjivi pa ipak nepopravljivi stav još rano izazvao negodovanje, dodirivale su izbliza takvo jedno odlučno otkriće. Kao što je antičkom smislu bilo samo po sebi razumljivo isključivo posmatranje bliskoga i maloga, tako je nama samo po sebi razumljivo posmatranje beskrajnoga, 1 U savremenoj astronomiji počinje danas primena ne-euklidovskih geometrija. Pretpostavka jednog neograničenog ali konačnog krivog prostora, koji je ispunjen zvezdanim sistemom sa prečnikom otprilike 470 miliona zemljinih otstojarija, dovela bi do pretpostavke jedne kontra-slike sunčeve koja nam se pojavl.juje kao zvezda srednje jasnoće. 2 Da je kroz jednu tačku moguća samo jedna paralelna prema datoj pravoj: stav ko.ji se ne da dokazivati.
132
PROPAST
ZAPADA
srjeva
onoga što premaša granice čula vida. Sva matematička gledišta koja je Zapad otkrio ili pozajm io bila su, razume se samo po sebi, podvrgnuta oblikovnom jeziku infinitezimalnoga, i to davno pre no što je otkriven pravi diferencialni račun. Arabljanska algebra, indiska trigonometrija, antička mehanika, utelovljuju se, bez daljeg, u analizu. Baš »najočigledniji« stavovi elemntarnog računa, recimo 2 x 2 = 4, postaju, sa analitičkih tačaka gledišta, problemi čije rešenje uspeva tek izvođenjima iz nauke o množinama (žt u mnogim pojedinostima još su i neuspeli). To bi Platonu i njegovom vremenu sigurno izgledalo kao ludost i kao dokaz za potpuni nedostatak matematičke obdarenosti. U neku ruku može se geom etrija obrađivati algebarski, a algebra geometrislci, što znači isključiti oko ili ga pustiti da vlada. Ono prvo smo mi učinili, a ono drugo Grci. Arhimed, koji u svojim lepim sračunavanjima spirale dodiruje izvesne opšte činjenice lcoje leže i u osnovama metode određenog integrala u Lajbnica, podređuje odmah stereometriskim načelima svoje u najvećoj meri savremene postupke (kad se površno posmatraju). Jedan Hindus bi, u sličnom slučaju, kao samo po sebi razumljivo, našao otprilike neku trigonometrisku form ulaciju1.
13 Iz osnovne suprotnosti antičkih i zapadnjačkih brojeva proističe jedna isto tako duboka suprotnost od nosa u kome stoje elementi svakoga od tih brojnih svetova međusobno. Odnos količina je srazmerđ, a odnos odnošaja sadrži se u suštini funkcije. Obe reči imaju, prevalizaleći domašaj matematike, najveće značenje za tehniku obeju pripadajućih umetnosti, plastike i muzike. Ako se potpuno apstrahuje od smisla koji reč »p roprcija« ima za podelu pojeđinačne statue, baš tipična antička umetnička dela: statua, reljef i fresko, dozvoljavaju uveličavanje i umanjavanje merila; to su reči koje za muziku uopšte nemaju nikakav smisao. Pomislimo na umetnost tema čiji su predmeti, u suš1 Šta je »staroindisko« u nama poznatoj indiskoj matematici (dakle ono.j pre Bude) ne može se danas više utvrditi.
1
PENGLER
Propast Zapaa
tini, bili: smanjivanja motiva plastike prirodne veličine. U teoriji funkcija pak, odlučan je pojam transformacije grupa, a muzičar će potvrditi da slične formacije čine bitni deo novije nauke o kompoziciji. Potsećam samo na jedan od najfinijih instrumentalnih oblika 18 veka: tema con variazioni. Svaka proporcija pretpostavlja stalnost, svaka transformacija prom enljivost elemenata. Neka se sravne stavovi o podudarnosti u Euklida, čiji dokaz počiva stvarno na odnosu 1 : 1, i moderno izvođenje tih stavova ponioću funkcija ugla.
14 Konstrukcija — koja u širem smislu obuhvata sve metode elementarne aritmetike — j Aste alfa i omega matematike: spravljanje jednog pojedinačnog i vidljivo prisutnog lika. Šestar je dleto ove druge likovne umetnosti. Način rada pri istraživanjima teorije funkcija, čija svrha nije rezultat u vidu količine nego diskusija opštih formalnih mogućnosti, može se označiti , kao neka vrsta nauke o kompoziciji, blisko srodne muzikalnoj nauci o tom predmetu. Čitav niz pojmova muzičke teorije dao bi se primeniti, lako i odmah, na analitičke operacije fizike (vrsta tona, fraziranje, hromatika i drugo) — i pitanje je da poneki odnosi tirtie samo ne bi dobili u jasnoći. Svaka konstrukcija. potvrđuje, svaka operacija odriče ono što je vidljivo, prva izrađujući optički dato, a druga rastvarajući ga. Tako se pojavlju je još jedna suprotnost u obe vrste matematičkih postupaka: antička matematika maloga posmatra konkretni • pojeđinačni slučaj, sračunava ođređeni zadatak, izvodi samo jedanput konstrukciju. Matematika beskonačnoga obrađuje čitave klase formalnih mogućnosti, grupe funkcija, operacija, jednačina, krivih, i to ne sa obzirom na njihov kakav bio rezultat, već na njihov tok. Tako >je već od dve stotine gpdina (čega su sadanji matematičari jedva svesni) nastala iđeja opšte morfologije matematičkih operacija, koja se sme označiti kao pravi smisao celokupne novije matematike. Tu se otkriva jedna obuhvatna težnja zapadnjačke duhovnosti uopšte, koja ćc nadalje bivati sve jasnija, jcdna težnja ko-
134
PROPAST
ZAPADA
srjeva
ja je isključiva svojina faustovskog duha i njegove kulture i koja ni u jednoj drugoj srodne namere ne nalazi. Velika većina pitanja koja zanimaju našu matematiku kao njeni najsvojstveniji problemi (odgovarajući kvadraturi kruga u Grka), na pr. ispitivanje konvergencije beskrajnih redova (Koši), ili pretvaranje eliptičkih ili uopšte algebarskih integrala u višestruke periodičke funkcije (Abel, Gaus), bila bi »starima«, koji su jednostavne određene količine tražili za rezultate, verovatno izgledala kao duhovita igranja, malo nastrana. A za široki popularni krug i danas je to tako. Ništa nema nepopularnije od moderne matematike. I u tome je nešto od simbolike beskrajne daljine, đistance. Sva velika dela Zapada, od Dantea do Parsifala, jesu nepopularna, sva antička, od Homera do pergamonskog oltara, jesu popularna, i to u najvišem stepenu.
15 I tako se najzad okuplja sva sadržina zapadnjačkog m išljenja (u brojevim a) u jedan klasični granični problem faustovske matematike, koji. sačinjava ključ za onaj teško pristupačni pojam beskrajnoga — faustovski beskrajnoga — potpuno dalek od beskonačnosti arabljanskog i indiskog osećanja sveta. Radi se o teoriji granične vređnosti, bilo da se broj shvati, u pojedinostima, kao beskrajni red, bilo kao kriva, bilo kao funkcija. Ova granična vrednost je najstroža suprotnost antičkoj (do sada ne tako nazvanoj) granič- A n'oj vrednosti, koja je u klasičnom graničnom problemu kvadrature kruga bila pod diskusijorh. Sve do u* 18 vek, euklidovsko-popularne predrasude zamračile su smisao diferencialnog načela. Ma koliko se oprezno primenjivao pojam beskrajno malog, uvek uz njega ostaje jedan laki moment antičke stalnosti, priviđ količine, iako je ni Euklid, kao takvu, ne bi priznao. Nula je konstanta, ceo broj u lincarnom kontinuum-u između — 1 i +1, Ojleru je škodilo, i mnogima posle njega, u analitičkim ispitivanjima što je diferenciale smatrao za nule. Tek od Koši-a konačno uvedeni pojam granične vređnosti otstranjuje taj ostatak antičkog osećanja broja i čini infinitezimalni račun jednim neprotivrečnim sistemom. Tek korak od »beskrajno male količine« do »donje granične vrednosti svake mo-
1
ŠPENGLER
Propast Zapada
guće konačne količine« vodi koncepciji prom enljivog broja, koji se lcreče u svakoj od nule različitoj konačnoj količini, a sam, dakle, ne nosi više ni najmanju oznaku količine. Granična vrednost u ovom konačnom obliku nije više uopšte »ono čemu se približava«. Ona pretpostavlja to samo priblizavanje, taj proces, tu operaciju. Ona nije stanje, nego odnošaj. Ovde, u odlučnom problemu zapadnjačke matematike, otkriva se iznenada da je naša duševnost istoriski nastrojenaV
16 Osloboditi geom etriju opažaja, algebru pojma količine, obe spojiti u moćnu zgradu teorije funkcija sa one strane elementarnih granica konstrukcija i računa: to je bio veliki put zapadnjačkog m išljenja u brojevim a. — Tako se antički, stalni, broj rastvorio u promenljivi. Geometrija, postavši andlitička, izgubila je sve konkretne oblike. Ona zam enjuje matematičko telo — na čijoj su nepomičnoj slici nalažene geometriske vrednosti — apstraktno-prostornim odnosima, koji, najzad, uoošte ne mogu ni da se primene na činjenice čulno-prisutnih opažaja. Ona prvo smenjuje optičke tvorevine Euklidove geometriskim mestima u odnosu na koordinatni sistem čiji se početak može proizvoljno izabrati. Ona svodi, zatim, predmetno biće geometriskog objekta na zahtev da, za vreme operacije (koja je upućena na jednačine a ne više na merenja), izabrani sistem ne sme da se menja. Uskoro se koordinate shvataju samo još kao čiste vrednosti, koje ne pretstavljaju toliko položaj tačaka kao apstraktnih prostornih elemenata, koliko ga samo reprezentuju i zamenjuju. Broj, granica onoga što je postalo, nije više simbolički pretstavljen slikom jedne figure, nego slikom jedne jeclnačine. »G eom etrija« izvrće svoj smisao: kordinatni sistem kao slika iščezava, a tačka je sada potpuno apstraktna brojna grupa. Arhitektura Renesansa prelazi, novačenjima Mikelandžela i Vinjole, u barok: to je tačna slika ovog unutrašnjeg preobražaja analize. Na fasadama palata i crkava postaju čulne čiste linije nestvarnima. Nfe mesto jasnih koordinata fio1 »Funkcija, pravo shvaćena, jeste biće zamišljeno u akciji« (Gete).
136
PROPAST
ZAPADA O smislu brojeva
rentinsko-rimskih položaja stubova i raspodele spratova, pojavljuju se »infinitezimalni« elementi izvijenih, tekućih, građevinskih delova, voluta, kartuša. Konstrukcija iščezava u obilju dekorativnoga, matematički rečeno: funlccionalnoga; stubovi i pilastri, po grupama i snopovima skupljeni, provlače se, bez odmorišta za oko, kroz frontove, skupljaju se i rasturaju; površine zidova, tavanice, spratovi gube se u poplavi struktura i ornamenata, iščezayaju i raspadaju se pod svetlim utiscima boja. A svetlost, lcoja titra nad ovim oblikovnim svetom zreloga baroka (od Berninia oko 1650 do rokoko-a u Drezdi, Beču, Parizu), postala je čisto muzikalni element. Drezdenski Zwinger — to je jedna simfonija. Sa matematikom razvila se u 18 veku i arhitektura u svet oblika sa muzikalnim karakterom.
17 Na putu ove matematilce morao je najzad nastupiti trenutak kada su se ne samo granice veštačkih geometriskih slika nego i granice čula vida osetile uopšte, sa strane teorije kao i od strane same duše (u njenom naletu za bezobzirnim izrazom svojih unutrašnjih mogućnosti), kao granice, kao smetnja, kojom je, dakle, ideal transcendentne prostornosti stao načelno nasuprot ograničenim mogućnostima neposredno viđenog. Antička duša, koja je punom odanošću prema platonovskoj i stoičkoj »ataraksiji« puštala da važi i da vlada ono što je čulno i koja je svoje velike simbole — kako to dokazuje erotički skriveni smisao pitagorejskih brojeva — pre primala no što ih je đavala, nije mogla telesno »sađa« i »ovđe« nikada voljno da prekorači. A dok se pitagorejski broj otkriva u biću đatih pojedinačnih stvari u prirođi, broj Dekartov, i matematičara posle njega, bio je nešto što se moralo osvajati i zađobijati, jeclan gospodarski apstraktni odnos, nezavisan od svake čulne datosti i u svako cloba spreman da tu nezavisnost prema prirodi održi u važnosti. V olja za rnoći (da upotrebimo Ničeovu veliku formulu) leži i u ovoj energiji zapadnjačkog broja nasuprot opažaju, volja koja obeležava stav severnjačke duše prema svetu, počev od najranije gotike Eda, katedrala, krstaških ratova, pa i od osvajačkih Vikinga i Gota. To je »dinamika«. U apoliniskoj
137
ŠPENGLER
Propast Zapaa
matematici služi duh oku, u faustovskoj duh savlađuje oko. Matematički, »apsolutni«, tako potpuno ne-antički, prostor nije bio več od samog početlca — a to matematika u svome bojažijivom poštovanju helenskih tradicija nije se usuđivala da primeti — neodređena prostornost dnevnih utisaka, popularnog slikarstva, tobožnjeg jednoznačnog i pouzdanog apriornog opažaja Kantovog, već čisti apstraktum, idealni i neispunljivi postulat duše, kojoj je sve manje bila dovoljna čulnost kao izražajno sredstvo i koja se najzad, strasno od nje odvratila. Unutrašnje oko se probudilo. Sada su tek duboki mislioci osetili da euklidovska geom etrija, jeđina i tačna za naivni pogled svih vrertiena, posmatr.ana sa ovog visokog stanovišta, nije ništa drugo do hipoteza, čije se jedino i isključivo važenje prema drugim, sasvim neopažajnim, vrstama geometrija (što pouzdano znamo od Gausa) nikada nije moglo ni dokazati. Srž ove geom etrije; aksiom Euklidov o paralelnima, jeste tvrđenje Jcoje se može zameniti drugim (da, naime, kroz jednu tačku nema prema jednoj pravoj nijedna paralelna, da ih ima dve, ili i više). Sva ta tvrđenja vode potpuno neprotivrečnim trodimenziondlnim geometriskim sistemima; a ovi se mogu primeniti u fizici, pa i u astronomiji; katkada, moraju se i pretpostaviti Euklidovom tvrđenju. Već prosti zahtev neograničenosti prostornoga protivreči pravom karakteru svakog neposrednog opažanja, koje zavisi od postojanja svetlosnih otpora, dakle od materijalnih granica. A taj zahtev, počev od Rimana i njegove teorije prostora koji su neograničeni ali nisu zbog svoje krivine beskrajni, ima se razlikovati od beskrajnosti. Ali se mogu zamisliti apstraktna načela ograničavanja, koja, u sasvim novom smisiu, prekoračuju mogućnost optičke ograničenosti. Za onoga ko dublje gleda već u kartezijanskoj geom etriji postoji težnja da se pređe preko tri dimenzije đoživljenog prostora kao preko granice koja nije nužna za simboliku brojeva. Pa iako je tek od 1800, otprilike, pretstava mšeđimenzionalnih prostora (bolje bi bilo da se ta reč zameni novom) postala proširenom osnovom analitičkog mišljenja, ipak je prvi korak zato učinjen u trenutku kada su stepeni (bolje logaritmi) odvojeni od svog prvobitnog odnosa prema čulno ostvarlji-
138
PROPAST
ZAPADA
srjeva
vim površinama i telima i — primenom iracionalnih 1 kompleksnih izložitelja — uvedeni, kao odnošajne vrednosti sasma opšte vrste, u oblast funkcionalnoga. Ko ovde uopšte može da prati ova razlaganja, shvatiće da je korakom od a3 (kao prirodnog maksimuma) na an — bezuslovnost prostora- od tri dimenzije već ukinuta. A Pošto je jednom prostorni element tačke izgubio onaj još uvek optićki karakter preseka koordinata u jednom opažajnom sistemu i bio definisan kao grupa od tri nezavisna broja, nije bilo više nikakve unutrašnje smetnje da se broj 3 zameni opštim brojem n. Nastupa obrtanje pojma o dimenzijama: merni brojevi ne obeležavaju više optičke osobine jedne tačke u pogledu njenog položaja u sistemu, već dimenzije neograničenog broja pretstavljaju potpuno apstraktne osobine jedne brojne grupe. Ova brojna grupa (od n nezavisno poređanih elemenata) jeste slika tačke. Ona se z.ove tačka. Iz toga logički razvijena jednačina zove'se ravanj jeste slika ravni. Skupni pojam svih tačaka od n dimenzija zove se n-dimenzionalni prostorK U ovim transcendentnim prostornim svetovima, koji se ne odnose više ni na kakve vrste čulnosti, vladaju odnosi iz analize, koji se stalno poklapaju sa rezultatima eksperimentalne fizike. Ova prostornost višeg reda jeste simbol koji ostaje potpuno svojinom zapadnjačkog duha. Samo taj đuh pokušao je, i umeo, da poveže sve što je postalo i što je prostorno u te ohlike, samo on je pokušao, i umeo, da ovim načinom prisvajanja (setimo se pojma »tabu«) ono što je strano i tuđe zaklinje, primorava i savlađuje i, time, »saznaje«. Tek u toj sferi m išljenja u brojevim a,. koja je pristupačna još samo vrlo malom broju Ijudi — dobijaju karakter nečeg stvarnog čak i tvorevine kao što su sistemi hiperkompleksnih brojeva (kvaternioni iz vektorškog računa) pa i sasvim nerazumljivi znaci kao oo«. Ima da se shvati da stvarnost nije samo čulna stvarnost, i da, šta više, duševnost može da ostvaruje svoju ideju i u sasvim drugim tvorevinama koje nisu opažajne. 1 Sa stanovišta nauke o množinama zove se uređena množina tačaka, bez obzira na broj dimenzija, telom, a množina od (n-1) dimenzija u odnosu na 6nu prvu površinom. »Ograničenje« (ivica, strana) iedne množine lačaka l>retstavlja množinu tačaka niže potencije.
19
SPENGLER
Propast Zapada
18 Iz ove veličanstvene intuicije simboličkih prostornih svetova sleduje poslednje i završno shvatanje celokupne zapadnjačke matematike: proširenje i produhovljenje teorije funkcija u teoriju grupa. Grupe su množine ili skupni pojm ovi jednovrsnih matematičkih tvorevina. Na primer: skupnost svih diferencialnih jednačina izvesnog tipa, množine lcoje su sagrađene i uređene slično Dedekindovom brojnom telu. Radi se tu, kako osećamo, o svetovima sasma novih brojeva koji za imutrašnje oko posvećenoga ipak nisu sasvim lišeni izvesne čulnosti. Nužno je sad ispitivati izvesne elemente ovih neverovatno apstraktnih oblikovnih sistema, elemente koji su, u odnosu na jednu jedinačnu grupu operacija — transformacija sistema — nezavisni od njihovih uticaja, tj. elemente koj i su invariantni. Opšti zadatak ove matematike dobija (po Klajnu) ovakav oblik: »Data je jedna n-dimenzionalna raznovrsnost (»prostor«) i jedna grupa transformacija. Tvorevine koje pripadaju raznovrsnosti treba da se ispitaju u pogledu onih njihovih osobina koje se ne m enjaju sa transformacijama grupe«. Na ovom najvišem vrhu zaključuje svoj razvoj matematika Zapada — pošto je isrpla sve svoje unutrašnje mogućnosti i pošto je ispunila svoje određenje dabude slika inajčistiji izraz iđeje faustovske đuševnosti. U istom smislu je to učinila matematika antičke kulture u 3 veku. Obe nauke — • jedine čiju organsku strukturu možemo već danas istoriski prozreti — postale su iz koncepcije potpuno novog broja (Pilagora i Dekart); obe su u sjajnom uzletu, posle jednog veka, dostigle svoju zrelost; i obe su završile — posle cvctanja od tri veka — zgradu svojih ideja, baš u vreme kada je kultura kojoj su pripadale prešla u svetsko-gradsku civilizaciju. Ova duboko značajna veza biće kasnije objašnjena. Sigurno je da je za nas vreme velikih matematičara prošlo. Danas je u toku isti onaj rad održavanja, zaokrugljivanja, rafinovanja, odabira nja, pun talenata, sitan rađ na mesto velikih stvaranja, koji karakteriše i aleksandrinsku matematiku kasnog helenizma.
140
PROPAST
ZAPADA O smislu brojeva
Istoriska jedna shema razjasniće to još bolje: ANTIKA
ZAPAD
1. KONCEPCIJA NOVOG BROJA: Oko 540 Broj kao količina Pitagorejci (Oko 470 pobeda plastikc nad fresko-slikarstvom)
Oko 1630 Broj kao ođnos Dekart, Ferma, Paskal; Njutn, Lajbnic (1670) (Oko 1670 pobeda muzike nad uljanim slikarstvom)
2. VRHUNAC SISTEMATSKOG RAZVIJANJA 450—350 Platon, Arhitas Eudoksos (Fidija, Praksitel) 3.
1 750— 1800 Ojler, Lagranž LAplAs (Gluk, Hajdi, Mocart)
UNUTRAŠNJI ZAVRŠETAK SVETA BROJEVA 300—250 Euklid, Apoionije Arhimed (Lizip, Leohares)
Posle 1800 Gaus, Koši, Riman (Betoven)
14 L
GLAVA DRUGA
PROBLEM ISTORIJE SVETA
PRVI DEO
FIZIOGNOMIKA I SISTEMATIKA 1 Sad je, najzad, moguće da se učini odlučni korak i da se skicira slika istorije, slika koja ne zavisi više od slučajnog stanovišta posmatrača u nekoj — njegovoj — • »sadašnjici« ni od njegove osobine kao zainteresovanog člana samo jedne kulture, čije ga religiske, duhovne, političke, soeijalne teženje zavode da istot iski m aterijal uređuje iz vremenski i prostorno ograničene perspektive i da, time, nameće događanju svoje v o ljn i i površni oblik koji je u suštini tuđ i stran za lo događanje. Ono što je do sada nedostajaio — jeste distanca od predmeta. U pogledu prirode, ona je davno postig-' nuta. Tu je svakako i bik> iakše da se ona post.igne. Fizičar gradi, kao nešto što se samo po sebi razume, mehaničko-uzročnu sliku svoga sveta, kao da on sam i nije tu. Ali i u oblikovnom svetu istorije moguće je isto lo. Mi samo do sad za to nismo znali. Ponos modernih isloričara je da budu objektivni, ali oni time odaju kako su malo svesni svojih sopstvenih predrasuda. Otuda se možda sme- reći, a to će se kasnije i učiniti, da do sada nije bilo pravog pisanja istorije u faustovskom stilu. A to znači takvog koje ima dovoljno distance da u skupnoj slici svetske istorije i samu sadaš-
143
PENGLER
Propast Zapaa
njost posraatra kao nešto beskrajno daleko i strano, sadašnjost koja je to što jeste — samo u odnosu na jeđnu od bezbrojnih ljudskih generacija. Da posmatra i nju, tu sadašnjost, kao epohu koja nema veću važnost no sve ostale, da je posmatra bez falsifikatorskog merila ma kakvih ideala, bez odnosa prema sebi samome, bez želja, brige i ličnog unutarnjeg učešća kakvo zahteva praktički život. Distancu koja — da govorimo sa Ničcom koji je nije ni izdaleka dovoljno imao — dozvoljava da se celokupna činjenica »čovek« sagleda sa ogrornne daljine; jedan pogled na sve kulture, pa i sopstvenu, kao na niz vrhova jednc planine na horizontu, Tu je valjalo još jednom izvrsiti Kopernikovo dclo, ono oslobođenje od privida u ime beskrajnog prostora, koje je zapadnjački duh izvršio već odavno u pogledu prirode, kada je sa ptolom ejskog sistema prešao na ovaj koji danas vredi samo za njega — i, time, isključio slučajno stanovište posmatrača na jednoj jedinoj planeti kao merodavno. Istorija sveta treba i može da se oslobodi toga da posmatra događaje sa slučajnoga mesta dotičnog »novog vremena«. Nama izgieda da naš 19 vek beskrajno bogatiji i važniji nego recimo 19 prc Hrista, ali i mesec nam izgleda veći od Saturna i Jupitera. Fizičar se davno oslobodio predrasude relativne daljine; istoriričar još nije. Mi dozvoljavamo sebi da kulturu Grka obeležimo kao stari vek, relativno, prema našem novom veku. A da li je on to bio i za fine i istoriski visoko obrazovane Egipćane na dvoru velikog Tutmozisa — • hiljadu godina pre Homera? Za nas, događaji koji su se odigrali od 1500— 1800 godine na tlu Zapadne Evrope ispunjuju najvažniju trećinu svetske istorije uopšte. Za kineskog istoričara koji gleda unazad na 4000 godina kineske istorije, i iz nje sudi, te naše godine su samo kratka i malo značajna epizoda, ni izdaleka toliko važna koliko, na primer, stoleća Han-dinastije (206 pre Hr. do 220 po Hr.), koja čine epohu u »istoriji sveta« toga kineskog istoričara. Oslobditi, dakle, istoriju od smatračeve — to je namera svega predrasuda čini, u našem slučaju, Iavnom istoriju jednog fragmenta za cilj slučajno-sadanja zbivanja
1
lične predrasude pošto ovde sleduje. Ta od istorije svetci ugprošlosti; daje jo j koja su utvrđena u
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
Zapadnoj Evropi; a kao merilo kojim se ocenjuje značajnost onoga što se postiglo i što se još ima postići nameće jo j trenutno važeće ideale i interese.
2 Prirođa i istorija: tako stoje za svakog čoveka jedna prema drugoj dve krajnje mogućnosti da se stVarnost koja ga okružuje uredi kao slika sveta. Stvarnost je prirođa ukoliko sve postajanje podređuje onome što je postalo; ona je istorija ukoliko sve što je postalo podređuje postajanju. Stvarnost se sagleda kritički u svome liku »predočenom u sećanju«: tako postaje svet Platona, Rembranta, Getea, Betovena; — ili se shvata u svome prisutno čulnom stanju: to su svetovi Parmenida i Dekarta, Kanta i Njutna. »Saznavati« u strogom smislu te reči jeste Onaj doživljajni čin čiji se izvršeni rezultat zove »priroda«. Ono što je saznato i prirodno identično je. Sve što je saznato, kao što je dokazao simbol matematičkog broja, jeste po značenju jednako sa mehanički ograničenim, sa onim što je jednom za svagda tačno, sa stavljenim. Priroda je skupni pojam zakonito nuznoga. Ima samo zakona prirode. Nijedan fizičar koji shvata svoje određenje neće hteti da ovu granicu pređe. N jegov zadatak je da utvrdi skup, dobro uređeni sistem, zakona lcoji se mogu naći u slici njegove prirode, i, još više, zakona koji pretstavljaju sliku njegove prirode iscrpno i bez ostatka. Sa druge strane: sagledati — potsećam na reč Geteovu; »Sagledati treba dobro razlikovati od gledati« — jeste onaj doživljajni akt koji, dok se izvršuje. jeste sam sobom istorija. Doživljeno, to je ono što se dogodilo, to je istorija. Svako događanje biva samo jednom i nikad se ne ponavlja. Ono podleži načelu pravca (»vrem ena«), načelu neobrtljivosti. Ono što se dogodilo, stavljeno nasuprot postajanju kao ono što je postalo ili nasuprot živome kao ukočeno, pripada nepozivo prošlosti. Osećanje o tome jeste strah od sveta. A sve što je sazna lo jeste vanvremensko, niti je prošlo niti je buduće, vcć je prosto »tu«, pa je od trajnog važenja. To pripada unutarnjoj osobini prirodno-zakonitoga. Zakon, ono
ŠPENGLER
Propast Zapaa
što je stavljeno, spada u anti-istorisko. On isključuje slučaj. Zakoni prirode su oblici bezizuzetne, siedstveno anorganske, nužnosti. Jasno je onda zašto se matematika, kao red onoga što je postalo, kroz broj uvek odnosi na zakone i uzročnost, i samo i jeđino na njih. Postajanje »nema broja«. Samo mrtvo — a živo samo utoliko ukoliko se apštrahuje od njegove životnosti — može biti brojano, mereno, raščlanjavano. čisto postajanje, život, jeste u tom smislu bezgranično. Postajanje je sa one strane domašaja uzroka i posledica, zakona i mere. Nijedno duboko i pravo istorisko išpitivanje neče tražiti uzročnu zakonitost; inače ne bi shvatilo svoju pravu suštinu. Međutim, posmatrana istorija nije čisto postaja ' nje; ona je samo slika, jedan oblik sveta koji zrači iz svesti posmatrača, slika u kojoj postajanje gospođari onim što je postalo. Kad se u istoriji drži onoga što je postalo, dakle jednog nedostatka, stvara se mogučnost da se dobije od istorije nešto »naučno«. Ukoliko se više toga drži, utoliko ona izgleda više mehanička, više razumska, više uzročna. I Geteova »živa priroda«, potpuno ne-matematička slika sveta, imala je u sebi još toliko mrtvog i ukočenog da je on mogao obrađivati naučno bar njen prednji plan. Ako se na torh držanju onoga što je postalo ne insistira, onda je istori, ja gotovo samo čisto postajanje, onda je sagledanje postalo doživljajem koji dozvoljava samo još razne vrste umetničke recepcije. Ono što je Dante video kao' svetsku sudbinu pred svojim duhovnim okom, to on ne bi mogao naučno uobličiti; ni Gete ono što je video u velikim trenucima svog stvaranja Fausta; ni Plotin, ni Đordano Bruno svoje likove, koji nisu bili rezultat ispitivanja. U tome je najvažniji uzrok spora oko unutarnjeg oblika sfrukture istorije. Pred istim predmetom, pred istim materijalnim činjenicama, svaki posmatrač ima; po svojoj nastrojenosti, drugi utisak celine, neshvatljiv i nesaopštljiv, onaj koji leži u njegovu naučnom m išljenju i daje mu ličnu boju. Stepen onoga što je postalo uvek će biti različit u gledanju dva čoveka. Dovoljan razlog da se nikada ne mogu sporazumeti ni o zadatku ni o metodi. Svako okrivIjuje drugoga da baš njemu, tom drugom, nedostaje jasno m išljenje, a ipak je ono »nešto«, što je tim izrazom obeležno, nešto što nije ni u čijoj vlasti, nešto
1
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
što nije gore nego, nužnim načinom, uvek jedno biće sasvim druge vrste. To isto vredi i za svaku nauku o prirodi. Ali, valja se čvrsto držati ovoga: hteti istoriju obrađivati naučno, u k rajn joj liniji je uvek nešto protivrečno. Prava nauka dopire dok važe pojm ovi »tačno« i »lažno«. To vredi o matematici, pa dakle i o istoriskoj pređnauci koja skuplja, uređuje i pregleda materijal. A pravi istoriski pogled, koji tek otuda započi-' nje, pripada oblasti ziiačenja u kojoj nisu merodavne reči »tačno« i »lažno« nego »plitko« i »duboko«. Pravi fizičar,nije dubok već »oštrouman«. Tek lcad napusti oblast radnih hipoteza. i dodirne poslednje stvari, on može biti dubok — ali je tada već postao metafizičar. Prirodu treba obrađivati naučno, a o istoriji treba maštati. Vele da je stari Leopold Ranke jednom rekao kako je Skotov roman Ouentin Dunvarđ baš pravo pisanje istorije. Tako i jeste: dobro istorisko delo ima to preimućstvo što čitalac može biti svoj sopstveni Valter Skot. Na drugoj s'trani, tamo gde treba da vlada carstvo brojeva i egzaktnog znanja, Gete je nazvao »živom prirodom « baš ono što je bilo neposredno sagledanje čistoga postajanja i samouobličavanja, dakle ono što je, kako smo ovde utvrdili. istorija. N jegov svet je bio najpre organizam, biće, pa se može pojm iti da njegova istraživanja, iako su nosila spoljašnje fizikalno obeležje, ne idu ni za brojevima, ni za zakonima, ni /a uzrocnošću vezanom u formulama, niti uopšte za ma kakvim raščlanjav'anjem, nego da su ona najpre, jedna m orfologija u najvišem smislu. Otuda ona izbegavaju specifično zapadnjačko (i vrlo neantičko) sredstvo svakog kauzalnog posmatranja, eksperiment koji meri; ali opet nigde ne mogu bez njega. Njegovo posmatranje zem ljine kore uvek je geologija, nikada miueralogija (koju je on nazivao naukom o nečem Što je mrtvo). Recimo još jednom : nema tačne granice između obe vrste shvatanja sveta. Ma koliko bili suprotni postajanje i ono što je postalo, sigurno je da u svakoj vrsti našeg razumevanja ima i jednog i drugog. Istoi iju doživljuje onaj koji i jedno i drugo sagleda lcao ncšto što postaje, što se izvršuje; prirodu saznaje onaj koji i jedno i drugo raščlanjuje kao nešto što je posialo, kao nešto svršeno i ispunjeno.
ŠPENGLER
Propast Zapaa
U svakom čoveku, svakoj kulturi, svakom stepenu kulture, leži prvobitna jedna dispozicija, jedna prvobitna naklonost i predodređenje da pretpostavlja jeđan od ova dva oblika kao ideal razumevanja sveta. Čovek Zapada je u velikoj meri istoriski nastrojen1; antički čovek bio je to u vrlo maloj meri. Mi pratimo sve dato sa obzirom na prošlost i budućnost, antika je priznavala kao biće samo prisutnost u obliku tačke. Sve ostalo bilo je mit. Mi imamo pred sobom u svakom taktu naše niuzike, od Palestrine do Vagnera, simbol postajanja; Grci u svakoj od svojih statua simbol čiste sadašnjice. Ritam tela počiva u istovremenom odnošaju delova, a ritam fuge u vremenskom proticanju.
3 Tako izlaze pred nas načela oblika i zakona kao dva osnovna elementa svakog formiranja sveta. Ukoliko odlučnije slika sveta nosi crte prirode, utoliko neograničenije važi u njoj zakon i broj. Ukoliko čistije svet biva sagledan kao nešto večno postajuće, utoliko je dalje od brojeva neuhvatljivo obilje njegovog uobličavanja. »Lik je nešto pokretljivo, nešto što postaje, nešto što prolazi. Nauka o likovima je nauka o promenama. Nauka o metamorfozi je ključ za sve znake prirode«, veli se u jednoj zabelešci iz Geteove zaostavštine. Tako se, u pogledu na metodu, razlikuje Geteova mnogo navođena »egzaktna čulna mašta«, na koju nesihetano deluje ono što je živo1, od egzaktnog umrtvljujućeg postupka moderne fizike. Ostatak đrugog elementa, koji će se uvek nalaziti, p ojavlju je se u strogoj nauci o prirodi pod oblikom teorije i hipoteza, koje se nikada ne mogu izbeći, čiji opažajni sadržaj ispunjuje i nosi sve što je broj i formula. U is1 Anti-istorisko, kao izraz ocllučno sistematičkog nastrojenja, valja dobro razlikovati od a-istoriskog. Početak 4 knjige Šveta kao volje i pretstave (§ 53) karakterističan je za čoveka koji misli anti-istoriski, tj. koji suzbija iz teoretskih razloga ono što u njemu kao istorisko postoji pa ga odbacuje. Nasuprot tome, helenska a-istoriska priroda to »istorisko« niti ima niti razume. 1 »Ima pra-poiava koje mi, u njihovoi božanskoj jednostavnosti, ne treba da ometamo, niti da na njih lšta utičemo (Gete).
148
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
toriskom ispitivanju io je hronologija, tj. ona mreža brojeva koja se unutrašnje oseća kao potpuno tuđa postajanju (a ovđe se nikad tako ne oseća), ona mreža koja opleta i prožima istoriski oblikovni svet kao skela brojeva godina ili kao statistika. Tu ne može biti ni govora o matematici. Hronološki broj označava ono što je samo jedanput stvarno, a matematički ono što je stalno moguće. Prvi opisuje likove i ocrtava epohe i činjenice za razumsko oko; on sluzi istoriji, Drugi je sam sobom zakon, koji on i hoće da utvrdi; on je kraj i svrha ispitivanja. Hronološki broj je pozajm ljen iz prave pravcate nauke, matematike, kao sredstvo za jeclnu prednauku. Ali se to njegovo svoj stvo u upotrebi ne vidi. Valja se uneti u razliku ova dva simbola: 12 X 8. = 96 i 18 oktobar 1813. Tu se upotrcba brojcva razlikujc potpuno kao i upotreba reči u prozi i u poeziji. Još nešto drugo valja ovde primetiti. Pošto je postajanje u osnovi onoga što je postalo, a istorija pretstavlja red slike sveta u smislu postajanja, to je istorija prvobitni, a priroda u smislu izrađenog mehanizma sveta kasni oblik sveta, oblik koji stvaraju telc ljudi zrelih kultura. Ustvari, tamni pra-duševni okolni svet najranijeg ljudstva, o čemu nam i danas svedoče njegovi religiozni običaji i mitovi, onaj svet, potpuno organski, pun proizvoljnosti, neprijateljskih demona i ćudljivih sila, jeste jedna celina, živa, neuhvatljiva, zagonetno nesračunljiva, sva u pokretu. Neka se nazove i prirođom: ali to nije naša priroda, mrtVi otsjaj duha koji zna. Ovaj pra-svet odzvanja još, kao cieo davno minulog ljudstva, samo u dečjoj duši i u duši velikih umetnika, usred jedne stroge »prirode« koju oko pojedinca gradi i diže gradski duh zrelih kultura, tiranskim pritiskom, U tome je razlog za onu nadraženu zapetost između naučnog (»m odernog«) i umetničkog (»nepraktičnog«) gledišta na svet, koju po/.naje svako kasno doba. Čovek od činjenica i pesnik nikada se neće razumeti. Tu je i razlog što svako istoi isko istraživanje, koje teži da bude naulca, a koje ttvek mora da nosi u sebi nešto od dctinjstva i od sna, ncšto geteovsko, lako pada u opasnost da postane samo fizika javnoga života, »m aterijalistička« — • kako je sama sebe naivno nazvala.
19
ŠPENGLER
Propast Zapaa
»Priroda« u egzaktnom smislu jeste ređi, na čoveka velikih gradova kasnih kultura ograničeni, rriožda več starački, način da se stvarhost uzme u posed. A istorija je naivni i mladalački, a i nesvesniji, način za to isto, način svojstven eelom čovečanstvu. Tako bar stoje jedna prema drugoj: priroda u brojevima, bez tajni, raščlanjiva i raščlanjena priroda Aristotela i Kanta, sofista i darvinista, moderne fizike i hemije, prema doživljavanoj, bezgraničnoj, osećajnoj prirodi Homera i Eda, dorskog i gotičkog čoveka. Ko ovo previdi, ne razume uopšte suštinu istoriskog posmatranja. Ono je pravo »prirodno«, a egzaktna mehanički uređena priroda jeste veštačko shvatanje duše prema svom svetu. Pa ipak, ili baš zato, modernom čoveku je nauka o prirodi laka, a istorisko posmatranje teško. t A / 1 Pokrcti mehanističkog m išljenja o svetu, čija je težnja uperena, potpuno i sva, na matematičko ograničavanje, logičko razlikovanje, uzrok i posledicu, rano se pojavljuju. Nalazimo ih u prvim stolećima svih kultura, još slabe, još jedinačne, gde još iščezavaju u obilju religiozne svesti o svetu. Imenujem Rodžera Bekna. Uskoro ti pokreti dobijaju stroži karakter: nedostaje im (kao i svemu što se duhovno osvaja i stalno biva ugroženo od ljudske prirode) karakter gospo» darski i isključiv. Neopazimice carstvo prostorno-pojmovnog (jer pojmovi su u svojoj suštini brojevi, oni imaju čisto kvantitativne osobine) prožima sav spoljašnji svet pojedinca, izrađuje u prostim utiscima čulnosti (sa njima i ispod njih) mehaničku vezu uzročne vrste, brojno zakonite, i najzad podjarm ljuje budnu svest velikogradskog kulturnog čoveka — bilo to u egipatskoj Tebi, bilo u Babilonu, Benaresu, Aleksandriji, bilo u zapadnjačkim velikim gradovima. Podvrgava tu budnu svest velikogradskog kulturnog čoveka tako trajnom pritisku prirodno-zakonskog m išljenja da ona jedva može da pobija predrasudu svake filozofije . i nauke (jer to i jeste predrasuda) koja se sastoji u ovome: to stanje u kome se taj čovek nalazi treba da bude sam ljudski duh, a njegov pandan, mehanička slika sveta, treba da bude sam svet. Logičari, kao Aristotel i Kant, učinili su da taj nazor preovlada, ali ga Platon i Gete pobijaju.
150
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta 4
Veliki zadatak saznanja sveta (koje je potreba čoveka viših kultura), kao jedne vrste prožimanja cele njegove egzis.tencije), zadatak za koji on misli da je dužan imati ga, zvali mi postupak tog zadatka naukom ili filozofijom, priznali mi ili osporavali, sa najprisnijo m izvesnOšću, njegovo srodstvo sa umetničkim stvaralaštvom i verničkom intuicijom — taj veliki zadatak je, sigurno, u svakom slučaju isti. On je u tome da se oblikovni jezik slike sveta pretstavi u svojoj čistoti: slike sveta koja je pređođređena biću pojedinca, i koju on mora smatrati za svet sam, dok god ne počne upoređivati. U pogledu razlike između prirode i istorije, ovaj zadatak mora biti dvostruk. I priroda i istorija govore svojim sopstvenim, u svakom pogledu različitim, oblikovnim jezikom. I u jednoj neodlučnoj slici sveta — • kako to po svakodnevnom pravilu i biva — mogu obe jedna drugoj smetati i nadmetati se, ali se nikada ne mogu vezati u unutrašnje jedinstvo. Pravac i prostiranje jesu vladajuće oznake po kojim a se razlikuje istoriski utisak sveta od prirodnog utiska sveta. Čovek nije nikako kadar da oba ova sveta oblikuje istovremeno. Reč »daljina« ima karakteristični dvostruki smisao.. Tamo, ona znači buđućnost; ovde, ona znači prostomu đistancu. Primetiće se da istoriski materijalist, nužnim načinom, oseća vreme kao matematičku dimenziju. Obrnuto tome, za rOđenog umetnika, kao što lirika svih naroda dokazuje, daljine pejzaža, oblaci, vidici, sunce koje zalazi, jesu utisci koji se nesavladljivo vezuju sa osećanjem nečeg budućeg. Grčki pesnik odriče budućnost, sledstveno nc vidi ništa od nje i ne opeva nju. Zato što pripada sav sadašnjici, on pripada sav blizini. Ispitivač prirode, produlctivni čovek razuma u pravom smislu, bio on eksperimentator lcao Faradi, bio teoretičar lcao Galilei, bio račundžija kao Njutn, nalazi u svom svetu saino količine bez pravca, koje on meri, ispituje i uređuje. Samo kvantitet podleži shvatanju kroz brojeve, uzročiio je određen, pojm ovno se može učiniti pristupačnim i biti formulisan u vidu zakona. Time su sve mogućnosti svakog pravog prirodnog saznanja iscrpene. Svi zakoni su kvantitativne veze ili, kako to fizičar izražava, svi fizikalni procesi protiČu u prostoru. Antički fi-
1
ŠPENGLER
Propast Zapađa
zičar bi taj izraz popravio u smislu antičkog osećanja sveta koje odriče prostor, ne promenivši činjenicu, i rekao.: da se svi procesi »dešavaju medu telima«. Istoriskim utiscima sve kvantitativno — • tuđe je i strano. N jih ov organ je drugi. Svet kao priroda i svet kao istorija imaju svoje sopstvene načine shvatanja..Mi ih poznajemo i upotrebljujem o svakodnevno, iako do sada nismo bili svesni njihove suprotnosti. Postoji saznanje prirode i saznanje Ijudi. Postoji naučno iskustvo i životno iskustvo. Neka se prati ova suprotnošt do u poslednje dubine, pa će se razumeti šta mislim. Svi načini da se shati svet mogu se označiti, na kraju krajeva, kao morfologija. Morfologija mehaničkoga i prostomoga, nauka koja otkriva i ureduje prirodne zakone i uzročne odnose, zove se sistematika. Morfologija organskoga, istorije i života, svega onoga što u sebi nosi pravac i sudbinu, zove se fiziognomika.
5 Sistematski način posmatranja sveta postigao je , na Zapadu svoj vrhunac za vreme prethodnoga veka, pa ga je i premašio. Fiziognomički način ima još pred sobom svoje veliko doba. Za sto godina, sve nauke koje budu bile još moguće na tom tlu biće odlomc.i jedne jedine ogromne fiziognomike svega Ijudskoga. To znači »morfologija svetske istorije«. U svakoj nauci, i po svrsi i po sadržini, čovek priča sama sebe. Naučno iskustvo je duhovno samosaznanje. Sa toga gledišta je ovde bila obrađena matematika kao poglavlje fiziognomike. N ije se uzelo u obzir šta je pojedini ma•tematičar nameravao. Isključeni su naučnik kao takav ' i njegovi rezultati kao sastavni deo jedne količine znanja. Matematičar kao čovek .čije delovanje čini jedan deo njegove pojave, a čije znanje i m išljenje čini jedan deo njegovog izraza, jeste organ kulture; i samo je tu značajan. Kroz njega ona govori o sebi. Kao ličnost, kao duh koji pronalazi, saznaje, uobličava, on pripada njenoj fiziognomiji. Svaka matematika, koja bilo kao nauČni sistem, bilo (kao u slučaju Egipta) u obliku arhitekture, ideju svoga, svome biću urođenog, broja čini vidljivom za sve, jeste ispovest jedne duše. Ukoliko njeno nameravano delovanje pripada samo istorislcoj površini, utoliko i 0110 što je u njoj nesvesno (broj sam i stii
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
njegovog razvitka sve do zgrade jednog završenog sveta oblika) jeste izraz bića, krvi. MjAna životna istorija, njeno cvetanje i sasušivanje, njen duboki odnos prcma likovnim umetnostima, mitovima i kultovirna iste kulture — sve to pripada onoj drugoj, istoriskoj, vrsti morfologije, vrsti koju su jedva držali mogućom. V idljiva spoljašnja strana svake istorije ima, prema tome, isto značenje koje i spoljašnja pojava pojedinog čoveka: rast, izgled, stav, hod, ne jezik nego govorenje, ne ono što je napisano nego pismo. Za poznavaoca ljudi — to je sve tu. Telo, sa svim svojim delovanjima, ograničeno, postalo, prolazno, jeste izraz duše. Ali, biti poznavalc ljudi Znači poznavati i one ljudske organizme najvećeg stila koje ja zovem kulturama; znači shvatiti njihov izraz, njihov jezik,, njihove radnje, onako kako ih shvatamo u čoveka pojedinca. — Opisna, oblikovna fiziognomika je umetnost portreta, prevedena u duhovno. Don Kihot, Verter, Žilicn Sorel jesu portreti jedne epohe. Faust je portret čitave kulture. Isptivač prirode, morfolog, kad je sistematičar, poznaje portret sveta samo kao imitativni zadatak. To je ono »verno prirodi«, »sličnost«, u slikara-zanatlije koji, u osnovi, prilazi poslu čisto matematički. Pravi portret, u smislu Rembranta, jeste fiziognomika, tj. u jedan trenutak zbijena istorija. Niz njegovih autoportreta nije ništa do jedna — prava geteovska — autobiografija. Tako treba napisati biografiju velikih kultura. Im itativni deo, rad stručnog istoričara na datumima i brojevima, samo je sredstvo, a ne svrha. Crtama lica istorije pripada sve ono što se do sada umelo procenjivati samo po ličnim merilima, po koristi i šteti, dobru i zlu, dopadanju i nedopadanju: oblik države kao i oblik privrede, bitke kao i umetnosti, nauke kao i bogovi, matematika kao i moral. Sve uopšte što je postalo, sve što se pojavljuje, simbol je, izraz je duše. Valja ga posmatrati okom poznavaoca ljudi, valja ga osetiti u njegovom značenju, a ne svoditi ga na zakone. I tako se diže istraživanje do poslednje i najviše izvesnosti: » Sve prolazno samo je upoređenje«. fZa saznanje prirode čovek se može vaspitati, _a sa-; /navalac ls to rije se rađa. , On shvata i prožima ljude i činjenice odjednom, Iz jednog osećanja koje se ne uči, koje se izmiče svakom namcrnom dclovanju, a koje, u svojim najvišim momentima, dosta retko nailazi.
153
ŠPENGLER
Propast Zapaa
Raščlanjavati, clefinisati, uređivati, ograničavati na uzrok i posledicu — može se kad se hoče. To je rad, a ono drugo je stvaranje. Lik i zakon, upoređenje i pojam , simboi i formula, imaju vrlo različite organe. Ono što se ovde u toj suprotnosti/pojavljuje jeste odnos zivota i smrti, rađanja i razaranja. Razum, sistem, pojam — ubijaju time što »saznaju«. Oni čine saznano ukočenim predmetom koji se može meriti i deliti.j Šagledanje, opažajnost daje dušu: utelovljava ono što je pojedinačno u živo, prisno osečano jedinstvo. Pesništvo i istorislco ispitivanje slični su;računanje i saznanje isto tako. Ali, kako je jednom rekao Hebel: »Sistemi se ne grade snevanjem, niti se umetnička dela šračunavaju, ili, što je isLo, izm išljavaju«. Umetnik, pravi istoričar, sagledci kako nešto biva. On postajanje doživljuje još jednom u crtama onoga što posmatra. Sistematičar, bio on darvinist, bio fizičar ili logičar, ili pisao on pragmatičku istoriju, saznaje ono što je postalo. Duša umetnikova je, kao i duša kulture, nešto što bi htelo da se ostvari, nešto savršeno i potpuno, a na jeziku starije filozofije: mikrokozam. Sistematski duh odvojen od čulnosti — apstraktni — jeste kasna, uža i prolazna pojava; pripada najzrelijim stadijim a jedne kulture. Vezan je za gradove, u kojima se život sve više i više zbija i zgušnjava, sa njim a se i p ojavlju je i nestaje. Antička nauka postoji samo počev od Jonjana iz 6 veka pa sve do rimskog vremena. Antički umetnici postoje dotle dok postoji antika. Jedna shema neka opet posluži razjašnjavanju: Duša Biče
Budno biče
Mogučnost
Svet Usavršavanje (Život)
Postajanje -> Pravac Organsko Simbol, slika
Stvarnost
Posta.lo Prostornost Mehaničko Broj, pojam
X
Slika sveta
1
Istorija Takt, oblik Fiziognomika Činjenice
Priroda Napon, zakon Sistematika' Istine
PROPAST
ZAPADA Problem
istorije sveta
Ako pokušamo da sebi objasnimo načelo jedinstva, iz koga shvatamo svaki od oba ova sveta, nalazimo da se matematički regulisano saznanje (utoliko odlučnije ukoliko je čistije) odnosi u svemu na nešto sto je stalno prisutno. Slika prirode, kako je fizičar posmatra, razvija se trenutno pred njegovim čulima. Da je priroda ista za svako budno biće i u svima vremenima — to je većinom prećutana ali utoliko čvršća pretpostavka svakog ispitivanja prirode. Jedan opit odlučuje »za navek«. Vrem e se ne odriče, ali se ovakvim stavom od njega apstrahuje. Prava istorija, pak, počiva na jednom isto tako izvesnom unutarnjem osećanju o potpuno suprotnom. Istorija pretpostavlja kao svoj organ jednu vrstu unutrašnje čulnosti koju je teško opisati, čiji utisci protiču u beskrajnim menama, tako da ne mogu. biti skupljeni u jedm i vremensku tačku. (O tobožnjem »vremenu« fizičara biće kasnije govora.) Slika istorije — bilo čovečanstva, sveta organizama, zem lje, ili sistema nekretnica — jeste slika sećanja. Ovde shvatamo sećanje kao više stanje koje nikako nije svojstveno svakom budnom biću, a mnogima je dato samo u malom stepenu, kao jednu vrstu snage mašte koja se proživlju je svakog trenutlca sub specie aetemitatis u stalnom odnosu na sve proš10 i buduće. To je pretpostavka svake vrste mislenog opažanja, samosaznanja i samoispovesti. U tome smislu antički čovek nema sećanja, pa ni istorije, ni u sebi ni oko sebe. »O istoriji ne može niko suditi do onaj koji je proživeo istoriju na sebi samome« (Gete). U antičkoj svesti o svetu sve što je prošlo biva usisano 11 trenutnome. Neka se uporede izvanredno »istoriske« glave skulptura u naumburškoj katedrali, Direrove i Rembrantove, sa glavama helenističkih kipova, recimo sa poznatom statuom Sofokla. Prve pričaju s v l i istoriju jedne duše; crte drugih strogo su ograničene na izraz jednog trenutnog bića. Te druge CLibe o svemu što je u toku života dovelo do toga bića — ako se o tome uopšte može govoriti kod jednog pravog antičA kog čoveka, koji je uvek »gotov«, a nikada nije »u postajanju«.
A sada je moguće da se nađu poslednji elementi istoriskog sveta oblilca. B ezbrojni likovi pojavljuju se
ŠPENGLER
Propast Zapaa
u beskrajnom obilju, nestaju i ponovo se dižu da opet proteku, jedna mešavina u hiljadama boja i svetlosti preliva se prividno u najslobodnijoj slučajnosti: to je, na prvi pogled, slika svetske istorije kako se širi, kao celina, pred unutrašnjim okom. Ali, pogled koji dublje prodire u ono što je suštastveno izdvaja i izdiže iz te proizvoljnosti čiste oblike koji su, gusto obavijeni, uAosnovi svega ljudskog postajanja i samo se na silu otkrivaju. Od te slike celokupnog svetskog postajnja, sa njegovim moćno nagomilanim horizontima, kako je obuhvata faustovsko oko, od postajanja zvezdanog neba, zemne kore, živih bića, ljudi — uzmimo i posmatrajmo sada samo sasvim malo morfološko jedinstvo »istorije sveta« u popularnom običnom smislu, istorije višeg Ijudstva (o kome je Gete malo vodio računa), koje sada obuhvata otprilike 6000 godina, ne ulazeći u duboki problem unutrašnje istovremenosti svih tih ašpekata. Ono što daje smisao i sadržinu svemu tome prolazećem svetu oblika, i što je do sada bilo duboko zatrpano pod jedva shvatljivom masom opipljivih »datuma« i »činjenica«, jeste fenomen velikih kultura. Tek kada se ovi praoblici sagledaju, osete, izdvoje u svojoj fiziognomičkoj značajnosti, može se reći da smo mi, nasuprot suštini prirode, razumeli suštinu i unutrašnji oblik ljudske istorije. Tek sa takvog jednog izgleda i uviđanja sme ozbiljno da se govori o filozofiji istorije. Tek je tada moguće shvatiti, u njenoj simboličkoj sadržini, svaku činjenicu u istoriskoj slici, svaku misao, svaku umetnost, svaki rat, svaku ličnost, svaku epohu. Tek tada je moguće shvatiti istoriju samu, ne kao zbir prošloga bez pravog reda i unutrašnje nužnosti, već kao organizam najstrože građe i najsm išljenije podele, organizam u čijem razvoju slučajna sadanja prisutnost posmatrača ne označava nikakav otsek i gde budućnost više ne izgleda bezoblična i neodredljiva. Kulture su organizmi. Istorija sveta je njihov skupni životopis. Ogromna istorija kineske ili antičke kulture jeste morfološki tačan pandan maloj istoriji čoveka pojedinca, životinje, drveta ili cveta. To za faustovski pogled nije zahtev nego iskustvo. Ako se hoće da sazna svuda ponovljeni unutarnji oblik, uporedna m orfologija biljaka i životinja odavno je pripremi-
156
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
la metodu za to1. Sadržina cele istorije iscrpljuje se u sudbini pojedinačnih kultura, koje jedna drugoj sleduju, koje jedna pored druge rastu, koje se dodiruju, natsenjavaju, prigušuju. I kada se pusti da ispred duha prođu njihovi likovi, koji su do sada ležali isuviše skriveni ispod površine trivialnog toka »istorijp čovečanstva« — mora se uspeti da se nađe tip, pra-lik, kul ture uopšte, slobodan od svega beznačajnoga što ga muti; pra-lik koji leži u osnovi svih pojeđinačnih kultura kao oblikovni ideal. Razlikujem iđeju jedne kulture, njene unutrašnje mogućnosti, od njene čulne pojave u slici istorije kao izvršenog ostvarivanja. To je odnos duše prema živom telu, njenom izrazu u svetlosnom svetu naših očiju. Istorija jedne kulture je progresivno ostvarivanje onoga što je njena mogućnost. Ispunjenje znači isto što i kraj. Tako se odnosi apoliniska duša, čiju ideju neki od nas možda mogu još da osete i ponovo prožive, prema svome razvoju u stvarnosti, prema »antici«, čije ostatke pristupačne oku i razumu ispituju arheolog, filolog, estetičar i istoričar. Kultura je prafenomen sve prošle i buduće svetske istorije. Duboka i slabo ocenjena ideja Geteova, koju je on otkrio u svojoj »živoj prirodi« i stalno polagao kao osnovu svojim morfološkim istraživanjima, ovde treba da se primeni u najtačnijem njenom smislu, na sve potpuno sazrele, u cvetu uginule, polu-razvijene, u klici ugušene tvorevine ljudske istorije. To je metoda shvatanja osećanjem, a ne raščlanjavanja. »N ajviše do čega čovek može dospeti jestc divljenje; i kada ga prafenomen zadivi, neka bude zadovoljan; više mu se ne može dati, a dalje iza toga on ne treba ni da traži: tu je granica«. Prafenomen je ono u čemu se čisto predočava ideja postajanja. Gete je jasno video ideju pra-biljke u liku svake pojedinačne, slučajno nastale, ili uopšte moguće, biljke pred svojim duhovnim okom. Pošao je u svom ispitivanju međuvilične kosti (os intermaxillare) od prafenomena. tipa kičmenjaka; u drugoj jed n oj oblasti pošao je od geološke slojevitosti, od lista kao praoblika svih biljnih 1 Nije to metoda zoološkog »pragmatizma« darvinista u njihovu lovu za uzročnim vezama, metoda kOja raščlanjuje, već Geteova, koja sagleda i pregleda.
1
PENGLER
Propast Zapaa
orgaiia, od metamorfoze biljaka kao praslike svega organskoga postajanja. »Isti zakon moći će se primeniti na sve ostalo živo«, pisao je on iz Napulja Herderu, lcada mu je saopštio svoje otkriće. To je bio pogled na stvari koji bi .razumeo jedan Lajbnic; vek Darvinov bio mu je beskrajno udaljen. Ali ne postoji još uopšte posmatranje istorije koje bi bilo potpuno slobodno od metoda darvinizma, tj. od sistematske prirodne nauke koja počiva na načelu uzročnosti. A nikada nije bilo ni govora o strogoj i jasnoj fiziognomici, potpuno svesnoj svojih sredstava i granica, čije bi se metode tek imale iznaći. Tu je veliki zadatak 20 veka: da brižljivo otkrije unutarnju građu onih organskih jedinica kroz koje se i na kojim a se vrši istorija sveta, da izluči ono što je morfološki nužno i bitno od onoga što je slučajno, da pojm i izraz događaja i da pronađe onaj jezik koji je u njegovoj osnovi.
7 Nepregledna masa 'ljudskih bića, reka bez obala, koja izbija iz mračne prošlosti, gde naše vremensko osećanje gubi svoju delatnost uređivanja i gde nemirna mašta — ili strah — dočarava u nama sliku geoloških zem ljinih perioda, da bi iza nje skrila nikada rešljivu zagonetku — reka koja se gubi u isto tako tamnu i vanvremensku budućnost — to je potka faustovske slike svetske istorije. Monotoni talasni udar bezbrojnih naraštaja pokreće prostranu površinu. Šire se sjajne brazde — prolazne svetlosti dolaze i igraju preko nje i mute jasno ogledalo, menjaju. se, blesnLi i iščezavaju. Nazvali smo ih rodovima, plemenima, narodima, rasama. Oni sakupljaju niz naraštaja u ograničeni krug istoriske površine. Kada se. stvaralačka oblikovna snaga u njima ugasi (a ta snaga je vrlo različit'a i predodređuje vrlo različito trajanje i plastičnost ovih pojava), gase se i fiziognomičke, jezičke, duhovne oznake, pa se pojava rastopi ponovo u haosu naraštaja. Arijevci, Mongo'li, Germani, Kelti, Parćani, Franci, Kartaginci( Berberi, Bantu, imena su za potpuno raznovrsne tvorevine toga reda. — A nad ovom površinom povlače velike kulture svoje veličanstvene talasne krugove. Iznenada izrone, šire se u divotnim
158
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
Iinijama, izravnaju se, iščeznu, pa opet počiva mirno vodeno ogledalo usamljeno i u snu. Jedna kultura rađa se LI trenutku lcada se jedna velika dLiša budi iz pra-duševnog stanja večno-detinjskog Ijudstva: odvaja se lik iz bezličnoga, ograničeno i prolazno iz bezgraničnog i stalno mirnoga. Cveta na tlu tačno ograničenog zemljišta, zak oje je vezana kao biljka. Jedna kultura umire kada je ta duša ostvarila pumi SLimu svojih mogućnosti LI oblikLi naroda, jezika, verskih učenja, Limetnosti, država, nauka, i potom se ponovo vraća u praduševnost. A njeno živo bivstvovanje, onaj niz velikih epoha koje obeležavaju u strogom obrisu progresivno Lisavršavanje, jeste duboko prisna, strasna, borba za potvrdu ideje protiv sila haosa spoIja, protiv nesvesnog iznutra, LI koje su se te sile srdito povLikle. Ne bori se samo umetnik protiv otpora m aterije i protiv uništenja ideje u sebi. Svaka kultura je u dLiboko simboličkom i skoro mističkom odnosu prema m ateriji i prostoru, kroz koje i u kojim a hoće da se ostvari. Postigne li se svrha, ispuni li ideja puno obilje mogućnosti i ostvari ih prema spoljašnjosti, iznenada se kLiltura ukoči, izumire, krv jo j otiče, snage zamru — ona postaje civilizacja. To je ono što mi osećamo i razuinem'o pod rečima egipticizam, bizantinizam, mandarinstvo. I tako ona može, kao gnjilo džinovsko drvo u prašumi, još stolećima i tisućlećima pružati u vis suve grane. Vidim o to na Kini, na Indiji i na svetu islama. Tako se izdizala antička civilizacija carslcog vremena džinovski u prividnoj mladalačkoj snazi i obilju i oduzimala mladoj arabljanskoj kLilturi Istoka vazduh i svetlost. To je smisao svih propađanja u istoriji umitrašnjeg i spoljašnjeg završavanja, kraja koji pretstoji. svakoj živoj kulturi. A od tih propadanja pred nama stoji najjasnije u obrisu svom »propast antike«. A najranije znake sopstvenog nam događanja, potpuno podudarnog sa antičkim po toku i trajanju, događanja koje pripada prvim stolećima tisućleća koje nailazi, »propast Zapada«, danas već jasno osećamo LI nama L oko nas1. 1 Nije to katastrofa seobe naroda, ko.ja je, kao i katastrofa uništenja Maja-kulture od strane Spanaca, slučaj bez svake dublje nuznosti, nego je to unutrašnje razgrađivartje koje počin.je od Hadriana i, tome odgovarajući, ono u Kini pod istočnom Han-dinastijom (25—220).
19
ŠPENGLER
Propas Zapaa
Svaka kultura prolazi kroz životna doba pojedinog čoveka. Svaka ima svoje detinjstvo, svoje mladićstvo, svoju muževnost i svoju starost. Jedna mlada, zastrašena, puna slutnji duša otkriva se u rano ju tro romantike i gotike. Ona ispunjuje faustovsko zemljište, od Provanse trubadura do hildeshajmske katedrale episkopa Bernvardsa. Tu ćarlija proletnji vetrić. »Vidi se u delima staro-nemačkog građevinarstva (kaže Gete) cvetanje jednog izvanrednog stanja. Pred koga naiđe neposredno takvo jedno cvetanje, taj se samo može zadiviti; a ko zagleda u tajni unutarnji život biljke, u kretanje snaga, i u to kako se cvetanje postepeno razvija, taj gleda stvar sasvim drugim očima, taj zna šta vidi«. Dctinjstvo zbori takođe, i sličnim glasovima, i iz rane homerovske dorike, iz starohrišćanske, tj. rano-arabljanske umetnosti, i iz dela Staroga carstva u Egiptu, koje počinje 4 dinastijom. Bori se tu mitska svesnost sveta protiv tamnog i demonskog u sebi i u prirodi, kao protiv greha, da bi polagano sazrela u čisti, svetlosni, izraz najzad dobivenog i shvaćenog bića. Ukoliko se jedna kultura više bliži podnevnoj visini svoga bića, utoliko muževniji, oporiji, savladaniji, više zasićen, biva njen najzad osigurani jezik oblika; utoliko je sigurnija u osećanju svoje snage; utoliko su njeni potezi jasniji. U ranome vremenu sve je bilo još tupo, zbunjeno, u traženju, ispunjeno istovremeno i strahom i detinjskom čežnjom. Neka se posmatra ornamentika romansko-gotičkih crkvcnih portala u Saksonskoj i u Južnoj Francuskoj. Neka se pomisli na vaze dipilon-stila i na starohrišćanske katakombe. $ada, u punoj svesnosti zrele oblikovne snage, kakva se pokazuje u doba početka Srednjeg carstva, Pazistratida, Justinijana I, Protivreformacije, pojavlju je se svaka pojedinost izraza kao birana, stroga, odmerena, čudesno laka i sama po sebi razumljiva. Svuda se tu nalaze momenti svetlog savršenstva, momenti u kojima postadoše glava Amenemhcta III (hiksoska sfinga iz Tanisa), svod Svete Sofije, Ticijanove slike. Još kasnije: nežni, gotovo lom ljivi, kao bolna sladost poslednjih oktobarskih dana: knidiska Afrodita, dvorane sa Korama u Erehtejonu, arabeske na saracenskim potkovičastim lukovima, »Zw inger« u Drezdi, Vato i Mocart. Najzad, u starosti civilizacije koja nailazi gasi se plamen duše. Snaga koja opada još jednom pokušava smelo, sa pola uspeha — u klasicizmu koji je poznat
160
PROPAST
ZAPADA Prolem istorije sveta
svakoj kulturi u gašenju — veliko stvaranje; duša se seća još jednom — u romantici — bolno se seća svoga đetinjstva. Najzad gubi, umorna, m rzovoljna i hladna, volju za bićem i čezne — kao u rimsko carsko doba — za povratkom iz hiljadugodišnje svetlosti opet u tamu praduševne mistike, u majčino krilo, u grob. To je draž »druge religioznosti« kojom su tada delovali na kasno-antičke Ijude kultovi Mitre, Izide i Sunca, isti oni kultovi što ih je jedna duša koja se tek rađala na Istoku stvorila, kao najranije, sanjalačke, strašljive izraze svoga usamljenog bića u ovom svetu i ispunila ih jednom novom prisnošću.
8 Govori-.se o hahitusu jedne biljke i misli se time na onaj način. spoljašnje pojave koji je samo njoj svojstven, na karakter, hod i trajanje njene pojave u svetlosnom svetu naših očiju kojim se svaka biljka razlikuje, u svakom svom delu i na svakom stupnju svoga bića, od primeralca svih drugih rodova. Primenjujem ovaj, za fiziognomiku važan, pojam na velike organizme istorije, te govorim o habitusu indiske, egipatske, antičke kulture, istorije ili duhovnosti. Jedno neodređeno osećanje o tome uvek je bilo u osnovi pojma o stilu, pa se samo radi o tome da se on sada objasni i produbi, kada se govori o religioznom, naučnjačkom, političkom, socijalnom, pr'ivrednom stilu jedne kulture, uopšte o stilu jeđne đuše. Ovaj habitus bića u prostoru, koji se kod pojedinog čoveka proteže na delatnost i na m išljcnje, na stav i na nameru, obuhvata u biću čitavih kultura celokupni životni izraz višeg reda, na pr.: izbor izvesnih rodova umetničkih (okrugla plastika i fresko u Helena, a kontrapunkt i slikarstvo uljem na Zapadu); odlučno odbijanje drugih nekih umetničkih rodova (Arabljani protiv plastike); naklonost ezoterici (Indija), popularnosti (antika), pismu (Kina, Zapad), govorništvu (antika) — kao oblicima duhovnog saopštavanja; obuhvata tip njihove nošnje, državne uprave, saobraćajnih sredstava, međusobnog ophođenja. Sve velike ličnosti antike čine grupu za sebe, čiji se duševni habitus strogo razlikuje od habitusa svih velikih ljudi arabljanske ili zapadnjačke grupe. Neka se uporedi Gete ili Rafael sa antičkim čo-
1
ŠPENGLER
Propast Zapaa
vekom, pa se odmah svrstavaju u jeclnu porodicu: Heraklit, Sofokle, Platon, Alkibiad, Temistokle, Horacije, Tiberije. Svaki antički svetski grad, od Sirakuze Hieronove do carskog Rima, kao otelovljenje i simbol jednog i istog životnog osećanja, duboko se razlikuje od grupe indiskih, arabljanskih, zapadnjačkih svetskih gradova — po planu, siici ulica, jeziku privatne i jav.ne arhitekture, tipu javnih trgova, ulica, dvorišta, fasada; po boji, vici, metežu, po duhu svojih noći. U osvojenoj Granadi dugo se osećala duša arabljanskih gradova, Bagdada i Kajrosa; dok u Madridu Filipa II mogu da se nađu već sve fiziognomičke oznake modernih gradskih slika Londona i Pariza. U svakoj različnosti ove vrste leži visoka simbolika; pomislimo na zapadnjačku naklonost za pravoiiniske perspektive i spletove ulica, lcao što su moćni prosek Jelisejskih polja od Luvra, iii trg pred Petrovom crkvom — i na njima suprotnu pojavu: gotovo namernu zapletenost i uskost u Via Sacra, rimski forum, Akropolj sa njegovim nesimetričnim i neperspektivističkim redom delova. I gradnja gradova ponavlja, po tamnom nekom nagonu kao u gotici ili svesno kao od vremena Aleksandra i Napoleona, ovde načelo lajbnicovske matematike beskrajnog prostora, a tamo načelo euklidovskih pojedinačnih tela. Ali habitusu -jedne grupe organizama pripada i određeno trajanje zivota i određeni tempo razvijanja. Ovi pojm ovi ne smeju nedostajati u nauci o strukturi istorije. Takt antičkog bića bio je drugi nego onaj egipatskog ili arabljanskog. Može se govoriti o »anđante« helensko-rimskog duha i o »allegro con brio« faustovskog. Sa pojmom životnog trajanja čoveka, leptira, hrasta, travke, vezuje se, sasvjm nezavisno od svih slučajnosti pojedinačne sudbine, jedna određena vrednost. Deset godina u životu svih ljudi pretstavljaju približno otsek jednakog značenja. Metamorfoza insekata vezana je, u pojedinim slučajevima, za tačno unapred poznat broj dana. Rim ljani su vezivali sa svojim pojmovima pueritia (detinjstvo), ađolescentia (dečaštvo), iuventus (mladićstvo), mrilitas (muževnost), senectus (staraštvo), jednu sasvim matematički tačnu pretstavu. B iologija budućnosti načiniće, bez sumnje, ishodnom tačkom jednog sasvim novog pačina postavljanja problema pređođređeno životno trajanje vrsta i rodova —
162
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
nasuprot darvinizmu a isključivši načelno uzročriu svrhovitost. Trajan je jedne generacije — svejedno kakvih bića — jeste činjenica gotov mističkog značaja. Ovi odnosi važe sad, na jedan do sada nenaslućeni način, i za sve visoke kulture. Svaka kultura, svako rano đoba, uspon ipropađanje, svaki ođ njenih unutamje nuznih stepena i periođa, ima ođređeno, uvek isto, trajanje, koje se vraća uvek snagom jeđnog simbola. U ovoj knjizi moramo se odreći toga da otvorimo ovaj svet najtajanstvenijih veza i sklopova; ali će nam činjenice, koj'e će neprestano u sledećem svetleti, odavati. čega sve tu ima skrivenog. Šta znači pedesetogodišnja perioda u ritmu političkog, duhovnog, umetničkog postajanja, perioda koja pada u oči u svima kulturama1? A šta znače tristagodišnje periode baroka, jonikeA velikih matematika, antičke plastike, mozaika, kontrapunkta, galilejevske mehanike? Šta znači iđealno životno trajanje jednog tisućleća za svaku kulturu upoređeno sa životom pojedinca, čiji »vek traje 70 godina« ? * Kao što lišće, cvetovi, grane, plodovi svojim oblikom, nošnjom, držanjem izražavaju biće biljke, tako to čine religiozne, naučnjačke, političke, privredne tvorevine u biću jedne kulture. Ono što je otprilike za Geteovu individualnost bio niz raznovrsnih ispoljavanja: Faust, Nauka o bojama, Reinecke Fuchs, Taso, Verter, Put ultaliju, Ljubav prema Friđerici, Zapađno-istoćni đivan i Rimske elegije, to znače za individualnost antilce persiski ratovi, antička tragedija, polis, dionizijstvo i tiranija, jonski stub, Euklidova geometrija, rimska legija, gladiatorske borbe i »panem et circenses« carskoga vremena. U tome smislu svako, ma koje, značajno pojedinač biće ponavlja, sa najdubljom nužnošću, sve faze kulture kojoj pripada. U svakome od nas budi se unutrašnji život — u onom odlučnom trenutku kad sazna1 Upozorujem ovde samo na otstojanje tri punska rata i na niz (koji se ima takođe shvatiti čisto ritmički) .španskcg rata oko nasleđa, ratova Fridriha Velikog, Napoleona, Bizmarka i na svetski rat. Sa tim je u vezi duševni odnos dede prema unuku. Odatle potiče uverenje primilivnih naroda da se duša dede vraća u unuka. Tome se pripisuje i opšti običaj da se unuku daje ime dede koje svojom mističnom snagom dušu dede opet vezuje za telesni svet.
1
PENGLER
Propast Zapaa
mo da imamo svoje »ja « — tamo i onako kako se nekada budila duša čitave kulture. Svalci od nas, ljudi Zapada, proživlju je kao dete svoju ,gotiku, svoje katedrale, svoje viteške zamke i skaske o junacima, ono »Dieu le veut« krstaških ratova, i duševnu patnju mladoga Parcifala, u budnim snovima i detinjskim igrama. Svaki mfadi Grk imao je svoje homerslco doba i svoj Maraton. U Geteovu Verteru, slici jednoga obrta mladosti, koju zna svaki faustovski, a ne poznaje je nijedan antički čovek, pojavlju je se ponovo rano doba Petrarke i trubadurske poezije. Kada je Gete stvarao Pra-Fausta, bio j'e Parcifal. Kada je završio prvi deo, bio je Hamlet. Tek sa drugim delom postao je svetski čovek 19 veka, koji je razumeo Bajrona. Čak i staraštvo, ona čudljiva i neplodna stoleča najkasnijeg helenizma, »drugo detinjstvo« umorne i blazirane inteligcncije, može se studirati na mnogom velikom starcu antike. Ima u Bahama Euripidovim mnogo štošta od životnog osećanja, a u Platonovom Timeju od religioznog sinkretizma carskoga vremena. A Geteov drugi Faušt, Vagnerov Parcifal, unapred nam odaju kakav će oblik dobiti naša duševnost u najbližim, posleđnjim stvaralačkufi, stolećima. Kao homologiju organa označava biologija njihovu morfološki podjednaku vrednost, u suprotnosti prema analogiji koja se odnosi na jednaku vrednost njihove funkcije. Gete je koncipovao taj značajni i po posledicama plodni pojam,, i sledujući njemu otkrio kod čoveka os intermaxillare; njemu Owen daje stro->go naučni vid. I taj pojam uvodim u istorisku metodu. Zna se da svakom delu ljudske lubanje u svakog kičmenjaka, sve do riba, tačno odgovara drugi jedan deo; da su grudne peraje riba, s jedne strane, i noge, krila, ruke suvozemnih kičmenjaka, s druge strane, homologi organi, iako su izgubili i najm anji izgled sličnosti. Homologi su: pluća suvozemaca i mehur riba. A analogi su — u odnosu na upotrebu — pluća i škrge1. Tu se ispoljava jedna morfološka obdarenost, 1 Nije suvišno ovde dodati da su ovi čisti fenomeni žive prirode daleko od svega kauzalnoga, i da je materijalizam inorao pokvariti njihovu sliku tek unošenjem svrhovitih uzroka, da bi održao jedan sistem za svakodnevni razum. Gete potpuno isključuje načelo uzročnosti — on koji je iz darvinizma predosetio samo onoliko koliko će od njega i ostati za jedno 50 godina. Karakteristično je
164
PROPAST
ZAPADA Prolem istorije sveta
produbljena i strogim školovanjem pogleda stečena, koja je potpuno strana današnjem istoriskom ispitivanju, sa njegovim površnim upoređenjima Hrista i Bude, Cezara i Valenštajna, Arhimeda i Galileja, nemač kih i helenskih državica. Pokazaće se u toku ove knjige sve jasnije kakve se ogromne perspektive otvaraju istoriskom gledanju, čim se razume i izobrazi ona stroga metoda i u istoriskom posmatranju. Homologe tvorevine su, da samo neke od njih imenujemo, antička plastika i zapadnjačka instrumentalna muzika, piramide 4 dinastije i gotičke katedrale, indiski budizam i rimski stoicizam (budizam i hrišćanstvo čak nisu ni analogi), vreme »borećih se država« u Kini, Hiksa i punskih ratova, vreme Perikla i vreme Omaijada; epohe Rigvede, Plotina i Dantea. Homloogi su dionizska struja i Renesans, a analogi su ta struja i reformacija. Za nas — • to je Niče tačno osetio — »Vagner rezimuje savremenost«.. Sleđstveno, mora za antičku modernost postojati nešto odgovarajuće: to je pergamenska umetnost. (Tablice koje smo naveli u početku daju prethodni pojam o plodnosti ovoga aspekta.) Iz hom ologije istoriskih pojava sleduje odmah jedan potpuno nov pojam. Ja nazivam dstovremenim« dve istoriske činjenice koje, svaka u svojoj kulturi, nastupaju u tačno istom — relativnom — položaju, pa i imaju odgovarajuće značenje. Bilo je pokazano kako teče u punoj podudarnosti razvoj antičke i zapadnjačke matematike. Tli bi se mogli označiti kao istovremeni Pitagora i Dekart, Arhitas i Laplas, Arhimed i Gaus. Istovremeno se vrši postajanje jonike i baroka. Polignot i Rembrant, Poliklet i Bah su savremenici. Istovremeno se ja vlja ju u svima kulturama: reformacija, puritanizam, a pre svega obrt u civilizaciju. U antici ova epoha nosi imena Filipa i Aleksandra, na Zapadu nastupa istovremeni događaj u obliku Revolucije. i Napoleona. Istovremeno se grade Aleksandrija, Bagdad i Vašington; istovremeno se pojavljuju Aantički kovani novac i naše dvostruko knjigovodstvo, prva tiranija i fronda, August i Šihoangti, Hanibal i Svetski rat. po stvami život, koji je bez uzroka i svrhe, da darvinisti nisu u tom životu ni primetili nedostajan.je tog načela. Po.jam prafenomena ne dozvoljava nikakve uzrocne pretpoštavke, sem ako se on prvo na mehanistički način rđavo ne shvati.
1
ŠPENGLER
Propast Zapada
Nadam se da ću dokazati ove stvari: da bezizuzetno sve velike tvorevine i oblici religije, umetrtosti, politike, društva, privrede, nauke u svima kulturama nastaju istovremeno i isto tako se završavaju i nestaju; • da unutrašnjoj strukturi jedne potpuno odgovara struktura svih ostalih; da nema nijedne pojave od dubokog fiziognomičkog značaja u istoriskpj slici jedne kulture koja ne bi mogla da se nađe i u ostalima, i to u obliku koji je strogo obeležen i na sasvim određenom mestu. Svakako je potrebno, da bi se hom ologija dveju činjenica shvatila, sasvim drugo udubljivanje i sasvim druga nezavisnost od .privida onog što je na prednjem planu, no što su to do: sada obično imali istoričari. Oni. ne bi ni u snu sanjati mogli da protestantizam ima svoju odgovarajuću sliku u dioniziskom pokretu i da engieski puritanizam Zapada odgovara islamu u arabljanskom svetu. , Iz takvog gledanja proizilazi jedna mogućnost ko. ja daleko prevazilazi ambiciju svega dosadanjeg istoriskog istraživanjaA je r se ovo, u suštini, ograničavalo na to da uredi prošlost ukoliko se ona poznavala, i to po jed n oj jednovrsnoj shemi. Ta mogućnost jeste: da se prevaziđe sadašnjost kao granica istraživanja i da se predodređuju još neprotekle faze zapadnjačke istorije po unutarnjerrt obliku, trajanju, tempu, smislu, rezultatu; kao i da se davno propale i nepoznate epohe, pa i čitave kulture prošlosti, rekonstruišu pomoću morfoloških veza. (To je postupak ne bez sličnosti sa postupkom paleontologije, koja je danas u stanju da iz jednog jedinog pronađenog fragmenta lubanje načini opsežne i sigurne podatke o kosturu i o pripadnosti toga komada jednoj određenoj vrsti.) Pretpostavivši fiziognomički takt, potpuno je moguće da se ponovo nađu organske osnovne crte istoriske slike čitavih stoleća iz rasturenih pojedinosti ornamentike, građevinarstva, p'isma, iz pojedinih podataka političke, privredne, religiozne prirode; iz elemenata umetničkog oblilcovnog jezika, recimo, d& se iščita istovremeni oblik države; a iz matematičkih oblika karalcter odgovarajućih privrednih. Pravi geteovski postupak, koji se svodi na Geteovu misao o prafenomenu, postupak koji je u ograničenom opsegu uobičajen u uporednoj nauci o životinjama i biljkama, a koji se u nenaslućenom stepenu može proširiti na celokupnu oblast istorije.
166
DRUGI DEO
MISAO O SUDBINI I NAČBLO UZROČNOSTI
9
'
-
Ovaj tok misli otvara najzad izgled na suprotnost koja čini ključ za jedan od najstarijih i najm oćnijih problema čovečanstva, problem koji postaje pristupačan tek pomoću tog tolca misli i, ukoliko ta reč uopšte ima smisla, rešljiv: suprotnost iđeje o sudbini i. načela uzročnosti, suprotnost koja kao takva nikad do sada nije bila saznana u svojoj dubokoj stvaralačkoj nužnosti. Ko je uopšte razume do koje mere se duša može označiti kao ideja jednog biča, taj će naslutiti koliko je n joj srodna izvesnost sudbine i koliko se mora osetiti kao upravljen, kao neminovan u svakom potćzu, kao sudbinski, i zivot sam, koji sam ja nazvao oblikom u kome se vrši ostvarivanje mogućeg. Oseća ga kao takav tupo i strašljivo pračovek, a jasno, u okviru jednog gledišta na svet, čovek visokih kultura. To gledište na svet ovog poslednjeg saopštljivo je, svakako, ne dokazima i pojmovima, nego samo posredstvom umetnosti i religije. Svaki viši jezik ima izvestan broj reči koje su kao obavijene dubokim tajanstvom: sudba, sudbina, slučaj, snalaženje. pred višim, pozvanje. Nijedna nauka, nijedna hipoteza? ne može nikada dodirnuti ono što se oseća kada se utone u zvuk i smisao ovih reči. To su simboli, a ne pojmovi. I tu je težište one slike sveta koju sam nazvao svet kao istorija za razliku od sveta kao prirode. Ideja o sudbini traži životno, ne naučno iskustvo, snagu sagledahja, ne sračunavanje. dubinu, ne duh. Postoji organska logika svega bića,
167
ŠPENGLER
Propast Zapaa
instinktivna i pouzdana, nasuprot logici anorganskoga, razumevanja, onog što se razumelo. Postoji logika pravca, nasuprot logici prostornosti. Nijedan sistematičar, ni Aristotel, ni 'Kant, nije znao šta sa tom i takvom logikom da otpočne. Umeju oni da govore o sudu, čulnom zapažanju, pažnji, sećanju; ali ćute o onome što leži u rečima: nada, sreća, očajanjeA pokajanje, predanost sudbi, prkos. Ko tu, u životnome, traži razlogc i posledice; ko tu veruje da duboko unutrašnja izvesnost o smislu života znači isto što i fatalizam i predestinacija: taj ne zna o čemu je reč, taj je već pomešao doživljaj sa saznanim i saznatljivim. Uzročnost je razumsko, zalconsko, izrecivo, oznaka našeg celokupnog razumskog budnog bića. Sudbina je rcč za jednu unutrašnju izvesnost koja se ne da opisati. Suština uzročnoga može da se objasni fizikalnim sistemom ili sistemom teorije saznanja, brojevima, pojmovnom analizom. A u ideji sudbine učestvuje se samo kao umetnik, portretom, tragedijom, muzikom. Ono prvo zahteva razlikovanje, dakle razaranje, ovo drugo je od početka do kraja stvaranje. U tome leži odnos sudbine prema životu, odnos uzročnosti prema smrti. U ideji o sudbini otkriva se svetska čežnja jednc duše, njena želja za svetlošću, penjanjem ; završavanjem i ostvarivanjem svog određenja. N ijednom čoveku nije ona strana. Nju gubi iz vida tek kasniji, iskorenjeni, čovek velikih gradova sa svojim smislom za činjenice i sa svojom moći mehanizatorskog m išljenja koje je nadvladalo prvobitno sagiedanje. Sve dok se u jednom dubokom času ne pojavi. pred njim strahovito jasna misao o sudbini, koja mrvi uzročnost svetslcc površine! Jer svet kao sistem kauzalnih veza jeste kasni, retki i samo energičnom intelektu visokih kultura sigurni, u ncku ruku veštački posed. Uzročnost se poklapa sa pojmom zakona. Postoje samo kauzalni zakoni. Ali, kao što — kako je Kant utvrdio — u kauzalnom leži nužnost mišljenja buđnog bića, osnovni ohlik njegovog ođnosa prema svetu stvari, tako označavaju reči »sudbina«, »pokornost«, »određenja« neizbežnu nužnost života. Prava istorija ima i nosi sudbinu, ali je slobodna od zakona. Budućnost se može naslućivati — postoji pogled koji duboko prodire u njene tajne — ali se ona ne izračunava. Fiziognomički takt, kojim se iščitava iz jednog lica čitav jedan život, iz
168
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
slike jedne epohe propast čitavih naroda, i to ne-voljno i bez »sistema«, taj takt je beskrajno udaljen od svih »uzroka« i »posledica«. Ko vid ljivi svet svojih očiju, shvata ne fiziognomički nego sistematski, ko taj svet duhovno usvaja pomoću kauzalnog iskustva, taj će, najzad, nužno poverovati da može razumeti ,sve ono što je živo iz perspektive uzroka i posledice, bez unutrašnje upravljenosti, bez tajne. Ali za onoga koji kao Gete, kao golovo svaki čovek u vrlo mnogim trenucima svoga budnoga bića, dopušta da okolni svet ulazi saAmo u njegova čula i prima skupnost toga utiska; koji ono što je postalo oseća kao postajanje, podiže masku kauzaliteta sa lica sveta, ništa ne razm išljajući — za toga vreme odjednom nije više zagonetka, nije pojam, nije »oblik«, nije dimenzija, već nešto prisno izvesno, sudbina sama. Njena upravljenost, njena neobrtljivost, njena životnost, pojavlju je se kao smisao istoriskog svetskog aspekta. Suđbina i uzročnost ođnose se kao vreme i prostor. Sudbina ili kauzalitet vladaju u oba moguća oblikovanja sveta, u svetu kao istoriji i svetu kao prirodi, u fiziognomiji svega postajanja i u_sistemu svega što je postalo. Među njima je razlika između osećanja života i načina saznanja. Svako od njih je polazna tačka jednog završenog, u sebi zatvorenog sveta, ali ne jeđinog sveta. * Ali, u osnovi onoga što je postalo jeste postajanje, u osnovi saznanja uzroka i posledice jeste unutrašnje i izvesno osećanje sudbine. Uzročnost je, ako se sme tako izraziti, sudbina koja je postala, razorganizovana, ukočena u oblicima razuma. Sama sudbina (mimo kojc su ćutke prošli svi graditelji razumskih sistema o svetu kao Kant, je r se nisu mogli ni dotaći života svojim od života udaljenim pojmovima) stoji sa one strane i van svake prirode koja se pojmovno shvata. Ali kao ono što je početno, ona tek mrtvome i krutome principu uzroka i posledice daje (istorisko-živu) mogućnost da se u okviru visoko razvijenih kultura pojavi u obliku i u shvatanju tiranskoga mišljenja. Biće antičke duše jeste uslov za postajanje. Demokritove inetode, a bićc faustovske za metodu Njutnovu. Lako ji- zamisliti da su obe kulture ostale bez jedne nauke
19
PENGLER
Propast Zapaa
o prirodi u svom sopstvenom stilu; ali se ne mogu zamisliti oba sistema bez osnovice U samih kullurama. Ovde opet saznajemo u kom smislu postajanje i postalo, pravac i prostiranje, jedno drugo uključuju i podređuju, već prema tome da li smo mi »u slici« istorije ili prirode. Ako je »istorija « onaj način shvatanja sveta koji ono što je postalo podređuje postajanju, to bi onda isto to morao biti slučaj i sa rezultatima istraživanja prirode. I odista, za pogled istoričara postoji sa mo jedna istorija jizike. Bila je to sudbina što se baš tako i tada desilo otkriće kiseonika, NeptunaA gravitacije, spektralne analize. Bila je to sudbine što su teorija flogistona, talasna teorija svetlosti, kinetička teorija gasova, uopšte postale, kaO tumaČenje izvesnih nalaza, naime kao najličnije uverenje pojedinačnih duhova, iako su isto tako mogle nastati i druge teorije, »tačne« ili »lažne«. A to što je jedan nazor nestao, a drugi nazor uputio celu sliku sveta fizike izvesnim pravcem v— to je opet bila sudbina i rezultat utiska jedne jake ličnosti. Čak i rođeni fizičar govori o sudbini jednoga problema i o istoriji jednoga otkrića. Obrnuto: ako je »priroda« shvatanje koje želi da, razumski, postajanje utelovi u ono što je postalo, tj. živi pravac u ukočenu prostornost, onda bi istorija smela, u najboljem slučaju, da se pojavi u jednom poglavlju teorije saznanja. I odista, tako bi Kant nju i shvatio, da je nije, što je još karakterističnije, u svom sistemu saznanja potpuno zaboravio. Za njega, kao i za svakog rođenog sistematičara, priroda je bila svet; govoreći o vremenu, a ne opažajući njegov pravac i neobrtljivost, otkrio je da je govorio o prirodi i ne sluteći o mogućnosti drugog jednog sveta, istoriskog, koji je za njega, možda, stvarno bio nemoguć. Ali uzročnost nema ničeg z.cijeđničkog sa vremenom. To danas deluje kao paradoks, za svet kantovaca, koji nisu ni svesni toga da su kantovci. Međutim, u svakoj formuli zapadnjačke fizike može se suštinski razlikovati »kako« ocl »kad« i »koliko«. Kauzalna veza ograničava se, čim se prodre u dubinu, strogo na to đa se nešto dešava a ne kađa se dešava. »Posledica« mora biti stavljeiia nužnim načinom sa »uzrokom«. Njihovo otstojanje pripada drugom poretku. Ono leži u razumevanju samome, lcao životnome potezu, a ne u onome što se razumelo. U suštini prostornoga leži
.170
PROPAST
ZAPADA Problem istorije svta
savlađivanje upravljenosti. Prostor protivreči vremeiiu, iako vreme prethođi prostoru kao ono što je đubIje i lezi mu u osnovi. Isti taj prioritet zahteva za sebe i sudbina. Mi imamo najpre ideju o sudbini, pa smo tek onda — iz protivrečnosti prema njoj, protiv rečnosti koja se rodila iz straha, kao pokušaj budnog bića da odagna, da savlada neizbeživi kraj, neizbeživu smrt iz sveta čula — došli do principa uzročnosti, kojim životno osećanje pokušava da se ođbrani od sudbine, osnivajući, njoj uprkos/ jeđan đrugi svet. Šireći nad čulnom površinom sveta utvaru uzroka i posledice, strah je izmaštao uverljivu sliku bezvremenskog lrajanja, bivstvovanje koje se zaodeva jednim patosom čistoga mišljenja. Ta težnja leži u osećanju koje jc poznato svima zrelim- kulturama. Zncmje je moč. IVIisli se na moć nad sudbinom. Apstraktni naučnik, ispitivač prirocle, mislilac u sistemima, čija se sva duliovna egzistencija osniva na načelu uzročnosti, jeste kasna pojava nesvesne mržnje prema silama sudbine, nepojmljivoga. »Čist um« odriče sve mogućnosti izvan scbe sama. Tu strogo m išljenje vodi večni spor protiv vclike umetnosti. Ono se buni protiv sudbe, a ova druga jo j se predaje. Čovek kao Kant uvek će se ošećati nadmoćnim nad Betovenom, ali neće sprečiti Betovena da kritiku čistoga uma odbije kao jedan oskudni način posmatranja sveta. Nesporazum teleologije, tog besmisla nad svim besmislima u čistoj nauci, ne znači ništa drugo do pokušaj da zivu sadržinu svakog prirodnog saznanja, a sa njome i sam život, sebi asimiluje, mehanističkim načelom obrnute uzročnosti (jer saznavanju pripada i onaj koji saznaje; pa ako je sađržina tog m išljenja »priroda«, onda je čin toga mišIjenja istorija). Teleologija je karikatura ideje o sudbini. Ono što Dante oseća kao opređeljenje naučnik pretvara u svrhu života. To je prava i najdublja težn ja darvinizma, velikogradskog intelektualnog shvatanja sveta u najapstraktnijoj od svih civilizacija, kao i težnja m aterijalističkog shvatanja istorije, čije je porcklp istog korena, i koje takođe ubija sve organsko i sudbinsko. Zato je morfološki element uzročnoga jedan princip, a morfološki element sudbine jedna iđeja — koja se ne da »saznati«, opisati, definisati, nego samo osetiti i unutarnje doživeti — koju Čovek ili nikada neće shvatiti ili o kojoj će biti u potpunoj izvesnosti, kao što je rani čovek, a među kasnim ljudima
171
ŠPENGLER
Propast Zapaa
samo odista značajni pojedinci: čovek vere, čovek koji voli, umetnik, pesnik. I tako se sudbina pojavlju je kao pravi način bitisanja prajenomena, u kome se pred onim koji sagleda širi neposredno živa ideja postajanja. Tako ideja o sudbini vlada celokupnom istoriskom slikom sveta, dok svaki kauzalitet — koji je način bitisanja pređmeta i koji formira osećajni svet u jasno različite i ograničene stvari, osobine, ođnose — kao oblik kojim razumevamo svet prirodc (alter ego osećajnog sveta), vlada tim svetom prirode i prožima ga. A pitanje o domašaju u kome važe kauzalne veze u jed n oj slici prirode ili, što je isto, pitanje o sudbinama te slike prirode, biće još mnogo teže kada budemo uvideli da za prvobitnog čoveka i dete još i ne postoji savršeni uzročno uređeni okolni svet; da mi kasni ljudi, čije je budno biće pod pritiskom premoćnoga, jezikom izoštrenoga, m išljenja, čak i u trenucima najnapetije pažnje (jedinima u kojima smo odista, strogo fizikalno, »u slici«) u najboljem slučaju možemo samo tvrđiti da se taj uzročni poredak sadrži u stvarnosti koja nas okružuje i onda kad nismo u tim trenucima. Mi primamo u budnome stanju tu stvarnost; »živo ruho božanstva«, fiziognomički, bezvoljno, i na osnovu iskustva koje duboko doseže do izvora životnih. Sistematski potezi su izraz razumevanja koje se odvojilo od osećajnosti, i tim potezima mi podvrgavamo pretstavnu sliku svih vremena i ljudi trenutnoj slici prirode koju smo mi sami uredili. A vrsta ovoga poretka, koji ima istoriju kojom mi ne možemo ni najmanje upravljati, nije posledica jednog uzroka nego je sudbina.
10 Tek iz praosećanja čežnje i njegovog jasnog pretstavljanja u ideji sudbine postaje pristupačnim sada i problem vremena, čija će sadržina, ukoliko dodiruje temu ove knjige, ukratko biti opisana. Rečju »vreme« uvek se izaziva nešto u najvećoj meri lično, nešto što je u početku uvek bilo označeno kao sopstveno, ukoliko ga unutarnjom jednom izvesnošću osećamo kao suprotnost tuđem, nešto što prodire u pojedinač-
172
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
no biće u, sa i pod delovanjima čulnog života. Sopstveno, vreme, sudbina, jesu reči koje mogu jedna drugu zameniti. Problem vremena su, kao i problem sudbine, svi mislioci, ograničeni na sistematiku onoga što je postalo, obrađivali sa potpunim nerazumevanjem. U čuvenoj Kantovoj teoriji nema ni reči o oznaci upravljenosti. N ije se čak ni osetio nedostatak izjava o tome. A šta je to: vreme kao duž, vreme bez pravca? Sve živo ima — ovo mogu samo da ponavljam — »život«, pravac, nagone, htenje, pokrenutost jednu, najdublje srodnu čežnji, koja sa »kretanjem « fizičara nema ničeg, ni najmanje, zajedničkog. Živo je nedeljivo, neobrtljivo, dešava se jednom , ne ponavlja se, i u svome toku ono je mehanički potpuno neodredljivo: sve to pripada suštastveno sudbini. A »vrem e« — ono što se odista oseća pri zvuku ove reči, ono što muzika bo]je objavljuje no reči, poezija bolje no proza, ima organski karakter, za razliku od mrtvog prostora. Tinie iščezava mogućnost — u koju su verovali Kant i svi drugi — • da se vreme, poređ prostora, podvrgne paralelnom procenjivanju teorije saznanja. Prostor je pojam. Vreme je reč kojom se označuje nešto nepojmljivo, zvučni simbol koji je sasvim nemoguće razumeti kada se obrađuje naučno kao pojam. Pa i reč »pravac« čak, koja se ne da zameniti, sposobna je da zavede u zabludu svojom optičkom sadržinom. Dokaz za ovo je pojam vektora u fizici. Pračoveku reč »vreme« ne može značiti ništa. On živi a nema potrebe za njom kao za suprotnošću prema nečem drugom. On ima vreme, ali on ne zna ništa o njemu. Mi svi, ukoliko smo budni, svesni smo samo prostora a ne vremena. Naime on naprosto »jeste« u našem čulnom svetu i sa njime, i to kao jedno samorasprostiranje dokle god životarimo sanjalački, nagonski, posmatrački, »m udro«; a prostor u strogom smislu imamo u trenucima napete pažnje. Nasuprot tome, »vrem e« je otkriće koje mi činimo tek razmišIjanjem; mi stvaramo vreme kao pretstavu ili pojam, pa tek mnogo kasnije naslutimo đa smo mi sami vreme, utoliko ukoliko živimo'. Tek razumevanje sveta visokih kultura, pod mehanizirajućim pritiskom »pri1 I čulni i duhovni život jesu vreme; tek čulni i duhovni đoživljaj, svet, imaju prostomu prirodu.
1
p* d o ^ o - 3 3 g. 3 3. <§ # 4 1 ■ (3 | CV O 0 ^-P m S p c 3 3 N A N £ P <3: g p O 3 o (g g m . H 3 t> t_ » & g+ 0513 2 3 O O £ £ O + d o O £ r~, TVT P 3 „3 N C s o 3 3 C y ) C 3 ft*9M 3 3 < ' 3 3 S § MN N H> o 3 (3 £ AA n c ' oOAO ‘3, w d1 C ti. ‘ 1-1S 3 o r2 I s 3% r> o ^ * 3 D ! ' P" t? s 0 "dP r+= o 2 o J2 o
j P 3£ C' A (0 3 C< 3 ( -g f c 0 S §> O C a f(fAA B 3 n< £ n < B S 3£ Sp-. d < s- s o><£' ^ t« £4E?. cr A3 o * £ (3 T3 o ? iđgr «il <£ o_ » A3 rv -v _) Ct O ln X? 1 0 — • O O « 3 o- p P- £3 P o & 3 & " 23 C O d o . 31 33 o 3 o a ft r+T( p 2 1 _ 2 p> » 5 2 ? P P o P K © 3
?B
S
| A3 C C w o' o o %5 O +O 3 o o o (3 2 O r ® + ts 3 N< O 53 _. - o o 0 33 I c I. A A V) 3 3 o 3- g c 0 g-c;N O o < Pj < (Q 3 H b b a . o 3_ v 2 r- 2? H S C3 Z
3 « (3 *+_ *
32 fl.fl.š' 3
S 3 )d
I I 1 A IS Itn o
m
_I O3<
p ovA 3 •? p C 0 < P < C" < O " 3
o4 .s.3
o a g« N 3 o O © V/ a 0 3 o. p A A K < (D H ■* p _h 2 o o S o S 3 c< 3 3 « B-O 53 ¥L> OO N S A
L
0
03 £3 < 3' p. 3 <
7
P, 0=3<
d O
A < 3 3 CC 53 o 2 O 1+ _
>
^ €^p- 3 S ?^ c 0 P 0 3 P
_ 0_ N'TQ <> pp<,5p - Oap. 3 s
* s
o
p -• c< -z)
^
0
0
3 ft A P » o < P Ov
£ p_ c $ < o> o O < p0 0 0 2 3 3 .JC N< o a
s
O 3 <—.
3"
^
<3- a( ° N o o < o. tf 0 O <3 3 'd o 3 CA. P tr
& O oD3) ^ ^ -
N< ~ 0 -" -^ p O j j f s g * ' *°> > _< a B a 0 ** cv 3 c< S' 3 03 O A4 P o 3 9-
0c
, p- < v. o š * A ■ Pp 0 J 3 c o 0 p 3 $ Č-, 3 o
_ j2 s
(3 O > 3 P >
0
0
0
o
tn
N
0
0
§ < $ 33“ ° 9 5 - 3 s g 5 O 0 > 3; o „ . 3r 5?" 11 3 O o A § 1 O J J Q p+ _> 3. 3 o 3 3 3 3 'd -c 0 3 g £ - 3- 5 p 3 o 0 p • •p 0 H O o
V) P < O cr n < n < 3 3 0Q N _. crA ?_ § <2. l31R' 3o o. n A E A (3 -da - (-r 0 tfOV o C& O --■ < o> 2 N _• O 3 3 a _ s ^ 3 o- 3 P W H- Bi s» l Ao 1 3< 3a p S 3 :3r o ■.S 3 • <® 03 ^ 3 ® °< ' -< - o o p'^^d-^ § 2 o N 0 p
c«<.
cq o 3
0 0 0
0
< £ ® Q P £ ®: O
'p0 0 3 3 M 3 « 3, P 1 0 n _>
__- 1;+ c Arj•N
A+ 3_ o 3 e
2 53 ,
0
o o
0
£
3 3 v> c> 3 — hj ct-3 3 3 < 3A5 a . C < 2 < Pcr 3 o o< C £2 55< p w ss 1I3 o O ' o< O 3 £ »o JLco 53 & AO a P £ rj O o cr o N 3< (K I-"A B o Ad n < f r O M M ^ N O 3 N C+53, *o H 3C 0p N 3 o O p &. 3 2 3: ^>Ci, £p C A < o, » 3 p o< &*p 3 ^ o 3? 3 n s a? p 31 t+ t+ >-' E 8-1 3 t* O c2 I p - g B P. 53 a 3 ss S 3 C < a 3 53 g 3 & : : I ..rA AS P 3 O tA O 53 M C/3 o (d' r> ck jS s A o 3 3 « p, o >s s„ a p e O< 5 o3 _ OS K' S" 3 P O a p o< C Č i+ oAd O ph O < JB g+ < 0 _ o T3 £13 < ' < ^ N N 0 >-) <3 5°>O 53 3 p 53
o o 3 s
|3
s
o
ŠPENGLER
Propast Zapaa
Tako se objašnjava da nijedan sistematički filozof nije znao šta da radi sa zvučnim simbolima »prošlost« i »budućnost«, tajanstvenim simboiima koji vuku u daijinu. U Kantovim izvođenjim a o vremenu nema ih uopšte. A i ne vidi se u kakvom bi odnosu oni stajali prema onome što on obrađuje. Time se tek omogućava da se »vreme i prostor« kao količine istog ređa dovode u funkcionalnu zavisnost, kao što to osobito jasno pokazuje četvorodimenzionalna vektorska analiza2. Već je Lagranž mehaniku nazvao (1813) prosto četvorodimenzionalnom geom etrijom ; čak i Njutnov obazrivi pojam tempus absolutum sive đuratio ne izvlači se od tog za mišljenje nužnog preobraćanja života u čisto prostiranje. Jedno jedino duboko označavanje vremena, i sa strahopoštovanjem izrečeno, našao sam u starijoj filozofiji. Ono je u Augustina (Conf. XI, 14); Si nemo ex me quaerat, scio; si quaerenti ex* plicare velim, nescio3. Kad se sadanji filozofi Zapada — a oni to čine svi — posluže obrtom da su stvari m vremenu« kao »u prostoru«, i da se izvan njih ništa ne može zamisliti, oni samo izmaštavaju jednu dmgu prostornost pored obične. To je isto kao kad bismo hteli dve sile, elektricitet i nadu, nazvati silama svemira. Kantu nije smelo izmaći, kada je govorio o »oba oblika« opažaja, da se mi naučno možemo lako sporazumeti o prostoru — iako ni njega ne možemo objasniti u popularnom smislu, je r je to sa one strane naučno mogućeg — ali da posmatranje vremena u istom tom stilu podbacuje potpuno. Čitalac Kritike čistoga uma i Prolegomena primetiće da Kant daje brižljivi dokaz za vezu prostora 1 geom etrije, ali da vrlo pažljivo izbegava da to isto učini i za vezu aritmetike i vremena. Tu se ostaje samo pri tvrđenju, a stalno ponavljana analogija pojmova samo čini da lakše kliznemo preko praznine čija bi neispunljivost otkrila neodrživost njegove sheme. Nasuprot • »gde« i »kako« — »kada« čini jedan zaseban svet, to je razlika između fizike i metafizike. Prostor, predmet, broj, pojam, uzročnost tako su tes-
2 Dimenzije su y, z, i t, koje se u transformacijama po.javljuju kao iste vrednosti. 3 »Ako me niko ne pita, znam; a ako hoću da ob.jasniin onome ko.ji pita, ne znam«.
1
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
no sestrinski povezani da je nemoguće — kao što dokazuju mnogobrojni promašeni sistemi — da se jedan od drugoga nezavisno posmatraju. Mehanika uvek preslikava odgovarajuću logiku, i obrnuto. Slika mišIjenja, čiju strukturu opisuje psihologija, jeste protiv-slika prostornog sveta koji obrađuje istovremena fizika. Pojm ovi i stvari, razlozi i uzroci, zaključci i procesi tako se potpuno "poklapaju po svojoj pretstavi da su pretstavljanje »procesa« m išljenja na neposredno grafički način; tabelarno, tj. prostomo — uvek voleli baš najapstraktniji mislioci (neka se pomisli na Kantove i Aristotelove tablice kategorija). Gde nema sheme, nema filozofije — to je nepriznata predrasuda svih esnafskih sistematičara prema »opažajcim a«, prema kojima se oni u duši osećaju daleko nadmoćnijim. Zato je Kant ljutito nazvao stil platonskog m išljenja »veštinom rečitog b rb ljan ja« i zato svaki katedarski I'ilozof i danas još ćuti o Geteovoj filozofiji. Svaka logička operacija može đa se nacrta. Svaki sistem je geometriski način rukovanja mislima. Otuda »vrem e« ili nema mesta u apstraktnom sistemu ili biva žrtvovano njegovom metodu. Tim e je oboreno takođe i ono, posvuda rašireno, popularno nerazumevanje koje dovodi u površnu vezu vreme sa aritmetikom, prostor sa geom etrijom . Zabluda kojoj nije smeo podleći Kant, dok od Šopenhauerovog nerazumevanja matematike ništa drugo ne može ni da se oČekuje. Zato što živi akt brojanja stoji u nekakvom odnosu prema vremenu, uvek se i neprestano inešaju vreme i broj. Ali brojanje nije broj, kao što ni crtanje nije crtež. B rojanje i crtanje su postajanje; brojevi i crteži su ono što je postalo. Kant i drugi uočavali su tamo živi akt (brojanje), a ovde njegov rezultat (formalne odnošaje gotove figure). Ali jedno spada u domašaj života i vremena, drugo u domašaj prostornosti i uzročnosti. Organskoj logici podleži da ja računam, a anorganskoj šta računam. Celokupna matematika, popularno govoreći aritmetika i geometrija, odgovaraju na »kako« i »šta«, dakle na pitanje o prirođnom redu stvari. Suprotno njemu jeste pitanje o »kađa«, specifičrio istorisko pitanje, pitanje o sudbini, o budućnosti, o prošlosti. Sve to leži u reči »računanje vremena«, koje naivni čovek savršeno tačno razume.
ŠPENGLER
Propast Zapacla
Ne postoji suprotnost aritmetika — geom etrija1. Svaka vrsta broja — to je prva glava dovoljno pokazala — pripada u punom svom obimu oblasti prostornoga i onoga što je postalo, bilo kao euklidovska količina, bilo kao analitička funkcija. A u koju bi od ove dve oblasti spadalo: binomialno pravilo, ciklometriske funkcije, Rimanove površine, teorija grupa? Kantovu shemu već su bili oborili Ojler i Dalamber, pre no što ju je Kant i postavio. Samo to što filozofi posle Kanta nisu poznavali matematiku svog vremena (sasvim suprotno Dekartu, Paskalu i Lajbnicu, koji su matematiku svoga vremena sami i stvorili iz dubina svoje filozofije) dovelo je dotle da su se i dalje, skoro bez protivljenja, nasleđivali laički nazori o odnosu između »vremena i aritmetike«. Ali nema nikakvog dodira matematike, ma u kojoj njenoj oblasti, sa postajanjem. Čak ni duboko osnovano Njutnovo uverenje (u Njutnu se skrivao valjan filozof), da on u načelu svog diferencialnog računa (računa fluksija) ima neposredno u rukama problem postajanja, dakle problem vremena (uostalom, u mnogo finijem shvatanju no što je Kantovo) — nije se moglo održati, ma koliko ono još i danas nalazilo pristalice. Metafizički problem kretanja igrao je odlučnu ulogu pri postanku Njutnovog učenja o fluksijama. Otkako je, međutim, Vajerštras dokazao da ima neprekidnih funkcija koje se samo delimično mogu ili nikako i ne mogu diferencirati, svršeno je sa tim najdubljim pokušajem koga su se Ijudi ikada poduhvatili: da se problemu vremena približi matematički.
11 Vreme je protiv-pojam prostora, onako kao Što je tek iz suprotnosti prema m išljenju nastao pojam života a ne činjenica života, i kao što je iz suprotnosti prema smrti nastao pojam postajanja, rađanja, a ne činjenica postajanja. To je duboko zasnovano u suštini svega budnoga bića. Kao što svaki čulni utisak biva primećen tek kada se odvoji od drugog, tako je i svaSem u elementarnoj matematici, pod čijim utiskom svakako većina filozofa, počev od Šopenhauera, pristupa ovim pitanjima.
1
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
ki način razumevanja kao prava kritička delatnost samo time moguć što obrazujemo nov pojam kao suprotiii pol pojmu koji već postoji, ili time što se jedan par unutarnje suprotnih pojmova ostvaruje u neku i iiku razdvajanjem. Nesumnjivo je, i to se već odavno naslućivalo, da su sve pra-reči postale po parovima, bilo' da označavaju stvari, bilo svojstva. Ali isto tako, i kasnije, i danas, svaka nova reč dobija svoju sadržiiiu kao protivotsev jedne druge reči. Razumevanje, vodeno jezikom , a nesposobno da učlani unutrašnju izvesnost sudbine u svoj oblikovni svet, stvorilo je vrem e« polazeći od prostora, a kao suprotnost njemu. InačeAne bismo imali ni ireč ni njenu sadržinu. A ovaj način izobražavanja ide tako daleko da je iz anličkog stila prostornosti proizišao jedan specifično anlički pojam vremena, koje se razlikuje od indiskog, kineskog, zapadnjačkog, isto onako kako je to slučaj i sa prostorom. Iz toga razloga je pojam umetničkog ,oblika (isto lako »protiv-pojam «) nastao tek onda kad je čovek postao svestan »sadržine« umetničkih tvorevina, tj. kada je izražajni jezik umetnosti prestao da postoji, skupa sa svojim dejstvima, kao nešto sasvim prirodno i samo po sebi razumljivo; to je nesumnjivo bio slučaj u vreme onih koji su gradili piramide, mikenske tvrđave i rano-gotičke katedrale. Ljudi odjednom obrate pažnju na postajanje dela. Tek tad se razdvoje, za oko koje razumeva, kauzalna strana i sudbinska strana svake žive umetnosti. U svakom delu koje otkriva celoga čoveka, ceo sinisao bića, leže naporedo strah i čežnja, ali oni ostaju ipak razdvojeni. Strahu, uzročnome, pripada celokupna »tabu-strana« umetnosti: njeno bogatstvo u inotivima, koje se izobražava u strogim školama i u dugoj zanatskoj štezi, koje se brižljivo čuva i verno dalje predaje, sve pojmovno, sve što se daje naučiti, šlo se može brojno izraziti, sva logika u boji, liniji, lonu, građi, redu, dakle: »materinski je z ik « svakog vaIjaiiog majstora i svake velike epohe. A ono drugo, suprotstavljeno kao upravljenost prema prostornosti, kao razviće i sudbina umetnosti prema uzroku i poslcdici, u okviru oblikovnog jezika te umetnosti, poja vlju je se kao »gen ije«, naime u sasvim ličnoj obli-
ŠPENGLER
Propast Zapaa
kovnoj snazi, stvaralačkoj strasti, dubini i obiiju pojeđinih wmetnika, za razliku od prostog vladanja oblikom, i, još i preko toga, u zamahu rase koji uslovljava dizanje i opadanje čitavih umetnosti. Ova »totem-strana« uzrok je što ne postoji, uprkos estetici, nikakva bezvremnska i jedina istinita umetnost, nego samo istorija umetnosti, koja nosi oznaku neobrtljivosti, kao i sve što je živo. Zato je arhitektura velikog stila (koja jedina između svih umetnosti obrađuje kamen, ono strano što uliva strah, neposredno prostorno) rana umetnost svih kultura, i to kao nešto što se samo po sebi razume, najm atem atičkija umetnost od svih, umetnost koja samo postepeno, korak po korak, ustupa svoju premoć gradskim pojedinačnim umetnostima statue, slike, kompozicije, sa njihovim više svetskim oblikOvnim sredstvima. Zbog toga se Mikelandželo, koji je sigurno od svih velikih umetnika Zapada najviše patio pod stalnom morom straha od sveta, jedini od svih majstora Renesansa nije mogao nikada da oslobodi arhitektonskog. On je i slikao kao da su površine za bojen je kamen, nešto što je postalo, ukočeno, omrznuto. N jegov način rada bio je ogorčena borba protiv neprijateljskih sila u kosmosu, koje su išle protiv njega u obliku materijala, dok boje Leonarda, čežnjivoga, deluju kao svojevoljna inkarnacija duševnosti. U svakom problemu velike arhitekture pojavlju je se neumoljiva uzročna logika, čak matematika, bilo u antičkim nizovima stubova kao eukliđovski odnos nosioca i tereta, bilo u »analitički« nastrojenim sistemima gotičlcih svodova kao dinamički odnos sile i mase. Tradicija zidarstva, koja je postojala i tamo i ovde i bez koje se ne rnože zamisliti ni egipatska arhitektura, sadrži punu sumu ove 'logike prostornoga (zidarstvo se razvija u svakom ranom vremenu, a redovno se gubi u toku kasnijeg vremena). A simbolika pravca, sudbine, stoji sa one strane svake »tehnike« velikih umetnosti, te je formalnoj estetici jedva pristupačna. Ona leži, na primer, u stalno slućenoj, ali nikada, ni u Lesinga ni u Hebela, jasno protumačenoj suprotnosti antičke i zapadnjačke tragike, u nizu scena staro-egipatskih reljefa, i uopšte u nizovitom redu egipatskih statua, sfinga, hramovnih dvorana; ne u obrađivanju nego u izboru materijala od najtvrđeg diorita do najmekšeg drveta,
180
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
kojima se budućnost potvrđuje ili odriče; ne u oblikovnom jeziku, već u pojavljivanju i nestajanju pojedinih umetnosti, u pobedi arabeske nad umetnošću slikanja ranohrišćanskog vremena, u uzmicanju uljenog slikarštva baroka ispred kamerne muzike; u sasvim različitoj nameri egipatske, kineske i antičke umetnosti statua. Sve to ne pripada umenju nego moranju, i zato velike umetnosti, kao sestre istovremene religije, a ne matematika i apstraktno m išljenje, daju ključ za problem vreirtena, koji se jeđino na tlu istorije može rešiti.
12 Iz smisla koji je -ovde bio dat kulturi kao prafenomenu i sudbini kao organskoj logici bića, sleduje da svaka kultura, nužnim načinom, mora imati svoju sopstvenu misao o sudbini; i čak da se ovaj zaključak nalazi već potpuno u osećanju da svaka velika kultura i nije ništa drugo do ostvarivanje i oblik jedne jetline, osobene duše. Ono što mi zovemo opredeljenje, slučaj, proviđenje, sudbina, a što antički čovek naziva nemezis, ananke, tihe, fatum, dok ga arabljanski čovck zove kismet, a svi ostali opet svaki drukčije; ono šlo nijedan čovek ne može potpuno osetiti u drugoga čiji je život izraz sopstvene ideje; ono što se rečima dalje ne da opisati: to baš pretstavlja ovu, samo jedanput datu, strukturu duše, koja se nikad u tom obliku neće ponoviti, a koje je svaki za sebe potpuno svestan. Usuđujem se da antičko shvatanje ideje o sudbini iiazovem eukliđovskim. Ustvari je to čulno-stvarna ličnost Edipa, njegovo »empiričko ja «, još više, njegovo "fTjfia, koje sudbina tera i gonil Edip se ža li1 da je K reon naneo zla njegovom telu i2 da se proročanstvo odnosi na njegovo telo. A Eshil govori u Heforama (704) o Agamemnonu kao o »kraljevskom telu koje vodi flotu«. To je ista ona reč očoiia koju matematičiiri više no jedanput upotrebljavaju za svoja tela. A sudbina kralja Lira, analitička — da se i ovde opo1 Kralj
Eđip 242, uporedi Rudolf Hirzel, Die Person,
S. 9. 2 Edip na Kolonu 355.
1
SPENGLER
Propast Zapacla
menemo odgovarajućeg sveta brojeva — • počiva sva u tamnim unutrašnjim odnosima: pojavlju je se misao, o očinstvu; duševne niti pletu se kroz celu dramu, netelesno, sa one strane, i čudesno se osvetljavaju drugom tragedijom, kontrapunktski izrađenom, u kući Glosterovoj. Lir je najzad samo jedno ime, središte za nešto bezgranično. Ovo shvatanje sudbine je »infinitezimalno«, rašireno po jednoj beslcrajnoj prostornosti i kroz beskrajna vremena; ono i ne dodiruje telesno, euklidovsko biče; ono pogađa samo dušu. Ludi kralj između budale i prosjaka u buri na pusti — to je sušta protivnost grupi Laokoona. To je faustovski način trpljenja, nasuprot apoliniskom načinu. I Sofokle je riapisao jednu laokoonsku dramu. Bez sumnje, u njoj nije bilo reči o čistoj đuševnoj patnji. Antigona propada kao telo, je r je sahranila telo svoga brata. Treba samo navesti imena Ajaksa i Filokteta i pored njih princa od Homburga i Geteova Tasa, pa da se oseti do u dubine umetničkog stvaranja razlika između količine i odnosa. Tim e se približujem o jed n oj drugoj vezi koja ima veliku simboliku. Dramu Zapada zovu i »dramom karaktera«, a onda antičku valja označiti Jtao »dramu situacije«. Tim e se naglašava ono što ustvari oseća čovek i jedne i druge kulture kao osnovni oblik svoga života i ono što kroz tragiku postavlja 'kao pitanje sudbine. Ako se za pravac života veli neobrtljivost, i ako se utone u strašni smisao reči »suviše kasno«, kojom je jedan prolazni deo sadašnjice pripao večnoj prošlosti, oseća se praosnov svakog tragičnog obrta. Vreme je ono što je tragično, i pojedine kulture razlikuju se po tome koliko osećaju njegov smisao. Zato se tragedija velikog stila razvila samo u one dve kulture koje su najstrasnije potvrđivale ili odricale vreme. Imamo pred sobom antičku tragediju trenutka i zapadnjačku razvitka čitavih životnih tokova. Tako su sebe samu osećale jedna a-istoriska i jedna krajnje istoriska duša. Naša tragika postaja je iz osećanja neumoljive logike postajanja. Grk je osećao alogičko, slepo »otprilike« trenutka. Život kralja Lira unutrašnje sazreva ka jednoj katastrofi; a kralja Edipa iznenada se sudara o jedan spoljnji položaj. I sada se shvata zašto se istovremeno sa zapadnjačkom dramom rascvetala i ugasila moćna umetnost portreta — koja
182
PROPAST
ZAPADA Problem istorije svcta
je imala svoj vrhunac u Rembrantu — vrsta istoriske i biografske umetnosti, koja je zato u klasičnoj Grčkoj u doba cvetanja antičkog pozorišta bila najstrože zabranjena. Setimo se zabrane ikonskih statua pri posvećenim darovima i toga kako se — počev od Demetriosa iz Alopeke (oko 400) — jedv,a usudifo da pomoli jedna plašljiva vrsta iđecđizatorske" umetnosti poprsja baš onda'kad je velika tragedija bila potisnuta lakim društvenim komadima »srednje komedije«. U osnovi sve grčke statue nose jednu stereotipnu masku, kao glumci u Dionizovom pozoristu. Sve one izražavaju somatičke položaje i stavove u najpreciznijem shvatanju. Fiziognomički, one su neme, a telesno, nuinim načinom, one su nage. Karakterne glave određenih pojedinačnih lica, rađene po živom uzoru, doneo je tek helenizam. I opet se opominjemo ona dva odgovarajuća sveta brojeva, gde se u jednom e izračunavaju opipljivi rezultati, a u drugome se morfološki ispituje karakter odnošajnih grupa funkcija, jednačina, uopšte oblikovnih elemenata istoga reda, pa se taj karakter, kao takav, utvrđuje u zakonskim izrazima.
13 Sposobnost da se sadanja istorija doživljuje i način kako se ona doživljuje, kako se, pre svega, sopstveno postajanje doživljuje — kod pojedinačnih ljudi je vrlo različito. Svaka kultura ima potpuno individualan način da svet vidi, sazna kao prirođu, ili, što je isto, ona ima svoju sopstvenu i osobenu prirodu, koju ne može imali nijedan čovek druge vrste u tačno tom istom i takvom obliku. Ali još u mnogo višoj meri, i svaka kullura i u njoj, sa razlikama manjeg stepena, i svaki pojedinac imaju svoju sopstvenu istoriju, u čijoj slici, v čijem stilu, on neposredno sagleda, oseća i doživIjava opšte i lično, unutrašnje i spoljašnje, svetsko-islorisko i biografsko postajanje. Tako je autobiografski nagon zapadnjačkog čovečanAtva, koji se pojavIjuje već u gotičko doba u simbolu ispovesti na/-uvo, potpuno stran antičkom. A prema k ra jn joj svesnosti istorije Zapadne Evrope stoji nasuprot skoro potpuna nesvesnost, kao u snu, indiske. I šta je ono što su
1
ŠPENGLER
Propast Zapaa
magiski ljudi, od pra-hrišćana do mislilaca islama, gledali pred sobom kad su izgovarali reč svetska istorija? Pa kad je već izvanredno teško u sebi stvoriti tačnu pretstavu prirode, uzročno uređenog okolnog sveta drugih — iako je u tom svetu specifički saznanljivo ujedinjeno u, jedan saopštljiv sistem — onda je potpuno nemoguće silama sopstvene duše savršeno prozreti istoriski svetski aspekt stranih kultura, sliku koju su obrazovale sasvim drukče nastrojene duše. Uvek će tu ostati nepristupačnim. jedan ostatak, utoliko veći ukoliko je manji sopstveni istoriski instinkt, fiziognomički takt, sopstveno poznavanje ljudi. Pa ipak je rešenje ovog zadatka pretpostavka svakog dubljeg razumevanja sveta. Istoriski okolni svet drugih jeste đeo njihova bića, a nikoga mi ne možemo razumeti ako ne poznamo njegovo osećanje vremena, njegovu misao o sudbini, stil i stepen svesnosti njegovog unutarnjeg života. Ono što se ovde ne može naći neposredno u ispovestima — moramo dakle dobiti iz simbolike spoljašnje kulture. Tako tek postaje pristupačnim ono što je po sebi shvatljivo, i to tek daje bezmernu vrednost istoriskom stilu jedne kulture i njemu pripadajućim velikim vremenskim simbolima. Kao jedan od tih jedva ikada shvaćenih znakova pomenuli smo već časovnik, tvorevinu visoko razvijenih kultura, koja biva sve tajanstvenija što o njoj duže razmišljamo. Antičlco čovečanstvo umelo je da bude bez časovnika — i to ne bez namernosti; ono je odmeravalo vreme dana po dužini senke sopstvenog tela daleko još posle Augusta1, iako su časovnici vodeni i sunčani 'stalno bili u upotrebi u oba starija sveta babilonske i egipatske duše, u vezi sa njihovim strogim računanjem vremena i njihovim dubokim pogledom na prošlost i budućnost2. Ali, antičko biće, euklidovsko, bezodnošajno, tačkoliko( bilo je potpuno zatvoreno u momentu sadašnjice. Ništa nije smelo da opominje na prošlo i buduće. Arheologije nema u pravoj antici, kao ni njenog psihičkog pandana astrologije. An1 Diels, Antike Technik (1920), S. 159. 2 Učeni krugovi u Atici i Jonijd konstruisali su sunćane časovnike (oko 400), ali nevešto; u doba Platona primljena je još i jedna primitivnija klepsidra, no oba oblika podražavaju daleko nadmoćnije obrasce starog Istoka i nisu nikako prodrli u antičko osećanje života.
184
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
ličlca proroštva i Sibile nisu hteli da istražuju daleku budućnost, kao ni etrursko-rimski haruspici i auguri, vcć su davali uputstva za pojeđinačni, neposređno pretstojeći slučaj. Isto tako nije bilo nekog računanja vremena, kojim bi bila prožeta svest svakidašnjice; je r jc računanje po olimpijadama bilo samo literarno nužno ispomaganje. N ije stvar u tome da li je jedan kalendar dobar ili rđav, nego za lcoga je on u upotrebi i da li život nacije protiče po njemu. U antičkim gradovima nista ne potseća na trajanje, na jučerašnjicu, na ono što će nastati, nigde nema sa poštovanjem čuvane razvaline, nigde nekog dela namenjenog za još uerođene generacije, nikakvog materijala baš naročito odabranoga uprkos tehničkim teškoćama. Dorski Grk ostavio je mikensku kamenu tehniku, kao da nije ni postojala, pa je gradio opet u ilovači, i pored mikenskog i egipatskog obrasca i bez obzira na to što je njegovo zem ljište bilo bogato najboljim kamenom. Dorski stil je stil u drvetu. Još u vreme Pauzanijino mogao se videti na Herinu hramu u Olimpiji pOslednji neizmenjeni stub od drveta. Antičkoj duši nedostaje pravi organ za istoriju, sećanje, u onom smislu u kome se ono ovde uvek pretpostavlja, sećanje koje predočava uvek sliku lične; a iza nje i nacionalne i svetsko-istoriske prošlosti1, kao i hod sopstvenog, i ne samo sopstvenog, unutrašnjeg života. Ne postoji »vreme«. Za posmatrača istorije izdiže se iza sopstvene sadašnjice neka vrsta pozadine koja vremenski, pa dakle i unularnje istoriski, nije više uređena, pozadina. kojoj su za Tukidida pripadali. već persiski ratovi, a za Tacita nemiri u vreme Graha. Isto to vredi i za velike porodice Rima, čija je tradicija bila samo jedan roman: sctimo se Cezarovog ubice Bruta i njegovog čvrstog verovanja u svoje slavne pretke. Što je Cezar reformisao kalendar, to smemo obeležiti gotovo kao akt oslobođenja od antičkog osećanja sveta: ali Cezar je smiš1 jao takođe da se odrekne Rima i da pretvori državu l'i adova u dinastičko, dakle simbolu trajanja. podložno 1 Uređenu za nas hriŠanskim računanjem vremena i shemom stari-srednji-novi vek; na to.j osnovi razvi.jale su se, od ranih dana gotike, slike istori.je umetnosti i istorije religije, u kojima živi stalno velik bro.j zapadnjačIdh Ljudi. Pretpostaviti isto to za Platona ili Fidi.ju sasvim liemoguće, dok to važi u najvećoj meri več za renesansnc umetnike i njihova procenjivanja.
1
ŠPENGLER
Propast Zapaa
carstvo, sa težištem u Aleksandriji — odakle i potiče, njegov kalendar. I ubistvo Cezara deluje kao poslednja pobuna životnog osećanja otelovljenog u »polisu«, u Urbs Roma, osećanja koje je neprijateljski raspoloženo prema trajanju. , Još tada se proživljavao svaki dan, svaki čas za sebe. To vredi o pojedinačnom Helenu ili Rimljaninu, o gradu, o naciji, o čitavoj kulturi. Svečanošti koje su ključale od snage i krvi, orgije po palatama, borbe po cirkovima pod Neronom i Kaliguiom, koje Tacit, pravi Rimljanin, jedino i opisuje, dok za tiho odmicanje u životu dalekih provinciskih zemalja nema ni oka ni reči, jesu poslednji divni izraz ovog euklidovskog osećanja sveta, koje obožava telo, sađašnjost. Ni Indijci, čija je nirvana izražena takođe nedostatkom ma kakvog računanja vremena, nisu imali časovnika, đakle ni istoriju, ni uspomena životnih, ni brige. Ono što mi, eminentno istoriski nastrojeni ljudi, zovemo indiskom istorijom ostvarilo se bez i najm anje samosvesti. Tisućleće indiske kulture od Veda do Bude deluje na nas kao pokreti onoga koji spava. Tu je život ođista bio san. Ništa ne stoji dalje od toga indijstva no tisućleće zapadne kulture. Nikada, pa ni u »istovrem enoj« Kini iz vremena Džu sa njenim visoko razvijenim smislom za epohe, ljudi nisu bili budniji, svesniji, nikada se vreme nije osećalo tako duboko, ni proživljavalo sa tako punom svešću pravca i sudbinske pokrenutosti. Istorija Zapađne Evrope je suđbina koja se htela, a inđiska je neumitni uđes. U antičkom biću godine ne igraju nikakvu ulogu, u indiskom tek desetine godina nešto; a za nas je čas, minut, pa najzad i sekund, od značaja. Nijedan Grk, nijedan Indijac, ne bi sebi mogao pretstaviti tragičnu zapetost istoriskih kriza, gde već jeđan trenutak deluje strašnim pritiskom koji mlavi-, kao u avgustovskim danima 1914 godine. Ali takve krize duboki ljudi Zapada mogu i u sebi proživljavati, a pravi Helćni nikada. Nad našim zem ljištem danonoćno odjekuju udarci zvona sa hiljadu kula, koji stalno vezuju budućnost za prošlo, te rastapaju prolazni trenut »antičke« sadašnjosti u jednu ogromnu odnošajnost. Epoha koja označuje rođenje ove kulture, vreme saksonskih careva, doživela je takođe pronalazak časovnika na točkiće1. Zapadnjački čovek ne da se zamisliti bez n a jbrižljivijeg merenja
186
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
vremena — hronologije onog što se đešava, koja tačno odgovara našoj ogromnoj potrebi za arheologijom, to jest održavanjem, iskopavanjem, skupljanjem svega prošloga. Barokno doba još je povećalo gotički simbol časovnika na kulama do grotesknog simbola džepnih časovnika koji stalno prate pojedinca1. A pored simbola časovnika postoji i drugi jedan simbol: isto tako duboki i isto tako neshvaćeni značajni oblici pogreba, oni koje, su sve velike kulture osveštale kultom i umetnošću. Veliki stil Indije počinje grobnim hramovima, antički grobnim vazama, egipatski piramidama, starohrišćanski katakombama i sarkofazima. U pra-doba mešaju se, još haotično, bezbrojni mogući oblici, zavisni od običaja plemenskih i od spoljašnje nužnosti ili svrsishodnosti. Ali, svaka kultura uskoro podiže jedan od njih do najvišeg simboličkog ranga. Tu je antički čovek izabrao spaljiVanje mrtvih, iz najdubljeg nesvesnog životnog osećanja, kao čin uništavanja kroz koji je snažno izrazio svoje euklidovsko biće, vezano za »sada« i »ovde«. On nije hteo istoriju, ni trajanje, ni budućnost, ni brigu, ni nestajanje, i zato je razorio ono što nema više sadašnjosti, telo Perikla i Cezara, Sofokla i Fidije. A duša je odlazila u bezobličnu gomilu, za koju su postojali, već rano napušteni, kultovi predaka i kojoj su davali zadušnice živi članovi jednoga roda, što čini najjaču suprotnost prema nizu pređaka, prema rođoslovnom stablu, koje je ovelcovečeno sa svima znacima istoriskog poretka u porodičnim grobnicama zapadnjaka. Nijedna druga kultura ne može se staviti u tom pogledu uz antičku2 — sem karakteristično izuzetnog vedskog 1 Da li se možemo usmditi na pretpostavku da su babilonski sunčani i egipatski vodeni časovnici postali »istovremeno«, dakle na pragu 3 prehrišćanskog tisućleća? Istorija časovnika ne može se unutrašnje odvojiti od isLorije kalendara, te se stoga mora pretpostaviti vrlo rano prorialaženje i odomaćivanje postupaka kojima se meri vreme i u kineskoj i meksiikanskoj kulturi, je r su one imale dubok smisao za istoriju. 1 čovek se mora preneti u osećanja kakvog Grka koji bi se iznenada upoznao s ovim običajem nošenja džepnih časovnika! , 2 I kineska služba precima opkolila je genealoški red strogim ceremonijalom. Ali dok je taj ceremonijal postepeno postajao središtem celokupne pobožnosti, dotle je antički sasvim uzmakao u pozadinu pred kultovima savremenih bogova, te je u Rimu jedva l postojao.
1
PENGLER
Propast Zapacla
ranog vremena Indije. I neka se zapazi dobro: dorsko-homerovsko rano doba obavijalo je taj čin spaljivanja punim patosom jednog tek stvorenog sim bola:-to čini pre svega Ilijađa; dok su u grobovima Mikene, Tirinsa, Orhomena bili sahranjivani skoro po egipatskom načinu oni mrtvi čije su borbe, možda, baš dale zamisao za llijađu. Kada se u carsko doba pojavio, pored urne sa pepelom, i sarkofag, »proždiralac mesa «1 — • kod hrišćana, jev reja i neznabožaca — probudilo se novo osećanje vremena, baš kao i onda kada je dubokim mikenskim grobvima sledovala homerovska urna. . , I Egipćani, koji su svoju prošlost čuvali talco savesno u sećanju, u kamenu, u hijeroglifima, da mi i danas, posle 4000 godina, tačno možemo da odredimo godine vladavinc njihovih kraljeva, ovekovečavali su i telo tih kraljeva, tako da veliki faraoni — simbol jezovite uzvišenosti — i danas još leže po našim muzejima sa licima koja se još mogu raspoznavati jedna od drugih, dok od dorskih kraljeva nisu čak ni imena ostala. Mi znamo tačno dan rođenja i smrti gotovo svih velikih ljudi od doba Dantea. To nam izgleda samo po sebi razumljivo. A u vreme Aristotelovo, na visini antičke civilizacije, rtije se znalo više da li je uopšte i postojao Leukip, osnivač atomizma i savremenik Periklov, koji je živeo jedva pre stotinu godina. Tome bi odgovaralo: kao kad mi ne bismo bili sigurni da li je postojao Đordano Bruno, kao kad bi Renesans već ležao potpuno u carstvu bajki. Pa i sami ti muzeji u koje smo sakupili čitavu sumu čulno-telesne uobličene i sačuvane prošlosti! Zar nisu i oni simbol najvišeg ranga? Zar oni nisu za to tu da sačuvaju mumificirano »telo« celog kulturnog razvitka? Zar mi ne skupljamo kako bezbrojne podatke u milijardama štampanih knjiga, tako i sva đela svih mrtvih kultura u tih sto hiljada dvorana zapadnoevropskih gradova, u kojim a u masi svega sjedinjenoga svaki pojedinačni isečak biva otrgnut od prolaznog trenutka svoje prave svrhe — trenutka koji bi antičkoj duši bio jedina svetinja — i utopljen u 1Jasan je odnos na »uskrsnuće mesa« (ey, ve%aQv). Duboka, danas još jedva shvaćena, promena ove reči (oko 1000) sve više se izražava u reči »besmrtnost«. Sa vaskrsom koji pobeđuje smrt kao da iznova počinje vreme u svetskom prostoru. Besmrtnošću ono pobeđuje prostor.
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
beskrajnu pokrenutost vremena? Neka se pomisli šta su Heleni zvali »m uzejon« i kako duboki smisao leži u toj promenjenoj upotrebi reči!
14 Praosećanje brige vlada fiziognomijom zapadnjačke, kao i egipatske i kineske istorije. To praosećanje još izobražava simboliku erotičnoga, u kome še pretstavlja proticanje beskrajnog života u slici smenjivanja naraštaja pojedinačnog bića. Tačkoliko euklidovsko biće antike i tu je osećalo samo »sada« i »ovde« odlučujućih akata: plođenja i rađanja. Zato je to bi će stavljalo u središte demetriskih kultova bolove porodilje, a u antički s.vet uopšte simbol falusa, znak polnosti koja je isključivo posvećena trenutku i koja u njemu zaboravlja i prošlost i budućnost. A tome odgovara opet u indiskom svetu znak Lingama i krug kultova oko boginje Parvati. Čovek se oseća i tu i tamo kao priroda, kao biljka, predana bezvoljno i bezbrižno smislu postajanja. Dornaći lcult Rimljanina bio je posvećen »gen iju« (genius), tj. moći i;asplođivanja glave porodice. Duboka i zamišljena briga zapadnjačke duše suprotstavila je tom kultu znak materinske l.jubavi, koji sć u antičkom mitu jedva pojavlju je na liorizontu, na primer u tužbi Persefone ili u već helenističkoj slici Dcmetrc sa Knidosa. Majka koja na JVI iidima drži dete — budućnost: kult M arije u ovom novom, faustovskom, smislu rascvetao se tek u stolećima gotike. Svoj najviši izraz našao je on u Rafaelovoj Sikstinskoj Madoni. To uopšte nije hrišćanski; jer niagisko hrišćanstvo uzdiglo je Mariju kao Teotokos, onu koja je Boga rodila, do jednog sasvim drukčije |)roosećanog simbola. Mati koja doji — strana je -larohrišćanskoj vizantiskoj umetnosti isto koliko i helenskoj, iako iz sasvim clrugog razloga; i svakako je (irethen u Faustu sa dubokim čarom svog nesvesnog materinstva bliža gotičkim madonama no sve Marije vizantiskih i ravenatskih mozaika. Intimnost ovih odnosa postaje potresna kad se vidi da Madona sa malim Isusom potpuno odgovara egipatskoj Izidi sa dečkom Horom — obe su brižne majlce — kad se zna da je ovaj simbol kroz tisućleća i za vreme celokup-
19
ŠPEMGLER
Propast Zapađa
nog trajanja antičke i arabljanske kulture (za koje ništa nije mogao značiti) bio iščezao,- da bi najzad bio ponovo probuđen faustovskom dušom. Od materinske brige put vodi ka očinskoj brizi i time đržavi, najvišem simbolu vremena koji se pojavio u krugu velikih kultura. Ono što za majku znači dete, naime budućnost i dalje trajanje sopstvenog života (tako da se u materinskoj ljubavi ukida odvojenost dva posebna bića), to za muškarce znači oruža na zajednica kojom oni osiguravaju dom i ognjište, ženu i'd ecii, pa time i ceo narod, njegovu budućnost i delovanje. Država je unutrašnji oblik nacije; a istorija u velikom smislu je ta država zamišljena ne kao pokrenuta nego kao kretanje. Žena kao mati jeste istorija, čovek kao ratnik ipolitičar građi istoriju. I tu istorija visokih kuitura pokazuje opet tri primera državnih tvorevina koje su pune briga: egipatsku upravu već 11 Starom carstvu od 3000 pre Hr., ranokinesku državu Džua (o čijoj organizaciji Džu-li daje takvu sliku da se, kasnije, nisu usudili verovati u izvornost knjige) i države Zapada, čiji oblik predviđanja odaje jednu volju za budućnošću koja se ne može nadmašiti. A tome nasuprot poja.vljuje se dva puta slika najbezbrižnije predanosti trenutku i njegovim slučajnostima: antička i indiska država. Ma koliko po sebi bili različiti stoicizam i budizam, dva staračka raspoloženja oba ova sveta, ipak se potpuno slažu u svome protivljenju prema istoriskom osećanju brige, u preziranju truda, organizatorske snage, svesti o dužnosti. Zato na indiskim kraljevskim dvorovima i na forumu antičkih gradova niko nije mislio na sutra: niti za sebe niti za zajednicu. »Carpe điem« apoliniskog čoveka vredelo je i za antičku državu. Kako sa političkom stranom istoriskog bića, tako isto stoji i sa onom drugom, privrednom. Antičkoj i indiskoj ljubavi, koja se započinje i završava u uživanju trenutka, odgovara život »od danas do sutra«. Postoji privredna organizacija velikog stila u Egiptu, gde ona ispunjuje celu sliku kulture i kojom još danas govori nama kroz hiljade slika punih m arljivosti i reda. Isto tako u Kini, čiji mit o bogovima i mitskim carevima, kao i kfrieska istorija, stalno kruži oko svetskih zadataka zemljoradnje. Najzad, isto tako u Zapadnoj Evropi, čija je privreda počela sa primernim ob-
190
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
rađivanjem zenilje pojedinih kaluđerskih redova, a vrhunac postigla u svojoj sopstvenoj nauci, narodnoj ekonomiji, koja je od početka bila radn& hipoteza i zapravo nije učila o onome što se događalo, nego o onome što bi trebaio da se događa. A u antici, o Indiji da i ne govorimo, vodila se privreda s dana na dan (iako je pred očima bio obrazac Egipta), pa su se pljačkale ne samo gotovine nego čak i mogućnosti da bi se slučajni suvišci odmah rasuli među narod. Neka se prouče svi veliki državnici antike, Perikle i Cezar, Aleksandar i Scipion, pa čak i revolucionari kao Kleon i Tiberije Grah: nijedan od njih nije privredno mislio na daljinu. Nijedan grad nije preduzimao odvodnjavanje ili pošumljavanje kakve oblasti, uvođenje viših metocla ili uvođenje novih stočnih i biljnih vrsla. Sasvim se rđavo razume »agrarna reforma« Graha kada se tumači zapadnjački: oni su hteli da od svoje stranke načine »poseđnike«, a daleko je bilo od njih da od nje vaspitavaju zemljoradnike ili da podižu italsku poljoprivredu. Puštalo se da se budućnost približuje, a nije se pokušavalo da se na nju utiče. I zato je socijalizam (ne onaj teoretski Marksov, nego onaj praktički pruski Fridriha V iljem a I, koji je prethoddio onom prvom i koji će ga ponovo savladati) svojim dubokim srodstvom sa egipćanstvom prava suprotnost privrednom stoicizmu antike. On deluje sasvim egipćanski svojom opsežnom brigom za trajne privredne sklopove, svojim vaspitanjem pojedinca za tlužnost prema celini, svojim osveštavanjem truda kojim se potvrđuju vreme i bridLićnost.
15 Svakodnevni čovek svih kultura zapaža samo neposredno opipljivi prednji plan od fiziognomije sveg postajanja, i svog sopstvenog i postajanja živoga svela oko sebe. Suma njegovih doživljaja, kako unutrašnjih tako i spoljašnjih, ispunjuje tok njegovih dana samo kao niz pojedinosti. Tek veliki čovek oseća iza popularnog sklopa istoriski pokrenute površine dLiboku logiku postajanja, koja se pojavlju je u ideji o sudbini i koja čini da se sve one površno, znaćajem hude, dnevne tvorevine pojavljLiju kao slučajnosti.
191
ŠPENGLER
Propast Zapaa
Između sudbine i slučaja izgleda najpre da postoji sadržajna razlika samo po stepenu. Oseća se, recimo, kao slučaj što je Gete došao u Zezenhajm, a kao sudbina što je došao u Vajmar. Prvo nam se čini epizodom, drugo epohom. Međutim, iz toga je jasno da razlikovanje zavisi od unutrašnjeg čovekovog ranga. Širokoj masi i sam život Geteov izgledaće kao niz anegdotskih slučajnosti, a malo njih će sa divljenjem oAetiti kakva se simbolička nužnost nalazi u tom životu, pa i u njegovim najneznačajnijim momentima. Alj, da nije možda Aristarhovo otkrićc heliocentričkog sistema bilo za antiku beznačajan slučaj, a tobožnje ponovno Kopernikovo otkriće, nasuprot tome, sudbina za faustovsku kulturu? Da li je to bila sudbina što Luter, nasuprot Kalvinu, nije bio organizator — i za koga? Za životno jedinstvo protestanata, Nemaca, ili zapadnjačkog čovečanstva uopšte? Da li su Tiberije Grah i Sula bili slučajevi, a Cezar sudbina? Ovde oblast pojmovnog sporazumevanja daleko zaostaje; šta je sudbina a šta slučaj, to spada u presudne đozivljaje kako pojedine duše tako i čitavih kultura. Tu mora da umukne svako naučnjačko iskustvo, svaki naučni uvid, svaka definicija; i ko samo i pokuša da i sudbinu i slučaj shvati gno'seološki, taj ih baš ne poznaje. Mi imamo unutarnju izvesnost da nam kritičko razm išljanje nikada ne može otkriti ništa o sudbini, i bez te izvesnosti ostao bi nam zatvoren svet postajanja. Saznavati (suđenjem razlikovati) i utvrđivati kauzalne odnose među onim što je saznano (dobro razlikovanim stvarima, svojstvima, položajim a) — jeste jedno i isto. Ko pristupa istoriji suđeći, naći će samo podatke. A ono što dela u dubini, bilo to proviđenje ili kob, to se možeA samo proživeti na sadanjem događanju kao pred slikom nečega što se već dogodilo; i to sa onom jtotresnom, neizrecivom, izvesnošću koju prava tragedija budi u nekritičnom gledaocu. Sudbina i slučaj čine uvek suprotnost u koju duša pokušava da zaodene ono što može biti samo osećanje, samo doživljaj i intuicija, i ono što jedino objašnjava najprisnija stvaralAštva religije i umetnosti onima koji su poz.vani da uvide. Da bismo predočili ovo pra-osećanje živoga bića, koje daje smisao i sadržinu svetskoj slici istorije, ne znam ničeg boljeg —
19
svako ime je zvuk i dim — od jedne strofe
Ge-
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
leove
PENGLER
Propast Zapaa
mo oblik osećanja, pokrenutog života, a nikada sadržina učenog iskustva, leži biće svakog odista značajnog čoveka ove kulture. Ova polarnost je i za protestanta i za ateista, pa ma koliko bila skrivena iza pojma »razvića« (koji pravoliniski iz nje potiče)1 — osnova svake ispovesti, svake autobiografije, koja je stoga, napisana ili naslikana, nemoguća u antičkog čoveka, čija je sudbina imala drugi oblik. Ova polarnost je poslednji smisao autoportreta Rembrantovih i muzike ocl Baha do Betovena; i ostaje nepristupačna m išljenju, pa nazvali je mi opredeljenjem, proviđenjem ili unutarnjim razvićem2, i to je ono što čini da su životni tokovi svih ljudi Zapada srodni. »Slobodna vo lja « je unutarnja izvesnost. Ali, ma šta se htelo ili činilo — ono što odista sleduje posle svih odluka i iz njih, naglo, iznenadno, nepredvidljivo, to je ono što služi dubljoj nužnosti i što se podreduje jednom velikom poretlcu pred očima koje razumevaju, kada se baei pogled na sliku davno prošloga. Kada se ispuni sudbina nečega što se htelo, onda se može ono što je neispitljivo osetiti kao blagodat. Šta' su hteli Inoćentije III, Luter, Lojola, Kalvin, Žansen, Ruso, Marks, a šta je od toga htenjaApostalo u struji zapaclnjačke istorije? Je li to bila blagodat ili kob? Tu se svako raeionalističko raščlanjavanje završava apsurdom. Predestinacija u Kalvina i Paskala (obojica su se osmelili da izvuku poslednje kauzalne zaključke augustinske dijalektike iskrenije no Luter i Toma Akvinski) jeste nužna apsurdnost kojo j odvodi razumsko istraživanje ovih tajni. Ona dospeva iz sudbinske logike svetskog postajnja u kauzalnu logiku pojmova i zakona, iz neposrednog sagledanja života u mehaničlci sistem predmcta. Strahovite • Put od Kalviina do Darvina lako se može pokazati u engleskoj filozofiji. 2 To spacla u večno sporae tačke zapadnjačke teorije umetnosti. Antička, euklidovska, a-istoriska, duša nema »razvijanja«, zapadnjačka se u njemu sva iscrpljuje, ona je »funkcija« upravljena na završetak. Prva »jeste«, druga »postaje«. Prema tome, sva antička tragika pretpostavlja stalnost ličnosti, a sva zapadnja'oka njenu promenljiA'ost U našem smislu »karakter« je tek onaj oblik bića koji se sastojd u neizmernoj pokrenutosti i beskrajnom bogatstvu odnosa. Kod Sofokla veliki gest oplemenjava bol, kod Šekspira velika namera oplemenjava đelo. Naša estetika morala je da promaši osnovni problem, je r je uzimala svoje primere iz obe kulture bez razlike.
19
PROPAST ZAPADA Problem istorije sveta / duševne borbe Paskalove jesu borbe jednog duboko unutarnjeg čoveka, koji je bio ujedno i rođeni -matematičar, a koji je hteo da poslednja i najozbiljnija pitanja duŠe podvrgne istovremeno i velikim intuicijama žarke vere i apstraktnoj tačnosti isto tako velikog matematičkog nastrojenja. To je dalo ideji o sudloini, religiozno govoreći proviđenju Božjem , shematski oblik uzročnog načela, dakle Kantov oblik razumske delatnosti, je r to znači pređestinacija, u kojoj ds blagodat, živa, svakako kao unutrašnja izvesnost doživljena, slobodna od svake kauzalnosti, p ojavlju je kao prirodna snaga koja je vezana za neopozive zalcone i koja pretvara religioznu sliku sveta u ukočeni i mračni mehanizam. I zar nije to opet bila sudbina i za engleske puritance i za ceo svet, što oni, ispunjeni takvim uverenjem, nisu pali u jednu pasivnu predanost, nego su imali vedru izvesnost ,da je njihova volja — volja Božja?
16 Obrnemo li se sada daljem objašnjavanju pojave slučajnoga, nećemo više padati u opasnost da u njoj vidimo izuzetak ili proboj uzročnoga sklopa prirođe. »Priroda« nije slika sveta u kojoj sudbina biva suštastvenom. Svuda gde se unutra okrenuti pogled oslobađa onoga što je postalo čulnim i gde on, približujući se viziji, prožiraa olcolni svet, svuda gde taj poglcd oseća da na nj deluju na mesto samih predmeta pra-pojave: nastupa veliki istoriski aspelct, van- i nadprirodni. To je pogled Dantea i Volframa, a i pogled Getea u starosti (izražen, pre svega, u kraju drugog di-la Fausta). Boravimo li, sagledajući, 'u tom svetu ’.udbe i slučaja, izgleda nam možda da je sluČaj što sc na ovoj maloj zvczdi mcđu milionima sunčanih sislema odigrava negde epizoda »svetske istorije«; slučaj, što Ijudi, ta čudna, životinjama slična, organska stvorenja na kori te zvezde; daju ponekad sliku »sa/ilavanja«, i to baš u onom obliku u kome su ga Kant, Aristotel i drugi na tako različite načine pretstavili; slučaj, što se kao suprotni pol tog saznanja pojavljuju baš oyi prirodni zakoni (»večni i opštevažeći«) i što i/azivaju sliku »prirode« o kojoj svaki pojedinac misli da je ista za sve. Fizika sa pravom goni slučaj iz svo-
ŠPEMGLER
Propast Zapađa
je slike sveta, ali je opet slučaj to što se ona sama uopšte jednom i pojavila, negde u aluvialnoj periodi zem ljine kore, kao osobena vrsta duhovnog shvatanja. Svet slučaja jeste svet samo jeđnom ostvarenih činjenica, prema kojima mi, kao buđućima, hrlimo čežnjivo ili sa puno straha, koje nas kao živa sađašnjost uzđižu ili pritiskuju, i koje mi možemo opet, sagleđa njem/ proživljavati rađosno ili tužno, kao prošlost. Svet uzroka i posledica jeste svet stalno mogućega, svet bezvremenskih istina, koji saznajemo raščlanjavanjem i razlikovanjem. Samo taj drugi svet može se naučno postići, samo je on identičan sa naukom. Kome je zatvoren pogled za onaj drugi svet — svet kao Divina commedia, svet kao prizor za jednog Boga — kao što nedostaje Kantu i većini sistematičara m išljenja, taj će u svetu naći saino besmisleni haos slučajnosti, i to u najbanalnijem smislu reči1. Ali i esnafsko, neumetničko, istraživanje istorije sa svojim skupljanjem i uređivanjem golih podataka samo je jedna, ma koliko duhovita, sankcija banalno-slučajnog. Tek onaj pogled koji prodire u metafizičko doživljuje u istoriskim podacima simbole onoga što se dogodilo i time izdiže slučaj do sudbine. Ko je sam sobom sudbina, 'kao Napoleon, ne potrebuje taj pogled, je r između njega kao činjenice i ostalih činjenica postoji saglasnost metafizičkog takta,. koja njegovim odlukama daje apsolutnu sigurnost. Ovaj pogled je ono jedinstveno i snažno u Šekspiru, u kome se još nikada nije ni potražio ni naslutio pravi tragičar slučaja. A baš tu i jeste poslednji smisao zapadnjačke tragike, koja je ujedno i otisak zapadnjačke ideje o istoriji, a time i ključ za ono što za nas znači od Kanta neshvaćena reč »vrem e«. Slučajno je što politička situacija u Hamletu, kraljevo ubistvo i pitanje o prestolonasleđu, pogađaju baš taj karakter. Slučajno je što je Jago. svakodnevna hulja kakvu nalazimo na svima putevima, uzeo baš tog čoveka na nišan, čoveka čija je ličnost imala ovu ni najmanje svakodnevnu fiziognomiju. Pa Lir! Ima li šta slučajnije (pa zato i »prirod n ije«) nego udruživa1 »Plus on vieillit, plus on se persuade, que sa sacree Majeste le Hazard tait les trois quarts de la besogne de ce miserable Univers« (Fridrih Veliki Volteru). Tako, rružno, oseća pravi racionalist.
196
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
nje tog gospodarskog dostojanstva sa tim kobnim strastima što su ih njegove kćeri nasledile? Još ni do danas nije se moglo razumeti kako to da Šekspir uzima anegdotu onde gde je nađe, pa je baš zato ispunjuje snagom najprisnije nužnosti (nigde tako uzvišeno kao u njegovim rimljanskim dramama). Zato što se htelo razumevanje, upalo se u očajne pokušaje da se u te drame unese moralna uzročnost, jedno »zato«, jedna veza »zločina« i »kazne«. A ti pokušaji nisu ni lačni ni netačni (jer »tačno« i »netačno« pripadaju svetu kao prirodi i znače kritiku kauzalnoga), već su plitki nasuprot onom pesnikovom dubokom doživljavanju čisto činjeničke anegdote. Samo onaj koji to oseća može da se divi veličanstvenoj naivnosti Lira i Magbeta. Sasvim suprotno pokazuje Hebel, koji uništava dubinu slučajnosti sistemom uzroka i posledica; Ono što je nasilno, što je pojmovno u njegovim koncepcijama, što svak oseća a ne može da protumači, ležalo je u tome što logično-uzročna shema njegovih duševnih sukoba protivreči istorisko-pokrenutom osećanju sveta i njegovoj sasma drugoj logici. Ovi ljudi ne žive; oni samo đokazuju nešto svojim prisustvom. Oseća se prisustvo velikog razuma, ali ne dubokog života. Na me sto slučaja došao je »problem «. I baš ta zapađnjačkci vrsta slučajnoga potpuno je strana antičkom osećanju sveta, pa time i antičkoj drami. Antigona nema nijednu slučajnu osobinu koja bi ma kako dolazila u obzir za njenu sudbinu. Ono što se dogodilo kralju Edipu moglo se dogoditi i svakom drugom — sasvim suprotno sudbini Lirovoj. To je antička sudbina, »opšte ljudski« fatum, koji važi uopšte za jedno »telo« i ne zavisi nikako od slučajno ličnog. Obično pisanje istorije uvek će zastajati pri plit/co-slučajnome, ukoliko se ne izgubi u skupljanju podataka. To je sudbina tvoraca takve istorije, koji duševno više manje ostaju u gomili. Pred njihovim okom slivaju se priroda i istorija u popularno jedinstvo i slučaj«. »Sa sacree Majeste le Hazard« za čoveka gomile je nešto najrazum ljivije što postoji. To je ono lajanstveno-uzročno, jo š nedokazano, ono što čoveku gomile zam enjuje potajnu logiku istorije, koju on ne oseća. Anegdotska slika prednjeg plana istorije, poprište svih naučnih lovaca uzročnosti i svih pisaca ro-
197
PENGLER
Propast Zapaa
mana i komada običnog soja, odgovara potpuno tak vom shvatanju. Koliko li se ratova začelo zato. što je nekakav Jjubomorni dvorjanin hteo ukloniti nekog generala od svoje žene! Koiike Ii su bitke dobivene ili izgubljene smešnim slučajnim događajima! Uočimo ka ko se još u 18 veku obrađuje rimska, a još i danas kineska istorija! Setimo se udarea lepezom alžirskog Deja i tome sličnoga, što istorisku pozornicu oživljava operetskim motivima. Smrt Gustava Adolfa ili Aleksandra izgledaju kab da ih je udesio neki rđav dramatičar. Hanibal je samo intermeco antičke istorije, u čiji je tok iznebuha upao »Propadanje« Napoleonovo nije bez melodramskih elemenata. Ko traži unutarnji oblik istorije u nekom uzročnom sledovanju njenih vidljivih pojedinačnih događaja, nači če, ako je iskren, uvek komediju burleskne besmislenosti. Ja bih poverovao da je ona, tako malo zapažena, scena igre pijanih triumvira u Šekspirovom Antoniju i Kleopatri (jedna od najsnažnijih scena LI tom beskrajno dubokom dehi) proizišla iz ruganja prvog istoriskog tragičara svih vremena »pragmatičkom« aspektu istorije. Jer je taj i suviše popularni aspekt oduvek vladao »svetom«. On je sitnim taštim ljudima davao hrabrosti i nade da ,se umešaju LI svet. Ruso i Marks, samo gledajuči na taj duh i na njegovu racionalističku strukturu, mislili su da jednom teorijom mogLi promeniti »tok sveta«. Pa i socijalno ili privredno tumačenje političkih razvoja jo š je Au obilatoj meri plitko i popularno: tumačenje u kome se danas istoriska obrada izdiže do vrhLinca, a koje, s obzirom na svoj biološki karakter, uvek ostaje sumnjivo LI pogledLi kauzalnog zasnivanja. Napoleon je u značajnim trenucima imao snažno osećanje za dubokLi logiku svetskog postajanja. Slutio je tada koliko je on sam bio sudbina, i ukoliko je imao sudbinLi. »Osećam da sam gonjen nekoj svrsi koju ne poznajem. Čim je bridem postigao, čim više ne budem nužan, biće dovoljan jedan atom da me razmrska. A dotle $ve ljLidske snage ne mogLi mi ništa«, kaže on u početku pohoda na Rusiju. To se zove ne misliti pragmatički. U tpm tremitku slutio je on .kako je logici sudbine malo potrebna određena pojedinačnost, pa bio to čovek ili situacija. On sam kao empiriska ličnost mogao je i pasti kod Marenga. Ono što je on značio ostvarilo bi se tada u drugom nekom obliku. Jedna m elodija LL rukama velikog muzičara spo-
198
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
sobna je za bogate varijacije; ona može, za običnog slušaoca, biti izmenjena a da se u dubini — u jednom sasvim drugom smislu — i ne izmeni. Epoha nemačkog nacionalnog jedinstva sprovedena je u ličnosti Bizmarka, a epoha ratova za oslobođenje u širokim i goI ovo bezimenim događajima. Obe »tem e« mogle su biti l]a drugi način »sprovedene«, da se izrazimo jezikom nmzičara. Bizmark je mogao rano biti otpušten, a bitka kod Lajpciga mogla je biti izgubljena; grupa ratova iz 1864, 1866 i 1870 m ogla je biti zamenjena diplomatskim, dinastičkim, revolucionarnim ili privrednira činjenicama — »modulacijam a« — 'iako fiziognomička izrazitost zapađnjačke istorije, nasuprot stilu. na primer, indiske, takoreči korđrapunktski zahteva na odlučnom mestu snazne akcente, ratove ili velike ličnosti. Sam Bizmark naznačuje u svojim Uspomenama da je u prolcće 1848 moglo da se postigne ujedinjenie u širem opsegu no 1870 i da je ono propalo tada zbog politike pruskog kralja, tačnije rečeno zbog njegove IM iic ćudi. To bi bilo, i po Bizmarkovom osećanju, rnlako sprovođenje »stava« koje bi učinilo potrebnom jrdnu lcodu — »da capo e poi la coda«. Ali smisao epoI ic (tema) ne bi se promenio nikakvim oblikovanjem rinjenica. Gete je mogao — možda — umreti u ranim podinama, ali njegova »id eja « ne. Faust i Taso ne bi liili napisani, ali bi oni ipak »bili«, bez svoje poetske opipljivosti, u jednom vrlo tajanstvenom smislu. Jer bio je to slučaj što se istorija višega ljudstva \-rši u obliku velikih kultura; i slučaj što se jedna od njih probudila oko hiljadite godine u Zapadnoj Evroi-i. Ali je od toga trenutka ona sledovala »zakonu po koine se i pojavila«. U svakoj epohi postoji neograniivno obilje iznenađujućih i nikad predvidljivih mogućIK.sli da se ona ostvari LI pojedinostima; ali sama epoliu je nužna, je r je tLi jedno životno jedinstvo. A što jr njen unutarnji oblik baš taj, to 'je njeno odredenje. Novi slučajevi mogu uobličiti njeno' razviće oskudno i l l veličanstveno, bedno ili srećno, ali promeniti epohLi ih- inogLi. I pojedinačni tip je isto tako neopoziva či1U< nica kao i pojedinačni shičaj: u istoriji svemira tlp »sunčanog sistema« sa planetama koje kruže; u isII >i I ji Paše planete tip »živih bića« sa mladošću, stai'ošću, životnim trajanjem i rasplođivanjem; u istoriji / i v i h bića tip Ijudskog bitisanja, a u njegovom »svet-
19
•VŠPENGLER
Propast Zapađa
sko-istoriskom« stadiju tip velike pojedinačne kulture1. A ove kulture su po svojoj suštini srodne biljkama: one su 'celog svog životnog trajanja vezane za tle na kome su ponikle. I najzad, tipičan je i način na koji Ijudi jedne kulture shvataju i proživljuju sudbinu, ma koliko različito bila obojena slika za pojedinca. Ono što se ovde može o tome reći nije »istinito«, već unutrašnje nužno za ovu kulturu i ovaj stupanj vrernena; i ono ne ubeđuje druge zato što postoji samo jedna istina, već zato što ti drugi pripadaju istoj epohi. Euklidovska duša antike, međutim, mogla je svoje biće, vezano za prisutne prednje planove, doživljavati samo u obliku slučajeva antičkog stila. Ako se za zapadnjačku dušu »slučajno« sme protumačiti kao sudbina manje sadržine, onda se, obrnuto, za antičku dušu sudbina sme protumačiti kao slučaj ogromno povećan. To znače ananke, heimarmene i fatum. Zato što antička duša nije zapravo proživljavala istoriju, ona nije imala ni pravo osećanje za logiku sudbine. Ne treba se zavaravati rečima. Najpopularnija boginja helenizma bila je Tihe, koju su jedva umeli razlikovati od »ananke«. A mi osećamo sudbinu i slučaj punom snagom kao suprotnost od koje sve zavisj u dubinama našeg bića. NaŠa istorija jeste istorija velikih veza i sklopova; antička istorija, i to ne samo njena slika u istoričara kao što je Herodot, već njena puna stvarnost, jeste istorija anegdota, tj. niz plastičnih pojedinosti. Anegdotičan je, u punom smislu te reči, stil antičkog bića uopšte, kao i stil svake pojedine biografije. Čulno-opipljiva strana događaja zgušnjava se u đemonske, apsurđne slučajeve, neprijateljske prema istoriji, koji poriču i odriču logiku događanja. Sve fabule antičkih majstorskih tragedija iscrpljuju se u slučajevima, koji ismevaju smisao sveta; inače se značaj reči eif.iapf.iev7] u suprotnosti premašekspirovskoj logici slučajci ne može označiti. Još jednom: ono što se Edipu dešava, sasvim spolja, iznutra ničim uslovljeno i izazvano, moglo bi se desiti svakom čoveku bez izuzetka. To je oblik antičkog mita. Neka se sravni sa time duboko unutrašnja nužnost, uslovljena čitavim bićem i odnosom toga bića prema vremenu, u sudbini Otela, 1 Uporedna metoda ove knjige počiva na činjeniei da imamo pred sobom čitavu grupu ovdh kultura.
200
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
Don Kihota, Vertera. Tu leži — kao što sftio kazali — razlika između tragedije situacije i tragedije karaktera. Ali i u istoriji samoj ponavlja se ova suprotnost. Svak epoha Zapada ima karakter, svaka epoha antike pretstavlja samo jednu situaciju. Život Geteov bio je sudbonosna logika, a Cezarov mitska slučajnost. Tu je tek Šekspir uneo logiku. Napoleon je tragičan karakter; Alkibiad dospeva u tragične situacije. Astrologija u onom obliku u kome je od gotike do baroka vladala osećanjem sveta, čak i osećanjem onih koji su je odricali, htela je da ovlada celim budućim životnim tokom Faustovski horoskop, čiji je možda najpoznatiji primer onaj što ga je Kepler konstruisao za Valenštajna, pretpostavlja jedinstvcni i osmišljeni pravac celokupnog bića koje ima još da se razvija. Antičko proroštvo, koje se uvek odnosi na pojeđinačne slučajeve, stvarno je sasvim simbol besmislenog slučaja, trenutka; ono dopušta u svetskom toku samo tačkolikosti i nepovezanosli. U onome što se u Atini pisalo i doživljavalo kao istorija, proročke izreke bile su sasvim na svom mestu. Da li je ikada ijedan Grlc imao, u ma kakvu svrhu, svest o istoriskom razvoju? A da li smo mi ikada, bez te svesti, mogli da pravimo istoriju, da razmišljamo o istoriji? Ako se uporede sudbine Atine i Francuske u odgovarajućim vremenima počev od Temistokla i Luja X IV , naći će se da su stil istoriskog osećanja i stil stvarnosti svaki put jedni isti: ovde ekstrem logike, tamo ne-logike. Sada će se razumeti poslednji smisao ove značajne činjenice. Istorija je ostvarivanje jedne duše i isti stil, vlada istorijom koju mi pravimo i istorijom koju »sagledamo«. Antička matematilca isključuje simbol beskrajnog prostora; antička istorija takođe. N ije uzalud pozornica antičkog bića najm anja od švih: pojedinačm polis. Nedostaju mu vidik i perspektive — uprkos epizodi Aleksandrovog pohoda — kao što oni nedostaju i sceni antičkog pozorišta sa pozadnjim zaklonom koji je zatvara. Neka se uporede sa tim dejstva na daljinu zapaclnjačke kabinetske diplom atije i kapitala. Kao što su Heleni i Rim ljani u svom lcosmosu saznavali i kao stvarne priznavali samo prednje planovc prirode, iz najdublje dubine svog bića odbijajući haldejsku asIronomiju; kao što su oni u osnovi imali samo kućna, juadska i poljska božanstva, a ne božanstva vezana za
201
PENGLER
Propast Zapaa
zvezde1, tako su i slikali samo prednje planove. U Korintu, Atini, Sikionu nikada nije. bio stvoren -pejzaž sa planinama na vidiku, oblacima koji prolaze, dalekim gradovima. Na svima slikama po vazama nalaze se samo figure euklidovski pojedinačne, a umetnički same sebi dovoljne. Svaka grupa na slemenu hrama sagrađena je nizovito, nikada kontrapunktski. Pa su se samo prednji planovi i doživljavali. Sudbina je bila ono što bi se čoveku iznenada dogodiio, a ne »tok života«; i tako je Atina, pored Polignotove freske i geom etrije platnovske Akademije, stvorila još i trageđiju suđbine sasvim u ozloglašenom smislu Neveste iz Mesine. Savršeni nesmisao slepe kobi, otelovljene, na primer, u prokletstvu Atrida," otkrivao je a-istorijskoj antičkoj duševnosti sav smisao njenog sveta.
17 Neki smeli primeri, ali koje već možemo dobro razumeti, neka posluže kao objašnjenje. Neka se zamisli da je Kolumba potpomogla Francuska, a ne španija. To je neko vreme i izgledalo verovatno. Fransoa I kao gospodar Amerike stavio bi, nema sumnje, carsku krunu na mesto Španca Karla V. Rano barokno doba od Sacco đi Roma do Vestfalskog mira, sada špansko stoleće po religiji, duhu, umetnosti, politici, običajima — stoleće koje je u svemu i svačemu služilo kao osnova i pretpostavka veku Luja X IV — ne bi se uobličilo iz Madrida, nego iz Pariza. Na mesto imena Filip, Alba, Servantes, Kalderon, Velaskez, danas bismo kazivali imena onih velikih Francuza koji su — ostali nerođeni tako bi se moglo to teško shvatljivo nekako iskazati). Stil crkve, tada .konačno određen od Španca Ignaca Lojole i od Tridentinskog koncila kojim je Lojolin duh vladao; politički stil, tada utvrđen španskom ratnom veštinom, kabinetskom diplom atijom španskih kardinaia, dvorjanskim duhom Eskoriala sve do Bečkog kongresa, pa u bitnim' crtama još i dalje od Bizmarka; arhitektura baroka, veliko slikarstvo, ceremonijal, otmeno društvo velikih gradova: sve bi to bilo zastupano drugim dubokim glavama u plemstvu i 1 Helios je samo pesnički lik. Nije imao ni hrama, ni kulta. Još manje je Šelene bila boginja meseca:
202
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
sveštenstvu, drugim ratovima nego što su ratovi Filipa II, drugim graditeljem nego što je Vinjola, drugim nekim dvorom. Slučaj je izabrao španski gest za zapadnjačko kasno doba. Unutrašnja logika vremena, koje je u Velikoj revoluciji ili nekom događaju slične sadržine moralo naći završetak, ostala je time nedirnuta. Francuska revolucija mogla je biti zastupljen.a drugim događajem, drugog oblika i na drugom mestu, recimo u Nemačkoj ili Engleskoj. Njena »ideja« (kao što ćemo kasnije videti), prelaz iz kulture u civilizaciju, pobeda anOrganskog velikog grada nad organskom zem ljom — koja sada postaje u duhovnom smislu »provincija« — bila je nužna, i to u tom trenutku. Za ovo valja da se upotrebi reč »epoha« u starom, danas već izbrisanom, smislu (zamenjenom rečju perioda). Jedan događaj čini epohu; to znači: on obeležava u toku kulture nužni sudbinski obrt. Sam slučajni događaj, kristalizaciona tvorevina istoriske površine, mogao je biti smenjen nekim drugim odgovarajućim slučajevima: epoha je nužna i unapred predodređena. ,Da li jedan događaj, u odnosu na jednu kulturu i njen hod, zauzima rang epohe ili epizode, to je u vezi, kao što se vidi, sa idejama sudbine i slučaja, pa dakle i sa razlikom »epohalne« zapadnjačke i »epizodičke« antičke tragike. Mogu se dalje razlikovati anonimne i lične epohe po njihovom fiziognomičkom tipu u slici istorije. Slučajevim a prvoga ranga pripadaju velike ličnosti sa oblikovnom snagom svoje privatne sudbine, koja utelovIjuje u svoj Oblik sudbinu hiljada, čitavih. naroda i epoha. Ali ipak ono što razlikuje viteze na sreću i one koji su uspeli bez unutarnje veličine (kao Danton i Robespjer) od heroja istorije jeste u tome što njihova lična sudbina samo nosi crte opšte sudbine. Uprkos zvučnim imenima, »jakobinci« su bili tip koji je vladao vremenom, i to u celini, a ne pojedince.. Prvi deo one epohe — revolucija — stoga je potpuno anoniman; drugi deo — napoleonovski — u najvećem stepenu držan je ličnostima. Ogromna snaga tih pojava svršila je za nekoliko godina ono što je odgovarajuća antička cpoha )otprilike 386—322), zbunjeno i nepouzdano, svršavala za čitave desetine godina u podzemnom razgrađivanju. Suštini svih kultura zajedničko je lo što se u svakom stadiju nalazi najpre ista mogućnost da se ono što je nužno dogodi u obliku velike
0
ŠPENGLER
Propast Zapaa
ličnosti (Aleksandar, Diokleeijan, Muhamed, Luter, Napoleon), u obliku skoro bezimenog događanja sa značajnim unutrašnjim oblikom (peloponeski, tridesetogodišnji, španski rat oko nasleđa) ili u obliku jednog nejasnog i nepotpunog razvoja (vreme Diadoha, Hiksa, nemačka međuvladavina). K oji je oblik verovatan, to je već pitanje istoriskog — pa prema tome tragičkog — stila. Ono što je tragičko u Napoleonovu životu — neotkriveno jo š za pesnika koji bi bio dovoljno velik da taj život shvati i uobliči — jeste u tome što je on, čije se bitisanje istrošilo u borbi protiv engleske politike, najotm enije pretstavnice engleskog duha, baš tom svojom borbom izvojštio pobedu toga duha na kontinentu, koji je onda postao dovoljno moćan da Napoleona u liku »oslobođenih naroda« savlada i da ga pusti da umre na Svetoj Jeleni. N ije on bio osnivač načela ekspanzije. To načelo poteklo je iz puritanizma Krom velove okoline, koja je oživotvorila britansko lcolonijalno carstvo1. A to je bila takođe težnja revolucionarnih armija, koje su, posredstvom engleski školovanih glava, kao Rusoa i Miraboa, bile gonjene napred idejama engleskih filozofa — još od bitke na Valmi-u, koju je jedino Gete pojmio, kako dokazuju njegova slavna reč uoči bitke. N ije Napoleon stvorio te ideje, one su njega stvorile: i kada se popeo na presto, morao je dalje da ih sprovodi protiv jedine sile, Engleske naime, koja je htela to isto. Njegovo carstvo je tvorevina francuske krvi, ali engleskog stila. U Londonu su izobrazili teoriju »evropske civilizacije«, zapadnjačkog helenizma, Lok, Šeftsberi, Klark, a pre svega Berrtam; u Pariz su je preneli Bel, Volter, Ruso. U ime ove parlamentarističke Engleske, Engteske poslovnog morala i žurnalizma — borilo se na Valmiu, Marengu, Jeni, Smolensku i Lajpcigu; i engleski duh u svima tim bitkama pobedio je francusku kulturu Zapada2. Prvi kon1 Potsećam na Kandngovu reč iz početka 19 veka: >Južna Amerika slobodna — i po mogućstvu engleska«. Nikada ndjc čistije došao do izraza ekspanzivni instinkt. 2 Zrela zapadnjačka kultura bila je sasvim francuska kultura, koja je izrasla iz španske počev od vremena Luja XIV. Ali, već pod Lujem XVI, -u Parizu je engleski park pobedio francuski, osećajnost »esprit«, odelo l društveni oblici Londona oblike Versaja, Hogart Vatoa, nameštaj iz Čipendela i porcelan iz Vedzvuda one iz Bula i Sevra.
204
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
zul svakako nije imao plan da Zapadnu Evropu utelovi u Francusku; on je najpre hteo (aleksandrovska misao na pragu svake civilizacije!) da na mesto engleskog stavi francusko kolonijalno carstvo, kojim bi postavio na jedva napadljivu osnovu političko-vojnu premoć Francuske nad zapadnjačkom kulturnom oblašću. Bilo bi to carstvo Karla V, u kome sunce nije zalazilo, uprkos Kolumba i Filipa II vođeno iz Pariza i organizovano sada ne kao viteško-crkveno, već kao privredno-vojno jedinstvo. Dotle je, možda, sudbina bila u njegovoj misiji. Ali Pariski mir od 1763 odlučio je već pitanje protiv Francuske, i njegovi moćni planovi propadali su svaki put na sićušnim slučajnostima. Prvo, pred Sv. Jovanom od Akra, usled nekoliko blagovremeno iskrcanih engleskih topova; onda, posle Amienskog mira, kada je on posedovao celu dolinu Misisipia sve do velikih jezera i uspostavio veze sa Tipo Sahibom, koji je tada branio Istočnu Indiju protiv Engleza, usled pogrešnog kretanja flote njegovog admirala, koje ga je primoralo da prekine brižljivo pri premano preduzeće; najzad, kada je, u cilju novog iskrcavanja na Istoku, .Tadransko More učinio francuskim time što je zauzeo Dalmaciju, K rf i celu Italiju, i kada je sa persiskim šahom pregovarao o akciji protiv Indije, plan je propao ćudljivošću cara Aleksandra, koji bi u drugom nekom trenutku rado potpomagao pohod na Indiju, i tada bi pohod sigurno i uspeo. Tek kad je, posle propasti svih vanevropskih kombinacija, izabrao prisvajanje Nemačke i Španije, kao ultima ratio u borbi protiv Engleske, prisvajanje zemalja u kojim a su se sada protiv njega, posrednika -englesko-revolucionarnih ideja, podigle baš te ideje, učinio je korak koji je njega, Napoleona, napravio izlišnim 1. Da li bi kolonijalni sistem koji teži da obuhvati svet, nekada rođen iz španskog duha, sada bio preinaćen u engleskom ili u francuskom duhu; da li bi »Sjedinjene Države Evrope«, tađa pandan carstva Diadoha a sad u budućriosti rimskoga carstva, on ostvario kao romantičnu vojničku monarhiju na demokratskoj os1 Hardenberg je Prusku reorganizovao u strogo engleskom duhu, što mu je Fridrih August Mar\dc teško zamerio. Isto tako je Šarnhorstova reforma vojske jedna vrsta »povratka pnrodi« u smdslu Rusoa d revolucije, nasuprot profesionalnim vojskama iz kabinetskih ratova u doba Fndriha Velikog.
0
ŠPENGLER
Propast Zapaa
novi; ili će ih ostvariti u 21 veku kakav cezarovski čovek od činjenica kao privredni organizam: to sve pripada slučajnosti istoriske slike. Njegove pobede i porazi, u kojim a je uvek bila skrivena pobeda Engleske, kao pobeda civilizacije nad kulturom: njegovo carstvo, njegov pad, granđe nation, epizodično oslobođenje Italije, koje je, i 1796 kao i 1859 godine, zapravo samo promenilo politički kostim jednog naroda koji je davno postao beznačajan; razorenje nemačkog carstva, jedne gotičke razvaline: sve su to površinske tvorevine iza kojih stoji velika logika prave, nevidljive istorije. I u smislu te logike završio je tada Zapad svoju kulturu, koja je dospela do zrelosti u francuskom ob« liku, u »antien regime-u, i smenio je engleskom civilizacijom. Kao simboli »istovrem enih« obrta vremena, osvojenje Bastilje, Valmi, Austerlic, Vaterlo i dizanje Pruske odgovaraju antičkim činjenicama bitaka kod Heroneje i Gaugamele, pohodu na Indiju i rimskoj pobedi kod Sentina. I sada možemo shvatiti da u ratovima i političkim katastrofama, osnovnoj m ateriji našeg pisanja istorije, pobeda nije ono što je suštastveno u jed n oj bitci, a mir nije svrha jednog prevrata. 18 Ko je ove misli u sebe primio, razumeće kako je za doživljavanje prave istorije moralo biti kobno načelo uzročnosti, koje je, u svom ukočenom obliku, svojstveno tek sasvim kasnim kulturnim stanjima, i koje tada utoliko tiranskije deluje na sliku sveta. Kant je vrlo obazrivo utvrdio kauzalitet kao nužni oblik saznanja, i ne može se nikad dovoljno naglasiti da je time isključivo mislio na razumsko posmatranje ljudskog okolnog sveta. Reč »nužnost«. rado se čula, ali se prečulo ograničavanje načela na jednu jedinu oblast saznanja, koja je baš isključivala sagledanje i osećanje žive istorije. Poznavnje ljudi i saznavanje prirode po svojoj suštini ne mogu se uopšte uporediti. Ali, čitavo 19 stoleće mučilo se da izbriše granicu između prirode i istorije, u korist one prve. Ukoliko se više istoriski htelo misliti, utoliko se više zaboravljao način na koji se nife smelo misliti. Nasilno primenjujući ukočenu shemu prostornog i vremenu neprijateljskog
206
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
odnosa, uzrok i posledicu, na ono što je živo, unosile su se u čulnu površinsku sliku događanja konstruktivne linije fizikalne slike prirode. I niko nije osećao '— posred tih kasnih gradskih duhova, naviknutih na kauzalnu mislenu stegu — duboku apsurdnost jedne nauke koja je htela, metodskim nesporazumom, da organsko postajanje shvati kao mehanizam postaloga. Ali dan nije uzrok noći, niti mladost starosti, niti cvet ploda. Sve što duhovno shvatamo ima svoj uzrok; a sve što ' unutrašnjom izvesnošću organski proživljavam o ima svoju prošlost. Uzrokom se karakteriše »slučai«, koji je svuda moguć i čiji unutrašnji oblik čvrsto stoji bez obzira na to kada taj slučaj nastupa, koliko puta i da li uopšte i nastupa; prošlošću se karakteriše đogađaj, koji je bio samo jedanput, pa se nikad više ne vraća. I po tome kako mi shvatamo nešto iz naše okoline, ili kritički i svesno, ili fiziognomički i nevoljno, izvlačimo zaključak, na osnovu tehničkog ili životnog iskustva, o Ajednom bezvremenskom uzroku u prostoru ili o jednom pravcu koji vodi od »juče« ka »danas« i »sutra«. Ali duh naših velikih gradova neće tako da zaključuje. Opkoljen mašinskom tehnikom koju je sam stvorio, taj duh, pošto je oslušnuo prirodinu najopasniju tajnu, zakon, hoće sada da osvoji tehnički i istoriju, teoretski i praktički. Celishodnost je velika reč kojom je on istoriju načinio sebi sličnom. U materijalističkom shvatanju istorije vladaju zakoni kauzalne prirode, pa je otud sledovalo da su se smeli postaviti ideali korisnosti, na primer prosvećenje, humanitet, svetski rnir, kao ciljevi svetske istorije koji će se postići »proces.om napretka«. Osećanje o sudbini pak bilo je izumrlo u ovim staračkim planovima, izumrlo zajedno sa mladalačkom hrabrošću i smelošću, onom koja hrli u susret tamnoj odluci zaboravivši na sebe, sva obremenjena budućnošću. Jer samo mladost ima budućnost i jeste budućnost. Taj zagonetni zvuk ima isto značenje kao i pravac vremena i sudbina. A sudbina je uvek mlada. Ko na mesto nje stavi lanac uzroka i posledica, taj i u onome što se još nije ostvarilo gleda nešto staračko i prošlo. Tu nedostaje pravac. A ko živi idući na susret nečemu i put nečega u burnom zamahu, taj ne mora ništa da zna ni o cilj u ni o koristi. On sebe sa-
0
PENGLER
Propast Zapaa
ma oseća kao smisao onoga što će se dogodili. Vera u zvezdu vodilju nije napuštala ni Cezara ni Napoleona niti druge velike pothvatnike; a to je ona vera što leži najdublje, uprkos m elanholiji mladih godina, u svakom detinjstvu, u svim mladim plemenima, naro'dima i kulturama; to je ona vera što se rasprostire nad celokupnom istorijom, vera u svima onima koji delaju i sagledaju, a koji su mladi uprkos svoje sede kose, mladi no svaka naklonost, ma koliko rana, prema bezvremenskoj celishodnosti. Osećajno znaćenje trenutne okoline otvara se i u prvim danima detinjstva, kada su suštastvene samo ličnosti i stvari najbliže okoline, pa se proširuje ćutljivim i nesvesnim iskustvom do opsežne slike, koja je opšti izraz cele kulture na tome stepenu, a čiji su tumači samo veliki poznavaoci života i ispitivači istorije. Tu se razlikuje neposređni utisak sadašnjice od slike prošlosti, koja se prcdočava samo u duhu, dakle svet kao događanje od sveta kao istorija. Na onaj prvi upravlja se znalački pogled čoveka od dela, državnika i vojskovođe, a na onaj drugi intuitivni pogled istoričara i pesnika. U onaj prvi svet upliće se čovek na praktičan način, trpeći ili delajući; a ovaj drugi svet pripada hronologiji kao velikom simbolu neopozive prošlosti1. Mi gledamo unazad, a živimo unapred, u susret nepredviđenome; ali u sliku neponovljivog. događanja prodiru sad, počev još od tehničkog iskustva detinjskog doba, crte onoga što ima da se predvidi, prodiru slike zakonske prirode, koja podleži izračunavanju a ne fiziognomičkom taktu. Mi shvatamo divljač kao biće sa dušom., pa odmah zatim kao sredstvo za ishranu; gledamo u munji opasnost ili električrto ispražnjivanje. A ova druga, kasnija, okamenotinska slika sveta nadvlađuje u velilcim gradovima sve više i više onu prvu: slika prošlosti se mehanizuje, materijalizuje, i iz nje se izvlači zbir, kauzalnih pravila za sadašnjost i budućnost; vezuje se u istoriske' zakone i u jedno razumsko iskustvo o njima. 1 Baš zato što se izmiče vremenu, hronologija može da se služi matematdčkim znacima. Ovi ukočem brojevi znače za naše oko nekadanju sudbinu. Ald njihov smisao nije isti kao onaj u matemaličkih brojeva — prošlost nije uzrok, a sudba nije formula — • pa je zato onaj koji s? njima postupa matematički, kao istonski materijalist, prestao da prošlost gleda stvarno kao takvu, tj. kao nešto što je živelo jednom 1 samo jednom.
208
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
Ali, nauka je uvek nauka o prirodi. Kauzalno znanje, tehničko iskustvo, postoji samo o onome što je postalo, o prostornome, o saznanome. Kao što život pripada istoriji, tako znanje pripada prirodi — čulnom svetu shvaćenom kao element, posmatranom u prostoru, izobraženom po zakonu uzroka i posledice. Postoji li, dalcle, uopšte nauka o istoriji? Setimo se kako se u svakoj ličnoj slici sveta, koja je više ili manje približna idealnoj, p ojavlju je nešto od obojega: nema »prirode« bez žive saglasnosti, niti »istorije« bez kauzalne. Jer u prirodi, doduše, svi istovrsni pokušaji imaju isti zakonski rezultat, ali svaki pojedinačni je ipak istoriski događaj, koji se desio određenog datuma i koji se neće više vratiti. A u istoriji podaci. o prošlome — • hronološki, statistički, imena i likovi — sačinjavaju jedno skamenjeno tkivo1. Činjenice »stoje«. i onda kad ih ne poznajemo. Sve drugo je slika, »theoria«, tamo kao i ovđe, a istorija sama znači »biti u slici«, čemu može samo da služi činjenički materijal; u prirodi teorija služi tome da taj m aterijal dobijemo kao pravu svrhu. Ne postoji, dakle, nauka o istoriji, nego pređnauka za nju, koja istražuje ono što je već bilo. Za sam istoriski pogled činjenice su uvek simboli. AJi ispitivanje prirode je samo riauka. Ona želi samo da pronalazi činjenice, zakone kauzalne vrste, je r ona ima tehnički izvor i cilj; a čim upravi pogled na nešto drugo, ona je već postala metafizikom, nečim sa one strane prirode. Otuda su istoriske i prirodnjačke činjenice dve različite stvari. Ove druge se stalno vraćaju, a one prve nikad. Ove druge su istine, a one prve su činjenice. Ma koliko u svakodnevnoj slici »slučajevi« i »uzroci« izgledali srodni, oni, u dubini, pripadaju različitim svetovima. Sigurno je istoriska slika jednog čoveka — a time i čovek sam — utoliko plića ukoliko odlučnije u njoj vlada opipljivi slučaj. I sigurno je, time, i pisa nje istorije utoliko praznije ukoliko ono više iscrpljuje svoj predmet utvrđivanjem čisto činjeničkih odnosa. Ukoliko neko clublje proživlju je istoriju, utoliko će ređe imati »kauzalne« utiske i utoliko će ih izvesnije 1 Ne samo sklapanje mira i dani smrti nego i renesansnl stil, polds, meksdkanska kultura, jesu podaci, činjenice koje su već bile i postojale, iako o njima nemamo nikakve pretstave.
09
PENGLER
Propast Zapaa
osećati kao savršeno beznačajne. Ispitajte prirodnjačke spise Geteove, pa ćete se zadiviti tome što se u njima nalazi pretstavljena živa priroda bez formula, bez zakona, gotovo bez traga kauzalnoga. Vreme za njega nije distanca, nego osećanje. čisti naučnik, koji samo kritički raščlanjuje i uređuje, i koji ne oseća i ne sagleda, jedva ima dara da tu doživi najdublje i poslednje. Ali, istorija iziskuje taj dar. I tako s pravom postoji paradoks: da je istraživač istorije utoliko značaj niji, ukoliko manje pripada pravoj nauci. Jedna shema neka skupi sve rečeno: Ouša
Svet
Život, pravac Sudbinu doživeti neponovljivo, neopozivo »Činjfenica« Fiziognomički takt (instinkt)
Prostiranje Kauzalno saznati stalno moguće »Istina« Sistematska kritika (razum)
Budnost ikoja služi biću: slilka sveta istorije životno iskustvo Slika prošlosti; sagleđajući uobličavati (istoričar, tr.agičar): Pravac u budućnost; đelajući uobličavati (političar): biti sudbina.
Budnost koja gospodari bićem: slika sveta prirode Naučne metode Religija, istražlivanje prirode teoretski: mit, dogma, hipoteza; praktički: kult, tehnika
19 Da li se sme neka grupa činjenica socijalne, religiozne, fiziološke, etičke prirode staviti kao »uzrok« druge jedne takve grupe? Racionalističko pisanje istorije, a još više današnja sociologija, u osnovi mšta drugo i ne znaju. To za njih znači shvatiti istoriju, produbljivati njeno saznavanje. Ali, za civilizovanog čoveka u dubini leži uvek razumska svrha. Bez nje, njegov svet bio bi besmislen. Svakako je komična baš
210
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
nefizikalna slobođa u izboru osnovnih uzroka' Jedan bira ovu, drugi onu grupu kao prima causa (prvi uzrok) — neiscrpno vrelo uzajamne polemike — a svi ispunjavaju svoja dela tobožnjim objašnjenjim a o hodu istorije u stilu fizikalnih sklopova. Šiler je dao klasičan izraz ovoj metodi jednom od svojih besmrtnih banalnosti, stihom o stroju sveta koji se održava »glađu i ljubavlju«. Tom njegovom m išljenju dao je 19 vek kanonsko važenje idući od racionalizma materijalizmu. Tim e je stavljen u prvi red kult korisnoga. Njem u je Darvin, u ime stoleća, žrtvovao Geteovo učenje o prirodi. Organska logika činjenica života bila je smenjena mehaničkom logikom prerušenom fiziološki. Nasleđe, prilagođavanje, prirodn,o odabiranje jesu svrhoviti uzroci sa čisto mehaničkom sadržinom. N& mesto istoriskih udesa nastupilo je fizikalno kretanje u »prostoru«. Ali, ima li istoriskih, duševnih, ima li uopšte živih »procesa«? Im aju li istoriski »pokreti«, recimo doba prosvećenja ili Renesansa, ičeg zajedničkog sa fizikalnim poj.mom kretanja? Rečju »proees« odbacila se sudbina. Tajna postajanja bila je otkrivena. N ije bilo tragičke, bilo je još samo matematičke strukture svetskog događanja. »Egzaktni« istoričar pretpostavlja od tada da u slici istorije imamo niz stanja mehaničkog tipa, koji je pristupačan razumskoj analizi kao fizikalni opit ili hemiska reakcija, i da, prema tome, razlozi, sredstva, putevi, svrhe moraju obrazovati čvrsto tkivo koje leži na površini vidljivoga. Siika je neverovatno uprošćena. I mora se dozvoliti da ta pretpostavka, pri dovoljnoj plitkosti posmatrača, i jeste tačna — za njegovu ličnost i njenu sliku sveta. Glad i ljubav — to su mehanički uzroci mehaničkih procesa u »životu naroda«. Socijalni problemi i • cksualni problemi — i jed n i i drugi pripadajući fizii i ili heraiji javnoga, i suviše javnoga života — jesu na taj način po sebi razumljiva tema utilitarističkog po.smatranja istorije, pa prema tome i njemu odgova1 ajuće tragedije. Jer pored materijalističkog shvatanja islorije nužno se nalazi i socijalna drama. Pa ono što je u Geteovim Srođnim đušama u najvišem smislu sudbina, to je u Ibzenovoj Gospođi sa mora samo seksualni problem. Ibzen i sve razumske poete naših velikili gradova nisu pravi pesnici. Oni konstruišu, i to jrdan kauzalni sklop od prvog uzroka pa do poslednje
1
ŠPENGLER
Propas Zapaa
iskustvo o onome što je postalo, o ukočenom, o mrtvom. To leži u osnovi njegove polemike protiv Njutna: jedan slučaj u kome obojica imaju pravo; jedan je saznao u mrtvoj boji zakonski proces prirode; a drugi, umetnik, imao je intuitivno-čulni đozivljaj. Tu se osvetljava suprotnost dva sveta; i ja sad sintetišem tu suprotnost u punoj njenoj oštrini. Istorija nosi oznaku neponovljivo činjeničkoga, priroda stalno-mogućeg. Dok god posmatram sliku okolnog sveta po tome kako se ona mora ostvariti i po kojim zakonima, bez obzira da li se to dešava ili bi se moglo dešavati, dakle van-vremenski, ja sam prirodnjak i bavim se pravom naukom. Za nužnost jednog prirodnog zakona — a drugih i nema — ni najmanje nije važno da li se on ja vlja beskrajno često ili se nikada ne javlja, tj. on je od suđbine nezavisan. H iljade hemiskih jed in jen ja ne pojavljuju se nikada, a nikada se neće ni sp'raviti, ali su ona dokazana kao moguća, pa su, dakle, tu — za čvrsti sistem prirođe, a ne za fiziognomiju kružećeg svemira. Jedan sistem sastoji se iz istina, a istorija počiva na činjenicama. Činjenice sleduju jedna za drugom, a istine su jedna van druge: to je razlika izmedu »kad« i »kako«. Sevnulo je — to je činjenica na koju se može ukazati ćutke, prstom. Kađ seva, onda i grmi — • to se mora saopšti ti rečenicom. Doživljavati se može i bez reči; a sistematsko saznanje postoji samo u rečima. Niče je rekao jednom: »Definisati se može samo ono što nema istorije«. A istorija je sadanje događanje sa smerom na budućnost i pogledom na prošlost. Priroda je sa one strane vremena, sa oznakom prostiranja, ali bez pravca. U njoj je matematička nužnos\ a u istoriji tra gična. U stvarnosti budnog bića utkivaju se oba sveta, svet posmatranja i svet predanosti i pokornosti, kao što izukrštane niti na brabantskom zidnom tepihu »tkaju « sliku. Svaki zakon mora, da bi uopšte postojao za razuinevanje, jednom biti otkriven, tj. đoiivljen u istoriji duha voljom sudbine; svaka sudbina pojavlju je se čulno zaodevena — u licima, delima, scenama, gestovima — i tu su na delu zakoni prirode. Praljudski život bio je pokoran demonskom jedinstvu sudbinskoga. U svesti zrelih kulturnih ljudi ne može se nikad ućutkati suprotnost one rane i ove kasne slike sve-
214
PROPAST
ZAPADA Problem istorije sveta
ta; u civilizovanome čoveku tragično osećanje sveta podleže intelektu koji mehanizuje. Istorija i priroda u nama su suprostavljene kao život i smrt, kao večno postajuće vreme i večno postali prostor. U budnoj svesti bore se o prevlast u slici sveta postajanje i ono šta je postalo. N ajviši i najzreliji oblik oba načina posmatranja, kakav je moguć samo velikim kulturama, poja vlju je se za antičku dušu u suprotnosti Platona i Aristotela, a za zapadnjačku u suprotnosti Getea i Kanta: čista fiziognomika sveta, kako je sagleda duša večnog deteta, i čista sistematika sveta; kako je saznajc razum večnog starca.
20 I tu sada vidim posleđnji veliki zadatak zapadnjačke filozofije, jedini još preostali za staračku mudrost faustovske kulture, zadatak koji izgleda predodređen vekovnim razvitkom naše duševnosti. Nijedna kultura nije slobodna u izboru puta i stava svoga mišljenja. A ovde, međutim, prvi put jedna kultura može da predvidi koji je put sudbina njoj odabrala., Lebdi mi pred očima jedan specifično zapadnjački način ispitivanja istorije u najvišem smislu, način koji se jo š nikada nije pojavio i koji je morao ostati stran i za antičku i za svaku drugu dušu. Jedna obuhvatna fiziognomika celokupnog bića, m orfologija postajanja svega što je ljudsko, koja na svom putu prodire do najviših i poslednjih ideja. Zadatak da se prodre ne samo u osećanje sveta sopstvene duše, no i u osećanje sveta svih duša u kojima su se velike mogućnosti uopšte do sada pojavile, a čiji izraz u slici stvarnoga pretstavljaju pojedinačne kulture. Ovaj filozofski pogled, na koji nama, i samo nama, daje pravo analitička matematika, kontrapunktska muzika, perspektivističko slikarstvo, prevazilazeči daleko dispozicije sistematičara, pretpostavlja oko umetnika, i to umetnika koji oseća kako se čulni i uhvatljivi okolni svet potpuno rastvara u duboku beskrajnost tajanstvenih odnosa. Tako je osećao Dante, tako Gete. Tisućleće organske kulturne istorije' izdignuti iznad spleta svetskog zbivanja kao jedinstvo, kao ličnost, i shvatiti ga u njegovim najprisnijim duševnim uslovima — to
1
ŠPENGLER
Propast Zapada
'
je svrha. Onako kako proziremo erte jedne Rembrantove slike, jednog Cezarovog poprsja, tako sagledati i razumeti velike sudbinske crte na licu jedne kulture kao ljudske individualnosti najvišeg reda, to pretstavIja novu umetnost. Kako izgleda u jednom proroku, jednom pesniku, jednom misliocu, jednom osvajaču — to se pokušavalo znati; ali, uopšte uči u antičku, egipatsku, arabljansku dušu, da bismo je proživeli sa njenim ukupnim izrazom u tipičnim Ijudima i polo žajima, u religiji i državi, stilu i težnji, m išljenju i običajima — • to je telc nov način »životnog iskustva«. Svak epoha, svaki veliki lik, svako božanstvo, gradovi/ jezici, nacije, umetnosti, sve što je ikada bilo i što će ikada biti — jeste fiziognomička crta najviše simbolike koju ima da tumači poznavalac Ijudi u jednom sasvim novom smislu. Pesništva i bitke, svetkovine Izide i Kibele i katolička misa, visoke peći i gladijatorske igre, derviši i darvinisti, železnice i rimski drumovi, »napreclak« i nirvana, novine, mase robova, novac, mašine — sve je to, na isti način, znak i simbol u slici sveta prošlosti koju duša sebi predočava. »Sve prolazno je samO upoređenje«. Tu su skriveni pogledi u daljinu i rešenja o kojima se još nije ni slutilo. RasvetA ljavaju se tamna pitanja, koja leže u osnovi svih najdubljih ljudskih praosećanja, svakog straha i čežnje, pitanja koja m išljenje zaodeva u probleme vremena, nužnosti, prostora, ljubavi, smrti, prvih uzroka. Postoji jedna ogromna muzika sfera koja hoće da bude slušana, koju će neki naši najdublji duhovi i čuti. Fiziognomika svetskog zbivanja postaje poslednjom faustovskom filozofijom.
216
Oswald Špengler / Propast B ibliotek a
»Kristali«
Urednik: Dragoš
Kalajić
Recenzent: Dragoš Tehnički urednik: Za izdavača: Izdavač:
Zapađa
Kalajić Nikola
Viđak
Perić,
Panić direktor
INP »Književne novine«, Beograd, Francuska 7
K orektor:
Nikola
Poposki
Tiraž: 3.000 Štampa:
GIRO
»6.
oktobar«
CIP — KaTajiorH3aL(Hia y nvSjiHKauHjii IiapoaHa SnGJjHOTeKa CpSnje, Beorpafl
130.2
mnEHrjiEP,
0 C B 3 J IA
Propast Zapada / Špengler; [preveo Vladimir VujAć; predgovor Vladimir Vujić], Beograd: Kniiževne novine, 1989. — 216 CTR; 24 CM. — (Biblioteka „Kristali"; 9) EIpeBOA Aena Untergang des Abendlandes / Oswald Spengler. — Osvald Špengler i njegovo delo CTP. 9—21. — .Špenglerova dela: črp. 23. YUISBN 86-391-0186-8 92,9:14 fflneHmep O. lIK:a. ffliieiiijiep,
OcBajiA (1880—1936)